korice04.indd 1 Cijena: 80,00 kn 80,00 Cijena:

2012

HRVATSKI 2012 iseljeničkiZBORNIK

Summaries in English Resumenes en Español 2012 ISSN 1330-3724 RAS I HRVATSK iseljenički ZBORNIK HRVATSKI ISELJENI^KI ZBORNIK 2012.

Hrvatska matica iseljenika Zagreb, 2011. Nakladnik/Publisher/Editorial Hrvatska matica iseljenika/Croatian Heritage Foundation/Fundación para la Emigración Croata Zagreb, Trg Stjepana Radića 3

Za nakladnika/For Publisher/Por la editorial Katarina Fuček

Urednica/Editor/Editora en jefe Vesna Kukavica

Uredništvo/Editorial Board/Consejo Editorial Katarina Fuček, Marija Hećimović, Vesna Kukavica, Srebrenka Šeravić First

Prevoditelji/Translators/Traductores Neven Ferenčić - za engleski/for English/croata - inglés Darko Mažuranić - za španjolski/for Spanish/para espańol

Lektori/Language Editors/Correctores de estilo Ivana Ujević - za hrvatski/for Croatian/croata Željka Somun - za engleski/for English/inglés Olja Ljubišić - za španjolski/for Spanish/para espańol

Tajnica/Secretary/Secretaria Snježana Đuričković

Fotografi je/Photographs/Fotografi as Arhiva HMI, FAH, Ratko Mavar, Snježana Radoš

Design Luka Gusić & Jasenka Bulj

DTP Denona

Tiskara/Printing-house/Imprenta Denona

Naklada/Print run/Edición 1000 www.matis.hr/zbornik HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012.

CROATIAN EMIGRANT ALMANAC 2012

ANUARIO PARA LA EMIGRACIÓN CROATA 2012

ISSN 1330-3724 ISBN 978-953-6525-60-7

Naslovnica Maksimilijan Vanka: Portret Dore Pejačević (ulje na platnu, 1917.) • Vlasništvo: Moderna galerija, Zagreb • Snimio: Filip Beusan

Cover Maksimilijan Vanka: Portrait of Dora Pejačević (oil on canvas, 1917) • Property of: Modern Gallery, Zagreb • Photo by: Filip Beusan

Portada Maksimilijan Vanka: Retrato de Dora Pejačević (óleo sobre tela, 1917.) • Propietario: Galería Moderna, Zagreb • Fotografía: Filip Beusan

PREDGOVOR

ijepa Naša vratila se političkom i kulturnom prostoru kojem je oduvijek pripadala. Hrvatska je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. potpisala Ugovor o pristupanju Europskoj uniji, čijom će članicom postati 1. srpnja 2013. Potpis na pristupni ugovor stavili Lsu predsjednik Ivo Josipović i predsjednica Vlade Jadranka Kosor. Uz Ugovor o pristupanju, potpisan je i Završni akt kao politički dokument Međuvladine konferencije u kojem se navodi sve što je usklađeno tijekom šestogodišnjih pregovora. Završetkom svečanog potpisivanja ugovora, na koji su potpise stavili čelnici 27 zemalja EU te naši najviši dužnosnici, RH je promijenila status iz zemlje kandidatkinje za Unijino članstvo u zemlju pristupnicu. Riječ je o povijesnom činu koji po svojoj važnosti odgovara odluci Hrvatskog sabora o neovisnosti. Na temelju tih činjenica izazovi članstva u EU, nasljeđe hrvatskih velikana i novo ozračje domovine glavna su tema Matičina godišnjaka, koju na zanimljiv način oblikuje politolog Božo Skoko. Jezična politika i praksa u višejezičnoj Europi, u kojoj je hrvatski jezik postao 24. službeni jezik, predmet su studije australskoga jezikoslovca hrvatskoga podrijetla Jima Hlavača. Mnogobrojni su govornici hrvatskoga jezika izvan RH, budući da u svijetu u tridesetak država živi približno jednak broj Hrvata i građana hrvatskoga podrijetla kao i u matičnoj zemlji. Koliko je zaklinjanje u jezičnu raznolikost stvarno, a koliko deklarativno osjetljivo je pitanje u jednoj iseljeničkoj zemlji s nevelikom jezičnom zajednicom. Jezici su nužni za ostvarivanje strateških ciljeva obrazovanja za sve i za ostvarenje razvojnih ciljeva hrvatskoga naroda. Trenutačno hrvatski jezik i kulturu u iseljeništvu diljem planeta uči 13.325 učenika te znatno veći broj mladih iz naših manjinskih zajednica srednje i jugoistočne Europe. Kakvo je stanje s udžbenicima i programima opisuje voditeljica Matičina Odjela za školstvo, znanost i šport Lada Kanajet Šimić, koja je ove godine afi rmirala Hrvatski internetski tečaj. Hrvatska matica iseljenika s partnerima uspjela je za svoj šezdeseti jubilej uspješnoga djelovanja uhvatiti korak s najsuvremenijim informacijskim tehnologijama u poučavanju materinskoga jezika. Uz europske krajobraze i jezično pitanje među Hrvatima u inozemstvu, godišnjak donosi mnoge aktualne priče iz kulturnoga i društvenoga života iseljenika diljem planeta, koje su pisali većinom ugledni sveučilišni profesori od Zagreba, Rijeke i Pečuha do Melbournea poput Hlavača, Val Colic-Peisker i dr. Tako Hrvatski iseljenički zbornik 2012. donosi pravu riznicu stvaralaštva našijenaca iz raznih područja ljudske djelatnosti, koju će Hrvatska i dalje njegovati na temelju novodonesenog Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH. Tematske cjeline Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Povjesnica, Baština, Duhovnost, Znanost te Nove knjige obiluju prilozima vrsnih publicista. Među 34 uvrštenih autorskih radova skrećemo vam pozornost na priloge stalnih suradnika poput LJ. Antića, S. Vulić, J. Čapo, S. Blažetina, M. Perić, M. Sopte, T. Nuić i D. Barača. Ljetošnja umjetnička donacija iz Beča zagrebačkoj Modernoj galeriji jedinoga portreta najstarije hrvatske skladateljice Dore Pejačević, koji je naslikao znameniti M. Vanka, potaknula nas je za izgled naslovnice. INTRODUCTION

ur Beautiful Homeland has returned to the political and cultural milieu it has always been a part of. On December 9th of this year Croatia signed the EU Accession Treaty in Brussels and is set to join on July 1st, 2013. President Josipović and Prime Minister OKosor signed the Treaty and the Final Act, an Intergovernmental Conference document detailing everything agreed upon over six years of negotiation. The ceremony at which the treaty was signed by the heads of 27 EU countries and top Croatian offi cials shifted Croatia from candidate to acceding country status. It is a historic act, similar in importance to Parliament’s decision to proclaim independence. This year’s CHF Almanac is, as a result, focused on the challenges of EU membership, the legacies of great Croatians and the new homeland environment, with an interesting take on these topics by political scientist B. Skoko. Language policy and practice in a multilingual Europe, where ours is now the 24th offi cial language, is the subject of a study by Australian linguist of Croatian heritage Jim Hlavač. There are many Croatian-speaking people abroad — about as many Croatians and people of Croatian heritage live in some thirty countries around the world as do in the country of origin. The sincerity or lack thereof of appeals for linguistic equality is a sensitive issue for an emigrant country forming a small linguistic community. Languages are essential to achieving the strategic goals of education for all and to achieve Croatian development goals. There are currently 13.325 pupils learning our language and culture in the emigrant communities abroad and a signifi cantly larger number in our minority communities in Central and Southeast Europe. The current situation with textbooks and programmes is detailed by Lada Kanajet Šimić, who heads the CHF education department and who has affi rmed the Croatian Internet Course this year. On its sixtieth anniversary the Croatian Heritage Foundation and its partners have taken a step forward implementing the latest information technology in Croatian language instruction. Along with European landscapes and the topic of language in the Croatian communities abroad, this year’s almanac also features a number of articles on the cultural and social life of our emigrants around the world, penned by prominent university professors from Zagreb, Rijeka and Pécs to Melbourne, including authors Hlavač and Colic-Peisker. The 2012 Croatian Emigrant Almanac features a wealth of creative work by our people from various walks of life that will be nurtured in the future on the basis of a newly adopted Act on Croatia’s relations with Croatians abroad. The thematic sections Signs Of The Times, Croatian Philological Horizons, Bridges, A History, Heritage, Spirituality, Science and New Books offer a wealth of contributions by leading writers. Among the thirty-four articles are those by long-time contributing authors Lj. Antić, S. Vulić, J. Čapo, S. Blažetin, M. Perić, M. Sopta, T. Nuić and D. Barač. The cover of this year’s almanac is inspired by a donation made this summer from Vienna to Zagreb’s Modern Gallery of the only portrait of Dora Pejačević, the fi rst Croatian woman composer, painted by the famed M. Vanka. INTRODUCCIÓN

uestra hermosa Patria retornó al espacio político y cultural que le perteneció desde siempre. El 9 de diciembre de 2011 Croacia fi rmó en Bruselas el Acuerdo de Admisión en la UE, cuya membresía obtendrá el 1ro. de julio de 2013. Rubricaron Nel Acuerdo el presidente Ivo Josipović y la premier Jadranka Kosor. Junto con dicho Acuerdo, también fue fi rmada el Acta fi nal, un documento político conclusivo de la Conferencia Intergubernamental en el cual consta todo lo armonizado durante los 6 años de negociaciones. Tras ser fi rmado ofi cialmente el Acuerdo por los líderes de los 27 países de la UE y por el presidente y la premier croata, Croacia cambió su status de país candidato por el de país entrante en la UE. Por su importancia, este hecho histórico equivale a la decisión del Parlamento Croata sobre la independencia. Los desafíos de la membresía en la UE, el legado de los prohombres croatas y el nuevo clima en la Patria, son los principales temas del presente Anuario, analizados de un modo ameno por el politólogo Božo Skoko. La política y la práctica lingüística en la Europa multilingüe, en la que el croata se convirtió en el 24 idioma ofi cial, son analizadas por el lingüista australiano de raíces croatas Jim Hlavač. Muchas personas hablan croata fuera de los límites de Croacia, dado que en una treintena de países hay aproximadamente tantos croatas o ciudadanos de ese orígen como en la Patria. Cuán real o declarativa es la invocación de la diversidad lingüística, es un tema muy delicado en un país de emigrantes con una comunidad idiomática no muy grande. Los idiomas son indispensables para alcanzar importantes objetivos estratégicos como ser una educación para todos y el desarrollo de la nación croata. Actualmente, de toda la diáspora croata, sólo 13.325 alumnos estudian el idioma y la cultura croata, aunque son bastante más numerosos los alumnos que lo hacen, provenientes de nuestras minorías nacionales del centro y sudeste de Europa. Lada Kanajet Šimić, que este año afi anzó el curso croata online, comenta la situación de los textos y programas. Para su 60 aniversario jubilar, la Matica logró junto con sus colaboradores ir a la par de las más modernas teconologías informáticas aplicadas a la enseñanza del idioma croata. Además de los panoramas europeos, del tema del idioma y de los croatas del exterior, el Anuario trae toda una serie de relatos de la vida cultural y social de los emigrantes dispersos por el mundo, escritos mayormente por eminentes profesores universitarios de Zagreb, Rijeka, Pečuh o Melbourne, como Hlavač, Val Colic-Peisker y otros. En resúmen, el Anuario 2012 trae un verdadero tesoro, que son las creaciones de nuestros emigrantes en diversas áreas de las actividades humanas y que Croacia seguirá cuidando en base a la Ley recientemente promulagada sobre las relaciones entre Croacia y su emigración. Las unidades temáticas Signos del Tiempo, Horizontes Croatísticos, Puentes, Diáspora, Herencia Cultural, Espiritualidad, Ciencia y Nuevas Publicaciones, abundan en aportes de renombrados publicistas. La donación recibida de Viena del único retrato de la primera compositora croata Dora Pejačević realizado por el famoso artista M.Vanka, nos dió la idea para ilustrar la portada.

ZNACI VREMENA Vukovar - obnovljenija: dvorac Eltz Hrvoje (snimio Cvitanić)

službeni jezik EUFotografi ∙ neovisnosti ispunjava koja nas ponosom i snagom za nove izazove ∙ Hrvatski je postao Europskoj uniji, čijomDvadeseta ∙ će članicom postati srpnja je obljetnica2013. hrvatske 1. Republika u Bruxellesu Hrvatska potpisala Ugovor o pristupanju je 9. prosinca 2011.

BOŽO SKOKO HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI

Izazovi članstva u Europskoj uniji, nasljeđe hrvatskih velikana i neka nova Hrvatska središnje su teme ovoga uvodnog eseja. Hrvatska je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. svečano potpisala Ugovor o pristupanju EU, čija će punopravna članica postati 1. srpnja 2013. Kad Hrvatska u ljeto 2013. stupi na europsku pozornicu pred 500 milijuna ljudi, oni će čekati njezin odgovor: Tko je? Što predstavlja? Što donosi u tu zajedničku zajednicu? Koje su njezine vrijednosti i posebnosti? Nakon dvadeset godina moderna se Hrvatska vratila političkom i kulturnom prostoru kojem je u povijesti pripadala.

rotekla 2011. godina bila je prilično znakovita u životu mlade hrvatske države. Ljeto je počelo u znaku proslave 20. obljetnice hrvatske neovisnosti, a jesen obilježavanjem 20. godišnjice hrvatskih stradanja, od kojih na poseban način proživljavamo sjećanje na Ppad herojskog grada Vukovara 18. studenoga. Osvrćući se još jedanput na te obljetnice ponosa i prkosa, domoljublja i tuge, ne možemo se oteti dojmu kako je hrvatska sloboda skupo plaćena. Poruka je to za našu budućnost, koja će nas morati trajno podsjećati kako smo za svaki korak u stvaranju samostalne i neovisne hrvatske države nailazili na žrtve, zapreke, nepravde, ucjene... Ali smo ih uspijevali pobijediti zajedništvom, molitvom, ljubavlju, žrtvom i hrabrosti. S izazovima smo se susretali i proteklih godina, u mukotrpnim i često ponižavajućim pregovorima s Europskom unijom, kad smo se nastojali afi rmirati na suvremenoj političkoj karti svijeta. Unatoč otvorenom protivljenju nekih europskih političkih i interesnih krugova, i te smo pregovorima uspješno završili i pokazali se još jednom kao najodgovornija i najuspješnija država ovog dijela Europe, izvan schengenske granice. Ako uzmemo u obzir da će Hrvatska u nepunih 25 godina proći put od potlačene republike bez prava odlučivanja o vlastitoj sudbini u socijalističkoj Jugoslaviji, do države koja je proglasila neovisnost, proživjela težak rat i razaranja te dosegnula punopravno članstvo u Europskoj uniji, nema razloga za nezadovoljstvo. No, za mnoge hrvatske građane to nije dovoljno. Većina smatra kako je taj put iz Jugoslavije do EU bio mukotrpan i predugačak te kako su se mnoge stvari mogle učiniti i drukčije, posebice kad je u pitanju hrvatsko gospodarstvo. Unatoč skorom članstvu Hrvatske u Europskoj uniji i oštrom obračunu s korupcijom, Hrvatima je prioritet vlastiti životni standard, koji je nažalost sve lošiji. Zbog toga su se hrvatski građani na parlamentarnim izborima, održanima u prosincu prošle godine, odlučili za novu vlast na čelu sa Socijaldemokratskom partijom te su izabrali novog premijera Zorana Milanovića. Promjena vlasti je prošla u izrazito demokratskom ozračju i bez ikakvih lomova, što jasno govori da u Hrvatskoj demokracija živi i da se kurs njezine plovidbe ne mijenja, unatoč promjeni kapetana i 12 2012 B. SKOKO posade. Građani nakon osam godina vladavine Hrvatske demokratske zajednice te dobrih poteza koje je ta stranka učinila, ali i mnogobrojnih afera koje su potresale tu stranku i njezina bivšeg vođu Ivu Sanadera, s pravom očekuju promjene i novi zamah u gospodarstvu, zapošljavanju, borbi protiv birokratskog mentaliteta naslijeđenog iz komunističkog doba... Posao se nastavlja još intenzivnije i odlučnije jer se Hrvatska mora ozbiljno suočiti s izazovima teške gospodarske krize, koja potresa veliki dio Europe te se istodobno pripremiti za članstvo u Europskoj uniji. Proteklih godina provedene su mnogobrojne reforme, kako bi se država prilagodila europskim standardima. No, pred Hrvatskom su još neke ozbiljne obveze – od stvaranja učinkovite državne administracije, neovisnog i profesionalnog pravosuđa do stvaranja uvjeta za brži razvoj gospodarstva i uspješnije poslovanje domaćih i stranih poduzetnika. Hrvatska je u posljednje dvije godine pokazala veliku volju i upornost u namjeri da riješi korupciju, koja postoji u svim tranzicijskim pa i razvijenijim europskim zemljama. Budući da je Hrvatska u pregovaračkom procesu bila pod znatno većim pritiskom negoli prethodne članice Rumunjska i Bugarska i rezultati borbe protiv korupcije su vidljiviji. Jedan od najvećih dokaza je i odlučnost da se ne poštedi ni bivši premijer i dojučerašnji stranački kolega Sanader. Mnogi smatraju kako za to ne bi imale političke hrabrosti ni mnogo razvijenije i demokratskije zapadne države. Proces koji je otvoren bit će teško zaustaviti, bez obzira na promjenu obnašatelja konkretnih dužnosti. Ljestvica je visoko podignuta i nulta stopa tolerancije za korupciju je (uz razvijenost ekonomije i demokracije) najbolje jamstvo da će Hrvatska biti još bolje mjesto za život i ulaganja te da će imati daleko bolji imidž od nekih svojih prethodnica u EU. Članstvo u toj zajednici država i naroda Hrvatskoj će, s ekonomskog stajališta, donijeti niz pozitivnih promjena, poput izravnog pristupa zajedničkom tržištu Unije, postupnog ulaska na zajedničko tržište rada, ali i ukupnog poboljšanja percepcije Hrvatske među potencijalnim ulagačima. Naime, članstvo u EU mnogobrojni investitori doživljavaju kao dodatno jamstvo za svoja ulaganja. Članstvo u Uniji Hrvatskoj donosi imidž stabilne i uređene zemlje koja je dio moćne europske obitelji. Uz to, Hrvatska psihološki „napušta” Balkan uz koji ju uglavnom vežu loše uspomene te redefi nira svoj odnos prema susjednim državama. Naime, Hrvatska će kao nova članica te zajednice (koju su do sada i Bruxelles, i Washington isticali kao primjer u regiji) donijeti europske standarde u jugoistočnu Europu te postati svojevrsni most između EU i Balkana, što dodatno može iskoristiti u pozicioniranju u političkog i regionalnog lidera.

Hrvatska pod europskim refl ektorima Na putu prema skorom članstvu u Europskoj uniji, koje je predviđeno za 1. srpnja 2013., Hrvatska mora razmišljati kako će se predstaviti novim susjedima, to jest kako će se pozicionirati u novom okruženju te što će im iz svoga cjelokupnog bogatstva ponuditi kao originalno svoje. Naime, nemojmo se zavaravati, već priznajmo da je Hrvatska još nedovoljno poznata u svim dijelovima našeg kontinenta a kamoli u ostatku svijeta. Prema jednom nedavnom istraživanju u onim europskim zemljama u kojima je Hrvatska prepoznata, najviše asocijacija je pozitivno i odnose se na prekrasnu obalu, odmor, prirodne ljepote... No, u većem dijelu europskih država, HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 13 posebice u onima na rubu kontinenta, Hrvatska je još prilična nepoznanica i tamošnji građani nisu sigurni kako ju defi nirati. Razmišljanje o vlastitom identitetu i imidžu još je važnije kad znamo da je ulazak u Europsku uniju velika priča, kakvu Hrvatska nije imala od proglašenja neovisnosti i međunarodnog priznanja. Kad se upale refl ektori i Hrvatska u ljeto 2013. stupi na europsku pozornicu pred 500 milijuna ljudi, oni će čekati njezin odgovor: Tko je? Što predstavlja? Što donosi u tu zajedničku zajednicu? Koje su njezine vrijednosti i posebnosti? Kakvi su ti Hrvati koje primamo pod zajednički krov? Hoće li, kao što simulira poznati britanski teoretičar identiteta i imidža država Simon Anholt, nastaviti mrmljati predvidljive i otrcane fraze o mogućnostima ulaganja, nepokvarenim plažama, povijesnim gradovima i stručnim radnicima, ili će iznijeti jasnu, jedinstvenu, nadahnutu poruku o sebi, koju će ljudi u Europi i izvan nje primijetiti, vjerovati joj, zapamtiti je i zavoljeti? Prema svemu sudeći, kvalitetan nastup će teško biti izvesti jer Hrvatska već godinama nema jasnu sliku o sebi, svojim potencijalima i mogućnostima... Nema konsenzusa ni o prošlosti, ni o sadašnjosti a kamoli o budućnosti. Njezin identitet je nedorečen i pomalo gurnut u zapećak... Kako ćemo šarmirati druge i na sebe skrenuti globalnu pozornost, kad ne znamo dovoljno o samima sebi, a i ono malo što znamo i imamo godinama podcjenjujemo i zanemarujemo. U završnici pregovora Hrvatske i Europske unije često smo slušali koje su nam države sklone, a koje nisu. Čudili smo se kad su pojedini ministri razvijenih europskih država sumnjali u našu spremnost za članstvo u toj zajednici ili tražili dodatna promatranja. Nije nam bilo jasno kako

Predsjednik RH Ivo Josipović i predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor prigodom potpisivanja Ugovora o pristupanju Europskoj uniji u Bruxellesu 9. prosinca 2011. 14 2012 B. SKOKO ti europski birokrati ne mogu shvatiti da su nas izgnjavili uzduž i poprijeko, da smo učinili mnoštvo odricanja i da smo i prije početka pregovora bili spremniji nego neke države koje su odavno članice EU!? Razmišljali smo kako ne vide da stoljećima pripadamo zapadno-europskoj kršćanskoj civilizaciji i da smo se dovoljno „europeizirali” u našemu dugom pregovaračkom procesu? Očito nisu vidjeli ili nisu željeli vidjeti... Mjesecima smo slušali kako pojedine europske države vrve negativnim stereotipima o Hrvatskoj. I češki ministar vanjskih poslova svojedobno je izjavio kako se njegovi kolege prema Hrvatskoj odnose s puno predrasuda. A znamo da u procesu ulaska u EU „pregovori” čine samo vrh sante leda, dok onaj veći (nevidljivi) dio čine predrasude, očekivanja, dezinformacije i sl. u glavama naših budućih susjeda. I dok smo pregovore uspješno priveli kraju, premalo smo učinili da u njihovim glavama promijenimo sliku o našoj zemlji i stvorimo ozračje dobrodošlice. Tko je za to odgovoran? Možemo danima prozivati političare europskih država zbog njihove neobaviještenosti ili nepravednosti. Ali oni ionako odražavaju razmišljanja svojih građana... Zato je mudrije zapitati se – koliko smo mi sami, to jest oni koje smo birali, zatim naše kulturne, znanstvene i mnoge druge institucije u Hrvatskoj i svijetu učinili u promjeni imidža Hrvatske, to jest jesmo li dovoljno motivirali europske građane i dužnosnike da nas bolje upoznaju te jesmo li se kvalitetno predstavili Europi i svijetu da nas dočeka kao ravnopravnog europskog partnera, a ne kao siromašnog balkanskog rođaka? Teoretičari imidža država kažu kako države obično pamtimo po posljednjem velikom događaju koji se veže za njih. U modernom, užurbanom i komunikacijski preopterećenom svijetu, ako na to nismo prisiljeni, teško pronalazimo vremena kako bi smo se temeljitije posvetili njihovu životu i napretku. A Hrvatska se posljednjih godina baš i nije trudila stvoriti velike događaje ili pričati atraktivne priče,, kojima bismo zasjenili rat, suđenja, korupciju... A vjerujte mi – unatoč lošem gospodarskom stanju te sveopćem pesimizmu – imamo se čime pohvaliti. Britanac Simon Anholt tvrdi da čak ako država osmisli i provede savršenu izvoznu strategiju, uspješnu strategiju stranog ulaganja i fenomenalnu strategiju ekonomskog razvoja, mogu proći još godine pa čak i desetljeća prije nego što se svijet predomisli i ponovno ispita svoje mišljenje o njoj ili promijeni ponašanje prema toj zemlji. Zapravo država se može – bez dobre komunikacijske strategije i upravljanja vlastitim imidžom – ponašati besprijekorno desetljećima, ali i dalje biti opterećena lošim ugledom koji je stvoren davno prije, bez obzira na to koliko je to pošteno. Zato razvijene države upravljanje vlastitim identitetom i imidžom sve više smatraju primarnom vještinom vlada u 21. stoljeću. Pogotovo žele li promijeniti lošu sliku, pojačati izvoz ili privući ulaganja.

Znatiželjna Europa i prešućeni hrvatski velikani Kako to Hrvatska još ne razumije najbolje svjedoči činjenica da smo u svibnju prošle godine prilično suhoparno proslavili 300. obljetnicu rođenja velikog hrvatskog znanstvenika, isusovca Ruđera Boškovića, koji je svojedobno bio jedan od najpopularnijih i najsvestranijih Europljana HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 15

Povodom 300. obljetnice rođenja R. Boškovića 2011. g. održana je izložba „Ruđer Bošković iz Dubrovnika svijetu“ u UNESCO-vom središtu u Parizu. te utjecao na razvoj svjetske znanosti. Druge bi države s pomoću njega ispričale priču o sebi, a manifestacijama, fi lmovima, simpozijima, novim proizvodima, suvenirima i koncertima po cijeloj Europi pokazale tom sumnjičavom Zapadu da su Hrvati itekako stvarali Europu kakvu danas poznajemo. Uostalom i papa Benedikt XVI. ga je prigodom posjeta Hrvatskoj prošle godine istaknuo kao uzor. Dakle, ne koristimo dovoljno ni prilike koje nam se same nude. I dok mi ne znamo što bismo s vlastitim velikanima i dok mudrujemo na koji ćemo način znatiželjnoj Europi ispričati priču o sebi, čiji su pogledi uprti u tog novog susjeda, Srbi su već na popis svojih velikana upisali – ne samo nobelovca Ivu Andrića i Dubrovčane Ivu Gundulića i Marina Držića, nego i Ruđera Boškovića. I dok se mi ne znamo veseliti vlastitim uspjesima, niti cijeniti ono što su nam preci ostavili u nasljeđe, iskreno se bojim da ćemo uoči sljedeće velike obljetnice rođenja toga sjajnog Dubrovčanina na nekom arbitražnom sudu morati dokazivati – je li on uopće naš velikan? Dakle, hrvatske kulturne elite moraju što prije postići konsenzus o tome koji su to hrvatski velikani po kojima bi svijet trebao u budućnosti prepoznavati Hrvatsku i Hrvate. Znamo da su u proteklim stoljećima rođeni neustrašivi vizionari, koji nisu mijenjali samo hrvatsku povijest nego i europsku, pa i svjetsku. Ali u Hrvatskoj je očito neslaganje o tome koji bi „hrvatski velikani” najbolje mogli predstavljati Hrvatsku u svijetu. Zbog čestih razmimoilaženja, ali i neaktivnosti relevantnih institucija još nijedan od njih nije dovoljno prepoznat u svijetu kao „svjetski velikan” i usporedno s time kao „predstavnik Hrvatske” poput njemačkog Goethea, austrijskog Mozarta, talijanskog Dantea... Prvi pokušaj izbora najzaslužnijih hrvatskih velikana učinio je Milan Grlović još 1898. u svome „Albumu zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća”. Doduše taj je izbor ograničen samo na devetnaesto stoljeće a naveden je i velik broj zaslužnih osoba, zbog čega je gotovo nemoguće sastaviti nekakav poredak po važnosti. Kapitalno djelo objavljeno 1925. u Zagrebu u povodu proslave 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva je monografi ja „Znameniti i zaslužni Hrvati 925 – 1925.” (pretisak, August Cesarec, Zagreb, 1990.). To izdanje donosi pregled povijesti „Hrvatske, Bosne i Istre, hrvatske književnosti i razvitka hrvatskog jezika te hrvatskih vladara, hercega, banova i biskupa” te donosi životopise velikog broja zaslužnika. Knjiga je napisana u određenom političkom trenutku, u slavljeničkom duhu i kao svojevrsni odgovor na srpske 16 2012 B. SKOKO težnje u zajedničkoj državi pa ju je teško analizirati s današnje točke gledišta. Ipak riječ je o svojevrsnoj hrvatskoj enciklopediji, to jest najvećem i najpotpunijem zborniku objavljenom o Hrvatskoj te o prvom biografskom djelu, gdje su zastupljeni svi hrvatski krajevi i obrađeni hrvatski velikani bez obzira na to jesu li živjeli u zemlji ili inozemstvu, zatim nehrvati koji su djelovali u Hrvatskoj dajući svoj doprinos hrvatskoj kulturi, znanosti, gospodarstvu i društvu uopće. Ta monografi ja nije imala namjeru rangirati po važnosti hrvatske zaslužnike. Ipak, kao svojevrsni izbor možemo uzeti likove naslikane na naslovnici. To su: ban Ivan Mažuranić, Franjo Rački, Ante Starčević, Eugen Kvaternik, Josip Juraj Strossmayer, Ivan Kukuljević, ban Josip Jelačić, Maksimilijan Vrhovac, Ljudevit Gaj, protonotar Juraj Plemić, Ivan Drašković, knez Franjo Krsto Frankopan, ban Petar Zrinski, ban Nikola Šubić Zrinski, ban Toma Bakač, ban Petar Berislavić, knez Krsto Frankopan, ban Ivaniš Horvat, knez Nelipić Kninski, ban Pavao Šubić, ban Mladen Šubić, Matija Gubec, Hrvoje Vukčić Hrvatinić i kralj Stjepan Tvrtko I. Vlaho Bukovac 1896. je naslikao „Hrvatski preporod” kao svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Na slici je prikazan Ivan Gundulić, koji sjedi na stolici na uzvišenoj terasi (postolju) a ispred njega je skupina hrvatskih preporoditelja načelu s Ljudevitom Gajem. Gaja prate: Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Mirko Bogović, Sidonija Rubido-Erdödy, Ivan Kukuljević Sakcinski, Pavao Stoos, Petar Preradović, Antun Nemčić, Vatroslav Lisinski, Ferdo Livadić, Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac. U desnom kutu slike su tadašnji najpoznatiji hrvatski glumci Adam Mandrović, Marija Ružička Strozzi i Josif Freudenreich. Bukovac je naslikao još jednu znakovitu sliku s hrvatskim velikanima. To je „Razvitak hrvatske kulture”, golema kompozicija smještena iznad središnjeg nosivog luka u Velikoj čitaonici u nekadašnjoj Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (današnjem Hrvatskom državnom arhivu). Prikazuje povorku od 27 hrvatskih velikana. S lijeva na desno, između ostalih, ondje se nalaze: Marko Marulić, Julije Klović, Petar Zrinski, Marin Getaldić, Ivan Gundulić, Ruđer Bošković, Maksimilijan Vrhovec, Ljudevit Gaj i Josip Juraj Strossmayer. Na jednome od najljepših zagrebačkih trgova, popularnom Zrinjevcu (nasuprot i pokraj zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) još u 19. stoljeću postavljenja su poprsja zaslužnih Hrvata. Zanimljiv je njihov izbor: Ivan pl. Kukuljević Sakcinski, Nikola Jurišić (branitelj Kisega 1532.), Juraj Julio Clovio Klović, Andrija Medulić Schiavione, knez Krsto Frankopan, Ivan Mažuranić, Ruđer Bošković i August Šenoa. Tehnički muzej u Zagrebu počeo je akciju postavljanja poprsja velikanima hrvatske znanosti i tehnike. U Aleji skulptura velikana svoje su mjesto pronašli: Ivan Krstitelj Rabljanin, Faust Vrančić, Ruđer Bošković, Slavoljub Penkala, Ferdinand Kovačević, Oton Kučera, David Schwartz i Franjo Hanaman. Unutar muzeja uređen je demonstracijski kabinet Nikole Tesle, u kojem su izložene vjerne preslike Teslinih najvažnijih strojeva i naprava. A uskoro se planira predstaviti otkrića i drugih velikana hrvatske znanosti i tehnike, kao što su: Vrančić, Bošković, Mohorovčić, Hanaman, Kučera, Prelog i dr. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 17

Izrazito je važan i simboličan izbor najvećih hrvatskih velikana, koje je učinio Ured predsjednika Republike Hrvatske (2010.). Naime, u glavnom predvorju u prizemlju te zgrade na zagrebačkom Pantovčaku, gdje borave ili prolaze vodeći svjetski lideri i dužnosnici, ugledni gosti i novinari postavljena su poprsja sljedećih hrvatskih velikana: Ante Starčevića, Stjepan Radića (njihova poprsja su na središnjem dijelu, uz predsjedničku zastavu), Josip Jurja Strossmayera, Josipa Broza Tita, Ivana Mažuranića, Alojzija Stepinca i kralja Tomislava.

Tko je najveći hrvatski velikan? Mnogo o Hrvatima govori i izbor hrvatskih velikana čiji likovi krase papirne novčanice hrvatske kune, koja je službena valuta Republike Hrvatske od 30. svibnja 1994.: Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski (5 kuna), biskup Juraj Dobrila (10 kuna), ban Josip Jelačić (20 kuna), Ivan Gundulić (50 kuna), ban Ivana Mažuranića (100 kuna), Stjepan Radić (200 kuna), Marko Marulić (500 kuna) te Ante Starčević i prvi hrvatski kralj Tomislav. Pored važnosti pojedinih hrvatskih velikana, koji su se našli na hr- vatskim novčanicama nedvojbeno je ka- ko se vodilo računa i o zemljopisnoj raz- nolikosti, to jest zastupljenosti velikana iz svih hrvatskih krajeva. Podsjetimo kako je na svim apoenima hrvatskog dinara, koji je bio privremeno sredstvo plaćanja nakon monetarnog osamostaljenja i izlaska Hrvatske iz Jugoslavije do uvođenja hrvatske kune, bio lik hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića. V. Bukovac: Hrvatski preporod (zastor HNK-a u Zagrebu). U prvoj službenoj turističkoj brošuri Hrvatske, koju je izdala Hrvatska turistička zajednica 1994. u milijunskim višejezičnim nakladama obuhvaćeni su „hrvatski velikani” koji su na svjetskoj razini ostavili traga u znanosti i kulturi. To su: Julije Klović (najveći minijaturist svog vremena), Ruđer Bošković (jedan od svojedobno najvećih svjetskih fi zičara, matematičara i astronoma), Ivan Vučetić (pronalazač daktiloskopije), Nikola Tesla (jedan od najpoznatijih istraživača i izumitelja u elektrotehnici i radiofonici), Marko Polo (svjetski putnik i istraživač), Juraj Dalmatinac (arhitekt i kipar, izumitelj jedinstvene metode montažne konstrukcije kamenim pločama), Marin Držić (dubrovački komediograf), Miroslav Krleža (najpoznatiji hrvatski književnik XX. st.), Ivan Meštrović (kipar). Mnogi domaći autori upravo navedena imena „guraju” u prvi plan pri predstavljanju Hrvatske u svijetu. No, velik dio njih tome popisu dodaje i Fausta Vrančića (izumitelj padobrana) te Slavoljuba Penkalu, iako je po nacionalnosti Slovak (izumitelj penkale). 18 2012 B. SKOKO

Hrvatska gospodarska komora proteklih je godina pokrenula veliku kampanju „Be CROative!”, koja je u Hrvatskoj te diljem svijeta promovirala hrvatske proizvode, kvalitetu i posebnosti. U pratećim materijalima stoji: „Hrvatska je zemlja koja od pradavnih vremena njeguje tradiciju kvalitete, što potvrđuju mnogobrojni izumi hrvatskih znanstvenika od kojih su mnogi pridonijeli napretku čovječanstva. Jeste li znali da su torpedo, padobran i izmjenična struja hrvatski izumi?” U skladu s time u kampanji su predstavljali i promicali sljedeće hrvatske izumitelje, istraživače, znanstvenike i stvaratelje na području umjetnosti: Slavoljuba Penkalu, Ivana Vučetića, Marina Getaldića, Jurja Julija Klovića, Ivana Meštrovića, Andriju Mohorovčića, Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu, Ivana Lupisa Vukića (izumitelj torpeda), Marina s Raba (utemeljitelj San Marina), Marka Pola, Lavoslava Ružičku, Vladimira Preloga, Dušana Vukotića (jedini hrvatski dobitnik Oscara), Davida Shwartza (izumitelj cepelina) i Fausta Vrančića. Pokušamo li pak rangirati hrvatske velikane po važnosti, značenju, popularnosti, uglavnom ćemo naići na nerazumijevanje pa i međusobna prepucavanja. To je pokušao tjednik Hrvatski Obzor u svibnju i lipnju 1999., kad je proveo istraživanje o osobi tisućljeća među hrvatskim građanima. Prema tom istraživanju poredak je izgledao ovako: Nikola Tesla, Josip Broz Tito, Ruđer Bošković, Ante Starčević, Alojzije Stepinac, Josip Jelačić, Marko Marulić, Stjepan Radić, Miroslav Krleža, Matija Gubec, Josip Juraj Strossmayer, Ivan Meštrović, Marija Jurić Zagorka i Ante Pavelić. Tjednik Nacional u prosincu 2003. proveo je sličnu anketu u kojoj su čitatelji, tijekom nekoliko tjedana, između ponuđenih 100 osoba birali najvažnijeg Hrvata svih vremena. Poredak izgleda ovako: Josip Broz Tito, Nikola Tesla, Ruđer Bošković, Miroslav Krleža, Franjo Tuđman, Stipe Mesić, Ivo Andrić, Dražen Petrović, Tin Ujević... Večernji list je potkraj 2000. godine proveo veliku anketu iz područja kulture kako bi izabrao najvećega, to jest deset najvećih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća. Redakcija lista zamolila je stotinu najpoznatijih umjetničkih stvaratelja i onih koji to stvaralaštvo vrednuju da sastave popis deset najvećih. Književnik Miroslav Krleža zauzeo je premoćno prvo mjesto u tom izboru. Među prvih deset najvećih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća tri su književnika – Krleža, Tin Ujević i Antun Gustav Matoš, troje glazbenih stvaratelja – Jakov Gotovac, Lovro pl. Matačić i Zinka Kunc, jedan kipar – Ivan Meštrović, jedan slikar – Vlaho Bukovac, jedan kazališni redatelj – Branko Gavella i jedan arhitekt – Viktor Kovačić. Večernji list je u prigodi proslave 20. obljetnice hrvatske državnosti u lipnju 2011. proveo opsežno istraživanje o najzaslužnijima za stvaranje Republike Hrvatske. Na portalu večernji.hr glasovalo je 14.594 čitatelja, od kojih je svaki s popisa od 109 ponuđenih osoba mogao odabrati najviše 20 za njega najzaslužnijih za modernu Hrvatsku. Prema tom izboru dr. Franjo Tuđman najzaslužnija je osoba za nastanak i izgradnju Hrvatske s osvojenih 62% glasova. Drugi na popisu zaslužnih je general Ante Gotovina; treći je legendarni zapovjednik obrane Vukovara Blago Zadro, a četvrti na popisu je kardinal Franjo Kuharić. Preostalih 16 najzaslužnijih, gledano od najviše rangiranih prema niže rangiranima, su sljedeći: Janko Bobetko, Mile Dedaković Jastreb, Janica Kostelić, Vlado Gotovac, Gojko Šušak, Ivica Račan, Dražen Petrović, Branko Borković, Goran Ivanišević, Zvonimir Boban, Ivica Kostelić, Rudolf Perešin, Mladen Markač, Savka Dabčević-Kučar, Dražen Budiša i Martin Špegalj. Zanimljivo je da među prvih 20 „heroja suvremene hrvatske države” nema drugog hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 19

Najnovije istraživanje o toj temi, koje sam proveo u suradnji s agencijama Millenium promocija i Ipsos puls u listopadu 2011. daje nam završnu sliku. Doduše tim su istraživanjem bili obuhvaćeni samo hrvatski znanstvenici i istraživači, književnici i vladari. A poredak, zajedno s postotkom potpore od ukupnog broja ispitanika, izgleda ovako: Nikola Tesla – 87%, Ruđer Bošković – 63%, Miroslav Krleža – 48%, August Šenoa, Josip Broz Tito – 40%, Franjo Tuđman – 32%, Stjepan Radić, Slavoljub Penkala – 27%, Marko Polo, Kralj Tomislav, Josip Jelačić – 26%, Matija Gubec – 25%, Ante Starčević, Ivana Brlić-Mažuranić – 24% te Tin Ujević – 23%. Zanimljivo je da su hrvatski građani za tri najveća hrvatska velikana izabrali dvojicu znanstvenika i književnika.

Nasljednici hrvatskih velikana – neiskorišteno bogatstvo moderne Hrvatske Dakle, povijest nam daje goleme potencijale i mogućnosti. Potrebno ih je samo prepoznati, komunikacijski prilagoditi i predstaviti svijetu. No, novi hrvatski identitet u europskom kontekstu treba biti ukorijenjen u narodu, njihovim razmišljanjima, pamćenjima, vrijednostima, manifestacijama... Dakle, ne smije sadržavati samo nametnute vrijednosti iz povijesnih udžbenika, muzeja i tradicijskih običaja više od ostalih vrijednosti koje se žive i koje se mogu osjetiti u današnjoj Hrvatskoj. Kako ćemo ispričati drugima priču o našim povijesnim velikanima ako ih sami ne poznajemo i ne slavimo te ako njihova djela ne žive među nama. S druge strane, ne smijemo biti okrenuti samo prošlosti, nego moramo našim velikanima dati značenje sadašnjice, učiniti ih zanimljivima novim naraštajima... Treba svijetu ispričati priču da Hrvatska i dalje razvija inovativnost i kreativnost te da Tesla, Bošković, Vrančić i dr. imaju svoje nasljednike u mladom naraštaju naših znanstvenika i umjetnika, koji svojim sposobnostima već oduševljavaju razvijeni svijet. Primjerice Marin Soljačić, proslavljeni je mladi fi zičar kojega već zovu novim Teslom, jer je razvio sustav bežičnog prijenosa energije. Mladoga genetičara Tomislava Domazeta Lošu znanstvena javnost već smatra nasljednikom Miroslava Radmana i Ivana Đikića. Njegove radove već objavljuje prestižni svjetski znanstveni časopis „Nature”. Ksenija Zahradka, molekularna biologinja iz Instututa Ruđera Boškovića (IRB) u Zagrebu, prva je otkrila kako je bakterija Deinoccocus radiodurans r a z v i la s p osobnost d a “ prež iv i smrt”, čime je otvorila vrata besmrtnosti u znanosti. Molekularni biolog Fran Supek s kolegicom Petrom Peharec sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta razvio je novu metodu za brzu i pouzdanu

Tomislav Domazet-Lošo, znanstvenik čija inovativnost oduševljava svijet. 20 2012 B. SKOKO izradu „proteinskog otiska”. Njihovo otkriće objavio je „Proteomics”, vodeći znanstveni časopis iz proteomike, mlade znanstvene discipline čiji je cilj izučiti sve proteine kojih u čovjekovu organizmu ima oko 70.000. A Franu su tek 26 godine. Kad bismo nastavili ovaj niz mladih i uspješnih hrvatskih znanstvenika, lista bi bila podugačka... Njima možemo pridružiti imena mladih glazbenika poput pijanista Maksima Mrvice, koji je diljem svijeta prodao više od milijun primjeraka svoga albuma a Japanci koji sve više posjećuju Hrvatsku percipiraju nas preko njega, koji je ondje nedvojbeni idol. Stjepan Hauser i Luka Šulić, mladi violončelisti, kao „Two Cellos” fascinirali su čak i slavnog Eltona Johna, s kojim nastupaju na svjetskim koncertima... Mnogobrojna su imena uspješnih kreativaca, koji su fascinirali svijet u kulturi a još su nedovoljno poznati u domovini. Primjerice Boško Grubić, poznat kao Bobby G, prvi je hrvatski redatelj i producent koji je osvojio čak tri najprestižnije američke televizijske nagrade „Emmy” te mnoge druge prestižne svjetske nagrade za svoja videoostvarenja. Tko je čuo za njega? Mnogi mladi likovni umjetnici osvojili su prestižne svjetske galerije. I o njima se malo zna, i još nisu postali uzori mladim naraštajima. Ali oni su predstavnici nove Hrvatske, koja je često tiha, ali uporna. Njihovo vrijeme dolazi jer su dostojni nasljednici slavnih predaka. O njima svijet već govori, ali ih Hrvatska dovoljno ne koristi kao svoje glasnogovornike. Naime, usporedno sa svojevrsnim osvješćivanjem za vlastite korijene i vrijednosti treba razvijati i svojevrsni „izvozni identitet”, kojim će se Hrvatska predstaviti Europi i svijetu. To je ono što

Slavni čelisti Luka Šulić i Stjepan Hauser dobitnici su brojnih međunarodnih nagrada. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 21 iz cijele hrvatske baštine kao dobro, originalno, prepoznatljivo i privlačno možemo ponuditi i čime se možemo pohvaliti. Naravno, to nikako ne smije biti „zacementirano”, trajno defi nirano ili ograničeno. Potrebno je zadržati cjelokupno bogatstvo i raznolikost i stalno ih razvijati i oplemenjivati inovativnošću i kreativnošću novih naraštaja, odnosno prilagođivati sadašnjosti. Uostalom, ako hrvatski građani postanu svjesniji svojih posebnosti, budu ponosniji na svoju prošlost i sadašnjost te budu živjeli svoj nacionalni identitet te ga znalački predstave i iskomuniciraju svijetu, to će biti najbolja obrana i od opasnosti koje nosi globalizacija za nacionalne identitete. Naime, u hrvatskoj javnosti još dijelom postoje strahovi od gubitka nacionalnog identiteta pri ulasku u Europsku uniju. No, taj strah je neopravdan jer identitet u prvome redu ovisi o vlastitom poimanju a ne vanjskim utjecajima. Dapače, države i narodi s jasno defi niranim identitetom, ulaskom u nove asocijacije dobivaju novu publiku, u kojoj se mogu kvalitetno predstaviti te na različite načine unovčiti svoje posebnosti. Kako piše britanski stručnjak za imidž država Simon Anholt, države snažnog i specifi čnog ugleda ističu se iz gomile, zadržavaju svoj nacionalni identitet i napreduju kao istaknuti dio cjeline. Europska unija u širenju ne može i neće učiniti mnogo da zaštiti i podupre krhke kulturne identitete svih svojih država članica: same se trebaju brinuti o svojim interesima. Upravo upravljanje konkurentnim identitetom, koliko i bilo koji drugi čimbenik, određuje koje države će pristup ojačati, koje osiromašiti, a koje možda potpuno uništiti. Hrvatska tako može mirno i ponosno ući u Europsku uniju ne bojeći se da će izgubiti svoju osobnost ili biti dočekana kao manje važan član te zajednice. Dapače, ulazak u Europsku uniju Hrvatskoj može donijeti mogućnosti izravnijeg i učinkovitijeg privlačenja pozornosti europskih susjeda. A s obzirom na moć imidža, Hrvatska tu priliku može iskoristiti za nove uspjehe u politici, gospodarstvu i turizmu.

Zaboravljeni hrvatski velikani u iseljeništvu Hrvatska je iseljenička zemlja i nemoguće je govoriti o njezinu identitetu bez zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske. Kad to kažemo, ne mislimo samo na tisuće i tisuće znanih i neznanih ali hrabrih ljudi koji su stoljećima odlazili i u najudaljenije dijelove svijeta u potrazi za kruhom i slobodom. Mislimo i na mnogobrojne hrvatske velikane, koji su ostavili svoj trag u dalekim zemljama i kojih se uz Hrvate – zbog njihovih zasluga za čovječanstvo – rado sjećaju i drugi narodi. Nažalost većina Hrvata u domovini mnoge od njih poznaje jako slabo. Taj niz možemo pratiti već od prvih misionara na američkom kontinentu. Primjerice, potomak velikaške obitelji Ivan Ratkay (Hrvatsko zagorje, 1647. – Meksiko, 1683.) jedan je od prvih hrvatskih i slavenskih misionara na američkom kontinentu. U Meksiku je djelovao od 1860. među indijanskim plemenima, obraćajući ih na kršćanstvo te poučavajući ih civilizacijskim tekovinama. Umro je u 36 godini, vjerojatno su ga domoroci otrovali. Mnogi ga drže mučenikom i svecem. Ferdinand Konšćak Konsag (Varaždin, 1703. – Kalifornija, 1759.) bio je isusovac, matematičar i inženjer. Postao je poznat kao jedan od pionira misionara među američkim Indijancima na području Meksika i današnje Kalifornije. Prvi je dokazao da Kalifornija nije 22 2012 B. SKOKO otok – kako se do tada smatralo – nego poluotok. Njegovom su se kartom Kalifornije služili sve do 19. stoljeća. Josip Kundek (Ivanić, 1809. – Indiana, 1857.) najpoznatiji je hrvatski misionar u 19. stoljeću. Djelovao je među njemačkim doseljenicima u Jasperu, Indiana, te je osnovao tri nova američka grada: Ferdinand, Celestine i Fuldu. Malo je svećenika pridonijelo širenju katolicizma na američkom srednjem zapadu kao taj misionar. Vice Bune (Lopud, 1559. – Napulj, 1612.) jedan je od najsposobnijih dubrovačkih pomoraca i diplomata koji je dogurao do titule potkralja Meksika. Pored Dubrovačke republike, bio je diplomat i španjolskih kraljeva Filipa II. i Filipa III. koji su mu povjerili važne dužnosti u svojim tadašnjim pokrajinama u Belgiji te prekooceanskim teritorijima u Indiji i južnoj Americi. Španjolski ga je dvor imenovao potkraljem Meksika. Antun Lučić – Anthony Francis Lucas (Split, 1855. – Washington, 1921.) začetnik je masovne eksploatacije nafte u Meksičkom zaljevu. Prvi je u svijetu primijenio rotacijsko bušenje s isplakom. To je bilo najranija masovna eksploatacija nafte u svijetu. Njegova je tvrtka postala jedna od prvih naftnih kompanija u Teksasu. Ubraja se među 100 najvećih Amerikanaca. Nikola Tesla (Smiljan, 1856. – New York, 1943.) je također bio iseljenik, kao jedan od najvećih a istodobno najmanje priznatih izumitelja dvadesetog stoljeća. Poznato je kako je rođen u Lici u obitelji srpskog podrijetla pa je običavao govoriti „Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom.” Njegovi izumi na području elektrotehnike i otkrića iz fi zike ostavili su snažan dojam ne samo na svjetsku znanost, nego se njihova primjena odrazila i na poboljšanje kvalitete života uopće, zbog čega je stekao titulu „čovjeka koji je izumio 20. stoljeće”. Čovjek koji je prokrčio put tehnološkom razvoju modernog doba umro je u New Yorku bez javnog priznanja, pomalo zaboravljen i osamljen. O toj nepravdi prema tome „čarobnjaku struje” govori činjenica da su čak tri Nobelove nagrade dodijeljene pronalascima kojima je začetnik bio Tesla – J. J. Thompson dobio ju je za otkriće elektrona, W. Röntgen za otkriće X-zrake i G. Marconi za pronalazak radija. Ivan Vučetić – Juan Vucetich (Hvar, 1858. – Dolores, Argentina, 1925.) izumitelj je daktiloskopije – metode utvrđivanja identiteta pomoću otiska prsta, kriminalist i antropolog, odvjetnik i političar. Nakon odslužene vojske, s 27 godina emigrirao je u Argentinu, gdje je najprije radio u policiji u La Plati a poslije i za tamošnju vladu. Nakon što su u policiji zamijećene njegove sposobnosti, 1891. povjerena mu je organizacija službe za identifi kaciju osoba prema antropometriji Alfonsa Bertillonea, koja se temeljila na mjerenju pojedinih dijelova ljudskog tijela. Vrlo brzo je razvio jednostavan, pouzdan i praktičan sustav za klasifi kaciju. Daktiloskopija s vremenom potiskuje sve druge oblike identifi kacije, najprije u Brazilu, Čileu i Urugvaju, a poslije i cijeloj Južnoj Americi. Braća Seljan – Mirko (Karlovac, 1871. – Peru, 1913.) i Stjepan (Karlovac, 1875. – Ouro Preto, Brazil, 1936.) bili su istraživači afričkog i južnoameričkog kontinenta. Bili su vrsni geolozi, geografi , arheolozi, etnolozi, sociolozi, povjesničari i političari. Etiopski car Menelik II. imenovao ih je upraviteljima južnih etiopskih pokrajina, gdje su proveli nezapamćene reforme. Kartografi rali su teren, organizirali gradnju putova, mostova i naselja (jedno je nazvano po njima – Seljanville) a obavili su i prva temeljita HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 23 geomorfološka i klimatološka istraživanja, pa ih mnogi smatraju suutemeljiteljima moderne Etiopije, gdje su proveli sedam godina.

Svjetski znanstvenici – hrvatski iseljenici Dvojica hrvatskih nobelovaca su također bili iseljenici u Švicarskoj. Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar 1887. – Švicarska 1976.) koji je dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1939., bio je profesor na Sveučilištu u Zurichu i šef Laboratorija za organsku kemiju ETH (Eidgenossische Technische Hochschule). Vladimir Prelog (Sarajevo 1906. – Mammern, Švicarska 1998.) dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. i u Zurichu je 1957. postao nasljednik hrvatskog nobelovca Ružičke, kao predstojnik tamošnjeg Zavoda za organsku kemiju. Milislav Demerec (Hrvatska Kostajnica, 1895. – Long Island, SAD, 1966.) istaknuti je hrvatsko-američki genetičar. Uz goleme znanstvene iskorake u istraživanjima genetike biljaka, zajedno s Alexanderom Flemingom pridonio je industrijskoj proizvodnji penicilina te je rasvijetlio mnoge dvojbe vezane

Iz peruanskoga ciklusa K. Krekovića (1901. -1985.), jednog od najvećih portretista 20. stoljeća, čiju je obljetničku izložbu 2011. priredila Hrvatska matica iseljenika u suradnji s Modernom galerijom i Etnografskim muzejom, koji čuvaju Krekovićevu donaciju umjetnina. 24 2012 B. SKOKO za antibiotike. Godine 1941. postaje direktor Biološkog laboratorija u Cold Spring Harboru, a 1943. i direktor Odjela za genetiku Carnegijeve institucije. Utemeljitelj je i urednik znanstvenog časopisa Advances in Genetics. Razdoblje od 1943. do 1961., u kojem je Demerec bio direktor obiju srodnih institucija u Cold Spring Harboru, središtu američke genetike, pamti se kao zlatno doba tih institucija. Njemu u čast C. W. Post College nazvao je svoj znanstveni centar i Cold Spring Harbor svoj glavni laboratorij njegovim imenom. William Feller (Zagreb 1906. – New York 1970.) matematičar je svjetskog glasa. Nakon profesorskog angažmana na sveučilištima Brownu i Cornellu, 1950. postaje profesor matematike na glasovitom Sveučilištu Princeton, gdje ostaje do kraja života. Godine 1969. nagrađen je Nacionalnom medaljom za znanost koju dodjeljuje predsjednik SAD-a, kao najviše godišnje američko priznanje u znanosti, a umro je uoči samog uručenja. Mario Puratić (Sumartin, 1917.) kao ribar u Sant Pedru u Kaliforniji revolucionirazirao je tehnologiju izvlačenja ribarskih mreža iz mora svojom konstrukcijom uređaja koja se danas naziva Puratićevo vitlo (Puretic Power Block). Do tada je mreže trebalo izvlačiti ručno, što je bio vrlo naporan posao, pa se taj izum u ribarstvu smatra ekvivalentom izumu struje. SAD ga ubraja među 100 najvećih izumitelja dvadesetog stoljeća. Godine 1972. Državna banka Kanade izdala je novčanicu od 5 dolara, koja na poleđini ima nacrtano Puretićevo vitlo na ribarskom brodu. Mnogobrojni su hrvatski umjetnici također bili iseljenici. Najpoznatiji među njima svakako je Ivan Meštrović (Vrpolje kod Slavonskog Broda 1893. – South Bend, SAD, 1962.) jedan od

Umjetnik golema opusa I. Meštrović autor je skulpture narodne heroine Mile Gojsalić na ušću rijeke Cetine. Snimio: Borko Gunjača HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 25 najpoznatijih svjetskih kipara dvadesetog stoljeća. Godine 1947. odlazi u SAD i prihvaća mjesto profesora na sveučilištu Syracuse u državi New York. Predsjednik Eisenhower mu je osobno uručio potvrdu o primanju u američko državljanstvo. Galerija Metropolitan u New Yorku 1947., kao prvom živom umjetniku pripremila mu je samostalnu izložbu. Pomalo zaboravljeni Kristian Kreković (Koprivna kod Tuzle, 1901. – Palma de Mallorca, 1985.) jedan je od vodećih hrvatskih slikara 20. stoljeća, a djelovao je u Peruu. Neki likovni kritičari smatraju ga jednim od najvećih portretista 20 stoljeća. Najpoznatiji je po svome golemom opusu posvećenom Peruu, kojim je ovjekovječio autentične likove iz peruanskih Anda u starim živopisnim nošnjama. Najpoznatije mu je djelo Egzodus dvadesetog stoljeća, vrlo snažne humane poruke. Njime je opisao i svoju izbjegličku sudbinu. Od 1960. Kreković živi u Palma de Mallorci u Španjolskoj. Posljednje desetljeće života posvetio je stvaranju svoje zaklade a 1977. počinje graditi i muzej, koji je njemu u čast otvorila španjolska kraljica Sofi ja 1981., nazvavši ga Museu Kreković. Zlatko Baloković (Zagreb 1895. – Venecija 1965.), poznat i kao „Paganini 20. stoljeća”, bio je svjetski poznati violinist, a djelovao je u Americi te nastupao na svim kontinentima s najpoznatijim orkestrima i slavnim dirigentima. Njegova violina „King” čuva se kao muzejski izložak. Mia Čorak Slavenska (Slavonski Brod 1916. – Westwood, SAD, 2002.) jedna je od najpoznatijih svjetskih balerina. Prihvatila je američko državljanstvo nakon što se jugoslavenskim vlastima zamjerila svojim nastojanjima za reformu kulturne politike i unapređenje baleta u tadašnjoj državi. Bila je jednu sezonu i primabalerina Metropoliten opere. Njihovim imenima mogli bismo dodati još desetke sjajnih karijera, posebice onih koje možemo smatrati suvremenicima našeg stoljeća. O njima će se sigurno temeljitije pisati u budućnosti. A kad su u pitanju hrvatski iseljenici i njihovi doprinosi razvoju Europe – za to bi nam trebala cijela knjiga, budući da je gotovo svaki napredniji Hrvat ionako morao provesti koju godinu, a neki i cijelu karijeru, na razvijenom zapadu koji nam je određivao sudbinu – od Venecije i Rima do Beča, Pariza i Londona – kako bi iskoristili svoje mogućnosti te se dokazali i zavičaju i Europi. Vrančić, Getaldić, Bošković, Petrić, de Dominis, Lučić-Lucius, Buvina, Klović, Vranjanin, Duknović, Medulić, Benković, Držić i mnogi drugi stvarali su Europu kakvu danas poznajemo – kao središte znanosti, umjetnosti i humanizma. Hrvatski tragovi vidljivi su diljem stare Europe. Vrijeme je da znalački podsjetimo na te činjenice i sebe, i druge.

Snaga hrvatskog iseljeništva u promociji Hrvatske u svijetu Kad je u pitanju promocija Hrvatske i njezina identiteta, pa tako i hrvatskih velikana (koji možda najbolje govore o dosezima Hrvata kao naroda) nikako ne smijemo zanemariti snagu iseljene Hrvatske. Uloga hrvatske dijaspore u stvaranju slike o Hrvatskoj u svijetu izrazito je velika a vrlo često, nažalost, podcijenjena. Poznato je da Hrvati i njihovi potomci žive na gotovo svim meridijanima i paralelama svijeta. Bez obzira na to je li riječ o fi zičkim radnicima, koji zarađuju kruh po građevinama zapadne Europe, uspješnim potomcima južnoameričkih veleposjednika, 26 2012 B. SKOKO

Hrvatima angažiranima u američkoj politici ili uspješnim gospodarstvenicima u Australiji, to jest bez obzira na to je li riječ o političkim ili ekonomskim emigrantima ili o njihovim potomcima, svi oni na neki način simboliziraju Hrvatsku svojim prijateljima, kolegama, partnerima, susjedima... Neki od njih imaju pristup i tamošnjim medijima, galerijama, knjižnicama pa i govornicama pred najuglednijim članovima tamošnjih društava. Jedno istraživanje koja sam svojedobno proveo pokazuje kako su pripadnici zemalja primateljica, u kojima žive veće hrvatske zajednice (Australija, Čile, Argentina, SAD...), Hrvatsku dobrim dijelom upoznali zahvaljujući djelovanju hrvatskih iseljenika. To je razumljivo kad se zna kako su Hrvati u dijaspori, zahvaljujući ponajprije djelovanju domovinske Crkve i njezinih katoličkih misija, a zatim i kulturnih, sportskih i potpornih društava, razasutih na europskom, američkom, australskom i afričkom kontinentu, prilično organizirani i kako njeguju i predstavljaju svoju kulturnu i nacionalnu baštinu. Svi oni, zahvaljujući svome djelovanju, u skladu sa svojim mogućnostima promiču Hrvatsku. Uz njih postoje mnogobrojne hrvatske udruge, posebice lobističke, koje izravno utječu na donositelje odluka u tamošnjim političkim strukturama te medije. O djelovanju i uspjehu takvih udruga u SAD-u mnogo je napisano. O uspjesima pojedinaca, hrvatskih udruga i organizacija svjedoče i odličja zaslužnim Hrvatima u tim zemljama, imenovanja ulica i trgova hrvatskim imenom, društva prijateljstva, posjeti inozemnih uglednika Hrvatskoj, uspostava

Iseljenici u razgledanju kulturnih znamenitosti Zagreba u pratnji Matičine novinarke Ž. Lešić. Kulturni turizam sve je popularniji među građanima hrvatskoga podrijetla iz prekooceanskih zemalja, koji su izvrsni promotori hrvatske kulture. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 27 kvalitetnih diplomatskih i gospodarskih odnosa, mnogobrojne izložbe, koncerti, manifestacije i promocija hrvatskoga imena i u najudaljenijim dijelovima svijeta. Sve zasluge „iseljene Hrvatske” za promociju domovine i sve druge oblike pomoći uglavnom treba pripisati njima samima i njihovu entuzijazmu, iako su nerijetko – umjesto potpore – u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima nailazili na nerazumijevanje. Nakon uspješne borbe za obranu i priznanje Hrvatske, Vladimir P. Goss je još prije petnaestak godina napisao da smatra kako je nastupila treća faza „rata za Hrvatsku” među iseljenicima a to je „promidžba za Hrvatsku”, koja bi trebala objediniti domovinsku i iseljenu Hrvatsku u jednu zajedničku – Globalnu Hrvatsku. Prednost dijaspore u promociji Hrvatske u njihovim novim domovinama je nenadoknadiva, a to je – poznavanje jezika, običaja, mentaliteta, lokalnih mitova i stereotipa te na kraju ukorijenjenost u određenoj zajednici. To im daje prednost u odnosu prema bilo kakvoj domovinskoj instituciji. Zato se, izvrsnom koordinacijom i potporom matične države njihovim planovima i nastojanjima zasigurno može puno postići na ovom području „rada za Hrvatsku”. Informiran, motiviran i odgovoran čovjek, s dubokim domoljubnim osjećajem, najbolji je glasnogovornik nove Hrvatske. A temelj i poticaj tog angažmana nedvojbeno je zajedništvo i upućenost jednih na druge. Zato neka baš to – toliko potrebno zajedništvo, zatim bogatstvo naše tradicije, vrijednosti i baštine te kreativnost i inovativnost novih naraštaja budu temelj neke nove Hrvatske – sretne, uspješne i moderne Hrvatske, koja nedvojbeno dolazi. A kao prvi korak na tom putu jačanja zajedništva i suradnje neka bude novodonesena Strategija o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Iskreno se nadamo da će nova vlada, na osnovi tih zakonskih iskoraka, koje je stara vlada konačno donijela na svome odlasku, nastaviti raditi na njihovoj provedbi i osnutku toliko potrebnih novih državnih tijela za koordinaciju. Previše smo čekali da bismo gubili ijedan dan. Hrvatska nas sve zajedno treba. Posložimo stvari prije ulaska u nove asocijacije. 28 2012 B. SKOKO

SUMMARY CROATIA IN THE EUROPEAN UNION

n 9 December 2011 Croatian representatives signed a European Union Accession Treaty in Brussels ahead of the accession scheduled for 1 July 2013 following the ratifi cation of the treaty in Croatia and the EU member states. Croatian President OIvo Josipović and Prime Minister Jadranka Kosor signed the treaty. Also signed was the Final Act, the fi nal political document of the Intergovernmental Conference stating everything agreed upon during negotiations. The ceremony at which the treaty was signed by top representatives of the 27 member states of the European Union and by the Croatian President and Prime Minister has changed Croatia’s status from that of a candidate country to a country acceding to the EU. Croatia was congratulated for the signing of the Treaty, along with all of the heads of state on hand, by European Council President Herman Van Romupy, Polish Prime Minister Donald Tusk, whose country is currently presiding over the EU, European Commission President Jose Manuel Barroso and European Parliament President Jerzy Buzek. Croatian has become the European Union’s 24th offi cial language. In this essay the author details the successes of our country since it won its independence. It also notes the challenges our nascent democracy faced during the transition process. It notes the great Croatians throughout history whose creative work is integral to the achievements of human civilisation. The essay also notes all the contributions made by Emigrant Croatia to promoting the homeland and all of the other forms of assistance the Croatian communities abroad offered to the citizens of Croatia. Croatia’s full entrance into the European theatre can be a factor in strengthening modern Croatian unity and collaboration as is outlined in the newly adopted Strategy on Croatia’s Relations with Croatians Abroad and the accompanying legislative act. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 29

RESÚMEN CROACIA EN LA UNIÓN EUROPEA

l 9 de diciembre de 2001 Croacia fi rmó ofi cialmente en Bruselas el Acuerdo de Admisión en la Unión Europea. El 1ro. de julio de 2013 se convertirá en el vigésimo octavo miembro de la UE, una vez que el Acuerdo sea ratifi cado en Croacia y en los Epaíses miembros. El documento fue fi rmado por el presidente croata Ivo Josipović y la primera ministra Jadranka Kosor. Junto con el mencionado Acuerdo de Admisión, también fue fi rmada el Acta fi nal, un documento político conclusivo de la Conferencia Intergubernamental en el cual consta todo lo que se armonizó durante las negociaciones. Con la conclusión de la ceremonia ofi cial de la fi rma del Acuerdo, rubricado por los estadistas de los 27 países de la Unión Europa y por el presidente y la premier croata, Croacia cambió su status de país candidato por el de país entrante en la UE. Junto con todos los estadistas que felicitaron a Croacia por haber fi rmado el Acuerdo, se sumaron a las congratulaciones el presidente del Consejo Europeo Herman Van Rompuy, el premier polaco Donald Tusk, cuyo país preside este semestre la UE, el presidente de la Comisión Europea, José Manuel Barroso y el presidente del Parlamento Europeo, Jerzy Buzek. El idioma croata se convirtió en el 24 idioma ofi cial de la Unión Europea. En el presente ensayo, el autor enumera todos los éxitos de nuestro joven país desde el día en que la República de Croacia obtuvo su independencia. También menciona todos los desafíos con los que se enfrentó la joven democracia durante la transición y describe a los próceres de la historia croata cuyas huellas creativas forman parte de los logros civilizadores de la humanidad. En el ensayo se mencionan además todos los méritos de la Croacia emigrada por haber promovido a la Patria y ayudado a los ciudadanos de la República de Croacia. Que el ingreso de Croacia en el escenario europeo sea para bien del fortalecimiento de la unidad moderna croata y de la cooperación como lo estipula la recientemente proclamada Estrategia sobre las relaciones de la República de Croacia con los croatas que viven fuera de la Patria. JIM HLAVAČ JEZIČNA POLITIKA I PRAKSA U VIŠEJEZIČNOJ EUROPI

Europska unija (EU) smatra se primjernom organizacijom kada je riječ o prevoditeljskoj praksi i uslugama koje postoje u svim njezinim djelatnim područjima. Političari EU-a mogu se služiti svojim jezikom u parlamentarnim raspravama te se jednako postupa prema svakomu od 24 službena jezika 27 članica Unije kada je riječ o prevoditeljskim službama. Otkada je Republika Hrvatska (RH) prije nekoliko godina podnijela zahtjev za prijam u članstvo u EU, mnogi u RH, posebice jezikoslovci, zabrinuli su se za položaj i oblik jezika koji EU upotrebljava u sadašnjim i budućim dodirima s RH. Postoji strah da će se vratiti naziv srpskohrvatski, to jest hrvatskosrpski ili da će se prednost dati drugomu, novomu eufemizmu bosanski-hrvatski-srpski kao općemu nazivu za jezike u Hrvatskoj i susjednim zemljama.

vaj se rad bavi jezičnom politikom Europske unije, a djelomice i prevoditeljskom praksom prevoditelja zaposlenih u EU i u RH. Dvosmjerni pisani prijevodi (obično s hrvatskoga na engleski kao najrašireniji radni jezik u EU i s engleskoga na hrvatski) Oprilično jasno upućuju na zaključak da je jezik koji se rabi u prevođenju i po nazivu i po obliku nedvosmisleno hrvatski jezik. No, kada je riječ o tumačenju između predstavnika RH i predstavnika EU primjećuje se da se neki tumači u EU ne služe jezikom koji se po obliku može nazvati hrvatskim jezikom. Ako se hrvatski jezik imenom i oblikom prihvati kao samostalan i jedinstven jezik, to će uvelike biti posljedica ne samo stroge primjene službene politike Europske unije nego i činjenice da druge zemlje kandidatkinje, BiH i Srbija i Crna Gora, trenutačno ne održavaju pristupne razgovore s Unijom. Odsutnost tih zemalja u pregovorima za pristupanje EU znači da ne postoji stvarni razlog da se i njihovi jezici spoje s jezikom RH. Europska unija politička je i ekonomska zajednica sastavljena od 27 zemalja članica. Od osnutka 1957. (tada kao Europska gospodarska zajednica) EU primjenjuje politiku ravnopravnosti prema svim službenim jezicima zemalja članica. Odredba br. 1 iz 1958. glasi: „Građani zemalja članica imaju pravo komunicirati s institucijama EU na svom jeziku” (European Commission, 2004).1 Pravo građana da komuniciraju na svom jeziku zahtijeva uspostavu usluga tumačenja i prevođenja za sve službene jezike EU, a utemeljeno je zbog više razloga. Prvi je razlog logistički: EU surađuje s gotovo svim ministarstvima zemalja članica (npr. poljodjelstvo, unutarnji poslovi, državno odvjetništvo) i radije preuzima obveze prevođenja nego da ih prepusti zemljama članicama. U tome je višestruka prednost: zemlje članice oslobođene su dužnosti i troškova

1 Engleski izvornik: ,,Residents of member states have the right to communicate with [EU] institutions in their own language”. Dokument je dostupan na svih 20 jezika EU. Svi su prijevodi u ovom radu moji. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 31 prevođenja; EU preuzima odgovornost za kakvoću i sadržaj prijevoda tako da pojedine zemlje članice ne mogu pogrešno tumačiti dokumente ili usmene izjave u svoju korist i na svoju štetu; EU može primjenjivati jedinstvenu i ravnopravnu politiku za usluge tumačenja i prevođenja bez obzira na brojčanost ili ugled pojedine jezične skupine. Drugi je razlog ideološki. Politika jednakosti potrebna je zbog veze između jezika i nacionalnoga identiteta u većini europskih zemalja. Nepostojanje prevoditeljskih usluga za pojedini jezik ravno je uvredi identiteta iste jezične skupine. EU priznaje samo službene jezike svojih zemalja članica i time primjenjuje odluke jezične politike tih zemalja i ne donosi odluke samostalno. Odredbe EU govore i sljedeće: „Svaka zemlja prije nego što se pridružila EU odredila je kojim će se jezikom služiti u službenoj komunikaciji s EU. Takva je odluka zapisana u Sporazumu o pristupanju EU. ” (European Union, 2005.a.)2 Službeni jezici zemalja članica, dakle, automatski postaju i službenim jezicima EU. Iznimku čini odluka Republike Irske koja nije zahtijevala da se i irski (to jest irski gelski) jezik kao prvi službeni jezik te zemlje (engleski je drugi službeni jezik) uvrsti u skupinu službenih jezika EU-a. Slično je i s Republikom Ciprom koja ima dva službena jezika, grčki i turski, ali Cipar je predložio samo grčki jezik zbog odvojenosti sjevernoga dijela otoka, većinski naseljenog Turcima. Ti primjeri pokazuju da se odredbe ne moraju uvijek primjenjivati na isti način i da ima prilagodljivosti u donošenju odluka. O iznimkama ili promjenama ipak odlučuju EU i zemlje članice zajedno, a ne odvojeno. Posljedica navedene odredbe je da jezik koji nema položaj službenoga jezika u bilo kojoj zemlji članici ne može imati položaj jednoga od službenih jezika EU-a. U sljedećoj su tablici primjeri takvih neslužbenih jezika:

Tablica 1.: Kategorije jezika koji nemaju položaj službenoga jezika3 Kategorije Primjeri pokrajinski jezici3 frizijski, velški manjinski jezici frizijski, velški autohtoni, ali neslužbeni jezici ladinski, lužičkosrpski poluautohtoni, ali neslužbeni jezici ruski (u Estoniji, Latviji) neautohtoni i neslužbeni jezici arapski (u Francuskoj), berberski (u Nizozemskoj)

2 Engleski izvornik:,,Each country, before it joined, stipulated which language it wanted to have used as an offi cial language for EU purposes. The agreement on this matter is then recorded in the Act of Accession.” 3 Nedavno je španjolska Vlada zatražila službeni položaj za baskijski, katalonski-valencijanski i galicijski jezik. U lipnju 2005. Vijeće EU odobrilo je ograničenu uporabu na razini EU jezika koji imaju priznati položaj u zemljama članicama koji nisu i na- dregionalni, dakle službeni jezici. Ta se odluka ne odnosi samo na te jezike u Španjolskoj nego i na bilo koji jezik ,,čiji je položaj priznat u ustavu zemlje članice na cijelom području ili samo na jednom njegovu dijelu ili čija je uporaba kao nacionalnoga jezika (national language) zakonom određena” [Engleski izvornik.: “whose status is recognised by the Constitution of a member state on all or part of its territory or the use of which as a national language is authorised by law”] (European Union, 2005.c). Tom se odlukom jasno izriče potpora višejezičnosti u Europi, a ona je djelomice posljedica politike (prekogranične) regionalizacije. 32 2012 J. HLAVAČ

Unutar EU mnogi jezici imaju više od jedne norme, tj. odlikuju se pluricentričnošću. Primjerice, njemački u EU ima dvije norme: književni njemački jezik koji se govori u Saveznoj Republici Njemačkoj i književni njemački jezik koji se govori u Republici Austriji. Slično je s francuskim u Francuskoj i Belgiji, s engleskim u Engleskoj, Velsu, Škotskoj i Irskoj te s nizozemskim u Nizozemskoj i (s fl amanskim) u Belgiji, zatim s grčkim u Grčkoj i na Cipru. U slučaju austrijskoga njemačkoga zabilježeno je da je 1995. prigodom pridruživanja Austrije u EU austrijska vlada bila ustrajna u tom da barem 23 posebna austrijska naziva (uglavnom kulinarski nazivi za jelo i piće) uđu kao ravnopravne inačice s nazivima iz SR Njemačke (de Cillia, 1998.: 81.). Zanimljivo je da su Britanci izborili pravo da se u dokumentima prednost daje britanskomu engleskomu, a ne i u Europi sve proširenijemu američkomu engleskomu. Takav pojam pluricentričnosti u odnosu prema južnoslavenskim jezicima problematizirao je Brozović (1991.).4

Praksa tumačenja i prevođenja u Europskoj uniji Zastupnici u parlamentu EU-a mogu se služiti svojim jezikom, što znači da govornici svih 24 jezika 27 zemalja članica imaju pravo na usluge tumačenja i prevođenja. Jasno je da to zahtijeva dobro opremljenu infrastrukturu za pružanje takvih usluga. Prije pristupanja deset novih članica 1. svibnja 2004. u Glavnom ravnateljstvu za tumačenje bilo je zaposleno 450 stalnih i još 200 – 300 privatnih tumača, koji su te godine utrošili 145 000 radnih dana. Ukupni iznosi za to ravnateljstvo za godinu 2003. bili su 105 000 000 eura. Početkom 2004. u Glavnom ravnateljstvu za prevođenje u radnom odnosu bilo je zaposleno 1 650 tumača s punim radnim vremenom i 500 privatnih, to jest povremenih. Te je godine bilo prevedeno više od 1 270 000 stranica. S još devet novih jezika od 1. svibnja 2004. zaposlilo se još 429 tumača i broj prijevoda povećao se za još 30 do 50% (EU Business, 2005.). Takva je politika jezične ravnopravnosti često na udaru kritike. Neki kritičari, primjerice, Bolkestein (Todd, Fabbi i Sandler, 2004.) ali i podupiratelji, npr. Phillipson (2003.) spominju mogućnost da se takva politika može promijeniti. Najviše se kritiziraju visoki troškovi prevoditeljske mreže, koji će se s budućim novim članicama još više povećavati. Također ima drugih institucija koje su prešle na politiku jednoga radnoga jezika, npr. Europol, Europsko središte za registraciju izuma. EU trenutačno ima tri radna jezika – engleski, francuski i njemački – na mnogobrojnim se sastancima uglavnom upotrebljava samo jedan od njih, engleski jezik. Kritičari, poput Fritsa Bolkesteina, predlažu da samo ta tri jezika dobiju položaj jedinih službenih jezika u EU (neki čak predlažu samo jedan – engleski jezik). Očito je da mnogi ne cijene jezičnu raznolikost u EU i ne vide smisla u velikom prevoditeljskom aparatu. Do trenutka kada Hrvatska pristupi EU (pristupni ugovor bit će potpisan 9. prosinca 2011.), Unija će imati 24 službena jezika (uključujući irski, rumunjski i bugarski), a nije isključeno da će takav položaj steći i mnogi drugi jezici koji imaju službeni položaj u svojim matičnim zemljama, npr. norveški, islandski, retoromanski, makedonski, moldavski, ukrajinski, bjeloruski, ruski,

4 O pluricentričnosti bit će više govora u nastavku rada, vidi A.5. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 33 srpski, bosanski/bošnjački, albanski i turski. Trideset i pet službenih jezika u EU zahtijevalo bi još više sredstava za logistiku i fi nanciranje postojećih prevoditeljskih služba. Vijeće Europe institucija je koja na svojim sastancima već opskrbljuje toliko jezika, no ta institucija ima vrlo ograničen djelatni krug i više nalikuje na kratkotrajni kongres koji se održava svakih nekoliko mjeseci. Takva se institucija, kao nadnacionalna i funkcionalna, ne može usporediti s EU. Ako se broj službenih jezika smanji, vjerojatno će mali jezici – poput hrvatskoga – biti u podređenom položaju. Moguć, ali malo vjerojatan, scenarij jest smanjenje broja jezika po zemljopisnim kriterijima tako da svako veće područje (ili jezična porodica) može predložiti svoj jezik. Prema takvom scenariju postojao bi jedan srednjoeuropski jezik (vjerojatno njemački), jedan britansko-hibernijanski jezik (engleski), jedan zapadnoeuropski jezik (francuski), jedan iberski jezik, jedan skandinavski jezik, jedan ugrofi nski jezik (ili mađarski, fi nski ili estonski), jedan baltički jezik, jedan zapadnoslavenski jezik i jedan južnoslavenski jezik. Ako prođe takav nevjerojatni scenarij, nema zapreke trpanju hrvatskoga jezika u isti koš sa slovenskim, bosanskim/bošnjačkim, srpskim, makedonskim, bugarskim pa i s crnogorskim jezikom. Za takav rasplet događaja gotovo se automatski nameće stari naziv srpskohrvatskoga jezika.

Naziv službenoga jezika s gledišta današnje Republike Hrvatske Tijekom povijesti dijelovi današnje Republike Hrvatske ili cijeli njezin teritorij bili su u sastavu drugih, uglavnom višenacionalnih država, npr. Austro-Ugarske, Venecije, Osmanlijskog Carstva, Napoleonove Francuske, fašističke Italije, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, fašističke NDH i SFRJ. Osim naziva hrvatski – kao najraširenijega i imena s najduljom povijesnom tradicijom, koje se kao takvo i učvrstilo za skupine organskih idioma autohtonoga hrvatskoga pučanstva – u uporabi su bili i drugi nazivi prema različitim kriterijima: slavenski (etnopolitički), ilirski (povijesno-zemljopisni), srpskohrvatski/hrvatsko- srpski (ideološki), dalmatinski (pokrajinski), štokavski (dijalektalni), ikavica (prema jatovskom odrazu), jugoslavenski (političko-ideološki) i naš jezik (političko-ideološki naziv ili stilistički eufemizam). (Vidi: Selak, 1992.; Moguš, 1993.; Samardžija, 1999.) U dvadesetom stoljeću u određenim vremenskim razmacima bili su, osim naziva hrvatski, nametnuti nazivi npr. srpskohrvatskoslovenački u dvadesetim godinama, srpski u tridesetim godinama, hrvatskosrpski u šezdesetim godinama i hrvatski ili srpski u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća.

Nazivi za hrvatski jezik u inozemstvu Nazivi kao što su srpskohrvatski ili bosanski-hrvatski-srpski upotrebljavani su većinom zbog ideoloških razloga i razloga genetske sličnosti svih književnih jezika koji imaju novoštokavski dijalekt u svojoj podlozi. Tim nazivima lako se pokrivaju dva ili tri (ili možda uskoro i četiri) srodna jezika pa su već i zbog fi nancijskih razloga korisni. Na stranim sveučilištima ti su nazivi i službeni nazivi za predmete na razini fakulteta. Sveučilište u Hamburgu, primjerice, još ima 34 2012 J. HLAVAČ katedru za srpsko--hrvatski jezik, dok su druga sveučilišta prešla na nazive koji djelomice razvezuju sijamske blizance srpski i hrvatski, ali se ipak uzimaju za jednu cjelinu. Na bečkoj je slavistici kompromisno privremeno prihvaćen bosanski-hrvatski-srpski.

Tablica 2.: Sadašnji nazivi na nekim stranim sveučilištima za predmet koji se prije zvao srpsko- hrvatski Sveučilište Sadašnji naziv Hamburg Serbo-Kroatisch Humboldt, Berlin Serbisch / Kroatisch München Serbisch / Kroatisch UCLA Serbian / Croatian Uni, College London Croatian / Serbian Harvard Croatian and Serbian Beč Bosnisch-Kroatisch-Serbisch Ti se nazivi ne odnose samo na književni jezik Hrvata i Srba, nego i na jezik Bošnjaka i Crno- goraca i time se daje do znanja da je stručna odluka navedenih sveučilišta ta da ona to smatraju jednim jezikom. Kao što je već rečeno, fi nancijska korist takve odluke da se jednim udarcem ubiju dvije (ili četiri) muhe ne može se podcijeniti. Dapače, smatram da su fi nancijski razlozi bili presudni i za odluku Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu da se prihvati naziv bosanski-hrvatski-srpski. Taj je naziv u službenoj uporabi u tom sudu, koji zapošljava tumače i prevoditelje kao govornike bosanskoga-hrvatskoga-srpskoga jezika te na taj jezik ili s njega prevode osumnjičenicima, odvjetnicima, svjedocima i drugima koji se pojave na sudu. Prema mojim zapažanjima većina je tumača i prevoditelja podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i većinom se govori jezikom koji se može okarakterizirati kao bosanski/bošnjački ili srpski kako se on govori u Bosni. Zanimljivo je da se jezik prevoditelja ne mijenja kada se prevodi Bošnjacima, Crnogorcima, Hrvatima ili Srbima. Tročlano, zajedničko ime jasno se vidi i na početnoj stranici tog suda na internetu: http://www.icty.org/ Oglasi za prevoditelje na Haškom sudu kao preduvjet za zapošljavanje uz engleski ne spominju predznanje triju jezika nego samo jednoga: „Za ovo mjesto traži se izvrsno znanje engleskoga i savršeno znanje bosanskog/hrvatskog/ srpskog jezika, koje se provjerava na prijevodnom ispitu suda” (ICTY, 2005.).5 Jezična politika i praksa Haaškoga suda pokazuju da važna međunarodna institucija pod okriljem Ujedinjenih naroda smatra da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore istim jezikom. Rijetke primjedbe osumnjičenikâ (primjerice Vojislav Šešelj u travnju 2004.) da se prevoditelji služe jezikom koji nije i osumnjičenikov jezik, uglavnom ostaju bez odgovora. Takav se postupak valjda objašnjava asimetričnim položajem podređenoga u odnosu prema

5 Engleski original: ,,For the post advertised, a perfect command of English and an excellent knowledge of Bosnian/Croatian/Ser- bian as tested and demonstrated by the UNICTYs translation/revision examination.” HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 35 nadređenom – malo je vjerojatno da će Haški sud udovoljiti želji nekoga za koga se misli da već ima više nego odgovarajuće prevoditeljske usluge. Druga međunarodna, ali specifi čno europska, organizacija jest Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE), koja ima mnoge predstavnike diljem Bosne i Hercegovine te nešto manju skupinu u Srbiji i Crnoj Gori. Ona daje informacije na svim trima jezicima, bosanskom/bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. OSCE i Haaški sud imaju različite ovlasti i obveze, ali komuniciraju s istim govornicima različitih jezičnih skupina. Možda nije slučajno da narav tih djelatnosti rezultira dvjema potpuno različitim praksama.

Prevoditeljska praksa između Europske unije i Republike Hrvatske Otkada je Republika Hrvatska sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća podnijela molbu za članstvo u EU, kontakti između Bruxellesa i Zagreba na poljima gospodarske politike, zakonodavstva, poljodjelstva i dr. postali su sve učestaliji. Takvi kontakti, razumije se, zahtijevaju iskusne prevoditeljske usluge. Dosadašnji tijek dvo- smjernih prijevoda pokazuje da su oblik i naziv jezika nepobitno hrvatski, pa se s hrvatskoga jezika uglavnom prevodi na engleski. Tablica 3. daje opis dosadašnje prakse.

Tablica 3.: Praksa i smjer prevođenja u kontaktima između EU i RH Vrsta prevođenja Smjer prevođenja Stari tekstovi, primjerice, hrvatski zakoni i regulative; Hrv → Eng zakoni i regulative Europske unije Eng → Hrv Predloženi tekstovi, primjerice, nacrti za buduće hrvatske zakone Eng → Hrv Tekstove prevode uglavnom prevoditelji iz Hrvatske. Zbog toga je jasno da nema dvojbe da se jezik članice kandidatkinje i oblikom i imenom prepoznaje kao hrvatski jezik. Situacija može biti nešto drugačija s usmenim prevođenjem. Tablica 4. opisuje praksu tumačenja. Tablica 4.: Praksa i smjer tumačenja u susretima između EU i RH Vrsta tumačenja Smjer tumačenja Delegacija EU u posjetu RH Eng ↔ Hrv Hrvatske delegacije u posjetu Bruxellesu ili Strassburgu Hrv ↔ Eng, SH/HS ↔ Eng Kada izaslanstva Europske unije dođu u posjet Republici Hrvatskoj, prevode tumači Republike Hrvatske. Prevodi se s hrvatskoga i na nj, a drugi jezik obično biva engleski. No, kada je riječ o posjetima hrvatskih izaslanstava Komisiji EU u Bruxellesu ili Parlamentu EU u Strassbourgu, prevoditi mogu prevoditelji zaposleni u institucijama EU. Takvi prevoditelji ne moraju biti Hrvati, jer se prevoditelji ne zapošljavaju prema etničkim kriterijima nego prema prevoditeljskom i jezičnom umijeću. Takva umijeća uključuju i poznavanje stručnoga nazivlja. I tu mogu nastati nejasnoće. Prevoditelji koji nisu podrijetlom iz Republike Hrvatske (ili s područja bivše SFRJ), dakle prevoditelji koji nisu izvorni govornici hrvatskoga jezika, obično 36 2012 J. HLAVAČ su stekli ili barem usavršavali znanje njima stranoga jezika u obrazovnim ustanovama i za boravaka u bivšoj SFRJ. Beograd, kao glavni i najveći grad SFRJ, bio je mjesto gdje se najviše stranaca najdulje zadržavalo, učeći jezik i kulturu nove sredine. Ne čudi da su ti budući jezični nastavnici i prevoditelji učili i naučili jezik te sredine, tj. srpski, ekavicu, a nemali broj tih ljudi zna se služiti i ćirilicom. Zbog tadašnje službene politike SR Srbije (te SR Bosne i Hercegovine i SR Crne Gore) taj se jezik zvao srpskohrvatski i ti su se studenti s pravom mogli smatrati upućenima i u norme hrvatskoga jezika jer su, kako se znalo misliti, učeći jedan jezik, stjecali i poznavanje drugoga. U neslužbenim dodirima ne biva velikom poteškoćom da se stranac služi naučenim srpskim u komunikaciji s govornicima hrvatskoga ili obratno kada stranac govori hrvatski s govornicima srpskoga. U službenim dodirima takav je nerazmjer nepoželjan zbog dvaju razloga. Prvi je razlog jezikoslovni (priopćajni): mnogi stručni nazivi koji se upotrebljavaju u srpskom jeziku ne postoje u hrvatskom jeziku ili imaju značenje drugačije od onoga u srpskom. Drugi je razlog sociolingvistički (politički): osjeća se nelagoda ili odbojnost u hrvatskih pregovarača da im se prevodi na jezik koji nije njihov dok se njihov jezik, kao službeni jezik zemlje kandidatkinje, ne upotrebljava. Tomu valja dodati da se od 1990. mnogo promijenilo na polju poučavanja hrvatskoga kao stranoga jezika u Hrvatskoj i izvan nje. U posljednjih 20 godina stasao je novi naraštaj studenata hrvatskoga kao stranoga jezika u domovini i u inozemstvu. Pripadnici su toga naraštaja sada nastavnici i prevoditelji u Europi, i u svijetu, a upotrebljavaju hrvatski književni jezik. Zbog ekonomskih (relativna moć hrvatskoga gospodarstva naprema drugim susjednim zemljama) i drugih razloga (primjerice, RH kao popularno odredište turista iz drugih europskih zemalja) oni koji žele naučiti strani jezik s južnoslavenskih područja, mnogo češće sada izabiru hrvatski. I oni koji ne znaju jezik, bit će svjesniji da Hrvatska ima svoj jezik i da ga ne valja poistovjećivati s drugim južnoslavenskim jezicima. Glavna ravnateljstva za prevođenje i tumačenje pri EU za sada ne zapošljavaju prevoditelje i tumače za hrvatski jezik (ne uzimaju ih u stalni radni odnos), nego s njima surađuju. Situacija će se promijeniti kada Republika Hrvatska uđe u EU, tada će iz RH dolaziti stručnjaci za prevođenje i tumačenje (European Union, 2005.b.).

RASPRAVA Koji su mogući scenariji i rezultati za jezičnu politiku EU? Ovdje ću raspraviti o čimbenicima zbog kojih bi EU mogla dati prednost starom nazivu srpskohrvatski ili njegovu novijemu sinonimu bosanski-hrvatski-srpski za jezik ne samo Republike Hrvatske nego i Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore. Uz mnoge argumente navode se i protuargumenti.

A. Argumenti za srpskohrvatski ili bosanski-hrvatski-srpski 1. Ostavština srpskohrvatskoga kao nepopularni, ali rašireni naziv u matičnim zemljama Srpskohrvatski je bio službeni jezik triju republika bivše SFRJ (SR Bosne i Hercegovine, SR Srbije, SR Crne Gore). Taj naziv nije bio osobito popularan unatoč gledištu tadašnje politike, i HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 37 neslužbeno su se u svakodnevnoj komunikaciji upotrebljavala imena poput hrvatski, srpski ili bosanski. Sve te tri republike imaju druge nazive za svoj jezik ili jezike, ali do srpskohrvatskoga drže oni koji još sanjaju unitaristički jezik u unitarističkoj, zajedničkoj državi. 2. Ostavština srpskohrvatskoga kao popularan, prikladan i raširen naziv u inozemstvu Hibridna imena poput srpskohrvatskoga ili bosanskoga-hrvatskoga-srpskoga danas su još u uporabi u službenim institucijama poput Haškoga suda te na mnogim europskim i američkim sveučilištima. Takva su imena odražavala službenu politiku nekadašnje matične države, SFRJ, koja je obično u inozemstvo slala nastavnike i profesore koji su predavali jezik pod srpskohrvatskim imenom. Fakulteti sporo i nerado mijenjaju predmete i imena svojih katedara. Promjeni se suprotstavljaju i zbog ideoloških razloga6, a najviše zbog fi nancijskih (s proračunom i infrastrukturom za samo jedan predmet pokrivaju se tri jezične skupine). Neki i zbog inertnosti ne žele mijenjati nešto za što misle da je još uporabljivo. 3. Smanjenje troškova Argumenti za smanjenje broja službenih jezika u EU nikada nisu imali težinu jer se time ot- varaju mnogi drugi problemi. Ali želja za smanjenje izdataka ostaje činjenica. Nepobitno je da je uspostavljanje jezičnih usluga za samo jedan jezik mnogo jeftinije nego za tri jezika. 4. Isti je jezik razumljiv Bošnjacima, Crnogorcima, Hrvatima i Srbima Zajednička razumljivost stari je argument za stvaranje i održavanje srpskohrvatskoga. Mnogi se vole pozivati na taj argument, unatoč mnogobrojnim leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim i pravopisnim razlikama između triju normiranih južnoslavenskih jezika. Pristaše jednoga jezika zaboravljaju, međutim, da se Česi i Slovaci mogu sporazumijevati svaki na svom jeziku, što vrijedi i za Dance i Šveđane, ali takva razumljivost nije dovela do utapanja u zajednički češkoslovački ili danskošvedski. 5. Srpskohrvatski ili bosanski-hrvatski-srpski kao primjer pluricentričnoga jezika Jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba zbog genetsko-tipoloških razloga mogu se svrstati u zbirnu skupinu pod imenom srednjojužnoslavenski jezik (Brozović, 1991.: 357.). Takav pojam ima svoju teorijsku vrijednost jer se uzimaju u obzir bliskost i srodnost u jezicima četiriju naroda. No, takav je pojam prikladniji za jezike koji imaju (barem prilično) isto ime i čiji govornici priznaju zajedničko podrijetlo toga jezika. Primjerice, engleski je pluricentričan jezik koji ima različne norme (britansko-englesku, škotsku, američku, australsku itd.), a svi se govornici engleskoga slažu da je taj jezik nastao među Englezima u Engleskoj. Slično je sa španjolskim jezikom i njegovim različnim normama gdje govornici španjolskoga priznaju zajedničko većinsko kastilijansko podrijetlo svojega jezika. Tako nije s jezicima Bošnjaka, Crnogoraca,

6 Neki misle da je bivša SFRJ bila dobra, da je jugoslavensko samoupravljanje bilo dobro i da su novonastale države sa svojim jezicima nazadno rješenje 38 2012 J. HLAVAČ

Hrvata i Srba. Svaki se jezik razvio drugačije na različitim mjestima tijekom stoljećâ prilično odvojene jezične povijesti. Optužbe i pritužbe da je jedan narod krao jezik drugoga naroda (Okuka, 1998.; Kovačević, 1999.; Brborić, 1999.; Greenberg, 2004.) nisu novijega datuma, ali su potpuno bez osnove i neprihvatljive. Nema smisla držati se naziva zajedničkoga jezika gdje bitne formalne razlike postoje i gdje nema osjećaja među govornicima da dijele isto jezično nasljeđe. Odvojenost jezika, odnosno jedinstvenost istih tema uočava se u mnogim radovima nastalima u posljednjih desetak godina (Kačić, 1995.; Katičić, 1997.; Radovanović, 2000.; Škiljan, 2000.). 6. Broj govornika i veličina jezika Jezična skupina koja ima dvadesetak milijuna govornika sigurno vjeruje da je važnija i zaslužuje veću pozornost od manjih jezičnih skupina. Tako se moglo osjećati dvadesetak milijuna govornika srpskohrvatskoga naprema dva milijuna govornika slovenskoga. Mnogobrojnost govornika trebala bi značiti i veći utjecaj i ugled. No, manja brojnost nije do sada bila uzrok racionalizacije ili čak povlačenja istih prava i usluga manjim jezičnim skupinama u EU. Jezične skupine jednake brojnosti poput hrvatske, primjerice litvanska, slovačka i danska, imaju ista prava kao i veći jezici, ali i kao još manji jezici poput malteškoga, slovenskoga, latvijskoga i estonskoga. 7. Okupljanje jezika odgovara politici EU jer se time podupire politička koncepcija zapadnoga Balkana, gdje bi se različiti narodi mogli okupljati pod jednim dominantnim jezikom, unatoč maloj vjerojatnosti da regionalizacija može silom nametnuti neku jezičnu politiku jer bi takav postupak bio suprotan politici poštovanja jezične raznolikosti. 8. Srpskohrvatski kao ponovni pokušaj da se jezično zbliže i pomire narodi Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije te Crne Gore Mala je vjerojatnost da EU vjeruje kako bi se primjenjivanjem takve politike mogla postići pomirba i još bliža suradnja između četiriju država. Za postizanje takvih ciljeva bolje služe druge mjere, primjerice obrazovne i kulturne inicijative. Vjerojatno većina birokrata u EU smatra da bi se nametanjem politike jezičnoga unitarizma postojeće napetosti prije uvećale nego smirile. Među navedenim činiteljima samo oni izneseni u 2., 3., i 4. imaju neku, vjerojatno sporednu, ulogu u razmatranju hrvatskoga zahtjeva za članstvo. Tim se činiteljima suprotstavljaju činitelji koji idu u prilog hrvatskomu kao jedinomu izboru službenoga jezika buduće članice.

B. Argumenti za hrvatski jezik 1. Hrvatski je jezik službeni jezik Republike Hrvatske i jedini je službeni jezik te zemlje Etničke manjine imaju pravo na svoj jezik u obrazovnim, medijskim i kulturnim institucijama gdje je uporaba manjinskih jezika zakonski utvrđena. 2. Hrvatski je bez sumnje najrašireniji naziv i naziv s najduljom tradicijom za većinu hrvatskih građana HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 39

U narodu je hrvatski jedini naziv, čak i među nehrvatima. Nije preporučljivo jedan naziv dovoditi u pitanje kada je među ljudima svugdje prihvaćen i kada ima toliku tradiciju kao hrvatski. 3. Hrvatski je normiran, književni jezik Proces normiranja hrvatskoga jezika dovršen je do kraja 19. stoljeća i od tada nije bilo većih promjena. Srpskohrvatski kao spoj dviju norma, jedne u Srbiji, druge u Hrvatskoj s manjim utjecajem iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, nije mogao u svom pisanom ili usmenom obliku biti vjeran ili dosljedan dvjema normama. Govornici toga jezika imali su na raspolaganju mnogobrojne inačice – leksičke, sintaktičke, stilističke – ali u govoru i pisanju morali su izabrati jedan književnojezični lik; nije se moglo u istom tekstu ili govoru pokrivati oba. Srpskohrvatski nije nikada imao jedan zajednički književnojezični lik, nego više njih. Tim se hibridom moglo govoriti ili srpski ili hrvatski, ili barem nečim što je više srpski ili više hrvatski ili nešto treće, ali nikako podjednako i ravnopravno i srpski i hrvatski zajedno. Zbog političkih i etničkih razloga najdominantniji i najbrojniji narod u SFRJ, Srbi, u najviše se slučajeva mogao služiti svojim jezikom u kontekstima gdje je službeni jezik bio srpskohrvatski. Srpski je pod političkim okriljem utjecao na druge jezike više nego što su druge norme, primjerice, sarajevska, podgorička ili zagrebačka, utjecale na srpski (Auburger, 1999.). Takvo jezično oplođivanje nije uvijek nailazio na oduševljenje govornika jezika primatelja. Srpskohrvatski je postao istoznačnica za neravnopravne norme koje se međusobno natječu i time je srpskohrvatski izgubio svoju vjerodostojnost svrhovite sveze različitih tradicija i praksa. 4. Bilo koje drugo ime bila bi nepotrebna provokacija za hrvatski narod i državu Kao što je rečeno u B.2., ime koje bi odudaralo od službenoga imena samo bi izazivalo i provociralo hrvatske vlasti i građane, uključujući i nehrvate. Takva pogreška nije u interesu EU koja se već bori s lošim ugledom koji ima među građanima sadašnje EU. 5. Naziv hrvatski jezik nesporan je, a druga su imena prilično proturječna Kao što je rečeno, naziv srpskohrvatski učinak je utopijske i neuspješne unitarističke politike i kao takav ostaje prijeporan. To nije slučaj s nazivom hrvatski jezik koji se uklapa u druge atribute hrvatske države, primjerice hrvatska himna, hrvatska zastava, hrvatski novac, hrvatska vojska, hrvatska obala... Naravno, ime jezika ne mora se podudarati s drugim atributima jedne države, ali u većini europskih država ime jezika tvorbeno potječe od imena naroda i/ili države.

Literatura Auburger, L., 1999., Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus, Ulm/Donau, Gerhard Hess Verlag. Babić, S., 1990., Hrvatski jezik u političkom vrtlogu, Zagreb, Ante i Danica Pelivan. Babić, S., 1995., Hrvatski jučer i danas, Zagreb, Školske novine. 40 2012 J. HLAVAČ

Brborić, B., 1999., Das Serbische, u Hinrichs (ur.) Handbuch der Südosteuropalinguistik. Wiesbaden, Harrassowitz, str. 339.– 382. Brozović, D., 1969., Rječnik jezika ili jezik rječnika? Varijacija na temu varijanata, Kritika (posebno izdanje), Svezak 2. Brozović, D., 1978., Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, u A. Flaker i K. Pranjić (ur.) Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, Sveučilišna knjiga i Liber Zagreb, str. 9.–83. Brozović, D., 1991., Serbo-Croatian as a pluricentric language, u M. Clyne (ur.) Pluricentric Languages. Differing Norms in Different Nations, Berlin, Mouton de Gruyter, str. 347.–380. De Cillia, R., 1998., Burenwurscht bleibt Burenwurscht. Sprachenpolitik und gesellschaftliche Mehrsprachigkeit in Österreich, Klagenfurt, Drava Verlag. European Commission, 2004., Many tongues, one family. Languages in the European Union, posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa: http://europa.eu.int/comm/publications/ booklets/move/45/en.doc. European Union, 2005.a., Languages and Europe. Frequently Asked Questions about the European Unions policy on languages, posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa: http:// europa.eu.int/languages/en/document/59. European Union, 2005.b., Translation in the Commission: where do we stand eight months after the enlargement? Izjava za javnost – 13. siječnja 2005., posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa: http://europa.eu.int/rapid/pressReleasesAction.do?reference=MEMO/05/ 10&type=HTML&aged=0&language=EN&guiLanguage=en European Union, 2005.c., Status of other languages. posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa:http://europa.eu.int/comm/dgs/transltion/about_us/history_en.pdf EU Business, 2005., Translation in the Commision: Frequently asked questions (FTO) on the strategy to match supply and demand, posjećeno: 1. rujna. 2005. Internetska adresa: http://www. eubusiness.com./Institutions/050720115339.nzgstxcm/view. Greenberg, R., 2004., Language and identity in the Balkans: Serbo-Croatian and its disintegration, Oxford/New York, Oxford University Press. Grubišić, V., 1989., The Croatian language in the constitutional development of the Socijalist Republic of Croatia and of the Socialist Federative Republic of Yugoslavia, Journal of Croatian Studies, Vol. XXX., str. 139.– 152. Grubišić, V., 2000., Terms for the Croatian Language in the 20th Century, Journal of Croatian Studies, Vol. XLI., str. 122.-160. ICTY (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia), 2005., Advertisement for Translator/Reviser, P-4., posjećeno: 1. prosinca 2005. Internetska adresa: http://www.un.org/ icty/pratical-e/index.htm HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 41

Isaković, A., 1992., Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku, Wuppertal, Bambi Verlag. Jurišić, M., 2005., Hrvatski će u EU biti u opasnosti, Večernji list, 22. siječnja 2005., posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa: http://www.vecernji.net/newsroom/culture/196077/ index.do. Kačić, M., 1995., Hrvatski i srpski, Zablude i krivotvorine, Zagreb, Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Katičić, R., 1997., Undoing a “unifi ed language”: Bosnian, Croatian, Serbian, u M. Clyne (ur.) Undoing and Redoing Corpus Planning, Berlin, Mouton de Gruyter, str. 165–191. Kovačević, M., 1999., U odbranu jezika srpskoga – i dalje, [Drugo, dopunjeno izdanje], Beograd, Trebnik. Moguš, M., 1993., Povijest hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, Nakladni zavod Globus. Okuka, M., 1998., Eine Sprache viele Erben. Sprachpolitik als Nationalisierungsinstrument in Ex-Jugoslawie. Klagenfurt/Celovec, Wieser. Phillipson, R., 2003., Union in need of language equality. The Guardian. 30 January 2003., posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa: http://education.guardian.co.uk/tefl / story/0,5500,884818,00.html Radovanović, M., 2000., From Serbo-Croatian to Serbian, Multilingua, 19., 1/2., str. 21.–35. Samardžija, M., (ur.), 1999., Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Zagreb, Matica hrvatska. Smailagić, I., 2002., EU i hrvatski jezik, Matica hrvatska, 20. svibnja 2002., posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa: http://www.matica.hr/www/vijesti2www.nsf/AllWebDocs/ Europskeintegracije?OpenDocument. Selak, A., (ur.), 1992., Taj hrvatski, Zagreb, Školske novine. Škiljan, D., 2000., From Croato-Serbian to Croatian, Croatian linguistic identity, Multilingua, 19., 1/2., str. 3.–20. Šimunović, P., (ur.), 2005., Izjava o položaju hrvatskoga jezika, Zagreb, HAZU. Todd, J., Fabbi, F., Sandler, P., 2004., Results of Competitiveness Council, European Commission Press Releases, Brussels. 17.– 18. svibnja 2004., posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa: http://europa.eu.int/rapid/pressReleasesAction.do?reference=MEMO/04/ 117&format=HTML&aged=0&language=EN&guiLanguage=en. Vijesti.net, 2005., Nedopustivo u komunikaciji s EU umjesto naziva hrvatski jezik rabiti bilo koje drugo ime, Vijesti.net – utorak, 01. veljače 2005., posjećeno: 1. kolovoza 2005. Internetska adresa: http://www.media-index.net/clanakprint.aspx?id=247373. 42 2012 J. HLAVAČ

SUMMARY LANGUAGE POLITICS AND PRACTICE IN A MULTILINGUAL EUROPE

he EU is considered to have exemplary interpreting/translating (I/T) policies in all areas of its activities. EU parliamentarians may use their own language when speaking in parliament in Strasbourg and the 24 offi cial languages of all 27 member states have Tequal status in regard to I/T services. The EU automatically affords offi cial status to the language of a country applying for membership. Since Croatia submitted its application for membership in the EU many in Croatia, linguists in particular, have expressed concerns regarding the status and form of the language the EU uses in current and future contact with Croatia. There have been fears that the tag Serbo-Croatian or Croato-Serbian could return or the advantage given to another, new “handle,” namely Bosno-Croato-Serbian as a coverall term for the languages spoken in Croatia, Bosnia-Herzegovina, Serbia and Montenegro. This paper traces offi cial EU language policy and examines some of the translation practices of interpreters employed by both the EU and Croatia. Bi-directional written translations (usually from Croatian into English as the most widespread working language in the EU, and from English into Croatian) quite clearly indicate that the language used in translation is by name and form unequivocally Croatian. When it comes, however, to interpretation between representatives of Croatia and the EU it has been observed that some interpreters in the EU do not use a language that can, by its form, be referred to as Croatian. If Croatian is adopted by name and form as an independent and unique language it will largely be as a result not only of the strict application of offi cial EU language policy, but also of the fact that other candidate countries – Bosnia-Herzegovina, Serbia and Montenegro – are currently not engaged in accession negotiations with the EU. The absence of these countries in accession negotiations with the EU means that there is no ostensible reason to join their languages to Croatian. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 43

RESÚMEN LA POLÍTICA LINGÜÍSTICA Y LA PRÁCTICA DE LA EUROPA MULTILINGÜE

a Unión Europea es considerada como una organización ejemplar en cuanto a la práctica traductora y a los servicios existentes en todas sus áreas de trabajo. Los políticos de la UE pueden usar su propio idioma en los debates parlamentarios en LEstrasburgo y cada una de las 24 lenguas ofi ciales de los 27 países miembros de la UE reciben el mismo trato en lo que respecta a los servicios de traducción. Asimismo, la UE le otorga automáticamente el status de lengua ofi cial al idioma del pais candidato a la membresía. Desde que la República de Croacia (RH) presentó su candidatura a la membresía en la UE, a muchos croatas, especialmente a los lingüístas, les preocupa el status y la forma del idioma empleado por la UE en sus contactos actuales y futuros con Croacia. Algunos temen que se podría volver a la denominación serbio-croata o croata-serbia o que se podría favorecer alguna nueva lengua eufemísticamente llamada „bosnio-croata-serbia“ como una denominacion común para los idiomas hablados en Croacia, Bosnia-Hercegovina, Serbia y Montenegro. El presente artículo trata sobre la política lingüística de la UE, y en parte habla sobre la práctica profesional de los traductores empleados en la Unión y en Croacia. Las traducciones en ambos sentidos (generalmente del croata al inglés como el idioma laboral más extendido en la UE y viceversa) demuestran a las claras que el idioma que se usa en las traducciones, tanto por su denominación como por su forma, es incuestionablemente el croata. Sin embargo, cuando se trata de traducciones entre los representantes de la República de Croacia y los delegados de la UE, se percibe que algunos traductores de la UE no se sirven de la lengua que por su forma debería ser la croata. Si por su denominación y forma el croata llegase a ser aceptado como idioma independiente y único, ello se deberá no sólo a la implementación de la política ofi cial de la UE sino al hecho de que otros países aspirantes, Bosnia-Hercegovina, Serbia y Montenegro, momentáneamente no están negociando su memebresía en la UE. La ausencia de negociaciones entre dichos países y la Union Europea sobre su admisión, signifi ca que no hay motivo para que sus idiomas también se unan con el idioma usado en la República de Croacia. LADA KANAJET ŠIMIĆ UČENJE INOJEZIČNOGA HRVATSKOGA: UDŽBENICI I PROGRAMI

Izraz hrvatski kao ini jezik obuhvaća govornike hrvatskog kao drugog i hrvatskog kao stranog jezika, tj. sve one koji hrvatski ne govore kao izvorni govornici. Najveću populaciju inojezičnih govornika zasigurno čine brojni potomci hrvatskih iseljenika koji se u literaturi nazivaju nasljednim govornicima. Očuvanje hrvatske jezične i kulturne baštine među potomcima hrvatskih iseljenika, počevši od višejezične Europe u kojoj je hrvatski postao 24. službeni jezik, pa sve do dalekih prekooceanskih zemalja, prioritet je hrvatske države, i to ne samo radi o(p)stanka hrvatskih zajednica u svijetu, nego i zbog snažnog potencijala koji ti mladi ljudi mogu imati u budućnosti kao hrvatski promotori. Dosadašnja iskustva svih programa Hrvatske matice iseljenika pokazuju da su potomci naših iseljenika, tj. nasljedni govornici dobro upoznati s osnovnim sastavnicama hrvatskoga identiteta.

zraz hrvatski kao ini jezik obuhvaća govornike hrvatskog kao drugog i hrvatskog kao stranog jezika, tj. sve one koji hrvatski ne govore kao izvorni govornici. Najveću populaciju inojezičnih govornika zasigurno čine mnogobrojni potomci hrvatskih iseljenika. To su Idvojezični govornici kojima je glavni jezik onaj domicilne zemlje, a hrvatskim se jezikom služe u obitelji, crkvi, hrvatskoj školi, na raznim druženjima i priredbama u hrvatskim klubovima i slično koji se u literaturi nazivaju nasljednim govornicima (npr. Cvikić, Jelaska i Kanajet- Šimić 2010.). Autorice navode da bi se hrvatski jezik mogao nazvati nasljednim jezikom u svim državama u kojima postoji zajednica ili pojedinci koji ga govore, a u kojima nema status ni službenoga ni manjinskoga jezika. No, i te je govornike moguće obuhvatiti pojmom ini jezik, to jest inojezičnih govornika „budući da je ini nadređen i konotacijama neobilježen naziv” (Cvikić, Jelaska i Kanajet Šimić 2010.:119.). Očuvanje hrvatske jezične i kulturne baštine među mladim potomcima hrvatskih iseljenika, počevši od višejezične Europe u kojoj je hrvatski postao 24. službeni jezik, pa sve do dalekih prekooceanskih zemalja, najvažnija je zadaća hrvatske države, i to ne samo radi o(p)stanka hrvatskih zajednica u svijetu, nego i zbog snažnog potencijala koju ti mladi ljudi mogu imati u budućnosti kao hrvatski promotori. Učenje nasljednoga jezika ne obogaćuje samo pojedinca, nego i obje države – matičnu i domicilnu – pridonoseći međudržavnom, međunarodnom i, općenito, međuljudskom prepoznavanju, razumijevanju i poštovanju. Dosadašnja iskustva svih programa Hrvatske matice iseljenika (HMI) pokazuju da su, neovisno o stupnju ovladanosti hrvatskim jezikom i neovisno o pripadnosti određenom naraštaju potomaka, polaznici jezičnih programa – nasljedni govornici dobro obaviješteni o osnovnim sastavnicama hrvatskoga HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 45 identiteta (kultura, povijest, običaji, glazba…). Taj osjećaj pripadnosti hrvatskome narodu na- zivamo identitetskom motivacijom (Jelaska, Hržica 2005.). Temeljeći obrazovne programe upravo na identitetskoj motivaciji, prilagođavajući ih jezičnome predznanju, dobi, vještinama i sposobnostima polaznika, ali i suvremenim izazovima koji odgovaraju novim zahtjevima mladoga hrvatskog naraštaja, HMI organizira i provodi raznovrsne programe i u Hrvatskoj i u hrvatskim zajednicama u svijetu. Uvidom u trenutačno stanje vezano za učenje inojezičnoga hrvatskog na školskoj razini (škole, programi, udžbenici)1, ovim se radom želi izdvojiti i posebno istaknuti važnost Male škole hrvatskoga jezika i kulture, jedinoga programa takve vrste namijenjenog školskoj dobi, koja će 2012. proslaviti 20. obljetnicu.

Polaznici Matičine Male škole hrvatskoga jezika i kulture.

Učenje inojezičnoga hrvatskoga na školskoj razini Inojezični se hrvatski izvan Hrvatske poučava na svim obrazovnim razinama (osnovna škola, srednja škola, sveučilište) i na svim razinama jezične kompetencije, a u ovome će se radu navesti

1 Uvid je temeljen na sljedećim izvorima: dostupnoj literaturi (knjige, časopisi, stručni članci), mrežnim stranicama ministarstava i mjerodavnih obrazovnih organizacija u svijetu te prema podacima kojima raspolaže HMI . 46 2012 L. KANAJET ŠIMIĆ podatci i informacije vezane za škole (o lektoratima i centrima hrvatskoga jezika na stranim sveučilištima više u Skenžić, 2011.). Učenje hrvatskoga jezika te kulturne i prirodne baštine za školsku razinu najvećim se dijelom provodi putem hrvatskih škola u mnogim europskim i, znatno manje, u prekooceanskim zemljama koje organizira i fi nancijski podupire Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH (MZOS). Trenutačni podatci pokazuju da se hrvatska nastava održava u 20 država svijeta (Argentina, Austrija, Belgija, Crna Gora, Čile, Francuska, Italija, Irska, Luksemburg, Makedonija, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Švicarska, Velika Britanija) za oko 7.000 učenika, a nastavu održavaju 94 učitelja. S obzirom na to da ustroj i provođenje hrvatske nastave u inozemstvu ovisi o obrazovnim sustavima domicilnih zemalja u kojima žive Hrvati izvan Hrvatske, izvan su oblika nastave pod ovlasti hrvatskoga ministarstva, potomci hrvatskih iseljenika iz Australije, Kanade i SAD- a, država s izrazito velikim brojem hrvatskih iseljenika. Nastava hrvatskoga jezika u tim je državama organizirana u sklopu katoličkih misija i hrvatskih centara ili obrazovnoga sustava matične zemlje. Na sjevernoameričkome kontinentu od 1974. djeluje organizacija Hrvatske izvandomovinske škole Amerike i Kanade (HIŠAK), danas sa sjedištem u Chicagu. Osnivanjem i koordiniranjem škola hrvatskoga jezika i kulture, izradom jedinstvenih programa poučavanja, osposobljavanjem učitelja te pripremanjem i izdavanjem udžbenika za učitelje i učenike, HIŠAK je dao velik doprinos očuvanju i njegovanju hrvatskoga jezika i identiteta u multikulturnom mozaiku Sjeverne Amerike. Prema posljednjim dostupnim podacima (školska godina 2009./2010.) u SAD-u djeluje 14 hrvatskih škola za 756 učenika, a u Kanadi djeluje 16 hrvatskih škola za 1544 učenika. Nastavu u SAD-u i Kanadi izvodi oko 180 učitelja (više u Krasić, Kanajet Šimić, 2010.). Za razliku od SAD-a, u Kanadi hrvatske škole imaju potporu federalnih i provincijskih školskih vlasti pa se tako u državi Ontariu hrvatski priznaje kao školski ‘kredit’ još od davne 1976. No, od 2010. godine hrvatski je uveden u srednje škole i u državi Britanskoj Kolumbiji, zasada samo u Vancouveru. Grubišić (2011.) smatra da je na taj način hrvatski jezik došao do samih vrata sveučilišta2. Zanimljivo je da su hrvatske škole iz Australije također bile ušle u sustav HIŠAK-a, i to samo četiri godine nakon njegova osnivanja (1978.), pa je jedno vrijeme ta organizacija nosila naziv Hrvatske škole Amerike – Australije – Kanade. Danas je nastava hrvatskoga jezika u Australiji organizirana na dvjema razinama, u tzv. etničkim školama (pri hrvatskim župama ili centrima) i u subotnjim školama, u kojima je integrirana u redovni školski sustav. Godine 1989. počela

2 Najvažnija visokoškolska ustanova u Kanadi koja poučava hrvatski jezik, književnost, povijest i kulturu je Sveučilište Waterloo. Na tom sveučilištu u okviru Katedre za hrvatski jezik i kulturu može se studirati puni program hrvatskog jezika. Katedra je osnovana 1988. na temelju ugovora između hrvatske zajednice i Sveučilišta Waterloo, a dr. sc. Vinko Grubišić bio je njezin dugogodišnji voditelj. Na Sveučilištu u Torontu djeluje Lektorat hrvatskog jezika i književnosti . HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 47 je nastava hrvatskog jezika kao izbornog predmeta u srednjim školama)3. Prema podacima sa Susreta učitelja hrvatskog jezika u Adelaideu (školska godina 2010.) u Australiji radi 18 škola za oko 1.582 učenika, a nastavu održava 68 učitelja4.

Učiteljica Katica Perinac s učenicima u Holy Family.

Ovdje je važno spomenuti da je u katoličku školu Holy Family Primary School u Bell Parku u Geelongu (Viktorija) nastava hrvatskog jezika uvedena još 1980. i zasigurno je jedina osnovna škola u svijetu u kojoj je hrvatski jezik integriran u školu kao obvezni predmet. U toj školi danas oko 158 djece (od njih 297), od predškolskog do šestog razreda, uči hrvatski kao Croatian mother tongue. Na temelju te činjenice Ilija Šutalo (2011.) zaključuje „da je polovina učenika u osnovnoj školi Holy Family hrvatskoga podrijetla te da je 16,1% populacije Bell Parka hrvatskih govornika, što je najveća koncentracija hrvatskih govornika u Australiji.” Plan i program hrvatskih škola u Australiji slijedi australski oblik izvođenja nastave, a sastavljaju ga učitelji. Obrađuju se različite teme koje su vezane uz hrvatsku kulturu i baštinu.

3 Nastava hrvatskoga jezika na sveučilišnoj razini u Australiji počela je 1983. godine kada je hrvatski jezik uveden kao samostal- ni sveučilišni predmet na Sveučilište Macquarie u Sydneyu, koji dugo godina vodi profesor Luka Budak. Od 1994. ovdje djeluje i Centar hrvatskih studija (više Budak, 2009.). 4 Osim potpore održavanju nastave kupnjom knjiga i drugih nastavnih materijala, MZOS je 2010. godine poslao učiteljicu hrva- tskoga jezika i kulture u Australiju, kao stručnu pomoć učiteljima i učenicima koji hrvatsku nastavu pohađaju u Victorian School of Languages u Melbourneu. 48 2012 L. KANAJET ŠIMIĆ

U pojedinim europskim zemljama (Danska, Švedska, Finska) hrvatska nastava je potpuno integrirana u državni obrazovni sustav, organiziraju je i fi nanciraju obrazovne vlasti zemalja domaćina. Prema podacima Saveza hrvatskih društava u Švedskoj, u toj se zemlji hrvatska nastava izvodi u 150 nastavnih mjesta, pohađa je oko 2.340 učenika, a nastavu izvodi 40 učitelja. Zbroj dostupnih podataka pokazuje da hrvatsku nastavu u inozemstvu danas pohađa oko 13.325 učenika, predaju je 383 učitelja na 524 nastavna mjesta. Ministarstvo znanosti, Savez hrvatskih Hrvatske Hrvatske obrazovanja i sporta društava etničke i subotnje izvandomovinske škole RH u Švedskoj škole Amerike i Kanade 7.102 učenika 2.340 učenika 1582 učenika 2300 učenika 94 učitelja 40 učitelja 68 učitelja 180 učitelja 327 nastavnih mjesta 150 nastavnih mjesta 18 nastavnih 30 nastavnih mjesta mjesta

Udžbenici inojezičnoga hrvatskoga za školsku dob Broj postojećih i široj javnosti dostupnih udžbenika za učenje inojezičnoga hrvatskoga i nije tako malen, no oni, nažalost, samo djelomično pokrivaju današnje potrebe. Jelaska (2008.) daje iscrpni pregled i opća svojstva dostupnih udžbenika inojezičnog hrvatskoga za odrasle. U istome radu autorica potiče buduće autore udžbenika i daje im korisne zamisli i upute za osmišljavanje udžbenika. Također je budućim autorima vrlo korisna i anketa o postojećim udžbenicima za početnu razinu učenja inojezičnog hrvatskog, koju je među lektorima visokih učilišta u ovlasti MZOS-a provela J. Korljan (2010.). Nešto drukčija, i manje zadovoljavajuća, jest trenutačna situacija s udžbenicima za školsku dob. Pregled koji slijedi rezultat je autoričinih saznanja temeljenih na dostupnim udžbenicima (izvori: arhiva Hrvatske matice iseljenika, knjižare, mrežne stranice te stručni članci, npr. Cvikić, 2005.). Izvan analize ostavljeni su udžbenici hrvatskoga jezika u zemljama u kojima su Hrvati nacionalna manjina (Mađarska i Austrija) jer je nastava za njih potpuno uklopljena u obrazovni sustav domicilne zemlje, a prate je i odgovarajući udžbenici te priručnici. a) HIŠAK-ovi udžbenici i priručnici (SAD i Kanada) Jedan od važnijih zadataka HIŠAK-a jest i pripremanje i izdavanje udžbenika i drugih nastavnih pomagala za učitelje i učenike hrvatskoga jezika i kulture. HIŠAK je do danas objavio više od 20 udžbenika, priručnika i drugih pomagala za hrvatske škole, od kojih su neki imali i više izdanja. Udžbenici Hrvatski jezik 1 i Hrvatski jezik 2, autora fra Ljube Krasića, jednog od osnivača HIŠAK-a i današnjeg direktora, i dr. Vinka Grubišića, vrsnog slavista i dugogodišnjeg voditelja HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 49

Katedre hrvatskoga jezika i kulture Sveučilišta Waterloo u Kanadi, prvi put izdani 1979./80., dobili su visoke ocjene stručne komisije kanadske vlade i odobreni su kao službeni udžbenici za škole hrvatskoga jezika u Kanadi. Na taj su način sve hrvatske škole dobile standardne udž- benike za prva četiri razreda. U drugom i kasnijim izdanjima tih knjiga uz manje dorade dodani su četverojezični rječnici: engleski, hrvatski, njemački i francuski. Udžbenici su doživjeli četiri izdanja a 1996. tadašnje Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske odobrilo je uporabu obiju knjiga u hrvatskim dopunskim školama u inozemstvu. Knjige su prilagođene novim hrvatskim programima, a uz svaki udžbenik izrađen je i priručnik za učitelje. Trenutačno su u pripremi i udžbenici Hrvatski jezik 3 i Hrvatski jezik 4. Na temelju usporedbe čak četiriju jezika (hrvatski, engleski, njemački i francuski) te svoje zanimljive forme i sadržaja, Ilustrirani rječnik za djecu fra Ljube Krasića koristi se i za najmlađu djecu hrvatskih škola (0. razred, tj. predškolska dob) (više u Krasić, Kanajet Šimić 2010: 76.). Navedene se HIŠAK-ove knjige nalaze u Hrvatskom etničkom institutu u Chicagu. Institut posjeduje vrlo bogatu knjižnicu s više od 20 tisuća vrijednih knjiga o hrvatskoj kulturi, vjeri, povijesti, umjetnosti, književnosti te mnoge vrijedne knjige tiskane u Hrvatskoj. b) Udžbenici za hrvatske etničke i subotnje škole u Australiji Plan i program hrvatskih škola u Australiji slijedi australski oblik izvođenja nastave. Ne postoje knjige za učenje hrvatskog jezika, neke škole imaju ili skripte za pojedine stupnjeve (primjerice Slušamo, mislimo, učimo, govorimo hrvatski u izdanju Central Council of Croatian Ethnic Schools of N.S.W.), dostupne uglavnom i jedino njihovim polaznicima, ili učitelji sami sastavljaju tekstove i snalaze se s materijalima i ostalim knjigama koji su im preporučeni i dostupni. Autorica teksta uvjerila se u dobro opremljene knjižnice School of Language (Južna Australija), Victorian School of Language (Viktorija) i Saturday School of Community Languages (Novi Južni Welles), koje bi se i dalje trebale dopunjavati ne samo novim izdanjima, nego i suvremenim didaktičkim sredstvima na hrvatskome jeziku i o hrvatskome jeziku, poput videokaseta, audiosnimaka, multimedijalnih igrica i sl. c) Hrvatska nastava u inozemstvu (MZOS) Hrvatska nastava u inozemstvu provodi se prema važećem Kurikulu hrvatske nastave u inozemstvu MZOS-a, no, koliko je autorici poznato, za sada ne postoji ni jedan odobreni udžbenik koji bi slijedio navedeni kurikul. Kao preporučena literatura za nastavu, uz spomenute naslove autora Krasića i Grubišića, u Kurikulu se još navode sljedeći udžbenici za nastavu hrvatskoga jezika u inozemstvu: Vesna Kosovac, Vida Lukić, Učimo hrvatski 1 – udžbenik s vježbenicom, CD; Učimo hrvatski 2 – udžbenik s vježbenicom i CD; Višnja Kostrenčić, Miljenko Kovačićek, Vida Lukić, Učimo hrvatski 3 – udžbenik i vježbenica i CD; Učimo hrvatski 4 – udžbenik i vježbenica; Vlasta Sabljak, Vlado Pandžić, Hrvatska darovnica, za 5., 6., 7. i 8. razred hrvatskih dopunskih škola u 50 2012 L. KANAJET ŠIMIĆ inozemstvu; Dragutin Rosandić, Riječ materinska – jezični udžbenik i priručnik za nastavnike); Ana Gabriela Šabić i Josip Baričević, Riječ hrvatska – čitanka 5/6. Cvikić (2005: 222.) dodaje pregledu priručnika namijenjenih poučavanju djece još neke naslove: Vlasta Sabljak, Vlado Pandžić, Hrvatska pozdravnica, za 1. i 2. razred hrvatskih dopunskih škola u inozemstvu te Hrvatska radosnica, za 3. i 4. razred hrvatskih dopunskih škola u inozemstvu, a posebnu je pozornost posvetila udžbeniku Dinke Juričić, Reci mi hrvatski ističući da „pristup poučavanju i način na koji je udžbenik oblikovan omogućavaju njegovu primjenu i u poučavanju djece predškolske dobi”. Jelaska (2010: 89.) smatra da je taj udžbenik primjer da se ponekad i udžbenici za djecu „mogu na početku djelomično rabiti i za odrasle u okolnostima nepostojanja zajedničkog jezika”.

Udžbenici za Hrvatsku nastavu u inozemstvu.

Hrvatska nastava u inozemstvu, osim jezikoslovlja, obuhvaća i stjecanje znanja o Hrvatskoj i njezinoj kulturi (povijesnoj, kulturnoj i prirodnoj baštini, upoznavanje sa svakodnevnim životom i vrijednostima stanovnika Republike Hrvatske, ekonomske, političke te ostale sadržaje hrvatskog društva) te zato obuhvaća tzv. nacionalnu skupinu predmeta (hrvatski jezik i književnost, povijest, zemljopis, glazbena kultura, likovna umjetnost). Budući da kurikul polazi od „činjenice da je struktura učenika u nastavnoj grupi vrlo heterogena, da je čine učenici različite dobi, predznanja, kulturnih sredina, različitih interesa i obrazovnih potreba” (str. 4.) , na popisu literature i izvora za pripremu i izvođenje nastave su i udžbenici i priručnici nacionalne kupine predmeta za osnovnu i srednju školu u Republici Hrvatskoj, što HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 51 upućuje na činjenicu da se učitelji hrvatskoga jezika na srednjem i naprednom stupnju ustvari snalaze rabeći priručnike napisani za izvorne govornike. Jelaska (2010.: 99.) također navodi da „jedna od velikih muka nastavnika hrvatskoga u inozemnim školama proizlazi iz vrlo nehomogenih skupina koje se poučavaju. U istoj se skupini često nađu neki stariji i mlađi učenici kojima nisu prikladni isti sadržaji, a oni različito vladaju hrvatskim. Među starijim učenicima kojima su potrebniji složeni sadržaji neki ne znaju dovoljno hrvatskoga da bi njima ovladali, a jednostavniji su im sadržaji za koje imaju dovoljno jezičnoga znanja nepoticajni i dosadni. Među mlađim učenicima kojima su nužni jednostavniji sadržaji neki znaju dovoljno jezika da im je potrebno ponuditi znatno više sadržaja. U takvim je okolnostima teško zamisliti zajednički udžbenik.” Iako je nedvojbeno da udžbenik predstavlja izvor jezične građe i dodatno motivira učenike za susret s jezikom, a učiteljima je pomoć i potpora u pouci i prenošenju znanja, jedan od učinkovitih načina ublaživanja barem dijela navedenih nedostataka udžbenika mogao bi se naći upravo u odabiru novih oblika rada, tj. u projektnoj nastavi ili radu u radionicama.

Programi HMI-ja namijenjeni učenju hrvatskoga jezika u školskoj dobi a) Radionice hrvatskoga jezika i kulture Mala škola hrvatskoga jezika i kulture (MŠ) i Hrvatski dani za djecu, mladež, učitelje i roditelje (HD) programi su namijenjeni djeci i mladima koji žive i školuju se izvan RH, s ciljem da im se na zanimljiv, kreativan i poticajan način približe sve sastavnice hrvatskoga identiteta. Ta su dva programa sadržajno slična, a razlikuju se po mjestu održavanja (MŠ – Hrvatska, HD – hrvatske zajednice u svijetu). Sadržajno, oba se programa temelje na radioničkome obliku rada koji obuhvaća jezične, dramske, lutkarske radionice, radionice hrvatske kulturne i prirodne baštine (oba programa), radionice za učitelje (HD) te novinarsku radionicu (MŠ). Upravo zbog vrlo nehomogenih skupina koje se poučavaju (različito jezično znanje, dob, različiti prvi jezici, motivacija i sl.) ovakav se radionički oblik rada pokazao i dokazao kao najprimjereniji i u prednosti u odnosu prema klasičnim oblicima nastave. Budući da oba programa obuhvaćaju ne samo učenje hrvatskoga jezika, nego i mnogih drugih sastavnica hrvatskoga kulturnog identiteta (povijest, zemljopis, glazba, fi lm, tradicija …), radionički oblik rada omogućuje korelacije između svih tih sadržaja važnih za očuvanje hrvatskog identiteta. Važna je prednost i interaktivni pristup učenju koji podrazumijeva uporabu različitih aktivnosti koje od učenika stvaraju aktivne sudionike, potiču ga na povratnu informaciju s pomoću riječi ili akcije. Takvim se pristupom „širom otvaraju vrata” svim učenicima, bez obzira na dob, razine ovladanosti jezikom i sociološko-kulturološke okvire, daje mogućnost slobode izražavanja i improvizacije, što je vrlo poticajno upravo za učenike koji ne govore dobro hrvatski jezik. Stvaranjem takve nastavne situacije i razrednoga ozračja učenici 52 2012 L. KANAJET ŠIMIĆ imaju osjećaj da im je dana dozvola i za pogreške te se afi rmiraju oni učenici koji to obično ne čine u klasičnim oblicima rada.

Jezične radionice privlače brojne učenike. Sljedećeg ljeta Mala škola hrvatskoga jezika i kulture obilježit će 20. godišnjicu djelovanja (počela 1993.). Oko tisuću djece i mladih iz gotovo svih većih iseljeničkih zajednica i hrvatskih škola te oko dvjesto voditelja različita profi la, koji su prošli kroz povijest Male škole hrvatskoga jezika i kulture, dokaz su primjerenosti, kvalitete i originalnosti toga programa. b) Učenje inojezičnog hrvatskog i novi mediji Nova mrežna stranica Portal hrID – Hrvatski jezik izvan domovine i Hrvatski internetski tečaj HiT-1 novi su programi HMI-ja namijenjeni učenju hrvatskoga jezika. Portal hrID namijenjen je učiteljima za rad u nastavi; učenicima za učenje o Hrvatskoj, njezinoj kulturi, povijesti i baštini; roditeljima, bakama i djedovima, kako bi se njihovi potomci susreli s hrvatskom riječju od rođenja te članovima hrvatske zajednice i svima drugima zainteresiranim za različite informacije o Hrvatskoj. Na mrežnoj stranici hrID-a mogu se naći mnogobrojne ideje za organiziranje i provođenje nastave, poveznice na mrežne stranice s tekstovima ili video isječcima prikladnim za nastavu, opisi tradicionalnih dječjih igara, priče i recitacije, brojalice i pjesmice, informacije o kulturnoj i prirodnoj baštini RH i popis nastavnih materijala za učenje hrvatskoga koji trenutačno obuhvaća čak 121 bibliografski podatak. Budući da za hrvatski jezik za sada ne postoji ni jedan sličan portal, korist je od ovoga projekta višestruka: suvremeno je (i fi nancijski prihvatljivo) rješenje za niz teškoća s kojima se susreću nastavnici hrvatskoga jezika izvan domovine; učenje hrvatskoga jezika postaje raznolikije, dinamičnije i učinkovitije, a – uvjereni smo – informacije o Hrvatskoj oblikovane na moderan način i na mediju koji je sastavni dio života mladih potomaka iseljenih Hrvata pridonijet će očuvanju njihova nacionalnoga i kulturnoga identiteta. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 53

Dokaz da je s najmlađim naraštajem Hrvata izvan Hrvatske potrebno i u učenju jezika komunicirati na moderan, njima poznat i prihvatljiv način, uporabom suvremene tehnologije, daje i Hrvatski internetski tečaj HiT-1, prvi sveučilišni online tečaj hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika u Republici Hrvatskoj. Taj je tečaj rezultat odlične suradnje Hrvatske matice iseljenika, Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišnog računskog centra SRCE, uz potporu resornog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. O pokretanju projekta te svim fazama složenoga i opsežnoga rada na njemu više u Cvikić, Kanajet Šimić (2011.). Već dva uspješno završena e-tečaja u 2011. i najave novih u prvoj polovici 2012. (16. siječnja - 8. travnja 2012. i 2. travnja - 24. lipnja 2012.), dokaz su da je HiT-1 ispunio očekivanja svih zainteresiranih za takav oblik nastave, posebice mladog hrvatskog naraštaja koji živi i školuje se izvan Hrvatske.

