Uvodnik Žrtva za kazalište

Poštovani čitatelji, brojnih kazališnih kritika, koji predstavlja pravu kritičku povijest posljednjih pola Hrvatsko glumište u 2011. godini izlazi kao godišnjak – četverobroj, a stoljeća hrvatskoga kazališta. razlog je isključivo financijske prirode. Dotacija Grada Zagreba pala je u ovoj recesijskoj godini na svega 7.000 kuna, što s dotacijom Ministarstva Naslovnica ovoga broja posvećena je glumcu kulture od 60.000 kuna nije dovoljno ni za ovaj godišnjak, a kamoli Mislavu Čavajdi, koji je na ovogodišnjim dva standardna dvobroja, no HDDU je, srećom, pomogao objavu Dubrovačkim ljetnim igrama zasluženo ovoga izdanja sredstvima HUZIP-ova Fonda za poticanje umjetničkog osvojio Orlanda za izvanrednu interpretaciju stvaralaštva i kulturne raznolikosti. Čitatelji neće biti uskraćeni ni za Kralja Edipa iznoseći (po riječima žirija) jednu od dosadašnjih rubrika. Na povećanom broju stranica našla su „lik moćan u iskazu, uvjerljiv u sumnji i se sva sjećanja, kolumne, festivali, obljetnice, nagrade i premijere, kao postojan u bolu, pokazavši kako se suvremeni i posebni prilozi posvećeni ključnim projektima HDDU-a – Nagradi glumački senzibilitet može učinkovito spojiti hrvatskoga glumišta i Festivalu glumca. Posebno ističem kolumne s modelom klasičnoga iskaza... U teškim o dvjema velikankama hrvatskoga glumišta – Elizi Gerner, kojoj je okolnostima iskazao je svu snagu svoga talenta i racionalnost svoga Hrvatsko društvo pisaca priredilo rođendanski skup kakav je zaslužila, glumačkog bića“. U sumanutom, gotovo mazohističkom pothvatu i Beli Krleži, čija je trideseta obljetnica smrti prošla u posvemašnjem Mislav Čavajda, usprkos teškoj ozljedi koljena, sa štapovima je odigrao zaboravu hrvatske javnosti. dvije predstave Kralja Edipa. Boljelo je i gledati ga. Spasio je predstavu koja ga je zahtjevnošću (prvotne verzije njegove uloge) dovela u kola U rujnu ove godine zauvijek nas je napustila članica našega uredništva hitne pomoći.Tvrdoglav i talentiran, beskompromisan i glumački Marija Grgičević (1929 – 2011), najdugovječnija hrvatska kazališna potentan, Čavajda je nevjerojatnom energijom još pokazao da je za kritičarka s više od šezdeset godina novinarske karijere, koja je i u ovom kazališnu predstavu spreman na kocku staviti svoje zdravlje i budućnost broju prisutna s dva teksta (o Glembajevima i Ivici Vidoviću), a napisala je i igrajući do posljednjeg daha ulogu koja ga je mogla odvesti u invalidska kritički tekst o izvedbama Krležine Lede, koji će u Hrvatskom glumištu biti kolica. Takav primjer žrtve za kazalište nije dugo viđen na hrvatskoj objavljen iduće godine u povodu osamdesete godišnjice objave te drame. kazališnoj sceni. Uvijek tiha, nenametljiva i dobronamjerna, Marija Grgičević bila je suradnik kojega bi svaka redakcija mogla poželjeti. Njezino enciklopedijsko znanje i velika ljubav prema dramskom kazalištu i Srdačno vaš, njegovim stvarateljima bili su vidljivi iz svakoga njezina teksta. Marija Grgičević bila je istinska doajenka hrvatske kazališne kritike, te će Zlatko Vidačković, glavni urednik redakcija pomoći i u prikupljanju, sređivanju i objavi arhiva njezinih

Eliza Gerner Bela Krleža Marija Grgičević Mislav Čavajda SADRŽAJ

Uvodnik 1 Intervju s Marijom Sekelez: Slobodnjaštvo me ojačalo Sadržaj 2 (u povodu 35 godina umjetničkog rada) 68 Intervju s Antunom Tudićem: Do posljednjeg daha KOLUMNE 3 (u povodu 35 godina umjetničkog rada) 70 Georgij Paro: Barunica s Gvozda (30. godišnjica smrti Bele Krleže) 4 Intervju s Janom Jankovićem i Dubravkom Sidorom: Stoljeće zajedno Boris Senker: Doktorica, glumica, dama (90. rođendan Elize Gerner) 8 (u povodu 60, odnosno 40 godina umjetničkog rada) 71 Marija Grgičević: Drachova riječ i Kerekešov Kum Intervju s Goranom Matovićem: Tinove idealne rečenice (Glumački nastupi u Glembajevima u HNK-u u Zagrebu 1994. i 2011.) 12 (u povodu 35 godina umjetničkog rada) 72 Sanja Nikčević: Pobuna kazališta (Kazališna kritika, 2. dio) 15 SJEĆANJA 73 NAGRADA HRVATSKOG GLUMIŠTA 18 Zdenka Heršak i Zvonimir Mrkonjić: Ispunjenost i potpunost Na zvjezdanom putu 19 (Vjera Žagar-Nardelli) 74 Melodija duše (Zlatko Crnković) 20 Marija Grgičević: Harlekinovo znanje (Ivica Vidović) 76 Intervju sa Zlatkom Crnkovićem: Bio sam vjeran HNK-u 21 Želimir Ciglar: Neuništiva originalnost (Josip Bobi Marotti) 78 Nezamjenjiva umjetnica (Nada Puttar-Gold) 24 Želimir Ciglar: Radosna i zanosna poliglotkinja (Vida Jerman) 80 Intervju Nada Puttar-Gold: Pjevati bez daha na dahu 25 Želimir Ciglar: Skromna kritičarska velikanka (Marija Grgičević) 81 Nagrađeni i nominirani 28 Mira Muhoberac: Negromant suvremenosti (Predrag Vušović – Pređo) 82 FESTIVALI 37 Vladimir Gerić: Micekova toplina (Vladimir Jagarić) 83 Lana Šarić: Njihovo je vrijeme stiglo (21. Marulićevi dani) 38 Zvonimir Mrkonjić i Davor Mojaš: Glumac ansambla i suigre (Zorko Rajčić) 84 Tomislav Kurelec: Posvećeno Hadžiću (35. Dani satire) 39 Dubravka Crnojević-Carić: Ozbiljnost igre (Damir Munitić) 85 Tomislav M. Bonić: Snaga klasične riječi (62. Dubrovačke ljetne igre) 40 Jasen Boko: Rođeni komičar (Franko Strmotić) 86 Mario Županović: Izmještanje matrice (57. Splitsko ljeto) 41 Tatjana Sandalj: Uspjelo posvećenje ljeta (8. Riječke ljetne noći) 42 NAGRADE 87 Mario Županović: Programsko okoštavanje (15. Zadar snova) 43 Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području filma: Božidarka Frait 88 Mario Županović: Neinventivno, ali popularno (17. Zadarsko kazališno ljeto) 44 Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području kazališta: Zlatko Vitez 89 Tatjana Sandalj: Raskorak žirija i publike (18. Festival malih scena) 45 Intervju sa Zlatkom Vitezom: Histrioni kao životno djelo 90 Helena Braut: Dosljedan sam sebi (25. Eurokaz) 46 Nagrada Vladimir Nazor za 2010. godinu: Jagoda Kralj Novak 92 Sibila Petlevski: Glumac u središtu (12. Zlatni lav) 47 Nagrada Fabijan Šovagović DHFR-a: Marija Kohn 93 Jordanka Grubač: Između stvarnosti i mašte (51. Međunarodni dječji festival) 48 Nagrada Mila Dimitrijević HNK-a u Zagrebu: Tomislav Kurelec: Vitalnost kabarea (4. Gumbekovi dani) 49 Darija Lorenci Flatz i Milan Pleština 94 Helena Braut: Neprocjenjivi dar (11. Naj, naj, naj festival) 50 Helena Braut: Festival ispunjenih želja (9. Festival svjetskog kazališta) 51 Tomislav Kurelec: Frljićev scenski dragulj (26. Gavelline večeri) 52 PORUKE Igor Tretinjak: Tanak program (44. PIF) 53 Širenje u Europu (3. Noć kazališta) 95 Tatjana Sandalj: Pomak prema stvarnosti (16. Revija lutkarskih kazališta) 54 Svjetski dan kazališta 96 Janko Heidl: Slatke muke (58. Festival igranog filma u Puli) 55 Svjetski dan lutkarstva 97 Janko Heidl: Stvaralačka simbioza (20. Dani hrvatskog filma) 56 Svjetski dan kazališta za djecu i mlade 98

FESTIVAL GLUMCA Od Glumice Glumcima (Riječ izbornice Zrinke Cvitešić) 57 DJELATNOST HDDU-a Kad glumci drže ključeve grada 58 Raznolikost glumačkih prava (EuroFIA, Lisabon) 99 Predstave 18. Festivala glumca 60 Ogranak samostalnih umjetnika HDDU-a 100 39 stepenica do trona (Nagrade 18. Festivala glumca) 61 Novi članovi HZSU-a iz redova HDDU-a 100 18. Festival glumca u fotografijama 63

OBLJETNICE 65 PREMIJERE 101 Intervju s Brankom Cvitković: Ostala sam svoja Premijere hrvatskih profesionalnih kazališta i kazališnih grupa 102 (u povodu 40 godina umjetničkog rada) 66 Dramski programi i nagrade hrvatskih kazališnih festivala 118 Bela Krleža Eliza Gerner Kolumne

HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Đoko Petrović, 1946. kolumna | Sjećanje na Belu Krležu (1896-1981) Barunica s Gvozda Belina Barunica Castelli, koju sam vidio u poodmakloj fazi njezina igranja te uloge, doimala se na prvi pogled kao glumačka afektacija, no ta izvještačenost prikrivala je tajne, istinu tog lika, a u završnim se prizorima potpuno izgubila i prerasla u animalističku borbu za život

sezoni 1963./1964. obnašao sam dužnost direktora smo se, skinuli kapute i sjeli za stol, na kojem su bila Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. servirana razna pića. Bela je uskoro poslužila sendviče i Iz tog vremena dugo su ostale u sjećanju izvrsne kolače. Razgovaralo se o svemu i svačemu. U početku smo Upredstave Shakespeareove Mjere za mjeru u režiji Koste Boško i ja bili napeti i suzdržani, ali zahvaljujući izuzetno Spaića i Šenoine Ljubice, koju je režirao Božidar Violić. ljubaznim i raspoloženim domaćinima, opustili smo se i Te sam sezone postavio Luđakinju iz Chaillota Jeana osjećali vrlo ugodno. Giraudouxa s Belom Krležom u naslovnoj ulozi, a Dino Ovo o čemu pišem događalo se gotovo prije pedeset Radojević režirao je Sartreova Đavla i dobrog Boga. Bilo je godina i dakako da se ne mogu sjetiti svih tema o kojima to doba takozvanog redateljskog kartela. smo raspravljali. Krleža se raspitivao za moje podrijetlo. piše: Dana 14. veljače 1964. bio sam dežuran na predstavi u Spomenuo sam mu da mi je mama Ruskinja, koja je kao HNK-u. Po običaju, sjedio sam u kazališnom buffetu, kad Georgij Paro kći bjelogardijskog oficira emigrirala 1918. iz Rusije i se na vratima pojavio portir, koji me pozvao na portu da se našla se u Kraljevini Jugoslaviji. To je potaklo priču o javim na hitni telefonski poziv. Na telefonu je bila ruskim emigrantima s kojima su se Miroslav i Bela Bela Krleža. Pitala me kamo ću nakon predstave. Krleža družili u Zagrebu. Rekao sam Beli kako „Idem kući.“ – odgovorio sam. „A biste li svratili me je impresionirala njezina Madeleine Petrovna do nas poslije predstave?“ – upitala me je. Nikad i kao glumačka kreacija, a pogotovo kao govorna prije nisam bio pozvan kod Krležinih, tako da me interpretacija Rusa koji su se trudili govoriti je taj poziv iznenadio. „Ako želite, dovedite nekoga hrvatski. Taj je govor ruskih emigranata znao sa sobom. Poslat ćemo po Vas auto.“ Nazvao sam pobuđivati podsmijeh kod slušatelja, a Bela je tu Boška Violića, u to smo vrijeme bili nerazdvojni, i humornu govornu karakteristiku sjajno uklopila on je rekao da će doći zajedno sa svojom tadašnjom u lik. Gledao sam niz Agonija nakon te Beline, ali suprugom, glumicom Sašom Dabetić. Završila je nitko, osim donekle Ette Bortolazzi, nije joj se u toj predstava, auto je bio parkiran pred glumačkim ulozi uspio ni približiti. ulazom, ukrcali smo se i za nekoliko minuta stigli Razgovarali smo, dakako, i o Belinoj ulozi Aurélie na Gvozd 23. Ušli smo u kuću, a na vrhu stepenica u Luđakinji iz Chaillota. Sama predstava nije bila čekala nas je vidno raspoložena Bela. Na ulazu u bogzna kako ocijenjena, ali ona je bila uistinu stan stajao je Miroslav Krleža, nasmijan; rukovali Miroslav i Bela Krleža, 1977.

Vila Rein na Gvozdu 22, u kojoj su, u stanu na prvom katu, od Bela Krleža Belin mali salon (tzv. Žuti salon) 1952. do smrti živjeli Miroslav i Bela Krleža; danas Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže

4 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. kolumna | Sjećanje na Belu Krležu (1896-1981) izvrsna. Nisam siguran da su joj to, već po navadi, priznale i kolegice iz ansambla. Bela je slovila kao osoba koja se koristila činjenicom da je supruga Miroslava Krleže na način da je utjecala na upravu kazališta ne samo da bi dobila najbolje uloge nego i da našteti svojim suparnicama. Osobno mislim da je u tome bilo više trača nego istine. Ne vjerujem da bi redatelj reputacije jednog Bojana Stupice dao Beli Krleži glavne uloge u nizu svojih haenkaovskih predstava da nije vjerovao u nju kao glumicu. U sjećanju su mi i danas njezine kreacije Anouilhove Colombe i Dürenmattove Posjete stare dame, koje je napravila s Bojanom. Kao Dürenmattova Claire Zachanassian bila je fantastična: istovremeno šarmantna i zlokobna stara vještica, kao što ta uloga i zahtijeva. Moram napomenuti kako sam u životu vidio još nekoliko Starih dama, ali nijedna nije bila tako bravurozna kao Bela.

Kao Dürenmattova Claire Zachanassian bila je fantastična: istovremeno šarmantna i zlokobna stara vještica, kao što ta uloga i zahtijeva

Bela mi je komplimentirala kao redatelju Luđakinje iz Chaillota. Posebno ju je impresioniralo što prilikom mizansceniranja nisam imao režijsku knjigu u ruci već sam sve radio napamet. Uspoređivala me je s dirigentom koji dirigira bez partiture. Očito da je u vrijeme Belinih početaka i njezina glumačka sazrijevanja redateljski prosede izgledao drugačije. Redatelj je sve zapisivao u režijsku knjigu i radio s glumcima pozivajući se na svoje bilješke. Tako kako sam ja radio radili su i drugi mlađi redatelji, samo što Bela nije imala prilike s njima surađivati pa je mislila da sam ja neki poseban slučaj.

Belin smisao za humor bio je izvrsno izražen u ulogama Madeleine Petrovne u U agoniji i Aurélie u Luđakinji iz Chaillota

Bela je imala i dobrih i loših uloga, kako to već biva. Jedna od ponajboljih, bolje reći legendarnih uloga bila je njezina Barunica Castelli, koju je na sceni HNK-a igrala četrdesetak godina. Belina Barunica Castelli koju sam vidio u poodmakloj fazi njezina igranja te uloge doimala se na prvi pogled kao glumačka afektacija, no njezina izvještačenost prikrivala je tajne, istinu tog lika, a u završnim se prizorima potpuno izgubila i prerasla u animalističku Spomenut ću jedan susret koji sam imao s Miroslavom Krležom borbu za život. Možda je to bilo staromodno, ali djelovalo je i bilo 1970. na temu eventualne režije Gospode Glembajevih u zagrebačkom je apsolutno prihvatljivo kao glumački nastup u odnosu prema HNK-u. Godinu dana ranije u HNK-u sam režirao U agoniji i Krleža vrlo mladom Leoneu u modernoj interpretaciji Vanje Dracha. je navodno tom predstavom bio zadovoljan. To me je ohrabrilo da mu ispričam svoju viziju Glembajevih. Saslušao me je pomalo broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 5 kolumna | Sjećanje na Belu Krležu (1896-1981)

nezainteresirano, a onda me je upitao za podjelu uloga. Kad sam bila tako ispodprosječna da nitko od brojnih glumaca nije uspio spomenuo da bi Barunicu Castelli trebala igrati Mia Oremović, napraviti ništa značajno. Nije mi se osobito svidjela ni kao majka u pogledao me, nasmiješio se i tiho prozborio: „Nemojte to raditi.“ Tu Williamsovoj Staklenoj menažeriji. Bila je suviše patetična. Govorilo se sam rečenicu protumačio kao nemojte to raditi Beli. Četiri godine kako je svoju najbolju ulogu ostvarila u Nušićevoj Gospođi ministarki, kasnije, kad Bela više nije nastupala u kazalištu, Vladimir Gerić režirao gdje je raskošno izrazila svoj komičarski talent. Tu predstavu dakako je Gospodu Glembajeve s Nevom Rošić kao Barunicom Castelli. nisam mogao vidjeti, ali kad je riječ o Belinu smislu za humor, želim napomenuti da je bio izvrsno izražen kako u Madeleine Petrovnoj, Spomenuo sam da je imala i slabih uloga. Jedna od tih bila je svakako tako i u Aurélie u Luđakinji iz Chaillota te Clairi Zachanassian u Klara Anita u Krležinu Areteju. Međutim, ta je predstava u cjelini Posjeti stare dame.

Bela Krleža (Grofica Székely); HNK u Zagrebu: János Vaszary, Eliza Gerner (Vivie) i Bela Krleža (Kitty Warren); Tito Strozzi (Urban) i Bela Krleža (Klara); HNK Anđeo u braku, red. Vojmil Rabadan, 1943. HNK u Zagrebu: George Bernard Shaw, Zanat u Zagrebu: Miroslav Krleža, Leda, red. Branko gospođe Warren, red. Mirko Perković, 1950. Gavella, 1953.

6 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. kolumna | Sjećanje na Belu Krležu (1896-1981)

Te večeri poveo se razgovor i o Šenoinoj Ljubici, koju je Ervina Dragman briljantno odigrala u Violićevoj režiji. Krleža je negativno pisao o tom Šenoinu djelu i zanimalo ga je otkud odjednom taj veliki uspjeh. Boško mu je ispričao kako je zajedno s Pavlom Cindrićem složio svojevrstan uvod u Ljubicu pod naslovom Slava Šenoi, koji je započinjao hrvatskom himnom, koju je na glasoviru odsvirao Bogdan Gagić, a nastavljen je nizom rodoljubnih fragmenata iz ilirske književnosti. Premijera je izazvala burno oduševljenje među gledateljima i niz osvrta u novinama i časopisima, u kojima se dalo naslućivati ono što će se dogoditi nekoliko godina kasnije u Hrvatskom proljeću. Rekao sam Krleži da nas na svakoj izvedbi Ljubice diskretno posjećuju policajci, koji su se uvlačili u kutove loža i promatrali ponašanje publike. „Ah, znači adaptirali ste, dopisivali ste, bavite se politikom! Sami ste krivi što vas posjećuje policija!“ – Krleža je to izrekao s humorom i bez ikakvog prijekora. Možda se sjetio samog sebe u Pijanoj noći 1918.... Razgovor je potrajao do dugo u noć. U jednom trenutku Krleža je pogledao na sat i konstatirao da je već skoro tri ujutro te da je vrijeme za spavanje. Popili smo još jedno piće, obukli se, pozdravili i počeli spuštati stubama prema izlazu iz kuće. Zaustavio nas je Krležin glas: „A znate li vi zašto ste večeras bili ovdje?“ Zastali smo bez odgovora. „Upravo smo proslavili 35. godišnjicu umjetničkog rada Bele Krleže, koja je 14. veljače 1929. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu odigrala Barunicu Castelli u Gospodi Glembajevima ovdje prisutnog autora.“ Bilo mi je strašno neugodno. Ja kao direktor Drame HNK-a nisam se toga sjetio! Počeo sam se ispričavati zamuckujući od nelagode. Spasio me je Krleža rekavši: „Vi ste, Paro, mlad čovjek i niste to morali znati. Ali da se toga nisu sjetili intendant Duško Roksandić Bela Krleža kao Barunica Charlotta Castelli-Glembay; HNK u Zagrebu: Miroslav i dramaturg Mirko Perković i uopće nitko u teatru, to ipak nema Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Mirko Perković, 1960. nikakvog smisla. Hvala što ste bili naši gosti i dođite nam opet.“ prije toga slavili Belin jubilej. „Zašto ste došli?“ – upitao me je. „Došao U travnju 1981. godine umrla je Bela Krleža. Ta me je vijest zatekla u sam da razgovaramo o gospođi Beli.“ – odgovorio sam. Začuo se huk Kaliforniji. Krajem svibnja vratio sam se i posjetio Krležu na Gvozdu. iz kamina. „Čujete li?“ – upita Krleža. „To se čuje vjetar u kaminu.“ – Primio me je u istom onom salonu u kojem smo sedamnaest godina odgovorim. „Ne, Paro, to se javlja Bela.“

HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, U agoniji, red. Hinko Nučić, 1947. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 7 kolumna | Uz devet desetljeća Elize Gerner Doktorica, glumica, dama U ženskim likovima koji su je kao glumicu proslavili ima (i njezina osobnog) prkosa i bunta, ima podosta samouvjerenosti i slobode. Ima tu i naglašenih intelektualnih crta, i otmjenosti, i drugih značajka od kojih muška strana često zazire, a nema brutalnosti, primitivizma, vulgarnosti lučaj, ako ga uopće ima, htio je da se istodobno s odgovoran za takvu diskriminaciju. Ali to, dopustit ćete, da pisanjem zakašnjela obljetničkog priloga o Elizi dramski ansambl broji ukupno četrdesetjednu živu dušu od Gerner suočim s rodnom diskriminacijom u kojih dvadesetpet obitava u muškom, a šesnaest u ženskom SHrvatskomu narodnom kazalištu u Zagrebu. Suradnica tijelu te da je u rodno tako sklopljenu ansamblu čak trinaest emisije Pola ure kulture pripremala je prilog o više nego muškaraca uzdignuto za koju stepenicu, a istodobno su bjelodanu nesrazmjeru između glumaca u statusu dramskih uzdignute samo dvije žene, jest i ostaje gola diskriminacija prvaka i glumica u statusu dramskih prvakinja i zamolila pa govorio tko što mu drago. me za dvije-tri rečenice komentara. Provjerio sam kako A govorit će se, nadam se. Poučen dosadašnjim iskustvima, stvari stoje na službenoj internetskoj stranici Kazališta i naslućujem da se nitko od prijašnjih i sadašnjih arbitara u neugodno se iznenadio. Naime, što se statusa nacionalnoga tim stvarima neće ispričati glumicama, nego prije reći kako prvaka i nacionalne prvakinje tiče, tu je odnos onakav piše: su urednica emisije, autorica priloga i njezine sugovornice, kakav može i mora biti: jedna nacionalna prvakinja (Branka Boris Senker odnosno njezini sugovornici neupućeni, nekompetentni, Cvitković) i jedan nacionalni prvak (Zvonimir Zoričić). Na zlonamjerni, skloni senzacionalizmu i tomu slično. Neka razini prvakinja i prvaka slika je drukčija, poražavajuće i bude. Neka smo svi mi izvana neupućeni, nekompetentni, zabrinjavajuće sumorna. Dramska je prvakinja opet jedna (Alma zlonamjerni i skloni senzacionalizmu, nosit ćemo se nekako s tim, ali Prica, više nego zasluženo i brojem i vrsnošću nastupa), ali je zato vi se, gospođe i gospodo iznutra, potrudite u nekoliko sljedećih godina dramskih prvaka okruglo dvanaest, tucet. Tako je svaki drugi glumac u ispraviti stare, zatečene nepravde, po mogućnosti bez unošenja novih. statusu prvaka – svaki drugi glumac, ponavljam – jer ih s nacionalnim prvakom Zoričićem ima ukupno dvadesetpet, a od ukupno šesnaet Nego, zašto prvu polovicu priloga o devedeset godina života gospođe članica dramskoga ansambla jedna je, rekoh, nacionalna prvakinja i još Elize Gerner, doktorice, glumice i dame, trošim na aktualnu rodnu jedna prvakinja. Da slika bude potpuna, Alma Prica u tom je statusu diskriminaciju u Hrvatskomu narodnom kazalištu? Tri su poveznice od 1995. U punih šesnaest godina nijedna glumica, dakle, prema dostatne, nadam se. nečijem sudu ili prema nečijim kriterijima, ili zbog zatečena stanja, da Prva je poveznica, razumije se, Hrvatsko narodno kazalište, jer je i po sjećanju citiram ravnateljicu Drame Sanju Ivić, nije stekla uvjete za Eliza Gerner dobar dio svojih glumačkih godina, službeno od rujna imenovanje u status prvakinje. Zatečeno-nezatečeno, stanje jest takvo. 1950. do umirovljenja 1982., provela u njegovu dramskom ansamblu. Prilog je emitiran u četvrtak, 27. listopada 2011. Vjerojatno je izravno Pristupila mu je nakon nekoliko amaterskih i profesionalnih uloga u pogodio nekoliko ljudi. Vjerojatno se osjetio prozvanim i netko nimalo rodnom Somboru i naukovanja u Dramskom studiju. Iz Zagreba je

Eliza Gerner i Bela Krleža Eliza Gerner i Miroslav Krleža

8 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. kolumna | Uz devet desetljeća Elize Gerner pak odlazila na privremene angažmane u Rijeku (Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca), Rostock (Volkstheater) i Berlin (Theater Möwe). Odrasla u višenacionalnoj i multikulturalnoj sredini, građanka Srednje Europe već od studentskih dana, glumila je na tri jezika: mađarskom, hrvatskom i njemačkom. Prošla je sve dobne glumačke mijene – nekoć se govorilo o fahovima – koje su dramatika i kazalište zapadnoga kulturnog kruga predvidjeli za glumice. Počinje se, naravno, s mladim djevojkama i naivkama. Potom slijede zrelije, karakterne uloge – kao da je mladost bez karaktera, ali to je već priča o drugoj vrsti diskriminacije – pa uloge supruga, majki ili usidjelica te, napokon, starijih žena, udovica, baka... Takvim je, zadanim, putem išla i Eliza Gerner, ali je, zahvaljujući vitalnosti i mladenačkom izgledu, uspješno odgodila dolazak do posljednje njegove etape. Unatoč djelomičnim i neizbježnim preklapanjima ključnih postaja njezina glumačkog puta i ključnih postaja glumačkih putova njezinih starijih i mlađih kolegica u našim kazalištima, u njezinoj karijeri ipak ima i nekih posebnih, samo njezinih crta. Uz zaista rijetke izlete u povijesnu, zapravo kostimiranu dramu i komediju, kao što su Trojanskog rata neće biti Giraudouxa, gdje je bila Helena, Gervaisova Karolina Riječka, u kojoj je tumačila naslovni lik, ili Cezar i Kleopatra G. B. Shawa, dakako s njom kao Kleopatrom, Eliza Gerner ostala je trajno i čvrsto vezana uz dramsku klasiku i salon u nizu njegovih povijesnih kazališnih transformacija, od predromantičnih građanskih tragedija do kuhinjskih drama gnjevnih mladih ljudi. Bila je tako Machiavellijeva Lucrezia (Mandragola), Lope de Vegina Laurencia (Fuenteovejuna), Shakespeareova Viola (Na Tri kralja) i Jessica (Mletački trgovac), Molièreova Elmira (Tartuffe), Goldonijeva Mirandolina, Beaumarchaisova Suzana (Figarov pir), Goetheova Klara (Egmont) i Büchnerova Marion (Dantonova smrt) te Anouilhova Grofica (Pokus ili kažnjena ljubav), Shawova Eliza Doolittle (Pigmalion), Vivie (Zanat gospođe Warren, uz tu ulogu i jedna napomena: na mnogim se mjestima, uključujući i korice knjiga Elize Gerner, uporno i bez provjere ponavlja netočan navod iz Enciklopedije Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu HNK u Zagrebu: Drago Gervais, Karolina Riječka, red. Ljudevit Galic, 1952. (Zagreb, 1969.), urednika Pavla Cindrića, gdje se Vivie tko zna kako iz

Eliza Gerner u naslovnoj ulozi Morettove Done Diane, Jozo Petričić i Eliza Gerner; HNK u Zagrebu: William Eliza Gerner i Borivoj Šembera; HNK u Zagrebu: Volkstheater Rostock, 1962. Shakespeare, Mletački trgovac, red. Tito Strozzi, 1954. George Bernard Shaw, Zanat gospođe Warren, red. Mirko Perković, 1950. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 9 kolumna | Uz devet desetljeća Elize Gerner

Eliza Gerner i Tito Strozzi; Narodno pozorište Eliza Gerner i Tito Strozzi; Narodno pozorište Eliza Gerner i Tito Strozzi; HNK u Zagrebu: George Sombor: Carlo Goldoni, Mirandolina, 1948. Sombor: Miroslav Krleža, U agoniji, red. Milan Bernard Shaw, Cezar i Kleopatra, red. Branko Gavella, 1954. Kronić, 1948. Zanata gospođe Warren preselila u Candidu, a nitko nije posegnuo za opširnijim i točnim člankom Željke Čavke u četvrtom svesku Hrvatskog biografskoga leksikona (Zagreb, 1998.), gdje je sve na svom mjestu.) i Julia (Ljubavnik), Pirandellova Amalia (Tako je, ako vam se čini), Arbuzovljeva Lidija (Staromodna komedija), Ingeova Chery (Autobusna stanica), Osborneova Alison (Osvrni se gnjevno) te Gundulićeva Jeljenka (Dubravka), Krležina Laura (U agoniji) i Melita (Leda) pa Strozzijeva Il (Igra u dvoje). Tumačila je još uloga i uloga, ali ostanimo na ovom nizu primjernih, a rečenica koju je u prvoj svojoj knjizi, Osvrnuh se sjetno (Zagreb, 1988.), zapisala uz jednu od tih uloga, Goetheovu Klaru, vodi nas do druge posebne crte njezine glumačke osobnosti. O Klari Eliza Gerner kaže: „Tek na pokusima postalo mi je jasno da je ta bezazlena i romantična djevica potpuno, i izgledom i temperamentom, strana mojem glumačkom temperamentu.“ U ženskim likovima koji su je kao glumicu proslavili ima (i njezina osobnog) prkosa i bunta, ima podosta samouvjerenosti i slobode. Ima tu i naglašenih intelektualnih crta, i otmjenosti, i drugih značajka od kojih muška strana često zazire, a nema brutalnosti, primitivizma, vulgarnosti. Selo, radnička periferija i polusvijet nisu bila područja u koja je zalazila, a odlika njezinih interpretacija, pamtimo dobro svi koji smo imali sreću gledati je bar u nekoj od tih uloga, bila je izvrsna, naoko ležerna i spontana, a zapravo pomno izrađena govorna karakterizacija. Srednjoeuropski valcer s titulama, da parafraziram naslov podosta stare humoreske, druga je poveznica rodne diskriminacije u Hrvatskomu narodnom kazalištu s obljetnicom Elize Gerner. Bilo je u našem kazalištu, pa tako i u Hrvatskomu narodnom, ljudi s raznim titulama – i doktora, i profesora, i plemenitih, a pamtim dobro i redatelja, istina neprofesionalnog, koji je pri svakom predstavljanju naglašavao inženjer Taj i Taj. Zato se svagda i znalo tko je tko i tko se oslovljava s Doktore, tko s Profesore, tko s nekom drugom titulom. Sjeća li se, međutim, itko da se Eliza Gerner oslovljavala s Gospođo doktor, da je ispred njezina imena ikad Eliza Gerner i Tito Strozzi; HNK u Zagrebu: Jerome Kilty, Dragi moj lažljivče, vidio upisano dr.? A Eliza Gerner ima doktorat (ekonomskih) znanosti, red. Tito Strozzi, 1962. koji je, nakon studija u Zagrebu, Budimpešti i Heidelbergu te obrane

10 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. kolumna | Uz devet desetljeća Elize Gerner

Tito Strozzi i Eliza Gerner; Tito Strozzi, Igra u dvoje, red. Tito Strozzi, Berlin „Möwe“, 1962. Eliza Gerner i Tito Strozzi, 1957/58. disertacije na (i danas aktualnu) temu „socijalno usmjerenih odredbi“ negoli o mnogo pretencioznijim, ispraznijim i nekorisnijim knjigama što u „najnovijim poreznim zakonima“, stekla u Budimpešti 1943. Zašto dolaze iz istoga, teatarsko-teatrološkoga kruga. Svemoćni mediji prate se to gotovo nikad ne spominje? Zašto ćete i u najkraćim životopisima svaki korak nevažnih ljudi, prenose svaku njihovu riječ, a diskretnu i Miletića, Gavelle i Benešića, primjerice, naći podatak da su doktorirali, senzibilnu svjedokinju stoljeća koje je prošlo lovci na celebrityje vjerojatno i gdje, a za Elizu Gerner obično se – iznimka je ponovno HBL – kaže: ni ne prepoznaju. Unatoč tomu što se ona nije povukla iz javnoga života, „diplomirala je u Budimpešti“? Nije diplomirala, doktorirala je, i njezin što je i dalje, jednako vitalnu i zainteresiranu, viđamo na kazališnim je doktorat ravan malo prije spomenutim muškim doktoratima. Reklo bi premijerama, predstavljanjima knjiga i drugim kulturnim događajima. se, međutim, da bi se mnogima srušio cijeli svijet, ili barem rasuo sustav Posljednja je poveznica dviju naoko nepovezanih tema, napokon, doličnosti i primjerenosti, kad bi se uz ime i prezime glumice pojavila činjenica da na devedesetu obljetnicu rođenja Elize Gerner ovdje, na titula rezervirana za velikane hrvatskoga kazališta i svekolike kulture. ovim stranicama, podsjećamo s jednogodišnjim zakašnjenjem. Dobrim Pa se onda ta titula, kao neprimjerena jednoj glumici ili irelevantna za dijelom i zato što drugi jubilarci vode mnogo više računa o svojim njezin poziv, ustrajno prešućuje. obljetnicama i na vrijeme – neko bogme i prije vremena – podsjećaju Jednako se tako o njezinim memoarskim knjigama Osvrnuh se sjetno na njih, a naša se slavljenica i dalje drži dobrih starih običaja. Isprike tu (1988), Oproštaj s Gvozdom (1993), Oteto zaboravu (1995), U sjeni ne pomažu, a nisu u ovoj prigodi ni umjesne. Umjesto toga, poštovana stoljeća koje odlazi (1999) i Tragom mojih scenskih ostvarenja (2011) te i draga doktorice, glumice i damo, hvala Vam na svim ženama koje ste zbirci osobnih i osebujnih portreta naših glumica od Marije Ružičke pred nama i za nas oživjeli na kazališnoj pozornici i na svim knjigama u Strozzi do Ervine Dragman Kazalište kao sudbina (2001) piše manje kojima ste s nama podijelili svoja životna i umjetnička iskustva.

Naslovnice knjiga Elize Gerner Eliza Gerner s unukom, glumicom Dorom Fišter Toš broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 11 kolumna | Glumački nastupi u Glembajevima u HNK-u u Zagrebu 1994. i 2011. Drachova riječ i Kerekešov Kum Nad svima dominirajući stari Glembay, bankar pred fijaskom, glumom Ljubomira Kerekeša postaje drugo ja Marlona Branda iz filma Kum, a Leone Glembay Milana Pleštine više nego putujući slikar mogao bi biti kombinacija više razbarušenih vrhunskih predavača na intelektualnim tribinama

jećanje teško može biti objektivno. Može se truditi velikanu Vanji Drachu (Ignjat Glembay) da je pravo čudo ako približiti istini, ali to mu nikada ne uspijeva u dovoljnoj te retke nitko nije citirao u nekrologu odnedavno pokojnome mjeri. Može ići i ispred nje, odnosno naslućivati moguće glumcu. Ako jest – tim bolje. Ponoviti to svjedočenje o Sputeve budućnosti, ali to je već rijetkost. Zato je bolje držati Drachovoj umjetnosti glume, kao i o Krležinu djelu, na se dokumenata, iako su bez imalo dvojbe baš oni, ako je riječ hrvatskoj pozornici poslije najnovije premijere Gospode o kazališnoj kritici, uvijek subjektivni. No barem svjedoče o Glemabajevih u HNK-u itekako je opravdano. tome kako su pojedini kritičari gledali, promišljali i pisali o kazališnim ostvarenjima svoga vremena, koliko su dobro Pohvale Vanji Drachu ili loše podnosili trenutnu društvenu klimu, pa i o tome „Prvak hrvatskoga glumišta Vanja Drach ima svoju umjetničku kakav se trag njihova rada možda, svjesno ili ne, sačuvao u dramu s Krležinom dramom. Što li je sve morao učiniti da kritičkim tekstovima mlađih i još mlađih njihovih čitatelja. piše: Marija Grgičević prođe kroz rigidne tjesnace značenjskih sklopova koji su u Petru Brečiću teško bi bilo naći prethodnika, ako to nisu, Krležinoj dramaturgiji postavljeni i kao strogi predznaci i kao po njegovu na radiju iznimno dojmljivu glasu i govoru, bili jedini dočeci. U svojim histrionskim paroksizmima davno propovjednici, a u sličnom je ranom je došao do daha koji je spreman iskustvu primjerice i Vlado Gotovac izustiti sav jezik, cijeli rječnik: disao otkrivao klicu vlastita govorništva. je lingvistički, ali kao živ čovjek, a ne U pismohrani Zavoda za književnost kao najmljeni vještak koji potvrđuje i teatrologiju postoji kritika Petra ono što se očekuje. Razvio je gotovo Brečića iz 1994. o predstavi Drame jednu pulmologiju na pritisak HNK-a u Zagrebu Gospoda ideologije i Krležino verbalno obilje Glembajevi u režiji Georgija Para, a pretvorio u situacijske dahove: s obzirom na opće priznatu važnost živio ondje gdje je trebao figurirati. Brečića kao autora i relativno malen Možemo reći kako se zahvaljujući broj njegovih tiskanih kritika (stalno Vanji Drachu čula riječ koju je Krleža napisao a ne riječi koje je tumačenje je djelovao na radiju, dok je u tisku naložilo. I u zagrebačkoj premijernoj objavljivao opširnije eseje šire, izvedbi Gospode Glembajevih ostale uglavnom književne i kazališne su Drachove borbe i otpori koje je tematike) – posebice je vrijedi i danas Miroslav Krleža, Glembajevi, Programska cedulja s praizvedbe prevalio za dolazak u Krležin teatar. čitati. Pokojni Brečić u toj je kritici To je sve ili gotovo sve što je važno toliku pozornost posvetio glumačkom Minerva, 1932. (naslovnica ovitka Gospode Glembajevih 14. veljače knjige) 1929. reći o zagrebačkoj predstavi.

Na praizvedbi Gospode Glembajevih Miroslava Krleže u režiji Alfonsa Verlija u HNK-u u Zagrebu 1929. nastupili su: Ivo Badalić (Ignjat Jacques Glembay), Bela Krleža (Barunica Charlotta Castelli-Glembay), Dubravko Dujšin (Leone Glembay), Božena Kraljeva (Sestra Angelika Glembay), Mato Grković (Titus Andronicus Fabriczy- Glembay), Strahinja Petrović (Puba Fabriczy-Glembay), Viktor Bek (Paul Altmann), Hinko Nučić (Alojzije Silberbrandt); Rudolf Kukić (Oberleutnant von Ballocsanszky)

12 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. kolumna | Glumački nastupi u Glembajevima u HNK-u u Zagrebu 1994. i 2011.

Aurore. Zato je, kažem, bio važan Vanja Drach, sa svojim glumačkim diverzijama, sa svojim upuštanjem u cijelu struju Krležina jezika…“ Petar Brečić, Slobodna Dalmacija, 11. ožujka 1994. Ako su se u nečemu svi kritičari složili oko predstave u režiji Georgija Para, to je bilo u priznanjima Vanji Drachu. Prema Daliboru Foretiću u Vjesniku od 11. ožujka Vanja Drach daje „najcjelovitije ostvarenje predstave“. Prema Foretićevim riječima, kao što je bio savršen Leone, Drach je s jednakom snagom dorastao i starome Glembaju. Posebnu pozornost Foretić posvećuje scenografiji Dinke Jeričević, koja iskazuje rasap građanskoga salona. Ne propušta reći ni da je predstava trajala četiri sata, što smo izdržali „prije svega zahvaljujući glumačkoj upečatljivosti i raznolikosti“. Najopsežniju i najprecizniju analizu predstave u Vijencu od 17. ožujka 1994. potpisuje Nikola Batušić. Na svoj priznati način sistematično jedan za drugim propituje sve komponente kazališnoga čina. Pri tome, kako i podnaslov kritike kaže, zaključuje da se „već u početnom ritmu predstave dalo naslutiti kako će nam ona više pripovijedati no izrazom i unutarnjom dinamikom govoriti. “ U ocjeni glume daje prednost kreaciji Vanje Dracha (Ignjat Glembay) nad onom Renea Medvešeka (Leone). Na završetku usporedbe između te dvije uloge piše: „Rene Medvešek teško će nas uvjeriti kako je on slikar koji tek kada počinje sumnjati u sadržaj i svrhu umjetnosti postaje Glembay. Posljednji pokušaj, kojim očajnički nastoji odbaciti prokletstvo roda u sebi, za Leonea je slikanje mrtvog oca. Leone kao da nije svjestan kako bi ga dobar crtež (po vlastitoj procjeni, dakako) mogao spasiti maćehine krvi. Mrtvi otac bio je i na odru jači od njega. Kao i u prva dva čina gdje je Vanja Drach, potpomognut dakako i iskustvom svoga nekadanjeg Leonea, znao kako će nadvladati suparnika. Podlegao je samo iz dramaturgijskih razloga!“ U kvartetu središnjih uloga o glumicama Almi Prici (Sestra Angelika) i Eni Begović (Barunica Castelli) Nikola Batušić između ostaloga zamjećuje kako obje, svaka na svoj način, daju naslutiti ljubav prema Leoneu. Evocira prizor u kojemu je ulogama Sestre Angelike i Leonea predstava dovedena do vrhunca scenske poezije. Ukratko: pritajeno samosvjesna Alma Prica unosi lirsku notu u predstavu, a Ena Begović umnaža dramski intenzitet. Vanja Drach; HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi Što se mene tiče, prvi susret s tom predstavom bio je u kasnu jesen A važno je i zato što i dalje traju značenjske inercije oko djela Miroslava 1993. na pretpremijeri u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, gdje Krleže, oni procesi koji su Krležinu književnost učinili važnijom izvan je u gledalištu primljena mnogo srdačnije nego kasnije u Zagrebu, a nje nego što je ona u sebi. Osobito su njegovoj dramaturgiji pridavana i djelovala je neposrednije i uvjerljivije nego u Zagrebu, s obzirom na značenja kao frakcijske prinude, pa je ta dramaturgija bila politička to da ju je kod kuće u gledalištu dočekala i poneka apriorna odbojnost filipika, klasna polemika, revolucionarna lozinka te se ponekad prema intendantu, redatelju predstave, a možda i prema autoru drame, činilo kako je Krleža sve pisao u Kremlju i kako stalno čuje sirene no iz višekratne lupe vratima gledališta za odlazećim pojedincima,

Rene Medvešek (Leone Glembay), Ena Begović (Barunica Charlotta Vanja Drach (Naci (Ignjat Jacques) Glembay), Rene Medvešek (Leone Glembay); Castelli-Glembay), Alma Prica (Sestra Angelika Glembay); HNK u Zagrebu: HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Georgij Paro, 1993. Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Georgij Paro, 1993. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 13 kolumna | Glumački nastupi u Glembajevima u HNK-u u Zagrebu 1994. i 2011. koji su odustali od gledanja već na početku prvoga čina, to se nije dalo iščitati… Pula je bila prvi grad na turneji tijekom koje je predstava prije Zagreba trebala još obići Rijeku i Varaždin za vrijeme dok je zgrada HNK-a u Zagrebu bila zatvorena zbog uređenja. U sačuvanom fragmentu rukopisa, u cjelini objavljenog u kulturnom prilogu Večernjeg lista pod naslovom U srcu Europe, na početku izvještavam kako je prije dvije godine bilo najavljeno da će Gospodu Glembajeve u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu doći režirati talijanski redatelj Giorgio Pessburger (poznat i kao uspješan direktor festivala Mittelfest), ali do toga gostovanja nije došlo pa se režije prihvatio najbolji znalac kazališta Miroslava Krleže, redatelj Georgij Paro, kojemu je ovo već dvanaesta režija iz Krležina repertoara. Na poseban način estetizirana predstava tematizira sumrak i degeneraciju jednog svijeta u nestajanju, a kroz iskaz vječnog sukoba ljubavi i smrti, vitalnosti i samouništenja. U glumačkom ansamblu i u mojoj je kritici dominantan Vanja Drach. O kritici koja je s potpisom Jakše Fijamenga predstavu ispratila sa Splitskoga ljeta u Slobodnoj Dalmaciji dovoljno govori naslov Iskliznuće Bojan Navojec (Puba Fabriczy-Glembay), Ljubomir Kerekeš (Naci (Ignjat Jacques) Glembay), Milan Pleština (Leone Glembay), Žarko Potočnjak (Paul Altmann); u melodramu. HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Vito Taufer, 2011.

Smion zaokret mondenke i (manje uspješno) uličarke, a Olga Pakalović svetice i Kada se osvrnemo na predstave koje su joj u novije vrijeme prethodile, bestidnice. Goran Grgić kao Silberbrandt zna pokazati kako jedno još više uočavamo smion zaokret prema novim, današnjem životnom zastupa riječima, i to samo posve površinski, a drugo živi, dajući na trenutku bližim Gospodi Glembajevima u sadašnjoj premijeri minimalistički način u svakoj svojoj tjelesnoj manifestaciji, smiješku ili Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu u režiji Vite Taufera pogledu, naslutiti bezočnoga pohotnika. i izvedbi izvrsnoga glumačkoga ansambla. Udarnim zahvatom u U predstavi bez slabe glumačke točke gotovo svi nalaze nešto izrazito stvarnost ta je predstava postavila zrcalo pred globalno mafijaško novo i poticajno za svoj razvitak, posebice Bojan Navojec kao advokat novčarstvo, ali ne zato da bi strasno optuživala, kao što je to primjerice Puba Fabriczy-Glembay. Među glumcima nema gostiju, svi su iz iste znala Bela Krleža kao Barunica Castelli u uzbudljivoj završnici drame, kuće. Sobaricu igra balerina Astrid Turina, a Konobar Franz Josipa niti rezignirala i predala se uživanju u melankoliji, nego zato da bi na Filipovića djeluje kao da donosi piće iz kazališnoga buffeta uspješno raznoliko tragikomičan, pa i drastičan način, ne zazirući ni od brutalne glumeći uvijek samozatajnoga Tomislava Stojkovića. U posluživanju disharmonije, nesmiljeno razotkrila tužno-smiješno beznađe svijeta u ga smjenjuje Kamerdiner Johan Krunoslava Šarića. Iz makar lažne kojemu živimo. monumentalnosti i nepogrešive elegancije sve se, u suvremenosti Nad svima dominirajući stari Glembay, bankar pred fijaskom, glumom bližim Glembajevima i oko njih, unatoč uzvišenim glasovirskim Ljubomira Kerekeša postaje drugo ja Marlona Branda iz filma Kum, preludijima Andreja Goričana u izvedbi pijanistice Helene Borović Leone Glembay Milana Pleštine više nego putujući slikar mogao bi biti spušta na mnogo nižu estradno-kriminalističku razinu. Ako treći čin kombinacija više razbarušenih vrhunskih predavača na intelektualnim svojom razlivenošću i iskazima prostaštva smanjuje užitak u predstavi, tribinama, dok dame pokazuju bar po dva lica: Barunica Castelli ne može se reći da ne pobuđuje razmišljanje.

Bojan Navojec (Puba Fabriczy-Glembay), Žarko Potočnjak (Paul Altmann), Zvonimir Zoričić (Titus Andronicus Fabriczy-Glembay), Milan Pleština (Leone Glembay), Alma Prica (Barunica Charlotta Castelli-Glembay), Goran Grgić (Alojzije Silberbrandt), Krunoslav Šarić (Kamerdiner John), Ljubomir Kerekeš (Naci (Ignjat Jacques) Glembay), Andrej Dojkić (Ulanski Oberleutnant von Ballocsanszky); HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Vito Taufer, 2011.

14 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. kolumna | Kazališna kritika (2) Pobuna kazališta Najnježnija je pobuna gledanje svisoka ili prezir prema svim kritičarima i kritici uopće, čime se pokušava dokazati njihova nepotrebnost

merički umjetnici znaju da moraju doći spremni pred meni se, kad sam bila mala, bilo neugodno smijati, trebale su kritiku, da joj ne mogu pokazati premijeru kao prvo mi godine iskustva i puno samosvijesti da se mogu opustiti. I igranje pred publikom. Znali su da im je za njujoršku nasmijati. I na premijeri. Aizvedbu previše na kocki da bi riskirali doći nespremni pa su onda igrali out-of-town tryout, isprobavanje po provinciji. Schubertovi, najmoćnija obitelj kazališnih producenta i Kao neko ispitivanje tržišta i usavršavanje proizvoda. Prvo bi vlasnika kazališta, u tridesetima su poveli rat protiv kritičara postavili predstavu negdje u nekom manjem gradu gdje je sve i svima zabranili dolazak. No mediji su uzvratili vrlo brzo. jeftinije, a onda bi krenuli na turneju po manjim gradovima, Ako nema kritike, neće biti niti ostalog medijskog praćenja gdje su ispitivali bìlo publike i lokalne kritike (koja nema (razgovori, najave, vijesti…) pa su se Schubertovi povukli… takvu moć kao ona u New Yorku), ako treba načinili izmjene No povremeno poneko kazalište (ili više njih) to napravi u postavi i režiji, i na kraju došli pred njujorške kritičare – piše: nekom kritičaru. John Simon morao je kupovati karte na spremni. Sanja Nikčević blagajni preko nepoznatih ljudi jer mu nisu htjeli ni prodati, a redakcija mu je rado plaćala tu kartu koju je kupio. Joe Papp vodio je neprofitno kazalište u New Yorku (New York Public Theatre) i dosjetio se druge taktike – izbjegavanja I kod nas je bilo sličnih slučajeva. Fadil Hadžić je na vrata kritičara. Dok brodvejske predstave igraju sve dok ima interesa publike tadašnjeg Jazavca objesio ceduljicu na kojoj je pisalo: „Dozvoljen ulaz (tzv. open run), u čemu i leži mogućnost velike zarade, neprofitna kazališta svim kritičarima osim Mariji Grgičević.“ (Želimir Ciglar, „Kritičare uvijek imaju ograničeno igranje pojedinog naslova (limited run), tjedan mrze i tuku“, Večernji list, 28. svibnja 2005.), što je bio tek satirički ili dva, najviše mjesec dana. Joe Papp tako bi službenu premijeru stavio odgovor umjetnika na ono što su smatrali nepravdom kazališne kritike treću izvedbu prije kraja igranja. Pa nek’ dođu i pišu što žele! Tvrdio je da u odnosu prema komediji i satiri. Prva prava pobuna kazališta protiv njegovo kazalište ima publiku koja će doći vidjeti sve ono što oni postave, kritičara bila je ona protiv Anatolija Kudrjavceva. U jednom je trenutku te da mu negativne kritike samo zbunjuju publiku! Ipak, nije želio ostati splitsko kazalište zaključilo da mu je bolje ne imati kritiku nego se bez kritike i medijskog odjeka. neprestano nervirati čitajući negativne pa su kritičaru prestali davati besplatne karte. Kad ih je pokušao kupiti, nisu mu ih htjeli prodati pa je Ne damo vam kartu badava, morao slati nepoznate ljude na blagajnu da kupe kartu za njega! a ne možete je ni kupiti! I onda je dugo bio mir do novog tisućljeća. Zlatko Vitez, kao voditelj Histriona, spriječio je Jasena Boku da uđe na Opatovinu, a Darko Stazić, Kod nas su to radila samo kazališta koja igraju dominatno komedije. kao direktor Gavelle, javno je objavio da skida akreditaciju Tomislavu Na premijeru u značenju prvo izvođenje predstave pred publikom Čadežu nakon njegove kritike Ptičica Filipa Šovagovića. (Iako je Čadež uglavnom dolazi premijerna publika (to su kritičari, mediji, politički, u Jutarnjem listu od 25./26. svibnja 2005. objavio: „Ja sam prvi kritičar društveni i kazališni uglednici). Premijera komedije s takvom publikom u povijesti Hrvatske kome je zabranjen ulazak u teatar“, kao što se vidi nešto je najtužnije na svijetu. Komedija se prezire kao žanr, ona je niža iz gore navedenog, to nije istina.) Vitez je 2008. zabranio i ulazak Nataši vrsta od ozbiljnih komada, tako da je osuđena i prije nego li se postavi Govedić u Histrionski dom na festival Gumbekovi dani. Odbili su joj na scenu. Zabavljanje i smijanje u kazalištu pak mnogi u premijernoj dati karte, ali su joj ih odbili i prodati „jer su rasprodane“. I ona je ušla publici smatraju nedostojnim njihove važnosti i pameti. Naravno da se na tuđu kartu. u tako gluhom kazalištu ne može igrati normalno, da se glumci ukoče pa onda uobičajena premijerna trema postane nesavladiva, naročito za komediju, koja zahtijeva brzinu i lakoću igranja. Zato dok dramska Traženje smjene ili dosta nam je tog Simona kazališta još boje kulise pred premijeru, a često nisu odigrali niti jednu Spomenuti John Simon pisao je za magazin New York 36 godina. Zbog predstavu u kontinuitetu prije premijerne večeri, Komedija i Kerempuh svoga stila, u kojem je spominjao rasu, spol ili izgled u vrlo negativnom igrali su novi naslov tjedan ili dva prije službene premijere. Time su dali kontekstu („s njegovom glomaznom zdepastom glavom izgleda kao glumcima dovoljno vremena da se opuste u ulozi pred tzv. normalnom karikatura nacista“ ili „da nije crnkinja, čovjek bi je mogao optužiti publikom, koja je reagirala smijehom, i izađu pred zagrebačku premijernu za rasizam“), bio je napadan, a časopis je povremeno primao peticije publiku spremni. Budući da komedija bez smijeha ne živi ni kad su s dugom listom uglednih potpisa njujorških umjetnika koji su tražili glumci uvježbani, kazališta su primjenjivala još jedan trik. Dok je na njegovu smjenu. Međutim, redakcija je bila postojana i jako joj se premijerama dramskih kazališta bila isključivo premijerna publika, na sviđalo da njihov kritičar izaziva takvu buku pa je Simon ostao njihov premijeri Komedije i Kerempuha uvijek ima barem pola tzv. normalne kritičar sve do 2005. („John Simon Under Fire“, American Theatre, publike. Sjećam se premijera kada su s Kerempuhova balkona dolazile lipanj 1989. objavljeno kao „John Simon pod paljbom“, Rival 4-3/1993, salve smijeha, dok su svi oko mene bili smrtno ozbiljni i okretali očima! I broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 15 kolumna | Kazališna kritika (2) u bloku S. Nikčević, Američka kazališna teorija) ili brodvejski krvnik. Gavella je kritiku zvao zakukuljenom i zamumuljenom (Igor Mrduljaš, „O prvom glasnoši“, Hrvatsko Kad je Robert Hurwitt u San Francisco Chronicleu 7. travnja slovo, 6. veljače 2009.), a postoje i vrlo osobne rasprave na 2004. napisao negativnu kritiku o predstavi Dobro tijelo (The relaciji umjetnik – kritičar. Good Body) Eve Ensler, čitateljica ga je u pismima čitatelja napala i tražila njegovu smjeru. Argument joj je bio: „kako Ernest Dirnbach trinaest je godina pisao u osječkom se on kao muškarac usudi pisati o nečemu što ne razumije Hrvatskom listu (od 1929. do 1941., kad je deportiran u – o ženskom tijelu?!“ Ne pomaže što je Dobro tijelo Eve John Simon Jasneovac), bio je izuzetno obrazovana osoba, s impozantnim Ensler, komad o ženskom tijelu i ženskim problemima s kritičarskim opusom ne samo u količini nego i kvaliteti, ali je percepcijom istog, loša inačica formule koja je s Vagininim ostao zapamćen kao malograđanin jer je o Krležinim dramama monolozima iste autorice postigla uspjeh. napisao pet negativnih kritika (Gospoda Glembajevi, 1929., Leda, 1930., Gospoda Glembajevi, 1933., U agoniji, 1933. te Robert još piše, ali nije svuda tako. Kritičar Kamal al-Solaylee U Logoru, 1937.), a Krleža mu je oštro odgovorio proglasivši bio je glavni kritičar za The Globe and Mail iz Toronta sve ga „uskogrudnim malograđaninom“. I upravo je to Krležino dok prije više godina veliki brodvejski producenti nisu mišljenje o Dirnbachu bilo važeće u našoj kulturnoj sredini! zaprijetili da će povući sve svoje reklame ako ga ne otpuste Slika koju je uspostavio jedan ljuti autor! (Alen Biskupović, jer „on uopće ne razumije i ne voli mjuzikle“. Naime, Marija Grgičević „Trinaest godina djelovanja Ernesta Dirnbacha – kazališnog on je godinama pisao odreda negativne kritike o svakoj kritičara Hrvatskog lista (1929. - 1941.)“, Krležini dani u Osijeku produkciji mjuzikla. Od Schubertovih vremena stvari su se 2010.: Naši i strani povjesničari hrvatske drame i kazališta, promijenile: naime, osim najava i razgovora, koje kazališta teatrolozi i kritičari, prvi dio, ur. Branko Hećimović, Zagreb/ od medija dobivaju besplatno, sada kazališta plaćaju velike Osijek, 2011.) reklame u novinama, što se mjeri u stotinama tisuća dolara. Kritičara su maknuli, a on sada radi na fakultetu i predaje Ivo Brešan pisao je protiv Kudrjavceva, a Darko Lukić, kao novinarstvo. Ipak, to je iznimka u Americi jer tamo novine dramaturg predstave Krv i košute u režiji Damira Zlatara Freya, stoje iza svojih kritičara. Anatolij Kudrjavcev pokušao je dezavuirati negativnu kritiku Dubravke Lampalov proglasivši je njezinim „privatnim pismom“ (Darko Lukić, U jednoj radio-emisiji emitiranoj na Hrvatskom radiju 21. „Pismo ili kazališna kritika?“, Vijenac, 22. siječnja 2004.). prosinca 2004. Marija Grgičević rekla je da su se kazališta i kod nas nekada bunila protiv kritičara i zahtijevala da se netko ne šalje, ali, za razliku od Amerikanca, novine su bile Umjetnici uzvraćaju djelom ili ti si ljuta guja sklone da poslušaju kazalište. Za opstanak kritičara jako bi pomoglo kad bi se netko izvana založio za tog kritičara! Osim polemikama u novinama, umjetnici se često koriste svojim vlastitim oružjem – svojom umjetnošću – da raskrinkaju Jasen Boko Kada je Darko Stazić 2005. skinuo akreditaciju Tomislava ili uvrijede kritičara. Čadeža, razljutile su ga kolumne koje je Čadež, tada kritičar Jutarnjeg lista, radio na HTV-u. Stazić je otvorenim Slovenski pisac komedija ne može više podnijeti da ga kritičar pismom tražio njegovo uklanjanje s domaće kulturne scene lokalnih novina svaki put sasiječe nakon nove premijere i, naravno, s malog ekrana „jer nema nikakvo formalno komedija zbog plitkih rečenica, loše radnje, praznih likova i obrazovanje da se kritički osvrće na bilo čije bavljenje slično. Najavi da će se, ako mu nova premijera ne uspije, ubiti. teatrom…(…), neargumentiran (je) i olako se poigrava I doista, dok s kolegama ispija čašicu nakon premijere, kritičar pridjevima… (Želimir Ciglar, „Kritičare mrze i tuku“, čuje na radiju da se komediograf ubio. Iako je dotad negativno Tomislav Čadež Večernji list, 28. svibnja 2005.) Tih kolumni, istina, više govorio ne samo o toj komediji ili tom komediografu nego nema, ali Čadež je i dalje kritičar Jutarnjeg lista. je i zanijekao slovensku komediju kao takvu („jedina dobra komedija je Matiček se ženi, a i on je obrada njemačke drame!“), I mi smo pismeni na vijest o smrti kritičar poskoči i otrči napisati nekrolog u ili umjetnici uzvraćaju udarac pohvalu komediografu koji postane štajerski Molière… Kad se uz jutarnju kavu u lokalnom kafiću čitaju novine i nekrolog, Ako kritičari pišu negativno o umjetnicima, ni ovi ne dolaze kola s lijesom, a iz njega izađe živ komediograf, koji je ostaju dužni. Nakon neuspjeha njegove drame Odmor Nataša Govedić zorno htio dokazati kakav je kritičar. To je sadržaj televizijske za kamione (Truckline Caffe) 1946. godine, Maxwell komedije Tone Partljiča Jedan dan istine (En dan resnice, Anderson brodvejsku je kazališnu kritiku nazvao degenerici redatelj Vinko Möderndorfer, 2006.), a sigurna sam da je novinarstva / the Jukes family of journalism. (Obitelj Jukes autobiografska, tj. da je poznatom slovenskom komediografu bila je pseudonim za obitelj zločinaca, a budući da je čak Partljiču bilo dosta odnosa kritike prema komediji. šest članova obitelji bilo istovremeno u zatvoru, sudjelovali su u istraživanjima eugenike, utjecaja genetike na ljudsko Connor McPherson u svojoj drami St Nicholas govori o ponašanje.) I to je, kao uvreda, ostalo dijelom kazališnog vampirima (daleko prije popularnosti filmskih inačica), koji folklora. (Stanley Richards, America on stage, New York, Robert Hurwitt imaju kazališnog kritičara kao skauta koji im dovodi žrtve! U 1976., str. 127.) Franka Richa zvali su butcher of Broadway sceni San Valpurgine noći Goethe u Faustu spominje Friedricha

16 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. kolumna | Kazališna kritika (2)

Nicolaia, pravog kazališnog kritičara koji je napadao i Najnježnija je pobuna gledanje svisoka ili prezir prema svim Goethea i Schillera. Naziva ga proktofantazmist – promatrač kritičarima i kritici uopće, čime se pokušava dokazati njihova duhova kroz stražnjicu – jer se taj kritičar navodno u životu nepotrebnost. doista liječio od utvara stavljanjem pijavica na stražnjicu! Tko ste vi uopće Josip Freudenreich, koji je bio posebno na kritičarskoj meti Augusta Šenoe, u jednoj je od zadnjih predstava sezone ili mi vas ne čitamo ali vas citiramo 1865./66. ekstemporirao da je Šenoina kritika tek hrapava Mira Stupica bila je diva jugoslavenskog kazališta, u Kamal al-Solaylee prostačka improvizacija (Nikola Batušić, Hrvatska kazališna ekskluzivnom televizijskom intervjuu, koji je tada išao iza kritika, MH Zagreb, 1971., str 45.). dnevnika (!) i gledala ga je cijela Jugoslavija, na pitanje o kazališnoj kritici rekla je „Ja nikada ne čitam kritike. Tko su Ante Tresić Pavičić spjevao je pak kritičaru pjesmu, koja se ti ljudi i tko im daje pravo da mene i moj rad prosuđuju?“ tako i zove Jednom kritičaru, a uvrštena je u zbirku Đuli i A onda je nakon pet minuta citirala od riječi do riječi brojne zumbuli: navode iz kritika. Naravno, pohvalne. Tada sam bila u srednjoj školi i odmah sam vidjela da to nije logično! Kritičaru, zmijo zavidnice, Što kroz cvijeće moje pjesme plazi, Frank Rich Da se stvari nisu promijenile, pokazuje i izjava Milka Šparembleka, hrvatskog koreografa svjetske slave, autora Pazi, pazi, ljuta otrovnice, prijelomnih suvremenih baleta koji pomiču žanrove i Da te soko s oblaka ne spazi. trendove: „Lošu kritiku ne pročitam jer mi nije baš drago da je napisana, a dobru mi uvijek ispričaju drugi!“ (Tuga Tarle, Plesne kritike, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2009., 105.). Ti se hraniš šarenim leptirima Iako nije logično (kako zna koja je loša a koja dobra, a zašto Što po cvijeću lete bašte moje, bi drugi znali napamet nečiju kritiku pa mu prepričali), vrlo je Želimir Ciglar Jedeš gnijezda mojim slavuljima, iskreno („nije mi drago da je napisana“)! Što med ružam milo pojuć stoje. Na kraju ili kako zajedno… Sikćeš otrov u zrak prema meni, Dakle, ni jednoj strani nije lako, ali mora se zajedno. Baveći Al na obraz samo tebi pada. se godinama i kazališnom kritikom i teatrologijom, družeći Da moj vrt te ne hrani zeleni, se s kritičarima i teatrolozima i u zemlji i u svijetu, vidjela Crknula bi od gladi i jada. Friedrich Nicolai sam jednu važnu osobinu kritičara. I teatrolog i kritičar vole pisati o kazalištu, vole čitati drame, vole komentirati kazalište, ali kritičar ima puno veći kapacitet gledanja predstava. Napadi umjetnika Teatrologu je dosta jedna na dan, na kraju nekog simpozija, a ili ja ću tebe kišobranom i batinom! ako je u godinama, radije će odabrati dobru večeru… Kritičar će biti nervozan ako nema barem tri predstave na dan i bit će Umjetnici se nisu samo koristili svojom umjetnošću u sav nesretan ako ujutro čuje da je propustio neku ponoćnu obračunima s kritičarima nego su često poduzimali i izvedbu predstave ad hoc organizirane isključivo za kritiku… konkretnije mjere. Šenoi su još 1866. prijetili batinama, August Šenoa Ili da je netko drugi vidio još jednu predstavu više… o čemu se javno žalio u novinama: „samo šaka ex officio I oni kritičari kojima su zabranjivali ulaz, i oni za koje su kompetentnih auktoriteta i njekoji pitomci hrvatske vile svi tvrdili da mrze kazalište – svim su silama nastojali ući u glumice, dižu na nas graju, groze nam se po drugim osobama kazalište. Kritičari idu gledati i predstave koje ne vole i uredno batinama“ (Nikola Batušić, Hrvatska kazališna kritika, MH ih odgledaju do kraja. Kritičari idu u kazalište i kad ne moraju Zagreb, 1971., str 45.). zato što imaju onu opčinjenost kazalištem o kojoj sam govorila u prvom nastavku ovoga teksta. Dok je glumica Mae West nekim kritičarima javno prijetila Mani Gotovac Kad razmislite koliko ste dobrih, a koliko loših predstava bičevanjem, Tito Strozzi je tridesetih godina pred kazališnom vidjeli u životu i kad taj broj pomnožite sa samim sobom i kavanom bičem ošinuo nekog novinara koji je o njemu dignete na njegovu vlastitu potenciju, dobit ćete prosječan pisao. Marija Kohn kišobranom je napala Mani Gotovac na broj predstava koje jedan kritičar vidi. Zato kad se idući put Cvjetnom trgu u Zagrebu (Želimir Ciglar, „Kritičare mrze naljutite na nekog kritičara, sjetite se Alexa Woollcotta, koji i tuku“, Večernji list, 28. svibnja 2005.), a meni se Dubravka je jedne večeri u brodvejskom kazalištu gledao izrazito loš Vrgoč, kad je još bila kritičarka Vjesnika, žalila da su je neki komad, koji ga je jako nervirao. Kad je na sceni zazvonio glumci usmeno izgrdili zbog negativne kritike. telefon, on je poskočio sa stolca, povikao „To je za mene.“ i Dubravka Vrgoč izjurio iz kazališta (John Hellpern, How Good is David Mamet, 1999., str 220.). broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 17 Nagrada HRVAT SKO G glumišta 19. Nagrada hrvatskog glumišta Na zvjezdanom putu evetnaesta dodjela Nagrada hrvatskoga glumišta održana je u isto vrijeme i na istom mjestu kao i prethodnih godina – 24. studenoga 2011. u zagrebačkom Hrvatskom narodnom Dkazalištu. Na daskama koje život znače te središnje nacionalne kazališne kuće diskretna scenografija stiliziranih zvijezda dala je priliku hrvatskim kazališnim zvijezdama, dokazanima i onima koje će tu laskavu frazu zaslužiti kako sadašnjim tako i budućim radom, da zablistaju u punom sjaju. Svečane haljine dama i odijela gospode ili nešto manje formalna odjeća, kako tko voli i u čemu se najbolje osjeća, nada nominiranih u tridesetak kategorija da će to biti baš njihova noć, iščekivanje bližnjih te znatiželja posjetitelja i gledatelja pred malim ekranima oko toga tko će kući ponijeti žuđenu skulpturicu, i nakon intoniranja državne himne – svečanost dodjele mogla je početi. Ili možda ne? U zadnji trenutak dodjela je ostala bez voditelja pa je inspicijent krenuo u potragu i brzo pronašao zamjenu u osobi haenkaova konobara. Srećom, radilo se samo o skeču kojim je predstavljen voditelj ovogodišnje dodjele, glumac Jan Kerekeš, koji će tijekom večeri izmijeniti više kostima i pokazati neke od odlika svoga glumačkog, voditeljskog, ali i plesačkog umijeća. Nakon uvoda na scenu su izašli prvi prezenteri, mladi roditelji Ines Bojanić, Daria Knez Rukavina i Marko Makovičić, koji su predstavili nominirane i objavili dobitnike nagrada u kategorijama kazališta za djecu i mlade. Nagradu za najbolju predstavu u toj kategoriji uručio je Srećko Šestan, ravnatelj Uprave za izvedbene umjetnosti i audiovizualnu djelatnost Ministarstva kulture RH. Dobitnike nagrada u kategorijama mladih umjetnika u drami obznanili su Maja Posavec i Boris Miholjević, a potom je uslijedio duhoviti ulomak iz predstave Amateri Kazališta KNAP. Već pojava Vanje Matujec i Ivane Boban u pomno osmišljenom retro stylingu upućivala je na kategorije koje slijede – kostimografija i scenografija.

