Uvodnik Aktualnosti i kazališni vremeplov

Poštovani čitatelji, Nedugo nakon broja kojim smo obuhvatili razdoblje do kraja Osim aktualnih zbivanja, Hrvatsko kolovoza, evo i drugog broja za 2010. koji pokriva period do kraja glumište bavit će se intenzivno godine. Dok je prošli broj obilježilo nadoknađivanje propuštenih i temama iz hrvatske kazališne festivala, premijera i niz sjećanja na preminule umjetnike, u ovom povijesti, ne samo zbog uredničkih smo uhvatili ritam s brojnim obljetnicama – a za idući broj čeka nostalgičarskih afiniteta, nego i zato nas još obilježavanje 150. sezone HNK u Zagrebu i jubileja Elize da sve brojnije čitatelje (osobito one Gerner, kojima će se priključiti esej o Beli Krleža u povodu 30 mlađe) podsjeti na velikane naše obljetnice njezinog odlaska. U idućem broju (koji će izaći iz tiska kulturne prošlosti kojima u eri nakon Festivala glumca) također ćemo se pozabaviti režijama estradizacije medija sve više prijeti Krležinih drama Gospoda Glembajevi i Leda na hrvatskim zaborav. Ovaj broj tako donosi esej pozornicama nekad i danas, zabilježit ćemo sve recentne knjige o kasnim glumačkim nastupima iz područja kazališta i dramske književnosti te objaviti drugi dio Tita Strozzija, glumca, dramskog temata o kazališnoj kritici, čijim se prvim dijelom otvara ovaj broj i opernog redatelja (više od 300 Hrvatskog glumišta. uloga i isto toliko režija), dramskog pisca (Ecce homo, Zrinski, Ulaskom u redoviti ritam izlaženja i rješavanjem zaostataka moći Tomislav, Igra u dvoje...), dramatizatora, prozaika, pedagoga, ćemo se više posvetiti aktualnim temama, a planiramo i rubriku ravnatelja Drame u Zagrebu i Splitu, filmskog redatelja (Dvorovi Kazališna kronika kojom ćemo zabilježiti sve važnije novosti u samoći, 1925) i glumca, prevoditelja (Faust i dr.), pokretača u hrvatskom kazalištu o kojima nemamo posebne članke, kao časopisa (Krik, Rampa) i umjetničkih organizacija (Dječje carstvo, i Kazališne meridijane u kojima ćemo zabilježiti sva gostovanja Dramski ansambl Strozzi) koji se na početku karijere okušao i u hrvatskih kazališta u inozemstvu, sudjelovanja na međunarodnim baletu (Filin/Rotbart u prvom hrvatskom Labuđem jezeru 1921!). festivalima te premijerne izvedbe hrvatskih dramatičara u svijetu. Taj fascinantni kazališni erudit vjerojatno je bio najsvestraniji S tim u vezi molimo sva hrvatska kazališta i članove HDDU da hrvatski kazališni umjetnik 20. stoljeća. nas o tome pravodobno informiraju putem elektronske pošte Srdačno Vaš, ([email protected]).

Zlatko Vidačković, glavni urednik

Hamlet (Tito Strozzi); Dvoboj Laerta (Jozo Laurenčić) i Hamleta u zadnjoj slici, HNK u Zagrebu, William Shakespeare, Hamlet, red. Ivo Raić, scen. Ljubo Babić, 1929. (fotografija iz časopisa Kulisa, br. 35, 10. prosinca 1929.) Uvodnik 1 KAZALIŠNI VREMEPLOV 45 Sadržaj 2 Marija Grgičević: Između Erinija i Eumenida (40 godina od smrti Tita Strozzija) 46

TEMA: KAZALIŠNA KRITIKA 3 Marija Barbieri: Malo kazalište velikih dometa (60 godina GK Komedija) 50 Georgij Paro: Od dijaloga do šutnje 4 Irena Paulus: Neka cijeli ovaj svijet... Marija Grgičević: Kroničarske putositnice 6 (600. izvedbi mjuzikla Jalta, Jalta) 52 Sanja Nikčević: Suputnik koji se ne može izbjeći 8 Jordanka Grubač: Uvijek mlada stara dama (140 godina kazališta u Šibeniku) 54

KOLUMNE Tatjana Sandalj: Srce na dlanu (50 godina Gradskog kazališta lutaka Rijeka) 56 Boris Senker: Neponovljivost prvog susreta (Histrionovih 35 ljeta) 11 Igor Mrduljaš: Nenametljiv učitelj (50 godina umjetničkog rada Zvonka Festinija) 58 Ivica Matičević: Dramsko zrcalo aktualne zbilje (Zašto je Josip Kosor naš suvremenik?) 13 Mira Muhoberac: Zlatna nit hrvatskoga glumišta (50 godina umjetničkog rada Špire Guberine) 59 Intervju s Fadilom Hadžićem: Kad se smijah tad i bijah NAGRADA HRVATSKOG GLUMIŠTA 15 (u povodu 60. komedije) 60 A nagradu dobiva... 16 Intervju sa Zvonkom Benićem: Živjeti u kazalištu Velika gospođa vedrog kazališta (Lili Čaki) 17 (u povodu 35 godina umjetničkog rada) 62 Intervju s Lili Čaki: U mojim su venama glazba i ritam 18 Intervju s Jadrankom Elezović: Smijeh mi je nagrada (u povodu 35 godina umjetničkog rada) 63 Intervju s Joškom Juvančićem: Kazalište je tajna 21 Jamstvo tradicije živog teatra (Joško Juvančić) 25 SJEĆANJA 64 Intervju s Krešimirom Dolenčićem: Ugasimo televizor 26 Zvonimir Mrkonjić: Majstor Mediterana (Vanča Kljaković) 65 Nagrađeni i nominirani 28 Zvonimir Mrkonjić: Prijelomni redatelj (Petar Veček) 66 Tomislav Kurelec: Inventivnost i svestranost (Fadil Hadžić) 68

NAGRADE Maja Hribar-Ožegović: Hrabrost i majstorstvo (Ljiljana Gener) 70 Nagrade HNK Ivana pl. Zajca Rijeka 37 Zoran Angeleski: Skroman i radišan glumac (Vladimir Oblčeščuk) 71 Nagrada Tito Strozzi HNK u Zagrebu 38 Vlatko Perković: Kroničar splitskog kazališta (Šimun Jurišić) 72 Mira Muhoberac: Anđeo hrvatskog glumišta (Marina Nemet) 73 FESTIVALI 39 DJELATNOST HDDU Matko Botić: Između drame i plesa (8. Festival svjetskog kazališta) 40 Izvješće Upravnog odbora Skupštini HDDU 74 Tomislav Kurelec: Reinterpretacija klasika Ogranak samostalnih umjetnika HDDU 78 (25. Gavelline večeri) 41 Obavijesti o izmjenama poreznih propisa 79 Igor Tretinjak: Od toplog humora do satire (43. PIF) 42 Božićni domjenak HDDU 80 Tatjana Sandalj: Lutkarstvo na udaru recesije PREMIJERE 81 (15. Revija lutkarskih kazališta) 43 Premijere hrvatskih profesionalnih kazališta i kazališnih grupa 82 Publici na dar (Noć kazališta) 44 Dramski programi i nagrade hrvatskih kazališnih festivala 93 TEMA: KAZALIŠna kritika

iz časopisa Kulisa, br. 9, 1935. KOLUMNE

Glumačka družina Histrion, 1975. Franjo Sotošek (Ilarija Šalić); HNK u Zagrebu, Josip Kosor, Požar strasti, red. Branko Gavella, 1934. tema | Kazališna kritika Od dijaloga do šutnje Nezaslužena pozitivna kritika štetnija je za kazališne stvaraoce od nezaslužene negativne kritike. Prva otupljuje kreativnost za račun neke lažne sigurnosti, druga potiče kreativnu energiju

r. Branko Gavella govorio je i pisao o pet jedni ocjenjuju, drugi procjenjuju; konstitutivnih elemenata kazališnog čina. Na jedni dociraju, drugi analiziraju; prvo mjesto stavio je dramski tekst, na drugo jedni polaze od sebe, drugi od predstave. Dglumce, na treće redatelja, na četvrto scenografiju i na Prvi se ponašaju kao posjednici svekolike (ne peto publiku. samo kazališne) istine, drugi nastoje iznaći i Gavella je sebe smatrao zastupnikom književnosti u izraziti tu pretpostavljenu istinu i to po kriteriju kazalištu i stoga je logično što je primat dao tekstu. životne vjerodostojnosti i kazališne uvjerljivosti. Glumac, koji po Gavelli nije interpretator nego suautor Jednom sam negdje rekao ili napisao kako će teksta, dobio je mjesto najbliže piscu. Redatelj ima se danas-sutra iz kritika Marije Grgičević moći piše: središnju ulogu objedinitelja svih elemenata koji zaključiti kako su izgledale predstave o kojima Georgij Paro tvore kazalište. Pod scenografijom podrazumijevao je pisala. Osnovni je dojam koji ostavlja čitanje je likovno oblikovanje scenskog prostora, u što ulaze takvih kritika njihova vjerodostojnost. Pod tim i kostimografija i scenska rasvjeta kao ravnopravne pojmom podrazumijevam podudarnost između likovne komponente kazališne predstave. Publika predstavlja kazališne predstave i onoga što je o njoj napisano. Nažalost, bitni čimbenik kazališnog čina i svojim reagiranjem daje krajnji do danas nema knjige njezinih kritika. Kritičar koji može smisao predstavi. Publika odlučuje o uspjehu ili neuspjehu dati uvid u kazalište o kojem je pisao vrijedan je i dragocjen. predstave: ponaša se kao svojevrsni kolektivni kritičar. Tu sam odliku nedavno otkrio i u kritikama Stijepe Mijovića Najeduciraniji je član publike u nekom idealnom smislu – Kočana, skupljenima u knjizi S Talijom nakon predstave iz kritičar. Prema tome, kritika je također konstitutivni čimbenik 2010. u izdanju DHK (a prethodno objavljivanima u Školskim kazališnog čina. Kazališna predstava nije potpuna bez kritičarske novinama koje imaju internu distribuciju, čime su ostale recepcije. Gavella to nije rekao. To je moja izvedenica. nedostupne i nepoznate ne samo široj javnosti nego i samim Neka mi za ovu priliku bude dopušteno da kazališne kritičare stvaraocima predstava o kojima je pisao). Kad sam ih pročitao podijelim u dvije skupine: sabrane (i izabrane) vratilo mi se sjećanje na mnoge predstave

4 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. tema | Kazališna kritika

iz proteklih desetljeća kao svojevrsna živa povijest novijeg U kazališnoj kritici dva i dva su rijetko četiri. hrvatskog kazališta. Kritike se, dakako, ne pišu za povijest nego za trenutak Puki zbroj pozitivnih recenzija može eventualno sadašnjosti, tako da moja prethodna konstatacija može djelovati svjedočiti o uspjehu, ali ne uvijek i o vrijednosti kao paradoks. Međutim, nije tako. Vratimo se za tren na podjelu toga uspjeha. Stvaralački promašaj zna biti vredniji na dvije vrste kritičara: oni prvi zapravo i ne pišu o predstavama nego o sebi. Oni se nameću i nadmeću, oni ideologiziraju, oni od pomodarskog uspjeha klišeiziraju, oni polaze od svog svjetonazora, oni primjenjuju svoj kritičarski kalup, oni se u krajnjoj liniji ponašaju kao sveznalci koji Živimo u vremenu urušenog vrijednosnog sustava kako u životu, bi predstavu o kojoj pišu znali napraviti puno bolje. Ukoričene tako i u umjetnosti. Kritika je uvijek subjektivna. Objektivne kritike nema. Idealne kritike ne može biti. Najbolja je ona kritika koja uspostavlja dijalog s predstavom, a najgora ona koja ne Kritika je uvijek subjektivna. Objektivne kritike dopušta predstavi da se izrazi. nema. Idealne kritike ne može biti. Najbolja je ona Nezaslužena pozitivna kritika štetnija je za kazališne stvaraoce kritika koja uspostavlja dijalog s predstavom, a od nezaslužene negativne kritike. Prva otupljuje kreativnost za račun neke lažne sigurnosti, druga potiče kreativnu energiju. najgora ona koja ne dopušta predstavi Samozadovoljni umjetnici obično brzo posrnu, oni pak koji da se izrazi prolaze kroz sito i rešeto traju duže jer se neprekidno preispituju i na taj način sazrijevaju. kritike takvih kritičara mogu eventualno ući u povijest kritike dok Ne mogu reći da obožavam kritiku, ali sam za nju, ma kakva bila, objavljeni izbor kritika tzv. drugih kritičara predstavlja svojevrsnu i pod stare dane spreman. Uostalom, kritika nije nekrolog, kako građu za povijest kazališta. mi je to u šali nedavno rekao Fadil Hadžić. O glumcima je najteže pisati. Njihova individualnost odupire se I na kraju još nešto bitno o kritičarima i kritici: i najneinteligentnija, svakoj zakonomjernosti tako da ih kritičari najčešće prosuđuju najnepismenija kritika bolja je od kritičarske šutnje za koju su u prema vlastitom, često i privatnom, sviđanju ili nesviđanju. posljednje vrijeme prvenstveno odgovorne devastirane kulturne Može se reći da se vrlo često glumačka osobnost vrednuje više od rubrike naših najtiražnijih dnevnih novina. ostvarene uloge. U kazališnoj kritici dva i dva su rijetko četiri. Puki zbroj pozitivnih Samozadovoljni umjetnici obično brzo posrnu, oni recenzija može eventualno svjedočiti o uspjehu, ali ne uvijek i o pak koji prolaze kroz sito i rešeto traju duže jer se vrijednosti toga uspjeha. Stvaralački promašaj zna biti vredniji od pomodarskog uspjeha. neprekidno preispituju i na taj način sazrijevaju. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 5 tema | Kazališna kritika Kroničarske putositnice Čini mi se da je malotko preciznije od Anne Ubersfeld sa Sorbonne sažeo glavnu zadaću kazališne kritike: „Učiniti da što više dobrih predstava vidi što više ljudi.“

ije ovo prvi put da mi se nudi tema kazališne kazalištu (danas Gavella). Dvojim da se poslije toga kritike. Uvijek bih je izbjegla. Počela bih naslova (koji su mogli napisati urednici, iako je bio u otprilike ovako: Svaka prava kritika u prvom je duhu teksta) predstava dugo održala na repertoaru. Nredu samokritika… I tu je odmah zapelo. Kakva glupost! Do BITEF-a nije bilo lako doći. Sa svojim izrazitim Nismo li usred trenda samohvala bez granica? Može smislom za štednju glavna urednica smatrala je samohvala biti unaprijed sumnjiva, ali je in… Nažalost, prevelikom drskošću njihov zahtjev da novinske nisam Jan Kott koji je na jednom međunarodnom redakcije plaćaju skupe komplete ulaznica. Uspjela skupu o kazališnoj kritici umjesto svoje teorije pročitao sam je uvjeriti da nam s identičnim, čak još bogatijim kazališnu kritiku koja je neizravno govorila i o zadanoj programom predstava u nama dostupnim uvjetima temi. Izabrao je Tadeusza Kantora. Na sličnu mjestu ja piše: alla miseria Kazališni biennale u Veneciji može biti bih Beckettove Divne dane odnosno Winnie koja tonući Marija Grgičević mnogo jeftiniji. Ulaznice i publikacije ne naplaćuju. u pijesak govori, govori, govori… Meni glasovima sjajnih Tamo sam naletjela na tematski susret talijanskih glumica: Madeleine Renaud, Ervine Dragman, Nade kazališnih kritičara o kritici. Predvodio ga je i meni Subotić, Žuže Egrenyi. Ili da pokušam polemizirati? iz milanskog Corriere della Sera poznati Roberto Iz najmanje naklade zbog uveseljavanja tim blagom De Monticelli. Upamtila sam ga jer mi se činilo da sve zasićenije publike uskakati u strogo kontrolirani iz bogata iskustva govori ono o čemu tek nejasno ples javnih igrokaza? slutim da me čeka. Nema samotničkijega posla u novinama od kazališne kritike. Kako si nevažan za Nismo li usred trenda samohvala bez nakladu, kao i za politički položaj lista, padaš na posljednji kolosijek. (Prije je bio urednik, a moja granica? Može samohvala biti unaprijed malenkost slobodna reporterka). S kazalištima je još sumnjiva, ali je in… gore. Ako hoćeš biti vjerodostojan, ne krivotvoriti događaje i sebe, ne možeš u svakom trenutku biti sa svima u dobrim odnosima. Nije izostavio ni Preostaje mi samo nastaviti kroničarske putositnice. temu tadašnjih talijanskih odnosa između kritičara Svaki kazališni festival koji drži do sebe barem i teatrologa. Talijani su jedni drugima zavidjeli. jednom organizira skup o kritici. Internacionalni Teatrolozi kritičarima na tome što operiraju uživo, festival studentskih kazališta u Zagrebu (IFSK) umro je premlad da bi to stigao. No, debatiralo se žestoko. Pred auditorijem stajala je neusporediva Barbara iz Nema samotničkijega posla u novinama Erlangena. U tren oka prevodila je jednako dobro od kazališne kritike njemački, francuski, engleski i bila pritom često jasnija i bolja od izvornih govornika. Našijenci, više nego ravnopravni na toj šezdesetih godina prošloga posve su blizu izvorima, čine nerazdvojan dio stoljeća jedinoj svjetskoj pozornici kazališta sa kazališta, produžetak predstave i sl. A kritičari Zapada i Istoka, u razgovorima o predstavama malo teatrolozima na akademskom miru, odstojanju, su sudjelovali. Valjalo je biti okretno višejezičan. A to boljim uvjetima za rad, mogućem ugledu i slično. je mogao samo Darko Suvin. Neumorno je uzdizao Doma nisam primjećivala ništa slično. Najava do zvijezda Brechta. Stranci su ga prihvaćali, domaći mogućeg animoziteta u nas je na specifično naš manje. Nikada nije ovdje bilo preporučljivo stršiti, način tek nedavno izvirila oko pitanja kako u slučaju čak ni na izrazito lijevoj strani. Kasnije je stekao predložene uspostave nagrade Društva kazališnih znanstvenu karijeru u inozemstvu. Mogli smo ga kritičara i teatrologa Nagradu u duhu pravednosti pratiti kroz najuglednije kazališne časopise. Iz mladih podijeliti između dvije glavne kategorije članstva. kritičarskih dana ostavio je za sjećanje i jedan od Ono o našem dijelu predstave osjetih i na vlastitoj najubojitijih naslova onoga vremena – Velika misa u koži. Kada su novine zahtijevale da jednako kao Malom teatru. Ideologijski obojena kritika govorila je kolega koji piše o nogometnoj utakmici, o kazališnoj o predstavi drame Grahama Greenea Zatvorene sobe predstavi kritičar piše iste noći, pa poslije otipkanoga u režiji Branka Gavelle u Zagrebačkom dramskom teksta bude kombijem – zajedno s drugim noćnim

6 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. tema | Kazališna kritika

Kulisa, časopis za kazalište, kino, variete, Kulisa, časopis za kazalište, kino, variete, društvo i šport, br. 2, 10. siječnja 1929. društvo i šport, br. 5, 10. srpnja 1931. radnicima iz tiskare i redakcija nakon kružne vožnje do ispod znatnijim je nakladama kazališne kritike sve manje. Ne samo kod Sljemena naniže dovezen napokon kući i zaspi – zazvoni nas. Srećom, nova kritičarska imena javljaju se na internetskim mu telefon. Poznati ili nepoznati glas s više ili manje blagim portalima. zadahom tek završene premijerne veselice u kazalištu srdi se i Čini mi se da je malotko preciznije od Anne Ubersfeld sa Sorbonne srdi na već pročitanu kritiku sinoćnje predstave. Ponovno zaspiš sažeo glavnu zadaću kazališne kritike. Na jednom skupu u Novom s nekom vrstom olakšanja. Tješiš se da nisu šefovi koji nameću Sadu ugledna znanstvenica rekla je otprilike da je to: „Učiniti da tu besmislenu žurbu samo zlobnici i sadisti, zadojeni klasnom što više dobrih predstava vidi što više ljudi.“ Nije stigla reći ni mržnjom, nego možda bolje od tebe znaju da i tekstovi o kazalištu što je dobra kazališna predstava niti kako kritičar može utjecati nekoga zanimaju. Dok su vrući. na nastajanje dobrih kazališnih predstava. Ako je propagandista moguće naći koliko te volja, gdje su kritičari-vizionari? Usred Reklamno intonirane najave dobivaju u novinama sve globalnije estradizacije i globalne provincijalizacije kazališta, čekamo li ih kao Godota? neusporedivo više prostora od osvrta na viđene predstave

Danas bi slična praksa bila još besmislenija. Reklamno intonirane najave dobivaju u novinama neusporedivo više prostora od osvrta na viđene predstave. Po tim se najavama unaprijed može znati kako će koja predstava u kojim novinama proći. No, moram se suzdržati od uopćavanja da ne demantiram samu sebe. Kad god bi se u razgovoru krenulo u kritiku kritike, neumorno bih ponavljala: kakva bila da bila, brza ili troma, kompetentna ili nekompetentna, čitka ili zakukuljena, kritika može biti jedino – solistička disciplina. Griješio ili ne, svatko sam odgovara za ono što je napisao. Nažalost, valjalo bi dodati: osim ako nakon autocenzure („Samo dragi Bog može biti sit i slobodan“ – napisa Ivan Raos) uspije izbjeći i neumornu sjenu cenzure. Uostalom, u broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 7 tema | Kazališna kritika Suputnik koji se ne može izbjeći Kritičara neće voljeti oni o kojima piše negativno ali ni cijeniti oni o kojima piše pozitivno ako misle da su zapravo napravili lošu predstavu ili ako je kritičar pohvalio neku predstavu koju oni smatraju lošom

ada sam prvi puta sjela u kazališni stolac, njega) i onog koji više nije među nama. Živući kritičari zamračilo se gledalište, otvorio zastor (da, ja s kojima u tom času ne razgovaraju često su (citiram sam gospođa u godinama, kad sam bila mala primjere iz prakse) „estetski ili politički jednostrani Ku kazalištu su se doista otvarali kazališni zastori!) i – i isključivi, glupi ili neobrazovani, zlonamjerni ili zauvijek me i potpuno obuhvatila magija kazališta. U neprikladni, ljubomorni ili neostvareni umjetnici“, tom sam trenutku znala što želim raditi – želim da mi je a oni preminuli su „pametni, sposobni, analitični, posao sjediti u kazalištu i gledati predstave. U to vrijeme inspirativni, od njih se može naučiti“. sam išla u osnovnu školu u Kloštru Podravskom i nisam Da ne govorimo o Šenoi koji se ističe kao uzorni kritičar ni znala da postoji takvo zanimanje, ali se kasnije ipak i čije se kritike veličaju (a bile su napadi najosobnije i sve, malo po malo, složilo… Doista sam ostvarila svoj piše: najgore vrste na Demetra i sve ostale s kojima se san, ušla sam u novine i radila godinama kao novinar i Sanja Nikčević u tom trenutku nije slagao), eto nam bliži primjer. kazališni kritičar Večernjeg lista… Anatolij Kudrjavcev dobio je 2008. posmrtno nagradu Najveća mana tog poziva bio mi je jedan vrlo ljudski za „doprinos kazalištu i kazališnoj umjetnosti“ koju problem. Naime, kao i svi bienalno dodjeljuje splitsko drugi ljudi, imam potrebu kazalište. Čovjek je cijeli život da me ljudi vole, a to nikako pisao o kazalištu i to ne bi bilo ne ide s profesijom kritičara. ništa neobično da se ne radi Kazališnog kritičara nitko o kazališnom kritičaru koji je ne voli. Odnosno, ne vole bio izrazito kritičan i ubojit ga umjetnici. A kako je on (poznat po tome da je napisao po prirodi posla okružen minimalni broj pozitivnih umjetnicima, stoji tvrdnja da i pohvalnih kritika) i da je ga nitko ne voli. upravo HNK Split ratovao Kritičara ne vole ako je vrlo protiv njega za života mu strog i kritičan prema svemu. braneći ulaz u kazalište (o To je logično, jer umjetniku tome više idući put)! nije lako pročitati u javnom Dobro, ima tu nešto krivice mediju nešto loše o poslu u u samim kritičarima – koji koji je uložio tri mjeseca svog nekad jesu ono (ili nešto života, ma kakav rezultat bio. Dimitrija Demeter August Šenoa od onog) što im se zamjera. Međutim, kritičara ne vole Ima nešto i u medijima – ni ako je jako blag i u svemu koji nekad jesu estetski i nalazi dobro. Onda umjetnici politički jasno orijentirani misle da je slab kritičar. Na i iz te opcije su i kritičarske moje veliko čuđenje vrlo sam prosudbe (namjerno ili ne). brzo u tom poslu otkrila da Ima nešto i u ograničenjima neki žele da se pohvali njegova samog žanra – kazališne predstava ali ne i susjedova! kritike – koja ne može biti Kasnije sam pak otkrila da sve ono što se od nje želi… umjetnici uglavnom znaju (na karticu ili dvije teksta ne kakve su predstave napravili, možeš reći sve o predstavi, o čak i kad žele pohvalu i bore se svim sudionicima, o značenju za nju – zapravo preziru ljude i smislu o publici o kontekstu koji pohvaljuju loše predstave, epohe, žanra ili vremena…) pa makar i njihove vlastite… ali to je tema za drugi tekst… a sve to skupa ne objašnjava Neki umjetnici najviše vole snažnu reakciju na kritičare. onog kritičara s kojim u tom Unatoč svim manama kritika trenutku razgovaraju (i do Stjepan Miletić Antun Gustav Matoš trenutka dok se ne okrenu od je nužan suputnik kazališta i 8 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. tema | Kazališna kritika

važna za njegov život. Kazališna umjetnost živi od odraza i ako je onaj u oku publike prolazan, onaj kazališnog kritičara ostaje zauvijek. Osim trajnosti (dokumentarnosti, svjedočenja, čuvanja za povijest) većina kritičara piše suvisle kritike jer je većina ipak i pametna i obrazovana i dobronamjerna i trajno zaljubljena u kazalište. Umjetnici čitav život pamte svoju prvu pohvalnu kritiku (Hrvoje Zalar primjerice, pomno čuva pozitivnu kritiku svog diplomskog rada1) ili čak i prvi razgovor u novinama (ja sam vrlo simpatična Ivanu Vidiću iz jednostavnog razloga jer sam prva osoba koja je s njim napravila razgovor za Večernji list kad je bio mlad i nepoznat!). Nisu to samo emotivni razlozi. U angloameričkom svijetu pozitivna kritika u New York Timesu lansira u orbitu novog pisca. Drama Zločini srca Beth Henley koju je Frank Rich išao gledati izvan New Yorka i napisao pohvalnu kritiku postala je hit koji je ubrzo dobio veliku produkciju na Braodwayju i nagradu Pulitzer za dramu! Beth Henley je, naravno, postala bogata i slavna. Osamdesetih je negativna kritika u New York Timesu zatvorila brodvejski mjuzikl Na dokovima nakon premijere iako su u njega Kritike čitaju ne samo ljudi iz kazališta nego i oni bili uloženi milijuni dolara. Kad sam pitala producenticu zašto, koji odlučuju o dodjeli novca. I tako se kritika, rekla je „da ne povećavamo gubitke“! U angloameričkom svijetu uz odaziv publike, nagrade i pozive na festivale, kazalište živi od publike. U množini kazališta u New Yorku (ili Londonu) i zbog visokih cijena ulaznica gledatelj treba savjetnika ustoličila kao jedan od krakova potvrde uspjeha i pomoć te odatle velika moć njihove kazališne kritike. kazališta novca. Svejedno su kritike važne, njih čitaju ne samo ljudi iz Anatolij Kudrjavcev dobio je 2008. posmrtno kazališta (koji imaju potrebu za odjekom svojeg rada) nego i nagradu HNK Split za „doprinos kazalištu i financijeri, odnosno svi oni koji odlučuju o dodjeli novca. I tako se kritika, uz odaziv publike, nagrade i pozive na festivale, kazališnoj umjetnosti“, iako je bio izrazito kritičan i ustoličila kao jedan od krakova potvrde uspjeha europskog, pa ubojit te je upravo to kazalište ratovalo protiv njega tako i hrvatskog, kazališta. Sada, kada se smanjuje prostor kritike jer je došlo vrijeme da vlasnici tiskovina smatraju da je dosadno braneći mu jedno vrijeme i ulaz u kazalište čitati o predstavi ali da svakog živog čovjeka na ovome svijetu zanima što radi Vlatka Pokos, čak se i umjetnici pridružuju Ponekad kritika i kod nas ima utjecaj na publiku. Gospođa vapajima za povratak kazališne kritike. One iste koje pišu ljudi Zdenka iz propagande Komedije znala mi je reći osamdesetih koje ne vole… da pozitivna kritika u Večernjem listu ima jak utjecaj na prodaju E sad, ako je kritika važna, a kritičare nitko ne voli, što onda predstave. Ipak, kod nas je uvijek bilo drugačije, jer je ulaznica za kazalište radi? Kako se brani, kako ih osvaja… kazalište jeftina, a kazalište ne živi od publike nego od državnog Pozitivne akcije ili kako pridobiti kritičara Intenzivno se baveći američkom kazališnom kritikom iznenadilo me da se nikad, ali baš nikad, nije čulo da se kritičara pokušalo potkupiti. Toliko je novaca uloženo u mjuzikle i predstave na Broadwayju, tisuće ljudi zavisi od jedne kritike ali – ništa od potkupljivanja! Budući da se u Americi svaki grijeh kad-tad stavi u dramu ili film, uspjela sam pronaći i jedan slučaj potkupljivanja za koji se zna i koji je nadahnut istinitim kritičarskim likom. U Sve o Evi (All About Eve), drami i filmu iz pedesetih, mlada glumica pokušava uspjeti na sve načine tako da dođe na mjesto starije i već afirmirane. Postane joj asistenticom, sluškinjom, zavede joj muža redatelja i na kraju je pod svoje uzme kritičar s kojim spava i koji joj piše pozitivne kritike. I to je otprilike to. Budući da je u Americi sve temeljeno na istinitoj priči, i lik kritičara napravljen je prema živom uzoru: George Jean Natanu. Ali to je jedino gdje se govori o kritičarskom potkupljivanju. Na cijelom svijetu kazališta daju medijima i kritičarima besplatne broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 9 tema | Kazališna kritika

udobrovoljava, u tu kategoriju idu oni razgovori s umjetnicima kada je samo prisutni kritičar jedini pametan a svi ostali… Uključivanje ili dođite i upoznajte nas Kritičare se ponekad zavodi ili točnije rečeno – uključuje. Sve ovo o čemu sam dosad govorila omogućuje kritičaru da ostane na distanci, ali ako nekog upoznaš privatno ne možeš više biti tako okrutan prema njemu. Kritičare se tako vodi na put s ansamblom na festivale da postanu dio tima, pa je čak i spomenuti Anatolij Kudrajcev išao u Ameriku na turneju s predstavom Jakova Sedlara (Shakespeareov Machbet HNK iz Zagreba) o kojoj se pohvalno izrazio, što je bilo (i pohvalna kritika i odlazak na turneju)jako neobično za njega i njegov odnos prema kazalištu. Međutim, i turneje su poput besplatnih karata, od kritičara se očekuje da nešto piše o tom putu što on obično i čini, a moguće je i tada zadržati svoju distancu. karte za predstavu, ja sam kao kritičar iz Hrvatske dobivala besplatne karte za njujorške predstave (ne baš za one najveće Distanca nije samo preduvjet kritičarskog posla, mjuzikle, ali za sve ostalo da). Međutim, to nije potkupljivanje jer to ne obvezuje kritičara da misli pozitivno o predstavi. To je ona distanca od predstave je nužnost užitka gledanja linija umjetnika koja smatra da su mediji i kritičari nužni, da ih predstave, preduvjet magije kazališta treba imati u kazalištu, da s njima treba biti dobar i da se na njih može utjecati tako da ih se što više i što bolje obavijestiti. Zato će kritičaru uz karte dati i fotografije i informacije o predstavi. Čak i Ono što je najefektnije za uključivanje kritičara u kazalište je kad ravnatelj kazališta ne može podnijeti nekog kritičara (kao što je sudjelovanje u samoj predstavi! Zato ih se pokušava uključiti na primjer Krešo Dolenčić kao tadašnji ravnatelj kazališta Gavella kao dio umjetničkog tima. Petar Brečić je bio dramaturg Ivici neko vrijeme bio ljut na Natašu Govedić), ljudi iz propagande Kunčeviću, Mani Gotovac je također radila i kao dramaturg na kazališta zaduženi su da prema svima iz medija, pa i kritičarima, predstavama dok je još bila aktivni kritičar. Jasen Boko je bio budu ljubazni. U tu kategoriju idu i oni koji pokušavaju kritičare dramaturg na plaći virovitičkog kazališta, Hrvoje Ivanković zavesti posebnim ekskluzivnim informacijama. U tome je virtuoz je radio kao dramaturg na otvaranju DLJI. Kazališta će rado bio Vladimir Stojsavljević kad je radio kao promotor kazališta. postaviti drame kritičara (Jasen Boko Kazališni sat; Gordana On je uspio da se svaki kritičar osjeća posebnim jer mu je on dao Ostović Slijepe ulice). I meni samoj postavili su jednu lutkarsku baš onu jedinstvenu i prvu informaciju koju samo taj kritičar predstavu (Mala sirena) kad sam bila kritičar Večernjeg lista. može pravilno shvatiti! Kazališta često pokušavaju stvoriti Drame spomenutih kolega su stvarno dobre i ne mislim da su ih poseban medijski mamac (pravi ili lažni) u čemu je umješna bila postavili samo zato što su kritičari. Više mi se čini da je odabir Mani Gotovac koja je kao intendantica uvijek znala upakirati baš njihovih drama dio ove svjesne ili nesvjesne strategije da svoje sezone u atraktivne slogane i koja je uvijek svoje predstave se kritičari uključe. Upravo zato Američka udruga kazališnih prezentirala kao najveće svjetske atrakcije. Bez obzira na pokriće, kritičara (ATCA) vodi velike rasprave je li to sukob interesa kad ona je uvijek imala najbolji mogući omot! je netko istodobno pisac i kritičar. U tu kategoriju besplatnih ulaznica kao poziva da se dođe u Naravno da je moguće biti pisac (ili dramaturg) i kritičar ali kad kazalište i održavanja dobrih odnosa ide i organiziranje prijevoza se kritičar aktivno uključi u rad na predstavi više nije – kritičar. do kazališta i plaćanja smještaja za kritičare. Naročito ako se Jednostavno zato jer za poziciju kritičara treba distanca. Kao radi o kazalištu izvan glavnog grada kojem je stalo da mu dođu novinar Večernjeg lista pratila sam probe Kurlana Mirka Božića mediji iz glavnog grada koji su ipak dominantni u medijskom u režiji Mladena Škiljana u HNK 1985. Bila je velika obljetnica prostoru. Varaždin i Virovitica godinama šalju autobus u kazališta i urednik je želio imati drugačiji pristup praćenju Zagreb zbog zagrebačkih gostiju! Svaka štednja na toj razini je predstave. Sjedila sam na probama, slušala rasprave, redateljeva kontraproduktivna, jedno se vrijeme o osječkom kazalištu uopće objašnjenja i na premijeri sam unezvjereno gledala ljude oko sebe. nije pisalo kao da ne postoji. Kako to publika prima? Znala sam što bi to trebalo značiti, kakav se efekt želio postići, ali što se zapravo događa nisam znala. I tada Sve ovo je identično u cijelome svijetu. Na skupu profesora ili sam shvatila da ne želim ulaziti u produkciju predstave, nego da i jezikoslovaca morat ćete platiti kazališnu kartu i kotizaciju za dalje želim gledati predstavu iz gledališta, s distance. Jer distanca sudjelovanje na skupu. Na skupu kazališnih kritičara sve će vam nije samo preduvjet kritičarskog posla, distanca od predstave je biti plaćeno! Čak i u Americi! I nitko to ne smatra potkupljivanjem, nužnost užitka gledanja predstave, preduvjet magije kazališta. nitko ne očekuje za uzvrat pozitivno pisanje. Svi se samo nadaju da će se o kazalištu pisati… Naravno, ne ide uvijek ovako skladno, nekad se kazališta doista naljute pa krenu u protunapad, pojedinačno ili kolektivno. No, o Kritičare se dakle ne potkupljuje ali ih se obavještava, poziva, tome u idućem broju, u tekstu Pobuna kazališta...

10 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. kolumne | Histrionovih 35 ljeta Neponovljivost prvog susreta Izvedba Domagojade protekla je u ozračju nepatvorena pučkog kazališta, s publikom koja radnju na sceni prati onoliko koliko je ova privlači i onako kako se njoj hoće. Komentira se, priča i o drugim stvarima, psuje negativce, bodri pozitivce, prije svega naslovnog junaka kojega je tumačio Branko Supek. „Tako je, sine! Ne daj se ti!“ – dovikivala mu je na toj predstavi jedna starica

rije nešto više od 35 godina – ako baš treba Mirjana Pičuljan, glumci Miško Polanec, Branko Supek, točan nadnevak, neka od nekolicine mogućih Žarko Potočnjak i Tomislav Štriga, pjevači Ivica Šimić i to bude 20. srpnja 1975., kad je u Valunu na Ivica Zadro te slikari Zlatko Kauzlarić Atač i Vatroslav Potoku Cresu održana prva javna izvedba Domagojade Kuliš. – počeo je život Glumačke družine Histrion. Prethodila Od troglavog autora Priobalnoga triptiha, kako je glasio mu je jedna sezona neformalne, kako se tada govorilo, nadnaslov Domagojade, jedini sam se ja tad nakratko glumačke družine Rinocerus, koju je redatelj Petar pridružio Histrionima. Tahir Mujičić i Nino Škrabe, Veček pokrenuo s glumicom Vesnom Stilinović, svaki zbog svojih obiteljskih obveza, nisu mogli doći plesačicom Željkom Turčinović, glumcima Zlatkom ni na dan. Sustigao sam Histrione u Pirovcu taman Vitezom, Brankom Supekom, Darkom Ćurdom, piše: na pola turneje koja je započela na Cresu, a završila Žarkom Potočnjakom i Marijanom Radmilovićem Boris Senker – naprasno, kako je u Dnevniku glumačke družine te dramaturgom Dubravkom Jelačićem Bužimskim. Histrion zapisao Bužimski (Prolog, 1976, br. 27) – 21. Izvodili su farsu Pričaj mi o Augusti Luka Paljetka (u nekom kolovoza u Sumartinu na Braču. Zbilja neponovljivo iskustvo preuređenom stanu u Zagrebu) i Ruzzanteovu Mušicu (ploveći susreta putujuće (ploveće) glumačke družine s publikom koja duž obale brodom Vedra). Nakon toga razišli su se, a dio glumaca joj se nije nadala, ali ju je srdačno prihvatila podijelio s njima na osnovao Histrion, putujući glumačku družinu bez redatelja, otoku Prviću, 5. kolovoza 1975. Bio je to sjajan primjer uklapanja ali zato sa Zlatkom Vitezom kao autoritativnim umjetničkim kazališne predstave u širu izvedbenu aktivnost, odnosno voditeljem i Dubravkom Jelačićem Bužimskim ponovno kao uklapanja dramskoga teksta i njegova uprizorenja u scenarij i dramaturgom, bolje rečeno glasnogovornikom i kroničarom jer realizaciju nešto složenijega kulturnog, društvenog i umjetničkog Vitez je, kao i prije njega Veček, donosio odluke o tomu što, gdje događaja. i kako igrati. Događaj je u takvim mjestima počinjao prijepodnevnim Slučajno ili ne, u izvornoj postavi skupilo se dvanaest Histriona, pristajanjem Ljubomana uz rivu. (Plovilo se uglavnom noću, kao i apostola, kao i paladina Karla Velikoga, kao i solaca u Iljfa nakon odigrane predstave, ili u ranim jutarnjim satima.) Šarene i Petrova, kao i naslovnih junaka u ruskoj popijevci Dvenadcat zastavice, Podravkin pijevac na jedru, groteskne Biafrine skulpture razbojnikov. Uz Viteza i Bužimskog, na prvu su se turneju brodom umjesto kašeta s ribom na palubi i cijela nesvakidašnja posada te Ljuboman otisnuli: glumice Jadranka Bavčević (udana Elezović) i nesvakidašnje lađe, sve je to bez najave prodiralo u svakodnevicu

Boris Senker, Tahir Mujičić i Nino Škrabe, 1975. Histrionski brod Ljuboman, 1975. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 11 kolumne | Histrionovih 35 ljeta

Zlatko Vitez, Jadranka Bavčević, Žarko Potočnjak, Mirjana Pičuljan i Tomislav Štriga i Žarko Potočnjak; Tahir Mujičić – Boris Senker – Ivica Zadro u scenografiji Domagojade, 1975. Nino Škrabe, Domagojada ili-ti Priobalni triptih, red. Zlatko Vitez (druga farsa), 1975. maloga mista, presijecalo uobičajene tokove života – u onim u goste. Jedna je majka silom pokušavala odvući kući djecu, jer godinama izazivalo i neizbježnu podozrivost popraćenu gdjekad „to nije za njih“, a djeca se nisu dala. Premda je tekst u poređenju i izgovorenim pitanjima: „Tko su ovi?“ i „Tko iza toga stoji?“ – s današnjim filmovima i dramama bio više nego čedan, nekima i postajalo središte prema kojemu se usmjeravala pozornost se činio vulgarnim pa je iz gledališta palo i retoričko pitanje: „Zar domaćina. Tako se već u tim jutarnjim satima uspostavljao je to kultura?“ Na kraju je završni song – najava tada iznimno uobičajeni odnos između izvođača i publike. Gledalo se otvoreno, popularnog nadmetanja u potezanju konopa s riječima: „Povuci, ili iz prikrajka, kroz škure, ali gledalo se, a na palubi i po rivi povuci, ne daj da te tuku! Domagoju, ne daj se, i ti imaš ruku!“ – ponašalo se naoko prirodno, ali se već diskretno glumilo. Odmah sve pridobio, a kako i ne bi kad je glazbu skladao Arsen Dedić. su se, međutim, uspostavljale i izravne veze s domaćinima. Glas Uspjeh je značio ne samo buran pljesak nego i pun šešir. Da, se o glumcima i predstavi širio pa kad je družina polijepila plakate ulaznica nije bilo – skupljao se, kao nekoć, milodar. po oglasnim mjestima, oni su bili puka dekoracija jer su ionako svi već sve znali. Grupa mladića pozivala je s prozora iznad scene Drugi dio događaja račvao se u dva uzajamno nepovezana Cvitu Jadranke Bavčević da dođe njima u goste. kraka. S jedne strane Atač i Kuliš su, uglavnom na užas mještana, raspoređivali Atačeve, Gračanove, Vucine, Labaševe, Lesjakove i Jedna je majka silom pokušavala odvući kući djecu, Petričeve kričave poliesterske nakaze po rivi, kalama i plažama, jer „to nije za njih“, a djeca se nisu dala a glumci su od bačvi, dasaka, platna i konopa gradili pozornicu i postavljali rasvjetu, a mještani kritički promatrali i komentirali Nakon toga slijedi uobičajeni razlaz. Mještani se vraćaju svojim rad očito priučenih meštara njihovih zanata. Bilo kako bilo, poslovima i razonodama, poneki prijatelj ili znanac pomaže granica između pozornice i gledališta počela se ocrtavati i Histrionima pri rastavljanju pozornice i njezinu vraćanju na postajala sve oštrija. Ljudi, kojima je Histrionov goli podij, za prvu palubu Ljubomana gdje barba čeka sa srdelama na gradelu i farsu Domagojade položen na tlo, presjekao neku uobičajenu plavcem. Vraćaju se i Biafrine skulpture. Razgovara se o predstavi, stazu, na početku su ravnodušno prelazili preko dasaka. Kad su kakva je bila ona, kakva pak publika. Bužimski piše dnevnik. one poprimile izgled pozornice, prelasci su postali nesigurniji. Ljuboman će, dok glumci još spavaju, zaploviti prema sljedećoj Prolaznici-namjernici postali bi svjesni svojeg ulaska u poseban postaji, a ova ostaje za Histrionima. Njihov trag ostaje u njoj. prostor, svoje izloženosti pogledima znatiželjnika – a malo prije Tako je, koliko me sjećanje služi, bilo prije nešto više od 35 početka predstave u užem smislu i njihovu zafrkantskom pljesku godina. Histrion ih je preživio i preživljavanje platio nužnom – i požurili bi da što prije izađu iz njega. prilagodbom, akomodavanjem brjemenu kakvo bilo da bilo. Treći dio događaja bila je izvedba Domagojade. Na Prviću je to Promijenio se, promijenio sastav i repertoar – ali ne i vođu – proteklo u ozračju nepatvorena pučkog kazališta, s publikom postao je glumišna ustanova, dobio pozornicu na Opatovini, koja radnju na sceni prati onoliko koliko je ova privlači i onako sad ima i svoj dom u Ilici. Iskustvo prvih susreta Domagojade s kako se njoj hoće. Komentira se, priča i o drugim stvarima, psuje publikom na otocima koje kazalište dotad nije pohodilo nije se negativce, bodri pozitivce, prije svega naslovnog junaka kojega je ponovilo, ali ne zato što to netko nije dopustio ili nije htio, nego tumačio Branko Supek. „Tako je, sine! Ne daj se ti!“ – dovikivala zato što je to iskustvo, kao i svaki prvi susret, bilo osuđeno na to mu je na toj predstavi jedna starica. Grupa mladića pozivala je da ostane neponovljivo. pak s prozora iznad scene Cvitu Jadranke Bavčević da dođe njima 12 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. kolumna | Zašto je Josip Kosor naš suvremenik? Dramsko zrcalo aktualne zbilje U Kosorovu je dramskom obzoru prije osamdeset godina bilo jasno naznačeno da će materijalni aspekt krojiti daljnju sudbinu čovječanstva, a umjetnost će ili posve nestati ili će svoju slobodu i egzistenciju rješavati kompromisima

edeseta godišnjica autorove smrti (1879-1961), kazuje, nanizani, načičkani i prilijepljeni svi mogući koja nam dolazi ususret, prigoda je da se zapitamo gospodarski, politički i moralni grijesi sredine u kojoj se, koliko je danas živo Kosorovo djelo, da li nam i stjecajem dobro posloženih i uređenih prilika, obogatio štoP nam to još uvijek poručuju njegove drame. Dok je na tuđi račun. On je sada kripl, paraliziran u lijevu stranu, u praksi znanstvene zajednice, u stručnim raspravama ovisan o pomoći svojih sluga, ucviljena ljudska olupina i na simpozijskim izvješćima Kosorovo dramsko djelo koja jadikuje nad svojom sudbinom, a inače je temeljna i dalje prisutno, stalno otvoreno novim pogledima i društvena štetočina i zlo koje je u bijedu otjeralo mnoge analizama (povremeno se tiskaju i neobjavljeni tekstovi stanovnike Zagreba. Skidanje i demontiranje iscerenih iz rukopisne ostavštine), dotle je ono posve nestalo i dijaboličnih maski s lica lopova, lihvara, prevaranata i s kazališnih dasaka. Posljednji je put Kosorov tekst pokvarenjaka svih vrsta (a to znači političara, ministara, uprizoren 1989. u DK Gavella, kada su u režiji Koste piše: direktora i bankara) funkcija je društvenih promjena i Spaića uspješno postavljene Maske na paragrafima, Ivica Matičević osvješćivanja stanja duboke društvene nepravde u kojem drama napisana krajem 1920-tih, desetljećima zagubljena izabrani političari vladaju bez odgovornosti, a svi ostali i slučajno pronađena u jednom zagrebačkom antikvarijatu, a trpe, propadaju i nestaju. U Kosorovu kaotičnom, gospodarski obrađuje intrigantnu temu iz neposredne društvene stvarnosti: uništenom i moralno razrovanom Zagrebu život postaje najgora stanje pokvarene i korumpirane jugoslavenske vlasti, napeti odnos kazna. Drama je 1934/1935. igrana u Skoplju, Beogradu, Cetinju i između srpskih i hrvatskih političara, propast bankovnog sustava i Osijeku, ali nikada nije igrana u Zagrebu. Nakon što ju je tadašnji materijalnu bijedu prevarenih i osiromašenih dalmatinskih seljaka. Stojadinovićev ministar unutarnjih poslova Anton Korošec Uglavnom poznat po svojim idealistički dimenzioniranim skinuo s repertoara beogradskog Narodnog pozorišta, drama temama i porukama koje u prvi plan postavljaju mitski sukob nije imala nikakve šanse u gradu o čijem kriminalu i nemoralu Dobra i Zla, odnosno borbu između materijalnog i duhovnog neposredno progovara. principa, što je bitno odredilo njegov opus od slavnog prvijenca Do zagrebačke pozornice, ali niti ijedne druge, nikada nije stigla Požar strasti do drama Pomirenje, Nepobjediva lađa, Žena, ni Rotonda (1925), uz Café du Dôme (1922) jedna od tzv. pariških Smiljka vječna i Pravednost, Kosor nam je danas, kada govorimo kavanskih drama. U njoj ćemo vezu s današnjim događajima i o potencijalnim željama i prilikama za scensko uprizorenje i društvenim stanjima pronaći na posve drugim stranama. Lokalno nova dramska čitanja, zanimljiviji kao autor socijalno i politički je zamijenjeno globalnim, a Kosor je, poput kakvog proroka, angažiranih tekstova. Pored spomenutih i na scenu postavljenih preko dramske igre upozorio na dolazeće probleme svoga Maski, koje bi svakako trebalo vremena koji su ujedno, sada ponoviti i u samostalnoj daleko markiraniji i izraženiji, Hrvatskoj, izbor se zaustavlja multiplicirani povijesnim na „tragediji u šest slika“ mijenama, postali i gorući Nema Boga – ima Boga problemi našeg vremena. (napisana 1933), nepoznatom Pariška je kavana sinegdoha, i dosad neobjavljenom mikroslika kaotične cjeline tekstu iz autorove rukopisne svijeta koji se nakon Prvoga ostavštine koja se čuva u svjetskog rata nalazi u burnim Arhivu Odsjeka za povijest gospodarskim i političkim hrvatske književnosti HAZU. previranjima. Na svjetskoj Beogradski noćni barovi i pozornici, pa tako i na dalmatinski otočki ambijent pozornici Kosorove kavane iz Maski zamijenjeni su sada (theatrum mundi dakle, ili zagrebačkom sredinom, kako se to veli na jednom napose ulicama u središtu mjestu u drami: „Cio život i grada, Ilicom i Petrinjskom. svijet – je špektakl“), počinju Glavni je lik ministar Izdanje Kosorovih tzv. pariških Prvo knjižno izdanje drame se javljati i dominirati unutarnjih poslova i drama iz 2002., sa scenografskom Maske na paragrafima objavljeno pojave i procesi koji se nisu bankdirektor Pilan Čičkić ilustracijom Sergija Glumca za je tek 2010. zaustavili do danas; dapače, kojemu su, samo mu ime to dramu Rotonda i onda se i danas nameću broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 13 kolumna | Zašto je Josip Kosor naš suvremenik?

Dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Josip Kosor, Maske na paragrafima, red. Kosta Spaić, 1989.

kao jedini vrijednosni kriteriji, kao jedina važeća mjerila Josip Kosor uspjeha u zapadnome svijetu koja su se, manje ili više suptilnim mehanizmima političke prisile i ekonomske ovisnosti, proširila (Tr­bo­u­nje kod Dr­ni­ša, 27. I. 1879–Du­brov­nik, 23. I. 1961) i na sjever, istok i jug. Amerika, Rusija, Indija, Hrvatska… više Nakon če­ti­ri ra­zre­da puč­ nema razlike. ke ško­le u Otoku nedaleko od Kosorovo je uvjerenje, i u tome je onaj krajnji smisao njegove Vinkovaca, kamo se njegova drame, da moć novca u postratovskom svijetu i agresivna praksa obitelj doselila 1883., Kosor je zgrtanja kapitala s centrom u Sjedinjenim Državama postupno po­sta­o op­ćin­ski pi­sar, ­prvo u uništava svaki drugi ljudski interes i nivelira nacionalne i Oto­ku, a za­tim u Pri­vlaci,­ Vu­ individualne posebnosti, među kojima su i one duhovne, na ko­va­ru, Tuzli i Mostaru te, od mjeru ekonomske isplativosti i predatorskog profita. U Kosorovu 1902., u privatnoj zagrebačkoj je dramskom obzoru prije osamdeset godina bilo jasno naznačeno odvjetničkoj pisarnici. U da će materijalni aspekt krojiti daljnju sudbinu čovječanstva, a Zagrebu pri­ja­te­lju­je s B. Lovrićem, V. Vi­drićem,­ K. Š. Gjalskim, M. De­žma­nom, M. Kosorove drame izvođene su na pozornicama Cihlarom Ne­ha­je­vim, a do­pi­su­ Münchena, Mannheima, Praga, Beča i Londona. je se i s A. G. Ma­tošem­ u Be­o­ Možda je upravo obljetnička godina pravo vrijeme grad.­ U Beč i München Kosor od­la­zi 1906., gdje in­ten­ziv­no da se neka od apostrofiranih triju drama pra­ti umjet­nič­ka zbi­va­nja, ula­zi u ta­moš­nje knji­žev­ne kru­go­ve i postavi na pozornicu upo­zna­je S. Zwe­i­ga na ­čiji na­go­vor, navodno, po­či­nje pi­sati dra­ me. U Münchenu upoznaje S. Przybyszew­ skog­ i H. Bahra. Za umjetnost će ili posve nestati ili će svoju slobodu i egzistenciju Prvoga svjetskoga rata bo­ra­vi na ­Visu i u Spli­tu te u mno­gim eu­ rješavati kompromisima. Dodamo li tome autorovu naglašenu ropskim­ grado­vima,­ dok se u Rusiji 1916. su­sre­će s M. Gor­kim i misao o tome kako će Zemlja, ne budu li njezini stanovnici K. S. Sta­ni­slav­skim. Na­kon ­rata ­radio je kao pi­sar u Mi­ni­star­stvu čuvali prirodne resurse i zaštitili ih od industrije i prekomjernog prosvje­ te­ u Beogra­ du,­ a od 1923. do pred­ sam Drugi svjetski­ rat eksploatiranja, vratiti čovjeku milo za drago: poplavama, živio je u Lon­do­nu te je nastavio pu­to­va­ti po Euro­ ­pi, Juž­noj i požarima, potresima, olujama, nepodnošljivim vrućinama… Sje­ver­noj Ame­ri­ci. U Du­brov­niku je od 1938, gdje u ljet­ni­ko­vcu dobit ćemo sliku svijeta u kojem živimo. Je li u čemu Josip Kosor Ta­ma­rix na La­padu­ pro­vo­di Drugi svjetski­ rat i ­živi sve do smr­ pogriješio ili pretjerao? ti, go­to­vo po­sve za­bo­rav­ljen. Pored drama (ukupno 22), pisao Možda je upravo obljetnička godina pravo vrijeme da se neka je pjesme, pripovijetke, romane, putopise i feljtone. Djela su od apostrofiranih triju drama postavi na pozornicu. U rukama mu prevedena na nekoliko stranih jezika, a drame izvođene na spretna redatelja koji bi od Kosorova teksta, uz nužna formalna pozornicama Münchena, Mannheima, Praga, Beča i Londona. prekrajanja i tehničku scensku doradu, mogao dobiti dramsko zrcalo aktualne hrvatske zbilje. Potrebno je samo češće, s voljom i odlučnošću, zaviriti u zaboravljenu nacionalnu dramsku baštinu.

14 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. NAGRADa HRVAT SKO G GLUMIŠTA 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010. A nagradu dobiva... ana 24. studenoga 2010, točno 150 godina nakon što je, po upućen dobitnici bio je rječitiji od mnoštva riječi. Posvetu divi uputama Dimitrija Demetra, glumac Vilim Lesić objavio i svim divama koje su nastupale na pozornici HNK odana je općinstvu “…da će se od sutrašnjega dana na zagrebačkoj izvedbom arije Casta diva u obradi Gorana Kovačića, koja je Dpozornici govoriti i glumiti samo hrvatski”, na pozornici HNK započela snimkom izvedbe Ljiljane Molnar Talajić i nastavljena u Zagrebu održana je osamnaesta dodjela Nagrada hrvatskog živom izvedbom Adele Golac Rilović. glumišta. Na spomenutu obljetnicu upućivala je već scenografija Plesačica Sara Barbieri i koreografkinja Snježana Abeamović stilizirane eksplozije (scenograf Dragutin Broz) u čijem je Milković činile su prezenterski par koji je dodijelio nagrade epicentru bila godina 1860. a na obodu 2010., kao i film Stoljeće u plesnim kategorijama, dok je Nagradu za najbolju plesnu velike kuće 1860. – 1960. redatelja Georgija Para (snimljen 1960) predstavu uručio glavni urednik Večernjeg lista Goran Ogurlić. već i sam dio povijesti, prikazan uoči početka dodjele, te govor intendantice HNK u Zagrebu posvećen 150. sezoni. Nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame dobitniku Jošku Juvančiću uručio je ministar kulture Božo Program dodjele – čiji scenarij potpisuju Zrinka Kiseljak i Dora Biškupić koji je svoj kratki govor posvećen laureatu završio Delbianco, a režiju Saša Broz – sigurno je vodila glumica Maja riječima „Hvala ti od srca.“ Prisutni su burnim pljeskom ispratili Posavec, nenametljivo pritom demonstriravši svoje glumačke, i Joška Juvančića. pjevačke i plesne vještine. Državnu himnu na početku programa izveo je Zbor HNK u Zagrebu, a ubrzo potom na pozornicu je Judita Franković i Dušan Bućan predstavili su nominirane i izašao i prvi prezenterski par, Ecija Ojdanić i Filip Križan koji su proglasili dobitnike u kategorijama mladih glumaca (do 28 dodijelili nagrade u rado i televizijskim kategorijama. Prezenteri godina), a potom je publika predahnula uz nastup sastava kategorija kazališta za djecu i mlade bili su Marija Sekelez, Chishche Lishche kojeg čine glumci Kazališta Kerempuh. Dora Lipovčan i u kostimu zmaja skriveni Boris Mirković, dok Prezenteri nagrada za najbolja umjetnička ostvarenja glumaca u je nagradu za najbolju kazališnu predstavu za djecu i mlade glavnim i sporednim ulogama bili su Ivana Roščić i Boris Svrtan,a uručio Srećko Šestan, ravnatelj Uprave za izvedbene umjetnosti i potom je uslijedio prikaz onoga što publika nema priliku vidjeti audiovizualnu djelatnost Ministarstva kulture RH. u kazalištu, fiktivne probe predstave Romeo i Julija u izvedbi Maje Posavec (glumica) i Damira Poljička (redatelj). Prezenteri Ulomci najpoznatijih mjuzikala u koreografiji Igora Barberića i nagrada u novouvedenoj kategoriji za najbolji praizvedeni plesačkoj izvedbi sedmero plesača, voditeljice programa i glumica suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, Lane Barić, Ive Mihalić i Hane Hegedušić bile su uvod u dodjelu adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave nagrada u kategorijama mjuzikla i operete koje je predstavio te za najboljeg redatelja dramske predstave i najbolju dramsku spomenuti glumački trolist. Nagradu za najbolju predstavu u predstavu u cjelini bili su Daria Lorenci i Goran Grgić, predsjednik kategoriji operete i mjuzikla uručio je Duško Ljuština, direktor HDDU-a, koji su i uručili nagrade dobitnicima. NHG. Nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla pjevačici, plesačici i glumici Lili Čaki uručio Dodjela nagrada završena je pjevačkim nastupom Maje Posavec je Ivica Lovrić, pročelnik Ureda za obrazovanje kulturu i šport, uz sastav Chishche Lishche. izaslanik gradonačelnika grada Zagreba, a gromoglasni pljesak en S ara đ adomir : R : F oto 16 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla: Lili Čaki Velika gospođa vedrog kazališta Omiljena u ansamblu i kod publike, uvijek je bila skromna i samozatajna, svim svojim umjetničkim darovima posvećena projektu i uvijek naklonjena mladima koji su iz njezina znanja i iskustva mogli mnogo naučiti

est desetljeća na sceni Zagrebačkog gradskog kazališta Zahvaljujući urođenom scenskom talentu i velikoj muzikalnosti Komedija obilježava karijera Lili Čaki, pjevačice, plesačice kao i vrhunskom školovanju ostvarenom u Budimpešti, Lili Čaki i glumice, jedne od najomiljenijih umjetnica svekolikog sudjelovala je tijekom karijere u stvaranju Komedijinog najprije Šhrvatskog glumišta. Čak nekoliko generacija zaljubljenika u operetnog, a zatim mjuzikalskog ansambla oduševljavajući kazalište prati tu vedru karijeru ostvarenu na istoj sceni na svojom stvaralačkom energijom i svestranošću. Kao školovana kojoj se Lili Čaki i danas još pojavljuje u komadu Skidajte se do plesačica stepa ostvarila je iznimno zahtjevnu koreografiju tog kraja oduševljavajući i publiku i mlađe kolege svojom zaraznom plesnog oblika u mjuziklu Kralj je gol Alfija Kabilja i Milana vitalnošću. Grgića te je svojim pedagoškim radom oblikovala i kreacije Nakon kraćeg boravka u riječkom kazalištu, Lili Čaki prisutna mnogih mladih kolega. je u ansamblu kazališta Komedija od 1950. godine s kojim je Omiljena u ansamblu i kod publike, velika gospođa zagrebačkog ostvarila brojne uloge u operetama, mjuziklima i komedijama vedrog kazališta uvijek je bila skromna i samozatajna, svim svojim djelujući istodobno i kao koreografkinja te asistentica redateljima. umjetničkim darovima posvećena projektu i uvijek naklonjena Od debija u ulozi princeze Mi u opereti Zemlja smiješka Franza mladima koji su iz njezina znanja i iskustva mogli mnogo naučiti. Lehàra koja ju je predodredila za operetni subretski repertoar, Lili Cjelokupnim svojim djelovanjem Lili Čaki pripada poslijeratnom Čaki odigrala je pedesetak uloga u djelima domaćih i inozemnih zlatnom dobu zagrebačke operete kao što je i svojom zaigranom autora među kojima se posebno ističu uloge Misili-Bisili u Maloj znatiželjom i vitalnošću obilježila i nove žanrove u kazalištu na Floramye i Perine Štrambere u Splitskom akvarelu Ive Tijardovića, Kaptolu. Uz Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko djelovanje Liza u Grofici Marici Imre Kálmána, Arsena u Barunu Ciganinu želimo joj dobro zdravlje i još nastupa na sceni kazališta Komedija. Johanna Straussa mlađeg, Oma Cajtel u Stein – Bockovu Guslaču Žiri za operetu i mjuzikl: na krovu i mnoge druge. Jagoda Martinčević (predsjednica), Miljenko Grgić, Maja Stanetti broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 17 intervju | Lili Čaki U mojim su venama glazba i ritam U Budimpešti sam vježbala klasični balet, step, akrobatiku i stekla svestranost potrebnu za moderni teatar. Usporedo sam učila glasovir, dobro sam ga svirala. Uzimala sam i satove pjevanja. Gershwinovu Rapsodiju u plavom naučila sam napamet. Radilo se vrlo oštro, bilo je naporno, ali su me doveli do perfekcije posve pribrala. Nisam je željela primiti na pozornici, jer teško hodam. Desetljeća na sceni, svakodnevno naporno vježbanje učinili su svoje. Mislila sam da je bolje da ostanem u loži. Nisam doduše vjerovala da će to biti centralna loža nego neka sa strane. Kad sam čula taj veliki pljesak i vidjela gledalište na nogama, obuzeo me je krasan osjećaj. U trenutku mi se odvrtio životni film. Sve sam podredila svome pozivu, bilo je teško izdržati, ali, da se ponovno rodim, isto bih ponovila. U mojim su venama glazba i ritam. Zahvalila sam toj dragoj publici na divnom pozdravu i izrazila najdublju zahvalnost svima koji su mi omogućili da primim to krasno priznanje. Kako ste zapravo postali Čaki, ili na mađarskom Csáky? Kad sam se upisala u Državnu glumačku školu u Pešti i mislila da ću tamo zauvijek ostati, činilo mi se da će biti vrlo teško zapamtiti prezime Legenstein i uzela sam Csáky prema Čakovcu. Moja je diploma s tim prezimenom. Imali ste nesvakidašnji životni put. U stanovitom smislu, da. Rođena sam u Murskoj Soboti, u Sloveniji blizu mađarske granice. Kad sam imala tri godine, preselili smo se u Čakovec, gdje je moj otac unajmio kavanu u centru grada koju je vodio u bečkom i peštanskom stilu. Uveo je sport u Čakovec. Otkrio je našeg slavnog tenisača Franju Punčeca i bio mu je učitelj. Otac je bio muzički znalac pa je u meni već kao trogodišnjem djetetu uočio izvanredan osjećaj za ritam, i kad sam imala devet godina poslao me na školovanje u Budimpeštu. Pešta je tada bila poznata po izvrsnim školama. Iz Rusije, točnije tadašnjeg Sovjetskog Saveza došao je izvrstan baletni pedagog – kao što je kod nas bila Margareta Froman. Preko puta umjetničkog ulaza u Operu iznajmio je cijeli kat u velikoj palači i osnovao baletnu akademiju Troyanov. Imao je posebnog, također ruskog majstora za parternu akrobatiku, jer nije bilo dovoljno raditi samo na špici, a jedanput na tjedan dolazio je step-majstor. FOTO: DANKO VUČINOVIĆ DANKO FOTO: razgovarala: Marija Barbieri Koreografiju nisam nikada učila, to sam imala u sebi. Imala sam mašte, a bez nje se ne može biti ni obitnica Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo, umjetnica je koja je cjelovitošću plesno-pjevačkih i dobra glumica. Upijala sam sve što sam gledala. glumačkih kvaliteta obilježila djelovanje zagrebačkog U tome mi je osim osjećaja za ritam pomagao i DKazališta Komedija od njegova postanka, njegove zvjezdane apsolutni sluh operetne trenutke i iskorak u mjuzikl. Visoko profesionalno osposobljena Lili Legenstein koju poznajamo kao Lili Čaki bila je za to predodređena. Osim prekrasno uređenih plesnih prostorija bila je tu i prostorija za mame i guvernante koje su čekale svoje djevojčice nakon Kako ste doživjeli ovu nagradu? vježbanja. Na kraju godine bile su produkcije u koje se ulagalo Nagrada je bila zemljotres za cijeli moj organizam. Još se nisam mnogo truda, prirađivale su se posebne koreografije, nabavljali

18 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. intervju | Lili Čaki

Trinaestogodišnja Lili Čaki u vrijeme školovanja u Budimpešti Lili Čaki (Princeza Mi); GK Komedija, Zagreb: Ferenc/Franz Lehár, Zemlja smiješka, red. Ferdo Delak, 1950. krasni kostimi. Ne trebam reći koliko je taj luksuz mjesečno za vrijeme rata, koji u Budimpešti zapravo nismo ni osjećali, osim koštao moje roditelje! nestašice hrane. On se bližio kraju i nastalo je strašno vrijeme. Postavili su za mene koreografiju na glazbu koju je koristio Jedva smo, cijela moja obitelj, izvukli živu glavu. Gene Kelly u filmu Pjevajmo na kiši. Radilo se vrlo oštro, bilo je Ratni vihor vratio nas je u Čakovec, koji je od 1941. do 1945. naporno, ali su me doveli do perfekcije. Vježbala sam klasični bio pod mađarskom okupacijom. A onda su Nijemci okupirali balet, step, akrobatiku i stekla svestranost potrebnu za moderni Mađarsku, jer je kancelar Miklós Horthy prekasno zaključio da teatar. Usporedo sam učila glasovir, dobro sam ga svirala. bi trebalo preći k Saveznicima. Sklonili smo se na selo nekoliko Uzimala sam i satove pjevanja. Voljela sam i modernu glazbu, kilometara od Čakovca koji je bio bombardiran. Oslobodili su nas jazz, obožavala Eleanor Powell. Gershwinovu Rapsodiju u plavom Bugari, partizani i Rusi. Povratka u Peštu više nije bilo. Granice su (Rhapsody in Blue) naučila sam napamet točno onako kako piše u bile zatvorene. Moj otac je bio hotelijerski i ugostiteljski stručnjak, notama. Dobila sam diplomu i nastavila se usavršavati u Državnoj i vlast ga je poslala u Opatiju, iz koje su odselili Talijani, da tamo glumačkoj školi. Divila sam se Ginger Rogers, Fredu Astaireu, sredi hotelsku situaciju. S vremenom mu se pridružila cijela Geneu Kellyju. Oni su stepali s očitom klasičnom naobrazbom, obitelj. elegancijom, čistim skokovima, piruetama i čvrsto sam uvjerena Preda mnom je bila Riječka opera. I tu je 1949. počela moja da je podloga svemu klasika. Jedanput sam spontano izjavila da karijera. Hrvatski jezik tada sam prilično loše govorila pa me je sam prije proplesala nego prohodala, i to je točno. poznati dirigent iz Zagreba Zdenko Peharda uveo u balet, kojemu Zašto niste ostali u Budimpešti nego ste se vratili u Hrvatsku? je na čelu bila slavna Olga Orlova. Ubrzo sam stekla kondiciju i počela dobivati manje solističke uloge. Opera je imala nekoliko Nakon završene trogodišnje glumačke škole muzičkog smjera vrsnih pjevačica i tu nije bilo za mene mjesta. U drami također dobila sam glavnu ulogu u američkoj muzičkoj komediji Đačka ne – jer nisam dobro vladala jezikom. Dakle, opereta. Postavljala ljubav u Velikom operetnom teatru. Tada su svi diplomanti nakon se Zemlja smiješka Ferenca/Franza Lehára, ponudila sam se završene škole morali ići u provinciju da ispeku zanat. Ali ja sam Upravi za ulogu princeze Mi i 1950. debitirala u Operi Narodnog željela biti subreta u velikom teatru! Tada glasoviti skladatelj, kazališta Ivan Zajc. ravnatelj triju kazališta, Mihály Erdély, našao je rješenje. Rekao mi je: „Kod mene ćete u jednoj godini igrati dvije predstave Ali Zagreb vas je privlačio. dnevno. Ako budete izdržali, to će vrijediti kao dvije godine Svakako. U Rijeci je bilo lijepo. Stanovala sam u prekrasnom stanu prakse u provinciji.“ Naravno, potpisala sam ugovor. No, bilo je to u Opatiji, ali Zagreb je Zagreb, za operetu svakako, a pogotovo

Lili Čaki (Perina Rapetinova / Perina Štrambera): GK Komedija, Lili Čaki (Miss Eveline Beauty Flower / Misili-Bisili); GK Komedija, Zagreb: Ivo Tijardović, Splitski akvarel, red. Slavko Midžor, 1953. Zagreb: Ivo Tijardović, Mala Floramye, red. Vlado Štefančić, 1956. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 19 intervju | Lili Čaki

ozbiljno radili, odlazili kod Sonje Kastl na vježbe i održali su lijepu kondiciju. Morala sam raditi s kompletnim baletom – koji su glumili mornare s jahte. Svi su morali učiti step i morala sam pojedinačno kontrolirati svaki njihov korak. Vidite li svoju nasljednicu? Nekoga tko je podjednako svestran kao vi? Svi, ali svi mladi danas su svestrani. Jedna je bolja od druge. Pratim ih i to me veseli. A tko se bavi podučavanjem stepa? Bojan Valentić koji se usavršavao u Americi i Australiji. Vrlo je talentiran i sposoban. I danas ste vjerni Komediji? Naravno, doduše prvenstveno kao posjetitelj. Pratim rad ansambla, često sam na pokusima. za mjuzikl. Slučaj je htio da su me u upravo osnovanoj Komediji Ali niste samo gledatelj. Igrate i u jednoj predstavi. htjeli čuti kao Mi. Komedija je počela s radom 1. studenoga Da, u mjuziklu Skidajte se do kraja ulogu starije zločeste gospođe. 1950., 23. prosinca pjevala sam Mi i u rujnu 1951. stupila u Imam svega nekoliko rečenica ali se pomno pripremam i dobro stalni angažman. Trajao je do mog odlaska u mirovinu 1982. s sam ih uvježbala, jer me se u svakom kutku našeg malog teatra četverogodišnjim prekidom od 1961. do 1965. kad sam se vratila mora dobro čuti i razumjeti. u Rijeku. U Komediji sam prvo bila subreta a onda koreografkinja. Pjevanje sam učila kod Marije Borčić. Koreografiju nisam nikada Na žalost, velika je boljka današnjih glumaca da ih se prilično učila, to sam imala u sebi. Imala sam mašte, a bez nje se ne može slabo razumije. biti ni dobra glumica. Upijala sam sve što sam gledala. U tome Dikcija je vrlo važna i glumac se mora razumjeti. To je prvo i mi je osim osjećaja za ritam pomagao i apsolutni sluh. S Vladom osnovno. Štefančićem često sam zajedno nastupala. Kad je on postao redatelj a ja koreografkinja, dopunjavali smo se i pomagali jedno Kako je došlo do toga da prihvatite tu ulogu? drugome jer smo znali kako dišemo. Zahvaljujući Igoru Mešinu koji je tada postavljao svoju prvu Kako je protekao Vaš prijelaz iz operete u mjuzikl? režiju. Došla sam slučajno na jedan pokus, on me je ugledao i davao neke znakove. Mislila sam da je nešto u vezi s mađarskim Izvrsno. Kad su naši sjajni, kako smo ih voljeli zvati, kućni autori jer sam uvijek bila tu da pomognem oko mađarskog jezika koji Grgić i Kabiljo krajem 1969. napisali naš prvi mjuzikl Velika trka, perfektno govorim jer sam se na njemu školovala. Međutim, igrala sam glavnu ulogu Elize, zajedno s Vladom Krstulovićem. on mi je u stanci prišao i ponudio ulogu jer, rekao je: „To nije Ali to su još bili prvi mačići mjuzikla, bez baleta, bio je to više samo moja ideja nego svi mi to želimo.“ Odbila sam jer sam politički igrokaz. Kad smo radili Guslača na krovu 1970., što se se baš spremala na put u moju Opatiju, a onda je proradio smatra početkom mjuzikla u Hrvatskoj, došao je s Broadwaya profesonalni crv. A zašto ne bih prihvatila, kad me svi žele? I, eto, koreograf Ray Harrison i s njim sam postavljala vrlo kompleksnu već pet godina igram tu ulogu, iskoreografirala sam je, sto posto koreografiju. U prvom prizoru, kad se skupe svi žitelji Anatevke, sam koncentrirana jer je i koncentracija neophodna i svaki put scena nije mogla biti statična. Svi su morali biti u pokretu. Sa dobivam aplauz na otvorenoj sceni. svakim sam posebno radila. Nije čudo da sam izglodala svoje zglobove koliko sam derala scenu! Onda su Grgić i Kabiljo Kad je kraljica stepa, kako su Vas nazivali, zadnji put stepala? napravili Jaltu koja je do danas naš naj mjuzikl. Sanda Langerholz je bila predivna. Bila je naša glumica broj 1 u svim mjuziklima. Kad je televizija prije nekoliko godina radila dokumentarac o Vrlo malo kolegica tako govori o njoj, ali ja nemam u sebi onaj meni. Redateljica je željela da stepam. Nisam htjela prihvatiti, hrvatski jal i od srca joj priznajem veličinu. bojala sam se da neću moći više stepati na posebnim cipelama koje imaju sprijeda i na peti aluminijsku pločicu ali me uspjela Jeste li gledali nova uprizorenja Jalte? nagovoriti. Stepala sam s Bojanom. On je sjajan. Jesam. Izvrsno. Opet se i Vlado dokazao. Što sad radite osim što ste redovito u kazalištu Komedija s ove ili Čega se poslije toga rado sjećate? one strane rampe? Iz godine 1980. Čovjeka iz Manche s izvrsnm Đanijem Šeginom, Pratim sve što se događa oko nas i u svijetu, slušam dobru glazbu pa koreografije stepa u Ka2O 1985. i opet koreografije stepa u i čitam dobru knjigu. Jedanput godišnje odem u Budimpeštu da mjuziklu Kralj je gol Grgića i Kabilja 1994. s Dubravkom Ostojić se informiram o tamošnjim kazališnim događajima i vratim se s i Draženom Čučekom. Nisu imali pojma o stepu, ali su vrlo knjigama. Volim pogledati i koju dobru televizijsku seriju.

20 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. intervju | Joško Juvančić Kazalište je tajna Kad je čovjek mlad, mora razbijati zidove i tražiti nešto novo. U ozbiljnijim godinama smiješno je igrati se mladića. Tradicionalist sam utoliko što znam da postoji divna literatura i vidio sam toliko lijepih predstava, pa mi je teško to zanemariti ili zaboraviti razgovarao: Boris B. Hrovat

Počet ćemo onim pitanjem koje se u ovakvim prigodama najčešće postavlja. Što te navelo da se posvetiš kazalištu? Treba se vratiti u moje gimnazijske dane. Kad sam maturirao, bio sam odličan u prirodnim znanostima (fizika, kemija), pa sam 1953. upisao elektrotehniku, smjer lake struje, u Zagrebu, položio sam prijemni ispit među boljima i svi su mislili da će Juva (tako su me zvali u srednjoj školi) biti inženjer. Bilo je to vrijeme obnove i izgradnje zemlje. Međutim, paralelno sam posjećivao kazalište, osobito predstave Dubrovačkih ljetnih igara, a u nekima sam i sudjelovao kao statist. Tako sam samo jedan semestar

proveo na elektrotehnici, pa sam odlučio VUČINOVIĆ DANKO FOTO: da bih se ipak radije bavio kazalištem, i Žara. I kasnije me zanimala talijanska Određuje li čovjek svoj put još u ranoj to režijom. Prije toga, amaterski sam se renesansa, i talijanska literatura općenito, mladosti? Ti si nabrojio neke odrednice bavio glumom, i nije mi baš išlo, a kako kao i stara hrvatska, posebice dubrovačka, koje će te pratiti cijeli život: renesansa, svi propali glumci idu u redatelje, i ja književnost. A može se i reći da su Ljetne stara hrvatska i talijanska književnost, sam tako odlučio. Pokojni školski kolega Držić, Vojnović… i prijatelj Ljubomir Kiki Kapor mnogo igre odredile moj stvaralački put. Na Valjda se mladenačke ljubavi ne mi je pomagao, i instruirao me. Nakon njima sam počeo raditi u kazalištu kao zaboravljaju. Svjestan sam da i dalje jednog semestra elektrotehnike, upisao inspicijent, jer se u Dubrovniku znalo da žive u meni, i koliko god sam puta radio sam filozofiju, jugoslavenske književnosti, ću ići na režiju, pa me tadašnji inspicijent Mato Baković pozvao… Vojnovića, uvijek sam pronalazio nove s time da sam već tada znao da ću kad pristupe. Inače, kazalište je od pedesetih apsolviram književnost, ići na režiju. U to Sjećam se i ja gospara Mata Bakovića, bio godina do danas proživjelo nekoliko je vrijeme studij režije trajao dvije godine, je svojevrsni zaštitni znak Ljetnih igara… predivnih razdoblja, otvaranja prema s time da je onaj tko je htio upisati režiju …I jedan od prvih ravnatelja, osnivača, svijetu. Uvijek sam pokušavao biti već morao imati završen jedan fakultet, ili otvoren, a u tom mi je puno pomogao bar apsolvirati… s Joškom Depolom, Markom Fotezom i Matom Stražičićem, oni su osnovali moj rad na Akademiji, gdje sam bio u kontaktu s mladim ljudima – a s kim ćeš Što misliš, je li to bila dobra praksa? Ni Festival. Gavella je radio Tirenu u ljeto provjeravati svoje nove ideje i na neki danas nije rijetka… 1958., pa me zamolio da budem inspicijent način ih potvrđivati nego s mladima… Kao redatelj, bio sam u nekoj prednosti na predstavi. Godine 1958. bio sam pred glumcem. Bio sam stariji od njih, apsolvent filozofije, imao sam šanse upisati Razvio si poseban odnos dr. Brankom odlično sam poznavao književnost, pa režiju, i kako je vidio da puno znam o Gavellom. Kakav je Gavella bio čovjek? O sam već samim time mogao režirati svojim dubrovačkoj književnosti, o Držiću, sve njemu postoji mnogo anegdota, ali mi se kolegama glumcima. Tako je sve i počelo, sam to volio i pratio, asistirao sam mu, i to čini da su one prikrile cjelovit pogled na nisam čekao da mi daju angažman, nego mi je asistiranje otvorilo vrata Akademije. Gavellu. sam radio sa studentima neke predstave koje Na prijemni sam došao s djelom Ive Ja ga doživljavam kao svog duhovnog oca. su za mene važne, recimo Machiavellijevu Vojnovića Prolog nenapisanoj drami, I nedavno, na dodjeli Nagrade hrvatskog Mandragolu, Benetovićevu Hvarkinju, obrazlagao sam za ono vrijeme neobičnu, glumišta, pokušao sam ga se prisjetiti, staru književnost, pa potom, u vlastitoj multimedijalnu Vojnovićevu ideju, bilo je svog duhovnog učitelja. Naime, dok nisam adaptaciji Pirandellovu jednočinku tu i filma, i kazališta i tako dalje… upoznao Gavellu, glava mi je bila puna broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 21 intervju | Joško Juvančić različitih ideja, o onome što sam vidio u radu odredila Akademija, jer se kazališno samo tri pitanja do premijere: prvo si već kazalištu i oko kazališta, i u njima se uopće stvaralaštvo nadopunjavalo pedagoškim potrošio.“ nisam mogao snaći. On me osvijestio, radom. To su te generacije kad su tamo bili U svojih pedeset godina radio sam na vratio me na tlo. Bila su to vremena i Gavella, i profesor Habunek, Kosta Spaić, razne načine, nekad s autoritetom, nekad Becketta, Ionesca, pedesete godine su bile Dino Radojević, Violić, Paro – svi smo zajedno s glumcima, ovisno o tekstu i o predivno doba otvaranja, novoga, prekida mi na Akademiji, zapravo, stvarali takve vremenima, jer se u mom kazališnom sa socrealizmom, koji sam u školi morao glumce s kojima ćemo kasnije moći raditi vijeku više toga promijenilo negoli u gledati – a to se uopće nije moglo gledati. u kazalištima. proteklih četiristo godina. Bilo je to Četrdesetih godina tjerali su nas na takve bogato i predivno razdoblje – samo je predstave, i ja sam mislio ‘ne bih se bavio Odgojili ste generacije sjajnih glumaca… trebalo dobro paziti, jer je svaki čas puhalo takvim kazalištem, pa da mi daju…’. Tih se godina stvaralo Zagrebačko s druge strane, moraš baciti sidro, a ja, Međutim, gledao sam i Taracu, Ifigeniju, dramsko kazalište, pomlađivalo Hrvatsko kao pomorac, uvijek sam bacao dva sidra. pa sam radio Tirenu i Hekubu Držićevu, narodno kazalište, glumci su išli i u Jedno mi je sidro uvijek bila literatura, Dubravku Gundulićevu… Spominjem sve Komediju… što sam radio s Gavellom. vidio si kako sam počeo… Kad sam radio Mandragolu, Kosta (Spaić) mi je rekao: „Ma Smeta li rad na Akademiji redateljskom, znaš što, ta Mandragola ti nije ni smiješna, Bio si njegov asistent… ili pak jedan nadopunjuje drugi? ni ozbiljna…“. Ja sam mu odgovorio: „Ono Bio sam njegov stalni asistent. On me Pa, nekad zna biti u sukobu. Nekad me što je ozbiljno, napravit ću smiješnim, a što upoznao kao inspicijenta, i odmah mi je sputavala činjenica da sam previše vezan je smiješno – ozbiljnim“, tako da je poslije rekao: „Sad više nećeš biti inspicijent, nego za pedagogiju, jer sam koji put insistirao ta Mandragola postigla velik uspjeh. moj asistent.“ Kad smo 1960. radili Hekubu, na određenim stvarima u radu s glumcima Nije me Kosta htio obeshrabriti, htio me rekao mi je: „Mali, znaš što, u Hekubi koji su već dugo u kazalištu. Naprosto, upozoriti, bio je vrlo korektan, a i njemu sam puno puta asistirao, Gavella me, na Shvatio sam da onog trenutka kad postaneš stariji od polovine neki način, njemu prepustio… Ali, ja sam ansambla s kojim radiš, postaješ redatelj s autoritetom. A dok si pronašao ključ za tu Mandragolu, kasnije je isti tekst radio Magelli, no to se ne može mlađi, svi govore ‘vi možete voditi probe, i radit ćemo uspoređivati… Njegova je predstava bila tako – ali premijera je naša’ odlična, a moja briljantna! (smijeh) nećeš više biti asistent, nego redateljski Razgovarali smo o odnosu prema glumcu, smetalo mi je da su moji studenti korektniji no što je s autorom? suradnik, to ti je lepše.“ To potpisivanje od glumaca koji rade već desetak godina, režije Držićeve Hekube godine 1960. „dr. pa sam nailazio na probleme… Ali, nikad Jedno je moje sidro uvijek bio autor, a Branko Gavella i redateljski suradnik Joško nisam bio previše tvrdoglav, pa sam znao drugo odnos prema glumcu… Treba Juvančić“, smatram svojim umjetničkim, popustiti. Shvatio sam da onog trenutka voditi računa i o onome što se događa redateljskim početkom, te zato ovu godinu kad postaneš stariji od polovine ansambla u teatru. Mi smo neko vrijeme pratili (2010.) i držim obljetničkom. s kojim radiš, tada postaješ redatelj s englesko kazalište, pedesetih i šezdesetih autoritetom. A dok si mlađi, svi govore ‘vi godina to nam je bilo nešto vrhunsko, Gavella te potaknuo i da ostaneš na možete voditi probe, i radit ćemo tako – ali američko kasnije, pa u svoje doba i rusko, Akademiji… premijera je naša’. a stalno češko i poljsko… Najprije me primio na Akademiju, iako se ni ostali profesori nisu protivili. Primljen Koja je tvoja metoda u radu s glumcima? Smatraš li da redatelj treba poštovati sam, koliko sam opazio, bez problema – Imaš li svoju posebnu metodu rada? I, autora teksta? Sigurno su zanimljiva tvoja i Akademiju sam završio 1960. Trajala je treba li redatelj biti autoritativan? iskustva s tekstovima suvremenih, živućih autora… dvije godine, i potom me Gavella zadržao Presudno je da ti ljudi vjeruju i da im ne kao asistenta na glumi, gdje sam ostao sve dopustiš da svatko radi po svome… Onda Teško je raditi živućeg autora, jer često se do mirovine prije sedam-osam godina. sam, kad su iznosili ideje, ja njima znao ono što on smatra bitnim, meni možda i Već dugo nisam asistent: završio sam kao reći: „Među vama ima glumaca koji imaju ne čini takvim. Čovjek tu mora pronaći redoviti profesor u trajnom zvanju. divnih ideja za predstavu koju radimo ali, neke kompromise. Još je teže raditi autora kad bismo sve uzeli u obzir, na što bi sličila za kojega svi smatraju da znaju kako ga Kad se osvrneš na svoj rad na Akademiji, takva predstava?“. Onda bi se oni počeli treba igrati, Krležu, Marinkovića…, to koliko se promijenio tijekom godina? smijuljiti. „Ja sam taj koji će čuti vaša svatko zna kako treba. Poštovati? Često Akademija je posebna priča. Kao što me mišljenja, ono što se može sintetizirati, se događa da redatelj i glumci kod nekog odredila literatura o kojoj smo govorili, a što se ne može – odbaciti.“ Danas me autora iskoriste samo ono što im se čini stara hrvatska, dubrovačka, talijanska – slušaju jer moraju, ali prije me nisu morali relevantnim, a ostalo zanemare – što tako me u pedagoškom i stvaralačkom slušati, sad im zaprijetim… „Slušaj, imaš je također pristup koji treba prihvatiti. 22 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. intervju | Joško Juvančić

Nikad nisam htio raditi autora u kojega nisam prepoznao dosta sličnosti sa svojim životom i pitanjima koja sam postavljao, jer kazalište i postavlja baš ona pitanja na koja ne znamo odgovor – za razliku od politike, u kojoj oni (političari) postavljaju pitanja i odmah daju odgovor. U predstavi ja postavljam pitanja na koja ne znam odgovor. Još od antičkih vremena, bez obzira na to radi li se o političkom ili ne, to su samo floskule, kad vidim da postoji dovoljno pitanja koja se i danas mogu postaviti, to je slučaj s velikanima kazališta, Sofoklom, Shakespeareom, Ibsenom, Pirandellom…

Ali, ti imaš afiniteta i prema pučkom kazalištu. Pučko kazalište je sastavni dio moje mladosti. Mi smo kao mladićići išli po svim onim mjestima gdje sam ja kasnije radio predstave, i tamo smo gledali što se davalo. Najviše su nam se sviđale komedije, to je jasno. Kad kažeš „pučko kazalište“, najprije ti padnu napamet Ljubovnici, Držićeva djela… No, ti možeš i od nekog velikog pisca, Shakespearea, napraviti pučko kazalište, ako mu izvučeš neke duboke i bitne odrednice… Eto, to je Brešan uradio od Hamleta…

Jednom si rekao da i Ionesco može biti pučko kazalište… I Ionesco, da, Ionesco i piše pučko kazalište, ali s nekom drugom vizurom da te privuče, pa tek kad sve odgledaš, shvaćaš dubinu i snagu tog kazališta, poruku koja civilizacije. O čemu se zapravo radilo, Kad se danas osvrnem na svoj prošli rad, je protiv klišeiziranja kazališta, protiv onih vidjet ćemo ubrzo. Mi smo, u kazalištu, onda vidim predstave za koje znam da veličina, onih kazališnih kuća i stilova gdje pokušavali, ali smo kaskali – život je bio su mogle ostati i duže na repertoaru, da se ne može promijeniti nijedan zarez… brži i snažniji. Mjuzikl Kosa smatram su možda prerano skinute, a vidim i one Ionesco ih je sve podvrgnuo propitivanju. teatarskom prekretnicom… koje su dugo igrane i ostale u sjećanju. Rosencrantz je sigurno jedna od tih, a tu su i Spominjao si šezdesete godine kao godine To su ujedno i godine kad se Teatar &TD Ribarske svađe… Nažalost, jedna predivna velikih promjena. Ti si i sam pridonio nametnuo kao vodeća snaga promjena u predstava kao što je Veliki smiješni rat brzo tim promjenama svojim radom u Teatru kazalištu. I ti si sudjelovao u tom brzom je skinuta, jer je započela obnova zgrade &TD. Jeste li, u to doba, htjeli „kazalištem usponu. HNK (u Zagrebu)… mijenjati svijet“? S Rosencrantzom i Guildensternom, Šezdesetsedma, šezdesetosma, to su gdje je Hamlet tema, i u načinu igre, i u Kako je došlo do sinergije da se takav Goldoni postavi na scenu? presudne godine po zbivanjima u cijelom odnosu prema kazalištu, došli smo do svijetu, ne samo u kazalištu. Šezdesetosma vrlo ozbiljnih pitanja. Ivica Vidović, Rade Bilo je to pravo čudo… Samo mlad je više promijenila svijet nego Prvi i Šerbedžija i Izet Hajdarhodžić odigrali su čovjek može imati toliku hrabrost da na Drugi svjetski rat, promijenila je odnos u tome presudne uloge. istoj sceni poveže Tita Strozzija, Amanda – posebice mladih ljudi – prema životu i Alligera i druge velikane s mladim Ivicom vrijednostima. Za šezdesetosmu se može Publika je tvoju režiju Stoppardova djela Vidovićem, Mustafom Nadarevićem, reći i da je renesansa, i slom jedne velike sjajno primila… Radom Šerbedžijom, i sa srednjom broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 23 intervju | Joško Juvančić generacijom koju su predstavljali Relja Vojnovića koje sam imao prigode vidjeti. kazalištu. Ambijent se može tretirati Bašić i Ivo Serdar – tako da svi oni na Trilogiju sam radio dvaput, jednom u doslovno, ali i kao metafora... projektu rade s podjednakom energijom, Skočibuhi, a drugi put u Parku Umjetničke Bolje ga je tretirati kao metaforu, te svaka generacija daje svoj karakteristični škole, Ekvinocijo na hridinama… Taracu i zahtjevnije, ali bolje. U biti, radi se o sloj u načinu igre, ali se ta tri stila skladno Suton radio sam posebno, u Kazalištu… načinu glume: drukčije se režira kad zid prožimaju. Rado se toga sjećam. Gostovali Inače, doista volim raditi komedije jer nije zid, a stablo nije stablo… Kad sam na smo u Beogradu, u Narodnom pozorištu, i nam komedija i općenito humor u životu Držićevoj poljani radio Dunda Maroja koji postigli velik uspjeh. pomažu prebroditi teške trenutke… je slavno propao, napravili smo sliku te poljane, pa je okretali – ali je sve propalo, Inače, ti si radio i u samom Beogradu, Pirandello je napisao najpoznatiju jer je bilo malo rano za takve moderne u Bosni i Hercegovini, i u drugim raspravu o humoru… eksperimente. „Daj ti, Jupa, nama našega sredinama bivše Jugoslavije. Da, odatle sam puno naučio… Međutim, Dunda Maroja.“ – govorili su Dubrovčani. Radio sam u Beogradu, u Jugoslovenskom najednom se osjetim zasićenim, i poželim dramskom, u Sarajevu Dunda Maroja, raditi nešto što nosi jaku emociju. Kazalište À propos, jesi li – s godinama – postao u Zenici Sokol ga nije volio, u Mostaru je simbolizirano dvjema maskama – tradicionalist u kazalištu? Šoljana, Romancu o tri ljubavi… U tragičnom i komičnom, i jedna mora Kad je čovjek mlad, mora razbijati Hrvatskoj posvuda: od Osijeka, Varaždina nadopunjavati drugu. Tako sam i ja, zidove i tražiti nešto novo. U ozbiljnijim i Virovitice do Zadra, Splita i Dubrovnika. recimo, u Gavelli radio Tripče de Utolče, godinama smiješno je igrati se mladića. a malo prije toga Ghelderodea, Escurial, Tradicionalist sam utoliko što znam Ti si, čini mi se, sklon komediji, a ipak Školu za lude, Vučjaka, te snažne komade… da postoji divna literatura i vidio sam osjećaš i posebni afinitet prema Vojnoviću, toliko lijepih predstava, pa mi je teško to koji je elegičan i patetičan… Trilogija i Kad smo već, što je i normalno, toliko zanemariti ili zaboraviti. Ljubav je tajna Ekvinocijo pripadaju među tvoje najbolje spominjali Dubrovnik, nameće se pitanje koju nikad nećemo dokučiti – možda bi se predstave, a i među najbolje verzije tvoga odnosa prema ambijentalnome isto moglo reći za kazalište.