Atraktivnost i mnogobrojne mogućnosti koje nam danas pružaju računala omogućili su tom elektroničkom mediju da, uz to što je postao suvremena igračka djece i mladih, postane i neo- dvojiv model za stjecanje znanja. Kristina Vučković, Ela Družijanić-Hajdarević i Ante Ujdur autori su multimedijalnog CD-a Putovanje kroz znanje koji je, s obzirom na to da obuhvaća temeljni rječnik i gramatiku te pomaže u razvoju različitih jezičnih vještina i sposobnosti, vrlo koristan za izvandomovinsku nastavu hrvatskoga jezika. Ta korisna i poticajna e-knjiga, u izdanju Zavoda za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, odličan je pokazatelj upotrebe multimedijalnih edukativnih alata u nastavi inojezičnog hrvatskog.

Zaključak Suočen oduvijek, a danas posebice, s mnogim izazovima društva poput opće globalizacije, asimilacije, integracije i medijskog utjecaja, hrvatski identitet izvan Hrvatske svoje očuvanje temelji upravo na dvama čvrstim stupovima: jeziku i mladima. Hrvatski jezik i dalje mora ostati snažno integracijsko sredstvo koje čuva i učvršćuje sveukupni hrvatski identitet. Od mladih se očekuje da od svojih roditelja preuzmu ulogu baštinika jezične kulture i sveukupnog hrvatskog identiteta te da, na primjeru dosadašnjih mnogobrojnih hrvatskih vizionara, budu pokretač i 54 2012 L. KANAJET ŠIMIĆ izvor novih poticaja za razvoj hrvatske zajednice. Ozbiljan je to izazov, ali brojni primjeri iz hrvatskih zajednica diljem svijeta već su potvrdili da među mladima ne nedostaje novih ideja, energije i požrtvovnosti. Ovaj je rad pokazao da mnogi pojedinci (jezični i drugi stručnjaci koji se bave inojezičnim hrvatskim te učitelji hrvatskoga jezika) te mnogobrojne ustanove u domovini i inozemstvu raznolikošću i kvalitetom programa daju korisne smjernicama u toj važnoj misiji. Imajući na umu poštovanja vrijednu brojku od 13.325 učenika hrvatskoga jezika u svijetu, hrvatski prioritet svakako mora biti nastavak održavanja postojećih, kvalitetom dokazanih programa te osmišljavanje novih (poput različitih online programa za učenja jezika i kulture te udžbenika za učenje inojezičnog hrvatskog). Vjerujemo da šest desetljeća aktivnoga rada Hrvatske matice iseljenika u svim područjima ljudske djelatnosti koji pridonose očuvanju hrvatskoga identiteta u svijetu te nove inicijative i sadržaji pokazuju posebnu osjetljivost domovine na potrebe i želje naših ljudi u svijetu.

Literatura Cvikić, Lidija (2005.), Pregled priručnika hrvatskoga jezika kao drugoga i stranoga jezika. U Jelaska, Zrinka i suradnici, Hrvatski kao drugi i strani jezik, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 222 – 223 Cvikić, Lidija (2010.), Izvandomovinska nastava hrvatskoga jezika u SAD-u, Australiji i Makedoniji, Međunarodni suradni skup Prvi, drugi, ini jezik: hrvatsko-makedonske usporedbe, Skoplje Cvikić, Lidija; Jelaska Zrinka i Kanajet Šimić, Lada (2010.), Nasljedni govornici i njihova motivacija za učenje hrvatskoga jezika, Croatian Studies Review, 6, 113-127 Cvikić, Lidija i Kanajet Šimić, Lada (2011.), Ususret Hrvatskom internetskom tečaju, Hrvatski iseljenički zbornik, 53-67 Grubišić, Vinko (2007.), Trideset godina hrvatskoga jezika u srednjim školama Ontarija, Hrvatski iseljenički zbornik, 105-109 Grubišić, Vinko (2011.), Katoličke misije i župe - prave čuvarice hrvatskoga jezika, Glas Koncila, 43 (1948.) Jelaska, Zrinka i suradnici, Hrvatski kao drugi i strani jezik, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada Jelaska, Zrinka (2008.), Udžbenici inojezičnoga hrvatskoga, Croatian Studies Review, 5, 221- 238 Jelaska, Zrinka i Hržica, Gordana (2005.), In search for missing part: Identifi cation and generational motivation in learning the L2, EUROSLA, Dubrovnik HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 55

Korljan, Josipa (2010.), Stavovi o udžbenicima za početnu razinu učenja hrvatskoga kao J2, Lahor, 9, 60 – 77 Krasić, Ljubo i Kanajet Šimić, Lada (2010.), Hrvatske škole u SAD-u i Kanadi: 35 godina HIŠAK-a, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Migracijske zajednice, udruženja i društvene aktivnosti u Sjevernoj i Južnoj Americi, 75 – 79 Kurikul hrvatske nastave u inozemstvu, Narodne novine, 194/03 Skenžić, Staša (2011.), Naši lektorati na stranim sveučilištima, Hrvatski iseljenički zbornik, 61-67 Šutalo, Ilija D. (2011.), Budućnost hrvatske zajednice i identiteta u Australiji, Hrvatski iseljenički zbornik, 24-52

Internetski izvori http://www.mvpei.hr/hmiu/, pristup 4. 11. 2011. http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2116, pristup 4. 11. 2011. http://www.vsl.vic.edu.au/LangInfo.php?LanguageId=65, pristup 8. 11. 2011. http://www.schoolofl anguages.sa.edu.au/language_croatian.html, pristup 8. 11. 2011. http://www.schools.nsw.edu.au/gotoschool/types/communityschools.php, pristup 10. 11. 2011. http://www.boardofstudies.nsw.edu.au/syllabus_hsc/croatian-continuers.html, pristup 10. 11. 2011. http://www.sscl.schools.nsw.edu.au, pristup 10. 11. 2011. http://ca.mvp.hr/?mh=354&mv=2203, pristup 10. 11. 2011. 56 2012 L. KANAJET ŠIMIĆ

Prilog: Izabrane naslovnice udžbenika za učenje inojezičnoga hrvatskoga HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 57

SUMMARY LEARNING NON-NATIVE CROATIAN: TEXTBOOKS AND PROGRAMMES

he concept of Croatian as a foreign language encompasses those who speak Croatian as a second or foreign language, i.e. all those who do not speak Croatian as their native tongue. The greatest population of non-native speakers is certainly made up of the Tdescendants of Croatian emigrants, referred to in literature as hereditary speakers. Preserving Croatian language and cultural heritage among the young descendants of Croatian emigrants, starting from multilingual Europe, where Croatian will be the 24th offi cial language, and in distant overseas countries, is a priority for Croatia, not only to ensure that Croatian communities around the world remain and survive, but also because of the great potential these young people may have in the future as promoters of Croatia. Our experience to date with all Croatian Heritage Foundation programmes indicates that, regardless of the level of fl uency in Croatian and what emigrant generation they belong to, hereditary speakers who participate in language programmes are well versed in the basics elements of Croatian identity. This study, with its analysis of the current situation related to learning non-native Croatian at the school-age level (schools, programmes, textbooks), aims to single out and underline the importance of the Little School of Croatian Language & Culture, which will celebrate its 20th anniversary in 2012, as the only programme of its kind targeted to school-age children. 58 2012 L. KANAJET ŠIMIĆ

RESÚMEN APRENDIZAJE DEL CROATA COMO LENGUA EXTRANJERA: TEXTOS Y PROGRAMAS

a expresión „croata como lengua extranjera“ abarca a los que hablan el croata como segunda lengua o el croata como lengua extranjera, es decir, a todos aquéllos que no hablan el croata como si fuese su lengua materna. Sin duda, la mayor cantidad de Lcroatoparlantes extranjeros la constituyen los numerosos descendientes de emigrantes croatas. A esta población se la denomina croatoparlante por herencia. La preservación de la herencia lingüística y cultural entre los jóvenes descendientes de emigrantes croatas, comenzando por la Europa multilingüe en la cual el idioma croata se convertirá en el 24 idioma ofi cial, y terminando por los lejanos países de ultramar, es la prioridad del estado Croata, y no sólo por la supervivencia de las comunidades croatas dispersas por el mundo, sino por el gran potencial que esas personas jóvenes puede tener como futuros promotores de Croacia. Hasta ahora, las experiencias de todos los programas de la Fundación para la Emigración Croata demuestran, que independientemente del grado de dominio del idioma croata y de la pertenencia a determinada generación de descendencia, los estudiantes de los programas de idioma con raíces croatas están bien informados acerca de las componentes elementales de la identidad croata. Observando la situación actual del aprendizaje del croata como lengua extranjera a nivel escolar (escuelas, programas, textos de estudio), lo que se pretende con este trabajo es destacar la importancia de la Pequeña Escuela de idioma y cultura croata, el único programa de este tipo dedicado a alumnos en edad escolar, que en el 2012 celebrará su 20 aniversario. KROATISTIČKI OBZORI Matice hrvatske… hrvatske… Matice

Katia Grubišićiz Kanade nadilazi književne nagradama, koje nedvojbenonagradama, koje najavljuju novu , antologija hrvatske dječje poezije u Mađarskoj ∙

Stoljeća književnosti hrvatske Sjajna igra Sjajna Što ako ponestane ako Što crvenila

Zbirkom pjesama

Montreala slici) ∙ Objavljena (na granice. Pjesnički prvijenac joj je ovjenčan književnu zvijezdu hrvatskog podrijetla, sudeći prema naslovnicama književnih revija iz Viktor Vida uvršten u biblioteku

STJEPAN BLAŽETIN DJEČJA KNJIŽEVNOST HRVATA U MAĐARSKOJ

Pjesnik i esejist Stjepan Blažetin (48) nedavno je objavio suvremenu antologiju hrvatske dječje poezije u Mađarskoj pod naslovom Sjajna igra i tom je prigodom opisao nove tendencije u književnosti mađarskih Hrvata. U toj antologiji sastavljač, inače sveučilišni profesor s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Pečuhu i novi ravnatelj tamošnjeg hrvatskoga Znanstvenoga zavoda, upućuje na stvaralaštvo osam autora i autorica koje smatra estetski relevantnim i izvan manjinskoga kruga. Te pjesnikinje i pjesnici su: Marija Vargaj, Mate Šinković, Marga Šarac, Marko Dekić, Ljudevit Škrapić, Stipan Blažetin, Jolanka Tišler i Đuso Šimara Pužarov.

rve tekstove iz dječje književnosti (književnosti uopće) Hrvata u Mađarskoj trebamo tražiti na stranicama novina i kalendara jer su praktično sve do 70-ih godina bili jedina mogućnost za objavu književnih ostvarenja. 20. listopada 1946. godine izlazi prvi Pbroj Naših novina, lista Antifašističkog fronta južnih Slavena u kojem su tekstovi na hrvatskom, srpskom (hrvatskosrpskom ili srpskohrvatskom) i slovenskom jeziku. Nastavljajući dotadašnju praksu taj će se tjednik 1957. preimenovati u Narodne novine. Već su Naše novine imale rubriku za djecu pod naslovom Danica, koju su i Narodne novine zadržale. U Danici se objavljuju i prve dječje pjesme u književnosti Hrvata u Mađarskoj. Najplodniji je Marko Dekić, ali dječju poeziju pišu još Mate Šinković, Stipan Blažetin i drugi. Kao i ostala, tako je i dječja poezija prigodničarskog karaktera sa snažno izraženom pedagoškom tendencijom. Uz tradicionalne teme dječje poezije iz XIX. stoljeća (škola, kućni ljubimci, godišnja doba, blagdani itd.) pojavljuju se pjesme koje aktualiziraju tadašnji društveni kontekst (primanje u pionire, radne akcije, logorovanja itd.). Dobro se to vidi i u antologiji U kolo1, gdje je uz ostale pjesme Marko Dekić objavio izbor od 12 dječjih pjesama pod naslovom Dečje pesmice2. Te su pjesme prva značajnija manifestacija dječje književnosti među Hrvatima u Mađarskoj. Usporedno s narastanjem književne produkcije i boljim izdavačkim mogućnostima3, dječja književnost postupno zauzima mjesto koje bi joj u normalnim književnim uvjetima trebalo pripadati. Ipak, do prve knjige izrazito namijenjene dječjoj čitateljskoj publici čekalo se sve do godine 1980., kada je izdana skupna zbirka dječjih

1 U kolo, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj, Demokratski savez Južnih Slovena u Mađarskoj, Budimpešta, 1969. (U knjizi nije navedena godina izdanja.) 2 Već i sami naslovi pokazuju u kojem se tematskom krugu kreće autor: Stiže nam Deda Mraz, Ciča zima, Na Međunarodni dan dece, Oktobar, Dok pahulje sitne lete itd. 3 Mađarska je vlada 1976. zadužila Poduzeće za izdavanje udžbenika iz Budimpešte za tiskanje izdanja nacionalnih manjina. Naziv poduzeća u originalu glasi: Tankönyvkiadó Vállalat, Budapest. 62 2012 S. BLAŽETIN pjesama trojice autora S. Blažetina, M. Dekića i Lj. Galića pod naslovom Sunčana polja4. M. Dekić se kreće stazama utrtim u antologiji U kolo o čemu svjedoči i činjenica da je većinu pjesama iz antologije uključio i u tu knjigu. S. Blažetin je u knjizi zastupljen s 31-om pjesmom od kojih neke ne možemo ubrojiti u uže shvaćenu dječju poeziju. Istodobno, međutim, unošenjem humora i igre kao najhitnijeg elementa dječjega poimanja svijeta, u svojim najboljim pjesmama (npr. Zekin doručak, Roda i moda) Blažetin čini određen odmak od do tada uvriježene poetike dječje pjesme. Time se približava suvremenoj hrvatskoj dječjoj poeziji i ujedno pokazuje smjer prema kojemu će ubuduće težiti. Hrvatski književnici u Mađarskoj, svjesni svoga položaja i odgovornosti prema svojoj nacionalnoj manjini, okreću se najmlađim čitateljima jer im je jasno da se čitateljska publika ne stvara od danas na sutra,nego je treba izgraditi, odgojiti, pripremiti za recepciju složenijih književnih ostvarenja. Vjerojatno je iz sličnih pobuda nastala i dječja poezija Mate Šinkovića. U njegovoj posmrtno objavljenoj zbirci Na našoj Gori5 je 15 dječjih pjesama na gradišćanskohrvatskom jeziku. Šinkovićeve dječje pjesme kreću se unutar tradicionalističke dječje poezije u duhu XIX. stoljeća. Motivi su, kao i kod većine ostalih autora, uzeti iz školskog života, ili se tematiziraju veći praznici pa čak i neki blagdani (Sv. Nikola, Božić itd.) što se kod ostalih ne javlja. Pjesme su najčešće opterećene jasnom pedagoškom tendencijom i izravnim porukama. Šinkoviću je i ovdje najviše bilo stalo do odgoja i poučavanja. No kada na tragu usmenoknjiževne baštine (brojilice i bajalice) svoga zavičaja prihvaća igru kao bit dječjeg viđenja svijeta, nastaju njegove najbolje dječje pjesme (Mikula, Rebac, Zimsko veselje). Kao što je poslije 1945. cijela hrvatska književnost u Mađarskoj u znaku poezije, tako je, vidjeli smo, i s dječjom književnošću. No, početkom 80-ih godina nastaju prve promjene a pojavom „romana za djecu” Bodoljaši6 Stipana Blažetina već možemo govoriti i o dječjoj pripovjednoj prozi. Dječjim romanom Bodoljaši autor se vraća u svoje rodno selo i opisuje događaje iz svoga djetinjstva pa djelo ima autobiografski karakter. Roman obrađuje već tradicionalnu i popularnu temu dječjih romana: sukob i suparništvo među dječjim družinama. Pisac primjenjuje realističku pripovjednu tehniku s jednolinijskom fabulom koju gradi stupnjevito. Svakim se poglavljem (ima ih 17) približavamo „konačnom obračunu” između dviju dječjih družina (Bitka u Bodolji) čime roman završava. Fabula je vješto vođena a likovi su duboko ukorijenjeni u svoju okolinu. Ta je činjenica potkrijepljena i uporabom dijalekta (santovačkog mjesnog idioma) u dijalozima. Premda nas roman podsjeća na Dječake Pavlove ulice Ferenca Molnára ili na romane o dječjim družinama Mate Lovraka, jednostavnošću i iskrenošću autor je uspio često rabljenu temu ispričati na svoj osobit način čemu santovačka ikavica daje posebnu čar. Treba također istaknuti

4 Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1980. (Ljubinko Galić je srpske nacionalnosti.) 5 Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1981. 6 Bodoljaši su najprije objavljeni u nastavcima u Danici, dječjoj rubrici Narodnih novina. Prvi nastavak je objavljen u br. 36. 3. rujna 1981., a posljednji u br. 20., 20. svibnja 1982. godine. Roman je poslije objavljen i u knjizi: Poduzeća za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1986. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 63 da su Bodoljaši do danas jedini roman u knji- ževnosti Hrvata u Mađarskoj. Objavljujući neke ulomke, autor je najavio i drugi dio romana7. Uz zbirku dječje poezije Sunčana polja i romana Bodoljaši, treće važno ostvarenje iz prve polovine 80-ih godina je knjiga Marge Šarac Svet oko mene8. Ona je prožeta školom i školskim duhom uopće. Neskrivena želja autorice je po- učavanje i odgajanje. Priče i nisu ništa drugo nego ilustracije odgojnih ciljeva, one daju primjer djeci, to jest pokazuju kako se treba i kako se ne treba ponašati. Zbog takvog stajališta nikad ne izostaje jasno oblikovana pouka a fabule su pak izmišljene samo radi njih. Najuspjelije su one priče u kojima autorica opisuje dječju igru i nestašluke, ali je pedagoška tendencija i tamo previše nazočna. Posebno je pitanje jezika kojim autorica piše. Naime, sve su priče napisane pretežito srpskim jezikom. Radovi Marge Šarac, objavljeni od kraja osamdesetih godina, svjedoče Blažetin, Stjepan: Sjajna igra / Antologija o njezinu okretanju hrvatskom književnom hrvatske dječje poezije u Mađarskoj od 1945. do jeziku i dječjoj poeziji. Poput M. Šinkovića i 2010., Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh, 2010., 136. str. drugi je gradišćanskohrvatski pjesnik, Ljudevit Škrapić uključio nekoliko dječjih pjesama u svoju prvu zbirku pod naslovom Droptine9. Gotovo sve pjesme skupljene u ciklus Našoj dici tematski su vezane za životinje. Najveće obilježje te animalističke poezije je određena doza humora, to jest uvođenje igre u pjesnički tekst. Pjesma pod naslovom Igra već je na tragu onih suvremenih dječjih pjesama koje se temelje na jezičnoj igri. U svojoj drugoj zbirci pod naslovom Obračun101 Škrapić je, nažalost, objavio samo nekoliko dječjih pjesama. Godine 1989. M. Dekić objavljuje zbirku dječjih pjesama pod naslovom Stopama djetinjstva11. On je od samog početka pisao i objavljivao dječje pjesme, ali za razliku od „pjesništva za odrasle” nije prošao izrazitu evoluciju. Dio njegovih dječjih pjesama objavljenih u antologiji U kolo poslije je prenesen u knjigu Sunčana polja, a svoje su mjesto našle i u Stopama djetinjstva uklopivši se nesmetano među pjesnikova novija ostvarenja. Po motivima i temama to nas pjesništvo najviše podsjeća

7 Stipan Blažetin: Škola, Ulomak iz romana Bodoljaši //, Hrvatski kalendar 1992., Savez Hrvata u Mađarskoj, Budimpešta, 1992., 212.-214. str. 8 Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1984. 9 Tankönyvkiadó, Budimpeša, 1988. 10 Nakladni zavod Enikum, Budimpešta, 1996. 11 Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest, 1989. 64 2012 S. BLAŽETIN na hrvatsko dječje pjesništvo s kraja XIX. stoljeća (A. Harambašić) i na stvaralaštvo Jovana Jovanovića Zmaja. Pedagoški poziv i učiteljske godine udarile su pečat Dekićevoj dječjoj lirici. Poriv za poučavanje je toliki da ne uspijeva prikriti pedagošku tendenciju svojih pjesama, štoviše, jasno oblikovanim porukama to ponekad i sam ističe. I te pjesme dokazuju kako je Dekić vješt stihotvorac, majstor ritma i rime, ali zbog čestog variranja istih tema, neizbježna su ponavljanja (Zimska pjesma, Zima, Prvi snijeg, Zimska itd.). Uz spomenute školske tematike, godišnjih doba, Dekić piše i animalističke pjesme u kojima „glavnu ulogu” imaju zečevi, žabe, medo, jelen, papiga itd. Životinje su najčešće prikazane antropomorfno u priči koja je katkad nezanimljiva, neinventivna. Idealizacija dječjeg svijeta, nedostatak prave dječje igre, nestašluka, nedostatak igre s jezikom (ili u jeziku) i jezičnih kalambura glavni su nedostaci njegova pjesništva. Među Dekićevim dječjim pjesmama najuspjelije su one u kojima se vraća u vlastito djetinjstvo (Stari orah)12, obraća se dragim osobama (Najdražem biću, Moja je baka bila, Sinu, Jednom djedu), ili artikulira neki svoj stvarni doživljaj (Papagaj Zorba, Šibeniku). Knjigom Tralala, tralala, propjevala svirala13 S. Blažetin je postao drugi autor koji je objavio samostalnu knjigu dječjih pjesma. U dječjoj književnosti Hrvata u Mađarskoj njemu pripada posebno mjesto. Naime, osim dječjih pjesama i dječjeg romana Bodoljaši napisao je igrokaz (Ima jedan razred, ima jedan sat) i četiri radioigre za djecu koje su obrade poznatih priča (Lane, Djed i repa, Medvjed, svinja i lisica, Dva gramziva medvjeda). Blažetin je objavio osamdesetak dječjih pjesama u knjigama Sunčana polja, Tralala, tralala, propjevala svirala i Suncu u oči. Po motivima i temama najveći dio tih pjesama pripada tradicionalnoj dječjoj poeziji. Pedagoški poziv, kao i kod ostalih autora, obilježio je njegove pjesme. Teme najčešće uzima iz školskog života. S jedne strane opisuje taj život (Zdravo školo, Kućni red), a s druge strane želi pomoći učenicima u savladavanju pojedinih jezičnih poteškoća putem gramatičkih pravila napisanih u stihovima (Što se piše velikim početnim slovima, Rečenica) ili gomilanjem riječi u kojima su suglasnici i suglasnički skupovi čiji pravilan izgovor stvara poteškoće učenicima (Ljuljanje, Čiča i čvorak). Taj drugi pristup podsjeća nas na dio Nazorovih dječjih pjesama koje su nastale iz sličnih pobuda. Drugu skupinu čine pjesme s tradicionalnim animalističkim motivima (Zekin doručak, Roda i moda, Micko i Gricko). Najbolje su među njima one koje su humoristično intonirane, ili sadržavaju neku dosjetku, šalu. Upravo je neusiljen humor i igra ono što daju svježinu i modernost najboljim Blažetinovim dječjim pjesmama. Na tragu suvremene hrvatske dječje poezije (G. Vitez, Z. Balog) uvodi, premda još skromno, jezičnu igru u dječju poeziju Hrvata u Mađarskoj. U posljednjem ciklusu pjesničke zbirke Suncu u oči pod naslovom Unukijada, nalazimo pjesme inspirirane unucima. Ta poezija dijelom odudara od Blažetinovih dosadašnjih dječjih stihova. Naime, dok je autor do te zbirke ostao uglavnom u području „javnog” dječjeg

12 “U tim lirskim ostvarenjima poput crvene niti provlači se autorova duboka psihološka veza s rodnom grudom, koja mu je ispočetka bila uporištem u prvim koracima u život, a u zrelosti ostala utjehom.” Ž[ivko] M[andić]: Laka krila sjećanja, Narodne novine, br. 48., 30. studenog 1989. 13 Biblioteka Dunav, Tankönyvkiadó, Budapest 1991. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 65

Sudionici spomen-skupa posvećenog Stipanu Blažetinu (Serdahel, 2011.). svijeta i tradicionalnih tema (škola, tabori, dječje zajednice itd.) dotle je sada u prvom planu „privatni” ili čak „intimni” svijet djece i odraslih koji ih okružuju. Najčešće su ispričani neka zgoda, mali događaj koji se završava poentom ili nekom humo- ris tičnom dvosmislenom dosjetkom. U tim tekstovima rijetko ima pedagoških poriva, njima se izravno ne poučava. Najuspjeliji tekstovi podjednako govore djeci i odraslima, zapravo o njihovu zajedničkom svijetu. O vrijednosti Blažetinove dječje poezije govori i činjenica da su mu pjesme uključene u dvije antologije hrvatske dječje poezije14. Zbirkom Djeci a ne samo...15 i Đuso Šimara Pužarov se okušao u dječjoj lirici. Već i sam naslov knjige pokazuje kako je i autor dvojio u određivanju svojih pjesama. I doista. Uzmemo li u ruke zbirku odmah će nam postati jasno da je tu ipak naglasak na onom „…a ne samo... „ iz naslova. Pored uspjelih „pravih” dječjih pjesama (Jutro, stube) nalazimo i takve koje su poprilično daleko od dječjeg poimanja svijeta (mala zafrka, bezbožna postelja). Najuspjeliji su stihovi u kojima poput već spomenutih gradišćanskohrvatskih pjesnika (M. Šinković, L. Škrapić) imitira pučke bajalice i razbrajalice. Poslije kratkih priča za djecu Marge Šarac javila se još jedna autorica sličnoga usmjerenja. Objavivši knjigu Vrteći vrtić16 Katarina Gubrinski-Takač je i njezinim likovnim oblikovanjem približila hrvatsku dječju knjigu suvremenim tendencijama. Knjiga je to velikog formata, lijepo opremljena sa slikama u boji. Svojim vanjskim izgledom uspostavlja standarde do tada nedosegnute u izdavaštvu knjiga Hrvata u Mađarskoj. Priče su uzete iz svakodnevnog života

14 Vidi: Joža Skok: Lijet Ikara, Antologija hrvatskog dječjeg pjesništva, Naša djeca, Zagreb, 1987. Ivo Zalar: Antologija hrvatske dječje poezije, Školska knjiga, Zagreb, 1994. 15 Mladost, Klub August Šenoa, Savez Hrvata, Pečuh, 1991. 16 Mikszáth Kiadó, Horpács, 1994. 66 2012 S. BLAŽETIN a redovito opisuju i neku jednostavnu igru. Premda je i tu naglasak na odgoju, prihvaćanjem igre kao najvažnijeg sastavnog elementa dječjega svijeta, autorica uspijeva stvoriti štivo blisko dječjem poimanju svijeta. I iz ovog kratkog pregleda jasno je kako dječja književnost Hrvata u Mađarskoj, koja se pojavila već u antologiji U kolo (Dečje pesmice M. Dekića) te nešto poslije i u zajedničkoj knjizi trojice autora (Blažetin, Dekić, Galić) Sunčana polja, prestaje biti „slučajan, usputan” književni proizvod na stranicama novina te se od 80-ih godina afi rmira kao poseban dio književnosti. Objavljene zbirke dječjih pjesama svjedoče o golemom napretku i u književnom izrazu i u sadržaju. Premda je još nerijetko nazočna jasno izražena pedagoška tendencija, sve veću ulogu dobivaju igra, mašta i fantastika. Igre riječima katkad se pretvaraju i u nonsensnu igru, toliko karakterističnu za hrvatsku dječju poeziju poslije Grigora Viteza, a istodobno u repertoar dječje poezije ulazi i ljubavna tematika. Na taj način dječja književnost Hrvata u Mađarskoj se osuvremenjuje i približava hrvatskoj dječjoj književnosti, ponajviše u poeziji, ali i u ostalim žanrovima.

Životopisi najznačajnijih pjesnika

Stipan Blažetin rođen je 1941. u bačvanskom Santovu (Hercegszántó) gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1959. u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj učiteljskoj školi. S učiteljskom diplomom odlazi u Serdahel (Tótszerdahely) među pomurske Hrvate. Uz rad diplomira na Visokoj nastavničkoj školi u Pečuhu a zatim završava slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti. Godine 1989. primljen je u Društvo hrvatskih književnika. Posebno se bavio metodikom nastave hrvatskog jezika, bio je jedan od vodećih stručnjaka za školska pitanja Hrvata u Mađarskoj. Umro je 2001. u Pečuhu. Djela su mu Srce na dlanu − pjesme (1981.), Bodoljaši − dječji roman (1986.), Tralala, tralala, propjevala svirala... − dječje pjesme (1991.), Korenje − drame (1998.), Suncu u oči − (1999.), Josip Cvenić: Word Perfect mesék − prijevod (2000.). Marko Dekić rođen je 1937. u bačvanskom selu Santovu (Hercegszántó). Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu a maturirao je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj učiteljskoj školi 1957. Za učitelja je postavljen u Kemlji (Kimle), gradišćanskohrvatskom selu u županiji Győr- Moson-Sopron. Od 1959. do 1978. radi u Demokratskom savezu južnih Slavena u Mađarskoj kao referent. Od 1979. je novinar u Narodnim novinama. Nakon osnivanja Hrvatskoga glasnika, sve do umirovljenja radio je kao zamjenik glavnog urednika. Djela su mu Duga nad zavičajem − pjesme (1979.), Tišine i ljubavi − pjesme (1986.), Stopama djetinjstva − dječje pjesme (1989.), S bačvanske ravnice − pjesme (1997.), Mirisi vrbika − pjesme (2001.). Katarina Gubrinski-Takač rođena je 1941. u Bođanima (Vojvodina). Djetinjstvo je provela u Baču, Jankovcu i Budimpešti. Maturirala je u Budimpešti gdje je završila i Višu školu za HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 67 odgojiteljice. Radila je kao odgajateljica u Pomazu i Budimpešti, sada je u mirovini, živi u Pomazu. Objavila je sljedeća djela: Vrteći vrtić − pripovijetke za djecu (1994.), Dragoljubi i krizanteme − haiku pjesme, (2000.), Potražimo sunce − scenske igre za djecu (2006.). Marga Šarac rođena je 1930. u Tukulji. Nakon završenog učiteljskog tečaja u Pečuhu počinje raditi 1951. u Pomazu. Učiteljsku školu završila je 1953. Od 1954. do umirovljenja radila je u Hrvatskosrpskoj osnovnoj školi i gimnaziji u Budimpešti. Dobitnica je mnogih nagrada za odgojno-obrazovni rad. Umrla je 1996. u Budimpešti. Objavila je Svet oko mene − kratke priče za djecu (1984.). Đuso Šimara Pužarov rodio se 1949. u Martincima (Felsőszentmárton) gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Šeljinu (Sellye) a maturirao je 1968. Nakon mature zapošljava se u građevinskom poduzeću u Pečuhu. U djetinjstvu je prebolio meningitis a od posljedica bolesti postao doživotni invalid. Umro je 1994. u Šiklošu. Objavio je četiri zbirke pjesama i to Stojim pred vama (1988.), Djeci a ne samo... (1991.), Još uvijek snivam (2001.), San o majci (2009.). Mate Šinković se rodio 1927. u Koljnofu (Kópháza). Poslije osnovne završava građansku školu u Šopronu te se zapošljava kao radnik u ciglani, a zatim kao zidar. Poslije 1945. završava gimnaziju u Šopronu te je primljen na Višu pedagošku školu u Budimpešti, ali zbog lošeg zdravlja prekida studij. Vraća se u rodno selo gdje radi kao knjigovođa u mjesnoj poljoprivrednoj zadruzi. Ne napustivši više svoj rodni kraj umro je 1972. Objavio je zbirku pjesama Na našoj gori (1981.).

Učenici OŠ Katarine Zrinski (Serdahel, RM) interpretiraju stihove pjesnika za djecu. 68 2012 S. BLAŽETIN

Ljudevit Škrapić rođen je 1938. u Petrovu Selu (Szentpéterfa). Osnovnu je školu pohađao u rodnome selu a gimnaziju u Sambotelu (Szombathely), gdje je maturirao 1957. Te godine upisuje studij matematike i fi zike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti gdje 1962. diplomira. Zaposlio se na matičnom fakultetu gdje je do umirovljenja radio na Katedri za opću fi ziku. Fizičar je objavio dvije knjige pjesama i to Droptine (1988.) te Obračun (1996.). Jolanka Tišler rođena je godine 1948. u Serdahelu (Tótszerdahely) gdje je završila osnovnu školu. Maturirala je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji, a diplomirala na Visokoj nastavničkoj školi u Pečuhu da bi kao izvanredna studentica završila slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti. Zapošljava se u rodnom selu kao nastavnica, zatim radi u Keresturu (Murakeresztúr) a u mirovinu odlazi s položaja ravnateljice osnovne škole u Serdahelu. Objavila je zbirke pjesama V modrini neba (1988.), V zrcalu rodice/Szivárványtökürben (1998.). Marija Vargaj rođena je 1921. u Slavonskom Brodu. Škole je pohađala u Brodu, Zagrebu i Osijeku. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zatekla se u Budimpešti. Svoju rodbinu pronašla je u Pečuhu gdje je završila učiteljsku radničku školu i radila kao učiteljica. Između 1948. i 1957. bila je više puta zatvarana pod lažnim optužbama. Umrla je u Pečuhu 1994. Objavila je zbirku pjesama Plime i oseke (1992.). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 69

SUMMARY CHILDREN’S LITERATURE IN THE CROATIAN COMMUNITY IN HUNGARY

oet and essayist Stjepan Blažetin (48) recently published an anthology of Croatian children’s poetry in Hungary entitled Sjajna igra (A Brilliant Game) that includes an analysis of new tendencies on the literary scene of Croatians in Hungary. As the Panthology’s compiler, Blažetin – a university professor at the Croatology department of the University of Pécs Faculty of Humanities and the newly elected director of the Hungarian Croatian Institute of Sciences – details the creative work of eight authors he feels are aesthetically relevant even beyond the scope of the Croatian minority. These are poets Marija Vargaj, Mate Šinković, Marga Šarac, Marko Dekić, Ljudevit Škrapić, Stipan Blažetin, Jolanka Tišler and Đuso Šimara Pužarov. It is evident from this short overview that the children’s literature of Croatians in Hungary – which has already been featured in the anthology U kolo (In the Round Dance) (M. Dekić’s Dečje pesmice (Children’s Poems)) and later in a book jointly penned by three authors Sunčana polja (Sunny Fields, Blažetin, Dekić, Galić) – is no longer a “chance” or “passing” literary product on the pages of newspapers, and that it achieved its affi rmation in the 1980s as a separate branch of this community’s literature. The published collections of children’s poems bear witness to the enormous progress in both literary expression and content. And while there continues to be a not uncommon and clearly expressed didactic tendency – play, imagination and the fantastic is taking on an ever-greater role. Puns sometimes also take on the trappings of a nonsense game, so characteristic of Croatian children’s poetry after Grigor Vitez, and the topic of love enters in parallel into the repertoire of children’s poetry. This has modernised literature for children in the Croatian community of Hungary and brought it closer to Croatian children’s literature, above all in poetry, but also in other genres. 70 2012 S. BLAŽETIN

RESÚMEN LITERATURA CROATA INFANTIL EN HUNGRÍA

l poeta y ensayista Stjepan Blažetin (48) publicó recientemente una antología contemporánea de poesía infantil croata en Hungría titulada Sjajna igra (Juego brillante), en cuya oportunidad describió las nuevas tendencias en la escena literaria Ede la minoría nacional croata de Hungría. En esta antología, el autor, que es profesor universitario del Departamento de Croatística de la Facultad de Filosofía en Pécs y director del Instituto Científi co de esa ciudad húngara, señala a ocho autores y autoras que él considera estéticamente relevantes incluso fuera del ámbito de la minoría nacional croata. Se trata de las siguientes poetisas y poetas: Marija Vargaj, Mate Šinković, Marga Šarac, Marko Dekić, Ljudevit Škrapić, Stipan Blažetin, Jolanka Tišler y Đuso Šimara Pužarov. De este breve pantallazo literario se deduce que la literatura infantil croata en Hungría, que ya apareció en la antología U kolo (A la ronda) del autor de literatura infantil M. Dekić y algo más tarde en el libro Sunčana polja compartido por tres autores (Blažetin, Dekić, Galić), deja de ser un producto literario „casual o publicado de paso“ en el suplemento de algún periódico, para pasar a consolidarse a partir de la década de los ochenta del siglo 20 como una rama especial de la literatura. La divulgación de la colección de poesía para niños representa también un enorme adelanto en el campo del contenido y de la expresión literaria. A pesar de que todavía se puede percibir una marcada tendencia pedagógica, reciben un rol cada vez más importante el juego, la imaginación y la fantasía. A veces el juego de palabras se transforma en un juego sin sentido, tan característico para la poesía infantil croata después de Grigor Vitez. Paralelamente, se introduce también la temática de amor en el repertorio de la poesía infantil. De este modo, la literatura infantil croata en Hungría se moderniza y aproxima a la literatura infantil en Croacia, sobre todo en poesía, pero también en los demás géneros. ALEKSANDRA ŠČUKANEC JEZIČNE BIOGRAFIJE GRADIŠĆANSKIH HRVATA

Mladi iz srednjega Gradišća s ponosom njeguju materinski jezik, unatoč tomu što im manjinska is kustva u praktičnom životu, odrastanju i školovanju u višejezičnom austrijskom okružju, do- nose i dodatne obveze. Ispitanici ističu važnost gradišćansko-hrvatskih kulturnih institucija i um jetničkih društava te iznose svoja razmišljanja o budućnosti gradišćanskohrvatskoga jezika i identiteta. Identitet je veoma složen fenomen i svaki ga pojedinac doživljava, oblikuje i interpretira na specifi čan način tijekom života. Na temelju deset izabranih jezičnih biografi ja autorica izdvaja osam jezikoslovnih domena i zaključuje da je ta naša autohtona manjina vrijedna iskrenog divljenja. Iako su neki ispitanici bili pomalo pesimistični, uvjereni smo da je ta zajednica dovoljno vitalna da u trećem tisućljeću nastavi dograđivati temelje, što su im ih u baštinu ostavili prijašnji naraštaji.

ezik i identitet dva su usko povezana pojma. Jedan od ključnih načina na koji osoba iskazuje svoj identitet upravo je jezik. To posebice dolazi do izražaja kod manjinskih skupina za koje je jezik najčešće izraz (manjinskoga, odnosno etničkoga) identiteta. JU ovom ćemo članku na nekim primjerima iz jezičnih biografi ja1 pokazati kako gradišćanski Hrvati, pripadnici hrvatske manjine u Austriji čiji su preci prije pola tisućljeća napustili „staru domovinu”, govore o ovoj problematici. Analizom tekstova i „priča” naših ispitanika, koji su prikupljeni u sklopu opsežnoga istraživanja i pisanja disertacije Njemačko- hrvatski jezični dodiri u Gradišću: sistemskolingvistički, sociolingvistički i jezičnobiografski aspekti, ustvrdili smo da i mlađi i stariji ispitanici problematiziraju slične teme koje bi se mogle podijeliti u određene domene ili tematske cjeline, kao što su materinski jezik i odnos materinski jezik – državljanstvo, obitelj i odrastanje, školovanje, današnji položaj gradišćanskohrvatskoga jezika, već spomenuta povezanost jezika i etničkog identiteta, važnost rodnoga kraja, manjinska iskustva i manjinski identitet. Ispitanici također spominju važnost kulturnih institucija i kulturno-umjetničkih društava te iznose razmišljanja o budućnosti gradišćanskohrvatskoga jezika i kulture. Zato ćemo i u ovom članku stajališta o jeziku i identitetu gradišćanskih Hrvata prikazivati po navedenim domenama jer u svakoj, bilo implicitno ili eksplicitno, možemo pronaći razmišljanja o spomenutoj problematici. S obzirom na to da želimo zadržati anonimnost naših ispitanika, uz dijelove njihovih intervjua i tekstova koje ćemo citirati u nastavku navodit

1 Jezična je biografi ja, jednostavno rečeno, prikaz biografi je ispitanika s posebnim naglaskom na jezik, to jest jezike koje je ispitanik učio i usvajao tijekom života. Ispitanikova je „priča” usko povezana i isprepletena određenim epizodama iz njegova života te često predstavlja subjektivan pregled popraćen raznim komentarima, iskustvima, stajalištima, svjetonazorima, itd. Jezična je biografi ja najčešće transkript snimljenih intervjua u kojima je istraživač manje-više promatrač koji samo usmjerava ispitanika u njegovoj „priči” i eventualno postavlja potpitanja. No u našem je istraživanju dio ispitanika svoje „priče” napisao u obliku eseja bez prisutnosti istraživača slijedeći samo dane smjernice. 72 2012 A. ŠČUKANEC

ćemo samo njihove godine i je li riječ o ispitaniku ili ispitanici. Također valja istaknuti da je većina ispitanika i ispitanica iz srednjeg dijela Gradišća jer se na tome području, u usporedbi sa sjevernim, a osobito južnim dijelom, gradišćanskohrvatski jezik znatno bolje očuvao.

Materinski jezik Svi ispitanici gradišćanskohrvatski smatraju materinskim jezikom, a neki ga usko povezuju i s nacionalnom pripadnošću. Ispitanica G (25) tvrdi da ima dva materinska jezika, njemački i gradišćanskohrvatski, koji su za nju očito jednako važni, iako se smatra Austrijankom: Kad sam pred pet lijeti došla u Beč i se počela študirat, sam prvi put primijetila da čuda ljudi (Austrijanci!) ne poznaju Gradišćanske Hrvate i njihovu povijest. To, ča je za mene, moju familiju, moje prijatelje i sve iz moje okoline u Gradišću po sebi razumljivo, je za dost mojih novih prijateljov iz Beča ča čisto novoga bilo. I ako su čuli o Gradišćanskih Hrvatov, nisu si mogli predstaviti ča to znači biti Austrijanac ali imati drugi ili dva materinske jezike. Kod ove ispitanice dolazi do izražaja povezanost jezika i identiteta, a čak bismo mogli govoriti i o „dvostrukom identitetu” – gradišćanskohrvatskome i austrijskome. Kao što smo već vidjeli, ova se ispitanica smatra Austrijankom, ali njezino je rodno mjesto, Uzlop, gdje se govori gradišćanskohrvatski ipak njezin dom: Na vikend dojdem radu domom u Uzlop. Sigurno osebito zato, kad se ovde govori po Gradišćansko Hrvatsku – u familiji, na placi, u crikvi, u rastoku, itd. Ovde se s svimi pominam po Hrvatsku – a to znači za mene domovina. U mnogim je obiteljima slučaj da se govori i gradišćanskohrvatski i njemački, to jest djeca međusobno govore njemački, a s roditeljima gradišćanskohrvatski, ili s jednim roditeljem, kojemu gradišćanskohrvatski nije materinski jezik, razgovaraju na njemačkome, a s drugim govore gradišćanskohrvatski. Ispitanica L (28) primjerice i s roditeljima i braćom govori gradišćanskohrvatski, no roditelji međusobno razgovaraju na njemačkome. I ona gradišćanskohrvatski smatra materinskim jezikom, ali priznaje da je mnogo sigurnija u njemačkome. To je slučaj s mnogim pripadnicima mlađega naraštaja. Školovali su se u austrijskim školama na njemačkome jeziku, u svakodnevnom su životu izloženi njemačkome jeziku, njemački je jezik medija i materinski jezik mnogih ljudi s kojima se redovito druže i provode vrijeme. Naša se ispitanica smatra dvojezičnom osobom, a njemački naziva drugim materinskim jezikom. Kod kuće smo uvijek samo govorili gradišćanskohrvatski jezik, sve do dandanas. Zanimljivo je, ali u svakom slučaju da su moji roditelji medjusobno pričali njemački, ali s nama djecom samo gradišćanskohrvatski, a i mi djeca medjusobno samo pričamo gradišćanskohrvatski. Do dandanas mi je tesko pricati s roditeljima ili braćom na njemačkom jeziku, ako to situacija potrebljava (na primjer u njemačkom društvu). Gradišćanskohrvatski svakako smatram svojim materinskim jezikom, to je za mene jednosta- vno jezik obitelji, familije i svega sto tome pripada. Ipak moram priznati – kako sam cijelo HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 73

školsko obrazovanje prošla samo na njemačkom – da se u njemačkom jeziku osjećam do neke mjere sigurnijom jer se mogu baš u svim situacijama izraziti na njemu. Mogu to valjda i na ra- dišćanskohrvatskom, ali sam u njemačkom sigurnija. Mislim da se ipak smatram dvojezičnom, dakle i njemački mi je do neke mjere materinski jezik. I kod ispitanice G (25) jezična je slika u obitelji veoma zanimljiva – iako je njezin otac gra- dišćanski Hrvat, gradišćanskohrvatski je bolje naučio tek kad je upoznao njezinu majku: Ja sam zrasla u Uzlopu, malom selu u sjevernom Gradišću. Mojoj mami je bilo važno, da se od početka pominamo samo po Hrvatsku doma. Moj tata, koga starji su Gradišćanski Hrvati, se ali š njim i njegovom bratom nikad nisu po Hrvatsku nego samo po Nimšku pominali, se nije pominao po Hrvatsku prije nego je moju mamu spoznao. Čuo je Hrvatski jezik na placi, na nogometnom igrališću, va školi i na drugi mjesti sela. Znači razumio ga je, ali govorit se ni travao. Onda kad sam se ja kod mame i tate prvo dite narodila, je i moj tata počeo govorit Hrvatski. Sigurno prvo polako s manom, dičji vokabular - ali sve već i već isto s svimi drugi. Dandanas se još i s svojom majkom po Hrvatsku pomina. A s manom, s mojom braćom i svim drugim Hrvatima u selu po sebi razumljivo isto. Ipak ide svaki tajedan jednoč na večer na Hrvatski tečaj u Uzlopsku osnovnu školu, ča mu čuda veselja načini. Ispitanica F (20) kod kuće je govorila isključivo gradišćanskohrvatski. Njezini roditelji ne bi dopustili baki i djedu da je čuvaju da nisu s njom razgovarali na gradišćanskohrvatskome. Ova ispitanica kritizira sve roditelje koji djecu ne nauče gradišćanskohrvatski: Doma se moja obitelj pomina samo po hrvatsku. Mi dica nismo znali niti nimški, dokle nismo došli u čuvarnicu. Onde smo se friško naučili, jer u takozvanoj “dvojezičnoj čuvarnici” skoro nijedno dite ni govorilo, a samo nekoliko razumilo hrvatski. Dandanas je još gorje. Roditelji se sa svoju dicu pominaju po nimšku, a staristarji su čudakrat pre lijeni i nekonzegventni, da bi unuke naučili. Mislu da to nije njihova dužnost, i da radje kanu uživat rijetko vrime ko moru probavit zis unuki, nego da se trapu zis takočim. Moji staristarji, kod ki sam bila svaki vikend, su se smanom najvećem djelom pominali po hrvatsku, jer im je moja mama bila rekla, da se moraju. Inače nebi bili smili na nas dicu pazit. Mamin brat se je odao za jednu nimicu, tako da se njeva dica nikad nisu naučili hrvatski. Oni su isto bili čuda kod mojih staristarji. Smišno je bilo, da su se naši staristarji smanom pominali po hrvatsku, a s njimi po nimšku, iako smo jedan uz drugoga stali. I njim je očividno bilo pre naporno, da njim dvim, ki od doma nisu znali hrvatski, nauču jezik. Ispitanica E (24) njemački jezik smatra svojim prvim jezikom, no kad govori o jeziku, ističe svoju pripadnost gradišćanskohrvatskoj zajednici: Mat mi je iz „njemačkog” sela iz istog kotara i ona se odala u hrvatsko selo. Njoj početkom nije bilo lako jer kod nas oko 90% ljudi govori hrvatski i ona veli da je ljudima bilo svejedno ili razumi ili ne. Sigurno su svi bili uljudni ali morala je naučit jezik, ona ga ne govori ar se sramuje što napravi toliko pogreška, ali razumi sve. To je i bilo važno da razumi ča se ljudi pominaju, s njom su se pak po nimšku pominali, ali dok nije razumila se je ćutila kao isključena. 74 2012 A. ŠČUKANEC

Tako smo i mi doma govorili hrvatski i njemački. S majkom njemački, a s ocem i njegovim roditeljima, koji žive s nami u stanu, hrvatski. Akoprem sam prije mojim sestrama i govorila hrvatski, se je to u zadnji ljeti mijenjalo, najvećim dijelom govorimo njemački i samo ponekad hrvatski. Već smo nekoliko puta o tom razgovarali, zašto je to tako. Mislimo da je to, jer smo, ako smo bili s roditelji negdje, bilo gdje, u dnevnoj sobi pred televizorom ili na odmoru, govorili njemački. I to je med nami onda tako ostalo. Moja mat je ada naučila hrvatski, ali na drugoj strani su i moj stariotac i moja staramajka trebali naučit bolji njemački, jer i žena mog strica je iz njemačkog sela. Ali drukčije nego kod nas, se njegova dica nisu naučila hrvatski. Oni živu u Beču i moj striča nije imao vremena ili mu bilo pre naporno, neznam točno, ali dica se i nisu kanila naučiti, denas im je žao. Zbog ove moje jezične historije ja smatram njemački kao moj prvi jezik. Jer kad sanjam govorim njemački, kad razmišljam o nečemu razmišljam na njemačku, kad sam počela pisati pjesmice, sve su bile na njemačku. Sigurno smatram hrvatski isto kao moj materinski jezik, naravno, ali prvi jezik koji mi dodje na pamet je njemački. To ali ne znači, da sam zbog toga manje Hrvatica nego drugi, ne, mislim da sam ja od sveg srca Hrvatica, mislim više nego ki ta človik koji nije iz dvojezične obitelji. Na ovome ćemo mjestu citirati i nekoliko rečenica koji smo pronašli u jednom novinskom intervjuu sadržajno nalik na jezičnu biografi ju s gradišćanskim Hrvatom iz južnoga dijela Gradišća koji je svoj materinski jezik zaboravio, a onda mu se poslije u životu ponovno vratio i obnovio znanje gradišćanskohrvatskoga jezika: Da, ja sam se s domaćimi pominjao samo po hrvatski. Ali onda sam pohadjao glavnu školu u Svetom Mihalju, a po tom gimnaziju u Gradu (Gussing). S časom mi se je onda u tom nimškom okružju hrvatski jezik izgubio, a i doma smo se sve manje pominjali po hrvatski. Po gimnaziji sam prošao u Beč u školu za policajce, tako da se more reći, da sam do 1998. ljeta pozabio oko 80% mojega vokabulara i znanja, kad već nisam imao nikakovoga kontakta k hrvatskomu jeziku. To je bilo tako, da sam se 1998. ljeta poslovno mijenjao iz Beča k policiji u Gradišću, a tote sam u glavnom bio zaposlen u služba na granici. Onde sam primijetio, kako teško mi spada komunicirati s ljudi, koji govoru slavenske jezike, pak sam se sam ne mene tako rasrdio, da sam se počeo opet interesirati za moj materinski jezik. U isto vrime je i savezno ministarstvo za unutarnje posle primijetilo, da se Europa mijenja i da su jeziki sve važniji, tako da su različite organizacije začele nuditi tečaje za strane jezike. Od 2003. do 2006. ljeta sam pohadjao hrvatske tečaje, koji su se peljali na visokom nivoju i su bili jako intenzivni. Ovaj ćemo dio zaključiti s nekoliko rečenica iz jezične biografi je ispitanika C (57): Kod nas bi svi to rekli da nam je materinski jezik hrvatski. I sada dica moja, moje kćere, i oni bi sigurno rekli da je hrvatski. Meni je njemački isto jedan važan jezik, važan jezik ki se triba i koga saki gradišćanski Hrvat mora znat, ali materinski jezik bi mu moral bit još malo bliži, da bi moro mu jače srcu bliži bit. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 75

Obitelj U svim jezičnim biografi jama naših ispitanika obitelj je neizostavna tema. Svi ispitanici smatraju da upravo obitelj ima ključnu ulogu u očuvanju jezika, kulture i identiteta. Ako je roditeljima stalo da svojoj djeci prenesu vrijednosti koje su njih pratile u njihovu životu, bit će ustrajni i svoju će djecu naučiti gradišćanskohrvatski jezik. Upravo su se zbog takvih pojedinaca gradišćanskohrvatski jezik i gradišćanskohrvatska zajednica uspjeli održati više od pet stoljeća. No naši ispitanici ističu kako sve više roditelja, iako im je to materinski jezik, s djecom ne govori gradišćanskohrvatski. Čak ih ne potiču da gradišćanskohrvatski pohađaju u školi kao izborni predmet jer učenje toga jezika smatraju gubitkom jezika uvjereni da im on ne može pomoći u budućoj karijeri. Jedna ispitanica je tako spomenula da je radije učila latinski jer planira upisati medicinu. Oni roditelji koji se trude da im djeca barem kod kuće govore gradišćanskohrvatski, često ističu da je to veoma teško i da iziskuje mnogo strpljenja i borbe. Ispitanik C (57) ispričao nam je kako je njegovoj supruzi i njemu najteže razdoblje bilo kad su djeca krenula u vrtić i provodila mnogo vremena s djecom koja su govorila njemački jezik. Ubrzo su i kod kuće počeli govoriti njemački pa su morali iznaći način kako to izbjeći. Kad bi njegova djeca počela govoriti njemački, naš ih je ispitanik „ignorirao” sve dok se ne bi vratili na gradišćanskohrvatski: Kad sam se ja oženio, moja žena je isto Hrvatica, ali interesantno da od moje žene otac je govorio samo njemački, a od njega otac je opet bil Nijemac, nehrvat tako da je on…da su se

Značaj obitelji za očuvanje jezika je velik. Ravnateljica Hrvatske matice iseljenika Katarina Fuček u posjeti gradišćanskim Hrvatima. 76 2012 A. ŠČUKANEC oni od mojeg tasta su se doma na njemačkom pominali, a on kad je uzeo moju punicu za ženu, imali su dvoju dicu, dvi ktjeri. Jedna je moja žena Marija. A kod njih u stanu opet je majka prevagnula i ona se je z dicun na hrvatskom jeziku. Ona je govorila hrvatski, a on njemački. Ali ona je htjela i njemu, mužu na hrvatskom reć, ne, tako da je on to sve razumiu, al ni pričao, ali razumiu je sve. Tako da je moja žena isto jako dobro znala hrvatski. To znamo reć da od nje strane rodbine su malo vako ludi Hrvati, ali baka je bila je bila jedna od majke, od moje punice sestra je kantorica i sve po hrvatskom, a njena majka opet je kinđila crikvu i jako bila vezana i z vjerom i tako da su oni bili za istinu jako tvrdoglavi. To je dobro. Zato su naše tri kćeri imamo da su isto samo hrvatski pominamo. I mi isto inzistjeramo, z našon dicon se nismo nikad doma pominali njemački. Ja u školi nisam moral učiti mađarski. Na mojoj se školi uči engleski. Malo sam tak po semestru išo pa i ruski učit, ali to je bilo privatno. A divičice, one su pak kad su došle u čuvarnicu su bile konfrontierane i s nimškim jezikom i onda je pak bila tako nekak po par mjeseci bila pogibielj da bi nam bili i oni počeli po stanu govoriti samo njemački. I mi jednostavno smo bili tvrdoglavi žena i ja i moji stariji koji su bili u stanu tako da mi nismo tili razumit kad su tili oni na njemačkom šta reći. Onda nismo htjeli odgovarat. Mi to ne razumimo. Ali to je jedna borba. To je kroz neke mjesece borba ar mi smo imali posao, mi smo morali cijeli dan bit ili ja ovde u uredu, a doma smo još vinogradari, tako i žena je bila na polju, ovo oto, ne, i dica su bile u dičem vrtiću, also u čuvarnici i one su bile jen čas samo s njemačkim konfrontierane. Naša je ispitanica M (16) već zahvalna roditeljima što su je naučili gradišćanskohrvatski jezik tako da se trud pripadnika gradišćanskohrvatske zajednice koji su slični ispitaniku C ipak naposljetku u većini slučajeva isplati: Va osnovnoj školi se je situacija ur muru preminjila, zato kad je došlo već nimške dice cuj. Čuda puti kad sam došla ziz škole domon, ko sam se popala po nimšku pominat, kad to jednostavno već nij bilo tako lako, kodi va čuvarnici. Ali da bi se ja po nimšku, to moji starji pravodda nisu dozvolili, a zato sam njim i jako zahvalna, aš ja poznam čuda dice, ka znaju hrvatski, ali se ne kanu pominat. To ja fi ndan jako škoda. Ispitanica J (21) ističe kako joj je žao što postoje mnoge obitelji u kojima oba roditelja znaju gradišćanskohrvatski, a ipak s djecom razgovaraju na njemačkome jeziku: Danas dica se u čuvarnici već po nimšku pominadu i znadu puno već nek smo mi u ta čas znali. Sada živu ur već “moderniji” roditelji ki od početka uču dicu i po nimšku, kad velu da imadu onda njeva dica lagje. Ja poznam jednu familiju kade su roditelji svi dva hrvati, a otac se je počel ziz malim ditetom pominat po nimšku da ima lagje, za mene je to bilo jako tužno kad sam to vidila, jer sada se dite pomina ziz mamom po hrvatsku a ziz tatom po nimšku. Ispitanica M (16) ističe kako je upravo činjenica što neki roditelji svoju djecu ne uče gradišćanskohrvatski velik problem za njihovu zajednicu. Iako se gradišćanskohrvatskiu većoj ili manjoj mjeri podučava u nekim školama, to je ipak nedovoljno za svakodnevnu komunikaciju. U takvim obiteljima djeca nemaju potrebu govoriti gradišćanskohrvatski koji i ne smatraju materinskim jezikom: HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 77

Va mojen seli iman tri najbolje družice. Jedna ima materinski jezik gradišćanski, ta druga zna standartni i gradišćanski, kad je nje mama ziz hrvatske a nje tata iz Velikoga Borištofa. Ali s nami se ona po gradišćansku (hvala Bogu ☺). A moja treta družica živi po tajedni Beči, i tako samo muru razumi a pominat oš manje, ali ona se oš ne ufa. Nje roditelju su gradišćanski Hrvati, ali nisu „schoffali“ njevu dicu Beči hrvatski naučit. To je kod problem i kod čuuuuuuuuuuuuda drugi ljudi iz Gradišća. No tako je naš skupni jezik va društvi s mojimi družicami „ eher“ nimški, ali mi kanimo spobirat, da se ona ka je iz Beča, isto nauči, barem da sve razumi, da se već ne budemo pravalipo nimško, kod svake malenkosti...

Školovanje Kada se govori o ovoj problematici, nemoguće je zaobići ulogu obrazovnih institucija u očuvanju gradišćanskohrvatskoga jezika. Školstvo u Gradišću ima dugu tradiciju – prve se škole spominju već početkom 17. stoljeća, a osnovali su ih svećenici koji su ujedno bili i prvi učitelji. Uloga Crkve u očuvanju gradišćanskohrvatskoga jezika i tradicije veoma je važna. Nužno je spomenuti kako se unatoč mnogobrojnim društveno-političkim poteškoćama gradišćanskohrvatski jezik kroz više od pet stoljeća održao kao službeni liturgijski jezik, a i nastava se uza sve probleme održavala na gradišćanskohrvatskome jeziku. I danas je, kao što je to bio slučaj i prije, status gradišćanskohrvatskoga jezika u sklopu austrijskoga obrazovnog sustava jedan od najvažnijih problema. Posljednjih nekoliko desetljeća dogodile su se velike demografske promjene u Gradišću što se odrazilo i na zastupljenost gradišćanskohrvatskoga jezika u školama. Naime, mnogi gradišćanski Hrvati studiraju ili rade u Beču i drugim gradovima,a istodobno se u Gradišće doselilo mnogo Austrijanaca čija djeca ne vladaju gradišćanskohrvatskim jezikom, a pohađaju tamošnje vrtiće i škole ili su članovi kulturno-umjetničkih društava i slično. Naši ispitanici ističu da se zbog jednog djeteta koje ne zna gradišćanskohrvatski svi moraju prilagoditi i govoriti njemački, što većini pripadnika mlađeg naraštaja i odgovara s obzirom na to da su, kako smo već vidjeli u dijelovima biografi je ispitanice L, opušteniji kada govore njemačkim jezikom. Gradišćanskohrvatski jezik danas u mnogim školama nije obvezatan, nego izborni predmet koji se podučava samo dva ili tri sata na tjedan. U svojoj jezičnoj biografi ji ispitanik D (25) osvrnuo se na promjene u školama. Također je istaknuo da ipak mnogo toga ovisi o nastavnicima i njihovoj predanosti poslu jer bez njihove spremnosti i volje za očuvanje gradišćanskohrvatskoga jezika ni učenici neće biti dovoljno motivirani učiti i usavršavati jezik koji nazivaju materinskim jezikom: Osnovnu školu sam pohadjao četira ljeta dugo (kod nas obično traje četira ljeta, a ne osam) u rodnom selu Filežu. Podučavanje je bilo dvojezično, na nimškom i na hrvatskom jeziku. Pokidob da je u osnovnoj školi bilo otprilike samo 25 – 35 dice, smo bili podiljeni na samo dvi učionice: U jednoj je gospa Heli Domnanović podučavala prvi i drugi razred osnovne škole, a u drugoj je gospodin direktor Jakov Berlaković podučavao školare tretoga i četvrtoga razreda. Skoro 78 2012 A. ŠČUKANEC sva dica su znali hrvatski jer su doma govorili hrvatski. Mislim da se je to u zadnji ljeti na žalost preminjilo i mislim da je dan-danas već dice ka se doma služu nimškim jezikom nego one ka se služu hrvatskim. Ali kot sam već rekao u ono vrime kad sam ja pohadjao osnovnu školu, nije bio problem podučavati na hrvatskom jeziku jer smo medjusobno razgovarali na hrvatskom i zapravo smo bolje vladali hrvatskim jezikom nego nimškim. Imali smo jako angažirane učitelje kim je hrvatski jezik puno značio tako da jim je bila naravno i želja dati ta jezik dalje na mlade školare. U uri iz muzike smo uglavnom jačili domoljubne i narodne hrvatske ili gradišćanskohrvatske jačke; samo koč-toč smo jačili ku nimšku ili englesku jačku. Dobro se spominjam i tjelovježbanja: Svenek sam se jadao jer je trajalo samo pol ure, hrvatske ure su trajale ali zato poldrugu uru. Danas mislim drugačije o tomu – mislim da nam te pol ure hrvatskoga jezika već u tajednu nije naškodili. Razgibali smose inako dost u slobodnom vrimenu, ali ja si ne morem predstaviti da bi se s timi ljeti negdo slobodnovoljno učio bilo ča u slobodnom vrimenu. U gimnaziji je bilo malo drugačije. Hrvatski jezik se je nudio samo kot slobodnovoljni predmet, a imali smo tri ili četire ure podučavanja na hrvatskom jeziku po tajednu. Moram reć da se je onde hrvatski jezik podučavao na dost niskoj kvalitetnoj razini jer je u svakom razredu bilo školarov s jako različnim znanjem hrvatskoga jezika. Tako da je školar ki je najčemernije vladao hrvatskim jezikom zapravo odredjivao kvalitetu i sadržaj podučavanja, a nije to odredjivao kakov nastavni plan. Da se nimški ili engleski jezik podučava na toj razini, bio bi skandal, ali za slobodnovoljni predmet hrvatski bilo je uredu. To je po mojem mišljenju i uzrok za to da će u budućnosti kvaliteta podučavanja hrvatskoga jezika stalno padati. To i činjenica da roditelji preostavljaju odgoj svoje dice sve već i već učiteljem, akoprem to nije njeva dužnost. Ispitanik A (61) koji radi kao učitelj u svojoj je jezičnoj biografi ji iznio da zastupljenost gradišćanskohrvatskoga jezika u nastavi ovisi o znanju učenika i sposobnosti profesora. Ako u razredu većina djece relativno dobro vlada gradišćanskohrvatskim jezikom, posebice u dvojezičnim školama nastavnici mogu sami odlučiti o tome koliko će gradišćanskohrvatski biti zastupljen u nastavi te koji će se predmeti podučavati na tom jeziku. Što se tiče nastave, obično se to tako radi da se kad se govori, onda se to dvojezično radi, i hrvatski i na njemačkom. Mislim, jedan velik hendikep nam je da nemamo svoje izobrazbe na hrvatskom jeziku. Imamo ju jedino za osnovnu školu, svu metodiku i didaktiku, i imamo predmet hrvatski. To imamo izobrazbu. A ovo drugo je svaki po svojem. Jedan su produkt od toga i ovaj rječnik i ovaj mali… Prije negdje za starog sistema u Hrvatskoj, da tako zovemo to, to moram reći, meni je žao da to sad moram reći tu, ali je bila suradnja bolja. Oni su nas češće zvali, moram reći, i oni su nam fi nancirali. Hrvatski učitelji imaju početkom praznika uvijek svoje stručne tečajeve i onda smo bili dole, iako to nismo u perfekciji organizirali, ali ipak smo mogli nešto, stručne izraze čuli i to se… Ustvari toga sada skoro i nema. Zato svaki radi onako kako… mi imamo udžbenike, udžbenike iz Hrvatske imamo i sad ti mi to malo sakupljamo i malo i vadimo. Mislim, druga je razlika ak se priča, to prođe i gotovo. Ak ti ostaviš pismeno nešto, to je već sasvim drugo, a toga se boji svaki. Toga se boji svaki jer se ne zna izraziti… HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 79

Ovako u normalnom govoru, razgovoru ti to ide nekako, ali kad moraš iz fi zike ili iz kemije… To su ipak stručni izrazi i to sve… I formulacije i to. U velikom je tekst u bilježnicama na njemačkom, udžbenici su ovako i tako svi na njemačkom, hrvatskih nemamo, to je, a minimum smo rekli da ćemo barem terminologiju na kraju teksta, pet-šest su izraza, bit dvojezične. To ti je situacija kod nas u školi. Što se tiče udžbenika za našu školu imamo za svaki razred za predmet hrvatski jedan udžbenik. To imamo za početnike. Imamo za muziku nešto malo, školsku gramatiku i jednu usporednu. Ova je samo na gradišćansko-hrvatski. […] I onda jednu usporednu, to znači na jednu stranu naše, a na drugu stranu standardni da se vidi razlika. […]

Značenje gradišćanskohrvatskoga jezika i kulture za mlađe naraštaje Za razliku od nekih roditelja o kojima su govorili, naši ispitanici, i mlađi i stariji, smatraju da poznavanje gradišćanskohrvatskoga jezika može biti velika prednost i u poslu te kako bi željeli da i njihova djeca nauče svoj jezik. Većina ispitanika spominje problem gubljenja gradišćanskohrvatskoga jezika među mlađim pripadnicima gradišćanskohrvatske zajednice. Ispitanik H (23) govori o situaciji u njegovu rodnom selu gdje primjećuje da gradišćanskohrvatski jezik zbog spomenutih društvenih promjena pomalo nestaje: U medjuvrimenu je situacija hrvatskog jezika u mojem selu nastala lošja. Kod nas u selu je to tako, da ako se ženi nimac u familiju, onda se familija u društvu pomina na nimškom jeziku. Oni ljudi se nikako ne nauču hrvatski. Tako je sada tako, da se neka dica skodob u školi nauču hrvatski, a to ne dost dobro, da bi znali peljati razgovor medjusobno. Isto tako nije med oni samorazumljivo da čuju i hasnuju ta jezik u razgovoru.

Jezične granice u austrijsko-mađarsko- slovačkom prostoru 80 2012 A. ŠČUKANEC

Kao i svi naši ispitanici, i ispitanik I (22) ističe da je ponosan na gradišćanskohrvatski jezik i kulturu, no ne može prikriti zabrinutost za budućnost svoje zajednice jer primjećuje da broj govornika gradišćanskohrvatskoga jezika opada, a gubljenje jezika, kako smo već istaknuli, ujedno znači i gubljenje identiteta: Gradišćanski-hrvatski jezik i kultura su važan dio mojega života. I na to sam jako gizdav! Kad ali vidim, da se osebito dica i mladi ljudi u različnih hrvatskih sel neg spolom med sobom po nimšku pominaju i tako već skoro nikakovu vezu Gradišćansko-hrvatskomu jeziku imadu, moram čuda puti na to mislit, kako će va sto ljet zis Gradišćansko-hrvatskom manjinom u Gradišću izgledati. Će nas onda još bit? Kolikimi ćedu se onda još znat Gradišćansko-hrvatski pominat, ako se ova situacija ne minja? Ča se mene tiče, ću ja sve za to dat, da se Gradišćansko- hrvatski jezik i kultura i u budućnosti dobro obdržu. Jer ja sam Gradišćanski-Hrvat, i ćutim se tako i ću to i nadalje ostat!!! I ispitanik D (25) strahuje da su gradišćanskohrvatski jezik i kultura u ugroženi zbog načina razmišljanja i stajališta pripadnika gradišćanskohrvatske zajednice: Upoznao sam ončas fi leške vikendaše ki su u mojoj starosti i čiji roditelji su još odrasli u Filežu, ali njeva dica su odrasla u Beču. Oni su uglavnom razumili hrvatski, ali nisu govorili hrvatski, tako da sam s njimi razgovarao na nimškom jeziku. To mi se čini iz današnjega pogleda malo perverzno: Ako je deset Hrvatov u društvu i samo jedan nimac (mislim na jezik, ne nacionalnost) onda mi Hrvati uzmemo u obzir to da jedan ne govori hrvatski i počnemo iz „uljudnosti“ svi govoriti nimški. Nikad se ne potribuje od Nimca da bi se prilagodio hrvatskomu društvu i naučio hrvatski ako se druži s Hrvati, ali se svenek potribuje od Hrvatov da govoru nimški iako je samo jedan Nimac u društvu. To nikako nije uredu i svakako otežava opstanak našega gradišćanskohrvatskoga jezika. Za ispitanika J (23) život bez „hrvatstva” i gradišćanskohrvatske zajednice ne bi bio isti: Vidim kod mene da stare navade, stare priče me uvik već zanimaju i da bi žitak prez hrvatstva ne bi bio isti. Si bio uopće mlad, ako nisi jednom jačio Ja sam junak s tvojimi tovaruši rano jutro? Svaki vikend se vozim iz Beča domom u moju domovinu jer mi jur fali seoski žitak. Zato se i trsim da kao uzor pokažem da je hrvatski nešto lipo i samorazumljivo u našem selu, i ne da se ograničava od drugih, ki neznaju. I pripadnici starijeg naraštaja strahuju za budućnost gradišćanskohrvatske zajednice u Austriji. Ispitanik B (72) smatra da je nekim članovima premalo stalo i da se nedovoljno zauzimaju za njezin opstanak: Zajednica je premalo samosvjesna. Inače ne razlikuje se od ostalih Austrijanaca. Pravno je stanje sada zadovoljavajuće. Odnosi između Gradišćanskih Hrvata i pripadnika većinskog naroda su dobri. Gradišćanski Hrvati u pravilu ne ulažu puno truda u usavršavanje svog materinskog jezika. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 81

Mislim da Gradišćanski Hrvati dijele istu sudbinu sa svima brojčano slabim manjinama. Neka jezgra će se sigurno još dulje vremena održati, no broj i jezična kompetencija zajednice po svoj će vjerojatnosti stalno opadati.

Manjinski identitet, iskustva i mišljenja Naši se ispitanici ne smatraju pripadnicima manjinske skupine, iako su svjesni da gradišćanski Hrvati čine hrvatsku manjinu u Austriji. Prema njihovu su mišljenju predugo ondje i previše su vezani za Austriju da se ne bi osjećali Austrijancima, premda se većina izjašnjava kao gradišćanski Hrvati. No neki priznaju da su u pojedinim trenucima i situacijama bili frustrirani, primjerice kad vide kako Austrijanci gotovo ništa ne znaju o gradišćanskim Hrvatima, ali ipak ističu kako su uglavnom imali samo pozitivna iskustva. Ispitanica L (28) nikad se nije osjećala „posebnom” ili „izoliranom” zato što je gradišćanska Hrvatica, a svoje je mišljenje najbolje opisala u dijelu svoje jezične biografi je: Ne bih mogla istaknuti neka posebna iskustva. Ja sama sebe gledam kao individualno biće i ne defi niram se samo po tome da sam pripadnik nacionalne manjine. Nikad se ali nisam stidila naglasiti, tko sam i sto sam. Uglavnom ljudi (kao „obični Austrijanci”) znaju relativno malo o GH, tako da uvijek moras objasniti „što je ono što si” – to je meni ali uvijek bilo dosta zanimljivo i zabavno, jer ljudi ipak ne razume o čemu se radi. Sjećam se da te često pitaju – a to nakon što ispričaš cijelu povijest itd.: „Pa dobro, ali kada su tvoja baka i djeda došli onda u Austriju?”. Malo me to čudi da je Austrijska javnost, „narod”, jako malo senzibilizirana za svoje manjine. Sigurna sam da slična iskustva imaju i ostali pripadnici nacionalnih manjina u Austriji. Jedino za Koruške Slovence bih rekla da je situacija obratna, za njih se veoma dobro zna, sto je uvjetovano posebnim okružjem i političkom situacijom u Koruškoj. Isto se sjećam nastave političkog obrazovanja u školi, kad je nastavnica objasnila tko su austrijske manjine. Kod GH je ostavila dojam, da nisu „Austrijanci” već „Hrvati” i da se defi niraju po hrvatskoj državi itd. Morala sam ju ispraviti, jer mi se to aposlutno ne čini. Kao pripadnik manjine sam ali i često učestvovala na demonstracijama i slično za manjinska prava i bilo mi je zanimljivo, ali i smješno kako javnost dijelom reagira: Sjećam se jedne de- monstracije za dvojezične natpise, kada je neka starija žena sa strane rekla: „Vratite se tamo odakle ste došli”. Takvim izjavama se u biti možeš samo smijati – i ako je strašno. Ipak, nikad nisam imala osjećaj da sam stigmatizirana ili slično. Što bi moglo biti jos važno: sjećam se kada sam se upisala u gimnaziju u Beču, i moja majka je morala ispuniti sve formulare, uz ostalo pitanje koji mi je materinski jezik. Ona je insistirala na tome da moze upisati oba jezika, dakle gh i njemački, i morala se je pravo boriti na to, jer nisu znali kako postupiti s nekim tko ima dva materinska jezika. Nadam se iskreno, da se je situacija do danas promjenila, ipak je to bilo prije 20 godina. Ni ispitanica E (24) ne spominje neka posebno negativna iskustva, no priznaje da se ponekad srami gradišćanskohrvatskog mentaliteta: 82 2012 A. ŠČUKANEC

Meni je hrvatsko uvijek bilo naravno. U osnovnoj i glavnoj školi imala sam dvojezičnu nastavu i to nikad nije bio problem. Kad sam bila 14 i mjenjala na gimnaziju, koja je bila u njemačkom gradu, sam prvi put osjetila da sam drukčija. Haha. Ne znam, ali sad sam samo imala 4 sata u tjednu hrvatsku nastavu i bili smo samo oko šest studenta, ali to nije smetalo, tako smo svi još bolje naučili jezik u tako maloj grupi, ali u svom razredu bila sam jedina Hrvatica, i nikad nitko nije rekao da je to nešto čemernog ili da sam ja manje vrijedna ili ne znam šta. Zapravo su svi kazali da je to cool, i da mi je tako lakše kod mature kad mogu maturirati u hrvatskom, bili su zavidni. Tako i 80% mojih prijatelja nisu gradišćanski Hrvati. Jer moj problem s puno gradišćanskimi Hrvati je, da su jako konservativni, i puno od njih igra tamburice ili pleše u nekom hrvatskom društvu a meni se grozi od toga. To za mene nije gradišćansko hrvatska kultura. I onda je mene sram, jer najveći dio ne gradišćanskih Hrvata misli da smo mi tako. Uvijek veseli, malo glupi, plešemo i sviramo i to je to, to smo mi. A to je mene sram. Odbijam to. Zaista! […]Mislim da mnogo Hrvata koji dojdu u Gradišće misli da smo mi gradišćanski Hrvati malo kasniji, da smo smiješne karikature, pa to bi ja o nama mislila. Tako su mi mnogo puta bili ne gradišćanski Hrvati bliži nego ljudi iz moje manjine, jer imamo ista mišljenja i iste ideje o svitu i životu. A to mnogi konservativni, […]ne razumu. Ja pršonski nikad nisam imala probleme da sam Hrvatica, ne, zapravo je to uvijek jako interesantno, uopće kad sam u inozemstvu su ljudi jako zainteresirano u to. Pa sigurno je hrvatski jezik i jako susretljiv ako sretneš ljude iz bilo koje slavenske zemlje. Ispitanik B (72) također govori o pozitivnim iskustvima, iako uvijek postoje ljudi koji diskriminiraju manjinske skupine. Jedino se prisjeća kako su u školi učenici znali zadirkivati gradišćanske Hrvate koji su imali lošije znanje njemačkoga. No čim su dosegnuli približno jednako znanje, svi su ih smatrali jednakima: Imam uglavnom dobra iskustva. Svugdje ima i ljudi koji odbijaju pripadnike manjine ili uopće druge narode. No nikad nisam naišao na diskriminaciju. Nisam imao nekih većih problema. Ponekad su nas hrvatske đake u nižim razredima njemački vršnjaci ismihavali zbog jezičnih nedostataka. No to je prestalo kad se jezično znanje izjednačilo. Nisam se sramio da sam Gradišćanski Hrvat. Bilo nas je u razredu i u samom internatu nekolicina, otprilike isti postotak kao i stanovništva u Gradišću.

Uloga kulturno-umjetničkih društava u očuvanju gradišćanskohrvatskoga identiteta Ispitanik J (23) u svojoj je biografi ji posebno istaknuo doprinos društava u očuvanju gradišćanskohrvatskoga jezika i kulture: Za opstanak hrvatstva najveć doprinosu naša društva. Boli me srce ako mislim na izgubljene mogućnosti, i da sada sigurno samo polovica mladih zna se po hrvatsku pominat. Ne tribaš biti veliki matematičar da vidiš kamo to pelja. Zato sam jako oduševljen od naših društav. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 83

Tamburica, kazališna grupa i mladina su ona društva ka zapravo forciraju hrvatski jezik i kulturu. Sva druga društva samo već u manjem smislu, ali zato još. U biografi ji ispitanice K (23) doznajemo da neki gradišćanskohrvatski klubovi i društva postoje i u Beču, što gradišćanskim Hrvatima omogućuje da se druže (i govore gradišćanskohrvatski) i kad nisu kod kuće u Gradišću: A u Beču se čuda gradišćancev opet najde u Hrvatskom centru, kamo rado skupa dojdemo.Ovde imamo dvoja velika društva Hrvatski akademski klub i folklornu grupu Kolo slavuj. Hrvatski akademski klub je već društvo ko se zalaže za manjinska prava, ima vlašći časopis Novi glas, veliku muzičku feštu Dan mladine i je na različni manjinski seminari. Ovde sam i ja aktivna. A Kolo slavuj ima čuda članov iz svih krajev. To znači gradišćanski Hrvati iz Beča, Slovačke, Ugarske i Gradišća. Ali i Hrvati iz Hrvatske su neki člani u društvu. Ispitanik D (25) spominje kako u gradišćanskohrvatskim društvima ima članova koji ne govore gradišćanskohrvatski, ali se ipak identifi ciraju s hrvatskom kulturom: 2000. ljeta sam se učlanio u fi leško folklorno društvo Graničari. Odonda gajim i njegujem hrvatsku i gradišćanskohrvatsku kulturu tancajući i pjevajući pri nastupi širom Gradišća i u inozemstvu. Iako je Filež prilično malo selo (otprilike 700 stanovnikov), folklorno društvo nikad nije imalo problem pridobiti nove člane (ukupno oko 60 članov). U našem društvu naravno jačimo i sviramo uglavnom hrvatske i gradišćanskohrvatske jačke (imamo jednu ugarsku i jednu na romskom jeziku) i predstavljamo hrvatske i gradišćanskohrvatske tance. Razgovorni jezik je pretežno hrvatski. Imamo ali i nekoliko članov ki su odrasli u Beču, s njimi govorimo na nimškom jeziku iako svi razumu hrvatski. To je jednostavno čemerna navika jer njim ne smeta ako mi govorimo hrvatski, pokidob da oni inako skoro sve razumu. Na svaki način je lipo da su se oni pridružili folklornom društvu, akoprem ne govoru hrvatski, a ipak se identifi ciraju hrvatskom kulturom. Neke od tih članov ubrajam u grupu najpovjerljivijih i najmarljivijih članov našega društva i u društvo mojih najboljih prijateljev. Kao što smo vidjeli i u biografi ji ispitanika D (25) i u društvima postoje određeni problemi zbog jezika. Ispitanica K (23) kaže da se o tome raspravlja u mnogim društvima: Ako prispodobim žitak Borištofi i Beči onda morem reć, da se skoro svi gradišćanski Hrvati na vikend vozu domom. Mi smo jako povezani s našimi seli, ali i kad je relativno blizu. Jedna Bečanka mi je jednoč rekla: „Mit euch Burgenländern ist es unmöglich sich für das Wochenende etwas auszumachen, da ihr immer zu Hause seid. A ja sam se na to nasmijala i mislila da to štima. Je li je to za to kad se doma po hrvatsku pominamo i kad nas veže selo i naša sva društva. Većina od nas je aktivna u par društvi. U našem selu su to ili športleri, mladina Barani, zbor ili u tamburaškoj grupi, muži su i kod fajbigarov (vatrogasci). Društva jako vežu zajednicu i hrvatski jezik. Ali ovde onda dojde i do problemi, jer u svakom društvu je i ki ta nimac nutri, ki ne razumi hrvatski, a onda si u dilemi, ako su sjednice, kako onda držiš sjednicu, po hrvatsku ili po nimšku? To nij samo naš problem, nego prik toga sva društva diskutiraju,, kako da se to najbolje riješi. 84 2012 A. ŠČUKANEC

Jezik i identitet Pitanje jezika i identiteta jedna je od ključnih tema u životu svake manjinske skupine. Ta se problematika spominje u svim ostalim već spomenutim domenama i sastavni je dio svakidašnjice i u gradišćanskohrvatskoj zajednici. Na temelju prikupljenih i analiziranih jezičnih biografi ja mogli bismo reći da većina naših ispitanika ima „dvostruki identitet” – gradišćanskohrvatski i austrijski. Gradišćanskohrvatski identitet više se veže za emocionalni aspekt njihove osobnosti, a austrijski je dio ipak neizostavan koji ih čini pripadnicima austrijske zajednice u kojoj su se rodili, odrasli, u kojoj žive i s kojom se poistovjećuju. Općenito možemo reći da je austrijski dio izraženiji kod mlađih ispitanika, što se najbolje može iščitati iz biografi je naše ispitanice K (15) koja kod kuće govori gradišćanskohrvatski i smatra ga materinskim jezikom, ali dodaje: „Moji opa i oma su gradišćanski Hrvati, moji mama i tata su gradišćanski Hrvati, ali ja sam Austrijanka.” Većini je ispitanika jezik isprepleten s etničkim identitetom. Tako ispitanik C (57) kaže da je njemu i njegovoj obitelji materinski jezik gradišćanskohrvatski. Njemački je, prema njegovu mišljenju, kako smo već citirali u dijelu koji se tiče materinskoga jezika, važan jezik koji treba govoriti svaki gradišćanski Hrvat, ali gradišćanskohrvatski mu ipak mora biti bliži srcu. Nakon rasprave o jeziku dodaje: Prvo ako me sad pitate morem reć da sam Austrijanac, ali Hrvat. Zašto ne znaju bit Austrijanci Hrvati? Ja ne morem reć da nisam hrvatski državljan, ali kad smo ovde gore ipak jako dugo, tako da to nema sumlje, sad sam reko da sam Austrijanac, ali odma velim u toj istoj rečenici da sam Hrvat. Ne dugo čekati… Pak da ne zaboravidu pitat nešto dalje. U tekstu Julie Schweiger iz 1998. godine, kada je autorica bila studentica u Beču, mnogo toga doznajemo o problematici identiteta. Iako je tekst napisan prije više od 10 godina, razmišljanja mlađega naraštaja gotovo su ista. Ponose se svojim gradišćansko-hrvatskim podrijetlom i identitetom, žele pridonijeti očuvanju svoje kulture i tradicije, ali svjesni su da je njihov identitet višeslojan i mnogo složeniji i ne žele se ograničiti samo na „gradišćanskohrvatsku komponentu”. Kao gradišćanska Hrvatica nikada se nisam osjećala izloženom snažnijoj diskriminaciji od strane većinske skupine. Ne mogu reći ni da me pripadnost mojoj narodnosnoj grupi u nečemu ograničila ili sputavala. Naravno da su mi kolege u školi znali uputiti kakvu diskriminirajuću izjavu ili tako postupiti, a to se i danas povremeno dogodi. Neki moji prijatelji kažu da su to znali doživjeti i od učitelja i drugih osoba. O osobnosti i samosvijesti pojedinca ovisi kako će se s time nositi. Većina mladih koje poznajem nemaju problema s činjenicom da pripadaju gradišćanskim Hrvatima. Čak naprotiv, ponosni su na to i svjesni kakve im to vrijednosti i obogaćenje donosi. Norme i tradicija vezana uz njihovo podrijetlo uopće ih ne sputavaju. Činjenica je da su gradišćanskohrvatska sela, odnosno sela s većinskim gradišćanskohrvatskim stanovništvom male katoličke zajednice u kojima svatko poznaje svakoga što znači da se o HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 85 svakome i mnogo govori. Na to su posebno osjetljivi stariji i oni koji rijetko napuštaju selo i upućeni su na svoju malu zajednicu. Brine se hoće li biti prihvaćeni pa nisu baš oduševljeni ako netko u obitelji ima piercing, paze na to kako se odijevaju, kakve su im frizure… No to nije rezultat gradišćanskohrvatskoga identiteta, već društvenih okolnosti. Danas mladi rijetko ostaju u rodnim selima. Većinom odlaze u grad na studij ili radi posla. Kući dolaze samo vikendom. Žive svojim životima u kojima gradišćanskohrvatski dio njihova identiteta predstavlja samo jedan, manje ili više značajan aspekt. Ne razlikuju se od svojih jednojezičnih vršnjaka. Govore njemačkim jezikom bez stranoga naglaska, na jednakom su stupnju obrazovanja, i oni imaju piercing i tetovaže, obojenu kosu, slušaju istu glazbu, imaju iste hobije. No ipak postoje neki, čak i mlađi, koji traže utočište u gradišćanskohrvatskome dijelu svoga identiteta. Možda se ne osjećaju dobro u svojoj okolini pa traže neki prostor gdje će se moći „nametnuti“, gdje će imati neku važnost. Zbog ich-schwäche takve su osobe ponekad netolerantne prema pripadnicima drugih manjina ili marginaliziranih skupina, a čak i većinsko austrijsko stanovništvo promatraju s prezirom. Srećom su oni u manjini, ali ipak ih ima. Na kraju želim reći da ja nastojim ići svojim putem, uživati u životu i pridonijeti očuvanju kulture i jezika gradišćanskohrvatske narodne skupine kako se ne bi asimilirala na većinsko stanovništvo… No ipak u tome ne vidim svoj životni poziv. U razgovorima s prijateljima i poznanicima otkrila sam slična razmišljanja. Većina je ponosna na svoju gradišćanskohrvatsku pripadnost, ali nisu spremni odreći se ostalih dijelova identiteta, odnosno zanemariti i potisnuti druge dijelove i ostaviti samo gradišćanskohrvatski.

Razmišljanja o sadašnjem stanju i budućnosti u Gradišću Na kraju ovoga članka osvrnut ćemo se na dijelove jezičnih biografi ja naših ispitanika u kojima opisuju današnje stanje u Gradišću i iznose svoja razmišljanja o tome kako bi mogla izgledati budućnost gradišćanskohrvatske zajednice. Ispitanica L (28) vrlo je nezadovoljna stanjem u Gradišću i kaže: U biti nikako nisam zadovoljna. Po mojoj ocjeni je školska izobrazba slaba, ljudi jezično nisu dovoljno potkovani, a samo društvo je rascijepljeno. Situacija u Beču je isto dosta nestabilna. Mislim da ima i u Gradišću dosta razlike – odvisi na koji dio G gledamo, da li na sjever, u sredinu ili na jug […] Strahuje za budućnost gradišćanskohrvatskoga jezika, ali sve ovisi o pojedincima, to jest o članovima njihove zajednice: Na jednu stranu sam dosta pesimistična, jer vidim kako se jezik sve brze gubi i mješa njemačkim, čini mi se da je i samo gradišćanskohrvatsko društvo dosta raskoljeno, što je normalno za svako društvo, ali opasno za ovako malo društvo. Čini mi se da u današnjem svijetu, gdje sve postane globalno nema vise puno mjesta za male manjine i grupe. Ipak, na drugu stranu sam opet optimistična: vidim da i ja mogu sačuvati svoj jezik, […] ipak su se gradišćanski Hrvati i do 86 2012 A. ŠČUKANEC danas održali – a prilike su uvijek bile teške ili ne baš optimalne. Isto mislim, da moram biti do neke mjere optimistična, i da ne bih izgubila sama svoj identitet i jezik. Da bi se to sve izgubilo, izgubila bih i ja dio sebe, a to nisam spremna akceptirati. Ispitanica E (24) spominje da se u gradišćanskohrvatskome jeziku mogu pronaći brojne riječi iz njemačkoga jezika, no nju to ne smeta. Osvrnula se i na pitanje jedinstvenoga jezika i standarda: iako bi se teško moglo reći da je gradišćanskohrvatski jezik jedinstven, premda se već desetljećima neprestano radi na standardizaciji, što je rezultiralo izdavanjem rječnika, gramatika, pravopisa i drugih priručnika, ova ispitanica ne bi željela da se njihov jezik zamijeni standardnim hrvatskim jezikom jer bi se tako gradišćanskohrvatski izgubio: Puno nimških riči se najdu u gradišćansko hrvatskom jeziku, ali to nije problem, tako je to i ja to volim. Ali ima onda diskusija o tome ča je naš gradišćanski jezik. Jer svako selo ima drugi dijalekt i ima mnogo razlika izmedju Hrvatima u sjeveru u sredini i na jugu naravno Hrvatima u Slovačkoj i Mađarskoj. Kako da se najde jedan gradišćansko hrvatski jezik? Neki velu da bi bilo najbolje ako svi uče standardno hrvatski. Ali to bi bila velika pogreška. Tako bi se naš jezik poništio. I to bi bila katastrofa. Naš jezik je takav kakov je. Svejedno tko ga kako govori, najvažnije je, da ga razumimo. I vidiš ovo kako ti ja pišem je mješavina izmedju gradišćansko- hrvatskog i standardno hrvatskog, jer ti želim pisat na nekom višem jezičnom niveau-u a ravno to je onda nerazumljivo…. Na kraju ćemo navesti što nam je o ovome rekao iskusniji ispitanik B (72): Zajednica je premalo samosvjesna. Inače ne razlikuje se od ostalih Austrijanaca. Pravno je stanje sada zadovoljavajuće. Odnosi između gradišćanskih Hrvata i pripadnika većinskog naroda su dobri. Gradišćanski Hrvati u pravilu ne ulažu puno truda u usavršavanje svog materinskog jezika. Mislim da gradišćanski Hrvati dijele istu sudbinu sa svima brojčano slabim manjinama. Neka jezgra će se sigurno još dulje vremena održati, no broj i jezična kompetencija zajednice po svoj će vjerojatnosti stalno opadati.

Zaključne napomene U ovome smo članku pokušali predstaviti neka opća obilježja gradišćanskohrvatske zajednice. Izdvojili smo osam domena kojih se dotaknula većina ispitanika. Citirali smo samo dijelove desetak jezičnih biografi ja kako bismo objasnili razmišljanja i stajališta pripadnika te hrvatske skupine u Austriji. Kao i u sklopu cijelog istraživanja i ovdje smo veću pozornost posvetili mlađem naraštaju jer smatramo da će upravo o mlađim pojedincima ovisiti opstanak gradišćanskohrvatske zajednice, jezika, kulture i tradicije. Posebno smo se osvrnuli na odnos jezika i identiteta, to jest na problematiku koja je prisutna u svim dijelovima svakodnevnog života te zajednice. Identitet je veoma složena pojava i svaki ga pojedinac doživljava, oblikuje, interpretira i razvija na svoj način tijekom života. Na primjeru HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 87 spomenute zajednice vidjeli smo da je kod manjinskih skupina identitet još složenija kategorija i da uvelike dolazi do izražaja „dvostruki identitet”. Posebice kod mlađih pojedinaca možemo govoriti čak i o „naslijeđenom” identitetu, identitetu koji su im usadili ili prenijeli njihovi roditelji, a koji se postupno mijenja ili dopunjuje pod utjecajem različitih društvenih okolnosti pa čak i gubi u procesu asimilacije i pod utjecajem većinske skupine. Na temelju jezičnih biografi ja i razmišljanja ispitanika koje smo spomenuli i naveli u ovome članku, zatim jezičnih biografi ja i tekstova koje smo prikupili i analizirali tijekom istraživanja, a koje nismo obradili u ovome članku, te naposljetku na osnovi razgovora i kontakata s gradišćanskim Hrvatima koji nisu sudjelovali u istraživanju, ali koje smo upoznali dok smo provodili istraživanje, moramo istaknuti da je gradišćanskohrvatska zajednica u svakom slučaju vrijedna divljenja. Možemo samo slutiti s kakvim su sve poteškoćama susretali i na kakve probleme nailazili članovi te zajednice, no ipak su više od pet stoljeća uspjeli zadržati jezik i tradiciju, prenositi je mlađim naraštajima i nalaziti snage za neprestano zauzimanje i borbu za očuvanje identiteta u tuđoj zemlji. Iako su neki ispitanici bili pomalo pesimistični, uvjereni smo da je njihova zajednica dovoljno snažna i da će nastaviti dograđivati čvrste temelje koje su im ostavili stariji naraštaji. 88 2012 A. ŠČUKANEC

SUMMARY LINGUISTIC BIOGRAPHIES OF GRADIŠĆE CROATS

he article treats the general characteristics of the Gradišće (Burgenland) Croatian community, which has lived for half a millennium in present day Austria. The article cites excerpts from a dozen linguistic biographies with the aim of illustrating the Toutlooks and attitudes of the members of this indigenous Croatian community in Central Europe. Following the frame of the overall earlier research we have again here paid more attention to the younger generation, on whom the survival of the Gradišće Croat community, language, culture and tradition largely depends. We treat in particular the relationship between language and identity, an issue present in all aspects of the daily life of this indigenous community. Identity is a very complex phenomenon and every individual experiences, shapes and interprets it in their own way throughout their life. In the example of Gradišće Croats we have seen that with minority groups identity is an even more complex category and that a “double identity” is expressed to a great extent. When it comes to young people we can even speak of an “inherited” identity, an identity passed on to them by their parents, one that gradually changes under the infl uence of various social circumstances, and is even lost in the process of assimilation under the infl uence of the majority group. On the basis of linguistic biographies and interviews with many Gradišće Croats, we can conclude that the Gradišće Croat community deserves great admiration. In spite of all the misfortunes of history the members of this indigenous Croatian minority community have succeeded in preserving their language and tradition for over fi ve centuries and successfully passing it on to younger generations. And while some of the people surveyed expressed somewhat pessimistic attitudes, we are convinced that this community possesses the necessary vitality to continue building upon the fi rm foundations left to it by previous generations. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 89

RESÚMEN BIOGRAFÍAS LINGÜÍSTICAS DE LOS CROATAS DE GRADIŠĆE

n el artículo se presentan las características generales de la comunidad croata de Gradišće, que desde hace medio milenio vive en la Austria actual. Hemos citado fragmentos de una decena de biografías lingüísticas para ilustrar el modo de pensar Ey las posturas de los integrantes de esta comunidad croata autóctona de Europa Central. Igual que en el marco de todas las investigaciones anteriores, aquí también hemos prestado más atención a las generaciones más jóvenes, porque de ellas depende la supervivencia de la comunidad croata de Gradišće, lo mismo que la preservación del idioma, la cultura y la tradición. Muy especialmente nos hemos referido a la relación entre el idioma y la identidad, es decir a la problemática que aparece en todos los segmentos del quehacer cotidiano de esta comunidad autóctona. La identidad es un fenómeno sumamente complejo, por eso en el transcurso de su vida, cada individuo la percibe, moldea e interpreta a su manera. Basándonos en el ejemplo de los croatas de Gradišće, hemos visto que en el caso de las comunidades compuestas por minorías, la identidad es un fenómeno todavía más complejo y que a menudo surge una „doble identidad“. Entre las personas más jóvenes, incluso podemos hablar de una identidad „heredada“, que les fue transmitida por sus padres y que se va transformando paulatinamente bajo la infl uencia de diversas circunstancias sociales e incluso tiende a desaparecer en el proceso de asimilación debido a la infl uencia del grupo mayoritario. En base a diversas biografías lingüísticas y a conversaciones mantenidas con numerosos croatas de Gradišće, podemos sacar por conclusión que la comunidad croata de Gradišće es digna de admiración. A pesar de todas las contrariedades históricas, los miembros de esta minoría croata autóctona lograron conservar durante más de cinco siglos su idioma y tradición, y transmitirlos exitosamente a las generaciones más jóvenes. Si bien algunos de los entrevistados mostraron cierto pesimismo, estamos convencidos de que esta comunidad es lo sufi cientemente fuerte como para seguir consolidando los fuertes cimientos que les legaron sus ancestros. SANJA VULIĆ VOJVOĐANSKI PJESNIK MIRKO KOPUNOVIĆ

U okviru subotičkoga hrvatskoga književnoga kruga posljednjih se godina istaknuo pjesnik Mirko Kopunović sa svojim trima pjesničkim zbirkama: U iskrama nade (2007.), Pod slapovima sna (2008.) i Nad raspuklinom ćutnje (2010.). Svoje pjesme piše na normiranom hrvatskom književnom jeziku. U zbirci U iskrama nade prevladaju pjesme ugođaja i kontemplacije, te ljubavne pjesme, u rasponu od posve lirskih i romantičnih, preko pjesama natopljenih rezignacijom i sjetom, do vrlo oporih. Znatan dio Kopunovićeva pjesništva možemo slobodno nazvati poezijom osame, samotničkom poezijom, što posebice dolazi do izražaja u njegovoj drugoj zbirci. U trećoj, tematski raznovrsnoj zbirci, mnogi će prepoznati vlastita osjećajna stanja, slutnje, strepnje i strahove suvremenoga čovjeka. U Kopunovićevim zbirkama najbolje su mu one pjesme u kojima je, slobodan od drugih pjesničkih utjecaja, zaplovio vlastitim poetskim svijetom i jezikom.

otkraj 2007. suvremeni subotički hrvatski književni krug osnažen je novim autorom s vlastitom knjigom, jer je pjesnik Mirko Kopunović, nakon pojedinačnih pjesama objavljenih u književnim časopisima, na književnu scenu Hrvata u Bačkoj tada stupio Pi svojom prvom pjesničkom zbirkom U iskrama nade, objavljenom u Subotici. Vitalnost i plodnost subotičkoga hrvatskoga književnoga kruga baš u ovom povijesnom trenutku od velike je važnosti. Svi smo, naime, vrlo dobro upoznati s upornim i vrlo energičnim političkim nastojanjem da se dio hrvatskoga novoštokavskoga ikavskoga dijalekta odvoji od hrvatskoga jezika i proglasi posebnim manjinskim standardnim jezikom u Srbiji, a bunjevački Hrvati posebnom bunjevačkom nacijom. Pokušava se iskoristiti činjenica što je suvremeni hrvatski književni jezik (i)jekavski, a ne ikavski, unatoč neosporivoj činjenici da znatno veći postotak hrvatskoga naroda sačinjavaju ikavci nego (i)jekavci. Zbog takvih nastojanja, za hrvatske je pisce u Bačkoj postalo nedovoljno da svoj hrvatski nacionalni identitet potvrđuju samo u okviru dijalekatne književnosti, odnosno pisanjem na štokavskim ikavskim idiomima kojima govore Hrvati u Bačkoj, bilo Šokci, a pogotovu Bunjevci. Zato većina autora nastoji pisati na normiranom hrvatskom književnom jeziku. Takvo izrazito nastojanje zamjećujemo i kod Kopunovića, premda se na hrvatskom jeziku uopće nije školovao, pa njegovoj prvoj zbirci U iskrama nade prepoznajemo tragove njegova bunjevačkoga govora, i to pri uporabi posuđenica tipičnih za bunjevačke idiome, kao što su npr. turcizmi pendžer (prozor) u pjesmi Kućerak bijeli, zatim minđuša (naušnica) u pjesmi Minđuša, odnosno hungarizam astal (stol) u pjesmi Rastanak (prema mađ. asztal). Za novoštokavski ikavski dijalekt, pa u skladu s tim i za bunjevačkohrvatske idiome, karakteristične su i glagolske realizacije kao npr. u ovoj zbirci glagol krenit (u pjesmi Korak), dok se u suvremenom hrvatskom standardnom jeziku rabi inačica HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 91 krenuti. Kopunović redovito rabi hrvatske nazive mjeseci i sukladne pridjevske izvedenice, npr. u večeri dosadnoj tmurnoj ožujskoj (u pjesmi “Šapat”), kolovoške večeri (u pjesmi “Sam u večeri kolovoškoj”), uveli listopad (u pjesmi “List”). Pjesme u zbirci U iskrama nade podijeljene su u tri tematske cjeline. U prvim dvjema cjelinama, naslovljenima “Kaplje” i “Šapat”, prevladaju pjesme ugođaja i kontemplacije. Iz tih dviju poetskih cjelina kao posebno uspjele izdvajamo pjesme “Na zlatnom pragu”, “Sam u večeri kolovoškoj”, “Život”, “Šapat” i “List”. U trećoj tematskoj cjelini, naslovljenoj “Zauvijek”, prevladavaju ljubavne pjesme, u rasponu od posve lirskih i romantičnih (npr. pjesma “Drugačije je”), preko pjesama natopljenih rezignacijom i sjetom, do vrlo oporih. Pjesme u prvim dvjema tematskim cjelinama poetski su dorađenije i izvornije. Među ljubavnim su pak pjesmama prepoznatljivi utjecaji popularne ljubavne poezije, pače i utjecaji tekstova hrvatske šansone. Tako npr. u pjesmi “Djevojka” nije teško prepoznati utjecaj šansone “Djevojka za jedan dan” kojoj je autor teksta Željko Sabol, a izvodi je Arsen Dedić. Taj utjecaj Kopunović nije ni nastojao sakriti, pa četiri kitice u pjesmi “Djevojka” završavaju stihovima: djevojka za jedan dan je; ali djevojka za jedan dan je; ta djevojka za jedan dan bila je; djevojka za jedan dan ostala je. U pjesmi “Odlazak” prepoznatljiv je utjecaj šansone “Tiho, tiho, tiše” koju je napisao Tomislav Zuppa, a izvodi je Ibrica Jusić. Kopunović piše: Kad večeras budeš odlazila iz ove zamorne ti sobe neka to bude tiho lagano. Tekst Tomislava Zuppe glasi: Rekla si pođi i nestani tiho tiho, tiho, tiše. Premda već iduće godine objavljuje svoju drugu pjesničku zbirku, naslovljenu Pod slapovima sna (Subotica, 2008.), tom je knjigom potvrdio svoje nastojanje za dotjerivanjem vlastitoga pjesničkoga izričaja. Ta zbirka počinje tematskom cjelinom “Misterij osame”. Upravo je osjećaj osamljenosti čestim motivom hrvatskih pjesnika poniklih u prostranoj bačkoj ravnici. Osjećaj osame čest je pratilac njihova pjesničkoga nadahnuća. Sjetimo se npr. Lazara Merkovića koji ima pjesničku zbirku Osame. U Kopunovićevoj tematskoj cjelini “Misterij osame” taj osjećaj nedvosmisleno potencira i višekratna uporaba riječi kao npr. sam, samotan, osamljen, pustoš. Znatan dio Kopunovićeva pjesništva možemo slobodno nazvati i poezijom osame, osamljenosti, samotničkom poezijom. Čovjek živeći u gradu, u tom ljudskom mravinjaku može se osjećati osamljeniji nego na nekom posve samotnom mjestu. Vrlo izražajan doživljaj jedne takve osamljenosti Kopunović nam daje u pjesmi “Samoća”: Zidovi bijeli plafon i ja. 92 2012 S. VULIĆ

U pjesmi “Crveni listovi listopada” izražajna pjesnička slika i atmosfera postignuta je uporabom prezentskoga oblika glagola gnjiliti u dvočlanoj sintagmi gnjili jesen. Tako jasan osjećaj jesenske sumornosti, koji bi se inače mogao opisivati desetcima rečenica, ovdje je vrlo jasno izražen sa samo dvije riječi. Pjesma “Ostala je nada” vrlo lijepo dočarava čežnju za jutrom u besanim noćima, kao simbolom novoga početka: U noćima budnim ...Ostaje nada jutro će, valjda skoro doći. Dio je pjesama protkan erotikom, ali na suptilan način, npr. pjesme “U izmaglici jutarnjoj”, ili “Ukradi cvijet”. Dio pjesama opet na vrlo profi njen način progovara o ljudskim osjećajima, kao npr. pjesma “Kad zaboraviš”. Pjesmom “Pitanje” neizravno je izražen, ali zato ne manje dojmljiv doživljaj tjeskobe manjinca koji je zabrinut za budućnost svoje manjinske zajednice nakon višestoljetne njezine opstojnosti u bačkoj ravnici. U srednjim godinama svoga života čovjek i te kako postaje svjestan svojih vlastitih propuštenih životnih prilika. Kratka Kopunovićeva pjesma “Kasno je” to vrlo lijepo dočarava: Koja je kob da tek sad slomljen saznam da si tu tu uvijek bila. U 2. tematskoj cjelini “Slavlje zaludnih riječi”, naglašenija je tjeskoba pred budućnošću, npr. u pjesmi “Strepim”. Čovjek u sredini svoga života može se osjetiti umornim, posustalim. I tu duboko ljudsku osobinu prepoznaje Kopunović. U tom smislu izdvajamo pjesmu “Gasne vatra”: Kao list u studenome natruo i vlažan na putu u veselom dječjem trku gažen smrvljen u kâl pretvoren gasne HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 93

jenjava vatra u meni nestaje. I napuštenost se u toj dobi doživljava drukčije nego u mladosti. To nam npr. lijepo ilustriraju završni stihovi u pjesmi “Tišina”: u dubini oka tvog moje postojanje prolazi. U trećoj tematskoj cjelini, naslovljenoj “Riječi”, vrlo lijepa pjesma “U susret” govori o gubitku osobe koju volimo, koja nam je jako važna. To je pjesma boli, ali ujedno i pjesma utjehe i nade u Kristu: Kad nam netko ode, zauvijek ode, mio i drag nam, onaj bez koga ne možemo, bez koga nismo ono što jesmo, onaj koji je uvijek Mirko Kopunović, autor triju pjesničkih neprimjetno uz nas; skrhani smo, zbirki slomljeni, Skamenjeni. Praznina nama ovlada. I bol. Bol do očaja. Do dna. Ostaje nam tad šutnja i ćutnja. I nada u susret neprolazan. Pjesmom “Riječi” Kopunović izražava svoju potrebu da ga drugi čuju: Riječi se moraju nekome reći. Netko ih mora čuti. Netko saslušati. Netko tko će ih razumjeti. Riječi tek onda riječi postaju. Ova je Kopunovićeva pjesnička zbirka ujedno i svojevrsna poezija boja, kojima se obično izražavaju ili jaki kontrasti ili nijanse raspoloženja i ozračja, npr. u prvoj tematskoj cjelini: haljina bijela; kosa crna; crveni trn (crveni trn je u tom pjesništvu ujedno i metafora muke), zatim zidovi bijeli; ruža crvena; crveni listovi; sivilo; noć tamna; jutarnje plavetnilo; plavo rujansko jutro; postelja bijela; goluba dva bijela; bjelina. U drugoj tematskoj cjelini to su lišće crveno; crvenilo neba; plavetnilo neba; imenica rumen, zatim noć tamna; tama; vjenčanica bijela, a u trećoj, ujedno i posljednjoj tematskoj cjelini u ovoj zbirci, to su riječi i izrazi sivo; bjelina; svijetlo; oranice crne; pijetao crven; plavo prostranstvo; bijeli zidovi; modrina noći. 94 2012 S. VULIĆ

Mirko Kopunović: Nad raspuklinom ćutnje, HAD, Subotica, 2010, 88 str.

Treća Kopunovićeva pjesnička zbirka, naslovljena Nad raspuklinom ćutnje (Subotica, 2010.), izaziva pozornost čitatelja već svojim naslovom. U prvi bismo mah mogli pomisliti da je riječ ćutnja možda jedan od srpskih izraza za šutnju. Ali nije tako. Kopunović rabi riječ ćutnja u značenju ‘osjećaj’, a upravo se u tom značenju ta riječ susreće u hrvatskom književnom jeziku kao snažnije stilski obilježena riječ. Ovaj naš pjesnik i inače u svojoj poetskoj stilematici preferira glagolske imenice izvedene sufi ksom -nja. Tako u njegovu pjesništvu nalazimo izvedenice trpnja (trpljenje), tražnja (traženje), šutnje i ćutnje (šutnje i ćućenja, ćuti, odnosno osjećaji). Potonju svezu šutnje i ćutnje često rabi. Usto, Kopunović voli i izvedenice sufi ksom -je tipa bezglasje ili prefi ksalno-sufi ksalne tvorenice tipa beskućje (stanje beskućništva), ili pak sufi ksalne tvorenice kao npr. oblačje (za zbir oblaka), koje su također lijepi stilemi. U tematskoj cjelini “Nemiri tišine” u zbirci Nad raspuklinom ćutnje, prva je pjesma “Nespokoj prošlosti”, a počinje stihom – pitanjem: Što je čovjek bez sjećanja. Pitanje je svevremensko, uvijek aktualno i primjenjivo za svakoga i mnogošto. Naš narod vrlo često, i s različitih strana, nastoje uvjeriti da moramo zaboraviti tko smo, što smo, otkada smo na prostorima na kojima jesmo, i što nam se sve događalo na tim prostorima. U takvim se situacijama dobro prisjetiti ovoga stiha: Što je čovjek bez sjećanja. U pjesmi naslovljenoj “Putovanje” riječ putovanje pojavljuje se kao metafora života. Čovjek je putnik kroz svoje vrijeme od rođenja do smrti, sa svim svojim bolima, strepnjama, čežnjama, nadama. Tjeskoba pred budućnošću, u ovim nesigurnim vremenima svima nama dobro je znana. Zato nam je u mnogim životnim trenutcima vrlo bliska pjesma “Strahujem od magli”. Počinje stihovima: Strahujem od magli vremena tmurnih nadolazećih. Takve su pjesme vjerojatno bile razlogom što je Snežana Ilić, recenzentica zbirke Nad raspuklinom ćutnje, svrstala Kopunovićeve pjesme u egzistencijalističku poeziju (str. 80.). Pjesma “U grču vjetra” pravi je pjesnički doživljaj svijeta: HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 95

U jesenskom sagu grču vjetra glasu ptice kasne tišini rasutih zvijezda mreškanju vala spokoja tražim

Pobjeći šutjeti otići samovati čekati ... stazom snova hoditi Tu je pjesmu nepotrebno dodatno opisivati. Navedeni glagoli u infi nitivu posve su dovoljni. U prijašnjim obiteljskim zajednicama, koliko god je tradicionalni način života imao mana, ukoliko nije bilo nekih velikih nesreća roditelji se nisu suočavali sa strahom od samoće u kasnijoj životnoj dobi, onoj dobi u kojoj nam je, ako izuzmemo djetinjstvo, obitelj zapravo najpotrebnija. Realnost takve samoće na žalost je realnost današnjice u civilizacijskom poretku kojemu mi pripadamo. Zato vjerujem da će mnogima i te kako biti bliska pjesma “Kao vjetar”: Što reći kako kome kazati da je svatova baš lijepih bilo da je otišla zauvijek otišla da unuka nema da za njom praznina tišina jedino ostala je kao vjetar u praznome salašu. Odmah za tom pjesmom, kao logičan slijed, u zbirci je pjesma “Želje”: Kuće sam se zaželio mirisa tunja mira soba rječitih 96 2012 S. VULIĆ

zidova nabijenice glasova otišlih. Jer, dok se živjelo između zidova nabijenice, s mirisom tunja (tj. dunja), nije bilo straha od odlaska djece, od praznine prostora. Nova tematska cjelina “Zaspale ptice nebo sanjaju” počinje pjesmom “Odlazi i danas”. Prvi stih te pjesme, koji glasi Efemerije svakodnevlja, pokazuje poetski utjecaj Tomislava Žigmanova čija je knjiga kratkih refl eksivnih zapisa iz 2001. naslovljena Iza efemerija svakodnevlja. Treća tematska cjelina nosi naslov: “Bačka zemlja rada”. Tu izdvajamo pjesmu “Hajmo plesati”. Osobito je dojmljiva sredina te pjesme, u kojoj zreli pjesnik progovara dvama stihovima, inače najdužim u toj pjesmi: Drukčiji sam poslije svake smrti poslije svake zatomljene boli. Dio je pjesama o bačkoj ravnici i salašima, a takva je zavičajna tematika uobičajena u pisaca iz Bačke. Zanimljivo je da se naslovi prvih dviju Kopunovićevih pjesničkih zbirki sastoje od lokativne sveze prijedloga s imenicom u množini, iza čega slijedi imenica u genitivu jednine: U iskrama nade i Pod slapovima sna. Treća opet počinje svezom prijedloga i imenice u lokativu, ali ovaj put je imenica u jednini. Treća te ujedno i posljednja riječ u naslovu opet je apstraktna imenica u genitivu jednine. Već je u prvoj zbirci bio zamjetan Kopunovićev trud oko pjesničkoga izraza na normiranom hrvatskom književnom jeziku. Druga pjesnička zbirka, Pod slapovima sna, po dorađenosti, odnosno kvaliteti hrvatskoga književnojezičnoga izričaja, kada je objavljena bila je među najboljim u tom pogledu u okviru književnosti subotičkoga hrvatskoga književnoga kruga, a treća zbirka je još bolja. U jezičnom pogledu bilo bi dobro kada bi i ostali književnici krenuli Kopunovićevim putem. U zbirkama Pod slapovima sna i Nad raspuklinom ćutnje normiranomu je hrvatskomu književnomu jeziku posvećena pozornost na svim razinama, od pravopisa do leksika. Čak se bilježi jekavski odraz kratkoga jata iza slijeda koji se sastoji od suglasnika i sonanta r, npr. prezentski oblik sprječava, imenički oblici crjepovi, krjeposti. Pjesnički je leksik također pomno biran, pa umjesto različitih posuđenica, Kopunović rabi hrvatske riječi kao npr. imenice glazba, opsjena, postelja, svećenik, zrakoplov, nazive mjeseci listopad, studeni te sukladno tomu pridjeve rujanski, lipanjska, zatim pridjev susjedni, glagol puhati, zamjenicu nitko i dr. Odstupanja su vrlo rijetka, kao npr. ekavizam ne izleći ‘ne izlijeći’. Među odstupanja bi se mogla uvrstiti i imenica kajsija (marelica) koja je u hrvatskom standardnom jeziku stilski obilježeni regionalizam, a nije imanentna ni bunjevačkim idiomima jer se rabi naziv zerdelija. U hrvatskim idiomima u Bačkoj susreće se množinski oblik kopite (kopita) u ženskom rodu. Sukladno tomu, Kopunović u drugoj zbirci bilježi prijedložni izraz u instrumentalu pod HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 97 kopitama u ženskom rodu, što je dijalektizam. U toj je zbirci dijalektizam i glagolski pridjev trpni razmarvašen (razmahan, raspojasan, uzšepuren), koji se rabi u bunjevačkim idiomima. U drugoj i trećoj zbirci dijalektizam je prijedlog med (među), npr. u prijedložnim svezama med mnoštvom, ili med križevima. Taj je prijedlog također karakterističan za bunjevačkohrvatske idiome, a istodobno i za arhaičnu štokavštinu, kajkavštinu i sjeverozapadnu čakavštinu. U trećoj su zbirci dijalektizmi rijetki, npr. germanizam šling (vez na rublju, prema njem. Schlinge). Taj primjer zapravo dobro pokazuje kako se Kopunović u toj knjizi odlučuje samo za one dijalektizme koje je teško zamijeniti ekvivalentom iz normiranoga hrvatskog književnog jezika, osim opisno. Vrlo lijep dijalektizam u trećoj zbirci je hrvatska riječ uzgljanca (uzglavlje), s tipičnim bunjevačkohrvatskim sufi ksom -anca, umjesto koje u standardnom jeziku obično rabimo turcizam jastuk. Budući da su u književnim djelima dijalektizmi uobičajeno stilsko izražajno sredstvo, na taj ih način možemo tumačiti i u Kopunovićevu pjesništvu. Vrlo rijetko u trećoj zbirci nalazimo neprikladna jezična rješenja, kao što je npr. u pjesmi “Prašina nad riječima” sintagma riječi rječene. Općenito uzevši, Kopunovićeve pjesničke zbirke izvrsno pokazuju kako se hrvatski pisci u Bačkoj stalno razvijaju u svom književnojezičnom izričaju temeljenom na normiranom hrvatskom književnom jeziku. U svim trima zbirkama nisu sve pjesme jednako kvalitetne, jednako poetski dorađene. Ali nedvojbeno je da bi i najzlonamjerniji kritičar bio prisiljen priznati kako u tim zbirkama ima i vrlo kvalitetnih poetskih ostvarenja. Najbolje su mu one pjesme u kojima je, slobodan od drugih pjesničkih utjecaja, zaplovio vlastitim poetskim svijetom i jezikom. 98 2012 S. VULIĆ

SUMMARY VOJVODINA POET MIRKO KOPUNOVIĆ

oet Mirko Kopunović has made his mark in recent years in the fold of the Croatian literary circle in Subotica with his three collections of poetry: U iskrama nade (In Sparks of Hope, 2007), Pod slapovima sna (Under the Dream Falls, 2008) and Nad Praspuklinom ćutnje (Over the Fissure of Silence, 2010). He writes his poems in the Croatian Standard. Poems of mood, contemplation and love predominate the U iskrama nade collection, ranging from the entirely lyrical and romantic to poems imbued with resignation, melancholy and deep bitterness. The infl uence of popular romantic poetry is evident among the poems that treat the topic of love, even the infl uence of Croatian chansons. Much of Kopunović’s poetry can freely be called the poetry of solitude and of seclusion, which is particularly expressed in his second collection. A number of the poems are steeped in a subtle eroticism. Many will recognise their own emotional states of premonition, anxiety and the fears of modern man in the third, topically diverse collection, Nad raspuklinom ćutnje. Not all of the poems in Kopunović’s collections are of equal calibre and poetic fi nish. His fi nest works are the poems in which he, free of other poetic infl uences, sails into his own world and language. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 99

RESÚMEN EL POETA DE VOJVODINA MIRKO KOPUNOVIĆ

n el ámbito del círculo literario croata de Subotica, en los últimos años se destacó el poeta Mirko Kopunović con sus tres colecciones de poesías: U iskrama nade (En las chispas de la esperanza, 2007), Pod slapovima sna (Bajo las cascadas del sueño, E2008) y Nad raspuklinom ćutnje (Sobre la rajadura del silencio, 2010). Para componer sus versos, Kopunović emplea el idioma literario croata. En su colección En las chispas de la esperanza prevalecen poesías sentimentales y contemplativas, al igual que poemas de amor - líricos y románticos - pasando por poesías embebidas de resignación y recuerdos, hasta poesías muy amarescentes. En sus poemas de amor, se ve la infl uencia de la poesía de amor popular, incluso se puede apreciar la infl uencia de textos de canciones folklóricas croatas. Gran parte de la obra de Kopunović la podemos defi nir como poesía del desamparo, una lírica solitaria, que particularmente se pone de manifi esto en su segunda colección. Una parte está entretejida con poesía erótica, pero de un modo sutil. En la última colección temáticamente diversifi cada titulada Sobre la rajadura del silencio, muchos lectores se sentirán identifi cados con sus propios estados de ánimo, presentimientos, angustias y temores del hombre contemporáneo. Sus mejores poesías son aquéllas en las que Kopunović, libre de otras infl uencias poéticas, se hace a la mar con su propio mundo y lenguaje poético. APARNA SANYAL SVESTRANA PJESNIKINJA IZ MONTREALA

Zbirkom pjesama Što ako ponestane crvenila Katia Grubišić nadilazi književne i metaforičke granice. Pjesnički joj je prvijenac ovjenčan prestižnim kanadskim nagradama, koje nedvojbeno najavljuju novu književnu zvijezdu hrvatskog podrijetla s montrealskom adresom. Školovana plesačica sa sveučilišnom diplomom francuske i engleske književnosti, Katia Grubišić ostavlja dojam staložene i ljupke osobe, koja se u posljednje vrijeme afi rmira kao perspektivna urednica literarnih časopisa u Kanadi poput Qwerty, The Fiddlehead i The New Quarterly. Godine 2011. postaje glavna urednica časopisa Arc Poetry Magazine, naslijedivši na tome mjestu Anitu Lahey. Više godina djeluje kao koordinatorica na pjesničkom projektu čitateljskih susreta Atwater Poetry Project. Katia osjeća pripadnost hrvatsko-kanadskoj zajednici, posebice onoj Sudburyja i Waterlooa gdje je njezina doseljenička obitelj najdulje živjela.

rvu zbirku pjesama Katije Grubišić pod naslovom Što ako ponestane crvenila krase produhovljeni strastveni osjećaji koji, premda su danas učestali, prizivaju antičke uzore. Brižljivo oblikovane, te pjesme čitatelja odvode na ulice New Yorka, u zabačene Pkanjone i rijeke, u hrvatsko selo, u bezimene krčme, bez ikakve naznake putnikove samosvijesti. Naprotiv, one razotkrivaju nagonsku nesputanost istraživača zaleđa. Kroz mjesta koja su istodobno stvarna i metaforična, čudesna, a opet pomalo prepoznatljiva, vođeni smo glasom koji povremeno poprima proročanske prizvuke. S Katijom Grubišić nalazim se u kafi ću Mile End u Montrealu. Stiže biciklom, malo je zakasnila. Ispričava se, napominjući kako se zadržala u razgovoru s francuskim generalom koji se borio u Vijetnamu. Početak koji mnogo obećava. Školovana plesačica sa sveučilišnom diplomom francuske i engleske književnosti, Katia Grubišić ostavlja dojam staložene i ljupke osobe. Uz to je i uznemirujuće samouvjerena. Iako je riječ o mladoj pjesnikinji, njezini odgovori stižu s energičnom preciznošću, kao da je o pitanjima promišljala dugo godina. Otkuda dolazi takva bezgraničnost njezina djela? U Hijeni u krčmi, primjerice, ni jednog se trenutka ne precizira ni zemlja, ni situacija, čak ni osobnost, a ipak neobičnost mjesta ostaje neupitna:

Čovjek s kojim dijeli večeru dobar je, premda pomalo težak. Konačno, sam je kriv što je hijena u krčmi ... ona preklinjući slini HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 101 do njegovih nogu, dok on i dalje puši. Neće ga moći zadržati. Kao u nekoj urođeničkoj priči, pripovjedač se pretvara u životinju, da bi se zatim opet preobrazio u čovjeka. Čitatelj prihvaća tu dvosmislenost gledišta i bića, ne osjećajući se nimalo izgubljenim, uvelike zato što se pjesnikinja s time tako lagodno nosi. „Kad se sve poklopi“, kaže Grubišić, „onda počne sa snažnim i preciznim osjećajem mjesta. Na primjer, u Hijeni u krčmi, imala sam na umu određeno mjesto, koje je dakako poopćeno. Tu se razvija metaforički aspekt. U krčmi ustvari nema hijene. Ali važno je izgraditi trodimenzionalni svijet u kojem će poetski glas obitavati. Ako nije tako, onda sve postaje sasvim apstraktno, ili je pak zasnovano na isključivo emocionalnom prostoru, ili je poput razglednične pjesme – Vidi mene stranca na ovom stranom mjestu, kako čudno, kako neobično... Pošto najprije sve smjestim na sasvim određeno mjesto, postanem svjesna vlastitih pokušaja poopćavanja. Tad pomislim kako ne želim biti toliko određena i dopustiti da mjesto nadjača metaforu.’“ Katia Grubišić priznaje da bi ta kakvoća bezgraničnosti mogla proizlaziti iz određenog urođenog nemira. Dok je odrastala, njezina je obitelj živjela diljem Ontarija. Otac joj je ugledni hrvatski književnik, majka je Švicarka, a prvi joj je jezik bio francuski. Sva njezina šira obitelj živi u Europi. Ona osjeća pripadnost hrvatsko-kanadskoj zajednici, posebice onoj Sudburyja i Waterlooa gdje joj je obitelj najdulje živjela. Također napominje da je njezin petogodišnji boravak u Montrealu svojevrstan životni rekord. Pome for the Sand Verbena Moth (Pjesma moljcu pješčanog sporiša) stoičko je svjedočanstvo bespomoćnosti i polaganog uništavanja s kojim je suočen svijet prirode:

Gotovo da više nema pramičaka trave pa moljac lijeće uokolo obilazi vrata ili lampe ili mirne kutke u kojima shvaća da je izgubljen, pa napeto čeka smrt koju mu snujemo.

Njezini su opisi prožeti izuzetnom prisnošću: čapljina noga “obavija stijenu / poput čvornata lišaja“, kormoran se „istegnuo, dok njegov narančasti kljun raspiruje sunce“. Grubišić pojašnjava gotovo dirljivu pojedinost: „Za romantičare značaj prirode leži u refl eksijama koje pjesnik pobuđuje u biću. Tome je suprotstavljen strah od umiranja, stoga kad nekoga oplakujete, roditelja ili prijatelja, za njim žalujete na prilično specifi čan način. Vi svijetu dugujete takvo tugovanje, tu vrstu zahvale, i to treba biti nešto posebno.“ Katia Grubišić sugerira kako pomalo začudan naziv zbirke, Što ako ponestane crvenila, ustvari „govori o strahu od gubitka, uključujući i nestanak prirodnoga svijeta.“ Ta plesna umjetnica 102 2012 A. SANYAL jednom je upozorila na postupno izumiranje crvenih buba, kukaca iz porodice bubamara, koje se koriste za proizvodnju prirodnih prehrambenih boja. Premda Grubišić nikad nije uspjela potkrijepiti rečeno o izumiranju tih kukaca, stoji mogućnost šireg izvedenog tumačenja naslova. „Mi ne znamo kako se postaviti prema izumiranju, znamo ga tek oplakivati kad do njega dođe, ali ga ni na koji način nismo sposobni uistinu spriječiti. Naprosto idemo dalje i izbacujemo smeće u okoliš. Naslov predstavlja gubitak u širem smislu.’’ Možda je taj sveprisutni osjećaj gubitka ono što ovom poetskom glasu daje njegov povremeno duboko meditativni i bestjelesni ton. Neke pjesme stvaraju dojmljivu protutežu između takvog tona i neukrotive realnosti same teme. U pjesmi Paradise, Dam, North Shore (Brana Paradise, North Shore) pripovjedačica promatra kako čaplja proždire ribu koja joj se još koprca u kljunu, na što odgovara primjedbom prožetom razumijevanjem: „tu nema predumišljaja / toj hlapljivosti“. Poslije, u ljubavnom zagrljaju, propovjedačica se prisjeća ptičjeg lakomog utoljavanja gorućoj potrebi. Katia Grubišić djeluje pomalo zbunjena samom činjenicom da, kako se čini, postoji opreka između meditativnog i neukrotivog. „Razlika između meditativnosti i neukrotivosti... je li to pokušaj pripitomljivanja?“ razmišlja, utonuvši u tišinu vlastitih misli. Poslije se osvrće na prije spomenutu pjesmu i na Gavrana na vodotornju: „[Ove pjesme] su pokazatelji mojih pokušaja da ne pridajem ljudske osobine ničemu što nije ljudsko. Sviđa mi se kako se likovi Dona McKaya ponizno obraćaju svijetu prirode, a da pri tom na njega ne svaljuju sve one ljudske nevolje, jer to bi u najmanju ruku bilo drsko. U tim je pjesmama biće usklađeno sa svijetom prirode. Na kraju pjesme Paradise, Dam, North Shore, u zagrljaju svog ljubljenog, pripovjedačica se iznova prisjeća onoga što je naslutila u ptici. Povezati to dvoje, put je prema dokidanju razlika koje postoje među njima. Ne znam je li to u tolikoj mjeri meditacija, koliko je pokušaj makar minimalnog odmicanja od svoga ega.“ U tako egocentričnom svijetu, posljednja misao odskače isto kao i udaljeni krik njezina gavrana. Zašto je u svijetu, koji kao da sve manje mari, poezija važna? „Djelomično se radi o općoj linearizaciji društva. No, postoje mnogo izravniji načini oglašavanja, zabave ili međusobnog razgovora. Na razini komunikacije sve je manje učestalosti i tolerancije, možda je u pitanju neka vrsta straha, zbog te prodorne metafore koja ti ne govori o čemu se radi. To moraš zaključiti sam.“ Ali, “treba ti dokolica, potrebni su ti procijepi, vrijeme u kojem baš ni o čemu ne razmišljaš. Nekad se Hudson’s Bay Company oglašavala na poleđini najčitanijih novina putem poezije Gwendolyn MacEwen“, dodaje. „To nije bilo tako davno; gotovo se ponadaš da bi se to moglo vratiti.“ Glas joj je sjetan. Poslije sam, zaprepaštena sličnošću koju sam uočila između Katije Grubišić i grčke Kasandre, iznova čitala pjesmu Porječje br. 3, koja opisuje „mali ormarić za osigurače/... iščupanih provodnika“, gdje kaže: dva su goluba uginula: njihova tijela, dva masna klupka priljubljena HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 103 umjetnost ili konstrukt, prsa uz prsa, let je kovitlac staroga perja, smeđeg i neprepoznatljivog do naših nogu. Stihovi se isprva čine ogoljeni, lišeni svake emocije. Ali osjećaji su tu, u tom hladnom portretu koji je dijelom pogrebna pjesma, dijelom sveto svjedočanstvo ptičjeg smrtnog zagrljaja. Čovjek postane bolno svjestan lijepih stvari koje Katia Grubišić pokušava oživotvoriti.

Biografi ja Katia Grubisić je književnica, urednica i prevoditeljica. Njezina prva zbirka pjesama pod naslovom Što ako ponestane crvenila objavljena je 2008. godine. Rođena u Torontu. Diplomirala je francusku i španjolsku književnost na kanadskom sveučilištu u Brunswicku, a magisterij iz engleske književnosti Sveučilišta Concordia stječe 2006. godine. Njezinoj zbirci Što ako ponestane crvenila (Goose Lane Editions, 2008.) dodijeljena je nagrada Gerald Lampert Memorial za najbolji prvijenac te je ujedno bila fi nalistica za pjesničku nagradu Federacija pisaca Quebeca A.M. Klein. Katia Grubišić je također dobila priznanje na dodjeli nagrada National Magazine Awards, fi nalistica je Književne nagrade CBC-a i Descant / Winston Collins Prize te je nominirana za Pushcart Prize. Njezinu poeziju i prozu objavljuju The Malahat Review, Grain, The Spoon River Poetry Review, Prairie Fire… Pjesnička su joj ostvarenja uvrštena u antologije Pith & Wry: Kanadsko pjesništvo, Regreen: Novo kanadsko ekološko pjesništvo te druge kanadske i međunarodne publikacije. Redovito piše književne osvrte, između ostalih i za The Globe and Mail i The Rover. Sudjelovala je u radu uredništava časopisa Qwerty, The Fiddlehead i The New Quarterly. Montrealsko izdanje časopisa The New Quarterly, koji uređuje kao gošća urednica, osvojilo je priznanje u kategoriji Najboljeg pojedinačnog izdanja, nagrade National Magazinea. Od 2008. godine radi kao koordinatorica na pjesničkom projektu čitateljskih susreta Atwater Poetry Project. Godine 2011. postaje glavna urednica časopisa Arc Poetry Magazine, naslijedivši na tome mjestu Anitu Lahey.