Arija toreadora iz opere Carmen Georgesa Biseta HNK-a u Zagrebu u Nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame Zlatku izvedbi Siniše Hapača, Adele Golac-Rilović i Marije Kuhar Šoša najavila Crnkoviću, doajenu hrvatskoga glumišta, koji je cijeli svoj radni vijek je dodjelu nagrada u pet opernih kategorija, u predstavljanju kojih se bio vezan uz pozornicu HNK-a u Zagrebu, uručio je ministar kulture pjevačicama pridružio i njihov kolega Tvrtko Stipić. Nagradu za najbolju Republike Hrvatske Jasen Mesić. U svom je govoru zahvale Crnković opernu predstavu uručio je Goran Ogurlić, glavni urednik Večernjeg podsjetio na neke od stanica svoga prebogatog umjetničkog puta, a lista. Nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje na području opere njegov je svim ljubiteljima glume i poezije dobro poznati glas čujno mezzosopranistici Nadi Puttar-Gold uručila je Jelena Pavičić Vukičević, zadrhtao pred bujicom emocija. zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba i njegova izaslanica. Dugi pljesak vidljivo je ganuo umjetnicu koja je svoju karijeru počela 1949. i Dobitnike nagrada u kategorijama glavnih i sporednih muških i ženskih završila 1979. upravo na sceni HNK-a u Zagrebu. uloga u drami obznanili su Sandra Lončarić Tankosić i Sven Medvešek, a nakon kratkoga glazbenog predaha, u kojemu je Renata Sabljak uz Sljedeći prezenterski par, redatelj Dalibor Matanić i glumica Leona klavirsku pratnju Mateja Meštrovića izvela ariju Laka stvar iz mjuzikla Paraminski, obznanio je dobitnike u kategorijama radija i televizije te Aida ZGK-a Komedija, slijedilo je finale dodjele, kojemu su domaćice dobitnika Nagrade za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, a te je bile Nataša Janjić i Linda Begonja. Glavnu nagradu u kategoriji drame, nagrade uručio Zoran Mihajlović, član uprave Hrvatske radiotelevizije. onu za najbolju predstavu u cjelini, uručio je Duško Ljuština, direktor Duhovita koreografija Igora Barberića na glazbu Mateja Meštrovića Nagrade hrvatskoga glumišta. najavila je dodjelu nagrada u pet baletnih kategorija, koje su predstavili Pozitivnim emocijama nabijena večer zaključena je Can-Canom i baletni umjetnici Edina Pličanić i Tomislav Petranović. Nagradu za ulomkom iz opere Carmen u izvedbi Orient Expresta. Recimo na kraju najbolju baletnu predstavu uručio je Ivica Lovrić, pročelnik Ureda za da su za ono što smo vidjeli na pozornici uz scenografa Dragutina Broza obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, a baletni blok odjavio je zaslužne i scenaristice Zrinka Kiseljak i Dora Delbianco te redateljica ulomak iz baleta Tišina moga šuma u koreografiji Lea Mujića i izvedbi Saša Broz, dok je redatelj televizijskog prijenosa bio Ivan Miladinov. Baleta HNK-a u Zagrebu. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 19 Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame: Zlatko Crnković Melodija duše Pitanje umjetnosti i ljudskosti za Crnkovića je presudno etičko pitanje

dramskom govoru, da mora biti ono što proživljavaš u sebi.“ – kazao je i potvrdio brojnim snimkama na kojima kazuje hrvatske pjesnike. Na sceni „tražio sam unutarnju transformaciju u kojoj ne trebaš ništa na sebi učiniti, ali ne smiješ sebe istoga ponavljati. Volio sam uloge u kojima se ne prepoznajem“, govorio je i ostvarivao u praksi. Bio je vjeran kazalištu koje ga je zaposlilo 1958. godine, Hrvatskom narodnom kazalištu, igrao je u istoj sezoni i naslovne i glavne uloge, ali i posve male, neštedimice trošeći sebe i svoje vrijeme. „Nikad ne tražiti, nikad odbiti!“ Bio je vjeran i svojim studentima na Akademiji dramske umjetnosti, kojima je scenski govor predavao od 1959. godine. Dramaturg Darko Gašparović naglašava njegov „plemeniti baritonalni glasovni organ“, a akademik Nikola Batušić kaže ovo: „I tako se već četrdeset godina zastupajući govorom brojne pjesnike Zlatko Crnković neprestance objavljuje kao pjesnik govora.“ Koliko je različitih lica otkrio u sebi, koliko oprečnih maski navukao na sceni, svjedočeći u životu istinu samo svojim licem! Bio je Krležin Križovec već 1969. u „dobro skrojenom kaputu“, njegov Aurel u Ledi dvije godine potom, Marinkovićev dijabolični Don Fernando u Kiklopu 1976. u režiji Koste Spaića, pa Klaudije u Hamletu, pa naslovna uloga latko Crnković upisao se na glumu na Akademiji dramske u Dundu Maroju HNK-a iz 1981. u čuvenoj Kunčevićevoj prijelomnoj umjetnosti 1955. i otada ne silazi s pozornice i ne uklanja se predstavi našega glumišta... svjetlu reflektora. Kazao je ovo: „U negativnom liku tražim Zono što je ljudsko, u lošem ološu ono što je dobro.“ Čitav život štuje Nije mu bilo teško iz velikoga kazališta poći u manja. Bio je nesretni pjesnike i govori ih, a oni štuju njega; čak mu pišu pjesme (Enes Učitelj Škunca u Brešanovoj i Violićevoj Mrduši iz 1971. u Teatru Kišević). Čakavac je odrastao među kajkavcima, hrvatski je standardni &TD, bio je Zrinski na praizvedbi Gavranovih Urotnika u &TD-u jezik svladao besprijekorno, a reći će ljubavnički da je hrvatski jezik 1985., oslonac čvrsti Akademskoga kazališta kao Argon u Molièreovu među najpjevnijima u Europi zbog mnoštva samoglasnika (odmah Umišljenu bolesniku, Sudac Brack u Ibsenovoj Heddi Gabler u režiji iza talijanskog). Režirao je i odigrao Krležine kajkavske Balade (1968) Tomislava Radića. I na televiziji je ostalo zapisa: Ifigenija u Aulidi u svjedočeći kako se sva tri narječja njegova hrvatskog jezika slijevaju ulozi Menelaja, 1984. Oronte u Mizantropu... u njega i tvore njegov prirodni ljudski i glumački identitet. Cijelo Pretrčavao je ulicu između Akademije i HNK-a, selio se s Dubrovačkih je njegovo tijelo veliki govorni organ – i kad šapće na sceni i kad ljetnih igara na Splitsko ljeto, predavao scenski govor i glumcima u govori, podrhtavaju i dijafragme gledatelja i suigrača. Uz Svena Lastu Splitu , a sad se pita: „Je li dovoljno mene ostalo za suprugu Lukreciju, i Tonka Lonzu najbliže je dotakao Gavellina idealnoga glumca, čija sva kćeri Srebrenku i Koraljku?!“ izražajnost izvire iz govora i jezika. Svojim studentima glume i jezičnih Samo jedan dijelak navedenog bio bi dovoljan da se dramski umjetnik vježbi na fonetici uvijek naglašava ovo: „Puno mi je važnije kakvi ćete vi Zlatko Crnković ovjenča Nagradom za svekoliko umjetničko djelovanje postati ljudi nego kakvi ćete biti glumci!“ Pitanje umjetnosti i ljudskosti Hrvatskoga društva dramskih umjetnika. Kao da je nekoliko velikih za njega je presudno etičko pitanje. života sabrao u jedan, a opet ostao skroman. Prijatelji ga zovu Crni, a akademik Nikola Batušić, vrli povjesničar Završimo njegovim riječima u pohvalu životu i kazalištu: „Vječna je hrvatskoga kazališta, zvao ga je od milja i „Zlatane“. Upravo u tom tajna (i u životu samom) prava mjera izbora detalja od kojih se slaže širokom rasponu kreće se ovaj glumac, čije su se nekoć crne kose osule mozaik profesionalnog puta!“ Dio te tajne Zlatko Crnković otkrio je i srebrom zrele dobi. „Ti nisi za kazalište, ne znaš za sebe poraditi“ – posvjedočio svojim životom i odnosom prema svojemu pozivu i prema govorili su mu, a on namjerno nije želio tkati paukovu mrežu po kojoj svojim bližnjima, kojima je uvijek darivao mir i ljubav. će se penjati do vrhunca glumišta, a potom se i s tog vrhunca strovaliti ili zakoprcati uhvaćen u vlastitoj mreži. Uvijek mu je to bilo mrsko.

„U poeziji koju čitam ima poticaja da preispitujem mogućnosti zvučenja, Žiri za dramu: Špiro Guberina (predsjednik), Nina Kleflin-Torre, treperenja svoje duše, jer mislim da mi to mora biti melodija duše u Božidar Koščak, Tomislav Kurelec, Bojana Radović

20 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. intervju | Zlatko Crnković Bio sam vjeran HNK-u Imao sam kriza, ali pazio sam se, nisam se trošio, nisam ni stigao, bio sam vjeran HNK-u, odbijao sam odlaske na razna snimanja jer sam imao dosta posla i Akademiju – moj je dan bio prepun. Pokojni Ljudevit Galic prošao je i život putujućega glumca i kazao mi je: „Nigdje vam tako toplo neće biti zimi i tako ugodno ljeti kao pod krovom HNK-a.“ razgovarao: Želimir Ciglar

U 75. godini života aktivni ste kao profesor scenskoga govora na splitskoj Umjetničkoj akademiji... – Otišao sam iz zagrebačkoga HNK-a 2003. u mirovinu i tada sam prihvatio suradnju s osječkom Umjetničkom akademijom, a sada i sa splitskom. Akademija je unajmila prostore u Franjevačkom klerikatu, bilo je divno. No više to nije mogla financirati pa smo se preselili na Gripe, razasuli po raznim prostorima. Trenutačno smo s Likovnom akademijom u Zagrebačkoj 3, a preko puta nam je Grgur Ninski. Dolazim s otoka Čiova. Tamo sam u svojoj kući i tri puta na tjedan: ponedjeljkom, utorkom i srijedom – predajem. Noćim tada u Klerikatu, blizu bolnice, gdje je bolnički helidrom. Lijepa je to zgrada, u kojoj sam dobio apartman. Odlično se osjećam. Svi mladi klerici primili su me kao obitelj, cijene me, srdačni su i to je kao neka kruna na kraju svega, na kraju svih nedaća. Tako lijepo živim da Vam to ne mogu ispričati!

Nema više Bühnensprache (scenskoga govora), nema autoriteta njegovanog normiranog jezika, ne poštuje se standard, nego kojekakve lijenčine uvaljuju svašta

Darko Gašparović naglašava Vaš „plemeniti baritonalni glasovni organ“. Navode Vas, uz Tonka Lonzu i Svena Lastu, kao najblistavijeg predstavnika Gavelline „tonske metode“. Stvara li se takav glas ili se rađa? – Glas je po svim karakteristikama dar koji glumac dobiva u jednom trenutku, a onda je čovjekova osobina po kojoj ga prepoznajemo, po HNK u Zagrebu: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Mladen Škiljan, 1967. kojoj je njegova osobna iskaznica, po kojoj znam tko si. Taj glas jedan je od uvjeta da čovjek može slobodno posegnuti u interpretaciju u sam bariton, odigrao sam cijelu ulogu Mitreje u falsetu. Bilo je komičnih kazalištu i u javnosti i vrlo je osjetljiv organ. Može se njegovati, može momenata. Škiljan nam je tada držao predavanja o Mahabharati, se razvijati jako učinkovito, može se preoblikovati u svakom pogledu u o Zakonu o istinskoj glumi. Predočio nam je što bi htio od nas, a mi nešto lijepo i uzorito. Ako inicijalno ne pogriješimo, ako suspregnemo smo to prihvatili i odigrali predstavu kao svojevrsno upoznavanje grč, on nam nudi nosivu snagu za sve što želimo iskazati. Preduvjet je naše javnosti s mogućom slikom o indijskoj drami iz 6. stoljeća naše opuštenost, koja glasu daje gibljivost i potrebnu snagu te mogućnost ere. Tada je ta drama obavijestila našu javnost da postoji takav teatar, a da zvuči kao glas duše. Stanislavski je kazao: „Kako ćeš glasom izjaviti predstava je bila lijepo primljena. ljepotu ako se nisi za nju osposobio u sebi i u životu?!“ Bili ste Učitelj Škunca u Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Jedna je od najneobičnijih uloga u Vašoj karijeri Šudrakin Mitreja u Donja. Kako je nastala i kako se razvijala ta predstava u Violićevoj Glinenim kolicima u režiji Mladena Škiljana u HNK-u 1979. godine. režiji u Teatru &TD 1971. godine? – Škiljan je redateljski autoritet, cijenim njegov ljudski i profesionalni – Jedan mi je stari prijatelj, kotarski nadzornik, kazao kako je poznavao pristup ljudima. Odigrao sam mnoštvo uloga s njim u HNK-u i jako takvog jadnika kojeg sam igrao. Istina i oštrina istine hamletovske sam zadovoljan tom suradnjom. Učinio sam nešto neočekivano: iako tragedije plete se u život tog bizarnog, čudnog svijeta u Mrduši Donjoj, broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 21 intervju | Zlatko Crnković

Život ste posvetili pjesnicima pa Vas je akademik Nikola Batušić nazvao „pjesnikom govora“. Danas se pjesnici rijetko čuju iz usta glumaca. Zašto? – Ne bih rekao da se rijetko čuju. Nema onog dostojnog svečanosti govora. Drugovao sam s mnogim našim književnicima, osobito predstavnicima naše druge moderne, dakle krugovašima. Kao podstanar stanovao sam na Trešnjevci u maloj uličici, gdje su književnici imali svoju zadružnu kuću. Svi su tu bili, od Goloba do Raosa, Gotovca, Šoljana, Slamniga, Slavičeka... Sve sam poznavao, sa svima sam drugovao. Poslije smrti Josipa Pupačića 1971., napravili smo predstavu Zaljubljen u ljubav u HNK-u, i ja i moj drag prijatelj, Miro Šegrt, s pijetetom smo odbolovali tu smrt. Moja je kći bila vršnjakinja njegove... Pamtim naš razgovor kod trešnjevačke Name, zadnji... I s Tadijom sam bio dobar... Kad smo kod njegove gospođe u Centru za kulturu u Preradovićevoj kazivali Antologiju hrvatske lirike, eseje o pjesnicima napisao je Ivo Frangeš. Osobitu želju imao sam kazivati zaboravljene i odbačene, prešućene pjesnike koji su bili duhovne orijentacije, od Viktora Vide do Kordića... Učinio sam to kod dominikanaca u Kontakovoj 1. U maloj dvorani bile su prekrasne večeri. Govorio sam i pjesme Karola Wojtyle, uvijek sam ih volio. Pjesničke predstave bile su česte u HNK-u. Primjerice, Tragom pjesnika u režiji Vjekoslava Vidoševića Krleži u čast ili Svjetlost HNK u Zagrebu: Molière, Umišljeni bolesnik, red. Mladen Škiljan, 1976. na mrtvoj straži također u Škiljanovoj obradi, a moje Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže bile su vrhunska dramska predstava u Zagori, u kojoj primitivizam ulazi i dalje u radnju, daje ton. Tu se HNK-a. Bilo je šest recitatora, a svi smo bili Petrica Kerempuh: Ivo rješavaju gotovo sudbonosna otkrivanja ljudskih grijeha, ljudskih Serdar, Ljudevit Galic, Kruno Valentić, Fabijan Šovagović, Vanja Drach; poriva koji su jako ružni. Seoski Bukara, svemogući čovjek, šef je jedino sam ja još na životu. Drugi su me napustili i to je moja rana koja svega; pokojni Zvonko Lepetić igrao je Puljiza, Pulju, Krešo Zidarić živi sa mnom... je igrao Bukaru, a pokojna Minja Nikolić igrala je Majkaču; Mirko Vojković igrao je vragolastog komičara koji je predložio da se to igra... Boban je igrao Jocu Škoku, kojemu su ubili oca i onda on, kao netko tko je preuzeo ulogu Hamleta, rasvjetljava istinu. Nas smo se dvojica dogovarali tijekom priprema za predstavu – neke smo replike dijelili, poistovjetili se s ulogama... Taj čovjek, koji je prepoznao sudbinu učitelja u meni, bio je jako zadovoljan. Pa sam i ja bio sretan. To je bilo vrijeme kriza – 1971. ljudi iz političkog života dolazili su na svaku predstavu, a igrali smo je tri stotine puta. Odigrali smo je u Teatru &TD. Gdje bismo je god postavili, skidali bismo je brzo. Tako je predstava odigrala neku društvenu funkciju. Bila je subverzivna, protestna predstava protiv gadosti karijerizama. Protiv nečega protiv čega se treba boriti. Cijeli ste život bili vjerni svojemu matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu, a sudjelovali ste i u prijelomnoj predstavi odigravši naslovnu ulogu u Dundu Maroju u Kunčevićevoj režiji 1981. Koje su najsnažnije uspomene? Tu, red. Zrinko Ogresta, 2003. – To je bila tako neobična predstava. Scenografija su bile bale koje su se premještale i stvarale prostor za igru. Pamtim je po snažnoj kreaciji, Imao sam kriza, ali pazio sam se, nisam se trošio, nisam ni stigao, bio prvoj uistinu velikoj Mustafe Nadarevića, koji je trijumfirao. Igrao je sam vjeran HNK-u, odbijao sam odlaske na razna snimanja jer sam Pometa. Cijeli ansambl bio je na sceni. Bokčilo je bio Kruno Valentić... imao dosta posla i Akademiju – moj je dan bio prepun. Pokojni Ljudevit Tako sam bio zadovoljan da sam to dobio. U svojoj mladosti proživio Galic prošao je i život putujućega glumca i kazao mi je: „Nigdje vam sam divno razdoblje takoreći – poslijediplomskog studija u Dubrovniku. tako toplo neće biti zimi i tako ugodno ljeti kao pod krovom HNK-a.“ Zato sam bio siguran u jeziku. Kod Koste Spaića igrao sam u Skupu, To vam je takav dom i tako sam ga osjećao. Kao nešto nezamjenjivo. koji je igrao petnaestak godina... Kad je Bogdanović prestao igrati Nika, Proveo sam 31 godinu u HNK-u kao glumac, ujedno i nastavnik na uskočio sam. Uživao sam u radu s Kunčevićem, koji je Dunda Maroja Akademiji, a radio sam i razne druge poslove. Godine 1968. na poziv napravio visoko estetizirano, ali punokrvno. Napravio je klasičnu, ali Petra Guberine otišao sam raditi na Fonetiku Filozofskoga fakulteta slobodnu predstavu. Sveučilišta u Zagrebu i ondje sam bio predavač do 1989.. Odgojio

22 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. intervju | Zlatko Crnković

sam na prijemni pročitavši predgovor Hrvatskoj poslijeratnoj poeziji u izdanju Seljačke sloge. Odatle sam birao poeziju za nastup – Cesarić, Ujević, Krleža... Osim Balada kazivao sam i njegove štokavske stihove... Kad sam slavio četrdesetu obljetnicu, na poticaj pokojnoga Anđelka Novakovića, koji je bio zadužen za to u Društvu hrvatskih književnika, dobio sam diplomu zahvalnicu za njegovanje poezije u našem životu. Veselio sam se da ću na dodjeli vidjeti gospođu Nadu Putar Gold. Na poziv Mladena Raukara, koji je bio dobar duh takvih nastupa na televiziji, napravili smo koncert gdje je ona pjevala, a ja recitirao. Cijenim što se koristila mojim bilješkama o govoru u časopisima prigodom svoje pedagoške prakse na Muzičkoj akademiji. Veselio sam se da ću je vidjeti i veselio sam se da smo toliko čili da možemo primiti nagrade. Kad sam se na svojoj pozornici suočio s očima svemoguće publike, koja je dio moga života, moje mladosti, kao i oni koje sam odgajao kao nastavnik, kad sam sve to vidio, nisam znao hoću li moći izdržati. To je bilo takvo ganuće. Imao sam pojedinačnih nagrada – dobio sam nagradu Vladimir Nazor za životno djelo... Život mi je ispunjen, smiren sam i zadovoljan. U takvoj sam obitelji. Od 1959. živio sam sa ženom koja se žrtvovala za sve moje. Mučio sam se, uloge dobivao nabrzinu, zamjenjivao ljude, sa mnom su računali, bio sam i nečija žrtva... No zadovoljan sam! U HNK-u sam bio 31 godinu.

HNK u Zagrebu: Ranko Marinković, Pustinja, red. Marin Carić, 1982. sam naraštaje. „Kako Vi nas prepoznajete?“, pitaju me. Po očima vas prepoznajem! Devedesetih sam godina bio u nekoliko navrata gost profesor na Isusovačkom sveučilištu na Šalati. Upisali ste se na Akademiju 1955., a od 1959. predavali ste na njoj scenski govor. Uočavate li promjene u govoru i pristupu govoru među profesionalnim govornicima i glumcima? – Nema više Bühnensprache (scenskoga govora), nema autoriteta njegovanog normiranog jezika, ne poštuje se standard, nego kojekakve lijenčine uvaljuju svašta, spikeri sami sebi akcentuiraju tekstove kako se sjete... – to je daleko od prave moguće slike jednog uzoritog hrvatskog jezika. „Volio sam uloge u kojima se ne prepoznajem, bio sam na strani comediena, tražio sam unutarnju transformaciju u kojoj ne trebaš ništa sebi učiniti, ali ne smiješ sebe istoga ponavljati“, kazali ste. Možete li to obrazoložiti? – Louis Jouvet napisao je prekrasnu knjigu Ècoute mon ami (Slušaj, prijatelju), gdje govori o prirodi našega posla. Autor je razlikovnih formulacija acteura i comediena. Godine 1966. HNK me poslao u Francusku zajedno s Vanjom Drachom. Na mojoj žutoj iskaznici napisano je zanimanje ne acteur, nego comedien. Volio sam misliti da je to plemenita razlika između duboke potrebe i mogućnosti da čovjek izrazi najljepše. Nažalost, nisam imao prilike odigrati najljepše Jouvetove uloge. Vanja Drach odigrao je i Školu za žene i druge... Prije upisa na Akademiju apsolvirao sam Sistem Stanislavskog, bibliofilsko HNK u Zagrebu: nepoznati autor iz 16. stoljeća, Venecijanka, red. Petar Šarčević, izdanje, na biblijskom papiru, koje sam kupio kao srednjoškolac. Došao 1971. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 23 Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području opere: Nada Puttar-Gold Nezamjenjiva umjetnica Tridesetogodišnju umjetničku karijeru Nade Puttar-Gold obilježio je vrlo rani uspon i kontinuirano zadržavanje na visokoj razini umjetničkih kvaliteta

da studij klavira zamijeni učenjem pjevanja. Diplomirala je kod Lava Vrbanića, no vijest o njezinu prelijepu glasu proširila se i prije diplome među profesionalnim krugovima. Već joj je 1. siječnja 1949. stalni angažman u Operi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ponudio tadašnji ravnatelj i dirigent Milan Sachs zatraživši od Ministarstva posebnu dozvolu da zaposli studenticu. Uslijedio je debi 11. veljače u nevelikoj ali vrlo zahtjevnoj ulozi Vanje u operi Ivan Susanjin Mihaila Ivanoviča Glinke. I nakon diplome nastavlja raditi s profesorom Vrbanićem i razvijati svoj dramski mezzosopran, tamne boje alta i razvijenog sopranskog registra s ujednačenim tonom u cijelom opsegu. Godinu dana nakon debija, 1950., pobijedila je na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Verviersu u Belgiji. Po povratku u zemlju intenzivno gradi repertoar i stvara uloge po kojima će postati poznata: Amneris u Verdijevoj Aidi, Saint-Saënsova Dalila, Gluckov Orfej, Gotovčeva Mila Gojsalića, Azucena u Verdijevu Trubaduru, Eboli u Verdijevu Don Carlosu, Charlotta u Massenetovu Wertheru, Končakovna u Borodinovu Knezu Igoru, Bizetova Carmen i Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Bila je nezamjenjiva umjetnica u opernoj sezoni u Zagrebu, kao i na opernim produkcijama na Splitskom ljetu na otvorenoj pozornici Peristila. U Zagrebačkoj je operi djelovala do kolovoza 1956., kada ju je na jednoj predstavi čuo Karl Ebert, intendant berlinske, tada još Gradske a kasnije Njemačke opere, te je angažirao kao stalnu članicu. Iz Berlina 1961. odlazi u Frankfurt, gdje do 1964. pjeva u Državnoj operi, nakon čega djeluje kao slobodna umjetnica. Surađuje s vodećim dirigentima i redateljima na opernim pozornicama šezdesetak europskih glazbenih središta, najčešće u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Rusiji. Svoj repertoar proširuje ulogama u operama Richarda Wagnera i Richarda Straussa te Crkvenjarkom u Janačekovoj Jenufi i Mrs Quickly u Verdijevu Falstaffu. Surađivala je s mnogim velikim dirigentima 20. stoljeća kao što su Hans Knappertsbusch, Karl Boehm, Lorin Maazel agradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje i Georg Solti, a partner joj je na sceni vrlo često bio njemački tenor u kategoriji opere godine 2011. dobiva naša proslavljena Dietrich Fischer-Dieskau. U travnju 1969. vraća se u Zagrebačku operu, primadona, dugogodišnja članica opernog ansambla HNK-a u u kojoj ostaje u stalnom angažmanu sve do mirovine u prosincu 1979. NZagrebu u vrijeme tzv. Zlatnog doba Zagrebačke opere te redovita gošća Od tada predaje pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. velikih opernih kuća, mezzosopranistica Nada Puttar-Gold. Njezinu je tridesetogodišnju umjetničku karijeru obilježio vrlo rani uspon Ne treba zanemariti ni njezine nastupe na koncertnom podiju, gdje se i kontinuirano zadržavanje na visokoj razini umjetničkih kvaliteta. dokazala kao nezamjenjiva interpretkinja vokalne lirike te nositeljica Otpjevala je pedesetak uloga i nastupila oko tisuću puta na koncertima altovskih dionica u opsežnim vokalno-orkestralnim djelima (Bachova i u operama. Muka po Mateju, Muka po Ivanu, Misa u h-molu i Magnificat, Mozartov Rekvijem i Krunidbena misa, Pergolesijev i Vivaldijev Stabat Mater, Rođena je 5. studenoga 1923. u Varaždinu, gdje je s jedanaest godina Haendelovi i Mendelssohnovi oratoriji, Beethovenova Deveta simfonija počela učiti klavir. Završivši srednju školu, nastavila je privatno i Missa solemnis, Verdijev Rekvijem …). pohađati satove kod legendarnog pijanističkog pedagoga Svetislava Stančića, kojemu je jednom prigodom otpjevala ariju Dalile. Žiri za operu: Višnja Mažuran (predsjednica), Jana Haluza, Prepoznavši u njezinu glasu izniman talent, profesor ju je savjetovao Martina Tomčić Moskaljov

24 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. intervju | Nada Puttar-Gold Pjevati bez daha na dahu Toliko sam bila vezana uz Peristil da sam odbila ponudu Wielanda Wagnera da dođem na Bayreuthske svečane igre i otpjevam četiri predstave jedne od valkira jer sam obećala da ću na Splitskom ljetu pjevati Amneris i Requiem razgovarala: Marija Barbieri Kako ste doživjeli Nagradu hrvatskog glumišta? – Drago mi je da sam je dobila i zahvaljujem onima koji su me predložili i izabrali. Iskreno, iznenadila me je, nisam o tome razmišljala. Došla je iznenada. Dobila sam u životu dosta nagrada, a ova nekako zaokružuje moje cjelokupno djelovanje. Koje je počelo drukčije nego što ste zamišljali kad ste se počeli ozbiljno baviti studijem glazbe. Svirali ste klavir. – Nisam mala nikakav afinitet prema pjevanju. Kod kuće sam pjevuckala, pjevala sam popijevku Majka Josipa Hatzea. Mama bi mi tada rekla da to lijepo zvuči i predlagala da se upišem na pjevanje kao sporedni predmet, kad sam već na Muzičkoj akademiji. Ali to me nije zanimalo. Bila sam fanatičan pijanist. Molila sam Juricu Muraia da me preporuči profesoru Svetislavu Stančiću. Nakon nagovaranja nevoljko me je primio jer nije volio raditi sa studentima koji su prethodno učili kod drugog profesora. Ali bila sam uporna i silno marljiva, vježbala pet – šest sati dnevno. Na majčin nagovor ipak sam se upisala na pjevanje kod profesora Milana Reizera. On mi je rekao da imam glas, ali da je to sirov materijal i nije baš bio siguran da će nešto moći s njim napraviti. Kad sam ga kasnije na to podsjetila, rekao mi je da mu to ne ponavljam jer je to bila njegova najlošija pedagoška prognoza. Jednoga dana profesor Stančić predložio mi je da nešto otpjevam, pozorno me saslušao i odlučno zaključio: „Odmah se upišite na pjevanje kao glavni predmet. Imate lijep glas, a pijanista ima puno. Prekasno ste, s jedanaest godina, počeli učiti klavir, a osim toga treba za to imati talenta.“ Očito ga nisam imala. Bila sam strašno žalosna, ali sam prešla na solo pjevanje. U međuvremenu Kostelnička (die Küsterin) u operi Jenůfa Leoša Janáčeka, Berlin je profesor Reizer je umro i došla je druga profesorica. Nisam bila zadovoljna. Onda sam otišla na omladinsko natjecanje u Beogradu. Već godine 1950., samo nešto više od godinu dana otkako ste Upoznala sam Zinku Kunc Milanov, koja je tada živjela u Beogradu, bila debitirali, osvojili ste prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom je u krizi i tri godine nije bila članica Metropolitana. Božidar Kunc me je natjecanju u Verviersu. Jedan oduševljeni kritičar završio je osvrt odveo k sestri da me čuje. Rekla mi je da imam glas sličan glasu slavne na Vaš nastup riječima: „Kakav talent, kakva tehnika, kakva škola!“ Brune Castagne, s kojom je često nastupala u Metu. Dodala je da moram Vrlo brzo počeli ste pjevati prvi verdijanski mezzosopranski fah. puno raditi jer je pjevačka karijera vrlo teška. Već sam bila prežalila Premijera Krabuljnog plesa bila je u ožujku 1951. Prvu Amneris glasovir i potpuno se posvetila pjevanju. Došla sam profesoru Lavu pjevali ste u veljači 1952. i već u travnju u Beču, a u siječnju 1954. bili Vrbaniću pola godine prije diplome i kod njega diplomirala. I poslije ste Azucena na premijeri Trubadura. Ne bi se nikako moglo reći da sam nastavila s njim surađivati. Ali još prije nego što sam diplomirala, na je Vaša karijera išla malim koracima. Dapače. jednoj sam produkciji Muzičke akademije pjevala s Nonijem Žunecom – Razvijala sam se prilično brzo uz pomoć svoga profesora. Nakon duet Amneris i Radamesa iz Aide. Čuo me je mo Milan Sachs, koji je tri godine angažmana počela sam raditi Amneris. Pjevala sam je s tek pratio mladi pjevački naraštaj, i pozvao me na audiciju u HNK. Dao mi navršenih 28 godina. Slučaj je htio da sam je prvi put pjevala u Zagrebu, je za debi, kako je rekao, manju ulogu – Vanju u Ivanu Susanjinu. drugi u Beogradu, a treći u Beču. Pjevala sam je nebrojeno puta. Mladi Manju? Možda po opsegu, ali to je već lijepa uloga. Mezzosoprani pjevač mora raditi s pedagogom. On ne može slušati sam sebe, jer obično počinju s manjima. ono što se nama sviđa dok pjevamo, loše je. Mi sebe drukčije čujemo – Mo Sachs imao je vrlo istančan sluh i dao mi je ulogu za koju je znao nego što nas drugi čuju. Profesor Vrbanić doista me je pripremio za da je mogu svladati. inozemnu karijeru. Kad sam se vraćala iz Berlina, odmah bih išla k broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 25 intervju | Nada Puttar-Gold njemu na kontrolu. Imala sam i sjajnog Sjećamo se Vaših Amneris i Orfeja na otorinolaringologa, profesora Šercera, Peristilu u Splitu. Kao Amneris upravo kod kojega sam također redovito išla ste se razmetali visokim tonovima koji na kontrolu. I preporučam svakome su odzvanjali Peristilom. Pjev Vašeg mladom pjevaču da ide jedanput Orfeja razlijegao se kamenim zdanjem godišnje, a ako pjeva zahtjevnije uloge, Peristila omatajući se uz Katedralu, i dva puta na kontrolu laringologu jer klasičnom čistoćom linije i orguljskom se na glasnicama sve vidi. Dr. Šercer raskoši zdrava mezzosopranskoga mi je operirao mandule kad sam imala glasa. Potresna je bila i Vaša Didona trideset godina i mo Sachs jako se bojao u podrumima Dioklecijanove palače. što će biti s mojim glasom. Prof. Šercer Koliko Vam je Peristil ostao u sjećanju? bio je velik stručnjak i rekao mi je da – Puno i u vrlo lijepom. Toliko sam pokušam pjevati parcijalne tonove kad bila vezana uz Peristil da sam odbila rade samo rubovi glasnica. Tako je ponudu Wielanda Wagnera da dođem pjevala glasovita Peruanka Yma Sumac, na Bayreuthske svečane igre i otpjevam ali nije mogla nastupati bez mikrofona četiri predstave jedne od valkira. On je jer taj ton ne nosi. Svaki pjevač mora volio slavenske glasove i uzeo je Đurđu moći pjevati parcijalne tonove. To je Milinković za Fricku u Walküri. Ali precizni zapjev ruba glasnica. obećala sam da ću na Splitskom ljetu Govorilo se da imate kožnate glasnice. pjevati Amneris i Requiem. No to mi je Jer kakve ste sve uloge pjevali i koliko ipak bila velika pogreška jer Bayreuth je ste često pjevali – to su mogle izdržati ipak Bayreuth! samo zdrave i snažne glasnice. Bili ste u stalnom angažmanu u – Ponekad se i ja čudim što sam sve Kao Amneris u operi Aida Giuseppea Verdija, Splitsko ljeto renomiranim opernim kućama i pjevala, putovala iz grada u grad, imala praktično se niste mogli iz njega sve pokuse koje stalno angažirani micati. Koliko ste ponuda zbog toga članovi imaju u velikim kućama. Da sam sačuvala glas netaknutim propustili? zahvaljujem i svomu suprugu, koji je imao jako dobar sluh i mudro bi mi – Dosta. Dobila sam ponudu za četiri kompletna Prstena Nibelunga u savjetovao da ne pjevam uloge koje nisu za mene. Pjevala sam Kundry u Buenos Airesu i nisu me pustili. I to mi je jako žao. Još je toga bilo, ali Parsifalu i Ortrud u Lohengrinu, a to mi je doista bilo teško i rekao mi je bilo pa prošlo. da to više ne pjevam. Poslušala sam ga i poslije treće otpjevane Kundry odložila sam je zauvijek. Nakon tri otpjevane Ortrud u Torinu jedva Mislim da ipak ne biste trebali biti nezadovoljni. Biti članica Opere sam živa ostala. Imala sam sreću da sam imala izdržljivo grlo i zdrave u Berlinu nije mala stvar. glasnice i, hvala Bogu, to nije ostavilo traga. Još sada s 88 godina mogu – Ustvari, prvo sam potpisala ugovor za Basel. Tomislav Neralić bio pjevati parcijalne tonove. je glavni spiritus movens moga dolaska u Berlin. Kad su ga pitali koju Koliki Vam je bio raspon glasa kad ste počeli pjevati? altisticu iz Hrvatske može preporučiti, preporučio je mene. Došla sam na audiciju i kako sam već imala nešto u Baselu, htjela sam prihvatiti – Nisam imala visine, samo do g2, a a mi je već bio jako težak, ali sam angažman samo na šest mjeseci. Kod svojih inozemnih angažmana imala vrlo dobre dubine – pjevala sam čak i duboki e, a g mi je bio vrlo postavljala sam uvjet da svake godine pjevam nekoliko predstava dobar. Ali kad sam došla profesoru Vrbaniću, on je tražio da stanjim godišnje u Hrvatskoj. Ali njima je bila potrebna pjevačica u stalnom srednje položaje i da ih pjevam šlank a ne široko, da ne navaljujem s angažmanu – i razišli smo se. Uzeli su onda drugu, Nizozemku, ali nisu dahom, da ne forsiram pa je glas dobio na gipkosti i visine su polako bili zadovoljni s njom pa su me ponovno pozvali. Tad sam ja postavljala dolazile. Srednji položaji moraju se pjevati šlank a ne širiti, kao što uvjete. Rekla sam da ću doći ponovno na audiciju, ali s orkestrom. ispravno pjeva Marilyn Horne. Publika doduše voli robusne srednje Intendant Karl Ebert rekao je tada da je moj glas svjetski. Imala sam vrlo položaje, ali to nije dobro. dobar start u Berlinu. Najprije sam pjevala malu ulogu na praizvedbi A poslije ste se napjevali upravo uloga koje streme visinama – opere Hansa Wernera Henzea, koja je bila izviždana, a prva veća uloga Amneris, Eboli .... bila mi je Dame Ragonde iz Rossinijeva Grofa Oryja, koju sam poslije pjevala u nekoliko francuskih gradova. – Stekla sam tehničku sigurnost i naučila kako se postupa s dahom i s dijafragmom, a to je najvažnije. Talijani kažu: cantare senza fato sul fiato Pjevala sam mnogo audicija u mnogim gradovima, uskakivala sam – pjevati bez daha na dahu. Najlošija je usluga koju pedagog ili dirigent u predstave ponekad u posljednjem trenutku, bilo je uzbudljivo i može učiniti pjevaču kad mu kaže: „ovdje uzmite dah”. Ne smije se uzeti zanimljivo. Nije mi bilo teško, npr. kad su me u 11.30 u Frankfurt nazvali dah, mora se početi bez daha na dahu. Tako su pjevale Dragica Martinis iz Bečke državne opere da pjevam Eboli u Don Carlu umjesto Regine i Zinka Milanov, nisu se napuhivale s dahom nego direktno atakirale na Resnik. U 17 sati već sam bila u Beču i s aerodroma otišla direktno u pravom mjestu. kazalište da pogledam scenu. Puno mi je pritom pomogla Sena Jurinac, koja je pjevala Elizabetu.

26 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. intervju | Nada Puttar-Gold

Unutar tih, nazovimo ih uskakivanja, bio je Kad uspoređujete početke svoje karijere s i koncert pod ravnanjem Georga Soltija. karijerama današnjih opernih pjevača, kome je teže? – Solti je odlazio iz Berlina u Covent Garden i zaželio je da mu na koncertu prva berlinska – Mislim da je meni bilo teže jer su bili drukčiji zvijezda Dietrich Fischer-Dieskau pjeva zahtjevi. Današnji pjevači užasno su nestrpljivi, Pjesme mrtvoj djeci Gustava Mahlera, iako hoće odmah pjevati glavne uloge i ono što taj ciklus obično pjevaju žene. No Dieskau njihovu glasu ne odgovara pa se, nažalost, se razbolio i otkazao i Solti je zavapio što da događa da prije završe karijeru nego što su je radi. Ponudila sam mu se rekavši da poznajem počeli. ciklus i da sam ga pjevala, doduše uz klavir. Je li konkurencija bila veća prije ili sada? Poslije pokusa zaključio je da ću pjevati ciklus – Mislim da je prije bila veća konkurencija. na koncertu sljedeći dan. Pjevati umjesto Danas nema takvih glasova kao što je prije velikog Dieskaua, koji je upravo u Americi bilo. Sa sigurnošću tvrdim da danas nema bio proglašen najvećim pjevačem vremena, toliko materijala koji su perspektivni, naročito jedno mi je od najvećih i najdražih priznanja kod nas. Divim se Maxu Emanuelu Cenčiću. u karijeri. S Dieskauom sam pjevala Mrs U odličnoj je formi i prvoklasan je muzičar. Quickly u Falstaffu. Uživam u njegovu muziciranju. Jeste li imali tremu? Danas je u opernom svijetu uopće procvat glazbe koju on interpretira. Kakav je bio – Prije predstave ili koncerta uvijek. Hodala status opernog pjevač u Vaše vrijeme, a sam kao lav u kavezu, ali kad bih stupila na kakav je danas? scenu ili podij, više nisam. Fricka u operi Walküra Richarda Wagnera, Berlin – Mislim da je to bilo prije vrednovanije. Vi ste pijanistica. Jeste li uloge sami muzički Danas mi se čini da je to sve biznis, financijski posao. Nekada se nije pripremali? moglo zamisliti da pjevač koji pravi veliku karijeru ne bi bio pjevački – Uglavnom da. Na pokuse sam uvijek dolazila s naučenom ulogom. No entuzijast. Čini mi se da danas toga nedostaje i kod mladih pjevača. imali smo divnu korepetitoricu, sjajnu pijanisticu Herthu Klust, koja Kad ste počinjali, imali ste priliku raditi s dobrim dirigentima, je u Njemačkoj bila pojam. S njom sam razradila sve uloge. Bila je vrlo počevši od mo Sachsa, a da ne govorimo kasnije u Berlinu. emotivna i prekrasno je svirala. U njezinu sviranju klavira čuo se cijeli – Imala sam lijep početak i lijep pjevački razvoj. U osam godina u orkestar. Kad sam radila s njom ulogu Crkvenjarke u Jenůfii s lakoćom zagrebačkoj Operi otpjevala sam četrdesetak uloga i kad sam došla pjevala visine, suze su joj bile u očima. Rekla mi je da Margarete Klose, u Berlin i kad me profesor Ebert pitao za koju ulogu, samo sam mu najveća altistica tridesetih i četrdesetih godina u Njemačkoj, ni u odgovarala „To sam pjevala.“ svojim najsjajnijim danima nije imala takve visine. Stjecajem okolnosti zamijenila sam Margarete Klose u Državnoj operi u Istočnom Berlinu Puno ste pjevali na koncertima. (mi, stranci, mogli smo tamo ići, Nijemci iz Zapadne Njemačke nisu – Mo Sachs vrlo me je brzo pozvao za Verdijev Requiem. Jednako sam mogli). Pozvali su me za Fricku u Rajninu zlatu pod ravnanjem sjajnog voljela pjevati na koncertima i u operi. Koncerti su zahtjevniji. U operi Hansa Knappertsbuscha. Theo Adam bio je Wotan. Hertha Klust bila se pomažete uživljavanjem, a na koncertu je važan izraz u glasu, u mi je velika potpora. S njom sam tako nastudirala Ortrud, ne samo pjevanju. pjevački nego i glumački, i pjevala je u Torinu na talijanskom, a čak Pretpostavljam da imate lijepih sjećanja iz karijere. sam i redatelju pomagala nekim savjetima. – Sjećam se jednog koncerta u Bukureštu. Kompletna uprava me je Jeste li neku ulogu željeli pjevati a niste? dočekala na aerodromu. Takvih lijepih sjećanja imam i s gostovanja u – Otpjevala sam sve što sam željela. Posebno sam željela Santuzzu i bivšem Sovjetskom Savezu, npr. u Taškentu na aerodromu putnici su otpjevala je petnaestak puta. Privlačila me je kao lik, a i volim tu gazbu. čekali da ja prva uđem u avion. Uživala sam studirajući je. Bavili ste se i glazbenom pedagogijom. Bili ste profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Pjevali ste talijanski i njemački repertoar. Jeste li im jednako pristupali? Jeste li pravili razlike? – Uopće nisam imala namjeru baviti se pedagogijom, o tome nisam ni razmišljala. Nagovorio me je profesor Vladimir Kranjčević, s kojim sam – S jednakim zauzimanjem i s jednakom ljubavi pjevala sam talijanski često nastupala na koncertima. Kao ravnatelj Muzičke škole Lisinski i njemački fah. Od Wagnera sam zapravo otpjevala sve uloge za pozvao me je da dođem predavati pjevanje. Četiri godine bila sam kod mezzosopran. U Sumraku bogova altistice obično pjevaju dvije uloge. njega u školi. Onda sam se natjecala za Muzičku akademiju i 28 godina Jedanput u Trstu pjevala sam četiri uloge iste večeri. bila sam profesorica na Akademiji. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 27 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolju predstavu u cjelini Za najbolje redateljsko ostvarenje Za najbolja umjetnička ostvarenja Drama Drama Drama / glavna ženska uloga

Mrzim istinu Dražen Ferenčina Jelena Miholjević Olivera Frljića u režiji Olivera Frljića i izvedbi za režiju predstave Michelangelo Buonarroti za ulogu Kate u predstavi Kate Kapuralica Teatra &TD iz Zagreba Miroslava Krleže u izvedbi Kazališta lutaka Vlaha Stullija u režiji Darija Harjačeka i Zadar izvedbi dramskog ansambla 62. Dubrovačkih Nagradu su preuzeli Oliver Frljić, redatelj predstave, i ljetnih igara Davorka Begović, u ime Teatra &TD nominirani su bili i: nominirani su bili i: nominirane su bile i: 1. Amateri Borivoja Radakovića u režiji Petra 1. Krešimir Dolenčić za režiju predstave Čudo 1. Ivana Roščić za ulogu Slađane u predstavi Večeka i izvedbi Kazališta KNAP, Kulturnog u Poskokovoj Dragi Ante Tomića u izvedbi Mrzim istinu Olivera Frljića u režiji Olivera centra Peščenica iz Zagreba Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba Frljića i izvedbi Teatra &TD iz Zagreba 2. Michelangelo Buonarroti Miroslava Krleže 2. Oliver Frljić za režiju predstave Mrzim istinu 2. Marija Sekelez za ulogu Helene u predstavi u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi Kazališta Olivera Frljića u izvedbi Teatra &TD iz Zagreba Diva Marijane Nola u režiji Želimira Mesarića i lutaka Zadar izvedbi Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba

28 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolja umjetnička ostvarenja Za najbolja umjetnička ostvarenja Za najbolja umjetnička ostvarenja Drama / glavna muška uloga Drama / sporedna ženska uloga Drama / sporedna muška uloga

Goran Grgić Petra Dugandžić Dražen Čuček za ulogu Grge u predstavi Amateri Borivoja za ulogu Stele u predstavi Amateri Borivoja za ulogu Svećenika u predstavi Kralj Edip Radakovića u režiji Petra Večeka i izvedbi Radakovića u režiji Petra Večeka i izvedbi Sofokla u režiji Eduarda Milera i izvedbi Kazališta KNAP, Kulturnog centra Peščenica Kazališta KNAP, Kulturnog centra Peščenica dramskog ansambla 62. Dubrovačkih ljetnih iz Zagreba iz Zagreba igara nominirani su bili i: nominirane su bile i: nominirani su bili i: 1. Milan Pleština za ulogu Leonea Glembaja 1. Natalija Đorđević za ulogu Lane u predstavi 1. Vilim Matula za ulogu Kuke u predstavi u predstavi Gospoda Glembajevi Miroslava Diva Marijane Nola u režiji Želimira Mesarića i Amateri Borivoja Radakovića u režiji Petra Krleže u režiji Vite Taufera i izvedbi Hrvatskog izvedbi Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba Večeka i izvedbi Kazališta KNAP, Kulturnog narodnog kazališta u Zagrebu 2. Sunčana Zelenika Konjević za ulogu Alojzije centra Peščenica iz Zagreba 2. Rakan Rushaidat za ulogu Dragana u predstavi Picek u predstavi Idu svati, mlade ni Nina Škrabea 2. Enes Vejzović za ulogu Orgona u predstavi Mrzim istinu Olivera Frljića u režiji Olivera u režiji Georgija Para i izvedbi 26. Zagrebačkog Tartuffe Jean-Baptistea Poquelina Molièrea u Frljića i izvedbi Teatra &TD iz Zagreba Histrionskog ljeta režiji Marca Sciaccaluge i izvedbi Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 29 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika Za najbolju lutkarsku predstavu ili do 28 godina do 28 godina predstavu za djecu i mladež Drama / ženska uloga Drama / muška uloga

Tara Rosandić Filip Križan Veli Jože za ulogu Lene u predstavi Tko je srušio za ulogu Olivera u predstavi Mrzim istinu Vladimira Nazora u režiji Zorana Mužića i Berlinski zid Amira Bukvića u režiji Zorana Olivera Frljića u režiji Olivera Frljića i izvedbi izvedbi Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba Mužića i izvedbi Glumačke družine Histrion Teatra &TD iz Zagreba iz Zagreba Nagradu je preuzeo Saša Anočić, ravnatelj Gradskog kazališta Trešnja nominirane su bile i: nominirani su bili i: nominirane su bile i: 1. Mirela Videk za ulogu Olge u predstavi Murlin 1. Marko Hergešić za ulogu Dječaka, 15 u 1. Družba Pere Kvržice Mate Lovraka u režiji Murlo Nikolaja Koljade u režiji Borisa Svrtana i predstavi Kamenje Toma Lycosa i Stefa Nantsoua Olivera Frljića i izvedbi Gradskog kazališta Žar izvedbi Scene Gorica, Pučkog otvorenog učilišta u režiji Ivice Šimića i izvedbi Kazališta Mala ptica iz Zagreba scena iz Zagreba Velika Gorica 2. Ovo bi mogla biti moja ulica Jelene Kovačić 2. Iva Visković za ulogu Marine u predstavi 2. Ivan Magud za ulogu Luka u predstavi i Anice Tomić u režiji Anice Tomić i izvedbi Mrzim istinu Olivera Frljića u režiji Olivera Kate Kapuralica Vlaha Stullija u režiji Darija Zagrebačkog kazališta mladih Frljića i izvedbi Teatra &TD iz Zagreba Harjačeka i izvedbi dramskog ansambla 62. Dubrovačkih ljetnih igara

30 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolja glumačka ostvarenja u Za najbolja glumačka ostvarenja u Za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski lutkarskim predstavama ili predstavama lutkarskim predstavama ili predstavama dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, za djecu i mladež / ženska uloga za djecu i mladež / muška uloga adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave

Jadranka Đokić Jerko Marčić Anica Tomić i Jelena Kovačić za ulogu Djevojke koja želi otići u predstavi za ulogu Velog Jože u predstavi Veli Jože za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski Ovo bi mogla biti moja ulica Jelene Kovačić Vladimira Nazora u režiji Zorana Mužića i dramski tekst Ovo bi mogla biti moja ulica i Anice Tomić u režiji Anice Tomić i izvedbi izvedbi Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba praizveden u Zagrebačkom kazalištu mladih Zagrebačkog kazališta mladih nominirane su bile i: nominirani su bili i: nominirani su bili i: 1. Nataša Dorčić za ulogu Majke dvaju sinova 1. Pero Juričić za ulogu Platnomjera u predstavi 1. Oliver Frljić za najbolji praizvedeni suvremeni u predstavi Ovo bi mogla biti moja ulica Jelene Priča o konju Lava Nikolajeviča Tolstoja i Marka hrvatski dramski tekst Mrzim istinu praizveden Kovačić i Anice Tomić u režiji Anice Tomić i Rozovskog u režiji Zvonka Festinija i izvedbi u Teatru &TD iz Zagreba izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih Zagrebačkog kazališta lutaka 2. Marijana Nola za najbolji praizvedeni 2. Helena Kovačić za ulogu Tonkice u predstavi 2. Radovan Ruždjak za ulogu Kamaglenga suvremeni hrvatski dramski tekst Diva Kako je Tonkica kupovala kruh Jasena Boke Civette u predstavi Veli Jože Vladimira Nazora u praizveden u Gradskom kazalištu Žar ptica iz u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi Kazališta režiji Zorana Mužića i izvedbi Gradskog kazališta Zagreba Marina Držića iz Dubrovnika Trešnja iz Zagreba broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 31 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolja glumačka ostvarenja u Za najbolja redateljska ostvarenja u Nagrada za izniman doprinos kazališnoj radiodrami televizijskoj drami umjetnosti

Vanda Winter Dramski program Hrvatskoga radija za ulogu Nastenjke u emisiji Radio-drama: Nagrada za izniman doprinos kazališnoj Fjodor Mihajlovič Dostojevski „Bijele noći“ u umjetnosti dodjeljuje se Dramskom režiji Stephanie Jamnicky programu Hrvatskoga radija za dugogodišnje djelovanje u promociji hrvatske drame i kazališta i kreativno oblikovanje radiodrame nominirani su bili i: kao posebnog, svom mediju primjerenog umjetničkog izraza. Dramski program 1. Sreten Mokrović za ulogu Thomasa Mastericka u emisiji Radio-napetica: Austin James Small- Hrvatskoga radija pružio je mnogim našim Seamark „Zavrzlama“ u režiji Darka Tralića kazališnim umjetnicima (glumcima, piscima, dramaturzima i redateljima) mogućnost da 2. Srđana Šimunović za ulogu Matilde u emisiji svoje stvaralačke potencijale realiziraju u Radio-igra: Lada Martinac-Kralj „Anđeli na Dario Pleić ovoj dramskoj vrsti koja ima brojnu publiku, granici“ u režiji Stephanie Jamnicky za režiju kriminalističke serije Mamutica što naročito cijene oni koji žive daleko od (druga sezona) – 3. epizoda Redar (1. dio) i 4. kazališnih dvorana i teško ili nikako stižu do epizoda Redar (2. dio) njih. O kvaliteti i dometima te produkcije, koju Žiri za dramu: već desetljećima u Hrvatskoj producira jedino Špiro Guberina (predsjednik), Nina Hrvatski radio, govore i brojne međunarodne Kleflin-Torre, Božidar Koščak, Tomislav nominirani su bili i: nagrade, kojima se radiodrama iskazuje kao Kurelec, Bojana Radović jedan od u svijetu najcjenjenijih dijelova naše 1. Ištvan Filaković za režiju serije Stipe u gostima kulture, a posebice dramske umjetnosti. Žiri za operu: (treća sezona) – 4. epizoda Novi susjed Višnja Mažuran (predsjednica), Jana Haluza, Martina Tomčić Moskaljov 2. Snježana Tribuson za režiju serije Odmori se, Nagradu je preuzela Željka Turčinović, zaslužio si (četvrta sezona) – 3. epizoda Salon za urednicaDramskog programa Hrvatskog radija Žiri za balet: uljepšavanje Sonja Kastl (predsjednica), Norman Dixon, Bruna Reić Ščepanović Sa svim žirijima radila je tajnica HDDU-a Marija Filipović.

32 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolju kazališnu scenografiju Za najbolju kazališnu kostimografiju Za najbolju predstavu u cjelini Drama, opera ili balet Drama, opera ili balet Opera

Mojmir Mihatov i Darko Petković Marita Ćopo Parsifal u dramskoj predstavi Michelangelo Buonarroti u drami Tartuffe Jean-Baptistea Poquelina Richarda Wagnera pod dirigentskim Miroslava Krleže u režiji Dražena Ferenčine i Molièrea u režiji Marca Sciaccaluge i izvedbi vodstvom Nikše Bareze u režiji Kurta Josefa izvedbi Kazališta lutaka Zadar Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Schildknechta i izvedbi Hrvatskog narodnog Zagreba kazališta u Zagrebu Nagradu je preuzela Ana Lederer, intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nominirani su bili i: nominirani su bili i: nominirane su bile i: 1. Dinka Jeričević u baletu Varijacije u F.ado 2. Maja Šarić Ban u drami Michelangelo 1. Adriana Lecouvreur Francesca Cilèe pod molu u koreografiji i režiji Huga Viere i izvedbi Buonarroti Miroslava Krleže u režiji Dražena dirigentskim vodstvom Nade Matošević Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te u Ferenčine i izvedbi Kazališta lutaka Zadar Orešković u režiji Ozrena Prohića i izvedbi baletu Grk Zorba u koreografiji Istvána Herczoga Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Split 2. Juraj Žigman za operu Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera u režiji Ozrena Prohića Rijeka 2. Ivo Knezović u drami Gospoda Glembajevi i koprodukciji 26. Muzičkog biennala Zagreb i 2. La Gioconda Amilcarea Ponchiellija pod Miroslava Krleže u režiji Vite Taufera i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca dirigentskim vodstvom Nikše Bareze u režiji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Rijeka Ozrena Prohića i izvedbi 57. Splitskog ljeta broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 33 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolje dirigentsko ili redateljsko Za najbolja umjetnička ostvarenja Za najbolja umjetnička ostvarenja ostvarenje Opera / ženska uloga Opera / muška uloga Opera

Nikša Bareza Vedrana Šimić Siniša Hapač za dirigenta opere Parsifal Richarda Wagnera za ulogu Adriane Lecouvreur u operi Adriana za ulogu Mazepe u operi Mazepa Petra Iljiča u režiji Kurta Josefa Schildknechta i izvedbi Lecouvreur Francisca Cilèe u režiji Ozrena Čajkovskog u režiji Ozrena Prohića, pod Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Prohića, pod dirigentskim vodstvom Nade dirigentskim vodstvom Mihaila Sinkeviča Matošević Orešković i u izvedbi Hrvatskog i u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Nagradu je preuzela Ana Lederer, intendantica narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka Zagrebu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nominirani su bili i: nominirani su bili i: nominirane su bile i: 1. Ozren Bilušić za ulogu Doktora Bartola u 2. Ivo Lipanović za dirigenta opere Macbeth 1. Kristina Kolar za ulogu Laure u operi La operi Seviljski brijač Gioacchina Rossinija u režiji Giuseppea Verdija u režiji Petra Selema i izvedbi Gioconda Amilcarea Ponchiellija u režiji Ozrena Plamena Kartaloffa, pod dirigentskim vodstvom Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu Prohića, pod dirigentskim vodstvom Nikše Ivana Repušića i u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu 2. Ozren Prohić za redatelja opere Mazepa Petra Bareze i u izvedbi 57. Splitskog ljeta Iljiča Čajkovskog u izvedbi Hrvatskog narodnog 2. Dubravka Šeparović Mušović za ulogu Kundry 2. Robert Kolar za ulogu Michonneta u operi kazališta u Zagrebu u operi Parsifal Richarda Wagnera u režiji Adriana Lecouvreur Francesca Cilèe u režiji Kurta Josefa Schildknechta, pod dirigentskim Ozrena Prohića, pod dirigentskim vodstvom vodstvom Nikše Bareze i u izvedbi Hrvatskog Nade Matošević Orešković i u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka

34 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika Za najbolju predstavu u cjelini Za najbolje koreografsko ili dirigentsko do 30 godina Balet ostvarenje Opera / ženska ili muška uloga Balet

Lana Kos Air Dinko Bogdanić za ulogu Lucie di Lammermoor u operi Lucia Krešimira Seletkovića u koreografiji Martina za koreografiju predstave Breza Veseljka di Lammermoor Gaetana Donizettija u režiji Müllera i izvedbi Hrvatskog narodnog Barešića u izvedbi Zagrebačkog gradskog Damira Zlatara Freya, pod dirigentskim kazališta u Zagrebu u suradnji s Muzičkim kazališta Komedija vodstvom Nade Matošević Orešković i u biennalom Zagreb izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Ivana Nagradu su preuzeli Ana Lederer, intendantica pl. Zajca Rijeka Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, i Berislav nominirani su bili i: Šipuš, umjetnički ravnatelj Muzičkog biennala Zagreb nominirani su bili i: 2. Leo Mujić za koreografiju predstave Tišina mog 1. Martina Klarić za ulogu Monike u operi nominirane su bile i: šuma raznih kompozitora u izvedbi Hrvatskog Medij Giancarla Menottija u režiji Dore Ruždjak 1. Dodir na glazbu raznih autora u koreografiji narodnog kazališta u Zagrebu Podolski, pod dirigentskim vodstvom Josipa Ramija Be’era i izvedbi Hrvatskog narodnog 2. Berislav Šipuš za dirigentsko ostvarenje u Šege i u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u kazališta Split baletu Air Krešimira Seletkovića u izvedbi Šibeniku 2. Večer tri baleta – Concerto Barocco, Pet Tanga Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u 2. Ljubomir Puškarić za ulogu Mlinara Sime i Paquita na glazbu J. S. Bacha, A. Piazzole, suradnji s Muzičkim Biennalom Zagreb u operi Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca u L. Minkusa i dr. u koreografijama Georgea režiji Krešimira Dolenčića, pod dirigentskim Balanchinea, Hansa van Manena i Dereka vodstvom Roberta Homena i u izvedbi Deanea i u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u Zagrebu broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 35 19. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolja umjetnička ostvarenja Za najbolja umjetnička ostvarenja Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika Balet / ženska uloga Balet / muška uloga do 28 godina Balet / ženska ili muška uloga

Pavla Mikolavčić Azamat Nabiullin Daria Brdovnik-Bukvić za uloge u baletima Paquita Ludwiga Minkusa za naslovnu ulogu u baletu Grk Zorba Mikisa za ulogu Janice u baletu Breza Veseljka Barešića i dr. u koreografiji Dereka Deanea i Air Theodorakisa u koreografiji Istvána Herczoga i u koreografiji Dinka Bogdanića i izvedbi Krešimira Seletkovića u koreografiji Martina izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Split, za Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija Müllera i izvedbi Hrvatskog narodnog ulogu Marka u baletu Breza Veseljka Barešića kazališta u Zagrebu u koreografiji Dinka Bogdanića i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija i nominirane su bile i: za ulogu u baletu Paquita Ludwiga Minkusa 1. Ksenija Krutova za nastup u baletima Tišina nominirane su bile i: i dr. u koreografiji Dereka Deanea i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu mog šuma raznih kompozitora u koreografiji Lea Mujića i Varijacije u F.ado molu raznih 1. Cristina Lukanec za ulogu Nimfe Syrinx nominirani su bili i: kompozitora u koreografiji i režiji Huga Viere i u baletu Daphnis i Chloé Mauricea Ravela u 1. Andrei Köteles za ulogu Pana u baletu Daphnis izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu koreografiji Staše Zurovca i izvedbi Hrvatskog i Chloé Mauricea Ravela u koreografiji Staše narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka Zurovca i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta 2. Matea Milas za nastup u baletu Dodir raznih 2. Mirna Sporiš za ulogu Quitri u baletu Don Ivana pl. Zajca Rijeka kompozitora u koreografiji Ramija Be’era i Quijote Ludwiga Minkusa u koreografiji Patricka 2. Artjom Žusov za ulogu Johna u baletu Grk izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Split Armanda i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Zorba Mikisa Theodorakisa u koreografiji Istvána u Zagrebu Herczoga i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Split

36 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali festivali | 21. Festival hrvatske drame i autorskog kazališta Marulićevi dani, Split, 26. travnja – 3. svibnja 2011. Njihovo je vrijeme stiglo Tri razmjerno jednostavno napisane i režirane predstave bave se pojedincem u društvu i njegovom/našom stvarnošću, onime što sve nas, ne kao gledatelje kazališne predstave nego kao ljude, može najviše dotaknuti, jer je tako blisko, važno i osobno

estival hrvatske drame i autorskog kazališta Marulićevi kako je i samo pismo tražilo – svakodnevno, ležerno, rekla dani dvadeset i prvi put ponudio je selekciju predstava bih nedramatično – stvorili su iznimno kazališno ostvarenje nastalih po tekstovima hrvatskih autora. U izboru koje odlično komunicira s publikom. Fselektorice Gordane Ostović našle su se i tri predstave nastale po dramama mladih hrvatskih autora. Kao najmlađa Anica Tomić i Jelena Kovačić u mikrouniverzumu mladih članica žirija ovogodišnjih Marulovih dana, u ovom tekstu autora specifične su u tome što uvijek rade zajedno i odlučila sam pisati upravo o njima, koji se više ne bi mogli što je svaka njihova predstava rađena s visokom dozom nazvati onima čije vrijeme tek dolazi jer su i reakcije publike i političnosti, kopanjem u dubinu i do kraja te sa sviješću o festivalske nagrade pokazale – njihovo je vrijeme stiglo. onom stvarnom životu koji se događa ne na pozornici nego u stvarnosti, na ulicama, od kojih je jedna, eto, mogla biti Reces i ja Olje Lozice predstava je koja me dirnula izborom piše: i naša. Baš je taj stvaran život najizravnije i najneskrivenije teme, zrelošću teksta i načinom rada s glumcima. U sveopćoj Lana Šarić ušetao na kazališne daske u ovoj predstavi. Slučaj Luke Ritza, histeriji dnevnih novina i televizijskih dnevnika, koji govore srednjoškolca kojeg su nasmrt, bez nekog osobitog razloga, o svjetskoj ekonomiji, globalnoj politici i recesiji, Olja Lozica pretukli njegovi vršnjaci, toliko je zapanjujuć da izlazi iz izabrala se baviti onime što pokraj nas prolazi neprimijećeno, kao što su okvira crne kronike i nameće se kao tema drame o nama samima. ljubav, starenje, bliskost, a što je obično karakteristika kontemplativnog Krajnji, gotovo filmski dokumentarizam, autorice su upotrijebile promatranja života iz pozicije starosti i mudrosti. Na tomu primjeru kako bi postavile pitanje o tome kakvo društvo jesmo i kakvo ćemo mnoga bi kazališta mogla naučiti koji je recept za nastanak izvrsne društvo tek postati. No ispod svih tih velikih društvenih pitanja to je predstave. Kada se autoru tako specifičnog izraza pruži prilika da piše s ipak intimna priča o duboko ukorijenjenoj indiferentnosti s kojom se glumcima, piše za glumce, i taj isti tekst uspješno i režira, nastaje sjajan mi, ne kao društvo nego kao pojedinci, odnosimo prema zlu, prema integritet svih elemenata kazališta. Gdje prestaje režija a počinje gluma, nemotiviranom nasilju, prema pucanju pojedinca po šavovima. postoji li režija uopće, kako i iz čega nastaje tekst – pitanja su koja bi mogla ohrabriti mnoge da upravo na taj način kreiraju kazalište. Što te suvremene autore spaja? Rekla bih da je to prvenstveno izniman Ivor Martinić, u svom tekstu Drama o Mirjani i ovima oko nje, na smisao za sadržaj; za stvarnost, za ovdje i sada. U tim predstavama drugačiji način, ali s istim uspjehom, bavi se nečim sličnim – sitnicama ne dominira forma, postmodernizam ili ono što se njime naziva, što svakodnevnog života, komadićima naizgled marginalne realnosti stvara osjetilnu impresiju svojom začudnošću, tonom, likovnošću, koji postaju centralna tema – drama je to o nečemu tako intimnom, jer navedenim autorima i temama nije bio potreban. Ove razmjerno naizgled tako nebitnom, što i gledatelje i glumce uspijeva dokraja jednostavno napisane i režirane predstave bave se pojedincem u uvući u svijet privatnog života jedne obične žene, Mirjane. Režija Ive društvu i njegovom/našom stvarnošću, onime što sve nas, ne kao Milošević i gluma glumaca Jugoslovenskog dramskog pozorišta imali gledatelje kazališne predstave nego kao ljude, može najviše dotaknuti, su senzibilitet za baš tu kvalitetu ovoga teksta – prividnu beznačajnost jer je tako blisko, važno i osobno. Ako je to ono po što ponekad dođemo iz koje izvire prava ljudska drama, i odigravši taj tekst baš točno onako u kazalište, onda smo, gledajući ove tri predstave, došli na pravo mjesto.

Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Srbija: Ivor Zagrebačko kazalište mladih: Jelena Kovačić, Anica Tomić, Teatar Exit, Zagreb i Kazališna družina Kufer, Zagreb: Martinić, Drama o Mirjani i ovima oko nje, red. Iva Milošević Ovo bi mogla biti moja ulica, red. Anica Tomić Olja Lozica, Reces i ja, red. Olja Lozica

38 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 35. Dani satire Satiričkog kazališta Kerempuh, Zagreb, 3. – 19. lipnja 2011. Posvećeno Hadžiću Ovogodišnji Dani satire bili su vrlo zanimljiv festival, koji je nedvojbeno odlično zabavljao gledatelje

vogodišnji su Dani satire bili posvećeni svom predstavi Kiklop Scene Gorica, zagrebačkog Teatra &TD i utemeljitelju Fadilu Hadžiću (1922-2011), a ljubljanskog Mini teatra nastaloj prema Euripidovoj jedinoj Festival je i otvoren Kerempuhovom izvedbom sačuvanoj satirskoj igri (koju je adaptirao Goran Ferčec), Oposljednje, a i reprezentativne Hadžićeve komedije snažnog postavivši u prvi plan grupu Let 3 i tako ostvarujući žestoku satiričkog naboja, Prevaranti, u vrlo dobroj režiji Georgija i provokantnu satiru. U predstavi Cirkus destetika Danila Para, koji se manje koristio za njega karakterističnim Harmsa HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke makedonski vizualno atraktivnim rješenjima, a više se koncentrirao na je redatelj Aleksandar Popovski, nadahnut cirkusom, perfekcionizam interpreta koji su svojom ozbiljnošću bili potpuno izokrenuo ne samo način glumačke interpretacije pravi komični kontrapunkt humorom nabijenom tekstu. nego i odnos scene i publike, tako da su gledatelji sjedili unutar cirkuske arene ograđene crvenim zastorima koji su Još karikiraniju sliku nekih naših karakterističnih problema piše: razmicanjem otkrivali pojedine prizore. daje druga Kerempuhova predstava, Čudo u Poskokovoj Tomislav Kurelec Dragi, uz mnogo duhovitosti autora teksta Ante Tomića, Ipak, srodna prikazivalačka umjetnost, koja je kao poticaj za a u virtuoznoj režiji Krešimira Dolenčića, koji je brzim istraživanje novih kazališnih izričaja bila znatno naglašenije ritmom i neočekivanim rješenjima stvorio scenski spektakl prisutna na ovogodišnjim Danima satire, bio je film. Tako u ambijentu potpune zabiti. Kerempuh se kao organizator ove godine je Diego de Brea s predstavom ljubljanskog Slovenskog narodnog potpuno opravdano predstavio s čak tri predstave jer je Spektakluk gledališča Kad sam bio mrtav zabavio publiku nalazeći efektna scenska Renéa Bitorajca i Tarika Filipovića vrhunski suvremeni satirični rješenja u adaptaciji istoimene nijeme filmske komedije Ernsta kabare. Tom kritičkom sagledavanju Lubitscha, a gledatelje je razveselila i naše današnjice bitno je pridonijela koprodukcija kazališta iz Virovitice, i sjajna crna komedija s elementima Koprivnice i Pečuha – atraktivna satire o duhovnoj pornografiji koja parodija Hitchcockova trilera 39 stepenica proizvodi i onu (neuspjelu) fizičku u režiji Franke Perković. Kompleksnije su – Amateri Borivoja Radakovića u pak bile dvije predstave iz Beograda. U izvedbi zagrebačkog Kazališta KNAP Harold i Maude Colina Higginsa, tekstu s izvanrednim glumačkim ansamblom nastalom prema scenariju istog autora u nadahnutoj režiji Petra Večeka za kultni film Hala Ashbya iz 1971., (nažalost, preminulog uoči premijere). redatelj predstave Beogradskog dramskog pozorišta Milan Karadžić, oslanjajući se Ipak, ni ove godine nisu izostali na glumačko umijeće, ali i zvjezdani status klasici. Najvjerniji tumač originala Milene Dravić, najpopularnije filmske pritom je bio Molièreov Tartuffe glumice nekadašnje Jugoslavije, stvara GDK-a Gavella u režiji Talijana Marca Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Fadil Hadžić, Prevaranti, bajkovitu scensku himnu ljepoti življenja. Sciaccaluge, koji se usredotočio na brz red. Georgij Paro A u Ateljeu 212 zagrebački redatelj Oliver ritam predstave i pružanje mogućnosti Frljić ostvario je impresivnu scensku pretežno mladom ansamblu da verziju Oca na službenom putu Abdulaha pokaže svoje nemale glumačke Sidrana, koja se bitno razlikovala od sposobnosti. Slovenski redatelj Jernej slavnog Kusturičina filma asocirajući Lorenci postmodernistički se poigrao mnogo više na tradiciju Brechtova Gogoljevim Revizorom u izvedbi epskog, a i avangardnog sovjetskog teatra. Festivalskog dramskog ansambla 61. Dubrovačkih ljetnih igara i Okupivši niz tematski i insenacijski ZKM-a, naglašavajući distancu kroz vrlo različitih, ali izrazito natprosječno predstavljačku dimenziju predstave vrijednih predstava, 35. Dani satire bili su (čak i izgovaranjem didaskalija), što vrlo zanimljiv festival, koji je nedvojbeno je pružilo mogućnosti vrlo dobrim odlično zabavljao gledatelje, uz to im glumcima za paradiranje vlastitim nudeći upoznavanje sa širokim spektrom umijećem. Nasuprot tomu, Ivica Festivalski dramski ansambl 61. DLJI u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem različitih intrigantnih kazališnih Buljan minimizirao je ulogu glume u mladih: Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Revizor, red. Jernej Lorenci postupaka. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 39 festivali | 62. Dubrovačke ljetne igre – Dramski program, 10. srpnja – 25. kolovoza 2011. Snaga klasične riječi Premijerni dramski program bio je spoj hrvatske dramske baštine, postdramskog pisma i europske klasike

62. Dubrovačke ljetne igre započele su malim (s nekoliko dana zakašnjenja, a Mislav Čavajda Edipa je nesporazumom oko svečanog otvaranja, koje je trebala odigrao na štakama – doslovnosti simbolike kao da su se režirati Franka Perković, no koje prema odluci intendanta ponavljale). Predstava, nastala prema novome proznom Ivice Prlendera „nije bilo pogodno za tu prigodu“ prijevodu Lade Kaštelan, pokazala je svu snagu klasične pa se režije prihvatila sama ravnateljica dramskog grčke dramske riječi i okosnice općeeuropske dramaturgije, programa, Dora Ruždjak, i koje je, pokušavši pomiriti a Miler, koji je režijom jasno slijedio naglaske o pitanju suvremene i tradicionalne elemente uz ironičan odmak, krivnje, ne odričući se Sofokla i ne pretvarajući grčku i izvedeno 10. srpnja 2011. Igre su mogle početi. tragediju u suvremenu građansku dramu, istovremeno se Ovogodišnje ćemo Igre, u dramskom segmentu, pamtiti koristio vlastitom interpretacijom da bi pozicionirao Kralja po čak tri premijere, koje kao da su pogledale i Talija i Edipa u koordinate suvremenoga svijeta, u kojemu krivnja Melpomena. Bio je to spoj hrvatske dramske baštine, piše: i odgovornost postaju tek prazne riječi, nominalistički postdramskog pisma i europske klasike. Prva je bila začudna Tomislav M. Bonić pojmovi bez sadržaja. Treba istaknuti i izvanredni glumački komedija Vlaha Stullija (s početka 19. stoljeća), Kate ansambl ‒ kompaktan, no s dovoljno mjesta za isticanje Kapuralica u režiji Darija Harjačeka, prikazana u Kazerni – Ispod sv. vlastitih glumačkih individualnosti. Marije – na mjestu autentičnog života (preostalih) stanovnika Grada, i koja je neupitno, unatoč nekim dramaturškim nedosljednostima, imala ono nešto što ju je povezalo s dubrovačkom publikom. Bila je to tipična pučka predstava s dobrom glumom, aktualizirana tako da se u njoj zrcalno može prepoznati (nepromijenjeni) život gradskoga puka. Slijedila je predstava potpuno drukčijeg umjetničkog habitusa: postdramski teatar Ivane Sajko s autoreferencijalnim čitanjem njezine drame Prizori s jabukom u atriju Sponze – alegorijska priča o prvim ljudima, slobodi, spoznaji i (političkoj) manipulaciji – predstava koja je dubrovačku teatarsku školjku otvorila Novome.

