Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и Херцеговина

Predmet br.: S1 1 K 017741 16 Kri

Datum: objavljivanja: 02.12.2016. godine pismenog otpravka: 27.12.2016. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Darko Samardžić, predsjednik vijeća sudija Jasmina Kosović, član vijeća sudija Džemila Begović, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

Protiv optuženog Dragana Marinkovića

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Dževad Muratbegović Branilac optuženog: Stanko Petrović

1 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine UVOD I IZREKA ...... 1 OBRAZLOŽENJE ...... 6 - TOK POSTUPKA ...... 6 - PROCESNE ODLUKE ...... 10 - STANDARDI I GENERALNA OCJENA DOKAZA ...... 19 - PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA ...... 21

KRIVIČNO DJELO ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI ...... 23 - OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI .. 24 - POJEDINAČNE INKRIMINACIJE U OSNOVI ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI...... 37

KRIVIČNA ODGOVORNOST ...... 45 ODLUKA O KAZNI ...... 46 ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU ...... 47 MATERIJALNI DOKAZI ...... 49

2 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

Broj: S1 1 K 017741 16 Kri Sarajevo, 02.12.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću sastavljenom od sudije Darka Samardžića kao predsjednika vijeća, te sudija Jasmine Kosović i Džemile Begović kao članova vijeća, uz sudjelovanje stručnog saradnika Dragana Mirjanića u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Dragana Marinkovića, zbog krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a), u vezi sa odredbama člana 29. i člana 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, povodom optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0007922 13 od 17.03.2016. godine, koja je potvrđena dana 24.03.2016. godine, nakon održanog usmenog i javnog glavnog pretresa, na kojem je dijelom bila isključena javnost, u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH Dževada Muratbegovića, optuženog Dragana Marinkovića i njegovog branioca Stanka Petrovića, advokata iz Bratunca, nakon tajnog vijećanja i glasanja, Vijeće je donijelo, a predsjednik vijeća dana 02.12.2016. godine, objavio

P R E S U D U

OPTUŽENI MARINKOVIĆ DRAGAN, od oca Vladimira i majke Ivanke, rođene Cvijetinović, rođen 28.11.1961. godine u Srebrenici, nastanjen u mjestu Derventa bb, opština Milići, JMB ..., ..., državljanin ..., pismen sa završenom srednjom rudarskom - tehničkom školom, po zanimanju rudarski tehničar, odslužio vojsku 1983/1984. godine u Valjevu, odlikovan značkom primjeran vojnik, oženjen, otac dva maloljetna djeteta, slabog imovnog stanja, nije osuđivan, nalazi se na slobodi;

3 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

KRIV JE

Što je:

U periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine u opštini Milići u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije pripadnika Teritorijalne odbrane i policije Stanica javne bezbjednosti opština Vlasenica i Milići, usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na području opštine Milići, kao pripadnik vojne formacije, a kasnije Vojske Republike Srpske - VP 7296 Milići, znajući za taj napad i da njegove radnje čine dio napada, učestvovao u progonu bošnjačkog civilnog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi u vezi sa ubistvom na način da je:

Dana 11. maja 1992. godine oko 11,30 časova u mjestu Žutica u opštini Milići obučen u maskirnu uniformu, naoružan automatskom puškom sa drvenim kundakom i sa čarapom na glavi, zajedno sa jednim NN uniformisanim i naoružanim vojnikom sa čarapom na glavi, došao do kuće Jašarević Rašida zv. Meho ispred koje su na klupi sjedili civili Jašarević Rašid zv. Meho i Ahmetović Mehmedalija zv. Galac, naredili im da idu putem ispred njih prema kući Bečirević Rizvana, što su ovi i učinili, te nakon što su došli do ulaza u dvorište kuće Bečirević Rizvana u namjeri da ih liše života repertirali automatske puške i ispalili više hitaca u pravcu Jašarević Rašida zv. Meho i Ahmetović Mehmedaliju zv. Galac, usljed čega su od zadobijenih povreda nanijetih metcima iz automatskih pušaka Jašarević Rašid zv. Meho i Ahmetović Mehmedalija zv. Galac preminuli na licu mjesta,

čime je počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa članom 29. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH.

4 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine pa ga Sud, za navedeno krivično djelo, po osnovu odredbi člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH) i primjenom članova 39., 42. stavovi 1. i 2. , 48. stav 1., 49. i 50. stav 1. tačka a) KZ BiH,

O S U Đ U J E NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 8 (OSAM) GODINA

*** Na osnovu odredbe člana 188. stav 4. ZKP BiH, optuženi se oslobađa dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

*** Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

5 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine I. O B R A Z L O Ž E NJ E 1. TOK POSTUPKA

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES

1. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (Tužilaštvo) je dana 17.03.2016. godine podiglo optužnicu broj: T20 0 KTRZ 0007922 13, koja je potvrđena dana 24.03.2016. godine, kojom je optuženom Draganu Marinkoviću na teret stavljeno počinjenje krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) KZ BiH, u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. KZ BiH.

2. Na ročištu za izjašnjenje o krivnji koje je održano dana 18.04.2016. godine, optuženi se izjasnio da nije kriv za djelo koje mu se stavlja na teret, a glavni pretres je počeo dana 16.06.2016. godine.

B. PROVEDENI DOKAZI

a) TUŽILAŠTVO BiH

3. U toku dokaznog postupka, Tužilaštvo je izvelo dokaze saslušanjem sljedećih svjedoka: Munira Ahmetović, Mevludin Jašarević, Salko Buhić, Hajrija Alić, Ragib Memišević, Džemila Jašarević, Jusuf Saračević, Avdulkadir Musić, Bajro Dostović, Osman Ahmetović, te zaštićeni svjedok S1.

4. Tužilaštvo je takođe izvelo dokaz saslušanjem vještaka dr. Rifata Kešetovića.

5. Spisak materijalnih dokaza koje je tužilac prezentirao i uveo u spis dati su u prilogu I. presude i čine njen sastavni dio.

6 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine b) ODBRANA

6. U toku dokaznog postupka odbrana je izvela dokaze saslušanjem svjedoka: Ivan Madžarević, Milan Dakić, Petko Petković, Janko Šalipurević, Radoja Lalović.

7. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana prezentirala i uvela u spis dati su u prilogu broj Ia. presude i čine njen sastavni dio.

C. ZAVRŠNE RIJEČI

a) TUŽILAŠTVO BiH

8. U izlaganju završnih riječi, Tužilaštvo je navelo kako smatra da je u toku glavnog pretresa van svake razumne sumnje dokazalo da je optuženi Dragan Marinković kao saizvršilac počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Tužilaštvo se prije svega, osvrnulo na opšta obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH. U tom smislu, navodi se da je postojanje širokog i sitematičnog napada pripadnika srpske vojske i policije, kao i pripadnika Novosadskog korpusa na nesrpsko civilno stanovništvo opštine Vlasenica, odnosno Milići, koja je obrazovana 31.03.1992. godine, izdvajanjem iz opštine Vlasenica, koji je počeo krajem aprila 1992. godine i trajao je sve do kraja septembra 1992. godine, dokazano u prvom redu na osnovu izjava saslušanih svjedoka a zatim i materijalnim dokazima. Dalje se navodi da su saslušani svjedoci Tužilaštva dali širu sliku i pregled događaja u selima Derventa, Johovača, Žutica, Bešići, Đile, na području opštine Milići, u vremenskom periodu koji je obuhvaćen potvrđenom optužnicom. Elemenat širokog napada proizilazi iz činjenice da su se kritični događaji odigrali na čitavom području opština Vlasenica i Milići, u okviru kojeg su počinjeni brojni zločini koji su za posljedicu imali veliki broj direktnih i indirektnih žrtava – civila Bošnjaka.

7 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 9. Pored toga, Tužilaštvo navodi i da je napad na civilno nesrpsko stanovništvo opštine Milići, imao karakter sistematičnosti, odnosno napad je preduzet na identičan način u jednom kratkom vremenskom periodu uz učešće više osoba koje su planirale progon nesrpskog civilnog stanovništva, izvršavale ili na drugi način doprinijele oduzimanju fizičke slobode, zatvaranju i ubistvima lica nesrpske nacionalnosti. Isti scenarij se odvijao i u drugim susjednim opštinama, Vlasenici, Bratuncu i Zvorniku, u kojima su u veoma kratkom vremenskom periodu i uz učešće više osoba koje su planirale uspostavljanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, izvršavale ili na drugi način doprinosila ostvarenju zajedničkog cilja. Svi događaji u Milićima, bili su dio detaljnog planiranja, organizacije i koordinacije sa ciljem izvršenja onoga što se zapravo dogodilo, a to je uspostavljanje Srpske opštine Milići u kojoj neće živjeti nesrpsko stanovnišvo.

10. Kada je u pitanju svijest optuženog Dragana Marinkovića o postojanju napada na nesrpsko stanovništvo opštine Milići, Tužilaštvo smatra da je optuženi znao za takav napad i da postupa u okviru tog napada. Ovo iz razloga što je on bio lice koje je u poređenju sa običnim građanima zasigurno bio u poziciji da ima potpuniji uvid, a time i znanje u ono što se događa na području opštine Milići a i šire, a sve u situaciji ustaljenog obrasca učestalih zločina koji su se dešavali kako u maloj opštini Milići, tako i u susjednoj opštini Vlasenica.

11. Tužilaštvo je dalje navelo da smatra dokazanim da je optuženi Dragan Marinković počinio krivično pravne radnje koje su mu stavljene na teret optužnicom, te se osvrnulo i analiziralo iskaze svjedoka i druge provedene dokaze, koji su po mišljenju Tužilašva dovoljni za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti za navedene radnje, te je u konačnici predlažilo da ga Sud oglasi krivim i kazni po zakonu.

b) ODBRANA

12. Odbrana optuženog Dragana Marinkovića u svojim završnim rječima navodi kako Tužilaštvo nije uopšte dokazalo postojanje krivičnog djela koje je stavljeno na teret

8 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine optuženom, a posebno to nije dokazalo van razumne sumnje. Prema navodima branioca, iz provedenih dokaza uopšte ne proizilazi da je u vrijeme navedeno u optužnici postojao široki i sistematični napad. Naprotiv, kritičnog dana preduzeće „Boksit“ iz Milića organizovalo je izvlačenje rude sa kopa i prevoz do Milića, koji je bio znatno otežan zbog napada muslimanskih snaga na vozila i vozače. Iz tih razloga, prema navodima odbrane je i organizovana pratnja kamiona koji su se kretali u konvoju, te fizičko obezbjeđenje naoružanih lica kada kamioni prolaze kroz muslimanska sela, što upućuje na zaključak da je cilj bio isključivo bezbjedno vršenje registrovane djelatnosti preduzeća i zaštita njegove imovine i radnika. Odbrana dalje navodi da je tokom postupka dokazano da je optuženi i u to vrijeme bio radnik pomenutog preduzeća, da je kritičnog dana bio na radnom zadatku te da je istovremeno bio i sanitetlija s obzirom da postojeća ambulanta na Rudniku nije funkcionisala zbog ratnog okruženja, kada su medicinski radnici odbijali da uopšte dođu u ambulantu na kopu.

13. Odbrana ne spori činjenicu da su navedenog dana ubijeni Jašarević Rašid i Ahmetović Mehmedalija, ali spori da je te radnje počinio optuženi. U tom smislu, osvrćući se na iskaz svjedoka Munire Ahmetović, branilac ukazuje na izvjesne protivrječnosti u iskazu, te nastoji osporiti kredibilitet same svjedokinje. Branilac takođe navodi i da su svi svjedoci odbrane potvrdili da je optuženi kritičnog dana bio u koloni vozila, da je bio u civilnoj odjeći i bez oružja, te da se nakon zaustavljanja kolene vratio do sela Žutica kako bi ukazao pomoć povrijeđenom dječaku. Navode o pružanju pomoći ranjenom dječaku potvrdili su i svjedoci Tužilaštva. Branilac se ukratko osvrnuo i na iskaze pojedinih svjedoka Tužilaštva.

14. Odbrana je u završnim riječima istakla i da se u konkretnom slučaju može primjeniti samo KZ SFRJ koji je važio u vrijeme navodnih počinjenja zločina a nikako kasnije doneseni KZ BiH, koji je u svakom slučaju strožiji zakon.

15. Na kraju, branilac je predložio da se optuženi oslobodi optužbe.

16. Optuženi Dragan Marinković pridružio se navodima branioca.

9 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

2. PROCESNE ODLUKE

A. Protek roka od 30 dana

17. Između ročišta održanih u dane 14.07. i 18.08.2016. godine, protekao je vremenski period duži od 30 (trideset) dana.

18. Odredba člana 251. stav 2. ZKP BiH propisuje da: “Glavni pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.” Stranke u postupku i branilac optuženog su u smislu naprijed citirane zakonske odredbe dali svoju saglasnost za protek roka, tako da u navedenom slučaju glavni pretres nije počinjao iznova, a Vijeće je prije nastavka glavnog pretresa izvršilo uvid u sve do tada provedene dokaze.

B. Isključenje javnosti

19. Vijeće je po službenoj dužnosti isključilo javnost sa jednog dijela glavnog pretresa primjenom člana 237. ZKP BiH koji propisuje da “Odluku o isključenju javnosti donosi sudija, odnosno vijeće rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno”.

20. Isključenje javnosti opravdavali su razlozi zaštite interesa svjedoka kako zahtjeva član 235. ZKP BiH, a usljedilo je u nastavku glavnog pretresa održanog dana 30.06.2016. godine.

21. Odluku o isključenju javnosti, Vijeće je donijelo radi raspravljanja i odlučivanja o mjerama zaštite za svjedoka S1.

10 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 22. U konkretnom slučaju radilo se o kratkotrajnom isključenju javnosti tokom kojeg su Tužilaštvo BiH i svjedok iznosili razloge zbog kojih traže mjere zaštite, a odbrana se izjašnjavala u vezi sa tim.

23. U ovom slučaju, imajući u vidu da uvijek nije moguće predvidjeti i potpuno kontrolisati dinamiku izjašnjenja o pravnim i činjeničnim pitanjima čiji sadržaj bi dospijećem u javnost mogao izazvati štetne posljedice po prava i interese zaštićenih svjedoka i na taj način imati negativnog uticaja na sam tok postupka, Vijeće je odlučilo da isključi javnost sa dijela glavnog pretresa prilikom rasprave o pitanjima koje se tiču mjera zaštite u skladu sa datim okolnostima. Nakon što je javnost uključena, Vijeće je istu upoznalo sa razlozima isključenja i donesenim odlukama.

C. Odluka o mjerama zaštite za svjedoka

24. Na dijelu nastavka glavnog pretresa zatvorenog za javnost, održanog dana 30.06.2016. godine, Tužilaštvo BiH je u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, zatražilo određivanje mjera zaštite prema svjedoku S1.