Bibliografska i prevoditeljska strast Grubišićevih U roditeljskom se domu školovana plesna umjetnica Katia upoznaje sa svijetom knjige, u čije čarobne misaone prostore najpouzdanije vode dobre bibliografi je. Studirajući Katia vrlo brzo uočava kako su francuska i engleska literatura premrežene mnogim retrospektivnim bibliografi jama i svakovrsnim predmetnim kazalima što frankofone i anglofone kulturne zajednice uvodi u krug civilizacijski najrazvijenijih zajednica, dok jedno kulturno-književno polje njezina zanimanja s jugoistoka Europe nema sistematiziranu objavljenu knjižnu građu. Izazov je bio neodoljiv. Za opsežnu bibliografsku knjigu Croatian Literature in English / Hrvatska književnost na engleskom, koju je priredila u suradnji sa svojim ocem, uglednim sveučilišnim profesorom 104 2012 A. SANYAL

Pjesnikinja Katia Grubišić slavistike i kroatistike te renomiranim hrvatsko- kanadskim književnikom eruditske izobrazbe Vinkom Grubišićem (Školska knjiga, Zagreb, 2007.) osvojila je priznaje Hrvatske matice iseljenika na zagrebačkome 32. međunarodnom sajmu knjiga Interliber. Ta je bibliografi ja jedinstveno djelo o hrvatskoj literaturi dostupnoj čitateljima engleskoga govornoga područja, koje donosi prvi sustavan pregled poznatih prijevoda hrvatske književnosti na engleski jezik i to od sredine drugog tisućljeća. Najveći broj prijevoda zabilježen je u posljednjim desetljećima 20. stoljeća. Riječ je o bibliografi ji prevedenih literarnih djela čiji usustavljeni popis čitatelju pruža dva različita područja informacija: što je učinjeno i što se treba još učiniti kad je u pitanju dostupnost hrvatske literature na engleskome jeziku. Otac i kći Grubišić pokazuju kako neki od najboljih pjesničkih, proznih i dramskih radova napisanih na hrvatskom jeziku još čekaju engleski prijevod pjesama primjerice Silvija Strahimira Kranjčevića, Vladimira Vidrića, Dragutina Domjanića, Ljube Wiesnera i Ivana Gorana Kovačića; neprevedena je ostala proza Ante Kovačića, Vladimira Vidrića, Eugena Kumičića i Miluina Cihlara Nehajeva; drame Milana Begovića, Marijana Matkovića ili pak Antuna Šoljana ostale su također neprevedene na engleski jezik. Autorski dvojac strastveno je pretražio sve dostupne izvore u Americi te utvrdio sljedeću periodizaciju prijevoda hrvatske književnosti kako su i naslovljene cjeline u knjizi: Pred- renesansa, Renesansa, Barok, Prosvjetiteljstvo, Period od Ilirskog pokreta do Prvog svjetskog rata, te Period od Prvog svjetskog rata do danas. Budući da se u posljednjih sto godina književni pokreti nisu nužno podudarali s povijesnim ili političkim događajima, nego je kulturna povijest oblikovala samosvojne stilske pravce izvan nacionalnih i međunarodnih političkih kontekstualnosti, pokazalo se da i područje književnost također nadilazi povijesnu klasifi kaciju – što su priređivači bibliografi je itekako poštovali. Uz autore, priređivači su gdjegod je to bilo moguće naveli i prevoditelja, te ponovljena izdanja, ali i recenzije određenoga djela. Reference na internetu nisu uvrštene, a bibliografi ja ne uključuje ni primarne ni sekundarne radove koji postoje samo u elektroničkom obliku. Kasnija izdanja ili drugi poduzetni izdavači mogu uključivati podatke s mreže, kažu priređivači profesor emeritus Sveučilišta Waterloo Vinko i pjesnikinja Katia iz Montréala. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 105

Katia Grubišić prevela je s hrvatskoga jezika na engleski mnoga zanimljiva djela klasika hrvatske književnosti, a prijevodi su joj uvršteni u knjige i ugledne časopise. Za dvojezičnu Hrvatsku čitanku /Croatian Reader (priređivača Vinko Grubišić i Anita Mikulić Kovačević), Zagreb, 2002.): Silvije Strahimir Kranjčević, Mojsije (Moses) Nikola Šop, The Umbrella (Kišoban) AntunŠoljan, The Stone Trower (Bacač kamena)1 Antun Šoljan, Ship in a Bottle (Brod u boci) Cinderella /Pepeljuga The Captivity of Stojan Janković (Ropstvo Janković Sojana) Ivo Brešan, Evil Forces at the Faculty of Arts (Excerpts). (Nečastivi na Filozofskom fakultetu (odlomci) Za Journal of Croatian Studies, br. XLV-XLVII (2004. – 2005.), posvećen hrvatskoj renesansnoj poeziji: Nepoznati pjesnik: Love Me, My Little Soul (Ljub’ me, dušice mlađahna) Mavro Vetranović, The Golden Age (Aurea aetas) Mavro Vetranović, The Pilgrm (Pelegrin) /odlomci/ Mavro Vetranović, A Short Poem to Christian Noblemen (Pjesanca gospodi krstjanskoj) /odlomci/ Mavro Vetranović, A Short Poem in Support of Pooets (Pjesanca u pomoć poetam) Petar Hetorović, Fishing and Fishermen’s Dialogue (Ribanje i ribarsko prigovaranje) /odlomci/ Za Journal of Croatian Studies, br. XLVII (2005.), posvećen hrvatskoj renesansnoj drami: Mavro Vetranović, How Joseph Was Sold by His Brothers (Kako bratja prodaše Josefa) /odlomci/ Hanibal Lucić, The Slave Girl (Robinja) /odlomci/ K. Grubišić & V. Grubišić: Croatian Literature in English, Školska knjiga, Zagreb, 2007.

1 Kao desetgodišnja djevojčica Katia se susrela s Antunom Šoljanom, prigodom njegovih susreta s njezinim ocem i taj je hrvatski pisac – koji joj je slao lijepe razglednice iz Hrvatske - ostavio dubok dojam na Katijin odnos prema njegovoj poeziji i poeziji općenito. 106 2012 A. SANYAL

Prilog: Iz prevoditeljske prakse Katie Grubišić

KIŠOBRAN (Nikola Šop) Ja znam čovjeka osamljenog ko i ja, koji koraca samotno kroz ovaj dan, koji, i poslije kiše, kad sunce opet sija i dalje nosi razapet svoj kišobran. Ja bih mu tada prišo i reko2: o čovječe, što ti je, kuda ćeš i gdje je tvoj stan? Gle, kako je svud vedro, sunca sija3 i peče! Sklopi, sklopi svoj veliki, crni kišobran. Al4 zašutim i pođem za njim po svijetlom danu. Zastaju prolaznici i tajno mu se smiju. A ja začuh kako po njegovom teškom kišobranu nešto šušti, davne, mrzle kiše liju. Ja idem za njim, tamnu mu pratim sjenu. Korak mu slušam i stari njegov štap. I osjetih, i meni nešto pada po ramenu. Bolova davnih olovna kap po kap. Već kiši i uveli vijenci po mom šeširu šušte. Već lije, lije i ja ubrzavam hod. Mlazevima sve težim bolovi davni pljušte. Pod njima već se slomio šešira mog obod. Sa mene se cijedi, a onaj čovjek neznani mirno pod kišobranom koraca u svoj stan. Pljušti s mene, o gdje su mi vedri dani? Pljušti, pljušti, gdje je moj kišobran?

2 prišo i reko = prišao i rekao 3 sunce sija = sunce sja 4 Al = Ali HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 107

UMBRELLA (Nikola Šop) I know a man as lonesome as me who walks alone through this day, who, even after the rain, on a day as sunny as can be, carries his umbrella open widely, along his way. I would approach him: „Listen sir, - I want to say, „What’s the matter, where are you heading, where do you reside? Look, the sky is clear, the sunshine is going to stay Close, won’t you close your umbrella, open so wide!“ But I keep quiet and follow him on this sunny day, while passers-by stop and quietly laugh at him, And I hear how his heavy umbrella might sway, Under the torrential rain attacking his umbrella trim. I go after him, following his shadow along the way, listening to his steps, to his cane’s tap-tap, and I feel that on my shoulders comes to lay my old, leaden sorrow, drop by drop. Already it’s raining, and faded wreaths of rain wither around my hat. Already it’s pouring, pouring, and my steps quicken somewhat while heavier sheets of rain resound. Already it’s becoming deformed - the bent brim of my hat. It’s dripping from me while the unknown man walks on his way peacefully beneath the umbrella, towards his lair. It’s pouring on me, oh, where is my happy day? It’s pouring, pouring, oh, where’s my umbrella, where? (Translated by Katia Grubišić) 108 2012 A. SANYAL

SUMMARY A VERSATILE POET FROM MONTREAL

n her collection of poetry What If Red Ran Out Katia Grubišić transcends literary and metaphoric boundaries. Her poetic debut has been crowned by prestigious Canadian awards, which no doubt herald the arrival of a new writing star of Croatian roots with Ia Montreal address. A student of dance with a university degree in French and English literature, Katia Grubišić gives the impression of a composed and charming person, who has of late achieved her affi rmation as a promising editor of Canadian literary magazines such as Qwerty, The Fiddlehead and The New Quarterly. In 2011 she became the chief editor of the Arc Poetry Magazine, succeeding Anita Lahey at the post. She has been active for several years as a coordinator at the Atwater Poetry Project. In her interview with Aparna Sanyal, Katia noted her sense of belonging to the Croatian-Canadian community, especially with those in Sudbury and Waterloo, where her immigrant family lived the longest. We would add one interesting fact. For the comprehensive bibliographic tome Croatian Literature in English, which Katia edited together with her father, respected university professor of Slavic languages and renowned Croatian writer and erudite Vinko Grubišić (Školska knjiga, Zagreb, 2007), she won a Croatian Heritage Foundation commendation at Zagreb’s Interliber international book fair (2008). The bibliography is a unique work about Croatian literature accessible to English-speaking readers, and provides the fi rst systematic overview of known translations of Croatian literature into English from the middle of the second millennium to the present day. This bibliography of translated works of literature consists of a systematic list that offers readers two areas of information: what has been done and what remains to be done when it comes to the availability of Croatian literature in English. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 109

RESÚMEN UNA POETISA DE VASTA CULTURA DE MONTREAL

on su colección de poesías „Što ako ponestane crvene“ („Qué pasa si no alcanza el rojo?“), Katia Grubišić sobrepasa las fronteras literarias y metafóricas. Su primera obra poética fue reconocida con prestigiosos premios canadienses, que Csin duda anuncian una nueva estrella literaria de raíces croatas con dirección en Montreal. La primera impresión que deja Katia Grubišič, bailarina profesional con diploma universitario de Literatura francesa e inglesa, es la de una persona centrada y simpática que en los últimos tiempos se está consolidando como directora de diversas revistas literarias en Canadá como Qwerty, The Fiddlehead y The New Quarterly. En 2011 fue nombrada Editora en Jefe de la revista Arc Poetry Magazine, heredando el cargo de Anita Lahey. Asimismo, desde algunos años se desempeña como coordinadora del proyecto poético de encuentros lectoriles Atwater Poetry Project. Entrevistada por Aparna Sanyal, Katia dijo sentirse identifi cada con la comunidad croato-canadiense, especialmente con la comunidad de Sudbury y Waterloo, porque es allí donde su familia vivió más tiempo como inmigrante. Nosotros agregamos un detalle interesante; por su extenso libro bibliográfi co Croatian Literature in English, que preparó en colaboración con su padre, el renombrado profesor universitario de Eslavística y con el afamado literato croata de gran erudición Vinko Grbišić (editorial Školska knjiga, Zagreb, 2007), Katia obtuvo un reconocimiento de la Fundación para la Emigración Croata en la Feria Internacional del Libro Interliber que se llevó a cabo en Zagreb en el año 2008. La mencionada bibliografía es una obra única sobre literatura croata destinada a lectores de habla inglesa, siendo la primera que trae un panorama sistemático de conocidas obras literarias croatas traducidas al inglés que abarca obras de mediados del segundo milenio hasta nuestros días. Se trata de una bibliografía de obras literarias traducidas cuya nómina le brinda al lector dos diversas áreas de información; qué es lo que se hizo y qué queda por hacer para que la literatura croata también sea accesible en idioma inglés. BOŽIDAR PETRAČ VIKTOR VIDA MEĐU PJESNIČKIM VELIKANIMA

Naša je povijest bila vrlo okrutna. To se jasno pokazalo u odnosu prema teškim intelektualnim, moralnim i intimnim dramama hrvatskih književnika i javnih kulturnih djelatnika koji su nakon 1945. nepodnošljivom lakoćom bili izbrisani iz njezine memorije. Pa ipak, dramu Viktora Vide očito se nije moglo izbrisati, i po tome Vida ostaje, za razliku od drugih hrvatskih književnika u progonstvu, poseban slučaj. Vidina tragična smrt i Sabrane pjesme, objavljene u Knjižnici Hrvatske revije (Buenos Aires, 1962.), gotovo da su prisilile antologičare da se spomenu njegova imena. U Zagrebu je godine 2011. najugledniji nacionalni knjižni niz Stoljeća hrvatske književnosti, čiji je nakladnik Matica hrvatska, objavio Vidina Izabrana djela, koje je priredio aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač.

iktor Vida u hrvatskoj je književnosti XX. stoljeća po svemu sudeći poseban slučaj. Iako se više ne bi smjelo tvrditi da se njegov književni opus još dovoljno ne poznaje i da još nije u dostatnoj mjeri uvršten u hrvatsku književnost XX. stoljeća, ipak u Vtim tvrdnjama ima mnogo istine, bez obzira na vrlo olakšanu dostupnost njegovih knjiga, osobito nakon 1990. Posve je razumljivo da se njegovo književno djelo, koje je nastajalo u emigraciji, zbog političkih razloga u bivšoj jugoslavenskoj državi nije moglo dokraja uklopiti u hrvatsku domovinsku književnost. Kako su se političke prilike mijenjale, to jest kako se partijska cenzura ublaživala, ono se bojažljivo otkrivalo i postupno objavljivalo, iako se sve do početka devedesetih godina nije moglo predstaviti u cijelosti. Naša je povijest, naime, bila vrlo okrutna. To se jasno pokazalo u odnosu prema teškim intelektualnim, moralnim i intimnim dramama hrvatskih književnika, publicista i javnih kulturnih djelatnika koji su nakon 1945. nepodnošljivom lakoćom bili izbrisani iz njezine memorije te s idejnih i ideoloških razloga posve marginalizirani, zaboravljeni ili anatemizirani. Pa ipak, dramu Viktora Vide očito se nije moglo izbrisati, i po tome Vida ostaje, za razliku od drugih hrvatskih književnika u progonstvu, poseban slučaj. U Vidinu slučaju više su prevladali osjećaji empatije i simpatije nego objektivnog prosuđivanja o literarnoj vrijednosti njegova književnog djela i o njegovu mjestu u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća, ali i određena projekcija po kojoj se njegova emigracija nije doživljavala poput emigracije drugih hrvatskih književnika koji su zbog političkih razloga na nju bili prisiljeni kako bi spasili život. Često se znalo isticati Vidinu apolitičnost, to jest njegovu političku „korektnost”, neutralnost i neovisnost, te se mnogo toga u njegovoj odluci za trajno progonstvo pripisivalo gotovo slučajnu slijedu događaja. No ipak ostaje dvojbeno je li Vida svoje progonstvo prihvatio, kako reče Boris Maruna, iznutra, bez vanjskog pritiska i stvarne nužde ili zbog nekih drugih razloga. Vidina tragična smrt i Sabrane pjesme, objavljene HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 111 u Knjižnici Hrvatske revije u Buenos Airesu godine 1962. u redakciji Vinka Nikolića, gotovo su prisilile neke antologičare da se barem spomenu njegova imena. Najprije ga u svoju antologiju uvršćuju Miličević i Šoljan s dvjema pjesmama, a zatim 1970. i Vlatko Pavletić u Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva sa šest pjesama. Nakon njegove samovoljne smrti u Argentini 1960, koja je osupnula svu hrvatsku intelektualnu emigraciju, a koja je i u domovini izazvala, nećemo reći bučnu, ali ipak kakvu-takvu reakciju, u ritmu svakih desetak godina oživljavalo je zanimanje za toga pjesnika koji je osamnaest godina proveo u dobrovoljnoj emigraciji. Esej o Viktoru Vidi, dopuštenjem autora Božidara Petrača, prenosivo djelomično iz knjige Viktor Vida - Izabrana djela. Političke prilike s početka sedamdesetih godina XX. stoljeća, poznate kao hrvatsko proljeće, dopustile su najprije da se u izboru Mirka Rogošića u proljeće 1971. pojavi njegova prva domovinska knjiga pjesama Otrovane lokve. Desetak godina poslije, 1982, uvršten je i u biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), dobivši prostor u jednoj knjizi zajedno s Olinkom Delorkom i Otom Šolcom, u izboru Marijana Matkovića. Istodobno, pojavu tih dvaju izdanja Vidinih djela prati i određena kritička recepcija: Mirko Rogošić piše više nego informativni predgovor Otrovanim lokvama, Danilo Čović, jedan od pjesnika iz Lirike grude (1934.), piše vrlo pronicav, točan i veći esej u „Republici”, Ante Stamać dva puta objavljuje kritički osvrt na Vidine Otrovane lokve u „Telegramu”, u vrijeme sjednice u Karađorđevu, a zatim, osim kraćeg teksta Dubravka Horvatića iz 1976. u „Svescima” Kršćanske sadašnjosti, o tome se desetljeću o Vidi ne piše više ništa. Početkom osamdesetih Marijan Matković, prema riječima Stanka Lasića, piše o Viktoru Vidi „antologijske stranice svoje esejistike, ali bacio je tek malo svjetlo (svoju intimnu bol, zapravo) ”1, pokušavajući ne previše uspješno proniknuti i otkriti razloge Vidina odmaka od takozvanih „lijevih krugova” uoči Drugoga svjetskog rata, ali je vrlo dobro uočio temeljna obilježja Vidine poezije. Čini se da je Zdravko Zima, kao kritičar „Vjesnika”, bio jedini koji je pozdravio Vidinu pojavu u PSHK kao „Orfej u podzemlju” u povodu 70. obljetnice njegova rođenja, a zatim se do početka demokratskih promjena o Viktoru Vidi opet ništa nije pisalo. Treba istaknuti da je prije uvođenja demokratskoga višestranačkog sustava u našoj zemlji i njezina osamostaljenja 1990.-1992. Viktor Vida bio jedini hrvatski emigrantski pjesnik kojemu je poslije njegove smrti u domovini tiskana knjiga pjesama i jedini je književnik iz hrvatske emigracije čije su pjesme objavljene u spomenutoj biblioteci i vrlo rijedak emigrantski pisac o kojemu se u domovini moglo nešto pisati. Primjerice, Vinko Nikolić, Boris Maruna, fra Lucijan Kordić, Antun Nizeteo ili Luka Brajnović, pjesnici koji su se 1990. ili malo poslije vratili u Hrvatsku, svoje su prve knjige i kritičke napise u domovini dočekali nakon njezina osamostaljenja, kao uostalom većina drugih književnika koji su ili živjeli i umrli u emigraciji ili bili ubijeni i prešućeni nakon 1945. Novi val zanimanja za Viktora Vidu dolazi potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina i traje gotovo punih dvadeset godina sve do danas. Četiri knjige njegovih izabranih pjesama (jedna od njih na engleskom jeziku u prijevodu Magde Osterhuber, 1998.), 1992., 1994., 1999. i knjiga izabranih pjesama i proze 1995. te knjiga njegovih proza Otključana škrinjica iz 1997. trebale bi biti čvrsto jamstvo da se Viktor Vida u 112 2012 B. PETRAČ

V. Vida i sin Klaudije, Buenos Aires, 1959.

potpunosti udomaćio u hrvatskoj književnosti. No, je li to doista tako? Knjigom Književna kritika o Viktoru Vidi iz 2006, koju je priredio Branimir Donat, govori se drukčije. Priređivač naime tvrdi kako je taj zbornik izazov i poziv da se oslobodimo spona neznanja o Vidi i da ga napokon kompetentno uvrstimo u hrvatsku književnost kao njezin nedjeljiv dio. To bi značilo da se o potpunoj integraciji još ne može govoriti kao što se ne može govoriti ni o cjelokupnoj integraciji hrvatske književnosti nastale u emigraciji u njezine domovinske tijekove. „Izvandomovinci”, kako ih naziva Cvjetko Milanja, pa tako i Vida, još nemaju svoje čvrste književne domovine. Oni, naime, nisu slijedili tendencije kako su se one očitovale i razvijale u domovinskoj, matičnoj književnosti, a razlike u književnom izrazu između hrvatskih pjesnika u domovini i većine u emigraciji, kako piše Dubravko Jelčić, još nisu primjereno premošćene jer ih još nitko nije uspio dokraja objasniti. Zato se u pravilu domovinskoj književnosti daje prednost u kakvoći i vrsnoći pred književnošću nastaloj u emigraciji, a razloge takvim postupanjima tek bi trebalo shvatiti. Istina, Vidini su stihovi što je pisao u izolaciji prekooceanske Argentine našli putove da kao organski dio hrvatske književnosti prijeđu u pjesničko područje svoga živog jezika, ali se u tome području još trebaju udomiti i postati jednakovrijedni stihovima hrvatskih domovinskih pjesnika, osobito onih koji su se oglasili neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. To više što je zbog svoje modernosti Vida sigurno jedan od najvažnijih naših pjesnika XX. stoljeća i, uz Dragu Ivaniševića, najvažniji hrvatski hermetist, ali hermetist koji se nije dao zatočiti općom nerazumljivošću i neprohodnošću.

Magični pjesnikovi zavičaji: od Perasta, Zagreba i Rima do Buenos Airesa Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru, u prelijepom bokeljskom zaljevu, čvrsto se vezao uz čistoću i bjelinu svoga gotovo do mita uzdignuta Perasta. „Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali, kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i odkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom kao zdenac u kojemu se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput ostalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuje stvari. (...) Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arkitektonske mjere. Misao, poneki put providnu kao tajanstveni HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 113

život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, neda rukom uhvatiti. (...) Slava Perastu! ”2, zaneseno se u svojim sjećanjima znao sunovratiti u dane djetinjstva u zavičaju. Vida dakle pripada peterolistu hrvatskih bokeljskih književnika, Bokelja rođenjem, Jeronimu Korneru, Luki Brajnoviću i Vjenceslavu Čižeku te Franu Alfi reviću, rođenom Zadraninu, koji je svoj književni put zapravo počeo u Boki kotorskoj, zaljevu svetaca, Sv. Leopolda Mandića, Bl. Ozane Kotorske i Bl. Gracije iz Mula, kako se uobičajilo nazivati najjužnije hrvatsko ozemlje koje je do kraja Drugoga svjetskog rata pripadalo hrvatskom narodu, a kojemu igrom geopolitičkih interesa više ne pripada. Pučku školu i klasičnu gimnaziju do 7. razreda pohađao je u Kotoru, da bi zbog toga što se nije želio učlaniti u Jugosokol njegov otac dobio premještaj u Podgoricu, gdje je Viktor 1932. maturirao. Nakon završene srednje škole Vida s roditeljima odlazi u Zagreb, gdje se upisuje na Filozofski fakultet. Studij je završio 1937, a godinu poslije odlazi u Rim kao stipendist Talijanskog zavoda za kulturne veze s inozemstvom. Nakon povratka u Zagreb, 1939. dobiva mjesto knjižničara u Talijanskom kulturnom institutu, a 1941. određeno je vrijeme predavao na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Godine 1942. Vida defi nitivno ostavlja Zagreb i Hrvatsku, odlazi u Italiju, najprije na venecijanski Bijenale, a zatim u Rim, gdje radi u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Padom Italije 1943. ta se agencija zatvara, Vida ostaje bez stalnog zaposlenja i proživljava vrlo teške trenutke. Nakon 1946. dobiva mjesto činovnika u Pontiffi cia Commissione di Asistenza u Rimu. Šest svojih “rimskih” godina Viktor Vida posjećivao je ugledni Caffé Greco, star „približno kao deklaracija čovjekovih prava”, gdje se upoznao s mnogim talijanskim književnicima i slavistima. U tu su kavanu dolazili Krklec, Lendić, Tadijanović, Nizeteo, Cesarić i drugi Hrvati. Vida je na rastanku s Rimom u album kavane zapisao: „Stara kavano, tvome miru doveo me Anđeo Večeri, slatka pratnja duše.”3 Vidinu odluku za trajnu emigraciju, odlazak u Argentinu, mnogi su u emigraciji i u domovini različito pokušavali tumačiti. Mnogo se nagađalo o njegovu emigrant- skom statusu i nastojalo se shvatiti razloge takve odluke. prema mišljenjima nekih, s obzirom na činjenicu da se Vida nije „ogriješio” svojim jačim političkim ili promidžbenim an- gažmanom u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, to jest kako je napustio Zagreb poslije prve godine nakon što je ona uspostavljena, nije bilo razloga da se nakon rata i ne vrati u Zagreb. S druge strane, emigracijski politički krugovi nalazili su u njegovoj odluci posve druge razloge i gledali u njoj Vidino prihvaćanje emigracije kao prihvaćanje sudbine onoga dijela hrvatskog naroda koji je na progonstvo bio prisiljen. Drugi emigracijski politički krugovi žestoko su ga optuživali i slijeva i zdesna te se Vida zaista našao u vrlo teškoj i tjeskobnoj situaciji, pa čak i u situaciji da se brani i dokazuje svoju nevinost i s jednih i s drugih optužaba. U tome su pogledu vrlo znakovite

V. Vida i supruga Mira, 1942. 114 2012 B. PETRAČ njegove riječi, napisane olovkom, potpisane punim imenom i prezimenom te upućene Vinku Nikoliću u drugoj polovici kolovoza ili u rujnu 1960. na poleđini lista na kojem je s nadnevkom 14. kolovoza 1960. Nikolić strojopisom napisao svoju pjesmu U proljetno bijelo jutro: „Zbogom Vinko, Nevin sam nevin nevin” (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zbirka rukopisa i starih knjiga, ostavština Vinka Nikolića, R-7971). Što te riječi trebale značiti? Pred kojim i kakvim se to optužbama našao pjesnik da triput svojemu prijatelju očajnički potvrđuje svoju nevinost? Jasno je da se na ta postavljena pitanja ne može točno i pouzdano odgovoriti. Koliko je poznato, Vinko Nikolić nije, nakon povratka u zemlju, ostavio o tome nigdje nikakvog pisanog traga, nigdje nije komentirao te Vidine riječi i nitko ih drugi nije posebno isticao. Poznato je samo da je unutar naše političke emigracije često dolazilo do vrlo žalosnih pojava svakojakog ocrnjivanja i da se kojekako manipuliralo pojedinim ljudima, što određenih sukobljenih političkih skupina emigranata, koje su se međusobno borile za primat, što jugoslavenske tajne policije koja se ubacivala u pojedine emigrantske krugove, koristeći se međusobnom osobnim nesnošljivošću i taštinama pojedinaca te unosila među njih razdor, svađe, međusobna optuživanja i okrivljivanja. Te i takve razmirice nisu mimoilazile ni Viktora Vidu. Bio je on često predmet takvih optužaba, okrivljivanja i podmetanja. Da je tomu tako, potvrđuju neke njegove polemike u kojima se donekle mogu rekonstruirati i objasniti pojedini njegovi postupci i određeni dani njegova emigrantskog života, ali i života prije odlaska u progonstvo. Vidu su optuživali kao protudržavni element jer je bio „bivši sekretar jugoslavenskog bokeljskog i crnogorskog kluba”, jer je pripadao predratnoj „ljevici” i krležijancima, ali i da je bio tijesno povezan s talijanskim fašistima. Dakle, nije riječ ni o kakvim nagađanjima, nego o iznesenim činjenicama koje je sam Vida spominjao, otvoreno iznosio ili šire objašnjavao. U knjizi Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika, koju je supotpisao 1954. s Ivom Bogdanom, novinarom i urednikom koji je 1971. ubijen u Argentini, u tekstu Rasulo Doriana Vlaja iznio je niz podataka o sebi koji se ne mogu naći na drugim mjestima, pa tako i podatke u vezi s pitanjem svoga odlaska u Italiju sredinom 1942. „Ja se nijesam prijavio talijanskom konzulatu u Zagrebu kao osoba zavičajna u Kotoru – koji su Talijani zauzeli 1941. i anektirali bez moga znanja i ovlaštenja – zato da postanem talijanskim državljaninom, i nisam otišao u Italiju s ambicijom da tamo glasam na izborima, nego naprosto zato, da sačuvam svoj fi zički integritet (...).”4 Naime, 1953. pojavile su se knjige Vlahe Raića Hrvatska i Srbija; Prilog sređenju Podunavsko-jadransko-balkanskog sektora i Životni problemi hrvatskog naroda: Zašto Hrvatska mora biti narodno homogena država, na koje su Ivo Bogdan i Viktor Vida odgovorili svojom knjigom. Viktor Vida optužen je kao bivši komunist, bivši Jugoslaven i bivši fašist. Vida spominje kako su ga „stanovite osobe, kojima sam bio nepoćudan, jer su moju romantičnu – dakle tipično hrvatsku – politički neodređenu bivšu studentsku frontu smatrali defetističkom urotom”5, proglašujući ga protudržavnim elementom i pokušavajući mu 1942. „život učiniti beživotom”. „Mene je nekoliko žalosnih leventa prisililo, da napustim Hrvatsku, moju domovinu još iz onih mladih stoljeća prije Krista u kojima su Teuta i Gencije vladali zlatnim dolinama i zelenim goricama (odatle u meni glincura i grka travarica za zdravicu g. Raiću!), a kasnije me korilo, što sam to učinio, poslušavši ih. Ali dobro je, što sam ih poslušao, jer smo se našli zajedno kao gosti IRA, pa kad mi pristupi koji od njih i kaže: ‘Sve HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 115

V. Vida i studenti, Rim, 1938.

je lijepo i dobro, što kažete, ali Vi ste pobjegli 1942.’, ja mu odgovorim: ‘Sve je dobro i lijepo, što besjedite, ja sam kao kukavica crna strugnuo i to zbog Vas 1942, a Vi ste šmignuli kao heroj 1945, i to ne zbog mene, i molim, da se to unese u zapisnik. Vi živite, ja živim. Mir Nichts – Dir Nichts’.”6. Što se tiče svoje političke djelatnosti na Sveučilištu, piše Vida, „prije 18 godina, sastojala se u želji da oružničku Jugoslaviju, koju su izmislili Vlahe Raići, skrše narodi, okovani u njenim glavnjačama, punim stjenica i gramofonskih ploča, a kad završim ovu ‘političku debatu’ s Raićem, gramofonskom rumbom, posvetit ću se opet zatišju lirike, u korist moju, a još više njegovu.”7 Iz Vidinih riječi jasno proizlaze razlozi zbog kojih se je odlučio napustiti Zagreb i Hrvatsku: da zaštiti svoj život, svoj fi zički integritet. Vidu su žestoko pogađali, deprimirali i opterećivali pokušaji da mu „bilo patriotizma” opipavaju oni koji su ga iz Hrvatske otjerali ili da ga kao čovjeka „važu” i prosuđuju oni koji se pitaju zašto se nakon 1945. nije vratio u Hrvatsku. Zanimljivo je da se Krsto Spalatin u svojim uspomenama na Viktora Vidu prisjeća da se Vida u Rimu osjećao u stalnoj opasnosti, često bi bio odsutan i nemiran. Isto tako, jasno je, slijedeći Spalatinova sjećanja, kako to odmjereno čini Vinko Grubišić, zaključiti da se Vida bojao osvete pobjednika, osobito nakon blajburške katastrofe i pokolja na otočiću Daksi. Osim toga, kad je u jesen 1946. uhićen zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i kad je počelo suđenje, Argentina se kao zemlja koja je otvorila vrata hrvatskim izbjeglicama pokazala i kao manje zlo i kao konačno rješenje bez obzira na sve nepoznanice koje su Vidu i Jozu Kljakovića s pet stotina sunarodnjaka, ukrcanih 31. prosinca 1947. na brod Santa Cruz u Napulju, u Argentini čekale. Bila je to čista i moralna odluka: nepristajanje da se izbliza sudjeluje u danima „obnove” i kaljenja „novog čovjekak”. Činjenica je da Viktora Vidu zaista nisu zanimale ni ekstremno lijeve ni ekstremno desne političke opcije, da se uvijek klonio takva angažmana i radije sklanjao u sfere lirike i lirskih traženja svojih ispunjenja. U mnogim pojedinostima vrijede ocjene mladog Borislava Marune koji se oglasio o petoj obljetnici Vidine smrti te je, iako Vidu nije nikada osobno upoznao, napisao, prema riječima Vidine supruge Mire u njezinu pismu od 1. srpnja 1969. (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zbirka rukopisa i starih knjiga, ostavština Vinka Nikolića, R 7971), „najbolji prikaz Viktora. Tako je dobro o njemu napisao, kao da ga je poznavao lično”. Maruna naime drži da bi Vida sigurno susreo svog Minotaura na bilo kojoj strani svijeta i bez obzira na okolnosti, ali da su na ubrzanje tog susreta negativno djelovale raznovrsne i brojne anomalije hrvatske emigracije 116 2012 B. PETRAČ

List s porukom V. Nikoliću, 1960. (NSK, R-7971) te Vidina podjednaka izolacija što se tiče Hrvatske i kad je riječ o hrvatskoj emigraciji, te zaostala i pogrešna shvaćanja hrvatskih nacionalnih pitanja desničarskih i ultraških emigrantskih elemenata. „Vida se našao često okružen njihovim kreketom i sloganima, ulažući na tom planu mnogo suvišnih i uzaludnih napora. Ti isti elementi, uostalom, još uvijek nisu u stanju da shvate, da je današnji čovjek izložen kao špartansko nedonošče, ali ako je u isto vrijeme i pošten čovjek, on je nužno na strani Viktora Vide, na strani hrvatske nacionalne borbe za samoodređenja naroda i slobodu pojedinca, borbe kojoj se ne čini nikakva usluga, ako je se ekstremno veže, ili suvišno svodi na borbu protiv prošlih, današnjih i budućih komunista, ne vodeći pri tom nimalo računa o činjenici, da djevica komunizma danas stoji, unatoč svemu, iza gvozdenog paravana međunarodnih dimenzija, o koji se razbijaju i glave daleko tvrđe od hrvatskih.”8 Koliko je Vidino domoljublje bilo jako ne svjedoče samo njegove pojedine pjesme, nego prava oda koju je ispjevao hrvatskoj mladosti u spomenutu polemičnom tekstu: „Sve se može reći za hrvatsku mladež, samo se ne može reći, da nije bila idealistička, ili da su je privlačile ivanjske krijesnice režima. Ta mladež, žrtva naših paradoksalnih neprilika, bila je oduvijek buntovna i neukrotiva, četrdesetosmaška u političkim i socijalnim zahtjevima i istodobno, anticentralistička i antišovinistička pred Kosuthovim zavojevičaima. Ona je padala bajronski u borbi protiv Beča i Pešte, njoj se, izranjavanoj bajunetama i kundacima velikosrpskih diktatura, izdišući u krvi i suzama, kojima je kvasila svoj tvrdi kruh, ukazivala Hrvatska poput blijeda Lazara, koji ustaje iz groba. Pa kada je bila i socijalistička, pa kada je bila i uvjereno jugoslavenska i nebulozno panslavenska, sanjajući Preradovićevu lipu, budimo iskreni, ona bijaše instinktivno kršćanska i strastveno hrvatska. Svi su se njeni snovi rasplinuli u sukobima s krvavom stvarnošću, u oportunizmu i izdaji vođa, diktatima Realpolitik. Njena se krv razlijevala pločnicima, njena se tamnocrvena, zdrava, gusta krv razlijevala pločnicima, a preko te krvi prelazile su kočije, automobili i crne sjajne kaljače (...) U srcu hrvatskog čovjeka, i kada je star i poražen od života, uvijek cvjeta onih dvadeset lijepih godina prve mladosti (...) Hrvatska mladež, kad ustreba, umire dostojanstveno i mirno bez mnogo ‘kerefeka’, noseći domovinu u srcu, koje je tesalo tisuću kladivaca.”9 Dok je Ivo Bogdan svoju pozornost u polemici s Radićem i nekim drugim istomišljenicima posve usmjerio na politička pitanja buduće hrvatske države, postavivši kao temeljni zakon hrvatske HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 117 politike cjelokupnost hrvatskih zemalja, Vida je dao maha vedru i zdravu humoru, „blještavu vatrometu humora”, te je humoreska Rasulo Doriana Vlaha prepuna književnih reminiscencija, pjesničkih slika, usporedbi i dosjetki, ali i živih i provjerljivih zrnaca iz njegova osobnog života iz kojih se mogu naslutiti obrisi njegova cjelovita mozaika. U tome mozaiku nije bilo mjesta nijednoj totalitarnoj ideologiji koje su obilježile XX. stoljeće i izazvale bezbrojne obračune i tragedije mnogih intelektualaca i progroma cijelih naroda i narodnih skupina. Odmah nakon dolasku u Buenos Aires Vida se uključuje u duhovni, intelektualni i umjetnički život hrvatske iseljeničke zajednice, otvara mu se prostor za stalnu suradnju u „Glasu sv. Antuna”, mjesečniku Franjevačke pokrajine Sv. Jeronima što ga je uređivao Ivo Lendić, u kojemu će od 1948. do 1955. objavljivati pjesme, književne i likovne osvrte te eseje i feljtone. Zatim se 1949. otvara, istina kratkotrajno, prostor lista „Sloboda” koji uređuje Ivo Bogdan i napokon od 1951. i „Hrvatska revija”, u kojoj će objaviti svoja posljednja književna ostvarenja, esej o Quasimodu i svoje zadnje pjesme. U nedjelju 25. rujna 1960. „taj naš mračni Orfej smrti i zavičaja” (Marijan Matković) svojevoljno je okončao svoj život pod kotačima zahuktale lokomotive nakon dvanaest godina svoje argentinske egzilske avanture. Dva dana poslije, 27. rujna pokopan je na groblju Chacarita u Buenos Airesu, ispraćen oproštajnim govorima svojih prijatelja i književnika. Gorko prognaničko iskustvo Viktor Vida, pripadnik značajnoga književnog naraštaja – tih su godina rođeni Ivan Goran Kovačić, Ivo Kozarčanin, Vjekoslav Kaleb, Ranko Marinković, Antun Nizeteo i Marin Franičević – koji je doživio ratne kataklizme u godinama svog punog dozrijevanja, objasnio je i naslutio u svojoj poeziji iz svoje izoliranosti i iskorijenjenosti sve poteškoće kroz koje je prolazilo hrvatsko pjesništvo XX. stoljeća. Sav nemir i sva tjeskoba, što osobito dođoše do izražaja neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kasnih četrdesetih i pedesetih godina, progovoriše iz Vidine osamljenosti i gorkoga prognaničkog iskustva. Ta je poezija šiknula ne samo iz patnje egzilskoga Maslinskog vrta nego i iz suvremene oskudice pripadnosti, nedostatka punine i smisla egzistencije, osjećaja praznine, uzaludnosti i ništavila. Ne postoji gotovo nijedan problema koji Vida u svojoj poeziji nije spomenuo. Teško se može naći u prostoru duhovnosti koje važno pitanje a da ga Vida nije postavio ili pokušao riješiti. U njegovim se stihovima vrlo lako opažaju putanje i postaje, traženje i težnje, razočaranje i nade koje su potresale hrvatsku književnu duhovnost kako bi se pjesničkim izrazom dali neki odgovori na temeljna pitanja čovjekova opstanka. Vida je upravo iz svoje prognaničke izdvojene pozicije jače i snažnije osjećao egzistencijalni strah i danteovsku calca della vita, štoviše, prije nego što su se kao gorući problem kao takvi nametnuli generacijskoj plejadi hrvatskih pjesnika i pisaca poput Petra Šegedina, Ive Kozarčanina, Antuna Nizetea ili Ranka Marinkovića; duhovnu tjeskobu ili duhovnu upitanost Šegedin je bio izrekao riječima: „Buknula je u mojoj svijesti spoznaja živog užasa od nas samih takvih kakvi jesmo u toj velikoj lađi. Što je to i gdje sam to ja?”10 Sličnu je tjeskobu Vida izrazio ipak nešto prije. Zato se i valja pitati kako to da se unutar suvremene hrvatske 118 2012 B. PETRAČ

Posljednja fotografi ja V. Vide, 1960. književnosti mogao i može zaobilaziti ili zapostavljati Vidin pjesnički opus. Upravo je u tome smislu Vida posve originalna i samostalna pojava, teško svediva na određene modele pisanja u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji. To više što Vida u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim godinama piše zasigurno najizazovniju i najcjelovitiju poeziju. Časopis „Krugovi” pojavljuje se 1952., a prve zbirke krugovaša objavljuju se u prvim godinama petoga desetljeća. Dakle, prije pojave krugovaša, prije krilatice Vlatka Pavletića „Neka bude živost”, prije Krležina referata, prije prodora anglosaksonske književnoteorijske literature i poezije, prije prodora francuskih egzistencijalista i talijanskih hermetista u našu javnu književnu komunikaciju. Prije nego što je naša književna sredina uspjela prihvatiti Friedrichovu Strukturu moderne lirike, Ivo Lendić primjenjuje njegove interpretacije i određenja modernoga lirskog izraza kao uvod u analizu Vidine poezije u predgovoru Sabranih pjesama iz 1962. Taj pisac već u rujnu 1951., u povodu prve Vidine zbirke pjesama Svemir osobe, objavljuje svoje mišljenje o modernom lirskom izrazu s osloncem na Huga Friedricha: „Vidina je poezija s formalne strane moderna i suvremena, ona vodi zaista računa o sedamdeset godina razvitka zapadno-evropske lirike, od Mallarméa do Rilkea, Paul Falerya i Ungarettia, nadovezujući se svojim reminiscencijama na grčku klasiku, noseći pri tome sve formalne odlike medieteranske poezije od najstarijih orfi čkih kantika i sačuvanih fragmenata raznih klasičnih auktora do Mistrala.”11 Vida je upravo prema vlastitom modernom lirskom izrazu dao obilan prinos razvoju hrvatskog pjesništva i sama ta činjenica dostatna je da se njegov pjesnički opus postavi u sam vrh suvremene hrvatske poslijeratne poezije. Posebno će se kroz njegovu liriku osjetiti čitanje najozbiljnijih samotnika i klasika modernoga lirskog izraza; od Francuza osobito najvjerniji i najdosljedniji učenik Stéphanea Mallarméa Paul Valéry, od Talijana trolist hermetičke poezije Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale i Salvatore Quasimodo, od Nijemaca Rainer Maria Rilke, od Engleza Thomas Stearns Eliot. Svi su ti pjesnici izišli iz krila francuske pjesničke revolucije, konkretno, iz lirske riznice Arthura Rimbauda i Mallerméa, svi su, osim Engleza, izraziti Mediteranci ili veliki obožavatelji Mediterana. Vida je prevodio Rilkea, Valérya, Superviellea, Michauxa i Quasimoda; Rilkea već 1949. O Valéryu je posebno pisao; pisao je i o Pirandellu, Unamunu, Croceu, Maritainu, Goetheu, Jaspersu, D’Orsu, Éluardu, Quasimodu... Prevodio je Camusov Brodski dnevnik12 i Prometeja u podzemlju13. Intenzivno se bavio kineskom lirikom i ostvario niz objavljenih i HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 119 neobjavljenih prijevoda. Sve je to moralo istančati njegov književni ukus i poticajno djelovati na njegovo umjetničko stvaranje. Pa ipak, želi li se tražiti koji je razgovijetan literarni uzor u jednome od velikih imena svjetske lirike, moglo bi se reći da ga je zaista teško istaknuti. Dodamo li tomu činjenice da je nakon dolaska u Zagreb, na Jelenovcu intenzivno čitao engleske predrafaelite, da se odgajao na Talijanima i da je volens-nolens čitao Španjolce Unamuna, Juana Jiméneza, Luisa Cernudu, emigranta poput sebe sama, i Rafaela Albertia, možemo zaključiti da je zaista upio najrazličitije strukture modernoga pjesničkog izraza i uspio ih na svoj način kreativno sažeti i izraziti kroz vlastite stihove.

Izazovi osamnaestogodišnje iskorijenjenosti Vidina lirika pokazuje cjelovitost traženja i želje hrvatske poezije XX. stoljeća; ona je svojevrstan sažetak polustoljetnih odmjeravanja hrvatske poezije s drugim nacionalnim poezijama. Razvitak Vidine lirike kretao se od hrvatskog impresionizma i novosimbolizma Ujevića, Wiesnera i Alfi revića, do obilježja ekspresionizma Šimićeva tipa, egzistencijalizma, blagih upletanja nadrealizma i konačno hermetizma. No, pri tome Vida nikada nije upao u zamku potpune nerazumljivosti, nego je, štoviše, unatoč svim zamkama modernizma i svakovrsnih „izama”, uspio ostati svoj. To je zanimljiva odrednica Vidina pjesništva: dobro upoznati modernost, njegovati moderni lirski izraz, a ipak ostati prepoznatljiv u granicama hrvatske pjesničke tradicije. Osamnaest godina Vidine iskorijenjenosti postiglo je specifi čan pjesnički izraz koji je istodobno zadržao sve sastavnice tradicije hrvatskog pjesništva – od A. G. Matoša, Ujevića i Wiesnera, do A. B. Šimića i Nikole Šopa – te ih uzdignuo na razinu suvremenoga europskog pjesništva. S jedne strane, S. S. Kranjčević u svom trnokopu ispaćene duše, jedan Matoš, nacionalan i univerzalan, čeznutljiva i tajanstvena hrvatska mlada lirika, prenapeta i prosvjedna fraza Miroslava Krleže, stroga eskpresivnost i škrti pjesnički izraz A. B. Šimića, Wiesnerova intima i slikovitost, rapsodija Tina Ujevića, molitvenost katoličke li- rike ili panteistički humanizam, s druge strane lirika koja je šiknula iz mučnog beznađa samoće zapadnjačkih anahoreta. Vidina lirika prethodi nizu pjesnika u drugoj polovici XX. stoljeća ko- ji će još više pooštriti pitanje egzistencijalnog straha, zabrinutosti i praznine, pjesnika poput Mi- halića, Šoljana, Škurle ili Horvatića, Stamaća ili Vučićevića.

V. Vida: Izabrana djela, MH, Zagreb, 2011. 120 2012 B. PETRAČ

Uostalom, barem što se forme njegove lirike i njegova osobnog izraza tiče, sam je jamačno bio svjestan da po tim oznakama zauzima posebno mjesto u suvremenome hrvatskom pjesništvu. „Bez obzira na vrijednost moje lirike, bez obzira na kvalitete, koji su joj inherentni, mislim, da sam uspio stvoriti svoj stil, koji me na prvi pogled odvaja od ostalih stilova naše poezije, koja je u velikom cvatu. Unutar, dakako jednog općeg stila, koji su strpljivo izgrađivali najprije simbolisti, pa tzv. dekadenti i opet tzv. modernisti s kraja prošlog i s početka našeg stoljeća.”14 Viktor Vida doista je sretno i uspješno prevladao utjecaje najprije socijalne pa impresionističke lirike zagrebačkih gričana i nove talijanske poezije hermetizma koju je intenzivno čitao i proučavao, te je, stvorivši vlastiti pjesnički slog, mogao početi svoju prekooceansku, argentinsku, emigrantsku, pjesničku avanturu. Zapravo, otvoriti novu stranicu svoga stvaralaštva i novu stranicu suvremenoga hrvatskog pjesništva. Postati prvi emigrantski pjesnik koji ima realnu, istinsku i neporecivu prednost pred mnogim „domovincima”, ali mu progonstvo kao stvarna činjenica ipak u mnogo čemu smeta. (...)

Dvostruki emigrant – veliki pjesnik

U zaključnim riječima ponovit ćemo: Viktor Vida u povijesti hrvatskog pjesništva jest poseban slučaj. On je prvi, pitanje je je li i jedini, pjesnik koji dolazi iz emigracije i koji ne bi smio biti tretiran poput svih ostalih naših emigrantskih pjesnika i pisaca, kojima se uobičajilo prigovarati zbog njihove tradicionalnosti i tobožnje zastarjelosti u odnosu na književni izraz i pjesničku tehniku hrvatskih književnika i pjesnika u domovini. Vida kao i drugi hrvatski književnici u progonstvu – uz rijetke iznimke, primjerice Luku Brajnovića koji je pisao pjesme na španjolskom – nije mogao prihvatiti drugi jezični medij u kojemu bi mogao oblikovati svoj pjesnički svijet. Nije to mogao biti ni talijanski, ni španjolski jezik. Iako su mu rimska obzorja sigurno bila draža od južnoameričkih, argentinskih, jer su europska i bliska obzorjima njegova zavičaja i domovine, talijanski jezik nije mogao postati jezik njegova stvaranja. Još više tuđi i stran morao mu je biti španjolski, iako je uživao čitati djela Calderona ili Unamuna, Cervantesa, Lorke ili Cernude. Bio je svjestan da se može osvježiti samo u “našim jezičnim vrelima”, dakle u hrvatskoj jezičnoj stvarnosti, jer mu u suprotnom prijeti potpuno osiromašenje. Je li se potkraj njegova života taj jezik posve iscrpio, a s jezikom su se dakako iscrpili i svi njegovi motivi te ugasila sva nadahnuća, kako upućuje Matković? Bilo kako bilo, pojava Vidine prve zbirke pjesama Svemir osobe 1951. važan je događaj u povijesti hrvatskog pjesništva nakon Drugoga svjetskog rata, važan jer je otkrio novi pjesnički glas i njegovu izvornu artikulaciju u kojoj se više nije nazirala ili mogla prepoznati zasićenost historizmom i prognaničkim, emigrantskim pastišom: previše je živo i tijesno korespondirala sa suvremenim pjesničkim strujanjima i sa sudbinom i dramom suvremenog čovjeka i svijeta. Osim toga, u pjesmama religioznog nadahnuća ili s religioznim motivima Vida je, za razliku od mnogih hrvatskih pjesnika koji su preko pjesama jasno svjedočili svoju religioznost, postigao iznimnu razinu umjetničke vjerodostojnosti i na viši stupanj doveo hrvatsku metafi zičko-religioznu liriku. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 121

Viktor Vida se kao pjesnik smrti, samoće i egzistencijalnog straha te svojevrsnih elegija, dvostruki emigrant, i Hrvatske i hrvatske emigracije, na zemljovidu suvremenoga hrvatskog pjesništva pokazuje kao nezaobilazno, vrlo vrijedno i veliko pjesničko ime. Poseban i izvoran talent koji je teško svrstati u neki od pjesničkih pravaca, struja i usustavljenih poetskih modela. Ako je prema strukturi stiha jednim dijelom blizak gričanima, Ujeviću, Wiesneru, Nikoli Poliću ili Alfi reviću, drugim dijelom velikanima pjesničke riječi, Rilkeu, Valervu, Ungarettiu ili Quasimodu, uspio je zadržati svoj pjesnički rukopis, dok će ga pjesme kao Sužanj vremena, Staklena spirala, Ex voto, Elegija, Slavuj, Otrovane lokve, Večer navještenja i noć, Anđeo mrtvih, Smrt i preobraženje, Gorući grm, Rudnik, Svemir osobe, Bijeli prostor, Zov svrstati uz bok najboljih hrvatskih pjesnika druge polovine XX. stoljeća. 122 2012 B. PETRAČ

SUMMARY VIKTOR VIDA AMONG POETRY’S GREATS

roatian writer Viktor Vida (Kotor, 2 October 1913 - Buenos Aires, 25 September 1960) was active in the emigrant community from 1945. He wrote confessional poetry, songs in prose, feuilletons and essays. As a poet of existential angst and Ctwice an emigrant (of both Croatia and the Croatian emigrant community) Viktor Vida appears on the map of contemporary Croatian poetry as an essential, exceptionally valuable and great poet. Viktor Vida’s Selected Works, compiled by Božidar Petrač, have been included in the leading national book series, the Centuries of Croatian Literature (Stoljeća hrvatske književnosti) series published by Matrix Croatica (Vida, V. – Izabrana djela, book 106, Matica Hrvatska, Zagreb, 2011, 532 pgs). Vida possessed a special talent, one that is diffi cult to classify in any of the movements in poetry or customary models of poetry. By the structure of his verse he is in part close to Ujević, Wiesner, Nikola Polić and Alfi rević, while his other aspect is close to major poets such as Rilke, Valery, Ungaretti and Quasimodo. Critics note that Vida succeeded in preserving his personal magical poetic world, while poems such as Sužanj vremena (Prisoner of Time), Staklena spirala (Glass Spiral), Ex voto, Elegija (Elegy), Slavuj (Nightingale), Otrovane lokve (Poisoned Ponds), Večer navještenja i noć (Evening of Foreboding and Night), Anđeo mrtvih (Angel of the Dead), Smrt i preobraženje (Death and Metamorphosis), Svemir osobe (Universe of the Person), Bijeli prostor (White Space) would number him among the best Croatian poets of the second half of the 20th century. Viktor Vida was a native of Boka Kotorska (Bokelj), but also a brilliantly educated citizen of the world. This great poet of Croatians in exile at the very thought that he would no longer see his native Boka opted to exchange life for death. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 123

RESÚMEN VIKTOR VIDA ENTRE LOS GRANDES DE LA POESÍA

l escritor croata Viktor Vida (Kotor, 2 de octubre de 1913- Buenos Aires, 25 de septiembre de 1960) actuó en la emigración desde el año 1945. Se dedicó a crear lírica confesional, poesías en prosa, suplementos y ensayos. Como poeta de temores Eexistenciales, doblemente emigrante, primero de Croacia y después de la diáspora croata, en el mapa de la elegía contemporánea croata, Viktor Vida es un nombre poético ineludible, excepcionalmente valioso y grande. Las obras selectas de Viktor Vida, recopiladas por el dr.sc. Božidar Petrač, fueron incluídas en la más signifi cativa serie de obras literarias titulada Siglos de Literatura Croata publicada por Matica Hrvatska (Vida, V. –Obras selectas, libro 106, Matica Hrvatska, Zagreb 2011, 532 pag.) Vida tenía un talento especial, muy difícil de encuadrar en alguno de los modelos poéticos establecidos, porque de acuerdo a la estructura de sus versos, por una parte era cercano a Ujević, Wiesner, Nikola Polić y Alfi rević, mientras que por otra, su estilo era comparable con los grandes maestros de la poesía como Rilke, Valery, Ungaretti y Quasimodo. Los críticos consideran que Vida logró conservar su mágico mundo poético personal, mientras que sus poesías como Prisionero del tiempo, Espíral vitrea, Ex voto, Elegía, Ruiseñor, Charcos envenenados, Anunciación vespertina y noche, Ángel de los muertos, Muerte y conversión, El Universo de la persona, Espacio blanco, lo alinean con los mejores poetas croatas de la segunda mitad del siglo veinte. A pesar de ser Bokeljense, Viktor Vida era también un ciudadano del mundo de extraordinaria erudición. Ante el sólo pensamiento de que nunca más volvería a ver su Boka natal, el gran poeta de los croatas en el exilio decidió trocar la vida por la muerte.

MOSTOVI

ja: Melbourne, CrOzMelbourne, ja:

kulturne manifestacije u hrvatskim zajednicama u svijetu... Fotografi Hrvatima, koji iz prve ruke žele upoznati europsko ozračje Hrvatske · Stručni skupovi i potaknuta umirovljenjem, ali i suvremenim procesima među mobilnim mlađim australskim u domicilno društvo. Istraživanja upućuju na to je povratnička da migracija u domovinu Hrvatsku zajednicu u Australiji stoljeća na početku obilježava 21. uspješna integracija - festival australsko-hrvatskoga prijateljstva.

VAL COLIC-PEISKER HRVATSKA ZAJEDNICA U AUSTRALIJI POČETKOM 21. STOLJEĆA

Broj povratnika u Hrvatsku iz Australije počinje prevladavati u odnosu prema broju iseljenika iz RH u Australiju i to od godine 2003. S druge strane, oni Hrvati koji nastavljaju živjeti u Australiji uspješno se integriraju. Analizom demografskih i sociološko-kulturnih procesa unutar iseljeničkih obitelji autorica zamjećuje niz prirodnih pojava, na temelju kojih zaključuje da se australska Hrvatska zajednica razvija u zajednicu koja se izjednačuje s obrazovnom strukturom australskog društva. Mnogi australski Hrvati, pripadnici naraštaja rođenih u Australiji, danas čine sve veću australsku multikulturalnu srednju klasu. Istraživanja upućuju na to da je povratnička migracija potaknuta umirovljenjem, ali i drugim procesima koji uključuju mlađe australske Hrvate, koji razmatraju mogućnosti duljeg boravka u RH zbog posla ili školovanja, jer RH, kao pristupajuća članica EU-a, postaje sve privlačnija.

otkraj prvog desetljeća 21. stoljeća, Hrvatska zajednica u Australiji u procesu je sociološko-kulturalne i demografske tranzicije. Pojam ‘hrvatske zajednice’ u Australiji u ovome članku uključuje sve ljude rođene u Hrvatskoj koji sada žive u Australiji i njihove potomke te sve osobe koje govore hrvatski ili se na bilo koji drugi način P 1 izjašnjavaju kao Hrvati. Uočavaju se tri sociološko-kulturalna i demografska procesa: prvi je starenje zajednice, drugi je povratnička migracija (od 2003. godine, prvi put u povijesti australskih Hrvata, broj povratnika u rodni kraj počinje prevladavati u odnosu prema trajnom iseljenju iz Hrvatske u Australiju), i treći je porast brojčane premoći druge i sljedećih generacija rođenih u australiji u odnosu prema prvoj generaciji doseljenika, te u skladu s time preuzimanje brige o aktivizmu zajednice i njezina ‘javnog predstavljanja’ koje prelazi na mlađe generacije. Treći demografski i sociološko-kulturni proces posljedica je prvih dvaju procesa i postupno mijenja unutarnju strukturu zajednice od tipično ‘radničke’ (Jupp 1998.)2, kakva je bila do 1980-ih, prema zajednici koja se sve više izjednačuje s obrazovnom i profesionalnom strukturom australskog društva u cjelini. Naime, mnogi australski Hrvati, pripadnici druge i treće generacije rođenih u iseljeništvu, kojima se

1 Naglasak na etnicitetu homogenizira i moguće šablonizira Hrvate u Australiji, određujući ih naprosto na temelju zemlje podrijetla. ‘Zajednica’ nikad nije bila homogena, a njezina unutarnja raznolikost neprestano raste zahvaljujući društvenoj pokretljivosti generacija rođenih u Australiji, raznim kasnijim utjecajima i miješanim brakovima. 2 Prema popisu stanovništva iz 2006. godine, samo 6,5% doseljenika rođenih u Hrvatskoj imalo je ‘sveučilišnu diplomu i više obrazovanje’ (vidi Tablicu 3.). Vidi statističke podatke o primanjima u Tablici 1. 128 2012 V. COLIĆ-PEISKER

(od sredine 1980-ih) pridružuju novopridošli doseljeni hrvatski stručnjaci – danas čine sve veću australsku ‘multikulturalnu srednju klasu’.3 Tablica 1. Veličina, prosjek godina i primanja doseljenika rođenih u Hrvatskoj u usporedbi s većim populacijskim kategorijama. Veličina Prosječna dob Prosječna primanja Ukupna australska populacija 20m 37,1 466 Rođeni u Australiji 14m 32,8 488 Rođeni izvan Australije 5,5m 46,8 431 Rođeni u Hrvatskoj 51.000 57,2 307 Izvor: Popis stanovništva iz 2006.

Starenje Hrvatske zajednice u Australiji Hrvatska zajednica u Australiji rapidno stari. U popisu stanovništva 2006. godine, rođeni u Hrvatskoj (51.000), bili su prosječne dobi iznad 57 godina, u usporedbi sa sveukupnom australskom populacijom koja je imala prosječnu dob nešto veću od 37 godina (Tablica 1.). Uzmemo li u obzir sve osobe koje su se prijavile da su hrvatskog podrijetla4 (pitanje o podrijetlu prvi se put postavlja u australskom popisu stanovništva 1986. godine, i zatim ponovno u popisima provedenima 1996., 2001. i 2006. godine) – u 118.000 ima nešto više od dvostrukog broja osoba ‘rođenih u Hrvatskoj’ – dakle, kad se zbroje druga i kasnije generacije, prosječna životna dob dakako malo opada, ali se i dalje uglavnom smatra znatno višom od one ukupne australske populacije. Razlog tomu su najmanje dva demografska čimbenika: doseljavanje iz Hrvatske znatno je oslabjelo od sredine 1990-ih, da bi zabilježilo dramatični pad na prijelazu stoljeća (vidi Prikaz 1. i 2.). Nadalje, doseljenici rođeni u Hrvatskoj nemaju brojno potomstvo, slijedeći obrazac ponašanja koji je tipičan za Hrvatsku, a ne za Australiju. Većina onih koji su se doselili nakon 1980-ih, stekli su stručna znanja i odgovarajuće radno iskustvo u Hrvatskoj kako bi zadovoljili na bodovnom testiranju pri zahtjevu za australsku vizu za stalni boravak, što znači da su tipično doselili u kasnim 20-im ili, što je još češći slučaj, u 30-ima, prema kraju vrhunca njihove reproduktivne dobi. To znači da je većina, ako ne i sva njihova djeca, rođena prije preseljenja u Australiju i zato se broj njihova potomstva uklapa u hrvatske norme (jedan od najnižih, možda i najniži postotak u Europi, s 1,4 djeteta po majci, vidi CIA 2009.). U obiteljima

3 Od sredine 1980-ih naovamo, multikulturalna srednja klasa (MSK) stvara se iz dvaju izvora: prvi je druga generacija koja do- lazi iz sredina koje ne govore engleski jezik (NEGS), osobito iz južne i istočne Europe, koja je postigla veliki napredak na društvenoj ljestvici, a drugi je znatno visokokvalifi cirano doseljeništvo, poglavito iz Azije, ali također podrijetlom i iz drugih NEG zemalja. Te dvije skupine sve su više prisutne i istaknute u poslovnom okruženju, u stručnim krugovima, na sveučilištima, u medijima i u vladi (za opširniju analizu MSK-a, vidjeti Colic-Peisker 2009.). 4 Broj pripadnika druge i kasnijih generacija može se izračunati ako odbijemo broj pripadnika hrvatskog podrijetla koji su također rođeni u Hrvatskoj, od ukupnog broja osoba hrvatskog podrijetla. Koristeći se tom metodom dolazimo do brojke od 54.000 osoba koje možemo smatrati pripadnicima druge i kasnijih generacija Hrvata. Prilikom australskog popisa stanovništva 2006. godine, 118.000 osoba izjasnilo se da su hrvatskog podrijetla. Horn (1993) s pravom dovodi u pitanje vjerodostojnost i preciznost pitanja o podrijetlu koje je bilo sastavni dio upitnika pri popisu stanovništva, ali taj se članak ne može uključiti u tu raspravu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 129 druge generacije Hrvata u Australiji taj je obrazac sklon prelasku na australski model, s nešto višim vrijednostima (1,8 djeteta po majci). Prema australskom popisu stanovništva iz 2006. godine, razdioba po godinama pripadnika populacije rođenih u Hrvatskoj govori da ih je samo 1,4% u dobi od 0-14 godina, a 5,6% u dobi od 15-24 godina (DIAC 2009.). Najveći val hrvatskih doseljenika stigao je 1960-ih i većina tih osoba dosegnula je umirovljeničku dob, što je otegotna okolnost za starosni profi l zajednice. Primjerice, za popisa stanovništva 2006. godine, 31,9% doseljenika rođenih u Hrvatskoj imalo je 65 ili više godina (DIAC 2009.). To znači da će stopa smrtnosti zajednice dosegnuti vrhunac tijekom sljedećeg desetljeća, s minimalnim doseljavanjem iz Hrvatske koje bi pojačalo brojno stanje zajednice. Do popisa stanovništva 1996. godine, Hrvati su u Australiji ubrajani među doseljenike ‘ro- đene u Jugoslaviji’. Broj doseljenika rođenih u Jugoslaviji stalno je rastao za kasnijih popisa stanovništva. Populacija doseljenika rođenih u Jugoslaviji učetverostručila se od 5870 iz 1947. godine do 22.860 u 1954. godini, zahvaljujući priljevu takozvanih ‘izbjeglica’, među kojima je bio znatan broj hrvatskih govornika (DIAC 2009.). Priljev doseljenika rođenih u Jugoslaviji (uključujući Hrvate), i dalje je rastao tijekom sljedeća dva desetljeća, a vrhunac doseljavanja bio je 1969.-1970. (Prikaz 1.). Između 1961. i 1976. godine, gotovo 100.000 doseljenika rođenih u Jugoslaviji stiglo je u Australiju, a mnogi od njih bili su Hrvati. Populacija doseljenika rođenih u Jugoslaviji do australskog popisa stanovništva 1971. godine dosiže brojku od 129.620, a do popisa 1991. godine brojku od 160.480 (DIAC 2009.). Zbog jugoslavenske gospodarske i političke krize 1980-ih i sukoba tijekom prve polovice 1990-ih, doseljavanja iz bivše Jugoslavije bila su pojačana. Od 1991. godine, u Australiju je stiglo gotovo 30.000 doseljenika iz svih republika bivše Jugoslavije. Među njima je bilo mnogo ratnih izbjeglica; oni iz Hrvatske nisu bili toliko brojni, ali mnogo je etničkih Hrvata izbjeglo iz Bosne i Hercegovine te iz zemalja bivše Jugoslavije. 130 2012 V. COLIĆ-PEISKER

Prikaz 1. Doseljavanja iz zemalja bivše Jugoslavije u Australiju, 1945.-2002. Velika većina od 81,9% australskih doseljenika rođenih u Hrvatskoj doselila se prije 1996. godine. Od ukupne populacije australskih doseljenika rođenih u Hrvatskoj, prema australskom popisu stanovništva provedenom 2006. godine, 9,7% doselilo se između 1996. i 2001., a 5,1% doselilo se nakon popisa stanovništva provedenog 2001. godine. Vidljiv je zato trend opadanja doseljavanja iz Hrvatske, koji utječe na pomlađivanje zajednice, u demografskom i u sociološko- kulturalnom smislu. Australskim popisom stanovništva iz 1996. godine, zabilježeno je 47.000 australskih doseljenika rođenih u Hrvatskoj.5 Prema popisu stanovništva provedenom 2001. godine bilo je 51.860 doseljenika rođenih u Hrvatskoj, što je rezultiralo s 1,3% populacije rođene izvan Australije. Godine 2006. broj rođenih u Hrvatskoj spustio se nešto ispod 51.000 (DIAC 2009.). Posljednjim popisom stanovništva zabilježeno je da 33.012 doseljenika rođenih u Hrvatskoj (65%) kod kuće govori hrvatski, a broj osoba koje kod kuće govore hrvatski bio je 69.900. Važan je podatak da je zato više od polovine hrvatskih govornika bilo među pripadnicima druge i kasnijih generacija.

Povratničko iseljavanje Drugi sociološko-demografski proces koji se trenutačno može identifi cirati među Hrvatima u Australiji je povratničko iseljavanje. Od 2003. godine, prvi put u povijesti australskih Hrvata, brojčani pokazatelji povratničkog iseljavanja premašuju stalna naseljavanja iz Hrvatske u Australiju (vidi Tablicu 2. i Prikaz 2.).6 Tablica 2. Trajna doseljavanja iz Hrvatske u Australiju i odlasci iz Australije u Hrvatsku, 1997.-2008. God. 97/98 98/99 99/00 00/01 01/02 02/03 03/04 04/05 05/06 06/07 07/08 Dol. 1024 1097 1026 1296 616 321 137 67 89 99 94 Odl. 212 100 80 72 86 95 102 110 102 118 129 Izvor podataka: DIAC 2007.

U prošlosti je prosjek povratničkog iseljavanja u Hrvatsku bio vrlo nizak. Na prelasku stoljeća, australski Hrvati imali su vrlo nizak prosjek povratničkog iseljavanja u Hrvatsku. U prosincu 2001. godine, Australski odjel vanjski poslova procijenio je da 1 000 australskih državljana živi u Hrvatskoj, i to uglavnom u Zagrebu (Southern Cross Group 2001.). Budući da državljani Australije rijetko žive u Hrvatskoj, osim kad je riječ o osobama hrvatskog podrijetla, i visok udjel australskih državljana među doseljenicima koji su rođeni u Hrvatskoj (96,7%, popis

5 Pretpostavlja se da su mnogi doseljenici rođeni u Hrvatskoj naveli da su ‘rođeni u Jugoslaviji’. Za popisa stanovništva 1996. godine, 66.700 osoba navelo je da kod kuće govore hrvatski. 6 Australski imigracijski ured pohranjuje sve podatke o ulascima i izlascima putnika te razloge njihovih putovanja (vrijem boravka izvan zemlje ili u Australiji te svrhu boravka, primjerice odmor, posao ili posjet obitelji). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 131

Prikaz 2. Trajna doseljavanja iz Hrvatske i odlasci u Hrvatsku, 1997.-2007.

stanovništva iz 2006.), pretpostavlja se da ta brojka podrazumijeva i veliku većinu onih rođenih u Hrvatskoj ili osoba hrvatskog podrijetla. Što se tiče dosadašnjeg najvećeg doseljeničkog vala (1950-ih do 1970-ih), mnogi od tih doseljenika stigli su u Australiju razmišljajući o privremenom boravku koji se pretvorio u stalni ili barem u dugotrajni (Colic-Peisker 2008.). Taj rani poslijeratni val činili su uglavnom nižeobrazovani pojedinci iz ruralnih sredina, za koje Australija nije bila zemlja u kojoj teku ‘med i mlijeko’. Mnogi su se nadali da bi u nekoliko godina mogli prikupiti dovoljno da se slavno vrate u svoja rodna sela, znatno osnaženog materijalnog životnog standarda i izgleda za budućnost. Umjesto toga, oni su godinama teško radili prije nego što su mogli kupiti automobil i kuću, da ne govorimo o potpunoj otplati kuće. S obzirom na okolnosti, dugotrajni se boravak u Australiji nametnuo kao jedina mogućnost, gdje su čak i kratki posjeti Hrvatskoj bili veći izdatak koji mnogi sebi nisu mogli desetljećima priuštiti (Colic-Peisker 2006.; 2008.). Tipičan model ponašanja tog vala radništva bio je sljedeći: mlađi muškarci (neki još gotovo dječaci) iseljavali su prema modelu ‘lančanih iseljavanja’, planirajući privremeni boravak te su isprva bili izraženo domovinski orijentirani, šaljući novac svojim obiteljima. U drugoj fazi oni produljuju svoj boravak uglavnom zbog ekonomskih razloga i zbog snažno razvijenih etničkih mreža u Australiji. U trećoj fazi, često traže bračnog partnera iz domovine, ili ako su već u braku, dovode bračnog partnera ili obitelj u Australiju, što ih dovodi u poziciju razmišljanja o stalnom naseljavanju (kupili su kuću, djeca su im rođena u Australiji). U četvrtoj fazi stekli su državljanstvo i odlučili ostati. Taj je model primijenjen i kod mnogih drugih doseljeničkih skupina, osobito kod pripadnika velikog vala ekonomskih imigranata iz južne Europe u razdoblju 1946.-1947., koji imaju slično sociološko-ekonomsko polazište (vidi Castles i Miller 2003.: 30-32). Ti su imigranti najčešće imali čvrsto povezane etničke zajednice, prebivališno grupiranima u svim većim gradovima. Prema Markusu i suradnicima (2009.: 83), prebivališna grupiranost Hrvata niska je u usporedbi s nekim drugim etničkim skupinama. 132 2012 V. COLIĆ-PEISKER

Hrvatska radnička klasa često planira povratak u domovinu nakon umirovljenja (Colic- Peisker 2008.). Danas su mnogi uistinu i počeli ostvarivati te planove. No, djeca i unuci rođeni u Australiji spona su koja ih zadržava. Oni koji mogu taj su problem riješili tako što jedan dio godine žive u Hrvatskoj, a drugi u Australiji. Iako dostupni podaci nisu najtočniji, sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je trenutačno sve veće trajno iseljavanje u Hrvatsku uglavnom povezano s činjenicom što populacija najvećeg iseljeničkog vala iz Hrvatske doseže umirovljeničku dob. Manji broj mladih iseljenika povratnika može biti privučen gospodarskim oporavkom nakon rata 1990-ih i turizmom, u koji se polažu nade kao u glavnu industrijsku granu Hrvatske, koja ponovno doživljava procvat – imajući na umu da su mnogi australski Hrvati podrijetlom iz obalnih područja koja su turistima najprivlačnija. Neke ljude također privlači skoro članstvo Hrvatske u Europskoj uniji, koje je predviđeno za 2011. Ipak, koliko god je Hrvatska prva na redu za primanje u članstvo EU-a (koje je u ovom trenutku već znatno odgođeno), taj je proces otežan neprestanim gospodarskim poteškoćama (osobito nepopustljivo visokom stopom nezaposlenosti od oko 14%, što je lagani pad u odnosu prema 20% tijekom 1990-ih) i visokom vanjskom zaduženošću. Hrvatska se također trsi udovoljiti nekim uvjetima za ulazak, navedenima u 31 poglavlju Pravne stečevine EU-a (Acquis communautaire). Hrvatski indeks percepcije korupcije, primjerice, zauzima 62. mjesto od 180 (za usporedbu, Australija je na 9. mjestu, dok je Bugarska, koja je već članica EU-a, na 72. mjestu). Nadalje, s raspadom Jugoslavije, slijedili su dugotrajni sporovi o pomorskim granicama sa susjednom Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, što pridonosi odgodi primanja u članstvo. Za umirovljenike koji su rođeni i odrastali u Hrvatskoj, povratak u Hrvatsku, koja ima BDP po stanovniku od 18.300 US dolara (u usporedbi s Australijom gdje on iznosi 38.000 US dolara), može biti dobra ekonomska opcija, a ne samo udovoljavanje dugotrajnoj nostalgičnoj težnji povezivanja s domovinom. Stručnjaci za povratnička iseljavanja prvu generaciju povratnika klasifi ciraju kao ‘etničku’, a povratnička iseljavanja druge i kasnijih generacija kao ‘rodovska’ ili ‘korijenska’. Takva klasifi kacija, koliko god upućuje na činjenice, ništa ne govori o mnoštvu pragmatičnih životnih motiva koji navode ljude na odluku o povratničkom iseljavanju. Razlozi za povratak variraju u nizu od emotivno-nostalgičnih do praktično-interesnih, koje možda češće nalazimo kod druge i kasnijih generacija koje nemaju značajnijih sjećanja na ‘staru domovinu’. S gledišta Hrvatske države, lepeza načina na koje različite generacije povratnika mogu pridonijeti hrvatskom društvu vrlo je različita. ‘Mit o povratku’ (Safran 1991.) svakako se njegovao u hrvatsko-australskim zajednicama dijaspore, među pripadnicima doseljeničkog radničkog vala, a ‘ideologiju povratka’ mogu poticati domovinske institucije koje igraju na kartu ‘srca i lisnice’ dijaspore (Tölölyan 1996.: 19). Snažna privlačna sila domovine iskazala se kod australskih Hrvata tijekom rata za neovisnost 1991.-1995. Australski Hrvati zahtijevali su od australskih vlasti da priznaju hrvatsku neovisnost od Jugoslavije, oni su prikupili znatna fi nancijska sredstva kao potporu HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 133

Hrvatskoj u njezinim ratnim nastojanjima i nisu nimalo štedjeli dobrotvornog truda kako bi pomogli žrtvama rata i izbjeglicama. Hrvatska ima jednu od najvećih dijaspora koja je usporediva s populacijom u domovini. Procjenjuje se da je oko 2,6 milijuna ljudi emigriralo tijekom 20. stoljeća. Zahvaljujući odavno uspostavljenoj hrvatskoj tradiciji iseljavanja, ne postoji samo velika prva iseljenička generacija, nego i druga, treća, i poslije generacije iseljenika hrvatskog podrijetla u mnogim europskim i prekomorskim zemljama. Uključujući i Australiju. Budući da su iseljavali zbog različitih razloga i naseljavali se u zemljama s različitim i promjenjivim politikama koje su se ticale iseljenika i državnog ustroja (primjerice Australija sa svojim naglaskom na trajnom naseljavanju i miltikulturalizmu), heterogene skupine hrvatske dijaspore njegovale su različite vrste odnosa s domovinom (Colic-Peisker 2008.). Među australskim Hrvatima takav se transnacionalizam očituje na različite načine. Primjerice, pripadnici najvećeg iseljeničkog vala, zbog jezične barijere i niskih kvalifi kacija, čuvaju izraženije nostalgično viđanje domovine i mogućnost povratka, negoli više obrazovani pripadnici srednje klase (Colic-Peisker 2006.). Naravno, mnogi isprepleteni čimbenici koji su na djelu u domovini, u društvu primatelju i među skupinama u dijaspori, sami utječu na te transnacionalne društvene procese, uključujući one koji su vezani za povratničko iseljavanje. Osim toga, transnacionalno viđanje migracija, odražavajući stajalište doba globalizacije, iseljavanja i povratke smatra dijelom višefaznog procesa koji često uključuje preseljavanja više puta (Čapo Žmegač 2006.). Današnja izuzetna globalna povezanost i relativna pristupačnost međunarodnih putovanja doveli su do pojave novih kategorija: ‘ponovnih iseljenika’ i onih koji odabiru život s dva boravišta. Stvaranje neovisne Hrvatske važan je preokret u odnosu domovina-dijaspora, jer nova država potiče povratničko iseljavanje. Bilo je određenih, relativno malobrojnih programa potpore hrvatske Vlade povratnicima, koji su vjerojatno utjecali na odluku o povratku i poslije opredjeljenje o ostanku u Hrvatskoj – primjerice među znanstvenicima, stručnjacima, poduzetnicima, investitorima i povratnicima koji danas obavljaju visoke dužnosti u javnom sektoru. Povratnici su važan ljudski potencijal za domovinu koja teži tome da uspostavi svoju poziciju u europskoj obitelji naroda, a ne samo ‘puko priznavanje’ (Gallagher 2005: 182). Mlađi povratnici uglavnom posjeduju profesionalne i stručne vještine koje mogu iskoristiti pri zapošljavanju i poslovnim pothvatima u Hrvatskoj ili podijeliti na neformalnoj osnovi. Mnogi, uključujući i umirovljenike, sa sobom donose novac koji mogu uložiti u nekretnine ili u posao. Osim malog broja poslovnih poduzetnika i investitora, većina današnjih australskih povratnika uglavnom će biti ‘obični’ iseljenici, kao što su umirovljenici te manji broj mladih obitelji s malom djecom. Možda neće nužno posjedovati velik ljudski ili fi nancijski kapital, ali oni će ipak, uglavnom, prenijeti svoj strani kapital i/ili zaradu i postati veliki potrošači hrvatskih dobara i usluga (osobito što se tiče nekretnina, liječničkih usluga i 134 2012 V. COLIĆ-PEISKER skrbi za osobe starije životne dobi). U nekim slučajevima ti se povratnici mogu zaposliti u hrvatskim poduzećima gdje će pridonositi svojim vještinama i znanjima stečenima tijekom života u inozemstvu. To povratnike čini nositeljima kulturnog kapitala stečenog u različitim australskim društvenim okruženjima – znanstvenom, akademskom, stručnom, poslovnom i u građanskim supkulturama – što se može korisno primijeniti u hrvatskom kontekstu. Na primjer, mlađi australski povratnici uglavnom će imati visok stupanj poznavanja engleskog jezika, glavnog svjetskog jezika. Vrijedno je spomenuti sve brojniju kategoriju ‘virtualnih’ povratnika, povezanih s domovinom putem internetskih mreža, što ih može potaknuti i na ‘stvarni’ povratak. Opseg i sastav povratničkih iseljavanja od ranih 1990-ih ostaje nejasan zbog pomanjkanja sustavne evidencije, demografskog praćenja i istraživanja u Hrvatskoj (vidi primjerice Šakić i suradnici 1998.; Čapo Žmegač 2005.; 2007.). Winland (2007.) smatra da posljedica nedostatka takvih spoznaja može biti negativno stereotipiziranje, politička manipulacija ili ravnodušnost prema povratnicima. Njihovo integriranje među domovinsku populaciju i institucije te posljedice – demografske, gospodarske i kulturalne – njihova povratka za hrvatsko društvo, zanimljivo su područje budućih istraživanja. Takvo bi istraživanje trebalo proučiti kako nakon povratka u domovinu teku procesi ‘transplantacije’ i ulaganja fi nancijskog, ljudskog i kulturalnog kapitala, smještajući povratnike te poslovne i kulturalne poduzetnike kao ‘čimbenike promjena’ (Cassario 2004.). Na sadašnjemu stupnju razvoja i u procesu pristupanja u EU, Hrvatska je potencijalno atraktivnija povratnicima, dok istodobno treba dodatni ljudski i fi nancijski kapital. Povratak iseljeništva mogao bi biti djelomična naknada za visok odljev visokoobrazovanih ljudi što su Hrvatsku napustili tijekom 1980-ih i 1990-ih. Također je važno privući fi nancijski kapital koji potiče zapošljavanje, gospodarski rast i povećanje BDP-a po stanovniku, omogućavajući tako Hrvatskoj da dosegne razinu EU- a. I naposljetku, povratnici mogu pridonijeti promjeni trenda depopulacije u Hrvatskoj, što je rezultat desetljeća iseljavanja i jednog od najnižih prosjeka nataliteta u Europi.

Generacijski transfer aktivnosti zajednice Treći sociološko-demografski proces koji utječe na hrvatsku zajednicu u Australiji u 21. stoljeću je preuzimanje brige za aktivnosti zajednice i samim time za ‘javno predstavljanje’ zajednice, koje prelazi na drugu i kasnije generacije iseljenika. Zbog smanjenja iseljavanja, druga i kasnije generacije Hrvata u Australiji polako brojčano nadilaze broj iseljenika rođenih u Hrvatskoj. Nadalje, barem trećina doseljenika u Australiju koji su rođeni u Hrvatskoj dosegli su umirovljeničku dob, a polovina onih koji su rođeni u Hrvatskoj stariji su od 45 godina. Takva dobna struktura znači da ostarjela prva generacija doseljenika neizostavno većinu vodstva zajednice i aktivnosti prenosi na mlađe generacije rođene u Australiji. One su u prosjeku školovanije od prethodnih generacija velikog doseljeničkog vala njihovih roditelja. To nije slučaj samo s Hrvatima, nego i s drugim južnoeuropskim grupacijama sličnog sociološko-ekonomskog statusa (vidi Tablicu 3.). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 135

Tablica 3. Doseljenici iz južne Europe, prva i druga generacija: sveučilišno obrazovanje (iznad 15 godina) Podrijetlo 2. gen. (procjena) Diploma i više obrazovanje 2. gen 1. gen Talijansko 601 000 17% 4,5% Grčko 233 000 23% 4,5% Hrvatsko 65 000 22% 6,5% Izvor: Australski popis stanovništva iz 2006. godine (Community Information Summary na internetskoj stanici www.immi.gov.au) 1. generacija = rođeni u Hrvatskoj; 2. generacija = sve osobe hrvatskog podrijetla rođene u Australiji

Doseljenika iz Hrvatske, od 1980-ih naovamo, koji uglavnom posjeduju vještine i stručna znanja, ima manje i oni su manje aktivni u ‘etničkoj zajednici’ (Colic-Peisker 2002; 2008.). Druga i treća generacija Hrvata (to jest onih koji navode hrvatsko podrijetlo) u pravilu su uspješno integrirane u matičnoj Australiji, a mnogi od njih društveno su napredovali u odnosu na svoje roditelje, pripadnike radništva. Zajedno s pripadnicima posljednjeg vala visoko obrazovanih doseljenika iz Hrvatske, oni predstavljaju hrvatski doprinos sve većoj australskoj multikulturalnoj srednjoj klasi. Mnogi pripadnici druge i kasnijih generacija doseljenika nastoje održati prisutnost hrvatske zajednice u Australiji, a samim time mogu, namjerno ili usputno, utjecati na promjenu njezina ugleda. Što javni angažman druge i kasnijih generacija Hrvata u Australiji znači za ugled zajednice i njezino javno predstavljanje? Moguće je da se zajednica postupno sve više uklapa u australski ‘maintsream’, te da je sve manje i manje ‘etnički’ označena. Drugim riječima, i oblik i sadržaj koji poprimaju aktivnosti, kreativnost i javno predstavljanje hrvatske zajednice, sve više postaju onakvima kakvi će biti dostupni i razumljivi najvećem dijelu australske publike. Sve češće je sve veći dio toga prikazan na engleskom jeziku, ili dvojezično. Za razliku od većine pripadnika prve doseljeničke generacije, sad već u godinama, sljedeće generacije tečno govore engleski jezik i, premda mnogi govore i hrvatski, engleski je sigurno njihov prvi jezik, već i zato što su školovani u Australiji. U upotrebi su također različiti komunikacijski kanale: kao i u većem dijelu društva, internet polako preuzima vodeću ulogu ispred ostalih medija, posebno je nadmoćan sporijim tiskanim medijima (vidi Prikaz 3.). Takve trendove objasnila je najistaknutija i najdorađenija internetska stranica hrvatsko-australske zajednice aktivna tijekom 2000-ih (2004.-2010.): To je internetska stranica hrvatske mladeži iz Sidneya (http://www.scy.com.au/). Oglasi koji su pozivali posjetitelje stranice da ‘uče hrvatski’ isticani su na naslovnici7, ali stranica je gotovo u cijelosti bila objavljivana na engleskom jeziku

7 Održavanje i učenje hrvatskog jezika postaje sve atraktivnije u svjetlu očekivanog uključivanja Hrvatske u EU, što i sam povratak i državljanstvo čini privlačnijim. No, u Australiji svakim danom postaje sve teže službeno učiti hrvatski. 136 2012 V. COLIĆ-PEISKER i time je očito bila nedostupna najbrojnijoj, sad već starijoj, skupini australskih Hrvata, kojima je internetska komunikacija na engleskom jeziku bila velika nepoznanica. Ta je internetska stranica ‘živjela’ i bila redovito održavana i dopunjavana sve do 2010. Bila je povezana s drugim ‘etničkim’ medijima: hrvatsko-australskim novinama, lokalnim radio-programom (Sidney) i hrvatskom televizijom (onom iz Hrvatske). U vrijeme pisanja ovog članka, najistaknutiji sadržaj naslovnice je oglas za krstarenje lukom u Sidneyu, u organizaciji hrvatske agencije koja je najvjerojatnije i sponzor internetske stranice (Prikaz 3.). Oglašen je i poziv za nove članove tima (Prikaz 4.). Između svih hrvatskih sadržaja, stranica je navodila 14 kulinarskih recepata; recept za sarmu bio je najposjećenija stranica, ali bilo je tu i nekih nesustavnih recepata koji odstupaju od hrvatske tradicijske kuhinje, primjerice ‘piletina sa sezamom’, što može biti neznatan ali značajan pokazatelj priklanjanja u granice ‘mainstreama’.

Prikaz 3. Oglas na naslovnici internetske stranice hrvatske mladeži iz Sidneya Izvor: www.scy.com.au Jasno je da čim je ‘hrvatsko’ izvedeno na engleski jezik, ono neizbježno poprima kakvoću ‘križanca’; takvo uzajamno oplođivanje nedvojbeno je dobro u multikulturalnom društvu. Živo društvo, ono na ulici i na internetu, nikad ne može ostati ‘čisto’, ni u etničkom ni u bilo kojem drugom smislu, osobito u urbanom multikulturalnom okruženju. Ono je naprotiv živi i promjenjivi skup govora i njihove primjene. Dok se miješaju i križaju s anglo-australskom i s drugim kulturama prisutnim u multikulturalnom australskom području, sve one hrvatske posebnosti također se izlijevaju izvan prostora medija i kulture hrvatske zajednice i postaju prisutne u širem kulturalnom području. U tom procesu, granice zajednice postaju demografski – vjenčanjima s pripadnicima drugih zajednica i međukulturalnom komunikacijom na poslu, preko prijateljstva, itd. – i kulturalno sve propusnije. Internetska stranica hrvatske mladeži iz Sidneya koristi se zanimljivom metaforom, vrstom logotipa stranice, za pomlađivanje zajednice i njezinih kulturnih i drugih aktivnosti: ‘Nova loza raste’ (New vine grows). Na neki način, to je vrlo hrvatski logotip: štoviše, on budi sjećanje na glavnu tradiciju dalmatinske industrije – uzgoj vinove loze i proizvodnju vina – a također je usklađen s hrvatsko-australskim ‘pionirima’, s ranim doseljenicima, još iz 19. stoljeća. Ti rani doseljenici iz Hrvatske u Australiju bili su uglavnom dalmatinski seljaci i uzgajivači loze, neki od njih nagnani u iseljeništvo zbog bolesti vinove loze, fi loksere. Nadalje, još veća skupina Hrvata u Australiji potječe iz ruralnih dalmatinskih područja, a dolazili su od 1950-ih do 1970- ih godina. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 137

Prikaz 4. Reklama internetske stranice za aktivnosti hrvatske mladeži – oglas za nove članove tima. Izvor: www.scy.com.au Poveznica internetske stranice hrvatske mladeži iz Sidneya vodi na lokalne programe Hrvatskog radija, od kojih je jedan orijentiran na ‘mlade’ a drugi na ‘odrasle’ slušatelje. Oba su emitirana preko Radio udruženja multikulturalne zajednice (Multicultural Community Radio Association Limited (MCRA LTD)) iz Sidneya, na 98.5 FM. Radio postaja srednje struje ‘Cro2000Radio’ djeluje od 1992. godine (Radio hrvatske zajednice / Croatian Community Radio, na stranicama http:// www.2000fm.com/index.php?option=com_content&v iew=article&id=81&Itemid=194 ) i emitira dva sata na tjedan, četvrtkom i petkom od 19.00 do 20.00. Program za mlade emitira se jedanput na tjedan, ponedjeljkom od 09.00 do 10.00. Mlada ekipa radija ovako je na svojim internetskim stranicama predstavila svoju misiju: ‘Svi naši radijski izvjestitelji mladi su australski Hrvati, koji aktivno djeluju u zajednici i koji vole zemlju u kojoj su rođeni, kao i zemlju u kojoj su rođeni njihovi roditelji’, poprativši navedeno slikama, svim svojim osobnim podacima i kontaktnim podacima cijeloga tima. To i sliči australskom ‘otvorenom’ stilu i upada u oči kao pristup različit od stila ‘zatvorene zajednice’ klubova i starijih medija (svi su bili na hrvatskom jeziku), utjelovljeni u klubovima koji su na vratima imali istaknut (a neki još imaju) natpis ‘samo za članove’ . Druga zanimljiva poveznica na internetskoj stranici Hrvatske mladeži iz Sidneya je dobro razrađena globalna stranica ‘Croatian dating site’ (Hrvatska stranica za dogovaranje spojeva http://www.croatiandating.com/), koja se predstavlja s namjerom da ‘spoji hrvatske samce iz cijeloga svijeta’. To je još jedno suvremeno pojačanje ideji ‘svjetske zajednice Hrvata’ ili globalne dijaspore, na tragu prvog, u prevladavajućem starom domoljubnom stilu, Hrvatskog svjetskog kongresa (Croatian World Congress) osnovanog tijekom ‘Domovinskog rata’. Oni koji opstanak svog hrvatskog identiteta u Australiji smatraju važnim i koji su povezani s etničkom zajednicom, njezinim organizacijama i medijima, koji sudjeluju u hrvatskim inicijativama, javno su uočljiviji i kroz svoje aktivnosti grade javni ugled Hrvatske zajednice. Danas, kad su pripadnici najvećeg poslijeratnog iseljeničkog vala (1950-ih do 1970-ih) hrvatskih doseljenika umirovljenici, održavanje i izmjene javnog ugleda postaju briga pripadnika druge generacije, od kojih je većina već srednjih godina. Teško je procijeniti u kojoj mjeri druga generacija ostaje privržena, ili čak strastveno odana svom hrvatskom identitetu. Ti se brojevi lako mogu preuveličati zbog povremenih i za javnost zatvorenih manifestacija hrvatstva, kao što je primjerice bio teniski turnir ‘Australian Open’, održan 2007. godine u Melbourneu, kad su se 138 2012 V. COLIĆ-PEISKER

Časopis za Hrvatske studije, Macqurie University, Sydney, Australia hrvatski i srpski navijači sukobili ispred stadiona, upustivši se u medijski dobro iskorišten fi zički obračun. Godine 2009., na tom vrlo posjećenom teniskom turniru, nekolicina hrvatskih mladića morala je napustiti tribine zbog glasnog pjevanja; početno navijanje kao znak potpore hrvatskom igraču, ubrzo je preraslo u protusrpsko skandiranje, unatoč činjenici da je protivnik hrvatskom igraču bio Argentinac. Takvo javno iskazivanje etničke nesnošljivosti je fenomen koji australski mediji nepogrešivo uočavaju i zbog kojeg ističu ‘stari’ javni ugled Hrvata kao ljutih nacionalista i općenito uzevši kao ‘ekstremne’ zajednice. Takav se ugled očituje i na nekim internetskim stranicama, primjerice www.bebo.com iskazuje isključivu ljubav prema Hrvatskoj (‘i prema nikome drugome’) te upoznaje posjetitelje s navijačkim pjesmama kluba australskog nogometa Sydney Croatia (http://www.bebo.com/Profi le.jsp?MemberId=6799149002). Opširnija verzija starog stereotipnog ugleda hrvatske zajednice u Australiji zasnovana je na sportskim uspjesima. Mnogi poznati igrači australskog nogometa, nogometa i ostali sportaši, hrvatskog su podrijetla. Vrlo korištena Wikipedia pod natuknicom ‘australski Hrvati’ navodi 52 osobe, većinom su to igrači australskog nogometa, nogometa i ragbija (njih 37 od 52-oje navedenih su sportaši). Samo je 6 žena među te 52 osobe. Zanimljivo je da je na popisu poznatih Hrvata bio i serijski ubojica, ali njegovo je ime sad izbrisano s popisa. (http://en.wikipedia.org/ wiki/Croatian_Australian, na dan 31. listopada 2011.) Općenito gledano, jasno je da aktivnosti zajednice sve više poprimaju virtualno obilježje. Znači li to da staromodan način života zajednice ‘licem u lice’ u etničkim i sportskim klubovima opada? To je teško reći, ali postoje pokazatelji koji govore u prilog činjenici da život etničke zajednice i javno lice zajednice sve više poprimaju umjerenu orijentaciju. Hrvatske se manifestacije, primjerice, danas uglavnom održavaju izvan etničkih klubova i predstavljaju u medijima srednje struje: Croatian food week /Tjedan hrvatske hrane/ (koji se održava u nekoliko većih gradova, uglavnom u popularnim skupim hotelima), Croatian movie festival /Festival hrvatskog fi lma/ održan u Melbourneu, u studenom 2009. godine u Australskom centru pokretnih slika, izložbe hrvatske umjetnosti, promocije knjiga, itd. Očito je da su javni ugled zajednice i sadržaji ‘hrvatske kulture’, onakvi kakvi se prikazuju u javnosti, doživjeli znatni pomak u odnosu prema tome kakvi su bili prije samo dvadeset godina, kad su uglavnom bili zatvoreni u etničke klubove i u druge ‘hrvatske’ prostore te svedeni na sadržaje iz staroga kraja (hranu, kartaške igre, nogomet kao najpopularniji hrvatski sport, itd.), dok su folklorni plesovi u narodnim nošnjama bili glavni način javnog predstavljanja, uglavnom na multikulturalnim festivalima. Dok su folklorne nošnje HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 139 i plesovi itekako dobrodošli i vrijedni, dobro je da ponuda ‘hrvatske kulture’ postaje raznolikija, urbanija i suvremenija, a samim time nedvojbeno atraktivnija najširoj australskoj publici. Stalna prisutnost etničkih sukoba u javnosti, uglavnom na sportskim događajima, nažalost pojačava negativan ugled Hrvata (i nekih drugih skupina doseljenika) kao ‘balkanskih svađalica’. U te su sukobe uglavnom umiješani mladi ljudi, većinom rođeni u Australiji. Nesnošljivost na etničkoj osnovi nije jedini razlog takvim sukobima; nasilničke supkulturne mladenačke grupacije, dakako istodobno klasno zasnovane, također valja pribrojiti u moguće razloge.

Usporedbe Tablica 4. ‘Stare’ i ‘nove’ etničke zajednice, prva generacija: veličina, prosječna životna dob i primanja (po osobi, tjedno). Rođeni u Italiji 199 120 65,7 $288 Rođeni u Grčkoj 109 980 63,4 $246 Rođeni u Hrvatskoj 51 000 57,2 $307

Rođeni u Kini 206 590 39,3 $242 Rođeni u Indiji 147 110 35,5 $543 Rođeni u Bangladešu 9 050 30,5 $376 Izvor: Australski popis stanovništva iz 2006. godine (Iz sažetka podataka o doseljeničkim zajednicama, na internetskim stranicama www.immi.gov.au)

Tablica 4. uspoređuje zajednice doseljenika rođenih i u ostalim zemljama južne Europe, koji su se u velikom broju doseljavali u poslijeratnom razdoblju, a koji su sad ostarjelu populacija koja se sve više smanjuje (sve tri skupine smanjile su se od australskog popisa stanovništva iz 2001. godine) s novim mladim doseljenicima azijskih zajednica koji su se doselili u Australiju uglavnom u posljednja dva desetljeća. Doseljenici iz južne Europe uglavnom su pripadnici radničke klase, zato su brojčano minimalno zastupljeni među visokoobrazovanim i stručnim kadrom, a u najvećem su broju zaposleni kao nisko kvalifi cirana radna snaga. S druge strane, azijske skupine doseljenika uglavnom su pristigle zahvaljujući svojim kvalifi kacijama i imaju vrlo visok stupanj obrazovanja. Niska primanja nekih skupina mogu proizlaziti iz znatnog udjela strukovnih zanimanja. Druga generacija doseljenika južnoeuropskog podrijetla ima mnogo višu obrazovnu strukturu negoli njihovi roditelji, što govori o značajnoj društvenoj pokretljivosti (vidi Tablicu 4.).

Zaključak U istraživanju su uočena tri sociološko-kulturalna i demografska procesa koji se događaju u hrvatskoj zajednici u Australiji početkom 21. stoljeća: starenje zajednice, povratnička iseljavanja 140 2012 V. COLIĆ-PEISKER i prijenos društvenih aktivnosti s prve na kasnije iseljeničke generacije. Sva su tri procesa povezana sa znatnim opadanjem broja hrvatskih doseljenika u Australiju tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Brojke su u opadanju sve od najvećih iseljavanja 1969.-1970., tako da ni manji uspon iseljavanja ostvaren 1988.-1989. (Prikaz 1.) ne može utjecati na trend opadanja, pri čemu brojčanu dominaciju uporno drže doseljavanja tijekom 1960-ih. No, pripadnici tog iseljeničkog vala sad posustaju i njihove dužnosti u aktivnostima zajednice više preuzimaju njihova djeca i unuci nego novi doseljenici iz Hrvatske. Ovi posljednji ne samo da su mnogo manje brojčano zastupljeni nego u pravilu nisu blisko povezani s ‘etničkom zajednicom’, ni međusobno blizu naseljavaju, što je tipični način naseljavanja obrazovane srednje klase doseljenika koji govore engleski jezik i čija je integracija u širu australsku zajednicu mnogo manje problematična nego što je bila integracija prethodnih doseljeničkih grupacija. Velika većina druge i kasnijih generacija, potomci doseljenika najvećeg poslijeratnog vala, koji su rođeni u Australiji, također je integrirana u širu australsku zajednicu i uglavnom je postala ‘nevidljiva’. To vodi do važnog i ključnog pitanja: čak i ako se podrazumijeva da kulturološke i organizacijske aspekte očuvanja etničke zajednice valja poticati u (multikulturalnom) društvu, možemo se zapitati do koje granice to može ići prije nego što nadiđe stvarne potrebe doseljenika za tim. Drugim riječima, kad se jednom doseljenici iz određene sredine ili određenog podrijetla uspješno uklope u strukture i kulturalne prakse koje prihvaćaju najširi društveni krugovi zemlje domaćina, koliko je vjerojatno da će oni iskazati gorljivo zanimanje za blisku povezanošću sa svojim sunarodnjacima i na taj način održavati prisutnost ‘etničke zajednice’? Očito je da u sadašnjem trenutku želja zajednice još postoji, dok klubovi i razne institucije i organizacije (crkva, sportske i folklorne skupine, škole hrvatskog jezika, itd.) nastavljaju sa svojim aktivnostima, no čini se da bi budućnost mogla donijeti slabljenje interesa. Jednom kad nacionalni osjećaj pojedinca ili čak i cijele doseljeničke skupine (koju određuje zemlja rođenja ili podrijetlo) postane proizvoljan, kad se pretvori u ‘simboličan’ osjećaj nacionalnog pripadanja, što je slučaj s mnogim skupinama američkih ‘bjelačkih etnija’, čvrste veze života zajednice počinju popuštati (Gans 1979.). U hrvatskom slučaju, budućih će doseljenika očekivano biti još i manje, oni će i dalje biti visoko obrazovani što znači da će rijetki pripadnici prve generacije doseljenika pohrliti ‘etničkom krugu’ u potrazi za emocionalnom i praktičnom potporom u fazi udomljavanja (Colic-Peisker 2008.). Za očekivati je da će neki pripadnici druge i kasnijih generacija vjerojatno održavati veze sa zemljom podrijetla, ali ta veza neizbježno gubi na neposrednosti koju je imala povezanost s generacijom njihovih roditelja i djedova rođenih u Hrvatskoj. Treba li žaliti zbog takovog predviđenog razvoja događaja? Prema jednoj vrsti multikulturalne dosljednosti trebalo bi žaliti, zato što se radi o gubitku kulturalne raznolikosti; sa stajališta hrvatske države koja bi mogla imati višestruke koristi od povezanosti iseljenika s domovinom, također treba žaliti; ali sa stajališta samih iseljenika, i njihova potomstva, slabljenje veza sa starom domovinom najvjerojatnije neće biti nepremostivu nesreću. Uspješno integriranje u australsko društvo, ili bilo koje društvo neke druge zemlje domaćina, moglo bi uistinu oslabjeti HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 141 hrvatski identitet i očuvanje jezika, ali će u svakom drugom pogledu za doseljenike biti velika prednost. ‘Hrvatske veze’ ne moraju nužno nestati, niti je vjerojatno da bi se to moglo dogoditi: umjesto toga stvorit će se novi načini javnog predstavljanja i novi načini povezivanja sa starom domovinom – posao, putovanja, turizam, studij, itd. – na dobrobit obiju strana, zemlje domaćina, zato što će ojačati najširu urbanu australsku kulturu, i stare domovine i doseljenika.

Bibliografi ja Cassarino, J-P. (2004.) Theorising Return Migration: The Conceptual Approach to Return Migrants Revisited. /Teoretiziranje povratničkog iseljavanja: Revidirani konceptualni pristup povratničkom iseljavanju/ www.unesco.org/shs/ijms/vol6/issue2/art4 Castles, S. i M. J. Miller, 2003. The Age of Migration (3rd edition) /Doba migracija (3. izdanje), London: Macmillan CIA The World Factbook (2009.) Croatia, na internetskim stranicama https://www.cia.gov/ library/publications/the-world-factbook/geos/hr.htmL Čapo Žmegač, J. (2005.) ,,Trajna privremenost u Njemačkoj i povratak hrvatskih ekonomskih migranata” u Stanovništvo Hrvatske - dosadašnji razvoj i perspektive, D. Živić i suradnici,. Zagreb: Inst. društ. znanosti Ivo Pilar, pp. 255-273 Čapo Žmegač, J. (2006.) ,,Dynamik der Beziehungen der Migranten zum Herkunftsland: biographische Perspektive” /Dinamika odnosa iseljenika s domovinom: biografska perspektiva/. Schweizerisches Archiv für Volkskunde 102(1): 1-20 Čapo Žmegač, J. (2007.) ,,Povratak na granicu: migracijska iskustva u trokutu Hrvatska- Njemačka-Slovenija”. Dve domovine 25: 89-108 Colic-Peisker, V. (2002.) ,,Croatians in Western Australia: migration, language and class”. /Hr- vati u zapadnoj Australiji: migracija, jezik i klasa/ Journal of Sociology 38(2):149-166 Colic-Peisker, V. (2006.) ,,Ethnic” and ,,Cosmopolitan” Transnationalism: Two Cohorts of Croa- tian Immigrants in Australia’. /’Etnički’ i ‘kozmopolitski’ transnacionalizam: Dva velika vala hrvatskih doseljenika u Australiji/, Migracijske i etničke teme 22(3):211-230 Colic-Peisker, V. (2008.) Migration, class and transnational identities: Croatians in Australia and America. /Migracija, klasa i transnacionalni identitet: Hrvati u Australiji i Americi/, Ur- bana and Chicago: Illinois University Press Colic-Peisker, V. (2009) ‘The rise of multicultural middle class: a new stage of Australian multiculturalism?’, /Uspon multikulturalne srednje klase: nova faza asutralskog multikul- turalizma?/ referentni rad, TASA Conference 2009., ANU, 1-4 Dec 2009. (CD Rom) (DIAC) Department of Immigration and Citizenship /Odjel za imigracije i državljanstvo/ (2007.) Novi podaci o imigraciji srpanj-prosinac 2007., Canberra: Australska Vlada 142 2012 V. COLIĆ-PEISKER

DIAC 2009. The Croatia-born Community (Community Information Summaries), /Zajednica doseljenika rođenih u Hrvatskoj (Sažeci informacija o zajednici) http://www.immi.gov.au/ media/publications/statistics/comm-summ/textversion/croatia.htm na dan 14. siječnja 2010. Gallagher, T. (2005.) The Balkans in the New Millennium: In the shadow of war and peace /Balkan u novom mileniju: u sjeni rata i mira/, Oxon, UK, New York: Routledge Gans, H. J. 1979.. ‘Symbolic ethnicity: the future of ethnic groups and cultures in America’ /Simbolička etnija: budućnost etnilkih skupina i kultura u Americi/, Ethnic and Racial Studies, 2(1):1-20 Horn, R. V. (1993.) The validity of Australian Ancestry Statistics /Pravovaljanost australskih statistika o porijeklu/ , Journal of Population Research, 10(2): 119-126 Jupp, J. 1998. Immigration Cambridge, UK: Cambridge University Press Marcus, A., Jupp, J. i P. McDonald (2009.) Australia’s immigration revolution /Revolucija australskih imigranata/, Sydney: Allen and Unwin Safran, W. 1991. ,,Diasporas in Modern Societies: Myths of Homeland and Return” /Dijaspore u modernome društvu: Mit o domovini i povratku/, Diaspora 1(1):83-99 Šakić, V. i suradnici (1998.) Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut drustvenih znanosti Ivo Pilar Southern Cross Group (2001.) ‘Estimates of Australian Citizens Living Overseas as at December 2001.’ /Procijene o broju australskih državljana koji žive u prekomorskim zemljama, prosinac 2001./ (DFAT data), na stranicama http://www.southern-cross-group.org/statistics/stats_ausos. html, na dan 20. siječnja 2010. Tölölyan, K. 1996. ,,Rethinking Diaspora(s): Stateless Power in the Transnational Moment” /Promišljanje Dijaspore(a): Moć bez državljanstva u transnacionalnom momentu/, Diaspora, 5(1):3-36 Winland, D. N. (2007.) We Are Now a Nation: Croats between ‘home’ and ‘homeland’ /Mi smo sad nacija: Hrvati između ‘doma’ i ‘domovine’/. Toronto: University of Toronto Press HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 143

SUMMARY THE CROATIAN COMMUNITY IN AUSTRALIA IN THE EARLY 21ST CENTURY

his article explores the processes of socio-cultural and demographic change and transition taking place in the Croatian community in Australia in the early 21st century. The “Croatian community” is defi ned as all Croatian-born people in Australia and their Tdescendants, as well as any other persons who speak Croatian or identify themselves as Croatian in any other way. Three socio-cultural and demographic processes are identifi ed: the ageing of the community, return migration and the transfer of community activism from the fi rst to subsequent migrant generations. All three processes are connected with a signifi cant drop in the number of Croatian arrivals in Australia over the past several decades and the fact that the people who made up the most numerous waves of Croatian immigration in the late 1960s are now reaching retirement age or even approaching life expectancy. Signifi cantly, in the fi nancial year 2003/04, the number of permanent departures exceeded the number of permanent arrivals. Research indicates that return migration is primarily triggered by the retirement of the wave that has always maintained a strong emotional bond with the homeland, but also with other processes involving younger people from the second and further generations who are considering longer stays in Croatia for business or education, given that Croatia, as a soon-to-be member of the EU, is becoming increasingly attractive. The article bases its analysis on census and immigration data. 144 2012 V. COLIĆ-PEISKER

RESÚMEN LA COMUNIDAD CROATA EN AUSTRALIA A COMIENZOS DEL SIGLO 21

ste artículo investiga los procesos socio-culturales, los cambios demográfi cos y los procesos de la transición que se desarrollan en la comunidad croata de Australia a comienzos del siglo 21. Se sobreentiende por „comunidad croata“ a las personas Enacidas en Croacia que viven en Australia y sus descendientes, como así también a todos los que hablan croata o que de una u otra menera se declaran como croatas. Se identifi caron tres procesos socio-culturales y demográfi cos: el envejecimiento de la comunidad, la emigración que retorna a Croacia, y la participación en las actividades de la comunidad que se transmiten de la primera generación a las generaciones mas jóvenes. Los tres procesos tienen un punto en común: la drástica merma en el número de inmigrantes croatas que llegan a Australia en las últimas décadas, lo cual es lógico si se toma en cuenta que los que otrora integraron las olas más numerosas de inmigrantes de los años sesenta, hoy en día están por jubilarse o incluso se encuentran al fi nal del proceso biológico. Es interesante el dato que entre 2003 y 2004 el número de inmigraciones permanentes fue inferior al de emigraciones permanentes. Las investigaciones demuestran que las emigraciones de Australia a Croacia están motivadas primordialmente por la jubilación de aquélla generación que desde siempre mantenía fuertes lazos sentimentales con su Patria, aunque también hay otros motivos: muchos jóvenes australianos de orígen croata estudian la posibilidad de viajar a Croacia por un período más o menos largo por razones de estudio o de trabajo, dado que Croacia, como futuro miembro de la Unión Europea, es una destinación cada vez más atractiva. Para escribir el presente artículo, se utilizaron datos obtenidos de censos poblacionales y datos tomados del registro de inmigrantes. DUBRAVKO BARAČ NOVI KULTURNI CENTAR U JUŽNOM ONTARIJU

Suvremeno kulturno središte s knjižnicom za hrvatsku zajednicu južnog Ontarija osmislio je prije desetak godina Ivica Puhalo. Knjižnica trenutačno posjeduje gotovo 6000 knjiga pa je postala najveća javnosti otvorena zbirka hrvatskih knjiga u Kanadi. Prvi Upravni odbor Hrvatsko-kanadske knjižnice i kulturnog društva činili su: S. Bogović, M. Bukovac, M. Capar, M. Ćosić, I. Hrvoić, I. Jolić, V. Krčmar, vlč. I. Lozić, B. Milinković, I. Muhar, I. Puhalo, S. Sanader, J. Šola i S. Vajdić. Za realizaciju ideje o knjižnici Ivica Puhalo je dobio nagradu za životno djelo (2006.), koju dodjeljuje Hrvatsko- kanadska gospodarska komora. Danas u radu HKKKD-a sudjeluju i mladi koji su donijeli suvremene ideje i otvorili knjižnicu prema novim medijima. Predsjednica HKKKD-a je R. Vujčić, koja je okupila niz iznimno vrijednih suradnika među kanadskim Hrvatima i njihovim prijateljima.

rvatsko-kanadska knjižnica i kulturno društvo (HKKKD) smještena je u velikom i prekrasnom hrvatskom parku Father Kamber u Mississaugi, Ontario. Moramo se diviti vidovitosti ljudi koji su još oko 1960. kupili taj golemi posjed pokraj Hrijeke Credit River za hrvatsku crkvu i cijelu hrvatsku zajednicu. U doba kada je zemljište kupljeno, bilo je okruženo samo farmama i voćnjacima, daleko od neke urbane zajednice. Kako se grad širio, tako se hrvatski park sada našao usred prestižne rezidencijalne četvrti Mississauge. U parku Father Kamber održavaju se sportske i kulturne aktivnosti te se priređuju izleti na kojima se pripadnici hrvatske zajednice mogu družiti i održavati živim svoju kulturu i jezik. Posljednji ljetni dan 2011. pozdravljao nas je neobično toplim večernjim vjetrićem dok smo čekali da se okupimo za razgovor s Upravnim odborom knjižnice. Mir je zavladao velikim travnjacima i igralištima, nije bilo žustrih nogometaša ni cike razdragane djece koja se ljeti kupaju na bazenu u parku. DB: Kako je sve počelo? HKKKD: Prije desetak godina g. Ivica Puhalo imao je ideju da treba stvoriti mjesto na kojem bi se čuvale knjige na hrvatskom jeziku i gdje bi bile dostupne cijeloj hrvatskoj zajednici. Osim knjiga, razmišljao je Ivica, potrebno je imati i mjesto na kojem se mogu organizirati različiti programi, predavanja i prigode važne za hrvatsku zajednicu južnog Ontarija. Prvi službeno izabran Upravni odbor činili su (abecednim redom): Srebrenka Bogović, Mirko Bukovac, Miljenko Capar, Mario Ćosić, Ivan Hrvoić, Ivo Jolić, Valentina Krčmar, vlč. Ivica Lozić, Biba Milinković, Ivica Muhar, Ivica Puhalo, S. Sanader, John Šola i Susan Vajdić. 146 2012 D. BARAČ

Osnivanje Hrvatske knjižnice objavljeno je u lokalnim hrvatskim novinama i oglašeno na Hrvatskom radiju, te su mnogi Hrvati ponudili knjižnici knjige iz svojih privatnih zbirki. Na početku Ivica Puhalo obilazio je ljude i prikupljao od njih knjige za knjižnicu, a poslije su ih ljudi sami donosili u sate kad je knjižnica bila otvorena za javnost. Ivica je jednom u šali izjavio: “Moja žena me prekorila da toliko vremena provodim u knjižnici, da bih mogao tamo preseliti i krevet.” Za svoje zauzimanje na oživotvorenju ideje o otvaranju Hrvatske knjižnice Ivica Puhalo proglašen je doživotnim počasnim predsjednikom Hrvatske knjižnice, a Hrvatsko-kanadska gospodarska komora dodijelila mu je 2006. i nagradu za životno djelo. Kad je Ivica Puhalo saznao da se knjižnica Mississauga želi riješiti svoje zbirke hrvatskih knjiga jer se, navodno, malo posuđuju, dogovorio je da knjige prepuste Hrvatskoj knjižnici, umjesto da ih isjeckaju u otpadni papir. Broj knjiga u Hrvatskoj knjižnici se time naglo povećao. Uz brojne knjige koje su Hrvati donirali Hrvatskoj knjižnici, knjižni je fond dosegnuo gotovo 6000 knjiga i postao najveća javnosti otvorena zbirka hrvatskih knjiga u Kanadi. Uz knjige na hrvatskom jeziku, knjižni fond sadržava i 700 knjiga na engleskom jeziku, one koje su napisali hrvatski autori ili one koje obrađuju teme koje se odnose na Hrvatsku i/ili hrvatsku dijasporu. Godine 2003. Joe Draganjac isposlovao je da se knjižnica službeno proglasi dobrotvornom organizacijom te otada može donatorima izdavati potvrde koje im omogućuju neke porezne olakšice. Mnogi hrvatski poslovni ljudi i udruženja poduprli su svojim prilozima rad knjižnice. Da spomenemo samo Hrvatsko-kanadsku poslovnu komoru, Hrvatsku bratsku zajednicu, Euro- Trade, G & S Dye, i mnogi drugi. Knjižnica je službeno počela raditi 2005. Otvorenju su nazočili predstavnici Republike Hrvatske, hrvatske Crkve u Mississaugi i Matice iseljenika Hrvatske. U početku je knjižnica bila smještena u prostorijama restorana hrvatskog nogometnog kluba u Streetsvilleu, dijelu Mississauge gdje živi velik broj Hrvata. U to vrijeme knjižnica je imala samo 300 knjiga. Osim posudbe knjiga, u tom su se prostoru održavale i razne priredbe za djecu u povodu blagdana Uskrsa i Božića, prikazivali hrvatski fi lmovi, zatim održavale promocije knjiga te predavanja o raznim temama važnim za Hrvate koji žive u tome području. Sljedeći veliki korak učinjen je 2009. kada su Upravni odbor HKKKD i Upravni odbor parka Father Kamber dogovorili da se knjižnica preseli na sadašnju lokaciju. Preseljenje tolikog broja knjiga je organizacijski i fi nancijski naporan pothvat, no uz suradnju obaju Upravnih odbora i mnogobrojnih dragovoljaca to je uspješno izvedeno. Osim zaslužnih osnivača, od kojih dobar dio još aktivno sudjeluje u radu knjižnice, knjižnici se pridružila i skupina mlađih ljudi koji su donijeli nove ideje i otvorili knjižnicu prema novim medijima komunikacije. Moderno oblikovane internetske stranice (www.croatiancana- dianlibrary.com) koje uređuje Eliana Trinaistic donose aktualne vijesti o programima i događajima u Hrvatskoj knjižnici, ali i o onima u široj hrvatskoj zajednici Ontarija i Kanade. S obzirom na veličinu prostora i raspršenost hrvatske dijaspore u Kanadi, internet je odlično sredstvo za komunikaciju s udaljenim pripadnicima dijaspore. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 147

DB: Jeste li kao uzor imali neku drugu hrvatsku knjižnicu u dijaspori? HKKKD: Istražili smo ostale hrvatske knjižnice u Sjevernoj Americi (Vancouver, Pittsburgh, itd.) da vidimo imaju li Pravilnike o skupljanju građe kako bismo uskladili kolekcije. Budući da nismo mogli doći do sličnog dokumenta, morali smo ga sami izraditi. Pri tom zadatku mnogo su nam pomogli istaknuti predstavnici hrvatske kulturne zajednice u Ontariju Vinko Grubišić, Vladimir Bubrin, Anela Nikić te Tea Čonč s Fakulteta humanističkih znanosti iz Zagreba. DB: Koji su današnji nositelji djelovanja HKKKD? HKKKD: Vršiteljica dužnosti predsjednika je Ružica Vujčić, a članovi Upravnog odbora su Dennis Ban, Eliana Trinaistic, Biserka Butković, Marina Čotić, Vera Rožman i Diana Alpeza. Savjetodavni odbor čine Vinko Grubišić, Vladimir Bubrin, Anela Nikić i Tea Čonč. Valja istaknuti da rad knjižnice i kulturnog društva ne bi bio moguć bez mnogih volontera koji organiziraju i provode razne programe. DB: Koji su fi nancijski izvori na koje se knjižnica oslanja? Jedini izvori fi nanciranja su donacije pojedinaca ili organizacija te novac prikupljen na dobrotvornoj večeri. Naši najveći sponzori do sada bili su Hrvatsko-kanadska trgovačka komora i Draganjac Accounting. Mi se veoma trudimo da se taj krug sponzora proširi i da se stvore partnerstva na dugoročnoj osnovi. Velika dobrotvorna večera 2009. godine bila je vrlo uspješna i podmirila je troškove preseljenja knjižnice i godišnje troškove za 2010. Poslije toga, nažalost, nismo uspjeli organizirati sličnu dobrotvornu večeru. Divna lokacija knjižnice usred velikog parka ima i svoje nedostatke. Park praktički preko zime nema drugih sadržaja osim knjižnice, tako da se dugačka prilazna cesta od ulaza u park do zgrade knjižnice ne čisti od snijega. Knjižnica ne može platiti čišćenje samo za svoje potrebe, pa je pristup u zimskim mjesecima znatno otežan. A dugačka i hladna kanadska zima je doba kad ljudi najviše čitaju. Zbog tih problema s pristupom ne naplaćujemo korisnicima članarinu koja je – mada vrlo skromna – ipak bila važan izvor prihoda HKKKD. Nedostatak novca odražava se na svakodnevno poslovanje knjižnice te otežava nabavu novih knjiga. DB: Koliko korisnika na godinu posudi knjige i koliko knjiga ukupno posude? HKKKD: To je vrlo osjetljivo pitanje za sve knjižnice u svijetu, a posebno za knjižnice u dijasporama. Kada ljudi emigriraju njihova funkcionalna pismenost u materinskome jeziku se smanjuje i prema nekim istraživanjima u trećoj generaciji iznosi samo oko 1%. Zbog te smanjene sposobnosti čitanja na hrvatskom jeziku u kombinaciji s nedostatkom novca za pribavljanje knjiga novijih autora i za bibliotečni marketing posuđuje se relativno malo knjiga. 148 2012 D. BARAČ

Posuđivanje dječjih knjiga i DVD-a je u porastu te knjižnica planira povećati njihov broj. Radi se i na tome da se omogući pristup digitalnim zbirkama hrvatskih knjiga koje su dostupne preko raznih kulturnih institucija u Hrvatskoj. DB: Uz posuđivanje knjiga, HKKKD provodi i druge kulturne programe i događaje. Recite nam nešto o njima. HKKKD: Programi za djecu, koje vodi Sue Djurinac, uključuju čitanje priča i druženje za Božić i Uskrs, ali i tijekom godine, obično jedanput na mjesec. Goranka Petošić vodi knjižni klub koji se sastaje jedanput na mjesec, a njezina kći Maja je aktivno uključena u dječji program. Dobrotvornoj čajanki nazočila je i popularna gradonačelnica Mississauge, 90-godišnja Hazel McCallion. HKKKD organizira prezentacije knjiga hrvatskih autora (iz Hrvatske ili iz dijaspore) ili knjiga drugih autora koje su zanimljive hrvatskoj zajednici. HKKKD razmatra sudjelovanje u marketingu 12. susreta hrvatskih pjesnika koji djeluju izvan domovine, koji će se 2012. održati u Torontu.

G. Petošić vodi knjiški klub, a program za djecu osmislila je S. Djurinac. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 149

HKKKD smještena je u velikom parku „Father Kamber“ u Mississaugi (Ontario), gdje se odvijaju jezične radionice za djecu.

Također se organizira prikazivanje hrvatskih fi lmova, prezentacija časopisa te priređivanje drugih kulturnih događaja važnih za Hrvate u Ontariju. Postoji plan o prikupljanju arhivske građe vezane za život Hrvata na ovim područjima, čime se ne bavi nijedna druga organizacija. No, no za taj plan nema novca i ljudi koji bi ga mogli provesti. Više slika s naših događaja čitaoci mogu vidjeti na http://www.fl ickr.com/photos/croatiancana dianlibrary/ DB: Kojoj se kulturnoj / dobnoj skupini HKKKD ponajviše obraća? HKKKD: Istraživanje profi la naših korisnika dovelo nas je do zaključka da se moramo fokusirati na dvije skupine: obitelji s malom djecom koje su zainteresirane za učenje i održavanje hrvatskog jezika te na umirovljenike koji imaju vremena i željni su druženja u hrvatskom okružju. Mi smo vrlo zainteresirani za uključivanje mladih školovanih Hrvata u Ontariju te za organiziranje više susreta u kojima bi se ti mladi ljudi upoznali, razmijenili kontakte i potaknuli na suradnju. Valja imati na umu da mnogi od njih možda nisu trenutačno veoma povezani s hrvatskom knjižnicom i s hrvatskom zajednicom, dijelom i zato što ne govore tako dobro hrvatski jezik. To su mladi ljudi u dobnoj skupini između 25 – 35 godina, a mnogi od njih su i roditelji djece koju također želimo privući u naše aktivnosti. DB: S kojim kulturnim i ostalim udrugama u Kanadi, Hrvatskoj i svijetu HKKKD surađuje? HKKKD: HKKKD surađuje s ovdašnjim hrvatskim udrugama poput AMCA-e (udruga bivših studenata i prijatelja hrvatskih sveučilišta), Kanadsko-hrvatskom gospodarskom komorom, i kanadskim sveučilišnim organizacijama koje u svom programu imaju hrvatski jezik (Sveučilište Waterloo, Sveučilište u Torontu). 150 2012 D. BARAČ

Gradonačelnica Mississauge Hazel McCallion u društvu s predstavnicima HKKKD-a u parku „Father Kamber“.

HKKKD i AMCA su zajedno pokrenule Facebookovu stranicu (https://www.facebook.com/ pages/Friends-of-AMCA-Toronto-and-Croatian-Canadian-Library-CCLCS/158018884226416) kako bi se još više približili mlađoj generaciji Hrvata u Ontariju. Veliku stručnu potporu dala nam je knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Gđa Tea Čonč surađuje s iseljeničkim knjižnicama u Njemačkoj i dala nam je dragocjene savjete o organizaciji kataloga. Gđa Ljerka Galic iz Hrvatske matice iseljenika pomogla nam je u izradi kataloga i Pravilnika o prikupljanju građe. (http://www.librarything.com/catalog/CroatCanadianLibrary ) Za širu suradnju s drugim iseljeničkim knjižnicama i kulturnim organizacijama trebalo bi imati više ljudi koji bi se posvetili takvoj suradnji, ili pak jednu stručnu plaćenu osobu koja bi se time bavila. DB: Ima li HKKKD školu hrvatskog jezika? HKKKD: Nastava hrvatskog jezika u Torontu i okolici regulirana je preko lokalne školske uprave. S obzirom na to da su ti programi besplatni i dostupni učenicima u Torontu i Mississaugi, nema potrebe razvijati usporednu školu jezika u knjižnici. Valja spomenuti da Ružica Vujčić, vršiteljica dužnosti predsjednika HKKKD, više od 12 godina radi kao učiteljica hrvatskog jezika u Torontu te je i dobitnica nagrade Matice iseljenika za promicanje hrvatskog jezika u Kanadi. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 151

DB: Internetske stranice HKKKD su trenutačno dostupne samo na engleskom jeziku. Planirate li stranice učiniti dostupnima i na hrvatskom jeziku? HKKKD: Pokušaj da se stranice postave na engleskom i hrvatskom jeziku stvorio je dosta jezičnih i tehničkih problema te smo odlučili postaviti ih samo na engleskom i dodati link na Google Translator. Činjenica je da praktično svi korisnici naših internetskih stranica dobro govore engleski, a ustvari mnogi od njih aktivno govore i čitaju samo engleski. DB: Koji su glavni problemi s kojima se susreće HKKKD? HKKKD: U prvom redu to je manjak ljudi voljnih da se aktivno uključe i dragovoljno ponude knjižnici i kulturnom društvu svoje vrijeme i svoje stručne sposobnosti. Toronto i okolica su područje s velikom kulturom dragovoljnog rada i teško je natjecati se s drugim interesima i institucijama koje postoje već dulje vrijeme, te pronaći ljude hoće i mogu staviti još jednu obvezu u svoj kalendar. Interes za hrvatsku kulturu bio je veoma snažan oko 1990-te, ali otada stalno opada. U kombinaciji s opisanim padom funkcionalne pismenosti dijaspore, HKKKD je u sličnoj situaciji kao i druge knjižnice u svijetu koje se moraju natjecati s ostalim izvorima informacija i zabave. Nadalje, HKKKD ima probleme s fi nanciranjem kao i svaka druga neprofi tna udruga. Zbog opisanih problema s pristupom knjižnici u zimskim mjesecima, HKKKD traži novu lokaciju koja bi bila pristupna cijelu godinu. HKKKD bi trebala imati jednog profesionalnog plaćenog djelatnika, i to je nešto što bi trebalo staviti u strateški plan knjižnice. DB: Koji su dalji planovi u razvoju djelovanja HKKKD? HKKKD: Planovi su jasno određeni na našim internetskim stranicama Mission and Vision (http://www.croatiancanadianlibrary.org/aboutus/missionandvision.html) . Pronalaženje trajnog smještaja na lokaciji koja je pristupna cijelu godinu važan je uvjet daljeg razvoje HKKKD. Najvažniji atribut knjižnice nisu knjige nego prostor u kojem se knjige čitaju ili ljudi susreću i razmjenjuju razmišljanja. Ako je zbirka digitalizirana i dostupna samo online to je manje važno nego imati udoban prostor koji će udomiti ljude zainteresirane za očuvanje jezika i kulture. Nakon 11 godina napornog rada velikog broja dragovoljaca u više- manje improviziranim uvjetima, bilo bi vrijeme da hrvatska zajednica u Ontariju osigura trajnu instituciju koja bi bila posvećena očuvanju hrvatske kulture i arhiva hrvatske prošlosti i prisutnosti na ovim područjima. Koliko nam je poznato, ne postoji nijedna hrvatska kulturna institucija čiji je najvažniji zadatak promicanje literarnih interesa Hrvata u Sjevernoj Americi. Isto tako, Hrvati u Ontariju nemaju svoju kulturnu instituciju čiji bi fokus bio popularizacija kulture koju su u Kanadi stvorili ljudi hrvatskog podrijetla. 152 2012 D. BARAČ

SUMMARY A NEW CULTURE CENTRE IN SOUTHERN ONTARIO

he Croatian-Canadian Library & Cultural Society (CCL&CS) is located at Father Kamber Croatian Park in Mississauga, Ontario. Ivica Puhalo conceived this modern multimedia culture centre and library for the Croatian community of southern TOntario some ten years ago. Its fi rst Board of Directors included Srebrenka Bogović, Mirko Bukovac, Miljenko Capar, Mario Ćosić, Ivan Hrvoić, Ivo Jolić, Valentina Krčmar, the Reverend Ivica Lozić, Biba Milinković, Ivica Muhar, Ivica Puhalo, S. Sanader, John Šola and Susan Vajdić. Ivica Puhalo was awarded a 2006 Lifetime Achievement Award conferred by the Canadian Croatian Chamber of Commerce to prominent culture activists for seeing through the idea of a library. With the many books Croatian Canadians have donated to the CCL&CS the library has grown to almost 6,000 volumes and become the largest collection of Croatian books open to the public in Canada. Along with the books in Croatian the library also has 700 English language books, either written by Croatian authors or treating topics that relate to Croatia and/or the Croatian Diaspora. Numerous Croatian businesspeople and associations have offered their support by way of contributions to the work of the library. Along with the deserving founders, the work of the CCL&CS also involves young people of Croatian heritage who have introduced modern ideas and opened the library to new communication media. The modern Internet site (www.croatiancanadianlibrary.com) is edited by Eliana Trinaistic and includes current news on programmes and events at the Croatian library and those taking place in the broader Croatian community of the Province of Ontario and Canada as a whole. The current CCL&CS president is Ružica Vujčić, joined by the other members of the Board of Directors Dennis Ban, Eliana Trinaistic, Biserka Butković, Marina Čotić, Vera Rožman and Diana Alpeza. Sitting on the library’s Advisory Board are Vinko Grubišić, Vladimir Bubrin, Anela Nikić and Tea Čonč. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 153

RESÚMEN NUEVO CENTRO CULTURAL EN EL SUR DE ONTARIO

a Biblioteca Croato-Canadiense y la Sociedad Cultural (HKKKD) están ubicadas en el gran parque Father Kamber en Mississauga, Ontario. El moderno Centro multimediático con biblioteca para la comunidad croata del Sur de Ontario fue ideado Lhace veinte años por Ivica Puhalo. La primera Comisión directiva estuvo compuesta por Srebrenka Bogović, Mirko Bukovac, Miljenko Capar, Mario Ćosić, Ivan Hrvoić, Ivo Jolić, Valentina Krčmar, p. Ivica Lozić, Biba Milinković, Ivica Muhar, Ivica Puhalo, S. Sanader, John Šola y Susan Vajdić. Por haber concretado el proyecto de la biblioteca, Ivica Puhalo recibió en 2006 el prestigioso premio que otorga la Cámara de Economía Croato-Canadiense a destacados funcionarios culturales. Junto con los numerosos libros donados por los croato-canadienses, la HKKKD alcanzó a reunir 6.000 volúmenes, con lo que se convirtió en la mayor colección de libros croatas abierta al público en Canadá. Además de los libros en idioma croata, la biblioteca dispone de 700 obras en idioma inglés, ya sea de autores croatas, o que contienen temas vinculados con Croacia o con su diáspora. Muchos empresarios y asociaciones croatas han apoyado con contribuciones la labor de la biblioteca. Junto a los meritorios fundadores, de la labor de la HKKKD participan jóvenes descendientes de croatas, que aportaron modernas ideas y abrieron la biblioteca hacia nuevos medios de comunicación. Las modernas páginas web (www.croatiancanadianlibrary.com) son compaginadas por Eliana Trinaistic, que publica las noticias actuales sobre los programas y las actividades en la Biblioteca Croata, pero también las novedades relacionadas con la comunidad croata de Ontario y Canadá. La actual presidenta de la HKKKD es Ružica Vujčić, mientras que Dennis Ban, Eliana Trinaistic, Biserka Butković, Marina Čotić, Vera Rožman y Diana Alpeza son miembros de la Comisión directiva. La Comisión asesora está formada por Vinko Grubišić, Vladimir Bubrin, Anela Nikić y Tea Čonč. EDI ZELIĆ HRVATSKI SVJETSKI KONGRES NJEMAČKE

Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj na proljeće će proslaviti osamnaesti rođendan. Mlada, uglav- nom druga iseljenička generacija njemačkih Hrvata već u trećemu mandatu vješto rukovodi HSKNJ. Tolerantnost, akademska izobrazba stečena na njemačkim sveučilištima, višejezičnost te uobičajena profesionalnost u nastupu i radu većine članova HSKNJ uvelike su pridonijeli rastu popularnosti te iseljeničke udruge, ne samo među Hrvatima u Njemačkoj nego i u službenim njemačkim krugovima. Uz svestrani društveni angažman vezan za položaj Hrvata u Njemačkoj, zanimaju ih pitanja poput kvalitetnijeg uključivanja hrvatske kulture u njemački kulturni mozaik s jačom međudržavnom kulturnom razmjenom.

više od pedeset godina migracijske povijesti u Njemačkoj je nastao veliki broj takozvanih migrantskih organizacija, zavičajnih udruga ili klubova. U ovom trenutku ne postoji istraživanje na nacionalnoj razini o broju takvih organizacija. UAnaliza provedena za područje pokrajine Sjeverne Rajne i Westfalije pokazala je, pak, da je samo u toj regiji osnovano više od dvije tisuće spomenutih organizacija, većina njih između 1989. i 1997. godine. Valja zato pretpostaviti da migrantskih organizacija u Njemačkoj ima i više od deset tisuća, od toga je naravno i veliki broj udruga koje su osnovali hrvatski iseljenici. Pluralizacijom migracijskih vrsti u posljednjih nekoliko godina, umreženje doseljeničkih organizacija u Njemačkoj postalo je raznovrsnije, ali i profesionalnije. Njemačka država u sklopu pojačanog tematiziranja i identifi ciranja integracije stranaca kao političkog i društvenog problema koji će odrediti budućnost države, aktivno je zatražila kontakt s predstavnicima doseljenika, pri tome često i ne mareći previše za legitimnost, statutarne pojedinosti i opravdanost zastupanja interesa doseljenika preko pojedinih migrantskih organizacija. Politički korektno sjedanje za jedan stol u mnogim je slučajevima, na žalost, prevladalo temeljitije istraživanje pitanja u kojoj mjeri pojedina migrantska organizacija uistinu radi na kvalitetnijem integracijskom procesu i koliko ona možda pridonosi segregaciji i izolaciji od većinskoga društva. Rasprave o stupnju demokratičnosti mnogih turskih organizacija u tom smislu često se pojavljuju u novinskim stupcima i u njemačkim medijima. Uloga migrantskih organizacija u Njemačkoj usko je povezana s povijesti doseljenja. U pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kada je u središtu pozornosti bio dolazak prijeko potrebne radne snage, socijalni problemi uvelike su određivali zadatke institucija i organizacija. Doseljenici iz Turske, Italije ili Hrvatske nisu govorili njemački jezik, mnogi od njih živjeli HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 155 su odvojeno od svojih obitelji i povratak u domovinu bio je nepredvidiv. Mnoge njemačke i međunarodno poznate organizacije preuzele su u prvi trenutak skrb za doseljeničke skupine: Caritas je bio prva adresa za doseljene katolike, Arbeiterwohlfahrt za turske gastarbajtere, a Diakonisches Werk za grčke migrante. Iz takvih socijalnih i dobrotvornih organizacija tijekom sedamdesetih godina nastale su prve samostalne organizacije doseljenika, uglavnom vjerskog ili sekularnog obilježja. Što je vrijeme odmicalo, to se mijenjao i fokus migrantskih organizacija, od kojih danas mnoge aktivno i iskreno rade na integracijskom procesu i u tome imaju veliku sadržajnu i fi nancijsku potporu službene Njemačke. S druge strane, mnoge organizacije istodobno nastoje očuvati tradiciju, kulturu i materinski jezik svojih predaka. Hrvatski iseljenici, a pogotovo druga i treća iseljenička generacija, gotovo nemaju problema s integracijom i u tom smislu nisu društveni problem u Njemačkoj. Samim time nisu ni u središtu zanimanja javnosti kada se razgovara o integraciji ili ulogama, poteškoćama i ciljevima doseljenika. Loši primjeri i skandali današnjim, sve više senzacionalističkim, medijima jednostavno su zanimljiviji od dosadnih uspješnica i kamilica iz svakodnevnog života. Ni kada je riječ o drugim društvenim temama Hrvati u Njemačkoj nikada nisu imali važniju ulogu. Zbog čega? S jedne strane sigurno zato što u kontekstu bivše države Hrvati nisu imali mogućnost zajedničkog i organiziranog pokazivanja svojih interesa. Tek stvaranjem neovisne Republike Hrvatske stvari su se počele mijenjati. Svojevrsnu ulogu vođe među udrugama s hrvatskim predznakom u Njemačkoj zatražio je Hrvatski svjetski kongres Njemačke (HSKNJ), među čije ciljeve spada jačanje hrvatskog lobija u Njemačkoj i skretanje pozornosti na odličnu integraciju, izobrazbu i mogućnosti Hrvata u Njemačkoj. Hrvatski svjetski kongres Njemačke zapravo je podružnica Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) koji je dobro poznata i priznata međunarodna, neprofi tna, nevladina i nestranačka organizacija. Zadaća HSK-a je povezivati sve Hrvatice i Hrvate, hrvatske udruge i ustanove izvan Domovine i na taj način stvoriti bolje uvjete suradnje i štititi interese hrvatske domovine i hrvatskog izvandomovinstva. Kao daljnje ciljeve Hrvatski svjetski kongres na globalnoj razini, a slično vrijedi i za Njemačku, ističe unapređenje zajedništva među Hrvatima, ostvarenje njihovih težnji, osiguranje kontinuiteta i razvoja vjerskog, duhovnog, kulturnog, društvenog i sportskog naslijeđa. Uza sve navedene svrhe nastoji se ojačati veze Hrvata u svijetu, to jest u Njemačkoj, s Hrvat- skom; ojačati solidarnost među hrvatskim zajednicama u svijetu; osigurati prava, položaj i in- terese Hrvata i hrvatskih zajednica i obraniti ih tamo gdje su osporavani, narušeni ili ugroženi; podupirati i pomagati stvaralački razvoj hrvatskog društvenog, vjerskog, kulturnog i sportskog života u svijetu; usklađivati nastojanja hrvatskih zajednica i udruga glede rješavanja političkih, gospodarskih, društvenih, vjerskih i kulturnih pitanja Hrvata; zastupati i djelovati u ime zajed- nica i udruga članica Hrvatskog svjetskog kongresa ispred vladinih, unutarvladinih i drugih stranih i domovinskih ustanova u pitanjima koja se tiču Hrvata u cjelini. 156 2012 E. ZELIĆ

Hrvatski svjetski kongres na globalnoj razini u lipnju 1998. godine primljen je u Ujedinjene narode kao nevladina međunarodna organizacija s konzultativnim statusom. Hrvatski svjetski Kongres u Njemačkoj osnovan je 16. travnja 1994. godine u Frechenu pokraj Kölna i koncipiran je kao krovna organizacija i neprofi tno, dragovoljno udruženje hrvatskih organizacija i drugih hrvatskih tijela u Saveznoj Republici Njemačkoj. HSKNJ se zauzima za interese Hrvata u Njemačkoj, gdje prema mnogim procjenama živi oko 400 tisuća osoba hrvatskog podrijetla. U tom smislu njemački „kongresnici” žele biti spona između iseljeništva i Domovine te pomoći u korištenju golemih mogućnosti hrvatskih iseljenika za dobrobit Hrvatske. Specifi čna zadaća Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj svakako je njegovati spomenute integracijske procese, koji nude velike izglede za razvoj i izvore fi nanciranja, ali istodobno i očuvati hrvatsko kulturno i duhovno naslijeđe. HSKNJ prema svom statutu želi zastupati Hrvate u Njemačkoj u državnim i nedržavnim tijelima, surađivati sa svim hrvatskim i nehrvatskim demokratskim organizacijama u Njemačkoj i izvan nje te jačati povezanosti Hrvata u Njemačkoj s domovinom i međusobne povezanosti u Njemačkoj. Promoviranje hrvatske kulture i jezika, humanitarni rad i pomaganje u obnovi razorene domovine također je važan dio rada HSKNJ. Od svog početka Hrvatski svjetski kongres Njemačke podupirao je i koordinirao rad svojih udruga članica i zastupao rad Hrvata u SR Njemačkoj. Naravno da takvo djelovanje nije prolazilo i ne prolazi bez kritike. Predbacivalo se, na primjer, stavljanje u poziciju zastupanja interesa 400 tisuća, dakle svih, Hrvata u Njemačkoj koji istodobno nisu upisani članovi Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke. Međutim, HSKNJ je nastojao djelovati što transparentnije u javnosti, uspostavljajući dodire između hrvatskih i njemačkih udruga na području politike, znanosti,

Slijeva na desno čelnici HSKNJ: Monika Jurović, Franjo Akmadža, Ilija Peran, Kruno Šimović, Niko Ereš, Tomislav Ćunović, Edi Zelić, predsjednik Mijo Marić, Denis Burčul, Martina Antunović, Danijel Lučić, Mario Juričević, Marina Samardžić, Petar Ćosić, Ivana Đerek, Anita Stiebert i dr. Ivan Galešić HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 157 kulture i drugih javnih djelovanja. U tu svrhu organizirani su mnogi stručni sastanci, seminari i razgovori, o čemu je obaviještena šira javnost.