Festivalski dramski ansambl 62. Dubrovačkih ljetnih igara: Sofoklo, Kralj Edip, red. Eduard Miler

Studentski teatar Lero u Lazaretima je prikazao Ljepirice redatelja i dramaturga Davora Mojaša – predstavu koja je na lerovski način simbioze auditivnog, vizualnog i verbalnog evocirala uspomene nestaloga Grada, a u suradnji s Art radionicom Lazareti, prikazan je i performance Edvina Liverića, Diva, u produkciji Tranzicijsko-fikcijskog kazališta, kao prezentacija podataka iz života diva koje su obilježile Festivalski dramski ansambl 62. Dubrovačkih ljetnih igara: Vlaho Stulli, zlatno doba Hollywooda, više informativno zanimljiv nego umjetnički Kate Kapuralica, red. Dario Harjaček intrigantan. U repriznom dijelu bili su prošlogodišnji Spašeni i Revizor. U popratnom programu, uz filmske projekcije izbora iz suvremenog I naposljetku – najduže iščekivana premijera: Sofoklov Kralj Edip europskog filma i projekcije najboljih hrvatskih filmova s Festivala u režiji (opet slovenskog gosta) Eduarda Milera u Parku Umjetničke igranog filma u Puli, treba istaknuti predstavljanje monografije o škole. Unatoč sudbinskom Edipovu prokletstvu, koje se pretvorilo dugogodišnjem nositelju brojnih redateljskih ostvarenja i sukreatoru u doslovno prokletstvo dubrovačkoga Edipa Mislava Čavajde dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara – Jošku Juvančiću (nagrađenog Orlandom), koji je na generalnoj probi (koja je inače (Joško Juvančić – Jupa), koju je priredio Hrvoje Ivanković (a izdana je u završila desetominutnim vatrometom u organizaciji nekoga komu je nakladi DLJI), u atriju Kneževa dvora – večer koja je bila daleko više od netko izdao dozvolu), ozlijedio koljeno – premijera je ipak odigrana samog predstavljanja jedne knjige.

40 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 57. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2011. Izmještanje matrice Rezultanta je ovogodišnjega programa izvrsna posjećenost svih izvedbi uz skeptičnost tradicionalne i dijelom konzervativne splitske publike na očijukanja s tankim eksperimentima

ramski program 57. Splitskog ljeta pokušaj je teško je ne složiti se s naslovom projekta: malobrojni su mu izmještanja matrice klasičnog festivalskog dekora (mi) dovoljni. na prostore ambijentalnog, postmodernističkog Jedinu uspješnu ambijentalnu epizodu Festivala odigrali su Di neoavangardnog kazališta s uporištem na utabanim članovi HNK-a Split u predstavi Suze i smij starega Splita europskim produkcijskim iskustvima via Avignon. Ivana Kovačića u režiji Gorana Golovka, čije je izvođenje na Prethodna konstatacija nije neobična ako se podcrta uloga Sustipanu imalo i komemorativnu i amblematsku funkciju. Senke Bulić kao ravnateljice dramskog programa splitskog festivala, s obzirom na to da njezin prirodni kazališni habitus Postmodernističko kazalište ukazalo se u eklektičnom nastanjuje upravo gore navedene prostore. U pokušaju radu Ivice Buljana s adaptiranim Euridipovim Kiklopom i nemoguće misije da se zadovolje svi, Splitsko ljeto prikazalo Letom 3 u vidu transžanrovske scenske raspašojke izvedene je nekoliko recentnih dramskih uspješnica, dvije ne osobito piše: u specifičnom amfiteatru splitskog Doma mladeži. Buljan uspjele premijere i par žanrovski rastresitih projekata začetih Mario Županović je redatelj i fragmentirane simbioze Salingera i Koltèsa u na iskustvima performansa i fizičkog kazališta. projektu Me and Al, koju su frenetično izvodili ravnateljica U kontekstu uspješnica istaknuto mjesto zauzima gostovanje Bulić i nagradom ovjenčani Marko Mandić. Gogoljeva Revizora u režiji Jerneja Lorencija, koji je nosio Priliku za predstavljanje na institucionalnoj sceni dobili su i Fractal dramski dio programa prošlogodišnjih Igara u Dubrovniku. Radikalno Falus Teatar s obilno revidiranom verzijom Marulićeve Judite u režiji adaptirana verzija Shakespeareova Otela budvanskog Zetskog doma u Hrvoja Cokarića. Hibrid stand-up komedije i monodrame označava režiji Saše Popovića istaknula je politički i suvremeni aspekt slavnog izvedbu Za Europu spremni Arijane Čuline, sazdane oko uspješnih predloška. kolumni same autorice, dok je finalna dramska izvedba Festivala pripala Borisu Dežuloviću i Predragu Luciću sa satiričnim/ciničnim izvođenjem Melodija borbe i pretvorbe, spojem glazbenog performansa i elemenata vodviljske zabave. Rezultanta je ovogodišnjega programa izvrsna posjećenost svih izvedbi, skeptičnost tradicionalne i dijelom konzervativne splitske publike na očijukanja s tankim eksperimentima i nepotrebno udvajanje nekoliko režija istog autora, kao i nekoliko projekata iste provenijencije.

Dramski ansambl 57. Splitskog ljeta: Euripid, Hekuba, red. Felix Alexa

Ambijentalno pomodno čeprkanje po Euripidovoj Hekubi označeno je neujednačenim ansamblom i posve zanemarenim uvjetima izvođenja na rimskim ruševinama Salone. Ni rumunjski redatelj Alexa ni niz atraktivnih glumačkih gostovanja nisu uspjeli izdignuti tu splitsku produkciju iznad prosječnoga kazališnog eksperimenta. Upravo eksperiment u svom najegoističnijem vidu krasi i drugu premijeru Festivala, žanrovski pastiš avignonskog miljenika Jeana Michelea Bruyerea, Santis sunt mihi pauci, izvedenog u nekoliko prostorija Dioklecijanovih podruma kombinacijom filma, glazbenog performansa, recitala i instalacije. Taj projekt ostat će upisan u anale ne po svojoj kvaliteti već po notornom zahtjevu redatelja da svi gledatelji Kazalište Hotel Bulić, Zagreb i Mini teatar, Ljubljana: Ivica Buljan (prema djelima moraju nositi bijelu odjeću od glave do pete. Nakon doživljene dosade Bernard-Marie Koltèsa i Jeromea Davida Salingera), Ma and Al, red. Ivica Buljan broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 41 festivali | 8. Riječke ljetne noći, 28. lipnja – 21. srpnja 2011. Uspjelo posvećenje ljeta U režiji predstave rađene prema romanu Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje Ivica Buljan nije se poskliznuo na patetiku i uspio je, prepoznatljivom ali ponešto ublaženom poetikom, režirati predstavu koja o starosti govori toplo i duhovito

eć je postalo pravilo da se organizatori raznih pro- najboljim godinama: Ana Karić, Milena Zupančić i Olivera grama u najavama unaprijed ispričavaju recesijom za Baljak, te još jedna gošća – Alma Prica. Dive hrvatskog sve što neće valjati. I ovogodišnje Riječke ljetne noći i slovenskog glumišta najviše su zaslužne što je svih devet Vbile su obilježene posljedicama mrske ekonomske pojave, ali izvedbi bilo solidno popunjeno, a predstava je igrana i post u konačnici čini se da nitko nije nezadovoljan. Program ri- festum, u rujnu. Spomenimo još i to da, iako je scenograf ječke ljetne manifestacije i inače je sastavljan po principu za Jean-Guy Lecat na najbolji način iskoristio prostor kupališta svakoga ponešto pa je tako bilo i ove godine. Pod naslovom nekadašnjeg Hotela Park, za atmosferu igra na otvorenom Posvećenje ljeta publici je ponuđeno nešto više glazbenih nije od presudne važnosti pa će Baba Jaga moći čarati i na programa u odnosu na dramske, nastavljena je nedavno us- pozornici riječkoga HNK-a u zimskoj sezoni. postavljena suradnja s Festivalom igranog filma u Puli, bilo Stoga jedina prava ambijentalna dramska predstava Riječkih je zanimljivih gostiju s odličnim programima, a Festival je piše: ljetnih noći ostaje Lukrecija o’bimo rekli požeruh, što se od nastavio istraživati i nove riječke ljetne pozornice. Tatjana Sandalj 2007. igra doslovno uronjena u more, a potražnja za kartama ne jenjava. I kad smo već kod publike, zanimljivo je – HKD teatar nagrađivanu je uspješnicu Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (premijera 2005, režija Lary Zappia) igrao pod vedrim nebom na Trgu Matije Vlačića Ilirika, a zbog velikog interesa publike uveden je dodatni termin. Premda u ovom časopisu u načelu pišemo samo o dramskim programima festivala, spomenimo da je najugodnije iznenađenje Riječkih ljetnih noći bilo gostovanje začudne plesne predstave napiši Othello (Otelo), koprodukcije Bitef teatra iz Beograda i Grada Teatra, Budve. U koreografiji Zorana Markovića i Maše Kolar sedmero izvođača izvelo je u jednom zamahu priču o ljubomori, spletki i manipulaciji. Oni su Shakespeareove motive preveli u ambijent kavanskog partija novokomponirane mladeži, koji se sljubio s prostorom nekadašnje Tvornice papira, novim mjestom partijanja riječke mladeži. Bogatim nijansiranjem plesnog pokreta, dinamikom izmjena kontrastnih scena odmotava se poznata priča koja završava u mraku našem svagdanjem, Hrvatska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Rijeka: Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, red. Ivica Buljan bez raskrinkavanja, pravednih kazni, grižnje savjesti i sličnih, danas tako nevažnih, sitnica. Na otvaranju 28. lipnja gostovala je riječkoj publici već poznata Compa- gnie Transe-Express iz Francuske, ali su ovaj put umjesto violina doni- jeli bubnjeve i priredili pirotehnički spektakl Les Tambours de la muerte. Prizori što izravno podsjećaju na meksičke festivale posvećene smrti te prizivaju ritualno i tradicijsko uz predimenzionirane ljudske kosture što svijetle u noći i akrobate na kineskoj motki na Gatu Karoline Riječ- ke gotovo su izravna asocijacija na riječka karnevalska događanja, ali u dobro osmišljenom i dotjeranom scenskom obliku. Središnji događaj ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći bila je ujedno i jedina premijera, zapravo praizvedba, predstave rađene prema romanu Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje 12. srpnja. Uz veliko poštovanje prema romanu tekst je za scenu adaptirao Ivor Martinić, a Ivica Buljan nije se poskliznuo na patetiku i uspio je, prepoznatljivom ali ponešto ublaženom poetikom, režirati predstavu koja o starosti govori toplo i duhovito. Pritom su mu izuzetno pomogli dobro raspoloženi glumci Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, ali posebno dame u Grad teatar, Budva, i Bitef teatar, Beograd: Othello, koreografi Zoran Marković i Maša Kolar

42 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 15. Međunarodni festival suvremenog kazališta Zadar snova, 8. – 14. kolovoza 2011. Programsko okoštavanje Energetski vrhunac Festivala bio je ironično intonirani javni kabare Miting istine slovenske skupine Via negativa, koji je do suza nasmijao i zabavio okupljeni auditorij piše: Mario Županović Redateljsku je pak ulogu Bulić ostvarila u vrlo dobroj predstavi Rozamunda cetinjskog Zetskog doma po predlošku Elfriede Jelinek, u etnaesto izdanje festivala Zadar snova bilo je u znaku kojoj su sjajne tjelesne i duševne eskapade demonskih ljubavnika izveli programskog okoštavanja na dva festivalska dijela: prvi je Tihana Ćulafić i Marinko Leš. Kazalište krvi, znoja i sperme sigurno je tradicionalno usmjeren na suvremeno kazalište i ples, a drugi i opetovano dobro primljeno kod probrane festivalske publike. S druge Pna filmski program preuzet s Festivala igranog filma u Puli i Tabor strane, kazalište apsurda prezentirano u hibridnom pokušaju spajanja Film Festivala. Međunarodni karakter manifestacije zbog nedostatnih fizičkog teatra i butoh plesa u predstavi Beckett temeljenoj na Krappovoj je financija posljednjih godina sveden na komornije i manje zvučne posljednjoj vrpci Samuela Becketta, koju je izveo Mehdi Farajpour iz inozemne projekte. Festival je od iznimno posjećenih i programski pariškog Orian Theatrea, nije naročito uzbudilo festivalske duhove niti bogatijih prvih izdanja sveden na tjednu priredbu, kojoj je odana ostala poprilično apatičan auditorij. Spoj fizičkog kazališta i plesa s natruhama tradicionalna i malobrojna festivalska publika. performance arta osovina je emocionalnog projekta Klepsydra poljskog Teat a part u izvedbi Monike Wachowicz. Izvedba je zbog Od početaka je Zadar snova djelovao kao platforma za koprodukciju nepripremljenog prijevoda s poljskog jezika izgubila središnji dramski i prezentaciju lokalne kazališne i plesne proizvodnje, a takva praksa smisao, tako da su nagost i repetitivni pokreti izvođačice postali sami nastavljena je i u ovogodišnjem izdanju. Trodnevni work in progress sebi smisao. Jasne Frankić Brkljačić, Tri sestre po Čehovljevu predlošku, pokušaj je preispitivanja odnosa izvođači – publika u specifičnom prostoru Energetski vrhunac Festivala ironično je intonirani javni kabare Miting gradske Varoši s polovičnim uspjehom. Koncept koreodrame prožet

Teatar &TD, Zagreb, Kazalište Hotel Bulić, Zagreb, Kraljevsko pozorište Zetski dom, Via Negativa, Ljubljana, Slovenija: Bojan Jablanovec, Boris Kadin, Miting istine Cetinje, Crna Gora: Elfrriede Jelinek, Rozamunda, red. Senka Bulić (Miting resnice), autor Boris Kadin improviziranim uigravanjem ansambla istine slovenske skupine Via negativa teško je smatrati izglednim i smislenim ostvaren kao koncertni performans projektom. Domaće snage prezentirane Borisa Kadina, u ulozi Dalmatinke Doris, su i u Decipuli Vjere Vidov zamišljenoj i pratećeg dvočlanog sastava. Izveden na kao trostruki intimistički performans središnjem prostoru zadarskog Foruma, (ples, pjevanje, sviranje) te u Tri Marije projekt zamišljen kao red poznatih hojěhu koreografkinje Sanje Petrovski prerađenih estradnih uspješnica te u izvedbi Zadarskog plesnog ansambla. red ironičnih ispovijedi dotične (anti) Postdramsko kazalište (kako se navodi u junakinje do suza je nasmijao i zabavio službenom programu) predstavljeno je s okupljeni auditorij. Planirani vrhunac neizbježnim festivalskim gostom, Ivicom Orian Theatre, Pariz, Francuska: Beckett (temeljeno na Knappovoj posljednjoj Festivala, Seigradi talijanske skupine Buljanom, i njegovom slitinom Salingera vrpci Samuela Becketta), red. i kor. Mehdi Farajpour Santasangre, otkazan je zbog problema i Koltèsa u projektu Me and Al, koji smo na relaciji Festival – HNK Zadar, što je gledali i na Splitskom ljetu, s dominantnim izvedbama Senke Bulić i još jednom potvrdilo tezu o teškom suživotu zadarskih umjetničkih Marka Mandića. institucija. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 43 festivali | 17. Zadarsko kazališno ljeto, 30. lipnja – 4. kolovoza 2011. Neinventivno, ali popularno Možda je najzanimljiviji od svih programskih sadržaja upravo onaj koji ima najmanje doticaja s klasičnim kazalištem – projekt Diva riječkog Trafika autora i izvođača Edvina Liverića piše: Mario Županović mlađu tinejdžersku publiku. Redatelj Stojan Matavulj i glumci Ana Gruica i Nikola Ivošević zasigurno nisu za pamćenje, kao ni njihov projekt prepun preglumljivanja i zatupljujućih pokušaja uspostavljanja adarski je institucionalni festival već niz godina jedna od situacijske komike. Zagrebački Teatar Exit predstavio se dramom sa najneinventivnijih i najpredvidljivijih, a s druge strane songovima Preko Trnja do Zvijezde, preradom projekta Midsummer financijski najuspješnijih smotri u Hrvatskoj. Prvi epiteti odnose škotskog dramatičara Davida Greiga, u kojem dominira saharinsko- Zse na formulu programske apatije i neprikladnog prostora Providurove kiseli odnos glumačkog para Nataše Janjić i Ivana Glowatzkoga. Zijah palače, na kojoj se izvode sve izvedbe, kao i na popratni Festival A. Sokolović autor je ne baš pretjerano uspješne prerade Gretice str. suvremene glazbe satkan od blues, jazz i funky kolaboracija domaćih 89. Lutza Hübnera pod naslovom Nitko, nitko, ali nitko nikad nije i stranih glazbenika. Što je tu suvremeno – teško je odgonetnuti posljednje desetljeće egzistiranja tog festivala. tako igrao Fausta, što je možda i istina, no ako se sjetimo nedavne maestralne izvedbe Elvisa Bošnjaka po istom predlošku, Sokolovićev Dramski program ponudio je za početak još jedan redateljski uradak koncept i izvedba redatelja i Linde Begonje daleko su u sjeni zadarskih glumaca pa se tako i Jasna Ančić, nakon Mirka Šatalića, produkcije HNK-a Split u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi Bošnjaka odlučila na režiju, i to Velikih diktatorica po predlošku Roberta i Andrijane Vicković. MacDonalda o izmišljenom susretu Hitlerove družice Eve Braun i Možda je najzanimljiviji od svih programskih sadržaja upravo onaj Mussolinijeve ljubavnice Clare Petacci 1941. godine. Još jedna u nizu koji ima najmanje doticaja s klasičnim kazalištem – projekt Diva ne baš opravdanih i potrebnih premijera HNK-a Zadar. Mnogo je riječkog Trafika autora i izvođača Edvina Liverića, koji je kao hibrid uspješnija bila domaća predstava amblematskog sadržaja, Stoše od Foše prezentacije, predavanja, performansa i kazališta iznjedrio specifičan po predlošku drame Kate Kapuralica Vlaha Stullija, koja se u repriznom projekt demistifikacije klasičnog holivudskog poimanja dive nizom izvođenju pojavila na festivalskom programu. Režija Dražena Ferenčine plastično prezentiranih pikanterija iz života klasičnih diva Hollywooda: i unisona izvedba ansambla formatirale su rijetko uspješan kazališni od Grete Garbo do Sofie Loren. komad zadarske kazališne kuće. Zadarsko kazalište lutaka stoji mnogo bolje po pitanju kvalitetnih kazališnih uradaka, u koje zasigurno ide i Michelangelo Buonarroti Miroslava Krleže u režiji sveprisutnog Dražena Ferenčine, sa sjajnom scenografijom i zanimljivim režijskim rješenjima, a koji je izveden u specifičnom prostoru Sv. Dominika i tako je barem

Tranzicijsko-fikcijsko kazalište TRAFIK, Rijeka: Edvin Liverić, Diva, red. Edvin Liverić Kao što smo i navikli posljednjih desetak godina, festival Zadarsko kazališno ljeto kretao se sigurnim i utabanim stazama kazališnog najamništva bez ikakvog (s izuzetkom Trafika) programskog ili Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Robert David MacDonald, Velike diktatorice, društevnog promišljanja festivala kazališne umjetnosti. Defaultna red. Jasna Ančić predodređenost festivalske publike na posjećivanje – za iole ambicioznije dijelom pomogao izmještanju festivalske pozornice. gledatelje krajnje zamornog – kazališnog festivala još uvijek je razlog što se ne preispituju okolnosti i uvjeti kulturne i umjetničke preraspodjele Gradsko kazalište mladih Split predstavilo je projekt Pitur po sredstava na lokalnoj gradskoj sceni. uspješnici Decorator Donalda Churchilla, orijentiran pretežito na

44 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 18. Međunarodni festival malih scena, Rijeka, 3. – 8. svibnja 2011. Raskorak žirija i publike Publika je nagradila Georga Manna, koji je u predstavi Odisej poznati Homerov ep prepričao kombinacijom svih izvođačkih potencijala što ih nudi ljudsko tijelo piše: Tatjana Sandalj hrabrosti. Lakše je prepoznavati probleme koji se uvijek događaju nekom drugom, a kakve smo gledali u Drami o Mirjani i ovima oko nje Ivora Martinića, produkciji Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz rvi su put na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci Beograda. Posebno uz fantastičnu Mirjanu Karanović, koja bespoštedno, publika i stručni sud podijelili potpuno suprotne ocjene. u tišinama među replikama, trpi poraz kolotečine. A najlakše se smijati, Većinom su glasova teatrolog Darko Gašparović i glumci Zoja recimo – iščašenu životu jednoga psihijatra, prikazanom u kombinaciji POdak i Voja Brajović nagradu za najbolju predstavu u cjelini dodijelili nadrealnog humora i apsurdnih situacija. Predstavu Bacač kocke, u Kiklopu, nastalom u produkciji Scene Gorica, totalnom kazalištu koje su produkciji Sputnik Shipping Company iz Budimpešte, na književnom autorski potpisali Euripid, Goran Ferčec i redatelj Ivica Buljan. Publika predlošku Lukea Rhineharta temeljio je mađarski redatelj Viktor je istu predstavu ocijenila najnižom ocjenom, tek 3,65, a najboljom su Bodo i postavio je u riječkoj publici već poznatoj maniri vrhunskog ocijenili predstavu Odisej Theatrea ad Infinitum iz Londona, 4,91, što je postmodernističkog kabarea. vrlo visoka ocjena i u povijesnom festivalskom kontekstu. Možemo li doista živjeti slobodni od posljedica, pitala se mlada Publika je zapravo nagradila Georga Manna, koji je poznati Homerov redateljica Ana Vukotić reagirajući na stvarnost reinterpretacijom ep prepričao kombinacijom svih izvođačkih potencijala što ih nudi klasika, a Molièreova Don Juana u produkciji Crnogorskog narodnog ljudsko tijelo. Uz minimum drugih scenskih elemenata, Mann i pozorišta iz Podgorice poštivali smo zbog dosljednosti. Krležine redatelj Nir Paldi prilagodili su klasičan epski tekst na trajanje i sadržaj prihvatljiv i osmogodišnjacima. Dojmu je sigurno pridonijela praksa Gospodu Glembajeve u režiji Jagoša Markovića i izvedbi Kazališta Theatre ad Infinitum da predstave dorađuje u suradnji s publikom, Atelje 212 iz Beograda pamtit ćemo po maestralnom Leoneu, Nikoli ali ono u čemu smo doista uživali Ristanovskom, i po zanimljivom korištenju bilo je naj(ne)običnije pričanje priče. pleksiglasa kao paravana / zidova / ogledala Sasvim suprotno, autorskom timu / portreta u nadrealnoj stvarnosti kakvu predstave Kiklop užitak publike nije bio ni ponekad svi osjećamo. Nadrealnu stvarnost na kraj pameti. Žanrovska neodređenost žive likovi poetske predstave Život lude, jedine sačuvane Euripidove satirske što ju je prema novelama Ryūnosuka drame omogućila je igru na granici Akutagawe dramatizirao i režirao komedije i tragedije, a društveni ukus gruzijski redatelj David Doiashvili (autor šamarali su travestijom, parodijom prošlogodišnje najbolje predstave MFMS-a). i bukom Leta 3. Do te večeri nismo Riječka predstava izdvojila se iz festivalskog znali da ulazak u dvoranu Hrvatskoga programa estetskim dojmom i podsjećanjem kulturnog doma na Sušaku može biti na mala, svakodnevna čuda, sitnice dobrote nalik silasku u pakao. i ljepote koje nam pomažu da u šutnjama Scena Gorica, Velika Gorica: Euripid / Goran Ferčec, Kiklop, red. lakše podnosimo teret svakodnevice. Eskapizam i provokacija dvije su Ivica Buljan krajnosti kojima stanovništvo zemalja Vidjeli smo, uz sitne iskorake, presjek zapadne demokracije reagira na aktualnu regionalnog stanja na pozornicama i shvatili ekonomsku i društvenu krizu. Kazalište da su nam problemi slični koliko god su na stvarnost reagira na iste načine, a naše reakcije na njih različite. Kriza je sve to se jasno vidjelo na Festivalu, čija je dublja, stvarnost sve strašnija, a budućnost selektorica Željka Turčinović zajednički sve neizvjesnija pa ovo neće ostati usamljena okvir osam predstava iz pet zemalja selekcija stvarnosnog kazališta. Sreća da odredila sintagmom „stvarnosno kazališna umjetnost, osim što reagira na kazalište“. Uz Kiklopa najprovokativnija u stvarnost provokacijom, još uvijek čuva oaze nizu predstava bila je Generacija 91.-95. čiste ljepote, potrebu da se ispriča Priča, (ili sat hrvatske povijesti) Zagrebačkog vjeruje u Čuda i u radost Igre. A upravo je kazališta mladih. Ocjena publike i čitav niz odličnih glumačkih interpretacija razgovor poslije predstave pokazali su da razlog zbog kojeg mali riječki Festival nama s ove strane rampe za suočavanje Theatre Ad Infinitum, London, Velika Britanija: osjećamo kao veliki dobitak. sa stvarnošću treba puno više volje i Odisej (Odyssey), red. Nir Paldi broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 45 festivali | 25. Eurokaz, Zagreb, 27. lipnja – 5. srpnja 2011. Dosljedan sam sebi Čini se da je najeurokazovskija predstava bio Veliki prasak, najnovija produkcija Philippea Quesna i njegova Vivarium Studija azališni festival Eurokaz, koji je pokrenula agilna i raju dobije puni smisao. Publika smještena u neveliki sposobna kazališna programatorica i dugogodišnja vagončić koji se micao po tračnicama zajedno je s odličnom ravnateljica tog festivala, Gordana Vnuk, ove je Katarinom Bistrović Darvaš u naslovnoj roli proživljavala Kgodine obilježio 25 godina postojanja. O njegovu duboku tragičnu priču o mladoj djevojci koja unatoč svim svojim značenju za hrvatsko kazalište tek će neka daljnja budućnost snovima i nastojanjima postaje dio zacrtane ženske sudbine reći završnu riječ, no već je i danas jasno da se od dobrih i igračka u rukama velikih muških igrača, dok je priča s vibracija tog festivala, u pozitivnom smislu riječi, još i danas Ivanom Krstiteljem bila samo jedna pubertetska epizoda, hrvatski teatar nije oporavio. unaprijed predodređena na loš završetak. Eurokazovska Naime, iako su se od osnivanja Eurokaza, koji je u svoje Saloma pozvana je i na ljubljanski festival Ex Ponto, gdje je bila vrlo zapažena. vrijeme bio svojevrstan boom, dogodili brojni drugi festivali piše: specijalističkog i općenitijeg tipa, Eurokaz još uvijek drži Helena Braut Prava poslastica, usudimo se reći – u eurokazovskom svoju nedodirljivu poziciju u traženju drukčijeg i novog te u stilu, bila je i angažirana plesno-glazbena predstava ...više, predviđanju trendova koji će tek stići. Dapače, može se reći više, više budućnosti kongoanskog koreografa, inovatora da su i brojni drugi festivali koji su došli afričkoga plesa i kazališta Faustina tek poslije izrasli na dobrim, čvrstim Linyekula i Studija Kabako. Umjetnik je i kreativno promišljenim temeljima, s mnogo vedrine, pa i optimizma, uspio uvjetno rečeno eurokazovske estetike. ispričati priču o užasima svoje zemlje Što se tiče programa i uopće pod vladavinom najkorumpiranijeg konstruktivnih smjernica tog festivala, afričkog diktatora – Mobutua, i to može se kazati da sve više kreće u tako što je nadahnuće našao u snazi koprodukcijske projekte, što je danas kongoanske pop-glazbe i ndomboloa. ultimativan uvjet bez kojega se ne može, Sjajno putovanje kroz napaćeni zatim vlastitu produkciju, a od kada kontinent i odlična glazba pretvorili su imaju i svoj prostor u Zagrebu, koji ovu izvedbu u istinski kazališni događaj. su godinama čekali, i u priređivanje Iako su u okviru Eurokaza 2011. tematskih razgovora u okviru projekta Kotorart, Crna Gora, Eurokaz, Zagreb, MSU Zagreb, ZKM, Dom prikazana i četiri projekata (Dewey Dell: Eurokaz salona. Kulture KKV (Plesni studio), Sisak: Miroslav Krleža, Saloma, Razbješnjele pedesete urlajuće četrdesete Apsolutnu pozornost recentnog red. Branko Brezovec vrišteće šezdesete, Santasangre: Zvjerski Eurokaza zaslužio je projekt Saloma, iznenada, Njarabum Anje Maksić nastao po drami Miroslava Krleže, u Japundžić i we go vzw / Vincenzo redateljskom viđenju Branka Brezovca. Carta: Gnosis #1) koje sufinancira Primjer je to odlične međunarodne program Kultura 2007–2013, važno suradnje i sistema umrežavanja je apostrofirati izvedbe staroga gosta kulturnih institucija. Tako je i Saloma Eurokaza, britanskoga koreografa nastala kao koprodukcija Eurokaza Akrama Khana, koji je publiku podigao s crnogorskim ljetnim festivalom na noge spiritualnom predstavom KotorArt i zagrebačkim partnerima, Vertikalna cesta. Muzejom suvremene umjetnosti i Zagrebačkim kazalištem mladih, te je No čini se da je najeurokazovskija premijerno izvedena u Kotoru u srpnju predstava bio Veliki prasak, najnovija prošle godine. U zagrebačkoj premijeri produkcija Philippea Quesna i njegova Salome, koja je bila u novozagrebačkom Vivarium Studio, Pariz, Francuska: Big Bang, koncept i režija Vivarium Studija. Ta predstava, trgovačkom centru Avenue Mall, ekipi Philippe Quesne ostvarena u dubokoj šutnji, prati šestero se, kao koproducent, pridružio Plesni ljudi, koji na početku svijeta ponovno studio sisačkog Doma kulture Kristalna kocka vedrine. Ujedinjena pišu povijest. Quesne je u svom laboratorijskome radu ponudio sasvim silina stvaralačkih energija omogućila je da Brezovčeva Saloma, inače novi pristup temi koja spaja apokalipsu i priču o kraju svijeta te rađanju drama koja se izuzetno rijetko izvodi, smještena u komercijalnom u estetski dojmljivu predstavu koja se teško zaboravlja.

46 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 12. Međunarodni festival komornog teatra Zlatni lav, Umag, 1. – 10. srpnja 2011. Glumac u središtu Zajednička tema predstava ovogodišnjega Festivala bila je potraga za srećom kao univerzalna pokretačka sila ljudskog bivanja na Zemlji

ritički okvir kakav je za Međunarodni festival svih čimbenika izvedbe i sposobnošću da se suvremeni komornog teatra Zlatni lav postavio njegov inicijator gledatelj nagovori da kroz radost scenske igre osjeti snagu i umjetnički ravnatelj, Damir Zlatar Frey, namijenjen žalosne komike na Čehovljev način. Kje buđenju postojeće i stvaranju nove publike. Dvanaesta Nagradu Zlatni lav za glumačku suigru u Ljepotici iz sezona održavanja Festivala utemeljena na ideji suživota triju Leenanea, izvedbi HNK-a iz Varaždina prema tekstu irskoga naroda – hrvatskog, slovenskog i talijanskog – posvjedočila dramatičara Martina McDonagha, dobili su Hana Hegedušić je tendenciju sve jačeg otvaranja prema stranim kazališnim u ulozi Maureen Folan i Robert Plemić u ulozi Patoa Dooleyja. projektima da bi se u komparativnoj perspektivi sagledali Upućenost dvaju mladih glumačkih osobnosti jedno na dosezi suvremenog hrvatskog glumišta. Zajednička tema drugo: opuštena, a istodobno i koncentrirana izvedba, koja predstava ovogodišnjega Festivala bila je potraga za srećom je u neprekidnom osluškivanju suigrača, idealno iskazuje kao univerzalna pokretačka sila ljudskog bivanja na Zemlji. piše: temeljni problem McDonaghove drame – bolnu potragu za Unatoč dramaturškim, režijskim, žanrovskim i stilskim Sibila Petlevski prisnošću, koju je okrutna hipokrizija društva prognala iz različitostima, tematiziranje ranjivosti ljudskih odnosa već ljudskih odnosa. Napon glumačke izvedbe Hane Hegedušić je samo po sebi bilo dovoljno da Festival dobije zajednički ne pada, a dirljiva, sentimentalno crnohumorna suigra nazivnik. Naime, zahvaljujući široko postavljenom zadatku glumaca ne gubi spone zajedništva ni u monolozima poput potrage za srećom, čitava dvanaesta sezona pretvorila se u kazalište onoga u kojemu Plemić u ulozi mladića koji izgovara pismo voljenoj Glumca. djevojci iskazuje rijetku odliku glumca: poniznost prepuštanja koja izmamljuje suze.

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slovensko ljudsko gledališče, Celje, Slovenija: Anton Pavlovič Čehov, Narodno pozorište Sarajevo: Danilo Martin McDonagh, Ljepotica iz Jaz vas ljubim, red. Nikola Zavišić Kiš, Drveni sanduk Tomasa Vulfa, Leenanea, red. Ksenija Krčar red. Gradimir Gojer

Prostor dopušta tek zadržavanje na nagrađenim izvedbama i Vladimir Jokanović, doajen bosanskohercegovačkoga glumišta, umjetnicima. Predstava Slovenskoga ljudskog gledališča iz Celja Jaz dobitnik je Zlatnoga lava za dojmljivo glumačko ostvarenje uloge vas ljubim dobitnik je Grand Prixa, a redatelj Nikola Zavišić dobitnik Solomona Singera u predstavi Drveni sanduk Tomasa Vulfa Narodnog je Zlatnoga lava za režiju. Glumački ansambl svojom zaigranošću i pozorišta Sarajevo, rađenoj prema tekstu Danila Kiša. Jokanović je jednostavnošću prešao je kazališnu rampu i uspostavio prisan duhovni glumac klasičnoga pristupa, koji bogatim scenskim iskustvom, ali i i fizički kontakt s gledalištem, što je urodilo i nagradom publike. intuicijom vječno mladoga glumca traga za dramaturškom jezgrom Ingenioznim spajanjem dviju jednočinki Antona Pavloviča Čehova teksta, iz koje razvija ulogu. Istodobno klasičan i suvremen, promišljen i (Medvjed i Prosac) te dviju dramatiziranih i adaptiranih kratkih priča zaigran, sposoban je otvoriti se za suradnju s glumcima novih naraštaja (Šala i Žalost), oslobodio se prostor za domišljata režijska rješenja koja odaju duboko poznavanje Čehovljeve dramske poetike i istovremeno i iz te suigračke strasti svjedočiti postojanje vječnoga vrutka glumačke plijene jednostavnošću, funkcionalnošću, izbalansiranim odnosom mladosti. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 47 festivali | 51. Međunarodni dječji festival, Šibenik, 18. lipnja – 2. srpnja 2011. Između stvarnosti i mašte Kad su inozemne predstave u pitanju, cilja se više na glazbeno-scenske kako bi se čim manje osjetila jezična barijera

remda je šibenski Međunarodni dječji festival ove i ljubavlju neovisno o dobnoj razlici, a poruka je, uostalom, godine zakoračio u drugu polovicu svoga stoljeća i univerzalna i ne odnosi se samo na tu vrstu razlika i barijera premda je za sobom ostavio zlatni jubilarac – pedeseti među ljudima. Scena Dinke Jeričević i kostimi Vande Grba PMDF 2010. godine – programom nije zaostajao za najboljim podcrtali su sve kvalitete te predstave. godinama! U cjelodnevnom ritmu radionica, uličnih Koreografska škola iz Rige u Latviji je u vrijeme modernih programa i filmskog programa postojano su se odvijali tehnologija i brzog protoka informacija, u vrijeme nesklono glavni, scenski, odnosno dramski, lutkarski i glazbeno- unutarnjem svijetu mašte, napravila predstavu Snjegulica i plesni programi na dvije glavne scene: u šibenskom HNK-u sedam patuljaka u sintezi klasičnog baleta i modernog plesa. i na Ljetnoj pozornici. Voditeljica MDF-a, Jasenka Ramljak, Bila je to predstava prepuna boja, čarolije i romantike te ujedno i izbornica inozemnog programa, kaže da su u pravi užitak za sve uzraste gledatelja. Predstavu je odabrala upravi MDF-a, zajedno s izbornikom dramskog programa, piše: Snježana Abramović, izbornica za plesni program. Dubravkom Jelačićem Bužimskim, sa žalošću morali Jordanka Grubač konstatirati da neka od sjajnih domaćih ostvarenja naprosto U lutkarskom programu u selekciji Jakše Fiamenga vidjeli ne mogu stati na relativno malu scenu teatra, pa niti na smo i Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka s Ljetnu pozornicu ispred Gradske vijećnice i katedrale sv. Jakova, pa predstavom Uspavanka za mišića Konstantina Fedorova u režiji Ludmile tako šibenska publika nije mogla vidjeti Velog Jožu Kazališta Trešnja ni Fedorove. To je priča o budalastom mišiću kojega mati mišica ne može Ovo bi mogla biti moja ulica ZKM-a, premda su selektirane za Festival. uspavati pa u pomoć doziva skoro sav ostali životinjski svijet, ali nema „Kad su inozemne predstave u pitanju, pomoći dok se u priču ne uplete jedna cilja se više na glazbeno-scenske mačka... Bajku su odlično prihvatili kako bi se čim manje osjetila jezična najmlađi gledatelji jer je scenski barijera.“ – kaže Jasenka Ramljak. dosljedna te s vrlo dopadljivim Norveška predstava Priče s morskih lutkama i kostimima, koje potpisuje putovanja bila je, unatoč spomenutoj Aleksandra Zubova. jezičnoj barijeri, jedna od najboljih na S izuzetno lijepom pričom za djecu o ovogodišnjem MDF-u. NIE Theatre iz prijateljstvu ovce i vuka u predstavi Osla pred šibensku je publiku došao s Ovca za cijeli život, koju je po djelu pomorskim mitovima i mornarskim pjesmama, živopisnim pričama iz Maritgen Matter režirala Snježana Banović, u Šibenik je stiglo i Kazalište morskih dubina, putovanjima preko New International Encounter (NIE), Oslo, Norveška: Sjon, Priče s morskih pola svijeta i plovidbama oceanima... putovanja (HAV), red. Alex Byrne Mala scena iz Zagreba. Jesu li takva Redatelj Alex Byrne uspostavio je i prijateljstva i takve veze uopće dočarao onu tanku, maglovitu crtu moguće? Važniji je od odgovora između stvarnosti i mašte te epskim na to pitanje sav onaj lijepi nauk o potezima oslikao strašnu moć mora. pružanju ruke prijateljstva, koju je Redateljski, glumački, scenografski najmlađa publika primila kroz priču bila je to predstava koja nadahnjuje koju je krasila lijepa scenografija i šteta je što je prikazana samo pred (Robert Bratović), kostimi (Dženisa šibenskom dječjom publikom a ne i Pecotić) i koreografija (Ljiljana drugdje u Hrvatskoj. Gvozdenović) pa je Mala scena još Predstava Znaš li zviždati Johanna jednom pridonijela podizanju ukupne Kazališta Virovitica u Šibenik je dovela Kazalište Virovitica: Nick Wood, Znaš li zviždati, Johanna?, kvalitete šibenskoga festivala. I ne autora, poznatog pisca Nicka Wooda, red. Dražen Ferenčina samo Mala scena. Sve su domaće, a pa je direkcija MDF-a s njim dogovorila suradnju. Woodov tekst preveo i inozemne dramske predstave, bile je Jasen Boko, a predstavu režirao Dražen Ferenčina. Priča o dvojici vrlo kvalitetne, dok je lutkarska produkcija ponešto zaostajala i bila bez dječaka, od kojih jedan ima djeda a drugi djeda usvaja u obližnjem glavnog zgoditka, odnosno neke osobito uspjele predstave. No plesne su staračkom domu, odiše plemenitošću i toplinom, govori o potrebi da predstave, među kojima su bile i Tijelo Kazališta Trešnja i Doktor Ofboli se samoća i napuštenost premoste prijateljstvom, igrom, povjerenjem Makedonske opere i baleta iz Skopja, bile vrhunske.

48 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 4. Međunarodni festival cabareta i komedije Gumbekovi dani, Zagreb, 15. – 27. ožujka 2011. Vitalnost kabarea Specifičnost je ovogodišnjeg Festivala to da je većina predstava nastala prema tekstovima domaćih autora ili toliko adaptiranih i lokaliziranih stranih komada da su se doimali domaćima piše: Tomislav Kurelec Davora Svedružića u Bog žurim, nazovi ili Replika stoljeća Ivice Mijačike u režiji Zorana Mužića pa Vida Baloga i Adama Končića kao vrhunskih komičara u Lovačkom rogu Georgesa Feydeaua u režiji Dražena eđunarodni festival cabareta i komedije, koji u nazivu sadrži Ferenčine, a i čitavog brojnog ansambla Kerempuhove izvedbe Čuda nadimak pod kojim su svi znali najvećeg majstora kabaretskog u Poskokovoj Dragi Ante Tomića u režiji Krešimira Dolenčića, koja je izraza Mladena Crnobrnju – Gumbeka (1939-2000), četvrti pomalo neujednačen ali duhovit tekst vrtoglavim ritmom izvanredno Mje put održan u Histrionskom domu i pokazao je da ta specifična komičnih scena uspjela povezati u čvrstu i iznimno atraktivnu cjelinu rubna kazališna vrsta i danas ima i svoj suvremeni scenski oblik (sada jedne od najzabavnijih zagrebačkih predstava posljednjih godina. Ipak, uglavnom na sceni, a ne kao nekada u kavani), a i svoju publiku te posebno treba istaknuti dobitnicu nagrade za najbolju žensku ulogu, uspijeva zadržati vitalnost i opstati, iako granice između kabarea i Nelu Kocsis, koja je u Lovačkom rogu virtuozno odigrala ulogu naivke komedije nisu čvrsto određene. Bitna je specifičnost ovogodišnjeg obogativši i osuvremenivši svoj lik time što je neznanje protagonistice Festivala to da je većina predstava nastala prema tekstovima domaćih povezala s društvenim položajem žene. autora ili toliko adaptiranih i lokaliziranih stranih komada da su se doimali proizvodom isključivo našeg teatra. Najbliži čistoj kabaretskoj (iako vrlo moderno zamišljenoj) predstavi bio je gost iz Ljubljane Jure Ivanušič, ne samo dobitnik nagrade za Reprezentativni je primjer takvog duboko promišljenog, a istovremeno najbolju mušku ulogu nego s Markom Vezovišekom i autor Od tišine i zabavnog spoja komedije, satire i kabarea pobjednik festivala, Amateri do glazbe s podnaslovom Koncert Borivoja Radakovića u režiji Petra s anegdotom i klavirom, koja ide Večeka sa sjajnim ansamblom u „jednom satu od kamenog (Goran Grgić, Ranko Zidarić, doba do Rolling Stonesa“. Iz Petra Dugandžić, Vili Matula), tog ubrzanog, vrlo smiješnog u kojem bizarna tema snimanja pregleda povijesti glazbe, koji pornića u domaćoj produkciji s puno humora i bez ikakvog postaje efektna metafora naše strahopoštovanja precizno današnjice, u kojoj prevladava naznačuje njezine najvažnije duhovna pornografija proizvodeći događaje, Jure Ivanušič, kao i fizičku, što i nije njezina najgora jedini izvođač, iskazao se i manifestacija. Uz bok Amaterima kao izvanredan glumac i kao u samom je vrhu Festivala Preko vrhunski glazbenik, koji je, Trnja do Zvijezde, kako se naziva polazeći od nekih elemenata zagrebačka verzija dramaturginje kabarea, stvorio rijetko viđenu Pavlice Bajsić britanskog „komada Kazalište KNAP, Zagreb: Borivoj Radaković, Amateri, red. Petar Veček svečanost i kazališta i glazbe i s pjevanjem“ Midsummer Davida humora. Griega i Gordona McIntyrea. U režiji Tomislava Pavkovića i s izvanrednim Beogradska predstava Radi mi interpretacijama Nataše Janjić i svašta Miroslava Pavičevića u Ivana Glowatzkog, ostvareno je režiji Vladimira Lazića uspješno originalno tumačenje mijenjanja kombinira elemente kabarea i današnjih odnosa muškarca i žene u mjuzikla u stvaranju zabave za našoj sredini, koje od zabavne priče široku publiku, dok su Adem o seksu za jednu noć postupno vodi i Eva (režija Vlado Kerošević i prema znatno složenijoj situaciji Baisa Bakin) ukazali na to da u vješto kombinirajući ozbiljne teme Tuzli postoji Teatar Kabare, što s atraktivnim i zabavnim scenskim pokazuje da i u susjednim nam oblikovanjem. zemljama postoje nastojanja za oživljavanje kabarea, kojima u Uz spomenute, Festival je bio u znaku nas najveći poticaj daju upravo još mnogih izvanrednih glumačkih nezavisna produkcija, Ljubljana, Slovenija: Od tišine do glazbe (Od tišine do Gumbekovi dani. ostvarenja, poput Helene Minić i glasbe), autori Jure Ivanušić i Marko Vezovišek broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 49 festivali | 11. Međunarodni Naj, naj, naj festival, Zagreb, 26. travnja – 1. svibnja 2011. Neprocjenjivi dar Iako su nagrade otišle u domaća kazališta, međunarodni program nije razočarao, posebice japanska predstava Teru Teru u režiji Megumija Tomite te Ivica i Marica u režiji Roberta Waltla piše: Helena Braut No predstava koja je apsolutno osvojila žiri bila je Vještica Hillary ide u operu u režiji Ivana Lea Leme i izvedbi HNK-a Zagreb te je zato i dobila nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Zgodnu i poučnu pripovijest o vake godine na proljeće, na veliku radost djece, Gradsko kazalište operi ispričale su odlična Dora Lipovčan (nagrada za najbolju žensku Žar ptica priređuje Međunarodni Naj, naj, naj festival. Zahvaljujući ulogu) i šarmantna operna pjevačica Marija Kuhar-Šoša. Činjenica da umjetničkoj ravnateljici Festivala i izbornici inozemnog programa, je predstava producirana u središnjem nacionalnom kazalištu, koje SMariji Sekelez, festivalski je program besplatan i prema tomu neprocjenjiv se, nažalost, u načelu ne bavi teatrom za djecu, daje još veći značaj toj dar za djecu koja svoje slobodne dane provode u Zagrebu. Svake nagradi. godine ga posjeti oko 6000 djece, uvijek se traži ulaznica više i Festival Apsolutno je ugodno iznenadila predstava Veli Jože Gradskoga već tradicionalno odiše posebnim ugođajem punim dječjeg smijeha i kazališta Trešnja u režiji Zorana Mužića, koji je osvojio nagradu radosti. Ove je godine bio posvećen djeci Japana koja su stradala u velikoj za najbolju režiju. Nadalje, nagrada za najboljeg glumca Festivala katastrofi. Na Festivalu je bilo moguće vidjeti čak osamnaest predstava, pripala je Radovanu Ruždjaku, koji je sjajno tumačio ulogu od kojih je šesnaest (dvanaest domaćih i četiri inozemne) prikazano Kamaglenga Civette u toj istoj predstavi. u konkurenciji, dok su dvije prikazane izvan konkurencije. Inače, U okviru svog tematskog bavljenja Drugim i Drukčijim Zagrebačko rekord je oboren na jubilarnom 10. festivalu, kada je bilo 20 predstava. kazalište mladih produciralo je predstavu Ružno pače po Andersenovoj Kako Festival ne bi upao u rutinu te kako bi se pokušala dobiti bajci, koju je pitko dramatizirao mladi i vrlo uspješni dramatičar Ivor nepredvidljivost ocjenjivačkih odluka, peteročlani žiri više ne čine samo Martinić, a režirao Robert Waltl. Duhovita inačica slavnog predloška kazališni kritičari, što je bila praksa proteklih deset godina, već su im se donijela je umjetničkoj ekipi predstave i festivalske nagrade, i to Mitji prvi put pridružili i glumci, a u budućnosti će tu biti i dramaturzi, redatelji i Vrhovniku Smrekaru za najbolju glazbu te Nataliji Manojlović za

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Peter Lund, Vještica Hillary ide u operu, Art Community Organization (A.C.O.), Okinawa, Japan: Megumi Tomita, red. Ivan Leo Lemo Teru Teru, red. Megumi Tomita drugi kazalištarci. Također, svake će se godine mijenjati i domaći izbornici najbolju koreografiju. Kvalitetom se izdvojio i odličan autorski projekt pa će tako već sljedeće godine selektor biti kazališni kritičar Igor Ružić. Ana i Mia Anice Tomić i Jelene Kovačić Kazališta Mala scena iz Zagreba, Izbornica domaćeg programa 11. Naj, naj, naj festivala bila je koji se potresno bavi anoreksijom i bulimijom. Točne, prostudirane teatrologinja i profesorica na Filozofskom fakultetu Mira Muhoberac, uloge tumačile su Nika Mišković (nagrada za najbolja glumicu) i Mia koja je u oštroj konkurenciji izabrala 13 predstava. Festival je otvorila Biondić, koja je nagrađena za niz sporednih ženskih uloga. Nagrada za predstava Družba Pere Kvržice u režiji jednog od najdarovitijih hrvatskih najbolju sporednu mušku ulogu pripala je Ivici Lučiću za dirljivu ulogu staroga i onemoćalog Zeca u predstavi Ježeva kućica, koju je izvelo redatelja, podjednako uspješnog u kazalištu za djecu kao i za odrasle – Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka. Olivera Frljića – i izvedbi GK-a Žar ptica. Redatelj koji je već etabliran i u regiji osvojio je publiku spomenutoga teatra i scenskim projektom Iako su nagrade otišle u domaća kazališta, međunarodni program nije Strah u Ulici lipa, a to je nastavio i s inscenacijom poznatog romana za razočarao, posebice japanska predstava Teru teru u režiji Megumija djecu Mate Lovraka. Dinamika izvedbe i glumačka vještina donijela je Tomite te, u estetskom smislu, Ivica i Marica u režiji Roberta Waltla nastala u koprodukciji mariborskog SNG-a i Mini teatra iz Ljubljane. predstavi nagradu za najbolju zajedničku igru.

50 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 9. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 9. – 27. rujna 2011. Festival ispunjenih želja I dok su ostali festivali u regiji punili program s manjim scenskim projektima, FSK koncentrirao se na pet velikih kazališnih predstava kakve publika definitivno nema prigodu vidjeti u okviru bilo kojeg drugog hrvatskog festivala piše: Helena Braut reinterpertacijom mita o Prometeju, heroju koji je, narugavši se ljutim bogovima, donio ljudima vatru. Redatelj, koreograf i scenograf svjetske ecesija je pogodila i Festival svjetskog kazališta: proračunska reputacije te autor teksta, Jan Fabre, u Zagrebu je stari gost, apsolutni sredstva namijenjena toj manifestaciji već su prošle godine prijatelj Festivala, koji je već pokazao radove ostvarene u suradnji sa smanjena, a negativan trend se, nažalost, nastavio i ove. Tako je svojom partnericom i muzom Ivanom Jozić: Anđeo smrti i Another Rdeveto izdanje Festivala na pozornicama Zagrebačkog kazališta mladih, Sleepy Dusty Delta Day. Hrvatskog narodnog kazališta i u GDK-a Gavella iznjedrilo samo pet Posebna je vrijednost FSK-a dovođenje novih redatelja i poetika pa je predstava, i to uz svesrdnu pomoć Austrijskog kulturnog foruma tako prvi put u Hrvatskoj gostovao nizozemski redatelj Ivo van Hove, i Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske. Umjetnička ravnateljica nezaobilazna umjetnička osobnost europskog novog teatra, i to s Festivala, Dubravka Vrgoč – drugi dio ravnateljskog tandema čini predstavom Premijera u izvedbi Toneelgroep iz Amsterdama. redatelj i dramaturg Ivica Buljan – ustvrdila je u jednom razgovoru za novine, recimo to parafrazirano – manje je više. I dok su ostali festivali U raskošnoj produkciji, uz upotrebu videa, redatelj je, krenuvši od u regiji punili program s manjim scenskim projektima, duodramama i scenarija istoimenog filma Johna Cassavetesa, prikazao nemilosrdnost jeftinijim monodramama, FSK koncentrirao se – slijedeći svoju staru glumačkog života. U središtu je pozornosti glumica srednjih godina politiku predstavljanja jakih autorskih imena, majstora i njihovih koja se sve više boji svoga starenja i mogućnosti da bude zaboravljena. učenika – na pet velikih kazališnih predstava kakve publika definitivno U predstavi je briljirala glumica Elsie de Brauw upravo maestralno nema prigodu vidjeti u okviru bilo kojeg drugog hrvatskog festivala. tumačeći Myrtle. To se u prvom redu odnosi na Osobita poslastica stigla je iz velike i skupe produkcije, drastične bečkog Burghteatra, a riječ je i šokantne obrade klasičnih predstavi Dorian Gray u režiji nove predložaka, vrlo osobne umjetničke nade njemačkog kazališta, Bastiana poetike, originalna dramaturška Krafta. Uz pomoć niza monitora rješenja, suvremene teme koje redatelj je i dramaturški razbio nas se tiču sada i ovdje. Odnosno, poznati predložak Oscara Wildea i u prvom redu na berlinskoga viktorijanski roman o zadržavanju redatelja Thomasa Ostermeiera, mladosti pretvorio u analizu koji je, gostujući treći put u o starenju duše i tijela, ali i o Zagrebu (pokazao je svoje viđenje društvenim odnosima i običajima Ibsenove Nore i Shakespeareova zaokupljenima potrebom za Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, Njemačka: William Shakespeare, Othello, diktatom tjelesnog izgleda. Hamleta), pokazao radikalnu, red. Thomas Ostermeier drukčiju, niti jednom inhibicijom Svojevrsni pozitivni šok bila je ograničenu interpretaciju i predstava Gardenija belgijskog Shakespeareova Othella. Glavni je koreografa i redatelja Alaina pomak koji je Ostermeier slijedio Platela i Franka van Laecka, koja u svom uprizorenju fokusiranje je progovorila o barcelonskom na psihološki složeni odnos kabareu koji je doživio svoju Othella i Jaga, kao i nešto drukčije posljednju izvedbu. Ostarjele postavljanje lika Desdemone, dok zvijezde i transvestiti oprostili su je cijela predstava upakirana u se s kazalištem imitirajući Marlene poetiku performansa i fizičkog Dietrich, Dalidu, Lizu Minelli. teatra, a u estetkom smislu često je Nastala u produkciji Les Ballets C podsjećala na atraktivan videospot. de la B iz Ghenta 2010. godine, ta Na Festival je ponovno došao i predstava nezaustavljivo putuje po renomirani flamanski umjetnik svijetu. Ukratko, i ove je godine Jan Fabre s predstavom FSK ispunio kazališne želje i Prometej, krajolik II, čudesnom Burgtheater, Beč, Austrija: Oscar Wilde, Dorian Gray, red. Bastian Kraft potvrdio očekivanja. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 51 festivali | 26. Gavelline večeri, Zagreb, 30. rujna – 7. listopada 2011. Frljićev scenski dragulj U predstavi Mrzim istinu pisca i redatelja Olivera Frljića virtuozno se miješaju razotkrivanje autobiografije i scenske iluzije, dubine individualizma i pritisak prijelomnih društvenih i ratnih zbivanja piše: Tomislav Kurelec Krležina teksta. Pokazalo se tako da čitanja našeg velikana koja donose autori iz drugih sredina mogu biti zanimljiva i inspirativna, a i da ta Krležina drama funkcionira i onda kada se izmjesti iz vremena u kojem iz su godina Gavelline večeri, bez obzira na različitost ukusa se zbiva radnja teksta. Međutim, taj pomak ipak ne donosi neke veće izbornika i načina odabira predstava, najznačajniji festival za nove vrijednosti pa se čini da je više zanimljivih novih zamisli bilo u sagledavanje dometa hrvatskoga glumišta, a često i mjesto na Ledi osječkog HNK-a, u kojoj je redatelj Ivan Leo Lemo snažno naglasio Nkome se, zahvaljujući uglavnom vrlo dobro odabranim gostovanjima, element karnevalske igre. No ta predstava nije pružila onaj doživljaj o može bar naslutiti kakvi su ti dometi kada se usporede s drugim kojem se govorilo nakon njezine premijere, vjerojatno zato jer je to bila (ponajprije susjednim) nacionalnim produkcijama. Zbog krize i manjka prva, još neuigrana izvedba nakon ljetne pauze, a kako se sličan dojam sredstava ovogodišnji nacionalni program bio je sveden na tek nešto mogao steći i nakon riječkog Života lude Ryunosukea Akutagawe u iznad polovice uobičajenoga broja predstava, dok se gostovanje svelo režiji Gruzijca Davida Doiashvilija, nameće se pitanje je li pomicanje na jednu izvedbu iz Beograda. U tim okvirima ovogodišnjem izborniku Gavellinih večeri u raniji termin sretna odluka, jer bi u uobičajenom, Tomislavu Zajecu nedvojbeno nije bilo lako napraviti reprezentativan nekoliko tjedana kasnijem terminu predstave vjerojatno bile uigranije i i smislen program, iako se odlučio predstaviti najbolje, a istodobno i međusobno najrazličitije predstave, kako bi tako potvrdio raznolikost recentnoga trenutka hrvatskoga kazališta, u kojemu se pojavljuju zanimljive predstave potpuno različitih svjetonazora i stilova, nastale ne samo u Zagrebu nego i u drugim kazališnim centrima. Jedina uporišna točka na koju se mogao djelomice osloniti bila je trideseta godišnjica smrti Miroslava Krleže pa je tako svečano zatvaranje Festivala izvedbom Gospode Glembajevih beogradskog Ateljea 212 u režiji Jagoša Markovića bio potpuno opravdan izbor jedinog gostovanja kako zbog izvedbe hrvatskoga klasika tako i zbog iznimnog zanimanja gledatelja, koji bi (da su mogli) dupkom ispunili gledalište bar nekoliko puta. Ipak, čini se da su zagrebačke reakcije na tu nedvojbeno zanimljivu i vrlo dobru predstavu bile nešto manje euforično pozitivne od odjeka njezine beogradske premijere pa se usporedbe s također (ali ipak u nešto manjoj mjeri) pozitivno ocijenjenom predstavom istog komada zagrebačkog HNK-a u režiji Slovenca Vita Taufera nisu kretale toliko Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Elvis Bošnjak, Nosi nas rijeka, red. prema eventualnim razlikama u vrijednostima nego u interpretaciji Krešimir Dolenčić

tako pokazivale svoje prave domete. Upravo kao kontrast takvim predstavama posebno se istakla uigranost vrsnog Gavellina ansambla u preciznoj Dolenčićevoj režiji Nosi nas rijeka, regionalno obojene suvremene realistične drame Elvisa Bošnjaka. Ipak, snažnije su gledatelja uzdrmale naglašenije modernistička interpretacija Gogoljeva Revizora u režiji još jednog Slovenca, Jerneja Lorencija, a pogotovo buka i bijes Ferčecove adaptacije Euripidova Kiklopa redatelja Ivice Buljana. Međutim, nasuprot tim predstavama, koje su publiku zasipale šokovima stilskih prenaglašenosti, mnogo suzdržanija, ali znatno dublja i kompleksnija predstava, Mrzim istinu pisca i redatelja Olivera Frljića, u kojoj se virtuozno miješaju razotkrivanje autobiografije i scenske iluzije, dubine individualizma i pritisak prijelomnih društvenih i ratnih zbivanja, ostavila je najdublji dojam i najveću slojevitost značenja u pravom scenskom dragulju te tako potpuno zasluženo pobijedila na ovom, unatoč problemima, Teatar &TD, Zagreb: Oliver Frljić, Mrzim istinu, red. Oliver Frljić značajnom Festivalu.

52 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 44. Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF, Zagreb, 5. – 11. rujna 2011. Tanak program Publika je ove godine vidjela tek jedan lutkarski biser, Palčicu Starog kazališta Karola Spišaka iz slovačke Nitre. Stopljenost lutkara s ručnim lutkama omogućila je nevjerojatno sugestivan, topao i zavodljiv scenski život predstave

osljednjih godina PIF prolazi kroz kreativnu i organi- Putovanjima je Elise Vigneron povela gledatelje na životni zacijsku krizu, što je kulminiralo na ovogodišnjem 44. put kroz mansije. U predstavi su se pojavili razni oblici izdanju u nizu nelogičnosti, poput pomicanja termina lutke, od razigrane i nespretne animacije nogama preko PFestivala i dva otvaranja, te u brojnim tehničkim problemi- ograničenijeg, ali kontroliranijeg pokreta male ručne lutke ma i otkazivanjima predstava, rezultat čega je bio nikad lošiji do krute drvene ploče, čiji je jedini mogući pokret – pad. program. Tu fizičku degradaciju, kao simbol starenja, zaokružilo je Publika je ove godine vidjela tek jedan lutkarski biser,Palčicu simbolično drvo života uz rezime oblikovan u suzama. Starog kazališta Karola Spišaka iz slovačke Nitre. Redatelj Ivan Martinka te Lucia Korená, Katarína Petrusová i Ponajveće razočaranje PIF-a bio je James Blond poznatog Rudo Kratochvil preciznim i mekim pokretima animirali češkog Kazališta Alfa iz Plzeňa, produkcijski vrlo zahtjevan su Andersenove junake, ali i cijeli prostor, oživljavajući piše: i ušminkan, no neuspio pokušaj stvaranja parodije na kulise, lišće i drveće, elegantno ih pretačući u životinjski Igor Tretinjak slavnog tajnog agenta, ispunjen dijalozima čija je statičnost svijet. Stopljenost lutkara s ručnim lutkama omogućila je gotovo u potpunosti progutala lutkarski sloj. nevjerojatno sugestivan, topao i zavodljiv scenski život Što se tiče hrvatskoga lutkarstva, ZKL se predstave. Drukčiji put osvajanja predstavio redateljski vrlo korektnom gledatelja odabralo je Kazalište lutaka (Zvonko Festini), no lutkarski i Ljubljana s kreativnom, duhovitom izvedbeno neuvjerljivom Pričom o i razigranom predstavom Četiri konju, GKL Rijeka predstavom o bremenska svirača u režiji Matije slavnom dječaku-letaču Petar Pan Solcea. Naslovni su likovi svirači u zgubidan u režiji Zlatka Svibena, a starom verglu u koji uvode publiku te pred njom iz uporabnih predmeta GKL Split predstavom o sreći, Bajka grade priču i junake, usput provodeći o raspjevanom stablu u režiji Slavča duhovitu dvostruku animaciju – Malenova. U program je u posljednji lutaka i zvuka koji iz onomatopeje čas uvrštena predstava Blago Tvornice prelazi u suzvučje i pjesmu. U gornji lutaka, poetičan susret kazališta sjena i dom ovogodišnjeg PIF-a smještamo i glume kroz susret dušice i soboslikara. Državno lutkarsko kazalište iz Vidina s I ove godine na PIF-u su se uspješno bajkom Ribar i zlatna ribica izvedenom predstavili friško diplomirani osječki u tehnici crnog teatra, u kojoj su nešto lutkari. Katarina Arbanas i Giulio ekspresivnijom animacijom suočili Staré divadlo Karola Spišáka, Nitra, Slovačka: Hans Christian Andersen, Settimo u Maloj sireni prostor igre vrlo ribarovu otužnu stvarnost s razigranim Palčica (Palculienka), red. Ivan Martinka su zgodno smjestili u akvarij, a potonji trenucima u društvu zlatne ribice. se s Peđom Tonkovićem predstavio i U isključivo sadržajnom kontekstu predstavom Najbolji prijatelj. Postolar lutka je upotrijebljena u predstavama i vrag Ivana Čačića bio je dramaturški In Retrospect Kazališta La MaMa i režijski vrlo promišljen, dok su i u predstavi izvedenoj sklopu Grumbelijeve kronike Siniše Novkovića Talentoskopa, Putovanja francuskog bile izuzetno zabavne. Svi diplomanti Kazališta Entrouvert iz Apta. Njujorški predstavili su se uvjerljivom animacijom lutkari bili su loš izbor za službeno te izvedbenom svestranošću. otvaranje PIF-a, posebice jer su lutke Zaključno, pred organizatorima je PIF-a u predstavi bile statisti zadržani tek puno posla: morat će doći do korjenitih na sadržajnom sloju. U izvedbenom promjena žele li isplivati iz kala u aspektu one su bile mrtvi materijali koji Festival tone i vratiti se na staze koji su uglavnom letjeli zrakom, skakali Hans Christian Andersen, Mala sirena, red. Katarina Arbanas i Giulio nekadašnje slave. i vukli se po podu, poprilično smetajući Settimo (završni ispit Katarine Arbanas na Umjetničkoj akademiji u oku zaljubljenom u čaroliju lutke. U Osijeku) broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 53 festivali | 16. Revija lutkarskih kazališta, Rijeka, 3. – 11. studenoga 2011. Pomak prema stvarnosti Izgleda da se događa sitan ali bitan pomak prema kazalištu za djecu koje proizlazi iz stvarnosti, a pri tome može biti riječi o reinterpretaciji poznate bajke s ironijskim odmakom ili o novoj priči što je pričaju uglavnom mladi autori piše: Tatjana Sandalj u Varaždinu i Kazališne družine Pinklec iz Čakovca. Glavni su junaci djeca iz doma za napuštenu djecu, a tema stvarna da stvarnija ne može biti, i potisnuta na marginu margine kolektivne socijalne svijesti i potrazi za čudovištima i Mala djeca, veliki ljudi našli su Malog savjesti. Često govorimo o senzibiliziranju javnosti, znači odraslih, dinosaura, koji je s Pinokijem i Snjeguljicom palio Kresivo da bi ali i onih koji će tek odrasti, na probleme raznih socijalno ugroženih se zagrijali Dječak Ivek i pas Cvilek. I sve to dok su Ivica i Marica Upričali Bajku o raspjevanom stablu, vuk tražio Ovcu za cijeli život, a skupina. Redateljica Anica Tomić, dramaturginja Jelena Kovačić i Trnoružica navlačila Sablasni šešir. Mami nije preostalo ništa drugo peteročlana glumačka ekipa pokazali su kako se to može činiti već od nego da postane zmaj. najranije dobi, duhovito, razigrano i s pravom mjerom svih emocija. Sve navedeno dogodilo se u programu 16. Revije lutkarskih kazališta Kad smo već kod tema o kojima se ne govori, zaključit ćemo u Rijeci, u samo devet dana, u dva riječka kazališna prostora, za oko predstavom s kojom je 16. Revija u Rijeci počela – Oni koje nosim sa šest i pol tisuća posjetitelja. Recesiji unatoč, organizatori iz Gradskog sobom. Compagnie du coin qui tourne iz Strasbourga, nakon niza kazališta lutaka Rijeka zadržali su opseg programa, a i publike je bilo rehabilitacijskih radionica s imigrantima, napravila je predstavu podjednako kao ranijih godina. Ističemo to jer se cijela priča organizira posvećenu svim emigrantima ovoga svijeta. Tijekom pedesetak minuta, sa skromnih 190 tisuća proračunskih kuna (170 je tisuća od Grada bez riječi, pričaju priču o ocu koji bježi preko mora da bi počeo život ispočetka u nepoznatom i najvećim dijelom neprijateljskom okruženju. Rigidnost aktualne francuske politike prema imigrantima prepoznajemo u satu koji ubrzano prikazuje dugo čekanje na dokumente i predimenzioniranom pečatu koji mu napokon odobrava ulazak u zemlju. Priča je izuzetno stvarna, izuzetno tužna, ali ispričana s puno humora, a istaknut ću scenski citat Chaplinovih Modernih vremena, u kojem junak ne zateže vijke nego u beskraj slaže – hamburgere.