25. Nakon izjašnjenja svjedoka S1, Vijeće je u skladu sa odredbama člana 3., 4. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljem tekstu Zakon o zaštiti svjedoka), istom odredilo navedeni pseudonim, te zabranilo objavljivanje slike sa njegovim likom i video zapisa sa suđenja na kojem je svjedočio.

26. Dakle, u situaciji kada je našlo opravdanim, Vijeće je donijelo odluku o određivanju mjera zaštite za svjedoke S1, kojima se osigurava neotkrivanje njihovog identiteta i interesa. Vijeće je u konkretnom slučaju, uzimajući u obzira opravdane razloge koje je svjedok naveo, te njegovu osobenosti1, prema istom odredio mjere zaštite, pri tom poštujući cilj i svrhu zaštitnih mjera i prava optuženog.

1 Očevidac dijela događaja

11 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine D. Odluka o prijedlogu za prihvatanje utvrđenih činjenica

27. Odlučujući po prijedlogu Tužilaštva BiH za prihvatanje utvrđenih činjenica broj T20 0 KTRZ 0007922 13 od 21.04.2016. godine, koje su utvrđene u predmetu Tužilac protiv Krajišnik Momčila Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: MKSJ), (presuda pretresnog vijeća broj IT-00-39-T od 27. septembra 2006. godine), na osnovu člana 4. Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ-a, Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od strane MKSJ-a u postupcima pred sudovima u BiH (Zakon o ustupanju), dana 20.09.2016. godine, Vijeće je donijelo rješenje kojim se primjenom odredbe člana 4. Zakona o ustupanju predmeta, prihvataju kao dokazane činjenice koje su utvrđene u presudi pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Tužilac protiv Krajišnik Momčila broj IT-00-39-T od 27. septembra 2006. godine, na način kako slijedi:

1. „Usprkos tvrdnjama da Srbi nisu djelotvorno odgovorili na naoružavanje Muslimana i Hrvata i na njihove paravojne formacije, dokazi ukazuju na to da su se Srbi naoružavali u 28 opština na koje se odnosi Optužnica: Banja Luka, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čelinac, Doboj, DonjiVakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Kalinovik, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Trnovo, Višegrad, Vlasenica i Vogošća.“ 41 /T-2/2 - djelimično prihvaćena;

2. „Dana 17. maja 1992. šef policije Vidoje Radović zatražio je da svi Muslimani u selu Vitkovići predaju svoje oružje.“ 317 /T-4/ - djelimično prihvaćena;

3. „Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, u nacionalnom sastavu opštine Vlasenica bilo je 18.727 (55%) Muslimana, 14.359 (42%) Srba, 39 Hrvata, 340 Jugoslovena i 477 osoba druge ili nepoznate nacionalnosti“. 346 /T-5/

4. „Dana 23. aprila 1992. ili približno tog datuma, vojnici JNA zauzeli su mjesto Vlasenicu uz pomoć naoružanih lokalnih Srba, preuzevši kontrolu nad

2 Redni broj činjenice naveden u prijedlogu Tužilaštva BiH

12 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine opštinom, policijskom stanicom, poštom i bankom.790 Neposredno poslije toga, sjedište srpske opštine Vlasenica premješteno je iz Milića u Vlasenicu i obrazovan je srpski Krizni štab. Krizni štab, pod rukovodstvom Milenka Stanića, izdavao je propusnice koje su Muslimani morali imati za kretanje po opštini Vlasenica ili za putovanje u druge opštine. Postavljani su kontrolni punktovi koji su bili u nadležnosti Dragiše Milakovića, člana .... Krizni štab je naredio Muslimanima da predaju oružje srpskim vlastima i uveo je radnu obavezu za Muslimane“. 349 /T-8/

5. „U maju i junu 1992. specijalna jedinica MUP-a, pod vodstvom Miće Kraljevića, a u krajnjoj instanci pod komandom lokalnog Kriznog štaba, izvela je dvije operacije, jednu u Sušici, a drugu u Gradini i drugim muslimanskim zaselcima u opštini, povremeno nailazeći na otpor. Imali su naređenje da traže oružje, pritvore radi ispitivanja ljude koji su se predali, ubiju one koji pokušaju da bježe i pošalju žene i djecu u Vlasenicu. Neki ljudi su uhapšeni, zatočeni u opštinskom sudu i zatim prebačeni u logor Sušica U tim operacijama jedinica je dobila izričito naređenje da spali sve kuće kako bi se spriječio povratak vlasnika, te su zapravo su gotovo sve muslimanske kuće na tom području uništene“. 351 /T-10/

6. „Logor Sušica osnovan je 31. maja 1992. po naređenju Svetozara Andrića, komandanta Birčanske brigade, i u skladu s odlukom SAO Birač kojom je regulisano iseljavanje muslimanskog stanovništva s birčanske teritorije. Stražari u logoru, pod komandom upravnika Veljka Bašića i zamjenika Vidosava Mlađenovića, bili su pripadnici MUP-a i VRS-a. Lokalni MUP i opštinski Krizni štab, pod vodstvom Milenka Stanića, redovno su primali izvještaje o situaciji u logoru. Krizni štab je donosio odluke o logoru i zatočenicima, kao što su odluke o puštanju na slobodu, posjetama i razmjenama. Kroz logor Sušica prošlo je oko 2.000 do 2.500 Muslimana oba pola i svih godišta. Logor je radio četiri mjeseca, od juna do septembra 1992.798 U prvim danima je ondje bilo zatočeno preko 1.000 ljudi. Samo nekoliko dana kasnije srpski funkcioneri dozvolili su odlazak velikoj većini žena – više od 800 - nakon što su im oduzete dragocjenosti i pošto su potpisale izjavu da dobrovoljno napuštaju opštinu. Uslovi života u logoru bili su krajnje teški. Zatočenici su morali na prisilni rad više vrsta; između ostalog, zakopavali su ljude ubijene u Drumu (vidi gore u tekstu), kopali rovove i nosili municiju na liniji fronta. Nisu dobijali dovoljno hrane, vode je bilo veoma malo, higijenski uslovi su bili loši i nije bilo medicinske njege. Negdje u junu 1992. Sušicu je

13 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine preuzeo Dragan Nikolić. Rekao je zatočenicima da je on “Bog i zakon” i podvrgavao ih raznim vrstama zlostavljanja, između ostalog i čestim premlaćivanjima. U tom periodu stražari u logoru ubili su devet zatočenika ili su ti zatočenici umrli od posljedica zlostavljanja. Te smrti prijavljene su upravniku Bašiću, ali bez posljedica.802 Članovi međunarodnih organizacija su dva puta obišli logor. Tokom obje posjete Nikolić je uspio da sakrije mnoge zatočenike i stvarne uslove u kojima su živjeli zatočenici“. 353 /T-12/

7. „Približno u to vrijeme Muslimani su bili pritvarani i na drugim lokacijama u opštini. Otprilike 150 zatočenika držano je veoma teškim uslovima u pet prostorija opštinskog zatvora u Vlasenici, pod kontrolom policije.“ 354 /T-13/ - djelimično prihvaćena

8. „Osim gore pomenutih objekata, srpske vlasti su 1992. godine civile uglavnom muslimanske nacionalnosti držale zatočene u jedanest zatočeničkih centara u opštini Vlasenica, i to: u srednjoj školi u Vlasenici, u pilani u Milićima, u osnovnoj školi, u štalama zadruge u Piskavicama, u srednjoj školi, u hotelu “Panorama”, u vojnoj sportskoj dvorani, u Domu kulture u Milićima, u logoru Luka i na peradarskoj farmi Šošari.“ 356 /T-15/

Ostale činjenice predložene u prijedlogu Tužilaštva odbijaju se kao neosnovane.

Prijedlog Tužilaštva BiH

Tužilaštvo BiH svoj prijedlog zasniva na odredbama Zakona o ustupanju predmeta, koji je donesen kao lex specialis u odnosu na ZKP BiH, sa ciljem da dokazi iz postupaka koji se vode pred MKSJ-om mogu biti korišteni na sudovima u BiH. Obrazlažući podneseni prijedlog Tužilaštvo ističe da činjenice koje se predlažu da se prihvate kao dokazane prethodno su jasno utvrđene u navedenim pravosnažnim presudama MKSJ, te da u cjelosti ispunjavaju kriterije utvrđene dopunjenim pravilom 94. stav b) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, a koji kriteriji su prihvaćeni i u sudskoj praksi Suda BiH. Tužilaštvo je dalje navelo da su sve predložene činjenice relevantne za predmetni krivični postupak, iste ne inkrimišu optuženog niti direktno niti indirektno, a njihovo prihvatanje je neophodno radi ekonomičnosti i efikasnosti predmetnog sudskog postupka.

Izjašnjenje odbrane optuženog Dragana Marinkovića

14 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine Odbrana optuženog je dana 13.06.2016. godine, dostavila svoje izjašnjenje na prijedlog Tužilaštva.

Branilac optuženog Dragana Marinkovića, prije svega ističe da se protivi prihvatanju bilo koje činjenice navedene u prijedlogu Tužilaštva, smatrajući da niti jedna od predloženih ne ispunjava uslove da bi kao takva mogla biti priznata. Branilac dalje navodi da je Tužilaštvo predložilo veoma veliki broj činjenica, koje, iako su svrstane u 21 tačku, ipak u pojedinim tačkama sadrže po 15 i više činjenica, koje u tako velikom broju ozbiljno ugrožavaju princip ekonomičnog i pravičnog suđenja. Odbrana posebno ističe da je veliki broj predloženih činjenica uopšten i neidentifikovan, te da je najveći broj onih koje predstavljaju nečiji zaključak ili mišljenje, pa čak i usmeno svjedočenje svjedoka. U pogledu činjenica predloženih pod tačkom 4, kao i onih navedenih u tačkama od 9 do 21 prijedloga, branilac navodi da se iste ne odnose na vrijeme i radnje koje su optuženom Marinkoviću stavljene na teret, iz kog razloga se i protivi njihovom prihvatanju. Na kraju, branilac posebno navodi da bi se prihvatanjem navedenih činjenica stavio preveliki teret na optuženog da pobija iste, što je protivno kako ekonomičnosti postupka tako i presumpciji nevinosti optuženog. Slijedom navedenog dobrana predlaže da Sud donese odluku kojom će u cjelosti odbiti prijedlog Tužilštva BiH za prihvatanje predloženih činjenica kao utvrđenih.

Nakon što je razmotrio podneseni prijedlog Tužilaštva, te navode odbrane optuženog, Vijeće je odluku kao u dispozitivu donijelo iz slijedećih razloga.

Član 4. Zakona o ustupanju predmeta propisuje: „Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu incijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku “.

Pravilo 94. (B) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ navodi da: ˝ Na zahtjev jedne od strana ili proprio motu pretresno vijeće može, nakon što je saslušalo strane, odlučiti da formalno primi na znanje činjenice o kojima je presuđeno ili pismeni dokazni materijal iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom koji se odnose na pitanja od važnosti za tekuće suđenje ˝.

Prije svega, saslušanjem stranaka u postupku, odnosno davanjem mogućnosti odbrani da se pismeno izjasni na prijedlog Tužilaštva, ispunjena je prva formalna pretpostavka citiranog propisa za odlučivanje o prihvatanju utvrđenih činjenica dokazanim.

15 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

Zakon o ustupanju predemta je lex specialis i kao takav primjenjiv je u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini. Osnovna svrha člana 4. Zakona o ustupanju predmeta jeste ostvarenje principa efikasnost i ekonomičnost sudskog postupka. Efikasnost postupka podrazumjeva njegovu usmjerenost na ono što je za postupak suštinski bitno, za izvođenje dokaza strana u postupku i što eliminiše potrebu ponovnog dokazivanja činjenica koje su već ranije utvrđene u prethodnim postupcima.

Davanje diskrecionog prava sudu da prihvati “kao dokazane” utvrđene činjenice u svrhu ekonomičnost postupka, obuhvata i promovisanje prava optuženih na suđenje u razumnom roku.

Međutim, Vijeće je svakako imalo na umu da se korišćenje datim mu diskrecionim pravom, u ostvarivanju cilja ekonomičnosti postupka mogu ugroziti prava optuženog na pravično suđenje i pretpostavka nevinosti. S tim u vezi, navedeni ciljevi se mogu promovisati samo na način koji garantuje poštivanje tih prava, a dole navedeni kriteriji osmišljeni su upravo za tu svrhu. U korišćenju diskrecionog prava iz člana 4. Zakona o ustupanju i donošenju odluke o konkretnom pitanju, Vijeće je imalo u vidu i sa posebnom pažnjom cijenilo prava optuženog u svijetlu člana 6. Evropske Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te i odredbe članova 3., 13., i člana 15. ZKP.

U smislu odredbe člana 15. ZKP BiH Sudu je jasno da nije u obavezi svoju presudu zasnovati na bilo kojoj činjenici koja je prihvaćena kao dokazana budući da će sve one nakon okončanja krivičnog postupka biti predmetom pojedinačne ocjene i ocjene u kontekstu svih provedenih dokaza na glavnom pretresu koja će za rezultat imati odgovarajuću presudu sa ocjenom svih provedenih dokaza.

Proceduralni i pravni učinak formalnog primanja na znanje utvrđene činjenice sastoji se u tome da se teret dokazivanja u osporavanju činjenice prenosi sa optužbe na odbranu3. U slučaju da optuženi, u toku suđenja, želi da ospori utvrđenu činjenicu koju je sud formalno primio na znanje, optuženi ima pravo (kao garanciju pravičnosti postupka) da izvodi dokaze kojima se osporava vjerodostojnost presuđenih činjenica.4

3Praksa Suda BiH: rješenje u predmetu protiv Momčila Mandića br. X-KR-05/58 od 5.2.2007; rješenje u predmetu protiv Kreše Lučića br. X-KR-06/298 od 27.3.2007. Praksa MKSJ: Odluka o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih br. IT-05- 88-T od 26.9.2006. kojom se dalje razrađuju kriteriji navedeni u dvjema odlukama MKSJ o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Momčila Krajišnika br. IT-00-39-T od 28.2.2003. i 24.3.2005. godine. 4 Član 6. stav 2. ZKP BiH i član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

16 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine Imajući u vidu da ni Zakon o ustupanju, niti ZKP BiH ne sadrže kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se određene činjenice prihvatile kao utvrđene od strane MKSJ, vođen svojom obavezom poštivanja prava na pravično suđenje koje garantuje Evropska konvencija i ZKP BiH, Sud je primjenjivao kriterije koje je MKSJ utvrdio u predmetu Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih (predmet br. IT-05-88-T) i Tužilac protiv Momčila Krajišnika (predmet br. IT-00-39-T).