Dragi moj Jupa, Dragi Juva, (tako su me zvali u školi) Dragi naš profesore! evo Ti pišem povodom svečane dodjele čestitajući ti na osvojenoj nagradi (čuj, Još od davne Machiavellijeve Mandragole i Nagrade hrvatskog glumišta i dopusti da Ti osvojenoj) sjetio sam se da smo se kao djeca Benetovićeve Hvarkinje pa do nedavnog Pohoda prvi čestitam na ovom lijepom i vrijednom skupa igrali po Pilama i na Gracu, kupali se na Dum Marinu mi studenti glume zagrebačke priznanju. Najprije Ti želim puno zdravlja, kako Lokrumu, verali po zidinama i Lovrijencu, po Akademije želimo vam izraziti svoju zahvalnost: Tebi tako i Tvojoj obitelji. Ujedno koristim ovu svim onim mjestima gdje si ti kasnije režirao najprije za vaš dugogodišnji rad na našoj priliku da Te podsjetim na naše dugogodišnje one tvoje predstave. Akademiji, kazališno druženje; da Te podsjetim na Tvoje Mislim da bi onda bilo u redu da i dio tvoje zatim za vašu brigu i pažnju koju ste nam oduševljenje predstavama Tarace, Ifigenije, nagrade pripadne meni! uvijek iskaziva Hamleta pedesetih godina na DLJI, na Tvoju Tvoj Pilar te za druženje s nama tijekom svih ovih posvećenost djelima Držića, Shakespearea, (potpis nečitljiv) godina. Vojnovića, koja će postati i Tvoja kazališna U Pilama 24. XI. 2010. sudbina. Kada Te davne 1958. dr. Branko P. S. Možete biti ponosni, dragi profesore, na (Svi hoće samo novce!) Gavella uzeo za svog asistenta u Držićevoj činjenicu da je još u hrvatskom glumištu malo Tireni, mislim da je time Tvoj dugogodišnji Zagreb, 24. 11. 2010. glumaca koji nisu bili vaši đaci. kazališni put bio određen. Tvoje predstave Poštovani g. profesore! P. P. S. Ujedno koristimo ovu prigodu da vam Dunda, Trilogije, Grižule, Ljubovnika, Ecce Očekivati je da će na večerašnjoj svečanosti čestitamo 50. obljetnicu vašeg umjetničkog rada Homa, Bratje Jozefa, Hamleta, Ekvinocija samo posebno ponosni biti vaši Dubrovčani za vaš su logičan slijed Tvoje ljubavi i posvećenosti doprinos kazalištu Grada i Igara. No večeras Pedeset godina lijepo je i brzo prošlo. Sada mi dubrovačkoj književnosti, gradu Dubrovniku i moramo napomenuti pošt. g. profesore, da ostaje da se zahvalim svim svojim kazališnim Igrama. ste vi u svom dugogodišnjem radu u Zagrebu suradnicima, posebno mnogim velikim i sjajnim glumcima bez kojih sasvim sigurno ne U nadi da Ti ova nagrada... itd., itd., napravili mnoge od svojih ponajboljih bih stajao večeras pred vama u ovoj svečanoj srdačno te pozdravlja predstava: Goldonijev Veliki smiješni rat, prilici. Hvala žiriju koji mi je dodijelio ovu Tvoj dugogodišnji prijatelj, a ponekad i Krležin Vučjak, Ghelderodeov Escurial, lijepu i vrijednu nagradu. Želio bih još odati neprijatelj Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi Toma posebnu zahvalnost mom nezaboravnom (potpis nečitljiv) Stopparda, Ribarske svađe, što su samo neka od učitelju – dr. Branku Gavelli i nezaboravnoj U Dubrovniku 24. XI. 2010. vaših značajnih zagrebačkih ostvarenja. učiteljici – mojoj dragoj majci Luciji, koja me Dragi profesore! Srdačno vas pozdravljaju i zahvaljuju vaši uvijek u svemu podržavala. Hvala Višnji, hvala prijatelji i prijatelji iz Zagreba Nemojte sada na nas zaboraviti! Hrvoju i Mirni, hvala svima koji ste večeras slijede potpisi... Vaši lutkari iz Zagreba, Splita i Zadra došli u HNK! Hvala. Hvala. još se prikupljaju (kako ću zaboraviti) Joško Juvančić na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta

24 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame: Joško Juvančić Jamstvo tradicije živog teatra Joško Juvančić predani je zastupnik istinskih vrijednosti kazališta koje danas mnogi zanemaruju

Ministar kulture Božo Biškupić uručio je nagradu Jošku Juvančiću

ad se danas, na isteku prvog desetljeća 21. stoljeća, značajke Juvančićeva redateljskog rada. Sjedinjenje tradicije i spomene ime redatelja Joška Juvančića, jamstvo je to suvremenosti, te blaga preferencija dubrovačkih i mediteranskih tradicije živog teatra: duhovitog i dinamičnog, mudrog autora, dodatne su odrednice koje pedeset godina Juvančićeva Ki sugestivnog – uvijek na tragu onih postavki koje su brod djelovanja čine posebnim i prepoznatljivim. Međutim, ne treba kazališne umjetnosti, tijekom stoljeća, provele između Scila ispustiti iz vida ni Juvančićev plodan pedagoški rad s mladim didaktike i moraliziranja, i Haribda lakomislenosti i pomodnosti. studentima glume, na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Još od samih dubrovačkih početaka, poslije kao Gavellin učenik i sve tamo od 1960. godine, s jasnim rezultatima posvuda oko nas, asistent, pokazao se Juvančić (r. 1936.) srčanim i nepokolebljivim kao ni njegov trajni doprinos profiliranju dramskoga programa kapetanom raguzejske, hrvatske kazališne lađe, nižući luke i Dubrovačkih ljetnih igara. predstave u zadivljujućem redu. Što izdvojiti? Djela koja su Drugim riječima, Joško Juvančić kazališni je čovjek renesansne upisana u antologiju hrvatskog teatra u opsežnom i raznolikom svestranosti i čovjek renesanse kazališta, predani zastupnik opusu redatelja takve intelektualne, analitičke i stvaralačke snage istinskih vrijednosti te umjetnosti, koje danas mnogi zanemaruju. – nije malo. Primjerice, u Gradu (Dubrovniku) prikazanja Ecce Zato i Nagrada odlazi u prave ruke, u ruke onoga tko je kazalište homo i Kako bratja prodaše Jozefa, potom ambijentalni (u okviru osjetio, osmislio, realizirao, i naposljetku, samozatajno predao Dubrovačkih ljetnih igara) Dubrovačka trilogija i Ekvinocijo, drugima. zagrebački Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi te Ribarske svađe, ili pak splitski Skup, te ozbiljan rad u zagrebačkom i splitskom kazalištu lutaka, koji je tom obliku kazališta otvorio nove Žiri za dramu: dimenzije i perspektive. Intelektualna radoznalost, raznovrsnost Zvonimir Zoričić (predsjednik), Lawrence Kiiru, Vlasta Knezović, interesa i nemirenje s postojećim – oduvijek su bile glavne Lada Martinac-Kralj, Ljubo Zečević broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 25 intervju | Krešimir Dolenčić, operni i dramski redatelj Ugasimo televizor Doista se može lijepo živjeti bez te kutijetine čija je zadaća hipnotizirati ljude. Sjećam se rečenice „televizija je stroj za proizvodnju nesreće“. Uništen je dramski program, razvaljuju se dječji i obrazovni, manje-više gledaju se potresi, ubojstva, političarski trash-cabaret, seciranje leševa i nogomet FOTO: DANKO VUČINOVIĆ DANKO FOTO: zadnjih dvije-tri stotine, trenutak su u bitno, kao u baroknom kostimu. Kostimi razgovarao: Zlatko Vidačković nekom čitanju tijeka vremena koje se nama i scena, baš kao i rasvjeta, nisu dekoracija čini strahovito krcato. I jest krcato onime nego organski dio priče koju jedna edatelj Krešimir Dolenčić apsolutni što nazivamo onako tvrdo, dogmatskim predstava govori. I zato vam ne znam je pobjednik proteklih Nagrada napretkom, uz naravno, i sav nazadak odgovoriti na pitanje. Kad bih znao, posao hrvatskog glumišta: predstave koje koji ide usto. Promjena u ljudskom kostimografa ne bi bio potreban; to bi bili Rje režirao proglašene su najboljima i u ponašanju, onom primarnom, nagonu za modni dizajneri jer bi samo odgovarali kategoriji drame (Građanin plemić HNK u opstanak i preživljavanje, i nije bilo. Samo nekim zadanostima određenog desetljeća Zagrebu) i u kategoriji operete ili mjuzikla je gramzivost i laž dobila druge oblike ili stoljeća. To imamo na modnim (Spli’ski akvarel HNK Split). Građanin osvajanja i manipulacije. Stoga i Molière revijama. Zato mi je moda i dosadna. plemić osvojio je i NHG za scenografiju jest naš suvremenik, baš kao i Euripid, i za kostime, a ranije je dobio i nagrade ili Čehov. Ljudski duh se, međutim, ipak Zašto su kraćeni glazbeni i plesni dijelovi Dana satire za najbolju predstavu u cjelini, može boriti protiv toga. Zato postoji izvornog djela? režiju, glumu (Zrinka Cvitešić, Siniša kazalište, zato kazalište i jest u ovom posve Louis je volio plesati, to je poznato, pa neslobodnom i nedemokratskom svijetu Popović) i kostime. Dolenčiću je za režiju je nakon predstava priređivao plesove u važna iskrica koja može paliti vatre. te predstave pripala i Nagrada Tito Strozzi kojima bi on bio glavni. I tako je i nakon HNK u Zagrebu. Kad ljude na sceni odjenete u tzv. Građanina plemića napisan tzv. Ples nacija suvremeno, to također uopće ne postoji, Kako ste se odlučili da Građanina plemića koji traje otprilike pola sata i nema nikakve to je umjetnički odmak prema liku ili priči veze sa Molièreovim komadom. predstavite vizualno historicistički, a koju radiš, pa si u jednakom problemu sadržajem ipak aktualizirano? kao i sa svakim drugim kostimom. Ne Isto tako, silna količina repeticija svakako Često su me za vrijeme priprema pitali znači da se nešto događa danas ako su daje naslutiti da su one napisane, a igramo li u periodu ili moderno, a ja na svi u odijelima i kravatama, a da je nešto vjerojatno i nisu bile uvijek baš tako to nisam znao odgovoriti. Kao niti moja bilo jučer ako su u krinolinama. Osobno, izvođene. Uprizorenje barokne opere kostimografkinja Ana Savić Gecan, a jako volim barok, a nigdje nema tako bilo gdje i bilo kada nikada nije isto, tj. ne niti Dinka Jeričević. Cijela je poznata dobrih tipoloških primjera skrivanja postoje dva slična. S obzirom na formu, to vremenska linija civiliziranog doba pravih namjera, prekrivanja prljavštine, je uvijek stvar dogovora dirigenta, pjevača, čovjekova ionako neopisivo kratka. otkrivanja najbitnijega i s druge strane, redatelja i koreografa. Izbacuje se, krati, Zadnjih dvije i pol tisuće godina, a posebno krcanja s nepotrebnim kako bi se prikrilo preslaže… 26 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. intervju | Krešimir Dolenčić, operni i dramski redatelj

Umjesto zapitanosti nad izvornom partiturom o kojoj bismo mogli razgovarati satima, a koja je ipak nešto o čemu možemo početi pričati tek u kasnom osamnaestom i devetnaestom stoljeću, treba istaknuti i golemo poznavanje te glazbe maestra Britvića, čije je znalačko i zaigrano sudjelovanje bilo presudno za cijeli glazbeni dio predstave. Prema tome, ništa se nije skraćivalo – formirala se predstava. Vjerujte, od korica do korica bi bilo znatno duže i dosadno. Mogu to vrlo kompetentno reći s iskustvom od preko četrdeset režiranih opernih djela.

Mnogo je predstava u zadnje vrijeme u kojima se, izvorno ili redateljskim Pa se kazalište referira na to. I neka sućut naspram svih tih silnih tragedija, adaptacijama, ukazuje na pad opće upozorava. I neka im se što više smije. gladnih i nesretnih u svijetu u času kad se kulture, trivijalizaciju televizijskog Što ih manje ozbiljno doživljavamo, to spremamo pokupovati nove ratne avione? programa, primitivizam nekih novih će imati manji utjecaj na nas. Naprosto Veli Einstein: „Nikakva otkrića, nikakav bogataša... Kako gledate na opasnost da se moramo materijalizirati njihovu napredak i nikakva znanost već odavna izgubi mjera i takvi sadržaji previše uvuku trivijalnost i beznačajnost i ne doživljavati ne vode računa o tome da li negdje postoji u kazalište, i time postignu kontraučinak? ih toliko osobno. Jer, u Građaninu plemiću jedno nesretno dijete.“ I još jedna: „Svijet Ubiše nas glupani. Umirući Cyrano na nije problem Jourdain. Problem su svi oni neće upropastiti oni koji rade zlo, nego oni kraju svojeg monologa, kad nabraja svoje oko njega koji mu omogućavaju da puna koji ne rade ništa“. I neka bude kazališta neprijatelje protiv kojih se morao boriti, dva sata blebeće po pozornici, sve dok im na temu glupana. O, kako je tužno kad dolazi do najvećeg i kaže: „A evo i tebe, napokon i ne zaustavi i orkestar i balet i završiš u kazalištu, kao neko jadno lice. gluposti…“ (to je Mustafa fantastično govor. Ostavi im komad torte da ga u tišini Gore nego u zatvoru. Eto mojeg prologa govorio). A ubismo i mi sebe podržavajući žderu. I nitko mu se ne smije i nitko mu ne trećem činu Šišmiša kao dokaz. Uhapsili iste. Novi bogataši imaju samo novaca i protuslovi. Još mu i plješću. tipa na naplatnim kućicama, a iste večeri je ništa više. sasvim slučajno, ali uz tračak providnosti Nekad smo se smijali malograđanima i (kako bi Shakespeare rekao) dobio i svoju Promjena u ljudskom ponašanju, snobovima, no nestaju li te vrste? Čini posvetu na premijeri. Pa bolje je biti u onom primarnom, nagonu za mi se da je sve više primitivaca koji se zatvoru nego da glumci o tebi loše govore, niti ne nastoje urbanizirati, nego istisnuti da parafraziram Hamleta. opstanak i preživljavanje, i nije urbanu kulturu... bilo. Samo je gramzivost i laž Ja vam zapravo ne znam točno što znači Želite li se potpuno posvetiti redateljskom urbana kultura, jer se pod to podvlači sve radu ili biste bili spremni u budućnosti dobila druge oblike osvajanja i i svašta. Imamo dakle urbanu i neurbanu, opet preuzeti mjesto nekog kazališnog manipulacije tj. gradsku i ne-gradsku kulturu. Nije baš ravnatelja, drame ili možda sada opere, čisto, mora se reći. Ja, recimo, nalazim ili pak intendanta? Imate li želju svoju osnovnu svoju inspiraciju sasvim izvan stvaralačku energiju prenijeti i na neku Televizija se ne mora gledati. Evo, za drugu razinu? početak „try this at home“ – ugasimo gradskih betonjara, nakrcanih ulica i divlje televizore. Doista se može lijepo živjeti rastrčanih i užurbanih ljudi koji, kao i ja, Ja sam se već prenio na više razina. I bez te kutijetine čija je zadaća hipnotizirati žive svoj paranoični urbani život. Nije to premda svi misle da radim hrpu različitih ljude, od djetinjstva bombardiranjem dobra dioba. Primitivizam, osim toga, stvari (tehnički radim, prvo zato što znam lošim i nasilnim crtićima, do odrasle dobi stanuje isključivo u centrima moći, kako i to me veseli, a drugo zato što se učim i bombardiranja istim tim nasiljem, samo se to lijepo naziva. sve to promatrati iz očišta sveukupnog), ja igranim, ili nabrajanjem zla. Sjećam se Da bi nešto danas postalo moćno, cijelo vrijeme radim jedno te isto. rečenice Dragana Živadinova: „Televizija gradsko i moderno, mora se pokoriti Bih li ja bio ravnateljem, direktorom ili je stroj za proizvodnju nesreće.“ Točno je općem svjetskom poretku koji teži intendantom? Ne znam. Bih, vjerojatno. to. Uostalom, doista se nema što gledati. svođenju ljudi na hipnotizirane kotačiće. Ovoga me časa svakako muči Borghesova Uništen je dramski program, razvaljuju Uprogramirano je čak i ono drugo, pa se „čežnja za sadašnjošću“. Sveti Pavao se dječji i obrazovni, manje-više gledaju nerijetko dobrotvorne ustanove i razne kaže: „Samo ovaj čas.“ Imam kazalište sa se potresi, ubojstva, političarski trash- dobročiniteljske pojave financiraju i pet članova doma. Od jedne do pedeset cabaret, seciranje leševa i nogomet. To sve organiziraju upravo od onih protiv kojih godina. Ja sam u upravnom odboru. Svaki dođe na isto. i postoje. Pa zar nije odvratna ta naša dan je premijera. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 27 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Za najbolju predstavu u cjelini Za najbolje redateljsko ostvarenje Drama Drama

hrvatskog

glumišta Građanin plemić Robert Raponja Jean-Baptiste Molièrea / Jean-Baptiste za režiju predstave Paralelni svjetovi Mire Lullyja u režiji Krešimira Dolenčića i Gavrana u izvedbi Hrvatskog narodnog izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u kazališta u Osijeku Zagrebu nominirani su bili i: Nagradu su preuzele Ana Lederer, intendantica 1. Mislav Brečić za režiju predstave Balon Mate HNK u Zagrebu i Sanja Ivić, ravnateljica Drame Matišića u izvedbi Teatra 2000 i Teatra Exit iz HNK u Zagrebu Zagreba

agrada 2. Krešimir Dolenčić za režiju predstave nominirani su bili i: Građanin plemić Jean-Baptiste Molièrea / Jean- 1. Peer Gynt Henrika Ibsena u režiji Aleksandra Baptiste Lullyja u izvedbi Hrvatskog narodnog Popovskog i izvedbi Gradskog dramskog kazališta u Zagrebu kazališta Gavella iz Zagreba

N 2. Revizor Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u režiji Jerneja Lorencija i izvedbi festivalskog dramskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih

28 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Za najbolje umjetničko ostvarenje Za najbolje umjetničko ostvarenje Za najbolje umjetničko ostvarenje Drama / glavna ženska uloga Drama / glavna muška uloga Drama / sporedna ženska uloga

Sandra Lončarić Tankosić Joško Ševo Maja Posavec za ulogu Vere u predstavi Paralelni svjetovi za ulogu Mate Arpuna u predstavi za ulogu Ariela u predstavi Oluja Williama Mire Gavrana u režiji Roberta Raponje i Škrtičina Marijane Nola u režiji Zorana Shakespearea u režiji Lenke Udovički i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Mužića i izvedbi Hrvatskog narodnog izvedbi Kazališta Ulysses iz Zagreba Osijeku kazališta u Šibeniku nominirane su bile i: nominirane su bile i: nominirani su bili i: 1. Tatjana Bertok-Zupković za ulogu Lade u 1. Jagoda Kralj-Novak za ulogu Juliške u 1. Adam Končić za ulogu u predstavi Ni med predstavi Paralelni svjetovi Mire Gavrana u predstavi Familija u prahu Nine Mitrović u cvetjem ni pravice prema Baladama Petrice režiji Roberta Raponje i izvedbi Hrvatskog režiji Same M. Streleca i izvedbi Hrvatskog Kerempuha Miroslava Krleže u režiji Adama narodnog kazališta u Osijeku narodnog kazališta u Varaždinu i Gledališča Končića i Duška Zubalja i izvedbi Kazališta 2. Ksenija Marinković za ulogu Žene u Novi Zato Ptuj Pinklec iz Zagreba predstavi Balon Mate Matišića u režiji Mislava 2. Nina Violić za ulogu Ane Andrejevne u 2. Vilim Matula za ulogu Antona Antonoviča Brečića i izvedbi Teatra 2000 i Teatra Exit iz predstavi Revizor Nikolaja Vasiljeviča Gogolja Skvoznika-Dmuhanovskog u predstavi Revizor Zagreba u režiji Jerneja Lorencija i izvedbi festivalskog Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u režiji Jerneja dramskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara Lorencija i izvedbi festivalskog dramskog u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih ansambla Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih

broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 29 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Za najbolje umjetničko ostvarenje Za izuzetno ostvarenje mladih Za izuzetno ostvarenje mladih Drama / sporedna muška uloga umjetnika do 28 godina / ženska uloga umjetnika do 28 godina / muška uloga

Trpimir Jurkić Maja Lučić Jan Kerekeš za ulogu Polonija u predstavi Hamlet za ulogu Solange u predstavi Sluškinje za ulogu Ivana Aleksandroviča Hlestakova Williama Shakespearea u režiji Aleksandra Jeana Geneta u režiji Damira Mađarića u predstavi Revizor Nikolaja Vasiljeviča Ogarjova i izvedbi Hrvatskog narodnog i izvedbi Gradskog kazališta Joza Ivakić Gogolja u režiji Jerneja Lorencija i kazališta u Splitu Vinkovci izvedbi festivalskog dramskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa nominirani su bili i: nominirane su bile i: Zagrebačkim kazalištem mladih 1. Krešimir Mikić za uloge Susjeda, Inspektora 1. Anastasija Jankovska za ulogu Ofelije u i Šacka u predstavi Balon Mate Matišića u režiji predstavi Hamlet Williama Shakespearea u nominirani su bili i: Mislava Brečića i izvedbi Teatra 2000 i Teatra režiji Aleksandra Ogarjova i izvedbi Hrvatskog 1. Luka Petrušić za ulogu Gradimira u predstavi Exit iz Zagreba narodnog kazališta u Splitu O medvjedima i ljudima Saše Anočića u režiji 2. Mladen Vulić za ulogu Stefana u predstavi 2. Petra Kurtela za ulogu Janice Labudan Saše Anočića i izvedbi Satiričkog kazališta Oluja Williama Shakespearea u režiji Lenke u predstavi Breza Borivoja Radakovića u Kerempuh Udovički i izvedbi Kazališta Ulysses iz Zagreba režiji Želimira Mesarića i izvedbi Hrvatskog 2. Vedran Živolić za ulogu Binata u predstavi narodnog kazališta u Varaždinu Garaža Zdenka Mesarića u režiji Ivice Buljana i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih

30 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Za najbolju lutkarsku predstavu ili Za najbolja glumačka ostvarenja u Za najbolja glumačka ostvarenja u predstavu za djecu i mladež lutkarskim predstavama ili predstavama lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mladež / ženska uloga za djecu i mladež / muška uloga

Dječak Ivek i pas Cvilek Nika Mišković Mladen Vujčić Jelene Kovačić (prema motivima romana za ulogu Ane u predstavi Ana i Mia Jelene za ulogu Ježurke Ježića u predstavi Đure Vilovića Pas Cvilek, dječak Ivek Kovačić i Anice Tomić u režiji Anice Tomić Ježeva kućica Branka Ćopića u režiji Saše i dudaš Martin) u režiji Anice Tomić i izvedbi Kazališta Mala scena iz Zagreba Anočića i izvedbi Dječjeg kazališta Branka i izvedbi Kazališne družine Pinklec iz Mihaljevića u Osijeku Čakovca u koprodukciji s Dječjom i nominirane su bile i: lutkarskom scenom HNK u Varaždinu 1. Mia Biondić za ulogu Mije u predstavi Ana nominirani su bili i: i Mia Jelene Kovačić i Anice Tomić u režiji 1. Filip Križan za ulogu Mačka u čizmama Nagradu su preuzeli Romano Bogdan, Anice Tomić i izvedbi Kazališta Mala scena iz u predstavi Mačak u čizmama prema bajci umjetnički voditelj Kazališne družine Pinklec, Zagreba i Jasna Jakovljević, intendantica HNK u Charlesa Perraulta u režiji Ivice Boban i izvedbi Varaždinu 2. Sanja Milardović za ulogu Heidi u predstavi Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba Heidi prema motivima iz istoimene priče nominirane su bile i: 2. Rakan Rushaidat za ulogu Zlatka Kuniščaka Johanne Spyri u režiji Ane Merlin i izvedbi – Kuna u predstavi VIS Životinje autorskog 1. Ana i Mia Jelene Kovačić i Anice Tomić u Kazališta Merlin iz Zagreba projekta Ksenije Zec i Saše Božića u izvedbi režiji Anice Tomić i izvedbi Kazališta Mala Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba scena iz Zagreba 2. Mali princ Antoinea de Saint-Exupérija u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi Kazališta Virovitica

broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 31 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Za najbolji praizvedeni suvremeni Za najbolja glumačka ostvarenja u Najbolja redateljska ostvarenja u radio- hrvatski dramski tekst ili najbolju televizijskoj drami drami dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave

Darko Tralić za režiju Radio-igre Mali Geza Jánosa Háyja nominirani su bili i: 1. Mislav Brečić za režiju Radio-ateljea Drama o Mirjani i ovima oko nje Ivora Martinića 2. Stephanie Jamnicky za režiju Radio-igre Sokol ga nije volio Fabijana Šovagovića

Olja Lozica Vera Zima Žiri za dramu za dramatizaciju teksta Ivana Kovačića za ulogu Ruže Kosmički u 4. epizodi Smij i suze starega Splita praizvedenog na Krstitke, IV. sezone serije Odmori se, Zvonimir Zoričić (predsjednik), 56. Splitskom ljetu zaslužio si Lawrence Kiiru, Vlasta Knezović, Lada Martinac-Kralj, Ljubo Zečević Nagradu je preuzeo glumac Trpimir Jurkić nominirani su bili i: 1. Sreten Mokrović za ulogu Bože Kovačevića Žiri za operetu i mjuzikl nominirani su bili i: u 3. epizodi I. sezone kriminalističke serije 1. Miro Gavran za najbolji praizvedeni Mamutica Jagoda Martinčević (predsjednica), suvremeni hrvatski dramski tekst Paralelni 2. Suzana Nikolić za ulogu Lane Ivić u 15. Miljenko Grgić, Maja Stanetti svjetovi praizveden u Hrvatskom narodnom epizodi Kod rođaka Joke, II. sezone serije Stipe kazalištu u Osijeku u gostima Žiri za suvremeni ples 2. Mate Matišić za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst Balon Andreja Jeličić (predsjednica), Saša praizveden u Teatru Exit iz Zagreba, u Božić, Petra Hrašćanec-Herceg koprodukciji Teatra 2000 i Teatra Exit Sa svim žirijima radila je tajnica HDDU-a Marija Filipović.

32 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Nagrada za izniman doprinos Za najbolju kazališnu scenografiju Za najbolju kazališnu scenografiju i kazališnoj umjetnosti drama, opereta, mjuzikl ili ples kostimografiju drama, opereta, mjuzikl ili ples

Duško Zubalj Dinka Jeričević Ana Savić Gecan Nagrada za izniman doprinos kazališnoj u dramskoj predstavi Građanin plemić u dramskoj predstavi Građanin plemić umjetnosti dodjeljuje se Dušku Zubalju Jean-Baptiste Molièrea / Jean-Baptiste Jean-Baptiste Molièrea / Jean-Baptiste za kazališnu scensku glazbu u predstavi Ni Lullyja u režiji Krešimira Dolenčića i Lullyja u režiji Krešimira Dolenčića i med cvetjem ni pravice prema Baladama izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Petrice Kerempuha Miroslava Krleže u Zagrebu Zagrebu režiji Adama Končića i Duška Zubalja i Nagradu je preuzela Sanja Ivić, ravnateljica nominirani su bili i: izvedbi Kazališta Pinklec iz Zagreba. Drame HNK u Zagrebu 1. Mauricio Ferlin u plesnoj predstavi Nastup u nominirane su bile i: koreografiji Matije Ferlina i izvedbi i produkciji 1. Zdravka Ivandija u plesnim predstavama: Sale u Studija za suvremeni ples iz Zagreba kor. Ksenije Zec i izvedbi i produkciji SSP, Zagreb; 2. Ivo Knezović u dramskoj predstavi Mali princ Tijelo u autorskom projektu Ksenije Zec i Saše Antoinea de Saint-Exupérija u režiji Dražena Božića u produkciji Kazališta Trešnja i de facto iz Ferenčine i izvedbi Kazališta Virovitica Zagreba; Excuse me, do you know where Marija Jurić – Zagorka street is? u kor. Katarine Đurđević i Adrijane Barbarić Pevek u produkciji UPPU Puls iz Zagreba i GK Zorin dom, Karlovac 2. Ika Škomrlj i Dženisa Pecotić u mjuziklu Jalta, Jalta Milana Grgića – Alfija Kabilja u režiji Nine Kleflin i izvedbi HNK u Osijeku broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 33 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Za najbolju predstavu u cjelini Za najbolje redateljsko ostvarenje Za najbolja umjetnička ostvarenja Opereta / mjuzikl Opereta / mjuzikl Opereta / mjuzikl / ženska uloga

Spli’ski akvarel Krešimir Dolenčić Ljiljana Čokljat Ive Tijardovića u režiji Krešimira za režiju predstave Spli’ski akvarel Ive za ulogu Nine Filipovne u predstavi Jalta, Dolenčića i izvedbi Hrvatskog narodnog Tijardovića u izvedbi Hrvatskog narodnog Jalta Milana Grgića – Alfija Kabilja u režiji kazališta Split kazališta Split Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku nominirani su bili i: Nagradu je preuzeo Duško Mucalo, v. d. 1. Nina Kleflin za režiju predstave Jalta, Jalta nominirane su bile i: intendanta HNK Split Milana Grgića – Alfija Kabilja u izvedbi 1. Valentina Fijačko za ulogu Marice Saline Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku u predstavi Spli’ski akvarel u režiji Krešimira 2. Mario Kovač za režiju predstave Za dobra Dolenčića i izvedbi Hrvatskog narodnog nominirane su bile i: stara vremena Rajka Dujmića – Željke Ogreste kazališta Split 1. Jalta, Jalta Milana Grgića – Alfija Kabilja u produkciji Gerila media iz Zagreba 2. Renata Sabljak-Prelec za ulogu Nine u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskog Filipovne u predstavi Jalta, Jalta Milana narodnog kazališta u Osijeku Grgića – Alfija Kabilja u režiji Vlade Štefančića 2. Jalta, Jalta Milana Grgića – Alfija Kabilja u i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta režiji Vlade Štefančića i izvedbi Zagrebačkog Komedija gradskog kazališta Komedija

34 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Za najbolja umjetnička ostvarenja Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika Za najbolju predstavu u cjelini Opereta / mjuzikl / muška uloga do 30 godina Ples Opereta / mjuzikl / ženska ili muška uloga

Davor Radić Goran Marković Nastup za ulogu Griše u predstavi Jalta, Jalta za ulogu Lešandra Panpana u predstavi u koreografiji Matije Ferlina i izvedbi i Milana Grgića – Alfija Kabilja u režiji Nine Spli’ski akvarel u režiji Krešimira Dolenčića produkciji Studija za suvremeni ples iz Kleflin i izvedbi Hrvatskog narodnog i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Zagreba kazališta u Osijeku i u predstavi Jalta, Split Nagradu je preuzela Bosiljka Vujović-Mažuran, Jalta Milana Grgića – Alfija Kabilja u režiji umjetnička direktorica Studija za suvremeni ples Vlade Štefančića i izvedbi Zagrebačkog nominirani su bili i: gradskog kazališta Komedija 1. Danijela Pintarić za ulogu Veronike u nominirane su bile i: predstavi Tuđe pjesme, moji snovi u režiji Marka 1. Sale u koreografiji Ksenije Zec i izvedbi i nominirani su bili i: Jurage i izvedbi koprodukcije Umjetničke organizacije Aplauz teatar iz Zagreba i produkciji Studija za suvremeni ples iz Zagreba 1. Dražen Čuček za ulogu Stanleyja u predstavi Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija 2. Vodoinstalater u koreografiji Natalije Jalta, Jalta Milana Grgića – Alfija Kabilja u 2. Damir Poljičak za ulogu Larryja u predstavi Manojlović i s originalnom glazbom Gordana režiji Vlade Štefančića i izvedbi Zagrebačkog Jalta, Jalta Milana Grgića – Alfija Kabilja u Tudora u produkciji Teatra &TD i Kulture gradskog kazališta Komedija režiji Vlade Štefančića i izvedbi Zagrebačkog promjene SC-a u koprodukciji s Muzičkim 2. Goran Navojec za ulogu Policajca Pere gradskog kazališta Komedija Biennalom iz Zagreba u predstavi Za dobra stara vremena Rajka Dujmića – Željke Ogreste u režiji Marija Kovača i produkciji Gerila media iz Zagreba

broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 35 18. Nagrada hrvatskog glumišta, 24. studenoga 2010.

Za najbolje koreografsko ostvarenje Za najbolja umjetnička ostvarenja Za najbolja umjetnička ostvarenja Ples Ples / ženska uloga Ples / muška uloga

Matija Ferlin Roberta Milevoj Ognjen Vučinić za koreografiju u plesnoj predstavi Nastup za ostvarenje u predstavi Nastup u za ostvarenje u predstavi UTF-8 u u izvedbi i produkciji Studija za suvremeni koreografiji Matije Ferlina i izvedbi i koreografiji Sahara Azimija i izvedbi i ples iz Zagreba produkciji Studija za suvremeni ples iz produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla Zagreba nominirane su bile i: nominirani su bili i: 1. Irma Omerzo za koreografiju u plesnoj nominirane su bile i: 1. Branko Banković za ostvarenje u predstavi predstavi Tri solistice u plesnoj izvedbi Silvie 1. Ana Mrak za ostvarenje u predstavi Nastup u Sale u koreografiji Ksenije Zec i izvedbi i Marchig, Roberte Milevoj i Zrinke Šimičić u koreografiji Matije Ferlina i izvedbi i produkciji produkciji Studija za suvremeni ples iz Zagreba produkciji Marmot iz Zagreba Studija za suvremeni ples iz Zagreba 2. Žak Valenta za ostvarenje u autorskom 2. Ksenija Zec za koreografiju u plesnoj 2. Zrinka Užbinec za ostvarenje u predstavi solu (autor i izvođač Žak Valenta) u predstavi predstavi Sale u izvedbi i produkciji Studija za Tri solistice u koreografiji Irme Omerzo i 7 Udruge plesnih umjetnika Hrvatske – suvremeni ples iz Zagreba produkciji Marmot iz Zagreba podružnice Rijeka

36 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. Nagrade HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Opća bolnica, Elvia Nacinovich, Zdenko Botić Aktualnost i groteska U Općoj bolnici vještim se međuprožimanjem humora i groteske oživljuje propitivanje apsurdnosti egzistencije u specifičnom optimističnom ozračju

Hristo Bojčev, Opća bolnica, red. Matjaž Latin Elvia Nacinovich u predstavi Tutto sulle Zdenko Botić u predstavi Opća bolnica Hriste donne / Sve o ženama, Mire Gavrana, Bojčeva, red. Matjaž Latin red. Neva Rošić agrada dr. Đuro Rošić HNK Ivana pl. Zajca Rijeka za scenske igre promišljeno zaustavlja imaginarno i tako otvara najbolju dramsku predstavu u cjelini u sezoni 2009/2010. mogućnost suprotstavljanja represivnom karakteru stvarnosti. pripala je predstavi Opća bolnica Hriste Bojčeva u režiji Zaključujemo, stoga, kako spretno dramaturško i režijsko MatjažaN Latina i izvedbi ansambla Hrvatske drame. čitanje Bojčeva predloška, pa u tom kontekstu i iznijansirana, Žanrovska heterogenost, osobiti intelektualni humor te sasvim ujednačena i u potpunosti razrađena psihološka glumačka igra, suptilno iznijeta aktualnost suvremenoga trenutka – dramaturška ovu riječku Opću bolnicu smješta u jedan nadasve intiman i je okosnica na temelju koje bugarski dramatičar Hristo Bojčev prisan milje. Vještim se međuprožimanjem humora i groteske gradi jedan groteskni, intimni i nadasve emotivni svijet. Političko- oživljuje propitivanje apsurdnosti egzistencije u specifičnom sociološko, odnosno ideološko određenje opće bolnice što kao optimističnom ozračju, oblikujući pritom iznimno kompaktnu, metafora prostorne neodređenosti sugerira apsolutni rasap emotivno dojmljivu kazališnu cjelinu. tradicionalnih sustava vrijednosti, u Bojčevu dramskom svijetu, svojega distingviranog ali svakako ravnopravnoga partnera, Razigrana Elvia Nacinovich iznalazi prvenstveno u iluziji. Postupak je to kojim se eksplicite Nagradu Zlata Nikolić za najbolje ostvarenu žensku ulogu dobila otvara prostor za izgradnju likova čija se dramska pozicija je Elvia Nacinovich za uloge u predstavi Tutto sulle donne/Sve podržava, ali i podražava fantazmatskom projekcijom njihove o ženama Mire Gavrana u režiji Neve Rošić i izvedbi ansambla istinske žudnje, nesvjesnih poriva kao i bijega od represivne i Talijanske drame. depresivne današnjice. Iz odlične, kompaktne glumačke trojke koju su činile Elvia Transpozicija pak dramskoga teksta pa i njegova scenska Nacinovich, Elena Brumini i Rosanna Bubola, uz sjajnu kolektivnu aktualizacija u režiji Matjaža Latina, neće odviše odudarati od onih igru u predstavi Tutto sulle donne/Sve o ženama, Elvia Nacinovich zadanosti što ih postavlja Bojčev predložak. Režija gradi scensku još jednom je podarila nekoliko veoma uspjelih interpretativnih igru u skladnom nizanju prizora bez naglih zahvata, promjena kreacija. Bio je pravi izazov utjeloviti pet lica, u furioznom ritmu u ritmu ili pak naznaka suvremenih eksperimentalnih rješenja. stalnih transformacija i prelaska u pet izmjeničnih i isprepletenih Pridodamo li k tome i vizualno efektnu scenografiju što s pomoću životnih priča, u slijedu različitih životnih razdoblja u rasponu visećih najlonskih zastora i nekoliko razbacanih bolničkih kreveta od djevojčica iz vrtića do žena u poodmakloj dobi. Opuštena simbolički priziva kaotičnost scenske događajnosti – složit ćemo i razigrana, uvjerljiva u tragičnim, upečatljiva i odmjerena u se kako Latin stvara situaciju što zahtijeva apsolutnu angažiranost komičnim likovima Gavranove komedije, koji razotkrivaju čas glumačke igre. žensku intimu i (neostvarene) ambicije, čas snažne emocionalne Deformiranjem se psihološkoga stanja likova (amnezija, skleroza, strasti, slabosti i odlučnosti, kao i zajedljivosti i sebičnosti, Elvia hipermnezija) omogućuje poigravanje vremenskim kategorijama Nacinovich potvrdila je još jedanput svoje iznimne glumačke pa se na taj način percepcija prošlosti, sadašnjosti odnosno kvalitete koje joj omogućavaju i prisniji, spontaniji kontakt s budućnosti rastapa i sjedinjuje u dimenziji svevremenosti koju publikom, kao u slučaju Tutto sulle donne/Sve o ženama, izvedenoj prožima svijet fantazma i bajke. na pozornici koju glumci dijele s gledateljima. Redateljski postupak tek skicira aktualnost političkoga trenutka Botićeva glumačka emocija kojemu je, u nemoći suprotstavljanja iz pozicije realnoga, Nagradu Raniero Brumini za najbolje ostvarenu mušku ulogu eksplicite dana mogućnost poricanja u dodiru s onostranim. Na dobio je Zdenko Botić za ulogu Dede u predstavi Opća bolnica taj se način otvoreno odbija interiorizacija, pa ludički karakter broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 37 Nagrade HNK Ivana pl. Zajca Rijeka Nagrada Tito Strozzi HNK u Zagrebu: Krešimir Dolenčić

Hriste Bojčeva u režiji Matjaža Latina i izvedbi ansambla Hrvatske drame. Snaga moderne Nesnošljiva sadašnjost što je u Općoj bolnici rezultat u prvome redu političke datosti (promišljanje odnosa zemalja Istočnoga bloka i Europe) jedan je od osnovnih poticaja što eksplicite omogućuje invencije bijeg u imaginarno. To je, dakle, polje sazdano od neprekinute niti želja, prostor metaforičkih dijaloga Predstava Građanin plemić uspjela je današnjem i kretanja, konačnica kojoj se žudnja usmjeruje u gledatelju približiti svijet baroka i klasicizma na način koji nadi za ostvarenjem. Fantazam se prema tome širi duhovito poentira univerzalne i danas aktualne elemente u nedostižno, k točki što konstantno izmiče i pritom se strogo opire mogućnosti vlastite realizacije. Međutim, kako bi se imaginarno pokrenulo, potreban je trenutni dojam ili barem prilika što omogućuje aktivaciju sadašnjega događaja. Stoga, prizori samotničkog i intimnog očaja riječkoga Dede (Zdenko Botić) ekspresivno, ali u potpunosti smireno naznačuju mogućnost pokretanja fantazmatske slike. Jer, u jednoj tako nonšalantno i zapravo tek usputno upućenoj replici Kontuzovu, Dedov glumački izričaj ima dovoljno snage za pokretanje čitavoga niza događaja na sceni, što, katkad graničeći s karikaturom, vrhunac dostižu u vedrim i razigranim dijalozima. Međutim, konstantno prisutan smireni ton govorenog izraza kao i dominantna mirnoća pokreta – pokazuju izvanrednu ujednačenost fizičkoga čina i psihološkoga momenta. Na taj način Botiću u potpunosti uspijeva uspostaviti ravnotežu između svjesnoga i nesvjesnoga, duhovnoga i HNK u Zagrebu: Jean-Baptiste Poquelin Molière / Jean-Baptiste Lully, fizičkoga, objektivnoga i subjektivnoga – a što u Građanin plemić, red. Krešimir Dolenčić konačnici i omogućuje strukturiranje događaja na sceni. Ovaj riječki Deda tako svojom sugestivnošću z plodne prošlogodišnje produkcije Hrvatskoga narodnog kazališta pokreće maštu, potonja pak emotivno pamćenje u Zagrebu prosudbeno povjerenstvo za dodjelu nagrade Tito (već proživljene događaje), a što je zapravo izvan Strozzi donijelo je jednoglasno odluku da se nagrada dodijeli dosega svjesnoga. On otvara prostor unutrašnjoj uprizorenjuI Molièreove komedije Građanin plemić, tj. redatelju žudnji, snu na javi te ga svjesno i s mnogo iskustva Krešimiru Dolenčiću. Neobično vještim, nadahnutim spojem vodi natrag u iskonsko – u retoriku same pozornice. kazališne tradicije i duha suvremenog ludičkog teatra Dolenčić je Egzistencija u fantazmu moguća je prema tome u izrazito ansamblskoj koncepciji stvorio inscenaciju koja bi mogla isključivo u teatru, a Deda pak evocira problematiku poslužiti na čast svim velikim kazališnim sredinama. Predstava je podrijetla i otvoreno postavlja pitanje njegove svrhe. uspjela današnjem gledatelju približiti svijet baroka i klasicizma na Međutim, logično i duhovito predavanje tekstu što način koji duhovito poentira univerzalne i danas aktualne elemente. ima sposobnost izazvati ljepotu izgovorene riječi, Kloneći se već otrcanih ekscentričnosti režijskog teatra, redatelj je znao svoj vrhunac doživljava u posljednjem prizoru ostati u granicama prepoznatljivosti, a ipak svakim domišljajem pokazati predstave. To je pobjeda onostranoga što je imamo očaravajući snagu moderne invencije. Njegovu je zamisao sa zadivljujućim zahvaliti upravo Botićevoj glumačkoj emociji, i poletom prihvatio cijeli ansambl, govorni i glazbeni podjednako. koja ima sposobnost okupiti raznovrsnost scenskih Ostvareno je toliko sjajnih glumačkih i glazbeničkih kreacija te tolika elemenata objedinjujući ih pritom u istinitoj fikciji. perfektna uigranost, od glavnih do takozvanih sporednih uloga, da je Posebno priznanje Dr. Đuro Rošić dobio je Goran cijela predstava istinska svečanost igre, plesa, zvuka, boja i kostima. Da Lelas za ideju i kostimografiju predstave Somewhere propozicije nagrade to omogućuju, trebalo bi sve sudionike uprizorenja City ansambla Talijanske drame te promicanje pohvaliti poimence. Dolenčić i cijeli njegov ansambl dočarali su nam kazališta za djecu magiju teatra na nezaboravan način.

Ocjenjivački sud: Bruno Bontempo (predsjednik), Ocjenjivački sud Nagrade Tito Strozzi: Viktor Žmegač (predsjednik), Adriana Car Mihec, Svjetlana Hribar, Ivka Dabetić, Krešimir Nemec, Zdenka Weber, Iva Rosanda Žigo, Davor Schopf Maja Đurinović i Tonko Ninić 38 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. FESTIVALI festivali | 8. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 17. rujna – 2. listopada 2010. Između drame i plesa Uz zagrebački FSK više nitko nema pravo reći kako ga nedostatak volje, vremena ili internetske veze priječi u praćenju svjetskih trendova.

smi Festival svjetskog kazališta u Zagrebu u kojima se zatomljena psihička stanja sudaraju s nastavlja sa svojom prosvjetiteljskom zadaćom naučenim društvenim ulogama izvela je homogena Opredstavljanja razvikanih europskih redateljskih skupina plesača, čija je neupitna zanatska virtuoznost zvijezda, temeljeći program na skupim i međunarodno na granici novocirkuskih akrobacija maštovito podržala priznatim imenima bez rizika i prevelike izborničke začudnu autorsku koncepciju komada. hrabrosti u koncipiranju selekcije. Oduvijek više Nastavak festivalskog programa nije pratila kvalitativna visokobudžetna smotra velikih faca nego punokrvni razina postavljena s prvom predstavom, unatoč zvučnim festival s osmišljenim popratnim programom, imenima autora i izvođača kao što su Falk Richter i kasnorujanska zagrebačka gostovanja ove su godine piše: Stanislas Nordey. Avignonska pretenciozna logoreja prezentirala estetski zaokret u suglasju s odavno Moj tajni vrt koju potpisuje Richter, a uz pomoć dvoje Matko Botić prisutnim inozemnim trendovima, pa izbornički dvojac glumaca izvodi Nordey dvosatna je samodopadna Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan dosadašnju prevlast intertekstualna igra prepuna salonskog ljevičarenja i površnog samosažaljevanja, koju su blazirani autori i izvođači trebali zadržati između sebe i svojih preplaćenih psihijatara. Središnja predstava u ovogodišnjoj selekciji najviše se udaljava od dramskog teatra, pa se nagrađivani rad Belgijanca Alaina Platela bez ikakvih problema može zamisliti i na programu Tjedna suvremenog plesa. Platelov komad Izvan konteksta, za Pinu zagrebačkoj publici predstavljen je kao svojevrsna kompenzacija za predstave Pine Bausch koje su selektori godinama pokušavali uvrstiti u program, a osvaja prvenstveno svedenim i koncentriranim plesnim istraživanjima međuljudskih odnosa i ljudske animalne strane, zbog koje su pojedinci, kao i u predstavi Peeping Toma, sami i kad su zajedno. Megalopolis Constanze Macras još je jedan razigrani plesni manifest te socijalno osviještene umjetnice koji podsjeća da svijet u kojem živimo nije najbolji od svih svjetova, a ovog puta koncentrira se na studiju otuđenog života u velegradu. Osmo izdanje Festivala zatvoreno je ipak konvencionalnijim, ali ne i Peeping Tom, Bruxelles, Belgija: Ulica Vandenbranden 32, manje zanimljivim naslovom, jer je U Moskvu, u Moskvu Franka koncept i režija Gabriela Carrizo, Franck Chartier Castorfa pomalo umoran, ali i dalje dovoljno jasan odbljesak njegova redateljskog genija koji u svakoj predstavi unatoč (post)dramskih hitova potiru naslovima čija su žanrovska klasičnom predlošku nepogrešivo dijagnosticira rak-rane društva obilježja znatno neodređenija. Umjesto igara na sigurno sa stotinu u kojem stvara svoj nelinearan i hermetičan teatar s mudima. puta provjerenim litavskim i ruskim redateljskim virtuozima, Zagrebački Festival svjetskog kazališta nikad se nije zanosio novim mađarskim valom, zapadnoeuropskim enfant terribleima vlastitim avangardnim značenjem i pokušajima nagovještaja devedesetih ili legendama poput Brooka ili Barbe, izbornički par budućih teatarskih iskoraka, poput Eurokaza i riječkog 2010. godine zamućuje žanrovske vode odabirom komada koji Međunarodnog festivala malih scena. Vođen sigurnom rukom su na pola puta između plesnog i dramskog kazališta, pozivajući odlično obaviještenih i iskusnih poznavatelja europskih kazališnih skupine i autore koji su svoju svjetsku ili bar europsku slavu (bez strujanja, taj je jesenski zagrebački Festival već gotovo desetljeće čega se na FSK ipak ne može) požnjeli baveći se nekim drugačijim, prozor u svijet visokobudžetnog europskog mainstreama s ne više samo dramskim teatrom. pokojim zanimljivim otklonom, što sve skupa nikako nije Ovogodišnji Festival otvoren je izvrsnom izvedbom belgijske zanemariv doprinos hrvatskom kulturnom i kazališnom životu. skupine Peeping Tom, koja u predstavi Ulica Vandenbranden Uz zagrebački FSK više nitko nema pravo reći kako ga nedostatak 32 problematizira paučinastu mrežu međuljudskih odnosa u volje, vremena ili internetske veze priječi u praćenju svjetskih osamljenoj i izoliranoj zajednici. Začudne, lynchovske prizore trendova. 40 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. festivali | 25. Gavelline večeri, Zagreb, 18. – 29. listopada 2010. Reinterpretacija klasika Nove interpretacije klasičnih djela predstavljale su znatan dio repertoara i donijele nekoliko izvanrednih predstava

avelline večeri već su dugo reprezentativan dok je u istom kazalištu s još brojnijim interpretima – uvid u domete protekle kazališne sezone. Iako uz glumce tu su i vokalni solisti, muški zbor Opere i mi se čini da nisu baš sve prikazane predstave članovi Baleta, te Hrvatski barokni ansambl – Krešimir bileG poseban događaj (kako ih naziva izbornica Lada Dolenčić s Građaninom plemićem virtuozno oživio Martinac Kralj) i da je ovogodišnja sezona zaslužna Molière – Lullyjev comédie-ballet pokazavši kako što je program ovaj put bio za nijansu slabiji, ipak je ta nevjerojatna žanrovska mješavina sedamnaestog još uvijek bilo dovoljno vrijednih i vrlo originalnih stoljeća može danas biti i zabavna i povod za kritiku predstava da bi se čitava smotra mogla ocijeniti suvremenog društva, a ujedno (kao i prije spomenute uspjelom. ostale insenacije klasičnih djela) dokaz da je i u piše: Prvenstveno se to odnosi na radikalno nove vremenu u kojem su glumci rastrgani između obveza i interpretacije klasičnih djela koje predstavljale su Tomislav Kurelec angažmana u raznim medijima moguće ostvariti velike znatan dio repertoara i donijele nekoliko izvanrednih predstava. Aleksandar Popovski ostvario je (zahvaljujući ansambl predstave koje mogu povezati djelatnike i efektnoj scenografiji NUMEN-a) vizualno iznimno atraktivnu pojedinog kazališta i oživjeti duh zajedništva, naravno kada ih interpretaciju Peera Gynta Henrika Ibsena kao modernog inicira promišljena koncepcija i stvaralačka inventivnost. protagonista koji lutajući od poezije do filozofije, od ideala I na drugom polu ove panorame – u predstavama suvremene do niske proračunatosti, od prošlosti i legendi do suvremenih tematike – mogu se naći elementi komedije i to crne (a bez sukoba nastoji pronaći smisao vlastitog postojanja i odnosa baleta). Oni su dominantni u pirandelovski zamišljenom Balonu prema drugim ljudima. Još je radikalniji u dramaturškom Mate Matišića u nijansiranoj režiji Mislava Brečića (Teatar EXIT preoblikovanju teksta (i to Shakespeareovoga) ruski redatelj i Teatar 2000), dok maksimum smijeha svojim karikiranjem Aleksandar Ogarjov u fascinantnom Hamletu splitskog HNK, kompleksa provincijalizma naših kazalištaraca u odnosu prema jer izbacuje većinu najslavnijih scena da bi nov smisao potražio Europi izazivaju duhovite Žrtve zemljopisa koje u Teatru &TD u sklapanju mozaika prizora raznorodnih ne samo značenjima potpisuju redatelj Miran Kurspahić i dramaturginja Rona Žulj. nego i scenskim oblikovanjem, te stvaranju predstave o životu u kojem je od borbe za vlast važnija ljubav – opsesivna Hamletova Teško je reći je li se takvog kompleksa u potpunosti riješio Ivica prema ocu, Klaudijeva mnogo veća prema kraljici Gertrudi, ženi Buljan koji je prema tekstu Zdenka Mesarića Garaža režirao u svoga brata i Hamletovoj majci, nego prema kruni, Gertrudina koprodukciji ZKM-a i već pola stoljeća kultnog off-Broadway podijeljena između Hamleta i Klaudija, Polonijeva prema djeci teatra La MaMa predstavu koja je pobijedila na ovogodišnjim Ofeliji i Laertu a ne prema provođenju vlasti, Ofelijina prema Gavellinim večerima i koja je svoju praizvedbu imala u New Hamletu... No, to nije romantično poimanje ljubavi, jer upravo Yorku. Dvojbeno je naime da li predstava šokantno scensko njeno iskazivanje i neumjerenost vode prema tragediji. nasilje koristi za kritiku današnjeg hrvatskog društva ili joj je Vrlo je dojmljiva i svevremena mračna kazališna slika ljudskog to povod za nizanje morbidnih atrakcija i stjecanje naklonosti postojanja koju u zagrebačkom HNK-u iz Bjesova Dostojevskog Amerikanaca slikom društva koja odgovara njihovoj površnoj i Camusa uspjelom ansambl predstavom stvara Janusz Kica, predodžbi o dalekom Balkanu.