Dječja i lutkarska scena HNK-a u Varaždinu i Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Đuro Vilović / Jelena Kovačić, Dječak Ivek i pas Cvilek, red. Anica Tomić

Rijeke) pa je prihod od ulaznica bitna stavka u budžetu manifestacije. Kako novca nema puno, tako su i inozemna ansambla bila samo tri, a deset ansambala stiglo je iz svih krajeva Hrvatske i pokazalo, s obzirom na to da je lutkarskih i igranih predstava bilo podjednako, presjek svega Cie du Coin Qui Tourne, Strasbourg, Francuska, Oni koje nosim sa sobom što se u hrvatskom kazalištu za djecu događa. (Ce(ux) que j’emporte avec moi), red. Michel Prica A izgleda da se događa sitan ali bitan pomak prema kazalištu za djecu U okviru 16. Revije lutkarskih kazališta u Rijeci održan je poduži koje proizlazi iz stvarnosti: pritom može biti riječi o reinterpretaciji okrugli stol na temu Kuda ide hrvatsko lutkarstvo? Pokazalo se da bitnih poznate bajke s ironijskim odmakom ili o novoj priči što je pričaju odgovora nema, a osnovno pitanje otvara niz potpitanja. Jedno je od uglavnom mladi autori. Pamtit ćemo Malu djecu, velike ljude Dječjeg važnijih: kako omogućiti mladim glumcima-lutkarima koji završavaju kazališta Dubrava iz Zagreba i razmišljati o tome kako bi mogla Umjetničku akademiju u Osijeku ozbiljne angažmane u ansamblima, izgledati nastava iz povijesti koja nikome ne bi bila dosadna. Ali prije kada gradska lutkarska kazališta ne mogu otvoriti niti jedno novo svega predstavu Dječak Ivek i pas Cvilek Dječje i lutkarske scene HNK-a radno mjesto? Ali tu već prestaje kazalište i počinje kulturna politika.

54 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. festivali | 58. Festival igranog filma u Puli, 9. – 23. srpnja 2011. Slatke muke Uvjerljivo predstavivši nas same, takve kakvi jesmo u svoj svojoj običnosti i svakodnevnosti, svoje su prve Zlatne Arene osvojili Mirela Brekalo Popović i Draško Zidar

a 58. Festivalu igranog filma u Puli prikazan je, kako o jednopopodnevnom okupljanju šire, moguće tipične se razgovorno kaže, mali milijun filmova. Točnije, hrvatske obitelji, u vikendici u prirodi, osmišljena je i stotinu i sedamdeset šest. Uz središnji i nedvojbeno izvedena kao obična, životno uvjerljiva zgoda gotovo Nnajzanimljiviji natjecateljski program nacionalnog filma, u banalno realistična u svojoj trivijalnosti, u čijim će se kojemu je sudjelovalo deset hrvatskih ostvarenja, posjetitelj likovima i situacijama mnogi gledatelji bez teškoća Festivala imao je prigodu, štoviše poteškoću tzv. slatkih prepoznati. Spomenuta trivijalnost i banalnost ne odnose muka, birati u obilnoj ponudi filmova svih duljina i rodova, se, dakako, na rezultate nego na vrstu svakodnevice koju od svježih međunarodnih uspješnica inozemnih redatelja je autor namjerio umjetnički obraditi. U skladu s time, u do hrvatskog kratkog filma, mahom iz radionica studenata stilu glume bez glume kreirana su i glumačka ostvarenja čiji filmske režije, razvrstanih u Nacionalni program – sekciju piše: je glavni cilj bio dočarati najobičnije i najprepoznatljivije manjinskih koprodukcija, međunarodne programe Janko Heidl osobe iz naše blizine, posve nevažne likove kao što su, kako Europolis i Meridijani, program Puladok (dokumentarni bi se moglo opisati, stric po tetki, susjed iz zgrade ili lice filmovi), Program hrvatskog kratkog igranog filma, iz dućana, a čija se važnost i zanimljivost sastoji upravo u retrospektivu Jamesa Ivoryja (koji je bio i glavni inozemni tomu da su stvarni, obični ljudi, koji, kako znaju i umiju, gost Festivala) i program za djecu Pulica. Ukratko, nije teško ustvrditi žive svoje obične živote. U tim se nezapaženim ljudima i životima da samo popratni program Pule količinom, kakvoćom i raznovrsnošću nalazi obilje psihološki i dramski podatnoga štofa, samo je potrebno pokriva veće područje no što to u svojim glavnim programima čine posvetiti im pažnju i njima se pozabaviti. Uvjerljivo predstavivši nas ostali najveći i najglasovitiji filmski festivali u Hrvatskoj. Prije nego što same, takve kakvi jesmo u svoj svojoj običnosti i svakodnevnosti, se osvrnemo na dobitnike nagrada za najbolja glumačka ostvarenja, svoje su prve Zlatne Arene, za glavnu žensku i za glavnu mušku ulogu, spomenimo još kako je festivalskim projekcijama na pulskim osvojili malne kino-debitanti srednje dobi, Mirela Brekalo Popović, lokacijama prisustvovalo čak 73 610 gledatelja! kojoj je ovo prva velika/glavna uloga u cjelovečernjem kino-filmu, i Draško Zidar, često epizodist, no kojemu je ovo tek druga veća uloga u A sada – glumci. Tri od četiri Zlatne Arene za glumu ocjenjivački je cjelovečernjem kino-filmu (prva bijaše u također Radićevu Holdingu). sud Nacionalnog programa – činili su ga filmski kritičar i redatelj Za iznimno zabavan, nenametljivo komično izgrađen lik djeda svoju je Živorad Tomić, scenograf i redatelj Vladimir Tadej, glumica Nataša prvu Zlatnu Arenu osvojio veteran Boris Buzančić. Janjić, redatelj Goran Dević i ravnatelj filmske fotografije Stanko Herceg – dodijelio tumačima uloga u najnagrađenijem (Velika zlatna I naposljetku, Zlatna Arena za sporednu žensku ulogu dodijeljena je Arena za najbolji film te još pet Zlatnih Arena i Oktavijan Društva Ivi Mihalić za slojevit i upečatljiv portret jedne od dviju sestara koje hrvatskih filmskih kritičara) i jednom od i neslužbeno najhvaljenijih tijekom kratkog posjeta otuđenom ocu doživljavaju ozbiljna psihička filmova 58. Pule, humornoj drami Kotlovina Tomislava Radića. previranja u iznimnoj, fino stiliziranoj drami Ćaća Dalibora Matanića. Naizgled jednostavna obiteljska priča, svojevrsna ansambl-drama

Mirela Brekalo Popović, Kotlovina Draško Zidar, Kotlovina Iva Mihalić, Ćaća Boris Buzančić, Kotlovina broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 55 festivali | 20. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 4. – 9. travnja 2011. Stvaralačka simbioza Iva Mihalić glumica je začudnih transformacijskih mogućnosti koja se, gotovo bez ikakvih maskersko-kostimografskih pomagala, u svakom filmu doima gotovo drugom osobom te je na prvi pogled uistinu teško prepoznati da je riječ o istom biću piše: Janko Heidl DHF-u smo je gledali u tri odlične interpretacije – u Bitchvilleu Ivana Livakovića, Ustaj, Miro! Petra Oreškovića i Zimici Hane Jušić) doima ako je uvide u djelo mladih snaga svih profila hrvatskog filma gotovo drugom osobom te je na prvi pogled uistinu teško prepoznati da moguće steći u više prigoda, Dani hrvatskog filma, kroz izbornički je riječ o istom biću. Vrsnost njezina glumačkoga izraza prepoznata je i filter provučena smotra svega što se u nas snimilo u posljednjih nagrađena nešto kasnije, na Festivalu igranog filma u Puli. Idvanaest mjeseci, a koja je i ove godine održana u zagrebačkom Studentskom centru i obilježila dvadesetu obljetnicu postojanja, po Kao zanimljiviji trend, ako se to tako može okarakterizirati, mogla bi se prirodi su stvari događaj na kojem se takav pregled čini najpotpunijim. istaknuti činjenica da su u dva filma – malen, ali nipošto zanemariv broj u odnosu na ukupnu količinu konkurentskih naslova – kao suscenaristi Između ostaloga, dakako, DHF nude i uvid u pretežno mlade glumačke potpisani i tumači glavnih uloga. To sugerira da su ostvarenja Imaš ti snage, često studente glume, koji vlastite mogućnosti i sposobnosti neku priču? Daria Juričana s Ivanom Krizmanić i Bojanom Navojcem snalaženja pred kamerom iskušavaju u radovima svojih kolega. Kako je kao protagonistima te Noć za dvoje Filipa Mojzeša s Ivanom Roščić i na polju kratkoga filma, najčešće djela (naj)mlađih autorskih generacija, Goranom Bogdanom dobrim dijelom izgrađena u tijesnoj stvaralačkoj u posljednjih nekoliko godina osobito zamjetna visoka razina kakvoće, simbiozi onih ispred i onih iza kamere. Glumcima je, dakle, ukazano zrelosti i izvedbene spretnosti u svim odsječcima, tako su, logično, u bitno veće povjerenje od uobičajenoga, odnosno u samom im je startu njima visokovrijedne i glumačke izvedbe koje se ne doimaju kao djela omogućeno da pronađu optimalnu točku sljubljivanja lika i svoje onih koji tek uče nego često kao djela onih koji znaju. glumačke osobnosti. Rezultat je toga kvaliteta i osobiti šarm. Igrani je program 20. DHF-a ponudio sedamnaest filmova – gotovo Na DHF-u se dodjeljuje samo jedna glumačka nagrada. Prosudbeno dvostruko manje u odnosu na prošlogodišnjih tridesetišest – a jedna je od tijelo, koje su činili urednica t-portala i filmska novinarka Alemka

Velika nagrada za najbolji film DHF-a Zimica, red. Hana Jušić (Grand Prix): I onda vidim Tanju, red. Juraj Lerotić Lisinski, filmski redatelj i snimatelj posljedica sažimanja da u njemu nije Radislav Jovanov Gonzo te bilo toliko glumaca kao prethodne književnik, novinar i scenarist godine, osobito ne onih čije bismo Ante Tomić, najboljom je interpretacije pratili u više filmova. opravdano proglasilo srbijansku glumicu Marinu Vodeničar za Jedino Talijino dijete koje smo složenu, nenametljivo i neodoljivo ove godine imali prigodu vidjeti šarmantnu ulogu u filmu Pametnice u više filmova bila je Iva Mihalić, Hane Jušić i Sonje Tarokić, nastalom glumica začudnih transformacijskih pod produkcijskim okriljem mogućnosti koja se, gotovo bez bosanskohercegovačkog Talent ikakvih maskersko-kostimografskih Campusa Sarajevo film festivala. pomagala, u svakom filmu (na Pametnice, red. Hana Jušić i Sonja Tarokić

56 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. 18. Festival glumca | Riječ izbornice Zrinke Cvitešić Od Glumice Glumcima Jedini kriterij koji me od početka do kraja zanimao bio je prisutnost Glumca na sceni. Sretna sam, jer su hrvatska kazališta diljem Hrvatske pokazala kako imaju Glumce među svim generacijama

imala čast i priliku vidjeti i osjetiti ono čemu i sama težim i što tražim u svom Glumačkom pozivu: Osjećaj za istinu, instinkte, razumijevanje ljudske stvarnosti, prošlosti i sadašnjosti... I ono najvažnije – sposobnost Glumca da sve to donese na scenu i na sceni čini samo jedno – BUDE. Zahvaljujem se HDDU-u na ukazanoj časti i povjerenju i nadam se da će sljedeće godine biti više sredstava pa i više predstava koje će se moći uvrstiti u Festival. Ispričavam se svim kolegama koji su željeli ili mislili da su trebali biti dio ovogodišnjeg Festivala Glumca. A kolegama Glumcima: Siniši Popoviću, ansamblu predstave Tartuffe, Glumicama Zdenka Buljan, dopredsjednica Festivalskog odbora, Zlatko Vitez, domaćin Festivala, Zrinka Cvitešić, izbornica Festivala, Mira Perić-Kraljik i Vera Zima, članice ocjenjivačkog suda , na otvaranju Festivala predstave Ana i Mia, Reneu Medvešeku, Nataši Janjić, Glumcima predstave Nitko, Poštovani kolege i štovatelji hrvatske kazališne Sretna sam jer su hrvatska kazališta diljem nitko, ali nitko nikad nije tako igrao Fausta, umjetnosti, Hrvatske pokazala kako imaju Glumce u ansamblu predstave Breza, Jagodi Kralj svim navedenim primjerima. Među svim riječ Glumac u ovom će mom skromnom Novak, Adamu Končiću, ansamblu predstave generacijama. Ne želim navoditi koje sam selektorskom objašnjenju uvijek pisati velikim 39 stepenica, ansamblu predstave Amateri, predstave odabrala po kojem od navedenih slovom. I to neće biti štamparska greška. Glumicama predstave Sluškinje, Dušanu primjera. Jer nisam birala predstave, nego Jer kazališna predstava može postojati bez Bućanu, Hrvoju Kečkešu, Vedranu Mlikoti Glumce. A kazališna publika u Hrvatskoj režisera, bez kostima, bez scenografije, bez i Mireli Brekalo Popović, na besplatnim ionako je više nego sposobna te stvari otkriti glazbe, bez svjetala. Ono bez čega je nema je lekcijama i uzbuđenjima koje su mi dali, sama. Pa to ostavljam njoj. Glumac. Jer, mišljenja sam kako se Glumcem veliko Hvala! postaje. Iz dana u dan. I kako se nitko ne Ono što želim to je, bez posebnog reda, ispisati rađa kao Glumac. I najveće jer – jer iznimno imena Glumaca i ansambala kroz koje sam Od Glumice Glumcima, cijenim hrvatske Glumce. Glumce nikada Zrinka Cvitešić nisam dijelila na dobre i loše. Samo na Glumce, odnosno one koji su to postali i one koji to još nisu postali. Možda nikada niti neće... Posljednjih godinu dana zbog poslovnih obaveza izbivala sam iz hrvatskih kazališta, iz svih osim iz svog matičnog. Uslijed toga stvorio mi se određeni odmak i oblikovala objektivnost pa mi je bilo lakše stvoriti kriterije za odabir predstava, kriterije koji neće biti tipično hrvatski. Koji su, znamo. Jedini kriterij koji me od početka do kraja zanimao bio je prisutnost Glumca na sceni. Prisutnost Glumca nasuprot Glumca, Glumca bez režisera, Glumca u lošoj predstavi, Glumca u odličnoj predstavi, Glumca samog na sceni ili pak u najrjeđoj varijanti – čitavog ansambla Zrinka Cvitešić i Zlatko Vitez, izbornica i domaćin Festivala, u vožnji Županjom Glumaca! broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 57 18. Festival glumca, Županja, Ilok, Vinkovci, Vukovar, 14. – 23. svibnja 2011. Kad glumci drže ključeve grada Osamnaesti Festival glumca još je jednom potvrdio prijateljstvo glumaca i njihove publike u Vukovarsko-srijemskoj županiji, prijateljstvo koje je već postalo tradicija

Domaćin Festivala Zlatko Vitez, gradonačelnik Županje Davor Milićević i voditeljica programa otvaranja, glumica Tatjana Bertok-Zupković ri zaprege koje su obišle središte Županje zaustavljajući se na Dosad najmlađa festivalska izbornica, Zrinka Cvitešić, naglasila je kako frekventnijim mjestima kako bi dobošar mogao podsjetiti je među šezdesetak prijavljenih birala predstave u kojima joj se činilo da Županjce da upravo te večeri u njihovu gradu počinje osamnaesti se glumac jako dobro igra, sam sa sobom, s kolegama, predstavom i(li) TFestival glumca bile su vrlo lijep uvod u svečanost otvaranja, koja je publikom. U deset festivalskih dana posjetitelji su mogli vidjeti njezin nedugo potom slijedila u dvorani Mladost. Uoči same svečanosti, u izbor od dvadeset predstava. Joško Ševo, obraćajući se prisutnima kao predvorju dvorane otvorena je izložba fotografija Glumački parovi predstavnik HDDU-a i član Festivalskog odbora, uz ostalo je rekao: na Festivalu glumca vinkovačkog fotoreportera i fotografskog „Povijest Festivala je dramatična, a sve što se rađa u mukama mora kroničara Festivala glumca Dražena Bote. Punoljetno izdanje jedinog izrasti u nešto veliko i snažno.“ Svojim osamnaestim izdanjem Festival hrvatskog kazališnog festivala u čijem je središtu glumac održano je u je to još jednom potvrdio. Vinkovcima, Vukovaru, Iloku i Županji. Svečanost otvaranja, koju je Župan Vukovarsko-srijemske županije, Božo Galić, zaželio je glumcima vodila dugogodišnja domaćica te ceremonije, glumica Tatjana Bertok- ugodan boravak u toj županiji rekavši kako se u tom dijelu lijepe naše Zupković, zahvaljujući kratkim i sadržajnim govorima govornika i voli gluma i publika prepoznaje kvaliteta glumačkog rada te da iz simpatičnim dosjetkama Zlatka Viteza, protekla je u jednom dahu. njega potječe velik broj glumaca. Festival je tijekom proteklih godina Na otvaranju je posebno naglašeno da unatoč recesiji nije okrznuta kontinuirano rastao i razvijao se te je Galić naglasio da je siguran umjetnička veličina Festivala te da su glumac i njegovo stvaralaštvo nit kako će tako biti i u budućnosti. Ministar kulture, Jasen Mesić, obećao koja određuje njegovu posebnost i prestiž u obilju kazališnih festivala je dalju potporu Ministarstva Festivalu, ali i kazališnoj djelatnosti u u Hrvatskoj. Davor Miličević, gradonačelnik Županje, ovogodišnjeg Vukovarsko-srijemskoj županiji. „Festival glumca“, rekao je Mesić, „u grada domaćina, poželio je dobrodošlicu glumcima i svim gostima sebi nosi duh kulture i otpora koji je hrvatski narod karakterizirao kroz te na deset dana ključeve grada prepustio domaćinu Festivala, Zlatku brojna stoljeća.“ Vitezu, kojemu je osamnaesto izdanje Festivala bio dobar povod za Nakon ceremonije otvaranja vlast su preuzeli – glumci. A ono što su kratak pogled unatrag i podsjećanje na prve Festivale, održavane oni pokazali idućih dana uz tisuće je posjetitelja pozorno gledao i u Vinkovcima i Županji, dok je u Županji još bila na snazi opća ocjenjivački sud, koji su činili Mira Perić-Kraljik, Joško Ševo i Vera opasnost zbog učestalih srpskih topničkih napada iz susjedne Bosne Zima (predsjednica) i koji je imao nimalo laku zadaću izabrati najbolje i Hercegovine. „Bez Festivala glumca danas je nezamisliva kazališna glumačke kreacije. Glumci, maksimalno ozbiljni i odgovorni u pristupu karta Hrvatske. Gotovo sva kazališta i glumci žele doći i dati svoj prilog poslu kada su na pozornici, sljedećih su dana mogli uživati u brojnim hrvatskom kazalištu, sa srcem igrati predstave.“ – rekao je Vitez. popratnim programima. U Županji je održan tradicionalni program

58 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. 18. Festival glumca

Joško Ševo, član ocjenjivačkog suda ovogodišnjeg Jasen Mesić, ministar kulture Republike Hrvatske Božo Galić, župan Vukovarsko-srijemske županije Festivala i Festivalskog odbora Glumci pjesnici, na kojem su svoje stihove i prozu čitali Mirjana Sačer Deset dana prošlo je za tren i stigla je završna svečanost u dvorani Bobanac, Enes Kišević, Lena Politeo, Andrija Tunjić, Antun Tudić, Sladorane u Županji, na kojoj je voditelj, glumac Darko Milas, podsjetio Luka Barešić, Dino Škare i Duško Zubalj, koji je i pratio kolege na da je tijekom proteklih osamnaest izdanja na Festivalu prikazano više klavijaturama. Brojna delegacija Festivala posjetila je i ove godine od tristo predstava te je rekao da je i osamnaesti Festival još jednom vojarnu Bosut. potvrdio prijateljstvo glumaca i publike, koje je već postalo tradicija. Izvan radnog vremena glumci su se mogli opustiti na domjencima koje Ključevi grada vraćeni su gradonačelniku Županje, Davoru Miličeviću, je organizator upriličio na Lamutovu salašu, u Lovačkoj kući Gaj (u koji je zahvalio glumcima na dolasku i poželio im dobrodošlicu i kojoj je održan Dan domaćina), na tradicionalnom Glumačkom sijelu dogodine. u Kunjevačkoj šumi, ali i na ove godine prvi put održanoj Glumačkoj Nakon dodjele priznanja i nagrada okupljenima se obratio Goran Grgić, ribičiji na Bajeru. Da sve ne ostane samo na ribičkim pričama, brojne predsjednik HDDU-a i Festivalskog odbora, koji je zahvalio Županiji, fotografije svjedoče o dobrom ulovu i veselim trenucima, a neke od Općini i Ministarstvu na potpori. Zahvalio je također i kazalištima, koja njih možete vidjeti i na stranicama Hrvatskoga glumišta. Uz raznolike su za pokriće realnih, a neki i minimalnih troškova, pristala sudjelovati suhomesnate delicije, kojih doista nije manjkalo na prepunim na Festivalu, publici na izuzetnoj podršci, žiriju na izdržljivosti, stolovima, zvijezda svakog izleta bio je nezaobilazan ljuti i dobro vitezu slavonske ravnice na viteški odrađenom poslu, tamburašima na začinjeni čobanac. A uz njega se i tekuća pitanja lakše rješavaju u profesionalizmu bez obzira na mršave glumačke narudžbe, a snašama ritmu koji diktiraju neumorni tamburaši. Vrijeme je odlično poslužilo domaćine i njihove goste te je dodatno zagrijalo atmosferu, posebice u na svemu učinjenom. Nakon ceremonije zatvaranja posjetitelji su mogli Kunjevačkoj šumi, gdje su nogometaši, ali i plesači i pjevači, dali sve od uživati u šokačkom mjuziklu Bećarske vatre u režiji Himze Nuhanovića sebe. Najbolji nogometaši bili su ekipa Zagrebačkog kazališta mladih. i izvedbi županjskog KUD-a Kristal.

za uspomenu na Festival glumca 2011.: Himzo Nuhanović, izvršni producent Festivala glumca, članice KUD-a Kristal iz Županje, glumac Tomislav Palinić – Čošo, Goran Grgić, predsjednik HDDU-a i Festivalskog odbora, članovi ocjenjivačkog suda Mira Perić-Kraljik, Joško Ševo i Vera Zima, Marija Filipović, tajnica HDDU-a i izvršna producentica Festivala, nagrađeni Sven Šestak, Ljiljana Bogojević, Rene Medvešek i Pero Juričić te predstavnici gradova i Vukovarsko-srijemske županije, koji su im uručili nagrade broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 59 18. Festival glumca | nagrade 39 stepenica do trona

cjenjivački sud 18. Festivala glumca u sastavu Mira Perić-Kraljik, Joško Ševo i Vera Zima (predsjednica) odlučio je Oo dobitnicima nagrada ovogodišnjeg Festivala. A nagrađeni su... Nagrada Fabijan Šovagović za najbolje glumice

Članovi ocjenjivačkog suda: Vera Zima, Joško Ševo i Mira Perić-Kraljik Nataša Janjić za ulogu Elmire u predstavi Nagrada Fabijan Šovagović za najbolje Tartuffe Jean-Baptistea Poquelina Molièrea glumce u režiji Marca Sciaccaluge i izvedbi GDK-a Gavella iz Zagreba Nataša Janjić na zanimljiv, duhovit i moderan način uz mnoštvo neočekivanih rješenja oblikuje lik iz klasičnog repertoara sjajno se noseći sa zahtjevnom formom stiha i tom ulogom pokazuje suvremenost Molièreova teksta.

Nagrada Ivo Fici za najbolje glumačko ostvarenje mlade/og glumice/a do 28 Siniša Popović za uloge Inspektora, Ministra godina i Ex-ministra u predstavi Tko je srušio Mladen Kovačić za uloge Voditelja, Berlinski zid Amira Bukvića u režiji Zorana Novinara, Špijuna i Seljaka u predstavi 39 Mužića u izvedbi Glumačke družine Histrion stepenica Johna Buchana / Alfreda Hitchcocka iz Zagreba / Patricka Barlowa u režiji Franke Perković i Siniša Popović precizno, nijansirano s produkciji Kazališta Virovitica, Ludens teatra mnoštvom detalja, pažljivo dozirajući vlastitu iz Koprivnice i Hrvatskog kazališta Pečuh Ljiljana Bogojević za ulogu Dore Labudan igru, nizom zanimljivih glumačkih sredstava u predstavi Breza Borivoja Radakovića u stvara upečatljiv lik na granici dobra i zla. režiji Želimira Mesarića i izvedbi HNK-a iz Rene Medvešek za ulogu u predstavi Varaždina Kontrabas Patricka Süskinda u vlastitoj režiji i Ljiljana Bogojević stvorila je prepoznatljiv, u produkciji Teatra Exit iz Zagreba. životan lik žene iz male sredine dosljedno Rene Medvešek fascinantnim umijećem u ga igrajući od početka do kraja s iznimnim širokom luku gradi lik čovjeka puna topline i osjećajem za detalj. Duboko uronjena u tuge uvlačeći nas u svijet osamljenosti, ljepote kajkavski jezik, suvereno je vladala scenom i i ljubavi igrajući potresno i do kraja. stvorila moćan karakter.

60 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. 18. Festival glumca | nagrade

Mladen Kovačić je igrajući u predstavi 39 Nagrada Vanja Drach za najbolju Predstava 39 stepenica, nastala u stepenica pokazao iznimnu darovitost, radost predstavu u cjelini međunarodnoj koprodukciji kazališta iz Koprivnice, Virovitice i Pečuha, pokazuje da igre, izbrušenost svakoga detalja, neposrednost, 39 stepenica Johna Buchana / Alfreda prava teatarska magija ne poznaje granice. a s puno šarma i preciznom karakterizacijom Hitchcocka / Patricka Barlowa u režiji Franke Dinamična, iznimno maštovita režija Franke donio je na scenu četiri različita lika. Perković i produkciji Kazališta Virovitica, Perković s lakoćom prenosi gledatelju istinsku Ludens teatra iz Koprivnice i Hrvatskog radost glumačke igre. Nagrada Nevenka Filipović za najbolje kazališta Pečuh lutkarsko glumačko ostvarenje ili glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade

Pero Juričić za uloge Djeda i Sebastijana u predstavi Heidi Johanne Spyri u režiji Ivana Lea Leme i produkciji Kazališta Moruzgva iz Zagreba Pero Juričić, nesebično dijeleći svoje iskustvo, darovitost i veselje igre s mlađim kolegama, sudjeluje u stvaranju tople i zanimljive predstave rušeći predrasude oko različitosti igre u dječjim i lutkarskim predstavama te Dobitnici koji su osobno preuzeli nagrade: Sven Šestak, izvršni producent Ludens teatra iz Koprivnice, koji je predstavama za odrasle. preuzeo nagradu za najbolju predstavu, Pero Juričić, Ljiljana Bogojević i Rene Medvešek broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 61 Tako je završila prva Glumačka ribičija na Bajeru

Što li je Špiro Guberina šapnuo Sandri Lončarić Tankosić? Anita Schmidt, Božo Galić i Srećko Šestan svjedočili su dodavanju tajnog sastojka, koji je u čobanac umiješao Zlatko Vitez

Linda Begonja, Lana Gojak, Tatjana Bertok Zupković, Helena Minić i Zlatko Vitez uručio je pehar pobjedničkoj ekipi nogometnog turnira Aleksandar Bogdanović u kadru Dražena Bote

Brigadni general Mladen Mikolčević u razgovoru s Mirom Perić-Kraljik Na Lamutovu salašu bilo je opuštajuće ugodno i Antunom Tudićem tijekom posjeta delegacije Festivala glumca Vojarni Bosut Marija Filipović i Zrinka Cvitešić na konferenciji za novinare kojom je najavljen 18. Festival glumca

Ribičke priče Roberta Ugrine i Vere Zime

Predstava 39 stepenica izvedena je u Hrvatskom domu Vukovar

Gdje su tamburaši, tu je i Joško Ševo

Kazalište ne postoji bez glumca i publike, koja je i ove godine u velikom broju pohodila predstave Festivala glumca

broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 63 Predstave 18. Festivala glumca

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu Teatar Exit, Zagreb Breza Ivan Kušan Patrick Süskind redatelj: Želimir Mesarić Čaruga Kontrabas glume: Petra Kurtela, Damir Markovina, Jan redatelj: Joško Juvančić redatelj: Rene Medvešek Kerekeš, Ljiljana Bogojević, Ljubomir Kerekeš, glume: Danko Ljuština, Vlasta Ramljak, Goran glumi: Rene Medvešek Dunja Fajdić, Vesna Stilinović, Sunčana Zelenika Grgić, Ana Begić, Žarko Potočnjak, Dušan Gojić, Konjević, Robert Plemić, Draško Zidar, Marija Milan Pleština, Ivan Brkić, Dušan Bućan, Matija Kazalište KNAP, Zagreb Krpan, Zdenko Brlek, Tena Rak, Sara Ipša, Darko Iveković, Hrvoje Kahlina, Tomislav Palinić, Josip Borivoj Radaković Plovanić, Zvonimir Jelačić, Zvonko Zečević, Filipović, Vlatko Dulić Amateri Mladen Jerneić, folkloraši KUD-a Varteks redatelj: Petar Veček Varaždin Gradsko dramsko kazalište Gavella, glume: Goran Grgić, Ranko Zidarić, Petra glumci mlađi od 28 godina: Dunja Fajdić, Jan Zagreb Dugandžić, Vilim Matula Kerekeš Jean-Baptiste Poquelin Molière Tartuffe Kazalište Planet Art, Zagreb Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i redatelj: Marco Sciaccaluga Michael Cristofer Novi Zato, Ptuj glume: Sven Šestak, Dubravka Miletić, Enes Prekidi Nina Mitrović Vejzović, Nataša Janjić, Filip Križan, Ivana Roščić, redatelj: Marko Torjanac Familija u prahu Hrvoje Klobučar, Ozren Grabarić, Dijana Vidušin, glume: Nataša Janjić, Amar Bukvić redatelj: Samo M. Strelec glumi: Jagoda Kralj Novak Nenad Cvetko, Đorđe Kukuljica, Ivana Bolanča Teatar Rugantino, Zagreb glumci mlađi od 28 godina: Filip Križan Lutz Hübner / Zijah Sokolović Istarsko narodno kazalište – Gradsko Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb Nitko, nitko, ali nitko nikad nije tako igrao kazalište Pula Ante Tomić Fausta Joanna Murray-Smith Čudo u Poskokovoj Dragi redatelj: Zijah Sokolović Čast redatelj: Krešimir Dolenčić glume: Linda Begonja, Draško Zidar redatelj: Ivica Šimić glume: Željko Königsknecht, Vedran Mlikota, Kazalište Pinklec, Zagreb glume: Mirela Brekalo Popović, Zoran Gogić, Mario Mirković, Boris Mirković, Luka Petrušić, Helena Minić, Lana Gojak Miroslav Krleža Ana Maras, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš, Antun glumci mlađi od 28 godina: Lana Gojak Tudić, Jadranka Elezović, Edo Vujić, Ivan Đuričić, Ni med cvetjem ni pravice Anita Matić Delić, Marko Hergešić, Filip Detelić redatelji: Adam Končić i Duško Zubalj Kazalište Virovitica, Ludens teatar, glumci mlađi od 28 godina: Ivan Đuričić, Filip glume: Adam Končić i Duško Zubalj Koprivnica, Hrvatsko kazalište Pečuh Detelić, Marko Hergešić Kazalište Moruzgva, Zagreb John Buchan / Alfred Hitchcock / Patrick Barlow Zagrebačko kazalište lutaka Johanna Spyri Heidi 39 stepenica Lav Nikolajevič Tolstoj – Mark Rozovski redateljica: Franka Perković Priča o konju redatelj: Ivan Leo Lemo glume: Nataša Janjić / Amanda Prenkaj, Iva glume: Filip Juričić, Jelena Hadži-Manev, Goran redatelj: Zvonko Festini Koši, Mladen Kovačić glume: Pero Juričić, Marina Kostelac, Filip Juričić, Mihalić / Zrinka Kušević, Goran Bogdan, Pero Juričić glumci mlađi od 28 godina: Mladen Kovačić, Željko Šestić, Branko Smiljanić, Anđelko Petric, Jelena Hadži-Manev, Filip Juričić Katarina Perica, Maja Nekić (Julija Beraković, Hrvatsko narodno kazalište Split Snježana Bilandžija, Leonard Mišić, Juraj Georges Perec Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci Rendulić) Povišica Jean Genet redatelj: Goran Golovko Sluškinje Kazalište Mala scena, Zagreb redatelj: Damir Mađarić Anica Tomić, Jelena Kovačić glume: Anastasija Jankovska, Goran Marković, Alen Čelić glume: Sanja Radišić, Maja Lučić, Areta Ćurković Ana i Mia glumci mlađi od 28 godina: Maja Lučić redateljica: Anica Tomić glumci mlađi od 28 godina: Anastasija Jankovska, glume: Nika Mišković, Mia Biondić Goran Marković Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku glumci mlađi od 28 godina: Nika Mišković, Mia Gradsko kazalište lutaka Rijeka Miroslav Krleža Biondić Saša Anočić (prema ideji Jonathana Swifta) Leda redatelj: Ivan Leo Lemo Glumačka družina Histrion, Zagreb Gulliver u zemlji malih ljudi redatelj: Saša Anočić glume: Aleksandar Bogdanović, Velimir Čokljat, Amir Bukvić Nela Kocsis, Miroslav Čabraja, Tatjana Bertok- Tko je srušio Berlinski zid glume: Alex Đaković, David Petrović, Zlatko Vicić, Goran Guksić, Dina Đuka, Serđo Dlačić Zupković, Davor Panić, Jasna Odorčić, Mira Perić redatelj: Zoran Mužić Kraljik, Ljiljana Krička Mitrović, Ivana Gudelj, glume: Dragan Despot, Ecija Ojdanić, Siniša glumci mlađi od 28 godina: Goran Guksić, David Petrović, Dina Đuka Justina Vojaković-Fingler, Aljoša Čepl, Mislav Popović, Tara Rosandić Stanojević, Ivana Soldo glumci mlađi od 28 godina: Tara Rosandić Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu glumci mlađi od 28 godina: Ivana Soldo Borivoj Radaković

64 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. obljetnice intervju uz obljetnicu | Branka Cvitković, nacionalna prvakinja HNK-a u Zagrebu, 40 godina umjetničkoga rada Ostala sam svoja Treba znati smiriti samoljublje, obuzdati taštinu i ne zaboraviti bit bavljenja umjetnošću, osluškivati istinu u sebi i oko sebe; treba vjerovati, ne odustajati, biti smiren i slobodan, biti ponekad lud, a ostati normalan FOTO: DANKO VUČINOVIĆ DANKO FOTO: razgovarao: Želimir Ciglar što je najvažnije, ne prodati svoju dušu. Mijenjati likove, a ostati svoj! I upravo to – treba ostati svoj! tvaralački raspon Branke Cvitković iznimno je širok i proteže se To je tajna koju svaki umjetnik sam za sebe gradi tijekom čitavog svoga od urnebesne kabaretske komičarke i pjevačice do glumice koja života. Pokazivati se, a ostati svoj! Ne doreći se! Biti nacionalnom Stumači najveće heroine, i to u svim razdobljima njezine karijere. prvakinjom za mene je prije svega čast, odgovornost i obveza da predano i vrhunski obavljam svoj posao kako u HNK-u tako i drugdje. Nastojim Napravili ste neočekivani glumački lûk, od nastupanja u Hadžićevu opravdati taj naslov i status cjelokupnim svojim profesionalnim i kabaretu prije Akademije do nacionalne prvakinje HNK-a u Zagre- privatnim životom. bu. Kako se stvara tako širok glumački lûk? Imate pravo. Napravila sam neočekivani glumački lûk koji je iznenadio – Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da se glumački posao treba i mene samu. Nadam se da ispod toga luka ima još poneki glumački raditi u skromnosti a ne samodopadnosti. Treba znati smiriti samolju- zadatak. blje, obuzdati taštinu i ne zaboraviti bit bavljenja umjetnošću, nikad prestati istraživati, osluškivati istinu u sebi i oko sebe; treba vjero- Usporedo ste s velikim ulogama u HNK-u glumili i u Histrionima vati, ne odustajati, biti smiren i slobodan, biti ponekad lud, a ostati (Kavana Torso, Dnevnik malog Perice, Krležijada) i niste se bojali normalan, biti hrabar i ne dati se lošim uvjetima, ne dati se slomiti i, eksperimenata. Najveći je zacijelo Zagrepčanka Branislava Glumca u režiji Vjekoslava Vidoševića.

66 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. intervju uz obljetnicu | Branka Cvitković, nacionalna prvakinja HNK-a u Zagrebu, 40 godina umjetničkoga rada

– Nikad se nisam bojala suočiti se s novim, Debitirali ste u Ledi Miroslava Krleže kao neistraženim, drukčijim. Dapače! Izazovi stipendistica zagrebačkog HNK-a u režiji pokreću naše potencijale, golicaju maštu, pomiču Petra Šarčevića 1973. Je li Vas Krleža gledao? naše granice, bude nas, mijenjaju nas tako da – Kad je Petar Šarčević došao na moj ispit na uznemirimo sami sebe. Volim skakutati iz žanra Akademiju i ponudio mi stipendiju HNK-a, to je u žanr. To me čini glumački vitalnom, tako za mene bilo to. Bila sam tada na drugoj godini. održavam kondiciju i izazivam samu sebe. Kad ste Rekao je: „E, sad možeš za tu stipendiju nešto spomenuli Zagrepčanku, ne mogu a da s ljubavlju i odraditi“. I tako sam ušla u ansambl gdje su ne izgovorim imena svojih prijatelja Božidara me dočekali sami velikani kojima sam se dotad Oreškovića i Boška Petrovića. Nas smo troje živjeli samo divila. Vrlo sam brzo bila uključena u tu predstavu godinama, istinski, do kraja, duboko repertoar i do kraja studija odigrala zaista lijep ljudski, umjetnički, mladenački. Bila je to kultna broj uloga, tako da je moj rad ozbiljno provjeren, predstava. a moj stalni angažman došao je kao nešto posve Glumica ste za koju je i po kojoj je domaći pisac prirodno. „Te stipendije su dobra stvar“ – rekao Miro Gavran napisao čak dvije velike uloge: je, sjećam se, tadašnji intendant Kosta Spaić ulogu Marte Washington u Ljubavima Georgea – „pa ne bumo valjda primali mačke u vreći.“ Washingtona i Sofije u Čehov je Tolstoju rekao HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Put u raj, Ne, Krleža me nije gledao, ali me gledala Bela, zbogom. Čujem da se za Vas piše još jedan red. Dino Radojević, 1973. prvi put u Putu u raj kao Amaliju i zadnji put u komad. Kakva je to interakcija glumice i pisca? Gospođi ministarki kao Židovku. Rekla je kako je jako podsjećam na nju samu. – Čini se da se nekad češće pisalo za određene Znalci kažu da ste „realizirana karakterna glumce. To je pomalo odumrlo, ali ipak se ponekad glumica“. Slažete li se? eto događa. To znači da sam pisca glumački uzrujala. Kritičari su ponekad u svojim osvrtima – Kad se čovjek prisjeti odigranih uloga, uistinu pisali da tumačim neku ulogu kao da je pisana ih je mnogo. Je li moguće sve to nositi u sebi i za mene, a u ta dva slučaja uistinu je to bilo tako. još nalaziti prostora za nove? Vjerujem da ima Pjesnici su mi pisali pjesme, slikari me slikali, prostora jer još mi nije tijesno u meni. Čitav kipari me modelirali, ali to da sam kao glumica život učiš, skupljaš i stvaraš svoj fundus iz kojega nadahnula pisce za mene je nešto posebno. upotrebljavaš stečena znanja i iskustva. Jer – sve Miri Gavranu mogu se odužiti prijateljstvom i HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Vučjak, je u nama pa i sve ono izvanjsko nosimo u sebi odanošću! Uloge Marte Washington i Sofije Tolstoj red. Kosta Spaić, 1986. kao projekciju toga. Zato čuvajmo sebe i jedni ubrajam među svoje najdraže. druge i dajmo ono najbolje od sebe. „Mladena Gavran u privatnom je životu Miri Nikad se niste vezali uz jednoga redatelja. Gavranu supruga, a u predstavi je ljubavnica Habunek, Spaić, Brezovec, Frey... „Odlikuje Georga Washingtona. Ja sam Washingtonu u Vas osjećaj zajedništva, pripadnosti i služenju predstavi supruga. Što sam onda Miri Gavranu u predstavi, uplašene oči, unikatni pohrapavljeni privatnom životu?“ To sam pitanje kao nagradno glas moguće jazz pjevačice i buduće prvakinje“, smislila u jednoj radijskoj emisiji. Zamislite, nitko napisao je Zvonimir Majdak. Je li se njegovo nije pogodio! Ali ja ću eto rado odgovoriti nakon proročanstvo obistinilo? mnogo godina. Prijateljica! – Vašem bih nizu dodala i Radojevića, Škiljana, „Poslušan glumac je dosadan glumac, a ja to Juvančića, Gerića, Violića, Para, Svibena, Kicu... nisam!“ – kazali ste jednom prilikom. No, nije li HNK u Zagrebu: Edward Albee, Tko se boji Nisam se vezala jer bi me to na neki način teško raditi s neposlušnom glumicom? Virginije Woolf?, red. Snježana Banović, 1995. ograničilo, zaustavilo ili osiromašilo za nova iskustva. Ali sam im se uvijek rado vraćala i – Glumac se neprestano bavi sobom, gradi sebe, hrabrije ulazila u novu suradnju i bila sretna ako muku muči sa svojim samopouzdanjem, nalazi su me izabrali. Osjećaj zajedništva, pripadnosti ili tek traži svoje mjesto u ansamblu, u podjeli... i služenja predstavi usadili su mi ti veliki ljudi, Jedno je sigurno! Glumac ne smije nikada biti bez moji profesori, kolege glumci s kojima sam reakcije jer bi to govorilo o njegovoj praznini, a to proživljavala uzbudljive umjetničke trenutke je uvijek dosadno i nezanimljivo i to nikome ne na sceni. Učila sam i učim od najboljih jer u treba. Naša reakcija je znak da smo tu, da mislimo društvu najboljih i dajete najbolje od sebe. i da smo spremni mijenjati i pokretati svojom Uplašene su oči ostale, unikatni je glas ostao, energijom sve što je ustajalo, dosadno i mrtvo. nešto od toga što spominjete ostvarila sam, a Nadam se da je raditi s neposlušnom glumicom ponešto još moram napraviti. U ovom poslu dinamično i uzbudljivo jer u tom kreativnom INK – Gradsko kazalište Pula: po Euripidu, ništa se ne dobiva na dar! Sve moramo zaslužiti: neposluhu ima puno prostora za istraživanje. Elektra, red. Damir Zlatar Frey, 2011. pa i uloge! Naš rad piše našu biografiju! broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 67 intervju uz obljetnicu | Marija Sekelez, glumica i ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica, 35 godina umjetničkog rada Slobodnjaštvo me ojačalo Ne znam kako sam proživjela trideset godina slobodnjaštva nikad ne primivši plaću i u trajnoj nesigurnosti. To, međutim, iznjedri druge sposobnosti. Borba za opstanak otkrije čovjekove neslućene potencijale. I da, nije se išlo od kazališta do kazališta jer su u vremenu kad sam završavala Akademiju kazališta bila hermetički zatvorena

(Kapelski kresovi, Pozitivna nula, Jelenko, Marija...) i pet filmova (Ludi dani, Mećava, Vrijeme vode, Akcija Stadion itd.). Kao profesionalne samostalne projekte realizirala je monodrame Tebi, moja Dolores dr. Saše Božović, Večernja zvijezda ili Žena sam Vesne Parun, Uzmi me takvu kakva jesam Vesne Krmpotić te Isadora ili Prva bosonoga plesačica Ala Weinera. Za vrijeme Domovinskog rata na HTV-u je realizirala glazbeno- poetski serijal, svojevrsni antiratni prosvjed, Dok nam živo srce bije, u kojemu su nastupile preko četiri stotine glumaca i pjevača, kao i mnogo dokumentarnih emisija poput U sjaju slobode, Iz Runovića u američki san, Sv. Leopold Mandić u Africi i dr., koje su prevedene na engleski i prodane mnogim stranim televizijskim postajama. Godine 1998. producirala je i igrala glavnu ulogu u predstavi Majstorska klasa Marie Callas, s kojom je nastupila u gotovo svim profesionalnim kazalištima u Hrvatskoj, kao i u Londonu i u Parizu, i to s velikim uspjehom. Za svoj umjetnički rad višestruko je nagrađena (Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1986., Orden Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića 1996., Nagrada grada Zagreba 1998., Nagrada Europski krug 1999., Nagrada Petar Brečić 2005., Zlatna plaketa Mare nostrum 2009., Plaketa HDDU 2011., Medalja Grada Zagreba 2011., Nagrada Dubravko Dujšin 2011.). U lipnju 2000. imenovana je ravnateljicom Gradskoga kazališta Žar ptica i od tog zapuštenog i neatraktivnog kazališta u kratkom je vremenu uz veliki napor uspjela stvoriti ugledno i najposjećenije kazalište za djecu, gdje su do danas izvedene 43 premijere te godišnje po 300 izvedbi, koje je u svakoj godini posjetilo oko 45 000 djece. razgovarala: Branka Primorac Već deset godina za redom održava se pod njezinim vodstvom za publiku besplatni Naj, naj, naj festival te akcije Nema zime u Žar ptici i roslavljena glumica i agilna kazališna ravnateljica Marija Sekelez Osmijehom do zdravlja. predstavom Diva obilježila je 35. obljetnicu svoga umjetničkog Pod njezinim vodstvom ovo kazalište dobilo je 48 nagrada na rada. Rođena je 1950. u Vukovaru, a odrasla u Splitu, gdje nacionalnim i međunarodnim festivalima, od toga 3 Nagrade Pje završila srednju školu nakon koje se upisala na Akademiju za Hrvatskoga glumišta. kazališnu umjetnost – smjer gluma i diplomirala 1972. kao jedan od najboljih studenata, a paralelno je studirala komparativnu književnost Je li predstava Diva za Vaš jubilej šlag na tortu glumačke karijere i češki jezik na Filozofskom fakultetu do statusa apsolventa. U svom Marije Sekelez ili su potencijali još neiskorišteni? profesionalnom glumačkom životu nastupila je u više od pedeset – Ne bih to tako nazvala. Jako sam se zaželjela scene, no ni fizički ni predstava s preko četiri tisuće izvedbi i pedesetak TV-drama. S raznim psihički nisam stizala uroniti u neku zanimljivu ulogu. Gluma traži da nagrađivanim predstavama (Kaspar, Predstava Hamleta u selu Mrduša joj se glumac posve preda, a ja sam se u ravnateljskom poslu iscrpljivala Donja, Woyczek, Don Juanov osmijeh, Odmor za umorne jahače, Ručni do utrnuća. Za Divu sam, zahvaljujući strpljenju redatelja Želimira rad, Volpone, Bourek-Stoppardov Hamlet itd.) glumila je u gotovo Masarića i partnerice Natalije Đorđević, uspjela u pauzama od redovnog svim kazalištima u Hrvatskoj, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama posla ukrasti vrijeme za probe za tu zahtjevnu ulogu. Što se mog i Splitskom ljetu. Ostvarila je zapažene nastupe u petnaestak TV-serija

68 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. intervju uz obljetnicu | Marija Sekelez, glumica i ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica, 35 godina umjetničkog rada potencijala tiče, mogu bez pretvaranja i i prihvate. I kad to izostane, preplavljuje prenemaganja reći da je tijekom cijelog nas bol. Češće nepravedno nego pravedno. umjetničkog djelovanja realiziran s jedva Naš je veliki nedostatak što mi držimo do trideset posto. prosudbe ljudi koji nisu kompetentni, čiji su kriteriji upitni. Vrijeme ipak sve stavi na Tekst Dive nastao je na Vašu inicijativu, svoje mjesto, naravno, ukoliko ne zakasni. prvo za radio pa onda za scenu. Jeste li tekst doživjeli kao vlastitu glumačku Glumu na Akademiji dramske umjetnosti sudbinu? diplomirali ste 1972., no glumačku karijeru započinjete i prije diplome. – Tekst je nastao na moju inicijativu, no nisam znala što darovita autorica Marijana – Već na drugoj godini Akademije, dakle Nola kani napisati. Tekst nema dodirnih 1970., počela sam igrati u Teatru &TD, i točaka s mojim životom, ni u jednom to u predstavi Sedmorica protiv Tebe, koju segmentu nema autobiografskih detalja i je režirao Tom Durbešić. Zatim je slijedio samim time intrigantniji je i zahtjevniji za Kaspar, Woyzek u režiji Vladimira Gerića, igranje. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Odmor za umorne jahače, Don Juanov Žene dive, slavne umjetnice, poput osmijeh u režiji Božidara Violića, Ručni rad Marije Callas i Isadore Duncan, u režiji Zdenka Blaževića itd... Mnoge od obilježile su Vašu karijeru. Što Vas je njih bile su kultne i hit predstave. privuklo njima? Do ravnateljskog angažmana bili ste – To su fantastične osobe, karizmatične slobodna umjetnica. Je li bilo teško ići u pravom smislu riječi, žene koje su od kazališta do kazališta, od festivala do obilježile epohu, ostavile velik trag i Kazališna grupa Art-Kairos, Zagreb: Terrence McNally, festivala u potrazi za ulogom? zauvijek se zlatnim slovima upisale u Majstorska klasa Marije Callas, red. Vladimir Gerić, 1998. povijest svjetskog kazališta. No, sve bi to – Ne znam kako sam proživjela trideset bilo nedostatno da to nisu sjajno napisane godina slobodnjaštva nikad ne primivši uloge, naravno, bazirane na autentičnim plaću i u trajnoj nesigurnosti. To, međutim, događajima iz njihova života. To je bilo iznjedri druge sposobnosti. Borba za presudno da me zaintrigiraju. Obje opstanak otkrije čovjekove neslućene uloge imaju veličanstven spektar emocija potencijale. I da, nije se išlo od kazališta i glumačkih bravura te permanentnu do kazališta jer su u vremenu kad sam napetost glumac – gledatelj. Kad sam završavala Akademiju kazališta bila igrala Isadoru ili Callas, imala sam hermetički zatvorena. Čekalo se da vas osjećaj da igram najmanje deset različitih odaberu. I to me je strahovito revoltiralo. likova odjednom. Scenska raskoš u svom Moj otpor tome da mi netko drugi kroji najljepšem izdanju. Veliki glumački sudbinu i da mi karijera ovisi o prosudbi izazov, veliki strah, ali i predivno iskustvo i nekoga tko me ne poznaje dovoljno dobro zadovoljstvo. Igrala sam te uloge godinama doveo je do toga da sama pokušam pokazati i u zemlji i u inozemstvu. Publika i kritika tko sam i što sam, što mogu, što hoću i što iznimno su ih dobro primale. Vrhunski se sve usudim. ih je režirao Vladimir Gerić. Zahvaljujući Osim ADU, na koju ste se upisali njima, bila sam glumački ispunjena sve do s osamnaest godina, studirali ste oseke koja je nastupila mojim odlaskom književnost i češki. Je li to bila pričuva ili u ravnateljske vode. Zato mi je povratak ljubav? draži i svjedoči da sam još glumački živa i da me publika voli. – Paralelno s Akademijom upisala sam se i na Filozofski fakultet jer nisam bila Nije li to uvijek ista matrica velike želje sigurna hoću li biti primljena otprve, a i od za uspjehom i razočaranja onime što roditelja nisam dobila blagoslov za odlazak s vremena na vrijeme daske priušte u glumice. Bio je to kompromis. svakom histrionu? Imate li neostvarenih želja? – Moglo bi se tako shvatiti; to su, kao što pjesnik reče, donja i gornja usna jednog – Ima li išta ljepše od neostvarenih želja? te istog poljupca. To su spojene posude Naravno da ih i ja imam, iako dobro znam našeg nesigurnog poziva, naše čežnje Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Marijana Nola, Diva, red. da je sretan samo onaj čovjek koji nema za samorealizacijom i želje da nas vole Želimir Mesarić, 2011. želja. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 69 intervju uz obljetnicu | Antun Tudić, glumac, 35 godina umjetničkoga rada Do posljednjeg daha Sada sam u četiri podjele pa vjerujem da ću igrati dalje. Radije ću umrijeti na pozornici nego se glumački umiroviti i zalijepiti za trosjed pred televizorom razgovarala: Branka Primorac teže biti slobodnjak. Stalni angažman ipak donosi sigurnost. ntun Tudić svečanom je Radili ste i u Teatru u gostima Relje izvedbom monokomedije Bašića, u Kazalištu Ulysess Rade Političar Ladislava Prežigala Šerbedžije. Kakve dojmove nosite iz Aobilježio 35 godina stalnoga angažmana suradnje s njima? u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Slavljenik je, po vlastitoj evidenciji, u Ilici – Teatar u gostima bio je fantastičan 31 odglumio 209 uloga, većih, srednjih susret vrhunskih glumaca. Kunderina i od devedesetih mnogo manjih, tako Ševa, s kojom je Teatar proputovao da ga današnje glumište poznaje kao cijelu bivšu Jugoslaviju, dovela me i vrhunskog epizodista. Evo što on sam do moga današnjega kazališta. Poslije kaže na to: nekoliko izvedbi u Jazavcu prišao mi je direktor Fadil Hadžić i rekao: „Mali, Svakoj ulozi, bila velika ili mala, prilazim dođi, razmisli i potpiši ugovor s nama.“ s istom strepnjom, istim osjećajem. I sa Šerbedžijom mi je bilo dobro. Lenka Dugo važem kako treba igrati određeni Udovički velik je znalac, vrlo strpljiva s lik da bude zanimljivo i u duhu teksta. glumcima i duhovita, a takav je i Rade. Nije nepoznato da šutnja na sceni može biti vrlo upečatljiva, a epizodna uloga od Zaokružili ste jubilej monodramom rečenicu-dvije pravo umijeće. Političar. To nije prvi put da na pozornicu postavljate monodramu. Koja su Vam vlastita glumačka Jesu li one ventil za glumca epizodista? ostvarenja najdraža? – Točno. Ne mogu dugo trpjeti da imam – Ostale su mi u sjećanju uloga Kikija uloge s malo teksta pa onda potražim Puškara u Hadžićevu Državnom lopovu komad u kojem se mogu napričati do iz 1977. i uloga Marija u Nije bila peta mile volje. Alda Nicolaja iz 1982. godine. Frustrira li Vas mnogo epizodnih Jesu li sedamdesete i osamdesete bile uloga, a nijedna velika, glavna? Vaše glumački najbolje godine? – Ne, to je izbor redatelja. Ne vjerujem – Malo je neskromno za sebe reći da da uprava kazališta može tu nešto sam tada nosio repertoar. Ali tako je promijeniti. Nikoga ne krivim. Igram i bilo. Ljudi su zapazili da volim šljakati. male uloge sa zadovoljstvom. Ako baš Glumio sam u gotovo svakoj predstavi. moram priznati, neka bude, postoji mala Sjećam se da je bilo mjeseci kad sam frustracija s tim u vezi. igrao 33 predstave, a često sam igrao i po dva puta u danu. Vi ste za Zakon o radu čovjek koji mora u mirovinu. Veselite li se mirovini? Što ste očekivali na početku glumačke karijere? – Moram reći da se gnušam tog zakona i da je besmisleno tjerati u penziju iskusna – Bilo je izazova, ali i strahova kako čovjeka kojem ćuka još radi. Sada sam u ću proći, hoću li izdržati, hoću li četiri podjele pa vjerujem da ću igrati trajati. Prvih godina, u socijalizmu, dalje. Radije ću umrijeti na pozornici bio sam slobodnjak. Igrao sam u svim nego se glumački umiroviti i zalijepiti za zagrebačkim kazalištima, jedino nisam Grabancijaš teatar, Zagreb: Ladislav Prežigalo, Političar, 2011. trosjed pred televizorom. u lutkarskom. Mnogo smo radili i bili materijalno zbrinuti. Danas je mnogo

70 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. intervju uz obljetnicu | Jan Janković, glumac i redatelj, 60 godina umjetničkog rada, i Dubravko Sidor, glumac i redatelj, 40 godina umjetničkog rada Stoljeće zajedno Ženske su uloge atraktivnije od muških. Muškarci drže govornu liniju, a žene sve govore manje-više s emocijom, oscilacije su veće razgovarao: Želimir Ciglar

Svečanom izvedbom predstave Čakovečki geodeti Miljenka Muršića na pozornici Kazališta Mala scena Kazalište Svarog sredinom listopada 2011. proslavilo je stogodišnjicu rada glumca i redatelja Jana Jankovića i glumca Dubravka Sidora. Prvi slavi 60 godina umjetničkog rada, a drugi 40. Kako je Jan Janković započeo karijeru? J. J.: Odigrao sam nekoliko uloga u današnjem HNK-u Ivana pl. Zajca u Talijanskoj, a potom i u Hrvatskoj drami. Istovremeno sam pohađao tečaj Marije Crnobori i Đurđice Dević u Prvom pionirskom kazalištu Jugoslavije. Ravnatelj Ivan Cunt primio me tamo u redateljski angažman. Moja prva režija bila je u sadašnjem Hrvatskom kulturnom Jan Janković Dubravko Sidor domu. Tada je gledalište imalo 750 mjesta. Moj redateljski prvijenac Čarobni biser Željka Hele izveden je 54 puta. kazalište. No Sidor je čak sedamnaest godina bio spiker na Hrvatskom radiju. Zašto je tako dugo izbivao iz kazališta? Kako je Janković u Čakovečkim geodetima žensku ulogu odigrao tako uvjerljivo da se tek na naklonu otkriva kako je iza maske muškarac, D. S.: Bio sam prije toga glumac Satiričkoga kazališta Jazavac (današnji logično je bilo pitanje – kako je glumiti ženu na pozornici? Kerempuh). Kad čovjek zagrize glumačku jabuku, postaje ovisnik toga voća. Pobjegao sam, nije mi se svidjelo u institucijama. Prije toga imao sam monodrame Naša mala pornografija, Muka po Judi, Kristijanova mora, što je bila adaptacija Golgote Miroslava Krleže. Bio je to studijski rad, rad na sebi, pokušaj da živim kazalište. Što si tiši u instituciji, što si manje svoj, što si više dio prosjeka, to si prihvatljiviji pa se čovjek u tome utopi. Otišao sam u dubrovačko Kazalište Marina Držića odmah poslije Akademije jer sam vjerovao da se pravo kazalište zbiva u malom gradu kao što je to Grotowski učinio u Poljskoj. Tako smo mi sekovci na to gledali. Miro Međimorec, Kruno Šarić, Pero Juričić, Dubravka Miletić – udružili smo se pokušavajući napraviti kazalište. Potom sam pobjegao u Zagreb. Ideal je bio iz Jazavca napraviti novo kazalište. Krenuli smo, radili smo na tome, ali kad smo uspjeli napraviti pomak, kazalište se institucionaliziralo. Je li Kazalište Svarog osnovano 2002. traženje odgovora na isto pitanje?

Kazalište Svarog, Zagreb: Miljenko Muršić, Čakovečki geodeti, D. S.: To je moj konačan odgovor. Više neću imati snage napraviti red. Dubravko Sidor, 2011. drugo, novo. Nagodinu je desetogodišnjica Svaroga. Nezavisnim je J. J.: Ne treba voditi računa o tome kako privući pozornost, nego produkcijama sada teško i ovu smo proslavu organizirali ne zato da kako proniknuti u psihologiju žene kao takve i kako dodati određeni bismo se producirali nego da ipak dobijemo malo novca kojim možemo napraviti novu predstavu. Predstava se zove Sanatorij Zelengaj i projekt karakter. Nakon toga cijela stvar ide sama po sebi. Nikad prije nisam je koji je Jan Janković radio s poluamaterskim ansamblom Svaroga, a igrao žensku ulogu. Mislim da su ženske uloge atraktivnije od muških. govori o Krležinima za Drugoga svjetskog rata. Sada ćemo je smjestiti Muškarci drže govornu liniju, žene sve govore manje-više s emocijom, u sanatorij Zelengaj, u povodu trideset godina odlaska Miroslava oscilacije su veće. Krleže, jer je Krleža u sanatoriju proveo neko vrijeme tijekom Drugoga Dubravko Sidor glumi u predstavi pisca u ringu, zafrkancija je svjetskog rata. Štićenici sanatorija štite Krležu, štite dostojanstvo mladenačka i evocira sjećanje na Studentsko eksperimentalno glumačkog posla i igraju predstavu u sanatoriju. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 71 intervju uz obljetnicu | Goran Matović, 35 godina umjetničkog rada Tinove idealne rečenice Govorenje poezije dubinska je analiza teksta, neka vrsta idealnog prijevoda

organizirao, a na okupu u Gostionici Blato u Masarykovoj ulici našli su se Ujevićevi prijatelji Vjekoslav Majer, Zvonimir Golob, Salih Alić, Berislav Nikpalj, Gustav Krklec... Bili su tu i Špiro Guberina i Arsen Dedić i Semka Sokolović-Bertok i svatko je govorio nekog svog Tina. Tad sam ja prvi put naglas, javno, pred publikom izgovarao Tinove stihove. Status slobodnog umjetnika zaslužili ste, međutim, izvodeći prvi put na sceni jednog drugog hrvatskog književnoga genija? – Da, točno. Prije Ujevića bio je u prosincu 1973. Miroslav Krleža i Pir iluzija. Poslije izvedbe pozvao me Krleža u Leksikografski zavod i od tada smo se sretali trideset-četrdeset puta. Svaki bi put u razgovoru ponavljao da svakako moram završiti fakultet. Pitao me i što ću raditi poslije Krleže, i ja sam spomenuo Ujevića, a on će meni: „Što će Vam taj bezveznjak?“ Spomenuo sam način na koji ću ga postaviti na sceni, a on meni kaže: „To je lukavo – montirajući Ujevića, prikrivate lošeg pisca i na tome bi Vam Ujević morao biti zahvalan.“ Zapravo je sve bilo u jednoj drugoj njegovoj rečenici: „Dva genija teško podnose blizinu.“ Vratimo se Ujeviću. Misterij je svakako kako jedan čovjek kao Vi FOTO: BRANKA PRIMORAC BRANKA FOTO: tako dugo ostaje vjeran jednomu autoru. razgovarala: Branka Primorac – Ujević na jednom mjestu kaže da je „osoba složena od više drugih“. „Bilo mi je sedamnaest kad sam iz rodnog Mostara, grada umjetnosti, Tako je on svaki put drugoj publici drukčiji. Odjek ujevićevskog govora grada svjetlosti, pjesnika i slikara, prepun umjetničkog nadahnuća stigao ovisi o mnogočemu: vremenu, energiji i spoju u mikrokozmosu, u Zagreb.“ – kaže dramski umjetnik Goran Matović odgovarajući na raspoloženju i nas i onih koji nas slušaju. Važno je reći da je Ujević pitanje kako je počelo njegovo 35-ogodišnje druženje s poezijom Tina istodobno tonalan i atonalan, dovršen i nedovršen, realan i irealan, Ujevića. „Izašao sam iz vlaka i na peronu Glavnoga kolodvora ugledao dakle pokriva fantastično široko polje emocija. Jezik kojim stvara živi je štand s knjigama i komplet sabranih djela Tina Ujevića. I Tin je postao hrvatski jezik i zato je i danas zanimljiv. moj. U njegovim sam autobiografskim zapisima otkrio svoje idealne Osim spomenutih Ujevića i Krleže na scenu ste postavili pedesetak rečenice, činilo mi se kao da krade moje misli. Svakim novim čitanjem drugih svjetskih i domaćih pjesnika. Koje najviše? prepoznavao sam i potvrđivao samoga sebe, ali i širio horizonte. I onda sam jednoga dana poželio s drugima podijeliti pročitano i doživljeno“ – One koje najviše volim, a to su Josip Sever i Arsen Dedić, Borges, – govori Matović prisjećajući se mladosti i godine 1976., kada je prvi Majakovski i Jesenjin, Vesna Parun, A. B. Šimić, Zvonimir Golob, put izveo scenski kolaž San i ludilo, posvetu velikanu stiha. Danas San Radovan Ivšić... S Pericom Martinović izvodim i Galu posvećenu Dalíju. i ludilo bilježi guinnessovskih 1400 izvedbi, a prati ga i monografska Nedavno smo se u Zagrebačkim posvetama prisjetili i rano preminulog publikacija. Saše Maršinjaka. Ne volite sintagmu „reproduktivni umjetnik“. Zašto? Od dolaska u Zagreb do prvih nastupa na sceni završili ste dva fakulteta. U međuvremenu ste, kažu znalci, postali jedan od – Da, u teatarskom rječniku postoji taj izraz, ali sam se jednom našalio s najboljih interpreta svjetske i domaće poezije u nas. Kako se stiže time nabrajajući svoja djela: sin Filip 1980. godine, sin Jan 2001. godine, do tog statusa? kći Hana 2003. godine. Time se Goran Matović potvrdio kao plodan reproduktivni umjetnik. To je preciznije. – Putovanje je bilo duže nego obično jer sam sâm morao pročitati puno više knjiga, ući u dubinsku analizu. Govorenje poezije najdublja Kažete da ste još u djetinjstvu glumili, da nam se u djetinstvu događa je od svih analiza teksta, neka vrsta idealnog prijevoda. Kad čovjek sve što će nas obilježiti u budućnosti. Koliko će Vas još dugo držati govori stihove, on ih prevodi na svoje tijelo, na svoj glas, a glas je kao Ujević? otisak prsta, jedinstven i neponovljiv. No moram reći da je sve počelo – Ne znam! Pokazalo se da Tin traje, da ga ljudi hoće. Kraj, i da hoću, 1975. pozivom Marina Zurla u program Sjećanje na Tina, koji je on ne nazirem.

72 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. sjećanja sjećanje | VJERA ŽAGAR-NARDELLI (Zagreb, 6. siječnja 1927. – Zagreb, 1. ožujka 2011.) Ispunjenost i potpunost Bila je glumica jake scenske prisutnosti pa su njezine uloge često djelovale kao tajno središte gravitacije cijele predstave

privatni život, društvo, njezin brak i djeca – bila je to glazba koja se odlično koordinirala. Živjela je u rascvjetanoj ruži punoj opojnih mirisa i sve to donosila u garderobu, na pozornicu... Kad umjetnik prepozna kazalište koje se skriva i u životu, a koje treba samo prepoznati, onda se na daskama sve odvija bez poteškoća. Zato su s njom voljeli raditi mnogi redatelji, jer njoj je bilo sve moguće, nije stvarala probleme, radila je s veseljem i ljubavlju... Bila je krasna žena. Kad bi došla na scenu, mogli ste je samo gledati i uživati u skladnosti njezinih pokreta. Nije bilo potrebno ni slušati jer bi njezina pojava zaokupila svu pozornost. Vjeročka je imala jaku osobnost pa je taj njezin privatni štih ulazio u njezine uloge. No to je uvijek bila samo nadgradnja iz njezine veličine, a nikad nije bilo nauštrb likova koje je utjelovila . Kad bi igrala kraljice, dame... sve je to ona već bila. Nosila je pečat koji nose svi veliki umjetnici. Kao što smo Filipa Šovagovića mogli prepoznati – i kada bi igrao kralja Leara ili slavonskog bećara, uvijek je to bio Šovo. Ili Boris Buzančić – velikan glumac, neodoljivo privlačan, zanimljiv... jake osobnosti. Oni su na scenu donosili ono što im je sama priroda darovala, a oni su se samo njome koristili. Zato glumac, odnosno glumica, ne može biti prosječna osoba koja teži slavi. Vjera se s lakoćom transformirala i u neki nakaradni lik. U zrelim godinama u takvim je ulogama naročito uživala pa dok bi pravila masku, samoj se sebi smijala i zbijala šale. U samom početku djelovanja Kazališta Gavella ansambl je bio bez nekog većeg kazališnog iskustva, a Vjeročka je došla iz Hrvatskog narodnog kazališta, u kojem je igrala lijepe uloge. U tom je vremenu prenijela neke međuglumačke igre koje su bile uvriježene u tom kazalištu. Bila je to igra u igri koju publika ne bi mogla otkriti. U takvim je igrama bila majstorica. Vrstan glumac Jozo Petričić, s jako razvijenim smislom za humor, svojim je igrama zarazio glumce. Vjeročka bi nas na sceni svojim vragolijama znala iznenaditi, probuditi ili provjeriti na GDK Gavella, Zagreb: Leautier Gilbert, Agata, red. Želimir Mesarić, 1978. kojoj smo razini koncentracije. Naravno da su takve igre bile ovisne o komadu koji smo igrali. Je li to, primjerice, bila komedija koja je imala piše: Zdenka Heršak rupe, a koje su glumci popunjavali? astali smo se 7. ožujka 2011. u Kazalištu Gavella da odamo počast nezaboravnoj, divnoj osobi i umjetnici Vjeri Žagar-Nardelli. Na tom druženju bili su njezini kolege i kolegice, rodbina, publika... SKrešo Dolenčić osmislio je i na razne načine prikazao Vjeročkinu prisutnost u umjetnosti. Održao je krasan, netipičan govor, koji je sličio na one stare izraze ljubavi i poštovanja koji su se pisali u spomenare. Na ekranu su se preko cijele pozornice redali inserti iz njezinih uloga i prekrasne fotografije. Njezina je ljepota bila na razini Grace Kelly, Monice Vitti ili Catherine Deneuve. Ne znam kamo su gledali naši filmski redatelji da je nisu vidjeli, već su glumice tražili po drugim republikama bivše Jugoslavije... I mene je dopalo da nešto kažem o svojoj prijateljici. Vjera je imala duboki rezervoar iz kojega je vadila svoja nadahnuća za rad. Ona nije trebala skakati iz jednoga stanja u drugo; kod nje sve je to bilo spojeno. Bila je umjetnica života i umjetnica na sceni... Njezin GDK Gavella, Zagreb: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Krešimir Dolenčić, 1995.