Novi naraštaji, novi ciljevi Kada se usporede rad i struktura Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke u prvim godinama nakon osnutka s današnjim djelovanjem, primjetne su mnoge razlike. Naravno da je došlo do drukčijih tematskih težišta. Dok je sredinom devedesetih godina bilo potrebno upozoravati na rat u Hrvatskoj, organizirati humanitarnu pomoć i raditi na afi rmaciji Hrvatske u Njemačkoj, sada je stanje bitno drukčije. Primjećuje se to, među ostalim, u osnivanju radnih odbora, ključnih tijela u kojima se planiraju i provode projekti, a koja se u skladu sa statutom prilagođavaju izazovima vremena. Mlada, uglavnom druga iseljenička, generacija sada već u trećemu mandatu vješto upravlja kormilom Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke. Visoka obrazovanost, savršeno vladanje njemačkim i drugim stranim jezicima i profesionaliziranje nastupa i rada HSKNJ uvelike su pridonijeli rastu popularnosti i utjecaja te udruge, ne samo među Hrvatima u Njemačkoj, nego svakako i u krugovima ključnih njemačkih regionalnih tako i nacionalnih institucija, ali i u Hrvatskoj. Naporan volonterski rad, koji članovi predsjedništva HSKNJ odrađuju uz svoj redoviti posao, obiteljske obaveze, angažman u lokalnim hrvatskim udrugama i katoličkim misijama, daje plodove u konkretnim projektima i provedenim akcijama. Jedna od najvažnijih činjenica jest da je najveći dio Hrvata u Njemačkoj prepoznao potrebu djelovanja kvalifi ciranog hrvatskog lobija na saveznoj razini. Hrvatski svjetski kongres Njemačke na najboljem je putu da to uistinu i postane. Pokazuju to, među ostalim, broj članova i podupiratelja koji stalno raste, ali i rezultati. Vizija stvaranja jakog hrvatskog lobija u Njemačkoj, prikladnog brojčanosti i važnosti Hrvata u toj zemlji, mlade Hrvatice i Hrvate u Njemačkoj i dalje vodi novim uspjesima i pothvatima, sve to stalno i sve kvalitetnije surađujući s hrvatskim katoličkim misijama, Veleposlanstvom RH u Berlinu i konzularnim predstavništvima diljem Njemačke. Posao lobiranja Hrvatski svjetski kongres Njemačke u posljednje je dvije-tri godine uzeo kao posebno važan zadatak. Uspješno su uspostavljeni novi i pojačani postojeći kontakti na političkom polju s njemačkom vladom, zastupnicima Bundestaga i Europskog parlamenta, njemačkim ministarstvima, strankama, zakladama te s utjecajnim pojedincima. Njemačke institucije u HSKNJ počele su prepoznavati čelnu udrugu Hrvata, što potvrđuju mnogobrojni upiti i obraćanja predsjedništvu. Raznim pismima, priopćenjima za javnost, newsletterima i obavijestima putem svoje internetske stranice (www.cwc-hsk.de) redovito se iz perspektive HSKNJ informiraju njemački mediji i (vanjsko) politički čimbenici o političkim i društvenim kretanjima na našim područjima. Time se s jedne strane utječe na obaviještenost Nijemaca o događajima na jugoistoku Europe, a s druge strane pridonosi se jačanju pozicije Hrvata u javnom mnijenju u Njemačkoj. Još bolji rezultati mogli bi se postići dodatnom profesionalizacijom, ali i smanjenjem često preširokog područja djelovanja na konkretnije društvene probleme. 158 2012 E. ZELIĆ

Hrvatski svjetski kongres Njemačke u svojim javnim nastupima često ističe kako predstavlja petu najveću migrantsku skupinu u Njemačkoj i najveću iz bivše Jugoslavije. Mukotrpnim radom i angažmanom u međuvremenu je uspješno izboreno mjesto u svim relevantnim integracijskim tijelima i konferencijama. HSKNJ zastupa Hrvate u sklopu redovitog inte- gracijskog sastanka u uredu njemačke kancelarke, prisutan je u integracijsko-političkom dijalogu, na Saveznoj konferenciji za odgovorne osobe na području integracije itd. U ovom trenutku HSKNJ savjetuje Savezno ministarstvo za migraciju i izbjeglice u izradi koncepta za strukturnu potporu migrantskim organizacijama. Vrhunac dosadašnjeg djelovanja bio je svakako poziv u novoosnovano savezno savjetodavno tijelo za integraciju, najviše takvo tijelo za odjel integracije doseljenika u Njemačkoj. Kao jedna od najbolje integriranih i najviše obrazovanih gastarbajterskih skupina u Njemačkoj, također ističe HSKNJ, Hrvati imaju visok ugled te zajedno sa svojim njemačkim prijateljima i drugim migrantskim skupinama pomažu u svladavanju problema integracije doseljenika – jednog od ključnih društvenih izazova u Njemačkoj. Proteklu 2011. godinu obilježili su i mnogi drugi, reklo bi se popularni, projekti i akcije u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke, posebice prosvjedi protiv presude Haškog suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, odnosno ocjenjivanja vojno- redarstvne akcije „Oluja” udruženim zločinačkim pothvatom. HSKNJ je u relativno kratkom vremenu uspio organizirati prosvjede u Berlinu, Frankfurtu, Stuttgartu i Münchenu, o kojim je izvještavala i Hrvatska radiotelevizija u svojim središnjim informativnim emisijama. Izrađena je posebna internetska stranica www.icty-injustice.org, na noge je pomoću iseljenika u cijelom svijetu stavljena globalna akcija isticanja transparenata s natpisom „ICTY Injustice” u velikim metropolama na gotovo svim kontinentima. Veliki prosvjed organiziran je i u Den Haagu, gdje se na gradskom trgu Plein okupilo oko tisuću prosvjednika iz Hrvatske, Njemačke i mnogih drugih zemalja. Osim prosvjeda na gradskim trgovima, odrađen je i bitan posao u pozadini slanjem raznih priopćenja i obavijesti. Svim predstavništima članica EU-a i drugim važnim zemljama te raznim njemačkim i međunarodnim institucijama poslani su dokumentacija s ključnim informacijama o povijesnom kontekstu vojne akcije „Oluja”, kronologija dosadašnjih prosvjednih akcija iseljenih Hrvata diljem svijeta te medijski članci i izjave raznih političkih i sudskih činovnika koji su se kritički osvrtali na presudu ICTY-a. Aktivnosti HSKNJ u smislu prosvjeda protiv presude generalima i kriminalizaciji „Oluje” nisu završene te se nastavljaju u 2012. godini. Angažman HSKNJ u vezi s publiciranjem terora jugoslavenske tajne policije protiv hrvatskih iseljenika i njemačkih sudskih procesa u časopisu Der SPIEGEL imao je također veliki odjek u njemačkim i hrvatskim medijskim i političkim krugovima. Udruga je također sudjelovala u izradi „Strategije o odnosima RH s Hrvatima izvan RH”. U povodu rasprave u Hrvatskoj uoči predsjedničkih izbora o pravu glasovanja Hrvatima izvan domovine i plaćanju poreza u Hrvatskoj, Hrvatski svjetski kongres Njemačke izradio je i dalje kompletira opširnu studiju o HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 159

fi nancijskom doprinosu iseljeništva s kojom se želi potaknuti mjerodavne hrvatske institucije da stručno analiziraju monetarno-gospodarski doprinos iseljenika ukupnom BDP-u. S obzirom na heterogenost članstva HSKNJ – bilo to kulturne, strukovne, gospodarstvene, karitativne, sportske, zavičajne, političke ili akademske hrvatske udruge – daljnji pregled aktivnosti ispada vrlo raznolik i na ovome mjestu ne može biti cjelovit. U sklopu sportskih aktivnosti organizirana su dva medijski vrlo dobro popraćena integracijska nogometna turnira „Best of 97 Cup”, uspješno je ostvaren veliki projekt „Hrvatske svjetske igre 2010.” u Zadru te je nogometna U14-ekipa HSK Njemačke sudjelovala na „9. memorijalu vukovarskih branitelja” u Vukovaru. Na kulturnom području HSKNJ bio je suorganizator/pokrovitelj „Blistave noći klasike” u Berlinu, jednom od najvažnijih koncerata klasične glazbe u hrvatskom iseljeništvu. Uspješan je bio i angažman u vezi s ponovnom uspostavom hrvatske dopunske nastave u njemačkoj pokrajini Hessenu. Organiziran je seminar za osnivanje poduzeća za Hrvate te je u tom smislu održan strukovni simpozij zajedno s njemačkim ministarstvom za gospodarstvo. I humanitarni angažman nije zaboravljen, pa je organiziran koncert „Crorrocks”, čiji su prihodi predani udruzi „Anđeli” u Splitu. Novo vodstvo Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke na čelu s predsjednikom Mijom Marićem u novome mandatu najavljuje pojačani angažman prema domovini. Neobaviještenost domaće Hrvatske o stvarnom stanju u iseljeništvu, o velikom broju mladih stručnjaka u svim tvrtkama

Mladi njemački Hrvati, članovi HSKNJ-e, obožavaju Hrvatske svjetske igre (Zadar, 2010) kao najznačajniji bienalni projekt Hrvatskog svjetskog kongresa na planetarnoj razini. 160 2012 E. ZELIĆ i državnim institucijama, pa čak i o brojčanom stanju Hrvata u iseljeništvu trebala bi konačno biti prošlost. U tom smislu želi se, kako se kaže, iskoristiti potencijal i demokratsko iskustvo oko 400 tisuća osoba s hrvatskim korijenima u Njemačkoj koji, naravno, nisu svi članovi HSKNJ, ali posjeduju golemo znanje, iskustvo i talent koji ne smiju ostati neiskorišteni. Ulazeći u treće desetljeće hrvatske države, mlado vodstvo HSKNJ želi se zauzimati za još zreliju demokraciju, daljnju beskompromisnu borbu protiv korupcije, gospodarski razvoj, ali i hrabriti domovinu da se baštini tradicija i da se ne odriče svog nacionalnog identiteta i kršćanskih korijena. Nastavit će se također borba za ravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini te neumorno podsjećati domovinu da jača veze i koristi potencijale iseljeništva bez kojeg ne bi bilo slobodne i demokratske Hrvatske. Zbog navodne inertnosti i apatičnosti toliko puta prozivana mlada generacija Hrvata u Njemačkoj pokazala je zrelost zastupanja interesa svojih sugrađana u Njemačkoj, ali dobrim dijelom i u domovini. Pred mladima je budućnost i potrebna im je dodatna potpora u javnosti. Mnogobrojni izazovi današnjice vezani za moderna komunikacijska sredstva, ali i pitanja poput uključivanja hrvatske kulture u njemački kulturni mozaik ili međudržavne kulturne razmjene mogu najbolje svladati ljudi koji su odrasli u njemačkom okruženju, ali u srcu i dalje nose svoju domovinu Hrvatsku. Upravo takvi pojedinci mogu i moraju biti most suradnje Hrvatske s Njemačkom i na kraju s Europskom unijom, u kojoj ćemo uskoro svi zajedno biti. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 161

SUMMARY THE GERMAN CHAPTER OF THE CROATIAN WORLD CONGRESS

he German chapter of the Croatian World Congress, founded on 16 April 1994 in Frechen near Cologne, will celebrate its eighteenth birthday in the coming spring. A young and for the most part second generation of Croatia emigrants has handily Tled the German chapter of the Croatian World Congress for the past three terms. Tolerance, academic educations earned at top German universities, multilingualism and a modern and professional approach to work among the membership of the CWC in Germany has largely contributed to the growth in the popularity and infl uence of this migrant association, not only among the Croatians in Germany, but also among top German institutions. Along with a diverse range of social engagement related to the situation of Croatians in Germany, they are also focused on issues such as the better integration of Croatian culture into the German cultural mosaic and a broader cultural exchange between the two countries. The German chapter of the Croatian World Congress is an integral part of the Croatian World Congress. The CWC has been active for nineteen years, since July of 1993, as the umbrella emigrant association, joining thirty national congress chapters in as many countries that are home to major Croatian communities. As a non-profi t, non-governmental and non-partisan organisation, it gathers and links Croatian emigrant associations and institutions outside of the Croatian homeland. At the global and national levels the CWC works through working groups on the economy and investment, Croatian minority communities in European countries, education, culture and sports, media, lobbying activities, youth and homeland return and on the preservation of Croatian heritage and the maternal language. 162 2012 E. ZELIĆ

RESÚMEN EL CONGRESO MUNDIAL CROATA EN ALEMANIA

l Congreso Mundial Croata en Alemania, fundado el 16 de abril de 1994 en la localidad de Frechen cerca de Colonia, cumplirá el próximo otoño su décimo octavo cumpleaños. Una joven generación de croato-alemanes, mayormente la segunda, ya Epor tercer mandato consecutivo conduce hábilmente el Congreso Mundial Croata de Alemania (CMCA). Tolerancia, instrucción académica en las mejores universidades de Alemania, conocimiento de idiomas extranjeros y profesionalismo moderno en el quehacer cotidiano por parte de la mayoría de los miembros del CMCA, contribuyeron en gran medida al aumento de popularidad e infl uencia de esta asociación de migrantes, no sólo entre los croatas de Alemania, sino también en los círculos de las instituciones alemanas más relevantes. Además del compromiso social vinculado con la posición de los croatas en Alemania, están interesados en temas como la inclusión más cualitativa de la cultura croata en el mosaico cultural alemán con un intercambio cultural interestatal más fuerte. El Congreso Mundial Croata de Alemania es parte componente del Congreso Mundial Croata (CMC). El CMC funciona diecinueve años, desde julio de 1993, como fundación central de la emigración que nuclea bajo su techo a 30 Congresos nacionales de 30 países del mundo en los cuales viven comunidades importantes de emigrantes croatas. Como organización no gubernamental, apartidaria y sin fi nes de lucro, aglutina y vincula a las fundaciones y asociaciones de emigrantes croatas fuera de la Patria. Tanto a nivel mundial como nacional, el CMC actúa a través de grupos de trabajo especializados en economía e inversiones, en la temática de las minorías croatas en suelo europeo, en enseñanza, cultura, deporte, medios y actividades lobbísticas. Dichos grupos de trabajo asimismo se encargan de los jóvenes, del retorno a la Patria, de la preservación de la lengua materna y del patrimonio cultural croata. SANJA VULIĆ STRUČNI SKUPOVI MEĐU HRVATIMA SREDNJE I JUGOISTOČNE EUROPE

Hrvatske oaze na panonskom području izvan hrvatskih državnih granica održavaju snažne veze s matičnom domovinom. Sve je više kulturnih i znanstvenih događaja koje manjinske zajednice organiziraju tijekom pojedine godine. Takvim je događajima uvijek cilj jačanje identiteta te osnaživanje manjine za susret s izazovima suvremenoga društva i međudržavnih odnosa. Ovom prigodom podsjećamo na nekoliko takvih događaja u g. 2011. u Austriji, Mađarskoj te u dijelu Bačke unutar srbijanskih državnih granica. Tomu pregledu pridružujemo i prikaz djelatnosti Hrvatskoga povijesnoga instituta FFDI u Beču, koji tijesno surađuje s hrvatskim manjinskim ustanovama. U 2011. redovita je bila suradnja s Kulturnom zadrugom u Velikom Borištofu u srednjem Gradišću u Austriji, koju izvrsno vodi mr. Gerlinde Stern Pauer. Stručni skupovi pridonijeli su boljemu poznavanju hrvatskih manjinskih zajednica u prošlosti i sadašnjosti.

ahvaljujući dvodnevnoj kulturnoj manifestaciji Dani A. G. Matoša i dr. Josipa Andrića, malo selo Plavna u jugozapadnoj Bačkoj, u blizini hrvatske državne granice (istočno od Vukovara), čvrsto je zauzelo mjesto na hrvatskoj kulturnoj karti ZBačke. Pritom neprocjenjiv doprinos pripada Hrvatskomu kulturno-umjetničko- prosvjetnomu društvu ,,Matoš” iz Plavne, kao glavnomu organizatoru toga kulturnoga događaja. Dobro je poznato da su takva društva plodonosna ako okupljaju plemenite i požrtvovne ljude koji su spremni svoje znanje i vrijeme uložiti u dobrobit zajednice. Primjer takve požrtvovnosti nedvojbeno je bračni par Kata i Zvonimir Pelajić, zahvaljujući kojima se Dani A. G. Matoša i dr. Josipa Andrića od 2009., kada su pokrenuti, održavaju svake godine. Na trećim Danima, koji su održani 29. i 30. travnja 2011., iznimno je zapažen bio koncert zbora HKUPD ,,Matoš” iz Plavne. ,,Matoševci” su, pod ravnanjem Z. Pelajića, u Domu kulture u Baču izveli skladbe Josipa Andrića. Na toj se svečanosti okupila hrvatska kulturna elita iz Bačke, a nazočili su i gosti iz Hrvatske. U sklopu Dana svake se godine organizira i likovna kolonija, koja je ove godine bila smještena na živopisnoj obali rječice Berave. Uz glazbenu i likovnu umjetnost, na Danima se nemala pozornost posvećuje i umjetnosti riječi, ponajprije pisanoj ostavštini i književnim djelima A. G. Matoša i J. Andrića. O toj se temi svake godine organiziraju predavanja. Tako je na trećim Danima autorica ovih redaka održala predavanje naslovljeno ,,Josip Andrić i Irska”, u kojem je analizirala Andrićevu putopisnu prozu te stručne rasprave i knjige s irskim temama. Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov održao je predavanje ,,Antun Gustav Matoš i Bunjevci”. 164 2012 S. VULIĆ

Čaba Horvat, ravnatelj Croatice

Budući da su se 1991. dogodile mnoge važne društvene promjene, 2011. bila je godina različitih obljetnica. Dana 5. svibnja 2011. svoju je 20. obljetnicu izlaženja proslavio Hrvatski glasnik, tjednik bez kojega je teško zamisliti današnji društveni i kulturni život Hrvata u Mađarskoj. Hrvatski se glasnik tiska u nakladničkoj kući Croatica, pa je zato rođendan glasila proslavljen u zgradi Croatice u Budimpešti, u kojoj je tom prigodom priređena i izložba ,,20 godina Hrvatskoga glasnika”. Svečanost je počela poz- dravnim govorima Čabe Horvata, ravnatelja nakladničke kuće Croatica, i Branke Blažetin, glav ne i odgovorne urednice Hrvatskoga glas- nika. U sklopu proslave priređen je i Znanstveni kolokvij ,,Hrvatski glasnik – 20 godina samostalnoga hrvatskog novinstva u Mađarskoj”. Organizacija kolokvija povjerena je mr. sc. Stjepanu Blažetinu, sveučilišnomu nastavniku pri Odsjeku za kroatistiku Sveučilišta u Pečuhu te ujedno ravnatelju Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj. Na tom je kolokviju hrvatsko novinstvo u Mađarskoj razmotreno s različitih aspekata, pa su uzvanici sa zanimanjem pratili izlaganja. Mađarski Hrvat, povjesničar dr.sc. Dinko Šokčević izlagao je o političkim događajima i položaju hrvatske manjine u doba pokretanja Hrvatskoga glasnika, a S. Blažetin pokazao je u kolikoj je mjeri Hrvatski glasnik izraz i potvrda kontinuiteta hrvatskoga novinstva u Mađarskoj. Autorica ovoga teksta razmatrala je Hrvatski glasnik u kontekstu hrvatskih tjednika u dijaspori, a T. Žigmanov zastupljenost tema koje se u Hrvatskom glasniku odnose na Hrvate u Vojvodini. Đuro Vidmarović govorio je o recentnom hrvatskom pjesništvu na stranicama Hrvatskoga glasnika. Posebice je, pak, zanimljiv bio osvrt mađarskoga Hrvata Živka Manduća na jezične i pravopisne neusklađenosti u tekstovima tiskanim u Hrvatskom glasniku u proteklih 20 godina. Svoje je izlaganje potkrijepio dobro izabranim primjerima. Vrlo važna godišnja kulturna manifestacija na panonskom području nedvojbeno su Dani Balinta Vujkova u Subotici, koji su od 19. do 21. listopada 2011. održani jubilarni, deseti put. Od prve je godine pa do danas za organizaciju te višednevne i višesadržajne manifestacije najzaslužnija Katarina Čeliković, predsjednica Organizacijskoga odbora Dana. Već je tradicionalno prvi dan manifestacije rezerviran za najmlađe, pa je tako bilo i ove godine. Tom je prigodom u Velikoj vijećnici gradske kuće u Subotici predstavljena slikovnica u kojoj je nekoliko priča B. Vujkova popraćeno vrlo simpatičnim i djeci privlačnim ilustracijama Ružice Miković-Žigmanov. Vujkove je priče za tu slikovnicu izabrala i uredila K. Čeliković. Slikovnicu je naslovila HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 165

Dr. sc. Dinko Šokčević

Bogatašovo maslo prema prvoj uvrštenoj priči. Djeca su također izvela kazališnu predstavu temeljenu na pričama B. Vujkova. Drugoga su se dana Hrvatima u Subotici predstavili književnici Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, na čelu s Borisom Biletićem. Treći je dan bio rezerviran za stručno-znanstveni skup, koji se održavao u Gradskoj knjižnici. Skup je imao dvije osnovne teme: književnu kritiku Hrvata u Vojvodini i etnografsku djelatnost Balinta Vukova. Prije izlagačkoga dijela predstavljen je zbornik u kojem su sadržani radovi s pet prijašnjih stručno-znanstvenih skupova, održanih od 2006. do 2010. To je do sada drugi zbornik (u prvom su tiskani radovi sa skupova održanih od 2002. do 2005.). Zbornik su predstavili Sanja Vulić (recenzentica) i T. Žigmanov. Slijedilo je uvodno izlaganje Mirka Ćurića o susretima književnih kritičara u Đakovu, a manjinskoj su se književnoj kritici posvetili referenti iz Subotice Milovan Miković i Vojislav Sekelj. Njima možemo pribrojiti i mladoga Vladana Čuturu koji je također imao referat s književnom temom. S. Vulić govorila je o pojmu književne kritike i primjerima manjinske kritike. Veći je broj referata bio vezan za etnografsku i književnu djelatnost B. Vujkova, što je razmatrano s različitih aspekata. U tom su širokom okviru teme za svoja izlaganja pronašli T. Žigmanov te mlade referentice Marina Balažev i Nevena Mlinko iz Subotice, zatim Đuro Franković iz Mađarske te dr. Robert Hajszan iz Austrije. U stanci između prve i druge skupine izlaganja otkriveno je novo poprsje B. Vujkova na trgu pokraj Gradske knjižnice. Stručno- znanstveni skup završio je izvješćem o hrvatskim knjigama objavljenim u Vojvodini u proteklih 12 mjeseci. To je izvješće iscrpno priredila Bernardica Ivanković, voditeljica Hrvatske čitaonice u Subotici. Nakon posjeta etno-salašu u Đurđinu, Dani Balinta Vujkova završili su Multimedijalnom večeri u Velikoj vijećnici Gradske kuće. Najsvečaniji dio bila je dodjela nagrade za životno djelo hrvatskomu književniku iz Bačke Vojislavu Sekelju. Autorica ovoga teksta je, kao voditeljica Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču, od 2009. svake godine organizirala Međunarodni interdisciplinarni znanstveni skup Croatica Austro- Hungarica. Treći skup održan je od 8. do 10. rujna 2011. Osnovna tema toga skupa bili su Hrvati i hrvatska kultura u dodiru s ostalim kulturama i narodima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Na skupu su izlagali znanstvenici iz Mađarske (Ernest Barić, S. Blažetin, D. Šokčević), Austrije (R. Hajszan), Hrvatske (Sandra Cvikić, Alojz Jembrih, Katarina Koprek, S. Vulić) i Slovenije (Vesna 166 2012 S. VULIĆ

Mikolič). Dr.sc. E. Barić sa Sveučilišta u Pečuhu u svom je izlaganju razmotrio dosegnuća, promašaje i planove kulturne autonomije Hrvata u Mađarskoj u kontekstu Strateškoga plana Hrvatske državne samouprave. Mag. S. Cvikić iz Instituta ,,Dr. Ivo Pilar”, podružnica u Vuko va- ru, analizirala je politiku regionalne prekogranične suradnje Hrvatske i Srbije. Dr. sc. K. Koprek s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dala je znatan prinos rasvjetljavanju etnomuzikoloških istraživanja Miroslava Vuka Croate na gradišćanskom području. Istaknula je kako Croatine zbirke potvrđuju nedvojbenu motivsku i muzikološku povezanost većega broja popijevaka s popijevkama u domovini, ali istodobno otkrivaju i određene tematske i glazbene posebnosti stečene u novoj domovini. Svoju je postavku potkrijepila zanimljivim primjerima koje je vrlo lijepo sama interpretirala. Slovenska jezikoslovka dr. sc. V. Mikolič sa Sveučilišta u Kopru izlagala je o višejezičnom Muškom carsko-kraljevskom učiteljskom učilištu u Kopru kao primjeru višekulturalnosti. Na tom je učilištu službeni jezik bio njemački, a nastava se još održavala na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jer su polaznici učilišta bili Hrvati, Slovenci i Talijani. Upozorila je da to učilište valja smatrati pozitivnim primjerom međunacionalnoga suživota, unatoč tomu što arhivski spisi svjedoče kako ti odnosi nisu bili idealni. U večernjem programu prvoga dana skupa E. Barić i S. Blažetin predstavili su nakladničku djelatnost Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj. Trećega je dana za sudionike skupa organiziran izlet

Branka Pavić Blažetin, glavna urednica Hrvatskoga glasnika s najbližim suradnicima na simpoziju u Budimpešti 5. 5. 2011. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 167 u srednje Gradišće. Sudionici su posjetili rodnu kuću Franza Liszta u Raidingu te selo Frakanavu sa značajnom hrvatskom manjinskom zajednicom. Za organizaciju izleta pobrinula se mr. Gerlinde Stern Pauer, voditeljica Kulturne zadruge (KUGE) iz Velikoga Borištofa u srednjem Gradišću, koja je bila članica Organizacijskoga odbora skupa Croatica Austro-Hungarica. Toj suradnji pri organizaciji dijela programa znanstvenoga skupa prethodila je višemjesečna suradnja voditeljica HPI i KUGE. Plod te suradnje bila su predavanja, koja su zajednički organizirana u KUGI u Velikom Borištofu. Prvo predavanje u 2011. održano je 25. veljače. Izlagala je K. Koprek. Predavanje je bilo naslovljeno ,,Doprinos crikvenih jačak gradišćanskih Hrvatov obdržavanju hrvatske glazbene bašćine u staroj domovini”. Prije predavanja znanstvenu i nastavnu djelatnost K. Koprek predstavila je S. Vulić. Drugo predavanje, 25. ožujka 2011., održala je dr. sc. Slavica Stojan iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Predavanje je bilo naslovljeno ,,Povijesni uzori hrvatske diplomacije u Dubrovačkoj Republici”. Treće predavanje, s naslovom ,,Prispodoba govorov gradišćanskih Hrvatov s govori autohtonih Hrvatov u sridnjoj Hrvatskoj” održala je 15. travnja 2011. voditeljica HPI S. Vulić. Peto je predavanje 20. svibnja 2011. održao S. Blažetin. Predavanje je bilo naslovljeno ,,Hrvati u Mađarskoj danas”. Prije predavanja, znanstvenu, nastavnu i književnu djelatnost S. Blažetina predstavila je S. Vulić. Sva su predavanja bila dobro posjećena i postala pravo okupljalište hrvatskih intelektualaca iz austrijskoga Gradišća, Mađarske i Hrvatske. Uvijek su bila popraćena zanimljivim i žustrim raspravama. Općenito se može reći da su kulturne priredbe, stručni i znanstveni skupovi te znanstvena predavanja pridonijeli boljemu poznavanju hrvatskih manjinskih zajednica i istaknutih pojedi- naca u prošlosti i sadašnjosti, a također boljoj suradnji i povezanosti manjinskih ustanova, društava te aktivnih pojedinaca iz različitih hrvatskih manjinskih zajednica i matičnoga naroda. 168 2012 S. VULIĆ

SUMMARY SYMPOSIA AMONG THE CROATS OF CENTRAL AND SOUTHEAST EUROPE

he Croatian enclaves in the parts of the Pannonian region outside Croatia’s borders maintain strong ties with the country and nation of origin. These links are stronger from year to year. There are a growing number of culture and research oriented Tevents organised by the minority communities, associations and institutions through- out the year. These events are geared towards strengthening ethnic identity in the present and empowering minority groups for the challenges of contemporary society and international rela- tions over the coming years and decades. This article cites several such events in 2011 staged in Austria, Hungary and in the part of the Bačke region within the borders of Serbia. This overview of events is accompanied by a review of the activities of the FFDI Croatian History Institute of Vienna, which works closely with Croatian minority institutions. There was regular collaboration in 2011 with the Culture Cooperative of Veliki Borištof (Großwarasdorf) in the central Gradišće (Burgenland) region of Austria under the capable leadership of Gerlinde Stern Pauer. Culture events, symposia and research lectures contributed to a better understanding of the Croatian minority communities and its leading fi gures in the past and present. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 169

RESÚMEN CONGRESOS PROFESIONALES ENTRE CROATAS DEL CENTRO Y SUDESTE DE EUROPA

os oasis croatas que se encuentran en el área panónica fuera de las fronteras estatales de Croacia, mantienen fuertes vínculos con la madre patria y sus habitantes. Con el correr de los años, dichos lazos se van consolidando cada vez más. Por eso, cada vez Lhay más eventos culturales y científi cos organizados por las minorías croatas a través de sus comunidades, sociedades e instituciones. El objetivo de esos eventos es consolidar la identidad nacional y fortalecer las minorías para que en los próximos años y decenios puedan afrontar los desafíos de la sociedad moderna y de las relaciones interestatales. Recordamos en esta oportunidad algunos eventos que tuvieron lugar en el 2011 en Austria, Hungría y en una parte de Bačka dentro de las fronteras estatales de Serbia. A esta reseña de eventos agregamos un informe sobre las actividades del Instituto Histórico Croata FFDI de Viena, el cual colabora estrechamente con las instituciones de las minorías croatas. En el 2011 fue absolutamente regular la colaboración con la Cooperativa Cultural de Veliki Borištof (en Gradišće central, Austria) que es excelentemente conducida por la mr. Gerlinde Stern Bauer. Los acontecimientos culturales y las reuniones científi cas, lo mismo que los congresos profesionales y las disertaciones científi cas, contribuyeron a conocer mejor a las minorías croatas y a destacados miembros suyos en el pasado y el presente. SANDRA CVIKIĆ HRVATSKO MANJINSKO PITANJE U SRBIJI

Autorica analizira aktualnu problematiku hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji sa sociološkoga motrišta, pristupajući iskustveno tematici iz neposredne blizine prekograničnog susjeda u Vukovarsko- srijemskoj županiji. Ta uključenost autorice u zbiljski svijet pridonosi kompleksnosti istraživačkoga okvira u kojega ona smješta hrvatsku nacionalnu manjinu suvremenog srbijanskog društva. Društveno- politički kontekst istraživačkog okvira određen je prema tome, s jedne strane, društvenim procesima iz bliske prošlosti srbijanske agresije, herojske obrane Vukovara i vukovarske tragedije, Domovinskog rata i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja te s druge strane, unutarnjim društvenim previranjima za vrijeme i nakon pada Miloševićevog režima i demokratske tranzicije u Srbiji.

romatrati problematiku hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji sa stajališta znanosti neupitno uključuje i perspektivu iz koje se promatra određeni društveni fenomen. Zato perspektiva znanstvenika – sociologa, koji proučava navedenu Pproblematiku iz neposredne blizine prekograničnog susjeda u Vukovarsko-srijemskoj županiji dodatno dobiva na kompleksnosti istraživačkih granica u koje smješta hrvatsku nacionalnu manjinu suvremenog srbijanskog društva. Društveno-politički kontekst istraživačkih granica određen je prema tome, s jedne strane, društvenim procesima iz bliske prošlosti srbijanske agresije, vukovarske tragedije, Domovinskog rata i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja te s druge strane, unutarnjim društvenim previranjima za vrijeme i nakon pada Miloševićeva režima i demokratske tranzicije u Srbiji. Pri tome međunarodna zajednica i eurointegracijski procesi još više čine nejasnim defi niranje i jasan položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji kao autonomnog sudionika u ostvarivanju prava koja proizlaze iz srbijanske manjinske politike. Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji zato uvelike oblikuju divergentni društveno- politički procesi u kojima se ne razvija njezin socijalni kapital nego se profi liraju specifi čna značenja koja negativno utječu na transformaciju fi nancijskog kapitala u ljudski kapital. To zauzvrat onemogućuje nesmetan razvoj i oblikovanje identitetskih i društveno-gospodarskih odrednica Hrvata u suvremenom srbijanskom društvu.

Referentni okvir analize U ovom radu se zato prilagodba i provedba mjera manjinske politike za Hrvate u Republici Srbiji/AP Vojvodini1 promatra u sklopu suvremene problematike hrvatske zajednice. Specifi čno

1 U ovom radu se hrvatska manjinska problematika promatra za područje Republike Srbije s težištem na AP Vojvodini, jer u njoj, statistički gledano, prema posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2002. godine živi najviše Hrvata. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 171 ishodište takve sociološke analize prema protokolu kritičke teorije sadržava sljedeće elemente proučavanja: • položaj i ostvarena prava hrvatske nacionalne manjine • fenomen hrvatskog manjinskog političkog poduzetništva. Kritičkom analizom društvenih pojava i fenomena unutar hrvatskih zajednica u suvremenom srbijanskom društvu daje se slika stanja koja prodire u bit osobina i procesa demokratizacije i (re)integracije Hrvata sada u statusu „nove” nacionalne manjine. Zato se u sklopu kritičke teorije2 nastoji shvatiti i razumjeti ponašanje skupina unutar hrvatske nacionalne manjine u Srbiji/AP Vojvodini, argumentima i protuargumentima, u kontekstu i nasuprot većinskog srpskog naroda i ponašanja i djelovanja vladajućih društveno-političkih struktura moći. Problematika hrvatske nacionalne manjine na taj način podrazumijeva defi niranje njezinih uzroka, tijeka i posljedica. Namjera je rada upozoriti na dublje razloge, posljedice i uzroke koji utječu na djelovanje, interakciju i odnose ključnih sudionika društveno-političke transformacije hrvatskih zajednica srbijanskoga društva.

Problematika provedbe hrvatske manjinske politike Sve do listopadskih promjena 2000. godine i pada Miloševićeva režima čimbenici koji utječu na položaj i ostvarivanje prava hrvatske nacionalne manjine uvelike ovise o srpskoj agresiji na Hrvatsku i dolasku izbjeglica u Srbiju te o zakonima i specifi čnostima višeetničke AP Vojvodine u čijem kontekstu srbijanske društveno-političke elite provode diskriminirajuću manjinsku politiku.3 Teritorijalno disperzirane hrvatske zajednice u Srbiji/AP Vojvodini u uvjetima društvene izolacije i izopćenja iz srbijanskoga društva izložene su fi zičkom i psihološkom zlostavljanju lokalnih državnih vlasti što poslije duboko utječe na njihovu psihu.4 Totalitarna5 srbijanska vlast Miloševićeva režima prema naslijeđu i tradiciji komunizma instrumentalizira teror nad Hrvatima te provodi ideologiju6 ugroženosti mitskoga srpskog naroda i stoljetne nepravde, a srbijansko društvo pretvara u bezličnu masu savršeno pokornu i uvjerenu u istinitost obrane jugoslavenske države bratstva i jedinstva. Zato se s pravom postavlja pitanje do koje razine je moguće sada provoditi manjinsku politiku za Hrvate kada se uzme u obzir da je demokratizacija srbijanskoga društva izgradnju sustava vladavine prava temeljila na praksi

2 Kritička teorija kao teorija društva koju prvi defi niraju sociolozi/fi lozofi /psiholozi Frankfurtske škole: Max Horkheimer, Theodor Wiesegrund Adorno, Herbert Marcuse, Erich Fromm, Franz L. Neumann, Jürgen Habermas. 3 Sve do veljače 2002. godine, donošenjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, Hrvati u Republici Srbiji nemaju zakonski reguliran manjinski status jer su u prijašnjoj SFRJ bili konstitutivan narod. Zato sve do donošenja tog zakona Hrvati nisu imali prava iz područja kolektivnih prava nacionalne manjine (pravo na jezik i pismo, pravo na školovanje na materinskom jeziku, pravo na informiranje na materinskom jeziku i pravo na ostvarivanje nacionalne kulture) kao što su to činile mađarska, slovačka i rusinska nacionalna manjina (koje su taj status imale još iz vremena SFRJ). 4 Progon, fi zičko i psihičko zlostavljanje Hrvata tijekom srbijanskih ratova u posljednjem desetljeću 20. stoljeća iscrpno je u svojoj knjizi „Kako je umirao moj narod” (1996.) opisao Marko Kljajić. 5 Više o komunističkom totalitarizmu vidi u knjizi Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism (1962.). 6 Memorandum SANU – strateški program srpske inteligencije i akademske zajednice iz 1986. godine. 172 2012 S. CVIKIĆ nasilja i etničkog čišćenja u kojem hrvatska nacionalna manjina kao nova manjina do 2002. godine uopće nije postojala. Naime, Tomislav Žigmanov u svojoj knjizi Osvajanje slobode (2011.) kao temeljno polazište u analizi društvenog položaja hrvatske zajednice u Vojvodini ističe tri važna činitelja. Ti činitelji međusobno komplementarno povezani i isprepleteni pružaju okvir za problematiziranje suvremene slike stanja o provedbi srbijanske manjinske politike za Hrvate, a moguće ih je locirati na tri razine: Okvir analize društvenog položaja hrvatske zajednice u Srbiji/Vojvodini Razina Činitelji7 - političke okolnosti - (ne)kvalitetna manjinska politika - ekonomsko stanje politička

Društveno- - ukupne društvene prilike u Srbiji - odnosi unutar hrvatske zajednice - odnosi unutar hrvatskih institucija - broj i vrsta institucija - priroda unutarnje distribucije moći - konkretna kadrovska rješenja organizacijska Institucionalno- - procesi i inicijative na djelu unutar zajednice - priroda hrvatsko-srpskih odnosa - vanjska politika RH prema Srbije identitetska Nacionalno-

Okvir kao takav upućuje na to do koje je razine srbijansko društvo komunističkog totalitarnog režima apsorbiralo ono što mu proturječi – hrvatski narod – u već oblikovanu masu slabih i uplašenih pojedinaca koji su se odrekli svoje individualnosti i postali „superiornim srbijanskim narodom.” U tom kontekstu, hrvatska šutnja8 nastala u kontinuitetu povijesnog trajanja znakovito mijenja svoj društveno-politički oblik i sadržaj te u ozračju „banalnosti zla” (Arendt, 2002.) još dublje se skriva unutar obitelji. Tako izopćene i atomizirane hrvatske zajednice nakon 2000. godine dolaze u položaj dezorijentiranog, neravnopravnog i obespravljenog sudionika desubjektivizirane realnosti srbijanskog društva čije vlasti sada trebaju osigurati afi rmativno provođenje manjinske politike za Hrvate.

7 Prema Tomislavu Žigmanovu (2011.) 8 Fenomen „hrvatske šutnje” koji se ne odnosi samo na prešućene poslijeratne (nakon 1945. godine) komunističke zločine, nego i administrativno-političku zabranu iz 1956. godine kojom se na temelju politike „socijalističkog jugoslavenstva” hrvatski nazivi na svim institucijama u Vojvodini brišu, a sve što ima hrvatski predznak nestaje (Bara i Žigmanov, 2009., 24). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 173

S jedne strane, ostaci „totalne srbijanske države” nisu i ne mogu biti otklonjeni padom Miloševićeva režima zato što je totalitaran sustav dugo stvaran a „duhovna je kapitulacija” srbijanskog naroda u stanju negiranja vlastite društvene odgovornosti i odgovornosti režimskih vlasti za počinjene ratne zločine (Katunarić, 1990.). Nedostatak razumijevanja za sve ono što se dogodilo u bliskoj prošlosti odraz je nesuočavanja srbijanskih vlasti i s politikom etničkog čišćenja (Kljajić, 1996.) koja je najteže pogodila hrvatski narod u Vojvodini. Zato ne iznenađuje činjenica da zbog tako defi niranih srpsko-hrvatskih odnosa, i neobaviještenosti, Vlada Republike Srbije i pokrajinske lokalne i regionalne vlasti ne mogu odgovoriti na konkretnu problematiku vezanu za hrvatsku nacionalnu manjinu i provedbu manjinske politike.9 S druge strane, u kontekstu „unutarnje hrvatske emigracije” unutar procjepa između savjesti i državnog suvereniteta, društveno-političke i kulturne elite hrvatskih zajednica ne mogu ojačati ni na objektivnoj razini institucionalne reprezentacije i djelovanja zajamčenih zakonom, ni na subjektivnoj razini nacionalno osviještenih građana koji kao nova nacionalna manjina imaju svoje mjesto u suvremenom srbijanskom društvu. Utjecaj asimilacijske politike10 totalitarnog režima kroz etnifi cirano nasilje i prisilne migracije nakon 2000. godine svaki put iznova aktivizira mehanizme psihičke regresije straha11 hrvatskoga stanovništva jer u središte društvenog djelovanja i afi rmacije dolaze pitanja ostvarivanja prava zajamčenih manjinskim zakonom. Snalaženje u takvoj realnosti „nove” demokratske Srbije podrazumijeva racionalno i smisleno ostvarivanje prava na temelju zakona o manjinama12, a gdje je hrvatska nacionalna manjina sada kao „mala manjina” (Bara i Žigmanov, 2009.) i dalje u neravnopravnom položaju naprema „starim” i „velikim” nacionalnim manjina kao što je mađarska.13 Favoriziranjem jednih naprema drugima, srbijanske vlasti određuju načine ponašanja koji se preslikavaju i unutar stranačke i institucionalne reprezentacije manjinskih zajednica pa tako i hrvatske. Hrvatska nacionalna manjina zbog toga ne posjeduje razvojni potencijal za kontinuirano i sustavno funkcioniranje

9 To je najbolje vidljivo i moguće je pratiti u raznim izvješćima o položaju, ostvarivanju i kršenju ljudskih prava u Republici Srbiji od 2002. do 2011. godine. Ta su izvješća izradile domaće institucije (Centar za multikulturalnost i Vojvođanski centar za ljudska prava iz Novog Sada; Savetodavni komitet o Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina; Mreža odbora za ljudska prava u Srbiji; Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji) i međunarodne (Europska komisija, Vijeće Europe, OSCE). 10 2. izvješće Republike Srbije o provedbi Članka 25. točka 1. Okvirne konvencije o zaštiti prava nacionalnih manjina u Republici Srbiji iz 2008. godine navodi se da se 63% Hrvata u Srbiji izjasnilo da im je materinski jezik srpski, a ne hrvatski jezik. 11 To potvrđuju prošlogodišnji izbori (2010.) za nacionalne savjete nacionalnih manjina na koje je izašao mali broj Hrvata zbog straha i nepovjerenja u državne vlasti jer nisu htjeli staviti svoje ime na poseban popis birača. Vidi godišnje izvješće za Srbiju 2010. godine Helsinškog odbora za ljudska prava. 12 Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, veljača 2002.; Ustavna povelja, 2003.; Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama državne zajednice Srbije i Crne Gore, 2003.; Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika Republike Srbije, 2004.; Ustav Republike Srbije, 2006.; Zakon o nacionalnim savjetima (vijećima) nacionalnih manjina, 2009.; Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, 1992.; Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima Savjeta Europe, 1992.; Sporazum o zaštiti prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj, 2004. 13 To je vidljivo i na razini fi nanciranja države i na razini institucionalne i političke reprezentacije u lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj upravi, što potvrđuju i razna izvješća, u ovom slučaju godišnja izvješća za 2009. i 2010. godinu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. 174 2012 S. CVIKIĆ organizacijske strukture koja predstavlja hrvatske interese i rješava probleme. Takav društveno- politički kontekst koju potiču srbijanske političke elite pogoduje razvoju divergentnih društvenih procesa koji dezintegriraju socijalno tkivo hrvatske nacionalne manjine a njezine upravljačke elite stavljaju u zavisan položaj. Sustavno sagledavanje hrvatske manjinske problematike suvremenog srbijanskog društva zato pretpostavlja uzimanje u obzir i činjenice da srbijanski neoliberalni14 manjinski projekt - što zbog realnih i zbog subjektivnih razloga te položaja u koji je stavljena i sama sebe stavlja hrvatska nacionalna manjina - provizorno rabi i preoblikuje manjinski zakonski okvir kako bi manipulirao15 društveno-političkim odnosima unutar hrvatskih zajednica i između njih. Promjena individualnih i općih projektnih interesa u suradnji sa subetničkim hrvatskim skupinama (Bunjevci, Šokci) kroz srbijansku manjinsku politiku dodatno produbljuju već prisutne i stvara nove probleme hrvatskog korpusa u Srbiji/AP Vojvodini. Zato na razini funkcionalne društvene integracije – suživota, oprosta i povjerenja hrvatska nacionalna manjina ima negativan učinak manjinske politike jer u suvremenom srbijanskom društvu hrvatske zajednice žive odvojene same od sebe i drugih, a nesnošljivost karakterizira i Hrvate i Srbe na razini njihovih psiho- socijalnih, društvenih i regionalnih obilježja (Živić i Cvikić, 2010.). Politička realnost koja određuje uvjete opstanka hrvatskih zajednica istodobno uvjetuje i način suradnje s većinskim srpskim narodom kao nužne pretpostavke budućeg suživota. Upravo se u tom procesu izgradnje međusobnih odnosa odražava ograničena sposobnost hrvatskih upravljačkih društveno- političkih elita da učinkovito kontroliraju i stvaraju program revitalizacije hrvatskoga korpusa u Srbiji/AP Vojvodini.

Problematika političke reprezentacije Funkcionalna reprezentacija legitimno odabrane društveno-političke elite hrvatske nacionalne manjine, s jedne strane, individualne modalitete društveno prihvatljivih oblika ponašanja prilagođava novom socijalnom poretku srbijanskog društva kao nacionalna manjina koja impotentno vokalizira svoje manjinske interese i problematike;16 dok s druge strane, ne razvija strateško planiranje cjelokupnog hrvatskog naroda nego oblikuje jednu vrstu parazitske svijesti (Rogić, 2000.) koja stavlja individualne interese pojedinaca na visokim položajima ispred zadovoljavanja potreba hrvatskih zajednica. U navedenom kontekstu javlja se pojava novih društvenih fenomena koji dodatno kompliciraju strateško i razvojno pozicioniranje hrvatske

14 „Neoliberalizam kao doktrina djeluje prvenstveno u interesu privatnog vlasništva i kapitala, a kao i ostale ideologije, često se predstavlja kao konačno stanje ili kraj povijesti prema kojemu se sva društva neizbježno kreću (Vidaković i Panković, 2006., 35).“ 15 Najbolji primjer su izbori za nacionalno vijeće hrvatske nacionalne manjine 2010. godine kada se na temelju predloženih elektora pojavljuju dvije izborne liste: 1) Hrvatska lista za europsku Srbiju (koju čine i Hrvati iz srpskih stranaka kao npr. Tadićeve Demokratske stranke) i 2) Hrvatska lista – DSHV i hrvatske udruge. 16 Što je vidljivo iz izvješća Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Europske komisije, Vojvođanskog centra za ljudska prava, Centra za multikulturalnost, Vlade Republike Srbije, Savetodavnog komiteta Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Pokrajinskog sekreterijata za propise, upravu i nacionalne manjine Izvršnog veća AP Vojvodine za period 2002. – 2011. godine. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 175 nacionalne manjine u Srbiji/AP Vojvodini. Tako se u podlozi suvremene manjinske problematike Hrvata pojavljuje fenomen manjinskog političkog poduzetništva koji je do sada bio nedovoljno istražena znanstvena tema. Državna fi nancijska potpora projektima i programima provedbe aktivne manjinske politike u Srbiji/AP Vojvodini inducira društveno-politički kontekst u kojem vladajuće strukture moći pogoduju razvoju hrvatskog manjinskog poduzetništva, a koje zauzvrat negativno utječu na izgradnju i suvremeno rekonceptualiziranje društveno-političkih odnosa sudionika unutar hrvatskih zajednica i izvan njih. Dezintegrirajući učinak tog društvenog fenomena uvelike utječe na čvrst položaj hrvatske nacionalne manjine u pregovorima za ostvarivanje svojih zakonom zajamčenih prava, a manjinske upravljačke elite često predstavljaju nekompetentne osobe koje po komunističkom modelu jedino znaju koristiti državnu pomoć i izboriti se za osobne interese. No, to ne začuđuje ako se uzme u obzir da se taj fenomen pojavljuje, kako to ističe A. Oberschall (1973.),17 u društvenim situacijama kao što je ova u Srbiji/AP Vojvodini, gdje je socijalna pokretljivost Hrvata kao nacionalne manjine unutar srbijanskog društva ograničena, a pristup položajima moći zatvoren. Redefi nirani društveni procesi u kojima srbijanske vlasti rekonstruiraju suvremene društvene odnose i položaje moći zato zahtijevaju od hrvatske nacionalne manjine specifi ciranje novih značenja. To su značenja koja imaju potencijal za izgradnju onih oporbenih elemenata koji na razini osobne interakcije unutar različitih grupnih sklopova jačaju hrvatsku nacionalno- identitetsku osnovu djelovanjem vlastitoga identiteta. Ne iznenađuje zato što uključivanjem hrvatske nacionalne manjine u politički život Srbije/AP Vojvodine prostorom političke reprezentacije autonomno „vladaju” manjinski politički poduzetnici koji često svoj dobiveni položaj povezuju s osobnim interesima, prilikama i fi nancijskom koristi, a ne s činjenicom da predstavljaju hrvatsku zajednicu i njezine političke interese. Ono što se dogodilo pokazuje da ti hrvatski manjinski politički poduzetnici, bilo da su članovi manjinske političke stranke ili članovi neke srbijanske stranke, imaju više zajedničkih interesa s ostalim članovima političkih predstavnika unutar lokalnih/regionalnih tijela vlasti nego što imaju s članovima vlastite stranke ili hrvatske zajednice. Zato su prilike u kojima se nalazi hrvatska nacionalna manjina tijekom procesa mobilizacije svojih političkih resursa, vremenom profi lirale političke poduzetnike koji racionalno iskoriste „organizirano nezadovoljstvo” hrvatske nacionalne manjine svojim trenutačnim stanjem, statusom i položajem u Srbiji/AP Vojvodini. Na temelju vlastite sposobnosti korištenja materijalnih (rad, novac, konkretne koristi, usluge) i nematerijalnih resursa (autoritet, moralni angažman, prijateljstvo, uvjerenost) dostupnih hrvatskim zajednicama, ti manjinski politički poduzetnici kalkuliranim djelovanjem iskorištavaju trenutačne društveno-političke situacije i stvaraju svoje socijalne mreže istomišljenika i suradnika (unutar svoje zajednici ili izvan nje)

17 A. Oberschall govori o fenomenu političkoga poduzetništva u sklopu svoje resursno mobilizacijske teorije društvenih pokreta. 176 2012 S. CVIKIĆ koji ih poslije održavaju na vlasti (Mesić, 2009.).18 Problem je u tome što takav proces dovodi do političke dezintegracije i kidanja socijalne strukture hrvatske nacionalne manjine, a istodobno rezultira i unutarnjim previranjima i sukobima te zauzvrat slabi društveno-politički integritet hrvatskih zajednica.19 Tako rekonceptualizirani društveno-politički odnosi u suvremenom srbijanskom društvu obilježeni su različitim oblicima političkih manipulacija unutar hrvatskih zajednica i službene srbijanske vlasti. Zato hrvatski politički poduzetnici u navedenim političkim prilikama rijetko podliježu institucionalnoj provjeri unutar vlastite stranke i/ili srbijanskih vlasti. Rentiranjem hrvatske manjinske politike oni zloporabe proces interesnog pozicioniranja hrvatskih zajednica koje predstavljaju te koriste položaje vlasti kako bi preraspodjelu prilika i mogućnosti usmjerili prema osobnoj dobiti zanemarujući pri tome interese hrvatskog glasačkog tijela. Četverogodišnji mandatni položaj zato hrvatskim manjinskim poduzetnicima omogućuje da izravno utječu na stvaranje novih političkih prilika i korištenje izgrađenih socijalnih mreža koje im daju veliku prednost na sljedećim demokratskim izborima. U mreži srbijanskih političkih interesnih skupina koje su često ključni čimbenik u provedbi manjinske politike za Hrvate, mikro-mobilizacijski čimbenici na razini osobne interakcije međustranačkih i/ili unutarstranačkih odnosa hrvatske nacionalne manjine zato upućuju na divergentne društvene procese koji u sklopu političke prilagodljivosti razvijaju parazitsku svijest i negativno utječu na oporbene elemente društveno- političkih organizacija i stranaka hrvatske nacionalne manjine.

Zaključna razmatranja Zato je moguće zaključiti da dezintegrirajući učinak divergentnih društvenih procesa unutar hrvatske nacionalne manjine uvelike koriste vladajuće srbijanske strukture vlasti kojima su Hrvati kao nova nacionalna manjina samo predmet i cilj potpore koju trebaju osigurati na temelju zakona. Na taj se način hrvatsku nacionalnu manjinu stavlja u položaj desubjektiviziranog korisnika manjinske politike koja se za svoj dio „fi nancijskog kolača” mora izboriti kroz normativno neprilagođenu socijalnu mrežu hrvatskih institucija, političkih stranaka i organizacija. U barbarskim društvenim odnosima suvremenog srbijanskog društva koje se odbija suočiti s ratnim zločinom i nasiljem počinjenim izvan granicama Srbije i unutar nje, homogenizacija hrvatske nacionalne manjine dodatno je radikalizirana unutarstranačkom i međustranačkom rekonstrukcijom sposobnosti i inicijativa hrvatskih društveno-političkih elita koje pogoduju razvoju interesnih društvenih skupina i pojedinaca (Rogić, 2000.). Privid političke stabilnosti i fi nancijske sigurnosti hrvatska nacionalna manjina duguje progresivnom jačanju partikularističkih društveno-političkih interesa i ekonomskih veza

18 Taj proces je moguće pratiti na primjeru osnutka i djelovanja hrvatskih političkih stranaka (DSHV, Demokratska zajednica Hrvata) i srpskih političkih stranaka (Demokratska stranka, Liberalno-demokratska partija) čiji su članovi Hrvati te nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne manjine. 19 Proces političke dezintegracije moguće je pratiti na primjeru DSHV od 1997. godine do danas te socijalne dezintegracije hrvatskoga korpusa na primjeru Bunjevačke nacionalne manjine. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 177 hrvatskih manjinskih političkih poduzetnika koji onemogućuju oblikovanje hrvatskog društvenog imuniteta20 (Rogić, 2000.). Srbijanska politokracija autoritarnim potporama nadoknađuje demokratski defi cit kroz manjinsku politiku, a političko reterijerstvo nagodbenjačkog karaktera hrvatskih manjinskih političkih poduzetnika i građanska apstinencija hrvatske nacionalne manjine pogoduju nekomplementarnom interesnom položaju hrvatskih društveno-političkih elita. Takvo „vježbanje demokracije” stavlja hrvatske zajednice izvan dosega službenog demokratskog poretka srbijanskoga društva u kojem hrvatske političke stranke nisu dovoljno ojačale da bi samostalno i odgovorno upravljale svojim razvojem.

Literatura Arendt, H. (2002.), Eichmann u Jeruzalemu. Izvještaj o banalnosti zla, Politička kultura nakladno-istraživački zavod, Zagreb. Arendt, H. (1962.), The Origins of Totalitarianism, Meridian Books, The World Publishing Company, Cleveland and New York. Bara, M. i Tomislav Žigmanov, (2009.), Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti – osnovne činjenice, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica. Babić, D. i Drago Župarić-Iljić, Ur. (2010.), Nacionalne manjine kao faktor stabilnosti u međunarodnim odnosima Hrvatske i Srbije, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb. Čamprag, D. i Suzana Kujundžić-Ostojić, Ur. (2007.), Zbornik radova sa simpozijuma „O Bunjevcima“ u Subotici 7. – 9. decembra 2006. godine, Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ogranak u Novom Sadu, Novi Sad. Hederer, C. (2007.), Political Enterpreneurship and Institutional Change: an Evolutionary Approach, Federal Ministry of Economics and Labour, Vienna, Austria, Witten/Herdecke University, Germany, Munich Personal RePEc Archive, MPRA Paper No. 8219. posted 12. April 2008/20:25 http://mpra.ub.uni-munchen.de/8249 Pristup ostvaren: 1. listopada 2011. Katunarić, V. (1990.), Teorija društva u frankfurtskoj školi, Sociološka hrestomatija, ITP Naprijed, Zagreb. Mesić, M. (2009.), Hrvatski studentski pokret – pokušaj teorijske analize, U: Politička misao, god.46, br.4., str. 79-110. Oberschall, A. (1973.), Social Confl ict and Social Movements, Prentice-Hall. Olson, M. (2009.), Logika kolektivnog djelovanja. Javna dobra i teorija skupina, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

20 Modernizacijska preobrazba sudionika prema hrvatskom identitetskom predlošku kršćanske solidarnosti i tehničke kom- petencije. 178 2012 S. CVIKIĆ

Rogić, I. (2000.), Tehnika i samostalnost. Okvir za sliku treće hrvatske modernizacije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. Vidaković, R. i Panković, D. Ur. (2006.), Globaizacija i neoliberalizam. Refl eksije na hrvatsko društvo, Centar za politička istraživanja, Zagreb. Žigmanov, T., Ur. (2010.), Godišnjak za znanstvena istraživanja, Br.2, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica. Žigmanov, T. (2011.), Osvajanje slobode. Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskog prevrata 2000., Hrvatsko akademsko društvo, Subotica. Živić, D. i Cvikić. S. Ur. (2010.), Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja: znanstveni, em- pirijski i iskustveni uvidi, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Vukovar, Zagreb-Vukovar.

Dokumenti

1. Alternativni izveštaj o primeni Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Centar za multikulturalnost i Vojvođanski centar za ljudska prava, Novi Sad, 2002-2003. 2. Centar za multikulturalnost, Vojvođanski centar za ljudska prava, Srbija i Crna Gora – Vojvodina, Izvještaj koji se podnosi na osnovu člana 25 paragraf 1 Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, 2003. 3. Savetodavni komitet o Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina, Mišljenje o Srbiji i Crnoj Gori, 2004. 4. Komentar br.1. obrazovanje na osnovu Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Savetodavni komitet za okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, 2006. 5. Mreža odbora za ljudska prava u Srbiji, Srbija, Izveštaj koji se podnosi na osnovu člana 25, paragraf 1, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, 2007. 6. Vojvođanski centar za ljudska prava, Srbija/Vojvodina, Izveštaj koji se podnosi na osnovu člana 25, paragraf 1 Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, 2007. 7. Komentar br.2. delotvorno učešće pripadnika nacionalnih manjina u kulturnom, socijalnom i ekonomskom životu i javnom poslovanju, Savetodatvni komitet za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, 2008. 8. Second Report Submitted by Serbia. Pursuant to Article 25 Paragraph 1 of the Framework Convention for the Protection of National Minorities, 2008. 9. Annex to the Second Report Submitted by Serbia. Pursuant to Article 25 Paragraph 1 of the Framework Convention for the Protection of National Minorities, 2008. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 179

10. Commission of the European Communities, SEC (2008) 2698 fi nal, Commission Staff Working Document Serbia 2008 Progress Report accompanying the Communication from the Commission to the European Parliament and the Council, Englargement Strategy and Main Challenges 2008-2009 {COM(2008)674} 11. Commission of the European Communities, SEC (2009) 1339 fi nal, Commission Staff Working Document Serbia 2009 Progress Report accompanying the Communication from the Commission to the European Parliament and the Council, Englargement Strategy and Main Challenges 2009-2010 {COM(2009)533} 12. Savetodavni komitet Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, 2. mišljenje za Srbiju, 2009. 13. Deklaracija nacionalnih saveta nacionalnih manjina i nevladinih organizacija o primeni Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima u Srbiji, Skupština APV, 2009. – Povodom održavanja konferencije „Primena Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima u Srbiji- Rezultati monitoringa i preporuka sa posebnim osvrtom na obrazovanje i učešće manjina u javnom životu“. 14. Godišnji izveštaj: Srbija 2008. Ljudska prava, demokratija i – nasilje, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2009. 15. Commission of the European Communities, SEC (2010) 1330 fi nal, Commission Staff Working Document Serbia 2010 Progress Report accompanying the Communication from the Commission to the European Parliament and the Council, Englargement Strategy and Main Challenges 2010-2011 {COM(2010)660} 16. Godišnji izveštaj: Srbija 2010. Ljudska prava: odraz institucionalne nemoći, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2011. 180 2012 S. CVIKIĆ

SUMMARY THE CROATIAN MINORITY IN SERBIA

he author analyses the current issues affecting the Croatian national minority in Serbia from the sociological aspect. We can single out the disintegrative effect of divergent social processes within Croatian ethnic minority groups. These situations Tare largely taken advantage of by the ruling Serbian power structures, for which Croatians as a new ethnic minority are only a means to gain the support they wish to secure on the basis of the legal framework. Thus the Croatian ethnic minority is placed in the position of an objectifi ed benefi ciary of minority policies that has to fi ght for their slice of the “fi nancial cake” through the normatively dysfunctional social network of Croatian institutions, political parties and organisations. In the barbarizing social relations of contemporary Serbian society, which refuses to come to terms with war crimes and violence committed both outside of and within Serbian borders, the homogenisation of the Croatian ethnic minority has been further radicalised by the multipartisan reconstruction of Croatian socio-political elites which favours the development of social groups and individual with vested interests. The Croatian ethnic minority owes the illusion of political stability and fi nancial security to a progressive strengthening of the particular socio-political interests and economic connections of Croatian minority political entrepreneurs who hinder the formation of a Croatian social identity. This “practicing of democracy” places the Croatian community outside of the scope of the formal order of the democratisation of Serbian society in which political parties representing Croatians have not strengthened enough to independently and responsibly manage their own development. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 181

RESÚMEN LA CUESTIÓN DE LA MINORÍA CROATA EN SERBIA

a autora analiza desde el aspecto sociológico la actual problemática de la minoría nacional croata en la República de Serbia. Dentro de la minoría nacional croata es factible separar un efecto desintegrador de los procesos sociales divergentes. Esta Lsituación es aprovechada en gran medida por las estructuras serbias gobernantes para quienes los croatas, como nueva minoría nacional, son tan sólo un apoyo que deben asegurar en base al marco legal. De esa manera, se coloca a la minoría nacional croata en la posición de un usuario desubjetivizado de la política de minorías que para obtener su parte de la „torta fi nanciera“ debe luchar por ella a través de una red social normativamente inadaptada de instituciones, partidos políticos y organizaciones croatas. En las barbarizadas relaciones sociales de la sociedad serbia contemporánea que rechaza enfrentarse con el crimen de guerra y la violencia cometidos fuera de las fronteras de Serbia, la homogeneización de la minoría nacional croata se radicalizó adicionalmente con la reconstrucción interpartidaria de las élites socio-políticas croatas que favorecen el desarrollo de agrupaciones sociales o de individuos movidos por intereses particulares. La minoría nacional croata debe la aparente estabilidad política y fi nanciera al fortalecimiento progresivo de los intereses socio-políticos particulares y a los vínculos económicos de los empresarios políticos de dicha minoría que impiden la formación de una identidad social croata. Semejante „ejercitación de la democracia“ coloca a las comunidades croatas fuera del alcance del alineamiento democratizador formal de la sociedad serbia en el cual los partidos políticos croatas no se han fortalecido lo sufi ciente como para dirigir independientemente y con responsabilidad su propio desarrollo. ROBERT SKENDEROVIĆ AUTENTIČAN SVJEDOK OSVAJANJA SLOBODE U VOJVODINI

Problemi u organiziranju i ostvarivanju manjinskih prava Hrvata u Vojvodini prema mišljenju Tomislava Žigmanova proizlaze iz njihove nedovoljne institucionalne organiziranosti, ali i iz otpora prisutnog u institucijama Republike Srbije te zbog nedovoljne potpore matične domovine. U svemu je za opstanak Hrvata u Vojvodini najveća prijetnja i dalje projekt stvaranja tzv. bunjevačke nacije, koji ima punu potporu RS, a RH ga nije prepoznala kao negativan čimbenik. Broj Hrvata u Vojvodini se stalno smanjuje od 109.204, koliko ih je popisano 1981. godine, na samo 56.546 prema popisu iz 2002. godine. Vojvođanski su Hrvati danas u takvome položaju u kojem se postavlja i veliko pitanje njihove biološke opstojnosti, upozorava Tomislav Žigmanov u novoj knjizi Osvajanje slobode…

agrađivani esejist Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, jedan je od vodećih stručnjaka u području manjinskih prava. Dana 14. studenoga u Paneuropskoj uniji u Zagrebu predstavljena je njegova Nposljednja knjiga „Osvajanje slobode – Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskog prevrata 2000.” (Subotica 2011.). Žigmanov u njoj obrađuje politički i društveni život vojvođanskih Hrvata od 2000. godine, tj. od pada Miloševićeva režima, pa do danas, s težištem na tri glavna aktera – samoj hrvatskoj zajednici, Republici Srbiji kao zemlji u kojoj žive i Republici Hrvatskoj kao njihovoj matičnoj zemlji. Preko analize položaja vojvođanskih Hrvata u razdoblju nakon pada Miloševićeva režima Žigmanov u knjizi iznosi mnoge činjenice kojima dokazuje da je posljednjih godina vidljivo ostvaren znatan napredak, ali i da postojeće stanje još nije zadovoljavajuće. Problemi u organiziranju i ostvarivanju manjinskih prava Hrvata u Vojvodini, prema autorovu mišljenju, proizlaze iz njihove nedovoljne institucionalne organiziranosti, ali i iz otpora prisutnog u institucijama Republike Srbije te zbog ponekad nedovoljne i nestalne potpore matične domovine Republike Hrvatske. U svemu za opstanak Hrvata u Vojvodini najveću prijetnju i dalje predstavlja projekt stvaranja tzv. bunjevačke nacije, koji ima punu potporu Republike Srbije, a Republika Hrvatska nije ga prepoznala kako bi trebala. Knjiga Tomislava Žigmanova „Osvajanje slobode” jedinstven je pokušaj analize položaja hrvatske zajednice u Republici Srbiji, kakav dosad nismo imali prilike vidjeti. Doista, možemo utvrditi da općenito u Hrvatskoj imamo manjak informacija o zbivanjima među vojvođanskim Hrvatima, ali još i manje stručnih i znanstvenih radova koji se bave aktualnim stanjem te danas, zbog rata i političkih pritisaka, znatno smanjene zajednice. Autor u knjizi ocjenjuje sve sudionike zbivanja u životu vojvođanskih Hrvata od 2000. godine, tj. od pada Miloševićeva režima, pa sve do danas. U prvome redu svoj interes usmjerava na samu HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 183 hrvatsku zajednicu u Vojvodini (u nekim aspektima i u cijeloj Srbiji), zatim na odnos Republike Srbije prema vojvođanskim Hrvatima i na kraju na odnos matične Republike Hrvatske prema njima. Vrijednost ove knjige je višestruka. Kao prvo, Tomislav Žigmanov je u njoj vrlo jasno iznio probleme od kojih pati hrvatska zajednica. Za razliku od uobičajenih napisa koji o manjinskom životu pišu ili u superlativima ili u katastrofi čnim prikazima, autor je u knjizi nastojao ocjeni vlastite zajednice pristupiti kritički, ali, naravno, u najboljoj namjeri. Nažalost, zbog različitih oblika pritisaka kojima su bili izloženi, posebice zbog terora Miloševićeva režima, broj Hrvata u Vojvodini smanjio se od 109.204, koliko ih je popisano 1981. godine, na samo 56.546 prema popisu iz 2002. godine. Tako su vojvođanski Hrvati danas u takvome položaju u kojem se postavlja i veliko pitanje njihove biološke opstojnosti. Kada govori o hrvatskoj zajednici Žigmanov nije katastrofi čar, ali ne želi ni „ušminkati” stanje. Prvome redu autor uočava da velik problem proizlazi iz institucionalne neorganiziranosti koja je imala mnoge unutarnje i vanjske uzroke. Naravno, političke okolnosti, posebice raspad Jugoslavije i Miloševićev režim, nisu išli u prilog organiziranju vojvođanskih Hrvata. No, Žigmanov ocjenjuje i mogućnosti hrvatske zajednice u Vojvodini, pa se kritički odnosi i prema nekim pogrešnim politikama koje su u njoj vođene. Tako, primjerice, uočava da su dosadašnje aktivnosti bile velikim dijelom usmjerene na folklor, bez stvarnih pokušaja da se Hrvati u Vojvodini na kulturnom području istaknu izvrsnošću koja bi omogućila njihovo nametanje i srbijanskoj i hrvatskoj javnosti. O slabostima hrvatske zajednice autor otvoreno govori: „broj, vrsta i kvaliteta veza među članovima pedesetak neprofesionalnih udruga unutar zajednice još je mala i površna, a u njihov rad je uključen relativno mali broj članova zajednice, s tim da Hrvati u Banatu, Beogradu i u tzv. užoj Srbiji nemaju niti jednu udrugu, niti, osim eventualnog organiziranja unutar Katoličke crkve, ikakvu organiziranu aktivnost na nacionalno-manjinskom planu.” Doista, vrlo je vrijedno da autor polazi upravo od analize stanja u zajednici, jer promjena odnosa Hrvata prema sebi samima otvara mogućnost da se promijeni i njihova percepcija u očima drugih. Drugim riječima, Žigmanov se u ovoj knjizi ne zauzima samo za potrebu jačeg institucionalnog organiziranja, nego nudi i sadržaj djelatnosti koje bi te institucije trebale primjenjivati. Kad su već izgubili na brojčanosti, on se zauzima za to da se Hrvati u Vojvodini nametnu kao čimbenik ponajprije bogatstvom i izvrsnošću svoga kulturnog i društveno stvaralaštva, zapravo stvaralaštva u najširem smislu. Drugi aspekt položaja vojvođanskih Hrvata kojim se bavi Žigmanov jest odnos Republike Srbije prema toj hrvatskoj zajednici. Žigmanov u toj analizi počinje usporedbu položaja Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, koja se kao tema proteže u cijeloj knjizi. Autor zaključuje da je položaj Srba u Hrvatskoj mnogo bolji i to zbog toga što je hrvatska država u procesu demokratizacije (koji uključuje i zaštitu manjina) odmaknula mnogo dalje. Žigmanov zaključuje da su promjene odnosa srbijanskih vlasti prema hrvatskoj manjini u posljednjem desetljeću vidljive, ali isto tako 184 2012 R. SKENDEROVIĆ

Tomislav Žigmanov: Osvajanje slobode, HAD, Subotica 2011, 150 str. ističe da su se vojvođanski Hrvati za svako svoje pravo, utemeljeno na srbijanskim zakonima o zaštiti manjina, morali bo- riti. Upravo je zato knjiga i naslovljena „Osvajanje slobode”, sugerirajući da je ta borba bila teška i mukotrpna, to jest da je za svako izboreno pravo trebalo mnogo napora i mnogo vremena, pa je za Hrvate u Srbiji svako dobiveno manjinsko pravo na papiru bilo u praksi samo početak političke borbe za njegovo ostvarenje. Dakle, problemi ostvarivanja manjinskih prava Hrvata u Srbiji jesu složeni. Nije riječ samo o nevoljkosti nekih struktura, nego i o nedovoljno jasnim zakonima i nedjelotvornosti sustava. Uz to, prema autorovu mišljenju, jasno je da su u Srbiji demokratska načela vezani za zaštitu manjina na mnogim područjima još vrlo slaba. Autor dalje ističe da je najveći problem za vojvođanske Hrvate i dalje projekt stvaranja tzv. bunjevačke nacije, koji i danas ima otvorenu potporu srbijanskih institucija. Nastojanje da se bački Bunjevci i Šokci izdvoje iz hrvatskog nacionalnog korpusa i da se od njih stvori tzv. bunjevačka nacija nisu ništa novo. Takvu je politiku vodila monarhistička Jugoslavija do 1941. godine, a zatim i Hortijeva Mađarska tijekom okupacije Vojvodine 1941.-1944. godine. Zanimljivo je da su nakon rata 1945. godine komunističke vlasti osudile takvu politiku, što je dijelom vezano i za znatan angažman bačkih Hrvata u antifašističkom pokretu. Tako je tada (u počecima života komunističke Jugoslavije) to nastojanje označeno kao pokušaj provođenja velikosrpske politike, pa su u prvim godinama nakon rata bački Hrvati uživali veliku slobodu nacionalnog izjašnjavanja. No, već 1950-ih godina počelo je zatvaranje hrvatskih institucija, a ubrzo je i hrvatski jezik nestao iz službene upotrebe. Ponovno afi rmiranje bunjevačkog projekta počelo je nakon Hrvatskog proljeća, kada su i u Vojvodini hrvatski intelektualci bili masovno proganjani i zatvarani. Vrhunac projekta bunjevačke nacije, kao jednog od oblika pritiska i načina nasilne asimilacije vojvođanskih Hrvata, bio je 1990-ih u vrijeme Miloševićeva režima. Današnja potpora Republike Srbije tome projektu opravdava se činjenicom da se na popisima 1991. i 2002. Bunjevcima u Vojvodini izjasnilo gotovo 20.000 ljudi. Premda vojvođanski Hrvati uporno nastoje upozoriti da je taj projekt zapravo prikriveni pokušaj razbijanja i asimilacije HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 185

Hrvata u Vojvodini, on i danas postoji, a njegovi pokrovitelji Matica srpska i SANU pomažu i stvaranje tzv. „bunjevačkog književnog jezika”. Nakon iscrpnog izlaganja o politici Republike Srbije, autor u knjizi analizira i odnos Republike Hrvatske prema vojvođanskim Hrvatima. Kao što znamo Ustavom je propisano da je Republika Hrvatska dužna brinuti se o Hrvatima u susjednim zemljama i iseljeništvu. No, Tomislav Žigmanov u svojoj knjizi iznosi ozbiljne prigovore dosadašnjoj politici svoje matične države. Kao prvo, položaj Hrvata u Vojvodini jest predmet koji treba rješavati na međudržavnoj hrvatsko-srpskoj razini. To znači da se to pitanje treba rješavati u sklopu općih hrvatsko-srpskih odnosa. No, svjedoci smo da se u tim odnosima s hrvatske strane potencira samo nekoliko tema – uglavnom gospodarska razmjena i, eventualno, pitanje progona ratnih zločinaca. O Hrvatima u Vojvodini razgovara se vrlo malo, bez stvarnog osjećaja pune potpore matične države. Problem o kojem govori Žigmanov u knjizi „Osvajanje slobode” tiče se viših instancija, samog središta političkog odlučivanja – predsjednika Republike i hrvatske Vlade. Upravo odnos prema Hrvatima u Vojvodini pokazuje da Hrvatska još nema pravu strategiju, da ne zna kako bi se postavila prema Srbiji, i u tome sklopu, prema zaštiti vojvođanskih Hrvata. Žigmanov svoje tvrdne potkrepljuje otvoreno iznoseći činjenice koje govore o pasivnosti hrvatske države, premda bi ona mogla potaknuti mnoge teme i na taj način ojačati svoj pregovarački položaj, a posredno i pomoći Hrvatima u Vojvodini. Pri tome Žigmanov spominje i načelo reciprociteta, kao jedini način kako bi dvije države mogu uzajamno riješiti zaštitu svojih manjina. Taj pojam reciprociteta treba mnogo više isticati i za njega se zauzimati, pogotovo zato što je Hrvatska posljednjih godina učinila mnogo u zaštiti svoje srpske manjine. Zato Hrvatska ima pravo tražiti da i Srbija isto učini sa svoje strane, da centri političke moći u Srbiji stanu u obranu vojvođanskih Hrvata i da Republika Hrvatska, ako se to ne učini, odlučno zahtijeva takav pristup. U tome smislu, buduća sudbina Hrvata u Vojvodini bit će najbolji test hrvatsko-srpskih odnosa. Na kraju, treba još jedanput istaknuti da je knjiga ,,Osvajanje slobode” bogata i informativna. Ona također pokazuje da je Tomislav Žigmanov jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka u području manjinskih prava i u području aktualnih srpsko-hrvatskih odnosa. Zbog toga će njegova knjiga sasvim sigurno izazvati trajno zanimanje pripadnika diplomacije, kulturnih krugova i nevladinih organizacija. Svakako bi je trebali dobro proučiti svi koji se bave hrvatsko- srpskim odnosima, posebice oni koji stvaraju hrvatsku politiku prema Srbiji jer autor u njoj daje mnoge prijedloge koji su utemeljeni na dobrom uvidu u stanje i na njegovu dugogodišnjem aktivnom radu u hrvatskoj zajednici. 186 2012 R. SKENDEROVIĆ

SUMMARY AN AUTHENTIC WITNESS TO WINNING LIBERTY IN VOJVODINA

ssayist Tomislav Žigmanov, the director of the Subotica-based Institute for the Culture of Vojvodina Croatians, is a respected expert in the fi eld of minority issues of the Croatian community in Serbia. His book Winning Liberty – Croatians in EVojvodina in the Ten Years After the October 2000 Revolution (Subotic, 2011) was recently promoted in Zagreb and is the subject of this article. In his latest book Žigmanov treats the political and social life of Vojvodina Croatians in the period from 2001, i.e. the fall of the Milošević regime, to the present day. According to Žigmanov the problems in organising and achieving minority rights for Croatians in Vojvodina arise from a lack of suffi cient institutional organisation within the community, resistance from within the institutions of Serbia and insuffi cient support from Croatia. The greatest single threat to the survival of Croatians in Vojvodina continues to come in the form of a project to create a so-called Bunjevac nationality, which has the support of Serbia and that has yet to be recognised by Croatia as an unsettling factor. The number of Croatians in Vojvodina has seen a steady decline from the census fi gure in 1981 of 109,204 to only 56,546 registered by the census of 2002. The Croatians of Vojvodina are now in a situation in which their biological survival is in question, Žigmanov notes in his book Winning Liberty, and also warns of a number of unresolved issues facing the Croatians community in Serbia. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 187

RESÚMEN UN AUTÉNTICO TESTIGO DE LA LUCHA POR LA LIBERTAD EN VOJVODINA

l ensayista Tomislav Žigmanov, director del Instituto de Cultura de los croatas vojvodianos de Subotica, es un distinguido especialista en la problemática de la comunidad croata en Serbia. Recientemente en Zagreb fue presentado su libro EConquistando la libertad: los croatas de Vojvodina diez años después de los cambios políticos de octubre de 2000 (Subotica 2011), a los que dedica su obra. En este nuevo libro, Žigmanov habla sobre la vida política y social de los croatas vojvodianos a partir del año 2000 es decir desde la caída del régimen de Milošević hasta nuestros días. Según Žigmanov, los problemas que impiden a los croatas de Vojvodina materializar sus derechos y organizarse como minoría nacional, se deben a su inadecuada organización institucional, a la resistencia ofrecida por las instituciones de la República de Serbia y al insufi ciente apoyo por parte de la República de Croacia. La peor amenaza que pone en peligro la supervivencia de los croatas en Vojvodina sigue siendo el proyecto de la creación de la llamada „nación bunjevačka“, que cuenta con el pleno apoyo de la República de Serbia, y que no es reconocido como un factor preocupante por la República de Croacia. El número de croatas de Vojvodina disminuye constantemente. En 1981 había en Vojvodina 109.204 croatas, mientras que según el censo del año 2002 ese número había decaído a penas 56.546. La situación actual de los croatas vojvodianos es tal, que se pone en cuestionamiento su supervivencia biológica, advierte Žigmanov en su libro Conquistando la libertad…que señala toda una serie de dudas irresueltas con las cuales se enfrentan los croatas en la República Serbia. MARIJAN LIPOVAC KULTURNI ŽIVOT MORAVSKIH HRVATA

Od 1991. moravski Hrvati udruženi su u Udrugu građana hrvatske narodnosti u Češkoj koju je utemeljila Hermína O. Slunská, a redovito se svake prve nedjelje u rujnu okupljaju u Frielištofu, nekad najvećem hrvatskom selu koje je 1948. preimenovano u Jevišovku. Dvadeseta godišnjica te važne manifestacije proslavljena je 4. rujna 2011. O budućnosti te hrvatske manjine uglavnom se govori pesimistično, kao o suhoj grani hrvatskog naroda koja će uskoro nestati zbog bioloških razloga, ali nije sve baš tako crno. Na čelu Udruge od 2009. je Jan (Ive) Kopřiva, mladi informatičar iz Brna, a desna ruka mu je Lenka Kopřivová, novinarka iz Praga. Nijedna od hrvatskih manjina u 12 europskih država nije imala tu nesreću da ju se sustavno iskorjenjuje kao što se nažalost dogodilo Hrvatima u Češkoj. Moravski Hrvati, najsjeverniji ogranak gradišćanskih Hrvata, nakon više od 400 godina življenja u južnoj Moravskoj u blizini grada Mikulova – raseljeni su i protjerani u 118 mjesta u srednjoj i sjevernoj Moravskoj.

ipo je bilo naše selo. Četire stuo liet sme na južnoj Moravi, va Frielištofi , Dobrom Puolju a Nuovoj Preravi živili a hrvatski govorili. Ale danas su to od Hrvatov odpušćene sela. Tako počinje knjiga Lipo naše selo autora Josefa Lavičke (Lawitschke), Lobjavljena 2005. i posvećena životu hrvatske manjine u trima selima južne Moravske koja je nakon 1945. godine doživjela tragičnu sudbinu. Moravski Hrvati, najsjeverniji ogranak gradišćanskih Hrvata, nakon više od 400 godina življenja u južnoj Moravskoj u blizini grada Mikulova, odlukom čehoslovačkih komunističkih vlasti okrivljeni su za suradnju s njemačkim nacistima te su raseljeni i protjerani u 118 mjesta u srednjoj i sjevernoj Moravskoj, a u njihove su kuće uglavnom naseljeni Slovaci iz Bugarske. Nijedna od hrvatskih manjina u 12 europskih država nije imala tu nesreću da ju se sustavno uništava i iskorjenjuje kao što se nažalost dogodilo Hrvatima u Češkoj. Međutim, kao što ni stoljeća germanizacije i bohemizacije nisu uspjela potpuno ugušiti hrvatsku svijest i identitet, tako su moravski Hrvati preživjeli i četiri desetljeća komunističke represije tijekom koje nisu smjeli dolaziti u svoja bivša sela, a zbog straha od progona i s vlastitom su djecom izbjegavali govoriti hrvatski. Slomom komunističkog režima nakon Baršunaste revolucije 1989. moravski Hrvati izlaze iz ilegale, počinju se organizirati i povezivati sa sunarodnjacima u susjednim zemljama, tražiti svoja prava i njegovati vlastiti identitet, tradiciju i kulturu. Od 1991. moravski Hrvati okupljeni su u Udrugu građana hrvatske narodnosti u Češkoj koju je utemeljila Hermína Opluštilová Slunská, a redovito se svake prve nedjelje u rujnu okupljaju u Frielištofu, nekad najvećem hrvatskom selu koje je 1948. preimenovano u Jevišovku prema istoimenom potoku. To okupljanje nazivaju HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 189 kiritof ili Hrvatski kulturni dan, a 4. rujna 2011., proslavljena je 20. godišnjica prvog masovnog dolaska moravskih Hrvata u svoj stari zavičaj. Uz nekoliko stotina Hrvata iz sjeverne i srednje Moravske, u Jevišovki su se okupili i predstavnici gradišćanskih Hrvata iz Austrije te Hrvata iz Slovačke i Mađarske. U ime hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića nazočan je bio hrvatski veleposlanik u Češkoj Frane Krnić, a bili su ondje i predstavnici češke vlade, senata te lokalnih vlasti. Na žalost, osim čelnika Hrvatsko- češkog društva, iz Zagreba nije stiglo nijedno izaslanstvo. Bilo je ugodno družiti se uz tradicionalne specijalitete te uz pjesme i plesove koje su izvele folklorne skupine iz Češke, Austrije i Slovačke. Moravski Hrvati zasad nemaju svoju folklornu skupinu. Zabavnom programu prethodila je misa u crkvi Svete Kunigunde služena na hrvatskom, češkom i njemačkom jeziku te obilazak groblja i spomenika podignutih u povodu godišnjica doseljenja u južnu Moravsku. Na spomeniku iz 1934. i danas stoji tekst: Hrvatsko selo, hrvatski ljudi,/ hrvatski jazik Hrvat ljubi./ Hrvati si, gdo more reć/ da je nigdo ništo već./ Nek si ti, nek brat je tvoj,/ od selienia lijeta broji! Procjenjuje se da moravskih Hrvata danas ima oko 600, ali će se prava brojka znati kad budu objavljeni podaci nedavno provedenog popisa stanovništva u Češkoj. O moravskim se Hrvatima u Hrvatskoj mnogo pisalo u posljednjih 20 godina, a knjige o njima objavili su 1994. povjesničar Dragutin Pavličević (Moravski Hrvati) te 2009. novinar Franjo Vondraček (Hrvati južne Moravske), koji je prije o moravskim Hrvatima snimio i dokumentarni fi lm.

Moravski Hrvati ponose se svojom narodnom nošnjom. 190 2012 M. LIPOVAC

Pjesnik Josef Lavička - dobri duh moravskih Hrvata.

O budućnosti te hrvatske manjine uglavnom se govori pesimistično, kao o suhoj grani hrvatskog naroda koja će uskoro nestati zbog bioloških razloga, no, nije sve baš tako crno. Na čelu Udruge od 2009. je Jan (Ive) Kopřiva, dvadesetdevetogodišnji informatičar iz Brna, a desna ruka mu je dvije godine mlađa sestra Lenka Kopřivová, koja radi kao novinarka Češkog radija u Pragu. Oni nisu jedini mladi u redovima moravskih Hrvata, jer su mnogi djedovi i bake uspjeli zainteresirati svoje unuke za njihovo hrvatsko podrijetlo. No, hrvatski ipak govore samo rijetki, ali nastoji se riješiti taj problem, tako da je sedmero hrvatske djece iz Češke 2009. učilo materinski jezik u Novom Vinodolskom na Maloj školi hrvatskoga jezika i kulture u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Dok su prijašnja godišnja druženja moravskih Hrvata u Jevišovki bila pomalo komemorativna, posljednjih se godina stanje promijenilo. Od prosinca 2008., zahvaljujući donaciji hrvatske Vlade, u Jevišovki postoji Hrvatski dom u kojem je u stalnom postavu izložba slika i fotografi ja iz prošlosti moravskih Hrvata. Autor većine slika je bečki slikar Othmar Růžička koji je u prvoj polovini 20. stoljeća ljeta redovito provodio mnogo vremena među moravskim Hrvatima slikajući prizore iz njihova života, posebno slikovitu narodnu nošnju. Nakon što se zgrada temeljito obnovi, planira se uređenje muzeja u kojem bi bili izloženi predmeti tradicionalne kulture hrvatske manjine poput narodnih nošnji, uporabnih predmeta, fotografi ja, pisama i pisanih dokumenata, te knjižnica. Hrvatski dom simbol je trajne i žive nazočnosti Hrvata u Jevišovki, gdje danas živi samo dvadesetak Hrvata, posljednja oaza nekad brojne hrvatske manjine.

Jan (Ive) Kopřiva, predsjednik Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj, ispred spomenika podignutog u čast godišnjice doseljenja Hrvata u južnu Moravsku 1884. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 191

Lenka Kopřivová, potpredsjednica Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj.

Na opustjele dijelove južne Moravske Hrvati se naseljavaju u 16. stoljeću tijekom osmanlijskih osvajanja, uglavnom iz porječja Kupe i Une, na što do danas podsjeća često moravskohrvatsko prezime Slunjski. Hrvati se u Moravskoj prvi put spominju 1539. u dokumentima obitelji Liechtenstein na čijim imanjima u okolici Breclava nastaju prva hrvatska sela – Hrvatsko Novo Selo (Charvatská Nová Ves), Hlohovec i Poštorná. To je područje tada pripadalo Austriji, ali pod utjecajem susjedne jezično bliske češke sredine ti su se Hrvati s vremenom bohemizirali, dok je proces asimilacije u trima selima oko Mikulova u Moravskoj – u Frielištofu, Dobrom Polju i Novoj Preravi išao sporije, jer su u okolici uglavnom živjeli Nijemci. Utjecaj češkog i njemačkog jezika ipak je bio velik pa čakavski jezik moravskih Hrvata, uz mnogobrojne arhaizme, karakteriziraju i mnogi germanizmi i bohemizmi. Moravski Hrvati najviše su se bavili vinogradarstvom, ali na žalost nisu iz svojih redova imali intelektualce koji bi se brinuli o očuvanju hrvatskog identiteta i borili se za njihove interese. Tu su im, pak, pomogli Česi, poput Aloisa Maleca, župnika u Dobrom Polju, koji je počeo propovijedati na hrvatskom i 1895. izdao Molitvenik i pjesme pro ljud hrvatski v Moravi. Prvi je o moravskim Hrvatima 1848. pisao profesor slavistike u Beču, Čeh Alois Šembera, koji je o svojim istraživanjima obavijestio Stanka Vraza u Zagrebu. Osnutkom Čehoslovačke 1918. moravski su Hrvati snažnije izloženi bohemizaciji pa se radi zaštite svojih prava priklanjaju brojnijoj i snažnijoj njemačkoj manjini. Kad 1938. pogranični dijelovi Češke postaju dio Njemačke, počinje najtragičnije razdoblje u povijesti moravskih Hrvata. Kao njemački državljani prisiljeni su ratovati i ginuti u njemačkoj vojsci na ruskom bojištu, pa su nakon 1945. proglašeni kolaboracionistima. Kao što su Nijemci Benešovim dekretima još prije uspostave komunističkog režima iz Češke iseljeni u Njemačku, slična je sudbina zadesila i Hrvate. Prvi progoni dogodili su se 1946. i 1947., ali kad su komunisti 1948. prigrabili svu vlast, sudbina Hrvata bila je zapečaćena. Zemaljski narodni odbor u Brnu je u lipnju 1948. donio odluku da se iseli 306 hrvatskih obitelji. Današnji Turki/ sikli su glave,/ život ti zieli/ hrvatsko selo Morave, napisao je 1989. u svojoj pjesmi Tuga pjesnik Milo Vašak. Uzalud su Hrvati dokazivali svoju odanost Čehoslovačkoj, a naklonost komunista pokušali su zadobiti namjerom da Frielištov preimenuju u Titovo. Skori sukob Tita i Staljina samo je pogoršao položaj Hrvata, koji su uz prijašnju optužbu za suradnju s nacistima optuženi i da simpatiziraju Tita i da su jugoslavenski špijuni. Kao nepouzdani nacionalni element nisu mogli ostati uz hladnoratovsku granicu dvaju svjetova, pa su iz vinorodnoga kraja preseljeni na 192 2012 M. LIPOVAC

Spomenik na groblju u Jevišovki s popisom 120 preminulih moravskih Hrvata. sjever gdje prevladavaju šume, a oko 200 Hrvata uspjelo je pobjeći na zapad. Među njima je i danas sedamdesetosmogodišnji Josef (Joza) Lavička koji se naselio u Beču i koji se već desetljećima kao dobri duh moravskih Hrvata brine o tome da se njihova povijest, tradicija i jezik ne zatru. Upravo je Lavička prikupio slike Othmara Růžičke što su do danas najljepši podsjetnik na vremena kojih se danas sjećaju samo rijetki, kad su u južnoj Moravskoj postojala tri hrvatska sela. - Mi Frielištofci sme se na nuovu domovinu zvikli, našoj dici nuovo gnjazdo va nuovom seli nanuovo upravili. Ale Hrvate z naše dice nisme mogli udielat, tako će s nami - oš starimi moravskimi Hrvati naš mali hrvatski narod od voga svita skonit, napisao je Lavička 2005. Mladi moravski Hrvati ipak postoje i u očuvanju svog identiteta koriste se i internetom, facebookom i drugim suvremenim tehničkim mogućnostima. Udruga građana hrvatske narodnosti je 2010. pokrenula opsežan dokumentacijski projekt pod nazivom Sudbine i jezik moravskih Hrvata, u sklopu kojeg je Lenka Kopřivová snimila oko 30 razgovora sa starim moravskim Hrvatima koji još govore svoj dijalekt i pamte stare običaje, predaje, legende i detalje iz svakodnevnog života prije 1945. Uoči popisa stanovništva, Udruga je poslala pisma svojim članovima u kojima ih je pozvala da se bez straha izjasne Hrvatima, a na originalan ih je način na ovogodišnjem kiritofu potaknula na uporabu hrvatskog jezika. Na štandovima su se, naime, kolači mogli dobiti po povoljnijoj cijeni ako bi ih se, umjesto na češkom, naručilo na hrvatskom. U prigodom letku pod nazivom Kiritofski cajdung bio je objavljen i mali podsjetnik da se kolači kažu fl iekinčitje, da je savijača tašak, da je kuglof furme, a da se licitar kaže liecid. Kad su se 1991. počeli organizirati, moravski Hrvati nadali su se da će im biti moguće vratiti se u svoja nekadašnja sela. Zato su podnijeli su zahtjeve za povratak oduzete imovine, no zahtjevi su odbijeni s obrazloženjem da su od komunista za oduzetu imovinu dobili odštetu. No, ona je iznosila samo nekoliko kruna, što je bilo dovoljno da se kupi samo nekoliko piva. Umjesto materijalne, Hrvati su od češke države dobili samo moralnu zadovoljštinu – vlada Miloša Zemana je u rujnu 1999. prihvatila izjavu u kojoj je osudila progone hrvatske manjine, nazivajući ih nezakonitima, i izrazila žaljenje. Ujedno je odlučila fi nancijski pomoći u gradnji spomenika u Jevišovki u spomen na prognane Hrvate. Na njemu je upisano 120 hrvatskih prezimena obitelji koje su nekad živjele u bivšem Frielištofu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 193

- Iseljenje hrvatskih stanovnika iz njihovih domova iz triju južnomoravskih općina Dobro Polje, Jevišovka i Nova Prerava nakon veljače 1948., pod prozirnim izgovorom da su opasni za državnu sigurnost te njihovo raseljavanje po različitim općinama u Moravskoj, bio je čin politički motiviranog nasilja prilikom kojega je došla do izražaja primjena principa kolektivne krivnje, koji je suprotan temeljnim ljudskim i građanskim pravima. Vlada Češke Republike smatra taj progon nehumanim te izražava žaljenje zbog nepravdi i krivnje što su pogodile hrvatsku manjinu u našim zemljama. Potpora vlade u svezi s podizanjem spomenika hrvatskim obiteljima, nekadašnjim stanovnicima Jevišovke, izraz je moralne rehabilitacije hrvatske manjine u Češkoj Republici, kaže se u izjavi Zemanove vlade. Češke institucije fi nanciraju potrebe moravskih Hrvata izdašnije nego hrvatske, a mala, ali žilava hrvatska manjina danas nije samo simbol opstojnosti Hrvata u stranom okružju i povijesnim neprilikama, nego i važan most koji Češku povezuje s Hrvatskom.

Kako su Hrvati povećali Češku? Osim u južnoj Moravskoj Hrvati su se naselili i na imanjima obitelji Liechtenstein na sjeveroistoku Austrije, gdje je bilo sjedište obitelji – dvorac Valtice (njemački Feldberg). S vremenom je zbog utjecaja Čeha velik dio Hrvata bio bohemiziran, no to je bio glavni argument da je područje Valtica, s općinama Valtice, Poštorná, Charvátská Nová Ves, Hlohovec i Úvaly bilo 1919. odlukom Pariške mirovne konferencije pripojeno tadašnjoj Čehoslovačkoj. Ona se time povećala za 197 četvornih kilometara i dobila 10.803 stanovnika. Osim veće površine, zahvaljujući bohemiziranim Hrvatima, Češka ima jedan spomenik Unescove svjetske baštine više, jer je dvorac Valtice 1996, zajedno s dvorcem Lednice, uvršten na taj ugledni popis.

Na ovogodišnjem “kiritofu” (4. rujna 2011.) u Jevišovki okupilo se mnoštvo moravskih Hrvata i gostiju iz susjednih zemalja. 194 2012 M. LIPOVAC

SUMMARY MORAVIAN CROAT CULTURE

ince 1991 the Ethnic Croatian Citizens Association has been a venue for the activities of members of the Croatian community in Moravia, a region in the Czech Republic. The association was founded by Hermína O. Slunská and hosts an annual meeting Severy fi rst Sunday in September in Frielištof, once the largest Croatian village in the area, renamed Jevišovka in 1948. They call this annual meeting the Kiritof or Croatian Culture Day. Most of the talk concerning this Croatian minority community is pessimistic, as a dry bough of the Croatian nation that will soon disappear, for biological reasons, but things are not all that gloomy. Since 2009 the association has been led by Jan (Ive) Kopřiva, a young IT specialist from Brno, handily aided by his younger sister Lenka Kopřivová, a journalist with Czech Radio in Prague. None of the Croatian minority communities living in twelve European countries has been visited with as much misfortune as has been the unfortunate lot of the Croatian community in the Czech Republic, having been systematically uprooted. The Moravian Croats, the northernmost branch of the Gradišće Croat community, having lived in Southern Moravia near the town of Mikulov for over 400 years, were expelled and dispersed to 118 places in Central and Northern Moravia. And here is something interesting. Besides in Southern Moravia, Croatians also settled on the estates of the Liechtenstein family in northeastern Austria, the site of Valtice (Feldberg) palace, the family’s seat. With time and the infl uence of the Czech population, most of these Croats were assimilated into the Bohemian culture, which was the chief argument in favour of having the Valtice area, including the municipalities of Valtice, Poštorná, Charvátská Nová Ves, Hlohovec and Úvaly annexed to what was then Czechoslovakia by the Paris Peace Conference of 1919. The country gained 197 square kilometres and a new 10,803 inhabitants. Besides the greater land area, thanks to the Bohemised Croats, the Czech Republic is also richer for a UNESCO recognised world heritage monument, Valtice palace, which was, along with Lednice palace, placed on this prestigious list in 1996. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 195

RESÚMEN VIDA CULTURAL DE LOS CROATAS DE MORAVIA

esde el año 1991 los croatas de Moravia actúan en la Asociación de ciudadanos de nacionalidad croata de Chequia, entidad fundada por Hermina O. Slunská. Todos los primeros domingos de septiembre se reúnen regularmente en Frielištof, Dantiguamente el mayor pueblo croata. En 1948 se le cambió el nombre por Jevišovka. A esta reunión anual la denominan kiritof o Día Cultural Croata. A pesar de que muchos son pesimistas en cuanto al futuro de esta minoría croata al considerarla como una rama seca de la nación croata condenada a desaparecer, el panorama no es tan sombrío. A partir de 2009 al frente de la Asociación se encuentra Jan (Ive) Kopřiva, un joven experto en informática de Brno y su hermana menor Lenka Kopřivová, periodista de la Radio Checa en Praga. Ninguna de las minorías croatas distribuídas en doce países de Europa tiene la mala suerte de estar sufriendo un desarraigo sistemático como le está sucediendo a los croatas de Chequia. Los croatas de Moravia, la rama más septentrional de los croatas de Gradišće, después de más de 400 años de permanencia en suelo moravo en proximidades de la ciudad de Mikulov - fueron expulsados o dispersos de 118 localidades del centro-norte de Moravia. He aquí un dato curioso! Aparte de establecerse en la Moravia meridional, los croatas también se han asentado en las posesiones de la familia Liechtenstein en el noreste de Austria, donde se encontraba la sede de la familia - el castillo de Valtice (en alemán: Feldberg). Con el tiempo, debido a la infl uencia de los checos, un gran número de croatas fue bohemizado, lo que más tarde fue esgrimido como principal argumento en la Conferencia de Paz de París de 1919 para anexar a la Checoslovaquia de aquél entonces la región de Valtica, con los municipios de Valtice, Poštorná, Charvátská Nová Ves, Hlohovec y Úvaly. De ese modo, ella amplió su territorio con 197 kilometros cuadrados y ganó 10.803 nuevos habitantes. Aparte de haber ampliado su superfi cie, gracias a los croatas bohemizados, Chequia tiene hoy en día un monumento más, declarado patrimonio de la humanidad por la UNESCO, porque el castillo de Valtice, junto con el castillo Lednice, en 1996 fue incluído en esa prestigiosa nómina. ELIANA ČANDRLIĆ RAZNOLIKOST PREKOGRANIČNE SURADNJE

U tijeku su naši mnogobrojni kulturni, obrazovni, znanstveni i gospodarski projekti koji su s partnerima iz europskoga susjedstva osvojili potporu iz IPA pretpristupnog fonda Europske unije. Sretnici će koristiti bespovratna sredstva za odobrene inovativne projekte sve do godine 2013. Uz partnere iz Slovenije, s mađarske strane sudjeluju partneri iz triju županija i to Zala, Somogy i Baranya. S naše strane partnerstva se u IPA projektima prihvaćaju neprofi tne udruge iz osam sjevernih hrvatskih županija, a među njima je najuspješnija u povlačenju sredstava Osječko-baranjska s odobrena 84 projekta. Pomurski su Hrvati iz Mađarske dosad najuspješniji u pisanju projekata za sufi nanciranje iz fondova EU među korisnicima iz zemalja u kojima žive hrvatske manjinske zajednice u regijama srednje i jugoistočne Europe, za što primaju i priznanja iz matične zemlje.

pćinsko vijeće Goričana iz Međimurske županije ljetos je, prigodom Dana te općine, dodijelilo zahvalnicu mađarskom Hrvatu, načelniku susjednog Serdahela, Stjepanu Tišleru za promicanje kulturnih i gospodarskih interesa toga pograničnoga naselja Ou natječajima Europskih fondova, osobito za korištenje sredstava iz aktualnog IPA pretpristupnog programa. Goričanski je načelnik Mario Moharić istaknuo kako su tamošnji uspješni projekti IPA programa velikim dijelom zasluga inženjera Stjepana Tišlera, čije su znanje i iskustvo bili od velike pomoći pri izradi natječaja i povezivanja naselja uz rijeku Muru. S njegovom višejezičnošću i vještom koordinacijom tako je u drugom krugu IPA programa predano čak pet zajedničkih projekata iz susjednih regija Pomurja i Međimurja, koji su ocijenjeni uspješnima. Učiti od mađarskih susjeda imali su čast i mještani Donje Dubrave, što je i njihova načelnika Marijana Vargu također navelo da dodijeli zahvalnicu načelniku mađarske Marcalibe dr. Lászlu Sütői, kada su potkraj srpnja svečano otvarali novi projekt pod nazivom Preko staza prošlosti na zajednički put. Uz taj su se projekt ponovno okupila naselja s obiju strana rijeke Drave Marcaliba, Mlinarci i Donja Dubrava. Trojac zapravo proširuje prethodni projekt Zeleni dječji vrtić, proveden u sklopu 1. poziva IPA programa. Početkom ljeta odabrani su novi projekti koji će biti fi nancirani u sklopu 2. kruga IPA programa Mađarska-Hrvatska. Za 59 projekata osigurano je oko 102 milijuna kuna (13,9 milijuna eura) sredstava Europske unije. Odobreni ugovori o subvenciji potpisuju se ovih dana. Mađarska Nacionalna razvojna agencija i hrvatsko Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, koji su objavili 2. poziv još sredinom 2010., okupili su partnere s obiju strana Mure i Drave. S mađarske strane sudjeluju partneri iz triju županija i to Zala, Somogy i Baranya, HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 197 a s hrvatske strane partnerstva se prihvaćaju neprofi tne udruge iz osam županija kao što su Međimurska, Koprivničko-križevačka, Virovitičko-podravska, Varaždinska, Bjelovarsko- bilogorska, Požeško-slavonska, Vukovarsko-srijemska i među njima u 2. krugu IPA programa najuspješnija u povlačenju sredstava Osječko-baranjska županija. Ukupno, Osječko-baranjska županija ostvarila je odlične rezultate u povlačenju novca iz europskih pretpristupnih fondova, čiji su gospodarski subjekti u sklopu svih poziva fonda IPA sudjelovali u 84 projekta vrijedna 39 milijuna eura. Između ostalih, fi nanciranje je odobreno i projektu pod nazivom Razminiranje u području Dunava i Drave, čija je svrha pokrenuti razminiranje površina sumnjivih na mine. Pripadnici hrvatske manjine iz Mađarske dosad su najuspješniji u pisanju projekta za sufi nanciranje iz fondova EU među korisnicima iz zemalja u kojima žive hrvatske manjinske zajednice u regijama srednje i jugoistočne Europe, za što primaju i priznanja iz RH. Rumunjska, Slovenija, Crna Gora i Srbija tek prikupljaju dokumentaciju za natječaje.

Do 2013. godine potpora inovativnim projektima iz IPA fonda U tijeku je treći poziv na podnošenje projektnih prijedloga u sastavu IPA programa Mađarska – Hrvatska, koji će uključivati i aktivnosti iz područja turizma. Među dosadašnjim projektima prekogranične suradnje ostvareni je niz projekata poput pročistača otpadnih voda uz Muru ili odlično posjećenih sedam gastronomskih festivala s jedne i druge obale Mure iz projekta Puna zdela, koji su izveli mađarsko Pomursko udruženje za regionalni razvitak i hrvatsko Kulturno umjetničko društvo Goričan. Festivali su pridonijeli jačanju zajedničkog kulturnog nasljeđa mikroregije i promicanju tradicijske organske proizvodnje hrane, pogodujući na taj način razvijanju suradnje graničnog područja na polju gospodarstva i društvenih aktivnosti te dvojezičnosti u naseljima kao što su Serdehel, Mlinarci, Sumarton i Murakeresztur na jugu Mađarske te u Goričanu, Donjem Vidovcu i Donjoj Dubravi na sjeverozapadu Hrvatske. IPA programi će i dalje podupirati inovativne projekte sve do godine 2013. Među zemljama Europske unije rekorder po količini povučenih sredstava je Poljska. Procjenjuje se da su upravo ta sredstva u Poljskoj održala rast u godinama kada su ostale zemlje proživljavale krizu te da će zahvaljujući kohezijskim fondovima od 2013. do 2015. poljski BDP rasti od 6,2 do 10,9 posto. Kroz prvu generaciju pretpristupnih programa od 2004. do 2006. godine Hrvatskoj je dodijeljeno 297,23 milijuna eura, a kroz IPA program od 2007. do 2011. godine 749,79 milijuna eura. Nakon pristupanja EU-u, koje će u Bruxellesu 9. prosinca 2011. potpisati predsjednica Vlade Jadranka Kosor i predsjednik RH Ivo Josipović, RH će se moći koristiti sredstvima i iz ostalih izvora poput Europskog fonda za regionalni razvoj, Europskog socijalnog fonda te Kohezijskog fonda. Budući da je pisanje projekta za sufi nanciranje iz fondova EU složen proces, koji zahtijeva preciznost i zadovoljavanje svih pa i najsitnijih dijelova, Hrvatskoj je pomoć mađarskih i ostalih europskih partnera veoma dragocjena i zato u nastavku navodimo nekoliko uspješno završenih projekata i nekoliko onih koji će obilježiti buduća vremena. 198 2012 E. ČANDRLIĆ

Izvrstan primjer razvoja višejezičnog i kulturnog mozaika Jednogodišnji projekt Tragovima Zrinskih, počeo 1. travnja 2011. uspješno je završen, a stajao je 185 453 eura. Četiri škole, dvije iz Hrvatske (Osnovna škola Draškovec i Kotoriba) te iz susjedne Republike Mađarske osnovne škole iz Serdahelja i Murakerstura uspješno su iskoristile sredstva iz europskih pretpristupnih fondova. Više stotina mladih s obiju strana granice stvarali su na zadanu temu o Zrninskima. Obitelj Zrinski pripada krugu najvažnijih i najslavnijih hrvatskih velikaških rodova koji su od XI. do XVII. stoljeća sukreirali sudbinu hrvatskoga naroda i Hrvatske, ali ostavili i vrijedan trag u europskim razmjerima. Od Zrinskih najpoznatiji je Nikola Zrinski, hrvatski ban (1542. - 1557.) i u zapadnoj Mađarskoj zapovjednik Sigeta, utvrde koja je štitila Mađarsku, Austriju i Hrvatsku sa sjeveroistoka od osmanlijskih osvajača. Nikola Zrinski junački je poginuo 7. rujna 1566. braneći Siget od premoćnih osmanlijskih osvajača. Njegovi su praunuci hrvatski banovi Nikola Zrinski i Petar Zrinski. Izvorni interesi obitelji Zrniski poklapali su se s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima mnogo stoljeća, stvarajući vrijedan doprinos europskom civilizacijskome krugu. Nacionalnim himnama Republike Hrvatske i Republike Mađarske i uz počasnu stražu kadeta Zrinske garde iz Murakerestura u atriju OŠ Kotoriba održala se završna svečanost konferencije IPA projekta prekogranične surad nje Tragovima Zrinskih. Ravnateljica škole Snje- žana Matoš tom je prigodom istak- nula koliko je taj projekt važan za oživljavanje zajedničke povijesti i kulture. O realizaciji i aktivnostima kroz godinu dana govorila je rav- nateljica škole iz Murakerestura i projekt menadžerica Anica Kovač, marljiva profesorica iz Mađarske. Obrazovne ustanove s obiju strana granice za dvanaest mjeseci priredile su dvadeset i dva zajednička pro- grama. Projekt je pridonio jačanju hrvatskog identiteta u mađarskom Pomurju i to posredstvom učenja hrvatskog jezika i kulture u dvjema pomurskim školama, a učenicima s hrvatske strane veliko je veselje činilo i učenje mađarskog jezika.

Četiri škole, iz RH i RM, uspješno su iskoristile sredstva iz EU fondova. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 199

Na konferenciji je Anica Kovač predstavila zajednički godišnjak u kojem su predstavljane spomenute škole, a ravnateljica OŠ Draškovec Margit Mirić predstavila je novoizašlu dvojezičnu vježbenica.

Ravnateljici OŠ Draškovec Margit Mirić dodijeljeno je priznaje za prekograničnu suradnju.

Uspješne ravnateljice škola Snježana Matoš, Anica Kovač, Margit Mirić, Marija Biškopić sa suradnicima.

Granica između dviju država na europskome tlu postaje prostor kretativnoga suživota u kulturnim i obrazovnim programima. Ostavština ugledne obitelji Zrinski važna je za obje države, jer su ta vlastela utkala u opće dobro obiju sredina društvene, kulturne i gospodarske vrijednosti čiju važnost prepoznaju i današnji naraštaji. Učenici su kroz projekt mnogo naučili i međusobno se zbližili te iskazali želju da takvim programima nastave stvarati zajedničke obrazovne i kulturne 200 2012 E. ČANDRLIĆ projekte na dvojezičnoj osnovi. Velike zasluge za provedbu svih aktivnosti pripadaju ravnateljicama škola Snježani Matoš, Anici Kovač, Margit Mirić i Mariji Biškopić koje su na svečanosti nosile haljine u bojama koje se nalaze na zastavama dviju država. Treba spomenuti i veliki doprinos učitelja i učenika koji su svojim znanjem i marljivim radom sudjelovali u programima za što su im predane zahvalnice i prigodni darovi. Posebne zahvalnice za pomaganje projektu dodijeljene su: županu Međimurske županije Ivanu Perhoču, njegovu zamjeniku Matiji Posavcu, novinarima Bernadeti Blažetin i Mladenu Grubiću, obućaru Antunu Benku, lektoricama Henerieti Novak i Janji Trstenjak, načelniku Murakerestura Lajošu Pavlicu i zapovjedniku kadeta Zrinske garde Karlu Kovaču. Ravnateljice spomenutih škola zahvalile su na potpori Međimurskoj županiji, Gradu Prelogu te mađarskim općinama Murakerestur i Serdehelj.

Osječka akademska zajednica nastavlja suradnju s mađarskim sveučilištima Sedam projekata osječkog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, koji će biti provedeni u suradnji sa sveučilištima u Pečuhu i Kaposvaru, odobreno je na natječaju za IPA pretpristupni fond Europske unije iz programa Hrvatska-Mađarska 2013. godine. ,,Jedan od naših prioriteta je razvijanje projektne suradnje u prekograničnom području. Dokaz kvalitete je vrlo uspješna suradnja s tim dvama mađarskim sveučilištima, koja traje više od 20 godina, rezultat čega je i navedenih sedam odobrenih projekata”, rekla nam je rektorica osječkoga Sveučilišta Gordana Kralik. Mađarsko-hrvatski IPA fond pripada novoj generaciji prekograničnih programa, a prioritetna su područja fi nanciranja održivi okoliš i turizam te razvoj gospodarske suradnje i zajedničkih ljudskih kapaciteta. Od prijavljenih 67 projektnih prijedloga izabrana su 42 koji će podijeliti dodijeljena sredstva od 12,3 milijuna eura. Među sedam projekata iz Osijeka tri su Medicinskog fakulteta, dva Ekonomskog te po jedan Pravnog fakulteta i Rektorata. Oni su vrlo raznoliki, od projekta Rad i zdravlje na Medicinskome fakultetu, preko procjene geotermalnog bogatstva dravskog bazena (Ekonomski fakultet) do uspostave jače međusveučilišne suradnje s Pečuhom. „Ovo je velik uspjeh za osječku akademsku zajednicu te poticaj za daljnje aktivnosti na unaprjeđenju pogranične suradnje.” Među akademskim aktivnostima na unapređenju suradnje osobit doprinos je nedvojbeno dao okrugli stol, održan u Rektoratu osječkoga Sveučilišta u svibnju ove godine pod nazivom Uloge Sveučilišta u regionalnom razvoju. Ta je tema u proteklih godinu i pol istraživana u sklopu velikog IPA prekograničnog projekta UNIREG Impulse u zajedništvu dviju država. „UNIREG Impulse obuhvaća sjeveroistočnu Hrvatsku i južnu Mađarsku, na području koje smo prepoznali zajedničke osobine, izazove i prioritete. Projekt je obuhvaćao četiri važna segmenta – ruralni razvoj, strateško i prostorno planiranje, ekologiju i energiju te visoko obrazovanje”, rekla je voditeljica projekta Sanja Lončar-Vicković s osječkog Sveučilišta. Sudionici i provoditelji bili su Mađarska akademija znanosti, Centar za regionalna istraživanja Pečuh, sveučilišta iz Osijeka i Kaposvara te mađarske institucije VIDRA i PORA. Projekt je obuhvatio niz konferencija, predavanja i radionica u Hrvatskoj i Mađarskoj. Također je učinio svojevrsnu inventuru stanja, odredio zajedničke regionalne smjernice razvoja u skladu s postojećim strategijama povezivanja HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 201 ljudi s obiju strana granice u sveučilištima, lokalnoj upravi i samoupravi te obiteljskim gospodarstvima. Načini ostvarivanja tih smjernica su stvaranje akademske mreže znanja u pograničnim područjima, prezentacija primjera dobre prakse u području ruralnog razvoja, zaštite okoliša i zelene energije, održavanje skupova i radionica te razvijanje ureda za prijenos znanja na suradničkim sveučilištima.

Probuđena baština – budućnost hrvatskoga kulturnoga turizma Grad Jastrebarsko zajedno sa susjednim slovenskim i domaćim partnerima povlači iz europskoga pretpristupnog fonda IPA 1,25 milijuna eura za projekt vezan za dvorac Erdoedy. Grad Jastrebarsko s partnerskim općinama Črnomelj, Metlika, Klinča Sela, Pisarovina i Župa Pisarovinska Jamnica revitalizirat će mjesnu kulturnu baštinu vezanu za vlasteline Erdoedy, njihov velebni dvorac i perivoj. Povijesna priča kaže da je iz jaskanskog perivoja, ban Toma Erdoedy poveo hrvatsku vojsku u bitku kod Siska 22. lipnja 1593. To je bila posljednja bitka u kojoj je Hrvatska pobjedom zaustavila tursku navalu na Beč, a samim time i Europu. Inače, drevni grad Jastrebarsko odavno je važno sjecište europskih putova, još od povelje kralja Bele IV. godine 1257., kojom je dao povlasticu Jastrebarskom kao slobodnom trgovištu. Obnova dvorca Erdoedy i njegova perivoja vrlo je važna, odlučeno je među procjenjivačima IPA programa prekogranične suradnje Slovenija – Hrvatska. Baza za okupljanje partnera na projektu bila je spomenuta zajednička kulturna baština vezana za vlasteline Erdoedy. Činjenica je da su Erdoedyji bili vlasnici imanja i na slovenskoj i na hrvatskoj strani te time utjecali na razvoj prekograničnog područja još od 16. stoljeća. Projekt su pri kandidiranju poduprli Europsko udruženje dvoraca i povijesnih zgrada te Ministarstvo turizma i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Projekt pod nazivom Probuđena kulturna baština počeo se provoditi 8. srpnja 2011., a završetak se očekuje 2013. Partneri će zajedničku povijesnu i kulturnu baštinu temeljito istražiti i obnoviti. Renata Brunskole gradonačelnica Metlike i članica parlamenta Republike Slovenije i Branislav Adlešič iz poglavarstva Črnomlja na ljetošnjem su sastanku razradili su sve pojedinosti suradnje. S hrvatske strane uz domaćine u projektu sudjeluju načelnik Općine Klinča Sela Miljenko Vučković te načelnik Općine Pisarovina Tomo Kovačić. Potporu uspostavi novih kulturnih veza partnerima s obiju strana granice na srpanjskom predstavljanju projekta dao je Neven Mimica, potpredsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik saborskoga Odbora za europske integracije. Gradonačelnik Jastrebarskog Mihael Zmajlović rekao nam je kako će u sklopu projekta biti obnovljeno pet važnih kulturno-povijesnih objekata. Novim sjajem zasjat će Žitnica. Uredit će se i perivoj oko zgrade Žitnice s više od 3500 četvornih metara s autentičnom vrtnom arhitekturom, ukrašenom raznim izvornim raslinjem. Žitnica će se zajedno s ostalim važnim lokacijama i obnovljenim objektima kulturne baštine povezati u prekogranični kulturni put, koji će biti obilježen informativnim pločama. Priređuje se brošura o kulturnim znamenitostima koje će biti obnovljene. Table, to jest točke koje će table označivati bit će pojedinačne stanice prekograničnog kulturnoga puta. Kulturni putovi kroz Jastrebarsko i njegovu okolicu prosinačkim će ulaskom Hrvatske u EU biti dio europske ponude u kulturnome turizmu. 202 2012 E. ČANDRLIĆ

SUMMARY THE DIVERSITY OF CROSS-BORDER COOPERATION

here are numerous ongoing Croatian culture, education, research and economy projects that have, with partners from our European neighbourhood, won the support of the EU’s IPA pre-accession fund. Along with partners from Slovenia, participating Ton the Hungarian side are partners from three counties: Zala, Somogy and Baranya. On our side partnership in IPA projects has been undertaken by non-profi t organisations from eight northern Croatian counties. Among the users from countries that are home to Croatian minority communities in the regions of Central and Southeastern Europe, the Mura River area (Pomurje) Croatian community in Hungary has to date been the most successful in drafting projects for co-fi nancing from EU funds, for which they have received recognition from their country of origin. In the frame of the second round of the Hungary-Croatia IPA programme a total of some 13.9 million euro of European Union funding has been secured for fi fty-nine projects. Osijek-Baranja County has achieved excellent results in drawing on European pre- accession funds, with its business sector participating in eighty-four projects in the frame of IPA funds with a total value of 39 million euro. The third invitation to tender project proposals in the frame of the Hungary-Croatia IPA programme is underway and will include activities in the tourism industry. Among EU countries Poland is the record holder in drawing on EU funds. It is estimated that it was, in fact, these funds that maintained growth in Poland in the years when other countries were in the midst of a crisis. Through the fi rst generation of pre-accession programmes, from 2004 to 2006, Croatia has been allocated 297.23 million euro, and a further 749.79 million euro during the IPA programme for the 2007 to 2011 period. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 203

RESÚMEN DIVERSIDAD EN LA COOPERACIÓN TRANSFRONTERIZA

ctualmente se encuentran en marcha numerosos proyectos culturales, educativos, científi cos y económicos croatas que junto con sus copartícipes del vecindario europeo conquistaron el apoyo del Programa IPA (Instrumento de asistencia a la Apre-adhesión) de la UE. Por parte húngara, junto con sus asociados de Eslovenia, participan colaboradores de tres condados: Zala, Somogy y Baranya. En cuanto a nuestra parte asociada, los proyectos IPA admiten Fundaciones sin fi nes de lucro de ocho condados septentrionales de Croacia. Entre los benefi ciarios de países en los que viven comunidades de minorías croatas en regiones del centro y sudeste de Europa, hasta ahora los más exitosos en la creación de proyectos cofi nanciados por la Unión Europea fueron los croatas del Pomurje húngaro, para lo cual también reciben reconocimientos de la madre Patria. En el marco de la segunda fase del programa IPA Hungría-Croacia, a partir de este verano se han asegurado en total para la fi nanciación de 59 proyectos 13,9 millones de euros provistos por la Unión Europea. El condado de Osijek-Baranja obtuvo excelentes resultados en materia de obtención de fondos europeos de asistencia a la pre-adhesión, pues en el marco del programa IPA, las entidades interesadas participaron con 84 proyectos por un monto conjunto de 39 millones de euros. Actualmente se encuentra en curso la tercer convocatoria para la presentación de propuestas de proyectos en el contexto del programa IPA Hungría-Croacia, que incluirá también actividades en el área turística. Entre los países de la UE, Polonia batió el record en lo que respecta a la cantidad de fondos comunitarios obtenidos de la UE. Se estima que fueron precisamente dichos recursos europeos los que le permitieron a Polonia mantener un crecimiento sostenido durante los años en que el resto de los países sufría la crisis. A través de la primera generación de fondos para la pre-admisión del 2004 al 2006, Croacia recibió 297,23 millones de euros, mientras que por medio del programa IPA en el período 2007-2011, obtuvo 749,79 millones de euros. TIHOMIR NUIĆ TRI DISERTACIJE MLADIH ŠVICARSKIH HRVATICA

Magistarske i doktorske radnje znanstvenih novaka našega podrijetla u svijetu nerijetko su posvećene hrvatskim temama. Autor prikazuje tri rada iz Švicarske i to teatrološku studiju Ivane Martinović, lingvističku analizu Sandre Kaiser i sociološku disertaciju Dijane Tavra. Zajednička im je ljubav za promicanje hrvatstva, barem u sklopu akademske zajednice. Domovina je utemeljila Zbirku inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (www.nsk.hr) devedesetih, otvorivši je 2011. godine za javnost. Za očekivati je da će se u trećem desetljeću hrvatske neovisnosti početi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici sustavno prikupljati i cjelokupni prinosi iseljeničke akademske zajednice kao sastavnoga dijela Zbirke inozemne Croatice i Zbirke magistarskih i doktorskih radnji. Tri radnje švicarskih Hrvatica već su dio tih zbirki.

ezik, umjetnost i religija su stožerna kulturna obilježja prema kojima se čovjek razlikuje od ostale prirode. Čovjek je čovjekom kroz kulturu koja njegov život konstituira u istoj mjeri kao i biološki elementi. Ljudska zajednica temelji se na ćudoređu, običajima, pravnim Jpropisima i političkim pravilima igre kao plodovima kulture. Migracijska kretanja postala su pravi izazov i za dnevnu politiku i za znanstvena istraživanja u državama prijma i u zemljama iz kojih potječe migrantska populacija. Dok useljeničke države nastoje problematiku useljenika svesti na integraciju i asimilaciju migranata u svoje društvo, u Hrvatskoj u javnome životu prevladava tradicionalni pojmovnik s nedovoljno politički korektnim izrazima poput „gastarbajter”, „emigrant”, „iseljenik”, „dijaspora”… Glede suvremene slike nacionalnog i kulturnog identiteta na globalnoj razini, navedeni pojmovi ne pokrivaju stvarnost Hrvata u europskim zemljama u kojima je velik dio prve generacije našao svoju drugu domovinu, dok brojniji mlađi naraštaji rođeni u raznim europskim metropolama imaju samo iseljeničke korijene. Nužan je novi jezik za složenu hrvatsku stvarnost. Izuzmemo li Hrvate iz Bosne i Hercegovine i hrvatskih autohtonih manjinskih zajednica iz zemalja srednje i jugoistočne Europe najprikladniji izraz za raseljene Hrvate i njihove potomke bio bi inozemni Hrvati ili Hrvati koji žive u inozemstvu. Tim se izrazom neutraliziraju svi naslagani stereotipi i predrasude prema tim ljudima koje su razne životne okolnosti udaljile od domovinskog okružja. Tu će činjenicu potkrijepiti i tri znanstvena rada iz pera druge iseljeničke generacije, koje želimo ovdje ukratko predstaviti u svoj njihovoj raznolikosti. Radovi nisu izabrani. Do njih smo slučajno došli i pretpostavljamo da bi takvih radova moglo biti na desetine. No, Hrvati su neorganizirani, a autori samozatajni. Zato ta zanimljiva promišljanja iznesena u magistarskim i doktorskim radnjama pripadnika naraštaja rođenih u svijetu nisu za sada dovoljno poznata. Hrvatska je utemeljila Zbirku inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (www. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 205 nsk.hr) devedesetih, otvorivši je ove godine za javnost. Za očekivati je da će se u trećem desetljeću hrvatske neovisnosti početi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici sustavno prikupljati svi prinosi iseljeničke akademske zajednice kao sastavni dio Zbirke inozemne Cratice i Zbirke magistarskih i doktorskih radnji inozemnih Hrvata. Pojedinac, ma koliko se želio posvetiti prikupljanju toga blaga, je nemoćan. Recepcija Alfreda Schnitzlera u hrvatskoj moderni privukla je pozornost diplomirane glumice hrvatskog podrijetla. Kad je počela studirati germanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, Ivana Martinović je već imala u džepu diplomu glumice hamburške akademije. Zato ne iznenađuje što se za svoj licencijatski rad u germanistici (2010.) odlučila istražiti utjecaj Beča na Zagreb i hrvatsku modernu uopće, i to na primjeru drama austrijskog pisca Arthura Schnitzlera (1862.-1931.) koje su izvođene u onodobnom Hrvatskom narodnom kazalištu. Autorica je izvrsno obradila temu s naglaskom na interkulturalnom i interdisciplinarnom utjecaju germanistike na hrvatsku kulturu u razodblju 1895. do 1918. godine. Srednjoeuropsko kulturno središte kakvim se doživljavao Beč bio je ishodište inovativnih silnica i onodobnih suvremenih težnji prema glavnim gradovima saveznih zemalja Austro-Ugarske Monarhije, pa tako i Zagrebu. U Zagrebu i općenito Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, međutim, pretpostavke za zamah novoga bile su složene. Snage su u 19. stoljeću bile usredotočene na ujedinjenje hrvatskih zemalja, sprječavanje potiranja nacionalnog osjećaja i prosvjećivanje naroda. Tiskovine kontrolira središnja država. Oporbeni listovi nastaju i nestaju. Kulturno stvaralaštvo se jedva othrvava nasilnoj germanizaciji, mađarizaciji i talijanizaciji. Intelektualci su doduše u oporbi naprema austrougarskom režimu, ali uglavnom bez vizije o samostalnoj Hrvatskoj. Oni očijukaju s južnoslavenstvom, što će se poslije pokazati kobnim. Nikakvo čudo što Antun Gustav Matoš 1909. jadikuje nad uskom varoši i uskim ljudima. Pokret moderne gotovo je istodobno tekao u Beču i Zagrebu. Naime, prigodom otvorenja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta 1895., Hrvatsku je posjetio car Franjo Josip I. Svečanu je proslavu iskoristila nezadovoljna hrvatska mladež i pred carem javno osudila protuhrvatsku politiku Monarhije i spalila mađarsku zastavu. Protjerani studenti našli su se u Beču i Pragu gdje su došli u kontakt s modernističkim pokretima vremena i nastojali ih preko novina, časopisa i knjiga prenijeti u Hrvatsku. Činjenica da ista mladež odbacuje Beč na političkoj razini, a da prihvaća njegove kulturne poticaje i sadržaje, prenoseći iz u domovinu, govori dovoljno o ambivalentom odnosu prema Beču. Liječnik s bečkom diplomom Milivoj Dežaman je, prema mišljenju autorice, glavni promicatelj moderne u Hrvatskoj. Ono što je bio Hermann Bahr za Beč, to je Dežman bio za Zagreb. Organizirao je izložbe, pokretao časopise, promicao umjetnost i zauzimao se za socijalni naglasak u književnosti. Njegove novine Mladost, koje su izlazile u Beču na hrvatskom, primjer su kulturnog transfera tiskovinom. Preko njih je čitatelj bio obaviješten o novim temama i stilovima u umjetnosti, kazalištu, književnosti, a ponuda je uključivala i prijevode tekstova s njemačkog. Kulturna razmjena i prijenos kulturnog dobra iz jedne sredine u drugu zbivaju se preko tiskovina, ustanova i pojedinaca. Među ustanovama kazalište je najvažniji kulturološki posrednik u kojem se najbolje očituje nadahnuće iz Beča 206 2012 T. NUIĆ i odbojnost prema tom Beču radi manjka hrvatske autonomije. Autoričina analiza programa HNK-a od 1895. do 1918. pokazuje da je bečki Burgtheater stvarni uzor HNK-u, premda HNK ne odbacuje vlastitu tradiciju pri prihvaćanju novog. Svojim kazališnim izvedbama Zagreb dokazuje nacionalnu i kulturnu emancipaciju, jer postoji svijest da je nacionalni identitet uvijek i kulturni. Glasoviti intendant Stjepan Miletić je HNK učinio stabilnom ustanovom, obogatio kvalitetnim programom i uspostavio ravnotežu između klasičnog, zabavnog i suvremenog programa. Nedvojbeno se može ustvrditi da je kazalište njemačkoga govornog područja jako utjecalo na HNK i oblikovalo ga u ono što je i dalje, reprezentativna nacionalna kulturna ustanova. Bečki liječnik Arthur Schnitzler (1862.-1931.), Freudov poznanik, pod čijom je psihoanalizom nastajalo njegovo književno djelo bio je vodeći protagonist bečkog Fin de Siècle. Zagrebački prognani sveučilištarci posjećivali su bečka kazališta u kojima su se izvodile njegove drame i pisali o njima. Već je 1898. godine zagrebačka publika mogla gledati prvo Schnitzlerovo djelo. Do 1917. godine Zagrepčani su mogli vidjeti pet Schnitzlerovih drama u HNK-u, a neke su predstave prikazivane više puta. Naša se autorica potrudila pregledati ondašnje kritike i recenzije u tisku, koje su uglavnom pozitivno pisale o djelu, ali su bile manje oduševljene oponašanjem Beča. S osobitom povlasticom višejezične Hrvatice iz inozemstva, autorica je

Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb · Recepcija u Hrvatskoj austrijskoga dramatičara, izvođenog u HNK-u, Alfreda Schnitzlera (1862.-1931.) predmet je istraživanja dipl. glumice I. Martinović iz Züricha. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 207 mogla pregledati kazališnu arhivu na Gornjem gradu u kojoj su pohranjeni originalni prijevodi drama izvođenih u HNK-u. Pritom joj nije promaknulo, u godini kada Hrvatsko narodno kazalište obilježava 150 godišnjicu osnutka, da su pojedina mjesta prekrižena i cenzurirana. Ta su mjesta često obilježena pečatom ustanove koja je cenzurirala. No, očito je postojala i jaka unutarnja cenzura zbog bojazni da vlast predstavu zabrani ili zato što se kazališno vodstvo nije željelo izložiti reakciji publike. Pri usporedbi cenzuriranih mjesta jasno je da su se izbjegavali izazovni sadržaji za žene i revolucionarne ideje. Poneki izričaj je ublažavan kao „slatka curica” ili „femme fatale”. To vrijedi i za mjesta buntovnosti i brutalnosti u dramama, a suprotstavljena i radikalna mišljenja nastojalo se uravnotežiti. Svako se polariziranje izbjegavalo. Zagreb je bio zatečen pojavom moderne i nespreman za Schnitzlerovu provokativnost. Zadiranjem u djelo, publici se uskraćivalo osjetiti dubinu i poruku djela. Novinari to vjerojatno nisu znali, kad su pojedino djelo okarakterizirali kao „satiru” ili ga nazivali „bulevardskim kazalištem”. Važno je napomenuti da su prijevodi Schnitzlerovih djela objavljeni u knjigama bili pošteđeni bilo kakve cenzure. „Beč i Austro-Ugarska su bez dvojbe nadahnjivali i obogatili hrvatsku i zagrebačku kulturu. Utjecaj germanizacije, koji se isprva smatrao samo negativnim, bio je u krajnjem učinku pozitivan. Zagreb s kraja 19. i početka 20. stoljeća može se zbog više razloga nazvati ‘malim Bečom’” – zapisuje autorica. Autorica je ovim radom dokazala kako je Zagreb pod utjecajem Beča, unatoč prijeporima i povremenoj nesnošljivosti, svoju kulturu obogaćivao, prilagodivši kulturolški transfer svojim potrebama. I taj podatak govori o samosvjesnoj metropoli onoga vremena.