Sud je prilikom razmatranja činjenica imao u vidu da su utvrđeni kriteriji u predmetima Krajišnik i Popović, veoma slični, uočavajući tendenciju da su kriteriji u predmetu Popović još dalje razrađeni. Navedeni kriteriji su: činjenica mora biti jasna, konkretna, da se može identifikovati, odnosno da je precizna, relevantna za neko pitanje u postupku koji je u toku, ograničena na činjenični nalaz i ne smije sadržavati karakterizaciju pravne prirode, da je dijelom presude koja nije osporavana žalbom, odnosno koja je utvrđena pravosnažnom odlukom u žalbenom postupku, pobijana u postupku i čini dio presude koja se trenutno osporava po žalbi, ali spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna. Takođe, činjenica ne smije potvrđivati krivičnu odgovornost optuženog, odnosno, ne smije se odnositi na djela, postupke, ili duševno stanje optuženog, te se ne može zasnivati na sporazumu o priznanju krivnje u ranijim predmetima i uticati na pravo optuženog na pravično suđenje, činjenica nije predmetom racionalnog spora između strana u postupku.

Navedeni kriteriji nadopunjuju pravilo 94. stav b (formalno primanje na znanje) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Pored navedenog, isti kriteriji su već prihvaćeni i od strane Apelacionog vijeća Suda (presuda u predmetu Samardžić Neđo broj:X-KRŽ- 05/49 od 13.12.2006 godine). Shodno navedenom, Sud je prilikom donošenja odluke kao u izreci rješenja imao u vidu gore navedne kriterije.

Predložene činjenice koje je ovo vijeće prihvatilo I navelo u dispozitivu zadovoljavaju sve naprijed navedne kriterije, pa će u daljem obrazloženju rješenja, primjenjujući navedene kriterije biti navedeni razlozi iz kojih preostale činjenice nisu prihvaćene.

Činjenica mora biti jasna, konkretna i prepoznatljiva

Da bi se ispunio ovaj kriterij, prema Odluci MKSJ-a u predmetu Popović i dr., predložena činjenica ne smije biti nerazlučivo pomiješana kako sa drugim činjenicama koje i same ne zadovoljavaju kriterije za utvrđene činjenice tako i sa drugim činjenicama

17 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine koje prikrivaju glavnu činjenicu. Kako bi se ispitalo da li je to tako, Sud mora razmotriti predloženu činjenicu u kontekstu orginalne presude.5

Ovaj kriteriji je kroz praksu MKSJ-a i Suda BiH dopunjen, te je ovo Vijeće svaku činjenicu cijenilo na slijedeći način:

Činjenica stvarno mora biti „činjenica“ koja: a) je dovoljno određena, konkretna i prepoznatljiva; b) nije zaključak, mišljenje ili usmeno svjedočenje6;

Prema navedenom kriteriju ovo vijeće je cijenilo predložene činjenice, te utvrdilo da slijedeće činjenice ne ispunjavaju tražene uslove.

Prema ocjeni ovog vijeća utvrđene činjenica iz paragrafa 347 /T-6/, 348 /T-7/, 352 /T-11/ i 355 /T-14/ predstavljaju izjavu svjedoka i analizu iskaza svjedoka.

Iz istog razloga Vijeće nije prihvatilo predložene činjenice iz paragrafa 41 /T-2/, 317 /T- 4/ i 354 /T-13/ u obimu kako je to predložilo Tužilaštvo BiH, odnosno odbilo je dio koji se odnosi na svjedočenje svjedoka.

Činjenica mora biti relevantna za neko pitanje u tekućem postupku

Navedeni kriterij može se posmatrati i u vezi sa odredbom iz člana 239. stav 2. i odredbom 263. stav 2. ZKP BiH. Naime, dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća, između ostalog, da se stara za svestrano pretresanje predmeta, ali i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari, jer iz zakona ne slijedi obaveza Suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz.

Primjenom kriterija relevantnosti, Sud je odbio da prihvati paragrafe presude žalbenog i pretresnog vijeća u predmetu MKSJ-a Tužilac protiv Krajišnik Momčila, predmet br. IT- 00-39-T pod brojevima: 460 /T-1/, 108 /T-3/, 350 /T-9/, 357 /T-16/.

5 Odluka MKSJ-a o činjenicama o kojima je presuđeno u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet MKSJ-a, broj IT-05-88-T od 26.09.2006.godine, par.6; 6 Praksa Suda BiH:Rješenje Suda BiH broj X-KR-07/394, broj 13.11.2008.godine, Rješenje Suda BiH X- KR-06/202 od 03.07.2007.godine, Rješenje Suda broj X-KR/06/165 od 26.06.2007.godine;

18 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine Činjenica ne smije sadržavati kvalifikacije koje su u osnovi pravne prirode

Primjenom navednog kriterija treba onemogućiti prihvatanje činjenica koje u sebi sadrže pravnu kvalifikaciju.

Primjenjujući navedeni kriterij Vijeće je odbilo da prihvati sledeće paragrafe presude pretresnog vijeća u predmetu MKSJ-a Tužilac protiv Krajišnik Momčila, predmet br. (IT- 00-39-T): 358 /T-17/, 785 /T-18/, 810 /T-19/, 811 /T-20/, 895 /21/, a iz razloga što prema ocjeni ovog Vijeća navedene činjenice u sebi sadrže kvalifikacije pravne prirode.

Nakon što je Vijeće utvrdilo da svaka od činjenica navednih u dispozitivu rješenja, pojedinačno zadovoljava određene kriterije, Vijeće je također uzelo u obzir da se prihvatanjem navedenih činjenica postigne balans između ekonomičnosti sudskog postupka s jedne, i prava optuženih na pravično suđenje s druge strane. S tim u vezi Vijeće je stava da i one činjenice koje su zadovoljile sve navedene kriterije, mogu biti odbijene prema diskrecionoj odluci Vijeća ako one, kao cjelina, narušavaju pravo optuženog na pravično suđenje.

3. STANDARDI I GENERALNA OCJENA DOKAZA U POSTUPKU

28. Osnovna obaveza Vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom 281. stav 2. ZKP-a BiH u kojem se navodi: “Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.”

29. Sudska praksa je za osuđujuću presudu definisala standard ''dokaza van razumne sumnje.'' Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da je optuženi počinio krivično djelo.

30. Sud je razmatrao i cijenio sve izvedene dokaze, ali će se u presudi osvrtati samo na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku.

31. Sud podsjeća da član 15. ZKP BiH predviđa princip slobodne ocjene dokaza, koga ograničava jedino princip zakonitosti dokaza, što znači da je ocjena dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih

19 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine dokaza. Uspostavljajući ovaj princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u prosudbenu moć sudija.

Član 10. ZKP BiH (zakonitost dokaza) predviđa da:

“Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“

32. Osim što iskaz svjedoka treba biti dat iskreno, neophodno je i da je iskaz pouzdan. Imajući to na umu, Vijeće je tokom cijelog postupka bilo svjesno da je u iskazima o činjenicama koje su se dogodile puno godina ranije, prisutna nesigurnost usljed nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja na te događaje. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u predmetnom postupku, Vijeće je posebno cijenilo njihovo držanje, ponašanje i karakter, razmotrivši u odnosu na njih i druge dokaze i okolnosti u vezi sa ovim predmetom.

33. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.7 Slično tome, faktori kao što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica, nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski mogućnost da se Vijeće osloni na takav iskaz. Međutim, trebalo bi da prilikom ocjenjivanja i odmjeravanja težine dokaza pretresno Vijeće vodi računa i takve faktore uzme u obzir.8

34. Vezano za posredne dokaze (dokaze iz druge ruke), Vijeće ističe da su u praksi ovog suda takvi dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna vrijednost takvih dokaza zavisi od konteksta i karaktera predmetnog iskaza, kao i od toga da li je taj iskaz potkrijepljen i drugim dokazima. Osim toga, Vijeće podsjeća da je Sud slobodan u ocjeni dokaza (u skladu sa članom 15. ZKP BiH).

35. Vijeće je imalo u vidu i praksu Evropskog Suda za ljudska prava9 prema kojoj se Sud, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.

36. Ne postoji zakonska obaveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi. Zakonska obaveza je razmatranje svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke.

7 Drugostepema presuda u predmetu Čelebić, par.485 i 496 – 498; 8 Predmet Kupreškić i dr., br. IT-95-15-A, Presuda žalbenog vijeća od 23.10.2001. godine, strana 12, par 31; 9 Predmet Evropskog suda za ljudska prava Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21.01.1999. godine;

20 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine Bilo bi nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem Vijeću obavezu da svaki pojedinačni dokaz, dakle, svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni tokom glavnog pretresa, pojedinačno obrazlaže u presudi.

37. Žalbeno vijeće u predmetu Kvočka podsjeća na to da je stvar diskrecione ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se tiče zaključaka o činjenicama, pretresno Vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o činjenicama koji su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice. Nije nužno osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.10

38. Isti stav je iznesen od strane Žalbenog vijeća MKSJ i u predmetu Mucić i dr.: „Pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi sa svime što je izneseno tokom suđenja“11

39. Žalbeno Vijeće podsjeća da pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost pripisati iskazu nekog svjedoka.12Pritom pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu ulogu u datim događajima, uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima protivrječnosti ili nedosljednosti u njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog svjedočenja i drugih dokaza, ranije primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje lažnog iskaza, te odgovore tog svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.13

40. U ovome predmetu, Sud je cijenio dokaze u skladu sa odredbama ZKP BiH, prevashodno primjenjujući pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP BiH, koja otjelovljuje opšti princip prava prema kojem je na Tužilaštvu teret utvrđivanja krivice optuženog, koje to mora uraditi van razumne sumnje.

41. Vijeće je u skladu sa iznesenim stavovima i zakonskom regulativom, presudu zasnovalo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, savjesno ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene dokaza izvelo zaključak da je optuženi počinio krivično djelo na način opisan u izreci presude, osuđujući ga na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.

4. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

10 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr., par. 23-25; 11 Mucić i dr., Presuda Žalbenog vijeća, 20. februara 2001. godine, par. 498; 12 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i drugi, par.194, Međunarodni krivični sud za Ruandu; 13 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i dr., par 194;

21 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 42. Odbrana optuženog je u završnoj riječi osporila primnjenu KZ BiH, ističući da jedini zakon čijoj primjeni ima mjesta u konkretnom slučaju jeste Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) jer je to zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnog krivičnog djela.

43. Vijeće je ispitivalo činjenični sadržaj optužnice, podvodeći utvrđeno činjenično stanje do kojeg je došlo temeljem ocjene dokaza, pod pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje je tužilac zastupao u optužbi i koja je predviđena KZ BiH, ili eventualno prekvalifikacijom pod neko drugo krivično djelo predviđeno KZ BiH.

44. Iz navednih razloga Vijeće će se samo kratko osvrnuti na primjenu KZ BiH kao materijalnog zakona u konkretnom slučaju.

45. Vijeće se prilikom razmatranja koji se zakon ima primijeniti u konkretnom slučaju, rukovodilo prvenstveno odredbom člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP), te odredbama članova 3., 4. i 4.a) KZ BiH.

46. Krivično djelo, za koje se optuženi tereti, propisano je KZ BiH, zakonom koji je stupio na snagu 2003. godine, dakle, nesumnjivo nakon predmetnih događaja.

47. Načelom zakonitosti, sadržanom u članu 3. KZ BiH, propisano je da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo zakonom, tako da nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivično pravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Članom 4. KZ BiH, propisano je da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme njegovog učinjenja, a ako se nakon učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta zakon izmijeni, primjenit će se zakon blaži za učinioca.

48. Član 7. EKLJP propisuje takođe princip zakonitosti, a EKLJP, temeljem odredbe člana 2. stav 2. Ustava BiH, ima primat u primjeni nad svim ostalim zakonima. Navedenom odredbom propisan je opšti princip po kojem se zabranjuje teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ali se ne propisuje primjena najblažeg zakona. Nadalje, u članu 7. stav 2. propisano je da „ovaj član ne spriječava suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda“, a navedeni princip je na gotovo istovjetan način sadržan i u članu 15. stav 2. MPGPP (Međunarodni pakt o građanskm i političkim pravima). I EKLJP i MPGPP predstavljaju akte koje je BiH, kao nasljednica bivše SFRJ ratifikovala, pa navedeni propisi imaju obavezujući karakter.

22 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

49. Navedeni član 7. stav 2. EKLJP, preuzet je i u važeće zakonodavstvo Bosne i Hercegovine i to kroz odredbu člana 4.a) KZ BiH. Iz navedene odredbe proizilazi da i pored prohibicija sadržanih u članovima 3. i 4. KZ BiH, navedene odredbe ne spriječavaju suđenje i kažnjavanje nekog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom u skladu sa opštim principima međunarodnog prava.

50. Ratni zločini, uključujući krivično djelo koje je optužnicom optuženom stavljeno na teret, bez sumnje predstavlja zločin i u skladu sa odredbama međunarodnog prava, te se u navedenom smislu ima podvesti pod „opšta načela međunarodnog prava“, kako to propisuje član 4.a) KZ BiH, odnosno „opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi“, kako to propisuje član 7. stav 2. EKLJP, a uslijed čega je opravdana primjena KZ BiH u konkretnom slučaju kako je to i Tužilaštvo navelo u optužnom aktu.

51. Međutim, kada je u pitanju krivično pravna sankcija, Vijeće je na stanovištu da kazna koja se izreče prema odredbama KZ BiH za djela ratnih zločina, ne može biti strožija od kazne koja je bila propisana zakonom ( KZ SFRJ-a), koji je vrijedio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i prema kojem je bilo moguće izreći kaznu zatvora u maksimalnom trajanju od 20 godina i time biti na štetu optuženog koji je odgovoran prema odredbama KZ BiH za koja djela je kao maksimalna, propisana kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 45 godina.

52. Stoga je prilikom odmjeravanja kazne u konkretnom slučaju, Vijeće imalo u vidu odredbu člana 38. KZ SFRJ-a prema kojem je u vrijeme izvršenja krivičnog djela za djela ratnih zločina kao najstrožiju kaznu bilo moguće izreći kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadesaet) godina.

5. KRIVIČNO DJELO ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI

Navodi iz optužnice

53. Optužnicom Tužilaštva BiH od 17.03.2016. godine, optuženi Dragan Marinković, optužen je da je u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine u opštini Milići u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije pripadnika Teritorijalne odbrane i policije Stanica javne bezbjednosti opština Vlasenica i Milići, potpomognute paravojnim formacijama koje su dolazile iz Srbije usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na području opštine Milići, kao pripadnik Teritorijalne odbrane opštine Milići, kasnije VP 7926 Milići, znajući za taj napad i da njegove radnje čine dio napada, učestvovao u progonu

23 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine bošnjačkog civilnog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi u vezi sa ubistvom na način da je radnjama pobliže opisanim u optužnici počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) istog člana u vezi sa članom 29. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH.

Nalazi Vijeća

54. Kako analizom provedenih dokaza Vijeće nije došlo do zaključka da su u širokom i sistematičnom napadu u relevantnom periodu na području opština Vlasenice i Milići pored vojske i policije pripadnika Teritorijalne odbrane i policije Stanica javne bezbjednosti opština Vlasenica i Milići, učestvovale i paravojne formacije koje su dolazile iz Srbije, to je, ne dirajući u identitet optužnice, Vijeće izvršilo intervenciju tako što je iz činjeničnog opisa izreke presude izostavilo navode „potpomognute paravojnim formacijama koje su dolazile iz Srbije...“.

A. OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI

55. Prema članu 172. KZ BiH, krivično djelo Zločini protiv čovječnosti čini onaj “Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela pa pod: a) lišenje druge osobe života (ubistvo), b)... , c)..., d)..., f)..., g)..., i)..., j)..., k)... e)..., h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim ovim zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda BiH.

Prema tome, pored elemenata konkretnih krivičnih djela, Tužilaštvo mora primarno dokazati opšte elemente ovog djela:

a. da je postojao širok (rasprostranjen) i/ili sistematičan napad b. da je napad usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva c. da je optuženi znao za postojanje takvog napada i da njegova djela predstavljaju ili bi mogla predstavljati dio tog napada, tačnije da postoji nexus između napada i radnji optuženog

24 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 57. U tom smislu, Vijeće je, nakon ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdilo da je Tužilaštvo dokazalo ove okolnosti, odnosno da je dokazan opšti element krivičnog djela iz odredbe člana 172. KZ BiH.

a. Širok (rasprostranjen) i sistematičan napad

58. Kako bi utvrdilo karakter napada na civilno stanovništvo, Vijeće je imalo u vidu i stavove izražene u presudama MKSJ kojima su definisani faktori pri ocjenjivanju rasprostranjenosti ili sistematičnosti napada, pa tako u procjenjivanju šta napad čini rasprostranjenim ili sistematičnim sudsko Vijeće mora prvo identifikovati stanovništvo koje je objekt napada a zatim, u svjetlu metoda, sredstava resursa i rezultata napada na to stanovništvo ustanoviti da li je napad doista bio rasprostranjen ili sistematski. Posljedice napada po ciljano stanovništvo, broj žrtava, priroda djela, eventualno sudjelovanje zvaničnika ili predstavnika vlasti ili bilo koji prepoznatljivi obrazac zločina mogu se uzeti u obzir kako bi se utvrdilo da li taj napad na civilno stanovništvo ispunjava jedan od uslova, odnosno da li je rasprostranjen ili sistematski ili pak ispunjava oba uslova.14

59. U praksi MKSJ napad je opisan kao preduzimanje postupaka koji uključuju vršenje nasilnih radnji, odnosno djela nasilja. Ovaj uslov je takođe reflektovan u članu 172. stav 2. tačka a) KZ BiH koji inkorporira u definiciju pojma “napad” između ostalog ponašanje koje uključuje višestruko činjenje djela (iz člana 172. stav 1.) protiv bilo kojeg stanovništva.

60. Pojmovi napada i oružanog sukoba nisu identični. Prema međunarodnom običajnom pravu, napad može prethoditi oružanom sukobu, može trajati duže od tog sukoba, ali ne mora nužno biti njegov dio. Nadalje, termin „napad“ u kontekstu zločina protiv čovječnosti ima nešto drugačije značenje od onog koje nosi u ratnom pravu. U kontekstu zločina protiv čovječnosti „napad“ nije ograničen na vođenje neprijateljstava. On može obuhvatiti situacije zlostavljanja osoba koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, međutim oba termina zasnivaju se na sličnoj pretpostavci, a to je da se rat treba voditi između oružanih snaga i oružanih grupa, a da civilno stanovništvo ne može biti legitiman cilj.

61. Kako je već navedeno, napad nije definisan samo objektom (civilno stanovništvo) nego i jačinom-rasprostranjenošću napada ili njegovom sistematičnošću.

62. Pridjev „rasprostranjen“ podrazumijeva napad koji je po svojoj prirodi opsežan i za posljedicu ima veliki broj žrtava. Takođe, zločin može biti rasprostranjen ili počinjen u

14 Presuda Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Kunarac i dr. (par. 95)

25 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine širokim razmjerama zbog kumulativnog efekta niza nečovječnih djela ili zbog jedinistvenog efekta jednog jedinog dijela izuzetno velikih razmjera. Pridjev „sistematski“ ukazuje na organizovanu prirodu djela nasilja i na malu vjerovatnost da je do tih djela došlo nasumice.15

63. Prije nego da analizu dokaza i pravnih zaključaka koja se odnose na širok i sitematičan napad u inkriminisanom periodu, Vijeće će dati osvrt na okolnosti i situaciju koje su vladale na području opštine Vlasenica a kasnije i opštine Milići16 prije inkriminisnaog perioda, a koje su bitne za kontekst postojanja širokog i sistematičnog napada u inkrimisanom periodu.

64. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 08.04.1992. godine, donijelo je Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, 17 a 20. juna 1992., godine Odluku o proglašenju ratnog stanja na teritoriji R BiH. 18

65. Kada se radi o teritoriji opštine Vlasenica, iz iskaza saslušanih svjedoka prozilazi, da je u navedenom periodu počev od formalnog proglašenja neposredne ratne opasnosti, uočljiva nacionalna netrpeljivost, zategnutost međusobnih odnosa između dvije etničke grupe Srba i Bošnjaka, podjele unutar institucija.

66. Svjedoci Tužilaštva saslušani tokom glavnog pretresa dali su širu sliku i pregled događaja kako u opštini Vlasenica, kasnije Milići, tako i u okolnim selima u vremenskom periodu obuhvaćenom optužnicom. Svjedoci Munira Ahmetović, Mevludin Jašarević, Salko Buhić, Hajrija Alić, Ragib Memišević, Džemila Jašarević, Jusuf Saračević i S1 opisali su napad na sela Žutice, Johovaču, Bešiće, Đile, pucanje iz vatrenog oružja, pozive bošnjačkom stanovništvu da predaju naoružanje, odvođenje na saslušanja vojno sposobnih muškaraca – Bošnjaka, kao i sistemsko paljenje kuća u vlasništvu Bošnjaka u navedenim selima. Navedene događaje svjedoci opisuju kao atmosferu straha stvorenu od strane srpskih vojnika, koja je natjerala mnoge civile da pobjegnu u šumu, kako bi izbjegli odvođenje i vjerovatne kobne posljedice.

67. Napad na području navedenih opština i sela sastojao se u pogoršanoj situaciji nesrpskog civilnog stanovništva koje se nije moglo slobodno kretati, uvođenju potrebnih dozvola za putovanja, formiranju punktova na kojima su kontrolisana samo lica nesrpske nacionalnosti te prestanku rada civila Bošnjaka u preduzećima i javnim ustanovama.

15 Prvostepena presuda u predmetu Tadić, par 648, drugostepena presuda u predmetu Kunarac i dr. (par 94), prvostepena presuda Blaškić(par.206) 16 Opština Milići obrazovana je 31.03.1992. godine izdvajanjem iz opštine Vlasenica (T-23) 17 Dokaz Tužilaštva BiH br. T-22; 18 Dokaz Tužilaštva BiH br. T-21;

26 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

68. Stoga, u narednom tekstu prateći svjedočenja prema vremenskoj hronologiji događaja o kojima su svjedoci govorili, sadržaj prihvaćenih utvrđenih činjenica i materijalnih dokaza iz spisa Vijeće će dati činjenična utvrđenja koja se odnose na širok i sistematičan napad i pravnu ocjenu dokaza u tom pravcu.

69. Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, u nacionalnom sastavu opštine Vlasenica bilo je 18.727 (55%) Muslimana, 14.359 (42%) Srba, 39 Hrvata, 340 Jugoslovena i 477 osoba druge ili nepoznate nacionalnosti.19 Sela Žutica, Johovača, Bešići, Đile, Pomol naseljavali su pretežno stanovnici Bošnjačke nacionalnosti.20

70. Prema iskazima svjedoka, rat na području opština Vlasenice i Milića je počeo u proljeće 1992. godine. Počelo se pucati, kuće paliti, a bošnjačko stanovništvo iz straha za vlastiti život počelo se u početku skrivati po okolnim šumama a kasnije i skroz napuštati navedene opštine.

71. Govoreći o počecima rata na teritoriji navedenih opština, svjedokinja Hajrija Alić21 je posvjedočila da je do početka rata živjela u Žutici, da je aprila 1992. godine počeo rat, da je srpska vojska zapucala od Dervente, i da su morali pobjeći u šumu gdje su ostali mjesec dana. I svjedok S122 u svom iskazu navodi da je početkom maja 1992. godine počelo granatiranje sela i zaseoka naseljenih muslimanima od strane srpske vojske iz pravca Dervente gdje su kod stočne pijace bile stacionirane haubice i topovi, ali da su pripreme za rat počele puno ranije. U tom smislu svjedok navodi da je na stadionu u Milićima prije ovog napada vidio postavljen šator kao i postrojavanje rezervista iz Srbije i mještana srpske nacionalnosti. Svjedok Jusuf Saračević23 u svom iskazu takođe potvrđuje da je Vlasenica okupirana od strane paravojnih snaga aprila 1992. godine.

72. Iskaze navedenih svjedoka potvrđuje i sadržaj utvrđene činjenice broj 4., koji glasi:

73. Dana 23. aprila 1992. ili približno tog datuma, vojnici JNA zauzeli su mjesto Vlasenicu uz pomoć naoružanih lokalnih Srba, preuzevši kontrolu nad opštinom,

19 Nacionali sastav stanovništva rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.godina, RBiH, Državni zavod za statistiku RBiH, Sarajevo, decembar 1993. godine, broj: 01389905 (T-17) i Karta opštine Milići (T-15) 20 Svjedoci Tužilaštva saslušani na glavnom pretresu izjašnjavali su se o nacionalnoj strukturi stanovnika navedenih sela 21 Svjedok Tužilaštva saslušan na glavnom pretresu dana 30.06.2016. godine 22 Svjedok Tužilaštva saslušan na glavnom pretresu dana 30.06.2016. godine 23 Svjedok Tužilaštva saslušan na glavnom pretresu dana 14.07.2016. godine

27 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine policijskom stanicom, poštom i bankom. Neposredno poslije toga, sjedište srpske opštine Vlasenica premješteno je iz Milića u Vlasenicu i obrazovan je srpski Krizni štab. Krizni štab, pod rukovodstvom Milenka Stanića, izdavao je propusnice koje su Muslimani morali imati za kretanje po opštini Vlasenica ili za putovanje u druge opštine. Postavljani su kontrolni punktovi koji su bili u nadležnosti Dragiše Milakovića, člana SDSa. Krizni štab je naredio Muslimanima da predaju oružje srpskim vlastima i uveo je radnu obavezu za Muslimane.

74. Opisujući događaje s početka maja mjeseca 1992. godine i svjedoci Ragib Memišević, Avdulkadir Musić, Salko Buhić i Osman Ahmetović saglasno navode da su do početka rata živjeli u selu Bešići, opština Milići, kada dolazi do napada od strane srpske vojske. Tako svjedok Ragib Memišević u svom iskazu navodi: „01.05.1992. je bio praznik, nismo išli na posao, međutim taj dan je počeo napad na okolna sela, granatiranje je počelo. Vidio se dim, gorile su bošnjačke kuće. 03.05.1992. je počelo granatiranje sela Bešići i još nekih sela. Grupa nas je otišla na brdo, vidjeli smo kod crkve minobacač.“ 24 Na identičan način ovaj događaj opisuje i svjedok Avdulkadir Musić25, navodeći da je 1. maja 1992. godine srpska vojska ušla u selo Žuticu pucajući pamovima po kućama kojom prilikom niko nije stradao ali su kuće bile oštećene i pojedine spaljene. Svjedok dalje navodi da su 3. maja zapaljena i sela Pomol i Đile.

75. Svjedok S1 takođe je u svom iskazu detaljno opisao dešavanja s početka maja 1992. godine. Tako, ovaj svjedok navodi da je nakon što je 1. maja počelo granatiranje Žutice iz pravca Dervente, on sa suprugom i ćerkom kojoj je bilo 20 dana, pobjegao u šumu gdje je prenoćio. Sutradan je po njih došla njegova majka koja nije bježala, tražeći da se vrate kući jer je srpska vojska naredila da se moraju vratiti ili će u protivnom neko biti ubijen. Kada se vratio kući, svjedok objašnjava kako je krov bio probijen a na tavanu se nalazila neeksplodirana granata. Iz tog razloga svi su prešli u podrum u kući njegovog brata.

76. Nedugo posle toga vide vojsku koja prilazi kući. Jedan od vojnika je rekao: „ako ima neko živ neka izađe, nećemo mu ništa“. Prvo je izašla majka a potom i oni za njom. Vojnici su tražila da predaju oružje te da krenu do kuće Šabana Halilovića. Njih konkretno je pozvao da pođu Lalović zvani Mrs. Pred kućom Šabana Halilovića vidio je i Jakova Bojića. Vojska je produžila dalje, palili su kuće usput, vidio se dim. Njima je rečeno da ostaju kod svojih kuća i da im neće niko ništa. Tog istog dana kada se vojska vraćala pucali su nasumice po šumama Velika i Mala Gradina.

24 Zapisnik sa glavnog pretresa od 07.07.2016. godine 25 Zapisnik sa glavnog pretresa od 14.07.2016. godine

28 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 77. Nakon ovog napada uslijedilo je primirje i vojska nekoliko dana nije dolazila u Žuticu.26

78. Međutim, tada je uslijedilo razoružavanje i odvođenje bošnjačkog stanovništa na ispitivanje, što je u konačnom potpuno onemogućilo bilo kakav otpor bošnjačkog stanovništva u napadu koji je uslijedio 11.05.1992. godine.

79. Prema riječima svjedokinje Munire Ahmetović dva, tri dana pred ubistvo njenog supruga nepoznati vojnici su u toku noći dolazili do njihove kuće, tražeći da muškarci krenu sa njima na ispitivanje, kojom prilikom su ih vodili prema Derventi i pucali iznad glava, da bi ih potom pustili da se vrate kući. I svjedok Mevludin Jašarević potvrdio je iskaz ove svjedokinje a koji se odnosi na odvođenje na ispitivanje i događaj kada im vojnici pucaju iznad glave.

80. Da je obaveza predaje naoružanja bila isključivo na strani bošnjačkog stanovništva svojim iskazom na glavnom pretresu potvrdili su svjedoci S1, Salko Buhić, Mevludin Jašarević, Avdulkadir Musić i Osman Ahmetović. Tako svjedok Osman Ahmetović27 navodi da se oružje predavalo oko 4., 5. maja u Žutici, da je on imao dva pištolja ali ih je predao. Svjedoci Avdulkadir Musić i Mevludin Jašarević takođe su potvrdili da se oružje predavalo pred kućom Šabana Halilovića u Žutici, dok svjedok Salko Buhić navodi da je to oružje pretežno bilo lovačko i da su dobijali cedulje na kojima je bila potvrda o oduzetom oružju.

81. Svi prethodno navedeni svjedoci u svojim iskazima detaljno su opisali i napad koji je uslijedio 11.05.1992. godine, na sela opštine Vlasenica odnosno Milići, kojom prilikom su ubijeni civili Rašid Jašarević, Mehmedalija Ahmetović, Beša Buhić i Azem Alić.

