Uvodnik Fokus na autorskom i kritičkom Poštovani čitatelji, oni su na Festivalu angažirani kao stručnjaci profesionalci koji trebaju obaviti svoj posao (o čemu U uvjetima limitiranog broja stranica zbog smanjenih sredstava su temeljem Statuta potpisivali kojima zadnje dvije godine nakladnik HDDU raspolaže za i ugovor), kao i svatko drugi časopis, odlučili smo maksimalan prostor dati autorskim na Festivalu. Rekao sam im da tekstovima, dok se faktografski pregled premijernih predstava i festivalski žiri nije angažiran da festivala seli na internetsku stranicu HDDU-a. Tako se u Hrvatsko izabere najgenijalnije ostvarenje u glumište vraćaju autorski kritički osvrti na kazališne festivale te nekoj kategoriji, nego najbolje (ili kolumne članova uredništva. Sjećanja Borisa Senkera na glumca najmanje slabo) od ponuđenog te i dugogodišnjeg predsjednika HDDU-a Zvonimira Torjanca i godine, neovisno koliku ocjenu Želimira Ciglara na glumačku velikanku Anu Karić, iz kolumni nagrađeni po njihovu mišljenju treba izdvojiti i raspravu Sanje Nikčević o pojmu i definiciji zaslužuje. kazališne kritike. Kao glasilo HDDU-a opsežno izvješćujemo i njegovim velikim Kritičko promišljanje o kazališnim festivalima smatramo iznimno projektima, Nagradi hrvatskog glumišta i Festivalu glumca, ali i o važnim za njihovu kvalitetu, i njime želimo dati putokaze za manjim ali važnim akcijama. njihovo unapređivanje u budućnosti. Hrvatski kazališni festivali u stalnim su previranjima, uključujući i Dubrovačke ljetne igre, Ovaj broj časopisa zaključujemo sjećanjima na niz kazališnih koje su se prošle godine rizično otvorile eksperimentalnom umjetnika koji su nas napustili, od kojih su neki u hrvatskoj kazalištu, a ove su se godine okrenule za 180 stupnjeva i posvetile javnosti posve zaboravljeni, te smatramo jako važnim da na lektirnim klasicima (Romeo i Julija, Dundo Maroje). jednom mjestu podsjetimo svake godine na njihov doprinos daskama koje život znače. Na Marulićevim danima bilo je napeto: žiri se javno obračunao sa selekcijom (iako nije jasno je li imao uvid u ostale prijavljene predstave i koje su to bitne prošlosezonske predstave izostavljene) Srdačno vaš, te je čak odlučio jednu nagradu ne dodijeliti, što je vrlo kontroverzna odluka i pljuska umjetnicima jer šalje poruku da su baš svi u toj kategoriji izrazito loši. Kad su me kao umjetničkog ravnatelja Festivala igranog filma u Puli članovi žirija pitali mogu li ne dodijeliti neku nagradu, odgovorio sam im da ne mogu: Zlatko Vidačković, glavni urednik

Nikola Otržan u drami Friedricha Schillera Mislav Čavajda (Othello) i Judita Anđela Ramljak (Dorina) i Adrian Pezdirc Spletka i ljubav Franković (Desdemona) u drami Othello (Tartuffe) u drami Tartuffe Molièrea, red. W. Shakespearea, red. Eduard Miler, 60. Krešimir Dolenčić, ADU Zagreb Splitsko ljeto broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 1 Uvodnik 1 Predstave 21. Festivala glumca 54 Sadržaj 2 Zelena livada iz sna (Dobitnici nagrada 21. Festivala glumca) 55 KOLUMNE 3 NAGRADE 57 Boris Senker: Slikar naše duše (Sjećanje na Zvonimira Torjanca) 4 Pomne psihološke studije likova (Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Želimir Ciglar: Ljubavno pismo glumi (Sjećanje na Anu Karić) 6 Božidar Boban) 58 Sanja Nikčević: Književnost, teatrologija, komunikologija Tradicija i istraživanje (Godišnja Nagrada Vladimir Nazor: (Kazališna kritika, što je to?) 8 Balet HNK-a u Zagrebu) 59 OBLJETNICE Intenzitet i u mudroj dobi Nenad Nikolorić: Pola stoljeća s Talijom (Razgovor s Ratkom Glavinom) 11 (Nagrada Fabijan Šovagović DHFR-a: Mustafa Nadarević) 60 FESTIVALI 14 Dobri anđeo hrvatske teatrologije (Demetrova nagrada za životno djelo HDKKT-a: Boris Senker) 61 Tomislav Kurelec: Uvlačenje gledatelja u igru (38. Dani satire Fadila Hadžića) 15 20 Gavranovih premijera u svijetu (Hrvatski dramatičari u inozemstvu: Miro Tomislav Kurelec: Scenska magija (12. Festival svjetskog kazališta) 16 Gavran) 62 Mira Muhoberac: Dva barda u Gradu (65. Dubrovačke ljetne igre) 17 Rekordan broj sudionika (6. Noć kazališta) 62 Zlatko Vidačković: Zlo pod krinkom dobra: Jago i Tartuffe (60. Splitsko ljeto) 18 DJELATNOST HDDU-a Tatjana Sandalj: Borba protiv vjetrenjača (11. Riječke ljetne noći) 19 U čast velikanima hrvatskog glumišta (Koncert Glumci glumcima) 63 Mario Županović: Trajni gost i ostali (18. Zadar snova) 20 Božićni domjenak za umirovljene članove HDDU-a 64 Sanja Petrovski: Jake domaće snage (20. Zadarsko kazališno ljeto) 21 Novi članovi HDDU-a u 2014. godini 65 Tatjana Sandalj: Krhka ravnoteža straha i nade Članovi HDDU-a sa statusom samostalnih umjetnika od 2014. 65 (21. Međunarodni festival malih scena) 22 Kako pomoći? (Akcija upisa u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih Jordanka Grubač: Od petice naniže (54. Međunarodni dječji festival) 23 matičnih stanica) 66 Tomislav Kurelec: Od lutke do opere (7. Gumbekovi dani) 24 Svjetlo budućnosti (Paljenje treće adventske svijeće u Vukovaru) 67 Tatjana Sandalj: Odnos prema tradiciji (19. Revija lutkarskih kazališta) 25 SJEĆANJA 68 Oštre poruke Žirija (25. Marulićevi dani) 26 Tomislav Kurelec: Redatelj velikih predstava (Mladen Škiljan) 69 Janko Heidl: Tereti prošlosti (61. Pulski filmski festival) 27 Tomislav Kurelec: Impozantan glumački opus (Boris Buzančić) 70 Janko Heidl: Od osnovnoškolaca do veterana (23. Dani hrvatskog filma) 28 Darko Gašparović: U panteonu velikana (Zdenka Trajer-Šestak) 71 NAGRADA HRVATSKOG GLUMIŠTA 29 Tri njegove ljubavi (Nikola Otržan) 72 Povratak u budućnost 30 Branka Primorac: Bogata glumačka karijera (Boris Festini) 73 Uzavreli brektaj riječi (Špiro Guberina) 32 Neva Rošić: Bljesak u oku (Maja Petrin) 74 Branka Primorac: Još bih htio glumiti papu (razgovor sa Špirom Guberinom) 33 Branka Primorac: Uvijek pozitivan (Đuro Utješanović) 75 Sunčev odsjaj u očima (Nevenka Petković-Sobjeslavski) 36 Lutkarica odana lutkama (Dina Dožić-Hromatko) 76 Marija Barbieri: Nemam neostvarenih želja Duboko promišljanje lutkarstva (Saša Gregurić) 76 (Razgovor s Nevenkom Petković-Sobjeslavski) 37 Nagrađeni i nominirani 40 Odlazak primadone (Željka Rajner) 77 FESTIVAL GLUMCA 49 Tražena glumica (Lena Politeo) 77 Humanost na djelu 50 Karijera dulja od šezdeset godina (Slavica Fila) 78 Aida Bukvić: Vremenima usprkos (Riječ izbornice) 53 Vrsna komičarka (Zdenka Jakšić Trach) 78 KOLUMNE

OBLJETNICE kolumna | Osobno sjećanje na Zvonimira Torjanca (Donji Miholjac, 14. rujna 1930. – Zagreb, 9. rujna 2014.) Slikar naše duše U Hrvatskom narodnom kazalištu Zvonimir Torjanac je nastupao rjeđe, dobivao nešto manje uloge, ali ih je, predan i pouzdan glumac kakav je bio i ostao, savjesno i zaista mudro pripremao, čekao svojih pet minuta na sceni pa ih u punoj mjeri i iskoristio. Uz kazališni, impresivan je i njegov filmsko-televizijski opus koji broji više od sedamdeset različitih likova iz svih naših krajeva, više od sedamdeset filmskih i televizijskih portreta naših ljudi, naših duša

rezignirani suvišni čovjek Ivan Petrovič Vojnicki u Ujaku Vanji, Stankovićev autoritativni a duboko nesretni gazda Hadži Toma u Koštani te Molièreov zbunjen – zabezočen, preveli su stari Dubrovčani – muž George Dandin u istonaslovnoj komediji. Godine 1964. prešao je u Zagreb, u Pionirsko kazalište koje će 1967. postati Zagrebačkim kazalištem mladih, i nastupao dakako u predstavama za djecu. Za nas je bio junak sjajne „gusarske bajke s pjevanjem i mačevanjem“ Kapetan Džon Piplfoks, koju je Božidar Violić u godini preimenovanja kazališta režirao prema radio-dramskom tekstu Duška Radovića i Miroslava Belovića. Zvonko Torjanac bio je naslovni lik, Kapetan Džon Piplfoks zvani Zvono, okorjeli morski vuk koji na pitanje „ljepojki iz Havane“ o imenu njegova broda gromko odgovara: „Osveta, to je moj brod!“ i predvodi svoje gusare u obračun sa sedmoglavim čudovištem. U našim mu je Vitezovima pak redatelj Joško Juvančić dodijelio posve drukčiju ulogu – pitomoga, izmučenoga, mira i tišine željnog Dragona od Evegreena, nedužne žrtve s jedne strane kraljevske i viteške propagande, a s druge verbalnoga nasilja navodne dame koju je navodno zatočio – u prizoru što ga je kritika gotovo jednodušno proglasio dramaturškim viškom i predlagala njegovo brisanje iz predstave. Ako s dramaturškoga stajališta taj prizor možda i jest bio višak Zvonimir Torjanac nije ga otpisao, nije u njemu šmirao, nego je svojski zagovarao tu našu izmučenu i simpatičnu „zelenkastu osobu zmajevita karaktera“. piše: Boris Senker Pouzdan u predstavama za djecu, Torjanac se, međutim, kao glumac najbolje osjećao, a to se onda osjetilo i u gledalištu, na vonimira Torjanca – Torija, kako su ga zvali kolege i Komornoj sceni L-99, u potkrovlju Preradovićeve ulice 16, i u prijatelji – upoznao sam prije malo više od četiri desetljeća, predstavama za odrasle. Veličanstven bio je njegov primitivni u sezoni 1972./73., na pokusima za Tahirov, Ninov i moj a lukavi Kokan, pritajeni homoseksualac, posvuda prisutan Z„neuzoriti komad“ Vitezovi otrulog stola, prvi naš tekst koji seoski zavidnik i spletkar, vječito oslonjen o teški, terenski bicikl, je doživio izvedbu u profesionalnom kazalištu, Zagrebačkom u Međimorčevoj adaptaciji i režiji Kušanova romana Naivci. kazalištu mladih. Sedamnaest godina stariji od nas, malo komu Ne sjećam se čime je bio prekriven pod te prostorno skučene znanih početnika, netom diplomiranih komparatista, Zvonimir a tako važne pozornice, i je li uopće nečim bio prekriven, ali Torjanac tada je imao itekako bogato glumačko iskustvo pa i tom pod Torjančevim je nogama šljapkalo gusto, ljepljivo panonsko iskustvu primjereno mjesto u kazališnom svijetu. blato što sve guta. Potom je na red došao vojnik Parapuš iz Nakon završena naukovanja u zagrebačkom Studiju za glumce i Bakmazova Šimuna Cirenca u režiji Georgija Para, naoko režisere, koje je završio 1948. i kratkoga angažmana u sisačkomu dobrodušan narodski čovjek kojega lako ponesu osjećaji te Narodnom kazalištu, osam je godina (od 1955. do 1963.) prelazi iz krajnosti u krajnost. Tako u jednom trenutku kao nastupao u Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu. Bio nježan otac čezne za nedjeljnim izležavanjem na sunčanoj livadi je na varaždinskoj pozornici Krležin štreberski odvjetnik Puba i igrom s voljenom dječicom, a u drugom poput najgorega Fabrizy u Gospodi Glembajevima, Matkovićev kruti partizan divljaka i siledžije zaslijepljena mržnjom nasmrt izudara Isusa. Rikard Dorić u ratnoj drami Na kraju puta, Bogovićev okrutni Moreplovcu drukčijeg, plemenitijega i sentimentalnijeg kova od silnik Franjo Tahi u Matiji Gupcu, kralju seljačkomu, Čehovljev Džona Piplfoksa, vratio se napokon ulogom Sara u nepravedno

4 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. kolumna | Osobno sjećanje na Zvonimira Torjanca (Donji Miholjac, 14. rujna 1930. – Zagreb, 9. rujna 2014.)

– sve u svemu više od sedamdeset različitih likova iz svih naših krajeva, više od sedamdeset filmskih i televizijskih portreta naših ljudi, naših duša. Osobno me sjećanje ipak više veže uz Zvonimira Torjanca kao kazališnoga glumca pa ću se na kraju ovoga osobnog prisjećanja i vratiti kazalištu. U ljetnim mjesecima godine 1979. Glumačka je družina Histrion izvodila naš „pučki mjuzikao“ Glumijada ili Dnevnik Družine Besciljnijeh, a Torjanac je glumio Dubrovčana Gjona Tvrdojicu, vođu besciljne družine. Naviknut na uredno režirane predstave u kojima se sve dogovoreno i utvrđeno na pokusima uredno ponavlja iz predstave u predstavu nije se na početku turneje zanemarenoj Fabrijevoj drami Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcima naših gospara?, koju je 1977. režirao Dejan Šorak. Pred kraj svojega angažmana u ZKM-a ostvario je još jednu veliku ulogu. Bio je Otac Sabljak u Orgijama monaha Janka Polića Kamova. Tu predkrležijansku obiteljsku dramu Božidar je Violić iz građanskoga salona premjestio u mrtvačka kola s prozirnim stjenkama od crne gaze te takvu pozornicu okružio gledateljima. U neizbrisivu sjećanju ostaje ona Torjančeva sve nervoznija, sve napetija šutnja, kojom sluša kako ga pobunjeni sin Vladoje razgolićuje, kako otkriva njegovu mračnu tajnu, sluša i šuti, sve dok iz nagomilana bijesa ne sijevne promukla psovka upućena sinu: „Pseto!“ O Kamovu su suvremenici i kazališni znalci rekli da mu tekstovi „nisu teatar“, a Torijanac i ostali glumci dokazali su, zajedno s redateljem, da drama o obitelji Sabljak može postati izvrstan teatar kad se za nju pronađe pravi ključ. U Hrvatsko narodno kazalište Zvonimir Torjanac prešao je 1983. te u njemu ostao do umirovljenja 1993. Na većoj pozornici i u većem ansamblu nastupao je rjeđe, kao uostalom i svi članovi Drame koja dijeli prostor s Operom i Baletom, dobivao nešto manje uloge, ali ih je, predan i pouzdan glumac kakav je bio i ostao, savjesno i zaista mudro pripremao, čekao svojih pet minuta na sceni pa ih u punoj mjeri i iskoristio, primjerice kao domobranski filozof Podravec u Krležinoj Galiciji ili Don Diego Tenorio, odan, zaštitnički otac razbludnoga sina, krivokletnika i bogohulnika Don Juana, u Seviljskom zavodniku Tirsa de Moline, velikoj kazališnoj svečanosti u režiji Georgija Para. Manja opterećenost u matičnom kazalištu ima i svojih dobrih strana – ostavlja glumcu više slobode za gostovanje u predstavama drugih kazališta, za ulazak u drukčije projekte. Torjanac je tako mogao tumačiti i Polonija u Shakespeareovu Hamletu na Dubrovačkim ljetnim igrama, i Teodota u Brešanovim Arheološkim baš najbolje snalazio. Čekao je, recimo tako, da partneri odrade iskapanjima kod sela Dilj na turneji Glumačke družine Histrion, svoje, kao i u Hrvatskomu narodnom kazalištu, pa da dođe i onih i sudjelovati u splitskim, osječkim i varaždinskim predstavama, njegovih pet minuta. Partneri su se, pogotovo neki, znali i previše a impresivan je i njegov filmsko-televizijski opus – od Cinteka razmahati, uzimali su sve više i više prostora i vremena za sebe u ekranizaciji pripovjedaka Pod starim krovovima Gjalskoga i i svoje histrionske eskapade, a Torjanac se sve više povlačio. I Stipe u Oficiru s ružom do Dane u Dugoj mračnoj noći i Vlade u ostalo bi tako da se jedanput – ako se ne varam bilo je to na Visu Noćnim brodovima na velikom ekranu, od Kamila Lisca u seriji – i u njemu nešto prelomilo pa je prihvatio tu igru, to glumačko Kuda idu divlje svinje, Joea Amerikanca u Prosjacima i sinovima i nadmetanje, ražestio se na pravi način, osvojim svoj prostor, Lugara Pište u Gruntovčanima do Umirovljenika u Stipi u gostima izborio se za svoje vrijeme i postao „glava od družine“. i Otmjenoga gospodina u Odmori se, zaslužio si na malom ekranu broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 5 kolumna | Sjećanje na Anu Karić-Thür (Perušić, 13. svibnja 1941. – Zagreb, 9. listopada 2014.) Ljubavno pismo glumi Ana Karić bila je spremna na izuzetnu interakciju. Njezina je osobnost, pa tako i glumačka, bila nekonformistička, ali i nekonfrontacijska. Tražila je dijalog u svakodnevici. Bila je prijatelj mladima i oni su njoj bili prijatelji

vidljivim publici. Nedavno se Ana vratila i na male ekrane u jednoj od ponajboljih televizijskih serija Na terapiji (2013) u adaptaciji Lade Kaštelan. Jasno, psihijatrica koju glumi zove se – Ana. Iako je počela s ulogama pučkih ljepotica (Carevo novo ruho, red. Ante Babaja, 1961.), vrlo je brzo na ekranu i u kazalištu prepoznata kao izuzetno urbana osobnost. Možda je prijelomnica Fedra (premijera 15. lipnja 1996. u Teatru &TD) u režiji Ivice Buljana, hrabra i glumački izuzetno zahtjevna predstava nastala po Racineovim i Buljanovim tekstovima te tekstovima Marine Cvetajeve. Nastupila je i grupa Let 3. Svakako, bila je to prava pankersko-rockerska predstava u kojoj je Ana bila okosnica. Otada su ZKM i &TD postali njen drugi dom. O susretu s Anom Ivica Buljan svjedoči ovako: „Naš susret 1995. na predstavi Fedra označio mi je umjetničku i osobnu prekretnicu. Od tada Noćni brodovi, red. Igor Mirković, 2012. neprekinuto radimo. Ana je moj prijatelj i učitelj.“ Tako i u Usporavanjima Bobe Jelčića i Nataše Rajković (premijera 17. siječnja 1997, Teatar &TD) glumi ono što ona i jest, piše: Želimir Ciglar Zagrepčanku, majku zatrpanu problemima, koja stiže kući punih cekera s namirnicama koje treba pristaviti kako bi sačuvala svoju „Htio sam da bude sama na sceni. Htio sam također da je jezik obitelj... Nadam se da će se autorski dvojac složiti kako je Ana – njezin nezamjenjiv odnos spram hrvatskog jezika – istakne jedna od bitnih ljudi koji su im pomogli da se artikuliraju u novoj, kao životinju koja se skriva da bi raskomadala svoj plijen“, tako je radioničkoj poetici koju su otkrili. Uostalom, Nataša Rajković francuski redatelj François Michel Pesenti govorio o Ani Karić i o poslije Anina odlaska napisala je ovo: „Teško je reći sve što je Ana ulozi koju joj je namijenio u svojoj predstavi Sympathy for the Devil Karić značila nama koji smo je znali i koji smo s njom imali sreće u Teatru &TD (premijera 27. ožujka 2008., u suradnji sa Scenom raditi. Ana je timska glumica koja je uživala u procesima rada Gorica i Thèâtre du Point Aveugle). Ulomke iz povijesnih drama na predstavama, filmovima i koja je mnoge generacije glumaca Williama Shakespearea Pesenti je oblikovao posebno za Anu. i režisera odredila, postavila na noge prenijevši nam svoje veliko Ta žena, „sa čudnim glasom“, kako su joj govorili na Akademiji, iskustvo i svoju beskonačnu volju za radom... Ana će uvijek biti napustila nas je radeći doslovce do posljednjeg daha, pripremajući ona Ana koja nas hrabri svojom jasnom i jednostavnom životnom novu predstavu na mjestu koje bi poželio svaki zreliji umjetnik. U mudrošću koja ju je činila sretnom ženom. Biti sretna, to je Ana Teatru &TD. Anu je odabrala znatno mlađa generacija te se poslije znala i tome nas je učila.“ dugih i uspješnih putovanja s Teatrom u gostima i poslije brojnih filmskih uloga naselila u male predstave koje govore o malim Uslijedili su nizovi predstava s mladim redateljima: Dezerter, ljudima. Prvo ju je izabrao Bobo Jelčić, pa Ivica Buljan. Ona je draga redatelj Saša Božić, Didona i Eneja & Smrt u Veneciji i Sedmorica srca radila s njima i na neki način postala im vršnjakinja. Gledajući protiv Tebe, redatelj Oliver Frljić, Kvartet, redatelj Ivica Buljan, predstave koje su zajednički stvorili, ne prepoznajemo generacijski Hanjo, redateljica Senka Bulić, Meso Lane Šarić, In camerea, redatelj jaz, koji je tako očit svuda oko nas, a povećava ga galopirajućom Dario Harjaček, Elektra redatelja Ivana Plazibata, Tit Andronik brzinom tehnologija. No, kako je Ana izabrala najstariju medijsku Nenni Delmestre i posljednji odigrani kazališni projekt, Rebro tehnologiju, kazališnu, tako je sebi, svojim suradnicima i nama autorskog dvojca Ksenije Zec i Saše Božića premijerno izveden u gledateljima omogućila i sinkronijsko i dijakronijsko uranjanje u produkciji Kazališta PlayDrama na Splitskom ljetu 2014. zbilju. „Koliko god bila popularna, nikad o sebi nisam mislila da sam Kad je samoća na sceni posrijedi, Ana mi je uputila jedan jedini lijepa“ – govorila je za novine. Ali se ipak ljutila na snimanju filma neizravni prigovor koji glumica upućuje kritičaru. „Ja sam u toj Igora Mirkovića Noćni brodovi, u kojem je igrala glavnu žensku predstavi više od 20 minuta bila posve sama na sceni, a nitko to ulogu Helene. „Sve su ove žene u staračkom domu ljepše od mene, nije u kritikama primijetio!“ Znamo teškoće i ljepote tog posla, bolje našminkane, a meni ne date da se uredim.“ – govorila je, ali teško da možemo uistinu spoznati što sve mora učiniti drugo svjedočeći o tome da je nevidljiva granica između lika i glumice biće da bi dosegnulo prag spoznaje i da bi dodatnim naporom taj koja ga ostvaruje. Za tu je ulogu nagrađena u Parizu kao najbolja prag, u kolektivnoj suigri koja je uvijek u početku kaos, učinilo glumica na festivalu filma jugoistočne Europe SEE 2013.

6 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. kolumna | Sjećanje na Anu Karić-Thür (Perušić, 13. svibnja 1941. – Zagreb, 9. listopada 2014.)

Dobila je za tu ulogu 2012. i Zlatnu Arenu progovorila i o imageu koji ju je pratio ‒ slika za najbolju žensku ulogu na Festivalu fatalne žene. Talijanske filmske dive u to su igranog filma u Puli. Romantičnu priču o vrijeme bile izuzetno prisutne na filmu, a dvoje staraca koji bježe iz staračkog doma Ana je imala nešto od te fatalnosti u svom odigrala je s Radkom Poličem, kojeg je izgledu, ponašanju... snažno šarmirala, no ipak, njezin romantični „Mene su uvijek smatrali fatalnom i kad kazališni partner bez premca ostaje Boris su mi to govorili imala sam osjećaj da me Buzančić. Otišla je samo nekoliko sati zadirkuju, jer se privatno nisam osjećala poslije njega, istoga dana... „I pojavit će se u fatalnom. Takve sam uloge dobivala i našim snovima kako je i obećala.“ – kazao vjerojatno su one bile fatalne u nekom je na ispraćaju Ivica Buljan, redatelj koji ju je obliku. Te su žene nosile drame, a to je već u zapravo vratio kazalištu i na kojeg je, prema neku ruku fatalno.“ – govorila je Ana (Nada, njegovim vlastitim riječima, snažno utjecala. 1981., razgovarao Željko Slunjski). Možda bi ipak trebalo govoriti o izuzetnoj „Igrala sam s brojnim glumcima, imam interakciji na koju je Ana Karić bila spremna. mnogo dragih partnera, no ipak mi je Njena je osobnost, pa tako i glumačka, bila najdraži Boris Buzančić. S njim sam odigrala nekonformistička, ali i nekonfrontacijska. svoj prvi film kad mi je bilo samo devetnaest Tražila je dijalog u svakodnevici, pa je imala godina, nakon čega su uslijedile brojne tu čast da je s cijelim razredom glumica, suradnje kako na filmu tako i na televiziji.“ dvostruko mlađih, satima znala čavrljati Začudo, 1970. godine upisala se na studij na neobaveznim kavama. Bila je prijatelj Slučajni život, red. Ante Peterlić, 1969. prava, jer joj je suprug odvjetnik, no odustala mladima i oni su njoj bili prijatelji. je „shvativši kao je to nesigurno zanimanje“. Prvu je filmsku ulogu odirala već s devetnaest Pa se vratila – glumi. godina ‒ bila je Verginija u Carevu novom Njezina je filmska biografija brojna: Slučajni ruhu Ante Babaje i nedugo potom Agneza život (red. Ante Peterlić, 1969), Bablje ljeto u Pustolovu pred vratima Šime Šimatovića (Nikola Tanhofer, 1970), Putovanje na mjesto (1961), gdje joj je partner bio Boris Buzančić. nesreće (Zvonimir Berković, 1971), Kuća Diplomirala je 1963. Otac se protivio upisu (Bogdan Žižić, 1975), Živi bili pa vidjeli na Akademiju, no majka ju je podržala (Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski, 1979), riječima: „Pusti je, neka bude što bude.“ Tajna Nikole Tesle (1980) i Infekcija (Krsto Izjavila je to 1981. u ženskoj reviji Nada i Papić, 2003), Donator (Veljko Bulajić, 1989), dodala: „Tijekom studija na Akademiji teško Ana Karić i Boris Buzančić, 2009. Čaruga (Rajko Grlić, 1991), Krhotine (Zrinko sam se snalazila. Bila sam strogo odgajana, Ogresta, 1991), Pont Neuf (Željko Senečić, iskompleksirana i sramežljiva. I nisam bila 1997) i, naposljetku, Ono sve što znaš o meni sjajan student. No, od moje generacije danas Nataše Rajković i Bobe Jelčića 2005. U tom se jedino zna za Borisa Dvornika i mene. su se filmu spojili njezina kazališna i filmska Kad sam bila na drugoj godini studija, osobnost. snimila sam dva filma, doduše s velikom Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko unutrašnjom mukom. Onda se pojavio ostvarenje u radiodrami dobila je 2005. za Fanelli, koji me vodio iz uloge u ulogu...“ ulogu Europe u emisiji Radio-igra Europa „Mi glumci tako smo ranjivi da riječ Ivane Sajko, a 2010. Nagradu Fabijan povjerenja puno znači. Pripremanje uloge Šovagović DHFR-a za najbolju glumicu spor je proces i ako pred sobom imamo Kazalište PlayDrama i Splitsko ljeto, Elvis čije je djelovanje ostavilo trag u povijesti redatelja koji odmah reagira i koji vam Bošnjak, Rebro, red. Ksenija Zec i Saša hrvatskog filma. vjeruje i kojem iz očiju vidite da ne radite Božić, 2014. S Borisom Buzančićem je, zahvaljujući dobro, onda vas to zakoči. Barem je tako kod tadašnjoj ravnateljici Senki Bulić, na Sceni mene. Ako imate čovjeka koji vas voli i vjeruje vam, onda je sve Gorica ostvarila posljednju zajedničku predstavu, Ljubavna pisma jednostavnije. A Fanelli je takav redatelj.“ A. R. Gurneyja (premijera 8. siječnja 2009). Cijeli život Melissa se Ana je poslije Akademije tri sezone bila angažirana u Kazalištu dopisuje s Adrewom i tek na kraju shvate da je to bila ljubav. Melissa Komedija. Zašto je otišla u vječne slobodnjake? „Taj odlazak iz je Ana Karić, Andrew je Boris Buzančić... Ostala je neizvedena kazališta bila je neka mladenačka hrabrost, čin o čijim posljedicama Jesenja sonata u režiji Saše Božića u zagrebačkom HNK-u, jer je tada nisam ni razmišljala. Onda nisam bila poznata glumica, iako Ana odlučila otići prije premijere, zajedno s Borisom. Da, novine sam već snimila pet filmova i igrala na televiziji. Tek sam kasnije nisu lagale. „Iznenada je preminula glumačka diva“, izuzetno je shvatila koliko je sve to bilo hrabro i neizvjesno.“ U istoj je reviji prikladan naslov s kojim je Ana ispraćena. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 7 kolumna | Kazališna kritika, što je to? Književnost, teatrologija, komunikologija Pojava kazališne kritike veže se uz početak tzv. masovnih medija, tiskovina ili novina u 18. ili 19. stoljeću. U ta tri stoljeća postojanja napisani su milijuni primjera žanra po cijelome svijetu, objavljene brojne knjige kritika. Unatoč promjenama u kazališnoj organizaciji ili medijskoj poziciji kritike, žanr je očito dugovječan i postojan te se prilagođava i različitim organizacijama i različitim medijima piše: Sanja Nikčević škole za žene) ne samo da su javno iznesena mišljenja o kazalištu nego i bogat izvor za proučavanje povijesti kazališta. ada sam spremala sveučilišni kolegij Kazališna kritika, Međutim, navedeni zapisi nisu kazališne kritike. Pojava krenula sam u potragu za definicijom iste. Međutim, kazališne kritike veže se uz početak tzv. masovnih medija, prikladnu definiciju kritike nisam mogla pronaći u tiskovina ili novina u 18. ili 19. stoljeću. Svaka zemlja točno literaturiK o kazališnoj kritici. A ni razgovori o kazališnoj kritici zna odrediti početak pisanja kazališne kritike. U Sjedinjenim (bilo s teoretičarima, bilo s umjetnicima) nisu puno pomogli. Državama u New York Timesu pisali su velike tekstove o Uvijek je završilo s puno emocija i s nekom tezom sugovornika predstavama i kazalištu, eseje i rasprave dok glavni urednik o tome što bi kritika trebala biti. Zanimljivo je kako funkcija, nije zaključio da takvi tekstovi ne pridaju novinskom mediju i cilj, svrha, kritike s jedne strane, a kritičarevo obrazovanje ili zaposlio 1914. Alexandera Woollcotta kao kazališnog kritičara. poetike/politike koje zastupa s druge izazivaju puno emocija Prvu hrvatsku kazališnu kritiku napisao je Dimitrija Demeter i u kritičarima i u praktičarima. Sve spomenuto vezano je uz o prvoj profesionalnoj predstavi na hrvatskom jeziku, Juran i kritiku, ali ne definira zašto nešto kritika jest. Sofija Ivana Kukuljevića Sakcinskog, 13. lipnja 1840. i naslovio je Prolog k teatarskom predstavljanju ilirskome. Pisanje o kazalištu staro je koliko i kazalište samo. Iz antike su nam ostali zapisi u filozofskim djelima (Sokrat, Platon, Horacije), U ta tri stoljeća postojanja napisani su milijuni primjera žanra a i jedno djelo napisano upravo na tu temu (Aristotelova Ars po cijelome svijetu, objavljene brojne knjige kritika. Unatoč Poetica), koje je temelj proučavanja kazališta. U srednjem vijeku promjenama u kazališnoj organizaciji ili medijskoj poziciji o kazalištu su pisali teolozi (Augustin, De Civitate Dei), a i kritike žanr je očito dugovječan i postojan te se prilagođava i kasnije epohe imale su rasprave o kazalištu koje danas smatramo različitim organizacijama i različitim medijima. Od devedesetih dijelom estetike ili teatrologije. Pisma iz renesanse (Leone de su tiskani dnevni mediji po Europi smanjili interes za kazališnu Sommi), kao i kazališna djela iz renesanse i klasicizma koja kritiku, ali se otvorio prostor na internetskim portalima izravno raspravljaju o drugim djelima (npr. Molierèova Kritika profesionalnih medijskih, specijaliziranih strukovnih ili

Aristotel Augustin Molière Alexander Woollcott

8 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. kolumna | Kazališna kritika, što je to?