Jezične biografi je, izbor i opredjeljenja kod jezično miješanih parova Sandra Kaiser, dijete Hrvatice i Čeha u braku sa Švicarcem, za svoj licencijatski rad na Njemačkom seminaru Sveučilišta u Baselu (2005.) potrudila se opisati specifi čna dodirna jezična iskustva, potaknuta osobnim jezičnim prilikama sa svojom kćeri. Na primjeru triju Hrvatica i jednog Hrvata, čiji su bračni partneri Švicarci, istražila je u kolikoj su mjeri ti jezično miješani bračni parovi spremni učiti jezik partnera. Zapitala se koju ulogu uopće još ima hrvatski jezik u bračnoj zajednici i postoji li potreba da ga se prenese na djecu. U pomanjkanju boljeg termina, autorica se odlučila za sintagmu „jezično miješani parovi”, unatoč njezinoj višeznačnosti, zato što bračni parovi raspolažu s različitim materinskim jezicima (hrvatski, švicarski njemački) ali zajedničkim obiteljskim jezikom (švicarski njemački ili njemački). O profi lu obuhvaćenih ispitanika istraživanja iz područja dodirnoga jezikoslovlja valja reći da se radi o dvjema Hrvaticama prve generacije koje su morale učiti njemački. S druge strane, treća Hrvatica i Hrvat odrasli su kao dvojezični govornici u Švicarskoj. Jedna je visokoškolovana, a drugi posjeduju srednju i nižu naobrazbu. Budući da ovaj prikaz nije recenzija u naslovu spomenutog licencijatskog rada, u njemu ćemo se samo osvrnuti na one dijelove koji pokazuju praktičan odnos parova prema hrvatskom jeziku. Što se tiče dvojezičnog odgoja čini nam se najboljom metoda francuskog fi lologa Julesa Ronjata čije je načelo une personne/une langue, 208 2012 T. NUIĆ tj. da oba roditelja s djetetom govore svojim materinskim jezikom. Visokoškolovana Hrvatica je u tom dosljedna, prema vlastitom iskazu, i s kćerima govori hrvatski bez obzira na okolicu. Druga Hrvatica prve generacije je u tome manje dosljedna, pa se u javnosti s kćeri razgovara švicarskim njemačkim jezikom. Drugoj se generaciji ispitanika rođenih u Švicarskoj, koja se u svakodnevici premalo koristi hrvatskim jezikom, nameće problem jezične kompetencije. Jezik koji su ponijeli iz obitelji je nedostatan i zbog rijetke uporabe podložan stalnom gubitku, da bi komunikacija s djetetom mogla nesmetano teći. Zato gore spomenuti Hrvat kaže da je u razgovoru s djetetom često prisiljen uzeti rječnik kako bi našao odgovarajuću riječ. Pasivnim rječnikom jako je teško prenositi nasljedni jezik na djecu i to iziskuje veliki napor. Za Hrvaticu druge generacije je zato kristalno jasno da se napor oko jezične edukacije sina ne isplati, jer se i sama njime služi isključivo u susretu s rodbinom. Život je, međutim, mnogo složeniji, nego što nam to određena načela poručuju. Obiteljska zajednica, ma kako bila malena, zahtijeva međusobno otvorenu, iskrenu i trajnu komunikaciju. Ona se ponajprije sastoji u zajedničkom jeziku. Ljudi žive u okružju švicarskoga njemačkog kao dominantnog idioma. Najkasnije polaskom u školu djeca shvaćaju da mogu napredovati samo ako vladaju tim jezikom. Hrvatski jezik postaje jezik prigode, jezik rodbinskih i prijateljskih okupljanja, jezik godišnjega odmora i školskih praznika u Hrvatskoj. A ako ga se koristi u kući, onda je to većinom do napuštanja obiteljskoga gnijezda. Premda se majkama prve iseljeničke generacije čini prirodnim da sa svojom djecom govore hrvatskim jezikom, rezultati istraživanja pokazuju da ekonomiziranje malog jezika ne pridonosi njegovoj afi rmaciji. Prema odgovorima na upitnik autorica zaključuje da djeca nemaju problema s učenjem hrvatskog jezika. Pa i švicarski partneri ili partnerice su jako otvoreni prema hrvatskom jeziku, ali okolnosti čine svoje. Osim objektivnih poteškoća, kao što je suživot u švicarskom okružju koje se služi isključivo domaćim idiomom, postoje i subjektivne poteškoće koje se tiču jezičnog odgoja djece u mješovitim brakovima. Hrvatski se jezik najprije svodi na emocionalnu razinu kao što je sporazumijevanje s majčinom ili očevom rodbinom ili ga se pak racionalizira usporedbom sa svjetskim jezicima. No, jezik ne valja instrumentalizirati, iako je važni čimbenik kulturnog identiteta. U tom smislu autorica završava svoj znanstveni rad s osobnom zabilješkom. Bila je žalosna što se osjećala nesposobnom govoriti hrvatski sa svojom kćeri. Posvetila se potom intenzivnijem čitanju knjiga na hrvatskom. Ugradila je na računalu program za učenje hrvatskog kako bi poboljšala gramatiku. Zatim je tražila spontane kontakte s ljudima koji govore hrvatski. Onda je kupila dječje slikovnice i kasete. I počela je s „daj mi ruku”, „dođi tu”, da bi prešla na igre i dječje pjesmice. Kći već pripovijeda u vrtiću kako ona s mamom govori hrvatski i uistinu je svladala pojedine riječi i rečenice. Autorica je svjesna da je njezino poznavanje hrvatskog ograničeno, ali i s nedovoljnom jezičnom kompetencijom se može upozoriti dijete na vlastite korijene.

Hrvatice i Hrvati u Švicarskoj – hrvatska dijaspora? Dijana Tavra je 2010. godine svojim radom pod gornjim naslovom postigla magisterij (Master) na Institutu za socijalnu antropologiju Sveučilišta u Bernu. Budući da je u Hrvatskoj općenito HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 209 obljubljena riječ dijaspora za hrvatske iseljenike, ta bi ozbiljna studija mogla pridonijeti boljem pojmovnom određenju i tipološkoj razdiobi raseljenoga hrvatskoga naroda i građana hrvatskoga podrijetla. Hrvatska migracija u Švicarsku počinje, prema autoričinu pisanju, s muškarcima od 1967. godine i završava 1995. Žene su počele dolaziti u Švicarsku 1961. godine što traje sve do 2009. Dok je prva generacija u apsolutnoj većini privržena hrvatskom identitetu, druga iskazuje privrženost u manjoj mjeri. Ovdje postoji korelacija između poznavanja hrvatskog jezika, kontakata s Hrvatskom ili Bosnom i Hercegovinom i emotivne povezanosti s domovinom predaka. Od ispitanih osoba u ovom uzorku prva generacija posjeduje švicarsko državljanstvo u manjem broju (39,1 %), dok druga prihvaća državljanstvo gotovo dvostruko češće (62 %). Na temelju varijabli učestalosti međusobnog druženju hrvatskih doseljenika, zatim praćenja nacionalnih elektroničkih i tiskovnih medija te čitanja knjiga na hrvatskome jeziku, autorica određuje stupanj hrvatskog identiteta kod pojedinaca. Većina ispitanika nije spremna konačno se vratiti u domovinu. Velikim dijelom se osobe prve doseljeničke generacije odlučuju za transmigraciju, tj. naizmjence žive u Švicarskoj i Hrvatskoj. Pojam dijaspore nije ni među znanstvenicima do kraja prihvaćen i jednoznačno defi niran, ali njegove temeljne odrednice su jasne. Autorica se u opisu pojma dijaspore oslanja na defi niciju znanstvenika Williama Safrana. Razmatra mogu li se sljedeće odrednice primijeniti na „hrvatsku dijasporu” u Švicarskoj: 1. Čuvanje kolektivnog sjećanja ili mita o domovini; 2. Uvjerenje o prihvaćenosti u društvu u kojem boravi i osjećaj izoliranosti; 3. Držanje zemlje svojih predaka za istinitu i idealnu domovinu u koju se oni ili njihovi potomci mogu vratiti čim to dopuste prilike. Osim toga, autorica propituje postojanje „hrvatske dijaspore” u Švicarskoj na temelju razgovora o odnosu Hrvata prve i druge generacije prema domovinama (Hrvatska, BiH) i intenzitetu njegovanja tih odnosa. Autorica zaključuje na temelju izjava ispitanika i pojedinačnih razgovora da su odnosi prema domovinama (Hrvatskoj i BiH) istaknuto individualni. Zajedničko im je određeno „sjećanje” i „mit” o domu i domovini, čime bi bila potvrđena prva Safranova postavka. No, postoje razlike u sjećanju. Prvi naraštaj sjeća se zemlje svoga rođenja i odrastanja, a drugi, koji hrvatstvo crpi od podrijetla roditelja, osjeća reminiscencije vlastita izmještena podrijetla. U sjećanju su ostala samo ljetovanja s roditeljima ili kraći boravci kod baka i djedova u zemljama roditeljskog podrijetla. Kod prvog naraštaja povezanost s domovinom ima jaki organski karakter, kod drugog se može govoriti o emocionalnom karakteru. Što se pak tiče otvorenosti švicarskog društva i izoliranosti stranaca u njemu, kako određuje druga Safranova postavka, svi su odgovori građana hrvatskoga podrijetla – suprotni. Gotovo svi ispitanici odgovorili su da se dobro osjećaju u Švicarskoj i da se u određenom stupnju smatraju Švicarcima. Znatno ih je više odgovorilo da se u Hrvatskoj i u BiH na neki način osjećaju „strancima”, pogotovo kad se rodbini mora dokazivati da je netko ipak Hrvatica ili Hrvat, unatoč drugome jeziku i odrastanju u multikulturnom europskom okružju. Želja za konačnim povratkom o čemu govori treća postavka iz Safranove defi nicije dijaspore, koju je propitivala znanstvena novakinja Dijana Tavra, gotovo i ne postoji. Većina ispitanika 210 2012 T. NUIĆ zagovara transmigraciju. Ponajprije druga generacija, rođena u Švicarskoj, vidi svoju budućnost isključivo u Švicarskoj. Pa i prva generacija ne gleda više na zemlju rođenja kao na jedinu domovinu, jer joj je Švicarska u međuvremenu postala također dragom domovinom. Od naraštaja do naraštaja mijenjaju se i odnosi prema zemlji podrijetla roditelja. Mlađi naraštaji sve manje drže do endogamije, ali neskloni su braku s osobom drukčije vjere, što se prema autoričinu mišljenju može tumačiti kao posljedica traumatičnih iskustava iz rata devedesetih godina. Druga generacija jedva prati Hrvatsku radioteleviziju, manje je zanima što se događa u domovini, rjeđe je posjećuje i većinom se druži sa švicarskim kolegicama i kolegama. Uz to, mlađi naraštaji međusobno komuniciraju na švicarskom njemačkom i rijetko govore o domovini svojih predaka. I kršćanske tradicije su dio identiteta, ali većinom kolektivnog jer sadržaji i način prezentiranja ne privlače više mlade. Druga generacija rjeđe posjećuje mise na hrvatskome jeziku (Božić, Uskrs) a prisutno je i udaljavanje od Katoličke crkve. Navedeni rezultati istraživanja su, prema autorici Dijani Tavra, pokazatelj da se u Švicarskoj ne može govoriti o „hrvatskoj dijaspori”. Predrasude su da hrvatski migranti pate za domovinom svojega podrijetla i da žive rastrgani „između” dvaju svjetova i dviju kultura. S većim se pouzdanjem može govoriti o činjenici da su hrvatski migranti u Švicarskoj pronašli kreativan način života, pretočivši život s dvjema kulturama u izazovnu avanturu plodnoga suživota.

Zaključne napomene Sva tri predstavljena rada (Ivane Martinović, Sandre Kaiser i Dijane Tavra) pisale su autorice rođene izvan Hrvatske, što potvrđuje statistički dokazanu činjenicu da mnogo više žena drugog naraštaja u Švicarskoj studira. Znanstvene novakinje za teme svojih magistarskih i doktorskih radnji odabrale su domovinu svojih predaka. Zajedničko im je i to što su istraživačice uložile i veliki osobni trud. Ivana Martinović istraživala je u Zagrebu, a Sandra Kaiser i Dijana Tavra morale su prevariti sumnjičavi hrvatski mentalitet i doslovce moliti sugovornike da pristanu na istraživačke razgovore te da ispune upitnike. Zajednička im je i ljubav za promicanje hrvatstva, barem na području internog sveučilišnog pogona. Radovi se razlikuju po tome što dva rada (Ivana Martinović i Sandra Kaiser) spadaju u huma- nističke znanosti, a treći (Dijana Tavra) pripada društvenim znanostima. U svakom od njih nalaze se i određene pojedinosti koje bi valjalo podvrgnuti kritici poput stereotipa zapadnoeuropske provenijencije o „građanskom ratu” na jugoistoku Europe devedesetih godina prošloga stoljeća i slična nedovoljna poznavanja hrvatske povijesti i kulture. Te primjedbe, međutim, ne umanjuju njihov znanstveno provjereni diskurs koji se tiče hrvatske tematike. Ono što znanost naziva „strukturalnom asimilacijom” (uključivanje migranta u radni proces i u društveno okružje) i „kulturalnom asimilacijom” (preuzimanje normi i vrednota dotičnog društva), Hrvati su mogli prihvatiti bez velikih teškoća, jer potječu iz istog uljudbenog kruga kao i njihovi domaćini Švicarci. Isključivo o pojedincu ovisi koliko ta prilagodba šteti nacionalnom identitetu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 211

SUMMARY THREE DISSERTATIONS BY YOUNG SWISS CROATS

he master’s theses and doctoral dissertations written by junior researchers of Croatian heritage around the world are often dedicated to Croatian topics. The author discusses three papers from Switzerland—a theatre studies paper by Ivana TMartinović, a linguistic analysis by Sandra Kaiser and a dissertation on sociology by Dijana Tavra. What is common to them is a desire to promote Croatia in the frame of the academic community. In the 1990s Croatia established the Croatica Abroad Collection at the National & University Library in Zagreb (www.nsk.hr), opening it this year to the public. It is to be expected that in the third decade of Croatian independence the National & University Library will begin a systematic effort to collect all of the contributions of the Croatian academic community abroad as an integral part of the Croatica Abroad Collection and of the Collection of Master’s and Doctoral Theses.

RESÚMEN DISERTACIONES DE TRES JÓVENES CROATAS DE SUIZA

on bastante frecuencia, las tesis magistrales y doctorales de los noveles científi cos de nuestro orígen en el extranjero, están dedicadas a temas croatas. El autor presenta tres trabajos de Suiza: el estudio teatrológico de Ivana Martinović, el análisis lingüístico Cde Sandra Kaiser y la disertación doctoral de Dijana Tavra. Las tres universitarias tienen un punto en común, el amor por Croacia; por eso la promocionan, aunque sea en el marco de la comunidad académica. La República de Croacia fundó en los años noventa la colección de trabajos Zbirke inozemne Croatice en el marco de la Biblioteca Nacional y Universitaria de Zagreb (www.nsk.hr) y la abrió al público este año. Cabe esperar que en la tercera década de independencia croata, la Biblioteca Nacional y Universitaria comience a acopiar sistemáticamente todos los aportes de la comunidad académica de la diáspora croata como parte componente de la biblioteca Zbirke inozemne Croatice y de Zbirke magistarskih i doktorskih radnji (Colección de tesis magistrales y doctorales). ŽELJKA LOVRENČIĆ SPISATELJICA IZ PUNTA ARENASA

Sjevernoamerička znanstvenica iz Čilea Mirta Mihovilovic pripada drugome naraštaju Čileanaca hrvatskoga podrijetla, koji se uglavnom ne mogu sporazumijevati na hrvatskome jeziku, nego na španjolskome ili engleskome jeziku. Taj je naraštaj izvrsno uklopljen u novu sredinu. Više od 60% potomaka bračkih ribara i težaka, koji su odselili nakon 1895., u Mirtinome naraštaju rođenom u Južnoj Americi steklo je sveučilišnu diplomu. Osamdesetih je, nakon studija u Čileu, Mirta Mihovilovic doktorirala biokemiju i biofi ziku u SAD-u. Uz karijeru sveučilišne profesorice, posljednjih dvanaest godina proučava biokemijske osnove neuroloških degeneracija u SAD-u. Objavila je više od 50 znanstvenih radova. Predaje na dodiplomskome studiju molekularne biologije. Godine 2009. tiskala je engleski prijevod romana svojega oca Iz daleka zauvijek.

d 29. rujna do 1. listopada na Hrvatskim studijima održana je II. kroatološka konferencija naslovljena „Hrvati izvan Hrvatske”. Na njoj su prvi put sudjelovali i Hrvati sa španjolskoga govornoga područja – Isabel i Mario Torres Dujisin te Andrés OMorales Milohnic iz Čilea, Christian Sprljan iz Argentine, Eduardo Antonich iz Urugvaja i Mirta Mihovilovic koja živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Mirta je svestrana osoba – znanstvenica, prevoditeljica i književnica. Kći je autora kultnoga romana „Iz daleka zauvijek” Nicolása Mihovilovica i nećakinja pisca, glumca, redatelja, kazališnoga povjesničara i dramaturga Dominga Mihovilovica Tessiera. U radu predstavljenome na Konferenciji koji je naslovila „Iz daleka zauvijek: Tri naraštaja jedne magallanske obitelji hrvatskoga podrijetla kao primjer društvene strukture Čilo-Hrvata, dr. Mihovilovic govori o dolasku svojih predaka u čileansku Patagoniju, to jest u pokrajinu Magallanes. Navodi da su njezini predci došli 1895. godine kao dio drugoga vala useljavanja u Čile koji se javlja krajem XIX. i početkom XX. stoljeća te tridesetih godina XX. stoljeća. I jedni i drugi završili su osnovno obrazovanje i prije stekli radno iskustvo jer su u Čileu počeli raditi kao zidari, tesari, postolari te radnici koji su popločivali ulice (u Punta Arenasu još postoje dijelovi ulica koje su popločili Dalmatinci i koji podsjećaju na ulice kakve i danas susrećemo u mjestima na otoku Braču). S Brača iselilo devetnaest Mirtinih predaka (jedan od njih bio je računovođa s diplomom iz Splita), a potječu iz Škripa (Mihovilovici), Pučišća (Rajcevici), Ložišća (Pavlovi) i Milne (Bolisi). Na svoje se ognjište vratilo samo dvoje - nijedan od njih nije ostavio nasljednike u Čileu. U svojemu radu Mirta Mihovilovic napominje da su već pripadnici prvoga naraštaja njezine obitelji stjecali sveučilišnu naobrazbu u Santiagu, u Magallanesu, te u središnjemu dijelu zemlje i da se taj naraštaj preko bračnih veza s lokalnim stanovništvom čvrsto ukorijenio u čileansko društvo. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 213

Zanimljiva je činjenica da se u prvome naraštaju samo jedan od njezinih 19 predaka koji je došao u Čile u odrasloj dobi vezao za osobu koja nije bila Hrvatica, dok je u drugome Čileanaca hrvatskoga podrijetla koji se uglavnom ne mogu sporazumijevati na hrvatskome jeziku. Ali, taj je naraštaj izvrsno uklopljen u novu sredinu i postigao je najviše uspjeha u obrazovanju i školovanju. Naime, čak 60,21% pripadnika njezinoga naraštaja (47 od 78) posjeduje sveučilišnu diplomu stečenu nakon više od četiri godine studiranja. Budući da je i Mirta jedna od uspješnih pripadnica toga naraštaja, prilažemo njezin životopis, koji je paradigma naraštaja obrazovanih čileanskih Hrvata. Iako su joj otac i stric vrlo poznati „ljudi od umjetnosti” Mirta del Carmen Mihovilovic Pavlov, također zanimljiva osobnost, krenula je drugim smjerom – ona je istaknuta znanstvenica. Rođena je 9. rujna 1946. u Punta Arenasu. Majka joj je bila Dinka Pavlov Bolis, koja je zajedno sa svojom sestrom Ljubom posjedovala krojačku radnju u tome gradu. Od najranijega doba Mirta uči engleski jezik. Od 1949. godine pohađala je engleski vrtić u Punta Arenasu. Osnovnu školu polazila je u školi Marije Pomoćnice u rodnome gradu, a završava je u Santiagu. Diplomirala je biokemiju na Čileanskome sveučilištu Santiagu 1970., a poslije studira na Sveučilištu u Marquetteu, Wisconsin. Početkom sedamdesetih godina vraća se u Čile i radi na Sveučilištu u Concepciónu te na Universidad de Chile u Santiagu (u Medicinskoj školi). Nakon državnoga prevrata u svojoj zemlji i dolaska na vlast generala Pinocheta, sa suprugom Marijem Gonzálezom Gronowom vraća se u Sjedinjene Američke Države. Godine 1976. u South Bendu, Indiana, rođen je njihov sin Rodrigo Andrés. Godine 1977. na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu magistrirala je biokemiju, a 1980. doktorirala biokemiju i biofi ziku. Od 1980. do 1984. radi kao istraživač na Sveučilištu u Chicagu, od 1984. na Sveučilištu Duke (Durham, Sjeverna Karolina), a od 2000. kao znanstvenica. Također je na čelu jednoga od laboratorija Instituta Deane koji se bavi otkrivanjem lijekova. Od 1976. godine, dr. Mirta Mihovilovic proučava obilježja bjelančevina, osobito vezu između strukture i funkcije nikotinskih receptora acetilkolina, uključujući one koji se pojavljuju u imunim stanicama. Istražuje djelovanje mehanizama u stanicama autoimunosti, u prvome redu u slučaju Miastenia gravis. Posljednjih dvanaest godina proučava biokemijske osnove neuroloških degeneracija, najviše u slučaju Alzheimerove bolesti. Objavila je više od 50 radova i referata na kongresima, predaje na dodiplomskome studiju biokemije, stanične i molekularne biologije. Članica je Američkoga udruženja za proučavanje mišićne distrofi je, Društva za neurologiju, Društva za proučavanje autizma u Sjevernoj Karolini te još nekih. Za svoj je rad dobila nekoliko nagrada i priznanja. Godine 2009. objavila je engleski prijevod knjige svojega oca „Iz daleka zauvijek” (Nakladnička kuća Čile i Dalmacija, Sjeverna Karolina). Napisala je i kratku pripovijest „Zeleni rujan” u kojoj govori o događajima u svojoj obitelji za vrijeme vojne diktature u Čileu. Živi sa sinom u Chapel Hillu. Osim u znanosti, Mirta se okušala i u pisanju. Ovdje donosim prijevod njezine pripovijesti: 214 2012 Ž. LOVRENČIĆ

Zeleni rujan Moja je majka rođena u znaku blizanaca jednoga sivoga zimskoga dana na jugu Čilea. Vrlo je rano odlučila da će zelena boja prevladavati u njezinu životu. Kad bi to zaželjela, mogla je sivu boju svojih očiju izmijeniti u zelenu i nekoliko je književnika, uključujući i mojega oca, koji su o njoj znali više od toga da ima zelene i sive oči, pisalo o njezinim doživljajima. Događaj o kojemu vam ovdje pričam, dogodio se krajem zime, nekoliko tjedana nakon vojnoga prevrata 11. rujna 1973., kad je polja zelenilo samo zimzeleno drveće. Nekoliko sati nakon vojnoga prevrata saznali smo da bilo kakva veza sa smijenjenom vladom ili njezinom ideologijom može prouzročiti prijevremenu smrt. Strahujući da ne unište stan u kojemu sam živjela, zaključila sam da je prijeko potrebno spaliti knjige i časopise koji su me odavali kao pristašu svrgnute vlade. Tada sam živjela s majkom i ona se nije suprotstavila mojoj odluci. Nisam bila upućena u to da sudoper u kuhinji nije mjesto koje bi poslužilo za podizanje lomače. Za nekoliko minuta s njega su ispale pločice, kuhinja se napunila dimom, a moja su pluća snažno osjetila onemogućeni pirotehnički pokušaj. Znajući za majčinu želju za besprijekornim, požurila sam ponuditi svoje usluge u obnovi kuhinje kako bi ona ponovno blistala u svojemu prijašnjem sjaju. To sam i učinila – prepustila sam majci da samo kupi zelenu boju kojom bih dovršila obnovu. Majka je krenula u potragu za tom bojom i došla kući kasnije nego što smo se dogovorile. Nikada neću zaboraviti svoje iznenađenje kad mi je pokazala limenku sa žutom bojom. Je li bilo moguće da je i ona, skupa s ostatkom zemlje, pribjegavala novim obredima koji su nam omogućivali

Prof. dr. sc. Mirta Mihovilovic afi rmirana je znanstvenica, ali i priznata spisateljica u Čileu i SAD-u. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 215 zadržati zdrav razum za vrijeme kaosa u kojemu smo živjeli? Dok je zemlja promatrala kako njezine vojarne maskiraju u zeleno, moja je majka odustajala od svoje omiljene boje. Da olakša situaciju, mama mi je, s podignutom limenkom, gotovo ne mogavši zadržati zarazni smijeh, rekla da je nakon vojnoga prevrata u Čileu zelena boja na raspolaganju samo našim oružanim snagama. Nakon toga, nadahnuta svojom omiljenom bojom, moja je majka naučila sakrivati one kojima je trebala pomoć kako bi pobjegli od nasilja. Dok se toga dana smiješila, njezine su oči ponovno postale snažno zelene.

Bibliografi ja znanstvenih radova Mirte Mihovilovic 1. Farach, M. C., Mihovilovic, M., Parachos, A. and Martinez-Carrion, M.: Effect of anti-acetyl- choline receptor Fab fragments from goats on functional membrane bound receptor. Arch. Biochem. Biophys. 214:140-154, 1982. 2. Scanu, A. M., Byrne, R. and Mihovilovic, M.: Functional roles of plasma high density lipoproteins. Comprehensive Reviews in Biochemistry 13:109-140, 1982. 3. Leikin, A. I., Mihovilovic, M. and Scanu, A.M.: High density lipoproteins infl uence cholesterol homeostasis in cultured virus-transformed human lymphoblastoid cells. Dependence on the lipoprotein concentration in the medium. J. Biol. Chem. 257:14280-14287, 1982. 4. Stefansson, K., Molnar, M. L., Martin, L. S., Molnar, G. K., Mihovilovic, M., Tripathi, R. C. and Richman, D. P.: Myelin-associated glycoprotein in human retina. Nature 307:548-550, 1984. 5. Mihovilovic, M. and Richman, R. P.: Modifi cation of α-bungarotoxin and cholinergic ligand binding properties of Torpedo acetylcholine receptor by a monoclonal anti-acetylcholine receptor antibody. J. Biol. Chem. 259:15051-15059, 1984. 6. Donnelly, D., Mihovilovic, M., Gonzalez-Ros, J. M., Ferragut, J. A., Richman, D. and Martinez-Carrion, M.: A non-cholinergic site-directed monoclonal antibody can impair agonist-induced ion fl ux in Torpedo californica acetylcholine receptor. Proc. Natl. Acad. Sci. 81:7999-8003, 1984. 7. Blair, D. A., Mihovilovic, M., Agius, M. A., Fairclough, R. H. and Richman, D. P.: Human/ human hybridomas from patients with myasthenia gravis: possible tools for idiotypic therapy for myasthenia. New York Acad. Sci. 505:155-167, 1987. 8. Mihovilovic, M. and Richman, D. P.: Monoclonal antibodies as probes of the α--bungarotoxin and cholinergic binding regions of the acetylcholine receptor. J. Biol. Chem. 262:4978-4986, 1987. 9. Mihovilovic, M., Lee, J. E.: An effi cient method for sequencing PCR amplifi ed DNA. Biotechniques 7:14-16, 1989. 216 2012 Ž. LOVRENČIĆ

10. Mihovilovic, M., Waters, A.E. and Roses, A. D.: Analysis of self-antigens in myasthenia gravis employing cDNA cloning techniques. Proceedings of the International Conference on Molecular Aspects of Immune Response and Infectious Diseases. EOS J. of Immunol. and Immunopharmacol. 9:168, 1989; ibid 10:190-191, 1990. 11. Mihovilovic, M. and Roses A. D.: Expression of mRNAs in human thymus coding for the α- 3 subunit of a neuronal acetylcholine receptor. Experimental Neurology 111:175-180, 1991. 12. Mihovilovic, M., Hulette, C. and Gilbert, J.R.: A strategy to analyze the thymic transcription of the α-3 nicotinic neuronal acetylcholine receptor subunit. In: Methods of Neurosciences, Vol. 12, Receptors: Molecular Biology, Receptor Subclasses, Localization & Ligand Design, P. M. Conn, ed., Academic Press, New York, pg. 169-190, 1993. 13. Mihovilovic, M., Hulette, C., Mittelstaedt, J., Austin, C. and Roses, A. D.: Nicotinic neuronal acetylcholine receptor α-3 subunit transcription in normal and myasthenic thymus. Platform Presentation at the International Meeting on Myasthenia Gravis and Related Disorders. Ann. N.Y. Acad. Sci. 681:83-96, 1993. 14. Mihovilovic, M. and Roses, A. D.: Expression of α-3, α-5 and β4 neuronal acetylcholine receptor subunit transcripts in normal and Myasthenia gravis thymus. Identifi cation of thymocytes expressing the α-3 transcripts. J. of Immunology 151:6517-6524,1993. 15. Mihovilovic, M., Mai, Y., Herbstreith, M., Rubboli, F., Tarroni, P., Clementi, F. and Roses, A.D.: Splicing of an anti-sense Alu sequence generates a coding sequence variant for the α-3 subunit of a neuronal acetylcholine receptor. Biochem. Biophys. Res. Comm. 197:137-144, 1993. 16. Samson, F., Laurence Mesnard, Mihovilovic, M., Potter, T. G., Mercadier, J. J., Roses, A. D. and Gilbert, J. R.: A new human slow skeletal troponin T (TnTs) mRNA isoform derived from alternative splicing of a single gene. Biochem. Biophy. Res. Comm., 199:841-847, 1994. 17. Mihovilovic, M., Donnelly-Roberts, D., Richman, D. P. and Martinez-Carrion, M.: Pathogenesis of hyperacute experimental Myasthenia gravis. J.Immunol. 152:5997-6002, 1994. 18. Mihovilovic, M., Denning, S., Mai, Y., Whichard, L.P., Patel, D. D. and Roses, A.D.: Thymocytes and cultured epithelial cells express transcripts encoding for α-3, β-4 and α-5 and subunits of neuronal nicotinic acetylcholine receptor. Preferential transcription of the Preferential transcription of the α-3 and β−4 genes by immature CD4+8+ thymocytes. J. Neuroimmunol. 79:176-184, 1997. 19. Mihovilovic, M., Denning, S., Mai, Y., Whichard, L.P., Patel, D. D. and Roses, A. D.: Thymocytes and cultured thymic epithelial cells express transcripts encoding α-3, α-5 and β-4 subunits of neuronal nicotinic acetylcholine receptors: Preferential transcription of the α-3 and β−4 genes by immature CD4+8+ thymocytes and evidence for response to nicotine in thymocytes. Ann.N.Y.Acad.Sci. 841:388-392, 1998. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 217

20. Mihovilovic, M., Mai, Y., Austin, C. and Roses, A. D.: Sera from myasthenia gravis patients recognize the PEVK domain of titin. Ann.N.Y.Acad.Sci. 841:534-537, 1998. 21. Mihovilovic, M. and Butterworth-Robinnette, J.: Thymic epithelial cell line expresses transcripts encoding α-3, α−5 and β−4 subunits of acetylcholine receptors, respond to cholinergic agents and expresses choline acetyl transferase. An in vitro system to investigate thymic cholinergic mechanisms. J. Neuroimmunol. 117:58-67 (2001). 22. Mihovilovic, M., Ciafaloni E., Robinette, J. B., Jin, J.-P., Lennon, V. A., Massey, J. and Sanders, D.: Antibodies in sera of Patients with Late-Onset Myasthenia Gravis Recognize the PEVK Domain of Titin. Ann.N.Y. Acad.Sci.. 998: 351-355 (2003). 23. DeKroon, R.,. M., Mihovilovic, M., Goodger, Z. V., Robinette, J. B., Sullivan, P. M., Saunders, A. M. and Strttmatter, W. J. Apoliprotein: E genotype-specifi c inhibition of apoptosis. J. Lip. Res. 44:1566-1573 (2003). 24. DeKroon, R., Robinette, J. B., Hjelmeland, A. B., Wiiggins, E., Blackwell, M., Mihovilovic, M., Fujii, M., York, J., Hart, J., Kontos, C., Rich, J. and Strittmatter, W. J.: APOE4- VLDL inhibits the HDL-activated phosphatidylinositol-3-kinase/Akt pathway via the phosphoinositol phosphatase SHIP2. Cir. Res. 99:829-836 (2006) 25. Mihovilovic, M., Robinette, J. B., DeKroon, R., Sullivan, P. M. and Strittmatter W. J.: High- fat/high-cholesterol diet promotes a S1P receptor-mediated antiapoptotic activity for VLDL. J. Lip. Res. 48:806-815 (2007).

Uz znanstvene studije spisateljica M. Mihovilovic bavi se i prevodilaštvom. Sa suradnicima slavi izlazak en- gleskog izdanja knjige svoga oca N. Mihovilovica „Iz daleka zauvijek“, koja govori o obitelj s otoka Brača. 218 2012 Ž. LOVRENČIĆ

26. Weinberg, J. B., Volkheimer, A. D., Mihovilovic, M., Jiang, n., Chen, Yuwei., Bond, K., Moore, J.O., Gockerman, J. P., Diehl, L. f., deCastro, C. M., Rizzieri, D. A., Levesque, M. C., DeKroon, R. and Stritmatter W.J.: Apolipoprotein E genotype as a determinant of survival in women with chronic lymphocytic leukemia. Leukemia 22:2184-2192 (2008). 27. Mihovilovic, M., Gottschalk, W.K., Anderson, L., and Roses, A. D.: Infl uence of TOMM40 polymorphism associated to Alzheimer’s disease expression in mitochondrial import function . In preparation (2011) 28. Mihovilovic, M. and Richman, D. P.: Monoclonal antibody to α-bungarotoxin binding site of Torpedo acetylcholine receptor (AcChR) modifi es cholinergic ligand binding to AcChR. Society for Neurosciences Abstracts 8:336, 1982. 29. Mihovilovic, M. and Richman, D. P.: A Bungarotoxin binding site directed anti-acetylcholine receptor monoclonal antibodies. Annual Myasthenia Gravis Meeting, 1982. 30. Donnelly,D., Farach, M.C., Ferragut, J. A., Gonzalez-Ros, J.M., Mihovilovic, M., Richman, D.P. and Martinez-Carrion, M.: Effect of acetylcholine receptor monoclonal antibody complexes on receptor function. Biochem. 22:34A, 1983. 31. Mihovilovic, M. and Richman, D. P.: Monoclonal antibody (mcab) 247G: Example of a functional probe for the acetylcholine receptor (AcChR) molecule. Society for Neurosciences Abstracts 9:158, 1983. 32. Stefansson, K., Molnar, M. L., Marton, L.S., Molnar, G. K., Mihovilovic, M. and Richman, D.P.: Myelin association glycoprotein in Muller cells of human retina. Society for Neurosciences Abstracts 9:1181, 1983. 33. Donnelly, D., Mihovilovic, M., Gonzalez-Ros, J. M., Ferragut, J.A., Richman, D. and Martinez-Carrion, M.: Probing the ion channel of AcChR using a non-cholinergic site directed monoclonal antibody. Fed. Proc. 43(6):1651, 1984. 34. Mihovilovic, M. and Richman, D. P.: Anti-acetylcholine receptor monoclonal antibodies as probes of the acetylcholine receptor cholinergic binding site. Fed. Proc. 43(7):2006, 1984. 35. Gomez, C. M., Mihovilovic, M., Donnelly, D. D., Gonzalez-Ros, J.M., Richman, D.P. and Martinez-Carrion, M.: Mechanism of action of monoclonal antibodies that induce hyperacute passively transferred experimental autoimmune myasthenia gravis. Fed. Proc. 43(7):1994, 1984. 36. Donnelly-Roberts, D., Mihovilovic, M., Richman, D. and Martinez-Carrion, M.: Mapping binding site of a monoclonal antibody that probes the ion channel of the AcChR. Fed. Proc. 44(3):476, 1985. 37. Sanders, D. B., Howard, J.F. Jr., Massey, J. M., Mihovilovic, M., Olanow, C.W., Roses, A. D. and Stewart, C. R.: Sero-negative myasthenia gravis. Ann. Neurol. 22:126, 1987. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 219

38. Bartlett, R. J., Lee, J.E., Gilbert, J.R., Mihovilovic, M., Chen, J. C., Yamaoka, L.H., Hung, WY., Collins, F. S., Bartlett, R.S., Pericak-Vance, M.A. and Roses, A. D.: DM and the D19S19 locus: Physical mapping and analysis of potential coding regions. Cytogent. Cell Genet. 46:576, 1987. 39. Mihovilovic, M., Gilbert, J. and Roses, A. D.: Involvement of acetylcholine receptor and non-cholinergic antigens in human myasthenia gravis. Isolation of cDNA clones from human muscle and thymus. Society for Neuroscience Abstracts 13:1630, 1987. 40. Fairclough, R. H., Mihovilovic, M., Kezdy, F.J. and Richman, D.P.: Monoclonal antibodies against 2 peptide sequences of the acetylcholine-receptor distinguished between toxin binding and cholinergic ligand binding. J. Neuroimmunol. 16(1):54, 1987. 41. Mihovilovic, M., Waters, A. E. and Roses, A. D.: Isolation and characterization of human muscle cDNA clones immunoreactive towards antibodies produced in human myasthenia gravis. Society for Neuroscience Abstracts 14:676, 1988. 42. Alberts, M. J., Ioannou, P., Gilbert, J., Taylor, H., Mihovilovic, M., Lee, J., Bartlett, R. J. and Roses, A. D.: Subtraction hybridization of control vs. Alzheimer's disease brain cDNA libraries. Amer. J. of Hum. Genet. 47(3)A106, 1990. 43. Mihovilovic, M. and Roses, A. D.: Expression of mRNAs in human thymus coding for the α 3 subunit of a neuronal acetylcholine receptor. Society for Neuroscience Abstracts 16:682, 1990. 44. Mihovilovic, M., Austin, C., Hung, W.-Y. and Roses, A.D.: Mapping of human gene encoding the α3 neuronal acetylcholine receptor subunit to human chromosome 15. Human Gene Mapping XI 1991. 45. Mihovilovic, M., Vaughn, A., Austin, C. and Roses, A. D.: Characterization of variant thymic cDNA clones encoding for the α-3 neuronal acetylcholine receptor subunit: Novel exon and multiple 3' end non-coding alternates. Soc. for Neuroscience Abstracts 17:251, 1991. 46. Mihovilovic, M., Hulette, C., Mittelstaedt, J. and Roses, A. D.: Nicotinic neuronal acetylcholine receptor α3 subunit transcription in normal thymus, myasthenic hypertrophic thymus and thymoma. Soc. for Neuroscience Abstracts 18:1507, 1992. 47. Mihovilovic, M., Denning, S., Berrih-Aknin, S. and Roses, A.D.: Thymocytes express transcripts encoding for multiple subunits of nicotinic neuronal acetylcholine receptors. Soc. for Neuroscience Abstracts 19:290, 1993. 48. Mihovilovic, M., Mai, Y., Denning, S., Berrih-Aknin, S. and Roses, A. D. : Transcription of neuronal nicotinic acetylcholine receptor subunit genes in thymic epithelial and lymphoid cells. Soc. for Neuroscience Abstracts 20:1133, 1994. 220 2012 Ž. LOVRENČIĆ

49. Mihovilovic, M., Mai, Y. and Roses, A. D.: Effect of epidermal growth factor, interleukin- 6 and cholinergic ligands on the transcription of neuronal nicotinic acetylcholine receptor subunit genes by human thymic cells. Soc. for Neuroscience Abstracts 21:1338, 1995. 50. Mihovilovic, M., Denning, S., Mai, Y., Whichard, L. P., Patel, D. D. and Roses, A.D.: Transcription of neuronal nicotinic acetylcholine receptor α-3, β-4 and α-5 subunit genes by thymocytes and thymic epithelial cells. Down regulation during the process of immunocyte maturation. Soc. for Neuroscience Abstracts 22:1033, 1996. 51. Mihovilovic, M., Butterworth, J. and Roses AD.: Nicotinic acetylcholine receptors in thymic cells. Soc. for Neuroscience Abstracts 24:1342, 1998. 52. Mihovilovic, M., Butterworth-Robinete, J., Oortgiesen, M and Simon S.S. Nicotinic cholinergic respoonses in thymocytes and cloned epithalial cell line TE750. Soc. for Neuroscience Abstracts 25:1492, 1999. 53. Drebing, C., Logel, J., Baldemann, V., Benhammou, K., Robinson, M., Freedman, R., Mihovilovic, M. and Leonard, S.: Human α−7 and apparent α−9 neuronal nicotinic acetylcholine receptor message in human brain, thymus, lymphocytes and polymorphonuclear blood cells. Soc. for Neuroscience Abstracts 25:1492, 1999. 54. Drebing, C. J., Mihovilovic, M., Loge, J., Hickman, C. D., Short, M., Walton, K., Gault, J., Freedman, R. and Leonard S.: Isolation of human α−10 nicotinic receptor cDNA and expression studies in human brain, thymus and lymphocytes. Soc. for Neuroscience Abstracts 26: 137.19, 2000. 55. Xu, P-T., Qiu, H-L., Ervin, J., Vitek, M. P., Hullette, C., Mihovilovic, M., Schmechel, D. E. and Gilbert, J.R.: Reduction in neuronal ApoE is correlated with NFTs and neuronal apoptosis in Alzheimer’s Disease. Soc. for Neuroscience Abstracts 26: 587.14, 2000. 56. Mihovilovic M., Robinette, J.B., Drebing, C., Leonard, S. and Oortgiesen. M.: Human thymocytes and the expression of cholinergic transcriptional and functional markers. International Conference in Myasthenia Gravis and Related Disorders, Miami, Florida 2002. 57. Mihovilovic, M., Robinette, J. B., DeKroon, R., Sullivan, P., Saunders, A. M. and Strittmatter, W. J.: ApoE isoform-dependent and ApoE isoform-independent effects of lipoproteins in cell apoptosis, infl uence of diet. Soc. For Neuroscience Abstract 730.19, 2003. 58. Ng, I., Anderson, A., Mihovilovic, M., Gottschalk, W. K. and Roses, A. D.: Effect of peroxisome proliferator-activated receptor gamma agonist on ApoE and Tom40 expression in neuroblastoma cells. Duke University Fellowship Program. 2011 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 221

SUMMARY A WRITER FROM PUNTA ARENAS

he University Centre for Croatian Studies was the venue from 29 September to 1 October 2011 for the 2nd Croatology Conference, this year focusing on Croatians Abroad. For the fi rst time it also involved the participation of Croatians from TSpanish-speaking areas – Isabel and Mario Torres Dujisin and Andrés Morales Milohnic of Chile, Christian Sprljan of Argentina, Eduardo Antonich of Uruguay and Mirta Mihovilovic, a Chilean Croatian living in the United States of America. Mirta is the daughter of Nicolás Mihovilovic, the author of cult novel From Afar Forever, and the niece of director and dramaturge Domingo Mihovilovic Tessier. And while her father and uncle are renowned artists, Mirta del Carmen Mihovilovic Pavlov has taken a different tack – she is a prominent researcher. She was born in Punta Arenas on 9 September 1946. She graduated biochemistry at the Chilean University in 1970 and continued her education at Marquette University in Wisconsin, USA. She returned to Chile in the early 1970s to teach at leading universities but emigrated to the USA with her husband Mario G. Gronow after General Pinochet came to power. Their son Andrés was born in 1976 in South Bend, Indiana. She received her master’s degree from Notre Dame University in South Bend in 1977 and went on the earn her doctorate in biochemistry and biophysics in 1980. Mirta worked as a lecturer at the University of Chicago until the mid 1980s and from 1984 she has concentrated on research work at Duke University (Durham, North Carolina), where she has focused exclusively on scientifi c work since 2000. She also leads one of the Deane Institute laboratories involved in fi nding new medications. Mirta Mihovilovic has spent a full 35 years studying the characteristics of proteins and the past twelve researching the biochemical basis of neurological degeneration. Mirta has published over fi fty papers and has received a number of awards for her research work. In 2009 she published the English translation of her father’s book From Afar Forever (publisher Chile & Dalmatia, North Carolina). Along with her research work, Mirna also writes. She lives with her son in Chapel Hill, USA. 222 2012 Ž. LOVRENČIĆ

RESÚMEN ESCRITORA DE PUNTA ARENAS

el 29 de septiembre al 1ro. de octubre se llevó a cabo en el Departamento de Estudios Croatas de la Universidad de Zagreb, la II Conferencia Croatológica titulada „Los croatas fuera de Croacia“. Por primera vez participaron también croatas Dprovenientes de países de habla hispana - Isabel y Mario Torres Dujisin y Andrés Morales Milohnic de Chile, Christian Sprljan de Argentina, Eduardo Antonich de Uruguay y la chileno-croata Mirta Mihovilovic con dirección norteamericana. Esta última es hija de Nicolás Mihovilovic, autor de la conocida novela „Desde lejos para siempre“ y sobrina del director y dramaturgo Domingo Mihovilovic Tessier. Si bien su padre y su tío son artistas conocidos, Mirta del Carmen Mihovilovic Pavlov eligió otro camino y ahora es una destacada científi ca. Nació el 9 de septiembre de 1946 en Punta Arenas. Obtuvo su diploma de Bioquímica en la Universidad de Chile en 1970. Más tarde se perfeccionó en la Universidad de Marquette, en Wisconsin, Estados Unidos. A comienzos de los setenta regresa a Chile y dicta cátedra en prestigiosas universidades. Cuando subió al poder el general Pinochet, emigra con su marido Mario G. Gronow a los Estados Unidos. En 1976 en South Bend, Indiana, nace su hijo Andrés. En 1977 en la Universidad de Notre Dame en South Bend hizo la Maestría y en 1980 obtuvo el doctorado de Bioquímica y Biofísica. Hasta mediados de los ochenta se desempeña como docente en la Universidad de Chicago, y a partir de 1984 dicta cátedra en la Universidad de Duke (Durham, Carolina del Norte), donde a partir del año 2000 se dedica exclusivamente a la labor científi ca. También es jefa de uno de los laboratorios del Instituto Deane que se dedica al descubrimiento de nuevos fármacos. Durante plenos 35 años la doctora Mirta Mihovilovic se dedica a investigar las características de las proteínas. Los últimos doce años se dedicó a investigar los fundamentos bioquímicos de ciertas anomalías como las degeneraciones neurológicas. Publicó más de 50 trabajos. Por sus resultados científi cos recibió numerosos premios. En 2009 publicó la traducción inglesa del libro de su padre „Desde lejos para siempre“ (editorial Chile y Dalmacia, Carolina del Norte). Paralelamente a sus trabajos científi cos, la doctora Mihovilovic también escribe textos literarios. Vive con su hijo en Chapel Hill, Estados Unidos. POVJESNICA

Utemeljiteljja: hrvatske Knin, Franjo kolovoza Tuđman, države 5. dr.

1995. neovisnosti Fotografi ∙ lipnja Dan državnosti, kolovoza 5. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te 8. listopada Dan su obilježeni državni praznici Republike Hrvatske: 30. svibnja Dan Hrvatskog sabora, 25. Hrvatska je proslavila veliki jubilej - dvadeset godina samostalnog državnog života ∙ Svečano

LJUBOMIR ANTIĆ DVADESET GODINA HRVATSKE SAMOSTALNOSTI

Hrvatska ove godine slavi veliki jubilej – dvadeset godina samostalnog državnog života. Kada je Sabor 25. lipnja 1991. na temelju referendumske odluke proglasio neovisnost i suverenost Republike Hrvatske, dio srpskoga stanovništva počeo je pobunu. Za slobodu i neovisnost vođen je obrambeni Domovinski rat. Premda je dio zemlje bio okupiran, u svibnju 1992. Hrvatska je primljena u Ujedinjene narode. Zato je razumljivo da su povijesni nadnevci iz 1990. i 1991. godine postali državni praznici Republike Hrvatske: 30. svibnja Dan Hrvatskog sabora, 25. lipnja Dan državnosti te 8. listopada Dan neovisnosti. Vojnim akcijama 1995. Hrvatska je oslobodila zapadnu Slavoniju, Banovinu, Kordun, Liku, Ravne kotare i Zagoru. Kao dan konačne pobjede logično se prihvaća 5. kolovoza 1995. godine, kada je vojnom akcijom Olujom oslobođen Knin, središte srpske pobune. Taj događaj koji se slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, s vremenom zauzima posebno mjesto u povijesnom sjećanju naroda.

rvatska ove godine slavi veliki jubilej – dvadeset godina neovisnog državnog života. Prevažan je to događaj u životu našeg naroda da ga ne obilježimo u našem zborniku. Najbolji način za to je da se još jedanput prisjetimo što se dogodilo, sad Hveć davne, 1991. godine. Potrebno je to još i više jer se ponekad stječe dojam da naš narod nema razvijenu kulturu sjećanja, bez koje se teško snalaziti u zamršenoj sadašnjosti a još manje u, možda nikad toliko, nesigurnoj budućnosti. Suvremeni relativizam, naime, teško je nalegao na sve tradicijske vrijednosti pa tako i na državu, naciju, slobodu, domoljublje… Pokret za politički pluralizam počeo je u veljači 1989. godine. Godinu nakon toga legalizirane su političke stranke, a potkraj travnja i početkom svibnja 1990. godine održana su dva kruga prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Na temelju njihova rezultata 30. svibnja konstituiran višestranački Sabor u kojem je demokratska opcija, na čelu s Hrvatskom demokratskom zajednicom, imala stabilnu većinu. Time je otvoren put promjenama, koje će prožeti sav nacionalni život, ali i život svakog pojedinca. Naime, time je hrvatski narod nakon dugih stoljeća prebogate povijesti prvi put doveo sebe u položaj da može suvereno odlučivati o svojoj sudbini. Okvir za to bit će Ustav Republike Hrvatske donesen 22. prosinca 1990. godine, koji zbog blizine velikog blagdana nazivamo i Božićni ustav. Da bi legitimitet prevažnih odluka koje će slijediti bio postavljen na što široj osnovi, 19. svibnja 1991. održan je referendum na kojem se više od 90 posto sudionika, na plavom listiću, izjasnilo za „suverenu i samostalnu državu”. 226 2012 LJ. ANTIĆ

Plakat s pozivom na referendum za samostalnu Hrvatsku.

S ovlasti koju je dobio na temelju demokratskih izbora i referenduma, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio dvije povijesne državotvorne odluke: Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene Republike Hrvatske. No do njihove provedbe Hrvatska će morati proći težak i, nažalost, krvlju natopljeni put. Naime, usporedno s demokratskim postupcima koji su vodili ostvarenju najdubljih hrvatskih povijesnih težnji, bilo je i postupaka onih koji su pod svaku cijenu nastojali zaustaviti takav zakonit i neizbježan povijesni tijek. Bili su to velikosrbi koji su reaktivirali svoj nacionalni program, čije ostvarenje, s obzirom na opseg projekta Velike Srbije, onemogućuje uspostavu bilo kakve funkcionalne hrvatske države. Tom je cilju trebala poslužiti pobuna Srba u Hrvatskoj koja je, kao balvan revolucija, počela u kolovozu 1990. godine.

Hrvatski sabor proglasio je 1991. hrvatsku neovisnost. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 227

Sukobi su se proširili izravnim uključivanjem Jugoslavenske narodne armije na stranu pobunjenika. Budući da vođe jugoslavenskih republika nisu nalazili put izlaska iz krize – a nisu ni mogli jer je očito riječ bila o dubokoj krizi jugoslavenske države kao takve, a ne o načinu na koji se u njoj vladalo – u sukob se uključila Europska zajednica. Nošena željom da se izbjegne rat u Europi, ona je Brijunskom deklaracijom od 7. srpnja 1991. godine postigla uspostavu tromjesečne odgode (moratorija) na provedbu hrvatske (i slovenske) odluke o neovisnosti. No umjesto iskrenog traženja političkog rješenja hrvatsko-srpskog povijesnog spora, srpska strana donijela je konačnu odluku da, uvjerena u svoju prevlast, nametne rješenje ratom. Šteta, jer Hrvatska je prethodnim odlukama davala velike mogućnosti za suživot i demokratsko preuređenje južnoslavenskog područja. Podsjećam, u posljednjem stavku Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske stajalo je: „Republika Hrvatska polazi od stanovišta da bi savez suverenih država s Republikom Slovenijom kao i s ostalim republikama, utemeljen na osnovama ugovorne, dobrovoljne i interesne zajednice, mogao biti od koristi za sve republike dosadašnje SFRJ pod uvjetom da se poštuju međusobni interesi po važećim propisima međunarodnog prava, posebno onih na kojima se zasniva i izgrađuje Europska zajednica, jer ta načela pokazuju životnost i praktičnu djelotvornost i ona su putokaz koji će i u budućem savezu suverenih država, do ulaska u Europsku zajednicu, osigurati mir, prosperitet i međunarodno uvažavanje.” Ni referendumsko pitanje nije bilo postavljeno na isključivom temelju. Ono je također ostavljalo mnogo prostora za traženje političkih rješenja. Glasilo je: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država

Razrušeni Vukovar herojski je mjesecima odolijevao nadmoćnijem neprijatelju. Dvorac Eltz je obnovljen u punom sjaju za 20. obljetnicu neovisnosti RH 2011. (vidi ovdje str. 9.) 228 2012 LJ. ANTIĆ

Spomen-ploča prve smotre Zbora narodne garde. s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?” Umjesto da prihvate ponu đeni kom pro- misni savez južnoslavenskih država kao inačicu za ostvarenje svoga zahtjeva o „svim Srbima u jednoj državi”, Srbi su, postupcima koji su vodili na razbijanje Hrvatske i stvaranje Velike Srbije, zauzeli isključivo stajalište – sve ili ništa. Izbjegavajući sporazum, pobunjeni Srbi i Jugoslavenska narodna armija koja je u međuvremenu potpuno potpala pod srpsku dominaciju i objektivno stala u službu ostvarenja Velike Srbije, pojačavali su napade a vrhunac je bio na dan isteka Moratorija. Tog dana, 7. listopada 1991. godine, zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore kako bi uništili hrvatsko političko i državno vodstva s dr. Franjom Tuđmanom, koji od početka predvodi nastojanja prema hrvatskoj neovisnosti. U takvim okolnostima 8. listopada 1991. godine, Hrvatski sabor donosi Odluku o raskidu državno-pravne sveze s republikama i pokrajinama SFRJ. U istoj odluci „Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republike bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti i spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razvijati prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose.” Zbog sigurnosti navedena Odluka nije donesena u povijesnoj sabornici nego u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu. To najbolje svjedoči o dramatičnim okolnostima u kojima je u tom trenutku bila naša zemlja. Spomenutom odlukom Sabora završeni su državno-pravni postupci kojima je Hrvatska, nakon gubitka srednjovjekovne države početkom XII. stoljeća, i više ili manje podređenog života u sklopu drugih država, počela neovisan život. Zato je razumljivo da su povijesni nadnevci iz 1990. i 1991. godine postali državni praznici Republike Hrvatske: 30. svibnja Dan Hrvatskog sabora, 25. lipnja Dan državnosti te 8. listopada Dan neovisnosti. Ovdje treba spomenuti da se 30. svibnja do 2002. godine slavio kao Dan državnosti, no, iako je taj nadnevak bio dobro primljen u narodu, za vrijeme koalicijske vlade koju je vodio SDP, nastale su promjene čime je, prema nekim mišljenjima, „stvorena zbrka te građani neprimjereno slave državne praznike”. Nakon isteka Moratorija i potvrđivanja neovisnosti, rasplamsala se srpska agresija na koju su Hrvati odgovorili obrambenim i oslobodilačkim ratom, koji će trajati do oslobodilačke akcije Oluje. U njoj će hrvatske oružane snage poraziti agresora i uspostaviti državno-pravni poredak na cijelom teritoriju – u međuvremenu i međunarodno priznate – Republike Hrvatske. Kao dan konačne pobjede prihvaća se 5. kolovoza 1995. godine, kada je oslobođen Knin, središte HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 229 srpske pobune. Taj događaj koji se slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti s vremenom zauzima posebno mjesto u povijesnom sjećanju naroda, pa u „hijerarhiji” praznika iz godine u godinu zauzima najviše mjesto čime, vjerujemo, rješava prethodno spomenutu „zbrku u vezi s praznicima”. Trebamo još odgovoriti na pitanje zašto su Hrvati tolika stoljeća „čekali” na neovisnost i zašto je nisu izborili prije u XX. stoljeću, npr. nakon urušavanja Austro-Ugarske ili prve Jugoslavije? Države su veoma složene tvorevine. Da bi se utemeljile, bile funkcionalne i opstajale, potrebno je zadovoljiti mnogo važnih geostrateških, demografskih, kulturoloških, političkih i ostalih uvjeta. Imajući to na umu možemo reći da su prva i druga Jugoslavija bile vjerojatno najsloženije europske države. Bez korijena u prošlosti, izbrazdane prirodnim, kulturnim, vjerskim, jezičnim, interesnim, mentalitetnim… granicama, one su od osnutka stalno bile u krizi. Na okupu su ih držali – dok su mogli – ne konsenzus građana ili nekakav implicitni „društveni ugovor”, nego, s pozicija moći, umjetno stvorena i nametnuta „vezivna tkiva”. U prvoj Jugoslaviji to je bio velikosrpski hegemonizam, a u drugoj komunistička vladavina nad društvom i ljudima. No budući da su takva „vezivna tkiva” podložna trošenju, odnosno „zamoru materijala”, te su države bile izložene stalnoj krizi da bi se na kraju, kada se istrošila moć velikosrpske hegemonije i komunističke vladavine, urušile. U tim trenucima nije ih više mogla spasiti ni „međunarodna zajednica”, koja je imala ključnu ulogu u njihovu stvaranju i koja im je zato bila sklona. No da se urušavanje dogodilo nije bila dostatna „unutarnja logika” na kojoj funkcioniraju i propadaju višenacionalne države, za to je bio potreban i „subjektivni čimbenik”, to jest snage unutar Jugoslavija koje su dugotrajno i sustavno razarale jugoslavensko vezivno tkivo – velikosrpski hegemonizam i lijevi totalitarizam. U prvoj Jugo- slaviji bio je to snažan hrvatski socijalni i nacionalni pokret koji je vodila Hrvatska seljačka stranka sa Stjepanom Radićem i Vladkom Mačekom na čelu. U drugoj Jugoslaviji tu ulogu odigrao je u prvome redu hrvatski, ali i drugi nesrpski narodi, koji su, sazrijevajući u svojim nacionalno-integracijskim procesima, sve snažnije pritiskali, tražeći izlaz iz nepoželjne državne tvorbe. Velikosrpski pokušaj od osamdesetih godina XX. stoljeća (Memorandum SANU, dolazak Miloševića na vlast) da konačno ostvari svoj cilj, vulgarna retorika, ikonografi ja, primitivizam i zločinačka metoda kojom se prema njemu krenulo, snažno su homogenizirale i mobilizirale hrvatski narod i

Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske 230 2012 LJ. ANTIĆ

Podizanje hrvatske zastave ispred zgrade UN-a u New Yorku 22. svibnja 1992. pripremile ga za povijesni pothvat: obranu, oslobođenje i stvaranje vlastite moderne, demokratske države. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća stanje u bivšoj državi bilo je takvo da hrvatski narod više nije pitao za cijenu neovisnosti. Odatle ona energija, entuzijazam i požrtvovnost koju su u ratu pokazali hrvatski branitelji i cijeli narod. Danas kad – ne samo u Hrvatskoj – bujaju moderni relativizam, nihilizam, beznađe i nevjerica, dobro je prisjetiti se dana kada se stvarala povijest, jer takva sjećanja nisu samo neproduktivna okretanja prošlosti, nego mogu biti i izvor iz kojeg se crpi snaga za, u globalnim razmjerima, nepredvidivu budućnost. U namjeri da sjećanja podijelim s vama, nudim svoje dvije dnevne bilješke iz onih dana. 7. listopada 1991.: „Cijeli dan uzbune. Djeca silazila u podrum, ja uglavnom ostajao. Poremećaj u opskrbi. Prije podne išao okolo po naselju i kupovao stvari… mlijeko u prahu i sl. Počeo dobro raditi, no uzbune sve omele. Detonacije od Pokupskog. Oko 15 sati raketiran Gornji grad. Pale maske. Totalno ludilo kod Srba. Autogol. Poslije se Tuđman pojavio na ruševinama. Ogorčen, prijeti… Polako se navikavamo na sve. Ne znam kako je bilo u gradu – ovdje ljudi ogorčeni. Slušam Dnevnik Radio Beograda. Nadmašuju sebe. O srpskim krajinama govore kao o gotovoj stvari. /…/ Navečer pucnjava. Iznad istočnog dijela grada padobran sa svijetlom. Nakon raketiranja Gornjega grada sve je moguće pa smo odlučili spavati u podrumu.” 8. listopada 1991. : „Prva jutarnja vijest: vojska samoinicijativno prekinula vatru u ponoć te će 24 sata čekati da naši deblokiraju vojarne kako bi mogli izaći i dislocirati se. Izgleda da će dan biti mirniji. Kiša. Zbog uzbuna malo kruha u prodavaonicama. Dvadesetak je dana od Magdalenina rođenja pa sam je išao prijaviti u Petrinjsku. U rubrici državljanstvo: Hrvatska, SFRJ. Trebao sam pričekati još jedan dan pa možda ne bi pisalo SFRJ, jer bi danas u Saboru konačno trebalo biti proglašeno odvajanje, tj. prestanak Moratorija koji nam je nametnula Europska zajednica. U Institut stiglo samo nekoliko kolega. Pun kvart mupovaca i gardista. Ozračje mobilizacije. Živost pred Starčevićevim domom – pravaši se ne šale. /…/ TV ne prenosi izravno saborsku sjednicu koja se održava na nepoznatom mjestu. Gledajući snimku učinilo mi se da sam na pozornici vidio natpis: Sretna nova godina. Neka bude!” HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 231

SUMMARY TWENTY YEARS OF CROATIAN INDEPENDENCE

his year Croatia celebrates a major jubilee–twenty years of independence. The movement for political plurality was launched in February of 1989. Croatia severed all ties with the Yugoslav union. When, on 25 June 1991, on the basis of a referendum, TParliament declared the independence and sovereignty of the Republic of Croatia, a part of the ethnic Serbian community instigated an insurgency aided and abetted by Serbia and the rump Yugoslav People’s Army. The Homeland War was fought in defence of freedom and independence and, although a part of the country was under occupation at the time, Croatia was accepted to UN membership in May of 1992. It is, therefore, understandable that the historic dates in 1990 and 1991 became Croatian national holidays: Croatian Parliament Day is celebrated on 30 May, Statehood Day on 25 June and Independence Day on 8 October. The military operations undertaken in 1995 liberated the Western Baranja, Banovina, Kordun, Lika, Ravni Kotari and Zagora regions. The logical choice for victory day was 5 August 1995, when Operation Storm liberated the town of Knin, where the Serbian insurgency had established its centre of operations. That day is celebrated as Victory and Homeland Thanksgiving Day and has, over time, taken a special place in the nation’s historical memory. 232 2012 LJ. ANTIĆ

RESÚMEN VEINTE AÑOS DE INDEPENDENCIA CROATA

ste año Croacia festeja un gran jubileo: el vigésimo aniversario de su independencia nacional. En febrero de 1989 se inició el movimiento en pro del pluralismo político. Paulatinamente, Croacia abandona la comunidad yugoslava. El 25 de junio de 1991, Ecuando en base al resultado del referéndum el Parlamento proclama la independencia y soberanía de la República de Croacia, una parte de la población serbia comienza la rebelión que es apoyada por Serbia y el Ejército Popular Yugoslavo. Para obtener la libertad e independencia, fue necesaria la Guerra Patria de defensa. A pesar de encontrarse una parte del país ocupado, en mayo de 1992 Croacia es admitida en la ONU. Por eso es comprensible que las fechas históricas de los años 1990 y 1991 se hayan convertido en Fiestas nacionales de la República de Croacia: el 30 de mayo Día del Parlamento Croata, el 25 de junio Día de la Patria y el 8 de octubre Día de la Independencia. Con las operaciones militares de 1995 Croacia liberó las regiones ocupadas de Eslavonia occidental, Banovina, Kordun, Lika, Ravni kotar i Zagora. Como día de la victoria fi nal, lógicamente se celebra el 5 de agosto de 1995, dado que en esa fecha fue liberada la ciudad de Knin, centro de la rebelión serbia, por medio de la operación militar Oluja. Ese acontecimiento se festeja como el Día de la Victoria y de la Gratitud Patria. Con el tiempo, esta fecha comienza a ocupar un lugar especial en la memoria popular. ESTELA BANOV-DEPOPE KALENDARSKE KNJIGE AMERIČKIH HRVATA

Hrvatski iseljenički kalendari tiskani u Sjedinjenima Američkim Državama i Kanadi od posljednjeg desetljeća 19. stoljeća do naših dana, izraz su književnog života hrvatskih iseljenika i pokazatelj književnih, društvenih i političkih pogleda njihovih urednika, izdavača i suradnika, ali i većine hrvatskih iseljenika koji su ih čitali, prihvaćali kao rijetke manifestacije materinskog jezika i kulture matice zemlje. Te su publikacije za svoje čitatelje predstavljale vezu s domovinom i pomoć u bržoj integraciji u američko društvo te su bile temelj etničke književnosti u Americi, a neizravno su djelovale i na hrvatsku književnost. Do takvih su zaključaka došli i proučavatelji etničkog tiska i književnosti drugih europskih doseljeničkih skupina diljem Amerike.

azvoj književnih oblika važnih za književno stvaralaštvo hrvatskih iseljenika u SAD- u i Kanadi počinje pučkim književnim tvorevinama, među kojima su najbrojnije bile kalendarske knjige. Hrvatski iseljenički kalendari tiskani u Sjedinjenima RAmeričkim Državama i Kanadi od posljednjeg desetljeća 19. stoljeća do naših dana, izraz su književnog života hrvatskih iseljenika i pokazatelj književnih, društvenih i političkih pogleda njihovih urednika, izdavača i suradnika, ali i većine hrvatskih iseljenika koji su ih čitali, prihvaćali kao rijetke manifestacije materinskog jezika i kulture matice zemlje. Te su publikacije za svoje čitatelje predstavljale vezu s domovinom i pomoć u bržoj integraciji u američko društvo te su bile temelj etničke književnosti u Americi, a neizravno su djelovale i na hrvatsku književnost. Do takvih su zaključaka došli i proučavatelji etničkog tiska i književnosti drugih europskih doseljeničkih skupina diljem Amerike.1 Kada u SAD-e i Kanadu iz hrvatskih zemalja pristiže veliki broj slabo školovane radne snage, gospodarske, socijalne, i kulturne prilike u Starom i Novom svijetu bitno su se razlikovale. Većina je hrvatskog iseljeništva bila seoskog podrijetla i pripadala je tradicijskim zajednicama unutar kojih je usmena književnost bila dominantan oblik književne komunikacije sa sustavom vrednota karakterističnim za tradicijsku kulturu. Nakon dolaska u Novi svijet, samo se manji dio njih nastavio baviti poljoprivredom, a većina se, nakon prvog dodira s Amerikom na temelju iskustva Ellis Islanda, naseljava u urbanim industrijskim središtima poput Pitsburgha, Chicaga, St. Louisa i tu se zapošljava u čeličanama i tvornicama.

1 Any survey project directed toward the control of ephemeral publications should also take into consideration the equally im- portant need to provide control over the periodic publications of the nation’s ethnic groups. These materials, consisting prima- rily of newspapers and almanacs (kalendari), are among the most important sources for the study of immigrant experience in America. Grabowski, John: ‘Ethnic Ephemera and Newsprint: A Case for Bibliographic Control’; Ethnic Forum, Journal of Ethnic Studies and Ethnic Bibliography, 1982/2, Kent, Ohio; pg. 32-39, pg. 34. 234 2012 E. BANOV-DEPOPE

Razdoblje masovnog doseljavanja počinje u posljednjim desetljećima 19. stoljeća i do Prvog svjetskog rata Hrvati su postali sastavni dio najsnažnijeg imigracijskog vala u povijesti SAD-a. O razmjerima iseljavanja teško je dobiti pouzdane statističke podatke. U Hrvatskoj su se podaci o iseljavanju počeli prikupljati tek 1898. godine, a i tada su evidentirani samo oni slučajevi koji su, primjerice, zbog izdavanja putnica bili statistički evidentirani ili za koje se slučajno doznalo iz podataka parobrodarskih kompanija. Podaci u državama useljenja su sigurniji, ali za iseljenike iz Hrvatske ni tu nisu pouzdani zbog toga što je njihova etnička pripadnost bila bilježena vrlo nesustavno. Tek se od 1910. godine slavenski doseljenici u Sjedinjene Države registriraju prema materinskom jeziku, a u kasnijim izvješćima i prema zemlji rođenja. Od trenutka odlaska iz rodnog mjesta, hrvatski se iseljenici susreću s nizom novih i nepoznatih situacija s kakvima se u sredini u kojima su odrastali i prihvaćali kulturne vrednote te urastali u mrežu društvenih interakcija, nisu imali prilike susresti i na njih pripremiti. Nova se sredina razlikuje prema ustroju društvenih institucija, prema gospodarskom životu, kulturnim vrednotama i, što će u početnoj fazi iseljavanja biti najteže premostiva zapreka za većinu hrvatskih doseljenika, prema jeziku. Do 20-ih godina prošloga stoljeća većina je iseljenika u gradovima bila okupljena u naseobinama. Poslije se zbog poboljšanja njihova gospodarskog položaja i prihvaćanja engleskog jezika i prilagođavanja kulturnim navikama nove sredine situacija mijenja jer se smanjuje potreba za neposrednom povezanošću sa sunarodnjacima i uzajamnom pomoći, a jačaju veze s drugim stanovnicima SAD-a. Početna nemogućnost sporazumijevanja s autohtonim stanovništvom bit će jedan od čimbenika koji će hrvatske iseljenike navesti na udruživanje, na ostvarivanje socijalnih veza s pripadnicima vla s t it e e t n ičke sk u pi ne. U p o č e t k u je t a k u lt u r olo š k a d i s t a ncija o d s t a r ijeg a me r ičkog s t a nov n i š t va vodila prema svojevrsnoj izolaciji, stvaranju vlastite supkulture, pa čak i do getoizacije. Takve adaptacijske teškoće nisu bile problem pojedinaca nego mnogih različitih društvenih grupacija. Hrvati su se našli u situaciji koja je bila bliska položaju drugih etničkih skupina doseljenika iz južne, srednje i istočne Europe (Talijani, Nijemci, Česi, Slovaci, Poljaci…). Mnoge od pojava ključnih za razumijevanje života hrvatskog iseljeništva dio su globalnih procesa i zato je moguće uočavati i sličnosti s procesom akulturacije drugih europskih doseljenika, ali i neke specifi čnosti koje su posljedica povijesnih, socijalnih, kulturnih, gospodarskih i političkih događaja u Hrvatskoj u vrijeme iseljavanja i tijekom života na američkom kontinentu. Veze s europskom kulturnom baštinom, načinom života i tradicijama slabile su i mijenjale se, ali nikada nisu bile potpuno pokidane. U procesu integracije prvih doseljenika u drukčije društvene prilike, etnički je tisak imao vrlo važnu ulogu. Novinstvo i kalendari donosili su mnoge pravne savjete, informacije o povijesti i suvremenosti Amerike, promidžbene poruke iseljeničkih putničkih agencija, banaka i posmrtnih udruga te, poput kalendara u matici zemlji, obilje moralno-didaktičkih i zabavnih priloga među kojima su se mogli pronaći i književni tekstovi iz Hrvatske, prijevodi iz američke književnosti, a naposljetku i pokušaji autentičnog književnog izraza hrvatsko-američkih građana. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 235

Uz pomoć u uklapanju u nove društvene i kulturne prilike, hrvatski su iseljenički kalendari bili i spona sa “starim krajem”. U kontekstu multikulturnog američkog društva, koncept “starog kraja” bio je gotovo jednako prisutan kao i koncept ostvarivanja “američkog sna”. Zato su iseljenički kalendari sadržavali i informacije o tradiciji, kulturi i povijesti matice zemlje. Tekstove iz domovine često su pisali autori koji nikada nisu boravili u Americi i s oskudnim poznavanjem prilika i načina života naših iseljenika. O spretnosti urednika etničke publikacije ovisila je aktualnost i prihvatljivost priloga za čitatelja u američkom okruženju, ali bilo je i slučajeva izravnog preuzimanja iz domovinskih kalendara i tiska. Kada se radilo o literarnim prilozima, većina urednika nije posebno nastojala prilagoditi tematiku i izbor novim okolnostima pa su kalendarske priče često izazivale nostalgiju za rodnim krajem, a ponekad i nerealnu i u prošlosti zaustavljenu sliku života u zemlji iz koje su iseljenici došli. Broj priloga iz Hrvatske uključenih u iseljeničke publikacije na sjevernoameričkom kontinentu varirao je ovisno o vrsti kalendara, organizaciji koja ga je izdavala i, kod publikacija čije se uredništvo češće mijenjalo, o uredničkim koncepcijama glavnoga urednika. Samo je čvrsta povezanost kalendara s etničkim tiskom i/ili iseljeničkom organizacijom mogla osigurati kontinuitet u izlaženju pojedine tiskovine. Izdavači i urednici etničkih kalendara imali utjecali na kulturnu svijest iseljenika, ali i na događaje u matici zemlji pa njihova povijesna važnost nije adekvatno vrednovana. Premda su kalendari i almanasi bili najbrojnije publikacije i bili su izdavani u visokoj nakladi, te su dugo godina bili najbogatiji izvor književnih doprinosa među Hrvatima u Americi, zbog svoje pučke prirode najčešće nisu privlačili pozornost povjesničara književnosti ni u domovini ni u Novom svijetu.

Hrvatski kalendari tiskani u SAD-u i Kanadi od 1893. do naših dana – najčitanije su iseljeničke serijske publikacije. 236 2012 E. BANOV-DEPOPE

Opće odrednice sadržaja kalendara Kalendarske knjige imaju primarno utilitarnu funkciju (računanje vremena), a poučna i zabavna funkcija te estetska funkcija, koja je važna odrednica književnih priloga, naknadno su dodane tijekom razvoja specifi čnih tipova kalendarskih priloga. Povijest razvoja kalendarske forme na europskim i američkom kontinentu od prvih tiskanih primjeraka početkom novovjekovnog razdoblja, svjedočila je o dinamici mijena interesnih područja širokih društvenih krugova kojima su bile namijenjene. Specifi čnost društvenog života europskih doseljenika u Americi te kompleksne prilike dodira veoma različitih tipova kultura odredile su i neka posebna obilježja kalendarskih knjiga srednjoeuropskih doseljenika u urbanim industrijskim središtima SAD-a i Kanade. Od etničkih glasila (dnevnih, tjednih i mjesečnih novina, revija i časopisa) kalendari su se razlikovali po načinu na koji su u tekstovima posredovali autorske i uredničke intencije. Književni su prilozi mnogo prisutniji u kalendarskim knjigama, iako ih ima i u nekim glasilima, a zanimljivo je da su uredničke intencije podjednako uključene u izmišljene i stvarne vrste. Kalendarske knjige određene su kao forma pučke književne produkcije koja posjeduje samo neke od obilježja karakterističnih za književnoumjetničke tekstove, a od literarnih se izdanja ponajprije razlikuje baš po svojoj društvenoj funkciji. No kalendari su i prethodnica sredstava javnog priopćavanja i masovne književnosti, pa se u njihovim prilozima mogu uočiti i funkcije književnih tekstova podjednako kao i funkcije sredstava javnog priopćavanja. Hrvatsko-američke kalendarske knjige kao publikacije koje pripadaju krugu pučkih književnih tvorevina slijedile su poetiku hrvatskih pučkih tekstova te su u priloge često uklapane pučke formule kao karakteristično obilježje toga specifi čnog književnog fenomena. Neke pučke formule upućuju na povezanost s retoričkom baštinom koja je iz antičke tradicije ušla u srednjovjekovni stil izražavanja te stoljećima poslije nastavila svoj opstanak u okamenjenim prežicima kojima su se služile pučke književne tvorevine. Dio pučkog formulativnog repertoara sastojao se od baštinjenih retoričkih postupaka kojima su se dvije jednostavne književne forme uklapale u različite vrste tekstova – poeziju, prozne narativne tekstove, dramske oblike i izravne pouke. Riječ je o integriranju poslovice i prispodobe, to jest prema latinskoj terminologiji kojom su se služili antički i srednjovjekovni pisci sentence i exempla u književne tekstove. Već površno upoznavanje s kalendarskim štivom pokazuje da su u njemu bili prisutniji vrijednosni obrasci nego činjenice ili težnja za ostvarenjem estetskih vrednota, bilo da je riječ o utilitarnim publicističkim tekstovima ili o književnim prilozima. Takva struktura većine ranije iseljeničke književne produkcije vjerojatno je odbijala književne povjesničare od analize tekstova te su se njima više bavili historiografi i sociolozi. No problem značenja i smisla tiskanih tekstova nedvojbeno je predmet interesa znanosti o književnosti i literarne interpretacije, a to vrijedi i za način oblikovanja i stilizacije poruka u etničkim kalendarima. Istraživanje hrvatske kalendarske produkcije u SAD-u i Kanadi ne bi smjelo biti zanemareno i zato što je ona temelj hrvatsko-američke etničke produkcije, ali i zbog povratnih sprega s matičnom književnošću. Tekstovi tiskani u hrvatskim iseljeničkim kalendarima često su nepotpisani, kao što je bio slučaj i s tekstovima iz starije kalendarske tradicije. Autori tih nepotpisanih priloga, posebno u HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 237

Najstariji kalendar

najranijem razdoblju pojavljivanja hrvatsko-američkih kalendara često su bili urednici tih publikacija. Postupno uspješniji izdavači i urednici etničkih glasila okupljaju skupine suradnika i istomišljenika, koji onda, uz to što pišu za novine, stvaraju i kalendarske priloge. Ipak, priroda kalendarskih publikacija i tradicijom oblikovane žanrovske norme omogućile su njihovim urednicima da tiskaju i starije tekstove, priloge preuzete iz raznih tiskanih izvora te da se, dijelom zbog pomanjkanja suradnika u Americi, ali i zbog želje za čuvanjem veza s maticom zemljom obraćaju autorima iz Hrvatske. Bilo je i slučajeva kada su hrvatski autori u američkim izdanjima objavljivali tekstove koje zbog idejnih i političkih razloga nisu mogli biti tiskani u domovini. Kalendari su vrlo često objavljivali i starije tekstove poznatih hrvatskih i svjetskih književnika koji su se uklapali u uredničku koncepciju te publikacije. Kod takvih je primjera važno da su oni unutar konteksta kalendarske knjige često mijenjali svoje prvotno značenje i podređivali se idejnoj poruci koja je obilježavala kalendarsko štivo te su tako prelazili u područje pučkog štiva. Tako su složene književne umjetničke tvorevine često kraćene i prilagođene pri prevođenju za kalendar te su u procesu recepcije takvih tekstova u prvi plan izbijale izvanknjiževne funkcije koje su bile njihov sastavni dio, ali koje u situacijama kada su isti tekstovi bili objavljivani u drukčijem literarnom okruženju (npr. neke književne antologije, zbirke ili književnog časopisa), nisu bile toliko izražene. Za veliki dio književne produkcije ranijih književnih epoha, osobito lirike 19. stoljeća, karakteristično je da su porastom popularnosti spomenutih tekstova, njihovim uklapanjem u repertoare pjevačkih društava i tiskanjem unutar pučkih pjesmarica i kalendara, imena njihovih autora postupno padala u zaborav i anonimnost.

Povijesna dinamika hrvatskih iseljeničkih kalendara i tipologija kalendarskih priloga

U iseljeničkim su kalendarima objavljivani tekstovi koji se svojim formalnim i sadržajnim obilježjima donekle podudaraju s onima tiskanim u istom kontekstu u domovini. No, zbog drukčijih povijesnih i socijalnih prilika tipologija oblika i osobito njihov sadržaj, odstupali su od konvencija karakterističnih za domovinske kalendare. Neki od iseljeničkih kalendara donosili su u sklopu sadržaja i žanrovske odrednice pojedinih tekstova iz kojih je vidljivo da su prilozi iseljeničkih kalendara žanrovski vrlo različiti. 238 2012 E. BANOV-DEPOPE

U izdavaštvu kalendarskih publikacija u Sjedinjenim Državama i Kanadi može se pratiti tri povijesna razdoblja koja su povezana s ukupnom poviješću doseljavanja u Ameriku.

1. Od izdavanja prvog iseljeničkog kalendara do Prvoga svjetskog rata Prvo razdoblje iseljeničkih kalendara počinje izdavanjem prve kalendarske knjige i traje otprilike do početka Prvoga svjetskog rata. U ovom su razdoblju najbrojniji bili popularni obrazovni tekstovi, pučko povijesno deseteračko pjesništvo i zapisi tradicijske usmene književnosti. Kalendarske knjige tiskane u posljednjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća redovito su poučno obilježene, u prilozima je istaknuta didaktička komponenta i težnja da se čitatelje obavijesti i pouči. Prema vrsti uputa koje se kreću od temeljnih higijenskih savjeta i najosnovnijih pravnih informacija nužnih za uspješno uključivanje u američko društvo, vidi se da se urednici kalendara i autori priloga obraćaju čitateljstvu nastojeći mu u prvome redu prenijeti znanja, vrednote i društvene norme nove sredine. Najstariji zasada poznati hrvatski iseljenički kalendar u SAD uredio je Zdravko Mužina (? 1868. - Chicago, 16. rujna 1908.) i objavljen je u Chicagu (Illinois) pod naslovom Narodni Amerikanski koledar za godinu 1893. - tečaj I u nakladi i tisku lista Chicago čiji je izdavač i urednik bio Nikola Polić. Polić je taj list počeo izdavati 21. listopada 1892. objavljujući u njemu svake srijede različite članke, izvješća o životu u Hrvatskoj, novosti iz SAD-a, izvješća o životu Hrvata u Americi, književne priloge i oglase. Sljedeće je godine Polić pokrenuo list Sloboda, a 1896. objedinio je ta dva lista pod imenom Chicago – Sloboda. Nekoliko je godina poslije novine kupio Nikola Gršković i preimenovao ih u Hrvatska sloboda. Zdravko Mužina krajem 1893. s još nekim obrazovanijim hrvatskim iseljenicima seli u Pitts- burgh i s Petrom Pavlincem i Franjom Šepićem angažira se na području organiziranja društvenog života hrvatskih iseljenika u SAD-u. Vrlo brzo nakon dolaska u najveću hrvatsku naseobinu u SAD-e, Mužina je pokrenuo vlastiti list pod naslovom Danica, čiji se prvi broj pojavio na Novu godinu 1894. List je trebao promicati ideju ujedinjavanja hrvatskih doseljenika, stvaranja hrvatskih društava u pojedinim naseobinama i njihovo postupno povezivanje u veliku hrvatsku zajednicu. Rezultat je akcije postavljanje temelja za stvaranje Hrvatske narodne zajednice. Nakon njezina osnutka list je postao i njezino službeno glasilo. Zbog promjene prebivališta urednika i njegove zauzetosti u organiziranju društvenog života Hrvata u Pittsburghu i okolici, u SAD-u vjerojatno 1894. nije tiskan kalendar namijenjen hrvatskom iseljeništvu, ali već krajem te godine u Pittsburghu Mužina izdaje Hrvatsko-amerikansku Danicu za godinu 1895. George Prpich napisao je za taj kalendar da je bio “prva hrvatska knjiga književne vrijednosti objavljena u SAD-u”.2

2 Prpich, George: The Croatian Immigrants in America, Philosophical Library, New York, N.Y., 1971., pg. 124. Kako je ovaj autor svoja istraživanja vršio prvenstveno u SAD i kako o kalendaru Danica piše kao o prvom hrvatskom godišnjaku u Americi, vjerojatno mu nije bio dostupan dvije godine stariji kalendar istog urednika, budući da ni na prostoru Amerike najraniji primjerci etničkog tiska nisu bili bibliotečno pohranjivani ni praćeni sve do novijih vremena. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 239

2. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova i sustav kvota za europske doseljenike Drugo razdoblje uključuje godine između dvaju svjetskih ratova. Budući da su Sjedinjene Države zakonima donesenim 1921. i 1924. uvele sustav kvota za europske doseljenike, time je ograničeno novo doseljavanje. U razdoblju između dvaju ratova javljaju se nove društvene okolnosti i nova idejna strujanja koja, u povezanosti s drukčijim socijalnim sastavom iseljeništva i postupnim uključivanjem u književni i društveni život druge doseljeničke generacije, uvjetuju pojavu novih i promjene u tradiranim funkcijama kalendarskih tekstova. Sadržaji koji su predmet poučavanja prenose se na način koji pokazuje da se urednici obraćaju čitateljstvu koje je na višoj obrazovnoj razini nego u prijašnjemu razdoblju, informacije o američkom društvu postupno zamjenjuju vrlo opširna izvješća o radu iseljeničkih organizacija i udruga koje su u međuvremenu stvorene i zaživjele okupivši brojno članstvo, pisci povijesnih i političkih rasprava češće svoje tekstove intoniraju sa stranačkih pozicija i inzistiraju više na vrijednosnom nego na spoznajnom momentu. Uz zabavnu funkciju, koja kalendare prati od pojave do najnovijih vremena, jača funkcija estetskog prevrednovanja čiji su začeci naznačeni u ranijoj fazi. Afi nitet prvih doseljenika za tradicijsko usmeno stvaralaštvo i pučku deseteračku poeziju bio je tako intenzivan da su se sastavljači kalendara koristili takvu vrstu priloga da privuku čitateljstvo te nisu svjesno nastojali mijenjati književne navike. Činjenica je i da je dio urednika i tekstopisaca dijelio simpatije prema usmenoknjiževnoj tradiciji pa je teško odrediti koliko su tiskani prilozi izraz književnog ukusa urednika, a koliko izraz prilagođavanja ukusu čitateljstva kalendarskih knjiga. U drugom i trećem desetljeću 20. stoljeća i među hrvatsko iseljeništvo prodiru avangardne tendencije pa se vrsta književnih priloga mijenja, primjeri iz novije pisane produkcije su češći, a poetski tek- stovi moderniji. Pučko deseteračko pjesništvo koje komentira aktualna društvena zbivanja i dalje je prisutno, ali sve ga više zamjenjuju sen- zacionalistički intonirani prozni napisi preuzeti iz američkog tiska, koji najčešće nisu izravno prevedeni već su prilagođeni kulturnim navikama čitateljstva kalendarskih knjiga. Američko je novinstvo na engleskom jeziku bilo uzor i izvor tema, motiva pa i tekstova za većinu urednika etničkih publikacija koje su izlazile u SAD-u i Kanadi. Primjeri uspješnih američkih novinara (Joseph Pulitzer, William Randolph Hearst) koji su svojim radom uspjeli postići veliki materijalni uspjeh i steći mnoge

Zdravko Mužina (? 1868. – Chicago, 16. rujna 1908.), urednik najstarijeg kalendara i utemeljitelj HBZ-a. 240 2012 E. BANOV-DEPOPE

čitatelje različitih glasila koja su posjedovali, a od kojih je svako bilo namijenjeno određenoj vrsti čitateljstva prema mjestu izdanja, socijalnoj pripadnosti i različitosti interesa, bili su za predstavnike hrvatskog etničkog novinstva uzori koje su nastojali slijediti koliko je bilo moguće u okolnostima u kojima su djelovali. Većina etničkih glasila u Americi namijenjenih pripadnicima druge iseljeničke generacije bila je ili dvojezična ili pisana isključivo engleskim jezikom. Posebno je zanimljiva činjenica da su izrazito uspješni i poznati američki novinari i izdavači glasila na engleskom jeziku temeljili svoj rad na iskustvu etničkog novinstva novih europskih doseljeničkih skupina 19. stoljeća. Djelovanje i uspješnost tih urednika bila je, među ostalim, uvjetovana i senzacionalističkom intoniranošću tekstova koji su tako privlačili pozornost čitateljstva. Tisak je bio posrednik u prenošenju vrednota amerikanizma, a agresivno iznošenje stajališta i ideja omogućivalo je uspješnost. Tijekom drugog razdoblja urednici su postupno u tekstove uključivali više književnih priloga i to podjednako domovinske literarne baštine i suvremenu produkciju hrvatske, američke i drugih nacionalnih književnosti u prijevodu te izvorne tekstove hrvatskih autora nastale u novoj domovini. Istodobno se tiskaju kulturološki, politološki i obrazovni tekstovi koji nadilaze razinu prije objavljivanih tekstova. Vodeće ime hrvatskog iseljeničkog novinstva u tome razdoblju i, istodobno, najpoznatiji i najuspješniji izdavač hrvatskih kalendarskih knjiga u SAD-u uopće, bio je Ivan Krešić (Ston, 8. veljače 1878. – Berkley, California, 7. studenog 1956.) Gimnaziju je pohađao kod Male braće u Dubrovniku, a sveučilište u Rimu i Ljubljani. U Ameriku je stigao 1906., kako sam kaže: kad je gorio najljepši grad na svijetu, San Francisco. 3 Odmah se nastanio u New Yorku gdje je proveo cijeli radni vijek i uskoro ušao u uredništvo Narodnog lista čiji je glavni urednik u to vrijeme bio Stjepko Brozović. Visokoprofesionalizirana razina toga glasila pomogla je u Krešićevu oblikovanju i on je znanje stečeno na europskim sveučilištima vrlo brzo prilagodio američkoj kulturnoj sredini. Kvalitetom pisanja nadmašivao je svoje suvremenike te je punih 40 godina (od svoje 38. godine kada se doselio u SAD do kraja Drugog svjetskog rata) vodio novinstvo u New Yorku. Težio je da se osamostali kao publicist i tako pokreće više hrvatskih iseljeničkih glasila: Hrvatski svijet (1908. – 1914.), Novi Hrvat (1914. - 1915. – glasilo je bilo i izdavač kalendara za 1915. godinu, a urednik te kalendarske knjige bio je književnik Ile Despot- Viterski). Krešić je 23 godine (1922. - 1945.) uređivao tjednik Hrvatski list i Danica hrvatska, a 1922. pokreće vlastiti kalendar Danica hrvatska koji pod tim imenom izlazi dvije godine. Krešić je bio svjestan potrebe za pučkim književnim tekstovima među hrvatskim iseljeništvom, pa je uz glasila redovito izdavao i kalendarske knjige. Nakon ujedinjenja Krešićeva glasila s Brozovićevim Hrvatskim listom, utemeljenim također 1922. nakon prestanka izlaženja Narodnog lista, kalendar Danice hrvatske nastavlja izlaziti sve do 1943. pod imenom Koledar Hrvatskog lista i Danice Hrvatske u izdanju istoimenog lista. Taj je kalendar bio među najpopularnijim hrvatskim tiskovinama u SAD-u i duljinom izlaženja, kvalitetom uvrštene građe i priloga

3 Kadić, Ante: Iseljena Hrvatska, ZIRAL, Chicago, Roma, Zürich, Toronto, 1979., 42., u članku: Razgovarajući i pabirčeći s Krešićem – tekst je prvi put tiskan u Hrvatskiom glasu, 3. svibnja 1954., 5. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 241 najvredniji je primjer hrvatskog iseljeničkog kalendarskog izdavaštva. Kalendar Hrvatskog lista i Danice hrvatske bio je u međuratnom razdoblju s najvišom nakladom i najkvalitetniji hrvatski iseljenički kalendar u SAD-u.

3. Dezintegracija kalendarske forme sredinom 20. stoljeća Treće razdoblje počinje sredinom 20. stoljeća, a označeno je dezintegracijom kalendarske forme. To su razdoblje odredili brojniji i intenzivniji utjecaji sredstava javnog priopćavanja te znatno veća literarna vrijednost uključenih književnih priloga. Od sredine 20. stoljeća javljaju se nove promjene u uređivačkim koncepcijama pri čemu kalendari sve više prihvaćaju obilježja sredstava javnog priopćavanja, a književni prilozi imaju izraženiji poetski karakter. Dezintegracija tradicijske pučke kalendarske forme doseže završni stupanj što se očituje u postupnom smanjenju broja kalendara i već navedenom preimenovanju kalendara u zbornike. Postupno nestaju publikacije koje nose imena kalendara ili almanaha te takva izdanja postaju rijetka već potkraj 20. stoljeća. S porastom broja obrazovanog iseljeništva i uključivanjem druge i treće iseljeničke generacije u društveni život i aktivnost iseljeničkih udruga, pojavljuju se godišnjaci i publikacije koje posjeduju neka rijetka obilježja tradicijskih pučkih kalendara. Krešić je nakon Drugog svjetskog rata, odlučivši se prestati baviti izdavaštvom, prodao tjednik hrvatskim franjevcima za 3000 dolara, te je sjedište lista tako premješteno iz New Yorka u Chicago, a ime mu je skraćeno u Danica.4 Čikaški su franjevci cijenili Krešićeva nastojanja da Hrvatima u iseljeništvu unutar kalendarske forme omogući obilje popularnog štiva, pa su i njegov kalendar nastavili izdavati pod imenom Hrvatski kalendar. Izdavanje kalendarskog štiva u ovom posljednjem razdoblju još je intenzivnije vezano za iseljeničke organizacije nego u prijašnjim razdobljima. Hrvatski kalendar promijenio je veći broj urednika, no izdavačka je politika te publikacije bila relativno konzistentna. Zbog redovitog izlaženja i dosljednog izdavačkog koncepta, ta je tiskovina vrijedan izvor građe za proučavanje povijesti iseljeništva, ali i za analizu specifi čnih obilježja iseljeničkih kalendara. Sa stajališta bibliotečno dokumentacijskog evidentiranja sva godišta te publikacije sustavno je analizirala Marija Dalbello-Lovrić. 5 Postojeći kalendari svjedoče o uredničkoj svijesti da se obraćaju obrazovanom čitateljstvu koje od kalendara više ne očekuje prosvjetiteljske naputke niti oni za njih predstavljaju jedini dostupan oblik zabave, nego da čitatelji, koji većinom mogu bez poteškoća pratiti američka sredstva javnog priopćavanja i koji zbog znatno bolje prometne povezanosti mogu lakše komunicirati s maticom zemljom od iseljeničkog kalendara očekuju da u američkoj sredini predstavlja vezu s kulturnom baštinom matice zemlje. U posljednjoj trećini 20. stoljeća američko društvo biva sve intenzivnije zahvaćeno sviješću o vrijednosti etničkih tradicija te različite europske i izvaneuropske etničke zajednice nastoje o svojoj etničkoj kulturi obavijestiti druge pripadnike

4 Isto, 45. – 49. 5 Dalbello-Lovrić, Marija: Hrvatski kalendar (Croatian Almanac): A Case Study in Ethnic Publishing; A Master’s Research Paper submitted to the Kent State University School of Library Science in partial fulfi lment of the requirements for the degree Master of Library Science, Kent State University, 1991. 242 2012 E. BANOV-DEPOPE američkog društva. Kalendari su sve češće dvojezični jer neki od pripadnika druge i treće generacije ne vladaju materinskim jezikom svojih predaka, ali i zato da bi bili dostupni američkom čitateljstvu i dali mu informaciju o hrvatskoj kulturi i povijesti. Kroz te je faze moguće pratiti porast obrazovne razine i kulturne svijesti hrvatskih doseljenika u SAD-u i Kanadi.

Kalendari i specifi čne iseljeničke skupine Kalendarske knjige u životu hrvatske etničke zajednice u SAD-u i Kanadi ponekad su, poput etničkih glasila, bile usmjerene na određene krugove: pojedinačne naseobine, idejno-političke grupacije ili, što je bilo rjeđe, profesionalne skupine. Takve su edicije obilovale štivom koje je bilo namijenjeno baš toj određenoj skupini te su im naklade bile niže, a vrlo često su donosile slikovne priloge o radu zajednice i životopise istaknutijih članova. Primjeri kalendarskih publikacija s takvom orijentacijom su gotovo svi sokolski kalendari, zatim većina mjesnih edicija vezanih za pojedine naseobine, Almanak Amerika Ivana Mladinea te pojedina godišta Kalendara Naše nade, posebice ona tiskana prigodom obljetnica HKZ.

Utjecaj kalendarskog štiva na stvaranje javnog mišljenja Jedna skupina kalendarskih priloga objavljivana na sjevernoameričkom kontinentu izravno je usmjerena mijenjanju ustaljenih nazora i vrednota čitateljstva. Najčešće su to urednički tekstovi ili upute oblikovane u publicističkom stilu koje problematiziraju aktualne društvene prilike. U sklopu područja studija kulture, istraživanja novinstva često se uklapaju u proučavanje popularne kulture te se uobičajilo stajalište da se na taj način novinstvo može potpunije sagledati i bolje razumjeti.6 Ustaljena novinarska forma uredničkih komentara i uvodnika našla je svoje mjesto i u etničkim kalendarima te se od sredine drugog desetljeća našeg stoljeća takvi tekstovi postupno uklapaju u strukturu kalendarskih knjiga. U njima se obično komentiraju aktualni društveni i politički problemi pri čemu se čitateljstvu nizom uobičajenih retoričkih postupaka dokazuje ispravnost mišljenja sugeriranih tekstom. Ipak, nisu svi kalendari bili podjednako ispunjeni takvom vrstom tekstova. Izrazita sklonost da se poučnim tekstovima, ali i proznim i književnim tekstovima u stihovima izravno djeluje na svijest čitateljstva i na promjenu sustava vrednota, obilježila je samo dio kalendarske produkcije u iseljeništvu. Usporede li se koncepcije različitih kalendarskih knjiga, može se uočiti da su oni

6 Dahlgren, Peter: ‘Introduction’ u: Journalism and popular culture: Media, culture and society; ed. Dahlgren, Peter and Sparks, Colin, Series Sage Publications, London-Newbury Park-New Delhi, 1992., pg. 4. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 243 kalendari koji su imali veću nakladu i bili uređivani na većoj profesionalnoj razini, osobito u prijašnjemu razdoblju, izrazitije nastojali oko promidžbeno-prosvjetne tendencije. Budući da su urednici takvih kalendarskih knjiga u pravilu bili istaknutiji iseljenički novinari, ovdje se može pratiti uočavana pojava da novinstvo, posebno u 20. stoljeću, kontrolira područje popularne kulture koje je usko povezano s prosvjetom. Česti predmet obrade takvih izravno poticajnih tekstova je usmjeriti čitateljstvo prema vrednoti individualizma kao važnoj sastavnici američkog svjetonazora. Razlika između svjetonazora američkog i europskog intelektualca postaje očitija u drugoj međuratnoj fazi hrvatsko- američkih kalendarskih knjiga, no tek sredinom dvadesetog stoljeća tiražniji i uspješniji etnički kalendari počinju je tumačiti svom čitateljstvu, pri čemu se ističe etnički identitet unutar američkog društva. Tako su neki od kalendarskih tekstova promicali uklapanje u američko društvo kulturnih vrednota koje su omogućile promjenu ideja karakterističnu za pojavu ‘nove etničnosti’ krajem šezdesetih i u sedamdesetim godinama našeg stoljeća. Zahtjevi američkog znanstvenog stila bili su potpuno suprotni ustaljenom načinu oblikovanja poruke na tendenciozan način primjenjivanom u kalendarskoj tradiciji te je vjerojatno da poteškoće hrvatskih autora u traganju za izrazom koji bi bio primjeren američkoj publici nisu bile uvjetovane samo europskom kulturnom tradicijom nego i ograničenjima koja su proizlazila iz navika stvorenih unutar hrvatsko-američke spisateljske prakse koja je bila preplavljena eksplicitnim izražavanjem tendencija. Promidžbeno obojeni tekstovi povezuju kalendarski stil s novinskim stilom i udaljavaju kalendarske knjige od tradicijskih obrazaca, ali i od književne produkcije. No elementi takva stila prodirali su i u književne priloge etničkih kalendara te su tako posredovali razvojne procese u hrvatsko-američkoj etničkoj književnosti koji su te tekstove udaljavali od europske književne tradicije i približavali ih nekim karakteristikama suvremene američke literarne prakse koja je također afi rmirala dokumentarizam potaknut utjecajem publicističkog stila. Povijesne promjene u američkom društvu i na globalnoj razini promijenile su i opseg kruga čitatelja kojima su se kalendarske knjige obraćale. Od sredine prošloga stoljeća poruke koje posredstvom sredstava javnog priopćavanja sve više urastaju u svijest i ukupnost osobnog iskustva čitateljstva (i slušateljstva, a poslije i gledateljstva) postaju dio svakodnevnog života. Zato se i iskustvo posredovano hrvatsko-američkim kalendarskim knjigama sve više uopćava te ono tako postaje dostupno širim krugovima, a ne više usmjereno na pojedinačne dijelove hrvatske etničke zajednice u SAD i Kanadi. Postupno kalendarske knjige od primjera pučke književne produkcije sa znatnijim usmenoknjiževnim poticajima prerastaju u dio popularne, pa i masmedijske kulture, dobivajući sve više obilježja karakteristična za masovne kulturne proizvode. Ipak, zbog usmjerenosti na određenu etničku zajednicu u multikulturnoj sredini, kalendarske knjige hrvatskih iseljenika u SAD-u i Kanadi nikada nisu mogle postati primjer masovne književne produkcije, nego su samo prihvaćale i integrirale sve veći broj tekstova koji su se mogli sagledavati i prihvaćati iz šire kulturološke perspektive. 244 2012 E. BANOV-DEPOPE

SUMMARY THE CALENDAR BOOKS OF AMERICAN CROATIANS

roatian emigrant calendars printed in the United States of America and Canada since the last decade of the 19th century to the present day are an expression of the literary life of Croatian emigrants and an indicator of the literary, social and Cpolitical sentiments of their editors, publishers and associates, but also of the majority of the Croatian emigrants who read them, accepting them as rare manifestations of the maternal language and of the culture of the country of origin. For their readers these publications represent a link to the homeland and an aid to quicker integration into American society. They also served as the foundation of ethnic literature in America and had an indirect infl uence on Croatian literature. These are the conclusions of those who have studied ethnic print media and the literature of other European immigrant groups across America. The oldest Croatian emigrant calendar currently known of in the USA was edited by Zdravko Mužina (1868? - Chicago, 16 September 1908) and published and printed in Chicago, Illinois under the title Narodni Amerikanski koledar za godinu 1893 - tečaj I (American Popular Calendar for the Year 1893 - Course I) by the Chicago newspaper, edited and published by Nikola Polić. The most successful publisher of Croatian calendar books in the USA was Ivan Krešić (Ston, 8 February 1878 - Berkley, California, 7 November 1956), a leading publicist of emigrant journalism. The growing number of educated immigrants and the inclusion of second and third generation immigrants into the social life and activities of the associations established by these communities was accompanied by almanacs and other publications that possess some of the rare characteristics of traditional popular calendars. A gradual decline in publications bearing the moniker calendar or almanac had made them a rarity by the end of the 20th century. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 245

RESÚMEN LIBROS-ALAMANAQUE DE LOS CROATAS NORTEAMERICANOS

os Libros-Almanaque de la emigración croata impresos en los Estados Unidos de América y Canadá a partir de la última década del siglo 19 hasta nuestros días, son la expresión de la vida literaria de los emigrantes croatas y una evidencia de los puntos Lde vista literarios, sociales y políticos de sus directores, editores y colaboradores, pero también de la mayoría de los emigrantes croatas que los han leído y aceptado como escasas manifestaciones de la lengua materna y de la cultura de la madre patria. Para sus lectores, estas publicaciones representaban un vínculo con la Patria y les ayudaban a integrarse más rápido en la sociedad norteamericana. Además, eran la base de la literatura étnica en Norteamérica, e indirectamente infl uían sobre la literatura croata. A estas conclusiones llegaron también los estudiosos de la prensa étnica, lo mismo que de la literatura de otros inmigrantes europeos en suelo norteamericano. Hasta ahora, el Almanaque más viejo de los emigrantes croatas en los Estados Unidos fue preparado por Zdravko Mužina (?1868-Chicago, 16 de septiembre de 1908) y editado en Chicago (Illinois) bajo el titulo de Narodni Amerikanski koledar za godinu 1893.’tečaj I publicado por la gacetilla Chicago cuyo editor y jefe de redacción era Nikola Polić. El editor más exitoso de todos los tiempos de los libros-almanaque croatas en los Estados Unidos fue nuestro publicista y adalid del periodismo de la diáspora croata Ivan Krešić (Ston, 8 de febrero de 1878- Berkeley, California, 7 de noviembre de 1956). Con el incremento de la cantidad de emigantes instruídos y con la participación cada vez más activa de la segunda y tercera generación de emigrantes en la vida social y en las actividades de las asociaciones de la diáspora, comienzan a aparecer Anuarios y publicaciones con características peculiares típicas de los almanaques populares tradicionales. Paulatinamente comenzaron a desaparecer las publicaciones denominadas almanaques. Tal es así, que a fi nes del siglo veinte se han convertido en una rareza. MARINA PERIĆ KASELJ IDENTITETI NAŠIH ISELJENIKA U ARGENTINI IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

U radu se govori o identitetima hrvatskih iseljenika u Argentini u razdoblju između dva svjetska rata. Naglasak je stavljen na utjecaj društva podrijetla, odnosno prenošenju političkih događaja iz društva podrijetla u društvo prijema ili tzv. nacionalizam na daljinu. Izdvojen je samo jedan od aspekata iz šireg istraživanja, doktorske disertacije u kojoj se obrađuje formiranje i transformacija identiteta hrvatskih iseljenika u Argentini u tri vremenska razdoblja (od kraja 19. st. do Prvoga svjetskoga rata, Prvi svjetski rat, između dva svjetska rata) i u odnosu na četiri društvena prostora (društvo podrijetla, društvo prijema, iseljenički i transiseljenički prostor).

ovoriti o identitetima hrvatskih iseljenika u Argentini u razdoblju između dvaju svjetskih ratova iz suvremene perspektive istraživača svojevrsna je interpretacija prošlosti „kroz naočale” sadašnjosti. Iako su utemeljeni na objektivnim povijesnim Gčimbenicima, identiteti su ujedno rezultat slobode izbora, povijesne svijesti i onog stečenog i naučenog za vrijeme rane socijalizacije (Heršak ur., 1997.: 80.). Identiteti su dinamički socijalni procesi. Stvaraju se i mijenjaju zbog socijalnih i kulturnih promjena. Konstrukcija identiteta nije odraz „objektivne povijesti”, nego izbor, a često i mitološko tumačenje povijesne stvarnosti (Sekulić, 2010). Zbog njihove dinamičke prirode i fl uidnosti „sklizak su teren” za istraživanje. S druge strane pro učavanje kolektivnog identiteta/prošlosti izrazito je važno u razumijevanju sadašnjosti i odgovorima za budućnost. U kompleksnijem istraživanju – doktorskoj disertaciji iseljeničke identitete Hrvata u Argentini proučavala sam istodobnom analizom četiriju društvenih prostora unutar tri razdoblja (od iseljavanja do Prvoga svjetskoga rata, Prvi svjetski rat i razdoblje između dvaju svjetskih ratova) koja su utjecala na stvaranje/konstrukciju identiteta iseljenika. Prvi društveni prostor (emigrantska/iseljenička država) društvo podrijetla – područje iz kojeg Hrvati iseljavaju, napuštaju ga/migriraju kako bi naselili drugo društveno područje1. Drugo

1 Defi nicijski emigracijska/iseljenička zemlja ili država je „ona u kojoj se često iseljava pogotovo kad je to stanje dugotrajno i u većem omjeru od prosjeka za tu zemlju” (Heršak ur., 1998: 53.). U radu pojam emigracijska zemlja zamjenjujemo pojmom društvo podrijetla. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 247 društveno područje ili društvo prijma (imigracijska, useljenička država) – Argentina, prostor je kojeg hrvatski iseljenici naseljavaju napuštajući/iseljavajući iz društva podrijetla.2 Treće društveno područje imenovala sam kao iseljeničko područje, koje stvaraju iseljenici unutar društva prijma, a usko je povezano s društvom podrijetla. Naime mogli bi ga defi nirati kao „domovina u malom”. Unutar tog područja iseljenici osnivaju vlastite iseljeničke zajednice, imaju vlastite udruge – društva, iseljenički tisak, a glavni motiv njihova zajedničkog življenja i okupljanja je „emocionalna povezanost” prema domovini. Četvrto iseljeničko područje imenovala sam transiseljeničkim prostorom. Komunikacijskim i interakcijskim vezama s domovinom, ali i šire iseljenici su stvorili novo društveno područje prelazeći granice društva prijma i ujedno povezujući društvo prijma s društvom podrijetla. U ovom radu govorit ću o jednom dijelu – utjecaju društva podrijetla u stvaranju iseljeničkih identiteta. Naglasak je stavljen na prenošenju političkih događaja iz domovine/„nacionalizma na daljinu” u druga društvena područja (iseljenički, transiseljenički).

Hrvatski iseljenici u Argentini između dvaju svjetskih ratova (austrougarski podanici i jugoslavenski državljani) U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, prema kriteriju – država iseljavanja mogu izdvojiti dvije različite skupine iseljenika u Argentini. Jedna skupina iselila je iz Hrvatske kada je ona bila sastavni dio Austro-Ugarske Monarhije (u razdoblju osamdesetih, devedesetih godina 19. stoljeća i početkom prošlog stoljeća), a druga skupina kada je Hrvatska bila unutar Kraljevine SHS/Jugoslavije (dvadesetih, tridesetih godina prošlog stoljeća). Specifi čne društveno-političke okolnosti vremena i područja iseljavanja/useljavanja oblikovali su drugačiji mentalitet, svjetonazor i način života iseljenika. Dio „starih” iseljenika već je stekao određena materijalna dobra i kapitalom je bio vezan za novu domovinu i društveno etabliran. Uglavnom su bili u klasi „bogatih članova” hrvatske/ jugoslavenske iseljeničke zajednice. Većina „starih” iseljenika u novoj je sredini osnovala obitelj, nerijetko s pripadnicama autohtonog stanovništva ili nekih drugih doseljeničkih naroda, dobila djecu i prilagodila se novoj sredini. Djeca iseljenika rođenjem dobivala su argentinsko državljanstvo, ako roditelji nisu drukčije odlučili, a što nije bio slučaj s hrvatskim iseljenicima. To upućuje na dva zaključka: ili su prihvatili novu sredinu kao vlastitu bez namjere vraćanja u domovinu podrijetla ili su na taj način (djeca nisu stranci nego ravnopravni državljani) htjeli omogućiti bolju budućnost svojoj djeci. Nisu iznimka ni iseljenici koji su se odrekli jugoslavenskog državljanstva i preuzeli austrijsko ili argentinsko državljanstvo.

2 U širem smislu imigracijska/useljenička zemlja je „bilo koja država ili područje u koje se useljavaju ljudi iz drugih zemalja. U užem smislu imigracijska zemlja je država ili područje koje prima više ljudi iz inozemstva nego što iz nje izlazi ili država koja provodi politiku trajnog naseljavanja stranaca” (Heršak ur., 1998: 81.). U ovom radu pojam imigracijska zemlja zamjenjujemo pojmom društvo prijma – Čile i Argentina. 248 2012 M. PERIĆ KASELJ

„Novi” iseljenici pristigli dvadesetih-tridesetih godina prošlog stoljeća uglavnom su mogli osigurati samo osnovnu egzistenciju, dok su „stari” dobrostojeći iseljenici bili poprilično integrirani u društvu primitka pokazujući mali interes za ekonomska ulaganja u društvo podrijetla, samo na razini lokalne, regionalne zajednice. To je bila posljedica otvorenosti i pristupačnosti društva primitka, i s druge strane zatvorenosti i rigidnosti iseljeničke politike društva podrijetla. „Stari” iseljenici bili su i kulturno asimilirani, a dokaz tomu su i njihova „kasteljizirana” imena i prezimena3: Unatoč visokom stupnju integracije ili kulturne, bračne i strukturalne asimilacije, „stari” su iseljenici i dalje bili jezgra iseljeničke zajednice u više aspekata socijalne, ekonomske i političke participacije: „novi” useljenici tražili su njihovu zaštitu i posao, iseljenička društva opstajala su njihovim donacijama, njihov utjecaj i ugled bili su najbolji ulog u diplomatskim kontaktima dviju država i sl.

Velika Jugoslavija: mit ili stvarnost? Nacionalistička retorika koja se koristila tijekom Prvoga svjetskoga rata među iseljenicima temeljila se na veličanju nacionalnih vrijednosti i nacionalnom sentimentu o nerazdruživosti i jedinstvu jezika, kulture, teritorija triju naroda u jednom imenu i jednoj državi stvarajući idealističku sliku Velike ujedinjene Jugoslavije. Ulogu oblikovanja nacije imali su povijesni mitovi o izabranosti srpskog naroda i loze Karađorđevića. Osobito se isticao lik kralja Petra koji je „donio” slobodu Hrvatima i Slovencima. Mitovi su imali ulogu „stvaranja” nacije. Kroz mitove i simbole (različit skup emocija i vjerovanja) tzv. mitsko-simbolički kompleks oblikovao se etnički identitet nacije (Amstrong, 1982.). U poslijeratnom vremenu mitovi su reinkarnirani i stavljeni u funkciju preživljavanja nacije o čemu nam govori sljedeći primjer iseljenika Petra Marinovića iz Vere, pokrajine Santa Fe - Argentina: „...Naša je prva riječ i poklik da živi naša sloga i ujedinjena braća. Dalje kličemo neka Bog živi našeg kralja Aleksandra, kraljicu Mariju, prestolonasljednika i cio dom vladajuće kuće Karađorđevića, potomaka Velikog Osloboditelja, koji izbavi od neprijatelja svoju dragu otadžbinu Srbiju i oslobodi skoro cio naš narod.... Nek vam dobro na um pane, kako prije bješe život pod Turskom, Alemanskom i Talijanskom... Jugoslavenski pozdrav vam šaljem!“ (Iseljenik, 15.2.1926.). Nacionalni zanos Hrvata u iseljeništvu ponesen mišlju o vlastitoj, velikoj državi čijim će se narodnim imenom predstavljati stranim kolonijama i domicilnom stanovništvu našao je svoje uporište u Srbiji još u vrijeme balkanskih ratova. Vjerovanje u Jugoslaviju i nerazdruživost Hrvata i Srba jačali su utjecajem i popularnošću južnoslavenske politike u Dalmaciji, i nacio- nalno nejasnim i nedefi niranim položajem u iseljeništvu. Život u iseljeništvu s nacionalno

3 Npr. Božo-Natalio, Vjekoslav-Lucho, Ivan-Juan, Cvita-Flora, Stjepan-Estaban, Mate-Mateo, Ante-Antonio, Šimun-Simon, Vicko-Vicente, Bartul-Bartolome, Josip-José, dok prezimena iz pisane i govorne upotrebe gube slova č, ć, ž, š, lj, đ, nj jer su prilagođena španjolskom jeziku. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 249 priznatim i moćnim europskim iseljeničkim kolonijama (Francuzi, Englezi, Nijemci i dr.) jačao je želju hrvatskih iseljenika da postanu „dio njih”, dio „Velike Europe”. Željeli su se predstaviti stranim kolonijama i domicilnom stanovništvu vlastitim nacionalnim imenom. U to vrijeme biti državljanin i pripadnik „Velike Jugoslavije” i moći se predstaviti nacionalnim (jugoslavenskim) imenom za većinu iseljenika, poglavito u Čileu, bilo je vrlo važno: „Mi u Americi, prigrlili smo jugoslavenski program i zagrijavamo se za Jugoslaviju, jer znamo što u tuđini znači imati veliku i moćnu državu..... Živjela nedjeljiva Jugoslavija ravnopravnih Srba, Hrvata, Slovenaca i Bugara“ (Iseljenik, 23.11.1924.). Nakon početne euforije zbog osnivanja zajedničke države SHS i njezine sve veće političke nestabilnosti/sukoba slijedilo je do razočarenja i rezignacije iseljenika. Velik broj iseljenika se zbog takvih prilika odrekao jugoslavenskog državljanstva i preuzeo austrijsko ili argentinsko državljanstvo: „…Šteta je samo što su domovinske stranačke strasti djelomično prešle i na našeg iseljenika, pak se tako širi zabuna među našim ljudima. Pred nekoliko mjeseci se jedan naš čovjek upisao u civilni registar kao Austrijak, jer da su mu dodijale svađe i stranačke razmirice, a i ako je Austrija manja da ipak ima bolje organiziranu iseljeničku službu...“ (Iseljenik, 15.10.1925). “…Ako se veliki dio našeg stanovništva odnarođuje i prima podaništvo stranih država, to moramo u prvom redu zahvaliti domaćim političkim prilikama koje su uzrokom da je ljubav izvjesnog dijela našeg iseljeništva prema domovini ohladnila. Krivi su veliko srpski radikali sa svojom hegemonističkom politikom, a i krivi su i hrvatski frankovci sa svojim austrijskim

Isljedništvo emigracije od strane KJ Proglas dr. Milana Šufl aja protiv KJ 250 2012 M. PERIĆ KASELJ srbožderstvom. Kriva je neiskrenost nekih srbijanskih političkih vođa, ali kriva je i nedosljednost nekih hrvatskih prvaka. I jedni i drugi vodili su više brigu o svojim plemenskim i partijskim interesima nego o dobru države i narodne cjeline.“ (Iseljenik, 23. 11. 1924).

Austro-Ugarsko društvo i hrvatski iseljenici Austrijaki Hrvatski iseljenici tzv. Austrijaki, imali su značajan društveni i materijalni položaj u Argentini, a time i veliki utjecaj među hrvatskim iseljenicima. Ta skupina iseljenika nije priznala legitimitet novog jugoslavenskoj državi, niti su preuzeli jugoslavensko državljanstvo. Kao alternativu naprama jugoslavenskom uglavnom su birali austrijsko državljanstvo (ne mijenjajući nekadašnji status austrougarskih državljana), i predstavljali su se u javnosti kao austrijski iseljenici. ,,Ova naša sramota koju sačinjavaju većim dijelom neki stariji doseljenici iz Dalmacije, bruka nas na svakom koraku. Poslije deset godina postojanja naše narodne države, ovo društvo nije pokazalo dobre volje, da zamijeni svoje sramotno ime za naše narodno. Prigodom svečanosti argentinskog narodnog blagdana ovo društvo je nastupilo pod crno-žutom austrijskom zastavom, kako bi na taj način pokazali i ovome tuđem svijetu svoju nesvijest, neznanje i nekulturu, ubijajući nam ugled u ovoj stranoj zemlji, dajući joj na taj način povoda da o nama stvara najgore mišljenje…Svaki svjesni iseljenik treba na svakom koraku ove crne mrlje bojkotovati, ne kupujući ništa u njihovim dućanima i gostionama, a svima onima radnicima, koji se na njih oslanjaju, osujetiti uposlenja. Cijeloj toj gamadi ne dati pristupa u naša društva jer oni su otrov i gnjila lešina koja mogu samo da okuže.” (Hrvatska Sloga, 4. 6. 1930.). Znakovit je i ovaj citat: „Ovi naši stari iseljenici olako su uspjeli u svom ekonomskom cilju te danas broje među najbogatije jedni su vlasnici trgovačke mornarice, drugi trgovci i bogati veleposjednici. Nisu imali pojma o nacionalnim osjećajima te su svoje nacionalne poglede nesvjesno temeljili u redovima Austrijanaca. Kao ekonomski jaki oko sebe su okupljali ekonomski slabije i svi se zvali Austrijanci. Danas se većina isto krsti imenom Austrija” (Narodni glasnik, Los Angeles, 18. 8. 1929). Iz navedenih primjera, a pisanih iz perspektive njihovih neistomišljenika možemo odrediti osnovne značajke iseljenika tzv. Austrijaka: dalmatinsko podrijetlo, prva iseljenička generacija, ekonomski imućni pojedinci. Imenuju se Austrijakima, a pretpostavljamo da su imali austrijsko ili argentinsko državljanstvo. Okupljali su se u austrijsko-ugarskom društvu, a njihov nacionalni simbol bila je zastava Austro-Ugarske Monarhije. Jugoslavenski Hrvati”, kao druga politička skupina distancirali su se od njih nazivajući ih „izdajicama” vlastitog naroda. Moram napomenuti kako je dio iseljenika u Argentini i za vrijeme Prvoga svjetskoga rata pokazivao svojevrstan otpor prema Jugoslaviji, a najbolji dokazi tomu bili su odbijanje članstva u JNO, kriza i rasipanje ogranaka jugoslavenskog iseljeničkog pokreta JNO, istodobno postojanje Hrvatskog saveza, i odbacivanje ideje Hrvatske unutar Jugoslavije, osim u federativnom obliku. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 251

Jugoslavenska i hrvatska društva: jačanje hrvatskog nacionalnog pokreta Neravnopravan položaj naroda i hegemonija Srbije u Kraljevini Jugoslaviji uzrokovala je jačanje nacionalnih pokreta. Etnički sukobi prenosili su se i u politiku što se očitovalo u djelovanju političkih stranaka4. Politički sukobi prenosili su se u iseljeništvo, a posljedica toga bile su različito smještene političke skupine iseljenika, a time i rascjepkanost iseljeničke zajednice. Jugoslavenski pokret i ideja koji su prihvaćeni diljem Južne Amerike doživjeli su najjači otpor u Argentini još za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Nakon rata ostala je, kako je vidljivo iz navedenog teksta jaka skupina Hrvata Austrijaka. Unatoč tomu što je poslije rata uselio veliki broj ekonomskih iseljenika kao jugoslavenskih državljana koji su u većini bili članovi jugoslavenskih društava, hrvatski nacionalni pokreti u obliku aktivnosti ogranaka različitih hrvatskih političkih stranaka bili su u punom intenzitetu. Takva politička situacija među iseljeništvom Južne Amerike karakteristična je upravo za iseljenike u Argentini (za razliku od Čilea koji su branili i vjerovali u jedinstvo Jugoslavije) koji su lako i brzo prihvaćali različite hrvatske političke stranke/pokrete iz domovine, a čelnici domovinskih stranka nailazili su na njihovu potporu. S druge strane putem Kraljevskog Poslanstva u Buenos Airesu i konzulata provodilo se okupljanje/mobilizacija iseljenika unutar jugoslavenskih društava i politička kontrola u svrhu slabljenja ili uklanjanja svake vrste protudržavnih aktivnosti. U Argentini je između dvaju svjetskih ratova osnovan veći broj iseljeničkih društava uglavnom u pokrajinama Buenos Aires i Santa Fe. U skladu s novom nacionalnom defi nicijom većina starih i novoosnovanih iseljeničkih društava imenovana je jugoslavenskim nazivima. Nova iseljenička društva osnivana su 20-30-ih godina, upravo u vrijeme novog masovnog useljavanja Hrvata u Argentinu. Osim Hrvata s današnjeg teritorija Hrvatske u tom razdoblju useljava i veći broj Srba, Crnogoraca, Slovenaca, Makedonaca, Hercegovaca, Vojvođana i dr. Dio Hrvata zajedno s njima (dijelom) udruživao se u zajednička jugoslavenska društva. Najveći broj društava jugoslavenskog naziva i programa osnovan je u gradu Buenos Airesu i njegovoj užoj okolici. Razlog tomu je velik broj iseljenika na tome području i osnivanje iseljeničkog konzulata za Argentinu u glavnome gradu Buenos Airesu te glavnog iseljeničkog poslanstva Kraljevine Jugoslavije za cijelu Južnu Ameriku. Društvena aktivnost u pokrajini Buenos Airesu, uz grad Buenos Aires organizirana je i u predgrađima Buenos Airesa: Ensanadi, La Pati, Docku Sudu, Boci. Dvadesetih godina

4 Hrvatski gornji građanski stalež (kapitalisti) prihvaćao je novu vlast, bio je orijentiran na Beograd i nastojao zaštititi svoj fi nancijski položaj. Sitno građanstvo i inteligencija u početku prihvaćaju novu državu i političku koncepciju jugoslavenskog programa, ali ubrzo su promijenili stajalište okrećući se nacionalnoj orijentaciji. Dio njih zadržao je interes za frankovce koji su krajem 1918. godine obnovili svoju stranku. Crkva je zastupala «umjereni jugoslavenizam» i osnovala svoju stranku - Hrvatsku pučku stranku. Radnici Hrvatske u početku prelaze s pozicije socijaldemokratske stranke na pozicije komunizma poglavito pod utjecajem ruske revolucije. Ona je provodila aktivnu borbu protiv vlasti organizirajući radničke štrajkove i boreći se protiv ORJUNE kratica za Organizacija jugoslavenskih nacionalista; organizacija je bila općenito poznata po kratici. Njeni članovi, a onda i drugi nasilnički jugoslavenski i velikosrpski nacionalisti, nazivani su “orjunaši” (vidi više Macan, 1999., Pavličević, 2000., Goldstein, 2003.) 252 2012 M. PERIĆ KASELJ

Aktivisti iseljeničkih udruga

osnovano je u pokrajini Buenos Airesu oko 16 društava. Većina njih u svom nazivu imala je pridjev jugoslavenski (jugoslavenski dom, jugoslavenski sokol, jugoslavenski klub, jugoslavensko društvo uzajamne pomoći i sl.). Tridesetih godina 20. stoljeća u pokrajini Buenos Airesu osnovano je više od 20 društava. Većina jugoslavenskih iseljeničkih društva osnovana su inicijativom iseljeničkih poslanika i konzula u Buenos Airesu ili su imali izravne/ neizravne veze s vladom Kraljevine Jugoslavije Istodobno s jugoslavenskim društvima u Argentini su osnivana i hrvatska iseljenička društva, poglavito u pokrajini Santa Fe gdje je većina društava imenovana hrvatskim imenima (Hrvatska žena, Hrvatski iseljenički dom, Hrvatsko pripomoćno društvo i dr). Društveni život osobito je bio organiziran u Rosariu i Villa Mugeti, inače najvećim hrvatskim naseljima. U povodu 100 godina hrvatskog kraljevstva iseljenik Miha Mihanović osnovao je iseljeničku knjižnicu u Buenos Airesu. Nazvao ju je imenom prvog hrvatskog kralja „Kralj Tomislav”. „Pučka knjižnica će nešto da priča ovoj širokoj latinskoj javnosti, jer kad ova metropola Južne Amerike dočuje za nju, ona će u isto vrijeme doznati i za naše časno i narodno ime. Ova metropola i ova zemlja nas pozna tek pod tuđinskim austrijskim imenom i koja ipak znade da su mnogi naši zemljaci i svojim trudom i svojim poštenim znojem doprinijeli programu i procvatu ove slobodne i bogate zemlje, zar nije već vrijeme da obznadu da mi nismo narod od Cigana ili od došljaka, već narod ne samo pošten i radišan već narod koji je otrag punih hiljadu godina imao svoju čistu hrvatsku državu i da je on tu državu stvorio na toplim i divnim suncem obasjanim obalama plavoga Jadrana gdje mu se prvi kralj njegov kraljevskom krunom krunio – i da je kralj bio naše krvi, koljena i jezika a po imenu da se zvao Tomislav Prvi. Eto to će i još drugo da priča Pučka knjižnica koju je svojim sunarodnjacima poklonio Miguel Mihanović iz Doli u Dalmaciji.”(Iseljenik, 30. 11. 1924.) Godine 1925. osnovano je hrvatsko društvo istoimenog naziva „Kralj Tomislav” sa 79 članova. Te je godine Radeljak potaknuo inicijativu da se okupe bivši istaknuti članovi JNO i Hrvatskog saveza radi zajedničkog osnivanja Pripomoćnog društva Bratstvo sa sjedištem u Rosariu i s podružnicama diljem Južne Amerike. Dvije godine poslije ta je inicijativa ostvarena osnivanjem Saveza hrvatskih društava i prvog ogranaka Hrvatskog iseljeničkog doma: HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 253

„Braćo Hrvati, u Villa Mugueta- Barlett osnovan je Hrvatski iseljenički dom i to je slobodno i najsvetije ime za sve nas Hrvate, a i za druge nacije i narode, koji poštivaju naše ime. Ime Hrvatski iseljenički dom jest simbol svih nas Hrvata koji želimo da ostanemo i nadalje Hrvati i da ne gazimo svoje ime i preziremo svoju majku i svoju povijest i svoju djedovinu. Braćo, krov Hrvatskog iseljeničkog doma jest naše vlastito ime... (...). Braćo,u najskorije vrijeme biti će otvorenje Hrvatskog iseljeničkog doma kao centralne uprave za sve domove u Južnoj Americi i u njemu je smještena jedna vijećnica, jedna velika biblioteka, kavana, restauracija, jedna soba za besplatno prenoćište članova doma i ostali sunarodnjaka siromaha, jedna poslovnica centralne uprave, jedna poslovnica Hrvatske žene i jedna čitaonica kao i zasebno odjeljenje za članove posjetioce doma...(...).” (Zajednica, 30. 6. 1927.) Hrvatski iseljenički dom br. 1. (Glavna uprava) osnovan je u Buenos Airesu 22. srpnja 1928. godine. Iseljenik Marko Vujeva bio je među osnivačima Hrvatskog iseljeničkog doma te istoimenih iseljeničkih novina kojima je neko vrijeme bio urednik . Dopis iz Buenos Airesa pod naslovom Jedan opasan parazit u našoj koloniji „... Marko Vujeva, junak iz Livna...došao početkom studenog 1926. u Argentinu Pošto je izvarao dobar dio našeg svijeta po Berissu i Ensanadi, Marko se odluči da pođe u srce naše kolonije u Rosario. Gostoprimiva Zajednica otvori mu stupce. Marko se ušanči i da bi pokazao svoje junaštvo i dopao se svijetu, otvori rat protiv svoje domovine, protiv stanja u zemlji i protiv državnih predstavnika u Argentini... Našu državu je pokazivao kao posljednju zemlju. Za čudo zlo uvijek traži zlo. Sakupila se grupa ljudi koja je stavila pod Markovo vodstvo svak im je kriv samo su oni čestiti.; hrvatsko kraljevstvo je propalo sa Austrijom i samo ga ona može uskrsnuti, u troplemenoj državi nema pravice niti će je kada biti dok Hrvatska ne bude slobodna to jest samostalna. Jadni ljudi. Kao da se država stvara za jedan dan i kao da slobodna Hrvatska ne bi iščeznula za kratko vrijeme u talijanskom imperijalizmu, koji već drsko nasrće na našu državu, nekoliko puta veću od male Hrvatske...” (Pravda, 18. 1. 1928). U primjeru se navodi skupina iseljenika u Argentini koja se okuplja oko „pridošlice” Marka Vujeva. Ta skupina iseljenika zastupa zamisao slobodne Hrvatske i izražava žaljenje za bivšim

Istodobno s jugoslavenskim društvima u Argentini su osnivana i hrvatska iseljenička društva, koja su tiskala svoja istoimena glasila. 254 2012 M. PERIĆ KASELJ državno-političkim ustrojem, to jest Austrijom. Riječ je najvjerojatnije o skupini iseljenika koja ima slične ideje ili polazi od nacionalne koncepcije tzv. Frankovaca pa sam tu skupinu iseljenika nazvala Hrvati-Frankovci. Novo kolektivno defi niranje ta skupina prihvaća izvana, naime okuplja ih „novi” iseljenik (Vujeva) iz domovine koji je na osnovi neprijateljske retorike prema vlasti u domovini, i izaslanicima u iseljeništvu, a sve u svrhu borbe za slobodu Hrvatske poticao njihovu pozornost i inicirao zajednička okupljanja. Prema službenim dopisivanjima kraljevskog poslanstva Buenos Airesa kraljevskom konzulu u Rosariu zaključujem da je jugoslavensko poslanstvo bilo uzdrmano jačanjem hrvatskog nacionalnog pokreta u Argentini i da su poduzimane različite mjere zabrane takvih skupova i okupljanja, kao i „izgona” određenih političkih subjekata u iseljeništvu poput Marka Vujeve: „...meni je čast ponovo skrenuti vam pažnju na izdajnički rad, koji u Rosariu i okolini provodi iseljenik Marko Vujeva. Kampanja koju taj čovek vodi protivu Kraljevine, protivu Vladara i jedinstvenoga naroda putem svojih organizacija i lista Hrvatski iseljenički dom prevazilazili su sve granice.... Imenovani Vujeva zbog svog djelovanja spada pod udar Zakona i bio bi u Kraljevini osuđen na robiju zbog izdajstva otadžbine... U sporazumu s kraljevskom vladom ovo poslanstvo je rešilo, da povede najenergičniju borbu protivu imenovanog u svrhu da se spreči njegovo razorno i otrovno dejstvo među narodom... Izdata su vam Upustva i Objava o stavljanju van zakona i uskrati konsularne zaštite svim onima, koji aktivno učestvuju u protudržavnom ratu Marka Vujeve...” (Pismo Kraljavskog poslanstva, kraljevskom konzulu u Rosariu) Prema dokumentima iseljeničkog Arhiva vidljivo je da su i ogranci Hrvatskog radiše5 u Argentini provodili političku promidžbu i bili dio hrvatskog pokreta. Često su hrvatstvo izjednačivali s katoličanstvom – biti dobar Hrvat značilo je biti i dobar katolik. ,,Cilj i svrha Hrvatskog radiše jest organizirati, okupiti naš hrvatski radni narod u jednu cjelinu radnu i poštenu da kao Hrvatska u bratskom radu i supotpomaganju žive, u domovini i u tuđini, za Boga, za Domovinu, za obitelj i za društvo, a ne da za sve bude izgubljen, kao što su na žalost mnogi izgubljeni, osobito oni i onakovi koji su se amo importirali ili sa propalih školskih kluba ili iz frakasiranih kancelarija i glumačkih pozornica i kao takvi u svojoj ogromnoj većini Bogu dane kradu po Amerikama, stojeći na teret sad jednoga sad drugoga ili držeć sebe svoje moralne sposobnosti i svoje pero svakom boljem kupcu na pazaru. Mjesto da našem narodu budu narodni apostoli, voditelji, prosvjetitelji, nositelji bratstva, ljubavi, sloge, poštovanja, sklada, društvene uljudbe, oni su prvi, koji sve to ruše, prvi koji su dobru napojnicu znadu zahuliti u čast poštenje brata iskrenega, za Boga, vjeru, majku i sve što se zove hrvatsko i katoličko. I na ovakove moralne propalice računaju i neki službeni ljudi naše države, pače ima i takovih glupana, koji primaju nagrade od stanovitih stranačkih vođa, samo da ruju i kuju protiv Hrvata osobito Hrvata katolika i podižu jugoslavensku zastavu Svetozara Pribićevića, koji se zagrozio Hrvatima, da će

5 Hrvatski radiša u Kraljevini Jugoslaviji bilo je humanitarno i nepolitično društvo za pomoć siromašnim hrvatskim učenicima i studentima HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 255 ih uništiti i sravnati sa makovim zrnom. I doista pribičevićevo jugoslavenstvo jest pogibljenije za hrvatstvo od Pašalićeva velesrpstva.” (Pravda, 12. 1. 1926.)