82. Svjedokinja Hajrija Alić u svom svjedočenju govori kako je kritičnog dana, nakon što se vratila iz šume da uzme hranu i odjeću, sa suprugom Azemom i komšijom Bešom sjedila ispred kuće kada je, nakon što se okrenula na lijevu stranu ugleda naoružanog muškarca sa maskirnom uniformom i puškom uperenom u njih. Kada je rekla suprugu da je neko uperio pušku u njih, on je ustao da vidi ko je i tada je, kako svjedokinja navodi: „sastavilo pucanje, pada na mene, obara me... nisam mogla pobjeći. Pao je i komšija Beša. Ne znam zbog straha koliko je to vremena trajalo. Prestalo je pucanje, vidjela sam da su mrtvi pali po meni.“

26 Svjedok Avdulkadir Musić 27 Zapisnik sa glavnog pretresa od 18.08.2016. godine

29 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 83. Svjedokinja dalje navodi, da je nakon što je pokušala da ustane vidjela da je sva krvava. Uspjela je da se izvuče između ostave za drva i kuće, trotoarom puzeći. U tom momentu kod rijeke Jadac čuje plač svog osmogodišnjeg sina. Prilazi mu, rukom zatvara usta a zatim vidi trojicu vojnika sa uperenim puškama u njih. Jedan od njih naređuje joj da ranjeno dijete iznese na put kako bi mu se ukazala prva pomoć. Tada se pomolio optuženi Dragan Marinković, koji naređuje da se djete previje i vozi u bolnicu u Miliće. Na pitanje branioca, svjedok se decidno izjasnila da su djete previli nepoznati vojnici a da je optuženi Dragan Marinković naredio da se previje i vozi u bolnicu. Svjedok S1 odvezao je djete u bolnicu crvenim vozilom, Ladom.

84. Izjašnjavajući se na okolnosti događaja od 11.05.1992. godine, svjedok S1 navodi da se tog jutra vraćao iz Milića i da je na Johovači vidio čahure i ubijenu stoku. Kada je skrenuo sa asfaltnog puta prema kući Ismeta Nakanića, sreo je dvije prage, oklopna vozila, zaustavio se i prepoznao komšije, mještane. Obrada Dukića je pitao što mu zapališe kuću. Tu su bili i Radenko Kukić i optuženi Marinković. Dukić mu je odgovorio da su mu kuću zapalili Bećirovi vojnici, i potom su produžili prema centru Žutice.

85. Kada dolazi pred svoju kuću vidi da je zapaljena. Uz pomoć komšija pokušao je da gasi ali nisu smjeli prići zbog neeksplodirane granate. Tada dolazi Haris Bujić i govori im da su ubijeni Beša i Azem, i da je Azemovo djete ranjeno, da treba da ga vozi u bolnicu. Sa suprugom i ćerkom odmah je krenuo prema Žutici. U Žutici zatiče grupu vojnika. To su isti vojnici koje je vidio kada je dolazio iz Milića. Djete je ležalo ranjeno na asfaltu. Zbog straha je zamolio da neko od tih vojnika krene sa njima. Dukić je krenuo do Dervente, da bi potom on sam produžio u Miliće u bolnicu.

86. U bolnici u Milićima upućuju ih da idu za Tuzlu, a dr Stoja je dala obećanje da će im ona obezbjediti pare i da prođe do Vlasenice gdje treba da dobije propusnicu28 da bi mogao nastaviti prema Tuzli. Svjedok navodi i da mu nikada ranije nije trebala propusnica niti dozvola da se kreće.

87. Svjedok Musić Avdulkadir potvrdio je da je 11. maja vod srpske vojske iz pravca Milića ušao u selo Bešiće, kojom prilikom su ubijena četri civila, popaljene kuće bošnjačkog stanovništva pa između ostalih i kuća njegovog brata.

88. U svom iskazu svjedok Jusuf Saračević navodi da je kritičnog dana oko 9h iz Milića povezao autobus pun vojske koje nije poznavao do kopa u Gunjacima, da su vojnici imali šubare na glavi, da su neki imali brade, redenike i naoružani puškama, da su vojnici iz transportera pucali po muslimanskim kućama u selima Johovača, Žutica i

28 Dokaz Tužilaštva broj 3 - Propusnica za dan 11.05.1992. godine na ime S1

30 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine Đile. Svjedok takođe navodi da je u selu Đile vidio zapaljene kuće i ubijene krave pored puta.

89. O dešavanjima u selu Žutica 11.05.1992. godine, i ubistvu Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića, svoj iskaz su dali i svjedoci Munira Ahmetović i Mevludin Jašarević. Međutim, s obzirom da je Vijeće optuženog Marinkovića našlo odgovornim za navedena ubistva, detaljnom analizom iskaza ovih svjedoka Vijeće će se baviti u dijelu presude koji se odnosi na pojedinačnu inkriminaciju u osnovi zločina.

90. Da je identična situacija bila i u drugim selima koja su pripadala opštini Vlasenica govori i sadržaj utvrđene činjenice broj 5: „U maju i junu 1992. specijalna jedinica MUP- a, pod vodstvom Miće Kraljevića, a u krajnjoj instanci pod komandom lokalnog Kriznog štaba, izvela je dvije operacije, jednu u Sušici, a drugu u Gradini i drugim muslimanskim zaselcima u opštini, povremeno nailazeći na otpor. Imali su naređenje da traže oružje, pritvore radi ispitivanja ljude koji su se predali, ubiju one koji pokušaju da bježe i pošalju žene i djecu u Vlasenicu. Neki ljudi su uhapšeni, zatočeni u opštinskom sudu i zatim prebačeni u logor Sušica. U tim operacijama jedinica je dobila izričito naređenje da spali sve kuće kako bi se spriječio povratak vlasnika, te su zapravo gotovo sve muslimanske kuće na tom području uništene“.

91. Prednje dokaze, relevantne sadržaje iskaza svjedoka koji su govorili o dešavanjima na prostoru opštine Vlasenica i Milići, Vijeće nalazi saglasnim i međusobno nadopunjujućim. Vijeće primjećuje, da su svjedoci, svaki od njih u domenu svojih saznanja o onome što se dešavalo u kritičnom periodu govorili o onome što su vidjeli, čuli, lično preživjeli, prenoseći sliku ratnih dešavanja u periodu aprila i maja mjeseca 1992. godine.

92. Odbrana, po pitanju njihovih svjedočanstava, nije u pitanje dovela njihovu pouzdanost niti kredibilite, iz kojih razloga su za Vjeće iskazi svjedoka prihvatljivi. Osim toga, oni su nadopunjujući sadržaju od strane Vijeća prihvaćenih utvrđenih činjenica, te potkrijepljeni sadržajem materijalnih dokaza koji dokazuju postojanja širokog i sistetematičnog napada na civilno bošnjačko stanovništvo.

93. Naime, iz prednjih dokaza, koje Vijeće prihvata kao vjerodostojne i istinite, nesumnjivo prozilazi da su početne netrpeljivosti prerasle u neprijateljstva između dvije etničke i nacionalne grupe, Srba i Bošnjaka. Rezultat istih, na teritoriji Vlasenice i Milića ogledao se pogoršanoj bezbjednosnoj situaciji za bošnjačko stanovništvo.

31 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 94. Imajući u vidu prednja uvrđenja, Vijeće nalazi da je na teritoriji opštine Vlasenica i Milići, napad posebno intenziviran u prvoj polovini maja mjeseca bio usmjeren na civilno Bošnjačko stnovništvo te da je imao karakter širokog i sistematičnog.

95. Usljed straha za život i slobodu, Bošnjaci su prvo napuštali svoje domove bježeći i skrivajući se po okolnim šumama, a zatim su potpuno napuštali sela opštine Vlasenica i Milići, bježeći prema Srebrenici i Kalesiji.

96. Oni stanovnici koji nisu htijeli bježati i koji su ostali kod svojih kuća, kasnije su zatvarani u raznim logorima na području Vlasenice i Milića. U prilog tome govore i utvrđene činjenice broj 6, 7 i 8.

97. Činjenica broj 6: „Logor Sušica osnovan je 31. maja 1992. po naređenju Svetozara Andrića, komandanta Birčanske brigade, i u skladu s odlukom SAO Birač kojom je regulisano iseljavanje muslimanskog stanovništva s birčanske teritorije. Stražari u logoru, pod komandom upravnika Veljka Bašića i zamjenika Vidosava Mlađenovića, bili su pripadnici MUP-a i VRS-a. Lokalni MUP i opštinski Krizni štab, pod vodstvom Milenka Stanića, redovno su primali izvještaje o situaciji u logoru. Krizni štab je donosio odluke o logoru i zatočenicima, kao što su odluke o puštanju na slobodu, posjetama i razmjenama. Kroz logor Sušica prošlo je oko 2.000 do 2.500 Muslimana oba pola i svih godišta. Logor je radio četiri mjeseca, od juna do septembra 1992.798 U prvim danima je ondje bilo zatočeno preko 1.000 ljudi. Samo nekoliko dana kasnije srpski funkcioneri dozvolili su odlazak velikoj većini žena – više od 800 - nakon što su im oduzete dragocjenosti i pošto su potpisale izjavu da dobrovoljno napuštaju opštinu. Uslovi života u logoru bili su krajnje teški. Zatočenici su morali na prisilni rad više vrsta; između ostalog, zakopavali su ljude ubijene u Drumu (vidi gore u tekstu), kopali rovove i nosili municiju na liniji fronta. Nisu dobijali dovoljno hrane, vode je bilo veoma malo, higijenski uslovi su bili loši i nije bilo medicinske njege. Negdje u junu 1992. Sušicu je preuzeo Dragan Nikolić. Rekao je zatočenicima da je on “Bog i zakon” i podvrgavao ih raznim vrstama zlostavljanja, između ostalog i čestim premlaćivanjima. U tom periodu stražari u logoru ubili su devet zatočenika ili su ti zatočenici umrli od posljedica zlostavljanja. Te smrti prijavljene su upravniku Bašiću, ali bez posljedica. Članovi međunarodnih organizacija su dva puta obišli logor. Tokom obje posjete Nikolić je uspio da sakrije mnoge zatočenike i stvarne uslove u kojima su živjeli zatočenici“.

98. Činjenica broj 7: „Približno u to vrijeme Muslimani su bili pritvarani i na drugim lokacijama u opštini. Otprilike 150 zatočenika držano je veoma teškim uslovima u pet prostorija opštinskog zatvora u Vlasenici, pod kontrolom policije.“

32 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 99. Činjenica broj 8: „Osim gore pomenutih objekata, srpske vlasti su 1992. godine civile uglavnom muslimanske nacionalnosti držale zatočene u jedanest zatočeničkih centara u opštini Vlasenica, i to: u srednjoj školi u Vlasenici, u pilani u Milićima, u osnovnoj školi, u štalama zadruge u Piskavicama, u srednjoj školi, u hotelu “Panorama”, u vojnoj sportskoj dvorani, u Domu kulture u Milićima, u logoru Luka i na peradarskoj farmi Šošari.“

100. Sve ovo ukazuje da je napad na civilno Bošnjačko stanovništvo opština Vlasenica i Milići imao karakter sistematičnosti, te da je napad preduzet na identičan način u jednom kratkom vremenskom periodu uz učešće više osoba sa jasnim obrascem postupanja prema licima Bošnjačke nacionalnosti.

101. Nasuprot prednjim utvrđenjima, odbrana je nastojala osporiti postojanje širokog i sistematičnog napada, ukazujući na sadržaje izjava svjedoka Ivana Madžarevića, Milana Dukića, Petka Petkovića, Radivoja Lalovića i Janka Šalipurevića.29 U iskazima na glavnom pretresu svjedoci su navodili događaj od početka 1992. godine, kada su naoružane muslimanske snage na lokalitetu sela Žutica i Đile u opštini Milići, početkom 1992. godine zaustavili kolonu kamiona rudnika Boksita i zarobili vozače Savić Milu i dr. kao i događaj iz maja mjeseca 1992. godine u Konjević Polju kojom prilikom je ubijeno više lica srpske nacionalnosti.

102. Vijeće, nalazi da činjenice o kojim su govorili ovi svjedoci nisu dovedeni u pitanje, ali da one nisu predmetnom konkretne optužbe, niti događaji o kojim su govorili mogu biti razlog počinjenju zločina prema suprotnoj strani, a posebno zaštićenoj grupi osoba- civlima koji se prema pripadnosti jednom narodu vezuju za tu stranu.

103. Stoga, pretresno Vijeće u ovom predmetu prihvata stav Žalbenog vijeće MKSJ koje je je zaključilo: „Prilikom utvrđivanja da li je došlo do napada na neko konkretno civilno stanovništvo, irelevantno je da je druga strana takođe počinila zvjerstva protiv civilnog stanovništva. To što je jedna strana izvršila napad na stanovništvo druge strane ne opravdava napad te druge strane na civilno stanovništvo ove prve, a niti ne isključuje zaključak da su snage te druge strane zapravo svoj napad usmjerile upravo na civilno stanovništvo kao takvo. Svaki napad na civilno stanovništvo neprijatelja je protivpravan i zločini počinjeni u okviru jednog takvog napada mogu se, ako su ispunjeni i svi drugi uslovi okvalifikovati kao zločini protiv čovječnosti.“ 30

29 Svjedoci Ivan Madžarević i Milan Dukić saslušani su na glavnom pretresu dana 15.09.2016. godine a svjedoci Petko Petković, Radivoje Lalović i Janko Šalipurević dana 22.09.2016. godine 30 Presuda žalbenog Vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr, broj: IT-96-23 od 12.juna 2002.godine paraf. 87 – 88;

33 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 104. I u konkretnom predmetu, cilj napada je bilo civilno stanovništvo, što je međunarodnim humanitarnim pravom i domaćim propisima decidno zabranjeno. Posljedice izvršenih napada, što je još jedan pokazatelj širine i isistematičnosti istoga bile su brojne i dalekosežne. Razlog napada bila je isključivo njihova nacionalna i vjerska pripadnost.

105. Dakle, Vijeće je na temelju iznesenog, van razumne sumnje utvrdilo postojanje širokog i sistematičnog napada na području opštine Vlasenica i Milići.

b. Cilj napada – civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti opštine Vlasenica i Milići

106. Kada je u pitanju status lica prema kojima su počinjene radnje, Vijeće prevashodno ukazuje na opštu odredbu zajedničkog člana 3. Ženevske konvencije prema kojoj se civilima imaju smatrati “osobe koje ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumjevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu usljed bolesti, ranjavanja, lišenja slobode ili iz kojeg bilo drugog uzroka31. U slučaju sumnje da li je neka osoba civil, ta osoba smatrat će se civilom.