Dimitrija Demetar Richard H. Palmer, Logotip portala Critical Stages The Critics’ Canon privatnih blogova. Iako se ponekad čini da kazališta kritiku Teatrologija. Djelo koje kazališna kritika prosuđuje kazališna je ne vole i ne žele (da im trebaju samo propagandne poruke predstava, pa tako taj žanr ulazi i u područje teatrologije, koja je koje će pisati najmljeni novinari), vrlo ozbiljan seminar za znanost o kazalištu. Iz teatrologije u žanr književne kritike ulazi mlade kazališne kritičare u Portugalu financiraju četiri velika i teorijski aparat kojim se koristi teatrologija. kazališta jer im očito treba kritika i u budućnosti. Komunikologija. Budući da kazališna kritika kao žanr postoji Dakle, osnovno je pitanje: zašto su neki tekstovi kazališne unutar tzv. masovnih medija (mediji široke potrošnje, što kritike i po čemu ih takvima prepoznajemo? Da bismo definirali znači da redovito izlaze i dostupni su svima), ona pripada i neki skup jedinica, važno je naći najmanji mogući objektivni komunikologiji, znanosti koja te medije proučava! zajednički nazivnik koji se može primijeniti na sve te jedinice, Možda se upravo zbog tog zadiranja u mnoga područja a istovremeno nam pokazati po čemu se te jedinice razlikuju kazališnom kritikom ni jedna znanost ne bavi dovoljno predano, od drugog skupa. Kako kaže Charles Bally, definirati treba a često je zanemaruju ili prešućuju. Zanimljivo je da čak i sami jednoznačno i fiksno (primjenjivo na sve primjere kazališne kazališni kritičari nisu definirali ono što pišu. Što je još gore, kritike, kako u sinkroniji, tako i u dijakroniji) i distinktivno nisu ni teatrolozi, dakle, znanstvenici kojima je posao definirati/ (razgraničiti kazališnu kritiku u odnosu na druga pisanja o opisati/prosuditi pojave vezane uz kazališnu umjetnost. Uz to, kazalištu). teatrolozima je kritika jedan od osnovnih izvora proučavanja. Možda je jedan od razloga nepostojanja prikladne definicije Ipak, postoje i pokušaji definicije kazališne kritike na sve tri kazališne kritike – njezina interdisciplinarnost. Ona pripada znanstvene razine kojima djelomično pripada. četirima područjima. Kazališnu kritiku komunikolozi ne spominju u generalnim Literatura. Kazališna kritika autorski je tekst, dakle pripada pregledima medija, a često je ne spominju ni medijski rječnici. književnosti. Kritika se može čitati čak i kada nismo vidjeli Iako se na pojam kazališne kritike u svjetskim teatrološkim predstavu o kojoj piše, čak i kada ne znamo teorijsku podlogu iz rječnicima nailazi češće nego u medijskim ili književnoteorijskim koje je proizašla. Možemo u njoj uživati ako je dobro napisana rječnicima, i oni je izbjegavaju. Ako je i uvrste, uglavnom kreću jer ona podliježe pravilima stvaranja diskurzivnog teksta. One iz nekog od važnih aspekata kritike, ali ne obuhvaćaju sve nego moje spomenute knjige kritika iz prošlosti mogu čitati pred odmah prelaze na, recimo, povijest. Najviše začuđuje što bi spavanje, ili na plaži! upravo ta izdanja trebala imati jasno određene definicije koje Znanost o književnosti. Kao prosudba literarnog djela (drame) nose distinkciju žanrova pisanja o kazalištu (jer bi svi trebali kazališna kritika pripada znanosti o književnosti. Ta se znanost biti zasebne teme tih rječnika). Međutim, nisu ni jednoznačni dijeli na povijest književnosti (proučavanje književnih djela ni distinktivni nego žanrove zajedno stavljaju pod kazališnu u povijesnom slijedu i u svom vremenu), teoriju književnosti kritiku (kritika je studija!). (koja prepoznaje i definira strukture) i književnu kritiku (koja U svijetu su objavljene brojne knjige vezane uz kazališnu kritiku. vrednuje, ocjenjuje, analizira i primjenjuje opće zakonitosti koje To su uglavnom knjige sabranih kritika pojedinog autora ili su utvrdile povijest i teorije na pojedinačno djelo). Upravo zbog epohe. Postoje i pregledi kazališne kritike pojedine zemlje, te prosudbe kazališna kritika u sebi nosi i neki teorijski aparat a i (istina, rijetke) povijesti kritike. No, ni te knjige ne kreću znanosti o književnosti iz kojeg ili u odnosu na koji prosuđuje. od definicije žanra. Iznimka je Richard H. Palmer, koji je na broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 9 kolumna | Kazališna kritika, što je to? početku knjige Kritičarski kanon (podnaslovljene kao Standardi zadržali tiskani mediji i danas (tjednici i dvotjednici kao što su kazališnog pisanja u Americi) napisao: „Kazališna kritika (a Vijenac ili Hrvatsko slovo ili dnevne novine kao što je Novi list iz theatrical review) kritički opisuje i procjenjuje recentne kazališne Rijeke) kojima kazališna kritika teško da može probiti limit od 4 predstave za novine, periodiku, radio ili TV“, To je velika kartice. Dakle, dugo se smatralo da je opseg uvjetovan medijem. rijetkost. Svi ostali pretpostavljaju definiciju žanra ili vjeruju da Međutim, elektronički mediji koji nemaju ograničenje prostora će ona proizaći iz primjera koji daju. Neke definicije imaju točne pokazali su da to nije tako i da je opseg imanentan žanru, a elemente, ali su nepotpuni. Uz to, ima puno nepreciznih, pa tako ne mediju. Zlatko Vidačković i Goran Ivanišević, urednici možemo naći tautologije (kritika je kritika); miješanja razina o hrvatskog najznačajnijeg kazališnog portala, koji redovno kojima se govori (nekada se pod kazališnom kritikom govori o donosi kazališne kritike, (Kulisa.eu, Kazalište.hr) potvrdili su da kritici kao dijelu teorije književnosti); zanemarivanja nekoga od prostorno ne ograničavaju autore, ali ih većina piše najviše do ona spomenuta četiri vida kazališne kritike (pa neki govore o 5 kartica teksta. Kad su dobili duže tekstove o nekoj kazališnoj njoj kao o medijskom žanru, a neki kao o književnom žanru); predstavi, objavljivali su ih u kategoriji eseja. Slično je i u svijetu navođenja raznih žanrova bez ikakve distinkcije u pokušaju s internetskim stranicama. Internetski časopis AICT-a, svjetske definicije kazališne kritike ili definicije kazališne kritike drugim udruge kritičara, Critical Stages ima kazališnu kritiku i esej u sličnim žanrom (kritika je studija, kritika je komentar), koji se odvojenim kategorijama, a za kritiku navode preporučeni opseg uopće ne definira ili se definira samo jednom osobinom (razlika od 1300 riječi, što su otprilike 4 kartice. I u svijetu autori osjećaju kritike i prikaza samo je u tome što potonji ima osobni ukus da je veličina kritike nešto njoj samoj imanentno jer kritike prikazivača), itd. pisane po privatnim, ali i ozbiljnim blogovima također vrlo Zato nudim na raspravu definiciju kazališne kritike koja u sebi rijetko ne prelaze tu dužinu, što svjedoče npr. Armelle Héliot, sadrži najmanji mogući nazivnik za žanr, njegovu specifičnost, koja piše i kritike u tiskanom obliku za Le Figaro i blog, kao i ali i mogućnost razlikovanja od drugih žanrova. Lynn Gardner, koja piše kritičarski blog na internetskoj stranici Kazališna kritika je recentno napisan članak, koji prosuđuje The Guardiana. Iako na tim internetskim stranicama nema kazališnu predstavu nakon gledanja iste. Uglavnom je prostornog ograničenja, kritičari i dalje pišu unutar veličine 4 objavljuju dnevni ili tjedni mediji (tiskani ili elektronički), kartice. Čak će i privatni blogovi slijediti tu formu. I sama sam iako može biti objavljena i u drugim medijima (časopis, svjesna tog ograničenja. Iako danas (za razliku od vremena kad godišnjak i sl.). Opsegom varira od 2 do 4 kartice teksta, a sam radila u Večernjem listu) imam otvoren prostor u medijima, sastoji se od sljedećih elemenata: 1. informacije o predstavi, moja kritika nije nikad veća od 4 kartice. Ako imam potrebu 2. opis predstave, 3. vrednovanje predstave i 4. obrazloženje još nešto reći o predstavi, ponekad kritiku kasnije proširim u vrednovanja. teatrološki tekst od 12-16 kartica. Ova naoko jednostavna definicija nastala je dedukcijom iz Kada tekstovi o kazalištu koji imaju sve elemente kazališne predmeta samoga. Ona se može primijeniti na sve napisane kritike prijeđu taj opseg, očito prelaze i u drugu kategoriju: kritike, a omogućuje jasnu distinkciju od drugih žanrova, jer esej ili raspravu i zapravo odlaze u znanost. Te druge kategorije nedostatak (ili dominacija) nekog od elemenata pretvara članak mogu sadržavati sve elemente kritike, ali moraju imati i dodatne u drugi žanr. elemente (kao kazališni i poetski kontekst djela, teorijsku podlogu i sl.), a mogu i ne imati neke od elemenata kazališne Primjerice: Najava je novinski tekst u kojem imamo samo prvi kritike. No definicija teatrološkog eseja tema je nekog drugog element kritike (1 informacija), a objavljen je prije premijere. teksta. Prikaz je tekst u kojem imamo prvi i drugi element (1 informacija i 2 opis), a objavljen je nakon premijere. Moguće je imati i samo Ovaj je tekst pokušaj definiranja žanra, što je osnova za pisanje vrednovanje objavljeno u medijima. Za vrijeme edinburškog poetike kazališne kritike, koju je taj žanr svakako zaslužio. festivala novine objavljuju samo naziv predstave (djelomično 1 Za razliku od književne kritike, kazališnoj kritici nedostaju – informacija o predstavi) i brojčanu ocjenu dežurnog kritičara brojne teorijske razine proučavanja. Njezino dugo postojanje (3 – vrednovanje). Osim brojki, ocjene mogu biti i zvjezdice. I (od 18., odnosno od 19. stoljeća), rasprostranjenost (piše se u to nitko ne smatra kazališnom kritikom. S pravom, jer to ni nije cijelom svijetu), postojanost i prilagodba (prilagođava se novim kazališna kritika. To je prosudba sama! medijima) pokazuje da je žanr trajan i postojan i da će opstati i dalje. Zato svakako zaslužuje ne samo jasnu definiciju nego i Distinktivna je i dužina teksta, jer je opseg (2-4 kartice) ozbiljno teorijsko proučavanje! Takvo proučavanje moguće je primjeren kazališnoj kritici. Dugo se smatralo da je to posljedica tek kada se uspostavi stabilan i čvrst zajednički nazivnik po čemu štednje novinskog prostora (tzv. ekonomija novinskog prostora) nešto jest kazališna kritika. Tek tada možemo teorijski govoriti zbog koje su sve novinare prisiljavali da pišu sažeto i kratko. o razlikama (svrsi, značenju, funkciji…) i njih sistematizirati u Kazališna kritika osamdesetih se u dnevnim medijima u cijeloj znanstvene okvire. Očito na tom području ima još puno posla i tadašnjoj Jugoslaviji uspjela izboriti za 4 kartice maksimalnog teorijskog istraživanja. Nadam se i nekim budućim tekstovima i prostora za najznačajnije događaje, ali više od toga smatralo knjigama na tu temu. se probijanjem granice novinskog članka kao takvog. I to su

10 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. intervju uz obljetnicu | Ratko Glavina, 50 godina umjetničkog rada Pola stoljeća s Talijom Zamislite koju sam čast i ponos osjetio kad me dr. Fotez pozvao u Split, i to na mjesto velikog glumca Zvonka Lepetića. Bilo je vrlo ugodno raditi s Markom Fotezom. Davao je slobodu glumcima pronalaziti put do konačnog oživotvorenja uloge. Volim takve redatelje

Splitsko ljeto: Olja Lozica, Libar o’ Libra Marka Uvodića Splićanina, red. Goran Golovko, 2007. razgovarao: Nenad Nikolorić Kada razgovaram s nekom glumicom, glumcem, koji je podrijetlom iz Splita, odmah se spomene Dječje kazalište Titovi mornari, današnje Gradsko kazalište mladih (GKM). edjeljno je prohladno, sunčano jutro mjeseca prosinca. Sjedimo u kavani u Plinarskoj ulici u kojoj je moj ‒ Pa nisam ni ja iznimka. Godina 1953. obilježila je moj život i sugovornik Ratko Glavina, istaknuti dramski umjetnik i moj poziv. Prva moja uloga bila je Mali Palčić u Kazalištu Titovi N mornari, onda sam bio Meho u Hasanaginici u HNK-u i mali prvak splitske Drame proveo djetinjstvo i mladost. Odrastao je u obitelji koja je njegovala temeljne umjetničke vrijednosti i njihov Jure u filmu Kreše Golka Djevojka i hrast. Titovi mornari bili su dom bio je okupljalište tada najvećih dramskih umjetnika u Splitu. teatar gdje su prve glumačke korake napravila, kasnije, istinska Otac Ante bio je glumac, sestra Lela glumica, ostali članovi imena hrvatskog glumišta: Neva Bulić, Boris Dvornik, Mirko brojne obitelji voljeli su kazalište. Pa kako se ne zaraziti teatrom?! Kraljev, Davor Borčić, Richard Simonelli i mnogi drugi kojih Božici Taliji, dakle, nije bilo teško uloviti dvanaestogodišnjeg se ne mogu sjetiti, neka mi oproste. Nažalost, nekih više nema Ratka svojom mrežom u kojoj je još uvijek aktivan i stvara nove među nama. projekte. Kao Talijin svećenik odužuje se umjetnosti koja ga je ispunila ljepotom, ljubavlju, učinila ga sretnim. Pedesetih i početkom šezdesetih godina u Splitu je djelovalo amatersko kazalište Mala scena, za koje kritičar Ćiro Čulić kaže da je predstavljalo značajnu kariku u kazališnom životu broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 11 intervju uz obljetnicu | Ratko Glavina, 50 godina umjetničkog rada

Znam da ste otišli u Novi Sad na studij glume, gdje ste završili Akademiju i dobili angažman u Srpskom narodnom pozorištu. Tu započinje Vaša prava karijera. ‒ U Novom Sadu djelovala je srednja Glumačka škola koju je završio Boris Dvornik u zadnjoj generaciji. Čuo sam da se otvara Viša škola koja će postati Akademija pa sam odlučio otići. Nakon diplome ostao sam četiri godine u angažmanu u novosadskom teatru, upoznao sam suprugu, vjenčali smo se, ali mene je uvijek nešto vuklo Splitu i obitelji, i zajedno sa suprugom vratio sam se. U Beogradu me sreo dr. Marko Fotez i rekao mi da Zvonko Lepetić odlazi i da dođem na njegovo mjesto u splitski teatar. I poslušao sam ga. U novosadskom pozorištu naučio sam što je organizacija kazališta, čisti profesionalizam u svim segmentima, glumi, režiji, scenografiji, kostimografiji... Sve je moralo teći glatko, sve gotovo u zadanom roku, mladim glumcima odmah su dali šansu glumiti, tako da sam u četiri godine odigrao puno predstava. Posvuda smo gostovali, čak u Pragu, Bukureštu, Kijevu i Minsku. Spomenut ću samo neke komade u kojima sam igrao: Tri sestre, Lašdipaždi, Nedjelja u New Yorku, Majka Hrabrost, Valjevske podvale. Za mene je Novi Sad bio pun pogodak. Iako sam bio stipendist splitskog teatra, dopustili su mi da ostanem u Novom Sadu jer će to koristiti mojem usavršavanju.

Povratkom u Split počinje Vaš novi teatarski uzlet. Nižu se uloge, dolaze nagrade, publika Vas obožava, vodite amaterske družine, radite na mnogim projektima. Satima sam tražio u svojoj kazališnoj arhivi podatke o Vama i Vašim ulogama i zaključio Dječje kazalište Titovi mornari: Tit Makcije Plaut, da jednostavno ne mogu nabrojiti sve autore, predstave, likove, Hvalisavi vojnik, red. Frane Pejković, 1964. redatelje... Stoga ćemo od svega spomenuti nekoliko bitnih činjenica. Počnimo s doktorom Fotezom, koji Vas je doveo u grada. Uz nas amatere tu su nastupali i profesionalci, kao Finka Split. Budak-Pavičić, Dara Vukić, Vanja Marković, Ante Glavina, Sava ‒ Zamislite koju sam čast i ponos osjetio kad me dr. Fotez pozvao Komnenović... Sjećate li se nekih predstava (jer ste i Vi igrali u u Split, i to na mjesto velikog glumca Zvonka Lepetića. Bilo Maloj sceni)? je vrlo ugodno raditi s Markom Fotezom. Davao je slobodu ‒ Kako se ne bih sjećao? Redatelj je bio prvak Drame HNK-a Teja glumcima pronalaziti put do konačnog oživotvorenja uloge. Tadić, vrhunski umjetnik, istinski pedagog koji nas je mučio dok Volim takve redatelje. S Fotezom sam dosta radio, ali mi je ne bismo napravili ulogu kako treba. Radio je predstave za koje najdraža uloga u drami Petera Ustinova Napola na drvetu. su kritičari pisali da ih se ne bi stidjela ni profesionalna kazališta. Izvedba u Meštrovićevu kašteletu na Splitskom ljetu s mojom Igrao sam u predstavama: Sretni dani, Tuđe dijete, Mladost dragom Nevom, Zdravkom, Gendom bila je doživljaj. S Boškom pred sudom, dobio sam ulogu Save u drami Oganj i pepeo Mire Violićem radio sam Brešanovu Svečanu večeru u pogrebnom Pucove, počeo vježbati, ali sam morao prekinuti zbog odlaska na poduzeću. Kako bi nas uveo u djelo, rekao bi glumcu: „Zamisli odsluženje vojnog roka. da imaš zastavu ispred sebe, prati je i stići ćeš na cilj.“ Najčešće sam radio s Antom Jelaskom, prvenstveno lokalni repertoar: u Kao srednjoškloac igrali ste epizodne uloge u Marinkovićevoj Smojinu Roku Krvoloku, u Prvom i Drugom libru Marka Uvodića Gloriji u režiji Tomislava Tanhofera, u Lucy Crown Irwina Shawa Splićanina, u Goldonijevim Ribarskim svađama (Paron Furte), u režiji Save Komnenovića. pa Pulcinellu, koja za mene ima posebno značenje, jer sam je ‒ Bile su to epizodice, ali moram napomenuti da sam u tim govorio na talijanskom i trebalo je pokretom pokazati publici što komadima igrao s glumcima kojih se i danas sjećam, od njih sam govorim. Inače volim pokret u glumi. Uvijek na tome radim, pa učio i puno naučio, time se ponosim i s poštovanjem spominjem me 1975. HNK šalje na specijalizaciju u Školu scenskog pokreta Ivku Berković, Asju Kisić, Ivicu Tanhofer, Ankicu Cvijanović, Jacquesa Lecoqua u Pariz. S Dinom Radojevićem radio sam na Teju Tadića, Savu Komnenovića, Vladu Krstulovića i Miru Splitskom ljetu predstavu Fuenteovejuna Lope de Vege. Ivica Stupicu, koja je gostovala kao Glorija, te braću Andru i Ivu Kunčević režirao mi je Brešanova Nečastivog na Filozofskom Marijanovića. Koji su to bili likovi, istinske glumačke veličine! fakultetu. On radi studiozno, polako, promišljeno.

12 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. intervju uz obljetnicu | Ratko Glavina, 50 godina umjetničkog rada

Kada ste se vratili u Split, jedna od u Split pa sve do danas, igram ga prvih uloga bila je Mladi mornar u različitim režijama. I Vanča je u Pobuni na brodu „Caine“, gdje postavio jedan od Akvarela. Kad ste glumačkim šarmom osvojli u predstavi kažem: „Išuše moj gledalište. Redatelj je bio dr. Vlatko rašpeti.“ – publika aplaudira i smije Perković. se od srca. ‒ Da. Vlatka moram posebno istaknuti jer je i sam bio glumac, pa Često se govori o velikim i zna ući u psihologiju svakog lika. malim ulogama. Kakvo je Vaše S njim sam napravio Polonija u razmišljanje o tome? Hamletu, zatim Millerove Vještice Za mene postoje uloge. Najbolji je uz Salema i divnu ulogu u Otvaraču primjer moja rola Jure Mutavoga za konzerve Victora Lanouxa. Tu Hrvatsko narodno kazalište Split: Ivo Tijardović, Spli’ski u Drugom libru Marka Uvodića smo predstavu igrali nekoliko sezona akvarel, red. Krešimir Dolenčić, 2008. Splićanina, za koju sam dobio na pozornici izgorjelog kazališta, u Prvomajsku nagradu Udruženja kinu Split, pa opet u obnovljenom dramskih umjetnika Hrvatske. kazalištu. Na jednoj izvedbi pri Glumac je glumac, uloga je uloga. kraju prvog čina zaletim se prema Uvijek sam se tako odnosio prema partneru, a kako sam bio vezan, svakoj roli, bila velika ili mala. popustili su padobranski obrtači, ostao sam visjeti, konop mi je stezao Kad spomenemo nagrade, znam vrat koji je počeo krvariti, ali sam se da ste ih nekoliko dobili. Koje su to podupirao nogama i dočekao pauzu. i što one Vama znače? Htjeli su zvati Hitnu pomoć, ali ja ‒ Neprijeporno je da svakom nisam pristao, nego sam nastavio čovjeku nagrada godi, ali ona igrati drugi čin i uspješno smo je i vjetar u leđa i poticaj za došli do kraja predstave. Od mladih daljnji rad. Međutim, kazalište je redatelja spomenut ću Gorana kolektivan čin, pa je tu nagradu Hrvatsko narodno kazalište Split: Ferenc Molnár, Liliom, mogao dobiti i netko drugi i zato Golovka i njegove režije Begovićeve red. Larry Zappia, 2003. Amerikanske jahte u splitskoj luci smatram da ona pripada svim i Smij i suze starega Splita Ivana sudionicima predstave, ali je divno Kovačića. U tim sam predstavama kad osjetite da oni odobravaju igrao vrlo zapažene uloge. Ajme, dodjelu nagrade pojedincu. Pored zaboravio sam Vanču Kljakovića, spomenute Prvomajske nagrade s kojim sam radio u kazalištu, na za Juru Mutavoga 1971., ponovno filmu i TV serijama! Nezaboravna stiže Prvomajska nagrada 1980. za je režija njegove kultne predstave ulogu Jacquesa u predstavi Otvarač Filumena Marturano, koju je za konzerve Victora Lanouxa. briljantno igrala Marija Danira, a Nagradu Judita dobio sam 2003. njezina muža glumili su Jugoslav kao Messer Nicia u Machiavelijevoj Nalis i nakon njega Boris Dvornik, Mandragoli. Godina 2004. donosi a ja sam bio jedan od trojice njihovih mi nagradu Marul kao jednom od sudionika nagrađene predstave sinova. Igrao sam u Vančinim Splitsko ljeto: Niccolò Machiavelli, Mandragola, red. Otok svetog Ciprijana zajedno s filmovima i TV serijama:Giovanni s Krešimir Dolenčić, 2003. Milanom Srdočem, Bužu sa Špirom Perom Kvrgićem. Iste sam godine Guberinom, u epizodi Galeb iz dobio i osobno nagradu grada Splita serije filmovaNepokoreni grad. Nastupio sam i u filmuPovratak za osobita postignuća na području scenske umjetnosti. Antuna Vrdoljaka te u serijama Naše malo misto, Velo misto, u TV miniseriji Novo doba te u filmovimaBrico , Posljednja volja, Prije pet godina proslavili ste jubilej kao Toma Niger u drami Bella Biondina.... Vedrana Matošića Toma Niger: O Marulu. U prigodnoj brošuri napisali ste da 45. jubilej profesionalnog kazališnog rada posvećujete Nevi, Zdravki, Gendi, Vasji i Borisu. Zašto? Samo ću reći: Ivo Tijardović, Spli’ski akvarel, a Vi nastavite... Mi smo bili glumci u teatru, a teatar je bio u nama i u privatnom Kako ste se sjetili? Ne znam pjevati, niti bih se usudio. U ‒ ‒ životu. Bili smo više-manje istih godina, bili smo prijatelji koji Akvarelu desetljećima igram Trogiranina. To nije pjevačka su pričali o ulogama, diskutirali o teatru, družili se kad smo god rola, ali izaziva salve smijeha. To postižem trogirskim govorom mogli, živjeli smo kazalište izvan teatra. Njih više nema, ali su i pokretom. Vidite koliko pokret znači. Od kada sam se vratio stalno sa mnom. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 13 FESTIVALI festivali | 38. Dani satire Fadila Hadžića, Zagreb, 3. – 21. lipnja 2014. Uvlačenje gledatelja u igru 38. Dani satire ostvarili su iznimno visoke domete vrijednošću većine predstava najčešće ekspresivne režije, koja je ponekad postajala važnija i od teksta i od glume

pedesetoj obljetnici postojanja organizator Poliča (također dobitnika nagrade za najbolju Dana satire Fadila Hadžića, kazalište mušku ulogu). Oslanjajući se na neke točke njihovih Kerempuh, pripremilo je, ne držeći se čvrsto biografija, Jovanović je inventivnom režijom uobličio odrednicaO satire, iznimno bogat i kvalitetan izbor niz zanimljivih značenjskih slojeva, od mogućih strasti trinaest predstava (od toga čak šest zagraničnih u poznim godinama preko prikaza zvijezda kao ljudi gostovanja). Pet je zagrebačkih predstava i u toj snažnoj koji na iskren način preispituju ne samo svoje osjećaje konkurenciji pokazalo da njihovi dometi nadilaze nego i čitav život, a posebice kazališno stvaranje. lokalne okvire. Dobitnica nagrade za najbolju predstavu Mrtvac dolazi po dragu (Mrtvec pride po ljubico) i tri od pet ravnopravnih glumačkih nagrada (Filip Svetlane Makarovič Prešernova gledališča Kranj i Detelić, Goran Navojec i Borko Perić) ‒ Kerempuhova piše: Mestnog gledališča Ptuj poetska je drama u izvanredno Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana Tomislav Kurelec maštovitoj režiji Jerneja Lorencija. Takvi se komadi sačuvala je sve literarne i dramaturške vrijednosti dosad, naravno, nisu pojavljivali na Danima satire, jednog od najznačajnijih hrvatskih komada druge a već su desetljećima iznimno rijetki na zagrebačkim polovine dvadesetog stoljeća i u režiji Vinka Brešana pozornicama. Svi članovi fascinantnog glumačkog djelovala i danas jednako životno i suvremeno, jer je značenjska ansambla (dobitnika posebnog priznanja) nisu samo naučili slojevitost u ovoj izvedbi podjednako vezana za vrijeme nastanka svirati harmoniku nego su i dojmljivo uspostavili složen i efektan teksta i našu sadašnjost, u kojoj se mentalitet Mrduše Donje tek odnos glazbene interpretacije s uspjelim, glumački nijansiranim neznatno promijenio. Kerempuh je u suradnji sa zagrebačkom i međusobno vrlo diferenciranim oblikovanjem karaktera u ADU realizirao i osmišljeno osuvremenjena Molièreova bajkovitoj, ali istodobno i životno okrutnoj priči o ljubavi koja Tartuffea, domljivo kolektivno dostignuće studenata glume, za seže i onkraj smrti. koje je njihov profesor i redatelj ove vlastite adaptacije Krešimir Za tim su dometima ipak zaostale publici najprivlačnije beogradske Dolenčić proglašen najboljim redateljem. predstave. Unosno mjesto Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog u Iznimno je zanimljiv bio i Shakespeareov Hamlet ZKM-a režiji Egona Savina i izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta sa sjajnim Krešimirom Mikićem i virtuoznom kolektivnom nije otišlo dalje od zadovoljstva sličnošću korupcije u današnjem igrom čitavog ansambla, koji u režiji i adaptaciji Olivera Frljića društvu i u komadu ruskog klasika (koji ipak znatno zaostaje značenjsku slojevitost komada reinterpretira usredotočenošću za Gogoljem) i stjecanja naklonosti pojavom zvijezda poput na promjene i sazrijevanje protagonista koji se sukobljava sa sve Branislava Lečića, Predraga Ejdusa, Bogdana Lečića i Jelisavete sofisticiranijim oblicima vlasti i tako dolazi do pitanja o smislu i Seke Sablić (koja je i nagrađena). Više je nasmijati i zabaviti publiku mogućnostima pobune pojedinca u suvremenom svijetu. Teatar uspjela Gospođa ministarka Branislava Nušića u režiji Tatjane Rugantino vrhunske je domete ostvario autorskim projektom Mandić Rigonat i izvedbi Pozorišta Boško Buha. Nedvojbeno Mirana Kurspahića This Castingo tri mlade nezaposlene glumice nam je Nušić bliži od Ostrovskog i mentalitetom i ismijavanjem koje vrlo uvjerljivo i ekspresivno tumače Iskra Jirsak, Mia Biondić i društvenih anomalija, a redateljica je uspjela brzim ritmom i dobitnica nagrade za mladu glumicu Mirela Videk. Protagonistice efektnim poentiranjem vrhunaca komike napraviti uspjelu i su spremne na sva moguća psihička i fizička poniženja da bi vrlo zabavnu predstavu na tragu tradicionalnih interpretacija te postale voditeljicom TV-emisije, a Kurspahić uz mračnu stranu vrhunske komedije. Od njih se ipak bitno razlikovala po tome medija uvlačenjem gledatelja u igru pokazuje koliko voajerizam što su sve uloge (uključujući i ženske) tumačili muškarci, koji su i želja za ponižavanjem žive u gotovo cijeloj publici. A što smo tako dobili mogućnost za niz dodatnih komičnih elemenata, a sve sposobni činiti drugima pokazuje i Kazalište Tvornica lutaka to je tumaču naslovne uloge Goranu Jevtiću donijelo i zasluženu vrlo uspjelim Pasivnim otporom Dore Delbianco u režiji Marija glavnu nagradu za žensku ulogu. Kovača, predstavljajući našu ksenofobiju kafkijanskim uredom 38. Dani satire ostvarili su iznimno visoke domete vrijednošću koji odlučuje o molbama stranaca za dobivanje državljanstva. većine predstava najčešće ekspresivne režije, koja je ponekad U vrhu festivala bile su i dvije slovenske predstave koje su na postajala važnija i od teksta i od glume. U svemu tomu djelomice samosvojan način povezale tradiciju i traženje novog kazališnog se zagubila satira iz naziva festivala, ali su zato 38. Dani satire izričaja. Ljubljanski SNG predstavio je Boris, Milena, Radko, tekst Fadila Hadžića, uz niz vrhunskih teatarskih doživljaja, ponudili i Dušana Jovanovića o ljubavnom trokutu šezdesetogodišnjaka iznimno zanimljiv prateći program te tako postali važan ne samo (nagrađen kao najbolji na ovim Danima satire), pisan za kazališni nego i kulturni događaj čije značenje prelazi zagrebačke glumačke veličine Borisa Cavazzu, Milenu Zupančić i Radka okvire. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 15 festivali | 12. Festival svjetskog kazališta, Zagreb 19. – 28. rujna 2014. Scenska magija Četiri vrlo različite, a inovativne i iznimno uspjele predstave potvrdile su značajno mjesto Festivala svjetskog kazališta u našem kazališnom životu prikazivanjem drugačijih predstava od onih koje inače imamo prilike vidjeti piše: Tomislav Kurelec tražiti ne samo istinu nego i njeno dojmljivo kazališno uobličenje u predstavi iznimno omad Kralj Ubu (Ubu roi, 1896), visokih dometa. proizašao iz srednjoškolske zafrkancije Njemački Residenz Theater Fassbinderove Alfreda Jarrya (1873.-1907.), po mom je Gorke suze Petre von Kant (Die bitteren jeK mišljenju ne samo ishodište većine kazališnih Tränen der Petra von Kant) predstavio u režiji modernizama nego i najznačajniji tekst tog uglednog Martina Kušeja, kojeg za razliku usmjerenja, jer je za razliku od teatra apsurda, od autora nimalo ne zanimaju melodramski koji je bio antiteatar u odnosu na građanske obrati u ljubavnim osjećajima. On pokazuje konvencije, ovo antiteatar u odnosu na gotovo ljubav tek kao sredstvo za stjecanje moći u cjelokupnu kazališnu tradiciju, a posebice na kapitalizmu koji je danas mnogo okrutniji od Shakespearea. Njegova izvedba na otvaranju onog koji je Fassbinder poznavao prije četiri naglasila je karakter Festivala svjetskog desetljeća. Kušejeva predstava bezdušnost kazališta, koji našu sredinu sustavno upoznaje suvremnog kapitalizma naglašava i efektnim s vrijednim dometima novog kazališnog scenskim okvirom – velikim pravokutnikom izričaja u svijetu. Redatelj Declan Donnellan Back to Back Theatre, Australija, Ganeš protiv koji je pleksiglasom u tankim crnim okvirima u britanskom je teatru Cheek by Jowl s Trećeg Reicha (Ganesh Versus the odvojen od gledališta koje ga okružuje sa sve izvanrednim (brojem malim) francuskim Third Reich), red. Bruce Gladwin četiri strane. Kušej može zadiviti imaginacijom ansamblom Kralja Ubua osuvremenio i originalnim rješenjima, ali njihova stalnost kostimima i brojnim videoprojekcijama, a s bez ikakve mijene tijekom odvijanja predstave ipak djeluje pomalo modernističkom (ponajviše ekspresionističkom) tradicijom povezao zamorno (posebice brojne promjene prizora s istovrsnim zamračenjem čestom i za ukupni vrlo povoljan dojam bitnom uporabom svjetla. i navođenjem gledatelja na suočavanje sa svojim zrcalnim odrazom), Renomirana belgijska grupa Peeping Tom predstavila se vlastitim pa je za izrazito natprosječne domete ove predstave najzaslužniji tekstom i režijom (koju supotpisuje Frank Chartier) Oca (Vader) izvanredni glumački ansambl na čelu s fenomenalnom Bibianom o generacijskom sukobu oca i sina koji se zbiva u staračkom domu Beglau. scenski uobličenom kao podzemlje na putu prema smrti. Predstava Jedini promašaj festivala bila je predstava Angélice Liddell Ti si moja djeluje prvenstveno na osjećaje strukturirajući vlastiti svijet miješanjem sudbina (Otmica Lukrecije) – Ciklus Uskrsnuća (You Are My Destiny realizma i nadrealizma, svakodnevice i maštarija koje povremeno (Lo stupro di Lucrezia) – Cycle of the Resurrections), od koje se postaju festival pokreta i akrobacija. Odustajanje od vremenskog vjerojatno najviše očekivalo kao od svjetske praizvedbe ovogodišnjeg kontinuiteta i logičnog uzročno-posljedičnog slijeda zbivanja ne projekta fundacije Prospero, u koju su uključeni prestižni teatri iz više dopušta jednostrana tumačenja, a zauzvrat pruža scensku magiju koja zemalja (iz Hrvatske HNK u Zagrebu i Festival svjetskog kazališta) efektno oblikuje način na koji protagonist pri kraju životnog puta vidi koji žele pomoći autentičnim autorima u ostvarivanju njihovih svoju situaciju te sjećanja i maštarije koji najsnažnije oblikuju njegov izrazito osobnih projekata. No španjolska performerica bogate je bogat unutrašnji svijet, a koji je podloga vrhunskoj kazališnoj kreaciji. produkcijske uvjete iskoristila za stvaranje narcisoidne predstave u Još neobičniji i na svoj način bogatiji svijet otkrio je australski Back to kojoj elementi nadrealističke poezije, plesa, pjesme i teatra okrutnosti Back Theatre u Ganeš protiv Trećeg Reicha (Ganesh Versus the Third služe provokaciji idejom kako je silovana Lukrecija zapravo jedini pravi Reich) redatelja i umjetničkog ravnatelja ansambla osoba s mentalnim seks i ljubav dobila od svog silovatelja Tarkvinija, dok su joj i suprug poteškoćama Brucea Gladwina, koji već petnaest godina stvara i prijatelji dosađivali pričama o politici, ratu i domoljublju. Ponesena predstave s njima, fasciniran njihovim drugačijim viđenjem svijeta i mogućnostima koje su joj se pružile, Liddell je mučila i glumce kazališta koje omogućuje iznimno originalne i umjetnički relevantne (posebice muške) i publiku beskrajno dugim i dosadnim prizorima domete. Iz njihova neuobičajenog sagledavanja povijesti svastike od koji nisu uspijevali iskazati ni osnovne autoričine ideje tako da je svoj indijskog religijskog simbola do nacističkog znaka nastala je ideja o odnos prema silovanju Lukrecije morala iskazati titlovima. predstavi u kojoj indijski bog Ganeš dolazi u nacističku Njemačku da No, kako ni u svijetu nema festivala bez ponekog promašaja, četiri vrlo mu vrate svastiku, jer će inače čovječanstvo izumrijeti. U prikazu proba različite, a inovativne i iznimno uspjele predstave potvrdile su značajno i sukoba na njima precizna suigra otkriva kompleksnost značenjskih mjesto Festivala svjetskog kazališta u našem kazališnom životu slojeva koji se manje očituju u sferi političkog, koje je bilo polazište prikazivanjem drugačijih predstava od onih koje inače imamo prilike stvaranja predstave, a mnogo više u isticanju posebnosti svakog glumca vidjeti, što zasigurno širi obzore i time potiče kreativne postupke i u kao neponovljivog ljudskog bića koje će na potpuno originalan način hrvatskim predstavama.