74 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. sjećanje | VJERA ŽAGAR-NARDELLI (Zagreb, 6. siječnja 1927. – Zagreb, 1. ožujka 2011.)

piše: Zvonimir Mrkonjić

razdiobi scenskih zadaća glumica se uglavnom odlučuje između dvije mogućnosti: ili da igra određeni ženski karakter ili da igra prije svega image žene. Vjera Žagar-Nardelli pripada Uovom drugom tipu glumice, koja se prihvaća teške zadaće da igra i zastupa vječno žensko (što ni u kom slučaju ne znači bilo kakve ustupke drugom spolu) često u svijetu dominantno muških interesa. Vjere Žagar-Nardelli stoga se sjećamo ne toliko po njezinim kreacijama ženskih likova, koliko po stanovitoj nadkarakternosti, koja joj je davala stamenost i vjerodostojnost u odnosu na suigrače. Nakon završene Zemaljske glumačke škole u Zagrebu, Vjera Žagar- Nardelli najprije dvije godine djeluje u Dubrovačkom kazalištu, zatim u HNK-u Zagrebu, a od 1953. do kraja karijere bila je vjerni član Dramskog kazališta Gavella, u kojemu je odigrala preko sedamdeset uloga. Vjera Žagar-Nardelli bila je glumica jake scenske prisutnosti pa su njezine uloge često djelovale kao tajno središte gravitacije cijele predstave, primjerice kao grofica Cranensteg u Krležinoj drami U logoru, koja izaziva Horvatov završni ispad. Odigrala je niz glavnih, nosivih uloga u Macbethu, Hamletu, Tartuffeu, Richardu II, Richardu III., a svakako treba izdvojiti Jokastu u Radojevićevoj ekspresivnoj režiji Kralja Edipa. Ne manje dojmljive bile su opsegom manje ali karakteristične uloge kao što su Magdalena u Domu Bernarde Albe, Dobre u Skupu, Majka u Pričama iz Bečke šume, Jele u Maškaratama ispod kuplja. U posljednjem razdoblju svoga djelovanja igrala je i uloge s diskretnim udjelom komike, primjerice u komediji Što je vidio sobar i Partija remija. Razmotri li se glumačka putanja Vjere Žagar-Nardelli, vidi se da je ona ispunjena i potpuna, a ističe se u hrvatskom glumištu opsežnošću i raznovrsnošću GDK Gavella, Zagreb: Oscar Wilde, Važno je zvati se Ernest, odigranih uloga, još k tome na profesionalno visokoj razini, što je Vjeri red. Krešimir Dolenčić, 1993. Žagar-Nardelli dalo ugled jedne od prvih glumica novijega hrvatskog U jednoj sam ulozi morala izgovoriti da se nikad nisam udavala. Tada glumišta. bi se Vjeročka morala okrenuti od publike da bi se od srca nasmijala. Naime, tada sam iza sebe imala nekoliko brakova. O njoj ima puno šaljivih anegdota, no ja ću izdvojiti jednu. Sjedimo u buffetu kazališta, a dr. Gavella nam kaže: „Kaj tu delate, hote gledat probu.“ Kad je scena bila odigrana, doktor se okrene prema nama i veli: „Cure, kak vam se dopada?“ Na taj upit Vjeročka sasuje mnoštvo prigovora tako da se doktor nakostriješio i rekao: „Cure, ote doma sra.. i pi..ti“, a Vjera mu posve mirno kaže kako smo to sve već obavile... Kako sam ja već prije imala sukoba s doktorom, iskradem se iz mračnog gledališta u garderobu. Nakon nekoliko minuta Vjeročka u mahnitom smijehu kaže: „Baš sam mu dobro prodrmale samosvijest“ i nastavi se smijati. Nekoliko dana prije no što se njezina duša odvojila od tijela, ušla mi je u san pa smo se na taj način – polusvjestan – oprostile, prijateljski. Na kraju sam joj, gledajući u njezinu sliku, poslala svoju poruku da se njezina duša uspinje što brže kroz bespuće svemira da bi nošena svjetlošću došla do Boga. Eto, to su bila neka od mojih sjećanja na Vjeročku. Kad sam sve to izgovorila s puno emocija, rekla sam da ću se, ako se pomaknem, srušiti kao kruška. U hipu se na sceni pojavio direktor Stazić i odveo me. Protokol opraštanja nastavio se s nevidljivim suzama GDK Gavella, Zagreb: Tennessee Williams, Tramvaj zvan žudnja, u srcu. red. Dino Radojević, 1960. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 75 sjećanje | IVICA VIDOVIĆ (Beograd, 10. svibnja 1939. – Zagreb, 18. travnja 2011.) Harlekinovo znanje Čarolija Vidovićeve glume tolika je da je on i definitivno fizički odsutan, usred oproštajnoga rituala u jednome od svojih kazališta, još uvijek širio vedrinu oko sebe Kao što se nikada nitko ne bi zabunio pa Ivicu Vidovića nazvao Ivanom, tako se meni činilo da je Teatar &TD prostor po njegovoj mjeri i da ne bi bilo lako zamisliti ga na velikoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, iako se i u tome itekako dokazao u Splitu. Tek listajući intervju koji je taj veliki glumac dao Hrvoju Ivankoviću za zbornik Portret umjetnika u drami (1995), otkrivam da je prvih pet sezona u HNK-u proveo gotovo nevidljiv, u najmanjim ulogama, a kada je napokon u Dramskom kazalištu Gavella zaigrao smiješno nespretnoga detektiva u komediji Petera Shaffera Javno oko, koju je režirao Vanča Kljaković, svi su se čudili zašto su kazališta tako dugo čekala pružiti mu prigodu da obnovi ulogu, koju je još kao student blistavo ostvario u jednoj ispitnoj predstavi. „Mislim da ništa nisam igrao, nisam igrao gotovo ništa od onoga što sam trebao igrati i da nisam igrao većinu onih uloga koje sam želio.“ – rekao je Vidović i bio posve u pravu. Ni Ekkehard Schall (Arturo Ui) iz Berliner Ensemblea, ni Еvgenij Lebedev iz petrogradske Priče o konju Lava Nikolajeviča Tolstoja u režiji piše: Marija Grgičević Georgija Aleksandroviča Tovstonogova, stasom i glasom nisu krupniji od Vidovića. Film i televizija uvelike su proširili Vidovićev djelokrug (U ada imaš sreću gledati Ivicu Vidovića na pozornici i uvijek gori raste zelen bor, Kužiš stari moj, Lisice, Izbavitelj, W. R. – Misterije raspoloženog za razgovor sresti ga u kazalištu ili na ulici, čini ti organizma, Prijeki sud, Ritam zločina, Naše malo misto i dr.) i učinili ga se da je to povlastica koju si dobio zauvijek. No nažalost… popularnim među najširom publikom. Kazalištu je Ivica Vidović ipak K dao najviše, a mogao je i mnogo više, da je bio bolje prepoznat. Bio je i ostao uvijek u svemu izuzetan. Dođeš na komemoraciju omiljenomu glumcu, svi su ozbiljni, tihi, žalosnih lica, a onda pred Bio je možda najstrpljiviji među glumačkim velikanima. Smatrao je ekranom s odlomcima prizora iz njegovih filmova i emisija, pred normalnim da kao početnik sezonama na pozornici „nosi tace“, kako riječima niza govornika koji će ispričati i poneku anegdotu iz svojih to glumci kažu. Nikada neću zaboraviti generalni pokus za Handkeova susreta s Ivicom Vidovićem – u punom gledalištu začuje se smijeh. Kaspara u režiji Vladimira Gerića u Teatru &TD. Redatelj Tomislav Najprije je taj smijeh bojažljiv, kao da se sam sebe prestrašio pa se na silu Durbešić po vlastitu je priznanju svoje studente namjerno zadržavao na guši i gasi, zatim je sve češći i sve jači gotovo bez ustručavanja, a na kraju pokusima do ranih jutarnjih sati da bi vidio koliko u najgorim uvjetima, ga potpuno zamjenjuje beskrajno dugi pljesak priznanja i zahvalnosti. s premorenim ansamblom, predstava može pasti. No ovo s Vidovićem Čarolija Vidovićeve glume tolika je da je on i definitivno fizički nije bilo namjerno. Jednostavno nije išlo, zaustavljalo se, otezalo. A odsutan, usred oproštajnoga rituala u jednome od svojih kazališta, još onda kao da su svi odjednom izgubili usredotočenost. Nekolicina uvijek širio vedrinu oko sebe. Zaboravljajući sebe, neštedimice drugima radoznalaca nije napuštala gledalište, možda samo iz solidarnosti. daruje smijeh. Pobrkao se redoslijed prizora, a to nitko nije primijetio. Jedino je protagonist svu predstavu držao u glavi. Ivica Vidović kao Kaspar na

Zaseda, red. Živojin Pavlović, 1969. U gori raste zelen bor, red. Antun Vrdoljak, 1971. Kužiš stari moj, red. Vanča Kljaković, 1973.

76 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. sjećanje | IVICA VIDOVIĆ (Beograd, 10. svibnja 1939. – Zagreb, 18. travnja 2011.)

Velo misto, red. Joakim Marušić, 1981. tren je izišao iz uloge, vratio stvari na svoje mjesto i nastavio pokus za predstavu koju će tijekom njezina života posvuda pratiti pljesak i priznanja, s vrhuncem osvajanja Zlatne maske na 11. festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu 1970. Vidovićeve su uloge biser do bisera: Stoppardov Guildernstern, Tzara u Travestijama, Sganarelle kod Molièrea i Ivanca, prvi među putnicima u Mrožekovoj drami Pješice itd. u Teatru &TD i šire, sve do posljednjih, uvijek novih i uvijek sve boljih na pozornici Dramskoga kazališta Gavella i njegova Kazališta Rugantino, koje predstave izvodi po malim pozornicama u gradu.

Predzadnji put sreli smo se u predvorju Teatra &TD. Ne znam koja nas je Naše malo misto, red. Daniel Marušić, 1970. predstava okupila sve troje. Razgovarala sam s Rankom Marinkovićem kada je prišao Ivica Vidović pitajući svojega otočanina kako se na Visu na jednom od najljepših kamenih počivališta na Mediteranu, velikoga izgovara, odnosno naglašava jedna riječ (koja mu je potrebna na nekom glumca dočekuje veliki pisac. Zagrebu, Splitu, Visu… preostaje natjecati snimanju). Ranko Marinković odgovorio je protupitanjem: „U Visu ili u se tko će ljepšu novu ulicu krstiti njihovim besmrtnim imenima. Komiži?“ Otplovili su zajedno na otok predaka osluhnuti govor od prije „Najveće čudo svijeta jest vedrina.“ – piše Bella Hamvas – „Od toga je mnogo desetljeća. Velikim autobusom splitskih oznaka došli su otočani veće čudo samo to što vedrina živi od melankolije. To je najzanosniji sada na Mirogoj ispratiti Ivicu Vidovića. Nad mnoštvom okupljenim oko paradoks postojanja. Harlekinovo najviše znanje.“ lijesa i svećenika sjalo je proljetno sunce. Na brežuljku iznad Komiže,

GDK Gavella, Zagreb: Peter Shaffer, Javno oko, red. Vanča Kljaković, 1969. Teatar Rugantino, Zagreb, Yasmina Reza, Bog masakra, red. Franka Perković, 2009. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 77 sjećanje | JOSIP BOBI MAROTTI (Maribor, 18. prosinca 1922. – Zagreb, 24. srpnja 2011.) Neuništiva originalnost Nevjerojatan je bio glumački raspon u Marottija, koji je u svim razdobljima svoga života mogao odigrati posve oprečne likove u svim mogućim žanrovima (čak u istim predstavama), a uvijek originalne, nikada imitacije viđenog Medvešekom u istoj ulozi, ali u djetinjoj dobi), s upravo maestralnim Špirom Guberinom kao Rudimirom Bombardirovičem Šajkovskim (a zapravo Imbricom Špičekom z Volovščine), s Uglješom Kojadinovićem kao Kumordinarom Žoržom prava remek-djela glumačke umjetnosti. Za Marottija nije bilo prepreke kad je posrijedi kamera, filmska ili televizijska, dječja emisija (Dvadeset slavnih, Put oko svijeta, Parangal, U registraturi), kazalište, veliko ili malo, otvoreno ili u kutiji. Snimio je i četrdesetak filmova (talijanskih, njemačkih, kanadskih, koprodukcija). Hećimović ga smatra „jednim od najznačajnijih glumaca ratnih i prvih poratnih naraštaja”. Uvijek je posezao u svoj glumački veliki trbuh i iz njega kao mađioničar vadio uvijek novu, originalnu i neponovljivu ulogu, kojoj je dodavao strast, ljubav, zaigranost, duhovitost... Njegov je naraštaj započeo s glumom još prije Drugoga velikog rata. Od fašizma obitelj se prvo sklonila iz Istre u Maribor, gdje je i rođen kao potomak talijanske obitelji iz Alessandrije kod Torina. Nogometaš NK-a Maribor pa glumac amater, očaran je Gospodom Glembajevima, koji 1933. gostuju u njegovu rodnom gradu. Fašizam ponovno seli Marottijeve u Zagreb.

piše: Želimir Ciglar

ao jedanaestogodišnjak napravio je lutkarsko kazalište, naplaćivao je karte, ali mu je pajcek srušio scenografiju. To ga nije omelo da već sutradan sve ponovi i naplati karte kako Kbi kupio granginjol lutke i kako bi nastavio kazališnu karijeru. Josipa Bobija Marottija pamtim po golom trbuhu Štijefa iz Radojevićeva Godine 1941. mladi Slovenac upisuje se u glumačku školu kod prof. dr. Kraljeva u GDK-u Gavella, pamtim ga po čudesnom duetu s Perom Branka Gavelle, Marka Soljačića, Božene Begović, Vladimira Filipovića, Kvrgićem u ulozi grobara-obješenika Janeza, po drvenoj zdjeli iz koje Dubravka Dujšina, Tita Strozzija... Dobiva nemogući zadatak (teži je je, u dronjke odjeven, na pozornici rukom posezao i jeo, po Semki poslije prijemnog dobila samo Alma Prica): mora za pola godine naučiti Sokolović-Bertok kao Anki, u koju je njegov suigrač tragično i poslije hrvatski standardni jezik. Ne samo da u tome uspijeva nego tijekom smrti, sa štrikom oko vrata, ostao neutješno zaljubljen. studija nastupa u Malom kazalištu (danas GDK Gavella), diplomira ulogom Hamleta u Večeri klasike, dramskom kolažu u Malom kazalištu Bobijevu glumačku virtuoznost moguće je i danas, poslije njegova usred rata, 30. lipnja 1943. Prije toga je gotovo svake večeri bio na odlaska, pogledati na snimci Hrvatske televizije. U Maestrovoj smrti pozornici. Ispunivši partijsku zadaću, odlazi s diplomom u partizane, Ranka Marinkovića 1969. godine u režiji Joška Juvančića pokazao je ravno u Glumačku grupu 13. proleterske brigade, Centralne kazališne posve drukčije lice. Pijani, lucidni pjesnik, utjelovljeni Tin Ujević u družine i Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske. podivljaloj krčmi, bio je jedino razborito lice u svijetu predratnih građanskih očajnika. Poslije oslobođenja (1946-1949) premješten je u Rijeku, gdje dobiva velike uloge (Jago u Otelu), ali Zagreb ga više privlači. Godine 1953. Promotrimo ga i u posve dijaboličnoj ulozi Presvijetlog u U registraturi jedan je od osnivača Zagrebačkoga dramskoga kazališta, danas GDK-a Ante Kovačića i u režiji Joakima Marušića... Njegovi su dueti s Ljubicom Gavella. Jović, Radom Šerbedžijom kao Ivicom Kičmanovićem (i Reneom

78 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. sjećanje | JOSIP BOBI MAROTTI (Maribor, 18. prosinca 1922. – Zagreb, 24. srpnja 2011.)

„Kao glavna Marottijeva ostvarenja, koja Usporedo je na prvoj godini Akademije već donekle predskazuju njegovo buduće dramske umjetnosti odgojio naraštaje. glumačko profiliranje u izražajnim Zajedno s Dragom Krčom pripremao je različitostima osobnog udaljavanja i odabirao one koji će nastaviti stvarati od dramaturgijskih određenja uloga i oblikovati hrvatsko kazalište. Njegov na temelju samosvojno poticajnoga je prijatelj i partner Drago Krča za njega humornog ili ironijskog otklona, kazao: „Bobi uživa biti voljen. On voli posebno se izdvaja Vilardov Segard igru, on voli glumu, on voli život!“ Dva u Brodu Tenacity, Ibsenov Gregers u su desetljeća bili nastavnici prvoj godini Divljoj patki i Gogoljev Bobčinski u glume. Revizoru.“, piše o njemu povjesničar Krča o tome kaže ovo: „Ja sam se kazališta dr. Branko Hećimović u opredijelio za tekstove za govorni dio, Bobijevoj monografiji. dikciju, impostaciju, dakle za nužan U mirovinu odlazi 1980. godine, ali tupež. Bobi je u improvizacijama bio ni po čemu on nikada nije bio glumac sjajan, pa smo se nadopunjavali. On u miru. „Stanovita nonšalantnost te je te improvizacije pretvarao u igru, pa nekakva posebna otkačena elegancija smo bili sretan par u tome radu – velim koja sve više obilježava njegovu privatnu ja sa svojim tupežima, stvarima koje su pojavnost, a nerijetko se zadržava i u tehničke naravi i potrebne, a on u potrebi glumi“, piše u monografiji toga velikoga igre, u veselju i radosti igranja. I to smo glumca, što ju je 2006. objavio Kapitol, a naslijedili od Gavelle koji je zapravo uredila Antonija Bogner Šaban. volio glumce, iako je znao biti okrutan“ (monografijaJosip Bobi Marotti, str. 31). Bio je Puba Agramer u predstavi U logoru GDK Gavella, Zagreb: Ranko Marinković, Glorija, Gavelle i Krleže (kao dio čudesnoga red. Božidar Violić, 1970. Ove je godine otišao prvi Vlaho u kvarteta vršnjaka Sven Lasta, Ivo Šubić/ Fotezovoj čuvenoj režiji. Niko, Pjero, Đuka Tadić, Drago Krča), Sadi Žudio u Vlaho – dio trolista čiju su glumačku Škiljanovoj režiji Dunda Maroja, Bajsićev kožu iskušali gotovo svi muškarci, Aurelije u Varalicama, brižni i potresni velikani glumišta, koji su, mijenjajući otac Rikard Kozlović i zahtjevni, sebični sustave, države, ideologije, uvijek bili tiranin Floki Flèshe u Marinkovićevoj vjerni svomu kazališnom i glumačkom Gloriji, Genettov General u Balkonu, pozivu. Štitili su umjetnost kad su mogli Šoljanov Ribar u Mototoru, Hamletov i njih su zato štitili štićenici zahvalni stric Klaudije na Dubrovačkim ljetnim svom dobrotvoru kad je to bilo nužno, igrama... Ovlaš nabačena lista uloga kako bi trajalo, kako bi se gradilo, kako svjedoči o nevjerojatnom glumačkom bi se iscjeljivalo društvo u kojem su se rasponu Marottija, koji je u svim zatekli. Jer Bobi je štošta znao, a najveća razdobljima svoga života mogao odigrati od njegovih tajni, koju je podijelio tek posve oprečne likove u svim mogućim Glumačka družina Histrion, Zagreb: Jean Anouilh i Dražen s nekolicinom pripravnih sretnika, bila žanrovima (čak u istim predstavama), Ferenčina, Zagrebački orkestar, red. Dražen Ferenčina, 2007. je: „Treba znati trajati.“ On se pritom a uvijek originalne, nikada imitacije tako djetinje i oduševljeno zabavljao i viđenog, iako je stasao okružen radovao. velikanima staroga i novoga glumišta. Josip Bobi Marotti nije bio kukavica niti Nikada nije imitirao nego je upijao. u poznijoj dobi. Kad mu je ponuđen Svoj je drugi glumački život dobio u mikrofon u emisiji HTV-a Nedjeljom Glumačkoj družini Histrion, koju je u dva, žustro je branio svoju ratničku, zajedno sa Zlatkom Vitezom uvijek partizansku prošlost, kao i svoju neštedimice podržavao (i umjetnički glumačku, histrionsku poziciju, lakonski i politički), a do smrti Histrioni i brzo odgovarajući i premošćujući sve su mu uzvraćali tako da i nije bilo veći i veći jaz među naraštajima. A sâm predstave bez njega. Bio je Martin je cijeli život bio most između hrvatskog Dobroslav u Diogenešu, a do kraja predratnog i poratnoga kazališta, je , čak i u invalidskim kolicima, bio između građanskog i partizanskoga pokretač radnje (vlasnik gostionice u kazališta, svjedočeći kako su oduvijek Zagrebačkom orkestru Anouilha u režiji U registraturi, red. Joakim Marušić, 1974. bili nerazdvojna cjelina u vremenu i Dražena Ferenčine). prostoru. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 79 sjećanje | VIDA JERMAN (Zagreb, 28. svibnja 1939. – Zagreb, 10. prosinca 2011.) Radosna i zanosna poliglotkinja Zbog svoje darovitosti, šarma i znanja engleskog, španjolskog, talijanskog i njemačkog jezika igrala je u brojnim koprodukcijskim filmovima

Maloga kazališta Trešnjevka. Godine 1997. osnovala je Kazališnu družinu Ponto i u njoj 2001. odigrala naslovnu ulogu u drami Mire Gavrana Najduži dan Marije Terezije u režiji Ivice Kunčevića. Monodrame, od Tonkina izbora Miloša Macoureka nadalje, odvele su je diljem svijeta. Potom niže predstave na esperantu. Ženu koja je šaptala uraganu izvodila je u glavnom gradu Kine pred dvije tisuće esperantista, a bila je i spikerica Hrvatskoga radija na esperantu. Zbog svoje darovitosti, šarma i znanja engleskog, španjolskog, talijanskog i njemačkog jezika igrala je u brojnim koprodukcijskim filmovima. Ostat će zapamćena u fimu Sofijin izbor, u kojemu je glumila s Meryl Streep. U filmu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970) odigrala je ženu koja se bavi najstarijim zanatom i peglanjem – šarmantnu gospođu Marijanu. Njezina uloga u filmu Boštijana Hladnika Maskarada bila je prava senzacija u vremenu djece cvijeća jer je to bilo prvi put da se domaća glumica razodjenula na filmu. Vida Jerman uvijek je s radošću i životnom vedrinom govorila o svojim ulogama, pa i o toj, navodeći kako joj je zaista bilo teško izboriti se za dobru ulogu u vremenima kad su žene na filmu glumile jedino majke, prostitutke, partizanke i bolničarke. U tim je promjenama sudjelovala zajedno sa svojim naraštajem, a lista domaćih filmova u kojima je glumila nanizana zvuči kao pjesma: Neka ostane među nama, Slučajna suputnica, Čovik i po, Snivaj zlato moje... „Odlično je izgledala i bila je mlada u duši. Nikad se nije prestala smijati“ – rekao je o njoj kolega Goran Grgić. „Bila je legenda i diva, ali bez problema je pristajala raditi u amaterskim kazalištima. Novac joj nikad nije bio važan“, prisjetio se redatelj Mario Kovač. Kolege iz Trešnje kažu da ni bolesna nikad nije otkazala predstavu. Otišla je iznenada, napustivši zauvijek hrvatsko kazalište i film, kojemu se Kazališna družina Ponto, Zagreb: Miro Gavran, Judita, 2004. predavala punim srcem. piše: Želimir Ciglar

„Zbog svoga fizičkog izgleda, koji je samo dio moje osobe, ja sam kao lijepa slika dobivala uloge površnih, plitkih žena. Žao mi je zbog toga što tada, kada sam bila lijepa, mlada, ali već zrela glumica i osoba, nisam igrala i neke karakterne uloge. Uvijek su me angažirali kao zgodan objekt, jednostavno mi nametali takav image“, kazala je još sredinom devedesetih Vida Jerman, glumica i poliglotkinja. Iako je s osamnaest godina rodila kćer, upisala se na studij jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Akademiju dramske umjetnosti, koju je i završila 1966. Potom odlazi na jednogodišnji boravak u London, gdje uči engleski jezik i pohađa školu glume. Prvo se 1. rujna 1967. zapošljava u varaždinskom Kazalištu Augusta Cesarca (današnji HNK u Varaždinu), a te je godine postala i članicom HDDU-a. Na Akademiji i u Varaždinu igrala je tijekom studija upravo uloge kakve je priželjkivala: Reginu (Lilian Helman: Male lisice), Lady Anu (Shakespeareov Richard III), Emiliju (Othello), Gđu Warren (Shawov Yul Brynner i Vida Jerman na setu filma Romansa konjokradice Zanat gospođe Warren)... Od 1981. godine bila je članicom ansambla (Romance of a Horsethief), red. Abraham Polonsky, 1971.

80 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. sjećanje | Marija Grgičević (Virje, 1. rujna 1929. – Zagreb, 24. rujna 2011.) Skromna kritičarska velikanka Nije se dala impresionirati nikakvim veličinama i prigovarala je ideji po kojoj bi kritičari trebali biti primarno promotori kazališta piše: Želimir Ciglar Marija Grgičević nikako nije bila kritičarka koja je pisala o sebi. „Nisam bila polemički raspoložena, Izbjegavala je to gotovo cijeli svoj život. a zamjerala sam se društveno jakima. Dobivši Nagradu Petar Brečić 2004., Postojala su vremena nedodirljivih pristala je dati nekoliko intervjua ličnosti, nedodirljivih problema rekonstruirajući svoj život i način ili ideja. Ne uklapati se u taj trend stvaranja. hvalospjeva, zauzimati odmak ili pak „Nikad se nemojte žaliti na prilike“, bježati od toga bilo je opasno“, tako je citirala je često Šoljana. Brojne je autore govorila Marija Grgičević, kazališna i glumce prva prepoznala i promovirala kritičarka koja je pisala do posljednjeg pa je tako s neskrivenom radošću daha, gotovo doslovce. Njezin prikaz govorila kako je bila u žiriju koji je dao monografije Marina Carića objavljen nagradu tada studentu Miri Gavranu je sredinom rujna. Marija Grgičević za Kreontovu Antigonu. O predstavama u Zagrebu je provela veći dio svoga i o tome kako nastaju znala je mnogo, života i rada, tu je završila osnovnu ali ono što je trebalo tajiti tajila je, školu, potom Klasičnu gimnaziju i čuvajući tako dostojanstvo glumačke i slavistiku na Filozofskom fakultetu kazališne struke. Ako je trebalo, hrabro Sveučilišta u Zagrebu (1959). Zarana je i prosvjedovala suvremenicima na je počela pisati pa je već 1952. godine manjku hrabrosti. Marija Grgičević nagrađena nagradom za reportažu. pisala je jasno, jezgrovito, brzo, ponekad Uslijedio je rad u Ilustriranom iste večeri poslije predstave. Uvijek točno vjesniku, Vjesniku pa Narodnom listu, i pouzdano, nadasve informativno. a od 1961. godine postaje stalnom U središtu pozornosti uvijek su bili kazališnom kritičarkom Večernjeg predstava, glumac i tekst. Potom bi cijelu lista. Odatle prelazi na isto radno situaciju stavljala u društveni kontekst mjesto 1985. u Vjesnik, gdje je sve pa bi tako svjedočila i o svomu vremenu do 1990. i odlaska u mirovinu. I a ne samo o kazalištu, uvijek vodeći nakon toga i dalje piše, a njezini se računa o onomu za koga piše. Godine tekstovi mogu pronaći u listovima 1983. i 1984. bila je i predsjednicom Scena, Republika, 15 dana, RTV Hrvatskoga društva kazališnih kritičara teorija i praksa, Umjetnost i dijete, Telegram, Gesta, Dubrovnik, i teatrologa. Dobila je na taj način podršku struke kad joj je najviše trebala. Vijenac... Posljednje je godine pisala za internetski portal Kazalište.hr. Budući da je još kao djevojčica s majkom išla u predratni HNK i da je rat Godine 1969. i 1970. boravila je kao stipendistica ITI-a u Rimu i prekinuo te odlaske, mala je Marija prionula čitanju i učenju u zamračenom Milanu. Prevodila je s francuskog, talijanskog i slovenskog, a bila je i Zagrebu. Zapazila je zapise o kazalištu koji su bili potpisani pseudonimom članica Međunarodne udruge novinara frankofona. Pomet. Bila je to, shvatila je, pozicija nekoga tko jako dobro poznaje „U kritičkim osvrtima daje prvu informaciju o autorima i izvođačima, kazalište iznutra. Poslije je saznala kako je riječ o Vojmilu Rabadanu. a znatnu pozornost posvećuje dramskom tekstu (napose domaćih Nije se dala impresionirati nikakvim veličinama. Čak je i Ann Ubersfeld autora). U ocjeni izvedbe izbjegava krajnosti i sudove argumentira“, prigovorila na ideji da bi kritičari trebali biti primarno promotori piše o njoj Boris Senker. kazališta. Ona je svoj posao više vidjela kao tiho sudioništvo u vremenu i prostoru stvaranja, u čuvanju svojevrsne kritičarske neutralnosti. Marija Grgičević snažno je podupirala kretanja oko Internacionalnog festivala studentskih kazališta (IFSK) uvijek prepoznajući vrijeme i Ako se ta mala, sitna, tiha žena, koja je brižno čuvala svoju osamljeničku prostor i nudeći publici mjeru ukusa obrazovane i razborite osobe. Bila poziciju, mjeri veličinom svojih neprijatelja, onda je uistinu bila velika. je uvijek pouzdan vodič, a sada kada su njezini tekstovi spremljeni u Ako se mjeri onime što je u svojoj tišini i miru napravila za mnoge da ih Institutu za teatrologiju HAZU-a, vidi se koliko je vrijednih informacija se upozna i za mnoge da ih se ne zaboravi, i po tome je bila velika. I zato o predstavama i sudionicima pohranila za trajno kolektivno sjećanje. Marija i dalje poručuje: „Nikad se nemojte žaliti na prilike!“ broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 81 sjećanje | PREDRAG VUŠOVIĆ – PREĐO (Kotor, 29. kolovoza 1960. – Zagreb, 17. veljače 2011.) Negromant suvremenosti Vidrin um, Dundova inteligencija, Grižulino srce, Pometova osobnost, Arkulinova upornost, Vlahova duša

piše: Mira Muhoberac Sve je svoje glumačke partnerice i partnere, suradnike i prijatelje, obitelj i najmilije redrag Pređo Vušović, jedan od razveseljavao lucidnošću i duhovitošću, najistaknutijih hrvatskih kazališnih, legendarnim vicevima, smicalicama, filmskih i televizijskih glumaca, naš životnim radostima unatoč nekad teškim PMarin Držić, naš lucidni Pomet, naš mladi egzistencijalnim okršajima. Kazališnu publiku Dundo Maroje, pometnik i Negromant našega i kritiku oduševljavao je glumačkim bravurama vremena, rođen u Kotoru 29. kolovoza 1960., na komedijskoj pozornici s proplamsajima napustio je vidljivu egzistencijalnu poljanu dramskoga i tragedijskoga, oživjevši u Gavelli prerano, u pedeset i prvoj godini života, 17. dinamično, neviđenim spojem pogođene veljače 2011., u četiri sata i četrdeset minuta gestualnosti, mimičnosti i nezaboravnoga ujutro, u vrijeme najsnažnije dramatičnosti i glasa, osobe iz hrvatskih tekstova: iz Hamletova susreta s Duhom Hamletova oca Matišićevih Anđela Babilona, Kljakovićeva u ovom našem sve razglobljenijem svijetu, u Teštamenta, Perišićeve Kulture u predgrađu, gradu u kojem je bio stalno nastanjen od 1979. Šovagovićevih Ptičica, Prije sna Lade godine, od upisa na Akademiju. U Dubrovniku Kaštelan… Jednako je uspješno razotkrivao je prvi put glumio u Malom Marinu Držiću, u slojeve svjetski poznatih likova, dajući im našu predstavama Dvanaest mjeseci i Tom Sawyer, hrvatsku prepoznatljivost, toplinu, ljudskost. kao dječak, početkom sedamdesetih, i zatim Osvajao je i druge kazališne pozornice kao mladić, u Studentskom teatru Lero pod svojom neposrednošću i iskrenošću, ulogama vodstvom Davora Mojaša, potvrdivši veliki pristupajući krajnje ozbiljno i profesionalno. talent u predstavama Kralj Ubu, Mušica, Onaj koji govori da i onaj koji govori ne, Lov na Ostao je vječno živ na filmu, izlazeći iz platna bljedolikog... U angažmanu u Kazalištu Marina u srca gledatelja u dvadesetak uloga, no spoj Držića bio je do 1996., a potom je prešao u grotesknoga i tragedijskoga, koji rezultira Dramsko kazalište Gavella, ali se Dubrovniku jedinstvenim humorom u krhkom tijelu, stalno vraćao. brzoj glavi i odjekujućem glasu, najbolje je Na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvario prepoznao Vinko Brešan povjerivši mu uloge je vrhunce hrvatskoga glumišta, započevši u filmovima Kako je počeo rat na mom otoku, festivalsko druženje s Držićem u Dolenčićevu Maršal, Svjedoci i Nije kraj. Predrag Vušović – Dundu Maroju na Lovrjencu 1984., a nakon toga Pređo bio je čest gost i prijatelj hrvatskih obitelji bio je Pomet: na Pustijerni u Magellijevoj režiji koje su gledale televizijske serije. Gazda, Dida i i na Peskariji u Kunčevićevoj režiji. Tad mu kao Pero bili su televizijski stožeri. članica žirija za Nagradu Orlando nisam mogla dati tu prestižnu nagradu – jer ju je već bio Sljubljen s Gradom u kojem je rođena hrvatska dobio za ulogu u Magellijevoj predstavi, s kojim riječ glumac, nastala od glagola glumiti, „vikati, je ostvario i Grižulu u Parku Gradac iza Bolnice stvarati buku pod noćnim prozorima“, Predrag u prvom desetljeću 21. stoljeća. Dolenčić mu Pređo Vušović bučao je na nepravdu i laž je ponovno povjerio Držića, naslovnu ulogu ovoga svijeta. Utjelovivši glumački paradoks, Dunda Maroja, na amblematskoj Gundulićevoj ni kao čovjek u privatnom životu ni kao čovjek poljani 1995. Vušović je u svim tim ulogama, u glumačkom životu, kao profesionalni glumac pa i u ulozi Arkulina u Parku Umjetničke nikad nije glumatao, glumio. Na sceni-životu, škole u Dolenčićevoj režiji, postigao satelitski GDK Gavella, Zagreb: Carlo Goldoni, Ribarske svađe, u životu-sceni uvijek je živio, oživotvorivši prijenos Držićeva i našega vremena. S Joškom red. Joško Juvančić, 1996. istinu u svijetu iluzije i na obrubu umjetničke, Juvančićem ostvario je, kao i u Goldonijevim Ribarskim svađama, antologijsku ulogu Vlaha Slijepoga u Vojnovićevu fikcijske laži. Dodirivao je arhetip glumačke umjetnosti. Do kraja Ekvinociju na Lokrumu. Tu Pređovu ulogu slušali smo ove godine na života bio je beskrajno simpatičan dubrovački farabut, mangup snažne Igrama u Lazaretima, u potresnim Lerovim Ljepiricama posvećenima osobnosti i razoružavajuće bistrine uma. Hvala ti, Pređo! Vušoviću.

82 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. sjećanje | VLADIMIR JAGARIĆ (Zagreb, 29. kolovoza 1925. – Zagreb, 26. srpnja 2011.) Micekova toplina Kao redatelj, Micek je bio jednostavan, strpljiv, dosjetljiv i dobar pedagog, ali najveće uspjehe ostvario je kao glumac – bio je krepak, uvjerljiv, točan, topao i duhovit piše: Vladimir Gerić vidio na predstavi Balzacova Mercadeta, 1946. a Miceka, kako su prijatelji i Nakon odlaska iz HNK-a, 1948. ili 1949., suradnici prisno zvali Vladimira u vremenu jednogodišnjeg angažmana Jagarića, čuo sam i prije nego što u sarajevskom Narodnom pozorištu i Zsam ga upoznao: negdje 1943., kad sam početka angažmana u Karlovcu, pozvao počeo ići u kazalište, a ubrzo i statirati u me Micek, kao redatelj u KUD-u HNK-u. Onda nisam znao da je tada još ugostitelja „Joža Gmajnić“ na suradnju bio učenik Zemaljske glumačke škole, ali kao – glumca. U predstavi Teški časovi znao sam da se o njemu govorilo kao o Mateja Bora, uz par nezaboravnih mladoj glumačkoj zvijezdi. Odigrao je amatera, konobara Dragana Curiša i Luku nekoliko manjih uloga u HNK-u već Habijanića, sudjelovali su Jozo Puljizević, od početka školovanja, 1942. Posebno Tomislav Durbešić, Joakim Matković, me se dojmio kao izvrsni Kemeny u Greta Bato, Eugen Gorupić i Đani Šegina, komediji Kćeri gđe Gjurković (1944), kojega sam tek tada upoznao, na početku uz ljupku Đurđicu Dević i neodoljivog njegove zagrebačke karijere u Komediji; Femefeja, Amanda Aligera. Viđao sam scenografiju je ostvario Ljubo Škrnjug. ga po kazalištu i u gradu: plavokos, Kao redatelj, Micek je bio jednostavan, vitak, neodoljivo blagog osmijeha. strpljiv, dosjetljiv i dobar pedagog. Lice mu je bilo vedro, izražajno, glas Ali, svoje najveće uspjehe ostvario voluminozan, zvonak, blistav, izgovor je kao redatelj i glumac, vjerojatno u dobar, dostatan, a govor razabirljiv. Karlovcu, ostvarivši pedesetak uloga Osobno smo se upoznali na predstavi (Horvat u Krležinu Vučjaku, Jimmy San ljetne noći u proljeće 1946., kad me u hrvatskoj praizvedbi Osbornove kao sedmoškolca Pete muške slučajno slavne drame Osvrni se gnjevno u režiji angažirao umjesto statista koji ga je Georgija Para...). Nakon povratka u trebao nositi na leđima. Zabrljao sam, Zagreb odigrao je u Gradskom kazalištu ali on mi to nije zamjerio i nastalo je Komedija do mirovine niz srednjih, ali prijateljstvo koje je trajalo cijeli život. uvijek studioznih uloga. Sudbina je htjela Godine 1948. osnovan je u HNK-u da smo se, obojica u zrelim godinama, dramski studio, da bi se nekako na brzinu još jednom našli, tada u izmijenjenim doškolovali mladi glumci partizanskih ulogama – on kao glumac, krepak, kazališnih družina i poneki amateri. uvjerljiv, točan, topao, duhovit i ja (uz Vodio ga je Tito Strozzi, a među Joška Juvančića) – kao redatelj, u Tulumu učenicima istakao se upravo Micek. Ali na kvadrat Kreše Tičića 1990. Studio je ubrzo prestao raditi (1949.), Šezdesetak godina suradnje i prijateljstva vjerojatno prema tadašnjem omiljenom, dovoljno je dugo radno i životno telefonskom teroru tadašnjih „tvorničara razdoblje da mogu ustvrditi da je Micek novih ljudi“. O tomu se nije govorilo, a ni za mene bio utjelovljenje životne radosti i poslije istinski i razložno pisalo, koliko Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Honoré de Balzac, Mercadet, radinosti, samozatajni ali i prepoznatljivi znam. red. Tito Strozzi, 1946. znak višestruke ljudske osovljenosti. Ali, znam da je Strozzi odmah nakon Znam da ga život i okolnosti nisu mazili, preokreta 1945. počeo doživljavati u HNK-u nikad objašnjene ljudske štoviše možda su ga i šibali, ali ja od njega nikad nisam vidio znak i profesionalne sukobe, da ne kažem podvale i poniženja, a da je klonuća, ni riječ rogoborenja; ni političkog, ni profesionalnog. Tako da istovremeno gotovo na jednak način zatajivan i Micek, njegov đak i ga na kraju još jednom, s njegovom vedrinom, u svoj svojoj potištenosti, mogu kao nekoć samo pozdraviti – Bog, Micek! miljenik. Mislim da sam obojicu na posljednjem zajedničkom zadatku broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 83 sjećanje | ZORKO RAJČIĆ (Hvar, 23. prosinca 1930. – Zagreb, 23. ožujka 2011.) Glumac ansambla i suigre Rajčić je svakim svojim nastupom, glumačkim umijećem i osobnošću svjedočio da su sve uloge velike, važne i u funkciji teatarske avanture piše: Zvonimir Mrkonjić njegove formativne dubrovačke festivalske godine, ali i glumačke početke bogate karijere, orko Rajčić pripada prvom naraštaju kojoj su Lovrjenac, Knežev dvor, Gundulićeva zagrebačke Akademije za kazališnu i Držićeva poljana imale posebno mjesto u umjetnost pa je tako postao članom albumu uspomena. Već sljedeće ljeto igrao Zansambla Zagrebačkog dramskog kazališta je u Spaićevoj postavi Dubrovačke trilogije, a osnovanog 1953., koji se, izuzevši nekoliko zatim je, svjedoče kronike, bio sudionikom starijih kolega, sastojao od vršnjaka i repertoar antologijskih predstava Igara: Kristofor je bio prilagođen potrebi da se u njemu okuša Kolumbo, Aretej i Kafetarija. što više glumaca. Nije stoga neobično što je Rajčić je svoju dubrovačku, nastupima bogatu estetika mladog kazališta bila zajedništvo koje glumačku karijeru obilježio brojnim malim i se brusilo u ansambl-predstavama. Takva je epizodnim ulogama i svakim svojim nastupom, bila Gavellina režija Krležine drame U logoru, a pojavljivanjem na sceni, glumačkim umijećem i druge predstave koje su slijedile na repertoaru: i osobnošću svjedočio da su sve uloge velike, Držićev Dundo Maroje, Shakespeareov Kako važne i u funkciji teatarske avanture ako im vam drago, Lorkina Krvava svadba i Molièreov se posvećuje. Na svoj način radio je tako Don Juan. Slijedile su predstave po tekstovima godinama. Ambijentalni teatar Igara upravo Gorkog, Dostojevskog, Shakespearea, podsjeća i na takve galerije likova koji ostaju Feydeaua, Goldonija, Williamsa, Brechta, u spomenaru punom slika, koje tek nježno Gogolja, Büchnera..., kao i Kaštelana, Držića, blijede – dozvolimo li sebi nezaborav. Publiku Kaleba, Budaka, Begovića, Brešana i Krleže. je naprosto na sebe bio navikao. Voljela ga je U analima HRT-a Zorko Rajčić ostaje zapamćen kao i kolege, kojima je najčešće bio i vodič kao jedan od onih koji su nastupili uživo u i domaćin. Bio je i oštijer, gospar, mornar i prvom emitiranju, 1956. godine. Film nikada mrnar, glasnik, zdur, senatur... i uvijek Zorko nije stavljao u prvi plan, ali je zahvaljujući Rajčić. I onda kada je igrao u Životu i smrti posebnom odnosu s Lordanom Zafranovićem kralja Richarda II, Juliju Cezaru, Posjetu stare nastupio u nekoliko njegovih filmova. dame, Sutonu, Tireni, Leareu, Romeu i Juliji i u brojnim predstavama i raznim podjelama Sve do svoje posljednje odigrane predstave, od prvog nastupa na Igrama 1957. godine. Goldonijevih Ribarskih svađa, Rajčić je u svome Tijekom pedeset dubrovačkih godišta Zorka kazalištu nastupao u sedamdesetak predstava. Rajčića zabilježeno je čak 650 njegovih nastupa, Na Dubrovačkim ljetnim igrama Rajčić je zahvaljujući i činjenici da je igrao najčešće u nezamjenjiva pojava. Kao glumac prilagodljiv onim antologijskim i popularnim, pa onda i različitim ulogama i interpretacijama, Zorko dugotrajućim, predstavama. Rajčić bio je nadasve čovjek ansambla i suigre. Festivalski dramski ansambl 53. Dubrovačkih ljetnih Trenuci ponosa i slave glumca i Zorka igra: Friedrich Dürrenmatt, Posjet stare dame, red. Ivica Rajčića osobno bili su ceremonijali otvaranja piše: Davor Mojaš Kunčević, 2002. Dubrovačkih ljetnih igara. Posebno generalne probe – dan prije, nakon ponoći, kada mu orko Rajčić nije bio običan ljetni stanovnik Dubrovnika. Bio je je puk dubrovački s tribina skandirao pozivajući ga da im se ukaže i prepoznatljiv, svima znani, i po Stradunu i po svim onim ljetnim pokloni, prije nego što će kao Hanibal, njegov slavni, jednako rodni dubrovačkim, kasnonoćnim umjetničkim susretištima i onima Hvaranin, s Orlandova stupa, dok se barjak Libertas ne isa na jarbol, Zsamo Dubrovčanima znanim posebnim mjestima u ulicama, u portu i izgovoriti poslanicu koja ostaje trajnim i nezaboravnim doživljajem skrivenim poljanama, gospar Zorko. Glumac koji ljetima „alođava u svima koji su bili. I svjedočili. Desetljećima se 10. srpnja s Orlandova Gradu“ i igra u predstavama na Igrama kad nije u điru Ulicom od puča, stupa gromko, strasno i s prepoznatljivim patosom čiste duše i srca na Porporeli ili negdje po Prijekome. Starije gospođe i njihovi gospari čulo: „Dubrovniče, časti našega jazika, ki cvateš i cvasti vazda ćeš, sjećaju ga se kao neponovljivog Mara u Držićevu Dundu Maroju u dovika.“ Takav će u sjećanju Dubrovčana ostati glumac Rajčić, kao Spaićevoj režiji 1964. na Gundulićevoj poljani, u ulozi koja je obilježila Zorko s Orlanda.

84 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. sjećanje | DAMIR MUNITIĆ (Osijek, 17. kolovoza 1953. – Zagreb, 26. travnja 2011.) Ozbiljnost igre Mrzio je igru shvaćati kao neobaveznu, nevažnu u odnosu na dominantnu stvarnost. Igra je uvijek bila ono ključno, ono na čemu se insistira do posljednjega daha piše: Dubravka Crnojević-Carić migracije podrazumijevale neke druge prostore, putovao je drugim platoima ivotne teme moga profesora, kolege bića. Munitićev je unutarnji svijet bio i redatelja, Damira Munitića, bile su izuzetno gibak: svaki je akademski semestar ozbiljnost igre, izlišnost odrastanja, predstavljao novo putovanje – ulazio Žnužnost zrelosti i ljepota patnje. Damir je imao bi u svijet Ionesca, Molièrea, Brechta… drugačije prioritete negoli što to ima većina nas. Putovao je i u unutarnje konfiguracije svojih Dominantni red, kojemu društvo daje prednost studenata, glumaca i suradnika. Baš kao (red stvarnosti), u Damirovu je svijetu bio Fernando Pessoa, koji nije želio promijeniti podređen ludizmu. Ako je nešto mrzio – mrzio ulicu kojom svakodnevno hoda, lutao je je igru shvaćati kao neobaveznu, nevažnu u neistraženim prostorima duše. odnosu na dominantnu stvarnost. Igra je uvijek Jedna od ključnih figura koju je Damir volio bila ono ključno, ono na čemu se insistira do i osjećao kao svoju bio je Molièreov Don posljednjega daha. Kazališna igra, kartaška igra, Juan. Onaj odabrani, daroviti, onaj koji živi aleatorika ‒ važna je baš kao i pripremanje jela. trenutak te sam bira između osmijeha ili Teatar je za Damira bio ugošćivanje najvišeg smijeha. Damir se, baš poput Don Juana, reda: „u teatru“, tvrdio je Damir, „pozivaš druge trajno družio i sukobljavao s idejama: ljude u goste sebi“. zahvaljujući odabranim knjigama, likovima Damir je bio jedan od rijetkih koji je kao iz književnosti, ali i stvarnim ljudima. Od svoj poziv doživljavao upravo posvećenost bliskih je ljudi zahtijevao isto ono što su mu glumcima u nastajanju, studentima glume. nudile knjige: intiman dodir, blizak susret Njegove su ispitne predstave bile popunjene do mimo svijeta realnog. Žudio je trajno živjeti zadnjega mjesta jer se prenosio glas kako su to trenutke nadahnuća, kreiranja, lomljenja – ispiti koje vrijedi pogledati: uvijek uzbudljivi trenutke rađanja. i intrigantni, kako na glumačkom tako i na • redateljskom planu. Upravo su se zato glumci, Damir Munitić rođen je u Osijeku, ali i zaljubljenici teatra, čudili zašto ne radi više gdje je završio gimnaziju, studirao je u kazališnim institucijama. lingvistiku i završio postdiplomski studij Rijetko je o tome govorio, ali je i sâm započeo književnosti na Filozofskom fakultetu kao glumac-amater. Kazalište je doživljavao Satiričko kazalište Kerempuh / Akademija dramske u Zagrebu, a režiju je diplomirao na kao najkompleksniji iskaz života. Glumio je umjetnosti, Zagreb: Alan Ayckbourn, ADU-u u Zagrebu, gdje se potom zaposlio s ekipom svojih prijatelja, Osječana, koji su Kako druga polovica voli, red. Damir Munitić i radio sve do smrti. Radio je na svim poslije (p)ostali poznati kao osnivači Kugla- dislociranim studijima glume u Osijeku, glumišta. No odlučio se krenuti na prijamni za režiju „želeći promijeniti Rijeci i Splitu, a više je puta bio i pročelnik Odsjeka glume. svijet“. Od 1976. režirao je niz tekstova svjetske i domaće dramske literature, koje je uglavnom sam preveo ili adaptirao. Godine 1985. osvojio „U svakoj si drugoj umjetnosti parcijalno upotrijebljen“ – tvrdio je nagradu UDUH za najbolju režiju te je nagrađen na festivalu u je Damir ‒ „a u teatru si kompletno prisutan: i tjelesno, i emotivno, Münchenu za predstavu Igrajmo se Crvenkapice H. G. Schneidera. U erotski, i racionalno, i intelektualno. Na sceni upotrebljavaš svoj šarm, Osijeku će ostati upamćen po režijama Molièreova Don Juana (1983) i svoje laži, svoje prevare; tu je jedini kompletni iskaz života koji svjedoči Tartuffea (1998), Ivakićeva Pouzdanog sastanka (1996), Witkiewiczeve sam za sebe. Postoje glumci, postoje redatelji“, mislio je Damir, „koji Vodene koke (2005) te Razgovora nakon pokopa Yasmine Reze (2008). naizgled žive normalnim građanskim životom. No to su špijuni, krtice, Bio je među osnivačima triju kazališta – kazališne grupe Teatar ’79. spavači: nešto od toga dvoga nije istinito!“ Upravo je u tom smislu i sam (Zagreb, 1979); Teatar BAM (Osijek, 1985) i Kazalište MimAra (Zagreb, Damir bio jedan od spavača. 1995). U sezoni 2004./2005. bio je ravnatelj drame HNK-a u Osijeku. Međutim, mada je u zonama stvarnosnoga bio onaj koji stoji, onaj Preveo je dvadesetak dramskih djela, koja su objavljena u periodici te koji se ne miče – Damir je neprekidno putovao. Njegove su osobne izvođena u kazalištima u Dubrovniku, Osijeku i Zagrebu te na ADU-u. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 85 sjećanje | FRANKO STRMOTIĆ (Venecija, 12. siječnja 1944. – Split, 15. listopada 2011.) Rođeni komičar Brz u reakciji i sa savršenim glumačkim osjećajem da se snađe u nepredviđenoj situaciji, bio je glavni zabavljač u kazališnom krugu i izvan pozornice profesionalni život glumca zahvaljujući ljubavi koju im je prema čaroliji kazališta usadio upravo Strmotić. Gotovo dvadeset godina, od prve zajedničke suradnje na Kazališnom satu 1992. godine, imao sam priliku profesionalno surađivati s Frankom. Zbog svog mediteranskog temperamenta bio je rođeni komičar i izuzetno duhovit čovjek pa su mnoge replike koje sam iskoristio u kasnijim produkcijama Kazališnog sata na drugim scenama potekle upravo iz Frankovih improvizacija kojima je nasmijavao i svoje kolege i mnogobrojnu publiku. Brz u reakciji i sa savršenim glumačkim osjećajem da se snađe u nepredviđenoj situaciji, bio je glavni zabavljač u kazališnom krugu i izvan pozornice. Uvijek je imao rješenje na pozornici, bilo da je nešto nedostajalo tekstu, dramaturškom rješenju ili redateljskoj intervenciji. Nikad nije bio glumac koji stoji i čeka instrukcije, tražio je zajedno s redateljem i piscem i često je upravo on bio taj koji je pronalazio ono što je nedostajalo. Danas, kad Franko više ne dijeli pozornicu sa svojim kolegama iz GKM-a, u predstavama u kojima je sudjelovao ostaju njegove replike, one koje nisu bile napisane u originalnom tekstu, i mizanscenska ili GKM Split: Marcel Pagnol, Mario, red. Vanča Kljaković, 1999. scenska rješenja koja nisu smislili redatelji nego on. Vedri duh dragog kolege ostat će tako na pozornici dok budu živjele predstave u kojima je igrao. Ono što nikad neće nestati, i nakon što predstave ostanu samo piše: Jasen Boko u sjećanju, bit će dobar Frankov duh izvan pozornice, u garderobama i hodnicima kazališta u kojemu je ostavio svoj cijeli život. ranko Strmotić započeo je glumačku karijeru 1961. godine u tadašnjem splitskom Dječjem kazalištu Titovi mornari, koje će kasnije postati Gradsko kazalište mladih. Punih četrdeset godina Fsvoju je glumačku karijeru ostvarivao u tom kazalištu, ali je stigao odigrati niz uloga u splitskom HNK-u, Gradskom kazalištu lutaka i drugim kazališnim družinama u Splitu. Glumački je trag ostavio i na televiziji: igrao je u poznatim televizijskim serijama Malo misto, Velo misto, Nepokoreni grad, Zadarski memento… te u televizijskoj adaptaciji predstave GKM-a Mali libar Marka Uvodića Splićanina. Surađivao je s mnogim redateljima, od Marina Carića, Janka Marinkovića, Tomislava Tanhofera, Save Komnenovića, Želimira Oreškovića, Vanče Kljakovića, Tomislava Durbešića i Božidara Violića pa do onih mlađe generacije: Roberta Raponje, Ozrena Prohića, Ognjena Sviličića, Ivana Lea Leme, Gorana Golovka i Dražena Ferenčine. U glumačkoj je karijeri odigrao velik broj uloga u predstavama po kojima ga i danas pamte, a među kojima se izdvajaju: Mali libar Marka Uvodića, U očekivanju Godota Samuela Becketta, Teštamenat Vanče Kljakovića, Cervantesov Don Quijote, Čapekova Poštarska bajka, Čovik, zvir i kripost Luigija Pirandella, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana... Franko Strmotić uz svoj je glumački angažman ostavio i značajan trag u pedagoškom radu kao voditelj Dramskog studija GKM-a, gdje je dugo radio s djecom i mladima, od kojih su neki kasnije odabrali GKM Split: Dražen Ferenčina, E, moj Pinokio, red. Dražen Ferenčina, 2009.

86 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Nagrade Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području filma: Božidarka Frait Bogatstvo glumačke osobnosti Božidarka Frait u hrvatskoj kinematografiji na neki način utjelovljuje specifičnu srž filmske glume – prepoznatljivim, promuklim glasom, iznimno fotogeničnim licem, pogledom i napose rijetko dosezivom prirodnošću ponašanja i govorenja pred kamerom

energije uložene u ulogu, uvijek i ujedno zrcalo bogatstva glumačke osobnosti. Beziznimno hvaljena od kolega filmaša kao potpuna i prava profesionalka, pa stoga i glumica koja je, kad i nije glumila glavne uloge, svojim epizodama, kao u nizu hrvatskih filmova od kraja osamdesetih naovamo (poput Ispranih), podizala ukupan dojam filma, Božidarka Frait ipak je, onkraj cjelokupne svoje karijere, koja je potrajala više od četiri desetljeća i traje još uvijek, umnogome obilježila jednu epohu hrvatskoga filma – svojim ulogama u naslovima kao što su Živa istina, Muke po Mati, Pucanj, Ljubica, Ritam zločina i Visoki napon, najčešće fino suzdržanih, razboritih, mahom razočaranih, dubinski usamljenih žena osjenčanih melankoličnom sjetom. I tako, takvim se kreacijama opet vraćamo na početak da utvrdimo kako je u slučaju Božidarke Frait znalo doći do onog jedinstvenog poklapanja napisane uloge, žene u scenariju i odglumljene uloge, žene na ekranu, i to upravo zahvaljujući njezinu licu i njezinoj gesti. Božidarka Frait (1941), glumica. Diplomirala glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1968. Radila u Zagrebačkom kazalištu lutaka i na Hrvatskoj radioteleviziji. Glumiti je započela u kazalištu početkom 1950-ih, a na filmu 1959. Ostvarila je oko 40 filmskih uloga, među kojima se izdvajaju one u filmovima Živa istina (1972) Tomislava Radića (Zlatna Arena), Pucanj (1977) Kreše Golika (Grand Božidarka Frait na Festivalu igranog filma u Puli 2011. Prix Jugoslavenske televizije), Ljubica (1978) Golika (Srebrna Arena) i Ritam zločina (1981) Zorana Tadića. Nastupala je i u koprodukcijskim i zabrana prije nekoliko godina u jednoj anketi filmskih profesionalaca stranim filmovima, u radio-dramama te na televiziji (Žena s krajolikom i kritičara za našu najbolju filmsku glumicu, Božidarka Frait u Ivice Matića, 1975; Pet mrtvih adresa Branka Ivande, 1984). hrvatskoj kinematografiji na neki način utjelovljuje specifičnu Isrž filmske glume – prepoznatljivim, promuklim glasom, iznimno fotogeničnim licem, pogledom i napose rijetko dosezivom prirodnošću Članovi Komisije za filmsku umjetnost Odbora Nagrade Vladimir ponašanja i govorenja pred kamerom, prirodnošću koja je, kao i u Nazor: Krsto Papić (predsjednik), Ognjen Sviličić, Suzana Nikolić, svih drugih majstora nenametljive glume, uvijek rezultat iznimne Snježana Tribuson, Dejan Šorak, Bruno Kragić, Vera Zima

Ritam zločina, red. Zoran Tadić, 1981. Živa istina, red. Tomislav Radić, 1972.

88 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području kazališta: Zlatko Vitez Angažiranost i ustrajnost Uz vrhunska umjetnička ostvarenja, Vitezov poseban i prepoznatljiv doprinos kazalištu predstavlja revitalizacija ideje tzv. pučkog kazališta i glumačke družine

četrdeset godina umjetničkoga djelovanja Zlatko Vitez ostvario ističe Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, potvrda su iznimne je stotinjak uloga u Dramskome kazalištu Gavella, Glumačkoj društvene i vrhunske umjetničke vrijednosti njegova životnoga puta i družini Histrion, Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, djela. UVaraždinu i Osijeku, u Zagrebačkom kazalištu mladih, Teatru &TD i Zlatko Vitez rodio se 1950. u Varaždinu. Godine 1972. završava studij Kazalištu Ulysses te u filmskoj, televizijskoj i radijskoj produkciji. glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U kazalištu je Utemeljitelj je Kazališne družine Histrion, Plovećega kazališta Histrion i odigrao stotinjak uloga (GD Histrion, Dramsko kazalište Gavella, SK Zagrebačkoga histrionskog ljeta na Opatovini. Svi ovi kazališni projekti Kerempuh, HNK u Zagrebu i dr.) te dramatizirao dvadesetak kazališnih kontinuirano traju od osnutka do danas. Dugogodišnjim djelovanjem i djela. Osnivač je i umjetničko-organizacijski ravnatelj Glumačke umjetničkim postignućima obilježio je hrvatsko kazalište, ali i hrvatsku družine Histrion. Odigrao je zapažene uloge na filmu, televiziji i kulturu u cjelini. Svim svojim scenskim, ali i društvenim ulogama, radiju. Dobitnik je niza priznanja i nagrada za svoj umjetnički rad: nadarenošću, znanjem i ustrajnošću stekao je ugled vrsnog umjetnika Nagrade Dubravko Dujšin (1987, 1998), Marulićeve nagrade (1993), i kulturnog djelatnika s vizijom te stvorio djela neosporne vrijednosti. nagrade Fonda Miroslava Krleže (1993), Nagrade hrvatskog glumišta (1993, 1997, 2000), godišnje Nagrade Vladimir Nazor (1998), Medalje i Uz vrhunska umjetnička ostvarenja, njegov poseban i prepoznatljiv Nagrade grada Zagreba (1997, 2005), Nagrade Grada Varaždina (2009) doprinos kazalištu predstavlja revitalizacija ideje tzv. pučkog kazališta i drugih. Uz umjetnički angažman ostvario je i političku karijeru, i glumačke družine kao temeljnih pokretača i nositelja kazališne obnašao važne društvene i političke funkcije te primio visoka priznanja umjetnosti, u čijem je središtu pozornosti publika, posebice ona izvan za doprinos u stvaranju hrvatske države. kulturnih središta, povijesnih kazališnih zdanja i elitnih festivala. Čitav umjetnički život Zlatka Viteza odvijao se između institucionalnih kazališta kao mogućnosti ostvarenja vlastite glumačke nadarenosti Članovi Komisije za kazališnu umjetnost Odbora Nagrade Vladimir i osobnosti te usporednoga traženja drugačijih pristupa i različitih Nazor: Branka Cvitković (predsjednica), Goran Grgić, Nino Škrabe, poetika. Respektabilan broj priznanja i nagrada, među kojima se sada Boris B. Hrovat, Georgij Paro, Sanja Nikčević, Petar Selem broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 89 intervju | Zlatko Vitez Histrioni kao životno djelo Napunili smo punih 36 godina i Histrioni su najdugovječnija nezavisna kazališna grupa na ovim prostorima. Kada smo 1975. godine započinjali, mnogi su novinari pisali kako nalikujem ludom vitezu koji juriša na vjetrenjače

u počast našem velikom Histrionu Mladenu Crnobrnji Gumbeku, održavamo Festival cabareta Gumbekovi dani. Kad ste počinjali, i drugi su mladi intelektualci nastojali visoku kulturu učiniti dostupnom puku. Nastala su tako i Osamljena srca Slobodana Šnajdera i Marina Carića... U tom vremenu, dakle, nastojanja vašeg intelektualnog naraštaja nisu bila da se dočepate središta kazališnoga života, primjerice HNK-a, nego ste pošli na periferiju! – Mi smo u hrvatsko glumište vratili preoblikovani pučki teatar. Želja nam je bila promicati mlade dramatičare, ali oživljavali smo i nacionalnu baštinu. Godine 1971. u časopisu Dubrovnik, koji izdaje Matica hrvatska, naišao sam na tekst svojega profesora Nikole Batušića, koji piše da bi osim postojećih velikih kazališta trebalo formirati male kazališne družine koje bi išle i u manja mjesta te širile hrvatsku kazališnu kulturu. Mi smo ga, eto, poslušali, ali su nas mnogi kritičari onda proglašavali kazalištem 19. stoljeća, tj. preporodnim kazalištem, u stilu „Još nas ima!” Svoju punu satisfakciju doživjeli smo, naravno, s osamostaljenjem hrvatske države. Posebne izraze pažnje iskazivao nam Zlatko Vitez na Danu domaćina 18. Festivala glumca, 2011. je prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman, kojega smo pozivali na naše predstave kada se to nitko nije usudio. Kada mi je jednom prigodom razgovarao: Želimir Ciglar darovao svoju knjigu S vjerom u samostalnu Hrvatsku, rekao mi je kako su histrionske predstave bile na tragu te njegove knjige. Iz tog vremena Zlatko Vitez, glumac i kulturni djelatnik, ovogodišnji je dobitnik pamtim i izjavu jednoga visokog činovnika iz kulture, koji je rekao da bi Nagrade za životno djelo u području kazališne umjetnosti koja nosi ime sad, kad je došla hrvatska država, Histrione trebalo ukinuti, jer „će sada pjesnika Vladimira Nazora. sva kazališta biti hrvatska“. Jesu brus! (smijeh) Što smatrate svojim najvažnijim dostignućem? Kazališta nema bez mecena. Što sve glumac, koji vodi pogon od stotinjak suradnika, mora činiti da bi družina opstala i razvijala se? – Svojim životnim djelom smatram osnivanje, ali i očuvanje Glumačke – Više se ne sjećam tko je to napisao, ali po prilici ovako: „Histrioni su družine Histrion. Eto, ove smo godine napunili punih 36 godina i to je uvijek bili blizu politike, ali često i u sukobu s njom.” Jest, od osnutka najdugovječnija nezavisna kazališna grupa na ovim prostorima. Kada smo bili pod političkom paskom, tako da su nam neke predstave smo 1975. godine započinjali, mnogi su novinari pisali kako nalikujem doživjele i zabrane izvođenja, bolje reći nemogućnost igranja. Događalo ludom vitezu koji juriša na vjetrenjače, a danas se možemo dičiti i nam se da su nam i one bijedne subvencije ukidane, što se, nažalost, Histrionskim domom u Ilici 90. događa i danas. Umjesto da nam se programska sredstva povećavaju, s Otpočetka ste određivali tko će i što raditi. Je li to jedini način da otvaranjem Histrionskog doma ona su umanjena za pola milijuna kuna. trupa opstane i da se razvija? Kao primjer navest ću Vam omjer nekoga gradskoga kazališta i Histriona. S godišnjom dotacijom jednoga gradskoga kazališta Histrioni – I onda sam smatrao, a smatram to i danas, da kazališta moraju voditi bi mogli producirati trideset premijera i nebrojeno repriza, a gradska jake umjetničke i svestrane osobnosti. Kroz moj kazališni rad cijelo su kazališta s tim novcem svega tri do četiri premijere. Nažalost, postoji se vrijeme prožimale gluma, režija, organizacija i još mnoge vještine velik antagonizam činovnika u kulturi prema privatnim inicijativama kao npr. sviranje, pjevanje, likovna kultura... Stoga sam se i mogao i tu će se zasigurno nešto trebati mijenjati. A kad je posrijedi opstanak nametnuti Histrionima kao primus inter pares. Radili smo glumište koje Družine, šef računovodstva GDK-a Gavella, Vinko, kada mu se od prvih naših predstava nije bilo mišljeno za kritiku nego za publiku. potužim na maćehinski odnos financiranja Histriona, kaže ovo: „Ti si Često sam citirao misao Romaina Rollanda: „Ako hoćete umjetnost čarobnjak. Nije mi jasno kako to uspijevaš!?“ Znam se našaliti pa reći: za narod, okrenite se narodu.” Na tim načelima djelujemo i danas. „Uz sve nagrade, odličja i priznanja koje sam dobio, ja sam nosilac i Sačuvali smo Ploveće kazalište i gostovanja u najmanjim sredinama, šećerne bolesti, bolesti srca, visokog tlaka i bolesti krvnih žila”. E, tko to 26. Zagrebačko histrionsko ljeto je iza nas, a u Histrionskom domu, sve ima?! (smijeh)

90 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. intervju | Zlatko Vitez

Histrioni su zajedno s Pavlom Pavličićem pokrenuli akciju preispitivanja djela Marije Jurić Zagorke. Bila je hit na Opatovini... – Zagorkini su me romani fascinirali još kao dječaka, a s osnivanjem Zagrebačkog histrionskog ljeta bio sam u potrazi za piscem koji je svojim djelima obilježio Zagreb. U to sam vrijeme nekako pročitao i upravo izašlu knjigu Uvod u monografiju Marije Jurić Zagorke Stanka Lasića, koja me učvrstila u uvjerenju da je Zagorka ne samo popularna nego i velika spisateljica. Nakon ogromnog uspjeha Gričke vještice na Opatovini smo odigrali i Kćeri Lotrščaka, Viteza slavonske ravni, Jalnuševčane te megakazališni spektakl Tajnu Krvavog mosta. Pokrenuli smo i akciju za podizanje spomenika Zagorki 1988. Glumci su bili čak i donatori, a spomenik u Tkalčićevoj ulici otvorili smo u ljeto 1991. godine početkom Domovinskog rata. Početkom devedesetih Krleža i nije bio baš u modi, a vi ste odigrali Krležijadu više od 200 puta.

– Devedesete su moje najplodnije godine, iako sam cijelo to vrijeme Glumačka družina Histrion, Zagreb: Ronald Harwood, Garderobijer, red. Joško bio aktivan u politici. S Histrionima mi je uspjelo napraviti Krležijadu, Juvančić, 2009. jednu od najnagrađivanijih predstava u povijesti hrvatskoga glumišta. S Paolom Magelijem u ZKM-u, po mnogima, tu mislim prije svega zid, zatim Mjehur od sapunice Ivana Gorana Viteza, Idu svati, mlade na kolege, napravio sam svoju životnu ulogu – Vojnickog u predstavi ni Nina Škrabe, Hrvatsku Antigonu Miroslava Međimorca, a nedavno Ujak Vanja Antona Pavloviča Čehova. A kad je riječ o Krleži i o tvrdnji su započele i probe za Stanovnike izgubljenog doma Dubravka Jelačića tzv. lijevih krugova i podvali da ga službena politika nije voljela, to Bužimskog. jednostavno nije točno. Pisao sam o tome u Hrvatskom glumištu i Naš sjajni kajkavski komediograf Tituš Brezovački ponovno se, poslije dokazao da Krleža nije nikada više igran nego baš u tom Tuđmanovu, gotovo dva desetljeća, vraća na Opatovinu. Godine 2013. prisjećamo kako to znaju reći, „rigidnom režimu”. se 120. obljetnice rođenja Miroslava Krleže i kanimo cijelu sezonu Imate pozornicu, Opatovina i dalje živi, brod plovi. Koji pisci slijede? posvetiti najvećemu hrvatskom piscu. U planu su Zastave, U agoniji, a maštao sam i o Kraljevu na Opatovini, i to još prije dvadeset godina, i – Eto, u nešto više od godinu dana postavili smo četiri praizvedbe nadam se kako ću i taj svoj kazališni san 2013. godine i ostvariti. hrvatskih dramatičara. Komadi Amira Bukvića Tko je slušio Berlinski

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Tahir Mujičić – Boris Senker – Nino Škrabe, Domagojada, red. Vladimir Gerić, 1995. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 91 Nagrada Vladimir Nazor za 2010. godinu na području kazališta: Jagoda Kralj Novak Između plača i smijeha Kako monodrama Familija u prahu u cijelosti počiva na izražajnim sposobnostima glumice, tragični je lik Juliške u Jagodi Kralj Novak pronašao svoga autentičnog interpreta groteske, karikature, satire i melodramskih akcenata, kao i nejasnim područjem između plača i smijeha, Jagoda Kralj Novak uspjela je na potresan način predočiti, dapače učiniti, bolno evidentnom sudbinu marginalizirane žene koja živi nečujnim životom, tu negdje pokraj nas, koju je život najprije opčinio, a onda prevario, koju na kraju mi više i ne primjećujemo – jer je postala dijelom naše svakodnevice. Jagoda Kralj Novak u stalnome je angažmanu u varaždinskome HNK-u od 1973., gdje je dosad realizirala stotinjak uloga. Kako se već na samome početku karijere istaknula izuzetnom darovitošću i prirođenim osjećajem za scenu, unatoč početnom neiskustvu, povjeravane su joj velike uloge poput Maše u Galebu Antona Pavloviča Čehova, Mladenke u Piru malograđana Bertolta Brechta, Lukrecije u Mandragoli Niccolòa. Machiavellija, Ane Hoffmann u Metastazi Slobodana Šnajdera, Grete u Vježbama u Goethe institutu Ivana Bakmaza, Genje u Emeričkom, dramatizaciji Zastava Miroslava Krleže i dr.

odišnja Nagrada Vladimir Nazor za umjetničko ostvarenje na području kazališta dodjeljuje se Jagodi Kralj Novak, prvakinji drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu, za ulogu GJuliške u predstavi Familija u prahu Nine Mitrović, u režiji Sama M. Streleca, koja je praizvedena 11. veljače 2010. Kako monodrama Familija u prahu u cijelosti počiva na izražajnim sposobnostima glumice, tragični je lik Juliške, usvojimo li Pirandellovu scensku metaforu, u Jagodi Kralj Novak pronašao svoga autentičnog interpreta svjedočeći o rijetko ostvarenoj simbiozi. Krećući se oštrim, a opet teško odredivim granicama između tragedije i Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i Novi Zato, Ptuj, Slovenija: Nina Mitrović, Familija u prahu, red. Samo M. Strelec

Kasnije razdoblje njezina umjetničkoga djelovanja obilježio je kontinuitet velikih i cijenjenih glumačkih ostvarenja. Interpretirala je glavne ženske uloge u četiri predstave prema Krležinim tekstovima: Bobočku u Povratku Filipa Latinovicza, Jedvigu Jesensku u Na rubu pameti, Anku u Kraljevu te u najnovije doba Lauru u drami U agoniji. Magistralno je tumačila uloge kako klasičnih djela, tako i onih koja pripadaju suvremenoj, pa čak i eksperimentalnoj dramaturgiji. Upravo joj je takva karijerna specifičnost, temeljena na repertoarnoj te stilskoj i žanrovskoj raznovrsnosti, priskrbila status jedne od velikih dama, mogli bismo reći – karijatida današnjega hrvatskog teatra.