107. Sintagma „usmjeren protiv“ zahtjeva da civilno stanovništvo mora biti primarni cilj napada, a ne samo sporedan cilj.32 Stoga, primarni cilj napada mora biti „neko civilno stanovništvo. „Bilo koje“ naglašava činjenicu da zločini protiv čovječnosti mogu biti počinjeni i u odnosu na stanovnike koji pripadaju neprijateljskoj strani i nad sopstvenim stanovnicima.“33

108. Pojam „civilno“ se odnosi na osobe koje nisu borci. „Stanovništvo“ označava veliku grupu žrtava i krivična djela u kojima su žrtve pripadnici jedne skupine. Nije neophodno da cjelokupno stanovništvo određenog područja bude cilj napada. Dovoljno je pokazati da je napad bio usmjeren protiv dovoljnog broja pojedinaca, odnosno da je bio usmjeren protiv njih na takav način da je napad za cilj doista imao civilno „stanovništvo“, a ne ograničeni i nasumice odabrani broj pojedinaca. 34

31 Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba (član 3. stav 1. tačka a). Ovim članom propisano je da će se prema ovoj kategoriji stanovništva postupati, u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju, imovnom stanju ili kojem drugom sličnom mjerilu. 32 Tihomir Blaškić, Predmet br. IT-95-14-A, presuda Žalbenog vijeća, 29.07.2004. godine, ¶ 106 33 Kunarac i drugi, predmet IT-96-23 & IT-96-23/1-A, presuda Žalbenog vijeća od 12.06.2002. godine, ¶ 91 34 Duško Tadić, Predmet br. IT-94-1-T, Prvostepena presuda, 07.05.1997. godine, ¶ 644.

34 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 109. Neki od osnovnih faktora na osnovu kojih se utvrđuje da li je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva su: sredstva i metode korištene u toku napada, broj žrtava, status žrtava, diskriminatorni karakter napada, priroda krivičnih djela počinjenih u toku napada, otpor pružen napadačima u trenutku napada i u kojoj mjeri se napadačka sila pridržavala ili pokušala pridržavati zahtjeva o preduzimanju mjera predostrožnosti propisanih ratnim pravom.35

110. Prema praksi MKSJ, termin „civilno stanovništvo“ odnosi se na osobe koji su civili, a ne pripadnici oružanih snaga ili neki drugi legitimni borci.36 Civilno stanovništvo mora biti primarni cilj napada, a ne sporedna žrtva istog.

111. Dodatno, napad ne mora biti usmjeren prema neprijatelju, on može takođe biti usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, uključujući bilo koji dio stanovništva napadnute države. Pojam civila u strogom smislu obuhvata sva ona lica koja su bila van borbenog stroja kada je krivično djelo počinjeno37. Takođe, definicija civilnog stanovništva obuhvata pojedince koji su možda u nekom određenom trenutku pružili otpor i osobe izvan borbenog stroja38. Stanovništvo se može smatrati civilnim čak i ako su prisutni i neki necivili – ono jednostavno treba da bude pretežno civilnog karaktera.39

112. Na osnovu činjenica koje su detaljno obrazložene prilikom ocjene postojanja i karaktera napada, Vijeće nalazi da nema nikakve sumnje da su sva lica prema kojima je bio usmjeren napad, pa tako i oštećeni, bili civili. Svi svjedoci Tužilaštva potvrdili su da se napad odvijao isključivo prema civilnom stanovništvu koje nije imalo oružje ni uniformu, niti su djelovali u okviru borbenog konteksta.

113. Nadalje, Vijeće je utvrdilo i da su žrtve koje su stradale, Rašid Jašarević i Mehmedalija Ahmetović, u momentu kada su lišeni života imali status civila. Ovu činjnenicu nije osporavala ni odbrana optuženog, a navedeno proizilazi iz izjava svjedoka kako Tužilaštva tako i odbrane optuženog.

114. Dakle, iz opisanih dešavanja, Vijeće zaključuje, van svake sumnje, da je u relevantnom periodu bio napad na civilno stanovništvo kao i da je taj napad bio rasprostranjen i sistematičan. Takođe zaključuje da je napad bio usmjeren na civilno bošnjačko stanovništvo na području opštine Vlasenica odnosno Milići od strane srpske vojske, odnosno da je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu bošnjačke nacionalnosti.

35 Blaškić, presuda Žalbenog vijeća ¶ 106; Kunarac i drugi, presuda Žalbenog vijeća ¶ 90. 36 Ženevska konvencija iz 1949., zajednički član 3. 37 Vidjeti predmet Jelisić, presuda Žalbenog vijeća, paragraf 54. 38 Vidjeti predmet Naletilić i Martinović, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 235. 39 Vidjeti predmet Kordić i Čerkez, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 180.

35 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

c. Optuženi je znao za napad i da su njegova djela dio tog napada

115. Vijeće je na temelju činjenica i okolnosti koje su prezentirane tokom predmetnog postupka, utvrdilo postojanje veze između djela optuženog i napada, na način da su njegovi postupci i činjenja bili u direktnoj vezi sa izvršenim napadom.

116. Djela optuženog moraju biti „dio“ rasprostranjenog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, a ne da samo vremenski ili prostorno koincidiraju s njim.40 Inkriminisano djelo ne može biti izolovano djelo. Djelo se smatra izolovanim kada je toliko daleko od samog napada da se ne može, nakon što se razmotri kontekst i okolnosti pod kojim je počinjeno, razumno reći da je isto dio napada.41

117. Pored namjere da se počini osnovno djelo, optuženi mora znati za širi kontekst u kojem se, radnje koje vrši, nalaze, s tim da optuženi pogotovo mora znati za napad usmjeren protiv civilnog stanovništva, odnosno znati da je njegovo krivično djelo dio toga napada ili u najmanju ruku rizikovati da njegova djela postanu dio toga napada.42

118. Da je optuženi Dragan Marinković bio svjestan kontekstualne osnove u koju se uklapa djelo koje je počinio u osnovi zločina i da je bio svjestan neksusa između svog djela i tog konteksta, govore konkretne aktivnosti koje je poduzimao i ono što mu je nesumnjivo bilo poznato.

119. Zaključak o postojanju svjesti kod optuženog Dragana Marinkovića može se izvesti na osnovu njegove pripadnosti vojnoj formaciji, koja je kasnije, nakon formiranja opštine Milići, pripala VP 7296 Milići, a što je potvrđeno materijalnim dokazima T-2643, T-2744 i T-2845. Kao pripadnik jedne od strana u sukobu zasigurno je bio upućen u svakodnevna dešavanja.

120. Kako su navedeni dokazi na jasan i nedvosmislen način pokazali da je optuženi Dragan Marinković pripadao vojnim formacijama koje su učestvovale u širokom i

40 Tadić, Presuda Žalbenog vijeda ¶¶ 248, 255; Kunarac i drugi, Prvostepena presuda ¶ 417; Kunarac i drugi, Presuda Žalbenog vijeda ¶ 99; 41 Tadić, Prvostepena presuda ¶¶ 629 – 633; 42 Kunarac i drugi, Presuda Žalbenog vijeda ¶ 102; 43 Rješenje Administrativne službe – Odeljenja za opštu upravu opštine Milići broj: 03-569- 910/07 od 17.09.2007.godine kojim se utvrđuje status borca Dragana Marinkovića 44 Uvjerenje Opštinske uprave – Odeljenje za opštu upravu opštine Milići broj: 03-058-2-131/15 od 06.04.2015.godine na ime Dragana Marinkovića 45 Matični karton VOB-2 i jedinični karton VOB-3 na ime Dragana Marinkovića

36 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine sistematičnom napadu na bošnjačko stanovništvo sela na teritoriji opštine Vlasenica i Milići, Vijeće je u tom pravcu, u odnosu na navode optužnice u kojima je stajalo da je optuženi u napadu učestvovao kao pripadnik TO opštine Milići, kasnije VP 7926 Milići, izvršilo korekcije činjeničnog djela izreke presude, pri tome, ne dirajući u subjektivni i objektivni identitet optužnice. Vijeće je izvršilo korekcije i u dijelu u kojem se navodi broj Vojne pošte Milići. Naime, u optužnici se kao broj VP navodi 7926, dok iz naprijed navedenih dokaza proizilazi da je broj VP Milići 7296. Kako se u konkretnom slučaju radi o očiglednoj permutaciji brojeva 2 i 9, Vijeće je činjenično stanje optužnice prilagodilo izvedenim dokazima.

121. Opisujući optuženog u ulozi uniformisanog i naoružanog vojnika u vezi sa konkretnim događajem iz optužnice, brojni svjedoci posvjedočili su kako optuženog poznaju od prije rata, odnosno svjedoci su saglasno navodili da su ga poznavali kao komšiju iz Dervente (Munira Ahmetović, Hajrija Alić), te kao radnog kolegu iz Rudnika Boksit (Salko Buhić, Jusuf Saračević). Neki od njih su poznavali i članove njegove porodice. Tako, na pitanje tužioca da li ste poznavali porodicu optuženog Dragana Marinkovića, svjedok Munira Ahmetović odgovara: „Znala sam mu brata Uroša, dobro sam ga znala, bio je...nije bio loš s mojim 'čojekom, bio je fin.“

122. Takođe, cijeneći činjenicu da su navedeni svjedoci bili stanovnici okolnih bošnjačkih sela sa kojima je selo Derventa u kojem je optuženi nastanjen, gravitiralo, te da su ovi svjedoci kako je to u prethodnom tekstu navedeno govorili o napadima iz okolnih srpskih sela na muslimanska sela, Vijeće nalazi, da optuženom, s obzirom na mjesto gdje je stanovao nije mogla ostati nepoznata ta činjenica.

123. Ako se navedeno sagleda u kontekstu masovnosti samoga napada, te sveobuhvatnosti djelovanja srpskih snaga prema civilnom bošnjačkom stanovništvu, opravdano je zaključiti da je optuženi, kao osoba koja je u navedenom periodu boravila na području Vlasenice, a posebno kao pripadnik vojske koja je vršila napade, u potpunosti bio upućen u svakodnevna dešavanja na području ove opštine, slijedom čega se nedvojbeno može zaključiti da je optuženi Dragan Marinković znao za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog stanovništva opštine Vlasenica, te nema sumnje da je znao i htio da i njegovo djelo bude dijelom napada i da optuženi doprinese tom i takvom napadu.

B. POJEDINAČNE INKRIMINACIJE U OSNOVI ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI

124. Nakon što je utvrdilo postojanje opštih elemenata krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz čl. 172. KZ BiH, Vijeće je na osnovu provedenih dokaza utvrdilo da je

37 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine optuženi svojim radnjama ostvario obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz čl.172. stav 1. tačka h) (progon) i to tačkom a) (ubistvo) u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH, i u vezi sa članom 29. KZ BiH.

a) Progon

125. Odredba člana 172. KZ BiH u tački h) definiše progon kao „namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici“. Kod ovog djela počinilac na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednoj ili više osoba oduzima temeljna ili ljudska prava, pri čemu je odabir takvih osoba ili osobe izvršen na osnovu identiteta skupine ili kolektiviteta ili je baš ciljano na tu skupinu ili kolektivitet. Takav odabir se temelji na naznačenim razlikama među skupinama ili drugim razlozima koji su opšte prihvaćeni kao nedozvoljeni po međunarodnom pravu.46

126. Prema zakonskoj definiciji elementi krivičnog djela progona kao zločina protiv čovječnosti su:

- namjerno i teško uskraćivanje osnovnih prava;

- suprotno međunarodnom pravu;

- zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici;

- protiv bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu;

- u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz stava ovog člana zakona, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.

127. Iz navedenog proizilazi da se djelo progona može učiniti sa svim radnjama koje, u cjelini, predstavljaju namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.

127. Sudska praksa MKSJ o radnji izvršenja (actus reus) progona zauzela je slijedeće zaključke:

- Međunarodno običajno pravo ne podržava usku definiciju progona.

46 Komentari krivičnih zakona u BiH, Vijeće Evrope, 2005. godina, stranica 567 – 568.

38 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine - U svojoj interpretaciji progona sudovi uključuju djela kao što su ubistvo, istrebljenje, mučenje i druga teška djela protiv fizičkog integriteta kao što su ona sada navedena u članu 5. Statuta MKSJ.

- Progon može obuhvatati i razna druga djela diskriminacije koja uključuje atake na politička, društvena i ekonomska prava.

- Progon se obično koristi kako bi se opisalo niz djela, a ne jedno zasebno djelo. Djela progona obično tvore dio politike ili barem prakse koja slijedi određeni obrazac i moraju se posmatrati u svom kontekstu. U stvarnosti se djela progona često vrše u skladu sa politikom diskriminacije ili rasprostranjenom diskriminirajućom praksom.

- Diskriminirajuća djela za koja se tereti kao za progon ne smiju se posmatrati izolovano. Neka od pomenutih djela mogu sama po sebi ne biti tako teška da predstavljaju zločine protiv čovječnosti.47

129. Slijedom navedenog, diskriminacija, odnosno diskriminatorni osnov, predstavlja jedan od osnovnih elemenata kojeg je potrebno utvrditi za dokazivanje počinjenja krivičnog djela progona.

130. U konkretnom slučaju, Vijeće je analizom svih izvedenih dokaza, zaključilo da je optuženi Dragan Marinković progon Bošnjačkog civilnog stanovništva izvršio ubistvom, kako je to navedeno u izreci presude.

b) Ubistvo

131. Član 172. stav. 1. tačka a) KZ BiH propisuje radnju „lišavanja druge osobe života (ubistvo)" koju karakterišu sljedeći elementi: (1) smrt žrtve, (2) smrt koja je posljedica činjenja ili nečinjenja optuženog ili njegovog podređenog i (3) pri čemu je optuženi ili njegov podređeni imao namjeru da žrtvu liši života ili da nanese tešku povredu njenom fizičkom integritetu, a za koju je razumno mogao pretpostaviti da će izazvati smrt.

132. Okolnosti lišenja života oštećenih Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića, na glavnom pretresu, na uvjerljiv i za Vijeće prihvatljiv način, opisali su očevidci događaja svjedoci Munira Ahmetović i Mevludin Jašarević. Pored toga, o posrednim saznanjima koja se odnose na ubistvo navedenih lica svoj iskaz na glavnom pretresu dali su i ostali svjedoci Tužilaštva. Nakon analize i ocjenom iskaza ovih svjedoka, Vijeće je istim poklonilo punu vjeru jer o odlučnim činjenicama svjedoče na isti način. Pri tome, Vijeće nije steklo uvjerenje da bilo ko od tih svjedoka želi neosnovano teretiti

47 MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Kupreškić i dr., paragraf 615.

39 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine optuženog, nego naprotiv, ti svjedoci daju takve iskaze iz kojih je očigledno da svjedoče samo o događajima koji su se zaista desili, koje su sami doživjeli, vidjeli ili od drugih čuli. Osim toga njihovi iskizi nisu dovedeni u pitanje ni drugim dokazima provedenim u toku krivičnog postupka.