16 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. festivali | 65. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2014. Dva barda u Gradu Dramski program ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara bio je fokusiran na dvije premijere nastale prema tekstovima engleskoga i hrvatskoga klasika koji su od njihova utemeljenja 1950. godine svojevrsnom repertoarnom okosnicom (uz uprizorenja djela Iva Vojnovića) piše: Mira Muhoberac europskounijsku igru jezicima. Izostao je talijanski i njemački iz Držićeva teksta. Zadržavajući riječi starodubrovačkoga hrvatskoga govora, glumci, odjeveni u suvremenost i svevremenost, imaju remijera Shakespeareove drame Romeo i Giulietta, prema suvremene tehničke uređaje: mobitel i kameru, old-timer automobil prijevodu Josipa Torbarine, bila je 25. srpnja u ljetnikovcu i tajkunski pištolj, pa Držićev zaplet ostaje zatečen: Maru Marojevu Skočibuha. Režiju je potpisao Jagoš Marković, dramaturgiju odmah se može dojaviti da mu je otac u Rimu (ili u nekom drugom AleksandraP Glovacki, a kostimografiju Leo Kulaš. Festivalski dramski gradu?), i videom ili kamerom snimiti prijevaru... Dramaturginja ansambl sastojao se od dvadesetak glumaca svih naraštaja, od mladih Mila Pavićević i redatelj, ako je surađivao s dramaturginjom, u tekstu studenata do legendi hrvatskoga glumišta. Kao tumači naslovnih najbolje hrvatske komedije svih vremena napravili su radikalne uloga nastupili su Kristina Stevović kao Giulietta i Robert Budak kao promjene, možda i veće od onih koje je davnih tridesetih i četrdesetih Romeo. Gotovo je nevjerojatna činjenica da se od osamdesetih do godina bio napravio Marko Fotez. Iz Držićeva su teksta izbacili danas ova žanrovski neobična i najpopularnija Shakespeareova drama Dživulina Lopuđanina, Maziju, Gianpuala Oligiatija, Lessandra, nije prikazivala u dubrovačkom festivalskom ambijentu. Prikaz tona Kamila, Tri rimska krčmara. Pavo Novobrđanin, trgovac, postao je nesretne lubavi i netipičnost tragedijskoga žanra uz tragedijski atipične turistički vodič koji na isto mjesto dovodi pet grupa turista, izgovarajući likove te splet nesretnih okolnosti koje mogu prikazati i tragediju dijelove Negromantova prologa na pet jezika. Njegov odnos sa sinom ovoga našega današnjega bolesnoga svijeta nudile su se kao čvrsti Grubišom potpuno nestaje. Izostavljena je i čarolija prijenosa prostora razlozi novoga života teksta o umrlim a tako mladim zaljubljenicima Negromanta Dugoga Nosa (Dubrovnik – Rim) i glumačka čarolija – koji pokazuju kataklizmu prošlosti i današnjice. Predstava će se pamtiti izbačen je i drugi, tzv. prolog Pomet-družine. Negromant Dugi Nos najviše po pokušaju ponovnoga oživljavanja dvorca Skočibuha, i po tako se provukao u Pavu Novobrđaninu (Siniša Ružić), Novobrđanin ga Nevi Rošić, koja je zaslužila Nagradu Orlando za ulogu Giuliettine izgovara i epiloški, finalizirajući govor u kanti za smeće, a nakon njega dadilje, gradeći i izgradivši svoju ulogu rastvarajući žensku utrobu, i glumac koji se cijelom predstavom povlačio kao beskućnik (Žarko bolnu ljudsku utrobu, arhetipski duboko istražujući sve strane i Savić, inače poznat kao izvrstan poznavatelj Držićeva djela), odbacivši slojeve Shakespeareova ingenioznoga dramskog teksta, od komičnosti, vreće i okončavajući predstavu dijelovima govora o ljudima nazbilj farsesknosti, grotesknosti do tragičnosti, u osobi koja sondira priču / ljudima nahvao. Izgubljeni su odnosi između slugu i gospodara, o ljubavi, tajni, koja cijelim svojim bićem prikazuje priču i dramu o ljubavnika i ljubavnica, očeva i djece, ali i komedijski impulsi, prijateljstvu, smrti, trenutke nemoći, dramu dobrote, dramatičnost naglasak je stavljen na melankoliju, gorkoga Pometa, grotesku, striptiz hrabrosti, ljudsku inscenaciju derutnih fasada nekadašnje veličanstvene svevremena s inače izvrsnim poznavateljima dubrovačkoga govora građevine. i Držića Marom Martinovićem kao Dundom Marojem i Nikšom Druga premijera, nastala prema Držićevu Dundu Maroju, izvedena je 9. Butijerom kao Bokčilom. kolovoza, a režirao ju je Krešimir U nizu prikazbi posvećenih Dolenčić na kamenoj pozornici najviše proznim piscima pod stiješnjenoj uz bočni zid Kneževa zajedničkim naslovom Pijesak dvora na Držićevoj poljani. Vide dokle ti oko seže najrazrađeniji se i znakovi neodređena vremena je bio scenski prikaz nazvan i prostora: na zidu je jedna Roma, Nekoliko zamišljenih prizora kao plakat, i jedna Sposa, kao prema romanu Alessandra drugi plakat, dijelovi raznih Baricca ‘Ocean more’, koji godištuna, a u zvučnoj kulisi, za su scenski prilagodiili Mani ambijentalni dubrovački teatar Gotovac i Robert Plemić. potpomognuti neočekivanim Ove godine nije prikazana bubicama-zvučnicima čuli nijedna predstava koja je su se i nadglasavali razni dijalekti i govori, od riječkoga i prošle godine premijerno turopoljskoga do melodioznoga izvedena na Dubrovačkim Držićeva dubrovačkoga, od ljetnim igrama, premda obje zagrebačkoga i hercegovačkoga Festivalski dramski ansambl: Festivalski dramski ansambl: sezone potpisuje sad već bivši do ruske i francuske melodije, Marin Držić, Dundo Maroje, William Shakespeare, Romeo i intendant Krešimir Dolenčić. koji su vjerojatno trebali naglasiti red. Krešimir Dolenčić Giulietta, red. Jagoš Marković suvremenu globalizaciju i broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 17 festivali | 60. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2014. Zlo pod krinkom dobra: Jago i Tartuffe Ne dovodeći u pitanje Ivoševićevu dominaciju predstavom, treba ipak naglasiti da je ona rezultat redateljske koncepcije, koja je Jaga učinila središnjim likom predstave. Milerov Othello zapravo je predstava o Jagu Dramskom programu jubilarnog 60. Splitskog Ne dovodeći u pitanje Ivoševićevu dominaciju ljeta premijerno su izvedene predstave Othello predstavom, treba ipak naglasiti da je ona rezultat Williama Shakespearea u režiji Eduarda redateljske koncepcije, koja je Jaga učinila središnjim MileraU u produkciji Splitskog ljeta te u koprodukciji s likom predstave. Milerov Othello zapravo je predstava Kazalištem Play Drama Rebro Elvisa Bošnjaka redatelja o Jagu. Dok Othello u vrsnoj izvedbi Mislava Čavajde Saše Božića i Ksenije Zec, a reprizno Timon Atenjanin (koji je u HNK-u u Rijeci glumio upravo Jaga) u Williama Shakespearea u režiji Georgija Para te Smij Milerovoj redateljskoj koncepciji uprkos fizičkoj i suze starega Splita Ivana Kovačića u režiji Gorana moći i dinamičnom scenskom pokretu ostaje samo Golovka. bespomoćna figura na šahovskoj tabli predstave, Jago je taj koji sa strane smireno i podmuklo upravlja scenom Vlatko Perković, Nila Kuzmanić Svete i Siniša Kekez, piše: i drži sve u svojim rukama. Miler je svim glumcima članovi Ocjenjivačkog suda Nagrade Judita za dramski Zlatko Vidačković program 60. Splitskog ljeta, dodijelili su Nagradu Judita dao povišeni scenski govor, osim Jagu, koji kontrastira za najvrjednije ostvarenje u Drami Nikoli Ivoševiću, gotovo svakodnevnim, monotonim izrazom bez imalo naglašavajući da je dugogodišnji član Drame HNK-a u Splitu patosa, cinično i bezosjećajno. Ivošević se u takvu ulogu uklopio razotkrio gledateljstvu lik Jaga u Shakespeareovu Othellu kao osobu savršeno i riječ je u cjelini o vrlo dobroj i prilično dojmljivoj u kojoj stoluje sama ideja Mržnje. „Iz predstavi u kojoj ne treba zanemariti distancirane mirnoće njegova lika i druge glumačke dosege. prema svemu oko sebe od samog Među dramskim gostovanjima bili početka izbijala je zabrinjavajuća su Molièreov Tartuffe, diplomski protivnost svakom ljudskom skladu. ispit klase Dolenčić na ADU-u iz A potom se, s potpunom jasnoćom o Zagreba, Melodije nafte i tupine sredstvima i procesu njezina rušenja, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića u radnju uključuje kao stroj Zla koji u izvedbi StudijaLudež te Cabaret gradira svoj pokrenuti mehanizam Brecht: Zadrživi uspon Artura Uija do trijumfa. Ivoševićev Jago kao u izvedbi Teatra Ulysses i režiji da izlazi iz same tame metafizičke Lenke Udovički. Tartuffe je pravo ideje opakosti, one i onakve koja malo kazališno čudo u kojem je u prijelomnim vremenima i Festivalski dramski ansambl: William Shakespeare, ova studentska generacija pod situacijama društvene posustalosti Othello, red. Eduard Miler sigurnim Dolenčićevim vodstvom svako dobro i premeće u vlastitu pokazala iznimno umijeće, još suprotnost i stavlja u funkciju jednom dokazavši da za kvalitetnu realizatora svoje nakane. Pritom predstavu nije presudan novac ni je okolini ostajao neprepoznatljiv, produkcijski uvjeti nego redateljsko i zaklonjen logičnim postupcima svoje glumačko umijeće. Posebnu pohvalu tobožnje skrbi za druge. Ideja ovakve nedvojbeno je zaslužio Adrian kreacije Jaga je značajna u vremenu Pezdirc, koji je pokazao iznimnu koje i samo prepoznaje Zlo tek sposobnost glumačke transformacije, onda kad ono ostvari svoje ciljeve. besprijekorno dočaravajući svu Nikola Ivošević je sve to postigao Tartuffeovu prijetvornost i promjene jednostavnim glumačkim izrazom, u ponašanju. Pezdirc se ovom ulogom dobrom ortoepijom sonornosti svog potvrdio kao najveći glumački talent moćnog glasa i snažnim djelovanjem Akademija dramske umjetnosti, Zagreb i Satiričko svoje generacije, generacije koja tek svoje osobnosti,“ smatrao je kazalište Kerempuh, Zagreb: Jean-Baptiste Poquelin počinje pohod u profesionalnim Ocjenjivački sud. Molière, Tartuffe, red. Krešimir Dolenčić kazalištima.

18 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. festivali | 11. Riječke ljetne noći, 1. – 24. srpnja 2014. Borba protiv vjetrenjača Mladenović je s ansamblom Hrvatske drame riječkog HNK-a u predstavi Don Quijote otvorio mnoštvo aktualnih društvenih pitanja: što je opće dobro, kakav nam je odnos prema baštini, odnos vlasti prema obrazovanju i znanosti, ima li baš svatko cijenu... Pitanja na koja moramo sami odgovarati ijekom Riječkih ljetnih noći sviralo se i pjevalo Nataša Antulov) aktualizacija klasika u pripovijest o pod zvijezdama u različitim ritmovima. U uzaludnoj borbi profesora arheologa s europeiziranom dramskom programu red gostovanja, tri reda financijskom hobotnicom koja ruši stare zidine da bi Trepriza i jedna (ali vrijedna) premijera. I dvije priče, izgradila park vjetroelektrana. Tijekom svečanosti jedna o kojoj organizatori festivala uglavnom nisu htjeli otvaranja tog parka razotkriva se mehanizam kojim da se govori, i druga što se razvlačila kao dobrodošli je čvrst društveni sustav progutao osobnu pobunu i reklamni skandal. iskoristio je za svoje ciljeve. Mladenović je s ansamblom Sve je počelo Postankom (Genesis), performansom Hrvatske drame riječkog HNK-a otvorio mnoštvo Theatra „A“ iz Poljske. Riječka publika, navikla otvarati aktualnih društvenih pitanja: što je opće dobro, kakav ljeto uz atraktivan ulični teatar, i ove godine spustila piše: nam je odnos prema baštini, odnos vlasti prema se na Korzo u velikom broju. Predstavu je, unatoč Tatjana Sandalj obrazovanju i znanosti, ima li baš svatko cijenu... Pitanja postavljenom videozidu, vidjelo i čulo tek malo na koja moramo sami odgovarati. A najžešća dosjetka odabranih koji su se pred početak uspjeli ugurati u prvih ostaje suprotstaviti mač rovokopaču – uostalom, nekoliko redova. I to je priča o kojoj se nije htjelo govoriti. Što se Riječke ljetne noći žive mahom na gradskim jaslama, a predstave tiče, šteta, jer se gosti iz Poljske dojmljivo približavaju nitko ne grize ruku koja ga hrani. totalnom teatru, u kojem se glumi, Dakle, i uz predstavljanje pleše, hoda na štulama, žonglira, Principija kao novog riječkog igra bojama, vatrom, začudnim scenskog prostora na otvorenom, objektima, svjetlom i sjenom... ambijentalno najuspješnija i dalje je Zanimljivim i lako prepoznatljivim predstava redatelja Jagoša Markovića nizom slika, uz minimum Lukrecija o’ bimo rekli požeruh, koju teksta, interpretiraju biblijsku ove godine nismo vidjeli. Naime, Knjigu Postanka ispreplićući je s izmjenjuje se s Mirisima, zlatom i reinterpretacijama niza literarnih, tamjanom u režiji Vinka Brešana. glazbenih i likovnih djela europske Zato smo njegov redateljski rukopis povijesti umjetnosti. mogli uspoređivati s gostujućom Predstavom Hamleta u selu Sukob Kokana Mladenovića Mrduša Donja. Satiričkog kazališta i gradske uprave, koja je Kerempuh i Velikim manevrima u koncesionaru Trsatske gradine Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca: Miguel de tijesnim ulicama šibenskog HNK-a. Cervantes, Don Quijote, red. Kokan Mladenović dozvolila postavljanje ogromnog O glazbi kratko: Riječkoj šanka pred kulu koju je redatelj želio filharmoniji i riječkim rokerima iskoristiti kao bitan scenografski svidjelo se zajednički muzicirati element, e, to je bila priča o kojoj prošlog ljeta, pa su utvrdili gradivo. se govorilo. Tresla se brda... bez Osim Mascagnijeve Cavallerie velike potrebe, jer je predstava po rusticane, koja već četvrto ljeto motivima Cervantesova klasičnog živi u specifičnom ambijentu Trga Don Quijotea dobro sjela i u prostor Grivica pred riječkom katedralom, trga Principij, baš kao što je na uvijek jednako atraktivna, vrijedi početku nove sezone zaživjela i na izdvojiti jazz-program. Ultimate pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca. ABBA, legendarni hitovi u jazz- Bi li priča o borbi protiv vjetrenjača obradama privukli su publiku, a iz bila dojmljivija u prostoru Gradine? prepunog perivoja Gospe Trsatske Vjerojatno, ali ne i presudno, jer odlazilo se sa smiješkom. Izuzetnu je najzanimljivija bila redateljsko- Moć gitare pokazali su i dokazali Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca: Slobodan dramaturška (dramaturginja Elvis Stanić, Darko Jurković Charlie Novak, Mirisi, zlato i tamjan, red. Vinko Brešan i Zoran Majstorović. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 19 festivali | 18. Međunarodni festival suvremenog kazališta Zadar snova, 2. – 8. kolovoza 2014. Trajni gost i ostali Zadar snova ipak ostaje na festivalskoj sceni i nadajmo se da će u osvježenom dizajnu s drugačijom ponudom privući i povući kritičnu masu zadarske zamrle scene suvremenih izvedbenih praksi

estival koji je, unatoč jezovitom nedostatku Ispred malobrojnog auditorija odigrale su se u kritične mase poklonika suvremenih izvedbenih Buljanovoj sjeni zanimljive izvedbe plesnog, auditivnog praksi, suodgovoran za kakvu-takvu tradiciju i autoreferencijalnog predznaka. Projekt Transmission održavanjaF iste, uspio se uprizoriti i 18. put ponavljajući zadarskog Zaleta i Theaterlabor Berlin vrlo je programsku matricu utabanu posljednjih nekoliko intrigantan komad suvremenog postmodernog plesnog godina. Ona prije svega smješta trajnog gosta festivala performansa skrojenog od krhotina dramske naracije Ivicu Buljana u centralnu poziciju, dok je većina drugih i koreografiranih dueta/terceta čiji koncept potpisuje projekata i slabije medijski popraćena i oskudnije Iva Burčul. U desakraliziranom prostoru crkve sv. posjećena. Srećom, Buljan je ove godine na Zadru Snova, Dominika izveden je Lighterature Reading Bojana konačnom u grandioznom ruhu, nakon niza komornih Gagića i Miodraga Gladovića, nagrađivani projekt koji predstava pretežito Koltèsa progovorio inscenacijom za piše: se minimalistički koristi ozvučenim fotosenzitivnim region kultnog teksta Grobnica za Borisa Davidoviča Mario Županović solarnim panelima koji serijalno stvaraju ambijentalni Danila Kiša. Hrvatska premijera na festivalu apsolutan zvučni zid, uvijek podložan promjeni varijable u živoj je plus dramskog programa i prilika da zadarska publika izvedbi. Autoreferencijalni performans Saške Rakef, opipa Buljanovu estetiku i u velikom formatu. A ona je uporno negdašnje PR stručnjakinje koja je prinudno postala umjetnica, sklona pasolinijevskom duelu preeksponiranog i umarajućeg tijela Dug Saške Rakef trenutno je spoznatljiv vid intimističkog naspram iscrpljujućeg litaniziranja tekstualnog predloška. Izvedba izvođenja vlastite traume – života s kreditom i klauzulom. ansambla, kako je režirana iz redateljeve vizure, prikraćena je za Oveći dio programskog sadržaja otpao je na glazbene koncerte ujednačenost glume kolektiva, zamornost tjelesnih prenaprezanja i prezentacije plesnih i likovnjačkih videoradova koji su kao i izlišnost preciznog performativa, a kod većine je aktera na svojevrsni kustoski off program zakrpali rupe u multimedijalnom sceni rezultirala začudnom kakofonijom. Ono što je ostalo u

Hartefakt, Beograd, Bitef Teatar, Beograd, Novo kazalište, Za- Teatar &TD, Zagreb: Bobo Jelčić, Ko rukom odneseno, greb, Zadar snova, Mini teatar, Ljubljana, Centar za kulturnu red. Bobo Jelčić dekontanimaciju, Beograd: Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča, red. Ivica Buljan kontekstu festivala dok je poslovično prisutan sadržaj novog cirkusa prezentiran živim izvedbama belgijsko-katalonske skupine sjeni Buljanova mazohizma (alla Jarman) filozofičnost je i etička Cie Pakipaya na ulicama zadarskog Poluotoka. Zadar snova, koji izbrušenost Kiševa rukopisa koja se otopila u nagomilanom već sedam-osam godina potpiruje vlastitu programsku žeravicu, amplificiranju korporalnosti. Komorni dio dramskog programa ipak ostaje na festivalskoj sceni i nadajmo se da će u osvježenom kao protuteža Buljanovoj ekstravaganciji predstavljala je izvedba dizajnu s drugačijom ponudom privući i povući kritičnu masu komada Ko rukom odneseno Tetara &TD u režiji Bobe Jelčića, koja zadarske zamrle scene suvremenih izvedbenih praksi. je premijerno izvedena u travnju 2014. godine.

20 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. festivali | 20. Zadarsko kazališno ljeto, 30. lipnja – 1. kolovoza 2014. Jake domaće snage Zadarska produkcija zastupljena s pet doista vrijednih predstava svjedoči o značajnom umjetničkom potencijalu koji samo povremeno bljesne u zapostavljenoj kazališnoj produkciji

ubilarno 20. Zadarsko kazališno ljeto donijelo je Buonarroti (prema Miroslavu Krleži), također u režiji trinaest programa, devet dramskih i četiri glazbena. Dražena Ferenčine. Grandiozna scenografija i mističan Od ove godine festival je i međunarodni (bar što se prostor crkve sv. Dominika stvaraju sinergiju grada i dramskogJ dijela programa tiče, a glazbeni je dio to već festivala, što je i bila prvotna zamisao osnivača. Zadarski odavno), ne bi li na taj način povratio svježinu i važnost plesni ansambl u koprodukciji s KLZ-om i HNK-om koja se godinama iscrpila. Kada je osnovano, Zadarsko Zadar premijerno je izveo dramsko-plesnu predstavu kazališno ljeto uz Muzičke večeri u Donatu bio je jedini po predlošku Ivane Brlić Mažuranić Kako je Potjeh ljetni festival koji se održavao u povijesnoj jezgri grada. tražio istinu u režiji Marije Šarić Ban i koreografiji Sanje Danas ih ima gotovo desetak. Petrovski. Bogati i slikoviti kostimi, raskošna i autentična Ljeto je otvoreno premijerom drame Bepo i Marijeta glazba Mojmira Novakovića nadahnuta slavenskom u izvedbi HNK-a Zadar, režiji Nine Kleflin i adaptaciji piše: mitologijom, razigran i brojan plesni ansambl čini tu ansambla predstave. Dirljiva tragično-komična priča Sanja Petrovski predstavu cjelovitim kazališnim činom vrlo gledljivim za o ljubavnom paru na pragu egzistencije rađena je po sve uzraste. predlošku poznatog, višestruko izvođenog dramskog Prepuno gledalište pratilo je Queneauove Stilske vježbe s legendarnim tandemom Kvrgić – Margitić u KLZ-u, a također je prepuno bilo i na komediji Mire Gavrana Sladoled u izvedbi Teatra Gavran i režiji Borisa Svrtana u HNK-u. Predstave međunarodne selekcije nisu ispunile očekivanja organizatora. Gledalište je bilo poluprazno. Gledališče Koper izvelo je dramsko-glazbenu predstavu autora Alda Nikolaja Parole, parole u režiji Jake Ivanca, a Teatro dei Pazzi, jedno od najpopularnijih venecijanskih kazališta, glazbeno-scensku predstavu Amore a Venezia u režiji Giovannia Giusta. Sve je izgledalo kao fuzija osuvremenjenog tradicionalnog teatra zapakiranog u prpošnu turističku ponudu. Konceptualno ili zbog namjerne skromnosti, Zadarsko kazališno ljeto naginje prema domaćim snagama. Zastupljena zadarska produkcija s pet doista vrijednih predstava, od čega su dvije Hrvatsko narodno kazalište Zadar, Bepo i Marijeta (prema premijere, svjedoči o značajnom umjetničkom potencijalu koji motivima Roka i Cicibele Miljenka Smoje), red. Nina Kleflin samo povremeno bljesne u zapostavljenoj kazališnoj produkciji ovog petog po veličini grada u Hrvatskoj. Festivali su prava prilika teksta Miljenka Smoje Roko i Cicibela. Glumački ansambl, koji za njegovu promociju. čine jake stare snage zadarske kazališne scene Jasna Ančić i Zlatko Košta, spretno je i uvjerljivo odigrao ovu sjetnu priču. Ne padajući u zamku duboke psihološke analize likova, odigrali su predstavu s lakoćom i duhovito. Jednostavnost je ključ za sve. Songovi u sjajnoj izvedbi obaju glumaca dali su arhaičan mediteranski pečat atmosferi neupitne prolaznosti. Redateljica Nina Kleflin zna sjajno iskoristiti glumce i istaknuti njihove kvalitete. Istoimeni ansambl izveo je još dvije predstave: Istinu u suradnji s Kazališnom družinom Glumci u Zagvozdu i režiji Danka Ljuštine, i već petu godinu zaredom hit-komediju Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica prema Vlahu Stuliju, a u režiji Dražena Ferenčine. Koliko god puta predstava izvođena, za nju se uvijek traži karta više. Zbog toga čudi najava uprave da je ovo bila posljednja izvedba. Na festivalu je gostovala višestruko nagrađivana i jedna od Kazalište lutaka Zadar: Miroslav Krleža, Michelangelo najuspješnijih predstava Kazališta lutaka Zadar, Michelangelo Buonarroti, red. Dražen Ferenčina broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 21 festivali | 21. Međunarodni festival malih scena, Rijeka, 30. travnja – 8. svibnja 2014. Krhka ravnoteža straha i nade Tijekom devet festivalskih dana svjedočili smo da kazalište može, hoće i mora biti uronjeno u vremenu u kojem nastaje, tjerajući publiku da i osjeća i razmišlja. A onda, možda, i naraste piše: Tatjana Sandalj odnosu izuzetnog povjerenja da, uza sve fekalije koje se razlijevaju scenom, ljudsko dostojanstvo neće biti povrijeđeno. jećanje na 21. izdanje Međunarodnog festivala malih scena Naizgled, ali samo naizgled, o tome ne govori visoko estetizirana u Rijeci sjećanje je gorkog okusa na devetodnevnu borbu predstava s pravom mjerom u svemu za koju je ocjenjivački sud s tematskim traumama te na niz susreta s veličanstvenim proglasio najboljom, Dovde se prostire šuma. Nataša Matjašec Sglumačkim interpretacijama. Svjedočili smo da kazalište može, Rošker, Branko Jordan i Davor Herga, kombinirajući fizički i hoće i mora biti uronjeno u vremenu u kojem nastaje, tjerajući dramski teatar, predstavili su suvremenog čovjeka koji polako publiku da i osjeća i razmišlja. A onda, možda, i naraste. nestaje u virtualnom svijetu materijalnog. Pod uvjetom da imamo novaca, ne postoji problem koji ne možemo riješiti odlaskom u Živjeli smo u emotivnom rasponu što ga je selektor Bojan Munjin banku ili do bankomata. Osim usamljenosti koju više ne znamo odredio naslovivši festivalsku temu Strahovi i nade novoga ispuniti sadržajem, tjeskobe koju ne znamo zamijeniti iskrenom emocijom, kao da smo tražeći ljubav zaboravili kako ona izgleda. Međutim, da je sve bilo samo o ljubavi i nestajanju, ne bismo govorili o devetodnevnoj festivalskoj borbi s traumama. Jer svaka je predstava redom razotkrivala mehanizme kojima zavaravamo sami sebe da bismo lakše podnosili svakodnevicu. I svaka je predstava razotkrivala neki od mehanizama kojima nas vlast, bilo božanska bilo državna bilo sudska, s krunom ili bez nje, te društvene konvencije, obiteljski, prijateljski, kakvi god međuljudski odnosi podržavaju u krhkoj ravnoteži straha i nade bez koje ne bismo mogli dalje. Je li umjetnost posljednja utopija i posljednji oblik pobune zdravog Radionice integracije, Beograd: Mira Furlan, Dok nas smrt ne ljudskog duha? I kako da izađe iz okvira što ih zadaje, u ovom razdvoji, red. Predrag Manojlović slučaju, scenski prostor/kazališna zgrada i postane dostupna onima koji je trebaju? Na ovom Međunarodnom festivalu malih vremena – i onda kada su dramaturško-redateljski koncepti scena tek smo glasno izgovorili ova pitanja. O odgovorima još naglašeno potiskivali racionalno, kao u predstavi Dok nas smrt ne razmišljamo. razdvoji, ali i tada kada su dekonstrukcijom emotivnih pripovijesti naglašavali racionalan, sociološki definiran okvir uzroka osobnih tragedija, kao u predstavi One su trpjele. Možemo reći i da smo gledali serijal O ljubavi i nestajanju. Sintagma je upotrijebljena u opisu predstave koju je publika ocijenila najboljom, obiteljske drame Mire Furlan u režiji Mikija Manojlovića Dok nas smrt ne razdvoji. Isto je naglasio Oskaras Koršunovas režirajući Beckettovu Krappovu posljednju vrpcu, u kojoj litvanskom glumcu Juozasu Budraitisu život curi kroz prste dok, preslušavajući audiozapise vlastitih sjećanja, negira/ponavlja greške počinjene tijekom potrage za ljubavlju. A o čemu drugom nego o ljubavi i nestajanju govori Romeo Castelluci šokirajući nas misaono i olfaktivno u predstavi O konceptu lica sina božjega? Riječ je o kontroverznom komadu u kojem je tužna staračka svakodnevica suprotstavljena praznom pogledu renesansnog OKT/ Vilnius City Theatre, Vilnius, Litva: Samuel Beckett, prikaza Isusova lika i predstavi u kojoj smo svjedočili glumačkom Krappova posljednja vrpca, red. Oskaras Koršunovas