Članovi Komisije za kazališnu umjetnost Odbora Nagrade Vladimir Nazor: Branka Cvitković (predsjednica), Goran Grgić, Nino Škrabe, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i Novi Zato, Ptuj, Slovenija: Nina Mitrović, Familija u prahu, red. Samo M. Strelec Boris B. Hrovat, Georgij Paro, Sanja Nikčević, Petar Selem

92 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Nagrada Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja: Marija Kohn Realistična uvjerljivost Počevši izuzetno upečatljivo sa šepavom Rožom, Marija Kohn uspješno radi i danas, preko pedeset godina od svoje prve uloge

ostvarila je uvjerljiv, kompleksan lik starije zagrebačke gospođe uronjene u malograđanske predrasude i strahove te pokazala kako nije ništa izgubila od svoje glumačke vitalnosti. U filmu Pola ure za baku gluma Marije Kohn balansira između dvije psihološke krajnosti dajući tako liku potrebnu plastičnost i zanimljivost. Dobitnica je mnogih nagrada za uloge u kazalištu, radiodrami i na filmu. Njezin cjelokupan opus svakako zaslužuje i nagradu udruge filmskih redatelja DHFR-a Fabijan Šovagović, koju joj ove godine dodjeljujemo.

Žiri nagrade Fabijan Šovagović: Antonio Nuić, Vinko Brešan, Snježana Tribuson

Inkasator, red. Igor Mirković, 2009.

Marija Kohn na Festivalu igranog filma u Puli, gdje joj je uručena Nagrada Fabijan Šovagović DHFR-a, 2011. arija Kohn ostvarila je oko šezdeset filmskih uloga. Već prvom ulogom na filmu, 1957. godine, u Hanžekovićevu filmu Svoga tela gospodar, pokazala je svoju umješnost Mi dojmljivo dočarala lik Kolarove šepave Rože. Stvorila je bogat i psihološki iznijansiran lik, koji je i danas ostao jedan od najupečatljivijih ženskih likova hrvatske kinematografije. Počevši izuzetno upečatljivo, Marija Kohn uspješno radi i danas, preko pedeset godina od svoje prve uloge. Radila je s većinom hrvatskih redatelja, od Hanžekovića, Tanhofera, Bauera, Hadžića, Vrdoljaka, Radića, Brešana, Hitreca, Schmidta... do mlađih redatelja: Mitrovića, Pavlovića, Juke. I danas Marija Kohn nastoji i u malim ulogama ostvariti likove prepoznatljive psihologije i realistične uvjerljivosti. U filmu Inkasator Svoga tela gospodar, red. Fedor Hanžeković, 1957. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 93 Nagrada Mila Dimitrijević HNK-a u Zagrebu: Darija Lorenci Flatz i Milan Pleština Glumljenje postalo življenje Darija Lorenci Flatz svojom je glumačkom osobnošću i senzibilitetom istkala i mrežu istančanih suodnosa s ansamblom Milan Pleština suvereno je vladao Krležinom gorko-opojnom verbalistikom

Bravurozno umijeće

Nagrada Mila Dimitrijević za najbolju mušku ulogu u kazališnoj sezoni 2010./2011. dodijeljena je Milanu Pleštini za tumačenje uloge Leonea Glembaya u predstavi Miroslava Krleže Gospoda Glembajevi u režiji Vite Taufera. Generacijama glamuroznu dramsku ulogu i svoju dvoobličnost Pleština je gradio na obrani svoga, po vlastitu ocu izruganoga, slikarstva, pri čemu se glumački nije ustručavao dignuti šake – kao ekscentrik i luđak (M. Krleža: O Glembajevima) – na samoga sebe, da bi potom kist zamijenio smrtonosnim škarama. Pritom je Milan Pleština suvereno vladao onim, gotovo notnim, fiksiranjem i agonskim artikuliranjem Krležine neponovljive gorko-opojne verbalistike kao umijećem bravuroznoga govorništva, a u drugom činu i same čiste partiture. Krležino glumište u 82. godini scenskoga života Gospode Glembajevih – koji nam dolaze iz djetinjstva teatra i koji su ujedno jamstvo teatarske promjenjive, ali nikako ne i prevrtljive, dugovječnosti – dobilo je novoga šprahera – Milana Pleštinu.

Ocjenjivački sud Nagrade Mila Dimitrijević HNK-a u Zagrebu: Ivka Dabetić, Nedjeljko Fabrio, Đurđa Škavić

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ivica Boban, Zagorka, red. Ivica Boban

agrada Mila Dimitrijević za najbolju žensku ulogu u kazališnoj sezoni 2010./2011. dodijeljena je Dariji Lorenci Flatz za tumačenje uloge Marije Jurić Zagorke u predstavi Zagorka Nautorice i redateljice Ivice Boban. Zagorka je bila osporavana i kao novinarka, i kao spisateljica, i kao žena, u vječnoj borbi za svoja i tuđa ljudska i profesionalna prava! Teško je takav intenzivan, bogat i zanimljiv život prenijeti na scenu, svesti ga na dramski predložak i prikazati ga u nekoliko sati. Još je teže, ali i zanimljivije, jednoj glumici na sceni ostvariti taj i takav život u rasponu od djevojčice do starice. Hrabro se upustivši u glumačko istraživanje najrazličitijih Zagorkinih životnih situacija i emotivnih stanja, uz kontinuirani rad na ishodišnom tekstu predstave, upravo je to uspjelo Dariji Lorenci Flatz. Njezino je glumljenje uloge postalo življenje uloge. Svojom je glumačkom osobnošću i senzibilitetom istkala i mrežu istančanih suodnosa s ansamblom pa je konačan rezultat bila velika umjetnička kreacija, koja je na juriš osvojila publiku. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Vito Taufer

94 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. 3. Noć kazališta, 19. studenoga 2011. Širenje u Europu Noć kazališta i ove je godine imala međunarodni karakter proširivši se, osim na Slovačku, Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru, i na Austriju, Srbiju i Sloveniju, čime je opravdala unaprijed predviđeni međunarodni naziv European Theatre Night

vogodišnja Noć kazališta održana je u tradicionalnom terminu, treću subotu mjeseca studenog. Počela je u jutarnjim satima 19. studenoga, a završila u ranim jutarnjim satima 20. studenoga. OU Noći kazališta posjetitelji su mogli uživati u kazališnim programima od jutra do dugo u noć, razgovarati s glumcima, zaviriti iza scene, poslušati koncert, pogledati izložbu, sudjelovati u radionicama i – dobro se zabaviti. Ove je godine Dječje kazalište Dubrava kao organizator i glavni koordinator manifestacije treću godinu zaredom uputio poziv svim nacionalnim i javnim gradskim kazalištima, kazališnim družinama i ansamblima, udrugama, organizacijama i centrima za kulturu koji njeguju scensku djelatnost, a odazvalo se sedamdeset kazališta i kulturnih institucija iz 27 gradova upisanih u Očevidnik hrvatskih kazališta pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Održano je 119 kazališnih predstava i 40 popratnih programa, koje je vidjelo više od 40 000 ljudi. U Hrvatskoj su u Noć kazališta bili uključeni gradovi: Beli Manastir, Noć kazališta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku Bjelovar, Čakovec, Dubrovnik, Grubišno Polje, Jastrebarsko, Karlovac, Križevci, Kutina, Osijek, Poreč, Požega, Pula, Rijeka, Rovinj, Sinj, iz 18 gradova, 42 predstave i 21 popratni program, 10 000 posjetitelja) te Sisak, Slavonski Brod, Split, Sveti Ivan Zelina, Šibenik, Varaždin, Velika Crnu Goru (6 gradova, 7 kazališta, 10 predstava, 5 popratnih programa, Gorica, Vinkovci, Virovitica, Zadar i Zagreb. 2 000 posjetitelja), i na Austriju (6 gradova, 32 kazališta, 35 predstava i 12 Manifestacija je i ove godine imala međunarodni karakter proširivši se, popratnih programa, 5500 posjetitelja), Srbiju (20 gradova, 21 kazalište osim na Slovačku (28 kazališta iz 9 gradova odigralo je 58 predstava, i 30 amaterskih i alternativnih trupa, 50 galerija muzeja i knjižnica te 50 koje je pogledalo 10 000 gledatelja), Bosnu i Hercegovinu (36 kazališta klubova, u kojima je održan Bal pod maskama) i Sloveniju (7 gradova, 17 kazališta, 13 predstava i 5 popratnih programa, 1600 posjetitelja), koje su se ove godine prvi put uključile u manifestaciju. Time je manifestacija opravdala unaprijed predviđeni naziv European Theatre Night (Europska noć kazališta). Zanimljivo je da su, osim Slovačke, sve druge zemlje preuzele vizualni identitet manifestacije, za koji je idejno rješenje osmislio grafički dizajner Luka Vucić. Noć kazališta zamišljena je kao projekt koji potiče kazališno stvaralaštvo na prostoru cijele Europe i time ga približava široj urbanoj javnosti, ali i onima koji životom nisu fokusirani na velike gradove i kulturne centre. Želja je organizatora otvoriti mogućnosti dugoročnih kulturnih suradnji i razmjena gotovih produkcija te stvaranja novih koprodukcija s krajnjim ciljem razmjene iskustava i širenja znanja kulturnog djelovanja. Uzevši u obzir hrvatske geopolitičke parametre i kulturnu centraliziranost, tim se projektom nastoje omogućiti, ali i potaknuti šira fluktuacija djelatnika u kulturi te financijska potpora državnih institucija, gospodarstva i privatnog poduzetništva. Jedna je od najvažnijih misija projekta i kontinuirano stvaranje nove kazališne publike. Zahvaljujući svemu tome, Noć kazališta postavlja scenske umjetnosti kao nezaobilazan čimbenik u stvaranju europskog multikulturalnog identiteta. Noć kazališta u zagrebačkom Kazalištu Mala scena broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 95 Svjetski dan kazališta, 27. ožujka | hrvatska i međunarodna poruka

Ljepota povezanosti Koliko se god činilo da su kazališne priče bunt ili pohvala umjetnika ozračju u kojem se živi, one postaju kazalište tek kad ih publika provjeri

jerojatno se potreba da nešto prikazuju živi, one postaju kazalište tek kad ih publika kod jednih javila u isto vrijeme kad provjeri. I kada mi na sceni uvjerimo vas u i potreba kod drugih da to gledaju. I gledalištu da mislimo isto, dobije se ljepota Vkroz kakve je god promjene ljudsko društvo naše povezanosti. A kada završe glumačke prolazilo, ta uzajamna potreba nije prestajala. parade, i fantastično otpjevane arije, i izvrsno Umjetnici (pisci, redatelji, glumci) uvijek otplesane baletne priče, ja znam da smo ta su reagirali na sve što je činilo ljudski život. tri sata u kazalištu i mi i vi bili netko drugi, Dakle, kazalište je nudilo svoje priče o životu usudio bih se reći bolji ljudi. Uz to, nama na i smrti, o ljubavi, o časti, o zloći, o dobroti, o sceni možda je najljepše saznanje da je svako slobodi. A publika je željela biti svjedokom tih umjetničko postignuće malen ali značajan priča. Jer, koliko se god činilo da su te priče korak u kazališnoj vječnosti. bunt ili pohvala umjetnika ozračju u kojem se Krunoslav Šarić

anašnje je okupljanje istinski odraz sredstava koja teže prema razumijevanju, u svakodnevni život baveći se kritičnim ogromnog potencijala kazališta poštivanju i prepoznavanju doprinosa svakog problemima sukoba i mira. za mobiliziranje zajednica i ljudskog bića u tome poslu savladavanja mira. U svojem provođenju društvenih promjena Dpremošćivanje onoga što nas razdvaja. Jeste Kazalište je taj univerzalni jezik uz pomoć i reformacija zajednica, kazalište već postoji li ikada pomislili kako bi kazalište moglo biti kojega možemo slati poruke mira i pomirenja. u područjima razdiranima ratom i unutar jedno moćno oruđe za mir i pomirenje? I dok Aktivnim uključivanjem sudionika kazalište populacija koje pate od kroničnog siromaštva nacije troše kolosalne sume novca na misije za ili bolesti. Sve je veći broj priča o uspjesima održavanje mira u područjima nasilnih sukoba može privući mnogo duša kako bi se dekonstruirala prethodno držana shvaćanja. kada je kazalištu pošlo za rukom mobilizirati diljem svijeta, malo je pažnje posvećeno javnost da izgradi svijest i pomogne žrtvama Na taj način ono pruža pojedincu priliku kazalištu kao jednoj direktnoj alternativi za s poslijeratnim traumama. Kulturne transformaciju sukoba i upravljanje sukobima. novog rođenja kako bi mogao donositi odabire platforme, kao što je „Međunarodni kazališni Kako mogu građani Majke Zemlje postići temeljene na ponovo otkrivenom znanju i institut,“ kojemu je cilj „konsolidiranje mira i univerzalni mir kada instrumenti koji se stvarnosti. Da bi kazalište napredovalo između prijateljstvo među ljudima“, već se provode. koriste dolaze od izvanjskih i očito represivnih drugih umjetničkih formi, moramo učiniti Stoga je travestija šutjeti u vremenima kao što snaga? hrabri korak naprijed tako da ga unesemo su naša, u znanju o moći kazališta, i dopustiti Kazalište suptilno prožima ljudsku dušu koju da vladari oružja i ispaljivači bombi budu stežu strah i sumnje tako što mijenja sliku o oni koji održavaju mir u našem svijetu. Kako samome sebi – i otvara jedan svijet alternativa mogu oruđa alijenacije ikako imati i funkciju za pojedince, a time i zajednicu. Ono može dati instrumenata mira i pomirenja? smisao dnevnim stvarnostima, i u isto vrijeme Pozivam vas na ovaj Svjetski dan kazališta da osujetiti nesigurnu budućnost. Ono se može promislite o toj perspektivi i uzmete u obzir uključiti u politiku situacije nekog naroda na kazalište kao univerzalno oruđe za dijalog, jednostavne direktne načine. Zbog toga što je društvene promjene i reforme. I dok Ujedinjeni inkluzivno, kazalište može predstavljati jedno narodi troše kolosalne sume novca na misije iskustvo koje je u stanju transcendirati ranija održavanja mira diljem svijeta uporabom pogrešna shvaćanja. oružja, kazalište je spontana, ljudska, jeftinija Osim toga, kazalište je dokazano sredstvo i daleko moćnija alternativa. zagovaranja i promicanja ideja koje mi Iako kazalište ne mora biti jedini odgovor za kolektivno štujemo i spremni smo se za njih donošenje mira, ono bi svakako trebalo biti boriti kada se one oskvrnjuju. uvedeno kao učinkovito oruđe u misijama Kako bismo se pripremili za mirnu budućnost, održavanja mira. moramo krenuti s upotrebom mirnih Jessica A. Kaahwa, Uganda

96 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Svjetski dan lutkarstva (UNIMA), 21. ožujka | hrvatska i međunarodna poruka Novi poetski jezik Tradicija slikovite lutke nije nestala iz našeg vidokruga

utke širom otvaraju vrata svojih domova Andrea i Bepi, Mario i Mirjana, Branko i djeci i odraslima, a ove godine prvi put Marin. i novih kazališnih zgrada u Zadru i Svi su oni ugradili sebe u lutkarstvo bez LMostaru. svoga dana! Družit ćemo se s Crvenkapicom, Pepeljugom, I zato neka od ove, 2011. godine, to bude i Kekecom, Hlapićem i Gitom. dan sjećanja na njih, naše umrle lutkarske Bit će tu i Kapetan Kuka, Kositreni vojnik, velikane! Pinocchio, Regoč i Kosjenka. Minuta šutnje za sjećanje – gromki aplauz za zahvalu! No mene će danas posjetiti: Neva i Koke, Veljko i Božo, Julije i Duje, Paitoni i Gatara, Krsto i Karlo, Balog i Mrki, Kovač i Marijan, Zvonko Festini

vo me ovdje, u gradu Omsku u ujednačavanja. Uskoro ćemo zaista živjeti u otkrivanja drugih oblika umjetnosti. Na taj Zapadnom Sibiru. Ulazim u etnografski McLuhanovu globalnom selu. način lutka osvaja nove teritorije. Čak i unutar muzej i pogled mi odmah privuče glumačkog kazališta lutka je postala izvorom To stanje ne znači da smo potpuno izgubili Eveliki izložbeni ormar u kojem su deseci mnogih metafora. osjećaj za kulturne razlike, nego da će odsada kipića – idola ugrofinskih plemena, Menses i veći broj kazališnih družina upotrebljavati Raširena prisutnost drevne slikovite lutke sada Chantes. Izgledaju kao da pozdravljaju svakog sličan način izražavanja. Lutkarski stilovi je povezana s pokretom u obrnutom razmjeru posjetitelja. Nagonski im uzvraćam pozdrav. kao što su ningyo joruri iz Japana i wayang s teritorijem koji je prije zauzimala. Razlog Veličanstveni su. Predstavljaju preživjeli iz Indonezije asimilirani su i u Europi i u je prodor objekta i, u čak većim razmjerima, trag duhovnosti generacija primitivnog Americi. Istodobno, skupine iz Azije i Afrike svega povezanog s materijom. Kad se neki čovječanstva. Oni i njihov zamišljeni svijet koriste se europskim lutkarskim tehnikama. objekt, neka materija, animiraju, oni nam u korijenu su prvih oblika i slika kazališta, i govore, zahtijevajući svoje pravo na kazališni sakralnog i profanog. Prijatelji mi kažu da, ako mladi japanski život. Tako će odsada objekt zamijeniti umjetnik može postati virtuozni svirač Umjetničke zbirke prepune su idola i sakralnih slikovitu lutku otvarajući umjetniku put koji Chopina, i Amerikanac može postati majstor kipića, koji malo-pomalo iščezavaju iz vodi u nov poetski jezik, u kreacije pune jorurija ili majstor dalang, koji izvodi wayang sjećanja. No u muzejima se nalaze i lutke koje bogatih i dinamičnih slika. purwa. Složio bih se s njima pod uvjetom čak i danas čuvaju otisak ruku svojih tvoraca i da lutkar asimilira ne samo tehniku nego i Slike i metafore koje su nekad bile ljudi koji su njima upravljali. Drugim riječima, kulturu povezanu s njom. karakteristične za određenu vrstu lutke, te su lutke zadržale tragove ljudske okretnosti, razlikujući ih jedne od drugih, danas su mašte i duhovnosti. Lutkarske zbirke postoje Mnogi se umjetnici zadovoljavaju vanjskom postale izvor ekspresije za svakog pojedinog na svakom kontinentu i u gotovo svakoj ljepotom lutke, ali to gledatelju pruža potencijal lutkara. Tako smo dobili nov jedinstven zemlji i ponos su svojih kolekcionara. One poetski jezik, koji ne ovisi o generičkoj predstavljaju važno mjesto istraživanja, tradiciji nego o talentu umjetnika i njegovoj čuvaju temeljne uspomene i bitan su dokaz individualnoj kreativnosti. Ujednačavanje raznolikosti naše struke. sredstava ekspresije uzrok je diferencijaciji. Kao i mnoge druge ljudske djelatnosti, McLuhanovo globalno selo pretvorilo se u umjetnost je pod utjecajem dviju tendencija: vlastiti antipod. Razni oblici izražavanja postali ujednačavanja i diferencijacije. Danas smo su instrumenti individualnog jezika, koji svjedoci usporednog postojanja tih dviju uvijek daje prednost originalnim rješenjima. tendencija u kulturnim djelatnostima. Jasno Naravno, tradicija slikovite lutke nije nestala zapažamo kako je lako putovati, zrakoplovom iz našeg vidokruga. Nadajmo se da će uvijek ili putem interneta. To umnožava broj ostati dragocjena referentna točka. kontakata koje uspostavljamo na raznim kongresima i festivalima, što dovodi do većeg Henryk Jurkowski, Poljska broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 97 Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, 20. ožujka | hrvatska i međunarodna poruka Prožimanje u oplemenjivanju Publika u teatru nije samo puki promatrač predstave. Svaki je pojedinac u publici sukreator skupne igre kazališnog događaja

Po svojoj ljudskosti, koju bih definirao kao publici – svojim proživljavanjem, hihotom, zbroj suosjećajnosti i inteligencije. Ona raste svakom reakcijom – sukreator skupne kao neopisivo lijepa voćka i daje čudesne igre kazališnog događaja. Ta igra nije igra plodove, a ta se voćka hrani mnoštvom nadjačavanja, nadmudrivanja i pobjeđivanja korijenja, među kojima su možda najznačajniji kao u sportu: u kazalištu su svi suigrači – mašta i emotivni spektar. Kao što zraka pobjednici. To nije igra uz beživotnu konzolu sunca na kapi kiše prelije nebo spektrom i hladni ekran – to je suigra s vršnjacima koji duginih boja, takav, samo mnogo mnogo imaju iste ili slične ushite i strahove, a koju bogatiji spektar osjećaja može u sebi razviti predvode majstori igre – živi glumci s kojima čovjek, što će mu omogućiti da suosjeća s se proživljavaju svoji i tuđi životi. drugim ljudima, da razumije prirodu, poštuje Na taj se način nabolje njeguju topli dijamanti o čemu je čovjek uistinu čovjek – i voli sebe i svijet koji ga okružuje. – maštom i emotivnim spektrom koji život jedinstven, značajan, neponovljiv? Po čine bogatijim i ljepšim. fizičkoj snazi nije jer je i najmanji mrav, I mašta i emotivni spektar topli su dijamanti Pako se mjeri u srazmjeru veličine tijela, stotinu koje čovjek dobiva rođenjem, ali ih mora Zato, poštovani mladi suigrači u kazališnom puta jači. Po znanju nije jer i u minijaturni razvijati, njegovati, hraniti, brusiti. Naročito u životu – volite i poštujte sebe, njegujte vrline elektronički uređaj stane veća količina znanja djetinjstvu, kada je njihov razvoj od posebne koje ste dobili rođenjem i dopustite nam da nego što je čovjek prikupi u cijelom svome važnosti da bismo postali bolji, plemenitiji i vam pomognemo postati boljim, plemenitijim životu. Po otpornosti i prilagodljivosti nije sretniji ljudi. U tom nam razvoju pomažu svi i sretnijim ljudima jer to i nas čini boljim, jer je i najsitnija bakterija prilagodljivija i oblici umjetnosti, a kazalište ponajviše, jer se plemenitijim i sretnijim ljudima. otpornija. Može se tako nabrajati unedogled. u kazalištu isprepliću sve umjetnosti stapajući Po čemu je onda čovjek tako značajno, glumce i sve druge kazališne djelatnike, Upravo je to prožimanje u međusobnom posebno i dominantno biće? I je li uopće? Jest. majstore igre, s publikom u jedinstveno tijelo oplemenjivanju osnovni smisao i ljepota I to ne samo čovjek kao vrsta već je i svaki koje kreira kazališno čudo. kazališta. pojedinac u toj velikoj obitelji ljudi, svatko od vas, poseban i silno značajan. Zbog toga publika u teatru nije samo puki promatrač predstave. Svaki je pojedinac u Zlatko Krilić

Djeca…kazalište…kazalište za djecu… Radi se o tome da pozdraviš kaos, O čemu se radi? jer znaš da ti pomaže nastaviti dalje Radi se o tome da slušaš i slušaš dijete Radi se o tvojoj očaravajućoj ideji, koje priča svoju priču rukama (ne glasom), blistavoj poput sunčeve svjetlosti izjutra. Tvoja je i čini te tako sretnim. Radi se o tome da gledaš i gledaš Radi se o iznenadnim planovima i o tome ljude na stanici, na plaži, u bolnici… kako ih ostvariti, Radi se o oklijevanju i noćnim morama, Radi se o tome da zaustaviš svijet u vrtnji, panici što guši, i stvoriš jednu sekundu vječnosti strahu da nećeš uspjeti, tako što ćeš zagrliti nekoga, kada misliš da je sve što si dosad napravio Radi se o tebi, čista sreća, Radi se o tome da razoriš skrivene namjere, jer ti – jasno i glasno – izgovaraš svoje ime Radi se o tome da hodaš sam, Radi se o djetetu i ono će se čuti. i izazovu da skreneš s puta, koje, usred ničega, izvikuje svoje ime, jer znaš da ćeš sam stvoriti svoj put, korak po korak, Radi se o uspjehu, koji nikada nije cilj, Eva Bal, Nizozemska/Belgija

98 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. skupovi | Sastanak EuroFIA-e, Lisabon, 11. – 13. studenoga 2011. Raznolikost glumačkih prava Zemlje članice EU odlučile su produljiti zaštitu glazbenih autorskih prava na sedamdeset godina, no autorska prava glumaca nisu produljena

Lisabonu je od 11. do 13. studenoga 2011. održan sastanak EuroFIA-e, europskog ogranka FIA-e (International Federation of Actors / Fédération Internationale des Acteurs U/ Međunarodne federacije glumaca), udruge nacionalnih glumačkih sindikata, cehovskih udruga i udruženja iz cijeloga svijeta, čiji je hrvatski član Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Prvoga dana održan je sastanak europskih glumačkih autorskih agencija, a preostala dva dana bila su posvećena djelatnostima FIA-e u užem smislu. U većem broju europskih zemalja agencija za zaštitu autorskih prava sastavni je dio glumačkih strukovnih organizacija. U Hrvatskoj to nije slučaj, ali je, posebice u svjetlu skorog ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, bilo zanimljivo prisustvovati tom sastanku. Naime, sredinom rujna, o čemu su izvijestili i hrvatski mediji, zemlje članice Europske Unije odlučile su produljiti zaštitu glazbenih autorskih Dominick Luquer i Agnete Haaland, glavni tajnik i predsjednica FIA-e

njemačkog dijela), Poljske, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Turske i domaćina Portugala pridružili su se predstavnici Rumunjske i Rusije. U središtu pozornosti bila je prezentacija izvještaja o radu nacionalnih udruga. Iznimna raznolikost organizacije prava, povlastica i razina zaštite glumaca u pojedinim zemljama, koja je pritom došla do izražaja, rezultirala je prijedlogom koji može biti značajan i za zaštitu položaja glumaca u Hrvatskoj nakon ulaska naše zemlje u EU. Riječ je o dogovoru da se sastavi kraći upitnik s desetak pitanja, koji bi se uputio bski Dę članicama FIA-e, a čiji bi odgovori dali kratak pregled načina na koji su pojedina prava i obveze glumaca regulirane u različitim zemljama Europe. Nakon obrade tih prvotnih rezultata apliciralo bi se na europske fondove za izradu cjelovite studije o tim pitanjima, odnosno izradu baze podataka, koja bi bila dragocjen izvor podataka što bi omogućio bolje FOTO: A ndrzej FOTO: pregovaračke pozicije prema zakonodavstvima pojedinih zemalja jer prava za dvadeset godina te će prema izglasanom zakonu glazbenici odsad za svoje radove umjesto dosadašnjih pedeset tantijeme dobivati sedamdeset godina. Glazbena je industrija dakako pozdravila tu odluku, a na sastanku je naglašeno da je ona tek prvi korak prema zaštiti autorskih prava u cijeloj audiovizualnoj djelatnosti. Naime, taj zakon u neravnopravan položaj dovodi izvođače u audiovizualnoj djelatnosti, dakle glumce, čija autorska prava nisu produljena. (Autorska prava redatelja i producenata zaštićena su već otprije zakonima o autorskim pravima.) Kratka kronologija borbe za tu odluku s naglaskom na slom najtvrđeg pregovaračkog stava, onog danske vlade, u čemu su tijekom ovog ljeta danski mediji odigrali vrlo važnu ulogu, te razgovor o strategijama i putovima lobiranja i ustrajavanje na proširenju prava za bi dao pregled kako različitih pristupa problematici i njihovih rješenja, glumce bile su glavne teme sastanka prvoga dana. tako i iskustava pojedinih zemalja. To bi olakšalo put do najboljeg univerzalnog rješenja, pri čemu bi dakako bile poštivane i nacionalne Drugoga dana predstavnicima glumačkih udruga iz Norveške, Švedske, specifičnosti. Finske, Danske, Irske, Velike Britanije, Nizozemske, Belgije (flamanskog i valonskog dijela), Njemačke, Francuske, Švicarske (francuskog i Goran Ivanišević broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 99 Nagrade HNK Ivana pl. Zajca Rijeka Popis novih članova HZSU-a iz redova HDDU-a u 2010. godini 1. Matko Botić 2. Dario Harjaček 3. Jelena Kovačić Naklon Ludi 4. Robert Kurbaša 5. Maja Posavec Sve nagrade, nagradu za najbolju predstavu te žensku i mušku ulogu, 6. Nera Stipičević 7. Marija Tadić dobila je predstava Život lude Popis novih članova Hrvatskog društva dramskih umjetnika u 2011. godini 1. Dean Krivačić 2. Jelena Kovačić 3. Zdenka Mišura 4. Ivana Starčević 5. Dolores Lambaša 6. Nina Horvat 7. Zvonimir Munivrana 8. Sven Madžarević 9. Slaven Španović 10. Filip Lozić 11. Istvan Gyurity 12. Goran Marković 13. Petar Atanasoski 14. Dino Škare 15. Petra Radin 16. Petra Vukelić 17. Zrinka Antičević 18. Jasna Žmak 19. Nataša Kopeč 20. Ana-Marija Fabijanić 21. Petra-Bernarda Blašković 22. Nebojša Paunković 23. Marko Movre 24. Stipe Kostanić 25. Aleksandar Kristek 26. Mladen Vujčić 27. Goran Guksić 28. Irena Bausović 29. Filip Križan 30. Oriana Kunčić 31. Sanja Drakulić HNK Ivana pl. Zajca RIjeka i HKD teatar Rijeka: Život lude (prema novelama Ryunosukea 32. Katarina Arbanas Akutagawe), red. David Doiashvili 33. Dado Ćosić 34. Marko Petrić redstava Život lude nastala u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i HKD 35. Gea Gojak teatra dobila je Nagradu Dr. Đuro Rošić za najbolju predstavu u cjelini u 36. Jakov Bilić dramskom programu riječkog HNK Ivana pl. Zajca prošle kazališne sezone, 37. Mislav Čavajda PEdita Karađole je za ulogu Vještice, čarobnice u istoj predstavi dobila Nagradu Zlata 38. Dragan Radonja Nikolić za najbolju žensku ulogu, a Damir Orlić je pak za ulogu Senseija također u 39. Iskra Jirsak predstavi Život lude temeljenoj na novelama Ryuosukea Akutagawe u režiji Davida 40. Ivan Ćaćić Doiashvilija nagrađen Nagradom Raniero Brumini za najbolje ostvarenu mušku 41. Samir Vujčić ulogu u prošlosezonskom dramskom repertoaru. 42. Iva Babić 43. Miran Kurspahić Glumačkom ansamblu predstave Camere da letto / Spavaće sobe Alana Ayckbourna 44. Danijela Čolić-Prižmić u režiji Paole Galassi i izvedbi Talijanske drame dodijeljeno je Posebno priznanje Dr. 45. Giulio Settimo Đuro Rošić za duhovitu, konciznu i ujednačenu scensku igru. 46. Floria Galić 47. Dragutin Novaković Šarli O nagradama je odlučila prosudbena komisija u sastavu: Bruno Bontempo, 48. Sandro Siljan Adriana Car Mihec, Svjetlana Hribar, Iva Rosanda Žigo i Davor Schopf. Nagrade 49. Nina Benović je dobitnicima, glumcima Editi Karađole i Damiru Orliću te ravnateljici Talijanske 50. Iva Peter-Dragan drame Lauri Marchig i ravnatelju HKD teatra Nenadu Šegviću uručio pokrovitelja nagrada HNK Ivana pl. Zajca.

100 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Premijere i programi festivala premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. Premijere hrvatskih profesionalnih kazališta i kazališnih grupa priredio: Goran Ivanišević

Zagreb Héderváry), Ivan Jončić (Veliki župan Rubido Dragić / Iva Mihalić; Olga Pakalović / Silvio Vovk Ciki), Tomislav Stojković (Podžupan), Dušan (Parovi iz romana), Dušan Bućan (Milan Domić), Bućan (Milan Domić), Dušan Gojić (Pristav), Mirta Zijad Gračić (Vladimir Lunaček, kritičar), Franjo HRVATSKO NARODNO Zečević (Valerija, kuma iz Varaždina), Kristijan Kuhar (Dr. Milivoj Dežman, urednik), Joško Ševo KAZALIŠTE U ZAGREBU Potočki (Župnik-ispovjednik), Olga Pakalović (Direktor i glavni urednik novina) (Dorica, Mirjanina mlađa sestra), Mia Krajcar (Kata, Cabaret: Dora Lipovčan, Mia Krajcar, Mia Biondić, Ivica Boban kuharica), Vanja Matujec (Sestra Bernarda, učiteljica Nera Stipičević, Ivana Krizmanić, Silvio Vovk, Ozren Zagorka u konviktu Sestara milosrdnica u Zagrebu), Marija Opačić redateljica Ivica Boban Tadić (Nadstojnica), Katija Zubčić (Časna majka), Glazbenici: Tomislav Ribičić (gitara), Siniša Reljić Mia Krajcar, Iva Mihalić, Ivana Krizmanić, Dora (klavijature) Lipovčan, Nera Stipičević (Učenice), Zijad Gračić Statisti: Hrvoje Kahlina, Karlo Keglević, Marko (Glumac) Staričić, Saša Tomić Zagorkin brak (Mađarska) i sanatorij Miroslav Krleža izvode: Livio Badurina (Inženjer Lajoš Nađ, Gospoda Glembajevi Mirjanin muž), Katija Zubčić (Svekrva, njegova redatelj Vito Taufer majka), Alen Šalinović (Dr. Franjo Nađ, njegov premijera 6. svibnja 2011. brat), Dora Lipovčan (Rozika, sluškinja), Lana dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, scenograf Barić (Jelena Grgić, Mirjanina majka), Jasna Bilušić Ivo Knezović, kostimografi Leo Kulaš i Marita Ćopo, (Marta, dadilja), Olga Pakalović (Dorica, Mirjanina skladatelj Andrej Goričar, oblikovatelj svjetla Pascal sestra), Silvio Vovk (Dr. Vladimir Brkić, liječnik u Merat, jezična savjetnica Đurđa Škavić, asistentica sanatoriju), Ivan Glowatzky (Marko, Mirjanin bratić), redatelja Helena Petković, inspicijentica Višnja Kiš, Nebojša Borojević (Profesor u brzojavnoj školi), Ivan šaptačica Divna Borčić premijera 28. siječnja 2011. Jončić (Nadinženjer, Nađev šef), Damir Markovina dramaturginja Sanja Ivić, scenografkinja Dinka (Lakatoš, urednik u mađarskim novinama) izvode: Ljubomir Kerekeš (Naci (Ignjat Jacques) Jeričević, kostimografkinja Doris Kristić, autori Glembay, bankar), Alma Prica (Barunica Castelli- Zagorkin dolazak u Zagreb scenske glazbe Frano Đurović, Tomislav Ribičić, Glembay, njegova druga legitimna supruga), Milan Siniša Reljić, izbor popratne glazbe Frano Đurović, izvode: Nera Stipičević (Stanodavka), Mitja Smiljanić Pleština (Dr. Phil. Leone Glembay, sin Ignjata i autor tekstova i glazbe za songove u Cabaretu (Detektiv, agent mađarske policije), Danijel Radečić prve mu supruge), Olga Pakalović (Sestra Angelika Nikša Kušelj, glazbeni suradnici za Cabaret (Policajac), Ozren Opačić / Andrej Dojkić (Policajac), Glembay, dominikanka), Zvonimir Zoričić (Titus Tomislav Ribičić, Siniša Reljić, obllikovatelj svjetla Ivan Glowatzky (Marko, bratić), Lana Barić (Jelena Andronicus Fabriczy-Glembay), Bojan Navojec i autor projekcija Deni Šesnić, jezična savjetnica Grgić, majka), Bojan Navojec (Janko Grgić, otac), (Dr. Iuris Puba Fabriczy-Glembay, advokat), Žarko Đurđa Škavić, pomoćnica redateljice Frana Marija Franjo Kuhar (Barunov učitelj), Alen Šalinović Potočnjak (Dr. Med. Paul Altmann, liječnik), Goran Vranković, asistentica redateljice i dramaturginje (Odvjetnik), Olga Pakalović (Dorica, Mirjanina Grgić (Dr. Theol. et Phil. Alojzije Silberbrandt), Nina Horvat, suradnica scenografkinje Marta sestra), Silvio Vovk (Dr. Vladimir Brkić, liječnik u Marin Stević (Oliver Glembay, sin barunice Castelli Crnobrnja, asistent scenografkinje Ante Serdar, sanatoriju) i bankara Glembaya), Andrej Dojkić (Ulanski asistentica kostimografkinje Ivana Bakal, suradnica Zagorka u Zagrebu Oberleutnant von Ballocsanszky), Astrid Turina za video Iva Kraljević, asistenice kostimografkinje izvode: Siniša Popović (Šime Mazzura, direktor (Sobarica), Josip Filipović (Konobar Franz), Ivana Jelušić, Ivana Filipović (volonterke), inspicijent tiskare lista Obzor), Slavko Juraga (Dr. Josip Krunoslav Šarić (Kamerdiner John) Roko Grbin, šaptačica Suzana Bogdan Pavek Pasarić, glavni urednik), Dušan Gojić (Jovan Lav Nikolajevič Tolstoj izvode: Daria Lorenci Flatz (Mirjana Grgić (Marija Hranilović, zamjenik gl. urednika), Nikša Kušelj Rat i mir Jurić Zagorka)) (Otto Kraus, novinar Agramer Zeitunga), Nikša redatelj Tomaž Pandur Kušelj (Ceremonijalmajstor u Cabaretu), Joško premijera 14. listopada 2011. Zagorkino djetinjstvo, školovanje Ševo (Barun Geza Rauch), Goran Grgić (Biskup (koprodukcija s Pandur.Theaters i Maribor 2012 – izvode: Daria Lorenci Flatz (Mirjana Grgić), Lana Strossmayer), Ivan Jončić (Monsinjor Cepelić), Ivan Europska prijestolnica kulture) Barić (Jelena Grgić, majka), Bojan Navojec (Janko Brkić (Tadija Smičiklas, povjesničar), Luka Dragić dramatizacija Darko Lukić, dramaturginja Grgić, otac), Jasna Bilušić (Marta, dadilja), Zvonimir (Dr. Heimerl), Tomislav Stojković (Književnik Livija Pandur, umjetnička suradnica Sanja Ivić, Zoričić (Tenšek, špan), Iva Mihalić (Služavka), Jan Presvijetli), Jan Kerekeš, Ozren Opačić, Mitja scenografi Numen / Sven Jonke, Nikola Radeljković, Kerekeš (Jurica), Marija Tadić (Seljanka, Juričina Smiljanić (Mladi književnici), Livio Badurina (Silvije kostimografkinja Danica Dedijer, skladatelji Silence majka), Dora Lipovčan, Mia Krajcar, Mia Biondić, Strahimir Kranjčević), Miro Šegrt (Dr. Derenčin), / Boris Benko, Primož Hladnik, oblikovatelj svjetla Nera Stipičević, Ivana Krizmanić, Silvio Vovk, Ozren Opačić / Andrej Dojkić (Redarstvenik), Mitja Juan Gomez Cornejo, prijevod Zlatko Crnković Smiljanić (Šef redarstvenika), Zvonimir Zoričić (Grof Ozren Opačić (Seljačići), Slavko Juraga (Lacko, izvode: Goran Grgić (Pierre Bezuhov), Milena Aerenthal, ministar u mađarskoj vladi), Iva Mihalić seljak), Franjo Kuhar (Barunov učitelj), Joško Ševo Zupančič (Grofica Rostova), Ivan Glowatzky (Nikolaj (Glumica), Nikša Kušelj / Nera Stipičević; Luka (Barun Geza Rauch), Damir Markovina (Khuen Rostov), Zrinka Cvitešić (Nataša Rostova), Nera

102 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Sandra Vitaljić, vizualni identitet predstave Vanja tovijenar, sluga Dunda Maroja), Sven Šestak (Popiva, Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ina Krklec, sluga Marov), Ivana Roščić (Pera, na mušku obučena šaptačica Snježana Majdak zaručnica Marova), Hrvoje Klobučar (Dživo, prvi izvode: Ozren Grabarić (Oliver Urban), Janko Rakoš bratučed Perin), Slavica Knežević (Baba Perina), (Klanfar), Bojana Gregorić Vejzović (Melita), Franjo Dijana Vidušin (Laura (Mande Krkarka), kurtizana), Dijak (Aurel), Jelena Miholjević (Klara), Mirela Videk Nataša Janjić (Petrunjela, djevojka Laurina), Sven (Leda / Druga dama), Damjan Sabolić Novaković Medvešek (Ugo Tudešak), Franjo Dijak (Pomet (Ferenc / Prva dama), Marko Gudelj (Saksofonist) Trpeza, sluga Ugov), Zoran Gogić (Tripčeta iz Kotora), Siniša Ružić (Dživulin Lopuđanin i Elvis Bošnjak Gianpaulo Oligiati, bankar), Janko Rakoš (Niko), Nosi nas rijeka Živko Anočić (Pijero), Đorđe Kukuljica (Vlaho), redatelj Krešimir Dolenčić Marino Matota (Mazija, listonoša), Dragoljub Stipičević (Sonja Rostova), Franjo Kuhar (Knez premijera 4. ožujka 2011. Lazarov (Gulisav, Hrvat), Enes Vejzović (Sadi, Židov Vasilij Kuragin), Iva Mihalić (Helena Kuragina), scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja (Žudio)), Damir Klarić (Kapetan (barižeo)), Jakov Luka Dragić (Anatol Kuragin), Pero Kvrgić (Knez Doris Kristić, oblikovatelj zvuka Willem Miličević, Klarić, Ivica Begović, Željko Begović (žbiri i nosači) Nikolaj Bolkonski), Alma Prica (Marija Bolkonska), oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, glazbeni Milan Pleština (Andrej Bolkonski), Lana Barić (Lisa suradnik Joško Ćaleta, asistentica redatelja Helena Bolkonska), Dušan Bućan (Dolohov), Nikša Kušelj ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH Petković, asistentica scenografkinje Petra Held, (Denisov), Dora Lipovčan (Amelie Bourienne), Bojan asistentica kostimografkinje Ivana Jelušić, fotografije Navojec (Napoleon Bonaparte), Damir Markovina Mauzer Ines Stipetić, vizualni identitet predstave Vanja (Car Aleksandar ), Siniša Popović (General Kutuzov), koncept i režija Borut Šeparović Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ina Krklec, Livio Badurina (Sluga) premijera 19. veljače 2011. šaptačica Snježana Majdak dramaturg Goran Ferčec, hipertekst Goran Ferčec i Carlo Goldoni izvode: Zoran Gogić (Stipe), Darko Milas (Nikola), Borut Šeparović, asistentica dramaturga Ivana Đula, Gostioničarka Mirandolina Amar Bukvić (Jerko), Anja Šovagović Despot (Seka), scenograf Borut Šeparović, kostimografija Doris redateljica Saša Broz Vlasta Knezović (Strina), Siniša Ružić (Mladen), Kristić i Borut Šeparović, glazba Dmitrij Šostakovič, premijera 20. listopada 2011. Perica Martinović (Nevjesta) Ludwig van Beethoven, Ben Frost, Enio Morricone, (HNK Zadar) oblikovanje svjetla Milan Kovačević i Borut (koprodukcija s HNK-om Zadar) Nikolaj Vasiljevič Gogolj Šeparović, inspicijentice Maja Levanić i Iva Divić, prijevod Morana Čale, dramaturginja Sanja Ivić, Ženidba fotografija Mara Bratoš, grafičko oblikovanje Dejan scenograf Dragutin Broz, kostimografkinja Mirjana redateljica Mateja Koležnik Dragosavac Ruta, šaptač Željko Začek, rekviziter Zagorec, skladatelj Matej Meštrović, oblikovatelj premijera 15. travnja 2011. Daniel Levan svjetla Olivije Marečić, jezična savjetnica Đurđa prevoditelj Zlatko Crnković, dramaturg Dubravko Škavić, koreograf Igor Barberić Mihanović, scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja izvode: Jadranka Đokić, Zoran Čubrilo, Frano Mašković, Krešimir Mikić izvode: Marija Škaričić (Gostioničarka Mirandolina), Ana Savić Gecan, suradnik za scenski pokret Matija Ferlin, autori glazbe Svadbas, oblikovatelj Ranko Zidarić (Vitez), Zijad Gračić (Grof), Alen Sarah Kane svjetla Zdravko Stolnik, korepetitor Matija Antolić, Šalinović (Markiz), Ivana Boban (Ortensija), Vanja Fedrina ljubav fotografije Jasenko Rasol, vizualni identitet predstave Matujec (Dejanira), Jan Kerekeš (Fabrizio, sobar u redatelj Božidar Violić gostionici), Kristijan Potočki (Vitezov sluga) Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica Andrea Glad GRADSKO DRAMSKO KAZALIŠTE izvode: Dijana Vidušin (Agafja Tihonovna), GAVELLA Dubravka Miletić (Arina Pantelejmonovna), Jelena Miholjević (Fjokla Ivanovna), Franjo Dijak Miroslav Krleža (Potkolesin), Ozren Grabarić (Kočkarev), Sven Šestak Leda (Kajgana), Nenad Cvetko (Anučkin), Boris Buzančić redatelj Boris Svrtan (Ževakin), Đorđe Kukuljica (Starikov), Filip Križan (Stjepan i Dunjaško)

Marin Držić Dundo Maroje redatelj Marco Sciaccaluga premijera 15. rujna 2011. premijera 12. ožujka 2011. scenograf Guido Fiorato, kostimografkinja Marita adaptacija Božidar Violić, prijevod Oliver Frljić, Ćopo, suradnik za scenski govor Tomislav Rališ, scenografija Ivo Knezović, kostimografija Doris jezična suradnica Đurđa Škavić, oblikovatelj svjetla Kristić, glazba Mate Matišić, snimatelj Davor Šarić, Zdravko Stolnik, glavni slikari Damir Medvešek i oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek, inspicijentica Gordana Bakić Vlahov, asistentica redatelja Kazimira Stella Švacov Miletić, fotografija Marko Ercegović, Kirigjija, asistent scenografa Damir Medvešek, grafički dizajn Marino Krstačić Furić & Ana Tomić asistentica kostimografkinje Zjena Glamočanin, prevoditeljica na probama Irena Čurik, fotografije izvode: Vedran Živolić (Hipolit), Nina Violić (Fedra), premijera 14. siječnja 2011. Sandra Vitaljić, vizualni identitet predstave Vanja Damir Šaban (Doktor), Pjer Meničanin (Svećenik), scenograf Miljenko Sekulić, kostimograf Leo Kulaš, Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ana Dulčić, Sreten Mokrović (Tezej), Barbara Prpić Biffel (Strofe), koreografkinja Mirjana Preis, oblikovatelj svjetla šaptačica Andrea Glad Doris Šarić-Kukuljica, Zoran Čubrilo (Glasnici), Zdravko Stolnik, suradnik za govor Tomislav Rališ, Edvin Liverić, Kristijan Ugrina (Policajci), Rajko izbor glazbe Boris Svrtan, klavir i aranžman Petra izvode: Žarko Savić (Dundo Maroje), Amar Bukvić Bundalo, Milivoj Beader, Petar Leventić, Maro Svrtan, pomoćnik scenografa Davor Prah, fotografije (Maro Marojev, njegov sin), Ozren Grabarić (Bokčilo Martinović, Domagoj Mladić / Vid Ćosić (Muški broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 103 premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. kor), Nataša Dorčić, Dora Polič Vitez, Nađa Perišić, redatelj Jan Fabre Mirjana Rogina, Lucija Šerbedžija (Ženski kor) premijera 10. prosinca 2011. prijevod Helen Sinković i Radmila Zdjelar, Ivor Martinić (prema bajci Hansa Christiana scenograf, kostimograf i oblikovatelj svjetla Jan Andersena) Fabre, dramaturginja/asistentica redatelja Coraline Ružno pače Lamaison, dizajnerica kostima Doris Kristić, redatelj Robert Waltl inspicijentica Iva Divić, trener žongliranja Domagoj premijera 8. svibnja 2011. Šoić, šaptač Željko Začek, fotografija Mara Bratoš, dramaturg Ivica Buljan, skladatelj Mitja Vrhovnik grafičko oblikovanje Marino Krstačić-Furić & Ana Smrekar, scenografi Tina Gverović i Ben Cain, Tomić, asistentica kostimografa Marta Žegura kostimografkinja Ana Savić Gecan, koreografkinja izvodi: Frano Mašković Natalija Manojlović, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, tekstove pjesama napisala Olja Savičević Vanda Winter (La presidente de Tourvel), Ana Ivančević, inspicijentice Stella Švacov Miletić, Iva ZAGREBAČKO GRADSKO KAZALIŠTE Kraljević (Cecile de Volanges), Sanja Marin (Madame Divić, šaptač Željko Začek, fotografija Mara Bratoš, KOMEDIJA de Volanges), Jasna Bilušić (Madame de Rosemonde), grafičko oblikovanje Marino Krstačić Furić & Ana Zoran Pribičević (Le Chevalier Danceny), Dražen Tomić, asistentica kostimografkinje Marta Žegura Antony Jay – Jonathan Lynn Bratulić (Azolan (sluga)), Mateja Ivanković Da, ministre (Josephine), Jan Javiljak / Petar Krešimir Labura izvode: Vedran Živolić (Ružno pače), Nina Violić (Napoleon (dječak, 12 godina)), Zoran Simikić (Mama patka), Tomislav Kvartuč (Pačić 1 / Kokoš), redatelj Zoran Mužić premijera 10. veljače 2011. (Robespierre) Petar Leventić (Pačić 2 / Mačak), Lucija Šerbedžija Baletni ansambl Kazališta Komedija: Ana Hanić, Stela (Obična patka / Seljanka), Ksenija Marinković (Patka prevoditeljica s češkog Dagmar Ruljančić, scenograf Darko Bakliža, kostimograf Željko Nosić, autor Gajski, Mateja Ivanković, Tamara Masnjak, Ivana Španjolka / Starica), Goran Bogdan (Zbunjeni patak Mesec, Morana Paškiević, Petra Radošević, Kristina / Divlji gusan 1), Kristijan Ugrina (Stari patak / Divlji glazbe Igor Karlić, oblikovatelj svjetla Anđelko Kos (češka dramatizacija engleskog scenarija televizijske Škorić, Dejan Jakovljević, Emil Kuzminski, Mladen gusan 2), Pjer Meničanin (Tužni patak / Pas / Seljak), Mordej Vučković, Bojan Valentić, Zoran Simikić Barbara Prpić Biffel (Patka pričalica), Zoran Jašek serije – prijevod Jan Klima, dramatizacija Kristina (Gitarist) Žantovská, prilagodba Martin Stropincký) izvode: Mila Elegović (Judy Hacker, ministrica SATIRIČKO KAZALIŠTE KEREMPUH Goran Ferčec Ministarstva državne uprave), Saša Buneta / Željko Pismo Heineru Mulleru Duvnjak (Sir Humphrey Appleby, stalni tajnik René Bitorajac / Tarik Filipović / Zoran Lazić redatelj Bojan Đorđev u ministarstvu), Goran Malus (Bernard Wooly, Spektakluk premijera 9. listopada 2011. ministričin osobni tajnik), Igor Mešin (Frank Weisel, redatelji René Bitorajac i Tarik Filipović scenograf Siniša Ilić, kostimografkinja Doris Kristić, ministričin politički savjetnik), Davor Svedružić praizvedba 26. veljače 2011. zvuk Nina Levkov, scenski pokret Selma Banich, (Tony Hacker, ministričin suprug), Damir Lončar (Sir scenograf Aljoša Paro, kostimografkinja Vedrana oblikovanje svjetla Marinko Maričić, asistentica Arnold Robinson, tajnik vlade), Vinko Kraljević (Ron Rapić, design svjetla Aleksandar Mondecar, video kostimografkinje Marta Žegura, inspicijentica Iva Watson, glavni tajnik Sindikata državnih zaposlenika Tomislav Rukavina, glazba Tihomir Preradović, Divić, fotografija Mara Bratoš, grafičko oblikovanje u prometu), Ana Kraljević (Barbara Prichard, David Vurdelja, glazbena produkcija Mario Mirković Marino Krstačić Furić & Ana Tomić ministričina tajnica za tisak), Emil Kuzminski – Shy By Studio, koreografija René Bitorajac i Tarik izvode: Goran Bogdan, Danijel Ljuboja, Frano (Kamerman) Filipović Mašković izvode: René Bitorajac i Tarik Filipović tekstove čitaju: Anja Suša, Ivica Buljan, Jasna Žmak, Christopher Durang Željko Začek, Goran Ferčec Terapija, terapija! Hristo Bojčev redatelj Damir Lončar Bolnica na kraju grada Ivor Martinić premijera 20. svibnja 2011. redateljica Saša Broz Moj sin samo malo sporije hoda scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Mirjana premijera 26. ožujka 2011. redatelj Janusz Kica Zagorec, autor glazbe Mate Matišić, oblikovatelj prijevod Željka Udovičić, dramaturginja Željka premijera 26. studenoga 2011. svjetla Anđelko Kos Udovičić, scenograf Dragutin Broz, glazba Saša Lošić, scenografkinja Slavica Radović Nadarević, izvode: Goran Malus (Bruce), Vanja Ćirić kostimografkinja Marita Ćopo, oblikovatelj svjetla kostimografkinja Doris Kristić, oblikovanje (Prudence), Saša Buneta (Dr. Stuart Framingham, Olivije Marečić, glazbeni suradnik Mario Mirković, svjetla Marinko Maričić, jezična savjetnica Đurđa psihijatar), Dubravka Ostojić (Gđa Charlotte glazbu izvodi Chishche Lishche Škavić, pjesmu Moj sin uglazbio Frano Đurović, Wallace, psiholog), Igor Mešin (Bob), Damir Poljičak izvode: Borko Perić (Kotuzov), Željko Königsknecht inspicijentica Stella Švacov Miletić, šaptač Željko (Andrew) (Deda), Hrvoje Kečkeš (Bratoj), Luka Petrušić Začek, fotografija Mara Bratoš, grafičko oblikovanje (Fero), Mario Mirković (William), Linda Begonja Marino Krstačić Furić & Ana Tomić, glazba Jun Veseljko Barešić (Pepeljuga), Nina Erak-Svrtan (Baba), Branka Trlin Miyake, Tom Waits, Muse, Tord Gustavsen Trio, Opasne veze (Medicinska sestra), Ivan Đuričić (Doktor, general), asistentica kostimografkinje Marta Žegura dirigent Veseljko Barešić Anita Matić Delić / Ana Maras (Žena), Antun Tudić izvode: Ksenija Marinković (Mia), Vedran Živolić redateljica Aida Bukvić (Pacijent iz susjedne sobe) (Branko), Sreten Mokrović (Robert), Lucija premijera 18. studenoga 2011. Šerbedžija (Doris), Doris Šarić-Kukuljica (Ana), scenograf i oblikovatelj svjetla Ivo Knezović, Nikolaj Vasiljevič Gogolj Damir Šaban (Oliver), Urša Raukar (Rita), Krešimir kostimografkinja Mirjana Zagorec, koreografija i Mrtve duše Mikić (Mihael), Jadranka Đokić (Sara), Goran scenski pokret Blaženka Kovač Carić, mačevanje redatelj Dražen Ferenčina Bogdan (Tin) Lovro Buvin, inspicijent Zlatko Kelnerić, šaptačica premijera 21. listopada 2011. Dorotea Krivec, korepetitor Veseljko Barešić prijevod Zlatko Crnković, dramatizacija Dubravko Jan Fabre izvode: Mila Elegović (La Marquise de Mertuil), Filip Mihanović, scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Car neuspjeha Juričić / Mislav Čavajda (Le Vicomte de Valmonte), Marita Ćopo, glazba Mate Matišić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar, scenski pokret

104 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

izvode: Asim Ugljen (Fortinbras, kraljević Norveške), (u koprodukciji s KotorArt (Crna Gora), MSU Marta Bolfan Ugljen (Mortebella, njegova starija Zagreb, ZKM, Dom Kulture KKV (Plesni studio) sestra), Žarko Potočnjak (Duh Fortinbrasova Sisak) oca), Luka Petrušić (Sternborg, norveški ministar dramaturg Branko Brezovec, skladatelj Marjan Unutarnjih poslova), Željko Königsknecht Nećak, scena Jan Dekeyser, Simon Bogojević Narath (Osmooki, njegov pomoćnik), Iva Babić (Dagny (po ideji Tihomira Milovca), kostimografkinja Doris Borg, Sternborgova nećakinja), Borko Perić (Hamlet, Kristić, scenski pokret Ljiljana Zagorac, maska Marija kraljević Danske), Filip Lozić (Polonije, danski Bingula ministar), Marko V. Hrenović (Stražar 1), Ivan izvode: Katarina Bistrović Darvaš (Saloma), Daniel Turković – Krnjak (Stražar 2), Marija Kolb (Yorika, Ljuboja (Kajo Antonije), Mateo Ravlija (Johanaan), kći Yorikova), Marina Bažulić (Anđeo pozornice), Damir Šaban (Tetrarka), Suzana Brezovec Maja Đurinović, jezična savjetnica Đurđa Škavić, Vanja Drach (Glas) (Herodijada), Lovro Brezovec (Saloma kao djevojčica fotografije Saša Zinaja, oblikovanje plakata i ili tetrarka kao dječak), plesači Plesnog studija KKV, programske knjižice Mario Jurjević B GLAD PRODUKCIJA Sisak izvode: Hrvoje Kečkeš (Pavel Ivanovič Čičikov, putnik), Luka Petrušić (Selifan, kočijaš i po potrebi Footloose GLUMAČKA DRUŽINA HISTRION pripovjedač), Antun Tudić (Tajnik vijeća), Edo Vujić (temeljeno na istoimenom filmu iz 1984.) (Gradonačelnik), Željko Königsknecht (Predsjednik redatelj Igor Barberić Ivan Kozarac, Duško Valentić, Miroslav Škoro suda), Angel Palašev (Manilov, vlastelin), Tarik Najbolje godine Filipović (Sobakevič, vlastelin), Mario Mirković po motivima Đuke Begovića Ivana Kozarca (Nozdrjov, vlastelin), Ivan Đuričić (Mižujev, redatelj Duško Valentić Nozdrjovljev prijatelj), Nina Erak-Svrtan (Manilova, premijera 14. siječnja 2011. supruga Manilovljeva), Nenad Cvetko (Nadzornik, dramaturg Duško Valentić, glazba Miroslav Škoro kod Manilova), Elizabeta Kukić (Korobočka, izvode: Duško Valentić i bend Najbolje godine vlastelinka), Nenad Cvetko (Gostioničar), Nenad Cvetko (Načelnik okružne policije), Mia Begović Ivan Goran Vitez (Feodulija Ivanovna, Sobakevičeva supruga), Vlatko Mjehur od sapunice Dulić (Pljuškin, vlastelin), Nenad Cvetko (Prvi redatelj Ivan Goran Vitez činovnik, na sudu), Nenad Cvetko (Drugi činovnik, premijera 15. ožujka 2011 na sudu), Anja Đurinović (Gradonačelnikova kći), scenograf Ivan Goran Vitez, kostimografkinja Ana Nenad Cvetko (Vratar, kod gradonačelnika), Antun Trišler Tudić, Željko Bajt, Goran Jambrečina, Morina premijera 31. ožujka 2011. izvode: Ivica Zadro / Pero Juričić (Gordan Kos, Behxhet, Tomislav Radić, Ivica Antončić (Mrtve koreograf Igor Barberić, muzički direktor Michael (51), glumac), Sanja Marin (Vjekoslava Lovrek, duše) Laangs, prevoditeljica Ivanka Aničić, scenografkinja (39), glumica), Ivan Glowatzky (Mislav Poljak, Marta Crnobrnja, kostimografkinja Petra Dančević, (22), glumac), Ivica Pucar (Renato Janković, (36), Dušan Kovačević dizajner zvuka Daniel Lindforss, dizajner svjetla producent), Iva Visković (Mima, (24), šminkerica) Profesionalac ili Tužna komedija po Luki Miljenko Bengez, savjetnica za glumu Hana redatelj Bogdan Diklić Hegedušić, inspicijent Goran Naranđa, producenti Nino Škrabe premijera 25. studenoga 2011. Branko Glad i Tadija Kolovrat Idu svati, mlade ni (u koprodukciji s Kazališnom družinom Glumci u izvode: Nikola Milat (Ren McCormack), Mateja redatelj Georgij Paro Zagvozdu) Majerle (Ariel Moore), Dario Bercich (svećenik Shaw prilagodba teksta Danko Ljuština, scenograf Vedran Moore), Mirjana Sinožić (Vi Moore), Dino Antolić Mlikota, kostimografkinja Đurđa Janeš, skladatelj (Willard Hewitt), Nina Kraljić (Rusty), Željka Veverec Arsen Dedić, tonska kulisa Mario Mirković, (Urleen), Antonija Barišić (Wendy Jo), Lela Kaplowitz asistentica produkcija Nina Križan (Ethel McCormack), Zoran Simikić (Chuck izvode: Danko Ljuština (Luka Laban, profesionalac), Cranston), Matija Škvorc (Lyle), Vesna Ravenščak Vedran Mlikota (Ja – Teodor Teja Kraj), Anica (Lulu Warnicker), Željko Kambić (Wes Warnicker), Kovačević (Marta, sekretarica), Goran Navojec / Snježana Vranješević (Betty Blast), Tihomir Kožina Siniša Ružić (Jedan, sasvim normalan luđak) (Bickle), Davor Lovrinić (Garvin), Igor Bašić (Jeter), Mario Valentić (trener Roger Dunbar), Maja Grakalić Janusz Glowacki (Elenor Dunbar) Fortinbras se napio ansambl: Davor Ćiković, Matea Hrustić, Martina redatelj Vjeran Zuppa Kolega, Marko Plavec, Alen Sesartić, Andrea premijera 16. prosinca 2011. Solomun, Tihana Strmečki, Dijana Šokčić, Siniša premijera 9. srpnja 2011. prevoditelj Mladen Martić, dramaturg Vjeran Vidović, Dinko Zec i Tea Žugec (Zagrebačko histrionsko ljeto) Zuppa, Prolog, Interludij i Epilog Vjeran Zuppa, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinje Ika pomoćnik redatelja Žarko Potočnjak, dramaturginja EUROKAZ Škomrlj, Elvira Ulip, asistentice redatelja Frana Marija Dora Delbianco, scenografkinja Dinka Jeričević, Vranković, Iva Srnec, asistentica scenografkinje kostimografkinja Đurđa Janeš, oglavlja Nada Kobali, Marta Crnobrnja, rasvjeta Dražen Dundović scenska glazba Neven Frangeš, scenski pokret Mila Miroslav Krleža izvode: Sunčana Zelenika Konjević (Alojzija Picek, Rackov, oblikovanje svjetla Dubravka Kurbaša, Vesna Saloma zvana Lojza, nezaposlena švelja), Ronald Žlabur Kolarec, oblikovanje plakata i programske knjižice redatelj Branko Brezovec (Juraj Picek, zvani Jura Kostura, nezaposleni Vladimir Gaćeša, Antonio Brezina, fotografije Saša premijera 11. srpnja 2010. (Kotor), 27. lipnja 2011. djelatnik, njezin muž), Tara Rosandić (Mirna Picek, Zinaja (Zagreb) zvana Nemirna, nezaposlena daktilografkinja, broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 105 premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. njihova kći), Ljubomir Kerekeš (Frenk „Buč“ Galović, scenograf Marko Torjanac, prijevod Jasminka Beader, policajac, Diogeneš, Pavelić, Ministar, Nikoletina), zvan Franja Kopanja, povratnik iz Kanade, tvorničar adaptacija Marko Torjanac, kostimografkinja Đurđa Davor Kavelj (Ilegalac, Purger, Kancelist, Pacijent, mesnih proizvoda), Davor Svedružić (Štef Galaksija, Janeš, kompozitor Milorad Stranić, oblikovatelj Partizanski borac) lokalni zgubidan), Slobodan Milovanović (Jožica svjetla Goran Prelčec, oblikovatelj zvuka Branko Brezar, zvan Kišna Glista, predstojnik lokalnih ureda, Vodeničar, dizajn Tomislav Veltruski, fotograf KAZALIŠTE ULYSSES ekspert za turizam i medije), Mia Begović (Monika Mladen Pobi, snimatelj Tomislav Pović, majstor Petrović, zvana Mala Mo, gradonačelnica Škanjčeva), zvuka Branko Vodeničar, majstor tona Marko Bertolt Brecht Damir Lončar / Vid Balog (Ivan Florijan Malenić Vodeničar, garderoba i rekvizita Marina Uroić Cabaret Brecht – Zadrživi uspon Artura Uija zvan Vujča Pepič, lokalni kum i tajkun), Kristijan Jaić izvode: Natalija Đorđević, Marko Torjanac redateljica Lenka Udovički (Robert Malenić, zvan Robi, njegov sin), Nela Kocsis (Ljerka Pofuk-Dodig, zvana Lela, županica Podgorske KAZALIŠTE SLIJEPIH I SLABOVIDNIH županije), Adam Končić (Petar Babojelić, zvan Pera Vužgirit, školski ravnatelj i poljodjelac, koordinator NOVI ŽIVOT oporbe), Ivica Zadro (pater Šimun), Iva Srnec (Janica, model), Frana Marija Vranković (Viktorija, model), Jean-Baptiste Poquelin Molière Ankica Dobrić (Anđa Džajkić, prognanica), Jadranka Škrtac Gračanin, Morena Kovač (Ladarice), Ranko Purić, redateljica Maja Šimić Tihomir Zlatić, Antun Stašić (Muzikaši) premijera 6. lipnja 2011. prevoditelj Radovan Ivšić, koreograf Maja Marjančić, Miroslav Međimorec kostimografkinja Ana Biondić, scenograf Marta Hrvatska Antigona Crnobrnja, oblikovanje svjetla Nenad Lalović, glazba redatelj Zoran Mužić Jean-Baptiste Lully, odabir glazbe Maja Šimić, šminka premijera 5. studenoga 2011. Iva Dežmar skladatelj Nigel Osborne, dramaturginja Tena scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Danica izvode: Vojin Perić (Harpagon, Cléanteov i Elisilin Štivičić, scenograf i oblikovatelj svjetla i videa Deni Dedijer, glazba Arsen Dedić otac, zaljubljen u Marianu), Matija Major (Cleante, Šesnić, kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, izvode: Nela Kocsis (Antigona), Aleksandar Harpagonov sin, voli Marianu), Ružica Domić koreograf Staša Zurovac, autor songova i oblikovatelj Bogdanović (Policijski isljednik), Mladen Vulić (Elise, Harpagonova kći, voli Valèrea), Marijo zvuka Davor Rocco, scenski pokret Mladen Vasary, (Suprug), Vlatko Dulić (Otac), Davor Svedružić Glibo (Valére, Anselmeov sin, voli Elisu), Dajana korepetitor i dirigent Karlo Hubak, asistent redateljice (Urednik), Tara Rosandić (Mlada TV novinarka), Biondić (Mariane, voli Cléantea, u nju je zaljubljen i oblikovatelj videa Marin Lukanović, lektorica Zlatko Vitez (Ministar), Siniša Ružić, Pero Juričić, Harpagon), Nikola Vujnović (Anselme, Valèreov i Marina Vujčić Ivica Pucar, Helena Minić, Hrvoje Klobučar (Kor), Marianin otac), Anita Matković (Frosine, svodnica), izvode: Ozren Grabarić, Mladen Vasary, Mislav Slobodan Praljak (Glas generala) Milenko Zeko (Simon, posrednik i sudski istražitelj), Igor Kučević (Jacques, Harpagonov kuhar i kočijaš Čavajda, Goran Bogdan, Maja Posavec, Dražen Šivak, Damir Šaban, Jure Ivanušič, Damir Poljičak, Igor KAZALIŠNA DRUŽINA KUFER / La Flèche, Cléanteov sluga / Brindavoine i La Merluche, Harpagonove sluge) Kovač, Zoran Pribičević, Filip Detelić sviraju: Petrojvic Blasting Company Tomislav Zajec KAZALIŠTE SVAROG Svinje NOVO KAZALIŠTE redateljica Helena Petković premijera 20. rujna 2011. Miljenko Muršić Čakovečki geodeti Marguerite Duras / Ivica Buljan (u koprodukciji s Dječjim kazalištem Dubrava, Joseph Zagreb) redatelji Martina Čvek, Dubravko Sidor redatelj Ivica Buljan premijera 7. lipnja 2011. Ivana Čoh premijera 27. siječnja 2011. dramaturzi Dubravko Sidor, Martina Čvek, tonsko (u koprodukciji s Teatrom &TD, Zagreb, Mini Grešnici teatrom Ljubljana i Queerom Zagreb) redateljica Ivana Čoh studijsko oblikovanje Goran Kovačić, glazbena premijera 11. studenog 2011. obrada međimurskih motiva Snježana Špehar, (u koprodukciji s => Teatrom &TD, Zagreb) scena i kostimi Bernarda Cesar, tehničko vodstvo TEATAR 2000 Jesenka Sidor, savjetnik za dramaturgiju i režiju Boris Vilim Matula KAZALIŠTE HOTEL BULIĆ Kovačević izvode: Tomislav Svetić, Dubravko Sidor, Maja Tko si ti i otkud ti pravo Vukoja, Jan Janković redatelj Vilim Matula Elfrriede Jelinek premijera 25. studenoga 2011. Rozamunda Miljenko Muršić, Jan Janković, Dubravko Sidor projekt pokrenuo Vilim Matula, pokret i ples redateljica Senka Bulić (prema drami Galgota Miljenka Muršića) osmislila Irma Omerzo, glazbu skladao Stanko premijera 22. veljače 2011. Sanatorij Zelengaj Kovačić, pjesme (zbirka Vertigo) Branko Maleš, (u koprodukciji s Teatrom &TD, Zagreb i Kraljevskim redatelj Dubravko Sidor design plakata i deplijana Boris Greiner, fotografije pozorištem Zetski dom, Cetinje, Crna Gora) premijera 28. studenog 2011. Jasenko Rasol, scenu prilagodio Goran Prelčec, dramaturg Dubravko Sidor, tehničko vodstvo, violina majstor svjetla Tomislav Sabljar, kino operater Haris KAZALIŠTE PLANET ART i posebna zadaća Jesenka Sidor, design predstave Berbić Bernarda Cesar & Sintoment izvode: Vilim Matula, Irma Omerzo, Stanko Kovačić D. R. Sanderson izvode: Tana Mažuranić (Doktorica, Kumica, Bela, Tko je ovdje lud? Marija, Sestra, Marija Jurić Zagorka), Dubravko Sidor redatelj Marko Torjanac (Miroslav Krleža), Jan Janković (Dr. Đuro Vranešić), premijera 12. srpnja 2011. Tomislav Svetić (Purger, Njemački vojnik, Ustaški