132. Govoreći o ubistvu svog supruga Mehmedalije Ahmetovića i zeta Rašida Jašarevića, svjedokinja Munira Ahmetović, prvo je svjedočila o dešavanjima koja su prethodila ubistvu, navodeći da su neposredno pred ubistvo počeli napadi iz srpskih sela, da su stanovnici bošnjačke nacionalnosti bježali i skrivali se po okolnim šumama, da je u jednom od tih napada stradao i njen otac, da je njen suprug bio zaposlen u rudniku Boksita, da je prilikom poslednjeg odlaska po platu zadržan jednu noć na ispitivanju.

133. Početkom maja svjedokinja sa suprugom i troje djece prelazi da živi u zeta Rašida kuću, iz razloga, kako navodi “da bi porodica bila na okupu” , s obzirom da je njena sestra bila u Njemačkoj, a njena dva sina i suprug su bili tu u Žutici.

134. Izjašnjavajući se na okolnosti konkretnog događaja svjedokinja navodi da su 11.05.1992. godine, oko 11h, njen suprug Mehmedalija i zet Rašid sjedili na klupi ispred kuće, kada su dvojica naoružanih vojnika idući cestom sa čarapama na glavi došli pred kuću i prstom pokazali da krenu prema njima. Vodeći ih pred sobom, sa uperenim puškama u njih, u momentu kada oštećeni skreću prema kući komšije Rizvana, vojnici otpočinju paljbu i rafalnim pucanjem lišavaju života oštećene Rašida Jašarevića i Mehmedaliju Ahmetovića.

135. Kompletan događaj o kojem je pričala na glavnom pretresu, svjedokinja je posmatrala kroz prozor kuće, zajedno sa Rašidovim sinovima Mevludinom i Fikretom.

136. U tom smislu, i svjedok Mevludin Jašarević u cijelosti potvrđuje iskaz navedene svjedokinje, dopunjujući ga brojnim pojedinostima, koje u konačnom stvaraju kompletnu sliku kritičnog događaja.

137. S tim u vezi ovaj svjedok potvrđuje da je kritičnog dana zajedno sa tetkom Munirom Ahmetović kroz prozor na kojem su sa vanjske strane bile rešetke a sa unutrašnje bijela zavjesa, gledao kada nepoznati vojnici sa čarapama na glavi oko 11 i 30h prilaze oštećenim, nakon čega njegov otac i tetak zajedno sa tim nepoznatim vojnicima kreću prema Rizvanovoj kući, da je udaljenost između njih jedan do dva i po metra, te da u momentu kada skreću prema Rizvanovoj kući vojnici počinju paljbu i sa udaljenosti oko tri metra rafalnim pucanjem lišavaju života. Svjedok takođe potvrđuje da je tog dana bilo lijepo vrijeme, da je vidljivost bila dobra te da nije bilo smetnje niti bilo koje fizičke prepreke da kritični događaj u cijelosti isprati.

40 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

138. Istovremeno, prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu svjedoku Jašarević Mevludinu je u sudu prezentovana i fotodokumentacija mjesta izvršenja navedenih ubistava (dokaz T-2)48.

139. Analizom iskaza navedenog svjedoka dovedenog u vezu sa prezentovanom fotodokumentacijom kroz koju je približio i učinio jasnim prostor u kome se navedeni događaj desio, Vijeće je steklo uvjerenje o istinitosti i vjerodostojnosti kazivanja ovog svjedoka, iz kog razloga mu je u cijelosti poklonilo vjeru.

140. U pogledu identiteta optuženog Dragana Marinkovića kao jednog od saizvršilaca ubistva oštećenih, oba svjedoka su potvrdila da, nakon što su iste lišili života, navedeni vojnici se vraćaju prema Rašidovoj kući, te kada su se približili na nekih trideset do četrdeset metara, jedan od vojnika skida čarapu sa glave, kada prepoznaju optuženog Dragana Marinkovića koji je bio plav i sa brkovima. Tako, svjedok Munira Ahmetović navodi: „...ja nisam znala da je Dragan...zato što su čarape bile njima na glavi, kad su bili blizu ograde, ima ograda pa ima korito vode, kad su bili blizu ograde, stali su do...na među i stajali su tu i gledali, gledali su vrata, najvjerovatnije da da li ko ima tam' još, mi ne izlazimo, mi sve gledamo. Onda je fino 'vako skin'o...skide čarapu 'vako s glave...“ Na upit tužioca ko skida čarapu, svjedok odgovara: „Dragan zna se ko je Dragan...marti...Marinković.“ Svjedok dalje navodi: „Kad sam...k...kad sam vid'la da je s...da nije skinuo čarapu ne bih ga ni poznala, kad je skin'o čarapu, kaže kaže moj Mevludin...ja više...ja samo ka'em 'aj Mevludine, je'l vidiš ko 'hi pobi...kaže pobi 'hi Dragan.“

141. I svjedok Mevludin Jašarević svojim iskazom potvrđuje da je kritične prilike prepoznao optuženog Marinkovića: „...kad su oni, kad su se oni vrać, vraćali Dragan je skinuo čarapu i odma sam ga prez, prepozn'o.“

142. Takođe, svjedoci su u svojim iskazima govorili i o dešavanjima nakon ubistva, navodeći da su odmah po odlasku ovih vojnika otišli u podrum druge stare kuće kako bi se sakrili, da su se vojnici nakon povratka sa Gunjaka peli na sprat kuće, gdje su vršili pretresanje kao i da su se odvezli Rašidovim vozilom – Jugom, te da su oni iz podruma izašli tek u popodnevnim časovima.

143. Nakon izlaska iz podruma svjedok Mevludin Jašarević zajedno sa bratom Fikretom odlozi do mjesta ubistva njihovog oca i tetka, kojom prilikom oca Rašida zatiču u položaju potrbuške sa travom u rukama, a tetka kako leži na leđima nekih metar od

48 Fotodokumentacija Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-14/3-1-04-2-38/09 predmet „Štedrić 1“, mjesto Bešići, općina Milići, fotografisano 01.08.2013. godine, datum izrade 05.08.2013. godine.

41 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine njihovog oca, te da je tetak imao povrede po nogama, po koljenima gotovo prerezan od pucanja, da mu je kaiš pukao i spale pantalone.

144. Nakon toga, svjedok se sa bratom pridružuje tetki Muniri i njenoj djeci, kada svi zajedno odlaze u šumu prema selu Podžeplje, i tu se sreću sa svjedokinjom Hajrijom Alić od koje saznaju i za ubistvo Beše Buhića i Azema Alića.

145. Iz sadržaja iskaza svjedoka Mevludina Jašarevića proizilazi i da je on kritičnog dana oko 18h, zajedno sa bratom Fikretom i još nekoliko komšija sahranio tjela svog oca, tetka i komšija Buhića i Alića u jednu krečanu u blizini Azema Alića kuće, da su nakon godinu dana tijela njegovog oca i tetka premješteni i sahranjeni u dvorištu njihove kuće, odakle su konačno i ekshumirani.

146. Odbrana optuženog Dragana Marinkovića, u toku postupka istakla je prigovor zakonitosti dokaza Naredbe Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 1 K 017741 15 Krn od 03.11.2015. godine za ekshumaciju, obdukciju i identifikaciju posmrtnih ostataka u selu Bešići u porodičnoj kući Jašarević Mevludina u opštini Milići kao i svih dokaza proizašlih iz navedene naredbe. Prema navodima odbrane nezakonitost naredbe proizilazi iz činjenice da je u istoj naloženo Tužilaštvu da radnje ekshumacije provede na teritoriji opštine Lukavac, a iste su provedene na teritoriji opštine Milići.

147. Nakon uvida u predmetnu naredbu kao i Prijedlog za izdavanje naredbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine za ekshumaciju ljudskih ostataka na lokalitetu sela Bešići u dvorištu porodične kuće Jašarević Mevludina u opštini Milići broj: T20 0 KTRZ 0007922 13 od 02.11.2015.godine49, te Naredbe o izmjeni naredbe za ekshumaciju, Sud BiH broj: S1 1 K 017741 15 Krn od 25.08.2016. godine, a koju je Tužilaštvo uložilo na glavnom pretresu kao dokaz replike50, Vijeće je navedeni prigovor odbrane odbilo kao neosnovan.

148. Naime, nesporno je da je u prvobitnoj naredbi kao mjesto provođenja ekshumacije navedena opština Lukavac, ali isto tako u daljem tekstu naredbe precizirano je da se ista ima provesti u dvorištu porodične kuće Mevludina Jašarevića u selu Bešići.

149. Dakle, u konkretnom slučaju, po ocijeni Vijeća radi se o očiglednoj omašci načinjenoj prilikom tehničke izrade rješenja Suda u dijelu u kojem se kao mjesto označava opština Lukavac, koja je u konačnom i ispravljena Naredbom o izmjeni naredbe za ekshumaciju, Sud BiH broj: S1 1 K 017741 15 Krn od 25.08.2016. godine.

49 T-12 50 T-36

42 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

150. Pored navedenog, u svjetlu navedenog prigovora Vijeće je cijenilo i iskaz vještaka dr. Rifata Kešetovića i svjedoka saslušanih na glavnom pretresu kao i dostavljenu materijalnu dokumentaciju, te suprotno navodima odbrane, nije našlo osnovanim prigovor zakonitosti navedenih dokaza. U vezi s tim, Vijeće je i odbilo kao neosnovanu tezu o nezakonitosti dokazne snage predmetne naredbe kao i svih ostalih dokaza proisteklih iz nje po principu „plodova otrovne voćke“.

151. Da je optuženi Dragan Marinković kritičnog dana bio prisutan na teritoriji navedenih sela kada su ubijeni civili Rašid Jašarević i Mehmedalija Ahmetović, te da je tom prilikom bio naoružan i u vojnoj uniformi, u svojim iskazima potvrdili su i svjedoci Hajrija Alić i S1.51 Takođe, i ostali svjedoci52 Tužilaštva iznosili su svoja posredna saznanja o ubistvu navedenih civila i učešću optuženog Marinkovića u istom, koje je Vijeće u cijelosti prihvatilo jer se radi o svjedocima koji raspolažu posrednim saznanjima o onome što su o događaju čuli od drugih, čime su i njihova saznanja determinisana sazanjima drugih ljudi, a njihovo svjedočenje određeno sadržajem postavljenih pitanja na glavnom pretresu.

152. Nasuprot navedenim utvrđenjima, odbrana optuženog kroz iskaze svjedoka Ivana Madžarevića, Milana Dukića, Petka Petkovića, Radivoja Lalovića i Janka Šalipurevića nastojala je dokazati da optuženi kritičnog dana nije bio u uniformi i da nije bio naoružan, tj. svi ovi svjedoci tvrdili su da je optuženi tog dana bio u civilnoj odjeći, da se kao radnik rudnika Boksit nalazio u koloni vozila koja su išla prema rudnom kopu Gunjak, te da je imao torbu sa sanitetskim materijalom, kao i da se na pola puta prema rudniku vrćao da pruži pomoć ranjenom djetetu svjedoka Hajrije Alić.

153. Međutim, imajući u vidu sve prethodno prezentovane činjenice, Vijeće cijeni, da su iskazi svjedoka odbrane u djelu kojim daju alibi optuženom kritičnog dana, nelogični, u suprotnosti sa ostalim prvodenim dokazima, prvenstveno iskazima svjedoka koji su bili očevici inkiminisanih radnji, te instrusani sa namjerom da bivšem saborcu i kolegi pomognu kako bi se oslobodio odgovornosti, iz kojih razloga ih Vijeće kao vjerodostojne i pouzdane nije moglo prihvatiti.

154. S tim u vezi, Vijeće je posebno cijenilo iskaz svjedoka Hajrije Alić, koja je potvrdila da je optuženi bio u uniformi i naoružan u vrijeme kada je obezbjedio da se

51 Vidi paragrafe broj 83 i 84 52 Svjedok Avdulkadir Musić u svom iskazu navodi da je za ubistvo Rašida i Mehmedalije saznao isti dan (11.05.1992. godine) od Mevludina Jašarevića, njegovog brata Fikreta, Munire Ahmetović i Hajrije Alić. Svjedok Osman Ahmetović je za ovo ubistvo saznao nakon mjesec dana od Munire Ahmetović. Svjedok Ragib Memišević navodi da je nakon tri mjeseca čuo da je Dragan Marinković taj dan bio prisutan kada su ubijeni oštećeni.

43 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine njenom ranjenom sinu pruži medicinska pomoć, odnosno najmanje pola sata prije ubistva oštećenih Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića. Dakle, u situaciji kada je optuženi pružao medicinsku pomoć ranjenom djetetu i zbog toga malo vjerovatno da bi majka tog djeteta, svjedokinja Hajrija Alić optuženog teretila za nešto što nije tačno i na njegovu štetu, to je Vijeće u cijelosti prihvatilo njen iskaz i poklonilo mu punu vjeru.

155. Odbrana je, takođe, nastojala osporiti kredibilitet svjedoka Munire Ahmetović činjenicom da je ista zarad vlastite koristi tj. ostvarivanja prava na penziju, lažno prijavila da je njen muž poginuo tek 12.07.1995. godine u dešavanjima oko Srebrenice. U vezi sa tim svjedokinja je na glavnom pretresu izjavila da je izvjesni glavni komandant Zulfo Tursun ucjenjivao da lažno prijavi smrt muža u navedenom periodu na području Srebrenice kako bi ostvarila pravo na penziju. Međutim, u situaciji kada su odlučne činjenice u ovom predmetu utvrđene na osnovu subjektivnih i objektivnih dokaza cijenjenih pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i na osnovu toga utvrđeno van svake razumne sumnje da je optuženi u saizvršilaštvu sa drugim licem poduzeo zabranjenu radnju usljed koje su smrtno stradali civili Rašid Jašarević i Mehmedalija Ahmetovića, isticani prigovor odbrane ne dovodi u pitanje zaključak Suda da je optuženi počinio krivično djelo zbog kojeg je ovom presudom i oglašen krivim. Osim toga, vrijeme smrti oštećenih Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića, u predmetnom postupku nije sporno, o čemu se u konačnom i odbrana izjasnila na glavnom pretresu održanom dana 06.10.2016. godine.

c) Zaključak

156. Imajući u vidu konstitutivne elemente djela ubistva, Vijeće zaključuje da su u konkretnom slučaju ti elementi ispunjenji jer je riječ o lišenju života oštećenih Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića na način kako je to opisnao u izreci presude.

157. Izvršeno ubistvo rezultat je diskriminacije, tj. postojanja diskriminatorne namjere kako na strani optuženog Dragana Marinkovića, tako i na strani nepoznatog saizvršioca. U tom smislu, Vijeće nalazi da je optuženi bio svjestan svojih postupka i posljedica, znajući da njegove radnje predstavljaju grubo i flagrantno uskraćivanje temeljnog prava - prava na život civila Bošnjaka i to samo iz razloga njihove vjerske i etničke pripadnosti bošnjačkom narodu kao opredjeljujuće okolnosti za poduzimanje inkriminsanih aktivnosti. Niti jedan provedeni dokaz nije inplicirao donošenje drugačijeg zaključka. Dakle, na strani optuženog, Vijeće je našlo postojanje diskriminatorne namjera, koja je njegovom djelu dala diskriminatorni karakter.