22 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. festivali | 54. Međunarodni dječji festival, Šibenik, 21. lipnja – 5. srpnja 2014. Od petice naniže Bilo bi važno da se djeca od malih nogu odgajaju kao kazališna publika, a ne medijski taoci. To je poslanje i zadaća šibenskog Festivala piše: Jordanka Grubač se sve još roji u nesretnoj glavi dijela publike, čije kriterije grade eđunarodni dječji festival u Šibeniku, ove godine mediji i okružje, a ne, recimo, kazališna scena. Eto, zato bi bilo pedeset i četvrti, u petnaest dana održavanja hodao važno da se djeca od malih nogu odgajaju kao kazališna publika, je utabanim stazama prethodnika, polustoljetnih a ne medijski taoci. To je poslanje i zadaća šibenskog Festivala. Mfestivalskih programa koji su svoj zenit dosegli tamo negdje Koliko uspješna? Ovisi o koječemu, no ovo nije prilika za krajem osamdesetih, revitalizirali se poratnih devedesetih, a takovrsne analize. onda se, nekako, počeli pretvarati u kliše i pomalo tavoriti. Nije Šibensku malu kazališnu publiku oduševila je predstava Kraljica vešmašina Anice Tomić u u režiji Jelene Kovačić i izvedbi Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice. Bila je to vrlo duhovito prerađena, dobro urađena, ali neobična verzija Romea i Julije sa sretnim završetkom. Splitska PlayDrama, premda usmjerena prema nešto odraslijoj publici, oduševila je redom sve koji su gledali Omladini o idealima Ivane Brlić-Mažuranić u režiji i dramaturgiji Elvisa Bošnjaka. To je zaista nešto najljepše što je neki hrvatski pisac ikad uputio mladima. Gradsko kazalište mladih iz Splita došlo je s kvalitetnom predstavom Važno je zvati se Ernešto, za koju je Oscara Wildea uspješno preradila Marijana Nola. U dobre predstave ovogodišnjeg MDF-a uvrštavamo i Kreket Davida Mameta u režiji Renea Medvešeka i koprodukciji Teatra Exit i Scene Gorica te Smiješno čudovište Asaya Fujita u režiji Ane Prolić i izvedbi Kazališta Mala scena iz Zagreba. I – to bi bilo to što se tiče dramskog programa. S tim što je jedna Kazalište Mala scena, Zagreb: Asaya Fujita, Smiješno čudovište, od najuspješnijih, ako ne i najuspješnija predstava, bila jedna red. Ana Prolić inozemna – izraelska pretežno plesna predstava Srebrne cijevi (Silver) Shimona Mansura. Novost ovogodišnjeg MDF-a bila u pitanju šarolikost, a najmanje brojnost šibenskih festivalskih programa, tako da će u matičnom gradu i matičnoj kući pretežno paradirati tim dvjema činjenicama: da su festivalski programi brojni, kako na službenim scenama tako i na ulicama i trgovima te u radionicama. No, jasno je da to nije jedini kriterij za ocjenu manifestacije. Direkcija Međunarodnog dječjeg festivala ove je godine napustila započetu praksu vlastitih produkcija za početnu predstavu, odnosno svečanost otvaranja. Tako je 54. MDF otvorila Pepeljuga riječkog Gradskog kazališta lutaka. Poznati predložak obradila je Magdalena Lupi Alvir, a redateljica, koreografkinja i scenografkinja Mojca Horvat staroj je priči, uz pomoć autora glazbe Duška Rapoteca Utea i kostimografkinje Sandre Dekanić, dala novo ruho. Ispalo je to na kraju plesno putovanje poznatom Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Magdalena Lupi Alvir (prema bajkom kroz ritmove i stilove bliske generacijama pop kulture. Ali, avaj! Ta dobra riječka predstava za djecu ispala je u Šibeniku braći Grimm i Charlesu Perraultu), Pepeljuga, kontroverznom, pa tako, naravno, medijski eksponiranom red. Mojca Horvat ne zbog svoje kvalitete, nego zato što je bilo posjetitelja koji su napustili gledalište vidjevši da maćehu (dakle, ženu) igra Alex je odluka o izboru zemlje-partnera, a izbornica inozemnog Đaković (dakle, muškarac)! Tako je riječka Pepeljuga dobila još programa Nenni Delmestre odlučila je da to bude Španjolska, jedan touch naše suvremenosti, onaj iz medijskih pumpanja o predstavljena s četiri predstave različitog žanra i kvalitete – od transvestitima, transseksualcima, LGBT osobama i tko zna što petice naniže. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 23 festivali | 7. Međunarodni festival cabareta i komedije Gumbekovi dani, Zagreb, 20. ožujka – 1. travnja 2014. Od lutke do opere Gumbekovi dani obilovali su vrijednim i zanimljivim predstavama kao dokazom prilagodbe kabarea današnjici, u kojoj njegovi postupci žive u različitim scenskim oblicima piše: Tomislav Kurelec beogradskog Favi teatra Pevaj brate II Stevana Koprivice u režiji Slavenka Saletovića zadivila je brzim ritmom, dosjetkama estival koji nosi ime velikog komičara i kabaretista Mladena i izvanrednim spojem fizičkog teatra i pjevanja vrsnih glumaca Crnobrnje Gumbeka (1939.-2000.) sve više potiče na Milana Kalinića, Milana Vasića i Andrije Miloševića. stvaranje suvremenog kabarea, a još i više na uporabu Te zvjezdane trenutke zabavnog teatra ipak je nadmašila elemenataF tog rubnog kazališta u predstavama različitih vrsta kompleksnost dobitnika nagrade za najbolju predstavu, Njuške, i žanrova. U predstavi za djecu GK Žar ptice Ja i moji osjećaji CJ-a Johnsona u režiji Matka Raguža i izvedbi Teatra Exit s autorica i redateljica Ivica Boban efektno je uklopila klaunovske fascinantnim Jankom Rakošem, Enesom Vejzovićem i Filipom točke u strukturu kabaretske predstave. U Još si zelen Kazališta Križanom, koji su dojmljivim glumačkim transformacijama Zorin dom iz Karlovca Peđa Gvozdić i Giulio Settimo kabareu su povezali fizička svojstva poput različitog načina hoda s odlikama bliskim postupkom raznim vrstama lutaka i lutkarskih tehnika karaktera, nalazeći tako sličnosti s ljudima i s mnogo humora oblikovali način stvaranja scenske iluzije kao radost imaginacije sagledavajući međupseće i od njih ne toliko različite međuljudske i kreativnosti. Istraživanje novih mogućnosti kazališnog, pa i odnose iz vrlo osebujnog i originalnog rakursa. kabaretskog izraza studenata Umjetničke akademije iz Osijeka, od crnog teatra, animacije dijelova tijela do neočekivane uporabe svjetla rezultiralo je originalnom predstavom Pekel na zemli Denisa Peričića. Posebno je iznenađenje bio Operni cabaret zagrebačkog HNK-a s u jednu predstavu objedinjenim trima desetominutnim operama u režiji Jasne Žarić i scenskim okvirom za koji je, zbog osmišljena i duhovita povezivanja tipično kabaretskog ugođaja kavanskih stolova s naznakama grandiozne operne scenografije, nagrađena Marta Crnobrnja. Još su više domete dosegli na Gumbekovim danima već nagrađivani izvođači i redatelji. Jure Ivanušič iz Ljubljane ovaj put oduševio je publiku kao Jacques Brel u originalno zamišljenoj biografiji velikog šansonijera, režijom i interpretacijom na

Teatar Exit, Zagreb: CJ Johnson, Njuške, red. Matko Raguž

Vrlo uspjele bile su i Muke po Iveku Nine Škrabea, zasluženo nagrađenog za izniman doprinos oživljavanju kabarea. U izvedbi GD Histrion redatelj Želimir Mesarić postigao je frenetičan ritam razigranog ansambla na čelu s dobitnikom nagrade za najbolju ulogu Davorom Svedružićem, koji je kombinacijom fizičkog teatra i komične uporabe različitih dijalekata prelazio iz jednog izmišljenog lika u drugi dovodeći do krajnjih granica komediju zabluda i ostvarujući jednu od najboljih komičnih uloga u našem teatru posljednjih godina. Uspješna je bila i koprodukcija HNK-a u Varaždinu i Kerekeš teatra Bogi Ivač – Znova, nova verzija najgledanije varaždinske Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ljubomir Kerekeš komedije prema srednjovjekovnim francuskim farsama u režiji (prema srednjovjekovnim francuskim farsama), Bogi Ivač - Znova, red. Ljubomir Kerekeš Ljubomira Kerekeša usmjerenoj prema stilizaciji i karikaturi, što je najdojmljivije iskoristila Sunčana Zelenika Konjević, dobitnica nagrade za najbolju žensku ulogu. slovenski prevedenih Brelovih šansona, približivši bogatu kabaretsku tradiciju mentalitetu današnje publike. Povezujući Gumbekovi dani obilovali su vrijednim i zanimljivim predstavama neke elemente kabarea sa suvremenom glazbenom komedijom kao dokazom prilagodbe kabarea današnjici, u kojoj njegovi i farsom u prikazu suvremene estrade, urnebesna izvedba postupci žive u različitim scenskim oblicima.

24 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. 19. Revija lutkarskih kazališta, Rijeka, 3. – 10. studenoga 2014. Odnos prema tradiciji Iz riječke koncentracije predstava za djecu može se iščitati želja odraslih da najmlađe pouče toleranciji drugog i drugačijeg. Ali i metodama kako se nositi sa strahovima piše: Tatjana Sandalj u boji i kazališne scenografije, pa su scenografije i samo deset centimetara visoke marionete inovativne, pažljivo oblikovane, a u radsko kazalište lutaka Rijeka organizacijom ovogodišnje licima bez greške prepoznajemo tipove. Jednako je važna izvedba Revije lutkarskih kazališta u Rijeci hvatalo je zamah i činjenica da slovenski lutkari dopuštaju druženje s lutkama entuzijazma kojem će iduće godine obilježiti dvadesetu i lutkarima poslije nje. Dakle, predstava je ne samo vezana uz godinuG manifestacije. I uspjelo mu je s čak petnaest naslova i Tradiciju nego i Tradicija sama, uz koju se dobro osjećate iako je pozornica manja od većine elektronskih ekrana pred kojima svakodnevno sjedimo. Reinterpretaciju klasika na dva su oprečna načina ponudili slovenski i riječki lutkari. Marek Bečka i Zala Dobovšek Snjeguljicu su vrlo vješto izmjestili s cvjetne livade i tamne šume u mrak rudarskog grada. U priči su zadržani osnovni motivi braće Grimm, ali je dobila novu i aktualnu ekološku tematiku. Rene Medvešek s riječkim je lutkarima Velog Jožu Vladimira Nazora pretvorio u predstavu u kojoj se na prošlo oslanja jezikom, glazbom i izborom scenskog materijala. Nazor je napisao pripovijetku, a Medvešek je izgradio njen poetski scenski oblik. Zadnji dio tog tradicijskog okvira Reviji su dodali francuski lutkari, Compagnia La Pendue. Pulcinella – Poli Dégaine podsjetila nas je zašto je taj lutak najpoznatiji na svijetu. Estelle Charlier i Romuald Collinet s vrlo su malo teksta, ali odličnom Lutkovno gledališče Ljubljana: Milan Klemenčič (prema interakcijom s publikom te s puno pulcinellovskog udaranja, u motivima iz 18. stoljeća), Doktor Faust, red. Jelena Sitar Cvetko, eksplozivnom ritmu zabavili manje i starije podsjetili da vječna u Igor Cvetko tom svijetu samo igra jest. sedam inozemnih kazališta. Sretnim spletom okolnosti, nakon niza lutkarski sušnih godina, igrano kazalište ove je godine bilo začin nizu lutkarskih tehnika i oblika. Iako je veći dio programa bio namijenjen starijoj vrtićkoj i mlađoj osnovnoškolskoj populaciji, iz ponuđenog je mogla birati publika svih uzrasta i naklonosti. Uz Šarenu priču Dečjeg pozorišta iz Subotice zabavljali su se mališani do 3 godine, kojima je namijenjen program Teatra u pelenama. Crno-bijeli svijet Labuđeg jezera, što ga je prema glazbi Čajkovskog vizualno dojmljivo osmislila Stefanka Kjuvlijeva, u produkciji Pozorišta za decu iz Kragujevca, namijenjen je starijima od osam godina. A u programu Riječke revije jedna je lutkarska predstava za odrasle obavezan lik, ove godine Faust Lutkovnog gledališča iz Ljubljane. Upravo je Faust, izveden prve revijalne večeri, upozorio na nešto što se izdvojilo kao tema dobrog dijela programa: odnos prema Pozorište za decu Kragujevac: Todor Valov, Labuđe jezero, tradiciji. Doktor Faust jedan je od najistaknutijih likova europske red. Todor Valov povijesti književnosti, međutim priča o Faustu bila je i jedno od najpopularnijih djela što su ga izvodile putujuće lutkarske družine Usput, ali sociološki zanimljivo, iz riječke koncentracije predstava u Njemačkoj tijekom 17. i 18. stoljeća. Upravo na tradiciju 18. za djecu može se iščitati želja odraslih da najmlađe pouče stoljeća, a ne na Goetheov klasik, oslonio se otac slovenskog toleranciji drugog i drugačijeg. Ali i metodama kako se nositi sa lutkarskog kazališta Milan Klemenčić kada je postavio Fausta strahovima. Jedan Pulcinella mjesečno pravi je antistres recept, 1938. godine. Predstavu su, na sreću publike, 1982. obnovili Jelena jer uz njega se smijemo svemu. Čak i smrti. Sitar i Igor Cvetko. Klemenčić je bio slikar, začetnik fotografije broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 25 festivali | 25. Festival hrvatske drame i autorskog kazališta Marulićevi dani, Split, 23. – 30. travnja 2014. Oštre poruke Žirija Marul za dramaturgiju predstave / dramatizaciju / adaptaciju (lokalizaciju) nije dodijeljen, s obrazloženjem da nisu zadovoljena osnovna načela dramaturgije, posebno naglašavajući pitanja dramaturške interpretacije i ritma predstava vogodišnje Marulićeve dramaturgije, posebno naglašavajući dane obilježio je otvoren i pitanja dramaturške interpretacije i neuobičajeno oštar nastup ritma predstava. StručnogO ocjenjivačkog suda, koji je Marul za suvremeni dramski tekst dao nekoliko prijedloga za promjene u festivalske predstave dodijeljen je načinu rada Festivala. Nina Mitrović, Ivoru Martiniću, autoru drame Moj dramska spisateljica – predsjednica i sin samo malo sporije hoda, izvedene članovi Alja Predan, dramaturginja, u režiji Predraga Stojmenovića i umjetnička direktorica Festivala produkciji Beogradskog dramskog Borštnikovo srečanje iz Maribora pozorišta. Žiri je naglasio da je Ivor (Slovenija); Snježana Sinovčić Šiškov, Martinić mladi pisac, no to ga ne glumica, članica ansambla Drame sprečava da se bavi zrelim temama i HNK-a Split; Miloš Latinović, Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku: Ranko ozbiljnim problemima. Autorovo djelo dramatičar, direktor festivala BITEF Marinković, Glorija, red. Zoran Mužić posjeduje čvrstu dramsku strukturu Beograd (Srbija) i Hazim Begagić, unutar koje psihološki razrađeni likovi glumac i kazališni producent, direktor koegzistiraju jedan s drugim, dok Bosanskog narodnog pozorišta Zenica odnose određuju njihove osobne želje i Festivala bh. drame (BiH), zaključili i frustracije. Vješto se služeći živim i su da je sadašnji naziv nagrade „Marul duhovitim dijalogom, Martinić kreira za suvremeni dramski tekst festivalske dramu pred nama, na sceni, a ne izvan predstave“ neprecizan i kao takav nje. podložan različitim tumačenjima, te Marula za predstavu u cjelini dobila predložili naziv „Marul za suvremeni je drama Sada je, zapravo, sve dobro dramski tekst“, gdje se odrednica autorice i redateljice Olje Lozice „suvremeni“ odnosi isključivo na u izvedbi ansambla Zagrebačkog dramska djela ne starija od 30 (trideset) kazališta mladih. Etide, predstavljene godina od trenutka njihova nastanka, nizom isprepletenih slika i sekvenci, objavljivanja ili scenske praizvedbe, Zagrebačko kazalište mladih: Olja Lozica, Sada je, prikazane su kao mjesto duhovite uz odredbu da se navedena nagrada zapravo, sve dobro, red. Olja Lozica i oštre kritike postojećeg stanja u može samo jednom dodijeliti istom jednom nehumanom društvenom sustavu. Izvrstan glumački dramskom tekstu. Po njihovu mišljenju, Ocjenjivački sud trebao ansambl ZKM-a prezentira banalnosti svakodnevnih životnih bi imati obvezu čitanja dramskih tekstova svih predstava u situacija, uspješno izbjegavajući dramaturške zamke. Tako se natjecateljskom programu kako bi stručno i odgovorno odlučio o stvara zanimljiva predstava koja korespondira s publikom na nagradama za suvremeni tekst te za dramaturgiju / dramatizaciju emotivnoj, ali i mentalnoj razini, smatra Žiri. / adaptaciju (lokalizaciju). Sukladno tome, Direkcija Festivala preuzela bi dužnost dostavljanja tekstova Ocjenjivačkom sudu. Marul za režiju dodijeljen je Olji Lozici za režiju predstave Sada je, zapravo, sve dobro u izvedbi ansambla Zagrebačkog kazališta Premda je Ocjenjivački sud smatrao da ovogodišnja selekcija mladih. Marul za glumačko ostvarenje dodijeljen je Milošu predstava ne zadovoljava kriterije nacionalnog festivala, odlučio Bikoviću za ulogu Branka u predstavi Moj sin samo malo sporije je ne snižavati kriterije pri dodjeli nagrada, nego preuzeti hoda. Marul za glumačko ostvarenje i nagrada Žirija čitatelja odgovornost i javno reagirati te stoga ne dodijeliti sve nagrade, Slobodne Dalmacije dodijeljene su Bojanu Navojcu za ulogu smatrajući da izbor predstava treba biti rukovođen načelom Muškarca u predstavi Trebalo bi prošetati psa. Marul za umjetničko pomicanja umjetničkih granica i definitivnom prevagom kvalitete ostvarenje (scenografiju, kostimografiju, dizajn svjetla, originalnu nad kvantitetom. glazbu, itd.) dodijeljen je Juraju Glasinoviću i Ivani Škrabalo za Tako Marul za dramaturgiju predstave / dramatizaciju / scenografiju predstave Sada je, zapravo, sve dobro. adaptaciju (lokalizaciju) nije dodijeljen, s obrazloženjem da Najvišu prosječnu ocjenu publike od 4,53 dobila je predstava je, procjenjujući dramaturški rad na izabranim predstavama, Trebalo bi prošetati psa Tomislava Zajeca u produkciji Hrvatskog Ocjenjivački sud ustanovio da nisu zadovoljena osnovna načela narodnog kazališta iz Zagreba i režiji Franke Perković.

26 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. 61. Pulski filmski festival, 12. – 26. srpnja 2014. Tereti prošlosti Dobitnici Zlatnih Arena za muške uloge bili su protagonisti zlokobno mukle drame Kosac, a dobitnice Zlatnih Arena za ženske uloge protagonistice nevesele drame Happy Endings

bujam proizvodnje hrvatskog dugometražnog u neveseloj drami o neizdrživo teškom sivilu naše filma u posljednjih se nekoliko godina znatno današnje stvarnosti (post)tranzicijsko-neoliberalno- povećao te se umjesto dugo uobičajenog broja demokratskog kapitalizma, Happy Endingsu odO pet-šest naslova u glavnoj nacionalnoj konkurenciji redateljsko-scenarističkog debitanta Darka Šuvaka, Pulskog filmskog festivala može vidjeti po desetak djela inače međunarodno afirmiranog ravnatelja filmske dovršenih u razdoblju između dva festivala. Zasad fotografije. Ivo Gregurević Zlatnu Arenu za glavnu količinski rekordna, a i vrsnoćom iznimna godina mušku ulogu priskrbio si je naslovnom ulogom u bijaše 2013., kad su se iznadprosječnost kvalitete Jurićevu filmskom traganju, sugestivno predstavivši i kvantitete poklopili s velikom, 60. obljetnicom osamljenika koji tvrdoglavo suzbija unutarnji nemir, postojanja najstarijeg nacionalnog filmskog festivala na mudro izbjegavši ponuditi gledatelju olakotne putokaze svijetu. piše: za dešifriranje složenosti njegova lika zvanog Ivo, a Na 60. Puli u nacionalnoj je konkurenciji prikazano Janko Heidl time, je li, i svakog ljudskog stvora. Mladom čovjeku trinaest filmova, a u konkurenciji manjinskih primjeren manjak životnog iskustva obilježava lik Ivina sumještanina Josipa, čije nespretno nošenje s dvojbom potaknutom dobrom namjerom doprinese tragediji, u izvedbi Igora Kovača, dobitnika Zlatne Arene za sporednu mušku ulogu. Teški tereti prošlosti i sadašnjosti, mada oni druge vrste, tište i novopečenu maserku Ankicu u Happy Endingsu, a Areta Ćurković, dobitnica Zlatne Arene za najbolju glavnu žensku ulogu, dojmljivom je dirljivošću, naizgled posve jednostavnim, činjeničnim otjelovljenjem, dočarala Ankičino zaludno nastojanje da se vlastitim snagama iskoprca iz kala u koji ju je uvukao pošteno naivan odnos prema prijetvorno zlatoustom slatkorijeku koji, odozgo, vabi pijune života da se dobrovoljno bace u žrvanj potrošačkog društva. Dobitnica Zlatne Arene za sporednu žensku ulogu u istome filmu, Anita Matić Delić, trvenje je sa

Kosac, red. Zvonimir Jurić koprodukcija njih deset. Ove je godine bilo prijavljeno još više filmova, no kroz selekciju u nacionalnu ih je konkurenciju prošlo deset, a do kraja Festivala otpala su još dva – nespremni za prikazivanje – Svinjari debitanta Ivana Livakovića povučeni su na samom početku Festivala, dok je također debitantski Vlog Brune Pavića, mimo volje ekipe filma, uklonjen iz programa na sam dan prikazivanja, s obrazloženjem da su uočene nepravilnosti vezane uz autorska prava. U programu manjinskih hrvatskih koprodukcija prikazana su tek dva filma. Ocjenjivački sud 61. Pule – glumica Nataša Dorčić, montažerka Happy Endings, red. Darko Šuvak Ivana Fumić, redatelj Antonio Nuić, bosanskohercegovačka producentica Amra Bakšić Čamo i britanski filmski kritičar Nick Holdsworth – Zlatne Arene za glumačka ostvarenja dodijelio sličnim preprekama svakodnevice donijela u ključu dinamičnog je interpretima uloga u dvama filmovima. Muške su uloge, i neurotičnog iskazivanja nesnalaženja s frustracijama što ih procijenili su, najbolje bile u zlokobno mukloj provincijskoj izaziva aktualna suvremenost u nas. drami s odjecima horora, Koscu Zvonimira Jurića, a ženske broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 27 festivali | 23. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 22. – 27. travnja 2014. Od osnovnoškolaca do veterana Oktavijanom nagrađena psihološka drama Slučajno Tanje Golić znatno je oslonjena na interpretacije dvoje glumaca, nekadašnjeg para koji su uvjerljivom nijansiranošću otjelovili Lana Barić i Krešimir Mikić piše: Janko Heidl promišljeno oblikovanog – koje će, ravnopravno s ostalim redateljskim postupcima, izgraditi željenu cjelinu. bog financijsko organizacij- Kao posve ili uglavnom pasivni skih nevolja koje su snašle protagonisti, snažnom su prisutnošću 23. Dane hrvatskog filma, zaigrali ponajprije Stojan Matavulj, Zsredišnja godišnja nagradna smotra Karla Brbić i Roko Sikavica, dok je domaćeg kratkometražnog filma Tamara Šoletić pronašla savršenu ove godine nije angažirala ocjenji- mjeru spoja zbunjenosti i odlučnosti vački sud te nije dodijeljen uobi- kao jedina članica obitelji koja drži da čajeni set nagrada DHF-ova žirija, bi, u situaciji koja ih je snašla, valjalo pa tako ni ona jedina za glumu, nešto konkretno poduzeti. zvana Nagrada za najbolje glumač- Slučajno, red. Tanja Golić ko ostvarenje. Da sve ne bi prošlo Veterani Ivo Gregurević i Vinko bez nagrada ipak dodijeljena su Kraljević impresivnom su suptilnošću uobičajena priznanja strukovnih predstavili svećenika i nevjernika i drugih udruga – Oktavijani Hr- koji oprezno obigravaju jedan oko vatskog društva filmskih kritičara, drugoga u malne trilerski napetoj Jelena Rajković Hrvatskog društva psihološkoj, društveno refleksivnoj filmskih redatelja i Zlatna uljanica drami Stol između Silve Ćapin, a ocjenjivačkog suda katoličkog tjed- staloženo iskustvo Alme Price i nika Glas Koncila – no ni nijedno Franje Kuhara uvelike je pridonijelo od njih ne ističe same glumačke ostvarenju autorskih namjera u još izvedbe. jednoj društveno-psihološkoj drami – Ipak, nagrade HDFK-a najboljem Zajedno, red. Jasna Nanut Pragovima Dijane Mlađenović. igranom filmu i HDFR-a za Među novim, široj (pa i užoj) publici najboljeg autora do 30 godina još neznanim licima, svakako valja starosti – također dodijeljena izdvojiti izvanredno izabranu riječku autorici igranog filma – glumicu Tanju Smoje u intrigantnom nedvoumno, kao dio cjeline, kratkišu Zajedno Jasne Nanut, a ne obuhvaćaju i glumačke izvedbe, bi valjalo ne istaknuti i Splićanina uistinu iznimne u oba nagrađena Hrvoja Bubića, koji nas je, činilo se, s djela. Oktavijanom nagrađena psihološka drama, uvelike dijaloška lakoćom zavarao da je naturščik, silom glumac, kojega je redatelj, kako se u (anti)romansa Slučajno Tanje Golić, Tlo pod nogama, red. Sonja Tarokić osim na pomno ambijentiranje na briljantnom eksperimentalnom filmu riječke lokacije, osobito dojmljivo u Pinokio Tome Šimundže i sugerira, lučke razvaline u završnici, znatno je oslonjena na interpretacije pronašao na cesti. dvoje de facto jedinih glumaca, nekadašnjeg para koji se ponovno Preskočivši u ovom kratkom osvrtu mnoge druge koji su zaslužili susreće nakon niza godina, a koji su uvjerljivom nijansiranošću pohvalu, spomenimo na kraju dvojicu dječaka koji su neobičnom otjelovili Lana Barić i Krešimir Mikić. Ugođena više kao film stanja uvjerljivošću iznijeli glavne uloge frustriranih osnovnoškolaca čija glavna uporišta nije jednostavno definirati, (društveno-) u dvama odličnim, društveno angažiranim filmovima: to su psihološka drama Tlo pod nogama Jelenom Rajković nagrađene Thomas Schmidtbauer u Streljani Lane Zaninović i Filipa Mojzeša autorice Sonje Tarokić od glumačkog je ansambla mahom te Franko Jakovčević u Marku Igora Dropuljića. zahtijevala mnogo nedjelovanja, gotovo bivstvovanja – dakako,

28 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. NAGRADa HRVATSKOG GLUMIŠTA 22. Nagrada hrvatskog glumišta Povratak u budućnost U 2014. kazališni je život bio bogat i razgranat – samo Grad Zagreb broji čak petnaest kazališta i zamjetan broj nezavisnih grupa, dok se kazališna djelatnost živo i rijetko smetano odvija na potezu od Osijeka do Dubrovnika. I to u čak petnaest kazališnih sredina. Stoga i ne čudi da je konkurencija za Nagrade bila vrlo žestoka

informacija o samoj Nagradi, njezinim utemeljiteljima i ostalome što se saznaje iz povijesnih knjiga, uslijedilo je nostalgično prisjećanje na tu daleku 2014. te je nakon predstavljanja tadašnjih ocjenjivačkih sudova za dramu, operetu/mjuzikl i suvremeni ples započela i svečanost te prisjećanje na zlatno doba hrvatskog teatra. Takvo se vrijeme više nikada nije ponovilo. Mnoštvo predstava, najveći broj publike, alternativa i klasično, iskustvo i mladost... – odbljesci svega toga bili su vidljivi i te večeri. U 2014. kazališni je život bio neizmjerno bogat i razgranat – samo Grad Zagreb broji čak petnaest kazališta i zamjetan broj nezavisnih grupa, dok se u to doba kazališna djelatnost živo i rijetko smetano odvija na potezu od Osijeka do Dubrovnika. I to u čak petnaest kazališnih sredina. Stoga i ne čudi da je konkurencija za Nagrade bila vrlo žestoka. Zahvaljujući duhovitom scenariju (Saša Božić i Dora Ruždjak Podolski) i dinamičnoj režiji (Dora Ruždjak Podolski), činilo se da svečanost dodjele Nagrada traje osjetno kraće no što je doista potrajala. Te se večeri, koja se tradicionalno održava 24. studenoga, moglo provjeriti kako kazalište u Hrvatskoj doista izgleda. U četrnaest kazališnih sredina izvan Zagreba marljivi su kazališni djelatnici osmislili, snimili i montirali videoradove o kazalištima u svojim sredinama. Pomalo nesvakidašnji pogled, pogled iz drugog kuta na kazalište, dali su glumci, redatelji, ali i djelatnici nekih drugih profesija čiji je rad također važan za normalno djelovanje kazališta. Bilo je u njihovim prilozima aktualnosti, arhivske građe, ozbiljnosti i humora, različitih snimateljskih i montažnih postupaka, riječi i glazbe, ali iznad svega ljubavi prema kazalištu i umjetnosti kazališta. Predstavljeno je tako kazališno djelovanje u Rijeci, Vinkovcima, Sisku, Osijeku, Čakovcu, Virovitici, Požegi, Puli, Dubrovniku, Varaždinu, Zadru, Karlovcu, Splitu i Šibeniku. Nataša Dangubić i Marko Antunović Sama dodjela Nagrada hrvatskog glumišta 2014. započela je kad je na pozornicu stupila glumica Marija Škaričić, Splićanka azališne i filmske premijere uvijek su bile mjesta na sa zagrebačkom adresom, koja je svekolikom općinstvu, kako u kojima se trebalo pojaviti u svečanoj odjeći. Nekoć Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu tako i onome pred kruta pravila odijevanja (večernje haljine za dame i malim ekranima, obznanila dobitnike Nagrada u kategorijama Ksmoking ili barem tamno odijelo s leptirkom za gospodu) danas radija (režija radiodrame) i televizije (glumačko ostvarenje u su malo popustila, pa je na glamuroznim događanjima, u koja televizijskoj drami). Obje je nagrade dobitnicima uručio Saša svakako pripada i dodjela Nagrada hrvatskog glumišta, moguće Runjić, ravnatelj programa Hrvatske radiotelevizije, koja je jedan vidjeti gotovo sve – od hipstera do najnovijih, počesto vrlo od tri utemeljitelja Nagrade. glamuroznih kreacija najpoznatijih domaćih dizajnera. Tako je Dobitnika Nagrade za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski bilo i na ovogodišnjoj, 22. po redu, dodjeli Nagrada hrvatskog dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku glumišta, koja se tradicionalno održava u Hrvatskom narodnom obradu teksta ili dramaturgiju predstave proglasila je Vedrana kazalištu u Zagrebu (suutemeljitelju Nagrade). Na početku Klepica, dramaturginja i dramska spisateljica iz Kutine. večeri dobrodošlicu u 2074. prisutnima je zaželjela dobrodržeća Domaćica dodjele plesnih nagrada bila je „Plesna figura u stogodišnja domaćica večeri Nataša Dangubić. Nakon osnovnih svili, perju i visokim potpeticama“. Riječ je, naravno, bila o

30 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Jelena Miholjević i Kristijan Beluhan uz pratnju glumačkog benda sjajno zakamufliranom plesaču i plesnom autoru Pravdanu Lana Gojak, članica ansambla Istarskog narodnog kazališta iz Devlahoviću. Plesnoj figuri naknadno se pridružila i plesna Pule. Domaćica dodjele Nagrada u kategorijama operete/mjuzikla umjetnica i pedagoginja Ilijana Lončar iz Požege. Nagrada za bila je glumica Leonora Surian, ravnateljica Talijanske drame najbolju mušku ulogu u predstavama suvremenog plesa ove HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke, a drugi dio domaćinskog para godine nije dodijeljena, a Nagradu za najbolju plesnu predstavu činio je dirigent Krešimir Batinić. Nagradu najboljoj predstavi u dobitniku je uručio Tedi Lušetić, zamjenik pročelnika Gradskog toj kategoriji uručio je Goran Ogurlić, glavni urednik Večernjeg ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. lista (jednog od utemeljitelja Nagrade). „Najveći roker među majstorima svjetla“, Alen Marin, bio je Dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko domaćin dodjela Nagrada u kategorijama najbolje scenografije i djelovanje na području drame ove je godine bio doajen hrvatskog kostimografije. Glumac Jure Aras iz Zadarskog kazališta lutaka, glumišta, glumac Špiro Guberina, koji je svoju Nagradu preuzeo „dobri duh cijele zadarske nezavisne kazališne scene“, započeo iz ruku Vladimira Stojsavljevića, pomoćnika ministrice kulture. je s proglašenjem najboljih u kategorijama lutkarskih predstava (Ministarstvo kulture RH jedan je od suutemeljitelja i pokrovitelj ili predstava za djecu i mladež, a na sceni mu se ubrzo kao Nagrade.) sudomaćica pridružila i kazališna pedagoginja iz Karlovca Sanja Nagrade za sporedne uloge u drami dodijelila je glumica Rada Hrnjak. Nagradu za najbolju lutkarsku predstavu ili predstavu Mrkšić, koja već četrdeset godina nastupa na sceni osječkog za djecu i mladež uručila je Sanja Nikčević, predsjednica HNK-a, a njezin je partner u tom poslu bio Davor Svedružić, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa (jednog od pet glumac zagrebačkog Kazališta Komedija. Nagrade za glavne suutemeljitelja Nagrade). uloge u drami uručili su Jadranka Đokić iz Pule i Sven Medvešek Ovogodišnja Nagrada hrvatskog glumišta za izniman doprinos iz Velike Gorice, oboje sa zagrebačkom adresom. kazališnoj umjetnosti dodijeljena je Đurđi Škavić za desetljeća Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom, glumica Doris Šarić kontinuiranog rada u svojstvu jezične savjetnice u predstavama Kukuljica, dodijelila je Nagrade za najbolje redateljsko ostvarenje mnogih naših kazališta i kazališnih grupa. Nagradu je uručio u drami te zajedno s najstarijom aktivnom glumicom u Hrvatskoj, Boris Svrtan, predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika Splićankom Darom Vukić (koja u 89. godini zaokružuje 67 (jednog od tri utemeljitelja Nagrade), a u ime dobitnice Nagradu godina aktivnog umjetničkog rada), proglasila dobitnika Nagrade je preuzela glumica Branka Cvitković. za najbolju dramsku predstavu u protekloj sezoni. Nagradu je Dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko uručio Duško Ljuština, direktor Nagrade hrvatskog glumišta. djelovanje na području mjuzikla/operete ove je godine Za konačno objašnjenje povratka u budućnost i dobrodošlice u bila dugogodišnja operetna primadona Nevenka Petković 2074. trebalo je pričekati, kako to već u kazalištu biva – rasplet. Sobjeslavski, kojoj je Nagradu uručila Sandra Švaljek, zamjenica Tada je domaćica večeri Nataša Dangubić, šarmantno zaključivši gradonačelnika Grada Zagreba. večer, izgovorila: „Zašto sve ovo? Zašto 2074? Želim vam samo Domaćin dodjele Nagrada za mlade umjetnike bio je Mladen reći da čuvate kazalište. Nemojte da nam u 2074. glave završe na Kovačić, glumac Kazališta Virovitica, kojem se ubrzo pridružila nogometnim loptama.“ broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 31 Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame | Špiro Guberina Uzavreli brektaj riječi Otkada je 1958. godine izašao na scenu do danas, Špiro Guberina nanizao je više od 130 uloga, kojima je udahnuo život dajući dio sebe i kroz njih razlio toplinu i strast na publiku, koja ga je uvijek voljela s jednakom odanošću

Mačka u Violićevu Hamletu u selu Mrduša Donja i simpatičnog Smojina Strikana u Marušićevu Velom mistu. Otkada je 1958. godine izašao na scenu HNK-a u Zagrebu i odigrao Beaumarchaisova Figara u Figarovoj ženidbi, nanizalo se više od 130 uloga, kojima je udahnuo život dajući dio sebe i kroz njih razlio toplinu i strast na publiku, koja ga je uvijek voljela s jednakom odanošću, igrajući se s njim, odgovarajući na njegove pozive, predajući mu se smijehom, pljeskom i radošću. Bio je i Maro i Bokčilo i Dugi Nos i Ugo i Oštjer i Tripče i Sadi u Držićevu Dundu Maroju, svaki put s novim ključem otključavši taj dubrovački književni dragulj. Dvadeset je minuta govorio Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture, i Špiro Guberina iz vreće kao starac Remeta u amo osamdeset godina na sceni života, a već više od Držićevoj Grižuli s partnericom šezdeset godina na sceni teatra. Čovjek špičastog i robusnog Marijom Kohn. Sedamdeset minuta naviruje se, svađa, dovikuje, imena i prezimena. Glumac po koječemu osebujan: glasa ruga i ratuje s Ivicom Vidovićem kroz Bužu u TV-filmu Živka Skoji poskakuje i brekće, lica naglašena mimikom što na čudesan Jeličića i Vanče Kljakovića. način spaja komično i tragično, s tijelom koje kao da se srami Ali bio je on i knez Miškin Dostojevskoga i mucavac Foldal u svoje snage, pomalo povijeno u ramenima kao da nosi teret, ali Ibsenovu Borkmanu, Vratilo u Shakespeareovu Snu ivanjske s rukama koje se otvaraju djeci i nogama koje čaplinovskom noći i Eduardo u Ionescovu Neplaćenom ubojici. Od Držića do gipkošću hrle ususret publici, uvijek prisutan, svijetleći iz Brešana i Matišića, uz Raosova Divca u Vrdoljakovim Prosjacima prikrajka, jasan i čist, ali korak iza prvih reflektora. i sinovima do Majerova Dnevnika Očenašeka u režiji Eduarda Čovjek koji kaže da se bolje osjeća na sceni nego u stvarnome Galića na televiziji i Zvonimira Bajsića na radiju, Šibenčanin životu. Glumac koji je potvrdio da nema malih ili premalih uloga, rođenjem, Zagrepčanin življenjem, zauvijek Mediteranac, poput više voli intuiciju od logike, osjećaj od promišljanja, igru od plesača na užetu uvijek sjajan, obasjan reflektorima, siguran, kopanja, glumu od graditeljstva ili matematike, kojima se isprva uvjerljiv, a jednim korakom odijeljen od ponora, na tankoj crti kanio baviti... humora i tragike, s licem koje vedri, nikad posve nepobijedivši nervozu, s energijom koja mu ne dozvoljava da stane i prestane Oliver Kvaritekst bio je njegov prvi lik na sceni Zagrebačkog na radost gledatelja koji rastu i stare s njim, od negdašnjeg Špire dramskog kazališta. Godinu dana Gavella ga je promatrao Špule do sadašnje monodrame s pjevanjem i lajanjem Geste i zatvorenih očiju, godinu dana zajednički su tjerali nervozu iz grimase, ovogodišnji laureat Nagrade za svekoliko umjetničko njegova govora, borili se s riječima koje brzaju pred mislima, a djelovanje Hrvatskog društva dramskih umjetnika glumac je onda su pronašli Shakespareova Kvariteksta pa su odustali od Špiro Guberina! nasilnog mijenjanja govora koji se s vremenom pokazao kao dar, a ne mana. Žiri za dramu: Ivica Kunčević (predsjednik), Nives Madunić Barišić, Branko Pjer Meničanin, Dubravka Ostojić, Taj uzavreli brektaj riječi rodio je nenadmašnog Brešanova Kostadinka Velkovska

32 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. intervju | Špiro Guberina, kazališni filmski i televizijski glumac, dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo Još bih htio glumiti papu Kod dobivanja uloga faktor sreće jako je važan kod glumca. U kazalištu sam dobivao uloge po zamisli redatelja, a na televiziji sam imao sreće sa svojim najpoznatijim ulogama, Strikanom u Velom mistu i ulogom u Buži, koje su na kraju ipak pripale meni razgovarala: Branka Primorac

Negdje sam pročitala da je Vaš otac bio veći talent za glumu nego Vi. Je li Vas kao dijete on odveo u kazalište? ‒ Nije me otac odveo, sâm sam otišao. Bila je jedna žena, mecena, Milka Bučić, partizanka. Počela se baviti humanitarnim radom i pedeset i neke osnovala je dramsku sekciju pa smo se mi oko nje okupljali i tako sam se ja kao dvanaestogodišnjak zarazio glumom. Bilo je to nakon rata. Igrali smo uglavnom komedije, Nušića... Uživao sam u Šibenskom kazalištu ‒ ono je tako lijepo, kićeno, prvo izgrađeno na Balkanu, sa stalnim ansamblom. Valjda me je sve to fasciniralo.