106 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

TEATAR EXIT Rona Žulj Hommage I Bjarni Haukur Thorsson redateljica Rona Žulj Ja, Tata! premijera 18. travnja 2011. redatelj Boris Kovačević dizajn svjetla Hrvoje Grgić, producentica Petra Glad izvode: Petra Dugandžić i Sven Jakir

Miran Kurspahić Lijepa naša redatelj Miran Kurspahić premijera 30. travnja 2011. dramaturginja Rona Žulj, video Vanja Vascarac, izvode: Siniša Popović (gay, slijepac, direktor), glazba Nikša Marinović, kostimograf Ivica Skoko, Gordana Gadžić (žena, kučka), Luka Dragić producentica Petra Glad (psihoterapeut, gay, sin koji šuti) izvode: Csilla Barath Bastaić, Petra Dugandžić, Ivana TEATAR &TD Horvat, Marijana Mikulić Ariane Buhbinder premijera 15. listopada 2011. Elfrriede Jelinek Gdje je nestao Mozart? prijevod s engleskog Roman Šušković-Stipanović, Rozamunda redatelj Filip Povrženić adaptacija Roman Šušković-Stipanović i Rakan redateljica: Senka Bulić premijera 5. svibnja 2011. Rushaidat, glazba Stanislav Kovačić, fotografija Ivan premijera 22. veljače 2011. dramaturgija Kristina Gavran, suradnica za glazbu Posavec, oblikovanje svjetla Robert Pavlić, grafičko (u koprodukciji s Kazalištem Hotel Bulić, Zagreb i Ira Begović, kostimografija i scenografija Matea oblikovanje Radovan Švob, voditelji svjetla i tona Kraljevskim pozorištem Zetski dom, Cetinje, Crna Pasarić, marketing Irena Sarić Marino Frankola i Andrej Štefan, producent Roman Gora) scenografija i glazba Tomislav Ćurković, kostimograf izvode: Petra Težak, Dado Ćosić Šušković-Stipanović (Predstava je završni ispit Filipa Povrženića na izvodi: Rakan Rushaidat Oliver Jularić, dizajn svjetla Nikša Mrkonjić, asistentica redateljice Jelena Milošević Odsjeku kazališne režije i radiofonije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.) TEATAR GAVRAN izvode: Tihana Ćulafić, Marinko Leš Oliver Frljić Euripid Miro Gavran Mrzim istinu! Medeja Pacijent doktora Freuda redatelj Oliver Frljić redateljica Marina Petković Liker redatelj Robert Raponja premijera 26. svibnja 2011. premijera 10. ožujka 2011. koncept Oliver Frljić dramaturg Marjan Alčevski, koreografkinja Silvia Marchig, scenograf Ivan Dobran, kostimografkinja izvode: Ivana Roščić (Slađana/majka), Rakan Zdravka Ivandija, skladatelj Darko Horvat, Rushaidat (Dragan/otac), Filip Križan (Oliver/mladi producentica Danijela Terek, fotograf predstave Oliver), Iva Visković (Marina/sestra) Damir Žižić Marguerite Duras / Ivica Buljan izvode: Marija Škaričić, Marko Makovičić, Ana Karić Joseph redatelj Ivica Buljan Vedrana Klepica (nadahnuto motivima iz romana premijera 7. lipnja 2011. Nepodnošljiva lakoća postojanja Milana Kundere) (u koprodukciji s Novim kazalištem, Zagreb, Mini Radio Kundera teatrom Ljubljana i Queerom Zagreb) redateljica Helena Petković glazba Saša Antić, prevoditelj i dramaturg Zlatko premijera 24. ožujka 2011. Wurzberg glazba Ivanka Mazurkijević, Damir Martinović Mrle premijera 21. listopada 2011. (autorska glazba), Dj Mr.Lee vs. Seraphim Codex, izvodi: Stipe Kostanić scenografija i kostimografija Jasmina Pacek, izbor scenografkinja Petra Held, producentica Petra Glad glazbe Peđa Gvozdić, oblikovatelji svjetla Mario Renata Carola Gatica i Natalija Manojlović Vnučec i Robert Pavlić, šminka Ružica Miler i izvode: Ana Karić, Franka Klarić, Iva Visković, Šarengrad Zdenka Mihelj Tomislav Krstanović, Silvio Vovk redateljica Renata Carola Gatica (Predstava je završni ispit Helene Petković na izvode: Peđa Gvozdić (doktor Sigmund Freud), Jakov premijera 15. lipnja 2011. Odsjeku kazališne režije i radiofonije pri Akademiji Gavran (Adolf Hitler), Ana-Marija Percaić / Katarina koreografkinja Natalija Manojlović, dramaturginje dramske umjetnosti u Zagrebu.) Baban (Christine, njegova zaručnica) Natalija Manojlović, Renata Carola Gatica, producentica Petra Glad Irena Čurik Sutra, sutra izvode: Ivana Krizmanić, Aleksandra Naumov, Ivana redateljica Irena Čurik Pavlović, Marija Tadić, Romina Vitasović TEATAR RUGANTINO premijera 6. travnja 2011. glazbenice: Lea Đido, Nina Jukić kostimografkinja i scenografkinja Zdravka Ivandija suradnici: Lana Barić, Daniela Trbović, Alejandro Fabri Jordan Cvetanović izvode: Lada Bonacci, Nataša Dangubić, Ante Terapija Perković, Vladimir Tintor redateljica Maja Šimić Ivana Čoh premijera 15. studenoga 2011. Grešnici redateljica Ivana Čoh broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 107 premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. premijera 11. studenog 2011. rasvjete Dražen Čretni, scenska tehnika Domagoj Krstulović (Milo dijete), Sven Madžarević (Medo), (u koprodukciji s Kazališnom družinom Kufer, Klasić Tomislav Krstanović (Šilo), Andrej Dojkić (Budala), Zagreb) izvode: Luka Juričić, Dean Krivačić, Tomislav Bruno Kontrec (Divljak), Drago Utješanović (Učitelj, kostimografkinja Iva Šimunović, skladatelj Neven Krstanović, Igor Kovač, Andrea Cindrić (Glas Marije Bunar i Mihael), Berislav Tomičić (Mlin), Gorana Šverko Jurić Zagorke) Marin (Marija), Natalija Đorđević (Danica) izvode: Ana Vilenica, Marinko Leš, Matija Kačan Tomislav Zajec Marijana Nola Natalija Manojlović Svinje Diva Slučaj &TD redateljica Helena Petković redatelj Želimir Mesarić premijera 9. prosinca 2011. premijera 20. rujna 2011. premijera 25. veljače 2011. skladatelj Gordan Tudor, kostimografkinja Đurđa (u koprodukciji s Kazališnom družinom Kufer, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Janeš Zagreb) Danica Dedijer, oblikovatelj rasvjete Olivije Marečić izvode: Nataša Dangubić (Psihijatrica), Ana Karić scenograf i oblikovatelj rasvjete Leo Vukelić, izbor izvode: Marija Sekelez (Helena), Natalija Đorđević (Slučaj AK), Dean Krivačić (Slučaj DKC), Ivana glazbe Damir Šimunović, kostimograf Neven Mihić, (Lana) Pavlović (Slučaj IP), Dario Varga (Slučaj DV) asistenti redateljice i scenografa Paolo Tišljarić, glasovi: Tomislav Baran (Voditelj), Drago Utješanović Tatjana Lisac, fotografija na plakatu i grafički dizajn (Karlo Đurić), Berislav Tomičić (Inspicijent) Luka Vucić, fotografije Mario Besprska DJEČJE KAZALIŠTE DUBRAVA Crvene Cipelice izvode: Aleksandra Stojaković (Ibru), Nina Benović (prema motivima bajke Hansa Christiana Andersena) (Mala Ibru) Matovilka ili o pohlepi redateljica Dubravka Crnojević-Carić (prema motivima iz priče braće Grimm) Tata Lav i njegova sretna djeca premijera 7. travnja 2011. redatelj Dario Harjaček (po motivima slikovnice Horsta Eckerta Janosha) dramatizacija Dubravka Crnojević-Carić i Tajana redatelj Paolo Tišljarić Gašparović, dramaturginja Tajana Gašparović, premijera 25. rujna 2011. scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Irena (u koprodukciji s Kazališnom družinom Pinklec, Sušac, glazba Stanko Kovačić, scenski pokret i Čakovec) koreografija Iva Peter Dragan, oblikovatelj rasvjete i adaptacija teksta i dramaturgija Dino Pešut i Tatjana video projekcije Milan Kovačević Lisac, asistentica redatelja Tatjana Lisac, scenografija izvode: Nika Mišković (Karin), Natalija Đorđević Leo Vukelić i Tea Janković, lutke Tea Janković, (Princeza), Ante Krstulović (Svirač na krovu/ kostimi Ana Trišler, glazba i songovi Igor Baksa, vuk), Slavica Jukić (Baka/Vlastelinka), Ana Marija izrada scenografije Leo Vukelić, Tea Janković i Vrdoljak / Ana Majhenić (Grofica), Gorana Marin Domagoj Klasić, fotografije Mario Besprska (Gradonačelnikova supruga/Učiteljica), Berislav izvode: Davor Dokleja (Tata Lav), Marta Bolfan Tomičić (Gradonačelnik), Nataša Kopeč (Služavka), Ugljen (Mama Lavica, Trili, Marica, Pavle, Mira, Mitja Smiljanić (Postolar), Petra Kurtela (djevojčica Alfred, Liza, Pimpo, Zebra) Karin) premijera 4. ožujka 2011. dramatizacija Dario Harjaček, scenografija i lutke Ivan Kušan grupa GLOP Dramskog studija DKD-a (Paolo GRADSKO KAZALIŠTE Lažeš Melita Tišljarić, Irena Maras, Tea Janković, Tatjana Lisac ŽAR PTICA redatelj Zlatko Sviben i Tarita Mašković), autor glazbe Frano Đurović, premijera 5. listopada 2011. oblikovanje rasvjete Dražen Čretni, grafičko Mato Lovrak dramatizacija romana Marijana Nola i Zlatko Sviben, oblikovanje Tea Janković, izrada scene, lutaka i Družba Pere Kvržice skladatelj glazbe i songova Darko Hajsek, scenografi rekvizita Domagoj Klasić, Leo Vukelić, Marijo Mišak redatelj Oliver Frljić Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić, kostimografkinja i grupa GLOP Dramskog studija DKD-a, ton-majstor Danica Dedijer, suradnica za scenski govor Branka Dino Čosić, majstor rasvjete Dražen Čretni, scenska Cvitković, suradnica za scensko kretanje Irma tehnika Domagoj Klasić Omerzo, oblikovatelj svjetla Olivije Marečić, izvode: Dunja Fajdić (Matovilka, Mišica), Marta oblikovatelj zvuka Dražen Slopšek, asistentica Bolfan Ugljen (Vještica, Žaba), Matija Kezele kostimografkinje Zjena Glamočanin (Miš, Pripovjedač), Jadran Grubišić (Kraljević, izvode: Aleksandra Stojaković (Melita), Marija Kolb Pripovjedač) / Nataša Kopeč (Mama Mirica: mora otputovati), Drago Utješanović (Tata, ing. Kosić: s pet dana Renata Carola Gatica (prema dramskom tekstu bolovanja), Berislav Tomičić (Nenad, 93 kg: s Vremeplov Lane Šarić) idejom), Bruno Kontrec (Sultan, Melitin: pas i Mala djeca, veliki ljudi sugovornik), Tomislav Kvartuč (Poštar, s brzojavkom: redateljica Renata Carola Gatica na mopedu), Vili Matula (Sjekira, od Sunca plavog i premijera 3. svibnja 2011. ožiljka), Dunja Fajdić (Verica, prijateljica: s biciklom), koncept Renata Carola Gatica, dramatizacija Renata premijera 1. veljače 2011. Petar Atanasoski (Šiljo, iz istog razreda: s biciklom), Carola Gatica i Natalija Manojlović, scenski pokret dramatizacija Oliver Frljić, asistentica redatelja i Nikša Marinović (Vadovec, razrednik: glagole Natalija Manojlović, scensko opremanje predstave koreografkinja Sandra Banić-Naumovski, scenografi tumači), Tomislav Kvartuč (Finki, kanarinac: odletio Tatjana Lisac, autor glazbe Mihael Nikolić, grafičko Leo Vukelić i Iva Matija Bitanga, kostimografkinja je), Petar Atanasoski (Medvjed, iz ZOO-a: pobjegao oblikovanje Joško Gamberožić, izrada scenografije Sandra Dekanić, kompozitor Damir Šimunović, autor je) i rekvizita Domagoj Klasić, Marijo Mišak i grupa songova Oliver Frljić, oblikovatelj rasvjete Goran GLOP Dramskog studija DKD-a (Tatjana Lisac, Jurković Paolo Tišljarić, Vesna Marinković), krojački radovi izvode: Zoran Pribičević (Pero Kvržica), Ante Vesna Marinković, ton-majstor Dino Čosić, majstor

108 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

GRADSKO KAZALIŠTE TREŠNJA izvode: Živko Anočić, Višnja Babić, Ivana Bakarić, dizajn Mario Kolarić, fotografkinja Ana Šesto, Petar Banda, Branko Banković, Dina Ekštajn, Petra producentica Vitomira Lončar Mirakul za malene Hrašćanec Herceg, Krunoslav Klabučar, Damir izvode: Katarina Arbanas, Giulio Settimo, Antonija (prema priči Gospina luda Anatolea Francea) Klemenić, Nikolina Komljenović, Jerko Marčić, Ana Pintarić (Glas Male sirene) redatelj Rene Medvešek Mrak, Aleksandra Naumov, Radovan Ruždjak, Ana (Predstava je nastala kao završni rad Katarine premijera 9. veljače 2011. Vnučec, Vanda Vujanić Šušnjar Arbanas na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.) asistentica redatelja Sanja Hrenar, scena Rene Dora Ruždjak Podolski i Saša Božić Medvešek, Stanislav Habjan, glazbeni urednik Rene Rent a friend Jelena Vukmirica / Marko Makovičić Medvešek, oblikovatelji svjetla Rene Medvešek, redateljica Anja Suša Priča o vodi Zvonko Brnas, ton Daniel Biffel, suradnici Christian premijera 12. studenoga 2011. redateljica Jelena Vukmirica Peter, Iva Peter Dragan, Aleksandra Naumov, Sonja scenograf Siniša Ilić, kostimografkinja Maja Gospodnetić, kostimografkinja Petra Popadić Mirković, asistentica kostimografkinje Petra Popadić, izvode: Rakan Rushaidat, Daria Knez Rukavina / asistentica za pokret Ksenija Zec, autor glazbe Damir Daria Lorenci Flatz, Vanda Vujanić Šušnjar, Dragana Šimunović, asistent autora glazbe Matija Antolić, Marković Roić, Božidar Koščak, Ranko Stojić, Sanja autor svjetla Zdenko Trandler, grafičko obikovanje Hrenar (narator) Emil Flatz, fotografkinja Maja Kljajić, inspicijentica Tajana Fabekovec Pavlović Tri skockana praščića (po motivima priče za djecu) izvode: Daria Knez Rukavina (Anđela), Radovan redateljice Tamara Curić i Larisa Navojec Ruždjak (Ivica), Rakan Rushaidat (Zdravko), Aleksandra Naumov (Dijana), Ivana Bakarić (Dijanina majka), Tvrtko Jurić (Zdravkov otac), Matija Antolić

Princeza i Žabac Nina Kleflin (prema motivima bajke braće Grimm) premijera 3. studenoga 2011. redateljica Nina Kleflin kostimografkinja Hana Letica, scenografkinja premijera 3. prosinca 2011. Petra Held, likovno oblikovanje Damjan Uzelac, scenografija Osman Arslanagić, kostimografija Marija oblikovateljica svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, Šarić Ban, autorska glazba Matija Antolić, scenski fotografkinja Ana Šesto, producentica Vitomira pokret Damir Klemenić, izrada i likovna obrada Lončar rekvizite Zoran Branković, inspicijentica Leonila izvode: Jelena Vukmirica i Marko Makovičić (u Grundler Gašparić alternaciji) premijera 15. travnja 2011. izvode: Nera Stipičević (Princeza Isabell), Rakan dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, originalna Rushaidat (Žabac, zapravo princ Robin), Damir KAZALIŠTE MERLIN glazba Willem Miličević, scenografkinja i Klemenić (Kralj Henrik, princezin otac), Daria Knez Rukavina (Kraljica majka Marion, princezina majka), kostimografkinja Zdravka Ivandija, asistentica Heidi ide u školu Višnja Babić (Kraljica majka Beatrice, princezina kostimografkinje Ana Paulić, asistentica (prema motivima iz istoimene priče Johanne Spyri) baka), Tony Šestan (Paž,zaposlenik kod princezinih), scenografkinje Alma Selmanović, oblikovatelj tona redateljica Ana Merlin Daria Knez Rukavina (Kraljica Gunevira, prinčeva Zlatan Pijaca, oblikovatelj svjetla Zdenko Trandler, premijera 23. rujna 2011. majka), Damir Klemenić (Kralj George, prinčev ilustratorica Katarina Opić, inspicijentica Tajana dramatizacija Tomislav Zajec, kostimograf Zdenko otac), Višnja Babić (Vještica Grizelda) Fabekovec Pavlović Bašić, izrada dodatnih kostima Ana Grljač Klanjčić, izvode: Larisa Navojec / Maja Kovač, Tamara Curić / scena i rekviziti Kristijan Martinko, Zdenko Katarina Opić, Damir Klemenić / Silvio Vovk, Petar KAZALIŠTE MALA SCENA Bašić, oblikovanje knjižice i plakata Zdenko Bašić, Cvirn / Zoran Pribičević oblikovanje svjetla i majstor tona Luka Merlin, Tom Lycos i Stefo Nantsou realizacija rasvjete Nikola Ćurić, fotografije Sanja Šeherezada Kamenje Grgić redatelj Ivica Šimić (po motivima priča iz 1001 noći) izvode: Sanja Milardović (Heidi), Ivan Horvat (Djed, premijera 13. veljače 2011. redatelji Ksenija Zec i Saša Božić Petar i Strašni Bor), Ana Majhenić (Gretl, Jela i prijevod Maja Oršić Magdić, scenografkinja Dinka premijera 1. listopada 2011. Profesorica) (u suradnji sa Studijem za suvremeni ples) Jeričević, kostimografkinja Hana Letica, oblikovanje kostimografkinja i scenografkinja Dženisa Pecotić, svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, glazba Ivanka asistent kostimografkinje i scenografkinje Mario Mazurkijević i Stanislav Kovačić, producentica KAZALIŠTE TVORNICA LUTAKA Miše, asistent scenografkinje Zoran Branković, dizajn Vitomira Lončar, pomoćnica producentice Marijana svjetla Bruno Pocheron, glazba Damir Šimunović, Martelock Vladimir Tintor, Mario Kovač, Petra Radin Živ, živ, živ suradnik za glazbu Matija Antolić, suradnica na izvode: Marko Hergešić i Filip Lozić glazbi i songovi Ivana Rushaidat, song Abu Hasana redatelji Petra Radin, Mario Kovač i Duha Jerko Marčić, asistentica koreografkinje Hans Christian Andersen premijera 28. svibnja 2011. Bosiljka Vujović-Mažuran, oblikovanje tona Daniel Mala sirena scenografija i kostimografija Patrizio Aguero, glazba Biffel, majstorice maske i frizure Irena Königsknecht redateljica Katarina Arbanas Zoran Stojanović – Kizo, scenski pokret Nikica i Tanja Bjeliš, izrada umjetničke rekvizite Zoran premijera 29. listopada 2011. Viličić Branković i Mario Miše, grafičko oblikovanje Iva dramaturginja, scenografkinja i izrada lutaka izvode: Petra Radin, Mario Kovač, Vladimir Tintor Canki, fotografkinja Maja Kljajić, inspicijentica Katarina Arbanas, skladatelj Tin Tonković, Leonila Grundler Gašparić oblikovateljica svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 109 premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Jurica Ester (Kraljević), Boris Mirković (Zrcalo) izvode: Mustafa Nadarević (Willy Loman), Snježana Božić 7D pomoćna animacija:Ivica Aničić, Julija Beraković, Sinovčić Šiškov (Linda), Mijo Jurišić (Biff Loman), redatelj Vladimir Tintor Snježana Bilandžija, Neda Ilijević, Juraj Rendulić, Goran Marković (Happy Loman), Vladimir Posavec premijera 4. prosinca 2011. Vilim Sever, Leonard Mišić, Patrik Pejaković Tušek (Bernard), Marko Petrić (Ben), Andrijana scenograf Mario Mišković, kostimi i rekvizita Vicković (Žena), Trpimir Jurkić (Charley), Josip Dijana Mijić, izrada lutke Vinka Krnić, glazba Ivana David Mamet Zovko (Howard Wagner), Tajana Jovanović (Jenny, Hausknecht, Katarina Jurić, pokret i koreografija Život u kazalištu Bernardova tajnica), Duje Grubišić (Stanley, Kristina Bajza-Marčinko, ton i tehnika Matija Šantić, redateljica Franka Perković konobar), Anastasija Jankovska (Mrs. Forsythe), Hrvoje Mikić, dizajn plakata Mario Mišković, odnosi premijera 9. svibnja 2011. Andrea Mladinić (Mrs Leta) s javnošću Ana Suntešić, producentica Ana Suntešić (u koprodukciji sa Scenom Gorica, Velika Gorica) scenografija Miljenko Sekulić, kostimografija Marita Ivo Brešan izvode: Petra Radin, Lara Škrinjar Ćopo, glazba Mate Matišić, prijevod Dubravka Svečana večera u pogrebnom poduzeću Gruber Juričić, oblikovanje svjetla Saša Fistrić, redatelj Joško Juvančić UDRUGA ZA POTICANJE RAZVOJA inspicijentica Snježana Bilanđija premijera 5. listopada 2011. DJECE I RODITELJA PUNA KUĆA izvode: Pero Juričić (Stariji glumac), Filip Juričić dramaturg Zoran Mužić, scenograf Marin Gozze, (Mladi glumac) kostimograf Najda Kromić, scenska glazba Nenad Ana Đokić Šiškov, asistentica redatelja Dubravka Lampalov, (nadahnuto motivima iz židovske tradicije i pričom oblikovanje svjetla Srđan Barbarić, oblikovanje zvuka Isaaca Bashevisa Singera) SPLIT Tomislav Luetić Ogledalce, ogledalce… izvode: Filip Radoš (Murina, direktor pogrebnog dramatizacija Ana Đokić, kostim i scenografija Ana HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE SPLIT poduzeća), Trpimir Jurkić (Mikac, knjigovođa u Horvat pogrebnom poduzeću), Mijo Jurišić (Jureta, šef izvodi: Svetlana Patafta Sanja Ivić grobara pogrebnog poduzeća), Josip Zovko (Grobar Tartuffeerie Fiki – Bosanac), Arijana Čulina (Marija Brka, radnica ZAGREBAČKO KAZALIŠTE LUTAKA redatelj Goran Golovko u pogrebnom poduzeću), Tajana Jovanović (Tajnica, premijera 1. veljače 2011. u pogrebnom poduzeću), Mirko Kraljev (Bajdo, predsjednik Mjesne zajednice), Robert Kurbaša Krava na mjesecu scenograf Marin Gozze, kostimografkinja Marija (Kozlina, generalni direktor hotela Luna), Ratko (prema motivima animiranog filma Dušana Žarak, scenski pokret Elena Nikolajeva, izbor glazbe Glavina (Lukeša, glazbar), Tomislav Martić (Jovan Vukotića) Mirko Krstičević, jezična savjetnica Anita Runjić Lasica, nadriumjetnik), Frane Perišin (Don Felicio, redatelj Ivan Kristijan Majić Stoilova, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović, mjesni župnik), Siniša Popović (Doktor), Vladimir premijera 18. veljače 2011. oblikovatelj tona Tomislav Luetić Posavec Tušek (Mušica), Nenad Srdelić (Tica, mjesni (u koprodukciji s Budimpeštanskim kazalištem izvode: Goran Marković (Damis), Ksenija Prohaska redikul) lutaka) (Dorine), Robert Kurbaša (Cleante), Filip Radoš limena glazba: Pero Kovačić (trombon), Matko Selak dramatizacija Ivan Kristijan Majić, dizajn lutaka (Orgon), Nenad Srdelić (Krojač), Arijana Čulina (tuba), Igor Kralj (doboš), Stiven Donkov (truba), i scenografije Wunder Judit, glazba Vibor Čerič, (Gospođa Pernell), Anastasija Jankovska (Mariane), Mijo Mišetić (gran cassa) dramaturg Livia Dobák, oblikovanje svjetla Igor Vicko Bilandžić (Valere), Tajana Jovanović (Elmire), statisti: Ilija Delaš, Luka Javorčić, Jerko Jurić, Ivo Matijevac, inspicijentica Snježana Bilanđija Nikola Ivošević (Tartuffe), Marko Petrić (Gospodin Pletikosić, Tihomir Šiškov (grobari) izvode: Petar Konkoj (Dječak/krava), Borbála Korádi Loyal (redatelj)), Josip Zovko (Inspicijent), Bruna (Djevojčica/krava) Bebić (Dramaturginja), Nives Ivanković (Šaptačica) Davor Špišić Kaćuše Arthur Miller Braća Grimm redateljica Marica Grgurinović Smrt trgovačkog putnika Snjeguljica premijera 2. prosinca 2011. redatelj Dušan Jovanović redatelj Zoran Mužić scenografkinja Vesna Režić, kostimograf Mario Leko, autor glazbe Mate Matišić, oblikovatelj svjetla Miroslav Mamić izvode: Ksenija Prohaska (Varja), Tajana Jovanović (Dunja), Jelena Posavec Tušek (Gruša), Vanda Boban (Ekatarina)

KAZALIŠTE PLAYDRAMA

Jeffrey Hatcher Picasso redateljica Nenni Delmestre premijera 8. travnja 2011. premijera 22. rujna 2011. dramatizacija Petra Mrduljaš, scenografija i lutke premijera 27. ožujka 2011. prijevod Belmondo Miliša, audiovizualno oblikovanje Gordana Krebelj, glazba Mario Mirković, stihovi prijevod Ivana, Maja i Antun Šoljan, asistentica predstave Lina Vengoechea, voditelj svjetla i tona Đuro Roić, koreografija Đurđa Kunej, oblikovanje redatelja i dramaturginja Klavdija Zupan, Boris Križanović svjetla Saša Fistrić,inspicijentica Snježana Bilanđija scenografkinja Meta Hočevar, kostimografkinja izvode: Elvis Bošnjak, Lana Helena Hulenić Jelena Prokovič, scenska glazba Drago Ivanuša, izvode: Maja Petrin (Snjeguljica), Matija Prskalo oblikovanje svjetla Srđan Barbarić, oblikovanje (Kraljica), Pero Juričić (Kralj), Žarko Savić (Lovac), zvuka Željko Mravak, jezična savjetnica Anita Runjić Pero Juričić, Anđelko Petric, Đuro Roić, Žarko Stoilova Savić, Branko Smiljanić (Patuljci), Mladen Čutura

110 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

GRADSKO KAZALIŠTE MLADIH SPLIT Srđan Brešković, Ivica Beatović, Milena Blažanović, Silvio Vujičić, oblikovanje svjetla Zoran Mihanović, Alin Majica, Andrea Majica, Ivan Medić oblikovanje zvuka Tomislav Luetić, glazba Dr Zidar Milan Begović sudjeluju: Franko Perić, Zdravko Radovniković, Betonski Čičak Zdeslav Kukoč izvode: Zoja Odak (Hekuba, kraljica trojanska), redatelj Milan Štrljić Sergej Trifunović (Polimestor, kralj na tračkom Silvija Šesto premijera 19. svibnja 2011. Herzonezu), Ana Vilenica (Poliksena, kći Hekubina), Duboko more ili Kako smo sve pobroćkali mentor Milan Štrljić, asistentica redatelja Anastasija Matija Kačan (Polidor, sin Hekubin), Nikola redatelj Goran Golovko Jankovska, suradnik za scenski pokret Alen Čelić Ivošević (Odisej, kralj otoka Itake), Dejan Bućin premijera 23. rujna 2011. (Agamemnon, kralj Arga, vrhovni zapovjednik izvode: Marijan Nejašmić-Banić, Zorana Kačić, Sara (u koprodukciji s Gradskim kazalištem mladih Split) helenske vojske pod Trojom), Josip Zovko (Taltibije, Ivelić, Petra Kovačić, Lara Živolić, Pere Eranović, asistentica redatelja i koreografkinja Natalija glasnik helenski), Dara Vukić (Dvorkinja Hekubina), Bojan Brajčić (studenti splitskog studija glume) Manojlović, scenografkinja Ivana Poljak, kostimograf Andrijana Vicković (Zborovođa), Anastasija Mario Leko, skladatelj Gordan Tudor, video Dan Silvija Šesto Jankovska, Tajana Jovanović, Marija Šegvić, Ana Oki, majstor svjetla Duško Šteković, majstor tona Duboko more ili Kako smo sve pobroćkali Gruica, Lukrecija Tudor, Danijela Vuković, Beti Bojan Beladović, voditelj projekcije Mihajlo Petrović, redatelj Goran Golovko Lučić, Vanda Boban i Elena Orlić (Zbor), Jere Čović, inspicijent Franko Perić Val Martinović (Polimestorova djeca), Ivo Kristijan izvode: Nada Kovačević (Lija Prevoditeljica), Lidija Šiško, Ivan Giljum (Glazbenici) Florijan (Mama), Belmondo Miliša (Tata, Čovjek s kutijom), Branimir Rakić (Dečko 1), Milana Buzolić- Vučica (Curica 1), Marko Petrić (Dečko 2), Mia RIJEKA Roknić (Curica 2), Ivan Medić (Dečko 3), Andrea Majica (Curica 3), Nikša Arčanin (Operna pjevačica, HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE Starac, Kralj, Uobraženko, Pijanac, Poslovni čovjek, IVANA PL. ZAJCA RIJEKA, Noćobdija, Tvorničar, Istraživač) HRVATSKA DRAMA Olja Lozica (po motivu priče Želimira Hercigonje) Prašnjavko Život lude redateljica Marina Petković Liker (prema novelama Ryunosukea Akutagawe) redatelj David Doiashvili premijera 23. rujna 2011. premijera 18. studenog 2011. (u koprodukciji s  Gradskim kazalištem mladih asistentica redateljice Iva Milley, autorica lutaka Split) Sunčica Jerković, scenograf Ivan Dobran, skladatelj Gordan Tudor, koreografkinja Maja Đurinović, Ivan Leo Lemo (po motivima pripovijetki Dinka majstor svjetla Duško Šteković, majstor tona Bojan Šimunovića) Beladović, inspicijent Franko Perić Krčma, Alkar i Duga izvode: Andrea Majica (Prašnjavko), Sanja Vidan redatelj Ivan Leo Lemo (Majstorica Paukica), Srđan Brešković (Maršal premijera 25. studenog 2011. Žohar, Crv Stipan), Ivan Medić (Don Komančeros), scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Alin Majica (Golub Tonko, Crv Nediljko), Milena Mirjana Zagorec, videoprojekcije Willem Miličević, Blažanović (Crv Anđelko) skladateljica Paola Dražić-Zekić izvode: Slavko Sobin (Alkar), Ivo Perkušić (Salko, SPLITSKO LJETO Dinko Šimunović), Ana Gruica (Marta, Ciganka), premijera 22. siječnja 2011. Lidija Florijan (Stana), Belmondo Miliša (Jozo Jean Michel Bruyère (u koprodukciji s HKD teatrom Rijeka) Vilović), Mia Roknić (Srna) Satis sunt mihi pauci (Malobrojni su mi dovoljni) prijevod s gruzijskog jezika Editor Plus, dramatizacija redatelj Jean Michel Bruyère Slavko Sobin David Doiashvili, dizajn scene i kostima Giorgi premijera 1. kolovoza 2011. Lapiashvili, glazba Nikoloz Memanishvili, koreograf Šapice (u koprodukciji s LFKs Marseille) redatelj Ivan Leo Lemo Konstantin Purtseladze, oblikovanje svjetla Predrag premijera 10. prosinca 2011. izvode: Ksenija Prohaska, Arijana Čulina, Nives Potočnjak, asistentica redatelja Andreja Blagojević, scenografkinja Vesna Režić, glazba Slavko Sobin, Ivanković, Thierry Arredondo, Laurent Dailleau, lektorica Edita Karađole, asistentica kostimografa kostimografkinja Monika Sablić Martine Brunott, Jean Michel Bruyère, Louise Manuela Paladin Šabanović, prevoditeljica na Bruyère, Nadine Febvre, Delphine Varas, Darko pokusima Nataša Matošević, savjetnica za japanski izvode: Ana Gruica / Nada Kovačević, Slavko Sobin Japelj, Oliver Rogošić, Petar Cvirn, Nikša Arčanin, jezik Mirna Potkovac Endrighetti, inspicijentica / Ivo Perkušić Petar Grimani, Fractal Falus Teatar, Stipe Bulić, Sandra Čarapina Katarina Ravlić, Ivona Juretin, Margarita Vuko, izvode: Damir Orlić (Sensei, autor), Dražen Mikulić GRADSKO KAZALIŠTE LUTAKA SPLIT Antonija Matković, Mia Roknić, Oliver Jularić, (Gonsuke, njegov sluga), Igor Kovač (Shinzo, mladi Mia Čotić, Lucija Čurak, Marija Katavić, Miranda muškarac), Tanja Smoje (O-toshi, njegova mlada Jasen Boko (po motivu filipinske narodne priče) Vidović, KUD Pleter, KUD Srijane žena), Edita Karađole (Vještica, čarobnica), Jelena Kako je anđeo dobio krilo Lopatić (Jin-hua, petnaestogodišnja prostitutka), Euripid redatelj Joško Juvančić Andreja Blagojević (Kirisuto) premijera 16. veljače 2011. Hekuba asistent redatelja Srđan Brešković, lutke Vesna redatelj Felix Alexa Sjajno mjesto za nesreću Balabanić, scenografkinja Vesna Balabanić, skladatelj premijera 8. kolovoza 2011. (prema romanu Damira Karakaša) Nenad Šiškov, oblikovatelj svjetla Duško Šteković prijevod Bratoljub Klaić, asistentica redatelja Helena redatelj Dalibor Matanić izvode: Milana Buzolić Vučica, Branimir Rakić, Petković, scenograf Tomislav Ćurković, kostimograf premijera 28. travnja 2011. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 111 premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. dramatizacija Nina Mitrović, dramaturški tim Marin (u suradnji s Kazališnom radionicom Malik, Rijeka) scenografkinje i kostimografkinje Geoffrey Di Lukanović, Ana Vidučić Kovačić i Dalibor Matanić, dramaturg Matko Botić, autori likovnih rješenja Bartolomeo, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak, scenograf, oblikovatelj svjetla i videoprojekcija Deni Iva Santini, Boris Sekulić, Koraljka Jukić (studenti savjetnik za glazbu Oscar Genovese, asistent Šesnić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, skladatelji Akademije primijenjene umjetnosti u Rijeci pod redateljice Oscar Genovese, asistent za scenu i Jura Ferina i Pavao Miholjević, asistent redatelja mentorstvom prof. Lare Badurine), dramski pedagog kostime Anton T. Plešić, inspicijentica Lili Švrljuga, Marin Lukanović, asistentica kostimografkinje i asistent redatelja Denis Kirinčić, supervizor šaptačica Sintia Lacman Morana Cerovec, asistentica scenografa Ana Magdalena Lupi Alvir, oblikovatelj svjetla Predrag izvode: Elvia Nacinovich (Delia), Bruno Nacinovich Baričić, asistent za videoprojekcije Martino Šesnić, Potočnjak (Ernest), Leonora Surian (Jan), Giorgio Amodeo inspicijentica Ana Vidučić Kovačić, šaptačica Jolanda izvode: polaznici Malika: Roberta Barešić, Petra (Nick), Rosanna Bubola (Kate), Giuseppe Nicodemo Pahor Matić, Arian Sejka, Bartol Barać, Leo Nenadich, (Malcom), Elena Brumini (Susannah), Woody Neri / izvode: Frano Mašković (Pisac), Denis Brižić Dominik Zoretić, Paola Rajnović, Nenad Tešić, Karin Oscar Genovese (Trevor) (Hristo), Damir Orlić (Georgi), Alex Đaković Strijelja, Dora Nikolla, Petra Vukić, Dorian Mataija, (Stefan), Anastazija Balaž Lečić (Maud), Davor Sven Marin, Leo Šamanić, Lorena Galjanić, Elma Tennessee Williams Jureško (Portir), Predrag Sikimić (Anatol), Andreja Rizović, Matea Sluganović, Marija Maksimović Le eccentricita’ di un usignolo / Ekscentričnosti Blagojević (Ana), Adnan Palangić (Urednik), Biljana jednog slavuja Torić (Sutkinja Elsa), Olivera Baljak (Celine), Jasmin HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE redatelj Jurij Ferrini premijera 26. studenog 2011. Mekić (Joe Ballestra), Tanja Smoje (Morana), Sabina IVANA PL. ZAJCA RIJEKA, TALIJANSKA Salamon (Urednica), Jelena Lopatić (Hadami), Žarko scenograf, oblikovatelj svjetla i izbor glazbe DRAMA Radić (Jean-Baptiste), Nenad Vukelić (Policajac), Jurij Ferrini, prijevod Masolino D’Amico, Dražen Mikulić (Inspektor), Tanja Tišma, Deana kostimografkinja Manuela Paladin, asistent redatelja Marčić, Marta Kanazir, Dimitrij Andrejčuk Sarah Ruhl i scenografa Anton T. Plešić, inspicijentica Lili (Parižani), Dean Rožić (Konobar) Euridice / Euridika Švrljuga, šaptačica Sintia Lacman redatelj Lawrence Kiiru izvode: Elena Brumini (Alma Winemiller), Bruno Dubravka Ugrešić Nacinovich (Il Reverendo Winemiller, suo padre), Baba Jaga je snijela jaje Alida Delcaro (La signora Winemiller, sua madre), redatelj Ivica Buljan Woody Neri (John Buchanan, Jr.), Elvia Nacinovich premijera 12. srpnja 2011. (La signora Buchanan, sua madre), Giuseppe (na Riječkim ljetnim noćima) Nicodemo (Roger Doremus), Toni Plešić (Vernon), dramaturginja Magdalena Lupi, scenograf Jean-Guy Rosanna Bubola (La signora Basset), Miriam Monica Lecat, kostimografkinja Ana Savić Gecan, glazba (Rosemary), Lucio Slama (Un commesso viaggiatore) Mitja Vrhovnik Smrekar izvode: Ana Karić, Alma Prica, Milena Zupančič, Olivera Baljak, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Zdenko HKD TEATAR Botić, Tanja Smoje, Žarko Radić, Zoran Prodanović Prlja, Damir Orlić, Ivanka Mazurkijević Život lude (prema novelama Ryunosukea Akutagawe) Anton Pavlovič Čehov premijera 25. veljače 2011. redatelj David Doiashvili Tri sestre prijevod i dramaturgija Laura Marchig, scenograf premijera 22. siječnja 2011. redatelj Eduard Miler Stefano Katunar, kostimografkinja Manuela Paladin (u koprodukciji s  HNK Ivana pl. Zajca Rijeka) premijera 3. studenoga 2011. Šabanović, originalna glazba i obrade Darko Jurković, prevoditelj Vladimir Gerić, dramaturginja i autorica scenski pokret Branko Žak Valenta, oblikovatelj adaptacije Žanina Mirčevska, scenograf Branko svjetla Deni Šesnić, projekcije Deni Šesnić / Stefano KOMUNA Hojnik, kostimografkinja Sandra Dekanić, izbor Katunar, asistent redatelja Giuseppe Nicodemo, inspicijentica Lili Švrljuga, šaptačica Sintia Lacman, glazbe Eduard Miler, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, Mate Matišić suradnici pri scenografiji studenti Akademije inspicijentica Ana Vidučić Kovačić, šaptačica Jolanda Bajka iz shopping centra primijenjenih umjetnosti u Rijeci: Katarina Maltar, Pahor redatelj Vinko Brešan Dina Rain, Iva Santini, Tijana Mihailović izvode: Jasmin Mekić (Prozorov Andrej Sergejevič), premijera 10 veljače 2011. Andreja Blagojević (Natalija Ivanovna, njegova izvode: Rosanna Bubola (Euridika), Bruno glazba Mate Matišić, kostimografkinja Sandra zaručnica, poslije žena), Tanja Smoje (Olga, njegova Nacinovich / Giuseppe Nicodemo (njezin otac), Dekanić, rasvjeta Alan Vukelić, koreografija Andrej sestra), Olga Pakalović (Maša, njegova sestra), Piergiuseppe Di Tanno (Orfej), Woody Neri (Čovjek Kötele s uznemirujućim šarmom / Gospodar podzemlja), Jelena Lopatić (Irina, njegova sestra), Damir Orlić izvode: Olivera Baljak i Davor Jureško (Kuligin, Fjodor Iljič, gimnazijski profesor, Mašin Zbor kamena: Elvia Nacinovich (Veliki kamen), muž), Alen Liverić (Veršinjin, Aleksandar Ignjatjevič, Elena Brumini (Mali kamen), Giuseppe Nicodemo potpukovnik, zapovjednik satnije), Igor Kovač / Branko Žak Valenta (Bučni kamen), Alida Delcaro KAZALIŠNA RADIONICA MALIK (Tuzenbah, Nikolaj Lavovič, barun, poručnik), (Tihi kamen) Dražen Mikulić (Saljoni, Vasilij Vasiljevič, kapetan Band: Alba Nacinovich (vokal), Darko Jurković Mario Kovač II klase), Denis Brižić (Čebutikin, liječnik), Zdenko (električne gitare), Tonči Grabušić (bubnjevi) Od kolijevke pa do groba... Botić (Ferapont, starac iz lokalne uprave), Biljana redatelj Mario Kovač Torić (Anfisa, dadilja, starica) Alan Ayckbourn premijera 21. studenoga 2011. Camere da letto / Spavaće sobe (u suradnji s  Hrvatskim narodnim kazalištem Mario Kovač redateljica Paola Galassi Ivana pl. Zajca Rijeka) Od kolijevke pa do groba... premijera 13. svibnja 2011. redatelj Mario Kovač prijevod Masolino D’Amico, scenografkinja premijera 21. studenoga 2011. i kostimografkinja Rosaria Ricci, suradnik

112 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

GRADSKO KAZALIŠTE LUTAKA RIJEKA OSIJEK izvode: Ivica Lučić (Hrast, Otac), Mladen Vujčić (Bambi, pomoćna animacija Aleksandra Colnarić, Inga Šarić, Ivica Lučić), Areta Ćurković (Majka, Vedrana Balen Spinčić (prema braći Grimm) HRVATSKO NARODNO Izgubljena priča: Ivica i Marica pomoćna animacija Snježana Ivković), Snježana redatelj Serđo Dlačić KAZALIŠTE U OSIJEKU Ivković (Falina, pomoćna animacija Areta Ćurković, Aleksandra Colnarić), Inga Šarić (Gobo, pomoćna Noël Coward animacija Ivica Lučić, Areta Ćurković), Aleksandra Vedri duh Colnarić (Vjeverica, Rono, Jelen, pomoćna animacija redateljica Aida Bukvić Jelena Ivica Lučić), Lidija Helajz (Svraka), Zoran Grkinić (Čovjek), Miroslav Čabraja (List 1, pomoćna animacija Lidija Helajz), Mladen Vujčić (List 2, pomoćna animacija Aleksandra Colnarić), Snježana Ivković, Areta Ćurković, Aleksandra Colnarić, Inga Šarić, Lidija Helajz (Stanovnici šume)

Lada Martinac Kralj (po motivima narodnih priča iz zbirke Zlatni prag) premijera 16. travnja 2011. Krpen kralj autorica lutaka i scenografije Luči Vidanović, redatelj Lawrence Kiiru skladatelj Srđan Badurina premijera 5. svibnja 2011. (u Vukovaru) izvode: Karin Fröhlich, David Petrović (u suradnji sa Scenom Martin Hrvatskog doma Vukovar) Vladimir Nazor premijera 25. veljače 2011. kreator maski, kostimograf i scenograf Boris Sekulić, Veli Jože prijevod Ivana i Boris Senker, dramaturg Boris autor glazbe Ivica Duspara, scenski pokret Žak redatelj Rene Medvešek Senker, scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Valenta, oblikovanje rasvjete Igor Elek, asistent premijera 21. rujna 2011. Saša Došen, glazba Branko Kostelnik i Roderick redatelja Aleksandra Colnarić, autor stihova Ivica dramaturg Rene Medvešek, autori lutaka i Novy, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Lučić scenografije Milena Matijević Medvešek i Rene Stilinović Medvešek, koautorica lutaka Luči Vidanović, izvode: Ivica Lučić (Pripovjedač (Ivičin otac)), Areta izvode: Aleksandar Bogdanović (Charles), Tatjana skladatelj Matija Antolić, glazbena suradnja Čedo Ćurković (Pripovjedačica (Ivičina majka, kuma Bertok Zupković (Ruth), Ana Stanojević (Madame Antolić i Zlatko Vicić, oblikovatelj rasvjete Deni pogana joj duša)), Mladen Vujčić (Ivica – mladić Arcati), Ivana Soldo (Elvira), Anita Schmidt (Edith), Šesnić, lektorica Iva Lukežić koji traži kćer Krpen kralja), Đorđe Dukić (Mačak Mira Perić Kraljik (gđa. Bradman), Milenko izvode: Božena Delaš (Providur Barbabianca i – Ivičin pratilac), Životinje na putu: Aleksandra Ognjenović (dr. Bradman) Arhivar), Alex Đaković (Liberat, Kapitano i Bačvar), Colnarić (krava), Snježana Ivković (šaran, patka Dina Đuka (Proto Zuane i Vitez Odo), Karin Damir Petričević – koja sazna da je kći Krpen kralja imenom Fröhlich (Postolar Škarpa i Gospodar zemlje), Prolaznici Milka),Tihomir Grljušić (Krpen Kralj) Vedran Komerički (Podeštat i kmet Jurić), David redatelj Borna Baletić Erich Kästner – Davor Špišić Petrović (Galeot Ilija i kmet Toma), Almira Štifanić premijera 30. rujna 2011. Emil i detektivi (Kamerlengo Civetta), Zlatko Vicić (Veli Jože) dramaturginja Marijana Nola, scenograf Miljenko redatelj Nikola Zavišić Sekulić, kostimografkinja Saša Došen, scenski pokret David Petrović premijera 14. srpnja 2011. Alen Čelić, glazba Tamara Obrovac, oblikovateljica Palačinka mog života (na Osječkom ljetu kulture) svjetla i projekcije Željka Šaravanja Fabijanić (crepe de ma vie) prostor i svjetlo Nikola Zavišić, autor glazbe Willem redatelj David Petrović izvode: Aljoša Čepl (Josip Čizmarević (sin Stipanov) Miličević, kostimi Mateja Benedetti, scenski pokret premijera 19. studenoga 2011. (godina smrti 1780)), Sandra Lončarić Tankosić Dunja Jocić, autori grafita Boris Staković, Srđan izvode: David Petrović, Srđan Badurina, Sanjin Seršić (Adela Deszathy (godina smrti 1885)), Aleksandar Toth, scenski govor Alma Vančura, asistentica režije Bogdanović (Klaus Brauer (godina smrti 1941)), Areta Ćurković, voditelj tehničke službe Momčilo Vjeko Alilović (prema Jensu Sigsgaardu) Vjekoslav Janković (Krešimir Novak (godina smrti Labudović, inspicijentica Zdenka Kovaček 1943)), Miroslav Čabraja (Markica (godina smrti Pale izvode: Mladen Vujčić (Emil), Đorđe Dukić 1943)), Davor Panić (Vedran Perić), Petra Blašković redatelj Serđo Dlačić (Grundeis), Areta Ćurković (Pony Hütchen, gospođa (vođa orkestra), Hrvoje Seršić (Đuro Ciganin), Ivan premijera 8. prosinca 2011. Wirth, gospođa Jakob), Snježana Ivković (Arnold Ćaćić (Ciganin), Antonija Šašo (Zsuzsa) kreatorice lutaka i scenografije Sabina Begović i Mittenzwey, vojvoda Karlo Krivousti), Ivica Lučić Tamara Travaš, skladatelj Igor Karlić, oblikovateljica (profesor, stražar Jeschke), Tihomir Grljušić (Gustav), svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, jezična savjetnica DJEČJE KAZALIŠTE BRANKA Lidija Helajz (Traugott, gospođa Tischbein), Zrinka Kolak-Fabijan, tehnologinja Marija Volkmer, MIHALJEVIĆA U OSIJEKU Zvjezdana Bučanin (Emilova baka, Kljuse), Inga Šarić stručna suradnica za tehnologiju Luči Vidanović, (Petzold, finski turistički vodič), Aleksandra Colnarić tehničko vodstvo Damir Babić, majstor i voditelj tona Mitja Vukelić, majstor i voditelj svjetla Sanjin Seršić, Felix Salten (Dienstag) majstor pozornice Mirko Križan Bambi redatelji Miroslav Čabraja i Mladen Vujčić Đorđe Dukić izvode: Dina Đuka (Pale), Zlatko Vicić (Tata, premijera 3. veljače 2011. Božićni kolačići Zviždaljka, Baterijska svjetiljka 1, Slot Machine, dramatizacija Miroslav Čabraja i Mladen Vujčić, ideja i realizacija Đole (Đorđe Dukić), Areta Mobitel 2, Agent Štedić), Alex Đaković (Baterijska idejno rješenje scene i lutaka Aleksandra Zubova, (Ćurković), Lidija (Helajz), Ivica (Lučić), Zvjezdana svjetiljka 2, Mobitel 1, Grabić), Vedran Komerički oblikovatelj svjetla Ivo Nižić, autor glazbe Gordan (Bučanin), Sandra (Grčić), Maja (Marković), Siniša (Mama, Baterijska svjetiljka, Igrica, Mobitel 3) Tomić (Ardalić) i Jasminka (Mesarić) premijera 26. studenoga 2011. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 113 premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. izvode: Zvjezdana Bučanin (Maška), Aleksandra premijera 2. lipnja 2011. premijera 26. srpnja 2011. Colnarić (Miško), Lidija Helajz (Anđeo), Ivica Lučić scenograf Sulejman Kupusović, kostimografkinja dramaturginja Katarina Pejović, scenografi Iva Matija (Ravnateljica, Anđelov pomoćnik), Đorđe Dukić Jelka Grljević Bitanga i Leo Vukelić, kostimografkinja Doris Kristić, (Anđelov pomoćnik) izvode: Zdeslav Čotić (Richard Willey, ministar u autor glazbe Frano Đurović, jezična savjetnica Doris vladi), Glorija Šoletić (Jane Worthington, ministrova Šarić Kukuljica, asistentica kostimografkinje Ivana DUBROVNIK ljubavnica), Branimir Vidić (George Pidgeon, Jelušić, inspicijent Jadranko Račić, šaptačica Ivana ministrov tajnik), Izmira Brautović (Pamela, Ljepotica ministrova žena), Hrvoje Sebastijan (Hotelski izvode: Nikša Butijer (Luka, kapural), Jelena KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆA upravitelj), Edi Jertec (Ronnie, prevareni muž), Marin Miholjević (Kate, njegova žena), Ivan Magud (Luko, Tudor (Konobar), Mirej Stanić (Sobarica), Helena njihovo dijete), Barbara Prpić (Mare, njihovo Dubravko Mihanović Kovačić (Gladys, bolničarka), Emerson de Souza dijete), Nika Burđelez (Pavle, njihovo dijete), Bijelo Cruz, Maro Drobnić (Osoba) Srđana Šimunović (Marica), Branimir Vidić – Flika redatelj Ivan Leo Lemo (Vukić), Maro Martinović (Tikvulin, mrnar), Perica premijera 5. ožujka 2011. Ana Tonković Dolenčić (prema bajci Hansa Martinović (Kanđe), Nikola Baće, Romano Nikolić kostimografkinja Mirjana Zagorec, scenografkinja Christiana Andersena) (Scenski radnici), Božo Lopižić, Jasmina Tarabić Vesna Režić, skladateljica Paola Dražić Zekić Carevo novo ruho (Turisti) izvode: Branimir Vidić (Majstor), Zdeslav Čotić redatelj Marko Juraga (Mali) premijera 14. listopada 2011. Ivana Sajko dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, kostimograf Prizori s jabukom Milan Ogrizović Željko Nosić, scenograf i oblikovatelj svjetla Marko redateljica Ivana Sajko Hasanaginica Juraga premijera 5. kolovoza 2011. redatelj Ivan Leo Lemo izvode: Zdeslav Čotić, Helena Kovačić, Mirej Stanić, kostimografkinja Zijena Glamočanin, glazba Nina Hladilo, Hrvoje Sebastijan, Marin Tudor, Slaven Alen i Nenad Sinkauz, dramaturg Sandro Siljan, Špišić, Gracija Filipović inspicijentica Stella Švacov, scenografija i video Simon Bogojević Narath Sarah Kane izvode: Ivana Sajko, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz Žudnja redatelj Goran Golovko Sofoklo premijera 20. listopada 2011. Kralj Edip scenograf i kostimograf Marin Gozze, skladateljica redatelj Eduard Miler Paola Dražić Zekić premijera 24. kolovoza 2011. izvode: Glorija Šoletić, Izmira Brautović, Edi Jertec, prijevod Lada Kaštelan, dramaturginja Žanina Slavko Juraga Mirčevska, koreograf Ivan Peternelj, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Marita Ćopo, Jean-Baptiste Poquelin Molière autor glazbe Frano Đurović, oblikovatelj svjetla premijera 18. ožujka 2011 Mizantrop Zoran Mihanović, jezična savjetnica Đurđa Škavić, scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja redatelj Dražen Ferenčina inspicijent Roko Grbin, asistentica dramaturginje Mirjana Zagorec, skladateljica Paola Dražić Zekić premijera 10. prosinca 2011. Mirna Rustemović, asistentica kostimografkinje izvode: Jasna Jukić (Hasanaginica), Vladimir prevoditelj Vladimir Gerić, scenograf Marin Gozze, Zjena Glamočanin Posavec (Aga Hasanaga), Slavko Juraga (Imotski kostimografkinja Mirjana Zagorec, skladateljica Paola izvode: Mislav Čavajda (Edip), Doris Šarić Kukuljica kadija), Milka Podrug Kokotović (Umihana, mati Dražić Zekić (Jokasta), Vilim Matula (Tiresija), Livio Badurina Hasanagina), Izmira Brautović (Zarif-Hanuma, mati izvode: Vinko Štefanac, Glorija Šoletić, Izmira (Kreont), Dražen Čuček (Svećenik), Vladimir Dulić Hasanaginici), Lana Hulenić (Sultanija), Zdeslav Brautović, Helena Kovačić, Zdeslav Čotić, Edi Jertec, (Pastir), Jelena Lopatić (Glasnik), Ivan Peternelj Čotić (Beg Pintorović, brat Hasanaginici), Branimir Hrvoje Sebastijan, Marin Tudor, Slaven Špišić, (Zborovođa) Vidić (Husein, svata starješina), Nina Hladilo (Tetka Emerson de Souza Cruz Zbor: studenti Akademije dramskih umjetnosti iz Hata), Mirej Stanić (Tetka Aiša), Helena Kovačić Zagreba (Jakov Bilić, Dado Ćosić, Sanja Drakulić, (Robinjica Vlahinja), Ivana Ljepotica (Latifa), Gracija DUBROVAČKE LJETNE IGRE Nataša Kopeč, Anđela Ramljak, Filip Riđički, Mia Filipović (Ahmed), Marina Ljepotica (Fatima), Niko Anočić Valentić, Filip Vidović) Arapović (Meho), Maro Drobnić, Igor Knezović, Vlaho Stulli Marko Kriste, Igor Ivkić (Vojnici) Kate Kapuralica ČAKOVEC Jasen Boko redatelj Dario Harjaček Kako je Tonkica kupovala kruh KAZALIŠNA DRUŽINA PINKLEC redatelj Dražen Ferenčina premijera 8. travnja 2011. Tata Lav i njegova sretna djeca scenograf Marin Gozze, kostimografkinja Jelka (po motivima slikovnice Horsta Eckerta Janosha) Grljević, skladateljica Paola Dražić Zekić redatelj Paolo Tišljarić izvode: Helena Kovačić (Tonkica), Hrvoje Sebastijan premijera 25. rujna 2011. (Luka), Glorija Šoletić (Mama, narkomanka, (u koprodukciji s  Dječjim kazalištem Dubrava, prodavačica), Edi Jertec (Tata, policajac, čovjek) Zagreb)

Ray Cooney Jelena Kovačić Ministar pokvarenjak Klupica redatelj Sulejman Kupusović redatelj Mario Kovač

114 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. premijera 10. studenoga 2011. Branka Cvitković, maska, šminka i frizure Mirija redatelj Boris Hrovat glazba Igor Baksa, scenograf Romano Bogdan, Kralj, voditeljica treninga Elda Kosanović Radovik, premijera 31. ožujka 2011. oblikovanje rasvjete Neven Taradi organizator i inspicijent Manuel Kaučić (u koprodukciji s Kazališnom družinom Amicro) izvode: Maja Kovač, Karolina Horvat, Davor Dokleja, izvode: Helena Minić (Elektra, Agamemnonova kći), prijevod i adaptacija Boris B. Hrovat, scenografija Igor Baksa, Matija Kezele, Mario Jakšić Vasil Zafirčev (Orest, Agamemnonov sin), Branka Igor Dobranić, kostimografija Danica Dedijer, Višnja Cvitković (Klitemnestra, kraljica), Tomislav Kvartuč Iris, izbor glazbe Boris B. Hrovat, tehnika Aleksandar Franjić i Ivan Mihić, inspicijent Radmila Brodarac KOPRIVNICA (Egist, kralj), Zoran Kelava (Seljak, Mikenjanin), Lana Gojak (Ona, Argivljanka), Damjan Simić (On, izvode: Goran Grgić (On), Dunja Sepčić (Ona), Igor Argivljanin), David Belas, Elda Kosanović Radovik, Golub (Prijatelj), Nada Abrus (Prijateljica) LUDENS TEATAR Gordana Šimić (Argivljani) ŠIBENIK David Mamet Jasna Žmak Izbori Samice redatelj Dario Harjaček redatelj Matija Ferlin HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U premijera 29. listopada 2011. ŠIBENIKU scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Marita Ćopo, oblikovanje svjetla Zdravko Stolnik, Mike Bartlett asistentica scenografije Marta Crnobrnja, prijevod Kontrakcije teksta Tomislav Kuzmanović redateljica Nenni Delmestre izvode: Sven Šestak (Charles Smith), Vladimir Tintor (Archer Brown), Dean Krivačić (tip s puricama, Dwight Grackle), Jelena Hadži-Manev (Clarice Bernstein)

POŽEGA

GRADSKO KAZALIŠTE POŽEGA premijera 7. listopada 2011. koreograf Matija Ferlin, dramaturg Sandro Siljan, Darko Lukić glazba Hildur Guðnadóttir (Touch Music, MCPS), Nada iz ormara scenograf Mauricio Ferlin, kostimografi Matija redatelj Majkl Mikolić Ferlin, Desanka Janković, oblikovatelji svjetla Matija Ferlin, Dario Družeta premijera 15. listopada 2011. premijera 16. travnja 2011. (u koprodukciji s Umjetničkom akademijom Osijek) izvode: Csilla Barath Bastaić, Lada Bonacci, Jadranka dramaturg Jasen Boko, scenografkinja i autorica scenografkinja i kostimografkinja Ivana Živković, Đokić, Lana Gojak, Ivana Krizmanić, Dijana Vidušin, scenske glazbe Lina Vengoechea, kostimografkinja scenski pokret i odabir glazbe Maja Đurinović Ana Vilenica, Romina Vitasović, Silvio Vovk, Vedran Sara Lovrić Caparin, oblikovatelj svjetla Joško Bakula, izvode: Franjo Tončinić (Ivan), Katarina Baban Živolić, Matija Ferlin inspicijent Sergej Mioč (Nada), Selena Andrić (njezina majka), Mirel Huskić Leksikon YU mitologije izvode: Matea Elezović (Emma), Oriana Kunčić (njezin dečko) redatelj Oliver Frljić (menadžerica) premijera 2. prosinca 2011. Braća Grimm – Sanda Krmpotić Anton Pavlovič Čehov (u koprodukciji s NETA (Nova europska teatarska Princ Nosonja Prosidba / Medvjed akcija), Festival Ex Ponto, Ljubljana (Slovenija), Teatri redatelj Dario Hak redatelj Zoran Mužić Kombëtar i Kosovës, Priština (Kosovo), Crnogorsko premijera 2. prosinca 2011. premijera 9. prosinca 2011. narodno pozorište, Podgorica (Crna Gora), Mal adaptacija teksta Sanda Krmpotić, skladatelj Boris prijevod Vladimir Gerić, scenograf Branko Lovrić dramski teatar, Bitola (Makedonija), asocijacija Benčić Caparin, kostimografkinja Danica Dedijer, asistentica Kulturanova, Novi Sad (Srbija)) izvode: Sanda Krmpotić, Dario Hak, Boris Benčić kostimografkinje Zjena Glamočanin, koreografkinja dramaturgija Jasna Žmak, koreografija Rosana Zorana Mihelčić Hribar, scenografija, oblikovanje svjetla Borut PULA Bučinel, kostimografija Sandra Dekanić, glazba Foltin Prosidba (Branislav Nikolov, Pece Trajkovski, Goce Jovanoski, izvode: Zvonimir Zoričić (Stjepan Stjepanović ISTARSKO NARODNO KAZALIŠTE – Marjan Stanič), producent Damir Domitrović, Čubukov, vlastelin), Oriana Kunčić (Natalja produkcija NETA (Nova europska teatarska akcija) GRADSKO KAZALIŠTE PULA Stjepanova, njegova kći), Igor Mešin (Ivan Vasiljević izvode: Miha Nemec, Maja Nemec, Joana Popovska, Lomov, susjed Čubukova) Bajrush Mjaku, Gresa Pallaska, Mišo Obradović, Elektra Medvjed (po Euripidu, a prema dramatizaciji Mani Gotovac) Helena Minić, Ljuma Penov izvode: Franka Klarić (Jelena Ivanova Popova, redatelj Damir Zlatar Frey udovičica, vlastelinka), Jakov Bilić (Grigorij premijera 4. ožujka 2011. SISAK Stjepanovič Smirnov, vlastelin) dramaturginja Željka Udovičić Pleština, koreograf glazba: Sanja Vrančić (mandolina), Marijan Kuvačić Damir Zlatar Frey, skladatelj Darko Hajsek, scenograf GRADSKO KAZALIŠTE SISAK (truba), Domagoj Bašić (violina), Nera Gojanović i kostimograf Damir Zlatar Frey, oblikovatelj svjetla Kljajić / Žana Marendić Bučević (vokal) Raffaele Cavarra, asistent redatelja Manuel Kaučić, asistentica kostimografa Desanka Janković, asistent Mario Fratti scenografa Goran Šaponja, jezična savjetnica Prijatelji(ce) broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 115 premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

VARAŽDIN Vostrel (Cherubin, prinčev pobočnik), Lukrecija izvode: Mirela Videk (Olga, 28 godina), Ivana Legati Oreški / Doris Teur (Lilliana, pratilja dobre vile (Inna, 26 godina), Ivan Ožegović (Saša, 26 godina), Valpurge), Tina Bilankov / Lucija Kumić (Vivianna, Filip Detelić (Miha, 35 godina) HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U pratilja dobre vile Valpurge). VARAŽDINU Bernard Slade SCENA ZVONIMIR ROGOZ HNK-a U U isto vrijeme, na starom mjestu redatelj Ivica Kunčević Slobodan Šnajder VARAŽDINU premijera 12. prosinca 2011. Enciklopedija izgubljenog vremena scenograf Ivica Kunčević, izbor glazbe Branko redateljica Snježana Banović Martin McDonagh Kostelnik, kostimografkinja Danica Dedijer, premijera 1. travnja 2011. Ljepotica iz Leenanea suradnica kostimografkinje: Zjena Glamočanin, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja redateljica Ksenija Krčar prijevod Sonja Bašić Dženisa Pecotić, skladatelj Mate Matišić, dramaturg premijera 11. veljače 2011. Darko Lukić. izvode: Goran Grgić (Vinko), Lana Barić (Neda), prevoditeljica Lara Hölbling Matković, scenografkinja Marta Ivanjko (žena starog Štefa) izvode: Leona Paraminski, Mladen Vasary, Ljiljana Ksenija Krčar, kostimografkinja Vesna Stilinović, Bogojević, Marinko Prga, Stojan Matavulj, Hana asistentica redateljice Gordana Slivka, oblikovanje Hegedušić, Sunčana Zelenika Konjević, Darko rasvjete Slaven Edvin Bot VINKOVCI Plovanić, Zdenko Brlek, Zvonko Zečević, Matija izvode: Hana Hegedušić (Maureen Folan), Gordana Kezele, Beti Lučić Slivka (Mag Folan, njezina majka), Robert Plemić GRADSKO KAZALIŠTE JOZA IVAKIĆ Titus Maccius Plautus (Pato Dooley), Ivica Pucar (Ray Dooley, njegov brat) Davor Špišić (po motivima romana Prisutnost Jerzyja Komedija o loncu Miroslav Krleža Kosinskog) redatelj Boris Kobal Lamentacije Valenta Žganca Vrtlar premijera 7. listopada 2011. redatelj Dubravko Torjanac (u koprodukciji s Mestnim gledališčem Ptuj) redatelj Dražen Ferenčina prevoditelj Kajetan Gantar, scenografkinja i kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, skladatelj Uroš Rakovec, lektor za slovenski jezik Simon Šerbinek, prevoditeljica sa slovenskog jezika na kajkavski, dramaturginja i lektorica za hrvatski jezik Vesna Kosec-Torjanac, lektor za slovenski jezik Simon Šerbinek, asistentica redatelja Ksenija Krčar izvode: Nancy Abdel Sakhi (Hižni Lar), Branko Šturbej (Evklion, stari škrtec), Nancy Abdel Sakhi (Fajdrija, jengova fest noseča čer), Marija Krpan (Stafila, jengova pijana sluškinja), Marinko Prga (Megador, dobrosrčen čovek), Barbara Rocco (Evnomija, jengova sestra), Ozren Opačić (Strobilo, premijera 17. veljače 2011. premijera 16. prosinca 2010. (Tuzla), 16. siječnja jengov prefrigani sluga), Mitja Smiljanić (Likonid, adaptacija Matko Sršen, skladatelj Dragutin 2011. (Vinkovci) mladič, zateleban v Fajdriju), Ivica Pucar (Strofilo, Novaković Šarli, scenograf Slaven Edvin Bot, majstor (u koprodukciji s Narodnim pozorištem Tuzla) jengov spametni sluga), Zdenko Brlek (Antraks, rasvjete Marijan Štrlek, izbor kostima Ivan Debeljak kuhar), Darko Plovanić (Kongrio, kuhar) scenograf Ivica Zupković, kostimografkinja Marija izvode: Zdenko Brlek (Valent Žganec), Darko Šarić Ban, glazba Ivica Duspara Plovanić (Doktor) Ivan Ivica Krajač – Igor Tatarević izvode: Midhat Kušljugić (Jasmin Rasada), Hocus-Pocus Tatjana Bertok Zupković (Eva Ban), Nermin redateljica Iva Srnec VELIKA GORICA Omić (Krasnodar Ban, njezin muž), Elvira Aljukić premijera 30. studenoga 2011. (medicinska sestra), Vladimir Andrić (Žeravica, (u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom Točka SCENA GORICA ministra obrane), Maja Lučić (odvjetnica), Nenad na i) Tomić (predsjednik) libreto i stihovi Ivan Ivica Krajač, ideja, glazba, songovi i orkestracija Igor Tatarević, dirigent Igor David Mamet Hans Christian Andersen Tatarević, koreografkinja Karolina Šuša, dizajner i Život u kazalištu Ružno pače programer rasvjete Sven Kučinić, specijalni i laserski redateljica Franka Perković redateljica Tatjana Bertok Zupković efekti LumiLas d.o.o., majstor tona Boris Mahovlić, premijera 9. svibnja 2011. premijera 10. svibnja 2011. scenografi Anja Zanjko i Ivica Zmiša, kostimi (u koprodukciji sa  Zagrebačkim kazalištem asistentica redateljice Maja Lučić, lutke Ljubica Boutique Aždaja i HNK u Varaždinu, majstorica mladih) Suturović, Arsen Ćosić, scenograf Ivica Zupković, šminke Mirela Magdić Fotak, šminkerica Ema glazba Ivica Duspara Nikolaj Koljada Kerekeš, vlasuljarka Danijela Keretić, produkcijski izvode: Maja Lučić, Vladimir Andrić, Zorko Bagić, Murlin Murlo tim Ksenija Krčar, Vid Novak, Slaven Edvin Bot, Ivan Ćaćić redatelj Boris Svrtan Karmen Štrlek, Gordana Damjanić i Ivan Stipić premijera 13. svibnja 2011. izvode: Ivan Mihaljević / Taher Sanuri (princ Jean-Baptiste Poquelin Molière prevoditelj Vladimir Gerić, dramaturg Boris Svrtan, Umišljeni bolesnik Agaton), Emina Arapović / Žanamari Lalić (Dalia, scenograf Boris Svrtan, kostimografkinja Vedrana vila Zla), Ana Fortuna / Matea Gorišek (Valpurga, redatelj Damir Mađarić Rapić Prga, glazba Boris Svrtan, asistentica redatelja premijera 8. prosinca 2011. vila Dobra), Zlatko Grljušić / Veselin Krstovski Nina Erak-Svrtan (čarobnjak Valpurgo), Dino Jelusić / Vjekoslav adaptacija Damir Mađarić, kostimografkinja Marija