Uloga i utjecaj HSS: Hrvati Radićevci U razdoblju od 1918. do 1939. godine u Državi SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji hrvatska nacionalna ideja zahvatila je sve slojeve naroda, a u prvome redu politikom „braće Radić, koja je promicala interese najširih društvenih slojeva i stajala na čelu pokreta koji je istovremeno bio i nacionalni i seljački, uspjela ukorijeniti nešto što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima društva” (Jakir, 2000). HSS6 je postavila koncepciju stvaranja suverene hrvatske države. Seljaštvo i radništvo povezalo se u jedinstvenoj borbi protiv vlasti, a to je ujedno potaknulo etničke sukobe Hrvata i Srba. Vrhunac srpskih i hrvatskih etničkih sukoba bio je u lipnju 1928. godine kada je poslanik srpske Radikalne stranke Puniša Račić u beogradskoj skupštini pucao u poslanike HSS-a. Nakon tog događaja slijedile su razne političke manifestacije. Savez HSS i Srba u Hrvatskoj tražio je ukidanje ustava i preuređenje države na temelju priznavanja nacionalnih posebnosti. Spomenuti događaj nije prošao nezamijećeno u iseljeništvu, poglavito u Argentini, poljopri- vrednoj zemlji u kojoj se veći broj iseljenika bavio poljoprivredom. Znatan dio njih bio je solidaran s hrvatskim seljaštvom u domovini i naklonjen politici Stjepana Radića i hrvatskom nacionalnom pokretu. Prema izvorima (Pravda, 1928, Hrvatska sloga, 1929.) zaključujem da su bile uspostavljene komunikacijske veze između Radića i iseljenika te da je Radić neposredno prije beogradskog napada navijestio iseljenicima dolazak u Argentinu. O reakcijama među iseljenicima koje je izazvao zločin u Skupštini govore sljedeći primjeri: „Račićev zločin proizveo je još veći potres u dušama naših iseljenika nago li u nama kod kuće... Iz naših iseljeničkih listova kao i iz privatnih iseljeničkih pisama dade se jedno zaključiti: da je Puniša Račić nanio državi takovo zlo u dušama naših iseljenika, kakovo joj ni najveći naš dušman ne bi mogao nanijeti ...Mi ne poznajemo osjećaj koji reže dušu najskromnijeg domorodca, kada na prvoj stranici u tuđim listovima pod masnim naslovima čita ružne vijesti o zemlji svoga podrijetla kada ga na radnji drug i poslodavac upita: Kakova je to vaša zemlja u kojoj zastupnici ubijaju jedan drugoga? Što da bijedni Jugoslaven odgovori? Zar on neupućenom strancu kad bi ga ovaj i htio slušati da pođe objašnjavati naše domaće jade i nevolje. Ne ostaje mu drugo nego pognuti glavu i izjedati se u bolnom stidu. Kad bi naši vlastodršci i političari znali što znači narodni obraz pred tuđim svijetom, možda bi barem donekle čuvali da svom narodu ne nanose tolike sramote pred tuđim svijetom.... Žalosna je istina da našim vlastodršcima kao i

6 Od proljeća 1925. do kraja 1928. hrvatski seljački pokret prilagođavao se vlasti. HRSS preimenovana je u Hrvatsku seljačku stranku (HSS). Hrvatska opozicija okupljena oko Trumbićeve Hrvatske zajednice 1926. godine postaje Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS) koja zajedno s Hrvatskom strankom prava osniva Hrvatski blok. Budući da je Beograd i vlada nastavila centralističko-unitaristički politički smjer 1927. godine HSS izlazi iz vlade i ulazi u opoziciju te zajedno s Pribićevićevom Samostalno demokratskom strankom krajem godine osniva Seljačko-demokratsku koaliciju ( vidi više Macan, 1999., Pavličević, 2000., Goldstein, 2003.) 256 2012 M. PERIĆ KASELJ

Publicist Marko Vujeva, osnivač HID-a

našoj javnosti izuzetci se broje da je malo ili nimalo stalo za mišljenje i osjećanja naših iseljenika A ipak toga je naroda po svijetu puni milijun... ” (Pravda 22. 8. 1928.) ,,…Želja je svih iseljenika da se jednom povrate u domovinu ... a bili sada kada vide da se stanje u domovini ne poboljšava... nego dapače ide na gore. Osobito ovi zadnji događaji u skupštini jasno dokazuju da do reda u zemlji ne može da dođe ako Prečani ne poduzmu jačih mjera da sruše dosadašnji režim. ...Ova vlada kao i sve srbijanske bez Hrvatske i Srba prećana neće dobiti simpatije iseljenika. I ovu vladu kao i sve čisto srbijansko će iseljenici smatrati nenarodnom vladom, koja se je narodu nametnula, a nije njegovim povjerenjem došla na kormilo duše.” (Pravda, 1. 8. 1928.) Ta skupina iseljenika koje sam nazvala Hrvatima Radićevcima zastupala je stranu oporbe naprama vlasti u domovini zauzimajući se za hrvatsko nacionalno samoodređenje i republikansko- federalistički oblik političke vlasti. Kao politička grupacija u iseljeništvu prepoznaje se nakon atentata na Radića, a prva njezina reakcija bila je promjena naziva iseljeničkih novina „Pravda” u „Hrvatsku slogu”. Prvi javni prosvjed Hrvata Radićevaca bilo je odbijanje proslave kraljeva rođendana: „Nismo separatisti, prijatelji smo našeg narodnog Ujedinjena ali smo protiv svake proslave 1.12. Visoko cijenimo i poštujemo onaj duh kojeg su Hrvati i Srbi Prečani ponijeli u ujedinjenju domovine. Visoko cijenimo i poštujemo onu idealnu zamisao i ono djevičansko raspoloženje Hrvata i Srba Prečana prema našem narodnom ujedinjenju koje je danas zahvaljujući braći osloboditelja samo mašta nerealnih ljudi. Ali duboko preziremo ovo Ujedinjenje koje danas imamo... čitav Beograd, čitava Srbija ćuti i ćutke odobrava sve one divljačke nagone šake cinacarije i bezdušnika kojima narodno Ujedinjenje služi samo za stalažu pljačke, korupcije i zločine.... Sa žalošću i protiv naših očekivanja, moramo konstatovati, da nam je ujedinjenje donijelo upravo obratno onoga što smo očekivali od njega. Naša ljubav, naše idealno osjećanje izigrano je na cinički i bizantijski način. I zato i iskreno i bez okolišanja moramo reći, umjesto da ga slavimo treba da ga oplakujemo... Došao je previše rano dok nam još srce krvari nad grobovima naših najdražih i najboljih, a da ga možemo slaviti... Oni koji su stvarali i koji su se žrtvovali i radili za ovu državu ovaj dan će dočekati mirno kod kuće bez buke i slave... Ovdašnja La Prensa objavila je slijedeći brzojav: Seljačko demokratska koalicija ili udruženi Srbi i Hrvati su odbili da učestvuju u proslavi desetogodišnjice jugoslavenskog ujedinjenja. Jedan od predsjednika SDK Pribićević je izjavio da to nije nikakova demonstracija protivu države nego protivu beogradskog režima kojega Hrvati i Srbi prečani smatraju ne samo nezakonitim nego i nemoralnim.” (Hrvatska Sloga, 28. 11. 1928) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 257

Prema podacima iz arhiva Iseljeničkog muzeja izdavane su i novine pod nazivom „Hrvatski seljački pokret” čiji je urednik bio Mato Rebec: „borac za samostalnost Hrvatske”. (Narod, Buenos Aires, 10. 6. 1933.)7. Hrvati Radićevci (dio) bili su članovi Hrvatske seljačke stranke – podružnica koje su osnovane u različitim mjestima Argentine, među Hrvatima tzv. čakarerima. Nemam pouzdane podatke o točnoj godini i broju osnovanih podružnica, ali prema dostupnim podacima iseljeničkog arhiva saznajem kako su podružnice HSS osnovane prema uputi dr. Juraja Krnjevića, tadašnjega glavnog tajnika HSS-a8. „Prva organizacija HSS ,Matija Gubec’osnovana je ovdje u Avellaneda - Pineyro prema uputi i savjetu dr. Krnjevića koji se nakon dugog vremena neumornog rada u iseljeništvu vratio u domovinu. Preko njega pozdravljamo cijelu Hrvatsku i hrvatskoga bana Šubašića u nadi da će raditi onako kako nas je naučavao neumrli Stjepan Radić. Predsjednik: Antun Dumančić, tajnik Milan Pfeifer.” (Iseljenički arhiv, nerazvrstan prilog) Iseljenik Ivan Šušnjar, član organizacije HSS-a Los Indios govori o radu dr. Krnjevića u iseljeništvu: „Nakon njegova odlaska Hrvati Južne Amerike su zahvalni svom nezaboravnom suradniku dr. Juraju Krnjeviću. Deset je godina prošlo od kada je otputovao u emigraciju tajnik HSS dr. Jure Krnjević da pruža upute iseljeništvu. Kroz ovih deset godina čitavo iseljeništvo pa čak i vodstvo u domovini pratilo je rad i neustrašivo držanje. Neumorno je svoju zadaću izvršavao, za koju je bio poslan. Teški su to bili napori, ogromna je to bila radnja, a nadasve ove nezgode u tuđi svijet. Ali ovaj junački sin hrvatske grude ne plaši se nego iz dana u dan žrtvuje svoj život i ne žali truda radeći za ideale pravde i slobode, šalje upute onima, gdje nije mogao osobno doći, razlaže sve ono što je pošteno, uljudno pametno i pravedno. A svi dopisi su se čitali na pojedinim sastancima HSS koje je narod jednodušno pozdravljao kličući svom borcu na njegovoj svetoj poslušnosti…davao je upute da bi se na sastancima što više održavao mir i red a u radu da bi uvijek ostali tijesni s naukom velikana blagopokojne braće Radićima. Slava im, to jest da ćemo pravicom i mirom postići našu potpunu slobodu u našoj dragoj domovini Hrvatskoj, u kojoj nas svjesno zastupa naš ponos i dika dr. Vlatko Maček. Živio neustrašivi borac za seljačka prava. Živio naš dobri suradnik dr. Jure Krnjević, Živio naš vođa Vlatko Maček. Živjelo naše vodstvo uz hrvatski seljački pozdrav Vjera u Boga „ (Iseljenik Ivan Šušnjar, član organizacije HSS-a Los Indios”, Seljački Dom, 28. 12. 1939).

7 Na žalost nijedan primjerak novina ni drugih informacija u vezi s tim iseljeničkim novinama HSS-a u Argentini nisam pronašla. 8 HSS je nakon uvođenja diktature potražio potporu iseljeništva. U rujnu 1929. domovinu su napustili hrvatski narodni predstavnici Juraj Krnjević i August Košutić, ing. . Krnjević je boravio u Ženevi gdje je izdavao list Croatia. Među iseljeništvom njihov je rad naišao na veliku potporu (Čizmić, Sopta, Šakić, 2005.: 332) 258 2012 M. PERIĆ KASELJ

Osnivanje ogranka Hrvatskog domobrana Poslije atentata na članove Hrvatske seljačke stranke 1928. Ante Pavelić, prvotno član i predsjednik hrvatske stranke prava, a zatim zastupnik u Skupštini na strani hrvatskog bloka pristupio je Seljačko-demokratskoj koaliciji i pokrenuo list Hrvatski domobran, a u listopadu 1929. godine osnovao istoimenu organizaciju. Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. godine otišao je u emigraciju9. U Argentini je osnovao prvu podružnicu Hrvatskog domobrana, a u Europi Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana. Hrvatski Domobran u Argentini osnovan je uz veliku angažiranost Vjekoslava Vrančića koji je u Buenos Airesu obavljao dužnost iseljeničkog izaslanika Kraljevine i na taj način bio u kontaktu s hrvatskim iseljeništvom. Vrančić je kontaktirao i održavao komunikaciju s Pavelićem i zatražio od njega pomoć u organiziranju iseljenika. U tu svrhu Pavelić je potkraj 1930. godine kao svog izaslanika u Argentinu poslao Branka Jelića. Od njegova dolaska u Argentinu redovito je održavao sastanke s Vrančićem u stanu hrvatskog iseljenika Ive Colussija ing., (Kolusi) urednika iseljeničkih novina Croacia koje su izlazile od 1930. godine: „Odmah kod dolaska dr. Branka Jelića u Argentinu je kod ovdašnjih vlasti i kod dobronamjernih Hrvata bio je već olakšan posao pripravljen kroz dobru propagandu revije ,Croacia’ koja je izlazila na španjolskom jeziku, a koja propaganda je jedina doprinijela da ovdašnje vlasti i intelektualni krugovi upoznaju ime Hrvat i Hrvatsku, do tada nepoznate pojmove. Reviju je isključivo o svom trošku izdavao i širio g Ivan Kolusi.” (Argentinske novine, Buenos Aires, 6. 3. 1939). Prvi ogranak Hrvatskog domobrana osnovan je 12. svibnja u Avellanedi pod nazivom Gjuro Basariček. Mjesec dana poslije osnovana je i središnjica Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu, a izdane su i novine istog naziva koji su izlazile neprekidno od 1931. do 1944. godine u nakladi od 4000 primjeraka (Čizmić, Sopta, Šakić, 2005: 330). U Argentini je osnovano više od 40 organizacija Hrvatskog domobrana, a 1932. godine organizacija je imala 1984 člana. Godine 1933. organizirano je javno glasovanje u Južnoj Americi za slobodu i neovisnost Hrvatske na kojemu je bilo više od 50 000 iseljenika. Na glasačkoj listi koja je pisana na četiri jezika (hrvatski, španjolski, portugalski i engleski) pisalo je: „Teško stanje u našoj zarobljenoj domovini, razbojstva, koja se dnevno vrše nad hrvatskim narodom: pljačka koja je ekonomski uništila bogatu Hrvatsku: pravo hrvatskog naroda na svoju nezavisnost, potakla je Hrvate u inozemstvu na rad za domovinu. Zato i mi Hrvati u Južnoj Americi skupa s ljubiteljima slobode svakog naroda glasujemo za kidanje svake veze sa Srbijom i za uspostavu samostalne države Hrvatske na području povijesnog hrvatskog državnog i narodnog teritorija (Banovina, Slavonija, Dalmacija, Bosna, Hercegovina i Vojvodina).” (Sinovčić, 1991: 109)

9 U emigraciju su otišli Branimir Jelić, Gustav Perčec, a nedugo za njima August Košutić i Juraj Krnjević, ali i nekoliko hrvatskih studenata. U emigraciji je do ljeta 1931. godine uspostavljena suradnja između Pavelića, Košutića i Krnjevića. Pavelić je s vremenom javno nastupao protiv Kraljevine Jugoslavije zastupajući koncepciju samostalne hrvatske države. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 259

Veze između S. Radića i iseljenika bile su snažne.

Organizirani su tzv. hrvatski zborovi, pisali su se memorandumi na Ligu naroda o pravednoj borbi i želji Hrvata za samostalnom Hrvatskom. ,,Stalni izvršujući odbor Hrvata u Juž- noj Americi koji je sakupio 58 684 pot- pisa i koji tvrdi da predstavlja 150 000 hrvatskih iseljenika ovog kontinenta, objelodanio je jedan memorandum u kojem kaže da je ubistvo Kralja Alek- sandra rezultat terorizma i uništenja hrvatske nacije direktnom odgovornošću Aleksandra. Pavelić nije šef terorističke bande nego predstavnik patriotskih organizacija Hrvata Sjeverne i Južne Amerike i Evrope. Zagovara formiranje samostalne države da bio se moglo proglasiti potpuno oslobođenje Hrvata. Hrvati stoje spravni latiti se bilo kojih sredstava za postignuće svojih ciljeva... (u memorandumu upućenom Ligi naroda…)” (Naša riječ, prosinac, 1934) Istodobno s njihovim radom iseljenici u Čileu kao inicijatori, zajedno s iseljenicima Perua i Bolivije osnivali su skupove kao opreka hrvatskim zborovima i protiv, kako su ih nazivali, iseljenika ,,separista” iz Argentine stavljajući se u obranu Jugoslavije i jedinstva troimenog naroda. „... Drska podvala upućena je Ligi naroda od strane izdajnika ili agenata provokatora. Njihova djela dokazuju da to nisu ljudi koji bi mogli osjećati za hrvatsku ili za naše iseljeništvo. Iseljenici iz Čile, Bolivije i Peru ustali su i protestiraju protiv ove sramote. Sazvani su sastanci te se odlučilo da na dan 1.12. bude priređen veliki Zbor u Santiagu na kojem će svaka naseobina imenovati svoje delegate i odande uputiti memorandum Ligi Naroda u Ženevi u kojem će se osim protesta protiv tendencioznog istupa o kome je gore riječ osobito istaknuti veliko jugoslavenstvo našeg iseljeništva i njegova spremnost na najveće žrtve za očuvanje državnog integriteta i jugoslavenske nacije pod žezlom mladog potomka našeg Velikog Vođe Aleksandra Ujedinitelja. Zbor je održan u Santiagu 1.12. na kojem je presjedao ugledni industrijalac Juraj Petrinović kojeg su na taj položaj izabrali na prethodnoj sjednici jednoglasno svi delegati....” (Naša riječ, prosinac, 1934.)

Utemeljenje hrvatskog katoličkog društva/zajednice

Prvi prijedlog hrvatskoj katoličkoj pokrajini u brizi za iseljenike stigao je od slovenskog svećenika Antona Markona 1925. godine koji se u Argentini, pokrajini Santa Fe brinuo o hrvatskim i slovenskim iseljenicima. Iz njegova pisma doznajemo da je u toj pokrajini među 260 2012 M. PERIĆ KASELJ iseljenicima bilo mnogo nekrštenih, nevjenčanih i udaljenih od crkve (Stanković, 2004.: 152.). Iseljenici spominju još jednog slovenskog svećenika Jožefa Kaštelca koji je u Argentinu došao 1932. godine: „Bio je jedan od rijetkih Slovenaca koji je podržavao tijesne odnose sa Hrvatima u Argentini pa se može reći da su ga Hrvati volili kao i Slovenci. Osnovao je i dugo vremena uređivao slovenačku reviju Duhovno življenje koju je kasnije prepustio Hladniku povukavši se iz društvenog i političkog života zbog neslaganja sa ministrom Cankarom. Osuđivao je strogo njegov rad protiv hrvatskih iseljenika i njegovih društava.” (Argentinske Novine, 29. 3. 1940.) Na poziv biskupa, u vezi s Markunovim prijedlogom, javio se dubrovački franjevac Leonardo Rusković s kojim je Markun uspostavio komunikaciju, dajući mu savjete i podatke o iseljenicima u Argentini. Rusković je došao u Argentinu 27. lipnja 1929. godine i smjestio se kod argentinskih franjevaca u Buenos Airesu. Prve dojmove među iseljenicima opisao je riječima: Moja misija fala Bogu dobro uspijeva. Veoma sam zadovoljan što sam amo došao. Doživljavam upravo ugodnih časova. Svugdano dolaze k meni ljudi da ih ispovjedam. Suznim očima ljube mi desnicu... Preko mise se pjevaju crkvene pjesme. (Pismo Ruskovića fra Urbanu Tačoki, 29. 8. 1929, objavljeno u Stanković, 2004: 152) Mise za hrvatske iseljenike Rusković je služio u kapeli sv. Roka u samom središtu Buenos Airesa, ali je odlazio i među iseljenike u okolici mjesta: „U Arrecife 5, 6, 7 siječnja obavljena sveta poslanstva po Ruskoviću. Iako su naši raštrkani po estancijama ipak su došli u 9 u crkvu da čuju na svom materinjem jeziku riječ božju koju su iz djetinjstva slušali u rodnom kraju.” (Pučka prosvjeta, br 3., 1930.) Jedan od većih Ruskovićevih uspjeha i zalaganja bilo je sudjelovanje na Međunarodnom euharistijskom kongresu 1934. godine. Tada je prvi put, kao rezultat njegova ustrajnog rada hrvatsko ime uvršteno na popis naroda sudionika Kongresa gdje su Hrvati nastupali u zasebnoj skupini (Pismo odobrenja, 9. 3. 1934 u Stanković, 2004. 153.). U procesiji su hrvatski iseljenici nosili dva crkvena stijega od toga prvi u bojama hrvatske trobojnice posvećen Majci Božjoj uz koju je stajala njezina slika s natpisom „Kraljice Hrvata moli za nas”. Drugi stijeg bio je sastavljen HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 261 u bojama papinske zastave s natpisom na španjolskom jeziku, a čije je značenje bilo sljedeće: Ne možemo dopustiti da propane Hrvatska najčvršći štit i predziđe kršćanstva. Hrvatski odbor za međunarodni kongres euharistijski.” (Argentinske novine, 28. 7. 1934) Dolaskom franjevca Ruskovića osnivani su Hrvatsko katoličko društvo/zajednica i Hrvatski sokol. Ta društva, te Ruskovićev rad među hrvatskim iseljenicima stalno su bila u sukobu s jugoslavenskim poslanstvom i pojedinim jugoslavenskim društvima. Katoličke svećenike često su izjednačivali i poistovjećivali s Rimom, Italijom, fašističkim zemljama, protudržavnim (jugoslavenskim) elementom: „Sokol je samo trn u oku izrodima žutokljuncima, cnožutim popovima i rimskim slugama koji ne mogu da zamisle današnje stanje u Jugoslaviji a ni da zaborave njihovo prijašnje vojevanje koje je naš narod skupo platio.” (Argentinske novine, 2. 7. 1934.) U Argentinskim novinama objavljen je članak pod naslovom Prljava rabota rimskih slugana, u kojem je urednik Pravde Boško Martinović napao Ruskovića. Naime uprava Sokola zamolila je Ruskovića da im održi misu za Petrovdan 29. 6. za mrtve. Rusković je pristao, ali pod uvjetom da ceremonija bude bez zastava i nacionalnih simbola ... Izaslanici su zatim otišli u stolnu crkvu pitati upravitelja katedrale da se nakon evanđelja održi sokolska misa za poginule na Kosovu „Nijedan Sokol ne može biti rimski vjernik, duševni rob. Sokolstvo i Katolici se isključuju.” (Argentinske novine, Buenos 14. 7. 1934.) Raskol ili napetost između hrvatskih i jugoslavenskih društava najbolje opisuje i sljedeći primjer oko priređivanja zajedničke „decembarske proslave” na kojem su pozvana sva jugoslavenska/ hrvatska društva. Na poziv Sokolskog društva HKD je odgovorio pismom s potpisom predsjednika Vugdelije, tajnika Ivana Čavlova te svih ostalih hrvatskih društava „…da unatoč tome što su se sredile prilike u Hrvatskoj i da bi bilo lijepo da i mi u iseljeništvu surađujemo, da zaboravljaju da su se prilike u domovini sredile tek i da su Hrvati dobili svoje pravo pošto su s vlasti odgurnuti ljudi koje je to društvo uvijek dizalo u zvijezde. To društvo je bilo istovjetno sa svim režimima pa i onim diktatorskim koji je po riječima vođe dr. Mačeka i predsjednika vlade Cvetkovića bili protuhrvatski raspoloženi. Sve dosadašnje proslave imale su politički a ne nacionalni karakter. Naše je društvo hrvatsko i nepolitičko, mi smo za jedinstvo našeg naroda ovdje i u domovini i na tom ćemo pravcu ustrajati ali nećemo nikakve političke manifestacije, a najmanje ako bi trebale poslužiti u prilog državnog predstavnika. Stoga dajemo uvjete da u programu ne stoji da to priređuje Sokolsko društvo nego sva društva spontano jer Sokol nije patriotskije od drugih, da se donese zajednička deklaracija i cilj suradnje, prihod zabave ne može ići samo u prilog Jugoslavenskog Doma već i Hrvatskog Doma pa i Slovenskog Doma, da na kasi bude povjerenik i jednog našeg društva, da je na jugoslavenskom radio satu ne pravi propaganda za zabavu ili ako se pravi isto vremena da se posveti Jugoslavenskom Domu i Hrvatskom Domu...” Franjevac Rusković pozvao je i hrvatske časne sestre iz domovine u misiju i rad među iseljeništvom. Prve su došle 1931. godine sestre franjevke, ali one se zbog drugih obveza nisu 262 2012 M. PERIĆ KASELJ

Pravila HID-a

mogle posvetiti hrvatskom iseljeništvu. Samo su dvije od njih 16 bile Hrvatice. Zato je Rusković pozvao sestre milosrdnice sv. Vinka koje si došle u Argentinu 1934. godine. U Dock Sudu izgradile su samostan i počele svoju misionarsku djelatnost. Poslije su pristizale i druge časne sestre i svaka na svoj način pridonijela očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta među iseljenicima. O dolasku časnih sestara:. „...Došlo je 5 sestara u Buenos Aires iz Zagreba. Otišle u radničko naselje Dock Sud gdje su tvornice papira, sapuna, cipela, elektrana…Počele smo sakupljati djecu i uredile kuću za zabavište i školu za ručni rad a onda nam pristiglo još 10 sestara iz Zagreba. Za Novu godinu pjevali smo hrvatske božićne pjesme u crkvi sv. Roka u kojoj svake treće nedjelje predvodi Rusković. Blagoslovili smo kapelu. Dom prozvale Zavod Krista kralja i naučile učenike da uvijek pozdravljaju sa živio Krist Kralj. U školi 1937. godine imamo 250 djece. Učimo ih jezik. 1936 imali smo 128 djece koje je primilo pričest. Čuvamo i djecu kad roditelji rade. Dolaze još dvije sestre za bolnicu Marcos Juarez i u provinciju Cordoba za školu u Arance”. (Kalendar srce Isusovo i Marijino, 1938) Hrvatsko katoličko društvo na čelu s Ruskovićem, i časnim sestrama, ali i ostalim hrvatskim društvima unutar hrvatske katoličke zajednice imalo je važnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta. Ovo je jedini primjer osnivanja hrvatske katoličke zajednice u cijeloj Južnoj Americi. Nacionalni identitet često se poistovjećivao s vjerskim pa je pravi Hrvat trebao biti i pravi katolik, a to je značilo prakticirati vjeru na materinskom hrvatskom jeziku, biti na misama, slaviti katoličke blagdane, biti aktivan član zajednice, čuvati obitelj i bračno zajedništvo i posvetiti se odgoju djece u nacionalnom duhu (učiti ih hrvatski jezik, upisivati ih u hrvatske škole, zajedno s njima ići u crkvu na mise koje se održavaju na hrvatskom jeziku, sudjelovati na zabavama hrvatskih društava i dr). Godine 1938. franjevcu Ruskoviću pridružio se svećenik Blaž Štefanić.

Literatura Armstrong, John A. (1982.). Nations before nationalism. Chapel Hill: The University of North Carolina Press. Čizmić, Ivan, Sopta Marin, Šakić, Vlado ( 2005.). Iseljena Hrvatska. Zagreb: Goleden marketing, Školska knjiga, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 263

Heršak, Emil ur. (1998.). Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja. Zagreb: IMIN& Školska knjiga. Goldstein, Ivo (2003.). Hrvatska povijest. Zagreb: Novi liber. Jakir, Aleksandar. „Šarene bandire dalmatinske”. Vijenac. Zagreb: Matica iseljenika, br 171. Macan, Trpimir (1971.). Povijest hrvatskog naroda. Zagreb: Školska knjiga. Pavličević, Dragutin (2000.). Povijest Hrvatske. Zagreb: Naklada Pavičić Perić Kaselj, Marina (2010.). Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argenitni. Zagreb: doktorska disertacija. Sekulić, Duško (2010.). Pojam identiteta, u „Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem društvu”, ur Neven Budak i Vjeran Katunarić. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Sinovčić, Marko (1991.). Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi: pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od 1946. do 1990. Buenos Aires: Vlastita naklada. Stanković, Vladimir (2004.). Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu, Južna Amerika. Zagreb: Kršćanska sadašnjost Iseljenički tisak, prilozi iz arhiva Iseljeničkog muzeja Argentinske novine, Buenos Aires Hrvatska misao, Buenos Aires Naša Riječ, Antofagasta Narod, Buenos Aires Pravda, Buenos Aires. Zajednica, Rosario. Domovinski tisak Pučka prosvjeta, Zagreb Iseljenik, Zagreb Novi iseljenik, Zagreb 264 2012 M. PERIĆ KASELJ

SUMMARY THE IDENTITIES OF OUR EMIGRANTS TO ARGENTINA BETWEEN THE TWO WORLD WARS

he article discusses the identities of Croatian emigrants to Argentina in the period between the two World Wars. The emphasis is on the infl uence of the society of origin, i.e. the transfer of political events from the society of origin to the receiving Tsociety – what could be termed “remote” or “distance nationalism.” This is only one of the aspects of a broader study; a doctoral dissertation that treats the formation and transformation of the identity of Croatian emigrants to Chile and Argentina during three periods (from the end of the 19th century to World War I, the World War I period and the period between the two World Wars) and in relation to four social spaces (the society of origin, the receiving society, the emigrant and the trans-emigrant space). And while the period following the war saw a large wave of economically motivated immigration by citizens of Yugoslavia, most of who joined the memberships of Yugoslav associations (Yugoslav community centre, Yugoslav Sokol, Yugoslav Mutual Assistance Society), the Croatian national movement in Argentina was fl ourishing in the form of the activities of the branches of various Croatian political parties (The HSS Croatian Peasant Party, the Hrvatski Radiša trades and commerce association for youth, the Hrvatski domobran patriotic league) and Croatian associations (the Croatian Emigrants’ Centre, the Croatian Catholic Society, the Hrvatski Sokol sports association and so forth). This political situation among the emigrant communities in South America is, in fact, characteristic of emigrants in Argentina, where a signifi cant number of them (for the most part those who emigrated during the time of the Austro-Hungarian monarchy, at the turn of the 19th and 20th centuries) did not accept the new Yugoslav state and took quickly and readily to different Croatian political parties/movements from the society of origin, with the leaders of Croatian national parties enjoying their support and assistance. On the other hand the Yugoslav Royal Mission in Buenos Aires and its consulates worked to gather/mobilise emigrants within Yugoslav associations and exercised political control with the aim of weakening or eliminating any kind of anti-Yugoslav activity. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 265

RESÚMEN LAS IDENTIDADES DE NUESTROS EMIGRANTES EN ARGENTINA ENTRE LAS DOS GUERRAS MUNDIALES

ste trabajo trata sobre las identidades de los emigrantes croatas en Argentina en el período comprendido entre las dos Guerras Mundiales. Hace especial hincapié en la infl uencia de la sociedad de proveniencia y explica cómo se transmitieron Elos acontecimientos políticos de la sociedad de orígen a la sociedad receptora, una especie de „nacionalismo a distancia“. Éste es sólo uno de los aspectos de una investigación más amplia, de una disertación doctoral, en la cual se elaboran la formación y transformación de las identidades de los emigrantes croatas en Chile y Argentina en tres períodos (desde fi nes del siglo 19 hasta la Primera Guerra Mundial, Primera Guerra Mundial y entre ambas guerras mundiales) vinculados con cuatro espacios sociales (sociedad de orígen, sociedad receptora, espacios sociales de la emigración, y transmigración). A pesar del hecho de que después de la guerra llegó un gran número de inmigrantes económicos con ciudadanía yugoslava, en su mayoría miembros de diversas asociaciones yugoslavas (Hogar Yugoslavo, Sokol Yugoslavo, Asociación Yugoslava de Socorros Mutuos), el movimiento nacional croata en la Argentina en cuanto a las actividades de las fi liales de diversos partidos políticos (Partido Campesino Croata, Hrvatski Radiša y la Defensa del Hogar Croata) y de las asociaciones croatas (Hogar de la Emigración Croata, Sociedad Católica Croata, Sokol Croata y otros) estaban en pleno auge. Semejante situación política entre la emigración en América del Sur es característica precisamente para los emigrantes en Argentina entre los cuales un considerable número (principalmente los que emigraron en la época de la Monarquía Austro-Húngara a fi nes del siglo 19 y a principios del siglo pasado) se opuso al nuevo Estado yugoslavo aceptando fácilmente los diversos partidos y movimientos políticos croatas de la sociedad de la cual provenían, mientras que los líderes de los partidos nacionales croatas recibían su apoyo y colaboración. En contrapartida, por medio de la embajada y los consulados del Reino de Yugoslavia en Buenos Aires, se nucleaba y movilizaba a los emigrantes dentro de las asociaciones yugoslavas y se ejercía un control político destinado a debilitar o anular toda actividad anti-estatal. IVICA MOŠKATELO & MATIAS LISANDRO PAVICICH EGZODUS TEŽAKA IZ HVARSKOGA DOLA

U sažetoj studiji analiziraju se uzroci iseljavanja stanovništva sela Dol na otoku Hvaru od sredine 19. stoljeća na ovamo. Selo je tipično težačko naselje, bez ribara i obrtnika te je iseljavanje usko povezano s pojavom fi loksere - bolesti vinove loze koja je 1860-ih harala europskim vinogradarskim područjima pa tako i Dalmacijom. Smjerovi iseljavanja kretali su se prema zemljama koje su svojim imigracijskim politikama poticale useljavanje ratara i stočara. Iz hvarskoga Dola najviše stanovništva iselilo je u Argentinu, iako su zastupljene i ostale imigracijske zemlje toga vremena. Istraživanje se temelji na izvornim dokumentima, od kojih većina njih do sada nije bila objavljena. Na studiji su radila dvojica autora, jedan u Hrvatskoj na otoku Hvaru, a drugi u Argentini koristeći se raspoloživim izvorima arhivske građe iz raznih dijelova svijeta.

ol je maleno ruralno naselje na otoku Hvaru. Udaljeno oko 3 km od Staroga Grada te prirodno gravitira tom naselju. Naselje nema izlaz na more pa u Dolu nema intenzivnijeg turističkog razvoja. Danas u tome mjestu živi 310 stanovnika od kojih Dsu većina umirovljenici. Poljoprivreda je dodatna gospodarska grana, a većina radno aktivnog stanovništva radi u turizmu i trgovini u većim centrima otoka Hvara. Prvi iseljenički val iz toga živopisnog hvarskoga sela zabilježen je do Prvog svjetskog rata. O iseljavanju iz Hrvatske, poglavito Dalmacije, pa tako i sela Dola možemo govoriti tek od sredine 19. st., iako je i prije tog vremena sigurno bilo pojedinačnih iseljavanja. Prvo značajnije iseljavanje možemo povezati s pojavom pepelnice (luga) u vinogradima na otoku Hvaru. Kao što je poznato, ta bolest pojavila se u Francuskoj (1848.) , zatim Italiji (1850.) gdje je prouzročila golemu štetu koja prema nekim izvorima doseže gubitak i do 80% prinosa. Dalmatinski vinogradari iskoristili su tu prirodnu katastrofu i plasmanom svojih vina na strana tržišta ojačali vlastita mala obiteljska seljačka gospodarstva. Cijena vina porasla je s 10 na 60 kruna za hektolitar.1 U tom vremenu sigurno se dobro živjelo što je urodilo i razvitkom obiteljskih vinogradarskih posjeda te sadnjom novih površina vinovom lozom. Gospodarski napredak sela pratila je demografska obnova. Demografski rast u to doba bilježe sve povijesne hrvatske regije, uključujući Dalmaciju. Tako se i prvi službeni popis stanovništva na području Dola proveo nekako baš pri kraju te prve konjunkture vina. Ako se uzme u obzir da je većina današnjih obiteljskih kuća i pratećih gospodarskih objekata u Dolu izgrađena krajem 19. stoljeća2 možemo pretpostaviti da su obitelji u to doba bile vrlo brojne te se taj golemi broj radno

1 Defi lippis, J. (2001.) 2 Carter, W. F.,( 2011.) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 267 aktivnog stanovništva pretežito bavi poljoprivredom.3 Iako bolest nasada vinove loze pogađa i dalmatinske krajeve sredinom 1850., prava kriza od te poljoprivredne prirodne katastrofe nastaje nakon 1866. kad su za dalmatinske proizvođače vina izgubljeni krajevi Lombardije i Venecije zbog rata s Habsburškom Monarhijom i ujedinjenja Italije. Ti su krajevi do tada bili sastavni dijelovi Habsburške Monarhije, u čijem je sastavu bilo i seoce Dol. Uz prirodne katastrofe i geopolitička previranja koja su imala dramatičnih odraza na dalmatinsko seljaštvo, dodatne su tegobe prouzročili i bečki porezi pri izvozu vina u ostale dijelove Monarhije, kada su dalmatinski ratari morali plaćati previsoke poreze. Mještani baštine usmenu predaju koja kaže da se u to doba vino nije moglo ni popiti ni darovati . U tom razdoblju uočavamo i prve iseljenike iz Dola, koji su krenuli trbuhom za kruhom. Osoba za koju smo dosad pronašli da se najranije spominje negdje izvan Hrvatske je Mihovil Sansović, koji se doselio u Sjedinjene Američke Države 1859. Drugi kojega nalazimo izvan Hrvatske je Nikola Muzgat Petrov koji je umro 1877. u Lisabonu, Portugal.4 Nagađati o razlozima zbog čega ga je smrt zatekla u Lisabonu, nije važno za ovu studiju. Jedna stvar koja nam upada u oči čitajući taj podatak jest da je Nikolin otac Petar tada još živ, što znači da Nikola u vrijeme smrti sigurno nije bio starac. Upravo to je bila ona tragična posljedica iseljavanja. Iseljavali su se mladi ljudi, većinom muškarci u najboljoj životnoj dobi, koji su tek trebali pridonijeti razvoju svoga zavičaja. Tek od godine 1885. možemo pratiti sustavnije iseljavanje iz Dola. Te su godine iselila 4 stanovnika, a godinu prije otišao je još jedan. Svi oni, osim Mihovila Sansovića, odselili su u Argentinu. Od 1885. do 1900. iz Dola su odselile 53 osobe od toga 51 u Argentinu, a samo jedna u SAD, dok se za jednu osobu saznaje da je umrla u Americi. Budući da su svi njegova prezimena odselili u tom razdoblju u Argentinu, možemo sa sigurnošću tvrditi da je i on odselio u Argentinu očitom lančanom migracijom. U to je vrijeme svaka Obećana zemlja bila za dalmatinsko seljaštvo – Amerika. Naravno spomenute brojke odnose se samo na one osobe za koje znamo točne godine useljenja ili odlaska iz Dola. Unatoč očitoj lančanoj migraciji u tom razdoblju ipak ne možemo govoriti o masovnom iseljavanju, što potvrđuje i porast broja stanovnika u Dolu. Od 1857. do 1900. stanovništvo Dola poraslo je s 433 na 942 stanovnika, za 509 osoba ili za 117,5%. Uzroci takvog povećanja broja stanovnika usko su povezani s drugom konjunkturom vinove loze. Cijena vina na dalmatinskome tržištu je oko 1875. porasla na nevjerojatnih 80 do 90 kruna po hektolitru. Dogodilo se to jer je, nakon prirodne katastrofe izazvane pepelnicom, vinogradarske nasade napala nova bolest - fi loksera ili žiložder, koji je poharao vinograde diljem Francuske (od 1863.), Švicarske, Njemačke i Austro-Ugarske. Bolest fi loksera pogađa vinograde na imanjima bečke krune sredinom sedamdesetih, a Portugala 1877. i Italije 1879. U Europi je nastala velika nestašica vina što izvrsno iskorištavaju dalmatinski i otočni vinogradari u kojoj se fi loksera još nije pojavila. U razdoblju od gotovo dva desetljeća područje Dalmacije, pa tako i sela Dola, postaje veliko gradilište. Velik broj ruku koje su proizvod demografskog razvoja

3 U Matičnoj knjizi pučke škole od 1878. pa dalje za zanimanja roditelja svima, osim nekoliko zidara i jednog činovnika, stoji težak. 4 Kniga umrlih župe Dol. (arhivska) 268 2012 I. MOŠKATELO & M. LISANDRO PAVICICH

Dol na otoku Hvaru, selo magične ljepote, obilježeno egzodusom s kraja 19. stoljeća. krči nove površine kako bi posadili lozu. Zemlja u poljima već je obrađena i zasađena lozom te se mještani okreću područjima koja su do tada služila uglavnom kao ispaša i gdje se činilo nemoguće posaditi lozu. Zemlja se otimala od kamena, krčilo se na sve strane pa u to vrijeme nastaju mnoge terase, trimi, gustirne, lazi, tj. prekrasne suhozidine i suhozidi, koji danas kao spomenici izvorne graditeljske baštine podsjećaju na to vrijeme velikoga gospodarskog napretka Dalmacije. To vrijeme razvoja vinogradarstva u Dalmaciji naglo je završilo političkim aktom vlade u Beču 1894 . kada je uvedena tzv. vinska klauzula. Bio je to kobni dokument kojim je austrougarska vlada dopustila uvoz jeftinih talijanskih vina, bez oporezivanja, u Monarhiju. Cijena dalmatinskih vina pala je ispod 20 kruna te su mnogi vinogradari, za tih 10 godina koliko je klauzula bila na snazi, propali. U širem društvenom kontekstu Hrvatske to je povijesno razdoblje poznato kao egzodus dalmatinskoga seljaštva, koje se tada raselilo pretežito u daleke prekooceanske zemlje. Za to vrijeme francuski i talijanski vinogradi obnavljaju se na američkoj podlozi, a na našim područjima širi se nova zaraza, peronospora (plamenjača) koja je zahvatila vinograde. Prvi je put primijećena u okolici Zadra 1885. te se polako širila prema jugu. Koliki je bio strah lokalnog stanovništva od dolazeće zaraze vinove loze vidi se i po tome što zapis o obuci stanovništva o obrani od peronospore u Dolu nalazimo u Ljetopisu pučke škole u Dolu. U tome ljetopisu, osim toga, ne nalazimo nikakve druge zapise osim one vezane za školu i djecu. Tako u ljetopisu stoji: “ 28. ožujka 1897. je učitelj uz prisustvo župnika i seoskog glavara, održao predavanje o obrani lozja od peronospore, liječenja te pravljenja modre galice i vapna. Skupu je prisustvovalo dvjesto ljudi.“ 5

5 Ljetopis pučke škole u Dolu, vol I. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 269

Vinska klauzula, oporavak francuskog i talijanskog vinogradarstva i vinarstva te pojava nove bolesti vinove loze, peronospore, glavni su uzroci masovnog iseljavanja stanovništva iz Dola. Tu činjenicu nam potvrđuje i broj stanovnika utvrđen popisima. Tako se broj stanovnika Dola od 1900. do 1910. smanjio za 11,6 % ili točnije za 98 osoba. Do sada smo u izvorima uspjeli pronaći 75 osoba koje su u tom razdoblju napustile Dol. Za još nekoliko nismo uspjeli pronaći datum odlaska iz mjesta. Drastično smanjenje broja stanovnika u Dolu u međupopisnom razdoblju (1900. – 1910.) usko je povezano s iseljavanjem izvan granica današnje Republike Hrvatske.

God. 1857. 1869. 1890. 1900. 1910. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1991. 2001. Broj stanov- 433 570 895 942 844 798 666 655 613 497 396 348 nika u Dolu Kretanje broja stanovništva u Dolu 1857. - 2001.

U novoj domovini Rekonstruirajući mjesnu predaju i uspoređujući je s pronađenom arhivskom građom, uspjeli smo povezati priču. Onodobni je put od Trsta do Buenos Airesa trajao oko 30 dana, a cijena karte bila je godine 1908. oko 180 kruna. Te godine hektolitar vina prodavao se za 20 kruna. Često se događalo da je obitelj iseljenika još godinama vraćala taj dug za kartu, posebno u slučajevima kada se iseljenik ne bi dobro snašao u novoj domovini te ne bi mogao poslati ušteđeni novac svojoj obitelji.6 U novoj domovini ti su se iseljenici uglavnom bavili onime što su najbolje znali – rad, krv, znoj i suze. Argentina je poticala useljavanje i time što je davala zemlju besplatno na obradu. Budući

6 Posinković, (1993.) 270 2012 I. MOŠKATELO & M. LISANDRO PAVICICH

Iseljeničkim doznakama izgrađene su velike kuće.

da su uglavnom svi koji su odselili bili poljoprivrednici, i u novoj su se domovini bavili poljoprivredom. Tek poneki su okušali sreću u dr u- gim dijelovima Južne Amerike. Je- dini Doljanin kojega se spominje u literaturi je Markos Kunicich koji je 1905. godine posjedovao četiri rudnika zlata, srebra i bakra u Cerro de Pasco u Peruu.7 On je te rudnike vodio s braćom Josipom i Mihovilom. Zbog čega se dolski iseljenici ne spominju u literaturi koja se bavi iseljeničkom politikom? Odgovor se vjerojatno krije u stilu života u novoj domovini. Bili su poljoprivrednici, uglavnom nepismeni te su živjeli povučeno na udaljenim farmama bez doticaja s većim gradovima. Tek naraštaji rođeni u iseljeništvu upisuju škole i obrazuju se u različitim zanimanjima, ali te nove generacije Doljana više ne znaju hrvatski jezik i sve su im slabije veze s rodnim krajem njihovih roditelja. Ipak, istražujući kontakte iseljenika i njihovih potomaka sa zavičajem došli smo do jednog veoma zanimljivog podatka. Od devet zvona na svim zvonicima u Dolu, koji krase mjesne crkve i kapelice, četiri su darovnica Doljana iz iseljeništva. Tri su dar naših iseljenika iz Amerike, a jedno je zvono na zvoniku sv. Mihovila dar don. Nikole Moscatella, ondašnjeg svećenika u Vatikanu. Zvona su darovana između dvaju svjetskih ratova. U tom razdoblju već je prva generacija iseljenika mogla skupiti određeni kapital te tako pomagati svoju rodbinu u rodnom kraju, posebno u vremenima nakon ratova kada su uvjeti života u domovini bili vrlo teški. Doljani koji su ostali na svojim obiteljskim imanjima u poslijeratnom razdoblju nisu mogli fi nancirati kupnju zvona koja su skinuta za vrijeme Prvog svjetskog rata. Taj čin nam svjedoči da su postojali prisni kontakti između iseljenika i rodnog kraja.

Razdoblje 1914. - 1941. U razdoblju od 1911. pa do početka Prvog svjetskog rata iz Dola je, prema dostupnim podacima, odselilo 14 osoba. Nakon rata, posebno sredinom dvadesetih godina slijedi val većeg iseljavanja. Uzroke tog egzodusa treba tražiti među nekoliko čimbenika. To je vrijeme monarhističke diktature kada je gospodarska i politička situacija u zemlji bila vrlo teška. Ipak, glavni razlog

7 Antić, (1991.) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 271

Donacije iseljenika obilježile su Dol.

većeg iseljavanja (od 1920. do 1940. iselila su 54 stanovnika), bilo je širenje već poznate bo- lesti u Europi – fi loksere ili žiloždera. Iako se ta bolest u Dalmaciji pojavila još krajem 19. st., na Hvaru je zabilježena tek iz 1909.8 Premda je bilo za očekivati da će s pojavom bolesti i iseljavanje naglo po- rasti, u razdoblju Prvog svjet- skog rata iz Dola je odselilo samo 14 stanovnika. Tijekom ratne kataklizme nije bilo pogodno putovati i odlazili su rijetki. Zato je poslije rata iseljavanje ponovno bilo na vrhuncu. Između dvaju ratova Dol napuštaju 54 stanovnika. Tako u razdoblju od 40 godina (1900.- 1940.), prema procjeni autora, Dol ostaje bez 200 stanovnika, što je za život toga malog naselja nenadoknadiv demografski gubitak. Vrijedan zapis iz tog vremena ostavio nam je seoski učitelj Nikola Posinković u Kronici škole gdje stoji: “28. ožujka 1927. U Dolu gripa kao i cijeloj Europi. Umrlo je već nekoliko osoba. Strašan izgled dava mjesto. Izgleda doba najgore pošasti: crkva prazna, sprovodi manjkavi- sve žalosti, strah i nevolja. Ova zadnja je svakoga zaokupila, jer ima već druga godina da vlada ..... bolest na lozi ( peronospora) i grad uništili prihode.“9

Egzodus nakon Drugog svjetskog rata Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do najveće migracije na području Dola, iako je to kretanje stanovništva ima ponajprije lokalno značenje. Stanovništvo se seli u gradove u potrazi za poslom i Dol postaje žrtva lokalne urbanizacije. Najviše Doljana odlazi u Stari Grad, Split i Zagreb. Dio toga migrantskoga vala iz malog hvarskoga sela nastaje i zbog političkih i ekonomskih razloga, koji mještane potiču da napuste domovinu. Suprotno dvama prvim valovima iseljavanja iz Dola u Novi svijet, treći migrantski val nakon Drugog svjetskoga rata uglavnom je usmjeren na tržišta rada europskih zemalja. od popisa 1948. do popisa 2011. Dol je izgubio 356 stanovnika pa ih danas ima samo 310. Samo u posljednjih 10 godina broj se stanovnika smanjio za 38 ili 10,9 %, što izrazito zabrinjava. Proces depopulacije pokazuje nezaustavljivu tendenciju rasta.

8 Domazet, ( 2011.) 9 Ljetopis pučke škole u Dolu, vol II. 272 2012 I. MOŠKATELO & M. LISANDRO PAVICICH

Kada se u obzir uzme demografska struktura stanovništva toga maloga otočnoga mjesta teško je očekivati zaustavljanje tog procesa. Povećanje kvalitete života i povratak dijela druge ili treće generacije iseljenika jedina su mogućnost da se demografsko pustošenje otočnoga bisera barem malo uspori. Magična ljepota hvarskoga Dola, s pomoću internetskih blagodati, povezala je dvojicu autora koji su priredila ovu kratku studiju koja je pred vama. Iz Hrvatske, Ivica Moškatelo (r. 1977.), diplomirani je profesor povijesti i geografi je. Živi u Dolu na otoku Hvaru. Nakon završenog studija i diplome na Sveučilištu u Zadru vraća se na rodni otok gdje radi u Osnovnoj školi Petra Hektorovića u Starom Gradu. Uz školske i obiteljske obveze, uređuje lokalni list Tartajun. Iz Argentine članak potpisuje mladi informatičar Matias Lisandro Pavicich, koji je rođen 1976. godine u Guatimozínu u argentinskoj pokrajini Córdobi. Danas živi u istoimenom gradu Córdobi. Pavicichev djed potječe iz Dola sa otoka Hvara pa je logičan njegov istraživački interes za obiteljsko podrijetlo. Uz profesionalne informatičke izazove, u slobodno vrijeme Matias Lisandro Pavicich proučava povijest hrvatskoga iseljeništva.

Zaključak Iseljeništvo Dola na otoku Hvaru sastavni je dio iseljeništva cijele Hrvatske, poglavito Dalmacije potkraj 19. i početkom 20. st. Vezanost za obradu zemlje, posebno vinove loze obilježje je dalmatinskog stanovništva. Pojava bolesti vinove loze uzrokuje prva masovnija iseljavanja stanovništva. Iseljenici često sa sobom vode cijele obitelji ili poslije šalju novac da im se pridruže. Spajanje obitelji počelo je vrlo rano u ovom primjeru lančane migracije iz Dola. Kontakti s rodnim krajem su samo preko pisama, a posebno se očituju tijekom ratova i nakon njih, kada je pomoć iz imigrantskih zemalja izrazito velika za preživljavanje rodbine u matičnoj zemlji. Tek nakon Drugog svjetskog rata mijenja se struktura iseljenika. Novi emigranti odlaze u europske zemlje i ostaju povezani s rodnim krajem u kojem često borave za vrijeme godišnjih odmora i blagdana. Broj stanovnika Dola u stalnom je padu pa je jedina mogućnost zaustavljanja takve tendencije održivi povratak iseljeničke populacije, koja još posjeduju nekretnine u Dolu. Život u malenom selu u suvremeno doba daje puno više mogućnosti nego u vremenima kada su prve generacije iseljenika napustile otok Hvar.

Izvori Argentina National Census (1895) Passanger Arrival Lists 1882.- 1950. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 273

Arhivska knjiga mrtvih Dol, Arhiv župe Sv. Mihovila Arhanđela, Dol, Hvar. Ljetopis pučke škole u Dolu. Arhiv OŠ P. Hektorovića u Starom Gradu, područna OŠ Dol. Matične knjige OŠ u Dolu, Arhiv OŠ P. Hektorovića u S. Gradu, područna OŠ Dol.

Literatura Antić, Ljubomir (1991.) Hrvati u Južnoj Americi do 1914, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb. Carter, W. Francis (2011.) Analiza dolskih kućanstava: neki preliminarni uvidi, Tartajun, Dol. Deffi lipis, Josip ( 2001.) Dalmatinska poljoprivreda u prošlosti, Književni krug, Split. Domazet, Mladen (2011.) Stari Grad na otoku Hvaru – otočni grad na razmeđi 19. i 20. st., Muzej Staroga Grada, Stari Grad. Posinković, Božidar (1993.) Udio Doljana s otoka Hvara u prvom grupnom iseljavanju Hrvata u Južnu Ameriku 1880.- 1914. Migracijske teme, broj 2, Zagreb. 274 2012 I. MOŠKATELO & M. LISANDRO PAVICICH

SUMMARY A FARMER’S EXODUS FROM DOL ON HVAR

his concise study analyses the causes of the emigration of the people of the village of Dol on the island of Hvar from the mid 19th century to the present. This is a typical village of farmers, lacking fi shers and tradesmen, and the emigration is linked Thighly to the appearance of phylloxera, a plant louse that attacks grape vines and that wreaked havoc on European wine growing regions like Dalmatia, in the 1860s. The emigration was directed towards countries whose immigration policies encouraged the settlement of farmers and cattle breeders. The majority of people from Dol on the island of Hvar moved to Argentina, and also to the other countries with favourable immigration policies. The study is based on original documents, most of which have never before been published. Two authors worked on the study, one in Croatia on the island of Hvar and the other in Argentina using the available sources of archival material from around the world. Dol native Ivica Moškatelo (34) is a young local teacher of history and geography, who has intensively studied the history of his native village. Argentinean of Croatian roots Matias Lisandro Pavicich (born in 1976 in Guatimozín, Cordoba, Argentina) is a young IT specialist from Cordoba, the grandson of a farmhand who emigrated from Dol some 150 years ago. Dol is now home to a population of 310, most of whom have entered retirement. Emigrants from Dol have regularly sent aid to their relatives and the local community, the value of which is evident today in the spiritual and material aspects. The generations born abroad have, as a rule, continued to nurture the culture of their former homeland in the languages of their domicile countries. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 275

RESÚMEN EL ÉXODO DE LOS LABRIEGOS DE DOL EN LA ISLA DE HVAR

n un estudio resumido se analizan los motivos que obligaron a emigrar a los habitantes del pueblo de Dol (ubicado en la isla de Hvar) desde mediados del siglo 19 hasta la actualidad. Dicha aldea es una población típicamente de labriegos, sin pescadores Eni artesanos, por lo cual el éxodo estuvo íntimamente vinculado con la fi loxera, un parásito de la vid que hizo estragos en los viñedos de Europa y por ende de Dalmacia allá por la década de 1860. Las migraciones estaban dirigidas básicamente hacia los países que con su política inmigratoria incentivaban la inmigración de labradores y vaqueros. La mayoría de los habitantes de Dol emigraron a la Argentina, si bien algunos también emigraron a otros países con políticas inmigratorias similares en aquél tiempo. El presente estudio se basa en documentos originales, que hasta ahora mayormente no fueron publicados. En este trabajo investigador trabajaron dos autores; uno de Croacia, de la región de Hvar, y otro de Argentina, para lo cual emplearon material de diversos archivos de distintas partes del mundo. Ivica Moškatelo (34), de Dol, es un joven profesor de Historia y Geografía que se dedica a investigar intensamente el pasado de su pueblo natal. El argentino de raíces croatas Matías Lisandro Pavicich (nacido en 1976 en Guatimozín, provincia de Córdoba, Argentina) es un joven informático de Córdoba, nieto de un paisano que emigró de Dol hace aproximadamente 150 años. Hoy en día, Dol cuenta con 310 habitantes, de los cuales muchos son jubilados. Los emigrantes de Dol, enviaban regularmente ayuda a sus familiares y a la comunidad local, cuyo valor se puede apreciar incluso hoy en el plano espiritual y material. Las generaciones nacidas en la emigración por regla general siguieron cultivando su acervo cultural, pero en el idioma de los países receptores. JOZO DŽAMBO MEMOARI MALOLJETNE ŽRTVE KOMUNIZMA

Politički emigrant Mijo Jurić napisao je knjigu Wölfe im Frühling (Seifert, Beč, 2011.) o vlastitom gorkom iskustvu koje je u mladosti proživio zbog antikomunističkih ideja. Nakon povratka iz Dominikanskog sjemeništa u Bolu na Braču u rodnu Tuzlu sedamdesetih godina 20. stoljeća, mladi se disident nije želio odreći vlastitog nacionalnog i vjerskog identiteta pa biva nepravedno izbačen iz gimnazije i osuđen na trogodišnju robiju. Uspijeva izbjeći iz Bosne i Hercegovine, preko Hrvatske, u inozemstvo. No, konačan mir i slobodu nije našao jer je tajna komunistička agentura imala svoje špijune svugdje… Predgovor knjizi napisao je dr. Alois Mock, bivši austrijski ministar vanjskih poslova, dok pogovor potpisuje dr. Hannes Swoboda, austrijski političar i od 1996. godine poslanik u Europskom parlamentu.

uboke su bosanske šume, hladne bosanske zime. U dugim večerima našega dje- tinjstva priče su šume činile još tamnijim, zime još žešćim. Iz takvih šuma u sela su dolazili vukovi, oni stvarni i oni koje su stvorile velike oči straha. U proljeće nije Dviše bilo ni vukova ni straha od njih. Knjiga Mije Jurića, pisana na njemačkom i objavljena u bečkoj nakladi Seifert 2011. godine, već u naslovu razara naše predodžbe o proljeću kada vukove vidi upravo u tom godišnjem dobu. Međutim, podnaslov knjige jasno pokazuje da su Vukovi u proljeće samo metafora za jedno vrijeme i sudionike u tome vremenu, jer riječ je o „jednome životu u znaku diktature”. Crvena zvijezda sa srpom i čekićem na omotu knjige samo je dodatno objašnjenje o kojem je sustavu i vremenu riječ.1 Mijo Jurić rodio se 1953. godine u bosanskom selu Drijenči kod Tuzle. Kao dijete iz mnogočlane katoličke obitelji pošao je u dominikansko sjemenište u Bolu na otoku Braču. Sjemenište je nakon kratkog vremena napustio i upisao se u realnu gimnaziju u Tuzli. Godine 1970. otpušten je iz škole „zbog političkih razloga”; točnije razlog je bio Jurićev jezik – jezik u doslovnom i u prenesenom smislu riječi. Nakon toga uputio se u Zagreb kako bi u glavnome hrvatskome gradu nastavio gimnazijsko školovanje. Bilo je to vrijeme „proljeća” i vrijeme „vukova”. Jurić je najneposrednije doživio političko raspoloženje u Hrvatskoj, studentski pokret i prosvjede na Sveučilištu i na ulicama, čitao tisak koji je s do tada nepoznatom otvorenošću postavljao goruća pitanja i nudio odgovore, bio strastveni navijač „Dinama” (i sport je bio politika!), postao član Matice hrvatske (još jedan politički čin!), sudjelovao u prijateljskim i kolegijalnim raspravama o aktualnom stanju ili, točnije rečeno, upijao u sebe sva ta zbivanja koja su odisala optimizmom.

1 Mijo Jurić: Wölfe im Frühling. Ein Leben im Zeichen der Diktatur. Wien: Seifert Verlag 2011., 272. str. ISBN: 978–3–902406–52- 1. Cijena 22,90 €. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 277

Njegov je život bio između Zagreba i Tuzle, između škole i đačkih praznika. Za vrijeme jed- noga boravka kod kuće dao je oduška svome „proljećarskom” raspoloženju i na cesti školskom kredom napisao nekoliko parola, dakako s političkom porukom kakvu je on u tom trenutku smatrao potrebnom priopćiti. Bezazlena stvar? U to vrijeme u očima sigurnosnih tijela i čuvara državnog poretka „smrtni grijeh”. Još prije nego što je kiša uspjela isprati tuzlansku cestu i Jurićev rukopis, izgred je prijavljen mjesnoj policiji. Slijedila su ispitivanja, analiza rukopisa, prijetnje, obećanja; jedno od obećanja bilo je i to da će slučaj biti stavljan ad acta pod uvje- tom da osumnjičeni pisanim putem potvrdi da iza njegova čina stoji mjesni župnik fra Josip Bošnjaković (koji je, uostalom, poslije i bio osuđen na zatvorsku kaznu). Budući da na to nije pristao, protiv njega je podignuta tužba zbog neprijateljske propagande prema članku 118. Kaz- nenog zakona. Unatoč suprotnim uvjeravanjima odvjetnika na kraju je u Sarajevu donesena presuda prema kojoj je Jurić osuđen na tri godine strogog zatvora, a u to su vrijeme uračunati i mjeseci provedeni u tuzlanskom zatvoru. No, Jurić nije čekao da presuda postane pravomoćnom nego je – pobjegao. Cilj mu je bio ino- zemstvo, Austrija ili Njemačka, no kako nije posjedovao putovnice, a krivotvorenu mu nije bilo uspjelo pribaviti, odlučio je ilegalno pobjeći preko granice. Ovdje je nemoguće u kratkim crta- ma opisati tu avanturu, to u pravome smislu riječi pustolovno putovanje u neizvjesnost, sve one vratolomne opasnosti i pretrpljeni strah, domišljatosti i hrabrost, dakako i naivnost. Prepuštamo i preporučujemo tu lektiru čitateljima. Stigavši konačno u Beč s „bogatstvom” od 350 šilinga, Jurić se uputio na adresu rodbine za koju je znao da ondje živi. Prva vožnja taksijem u životu stajala ga je 51 šiling. Četrnaestog kolovoza 1972. podnio je austrijskoj Saveznoj policijskoj upravi zahtjev za azil. No, to je samo prividno bio život u slobodi o kojoj je Jurić sanjao. Pustolovina se nastavila. Mi ni u ovom slučaju ne pokušavamo opisati Jurićeve zgode i nezgode, ponovna ispitivanja i sumnjičenja austrijske policije, premještanja iz jednog logora u drugi, dva puta pokušaj prelaska njemačke granice, pa jedan pritvor, pa drugi zatvor, pa prijetnja da će biti izručen Jugoslaviji, pa prosvjed glađu i tako u nedogled. Naravno ponekad i dobra mjera naivnosti. Upravo u vrijeme kada su njemačka i aus- trijska policija bile u alarmnom stanju zbog krvoprolića koje su počinili palestinski teroristi nad izraelskim sudionicima Olimpijskih igara u Münchenu, Jurić i prijatelji pokušavaju u olupini od automobila s tuniskim (!) oznakama prijeći austrijsko-njemačku granicu. O sancta simplicitas! Konačno, nakon sedam (!) godina čekanja, postavljanja molbi i ispunjavanja bezbrojnih formu- lara, ispitivanja i guranja od jedne instancije do druge, Jurić je u Beču, gdje i danas živi i radi, dobio dozvolu boravka bez posebnih klauzula i uvjeta. Dospio je, dakle, u slobodu o kojoj je sanjao i koju je izborio samo svojom upornošću i nepokolebljivošću.

Dokument

O svemu tome Jurić je napisao knjigu koju s pravom smatra dokumentarnom: „Ovo je povi- jest jednoga bosansko-hercegovačkog gimnazijalca, 18-godišnjeg buntovnika i antikomunista 278 2012 J. DŽAMBO

Mijo Jurić: Wölfe im Frühling, Seifert, Wien, 2011. koji je, vođen ljubavlju za svoj narod i domovinu, u vrijeme hrvatskog studentskog pokreta 1971. godine bio iznenada istrgnut iz topline intimnog zavičajnog okruženja. Ovo je autentični dokument, mala osobna povijest.” U prilog toj tvrdnji o dokumentarnosti jest činjenica da autor sudionike u svojoj povijesti ili tra- gediji, s malim iznimkama gdje se služi inicijalima, naziva ili proziva imenom i prezimenom. On mjesti- mice citira i suvremene izvore ili pak službene doku- mente koji se tiču njega i njegova „slučaja”. Autorova briga o dokumentarnosti nije naknadno objašnjenje nego svijest u aktualnim trenucima događaja. On je, koliko su mu to mogućnosti dopuštale, zapisivao doživljeno još dok je bilo svježe i neokrnjeno defor- macijom pamćenja. Za vrijeme pritvora u Bad Rei- chenhallu, koji je u usporedbi sa svojim prijašnjim tamničenjem doživio „kao neku vrstu odmora” („Moja ćelija ovdje bila je veća od ćelije u Tuzli koju sam morao dijeliti sa šestoricom drugih.”), on je osjetio potrebu da doživljeno zapisuje u bilježnicu. Već su tada njegovi zapisi, od kojih je najviše prostora bilo posvećeno zatvoru u Tuzli, imali 60 stranica. Sa strahom smo pročitali da mu je, dok je bio u logoru u Traiskirchenu, odjednom nestala ta bilježnice; nama, kao i autoru, laknulo je kada smo poslije saznali da je bilježnica ipak pronađena. Zahvaljujući svijesti o do- kumentarnosti Jurić je mogao pomno rekonstruirati svoju odiseju i u nekoj vrsti osobne kronike pretočiti je u ovu knjigu. Autorovo izlaganje je razumno i kroničarski disciplinirano. Iako je njegov ovdje opisani životni put bio stalno u nekoj napetosti, on, što jako zadivljuje, uspijeva sačuvati pripovjedačku distan- ciju i izbjeći naknadno heroiziranje ili stiliziranje samog sebe. Na mjestima u knjizi nalazimo i ulomke sa slikama literarne kvalitete. Tako u pritvoru u Bad Reichenhallu (prisjetimo se: „neka vrsta odmora”!) Jurić od čuvara saznaje da je to mjesto poz- nato po svojim solanama – vijest dovoljna da se autor domotužno u mislima prenese u Tuzlu, u roditeljski dom u Solini: „Pri tome me je opetovno spopadalo domotužje – ali ne samo zbog toga. Također jer je priroda oko grada bila tako idilična, sve mi se rastužilo. Često sam nakon objeda, umjesto popodnevnog počinka, kroz prozorske rešetke promatrao dvije uspinjače koje su lagano klizile brdu i strmu. Moje su misli pri tome svaki puta odlutale k roditeljima, braći, sestrama i prijateljima iz [tuzlanske] crkve. U mašti sam šetao našim korzom ili zabavljao se nogometnom igrom s prijateljima. A onda u ćeliji radijator! Nikada prije ili poslije toga nisam HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 279 vidio takav radijator: tanak poput daske, lakiran bijelo, bez rebara. I on je ključao, tiho i monoto- no, kao kod kuće kada je nedjeljom na štednjaku ključalo jelo. Premda se zapravo ne bih mogao nazvati strastvenim pjevačem, u tim trenucima, gotovo kao sama od sebe, iz duše mi se otimala melodija bosanske narodne pjesme: ’K tebi, majko, misli lete ...’”

Lica Sudionici u životnoj priči Mije Jurića nisu samo on i mnogobrojni zatvorski čuvari, odvjetnici, carinici, pripadnici tajne policije u odorama ili u civilu, doušnici i plaćenici, sudrugovi u pritvo- rima, zatvorima i azilantskim smještajima nego na poseban način i članovi najuže obitelji. Aura političkog emigranta stvorila je između njega i rodbine u Beču neugodnu i bolnu distanciju. Jurićevi tuzlanski progonitelji nisu ostavljali na miru ni njegove roditelje – praksa kojom su se služili i služe sve policije u totalitarnim režimima. Za Jurića zaduženi „organi” pokušavali su pod prozirnim izlikama preko rodbine izmamiti njegov povratak u zemlju. Konačno su ocu, majci i bratu oduzeli putovnicu. Na više mjesta u knjizi govori o ocu koji je kao vozač u službi mjesne hitne pomoći bio više puta izložen policijskom nadzoru i tretmanu. Da ne bi bilo nespo- razuma zbog nerazmjera u izvještavanju autor piše: „Molim za razumijevanje ako ovdje govo- rim samo o svome ocu. Kako je u onim godinama bilo mojoj majci, braći i sestrama, izbjegavam opisivati, jer mi sve to još preteško pritišće srce.” Ipak, jedan detalj autor nije mogao prešutjeti, a ne možemo ga ni mi u ovome prikazu. Filmski ispričan taj detalj mogao bi izgledati kao umjetna konstrukcija, a on je zapravo „živa istina”. Na početku Jurićeve ispovijesti pojavljuje se ime djevojke Slavice, prijateljice njegova kolege iz gimnazijskih dana u Bolu. S njom je Jurić stupio u vezu i ona ga je uvela u krug tuzlanskih gimnazijalaca i olakšala mu uključenje u novu sredinu nakon njegova odlaska iz Bola. Život je ispričao priču koja ima elemente grčke tragedije. Slavica je postala zaručnica Jurićeva brata Petra. Za vrijeme jednoga izleta, koji je zaručeni par vodio i cestom po kojoj je nekoć Mijo Jurić školskom kredom pisao svoje parole, djevojka se pohvalila zaručniku da je upravo ona prije više godina s kolegicama otkrila i prokazala tog „državnog neprijatelja” koji da je zbog toga uhićen. Petar se nakon toga rastao od zaručnice i do smrti u 51. godini nije nikada prebolio tu tako dramatičnu rastavu. Film? Ne fi lm. Život. Galerija likova koji su pratili Jurića i koje on opisuje vrlo je raznolika. Čitatelju će neki od njih, iako samo usput opisani, ostati duboko u pamćenju. Primjerice, autorov učitelj Drago Kuvelja ko- jega njegov učenik susreće u tuzlanskoj policijskoj stanici i prepoznaje kao suradnika UDBA-e. Od svijetlih likova tu je svakako Jurićeva najmlađa sestra koje se on s bratskom nježnošću češće sjeća i čija daljina samo pojačava njegovu bol i nostalgiju. Sve samo najbolje zna autor reći o Franciski Bebi Keglević iz poznate hrvatske plemićke obitelji Keglević. Keglevićka je, i sâma nekoć izbjeglica, kao zaposlenica pri Caritasovu uredu u logoru 280 2012 J. DŽAMBO

Traiskirchen bila dobri duh ne samo Jurićev nego i generacija izbjeglica i azilanata koji su si- gurnost tražli unutar austrijskih granica. Još prije prelaska granice Jurić je imao prigodu upoznati i poznatog hrvatskog odvjetnika dr. Lava Znidarčića te je o njemu napisao nekoliko riječi iskrenog priznanja i poštovanja. U odvjetnikovoj zagrebačkoj kancelariji njemu su upali u oči križ na zidu i citat iz Njegoševa „Gorskog vijenca”, slika koja će postati metaforom autorova autobiografskog zapisa i njegova svjedočanstva o događajima jednoga sada već davnog proljeća: Vuk na ovcu svoje pravo ima kâ tirjanin na slaba čovjeka al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!

Dosjei Jurićeva knjiga, zato što opisuje autorove mladenačke godine u znaku „proljeća” i proljetnih političkih oluja, neizravno postavlja i pitanje koje je ključno za opću političku kulturu i za „nor- malan” građanski život u zemlji bez obzira na njezinu stranačku sliku i sastav. Pitanje se ne tiče samo Hrvatske i Bosne i Hercegovine nego i svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije i država bivšeg komunističkog sustava. Pitanje je kako se ponašati prema bliskoj prošlosti, poseb- no neslaganju s neuralgičnim dijelovima te prošlosti. Dostatno je poznato da je komunizam uspijevao sačuvati zgradu svoga sustava od rušenja jedi- no dobro organiziranim i plaćenim mehanizmom vojske i civilne, a posebno tajne policije. Ova zadnja dosegnula je u nekim zemljama orwellovski nimbus svemoći i sveprisutnosti: Komitet državne sigurnosti (KGB, Sovjetski savez), Staatssicherheit (Stasi, DDR), Securitate (Rumunjs- ka), a konačno i Uprava državne bezbjednosti (UDBA, Jugoslavija). Dok su neke države insti- tucionalizirale istraživanje organizacije i djelovanja tajnih policija i zakonski regulirale pristup policijskim dosjeima i njihovo korištenje, dotle neke s nelagodom ili s kobnim oklijevanjem taj kompleks još potiskuju. Primjer sustavnog i kontroliranog pristupa dokumentima tajne policije jest njemački ured za dokumente Državne službe sigurnosti nekadašnje Njemačke Demokratske Republike (po rav- nateljima toga ureda poznat i pod imenom Gauck-Behörde ili Birthler-Behörde). Bugarska ima Komisiju za razradu dokumenata Državne sigurnosti, Češka Institut za studij totalitarnih režima, Mađarska Povijesni arhiv Mađarske državne sigurnosti, Poljska i Slovačka institute za nacionalnu memoriju. Rumunjska, koja u predodžbama mnogih još uživa glas magrebinske državotvorine i društva balkansko-orijentalne zaostalosti, nije dopustila da komunističko razdoblje njezine prošlosti HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 281

Mijo Jurić: Osamnaesto proljeće, Beč, 2002.

bude prepušteno nekontroliranom pristupu poje- dincima ili interesnim skupinama s određenim povlasticama nego je osnovala Nacionalni savjet za studij arhiva Securitate (Consiliul Naţional pentru Studierea Arhivelor Securitaţii, CNSAS). U malome mjestu Popeşti-Leordensu poredani su akti u dužini od 24 km za čije korištenje postoje precizni propisi. Pod signaturom R 249556 tu su i akti pjesnika Oskara Pastiora koji je od 1961. do odlaska u Saveznu Republiku Njemačku sedam godina surađivao sa Securitate. Slučaj Pastiora dobio je posebne dimenzije, budući da je dobitni- ca Nobelove nagrade za knjižvenost godine 2010. Herta Müller bila njegova dobra priajteljica i u svojemu romanu Atemschaukel (2009., hrvatski prijevod Ljuljačka daha, 2010.), opisujući Pastio- rova logoraška iskustva, podignula prijatelju spomenik koji on doduše nije doživio, kao što nije doživio ni razotkrivanje svoje suradnje sa Securitate. U zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije nema tako profi liranih institucija, što je nedvojbeno veliki nedostatak i što će sigurno imati negativne posljedice, te ionako složenu razradu prošlosti učiniti još složenijom. U oba ova slučaja stvar je danas utoliko složenija jer su te države uz republičke urede sigurnosnih službi posjedovale i moćne centre u Moskvi i Beo- gradu. Zato istraživanje regionalnih policijskih dosjea ne može biti cjelovito bez uporabe onih u nekadašnjim centralama, za što trenutačno postoje slabi izgledi. Jurić se pri pisanju svoje knjige, osim vlastitog dobrog pamćenja, koristio i izvorima i dokumen- tima različite provenijencije. Među njima su i akti koje on navodi kao „IKS” i „Dossier MJ”. Posebnu pozornost zaslužuje Jurićev dopis od 24. svibnja 1973. poslan austrijskome ministru unutarnjih poslova iz zatvora u Wiener Neustadtu. U tom dopisu on je točku po točku opisao svoj „slučaj” i upozorio na posljedice svoga izručenja Jugoslaviji koje mu je prijetilo. Pismo je u prijevodu tko zna kojim kanalima dospjelo u akte tuzlanske UDBA-e; Jurićev zaključak je da je jugoslavenska Kontraobavještajna služba (KOS) imala u austrijskom ministarstvu agenta i da je on pismo dostavio u Beograd! Autor precizno navodi taj ominozni dokument (Dossier MJ 05113447–16), što znači da je imao uvida u njega i ostale dokumente iz svoga policijskog dosjea. Ovdje čitatelj osjeti želju saznati barem nešto o stanju tih i sličnih akata, o njihovoj pristupačnosti i današnjem administrativnom kontekstu. Postoje indicije i opravdan strah da hrvatske i bosansko-hercegovačke policijske do- 282 2012 J. DŽAMBO

Mijo Jurić – proganjani maloljetnik sjee iz vremena komunizma kontroliraju, za građansku javnost, nedefi nirane instancije, pa su prema tome i u velikoj opasnosti da budu zlorabljeni, fi ltrirani ili čak uništeni. Očekivati od autora informaciju o tome sma- tramo da nije neopravdano ili nepristojno, jer konačno i sav njegov ovdje opisani životni put stoji – tako smo ba- rem mi razumjeli onaj školskom kredom davne 1971. na tuzlanskoj cesti ispisani credo – u znaku borbe za jedno slobodno i otvoreno društvo. Hrvatsko i bosansko-hercegovačko društvo čeka, dakle, velik i odgovoran posao – sukobljavati se sa svim ob- licima prošlosti iz vremena komunizma. Taj sukob mora imati transparentnu podlogu i profesionalnu obradu. Da- kako da će pri tome i svjedočanstva, kakvo je i Jurićevo, morati biti prihvaćena. Jurić na jednome mjestu piše kako njemu nije poznat nijedan slučaj da se netko iz redova bivše jugoslavenske tajne službe ili policije ispričao zbog udjela u uhođenju, sumnjičenje, protjeri- vanje, zastrašivanju i konačno guranju u propast bezbrojnih žrtava. Ne treba biti profesionalni poznavatelj ljudske psihe da se takvo očekivanje smjesti u područje utopije. Tražiti oprost od žrtava pretpostavlja moralnu i etičku veličinu, a takvih je, kako je poznato, malo. Mi ćemo ta očekivanja reducirati na želju da se danas nađe barem netko iz policijske aparature koji bi jasno i „mrko i neumoljivo” (M. Krleža) opisao odgojne, instrukcijske i operativne mehaniz- me tajne policije. Ispovijesti žrtava, kolikogod bile subjektivne i „jednostrane”, potrebne su i nezaobilazne, ali one su samo jedan dio priče. Je li uzaludna naša nada da ćemo jednoga dana u knjižarskim izlozima vidjeti naslove poput onih koje su kao svoj obračun sa staljinizmom i sovjetskim komunizmom pisali, primjerice, André Gide (Retour de l’U.R.S.S.) ili, nama bliži, Karlo Štajner (7000 dana u Sibiru)? I u tim knjigama nema molbe za oprost, ali čitatelji su i ove confessiones zbog njihove iskrenosti i nepoštednog razotkrivanja komunističkog zla i nepravde primili sa zahvalnošću i doživjeli ipak kao neku vrstu isprike i autorova kajanja.

Post scriptum

Knjiga Vukovi u proljeće pojavila se u povodu četrdesete obljetnice Hrvatskog proljeća i želja joj je da austrijsku i njemačku čitateljsku publiku obavijesti o političkoj atmosferi u Jugoslaviji 1970-ih godina. Jurićev slučaj nije iznimka, on je samo jedan od bezbrojnih primjera kako je ondašnji komunistički režim metodama policijskog nadzora nastojao svoje građane držati pod nazdorom. Hoće li barem neki od čitatalja nakon ove lektire, premda kasno, biti u stanju HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 283 revidirati svoju turističko-idiličnu sliku o zemlji koja se njima predstavljala kao zemlja sunca, morskog pijeska i egzotike? Knjiga, o kojoj je ovdje riječ, nije „originalno” izdanje. Jurić je već pet godina prije, a u povodu tridesetpetogodišnjice Hrvatskog proljeća, objavio u nakladi Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima ta svoja sjećanja pod naslovom Osamnaesto proljeće. Uspomene na godine tamno- vanja. Njemačko izdanje je autorov prijevod tog zagrebačkog izdanja iz 2006. godine, s time što je knjigu sada proširio s informacijama do kojih je naknadno došao, a koje se tiču djelovanja jugoslavenske tajne službe i njezinih suradnika u Beču. Knjiga je time znatno dobila na doku- mentarnoj važnosti. Pogovor knjizi napisao je dr. Hannes Swoboda, austrijski političar i od 1996. godine poslanik u Europskom parlamentu. Važniji i temi knjige primjereniji sigurno je predgovor koji je napisao dr. Alois Mock, bivši aus- trijski ministar vanjskih poslova. Mock navodi kako je Tito znao vješto iskoristiti geopolitički položaj Jugoslavije i, posebno nakon sukoba sa Staljinom, u svijetu stvoriti sliku svoje države kao društva s „humanim licem”. Toj su prevari nasjedali mnogi, pa čak i neki vrlo kritički i analitički duhovi. Pri tome je lakomisleno priviđano da su jugoslavenski zatvori i gulazi bili prepuni, a suzbijanje svake slobodarske inicijative i brutalnost komunističke jugoslavenske tajne službe na dnevnome redu. Mock u tome vidi posebnu vrijednost Jurićeve knjige iz koje se „saz- naje mnogo što pojedini građanin, turist ili čak političar nije znao ili nije vidio” (na što bismo mi mogli dodati: nije htio znati i nije htio vidjeti). Njegov je zaključak da je knjiga „nedvosmisleno dokument suvremene povijesti, također gledano i iz austrijske perspektive”. Takav zaključak možemo i mi potvrditi i upozoriti na vrijednost ove knjige kao ispovjesti svje- doka onog vremena koje je poznato kao Hrvatsko proljeće i koje predstavlja važno razdoblje u novijoj hrvatskoj povijesti. Jurićevo „proljećarstvo” počelo je u njegovu zavičaju, a odatle je počela i njegova tragična priča. Hrvatski maspok događao se uglavnom u Zagrebu, Splitu, Zadru, a odatle širio i u „provinciju”, pa tako prešao i republičke granice. Jurićeva knjiga daje nam naslutiti kako je taj pokret zah- vatio i bosansko-hercegovačku sre- dinu i kako ondje represalije službe državne sigurnosti nisu bile ništa manje žešće od onih u Hrvatskoj, možda čak i strože. Knjiga će istodobno, kolikogod ona bila subjektivno obojena kronika, prizvati u svijest kako je premalo

Obitelj maloljetnog disidenta Jurića 284 2012 J. DŽAMBO takvih autentičnih svjedočanstava o vremenu koje se na svečanim tribinama stilizira u „veliko” i „sudbonosno”, ali u publicistici, posebno onoj stručnoj, ostaje ipak neoprostivo zanemareno. Časopis Hrvatska revija posvetio je drugi broj jedanaestoga godišta (2011.) temi Hrvatskog proljeća, to jest njegovoj četrdesetoj obljetnici. Uvodničar tematskog bloka povukao je, sve u svemu, negativnu bilancu: „Memoaristiku naravno ne treba podcijeniti. Ona je vrijedan doprinos razumijevanju prošlog vremena, koje bi uvidom u (samo) arhivsku građu bilo znatno otežano. [...] Knjige s memoarskom tematikom imaju još jednu vrijednost. One su trebale poslužiti kao poticaj i putokaz povjesničarima, politolozima, sociolozima i ostalim znanstvenicima da na- stave s istraživanjima. Nažalost, to se nije dogodilo. Često se kao opravdanje, posebno od stra- ne povjesničara, isticala (nedovoljna) vremenska distanca i nemogućnost korištenja arhivskog gradiva. Ulaskom u novi milenij prošlo je razdoblje od 30 godina kada je većina dokumenata iz razdoblja s kraja 1960-ih i početka 1970-ih postala dostupna za istraživanje. Ali, ni to nije potaknulo historiografski boom. Razdoblje socijalizma u Hrvatskoj jednostavno nije bilo pri vrhu istraživačkih prioriteta. Danas, 40 godina nakon Hrvatskog proljeća, situacija se u pitanju kvantitete i kvalitete radova nije bitno popravila. Još uvijek nije objavljena nijedna monografi ja koja bi u cijelosti, uz primjenu znanstvenog aparata, bila posvećena tom razdoblju. [...] Obljet- nice između ostalog služe kako bi podsjetile na određene događaje iz povijesti, ali i potaknule interes za njihovim proučavanjem. Možemo se samo nadati da će 40. godišnjicu Hrvatskog proljeća hrvatski znanstvenici shvatiti kao dovoljno snažan poticaj.” Nama preostaje još samo pitanje: Je li to „proljeće” osuđeno da (p)ostane mit, to jest da se otme kritičkom vrednovanju i trezvenoj bilanci i da na kraju u tko zna kakvom deformiranom obliku bude sačuvano kao samo jedno od „općih dobara” u muzeju hrvatske memorije? HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 285

SUMMARY THE MEMOIRS OF AN UNDERAGE VICTIM OF COMMUNISM

olitical émigré Mijo Jurić has penned a book about his own bitter experience as a youth expressing anti-Communist ideas. After returning to his native Tuzla from the Dominican seminary in Bol on the island of Brač in the 1970s he was unwilling Pto forego his own national and religious identity and was unjustly expelled from secondary school and sentenced to three years in prison. He succeeded in fl eeing Bosnia- Herzegovina, passing through Croatia on his way abroad. He failed, however, to fi nd lasting peace and liberty as the Communist government had its agents deployed around the world. The foreword to this book was penned by former Austrian foreign minister Alois Mock, and the afterword by Hannes Swoboda, an Austrian politician who has served as a Member of European Parliament since 1996. With the new millennium upon us it has been thrity years since these events and most of the documentation from the 1960s and 70s is available for research, but this has not led to historigraphic boom.

RESÚMEN MEMORIAS DE UN MENOR DE EDAD, VÍCTIMA DEL COMUNISMO

l emigrante político Mijo Jurić escribió un libro sobre sus propias amargas experiencias, sufridas en su juventud a causa de sus ideas anticomunistas. En la década de los setenta del siglo 20, tras regresar del Seminario Dominicano de Bol E(Isla de Brač) a su ciudad natal de Tuzla, se negó a renunciar a su propia identidad nacional y religiosa. Debido a eso, fue expulsado injustamente de la escuela secundaria y condenado a tres años de prisión. Pero consiguió huir de Bosnia-Herzegovina y escapar a través de Croacia al extranjero. Sin embargo, no pudo encontrar la paz ni la libertad anheladas porque la red de agentes comunistas estaba infi ltrada por todos lados… El prólogo del libro fue escrito por Alois Mock, ex ministro de Relaciones Exteriores de Austria, mientras que el epílogo lleva la fi rma del dr. Hannes Swoboda, conocido político austríaco que desde 1996 es diputado en el Parlamento Europeo. Con el ingreso al nuevo milenio expiró el período de 30 años de prohibicion al acceso de los archivos. Ahora, la mayoría de los documentos de fi nes de los 1960 y comienzos de 1970 son de libre acceso. Sin embargo, ni siquiera esa disponibilidad incentivó un boom historiográfi co.

DUHOVNOST

Crkvaja: Kraljice

zemljama ističu se inovativnim programima među vjernicima ∙ Fotografi u Kanadi bilo osamdesetih godina, kada zabilježeno ih je dvadeset ∙ Misije u europskim hrvatskih iseljeničkih kolonija u drugoj polovici 20. stoljeća. Najviše je hrvatskihžupa Dinamika osnivanja hrvatskih misija i župa u Kanadi odvijala se istodobno s rastom mira u Norvalu.

MARIN SOPTA KATOLIČKA CRKVA U KANADI I ETNIČKE ŽUPE

Najviše je hrvatskih župa i misija u Kanadi bilo osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada ih je zabilježeno dvadeset. Uloga Crkve u životu kanadskih Hrvata vrlo je važna i danas kada ih je ostalo samo sedamnaest, sudeći prema činjenici da se na svečanim euharistijama na hrvatskome jeziku još svake nedjelje okupi više od deset tisuća Hrvata i građana hrvatskoga podrijetla od Toronta do Vancouvera. Uz iseljeničke župe djeluju Škole hrvatskoga jezika i kulture, crkveni zborovi, folklorne skupine te razne druge kulturne i društvene organizacije koje njeguju hrvatski kulturni i nacionalni identitet. Većina župa tiska vlastito glasilo ili priređuje elektroničko izdanje župnih listova - poput Glasa Centra u Norvalu, Lista župe Prečistoga srca Marijina u Vancouveru, Biltena župe Majke Božje Bistričke u Calgaryju ili Župnog vjesnika hrvatskih župa Toronta, Mississauge, Oakvillea i Hamiltona. Većina župa je tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća pokrenula vlastitu internetsku stranicu s uobičajenom prisutnošću na društvenim mrežama.

ema nikakve dvojbe da je Crkva za hrvatske doseljenike na sjevernoameričkom kontinentu, a osobito na kanadskom teritoriju učinila više nego bilo koja druga institucija ili političke stranke. Ona je oblikovala njihov način i stil života, barem Nu hrvatskim zajednicama diljem Kanade. Ona je predstavljala onu snagu koja je modifi cirala i balansirala život većine hrvatskih doseljenika, osobito poslije Drugog svjetskog rata između kanadskog načina života i kulture i hrvatskih običaja te kulturne tradicije i baštine koju su Hrvati donijeli sa sobom u Kanadu i nastojali pod svaku cijenu očuvati. Crkva i hrvatski svećenici bili su najzaslužniji za očuvanje hrvatskog nacionalnog bića. Osnivali su katoličke župe, gradili hrvatske crkve u kojima su, uz služenje misa, utemeljili razna folklorna društva, škole za učenje hrvatskog jezika, povijesti i zemljopisa s jednim jedinim ciljem očuvanja kulturne, jezične i vjerske tradicije. Svakako je važno istaknuti da je službena kanadska politika multikulturalizma te da Katolička crkva u Kanadi nije nastojala nametnuti proces asimilacije pripadnicima različitih etničkih skupina pa tako i Hrvatima u dominatno anglosaksonskoj sredini, što je umnogome olakšalo život pripadnicima tih skupina pa tako i Hrvatima u novoj sredini. Katolička crkva u Kanadi takvim je svojim stajalištem i politikom koju je vodila prema doseljenicima nastojala udovoljiti njihovim kulturnim, jezičnim a ponajprije vjerskim tradicijama koju su oni donijeli sa sobom iz zemlje podrijetla. Na taj je način kanadska Katolička crkva nastojala ublažiti kulturni šok koji su doseljenici doživljavali u susretu s kanadskom kulturom i načinom života. Također Crkva je sa svojom politikom nastojala usporiti i učiniti asimilacijski proces kroz koji su prolazili svi novi doseljenici što bezbolnijim. Prateći gibanja i upute iz Vatikana o većoj potrebi za sustavnu pastoralnu brigu o doseljenicima, kanadski 290 2012 M. SOPTA biskupi potiču osnivanje nacionalnih etničkih crkava, imenuju posebne vikare za etničke župe i osnivaju posebne urede za doseljenike. Želeći na taj način sačuvati jedinstvo katolika u svijetu Crkva je pažljivo pratila svjetske migracijske procese i nastojala naći odgovore i rješenja za nastale izazove. Svjesna činjenice da su migracijski procesi možda jedan od najvećih problema trećeg tisućljeća, Papinsko vijeće za pastoralnu skrb selilaca i putnika na svom IV. svjetskom kongresu o pastoralnoj skrbi selilaca i izbjeglica održanom od 5 do 10. listopada 1998. godine u Vatikanu posebno ističe potrebu da se organiziranom pastoralnom praksom udovolji potrebama iseljenika i to ako je moguće na njihovu jeziku i uz poštovanje kulturne tradicije dotičnih skupina. Kao primjer uzima se upozorenje IV. luteranskog sabora 1215. godine koje prijeti čak ekskomunikacijom: „Budući da na mnogima mjestima u istom gradu i biskupiji živi pomiješano stanovništvo različitih jezika koje ispovijedaju istu vjeru, no s različitim običajima i obredima, oštro naređujemo da se biskupi takvih gradova pobrinu za prikladne služitelje za slavlje božanske službe prema različitim obredima i narječjima te za prikladnu izgradnju tih jezgri riječju i primjerom.”1 Koliko je to aktualno i danas najbolje se može zamijetiti u svim većim kanadskim gradovima uzimajući Toronto kao klasičan primjer gdje se svake nedjelje služe katoličke mise na više od sto različitih svjetskih jezika.2 Svjesna činjenice da su migracijski procesi važna društvena pojava s etičkim i vjerskim aspektima, a prateći gibanja i upute univerzalne crkve o vječnoj i sustavnoj brizi o iseljenicima i Crkva u Hrvata postaje sve aktivnija i učinkovitija u svom nastojanju u pastoralnoj brizi za hrvatske iseljenike. Prvi hrvatski svećenik koji je prema službenoj dužnosti došao među hrvatske iseljenike na sjevernoamerički kontinent bio je Dobroslav Božić kojega je 1894. godine đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer poslao u Pittsburgh. Kratko nakon dolaska on je uspio izgraditi crkvu koja postoji i danas. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer 1910. godine šalje mladog Miju Donladovca u Cleveland. Nakon njega dolazi još nekoliko hrvatski svećenika.3 Unatoč tomu što su hrvatski franjevci iz Chicaga već 1912. godine postali dio Slavenskog komesarijata koji je Rim utemeljio za pastoralno djelovanje među doseljenicima u SAD-u iz Hrvatske, Slovenije i Slovačke, a koji je 1926. godine postao Hrvatskim komesarijatom, od devetnaestog stoljeća pa sve do razdoblja poslije Drugog svjetskog rata u redovima Crkve u Hrvata nije postojao neki središnji ured ili uprava koji bi koordinirao pastoralno djelovanje među hrvatskim iseljenicima. Bijegom stotina tisuća Hrvata ispred jugokomunističkog terora u zemlje zapadnodemokratskog svijeta, Crkva u Hrvata dolazi do spoznaje da tim iseljenicima, kao i onima koji su napustili domovinu prije Drugog svjetskog rata, treba poslati svećenike čija bi glavna zadaća trebala biti da vode pastoralnu brigu o njima. Za razliku od SAD-a gdje je većina hrvatskih katoličkih župa osnovana prije Drugog svjetskog rata a neke čak i prije Prvog svjetskog rata, hrvatske katoličke župe u Kanadi osnovane su

1 IV. svjetski kongres o pastoralnoj skrbi selilaca i izbjeglica, 5 do 10. listopada 1998. godine. Vatican, str. 27. 2 Ibid 3 Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu, Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost - Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 22. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 291 poslije Drugog svjetskog rata, uglavnom šezdesetih godina prošlog stoljeća.4 Sama činjenica da su svećenici i časne sestre u tim župama većinom rođeni u Hrvatskoj mnogo je olakšala njihov pastoralni rad s Hrvatima. Svakako i komunikacija s vjernicima u župama bila je mnogo lakša za razliku od hrvatskih župa u SAD-u gdje su se pripadnici druge, a posebno treće i četvrte generacije udaljavali od župskog suživota i općenito od života hrvatskih zajednica. Među hrvatskim izbjeglicama koji su u strahu ispred komunističkog terora pobjegli iz Jugoslavije u Kanadu bili su i hrvatski svećenici poput dr. Rudolfa Hrašćanaca, Dragutina Kambera, fra Berte Dragičevića koji su uz Stjepana Šprajca, Luju Ivandića, Juru Vrdoljaka i druge bili pioniri dušobrižnici koji su u Kanadi poslije Drugog svjetskog rata „udarili temelje našem današnjem razgranatom dušobrižništvu”.5 Suočeni s velikim izazovima i poteškoćama u svom pastoralnom radu ti su svećenici, i njihovi nasljednici, uspjeli osnovati 17 župa u kojima su izgradili crkve. U mnogim su slučajevima u sklopu crkve izgrađene prigodne dvorane za različite društvene događaje kao na primjer održavanje subotnje škole za učenje hrvatskog jezika, povijesti, zemljopisa i narodnih običaja.6 Osim spomenutih škola u sklopu župa osnovani su crkveni i drugi pjevački zborovi, folklorne i tamburaške skupine i različita kulturna i sportska društva. Zahvaljujući velikoj angažiranosti, energiji a ponajviše sposobnosti uglavnom mladih svećenika koji su došli iz Hrvatske, hrvatske katoličke župe u Kanadi postale su glavna središta okupljanja Hrvata i njihova društvenog života. Treba istaknuti da takav način života nije predstavljao getoizaciju hrvatskih zajednica, naprotiv bilo je to učenje demokratskog načina djelovanja i razmišljanja. Stečeno iskustvo u radu hrvatskih zajednica mnogim je pojedincima bila odskočna daska za njihov uspjeh, posebno u kanadskom političkom životu. Nedvojbeno je da bez otvorene i snažne pomoći hrvatskih župa takvi pojedinci ne bi mogli ostvariti svoj uspjeh i osobnu afi rmaciju u kanadskom životu. U svom pastoralnom radu hrvatski su svećenici bili suočeni s velikim teškoćama zbog više razloga. Naime članovi i vjernici više-manje svih hrvatskih katoličkih župa u većim kanadskim gradovima pripadali su različitim generacijama hrvatskih iseljenika od kojih su mnogi bili rođeni u Kanadi, pa su se tako njihove potrebe i shvaćanja katoličke vjere uvelike razlikovale. Dolazeći iz različitih krajeva Hrvatske hrvatski iseljenici su u Kanadi zadržali svoje tradicijske vjerske običaje. Mnogi od njih živeći u getu hrvatskih zajednica, ne kontaktirajući s lokalnom kanadskom crkvom a u nemogućnosti da posjete domovinu nisu bili svjesni promjena koje su se događale u domovinskoj crkvi. Generacijske razlike, to jest činjenica da su župljani u većini hrvatskih katoličkih župa u Kanadi pripadali trima različitim generacijama Hrvata stvarala je velike probleme i glavobolju hrvatskim svećenicama ne samo u njihovu pastoralnom radu nego i općenito u životu i radu župa. Kako udovoljiti i uskladiti potrebe Hrvata koji su došli u Kanadu prije Drugog svjetskog rata s onima koji su došli poslije Drugog svjetskog rata ili pak

4 Prema fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1997., Croatian Franciscan Press, Chicago 5 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatsku migraciju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980., str. 112. 6 Ibid 292 2012 M. SOPTA mlađim generacijama od kojih su mnogi rođeni u Kanadi. Da bi rad u hrvatskim župama bio još veći izazov hrvatskim svećenicima i časnim sestrama spomenutim generacijskim razlikama treba dodati činjenicu da su u većini župa, osobito u većim hrvatskim zajednicama, članovi župa bili iz svih krajeva Hrvatske i oni su sa sobom donijeli tradicijske pastoralne običaje svojih krajeva među kojima su postojale razlike. Hrvatski su se svećenici, uz poteškoća s kojima su bili suočeni u svom pastoralnom radu, vrlo često morali baviti drugim poslovima za koje nisu bili pripremljeni niti imali potrebno znanje. Uz teške zidarske radove, učitelje hrvatskog folklora i hrvatskog jezika često su puta radili i kao sudski tumači ili pak bračni savjetnici. Uza sve spomenute poslove hrvatski su svećenici često puta bili izloženi velikim pritiscima različitih hrvatskih političkih organizacija da se politički aktiviraju u njihovu radu. Uz sve spomenute vrste poslova i aktivnosti većina hrvatskih svećenika, osobito na početku rada u hrvatskim župama, to jest prilikom dolaska u Kanadu najviše su poteškoća imali zbog slabog ili nikakvog poznavanja engleskog jezika. Taj hendikep neznanja engleskog jezika stvarao im je velike probleme, posebno u komunikaciji i uspostavi kontakata s različitim kanadskim institucijama. No bez obzira na sve poteškoće hrvatski su svećenici u Kanadi uspjeli u svojim župama uz pastoralni život organizirati različite vrste društvenih aktivnosti. Činjenica je da su hrvatske crkve u Kanadi uglavnom izgrađene poslije Drugog svjetskog rata.7 U prvom redu dolazak tisuća i tisuća novih, uglavnom mladih hrvatskih useljenika od kojih je većina došla s namjerom da zauvijek ostane u Kanadi znatno je pridonio rastu hrvatskih zajednica i njihovoj većoj aktivnosti. Također među novopridošlicama je bio velik broj visoko obrazovanih pojedinaca što je uvelike pridonijelo kvalitetnijem kulturnom, društvenom i vjerskom životu u sklopu hrvatskih zajednica. Uz spomenute razloge veoma je važno spomenuti i Apostolsku konstituciju „Exsul Familia” koju je Sveta Stolica donijela 1952. godina, u kojoj je papa Pio XII. dao osnovne smjernice za pastoralnu skrb za katoličke iseljenike. Najvažniji dio konstitucije za Hrvate bio je što je time omogućen osnutak nacionalnih župa ili dušobrižničkih postaja koje su imale sva prava kao i ostale župe. Nedvojbeno je da je hrvatska Katolička crkva, to jest njezine župe u Kanadi u povijesti Hrvata u toj zemlji učinila više nego bilo koja politička, kulturna ili sportska društva u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta. Danas u Kanadi djeluje 20 hrvatskih katoličkih župa u sklopu kojih su aktivna razna kulturna, sportska, vjerska i druga društva. Najvažnije među njima su hrvatske subotnje škole za hrvatski jezik i kulturu koje djeluju u svakoj župi.8 Uz škole za hrvatski jezik i kulturu u sklopu župa djeluju folklorne i tamburaške skupine, pjevački zborovi i razna sportska i druga društva. Ipak pored svih spomenutih društava treba istaknuti da je pastoralni rad za Hrvate glavna zadaća djelovanja hrvatskih katolički župa u Kanadi. Na osnovi statističkih podataka koje provode župe od početka 1893. godine, kada su se oni počeli unositi, pa do 1995. godine, kršteno je 85 433 djece, prvu pričest primilo je 31 670, krizmano 36 717 djece, vjenčano 30 115 mladih parova

7 Ibid 8 Ibid. Prema Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatsku migraciju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 293 i pokopano 37 894 članova župa.9 Uspostavom slobodne i demokratske Republike Hrvatske uloga hrvatskih katoličkih župa u Kanadi znatno se promijenila. Naime, na prvome mjestu život i rad mnogih svećenika bitno se promijenio samom činjenicom da ih se više ne tretira kao protudržavne neprijatelje, kao što je to bio slučaj s komunističkom Jugoslavijom. Danas je uspostavljena otvorena i kvalitetna suradnja s hrvatskom diplomacijom u Kanadi, što omogućuje lakše i učinkovitije djelovanje u hrvatskim župama i općenito u hrvatskim zajednicama diljem Kanade. Podaci o povijesti djelovanja i osnivanja hrvatskih katoličkih župa u Kanadi preuzeti su iz crkvenih biltena koje su župe redovito tiskale svaki tjedan, spomen knjigama pojedinih župa i mnogih intervjua koje je autor obavio s pojedinim svećenicima.

Župa Svetoga Marka – Sudbury U gradu poznatom po tome što ima najveću tvornicu i rudnike nikla na svijetu zanimljivo je istaknuti da, unatoč tomu što je u njemu postojala i djelovala hrvatska zajednica i prije Drugog svjetskog rata, uopće nije10 bilo organiziranog vjerskog života sve do 1945. godine. Naime te god i ne don Ju re Vrdolja k post ao je pr v i h r vat sk i svećen i k koji je slu ž io redov it e m ise na h r vat skom jeziku. Nažalost Hrvata toga rudarskoga grada na sjeveru pokrajine Ontarija, on je veoma brzo napustio grad i otišao u Toronto gdje je osnovao hrvatsku katoličku župu. Don Vrdoljak je i dalje povremeno dolazio u posjet Hrvatima Sudburyja da za njih služi misu u Holy Trinity Churchu, području koje je punih trideset godina bilo mjesto gdje se služila misa na hrvatskom jeziku. Novi pokušaj osnivanja katoličke misije, to jest župe bio je 1968. godine kada u Sudbury dolazi fra Kruno Pandžić kojeg je veoma brzo naslijedio fra Berto Dragičević.11 Između 1968. i 1980. godine, vrijeme u kojem je djelovao među Hrvatima Sudburyja, fra Dragičević je nastojao organizirati i uspostaviti hrvatsku katoličku župu, ali bez mnogo uspjeha. Pozitivne promjene za hrvatske katoličke vjere počinju kada 1980. godine na mjesto fra Dragičevića dolazi mladi svećenik fra Ljubo Krasić. Veoma brzo nakon dolaska u hrvatsku sredinu fra Krasić uspijeva kod lokalnog biskupa mons. Aleksandra Cartera isposlovati dozvolu 18. ožujka 1981. godine temelju koje Hrvatska katolička misija može za svoje potrebe kupiti crkvu.12 Nekoliko mjeseci nakon dobivanja biskupove dozvole za kupnju crkve u lipnju 1981. godine Hrvati su kupili luteransku crkvu koju su obnovili i preuredili za svoje potrebe. Novoobnovljenu, sada već hrvatsku crkvu blagoslovio je biskup Careter 11. listopada 1981. godine i posvetio je svetomu Marku.13 Veoma brzo crkva je postala središte svih važnijih događaja u hrvatskoj zajednici grada Sudburyja. Na prvo mjesto treba istaknuti činjenicu da je crkva postala sjedište i središte Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike-Australije-Kanade (HIŠAK-a).14 U krugu crkve

9 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1997., Chicago Franciscan Press, str. 224. 10 Croatians in the Sudbury Centennial, Sudbury 1983., str. 103. 11 Ibid 12 Ibid 13 Ibid 14 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi – Hrvatski kalendar 1977. godine, Croatian Franciscan Press Chicago, str. 205. 294 2012 M. SOPTA osnovan je pjevački zbor Sveti Marko pod vodstvom Emila Heina, koji je svojom kvalitetom veoma brzo bio tražen i drag gost izvan hrvatske zajednice. Već postojeća škola za hrvatski jezik uspostavila je usku suradnju s Crkvom kao i Hrvatski folklorni savez za Kanadu, čiji je osnivač bio Ante Beljo. Odlaskom fra Ljube Krasića 1987. godine u Toronto na njegovo mjesto dolazi fra Ljubo Lebo koji nastavlja stopama svoga prethodnika. Na osnovi službenih župnih statističkih podataka između 1949. i 1990. godine kršteno je gotovo pedeset djece, prvu pričest dobilo je dvadesetak djece, krizmano više od četrdeset djece i vjenčano oko dvadeset mladih bračnih parova. Uza sve spomenute aktivnosti i društva treba također istaknuti da je uz pomoć crkve osnovan i nogometni klub „Adria – Jadran”, najstariji hrvatski nogometni klub u Kanadi.

Hrvatska katolička župa Svetog Križa – Hamilton U najvećem gradu teške industrije u Kanadi, u gradu čelika Hamiltonu, prvi počeci organiziranog duhovnog i pastoralnog rada u hrvatskoj zajednici zabilježeni su odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. Već 1947. godine hrvatski katolički svećenik dr. Rudolf Hraščanac, inače bivši misionar iz Afrike, došao je u Hamilton s namjerom da osnuje hrvatsku katoličku župu.15 Samo godinu dana poslije njegova dolaska među Hrvate, dr. Hraščanac uspio je uvjeriti mjesnoga biskupa J. F. Ryana da svojim dekretom odobri osnivanje hrvatske katoličke misije Sveti Križ. Bez obzira na to što je dr. Hraščanac mukotrpnim radom uspio oko sebe okupiti gotovo tri stotine hrvatskih obitelji, koje su podupirale njegova nastojanja da se osnuje župa, to ipak nije bilo dovoljno da se uvjeri mjesnoga biskupa. Njegovim odlaskom 1951. godine u SAD na drugu župu, Hrvati Hamiltona ostaju bez svog duhovnog dušobrižnika. Zahvaljujući upornim nastojanjima jednoga drugog svećenika, mons. Stjepana Lackovića, župnika hrvatske župe u obližnjem gradu Lackawanni koji se smjestio na drugoj strani jezera Erie u SAD-u, među Hrvate Hamiltona dolazi svećenik Stjepan Šprajc.16 On je bio jedan od stotine tisuća hrvatskih izbjeglica koji su u strahu od komunističkog terora prešli na slobodni i demokratski zapad. Nakon svojih lutanja po Mađarskoj, Italiji, Francuskoj svećenik Šprajc je dospio u kanadsku pokrajinu New Brunswick, gdje se smjestio u malom gradiću Edmunsdonu. Poziv svećenika Lackovića da preuzme pastoralnu skrb za Hrvate u gradu Hamiltonu on objeručke prihvaća i za Uskrs 1952. godine dolazi u grad. Služeći kao kapelan u kanadskoj katoličkoj župi Svete Anne, Šprajc je sve svoje slobodno vrijeme nastojao iskoristiti da bi upoznao i organizirao što više Hrvata. Njegov ozbiljan i metodičan rad među Hrvatima nije bio uzaludan i rezultati tog rada ubrzo su postali vidljivi kada je odlučio sazvati javni skup Hrvata Hamiltona. Na javnom skupu održanom 14. listopada 1956. godine u hrvatskom domu jednoglasno je donesen zaključak da počne graditi hrvatske crkve. Za provedbu donesenog zaključka izabran je odbor na čelu s predsjednikom Ivanom Lončarićem. Osim njega u odbor su bili izabrani „Josip Cvetić kao potpredsjednik, Josip Justinić kao tajnik, Josip Povrzenić kao rizničar i dva člana Stjepan

15 Ibid str. 160. Prema Berislav Fabek, 25. godina hrvatske katoličke župe Hamilton, Graphos Tisak Toronto, 1983. 16 Ibid str. 25. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 295

Ilijančić i Ivan Lončarić”.17 U veoma kratkom razdoblju članovi odbora uspjeli su skupiti 16 tisuća kanadskih dolara. Ohrabren tim velikim uspjehom skupljanja donacije potrebne za izgradnju crkve, svećenik Šprajc odlučio je mjesnoga biskupa F. Ryana obavijestiti o namjerama i željama lokalnih Hrvata da izgrade svoju crkvu. Oduševljen dotadašnjim djelovanjem i uspjehom Hrvata u ostvarenju njihova plana, biskup je dekretom donesenim u svibnju 1957. godine dopustio svećeniku Stjepanu Šprajcu da služi mise na hrvatskom jeziku. Prva misa službeno održana na hrvatskom jeziku u Hamiltonu bila je 26. svibnja 1957. godine i taj se datum simbolično uzima kao početak rada Hrvatske katoličke župe Svetoga Križa u Hamiltonu.18 Već 17. lipnja 1959. godine biskup je blagoslovio temeljni kamen buduće crkve, na zemljištu koji je odbor kupio godinu prije. Svečano otvorenje, blagoslov i posvećenje nove crkve održano je 14. rujna 1969. godine u nazočnosti velikog broja Hrvata.19 Uz uspješan projekt izgradnje nove crkve, treba spomenuti da su pod vodstvom župnika Šprajca te na njegovu inicijativu i osobni angažman osnovana mnoga društva u krugu crkve. Posebno treba istaknuti osnivanje Hrvatske škole 1957. godine, „Hrvatsko društvo žena” 1958. godine, društvo „Presvetog imena Isusova” 1959. godine. Nešto poslije dolaskom većeg broja Hrvata u Hamilton osnovana su mnoga druga društva, poput folklorne skupine ,,Hrvatsko selo” 1976. godine koja je uz tamburaški sastav „Tamburice” osnovan 1981. godine spadala među najkvalitetnija hrvatska društva takve vrste u cijeloj Kanadi. Osim tih društava treba spomenuti da je 1978. godine osnovan nogometni klub „Hrvatska mladost” koji je, nakon smrti Stjepana Šprajca utemeljio svećenik Franjo Šprajc. U veoma kratkom vremenu taj je klub već 1983. godine imao 14 različitih momčadi.20 Hrvatska škola u Hamiltonu počela je raditi u isto vrijeme kada je osnovana hrvatska župa. U početku su predavanja za dvadesetak učenika održavana dva puta na tjedan u hrvatskom staračkom domu. Izgradnjom crkve i drugih prostorija uz crkvu školska nastava hrvatskog jezika počela se održavati u novoizgrađenim prostorijama.21 Važno je istaknuti da je Hrvatska župna škola za jezik i kulturu u Hamiltonu bila jedna od osnivača Hrvatske izvandomovinske škole Amerike i Kanade koja je osnovana u srpnju 1974. u New Yorku.22 U kulturnom životu župe aktivnost je bila usmjerena na folklornu i tamburašku skupinu. Da bi proširili i obogatili kulturni život u sklopu župe organiziraju se večeri lirike i koncerti ozbiljne glazbe. Najbolji primjer tih večeri je poezija poznatog hrvatskog pjesnika i urednika ugledne emigrantske publikacije „Hrvatska revija”, Vinka Nikolića. Koncert dviju časnih sestara umjetnica, s. Imakulate Malinka i Cecilije Pleše, održan na sveučilištu McMaster bio je vrlo uspješan i pripadnici hrvatske zajednice izrazito su ga dobro prihvatili, a što je bilo

17 Berislav Fabek, 25. godina Hrvatske katoličke župe Hamilton, Graphos Tisak Toronto,1983., str. 45. 18 Ibid. fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi- Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan Press, Chicago, str. 161. 19 Ibid, str. 45. 20 Ibid 21 Biserka Cetinić, Croatian school of language and culture in Hamilton, Gaudeamus, No. 11-12, March 1994., Toronto, str. 23. Ana Ganza, Croatian schools in southern Ontario, in Marin Sopta and Gabriele Scardellato, Unknown Journey: A History of Croatians in Canada, Polyphony, Toronto 1994., str. 111. 22 Prema Berislav Fabek, 25. godina Hrvatske katoličke župe Sv. Križa Hamilton, Graphos Tisak, Toronto, 1983. 296 2012 M. SOPTA još važnije dobio je pozitivnu kritiku u kanadskom tisku. Uz sve spomenute vjerske, kulturne i sportske aktivnosti i društva velečasni Stjepan Šprajc i njegovi nasljednici uvijek su na prvo mjesto stavljali duhovnu i pastoralnu skrb za Hrvate, što na najbolji način potvrđuje održavanje Prvog župnog euharistijskog kongresa održanog od 28. travnja do 1. svibnja 1983. godine u Hamiltonu. Na kongresu održanom na inicijativu ravnatelja za hrvatsko dušobrižništvo mons. Vladimira Stankovića, uz hrvatske pastoralne radnike Kanade i zapadnog New Yorka okupili su se i mnogobrojni kanadski svećenici.23 Na osnovi službenih župnih podataka sredinom 90- ih godina prošlog stoljeća Hrvatska katolička župa Svetog Križa imala je 1.500 registriranih članova što je stavlja na drugo mjesto po veličini župa u sjevernoj Americi, odmah nakon župe u Mississaugi. Župa izdaje svoj tjedni bilten „Our Church Week” na engleskom jeziku i tjedni prilog na dvije stranice na hrvatskom jeziku u „Župnom Vjesniku hrvatskih rimokatoličkih župa Toronto-Mississauga-Oakville-Hamilton”. O veoma bogatom životu župe najbolje govore statistički podaci koji govore da je u hrvatskoj školi 1995. godine bilo 350 upisanih učenika raspoređenih u osam razreda kojima je predavalo 19 nastavnika. Osim škole u sklopu župe veoma su aktivno djelovala i druga društva poput folklorne skupine, Hrvatska katolička žena, crkveni zbor, nogometni klubovi i druga od kojih je svaki imao veliki broj članova. U razdoblju između 1958. do 1995. godine na osnovi župnih statistika u crkvi je kršteno 2.960 djece, prvu pričest primilo je 2.131 dijete, krizmano 1.902 djece, vjenčano 1.231 bračnih parova i pokopano 899 članova župe.

Župa Naše Gospe Kraljice Hrvata – Toronto Mnogo prije nego što je torontski kardinal McGuigan utemeljio hrvatsku katoličku župu Naša Gospa Kraljica Hrvata, i potvrdio don Juru Vrdoljaka za njezina prvog župnika, mnogi drugi hrvatski svećenici posjećivali su Toronto i pružali duhovnu i pastoralnu skrb članovima malobrojne hrvatske zajednice. Nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, točnije 1947. godine, u Toronto dolazi hrvatski svećenik dr. Rudolf Hraščanac. U razmaku od tri godine koje je proveo među Hrvatima Toronta dr. Hraščanac nije uspio osnovati katoličku župu, ali nedvojbeno je da je on u biti postavio čvrste temelje budućoj hrvatskoj katoličkoj župi.24 Umjesto njega, koji je napustio Toronto 1950. godine i otišao na drugu dužnost, među Hrvate dolazi drugi svećenik Aleksandar Rab koji, kao i njegov nasljednik S. Hess, ostaje vrlo kratko vrijeme. Napokon u Toronto 1953. godine za stalno dolazi hrvatski svećenik don Jure Vrdoljak koji će veoma brzo uspjeti osnovati hrvatsku katoličku župu.25 Don Jure Vrdoljak je poput tisuća drugih Hrvata poslije Drugog svjetskog rata kao izbjeglica dospio u austrijski logor. U Austriji 1948. godine osniva Caritas Croata i pokreće vjerski časopis „Glasnik Srca Isusova i Marijina”. Iz Austrije 1950. godine odlazi u Sudbury, gdje obavlja dužnost kapelana u jednoj irskoj župi

23 Marinko Grk, Prvi župni euharistijski kongres u Hamiltonu 28. travanja- 1. svibanja 1983., U Berislav Fabek, 25. godina Hrvatske katoličke župe Sv. Križa, Graphos Tisak, Toronto, 1983. 24 Autorov intervju s dugogodišnjim župnikom hrvatske katoličke župe u Torontu Josipom Gjuranom vođen u Zagrebu 25 Ibid HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 297 sve do odlaska u Toronto 1953. godine. Nekoliko godina nakon dolaska u hrvatsku zajednicu grada Toronta don Vrdoljak uspijeva organizirati kupnju stare adventističke crkve na 7. Awde Street vrlo blizu središta grada. Opisujući početak djelovanja među Hrvatima u Torontu don Vrdoljak u novinskom intervjuu, koji je dao za glasilo „Domovina Hrvatska”, između ostalog kaže: ,,Došavši u Toronto odmah sam iznajmio u jednoj kući tri sobice, gdje sam živio zajedno s velečasnim P. Hessom, dok on nije pošao u Ameriku po nalogu njegovih poglavara Isusovaca. Poslije toga sam rentao jednu staru kuću u kojoj sam si odmah prvih dana uredio kućnu kapelicu po dozvoli kardinala. Kapelicu su uredili braća Šime i Tony Grdović besplatno. Dobio sam dozvolu od crkvenih vlasti, da mogu u toj kapelici vršiti sve obrede kao i u crkvi.”26 Nakon toga skromnog početka materijalno su pomogli i ostali članovi hrvatske zajednice, a još više dobrotvornim radom jer su popravili i dogradili staru drvenu i dotrajalu crkvu. Unatoč tomu što je don Vrdoljak pod veoma teškim uvjetima uspio postići ono što njegovim prethodnicima nije pošlo za rukom, izgradnja i organiziranje hrvatske katoličke zajednice nije nisu tekle lagano. Svakako su za to postojali opravdani razlozi o kojima don Vrdoljak piše u svojim bilješkama. Na osnovi njegovih zapisa postojala su tri velika razloga zbog čega njegovi prethodnici nisu uspjeli osnovati hrvatsku katoličku župu i izgraditi vlastitu crkvu. Oni su: 1. djelovanje komunista među „starom emigracijom”, 2. materijalne teškoće, 3. katkada pristranost svećenika, npr. priključiti se jednoj političkoj skupini ili ne vodeći dovoljno računa o svom preslobodnom ponašanju…27 Obnovljena i dograđena crkva postala je i prva službena župna crkva torontskih Hrvata. Svakako spomenutim problemima treba dodati veliki jaz, nerazumijevanje pa čak i jednu vrstu nesnošljivosti koja je postajala među pripadnicima „stare emigracije” Hrvata koji su došli u Kanadu prije Drugog svjetskog rata i „novih emigranata” koji su u Kanadu došli bježeći ispred komunističkih vlasti u Jugoslaviji. Između tih dviju skupina postojala je i skupina onih Hrvata koji nisu pripadali nijednoj od spomenutih dviju skupina, nego su u biti bili i osjećali se samo kao katolici i vjernici. Bez obzira na veoma složene odnose koji su vladali u hrvatskoj zajednici grada Toronta, crkva je napredovala i bez obzira na svoj skromni izgled i ograničenost prostora ipak služila svojoj svrsi u malobrojnoj hrvatskoj zajednici. U povodu službenog blagoslova crkve koji je obavio torontski nadbiskup J. C. McGuigan, 6. rujna 1959. godine, župnik Jure Vrdoljak i crkveni odbor uputili su javni poziv preko lokalnih hrvatskih novina svim Hrvatima grada Toronta da dođu slušati misu. U javnom pozivu don Vrdoljak je, među ostalim, napisao: „Dugo vremena smo očekivali ovaj čas, pa smo ga i dočekali. To imamo zahvaliti u prvom redu

26 Hrvatska župa u Torontu, Nezavisni demokratski hrvatski mjesečnik, „Domovina Hrvatska”, Toronto, 24. studenog 1958. 27 Valent Bogadi, Kratki prikaz povijesti župe, Spomen knjiga 50. godišnjica Naše Gospe Kraljice Hrvata, Toronto, 2001., str. 21. 298 2012 M. SOPTA

Bogu, koji nam je tu radost priuštio. Tada i našem nadbiskupu-kardinalu, koji nam je omogućio moralno i materijalno, da smo mogli doći do svoje crkve.”28 Don Vrdoljak i njegov pomoćnik svećenik Božidar Vidov organiziraju hrvatsku pučku školu koja je na početku djelovanja imala dva razreda i tri učitelja. U osnovanoj školi gospođe Vera Braj i Nada Abrasimov učile su djecu hrvatski jezik, a svećenik Vidov vjeronauk. Hrvatska škola u iseljeništvu, ime pod kojim je ona u početku djelovala, svake je godine privlačila sve više i više studenata. Nakon kratkog prekida uzrokovanog požarom koji je zahvatio crkvu ona ponovno nastavlja s radom. Školska nastava u 1966.-67. godini održava se u školi nasuprot crkvi. Zbog velikog broja upisanih učenika velečasni Kamber uspio je organizirati da je škola „počela rad s četiri osnovna razreda i tri učiteljice: Mira Kloštranac, Marica Marić i Danica Prga-Nezić, te vjeroučitelja vel. Franka Skumavca”.29 Nastojeći objasniti ulogu, smisao, fi lozofi ju i važnost „nove” škole koju je sam osmislio župnik Kamber je u crkvenom biltenu od 20. studenog 1966. godine napisao: 1. Da djeca nauče hrvatski čitati i pisati… 2. Da nauče nešto malo hrvatskog zemljopisa i znadu naći Hrvatsku na geografskoj karti... 3. Da nauče barem temeljne stvari iz hrvatske povijesti, kao pr. da smo primili kršćanstvo i ušli u upisanu historiju prije gotovo 14 stoljeća… 4. Djeca će naučiti po koju hrvatsku pjesmu pa zatim nekoliko glavnih vjeronaučnih stvari… da se mogu pripremiti za prvu sv. pričest… isto tako opća sprema na hrvatskom jeziku treba da toliko uznapreduje, da možemo prirediti… priredbu za djecu, roditelje i čitavu župu.”30 Iz godine u godinu škola je primala sve više studenata i učitelja. Tijekom vremena škola ulazi pod okrilje obrazovanog sustava pokrajine Ontarija. Osim škole don Vrdoljak osniva mješoviti crkveni zbor i hrvatsko pogrebno društvo. Za Božić 1961. godine na mjesto župnika torontske župe dolazi Dragutin Kamber, svećenik sarajevske nadbiskupije koji će na tome mjestu ostati sve do smrti 30. lipnja 1969. godine.31 Za vrijeme svog upravljanja župom, dr. Kamber uspio je sa župljanima 1965. godine izgraditi novu crkvu i kupiti župni park u Missaussaugi koji je tijekom vremena postao kultno mjesto okupljanja ljeti Hrvata Toronta i pokrajine Ontarija. Nakon njegove smrti park je službeno dobio ime „Father Kamber”. Hrvatsku katoličku crkvu na staru 1962. godinu zahvaća veliki požar u kojem je objekt potpuno izgorio. Požar je šokirao kanadsku javnost i izazvao veliku kontroverzu u hrvatskoj zajednici. Naime predstavnici jugoslavenskog konzulata u Torontu i njihovi doušnici u hrvatskoj zajednici širili su letke u kojima su javno optuživali svećenika Kambera da je organizirao podmetanje

28 Nezavisni demokratski hrvatski mjesečnik, „Domovina Hrvatska”, Toronto, rujan 1959. 29 Valent Bogadi, Hrvatska župna subotnja škola, Spomen knjiga 50. godišnjica Naše Gospe Kraljice Hrvata, Toronto 2001., str. 30. dr. Vladimir Bubrin, Hrvatska katolička škola „Kardinal Stepinac” – Toronto 1961. – 2001., Spomen knjiga 50. godišnjica Naše Gospe Kraljice Hrvata, Toronto 2001., str. 106. -111. 30 Vladimir Bubrin, Hrvatska katolička škola „Kardinal Stepinac” – Toronto 1961.- 2001., Spomen knjiga 50. godišnjica Naše Gospe Kraljice Hrvata, Toronto 2001., str. 107. 31 Autorov intervju s bivšim višegodišnjim župnikom hrvatske katoličke župe u Torontu Josipom Gjuranom vođen u Zagrebu HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 299 požara u crkvi. Da bi zaštitili svećenika od otvorenih prijetnji fi zičke likvidacije, Hrvati su organizirali odbor za zaštitu svog svećenika.32 Članovi tog odbora služili su kao svećenikova tjelesna garda. Zahvaljujući velikim organizatorskim sposobnostima svećenika dr. Kambera i odlučnosti članova hrvatske zajednice na mjestu izgorjele crkve izgrađena je nova crkva s 850 sjedećih mjesta, i elektroničkim orguljama. Ispod crkve izgrađena je velika dvorana koja je služila raznim hrvatskim društvima za organiziranje raznih priredaba te raznim folklornim skupinama i crkvenim zborovima za treniranje. Dr. Kamber ponovno otvara hrvatsku pučku školu koja zbog požara i izgradnje nove crkve nije radila gotovo tri godine. U prvoj školskoj godini nakon njezina ponovnog otvaranja 1966. – 1967. godine upisalo se 120 učenika što je izazvalo velike poteškoće u korištenju prostora. Zbog drugih crkvenih aktivnost poput vježbanja crkvenog zbora te same činjenice da crkveni prostor, uključujući i dvoranu, nisu bili prikladni za održavanje školske nastave, za sljedeću školsku godinu iznajmljeni su prostori Kent Public School.33 U sklopu crkve osniva se muški tamburaški zbor pod ravnateljstvom Lava Vrdoljaka. Također tijekom vremena u sklopu župe osnovana su i djeluju kao samostalna društva dvije kvalitetne folklorne skupine „Zrinski Frankopan” i „Hrvatska”. U predgrađu Toronta u obližnjemu mjestu Streetsvillu, Mississauga kupljen je rekreacijski park koji je nakon smrti svećenika dr. Dragutina Kambera nazvan njegovim imenom. Poslije njegove smrti za župnika Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu dolazi 1969. godine svećenik zagrebačke nadbiskupije Josip Gjuran.34 Samo godinu dana poslije u župu stižu časne sestre, a zbog sve veće potrebe župe nastale stalnim priljevom sve većeg broja Hrvata u župu dolaze i drugi svećenici kao pomoć Gjuranu. Sljedećih desetak godina hrvatska katolička župa u Torontu doživljava puni procvat. Ona postaje središte svih važnijih vjerskih, kulturnih, sportskih i političkih događaja u Torontu i općenito u Južnom Ontariju. Uz činjenicu da u Torontu u to vrijeme postoji veliki broj različitih političkih organizacija, kulturnih, sportskih društava, tri velika hrvatska doma, ipak je bilo nezamislivo i gotovo nemoguće nešto uspješno organizirati bez dogovora s katoličkom župom. Svećenik Gjuran između ostalog pokreće i uređuje redoviti župni radio program. Redoviti crkveni bilten tijekom vremena svojim sadržajem, vijestima iz župe, obavijestima o važnim događajima u hrvatskoj zajednici postupno postaje mali tjednik. Kao duhovni pomoćnik svećeniku Josipu Gjuranu dolazi don Aleksandar Boras koji u Torontu ostaje četiri godine i napušta ga 1975. godine. Na njegovo mjesto u jesen 1976. godine dolazi svećenik Ivica Kecerin koji nakon samo jedne godine postaje župnik hrvatske katoličke župe „Hrvatskih mučenika” u Mississaugi.35 Da bi se objasnio rad hrvatske župe u Torontu najbolje je spomenuti neke podatke poput onih vezanih za hrvatsku subotnju školu koju pohađa više od 800 djece o kojima se brine više od 20 učitelja. Vrhunac duhovne i pastoralne skrbi za Hrvate Toronta župa doživljava sredinom 80-

32 Ibid 33 Vladimir Bubrin – Trideset pet godina Hrvatskog heritage jezika u Torontu, Marin Sopta i Gabriel Scarellato, Unknown Jour- ney: A History of Croatians in Toronto – University of Toronto Press 1994., str. 102. 34 Valent Bogadi, Spomen knjiga 50. godišnjica župe Naša Gospa Kraljica Hrvata, Toronto, 2001. Autorov intervju s Josipom Gjuranom bivšim dugogodišnjim župnikom hrvatske katoličke župe u Torontu vođen u Zagrebu 35 Ibid 300 2012 M. SOPTA ih godina prošlog stoljeća kada se u njoj „svake nedjelje služi pet misa na hrvatskom jeziku, a jedna u Oshawi, oko 50 kilometar daleko od Toronta”.36 Veoma kratko vrijeme nakon dolaska velečasnog Josipa Gjurana na mjesto župnika katoličke župe on uspijeva osnovati župni radio program koji nosi ime „Hrvatska straža” koji je bio jedini vjerski kulturni radijski program u pokrajini Ontariu. U početku se radio program emitirao samo 10 minuta na popularnoj radio postaji koja je emitirala etničke programe. Od desetominutnog programa hrvatski vjersko kulturni program počeo se 1971. godine emitirati jedan sat, a 1975. godine sat i pol.37 Jedan drugi događaj koji je vezan za povijest hrvatske katoličke župe u Torontu i općenito hrvatske zajednice dogodio se 1981. kada su gradske vlasti Toronta udovoljile zahtjevima velečasnog Gjurana i promijenile ime ulice Awde Street u Croatia Street. Svečanost u povodu promjene imena ulice u Croatia Street održana je 25. listopada 1981. u nazočnosti nekoliko tisuća Hrvata. U povijesti hrvatske župe u Torontu važan datum je i posjet dr. Franje Tuđmana i njegove supruge na nedjeljnoj misi 1987. godine. Za vrijeme propovijedi svećenik Gjuran pozdravio je njihovu nazočnost na misi i javno podupro Tuđmanovu borbu za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu.38 Osnutkom dviju župa potkraj 70-tih godina, one u Mississagi i Oakvillu, a poslije i hrvatskog kulturnog centra u Norvalu hrvatska katolička župa u Torontu gubi veliki broj župljana. S vremenom je sve više njezinih bivših župljana, koji su s obiteljima odselili u spomenuta dva susjedna grada, počelo ići u hrvatske crkve koje su im bile bliže mjestu stanovanja. Ipak zbog velike tradicije torontske župe, i činjenice da je grad Toronto političko i ekonomsko središte pokrajine Ontarija i Kanade, hrvatska katolička župa Naša Gospa Kraljica Hrvata će sve do prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća i dalje zadržati primat najvažnije i najmoćnije župe među Hrvatima u Kanadi.

Župa Blažene Marije Djevice zaštitnice putnika – Sault St. Marie U hrvatskoj zajednici koja broji nešto više od sto obitelji, u gradiću u kojem su pripadnici treće generacije Hrvata nekoliko puta za redom bili izabrani za gradonačelnika, na temelju inicijative male skupine Hrvata poslana je zamolba Hrvatskom franjevačkom komesarijatu sa središtem u Chicagu da im pošalju hrvatskog svećenika. Njihovu molbu podupro je i mjesni biskup Aleksandar Carter iz North Baya. Udovoljivši njihovim željama franjevački komesarijat je 1. prosinca 1960. godine poslao fra Krunu Pandžića.39 Osim vođenja pastoralne skrbi za tamošnje Hrvate, fra Pandžić se također morao, zbog nedovoljnog broja hrvatskih svećenika, skrbit i za Hrvate Sudburyja, Wawu i Thunder Baya, gradova koji su od Sault St. Marie bili udaljeni više od

36 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Kršćanska sadašnjost i Glas Koncila, Zagreb 1980., str. 187. 37 Autorov intervju s bivšim dugogodišnjim župnikom hrvatske katoličke župe u Torontu Josipom Gjuranom vođen u Zagrebu 38 Ibid 39 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1997., Croatian Franciscan Press, Chicago, str. 199. – 200. Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu- Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 394. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 301

700 kilometara. Udaljenosti i stalna putovanja bila su veoma iscrpljujuća za jednog svećenika, pa je zato kustodija odlučila poslati još jednog svećenika u ispomoć. Na taj način je 1962. godine u hrvatsku zajednicu došao fra Berto Dragičević.40 Samo godinu dana nakon njegova dolaska Hrvati kupuju zemljište za izgradnju svoje crkve. Zbog oskudnih materijalnih sredstava na kupljeno je zemljište bila preseljena stara drvena zgrada, to jest kuća koju su župljani preuredili u kapelicu u kojoj se idućih nekoliko godina služila misa na hrvatskom jeziku. Odanost i vjernost Hrvata svojoj vjeri i crkvi prepoznao je i nagradio mjesni biskup, koji je 1965. godine proglasio i blagoslovio novu hrvatsku crkvu. Dvadesetak godina poslije fra Dominik Ćorić je 1981.-1982. godine uspio sa članovima svoje župe izgraditi na istome mjestu novu i veću crkvu koja je službeno bila posvećena 1983. godine.41 Unatoč tomu što je hrvatska zajednica u Sault St. Marie jedna od najmalobrojnijih,ako ne i najmalobrojnija, u njoj se uglavnom zahvaljujući crkvi i angažmanu hrvatskih svećenika osim vjerskih događaja zbivao dinamičan kulturni život. U zajednici je djelovalo nekoliko glazbenih društava i folklornih skupina. O dinamici vjerskog života u zajednici najbolje govore službeni župni podaci na osnovi kojih je „od 1960. do 1990. godine u crkvi kršteno blizu tri stotine djece, vjenčano više od sedamdeset mladoženja a blizu sto djece je primilo prvu pričest“.42 U crkvenoj dvorani koja je u stvarnosti postala kulturni centar, osim glazbenih i folklornih priredbi koje su organizirala razna društva poput odsjeka Hrvatske bratske zajednice, nogometni klub, žensko društvo „Woman’s Club” bile su organizirane i razne političke tribine. Opće obilježje djelovanja svih spomenutih društava je da su usko surađivala s Crkvom.