Zagrebačko kazalište mladih, i La MaMa E.T.C. New York: GDK Gavella, Zagreb: Henrik Ibsen, Peer Gynt, red. Aleksandar Zdenko Mesarić, Garaža, red. Ivica Buljan Popovski broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 41 festivali | 43. PIF, Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 27. kolovoza – 3. rujna 2010. Od toplog humora do satire U vrh domaće produkcije pripada Uspavanka za mišića u kojoj su se poklopili jasna fabula, izvedbena inventivnost i odlična animacija

vogodišnji PIF bio je posvećen javajki, a čast Na PIF-u smo i ove godine vidjeli presjek domaćeg da otvori Festival dobilo je kazalište Sergeja lutkarstva koje je uglavnom razočaralo. Usprkos Obrazcova sa slavnom predstavom Neobičan bogatoj tradiciji i vrlo dobrom uvidu u svjetske koncertO koja već 64 godine puni gledališta savršenom trendove putem festivala, hrvatsko lutkarstvo već animacijom gracioznih lutaka te toplim humorom što, neko vrijeme tapka u mraku scenske neinventivnosti zaskočen vremenom, na trenutke prelazi u pomalo i nezadovoljavajuće kvalitete lutkarske animacije. To naivnu zafrkanciju. Uz legendarne Ruse, vrhunac potvrđuje činjenica da je ponajbolja domaća predstava 43. PIF-a označilo je gostovanje lutkara i plesača bila obnova Ribara Palunka i njegove žene Kazališta Dude Paive koji se u sklopu Talentoskopa predstavio lutaka Zadar, a u režiji Edija Majarona, kojoj je autorskim projektom Anđeo te predstavama Ljubavne piše: najslabija točka, indikativno, bila upravo animacija lutke Lutkarskog kazališta Ljubljana i Fasada Kazališta Igor Tretinjak lutaka. U vrh domaće produkcije svakako pripada lutaka Białystok iz Poljske, kojima potpisuje koncept Uspavanka za mišića Dječjeg kazališta Branimira Mihaljevića, u kojoj su se poklopili jasna fabula, izvedbena inventivnost i odlična animacija. Na oprečnu poziciju smjestili bismo ZKL-ov Jedini neuspjeh Adolfa H., kojim je Zlatko Bourek proslavio 50 radnih i 80 životnih godina. Neuspio je to pokušaj parodije koja prelazi u trivijalizaciju sa zvukom pjeva crijeva uz neuvjerljivu animaciju. Ostale predstave mogli bismo smjestiti u međuponoru. Od tanke ponude domaćih predstava alarmantnija je činjenica da je gledalište na predstavama uglavnom bilo poluprazno. Dok dio krivice leži na duši sve slabije hrvatske lutkarske scene koja ne uspijeva približiti čaroliju lutke novim generacijama, dio bismo stavili na dušu organizatora koji se nije uspio izboriti za pravo mjesto pod medijskim suncem. Poput lutke čiji drveni osmijeh ne pada s lica bez obzira na kaljuže u kojim se našla, okrećemo se svijetloj budućnosti, polažući nade Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek: Samuil Jakovljevič u mlade školovane lutkare koji posljednjih nekoliko godina Maršak, Uspavanka za mišića, red. Ljudmila Fedorova predstavljaju na PIF-u svoju mladalačku energiju, strast i ljubav prema lutkama koje, nadamo se, neće zgasnuti s naletom surove i režiju. Iako tematski i izvedbeno različite, predstave povezuju realnosti. osnovni elementi Paivine poetike: odlična animacija naglašenije ekspresije, spoj plesa i lutkarstva te nedovršenost ideje što dovodi do djelomičnog raspada strukture i otvorenog kraja kao najslabije točke predstave. Ostale predstave kretale su se od solidnih do vrlo dobrih. Glavnu nagradu Milan Čečuk dobila je zanimljiva Lirika i Epika Kazališta lutaka Budimpešta, u kojoj je riječ prevagnula nad odličnom animacijom malih lutaka od kartona, dok su standardno odlični Bugari bili nešto diskretniji. Atelje 313 iz Sofije izvelo je Čarobnjaka iz Oza i Maske u meni, ne zadivivši idejom, ali standardno oduševivši odličnom animacijom. Družina Mahokh iz Teherana predstavila se vizualno privlačnom, strukturno čistom i jasnom predstavom Mahokh, vrlo dobro animiravši klasične javajke, dok je Narodno kazalište iz Prištine tehnikom kazališta sjena izvelo tek korektnu socijalnu satiru Varalica linearne strukture razlomljene Državno akademsko centralno kazalište lutaka Sergej Obrazcov, glazbenim umecima. Moskva, Ruska Federacija: Neobičan koncert, red. Sergej Obrazcov, Semen Samodur

42 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. festivali | 15. Revija lutkarskih kazališta, Rijeka, 3. – 11. studenoga 2010. Lutkarstvo na udaru recesije Najsvjetliji trenutak ovogodišnje Revije bilo je putovanje kroz boje, oblike i glazbu u njemačkoj predstavi Što crveno radi četvrtkom, raznobojnoj priči u sedam dijelova namijenjenoj djeci starijoj od četiri godine

etrnaest ansambala, od čega četiri iz inozemstva, već: manje je više. šesnaest naslova, čak 43 izvedbe čine statistiku Najsvjetliji trenutak ovogodišnje Revije bilo je putovanje petnaeste Revije lutkarskih kazališta u Rijeci. kroz boje, oblike i glazbu na koje nas je odveo Joachim PublikaČ je, tradicionalno, popunila jutarnje termine Torbahn u režiji Rute Platais. Produkcija Thalias u kojima organizirano dolaze vrtići i škole, sve je Kompagnons iz Nürnberga Što crveno radi četvrtkom proteklo u veseloj atmosferi, ali se na predstavama u raznobojna je priča u sedam dijelova namijenjena poslijepodnevnim terminima osjećao dah recesije. djeci starijoj od četiri godine. Torbahn slika uživo Ima produkcijski boljih i lošijih godina, ali kvaliteta na velikom pleksiglasu što stoji uspravno i ono što ovogodišnjeg programa nije bila onakva na kakvu smo publika gleda nalik je animiranom filmu u kojem se navikli. Hrvatski ansambli na riječku Reviju tradicionalno piše: oblici i boje pretapaju iz slike u sliku (npr. ptica postaje dolaze s uspješnicama iz protekle dvije godine. Međutim, Tatjana Sandalj oblak). Pažljivo odabrani ulomci glazbe Mauricea vjerojatno i iz financijskih razloga, ovogodišnja je Ravela i Claudea Debussyja određuju i atmosferu i lutkarska produkcija prilično siromašna, posebno među trajanje pojedinog ulomka. I tako doznajemo da malo zagrebačkim nezavisnim skupinama što su donedavno nicale kao crveno žudi za domom, želi se igrati, ide na putovanje, upoznaje gljive poslije kiše. Igrane predstave za djecu u programu lutkarske boje, posjećuje odrasle, uči plivati, te da se zabavilo. Torbahn ne revije nisu nikakva novost, međutim, u ovogodišnjem programu govori, nego tek kratko najavljuje svaki dio i na kraju šalje publiku gotovo su jednakomjerno bila zastupljena oba vida kazališta u svijet s porukom da se igraju bojama i glazbom. A mala publika na izvedbu je sjajno reagirala prepoznavajući slike u nastajanju i nastojeći predvidjeti razvoj događanja. Prava je šteta što je to malo scensko istraživanje dosega ekspresije/impresije publika mogla vidjeti u samo dvije izvedbe. Na tragu je takvog iskoraka u nenametljivu i nenasilnu komunikaciju glumac-publika u kojoj nastaje zaokruženi kazališni doživljaj što se dugo pamti i predstava Priča o svjetlu Kazališta Mala scena iz Zagreba, redatelja i odličnog pripovjedača Ivice Šimića. Dodajmo da je riječka Revija prvi put ugostila i dva lutkarska ansambla iz Srbije, iz Kragujevca i Subotice. I da je održana tradicija prema kojoj je bar jedna predstava namijenjena isključivo odrasloj publici: Lutkarsko kazalište Ljubljana s predstavom Love Dolls otvorilo je manifestaciju. Thalias Kompagnons, Nürnberg, Njemačka: Joachim Torbahn (ideja), Što crveno radi četvrtkom, red. Ruta Platais Također tradicionalno, priređena je i izložba, ove godine prigodna, iz tri dijela, Gdje lutke (ne)spavaju o kronologiji i sinkroniji 50 za djecu. Pritom, lutkarstvo kao da je podbacilo, no tu su i dva godina Gradskog kazališta lutaka Rijeka. svijetla primjera. Kazalište lutaka Zadar još je u sezoni 1995./96. premijerno igralo predstavu Koliko je duga jedna priča autora teksta i redatelja Sunnya Sunninskog koji u ovom slučaju potpisuje i izbor glazbe. Sva je sreća da stalno dolaze neki novi klinci zbog kojih ona još uvijek živi, a izvođači Vjera Vidov i Dragan Veselić ne samo da su je održali, nego je još uvijek žive jednako vedro i veselo te detaljima prilagođavaju novim generacijama. Priča je to koja uči o postojanosti i pravednosti, a u kojoj se pijetao i kralj u beskonačnost bore oko zlatnog dukata. Na tragu dječje sposobnosti da od čega god napravi lutku, Sunninsky je ulogu i pijetla i kralja, dvorca, vode, psa, trube... povjerio običnom stolarskom metru. Uz minimum scenografije i dobro svjetlo i glazbu, predstava i danas djeluje zanimljivo i inovativno – znate Kazalište Mala scena, Zagreb: Ivica Šimić, Priča o svjetlu, red. Ivica Šimić broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 43 Noć kazališta 2010. Publici na dar Energija koja je toga dana na poseban način strujala između izvođača i gledatelja će zasigurno privući nove posjetitelje u kazališta i tijekom cijele godine, a to je i jedan od osnovnih ciljeva manifestacije

25: Bjelovar, Čakovec, Dubrovnik, Đurđevac, Grubišno Polje, Jastrebarsko, Karlovac, Koprivnica, Križevci, Kutina, Osijek, Požega, Pula, Rijeka, Samobor, Sisak, Slavonski Brod, Split, Šibenik, Varaždin, Velika Gorica, Vinkovci, Virovitica, Zadar, Zagreb) i veliki skok posjećenosti. Čak 50.000 gledatelja posjetilo je 56 ustanova u kojima je izvedeno 96 predstava i 65 popratnih programa! Dodamo li tomu da su se u projekt uključile i Slovačka (26 kazališta i oko 10.000 posjetitelja) i Bosna i Hercegovina (Federacija BiH sa 17 gradova, 33 kazališta i oko 15.000 posjetitelja) te naknadno pilot projektom i Crna Gora (tisuću posjetitelja vidjelo je programe u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici) brojke su doista dojmljive. No ono što je još važnije je energija koja je toga dana na poseban način strujala između izvođača i gledatelja. Energija koja će Publika na predstavi Tko je srušio Berlinski zid u Histrionskom zasigurno privući nove posjetitelje u kazališta i tijekom cijele domu u Zagrebu reća subota mjeseca studenog drugu je godinu za redom dan koji mnogi s nestrpljenjem očekuju. To je dan kada se održava Noć kazališta, jednodnevna manifestacija Tposvećena scenskim i izvedbenim umjetnostima. Kazalište toga dana postaje glavnim mjestom susreta, dijaloga, druženja i novih spoznaja kako umjetnika i kazališnih djelatnika tako i publike. Toga dana kazališta daruju izvedbe, no osim u predstavama posjetitelji su mogli uživali u izložbama, radionicama, koncertima, instalacijama, performansima, razgovorima s glumcima, te zaviriti iza scene i razgledati garderobe, propadalište, krojačnice... što je možda na trenutak narušilo iluziju kazališta, ali je zasigurno produbilo vezu publike s jedne strane te glumca i kazališta s druge strane. Sva događanja u sklopu manifestacije okupljena su oko jednog Program za djecu privukao je mnoštvo mališana u vinkovačko cilja – ostvarivanja novog i drugačijeg zajedništva kazališne Gradsko kazalište Joza Ivakić publike i kazališnih umjetnika u jedinstvenom iskustvu. Godine 2009. Noć kazališta, održana u organizaciji Dječjeg godine, a to je i jedan od osnovnih ciljeva manifestacije. Tomu kazališta Dubrava, prerasla je u manifestaciju na nacionalnoj u prilog govori istraživanje procjene uspješnosti Noći kazališta razini. U njoj su sudjelovala 43 profesionalna kazališta iz 21 nakon njezina prvog izdanja u kojem je ustanovljeno da većina hrvatskog grada koja su izvela 85 kazališnih predstava i 55 posjetitelja manifestacije nisu imala običaj odlaska u kazalište, različitih popratnih programa (radionice, izložbe, okrugli stolovi, ali i da su kazališta ostvarila više razmjena programa i pokrenula koncerti…), a vidjelo ih je i u njima sudjelovalo 30 000 gledatelja. višegodišnju suradnju, prostori bez vlastite produkcije ugostili putujuće kazališne družine, a pojedine regije napravile dodatne O prihvaćenost i interesu koji je manifestacija pobudila najbolje promidžbene aktivnosti u svrhu bolje vidljivosti na lokalnoj svjedoče povećanje broja uključenih gradova (2010. bilo ih je razini. Pokrovitelji manifestacije bili su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba i Turistička zajednica grada Zagreba. Svoj interes za sudjelovanje u projektu prepoznali su i mnogobrojni medijski pokrovitelji i sponzori što jamči rast zanimanja i dogodine. Trud i veliki angažman svakog kazališta zasigurno se isplatio jer je svaki osmjeh na licu malih i velikih gledatelja neprocjenjiv.

44 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. Tito Strozzi (Križovec); HNK u Zagrebu, Miroslav Špiro Guberina (Figaro); HNK u Zagrebu, Krleža, U agoniji, red. Hinko Nučić, 1947. Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais, Figarova svadba ili ludi dan, red. Georgij Paro, 1963. Kazališni vremeplov

Joža Gregorin i Zvonko Strmac; HNK u Zagrebu, Fadil Hadžić, Svi smo mi samo ljudi, red. Bogdan Jerković, 1956.

GK Komedija, Zagreb, Milan Grgić – Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta, Mira Reiner i Ante Balin; Narodno kazalište red. Vlado Štefančić, 1971. Šibenik, Nico Dostal, Clivia, red. Mirko Merle, 1954. obljetnica | 40 godina od smrti Tita Strozzija (1892-1970) Između Erinija i Eumenida Erotika nije ništa opipljivo nego fluid, nevidljivo, jedva osjetno kretanje između dvoje zanesenih. Strozzijev Oliver Urban tako je svemoćno zavodio Klaru da mu nijedna Evina kći ne bi odoljela. I isto je tako naglo otrijeznio ravnodušnošću svoga udaljavanja piše: Marija Grgičević jednoj ili čak više knjiga o još živom kazališnom velikanu u našoj sredini učinila nemogućom. ada sam jedne zime u Rimu u elegantnom Teatru Eliseo Sve asocijacije vodile su u suprotnom smjeru. Naši najveći (njegov vlasnik bio je predsjednik ITI-ja u Italiji) poslije stvaraoci odlaze s kazališne i životne pozornice kao izgnanici, predstave Božić kod Cupiellovih zamolila za razgovor potišteni, poniženi, ogorčeni, odlaze s gorkim okusom poraza, Kpisca te drame, redatelja predstave i glumca glavne uloge Eduarda neprijateljstva i hladnoće. Zajedno s mnogim meni nepoznatim de Filippa, rekla sam između ostalog da sam upravo pročitala senzibilnim jedinkama koje su se kretale Masarykovom, knjigu o njemu. Odgovorio mi je pitanjem: „Koju?“ Odmah me u Kazališnim trgom, Frankopanskom, propatila sam iz manje ili mislima vratio kući. Na suprotnom kraju grada u Teatro Nuovo, veće udaljenosti takve trenutke s Brankom Gavellom, Titom odnosno periferijskom kinu gdje je u sezoni 1969/70. zimovao Strozzijem, a poslije je došao na red i Ranko Marinković (o kojemu Dario Fo, dobila bih bez dvojbe sličan odgovor. Ima li kod nas u se čak na svečanoj komemoraciji u HNK s najvišega mjesta Hrvatskoj ijednoga kazališnoga velikana koji bi još za života vidio odnosno državne pozicije uz hvale za neizbrisive umjetničke tiskanu knjigu o sebi (ukoliko je nije sam napisao ili organizirao zasluge oštro aludiralo i na nedavne tobožnje Marinkovićeve druge da je napišu)? Tada se još nisu pojavile uniformirano političke grijehe počinjene u Skupštini grada…). No, najteže, monumentalne, tvrdo ukoričene monografije, pa mi se zamisao o najdugotrajnije, najintenzivnije, najnemilosrdnije događalo se to Titu Strozziju. Tek s druge obale mogao nam se taj poslije Marina Držića možda najuniverzalniji kazališni umjetnik u Hrvata, podrugljivo nasmijati rečenicom iz svoje drame Kameleoni: „Smijem Vam se, da Vas ne bih morao mrziti…“ Moglo bi se reći: veličanstveno je izrežirao vlastitu smrt. Prestao je disati u noći poslije premijernoga slavlja u stanu prepunom cvijeća, lovor-vijenaca, košarica, buketa iz najboljih zagrebačkih cvjećarni, prigodnih darova, opojnih mirisa, dok mu je u glavi iz gledališta Kazališta Komedija na Kaptolu možda još odjekivao nezaustavljiv, beskonačan pljesak njegovoj posljednjoj premijeri, drami iz vlastita pera Buniduh-Kerempuh, u vlastitoj režiji poslije čije je izvedbe u dugačkom crnom plaštu prvo zajedno s brojnim glumačkim ansamblom, potom sam, morao bezbroj puta izići

Je li moguće oživjeti u ovom vremenu njegovu snagu, pokret, glas, lakoću, eleganciju s jedva čujnim prizvukom blaziranosti?

pred publiku kako bi zahvalio neumornim izrazima zahvalnosti. Predstava – kaotična mješavina motiva i žanrova, skupa složena nesavladivom željom za igrom i žudnjom za barem kazališnom solidarnošću – nije bila iznimna, no to je u tom trenutku uzajamne ljubavi i ohrabrenja glumca, kazališnih kolega i publike bilo najmanje važno. Onemogućen u HNK, s tom je premijerom u Komediji na Kaptolu proslavio pedesetu obljetnicu umjetničkoga rada. Tito Strozzi (Hamlet); HNK u Zagrebu, William Shakespeare, Sutradan je uslijedio veliki obrat u recepciji lika i djela Tita Hamlet, red. Ivo Raić, 1929. Strozzija, obrat koji ničim ugrožen traje i danas. Poput zlokobnih 46 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. obljetnica | 40 godina od smrti Tita Strozzija (1892-1970)

Tito Strozzi i Vika Podgorska; HNK u Zagrebu, Luigi Chiarelli, Maska i lice, red. Tito Strozzi, 1928.

Erinija (Srde) dotad ga je nesmiljeno leteći poslije umjetnikove smrti, kada kao da su sa svih strana pratila tko zna na koji način, jatimice dohrlile Eumenide (Dobrohotnice), kako i zašto pokrenuta fama o tome kako je u podižući sve veće valove pažnje i hvalospjeva svakom pogledu nepodnošljivo staromodan, na svim područjima, u svim oblicima. prihvatljiv možda za staru, ali ne i za mladu Prvi je dostojanstveno panegiričan nekrolog publiku, pretvarajući njegovo prošlo i neizostavna odjeka svojim neponovljivim, sadašnje djelo gotovo u simbol zastarjelosti za radio kao rođenim glasom probugario i nazadnjaštva u novom revolucionarnom kroz eter kritičar Petar Brečić. Onda vremenu… Širila se ta fama bez mnogo je, ne sjećam se u kojim novinama, glasnih i jasnih riječi slijeganjem ramenima, književnica Sunčana Škrinjarić objavila odmahivanjem rukom kao da je posrijedi dirljivu reportažu o posljednjim trenucima nešto samo po sebi razumljivo. Od kazališta neprežaljenoga kazalištarca. Od publicistike bezrazložno odbačen, tužni lik jučerašnjega prema memoaristici i znanosti o kazalištu velikana u prolazu prostorima u kazalištu i istraživanje se neprestano nastavlja. Koliko oko njega urezao mi se u sjećanje jednako ima naših kazališnih umjetnika o kojima je duboko kao najbolje od uloga u kojima objavljeno više nego o Titu Strozziju? Od sam ga gledala na pozornici. Nikada neću nadasve poticajnih memoarskih djela Elize Gerner preko kritičkih izbora njegovih proza, shvatiti odakle tolika snaga fame koja je Tito Strozzi sa sestrom Majom Strozzi Pečić, kadra najgluplju laž učiniti vjerodostojnom. njezinim sinom Borisom Papandopulom i a posebice drama s iscrpnim komentarima Ubiti u mladim ljudima povjerenje u same majkom Marijom Ružička Strozzi, obiteljski Dubravka Jelčića i Ivice Matičevića do još sebe, povući ih u žabokrečinu hirovitoga portret iz sredine 1930-ih nedovoljno ocijenjene, ambiciozne i zamašne ili možda ipak pomno iskonstruiranoga studije Ane Lederer Tito Strozzi – kazališni javnoga govorenja. Možda me samo redatelj, koji zbrajaju rezultate Strozzijeva okolnost što tada još nisam pisala kazališne kritike spasila od toga stvaralaštva i izazivaju nova istraživanja. da jednom od Strozzijevih najboljih dramskih tekstova i uloga, Kada sam prvi put vidjela Krležinu Ledu u režiji Branka Gavelle, Igri u dvoje u dnevnim novinama najveće naklade, ne pristupim Tito Strozzi u ulozi Viteza Olivera Urbana definitivno me osvojio. kao gradskom traču iz kazališnoga miljea umjesto kao jednom od Bilo je to u vrijeme kada sam svoje dojmove i mišljenja mogla vrhunaca Strozzijeva dramskoga stvaralaštva, umjetničkom djelu prešutjeti, a nisam ih morala pretvarati u riječi i retke za novine. koje će preživjeti svoga pisca s (i danas živim!) izgledima da ostane Prizor s paljenjem i gašenjem svjetla između Viteza Olivera trajno na repertoaru. Omalovažavanje Strozzijeva rada postalo je Urbana i Klare (Bela Krleža) doslovce me ošamutio toliko da opće mjesto u kazališnoj javnosti sve do rečenoga obrata koji će u to vrijeme ne bih bila ni mogla o tome govoriti. No, tempora broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 47 obljetnica | 40 godina od smrti Tita Strozzija (1892-1970)

Tito Strozzi u izgubljenom filmu Dvorovi u samoći, redatelj, scenarist i Tito Strozzi (Križovec); HNK u Zagrebu, Miroslav Krleža, U agoniji, producent Tito Strozzi, 1925. red. Hinko Nučić, 1947. mutantur et nos in illis (Vremena se mijenjaju i mi s njima), Međimorec. Ta ispitna predstava sigurno je zapamćena i među a kazalište i gluma koja je poput njegova disanja mijenjaju se glumcima koji su u njoj sudjelovali. Nisu oponašali svoje ozbiljne neopazice, ali neumoljivije nego išta drugo. prethodnike. Možda su znali da tome nisu dorasli. Je li moguće vratiti sebe u davne godine i svoj doživljaj iščezloga Tito Strozzi imao je izrazito nazalan glas, barem u mojem trenutka pred pozornicom učiniti univerzalnim? Oživjeti u sjećanju. Ne vjerujem da je to ikada bilo u modi, iako se nikada ovom vremenu glumca kojega odavno više ne vidimo? Njegovu ne zna. Zvonimir Rogoz, od svih zvan Papa (tata) Rogoz, nije snagu, pokret, glas, lakoću, eleganciju s jedva čujnim prizvukom mjerodavan jer je glas koji možemo čuti na radiju snimljen kada blaziranosti, zanos koji ipak kriomice zna da samome sebi do je bio već jako poodmakle dobi i dugotrajno oslabljena sluha. U kraja ne vjeruje? Snimak glasa bez slike, pa ni filmski zapis mnogo svakom slučaju, Tito Strozzi je kao svi veliki glumci navikao svoju ne pomažu, jer ne mogu zamijeniti živu prisutnost, odnosno publiku na svoje možebitne mane i učinio ih osobno obojenim intenzitet te prisutnosti kod najvećih glumaca. Erotika nije ništa vrlinama. opipljivo nego fluid (kako to u filmu nazva Buñuel), nevidljivo, Ako najgrublje podijeljeno postoje dvije glavne vrste glumaca, jedva osjetno kretanje između dvoje zanesenih. Strozzijev Oliver lako je ustvrditi među koje bismo svrstali Tita Strozzija. Redatelj Urban tako je svemoćno zavodio Klaru da mu nijedna Evina kći velikih predstava moskovskog Teatra na Maloj Bronoj (Molièreov ne bi odoljela. I isto tako naglo je otrijeznio ravnodušnošću svoga Don Juan gostovao je i u HNK u Zagrebu) Anatolij Efros kaže da udaljavanja. su ekranu (dodajem: i ne samo njemu) potrebni „ljudi s izuzetno jakim individualnostima, zanimljivim licima, pogledima, s intenzivnim unutrašnjim životom. Sve u svemu, smatram da je U Strozzijevoj glumi rutinerstvo nikad nisam osobnost glumca sama po sebi važnija od njegove sposobnosti za zamijetila, a njegovi glumački uzleti nisu padali preobražaj. Zbog toga najviše volim glumce koji znaju izražavati nego rasli do vrhunaca i pretapali se u samoironiju, sebe, biti ono što jesu; izražavajući sebe, oni otkrivaju mnogo toga i u Dostojevskom, i u Puškinu, i Tolstoju, i Čehovu“. I Krleži – melankoliju, rezignaciju dodala bih. Iako je bio i nedvojbeni majstor transformacije, Tito Strozzi bio je izrazita glumačka osobnost iznad svega. Ako ne znam precizno opisati kakav je bio Krležin Vitez Oliver Pitanje je i kako bi ti trenuci velike glume od prije pola stoljeća Urban Tita Strozzija, znam kakav nije bio. Poslije njega gotovo djelovali danas? Bi li glumljeni zanosi bili smiješni? Bi li nijedan od glumaca u toj ulozi nije me osobito dojmio. Kada se zavodnikova hipnoza i buđenje iz hipnoze bilo na jednak način novo mlado lice u toj ulozi pojavilo na pozornici Dramskoga djelotvorno? Ne kaže se uzalud da su najbolji glumci oni koji u kazališta Gavella, nisam mogla suspregnuti zlobnu primjedbu: svojem izrazu daju naslutiti senzibilitet naraštaja koji tek dolaze. ovaj Vitez Oliver Urban mogao bi svoju damu samo uspavati, Kako to tražiti u prošlosti? Unatoč neusporedivu Krležinu a ne zavesti. Zračio je monotonijom. Drugi su se odveć trudili autoritetu, mladi nekoć nisu oklijevali parodirati upravo Ledu. djelovati zavodljivo, izbjegli bi krajnje bljedilo, ali se nitko nije Bilo je to na Kazališnoj akademiji kada je režiju studirao Miro ni približio ni dovoljno odmakao u odnosu prema Strozzijevoj uvjerljivosti. 48 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. obljetnica | 40 godina od smrti Tita Strozzija (1892-1970)

No, to je već problem Krleže na zagrebačkoj sceni, posebice ciklusa Glembajevih s prejakim, nikad svladanim utjecajima gavellijanske prošlosti iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova. Premalo se i pokušava. Najživlje, najsuvremenije izvedbe dvočinske verzije drame U agoniji u novim prijevodima dali su gostujući u Splitu i Zagrebu u novije vrijeme stranci. Mađari i Slovenci. U Splitu još u pretprošlom desetljeću zabilježena je nadasve zanimljiva, iako nedovoljno zamijećena premijera Lede s Josipom Gendom u ulozi Viteza Olivera Urbana u režiji Želimira Oreškovića. S povlasticom dolaska na pokuse gledala sam Shakespeareova Mletačkog trgovca, u kojem je Strozzi bio i protagonist i redatelj, imao je i brod na pozornici. Veliki uspjeh režije i glume u toj fazi njegova rada bio je i Balzacov Mercadet na sceni Komedije. Gledajući Leonea u drami Gospoda Glembajevi trudila sam se zamisliti kakav je Strozzi morao biti Hamlet u mladosti. No središte te predstave za mene je bila Bella Krleža kao Barunica Castelli. Glavnu žrtvu Glembajevih odigrala je takvom energijom i sugestivnošću da je upravo morala izazvati Baruničin kraj od Leoneove ruke. Legendarnom Tomu Durbešiću i njegovim retoričkim nastupima s vehementnim dizanjem i spuštanjem glasa u izljevima patosa i humora koji bi počinjali za starim šankom Teatra &TD (koji je za Tito Strozzi (Barun Lenbach) i Ervina Dragman (Laura); HNK u zlatno doba toga kazališta bio na svoj način podjednako važan kao Zagrebu, Miroslav Krleža, U agoniji, red. Tomislav Tanhofer, 1959. i pozornica) jedna od omiljelih tema, kojima se uvijek vraćao, bio je Leone Glembay. Ne glumac u toj ulozi, ne drama i predstava, Nekoć se anegdotalno prepričavala usporedba redatelja Branka nego upravo lik. Slušateljstva nije nedostajalo – uvijek su prilazili Gavelle i Vlade Habuneka od kojih prvi izrađuje prave, teške sve mlađi. Meni bi ti uzgredni susreti uvijek ponovno dozivali u Anzuge (odijela), drugi čipkaste rupčiće. Nedavno je Snježana sjećanje Tita Strozzija bez kojega dr. phil. Leonea Glembaya ne Banović s uvidom u arhiv zagrebačkih kazališta iz vremena bih mogla zamisliti. Tugujući nad majčinom uspomenom, njegov Drugoga svjetskog rata u novinama objavila zanimljivu usporedbu je Leone znao doći do ruba sentimentalnosti bez ikakve opasnosti redatelja Gavelle i Strozzija neimenovanoga predratnoga da ga prijeđe. Mogao je istodobno biti rezignirani intelektualac novinara, koji je napisao: „Gavella – elementaran, od kamena istinski zamišljen nad stanjem društva i umjetnosti, zabrinuti odvaljen, težak i trom poput materije, u režiji jasan, snažan, građanin svijeta, kao i vječni dječak u kojemu na poseban, precizan, jednostavan, jedinstven u zamisli i njezinoj izvedbi. koliko izvanjski posve skriven toliko neizostavno osjetan način, Strozzi: elegantni, žustri, mondeni, rutinski nadmoćniji, glumac bolnim intenzitetom žive nezaboravne vedrine i nepreboljene i dvojnik Don Juana, daje nervoznu impresivnu režiju izoliranih traume djetinjstva. Intima što ju je kao nehotice, moglo bi se nadahnuća, uzima zalet koji znade pasti u polovici uspona…“ reći stidljivo otkrivao, nije potjecala ni iz teorija Stanislavskoga Skoro sve bi se to moglo primijeniti i na Strozzijevu glumu, osim ni iz psihoanalize nego je nicala neposredno iz njega samoga u što rutinerstvo nikad nisam zamijetila, a njegovi glumački uzleti neraskidivo intenzivnom dosluhu s glumačkim partnerima i rasli su do vrhunaca i pretapali se u samoironiju, melankoliju, publikom. rezignaciju. Sveta čudovišta kazališnih i glumačkih velikana i velikanki iz svjetske povijesti ulaze u književnost i kao junaci biografskih romana, drama, filmova. Hoće li zanimanje za Tita Strozzija i dalje rasti? Građa o Strozzijevima raste. Čeka li Tito Strozzi možda zajedno sa svojom majkom, legendarnom glumicom Marijom Ružičkom Strozzi i sestrom, velikom opernom umjetnicom Majom Strozzi-Pečić, književnika koji bi mogao jednoga dana kroz njihove sudbine romanom oživjeti srednjoeuropski i mediteranski duh Zagreba prošlih stoljeća? Sjetio bi se možda taj romanopisac i Kamova, koji je rekao kako nam je zrak – pun lijenosti. Je li umjetnik tako raznolikih i izrazitih darovitosti, pisac, glumac, redatelj, pedagog, prevoditelj i dramatizator, pokretač mnogih djelatnosti, s malo kim usporedive goleme radne energije, u nemirnim vremenima svoga života uopće mogao biti shvaćen Tito Strozzi u filmu Pustolov pred vratima, red. Šime Šimatović, 1961. od suvremenika? broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 49 obljetnica | 60 godina Gradskog kazališta Komedija Malo kazalište velikih dometa Komedija je išla nezaustavljivo naprijed. Osjetila je duh novoga vremena, mjuzikl je osvajao svjetske pozornice i stigao do Zagreba. Danas je teško pojmiti što je to tada značilo. Naprosto su se otvarali novi vidici, bila je to svojevrsna revolucija

azališta imaju svoju priču, točnije dvije: onu koju isto tako snažno kao što je bez zadrške osvajao srca pričaju publici i koja im donosi najčešće pljesak, svojih obožavateljica koje su ga obasipale cvijećem a ponekad zvižduk, i onu koja se odvija u njima kad bi stupio na scenu, a s predstava je odlazio kolima samima.K Ona iz prošlih stoljeća pamte požare koji su ih punim buketa. Danas nepojmljivo! Neponovljivi Đani razarali da bi se ponovno uzdizala iz pepela kao ptica prebacio se poslije u mjuzikl. Tko ne pamti njegovu feniks. Jedno je po njoj i dobilo ime – Teatro La Fenice u kreaciju dvostruke uloge Don Quijotea i Cervantesa, Veneciji. Ona iz recentnijih vremena bilježe ratne zračne plemenitu i uvjerljivu do potresnosti u Čovjeku iz napade koji su ih temeljito razorili pa su obnovljena Manche Wassermana – Dariona – Leigha? opet zablistala u svoj svojoj ljepoti. Zagrebačko gradsko U ranim Komedijinim danima sa solisticom opernih kazalište Komedija ima posve drugu priču. Nju nije ništa piše: kvaliteta Melitom Kunc i opera je našla svoje mjesto, razaralo, ona je rasla i razvijala se bez prekida. Nastala u Marija Barbieri naravno ona vedrijeg karaktera, pa su tako u Fonoteci sklopu Kaptola, svoju je predstavljačku djelatnost počela Hrvatskoga radija u izvedbi ansambla Komedije kao kino-dvorana, a potkraj 1950. krenula je u pravi zabilježeni Rossinijev Grof Ory i Cimarosin Tajni brak, kazališni život gajeći u svome krilu sve scenske žanrove. o čemu je Veliko kazalište moglo tek sanjati kao što je sanjati Svatko je tu mogao naći nešto za sebe, ograničenja nije bilo, tek moglo i o Haydnovu Životu na Mjesecu. je sadržaj morao biti vedar. U tim teškim poslijeratnim danima Komedija je išla nezaustavljivo naprijed. Osjetila je duh novoga osmijeh je bio potreban i dobrodošao. Opereta ga je najbolje vremena, mjuzikl je osvajao svjetske pozornice i stigao do mogla pružiti. Publika je hrlila u mali teatar na Kaptolu da sluša Zagreba. Danas je teško pojmiti što je to tada značilo. Naprosto Leháre, Kálmáne, Strausse, Offenbache, Benatzkog, Ábraháma i su se otvarali novi vidici, bila je to svojevrsna revolucija. naše Tijardovića, Zajca i Albinija. Čak je i Jakov Gotovac za peti Godine 1960. prikazan je mjuzikl Poljubi me, Kato Cola Komedijin rođendan skladao svoga malog Eru – glazbeni igrokaz Portera. S Broadwaya je došao plesač i koreograf Ray Harrison. Đerdan. U nevelikom ansamblu bilo je vrsnih pjevača i pjevačica, Sentimentalne operetne napjeve i svijet valcera i šampanjca primadona je bila Ruža Cvjetičanin, a neprikosnoveni vladar – zamijenio je novi svijet američkih ritmova. Počeli su se postavljati tenor Đani Šegina. Nezaboravni čardaš kavalir vladao je scenom i novi zahtjevi pred umjetnike. Morali su jednako dobro glumiti,

Vlado Horvatin, Joža Šeb, Krunoslava Frlić, Mirjana Dančuo, Dalibor Šatalić, Jelka Asić, Đani Đani Šegina i Josip Fišer; Dale Wasserman, Šegina i Zdenka Trach; Jakov Gotovac, Đerdan, red. Tito Strozzi, 1955. Mitch Leigh, Čovjek iz Manche, red. Vlado Štefančić, 1980. 50 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2011. obljetnica | 60 godina Gradskog kazališta Komedija

Pred naletom novog i atraktivnog opereta se povukla u drugi plan, a njezinu je kvalitetu ponajviše održavala Nevenka Petković- Sobjeslavski. Pomalo u sjeni svojih glazbenih kolega, i dramski je ansambl našao svoje mjesto pod suncem i nizao uspjehe. Pronalazio je djela lakšeg ugođaja iz hrvatske baštine i otvarao vrata suvremenim hrvatskim autorima. Već je Pero Budak za nj 1953. napisao svoje već antologijsko Klupko. Izmjenjivali su se Tituš Brezovački, Marin Držić, August Cesarec, Matoš, Krleža, Gundulić, Zagorka, Stulli, s Milanom Grgićem, Fadilom Hadžićem, Feđom Šehovićem, Jožom Horvatom, Ivom Brešanom, Mirom Gavranom, a u njezin su svijet ušli i autori poput Shakespearea, Anouilha, Goldonija, Molièrea, Pirandella, Ionesca i Brechta. Klasična, nimalo komična komedija Slavka Kolara Svoga tela gospodar bila Emerich Kálmán, Kneginja čardaša, red. Vlado Štefančić, 1992. je jedan od stupova dramskog repertoara. Praizvedeno je više od šezdeset djela suvremenih hrvatskih autora. Neumorni Grgić plesati i pjevati. Visoko svestrano obrazovana Lili Čaki našla je i napisao je za nju sedam, a Fadil Hadžić jedanaest radova toga tu svoje mjesto. Duša svega bio je redatelj Vlado Štefančić. Svoje žanra. Grgićeva Probudi se, Kato igrana je više od 250 puta. Pero mjesto u plesnim odlomcima našao je Studio za suvremeni ples Kvrgić oduševljavao je u Nemoćniku u pameti, dubrovačkoj verziji Tihane Škrinjarić. Slijedili su Ljubimica Divljeg zapada Sammyja Molièreova Umišljenog bolesnika, koju je na scenu postavio slavni Faina, Slatka Irma Marguerite Monnot, Lady iz Pariza Petera češki redatelj Jiři Menzel. Iznimne umjetničke ličnosti poput Kredera, antologijski Guslač na krovu Jerryja Bocka i Josepha svestrane Jasne Bilušić ključne su za dramsko-glazbene predstave Steina, Bacharachova Obećanja, obećanja i Strouseov Aplauz, kakva je bila Piaf. koji je 1985. postavio na scenu američki koreograf i redatelj Gene Opereta se početkom devedesetih počela vraćati u djelomično Foote i „donio Broadway na Kaptol“. U njemu je briljirala Sanda novome ruhu, u suvremenijim koreografijama Sonje Kastl s Langerholz Miladinov, nova Komedijina zvijezda. Mjuzikl se novom nositeljicom glavnih uloga, Sandrom Bagarić. U vrijeme duboko ukorijenio i donio niz nezaboravnih predstava, između ratne napetosti vedrinu su unosile predstave Kneginje čardaša, ostalih Chicago i hipi-mjuzikl Kosu. kojoj se vratio njezin pravi naslov. U socijalizmu nije smjelo biti Ukorak sa suvremenim svjetskim događanjima uz knezova i kneginja pa se izvodila kao Silva. Novi čardaš kavalir postao je Miljenko Đuran, a njegova Silva bila je Sanja Uroić. blagi pogled u prošlost – Komedijino je geslo kojega Šegina je preuzeo manju ulogu Ferija, ali sam njegov dolazak na se drži i koje ju je dovelo do ugleda malog kazališta scenu bio je događaj. Veseljko Barešić sve više se potvrđuje kao velikih dometa uspješan voditelj i najsloženijih projekata. Tijekom tih šest desetljeća išlo se ukorak s vremenom. Djela su do nas dolazila vrlo brzo nakon svojih praizvedaba. Ukorak sa Dvojica iznimno talentiranih stvaratelja, tekstopisac Milan Grgić suvremenim svjetskim događanjima uz blagi pogled u prošlost i skladatelj Alfi Kabiljo utrli su put hrvatskom mjuziklu i na tom – Komedijino je geslo kojega se drži i koje ju je dovelo do ugleda području nakon prvog pokušaja iz 1969, Velike trke, ostvarili malog kazališta velikih dometa. nekoliko odličnih djela na čelu s već legendarnom Jaltom, Jaltom iz 1971. koja u raznim uprizorenjima ne silazi s repertoara i bilježi apsolutne rekorde igranja na našim scenama; izvedbe se broje na stotine. Došla je rock-opera i novi autori – Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska. Komedija je skupila dvjesto izvođača i ušla u novi, za tu prigodu posebno priređen prostor prelijepe Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Već je u njezinoj trećoj sezoni, 1975/1976. prikazan Gubec-beg s Brankom Blaćeom u naslovnoj ulozi, uz sudjelovanje neprikosnovene vladarice lakoglazbenog svijeta, Josipe Lisac. Raskošna scena ispunila je veliku dvoranu, a zvuk ju je preplavio za nju neobičnom silinom. Bila je to prava senzacija, nezaboravan događaj. Isti autorski tandem predstavio je i Gričku vješticu. Onda su došli Jadnici prema Victoru Hugou, pop-opera pariških autora, koja će tek kasnije postati svjetski megahit. I u novom stoljeću slavna rock-opera Jesus Christ Superstar Andrewa Lloyda Webbera i nova zvijezda Đani Fred Ebb, Bob Fosse, John Kander, Chicago, red. Dora Ruždjak-Podolski, 2004. Stipaničev. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 51 obljetnica | 600 izvedbi mjuzikla Jalta, Jalta Neka cijeli ovaj svijet... Najuspješniji hrvatski mjuzikl Jalta, Jalta, osim niza melodičnih i pjevnih songova te završnog himničnog ugođaja, ima adut neodoljivog šarma dobivenog humorom

akon 600. izvedbe u kazalištu Komedija, nakon državnika koji su došli podijeliti svijet, nalazi se zelena brojnih nagrada, nakon gotovo napunjenih livada. Livada je prepuna cvijeća, na njoj su svi sretni i četrdeset godina postojanja (praizvedena je 28. ona se, što je najvažnije, ne dâ podijeliti. prosincaN 1971. godine), nakon cijelog niza predstava u Zelena livada predstavlja jednostavnu, univerzalnu, različitim hrvatskim i inozemnim gradovima, nakon ali doista iskrenu temu koja je mjuziklu Jalta, Jalta triju paralelnih novih postava samo u 2010. godini, osigurala vječni život. Naravno, zamisao je toliko nameće se pitanje vezano uz mjuzikl Jalta, Jalta Milana jednostavna da je gotovo banalna: sasvim je očito da je Grgića i Alfija Kabilja: kako to da Jalta još uvijek drži „livada iz sna“ metafora za nešto što je vrlo teško doseći vodu? Nije li priča o sastanku državnika u veljači 1945. (zato su je Grgić i Kabiljo smjestili na daleki Antarktik). već odavno trebala zastarjeti i postati nezanimljivom piše: No premda se radi o nečemu nedosežnom i gotovo novim generacijama ljubitelja mjuzikla? Irena Paulus nestvarnom, autori, izvođači, a naročito publika, na Odgovor je, zapravo, jednostavan. Najprije, Grgić i kraju mjuzikla sami sebi moraju priznati da bi doista Kabiljo su zamislili klasičan mjuzikl te su najvećim željeli iz rutinske i nerijetko sive svakodnevnice dijelom zadržali njegovu klasičnu formulu iz brodvejskih kazališta: u središtu su glazbeni brojevi, a sadržaj je povod za pjevanje i veselu glumu. Sastanak na Jalti samo je povijesni okvir, a nositelji Zelena livada uspjela je metafora za mjesto sreće i priče su tri sobara uglednih državnika, Larry, Griša i Stanley, te blagostanja u koje bi svi željeli pobjeći, daleko od njihova domarka, Nina Filipovna. No, osim što su protagonisti briga svakodnevnice postali likovi koji bi, možda, više pristajali nekoj osuvremenjenoj verziji komedije dell’arte, pojavljuje se još jedan važan čimbenik. Naime, na karti američkog, ruskog i engleskog sobara velikih prepune briga pobjeći na nepostojeće mjesto sreće i blagostanja. Zato nije čudno da završni song Neka cijeli ovaj svijet na svakoj izvedbi zajedno s izvođačima pjeva i publika – i to ne samo po inerciji odlično napisanog songa, nego s vjerom, nadom i nerijetko suzama u očima. Pa tko može odoljeti stihovima: „Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu, neka naša zemlja sva postane sretna, neka cijeli ovaj svijet zove se bajka…“ – i to doista ne poželjeti svojoj zemlji, zemlji u kojoj živi, često boreći se za egzistenciju, ali koju ipak neizmjerno voli?! Ova je poruka toliko lijepa i toliko iskrena da nadilazi mjesto završne pjesme u mjuziklu; kada se pjeva, stvara se osjećaj zajedništva, a ono što se pjeva toliko je himnično da na trenutak mijenja funkciju Lijepe naše. Grgić i Kabiljo vjerojatno su i ne znajući napisali drugu hrvatsku himnu (koja, međutim, ne može opstati kao isključivo hrvatska, jer je previše univerzalna). Univerzalna poruka je dakle ono što mjuzikl Jalta, Jalta čini podatnim uvijek novom osuvremenjivanju. S druge strane, univerzalna poruka nije dovoljna za sve-prihvaćanje. No Jalta, Jalta, unatoč naizgled suhoparnoj političkoj temi i završnom himničnom ugođaju, ima još jedan adut – neodoljiv šarm. Šarm je dobiven humorom. Autori su, naime, izbjegli ozbiljno raspravljati o teškim političkim temama (koje su, poput drugih sličnih teških tema, bivale sve češćima u mjuziklima od sedamdesetih nadalje – sjetimo se samo Kose, Evite, Priče sa zapadne strane, Chicaga, Cabareta) te su, u duhu starijih mjuzikla, svoju priču Dražen Čuček, Sandra Bagarić, Đani Stipaničev i Ronald Žlabur; GK začinili brojnim šalama. A tko se i ne bi smijao trojici sobara koji Komedija, Zagreb, Milan Grgić – Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta, govore „jenkijevskim američkim, dostojanstvenim engleskim red. Vlado Štefančić, 2010. i širokim ruskim“, koji suše donje rublje (prevelike gaće svojih 52 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. obljetnica | 600 izvedbi mjuzikla Jalta, Jalta

Sanda Langerholz, Lukrecija Brešković, Richard Simonelli i Boris Pavlenić; GK Komedija, Zagreb, Milan Grgić – Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta, red. Vlado Štefančić, 1971. pretpostavljenih) i pokušavaju izbjeći kupanje u nazočnosti ruskih brigadirki i Nine Filipovne? Iako su sva tri sobara ludo zaljubljena u Ninu, Zapravo, umjesto nenazočnih Churchilla, Roosevelta i Staljina, ljubavne priče u smislu melodrame – nema, čime situacijama gospodare pripadnice ljepšeg spola, a svima je jasno da su izbjegnute srcedrapateljne situacije su sva tri sobara ludo zaljubljena u Ninu. No, ljubavne priče, u smislu melodrame – nema. Neka cijeli ovaj svijet ili baladi Što će biti s Time su izbjegnute srcedrapateljne situacije, nama sutra ili ruski intoniranoj pjesmi Jalta, a time je pokazano i da univerzalna formula Jalta. Svi su songovi iz mjuzikla Jalta, Jalta za uspjeh nisu seks i nasilje (kao što se danas već odavno nadišli svoje mjesto i vrijeme misli u komercijalnim umjetnostima) nego i svi su, u kombinaciji Kabiljevih vječno se jednako postiže univerzalnom porukom, popularnih melodija i Grgićevih neodoljivih humorom i – dobrom glazbom. stihova, postali evergrinima. Danas je velika A Kabiljo je u tom smislu gotovo nadmašio šteta što Milan Grgić nije živ da vidi brojne samoga sebe. Dok u jednom glazbeno- remakeove koje Alfi Kabiljo s ponosom prati. scenskom djelu obično samo nekoliko A Jalta, Jalta je doista mjuzikl za sve vjekove pjesama postaje hitovima, Kabiljo je, kako je i doista se, unatoč nekim drugim Kabiljevim to svojedobno napisala Jagoda Martinčević, favoritima, može nazvati najuspjelijim i u Jalti nizao „hit za hitom“. Svaka je pjesma najpopularnijim hrvatskim mjuziklom svih melodična i pjevna, svaka se jednostavno Alfi Kabiljo, Vlado Štefančić i Milan Grgić, vremena. I zasigurno će doživjeti i mnogo lijepi za memoriju – bilo da se radi o himni 1971. više od slavljeničkih šest stotina izvedbi. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 53 obljetnica | 140 godina kazališta u Šibeniku Uvijek mlada stara dama Najveći dioničar bio je ugledni tenor Francesco Mazzoleni, nastupala je europska operna diva Ester Mazzoleni, gostovao je tenor Tito Schipa, a u više je drama 1887. glumila Eleonore Duse!

aljalo bi u ruke uzeti stogodišnji kalendar odnosno 28 poduzetnih dioničara, pa se može reći da pa vidjeti koji je bio dan u tjednu toga 29. je šibensko kazalište napravljeno samodoprinosom siječnja 1870. godine, no bio je svakako zimski, Šibenčana. Projektant je bio Trogiranin Josip Slade, Vsiječanjski dan, kao i petak 29. siječnja 2010. kad je u jedan iz grupe hrvatskih arhitekata 19. stoljeća koji su Šibeniku proslavljena 140. godišnjica tamošnje kazališne radili upravo na realizaciji kazališnih zgrada. Tako se kuće. Toga je dana, 1870. godine, šibenski teatar dogodilo da je Hrvat, Slade, narudžbu za teatar koji otvoren s predstavom Kip od mesa Teobalda Ciconija, se danas zove Hrvatsko narodno kazalište, dobio od u izvođenju Kazališne družine Alfieri. Sto i četrdeseti Talijana odnosno od talijanaške obitelji Mazzoleni. rođendan stare dame u siječnju 2010. godine obilježen Bio je to znak tolerantna političkog ozračja Šibenika u je, pak, gostovanjem Kazališta Komedija s predstavom piše: vremenu dominacije talijanaških stranaka u Dalmaciji. Svečana večera u pogrebnom poduzeću, pa je tako jubilej Jordanka Grubač Tolerancija je, eto, iznjedrila jedno kazalište što bi, da je jednog prelijepog povijesnog teatra proslavljen uz sreće, ostalo poukom za sva vremena. No, sva vremena predstavu Ive Brešana, velikog Šibenčanina i hrvatskog nisu ni u povijesti šibenskog teatra bila takva, pa je pisca, svojevremeno dugogodišnjeg dramaturga te kazališne teatar, uz ostale potvrde o ružnim vremenima kroz koja je prolazio, kuće, dočim je redatelj bio drugi Šibenčanin čija je profesionalna bio pogođen neprijateljskim projektilom u Domovinskom ratu i sudbina određena istim rodnim okružjem – Zoran Mužić. obnovljen tek 2001. No, da podsjetimo: i prije izgradnje današnjeg kazališta, u No, vratimo se počecima izgradnje. Nakon stavljanja pod krov, Šibeniku su izvođene predstave u više prostora – u bivšem počeo je dugotrajan i skup dio posla na unutrašnjem uređenju.