116 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. premijere od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Šarić Ban, scenografkinja Ivica Zupković, glazba Ivica ZADAR Duspara, dizajn plakata Mirela Andabak izvode: Robert Ugrina (Argan), Tatjana Bertok Zupković (Toinette, sluškinja / Belinea, Arganova HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE druga žena), Vladimir Andrić (Thomas Diafoirus/ ZADAR Notar/Beralde, Arganov brat), Ivan Ćaćić (Cleante/ Thomas, Arganov otac), Maja Lučić (Angelique), Andrija Seifried (prema drami Koza ili Tko je Sylvia? Zorko Bagić (Fleurant) Edwarda Albeea) I to je ljubav VIROVITICA redatelj Tomislav Pavković premijera 24. veljače 2011. (u koprodukciji s Narodnim pozorištem Užice, Srbija dramaturginja Ana-Marija Fabijanić, scenograf KAZALIŠTE VIROVITICA i Teatar kabareom Tuzla, BiH) John Čolak, kostimografkinja Marija Šarić Ban, dramatizacija i scenografija Nebojša Bradić, oblikovanje svjetla Ivo Nižić, glazba Nebojša Lakić kostimografkinja Snežana Kovačević, skladatelj Zoran Jean-Baptiste Poquelin Molière izvode: Jasna Ančić (Stela), Mirko Šatalić (Martin), Erić, savjetnik za scenski govor Vlado Kerošević, Don Juan Zlatko Košta (Denis), Vinko Radovčić (Robert) oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, asistent redatelja redatelj Dražen Ferenčina Nemanja Ranković, asistentica scenografa Marijana Robert David MacDonald premijera 4. veljače 2011. Zorzić Petrović, asistentica kostimografkinje Tamara Velike diktatorice adaptacija teksta Dražen Ferenčina, scenografija i Busković redateljica Jasna Ančić kostimi Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić, skladatelj Mate Matišić, koreografkinja Maja Đurinović, izvode: Mijo Pavelko (Fra Petar), Vlado Kerošević oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, asistentica redatelja (Karađoz), Petar Benčina / Elmir Krivalić (Ćamil), Blanka Bart Draško Zidar (Haim), Dražen Pavlović (Nevini), Irfan Kasumović (Muzafer), Antun Vrbenski izvode: Mijo Pavelko (Don Juan – sin Don Louisa), (Kirkor), Mladen Kovačić (Zaim), Igor Golub Mladen Kovačić (Sganarelle – Don Juanov sluga), (Atleta), Dušan Radojičić (Softa), Elmir Krivalić Mirna Medaković (Elvire – Don Juanova žena), Igor (Zatvorenik) Golub (Don Carlos – Elvirin brat), Goran Koši (Don Alonse – Elvirin brat), Antun Vrbenski (Don Louise Jasen Boko – Don Juanov otac), Antun Vrbenski (Francisque Mudre se stvari uče iz basni – prosjak), Draško Zidar (Przzo), Vlasta Golub redateljica Blanka Bart (Katarina – seljanka), Snježana Lančić Prpić (Marta premijera 22. listopada 2011. – seljanka), Goran Koši (Dimanche – trgovac), scenografkinja Blanka Bart, kostimografkinja Vanda Margareta Magdić (Smrt), Tomislav Pintarić, Dario Grba, skladatelj Dean Premrl, oblikovatelj svjetla premijera 30. lipnja 2011. Pšihistal (Razbojnici), Sandra Šajatović, Margareta Damir Gvojić (Zadarsko kazališno ljeto) Magdić, Korana Novaković, Sanela Cimerman adaptacija Jasna Ančić, scenograf John Čolak, izvode: Blanka Bart, Vlasta Golub, Goran Koši (Djevojke) kostimografkinja Marija Šarić Ban, oblikovanje svjetla Branislav Zafranović, glazba Nebojša Lakić, Nick Wood VUKOVAR inspicijent Vinko Radovčić Znaš li zviždati, Johanna? redatelj Dražen Ferenčina izvode: Žana Bumber (Eva Braun), Petra Težak premijera 14. svibnja 2011. HRVATSKI DOM VUKOVAR (Clara Petacci), Anica Kovačević (Vojnik), Nika Zekić prevoditelj Jasen Boko, scenografkinja Dinka i Roza Končurat (djevojčice) Lada Martinac Kralj (po motivima narodnih priča iz Jeričević, kostimografkinja Vanda Grba, skladatelj Carlo Goldoni zbirke Zlatni prag) Mate Matišić, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić Gostioničarka Mirandolina Krpen kralj izvode: Goran Koši, Mladen Kovačić redateljica Saša Broz redatelj Lawrence Kiiru premijera 20. listopada 2011. Draško Zidar (HNK Zadar) Kabaret kod veselih muškaraca (u koprodukciji s  Hrvatskim narodnim kazalištem redatelj Draško Zidar u Zagrebu) premijera 10. lipnja 2011. (Virovitičko kazališno ljeto) DRAGON TEATAR scenograf Draško Zidar, skladatelji Dean Premrl i Mihael Kurjančić, glazba za song Semafori Nenad Koržinek, kostimografkinja Vanda Grba, oblikovatelj Mate Matišić svjetla Damir Gvojić Anđeli Babilona izvode: Draško Zidar (Creutzfeldt), Igor Golub redateljica Maja Šimić (Alzheimer), Goran Koši (Parkinson), Mihael premijera 16. srpnja 2011. Kurjančić (Dečko) scenograf Marija Jevtić, kostimografkinja Marijana Jakelić, producent Miodrag Mišo Kamber Ivo Andrić premijera 5. svibnja 2011. izvode: Milan Stošić Miočić (Gradonačelnik), Vinko Prokleta avlija (u Vukovaru) Radovčić (Profesor), Miro Pucar (Max/Anđeo I/ redatelj Nebojša Bradić (u suradnji sa Dječjim kazalištem Branka Bolničar), Mimi Zadarski (Profesor II), Jelena premijera 23. rujna 2011. Mihaljevića, Osijek) Karoglan (Žena/Anđeo II/Doktorica) broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 117 Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. Dramski programi i nagrade hrvatskih kazališnih festivala priredio: Goran Ivanišević

Virkas Gradsko kazalište lutaka Rijeka Mrki teatar, Poreč Hrvatsko narodno kazalište u Enes Kišević Slučajevi Varaždinu 7. Virovitički kazališni susreti, Koka Kokone (izbor iz djela Daniila Harmsa) Ljubomir Kerekeš Virovitica, Pitomača, Gradina, redatelj: Robert Waltl redatelj: Edvin Liverić Debitanti Suhopolje, Voćin, Slatina i redatelj: Ljubomir Kerekeš Orahovica, 4. – 13. veljače 2011. Hrvatsko narodno kazalište u Kazalište Smjehotići, Zagreb Varaždinu Matko Elezović Jure Ivanušič i Marko Vezovišek Kazalište Virovitica Ljubomir Kerekeš Prizori iz bračnog života Od tišine do glazbe Jean-Baptiste Poquelin Molière Skupština redatelj: Matko Elezović Koncert s anegdotama redatelj: Ljubomir Kerekeš izvodi: Jure Ivanušič Dragontheatre, Zadar Kazalište Virovitica, Ludens teatar, Živko Jeličić Teatar Kabare Tuzla, Bosna i Koprivnica i Hrvatsko kazalište, Pečuh, Buža Hercegovina Mađarska redateljica: Maja Šimić Bertolt Brecht i dr. John Buchan / Alfred Hitchcock / Adem i Eva Patrick Barlow Teatar Exit, Zagreb redatelj: Vlado Kerošević, Baisa Bakin 39 stepenica Patrick Süskind redateljica: Franka Perković Kontrabas Pozorište Slavija, Beograd, Srbija redatelj: Rene Medvešek Miroslav Pavićević Kazalište Virovitica Radi mi svašta Ephraim Kishon redatelj: Vladimir Lazić Don Juan Bila je to ševa Udruga mladih Urbana subkulturna redatelj: Dražen Ferenčina redatelj: Igor Golub baza (USB), Poreč Gordan Gregurović i Jasna Poropat Kazalište KNAP, Zagreb Teatar kabare Tuzla Hrvatsko narodno kazalište u Jure i Frane puni rakije delaju Boris Kovačević Bertolt Brecht i dr. Varaždinu porkarije Cabaret tri praščića Adem i Eva Ljubomir Kerekeš redatelj: Gordan Gregurović redatelj: Boris Kovačević redatelji: Vlado Kerošević i Baisa Bakin Debitanti redatelj: Ljubomir Kerekeš Mrki teatar, Poreč Kazalište KNAP, Zagreb Dječje kazalište Dubrava, Zagreb i Katja Restović Borivoj Radaković Kazališna družina Pinklec, Čakovec NAGRADE: Na brzaka Roald Dahl Prvi put publika je svojim glasovima redateljica: Katja Restović Matilda izabrala najbolju predstavu. S redatelj: Oliver Frljić prosječnom ocjenom 4,97 Najslađa Teatar Gavran, Zagreb predstava je SHAKEspeare na EXit Miro Gavran Slovensko ljudsko gledališče Celje Teatra Exit. Najluđa predstava na svijetu David Mamet redateljica: Mladena Gavran Romanca Zlatni zub redatelj: Matjaž Zupančič NAGRADE: 4. Festival smijeha i komedije Zlatni dodjeljuje publika (duljinom pljeska) Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu zub, Poreč, 3. – 13. ožujka 2011. Zlatni zub i Hrvatski dom Vukovar Amateri Na brzaka, Mrki teatar, Poreč Lada Kaštelan izbornica i direktorica Festivala: Katja redatelj: Petar Veček Adagio Restović Srebrni zub Jure i Frane puni rakije delaju porkarije, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb redateljica: Marina Petković Liker Teatar Rugantino, Zagreb USB Poreč Ante Tomić Teatar Exit, Zagreb Lutz Hübner / Zijah A. Sokolović Čudo u Poskokovoj Dragi SHAKEspeare na EXit Nitko, nitko, ali nitko nikad nije tako Gumbekovi dani redatelj: Krešimir Dolenčić redatelj: Matko Raguž igrao Fausta redatelj: Zijah A. Sokolović 4. Gumbekovi dani, međunarodni Teatrin Grdelin, Zagreb Glumačka družina Histrion, Zagreb festival cabareta, Zagreb, Ivica Mijačika Amir Bukvić 15. – 27. ožujka 2011. Bog, žurim, nazovi ili replika stoljeću Tko je srušio Berlinski zid redatelj: Zoran Mužić redatelj: Zoran Mužić Glumačka družina Histrion, Zagreb Teatar Exit, Zagreb Gradsko kazalište Sisak Ivan Goran Vitez David Greig i Gordon McIntyre David Harrower Mjehur od sapunice Preko Trnja do Zvijezde Kos redatelj: Ivan Goran Vitez redatelj: Tomislav Pavković redatelj: Zijah A. Sokolović

118 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Kazališna družina Gemišt, Zagreb Gradsko kazalište lutaka Split Dječji žiri (Nika Kondić, Ivan Torlak, Lutkarsko kazalište Mostar Vid Balog i Davor Dretar Omer Rak Katarina Vidović, Petra Nimac Kalcina Hanna Januszewska – Zvonko Festini V Remetinec, v Remetinec Sablasni šešir i Nina Skočir) nagradu za najbolju Tigrić redatelj: Vid Balog i Davor Dretar redatelj: Dražen Ferenčina predstavu dodijelio je predstavi VIS redatelj: Zvonko Festini Životinje. Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb Kazalište Licen u lice, Split Ksenija Zec i Saša Božić Ksenija Zec i Saša Božić Jeny Pashova i Petar Pashov VIS Životinje VIS Životinje Lutkarsko proljeće Igra... i ne samo igra redatelji: Saša Božić i Ksenija Zec 16. Vukovarsko lutkarsko proljeće, redatelji: Jeny Pashova i Petar Pashov Vukovar, Vinkovci, Županja, Ilok, GD Histrion, Zagreb Dječje kazalište Dubrava, Zagreb Orašje (BiH), Cerna, Bošnjaci, Georges Feydeau Svetlana Patafta Drenovci, Babina Greda, Stari Lovački rog Boje duge Mikanovci, Ivankovo, Nuštar, Lovas, redatelj: Dražen Ferenčina redateljica: Svetlana Patafta Tovarnik, Slakovci, Tompojevci, ocjenjivački sud: Branka Cvitković Gradište i Mala Terezija, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u (predsjednica), Marta Crnobrnja, 11. – 16. travnja 2011. Osijeku Branko Babac i Tomislav Kurelec Samuil Jakovljevič Maršak Kazalište Tvornica lutaka, Zagreb Uspavanka za mišića NAGRADE: Blago redateljica: Ludmila Fedorova za najbolju predstavu redatelji: Saša Božić i Ksenija Zec redatelj: Damir Klemenić Amateri Kazališta KNAP iz Zagreba Kazališna družina Pinklec, Čakovec Lutkarska scena „ Ivana Brlić- za najbolju žensku ulogu Kazalište Virovitica Romano Bogdan Mažuranić ”, Zagreb Nela Kocsis za ulogu Leonine Rapšic u Dunja Adam Ptičica Braća Grimm predstavi Lovački rog Pipove dogodovštine redatelj: Romano Bogdan Crvenkapica za najbolju mušku ulogu redateljica: Lidija Helajz redatelj: Zoran Mužić Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Jure Ivanušič za kabare Od tišine (izvan konkurencije) Osijek i Hrvatsko kazalište, Pečuh do glazbe Zagrebačko kazalište lutaka Ferenc Molnár – Matko Botić za izniman doprinos oživljavanju stručni žiri: Jasen Boko, Marina Lav Nikolajevič Tolstoj – Mark Dječaci Pavlove ulice kabarea Petković Liker, Saša Antić, Maja Rozovski redatelj: János Szikora Arsen Dedić Đurinović i Vesna Režić Priča o konju redatelj: Zvonko Festini Kazalište Maštaonica, Zagreb NAGRADE: Ivana Brlić-Mažuranić – Željko Dugac Mali Marulić Kazalište lutaka Zadar za najbolju predstavu u cjelini Priča o Jagoru 4. Festival hrvatske drame za djecu Sunny Sunninsky prema priči iz 1001 VIS Životinje Gradskog kazališta redatelj: Edi Majaron Mali Marulić, Split, 10. – 13. travnja Trešnja noći 2011. za najbolju režiju Aladinova čarobna svjetiljka Kazalište Virovitica redatelj: Sunny Sunninsky Jasen Boko izbornik: Goran Golovko Anica Tomić za predstavu Ana i Mia Zlatna ribica za najbolju mušku ulogu Gradsko kazalište lutaka Rijeka Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb redateljica: Blanka Bart Damir Klemenić za uloge u Magdalena Lupi – Žak Valenta Nives Madunić Barišić predstavama VIS Životinje i Tijelo Naša je mama postala zmaj Nagrada za najbolju žensku ulogu Mali BOK redatelj: Mario Kovač Nika Mišković i Mia Biondić za uloge u 9. Mali BOK festival, Bjelovar, Kazalište Mala scena, Zagreb predstavi Ana i Mia (dvije ravnopravne 14. – 20. travnja 2011. Anica Tomić i Jelena Kovačić nagrade) Kazalište KNAP, Zagreb Ana i Mia za najboljeg glumca animatora Boris Kovačević redateljica: Anica Tomić Branimir Rakić za animaciju lutaka u predstavi Sablasni šešir Cabaret tri praščića Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb za najbolje lutke redatelj: Boris Kovačević Zlatko Krilić Sunčica Jerković za predstavu Sablasni Dječje kazalište Dubrava, Zagreb i Čudnovata istina šešir Kazališna družina Pinklec, Čakovec redateljica: Nina Kleflin za najbolji scenski pokret Cirkus Klaunovski Roald Dahl Malo splitsko kazalište Ksenija Zec za predstave VIS Životinje redatelj: Žak Valenta Matilda i Tijelo Branko Ružić Scena Martin Hrvatskog doma redatelj: Oliver Frljić Što mi može virus? za najbolju scensku glazbu Vukovar Bjelovarsko kazalište redateljica: Marica Grgurinović Damir Šimunović za glazbu u predstavama Tijelo i VIS Životinje Charles Perrault Vladan Ivković Kazalište KNAP, Zagreb Posebna nagrada za kolektivnu Mačak u čizmama Jao, princezi Lijepoj smrdi iz usta Boris Kovačević glumačku igru redatelj: Darko Kovachovski redateljica: Margareta Fabičević Cabaret tri praščića Ansambl predstave VIS Životinje Tigar teatar, Zagreb Gledališče Toneta Čufarja, Jesenice, redatelj: Boris Kovačević Posebna nagrada za scensko Jacob Grimm Slovenija promišljanje edukativnih sadržaja Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb u Tri praščića Jasmina Šagolj i Matjaž Koman autorsko-izvođački tim predstave Što koprodukciji s de facto, Zagreb redatelj: Leo Vukelić Djevojčica u ulozi detektiva! mi može virus? Ksenija Zec i Saša Božić (Deklica v vlogi detektiva!) Nagrada za najbolji tekst ili adaptaciju Tijelo redatelj: Matjaž Koman teksta nije dodijeljena. redatelji: Ksenija Zec i Saša Božić broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 119 Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Bjelovarsko kazalište Consol Theater, Gelsenkirchen, redatelj: Mario Kovač Marijana Nola Njemačka (izvan konkurencije) Zločestobija Moje! (Meins!) redateljica: Silvana Medač redateljica: Andrea Kramer žiri: Helena Buljan, Helena Braut, Jasna Bilušić, Džimi Jurčec i Igor Ružić Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb Art Community Organization Ksenija Zec i Saša Božić (A.C.O.), Okinawa, Japan NAGRADE: VIS Životinje Megumi Tomita za najbolju predstavu u cjelini redatelji: Saša Božić i Ksenija Zec Teru Teru Vještica Hillary ide u operu HNK-a u redateljica: Megumi Tomita Dječje kazalište Dubrava, Zagreb Zagrebu Olja Lozica za najbolju režiju Gradsko kazalište lutaka Rijeka Reces i ja Zoran Mužić za režiju predstave Veli redateljica: Olja Lozica Magdalena Lupi – Žak Valenta Jože Cirkus Klaunovski za najboljeg glumca Kazalište lutaka Zadar redatelj: Žak Valenta Radovan Ruždjak za ulogu Civetta u Miroslav Krleža Drama Slovenskog narodnog predstavi Veli Jože Michelangelo Buonarroti gledališča Maribor i Mini Teater, za najbolju glumicu redatelj: Dražen Ferenčina Ljubljana, Slovenija ravnopravno Nika Mišković za ulogu Hrvatsko narodno kazalište u Andrej Rozman Roza u predstavi Ana i Mia i Dora Lipovčan Varaždinu Ivica i Marica (Janko in Metka) za ulogu Hillary u predstavi Vještica Borivoj Radaković Matovilka ili o pohlepi redatelj: Robert Waltl Hillary ide u operu Breza (prema motivima iz priče braće za najbolju sporednu žensku ulogu redatelj: Želimir Mesarić Grimm) Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Mia Biondić za sve uloge u predstavi redatelj: Dario Harjaček Osijeku Ana i Mia Jugoslovensko dramsko pozorište, Branko Ćopić za najbolju sporednu mušku ulogu Beograd, Srbija Učilište Zagrebačkog kazališta mladih Ježeva kućica Ivica Lučić za ulogu Zeca u predstavi Ivor Martinić Siniša Bahun redatelj: Saša Anočić Ježeva kućica Drama o Mirjani i ovima oko nje Mačji blues za najbolju zajedničku igru redateljica: Iva Milošević redateljica: Ines Škuflić-Horvat Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb Vladimir Nazor glumački ansambl predstave Družba Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb Pere Kvržice Naj, naj, naj festival Veli Jože Ante Tomić redatelj: Zoran Mužić za najbolji autorski projekt Čudo u Poskokovoj Dragi 11. Naj, naj, naj festival, Zagreb, Anica Tomić i Jelena Kovačić za redatelj: Krešimir Dolenčić 26. travnja – 1. svibnja 2011. Trupa LTDance Project, Reggio Emilia, predstavu Ana i Mia Italija za najbolju glazbu Hrvatsko narodno kazalište Split izbornica: Mira Muhoberac Interno 10/B Mitja Vrhovnik Smrekar za glazbu u Arthur Miller koreografkinja: Laura Matano Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb predstavi Ružno pače Smrt trgovačkoga putnika Mate Lovrak Talijanska drama Hrvatskog narodnog za najbolju koreografiju redatelj: Dušan Jovanović Družba Pere Kvržice kazališta Ivana pl. Zajca, Rijeka Natalija Manojlović za koreografiju u (izvan konkurencije) redatelj: Oliver Frljić Goran Lelas predstavi Ružno pače Somewhere City stručno povjerenstvo: Joško Juvančić Kazalište KNAP, Zagreb redateljica: Paola Galassi Marulićevi dani (predsjednik), Zlatko Crnković, Marin Boris Kovačević Gozze, Nives Ivanković i Lana Šarić Cabaret tri praščića Gradsko kazalište mladih Split 21. Festival hrvatske drame i NAGRADE redatelj: Boris Kovačević Ivica Ivanac autorskog kazališta Marulićevi dani, Marul za najbolju predstavu u cjelini Mačak s onoga svijeta Split, Dječja i lutkarska scena HNK-a u predstava Reces i ja Teatra Exit i redatelj: Ladislav Vindakijević 26. travnja – 3. svibnja 2011. Varaždinu i Kazališna družina Pinklec, Kazališne družine Kufer Čakovec Zagrebačko kazalište mladih izbornica: Gordana Ostović za režiju Đuro Vilović / Jelena Kovačić Ivor Martinić (prema bajci Hansa Olja Lozica za predstavu Reces i ja Dječak Ivek i pas Cvilek Christiana Andersena) Zagrebačko kazalište mladih za najbolji izvedeni dramski tekst redateljica: Anica Tomić Ružno pače Jelena Kovačić i Anica Tomić Ante Tomić i Željka Udovičić za tekst redatelj: Robert Waltl Ovo bi mogla biti moja ulica Čudo u Poskokovoj Dragi Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu redateljica: Anica Tomić za najbolja glumačka ostvarenja: Peter Lund Kazalište Mala scena, Zagreb Aleksandar Bogdanović za ulogu Anica Tomić i Jelena Kovačić Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku Olivera Urbana u predstavi Leda Ana i Mia Miroslav Krleža Ljiljana Bogojević za ulogu Dore redateljica: Anica Tomić Leda Labudan u predstavi Breza redatelj: Ivan Leo Lemo Dječje kazalište Dubrava, Zagreb i Mirjana Karanović za ulogu Mirjane Kazališna družina Pinklec, Čakovec Gradsko dramsko kazalište Gavella, u predstavi Drama o Mirjani i onima Roald Dahl Zagreb oko nje Matilda Ivan Vidić Zlatko Košta za ulogu Michelangela u redatelj: Oliver Frljić Dolina ruža predstavi Michelangelo Buonarroti redatelj: Krešimir Dolenčić za dramaturšku obradu ili preradu Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb teksta Vještica Hillary ide u operu Nives Madunić Barišić Teatar Exit, Zagreb i Kazališna družina redatelj: Ivan Leo Lemo Naša je mama postala zmaj Kufer, Zagreb

120 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Borivoj Radaković za tekst Breza Prekidi Vinnai, Tamás Turai, Júlia Róbert Nagrada Veljko Maričić za najbolju za scenografiju redatelj: Marko Torjanac Bacač kocke (Kockavetö) scensku glazbu Valentina Crnković i Igor Kordej za redatelj: Viktor Bodó Nikoloz Memanishvili za predstavu Satiričko kazalište Kerempuh predstavu Čudo u Poskokovoj Dragi Život lude Fadil Hadžić Jugoslovensko dramsko pozorište, za kostimografiju Nagrada Veljko Maričić za najbolje Prevaranti Beograd, Srbija Ana Savić Gecan za predstavu Dolina oblikovanje svjetla redatelj: Georgij Paro Ivor Martinić ruža Predrag Potočnjak za predstavu Život Drama o Mirjani i ovima oko nje za oblikovanje svjetla Bosansko narodno pozorište Zenica lude redateljica: Iva Milošević Ivo Nižić za predstavu Michelangelo Hristo Bojčev Posebna nagrada Veljko Maričić za Buonarroti Opšta bolnica stručni žiri: Zoja Odak, Voja Brajović i inovativnost u suvremenom tumačenju za skladanu scensku glazbu – autorski redatelj: Goran Bulajić Darko Gašparović (predsjednik) dramske klasike rad NAGRADE: Ana Vukotić za predstavu Don Juan Igor Karlić za predstavu Michelangelo Male scene Rijeka Nagrada Veljko Maričić za najbolju Posebna nagrada Veljko Maričić Buonarroti predstavu u cjelini Vlastimir Đuza Stojiljković za Po sudu gledatelja, koji su predstave 18. Međunarodni festival malih Kiklop Scene Gorica iz Velike Gorice ulogu Fabrizija u predstavi Gospoda ocjenjivali ocjenama od 1 do 5, scena, Rijeka, 3. – 8. svibnja 2011. Nagrada Anđelko Štimac za najbolju Glembajevi najbolja je predstava Drama o Mirjani izbornica: Željka Turčinović režiju Posebna pohvala mladim i ovima oko nje Jugoslovenskog Viktor Bodó za režiju predstave Bacač protagonistima predstave Generacija dramskog pozorišta iz Beograda. Pozorište Atelje 212, Beograd kocke 91.-95. Zagrebačkog kazališta mladih Žiri Slobodne Dalmacije (Deana Miroslav Krleža Nagrada Veljko Maričić za najbolju za posvećenost i ozbiljnost pristupu Buković, Mandica Penović, Damira Gospoda Glembajevi mušku ulogu jednoj tako bolnoj temi naše prošlosti i Ćupić, Maja Tomas i Vanja Poljičak) redatelj: Jagoš Marković Nikola Ristanovski za ulogu Leonea u sadašnjosti. nagradu za najbolje glumačko predstavi Gospoda Glembajevi Nagradu publike Dalibor Foretić s Theatre Ad Infinitum, London, Velika ostvarenje 21. Marulićevih dana Nagrada Veljko Maričić za najbolju prosječnom ocjenom 4,91 osvojila je Britanija dodijelio je glumici Aleksandri žensku ulogu predstava Odisej kazališta Theatre ad Odisej (Odyssey) Stojaković za nastup u predstavi Reces Mirjana Karanović za ulogu Mirjane Infinitum, London, Velika Britanija. prema antičkom mitu i ja. u predstavi Drama o Mirjani i ovima Žiri Novog lista (Iva Kocijan, Miljenko redatelj: Nir Paldi oko nje Marin i Svjetlana Hribar) nagradu GFUK Crnogorsko narodno pozorište Nagrada Veljko Maričić za najbolju Mediteran dodijelio je ex equo Damiru Podgorica, Crna Gora mladu glumicu (ex-equo) Orliću i Draženu Mikuliću za uloge u 4. GFUK, Glumački festival u Jean-Baptiste Poquelin Molière Jelena Lopatić za ulogu Jin-Hua u predstavi Život lude. Krapini, Krapina, Lobor, Klanjec, Don Juan (Don Žuan) predstavi Život lude Zabok, Zlatar Bistrica, 29. travnja – redateljica: Ana Vukotić Jelena Petrović za ulogu Veronike u 8. svibnja 2011. BOK fest predstavi Drama o Mirjani i ovima 9. BOK fest (Festival Bjelovarski Učilište Zagrebačkog kazališta mladih oko nje predsjednik Udruge GFUK: Adam odjeci kazališta), Bjelovar, 6. – 13. Boris Dežulović / Goran Ferčec / Borut Nagrada Veljko Maričić za najbolju Končić svibnja 2011. Šeparović mušku epizodnu ulogu Generacija 91.-95. Glumačka družina Histrion, Zagreb Svetozar Cvetković za ulogu Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb redatelj: Borut Šeparović Georges Feydeau Silberbrandta u predstavi Gospoda Ante Tomić Lovački rog Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Glembajevi Čudo u Poskokovoj Dragi redatelj: Dražen Ferenčina Zajca, Rijeka i HKD Teatar, Rijeka Nagrada Veljko Maričić za najbolju redatelj: Krešimir Dolenčić Rynosuke Akutagawa žensku epizodnu ulogu (ex-equo) Kazalište Virovitica, Ludens teatar, Glumačka družina Histrion, Zagreb Život lude Edita Karađole za ulogu Vještice u Koprivnica i Hrvatsko kazalište, Pečuh, Amir Bukvić redatelj: David Doiashvili predstavi Život lude Mađarska Branka Petrić za ulogu Violete u Tko je srušio Berlinski zid John Buchan / Alfred Hitchcock / Scena Gorica, Velika Gorica, Teatar predstavi Drama o Mirjani i ovima redatelj: Zoran Mužić Patrick Barlow &TD, Zagreb i Mini teater, Ljubljana, oko nje Teatar Exit, Zagreb 39 stepenica Slovenija Nagrada Veljko Maričić za najbolji David Greig i Gordon McIntyre redateljica: Franka Perković Euripid / Goran Ferčec dramski tekst Kazalište KNAP, Zagreb Ivor Martinić za izvorni dramski tekst Borivoj Radaković Drama o Mirjani i ovima oko nje Amateri Nagrada Veljko Maričić za najbolju redatelj: Petar Veček dramaturgiju (ex-equo) Goran Ferčec za dramaturgiju Kazalište Planet Art, Zagreb predstava Generacija 91.-95. i Kiklop Michael Cristofer Júlia Róbert i Tamás Turai za dramaturgiju predstave Bacač kocke Nagrada Dorian Sokolić za najbolju scenografiju Preko Trnja do Zvijezde Kiklop Miodrag Tabački za scenografiju redatelj: Tomislav Pavković redatelj: Ivica Buljan predstave Gospoda Glembajevi Nagrada Veljko Maričić za najbolju Kazalište KNAP, Zagreb Sputnik Shipping Company, kostimografiju Borivoj Radaković Budimpešta, Mađarska Giorgi Lapiashvili za predstavu Život Amateri Luke Rhinehart, Viktor Bodó, András lude redatelj: Petar Veček broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 121 Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Glumačka družina Histrion, Zagreb Langenskiöld Hoffmann) Petrović za prizor plesa u predstavi Festivalski dramski ansambl 61. Ivan Kozarac, Duško Valentić i Bajka o raspjevanom stablu Gulliver u zemlji malih ljudi Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa Miroslav Škoro redatelj: Slavčo Malenov Irena Bausović za skladan odnos lutke i Zagrebačkim kazalištem mladih Najbolje godine glumca u predstavi Zvijezda Nikolaj Vasiljevič Gogolj Lutkarska scena ”Ivana Brlić- redatelj: Duško Valentić Mladen Vujčić, Areta Ćurković, Mažuranić”, Zagreb Snježana Ivković, Inga Šarić, Ivica Teatar Rugantino, Zagreb Braća Grimm Lučić, Lidija Helajz i Aleksandra Lutz Hübner / Zijah A. Sokolović Crvenkapica Colnarić za animaciju u predstavi Nitko, nitko, ali nitko nikad nije tako redatelj: Zoran Mužić Bambi igrao Fausta Scena Martin Hrvatskog doma za najbolja glumačka ostvarenja redatelj: Zijah A. Sokolović Vukovar Vjera Vidov za ulogu Beatrice Epilog Teatar, Zagreb Charles Perrault Laura – Vittoria Colonna u predstavi Aldo De Benedetti Mačak u čizmama Michelangelo Buonarroti Crvene ruže redatelj: Darko Kovachovski Pero Juričić za ulogu Platnomjera u redateljica: Ivana Peroš predstavi Priča o konju Revizor autorski projekt Irene Bausovic Zlatko Košta za ulogu Michelangela u redatelj: Jernej Lorenci Alt teatar, Sarajevo, Bosna i Zvijezda predstavi Michelangelo Buonarroti Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Hercegovina Jure Aras za ulogu Nepoznatoga nekoga Zagrebačko kazalište lutaka Zajca, Rijeka Vanjek i Sladek u predstavi Michelangelo Buonarroti Lav Nikolajevič Tolstoj – Mark Daniil Harms (prema Audijenciji Václava Havela) za najbolju režiju Rozovski Cirkus Destetika Dražen Ferenčina za režiju predstave Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku Priča o konju redatelj: Aleksandar Popovski Miroslav Krleža redatelj: Zvonko Festini Michelangelo Buonarroti Leda za najbolju predstavu u cjelini Gradsko dramsko kazalište Gavella, Umjetnickǎ akademija u Osijeku i redatelj: Ivan Leo Lemo Michelangelo Buonarroti Kazališta Zagreb Muzej Slavonije Osijek lutaka Zadar Jean-Baptiste Poquelin Molière Stanislav Marijanović Posebna nagrada za iskazani Festival glumca Tartuffe U potrazi za čudovištima entuzijazam i kolektivnu igru redatelj: Marco Sciaccaluga 17. Festival glumca, Županja, Ilok, redatelj: Hrvoje Seršić ansambl predstave Postolar i vrag Vinkovci, Vukovar, 14. – 23. svibnja Slovensko narodno gledališče, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Dječjeg kazališta ”Ivana Brlić- 2010. Ljubljana, Slovenija Osijeku Mažuranić”, Slavonski Brod => više na stranicama 57-64 Ernst Lubitsch Felix Salten Posebno priznanje za ideju i oblikovanje koja je i dijelom kazališnog Kad sam bio mrtav (Ko sem bil mrtev) Bambi redatelj: Diego de Brea SLUK redatelji: Miroslav Čabraja i Mladen čina 23. Susret lutkarskih kazališta Vujčić programska knjižica predstave Gulliver Beogradsko dramsko pozorište, Srbija Hrvatske, Zadar, 1. – 5. lipnja 2011. u zemlji malih ljudi Gradskog kazališta Colin Higgins Lutkarsko kazalište Mostar, Bosna i lutaka Rijeka Harold i Maude (Harold i Mod) Kazalište lutaka Zadar Hercegovina Nagrada Branko Stojaković, koju redatelj: Milan Karadžić Miroslav Krleža Pierre Gripari Zadarsko kazalište lutaka dodjeljuje za Zaljubljeni Guignol likovnost predstave u cjelini Kazalište KNAP, Zagreb redatelj: Jaroslaw Anton Mojmir Mihatov, Ivo Nižić, Darko Borivoj Radaković Petković, Marija Šarić Ban, Robert Amateri ocjenjivački sud: Milena Dundov redatelj: Petar Veček (predsjednica), Gordana Ostović, Tahir Košta za predstavu Michelangelo Mujičić, Zlatko Sviben i Željko Zorica Buonarroti Scena Gorica, Velika Gorica, Teatar Dječji ocjenjivački sud dodijelio je &TD, Zagreb i Mini teater, Ljubljana, NAGRADE: nagradu za najbolju predstavu predstavi Slovenija za najbolju scensku prilagodbu Michelangelo Buonarroti Kazališta Euripid / Goran Ferčec Gulliver u zemlji malih ljudi Gradskog lutaka Zadar. Kiklop kazališta lutaka Rijeka redatelj: Ivica Buljan Michelangelo Buonarroti za oblikovanje rasvjete Dani satire redatelj: Dražen Ferenčina Ivo Nižić za predstavu Michelangelo Atelje 212, Beograd, Srbija Buonarroti 35. Dani satire Satiričkog kazališta Abdulah Sidran Gradsko kazalište lutaka Rijeka za najbolju glazbu Kerempuh, Zagreb, 3. – 19. lipnja Otac na službenom putu Saša Anočić (prema ideji Jonathana Igor Karlić za predstavu Michelangelo 2011. redatelj: Oliver Frljić Swifta) Buonarroti izbornik: Hrvoje Ivanković Narodno pozorište Sarajevo, Bosna i Gulliver u zemlji malih ljudi za najbolju scenografiju Hercegovina redatelj: Saša Anočić Vasil Rokomanov za predstavu Bajka o Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb Ivo Brešan raspjevanom stablu Dječje kazalište ”Ivana Brlic- Fadil Hadžić Hamlet u selu Mrduša Donja ili za najbolje lutke Mažuranic”, Slavonski Brod Prevaranti Hamlet zna što narod ne zna Saša Došen za predstavu U potrazi za August Šenoa redatelj: Georgij Paro redatelj: Sulejman Kupusović Postolar i vrag čudovištima Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb redatelji: Dubravka Zrnčić-Kulenović, za najbolju masku Ludens Teatar, Koprivnica, Kazalište Ante Tomić Branko Banković Mojmir Mihatov za predstavu Virovitica i Hrvatsko kazalište, Pečuh, Michelangelo Buonarroti Čudo u Poskokovoj Dragi Mađarska Gradsko kazalište lutaka Split za najbolju animaciju redatelj: Krešimir Dolenčić John Buchan / Alfred Hitchcock / Slavčo Malenov (prema bajci Ebbe Dina Đuka, Vedran Komerički i David Patrick Barlow

122 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

39 stepenica Predstava Ko sem bil mrtev Slovenskog MDF Zagrebačko kazalište lutaka redateljica: Franka Perković narodnog gledališča Ljubljana za Lav Nikolajevič Tolstoj – Mark 51. Međunarodni dječji festival uspješno prenošenje nijemog filma na Rozovski Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb (Dramski program), Šibenik, kazališnu scenu Priča o konju Tarik Filipović, René Bitorajac i Zoran 18. lipnja – 2. srpnja 2011. Treće priznanje nije dodijeljeno. redatelj: Zvonko Festini Lazić Spektakluk Zagrebačko kazalište mladih Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu redatelji: René Bitorajac i Tarik Virovitičko ljeto Ivor Martinić (prema bajci Hansa Peter Lund Filipović 8. Virovitičko kazališno ljeto, 10. Christiana Andersena) Vještica Hillary ide u operu lipnja – 5. kolovoza 2011. redatelj: Ivan Leo Lemo ocjenjivački sud: Aleksandra Broz, Helena Buljan i Bojana Radović Kazalište Virovitica Gradsko kazalište lutaka Rijeka Saša Anočić (prema ideji Jonathana NAGRADE: Draško Zidar Swifta) Zlatni smijeh – Velika nagrada Gulliver u zemlji malih ljudi Večernjeg lista za najbolju predstavu u redatelj: Saša Anočić cjelini Revizor Festivalskog dramskog Makedonska opera i balet, Skopje, ansambla 61. Dubrovačkih ljetnih igara Makedonija u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem Doktor Ofboli mladih Ružno pače koreograf: Mihail Krapivin Zlatni smijeh za najbolju režiju redatelj: Robert Waltl glazba: Igor Morozov Jernej Lorenci za režiju predstave Gradsko kazalište lutaka Split Dječje kazalište ”Ivana Brlic Revizor Slavčo Malenov (prema bajci Ebbe Mažuranic”, Slavonski Brod Zlatni smijeh za najbolji tekst Kabaret kod veselih muškaraca Langenskiöld Hoffmann) August Šenoa Borivoj Radaković za Amatere redatelj: Draško Zidar Bajka o raspjevanom stablu Postolar i vrag Zlatni smijeh Mladen Crnobrnja Kazalište Virovitica redatelj: Slavčo Malenov redatelji: Dubravka Zrnčić-Kulenović, Gumbek – glavna nagrada za mušku Jasen Boko New International Encounter (NIE), Branko Banković ulogu Zlatna ribica Oslo, Norveška Vilim Matula za ulogu Antona redateljica: Blanka Bart Gledališče Koper, Slovenija Antonoviča Skvoznika – Sjon Katja Pegan i Patrik Greblo Dmuhanovskog u predstavi Revizor Hrvatsko narodno kazalište u Priče s morskih putovanja (HAV) Pepelka in jaz (Pepeljuga i ja) i ulogu Kuke u predstavi Amateri Varaždinu redatelj: Alex Byrne redateljica: Katja Pegan Ljubomir Kerekeš Zlatni smijeh – glavna nagrada za Kazalište Virovitica Skupština Kazalište za mlade Dschungel Wien, žensku ulogu Nick Wood redatelj: Ljubomir Kerekeš Austrija & Iyasa, Zimbabve Hana Selimović za ulogu Sene Zolj u Znaš li zviždati, Johanna? predstavi Otac na službenom putu Afričke bajke Kazalište Virovitica redatelj: Dražen Ferenčina koncept i režija: Stephan Rabl Zlatni smijeh za najbolju kabaretsku Ephraim Kishon Dječja i lutkarska scena HNK-a u predstavu Bila je to ševa Pekinška opera, Kina Varaždinu i Kazališna družina Pinklec, Spektakluk Satiričkog kazališta redatelj: Igor Golub Wang Puchun (prema bajci Aleksandra Kerempuh Čakovec Sergejeviča Puškina) Nagrada Ivo Serdar za ulogu najbolje Hrvatsko narodno kazalište u Đuro Vilović / Jelena Kovačić Bajka o ribaru i ribici prihvaćenu od publike Varaždinu Dječak Ivek i pas Cvilek Borko Perić za ulogu Gorana Kapulice Ljubomir Kerekeš redateljica: Anica Tomić Theater im Hof, Köln, Njemačka u predstavi Čudo u Poskokovoj Dragi Debitanti Čarobno jaje (Zauber-Ei) Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Nagrada Sabrija Biser mladom glumcu redatelj: Ljubomir Kerekeš Osijeku za uspjelo interpretiranu ulogu Eurokaz Samuil Jakovljevič Maršak karakterne komike Kazalište Virovitica 25. Međunarodni festival novog Jan Kerekeš za ulogu Ivana Dunja Adam Uspavanka za mišića kazališta Eurokaz, Zagreb, Aleksandroviča Hlestakova u predstavi Pipove dogodovštine redateljica: Ludmila Fedorova redateljica: Lidija Helajz 27. lipnja – 5. srpnja 2011. Revizor Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb u pet ravnopravnih glumačkih nagrada: Hrvatsko narodno kazalište u koprodukciji s de facto, Zagreb umjetničko vodstvo: Gordana Vnuk Ozren Grabarić za ulogu Tartuffea u Ksenija Zec i Saša Božić Varaždinu Kotorart, Crna Gora, Eurokaz, Zagreb, predstavi Tartuffe Mirko Kelek Tijelo Goran Grgić za ulogu Grge u predstavi MSU Zagreb, ZKM i Dom Kulture Dimnjačar redatelji: Ksenija Zec i Saša Božić KKV (Plesni studio), Sisak Amateri redatelj: Ljubomir Kerekeš Sreten Mokrović za ulogu Amosa Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb Miroslav Krleža Fjodoroviča Ljapkina – Tjapkina u Gradsko kazalište Sisak Ivica Boban (prema bajci Charlesa Saloma predstavi Revizor Mario Fratti Perraulta) redatelj: Branko Brezovec Tanja Smoje za ulogu Plesačice na žici u Prijatelji(ce) Mačak u čizmama WE GO vzw., Belgija predstavi Cirkus Destetika redatelj: Boris B. Hrovat redateljica: Ivica Boban Gnosis#1 Ranko Zidarić za ulogu Krapa u koncept: Vincenzo Carta + Ongakuaw predstavi Amateri Scena Gorica, Velika Gorica i Kazalište Mala scena, Zagreb koreograf: Vincenzo Carta Zlatni smijeh – 3 posebna priznanja: Zagrebačko kazalište lutaka Maritgen Matter Fadil Hadžić za sveukupan doprinos David Mamet Ovca za cijeli život Studios Kabako, Kongo satiri, Kazalištu Kerempuh i Danima Život u kazalištu redateljica: Snježana Banović more more more … future satire redateljica: Franka Perković koreograf i redatelj: Faustin Linyekula broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 123 Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Vivarium Studio, Pariz, Francuska Dubravka Ugrešić Marijana Fumić Teatar Rugantino, Zagreb Big Bang Baba Jaga je snijela jaje Jedna žudnja, dva bodeža i tri Lutz Hübner / Zijah A. Sokolović koncept i režija: Philippe Quesne redatelj: Ivica Buljan demona u kosi Nitko, nitko, ali nitko nikad nije tako (work in progress) igrao Fausta Santasangre 2010, Italija Osječko ljeto redateljica: Aida Bukvić redatelj: Zijah A. Sokolović Zvjerski iznenada (Bestiale Improvviso) 11. Osječko ljeto kulture (Dramski Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Hrvatsko narodno kazalište Zadar koncept: Diana Arbib, Luca Brinchi, program), Osijeku Vlaho Stulli Maria Carmela Milano, Dario 29. lipnja – 16. srpnja 2011. Erich Kästner – Davor Špišić Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica Salvagnini, Pasquale Tricoci, Roberta redatelj: Dražen Ferenčina Zanardo Kazalište Planet Art, Zagreb Michael Cristofer Zlatni lav Dewey Dell / Fies Factory One, Italija Prekidi Razbješnjele pedesete urlajuće redatelj: Marko Torjanac 12. Međunarodni festival komornog četrdesete vrišteće šezdesete teatra Zlatni lav, Umag, 2. – 11. (Cinquanta Urlanti Quaranta Ruggenti Gradsko kazalište lutaka Rijeka srpnja 2011. Vedrana Balen Spinčić (prema braći Sessanta Stridenti) umjetnički ravnatelj: Damir Zlatar Frey koreografkinja: Teodora Castellucci Grimm) Izgubljena priča: Ivica i Marica Novosadsko Pozorište – Újvidéki Eurokaz, Zagreb i MSU Zagreb redatelj: Serđo Dlačić Színház, Srbija Njarabum Emil i detektivi William Shakespeare Kazalište Virovitica, Ludens teatar, (temeljeno na djelima Radovana redatelj: Nikola Zavišić San letnje noći Ivšića) Koprivnica i Hrvatsko kazalište, Pečuh, B Glad Production, Zagreb redatelj: Zoltan Puškaš redateljica: Anja Maksić Japundžić Mađarska John Buchan / Alfred Hitchcock / Tom Snow i Dean Pitchford Narodno pozorište Sarajevo, Bosna i Akram Khan Company, London, Patrick Barlow Footloose Hercegovina Velika Britanija 39 stepenica redatelj i koreograf: Igor Barberić Danilo Kiš redateljica: Franka Perković Drveni sanduk Tomasa Vulfa Zadarsko ljeto redatelj: Gradimir Gojer Hrvatsko narodno kazalište Šibenik Mike Bartlett 17. Zadarsko kazališno ljeto, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci Kontrakcije 30. lipnja – 4. kolovoza 2011. Jean Genet redateljica: Nenni Delmestre Sluškinje Hrvatsko narodno kazalište Zadar redatelj: Damir Mađarić Narodno pozorište Tuzla, Bosna i Robert David MacDonald Hercegovina i Hrvatsko kazalište Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu Pečuh, Mađarska i Hrvatski dom Vukovar Ivica Ivanac Lada Kaštelan Vertikalna cesta (Vertical Road) Odmor za umorne jahače ili Don Adagio koreograf: Akram Khan Juanov osmijeh redateljica: Marina Petković Liker redateljica: Nina Kleflin Riječke ljetne noći Slovensko ljudsko gledališče Celje, Kazalište KNAP, Zagreb Slovenija 8. Riječke ljetne noći (Dramski Borivoj Radaković Anton Pavlovič Čehov program), 28. lipnja – 21. srpnja Amateri 2011. redatelj: Petar Veček Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Velike diktatorice Zajca, Rijeka Stvaralačka mreža Zebra redateljica: Jasna Ančić Anonimus iz 17. stoljeća Projekt 12/2 autorski projekt Ane Vilenice, Csille Kazalište lutaka Zadar Lukrecija o’bimo rekli požeruh Miroslav Krleža redatelj: Jagoš Marković Barath Bastaić, Ivane Krizmanić, Tanje Smoje, Marije Tadić, Romine Michelangelo Buonarroti HKD Teatar, Rijeka Vitasović, Slobodana Karajlovića i redatelj: Dražen Ferenčina Ivo Brešan Olje Lozice u suradnji sa Zagrebačkim Gradsko kazalište mladih Split Predstava Hamleta u selu Mrduša kazalištem mladih i La MaMa E.T.C., Donald Churchill Jaz vas ljubim Donja New York, SAD Pitur redatelj: Nikola Zavišić redatelj: Lary Zappia Kazalište Mala scena, Zagreb redatelj: Stojan Matavulj Gledališče Glej, Ljubljana, Slovenija Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Ivica Šimić i Zvjezdana Ladika Teatar Exit, Zagreb Isijavanje (Šajning) Zajca, Rijeka Kraljevna na zrnu graška David Greig i Gordon McIntyre (po motivih romana Isijavanje Teatar Exit, Zagreb Preko Trnja do Zvijezde Stephena Kinga i istoimenog filma David Greig i Gordon McIntyre redatelj: Tomislav Pavković Stanleyja Kubricka) Preko Trnja do Zvijezde Tranzicijsko-fikcijsko kazalište redatelj: Borut Bučinel redatelj: Tomislav Pavković TRAFIK, Rijeka Hrvatsko narodno kazalište u Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb Edvin Liverić Varaždinu Ksenija Zec i Saša Božić Diva Martin McDonagh VIS Životinje redatelj: Edvin Liverić Ljepotica iz Leenanea redatelji: Saša Božić i Ksenija Zec redateljica: Ksenija Krčar

124 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Satiričko kazalište Kerempuh Glumci u Zagvozdu Festivalski dramski ansambl 62. Kraljevsko pozorište Zetski dom, Hristo Bojčev Dubrovačkih ljetnih igara Cetinje, Budva Grad Teatar, Crna 14. Kazališni susreti Glumci u Bolnica na kraju grada Vlaho Stulli Goran i Festival MESS, Sarajevo, BiH Zagvozdu, 2. srpnja – 13. kolovoza redateljica: Saša Broz Kate Kapuralica William Shakespeare 2011. redatelj: Dario Harjaček Otelo Piccolo Teatro Città di Capodistria, redatelj: Veljko Mićunović Kopar, Slovenija Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb Festivalski dramski ansambl 61. Ugo Vicich Ante Tomić Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa Dramski ansambl 56. Splitskog ljeta La memoria di Medea Zagrebačkim kazalištem mladih Ivan Kovačić redatelj: Livio Crevatin Nikolaj Vasiljevič Gogolj Smij i suze starega Splita Revizor redatelj: Goran Golovko Naroden teatar Jordan Hadži redatelj: Jernej Lorenci Konstantinov-Džinot, Veles, Festivalski dramski ansambl 61. Makedonija Festivalski dramski ansambl 61. Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa Bernard-Marie Koltés Dubrovačkih ljetnih igara Zagrebačkim kazalištem mladih U samoći pamučnih polja Tomislav Zajec Nikolaj Vasiljevič Gogolj redatelj: Dean Damjanovski Spašeni Revizor redateljica: Franka Perković redatelj: Jernej Lorenci Narodno pozorište Republike Srpske, Banja Luka, Bosna i Hercegovina Čudo u Poskokovoj Dragi Kazalište Hotel Bulić, Zagreb i Mini Ivana Sajko Franz Xaver Kroetz redatelj: Krešimir Dolenčić teatar, Ljubljana Prizori s jabukom Staza divljači Ivica Buljan (prema djelima Teatar komedija Jazavac, Zagreb redateljica: Ivana Sajko redatelj: Filip Grinvald Željko Königsknecht Bernard-Marie Koltèsa i Jeromea Studentski teatar Lero, Dubrovnik Davida Salingera) Istarsko narodno kazalište – Gradsko Aplauz žalosnom varalici Ljepirice Ma and Al kazalište Pula redatelj: Georgij Paro redatelj i dramaturg: Davor Mojaš redatelj: Ivica Buljan Joanna Murray-Smith Gradsko kazalište mladih Split Čast Donald Churchill Tranzicijsko-fikcijsko kazalište Scena Gorica, Velika Gorica, Teatar redatelj: Ivica Šimić Pitur TRAFIK, Rijeka &TD, Zagreb i Mini teater, Ljubljana, Pernarčič & Pernarčič, Teater eu in redatelj: Stojan Matavulj Edvin Liverić Slovenija Familija Diva Euripid / Goran Ferčec Vesna Pernarčič Damir Mihanović Ćubi redatelj: Edvin Liverić Kiklop Čas za tango Tko radi, štrajka od gladi redatelj: Ivica Buljan Festivalski dramski ansambl 62. redatelj: Primož Ekart redatelj: Damir Mihanović Ćubi Dubrovačkih ljetnih igara Dramski ansambl 57. Splitskog ljeta Slovensko narodno gledališče Maribor, Sofoklo Jean Michel Bruyere Histrionsko ljeto Slovenija Satis sunt mihi pauci Dominik Smole 26. Zagrebačko histrionsko ljeto, 6. redatelj: Jean Michel Bruyere Antigona srpnja – 4. rujna 2011. Arijana Čulina redatelj: Jaka Andrej Vojevec Glumačka družina Histrion, Zagreb Za Europu spremni Prešernovo gledališče Kranj, Slovenija Nino Škrabe redateljica: Arijana Čulina Tennessee Williams Dramski ansambl 57. Splitskog ljeta Steklena menažerija Euripid redatelj: Damir Zlatar Frey (izvan konkurencije) ocjenjivački sud: Mani Gotovac, Sibila Kralj Edip Petlevski i Miran Hajoš redatelj: Eduard Miler NAGRADE: ocjenjivački sud: Željka Turčinović Grand prix Zlatni lav (predsjednica), Hrvoje Ivanković i Jaz vas ljubim Slovenskoga ljudskog Davor Mojaš gledališča Celje Idu svati, mlade ni NAGRADE: tri nagrade Zlatni lav, za koje se redatelj: Georgij Paro Nagrada Orlando za najbolje ravnopravno natječu svi elementi umjetničko ostvarenje u dramskom Hekuba predstava Glumačka družina Histrion, Zagreb programu 62. Dubrovačkih ljetnih redatelj: Felix Alexa Nikola Zavišić za režiju predstave Jaz Georges Feydeau igara dodijeljena je Mislavu Čavajdi za vas ljubim Lovački rog Fraktal Falus Teatar, Split ulogu Edipa u Kralju Edipu. Hana Hegedušić i Robert Plemić za redatelj: Dražen Ferenčina Judita glumačku suigru u predstavi Ljepotica (temeljeno na Juditi Marka Marulića) iz Leenanea DLJI Splitsko ljeto redatelj: Hrvoje Cokarić Vladimir Jokanović za ulogu Solomona 62. Dubrovačke ljetne igre (Dramski 57. Splitsko ljeto (Dramski program), Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb Singera u predstavi Drveni sanduk program), 10. srpnja – 25. kolovoza 14. srpnja – 14. kolovoza 2011. Boris Dežulović i Predrag Lucić Tomasa Vulfa 2011. Melodije borbe i pretvorbe Nagradu publike osvojila je predstava ravnatelj: Nikša Bareza intendant: Ivica Prlender redatelji: Boris Dežulović i Predrag Jaz vas ljubim. ravnateljica Dramskog programa: pomoćnica intendanta za Dramski Senka Bulić Lucić program: Dora Ruždjak Podolski broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 125 Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Ocjenjivački sud: Nila Kuzmanić Svete, La MaMa Experimental Theatre Lutkovna skupina Bobek, Ljubljana, Joško Čelan i Siniša Vuković Company, New York, SAD i LOCO7 Slovenija Dance Puppet Theatre Company, New Debela repa NAGRADE: York, SAD (prema ruskoj narodnoj priči) Nagrada Judita za dramski program In Retrospect redatelji: Andrej Adamek i Mateja Marko Mandić za nastup u predstavi koncept: Federico Restrepo i Denise Šušteršič Ma and Al Greber Lutkovno gledališče Ljubljana, redatelj: Federico Restrepo Ulysses, Brijuni Slovenija Gradsko kazalište lutaka Split Matija Solce (prema narodnoj priči) 11. sezona Kazališta Ulysses, Brijuni, Ma and Al Slavčo Malenov (prema bajci Ebbe Četiri bremenska svirača (Štirje 17. srpnja – 21. kolovoza 2011. redatelj: Ivica Buljan Langenskiöld Hoffmann) muzikanti) Kazalište Ulysses Teatar &TD, Zagreb, Kazalište Hotel Bajka o raspjevanom stablu redatelj: Matija Solce redatelj: Slavčo Malenov Bertolt Brecht Bulić, Zagreb i Kraljevsko pozorište Divadlo Alfa, Plzeň, Češka Zetski dom, Cetinje, Crna Gora Državen kuklen teater (Državno Vítek Peřina Elfrriede Jelinek kazalište lutaka) Vidin, Bugarska James Blond Rozamunda Magdalena Miteva (prema bajci redatelj: Tomáš Dvořák redateljica: Senka Bulić Aleksandra Sergejeviča Puškina) Staré divadlo Karola Spišáka, Nitra, Ribar i zlatna ribica Via Negativa, Ljubljana, Slovenija Slovačka (Prikazka za ribar i zlatnata ribka) Bojan Jablanovec, Boris Kadin Hans Christian Andersen Miting istine (Miting resnice) redateljica: Magdalena Miteva autor: Boris Kadin Gradsko kazalište lutaka Rijeka Orian Theatre, Pariz, Francuska Predrag Raos (prema romanu Jamesa Cabaret Brecht – Zadrživi uspon Beckett Matthewa Barrieja) Artura Uija (temeljeno na Knappovoj posljednjoj Petar Pan zgubidan redateljica: Lenka Udovički vrpci Samuela Becketta) redatelj: Zlatko Sviben redatelj: Mehdi Farajpour Pozorište Atelje 212, Beograd, Srbija Umjetnička akademija u Osijeku, Miloš Radović Teatr A Part, Katowice, Poljska Gluma i lutkarstvo (završni ispit Trst Marcin Herich Katarine Arbanas) Mala sirena redateljica: Alisa Stojanović Klepysdra Palčica (Palculienka) (prema priči Hansa Christiana redatelj: Marcin Herich redatelj: Ivan Martinka Kazalište Ulysses Andersena) William Shakespeare PIF redatelji: Katarina Arbanas i Giulio Lutkovno gledališče Ljubljana, Oluja Settimo Slovenija redateljica: Lenka Udovički 44. PIF, Međunarodni festival Zalka Grabnar Kogoj / Peter Kus Umjetnička akademija u Osijeku, kazališta lutaka, Zagreb, 5. – 11. Izgubljeni ton Kazalište Ulysses Gluma i lutkarstvo (završni ispit Giulia rujna 2011. redatelj: Peter Kus William Shakespeare Settima) Kralj Lear urednica službenog programa: Najbolji prijatelj Kazalište Tvornica lutaka, Zagreb redateljica: Lenka Udovički Livija Kroflin dramaturg: Giulio Settimo Blago ravnatelj: Josip Forjan redatelji: Giulio Settimo i Peđa Gvozdić redatelj: Damir Klemenić Zadar snova Dječje kazalište Dubrava, Zagreb Umjetnička akademija u Osijeku, Konrad Fredericks, London, Velika 15. Međunarodni festival u suradnji s Udrugom za poticanje Gluma i lutkarstvo (završni ispit Ivana Britanija suvremenog kazališta Zadar snova, razvoja djece i roditelja Puna kuća, Čačića) Punch i Judy 8. – 14. kolovoza 2011. Zagreb Ivan Čačić (prema motivima istoimene Međunarodni stručni žiri: Kyriakos Svetlana Patafta poeme Augusta Šenoe) U biti, Teatro VeRRdi, Zadar Argiropulos (Bugarska), Henryk Boje duge Postolar i vrag Iva Burčul, Marta Musap i Vedran Jurkowski (Poljska), Edvard redateljica: Svetlana Patafta redatelj: Ivan Čačić Miočić Stošić – Gumeni Majaron (Slovenija), Sanja Nikčević Decipula Zagrebačko kazalište lutaka Umjetnička akademija u Osijeku, (predsjednica, Hrvatska) i Romano redateljica: Vjera Vidov Lav Nikolajevič Tolstoj – Mark Gluma i lutkarstvo (završni ispit Siniše Bogdan (Hrvatska) Rozovski Novkovića) Zadarski plesni ansambl NAGRADE: Priča o konju Siniša Novković Tri Marije hojěhu 1. Tomáš Dvořák za režiju predstave redatelj: Zvonko Festini Grumblijeve kronike koreografkinja: Sanja Petrovski James Blond u izvedbi Kazališta Alfa, redatelj: Siniša Novković UPUH Zagreb i Zadar snova Theater De Spiegel, Antwerpen, Belgija Plzeň, Republika Češka Tri sestre i Kabóca Bábszínház, Veszprem, Studio lutkarstva Sarajevo, Bosna i 2. Marek Zákostelecký za scenografiju i redateljica i koreografkinja: Jasna Mađarska Hercegovina vizualne efekte u predstavi James Blond Frankić Brkljačić Ha Dede Dubravka Zrnčić-Kulenović i Jasminka 3. Andrej Kalinka za glazbu u predstavi koncept i režija: Karel Van Ransbeeck Požek-Božuta Palčica Kazalište Hotel Bulić, Zagreb i Mini Mali princ 4. Martina Fintorová za kreaciju lutaka Théâtre de l’Entrouvert, Apt, Francuska teatar, Ljubljana redateljica: Dubravka Zrnčić- u predstavi Palčica Putovanja (Traversées) Ivica Buljan (prema djelima Kulenović 5. David Petrović za ulogu Petra Pana koncepcija i režija: Élise Vigneron Bernard-Marie Koltèsa i Jeromea u predstavi Petar Pan zgubidan Davida Salingera)

126 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011. Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

6. Petr Borovský za ulogu Redatelja u les ballets c de la b, Gent, Belgija izvedene su sve prijavljene predstave Gradsko kazalište mladih, Split predstavi James Blond Gardenia Ivica Ivanac 7. Lucia Korená za ulogu Palčice u Temeljeno na konceptu Vanesse Van Zagrebačko kazalište mladih Mačak s onoga svijeta predstavi Palčica Durme Ivor Martinić (prema bajci Hansa redatelj: Ladislav Vindakijević 8. Martina Maurič Lazar, Polonca redatelji: Alain Platel i Frank Van Christiana Andersena) Dječje kazalište Dubrava, Zagreb Kores, Gašper Malnar i Miha Arh za Laecke Ružno pače Renata Carola Gatica (prema kolektivnu animaciju i izvedbu scenske redatelj: Robert Waltl dramskom tekstu Lane Šarić) glazbe u predstavi Četiri bremenska Prolog svirača Merkuri teatar, Bjelovar 9. Magdalena Miteva za inscenaciju 4. Festival regionalnih kazališta Jasmina Šogolj i Matjaž Koman predstave Ribar i zlatna ribica Prolog, Sisak, 11. – 29. studenoga Djevojčica i profesor – Učimo o Nagrada Tibor Sekelj za predstavu s 2011. Hrvatskoj najhumanijom porukom redatelji: Jasmina Šogolj i Matjaž Hrvatsko narodno kazalište Zadar Koman Zagrebačko kazalište lutaka za Robert David MacDonald predstavu Priča o konju Velike diktatorice Kazalište KNAP, Zagreb Glavna nagrada Milan Čečuk za redateljica: Jasna Ančić Boris Kovačević najbolju predstavu u cjelini Cabaret tri praščića Staro kazalište Karola Spišáka u Nitri, Scena Gorica, Velika Gorica redatelj: Boris Kovačević Mala djeca, veliki ljudi Slovačka za predstavu Palčica Nikolaj Koljada redateljica: Renata Carola Gatica Murlin Murlo Dječja i lutkarska scena HNK-a u Dječji žiri (Katarina Bulović, Marta redatelj: Boris Svrtan Varaždinu Kazališna družina Pinklec, Čakovec Defar, Tamara Beck, Mihovil Beck i Dubravko Torjanac (u koprodukciji s Dječjim kazalištem Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci Luka Karađole) najboljom predstavom Stolek, stolek Dubrava, Zagreb) Davor Špišić za djecu proglasio je Četiri bremenska redatelj: Dubravko Torjanac Matilda Vrtlar svirača Lutkarskog kazališta Ljubljana, (prema motivima iz romana redatelj: Dražen Ferenčina Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Slovenija. Osijeku Roalda Dahla) Hrvatsko narodno kazalište Šibenik Felix Salten redatelj: Oliver Frljić Mike Bartlett FSK Bambi stručni žiri: Kim Cuculić, Jelena Kovačić 9. Festival svjetskog kazališta, redatelji: Miroslav Čabraja i Mladen i Narcisa Bošnjak Zagreb, 9. – 27. rujna 2011. Vujčić NAGRADE: za najbolju predstavu u umjetnički ravnatelji: Ivica Buljan, Scena Gorica, Velika Gorica cjelini Dubravka Vrgoč Carlo Collodi ravnopravno predstavama Mala djeca, Pinokio veliki ljudi Dječjeg kazališta Dubrava redatelj: Mario Kovač Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, iz Zagreba i predstavi Ružno pače Njemačka Gradsko kazalište lutaka Rijeka Zagrebačkog kazališta mladih William Shakespeare Vedrana Balen Spinčić (prema braći za najbolju režiju Othello Grimm) Oliver Frljić za režije predstava Družba redatelj: Thomas Ostermeier Kontrakcije Izgubljena priča: Ivica i Marica Pere Kvržice i Matilda Kazališne redateljica: Nenni Delmestre redatelj: Serđo Dlačić družine Pinklec iz Čakovca i Dječjeg Troubleyn i Jan Fabre VZW, kazališta Dubrava iz Zagreba Antwerpen, Belgija Istarsko narodno kazalište – Gradsko Kazalište Svarog, Zagreb kazalište Pula za najbolju kostimografiju Jeroen Olyslaegers i Jan Fabre Ljerka Šimara Ana Savić Gecan za kostimografiju Prometej, Krajolik II (Prometheus Neboje (plesna predstava) Harfistica koreografkinja: Andrea Gotovina predstave Ružno pače Landscape II) redatelj: Dubravko Sidor Tina Gverović i Ben Cain za redatelj: Jan Fabre Kazališna družina Pinklec, Čakovec Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb u scenografiju predstave Ružno pače Toneelgroep, Amsterdam, Nizozemska Ptičica (predstava za djecu) koprodukciji s de facto, Zagreb za najbolju scensku glazbu John Cassavetes koncept, dramatizacija i režija: Ksenija Zec i Saša Božić Mitja Vrhovnik Smrekar za glazbu u Romano Bogdan Tijelo predstavi Ružno pače za najbolje oblikovanje svjetla Kazalište Virovitica redatelji: Ksenija Zec i Saša Božić Goran Jurković za oblikovanje svjetla u Draško Zidar Mala scena, Zagreb predstavi Družba Pere Kvržice Kabaret kod veselih muškaraca Tony Lykos, Stefo Nantsou za glumačko ostvarenje – dvije redatelj: Draško Zidar Kamenje ravnopravne nagrade za žensku ulogu: Gradsko kazalište Sisak redatelj: Ivica Šimić Nina Violić za ulogu Mame patke u Mario Fratti Kazalište Virovitica predstavi Ružno pače Prijatelji(ce) Nick Wood Marija Kolb za uloge Majke i gđice redatelj: Boris B. Hrovat Znaš li zviždati, Johanna? Grdobine u predstavi Matilda Premijera (Opening Night) redatelj: Dražen Ferenčina za glumačko ostvarenje – dvije redatelj: Ivo van Hove ASSITEJ ravnopravne nagrade za mušku ulogu: Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb Damir Klemenić za ulogu u predstavi Burgtheater, Beč, Austrija 14. Susret profesionalnih kazališta Mato Lovrak Tijelo Oscar Wilde za djecu i mlade Hrvatskog centra Družba Pere Kvržice Bruno Kontrec za uloge Oca i učenika Dorian Gray ASSITEJ-a, Čakovec, redatelj: Oliver Frljić u predstavi Matilda redatelj: Bastian Kraft 17. – 21. listopada 2011. broj 48-51, 2011. Hrvatsko glumište 127 Festivali od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

Gavelline večeri Euripid / Goran Ferčec prema ideji Céline Bernhard i Anne Lutkovno gledališče Ljubljana, Kiklop Chabert Slovenija 26. Gavelline večeri, Zagreb, 30. redatelj: Ivica Buljan redatelj: Michel Prica Hans Christian Andersen – Andrej rujna – 7. listopada 2011. Rozman Roza Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Umjetnička akademija u Osijeku i izbornik: Tomislav Zajec Kresivo (Vžigalnik) Zajca u Rijeci u koprodukciji s HKD Muzej Slavonije, Osijek redatelj: Jan Zakonjšek Festivalski dramski ansambl 61. Teatrom Rijeka Stanislav Marijanović Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa Ryunosuke Akutagawa Drama Slovenskog narodnog Zagrebačkim kazalištem mladih Život lude gledališča Maribor i Mini Teater, Nikolaj Vasiljevič Gogolj redatelj: David Doiashvilli Ljubljana, Slovenija Revizor Andrej Rozman Roza Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku redatelj: Jernej Lorenci Ivica i Marica (Janko in Metka) Miroslav Krleža redatelj: Robert Waltl Gradsko dramsko kazalište Gavella, Leda Zagreb redatelj: Ivan Leo Lemo Gradsko kazalište lutaka Split Elvis Bošnjak Slavčo Malenov (prema bajci Ebbe Atelje 212, Beograd, Srbija Nosi nas rijeka Langenskiöld Hoffmann) Miroslav Krleža U potrazi za čudovištima redatelj: Krešimir Dolenčić Bajka o raspjevanom stablu Gospoda Glembajevi redatelj: Hrvoje Seršić redatelj: Slavčo Malenov redatelj: Jagoš Marković Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu Dječje kazalište Dubrava, Zagreb (izvan konkurencije) Kazalište Mala scena, Zagreb Miroslav Krleža Renata Carola Gatica (prema Gospoda Glembajevi Maritgen Matter prosudbeno povjerenstvo: Ingeborg dramskom tekstu Lane Šarić) redatelj: Vito Taufer Ovca za cijeli život Appelt, Ivor Martinić i Saša Božić Mala djeca, veliki ljudi redateljica: Snježana Banović Teatar &TD, Zagreb redateljica: Renata Carola Gatica NAGRADE: Oliver Frljić Gradsko kazalište lutaka Split nagrada za najbolju predstavu Zagrebačko kazalište lutaka Omer Rak Mrzim istinu Teatra &TD, autora i Braća Grimm Sablasni šešir redatelja Olivera Frljića Snjeguljica redatelj: Dražen Ferenčina redatelj: Zoran Mužić RLK Lutkarska scena ”Ivana Brlić- Kazalište lutaka Zadar Mažuranić”, Zagreb 16. Revija lutkarskih kazališta, Sunny Sunninsky Braća Grimm Rijeka, 5. – 11. studenoga 2011. Mali dinosaurus Trnoružica redatelj: Sunny Sunninsky Scena Gorica, Velika Gorica redatelj: Zoran Mužić Dječja i lutkarska scena HNK-a u Carlo Collodi Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb Varaždinu i Kazališna družina Pinklec, Mrzim istinu Pinokio Nives Madunić Barišić Čakovec redatelj: Oliver Frljić redatelj: Mario Kovač Naša je mama postala zmaj Đuro Vilović / Jelena Kovačić redatelj: Mario Kovač Scena Gorica, Velika Gorica, Teatar Cie du Coin Qui Tourne, Strasbourg, Dječak Ivek i pas Cvilek &TD, Zagreb i Mini teater, Ljubljana, Francuska redateljica: Anica Tomić Slovenija Oni koje nosim sa sobom (Ce(ux) que j’emporte avec moi)

128 Hrvatsko glumište broj 48-51, 2011.