Zašto ste onda pokušavali studirati građevinu i matematiku? ‒ Matematika mi je dobro išla. Imam odslušanih šest i položenih pet semestara. Znao sam da profesori imaju dva mjeseca praznike. Što je ljepše nego biti na moru i ljeti ništa ne raditi? Bio sam nezreo i samo mislio kako će mi biti lakše u životu. Danas mi je draže da sam glumac, ovako sve nasmijavam, a da sam matematičar, svi bi me se bojali i mrko me gledali.

Na Akademiju ste primljeni otprve, no ne bez intervencije? Kako je bilo? ‒ Bilo je to grozno iskustvo. Pripremio sam ulomak s pjevanjem, a kako nisam imao sluha, to je zvučalo strašno, nerazumljivo. F oto : O Pao bih na prijemnom da portir Čičmir, moj Šibenčanin, nije

dosađivao Branku Gavelli dok ovaj nije popustio, no mislim da leg sam im bio kao stvoren za uloge ridikula, otkvačenih dalmatinskih M

osobenjaka kakvih je najviše u djelima Ranka Marinkovića. oskaljov Glumce su za takve uloge tražili. Kasnije se Gavella brinuo da ispravi moj nerazumljiv govor, dikciju, na meni učio zavisnost govora i pokreta tijela... Sigurnosti radi, poslije javnog ispita i ‒ Dobro sam se slagao s pokojnim Zvonkom Lerotićem, s kojim sam igrao u TV seriji Jelenko. Volio sam glumiti s prirodnim Volio sam glumiti s prirodnim glumcima jer uz glumcima jer uz njihov način glume nisam ni ja komplicirao. Isto mi je tako bilo u HNK-u s pokojnima Ivom Serdarom, Borisom njihov način glume nisam ni ja komplicirao Buzančićom i Vanjom Drachom. Imate dugogodišnje iskustvo u televizijskim serijama. Usporedite nakadašnji i današnji rad. loše odigrane uloge u Staklenoj menažeriji Tennesseeja Williamsa ‒ To je neusporedivo. Danas se radi jako brzo, bez mnogo proba preporučio mi je da ne napuštam PMF. i priprema. Naravno da se to odražava na kvalitetu. Jednu smo epizodu nekada snimali po dva-tri tjedna, a sada u dva dana. U intervjuima uvijek spominjete Ivicu Vidovića kao idealnog partnera. S kim ste se osim s njim dobro glumački slagali? Navečer dobiješ tekst, a sutra ga moraš govoriti, recimo na njemačkom jeziku, koji ne znaš. Naravno da ispadne neuvjerljivo. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 33 intervju | Špiro Guberina, kazališni filmski i televizijski glumac, dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo

Kad sam radio Raosove Prosjake i sinove, otišao bih u sela oko a radili smo je u Tvornici Rade Končar. To je uloga oko koje sam Imotskog osluškivati ikavicu. Imao sam i tu sreću da su svi autori se jako trudio i volio je igrati. I Krleža je bio zadovoljan, čuo sam koje sam ja igrao još bili živi, poput Smoje, Raosa, Majera, Jeličića, od Jerkovića, a isto je Fanelli prenio na televiziju. A kad sam radio pa su nas mogli savjetovati. Fabriczyja Glembaya, starog pokvarenjaka, Krleža više nije bio živ. Najveći problem u toj ulozi bio mi je njemački; da to na nešto Primjećujete li drugačiji odnos redatelja i glumaca prema tekstu? sliči, mjesec dana drilala nas je profesorica njemačkog. ‒ Prije je tekst bio svetinja. Danas se to prekraja, pa više ne znaš tko je autor. Reći će mi da ja to ne shvaćam, ali stvarno ne shvaćam Koje biste uloge od tristotinjak u kazalištu izdvojili kao najdraže? jer ako uzmeš tekst dobrog pisca, što će ga netko drugi mijenjati? ‒ Svakako bih izdvojio prvu ulogu odigranu u zagrebačkom Ni ja, da sam slučajno pisac, ne bih volio da mi netko oskvrnjuje HNK-u 1958. Igrao sam Figara u Beaumarchaisovu Figarovu piru tekst. i ulogu kneza Miškina u Idiotu Dostojevskoga. Tada još nisam

Među najdraže uloge od tristotinjak koliko sam odigrao izdvojio bih Figara u Beaumarchaisovu Figarovu piru i ulogu kneza Miškina u Idiotu Dostojevskoga

znao govoriti na sceni. Recimo kneza Miškina zamislio sam Malo ste igrali Krležu. Zašto? introvertiranog i govorio sam tiho, sebi u bradu. U pauzi pitam ‒ Igrao sam samo dvije uloge. U Golgoti, koju je režirao Bogdan Vlatka Pavletića, direktora Drame HNK-a, kako je bilo, a on mi Jerković 1973., bio sam Doktor i Smrt u zadnjem činu. Mnogo kaže da nije čuo ni jednu jedinu rečenicu iz mojih usta. Poslije je mi je u glumačkom smislu pomoglo to iskustvo. S tom smo Kosta Spaić u meni prepoznao komičara tako da sam sve manje ambijentalnom predstavom bili na gostovanjima u inozemstvu, igrao karakterne uloge.

34 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. intervju | Špiro Guberina, kazališni filmski i televizijski glumac, dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo

Jeste li ikada poželjeli redateljski posao? ‒ Meni mašta radi, ali da bi bio dobar redatelj, trebaš znati što odbaciti, a ja to ne znam. Ja samo gomilam i gomilam. Ne, ne bih bio dobar redatelj, kao što ne bih znao biti dobar pedagog mladim glumcima. Ne volim se miješati u posao koji ne znam. Jedino sam se zafrkavao jednom zgodom na MESS-u. Bili smo s predstavom Güntera Grassa, a redatelj je bio Georgij Paro. Da istakne kako nije sam obavio redateljski posao, uz svoje ime dodao je i ansambl. I onda smo dobili nagradu. Rekao sam, budući da sam ja član ansambla, to je moja prva režija i odmah nagrada. Prvo pa muško.

Ipak ste osnovali Mali teatar Kiklop, u kojem možete biti sve što poželite. Kako Vam ide vođenje kazališta? ‒ Sve su to dječje igre. Zamislio sam ga kao laboratorij, da budu domaći pisci. Igrali smo Bajsića, Šoljana, Marinkovića... Desetak predstava ukupno. Sad će tome biti osamnaest godina. Zadnja su predstava Geste i grimase (nazvana po jednoj Marinkovićevoj knjizi); za nju sam raspisao natječaj da tražim glumca preko osamdeset godina, i sad recite nije li to sukob interesa!

Često ste dobivali uloge kad su ih drugi gubili ili odbijali. Jeste li Vi izgubili neku kojoj ste se nadali? ‒ Imao sam sreću. Općenito je faktor sreće jako važan kod glumca, osobito kod glumica, za koje i nema toliko uloga. U kazalištu sam dobivao uloge po zamisli redatelja, a na televiziji sam imao sreće baš sa Strikanom u Velom mistu. Prvo sam bio predviđen za jednu manju ulogu mucavca, ali to nisam prihvatio. Strikana je trebao glumiti sarajevski glumac Vlado Gaćina, ali on je ulogu izgubio jer je danima lumpao i ujutro bi došao u lošem stanju na probu. Tako je Strikan pripao meni, koji sam bio slobodan. Eto, to je glumačka sreća. Slično je bilo i s Bužom Živka Jeličića. Trebali su igrati Boris Dvornik i Ivica Vidović, ali kako je u Splitu Lijepo se govori o osamdesetima, koje prethode lijepim bilo antagonizma između novinara Smoje i akademika Jeličića, devedesetima... Boris Dvornik, na Smojinoj strani, u zadnji je čas odbio ulogu. Ja ‒ Ja doduše malo slabije čujem, slabije vidim i hodam, ali još sam sam došao na snimanje jedne druge, manje uloge, ali me redatelj znatiželjan i volim se družiti s mladima. Privlači me i pozornica. Lijepo mi je vidjeli lica u publici. Svaki put mislim da mi je to zadnji put; i tako se odužio taj zadnji put – evo, dobio sam jednu ulogicu u GDK Gavella. Uskočio sam umjesto Borisa Buzančića. Zanimljivo je da je moj prvi nastup u Zagrebu bio 1955. u Još uvijek me privlači i pozornica. Lijepo mi je Zagrebačkom dramskom kazalištu, u Shakespeareovu Kako vam drago s ulogom svećenika koju sam dobio od dr. Gavelle. Zadnja vidjeli lica u publici. Svaki put mislim da mi je pak uloga, koju igram u Šibenskom kazalištu, uloga je biskupa u Marinkovićevoj Gloriji. U rasponu od šezdeset godina došao to zadnji put; i tako se odužio taj zadnji put sam do biskupa i sad bih još htio igrati papu Franju. Trebaju mi devedesete.

Puni ste anegdota. Jeste li pomišljali pretočiti ih u memoare? Vanča Kljaković dva dana nagovarao da prihvatim ulogu Vite, ‒ Volio bih, kad bih znao pisati. Imam strahopoštovanje prema koju je Boris odbio. I dobro je ispalo da sam prihvatio. To mi pisanoj riječi, a želja mi je imati knjigu. Bilo bi dobro naći nekoga je jedna od najdražih i najboljih uloga. Bilo je uloga koje nisam s kime bih to mogao učiniti, prisjetiti se, prije nego odem gore, dobio, naprimjer ulogu Špire u filmu Goli čovjek po scenariju onih koji su već gore. Predlagao sam Enesu Kiševiću da naslov Ranka Marinkovića. To je bilo pisano za mene, ali druga je tu bila bude Sto i jedna anegdota o glumcu, a nijedna o glumici. igra posrijedi. Špiru je na kraju igrao Ljubiša Samardžić.

broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 35 Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete / mjuzikla | Nevenka Petković-Sobjeslavski Sunčev odsjaj u očima Jedna je od uloga koja Nevenku Petković-Sobjeslavski prati tijekom cijele karijere Petrica u Gotovčevu Đerdanu, koju je ostvarila svojim poslovično srdačnim nastupom i mladenačkim žarom, zarazivši i ansambl i gledalište „I tako dođosmo na kraju i do plemenite gospođice grofice Lidije, Petković ponijela je u naslovnoj ulozi svakako najveći teret predstave, a koja je u svakom pogledu nosila premijeru. Sigurnih i zvonkih visina, u glazbenom dijelu ostvarila je besprijekorno tu iznimno tešku ulogu. sopranistica Nevenka Petković-Sobjeslavski plijenila je iznenađujućom Često je pjevala Tijardovićevu Malu Floramy gostujući u Splitu i lakoćom i scenskom dopadljivošću svoga nastupa. Njena je Lidija bila Rijeci, a na gostovanju u Trstu s tom je ulogom doživjela prave ovacije. i koketna i ranjiva, mlada i zrela, a pjevački dovoljno poticajna, da i Istaknuti valja i jednu od njezinih najuspješnijih uloga, a to je Marica u mlađim kolegicama po stažu može biti uzorom.“ (Iz recenzije Branka Tijardovićevu Spli›skom akvarelu, koju je tumačila u čak četiri obnove u Magdića u Večernjem listu 1993. o obnovljenom Barunu Trenku Srećka Kazalištu Komedija. U tu bisernu ogrlicu uloga svakako treba umetnuti Albinija.) i ulogu Lise u Zemlji smiješka, Diane u Orfeju u podzemlju i gospođe Mnogo je simbolike u tim rečenicama, jer, eto, započinjemo s nečim Organove u komičnoj operi Gospoje i husari te jednu od najzahtjevnijih, što jest zaokruženi kraj jednog životnog Groficu Maricu u istoimenoj opereti. puta, koji poput zrcala odražava sve etape Ipak, jedna je od uloga koja Nevenku tog izabranog, voljenog i, naravno, teškog Petković-Sobjeslavski prati tijekom cijele puta, kojim je naša primadona srčano i karijere Petrica u Gotovčevu Đerdanu, uporno desetljećima kročila i približavala koju je ostvarila svojim poslovično se korak po korak svom umjetničkom srdačnim nastupom i mladenačkim vrhu. Taj je njezin put bio sadržajan, žarom, zarazivši i ansambl i gledalište. bogat, iskustven, ovjenčan uspjesima, To se potvrdilo i na napose uspješnom pohvalama, nagradama, slavom, i kao gostovanju u Münchenu, godine 1994. što to u životu često biva, i ponekom Osim stalnog angažmana u Komediji, gorčinom. Nikad ne posustajući, Nevenka je imala volje i hrabrosti upustiti neumornim radom i upornošću, u želji se i u druge glazbene žanrove. Tri je za napredovanjem, izborila je ona svoju puta bila angažirana na Varaždinskim izvrsnost i pobijedila sve prepreke koje su Sandra Švaljek, zamjenica gradonačelnika grada Zagreba, i baroknim večerima u oratorijima i joj ponekad stajale na putu. Nevenka Petković-Sobjeslavski operama, sudjelovala je u televizijskim Rođena u Varaždinu 1938, Nevenka je produkcijama, odazivala se i na Krapinski i Slavonski festival. svojim zvonkim pjevom vrlo brzo bila primijećena u malom gradu, i Veliku umjetničku i ljudsku zadovoljštinu dobila je u trenutku kada je, slavna ju je profesorica Ankica Opolski pozvala na učenje u svoj razred, kao jedina članica kazališta Komedija dotad, 1994. primila prestižnu koji će ubrzo postati pojam pjevačke pedagogije. Studij je nastavila na Nagradu Milka Trnina, koju dodjeljuje strukovno društvo Hrvatskih Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Ive Lhotke- Kalinskog i glazbenih umjetnika za najbolju godišnju kreaciju. Ona ju je zavrijedila diplomirala 1962. ulogom Henriette u opereti Madame Troubadour Srećka Albinija. Ta je Snovi mlade pjevačice o opernoj karijeri brzo su se raspršili, jer nagrada ujedno bila i kruna njezine više od tri desetljeća duge i plodne mogućnosti za stalni angažman u to vrijeme u HNK-u u Zagrebu nisu karijere. postojale, te je nakon nekoliko manjih uloga dobila novu životnu šansu u A kraj ovog nedovoljno preciznog portreta i svega onoga što još ovoj Kazalištu Komedija. Debitirala je kao Pauline u Offenbachovu Pariškom istinskoj umjetnici u našim srcima dugujemo neka osvijetle riječi životu, a jedna od njezinih prvih uloga bila je Marica u Barunu Trenku, njene nezaboravne profesorice Ankice Opolski: „Mislim da mi ne prigodom obnove tog djela 1965, „koju je ostvarila svježim, raskošnim treba govoriti o Nevenki Petković-Sobjeslavski kao o umjetnici visokih glasom, u punoj pjevačkoj formi, šarmantnom, uvjerljivom glumom, te dometa, prelijepog glasa i osobnog izvanrednog šarma. cjelovitom scenskom kreacijom“. Htjela bih naglasiti onu stranu njezine ličnosti koju ona također izuzetno To su počeci njezina uspona u žanru koji ju je potpuno obuzeo, pa posjeduje, a koja često i nije istodobno vrlina baš svih, pa ni najvećih šezdesetih godina niže ulogu za ulogom u svojoj matičnoj kući, Kazalištu primadona. Znala sam od prvog časa da će ona, ne samo uspijevati u Komedija. Za ulogu Denise u opereti Mam’zelle Nitouche kritika karijeri, nego da će osvajati i ljude. Naš narod kaže da su oči prozori ističe da je Nevenka Petković-Sobjeslavski taj lik donijela s izvornim duše, dobre ili zle. Kod Nenice, upravo sve bogatstvo, ljepota i dobrota mladenačkim šarmom i dražesnom naivnošću, ponijevši gledalište našle su sunčev odsjaj u njezinim očima. To je njezina duša. Ponosim se lijepim glasom i prirodnošću glazbene interpretacije. Godine 1972. u tobom, Nenice!“ Komediji je postavljena Mirandolina Bohuslava Martinua, s glazbenim zahtjevima koji daleko nadilaze one u klasičnim operetama. Nevenka Žiri za operetu/mjuzikl: Višnja Mažuran (predsjednica), Jana Haluza, Branimir Pofuk

36 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. intervju | Nevenka Petković-Sobjeslavski, operetna primadona, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo Nemam neostvarenih želja Otpjevala sam sve glavne uloge u djelima na repertoaru. Četrdeset godina bila sam na sceni i to je sasvim dovoljno

Ne možemo izbjeći prvo pitanje: što Vam znači ova nagrada? ‒ Znači mi jako puno. Najprije zato što kad čovjek ode u mirovinu – a ja sam u mirovini već petnaest godina – misli da je izvan svih događanja. I kad se ovako nešto dogodi, vidi da ga nisu posve zaboravili i da cijene njegov minuli rad. A naročito mi je drago jer je to nagrada struke, pa mi se čini da još više vrijedi.

Pretpostaviti je da ste željeli postati operna pjevačica. Otpjevali ste nekoliko manjih uloga u operi – Yniolda u Pelleasu i Melisandi, Esmeraldu u Prodanoj nevjesti i nešto veću, Kseniju u Borisu Godunovu, koju ste poslije pjevali i na velikom gostovanju zagrebačke opere u Japanu 1965., ali angažman u HNK-u u Zagrebu niste dobili pa ste prihvatili poziv Komedije. Je li Vam žao zbog toga ili ste zadovoljni? ‒ Nimalo mi nije žao. Možda sam u početku imala planove za HNK, ali sam na zadnjoj godini Akademije primijetila da ljudi diplomiraju i nemaju kamo, idu u Radio-zbor ili eventualno u neko kazalište. Kako sam kao studentica dosta nastupala na televiziji, pozvali su me u Komediju. Prvi trenutak činilo mi se da to nije dosta kvalitetno za moje pjevanje. Ali prihvatila sam misleći da će mi to biti neka vrst stipendije za studij psihologije na koji sam se upisala. Mislila sam: imat ću stalni prihod, pjevat ću male uloge i moći ću studirati. Debitirala sam kao Pauline u Pariškom životu Jacquesa Offenbacha. Vrlo brzo počela sam dobivati velike uloge i krenula sam u operetu kao alternacija našim velikim pjevačicama Meliti Kunc i Ruži Cvjetičanin. I kad sam jedanput stala na tu

oskaljov pozornicu i počela pjevati u opereti, bila sam sretna. Četrdeset

M godina provela sam u Komediji i nisam ni časka zažalila. leg

: O : F oto razgovarala: Marija Barbieri

evenka Petković-Sobjeslavski rođena je 1938. u Varaždinu, u kojemu je pohađala gimnaziju i srednju muzičku školu. Bila je jedna od prvih učenica poznate Npjevačke pedagoginje Ankice Opolski. Nastavila je studij pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Ive Lhotke- Kalinskog i 1962. diplomirala. Postala je članica Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, u kojemu je provela cijeli radni vijek. Godine 1996. dobila je odličje za zasluge u kulturi – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Nevenka Petković Sobjeslavski kao Grofica Marica u istoimenoj opereti Emericha Kalmana

broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 37 intervju | Nevenka Petković-Sobjeslavski, operetna primadona, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo

polupraznim gledalištem. Publika je željela operetu i jako je lijepo na nju reagirala.

No Vi ste se uključili i u početke mjuzikla. ‒ Sedamdesetih godina došlo je do zasićenja operetom pa su krenuli mjuzikli. Jalta, Jalta polučila je velik uspjeh, Dundo Maroje također. U prvo vrijeme paralelno su išle operete i mjuzikli, svatko je imao svoju publiku. Onda je neko vrijeme bio prekid operete, izvodili su se samo mjuzikli. Meni je tada bilo vrlo teško, no počela sam pomalo ulaziti u mjuzikl. Prvi je bio Guslač na krovu, u kojemu sam nastupila u prekrasnoj ulozi kćeri Have. S vremenom sam zavoljela mjuzikle iako u njima u biti nije nužan školovani glas. U njima pjevaju dramski glumci koji mogu i pjevati. Arije nisu tako zahtjevno napisane i dovoljno je priučeno pjevati. Kod nas je bilo jako talentiranih tumača mjuzikla, primjerice Sanda Langerholc i Boris Pavlenić bili su izvrsni u njima. Mi, operetni pjevači, prema potrebi smo povremeno nastupali. No nakon nekog vremena vratila se opereta, barem jedna godišnje, tako da sam ipak do kraja karijere igrala dosta uloga, četrdesetak, što u opereti što u mjuziklu.

Kod nas vlada uvjerenje, mislim pogrešno, da je opereta jednostavnija od opere, naravno, kako koja uloga. Ali nekada, između dva rata npr., u Ljubljani su veliki operni pjevači Josip Gostič i Zlata Gjungjenac naizmjenice nastupali u operi i opereti. Kolika je zapravo razlika između nastupanja u operi i opereti? Opereta je na neki način složenija, dosta je zahtjevna, treba svladati govorni tekst, treba dobro pjevati, treba plesati ...

...a i dobro izgledati. ‒ Svakako. Pogotovo u Komediji. Pozornica je dosta mala, a i gledalište je malo pa sve dolazi do izražaja. Treba biti dobar u svemu tome. A operetne uloge nisu ni pjevački baš jednostavne. Ima opereta koje su klasično pisane i bez temeljite pjevačke naobrazbe ne mogu se pjevati.

Došli ste u Komediju kad opereta nije baš cvjetala, ali je još bila u cvatu. ‒ Došla sam kad je Đani Šegina bio ono što je bio – neponovljiv, Marijan Kunšt lijepo je pjevao, prije spomenute dame žarile su i palile. To su bile primadone i u njihovo vrijeme red za kupnju ulaznica za operetu bio je do Katedrale. Opereta se tada Nevenka Petković Sobjeslavski kao Henriette u opereti dosta cijenila. Predstava se nikada nije igrala pred praznim ni Madame Troubadour Srećka Albinija

38 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. intervju | Nevenka Petković-Sobjeslavski, operetna primadona, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo

‒ Vjerujem da bi. Mlađa publika nije odgojena za operetu, ona je odrasla s mjuziklom. Mjuzikli su prihvatljiviji, sadržajniji i bolji kad je riječ o tekstu. U opereti tekst nije toliko važan, sve je zapravo usredotočeno na glazbu, a ima tekstova koji su smiješni i danas se doista teško mogu prihvatiti. Možda bi se to moglo malo osuvremeniti. Možda bi se i mlada publika mogla odgojiti. Ali, koliko vidim, danas i Đerdan i Akvarel privlače publiku. Ljudi vole te lijepe melodije, raspolože se. Potrebno je malo veselja.

Psihologiju niste završili? ‒ Ne, apsolvirala sam. Onda sam otišla u Japan. Prvi sam se put vozila avionom, prvi put išla u inozemstvo. I to mi je bio predivan doživljaj. Onda sam se udala, dobila dijete, ostala u Komediji i zaboravila psihologiju.

Negdje sam pročitala da Vam je taj studij psihologije dobro došao u kreiranju uloga. ‒ Ne bih rekla. U lik uđete na probama, slušate redateljsku i dirigentsku koncepciju. Nisam primijetila da mi je u tome psihologija puno pomogla.

Je li Vam koja želja ostala neostvarena? ‒ Nije. Otpjevala sam uglavnom sve glavne uloge u djelima na repertoaru. Četrdeset godina bila sam na sceni i to je sasvim dovoljno.

Kakav je u Vaše vrijeme bio rad u kazalištu? Kakva je bila suradnja redatelja i dirigenta s ansamblom? Kako su pjevači među sobom surađivali? Nevenka Petković Sobjeslavski kao Lidija u opereti Barun Trenk ‒ Uglavnom se radilo vrlo lijepo. Ponekad je dolazilo do Srećka Albinija razmimoilaženja, što je posve prirodno, ali mi smo generacija koja je slušala redatelja i dirigenta. A imali smo stvarno dobre dirigente Nabrojit ćemo samo neke: Mirandolinu Bohuslava Martinua, ‒ od Maksa Mottla, Mira Belamarića i Borisa Papandopula do Fiammettu u Supéeovu Boccacciu, Lizu u Lehárovoj Zemlji Veseljka Barešića. Vjekoslav Šutej u Komediji je počeo karijeru. smiješka, Kalmánovu Groficu Maricu, Offenbachovu Lijepu Jelenu, Denise u Mam’zelle Nitouche Florimonda Hervéa, Angelu I dalje ne žalite za operom. u Lehárovu Grofu Luxemburgu, Tijardovićeve Malu Floramye i Maricu u Spli’skom akvarelu, Lidiju u Albinijevu Barunu ‒ Ne, već nakon prve dvije, tri godine nisam više žalila, jer sam Trenku, Gospođu Organovu u Zajčevoj komičnoj operi Gospoje i vidjela da je kod nas u Komediji možda i bolji ambijent, bolja husari i Henriette u Albinijevoj opereti Madame Troubadour, za suradnja nego u velikom teatru, barem prema pričama koje sam koju ste 1994. dobili Nagradu Milke Trnine. A među njima bila čula. Čini mi se da sam živjela i djelovala u vrijeme kad se radilo je i Petrica u Gotovčevu glazbenom igrokazu Đerdan, koja po s radošću i veseljem. Ne bih se zamijenila s današnjim mladima. zahtjevnosti prije pripada operi. Nastupili ste i na Varaždinskim Njima je puno teže. baroknim večerima. No ipak ste u opereti došli do najpunijeg izražaja. Je li Vam neka uloga bila draža? Zašto? Iz Vas i danas zrači optimizam.To je vrlo lijepo i rijetko. ‒ Počela sam s Tijardovićem. I Floramye i Marica bile su mi jako ‒ Takva sam po naravi. Čovjek puno toga u životu proživi, ali drage. Nisu baš jednostavne za pjevanje. Kasnije sam jako voljela nekako sam uvijek sve gledala s vedrije strane. Koliko se to moglo. Zemlju smiješka. Pred kraj sam najviše pjevala groficu Maricu. Imala sam već nešto godina i malo sam se bojala, ali dobro mi je Da se ponovno rodite... legla. S njom sam zapravo i završila karijeru u Komediji. ‒ ... kao i svi, da se stoput rodim, voljela bih to isto raditi, jer to nije samo posao ‒ to je i hobi. Sa svojim iskustvom u opereti i mjuziklu, što mislite ‒ bi li publika željela više operete? broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 39 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolju predstavu u cjelini Za najbolje redateljsko ostvarenje Drama Drama

a NAGRAD

Tri sestre Janusz Kica Antona Pavloviča Čehova u režiji Slobodana za režiju predstave Amerika Franza Kafke u Unkovskog i izvedbi Gradskog dramskog koprodukciji Gradskog dramskog kazališta kazališta Gavella iz Zagreba Gavella iz Zagreba i Hrvatskog narodnog 22. 22. Nagradu je preuzeo Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka GDK Gavella iz Zagreba. nominirani su bili i: nominirani su bili i: 1. Saša Božić za režiju predstave Nora 1. Potop, autorski projekt Mirana Kurspahića Henrika Ibsena u izvedbi Hrvatskog u koprodukciji Sveučilišta u Zagrebu, narodnog kazališta u Zagrebu Studentskog centra u Zagrebu, Kulture 2. Miran Kurspahić za režiju predstave Potop promjene, Teatra &TD i KUFER-a autorskog projekta Mirana Kurspahića

HRVATSKOG GLUMIŠTA HRVATSKOG 2. Thelma i Louise Dalibora Matanića prema u koprodukciji Sveučilišta u Zagrebu, scenariju za istoimeni film Ridleyja Scotta u Studentskog centra u Zagrebu, Kulture režiji Dalibora Matanića i izvedbi Istarskog promjene, Teatra &TD i KUFER-a narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula

40 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolja umjetnička ostvarenja Za najbolja umjetnička ostvarenja Za najbolja umjetnička ostvarenja Drama / glavna ženska uloga Drama / glavna muška uloga Drama / sporedna ženska uloga

Helena Minić Živko Anočić Tatjana Bertok-Zupković za ulogu Thelme u predstavi Thelma i za ulogu Karla Rossmanna u predstavi za ulogu Dolly u predstavi Ana Karenjina Louise Dalibora Matanića prema scenariju Amerika Franza Kafke u režiji Janusza Kice Lava Nikolajeviča Tolstoja u režiji Dore za istoimeni film Ridleyja Scotta u režiji nastaloj u koprodukciji Gradskog dramskog Ruždjak Podolski i izvedbi Hrvatskog Dalibora Matanića i izvedbi Istarskog kazališta Gavella iz Zagreba i Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka nominirane su bile i: nominirane su bile i: nominirani su bili i: 1. Mia Anočić-Valentić za ulogu u predstavi 1. Hrvojka Begović za ulogu Elmire u predstavi 1. Ozren Grabarić za ulogu Andreja Živio Harms! Čuda postoje (izbor iz djela Tartuffe J. B. P. Molièrea u režiji Krešimira Sergejeviča Prozorova u predstavi Tri sestre Daniila Harmsa) u režiji Aleksandra Dolenčića i koprodukciji Akademije dramske Antona Pavloviča Čehova u režiji Slobodana Popovskog i izvedbi Satiričkog kazališta umjetnosti u Zagrebu i Satiričkog kazališta Unkovskog i izvedbi Gradskog dramskog Kerempuh iz Zagreba i za ulogu u predstavi Kerempuh iz Zagreba kazališta Gavella iz Zagreba i za ulogu Colonela Zagreb gori autorskog projekta Saše Božića i 2. Nataša Janjić za ulogu Maše u predstavi Mihajla von Warronigga u predstavi Sprovod u Ksenije Zec prema tekstu Milana Markovića Tri sestre Antona Pavloviča Čehova u režiji Theresienburgu Miroslava Krleže u režiji Staše u izvedbi Dječjeg kazališta Dubrava Zurovca i koprodukciji 60. Splitskog ljeta i Slobodana Unkovskog i izvedbi Gradskog 2. Anastasija Jankovska za ulogu Caroline Kazališta Ulysses iz Zagreba dramskog kazališta Gavella iz Zagreba i za u predstavi Kontra progresa Estevea Solera u ulogu Rite u predstavi Ritina škola Willyja 2. Krešimir Mikić za ulogu Hamleta u predstavi režiji Nenni Delmestre i izvedbi Hrvatskog Russella u režiji Marka Torjanca i izvedbi Hamlet Williama Shakespearea u režiji Olivera narodnog kazališta Split Kazališta Planet Art iz Zagreba Frljića i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 41 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolja umjetnička ostvarenja Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika Za izuzetno ostvarenje mladih Drama / sporedna muška uloga do 28 godina umjetnika do 28 godina Drama / ženska uloga Drama / muška uloga