HNK Šibenik otvoren je kao Šibenska poljana 1875. Hrvatsko narodno kazalište Šibenik danas Teatro sociale da Sebenico 1870. skladištu soli u prizemlju Kneževe palače, pa u benediktinskom Kazalište je imalo 53 lože u tri reda, parter i galeriju i bilo samostanu sv. Spasa gdje su koludrice pripremile prikazanje predviđeno za 500 osoba. Danas, nakon nekoliko preuređenja, o Tri kralja i same odigrale sve muške i ženske uloge, a onda je ima oko 310 mjesta. Ispod svake su druge lože medaljoni s uslijedila zabrana vizitatora biskupa Bassa i zapovijed: „Da se drže portretima talijanskih pjesnika i skladatelja: Goldonija, Bellinija, klauzure, zazidaju portu kroz koju su dolazile u vanjsku crkvu i Petrarce, Tassa, Ariosta, Alfierija, Donizettija, Metastasia i ondje brbljale...“ Verdija. Strop teatra oslikao je Antun Zuccaro, alegorijskom Prvo pravo šibensko kazalište u 19. stoljeću nalazilo se u kući slikom s likovima velikih Šibenčana, s desne strane tada još živog Đadrov (kasnije Štrkalj) na Dobriću, a potom u kući koja je danas Nikole Tommasea, zatim Antuna i Fausta Vrančića, pored njih su adaptirana kao pomoćna uz glavnu kazališnu zgradu. Obje su te dva umjetnika: bakrorezac Martin Kolunić Rota i slikar Andrija kuće bile potpuno uređene za kazališne svrhe, u njima su postojali Medulić. A u sredini žena – personifikacija Dalmacije, oslonjena boksovi / lože, no prostor je bio premalen. Kako su šezdesetih o grb Šibenika. godina 19. stoljeća počele izgradnje kazališnih kuća duž obale, i Šibenčani su naumili podići svoje kazalište! Izgradnju teatra poduzelo je Društvo šibenskog kazališta, no stvarni vođa svega vezanog uz teatar, od prve ideje o izgradnji, Inicijativu o gradnji šibenskog kazališta dala je tadašnja Općina pa potom još punih pedeset godina, bio je Šibenčanin talijanskog Šibenik, a izgradnju je vodilo Društvo Šibenskog kazališta

54 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. obljetnica | 140 godina kazališta u Šibeniku

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ženidba, red. Ljubo Zorić, 1945. Darko Guloznić u Menuetu podrijetla Paolo Mazzoleni. Paolone je, pišu kronike, agitirao Hrvatska riječ prvi se put sa šibenske pozornice čula 10. listopada za teatar, skupljao novac, organizirao predstave, gostovanja, u 1874. u drami Zvonimir-ban hrvatski u izvedbi putujućeg funkciju teatra stavio cijelu svoju obitelj... Narodnog kazališta Fotija Iličića. Posljednja predstava prije Na otvoranju 1870. godine kazalište se zvalo Teatro Sociale da granatiranja teatra u Domovinskom ratu, i pod već oštećenom Sebenico, a potom Teatro Mazzoleni, po obitelji mecene i tadašnjeg konstrukcijom, 11. svibnja 1992. godine, bio je Brešanov avangardista Paola Mazzolenija. Jedan od darežljivijih donatora i Egzekutor u izvedbi šibenskog dramskog amaterskog ansambla, najveći dioničar bio je svjetski poznati tenor Francesco Mazzoleni, a publika je bila upozorena na moguću opasnost i činjenicu da slavna je bila Ester Mazzoleni (1883-1982), kći Paolova, operna predstavi prisustvuje na vlastitu odgovornost... diva europskih scena i do pojave Marije Callas svjetski poznata Godine 2010. Šibensko kazalište preimenovano je u Hrvatsko Norma, pa tenor Tito Schipa, a uostalom na daskama šibenskog narodno kazalište Šibenik. Ta je kuća slijednik Narodnog kazališta kazališta u više je drama 1887. glumila Eleonore Duse. Mazzoleni Šibenik osnovanog 9. svibnja 1945. godine, nakon razdoblja u su iz Šibenika otišli u svoju domovinu Italiju, umjetnički rad kojem je u Drugom svjetskom ratu postojala Kazališna družina nastavili na Siciliji, u Palermu, gdje i danas imaju obiteljsku koja je ušla u oslobođeni Šibenik 4. studenoga 1945. Profesionalni grobnicu, a Ester Mazzoleni bila je diva Teatro Massimo, jednog ansambl prestao je djelovati 1963, a profesionalni teatar Šibenik je od najvećih glazbenih teatara Europe. U Palermu i danas postoji ponovno dobio upravo 2010. godine. Zaklada Ester Mazzoleni, rođene Šibenčanke...

Strop Kazališta oslikao je slikar Antun Zuccaro Gledalište HNK Šibenik 1868. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 55 obljetnica | 50 godina Gradskog kazališta lutaka Rijeka Srce na dlanu Neke od najboljih kazališnih čarolija doživjeli smo upravo među lutkama, u prostoru u kojem je kreativnost neograničena, znatiželja neiscrpna, a radost igre prevelika

Jiří Jároš, Praščići se vuka ne boje, red. Želimir Prijić, 1977. Branko Mihaljević, Zeko, Zriko i Janje, red. Ivan Balog, 1988. piše: Tatjana Sandalj u poznatu priču Ivane Brlić Mažuranić narodne stihove što se pjevaju o koledama i krijesovima, a grupa Zadnji izvodila je udna je ta stvar, način na koji sjećanje posprema doživljaje glazbu na drvenim glazbalima, rogovima i udaraljkama. I, volim u ladice i poseže za njima s vremena na vrijeme. Godinama ih zvati, neuništivi Zeko, Zriko i Janje, autora i skladatelja Branka sam odlazila u kazalište uvijek s istim osjećajem čuđenja Mihaljevića, režija Ivana Baloga iz 1988. Zahvaljujući uvijek Čpred tajnovitim i radosnog iščekivanja nepoznatog, ne sjećajući se istom oduševljenju što ga naganjanje simpatičnih likova izaziva u izvora ni uzroka. I kada sam se pred dvadesetak godina vratila u mlađahne publike, predstava se bliži tristotom izvođenju. Gradsko kazalište lutaka Rijeka – sve je odjednom došlo na svoje Devedesete su bile prekretnica u radu riječkih lutkara na nekoliko mjesto. Ne, nisam se zapravo sjetila niti jedne od predstava iz načina. Novi ravnatelj, Srećko Šestan, pobrinuo se za veću sedamdesetih što sam ih gledala, ali je čuđenje i iščekivanje dobilo medijsku vidljivost Kazališta, a u ansamblu je došlo do smjene boju i miris haustora, kazališnog predvorja i dvorane u kojoj se generacija. Što mislite, bi li Pinocchio ipak mogao ostati lutak, čudo događa. A te rane sedamdesete bile su dijelom desetljeća pitali su se 1994. redatelj Edi Majaron i dramaturginja Magdalena što ga je obilježio Berislav Brajković – umjetnički rukovoditelj, Lupi, a začudnost je izvanredno likovno podcrtao Bruno Paladin. redatelj, dramaturg, scenograf i kreator lutaka. Oslobodio je Glazba Igora Karlića skladana za tu predstavu i danas mi zvoni u lutku paravana, prvi put u hrvatskom lutkarstvu uveo tehniku glavi u sudbonosnim situacijama. iluminiscentnog crnog teatra (predstava Slike s izložbe iz 1966. kao prekretnica), riječki su lutkari prvi put nosili mimičke i Privremeno i kratko, predstave su igrane u zgradi Filodrammatice naglavne lutke. na Korzu, a iz tog prostora sjećam se Djevojčice sa žigicama što ju je dramatizirao i režirao Luko Paljetak. Možda i zbog opće situacije Najstariju predstavu koje se sjećam gledala sam daleko poslije u kojoj smo živjeli te 1995. pamtim da je korištenje lutaka za izloge njene premijere – redateljski prvijenac Želimira Prijića, predstava izazvalo snažan osjećaj hladnoće, dehumanizacije, praznine i Praščići se vuka ne boje najdugovječnija je predstava riječkih straha od nemogućnosti komunikacije. Djevojčica sa žigicama bila lutkara, na repertoaru je pune 33 godine, a broj izvedaba negdje je prilagođena dječja igračka i dan danas ne mogu se ponekad oteti je oko 500. dojmu da smo svi mi baš takve bebe na žici koje nekakav Nepoznati I nekoliko predstava iz osamdesetih pamtim jer su, srećom, Netko s čudnim osjećajem za humor pokreće na sceni. dugovječne. Prije svega likovno neobično čistu scenografiju i Igrali su riječki lutkari tih godina za male Riječane, ali su i brojnim lutke javajke s podosta geometrijski jasnih linija, od organskih izbjeglicama i prognanicima donosili radost i ljepotu. Zahvaljujući materijala (drveta, grube tkanine i metala) autora Ladislava njima, ugostili smo i prognani Šibenski međunarodni dječji Šošterića iz predstave Sunce djever i Neva Nevičica. Višestruko festival... nagrađivanu predstavu režirao je Davor Mladinov 1983, uvodeći

56 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. obljetnica | 50 godina Gradskog kazališta lutaka Rijeka

Luko Paljetak, Postolar i vrag, Zoran Mužić Rene Medvešek, Nadpostolar Martin, Ivana Brlić-Mažuranić, Sunce djever i Neva red. Rene Medvešek, 1998. Nevičica, red. Davor Mladinov, 1983. Sredinom devedesetih Bruno Paladin izradio je novi znak Striborovom, pa s Romeom (i Giuliettom) isključivo za odrasle, a GKL-a (temeljen na ranijem, Harlekinu Vladimira Udatnya), a onda i sa Slavujem pomaknuo čitav niz animacijskih, estetskih i 1996. ansambl i publika ušli su u obnovljenu kazališnu zgradu. I idejnih granica. održana je prva Revija lutkarskih kazališta u Rijeci, manifestacija Pružali su svi suradnici najmlađeg i najmanjeg (i ansamblom i zahvaljujući kojoj već petnaest godina gledamo najbolje hrvatske prostorom) institucionalnog hrvatskog lutkarskog kazališta brojne lutkarske produkcije, ali i sjajne lutkare iz trenutke vrhunskih kazališnih doživljaja domaćoj cijelog svijeta. No, uz te svečanosti, prigodnu riječkoj publici, ali i na brojnim gostovanjima u premijeru pamtim kao jednu od najdražih regiji, po cijeloj Hrvatskoj, te u Japanu, Meksiku, lutkarskih predstava. Postolar i vrag, onako kako Albaniji, Iranu... Čini mi se da su još uvijek najbolji ih je napisao Luko Paljetak, postali su prijatelji, riječki kulturni izvozni proizvod. Zauzvrat, jer smo a onako kako ih je režirao Zoran Mužić, postali ih strpljivo čekali; doveli su nam cijeli lutkarski su urnebesna zabava za cijelu obitelj. Vidjela sam Svijet na Međunarodni festival lutkarskih kazališta sigurno desetak od 77 izvedbi, nikada mi nije uz Svjetski kongres UNIME 2004. bilo dosadno i voljela sam se s malom publikom Zapravo, velik dio osobnih dobrih sjećanja poslije predstave diviti detaljima što ih je lutkama posljednjih dvadesetak godina odnosi se na podarila kreatorica Gordana Krebelj. I danas druženje s riječkim lutkarima, i često onima koji često znam reći „dođe vrijeme, prođe rok, eto se, znate već, drže „odrasli i vrlo tašti, a nemaju vraga skok na skok“ zbunjujući sugovornika ni zrnce soli u mašti“ dokazujem da sam neke smiješkom. Ili kod namještenih društvenih od najboljih kazališnih čarolija doživjela upravo fotografiranja promrmljati: „Slikat će nas, slikat, među lutkama. U prostoru u kojem je kreativnost slikat! Prestanite djeco vikat!“ Branko Čopić, Ježeva kućica, neograničena, znatiželja neiscrpna, radost igre Dozu čiste dobrote i blagosti dobivali smo svakim red. Sanda Miladinov prevelika i u kojem glumac uvijek nudi srce na izvođenjem najnagrađivanije predstave riječkih Langerholz, 2001. dlanu djeci svih uzrasta. lutkara Nadpodstolar Martin autora, redatelja i Pitao se osnivač riječkog lutkarskog kazališta scenografa Renea Medvešeka. Dragan Blažeković još 1959. o postojanju sredstava i realnih Prvo desetljeće 21. stoljeća bilježi predstavu koja je u najkraćem mogućnosti njegova postavljanja na zdrave i čvrste noge. Noge roku stigla gotovo do tristote izvedbe: lutkarski mjuzikl Ježeva su, zdrave i čile, cijeli svijet prehodale, a o 50. rođendanu voljeli kućica u adaptaciji i režiji Sande Miladinov Langerholz. I na sreću bismo da noge dobiju i ostatak tijela u obliku novog prostora publike, suradnju s redateljem Laryem Zappiom koji je sa Šumom Gradskog kazališta lutaka Rijeka.

William Shakespeare – Lary Zappia, Romeo (i Giulietta), red. Lary Ivana Brlić-Mažuranić, Šuma striborova, red. Lary Zappia, 2005. Zappia, 2007. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 57 obljetnica | Zvonko Festini, 50 godina umjetničkog rada Nenametljiv učitelj Festini se pokazao brižljivim njegovateljem i izbirateljem dramatike scenske riječi piše: Igor Mrduljaš suvremeni način mišljenja, igre, urbane poezije. Četiri godine ije lak poziv redatelja, potom u Vojniku koji je dobro a osobito redatelja u išao Milana Čečuka, Festini lutkarskom kazalištu. Kako uN nas nikada nije uspjelo otjeloviti koji je na zadarsku pozornicu lutkarski teatar za odrasle, biti donio obezrječenje kao metodu redatelj u lutkarstvu za djecu vrlo je lutkarske igre i opjesničenje lutke odgovorna i složena zadaća. Naime, u pokretu, pokazao se brižljivim publiku čine mali ljudi u dobi od tri, njegovateljem i izbirateljem pa i manje godina, do pubertetlija dramatike scenske riječi. Od 1976. koji već tvrdokorno drže da do 1986. uprizorio je samo jednu su odrasli i rijetko su gledatelji predstavu, Paljetkovu Duhovi lutkarskih predstava. Djeca pune s planeta Strahurn, kojom je gledališta i na taj način stječu prve označio svršetak oblikovanja svog dojmove o glumištu, odnosu Dobra redateljskog postupka i početak i Zla i drugim vrijednostima, kao i zreloga iskušavanja i istraživanja o svijetu mašte. Predstave građene lutkarskoga umijeća. na uprizorenjima klasičnih bajki Njegova nagrađivana i hvaljena pružaju im radost prepoznavanja likova i situacija (iz filmova, Trnoružica (1998. i iznova 2003) slikovnica, pripovijedanja...) u Zagrebačkom kazalištu lutaka pružajući im veći i potpuniji i danas se izvodi, oduševljavajući gledateljski užitak. Redatelj u male i velike ljude neobičnim lutkarstvu zato nije samo ureditelj suglasjem riječi i slike, znakovitim predstave, kako se nekoć govorilo, tišinama i sjenovitim prizorima nego i brižljiv ali nenametljiv snovitosti. Radio je u svim učitelj i stvaratelj novih naraštaja hrvatskim i nekoliko inozemnih kazališnih gledatelja. lutkarskih glumišta, šireći kulturu Zvonko Festini (1937) pola oblikovanja predstava i odnosa se stoljeća druži i surađuje s spram lutkarstva kao umjetničkog lutkarskim kazalištima, premda je izričaja. Za Domovinskog rata uprizorio i predstave za odrasle. ne posustaje u nastojanjima da Stekao je neprijeporno veliko održi živom i djelotvornom važnu iskustvo započevši put u zadarskom ulogu kazališta za djecu, pa će Kazalištu lutaka ranih poratnih tako u ratnom Osijeku 1993. godina kada je Zadar liječio rane izjaviti kako je Domovinski rat razrušenog i opustošenog grada. zapravo jedini pravi dramaturg Prva mu je režija bila uprizorenje SLUK-a. Uložio je znatan trud da Čarobne papuče (1961) za koju je lutkarstvo potakne u Mostarskom glasoviti kreator lutaka Branko Zagrebačko kazalište lutaka: Braća Grimm, Trnoružica, kazalištu lutaka, da se u Osijeku Stojaković izradio lutke koje su red. Zvonko Festini, 2003. imale samo naznake izgleda i ustroji studij lutkarstva i otvori značaja, što je ponukalo onodobne novine da je najave kao muzej lutkarstva, a u Splitu na Festivalu Mali Marulić potiču i „impresivnu lutkarsku predstavu“. Festini je zarana pojmio da nagrađuju dramski autori za djecu. lutkarstvo nije „didaktički poligon već otvorena stvaralačka Obnašao je odgovorne dužnosti u Koncertnoj direkciji, Galeriji forma“, zapisuje Abdulah Seferović Sefi. Klovićevi dvori, Gradskom uredu za kulturu, a osobito u tijelima Prije negoli će 1968. napustiti Zadar i njegove lutkare, Festini Međunarodnog lutkarskog festivala PIF i domaćega SLUK-a, je uprizorio još tri predstave. Među njima je Paljetkova Bajka čime je pomagao lutkarstvu, ali i snažno promicao lutkarstvo kao o kraljevim trešnjama (1970), u kojoj je redatelj pokazao osobit oblik glumišnog izričaja. 58 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. obljetnica | Špiro Guberina, 50 godina umjetničkog rada Zlatna nit hrvatskoga glumišta Zahvaljujući nepresušnu talentu, marljivu radu, spoju vrhunske inteligencije i glumačke intuicije, upečatljivoj figuri, sonornom glasu i dalmatinskom govoru ostvario je više stotina uspješnih kazališnih, televizijskih i filmskih uloga piše: Mira Muhoberac Doušnik), privatno Guberinino kazalište Mali hrvatski teatar Kiklop (Never odine 2010. u zagrebačkom more, Ruke, Glasovita brijačnica kod HNK-u prezentacijom najdražih Trimalhiona) utemeljeno 1997, i druga uloga, promocijom knjige Nikad knjiga o Guberini Nikad više, prijevod višeG – u čast 50. obljetnice kazališnog naslova Marinkovićeva romana. (Prva djelovanja Špire Guberine urednice knjiga o ovom glumcu, nastala povodom Antonije Bogner Šaban i prikazivanjem četrdesetogodišnjice umjetničkoga rada, dokumentarnoga filma Špiro redatelja nazvana je jednostavno Špiro Guberina.) Jadranka Pongraca, omiljeni i vrhunski Nekazališna publika popularnoga hrvatski kazališni, televizijski i filmski Guberinu poistovjećuje s televizijskim glumac, diplomirani dramski umjetnik ulogama Strikana u Smojinu Velom mistu, Špiro Guberina obilježio je pedeset godina Divca u Raosovim Prosjacima i sinovima, profesionalnoga umjetničkoga djelovanja i Koka; HNK u Zagrebu, Josip Kulundžić, Očenašeka u Majerovu Dnevniku sedamdeset sedam godina života. Rođen 1. Škorpion, red. Želimir Orešković, 1991. Očenašeka, Bepa u Šoljanovim Starcima… ožujka 1933. u Šibeniku, kao sin Šibenčanâ Marije rođ. Zorić i Lovre, od kojega je, kao Tadašnja djeca pamte ga po televizijskoj i od djeda Špire, naslijedio glumački talent, ulozi Špire Špule, u seriji Zlatna nit. amaterskom glumom počeo se baviti kao Osobno najviše volim Guberinina i gimnazijalac pod vodstvom Milke Bučić u Držićeva Negromanta u Gradu i Grobara KUD-u Miro Višić. u Shakespeareovu Hamletu na Lovrjencu, na zlatnim Ljetnim igrama. Obje uloge Premda je glumio u komedijama i povlače zlatnu nit hrvatskoga glumišta; operetama šibenskoga Narodnoga kazališta, jedna komedijska, druga groteskna, odlučujući je za Guberinu bio višedesetljetan crnohumorna, tragedijska, poput umjetnički boravak na pozornici Hrvatskoga plesačâ na konopu dramske napetosti narodnoga kazališta u Zagrebu, i nakon glumačke komike, ulaze u onostranost umirovljenja 1999, u koji je kao član Drame ostvarujući glasovnu, tjelesnu, gestualnu i primljen 1959. Glumu je diplomirao 1958. egzistencijalnu vječnost. na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, a prvu ulogu u Velikom kazalištu ostvario je u Zahvaljujući nepresušnu talentu, marljivu Špiro Špula; dječja televizijska emisija radu, spoju vrhunske inteligencije i Brechtovu Kavkaskom krugu kredom, u režiji Zlatna nit. 1977. Bojana Stupice. Nezaboravne uloge stvorio glumačke intuicije, upečatljivoj figuri, je u predstavama redateljâ Spaića, Durbešića, sonornom glasu i dalmatinskom Violića, Para, Juvančića, Šarčevića, govoru ostvario je više stotina uspješnih Kunčevića, Carića… Povijest i sadašnjost kazališnih, televizijskih i filmskih Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskoga uloga. U svaku svoju ulogu Špiro ljeta ne mogu se zamisliti bez Guberininih Guberina ugrađuje ljubav prema danas ostvarenja. Bez Guberine drukčije bi bile neprežaljenoj preminuloj ženi Ingrid, dramske osobe Marina Držića (Negromant, prema voljenu sinu Borisu, prema Zlati Kum, Grižula, Maro, Sadi, Tripče, dvadeset i sedam godina mlađem bratu Bokčilo, Ugo Tudešak) i Ive Brešana (Mačak, Emilu, prema pokojnim roditeljima i Tica, Šimurina, Blažek, Mate Lokas). Koliko prema beskrajnom morskom plavetnilu. je fasciniran djelom i životom Ranka „Stav’te pamet na komediju“ i uživajte u Marinkovića, govore ostvarene uloge sljedećih pedeset godina, Negromante (Čovjek, Don Juan, Don Florio, Jacobson, Mate Lokas; HNK u Zagrebu, Ivo Brešan, hrvatskoga glumišta, s Yorickom u Nihilist iz Vele Mlake, red. Joško Juvančić, 1998. Sganarelle, Tonko Jankin, Krele, Pijanac, sjećanju! broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 59 intervju uz obljetnicu | Fadil Hadžić, u povodu 60. komedije Kad se smijah tad i bijah Svi komediografi imaju kompleks nakon Lope de Vege koji je napisao oko 1500 djela. Ali on je računao i ona sitna, od tri kartice. Da sam ja to računao, imao bih ih 300-400

Telegrama… koji su pod njegovim vodstvom postigli rekordne naklade. Izlagao je na brojnim skupnim i na trinaest samostalnih izložbi. Suradnici ga pamte po tome što bi, nakon što je ostvario neki projekt, krenuo dalje za novim izazovima.

Nemoguće je pobrojati sve što ste napisali, snimili, pokrenuli, inicirali i još uvijek radite. Kako sve stižete? - Uz premijeru moje šezdesete komedije Prevaranti u režiji Georgija Para, pripremili smo materijal u kojem sam pobrojao samo ona kazališna djela za koja mislim da će me nekako nadživjeti. Dosta sitnih igrokaza nisam ni uklopio. Svi komediografi imaju kompleks nakon Lope de Vege koji je napisao oko 1500 djela. Ali on je računao i ona sitna, od tri kartice. Da sam ja to računao, imao bih ih 300-400. Zapravo, i ja sam se začudio koliko sam toga napravio i gdje je sve to igrano u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji i u svijetu. Prema službenim podacima Sterijinog pozorja, dvadesetak sam godina bio najizvođeniji dramski pisac na ovim prostorima. To znači da se svaki dan u dva kazališta digla zavjesa i igrane su moje komedije. U sezoni sam znao imati i po 500-600 izvedbi mojih djela.

Znači da ste dobro organizirani? ­- Imao sam ljubavi za sve što sam radio. I kad sam radio u omić

T novinarstvu, radio sam to s istom strašću kao kad slikam, sa sportskim entuzijazmom. Zato mi je lakše išlo i zato sam mnogo napravio. Postoji prirodni zakon – ako ne gubiš vrijeme, puno stigneš. Svaki dan spavam osam, devet sati, poslijepodne

: L jubica : F oto odspavam sat, dva, ali ostatak vremena ne razbacujem, ne sjedim po kavanama, ne gledam u nebo. Jednostavno svaki dan nešto razgovarala: Branka Ribičić napravim i tako se do kraja života mnogo toga skupi.

adil Hadžić, Bilećanin srođen sa Zagrebom, naš Za intendanata HNK u Zagrebu postavljeni ste 1980... najizvođeniji komediograf, umro je 3. siječnja 2011. Mjesec - Da, i ostao godinu i pol. Imao sam lijepih planova, ali sam se i pol dana ranije održana je premijera njegove šezdesete posvađao s državom. Plaće glavnih glumaca, prvaka HNK bile komedijeF Prevaranti, kada je i vođen ovaj intervju, jedan od su mizerne, u rangu prosječnih plaća državnih službenika. Htio njegovih posljednjih istupa u javnosti. sam to popraviti, obilazio sam razne instance, ali su me počeli Fadil Hadžić osnovao je Komediju, Vidru i Kerempuh (tada izbjegavati. Kad sam vidio da ništa ne mogu, napisao sam ostavku. Jazavac), gdje je do smrti u 89. godini radio kao dramaturg. U HNK-u i danas treba (i nastoji se) mnogo toga napraviti. Treba Pokrenuo je Duga film, iz kojeg je nastala Zagrebačka škola im prije svega druga scena… crtanog filma. Zaslužan je za uspon Festivala igranog filma u Puli. Objavio je 30 knjiga, od kojih posebno ističe Antologiju hrvatskog Ipak vam je mnogo toga uspijevalo. Znači da ste imali neki humora. Kolumne svog alter ega Zorana Zeca okupio je u knjizi svoj način da prodrete u strukture, dođete do novaca, ostvarite Hrvatski Olimp. Iza njega su brojni igrani filmovi: Desant na Drvar, zamišljeno... Abeceda straha, Službeni položaj, Druga strana medalje, Protest, - Uvijek sam radio s minimalnim sredstvima, no dovoljnima Sarajevski atentat, Tri sata za ljubav, Divlji anđeli, Lov na jelene, da napravim film. Danas je situacija u kulturi drugačija: imamo Novinar, Doktor ludosti, Lopovi prve klase, Zapamtite Vukovar. privatno vlasništvo, tržište i demokraciju. A što se ostalog tiče – Autor je brojnih crtanih i dokumentarnih filmova. Bio je pokretač nedavno me neki, meni nepoznat čovjek pitao kako danas stojim i urednik niza tjednika – Vjesnika u srijedu, Kerempuha, Oka, sa svojom mladenačkom energijom. Imam 89 godina, kakve to

60 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. intervju uz obljetnicu | Fadil Hadžić, u povodu 60. komedije mladenačke emocije on spominje? A onda se sjetim da i dandanas imam mladenačkih poriva, volje, entuzijazma, koje sam imao i sa svojih dvadeset, trideset, četrdeset godina. To mi i danas daje energiju, iako je tijelo potpuno ostarjelo.

Bili ste novinar, pisac, urednik, pokretač novina, rubrika. Koliko je vaš film Novinar autobiografski? - Nije autobiografski, ali je nastao na temelju osobnog iskustva iz života redakcije. Danas je novinarstvo nešto sasvim deseto, ljudi su natjerani na to, žive od vlastitih priloga, mora se napisati bez obzira na točnost. U teškoj su situaciji. Ali ni onda nije bilo lako. Trebalo je imati vlastiti recept kako napraviti novine koje će publika prihvaćati, a da ne dođu pod udar politike. Kerempuh i Vjesnik u srijedu uspio sam pretvoriti u novine s rekordnim Desant na Drvar, red. Fadil Hadžić, 1963. nakladama, VUS se prodavao u 400 tisuća primjeraka. Bilo je to vrijeme kada se zbog pogrešnog mišljenja moglo završiti na Imali ste neugodnosti s Desantom na Drvar koji ste snimili za Golom otoku. I meni se to umalo desilo – objavio sam tekstove beogradski Avala film 1963.... - Netko je denuncirao Titu da taj događaj nije prikazan kako dolikuje. U samo tri-četiri dana morao sam film ugrubo montirati i odvrtiti ga u Užičkoj pred Titom i cijelim Politbiroom. Osjećao sam se kao pred prijekim sudom. Tito je bio ljut kad sam došao, ali imao sam sreće. On je rado gledao trilere, a cijeli je film napravljen u toj maniri. Kad je završen, film je prikazan i na Brijunima. Titu se osobito dopalo kako su prikazani njemački generali – gospoda, lukavi i uglađeni – a on im je ipak uspio umaći. Taj je film prodan u osamdesetak svjetskih kinomreža.

Vaš slikarski opus je velik, ali to je dio vašeg stvaralaštva koji se manje spominje. Slike ne prodajete i ne živite od toga. Za koga slikate? - Slikam samo za sebe. Slikati za druge je riskantno. Ima milijun ukusa i nemoguće im je udovoljiti. Kada slikaš samo za sebe, ako Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Fadil Hadžić, Prevaranti, si vjeruješ, onda imaš barem jednog čovjeka koji razumije tvoje red. Georgij Paro, 2010. slike. Slikam uglavnom žene. Ponekad naslikam i nekog klauna – ja sam ipak, kako kažu, poznati komediograf – ali ženski akt Milovana Đilasa koje mi je iz Beograda donio Vladimir Dedijer, leži na većini mojih platna. Svjetsko slikarstvo sastoji se od sto ne znajući za njegov raskol s partijskim vrhom. Spasio me slikara i desetak izama: fovizam, kubizam, ekspresionizam… Kod generalni direktor koji je vidio da sam talentirani novinar koji se njih sam upisan kao kolorist ekspresionističkog smjera. Slikam u u politiku baš ne razumije. transu, hrvam se s motivom. Osjećam se kao oznojeni boksač u ringu, zaboravim sjesti da predahnem. Na svakom mojem platnu Čitatelji i danas pamte kolumnu Zorana Zeca, vašeg alter ega. ima više slika koje su jedna drugu nokautirale, a ostaje samo ona Bi li on danas poželio čitati iz dlana nekim našim političarima? koja preživi sve udarce kista. Moji kolege sa studija – sve poznata - Mogao bi, na svoj način ­– on je bio bez dlake na jeziku, ali je na imena hrvatskog slikarstva, slikali su non-stop, a ja sam pravio kraju ipak pokušao izvući neku pozitivnu crtu iz te osobe i to se književne stanke, pa moram požuriti da ih stignem. Zato slikam, vidjelo iz takvog portreta. Ja sam učenik nekih svjetskih humorista slikam, slikam. Kolega Molière umro je na pozornici – a ja bih ako koji su bili duhoviti, a da nikada nisu bili uvredljivi. No, danas baš može – najradije za štafelajem. i nema prostora za Zorana Zeca. Ima toliko kolumnista, odličnih književnika – Jergović, Tomić i drugi. Oni žive u novinama, to Postoji li nešto što niste uspjeli ostvariti? im je dnevni posao i poboljšali su kvalitetu kolumni. Danas u - Želio sam osnovati muzej humora i tako ispričati povijest hrvatskom tisku – uzmemo li sve novine od Slobodne Dalmacije, hrvatskog humora, ali će to ostati neostvareno. Za to ne bi trebalo preko zagrebačkih, do riječkog Novog lista – imate najmanje mnogo sredstava, ni rad muzeja ne bi bio skup, ali je ipak trebalo dvadesetak kolumnista iz raznih područja koji su izvanredno uvjeriti ljude da daju novac. pridonijeli kvaliteti novina. Jer to su literarni prilozi. Imam četiri, pet autora koje redovito čitam i isto toliko koje nikada ne čitam. Na vašoj obiteljskoj grobnici na Mirogoju piše: „Kad se smijah, Neću navoditi koje, nisu oni nepismeni, ali mi se njihov stil ne tad i bijah.“ sviđa. - Mak Dizdar. Nekad su takvi tekstovi bili uobičajeni na stećcima. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 61 intervju uz obljetnicu | Zvonko Benić, inspicijent Satiričkog kazališta Kerempuh, 35 godina umjetničkog rada Živjeti u kazalištu Posao inspicijenta volite ili ne volite, a kad ga prihvatite, morate mu se sasvim predati. Kad u rujnu krene sezona, probe i predstave, do 1. srpnja ne računam na slobodan dan

- Mislim da tu škole ne pomažu puno. Taj posao ili volite ili ne volite. A kad ga prihvatite, morate mu se sasvim predati, u protivnom bolje je na vrijeme otići. Primjera radi, kad u rujnu krene sezona, probe i predstave, do 1. srpnja ne računam na slobodan dan. Može se dogoditi, ali to ne znam unaprijed. Uvijek se nešto događa.

Kako biste opisali posao inspicijenta? - U jednoj rečenici kazano: to je čovjek koji vodi predstavu. Šire rečeno, to izgleda ovako: dođem prije predstave, primim scenu, što znači da je kompletno pregledam, od rekvizita do kostima; garderobijerke i šminkerice jave mi ako ima neki problem, isto tako scenci. Ekipa je tako dobro uhodana da mi je dovoljno petnaestak minuta za sve. Pratim dolazak glumaca; ako netko negdje zapne, on zove mene ili ja zovem njega, da sam miran. Onda ide razglas kućom „Dame i gospodo, za petnaest minuta počinje predstava!“ Publika ulazi. Ton spreman, rasvjeta spremna rimorac

P – idemo!

ranka Gdje ste tijekom predstave? - Kako smo mi inspicijenti u Kerempuhu i sufleri, tijekom

: B : foto predstave sjedim iza desnog portala. Tu je moj inspicijentski stol, razglas, pratim tekst i uskačem ako treba. Rijetko, jer naši razgovarala: Branka Primorac glumci znaju tekst, ali svakom se katkad dogodi blokada. U takvom slučaju čak ne moram govoriti tekst, dovoljno je da svakom kazalištu postoje poslovi bez kojih nema nijedne pokažem smjer kretanja da se glumac sjeti što mu je činiti dalje. S kazališne predstave i ljudi zaduženi za te poslove, predstavom sam od samih početaka, od čitalačkih proba, tako da za publiku nevidljivi, glumcima i redateljima pak – sam upućen u sve detalje predstave. nezamjenjivi.U U zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh takva je osoba Što pamtite kao ključni trenutak u svojoj karijeri kazališnog inspicijent Zvonko Benić, iza kojeg je trideset i pet godina rada u čovjeka? Ilici 31. Lijep jubilej proslavljen je 8. prosinca 2010. godine. - Evo nešto s mog početka. U našem kazalištu bila su dva inspicijenta. Stariji i pred penzijom razbolio se i nije mogao Jeste li u mladosti mislili da ćete raditi u kazalištu? doći raditi, a drugi je bio burom zarobljen na nekom otoku. - Nisam. Dogodilo se slučajno. U Zagreb sam došao 1975. na Igrali smo Dan kada je kidnapiran Papa. U kazalištu panika, poziv rođaka koji su znali da sam nezaposlen. Imali su sobu predstava rasprodana, redatelj, pokojni glumac Ivo Rogulja viška i neke poznate ljude u Hrvatskom narodnom kazalištu. Ti nervozan, šeta dvorištem. Priđem Rogulji i kažem: „Gospon ljudi rekli su mi: „Dođi u HNK, nekaj buš radil.“ Počeo sam kao Ivo, ja bih se usudil voditi predstavu.“ On zaprepašten gleda u scenski radnik, a ubrzo su me uzeli za rekvizitera. Nedugo nakon mene i pita: „Zbilja?“ Budući da me sve zanimalo, pratio sam toga, na preporuku jednog rekvizitera koji je iz HNK otišao glumce na sceni, uživao u nastajanju predstave, te znao i više u tadašnje Satiričko kazalište Jazavac, dobio sam poziv da i ja nego je trebalo za moj tadašnji posao rekvizitera. U to su vrijeme dođem raditi tamo. Preporučio me Fadilu Hadžiću, koji je rekao: inspicijenti radili i posao tonaca na starim magnetofonima, „Pozovi ti tog malog!“ Bio sam nesigurno seosko dijete i nisam se što nije bilo jednostavno, i on se s pravom pitao hoću li ja to usudio tek tako dati otkaz, nego sam molio da dogovori sastanak uspjeti. Ne bih se htio hvaliti, ali predstavu sam bez greške s Hadžićem. Tako je i bilo. Sastao sam se s Fadilom, porazgovarao doveo do kraja. Bile su mi nepune dvadeset i dvije godine. Kad i promijenio kazališnu kuću. I eto, i danas sam tu. je kolega otišao u mirovinu, dali su mi probni rok i za godinu dana dobio sam stalni posao inspicijenta. Planiram to raditi Imate li neko formalno obrazovanje koje vam je pomoglo u još pet godina, a onda, dok sam još zdrav, posvetit ću se svom kompleksnim poslovima rada na sceni? voćnjaku i povrtnjaku u vikendici. 62 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. intervju uz obljetnicu | Jadranka Elezović, glumica Satiričkog kazališta Kerempuh, 35 godina umjetničkog rada Smijeh mi je nagrada Kultno Gospodsko dijete Kalmana Mesarića, u kojem sam igrala Maricu, igralo je više od deset godina, a u jednoj godini nanizali smo 380 izvedbi, što je pravi rekord razgovarala: Branka Primorac

Proslavili ste trideset i pet godina umjetničkog rada. Jeste li ostvarili sve svoje glumačke želje? - Ostvarila sam razne zanimljive uloge, ali daleko od toga da sam ostvarila sve svoje glumačke želje. Još sam željna dobrih tekstova i dobrih uloga, bez obzira na to što je iza mene trideset i pet godina na sceni. Mislim da poriv da se radi više i bolje nema veze s dužinom radnog vijeka, nego s potrebom velike većine nas glumaca da glumimo sve dok dišemo. Za ulogu Marice u Gospodskom djetetu Kalmana Mesarića 1978. godine dobili ste Majsku nagradu. Je li to tip uloge o kojoj ste maštali na Akademiji? - Nela Eržišnik bila je velika dramska glumica, iako su je svi - Ta je predstava igrala više od deset godina, postala je kultna, manje-više doživljavali kao komičarku. Naravno, bila je i odlična i publika ju je rado gledala. U jednoj godini nanizali smo 380 komičarka. Tko je ne bi takvu volio. Svaka usporedba s bilo kojom izvedbi, što je pravi rekord. Vrlo mi je draga uloga Marice, no osobom čiji rad cijenim za mene je veliki kompliment, pa tako i ta na Akademiji uopće nisam maštala o nekom svom tipu uloge. koja moj rad uspoređuje s neponovljivom Nelom. Meni je kazalište privlačno zbog publike i slobode kreacije i najraznovrsnijih tipova uloga koje nudi glumcu. Imate privatno obiteljsko kazalište – suprug Matko piše, vi glumite, a i kći Matea dala se u glumačke vode. Koje su prednosti, a koji nedostaci zajedničkog rada s najbližima? - Da, spominjala sam već Smjehotiće. Suprug Matko Elezović samostalni je umjetnik i dramski pisac, a kći Matea Elezović, koja je magistrirala glumu, stipendistica je HNK u Šibeniku. Moje iskustvo zajedničkog rada više je nego pozitivno, ne vidim mu mana. Svi sve radimo u organizaciji predstave, na sceni odlično funkcioniramo, a međusobnu kritiku shvaćamo konstruktivno. Baš zato što jesmo obitelj možemo funkcionirati tako složno. Svi nastupamo i svi radimo sve poslove. Postoji i uža specijalnost, pa se tako ja brinem za opremu, perem i uređujem kostime, kći Matea odlično radi propagandu, dečki glazbu, a i odlični su scenski radnici. Mi smo prava putujuća glumačka družina. Od moje četvero djece troje žele biti glumci. Satiričko kazalište Jazavac, Zagreb, Kalman Mesarić, Gospodsko dijete, red. Tomislav Radić, 1977. (Jadranka Elezović u ulozi Marice, prva Koje se osobe najradije sjećate iz svoje profesionalne karijere? slijeva) - Pamtim puno dragih ljudi i umjetnika, ali izdvojila bih pokojnog Sudeći po ulogama koje ste igrali, moglo bi se zaključiti da ste Tomislava Durbešića, svog prvog profesora glume. Bila sam mu skloniji komičnim likovima. Je li tomu uistinu tako? miljenica, a on meni velika podrška. Hvalio me, ali i govorio da je - I da i ne. Splet okolnosti jednostavno je bio takav da sam igrala skromnost moja najveća slabost. više komičnih uloga. Radila sam u Histrionima, sada sam u Kerempuhu, satiričnom kazalištu, a imam i privatnu kazališnu Odlazi li glumica Jadranka Elezović u zasluženu mirovinu? skupinu Smjehotići, u kojoj također preferiramo komediju. - Mirovina je zaslužena, ali će na mene još pričekati. U Kerempuhu Publika to voli, prepoznaje i nagrađuje. Volim smijeh, on mi je trenutno igram u predstavama Čudo u Poskokovoj Dragi i Ljubav, najveća zadovoljština za naporan rad. Iako se tako ne čini, ne struja, voda i telefon, a u svom kazalištu u Genijalcima u večernjoj odričem se drame i dramskih uloga. Jednako uživam i u komediji školi i Veselim ženama hrvatskim. Spremam i novu komediju i u drami. sa Žarkom Potočnjakom Prizori iz bračnog života i edukativnu Usporedba s Nelom Eržišnik, odnosno s njezinom Maricom predstavu za djecu Zagrli me koja govori protiv nasilja. Dakle, što Hrdalo, na tragu je imidža koji imate kao glumica. Imponira li se mirovine tiče, rekla bih – čovjek snuje, a sudba odlučuje! vam ta usporedba? broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 63 SJEĆANJa sjećanje | VANČA KLJAKOVIĆ (Split, 29. ožujka 1930. – otok Vrnik pored Korčule, 16. rujna 2010.) Majstor Mediterana Vanča Kljaković bio je stvaralac širokog raspona, djelotvorne metode i prilagodljiv različitim povodima i medijima a svim njegovim predstavama zajednička je mediteranska radost stvaranja piše: Zvonimir Mrkonjić naslovom Susreti (1968) a osobito u drami Bobo (1980) u kojoj se osjeća utjecaj Becketteova ogoljenog teatra s likovima izvan a redatelja, glumca i dramskog pisca Vanču Kljakovića važno društvenog konteksta i reduciranom radnjom. Nakon toga je prije svega da je središte njegove kazališne, televizijske napisao je i režirao tekstove Priča o zločinu (1993), Vaš Antiša i filmske mašte nadasve glumac u onom ekstrovertnom (1994), Teštamenat (1995) i dr. U Dramskom kazalištu Gavella Zsmislu kako ga određuje sredozemno okružje. Rođen u Splitu, Kljaković je još režirao Amerika, Amerika Tomislava Bakarića, diplomirao je najprije studij glume u Beogradu, a potom studij glumački iznimno uspjeli Tango Slawomira Mrožeka i predstavu režije kod Branka Gavelle na Akademiji za kazališnu umjetnost Kočićeva Jazavca pred sudom odigranu 331 put. u Zagrebu. Prvi angažman dobiva kao glumac u Zagrebačkom dramskom kazalištu krajem pedesetih godina, gdje mu je jedna Nakon tog prvog razdoblja svoje djelatnosti, Kljaković od prvih uloga Maro u Dundu Maroju u režiji Mladena Škiljana. se, prešavši u splitski HNK, počeo okretati svom pravom U istom kazalištu uskoro počinje zanimanju, sredozemnom, režirati prestavši glumiti, a među srednjedalmatinskom okružju režiranim komadima našle su se i koje je našlo najpuniji izraz u njegove vlastite drame. Malom libru Marka Uvodića a U Zagrebačkom dramskom isto tako u adaptacijama stranih kazalištu, gdje ostaje u angažmanu tekstova iz istog ozračja. Takva sve do 1970, Kljaković razvija je Šjora File prema komediji intenzivnu djelatnost režirajući Eduarda De Filippa Filomena suvremene dramske tekstove. U Marturano u kojoj su briljirali prvom redu to su novi britanski Marija Danira i Boris Dvornik. dramatičari, Što je vidio sobar Jedna od posljednjih predstava u Joea Ortona, zatim ondašnji tom teatru bila je Francuzica Ilije svjetski hit, Spašeni Edwarda Zovka. U splitskom Gradskom Bonda i Lift za kuhinju Harolda kazalištu lutaka postavio je Povist Pintera. U tim predstavama o’ Splita Jasena Boke, a u Gradskom profilirao se Kljakovićev izraziti kazalištu mladih Split Kazališni sat redateljski rukopis, uspješan u Jasena Boke, Biž ća, ne motaj se očitavanju mijena dramskog gola po Feydeauu, Mali libar Marka jezika i drugačijim postavljanjem Uvodića Splićanina, Čovik, zvir i situacija i karaktera, kao i kripost po Pirandellu i Brešanovu modernim osjećajem za točan Predstavu Hamleta u selu ritam predstave. Dok je u Mrduša Donja – svoju posljednju Spašenima Kljaković ilustrirao predstavu. Za televiziju je Vanča verbalnu okrutnost koja je Kljaković režirao nekoliko epizoda kulminirala šokantnim prizorom kamenovanja kolica s djetetom, serije Naši i vaši, više televizijskih u Liftu za kuhinju interpretirao filmova među kojima Buža po je pinterovski verbalni i akcijski noveli Živka Jeličića pripada u minimalizam. ono najbolje što je uradio. Kao filmski redatelj debitira epizodom Kao dramatičar Kljaković se formirao još u odjecima teatra omnibusa Ključ, a režirao je i apsurda koji je našao svoju Gradsko kazalište mladih Split: Marko Uvodić Splićanin, Mali libar, filmove Jedanaesta zapovijed, primjerenu realizaciju krajem red. Vanča Kljakovič, 1995. Kužiš stari moj, Usporeno kretanje pedesetih godina na pozornici i Marjuča ili smrt. Zagrebačkog dramskog kazališta u Beckettovu Svršetku igre Vanča Kljaković bio je stvaralac širokog raspona, djelotvorne u Škiljanovoj režiji i Ionescovim Stolicama u Spaićevoj režiji. metode i prilagodljiv različitim povodima i medijima, a svim Značajke teatra apsurda zamjetne su u trima jednočinkama, njegovim predstavama zajednička je mediteranska radost Vilim osvajač, Hanibal i Aleksandar, izvedenima pod skupnim stvaranja. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 65 sjećanje | PETAR VEČEK (Zagreb, 23.lipnja 1942. – Zagreb, 18. prosinca 2010.) Prijelomni redatelj Kad bismo htjeli reći što je značila pojava Petra Večeka u novijem hrvatskom kazalištu, rekli bismo da on označava kraj razdoblja gavelijanskih redatelja, u prvom redu zagrebačkog redateljskog kartela, i nastup doba kada će makjavelistički svrsishodna ljepota biti grčevita ili je neće biti

curriculumu i u njegovu redateljskom postupku, čak do toga da su se poneki njegovi postupci činili kontroverzni i opravdavali se tek s aspekta konačne svrhe: predstave. Došavši raditi predstavu u nekom kazalištu, Veček je stvarao napetost između ansambla izabranog za određenu predstavu i onoga koji je ostao izvan nje, kadgod zamjerajući ovom potonjem i fige u džepu. Moglo se pritom reći kako je stanovita negativna energija inducirana u ansamblu služila Večeku za stvaranje pozitivne energije kreacije. U tome nije u potpunosti slijedio svog mentora na Akademiji i prvi redateljski uzor, Kostu Spaića. Spaić je mogao dati Večeku zornu pouku o predstavi kao glazbeno harmoničnoj cjelini svih njezinih sastavnica, ali i o tome da je svaka predstava morala imati svoje zašto, na što je Spaić znao ukazivati pitanjem iz Shakespeareove komedije Na tri kralja: „Pourquoi, dragi Viteže?“.