Župa Svetog Antuna Padovanskog – Welland Jedna od najstarijih hrvatskih zajednica u Kanadi svakako je ona u Wellandu. Već početkom dvadesetog stoljeća hrvatski useljenici u Kanadu naseljavaju taj grad, gdje uglavnom rade najteže fi zičke poslove na prokopavanju kanala, canadian Rubber, Plymouth Cordage i Empire Cotton Mills.43 Imajući na umu da kanadska vlada ukida stroge mjere u vezi s dolaskom novih useljenika i industrijski bum koji se događa u pokrajini Ontariju, pridonijeli su velikom rastu hrvatske zajednice u Wellandu između 1924. i 1929. godine.44 U tom razdoblju Hrvati organiziraju svoj društveni život i da bi zadovoljili svoje potrebe 1929. godine grade Hrvatski dom u kojem su se održavale razne zabave. U Hrvatskom domu nastao je i prvi tamburaški orkestar u Kanadi u kojem su svirali Mijo Pavešeić, Nikola Baltušić, Steve Škorić i Silverstar Hrastović.45 Imajući to na umu teško je razumjeti, a još teže objasniti, da je prvi hrvatski svećenik koji je došao u Welland voditi pastoralnu skrb za tamošnje Hrvate bio Dragutin Petranović. On je službeno došao 1972. godine i odmah počeo služiti misu na hrvatskom jeziku u crkvi Svetog Augustina.

40 Ibid 41 Ibid 42 fra Robert Jolić – fra Jozo Grbeša, Stoljeće vjernosti, Chicago 2000., str. 72. 43 Harry Herman, A New Heart- Novo Ognjište, The Story of Croatians, neobjavljeni rukopis, Toronto 1988, str. 137. 44 Dan Mrkitch, A History of Croat Immigration to Canada, Septembar – Novembar 1970., str. 33. 45 Ibid 302 2012 M. SOPTA

Svojim predanim i sustavnim radom svećenik Petranović uspio je u kratkom vremenu pridobiti veliki broj Hrvata da počnu dolaziti na misu. Tijekom vremena Hrvati dolaze do spoznaje da za njihove potrebe treba veća crkva te se organiziraju u prikupljanju materijalnih sredstava. U želji da imaju veću i vlastitu crkvu Hrvati 1981. godine kupuju školsku zgradu, na čujem su mjestu u vrlo kratkom vremenu izgradili vlastitu crkvu. Svečano otvorenje i blagoslov crkve koja je posvećena svetom Antunu Padovanskom održano je 12. lipnja 1982. godine.46 Izgradnjom nove crkve duhovni i pastoralni život postao mnogo bogatiji, a društveni život zajednice raznovrsniji, osobito kada se ima na umu djelovanje nekoliko društava u sklopu crkve. U crkvenom krugu djeluje više društava poput „Školsko društvo” koje je osnovano 1981. godine, „Oltarsko društvo” i „Društvo imena Isusova” oba osnovana 1981. godine. Također u sklopu crkve djeluje i društvo „Kolumbovi vitezovi” osnovano 1990. godine.47 Da je izgradnja crkve i organizirani pastoralni rad važan dio života Hrvata u Wellandu najbolje potvrđuju službeni župni podaci na osnovi kojih je između 1981 i 1990. godine kršteno više od tri stotine djece, vjenčano više od sto pedeset mladih bračnih parova i obavljeno više od dvjesto pogreba.

Župa Svetog Leopolda Mandića – London Na osnovi nekih neslužbenih podataka prvi Hrvati počeli su dolaziti u London i njegovu bližu okolicu tek poslije Drugog svjetskog rata. U idućih nekoliko desetljeća taj se broj postupno povećavao tako da početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća hrvatska zajednica broji oko tisuću članova.48 Malobrojnu hrvatsku zajednicu u tim godinama posjećivali su hrvatski svećenici uglavnom iz Hamiltona i Winsdora kako bi zadovoljili duhovne potrebe Hrvata katolika. Katolička misija u gradu Londonu počinje djelovati 1968. godine kada za stalnog svećenika dolazi don Ante Matavin.49 Njegovim odlaskom u mirovinu u svibnju 1971. godine, Hrvati u Londonu na kratko ostaju bez svećenika. Veoma brzo među Hrvate dolazi svećenik Ivan Mihalić, koji služi mise u mjesnoj katedrali Svetog Petra. Kada su hrvatski franjevci 1976. godine preuzeli voditi brigu o pastoralnoj brizi za Hrvate iz Londona u misiju dolazi mladi svećenik fra Ante Čuvalo.50 Nedugo nakon njegova dolaska lokalni Hrvati obnavljanju prostorije Hrvatskog kanadskog kluba i nekadašnju osnovnu školu koje su služile za potrebe hrvatske misije. U preuređenom misijskom prostoru fra Ante Čuvalo služi prvu misu na hrvatskom jeziku. Njegovom inicijativom u misiju dolazi fra Vilim Primorac koji organizira folklornu i tamburašku sekciju. Već 1979. godine folklorna je skupina domaćin tradicionalnog hrvatskog festivala za istočnu Kanadu.51 Fra Ante Čuvalo svojim je dolaskom pridonio velikoj aktivnosti

46 Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu, Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost – Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 403. 47 Ibid 48 don Dan Mrkitch, A History of Croat Immigration to Canada, Septembar-Novembar 1970., str. 32. 49 Ivan Čizmić, Marin Sopta, Vlado Šakić, Iseljena Hrvatska, Golden Marketing – Tehnička knjiga Zagreb 2005., str. 205. 50 fra. Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi – Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan Press, Chicago, str. 177. Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu, Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila, Zagreb 2000., str. 388. 51 Ibid HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 303 ne samo članova župe nego općenito cijele hrvatske zajednice. Velika aktivnost i mnogobrojne kulturne, sportske i političke aktivnosti upućuju na potrebu za većim prostorijama, jer je svima u zajednici postalo jasno da su preuređene prostorije katoličke misije postale premale i zbog toga Hrvati kupuju zemljište na kojem će ubrzo izgraditi crkvu. Od prve lopate koju je zakopao kancelar londonske biskupije F. J. Laverty 20. travnja 1980. pa do izgradnje modernog hrvatskog katoličkog centra prošlo je manje od pola godine. Uz novu crkvu za koju je poznati umjetnik Josip Turkalj izradio kip Sv. Leopolda Mandića, poprsje kardinala Stepinca, Branimirov križ i postaje Križnog puta52 izgrađena je i moderna dvorana koja može primiti šesto ljudi. Svečanu ceremoniju otvorenja i blagoslov novog katoličkog centra obavio je londonski biskup John M. Shelock 30. studenog 1980. godine u nazočnosti velikog broja Hrvata iz Londona i okolnih mjesta južnog Ontarija poput Hamiltona, Winsdora, Montrela, Ottave, Toronta i drugih.53 Kratko nakon blagoslova nove crkve koja je posvećena sv. Leopoldu Mandiću, fra Ante Čuvalo napušta London i svećeničku službu a na njegovo mjesto župnika dolazi fra Jozo Grubišić. Nema uopće nikakve dvojbe da su crkva i njezini svećenici imali najvažniju ulogu u životu Hrvata iz Londona i okolnih mjesta, to jest da je najviše zahvaljujući njihovu angažmanu očuvan hrvatski nacionalni identitet.

Župa Svetog Nikole Tavelića – Montreal I pored činjenice da je u Montrealu postojala malobrojna hrvatska zajednica i prije Drugog svjetskog rata, tek 30. travnja 1960. godine počela je s radom hrvatska katolička misija u Montrealu.54 Da bi zadovoljili duhovne potrebe sve većeg broja hrvatskih useljenika koji su poslije Drugog svjetskog rata pristizali u Montreal, Hrvatska katolička kustodija Svete Obitelji iz Chicaga slala je svoje svećenike da privremeno služe mise. No kako je hrvatska zajednica sve više i više rasla tako je i potreba za svećenikom koji će stalno biti tamo bila očita. To je montrealskog nadbiskupa i kardinala Paul-Emila Legera potaknulo da napiše zamolbu hrvatskoj kustodiji u Chicagu da pošalju jednog svećenika za stalno u hrvatsku zajednicu. Njegovoj se molbi udovoljava i u Montreal stiže fra Serafi n Vištica kao stalni misionar i službeno osniva hrvatsku misiju koja počinje djelovati 13. rujna 1960. godine.55 Nedugo nakon dolaska fra Vištice među Hrvate Montreala dolazi montrealski kardinal Leger i 19. rujna 1963. blagoslivlja hrvatsku crkvu i posveti je Blaženom Nikoli Taveliću. Nekoliko godina poslije umjesto fra Serafi na Vištice za župnika hrvatske crkve dolazi fra Vilim Primorac.56 Treba istaknuti da između mnogih novosti koje je uveo u rad misije, fra Primorac osniva folklornu i tamburašku skupinu. Također osniva „Crkveno žensko društvo” i počinje izdavati nedjeljni bilten koji ne objavljuje samo vijesti o aktivnosti crkve nego i općenito vijesti iz hrvatske zajednice.

52 fra Ljubo Krasić Hrvatske župe u Americi i Kanadi – Hrvatski kalendar 1997. godine, Chicago 1997., str. 178. 53 Ibid str. 177. 54 Ibid str. 189. 55 Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu – Sjeverna Amerika Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila, Zagreb 2000., str. 390. 56 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan Press, Chicago, str.189 304 2012 M. SOPTA

Važan datum u povijesti katoličke misije u Montrealu je godina 1971. kada u hrvatsku misiju u Montrealu u službeni posjet dolazi zagrebački biskup, a poslije kardinal Franjo Kuharić sa svojom pratnjom, glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić i ravnatelj inozemne pastve mons. Vladimir Stanković. Rastom hrvatske zajednice, sve veća i veća duhovna i društvena aktivnost hrvatske zajednice u Montrealu upućuje je na potrebu za većom crkvom. Zbog toga je 1973. godine crkva prodana, dobiveni novac položen je u banku i počela je potraga za većom crkvom. Dolaskom novog svećenika fra Ivana Bradvice 1976. godine u hrvatsku zajednicu u Montrealu potraga za većom crkvom postaje intenzivnija, što potvrđuje kupnja zemljišta 1977. za izgradnju nove crkve.57 Pod vodstvom fra Bradvice izrađeni su planovi i počela je gradnja nove crkve koja je završena 11. studenog 1979. godine. Svečani blagoslov nove crkve obavio je 29. lipnja 1980. godine montrealski nadbiskup Paul Gregoire u nazočnosti mnogobrojnih Hrvata koji su za tu prigodu došli iz drugih gradova poput Ottawe, Toronta, Hamiltona i Windsora.58 Uz mnoge aktivnosti koje se održavaju u krugu crkve, posebno treba istaknuti osnutak subotnje škole za učenje hrvatskog jezika koja je počela raditi 1979. godine. Osnovan je mješoviti pjevački zbor „Vatroslav Lisinski” koji je zbog svoje kvalitete veoma brzo stekao popularnost na sjevernoameričkom kontinentu, tako da su zahtjevi za njegovo gostovanje u hrvatskim zajednicama dolazili sa svih strana. Od osnutka 1964. pa do 1990. godine u crkvi je kršteno više od 500 djece, sklopljeno više od 200 brakova, krizmano više od 300 djece i dodijeljena prva pričest više od 200 djece.59 Danas hrvatska zajednica Montreala prema neslužbenim podacima ima između 2 do 3 tisuće Hrvata i duhovni i društveni život i dalje se događaju u sklopu crkve. Hrvatska katolička župa Sv. Franje Asiškog – Windsor U prvoj službeno uspostavljenoj hrvatskoj katoličkoj župi u Kanadi, Svetog Franje Asiškog, već u listopadu 1948. godine služila se misa na hrvatskom jeziku.60 Najveće zasluge za to pripadaju dr. fra Luji Ivandiću koji u rujnu 1948. godine dolazi u Windsor s namjerom da osnuje hrvatsku katoličku župu. Mjesec dana nakon svog dolaska fra Ivandić uspijeva crkvi Sv. Ćirila i Metoda održati misu na hrvatskom jeziku u slovačkoj. Svojim organizacijskim sposobnostima i predanim radom uspijeva u kratkom vremenu donekle uvesti red i harmoniju u razdijeljenu hrvatsku zajednicu. Osniva crkveni pjevački zbor a zajmom od 12 tisuća kanadskih dolara koji mu je dao biskup J. Cody, fra Ivandić kupuje staru baptističku crkvu, koju preuređuje za hrvatske potrebe. Prva misa i blagoslov nove hrvatske crkve bili su 20. kolovoza 1950. godine. S tim datumom službeno je uspostavljena prva hrvatska katolička župa u Kanadi.61

57 Ibid str. 188. – 200. Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu, Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 390. 58 Ibid 59 Ibid 60 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan Press, Chicago, str. 217. – 218. Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništu, Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 402. 61 Ibid HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 305

Euharistije na hrvatskome jeziku svake nedjelje u Kanadi okupe više od deset tisuća Hrvata i mladih građana hrvatskoga podrijetla od Toronta do Vancouvera.

Osim osnivanja različitih vjerskih društava u krilu crkve poput Oltarskog društva, Gospojinskog društva, Društva imena Isusova i drugih fra Ivandić mnogo vremena i energije troši radeći svoj misionarski rad u mnogim hrvatskim zapadnokanadskim zajednicama. Velike razdaljine između pojedinih gradova zapadne Kanade prisilile su fra Ivandića da vrlo često dulje vrijeme bude odsutan iz svoje župe u Winsdoru. Njegova učestala odsutnost pridonijela je da njegovi protivnici u hrvatskoj zajednici prodube nastali raskol šireći razne laži o njemu. Duboko razočaran nastalim stanjem odlučuje se 10. siječnja 1965. povući iz župe i odlazi u drugi grad. Njegovim odlaskom u župi nastaje velika praznina koju je tek u rujnu 1965. godine popunio dolazak novog svećenika don Miloša Čulina, koji je došao iz New Jerseya, SAD.62 Već u prve dvije godine djelovanja među Hrvatima Winsdora don Čulin uspijeva, uz pomoć mjesnoga biskupa i svojih župljana, kupiti prikladno zemljište na kojem je izgrađena crkva. Blagoslov i posveta nove crkve održani su 1969. godine. Istodobno s gradnjom crkve i prateće dvorane u krugu crkve osnovani su „Hrvatsko društvo žena”, folklorna skupina „Hrvatsko selo” i nogometni klub „Hrvatska mladost Svetog Križa”.63 Uza sve ostvarene rezultate zbog nastalih svađa u hrvatskoj zajednici don Čulin, kao i njegov prethodnik, napušta župu 1973. godine. Odlukom mjesnog biskupa Cartera brigu i odgovornost za Hrvatsku katoličku župu u Windsoru preuzima Kustodija hrvatskih franjevaca u Chicagu. Na mjesto privremenog upravitelja župe biskup Carter 22. lipnja 1973. godine potvrđuje Ferdinanda Skoku koji na tome mjestu ostaje do

62 Ibid 63 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatsku migraciju, Zagreb 1980., str. 189. 306 2012 M. SOPTA

21. kolovoza 1976.. Njega je zamijenio fra Zvonimir Kutleša koji uz ozbiljnu obnovu pastoralne skrbi za Hrvate uspijeva postupno obnoviti stara i osnovati nova društva poput dječjeg crkvenog zbora ili folklornog društva „Kardinal Alojzije Stepinac”.64 U radu mu je mnogo pomogao fra Vilim Primorac koji djeluje u susjednoj župi u Detroitu. Zbog priljeva novih hrvatski useljenika javlja se potreba za većom crkvom. Fra Kutleša koristi tu činjenicu i uspijeva organizirati da Hrvati 1980. godine počnu graditi novu crkvu, dvoranu, župni stan i školu. Taj veliki projekt, koji je stajao više od dva milijuna kanadskih dolara, uspješno je završen 1981. godine. Svečani blagoslov i posvetu crkve obavio je 4. listopada 1981. godine londonski biskup John Sherlock. O veličini župe, o aktivnosti njezinih svećenika a posebno o pastoralnoj brizi za Hrvate najbolje govore sljedeći službeni podaci župe, na osnovi kojih je u župi između 1950. i 1990. godine kršteno više od 1000 djece od kojih je 600 dobilo i prvu pričest te krizmu. Također obavljeno je oko petsto vjenčanja.

Župa Sv. Leopolda Mandića – Ottawa U glavnom kanadskome gradu Ottawi, djeluje malobrojna hrvatska zajednica koja je poslije Drugog svjetskog rata imala oko stotinu obitelji. Hrvati Ottawe su gotovo puna tri desetljeća nastojali osnovati svoju katoličku župu, ali bez mnogo uspjeha. Prvi svećenici koji su još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazili voditi pastoralnu skrb za Hrvate Ottawe bili su svećenici iz Montreala fra Serafi n Vištica i Vilim Primorac. Ovakva praksa trajala je sve do 1968. godine kada u Ottawu dolaze pohađati studije dominikanski đakoni iz Hrvatske, Marinko Zadro i Jure Krišto, a godinu poslije svećenik Marijan Jurčević.65 Njihovim dolaskom u Ottawu počinje se služiti katolička misa na hrvatskom jeziku. Nažalost njihovim povratkom u Hrvatsku, zajednica ostaje bez hrvatskog svećenika. Zamijenio ih je dominikanac J. M. Tillard koji nekoliko godina drži misu na hrvatskom jeziku s francuskim akcentom. I pored njegova velikog truda i nastojanja da okupi što više Hrvata na misama, problemi u komunikaciji na hrvatskom jeziku te slabo poznavanje hrvatske kulturne i vjerske tradicije, bili su velika barijera između njega i župljana u njegovim nastojanjima da ostvari taj plan. Potreba za hrvatskim svećenikom u hrvatskoj zajednici postajala je sve veća jer je zajednica brojčano rasla. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja konačno u hrvatsku zajednicu kao stalni misionar dolazi 1977. godine don Tadija Pavlović.66 Njegovim dolaskom pojavljuje se veći entuzijazam i živost u hrvatskoj zajednici općenito, što uvelike pridonosi većem odzivu vjernika na redovite nedjeljne mise koje se održavaju u iznajmljenoj lokalnoj dominikanskoj crkvi. Uz obnovu pastoralne i duhovne skrbi za Hrvate, u sklopu crkve osnovana je hrvatska škola za jezik i kulturu koja uspješno djeluje uz obilnu materijalnu pomoć vlade pokrajine Ontarija. Zanimljivo je spomenuti da je jedan od

64 fra Ljubo Krasić Hrvatske župe u Americi i Kanadi- Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan press, Chicago, str. 218. Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatsku migraciju, Zagreb 1980., str. 189. 65 Ibid Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu, Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 393. 66 Ibid str. 394 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 307 predavača u školi Gojko Šušak koji nakon uspostave slobodne demokratske Republike Hrvatske postaje prvi ministar za iseljeništvo, a poslije i ministar obrane Republike Hrvatske. Nažalost, zbog objektivnih i nekih drugih razloga don Pavlović se nakon samo dvije godine boravka u hrvatskoj zajednici vraća u domovinu tako da zajednica ponovno ostaje bez hrvatskog svećenika. Umjesto don Pavlovića na njegovo mjesto dolazi svećenik crnac Martin Skinner, pripadnik dominikanskog reda. Svojim radom i nastojanjima da nauči hrvatski jezik, što je i na kraju uspio, stekao je velike simpatije župljana. Počeo je služiti misu i držati propovijedi na hrvatskome jeziku. Tri mjeseca nakon što je za stalnog svećenika u hrvatsku zajednicu došao Vinko Delinac, 15. lipnja 1986. godine i službeno je osnovana hrvatska župa Sv. Leopolda Mandića. Novoosnovanoj hrvatskoj župi mjesni biskup dodjeljuje u skrb crkvu bivše župe Notre-Dame-des-Anges.67 Osim hrvatske škole za jezik i kulturu u sklopu crkve osnovana su i djeluju druga društva poput nogometnog kluba „Jadran”, i folklorne skupine „Croata” koja je 1979. godine bila domaćin tradicionalnog hrvatskog folklornog festivala za istočnu Kanadu.

Župa Hrvatskih Mučenika – Mississauga Dolaskom desetak tisuća novih hrvatskih useljenika potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća uglavnom u Toronto i njegovu bližu okolicu, radikalno se promijenio život i dinamika aktivnosti hrvatskih društava. Dolaskom mnogobrojnih Hrvata u Toronto postojeća hrvatska crkva postala je premalena i nije mogla primiti sve koji su dolazili na služenje mise. I pored činjenice da su se mise služile svaku večer, a nedjeljom čak tri puta u različito vrijeme, crkva je postala premalena za duhovnu i pastoralnu skrb Hrvata. Istodobno s dolaskom velikog broja Hrvata u Toronto, pokrajina Ontario doživljava veliki ekonomski procvat, neviđen do tada u tome dijelu Kanade. U novonastalim okolnostima velik broj novih pridošlica i starosjedilaca napuštaju Toronto te odlaze u Mississaugu, koja je samo administrativno drugi grad. Naseljavanjem nekoliko tisuća Hrvata u Mississaugi, kao i nastalih nesuglasica i javnog prepiranja između torontskog župnika Josipa Gjurana i franjevačkih svećenika u novoosnovanom Hrvatskom kulturno-socijalnom centru u obližnjem Norvalu, samo su ubrzali proces gradnje hrvatske crkve u Mississaugi. Potreba za vlastitom crkvom u Mississaugi bila je svakom jasna, zato je torontski nadbiskup Phillip Pocock odlukom od 6. prosinca 1977. godine proglasio osnivanje hrvatske katoličke župe ,,Hrvatskih Mučenika” za Mississaugu, Brampton i Malton.68 Prema riječima prvog imenovanog župnika Ivice Kecerina „prve svete mise održane su na hrvatskom jeziku u kanadskoj katoličkoj crkvi St. Francisa of Assissi”.69 Međutim zbog vrlo nepogodnog roka održavanja mise (svake nedjelje u 14 sati što je bilo veoma nepraktično za vjernike) župnik Kecerin uspijeva dobiti prostorije katoličke škole „Mary Fox” u Mississaugi u kojoj se svake nedjelje u 11 sati služi misa na hrvatskom jeziku. Za potrebe župnika kupljena je stara kuća u kojoj je on stanovao i ujedno je služila kao župni ured. Da je to samo privremeno,

67 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1977., Chicago 68 Ivan Kecerin-25. godina Župe Hrvatskih Mučenika- Mississauga, Mississauga 2002., str. 22. 69 Osobni intervju sa svećenikom Ivanom Kecerinom obavljen 2000. godine u Zagrebu. 308 2012 M. SOPTA bilo je jasno svim župljanima i zato je prihvaćena ideja o kupnji zemljišta na kojem će se izgraditi crkva. Odluka o kupnji povjerena je župniku župe iz Toronta Josipu Gjuranu, koji je uz veliku pomoć trgovaca nekretninama Dragana Bajića i Mirka Štefanca napokon pronašao prikladnu lokaciju za izgradnju crkve.70 Usporedno s traženjem prikladne lokacije za izgradnju nove crkve, u župu dolaze časne sestre koje su od mjesnoga nadbiskupa dobile kuću za svoje potrebe blizu postojećeg župnog ureda. Njihov dolazak u župu odmah se osjetio kroz njihov rad. Osim uvođenja učenja djece u katoličkom nauku, osnivaju crkveni pjevački zbor koji ubrzo postaje najkvalitetniji zbor takve vrste u hrvatskim zajednicama u Ontariju. Nakon što je osnivana katolička zajednica, prešlo se na projekt izgradnje župne crkve, ureda, stanova i školskih prostorija. Prema izjavama svećenika Ivice Kecerina izrađen je nacrt za crkvu a nedugo zatim raspisan je javni natječaj za njezinu gradnju koji je vodio kancelar i generalni vikar torontske nadbiskupije Leonard Wall.71 Od svih pridošlih ponuda prihvaćena je ona kanadskog poduzetnika A. Petersona prema kojoj je cijeli projekt završen za iznos manji od milijun kanadskih dolara. Pomoćni biskup torontske biskupije Aloysisus Ambrozić blagoslovio je 26. prosinca 1978. temeljni kamen crkve koja se počela graditi u lipnju 1979. godine. Samo godinu poslije 6. srpnja 1980. godine, u nazočnosti više od deset tisuća okupljenih Hrvata Mississauge i susjednih gradova u pokrajini Ontariju, mnogobrojnih hrvatskih svećenika i časnih sestara, visokih predstavnika kanadskih vlasti, kanadskih biskupa Aloysisusa Ambrozića, Pearsea Laceya i Isidora Boreckog blagoslov i posvetu crkve obavio je uzoriti kardinal Franjo Šeper, perfekt Kongregacije za nauk i vjeru.72 O važnosti izgradnje te crkve za duhovni i pastoralni život Hrvata Mississauge najbolje govore podaci prvog župnika, svećenika Ivice Kecerina, koji sada živi i vodi župu u Zagrebu. Kratko nakon osnivanja župe u Mississaugi bilo je „oko dvjesto učlanjenih obitelji a godinu nakon njezina osnivanja taj se broj povećao na četiri stotine, da bi se danas kretao oko 1700 obitelji ili deset tisuća župljana“.73 U sklopu crkve župnik Kecerin sa svojim suradnicima osniva mnoga društva od kojih posebno treba spomenuti „Hrvatska katolička žena”, folklorna skupina „Sljeme”, tamburaški orkestar „Vatroslav Lisinski” i hrvatska škola „Kraljica Jelena” koju pohađa više od petsto hrvatske djece.

Župa Presvetog Trojstva – Oakville U gradu Oakvilleu koji se smjestio na pola puta između Toronta i grada čelika Hamiltona osnovana je 9. srpnja 1976. godine hrvatska katolička župa Presvetog Trojstva.74 No, njezini

70 Ibid. Podaci iz obavljenog intervjua sa svećenikom Kecerinom. 71 Autorov intrevju s bivšim župnikom hrvatske katoličke župe u Mississaugi Ivanom Kecerinom obavljen 2000. godine u Zagrebu 72 Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu – Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost i Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 389. Ivan Kecerin, 25. godina župe Hrvatskih Mučenika Mississauga, Mississauga 2002., str. 36. 73 Intervju sa svećenikom Ivicom Kecerinom. 74 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatske migracije, Zagreb 1980., str. 188. Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu – Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 392. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 309 počeci su mnogo prije, između 1960. do 1970. godine kada je svećenik iz Hamiltona dolazio samo dva puta na godinu i to obično za Božić i Uskrs kako bi održao misu na hrvatskom jeziku. Velikim priljevom novih hrvatskih useljenika povećao se broj hrvatske zajednice a time i veća potreba za duhovnu skrb. Zbog toga se, a imajući na umu da je u Hamilton došao i treći svećenik u tamošnju župu, početkom 1975. godine u Oakvilleu svake nedjelje služi misa na hrvatskom jeziku. Uvidjevši nastale pozitivne promjene i potrebu da Hrvati imaju svoju župu, mjesni biskup Hamiltona Paul F. Reading udovoljio je hrvatskim zahtjevima da osnuju vlastitu župu kojoj uz Hrvate iz Oakvillea „pripadaju i hrvatske obitelji Burlingtona, Miltona, Actona i Georgetowna”.75 Prvim župnikom Presvetog Trojstva imenovan je svećenik Vjekoslav Banković koji je dugo godina dolazio iz Hamiltona služiti nedjeljnu misu. Za potrebe svećenika izgrađen je 1980. godine župni stan na zemljištu koje su Hrvati nekoliko godina prije kupili za tu i slične potrebe. Uz župni stan izgrađena je i dvorana za različite društvene događaje. Župni ured i dvoranu službeno je blagoslovio hamiltonski biskup McDonald.76 Dolaskom svećenika Jurja Jezerinca, današnjeg biskupa u Zagrebu, na mjesto župnika župe Presvetog Trojstva počinje 1988. godine izgradnja nove crkve.77 Ideja je naišla na veliki odjek ne samo među Hrvatima Oakvillea nego i susjednih gradova Toronta, Hamiltona i Mississauge. Zahvaljujući velikom materijalnom doprinosu, a osobito velikom odzivu hrvatskih gospodarstvenika na čelu s poznatim mecenom kulturnih i sportskih projekata Antonom Kikašom iz Toronta, crkveni odbor za izgradnju crkve u Oakvilleu je samo na jednoj večeri organiziranoj u svrhu prikupljanja fi nancijskih sredstava za izgradnju crkve skupio 300.000 kanadskih dolara.78 Crkva čiji je temeljni kamen postavljen 29. svibnja 1988. godine uspješno je izgrađena 1991. godine. Njezin blagoslov obavio je bivši župnik - tada već pomoćni biskup zagrebački Juraj Jezerinac.79 U sklopu crkve djeluju razna vjerska, sportska, kulturna društva kao i škola za učenje hrvatskog jezika i kulture.

Župa Svete Obitelji – Kitchinera Imajući na umu za kanadske uvjete relativnu blizinu Kitchinera s ostalim gradovima južnog Ontarija poput Toronta, Hamiltona i Mississauge, u kojima su već postojale dobro organizirane hrvatske župe, pastoralnu skrb za Hrvate ovoga grada vodili su sve do početka 1970. godine svećenici koji su redovito svake nedjelje dolazili u posjet i služili mise. S rastom hrvatske zajednice i odziv vjernika na misama bio sve veći, pa je i potreba da se osnuje katolička misija rasla iz dana u dan, da bi napokon 1. listopada 1975. godine bila i službeno osnovana Hrvatska katolička misija „Sveta Marija”, koja je djelovala u sklopu istoimene kanadske katoličke župe.80

75 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatske migracije, Zagreb 1980., str. 188. 76 Ibid 77 Ibid 78 Autor bio nazočan na spomenutoj večeri 79 Ibid 80 Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u Hrvatskom iseljeništvu – SJEVERNA AMERIKA, KRŠĆANSKA SADAŠNJOST, GLAS KONCILA, ZAGREB 2005., STR. 387. 310 2012 M. SOPTA

Za prvog voditelja misije imenovan je svećenik Vladimir Stanišić koji je na toj dužnosti ostao sve do 1989. godine, kada već osnovanu hrvatsku katoličku župu preuzima Kustodija hrvatskih franjevaca iz Chicaga.81 Veoma kratko nakon što je službeno uspostavljena župa 1. lipnja 1977. godine, kao i u drugim hrvatskim zajednicama diljem Kanade tamošnji Hrvati odlučuju kupiti zemljište za izgradnju vlastite crkve. Kupnjom zemljišta na kojem je 1980. godine uz novu crkvu i župni ured izgrađena i prigodna dvorana Hrvati su ostvarili svoj davni san da imaju vlastiti katolički centar. Uz mnoge crkvene odbore i razna vjerska društva koja djeluju pod patronatom i crkvenim uputama, u sklopu crkve osniva se subotnja škola za učenje hrvatskog jezika i hrvatske kulture. Osim škole osnivaju se i folklorna skupina te nogometni klub. Novi crkveni kompleks postaje središte svih važnijih društvenih aktivnosti u hrvatskoj zajednici grada Kitchinera. Kada je u pitanju pastoralna skrb za Hrvate ona se najbolje očituje kroz mnogobrojna obavljena krštenja, prve pričesti, krizme, vjenčanja i pogrebe. Na osnovi objavljenih župnih podataka između 1970. i 1990. godine kršteno je više od 400 djece, vjenčano više od pedeset mladih parova, krizmano sto pedeset djece i prvu je pričest primilo više od pedeset djece.82

Župa Srca Marijina – Vancouver Hrvatska zajednica grada Vancouvera, koja ima oko deset tisuća Hrvata, prvi je put tek u srpnju 1961. godine dobila hrvatskog svećenika za stalno.83 Bez obzira na to što su neki svećenici poput fra Davida Zrne, fra Ljube Čuvala, fra Zvonka Mandarića dolazili u Vancouver i prije Drugog svjetskog rata i ostajali kratko vrijeme među Hrvatima, oni nisu uspjeli osnovati katoličku župu. Dolazak fra Ambroza Budimira kao misionara 1946. godine u hrvatsku zajednicu da pokuša osnovati župu završio je neuspjehom i zato on napušta grad. Svi spomenuti pokušaji da se osnuje hrvatska katolička župa koji su završili neuspješno, nisu obeshrabrili Hrvate grada Vancouvera u njihovim nastojanjima da osnivaju župu. Njihova nastojanja, a osobito upornost nekoliko pojedinaca poput Rade Perića, Ive Mataka i Ante Prlića, koji su izabrani da predstavljaju privremeni crkveni odbor koji će nastojati pronaći hrvatskog katoličkog svećenika koji bi najbolje odgovarao Hrvatima grada Vancouvera napokon je urodio plodom.84 Uz veliku pomoć i razumijevanje za njihove zahtjeve i potrebe nadbiskup Vancouvera W. M. Duke poslao je pismo na Hrvatsku kustodiju u Chicago s molbom da pošalju jednog hrvatskog svećenika Hrvatima grada Vancouvera. Na osnovi njegova zahtjeva i odobrenja u hrvatsku zajednicu dolazi fra Ambroz Budimir. Prvu misu na hrvatskom jeziku novopridošli svećenik održao je 9. srpnja 1961. godine.85 U svom proglasu Hrvatima Vancouvera, koji je poslao 12. srpnja 1961. godine, fra Budimir kao župnik novoosnovane župe u nekoliko točaka iznosi glavne smjernice budućeg rada župe i apelira na njihovu pomoć za ostvarenje tih planova. Između ostalog fra

81 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatsku migraciju, Zagreb 1980., str. 189. 82 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan Press, Chicago, 85. 83 Ibid 84 Ibid str. 297 85 Vladimir Stanković, kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu, Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 398. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 311

Budimir iznosi svoje planove da zajedno s vjernicima osnuje pjevački zbor, utemelji privremeni crkveni odbor koji će koordinirati rad i biti veza između župnika i župljana. Također posebno je istaknuto da će ipak glavna zadaća crkvenog odbora biti prikupljanje sredstva za izgradnju nove crkve. Veoma je važno istaknuti poruku fra Budimira iz njegova proglasa u kojem ističe „da je župna crkva jedinica duhovnog Kristova Kraljevstva na zemlji i kao takva izvan svakog politiziranja ili strančarenja”.86 Sustavnim i mukotrpnim radom fra Budimira i njegovih župljana izgrađena je nova crkva u kojoj je na polnoćku 1968. godine održana prva misa na hrvatskom jeziku. Svečanu ceremoniju i njezin blagoslov obavio je 16. studenog 1969. godine nadbiskup Vancouvera James Carney. Umjesto fra Budimira koji 1970. godine odlazi u Njemačku, za voditelja župe dolazi fra Bono Prcela koji dobiva i svoje pomoćnike što umnogome olakšava pastoralni rad među Hrvatima. Osim pastoralne brige za Hrvate, fra Bono Prcela i njegovi pomoćnici uspješno otplaćuju postojeći crkveni dug nastao u izgradnji. Uz otplatu duga 1977. godine kupljeno je i zemljište površine 54 tisuće četvornih metara u Richmondu na kojem su izgrađeni Hrvatski pastoralni centar „Kardinal Stepinac” te prikladna dvorana za društvene potrebe.87 Hrvatska katolička župa Srca Marijina na čelu sa svojim župnicima a u bliskoj suradnji s mnogim drugim kulturnim, sportskim i političkim društvima u gradu Vancouveru znatno je pridonijela bogatom i raznovrsnom društvenom životu hrvatske zajednice. Na osnovi službenih župnih statističkih podataka između 1961. i 1990. godine vjenčano je više od 500 mladih bračnih parova, kršteno više od 1500 djece, prvu pričest dobilo je više od 1000 djece i krizmano je također više od tisuću djece.88

Župa Sveti Leopold Mandić – Victoria Na otoku Vancouveru, koji je najveći otok na zapadnoj obali Kanade i općenito Sjeverne Ame- rike, nalazi se glavni grad kanadske pokrajine British Columbije – Victoria. U njemu djeluje dobro organizirana malobrojna hrvatska zajednica koja broji oko sto pedeset obitelji. Općenito na cijelom otoku živi oko dvjesto hrvatskih obitelji i to u gradovima Chemainesu 16 obitelji, Nanaimou 15 obitelji, Port Alberini 40 obitelji, Campbell Riveru 9 obitelji i Tohsisu 9 obitelji.89 Pastoralnu skrb za malobrojne Hrvate počeo je voditi 1974. godine hrvatski misionar fra Zvonko Radošević koji je u to vrijeme živio u Vancouveru. On je punih deset godina služio misu za Hrvate, da bi napokon u siječnju 1985. godine njegov nasljednik fra Ante Jurić, koji se preselio na otok, preuzeo njegovu ulogu. Samo dva mjeseca nakon dolaska na otok fra Jurić uspio je organizirati i uvjeriti Hrvate da od biskupije otkupe zgradu katoličkog centra St. Thomas

86 Hrvatska katolička župa Srca Marijina 1961. – 1986. godine, Vancouver, str. 24. 87 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatsku migraciju, Zagreb 1980., str. 190. 88 Službene župne statistike, u posjedu autora. 89 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Izdalo i uredilo Vijeće biskupske konferencije za Hrvatsku migraciju, Zagreb 1980., str. 111. 312 2012 M. SOPTA

More za 100.000 kanadskih dolara.90 Kao i u mnogim drugim hrvatskim zajednicama diljem Kanade, novokupljeni centar Hrvati su dobrovoljnim radom i skupljenim novcem obnovili i preuredili kako bi zadovoljio njihove potrebe. U idućih nekoliko godina fra Jurić je uspio sa svojim župljanima otplatiti sav dug, tako da je crkva u kojoj je služena prva misa na hrvatskom jeziku u rujnu 1985. godine i posvećena sv. Leopoldu Mandiću postala vlasništvo Hrvata grada Victorije. Župnika crkve Sv. Leopolda Mandića naslijedio je fra Mate Markota koji je nastavio raditi stopama fra Jurića. Od 1985. godine da studenog 1992. godine, koliko je proveo u župi, fra Markota je uspio obnoviti crkvu. Poslije fra Markote za župnika dolazi fra Jerko Čaleta koji je prije toga bio župnik u Vancouveru.91 Poznat kao graditelj crkvi u Vancouveru i Edmontonu fra Čaleta uspijeva paralelno uz obnavljanje crkve u Victoriji obnoviti crkvu u Nanaimou, unatoč tomu što je ona pripadala mjesnoj biskupiji. Od 1975. godine do 1995. godine u župi je kršteno više od stotine djece, vjenčano više od trideset bračnih parova, dodijeljena prva pričest više od stotinu djece i krizmano oko pedeset djece.

Majka Božja Bistrička – Calgary Krajem pedesetih godina dvadesetog stoljeća osniva se hrvatska zajednica u gradu Calgaryju. U njoj se 1959. godine istodobno osnivaju politička, sportska i kulturna društva.92 I pored činjenice što su bila otvorena i za članstvo i relativno veliku aktivnost, nažalost ona nisu mogla zadovoljiti očekivanja i potrebe cijele zajednice. U sklopu zajednice osjećala se velika praznina i potreba za duhovnim životom, potreba za vlastitom katoličkom crkvom koja bi okupljala i sve one koji nisu bili u postojećim društvima i organizacijama. Zbog toga je skupina od sedamdeset tri osobe poslala zamolbu za pomoć mjesnome biskupu Carrolu. Istodobno s molbom koju su poslali na adresu mjesnoga biskupa, ista skupina ljudi također je slično pismo poslala Hrvatskoj franjevačkoj kustodiji u Chicagu tražeći od njih pomoć i savjet. Uz obilnu pomoć s obiju strana na koje su molbe bile poslane te velikom upornošću Hrvata u zajednici se 12. listopada 1967. godine služi prva misa na hrvatskom jeziku u novoosnovanoj hrvatskoj katoličkoj misiji „Majka Božja Bistrička”.93 Uz svestranu pomoć mjesne crkve i franjevaca iz Chicaga veoma je važno istaknuti veliki doprinos splitskog provincijala fra Petra Čapkuna da san Hrvata Calgaryja postane stvarnost. Za prvog voditelja misije bio je imenovan fra Zvonko Radošević, koji je došao na zahtjev župljana.94 Pod njegovim vodstvom nakon samo godinu dana što se sveta misa na hrvatskom jeziku služila u stranoj župi, župljani su otkupili malu poljsku crkvu u svibnju 1967. godine. Dobrovoljnim radnim akcijama i skupljenim donacijama Hrvati su obnovili crkvu kako bi odgovarala njihovim potrebama. Veliki ekonomski procvat koji je pokrajina Alberta doživjela sredinom sedamdesetih godina i poslije toga, privukao je veliki broj novih doseljenika

90 Ibid str. 399. 91 Fra. Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan Press, Chicago , str. 215. 92 Calgary, Hrvatska katolička župa Majka Božja Bistrička 1967. – 1992., Calgary 1992., str. 14. 93 Ibid 16 94 Ibid HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 313 među kojima je bio i priličan broj Hrvata. S novim priljevom Hrvata u pokrajinu, posebno u grad Calgary, osjetila se potreba za većom crkvom. Početna ideja tijekom vremena zahvatila je sve više i više pristaša u hrvatskoj zajednici, da bi napokon 9. siječnja 1977. godine bio sazvan javni skup koji je imao samo jednu točku dnevnog reda, potreba izgradnje nove i veće crkve. Na tom je skupu tajnim glasanjem odluka donesena „s time da od 107 glasačkih listića, 98 se izjasnilo za izgradnju nove crkve, 3 listića su bila protiv i 6 listića je bilo suzdržano”.95 Odziv malog broja Hrvata na javni skup na kojemu se referendumskim pitanjem izražavala potreba za novom crkvom ili ne, nije obeshrabrila idejne začetnike. Oni su nastavili sa svojim planom te je, uz 300 dolara donacije od svake hrvatske obitelji u gradu i velikom pomoći lokalnog biskupa, pronađeno odgovarajuće zemljište za izgradnju nove crkve.96 Na sastanku od 26. veljače 1979. godine članovi župnog vijeća donose odluku za kupnju zemljišta. U kratkom vremenu izrađeni su planovi za izgradnju crkve i nakon što je fra Zvonko 19. srpnja pri okupljenim vjernicima blagoslovio zemljište, službeno je 23. srpnja počela izgradnja nove crkve. Nekoliko godina poslije uz velika odricanja i mukotrpan rad velikog broja pojedinaca u hrvatskoj zajednici, uzoriti kardinal dr. Franjo Šeper je na misnom slavlju 2. kolovoza 1981. godine u nazočnosti mnogobrojnih lokalnih Hrvata, svećenika i uglednih gostiju iz kanadskog javnog života blagoslovio novu crkvu posvećenu Majci Božjoj Bistričkoj.97 Izgradnja nove crkve pridonijela je bogatijem pastoralnom životu katolika, što potvrđuju i posjeti nekoliko kardinala i biskupa hrvatskoj crkvi. Uz dobro organiziranu pastoralnu skrb, što se između ostalog vidi kroz često obavljena krštenja, više od tristo djece koja su dobila prvu pričest i sakrament krizme, blizu dvjesto obavljenih vjenčanja, u sklopu crkve razvio se bogat kulturno-društveni život. Tako je na primjer osnovano folklorno društvo koje je uime župe bilo suosnivač festivala hrvatskog folklora za zapadnu Kanadu, osnovan je župni list „Naša riječ” koji je nakon dva desetljeća postao bilten ne samo događanja u sklopu župe nego i izvan nje. Najvažnije je osnivanje hrvatske škole koju je 1968. godine osnovao fra Zvonko Radošević, čiji voditelji su nastojali slijediti misli kardinala Kuharića koji je rekao: „Ne dopustimo da sve na nama stane, da nas ne bi buduće generacije optuživale za naše propuste.”98 Tijekom vremena hrvatski katolički centar postao je centar ne samo vjerskih događaja, nego općenito svih važnijih kulturnih, sportskih i političkih događaja.

Župa Uznesenja Marijina – Thunder Bay I pored činjenice da su hrvatske zajednice na dalekom sjeveru pokrajine Ontario još prije Drugog svjetskog rata posjećivali hrvatski franjevci misionari poput fra Zvonke Mandurića 1929. i 1930. godine, ipak prvi hrvatski katolički svećenik koji je službeno bio dodijeljen Hrvatima Thunder Baya bio je Julije Balog. Nakon što je 1974. godine osnovao hrvatsku misiju svećenik Balog već

95 Calgary Hrvatska katolička župa Majka Božja Bistrička, 1967. – 1992., Calgary 1992., str. 18. 96 Ibid 97 Ibid 98 Ibid, 68. 314 2012 M. SOPTA iduće godine napušta hrvatsku župu i vraća se u Čile iz kojeg je desetak godina prije došao u Kanadu.99 P r a z n i n a koja je n a st ala njegov i m od la skom p opu n i la je H r vat sk a f r a njeva čk a k u st od ija iz Chicaga koja preuzima misiju i u nju šalje fra Iliju Puljića. Pod njegovim vodstvom Hrvati 1979. godine kupuju pentekostnu crkvu koju preuređuju za svoje potrebe. Uz crkvu izgrađuju se prikladan župni ured i dvorana koja može primiti 150 ljudi. Suočeni s velikim poteškoćama kao što su skromne materijalne mogućnosti i malobrojna hrvatska zajednica, hrvatski katolički svećenici ipak uspijevaju organizirati vjerski i kulturni život Hrvata u gradu. Najbolji dokazi o njihovu radu potvrđuju službeni župni podaci na osnovi kojih je u toj malobrojnoj zajednici između 1974 i 1980. godine kršteno približno 100 djece, vjenčano više od 30 parova, prvu pričest primilo više od dvadeset djece i krizmano više od pedeset djece.100

Župa Sveti Nikola Tavelić – Winnipeg U glavnom gradu pokrajine Manitoba, Winnipegu poslije Drugog svjetskog rata djelovala je malobrojna hrvatska zajednica s oko četiri stotine Hrvata.101 Sve do 1968. godine, kada u zajednicu dolazi svećenik Julie Balog iz Čilea, mise za Hrvate katolike bile su veoma rijetke i to zbog objektivnih razloga. One su se uglavnom održavale na hrvatskom jeziku kada bi grad s vremena na vrijeme posjetili hrvatski svećenici iz drugih gradova. Velečasni Julie Balog uspio je u veoma kratkom vremenu uvjeriti mjesnoga nadbiskupa Flahiffa o potrebi osnivanja hrvatske katoličke župe. Napokon je nadbiskup 30. kolovoza 1968. godine izdao odluku o osnutku hrvatske katoličke župe.102 Povratkom svećenika Baloga 1970. godine u Čile na njegovo mjesto dolazi fra Jerko Čaleta. Kao glavni cilj, osim pastoralne brige za Hrvate, fra Čaleta je sebi postavio izgradnju crkve. U roku od četiri godine uspio je zajedno s crkvenim odborom skupiti dovoljno novca pa je uz crkvu izgradio i dvoranu za društvene potrebe Hrvata. Gradnja crkve i dvorane počela je 1974. godine a samo godinu poslije nadbiskup i kardinal Winnipega Flahiff je 17. studenog 1975. godine službeno blagoslovio i posvetio crkvu sv. Nikoli Taveliću. Uz crkvu su osnovana i djeluju razna društva poput kolo grupe „Hrvatska zora”, nogometnog kluba „Croatia” i društvo „Hrvatska katolička žena”. Također u sklopu crkve osnovana je i djeluje subotnja hrvatska škola u kojoj djeca osim učenja hrvatskog jezika uče i hrvatsku povijest i kulturu.103 Imajući na umu malobrojnost hrvatske zajednice, spomenuti uspjesi i aktivnosti govore o velikoj važnosti i ulozi koju su hrvatski svećenici imali u toj zajednici. Uz spomenuta društva treba istaknuti i crkveni zbor te izlaženje tjednog župnog vjesnika.

99 fra Robert Jolić – fra Jozo Grbeša, Stoljeće vjernosti, Chicago 2000., str. 82. 100 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan Press, Chicago 101 Vladimir Stanković, Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu, Sjeverna Amerika, Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila, Zagreb 2005., str. 401. 102 Vladimir Stanković, Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Vijeće za hrvatske migracije, Zagreb 1980., str. 190. 103 Ibid HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 315

Hrvatska katolička župa Mala Gospa – Edmonton U malobrojnu hrvatsku zajednicu Edmontona koja danas prema nekim neslužbenim podacima ima samo dvije tisuće Hrvata pripadnika različitih generacija, u razdoblju između 1967. i 1977. godine dolazili su u posjet hrvatski katolički svećenici iz grada Calgaryja, udaljena oko tri stotine kilometara od Edmontona, kako bi služili misu na hrvatskom jeziku. U početku bio je to fra Zvonko Radišević, osnivač katoličke župe u Calgaryju, a zatim fra Ivan Rašić, fra Božo Ančić i fra Duje Boban. Kako je hrvatska zajednica postupno rasla, time je i potreba za pastoralnu skrb Hrvata postajala veća. Na osnovi tih potreba u Edmonton 27. ožujka 1977. u hrvatsku zajednicu službeno dolazi fra Jerko Čaleta koji odmah služi misu na hrvatskom jeziku.104 Kao dobar organizator i stečenim bogatim iskustvom pri gradnji crkve u Winnipegu, fra Jerko mnogo pridonosi većoj aktivnosti među članovima hrvatske misije. U prostorijama Hrvatskog katoličkog centra, koji je bio otvoren 6. veljače 1970. godine, a službenom odlukom godišnje skupštine od 12. veljače 1977. godine postao dio katoličke župe, organiziraju se različite kulturne manifestacije. Među ostalim organiziraju se prvi seminar za učitelje hrvatskog jezika za zapadni dio Kanade i prvi folklorni festival za to područje.105 Zbog velikog broja različitih aktivnosti u zajednici rasla je i potreba za većim i tehnički bolje opremljenim prostorijama. Nakon obavljenih analiza i rasprava zaključeno je kako je najbolje kupiti zemljište oko Hrvatskog katoličkog centra i na njemu izgraditi suvremenije i funkcionalnije prostorije, što je i učinjeno. Kupnjom zemljišta počela je odmah i izgradnja nove crkve i prikladne prostorije. Novčanim donacijama i dobrotvornim radom Hrvata grada Edmontona crkva je izgrađena za manje od jedne godine. Od 4. lipnja 1981. godine, kada je počela izgradnja, crkva je bila završena 27. ožujka 1982. godine. Osjetivši i vidjevši s kakvim žarom i ljubavlju i velikim osobnim odricanjem hrvatski katolici izgradiše svoju crkvu, mjesna biskupija prihvatila je i odobrila hrvatski zahtjev za dodjelu kredita od 414.000 kanadskih dolara za potrebe podmirenja troškova gradnje. Blagoslov i posveta crkve obavljeni su 20. lipnja 1981. godine uz nazočnost nadbiskupa Josepha McNeila.106 Kredit dobiven od biskupije Hrvati su uspjeli vratiti u rekordnom roku od tri godine. Na osnovi službenih statističkih podataka s kojim raspolaže župa u vremenu između 1968 i 1995. godine obavljeno je 345 krštenja, dodijeljeno 186 sakramenata prve pričesti i krizmano 133 djece.107 Uz to obavljeno je više od 100 vjenčanja. Sve spomenute brojke potvrđuju da je odluka o izgradnji veće crkve bila razumna i potrebna.

Hrvatsko Franjevačko središte Kraljice Mira – Norval Ideja o izgradnji velikog općehrvatskog kulturnog centra koji bi zadovoljio potrebe sve brojnije hrvatske zajednice Toronta i južnog Ontarija kružila je među Hrvatima tog područja 70-ih godina prošlog stoljeća. Dolaskom sve većeg broja Hrvata potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina, koji su se uglavnom naseljavali u Torontu i obližnjim manjim gradovima poput Mississage, Oshawe,

104 Ibid 385.– 386. 105 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1977., Croatian Franciscan press, Chicago, str. 154.– 155. 106 Ibid str. 155. 107 Ibid str. 156. 316 2012 M. SOPTA

Oakvillea, Bramptona, Kitchinera i drugih, još se više aktualizirala ta temu i potaknula skupinu Hrvata na akciju. Na sastanku održanom 14. travnja 1976. godine u privatnoj kući Ivana Radišića „održan je prvi sastanak gdje se počelo ne samo s planiranjem nego i radom oko centra”.108 Sudionici sastanka Ante Bebek, Vinko Grubišić, Milan Jurković, Slavko Lasić, Marko Mikić, Ivan Radešić, Marijan Samardžić, Ante Tomić, Jozo Vrdoljak i Marko Vukorepa jednoglasno su odlučili da se treba izgraditi hrvatski centar u koji će se dovesti hrvatski svećenici franjevci, čija će zadaća biti da uz pastoralnu i duhovnu brigu za Hrvate na užem području južnog Ontarija osmisle i vode brigu o društveno kulturnom životu centra. Sama činjenica da su u to vrijeme u cijelom južnom Ontariju postojale samo dvije župe s vlastitim prostorijama i to u Torontu i Hamiltonu, samo je još više učvrstila uvjerenje prisutnih na spomenutom sastanku kako su svojim planovima o osnivanju centra na pravome putu. Jedan od zaključaka bio je da se osnuje širi odbor koji će početi raditi na ostvarenju njihove ideje i za tu svrhu početi sakupljati sredstva za gradnju centra. Također je zaključeno da se sazove opći hrvatski javni skup kako bi se Hrvate Toronta i općenito južnog Ontarija obavijestilo o planovima izgradnje centra. Samo godinu dana nakon održanog sastanka 2. svibnja 1977. godine odbor je kupio 160 jutara zemljišta, od kanadskog farmera Clauda McLaughlina za 560 tisuća kanadskih dolara.109 Uz zemljište kupljena je stara kuća u kojoj je živio dotadašnji vlasnik. U međuvremenu je odbor za izgradnju centra poslao nekoliko puta zamolbu na adresu Hrvatske franjevačke kustodije u Chicagu da im se pošalje jedan hrvatski svećenik. Nešto iz objektivnih a više iz drugih razloga, uglavnom zbog prijepora u hrvatskoj zajednici Toronta između svećenika torontske župe i članova odbora za izgradnju centra, franjevačkoj kustodiji u Chicagu proteklo je dosta vremena dok konačno nisu odlučili u svibnju 1977. godine poslati mladog svećenika fra Leona Galića u Norval. On je zajedno sa svojim pomoćnicima i nasljednicima fra Marijanom Peharom, fra Bertom Dragičevićem i fra Mladenom Čuvalom bez obzira na velike zapreke i probleme sa kojima su bili suočeni uspio ostvariti veliki napredak.110 U roku od samo nekoliko godina, između ostalog obnovljena je stara kuća koja je služila kao ured i mjesto stanovanja svećenika, osnovano društvo „Hrvatice centra” i mladež hrvatskog društvenog kulturnog centra te izgrađeno nekoliko nogometnih igrališta. Također izgrađene su i asfaltirane prikladne ceste i veliki otvoreni bazen za kupanje. Bez obzira na sve probleme nastale u vezi sa službenim priznavanjem, vođenje duhovne i pastoralne skrbi za tisuću Hrvata i Hrvatica koji su redovito počeli dolaziti na služenje nedjeljnih misa, konačno je hamiltonski biskup Anthony Tonnos svojim dekretom u travnju 1977. godine dodijelio da hrvatski franjevci na centru imaju i službeno pravo raditi ono što su uspješno radili posljednjih nekoliko godina. Prvim službenim ravnateljem novog hrvatskog kulturnosocijalnog centra pod vodstvom franjevaca imenovan je fra Ljubo Krasić, a njegov zamjenik postao je fra Ivan Bradvica. Godinu poslije biskupskim dekretom od 22. studenog 1978. godine utemeljeno

108 fra Stjepan Pandžić, prof. dr. Vinko Grubišić i fra Miro Grubišić, Hrvatski društveni kulturni centar Norval. Norval, 1977. – 2002., str. 25. 109 Ibid 29 110 Ibid. Autorov intervju s Franjom Zelićem poznatim i dobro informiranim aktivistom u hrvatskoj zajednici grada Toronta HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 317 je „Hrvatsko Franjevačko središte Kraljice Mira” koje je dobilo sva prava i ovlasti kao bilo koja druga katolička župa.111 Imenovanje fra Ljube Krasića za župnika centra pokazalo se kao izvrstan potez jer je u veoma kratkom vremenu centar stvarno postao središte ne samo duhovnog i pastoralnog nego i kulturnog života Hrvata južnog Ontarija. Uz dvosatni radio program koji je centar emitirao svaki tjedan na dvjema različitim radio postajama, u centar je smješten glavni ured HIŠAK-a (Hrvatska izvandomovinska škola Amerike i Kanade) od 1988. godine pa nadalje. Na zamolbu biskupa Tonnosa franjevci u hrvatskom centru preuzeli su vođenje župe u Kitchineru. Ta kratkotrajna pomoć u vođenja župe u Kitchineru brzo je prešla u trajnu nakon što je biskup zamolio franjevce da preuzmu vođenje te župe za stalno. Između ostalih društava osnovan je nogometni klub „Croatia” koji se natječe u lokalnoj nogometnoj ligi Toronta. Nogometni klub „Croatia” bio je domaćin tradicionalnog turnira hrvatskih nogometnih klubova za SAD-e i Kanadu, na kojima je nastupalo oko trideset hrvatskih nogometnih klubova. Važno je istaknuti da je 1. listopada 1989. godine u kući Kraljice Mira otvorena hrvatska knjižnica koju je svečano otvorio prof. dr. Zvonimir Šeparović, rektor zagrebačkog Sveučilišta i predsjednik Međunarodnog žrtvoslovnog društva. Uz njega na otvorenju su bili predsjednica Matice Hrvatske Marija Peakić-Mikuljan, urednik Hrvatskog leksikografskog zavoda Tomislav Ladan, predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio, poznati stručnjak hrvatskog jezika i autor mnogobrojnih knjiga dr. Stjepan Babić, kustos hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu fra Pavao Maslač i mnogi drugi ugledni gosti iz kanadskog i hrvatskog društvenog života.112 Među mnogobrojnim hrvatskim i kanadskim uglednim pojedincima koji su posjetili centar posebno treba istaknuti premijere pokrajine Ontarija Davida Petersona i Boba Rea. Osim te dvojice istaknutih kanadskih političara, veliki broj ministara i političara pokrajinske vlade Ontarija i savezne kanadske vlade posjetili su centar. Možda najvažniji datumi u povijesti centra je 12. studenog 1989. godine kada je dr. Franjo Tuđman održao govor, i 22. rujna 1990. godine kada je kao prvi demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske održao govor pred više od 20 tisuća oduševljenih Hrvata i Hrvatica južnog Ontarija. Inicijatori i osnivači centra nisu ni u snu mogli očekivati da će u krakom razdoblju na njegovu prostoru, čija je tržišna vrijednost danas dosegnula nevjerojatnih 20 milijuna dolara, izgraditi crkvu čiji tornjevi su visoki čak 60 metara i „dominiraju prostranim i slabo naseljenim poljem na kojem se svetište u Norvalu, a zapravo bivša farma, nalazi”.113 Izgradnja te impozantne crkve bez drugih projekata stajala je oko 9 milijuna kanadskih dolara, koje su Hrvati južnog Ontarija donirali u novcu, građevinskome materijalu ili pak dobrovoljnim radom. Mjesečna otplata bankovnog kredita iznosi 32 tisuće dolara i uglavnom se otplaćuje skupljenom donacijom Hrvata, ili pak skupljenim sredstvima od raznih društvenih događaja organiziranih u Centru.114

111 Ibid, str. 29. 112 fra Ljubo Krasić, Hrvatske župe u Americi i Kanadi, Hrvatski kalendar 1997. god. Croatian Franciscan Press, str. 196. 113 Norval: 20 godina poslije, Večernji List – Obzor, subota 7. studenog 2009. godine. 114 Ibid 318 2012 M. SOPTA

SUMMARY THE CATHOLIC CHURCH IN CANADA AND ETHNIC PARISHES

he author provides a historical overview of the activity of Croatian ethnic parishes and mission across Canada. He assesses the role of the Catholic Church in preserving the ethnic identity of Croatian emigrants in Canada’s multicultural and multiconfessional society. The founding of Croatian missions and parishes paralleled the growth of T th Croatian emigrant colonies across Canada in the second half of the 20 century. The number of Croatian parishes peaked in the 1980s at twenty. Judging by the fact that over ten thousand Croatians and people of Croatian descent gather for Croatian language holy mass every Sunday from Toronto to Vancouver, the role of the Church in the life of Canadian Croatians can be considered an exceptionally important one even today, when the fi gure stands at seventeen parishes. Croatian language and culture schools, church choirs, folklore groups and various other culture and social organisations that nurture the Croatian cultural and national identity are active in the frame of, or collaborate with Croatian parishes. Each of these parishes has a parish council, elected on a regular basis from among the emigrant community. Some of the parishes have organised Croatian language radio programmes. Most of the parishes publish their own newspaper or magazine, and recently there have been electronic versions of parish periodicals—such as the Glas (Voice) of the Norval Centre, the List (Paper) published by the Parish of the Immaculate Heart of Mary in Vancouver, the Bilten (Bulletin) issued by the Parish of the Mother of God of Bistrica in Calgary or the Župni vjesnik (Parish Herald) of the Croatian parishes in Toronto, Mississauga, Oakville and Hamilton. In the fi rst decade of the 21st century most of the parishes have launched their won Web portals with the usual presence on Internet social networks. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 319

RESÚMEN LA IGLESIA CATÓLICA EN CANADÁ Y LAS COMUNIDADES PARROQUIALES ÉTNICAS

l autor ofrece un pantallazo histórico sobre las actividades de las misiones y parroquias a lo largo y ancho de Canadá. Para ello, evalúa el rol de la Iglesia Católica en la preservación de la identidad étnica de los emigrantes croatas en la sociedad Emulticultural y multiconfesional canadiense. La dinámica de la fundación de las diversas misiones y feligresías croatas se fue desarrollando paralelamente con el incremento de las colonias de emigrantes croatas a lo largo de Canadá en la segunda mitad del siglo 20. El mayor número de parroquias croatas se registró en los años ochenta del siglo pasado, cuando incluso hubo veinte. El rol de la Iglesia en la vida de los croatas canadienses sigue siendo excepcionalmente importante aún hoy en día, cuando quedaron diecisiete feligresías. Más de diez mil croatas y ciudadanos de ese orígen aisten a las liturgias que se ofi cian los domingos en idioma croata desde Toronto a Vancouver. En el ámbito de la Iglesia o en colaboración con ella, funcionan escuelas de idioma y cultura croata, coros litúrgicos, grupos folklóricos y muchas otras organizaciones culturales y sociales que cultivan la identidad cultural y nacional croata. Cada congregación tiene su concejo parroquial que se elige periódicamente entre nuestros emigrantes. Algunas feligresías tienen incluso programas radiales en idioma croata. La mayoría de las parroquias publica sus propias revistas o boletines, y en los últimos años también se difunden por vía electrónica las gacetas de las parroquias, como La Voz del Centro en Norval, Gacetilla de la parroquia del Purísimo Corazón de María en Vancouver, Boletín de la parroquia Nuestra Señora de María Bistrica en Calgary o Noticiario de las parroquias croatas de Toronto, Mississauga, Oakville y Hamilton. Durante la primera década del siglo 21, la mayoría de las feligresías pusieron en marcha sus propias páginas web que a partir de ahora están presentes en las redes sociales de Internet. ADOLF POLEGUBIĆ MEDIJI, CRKVA I GLOBALIZACIJA

Mediji, Katolička crkva i globalizacija – naslov je teme godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih misionara iz zapadne Europe koji je jesenas održan u Katoličkom socijalnom institutu Nadbiskupije Köln u Bad Honnefu kod Bonna. Skup tradicionalno organizira Hrvatski dušobrižnički ured iz Frankfurta na Majni. Okupilo se oko devedeset sudionika iz naših katoličkih misija diljem Europe. Zapažene rasprave na skupu imali su stručnjaci iz Hrvatske. O suvremenim medijima u domovini predavao je dr. Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Predavanje o smislu crkvenih medija održao je glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić. O novim medijima govorio je dr. Danijel Labaš s zagrebačkih Hrvatskih studija. Uz već afi rmirane internetske blogove i forume, razvile su se društvene mreže poput MySpacea, Facebooka ili pak Twittera - putem kojih se mogu razmjenjivati razni sadržaji pa možemo imati i svojevrsnu Župnu zajednicu na Facebooku.

ediji, Katolička crkva i globalizacija – bila je tema Godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih svećenika, đakona i pastoralnih suradnica i suradnika iz zapadne Europe koji je održan od utorka 27. do četvrtka 29. rujna u Katoličkom socijalnom Minstitutu Nadbiskupije Köln u Bad Honnefu kod Bonna, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni. Skup, na kojem se okupilo oko devedeset sudionica i sudionika iz hrvatskih katoličkih misija iz Njemačke, Švicarske, skandinavskih zemalja, Francuske, Austrije, Nizozemske i Velike Britanije, počeo je zazivom Duha Svetoga. U radu skupa sudjelovali su i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu pomoćni sarajevski biskup Pero Sudar, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu fra Josip Bebić te uz domaćina delegata za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivicu Komadinu i delegati: za skandinavske zemlje mons. Stjepan Biletić, za Francusku i okolne zemlje vlč. Stjepan Čukman i novoimenovani delegat za Švicarsku fra Mićo Pinjuh, koji će preuzeti službu u siječnju sljedeće godine. Sve je na početku pozdravio uime organizatora delegat vlč. Komadina svima zaželjevši plodonosne dane skupa. Ravnatelj Bebić je okupljenima prenio pozdrave hrvatskih (nad)biskupa. „Na uporabu medija u evangelizaciji potiču nas i crkveni dokumenti. Crkveno učiteljstvo upozorava nas da bismo bili odgovorni pred Gospodinom kada ne bismo ta moćna sredstva, koja, vjerujem, svi mi koristimo radi posla, informacija ili zabave, koristili i u evangelizaciji i pastoralu. Na tome tragu želio bih kao ravnatelj Hrvatske inozemne pastve pokrenuti mrežnu stranicu našega Ureda u Zagrebu na kojoj bi se na jednom mjestu mogle pronaći informacije o našim hrvatskim katoličkim misijama, misionarima i njihovu djelovanju. To bi, vjerujem potaknulo na suradnju među našim misijama, HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 321 poboljšalo informiranost i povezalo i nas svećenike i pastoralne djelatnike međusobno, kao i vjernike“, kazao je ravnatelj Bebić, potaknuvši okupljene u tom smislu na potporu i suradnju. Potom je dr. Adolf Polegubić uveo u rad skupa, podsjetivši kako su u prethodnih dvanaest skupova, počevši od 1999. godine do danas, o kojima svjedoči dvanaest objavljenih zbor- nika, obrađene teme o stanju i perspektivi hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj, hrvat- skim obiteljima u pokretu, liturgijskoj mistagogiji - starom putu nove obnove, hrvatskoj dijas pori u Crkvi i domovini, suvremenom pristupu Bibliji, izazovu nove religioznosti, a bilo je riječi o budućnosti hrvatskih katoličkih misija, aktualnom trenutku Crkve i do- movine, novim karizmatskim pokretima, fenomenu (ne)religioznosti u književnosti, teo- loškom promišljanju o pastoralu samaca te tajni života u ozračju suvremenog odnosa zna- nosti i vjere. Istaknuo je kako se skupovi održavaju od 70-ih godina prošloga stoljeća. Pre davanje o ulozi medija u društvu održao je dr. Danijel Labaš s Hrvatskih studija u Zagrebu koji je započeo predavanje riječima kako su mediji nešto veličanstveno. „Oni nam pružaju informacije, omogućuju komunikaciju, otvaraju putove do drugih zemalja i kultura, daju krila našoj mašti i služe nam za zabavu i opuštanje. Bez njih u industrijskim društvima ne bi funkcionirali ni istraživanje ni gospodarstvo, ali niti svijet rada jer informacijske i komunikacijske tehnologije upravljaju strojevima i robnim razmjenama, te preko Interneta omogućuju izgradnju infrastrukture kakvu trebaju današnja moderna društva. Unatoč tome, mediji su već dugo izloženi kritikama. Često se na njih gleda kao na one koji omogućuju pristup pornografi ji i kao onima koji su uzrok divljaštva i nasilja. Pripisuje im se odgovornost za sve manje kretanja, za manjak društvenih veza i slab uspjeh u školi. Isto tako, govori se da su ‘velika napast’ i da mame i zavode ‘sjajnim prividnim svijetom’ koji mnogima izgleda atraktivniji od borbe s poteškoćama svakoga dana“, istaknuo je. U nastavku je dodao kako Claude-Jean Bertrand upozorava da je paradoksalna i činjenica da za sve zlo optužujemo medije, „dok oni zapravo nikad nisu bili bolji. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je prelistati prošlostoljetne novine, pogledati nekoliko emisija iz pedesetih godina – ili pročitati žestoke napade negdašnjih kritičara”. Mediji su, dakle, bolji, ali ostaju mediokritetski: ako je nekoć većina ljudi i mogla bez njih, danas se čak i u ruralnim nacijama osjeća potreba ne samo za medijima nego za kvalitetnim medijima. Premda je riječ samo o sredstvima, o “posrednicima” između čovjeka i stvarnosti, mediji su danas postali čovjekovo okruženje i dio su njegove kulture. Bez njih ljudski život postaje nezamisliv, a njihova uloga u suvremenom društvu nezamjenjiva jer služe za informiranje, ali i za formiranje, za prenošenje vrijednosti i pospješivanje demokracije u društvima“, istaknuo je dr. Labaš. U popodnevnim satima toga dana predavanje o medijima u Hrvatskoj pod vidom vjerodostojnosti na križu održao je dr. Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Prije predavanja pozdravnu riječ u ime Međunarodnog katoličkom dušobrižništva u Nadbiskupiji Köln i pomoćnog biskupa dr. Heinera Kocha, koji je na čelu toga tijela, uputio je referent đakon Hans Gerd Grevelding. Dr. Kanižaj je u predavanju kazao kako su mediji danas više nego ikada prije prisutni u našim životima. „S novom tehnologijom u redakcijama je sve manje kvalitetnih novinara, promijenile su se navike konzumiranja medija, a publika je sve više fragmentirana. 322 2012 A. POLEGUBIĆ

O. Josip Bebić, ravnatelj Inozemne pastve

Relevantna istraživanja pokazuju kako je kvaliteta medijskog sadržaja značajno pala zadnjih nekoliko godina, ali građani i dalje imaju relativno veliko povjerenje u medije, usprkos brojnim slučajevima etičkih prijepora koji su svakodnevno prisutni u medijima. Vjerodostojnost je postala karakteristika malobrojnih medija u Hrvatskoj“, istaknuo je. Zbog trajne ovisnosti tradicionalnih medija o oglašivačkoj industriji te raznim interesnim skupina, publika sve više sadržaja preuzima i(ili) stvara na internetu. Navedeni su procesi ostavili traga na kvaliteti medijskog sadržaja, primarno u tisku, gdje dominiraju tekstovi sa samo jednim izvorom informacija, a prostora za teme koje nisu ekonomski isplative također je sve manje. Građani su pritom izloženi medijskim manipulacijama, koje su najviše istaknute u području oglasne industrije, u redovitom prakticiranju prikrivenog oglašavanja. U isto vrijeme mediji i dalje ostaju većim dijelom bez učinkovite regulacije, a redakcije bez etičkih kodeksa zbog čega pojedini novinari poriču moralnu odgovornost i posljedice za svoje djelovanje, što će ostaviti trajne posljedice na profesiji. Aktualna gospodarska situacija samo je pojačala navedene procese. Konačno, obrazovne institucije ne njeguju u dovoljnoj mjeri kritičko promišljanje pa djeca i mladi, ali i njihovi roditelji postaju ravnodušni potrošači medija, što u konačnici ima utjecaja na cjelokupni društveni razvoj Hrvatske. Mediji su u 21. stoljeću postali industrija koja može utjecati na sve društvene procese, možda čak i više nego što to možemo pretpostaviti, zaključio je dr. Kanižaj. U večernjim satima toga dana održan je duhovno-kulturni program tijekom kojega je predstavljen i zbornik radova s prošlogodišnjeg skupa održanog u Bergisch Gladbachu kod Kölna o temi „Tajna života u ozračju suvremenog odnosa znanosti i vjere“. Na početku drugoga dana skupa, u srijedu 28. rujna, sve je pozdravio mons. Pero Sudar, kazavši kako je hrvatska inozemna pastva na srcu domovinskoj Crkvi. „U najpresudnijim trenucima naše novije povijesti hrvatsko je iseljeništvo odigralo odlučujuću ulogu. Inozemna pastva je jako važna. Mi smo premali da bismo se odricali bilo kojeg našeg narodnog dijela“, kazao je, obećavši i daljnju potporu hrvatskoj inozemnoj pastvi, koja je, kako je istaknuo, živi dio naše Crkve. Ujedno je potaknuo okupljene i na buduće takve dragocjene susrete. Pozdravnu riječ uputio je i generalni konzul Generalnog konzulata R. Hrvatske iz Düsseldorfa Vjekoslav Križanec, a na skupu je sudjelovao zajedno s konzulom Kristijanom Tušekom. Ujedno je zahvalio hrvatskih pastoralnim djelatnicima iz Zapadne Europe na svemu što su činili i čine za dobro svoga naroda u tom dijelu svijeta, a i za sve što su činili i još čine za svoju domovinu Hrvatsku. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 323

Dr. sc. Danijel Labaš, Hrvatski studiji

Predavanje „o smislu crkvenih medija – od dosade do evangelizacije“ održao je glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić. „Suvremeni čovjek da bi mogao funkcionirati i u osobnom i u društvenom životu nužno treba informacije i to vjerodostojne informacije da bi mogao ne samo razumjeti okolnosti u kojima se nalazi nego da bi mogao donositi i ispravne odluke. Toj objektivnoj i neizbježnoj potrebi suvremenog čovjeka, osobito u razvijenim društvima, trebali bi odgovoriti mediji, trebali bi, ali to čine tek djelomično. Na tragu te elementarne ljudske potrebe za informiranošću mediji su se razvili u svojevrsnu industriju, kojoj je prvotni cilj zarada, profi t, pa svoju ponudu tako usmjeruju da ta zarada bude što veća. Pritom često mediji postaju svojevrsni servis različitih centara moći, gospodarskih, političkih i ideoloških, uvjeravajući svoje konzumente da su neovisni“, istaknuo je u uvodu. Potom se osvrnuo na specifi čnost crkvenih medija. U drugom dijelu govorio je o smislu i ciljevima crkvenih medija. „Vjernici, htjeli to ili ne, počevši od djece preko mladih do odraslih, zapljusnuti su vrlo atraktivnim i vrlo agresivnim različitim pa i medijskim ponudama. Daleko su najutjecajniji internet i televizija - koji zajedno s drugim medijima često razaraju prave vrednote i stvaraju negativan stav prema Bogu, vjeri i Crkvi. Ako bi to ostao jedini medijski izvor informacija, stavova i vrednota, vjernici bi bili suočeni sa sustavnim obezvređivanjem i potkapanjem svojih stavova, pogleda i svojih vrijednosti - te bi, ako bi podlegli medijskom utjecaju, teško očuvali i samu vjeru i povjerenje u Crkvu. Stoga je očito da danas naši katolički vjernici trebaju svoje crkvene, katoličke medije - i to više nego što su to svjesni oni sami, a često i više nego li su te potrebe svjesni mnogi njihovi duhovni skrbnici. Iznimno je važna zadaća pastoralnih djelatnika omogućiti svojim vjernicima konzumiranje crkvenih medija - jer je to dio njihove vlastite pastirske ponude pripadnicima svojih crkvenih zajednica“, zaključio je mons. Miklenić. U popodnevnim satima toga dana predavanje pod nazivom „Živi li dijaspora samo u Živoj zajednici?“ održao je dr. Polegubić kazavši kako u suvremenom naviještanju evanđelja mediji imaju nezaobilaznu ulogu. „Naša Crkva u domovini i u dijaspori davno je uočila važnost sredstava društvene komunikacije u suvremenom naviještanju Božje riječi. U domovini su pokretani listovi i časopisi. Vjerska se poruka prenosi i putem audio-vizualnih sredstava: radija, televizije, a u najnovije vrijeme i interneta. U našoj Crkvi u dijaspori, poglavito u Njemačkoj, prije 33 godine se shvatila važnost medijskog djelovanja među našim narodom u vjerskom, nacionalnom i općedruštvenom planu. Počeo se objavljivati list Živa zajednica, koji ima vrlo važnu ulogu 324 2012 A. POLEGUBIĆ u djelovanju našega naroda i Crkve u ovome dijelu svijeta. Kolika je važnost hrvatskog lista Movis u Švicarskoj, nije potrebno posebno isticati. Hrvatski dušobrižnici iz Švicarske koji se godinama rado okupljaju na ovim našim skupovima, mogli bi to i osobno posvjedočiti. Jasno je da dijaspora medijski ne živi isključivo u Živoj zajednici u Njemačkoj ili Movisu u Švicarskoj, ili u drugim misijskim listovima u Zapadnoj Europi, ali, istaknuo bih, da ipak ponajviše živi u Živoj zajednici, Movisu i drugim misijskim listovima u tom dijelu svijeta. Nestankom tih listova, nestao bi jedan važan znak hrvatske prisutnosti u Zapadnoj Europi. Nestalo bi mnogo podataka o crkvenom i društvenom životu Hrvata u tim zemljama. Spomenuti se listovi ne boje konkurencije. Bilo bi poželjno da je hrvatski narod u inozemstvu organiziraniji na raznim područjima i da više brine o svom nacionalnom, kulturnom i vjerskom biću, uz pomoć svoje domovinske Crkve i svojih matičnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, zaključio je dr. Polegubić. Posljednje predavanje na skupu, u četvrtak 29. rujna, „o komunikaciji (u) novim medijima - Facebook – nova (župna) zajednica“ održao je dr. Danijel Labaš koji je podsjetio kako je nova digitalna tehnologija uzrok golemih promjena u medijskoj slici 21. stoljeća. „Računalo, internet, digitalna televizija, mobilni telefon, iPod i slična informacijska i komunikacijska sredstva, postaju dio naše svakodnevnice te mijenjaju način na koji doživljavamo medije i na koji se odnosimo prema medijskom sadržaju. Naime, medijska publika više nije isključivo pasivna. Sve je veći broj aktivnih korisnika koji ne koriste isključivo ponuđeno, već sami kreiraju nove medijske forme i sadržaje. Internetske stranice, primjerice, nude blogove, forume, pričaonice, društvene mreže poput MySpacea, Facebooka i Twittera i tako dalje, putem kojih se mogu objavljivati, razmjenjivati i komentirati razni sadržaji. Korisnici također mogu sudjelovati u

Sudionici Godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih svećenika, đakona i suradnika iz zapadne Europe, Katolički socijalni institut Nadbiskupije Köln, Bad Honnef, Bonn, 27. - 29. 9. 2011. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 325

Zanimljiva izlaganja o suvremenim medijima, uz crkvene uglednike, održali su stručnjaci dr. Igor Kanižaj FPZ, urednik GK mons. Ivan Miklenić, dr. sc. Danijel Labaš... kreiranju wiki sadržaja ili u dosad nepoznatoj formi, građanskom novinarstvu. Kontinuirana interakcija, komuniciranje svih sa svima, mediji on-demand te otkupljivanje amaterskih audio i video snimki samo su neke od mogućnosti novih medija. Dakle, novi se mediji od tradicionalnih razlikuju po brojnim temeljnim obilježjima, kao što su veća interaktivnost, hipertekstualnost, multimedijalnost i digitalizacija svih vrsta podataka. Kako bi se prilagodili novonastalim promjenama te zadovoljili sve veće zahtjeve publike, ´stari mediji nastoje obogatiti svoju ponudu. Danas tako gotovo svi dnevni listovi, časopisi i magazini imaju internetska izdanja, a sve medijske kuće imaju internetske stranice za prezentaciju fi lmske i glazbene produkcije”, istaknuo je. U nastavku je dodao kako je internet medij koji je postigao izuzetno brzi rast posljednjih godina i o kojem se najviše raspravlja kada je riječ o novim medijima. Internet je sve prisutniji i važniji u radu i životu brojnih pojedinaca, društvenih grupa i zajednica. Obrazovanje, kultura, znanost, privreda, trgovina i zabava, samo su neke od ljudskih aktivnosti s kojima se danas povezuje internet. Nakon predavanja priređen je okrugli stol na kojem su sudjelovali svi predavači, uz dr. Labaša, mons. Miklenić, dr. Kanižaj i dr. Polegubić. Sudionici su svojim pitanjima i razmišljanjima potaknuli na okruglom stoli i tijekom skupa živu raspravu. Skup je završio prigodnom riječju mons. Sudara i delegata vlč. Komadine, koji je ujedno i zatvorio rad skupa, nakon čega su okupljeni otpjevali zahvalnu pjesmu „Te Deum“. Misna slavlja tijekom skupa predvodili su mons. Pero Sudar i mons. Miklenić. 326 2012 A. POLEGUBIĆ

SUMMARY THE MEDIA, THE CATHOLIC CHURCH AND GLOBALISATION

he Media, the Catholic Church and Globalisation where in the focus of the annual pastoral meeting of Croatian missionaries in Western Europe held from September 27 to 29 at the Catholic Social Institute of the Archdiocese of Cologne in Bad THonnef near Bonn. The gathering has been traditionally organised by the Croatian pastoral offi ce in Frankfurt since the 1970s. This meeting pooled some ninety participants from Croatian Catholic missions across Europe. Joining the many Church offi cials in the work of the meeting were the pastoral director for Croatians abroad Fra’ Josip Bebić and the host delegate for the Croatian faithful in Germany the Reverend Ivica Komadina. Experts from Croatia gave well-received lectures at the meeting. Dr Igor Kanižaj of the University of Zagreb’s Faculty of Political Sciences gave a lecture on the contemporary media in the homeland. Monsignor Ivan Miklenić, the chief editor of the Glas Koncila newspaper, gave a lecture on the purpose of church media, pointing out that the media today was becoming a service of sorts to various centres of power—economic, political and ideological—while insisting to their consumers that they are independent. Speaking of the new media Dr Danijel Labaš of Zagreb’s University Centre for Croatian Studies pointed out that digital technology was bringing massive change to the media scene of the 21st century. The media audience, which includes the faithful, is not longer passive. Besides the already established Internet blogs, forums and chat rooms, there are developed social networks such as MySpace, Facebook and Twitter—through which people can publish and exchange various content, opening the way for a possible parish community on Facebook.

HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 327 RESÚMEN MEDIOS, IGLESIA CATÓLICA Y GLOBALIZACIÓN

edios, Iglesia Católica y globalización - es el título del tema de la Asamblea Pastoral anual organizada por los misioneros croatas de Europa Occidental y que se llevó a cabo del 27 al 29 de septiembre en el Instituto Social del Arzobispado Mde Colonia en Bad Honnef próximo a Bonn. Tradicionalmente la asamblea es organizada por la ofi cina para la pastoral croata de Francfort del Meno, desde los años setenta del siglo pasado. El congreso reunió alrededor de noventa participantes de las diversas misiones católicas croatas de Europa. Junto con numerosos dignatarios de la Iglesia, participó del cónclave el director de la pastoral para los croatas de la diáspora, fray Josip Bebić. Estuvo acompañado por el delegado anfi trión para la pastoral croata en Alemania, p. Ivica Komadina. Del debate participaron también expertos de Croacia, entre ellos, el editor-jefe del semanario católico Glas Koncila, mons. Ivan Miklenić. Miklenić dió una conferencia sobre el sentido de los medios católicos, acentuando que hoy por hoy, los medios se pusieron al servicio de diversos centros de poder económicos, políticos e ideológicos, presentándose a su clientela como supuestamente independientes. Hablando sobre los nuevos medios, el dr. Danijel Labaš de los Estudios Croatas de Zagreb destacó que la tecnología digital produjo enormes cambios en el cuadro mediático del siglo 21. El público de los medios, entre ellos la población creyente, ya no es exclusivamente pasiva. Paralelamente con los ya consolidados blogs de Internet, foros y chats, se desarrollaron redes sociales como MySpace, Facebook o Twitter – por medio de los cuales se pueden difundir o intercambiar diversos temas, por lo cual podemos tener una especie de Comunidad parroquial en Facebook.

BAŠTINA

Mladija: ispred spomenika narodnoga preporoditelja i

pjesnika Mate Meršića Miloradića – Hrvatska 9. 1850. 2. (Frakanava, 1928.) Kemlja, 19. 15. gradišćanskih Hrvata ∙ Fotografi Gradišće obilježila je devedeseti jubilej ∙ Donosimo zanimljivu studiju o kazališnom životu majčin portret, koji je naslikao Maksimilijan VankaSavezna ∙ austrijska pokrajina Gospodin Theodor Hrvatskoj Lumbe iz Beča, sin Dore srpnja Pejačević, 2011. darovao je 19.

ZLATKO MADŽAR SKRIVENO BLAGO DORE PEJAČEVIĆ

U Njemačkoj su na šest nosača zvuka počele izlaziti najvrednije skladbe prve hrvatske skladateljice poznate u svijetu Dore Pejačević. Projekt ostvaren suradnjom s diskografskom kućom Cpo veliki je uspjeh MIC-a Koncertne direkcije Zagreb i njegova voditelja Davora Merkaša, dok je muzikologinja Koraljka Kos najzaslužnija za oživljavanje Dorine glazbe u Hrvatskoj i u inozemstvu. Unatoč tomu što je akademkinja Kos prije gotovo tri desetljeća objavila uzornu monografi ju o Dori Pejačević, tek je njezino izdanje na njemačkom (1987.) te ilustrirana verzija na hrvatskom i engleskom jeziku (2008.) – privukla pozornost šire svjetske glazbene elite 21. stoljeća. Uz to, zahvaljujući vrijednoj donaciji skladateljičina sina Theodora Lumbea (88) iz Beča među portretima stalnoga postava Moderne galerije u Zagrebu od ove je godine jedini poznati Dorin portret, koji je naslikao skladateljičin suvremenik poznati hrvatsko-američki slikar Maksimilijan Vanka.

gledna hrvatska muzikologinja Koraljka Kos desetljećima se bavi istraživanjem glazbenog opusa i biografi je do tada posve zapostavljene hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885. – 1923.). Njezina uzorna monografi ja o poznatoj hrvatskoj Uskladateljici – prvo izdanje na hrvatskom jeziku (1982.), dorađeno izdanje na njemačkom jeziku (1987.) te ilustrirana verzija na hrvatskome i engleskom jeziku (2008.) – najzaslužnija je za činjeničnu revitalizaciju Dorine glazbe ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Na rezultate pomnih istraživanja akademkinje Kos logično su se nastavila studiozno priređena notna izdanja većine Dorinih skladbi u nakladi Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, pa je sve to omogućilo da se vrijedan opus hrvatske skladateljice napokon vjerodostojno predstavi hrvatskoj i svjetskoj glazbenoj javnosti. U tom profesionalno čvrsto postavljenu lancu sve donedavno nedostajala je samo posljednja karika, a to su visokokvalitetna, antologijski sastavljena diskografska izdanja koja jedino mogu jamčiti širu percepciju cjelovitog opusa pojedinoga skladatelja. Na zagovor muzikologa Davora Merkaša (voditelja Muzičkog informativnog centra u Zagrebu) za tu posljednju kariku u glazbenoj kolajni Dore Pejačević sa začudnom se gorljivošću zauzeo Burkhard Schmilgun (umjetnički i programski ravnatelj njemačke diskografske kuće Cpo). Naime, tijekom prethodne četiri godine Schmilgun je producirao sjajne studijske snimke najvrednijih Dorinih skladbi, za ediciju od ukupno šest kompaktnih ploča, od kojih su dvije netom objavljene izazvale nemalo zanimanje stranih stručnjaka i ljubitelja klasične glazbe. Za izvedbe četiriju već objavljenih Dorinih skladbi (Simfonija, op. 41, Koncertna fantazija, op. 48, Klavirski trio, op. 29 i Sonata za violončelo i klavir, op. 35) Schmilgun je angažirao prvorazredne izvođače iz Njemačke i ostalih zapadnoeuropskih zemalja. Tehnički besprijekorne snimke zanosnih i čarobnih Dorinih 332 2012 Z. MADŽAR skladbi, uključujući skladateljičina vokalna ostvarenja, napokon će trajno razgrnuti veo zaborava s ostvarenja vrhunske glazbenice Dore Pejačević. U odnosu prema vlastitoj, hrvatskoj, kulturnoj baštini najčešće smo skloni posumnjati u vrijednost njezinih dosega, a rijetko posumnjamo jesmo li mi sami uistinu dostojni svoga bogatog nasljeđa?! Ništa što je u umjetnosti doista vrijedno nije nastalo ni iz čega i preko noći, pa se nakon tako duga zaborava ništa od toga ne može tek tako i na brzinu ugraditi u našu duhovnu svijest i kulturnu sadašnjicu. Možda bi nam ova priča o neslučajnom preporodu Dorine glazbe mogla biti svojevrsnim putokaz u odveć brojnim bespućima naše recentne kulturne neozbiljnosti. A tu četrdesetogodišnju priču s neuobičajeno sretnim svršetkom najbolje će nam ispričati muzikolozi Koraljka Kos i Davor Merkaš te njemački diskograf Burkhard Schmilgun. Začetnica i konstanta tog, nažalost osamljenog, pothvata jest akademkinja Koraljka Kos, koja je sada profesor emeritus Odsjeka za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu i redoviti član Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU, a glavna područja njezina strukovnog bavljenja jesu hrvatska glazba u kontekstu europske, povijest hrvatske umjetničke popijevke i glazbena ikonografi ja. Akademkinjo Kos, davnih dana počeli ste se baviti intrigantnom umjetničkom i intelektualnom osobnošću Dore Pejačević. Jeste li već tada slutili da će to prerasti u vašu životnu profesionalnu opsesiju i što vas je zapravo nagnalo da se istinski posvetite revalorizaciji i primjerenoj recepciji zaboravljenog skladateljskog opusa, koji se nakon gotovo stoljeća ponovno ispostavlja relevantnim i u europskome kontekstu? Osobnošću Dore Pejačević počela sam se baviti sedamdesetih godina prošloga stoljeća nakon što me moj davni profesor glasovira i muzikolog Ladislav Šaban upozorio da je u Arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu pohranjena skladateljičina ostavština. Najprije me vodila profesionalna znatiželja – nisam tada slutila da bi bavljenje opusom i životom Dore Pejačević moglo prerasti u nešto snažnije. No ubrzo sam prepoznala vrijednost njezine glazbe, pa sam se odvažila na veći monografski rad, a rezultat je bila knjiga o skladateljici objavljena 1982. Kako je tekao vaš dugogodišnji istraživački rad koji je kulminirao objavljivanjem mono grafi je 1982, dakle tri godine prije obilježavanja stote obljetnice skladateljičina rođenja? Moj istraživački rad na biografi ji te analizi i vrednovanju glazbe Dore Pejačević, koji je rezultirao prvim izdanjem monografi je na hrvatskom jeziku (HAZU, tada JAZU, 1982.), samo je jedan od čimbenika u procesu oživljavanja skladateljičina opusa. Urednik knjige, Ladislav Šaban, bio je tom izdanju mnogo više od urednika: brinuo se i za izbor i snimanje likovne građe i aktivno sudjelovao u svim fazama posla. Sjećam se da smo objavljivanje knjige proslavili izletom u Samobor (uz urednika i mene tu je bio i tehnički urednik Stanislav Tuksar i Šabanov vjerni suradnik Zdravko Blažeković). Knjiga je pomogla u pripremi velike proslave stote obljetnice skladateljičina rođenja u Našicama, kojom su prigodom održani znanstveni skup, koncerti, susreti, otkriven spomenik, posjećen i skladateljičin grob… Ta je proslava bila zvjezdani trenutak koji se poslije nije ponovio. Iznimna koncentracija i angažman sudionika uz prisutnost HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 333 velikoga dijela skladateljičine razgranate obitelji, koja je tom prigodom prvi put čula njezina djela, potaknuli su niz novih izvedbi, no nažalost i nekoliko senzacionalističkih članaka u tisku koji su žutilom obojili neuobičajeni životni put i tragičnu sudbinu Dore Pejačević. Počevši od te proslave pa sve do danas izdvajaju se i ističu neki dijelovi iz biografi je Dore Pejačević i zasjenjuju bit njezina doprinosa hrvatskoj kulturi: njezinu glazbu. Monografi ja se poslije, zaslugom Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, pojavila i u dorađenom, njemačkom izdanju (1987.), koje je svečano predstavljeno koncertom i izložbom u Dvorani Lisinski. Počevši od osamdesetih godina teče uz revitalizaciju opusa i drugi život Dore Pejačević, jer su njezina sudbina i glazba nadahnule ne samo romansiranu biografi ju (Stanko Rozgaj), igrani fi lm (Zvonimir Berković), likovne radove (Marijan Slakić) nego i obradbe za tamburaški orkestar (Danijel Kopri) i jazz-transformacije (Matija Dedić). Tom se popularnom trendu pridružuje i bogato ilustrirana verzija monografi je na hrvatskome i engleskom jeziku s popratnim CD-om (2008.). Osim toga svake se godine uz skladateljičin rođendan 10. rujna održava skromni Memorijal, kojim joj glazbena škola njezina imena odaje počast. Sagledavanje umjetničke osobnosti Dore Pejačević nije se moglo ograničiti isključivo na glazbu, jer u njezinu je slučaju riječ o mozaiku sazdanom od proturječja: suptilna žena koja muški sklada, bogata plemkinja koja je socijalno osjetljiva, osoba intimno vezana za obiteljski dvorac u Našicama koja je ujedno i istinski kozmopolit, pijanistica i violinistica koja piše poeziju i slika, društveno eksponirana osoba koja zazire od javnog života?! Premda ste tijekom dugogodišnjega rada uspjeli rekonstruirati cjelovit portret respektabilne skladateljske osobnosti, ipak ste mi rekli da tu svoju zadaću još ne smatrate dovršenom. I dalje se neprekidno bavim skladateljičinim djelom i biografi jom, jer su me nove interpretacije potaknule i na nova slušanja njezine glazbe, pa sam i neka mišljenja o pojedinim skladbama drukčije nijansirala. S druge strane, pronalazak novih izvora i dublji pogled na već poznate vodili su me i do specijalističkih studija o osobnosti Dore Pejačević. Takav je primjer članak o njezinoj skladbi Verwandlung na riječi Karla Krausa i ocjeni Arnolda Schönberga te skladbe, zatim rad o skladateljičinim pismima slikaru Maksimilijanu Vanki i studija o njezinu odnosu prema pjesniku Raineru Mariji Rilkeu. U svim tim slučajevima pokušala sam osloboditi osobnost Dore Pejačević od bombastičnih formulacija (kao što je to na primjer ona o prijateljstvu s Rilkeom). Dakle bavljenje opusom i osobom Dore Pejačević nije moja opsesija (na što aludirate u svom uvodnom pitanju), nego je konstanta u nizu drugih muzikoloških tema i sadržaja koji me zaokupljaju. Od daljih istraživanja koja su moguća i potrebna svakako bi valjalo analizirati i vrednovati skladateljičinu harmoniju, to jest onaj aspekt glazbenog izraza u kojem se možda u najvećoj mjeri odražava njezino sazrijevanje i distanciranje od tradicionalnoga glazbenog izričaja koji obilježava njezina mladenačka djela. No to je posao za specijalista koji bi upravo taj parametar glazbenog jezika Dore Pejačević trebao analizirati i postaviti u širi kontekst. 334 2012 Z. MADŽAR

Premda ste u kulturnoj javnosti najpoznatiji po proučavanju ostavštine Dore Pejačević, podjednaku ste energiju i vrijeme uložili i u istraživanja još nekih skladatelja i dosad neobrađenih tema koje su vrlo važne u hrvatskoj glazbenoj baštini? Uz trajnu zaokupljenost Dorom Pejačević bavila sam se i drugim temama koje se tiču hrvatske glazbene baštine. Moj najveći rad na tom području nakon monografi je o Dori jest studija o napjevima u Pavlinskome rukopisnom zborniku iz 1644., objavljena 1991. u sklopu faksimilnog izdanja izvornika, gdje sam na temelju usporednog istraživanja uspjela identifi cirati niz napjeva kao opće srednjoeuropsko kulturno dobro. Ta je studija, u koju sam ugradila znatnu energiju i sve svoje raspoloživo vrijeme, u široj kulturnoj javnosti prošla gotovo nezapaženo, što je valjda u prirodi stvari. Prošlih sam se godina posvetila i opusu nekolicine skladatelja koji su u hrvatskoj glazbenoj historiografi ji pa i praksi bili marginalizirani, ili tek djelomice poznati, na primjer Božidaru Kuncu, kojega sam revalorizaciju pokrenula poticajem za kongres održan 2003. u povodu stogodišnjice skladateljeva rođenja. Neprekidno se bavim i Vatroslavom Lisinskim, a trajno radim (nažalost s prekidima) i na većoj studiji o povijesti hrvatske umjetničke popijevke, ugrađujući u nju nove izvore. U svezi s ovim što ste rekli, kako u odnosu prema toj problematici gledate na razvoj hrvatske muzikologije? Hrvatska je muzikologija tijekom posljednjih triju desetljeća 20. i početkom 21. stoljeća nadoknadila golem zaostatak za svjetskom. Naime, iz faze individualnih nastojanja (kakva su, primjerice bila ona Dragana Plamenca) osnivanjem Katedre za muzikologiju i znanstvenih zavoda te pojavom dvaju znanstvenih časopisa pokrenutih 1969. i 1970. (Arti Musices i International Review of the Aesthetica and Sociology of Music) prešla je u fazu institucionalizacije koja joj jedina omogućuje sustavni i timski znanstveni rad. Takvome radu temelj je u prvome redu evidencija izvora, a zatim i spašavanje baštine (svjedoci smo tragičnog propadanja nama još nedavne notne baštine). Pisanje znanstvenih radova i monografi ja te većih sintetskih radova može biti tek kasniji plod takvih istraživanja. Nažalost, unatoč mnogim vrijednim muzikološkim izdanjima, kao da upravo za monografi je nedostaje snage: brojni vrsni hrvatski skladatelji još nisu monografski obrađeni. Tu su, primjerice, Blagoje Bersa, Josip Hatze, Božidar Kunc, Ivan pl. Zajc, Boris Papandopulo… Narodi s razvijenijom i dugotrajnijom muzikološkom tradicijom imaju i po nekoliko monografi ja o svojim važnim, pa i „manjim” skladateljima, jer svaka nova generacija donosi i nove spoznaje; iz akumulacije iskustava izrasta i nov pristup. Vratimo se Dori Pejačević; možete li rekonstruirati proces reafi rmacije njezina glazbenog opusa? Tko je pridonio tomu da njezina glazba ponovno zaživi na hrvatskim koncertnim podijima i da se postupno probija i afi rmira i u inozemstvu? Nakon smrti skladateljice 1923. kao da je ugasnuo i njezin opus. Djela koja su se izvodila u inozemstvu (podsjetila bih samo na praizvedbu njezine simfonije u Dresdenu 1920), a tijekom Drugoga svjetskog rata postupno nalazila put i do hrvatskih koncertnih dvorana u Zagrebu, nisu nakon stvaranja zajedničke države SHS (poslije Jugoslavije) bila ideološki aktualna. Ideologiji HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 335 nacionalnog smjera nisu se vidljivo priklanjala, kozmopolitski jezik Dore Pejačević (premda je u nekim kasnijim djelima, npr. u Glasovirskom kvintetu, op. 40 umjela primijeniti i folkorističke stilizacije) postaje neaktualan i potpuno je potisnut u zaborav. Nova jugoslavenska vlast nakon 1945. u početku favorizira specifi čne sadržaje, pa i nakon otvaranja prema svjetskim kretanjima, počevši od šezdesetih godina, hrvatska glazbena praksa još prešućuje Doru Pejačević; valjda joj je skladateljičino grofovsko podrijetlo bilo sumnjivo, pa se nitko i nije brinuo za kozmopolitsku glazbu neke aristokratkinje koja je uz to i žena… Nakon što je skladateljičin udovac, Ottomar von Lumbe, donirao njezinu ostavštinu (note i biografsku građu) Hrvatskome glazbenom zavodu, bio je otvoren put oživljavanju njezine glazbe. Prihvaćajući se studija njezina života i opusa bila sam, kao što sam u uvodu istaknula, privučena zanimljivošću glazbe, a ipak su postojali i drugi motivi: spoznaja nepravde prema skladateljici jer je bila aristokratkinja i uz to i žena (sjetimo se samo često prepričavane epizode s praizvedbe Simfonije u Dresdenu 10. veljače 1920, kada je na programu bio naveden samo inicijal imena skladateljice, pa je njezina pojava nakon završetka izvedbe pobudila opće čuđenje). U odnosu na biografi ju bilo je u ostavštini bijelih mjesta, jer je njezina korespondencija do Zagreba došla u dijelovima, očito zbog obiteljske cenzure. No notna je građa gotovo cjelovita, nedostaje samo Prvi gudački kvartet, koji će, nadam se, jednom i iskrsnuti u nekoj ostavštini. Kako su Dorinu glazbu prihvatili reproduktivni umjetnici i vaši kolege muzikolozi? Reproduktivni su umjetnici u Hrvatskoj većinom prihvatili glazbu Dore Pejačević. Rasponi su njezine zahtjevnosti veliki: od malih, jednostavnih salonskih djela koje mogu svirati učenici nižih i srednjih škola sve do tehnički bravuroznih i sadržajno složenih skladbi zrele i kasne stvaralačke dobi. Zanimanje muzikologa za opus Dore Pejačević pokazalo se u inozemstvu ponajprije na području takozvane ženske glazbe, pa je tako muzikologinja Elena Ostleitner 2001. organizirala u Beču koncerte i znanstveni skup posvećen skladateljici, a slično su 2002. bili intonirani i Portretni koncerti Dore Pejačević koje je ostvarila Irčne Minder-Jeanneret u sklopu aktivnosti udruge FrauenMusikForum u Bernu. U svakoj od tih prigoda glazba Dore Pejačević pobudila je pozornost pa više i nisu moguća izdanja posvećena ženama skladateljicama bez njezine glazbe. No raduje činjenica da se opus naše skladateljice probija iz tog svojevrsnoga geta i uz djela muških kolega stupa ravnopravno na glazbenu scenu. Možda je faza uključivanja u žensku glazbu i bila nužna pri probijanju inozemnih barijera, no danas je ona prošlost, jer takva vrsta zaštite i promocije skladateljici više nije potrebna. Diskografska etiketa cpo počela je sustavno predstavljati skladateljsku ostavštinu Dore Peja- čević. Nakon dvaju netom objavljenih CD-a strane internetske stranice obiluju pohvalnim recenzijama i oduševljenim komentarima novih Dorinih slušatelja; kako se osjećate sada, kad se ostvario vaš dugogodišnji san o velikome povratku hrvatske skladateljice na europsku glazbenu scenu? Projekt ostvaren suradnjom s diskografskom kućom cpo velik i je uspjeh Mu zičkog infor mativ nog centra Koncertne direkcije Zagreb kao rezultat nastojanja voditelja toga centra muzikologa 336 2012 Z. MADŽAR Davora Merkaša. Taj je opsežan projekt logična posljedica mnogih izdanja glazbenih djela Dore Pejačević koje je ostvario uglavnom MIC, a koja omogućuju međunarodno širenje i nove izvedbe njezine glazbe. I sama sam se priključila tom opsežnom poslu pisanjem popratnih komentara za pojedine CD-e. No vjerojatno je međunarodni odjek opusa Dore Pejačević djelomično i posljedica mnogih povoljnih okolnosti i pomaka u duhovnoj klimi Europe u korist hrvatske umjetnosti. Naslućuje se prepoznavanje Hrvatske kao kulturne nacije. Istodobno općenito raste zanimanje za nova, nepoznata imena i majstore koji ne pripadaju u vrhunce Alpa (ostavimo ovoga trenutka postrani činjenicu da za to nije zaslužna samo njihova glazba, nego mnogi drugi čimbenici), ali su profesionalnošću i stvaralačkom snagom pridonijeli europskoj glazbenoj kulturi. Svakako se radujem odjeku koji je izazvala glazba Dore Pejačević u inozemstvu, odjeku o kojem nisam ni sanjala i nisam na njega računala kada sam se počela baviti njezinim opusom. Ali, kao što rekoh, već sam godinama u drugim projektima; skladateljica Pejačević pak ostaje konstantom kojoj se uvijek nanovo vraćam.

***

Donacija majčina portreta hrvatskoj kulturi Gospodin Theodor Lumbe (88), sin Dore Pejačević, darovao je 19. srpnja 2011. Hrvatskoj majčin portret, koji je naslikao poznati hrvatski slikar Maksimilijan Vanka, čije je slikarski opus nakon ranih radova u domovini pretežito nastao u Sjedinjenim Američkim Državama. Riječ je o ulju na platnu veličine 95 x 114 cm, koje je oko 1917. godine naslikao Maksimilijan Vanka, važno ime hrvatskog modernog slikarstva. Svečanosti u Lumbeovu bečkom stanu nazočili su, uz domaćina i predstavnicu zagrebačke Moderene galerije kustosicu Ladu Bošnjak Velagić, savjetnica za kulturu u hrvatskom Veleposlanstvu u Austriji Ivana Karanušić te voditelj Muzičko informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb Davor Merkaš. Slika s likom Dore Pejačević dodatno je obogatila fundus ove najveće Zbirke hrvatske moderne umjetnosti koja sadržava oko deset tisuća izložaka, od toga je osamstotinjak u stalnom postavu. Ovo raskošno ulje na platnu ima sva obilježja Vankinih ranih portreta, gdje su osobe u prvom planu a iza njih je krajolik, u ovom slučaju obiteljsko imanje aristokratske obitelji Pejačević u Našicama, što slici daje diskretnu ekspresionističku komponentu. Ovih je dana završeno čišćenje i restauriranje portreta hrvatske skladateljice Dore Pejačević pa slika ulazi u stalni postav Moderne galerije, rekla nam je povjesničarska umjetnosti Lada Bošnjak Velagić, voditeljica najvrjednije nacionalne Zbirke moderne umjetnosti. Donator, gospodin Lumbe bio je posebno emotivno vezan za taj portret jer mu je majka Dora umrla mjesec dana nakon njegova rođenja. Spletom životnih okolnosti Dorin je sin djetinjstvo HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 337 uglavnom provodio kod bake i djeda na grofovskom posjedu u Našicama, a dobar dio svoga života nije znao koliko je važan glazbeni opus njegove majke. Spoznaju o vrijednosti Dorina glazbenoga stvaralaštva nasljednik Theodor je upoznavao poput nas, korak po korak, na temelju muzikoloških istraživanja tek posljednjih desetljeća u Hrvatskoj i zapadnoeuropskim zemljama u čijim je metropolama dulje ili kraće živjela samozatajna i slavna skladateljica Dora Pejačević. U takvim okolnostima gospodinu Lumbeu nije se bilo jednostavno rastati od jedinoga poznatoga slikarskoga rada s majčinim likom koji je devedeset godina bio u obiteljskom vlasništvu. No, spoznavši veličinu majčina glazbenoga opusa za hrvatsku i onodobnu europsku glazbenu scenu, dvojba je riješena. Gospodin Theodor Lumbe procijenio je da će spomenuti čarobni slikarski portret njegove majke mnogo više značiti hrvatskoj kulturi nego što će kao obiteljsko nasljedstvo značiti za njegovo troje djece i unučad. Zato je važna njegova donatorska gesta zagrebačkoj Modernoj galeriji i uopće hrvatskoj kulturi. Uvrstivši restaurirani portret Dore Pejačević u stalni postav voditeljica Zbirke moderne umjetnosti Lada Bošnjak – Velagić, zahvalila je još jedanput u ime zagrebačke Moderne galerije na čijem je čelu viša kustosica Biserka Rauter Plančić, gospodinu Lumbeu na donaciji, a veleposlanstvu RH u Austriji, Odjelu za kulturu hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija i MIC-u Koncertne direkcije Zagreb na posredovanju. Donator je zahvalio svima koji „iznova otkrivaju svijet njegove majke”, posebno Merkašu, idejnom začetniku toga veoma važnog i vrijednog likovno-glazbenog projekta koji „svojim znanstveno - istraživačkim radom pridonosi popularizaciji djela Dore Pejačević u Hrvatskoj i inozemstvu”. Priča o hrvatskoj skladateljici svjetskoga glasa Dori Pejačević ovim nije završena, sudeći prema posljednjim naznakama muzikologa Davora Merkaša. Neumorni Merkaš otkriva da postoje pisma na francuskom jeziku između Dore i slikara Maksimilijana Vanke, koja govore o njihovu prijateljstvu. Dodao je da je za stvaralački opus te „najbolje svjetske skladateljice prve polovine 20. stoljeća” znakovit interes ugledne njemačke glazbene naklade cpo koja je počela izdavati šest nosača zvuka s antologijskim djelima Dore Pejačević. „Na pomolu je renesansa Dore Pejačević, koja će uz pomoć nosača zvuka i snimljenih djela s karakterističnim hrvatskim motivima, postati prepoznatljiva i dostupna ljubiteljima glazbe diljem svijeta”, ustvrdio je Merkaš. (R.P.) 338 2012 Z. MADŽAR

SUMMARY THE HIDDEN TREASURE OF DORA PEJAČEVIĆ

ix CDs are currently being released in Germany featuring the best compositions of Dora Pejačević (1885–1923), the fi rst Croatia composer to achieve global renown. This project, achieved through a collaboration with recording label cpo is a major Sachievement on the part of the Zagreb Concert Direction’s Music Information Centre and its head Davor Merkaš. Musicologist Koraljka Kos has been the central fi gure by her efforts to revitalise Dora’s music in Croatia and abroad. The daughter of Croatian Ban (governor) Teodor Pejačević and Hungarian countess Lilla Vay de Vaya, she penned her fi rst composition in her early childhood. She studied music in Zagreb, Dresden and Munich. She developed her own musical sensibility under the infl uence of the intellectual worlds of Wilde, Ibsen, Dostoevsky, Mann, Schopenhauer, Rilke, Kierkegaard, Kraus and Nietzsche. In Croatia Dora Pejačević lived at the family palace in Našice, but her frequent travels led her to major centres of European culture. She spent most of the last years of her life, from her marriage to Austrian offi cer Ottomar Lumbe in 1921 to her death in 1923, in Munich where she passed away. She died on 5 March 1923, a few weeks after giving birth to her son Theodor. During her lifetime her works were frequently performed in Croatia and abroad (London, Dresden, Budapest, Stockholm, Vienna, Munich and elsewhere) by internationally renowned musicians of the time. She has left us an oeuvre of 58 orchestral, vocal/instrumental, chamber and piano compositions. The last completed works of Dora Pejačević refl ect an intense musical development abruptly cut short by death in its full fl owering—in these works we fi nd traces of a conscious search for a personal voice and musical language, and original, deeply felt and, in the formal sense, masterfully structured music. Along with a handful of musicians of her generation, among whom the leading fi gures in terms of musical achievement were Josip Hatze and Blagoje Bersa, Dora Pejačević opened new horizons to Croatian music and endowed it with new standards of professionalism. Thanks to a donation by the composer’s son Theodor Lumbe (88) of Vienna, one of the more signifi cant portraits in the permanent exhibition at Zagreb’s Modern Gallery as of this year is the only portrait of Dora, painted in 1917 by the composer’s contemporary Maksimilijan Vanka (1889–1963), a renowned painter of the Croatian modern period who lived in the USA from 1935. The generous donation by Theodor Lumbe has enriched Croatian culture for a fascinating sample of the authentic lives of two prominent and cosmopolitan artists. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 339

RESÚMEN EL TESORO ESCONDIDO DE DORA PEJAČEVIĆ

n Alemania comenzaron a publicar grabaciones de las más valiosas obras musicales de Dora Pejačević (1885-1923), la primera compositora croata de renombre mundial. El proyecto, realizado en colaboración con la casa discográfi ca Cpo, constituye un Egran éxito del Centro Informativo Musical de la Dirección Concertística Zagreb y de su conductor Davor Merkaš. La musicóloga Koraljka Kos es la más meritoria en cuanto a la revitalización de la música de Dora Pejačević en Croacia y en el extranjero. Siendo sus padres el ban (virrey) conde Teodor Pejačević y la baronesa húngara Lille Vay de Vaya, compuso la primera obra musical durante su temprana infancia. Dora Pejačević estudió música en Zagreb, Dresde y Munich. Desarrolló su sensibilidad artística infl uenciada por los mundos intelectuales de Wilde, Ibsen, Dostoievski, Mann, Schopenhauer, Rilke, Kierkegaard, Kraus y Nietzsche. Cuando estaba en Croacia, vivía en el palacio de Našice, pero frecuentemente viajaba a los grandes centros culturales de Europa. Los últimos años de su vida, desde su casamiento con el ofi cial austríaco Ottomar Lumbe en 1921 hasta su muerte acaecida en 1923, los pasó mayormente en Munich. Murió en dicha ciudad el 5 de marzo de 1923, un par de semanas después de haber dado a luz a su hijo Theodor. Estando ella en vida, además de Croacia, muchas de sus obras fueron interpretadas frecuentemente en el extranjero (Londres, Dresde, Budapest, Estocolmo, Viena, Munich) por famosos músicos contemporáneos suyos. Dora Pejačević dejó un legado de 58 obras para orquesta, piano, música de cámara y composiciones del género vocal-instrumental. En las últimas obras de Dora Pejačević se percibe un desarrollo musical intensivo que en la cúspide de su fl orecimiento es tronchado abruptamente por la muerte: en ellas descubrimos vestigios de una búsqueda conciente de su propia expresión y lenguaje musical, y encontramos una música original, profundamente expresiva y formalmente moldeada de manera magistral. Junto con una serie de músicos de su generación que se destacaron por sus logros artísticos como Josip Hatz y Blagoje Bersa, Dora Pejačević abrió nuevos horizontes para la música croata, estableciendo nuevos estándares de profesionalismo. Además, gracias a la donación del hijo de la compositora, Theodor Lumbe (88) de Viena, entre los destacados cuadros de la exposición estable de la pinacoteca Moderna galerija de Zagreb a partir de este año se encuentra expuesto el único retrato conocido de Dora Pejačević. El mismo fue realizado por el pintor contemporáneo de la compositora, Maksimilijan Vanka (1889-1963), renombrado artísta del período moderno croata que desde 1935 vivió en los Estados Unidos. Con esta donación de Theodor Lumbe, la cultura croata se vió enriquecida con un ejemplar excepcionalmente interesante de la vida auténtica de dos destacados artistas de amplitud cosmopolita. ANĐELKA TUTEK SCENSKA RIZNICA HRVATA U GRADIŠĆU

Gotovo svako hrvatsko naselje u Gradišću ima svoju kazališnu skupinu koja u prosjeku priredi jednu predstavu na godinu. Pučkom su kazalištu Hrvata u Gradišću razni društveni i politički događaji odredili karakter te namijenili višestruku ulogu. Ono je obilježeno kao kazalište nacionalne manjine prepoznatljivo osjetljivošću za pitanja vlastitoga identiteta i jezika. Hrvatski kazališni entuzijasti u Gradišću jezikom i etnički pripadaju hrvatskom kulturnom ozračju, bez objektivacije u njemu, dok s druge strane, geopolitički pripadaju i Mađarskoj i Austriji. Estetski to pučko kazalište izranja kao otok iz gradišćanskohrvatske manjinske zajednice i potrebno ga je tumačiti u prvome redu polazeći od njegovih umjetničkih dostignuća, a tek nakon toga uspoređivati ga s ostalim pučkim kazališnim tradicijama.

ultura gradišćanskih Hrvata kao pripadnika manjinskog naroda na osobit se način izdvaja i određuje u vlastitom unutarnjem prostoru, koji je nužno sagledavati kroz kulturne i geopolitičke prostorne odrednice. Svaka kultura počinje time da se svijet Kluči na njegov „vlastiti” unutarnji prostor i na vanjski prostor drugih1. U ovom kontekstu književnost Hrvata u Gradišću najčešće se defi nira kao književnost koja oduvijek nosi teleološku oznaku2, kao književnost atipičnosti jer se određene strukture ostvaruju na drugi način pa se izdvajaju od uobičajene književne norme. To je književnost dvojnosti u kontekstu jezičnog paralelizma pa je zato treba prepoznavati kao literaturu ponajprije na gradišćanskohrvatskom jeziku. Model dvojnosti određuje književnost gradišćanskih Hrvata, a u užem smislu i njihovo dramsko stvaralaštvo i pučko kazalište. Kao takva, te omeđena terminom književnost male tradicije (Lukežić 1977: 93), često je marginalizirana s gledišta estetskog sustava vrijednosti. Marginalizacija je i rezultat političkih uvjeta koji su određivali karakter kazališta Hrvata u Gradišću u cijelom njegovu evolucijskom diskontinuitetu. Kada se sagledava pučka dramska književnost Hrvata u Gradišću kao ukupnost literarnih vrijednosti koje je stvorila unutar nesigurnih granica vlastite književnosti i književnosti manjinskog naroda, prepoznatljiva je književna tradicija koja je, prihvaćala ili pružala otpor utjecajima najbližih književnosti. Politici asimilacije (ne)svjesno se odupiralo i pučko kazalište Hrvata u Gradišću težeći tako diferencijaciji (jezičnoj) koja je značila i potvrdu vlastitog identiteta.

1 Lotman, Jurij (1990.) Universe of Mind: Semiotic Theory of Culture, Indiana Universite. Press, Bloomington, str.131. 2 „Ona nikada nije bila književnost u najužem smislu riječi, književnost sama po sebi, nego književnost koja će održati narodnu svijest i kulturu, krijepiti narodne temelje”. Benčić (1998.) Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921., Zagreb, str. 9. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 341

Nacionalne manjine nose sa sobom one zajedničke osobine koje se prepoznaju u „staroj domovini” iz koje potječu određene kulturne tradicije te njihov materinski jezik. Materinski jezik je temelj na koji se dograđuje njihov kulturni život u „novoj domovini”, a ograničavaju ga političke i društvene prilike u kojima nacionalna manjina živi. Razvijati vlastiti identitet i zadovoljiti uvjete koje nalaže specifi čan manjinski život u okružju većinskoga naroda – postavilo je složene i odgovorne zadaće pred kulturne djelatnike gradišćanskih Hrvata. Prvo, potrebno je istodobno raditi na afi rmaciji vlastite kulture ne zakidajući pri tome druge, a zatim afi rmacijom drugih potvrditi sebe. Sagledavajući pučku dramsku književnost i pučko kazalište Hrvata u Gradišću na razini prirodnog nastojanja da se održe veze sa starom domovinom (emotivna razina) i na razini pripadnosti nacionalnoj manjini (geopolitička razina) rezultat je - izdvojenost. Premda jezikom i etnički pripadaju hrvatskom kulturnom zajedništvu, potpuno izostaje njihov umjetničko ostvarenje u matičnoj kazališnoj kulturi. S druge strane, geopolitički, gradišćanskohrvatski književnici pripadaju Austriji i Mađarskoj (ili Slovačkoj gdje se pučko kazalište Gradišćanaca potvrđuje rijetkim kazališnim aktivnostima) a opet stoje izvan njihova kulturnoga kruga na srednjoeuropskome području tih triju zemalja. Tijekom polutisućljetnoga života u Gradišću veze s maticom zemljom, ovisno o političkim sustavima u Hrvatskoj i susjednim zemljama u kojima žive hrvatske autohtone zajednice, bile su neredovite ili potpuno prekinute (primjerice, u mađarskom dijelu Gradišća). Odvojenost je (razdoblja potpune prepuštenosti vlastitoj savjesti) stvorila okolnosti koje su bitno utjecale na oblikovanje dramske književnosti i na pučko kazalište

U dramskom stvaralaštvu gradišćanskih Hrvata šezdesetih godina javljaju se predstavnici na čelu s Joškom Weidingerom i Ivanom Zakallom (u crkvenoj drami) te zanimljivom spisateljicom i aktivisticom Anom Šoretić (na slici u Austrijskom parlamentu). 342 2012 A. TUTEK

Hrvata u Gradišću. Te nove okolnosti nisu uvijek bile potvrda vlastitog kulturnog nasljeđa, nego ih je karakteriziralo preuzimanje kazališne tradicije većinskog naroda svojevoljnim ili prisilnim načinom, stvorivši tako odraz drugoga, što je bitno označilo gradišćanskohrvatsko pučko dramsko stvaralaštvo i kazališnu produkciju. Pučko kazalište Hrvata u Gradišću osebujna je pojava među hrvatskim iseljeništvom u svijetu, a koje je kao kazalište nacionalne manjine moralo ispunjavati određene pedagoške i ideološke zahtjeve, uz one zabavljačke. Kao takvo ono se ne može usporediti ni s jednom od kazališnih tradicija – ni u književnopovijesnom ni u kazališnopovijesnom smislu. Pučko je kazalište gradišćanskih Hrvata, određeno mnogim izvanknjiževnim čimbenicima, koji se otimaju uobičajenoj analizi koja se metodološki primjenjuje u drugim sličnim kazališnim tradicijama. Dvije su konstante koje određuju pojam pučko kazalište: sociološka konstanta te temeljna obilježja dramske književnosti u njemu. S aspekta vrste ono se ne povezuje samo uz žanr pučki igrokaz niti je pojam pučko kazalište njime nužno određen; žanr pučkog igrokaza njegova je moguća sastavnica jer i „Shakespearova tragedija ili srednjovjekovni mirakul, španjolska komedija mača ili satira Majakovskog, Brechtova didaktika ili Piscatorova politička agitacija nisu po svojim strukturalnim značajkama bliski današnjem pojmu igrokaza, ali su tvorili pučko kazalište [...]. Pučki igrokaz kao dio te dramske književnosti, posebno se ističe u 19. st. i moguće ga je odrediti njegovim prepoznatljivim značajkama.” (Batušić 1976: 167). Batušić nadalje navodi zajednička obilježja pučkog kazališnoga iskaza: povezanost tematike s lokalnom sredinom, scenski jezik – narodni govor na pozornici (u gradišćanskohrvatskom su to neki od njegovih idioma), improvizacija, tipološka sličnost likova i specifi čna ulogu glazbe. Istražujući vrste hrvatske dramatike u 19. stoljeću Nikola Batušić ističe dodirne točke kazališnog života u cijelom podunavskom području i s tim u vezi govori i o pučkom kazalištu: „Epitet pučki ovaj teatar sa svojim komedijama zaslužuje ponajprije po spoju pisca, sredine i gledaoca, a potvrđuje ga tipološkim značajkama svojih osoba i jezičkom podlogom vlastite ukorijenjenosti u tlo iz kojega izravno niče”. (Batušić 1976: 166). Za pučko kazalište Hrvata u Gradišću, utemeljeno na prijevodnoj književnosti mađarskih pisaca pučkih djela, ne može se reći da svoju pučkost potpuno potvrđuje dijelom defi nicije koja se odnosi na trojstvo pisac-sredina-gledatelj, nego isključivo tvrdnjom da je ono pučko jezikom prijevoda izgovorenog na sceni te glumačkom postavom i primateljem poruke, to jest gledateljima koji su pripadnici nacionalne manjine. Pojavom prvih izvornih pučkih dramskih djela (u austrijskom dijelu) ostvaruje se spomenuto jedinstvo pisac-sredina-gledatelj. No, s društvenim promjenama, snažnim utjecajem urbanog načina života i modernizacijom sela, koje su se šezdesetih godina prošlog stoljeća odrazile i na život Hrvata u Gradišću, nastaju promjena i u socijalnoj strukturi seoskog stanovništva. Proces urbanizacije navodi me da se poslužim Brechtovim3 pitanjem je

3 Brechtovi radovi o pučkom kazalištu sastavni su dio njegove kazališne teorije u kojima polemizira o uporabi pojmova narod, puk, narodni, pučki, pučkost što nije slučajno jer je to razdoblje između 1938. i 1940. godine kada se u Njemačkoj problematizira pojam «zavičajne» književnosti. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 343

U austrijskom dijelu Gradišća pučko kazalište Hrvata doživljava procvat krajem 20. i početkom 21. stoljeća, dok kod Hrvata u mađarskom dijelu Gradišća taj proces nije zamjetan. li puk još pučki? U novim vremenima zahvaćenim procesom urbanizacije sadržaj imenice puk dobiva izmijenjeno značenje, pa je na osnovi toga potrebno redefi nirati pojam pučko, a time i pojam pučko kazalište koje prema Pavisu postaje: ” [...] više sociološka nego estetička kategorija.” Na osnovi tih suvremenih teorijskih tendencija nužno je primijeniti i današnje određenje pučkog kazališta. Sociologija kulture pučko kazalište danas defi nira kao umjetnost koja se obraća pučkim slojevima i/ili iz njih proizlazi. Dvosmislenost doseže vrhunac kada se zapitamo je li riječ o kazalištu proizašlom iz puka ili onome namijenjenom puku. (Pavis 2004: 302). Pučko kazalište Hrvata u Gradišću svojim obilježjima blisko je i Batušićevu poimanju pučkoga scenskoga iskaza, ali i Pavisovu određenju da je pučko kazalište postalo više sociološka nego estetička kategorija. Pokušaj periodizacije pučkog kazališta gradišćanskih Hrvata od doseljenja do početka 21. stoljeća Svaka periodizacija znači neprirodno dijeljenje književnopovijesnog procesa (Flaker 1968.) pa su se pri uspostavi periodizacije pučkoga kazališta gradišćanskih Hrvata pojavile mnoge poteškoće. U kontekstu izazova periodizacije gradišćanskohrvatskog pučkog kazališta očito je da se ono zbog svoje specifi čnosti (izrastanja i razvijanja u sklopu tradicije austrijskoga i mađarskog pučkog kazališta) ne može odrediti uobičajenim kriterijima ni kada je riječ o kazalištu kao literarnom ili scenskom fenomenu. Pokušaj da ga s literarnog i scenskog aspekta opiše kroz izmjenu stilskih formacija, ostao je bez značajnih rezultata jer u „gradišćanskohrvatskoj književnosti nisu razvidne stilske formacije, usudio bih se reći ni epohe i razdoblja, ako ih promatramo samo u europskom književnom kontekstu. Stoga gradišćanskohrvatska književnost 344 2012 A. TUTEK ne prati karakteristične žanrove epoha, razdoblja i stilskih formacija, kao ni njihovu modernost, što je uobičajeno u većini ostalih književnosti.” (Stojević, u Panonski ljetopis 1997., str. 433.). Tvrdnja Milorada Stojevića potpuno je primjenjiva i na pučko dramsko stvaralaštvo i kazalište Hrvata u Gradišću, te se na temelju navedenog učinilo odgovarajućim razvrstati dramska ostvarenja u vremenskom slijedu. No, upravo je nesklad između književnog djela i njegova pripadanja određenoj književnoj epohi, to jest njegova pojavnost na pučkoj pozornici, jedan od razloga što se to kazalište u Gradišću označava kao arhaično, konzervativno ili jednostavno u diskontinuitetu. Pri tome se zapostavljaju uzroci koje svakako treba tražiti u povijesnim i društveno-političkim okolnostima, zatim u stvaralaštvu kulturnih djelatnika koji nisu uvijek mogli (ili htjeli) uskladiti vlastita htijenja i zahtjeve gledateljstva, koje je također oblikovalo to pučko kazalište. Ukupnost kulturnog života svake nacionalne manjine karakterizira pojam dvojnosti (dva jezika, dvije domovine, dvije tradicije, dvije kulture). Na osnovi toga dvojnost karakterizira i kazalište Hrvata u Gradišću: ono jezikom jest i nije pučko kazalište, ono jest i nije izraslo na tradiciji, ono jest i nije pučko književnim dramskim stvaralaštvom ili ono jest i nije, (osobito danas) promicatelj hrvatskog identitete na ovom području. Dvojnost zahtijeva potrebu za objašnjenjem. Dvojnost jezika ne zahtijeva posebno objašnjenje: prostor nacionalnih manjina pretpostavlja i dvojnost jezika u ovom slučaju gradišćanskohrvatskoga i mađarskog, to jest u Austriji njemačkoga jezika kao jezika kojim se gradišćanski Hrvati integriraju u širu zajednicu. Problem dvojnosti tradicije (donesene i naslijeđene) emotivne je, ali i političke prirode, dok su dvojnost stvaralaštva i kazališnog života određivale i ostale okolnosti - namjenjujući mu višestruku ulogu. Dakle, periodizaciji ograničenoj navedenim obilježjima, pristupila sam s kronološkog aspekta, poštujući pojedine kazališne i književne činjenice. Izučavajući kazališno stvaralaštvo gradišćanskih Hrvata uočila sam četiri razvojna stupnja koja su u skladu s navedenim povijesnim razdobljima, a koja nisu i ne mogu biti strogo odijeljena.

1. Vrijeme jedinstva razdvojenosti (od doseljenja do 1921.) Kako sam rekla, nakon dolaska na područje Gradišća prije gotovo pola tisućljeća počinje, u prostornom smislu, razdoblje jedinstva razdvojenosti (od doseljenja do 1921.) unutar kojega je moguće odrediti dva razdoblja koja potvrđuju prisutnost kazališnog (predstavljačkog) života te pojavu prvih dramskih ostvarenja. Prvo razdoblje traje od doseljenja do pojave prvih igrokaza za djecu kojima je poznat autor, dakle do 1888./1889. Karakterizira ga odsutnost svjetovnog kazališnog života iako se u to vrijeme izvode predstavljačke manifestacije u većim središtima u čijoj okolici žive Hrvati. Poznato je da se u Szombathelyju, u sklopu karnevalskih događanja, kazališne predstave održavaju već od sredine 16. stoljeća, a u Šopronu djeluje Gradsko kazalište od sredine 18. stoljeća koje su osnovali Francuzi. Putujuće družine posjećuju mjesta u kojima žive i Hrvati (Kiseg, Šopron, Szombathely, Eisenstadt), no o njihovim nastupima postoje pisani tragovi samo u kazališnoj povijesti većinskoga naroda dok se u povijesnoj literaturi koja govori o gradišćanskim Hrvatima ne spominje nikakva kazališna aktivnost. Teško je reći jesu li HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 345

Hrvati s tih područja, tada uglavnom neškolovani ljudi, imali bilo kakve dodire s vrlo živim kazališnim manifestacijama koje su se događale oko i mimo njih, ali je za pretpostaviti da je cijeli taj predstavljački život za njih bio nedostupan, u prvome redu zbog jezika. Zatvoreni u svom jezičnom krugu održavali su baštinjenu tradiciju, folklor i crkvena prikazanja. Upravo su crkvena prikazanja bila povezana u jedinstven srednjoeuropski kazališni krug vjerskog karaktera, premda nema nijednog izvora koji bi sa sigurnošću potvrdio repertoar, sve do zapisa Pasija u drugoj polovici 19. stoljeća. Za drugo razdoblje prvog razvojnog stupnja značajno je da se uz crkvena prikazanja javljaju prvi zapisi o igrokazima za djecu, koje sami gradišćanski Hrvati smatraju začetkom svog pučkog kazališta. Kakve su bila scenska obilježja tih prvih predstava za djecu moguće je samo pretpostaviti na temelju novinskih napisa. Iz tih se napisa više saznaje o reakciji gledateljstva nego li o samoj izvedbi, što najbolje pokazuje napis o izvedbi božićnog igrokaza za djecu Božić angjelskih duš u Frakanavi (onodobni Répcesarud): „Najlipši sveti večer. Naša mila školarska ditca jesu i letos skerbila z-njihovom neutrudljivom marljivostjum, da smo zaista najvridnije svečevat i obavit mogli lipi božoćni soeti večer. [...] Pod peljanjem svojega, trud i delo nemilujućega školnika [...] predstavljala su, i to takovom umetnostjum da je zaista lipota i veselje bilo gledati.” [...] (NN, broj 1,1910., str. 6.).

2. Vrijeme razdvojenosti jedinstva (od 1921. do 1945.) Vrijeme razdvojenosti jedinstva trajno je obilježilo društveno-politički život gradišćanskih Hrvata. Promatrano s aspekta pučkog kazališta, tj. ostvarenja kazališnih predstava, ono

Naraštaji ljubitelja pučkoga teatra iz Gradišća priređuju zanimljive predstave. 346 2012 A. TUTEK

Književnica i redateljica Ana Šoretić predstavlja jedinstveno razdoblje unutar kojeg se razlikuju dvije gotovo usporedne razvojne linije: prva koja se odnosi na prijevodnu književnost (1923.) i druga koja podrazumijeva pojavu izvornih dramskih pučkih djela (1924.). Potrebno je napomenuti da se izvorna dramska književnost ostvaruje samo u austrijskom dijelu Gradišća, gdje novi dramski predlošci obogaćuju seoske pozornice, što potvrđuje Irvin Lukežić kada piše o žanrovskom aspektu pučkog kazališta Hrvata u Gradišću. Irvin Lukežić spominje: „[...] igrokaze za omladinu, vjerske igre, povijesne drame i igrokaze za djecu.” (Fluminensia 1992: 1/ 83-86). Javlja se, dakle, i žanr svjetovnog pučkog djela koji će nedvojbeno, u kontekstu vlastitog gradišćanskohrvatskoga stvaralaštva, označiti to razdoblje. Proširenje repertoara moguće je uočiti i u crkvenoj dramskoj književnosti koja je u tome razdoblju obogaćena s nekoliko prijevoda. Kad je u pitanju stvaralačka kazališna aktivnost, relevantna literatura opisuje to razdoblje od pojave prvih prijevoda i izvornih kazališnih djela označavajući ga sintagmom procvat kazališta. U književno-stvaralačkom smislu ta se sintagma odnosi samo na austrijski dio Gradišća, dok je predstavljačka aktivnost prisutna na objema pučkim pozornicama i u Gradišću i u zapadnoj Ugarskoj. Naime, s druge strane, u mađarskom dijelu gradišćanskohrvatskoga kulturnoga i životnoga prostora, u kojemu se nisu javili autohtoni pisci, stvorena je određena ograničenost izvođenjem isključivo djela mađarskih autora, na mađarskom ili na hrvatskom jeziku, što upućuje na nužnost promatranja pučkog kazališta Hrvata u Gradišću kao dvaju specifi čnih i zasebnih glumišta: pučkog kazališta Hrvata u austrijskom dijelu te kazališta Hrvata u mađarskom dijelu Gradišća.

3. Vrijeme potpune razdvojenosti (od 1945. do 1990.) Razdoblje potpune razdvojenosti, koje kronološki odgovara vremenu od završetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine, u austrijskom dijelu Gradišća označava nastavljanje tradicije prevodilaštva, produkciju izvornih dramskih djela te pojavu nove generacije pisaca kod kojih je moguće uočiti modifi kacije u odnosu prema temeljnom modelu preuzetom prevođenjem. Premda u prvom razdoblju trećeg razvojnog stupnja još vladaju neki od vodećih (starijih) književnika, kasnih šezdesetih javljaju se i predstavnici drukčijih struja u dramskom stvaralaštvu na čelu s npr., Joškom Weidingerom, Ivanom Zakallom (u crkvenoj drami) ili Anom Šoretić. Ti autori najavljuju nova strujanja u pučkom kazalištu gradišćanskih Hrvata (kao autori dramskih HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 347 predložaka i kao redatelji) koja će do punog izražaja doći u posljednjem razvojnom stupnju. I dok u austrijskom dijelu Gradišća pučko kazalište Hrvata doživljava ponovni procvat, za Hrvate u mađarskom dijelu to je razdoblje agonije ne samo u kontekstu kazališnog stvaralaštva, nego i njihova života iza Željezne zavjese, koji obilježava gotovo potpuni izostanak kazališnih aktivnosti.