Rakan Rushaidat Iskra Jirsak Adrian Pezdirc za ulogu u predstavi Živio Harms! Čuda za ulogu u predstavi Potop autorskog za ulogu Tartuffea u predstavi Tartuffe J. postoje (izbor iz djela Daniila Harmsa) projekta Mirana Kurspahića u koprodukciji B. P. Molièrea u režiji Krešimira Dolenčića u režiji Aleksandra Popovskog i izvedbi Sveučilišta u Zagrebu, Studentskog centra u i koprodukciji Akademije dramske Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba Zagrebu, Kulture promjene, Teatra &TD i umjetnosti u Zagrebu i Satiričkog kazališta KUFER-a i za ulogu u predstavi ThisCasting Kerempuh iz Zagreba nominirani su bili i: autorskog projekta Mirana Kurspahića u nominirani su bili i: 1. Aleksandar Bogdanović za ulogu izvedbi Teatra Rugantino iz Zagreba Konstantina Dmitrijeviča Levina u predstavi 1. Filip Križan za uloge u predstavi Njuške Ana Karenjina Lava Nikolajeviča Tolstoja nominirane su bile i: CJ-a Johnsona u režiji Matka Raguža i u režiji Dore Ruždjak Podolski i izvedbi 1. Anđela Ramljak za ulogu Dorine u izvedbi Teatra Exit iz Zagreba Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku predstavi Tartuffe J. B. P. Molièrea u 2. Giullio Settimo za ulogu Početnika u 2. Igor Kovač za uloge Macka i Delamarchea režiji Krešimira Dolenčića i koprodukciji predstavi Zlatne rukavice Peđe Gvozdića, u predstavi Amerika Franza Kafke u režiji Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Giulia Settima, Ivana Ćaćića i Alena Čelića Janusza Kice nastaloj u koprodukciji i Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba u režiji Peđe Gvozdića i Giulia Settima i Gradskog dramskog kazališta Gavella iz 2. Mirela Videk za ulogu u predstavi izvedbi Gradskog kazališta Zorin dom iz Zagreba i Hrvatskog narodnog kazališta ThisCasting autorskog projekta Mirana Karlovca Ivana pl. Zajca Rijeka Kurspahića u izvedbi Teatra Rugantino iz Zagreba

42 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolju lutkarsku predstavu ili Za najbolja glumačka ostvarenja u Za najbolja glumačka ostvarenja u predstavu za djecu i mlade lutkarskim predstavama ili predstavama lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mladež / ženska uloga za djecu i mladež / muška uloga

Ja i moji osjećaji Ivana Boban Marko Petrić autorski projekt Ivice Boban i glumaca u za ulogu Kike u predstavi Ja i moji osjećaji, za ulogu Marka u predstavi Glazbatorij, izvedbi Gradskog kazališta Žar ptica iz autorskom projektu Ivice Boban i glumaca autorskom projektu Ksenije Zec i Saše Zagreba u izvedbi Gradskog kazališta Žar ptica iz Božića u izvedbi Gradskog kazališta lutaka Nagradu je preuzela Marija Sekelez, Zagreba Split ravnateljica GK Žar ptica. nominirane su bile i: Nagradu je preuzela Marija Tudor, ravnateljica GKL Split. nominirane su bile i: 1. Nataša Kopeč za ulogu Ivane u predstavi 1. Glazbatorij, autorski projekt Ksenije Zec Zagreb gori, autorskom projektu Saše Božića nominirani su bili i: i Saše Božića u izvedbi Gradskog kazališta i Ksenije Zec prema tekstu Milana Markovića 1. Nikša Arčanin za uloge u predstavi lutaka Split u izvedbi Dječjeg kazališta Dubrava Glazbatorij, autorskom projektu Ksenije Zec 2. Zagreb gori, autorski projekt Saše Božića i 2. Ana Vilenica za ulogu Crvenkapice u i Saše Božića u izvedbi Gradskog kazališta Ksenije Zec prema tekstu Milana Markovića predstavi Crvenkapica prema priči braće lutaka Split u izvedbi Dječjeg kazališta Dubrava Grimm u režiji Ivane Čoh Šverko i izvedbi 2. Dado Ćosić za ulogu Ćiće u predstavi Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba Ja i moji osjećaji, autorskom projektu Ivice Boban i glumaca u izvedbi Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba

broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 43 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolji praizvedeni suvremeni Za najbolja redateljska ostvarenja u Za najbolja glumačka ostvarenja u hrvatski dramski tekst ili najbolju radiodrami televizijskoj drami dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave

Mislav Brečić za režiju radioigre Bijeg k Bogu Stefana Zweiga nominirani su bili i: 1. Stephanie Jamnicky za režiju radioigre za djecu Bajka o zlatnom pjetliću prema djelima Aleksandra Sergejeviča Puškina Bajka o zlatnom pjetliću i Washingtona Irvinga Legenda o arapskom astrologu 2. Jasna Mesarić za režiju radioateljea Radnici Goran Ferčec umiru pjevajući Olge Dimitrijević Iva Babić za dramatizaciju i dramaturgiju predstave za ulogu u TV seriji Na terapiji (1. epizoda) Amerika Franza Kafke u režiji Janusza Kice i za ulogu u TV seriji Nedjeljom ujutro, nastaloj u koprodukciji Gradskog dramskog subotom navečer (3. epizoda) kazališta Gavella iz Zagreba i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka nominirani su bili i: Nagradu je preuzeo Boris Svrtan, ravnatelj 1. Elvis Bošnjak za ulogu u TV seriji Na GDK Gavella iz Zagreba. terapiji (20. epizoda) 2. Judita Franković za ulogu u TV seriji nominirani su bili i: Počivali u miru (10. i 12. epizoda) 1. Ivica Boban za tekst i dramaturgiju u autorskom projektu Ja i moji osjećaji u izvedbi Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba 2. Miran Kurspahić za tekst i dramaturgiju u autorskom projektu Potop u koprodukciji Sveučilišta u Zagrebu, Studentskog centra u Zagrebu, Kulture promjene, Teatra &TD i KUFER-a

44 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Nagrada za izniman doprinos kazališnoj Za najbolju kazališnu scenografiju Za najbolju kazališnu kostimografiju umjetnosti Drama, opereta/mjuzikl ili ples Drama, opereta/mjuzikl ili ples

Đurđa Škavić Lina Vengoechea Mirjana Zagorec za desetljeća kontinuiranog rada u svojstvu u dramskoj predstavi Kontra progresa u mjuziklu Monty Python´s Spamalot Johna jezične savjetnice u stotinama predstava Estevea Solera u režiji Nenni Delmestre i du Preza i Erica Idlea u režiji Igora Mešina mnogih naših kazališta i kazališnih grupa izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Split i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Nagradu je preuzela Branka Cvitković. Komedija nominirani su bili i: 1. Maurizio Ferlin u plesnoj predstavi nominirani su bili i: Istovremeno drugi u koreografiji i režiji 1. Marita Ćopo u dramskoj predstavi Tri Matije Ferlina i koprodukciji Istarskog sestre Antona Pavloviča Čehova u režiji narodnog kazališta – Gradskog kazališta Slobodana Unkovskog i izvedbi Gradskog Pula i Zavoda Emanat iz Ljubljane dramskog kazališta Gavella iz Zagreba i 2. Ivo Knezović u mjuziklu Monty Python´s u predstavi Živio Harms! Čuda postoje Spamalot Johna du Preza i Erica Idlea u (izboru iz djela Daniila Harmsa) u režiji režiji Igora Mešina i izvedbi Zagrebačkog Aleksandra Popovskog i izvedbi Satiričkog gradskog kazališta Komedija kazališta Kerempuh iz Zagreba 2. Silvio Vujičić u plesnoj predstavi Pokret-ač u izvedbi i produkciji Studija za suvremeni ples, Zagreb i koprodukciji s Hrvatskim institutom za pokret i ples – Tjedan suvremenog plesa broj 60 - 63, 2014 Hrvatsko glumište 45 . 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolju predstavu u cjelini Za najbolje redateljsko, dirigentsko ili Za najbolja umjetnička ostvarenja Opereta / mjuzikl koreografsko ostvarenje Opereta/mjuzikl / ženska uloga Opereta / mjuzikl

Monty Python´s Spamalot Igor Mešin Renata Sabljak Johna du Preza i Erica Idlea u režiji Igora za režiju mjuzikla Monthy Python’s Spamalot za ulogu Gospe od jezera u mjuziklu Mešina i izvedbi Zagrebačkog gradskog Johna du Preza i Erica Idlea u izvedbi Monty Python´s Spamalot Johna du Preza kazališta Komedija Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija i Erica Idlea u režiji Igora Mešina i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija nominirane su bile i: nominirani su bili i: nominirane su bile i: 1. Crna kuća – Mjuzikl u boji Ladislava 1. Bojan Valentić za koreografiju mjuzikla Prežigala i Darka Hajseka u režiji i Monthy Python’s Spamalot Johna du Preza i 1. Zdenka Kovačiček za ulogu Elle u koreografiji Igora Barberića i koprodukciji B Erica Idlea u izvedbi Zagrebačkog gradskog komornom mjuziklu Ella i Marilyn GLAD Produkcije i Udruge KiP kazališta Komedija Bonnie Greer u režiji Nine Kleflin i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija 2. Guslač na krovu Jerryja Bocka u režiji 2. Igor Vlajnić za dirigentsko ostvarenje Ozrena Prohića i koprodukciji Hrvatskog u mjuziklu Guslač na krovu Jerryja Bocka 2. Vanda Winter za ulogu Jane u rock-operi narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Festivala u režiji Ozrena Prohića i koprodukciji Gubec beg Ivice Krajača, Karla Metikoša i Riječke ljetne noći i Festivala Opatija Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Miljenka Prohaske u režiji Vlade Štefančića Zajca, Festivala Riječke ljetne noći i Festivala i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Opatija Komedija

46 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolja umjetnička ostvarenja Za izuzetno ostvarenje mladih Za najbolju predstavu u cjelini Opereta/mjuzikl / muška uloga umjetnika do 30 godina Ples Opereta/mjuzikl / ženska ili muška uloga

Damir Lončar Damir Kedžo Suprised Body Project za ulogu Kralja Arthura u mjuziklu Monty za ulogu Biskupa u mjuziklu Crna kuća – u koreografiji Francesca Scavette i Python´s Spamalot Johna du Preza i Mjuzikl u boji Ladislava Prežigala i Darka produkciji Studija za suvremeni ples, Zagreb Erica Idlea u režiji Igora Mešina i izvedbi Hajseka u režiji i koreografiji Igora Barberića u koprodukciji s Wee Company Oslo i Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija i koprodukciji B GLAD Produkcije i Udruge suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti, KiP Zagreb nominirani su bili i: 1. Dražen Čuček za ulogu Sir Robina u nominirana je bila i: nominirane su bile i: mjuziklu Monty Python´s Spamalot Johna 1. Antonia Barišić za ulogu Magdalene 1. Hermafroditi duše u koreografiji du Preza i Erica Idlea u režiji Igora Mešina u mjuziklu Crna kuća – Mjuzikl u boji Žaka Valente i produkciji Žaka Valente, i izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Ladislava Prežigala i Darka Hajseka u režiji i Zagrebačkog plesnog centra i Hrvatskog Komedija koreografiji Igora Barberića i koprodukciji B kulturnog doma Rijeka 2. Bojan Šober za ulogu Tevye u mjuziklu GLAD Produkcije i Udruge KiP 2. Istovremeno drugi u koreografiji i režiji Guslač na krovu Jerryja Bocka u režiji Matije Ferlina i koprodukciji Istarskog Ozrena Prohića i koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Festivala Pula i Zavoda Emanat iz Ljubljane Riječke ljetne noći i Festivala Opatija

broj 60 - 63, 2014 Hrvatsko glumište 47 . 22. Nagrada hrvatskog glumišta

Za najbolje koreografsko ostvarenje Za najbolja umjetnička ostvarenja Za najbolja umjetnička ostvarenja Ples Ples / ženska uloga Ples / muška uloga

Žiri je odlučio ne dodijeliti nagradu u ovoj kategoriji.

Žiri za dramu: Ivica Kunčević (predsjednik), Nives Madunić Barišić, Branko Pjer Meničanin, Dubravka Ostojić, Kostadinka Velkovska Žiri za operetu/mjuzikl: Marjana Krajač Aleksandra Mišić za koreografiju u plesnoj predstavi za ostvarenje u predstavi Hermafroditi duše Višnja Mažuran (predsjednica), Koreografska fantazija br. 1 u produkciji u koreografiji Žaka Valente i produkciji Jana Haluza, Branimir Pofuk Sodaberg, koreografskog laboratorija, Žaka Valente, Zagrebačkog plesnog centra i Zagreb Hrvatskog kulturnog doma Rijeka Žiri za ples: nominirane su bile i: nominirane su bile i: Bosiljka Vujović Mažuran 1. Aleksandra Janeva Imfeld za koreografiju 1. Dina Ekštajn za ostvarenje u predstavi (predsjednica), Katarina Đurđević, u plesnoj predstavi Pokret-ač u izvedbi i Pokret-ač u izvedbi i produkciji Studija Silvia Marchig produkciji Studija za suvremeni ples, Zagreb za suvremeni ples, Zagreb i koprodukciji i koprodukciji s Hrvatskim institutom za s Hrvatskim institutom za pokret i ples, Sa svim žirijima radila je tajnica pokret i ples, Tjedan suvremenog plesa Tjednom suvremenog plesa HDDU-a, Marija Filipović. 2. Roberta Milevoj za koreografiju u plesnoj 2. Petra Valentić za ostvarenje u predstavi predstavi Opet Roberta Anything u koreografiji Daniela Abreua u izvedbi i produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla, Zagreb u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih

48 Hrvatsko glumište broj 56 - 59, 2013. FESTIVAL GLUMCA 21. Festival glumca, Otok, Vinkovci, Vukovar, Županja, Ilok, 16. – 24. svibnja 2014. Humanost na djelu Festivalski centar u Vinkovcima od samog je početka Festivala nalikovao svojevrsnom umjetničkom kriznom stožeru. Svi glumci, tehničko osoblje i drugi kazališni djelatnici po dolasku u Festivalski centar već bi s vrata pitali organizatore kako mogu pomoći stradalima u polavama

Glumica Lela Margitić, domaćica Festivala, i Josip Šarić, dr. sc. Iva Hraste-Sočo, Željko Cirba, zamjenik župana Vukovarsko-srijemske gradonačelnik Otoka izaslanica ministrice kulture županije, i Boris Svrtan subotu 17. svibnja u Domu kulture u Otoku održana je uzbunama i uz zvučni zid detonacija granata igrane predstave. Gotovo svečanost otvaranja 21. Festivala glumca. Bio je to prvi svako kućanstvo u Vukovarsko-srijemskoj županiji poznavalo je ili bilo put da se karavani gradova domaćina (Vinkovci, Županja, u rodu s barem nekima od ljudi koji su morali napustiti svoje domove, VukovarU i Ilok) pridružio i Otok, brojem stanovnika najmanji grad a mnogi su pružili i privremeni smještaj pojedincima ili obiteljima koje Vukovarsko-srijemske županije. Karavana zaprega koja je istoga dana su pred bujicom morali napustiti svoje domove. Zbrinjavanje stradalih trebala proći put od Komletinaca do Otoka i tako najaviti Festival postala je glavna preokupacija svih, ne samo u županiji nego i u cijeloj otkazana je zbog kiše, a kako se večer bližila, kiša nije prestajala. Ipak, Hrvatskoj. Upravo to ponukalo je Festivalski odbor da povuče težak, ali prije početka svečanosti predstavnici organizatora Festivala položili su nimalo neočekivani potez. Nakon nepuna četiri festivalska dana tijekom vijence na spomenik poginulim pilotima, padobrancima i braniteljima kojih je odigrano pet predstava u sklopu glavnog programa (od kojih u središtu Otoka. Program otvaranja vodili su glumci Ivan Ćaćić i je Sada je, zapravo, sve dobro Zagrebačkog kazališta mladih umjesto Martina Stjepanović, a prisutnima su se obratile glumica Lela Margitić, u Županji odigrana u Vukovaru) te otkazivanja gostovanja predstave domaćica Festivala, redateljica Aida Bukvić, izbornica Festivala, Josip Traži se novi suprug GAK Orašje zbog toga što su njezini izvođači bili Šarić, gradonačelnik Otoka, Boris Svrtan, predsjednik Hrvatskog angažirani u obrani svojih domova od poplava u bosanskoj Posavini, društva dramskih umjetnika, i izaslanica ministrice kulture dr. sc. Iva 21. Festival glumca prekinut je, a javnosti upućeno sljedeće priopćenje: Hraste-Sočo, voditeljica Službe za dramsku umjetnost i audiovizualnu „21. Festival glumca prekida se danas, u ponedjeljak 19. svibnja, djelatnost Ministarstva kulture. Kako je u dijelovima Vukovarsko- zbog izvanrednog stanja prouzročenog katastrofalnim poplavama u srijemske županije (grad Županja i općine Štitar, Bošnjaci, Drenovci, Vukovarsko-srijemskoj županiji. Odluka je to Festivalskog odbora i Vrbanja i Gunja) tada već bilo proglašeno izvanredno stanje, Festival organizatora Festivala glumca Hrvatskog društva dramskih umjetnika su otvorenim umjesto župana Vukovarsko-srijemske županije Bože i Vukovarsko-srijemske županije. Festival će se nastaviti kad se za to Galića (koji to tradicionalno čini, a koji zbog obveza u Kriznom stožeru stvore uvjeti. nije mogao prisustvovati otvaranju) zajednički proglasili Boris Svrtan i Slijedom mnogobrojnih upita o mogućnosti pomoći stradalom zamjenik župana Željko Cirba, koji je prije toga pozdravio okupljene. stanovništvu upućujemo članove HDDU-a i sve koji su voljni pomoći Svi zabavni prateći programi (domjenci otvaranja i zatvaranja, da su u ovom trenutku najprikladniji oblici pomoći: tradicionalno Glumačko sijelo i Dan domaćice...) već su tada otkazani, a sredstva predviđena za njih odmah preusmjerena za pomoć stradalima. 1) novčane uplate na žiro-račun objavljen u medijima Kako je Festival rođen u najtežim ratnim godinama, želja organizatora 2) poziv na telefon 060 9011 da unatoč tragediji ponudi ljudima barem trenutak olakšanja bila 3) kontak s najbližim sjedištem organizacije Crvenog križa je ideja vodilja pod kojom se odvijao program još dan i pol. Kako Festivalski odbor Festivala glumca“ je situacija postajala sve lošija – velik broj ljudi napustio je svoje Tijekom prva tri festivalska dana ipak je održano nekoliko popratnih domove i trebalo ih je zbrinuti, pokušati spasiti njihovu stoku i koliko događanja: u Vukovaru je predstavljena knjiga dr. sc. Ive Hraste-Sočo je to moguće zaštiti domove – muze su ipak ustuknule. Nije tu više Hrvatska – Nacija kulture (promotori su bili Darko Lukić i Eugenia bilo mjesta za inat kao u Domovinskom ratu, kada su i pod općim Ehgartner), održana je sad već tradicionalna sveta misa i blagoslov

50 Hrvatsko glumište broj 56 - 59, 2013. 21. Festival glumca, Otok, Vinkovci, Vukovar, Županja, Ilok, 16. – 24. svibnja 2014.

glumaca, koje je u župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima otpočeo je hrvatskom himnom i minutom pljeska za preminulog predvodio mons. Tadija Pranjić, a u Kavani Aurelia u Vinkovcima glumca Zvonimira Torjanca, jednog od osnivača Festivala glumca i izveden je dirljiv i duboko potresan recital Sunčica – svjedočanstva dugogodišnjeg predsjednika Festivalskog odbora. Gradonačelnik Otoka silovanih žena u Vukovaru, na kojem su Boris Svrtan, Nina Erak-Svrtan, Josip Šarić pozdravio je pristune i zaželio im dobrodošlicu u Otok te Ivana Buljan Legati, Alen Liverić, Anja Šovagović Despot i Aida Bukvić izrazio žaljenje što Otočani zbog nepredviđenih i nesretnih okolnosti čitali odlomake iz knjige Sunčica Marije Slišković. nisu imali mogućnost pokazati glumcima i publici kako mogu biti sjajni Festivalski centar u Vinkovcima od samog je početka Festivala nalikovao domaćini jednoj takvoj važnoj i respektabilnoj manifestaciji. svojevrsnom umjetničkom kriznom stožeru. Naime, svi glumci, tehničko Predsjednik Festivalskog odbora Boris Svrtan zahvalio je u ime svih osoblje i drugi kazališni djelatnici po dolasku u Festivalski centar, još članova HDDU-a gradovima Vukovarsko-srijemske županije, i Gradu i prije no što su unijeli knjige koje su za Gradsku knjižnicu u Otoku Otoku, domaćinu Festivala, gradu koji je ove godine bio domaćin ne skupljane u sklopu akcije Knjigom zahvalimo Otoku, već bi s vrata pitali samo glumcima nego i mnogim ljudima koje je tragično i neočekivano organizatore kako mogu pomoći. U razgovorima s gradonačelnikom na samom početku Festivala pogodila nevolja biblijskih razmjera. „Grad Josipom Šarićem, županom Božom Galićem i drugima mnogi od njih Otok postao je u toj katastrofalnoj poplavi otok humanosti i ljudske ponudili su svoju pomoć, svoje kuće i stanove za smještaj izbjeglih i topline, otok spasa, utočište, otok koji je u svoje srce primio sve koji su razgovarali o načinima kako mogu sredstva prikupljena od planiranih se našli u nevolji.“ – rekao je Svrtan. humanitarnih izvedbi predstava svojih matičnih kazališnih kuća Program su vodile Selena Andrić i Martina Stjepanović, a nagrade su najkorisnije utrošiti za pomoć stradalima. dobitnicima uručili župan Božo Galić, gradonačelnik Otoka Josip Šarić, Nakon prekida Festivala umjesto svečanosti glume krenulo se u akciju gradonačelnik Vinkovaca Mladen Karlić, zamjenica gradonačelnika pomoći stradalim područjima, od financijske do humanitarne. Veliko Vukovara Marija Budimir, zamjenik gradonačelnika Županje Kruno humanitarno srce Hrvatske snažno je zakucalo kako bi pomoglo Šarić i zamjenik gradonačelnika Iloka Željko Prskalo te predsjednik stradalima. Među brojnim aktivnostima koje su poduzimane s tim HDDU-a i Festivalskog odbora Boris Svrtan. ciljem tijekom idućih tjedana bile su i izvedbe predstava koje su Hrvatsko društvo dramskih umjetnika tom je prigodom dodijelilo organizirala gotovo sva hrvatska kazališta i kazališne grupe, pri čemu je priznanja Relji Bašiću, osnivaču, glumcu i umjetničkom ravnatelju prihod od prodanih ulaznica uplaćivan Crvenom križu. Glumci i drugi Teatra u gostima, i Stjepanu Bahertu, suosnivaču, glumcu i organizatoru kazališni djelatnici organizirali su i prikupljanje hrane, odjeće i drugih Teatra u gostima, za izniman doprinos hrvatskom glumištu, kazališnoj stvari nužnih kako bi olakšali život ljudi koji su u trenu ostali gotovo bez umjetnosti i hrvatskoj kulturi u cjelini. svega što su godinama stvarali. Nakon svečanosti pozornicom Doma kulture u Otoku ponovo su Dio sredstava osiguranih za potrebe Festivala glumca također je zagospodarili – Glumci. Bili su to glumci varaždinskog Hrvatskog iskorišten za pomoć stradalima. Kako iz financijsko-organizacijsko- narodnog kazališta koji su izveli kajkavsku komediju Bogi Ivač – Znova tehničkih razloga nije bilo moguće organizirati nastavak 21. Festivala redatelja Ljubomira Kerekeša, predstavu koja je trebala biti izvedena i na glumca, odlučeno je da članovi Ocjenjivačkog suda pogledaju predstave prekinutom 21. Festivalu glumca. na izvedbama na njihovim matičnim pozornicama i donesu odluke o Nakon predstave gradonačelnik Otoka Josip Šarić na Lamutovu salašu nagrađenima. Uz pet predstava izvedenih na Festivalu prije prekida, u Mirkovcima priredio je domjenak koji je pokazao kako gostoprimstvo Ivana Buljan Legati, Alen Liverić i Dubravka Miletić pogledali su i u Slavoniji doista izgleda. Uz Najbolje hrvatske tamburaše nagrađeni, preostalih jedanaest, koje je u program od šesnaest odabranih među 58 članovi Ocjenjivačkog suda, varaždinski glumci i organizatori uz prijavljenih uvrstila izbornica Aida Bukvić. slavonsku su trpezu uistinu uživali. Za kraj recimo da će grad domaćin Dobitnicima su nagrade uručene na svečanoj dodjeli održanoj 22. Festivala glumca, koji će se održati u svibnju 2015., biti grad Vukovar. 29. listopada 2014. u Domu kulture u Otoku. Program zatvaranja

Za uspomenu i dugo sjećanje: Ivana Buljan Legati, Dubravka Ostojić, Alen Liverić, Selena Andrić, Marina Stjepanović, Dorina Mirić, Boris Svrtan, Marija Filipović, Božo Galić, Marija Budimir, Josip Šarić, Marko Torjanac, Željko Prskalo, Kruno Šarić, Mladen Karlić (stoje), Slaven Nuhanović, Tomislav Palinić - Čošo (čuče)

broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 51 Josip Šarić, Božo Galić, Marija Filipović, Boris Svrtan, Goran Grgić Izvršni producenti Festivala Himzo Nuhanović i Marija FIlipović i Zdenko Rečić na Lamutovu salašu

Nina Erak-Svrtan, Anja Šovagović Despot, Ivana Buljan Legati, Alen Zdenko Rečić, Marija Filipović, Anja Šovagović Despot, Liverić, Aida Bukvić i Boris Svrtan na recitalu Sunčica – svjedočanstva mons. Tadija Pranjić, Lela Margitić i Tomislav Palinić - Čošo silovanih žena u Vukovaru

Ksenija Marinković, v.d. Marko Torjanac, glumac i umjetnički ravnatelj Kazališta ravnateljice Zagrebačkog kazališta Planet Art, s nagradama za glumce u predstavi Plemena mladih, sa nagradom Vanja Drach za najbolju predstavu Sada je, zapravo, sve dobro

Stjepan Bahert, dobitnik priznanja Organizatori Festivala položili su vijenac HDDU-a za izniman doprinos i zapalili svijeće uz Spomenik poginulim hrvatskom glumištu, kazališnoj pilotima, padobrancima i braniteljima umjetnosti i hrvatskoj kulturi u Otoka cjelini 21. Festival glumca | Riječ izbornice Aide Bukvić Vremenima usprkos Htjela bih zahvaliti svim kolegama i kolegicama, glumcima i glumicama čije je glumačko umijeće u svoj svojoj ljepoti toliko krhko i neuhvatljivo da u istom trenutku postaje i nestaje, upozoravajući nas tako na ljepotu trenutka i prolaznost života. Zato, draga publiko, uhvatite bogatstvo (kazališnog) trenutka

a ovogodišnji Festival (Navojec – Lorenci Flatz – Dulić) glumca bilo je prijavljeno predstave Trebalo bi prošetati 58 predstava, a u selekciju psa u minimalističkoj gotovo Zsam na kraju uvrstila njih šesnaest, filmskoj igri donosi puninu od čega dvanaest predstava za glumačke emocije, ansambl odrasle te četiri predstave za Satiričkog kazališta Kerempuh djecu i mlade. Kažem na kraju, uspješno se u Bubi u uhu upustio jer sam prvotni popis, koji je u avanturu propitivanja vodvilja brojio devetnaest predstava, zbog kao žanra, a svu raskoš glumačke svima nam znanih financijskih, igre u pučkom teatru pokazat pa onda i financijama uvjetovanih će glumci HNK Varaždin u organizacijskih problema, morala reinterpretaciji svoje uspješnice nakon dugih razgovara i računica Bogi Ivač. skratiti za tri predstave. Ne bez Teatar Exit u Njuškama je muke, i s jakim osjećajem gorčine. svoju prepoznatljivu poetiku U dva mjeseca selekcije efektno primijenio na čovjekova proputovala sam kazališnu najboljeg prijatelja, a Teatar Hrvatsku od Osijeka do Pule, od Manje je više u svojoj nastupnoj Varaždina do Dubrovnika i ono predstavi dokazuje da je u teatru što me, nepogodnim vremenima manje zaiste više pa i onda kada usprkos, neobično veseli, i svaki se postavlja jedno od najljepših put nanonovo dokazuje da djela svjetske literature Cyrano de kazalište ima smisla, jesu gotovo Bergerac. Posebno me raduje da bez iznimke pune kazališne će festivalska publika moći vidjeti dvorane. Kao što je prijavljene legendu hrvatskog glumišta Špiru predstave karakterizirala estetska Guberinu u šibenskoj Gloriji, dok i žanrovska raznolikost, tako je i nam Ludens teatar u Ženama u selekcija ovih šesnaest predstava crvenom predstavlja miljenicu presjek različitosti hrvatskog publike Veru Zimu, koju (pre) kazališnog trenutka od pučke dugo nismo imali prilike gledati komedije do sofisticiranog na hrvatskim pozornicama. autorskog teatra, od suvremenog Glumac Goran Koši predstavit će hrvatskog teksta do svjetskih klasika. Sve predstave odlikuje se izrazito emotivnom monodramom Dječak koji je govorio Bogu. visoki stupanj glumačke izvrsnosti u igri i suigri, glumačka I na kraju, predstave izabrane u konkurenciji predstava za djecu vještina i predanost i onda kada se propituju žanr i postulati žanra i mlade (Kreket, Ja i moji osjećaji, Smiješno čudovište, Još si zelen) kao i onda kada glumci u predstavi sudjeluju kao koautori teksta krasi, osim visokog stupnja glumačke vještine, i jaka edukativna i izvedbenog materijala. crta kazališnog materijala kojima se bave, tako da vjerujem da u Gradsko dramsko kazališta Gavella hrabro se upustilo u njima neće uživati samo najmlađa publika. društveno angažirni teatar te svojim Finim mrtvim djevojkama Uz zahvalu predsjedniku i upravnom odboru HDDU-a na propituje koliko smo spremni na različitost, a odnos prema ukazanom povjerenju da selekciju Festivala glumca prvi put u drugom i drugačijem tema je i predstave Plemena zagrebačkog dvadeset godina povjere jednom redatelju, htjela bih zahvaliti Planet Arta. Ansambl ZKM-a predstavom Sada je, zapravo, svim kolegama i kolegicama, glumcima i glumicama čije je sve dobro još jednom se predstavlja kao jedan od ponajboljih glumačko umijeće u svoj svojoj ljepoti toliko krhko i neuhvatljivo glumačkih ansambala u Hrvatskoj (a i šire), dok glumci ZGK da u istom trenutku postaje i nestaje, upozoravajući nas tako na Komedija Ukroćenom goropadnicom po tko zna koji put pokazuju ljepotu trenutka i prolaznost života. Zato, draga publiko, uhvatite i dokazuju da ne postoje male i velike uloge. Glumački trojac bogatstvo (kazališnog) trenutka. Vremenima usprkos. broj 56 - 59, 2013. Hrvatsko glumište 53 Predstave 21. Festivala glumca

Hrvatsko narodno kazalište Luka Petrušić, Anita Matić Delić Žarko Savić, Filip Riđički Gradsko kazalište – Scena u Zagrebu / Maja Posavec, Mario Mirković, glumci mlađi od 28 godina: Filip Gorica Pučkog otvorenog Tomislav Zajec Ana Maras Harmander, Hrvoje Riđički učilišta Velika Gorica u Kečkeš, Elizabeta Kukić, Mia Trebalo bi prošetati psa koprodukciji s Teatrom Exit, Begović, Edo Vujić, Velimir Hrvatsko narodno kazalište Zagreb redateljica: Franka Perković Čokljat u Varaždinu (predstava za djecu i mlade) glume: Vlatko Dulić, Daria glumci mlađi od 28 godina: Kajkavska komedija po motivima David Mamet Lorenci Flatz, Bojan Navojec Filip Detelić predstave Bogi Ivač Kreket Bogi Ivač - Znova Zagrebačko gradsko kazalište Zagrebačko kazalište mladih redatelj: Rene Medvešek Komedija redatelj: Ljubomir Kerekeš Olja Lozica glume: Luka Dragić, Mia Anočić- glume: Jan Kerekeš, Sunčana William Shakespeare Sada je, zapravo, sve dobro Valentić, Ivan Grčić, Bebe Na Ukroćena goropadnica Zelenika Konjević, Mirjana Vole redateljica: Olja Lozica Sinožić, Ljubomir Kerekeš, Mitja redateljica: Nina Kleflin glume: Zoran Čubrilo, Petar Smiljanić glumci mlađi od 28 godina: Mia glume: Vid Balog, Ana Kraljević, Anočić-Valentić, Ivan Grčić Leventić, Maro Martinović, Filip glumci mlađi od 28 godina: Mitja Filip Juričić, Damir Lončar, Nola, Dora Polić Vitez, Urša Smiljanić, Jan Kerekeš Gradsko kazalište Žar ptica, Vanda Winter, Dražen Čuček, Raukar, Damir Šaban, Doris Zagreb Saša Buneta, Ivan Magud, Filip Šarić-Kukuljica, Marica Vidušić Hrvatsko narodno kazalište Detelić, Igor Mešin, Zlatko u Šibeniku (predstava za djecu i mlade) Teatar Exit, Zagreb Ožbolt, Richard Simonelli, Goran Ranko Marinković Ivica Boban Malus, Jasna Palić Picukarić, CJ Johnson Ja i moji osjećaji Šiško Horvat Majcan, Goran Glorija Njuške redateljica: Ivica Boban Šimonji, Zoran Simikić, Emil redatelj: Zoran Mužić redatelj: Matko Raguž Kuzminski, Dejan Jakovljević, glume: Franka Klarić, Joško glume: Zoran Pribičević, Jure Petra Radošević, Mateja glume: Enes Vejzović, Filip Ševo, Špiro Guberina, Jakov Radnić, Marija Šegvić, Ivana Ivanković Križan, Janko Rakoš Bilić, Siniša Popović, Mate Gulin, Boban glumci mlađi od 28 godina: Ivan glumci mlađi od 28 godina: Filip Anđelko Babačić, Jasminka Antić, Kazalište Mala scena, Zagreb Magud, Filip Detelić Križan Dragan Veselić (predstava za djecu i mlade) glumci mlađi od 28 godina: Kazalište Planet Art u Asaya Fujita Gradsko dramsko kazalište Franka Klarić, Jakov Bilić Gavella, Zagreb koprodukciji s Teatrom Exit, Smiješno čudovište Zagreb Mate Matišić Ludens teatar, Koprivnica redateljica: Ana Prolić Nina Raine Fine mrtve djevojke Davor Špišić glume: Dajana Biondić, Petar redatelj: Dalibor Matanić Plemena Žene u crvenom Cvirn, Ivan Vukelić glume: Ivana Roščić, Nataša redateljica: Slavica Knežević redateljica: Franka Perković glumci mlađi od 28 godina: Petar Janjić Lokas, Biserka Ipša, Darko glume: Marko Torjanac, Slavica glume: Vera Zima, Dubravka Cvirn, Ivan Vukelić Milas, Živko Anočić, Nela Kocsis, Knežević / Jasna Palić Picukarić, Ostojić, Jelena Hadži-Manev, Gradsko kazalište Zorin Franjo Dijak, Ana Kvrgić, Filip Lana Gojak / Vanda Winter, Lada Bonacci Šovagović, Janko Rakoš, Nenad Matija Kačan / Janko Popović dom, Karlovac Cvetko, Sven Medvešek, Đorđe Volarić, Slaven Španović, Petra Kazalište Oberon, (predstava za djecu i mlade) Kukuljica Kurtela Koprivnica Peđa Gvozdić i Giulio Settimo glumci mlađi od 28 godina: Damir Mađarić Još si zelen Satiričko kazalište Slaven Španović Kerempuh, Zagreb Dječak koji je govorio redatelji: Peđa Gvozdić i Giulio Bogu Settimo Georges Feydeau Teatar Manje je više, Zagreb redatelj: Damir Mađarić glume: Peđa Gvozdić, Giulio Buba u uhu Edmon Rostand glumi: Goran Koši Settimo redatelj: Krešimir Dolenčić Cyrano glumci mlađi od 28 godina: glume: Borko Perić, Linda redatelj: Ivica Kunčević Giulio Settimo Begonja, Željko Königsknecht, glume: Goran Grgić, Nataša Filip Detelić, Tarik Filipović, Dangubić, Hrvoje Klobučar,