Veček s glumcem nije volio psihologizirati oko uloge, nego ga je pokretao kao figuru na šahovskoj ploči ili kao lutku unutar dramaturgijskog koncepta piše: Zvonimir Mrkonjić etar Veček djelovao je u prijelomnim vremenima i lomove Druga sastavnica izvediva iz šezdesetosmaškog pedigrea Večekova je u mnogome prenio i u svoj redateljski svjetonazor, pa je nagonska pripadnost političkom teatru, a dijelom i Brechtovu čak u svoju metodu. Moguće je, kao što je to učinio kritičar kazališnom modelu. Pa ipak, riječ je više o pripadnosti trendu DaliborP Foretić, dovesti buntovnost redatelja Petra Večeka u vezu nego o istinskom angažmanu s moralnog stajališta, jer Večeka kao sa šezdesetosmaškim studentskim pokretom, koji se događao imoralista na kraju zanima ipak samo estetika. Neosporno je da je usporedo s Večekovim studentskim danima na Akademiji za i Spaićeva kazališna djelatnost u posljednjem desetljeću njegova kazališnu umjetnost gdje je diplomirao 1971. Time je ponešto rada davala tome Spaićevu zašto politički prizvuk, primjerice rečeno o nemiru koji je pokretao mijene u Večekovu umjetničkom u predstavama Kukuljevićeva Jurana i Sofije i Kosorovih Maski

Kazalište Knap, Zagreb: Borivoj Radaković, Amateri, 2010. HNK u Varaždinu: Borivoj Radaković, Kaj sad?, 2007.

66 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. sjećanje | PETAR VEČEK (Zagreb, 23.lipnja 1942. – Zagreb, 18. prosinca 2010.) na paragrafima koje su, slobodno se u apologetsku literaturu. Svjestan da reći, bile u slijedu Hrvatskog proljeća. je političnost u teatru neprolazna, ali Nedvojbeno je na Večeka imala da se mijenjaju njezini razlozi, Veček utjecaja Brechtova metoda očuđenja postavlja u Kerempuhu tekst Borivoja po načinu kako je upućivao glumce Radakovića Dobrodošli u plavi pakao da pokazuju, osim glume, i to da oni (1994) gdje se obrana imena Dinama prave svoju ulogu. Veček s glumcem prevodi svojevrsnim događanjem nije volio psihologizirati oko uloge, naroda, a komorno zbivanje dobiva nego ga je pokretao kao figuru na odjek masovnog. Vrhunac Večekove šahovskoj ploči ili kao lutku unutar djelatnosti u Dramskom kazalištu dramaturgijskog koncepta. Taj Gavella bili su Krležina Gospoda nedostatak spaićevskog Einfühlunga u Glembajevi, do tada sigurno nekim njegovim predstavama, opet, ne GDK Gavella, Zagreb: Krleža Miroslav, U agoniji, 1988. najizvornije tumačenje te drame u proturječi recimo Večekovu uspjelom novijem hrvatskom kazalištu. Da bi iskustvu s Čehovljevim Višnjikom ili s mogao igrati čiste dramske situacije, Galebom koje su osobito značajne po redatelj je potisnuo posve u pozadinu tome što ispod vanjštine čehovljevske klasni kontekst dramskog sukoba osjećajnosti razotkrivaju okrutnost. kako bi istaknuo sukob karaktera i u Večekov rad u hrvatskom teatru neodvojiv je od njegova utemeljivačkog Večekova Gospoda djelovanja. Nedvojbeno je pripadao među one kazališne stvaraoce kojima Glembajevi bila su do je prirodna težnja bila osnutak novog tada sigurno najizvornije ansambla kao mjesta nove kreacije. tumačenje te drame Prvi od takvih pothvata bilo je godine u novijem hrvatskom 1974. Kazalište Rinocerus koje je GDK Gavella, Zagreb: Anton Pavlovič Čehov, Galeb, 1991. djelovalo u jednom stanu u Vlaškoj kazalištu. Potisnuo je ulici i gdje je izveden dramolet Pričaj posve u pozadinu klasni mi o Augusti Luka Paljetka. Od 1976. kontekst kako bi istaknuo do 1983. Veček je ravnatelj pa dakle i umjetnički voditelj varaždinskog sukob karaktera i u tome u HNK, a od 1983. do 1986. Dramskog potpunosti uspio kazališta Gavella. (Veček je bio Umjetnički direktor dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara tome je u potpunosti uspio. Jednako 1985. i 1986.) snažna autorska gesta bila je zamjena O Večekovu varaždinskom repertoarnom mjesta 2. i 3. čina u dopisanoj verziji usmjerenju u duhu političkog teatra drame U agoniji (1988), čime je – govori dosta već činjenica da je riječ GDK Gavella, Zagreb: Krleža Miroslav, Gospoda Glembajevi, raspletom odnosa Laura-Križovec o sedamdesetim godinama, kada 1984. na kraju – drama još više dobila na se teatar sučeljava s represivnim uvjerljivosti. S Brechtovim kazalištem reakcijama vlasti u nizu sankcija. Negativno senzibiliziran na to Veček je imao manje sreće – u Majci Hrabrost (1992) i Prosjačkoj ozračje bio je dramatičar Tomislav Bakarić čije su se drame našle u operi (2005) – naprosto zato što mu je, kao čovjeku antagonizma, Večekovu izborniku, Smrt Stjepana Radića (1971) i Anno Domini manje ležala epska naracija. Iz istog razloga u Shakespeareovu (1972); potonja u ZKM-u. Smrt Stjepana Radića nakon nekog opusu odgovarao mu je više Hamlet (Osijek, 1991) nego Romeo vremena doživjela je zabranu, samo je oko razloga postojalo i Julija (HNK, Zagreb 2003) i San Ivanjske noći (Varaždin, 2003). kolebanje između nacionalizma i unitarizma. Večekovo tumačenje U Hamletu Veček kao da nesuzdržanim antagonizmom među ovih tekstova nije se mnogo udaljavalo od tendencioznog protagonistima zapliće i sabire događaje u predstavi. čitanja senzibiliziranom gledateljstvu. Mnogo bogatiju i scenski Kad bismo htjeli reći što je značila pojava Petra Večeka u novijem artikuliraniju ponudu kazališnih sredstava nosio je Hrvatski Faust hrvatskom kazalištu, rekli bismo da on označava kraj razdoblja Slobodana Šnajdera (1983) koji zbog svog još uvijek virulentnog gavelijanskih redatelja, u prvom redu zagrebačkog redateljskog političkog backgrounda do danas nije izveden u Zagrebu. kartela, i nastup doba kada će, da se poslužimo Bretonovim Izbor teme Stepinac, glas u pustinji Ivana Bakmaza (1992) pripadao riječima, makjavelistički svrsishodna ljepota biti grčevita ili je je političkom teatru čak i ako je u danom trenutku pripadao već neće biti. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 67 sjećanje | FADIL HADŽIĆ (Bileća, 23. travnja 1922. – Zagreb, 3. siječnja 2011.) Inventivnost i svestranost Fadil Hadžić jedan je od najzaslužnijih pojedinaca hrvatske kulture druge polovice dvadesetog stoljeća: osnivač dvaju kazališta, pokretač crtanog filma, iznimno uspješan novinski urednik, popularan komediograf, plodan i uspješan filmski redatelj, kazališni ravnatelj i još mnogo toga piše: Tomislav Kurelec

ada netko napiše šezdeset iznimno gledanih komedija (a upravo je ta obljetnica bila izvorni povod teksta, napisanog prije Hadžićeve smrti, op. ur.) moglo bi se reći da je to posve dovoljnoK za uspješnu kazališnu karijeru i potpuno ispunjen život. No, 1952. godine tridesetogodišnji Fadil Hadžić, koji je zanimanje za umjetnost pokazao odabirući studij slikarstva, već je i prije izvedbe svoje prve – Dosadne komedije, za sobom imao nekoliko iznimnih dometa kojima bi još tada mogao istaknuti kandidaturu za jednog od najzaslužnijih pojedinaca hrvatske kulture druge polovice dvadesetog stoljeća (za što se argumentacija kasnije mnogostruko uvećala). Kao urednik humoristički list Kerempuh doveo je do rekordne tiraže od 180 tisuća primjeraka, a da ne bi državi vraćao novac kojim je list raspolagao, pokrenuo je 1950. proizvodnju crtanog filma iz koje je nastalo i prvo poduzeće za proizvodnju animacije – Duga film, u kojem su započeli autori jer koji pisac, a naročito komediograf, ne bi želio imati brojnu koji su kasnije stvorili svjetski relevantnu Zagrebačku školu publiku, iako su vrlo rijetki oni kojima to uspijeva kao Hadžiću, crtanog filma. Hadžić postaje i direktorom Duga filma, a 1952. kojemu su primjerice u sezoni 1981/82. komedije na scenama ne debitira samo kao autor kazališnih komedija nego i kao filmski dvadesetak teatara tadašnje Jugoslavije odigrane čak 549 puta. redatelj, i to crtanim filmom Začarani dvorac u Dudincima. Već Ipak treba reći da je većina hrvatskih dramatičara čak i načelno prije toga utemeljio je i Kerempuhovo vedro kazalište iz kojeg puno sklonija usmjeriti svoje napore i kreativne potencijale je uskoro nastalo Gradsko kazalište Komedija, a čini se da su ga prema traženju modernističkih teatarskih rješenja i da im više upravo vođenje kazališta i potreba za suvremenim tekstovima znače festivalska ili kritičarska priznanja nego odaziv gledatelja. naveli da počne pisati za scenu, pa su mu prvi komadi gotovo Zato ponekad izgleda kao da kod nas (znatno više no u drugim redovito praizvedbe imali u Komediji. zemljama) postoje dva kazališta koja potpuno odvojeno Sve što je Fadil Hadžić uspio napraviti u svojim mladim danima egzistiraju u dva paralelna prostora koja se gotovo uopće ne ukazuje ne samo na izvanrednu inventivnost nego i na gotovo dodiruju. Tako se često stvara nakaradna slika kako jedno – visoko nevjerojatnu radnu energiju koja ga neće napuštati sve do (elitno, umjetničko, angažirano) teži novom izrazu i(li) nastoji devetog desetljeća života. Tako je paralelno s pisanjem i više od svojom kritičnošću, a nerijetko i šokom i okrutnošću mijenjati jedne komedije godišnje utemeljio 1964. i dugo vodio Satirički društvo, pa čak i čitav svijet, a drugo – nisko (zabavno, za široku kabaret Jazavac koji prijelazom iz Kavane Medulić u zgradu u publiku) podilazi gledatelju, nemajući trajnijih vrijednosti. U tom Ilici postaje Satiričko kazalište – danas pod imenom Kerempuh. drugom kazalištu vjerojatno bi se Hadžić posve ugodno osjećao, Usto je nastavio s uspjesima u novinarstvu, ne samo brojnim prisjećajući se kako su i Držića ugledni Dubrovčani njegova doba tekstovima, nego i kao glavni urednik koji je pedesetih godina obilježio najtiražniji tjednik Vjesnik u srijedu s tiražom od 300 tisuća primjeraka, a šezdesetih od Telegrama sa 25 tisuća prodanih primjeraka stvorio najutjecajnije glasilo na području kulture i umjetnosti. Jedan je od najvećih promicatelja Festivala igranog filma u Puli, a 1961. režira Abecedu straha, prvi od petnaest cjelovečernjih igranih filmova, među kojima je i niz vrijednih ostvarenja kojima se dokazao kao jedan od velikih hrvatskih filmaša. I pored te silne produktivnosti i iskušavanja niza različitih poslova te raznih umjetničkih vrsta i žanrova, ipak je moguće u svima njima pronaći neke uvijek prisutne zajedničke elemente, a najistaknutija je među njima autorova okrenutost prvenstveno gledateljima. Ta tvrdnja zasigurno djeluje poput općeg mjesta, Abeceda straha, red. Fadil Hadžić, 1961. 68 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. sjećanje | FADIL HADŽIĆ (Bileća, 23. travnja 1922. – Zagreb, 3. siječnja 2011.)

smatrali pukim zabavljačem i nevažnim piskaralom, iako su baš iznimno cijenio Hadžićevu vrstu komike, koja po njegovim njegove komedije jedna od najvećih vrijednosti u povijesti toga riječima, stvara „oslobađajući, zdravi, svijetli smijeh“ kao i njegovo grada-države bez koje bi i njegova slika bila nepotpuna. umijeće u komunikaciji s gledateljem. I golemi opus Hadžićevih komedija nije samo jedna od A to umijeće daleko nadilazi efemernost konkretnih povoda najznačajnijih sastavnica hrvatskog kazališta druge polovice za satiru i duhovitog dijaloškog ili situacijskog poentiranja dvadesetog stoljeća nego i svjedočanstvo o ljudima koji su na neočekivanih obrata u najčešće tipičnim situacijama. Hadžić ovim prostorima živjeli u posljednjih šezdesetak godina, o njihovu precizno, sa svega nekoliko rečenica i reakcija, određuje bitne mentalitetu i načinima kako su se kao pojedinci nosili s burnim i odlike karaktera svojih protagonista, povezujući njihovu opasnim vremenima. Fadil Hadžić najčešće je teme i radnje svojih funkcionalnost kao reprezentanata pojedinih društvenih slabosti komada izvlačio iz svakodnevice koju je pozorno promatrao i s jasno oblikovanim mentalitetom koji ih čini živim scenskim u njoj pronalazio karakteristične detalje kojima je – uz poneku osobnostima. karikaturalnu prenaglašenost i začudni pomak – stvarao komični Takve likove Hadžić u brzom ritmu vodi kroz niz zapleta koji se kontekst u kojem su njegovi protagonisti nastojali zadržati nižu u dramaturški besprijekornom slijedu pokazujući Hadžićevu ozbiljnost, pa je upravo iz te neusuglašenosti postupaka pojedinca virtuoznost u fabuliranju, utemeljenom najčešće na majstorskom i okoline u kojoj djeluju nastajala komičnost situacija. kombiniranju komedije zabluda i satire. To će rezultirati ne samo Humor dodatno potenciraju iznimna duhovitost i životnost kritikom postojećeg društva nego i nijansiranim prikazom motiva dijaloga koji pridonose tome da Hadžićeve komedije postanu vrlo koji pokreću postupke pojedinaca najbolje prilagođenih korištenju zabavna, ali istodobno i kritička slika vremena u kojima su nastale mehanizama društvenih sustava da bi se stekla osobna korist. To uspješnice kakve su primjerice Pet ludih sinova (1954), Političko što većina tih likova o sebi ne misli kao o lošim ljudima i što svoje vjenčanje (1968), Naručena komedija (1974), Državni lopov teškoće i neuspjehe (gledateljima smiješne, a njima tragične) vide (1977), Ljubav na prvi pogled (1982), Duhovi na Zrinjevcu (1990), kao svojevrsnu nepravdu, dodatna je slojevitost značenja komedija Vlast (1999) i čitav niz drugih, među kojima istaknuto mjesto Fadila Hadžića. Pomnija analiza pokazuje da se radi o složenim i nedvojbeno pripada i najnovijoj Prevaranti koja je praizvedbu vrlo uspjelim ostvarenjima koja svom autoru osiguravaju iznimno imala u kazalištu Kerempuh u studenom 2010. u režiji Georgija mjesto u povijesti hrvatskog glumišta, a koja istodobno (i to ne Para (koji je inače mnogo češće radio izrazito modernističke samo najnovija nego i rana djela) mogu s punim uspjehom predstave s mnogo naglašenih, atraktivnih redateljskih rješenja) zaživjeti na suvremenoj pozornici i opetovano oduševljavati koji je uprizorio i niz Hadžićevih ranijih tekstova (još od njihovih brojne gledatelje. gotovo istodobnih početaka prije više od pola stoljeća), jer je

HNK Split: Fadil Hadžić, Hitler u partizanima, GK Komedija, Zagreb, Fadil Hadžić, Šentjakobsko gledališče Ljubljana; Fadil Hadžić, red. Vlado Vukmirović, 1975. Dosadna komedija, red. Pero Budak, 1952. Državni lopov broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 69 sjećanje | LJILJANA GENER (Skakavac, 29. svibnja 1928. – Zagreb, 3. prosinca 2010.) Hrabrost i majstorstvo Ljiljana Gener ostat će zapamćena kao Baka u Šovagovićevu Sokol ga nije volio. Za tu je ulogu nagrađena na Gavellinim večerima 1982, a i filmski se potvrdila piše: Maja Hribar-Ožegović šezdeset predstava od kojih su mnoge bile prave kazališne uspješnice. očetkom prosinca 2010. nestala je Potvrđuje to i 130 izvedbi u svega šest iz naše sredine ugledna i neumorna mjeseci godine 1955. „najčuvenije i glumica Ljiljana Gener. Preminula je u najopširnije Držićeve komedije Dundo P83. godini u Bistri nedaleko od Zagreba. Od Maroje“ (Frano Čale) u kojoj na mušku pokojnice oprostiše se na Krematoriju Goran odjevena, Marova vjerenica Pera postaje Grgić, Darko Stazić i Slavko Goldstein. A da Ljiljana Gener; potom je Madeleine su mogli (mogli, bez ironije), došli bi i svi Petrovna u Krležinoj Agoniji, pa Margit u oni gledatelji koji glumicu Ljiljanu Gener ansambl-predstavi Kraljevo 173 puta (od pamte s ekrana, radija i kazališta. Rodila 1970. do 1983. u režiji Dine Radojevića). se kraj Karlovca u mjestu ljupka imena Skakavac 1928. godine. Majka i otac bili U komediji Scapinove spletke (Molière) su učitelji u mjesnoj školi, čiji je život bio Ljiljana Gener je nastupila čak 264 puta, ispunjen neprekidnim intenzivnim radom, i to u dvije uloge: Hyacinte i Nerine. pa je škola bila središte kulturnog života, Tekst je preveo i režirao Mladen Škiljan, pored prosvjetnog. Nabrajanje razvojnih a premijerno je izveden 28. lipnja 1956, okolnosti i mogućnosti utjecaja takva rada nedugo nakon obnove zgrade pod može se dovršiti tek dvotočjem; Goldstein vodstvom arhitekta Boška Rašice. je uz odar pokojnice o njoj ispričao da je Jedno uz drugo stavljanje u perspektivu ima kao šesnaestogodišnja učenica karlovačke i preuređenje unutrašnjosti DK Gavella Gimnazije prenosila poruke i partizanske arhitekta Andrije Mutnjakovića završeno obavještajne podatke u Novigrad na Odri, sredinom sedamdesetih, pa ako je za Rašicu hodajući 20 kilometara u oba smjera i Mutnjakovića (a bili su i scenografi) svakoga dana. arhitektura ideja prostora svjetonazor, Nakon Drugoga svjetskog rata Ljiljana onda uz djelo glumca dobivamo jasniju i Gener upisala je Visoku filmsku školu uočljiviju sliku svojstava djela (književnosti u Beogradu „kao najbolja studentica na npr.) koje glumi. Mislim pritom na područje prijemnom ispitu“ u klasi Vjekoslava Afrića aluzija na situacije (Ljiljana Gener kao Ida u i godine 1950. debitirala u filmu Kreše Vojnovićevoj drami Na taraci), modalitete Golika Plavi 9. Dvije-tri godine poslije, (kao Anabella u Izložbi ptica Dubravka mlađahna filmska glumica – mada to zvanje Jelačića-Bužimskoga, koju je na Sceni Iza nije bilo ozakonjeno – vraća se na studij željezne zavjese 1973. režirao Petar Veček), književnosti na Filozofskom fakultetu u običaje (kao Baka u Šovagovićevu Sokol Zagrebu, te istovremeno na studij kazališne ga nije volio nagrađena je na Gavellinim glume (1952). Pripišemo li ovome i pokoju večerima 1982, a i filmski se potvrdila) glumačku interpretaciju u Studentskom te na nepisana pravila o prednostima i eksperimentalnom kazalištu (izazovnom nedostacima prošlosti (nastup u filmu SEK-u Bogdana Jerkovića), njeni uspjesi Vatroslava Mimice Prometej s otoka GDK Gavella, Zagreb: Ranko Marinković, postaju sve značajniji, štoviše vodeći. Viševice, koji je dobio Veliku zlatnu Arenu Glorija, red. Petar Veček, 1995. u Puli i nagradu publike Jelen). Nije isključeno (ili je čak i vjerojatno) da je zbog toga pozvana u Dubrovačko kazalište, zajedno s mužem Naposljetku, uz hrabrost i majstorstvo Zvonimirom Bajsićem. Iz dubrovačke sredine seli potkraj jeseni Ljiljane Gener, ističem činjenicu s početka njene biografije: da se 1953. u zagrebačku na poziv Malog kazališta, preimenovanog u vrhunska djela uvijek sele zajedno s glumcem, iz jedne sredine ZDK Gavella, današnje GDK Gavella, u čijem ansamblu ostaje do u drugu, iz jednog nastupa u drugi, jednog gostovanja u drugo, umirovljenja 1993. godine, a na pozornici i desetak godina dulje. jedne književnosti u drugu književnost, ostajući uzorom i onima Na matičnoj je pozornici tijekom pola stoljeća nastupila u više od koji dolaze.

70 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. sjećanje | VLADIMIR OBLEŠČUK (Banja Luka, 26. travnja 1924. – Pula, 25. listopada 2010.) Skroman i radišan glumac Obleščuk je u predstavama često bio neiskvareni, ruralni lik iz naroda. Iz njegova je lica izvirala dobrota, no možda i više od dobroćudnog lica i korpulentnog stasa, Obleščuka je izdvajao prepoznatljiv dubok glas piše: Zoran Angeleski kazalište za cijelu Bosansku krajinu“ – kazao je Obleščuk u jednom intervju 2003. godine. ladimir Obleščuk, poznati kazališni, Nakon rata, prvo odlazi u oslobođeno dramski i filmski glumac koji nas je Sarajevo u novoformirano Narodno pozorište; napustio ove jeseni u Puli u 87. godini zatim 1947. odlazi u banjalučko pa u zeničko životaV gotovo da nije glumio negativne likove. pozorište, da bi 1954. došao u Istru, u kazalište Upravo suprotno, često je bio neiskvareni, u Bujama, te 1956. preselio u pulsko Istarsko ruralni lik iz naroda. Iz njegova je lica izvirala narodno kazalište, gdje ostaje do njegova dobrota, no možda i više od dobroćudnog lica zatvaranja 1971. Tada odlazi u Zagreb gdje i korpulentnog stasa, Obleščuka je izdvajao djeluje kao slobodni dramski umjetnik, prepoznatljiv dubok glas. gostujući u HNK-u, Jazavcu, Žar ptici, Teatru Svi su ga prepoznavali po glasu. Djeca su &TD te u kazališnim družinama Teatar ga u Zagrebu znala u tramvaju prepoznati klasike, Radničko kazalište i Scena revolucije. po glasu kada se emitirala popularna serija U Puli su se u petnaest bogatih kazališnih Kapelski kresovi u kojoj je glumio bolničara i sezona puno igrali Pero Budak, Nušić, Ćopić, konjušara, prisjeća se njegova kćerka Gorana koja živi u Puli, dok koji su mu odgovarali. „Tu sam bio doma, u tim seljačkim likovima. druga kćerka Biljana s obitelji živi u Ljubljani. Unuk mu je priznati Nisam bio salonski tip. Ležao mi je taj lički govor, govor Zagore“. slovenski književnik i redatelj Goran Vojnović, autor sad već Njemu je, kako je jednom rekao, posebno drago bilo glumiti u kultnog romana Čefuri raus! i redatelj igranog filma Piran-Pirano. hit-predstavi Hamlet u selu Mrduša Donja 1971. u Teatru &TD Vladimir Obleščuk nije bio tipičan, tašt glumac koji voli da ga se zajedno s velikanima hrvatskog glumišta, te u predstavi Mirisi, prepozna. Nije se volio eksponirati, bio je više povučen, skroman, zlato i tamjan također u &TD-u. ali zato radišan, tvrdoglav, prije svega pošten i otvoren. S druge strane, bio je pasionirani čitatelj, a jedinstven mu je U svojoj impresivnoj umjetničkoj biografiji ostvario je više od 200 hobi bio čitati pisce na izvornom jeziku, a to mu je s godinama uloga u kazalištu, televiziji i na filmu, a snimao je i radio-drame uspijevalo na engleskom, njemačkom, talijanskom, francuskom i i radio-romane. Glumio je u popularnim televizijskim serijama ruskom jeziku. (Prosjaci i sinovi, Kapelski kresovi, U registraturi, Gruntovčani, Obleščuk je bio protagonist i svjedok jedne drukčije Pule, koju Putovanje u Vučjak), dramama (Nepokoreni grad, Svjetioničar, je ova sadašnja Pula izbrisala već i sramotnim uništavanjem Harmonika) i u brojnim filmovima (Banović kompletne arhive profesionalnog pulskog Strahinja, Hajdučka vremena, Krvopijci, kazališta od 1949. do zatvaranja 1971. godine. Obećana zemlja). U kazalištu je glumio U posljednjem javnom istupu u siječnju 2009. raznovrsne uloge, i glavne i sporedne, već govorio je mirno, ali otvoreno i odvažno, ne prema potrebama repertoara: od Molierea i susprežući se, poput nekih drugih sudionika, Shakespearea do Držića i Ćopića.Podrijetlom slobodoumno iznositi razloge ukidanja iz Ukrajine, otkud su mu djed i baka u vrijeme pulskog kazališta. „Nije bilo puno režisera. Oktobarske revolucije preselili u Bosnu, Domaći Vlado Vukmirović otišao je u Rijeku Vladimir nakon mature u banjalučkoj klasičnoj i prije zatvaranja. Osim Pule, tada su zatvoreni gimnaziji ilegalnom vezom odlazi u partizane i Zadar, Šibenik, Sisak, Karlovac, Vinkovci i 1943. godine, a krajem jeseni iste godine Požega. Nekima je smetalo što ima srpskog počinje glumiti. repertoara, igrali smo Nušića. Treći razlog „Postao sam glumac po zadatku, u ratu. Rekli je nesposobnost tadašnjeg vodstva pulskog su: “Ti ideš u ekipu”. Nisam to htio, bio sam kazališta. Nije bilo dobrih rukovoditelja sramežljiv. U gimnaziji u Banja Luci nisam htio i organizatora. I četvrto, vodeće političke nastupati na priredbama ni u zboru. Ali rekli su strukture u Puli nisu bile dovoljno zagrijane za m da moram. “Ti si školovan”, govorili su mi. Na kazalište“, kazao je Vlado. Kozari sam učio. Učili su me oni s osnovnom Veliki glumac i dobar, samozatajan čovjek školom i završenim kulturnim kursevima. I Vladimir Obleščuk ostavio je neizbrisiv trag na onda je došlo kazalište iz Vrhovnog štaba da INK, Pula: Milan Đoković, Ljubav, red. domaćoj kulturnoj sceni, a posebno dubok u nas pravi glumci malo pouče. Pa smo radili Lojze Štandeker, 1964. suvremenoj kazališnoj povijesti Pule. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 71 sjećanja | ŠIMUN JURIŠIĆ (Split, 4. rujna 1942. – Split, 31. kolovoza 2010.) Kroničar splitskog kazališta Jurišić je u više navrata nastojao svoje lateralne napise začiniti općim refleksijama o kazališnom životu Splita, o problemima kadrovske obnove i, osobito o nedostatku fizionomije Splitskog kazališta, što je tema koja je aktualna i danas

estetskih i prostorno-dramaturških piše: Vlatko Perković čimbenika. Jurišić u više navrata žali zbog znenadna smrt Šimuna Jurišića, nezainteresiranosti mladih školovanih doktora književnosti i izv. prof. glumaca da tijekom sedamdesetih Sveučilišta u Zadru, prisjeća prihvate stalni angažman u Splitu. To Ihrvatske kazalištarce na njegovo objašnjava nemogućnošću ostvarenja kritičarsko praćenje naše kazališne njihove dodatne zarade u gradu u produkcije, poglavito splitskog HNK i kojem nema televizije, filma itd. A Splitskog ljeta, od kraja šezdesetih pa onda učestalo ističe pozitivni slučaj do izmaka osamdesetih godina prošlog Dubrovnika, privlačnu skrb tamošnjeg stoljeća. Jurišić je svoja zapažanja o kazališta da mladim glumcima pruži splitskim predstavama i opće refleksije značajne uloge i unaprijedi njihove o kazališnom životu svoga grada sposobnosti. I to je svakako dobar ponajčešće tiskao u listu Borba, rjeđe kritičarev udarac u nedostatak u Književnim novinama, a pokatkad i fizionomije splitskog kazališta. u beogradskom teatrološkom časopisu Teatron. Zbog same dislociranosti tih Ipak, Jurišić je volio kazalište. I želio je tiskovina od mjesta nastanka predstave, dobro splitskom glumištu. Nikad nije kao i zbog činjenice da su se i splitski u svojim ocjenama bio preuzetan, a kazalištarci i gledatelji već za dan ili dva najmanje zločest. U kazališnu kritiku poslije premijerne izvedbe suočavali s ušao je kao povjesničar književnosti. izdašnim kritičkim napisima u splitskoj I to je svakako dobro polazište – u Slobodnoj Dalmaciji, jasno je da Jurišićeve pretpostavci da je dodatno stekao kritike nisu mogle biti tako učinkovite uvid i u semiotiku kazališnog izraza. za promišljanja vrijednosti predstave No, u te teatrološke probleme, inače kao prvi kritičarski udar na nju (bio on toliko nužne kad je riječ o njegovoj dobar, loš ili zbunjujući). To je, čini se, zainteresiranosti za fizionomiju osjećao i sam Jurišić pa je u više navrata splitskog kazališta, uistinu nije nikad nastojao svoje lateralne napise začiniti zalazio. Ograničavao se tek na to da općim refleksijama o kazališnom životu s pozicija znanosti o književnosti Splita, o problemima kadrovske obnove iskaže svoje dojmove o predstavi i i, osobito, o splitskom kazalištu kao spomene pokoji dramaturški naputak „brodolomniku“ i „beskućniku“ (kako iz Aristotelove Poetike. Ipak, u jednom ga je nazivao) u razdoblju sedamdesetih kad je HNK u Splitu je području bio izuzetan. Riječ je o obilju podataka koje je marno zbog požara kazališne zgrade svoje predstave izvodio kojekuda, i precizno ispisivao o svakom djelu, o njegovoj praizvedbi, pa i najčešće u Domu Brodogradilišta Split. o kazalištima u kojima je djelo izvođeno. Jurišić je u tome bio Šime Jurišić u više je navrata pisao o nedostatku fizionomije jedinstven i nevjerojatno koristan za istraživače drugih književnih Splitskog kazališta, što je tema koja je aktualna i dandanas. No i kazališnih vrijednosti. svu tu problematiku nikad nije apsolvirao do kraja u jednom Pripremajući ovaj napis, morao sam prekapati po pismohrani povećem i sustavnom članku što je, dakako, velika šteta. Jer da jest, HNK u Splitu, i ondje sam našao mnoštvo njegovih objavljenih da neki napisi drugih autora tijekom osamdesetih i devedesetih članaka, ali mahom u ćirilskom izdanju Borbe, i to prevedenih nisu bili tako osamljeni, za očekivati je da bi još jučer u splitskom s hrvatskog na srpski jezik. No tragajući dalje u Sveučilišnoj glumišnom prostoru bila razgraničena estetika pozornice-kutije knjižnici za hrvatskim izdanjem Borbe, ustanovio sam da su od ambijentalnog teatra, što znači da bi predstave i Splitskog ljeta i ti članci bili istog dana tiskani i u tom izdanju, onako kako su predstave u zgradi kazališta, barem po svojstvu tog razgraničenja, napisani, na hrvatskom jeziku. Očigledno, kazalište je bilo imale svoju fizionomiju – umjesto da se uporno iz prostora sa pretplaćeno na ćirilićno izdanje Borbe. Toliko o fizionomiji svojstvima svoje estetike prenose u prostor svojstava drugačijih ondašnjeg HNK u Splitu. 72 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. sjećanje | MARINA NEMET (Nova Gradiška, 7. lipnja 1960. – Zagreb, 11. prosinca 2010.) Anđeo hrvatskog glumišta Prolazila je životom, razgovarala i snivala s osmijehom, blagošću, ljudskom toplinom i beskrajnom ljepotom nudeći dubinu inteligencije, hrabrost duha i plavetnilo duše piše: Mira Muhoberac u predstavi, u Tartuffeu. Ušetala je u gledalište u prekrasnoj tamnocrvenoj ana 11. prosinca 2010, u baršunastoj haljini-kostimu u kreaciji subotu, u Zagrebu, u večernjim Marite Ćopo i s osmijehom pratila satima, kad završavaju Molièreovu komediju, nakon poklona razgovoriD nakon dobre premijerne primajući crvene ruže od glumaca, predstave, nakon hrabre borbe sa članova Kazališta Gavella. Koja bi zloćudnom bolesti napustila nas je glumica tako mogla pobijediti smrt na svima draga Marina Nemet, briljantna pozornici?! Anđeoskim glasom rekla mi hrvatska kazališna, filmska i televizijska je: „Čujem da misliš na mene, hvala ti.” glumica, majka šesnaestogodišnje Tene Veličanstveno je otišla na vječnu rajsku iz braka s pokojnim glumcem Slavkom pozornicu. Kao što je stvarala raj na Brankovom, brižna kći skrbne majke, svakoj sceni. prijateljica, stalna članica Dramskoga Marina Nemet jedna je od najsjajnijih kazališta Gavella. Glumiti je počela hrvatskih glumica dječje, mlade, kao djevojčica, a glumu je diplomirala mlađe, pa srednje generacije. U svom 1985. na ADU u Zagrebu. Na svojoj je glumačkoj mizansceni upisala je matičnom kazalištu ostvarila izvrsne zapažene i mnogobrojne uloge u uloge u Gogoljevoj Ženidbi, u Brezi Gavelli, Kazalištu Komedija, Gradskom Slavka Kolara, u Ah, Nora, Nora (Ibsen kazalištu Žar ptica, Glumačkoj družini – Jelinek), u Molièreovu Umišljenom Histrion, Teatru &TD…, a glumački je bolesniku, u Vujčićevu Piru pepela, u dom našla ulaskom u stalni angažman Krležinu i Vitezovu Kroatenlageru, u kazališta u Frankopanskoj, u kojem je Mayenburgovim Parazitima, u Prije sna živjela, radila i sanjala glumačke snove Lade Kaštelan, u Našem dečku Hávara od 1991. do odlaska. Sigurjónssona, u Williamsovoj drami Orfej silazi... Za potresnu ulogu Ruže, Vjernoj publici nesebično je davala majke koja ostaje bez vlastita djeteta u radost i dubinu u svakoj ulozi, glumeći Alabami Davora Špišića, u režiji Darija prirodno, kao da živi, pružajući Harjačeka, na 20. Marulićevim danima nam pravi i istinit život s kazališno- u travnju 2010. dobila je Nagradu Marul egzistencijalne scene. Prolazila je i nagradu publike kao najbolja glumica životom, razgovarala i snivala s Gavelle u sezoni 2009/2010. osmijehom, blagošću, ljudskom toplinom i beskrajnom ljepotom Filip Križan (Goran), Marina Nemet (Ruža), Zoran U filmskoj čaroliji koju ostvaruje Marina Gogić (Vinko); GDK Gavella, Zagreb, Davor Špišić, nudeći dubinu inteligencije, hrabrost Alabama, red. Dario Harjaček, 2010. Nemet, spajajući dokumentarističku duha i plavetnilo duše. Krhkim glumu i snažnu unutarnju energiju izgledom, nježnom tjelesnošću, dugom plavom kosom, dubokim s prekrasnom pojavnošću ističu se filmovi Događaj, Seljačka iskrenim očima koračala je među nama kao Ofelija hrvatskoga buna i Posljednji podvig diverzanta Oblaka Vatroslava Mimice, glumišta. Družba Pere Kvržice Vladimira Tadeja, Ljubavni život Budimira Vedrinom, ugodnim razgovorom, sanjarskim susretima Trajkovića Dejana Karaklajića, Godišnja doba i Vlakom prema olakšavala je život svima koji smo je poznavali. U prosinačku jugu Petra Krelje, Ajmo, žuti! Dražena Žarkovića... Glumila je i nedjelju, nekoliko dana prije odlaska, ušla je u portal Gavelline u televizijskim dramama i serijama, obogaćivala glasom crtiće i pozornice kao šaptačica vječnosti, prelijepim djevojačkim glasom mnogobrojne radijske igre. obrativši nam se i zahvalivši svojim prijateljicama, glumicama Suigrom s glumačkim partnerima i tekstom blistava dramska Slavici Knežević i Ankici Dobrić na nesebičnoj pomoći, umjetnica Marina Nemet ostvarila je ideal gavelijanske glumice, kćeri i mami na životnoj pratnji, ravnatelju Darku Staziću na pustolovinom duha histrionski poziv, snažnom a nježnom samozatajnosti, svima na dolasku. I zamolila nas da uživamo osobnošću fascinantnu egzistenciju. broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 73 Izvješće Upravnog odbora Skupštini HDDU o radu od 24. rujna 2009. do 25. listopada 2010. Jaka strukovna udruga HDDU će uskoro imati 900 članova, što dovoljno govori o snazi, mogućem utjecaju, ali i odgovornosti ovako brojne i jake strukovne umjetničke udruge. Vjerujemo da nam je svima isti ili sličan cilj: zaštititi svoja umjetnička, radna i ljudska prava; zajednički i solidarno raditi na poboljšanju uvjeta rada i društvenog statusa te čuvati i štititi dignitet naše struke

U razdoblju od 24. rujna 2009. do 25. listopada 2010. u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika primljeno je 75 novih članova. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika na današnji dan ima 895 redovitih članova (187 umirovljenih dramskih umjetnika) i 3 počasna člana. Na prijedlog Ogranka samostalnih umjetnika pri HDDU i predsjednice Ogranka Vitomire Lončar, Upravni odbor HDDU-a je Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (Povjerenstvu za izradu Pravilnika) poslao prijedlog promjena Pravilnika za područje kazališnog stvaralaštva (glumci, redatelji, dramaturzi). Prijedlog sadrži vrednovanje kvantitativnih uvjeta tj. bodovanje (minimalno sto bodova da bi se udovoljilo brojčanim kriterijima) za stjecanje statusa samostalnih umjetnika. Ovaj način vrednovanja bi, po ocjeni predlagača i Upravnog odbora, bio puno pravedniji, jednostavniji i prikladniji od dosadašnjeg. Upravni odbor je, uz redovne velike akcije Nagradu hrvatskog glumišta, Festival glumca, časopis Hrvatsko glumište i Fond solidarnosti i nadalje održavao sve započete suradnje te inicirao pojedinačne aktivnosti: Uspješna suradnja s Hrvatskim centrom ITI-UNESCO i dalje se nastavlja. U suradnji s Hrvatskim centrom ITI obilježen je i Svjetski dan kazališta, 27. ožujka 2010. Hrvatsku poruku u pravni odbor HDDU-a je od zasjedanja redovne povodu Svjetskog dana kazališta napisao je dramski pisac Miro izborne Skupštine (održane 24. rujna 2009. godine) do Gavran, a međunarodnu poruku britanska glumica Dame Judi redovne godišnje Skupštine koja se održava 25. listopada Dench. 2010,U održao šest sjednica i nekoliko telefonskih konzultacija. Kontinuirano i vrlo uspješno nastavlja se suradnja sa srodnim Radio je u sastavu: Goran Grgić – predsjednik, Slavko Juraga – udrugama HC ASSITEJ, HC UNIMA, Hrvatskim društvom potpredsjednik te članovi Hrvoje Klobučar, Goran Koši, Srećko kazališnih kritičara i teatrologa te Sindikatom hrvatskih glumaca Šestan, Joško Ševo i Draško Zidar. čiji tajnici i predsjednici djeluju u prostorijama HDDU-a i Uz Upravni odbor u proteklom je razdoblju redovito radilo i održavaju sastanke svojih Upravnih odbora i Skupština. nekoliko komisija i radnih grupa. Komisija Fonda solidarnosti HDDU je i nadalje aktivna članica FIA-e (Međunarodnog radila je u sastavu Branka Cvitković, predsjednica te članovi udruženja glumaca). U statusu članova promatrača EURO- Ana-Marija Vrdoljak, Dušan Gojić, Marija Filipović i Jasminka FIA-e (ogranak koji okuplja sve članice FIA-e iz Europske Unije) Mesarić. predstavnici HDDU-a sudjelovali su na najvažnijim sastancima Etičko povjerenstvo HDDU-a u sastavu Nada Abrus, Dražen u proteklom razdoblju. Ana-Marija Vrdoljak sudjelovala je na Ferenčina, Mate Gulin, Marijana Nola i Zlatko Vicić, u proteklom sastanku u Londonu od 12. do 16. studenog 2009. te na sastanku razdoblju nije zaprimilo niti jednu prijavu iz svoje nadležnosti. na Bledu 6. i 7. prosinca 2009. Stručno povjerenstvo za priznavanje statusa samostalnih U organizaciji FIA–e, Europske komisije, PEARLE-a, FIM-e i UNI-MEI, 26. i 27. veljače 2010. u Dubrovniku je održana umjetnika za kazališno stvaralaštvo pri Hrvatskoj zajednici međunarodna konferencija s temom: Socijalni dijalog na području samostalnih umjetnika radi u sastavu: Mirela Brekalo-Popović, izvedbenih umjetnosti. Bila je to iznimna čast za našu strukovnu Vitomira Lončar i Urša Raukar, a njihovi zamjenici su Marija udrugu, kao i za Hrvatsku kao državu kandidatkinju za članstvo Filipović, Joško Ševo i Tomislav Štriga. u EU te se od nas očekivalo aktivno sudjelovanje s kompetentnim Od 1. siječnja 2010. godine status samostalnih umjetnika RH pri izlaganjem. Predstavnica HDDU-a bila je Vitomira Lončar koja je HZSU steklo je šesnaest članova HDDU-a. sjajno prezentirala našu strukovnu udrugu, kao i hrvatsku kulturu 74 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. Izvješće o radu HDDU u cjelini. Aktivno je sudjelovala u radu Konferencije, prezentirala objaviti), molimo sve članove da nam pošalju svoje e-mail adrese povijesnu sliku socijalnog dijaloga u hrvatskom kazalištu te zbog uputa i zaporke putem kojih će sami biti u mogućnosti sadašnje stanje. Sudjelovala je i u radnoj grupi poslodavaca te formirati i nadopunjavati svoj profil u našoj bazi podataka (jasno, zajedno s ostalim predstavnicima iz Hrvatske (Nina Obuljen, ukoliko to žele). Ljubica Pilić, Ivana Lušić, Goran Končar, Paolo Sfeci, Sandra Svim našim članovima koji, uz prigodnu kazališnu predstavu, Vojković i drugi) ostvarila uspješan dijalog s ostalim sudionicima obilježavaju obljetnicu umjetničkog djelovanja, HDDU i nadalje konferencije (predstavnicima poslodavaca, sindikata, umjetnika dodjeljuje posebno priznanje za doprinos kazališnoj umjetnosti te i ministarstava kulture iz dvanaest europskih država) i stekla novčani iznos, sukladno Odluci Upravnog odbora (od 8. travnja nove spoznaje korisne za stvaranje uvjeta za početak socijalnog 2002.), kako slijedi: dijaloga u Hrvatskoj. Također, ostvarila je kontakte s kolegama iz susjednih zemalja koji su nam spremni pomoći u organizaciji seminara i radionica, a sa svrhom uspostave socijalnog dijaloga 35 god. umj. rada – 2.000,00 kn u Hrvatskoj. 40 god. umj. rada – 3.000,00 kn O svim aktivnostima FIA-e možete pročitati na web stranicama 45 god. umj. rada – 4.000,00 kn www.fia-actors.com. 50 god. umj. rada – 5.000,00 kn HDDU i Kulturni centar Bihać su u 2009. godini počeli ostvarivati 60 god. umj. rada – 6.000,00 kn iznimno kvalitetnu i vrijednu međunarodnu kulturnu suradnju temeljenu prije svega na kulturološki vrlo bliskom regionalnom senzibilitetu i činjenici da bihaćka kazališna publika snažno Od 24. rujna 2009. do 31. prosinca 2009. obilježene su tri inklinira hrvatskom kazališnom izričaju. Cilj suradnje je pomoć obljetnice umjetničkog djelovanja (Zlatko Vitez, Helena Buljan i pri realizaciji gostovanja hrvatskih kazališnih predstava na Zrinka Kolak-Fabijan) i u tu svrhu je isplaćeno 9.000 kuna (uz Festivalu scenskih umjetnosti Bihaćkog ljeta troškove tiskanja i uramljivanja priznanja te (u lipnju/srpnju svake godine) i na kulturnoj prigodno cvijeće). manifestaciji Ulicom Bišća (u studenom/ Od 1. siječnja 2010. do 25. listopada 2010. prosincu svake godine). U širem smislu obilježene su tri obljetnice umjetničkog to je način snažnije i redovite promocije djelovanja (Špiro Guberina, Vladimir Gerić i hrvatske kazališne produkcije u susjednoj Zvonko Festini) i u tu svrhu je isplaćeno 16.000 državi. Prva konkretna i, po ocjeni mnogih, kuna (uz troškove tiskanja i uramljivanja odlična suradnja HDDU-a i Kulturnog priznanja te prigodno cvijeće). centra Bihać ostvarena je 1. prosinca 2009. Tajništvo HDDU-a je, uz organizacijske gostovanjem Enesa Kiševića recitalom Za i produkcijske poslove koji se odnose na života naseljavaj oči prijateljima… u sklopu provedbu Nagrade hrvatskog glumišta, manifestacije Ulicom Bišća, uz sudjelovanje dramskih umjetnika Festivala glumca, izdavanje časopisa Hrvatsko glumište te Helene Minić, Aide Bukvić, Hrvoja Klobučara, Amira Bukvića i redovnu raspodjelu sredstava Fonda solidarnosti, obavljalo niz tajnice HDDU-a Marije Filipović. Suradnja se uspješno nastavlja administrativnih, financijskih i savjetodavnih poslova za 895 i na ovogodišnjim Ulicama Bišća trebali bi se predstaviti s jednom aktivnih članova. Svakodnevno se članovima izdaje niz potvrda od predstava novije hrvatske kazališne produkcije. i preporuka kao što su potvrde za porezne olakšice na temelju HDDU se rado odazvao pozivu na suradnju, organizacijsku umjetničkog odbitka od 25 posto (u prosjeku dnevno oko 40 pomoć i podršku organizaciji humanitarnog koncerta Božić s kom.), preporuke za saborski dodatak uz mirovinu, preporuke glumcima u Lisinskom, čiji prihod je bio namijenjen liječenju Jana za gradske stanove, upute za osnivanje umjetničkih organizacija Torjanca, sina naših kolega Slavice Knežević i Marka Torjanca. i potvrde za upis u Registar umjetničkih organizacija, i sl. Koncert je uspješno održan 21. prosinca 2009. i zahvaljujemo Tajništvo vodi evidenciju članstva, ispostavlja uplatnice za svim kolegama koji su svoju plemenitost i solidarnost izrazili članarine članovima koji nisu u stalnom angažmanu te vodi kupnjom ulaznice i nazočnošću na ovom koncertu. evidenciju uplate članarina, sastavlja plan i raspodjelu financija, Dogovorno s organizatorima Festivala svjetskog kazališta Zagreb obavlja knjigovodstvene poslove koje prethode knjiženju u 2010, članovima HDDU-a je i ove godine ugovoren popust od knjigovodstvenom servisu, ispunjava statističke izvještaje, 20 posto na pojedinačne i na komplete karata za predstave koje izvješća Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu su izvedene na ovogodišnjem Festivalu. Veliki broj naših članova o utrošenim sredstvima za provedene programe i redovno je iskoristio ovu povlasticu i iznimno nam je drago da je naša poslovanje HDDU-a, podnosi zahtjeve za sufinanciranje inicijativa prihvaćena i već se nekoliko godina uspješno realizira. programa HDDU-a Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu te potencijalnim sponzorima, vodi korespondenciju s Najavljeni redizajn naših web stranica (u mjeri u kojoj su nam to raznim institucijama, medijima i srodnim udrugama, vodi brigu omogućila raspoloživa financijska sredstva i koliko je to isplativo o prostoru i nabavci potrebne opreme i potrošnog materijala u komercijalnom smislu) je gotov. Još je u fazi popunjavanja i obavlja još niz nespomenutih administrativnih poslova te podataka i fotografija, a budući da je formiran i popis svih naših svakodnevno kontaktira s članstvom. članova (bez baze podataka za koje nismo ovlašteni samovoljno ih broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 75 Izvješće o radu HDDU