158. U vezi s tim, Vijeće nalazi dokazanim, da je optuženi Dragan Marinković postupajući kao saizvršilac s direktnim umišljajem, u okviru široko rasprostranjenog i sistematičnog napada, znajući za taj napad i da njegove radnje predstavljaju dio tog

44 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine napada, s diskriminatornom namjerom na nacionalnoj i vjerskoj osnovi počinio progon, ubistvom Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića iz člana 172. KZ BiH za koje djelo je i osuđen.

6. KRIVIČNA ODGOVORNOST

159. U optužnici se navodi da je optuženi za zločine za koje se tereti odgovoran prema članu 29. KZ BiH u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH, a zašta ga je i ovo Vijeće osudilo.

160. Član 180. stav 1. KZ BiH propisuje da “Osoba koja planira, pokrene, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločin protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, individualno je odgovorna za to krivično djelo“

161. Iz naprijed navedne zakonske definicije jasno je da individualna krivična odgovornost postoji za planiranje, pokretanje, naređivanje, počinjenje ili poticanje na izvršenje krivičnog djela, odnosno za pomaganje u planiranju, pripremanju ili počinjenju krivičnog djela.

162. Počinjenje obuhvata fizičko izvršenje krivičnog djela ili uzrokovanje kažnjivog propusta, čime se krše odredbe krivičnog prava.53

163. Odredba člana 29. KZ BiH propisuje da „Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Elementi saizvršilaštva po članu 29. KZ BiH su:

(1) Množina lica

(2) Učeše u počinjenju ili

(3) Pružanje odlučujućeg doprinosa, koji je znatan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo počinjeno na planirani način.

53 Krstić, Presuda pretresnog vijeća MKSJ-a od 02.08.2001.godine, paragraf 601;

45 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine (4) Svjesno, voljno i zajedničko počinjenje krivičnog djela kao da je njegovo (Zajednička namjera).

164. Imajući u vidu naprijed izloženo, Vijeće zaključuje da je optuženi Dragan Marinković djelo ubistva počinio sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan da će pucajući iz puške iz neposredne blizine zajedno sa još jednim NN licem, u pravcu civila Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića, nastupiti smrt navedenih lica, pa je to htio, zajedno sa NN liciem u njihovom pravcu pucao i tako u značajnoj mjeri doprinjeo nastupanju zabranjene posljedice – smrti Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića.

7. ODLUKA O KAZNI

165. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i nastale posljedice, pretresno Vijeće je osudilo optuženog na kaznu zatvora u trajanju 8 godina, smatrajući da je izrečena krivična sankcija srazmjerna težini djela i učešću i ulozi optuženog, te da će se sa istom postići svrha izricanja krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja.

166. Našavši na nesumnjiv način dokazanim da je optuženi Dragan Marinković počinio krivično djelo za koje je ovom presudom oglašen krivim, sud je prilikom odmjeravanja kazne imao u vidu sve okolnosti koje utiču na visinu kazne. Prema članu 2. KZ BiH, “propisvanje krivičnih djela, i vrste i raspona krivičnopravnih sankcija zasniva se na neophodnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj srazmjernosti jačini opasnosti za lične slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti”.

167. Pored toga, rukovodeći se principom pravičnosti, Vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 38. stav 1. KZSFRJ kojom se propisuje raspon zatvorske kazne koja se može izreći učiniocu krivičnog djela.

168. Pri odmjeravanju kazne za krivično djelo za koje je optuženi Dragan Marinković ovom presudom oglašen krivim, Vijeće je polazeći od opšte svrhe kažnjavanja propisane članom 39. KZBiH i sljedeći pravila za odmjeravanje kazne predviđenih članom 48. KZ BiH, cijenilo i uzelo u obzir sve olakšavjuće i otežavajuće okolnosti i optuženom izreklo zatvorsku kaznu u vremenskom trjanju kako je to navedeno u izreci ove presude.

169. Niz pravila je relevantno za postizanje ove opšte svrhe jer utiču na kaznu koja će se izreći pojedinom licu koje je oglašeno krivim. U ta pravila, između ostalog, spadaju stepen krivične odgovornosti, ponašanje počinioca prije, za vrijeme i nakon počinjenja krivičnog djela, motivi za počinjenje djela i ličnost počinioca. Zavisno od činjenica, ovi elementi mogu predstavljati otežavajuće ili olakšavajuće okolnosti koje je potrebno

46 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine gradirati i cijeniti prilikom odmjeravanja kazne. Cilj razmatranja ovih elemenata jeste da pomognu Sudu u utvrđivanju kazne koja je neophodna i srazmjerna u smislu svrhe kažnjavanja i elemenata koji su već uzeti u obzir u odnosu na sam zločin i njegove posljedice po zajednicu, ali pod uslovom da ta kazna odgovara preventivnim i odgojnim zahtjevima u odnosu na konkretnog počinioca.

170. S tim u vezi, na strani optuženog Vijeće nije našlo otežavajućih okolnosti.

171. Od olakšavajućih okolnosti Vijeće je cijenilo i uzelo u obzir raniju neosuđivanost optuženog, njegove lične i porodične prilike, da je otac dvoje malodobne djece, da je u vrijeme preduzimanja radnji za koje je ovom presudom oglašen krivim, bio osoba relativno mlađe životne dobi, oko 30 godina, a kao osobito olakšavjuću okolnost Vijeće je cijenilo i uzelo u obzir činjenicu da je optuženi u tim teškim i dramatičnim vremenima pružio pomoć ranjenom djetetu Hajrije Alić upućujući ga u bolnicu radi spašavanja njegovog života, te je Vijeće primjenom relevantnih zakonskih odredbi člana 49. i 50. stav 1. tačka a) KZ BiH izreklo blažu kaznu od propisane nalazeći da će se i sa ovako ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja.

172. Na kraju, Vijeće želi naglasiti da ništa i niko ne može vratiti izgubljene živote niti dati srazmjernu nadokandu za pretrpljene gubitke, patnju i pretrpljene traume. To ne može ni kazna bez obzira u kolikoj dužini trajanja bila izrečena. Međutim, Vijeće nalazi vrlo važnim da se u budućnosti spriječi činjenje ovako teških zločina i djelujući u tom pravcu, valja iskoristiti svako sredstvo vladavine prava kako bi se osiguralo da se ova djela više nikada ne ponove. Da bi se uticalo na izvršioca, a drugi odvratili od činjenja sličnih krivičnih djela, kazna mora biti učinkovita tako da u dovoljnoj mjeri odražava težinu djela. Pri tome, prilikom kažnjavanja Sud mora, a javnost treba biti svjesna važnosti imperativnih zakonskih odredbi koje se moraju poštovati. U vezi navedenog Vijeće nalazi da je u konkretnom slučaju osuda na kaznu zatvora u trajanju od osam (8) godina, u srazmjeri sa težinom djela uzmajući u obzir utvrđene olakšavajuće okolnosti, učešće i ulogu optuženog u izvršenju krivičnog djela, te da će se ovom kaznom postići svrha krivičnopravnih sankcija i kažnjavanja u smislu člana 39. KZBiH.

8. ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU

173. Na osnovu člana 188. stav 4. ZKPBiH, s obzirom na slabo imovno stanje, optuženi se oslobađa dužnosti plaćanja troškova postupka, tako da ovi troškovi padaju na teret budžetskih sredstava Suda.

47 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 174. Na osnovu člana 198. stav 2. ZKPBiH, oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnični postupak jer bi utvrđivanje činjenica u pogledu visine imovinskopravnog zahtjeva iziskivao duži vremenski period.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA STRUČNI SARADNIK SUDIJA Dragan Mirjanić Darko Samardžić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Apelacionom vijeću, Odjela I Suda Bosne i Hercegovine u roku od 15 (petnaest) dana po prijemu pismenog otpravka ove presude.

48 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine

9. MATERIJALNI DOKAZI

I. PRILOG – DOKAZI TUŽILAŠTVA BiH

Broj Sadržaj dokaza dokaza T-1 Zapisnik o utvrđivanju identiteta Ahmetović Mehmedalije, Univerzitetski klinički centar Tuzla od 03.03.2016. godine, potpisano od strane svjedokinje Ahmetović Munire T-2 Fotodokumentacija Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-14/3-1-04-2- 38/09 predmet „Štedrić 1“, mjesto Bešići, općina Milići, fotografisano 01.08.2013. godine, datum izrade 05.08.2013. godine. T-3 Propusnica za dan 11.05.1992. godine na ime svjedoka S1 T-4 Foto-dokumentacija Policijske stanice Milići broj: 12-6/01-230-128/15 od 04.02.2016.godine T-5 Foto-dokumentacija MUP-a Tuzlanskog kantona broj: 08-05/3-8-04.6-1- 811/16 od 07.03.2016.godine T-6 Zapisnik o uviđaju Policijske stanice Milići broj:12-6/01-230-60/15 od 26.11.2015.godine T-7 Izvještaj o sudsko medicinskoj ekspertizi Kešetović dr Rifeta, specijaliste sudske medicine, tijela oštećenog Ahmetović Mehmedalije od 03.03.2016.godine T-8 Izvještaj o sudsko medicinskoj ekspertizi Kešetović dr Rifeta, specijaliste sudske medicine, tijela oštećenog Jašarević Rašida od 03.03.2016.godine T-9 Zapisnik Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla od 03.03.2016.godine o utvrđivanju identiteta oštećenog Jašarević Rašida; Zapisnik Univerzitetskog Kliničkog centra Tuzla o utvrđivanju identiteta oštećenog Ahmetović Mehmedalije od 03.03.2016.godine T-10 Zapisnik Tužilaštva Bosne i Hercegovine o identifikaciji oštećenih Jašarević

49 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine Rašida i Ahmetović Mehmedalije broj: T20 0 KTRZ 0007922 13 od 10.03.2016.godine T-11 Zapisnik o ekshumaciji Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj: T20 0 KTRZ 0007922 13 od 27.11.2015.godine T-12 Prijedlog za izdavanje naredbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine za ekshumaciju ljudskih ostataka na lokalitetu sela Bešići u dvorištu porodične kuće Jašarević Mevludina u opštini Milići broj: T20 0 KTRZ 0007922 13 od 02.11.2015.godine T-13 Naredbu Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 1 K 017741 15 Krn od 03.11.2015.godine za ekshumaciju, obdukciju i identifikaciju posmrtnih ostataka u selu Bešići u porodičnoj kući Jašarević Mevludina u opštini Milići T-14 Crtež lica mjesta Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-14/3-1-04-2- 38/09 predmet: Štedric 1, mjesto Bešići, općina Milići, datum skiciranja 01.08.2013. godine T-15 Karta opštine Milići T-16 Karta SAO Republike Srpske T-17 Nacionalni sastav stanovništva rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.godina, RBiH, Državni zavod za statistiku RBiH, Sarajevo, decembar 1993. godine, broj: 01389905 T-18 Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanednim okolnostima, Srpska demokratska stranka BiH, Glavni odbor, Sarajevo 19.decembar 1991.godine T-19 Odluka o osnivanju Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini broj: 02- 18/91 od 24.oktobra 1991.godine T-20 Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini broj: 02- 130/92 od 12.maja 1992.godine T-21 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja broj: 1201/92 od 20.juni 1992.godine i naredbu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju opšte javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine broj 1200/92 od 20.juna

50 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine 1992.godine, (Sl.list RBiH broj 7/92) T-22 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju neposredne ratne opasnosti broj:01-011-301/92 od 08.april 1992.godine, (Sl.list RBiH 1/91) T-23 Odluka Skupštine opštine Milići o obrazovanju opštine Milići sa sjedištem u Milićima broj: I-1-1/92 od 31.03.1992.godine T-24 Izvještaj Bjelanović Radomira, načelnika SJB Milići broj: 01-14/24-13 od 04.01.1993.godine T-25 Obavještenje Instituta za nestale osobe BiH broj: 02/1-40-1-579/15 od 31.03.2015.godine T-26 Rješenje Administrativne službe – Odeljenja za opštu upravu opštine Milići broj: 03-569-910/07 od 17.09.2007.godine kojim se utvrđuje status borca Marinković Dragana T-27 Uvjerenje Opštinske uprave – Odeljenje za opštu upravu opštine Milići broj: 03-058-2-131/15 od 06.04.2015.godine na ime Marinković Dragan T-28 Matični karton VOB-2 i jedinični karton VOB-3 na ime Marinković Dragan T-29 Otpusnica bolnice “Sveti Nikola” Milići i nalaz, ocijena i mišljenje INT 847/94 od 18.05.1995.godine na ime Marinković Dragan T-30 Podaci iz kaznene evidenciji Policijske stanice Srebrenica broj: 12-4/01- 234-01-278/15 od 09.12.2015.godine za Marinković Dragana T-31 Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Dragana Marinkovića, TBiH, broj: T20 0KTRZ 0007922 13 od 17.12.2015. godine DOKAZI REPLIKE TBIH T-32 Rješenje o ispravci, Osnovni sud u Vlasenici broj: 092-0-V-06-000-178 od 04.07.2016. godine T-33 Rješenje (o datumu smrti Jašarević Rašida) Osnovnog suda u Vlasenici broj: 092-0-V-06-000-178 od 27.12.2006. godine T-34 Potvrda o smrti na ime Jašarević Rašid, JZU UKC Tuzla, od 03.03.2016. godine T-35 Naredba (o ekshumaciji), TBiH broj: T20 0KTRZ 0007922 13 od 05.11.2015.

51 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine godine T-36 Naredba o izmjeni naredbe za ekshumaciju, Sud BiH broj: S1 1 K 017741 15 Krn od 25.08.2016. godine T-37 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Slaviša Perendić, opština Milići, broj: 03-202-1-106/16 od 26.09.2016. godine T-38 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Radivoje Perendić, opština Milići, broj: 03-202-1-108/16 T-39 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Predrag Perendić, opština Milići, broj: 03-200-1-885/16 od 26.09.2016. godine

Ia. PRILOG – DOKAZI ODBRANE

Broj Sadržaj dokaza dokaza O-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ahmetović Munire, Državna agencija za istrage i zaštitu, Regionalni ured Tuzla, broj: 16-14/3-1-04-2-38/09 od 15.03.2012. godine O-2 Izvod iz matične knjige umrlih broj: 02-4-202-297/16 od 30.05.2016. godine na ime Ahmetović Mehmedalija O-3 Izvod iz matične knjige umrlih broj: 02-4-202-351/16 od 21.06.2016. godine na ime Jašarević Rašid. O-4 Zapisnik o saslušanju svjedoka Musić Avdukadira Državne agencje za istrage i zaštitu Regionalni ured Tuzla broj: 16-14/3-1-04-2-37/12 od 23.03.2012. godine

52 S1 1 K 017741 16 Kri 02.12.2016. godine