54 Hrvatsko glumište broj 52 - 55, 2012. 21. Festival glumca | nagrade Zelena livada iz sna

Ocjenjivački sud 21. Festivala glumca u Dalibora Matanića i produkciji Gradskog dijelovi postaju opće držanje tijela lika sastavu Ivana Buljan Legati, Alen Liverić i dramskog kazališta Gavella iz Zagreba koji tumači. To je tijelo meko, lagano, ali Dubravka Miletić odlučio je o dobitnicima i disritmično, rastrzano. Uvijek organski nagrada ovogodišnjeg Festivala. A uspostavljeno. Ono izgovara i ono što je nagrađeni su... ponekad teško kazati riječima. Trenutke Nagrada Fabijan Šovagović za najbolje koji raznježuju, ali i bole. Iz njega istječe glumice pravo bogatstvo tonskih raspona. Kao da je u pitanju posljedica poremećenog srčanog Jasna Palić Picukarić za ulogu Beth u ritma; neka nepravilnost u frekvenciji i predstavi Plemena Nine Raine u režiji redoslijedu rada ljudskog mehanizma. Slavice Knežević i koprodukciji Kazališta I baš kao što ritam sinkope stvara Planet Art i Teatra Exit iz Zagreba

U beskrajno tužnoj slici osiromašena društva plutaju likovi prepuni nesreće, bijesa i boli. Unutar tragike i općega crnila izranja lice prostitutke Lidije, koja prilagodbom okruženju pokušava pošteno zaraditi svoj kruh; preživjeti na svoj način. Već samom svojom pojavom u ulozi Lidije, Nela obasjava pozornicu snagom autentične glumačke osobnosti. U maniri vrsne komičarke, gestama koje su dojam napetosti i uzbuđenja u glazbi, prepune konkretnih, životnih momenata, tako Markova igra u ulozi ciničnoga, Bez nepotrebne dramatičnosti u igri, ali živa odnosa prema govoru, s lakoćom, arogantnog profesora Christophera i oca s pojačanim intenzitetom unutarnjeg uvjerljivo i efektno, scenski inteligentno – naoko obiteljskoga disidenta – djeluje zbivanja, koje je potpuno i funkcionalno plasira niz domišljatih i neočekivanih uzbuđujuće na gledatelja. organizirano, iskrena u doživljaju, glumačkih rješenja. Nela plijeni pozornost U više od dva sata čiste glumačke igre partnerski predana, samozatajna, a čudesnim šarmom i neospornom, izmjenjuju se neobično naglašenom nevjerojatno prisutna, lagana i glumački naoko nesvjesnom, gotovo bezazlenom artikulacijom plasirane glasovne eskapade, autentična, Jasna uspijeva izraziti ono erotikom. Tijek te rijeke upravljen je cinični verbalni ubodi, odustajanje i najteže – ono što je u nama i za nas snagom naročitog načina igre. Njezinu bijegovi u tišinu. Iskusnom glumačkom najjasnije. Ta je mnogobrojnost značajka Lidiju to čini jedinstvenom i jednostavno vještinom Marko/Christopher upozorava velike glumačke kvalitete. Precizna i neodoljivom. nas na dubinu drame kroz koju prolazi. kada miruje, kada sluša i kada djeluje. Potresno, vješto, majstorski njegova igra Njezina je scenska igra akcentuirana Nagrada Fabijan Šovagović za najbolje nadilazi, zapravo, svaki razgovor o njoj. izmjenjivanjem trenutaka iščekivanja i glumce ispunjenja, trenutaka pripreme i ugodne Marko Torjanac za ulogu Christophera Filip Juričić za ulogu Petruccija neke napetosti i trenutaka labavljenja i u predstavi Plemena Nine Raine u režiji u predstavi Ukroćena goropadnica olakšanja. Slavice Knežević i koprodukciji Kazališta Williama Shakespearea u režiji Nine Njezin rad na sceni obgrljuje rad cijele Planet Art i Teatra Exit iz Zagreba Kleflin i produkciji Zagrebačkog glumačke ekipe i nailazi na vjeran odjek u Unutar precizno posložene cjeline gradskog kazališta Komedija gledateljevu i slušateljevu doživljaju. predstave Markova nepredvidljiva Tko i kako uspijeva ukrotiti razmaženu, scenska igra udara duboko. Atipičnim i tvrdoglavu i goropadnu Katarinu?! Jedini nesvakidašnjim spajanjem svih vizualnih Petruccio! Isprva kroti iz interesa, a Nela Kocsis za ulogu Lidije u predstavi manifestacija u vidnu cjelinu organizirani potom iz pasije i sebi za zabavu. Uspijeva Fine mrtve djevojke Mate Matišića u režiji broj 56 - 59, 2013. Hrvatsko glumište 55 21. Festival glumca | nagrade

Slaven Španović za ulogu Billyja u Nagrada Vanja Drach za najbolju predstavi Plemena Nine Raine u režiji predstavu u cjelini Slavice Knežević i koprodukciji Kazališta Sada je, zapravo, sve dobro Olje Lozice u Planet Art i Teatra Exit iz Zagreba režiji Olje Lozice i produkciji Zagrebačkog Mladost, radost, prkos, sreća, tišina. Tuga. kazališta mladih Snaga. Mnogo tišine. I ljubavi. Maestralan i potresan – Slaven Španović.

Nagrada Nevenka Filipović za najbolje mu nemoguće: „divlju mačku“, „gadnog lutkarsko glumačko ostvarenje ili vraga“ i „paklenog đavla“ učiniti svojom glumačko ostvarenje u predstavama za krotkom ženicom. Petruccio je izuzetna djecu i mlade uloga, koja pred glumca stavlja paletu nemalih zahtjeva kojima treba moći i Luka Dragić za ulogu Princa u znati udovoljiti. On je divljak i ekscentrik; predstavi Kreket Davida Mameta u režiji Renea Medvešeka i koprodukciji iskusni, lukav pustolov koji se više nego Autorski projekt Olje Lozice i suradnika Scene Gorica Pučkog otvorenog učilišta uvjerljivo služi vedrom galanterijom i na predstavi Sada je zapravo sve dobro Velika Gorica i Teatra Exit iz Zagreba hinjenom bezazlenošću da bi pridobio ispričan je snagom autentičnog kazališnog

žensko srce. Odvažan je i neustrašiv, jezika s istančanim osjećajem za crni mudar i snalažljiv, već prema prilikama. humor i duboku osjećajnost. Predstava Petruccijeva koža kao da je Filipova vlastita. upravo potresno progovara o današnjem Suvremeno vlada svim zahtjevima pred trenutku hrvatske stvarnosti i baš takva koje ga stavlja izravnost i složenost njegove predstavlja hommage svim ljudskim uloge. Zavođenje mu olakšava snažna sudbinama stjeranim na samo dno erotska komponenta i samouvjerenost društvene egzistencije, gdje bez ikakve ispunjena nekom posebnom draži. krivnje traju u beznađu, nemoći i očaju. Filipova igra Mitspiel je naročite U nizu prepoznatljivih situacija, malih glumačke koncentracije i u najintimnijoj dokumenata očaja, iz svakodnevice je vezi s čitavim njegovim psihofizičkim Jedan je lakomisleni princ čarolijom transponirane u začudno scensko ruho, organizmom. Neopisivo živ i prodoran sudbine pretvoren u žapca da bi iz žablje u gesti koja se do samoga kraja prelijeva u hermetični kvadrat zelene livade iz sna perspektive sagledao svijet drugačijim preko čitavog tijela, duhovit i energičan opjevane u mnogim dječjim pjesmicama očima i spoznao istinske životne kada vlada elokventnim Shakespeareovim kada je još sve čisto, bezbrižno i na vrijednosti. Na putu iskušenja on spoznaje jezičnim bravurama, Filip/Petruccio samome početku, izranjaju brzaci snagu ljubavi i prijateljstva. Oplemenjen svojom igrom zavodi i osvaja. Zjenice poniženih, tjeskobnih, osiromašenih ljudi dragocjenim iskustvom, ponovno mnogih Katarina u gledalištu! – prisilno iseljenih iz svojih domova i zaslužuje postati ljudsko biće. života. U izvrsno utjelovljenim kreacijama Zavidnom vještinom preobrazbe putuje Doris, Dora, Marica, Urša, Damir, Zoran, Nagrada Ivo Fici za najbolje glumačko Luka kroz tu maštovitu bajku. Neodoljivim Maro, Filip i Petar tvore takav zaokruženi ostvarenje mlade/og glumice/a do 28 šarmom dječačke zaigranosti kreira godina bahatoga, samodopadnog, sebeljubivog, glumački čin i sasvim iznimno djelo egocentričnog i osviještenog princa. U zajedništva, međusobnu potporu u isto vrijeme očarava kreacijom prepunom partnerskoj igri da gledatelja zapanjuje do humora čovjeka zapretenog u tuđoj koži – suza i razgaljuje do napuklosti. zatečenog, nesigurnog, zbunjeng i nadasve ljupkog žapca. Koncentriran i kreativan, prisutan u svakoj sekundi predstave. Na taj osebujni glumački način izaziva poštovanje i opravdava suštinu glumačkog postojanja.

56 Hrvatsko glumište broj 56 - 59, 2013. NAGRADE Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području kazališne umjetnosti | Božidar Boban Pomne psihološke studije likova Gotovo da nema razdoblja iz tisućgodišnje povijesti europske drame iz kojega Boban nije scenski oživio neki lik

ili gostujućih redatelja poput Horee Popescua, Janusza Kice i Aleksandra Popovskog. Gotovo da nema razdoblja iz tisućgodišnje povijesti europske drame iz kojega Boban nije scenski oživio neki lik, od Sofoklova Kreonta do Camusova Caligule, od Gazarovićeva Svetog Ciprijana do Marinkovićeva Don Jere, od Shakespeareova Macbetha do Brešanova Joce Škokića, od Calderónova Sigismunda do Supekova Markantuna de Dominisa, od Molièreova Don Juana do Bulgakovljeva Gospodina de Molièrea, od Marulićeva Oloferna i Držićeva Pometa do Krležina Apatrida B i Gustava Mahlera Maje Gregl i Ivice Boban. Godinama je Božidar Boban kazališnoj publici pružao posve različita, a uvijek vrhunska iskustva. Ubrajaju se u njih i pomne psihološke studije patoloških ljubomornika, kao što su Ricco Verri u Večeras improviziramo ili Arbenjin u Maskeradi, i genijalni umjetnici, pokatkad na rubu infantilnosti, poput Mozarta u Amadeusu ili Majstora u Akademik Milivoj Solar, predsjednik Odbora Majstoru i Margariti, i neprilagođeni nagrade Vladimir Nazor, Andrea Zlatar Violić, usamljenici, primjerice Lazar u ministrica kulture i Božidar Boban Vučjaku, naslovni junak u Filoktetu, Rjepin u Romanu o Londonu. I ad je u jubilarnoj sezoni 1985./1986. mnoge antologijske prizore hrvatsko Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu kazalište duguje Bobanu. Dovoljno je postavljalo Ostavku Čede Price, nije podsjetiti na patetično otkrivenje koje Kbilo dvojbi o tome tko će u toj predstavi tumačiti s križa priopćuje Krležin Kolumbo, legendarnoga Andriju Fijana. Tu je zadaću Razumihinovu impulzivnost u mogao i morao dobiti tadašnji prvak Drame Zločinu i kazni, ustrajnu šutnju Božidar Boban, jedan od Fijanovih nasljednika Bakmazova Zatočenika u Ozračju, na središnjoj hrvatskoj pozornici, umjetnik koji bezglasni grč smrti Brechtova je, tada tek na polovini svoje pedesetogodišnje Eduarda Drugog, ili tihi, mudri prisutnosti u hrvatskome glumištu, već podsmijeh s kojim Bancov duh u bio ostvario niz velikih, raznovrsnih i Ionescovu Macbettu gleda na isprazne dojmljivih uloga te ga nastavio dopunjavati ambicije živih. sve do današnjih dana. Glumac iznimno široka raspona, sklon Božidar Boban (Split, 1938) glumu je diplomirao 1962. na istraživanju govornoga i tjelesnog izraza, otvoren prema posve današnjoj Akademiji dramske umjetnosti kao jedan od pripadnika različitim redateljskim poetikama, bio je pouzdan suradnik naših posljednjega naraštaja Gavellinih studenata. Bio je angažiran u vodećih redatelja, od Koste Spaića, Dina Radojevića, Božidara Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, od 1962. do 1965. Violića, Georgija Para i Vanče Kljakovića, učenika i suradnika te ponovno od 1983. do umirovljenja, a u međuvremenu je bio Branka Gavelle, u kojega je i Božidar Boban studirao glumu, članom Dramskoga kazališta Gavella. Često je gostovao u Teatru do predstavnika sljedećih naraštaja Ivice Kunčevića, Miroslava &TD te na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskome ljetu. Međimorca, Želimira Mesarića, Marina Carića i Nine Kleflin,

58 Hrvatsko glumište broj 56 - 59, 2013. Godišnja Nagrada Vladimir Nazor za područje kazališne umjetnosti | Balet HNK-a u Zagrebu za predstave u 2013. godini Tradicija i istraživanje Njegujući tradiciju, a istražujući usporedno moderne i suvremene baletne izričaje, Balet HNK-a u Zagrebu tijekom desetljeća izrastao je u vodeći baletni ansambl ne samo u Hrvatskoj nego i u njezinu širem okruženju

irok i raznovrstan repertoar, mnogo izvedaba pred brojnom i zadovoljnom publikom te njihova visoka umjetnička razina, što je Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu dovelo Šu središte hrvatskoga kazališnog života, rezultat su predanoga rada svih članova tog umjetničkog ansambla, koji njeguje velike, klasične bijele balete, ali pritom ne zanemaruje ni suvremenu plesnu umjetnost. Upravo taj način rada, u kojem se isprepleću razni baletni stilovi i tehnike, krasi umjetnička dostignuća Baleta HNK-a u Zagrebu u 2013. godini, kako premijernih izvedaba Posvećenja proljeća Igora Stravinskog, u koreografiji Bricea Lerouxa, te Manon Julesa Masseneta, u koreografiji Kennetha MacMillana, tako i repriznih izvedaba Orašara i Labuđega jezera Čajkovskog, Pepeljuge Prokofjeva, Coppélie na Montmartreu Delibesa, Večeri tri baleta Bacha, Piazzole i Delibesa, Varijacija u F.ado molu na glazbu i stihove portugalskih fado pjesama, Večeri njemačkih autora Bacha i Schumanna i Baletnoga triptiha na glazbu Mendelssohna, Thoma Willemsa i starih španjolskih majstora. Cijela je godina tako bila obilježena predstavama koje su, osim tradicionalne baletne publike, privukle i nove gledatelje proširujući krug onih koji vole i cijene baletnu umjetnost. Osim toga, ova je Nagrada priznanje svim sudionicima Koreolabosa 2013. godine, inovativnog umjetničkog laboratorija u kojem se članovima Baleta HNK-a pružila mogućnost Svebor Sečak, v.d. ravnatelja Baleta, i Sanja Ivić v.d. intendantice da se predstave i kao koreografi. HNK-a u Zagrebu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Sergej Sergejevič Prokofjev, Edina Pličanić (Odette/Odilia) i anasambl Baleta; Hrvatsko narodno Pepeljuga, red. i kor. Derek Deane kazalište u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, red. i kor. Derek Deane Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu okuplja osamdeset suvremene baletne izričaje, tijekom desetljeća izrastao je u vodeći umjetnika. Od osnutka u prošlome stoljeću taj je umjetnički baletni ansambl ne samo u Hrvatskoj nego i u njezinu širem ansambl bio i ostao otvoren za suradnju s umjetnicima iz cijeloga okruženju. svijeta. Njegujući tradiciju, a istražujući usporedno moderne i broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 59 Nagrada Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja | Mustafa Nadarević Intenzitet i u mudroj dobi Različiti karakteri, temperamenti i mentaliteti koje s primjerenom emocijom utjelovljuje u filmovima snimljenima zadnjih desetak godina daju naslutiti da se iza Nadarevića, i nakon više desetaka ostvarenih uloga, još krije neistraženo glumačko prostranstvo

ko god je proveo vijek Antuna Vrdoljaka iz 1988, pred malim ekranom koja mu je donijela Zlatnu konzumirajući dram- Arenu na festivalu u Puli, Tske programe ili češće kupo- Nadarević je promijenio niz vaokartu za kino ili kazalište sličnih krležijanski tijesnih i zna da je raspon likova koje etički problematičnih koža, je u stanju odigrati Musta- igrajući uloge središnjih ili fa Nadarević mnogo širi od epizodnih antagonista u onoga što ga sugerira naslov filmovima kao što su Miris humoristične televizijske dunja Mirze Idrizovića (1982), serije Lud, zbunjen, normalan Otac na službenom putu (2007), u kojoj već nekoliko Emira Kusturice (1985) ili sezona živi u koži priprostog Već viđeno Gorana Markovića Bosanca Izeta Fazlinovića. (1987). Njegujući takav imidž i Više od četrdeset godina na tijekom turbulentnih filmskih sceni zagrebačkog HNK-a, Kad svane dan, red. Goran Paskaljević devedesetih te početkom nešto manje na televizijskim novog milenija, Nadarević će ekranima i filmu, glumac bo- kao glumac privlačiti hrvatske sanskohercegovačkih korije- redatelje svih naraštaja, od na, zagrebačke adrese i filmske Papića (Priča iz Hrvatske, karijere koja se proteže kine- 1991) i Berkovića (Kontesa matografijama bivše Jugosla- Dora, 1993) do Schmidta vije imao je priliku dokazati (Đuka Begović, 1991; Vukovar da je jedan od najsvestranijih se vraća kući, 1994; Kraljica talenata koje je glumište na noći, 2001), Ogreste (Isprani, ovim prostorima ikada imalo. 1995), Sedlara (Gospa, 1995; Kasnih šezdesetih dobio je Četverored, 1999), Nole (Dok prve uloge u hrvatskom filmu nitko ne gleda, 1993), Hribara (Gravitacija ili čudnovata (Puška za uspavljivanje, 1997) mladost činovnika Borisa ili Aćimovića (Je li jasno, Horvata, Branko Ivanda, Glembajevi, red. Antun Vrdoljak prijatelju?, 2000). 1968), sedamdesetih odigrao Nakon glavne uloge prve epizode u poznatim televizijskim serijama (Fiškal, 1970; vremešnog sarajevskog pjesnika koji se tijekom opsade grada Prosjaci i sinovi, 1971; Nikola Tesla, 1977. i dr.), a od početka brine za dvoje malodobnih izbjeglica u Savršenom krugu Ademira osamdesetih njegov je neiscrpan dar zasjao punim sjajem, najprije Kenovića (1997) i epizode u oskarovskoj Ničijoj zemlji Danisa u televizijskoj seriji Velo misto (1980-1981) Joakima Marušića, Tanovića (2001) omiljeni glumac Antuna Vrdoljaka opet postaje gdje se bez greške uvukao u lokalni patricijski diskurs fetivog svačiji, igrajući s još jačim glumačkim intenzitetom i investicijom Splićanina Duje Kaliterne, a potom u predstavi Dunda Maroja mudre/zrele dobi u filmovima hrvatskih, bosanskohercegovačkih, u režiji Ivice Kunčevića, gdje je sezonama utjelovljivao plebejske makedonskih i srpskih autora. Različiti karakteri, temperamenti i hedonističke egzaltacije Držićeva Pometa. U tim nezaboravnim mentaliteti koje s primjerenom emocijom utjelovljuje u filmovima ulogama Nadarević je pokazao da ga jednako dobro služe sluh i Kod amidže Idriza Pjera Žalice (2004), Duga mračna noć Antuna scenski govor, koji s lakoćom svladava, kao i dramatske obrate i Vrdoljaka (2004), Iluzija Svetozara Ristovskog (2004), Ničiji dijalektalne idiome, i tijelo koje se nakon široke i nedvosmislene sin Arsena Antona Ostojića (2008) ili Kad svane dan Gorana pometovske ili siranovske geste primiruje u mikroglumi i Paskaljevića (2012) daju naslutiti da se iza Nadarevića, i nakon psihološkim nemirima glembajevštine. više desetaka ostvarenih uloga, još krije neistraženo glumačko Između kazališne i filmske verzije Leonea u Gospodi Glembajevima prostranstvo.

60 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. Demetrova nagrada za životno djelo Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa | Boris Senker Dobri anđeo hrvatske teatrologije Boris Senker uvijek je bio spreman čitati brojne magistarske i doktorske radove, nebrojene znanstvene tekstove (mlađih i starijih kolega), sa svima raspravljati o njihovim idejama, pomagati im svojom erudicijom, ali i dobrohotnošću tako da im ispravlja greške, ali i pohvaljuje i potiče ono dobro

iografija Borisa Senkera nabraja podatke Iako je u kritikama vrlo jasno koja je poetika i etika i oni su u njegovu slučaju impresivni, i to Borisa Senkera, on je u teatrologiji najotvorenija u obje djelatnosti naše udruge, koje je on moguća osoba. Naime, u hrvatskoj teatrologiji uB sebi pomirio na najbolji mogući način. Kao uglavnom se opredjeljujemo ne samo za određeni kritičar pisao je u tjednicima i časopisima, a deset teorijski pristup nego i za određeno područje, što je godina vodio kazališnu kroniku u časopisu se ljepše zove specijalizacija. Međutim, profesor Republika. Kao teatrolog objavio je četrnaest Boris Senker zna sve o svemu: o svim nacionalnim autorskih teatroloških knjiga širokog spektra: od dramama (od njemačke preko hrvatske do Begovića (Kazališni čovjek Milan Begović 1985, američke i australske) i o svim teorijama, od Begovićev scenski svijet, 1987) do Shakespearea Aristotela do najnovijih izvedbenih studija. Zato (Bard u Iliriji, 2006); od američkog (Pogled u ne čudi da je autor tolikih natuknica o kazalištu po kazalište, 1990) do hrvatskog kazališta (Kazališne svjetskim i hrvatskim leksikonima, da je urednik razmjene, 2002, Teatrološki fragmenti, 2011); od teatrološkog leksikona i u stanju je ispraviti ili redatelja (Redateljsko kazalište, 1977, 1984) do dodati ono što nedostaje natuknicama ostalih pisaca (Hrvatski dramatičari u svom kazalištu, autora! Zato ne čudi da je baš on mogao napisati 1996, Hrestomatija novije hrvatske drame, 2000- Uvod u teatrologiju I (semiologija, dramatologija, 01); od kazališnih kritika (Zapisi iz zamračenog gledališta, 1996; strukturalizam) i II (antropologija, sociologija, izvedbeni studiji, Pozornici nasuprot, 2003) do teorije (Uvod u suvremenu teatrologiju povijest). I, 2010. i II, 2013). Za hrvatske i svjetske leksikone i enciklopedije Kad piše znanstveni rad ili knjigu, Boris Senker ne citira po pisao je jedinice o kazalištu, u Leksikografskom zavodu uredio je principu „ulagivat ću se moćnima (bez obzira jesu li moćnici Bibliografiju kazališta (I i II, 2004), a sada uređuje Kazališni leksikon. lokalni ili svjetski!), a zanemariti one slabe“, nego citira i vlastite Budući da je nakon završetka Filozofskog fakulteta u Zagrebu ostao kolege prema njihovim dostignućima u struci! Boris Senker raditi na Odsjeku komparativne književnosti u međuvremenu je nema u sebi strah od moćnih, a ni zavist prema drugim kolegama predajući te vodeći katedru teatrologije i poslijediplomski studij, u struci. I to bez obzira jesu li ti ljudi to postigli zahvaljujući odgojio je generacije studenata. Međutim, ti su podaci suhi i njemu ili ne. A mnogi jesu jer je Boris Senker doista dobri anđeo nedovoljni da prikažu značaj i važnost profesora Borisa Senkera za hrvatske teatrologije. Boris Senker uvijek je bio spreman čitati svoju struku u našoj sredini. Naime, Boris Senker posebna je pojava brojne magistarske i doktorske radove, nebrojene znanstvene u našoj teatrologiji i kritici. tekstove (mlađih i starijih kolega), sa svima raspravljati o njihovim Kad se danas pročitaju njegove kritike iz kazališne kronike u idejama, pomagati im svojom erudicijom, ali i dobrohotnošću Republici (Zapisi iz zamračenog gledališta, 1996, Pozornici nasuprot, tako da im ispravlja greške, ali i pohvaljuje i potiče ono dobro! 2003) koje je objavljivao osamdesetih i devedesetih godina prošlog Boris Senker dobitnik je više uglednih nagrada – za dramsko pismo, stoljeća, izgleda da je najnormalnije tako pisati. Međutim, to je gdje je prvo u trojcu Škrabe/Mujičić/Senker pisao političke groteske, bio vrlo hrabar izbor. Osamdesetih i devedesetih u nas je u teoriji a onda kao pisac samac postao rodonačelnik hrvatskog literarnog vladala s jedne strane pozitivistička misao, koja je propisivala, a s kabarea (2 Marina Držića, Katarina Patačić), ali i za svoj znanstveni druge metateorijska linija, koja je teoretizirala, a obje su u želji da rad (Petar Brečić, A. G. Matoš, Mate Ujević, Marko Fotez), a od 2012. dokažu svoju svrhu dovedene do krajnosti – zaglušnim citiranjem godine član je i HAZU-a. Međutim, iznimno je važno da je dobio izvora i krutošću i/ili stvaranjem nerazumljivog jezika! Mudrost nagradu struke za životno djelo HDKKT-a iako se svi nadamo da će je postao sinonim za suhoparnost. Kao nastavak toga u kritici je napisati još puno knjiga upravo sad kad je na vrhuncu stvaralačke vladala impersonalna i vrlo ozbiljna (ponekad i nerazumljiva) zrelosti. Važno je zbog toga što je ovaj tip nagrada za životno djelo kritika. I u takvom okruženju Boris Senker usudio se pisati, kao već uzor mlađima za put kojim valja ići struci, a put Borisa Senkera to ugledan teatrolog, kazališne kritike koje su razbijale ta dva pravca i svakako jest. stvarale paralelni, treći put, hrvatske kritike i teatrologije. Usudio se o kazalištu pisati osobno, duhovito, ali istovremeno iznimnog ukusa, Povjerenstvo za Demetrovu nagradu HDKKT-a: Vlatko Perković britke misli i visoke obrazovanosti. (predsjednik), Mira Muhoberac, Sanja Nikčević

broj 56 - 59, 2013. Hrvatsko glumište 61 Hrvatski dramatičari u inozemstvu 20 Gavranovih premijera u svijetu alendarska godina na izmaku bila ima reći o ženama (Sve o ženama) zanimalo je vrlo uspješna za Miru Gavrana, je autore iz četiri zemlje. Uz spomenute najizvođenijeg hrvatskog Sjedinjene Države bile su to i Francuska Kdramatičara. Četiri njegove komedije (Compagnie du Soir/La Funambule Theatre izvedene su u sedam zemalja. Čak četiri Monmartre, Pariz), Kosovo (Teatar ODA, premijerne izvedbe bilježi Muž moje žene Priština) te Bosna i Hercegovina (Hrvatsko (Teatar Petro Marko, Vlora, Albanija; narodno kazalište, Mostar). S druge strane, Teatar suza i smijeh, Sofija, Bugarska; Sve o muškarcima postavljen je u Teatar Red Teatrul IV, Bukurešt, Rumunjska; Teatar Torch u dalekom Novosibirsku (Rusija). Cypriana Kamila Norwida, Jelenia Gora, Drama Čehov je Tolstoju rekao zbogom Poljska). Kazalište Toneta Čufarja iz postavljena je u Srbiji (Radnja za proizvodnju Jesenica (Slovenija) svojim je gledateljima pozorišta / Bitef Teatar, Beograd) i Češkoj predstavilo komedije Operacija spola (Teatar La My, Prag), a Ljubavi Georgea i Veliki zavodnik. Lutka je premijerno Washingtona u Srbiji (Kazalište Bora izvedena u kazalištu Dvorni divadlo u Stanković, Vranje). Nisku od 21 premijere Hlohovcu (Češka) i u The Daily Theatre Gavranovih djela tijekom 2014. zaključuju u Los Angelesu (Sjedinjene Američke drama Noć bogova (Poljski radio, Varšava, Države), koje je gledatelje upoznalo i s Poljska) i monodrama Trpimir (Vaš Teatar, Gavranovim dramskim opusom (Čehov Ljubljana, Slovenija). je Tolstoju rekao zbogom, Shakespeare i Elizabeta te Sve o ženama). Što Gavran

6. Noć kazališta, 15. studenoga 2014. Rekordan broj sudionika subotu 15. studenoga održana je šesta Noć kazališta. Toga je dana u 43 hrvatska grada i rekordnom broju od 94 različita kazališta, udruge ili ustanove u 148 kazališnih predstavaU i sedamdesetak popratnih programa (koncerata, razgledavanja kazališta, partyja, radionica...) uživalo više od 42 000 posjetitelja. U predstavama odigranima u jutarnjim i popodnevnim terminima uživali su oni najmlađi, a večernji i kasnovečernji programi bili su namijenjeni odraslima. Odaziv publike bio je odličan i kazališta su bila popunjena do zadnjeg mjesta, neka čak i prekapacitirana. Ova godina bila je u znaku dramskih studija, međusobnih umrežavanja kazališta i gostovanja. Uz Hrvatsku ove je godine Europska noć kazališta održana u još šest zemalja: Austriji (Europaeische theaternacht u 21 gradu), Bosni i Hercegovini (Noć teatra u7 gradova), Bugarskoj (Noš na teatrite u 11 gradova), Češkoj (Noc divadiel u 29 gradova), Slovačkoj (Noc divadiel u 18 gradova) i Srbiji (Noć pozorišta u 24 grada). Europska noć kazališta održana je ukupno u 153 grada i Noć kazališta u Gradskom kazalištu Požega 439 kazališta.