Tajništvo HDDU-a je stalno suočeno s učestalim fluktuacijama nosi ime Vanja Drach u čast i zahvalnost jednom od osnivača naših članova koji o tome, vjerojatno, zaboravljaju obavijestiti i dugogodišnjem izborniku Festivala glumca. Organizacija i HDDU. Stoga apeliramo i molimo sve članove, ali i delegate provedba 17. Festivala glumca ocijenjeni su još jednom kao vrlo ogranaka u Skupštini HDDU-a, da nas obavijeste o promjeni dobri, unatoč sve težim recesijskim uvjetima. svog statusa ili statusa svojih kolega u kazalištu (radni odnos, umirovljenje, promjena adrese, telefona, itd.), sa svrhom uredne Časopis Hrvatsko glumište i ažurirane evidencije podataka o članstvu i plaćanju članarina, te točne adrese na koju dostavljamo sve dopise, obavijesti i časopis Hrvatsko glumište. Redovne akcije hddu-a U razdoblju od održavanja prethodne redovne (izborne) Skupštine, Upravni odbor organizirao je i koordinirao provedbu naših najznačajnijih manifestacija. 17. Festival glumca Festival glumca je tijekom sedamnaest godina održavanja prerastao u iznimno značajnu i prepoznatljivu hrvatsku kulturnu manifestaciju. Festivalskim odborom Festivala glumca predsjedava Goran Grgić. Festival je 2010. godine u Vukovarsko- srijemsku županiju, prema odabiru izbornika Ive Gregurevića, doveo 22 najbolja umjetnička ostvarenja hrvatske kazališne produkcije, premijerno izvedena od 1. siječnja do 31. prosinca 2009. Na Festivalu su, u gradovima Vukovaru (gradu domaćinu), Vinkovcima, Županji, Iloku i Otoku od 14. do 24. svibnja 2010., izvedene 22 predstave (u 35 izvedbi) uz popratne programe (Susret glumaca-pjesnika, Sjećanje na Vanju Dracha, Trijenalna izložba plakata, Dan domaćina i Glumačko sijelo). Domaćin Festivala bio je dramski umjetnik Relja Bašić, a Ocjenjivački sud je radio u sastavu: Krunoslav Šarić (predsjednik), Snježana Sinovčić-Šiškov i Željko Vukmirica. Festivalski odbor Festivala glumca je donio odluku da Nagrada za najbolju predstavu u cjelini od ove godine

Časopis Hrvatsko glumište je u proteklom razdoblju zadržao kontinuitet izdavanja, ali na žalost, dvobroj 42-43/2009. koji obuhvaća relevantna kazališna i kulturna zbivanja te djelatnost HDDU-a u razdoblju od srpnja do prosinca 2009., kasnio je s izdavanjem gotovo četiri mjeseca. To je rezultiralo gubitkom dijela (20%) odobrenih sredstava kojim Ministarstvo kulture RH sufinancira izdavanje časopisa jer je HDDU ugovorom o korištenju sredstava bilo dužno realizirati program izdavanja časopisa do kraja 2009. Budući da tadašnja glavna urednica gđa. Dubravka Lampalov nije dala pismeno i argumentirano pojašnjenje o tako velikom kašnjenju, a sve češće je bilo i prigovora naših članova na kvalitetu časopisa, Upravni odbor je glavnu urednicu i uredništvo razriješio svih funkcija u časopisu te privremeno obustavio izlaženje časopisa zbog poteškoća u osiguravanju financijskih sredstava (časopis se ne financira iz članarina, nego isključivo iz namjenskih programskih sredstava Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba te sredstvima sponzora). Ministarstvo kulture je ljetos odobrilo Najbolja predstava 17. festivala ghlumca: Teatar Exit / Teatar 2000, sredstva za daljnje izdavanje časopisa te je Upravni odbor Zagreb: Mate Matišić, Balon, red. Mislav Brečić imenovao novog glavnog urednika g. Zlatka Vidačkovića koji

76 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. izvješće | Popis novih članova svojim referencama u dosadašnjem radu i sastavom Uredničkog Džidić, Jagoda Kralj-Novak, Perica Martinović i Enes Midžić. vijeća ulijeva povjerenje i nadu da će časopis Hrvatsko glumište Producentsko-organizacijski tim i ove godine, već pet mjeseci, krenuti uzlaznom putanjom. Uredničko vijeće radi u sastavu: dr. aktivno radi na organizaciji i pripremi, te osiguravanju svih Boris Senker, Marija Grgičević, Georgij Paro, dr. Ivica Matičević, potrebnih uvjeta (financije, HRT, oprema) za što uspješniju dr. Sanja Nikčević, a urednik deska je Goran Ivanišević. Časopis provedbu i ovogodišnje dodjele ove velike i zahtjevne kazališne je u posljednjoj fazi pripreme, pred prijelomom i obuhvatit će manifestacije. Redateljsko-scenaristički tim radi u sastavu Saša retroaktivno prvih devet mjeseci 2010. godine. Broz, Zinka Kiseljak i Dora Delbianco. Žiri za dramu radi u sastavu: Zvonimir Zoričić – predsjednik, Lawrence Kiiru, Vlasta Fond solidarnost Knezović, Lada Martinac-Kralj i Ljubo Zečević. Žiri za mjuzikl Komisija Fonda solidarnosti sastaje se prema potrebi i dinamici radi u sastavu: Jagoda Martinčević – predsjednica, Miljenko Grgić prikupljanja sredstava (1/3 članarina članova HDDU-a). U i Maja Stanetti. Na Nagradi hrvatskog glumišta 2010. dodijelit će slučajevima pomoći za pogrebne troškove kao i u iznimno hitnim se nagrade za dramu, mjuzikl i suvremeni ples, te dvije nagrade za slučajevima, pomoć se dodjeljuje promptno. Budući da sve veće svekoliko umjetničko djelovanje. potrebe naših članova nismo u mogućnosti pokrivati iz 1/3 Na prijedlog Radne grupe za unapređenje provedbe Svečanosti članarina, a uz sve teže pronalaženje sredstava iz ostalih izvora dodjele NHG te izmjene i dopune Pravilnika, Upravni odbor je (sponzora ili donacija), HDDU je privremeno (za 2009. godinu) prihvatio, a suutemeljitelji su potvrdili izmjenu u kategorijama moralo ukinuti dodjelu jednokratne godišnje pomoći (božićnice) Pravilnika, kako slijedi: i organizaciju božićnih domjenaka. Uvodi se nova kategorija nagrade i dodjeljuje se svake godine za: U 2009. godini je isplaćeno 110.694,00 kn pomoći – redovite Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili mjesečne pomoći u iznosu od 300,00 kn socijalno najugroženijim najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili članovima; jednokratne ad hoc pomoći bolesnim članovima; dramaturgiju predstave. Dodjeljuje se od 2010. godine. pomoći za pogrebne troškove članova HDDU-a i članova uže obitelji, itd. Poruka članovima HDDU Nagrada hrvatskog glumišta Upravni odbor želi zahvaliti svim članovima na iskazanim sugestijama, mišljenjima, prilozima, a posebice na osobnom Organizirana je i provedena Nagrada hrvatskog glumišta 2009. angažmanu u svim segmentima našeg rada u proteklom na kojoj su dodijeljene nagrade za najbolja umjetnička ostvarenja mandatnom razdoblju. za dramu, operu i balet te dvije nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje – Georgiju Paru i Nenadu Lhotki. Redateljsko- HDDU će uskoro imati 900 članova, što dovoljno govori o snazi, scenaristički autorski tim radio je u sastavu Dora Ruždjak- mogućem utjecaju, ali i odgovornosti ovako brojne i jake strukovne Podolski i Ivana Bakarić, a voditelji su bili Vedran Mlikota i Igor umjetničke udruge. Vjerujemo da nam je svima isti ili sličan Mešin. Žiri je radio u sastavu: Zvonko Festini – predsjednik, Lada cilj: zaštititi svoja umjetnička, radna i ljudska prava; zajednički i solidarno raditi na poboljšanju uvjeta rada i društvenog statusa te čuvati i štititi dignitet naše struke. Želja nam je da sve akcije koje se organiziraju pod okriljem i vodstvom HDDU-a budu što uspješnije. Stoga pozivamo sve vas, zastupnike Skupštine, ali i sve članove HDDU-a da svatko, u mjeri u kojoj mu to okolnosti dopuštaju, da osobni doprinos kako bi Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i nadalje zadržalo značaj i društvenu prepoznatljivost kao krovna strukovna umjetnička udruga. Upravni odbor HDDU U Zagrebu 25. listopada 2010.

Popis novih članova do kraja 2010. godine:

1 Franjo Tončinić 2. Luka Vidović 3. Petra Dugandžić 4. Mirela Videk Najbolja dramska predstava u sezoni 2008/2009: Zagrebačko kazalište mladih: Nina Mitrović / Damir Karakaš / Igor Rajki / Filip Šovagović / Ivan Vidić, Zagrebački Pentagram, red. Paolo Magielli broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 77 Ogranak samostalnih umjetnika HDDU Kako dalje? Položaj samostalnih umjetnika sve je lošiji po pitanju koeficijenata, uplate doprinosa, primanja u HZSU i godinama staža za reviziju

tatus samostalnoga umjetnika na ovim prostorima Novi Zakon o samostalnim umjetnicima trebao je, umjetnici dobivaju već u lipnju 1946. godine, a prema planu Vlade RH, biti dovršen do kraja 2010. Zajednica samostalnih umjetnika (danas HZSU, godine. Međutim, to se nije dogodilo, a upitno je i kad SHrvatska zajednica samostalnih umjetnika) kao posebna će se dogoditi. udruga koja skrbi o uplati doprinosa iz proračuna za ovu Osobno smatram da je potrebna šira reforma u skupinu umjetnika, formalno-pravno osnovana je 1965. kazališnoj djelatnosti, ne samo ona koja se tiče statusa godine. Prvi Zakon o samostalnim umjetnicima donesen samostalnih umjetnika, ali kritične mase umjetnika je 1979. godine, a pravima ove skupine umjetnika u koji bi potaknuli promjene – nema. novijoj povijesti bavi se Zakon o pravima samostalnih Svakako valja i ovom prigodom podsjetiti da su umjetnika i poticanju kulturne i umjetničke djelatnosti piše: samostalni umjetnici već pune četiri godine u iz 1996. godine. Vitomira Lončar neravnopravnom položaju u odnosu na zaposlene I tako, mogli bismo reći, u odnosu na zemlje u Europi umjetnike u smislu dobne granice nakon koje prelaze pa čak i u regiji, stanje je zadovoljavajuće. Bolje reći – bilo je u tzv. zaštićenu skupinu umjetnika. Naime, donošenjem zadovoljavajuće do kolovoza 2009. kada su samostalni umjetnici, Zakona o kazalištima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007. najviše od cijele populacije, osjetili na svojim doprinosima teret zaposleni dramski umjetnik nakon 20 godina staža u djelatnosti krize, odnosno, doprinosi su samostalnim umjetnicima smanjeni ostvaruje pravo na potpisivanje ugovora na neodređeno vrijeme, s koeficijenta 1,2 na koeficijent 0,8. Dakako da su i samostalni dok samostalni umjetnik podliježe umjetničkoj reviziji do umjetnici kao i ostali građani Republike Hrvatske plaćali i krizni napunjenih 25 godina staža, a nakon toga svake 3 godine ima porez. No, kada je krizni porez ukinut, mjera da se samostalnim financijsku reviziju. Prijeđe li zakonom propisani dohodak u tom umjetnicima uplaćuju doprinosi po smanjenoj stopi – ostala je trogodišnjem razdoblju, bez obzira na godine staža, umjetnik na snazi. gubi pravo na uplatu doprinosa iz Državnog proračuna. Biti Ogranak samostalnih umjetnika pri HDDU-u smatra da već sama samostalnim umjetnikom na tržištu kakvo je hrvatsko uistinu ta mjera ne samo da izrazito loše utječe na standard samostalnih nije jednostavno, a ovakva diskriminacija u odnosu na zaposlene umjetnika nego i destimulira mlade umjetnike da odaberu ovaj umjetnike dodatno otežava i profesionalni i privatni život put u svojoj profesionalnoj karijeri. samostalnih umjetnika. I kao što to obično biva, kada se čini da gore ne može biti, dogodilo Dakle ukratko: se da – ipak može. Naime, Vlada RH donijela je Proračun za 1. Samostalnim umjetnicima trebalo bi vratiti koeficijent na 2011. godinu u kojem ne da nije predviđen povrat koeficijenta na 1,2, odnosno na stanje od prije kolovoza 2009. 1,2, kako su tražili samostalni umjetnici, nego je masa sredstava predviđena u tu svrhu smanjena i u ovome trenutku nedostaju 2. Trebalo bi od Ministarstva financija i kulture tražiti da sredstva za doprinose za 16 umjetnika (od 1310 koliko ih ima se iz Proračuna izdvoje dodatna sredstva za samostalne iz svih umjetničkih područja). Najgore je od svega što je zbog umjetnike kako bi oni koji već jesu u sustavu imali podmirene financijske situacije u potpunosti onemogućeno primanje novih doprinose. članova u Zajednicu umjetnika. 3. Trebalo bi iznaći način da se u Zajednicu i dalje mogu primati novi (mladi) umjetnici, a ne da se sustav petrificira, Što to konkretno znači za dramske umjetnike? a tako i postupno odumire, dok umjetnici koji zadovoljavaju uvjete za prijam moraju ići na burzu ili se pod svaku cijenu Ove su godine kvantitativne kriterije za dobivanje statusa zapošljavati u nekoj javnoj ustanovi (što u završnici, javnu samostalnih umjetnika ostvarila 23 umjetnika, a kako stvari upravu stoji mnogo više!). stoje, neće biti moguće primiti u Zajednicu ni jednoga od njih. 4. Trebalo bi izjednačiti godine staža samostalnih i zaposlenih Ovakva se situacija nije dogodila još od 1994. i 1995. godine dramskih umjetnika koji više ne podliježu umjetničkoj kada se, zbog izrade nove zakonske regulative, zaustavio prijam reviziji. novih članova. Očito je da su potrebne promjene u sustavu koje Na kraju, valja ustvrditi da je opstanak samostalnih umjetnika su neke zemlje u regiji već učinile (Crna Gora, Srbija, Slovenija), doveden u pitanje, a to je nešto što se uistinu ne bi smjelo ali do konstruktivnog dijaloga između samostalnih umjetnika i dopustiti. Apeliram stoga na cjelokupno članstvo Udruge da Ministarstva kulture u svrhu postizanja dogovora još nije došlo. podupre Ogranak samostalnih umjetnika u zaštiti njihovih prava.

78 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. Obavijesti o izmjenama poreznih propisa

Izmijenjeni uvjeti za mirovinu stvarnih troškova zdravstvenih usluga u Republici Hrvatskoj za vlastite potrebe, a pod uvjetom da ti izdaci nisu plaćeni iz Od 1. studenog 2010. na snazi je Zakon o izmjenama i osnovnog, dopunskog ili privatnoga zdravstvenog osiguranja dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 121/2010) i ako nisu financirani iz dobivenih darovanja za te namjene, za koji predviđa prijelazno razdoblje od 2010. do 2029. godine kupnju ili gradnju prvog stambenog prostora (stambene kuće u kojem se postupno, iz godine u godinu, postrožavaju uvjeti ili stana) na području Republike Hrvatske za potrebe njihova po kojima žene ostvaruju pravo na starosnu i prijevremenu trajnog stanovanja, za plaćene kamate namjenskog stambenog starosnu mirovinu te uvodi općenito veće umanjenje polaznog kredita, za održavanje postojećega stambenog prostora na faktora pri izračunu prijevremene starosne mirovine. Zakonom području Republike Hrvatske u vlasništvu poreznog obveznika ili se postupno izjednačavaju uvjeti ostvarivanja prava na starosnu njegova supružnika, radi poboljšanja uvjeta stanovanja, za iznos i prijevremenu starosnu mirovinu za žene i muškarce na način plaćene slobodno ugovorene najamnine za potrebe stanovanja u da se svake naredne godine u prijelaznom razdoblju za žene stambenom prostoru najmodavca. Izdatke po ovim osnovama traži veća starosna dob i dulji ostvareni staž osiguranja kako bi učinjene do 1. srpnja 2010. porezni obveznik rezident, također, ostvarile pravo na mirovinu, dok uvjeti predviđeni za muškarce može iskoristiti u godišnjem obračunu poreza na dohodak na ostaju nepromijenjeni. Stoga, ulazite li u skupinu umjetnica koje temelju podnesene godišnje porezne prijave u ukupnom iznosu se spremaju u mirovinu, svakako potražite savjet. do najviše 6.000,00 kn. Od 2030. godine na žene i muškarce primjenjivat će se isti uvjeti glede starosne dobi i ostvarenog staža osiguranja (60 godina Popis dugotrajne imovine života i 35 godina mirovinskog staža za prijevremenu starosnu mirovinu, odnosno 65 godina života i 15 godina mirovinskog Samostalnim i ostalim umjetnicima (zaposleni i umirovljenici) staža za starosnu mirovinu). koji vode poslovne knjige važno je povećanje minimalne nabavne Važno je napomenuti i da su rokovi prijava i odjava osiguranja vrijednosti stvari i prava koje se mogu unijeti u popis dugotrajne na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje skraćeni sa 15 na 8 imovine tako da, umjesto ranijih 2.000,00 kn, minimalna nabavna dana, zbog čega je bitno da se samostalni umjetnici koji planiraju vrijednost sada iznosi 3.500,00 kn. podnijeti zahtjev za odjavu osiguranja ili zahtjev za obnovu prava na uplatu doprinosa pravovremeno jave u Hrvatsku zajednicu Važno samostalnih umjetnika. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak (NN 80/2010) nema izmjena koje se izričito tiču umjetnika i Porezi njihovih poreznih olakšica, što znači da umjetnici zadržavaju Novi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na olakšice predviđene Zakonom o pravima samostalnih umjetnika dohodak stupio je na snagu 1. srpnja 2010. godine. Najvažnija i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (NN 43/96 i izmjena odnosi se na stope poreza na dohodak. Broj stopa se 44/96). smanjuje, pa se tako umjesto dosadašnje četiri stope (15%, 25%, 35% i 45%) uvode tri stope (12%, 25% i 40%). Propisi o pdv-u Od 1. siječnja 2010. godine u primjeni je novi Pravilnik o porezu NOVE STOPE OPOREZIVI DIO DOHOTKA na dodanu vrijednost (NN 149/09). Prema čl. 74. st. 5. tog (od 1. srpnja 2010.) propisa, samostalni i ostali umjetnici koji vode poslovne knjige 1. 12% do 3.600,00 kuna mogu odlučiti hoće li s isporukama dobara i usluga koje obavljaju 2. 25% od 3.600,00 do 10.800,00 kuna postupati kao s oporezivim isporukama. O svojoj odluci dužni su 3. 40% iznad 10.800,00 kuna u pisanom obliku izvijestiti nadležnu ispostavu Porezne uprave do 15. siječnja. Utvrđivanje dohotka Napominjemo da su samostalni, kao i ostali umjetnici koji vode Ukidanjem odredbe čl. 12. st. 9. Zakona ukida se mogućnost poslovne knjige, i dalje, prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 9 Zakona o umanjenja iznosa dohotka od kojeg se utvrđuje porezna osnovica porezu na dodanu vrijednost (NN 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, za iznos uplaćenih premija životnog osiguranja koje imaju 54/00, 73/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 87/09, 94/09), oslobođeni obilježje štednje, dopunskog i privatnoga zdravstvenog osiguranja plaćanja poreza na dodanu vrijednost na usluge u kulturi i s njima te dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja. Ipak, izdatke po ovoj usko vezane isporuke dobara u kulturi, dok odredba čl. 74. st. 5. osnovi učinjene do 1. srpnja 2010. porezni obveznik može koristiti Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost predviđa mogućnost u godišnjem obračunu poreza na dohodak na temelju podnesene da se samostalni i zaposleni umjetnici koji vode poslovne knjige godišnje porezne prijave u ukupnom iznosu do najviše 6.000,00 kn. opredijele kako će postupati s tim isporukama, ali su obvezni o Ukidanjem čl. 36. st. 12.-26. Zakona, smanjen je broj osnova svojoj odluci izvijestiti Poreznu upravu. temeljem kojih porezni obveznici mogu uvećati osobni odbitak, pa se tako osobni odbitak više neće moći uvećati: za iznos (priredila Vitomira Lončar) broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 79 Goran Grgić, Zlatko Vitez Boris Pavlenić, Lela Margetić

Božićni domjenak umirovljenih članova HDDU Histrionski dom, Zagreb, 20. prosinca 2010.

Pero Kvrgić, Ilija Ivezić

Hermina Pipinić, Nada Klašterka, Đimi Jurčec Lena Politeo, Špiro Guberina

Nada Subotić, Gordana Skalak, Marija Filipović, Dina Dožić-Hromatko Helena Buljan, Olga Pivac

80 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. PREMIJERE premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010. Premijere hrvatskih profesionalnih kazališta i kazališnih grupa priredio: Goran Ivanišević

(koprodukcija s Hrvatskim domom Vukovar) Margaret Edson ZAGREB dramaturginja Sanja Ivić, scenograf Ivan Dobran, Duh kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Frano redatelj Samo M. Strelec HRVATSKO NARODNO Đurović, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, premijera 17. prosinca 2010. KAZALIŠTE U ZAGREBU scenski pokret Sonja Pregrad, jezična savjetnica Đurđa Škavić, asistentica redateljice Suzana Ivor Martinić Bogdan-Pavek Drama o Mirjani i ovima oko nje izvode: Vlasta Ramljak (Vesna), Olga Pakalović redateljica Anja Maksić Japundžić (Maja), Katija Zubčić (Zora), Mirela Videk (Mira), premijera 15. listopada 2010. Zijad Gračić (Ivo)

GRADSKO DRAMSKO KAZALIŠTE GAVELLA

Jean-Baptiste Poquelin Molière prevoditelj Tomislav Kuzmanović, dramaturg Tartuffe Dubravko Mihanović, scenograf Samo M. Strelec, redatelj Marco Sciaccaluga kostimograf Leo Kulaš, oblikovanje svjetla Zdravko premijera, 10. rujna 2010. Stolnik, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica Andrea Glad izvode: Anja Šovagović Despot (dr. sc. Vivian dramaturginja Dijana Meheik, scenografkinje Bearing), Dražen Kühn (Harvey Kelekian, dr. Ivana Knez i Ana Martina Bakić, kostimografkinja med.), Sven Šestak (Jason Posner, dr. med.), Mirella Protega, skladatelj Dario Bulić, glazbena Perica Martinović (Susie Monahan, viša med. obrada Soulfingersi, koreograf Rajko Pavlić, sestra), Ingeborg Appelt (dr. sc. E. M. Ashford), oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, jezična savjetnica Dragoljub Lazarov (gospodin Bearing), Đorđe Đurđa Škavić, asistentica redateljice Ana Sikavica, Kukuljica, Ozren Opačić, Ana Majhenić, Mirna asistentica kostimografkinje Tanja Radinger Medaković, Damir Klarić (Laboratorijski tehničari, Volarić, asistentica oblikovatelja svjetla Vesna specijalizanti, studenti, tim za reanimaciju) Kolarec prevoditelj Vladimir Gerić, scenograf Jean-Marc izvode: Alma Prica (Mirjana), Maja Posavec ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH Stehlé, kostimografkinja Marita Ćopo, autor (Veronika, Mirjanina kći), Branka Cvitković glazbe Arturo Annecchino, dramaturški suradnik (Violeta, Mirjanina majka), Livio Badurina (Simon, Dubravko Mihanović, savjetnik za scenski govor Jelena Kovačić i Anica Tomić Mirjanin bivši muž), Lana Barić (Grozdana, Tomislav Rališ, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, Ovo bi mogla biti moja ulica Mirjanina prijateljica), Siniša Popović (Jakov), glavni slikar Damir Medvešek, korepetitorica redateljica Anica Tomić Vanja Matujec (Ankica, Jakovljeva žena), Bojan Ivana Srbljan, prevoditeljica na probama Dunja premijera 23. listopada 2010. Navojec (Lucio, Mirjanin i Jakovljev kolega), Bakić, fotografije Sandra Vitaljić, vizualni identitet Marijana Mikulić (Fani) predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ina Krklec / Ana Dulčić, šaptačica Lada Kaštelan Snježana Majdak Adagio izvode: Sven Šestak (Cléante, Orgonov šurjak), redateljica Marina Petković Liker Dubravka Miletić (Gospođa Pernelle, Orgonova premijera 7. studenoga 2010. (u Vukovaru) majka), Enes Vejzović (Orgon, Elmirin muž), Nataša Janjić (Elmira, Orgonova žena), Filip Križan (Damis, Orgonov sin), Ivana Roščić (Mariana, Orgonova kći, zaljubljena u Valérea), Hrvoje Klobučar (Valére, Marianin prosac), Ozren Grabarić (Tartuffe, lažni pobožnjak), Dijana dramaturgija Jelena Kovačić, scenografija Vidušin (Dorina, Marianina družbenica), Nenad ARCHIsquad, kostimografija Doris Kristić, izbor Cvetko (Gospodin Loyal, sudski činovnik), Đorđe glazbe Anica Tomić i Jelena Kovačić, obrada i Kukuljica (Redarstveni dočasnik), Ivana Bolanča aranžmani glazbe Frano Đurović Oblikovatelj (Flipota, sluškinja gospođe Pernelle) svjetla Aleksandar Čavlek, inspicijentica Stella Švacov, fotografije Mara Bratoš, grafički dizajn Roberta Bratović i Nina Baćun

82 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010. izvode: Suzana Nikolić (Majka sina jedinca), SATIRIČKO KAZALIŠTE KEREMPUH Damir Šaban (Otac sina jedinca), Vedran Živolić (Mladi revolucionar), Jadranka Đokić (Djevojka koja želi otici), Nadežda Perišić-Nola (Policajka Ante Tomić koja nikada nije upotrijebila pištolj), Nataša Dorčić Čudo u Poskokovoj Dragi (Majka dvaju sinova), Goran Bogdan (Otac dvaju redatelj Krešimir Dolenčić sinova), Petar Leventić (Mladic u plavoj majici), premijera 25. rujna 2010. Danijel Ljuboja (Brat mladica u plavoj majici), Marica Vidušić (Baka), Dora Polić Vitez (Žena koja je trudna); Filip Nola (Novinar koji ce jednog dana napisati istinu), Edvin Liverić (Psiholog koji pomoćnik), Vanda Vinter (Maggie, Maxova pokušava pomoci), Zoran Čubrilo, Lara Janić djevojka), Dražen Bratulić (Saunders, Maggien (Institucija) otac, intendant opere), Ervin Baučić (Tito Merelli, svjetski slavan tenor), Mila Elegović (Maria, Titova žena), Davor Svedružić (Hotelski nosač), Vanja Antun Šoljan, Rene Medvešek Ćirić (Diana, sopranistica), Dubravka Ostojić Čovjek koji je spasio Europu (Julia, predsjednica udruge ljubitelja opere) redatelj Rene Medvešek premijera 21. prosinca 2010. adaptacija i dramaturginja Željka Udovičić, Cvjetko Jakelić i Jakov Gotovac (po motivima scenografija i kostimografija Valentina Crnković Dinka Šimunovića napisali) i Igor Kordej, oblikovanje svjetla Željka Fabijanić Đerdan Šaravanja, glazba Zvonko Presečki, autor videa redatelj Richard Simonelli Stipe Božić, jezični savjetnici Ana Maras, Vedran premijera 26. studenoga 2010. Mlikota, asistentica redatelja Frana Marija Vranković, asistentica scenografa Petra Held izvode: Željko Königsknecht (Jozo Poskok), Vedran Mlikota (Krešimir Poskok, najstariji sin), Mario Mirković (Branimir Poskok, srednji sin), Boris Mirković (Zvonimir Poskok, srednji sin), (prema radio-drami Čovjek koji je spasio Luka Petrušić (Domagoj Poskok, najmlađi sin), Nizozemsku Antuna Šoljana) Ana Maras (Lovorka, konobarica u Zebre i Žirafe), Borko Perić (Goran Kapulica, načelnik Županijske adaptacija Rene Medvešek, dramaturgija Olja policijske uprave), Hrvoje Kečkeš (Ratko, radnik Lozica i Pavlica Bajsić, scenografija Tanja Lacko, elektrodistribucije), Antun Tudić (Don Stipan), kostimografija Doris Kristić, glazba Cinkuši, Jadranka Elezović (Teta Rosa, sestra pokojne Jozine oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek, video dirigent Krešimir Batinić, scenograf Josip Generalić, kostimografkinja Ljubica Wagner, žene), Željko Königsknecht (Barba Ive, Rosin muž), PETIKAT, koreografija Rajko Pavlić, pomoćnik Edo Vujić (Mile Skračić, desetnik Sedme gardijske redatelja Filip Povrženić, suradnik za nizozemski savjetnica za jezik prof Đurđa Škavić, zborovođa Branko Starc, koreografkinja djevojačkog i brigade), Ivan Đuričić (Kultura, bivši urednik jezik Johannes Verschoor, inspicijentica Stella Kulture Slobodne Dalmacije), Anita Matić Delić Švacov Miletić, fotografije Mara Bratoš završnog kola Jasenka Blažeković, koreograf ciganskog plesa Dinko Bogdanić, asistentica (TV voditeljica, konobarica u Zebre, prodavačica), izvode: Goran Bogdan, Nataša Dorčić, Suzana koreografa Tina Vrtar Stipić, scenografiju obnovili Marko Hergešić, Filip Detelić/Jakov Bilić (Policajci, Nikolić, Barbara Prpić Biffel, Marica Vidušić, Tomislav Ruszkowski i Richard Simonelli branitelji, špijuni), Ivan Đuričić (Konobar u lonque Milivoj Beader, Petar Leventić, Maro Martinović, baru Deva) Filip Nola izvode: Ranko Tihomirović (Gare, bogati seljak), Jasna Bilušić / Mirela Brekalo (Marta, njegova članova glazbene družine Cinkuši : Natalia Barbara Fadil Hadžić Radušić, Mirko Radušić, Tihomir Kruhonja, sestra), Ana Zebić / Josipa Lončar (Petrica, njezina kći), Larisa Marak/ Kristina Habuš (Boja, njezina Prevaranti Igor Barić / Marko First, Nebojša Stijačić, Marko redatelj Georgij Paro Meštrović prijateljica), Adalbert Turner (Fra Jere, Garin bratić), Nada Abrus (Manda, siromašna seljanka), premijera 20. studenoga 2010. Đani Stipaničev / Mario Bokun (Ivo, njezin sin), ZAGREBAČKO GRADSKO KAZALIŠTE Ervin Baučić / Adam Končić (Vice, seoski kovač), KOMEDIJA Saša Buneta (Ile, trgovac), Davor Svedružić (Rade, lugar), Dražen Bratulić (Šime, seljak), Jasna Palić Picukarić (Luca, njegova žena), Vinko Kraljević Ken Ludwig (Luka, seljak), Sanja Marin (Maša, krčmarica), Posudi mi tenor Vlatka Burić (Ciganka), Dario Štulić (Momak), redatelj Marko Juraga Đurđa Golubić, Ivana Filić, Denis Grabarić, premijera 24. rujna 2010. Ljerka Glowatzky, Rondari Berislav Hunski, Emil preveo i prilagodio Damir Munitić, scenograf Kuzminski (Žene) Tomislav Ruszkowski, kostimografkinja Elvira sudjeluju zbor, orkestar i balet Kazališta Komedija: Ulip, glazbeni suradnik Krešimir Batinić, Tamara Masnjak (solo), Ana Hanić, Morana scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja oblikovatelj svjetla Anđelko Kos, jezični savjetnik Paškiević, Petra Radošević, Stela Gajski, Alevtyna Đenisa Pecotić, glazba Davor Rocco, asistentica Đurđa Škavić, glazbeni pedagog Dubravka Krušelj Griazieva redatelja Iva Srnec, asistentica scenografkinje i Jurković, inspicijentica Dijana Dajčić, šaptačica slikarica Marta Crnobrnja Stela Žingerlin Folklorno društvo SKUD Ivan Goran Kovačić, umjetnički voditelj Dubravko Radić izvode: Goran Malus (Max, Saundersov broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 83 premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

izvode: Adam Končić (Eugen Vagner), Blanka Komorni guslarski kvartet Croatia scenski pokret Trlin (Magda), Ana Maras (Ines), Edo Vujić Studio Maspok, make up your mind, posebni (Habek), Otokar Levaj (Konstantin Jušak), Anita učinci North Atlantic Treaty Organisation, Matić Delić (Eva), Hrvoje Kečkeš (Repak), Lucija duhovna okrjepa fra Litre Puvalo, gradonačelnik Barišić (Sunčica), Borko Perić (Bubek), Ivan Zagreba Milan Bandić, gradonačelnik Splita Željko Đuričić (Konobar) Kerum, predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, odabrao Dželo Hadžiselimović,

SCENA VIDRA SATIRIČKOG KAZALIŠTA izvode: Boris Dežulović (Vatroslav Munjiza, lirik), KEREMPUH Predrag Lucić (Cune Cunami, epik), Angelina Jolie (Veselinka Čičin-Šain, zagonetna ljepojka) Kovačević, kostimografkinja Hana Letica, Alan Ayckbourn skladatelji Vlatko Panić i Stjepan Matanović, Kako druga polovica voli EPILOG TEATAR inspicijentica Miriam Brezovec, majstori svjetla i redatelj Damir Munitić tona Marinko Radočaj i Darko Crnčević premijera 5. studenog. 2010. (Scena Vidra) Aldo de Benedetti izvode: Vesna Ravenšćak, Sanja Sumrak, Dino Crvene ruže Škare / Vlatko Panić redateljica Ivana Peroš premijera 11. prosinca 2010. Antun Šoljan Romanca o tri ljubavi redatelj Boris Svrtan premijera 4. studenoga 2010.

(u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu) prijevod i lokalizacija Damir Munitić, scenograf Damir Munitić, pomoćnica redatelja Dora Ruždjak izvode: Marijana Mikulić, Željko Šestić, Alan Katić, Podolski, kostimografkinja Đurđa Janeš, izbor Vesna Ravenšćak glazbe Damir Šimunović, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, mentor oblikovateljice svjetla Deni Šesnić GLUMAČKA DRUŽINA HISTRION (u koprodukciji s ADU, Zagreb) scenograf Boris Svrtan, kostimografkinja Marita izvode: Filip Detelić (Dobroslav Skrbnik), Nataša Ćopo, skladatelj Boris Svrtan, asistentica redatelja Kopeč (Divna Skrbnik), Slaven Španović (Vjekoslav Amir Bukvić Helena Petković, inspicijentica Miriam Brezovec, Šubić), Tara Rosandić (Tereza Šubić), Filip Lozić Tko je srušio Berlinski zid majstori svjetla i tona Marinko Radočaj i Darko (Ljudevit Plazilet), Dinka Vuković (Milica Plazilet) redatelj Zoran Mužić Crnčević premijera 19. studenoga 2010. izvode: Maja Posavec (Gospa), Mirna Medaković NOĆNA SCENA SATIRIČKOG KAZALIŠTA (Službenica), Silvio Vovk (Vitez), Damjan Simić KEREMPUH (Kapelan)

Predrag Lucić & Boris Dežulović Borivoj Radaković Melodije borbe i pretvorbe / Melodije Amateri Bljeska i Oluje redatelj Petar Veček redatelji Svjetski centri moći (Predrag Lucić & premijera 18. prosinca 2010. Boris Dežulović) premijera: 23. listopada 2010.

scenograf Zoran Mužić, kostimografkinja Đurđa Janeš, oblikovatelj svjetla Dražen Dundović izvode: Dragan Despot (Pavle, pisac), Barbara Vicković (Nina, njegova žena), Tara Rosandić (Lena, njihova kći), Siniša Popović (istražitelj / ministar / bivši ministar)

KAZALIŠTE KNAP dramaturg Mario Kovač, scenograf Petar Veček, kostimografkinja Hana Letica, inspicijentica prijevod i adaptacija Džadranka W. Kousour, Boris Kovačević Miriam Brezovec, majstori svjetla i tona Marinko scenografija Warszawa von Horvath, kostimografija Cabaret tri praščića Radočaj i Darko Crnčević, izbor glazbe Mario Kamensko, oblikovatelj svjetla Nikola Tesla, redatelj Boris Kovačević Kovač, izvedba scenografije Anja Planinčić, Boris oblikovatelj tame nad bezdanom Gospod Bog. premijera 16. listopada 2010. Križman izvrsni producent Dusko Ljustina, scenska glazba koreografkinja Maja Kovač, scenograf Boris 84 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

izvode: Goran Grgić (Grga, isfrustrirani kukavac), redatelj Zijah Sokolović premijera 12. listopada 2010. Vilim Matula (Kuka, kvartovski ridikul), Ranko premijera 14. listopada 2010. (u suradnji s The/Arto projektom) Zidarić (Krap, vodoinstalater papučar), Petra prevoditelj Damir Mađarić, kostimografkinja Elvira dramaturginja Selma Parisi, koreografkinja Ksenija Dugandžić (Stela, iskusna prostitutka) Ulip, glazba Irena Popović, koreografkinja Ksenija Zec Zec, producentica Gordana Gadžić izvode: Olga Pakalović / Csilla Barath-Bastaić / OFF THEATER BAGATELLA izvode: Linda Begonja i Draško Zidar Ivana Krizmanić i Tomislav Krstanović / Marko Makovičić / Vedran Komerički Marko Mikulandra DJEČJE KAZALIŠTE DUBRAVA San gladnog glumca GRADSKO KAZALIŠTE ŽAR PTICA redatelj Marko Mikulandra Svetlana Patafta premijera 18. prosinca 2010. Boje duge Nives Madunić Barišić redateljica Svetlana Patafta Naša je mama postala zmaj premijera 7. studenoga 2009. redatelj Mario Kovač premijera 23. rujna 2010.

izvodi: Leon Demšar

TEATAR GAVRAN (svečana izvedba u DKD 24. rujna 2010.) (u suradnji s Udrugom za poticanje razvoja djece i scenograf i kostimograf Patricio Aguero, skladatelj roditelja Puna kuća) Vlatko Panić, oblikovanje svjetla Olivije Marečić, Miro Gavran likovno oblikovanje predstave Tonka Maleković, Pandorina kutijica koreograf Maja Kovač, video animacije Willim izrada marioneta Amanda Prenkaj i Dunja Fajdić, Miličević redatelj Robert Raponja dizajn zvuka Darko Jeftić premijera 4. studenoga 2010. izvode: Amanda Prenkaj, Zrinka Kušević, izvodi: Svetlana Patafta Ana Marija Vrdoljak, Berislav Tomičić, Drago Utješanović, Ante Krstulović Matilda (prema motivima iz romana Roalda Dahla) GRADSKO KAZALIŠTE TREŠNJA redatelj Oliver Frljić premijera 6. listopada 2010. Julia Donaldson, Axel Scheffler Najotmjeniji div u gradu redateljica Sanja Hrenar premijera 24. rujna 2010. scenografija i izbor kostima Jasmina Pacek, izbor glazbe Neven Zebić, oblikovatelji svjetla Mario Vnučec, Robert Pavlić, šminka Zdenka Mihelj izvode: Željko Duvnjak (Pero), Ivica Jončić (Toni), Mladena Gavran (Buba)

TEATAR RUGANTINO (u koprodukciji s Kazališnom družinom Pinklec, Čakovec) dramatizacija Oliver Frljić, asistent redatelja Paolo Lutz Hübner / Zijah A. Sokolović (nastalo po Tišljarić, scenografija Mirta Vekić, kostimografija dramatizacija Sanja Hrenar, glazba Matija Antolić, motivima teksta Gretica, stranica 89) Modni studio Artiđana, scenski pokret Sandra kostimografkinja Iva Šimunović, asistentica Nitko, nitko, ali nitko nikad nije tako igrao Banić Naumovski, autor glazbe Damir Šimunović, Fausta kostimografkinje Sandra Hrenar, likovni i scenska grafički oblikovao Luka Vucić, fotografije Mario oblikovateljica Sandra Hrenar Besprska izvode: Danijel Radečić (Div), Sanja Hrenar / Tena izvode: Karolina Horvat (Matilda), Marija Kolb Jeić Gajski (Lutkar / Pripovjedačica / razne uloge), (Majka, Gđica Grdobina), Bruno Kontrec (Otac), Matija Antolić/Sandra Hrenar (Muzičar / razne Petar Atanasoski (Brat), Lada Bonacci (Učiteljica) uloge)

Zijah A. Sokolović Nasilje redatelj: Zijah A. Sokolović broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 85 premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

Vladimir Nazor izvode: Tvrtko Jurić (Ivica), Aleksandra Naumov Veli Jože (Marica), Daria Lorenci Flatz (Maćeha/Vještica), redatelj Zoran Mužić Radovan Ruždjak (Tata), Toni Šestan, Iva Peter- premijera 23. listopada 2010. Dragan, Christian Rene Peter, Mario Šipuš (Strašna šuma)

KAZALIŠTE MALA SCENA

Zvjezdana Ladika - Ivica Šimić Vagon prvog razreda premijera 3. prosinca 2010. redatelj Ivica Šimić (prema režiji Zvjezdane Ladika) scenski pokret i koreografija Maja Marjančić, premijera 6. rujna 2010. scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimografkinja Petra Dančević, skladatelj Darko Hajsek, oblikovatelj svjetla Nenad Lalović dramatizacija i adaptacija Marijana Nola, kostimografkinja Danica Dedijer, scenograf izvode: Vojin Perić (Pingvin), Anita Matković Željko Zorica, autor glazbe Igor Karlić, (Dična gospođa), Dajana Biondić (Ljepotica), Maja koreografkinja Snježana Abramović Milković, Marjančić (Malena), Miljenko Zeko (Kolporter slikarski radovi Antun Božičević, animirani (Harmonika vijesti)) film Siniša Mataić, kiparski radovi Hrvoje Novaković, asistentica kostimografije Ivana Jelušić, KAZALIŠTE SVAROG asistentica kostimografije Ana Trišler, asistentica kostimografije Melita Čoga, oblikovanje tona Ljerka Šimara Daniel Biffel, oblikovanje svjetla Zvonko Brnas, songovi Ivica Šimić, scenograf Darin Zuccon, Harfistica izrada lutaka Gordana Krebelj, Sunčana Vrtarić, koreografkinja Larisa Navojec, kostimografkinja redatelj Dubravko Sidor izrada rekvizite Zoran Branković, oglavlja Zlatica Hana Letica, fotografkinja Ana Šesto, dizajn premijera 12. studenoga 2010. Blanuša Ivica Šimić, pomoćnica koreografkinje Ida Jolić producentica Vitomira Lončar, marketing i PR izvode: Jerko Marčić (Veli Jože), Radovan Ruždjak (Kamaglengo Civetta), Božidar Koščak (Providur Daniela Kos Barbabianka), Hrvoje Barišić (Div Liberat), izvode: Katarina Baban, Lucija Barišić, Matko Krunoslav Klabučar (Div Toma), Ranko Stojić Knešaurek ili Dunja Fajdić, Nataša Kopeč, (Grof Odo), Dragana Marković Roić (Parona), Tomislav Kvartuč Rakan Rushaidat (Div Jurić), Tony Šestan (Paron), Đuro Rogina (Lav (Građanin), Galiot Ilija), Daria Knez Rukavina/Daria Lorenci Flatz (Vila Stoimena KAZALIŠTE MERLIN – pripovjedačica (božica vode, zemlje, neba i ognja)), Mario Šipuš, Nenad Levak (Građani) Za hljebom, za oblacima (prema stihovima hrvatskih pjesnika) producent Dubravko Sidor, tonski efekti Nikolina Ivica i Marica redateljica Ana Merlin Ćulum, tonska obrada glazbe Goran Kovačić, scena (prema priči braće Grimm) premijera 7. listopada 2010. i kostimi Antun Crljen, tehničko vodstvo Jesenka redateljica Mateja Koležnik Sidor premijera 3. prosinca 2010. izvode: Martina Čvek / Petra Vukelić (Tena), Tomislav Svetić / Dubravko Sidor (Seljak, Kralj), Davor Kavelj (Borna i Ratnik)