4. Vrijeme globalizacije (od 1990. do 2000. godine) Početak posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, nakon pada Berlinskoga zida i sloma komunističkoga režima, u cijeloj Europi obilježen je važnim političkim promjenama. Jedna od njih je jačanje integracijskih procesa na Starom kontinentu te širenje Europske unije na Austriju, Mađarsku i Slovačku te Češku. Širenjem Europske unije, povezane su zemlje u kojima žive gradišćanski Hrvati - prostorno su ukinute granice, razdvojenom gradišćanskohrvatskome identitetu ponovo je omogućeno da se ujedini. Unatoč tomu, gotovo polustoljetna razdvojenost Željeznim zastorom učinila je svoje: Hrvati u austrijskom dijelu Gradišća nastavljaju svoju kazališnu djelatnost približavajući se uspješno, ili ne, suvremenijim kazališnim tendencijama. Te tendencije otvaraju pitanje pučkosti novonastalih kazališnih ostvarenja, dok se pučko kazalište Hrvata u mađarskom dijelu stidljivo budi i nastavlja na mjestu gdje je zastalo davnih godina u komunizmu, u vremenu jedinstva razdvojenosti, izvodeći na svojoj pozornici davno napisane prijevode klasičnih mađarskih pisca pučkih djela. Premda je bilo za očekivati da će pučka dramska djela gradišćanskohrvatskih pisaca iz austrijskog dijela Gradišća naći svoje mjesto na pozornici „s druge strane”, na mađarskom szípadu, do 2000. godine nijedno od njih nisu izvele pučke kazališne družine koje su se pojavile u tom razdoblju na mađarskoj strani Gradišća. Čini se da je dugo očekivano ujedinjenje ostalo prekriveno, barem što se tiče kazališnih događanja, u mislima posljednjih ideologa hrvatskog zajedništva na tom području. Izvor dramskog stvaralaštva i dalje je u vlasništvu pisaca u austrijskom dijelu Gradišća, a nastaju promjene i u organizaciji kazališta. Naime, učestala je pojava „specijalizacije” pučkih glumišta za određeni repertoar pa tako, npr. cogrštofska kazališna skupina izvodi samo djela Ane Šoretić, koja je i autorica dramskih tekstova, te glumica i redateljica. U Frakanavi i Pinkovcu na pozornici se najčešće izvode djela Joške Weidinger; u Klimpuhu je redatelj Štefan Geošić koji sa svojom skupinom izvodi i crkvena prikazanja, ali i djela iz prijevodne književnosti te domaćih autora. Mjenovska se pak kazališna skupina opredijelila za izvedbu dramatizacija hrvatskih autora (ponajprije Janka Matka). Posljednje godine dvadesetog stoljeća obilježava pojava festivala, sve češća prisutnost mjuzikla, folklornih predstava (postavljanje na scenu svadbenih običaja), a s jezičnog aspekta sve je učestalija dvojezičnost u predstavama. S motrišta žanra, premda gradišćanskohrvatski kazalištarci ostaju vjerni pučkom scenskom iskazu, autori se okreću suvremenim temama, udaljavajući se pomalo od zahtjeva pisati za narod o narodu (Šoretić, Schuch, djelomično i Novaković u prijevodima). Tim postupcima njihovo pučko dramsko stvaralaštvo gubi ono osnovno obilježje koje spaja lokalnu sredinu i likove dramskih predložaka kako zahtijeva žanrovsko određenje pučkih djela (lokalno 348 2012 A. TUTEK mjesto, prepoznatljivi slojevi društva s kojima se gledatelji mogu identifi cirati). Uz to, među gradišćanskohrvatskim kazalištarcima poseže se i za prijevodima djela klasičnih autora za čija uprizorenja nisu dovoljni glumci koji govore samo gradišćanskohrvatskim jezikom. Neke od suvremenih pučkih predstava ne pripadaju žanru, štoviše postaju njegova potpuna suprotnost i jezikom i uprizorenjem nepučke stvarnosti, ali i odnosom prema gledatelju. Nakon više od osamdeset godina gradišćanskohrvatski kazališni djelatnici stvorili su prilike u kojima se njihovo pučko kazalište, kao nikada do tada, našlo u velikom raskoraku između svojih mogućnosti i želja, udaljeno (sadržajem dramskih predložaka i nekim izvedbama) od gradišćanskohrvatskog gledatelja kojemu je u prvome redu namijenjeno. Svako od navedenih razdoblja pučkog kazališta Hrvata u Gradišću sa sobom donosi i izvankazališne okolnosti pa će kazališni život biti obilježen vremenom u kojemu će se smjenjivati njegova slava i marginalizacija, želja i nemoć, poticaj i zabrana te vrijeme stvaralačkih sloboda.

Zaključak Položaj hrvatske nacionalne manjine u Gradišću izravno je ovisio i ovisi o političkim, društvenim i gospodarskim mijenama na tom srednjoeuropskom, u povijesti često intrigantnom, području. Zbog toga je i sav kulturni pa tako i književno-kazališni život nužno promatrati u sveukupnosti navedenih procesa koji ga i određuju. U pokušaju periodizacije pučkog kazališta Hrvata u Gradišću, radi izostanka prepoznavanja mijena stilskih formacija, najprikladnije je

Kazalisna grupa Nova Gora (Juzno Gradisce), redatelji Robert i Martin Novakovic & Joseph Hartmann: „Sokova“ (vlastita produkcija), 2010. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 349 razlikovati četiri razdoblja (Vrijeme jedinstva razdvojenosti, Vrijeme razdvojenosti jedinstva, Vrijeme potpune razdvojenosti, Vrijeme globalizacije) koja nisu i ne mogu biti strogo odijeljena. Izdvojena četiri razdoblja autorica je nastojala povezati s književno-kazališnim činjenicama važnim za pučku dramsku književnost i pučko kazalište gradišćanskih Hrvata. S druge strane, autorica je kazališni život gradišćanskih Hrvata promotrila u odnosu na pripadajuće društveno- političke prilike koje su određivale svako od spomenutih razdoblja. Pučko se kazalište, potvrđuje njezin pokušaj periodizacije, pokazalo jednim od vrlo važnih mjesta za ostvarenje ideoloških nakana gradišćanskih Hrvata, očuvanje identiteta pisanjem dramskih tekstova i izvođenjem predstava na gradišćanskohrvatskom jeziku, što je potvrda nacionalne svijesti i odraz stoljetnog pamćenja na hrvatsku pripadnost i podrijetlo.

Literarura Awecker, Maria i Sabine Schmall (1995.) Theatergeschichte des Burgenländes von 1921 bis zur Gegenwart,Österreichische Akademie, Wien, str. 95-97 i 201-204. Batušić, Nikola (1976.) Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, MH, Zagreb. Benčić, Nikola (1974.) „Gradišćanskohrvatsko narodno kazališće (A gradistyei horvátok Népszínháza)”, Nemzetközi Szlavisztikai Napok VI, Szombathely, str. 163-167. Benčić, Nikola (1997.) „Zapadnougarski/gradišćanski Hrvati u mađarskoj kulturi“, Zbornik, Hrvatski znanstveni zavod, knjiga 2, Pečuh, str. 12-19. Benčić, Nikola (1998.) Gradišćanskohrvatsko narodno kazališće/Das burgenländisch kroatische Theaterwesen, narodna visoka škola Gradišćanskih Hrvatov, Željezno/Eisenstadt. Benčić, Nikola (12000.) Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, Sekcija DKH i Hrvatski centar PEN-a za proučavanje književnosti u iseljeništvu, knjiga VIII, Zagreb. Flaker, Aleksandar (1976.) Stilovi i razdoblja, ŠK, Zagreb. Lozica , Ivan (1990.) Izvan teatra, Teatrologijska biblioteka, Zagreb. Lukežić, Irvin (1992.) „Pučki teatar u Gradišću”, Fluminensia, god.4., broj 1, Rijeka, str. 83- 86. Milardović, Anđelko (1992.) „Hrvatska kulturna zajednica u Europi i njihova uloga u čuvanju hrvatske kulture i nacionalnog identiteta”, Migracijske i etničke teme, god. 8, broj 2., str. 167- 181. Pavis, Patrice (2004.) Pojmovnik teatra, Antibarbarus, Zagreb. Probst, Franz (1981.) Književnost gradišćanskih Hrvata i njezine panonske veze, radovi Instituta za hrvatsku povijest, vol.14, Zagreb. Skoko, Božo (2004.) Hrvatska (identitet, image, promocija), ŠK, Zagreb. Stojević, Milorad ( 1994.) Ignac Horvat, Libellus, Rijeka, str. 79-86. 350 2012 A. TUTEK

Periodika Crkveni glasnik Gradišće, Željezno, brojevi od 1958. godine do 1980. Eisenstadt aktuell, Eisenstadt, broj 8 od 8. svibnja 1997. Fluminensia, Rijeka, godište 1992. Glas, Beč, brojevi od 1959. godine do 1963. Hrvatske Novine, Željezno, brojevi od 1923. godine do 1947. Hrvatske novine, Željezno, brojevi od 1963. do 2000. Hrvatski glasnik, Budimpešta, brojevi od 1987. do 2000. Kalendar sv. Familije, Željezno, godišta 1903. i 1904. Kalendar Gradišće, Željezno, godišta od 1947. do 2000. Hrvatski kalendar, brojevi od 1924. godine do 2000. (tijekom izlaženja Kalendar doživljava izmjene u nazivu). Naše novine, Željezno, brojevi od 1910. godine do 1922. Naš tajednik, Željezno, brojevi od 1948. do 1963. Panonski ljetopis, Pinkovac, godišta od 1986. do 2000. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 351

SUMMARY A WEALTH OF THEATRE AMONG GRADIŠĆE CROATS

he life of any national minority develops in a close relationship with the political, social and cultural events of the area the minority inhabits. The affi rmation of its own identity is the underlying determinant of the ideology of a minority community, very Tevident precisely in the fi eld of culture through which the members of a minority endeavour to preserve their identity, respectful at the same time of what is theirs and what belongs to someone else—of themselves and of others. Practically every Croatian settlement in Gradišće (Burgenland) has its own theatre troupe which, on the average, stages one play every year. Various societal and political realities have determined the character of popular theatre among the Gradišće Croatians and given it multiple roles. It is, depending on geopolitical and ideological determinants, characterised as a national minority theatre recognisable by its sensitivity towards issues of personal identity and language. Croatian theatre enthusiasts in Gradišće, by their language and ethnicity, belong to the Croatian cultural sphere, without objectifi cation, while on the other hand they are geopolitically a part of Hungary and Austria. The theatre life of the members of the Croatian minority communities has been displaced from the cultural current of these domicile milieus. Taking into consideration this dual displacement, the popular theatre among the Croatians of Gradišće demonstrates a number of specifi cities. Dislocated in relation to the theatre of the parent nation and within its own domicile social space, this popular theatre emerges as an island from a symbiosis with the theatre of the majority nation and should be interpreted primarily in reference to its own structures, and only then by placing it in a possible analogy with other popular theatre traditions. 352 2012 A. TUTEK

RESÚMEN DEL PATRIMONIO ESCÉNICO DE LOS CROATAS EN GRADIŠĆE

l desarrollo de la existencia de cada minoría nacional está íntimamente vinculado con los acontecimientos políticos, sociales y culturales del ámbito en el cual vive. La consolidación de la propia identidad es la determinante fundamental de la Eideología de cada minoría nacional. Esto se pone de manifi esto sobre todo en el plano cultural, por medio del cual los miembros de las minorías intentan conservar su identidad, respetando al mismo tiempo lo suyo y lo ajeno. Casi todos los pueblos croatas de Gradišće tienen su propio grupo de teatro. En promedio, preparan una representación por año. Diversas realidades sociales y políticas determinaron el carácter del Teatro popular de la minoria croata de Gradišće, adjudicándole múltiples roles. Dependiendo de las determinantes geopolíticas o ideológicas, dicho teatro se puede defi nir como el teatro de una minoría nacional que se caracteriza por su sensibilidad cuando se trata de la identidad y del idioma propios. Por su etnia e idioma, los entusiastas croatas del teatro en Gradišće pertenecen al patrimonio cultural croata, mientras que desde el aspecto geopolítico, pertenecen a Hungría y Austria. La vida teatral de los integrantes de la minoría croata también está transportada de los cursos culturales del medio en el que viven. Desde el punto de vista de la doble transportación, el teatro popular de los croatas de Gradišće muestra una serie de peculiaridades. Dislocado en relación al teatro de la madre patria como del propio ámbito social del país de radicación, este teatro popular emerge como una isla surgida de la simbiosis con el teatro de la nación mayoritaria. Por eso, hay que interpretarlo primordialmente a partir de sus propias estructuras, y recién después ver su posible analogía con las demás tradiciones teatrales populares. ZNANOST zike na zike .

Science

liječiti neke od najopasnijih bolesti, potvrđeno u časopisu je Marin Soljačić (na slici) postao je 2011. godine najmlađi redovitiMarin profesor slici) Soljačić postao (na je 2011. fi znanosti ∙ Istraživač Domagoj Vučić otkrio je spoj SMAC kojim bise za koju godinu mogle smatraju jednim od najperspektivnijih znanstvenika u Kanadi na području biomedicinskih konceptbežičnog prijenosa energije na sobnoj udaljenosti ∙ Zagrepčanina Igora Štagljara svjetskih sveučilišta na području prirodnih znanosti. Soljačić je stekaoslavu riješivši bostonskom Massachusetts Institute se koji smatra of Technology, jednim od najboljih

DUBRAVKO BARAČ MOBILNOST ZNANSTVENIKA IGORA ŠTAGLJARA

Zagrepčanina Igora Štagljara (45) smatraju jednim od najperspektivnijih znanstvenika u Kanadi na području biomedicinskih znanosti. Najmlađi je tamošnji dobitnik nagrade za inovativnost vrijedne 650 tisuća dolara. Ugledni znanstveni časopis The Scientist uvrstio je jedan od Štagljarevih pronalazaka među sedam tehnologija iz područja istraživanja života koje će u idućem desetljeću obilježiti biomedicinske znanosti u svijetu. Dr. Štagljar postiže visoke rezultate i u primjeni znanosti. Suosnivač je dviju uspješnih biotehnoloških kompanija. Naš ugledni inovator s torontskom adresom Igor Štagljar diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorirao 1994. na poznatom ETH u Švicarskoj. Usavršavao se na Sveučilištu Washington u Seattleu. Sveučilište u Torontu pozvalo ga je da se preseli u novootvoreni Donnelly centar za istraživanje života 2005. godine, omogućujući mu odlične uvjete za inovativni rad. Voditelj laboratorija za molekularnu genetiku i redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Torontu Igor Štagljar često posjećuje rodnu zemlju. Ove je godine sudjelovao i na Međunarodnom simpoziju u povodu 300. obljetnice rođenja Ruđera Boškovića.

veučilište u Torontu je pravi grad za sebe, s više od 70 tisuća studenata i gotovo 10 tisuća zaposlenih. Sveučilišni kompleks smješten je u samom središtu grada i na njemu su stare kamene bršljanom obrasle zgrade izmiješane s mnogobrojnim modernim Sgrađevinama od betona, čelika i stakla, baš kako pristoji Torontu u kojem se britanske tradicije prožimaju sa snažnim američkim utjecajem i utjecajima mnogobrojnih doseljenika sa svih strana svijeta. Nakon beskrajnih kiša koje su ih natapale ovog proljeća, pažljivo pokošeni travnjaci sveučilišnog grada bili su gusti i upravo nevjerojatno zeleni ovog blještavog sunčanog jutra, jednog od rijetkih takvih dana ove godine. Hodajući prema uredu prof. Štagljara razmišljam o tome da je na ovom sveučilištu u značajnim razdobljima svoje karijere radilo deset dobitnika Nobelove nagrade. U tom spoju tradicije i suvremenosti i ured prof. dr. Igora Štagljara smješten je na dvanaestom katu moderne zgrade Donnelly Centra koja je dograđena uz staru građevinu. Ured je relativno skroman, ali s pogledom na jezero Ontario i CN-Tower, najpoznatiju građevinu Toronta. U uredu koji je sav okrenut praktičnosti ipak se našlo mjesta za stalak na kojem stoji gitara prof. Štagljara. Igor Štagljar je 1990. diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu, doktorirao 1994. na poznatom Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju (ETH) te se kao postdoktorand usavršavao na Sveučilištu Washington u Seattleu. S 35 godina postao je najmlađi strani profesor u povijesti Sveučilišta u Zurichu. Godine 2005. Sveučilište u Torontu pozvalo 356 2012 D. BARAČ ga je da se preseli u novootvoreni Donnelly Centar za istraživanje života i ponudilo mu odlične uvjete da nastavi svoj znanstveni rad. Igora Štagljara smatraju jednim od najperspektivnijih mlađih znanstvenika u svijetu na području biomedicinskih znanosti. Na primjer, ugledni znanstveni časopis The Scientist uvrstio je jedan od pronalazaka dr. Štagljara među sedam tehnologija u području istraživanja života koje će u idućem desetljeću obilježiti biomedicinske znanosti. Dr. Štagljar često radi na premošćivanju prostora između znanosti i poslovnog svijeta te je do sada bio suosnivač dviju uspješnih biotehnoloških kompanija koje su radile na prenošenju znanstvenih pronalazaka u ‘svijet realnosti’. Dr. Štagljar je neposredan, živahan i ugodan sugovornik koji znade govoriti, ali i slušati što drugi govore. Unatoč radnom danu od 12 do 14 sati i bezbrojnim putovanjima po svijetu, djeluje pun energije, ali na jedan vrlo opušten način, što vjerojatno može zahvaliti svojoj odličnoj fi zičkoj formi. DB: Hrvatski iseljenički zbornik posvećen je iseljeničkim temama. Ako izuzmemo vrijeme do polaska u osnovnu školu, vi ste do sada proveli više života izvan Hrvatske nego u njoj. Možete li nam reći kako se to odrazilo na vaš profesionalni napredak, ali i na vaš osobni život, na primjer na odgoj vaše djece? IŠ: Činjenica da sam praktički pola svog života proveo u inozemstvu – otišao sam iz Hrvatske 1989. - mnogo je utjecala na moj profesionalni napredak, jer radim na području biomedicinskih znanosti koje je u tom razdoblju na Zapadu doživjelo strahoviti razvoj. Na osobnom planu, živeći izvan Hrvatske prihvatio sam toleranciju prema ljudima koji drukčije misle ili se ponašaju, čega u Hrvatskoj još nedostaje. Taj kozmopolitski duh tolerancije nastojim prenijeti i na moju djecu, što i nije tako teško u Kanadi čije društvo potiče toleranciju među ljudima bez obzira na to odakle su došli, kakva im je boja kože ili seksualna orijentacija. Švicarska, u kojoj sam živio prije dolaska u Kanadu, je također tolerantna zemlja, ali ne toliko kao Kanada koja je potpuno zemlja doseljenika. DB: Govore li vaša djeca hrvatski? IŠ: Naravno, kod kuće govorimo samo hrvatski, bez obzira na to što djeci ponekad nedostaju riječi da se precizno izraze. Isto tako radimo na tome da kćeri – koje sada imaju 12 i 15 godina − zadrže aktivno vladanje njemačkim jezikom koji su naučile dok smo živjeli u Švicarskoj, gdje su se one i rodile. Realno je reći da im je engleski sada prvi jezik, a hrvatski i njemački ravnopravno drugi. DB: Osjećate li se potpuno građaninom svijeta, ili vas uza sav uspjeh u svijetu ponekad prati nostalgija za Hrvatskom? IŠ: S Hrvatskom me i dalje vežu mnoge znanstvene, poslovne i osobne veze. Osjećam se ipak najviše građaninom svijeta, jer sam živio u Hrvatskoj, Švicarskoj, Sjedinjenim Državama i sada u Kanadi. U svijetu znanosti pitanje nacionalnosti nema veliku težinu, u mojem znanstvenom HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 357 timu rade ljudi iz Tajlanda, Izraela, Njemačke, Slovenije, Francuske, Kanade, SAD-a, Nizozemske, Hrvatske. Nije važno odakle su došli, važno je što znaju, jesu li dobrog karaktera te kako se uklapaju u tim. U duši sam ipak ostao Hrvat, kad hrvatska reprezentacija igra protiv, primjerice Švicarske, sigurno navijam za – Hrvatsku. Kanada mi se izrazito sviđa, živim ovdje samo 6 godina a osjećam se kao da sam tu već 20 godina. Ljudi su me ovdje tako lijepo primili, stekao sam mnogo prijatelja, Sveučilište u Torontu me prigrlilo, čini se da im je baš fora što nisam Kanađanin. Kad god u posjet dođe neki ugledni znanstvenik, pa i nobelovac, predstave me kao ‘Ovo je naš profesor iz Švicarske, koji je zapravo Hrvat’. DB: No da se vratimo vašem znanstvenom radu. Možete li za nas koji nismo znanstvenici ukratko sažeti područja znanosti kojima se bavite i ciljeve kojima težite? IŠ: Pojednostavljeno rečeno, moj znanstveni tim je prije nekoliko godina razvio tehnologiju, koju smo nazvali MYTH, a kojom se može analizirati veliki broj ljudskih proteina uključenih u nastanak raznih tumora, dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, Parkinsonove bolesti, shizofrenije

Dr. sc. Igor Štagljar, vodeći znanstvenik Donnelly centra i redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Torontu – sudjelovao je na Međunarodnom simpoziju u povodu 300. obljetnice rođenja Ruđera Boškovića u Dubrovniku, 2011. 358 2012 D. BARAČ te cistične fi broze, najčešće genetičke bolesti u Europi. Ta će nam tehnologija u idućih 10 godina omogućiti da shvatimo koji su to molekularni čimbenici koji uzrokuju spomenute bolesti. Zašto je to važno? Da bismo saznali kako neku bolest suzbiti lijekom, moramo najprije shvatiti što se događa na molekularnoj razini, dakle koje su to molekule koje, kada podivljaju ili nestanu u našem tijelu, uzrokuju te bolesti. Uzmimo kao primjer tumor prostate koji je danas dosta lako otkriti jer postoji jednostavan test koji nam pokazuje povećane količine PSA proteina. No, nažalost, za tumor gušterače ne postoje takvi pouzdani markeri, i kad se taj tumor otkrije već je uglavnom prekasno, jer pacijent obično umire u roku od 3 do 9 mjeseci nakon što je dijagnosticiran. Mi se nadamo da ćemo za nekoliko godina pomoću MYTH tehnologije doći do saznanja o novim molekulama uključenim u nastanak tumora gušterače, te da ćemo te molekule u skoroj budućnosti moći iskoristiti kao tzv. biomarkere za ranu dijagnostiku brojnih ljudskih tumora. Govoreći o tumorima, moramo znati da danas poznajemo oko 200 različitih vrsta tumora koji su sami po sebi različiti zbog specifi čnih molekula koji ih uzrokuju. Upravo zato nikada neće biti moguće razviti jedan unikatni lijek koji bi liječio sve te različite vrste tumora. Napredak u biomedicini u posljednjih 10 godina omogućio je da počnemo istraživati tumore na potpuno novi način. Za to su potrebna velika ulaganja prije nego što će ta saznanja biti pretočena u učinkovite lijekove. Uloga farmaceutske industrije u tome je veoma važna jer farmaceutske tvrtke raspolažu velikim sredstvima, no čak ni one ne mogu same razvijati lijekove jer nemaju odgovarajuću tehnologiju, nego zato surađuju sa znanstvenim centrima pri sveučilištima i drugim akademskim institucijama. U ovoj zgradi u kojoj sada razgovaramo ima nekoliko nas znanstvenika koji se bave pretapanjem znanstvenih otkrića u učinkovite lijekove i nadam se da će za 7 – 10 godina odavde na tržište izaći neki novi važni kojima će se liječiti neke od spomenutih bolesti. DB: Kako vidite sadašnje stanje i budućnost znanstvenog rada u Hrvatskoj u usporedbi s vodećim svjetskim centrima? IŠ: Hrvatska za znanost odvaja 0,7% BDP-a, a Kanada 5,7%. Kad se tome doda i razlika u BDP-u između Hrvatske i Kanade, dobije se mnogo bolja slika o tome koliko su veća sredstva na raspolaganju znanstvenicima u Kanadi nego u Hrvatskoj. U znanost treba mnogo ulagati jer znanost je pokretač svakog modernog društva. Razgovarao sam o tome s prijašnjim ministrom i sa sadašnjim hrvatskim znanstvenim vodstvom, ali se do sada nažalost ništa nije promijenilo. Zbog toga što su sredstva za znanost u Hrvatskoj ograničena, trebamo ih davati samo najboljima, dakle onima koji objavljuju u vrhunskim znanstvenim časopisima te koji se bave istraživanjima ključnima za biomedicinu. Moje je mišljenje da bi Hrvatska iz dijaspore trebala povući nekoliko dobrih znanstvenika, osobito mlađih, recimo u dobi oko 35 godina, i dati im odgovarajuće radne uvjete. U Hrvatskoj sada radi samo 10 – 15 zaista dobrih znanstvenika, nažalost ostali su prosjek ili čak ispod toga. Ti ljudi ne žele čuti koliko su loši, i zato ne žele povratak ljudi koji su radili u inozemstvu i tamo izgradili svoju ugled jer bi im oni nametnuli svoj način rada i discipline. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 359

Kada danas govorimo o znanosti onda je obvezno moramo usporediti sa sportom: svima je jasno da nogometni klub koji želi igrati u Ligi prvaka mora pribaviti vrhunske igrače kojima će osigurati uvjete koji su daleko bolji od onih koje su imali u prijašnjem klubu. To vrijedi i za vrhunske znanstvenike − želite li stvoriti jedan vrhunski znanstveni centar u Hrvatskoj, morat ćete izdvojiti golema fi nancijska sredstva za novačenje genijalnih znanstvenika. Pri tome treba imati na umu da nije riječ samo o dobroj ‘plaći’ koju bi ti znanstvenici dobivali, nego i o uvjetima za rad, u najširem smislu. Evo pogledajte moj primjer iz Toronta. Ako jedno novo otkriće iz mog laboratorija želim potvrditi u suradnji s nekom od obližnjih bolnica, u krugu od samo 500 metara od mog ureda mogu naći vrhunske stručnjake koji će nam u tome pomoći. Nažalost, to ne mogu pronaći u Zagrebu, ni u Hrvatskoj, pa možda čak ni u najrazvijenijim europskim zemljama. Iako je Europa u posljednjih 10 godina znanstveno dosta napredovala, ona je ustvari vrlo konzervativna, gotovo bih rekao autistična, jer gotovo svaki znanstvenik je zatvoren u svoje carstvo i ne razgovara mnogo s drugima. Također, u Europi općenito je mišljenje da se dobrim znanstvenikom postaje u pedesetim godinama života. Ovdje je sve puno otvorenije, u Sjevernoj Americi mlade osobe grade karijeru puno brže i ranije nego što je to u Europi, puno više se polaže na ljudske odnose, ljudi razgovaraju, surađuju jedni s drugima te su skloni riziku. Ako netko zna više od vas, ta vam osoba nije suparnik nego netko od koga ćete moći imati koristi. DB: U vašem stilu rada naslućuje se prožimanje znanstvenog rada s metodama upravljanja i agilnošću koje se obično pripisuju poslovnim korporacijama, a ne znanstvenim ustanovama. Jeste li o tome naučili za vrijeme studija u Zagrebu, ili iz nekih drugih izvora? IŠ: U Zagrebu sam naučio samo molekularnu biologiju. Sve što sam naučio o menadžmentu i radu s ljudima naučio sam u Švicarskoj i Americi. Moja je velika prednost što sam društven, razgovaram s ljudima i saznajem kako su oni organizirali svoje projekte, kako vode svoje laboratorije u kojima postižu velike uspjehe. Menadžment danas ima veliku ulogu u znanosti, čovjek može biti odličan znanstvenik no ako je slab menadžer rezultati će mu biti slabi, jer će vrlo sporo stići do svoga cilja. Prošlo je vrijeme kad je Louis Pasteur mogao sjediti sam kraj uređaja za destilaciju u svojem laboratoriju i napraviti velike pronalaske. Prije 20 – 30 godina, pa čak i prije 10, na znanstvenom su radu mogla biti samo dva imena, obično profesor i znanstveni novak. Danas, na mojem području koje je toliko mobilno, potrebno je koristiti se najrazličitijim tehnologijama koje traže specijalizirane suradnike, tako da se na mojim radovima navodi i po 20 – 25 suradnika! DB: Je li vam je poznato koliko sadašnji studenti znanstvenih usmjerenja u Hrvatskoj poznaju oblike poslovanja, organizacije i poslovne komunikacije koji su nužni za funkcioniranje suvremenih velikih istraživačkih timova? IŠ: Ne znam kakva je situacija sada, ali još prije 7 – 8 godina kad sam povremeno predavao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu nije bilo predavanja koja bi studente podučavala o menadžmentu istraživanja. Općenito mislim da bi na biologiji na PMF-u trebalo 360 2012 D. BARAČ mnogo toga promijeniti, u svijetu su razvijene nove važne tehnologije koje su znatno promijenile cijelo to znanstveno područje. DB: Kako vidite sadašnje stanje i budućnost znanstvenog rada u Hrvatskoj u usporedbi s vodećim svjetskim centrima? IŠ: Sveučilište u Zagrebu nije na popisu ni među 500 sveučilišta u svijetu, i to vrlo zabrinjava, to je siguran znak da nešto treba mijenjati. Nema tu nikakvih tajni, zna se točno kako radi uspješna ekonomija, kako radi uspješno bankarstvo, pa se tako zna i kako radi uspješna znanost. Od nas 35 profesora u ovoj zgradi, 12 je Kanada ‘uvezla’ iz Švicarske, Njemačke, Belgije, SAD-a, i neće biti napretka prije nego što se unutar Hrvatske pronađu ili izvana dovedu vrlo kvalitetni znanstvenici. DB: Pliva je u Zagrebu imala snažan istraživački centar, Radioindustrija Zagreb je proizvodila tranzistore samo nekoliko godina nakon što su u Sjedinjenim Državama napravljeni prvi upotrebljivi tranzistori. Što se dogodilo s tim ‘otocima napredne tehnologije’, zbog čega su izgubili ‘oštricu’, ili pak potpuno nestali? IŠ: Nedostatak ulaganja u istraživanje i razvoj uzrokovao je njihov zastoj. Sve dok se ne shvati da je ulaganje u znanost ulaganje za dobrobit cijelog društva, Hrvatska će kliziti u potpunu anonimnost, u znanosti i u privredi. To što je Hrvatska mala zemlja nije nikakva isprika, jer neke druge relativno malene zemlje (npr. Irska, Finska, Izrael) ulažu mnogo više u znanost te postižu i odgovarajuće rezultate. Te su se zemlje jako oslonile na svoju emigraciju, koju su doživjeli kao ljude koji im mogu pomoći, a ne kao konkurenciju koja će im oteti zaposlenje. DB: Što smatrate presudnim za uspjeh na području znanosti: genijalnost, upornost, sretne okolnosti ili nešto drugo? IŠ: Sve zajedno. Moraš biti poseban. Osobnost također igra veliku ulogu. Ako si genijalan i uporan, a ne znaš razgovarati s ljudima, ako ne znaš raditi u sklopu tima, nećeš daleko stići. Sposobnost komunikacije – i tolerancije − se naročito cijeni u Sjevernoj Americi, i to je zasigurno razlog zašto su SAD i Kanada tehnološki i ekonomski toliko napredne zemlje. U društvu u kojem smo mi odrasli tolerancija i poimanje različitih mišljenja nisu se cijenili, zapravo se to smatralo znakom slabosti jer nisi mislio onako kako je to netko od tebe očekivao. Naravno da u karijeri treba imati i sreće, biti u pravi trenutak na pravome mjestu, no to je ipak sekundarno. DB: Recite nam na kraju što je vas osobno privuklo znanstvenom radu i koji su ljudi najviše utjecali na vas? IŠ: Zanimale su me samo dvije stvari – molekularna biologija i medicina. U Zagrebu sam uspješno položio prijamne ispite na oba fakulteta. I tada sam vidio da su u posljednjih 10 godina gotovo sve Nobelove nagrade za medicinu dobili ljudi iz područja molekularne biologije i biokemije. Pa rekoh − ako želim dobiti Nobelovu nagradu, bolje je odabrati molekularnu biologiju i biokemiju! Šalim se, naravno, ali činjenica da su toliki molekularni biolozi dobili Nobelovu nagradu nam HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 361 pokazuje da je molekularna biologija ili tzv. biomedicina područje znanosti u koje se u svijetu mnogo ulaže i u kojem se događa puno novog. Za moj znanstveni razvoj najzaslužniji su moji genijalni mentori. Svakome tko želi u znanost preporučujem da ode učiti kod najboljih ljudi na tom području. U Zagrebu sam imao izvrsne profesore, a u Švicarskoj mi je na ETH-u mentor bio poznati mikrobiolog prof. Markus Aebi. Moj mentor prof. Stanley Fields, kod kojeg sam se usavršavao na Sveučilištu Washingtonu u Seattleu, u Sjedinjenim Državama, je također bio fantastičan, mislim da će sigurno u roku od pet godina dobiti Nobelovu nagradu. DB: Profesore Štagljaru, mnogo vam hvala na vremenu koje ste posvetili ovom zanimljivom razgovoru. 362 2012 D. BARAČ

SUMMARY THE MOBILITY OF RESEARCHER IGOR ŠTAGLJAR

gor Štagljar (45) is considered one of the most perspective scientists in Canada in the fi eld of biomedical science. The prestigious life sciences magazine The Scientist included one of Štagljar’s inventions among the seven technologies in the fi eld of life sciences Ithat will set the tone in global biomedical science in the coming decade. Štagljar is also achieving great results in the application of science. He is the cofounder of two successful biotech companies. Our distinguished innovator Igor Štagljar, who currently lives in Toronto, graduated from the University of Zagreb, and earned his doctorate in 1994 at the well-known ETH University in Switzerland. He continued his studies at Washington University in Seattle. In 2005 the University of Toronto invited him to move to the newly opened Donnelly Centre for cellular and biomolecular research, offering him excellent conditions for innovative work. The head of the molecular genetics laboratory and a full professor at the University of Toronto’s Department of Biochemistry and Department of Molecular Genetics, Igor Štagljar enjoys visiting his native land. In spite of a workday that ranges from 12 to 14 hours and countless trips around the world, he is full of energy for both his research and his family. He and his wife are proud parents of two girls who, along with English as their fi rst language, also speak German and Croatian. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 363

RESÚMEN LA MOVILIDAD DEL CIENTÍFICO IGOR ŠTAGLJAR

gor Štagljar (45) es considerado como uno de los científi cos con más futuro en Canadá en el área de las Ciencias Biomedicinales. La prestigiosa revista científi ca The Scientist incluyó uno de los inventos del dr. Štagljar entre las siete tecnologías del área de la Iinvestigación de la vida que en la próxima década dejará una impronta en las Ciencias Biomedicinales a nivel mundial. El dr. Štagljar también obtiene altos resultados en la ciencia aplicada. Es cofundador de dos exitosas compañías biotecnológicas. Nuestro distinguido innovador Igor Štagljar con dirección en Toronto obtuvo su diploma en la Universidad de Zagreb y se doctoró en Suiza en 1994 en la Escuela Politécnica ETH de Zurich. Se perfeccionó en la Universidad Washington en Seattle. En 2005, invitado por la Universidad de Toronto, se trasladó al recientemente inaugurado Centro Donelly para la investigación de la vida, donde le ofrecieron excelentes condiciones para el trabajo innovador. El dr. Igor Štagljar, director del Laboratorio de Genética Molecular y profesor regular de la Facultad de Medicina de la Universidad de Toronto, con agrado visita periódicamente su país natal. A pesar de que trabaja entre 12 y 14 horas por día y de que viaja mucho al exterior, actúa pleno de energía tanto en la investigación como cuando se trata de atender a su familia. Junto con su esposa, se siente orgulloso de sus dos hijas, que además de su primer idioma, el inglés, hablan a la par como segunda lengua el alemán y el croata. TANJA RUDEŽ MARIN SOLJAČIĆ – NOVI TESLA

Hrvatski znanstvenik Marin Soljačić (37) nedavno je postao redoviti profesor fi zike na Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Bostonu. Riječ je o izvanrednom uspjehu jer je ta američka akademska ustanova dala čak 76 nobelovaca pa se MIT smatra jednim od najboljih svjetskih sveučilišta na području prirodnih i tehničkih znanosti. Nakon srednjoškolskoga obrazovanja u rodnome Zagrebu (MIOC), odlazi na studij u Boston gdje je na MIT-u 1996. godine završio fi ziku i elektrotehniku. Dosad je objavio 111 radova i ima 22 izuma. Oženjen je i otac desetogodišnjeg sina. Dobitnik je mnogih prestižnih priznanja, uključujući Adolph Lomb Medal, američke udruge za optiku, te TR 35, nagrade koju najstariji tehnološki časopis na svijetu Technology Review dodjeljuje najboljim mladim inovatorima. Dobitnik je i ugledne stipendije za genije zaklade MacArthur. Soljačić je diljem svijeta postao slavan nakon što je 2005. godine predstavio Witricity, koncept bežičnog prijenosa energije na sobnoj udaljenosti.

rvatski znanstvenik Marin Soljačić, u medijima poznat kao „novi Tesla”, nedavno je u dobi od samo 37 godina postao redoviti profesor fi zike na Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Bostonu. To je izvanredan uspjeh jer MIT, koji je dao čak H76 nobelovaca, poznato kao jedno od najboljih svjetskih sveučilišta. – Ima i drugih ljudi koji tako mladi postanu redoviti profesori na MIT-u, ali to se ne događa vrlo često. U mome slučaju to je bilo uistinu brzo jer sam 2005. godine postao docent na Massachusetts Institute of Technology – rekao je Marin Soljačić, jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika mlade generacije. Rođen u Zagrebu u uglednoj obitelji sveučilišnih profesora, mali je Marin još u osnovnoj školi maštao o tome da postane izumitelj. – Stalno sam crtao neke izume, primjerice svemirske brodove i motore. Imao sam mnogo bilježnica s tim nacrtima i to mi je bilo toliko važno da smo ih stalno nosili kad smo išli na more ili neko putovanje – prisjetio se Soljačić u jednom od razgovora koji sam s njim vodila za zagrebački Jutarnji list. U Zagrebu je završio osnovnu školu i popularni MIOC. – Mislim da je MIOC bio jako bitan za moje sazrijevanje. Posebno sam zahvalan profesorici iz fi zike Nadi Brković. U MIOC-u je vladala kreativna i ‘open minded’ atmosfera. Smatralo se da su kreativnost, ideje i mašta vrlo bitni, važniji i od samog znanja. Zanimljivo je spomenuti da upravo takvo mišljenje vlada na MIT-u – rekao je Soljačić koji je u jesen 1992. otišao na studij u SAD, na glasoviti MIT, jedno od najboljih svjetskih sveučilišta na području prirodnih i tehničkih znanosti. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 365

– Dok sam pohađao četvrti razred MIOC-a, počeo sam razmišljati o studiju u SAD-u. Onda sam u Beču i Trstu položio standardne prijamne testove koje svake godine polaže oko dva milijuna studenata. Javio sam se na nekoliko sveučilišta, a zatim sam dobio ponudu da dođem studirati na MIT te da će mi oni sve platiti. Te 1992. godine, dok je u Hrvatskoj još trajao rat i fi nancijska je situacija bila teška, stipendija mi je mnogo značila – ispričao je Marin Soljačić koji je 1996. godine na MIT-u završio fi ziku i elektrotehniku. Magisterij i doktorat radio je na Sveučilištu Princetonu. – Magistrirao sam kod Franka Wilzeka koji je 2004. godine dobio Nobelovu nagradu. No, Wilzek se bavio apstraktnim, teorijskim stvarima, a mene je više zanimala primjena, pa sam odlučio pisati doktorat iz optike. Moj mentor za doktorat bio je Moti Segev koji sada radi u Izraelu – rekao je Soljačić. Nakon što je 2000. godine doktorirao na Princetonu, Soljačić se vratio na MIT. – MIT mi jako odgovara i mislim da je to jedinstveno mjesto u svijetu. Svi smo usmjereni na cilj i jedino je to važno. Zato ne postoji uvriježeni način ponašanja, zabranjene teme ili prelude ideje. Na MIT-u rade vrhunski ljudi, a oni, također, privlače isto tako izvanredne mlade stručnjake. Primjerice, u mojoj skupini su znanstvenici iz devet zemalja, a u svakoj od tih država oni su bili među najboljima – rekao je Soljačić koji smatra da MIT, ali i druga vrhunska američka sveučilišta pružaju velike mogućnosti mladim ljudima iz cijelog svijeta.

Marin Soljačić i suradnici - procesi razvoja bežičnog prijenosa energije ispituju se u Witricity kompaniji, dok se Marin Soljačić bavi pokretanjem novih projekata usmjerenih na ‘čiste’ izvore energije. 366 2012 T. RUDEŽ

– Za razliku od mnogih akademskih sustava u svijetu, u američkom je lakše postati samostalan znanstvenik dok je čovjek mlad. Na mnogim sveučilištima i institutima diljem svijeta znanstvenik obično postane samostalan tek kad je stariji. Uz to, američki sustav je vrlo dinamičan i otvoren strancima. Kada se odlučuje koga će se zaposliti, gotovo nikada se ne postavlja pitanje zemlje podrijetla ili državljanstva. Zbog toga mnogo mladih i vrlo talentiranih ljudi iz cijelog svijeta dolazi u Ameriku, pogotovo na MIT. Mogu reći da sam ovdje povlašten što mogu raditi s tako mladima i talentiranim ljudima – ispričao je Soljačić koji je oženjen i otac desetogodišnjeg sina. Dosad je objavio 111 radova i ima 22 izuma. Dobitnik je mnogih prestižnih priznanja, uključujući Adolph Lomb Medal, američke udruge za optiku, te TR 35, nagrade koju najstariji tehnološki časopis na svijetu Technology Review dodjeljuje najboljim mladim inovatorima. Prije tri godine dobio je i glasovitu Stipendiju za genije zaklade MacArthur. No, Soljačić je diljem svijeta postao slavan nakon što je 2005. godine predstavio Witricity, koncept bežičnog prijenosa energije na sobnoj udaljenosti. – Na ideju sam došao zahvaljujući mome mobitelu. On me učestalo noću budio signalom koji je upozoravao da je prazan jer sam ga zaboravio napuniti. Kad me jedne noći probudio, počeo sam razmišljati kako bi bilo dobro da se mobitel puni sam od sebe i da se ne moram o tome brinuti. Onda smo razmišljali koji bi se fi zikalni fenomeni mogli iskoristiti za to pa smo se tako dosjetili rezonancije. Riječ je o fi zikalnom fenomenu kod kojega neki predmet počinje titrati kada se pobudi frekvencija njegova titraja – prisjetio se Marin Soljačić ističući kako je nobelovac Steven Chu, Obamin ministar energetike, bio jedan od prvih znanstvenika koji su prepoznali važnost bežičnog prijenosa energije. – Koncept Witricity prvi sam put predstavio na simpoziju u povodu 90-og rođendana Charlesa Townesa, jednog od izumitelja lasera. Tom prigodom dodjeljivale su se i nagrade, a jedan od trojice članova povjerenstva za dodjelu bio je i Steven Chu. Iako je u to doba Witricity bio samo koncept koji nije bio eksperimentalno provjeren, povjerenstvo mi je dodijelilo jednu od nagrada. Kad su mi dodjeljivali nagradu, u publici je bilo dvadesetak nobelovaca. Meni je to bilo ohrabrenje da nastavim istraživanja na bežičnom prijenosu energije iako je to tada djelovalo vrlo bizarno – rekao je Soljačić. On je 2007. godine uspješno i demonstrirao Witricity (Wireless Electricity, što u prijevodu znači bežična struja). Ugledni mediji kao što su New York Times, Technology Review, Scientifi c American i Discover Magazine proglasili su Witricity jednim od najvažnijih tehnoloških prodora te godine, a zanimanje su odmah pokazale i mnoge kompanije. – Kada smo 2005. godine prvi put predstavili Witricity, to je bilo jako udaljeno od znanstvenog mainstreama. No, danas se bežičnim prijenosom energije bavi veliki broj znanstvenika, ali i kompanije. Vjerujem da ćemo u iduće dvije-tri godine vidjeti prve primjene bežičnog prijenosa energije – ispričao je Soljačić koji očekuje da će bežični prijenos energije svoju primjenu najprije naći kod punjenja uređaja poput mobitela, iphonea, ipada i sličnih. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 367

Prof. dr. sc. Marin Soljačić

– Vjerujem da ćemo jednog dana bežično puniti i električni automobil. Primjerice, kad se automobil parkira u garažu, on se odmah počne automatski puniti. Teško je predvidjeti sve primjene, ali vjerojatno će se najprije početi s manje zahtjevnima koje iziskuju prijenos energije na manjoj udaljenosti i s manje snage. Sada ima više koncepata bežičnog prijenosa energije, neki su slični našem Witricityju, a neki se razlikuju – objasnio je Soljačić koji je 2007. godine, zajedno s nekolicinom kolega u bostonskom predgrađu Watertown utemeljio kompaniju Witricity. – Većina razvoja u vezi s bežičnim prijenosom energije trenutačno se obavlja u našoj kompaniji. Ja sam, pak, sada zaokupljen proširenjem svoga laboratorija na MIT-u i pokretanjem novih projekata – rekao je Soljačić priznajući da je trenutačno uvelike usmjeren na ‘čiste’ izvore energije. – Najviše me zanima kako nanofotonika može pomoći kod bolje pretvorbe sunčane energije i novih izvora svjetlosti. To je jako uzbudljivo područje jer daje mnogo mogućnosti za istraživanja, a s druge strane je jako aktualno za svjetsku ekonomiju zbog povezanosti s problemima globalnog zatopljenja i energetske krize – zaključio je Soljačić. Zanimljivo je da je na ideju bežičnog prijenosa energije prvi došao Nikola Tesla koji je u sklopu svoga laboratorija Wardenclyffe izgradio 29 metara visoki toranj za bežični prijenos energije (srušen 1917. godine). Zato je u hrvatskoj javnosti Marin Soljačić dobio nadimak „novi Tesla”. - Novi Tesla? – slatko se nasmijao kad sam ga upitala što misli o tome. – Svaki put kada to čujem, nasmijem se. Ipak, moram priznati da je ta usporedba vrlo laskava jer je, prema mojemu mišljenju, Tesla bio najveći inženjer svih vremena. K tome, uz Charlesa Townesa, koji je izumio laser, Tesla je moj uzor – rekao je Soljačić. Dok je ambiciozni Teslin projekt na Long Islandu propao jer je veliki izumitelj ostao bez novca, Soljačićev koncept WiTricity uspješno se razvija. 368 2012 T. RUDEŽ

SUMMARY MARIN SOLJAČIĆ – THE NEW TESLA

roatian scientist Marin Soljačić (37) recently became a full professor of physics with the Massachusetts Institute of Technology (MIT) of Boston. This is an extraordinary achievement as MIT, which has produced seventy-six Nobel Prize winners, is Cconsidered one of the world’s top universities. After his secondary school education at Zagreb’s MIOC, Marin Soljačić went on to study in Boston, where he graduated physics and electrical engineering at MIT in 1996. He earned his master’s degree and doctorate at Princeton University in 2000 and returned to MIT where he became a senior lecturer in 2005. He has published 111 papers to date and holds 22 patents. Marin Soljačić is one of the most successful Croatian researchers of the younger generation. He is the recipient of a number of prestigious awards, including the Optical Society of America’s Adolph Lomb Medal and the TR 35 award conferred by Technology Review, the world’s oldest technology journal, to top young innovators. Three years ago he also received the famed MacArthur Foundation “Genius Award.” Soljačić earned global fame, however, after 2005 when he presented WiTricity, a concept of wireless energy transfer at room distances. Nikola Tesla was the fi rst to develop the idea of the wireless transfer of energy. This has earned Marin Soljačić the nickname New Tesla in Croatia. And while Tesla’s ambitious project on Long Island fell through when the great inventor ran short of funding, Soljačić’s WiTricity concept is seeing successful development. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 369

RESÚMEN MARIN SOLJAČIĆ – EL NUEVO TESLA

l científi co croata Marin Soljačić, de apenas 37 años, desde hace poco es profesor regular de Física en el Massachusetts Institute of Technology (MIT) en Boston, lo cual es un éxito extraordinario, porque el MIT, que incluso dió 76 premios Nobel, Etiene fama de ser una de las mejores universidades del mundo. Al término de sus estudios secundarios en Zagreb (MIOC), Marin Soljačić viajó a Boston (Estados Unidos de América), donde en 1996 obtuvo el diploma de Física y Electrotecnia. En el año 2000 hizo el Magisterio y el Doctorado en la Universidad de Princeton. Luego regresó al MIT, donde en el 2005 fue nombrado docente. Hasta ahora, publicó 111 trabajos y registró 22 patentes. Marin Soljačić es uno de los científi cos croatas más exitosos de la joven generación. Por sus innovaciones, obtuvo una serie de reconocimientos, entre ellos la medalla „Adolph Lomb Medal“ otorgada por la Asociación Norteamericana de Óptica, y el premio TR 35, que es concedido a los mejores jóvenes innovadores por Technology Review, la revista tecnológica más antigua del mundo. Hace tres años, también recibió la famosa „beca para genios“ de la Fundación Mac Arthur. Sin embargo, Soljačić se hizo famoso a nivel mundial después de presentar en el año 2005 su proyecto WiTricity para la transmisión de energía eléctrica inalámbrica dentro de una habitación. El primero que tuvo la idea de transmitir energía inalámbrica fue Nikola Tesla. Por eso la opinión pública croata le dió a Soljačić el apodo de „nuevo Tesla“. Mientras el ambicioso proyecto de Tesla de Long Island fracasó porque el gran inventor se había quedado sin recursos fi nancieros, el proyecto WiTricity de Soljačić, en cambio, se está desarrollando exitosamente. TANJA RUDEŽ NAŠ INOVATOR IZ SAN FRANCISCA

Znanstvenik Domagoj Vučić otkrio je spoj SMAC kojim bi se za koju godinu mogle liječiti neke od najopasnijih vrsta tumora, potvrđeno je u uglednom časopisu Science. Radost dijeli skupina znanstvenika iz poznate američke biotehnološke tvrtke Genentech, u čijem je timu molekularni biolog Vučić aktivan desetak godina. Od 2001., tri godine nakon što je stigao u Genentech, vodi vlastiti laboratorij. Radi na istraživanjima vezanima za liječenje tumora otpornih na kemoterapiju i zračenje. Smatra da je tajna Genentechova uspjeha u tome što se u njemu u predklinička i klinička istraživanja svake godine ulažu stotine milijuna dolara.

godna, topla večer u Washingtonu, sjećam se još početkom travnja 2006. godine. U Smitsonian Institution, najvećem muzejskom kompleksu na svijetu, u tijeku je tulum biotehnološke kompanije Genentech, koju je te godine časopis Fortune proglasio Unajboljim radnim mjestom na svijetu. U prizemlju, gdje dominira golemi preparirani mamut, odličan je švedski stol s izvrsnom ponudom pića. Razgovaram s Domagojem Vučićem, hrvatskim znanstvenikom kojega su među 9000 zaposlenika Genentecha izabrali da za Fortune govori o svojim istraživanjima tumora. – Bavim se istraživanjem spojeva, tzv. SMAC mimetika, koji bi se potencijalno mogli koristiti u liječenju tumora. Moj projekt, koji je sada u fazi pretkliničkih istraživanja, izrazito je važan za kompaniju. Moguće je da sam zbog toga, ali i moje životne priče, izabran da govorim za Fortune – ispričao mi je te večeri Vučić. Pet godina poslije klinička istraživanja SMAC mimetika su u tijeku. Istodobno, Vučić i njegovi kolege iz Genentecha došli su do važnog otkrića koje je nedavno objavio prestižni časopis Science. – Otkrili smo da SMAC mimetici izazivaju degradaciju tzv. CIAP proteina u tumorskim stanicama, što naposljetku rezultira smrću tih stanica. To smo potvrdili u pokusima na miševima, a sada to isto primjećujemo i kod pacijenata u našim kliničkim istraživanjima – rekao mi je nedavno u telefonskom razgovoru Vučić. Prisjetili smo se Genentechova tuluma, a Domagoj Vučić kratko se osvrnuo na proteklih pet godina. – Bilo je dana kad sam bio frustriran jer sam želio da istraživanja idu brže. S druge strane, uprava tvrtke želi opravdanje za svaki uloženi dolar i moraš im objasniti što se radi i zašto je to bolje nego nešto drugo. Nije to „carte blanche” jer kad se ide u klinička istraživanja, troškovi HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 371 istraživanja se mjere desecima milijuna dolara. Razvoj jednog lijeka traje deset do 15 godina te stoji između 500 milijuna i milijardu dolara, ovisno o vrsti tumora – rekao je Vučić ističući kako bi 2012. godine trebala početi klinička istraživanja s većim brojem pacijenata. – Dosad smo ispitivali sigurnost SMAC mimetika u cijelom nizu tumora, a zasad najviše obećavaju u tretmanu tumora dojke, gušterače, pluća, crijeva i melanoma. Budući da ti spojevi nisu prouzročili štetne nuspojave, iduće godine uključit ćemo veći broj pacijenata. Tek se u takvim studijama vidi prava učinkovitost nekog spoja. Ti bi se lijekovi uzimali u kombinaciji s već postojećom kemoterapijom, s time da bi se koristilo manje kemoterapuetika. Namjeravamo ispitati nekoliko kombinacija, a ja se nadam da će klinička istraživanja završiti za otprilike pet godina – ispričao je Vučić. Hrvatski znanstvenik s kolegama istodobno ispituje djelovanje i Zelborafa, nedavno odobrenog lijeka koji je lansirao Roche, Genentechova krovna kompanija. – Zelboraf je ciljani lijek, specifi čno je odobren za upotrebu kod melanoma, najzloćudnijeg raka kože. Shvatili smo da kod velikog dijela melanoma, možda čak 50 posto, ima dobar utjecaj jer do određene mjere sprečava rast tumora. No, kod nekih ljudi tumor ipak raste pa pokušavamo kombinirati naše spojeve sa Zelborafom. Nadamo se da bi to mogla biti uspješna strategija za sprečavanje rasta melanoma – objasnio je Vučić.

Domagoj Vučić oženjen je španjolskom znanstvenicom Mariom Sanchez. Imaju kćer Ana Mariju (11) te sina Antonija Petra (8) u čijem društvu znanstvenički par provodi svaki slobodni trenutak. 372 2012 T. RUDEŽ

Pfor. dr. sc. Domagoj Vučić

Rođen i odrastao u Zagrebu, taj 43-godišnji znan- stvenik svoje je zanimanje za istraživanje tumora otkrio tijekom studija molekularne biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Nakon što je 1992. godine diplomirao, počeo je raditi na PMF-u kao asistent pokojnog prof. Ivana Bašića. – Radio sam oko godinu dana, a kako u to ratno doba nije bilo mnogo novca za temeljna istraživanja, poslao sam molbe na nekoliko američkih sveučilišta. Naposljetku sam izabrao Sveučilište Georgia, gdje sam 1998. godine doktorirao – prisjetio se Vučić, koji je te godine počeo raditi u Genentechu, prvoj biotehnološkoj kompaniji na svijetu. Genentech su 1976. godine u San Franciscu osnovali Herb Boyer, jedan od pionira genetičkog inženjerstva sa Sveučilišta California, i bankar Bob Swanson, koji je prepoznao komercijalne mogućnosti molekularne genetike. Kompanija se u početku bavila proizvodnjom inzulina, a danas je usredotočena na razvoj antitumorskih te lijekova za imunološke i neurološke bolesti. Genetech je dosad lansirao nekoliko izvanrednih lijekova protiv tumora, uključujući Herceptin protiv raka dojke, Rituxan protiv tumora imunološkog sustava i Avastin koji sprečava dotok krvi u tumore. – Genentech sada ima oko 1400 istraživača. Za razliku od drugih kompanija, ovdje se istraživanja zasnivaju na razumijevanju biologije malignih bolesti, zašto se i kako razvija neki tumor. Kad se to razumije s biokemijskog i genetičkog stajališta, onda se može naći pravi protein koji je važan za razoj nekog tumora. Tada se cilja na taj protein – objasnio je Domagoj Vučić te istaknuo da je vrlo zadovoljan svojim poslom. Genentech je sada na 19. mjestu popisa kompanija koje su najbolja mjesta za rad na svijetu. – Genetech je još jedno od najprivlačnijih mjesta za rad u SAD-u, barem među biotehnološkim i farmaceutskim kompanijama. No, Google i nekoliko kompjutorskih kompanija defi nitivno su ispred nas te su trenutačno miljenice bankovnih i dioničkih burzi, što znači manje troškove i poboljšane povlastice zaposlenicima – rekao je Vučić ističući kako se zaposlenicima Genentecha nastoji osigurati ugodno radno okružje. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 373

– Imamo sportsku dvoranu, teren za košarku te biciklističke i staze za trčanje. Također, imamo izvrsne restorane u kojima, među ostalim, možemo birati japansku, meksičku, kinesku i indijsku hranu. Naime, Genentechovi istraživači su iz cijelog svijeta, a Amerikanci su među nama manjina – rekao je Vučić. Oženjen je španjolskom znanstvenicom Mariom Sanchez, koja se bavi epidemiologijom zaraznih bolesti. Upoznali su se na Sveučilištu Georgia, gdje su oboje radili doktorate, a imaju dvoje djece, kćer Ana Mariju (11) i sina Antonija Petra (8). – Sretni smo i zadovoljni našim životom u San Franciscu, u kojem smo kupili stan. Usklađivanje u obitelji dvoje znanstvenika uvijek je važno. Nekad Maria putuje na konferencije, a ponekad ja, no uvijek je jedno od nas dvoje s djecom. Iako s Marijine strane imamo španjolske, a s moje hrvatske prijatelje, naše je društvo u San Franciscu uglavnom međunarodno. Jedanput na godinu, uglavnom ljeti, odlazimo u Hrvatsku i Španjolsku. Ako sam na nekoj konferenciji u Europi, obično to iskoristim i dođem u Zagreb, gdje mi žive roditelji – ispričao je Domagoj Vučić koji optimistično gleda na nova istraživanja tumora. – Mislim da je budućnost liječenja tumora u ciljanoj i personaliziranoj terapiji. Uz nove lijekove, sada postoje i dijagnostički testovi. Tako se ispituje je li određena terapija prikladna za nekog pacijenta. Naime, određeni lijek za neki tumor nije jednako učinkovit kod svakog pacijenta, nego to ovisi o njegovu genskom ustroju. U budućnosti će se pacijentu koji oboli od tumora, uz rendgenenske, NMR, PET I CT snimke, uzimati i biopsija. Na taj će se način ispitati genske mutacije koje se nalaze u tumoru. Na temelju toga odredit će se terapija koja će za njega biti najučinkovitija. Smanjit će se broj pacijenata koji će primati određene terapije jer će se za mnoge od njih pokazati da je lijek beskoristan. No, nadamo se da će onim ljudima, koji budu uzimali određenu terapiju, ona biti vrlo učinkovita – rekao je Vučić. On smatra kako smrt Stevea Jobsa pokazuje da je u nekim slučajevima liječenje neuspješno, bez obzira na to kakvi lijekovi bili na raspolaganju. – Ako je itko imao novca za skupe terapije, to je bio Steve Jobs. No, nije bilo pomoći. Reakcija na svaki lijek je individualna. Možda se neki ljudi nikad neće moći izliječiti jer nose takav splet mutacija u tumorima, pa kad ukloniš jedan problem, drugi odmah iskrsne – rekao je Vučić poručujući kako se mnogi tumori mogu izbjeći prevencijom. – Kako se u Americi drastično smanjilo pušenje, smanjio se broj tumora pluća i jednjaka. Do Prvog svjetskog rata žene praktički nisu obolijevale od raka pluća jer nisu pušile. No, tada se pušenje raširilo i među ženama pa su počele obolijevati od raka pluća. Osim pušenja, kao čimbenika rizika tumora, to su i razni dodaci hrani, onečišćeni zrak, razna zračenja. Ne treba zaboraviti i to da ljudi danas na zapadu u prosjeku žive 80 godina, a što smo stariji, to je veća mogućnost da na našim genima dođe do mutacija od kojih će neke prerasti u tumore – zaključio je Domagoj Vučić. 374 2012 T. RUDEŽ

SUMMARY OUR INNOVATOR IN SAN FRANCISCO

group of researchers from well known US biotechnical company Genentech, whose teams includes Zagreb native Domagoj Vučić, has discovered the SMAC compound that could in a few years cure some of the most dangerous types of tumour, the Aesteemed Science magazine recently confi rmed. The Genentech team has proven that the method can successfully be applied to certain types of breast and pancreatic tumours and melanoma. Research is currently ongoing on its effects on lungs and intestines, but its real effectiveness will have to be demonstrated in comprehensive clinical tests. Domagoj Vučić was born and grew up in Zagreb, where he graduated molecular biology at the University of Zagreb’s Faculty of Science in 1992. After spending a year at the faculty working as an assistant lecturer, he applied to several US universities and chose the University of Georgia, where he earned his doctorate in genetics in 1998. That same year he came to the Genentech laboratories led by Vishva Dixit to do his post-doctoral work. As of 2001, three years after having come to Genentech, he leads his own laboratory. He works on research related to the treatment of tumours resistant to chemotherapy and radiation. Dr Vučić has worked at Genentech for thirteen years now. He says that it is one of the few companies that place great stock in basic research and investigating the mechanisms of human disease. He feels that the secret of Genentech’s success lies in the fact that hundreds of millions of dollars are invested every year in preclinical and clinical research. Vučić says that he stays in contact with his colleagues in the homeland and travels to Croatia almost every year and that he is always very happy to see Croatian scientists achieve professional success. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 375

RESÚMEN NUESTRO INNOVADOR DE SAN FRANCISCO

n equipo de científi cos de la conocida corporación biotecnológica norteameriana Genentech, entre los cuales se encuentra el zagrebiense Domagoj Vučić, descubrió un fármaco denominado SMAC que en el lapso de un año podría curar algunos de los tumores más peligrosos, según confi rmó recientemente la prestigiosa revista UScience. El equipo de Genentech demostró que ese método puede aplicarse exitosamente en determinados tumores de mama, tiroides y en casos de melanoma. En este momento se está investigando su efecto en los pulmones e intestinos, pero su verdadera efi cacia deberá ser demostrada con amplias indagaciones clínicas. Domagoj Vučić nació en Zagreb, donde en 1992 obtuvo su diploma de Biología Molecular en la Facultad de Ciencias Naturales y Matemáticas. Tras trabajar un año en dicha Facultad zagrebiense, envió solicitudes a diversas universidades de los Estados Unidos. Eligió la Universidad de Georgia, donde en 1998 hizo el Doctorado de Genética. El mismo año hizo el posdoctorado en el Laboratorio Vishve Dixita en Genentech. Desde el año 2001, tres años después de haber arribado a Genentech, conduce su propio laboratorio. Se dedica a investigar terapias para combatir tumores resistentes a la quimioterapia o a la radioterapia. El dr. Vučić lleva 13 años trabajando en Genentech. En su opinión, éste es uno de los pocos laboratorios que se dedica a hacer investigaciones básicas e investigaciones de los mecanismos de las enfermedades humanas. El dr. Vučić considera que el secreto del éxito de Genentech se debe a que para investigaciones preclínicas y clínicas dicha corporación biotecnológica anualmente invierte cientos de millones de dólares. Nuestro interlocutor señala que se mantiene en contacto con sus colegas en la Patria y que prácticamente cada dos años viene a Croacia y que siempre se alegra cuando algún científi co croata obtiene logros en el plano profesional.

NOVE KNJIGE

do danas. Priručnik enciklopedijskoga formata

predstavlja Dalmaciju kao dio europskoga kulturnog Dalmacija - hrvatska svjetova ruža

Knjiga Knjiga

skogadruštva godina. zadnjih 150 jedinstvenu sociološku studiju o fenomenu selilaštva tijekom procesa modernizacije hrvat- tarca Dušana Bezića iz Kanade uredila je V. Pavlovec ∙ Ivan Čizmić i Ivan Rogić objavili su su objavili Rogić Ivan i Čizmić Ivan ∙ Pavlovec V. je uredila Kanade iz Bezića Dušana tarca obiteljskog kola iz Njemačke uredio je A. Jeličić ∙ Memoare poduzetnika, političara i humani- prostora od vremena grčko-rimske civilizacije vremena civilizacije grčko-rimske od prostora uredili su M. Kuzmić i A. Mekinić ∙ Spomen knjigu o 20. obljetnici djelovanju Hrvatskog

MLADEN VUKOVIĆ DALMACIJA – HRVATSKA RUŽA SVJETOVA

Dalmacija, smještena u mediteranskoj kolijevci Hrvatske uz Jadransko more vjerojatno je najiseljenija europska regija, koja je tek u 21. stoljeću dobila svoj popularni enciklopedijski priručnik. Među koricama jedne knjige, luksuzno opremljene, čitatelj može naći dvomilenijsku kulturnu povijest Dalmacije u koju su uključene sve otočne priče, povijesne znamenitosti primorskih naselja te submediteranskoga zaleđa omeđenog planinama Velebitom, Dinarom, Kamešnicom i Zavelinom. Stručnjaci su opisali civilizacijsku baštinu na otocima, a s posebnim ponosom su predstavili gradove upisane na Unescovu listu Svjetske kulturne baštine poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Šibenika i dr. Prirodne ljepote i svekoliko kulturno blago snimili su poznati fotografi kao što je Ivo Pervan i dr. Velebnu knjigu za svaki hrvatski dom u centru svita – Splitu, uredili su Ante Mekinić i Marin Kuzmić, okupivši tim ponajboljih autora. Iseljenim Dalmatincima je urednički dvojac dao ravnopravan prostor u knjizi i naslovnicu – koju krasi otisak prsta, hommage otkrivaču daktiloskopije argentinskome Hvaraninu Ivanu Vučetiću.

akon objavljivanja dvostrukog nosača zvuka s antologijom klapskih pjesama i popratnom knjižicom Propovid o Dalmaciji, splitska nakladnička kuća Croma Co. objavila je još jedno kapitalno izdanje. Riječ je o knjizi Dalmacija – hrvatska ruža Nsvjetova koja promiče slavu dvomilenijske opstojnosti dalmatinskog identiteta, od rimske do hrvatske Dalmacije. Potvrđuju to i enciklopedijske dimenzije knjige, predstavljene u Zagrebu prvog dana Međunarodnog sajma knjiga Interliber 2011. Tvrdo ukoričena knjiga ima 800 stranica u boji, 1110 fotografi ja, mnoštvo raznih likovnih priloga, zemljovidnih i inih ilustracija uključenih u 260 autorskih tekstova iz pera pedesetak vrsnih autora. Taj novi dalmatinski brevijar rađao se šest godina, što zbog fi nancijske zahtjevnosti projekta, što zbog nužne koordinacije između 260 tekstova brojnih publicista i brušenja pojedinih pasusa kako bi se izbjegla ponavljanja općih mjesta. Povod za ovaj nakladnički pothvat o Dalmaciji bila je 2000. obljetnica njezina osnutka, budući ju je (kao rimsku pokrajinu) utemeljio car August 10. godine poslije Krista. Majstorski dio posla odradili su urednici Ante Mekinić i Marin Kuzmić, koji su i u podnaslove i legende ispod fotografi ja vješto utkali ponajljepše misli i metafore iz predmetnih tekstova. Na naslovnici knjige, kao kroz bistrinu viške Modre špilje, izranja znakovit motiv otiska prsta, upućujući čitatelja da je Dalmacija zavičaj utemeljitelja daktiloskopije Ivana Vučetića (1858.-1925.). Ujedno, ta naslovnica čitatelju šalje poruku da nas u knjizi očekuje niz jedinstvenih otiska Dalmatinaca, onih čiji je neizbrisiv trag utkan u povijest Dalmacije. Dalmacija - hrvatska ruža svjetova, važna je knjiga o Dalmaciji za sadašnje i buduće vrijeme. Svima je dobrodošla u trenutku kad je Hrvatska na pragu Europske unije, jer nudi obilje dokaza 380 2012 M. VUKOVIĆ

Viteški ples – Moreška . Foto: I. Pervan naše nepobitne „svjetskosti” koju nam ponekad osporavaju - ističe nakladnik Mekinić. Knjiga je inovativan i stilski zavodljiv priručnik, informacijama doziran i istodobno jednostavan za uporabu. Riječ je o jedinstvenom spoju poetičnoga leksikona, enciklopedije i mozaički složenog zbornika. Ukratko, pred čitateljem je fantastična sinteza o Dalmaciji kakve do sada nije bilo, piše u proslovu recenzentica Ivana Prijatelj-Pavičić. A drugi recenzent dr. Boris Škvorc, povratnik iz Australije, ističe da se tekst čita kao živo i napeto štivo, te da se knjiga može otvoriti na bilo kojoj stranici i pritom zadržati čitatelja u nezaboravnoj avanturi iščitavanja. Tako zamišljena koncepcija knjige čini je svima pristupačnom te otvorenom za problematiziranje pri/povijesti o Dalmaciji i Dalmatincima u bogatom tematskom spektru kojim se izabrani autori bave. Povijesni luk od rimske do hrvatske Dalmacije slikovito je predočen pa će čitatelji dalmatinskih korijena sa svih meridijana i paralela lako iščitati podrijetlo svojih predaka, koji su odselili pretežito poslije sredine 18. stoljeća te se naselili u tridesetak država svijeta od čileanske Patagonije do Aljaske, juga Afrike pa sve do Australije i Novoga Zelanda, saznajemo iz priloga dr. Ljubomira Antića. Dalmacija je povijesno područje u kojem se počela organizirati kneževina Hrvatska. Šezdesetih godina 9. st. organizirana je Dalmacija u regiju sa središtem u Zadru. Hrvatski vladari nastoje Dalmaciju priključiti svojoj državi. Bizant je već u početku 10. st. prepustio upravu nad njom hrvatskom vladaru Tomislavu, a od vremena Stjepana Držislava hrvatski vladari nose i titulu kralja Dalmacije. Na kraju 10. st. Venecija prvi put privremeno osvaja Dalmaciju. Nakon 1102. Dalmacija je u vlasti ugarsko-hrvatskih kraljeva, a na kraju 13. i u 14. st. i hrvatskih feudalaca Šubića. Stalno su je napadali Mlečani. Do sredine 16. stoljeća mletačko t urske granice u Dalmaciji vrlo su promjenljive. Odlukom Bečkoga kongresa 1815. postaje austrijskom krunskom zemljom Kraljevinom Dalmacijom. Tek je slom Austrije 1918. prekinuo tu odvojenost od Hrvatske, ali je Italija ugovorom u Rapallu 1920. uspjela sankcionirati svoju okupaciju Zadra te otoka Lastova i Palagruže. Nakon napada na Jugoslaviju u travnju 1941., Italija je okupirala Dalmaciju te velik njezin dio, u dogovoru s ustaškim režimom NDH, anektirala (1941.- 1943.). Nakon kapitulacije HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 381

Italije dijelove Dalmacije okupirali su 1943. Nijemci, koje je 1944. porazila antifašistička hrvatska vojska. Mirovnim ugovorom 1947. Zadar, Lastovo i Palagruža i službeno su vraćeni u jugoslavensku republiku Hrvatsku, koja je stekla samostalnost 1991. godine. Knjiga je savršen priručnik civilizacijskih dostignuća Dalmatinaca kroz prošlost i sadašnjost s njihovim manama i vrlinama, skalin više od lauda dosadašnjih putopisaca koji su joj hodočastili. Pitak je to spoj enciklopedijsko-publicističkog djela, koje nije preopterećeno znanstvenim aparatom i zavrzlamama u fusnotama. Radi lakšega pretraživanja građe u kazalu su priložene 2282 natuknice preko kojih se širi krug informacija o Dalmaciji, koja je izrasla u svojevrsni brend mediteranskih krajeva Republike Hrvatske. On je kroz povijest šest puta temeljito mijenjan pristiglim kolonizirajućim uljudbama - od grčke, rimske i slavenske (koja je u srednjem vijeku urodila hrvatskom državom), preko Mlečana, Turaka, Francuza, Austro-Ugarske i jugoslavenske monarhije, SFRJ do Domovinskog rata i suverene Republike Hrvatske. Dalmacija je najugledniji toponim Hrvatske, izjavio je svojedobno ugledni bokeljski intelektualac don Branko Sbutega. Kao granično područje istoka i zapada, Dalmacija je oduvijek bila pozornica dodira naroda i svjetova, istočnih i zapadnih kultura i civilizacija. Otuda i naslovna sintagma knjige o prožimanju svakojakih vjetrova koji su odnosili u zaborav sve ono što nije bilo zapisano ili uklesano na kamen. Zato Dalmacija i posjeduje najbogatiji hrvatski kameni arhiv svojih domovnica, uklesanih u tvrdi kamen crkvica i svjetovnih zdanja. Ona je kolijevka hrvatske državnosti pa se čini da je premalo njezinih izvornih simbola u današnjem hrvatskom heraldičkom znakovlju.

Višeglasna vokalna glazbena tradicija, klapsko pjevanje, tipična je za mediteranska naselja Dalmacije. Klapsko pjevanje postaje “ festivalsko” od 1960-ih, kada se utemeljuje omiški festival . Klapa Trogir – snimio: Vlade Zemunik 382 2012 M. VUKOVIĆ

Zastava joj je žuto-modra, a u dalmatinskom su grbu (najstarijem među hrvatskim zemljama) tri okrunjene glave lava iz doba anžuvinske dinastije s početka XIV. stoljeća. Dalmacija je imala i svoj Sabor utemeljen 8. travnja 1861. godine u Zadru. Sazdana i od paradoksa, Dalmacija u državnom smislu najčešće nije značila mnogo, jer nije bila samostalna, ali je civilizacijski bila uvijek sposobna pratiti mediteranske putove napretka. Poput autohtonog vjekovnog stabla, s dubokim ilirskim korijenima, antičkim godovima, hrvatskim granama, na tom prelijepom i razgranatom deblu tijekom svakog društveno-političkog i umjetničkog razdoblja procvjetavali su novi plodovi koji su sposobni svojom vrijednošću prijeći regionalne granice. Tako je, primjerice, najstariji crtež lađe u Europi, star šest tisuća godina, pronađen u Grapčevoj špilji na Hvaru. Dvojica Dalmatinaca, car Dioklecijan i papa Ivan IV. vladala su Rimom, svi kneževi i kraljevi, od Tomislava do Zvonimira, bili su također Dalmatinci, a politički moćnih njezinih sinova susrećemo sve do danas. Nakon uvodnih stranica kronološkog pregleda burnih i olujnih godina povijesti, slijede ogledi o dalmatinskim osobnostima, uključujući one koji su stvarali u iseljeništvu. Slijede tekstovi o duhovom identitetu, sociološkim fenomenima i zemlji s više od tisuću otoka (od 1185 otoka na hrvatskom dijelu Jadrana 66 ih je naseljenih). U knjizi se mogu pročitati ode Jadranskome moru: najtoplijem, najmodrijem i najmudrijem - moru gdje završavaju i počinju plovidbe u sve druge svjetske oceane. Dalmacija je prostor s više zaštićenih svjetskih spomenika kulture. Na Unescovoj listi spomeničke baštine, od sedam hrvatskih lokaliteta pet je iz Dalmacije, a to su povijesne jezgre Dubrovnika, Splita, Trogira i Šibenika te Starogradsko polje. U nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta upisani su iz Dalmacije paška čipka, hvarska benediktinska čipka od agava, hvarski noćni Put križa između šest naselja, viteška igra Sinjska alka i pučko pjevanje ojkavica (ganga). Popis parkova prirode i ugroženih zemljopisnih krajolika te nematerijalne baštine Dalmacije, koja je zaštićena pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske također je velik. Dalmatinski gradovi su kolektivna kamena umjetnička djela dorađivana tijekom tisućljeća, najvrjedniji spomenici u kulturnom inventaru Hrvatske – piše Ivo Babić. O sučeljenim smjernicama na demografskom stablu piše povjesničar iseljeništva Ljubomir Antić, podsjetivši da je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada je Dalmacija bila najnerazvijenija austrougarska pokrajina, stanovništvo masovno iseljavalo zbog “vinske klauzule”. Procjenjuje se da je za vrije- me Bečke krune odselilo oko 100 tisuća Dalmatinaca, što je bila šestina njezina stanovništva, koje se brzo obnavljalo zahvaljujući visokoj stopi nataliteta. Osebujnost je dalmatinskog iseljeništva da se vječno osjećalo “privremeno” u zemljama prijma, kao što će zapjevati ugledni emigrantski pjesnik Vinko Nikolić pred obalama Argentine: “Budi dobra s nama, al’ nam ne daj groba.” Pri iseljavanju Dalmatinci su izabirali najčudesnije krajeve i klime od sjevernoga do južnoga pola zemaljske kugle, beskrajno drukčije od onih klimatski ugodnih sredozemnih podneblja. Pružali su svijetu svoju toplinu, a svijet im je uzvraćao obiljem razumijevanja i spremnosti na suživot. U dijaspori su se nacionalno integrirali na tragu antiaustrijanstva, ali i onodobnog duha vremena HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 383

- nerijetko skretali najčešće u slavenstvo i jugoslavenstvo. No, u većini Dalmatinci su ostajali vjerni regionalnom identitetu. Za razliku od južne polutke, iseljenički klubovi Dalmatinaca u SAD, uvijek su nosili hrvatsko ime, posebno dolaskom političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata. Devedesetih godina prošloga stoljeća, osobito tijekom Domovinskog rata i u našem se iseljeništvu, srećom, dogodila nacionalna pomirba, iako će o “mekom” i “tvrdom” nacionalizmu raspravljati potomci dalmatinskih ribara i težaka. O duhovnim i ostalim vezama Dalmatinaca (Hrvata) s Italijom, Njemačkom, Francuskom, Velikom Britanijom, Rusijom, Portugalom, Mađarskom, Indijom, Turskom i Balkanom nadahnuto piše Slobodan Prosperov Novak. Novak podsjeća na pedesetak znamenitih ljudi iz Dalmacije, koje je nacrtao Teo Baučić, od ilirske kraljice Teute, svetog Jeronima, Grgura Ninskog, prevoditelja s arapskog Hermana Dalmatinca, najvećeg putnika Marka Pola, kiparske majstore poput Radovana, Jurja Dalmatinca, Ivana Duknovića i Ivana Meštrovića, fi lozofa Franju Pertrića, historičara Ivana Lučića, Ruđera Boškovića, Luku Sokočevića, književnika Marka Marulića, Marina Držića, Tina Ujevića.... U poglavlju Dalmatica zapisi su o kultnim fenomenima te regije, o plemstvu, starim gradskim statutima, notarima, bratovštinama, sunčanoj rosi za kraljeve odnosno maraskinu, kamenim bunjama, bijelom zlatu tj. soli, falkuši, lijeku od maslinova ulja, srdeli hraniteljici, vinskim sortama, gastronomskim mirisima i okusima, glagoljaštvu… Slijede stranice o čakavštini,

Starigradsko polje na otoku Hvaru, najbolje očuvani antički katastar (ager) upisan je na Unescov popis svjetske baštine i predstavlja veliko priznanje hrvatskoj kulturnoj i prirodnoj baštini Dalmacije. 384 2012 M. VUKOVIĆ ekskluzivnom hrvatskom narječju, čak i jeziku koji nemaju susjedni bošnjački, crnogorski ili srpski jezik. Jedino je uz taj zapis o “lipon jaziku di ča slaje zvoni” tiskano sedam ulomaka iz čakavskih pjesama od narodnih, preko Menčetića, Vetranovića i Lucića do Marina Franičevića, Vladimira Nazora i Šime Vučetića. Opisane su i nenadmašne dalmatinske fešte, proslave zaštitnika i svetaca, među kojima su pridružene i one svetoga Tripuna u Kotoru i Gospe od Škrpjela u Boki. Kulturni turizam našao je svoje posebno mjesto u ovoj knjizi osobito u prilogu koji se odnosi na ljetne kulturne festivale, klapske pjesme, korčulansku morešku, lastovske poklade, svjetski poznati starogradski plivački maraton i maraton lađa na Neretvi… A o europskim klupskim prvacima, vrhunskim svjetskim sportašima, uključujući prvu hrvatsku olimpijsku medalju pa sve do zlatne atletičarke Splićanke Blanke Vlašić zapisane su velike riječi hvale. Dalmatinsku ružu svjetova zaključuje šest nadahnutih lirskih ogleda pjesnika i esejista Jakše Fiamenga o znakovima dalmatinskog podneblja. To su jezično stilski briljante minijature o refulima bure “čiste žene”(Vladimir Nazor), cvrčku kao Homeru u boriku, fjaki kao “danovnom drimu” (Nikola Šop), galebu koji za svojih uzlijetanja u slobodu uživa nad krajolikom (koji je prema legendi Bog bio sačuvao za sebe), konobi kao središtu mediteranskog mikrokozmosa, te tovaru – stoiku s kamenjara, plemenitoj životinji koju smo premalo nagradili slikom na turističkoj razglednici. Posebne pohvale pripadaju i grafi čkom uredniku ove velebne knjige Igoru Drača, jer je poglavlje “Svjetlosti i sjene Dalmacije” ispričano živopisnim fotografi jama renomiranoga umjetničkog fotografa Ive Pervana koje je uredio dizajner Boris Ljubičić. Među 50-ak suradnika su, uz već spomenute, i Joško Belamarić, Emilio Marin, Jure Bogdan, Inoslav Bešker, Tonko Maroević, Ivica Maštruko, Predrag Matvejević, Petar Šimunović, Marin Zaninović, Veljko Barbieri, Enzo Betizza, Jasen Boko, Joško Božanić, Nenad Cambi, Cvito Fisković, Zlatko Gall, Mario Garber, Radoslav Katičić, Duško Kečkemet, Miro Kučić, Anatolij Kudrjavcev, Vojko Mirković, Jurica Pavičić, Jerko Rošin, Zvonimir Šeparović, Ivan Ugrin, Marijan Žuvić i dr. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 385

SUMMARY DALMATIA – CROATIA’S WORLD COMPASS

almatia, situated in the Mediterranean cradle of southern Croatia along the Adriatic Sea is possibly the most depopulated region in Europe and has waited until the 21st century to see its fi rst ever popular format encyclopaedic handbook. In one Dvolume this luxuriously illustrated book offers the reader a look at the two millennia of Dalmatian and southern Croatia cultural history, which includes the stories of all but the Kvarner Bay islands, the cultural and historical points of interest in all seaboard towns and littoral settlements and the sub Mediterranean hinterland enclosed by the towering mountains Velebit, Dinara, Kamešnica and Zavelin. Experts describe the cultural heritage of the islands (Brač, Hvar, Korčula, Vis, Lastovo and others) and, with particular pride, the towns inducted into the UNESCO list of World Cultural Heritage, such as Split, Trogir, Dubrovnik, Zadar and Šibenik. Natural beauty, cultural, historical and architectural monuments were photographed by renowned photographers like Ivo Pervan. This magnifi cent book for every Croatian home is published by Croma Co. of Split and brilliantly edited by Ante Mekinić and Marin Kuzmić, having gathered a team of fi fty of the best Croatian authors. The editorial duo gave emigrants equal space in the book and its cover—graced by a fi ngerprint in homage to Ivan Vučetić of Hvar, the inventor of dactyloscopy. The book features 800 pages in colour, 1,110 photos and many maps and other illustrations among its 260 articles. 386 2012 M. VUKOVIĆ

RESÚMEN DALMACIA - EL COMPÁS CROATA DE LOS MUNDOS

almacia, ubicada en la cuna mediterránea del Sur de Croacia junto al Mar Adriático, probablemente sea la región europea más deshabitada, que recién en el siglo 21 obtuvo su Manual Enciclopédico popular. Entre las tapas de un libro, lujosamente Dencuadernado, el lector podrá encontrar la historia cultural de dos milenios de los habitantes Dálmatas y de la Croacia meridional en los cuales están contenidos todos los cuentos insulares menos los de Kvarner, las celebridades de todas las ciudades y pueblos costeros, lo mismo que el interior submediterráneo limitado por las altas montañas del Velebit, Dinara, Kamešnica y Zavelin. Expertos han descripto la herencia de la civilización en las islas de Brač, Hvar, Korčula, Vis, Lastovo y otras. Con especial orgullo son presentadas ciudades que se encuentran catalogadas por la UNESCO como patrimonio cultural de la humanidad, como Split, Trogir, Dubrovnik, Zadar, Šibenik y otras. Las bellezas naturales, los monumentos culturales, históricos y arquitectónicos fueron fotografi ados por renombrados fotógrafos como Ivo Pervan. El magnífi co libro destinado a cada hogar fue publicado por la Editorial Croma Co. de Split. La obra fue excelentemente preparada por Ante Mekinić y Marin Kuzmić, quienes han reunido para ello un sólido equipo de 50 afamados autores croatas. Ambos editores-jefes han dedicado en este libro un espacio equitativo a los emigrantes, prueba de ello es que incluso la tapa viene ilustrada con una impronta digital, en honor al descubridor de la dactiloscopia, el Hvarense Ivan Vučetić. La enciclopedia tiene 800 páginas en colores, trae 1110 fotografías y gran cantidad de mapas geográfi cos y demás ilustraciones que acompañan los 260 textos escritos por renombrados autores. JASNA ČAPO ŽMEGAČ SPOMEN KNJIGA HRVATSKOG OBITELJSKOG KOLA IZ BAVARSKE

Autorica prikazuje spomen knjigu o dvadesetogodišnjem djelovanju Hrvatskog obiteljskog kola (HOK-a), koju je priredio Anto Jeličić. Knjigu je objavilo istoimeno društvo iz Münchena uz potporu naklade Svjetlo riječi iz Sarajeva godine 2010. Od mnogobrojnih hrvatskih udruga iz Njemačke, koje su ponajprije posvećene kulturnom i dobrotvornom djelovanju, ovu razlikuje posvećenost obiteljima i odgoju djece. Težište djelovanja HOK-a u njemačkom prostoru devedesetih godina postaje humanitarni rad, a početkom ovoga stoljeća udruga se počinje baviti društvenim i kulturnim temama vezanim za život hrvatskih doseljenika u Bavarskoj. U knjigu su uvršteni i vrijedni tekstovi o povijesti Društva objavljeni u Pleteru – Listu Hrvatskog obiteljskog kola u Münchenu, koji je izlazio od 1991. do 1997.

rvatsko obiteljsko kolo (HOK) je ‘tiho ali otvoreno društvo’, piše u zabilješci fra Josipa Jozića, objavljenoj u spomen-monografi ji koju ovdje predstavljam. Doista, te riječi sjajno pogađaju bit djelovanja HOK-a, društva koje, stoji dalje u Jozićevu Htekstu, nije ‘udruga s određenim političkim planovima i projektima, nije stranka koja promiče samo svoje ideale, nije fi rma koja posluje i namiče novac, nije projekt koji jamči veliki uspjeh’. Dodala bih kako je ono u prvome redu obiteljsko društvo, koje se tijekom dva desetljeća na razne i hvalevrijedne načine skrbilo za pojedince i obitelji hrvatskoga podrijetla – bez obzira na to je li njihov zavičaj u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini – u bavarskome glavnom gradu Münchenu. Riječ je, uz to, o udruzi koja je njegujući ‘otvorenost u mišljenju, samostalnost u djelovanju i kritičnost prema događajima’ (prema riječima višemandatnoga predsjednika i priređivača monografi je Ante Jeličića) nerijetko išla usuprot u dijaspori prevla- davajućim strujama, i političkim i crkvenim. Posljedica takve politike je angažman u širokoj i vrlo zanimljivoj lepezi aktivnosti što se prilagođavala konkretnome trenutku i potrebama hrvatske populacije i u Münchenu i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Od mnogobrojnih hrvatskih udruga ne samo u tome nego i u drugim mjestima Njemačke, koje su ponajprije posvećene kulturnom i dobrotvornom djelovanju, spomenutu razlikuje posvećenost obiteljima i odgoju djece, što je uostalom jasno i iz njezina naziva, zatim njegovanje dijaloga – unutarhrvatskog, i dijaloga koji dvadeset godina nastoje voditi sa sredinom u kojoj žive. Pođimo od posljednjega. Još od samih početaka, zbog ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini HOK djeluje izrazito politički i humanitarno: organiziraju se prosvjedi, pišu se peticije, prikuplja se dobrotvorna pomoć itd. Organiziraju se tribine na kojima se nastoji njemačkim sugrađanima objasniti prirodu rata koji se vodio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pri čemu organizator dosljedno zastupa 388 2012 J. ČAPO ŽMEGAČ

Hrvatsko obiteljsko kolo (HOK): Dvadeset godina života i rada u Münchenu (1990.-2010.). Anto Jeličić, priredio, München-Sarajevo: Hrvatsko obiteljsko kolo i Svjetlo riječi, 2010., 316. str. građansku poziciju opstojnosti multikulturne i multietničke Bosne i Hercegovine odbacujući svaku isključi vost. Slična se politička poruka provlačila i u kulturnim događajima što ih organiziraju kako bi stanovnicima Münchena i Bavarske predstavili različita lica Bosne i Hercegovine. Ovdje valja posebno istaknuti izložbu fotografi ja njemačke fotoreporterke Erike Groth-Schmachtenberger s putovanja po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini iz 1935. i 1938. – otvorena pod nazivom ‘Lica Bosne’ na prestižnoj minhenskoj lokaciji, u suradnji s Referatom za kulturu grada Münchena (1996.), izložba je poslije prikazana i u nekoliko hrvatskih gradova te u Beču. Drugi veliki kulturni pothvat HOK-a i istaknutoga hrvatskoga kulturnog pregaoca u Münchenu, dr. Joze Džambe, jest izložba slika iz Hrvatske i Bosne s vojnog pohoda princa Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine; održana u Bavarskom državnom arhivu (1998.), nekoliko godina poslije bila je postavljena u mnogobrojnim hrvatskim gradovima. Težište djelovanja HOK-a u Njemačkoj već od sredine 1991. godine postaje humanitarni rad: prikuplja se novac za obitelji stradalnika, organizira se humanitarna pomoć (bolesnički kreveti, odjeća, obuća, hrana, lijekovi, sanitetski materijal), šalju se molbe za pomoć preko minhenske nadbiskupije te se uskoro pri župi St. Heinrich otvaraju bankovni računi s naznakom ‘Hilfe fur Kroatien’. U prikupljanje pomoći uključuju se i župe te pojedinci izvan Münchena, a slanje humanitarne pomoći proširuje se 1992. i na Bosnu i Hercegovinu, na hrvatske i bošnjačke adrese. Godine 1995. HOK se odužuje svim svojim njemačkim dobročiniteljima priredbom jedinstvena naziva ‘Stol zahvalnosti’. Općehrvatski dijalog kojemu je težio HOK imao je dva aspekta: vodio se unutar hrvatske populacije u Njemačkoj te s domovinskom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Djelomično je bio posvećen skrbi i očuvanju hrvatske kulturne baštine u prošlosti i sadašnjosti (gdje je zadobio i posebne oblike, npr. u organizaciji ‘prvog hrvatskog prela’ u Münchenu 1991. godine, prvog susreta hrvatskoga puka, ‘koji je želio ovdje u tuđini osvježiti i obnoviti uspomene na one davne mlade dane, na ono što pamte naša sela i zaseoci, ono što pamti hrvatska planina i hrvatska ravnica, ono što pamti primorska i kontinentalna Hrvatska...’, iz prikaza Hrvoja Gaše). Od početka svjesni vlastitog položaja izmještenosti u odnosu prema domovini, tematiziraju je u raznim tribinama, predavanjima, večerima dijaloga koje organiziraju, pod provokativnim HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 389 naslovima kao što su ‘Gdje je moja domovina? Gdje je domovina moje djece?’, ‘Kamo idu naša djeca?’; ‘Gdje sam kod kuće?’ i slično. Premda su odgovori na ta pitanja složeni, oni se naziru u HOK-ovu nastojanju da objedini dijasporsku i domovinsku Hrvatsku, organiziranjem književnih večeri na kojima sudjeluju pjesnici, književnici i drugi umjetnika iz obaju prostora ili pak dovođenjem poznatih kulturnih djelatnika i političara iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u München. Njihov je popis impozantan, no važnijim od njega čine mi se naslovi nekih njihovih istupa: npr. ‘Stanje duha u Bosni i Hercegovini’ (1996.); ‘Stanje duha u Hrvatskoj danas’ (1997.); ‘Naš hrvatski identitet ovdje i sada’ (2006.). Ti naslovi pokazuju da su pojedinci okupljeni u HOK-u kontinuirano zainteresirani za događaje u domovini, i to u objema domovinama iz kojih dolazi tridesetak tisuća minhenskih Hrvata. Naposljetku, valja istaknuti već spomenuto specifi čno polje u dvadesetogodišnjem djelovanju HOK-a: obitelj i odgoj djece. U suradnji s njemačkim institucijama, Caritasom i Socijalnim institutima Katoličkog radničkog pokreta, HOK je priređivao obiteljske izlete, radionice i seminare o temi obitelji i politike; brinuo se o samcima – onoj skupini ‘klasičnih’ ekonomskih migranata koja su u Münchenu živjeli odvojeno od ostalih članova obitelji i o bolesnicima; pokazivao je izrazitu brigu ne samo za očuvanje jezika i poznavanje kulture i povijesti među mladeži nego i za njihov moralni odgoj i sl. Sve navedene aktivnosti dokumentirane su u nekoliko tematskih cjelina ove vrlo dobro uređene monografi je: ‘U dva svijeta’, ‘Kulturne djelatnosti HOK-a’, ‘Rat i okolo njega’, ‘Bosna i Hercegovina – jučer i danas’; ‘Književni i drugi prilozi’. Uz nove tekstove nastale upravo za ovu priliku, pri dokumentiranju povijesti Društva uvelike su se koristili materijali iz Pletera – Lista Hrvatskog obiteljskog kola u Münchenu, koji se, na žalost, unatoč sedmogodišnjim nastojanjima HOK-a da se održi i postane glasilo cijele hrvatske dijaspore u Münchenu, ugasio (1991.-1997.) Na kraju monografi je objavljena bibliografi ja priloga iz Pletera (sastavio Jozo Džambo) svjedoči o širini interesa urednika Ante Jeličića i ostalih suradnika toga lista. Među pretiscima iz Pletera u toj monografi ji posebnu pozornost izaziva prilog o ženama podrijetlom iz Bosne (uglavnom iz Bugojna i Kupresa) koje su u djevojačkoj dobi kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća došle u franjevačku redovničku zajednicu u Mallersdorfu te su tamo pohađale školu i eventualno stupile u redovničku zajednicu. Uz njega objavljen je i prilog o bosanskim djevojkama u samostanu sestara franjevki u Au am Innu, također u Bavarskoj. Obradovalo bi me kad bi ovi zapisi potaknuli istraživanje i pisanje povijesti toga dijela ženske migracijske populacije u Njemačkoj. Spomen-monografi ja o dvadesetogodišnjemu djelovanju HOK-a nedvojbeno pokazuje da je riječ o udruzi koja je u pravom smislu riječi promicala ideje kulturnog, izvanstranačkog i općehrvatskog zajedništva te bila angažirana humanitarno, kulturno i društveno zahvaljujući najviše marljivosti relativno nevelikoga broja ljudi. Premda priređivač monografi je izražava nesigurnost glede budućnosti Društva, na temelju osobnoga uvida i kontakata koje održavam s nekim njegovim članovima te neredovitih pribivanja događanjima koje organiziraju, vjerujem kako nije nerealno HOK-u poželjeti još dvadeset godina djelovanja. 390 2012 J. ČAPO ŽMEGAČ

SUMMARY MEMORIAL BOOK OF BAVARIA’S CROATIAN FAMILY RING

he author discusses the memorial book Hrvatsko obiteljsko kolo: Dvadeset godina života i rada u Münchenu (1990-2010) (Croatian Family Ring: Twenty Years of Life and Work in Munich (1990-2010) edited by Anto Jeličić. The book was published in T2010 by the Hrvatsko Obiteljsko Kolo (HOK) association of Munich with the support of the Svjetlo Riječi (Light of the Word) Foundation from Sarajevo. This association stands apart from the many Croatian associations in Germany, dedicated above all to cultural and philanthropic activity, in its focus on the family and the upbringing of children. The emphasis in the activities of HOK in the 1990s was on humanitarian work, while since 2000 it has delved into the broader social and cultural sphere related to the lives of Croatian immigrants in Bavaria. All of these activities are documented in several thematic sections: In Two Worlds; the Cultural Activity of HOK; War and Around It; Bosnia-Herzegovina – Yesterday and Today; Literary and Other Contributions. The book also includes notable articles on the history of the association’s activity as published in Pleter, the newspaper of the Hrvatsko Obiteljsko Kolo association of Munich, published from 1991 to 1997. The monograph concludes with a bibliography detailing articles published in Pleter (compiled by Jozo Džambo) that bears witness to the breadth of interests of the editor Anto Jeličić and other contributors to a newspaper that did not survive the economic crisis. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 391

RESÚMEN LIBRO RECORDATORIO DE LA RONDA FAMILIAR CROATA DE BAVIERA

a autora presenta el Libro recordatorio titulado Hrvatsko obiteljsko kolo (HOK); Veinte años de vida y trabajo en Munich (1990-2010) preparado por Anto Jeličić. La obra fue publicada en 2010 por la Asociación homónima de Munich con el apoyo Lde la Editorial Svjetlo riječi de Sarajevo. De las numerosas fundaciones croatas en Alemania dedicadas mayormente a la labor cultural y benéfi ca, esta se diferencia de las demás por dedicarse a la familia y a la educación de los niños. En la década de los noventa, en el ámbito alemán, las actividades del HOK eran de carácter humanitario, mientras que a principios de este siglo dicha fundación comenzó a dedicarse a temas sociales y culturales más amplios vinculados con la vida de los inmigrantes croatas en Baviera. Todas las actividades antes mencionadas, fueron documentadas en unas cuantas unidades temáticas: U dva svijeta (En dos mundos), Kulturne djelatnosti HOK-a (Las actividades culturales de HOK), Rat i okolo njega (La guerra y su entorno), Bosna i Hercegovina - jučer i danas (Bosnia-Hercegovina, ayer y hoy), Književni i drugi prilozi (Aportes literarios y otras contribuciones). En el libro se incluyeron valiosos textos sobre la historia de la labor de la fundación, publicados en su momento en Pleter, la gacetilla del HOK que salía en Munich de 1991 a 1997. Al fi nal de la monografía se encuentra la bibliografía de los aportes extraídos de Pleter (realizada por Jozo Džambo) que testimonia sobre la amplitud de intereses del editor- jefe Ante Jeličić y demás colaboradores de esa gacetilla. Lamentablemente, la misma no pudo sobrevivir la crisis económica. VESNA KUKAVICA KANADSKI SAN DUŠANA BEZIĆA

Knjiga memoara Dušana Bezića pod naslovom Šoltanin na tankon ledu, koju je uredila Vanja Pavlovec, predstavljena je javnosti ove godine u domovini i u Kanadi. Ovdje donosimo izvještaj s predstavljanja u Zagrebu. Autor, ugledni hrvatski poduzetnik iz Kanade, Dušan Bezić u knjizi se pokazao kao neumorni kroničar i odličan organizator svih važnijih političkih, kulturnih i društvenih događaja u kanadsko-hrvatskoj zajednici druge polovice dvadesetoga stoljeća. Knjiga se sastoji od 22 tematske cjeline, koje kronološkim redom prate autorove životne etape. Ukratko, šest desetljeća sudjeluje u gotovo svim projektima hrvatske zajednice u Kanadi, a osobito je bio aktivan tijekom Domovinskoga rata u svekolikoj pomoći Hrvatskoj. Od angažmana u sportskim organizacijama izdvajamo da je Dušan Bezić bio tri godine upravni direktor nogometnog kluba Toronto Metros-Croatia, koji je uvršten u kanadsku Nogometnu kuću slavnih.

rvatska matica iseljenika i Izdavački centar Rijeka predstavili su 11. svibnja 2011. u Zagrebu knjigu memoara Dušana Bezića pod naslovom Šoltanin na tankon ledu u nazočnosti mnogobrojne publike. Uz legendarnoga predsjednika 1. saziva Sabora HRepublike Hrvatske gospodina Žarka Domljana, na svečanosti su bili mnogi uglednici iz javnoga hrvatskog života od devedesetih godina naovamo te velik broj povratnika iz iseljeništva. Autor, ugledni hrvatski poduzetnik iz Kanade, Dušan Bezić u knjizi se pokazao kao neumorni kroničar i odličan organizator svih važnijih političkih, kulturnih i društvenih događaja u kanadsko-hrvatskoj zajednici druge polovine dvadesetoga stoljeća – s dirljivim reminiscencijama o rodnoj Šolti i domovini Hrvatskoj, iz koje najprije odlazi u izbjeglištvo, a poslije u emigraciju, istaknula je na svečanosti ravnateljica Hrvatske matice iseljenika Katarina Fuček. Knjiga se sastoji od 22 tematske cjeline, koje kronološkim redom prate autorove životne etape. Predgovor je napisao ugledni znanstvenik i direktor Laboratorija za istraživanje matičnih stanica prestižne klinike Mayo iz SAD-a, dr. sc. Stanimir Vuk Pavlović, a pogovor potpisuje ugledni hrvatski fi lolog i sveučilišni profesor emeritus kanadskoga Sveučilišta Waterloo dr. Vinko Grubišić, rekla je urednica knjige i voditeljica područnog ureda HMI iz Rijeke Vanja Pavlovec, zahvaljujući kojoj je rukopis brzo stigao do izdavača. Autobiografska knjiga prati Bezićev životni put koji počinje u Grohotima na otoku Šolti 1925. Školovao se taj poliglot u Splitu, Dubrovniku i Jeruzalemu, gdje je diplomirao fi lozofi ju. Nakon ratnih dana i izbjegličke drame, od 28. prosinca 1943. do 1950. godine živi u logorima Italije i sjeverne Afrike, a nakon toga seli se u Toronto. Otac je dvoje djece olimpijaca, Sandre i Vala, koja su u Kanadi postala svjetske sportske zvijezde u umjetničkom klizanju na ledu, istaknuo je HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 393

Bezić, Dušan – Šoltanin na tankon ledu, Izdavački centar Rijeka d.o.o., Rijeka, 2011., 380. str.

hrvatsko-američki književnik dr. Vladimir Goss. Predanost radu Dušana Bezića je fasci- nantna, bez obzira na to o kakvoj je vrsti posla riječ. Od 1950. do 1952. radi kao nekvalifi cirani radnik u tvornici, svjedoči književnik u svojoj autobiografi ji. Prodajom nekretnina počinje se baviti 1952.godine. Pet godina poslije otvara građevinsko poduzeće Bezić Developments Limited, u kojem je bio aktivan sve do lipnja 2010. Odonda perspektivnu obiteljsku tvrtku prepušta sa- mostalnom upravljanju svome sinu Valu, bivšemu sportskom reprezentativcu Kanade a danas nagrađivanom poduzetniku. U svojemu obraćanju autor je zahvalio su- pruzi, Kanađanki hrvatskoga podrijetla An- gelini i obitelji, svim suradnicima iz Hrvatske i Kanade te SAD-a - na svesrdnoj potpori bez koje ne bi mogao napredovati i postizati rezultate u tako raznovrsnim aktivnostima na dobrobit hrvatsko-američke zajednice te domovine Hrvatske, ali i nove domovine Kanade. Uz mnoštvo zapaženih i životno važnih projekata Hrvatske zajednice u Kanadi, Dušan Bezić je jedan od osnivača Hrvatske kreditne zadruge. Član je utemeljiteljske skupine za Katedru hrvatskog jezika na kanadskome Sveučilištu Waterloo. Od dolaska na sjevernoamerički kontinent 1950. godine Bezić je član Hrvatske bratske zajednice te potom Alme Matris Croaticae Alumni i Kanadsko-hrvatske trgovačke komore. Za predsjednika Hrvatskog nacionalnog fonda za Kanadu izabran je godine 1991. Znatno je pomagao osobnim zauzimanjem i obilnim materijalnim te novčanim donacijama Hrvatski katolički centar u Norvalu, ali i druge akcije mnogih hrvatskih katoličkih župa u Kanadi te Hrvatskih katoličkih škola i kulturno-umjetničkih društava. Ukratko, šest desetljeća sudjeluje u gotovo svim projektima hrvatske zajednice u Kanadi, a osobito je bio aktivan tijekom Domovinskoga rata u svekolikoj pomoći Hrvatskoj, od sanitetskog materijala do svih drugih oblika pomoći, istaknuli su na promociji njegovi suradnici iz ratnih dana mr. Silvije Missoni te dr. Bilić iz Središnjeg sanitetskog ureda RH. Odlukom prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana Dušan Bezić je imenovan prvim predstavnikom RH u Kanadi 1991. Tu je dužnost obnašao od travnja 1991. do veljače 1994. bez ikakve naknade. 394 2012 V. KUKAVICA

Ravnateljica HMI K. Fuček, autor knjige D. Bezić i urednica V. Pavlovec

Od angažmana u sportskim organi za- cijama izdvajamo da je Dušan Be zić bio tri godine (1975. – 1978.) upravni direktor nogometnog kluba Toronto Metros-Croatia, koji je osvojio prven- stvo Sjedinjenih Država i Kanade godine 1976. Nastavivši nizati uspjehe klub je uveden u kanadsku Nogometnu kuću slavnih, rekao je na promociji knjige njegov domovinski suradnik – sportski djelat nik Ante Pavlović. Autor knjige tijekom posljednjih de set- ljeća bavio se širokom huma nitarnom djelatnošću, koja je rezultirala mnogim ple menitim potporama ugroženim lju- dima, što je opisano u memoarima. Član je Međunarodnog odbora Spoznaj sebe od osnutka godine 2006. Od američke humanitarne mreže AmeriCares za humanitarni rad u Hrvatskoj primio je nagradu dva puta i to 1991. te 1998 godine. Autor Dušan Bezić nositelj je mnogih hrvatskih i kanadskih odličja. Atraktivno dizajnirana knjiga sadržava velik broj fotografi ja i preslika dokumenata iz privatne pismohrane Bezićevih. Memoarska proza odlikuje se akcijsko-pustolovnim stilom, kratkim i jezgrovitim rečenicama pisanim pretežito autorovim zavičajnim idiolektom, pa se knjiga čita kao egzotično štivo svjetskoga putnika u čijem su srcu obitelj i domovina. Na kraju svečanosti autor Dušan Bezić darovao je nazočnima svoju knjigu s posvetom te ravnateljici Hrvatske matice iseljenika arhivsku građu iz privatne zbirke za budući Muzej hrvatskoga iseljeništva – u osnutku.

Sedmorica najzaslužnijih humanitarnih djelatnika iz Amerike Najzaslužnije osobe iz SAD-a i Kanade za veliku humanitarnu pomoć Hrvatskoj tijekom Domovinskoga rata, prema Bezićevoj knjizi su: Robert C. Macaulay, industrijalac i osnivač te predsjednik humanitarne mreže AmeriCaresa; Andrew L. Hannah, direktor humanitarnih operacija AmeriCaresa; Stephen B. Skakel, direktor projekta za Hrvatsku AmeriCaresa; Joachim Krauskopf, koordinator AmeriCaresove pomoći u Hrvatskoj i savjetnik Hrvatskog malteškog reda; Zagrepčanin dr. Stanimir Vuk-Pavlović sa svjetski poznate Klinike Mayo iz Rochestera (Minnesota), koji je imao glavnu ulogu u angažiranju humanitarne mreže AmeriCaresa u Hrvatskoj, zahvaljujući čijem autoritetu je počela suradnja u projektu „Identifi kacija tijela HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 395 iz masovnih grobnica”; dr. Marko Mihić, ugledni kanadski liječnik i znanstveni istraživač te prior Malteških vitezova iz Toronta i član Hrvatskog nacionalnog fonda Kanade. U knjizi je posebno istaknut ugledni poslovni čovjek i predsjednik kanadskoga HNF-a Janko Herak, kao bespoštedan organizator svih akcija pomoći Hrvatskoj od samog početka Domovinskog rata. Surađujući s mnogobrojnim hrvatskim domoljubima gospodin Herak je taj Fond učinio najdjelatnijom hrvatskom organizacijom u iseljeništvu. Kad je riječ o sredstvima koje je Fond osigurao za podupiranje humanitarne i obrambene situacije u Republici Hrvatskoj, Janko Herak je među najvećim darovateljima novčane pomoći. Evo jednog dirljivog citata iz Bezićeve knjige: Jednom prilikom (dok se u Kanadi pakirala humanitarna pomoć za Hrvatsku u Domovinskome ratu) opazim da jedan od dragovoljaca, Josip Golac, pakira zimske kapute i stalno stavlja svoju šaku u džepove tih kaputa. Pomislim da ih pregledava ne bi li nešto u njima našao te ga upitam zašto to radi. Njegov je odgovor bio „Stavljam u svaki džep po dva dolara, da osoba koja primi ovaj kaput ne nađe prazne džepove.“ Obliju me suze!

Epizoda HKZ Kreditna zadruga koja je osnovana 1958., tijekom Domovinskog rata funkcionirala je kao institucija preko koje se slao iseljenički novac i humanitarna pomoć u Hrvatsku, a sada je obeščašćena i pred kanadskim sudskim institucijama. Autor Dušan Bezić, koji je dugo godina bio u upravljačkim strukturama HKZ-a, objašnjava da s malverzacijama nema nikakve veze (287. – 293. str.). HKZ je prema njegovoj procjeni oštećena za više od 20,000.000$ (str. 293.). Podsjetimo, svi članovi HKZ-e ostali su bez članarine od 250 dolara, a dodatnu štetu pretrpjet će i oni članovi koji su kupili bezvrijedne dionice. Zbog malverzacija s hipotekarnim kreditima na zemljište lani je u Torontu počelo suđenje Josipu Vinskom, bivšem glavnom menadžeru Hrvatske kreditne zadruge Toronto. Protiv Vinskog i njegovih suradnika, zbog nezakonitog poslovanja, Deposit Insurance Company of Ontario (DICO) vodi dva sudska postupka. Uz Hrvate, a među njima su i oni koji su obilno pomagali Hrvatskoj u ratu, a sada su ostali bez svoje životne ušteđevine – među oštećenicima ima i drugih kanadskih građana. Mjerodavna kanadska institucija DICO pisanim je putem 10. listopada 2010. obavijestila članstvo da HKZ-e prestaje poslovati 30. studenog 2010. Oštećeni građani još očekuju sudsku presudu! 396 2012 V. KUKAVICA

SUMMARY DUŠAN BEZIĆ’S CANADIAN DREAM

ušan Bezić’s memoirs Šoltanin na tankon ledu (A Native of Šolta on Thin Ice), edited by Vanja Pavlovec of the Croatian Heritage Foundation, saw its public promotions this year both in the homeland and in Canada. The article discusses the Dpresentation in Zagreb. The author Dušan Bezić, a leading Croatian businessman from Canada, has shown himself to be a tireless chronicler and excellent organiser of all the key political, cultural and social events in the Croatian-Canadian community in the second half of the 20th century. The book includes twenty-two thematic sections that follow the life of the author in chronological order. He has participated in practically all projects undertaken by the Croatian community in Canada over a span of six decades, and was particularly active during the Homeland War in providing aid to Croatia. Croatian President Franjo Tuđman named him the fi rst representative of Croatia to Canada in April of 1991, a post he served at without compensation through to February of 1994. Notable among his pursuits in the fi eld of sports are the fact that Dušan Bezić served three years (1975–1978) as the managing director of the Toronto Metros-Croatia football club, winner of the 1976 US and Canadian championship title. With a series of memorable successes the club has been inducted into the Canadian Soccer Hall of Fame. The attractively designed book includes numerous illustrations and documents from the Bezić family private archives. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 397

RESÚMEN EL SUEÑO CANADIENSE DE DUŠAN BEZIĆ

l libro de las memorias de Dušan Bezić titulado Šoltanin na tankon ledu (“Un šoltense sobre hielo delgado”), preparado por Vanja Pavlovec de la Fundación para la Emigración Croata, fue presentado simultáneamente al público este año en la Patria y Een Canadá. Aquí traemos el informe sobre la presentación en Zagreb. El autor Dušan Bezić, un distinguido empresario croata de Canadá, en esta obra demostró ser un incansable cronista y extraordinario organizador de todos los eventos políticos, culturales y sociales de la comunidad croato-canadiense de la segunda mitad del siglo veinte. El libro está dividido en 22 unidades temáticas, que acompañan por orden cronólogico las etapas de la vida del autor. En síntesis, Bezić participó durante seis décadas en casi todos los proyectos de la comunidad croata de Canadá, y especialmente fue muy activo durante la Guerra Patria con toda clase de ayuda a Croacia. Por un decreto del primer presidente de la República de Croacia, dr. Franjo Tuđman, fue designado primer representante de la República de Croacia en Canadá en 1991. Ocupó ese alto cargo desde abril de 1991 hasta febrero de 1994 sin aceptar remuneración alguna por su trabajo. De su participación en organizaciones deportivas, destacamos que durante tres años (1975- 1978) Dušan Bezić fue director administrativo del Club de Fútbol Toronto Metros-Croatia, que conquistó el campeonato de Estados Unidos y Canadá en el año 1976. Continuando con sus éxitos deportivos, el Club fue incluído en la Casa del Fútbol Canadiense de los Famosos. El diseño gráfi co del libro es atractivo y la obra viene acompañada de un gran número de fotografías y fotocopias de documentos del Archivo particular de la familia Bezić. MAJA ŠTAMBUK MODERNIZACIJA U HRVATSKOJ I HRVATSKA ODSELIDBA

Nakladnički pothvat autorskog dvojca Čizmić – Rogić, naslovljen Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba, predstavljen je u Zagrebu u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Hrvatske matice iseljenika 22. studenoga 2011. Uz autore, o knjizi su govorili demograf dr. sc. Anđelko Akrap i socijologinja dr. sc. Maja Štambuk, čiji govor donosimo u cijelosti. Riječ je o jedinstvenoj sociološkoj studiji fenomena selilaštva u Hrvata tijekom procesa modernizacije hrvatskoga društva posljednjih 150 godina, točnije od Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. do popisa stanovništva iz 2001. godine.

utori knjige Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba koju predstavljamo jesu redoviti prof. dr. sc. Ivan Rogić i dr. sc. Ivan Čizmić, znanstveni savjetnik i emeritus. I odmah ću na početku reći da je taj dvojac, od kojih je svaki pojedinačno Asa znanstvenim iskustvima u različitim područjima i sa znanstvenim interesima koji se nisu uvelike preklapali, u ovom zajedničkom poduhvatu pokazao kao vrlo sretan izbor. Ne znam čija je bila ideja o suradnji na ovom djelu, ali čija goda da je, bio je to pravi pogodak. Iznjedrili su knjigu, studiju koja će u području istraživanja hrvatske odselidbe, u teorijskom i empirijskom slogu, postati nezaobilazna. Zadovoljstvo je dobiti dobru knjigu, pa bilo to i o ovom tužnom hrvatskom fenomenu. Riječ je o opsežnom znanstvenom djelu, utemeljenom na dugogodišnjim istraživanjima sa mog odseljeničkog fenomena u hrvatskom društvu, s jedne strane, i, s druge, teorijskim promiš- ljanjima uzroka i posljedica specifi čnih trendova i obilježja hrvatskog odseljeništva. Okvir za analizu hrvatske odselidbe i svih njezinih specifi čnih obilježja, autori nalaze u prvome redu u društvenim, gospodarskim i povijesnim koordinatama unutar kojih se oblikovalo hrvatsko društvo u 19. i 20. stoljeću. Knjiga je dobro i, posebno bih istaknula, sveobuhvatno koncipirana, s podjelom na šest op- sežnih dijelova koji su dalje razrađeni: 1. Tko je odseljenik, 2. Odselidba u prvoj hrvatskoj mo- dernizaciji, 3. Odselidba u drugoj hrvatskoj modernizaciji, 4. Odseljeništvo nakon 1991. godine, 5. Katolička crkva i hrvatska odselidba i 6. Zaglavni osvrt; prema tipologijskim obrisima hrvatske odselidbe. Knjiga je opsežna. Vrlo je složena i, u predstavljačkoj zadaći, kao i recenzentskoj, zahtijevala bi „sektorsko čitanje” i „sektorski osvrt”. Broj referencija citirane i korištene literature iznosi oko 250 bibliografskih i internetskih jedinica. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 399

Rukopis knjige temelji se na mnoštvu podataka iza čega stoje golemi rad i napor da ih se prikupi iz velikog broja izvora. Ali i napor teorijske kontekstualizacije složenog društvenog fenomena odselidbe. Knjiga obuhvaća veliko povijesno razdoblje za koje i ne postoji detaljnih podataka, i istražuje složen socijalni fenomen odselidbe o kojem se uglavnom govori na temelju „naknadnih” podataka, različitih procjena, izvora i si. Tome treba dodati i manjak radova koji nude neposredan uvid u društvene, političke i gospodarske korijene odselidbe. Sve te manjkove i „otežavajuće okolnosti” knjiga uspješno prevladava te nadomješta mnoge „crne rupe” tako da je i izvrsnu „ponudu” budućim istraživačima koji će se opširnije pozabaviti pojedinim sastavnicama fenomena. Odselidbeni pečat trajno utisnut u hrvatsko pučanstvo, osobito u hrvatski nacionalni korpus, neopravdano je i samo dijelom neobjašnjivo zanemaren u mnogim društvenim znanostima. U tom području još za mnoge ima posla. Valja istaknuti barem nekoliko elemenata koji ovu knjigu čine izvornim i vrijednim prinosom društvenim znanostima. U prvome redu: – to je multidisciplinarni pristup koji se nije baš koristio u dosadašnjim istraživanjima, prou- čavanjima fenomena odselidbe na hrvatskom teritoriju; zatim, – kontekstualizacija fenomena u teorijski okvir modernizacije u uvjetima „dvostruke peri- fernosti” Hrvatske;

Ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar dr. sc. Vlado Šakić, dr. sc. Ivan Rogić, dr. sc. Maja Štambuk, dr. sc. Anđelko Akrap i dr. sc. Ivan Čizmić, prigodom predstavljanja knjige u HMI. 400 2012 M. ŠTAMBUK

Ivan Rogić, Ivan Čizmić – Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 471 str.

– nastojanje da se iz različitih izvora na jednome mjestu prikupe relevantni podatci o odselidbi i, osobito, – prijedlog tipologije hrvatskih odselidbenih skupina; itd. Zbog velikog raspona tema i sastavnica odselidbe obuhvaćenih u ovom radu, nekako se nametnula potreba za više recenzenata. Ja sam bila zadužena za pažljivije iščitavanje onog dijela koji se odnosi na selo i seljaštvo. Što se tiče seljačkog i seoskog dijela, najprije valja reći da je upravo ovaj dio hrvatske populacije odselidbeni proces snažno ili najsnažnije zahvatio: ponajprije zbog udjela seoske populacije u ukupnoj populaciji, ali osobito zbog njezina nezavidnoga gospodarskog i političkog položaja u cijelom razdoblju koje se u knjizi razmatra. Poseban problem naravno je razmatranje odseljenja seljačke populacije koja se morala suočiti i s promjenom u profesionalnom smislu za koju uopće nije bila pripremljena. Hrvatskoj znanstvenoj bibliografi ji nedostajao je rad s multidisciplinarnim pristupom problemu odseljavanja, pa ova knjiga ispunjava tu prazninu osobito u dijelu pronalaženja uzroka i motiva te posljedica masovnog odseljavanja iz hrvatskih krajeva. S osloncem na mnoštvo empirijske građe ovakav pristup je itekako prikladan. Čitajući knjigu nije mi pao na pamet nijedan društveni ili humanistički znanstvenik koji ne bi imao interesa pročitati ovu knjigu. Oni će najviše dobiti, jer će u knjizi naći izvrsnu „ponudu” tema i prikupljene građe. Ali osim njima, preporučujem je i drugim stručnjacima, koji se makar i usputno susreću s problemima odselidbe. I konačno, za preporučiti je i političarima i drugima u državnoj upravi koji se u svom poslu susreću sa spomenutom problematikom.

Životopisi autora Dr. sc. Ivan Rogić (1943.) znanstveni savjetnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Sociolog. Glavna područja rada su mu sociologija modernih društava, urbana sociologija, sociologija kulture te sociologija okoliša i razvitka. Objavio je nekoliko knjiga samostalno i u kao suautor te mnoge znanstvene i stručne radove. Dr. sc. Ivan Čizmić (1934.), umirovljeni znanstveni savjetnik, emeritus, u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Povjesničar. Glavno područje rada mu je povijest hrvatskog odseljeništva. Objavio je više knjiga i mnoge znanstvene i stručne radove o različitim razdobljima i aspektima hrvatske odselidbe te o hrvatskim odseljeničkim zajednicama. Nezaobilazni je autoritet u istraživanju hrvatskog odseljeništva. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 401

SUMMARY MODERNISATION IN CROATIA AND CROATIAN EMIGRATION

he book Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba (Modernisation in Croatia and Croatian Emigration), published in Zagreb by the Ivo Pilar Institute of Social Sciences, is reviewed in this article by sociologist Maja Štambuk DSc. The book offers Ta unique sociological study of the phenomenon of migration among Croatians during the process of the modernisation of Croatian society over the past 150 years, more precisely since the Croatian-Hungarian Settlement of 1868 to the census of 2001. Since the modern Croatia was established almost 150 years ago it has been incorporated into four states (the Austro-Hungarian Monarchy, the Kingdom of Yugoslavia, the quisling Independent State of Croatia and Socialist Yugoslavia) before an independent Republic of Croatia was constituted, and three economic and political systems (constitutional monarchy, socialist federation and parliamentary democracy), the effect of which was the permanent instability of the social context and an uncompleted process of modernisation. In this regard the chief aim of the book is to shed more direct light on the models of Croatian society in relation to migration practices.

RESÚMEN MODERNIZACIÓN EN CROACIA Y LA PRÁCTICA MIGRATORIA

l libro titulado Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba (La modernización en Croacia y la migración croata) fue publicado en Zagreb por el Instituto de Ciencias Sociales „Ivo Pilar“. En el presente Anuario 2012 traemos la reseña de la socióloga Edr.sc. Maja Štambuk. Se trata de un estudio sociológico único que analiza el fenómeno de la migración de los croatas durante el proceso de la modernización de la sociedad croata en los últimos 150 años, más precisamente desde la fi rma del Acuerdo Croato-Húngaro de 1868 hasta el censo poblacional de 2001. Desde el momento de la creación del estado moderno de Croacia, este país pasó por cuatro estados (La Monarquía Austro-Húngara, el Reino de Yugoslavia, el estado títere del Estado Independiente de Croacia, la Yugoslavia socialista y la actual República de Croacia soberana) y a la vez pasó por tres sistemas económico-políticos (monarquía constitucional, federación socialista, democracia parlamentaria) lo que dejó como secuela una inestabilidad permanente en el plano social y un proceso inconcluso de modernización. En ese sentido, el principal propósito del libro es echar más luz sobre los modelos en la sociedad croata con relación a la práctica migratoria. Brzo, lako i zanimljivo A fast, easy and Conozca los ovladajte temeljima interesting way to fundamentos de la hrvatskoga jezika learn the basics of lengua croata de učite kada želite i Croatian manera interesante, gdje želite learn when and rápida y fácil. where you want Estudie cuando quiera y donde HiT-1 quiera. prvi sveučilišni on-line The first on-line course of el primer curso universitario tečaj hrvatskoga Croatian on-line del croata como kao drugoga i As second and foreign segunda lengua o lengua stranoga jezika language extranjera

zimski HiT-1 Winter HiT-1 HiT-1 curso de invierno 16. siječnja - 8. travnja January 16 – April 8, del 16 de enero al 8 de 2012. 2012 abril de 2012

proljetni HiT-1 Spring HiT-1 HiT-1 curso de verano 2. travnja - 24. lipnja April 2 – Juny 24, del 2 de abril al 24 de 2012. 2012 junio de 2012

7 nastavnih cjelina u sustavu MoD 7 learning units in the Moodle-based 7 unidades en el sistema MoD (basado (utemeljen na Moodlu) e-learning system en Moodle) 150 nastavnih aktivnosti 150 learning activities 150 actividades de clase 24 sata online nastave u živo 24 hours of real-time communication 24 horas de las clases on-line y en vivo iskusni lektori, stručnjaci za hrvatski online los profesores con una amplia kao ini jezik experienced language instructors, experiencia en el campo de interaktivan, komunikacijski i specialists in Croatian as L2 investigación del croata como lengua individualiziran pristup učenju jezika an interactive, communicative and extranjera individual approach to language el enfoque interactivo, comunicativo e learning individual en la lengua

NOVO!!! NEW!!! ¡NOVEDAD!

od kolovoza 2011. upoznajte se s Starting in August 2011 check out A partir de agosto de 2011 puede nastavnim aktivnostima na stranici some sample learning activities ver las actividades de clase en la Promotivni HiT-1 at the web site Promotivni HiT-1 página web Promotivni HiT-1 (za pristup kao korisničko ime i (log in inforrmation: use “guest” for (para acceder al sitio usa el nombre lozinku upišite guest) both name and password) de usuario y la contraseña guest) obavijesti i upisi additional information and las noticias y la matrícula [email protected] enrollment: [email protected] [email protected] HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 403

SADRŽAJ

Predgovor ...... 5

ZNACI VREMENA ...... 10 Božo Skoko: Hrvatska u Europskoj uniji ...... 11 Jim Hlavač: Jezična politika i praksa u višejezičnoj Europi ...... 30 Lada Kanajet Šimić: Učenje inojezičnoga hrvatskoga: udžbenici i programi ...... 44

KROATISTIČKI OBZORI ...... 59 Stjepan Blažetin: Dječja književnost Hrvata u Mađarskoj ...... 61 Aleksandra Ščukanec: Jezične biografi je gradišćanskih Hrvata ...... 71 Sanja Vulić: Vojvođanski pjesnik Mirko Kopunović ...... 90 Aparna Sanyal: Svestrana pjesnikinja iz Montreala ...... 100 Božidar Petrač: Viktor Vida među pjesničkim velikanima ...... 110

MOSTOVI ...... 125 Val Colic-Peisker: Hrvatska zajednica u Australiji na početku 21. stoljeća ...... 127 Dubravko Barač: Novi kulturni centar u južnom Ontariju ...... 145 Edi Zelić: Hrvatski svjetski kongres Njemačke ...... 154 Sanja Vulić: Stručni skupovi među Hrvatima srednje i jugoistočne Europe...... 163 Sandra Cvikić: Hrvatsko manjinsko pitanje u Srbiji ...... 170 Robert Skenderović: Autentičan svjedok osvajanja slobode u Vojvodini ...... 182 Marijan Lipovac: Kulturni život moravskih Hrvata ...... 188 Eliana Čandrlić: Raznolikost prekogranične suradnje ...... 196 Tihomir Nuić: Tri disertacije mladih švicarskih Hrvatica ...... 204 Željka Lovrenčić: Spisateljica iz Punta Arenasa ...... 212

POVJESNICA ...... 223 Ljubomir Antić: Dvadeset godina hrvatske samostalnosti ...... 225 404 2012 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK

Estela Banov Depope: Kalendarske knjige američkih Hrvata ...... 233 Marina Perić Kaselj: Identiteti naših iseljenika u Argentini između dva svjetska rata ...... 246 Ivica Moškatelo & Matias L. Pavicich: Egzodus težaka iz hvarskoga Dola ...... 266 Jozo Džambo: Memoari maloljetne žrtve komunizma ...... 276

DUHOVNOST ...... 287 Marin Sopta: Katolička crkva u Kanadi i etničke župe...... 289 Adolf Polegubić: Mediji, Crkva i globalizacija ...... 320

BAŠTINA ...... 329 Zlatko Mažar: Skriveno blago Dore Pejačević ...... 331 Anđelka Tutek: Iz scenske riznice Hrvata u Gradišću ...... 340

ZNANOST ...... 353 Dubravko Barač: Mobilnost znanstvenika Igora Štagljara ...... 355 Tanja Rudež: Marin Soljačić – novi Tesla ...... 364 Tanja Rudež: Naš inovator iz San Francisca ...... 370

NOVE KNJIGE ...... 377 Mladen Vuković: Dalmacija – hrvatska ruža svjetova ...... 379 Jasna Čapo Žmegač: Spomen knjiga Hrvatskog obiteljskog kola iz Bavarske ...... 387 Vesna Kukavica: Kanadski san Dušana Bezića ...... 392 Maja Štambuk: Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba ...... 398 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 405

CONTENTS

Introduction ...... 5

SIGNS OF THE TIMES...... 10 Božo Skoko: Croatia in the European Union ...... 11 Jim Hlavač: Language Politics and Practice in a Multilingual Europe ...... 30 Lada Kanajet Šimić: Learning Non-Native Croatian: Textbooks and Programmes ...... 44

CROATIAN PHILOLOGICAL HORIZONS ...... 59 Stjepan Blažetin: Children’s Literature in the Croatian Community in Hungary ...... 61 Aleksandra Ščukanec: Linguistic Biographies of Gradišće Croats ...... 71 Sanja Vulić: Vojvodina Poet Mirko Kopunović ...... 90 Aparna Sanyal: A Versatile Poet from Montreal ...... 100 Božidar Petrač: Viktor Vida Among Poetry’s Greats ...... 110

BRIDGES ...... 125 Val Colic-Peisker: The Croatian Community in Australia in the Early 21st Century ...... 127 Dubravko Barač: A New Culture Centre in Southern Ontario ...... 145 Edi Zelić: The German Chapter of the Croatian World Congress ...... 154 Sanja Vulić: Symposiums Among the Croatians of Central and Southeast Europe ...... 163 Sandra Cvikić: The Croatian Minority in Serbia ...... 170 Robert Skenderović: An Authentic Witness to Winning Liberty in Vojvodina ...... 182 Marijan Lipovac: Moravian Croat Culture ...... 188 Eliana Čandrlić: The Diversity of Cross-Border Cooperation ...... 196 Tihomir Nuić: Three Dissertations by Young Swiss Croats ...... 204 Željka Lovrenčić: A Writer from Punta Arenas ...... 212

A HISTORY ...... 223 Ljubomir Antić: Twenty Years of Croatian Independence ...... 225 406 2012 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK

Estela Banov Depope: The Calendar Books of American Croatians ...... 233 Marina Perić Kaselj: The Identities of Our Emigrants to Argentina Between the Two World Wars ...... 246 Ivica Moškatelo & Matias L. Pavicich: A Farmer’s Exodus from Dol on Hvar ...... 266 Jozo Džambo: The Memoirs of An Underage Victim of Communism ...... 276

SPIRITUALITY ...... 287 Marin Sopta: The Catholic Church in Canada and Ethnic Parishes ...... 289 Adolf Polegubić: The Media, the Church and Globalisation ...... 320

HERITAGE ...... 329 Zlatko Mažar: The Hidden Treasure of Dora Pejačević ...... 331 Anđelka Tutek: A Wealth of Theatre Among Gradišće Croats ...... 340

SCIENCE ...... 353 Dubravko Barač: The Mobility of Researcher Igor Štagljar ...... 355 Tanja Rudež: Marin Soljačić – The New Tesla ...... 364 Tanja Rudež: Our Innovator in San Francisco ...... 370

NEW BOOKS ...... 377 Mladen Vuković: Dalmatia – Croatia’s World Compass ...... 379 Jasna Čapo Žmegač: Memorial Book of Bavaria’s Croatian Family Ring ...... 387 Vesna Kukavica: Dušan Bezić’s Canadian Dream ...... 392 Maja Štambuk: Modernisation in Croatia and Croatian Emigration ...... 398 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2012 407

CONTENIDO

Introducción ...... 5

LOS SIGNOS DEL TIEMPO ...... 10 Božo Skoko: Croacia en la Unión Europea ...... 11 Jim Hlavač: La política lingüística y la práctica de la Europa multilingüe ...... 30 Lada Kanajet Šimić: Aprendizaje del croata como lengua extranjera: textos y programas ...... 44

HORIZONTES CROATÍSTICOS ...... 59 Stjepan Blažetin: Literatura croata infantil en Hungría ...... 61 Aleksandra Ščukanec: Biografías lingüísticas de los croatas de Gradišće ...... 71 Sanja Vulić: El poeta de Vojvodina Mirko Kopunović ...... 90 Aparna Sanyal: Una poetisa de vasta cultura de Montreal ...... 100 Božidar Petrač: Viktor Vida entre los grandes de la poesía ...... 110

PUENTES...... 125 Val Colic-Peisker: La comunidad croata en Australia a comienzos del siglo 21 ...... 127 Dubravko Barač: Nuevo Centro Cultural en el sur de Ontario ...... 145 Edi Zelić: El Congreso Mundial Croata en Alemania ...... 154 Sanja Vulić: Conferencias literarias entre croatas del centro y sudeste de Europa ...... 163 Sandra Cvikić: La cuestión de la minoría croata en Serbia ...... 170 Robert Skenderović: Un auténtico testigo de la lucha por la libertad en Vojvodina ...... 182 Marijan Lipovac: Vida cultural de los croatas de Moravia ...... 188 Eliana Čandrlić: Diversidad en la cooperación transfronteriza ...... 196 Tihomir Nuić: Disertaciones de tres jóvenes croatas de Suiza ...... 204 Željka Lovrenčić: Escritora de Punta Arenas ...... 212 408 2012 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK

HISTORIA ...... 223 Ljubomir Antić: Veinte años de independencia croata ...... 225 Estela Banov Depope: Libros Almanaque de los croatas norteamericanos...... 233 Marina Perić Kaselj: Las identidades de nuestros emigrantes en Argentina entre las dos guerras mundiales ...... 246 Ivica Moškatelo & Matias L. Pavicich: El éxodo de los labriegos de Dol en la isla de Hvar...... 266 Jozo Džambo: Memorias de un menor de edad, víctima del comunismo ...... 276

ESPIRITUALIDAD ...... 287 Marin Sopta: La Iglesia Católica en Canadá y las comunidades parroquiales étnicas ...... 289 Adolf Polegubić: Medios, Iglesia Católica y globalización ...... 320

HERENCIA CULTURAL ...... 329 Zlatko Mažar: El tesoro escondido de Dora Pejačević ...... 331 Anđelka Tutek: Del patrimonio escénico de los croatas en Gradišće ...... 340

CIENCIA ...... 353 Dubravko Barač: La movilidad del científi co Igor Štagljar ...... 355 Tanja Rudež: Marin Soljačić – el nuevo Tesla ...... 364 Tanja Rudež: Nuestro innovador de San Francisco ...... 370

NUEVAS PUBLICACIONES ...... 377 Mladen Vuković: Dalmacia - la compás croata de los mundos ...... 379 Jasna Čapo Žmegač: Libro recordatorio de La Ronda Familiar Croata de Baviera ...... 387 Vesna Kukavica: El sueño canadiense de Dušan Bezić ...... 392 Maja Štambuk: Modernización en Croacia y la práctica migratoria...... 398 korice04.indd 1 Cijena: 80,00 kn 80,00 Cijena:

2012

HRVATSK I 2012 iseljeničkiZBORNIK

Summaries in English Resumenes en Español 2012 ISSN 1330-3724 RAS I HRVATSK iseljenički ZBORNIK 16.1.2012. 15:45:32