Srđan Depolo Božićna pjesma čarobne krijesnice redatelj Dubravko Sidor premijera 17. prosinca 2010. producent Dubravko Sidor, tonska studijska dramatizacija Tomislav Zajec, Ana Merlin, Ivan obrada Nikolina Ćulum, vokal Maja Vukoja, scena Horvat, glazba Vlatko Panić, kostimograf Zdenko i kostimi Antun Crljen, izrada scene i kostima prijevod Lenga Kuliš, dramatizacija i adaptacija Bašić, oblikovanje svjetla Luka Merlin, tehničar Dubravka Madunić, tehničko vodstvo Jesenka Mateja Koležnik i Gregor Fon, dramaturginja Nina svjetla Nikola Ćurić Sidor Skorup, scenograf Ivo Knezović, kostimograf Alan izvode: Ivan Horvat, Luka Barešić, Ana Merlin Hranitelj, koreografkinja Iva Peter Dragan, autor izvode: Tomislav Svetić (Franz Xaver Gruber, glazbe Coco Mosquito, oblikovanje svijetla Andrej seoski učitelj i orguljaš crkve u Oberndorfu), Koležnik, oblikovanje tona Daniel Biffel, majstori KAZALIŠTE SLIJEPIH I SLABOVIDNIH Dubravko Sidor (Josef Mohr, pomoćnik župnika maske i frizure Irena Konigsknecht i Tanja Bjeliš, NOVI ŽIVOT u Oberndorfu), Maja Vukoja / Martina Čvek asistentica kostimografa Andrea Kustović, izrada (Krijesnica), Davor Kavelj (Borić) rekvizite Zoran Branković, grafičko oblikovanje Emil Flatz, fotografkinja Maja Kljajić, kiparski Lana Šarić radovi Danijel Srdarev, inspicijentica Leonila Balada o pingvinu Grundler Gašparić redatelj Ivan Plazibat 86 Hrvatsko glumište broj 44-45, 2010. premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

KAZALIŠTE TVORNICA LUTAKA redateljica: Iva Srnec dramatizacija Mark Rozovski (prema pripovijetki Premijera 10. prosinca 2010. Lava Nikolajeviča Tolstoja), kreator lutaka i scene (u koprodukciji s Točkom na i) Mojmir Mihatov, glazba Igor Karlić, scenski pokret Blago dramaturginja Nina Gojić, scenografkinja i Zaga Živković, prevoditeljica Jelena Jindra, stihovi redatelj Damir Klemenić Margit Antauer – Buba, oblikovanje svjetla Dražen premijera 27. studenoga 2010. kostimografkinja Valentina Crnković, glazba Ivan Crnković, dizajner svjetla Zdenko Trandler, Dundović i Saša Fistrić, inspicijentica Snježana producentica Marina Trandler Bilanđija izvode: Ivana Rodin, Damjan Simić izvode: Pero Juričić (Platnomjer), Marina Kostelac (Vjetropjeguša), Filip Juričić (Mili, Časnik, Bobrinskij), Željko Šestić (Grof Sarpuhovskij, TIGAR TEATAR Vaska), Branko Smiljanić (Nadglednik, Teofan), Anđelko Petric (Ruski General, Objavljivač, Idemo u školu Poslužitelj), Katarina Perica (Matej), Maja Nekić (nadahnuto zbirkom priča Ja magarac (Mlada kobila i druge uloge), Julia Beraković, Zvonimira Baloga) Snježana Bilanđija, Leonard Mišić, Juraj Rendulić redateljica Maja Katić premijera 2. prosinca 2010. scenografija Matija Šantić, Davor Prah, Dijana Slobodan Šnajder Mijić, kostimografija i rekviziti Dijana Mijić, glazba Draga Tilla Durieux! Damir Šimunović, rasvjeta Zdenko Trandler, redatelji Kruna Tarle (hrvatska verzija), Markus projekcija Davor Međurečan, dizajn programske Joss i Eva Kaufmann (njemačka verzija) knjižice i plakata Lega – Lega, producentica Marina premijera 3. prosinca 2010. (hrvatska verzija) Trandler izvode: Leon Lučev (Soboslikar), Damir Klemenić (Dušica, ukleta djevojčica)

KLUB KULTURE AGRAM

dramatizacija Maja Katić i Davorka Horvat, scenski Ines Bojanić pokret Jasna Tarbuk, songovi Davorka Horvat, Viktor PužEKOvić likovno oblikovanje Iva-Matija Bitanga, tehnička redatelji Ines Bojanić, Lucija Barišić, Jadran podrška Leo Vukelić, Vesna Marinković, Zoran Grubišić Vujić premijera 25. rujna 2010. (11. travnja 2010. u Leverkusenu – njemačka izvode: Maja Katić / Amanda Prenkaj, Helena verzija) Kalinić / Zrinka Kušević, Davorka Horvat (u koprodukciji s Odsjekom za lutkarstvo Hochschule für Schauspielkunst Ernst Busch, Berlin i udrugom Science for a Better Life, Braća Grimm Tri praščića Leverkusen) redatelj Leo Vukelić zvuk i zvučni kolaži Jonas Knecht, glazba Simon premijera 11. prosinca 2010. Bauer, dramaturzi Kruna Tarle, Hatmut Topf, dramatizacija Iva Lehunšek Panić, scenografija: scenografija Josef Schmidt, izrada lutaka Melanie Luka Vucić, Leo Vukelić, kostimografija Iva-Matija Sowa, Mario Hohmann, Alexander Szallies, kostimi Jana Fahrbach Bitanga, glazba (nastala prema pjesmi Tko se boji vuka još) Vlatko Panić izvode: Mira Bosanac, Siniša Miletić, Marina dramaturgija i scenski pokret Ines Bojanić, Lucija Kostelac, Luka Peroš, Matilda Sorić Barišić, Jadran Grubišić izvode: Nina Benović (Tri praščića), Hrvoje Perc (Vuk) izvode: Lucija Barišić, Jadran Grubišić SPLIT ZAGREBAČKO KAZALIŠTE LUTAKA TEATAR NA TREŠNJEVCI (CENTAR ZA KULTURU TREŠNJEVKA) HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE SPLIT Lav Nikolajevič Tolstoj – Mark Rozovski Priča o konju Sirkku Peltola Iva Srnec, Matea Elezović, Damjan Simić redatelj Zvonko Festini Konj Na tavanu tete Agate premijera 6. listopada 2010. redateljica Nenni Delmestre

broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 87 premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

premijera 9. prosinca 2010. jezična obrada Belmondo Miliša, asistent redatelja prijevod i adaptacija Nenni Delmestre, Branimir Rakić, kreator scenografije i lutaka Vasil scenografija, glazba, asistentica redateljice Lina Rokomanov, kreatorica kostima Silva Bačvarova, Vengoechea, kostimografkinja Danica Dedijer, skladatelj Vladimir Džambazov, oblikovanje jezična savjetnica Jagoda Granić, oblikovanje tona Bojan Beladović, oblikovanje svjetla Duško svjetla Zoran Mihanović Šteković, inspicijent Franko Perić izvode: Snježana Sinovčić Šiškov (Anica), Trpimir izvode: Branimir Rakić (Kralj, Golub, Tužni Princ), Jurkić (Lovre), Zoja Odak (Baba), Andrea Mladinić Milena Blažanović (Mala Princeza), Ivan Medić (Marica), Duje Grubišić (Jole), Matea Elezović (Vještica, Orao), Alin Majica (Mala Sirena, Morska (Jele), Milena Blažanović (Kristina) Bakica) obrada Ladislav Vindakijević, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Marija Maca Žarak, SCENA 55 HNK SPLIT glazba i tekst songova Mate Matišić, koreografija Belmondo Miliša (prema talijanskoj narodnoj Đurđica Kunej, oblikovanje svjetla Miho Dolina priči) Georges Perec izvode: Mia Roknić (Mačak), Vinko Mihanović Košulja sretnog čovjeka Povišica (Čarobnjak), Nada Kovačević (Kralj), Lidija redatelj Goran Golovko redatelj Goran Golovko Florijan (Kraljica), Jagoda Kumrić (Kraljevna), premijera 17. studenog 2010. premijera 4. prosinca 2010. Slavko Sobin (Mladić), Filip Golubović (Dvorjanin), Ivana Budimir, Lucija Ćurak, Nato Pivalica, Ante Majić / Ana Nikolić, Stipe Tadin, Jelena Galić, Edita Kolombo (Kor)

GRADSKO KAZALIŠTE LUTAKA SPLIT

Omer Rak Sablasni šešir redatelj Dražen Ferenčina premijera 16. rujna 2010. likovno oblikovanje predstave i izrada lutaka prijevod Vjenceslav Kapural, izbor scenske glazbe Sunčica Jerković Goran Golovko, kostimografkinja Marija Žarak, izvodi: Belmondo Miliša suradnik za scenski pokret Alen Čelić, grafički suradnik Tihomir Snitko, oblikovatelj svjetla Miro Mamić RIJEKA izvode: Anastasija Jankovska, Goran Marković, Alen Čelić HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE IVANA PL. ZAJCA RIJEKA, HRVATSKA DRAMA GRADSKO KAZALIŠTE MLADIH SPLIT Bertolt Brecht – Kurt Weill Opera za tri groša Donald Churchill asistent redatelja Ivan Medić, kreatorica lutaka redatelj Eduard Miler Pitur Sunčica Jerković, kostimografi i scenografi Iva premijera 22. listopada 2010. redatelj Stojan Matavulj Matija Bitanga i Leo Vukelić, skladatelj Igor premijera 7. listopada 2010. Karlić, scenski pokret i koreografija Alen Čelić, oblikovanje svjetla Duško Šteković, oblikovanje tona Bojan Beladović, inspicijent Franko Perić izvode: Branimir Rakić, Sanja Vidan, Srđan Brešković, Milana Buzolić-Vučica, Ivan Medić, Milena Blažanović

Slavčo Malenov (prema bajci Ebbe Langenskiöld Hoffmann) Bajka o raspjevanom stablu redatelj Slavčo Malenov prevoditelj Vlatko Broz, stihove prepjevao Marko premijera 28. rujna 2010. Fotez, dramaturginja i autorica adaptacije Žanina adaptacija Stojan Matavulj, scenograf i kostimograf Mirčevska, scenograf Marko Japelj, kostimograf Marin Gozze, skladatelj Jadran Vušković Sandra Dekanić, koreograf Staša Zurovac, izvode: Ana Gruica, Nikola Ivošević, Nada oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, lektor Eduard Kovačević Černi, glazbena vodstvo i priprema Igor Vlajnić, korepetitorica Ana Anconelli, inspicijentica Ana Vidučić, šaptačica: Jolanda Pahor Ivica Ivanac Mačak s onoga svijeta izvode: Goran Navojec (Macheath), Dražen redatelj Ladislav Vindakijević Mikulić (Peachum), Olivera Baljak (Gđa Peachum), premijera 16. prosinca 2010. Elena Brumini (Polly), Alen Liverić (Walter Tužna 88 Hrvatsko glumište broj 44-45, 2010. premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

Vrba / Jenny Rupetina / Prosjak), Jelena Lopatić GRADSKO KAZALIŠTE LUTAKA RIJEKA Aljoša Čepl, Mislav Stanojević (Transvestiti (noćne (Jimmy II / Prosjak / Policajac), Denis Brižić (Jakov dame)), Ivana Soldo (Fanny) Kuka / Prosjak), Jasmin Mekić (Matija Groš / Saše Anočića (po ideji Jonathana Swifta) Prosjak), Predrag Sikimić (Robert Pila / Prosjak), NOĆNA SCENA HNK U OSIJEKU Damir Orlić (Smith / Filch), Žarko Radić (Brown), Gulliver u zemlji malih ljudi Andreja Blagojević (Lucy) redatelj Saša Anočić glazbenici: Goran Cvijanović (kontrabas), Đeni premijera 30. rujna 2010. Tatjana Šuput Trdić-Barić (flauta), Valentyn Sklyarenko (truba, Multicro (Imamo svoje ljude) I.), Ivica Lukanec (truba, II.), Tomislav Koprivčević redatelj Robert Raponja (trombon), Josip Forembacher i Toni Železnik premijera 6. studenoga 2010. (tenor-saxofon, sopran-saxofon, alt-saxofon), Marijan Orešković (banjo), Hrvoje Sekovanić (udaraljke / timpani), Igor Vlajnić (klavir / harmonium)

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE IVANA PL. ZAJCA RIJEKA, TALIJANSKA DRAMA idejno rješenje lutaka i scenografije Saša Anočić i Marco Colli (prema filmskom scenariju Marca Luči Vidanović, izbor i autor glazbe Saša Anočić i Collija i Giorgia Pressburgera) Matija Antolić, oblikovanje rasvjete Damir Babić Michelstaedter i Saša Anočić, pokret i koreografija Saša Anočić, (u koprodukciji sa Istarskim narodnim kazalištem - (Životopis jednog razjarenog uma) Matija Antolić i glumačka ekipa Gradskim Kazalištem Pula i Udrugom FERR, Pula) redatelj Marco Colli izvode: Alex Đaković, David Petrović, Zlatko Vicić, scenografkinja i kostimografkinja Jasmina Pacek, premijera 26. studenoga 2010. Goran Guksić, Dina Đuka, Serđo Dlačić koreograf Rajko Pavlić, glazba Peđa Gvozdić izvode: Majkl Mikolić (Krunoslav Krivić - Bleki), OSIJEK Luka Juričić (Slavko - Caki), Franjo Tončinić (Trpimir - Trpko), Peđa Gvozdić (Luka - Lutka), HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U Katica Šubarić (Minka) OSIJEKU Lipa si, Teno! Miroslav Krleža (po motivima pripovijetke Tena Josipa Kozaraca) Leda redatelj Robert Raponja redatelj Ivan Leo Lemo premijera 2. prosinca 2010. premijera 26. studenoga 2010. koautor Antonio Staude, scenograf Žorž Draušnik, kostimografkinja Sandra Dekanić, oblikovatelj Svjetla Raffaele Cavarra, glazba Mario Fragiacomo, video Martino Šesnić, koreograf Branko Žak Valenta, asistentica redatelja Antonella Romagnoli, asistent scenografa Anton T. Plešić, inspicijentica Lili Švrljuga, šaptačica Sintia Lacman izvode: Mirko Soldano (Carlo Michelstaedter), Woody Neri (Kamov, Enrico Mreule i Osvald u Ibsenovim Sablastima), Bruno Nacinovich (Alberto Michestaedter – Carlo Winteler), Elvia Nacinovich dramaturginja Ivana Šojat-Kuči, scenografkinja i (Emma Michelstaedter – Gđa. Alvig u Sablastima), scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja kostimografkinja Jasmina Pacek, koreograf Rajko Rosanna Bubola (Nadja, Regina u Sablastima), Mirjana Zagorec, glazba Zvonimir Dusper, video Pavlić, glazbeni suradnik Slaven Batorek, jezična Leonora Surian (Argia Cassini), Alida Delcaro suradnik Dejan Flajšman, asistentica redatelja Mira savjetnica Ana Cvenić, inspicijent Eduard Srčnik (Paula Michelstaedter (stara) – Udovica Cassini, Perić Kraljik, suradnica za scenski pokret Zrinka izvode: Sandra Lončarić Tankosić (Tena), Gđa Sanesi), Miriam Monica (Paula Michelstaedter Stilinović, oblikovatelj rasvjete Josip Ružička, Vjekoslav Janković (Jaroslav) (mlada), Iolanda De Blasi, Ciganka), Giuseppe korepetitor Damir Šenk, inspicijent Eduard Srčnik, glazbena pratnja Tamburaški sastav Slavonske Nicodemo (Nino Paternolli, Gaetano Chiavacci – šaptačica Zrinka Stilinović Rabin), Raffaele Sinkovic (Emilio Michelstaedter strune – Aldo Oberdorfer), Toni Plešić (Prof. Mazzoni izvode: Aleksandar Bogdanović (Vitez Oliver – Pogranični oficir – Gdin. Rosenwasser), Lucio Urban, bivši savjetnik kod carskog i austrougarskog poslanstva u Sankt Petersburgu), Velimir DJEČJE KAZALIŠTE BRANKA Slama (Panichi – Graničar – Gdin. Rosenfeld, prof. Čokljat (Klanfar, veleindustrijalac), Nela Kocsis MIHALJEVIĆA Umjetničke škole) (Melita, njegova supruga rođena Szlougan- band: Mario Fragiacomo (voditelj banda, truba, Szlouganovechka), Miroslav Čabraja (Aurel, krilnica), Janko Šepić (klarinet), Maja Veljak akademski slikar), Tatjana Bertok-Zupković (Klara, Livija Kroflin (violina), Antonio Staude (klavir), Mihalj Ivković njegova supruga), Davor Panić (Gospodin), Jasna Betlehemska crna ovca (harmonika) Odorčić (Bobočka), Mira Perić Kraljik (Prva redateljica Lidije Helajz noćna dama), Ljiljana Krička Mitrović, Ivana premijera 25. studenoga 2010. Gudelj, Justina Vojaković-Fingler (Noćne dame), (u suradnji s Kazalištem lutaka Zadar) broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 89 premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

dramaturška obrada Hrvoje Ivanković, scenograf (Mark), Helena Kovačić (Jaydeen), Frane Perišin Marin Gozze, kostimografkinja Doris Kristić, (Roger) glazbena suradnica Paola Dražić Zekić Richard Dresser Imbarak (slika iz dubrovačkog pomorskog života) Soba s doručkom izvode: Frane Perišin (Kapetan Pasko), Branimir izvode: Helena Kovačić (Sara), Frane Perišin Vidić (Nikola, kuhar u kući kapetana Paska), Edi (Chuck), Glorija Šoletić (Alice), Zdeslav Čotić Jertec (Meštar Antun), Antonio Franić (Ivo, mladi (Claude), Izmira Brautović (Evelyn) pomorski kapetan, nećak kapetana Paska), Hrvoje Michael Bigelow i Valerie Smith Sebastijan (Stijepo, pomorac i ribar), Zdeslav Poslije opere lutke i scena Mojmir Mihatov, glazba Davor Čotić (Luko, pomorac i ribar), Ivica Barišić (Pavo, Grzunov poštijer), Davor Erceg (Prolog) izvode: Hrvoje Sebastijan (Peter), Glorija Šoletić (Laurel), Izmira Brautović (Karen), Zdeslav Čotić izvode: Areta Ćurković (Ružica (crna ovca)), Ljubav na Prijekomu (komedija) (Duncan) Mladen Vujčić (Janko (brat)), Snježana Ivković izvode: Milka Podrug Kokotović (Meštrinja (Janica (njihova sestra)), Inga Šarić (Mama ovca, Brian Friel Sante Barabica, švelja), Mirej Stanić (Mare Kisica, Zmija) Američka dobrodošlica mlada reduša u kući Meštrinje Kate), Glorija Šoletić (Nane, mlada šveljica kod Meštrinje na izvode: Zdeslav Čotić (Pisac), Frane Perišin DUBROVNIK radnji), Helena Kovačić (Ančica, mlada šveljica (Režiser) kod Meštrinje na radnji), Ivana Ljepotica (Marica, KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆA mlada šveljica kod Meštrinje na radnji), Branimir Vidić (Dum Pero, postariji parok), Edi Jertec ČAKOVEC (Paše, barbijer i kiruržik), Emerson de Souza Jean Anouilh Cruz (Marko, Francuz), Izmira Brautović (Anica, KAZALIŠNA DRUŽINA PINKLEC Ženski turbo pop bend vlasnica tovijerne na Prijekome) redatelj Sulejman Kupusović Matilda premijera 26. rujna 2010. Sedam lakih komada (prema motivima iz romana Roalda Dahla) redateljica Nina Kleflin redatelj Oliver Frljić premijera 18. prosinca 2010. premijera 6. listopada 2010. (u koprodukciji s  Dječjim kazalištem Dubrava, Zagreb)

Romano Bogdan Ptičica redatelj Romano Bogdan premijera 20. studenoga 2010. adaptacija Sulejman Kupusović, glazba Tonči Huljić, scenograf Marin Gozze, kostimografkinja Jelka Grljević, korepetitorica i suradnica u izradi prijevod Nina Kleflin, scenograf Marin Gozze, matrica Paola Dražić Zekić kostimografkinja Doris Kristić, glazba Paola Dražić izvode: Branimir Vidić Flika (Leo), Glorija Šoletić Zekić, scenski pokret Zrinka Japunčić, oblikovatelj (Karolina), Jasna Jukić (Šefica orkestra), Izmira svjetla Silvio Giron, asistentica kostimografkinje Brautović (Jozefina), Helena Kovačić (Suzana), Anja Vlahinić Mirej Stanić (Anđa), Nina Hladilo (Lyly), Zdeslav Jane Anderson Čotić (Gazda) Lynette u tri ujutro izvode: Helena Kovačić (Lynette), Edi Jertec dramaturg Romano Bogdan, scenografija i lutke Ernest Katić (Boby), Hrvoje Sebastijan (Esteban) Kristina Horvat Blažinović, oblikovatelj svjetla Neven Taradi, glazba Igor Baksa Imbarak / Ljubav na Prijekomu Glen Merzer (Dva komada s pjevanjem iz dubrovačkog života) Svom snagom nikuda izvode: Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor redatelj Joško Juvančić Dokleja, Karolina Horvat, Romano Bogdan premijera 12. studenoga 2010. izvode: Mirej Stanić (Cecilija), Nina Hladilo (Francesca), Glorija Šoletić (Mary), Frane Perišin (Judd) KOPRIVNICA Judith Fein U posjeti ocu LUDENS TEATAR izvode: Helena Kovačić (Laura), Zdeslav Čotić (Mike), Edi Jertec (Otac) John Buchan 39 stepenica John Peilmeier redateljica Franka Perković Šaputanja na jastuku premijera 12. studenoga 2010. izvode: Glorija Šoletić (Tiffany), Hrvoje Sebastijan (u koprodukciji s Kazalištem Virovitica i Hrvatskim kazalištem Pečuh) 90 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

izvode: Damir Borojević (Mali pastir), Marko PULA Hergešić (Glas djeda), Mario Šimunović (Gašpar), Branko Kužnar Žan (Baltazar), Željko Đeverlija ISTARSKO NARODNO KAZALIŠTE – (Melkior), Sabrina (Anđeo navještenja), Gradski GRADSKO KAZALIŠTE PULA dječji zbor Crescendo Sisak (Anđeli i pastiri)

Joanna Murray-Smith VAR AŽDIN Čast redatelj Ivica Šimić DJEČJA I LUTKARSKA SCENA HNK U premijera 2. listopada 2010. scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Zsuzsu VAR AŽDINU Tresz, scenski pokret Pravdan Devlahović, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, oblikovatelj tona Mario Nađ Dubravko Torjanac (po motivima narodnih priča, proslavljenih u obradi braće Grimm) izvode: Filip Juričić (Richard Hannay), Jelena Stolek, stolek Hadži-Manev (Annabella, Pamela, Margareta), redatelja Dubravko Torjanac Goran Koši i Mladen Kovačić (voditelj, novinar, premijera 28. studenoga 2010. špijun, seljak i još mnogo toga)

POŽEGA prevoditeljica Maja Oršić Magdić, scenografkinja GRADSKO KAZALIŠTE POŽEGA Dinka Jeričević, kostimografkinja Marinela Jeromela, autor glazbe Igor Karlić, oblikovatelj Hans Christian Andersen svjetla Dario Družeta, jezična savjetnica Đurđa Carevo novo ruho Škavić, inspicijent Manuel Kaučić redatelj Tomislav Čmelar izvode: Mirela Brekalo-Popović (Honor, lijepa, premijera 23. listopada 2010. elegantna žena šezdesetih godina), Zoran Gogić autor lutaka, scenograf i kostimograf Ivan Duić, (George, Honorin muž. privlačan, mladoliki tekst songova Vesna Kosec-Torjanac, glazba za muškarac šezdesetih godina), Lana Gojak (Sophie, songove Dragutin Novaković Šarli njihova 24-godišnja kći), Helena Minić (Claudia, upadljiva mlada žena tridesetih godina), izvode: Sven Jakir, Dunja Fajdić, Zdenko Brlek, Matija Kezele, Beti Lučić, Darko Plovanić Tatjana Šuput Multicro (Imamo svoje ljude) VELIKA GORICA redatelj Robert Raponja premijera 6. studenoga 2010. SCENA GORICA (u koprodukciji sa  Noćnom scenom HNK u dramatizacija Tomislav Čmelar, izrada scenografije Osijeku i Udrugom FERR, Pula) Marija Matijanić, Renato Pok, Ivan Matijanić, Euripid kostimi Ljiljana Rodić, oblikovanje tona i ton Kiklop Ivan Bajt, oblikovanje rasvjete i rasvjeta Goran SISAK redatelj Ivica Buljan Krmpotić premijera 4. listopada 2010 izvode: Boris Benčić, Dario Hak, Sanda Krmpotić, DOM KULTURE KRISTALNA KOCKA Ivan Vukelić / Mihael Kovačević VEDRINE – GRADSKO KAZALIŠTE SISAK

Tomislav Čmelar Silvije Vadla Novogodišnja avantura Kako su pastiri dočekali Božić redatelj Tomislav Čmelar redatelj Silvije Vadla premijera 5. prosinca 2010. premijera 22. prosinca 2010. scenografija Marija Matijanić, kostimografija Ljiljana Rodić, autor glazbe i songova Filip Sertić, dizajn rasvjete i rasvjeta Goran Krmpotić, ton Ivan Bajt, video Dario Hak, dizajn propagandnog materijala Marija Matijanić dramaturg i adaptacija teksta Goran Ferčec, izvode: Sanda Krmpotić, Dario Hak, Boris Benčić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, scenograf Ivan Mihael Kovačević Fijolić, dizajner svjetla Nikša Mrkonjić, glazba Let 3 izvode: Zoran Prodanović Prlja, Marko Cindrić, Frano Mašković, Marinko Leš, Damir Martinović Mrle, Matej Zec, Branko Kovačić, Dražen Baljak, scenografija Sonja Bogeljić, kostimografija Željko Tomislav Kvartuč, Damjan Simić, Elvis Hodžić, Nosić, zbor uvježbala i vodila prof. Julijana Akrap broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 91 premijere od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

Davor Ćiković, Ivan Magud, Ivan Ožegović, Boris garda), Vjera Vidov (Beatrice Laura-Vittoria Barukčić, Miroslav Mlinar Colonna), Anđela Ćurković Petković (Crv u ormaru, Glas ruže, Žena u krčmi, Papinska garda), Irena Bausović (Muškarac u krčmi, Miš, Papinska VIROVITICA garda), Mimi Zadarski (Muškarac u krčmi, Miš, Papinska garda), Maruška Aras (Žena u krčmi, KAZALIŠTE VIROVITICA Miš, Papinska garda), Robert Košta (Miš), učenici Pomorske škole (Papinska garda) Jasen Boko Zlatna ribica ZADARSKO KAZALIŠNO LJETO premijera 25. listopada 2010. redateljica Blanka Bart premijera 18. rujna 2010. (po motivima biografije Sarah Bernhardt Henryja Gidela i drame Sarah i vrisak languste J. Murrella i HNK Zadar G. Wilsona) Esther Vilar kostimografkinja Marija Šarić Ban, scenograf John Američka papisa Čolak, odabir glazbe Nebojša Lakić redatelj Ozren Prohić premijera 29. srpnja 2010. izvode: Jasna Ančić, Mirko Šatalić, Nebojša Lakić prijevod Andrija Seifried, odabir galzbe Nebojša Lakić, video oblikovanje John Čolak KAZALIŠTE LUTAKA ZADAR izvodi: Jasna Ančić

Miroslav Krleža Michelangelo Buonarroti PEČUH scenografi Blanka Bart i Damir Gvojić, redatelj Dražen Ferenčina kostimografkinja Vanda Grba, izbor glazbe Mario premijera 18. listopada 2010. HRVATSKO KAZALIŠTE PEČUH Nađ, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić izvode: Snježana Lančić-Prpić, Antun Vrbenski, John Buchan Blanka Bart 39 stepenica redateljica Franka Perković John Buchan premijera 12. studenoga 2010. 39 stepenica (u koprodukciji s  Ludens teatrom, Koprivnica i redateljica Franka Perković Kazalištem Virovitica) premijera 12. studenoga 2010. (u koprodukciji s  Ludens Teatrom, Koprivnica i Ivica Jakočević Hrvatskim kazalištem Pečuh) Albin bircuz prilagodba teksta Dražen Ferenčina, scenografija redatelj Stipan Filaković VUKOVAR i video Darko Petković, lutke Mojmir Mihatov, premijera 9. prosinca 2010. glazba Igor Karlić, kostimografija Marija Šarić asistent redatelja Katja Filaković, lektor i Ban, koreografija Sanja Petrovski, oblikovanje HRVATSKI DOM VUKOVAR dramaturg Katja Bakija, glazba Vjekoslav Filaković, svjetla Ivo Nižić, oblikovanje tona Mate Petričević, kostimografija Stipan Filaković, scenografija János inspicijentica Radojka Kozulić, majstor scene Erdős, koreografija Eva Bálint Lada Kaštelan Robert Košta, voditelj svjetla Frane Papić, krojački Adagio radovi Nataša Perović, tehnička realizacija Mojmir izvode: Stipan Đurić (Albe, privatni birtaš), Eva redateljica Marina Petković Liker Mihatov, Darko Petković, Ivo Nižić, Dragan Polgar (Amalka, njegova žena), Goran Smoljanović premijera 7. studenoga 2010. Sinovčić, Robert Košta, Marijan Nižić, Frane Papić, (Ante, njihovo dite), Anita Mandić (Andja, njihova (koprodukcija s  Hrvatskim narodnim kazalištem Mate Petričević divojka), Marica Fačko (Cecilija, Cilika pivačica), u Zagrebu) Slaven Vidaković (Roka, Albin kum), Milica izvode: Zlatko Košta (Michelangelo Buonarroti), Murinji (Ruža, Rokina žena), Arčon Rafael (Ico, Juraj Aras (Nepoznat netko), Pero Kvrgić (Papa), najveća pijandura u okolini), Anica Matoš (Teza, ZADAR Dragan Veselić (Prvi Famulus, Muškarac u krčmi, Icina žena), Davor Kovač (Ivša, poštar u tom Papinska garda), Josip Mihatov (Drugi Famulus, kraju), Zoltan Gatai (Remija), Tomislav Tarađija, Muškarac u krčmi, Miš), Tamara Šoletić (Opatica, HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE ZADAR Marko Šafar, Mirko Bošnjak (Orkestar–banda, Glasovi ruža, Žene u krčmi, Papinska garda), sami dobri svirci), Erzsebet Mudri, Erzsebet Gabrijela Meštrović Maštruko (Opatica, Glasovi Orovicza, Akoš Kollar (Gosti u mijani) Nina Skorup ruža, Žene u krčmi, Papinska garda), Asja Rebac Sarah Bernhardt (Stara opatica, Žena u krčmi, Papinska garda), redatelj Ivan Leo Lemo Sanja Zalović (Pauk, Žena u krčmi, Papinska

 cjelovitu informaciju o predstavi (autorski tim i izvođači) možete saznati uz premijere navedenog kazališta ili kazališne grupe. Primjerice uz predstavu Adagio Hrvatskog doma Vukovar stoji: koprodukcija s  Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, što upućuje na to da je cjelovita informacija dostupna uz popis premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

92 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. festivali od 1. rujna do 31. prosinca 2010. Dramski programi i nagrade hrvatskih kazališnih festivala priredio: Goran Ivanišević

PIF Kazalište lutaka Split Jakša Fiamengo More iz ormara 43. PIF Međunarodni festival kazališta lutaka redatelj: Ladislav Vindakijević Zagreb, 27. kolovoza - 3. rujna 2010. umjetnička selektorica predstava: Livija Kroflin Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek Samuil Jakovljevič Maršak Kazalište Atelje 313, Sofija, Bugarska Uspavanka za mišića Lyman Frank Baum redateljica: Ljudmila Fedorova Čarobnjak iz Oza redatelj: Petar Pashov jr. Zagrebačko kazalište lutaka Lirika i Epika George Tabori Državno akademsko centralno kazalište lutaka redatelj: Pál Mácsai Jedini neuspjeh Adolfa H. Sergej Obrazcov, Moskva, Ruska Federacija redatelj: Zlatko Bourek Sergej Obrazcov, Alexey Bondi, Zinoviy Paperniy, Lutkovno gledališče Ljubljana i Gledališče Konj, Zinoviy Gerdt, Semen Samodur, Vladimir Kustov Ljubljana, Slovenija Družina Mahrokh, Teheran, Iran Neobičan koncert Zabranjene ljubavi Shadi Pour Mehdi redatelji: Sergej Obrazcov, Semen Samodur (po motivima antičkih mitova Narcis i Eho, Dedal i Mahrokh Ikar, Pasifaja, Pigmalion) redatelji: Marjam Eghbali Namin i Ali Pakdast Lutkarska scena Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb redatelj: Silvan Omerzu August Šenoa Predstave diplomanata Umjetničke akademije u Kameni svatovi Kazalište lutaka Zadar Osijeku redatelj: Zvonko Festini August Šenoa – Milena Dundov Postolar i vrag Alisa u zemlji čudesa (po motivima Alise u zemlji čudesa Lewisa Lutkovno gledališče Ljubljana, Slovenija, i redateljica Milena Dundov Carrolla) DudaPaiva Company, Amersfoort, Nizozemska diplomska predstava Franje Tončinića Duda Paiva Teatri Kombëtar i Kosovës (Narodno kazalište Čovjek koji je nosio poljubac (po motivima Love Dolls Priština), Priština, Kosovo / Compagnie Collapse et priče Il portatore di baci Roberta Piuminija) redatelj: Duda Paiva Brest (Družina Collapse), Brest, Francuska diplomska predstava Nenada Pavlovića Ilirjan Bezhani DudaPaiva Company, Amersfoort, Nizozemska Varalica Božićna priča (po motivima Božićne priče Duda Paiva redatelj: Clement Peretjatko Charlesa Dickensa) Anđeo diplomska predstava Petre Bernarde Blašković redatelj: Paul Selwyn Norton Companyia La Tal (Družina La Tal), Barcelona, Španjolska Kazalište lutaka Zadar Białostocki Teatr Lalek (Kazalište lutaka Białystok), Carilló Ivana Brlić Mažuranić Białystok, Poljska i DudaPaiva Company, Ribar Palunko i njegova žena Amersfoort, Nizozemska EVE - The Association of Independent Theatre redatelj: Edi Majaron Duda Paiva Creators (EVE – Društvo nezavisnih kazališnih Fasada umjetnika), Tel Aviv, Izrael međunarodni stručni žiri: Kyriakos Argiropulos redatelj: Duda Paiva Žena (Grčka), Edvard Majaron (Slovenija), Tatjana (prema priči iz Knjige postanka) Bertok Zupković (Hrvatska) i Abdulah Seferović, predsjednik (Hrvatska) Kazalište Atelje 313, Sofija, Bugarska redatelj: Elit Veber Maske u meni redateljica: Anastasia Savinova-Semova Gradsko kazalište lutaka Rijeka NAGRADE: Hans Christian Andersen Glavna nagrada Milan Čečuk za najbolju predstavu Slavuj u cjelini Budapest Bábszínház Lirika i epika Kazališta lutaka Budimpešta redatelj: Lary Zappia (Kazalište lutaka Budimpešta), Mađarska (Mađarska) Borbála Szabó i Dániel Varró broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 93 festivali od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

Nagrada Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom Festival d’Avignon, Francuska Kazališna družina Pinklec, Čakovec porukom Falk Richter Igor Baksa (prema pričama Mali čarobnjak i Vile Varalica Narodnog kazališta Priština (Republika Moj tajni vrt dugina svjetla Jody Bergsma) Kosovo) redatelji: Stanislas Nordey, Falk Richter Mali čarobnjak Nagrade za pojedinačna ostvarenja: (predstava za djecu) 1. Paul Selwyn Norton za scenografiju u predstavi Volksbühne am Rosa–Luxemburg–Platz, Berlin, redatelj: Romano Bogdan Fasada Kazališta lutaka Białystok (Białystok, Njemačka Poljska) U Moskvu, u Moskvu Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula 2. Alicja Bach, Krzysztof Pilat i Paweł S. (prema djelima Antona Pavloviča Čehova Tri sestre Joanna Murray-Smith Szyrmański za izvedbu scenske glazbe u predstavi i Seljaci) Čast Fasada Kazališta lutaka Białystok (Białystok, redatelj: Frank Castorf redatelj: Ivica Šimić Poljska) Gradsko kazalište Požega 3. Silvan Omerzu za tehnološka rješenja likovne Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, Njemačka kreacije u predstavi Zabranjene ljubavi u izvedbi David Mamet Megalopolis Život u kazalištu Lutkarskog kazališta Ljubljana i Kazalište Konj režija i koreografija: Constanza Macras (Ljubljana, Slovenija) redateljica: Svetlana Patafta 4. Bagossy Levente za kreaciju lutaka u predstavi Lirika i epika Kazališta lutaka Budimpešta Les Ballets C de la B, Gent, Belgija Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci (Mađarska) Izvan konteksta, za Pinu Jean Genet Sluškinje 5. Iztok Lužar za uloge u predstavi Zabranjene koncept i režija: Alain Platel ljubavi u izvedbi Lutkarskog kazališta Ljubljana i redatelj: Damir Mađarić Kazališta Konj (Ljubljana, Slovenija) 6. Mladen Vujčić za ulogu Mišića u predstavi PROLOG Ludens teatar, Koprivnica Uspavanka za mišića Dječjeg kazališta Branko Tena Štivičić Mihaljević u Osijeku (Hrvatska) 3. Festival regionalnih kazališta Prolog Nemreš pobjeć od nedjelje 7. Ansambl predstave Kazališta Atelje 313 (Polina Sisak, 4. listopada – 30. studenoga 2010. redatelj: Dario Harjaček Hristova, Silvia Nikolova, Georgi Tenev, Stanislav Stanev, Ivelina Koleva, Dimitar Stefanov) za Hrvatsko narodno kazalište Zadar Scena Gorica, Velika Gorica usklađenu zajedničku animaciju u predstavi Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica Enes Kišević Čarobnjak iz Oza (Sofija, Bugarska) (prema Vlahu Stulliju) Aladin i čarobna svjetiljka redatelji: Senka Bulić, Matko Brljević 8. Mona Kiyanifar i Ghazaleh Moradiyan za ulogu redatelj: Dražen Ferenčina Mahrokh u predstavi Mahrokh Družine Mahrokh (Teheran, Iran) 9. Pál Mácsai za režiju predstave Lirika i epika Gradsko kazaliste Sisak ASSITEJ Kazališta lutaka Budimpešta (Budimpešta, The Morning fterA the Night Before Mađarska) (plesna predstava) 13. Susret profesionalnih kazališta za djecu i autori: Maša Kolar & Zoran Marković mlade Hrvatskog centra Dječji žiri (Katarina Bulović, Marta Defar, Hrvoje Korbar, Kristina Planinić, Mihovil Beck i Luka Čakovec, 11. – 15. listopada 2010. Karađole) najboljom predstavu za djecu proglasio je Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac Neobičan koncert Državnog akademskog centralnog Zvonimir Ilijić selektor: Igor Ružić kazališta lutaka Sergej Obrazcov (Moskva, Rusija) Do viđenja u Budimpešti redatelj: Zvonimir Ilijić Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku Branko Ćopić FSK Ježeva kućica Kazalište Virovitica redatelj: Saša Anočić Ephraim Kishon 8. Festival svjetskog kazališta Bila je to ševa Dječje kazalište Dubrava, Zagreb, & Mala opera, Zagreb, 17. rujna – 2. listopada 2010. redatelj: Igor Golub Zagreb umjetnički ravnatelji: Ivica Buljan, Dubravka Vrgoč Gioachino Rossini / Zdenko Niessner Hrvatsko narodno kazalište Šibenik Mačak u čizmama Gian Carlo Menotti redatelj: Zdenko Niessner Peeping Tom, Bruxelles, Belgija Medij (opera) Ulica Vandenbranden 32 dirigent: Josip Šego Dječja i lutkarska scena HNK u Varaždinu & redatelji: Gabriela Carrizo, Franck Chartier redateljica: Dora Ruždjak Podolski Kazališna družina Pinklec, Čakovec

94 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. festivali od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

Jelena Kovačić (prema motivima romana Đure za najbolje oblikovanje svjetla Gavelline večeri Vilovića Pas Cvilek, dječak Ivek i Dudaš Martin) Ivo Nižić za predstavu Vrtuljak tajni Ivice Šimića u izvedbi Kazališta lutaka Zadar Dječak Ivek i pas Cvilek 25. Gavelline večeri redateljica: Anica Tomić za najbolju scensku glazbu (dvije ravnopravne nagrade) Zagreb, 18. – 29. listopada 2010. Adam Luka Turjak za predstavu Skitnička bajka Kazalište lutaka Zadar izbornica: Lada Martinac Kralj Kazališta KNAP iz Zagreba Ivica Šimić Igor Baksa i instrumentalni sastav Tragedija Vrtuljak tajni za predstavu Mali čarobnjak Kazališne družine Gradsko kazalište Marina Držića, Dubrovnik redatelj: Ivica Šimić Pinklec iz Čakovca. Jean Genet za najbolju kostimografiju Služavke Kazalište Mala scena, Zagreb Valentina Crnković za predstavu Skitnička bajka redatelj: Georgij Paro Anica Tomić, Jelena Kovačić kazališta KNAP iz Zagreba Ana i Mia za najbolju scenografiju Laboratorio Nove (Firenca), Centro Iniziative redateljica: Anica Tomić Valentina Crnković za predstavu Skitnička bajka Teatrali (Campi Bisenzio), Hrvatsko narodno kazališta KNAP iz Zagreba kazalište Ivana pl. Zajca (Rijeka), Eurokaz i Muzej Gradsko kazalište mladih Split za najbolju režiju suvremene umjetnosti (Zagreb) Dražen Ferenčina Anica Tomić za predstavu Dječak Ivek i pas Cvilek Okovani Galileo Kazališne družine Pinklec iz Čakovca i Dječje E, moj Pinokio (prema motivima tekstova Život Galilejev Bertolta lutkarske scene HNK iz Varaždina redatelj Dražen Ferenčina Brechta i Eshilova Okovanog Prometeja) za najbolju predstavu redatelj: Branko Brezovec Dječak Ivek i pas Cvilek Kazališne družine Pinklec Kazalište KNAP, Z a g re b iz Čakovca i Dječje lutkarske scene HNK iz Karel Čapek Varaždina Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu Skitnička bajka Borivoj Radaković (po motivima pripovijetke redateljica: Nana Šojlev Slavka Kolara) Breza Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb EPIFEST redatelj: Želimir Mesarić Ivica Boban (prema bajci Charlesa Perraulta) 4. Međunarodni festival kazališta za djecu i Mačak u čizmama Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb redateljica: Ivica Boban mlade srednje i jugoistočne Europe Henrik Ibsen Čakovec, 11. – 15. listopada 2010. Peer Gynt Zagrebačko kazalište mladih redatelj: Aleksandar Popovski Jules Verne Put oko svijeta u 80 dana Kazalište Kolibri, Mađarska Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu Migoljavac redatelj: Krešimir Dolenčić Fjodor Mihajlovič Dostojevski (temeljeno na pjesmama Otta Orbána) Bjesovi redatelj: János Novák redatelj: Janusz Kica Kazališna družina Pinklec, Čakovec Igor Baksa (prema pričama Mali čarobnjak i Vile dugina svjetla Jody Bergsma) PlayDrama, Split Mali čarobnjak Andres Veiel i Gesine Schmidt redatelj: Romano Bogdan Udarac redatelj: Martin Kočovski stručni žiri: Vladimir Stojsavljević, Zaltko Sviben, Teatar &TD, Zagreb Mario Kovač Miran Kurspahić i Rona Žulj Žrve zemljopisa 2: Povratak žrtve NAGRADE: redatelj: Miran Kurspahić za glumačko ostvarenje – dvije ravnopravne nagrade za mušku ulogu Hrvatsko narodno kazalište u Splitu Mladen Vujčić za ulogu Ježurke Ježića u predstavi Kazalište Kolibri, Mađarska William Shakespeare Ježeva kućica Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića Otmica iz saraja Hamlet iz Osijeka redatelj: Károly Szívós redatelj: Aleksandar Ogarjov Mario Jakšić za više uloga u predstavi Dječak Ivek i pas Cvilek Kazališne družine Pinklec iz Čakovca i Eszme produkcija i Kazaliüte Vaskakas, Mađarska Teatar Exit, Zagreb i Teatar 2000, Zagreb Dječje lutkarske scene HNK iz Varaždina Lekcije letenja za početnike Mate Matišić za glumačko ostvarenje – dvije ravnopravne redatelj: Gábor Tengely Balon nagrade za žensku ulogu redatelj: Mislav Brečić Nika Mišković za ulogu Ane u predstavi Ana i Mia Kazalište Ciroka, Mađarska Kazališta Mala scena iz Zagreba. Dóra Fekete i Ágnes Kiszely Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu Jelena Dokleja za više uloga, u predstavi Dječak Nina – nana Jean-Baptiste Poquelin Molière – Jean-Baptiste Lully Ivek i pas Cvilek Kazališne družine Pinklec iz redatelj: Ágnes Kiszely Građanin plemić Čakovca i Dječje lutkarske scene HNK iz Varaždina redatelj: Krešimir Dolenčić broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 95 festivali od 1. rujna do 31. prosinca 2010.

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb Lutkovno gledališče Ljubljana, Slovenija Thalias Kompagnons, Nürnberg, Njemačka Biljana Srbljanović Duda Paiva Joachim Torbahn (ideja) Barbelo, o psima i djeci Love Dolls Što crveno radi četvrtkom redatelj: Paolo Magelli redatelj: Duda Paiva redateljica: Ruta Platais

Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb, i La MaMa Gradsko kazalište lutaka Split E.T.C. New York Jakša Fiamengo Zdenko Mesarić More iz ormara Garaža redatelj: Ladislav Vindakijević redatelj: Ivica Buljan Kazalište lutaka Zadar Sunny Sunninsky Koliko je duga jedna priča redatelj: Sunny Sunninsky

Pozorište za decu Kragujevac, Srbija Kazalište Virovitica Rudyard Kipling – Todor Valov Dunja Adam Radoznalo slonče Pipove dogodovštine reditelj Todor Valov redateljica: Lidija Helajz

Gradsko kazalište lutaka Rijeka Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku Enes Kišević Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd Samuil Jakovljevič Maršak Ivor Martinić Koka Kokone Uspavanka za mišića redatelj: Robert Waltl Drama o Mirjani i ovima oko nje redateljica Ludmila Fedorova redateljica: Iva Milošević Dečje pozorište Subotica, Srbija Kazalište Mala scena, Zagreb Marija Stankova Andri Beyeler prosudbeno povjerenstvo: Asja Jovanović, Helena U tami Krava Ružica redateljica: Veselka Kunčeva Braut, Pavlica Bajsić, Frano Đurović, Dario redatelj: Ivica Šimić Harjaček (predsjednik) Kazalište Mala scena Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb Ivica Šimić NAGRADE: Julia Donaldson i Axel Scheffler nagrada za najbolju predstavu: Priča o svjetlu Najotmjeniji div u gradu redatelj: Ivica Šimić Garaža, Zagrebačkog kazališta mladih prema redateljica: Sanja Hrenar tekstu Zdenka Mesarića, u režiji Ivice Buljana. Zagrebačko kazalište lutaka i Kazalište Bembo Lutkarska scena Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb Kristijan Ugrina i Jelena Milošević Zlatko Krilić RLK Bonton ili Kako pristojno provesti dan Jaje redatelji: Kristijan Ugrina, Željko Zorica redatelj: Dražen Ferenčina 15. Revija lutkarskih kazališta Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb Rijeka, 3. – 11. studenoga 2010. Sunny Suninsky Bilo jednom jedno vrijeme Kazalište lutaka Zadar redatelj: Sunny Suninsky Braća Grimm Matovilka redateljica: Aida Bukvić

96 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010.