62 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. Koncert | Glumci glumcima, Zagreb, 23. veljače 2014. U čast velikanima hrvatskog glumišta Koncertom Glumci glumcima hrvatski glumci žele iskazati poštovanje svojim umirovljenim kolegama i zahvaliti im na svemu što su učinili za hrvatsko glumište svojim dugogodišnjim radom

nedjelju 23. veljače 2014. u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na koncertu Glumci glumcima okupile su se jake glumačkeU snage u ulozi izvođača – pjevača, glazbenika i plesača. Koncert je održan u čast velikanima hrvatskog glumišta, a zajednički su ga inicirali i organizirali Sindikat hrvatskih glumaca, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i Udruga za kulturu Dobar zvuk. Na tom jedinstvenom glumačkom okupljanju i koncertu sudjelovala su mnogobrojna priznata hrvatska glumačka imena: Jasna Bilušić, Arijana Čulina, Mila Elegović, Bojana Gregorić Vejzović, Hana Hegedušić, Barbara Rocco, Nera Stipičević, Goran Navojec, Anja Šovagović Despot, Iva Visković, Vanda Winter, Enes Kišević, Rene Bitorajac, Tarik Filipović, Špiro Guberina, Nikša Kušelj, Igor Mešin, Vedran Mlikota, Đani Stipaničev, Boris Svrtan, Rade Šerbedžija, Adalbert Turner, Ana Kraljević, Ljiljana Bogojević, Ksenija Prohaska, Nataša Janjić-Lokas, i Filip Šovagović. Posebni gost koncerta bio je Arsen Dedić. Pridružili su im se glumački band Grupa te orkestar Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija. Koncert su producirali Tomislav Kašljević i Vedran Mlikota. „Ovim koncertom hrvatski glumci žele iskazati poštovanje svojim umirovljenim kolegama i zahvaliti im na svemu što su učinili za hrvatsko glumište svojim dugogodišnjim radom. Ne zaboravimo, da nije bilo njihova rada i truda na izgradnji hrvatskih kazališta, filmske i TV produkcije, mi, glumci koji se trudimo nastaviti njihov put, ne bismo imali gdje raditi. Zato im ovim koncertom želimo zahvaliti i poslati poruku da ih nismo zaboravili. Pozivamo sve sugrađane i sve zainteresirane da se odazovu na i imamo“ – najavljujući koncert rekao je Žarko Savić, predsjednik ovaj koncert, kako bismo se uz dobru glazbu zabavili, opustili Sindikata hrvatskih glumaca. i pozdravili glumce uz koje smo odrastali.“ – naglasio je Ivan Organizatori koncerta složni su i oko namjene prihoda od ulaznica. Đuričić u ime Sindikata hrvatskih glumaca. Prihod će u cijelosti biti uručen umirovljenim članovima Hrvatskog „Ovaj koncert još je jedan prilog očuvanju digniteta naše društva dramskih umjetnika, od kojih mnogi i nakon niza godina profesije. Mi nismo nikakva potrošnja, mi smo velika moralna provedenih na hrvatskim kazališnim daskama ne žive primjereno i umjetnička snaga. Mi smo segment u kulturi važan za jednu svojim zaslugama. Svi glumci uključeni u projekt pjevali su i zemlju i jedan narod. Sretni smo što imamo ovakav jedan koncert nastupali pro bono, a podršku toj vrijednoj inicijativi dao je i Grad koji će biti doista prezentacija bogatstva što mi glumci njegujemo Zagreb, koji je i glavni pokrovitelj koncerta Glumci glumcima.

broj 56 - 59, 2013. Hrvatsko glumište 63 Tradicionalni Božićni domjenak za umirovljene članove HDDU-a 23. prosinca 2013. HDDU

Popis novih članova Hrvatskog društva 42. Danica Dedijer-Marčić dramskih umjetnika u 2014. godini 43. Adnan Prohić 44. Luka Jerković 1. Ana-Marija Percaić 45. Ivan Penović 2. Filip Vidović 46. Marko Hrenović 3. Matija Čigir 47. Ivo Knezović 4. Ivana Gudelj 48. Emir Hadžihafizbegović 5. Nina Gojić 49. Pavle Vrkljan 6. Anđela Ramljak 50. Justina Vojaković-Fingler 7. Darko Jeftić 51. Luka Stilinović 8. Marino Frankola 52. Matej Safundžić 9. Luka Barešić 53. Jelena Popović Volarić 10. Asim Ugljen 54. Marko Hergešić 11. Zoran Josić 55. Tvrtko Štajcer 12. Vanja Gvozdić 56. Goran Ferčec 13. Luka Bulović 57. Adrian Pezdirc 14. Nikola Baće 58. Bojan Brajčić 15. Lovro Krsnik 59. Irena Tereza Prpić 16. Filip Glavina 60. Andrea Crnković 17. Bogdan Diklić 61. Jure Radnić 18. Adriana Josipović 62. Romano Nikolić 19. Tina Hofman 63. Pere Eranović 20. Bruno Kontrec 64. Jelena Svilar 21. Sanja Tišljarić 65. Slađana Kilibarda 22. Armin Omerović 66. Ines Škuflić-Horvat 23. Ante Vlahinić 67. Lucio Slama 24. Goran Smoljanović 25. Mario Jakšić Članovi HDDU-a koji su stekli status samostalnih 26. Igor Baksa umjetnika pri HZSU-u od 1. siječnja 2014. godine 27. Karolina Horvat 28. Davor Dokleja 1. Iva Babić 29. Sanja Hrnjak 2. Sanja Crljen 30. Slavko Sobin 3. Petar Cvirn 31. Jasmina Kallay 4. Petra Dugandžić 32. Bruno Margetić 5. Matea Elezović 33. Ivan Kristijan Majić 6. Dunja Fajdić 34. Ana Vučak 7. Jakov Gavran 35. Dina Vojnović 8. Marko Juraga 36. Katarina Strahinić 9. Irena Krčelić 37. Mateja Majerle 10. Tomislav Kvartuč 38. Hrvojka Begović 11. Sanja Milardović 39. Mia Anočić-Valentić 12. Ana Prolić 40. Dajana Čuljak 13. Petra Težak 41. Julia Martinović broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 65 Akcija upisa u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica Kako pomoći?

otaknuti teškom bolešću naše kolegice Vesne Ravenšćak, kojoj U medijski dobro pripremljenoj (uz Akademiju dramske umjetnosti svi smo promtno poslali financijsku potporu i to ćemo nadalje činiti zagrebački fakulteti na svojim su oglasnim pločama objavili i na svoje kontinuirano iz sredstava Fonda solidarnosti koji se financira mailing liste poslali obavijest o njoj, a to su učinila i sva zagrebačka izP 1/3 članarina, a na inicijativu i velik angažman Roberta Boškovića kazališta) i popraćenoj (Nova TV) akciji u prostorijama Hrvatskog (člana Nadzornog odbora HDDU-a), u prostorijama HDDU-a u društva dramskih umjetnika u Zagrebu u četvrtak 12. prosinca 2013, suradnji sa Zakladom Ana Rukavina 12. prosinca 2013. organizirana kako je izvjestila Zaklada Ana Rukavina, 43 građana upisalo se u je akcija upisa u Registar i davanja krvi svih dobrovoljnih darivatelja (u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica dobi do 40 godina). U vijesti o akciji objavljenoj na internetskim stranicama Zaklade navodi Sve članove HDDU-a, kao i buduće članove, studente Akademija u se i sljedeće: „Darivanjem krvi na akciji upisa koju je organizirala Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, koji imaju želju upisati se u Registar Zaklada Ana Rukavina, na inicijativu HDDU-a i Hrvatskog sindikata upućujemo na internetske stranice Zaklade Ana Rukavina i popis glumaca, novoupisani građani podržali su misiju Zaklade koja želi transfuzijskih centara u devet hrvatskih gradova u kojima je moguć kontinuirano širiti Registar i tako nastaviti pružati nadu u spas života upis u Registar. Molimo sve kolegice i kolege koji se akciji pridruže da ljudi diljem svijeta. nam dostave fotografije pristupanja Registru i davanja krvi e-mailom, Od srca zahvaljujemo organizatorima akcije HDDU i Hrvatskom a mi ćemo ih proslijediti Zakladi Ana Rukavina. sindikatu glumaca, svim mladim ljudima koji su se upisali, kao i Hvala svim dramskim umjetnicima i studentima koji sudjelovanjem u mnogim drugim umjetničkim društvima i organizacijama čiji su se akciji upisa u Registar žele pomoći oboljelima od leukemije, limfoma i članovi odazvali akciji te na taj način odlučili pružiti nadu u spas ostalih hematoloških oboljenja. oboljelima.“

66 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. Paljenje treće adventske svijeće na Vukovarskim adventskim svečanostima Svjetlo budućnosti Tradicionalno, čast paljenja treće adventske svijeće pripada nekom od velikana hrvatskog glumišta, čije se umjetničko djelovanje predstavlja kroz program Razgovor s glumcem

Vukovaru se U božićnom ozračju svečane već sedamnaest dvorane Gradskog muzeja godina održavaju Vukovar Boris Svrtan potom VukovarskeU adventske je izveo ulomak monodrame svečanosti. Organizatori – Moj slučaj o životu Vlade Gradski muzej Vukovar u Gotovca. Glumac Goran Grgić suradnji s Hrvatskim domom izveo je monolog iz drame Vukovar – svake godine Cyrano Edmunda Rostanda, pripreme raznolik program a Joško Ševo monolog iz svoje koji traje tijekom cijelog predstave Govorite li hrvatski. Adventa. U sklopu programa Za glazbeni ugođaj večeri svake se nedjelje svečano pali zaslužne su bile pijanistica po jedna adventska svijeća, Vlasta Gyura i sopranistica i to ispred obnovljenog Adventski vijenac u Vukovaru, 2013. Buga Marija Šimić. dvorca Eltz. Tradicionalno, Ove godine, 14. prosinca čast paljenja treće adventske 2014., treću adventsku svijeću svijeće pripada nekom od u Gradskom muzeju Vukovar velikana hrvatskog glumišta, zapalila je Marija Sekelez, koja čije se umjetničko djelovanje je rođena upravo u Vukovaru. predstavlja kroz program Marija Sekelez glumica je i Razgovor s glumcem. ravnateljica Dječjeg kazališta Adventsku svijeću dosad su Žar ptica iz Zagreba, a njezini palili Vanja Drach, Zvonimir gosti na Razgovoru s glumcem Torjanac, Nada Subotić, bili su glumica Justina Zlatko Vitez, Helena Buljan, Vojaković Fingler i redatelj Darko Milas, Zrinka Kolak, Robert Raponja, ujedno Špiro Guberina, Goran Marija Sekelez, Robert Raponja, Justina Vojaković Fingler, Ruža Marić, i moderator priredbe. Za Grgić, Dragan Despot, Joško Marija Budimir i Ivanka Miličić, ravnateljica Hrvatskog doma Vukovar blagdanski ugođaj pobrinuli Ševo, Filip Šovagović, Joško su se članovi Tamburaškog Juvančić i Ivica Šestan. sastava HKGD Dunav, koji su Prošle godine, 15. prosinca izvodili božićne pjesme. Riječi 2013, čast da zapali treću zahvale gostima glumcima, adventsku svijeću pripala kao i producentu Festivala je glumcu, redatelju i glumca, Himzi Nuhanoviću, izvanrednom profesoru te Mariji Filipović, tajnici na Akademiji dramskih Hrvatskog društva dramskih umjetnosti u Zagrebu Borisu umjetnika i izvršnoj Svrtanu, novoizabranom producentici Festivala predsjedniku HDDU-a glumca, kao i blagdanske i novom predsjedniku čestitke svojim sugrađanima u Festivalskog odbora ime gradonačelnika Vukovara Festivala glumca. Nadahnut Ivana Penave i svoje osobno i zanimljiv program uputila je Marija Budimir, predstavljanja Borisa Svrtana zamjenica gradonačelnika. Boris Svrtan, Marija Filipović i Ruža Marić, ravnateljica Gradskog vodio je glumac Joško Ševo. muzeja Vukovar broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 67 SJEĆANJA sjećanje | Mladen Škiljan (Zagreb, 24. prosinca 1921. – Zagreb, 12. srpnja 2014.) Redatelj velikih predstava Cijeneći autore (i klasične i suvremene) i njihove tekstove, a istovremeno tražeći način kako da na temelju njih ostvari svoju viziju „Poetskog“ kao suvremenog teatra, Mladen Škiljan realizirao je brojne velike predstave piše: Tomislav Kurelec

ada je Mladen Škiljan 1988. za iznimno djelovanje na području kulturnog života zemlje dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, malo je tko predmnijevao Kda će prestati režirati u kazalištu i povući se u svojevrsnu izolaciju (u kojoj se ponajviše bavio prevođenjem i interpretacijama Aristofana). Doduše, već je tada iza njega bio izniman doprinos čitavoj našoj kulturi, koji je još u vrijeme studija na Filozofskom fakultetu započeo prvim kazališnim koracima u Družini mladih Vladimira Habuneka i Radovana Ivšića, koja je glumila na francuskom jeziku (a kasnije i hrvatskom) u vlastitim domovima, a ponekad i u Glazbenom zavodu, privukavši posebnu pozornost izvedbom Molièreovih Scapinovih spletki. Nakon rata Škiljan je radio i na Radio Zagrebu i u Jadran filmu, ali presudan je bio njegov angažman u HNK-u, gdje ga je Branko Gavella angažirao 1951. kao svog asistenta i koredatelja Eshilova Agamemnona. Godine 1952. prvi put samostalno režira (Nad ponorom Duška Roksandića), počinje predavati glumu na Akademiji, a već 1953. potpisuje u ime mlađih kazalištaraca Predstavku kojom se protestira protiv stanja u kazalištu. To je vjerojatno predstavljalo povod Gavelli da s mlađim redateljima (među kojima bitnu ulogu ima Škiljan) i glumcima osnuje Zagrebačko dramsko kazalište (danas GDK Gavella). Nove ideje vidljive su i u njegovoj prvoj uključio u postojanje, u velike opće tokove, i kad se takav čin režiji u ZDK-u – O miševima i ljudima Johna Steinbecka kao ostvari, on ostaje doduše utkan u svoj društveni medij, ali ujedno bitnom dijelu programa tog novog kazališta, koje se posebice daleko prelazi njegove granice, on živi već i u njegovoj budućnosti izvedbama novih američkih tekstova vrlo uspješno borilo protiv i istražuje tu budućnost. Nikad zaokruženo, zaustavljeno shematizma do tada vladajućeg socijalističkog realizma. vrednovanje, već uvijek novo provjeravanje, novo ispitivanje.” No Škiljana su ipak više privlačili tekstovi s područja njegova Već u ZDK-u te su ideje rezultirale mnogim velikim ostvarenjima, obrazovanja i jezika s kojih je i sam često i vrlo uspješno prevodio a dosljedno ih je provodio i nakon što se 1966. vratio u HNK, gdje – starogrčkog i francuskog. Tako 1955. režira Eshilovu Žrtvu na je od 1970. do 1974. i kao intendant nastojao nacionalnu kuću grobu, ali mu je te godine mnogo značajnija predstava Dundo približiti svojoj viziji kazališta. Ipak, bitne su bile predstave koje je Maroje, kojom je dokazao da se i u suvremenom kazalištu može s potpisivao kao redatelj, među kojima se posebno izdvajaju Divni mnogo uspjeha igrati originalni Držićev tekst (do tada se izvodila dani (1965) Samuela Becketta, Ranjena ptica (1966) Marijana isključivo Fotezova prerada). A 1956. slijedio je nevjerojatan uspjeh Matkovića, Građanin plemić (1966) Molièrea i Lullyja, Balade s jednom od najzabavnijih zagrebačkih predstava ‒ Scapinovim Petrice Kerempuha (1969. u vlastitoj scenskoj adaptaciji) i Golgota spletkama, koje su u njegovu prijevodu, suvremnim kostimima (1977) Miroslava Krleže, Šudrakina Glinena kolica (1979), Hamlet i modernističkoj scenografiji igrane preko dvjestošezdeset puta. (1979) i Vesele žene windsorske (1982) Williama Shakespearea, Izniman domet dosegao je i potpuno drugačijom predstavom Zapisi iz podzemlja (1982) Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, ‒ Svršetkom igre Samuela Becketta, postavljenom 1958., svega Pazikuća (1984) Harolda Pintera i Divlja patka (1987) Henrika godinu dana nakon svjetske praizvedbe. Ibsena. Kao i ostali veliki redatelji nakon Gavelle, i Škiljan je tražio vlastiti Cijeneći autore (i klasične i suvremene) i njihove tekstove, put čuvajući dijelove učiteljeva naslijeđa, a suprotstavljajući se a istovremeno tražeći način kako da na temelju njih ostvari nekim njegovim zasadama i tako stvarao svoj osebujan kazališni svoju viziju „Poetskog“ kao suvremenog teatra, Mladen Škiljan svijet koji je nazvao „Poetskim teatrom“ kao „.poetskim činom realizirao je brojne velike predstave koje mu osiguravaju iznimno koji uranja u konkretnu društvenu sredinu zato da bi je obuhvatio, mjesto u hrvatskom kazalištu druge polovine dvadesetog stoljeća. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 69 sjećanje | Boris Buzančić (Bjelovar, 13. ožujka 1929. – Zagreb, 9. listopada 2014.) Impozantan glumački opus Najveću su mu popularnost donijeli mediji koje nije previše volio – veliki, a posebice mali ekran – od serije Veliki i mali do iznimno gledanog Velog mista, u kojem je tumačio splitskog gradonačelnika piše: Tomislav Kurelec Radojevića. U ZDK-u je odigrao niz sjajnih uloga, a među njima i Willieja Obana „Kazalište... Neosporno najdraže, čisti u jednom od remek-djela našeg teatra i glumački užitak, zbog prave igre... Mislim njemu najboljoj predstavi u kojoj je igrao – da je tako uglavnom sa svim glumcima. O’Neillovu I ledar dođe u režiji Koste Spaića. Zato se mnogi na filmu nisu mogli snaći: to Od 1966. do 1990. bio je stalni član Hrvatskog je bio tehnicistički posao, u najvećoj mjeri. narodnog kazališta u Zagrebu, gdje je Televiziju bi za najdražu možda odabrali također ostvario niz velikih uloga u djelima oni koji su prekomjerno tašti. Da se moglo Shakespearea, Molièrea, Držića, Feydeaua, preživjeti samo od rada u kazalištu... ali nije.“ Krleže, Marinkovića (nezaboravni Ugo u Tako počinje tekst za Hrvatsko glumište Kiklopu), Anouilha, Pintera... surađujući (br. 35), sažetak onoga što je u nekoliko s najznačajnijim redateljima i pokazujući višesatnih razgovora o svom životu i da uz ozbiljne uloge ima izniman smisao karijeri kazao Boris Buzančić, jedan od i za komiku. Uz to, nastupao je s velikim najvećih hrvatskih glumaca druge polovine uspjehom i u Teatru &TD i još češće (u čak dvadesetog stoljeća, povodom Nagrade Boris Buzančić (Franc); Gradsko dramsko kazalište Gavella: Anica Tomić i Jelena više od tisuću predstava) u Teatru u gostima, hrvatskog glumišta 2007. za svekoliko s kojim je dopirao i do onih gledatelja koji umjetničko djelovanje. Zagledan u sebe i Kovačić, My Little Corner of the World (prema Južnjaku Rainera Wernera Fass- nisu prije toga imali prilike vidjeti kazališnu svoju prošlost, možda je tek tada iskazao predstavu. koliko je rada i razmišljanja stajalo iza svake bindera), red. Anica Tomić Ipak, najveću su mu popularnost donijeli od njegovih brojnih sjajnih uloga koje su se mediji koje nije previše volio – veliki, a svojom elegantnom i preciznom izvedbom posebice mali ekran – od serije Veliki i mali doimale kao da ih je stvarao lakoćom, do iznimno gledanog Velog mista, u kojem gotovo se igrajući. A on je u svakoj predstavi je tumačio splitskog gradonačelnika, a 1990. ponovo razmišljao o smislu izgovorenog, pa postao je i stvarni gradonačelnika Zagreba, je tako za jednu od njemu najdražih uloga prvi u neovisnoj Hrvatskoj. No iako je toj – Timona Atenjanina (u HNK-u 1972. u dužnosti pristupio s najboljim namjerama, režiji Tomislava Radića, koji je paralelno nije ih uspijevao realizirati jer se sukobljavao snimio i film Timon o glumcu koji tumači s interesima moćnijih od njega i tako nije naslovnu ulogu, a u životu prolazi kroz uspio u potpunosti sačuvati svoj integritet. slične situacije) kazao kako ga je otkrivao i Zato je u spomenutom razgovoru sa sličnom na desetoj, petnaestoj predstavi u nekoj riječi rezignacijom govorio o tom razdoblju kao ili rečenici. „Ako ih naučiš kao tekst kojeg i o stanju u kazalištu, kojem se tada nije ćeš biflati i nabiflaš ga, izgovaraš ga bolje ili namjeravao vratiti. lošije, uvjerljivije ili manje uvjerljivo, a ako ne znaš njegov smisao za pravoga kazališnog A onda je takva svoja raspoloženja 2011. na gledaoca – to je onda propala stvar.“ – a to iznimno dojmljiv način glumački uobličio u je spomenuo objašnjavajući svoju težnju Zlatnom Arenom nagrađenoj ulozi Dide u prema ne samo glumačkom nego i ljudskom Boris Buzančić (Dotur Vice, načelnik); Kotlovini Tomislava Radića, podsjetivši na integritetu što ga je vjerojatno vodila još Velo misto, red. Joakim Marušić to kako je i na filmu od zabranjenog Ciguli 1950. pri upisu na tada otvorenu Akademiju Miguli (1952) ostvario tridesetak uspjelih za kazališnu umjetnost, gdje mu je profesor bio njemu najdraži uloga, među kojima se posebno ističu H-8... redatelj, dr. Branko Gavella. On ga je 1954. angažirao i u svojoj (1958), Kad čuješ zvona (1969), Timon (1973), Užička republika inscenaciji Krležina U logoru, a i u novom teatru koji je tada (1974), Osuđeni (1987) i Maršal (1990). Na kraju se pak vratio utemeljio – Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gavella). i teatru, odigravši posljednju predstavu na pozornici na kojoj je U njemu je Boris Buzančić postao zvijezda već 1956. kao Brick započeo. Bio je to My Little Corner of the World (2014) Anice u Williamsovoj Mački na vrućem limenom krovu u režiji Dina Tomić i Jelene Kovačić, kojim je zaokružio svoj impozantni glumački opus.

70 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. sjećanje | Zdenka Trajer-Šestak (Tuzla, 13. ožujka 1925. – Rijeka, 10. rujna 2014.) U panteonu velikana Odlika Zdenke Trajer u svim kreacijama bijaše da je uvijek znala ostati u okvirima naravnoga i živoga lika, čak i onda kad je sve vodilo prema groteski i karikaturi. U njezinoj glumi uvijek se osjećala prevlast prirodnoga, iz kojega je posve rijetko iskakala piše: Darko Gašparović Kao zrela glumica dala je niz upečatljivih likova iz novije europske dramatike, a osobito je došao do izražaja njezin smisao za komiku, kako u komedijama tako i u glazbeno-scenskom repertoaru. denka Trajer od onih je aktera hrvatskoga glumišta koji U njemu se posebno ističe antologijska kreacija Misili-Bisili u povezuju razdoblje između dvaju svjetskih ratova s krajem Tijardovićevoj opereti Mala Floramye, koja je obasuta priznanjima 20. stoljeća. Rođena u Tuzli 1925., u doba Kraljevstva Srba, ne samo kritike nego i samoga autora. Njezin izvanredni scenski ZHrvata i Slovenaca, već kao malena djevojčica pokazala je izrazit govor, utemeljen u čistoj novoštokavštini, nije se zaustavio samo u dar za izvedbene umjetnosti, od kojih se u kasnijemu rastu gluma tome dijalektu, koji je u 19. stoljeću bio stekao status standardnoga izdvojila kao presudan izbor. Osobito je već tada uočen njezin hrvatskog jezika. Došavši u izvorno čakavsku sredinu, Zdenka izniman govorni dar. U djevojačkoj dobi školuje se za glumački Trajer je, zahvaljujući svome fantastičnome sluhu, lako ovladala poziv te od 1943. sudjeluje u predstavama Hrvatskoga državnog i tim hrvatskim jezičnim idiomom. Među kreacijama koje je dala kazališta. Godine 1946. započinje u Zagrebu njezin glumački put. na tome području ističe se Pepa u Gervaisovim Duhima. Tako Završivši Zemaljsku glumačku školu koju je vodio Drago Ivanišević, je glumica na najljepši mogući način zahvalila pjesniku što ju je u sezoni 1947./48. dobiva angažman u riječkome Kazalištu. Tada doveo u grad na Rječini. se vraća u Zagreb, gdje sudjeluje najprije u Dramskome studiju, a potom nastupa u HNK-u sve do godine 1951. U sezoni 1951./52. Dolazak u Rijeku vezan je i uz ljubav koja je Zdenku Trajer članica je splitskoga Kazališta, a 1952. prelazi u Hrvatsko narodno doživotno vezala uz glumca Slavka Šestaka. Budući prvak kazalište Ivana pl. Zajca, gdje ostaje do kraja svoga umjetničkog riječkoga i hrvatskoga kazališta, Slavko je Šestak profesionalnu djelovanja. Po njezinim riječima, glavna zasluga za njezin dolazak glumačku karijeru započeo magistralnom kreacijom Karla XII. u Rijeku pripada čakavskome pjesniku, dramatiku, ravnatelju u istoimenoj povijesnoj drami Augusta Strindberga, u splitskome Hrvatske drame i potom intendantu Dragi Gervaisu. Kazalištu godine 1951. Otada je, zajedno sa svojom životnom družicom, ostao trajno vjeran riječkoj Taliji. Od kasnijih pak komičnih kreacija Zdenke Trajer valja istaknuti ulogu Sare u Pokondirenoj tikvi Sterije Popovića, u režiji Miloša Lazina prema antologijskoj postavki Deana Mijača. U toj satiričnoj komediji Zdenka Trajer snašla se kao riba u vodi. Izvrsno je vodila svoju igru prema krajnjim granicama dopustivoga izraza, preko kojega bi interpretacija prešla u pretjerivanje i grotesknu karikaturu. Odlika Zdenke Trajer i tu, kao i u svim ostalim kreacijama, bijaše da je uvijek znala ostati u okvirima naravnoga i živoga lika, čak i onda kad je sve vodilo prema groteski i karikaturi. U njezinoj glumi uvijek se osjećala prevlast prirodnoga, iz kojega je posve rijetko iskakala. Posljednja uloga Zdenke Trajer bijaše utjelovljenje lika Faničine majke u Vježbanju života, koje je prema romanu-sagi o Rijeci Postojan glumački put započinje u Rijeci kreacijama krhkih Nedjeljka Fabria u dramatizacjji Darka Gašparovića u riječkome i slomljenih djevojačkih ljubavi, kao što su Shakespearove Kazalištu u veljači godine 1990. postavio Georgij Paro. Ima Desdemona i Ofelija. U prvoj joj je partner kao Otelo bio Marijan simbolike da se labuđi pjev te osobite glumice dogodio baš Lovrić, a u drugoj kao Hamlet Veljko Maričić. Maričić je tada u toj predstavi, koja je postala ne samo kazališnom nego i bio došao u Rijeku ovjenčan priznanjima kao najbolji svjetski umjetničkom ikonom Rijeke. A tom je gradu Zdenka Trajer Hamlet za svoju kreaciju na Dubrovačkim ljetnim igrama, koje su posvetila najveći dio svoga života. I kad više nije nastupala, sve početkom pedesetih godina prošloga stoljeća istom bile započele dok su je služile fizičke snage, na svakoj je premijeri i koncertu svoj budući slavni put. Samo koju godinu kasnije Zdenka Trajer u svome matičnome kazalištu svjedočila svoju predanost božici istakla se antologijskom kreacijom Rože u Kolarovoj tragikomediji Taliji, koja ju je na rođenju izabrala za svoju svećenicu. Dostojno Svoga tela gospodar. U toj ulozi došao je do izražaja njen nerv za se oduživši tom pozivu, Zdenka Trajer trajno se upisala u panteon komiku, koji je kasnije magistralno razvila u likovima svjetske i velikana hrvatskoga glumišta. domaće dramaturgije. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 71 sjećanje | Nikola Otržan (29. rujna 1927. – 3. travnja 2014.) Tri njegove ljubavi Nikola Otržan kao glumac odigrao je oko 200 uloga. U svom vrlo dinamičnom životu radio je s mnogim kazališnim redateljima i umjetnicima, domaćim i stranim. Uz glumački rad zanimala ga je i režija

Kao glumac odigrao je oko 200 uloga u djelima Eshila, Sofokla, Euripida, Aristofana, Shakespearea, Molièrea, Goldonija, Držića, Vojnovića, Dostojevskog, Gogolja, Ostrovskog, Čehova, Shillera, Goethea, Ibsena, Federica Garcíje Lorce, Geneta, Anhouilha, Becketta, Ionesca, Krleže, Begovića, Ogrizovića, Marinkovića, Nušića i drugih. Od glavnih ili značajnih uloga igrao je Horvata u Krležinu Vučjaku, Pubu Fabriczya i Silberbrandta u Gospodi Glembajevima, Jimyja Portera u Osbornovu komadu Osvrni se gnjevno, Mangiacavalla u Tetoviranoj ruži Tennesseeja Williamssa, Harpagona u Molièreovoj komediji Škrtac, Pravdara u Kreftovim Celjskim grofovima, Edgara u Kralju Learu Williama Shakespearea, Stjepka Gregorijanca u Zlatarevu zlatu Augusta Šenoe, Kralja Toanta u Goetheovoj Ifigeniji na Tauridi, Franu Dražića u Ekvinociju Iva Vojnovića, Mašeru u Razaraču Zagreb, Perelju u Budakovoj Mećavi, Hasanagu u Hasanaginici i mnogo vrijednih karakternih uloga u polustoljetnoj glumačkoj karijeri. U svom vrlo dinamičnom životu kao glumac radio je s mnogim kazališnim redateljima i umjetnicima, domaćim i stranim. Uz glumački rad zanimala ga je i režija. Vodio je nekoliko amaterskih dramskih studija iz kojih su izašli neki kasnije istaknuti umjetnici. Od školskih dana do danas živio je s literaturom i bilježio život u svim njegovim vidovima. Posjedovao je znatnu količinu dnevnih zapisa. Počeo je ikola Otržan osnovnu školu završio je u pisanjem pjesama i kraćih Farkaševcu, a gimnaziju u Bjelovaru i u dramskih djela. Napisao je oko Zagrebu. Između tri ljubavi: slikarstva, četrdeset drama i komedija literatureN i kazališta, izabrao je glumački poziv. za kazalište, kao i nekoliko Nakon Dramskog studija Dekretom Ministarstva filmskih scenarija. Neke su mu za Prosvjetu i kulturu NR Hrvatske 1. veljače drame izvedene na pozornici. U 1950. godine postavljen je za profesionalnog splitskom književnom časopisu glumca u Gradskom kazalištu u Bjelovaru, gdje je Mogućnosti tiskane su mu igrao već i prije kao vanjski suradnik. Izvanredno prve dvije drame 1959./60. Na je studirao komparativnu književnost i ruski jezik Hrvatskom radiju izvedeno mu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. je nekoliko dramskih tekstova, Poslije Bjelovara bio je tri godine angažiran u a u časopisima je objavljivao Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu, kratke priče i pjesme. Uz sve to a od 1956. sedam godina u Narodnom kazalištu u nije zanemario ni slikarstvo. Splitu. Od prvog siječnja 1963. godine potpisuje Radio je i kao radio reporter, a angažman u kazalištu Mladih (danas ZKM) u tri godine bio je stalni honorarni Zagrebu, odakle 1966. prelazi u status slobodnog spiker Drugog programa te umjetnika, ali i dalje igra kao gost u zagrebačkim kazalištima: Radio Zagreba. Također je surađivao na TV Zagreb kao asistent Gradsko kazalište Komedija, Cabaret Jazavac, (danas Kerempuh), režije te igrao u TV dramama, kao i u filmovima Mimice, Galića, Teatar Žar ptica, Teatar &TD, a od 1975. godine do umirovljenja Hadžića, Žižića, Golika i drugih. bio je član Gradskog kazališta Trešnja.

72 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. sjećanje | Boris Festini (Sveti Ivan Zelina, 28. rujna 1930. – Zagreb, 8. veljače 2013.) Bogata glumačka karijera Boris Festini bio je mršav, zbog visine pogrbljen, izdužena, tužna lica i dominantne brade te kao predodređen za uloge kojima ne treba velika gluma i mnogo teksta. Dovoljno je da se pojavi – i za njega radi njegovo tijelo i lice piše: Branka Primorac

a je Boris Festini rođen u zemlji velike kinematografije kao što su francuska Dili američka, mogao je zbog karakteristična izgleda biti veličina poput Fernandela i Bustera Keatona. Mršav, zbog visine pogrbljen, izdužena, tužna lica i dominantne brade, bio je predodređen za uloge kojima ne treba velika gluma i mnogo teksta. Dovoljno je da se pojavi – i za njega radi njegovo tijelo i lice. Imao je preduvjete da bude veliki komičar, glumčina, s ulogama koje se pamte generacijama, ali nije bilo sreće da se to dogodi. Tko patnika, za koje je predodređen izgledom. U kazalištu na Kaptolu je tome kriv? „Domaći redatelji kojima Festini nije bio skrojen po zapažen je kao Freddie Vandestuyt (Romanov i Julija), Stari njihovoj mjeri, pa je bio osuđen na epizode“, kao što reče slikar Gospodin (Nosorog), Gospodin Toto (Čovjek, zvijer, krepost), i svestrani filmaš Željko Senečić, ili on sâm, koji nije bio sklon Pijanist (Orkestar), i kao Rabin (Guslač na krovu). Onda od 1976. transformacijama. opet nastupa u HNK-u kao Peharek i Don Kuzma (Kiklop) i Ivan (Pustinja). Već je sljedeće godine u Teatru TD, u kojem se Izrečene pretpostavke, međutim, ne umanjuju njegovu bogatu pojavljuje u šest uloga, od kojih je najupečatljivija uloga Umjetnika glumačku karijeru, koja je počela 1948. godine u kazalištu u Sisku, (Odlazak umjetnika u gladovanje). Nastupao je na Dubrovačkim gdje je završio gimnaziju. Profesionalno se glumom počinje baviti ljetnim igrama, Splitskom ljetu, kazalištu Bagatella, u Hadžićevu 1955., kada je diplomirao na Akademiji za kazališnu umjetnost Kabareu u Medulićevoj br. 2, s glumačkom družinom Histrioni u Zagrebu. Vrlo je često mijenjao radnu sredinu. Prvo stalno, i Akter, pa u Akademskom kazalištu, na Maloj sceni i u Gavelli. ali honorarno, mjesto bilo mu je u Drami Hrvatskog narodnog Moglo bi se reći da nije bilo zagrebačke pozornice kojom nije kazališta u Zagrebu. Četiri godine kasnije prelazi u GK Komedija, prošetao. u kojem do 1970. ostvaruje više dramskih uloga, likove asketa i Manje filmske uloge dobivao je od vrhunskih redatelja u velikim hrvatskim filmovima kao što su Koncert Branka Belana i osobito Rondo Zvonimira Berkovića, u kojem je Berković pogodio bit Festinijeve glumačke pojavnosti. On i glavni junak, kojeg igra Stevo Žigon, sjede u nekadašnjoj Kazališnoj kavani na Trgu maršala Tita i ne izgovaraju ni riječ, kao da im je jasno što onaj drugi misli pa je svaki razgovor suvišan. Slijedi Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice, Izbavitelj Krste Papića, Čovjek koji je volio sprovode Zorana Tadića. U tom nizu filmski znalci naročito ističu ulogu putujućeg glumca zvanog Guska u Seljačkoj buni 1573., u kojoj je zadatak bio bacati se s krovova i glumiti pernato stvorenje. Što se tiče osobne popularnosti, nju je zaslužio preko popularnih TV serija kao što su Kuda idu divlje svinje Ive Štivičića ili Prosjaci i sinovi Antuna Vrdoljaka. U Smogovcima je odigrao jednu od važnijih uloga, ulogu djeda Joze. Nisu ga zaobišli ni u podjeli uloga u novijim serijama Villa Maria i Dobre namjere.

broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 73 sjećanje | Maja Petrin (Zagreb, 3. srpnja 1972. ‒ Zagreb, 4. ožujka 2014.) Bljesak u oku Maja je postala studenticom u klasi u kojoj talenti nisu manjkali. Razlikovala se, međutim, po radnoj disciplini koju je stekla svojim plesnim školovanjem, po ženstvenosti koju je otmjeno i zrelo nosila piše: Neva Rošić osunčana, tek izašla iz mora, blagom gestom dodiruje trbuščić. Nježni pozdrav novom životu, svojoj Petri. ikad ne bih pomislila da ću se opraštati od svojih nedavnih studenata – ja – njihova vremešna profesorica. Voljela bih Maju pamtiti po tom sretnom trenutku i po svim U dugom nizu godina, kada su pred mojim očima trenucima njezina vrijednog doprinosa glumačkom umijeću. defiliraliN brojni kandidati za glumački poziv, kad sam, dakle, kao

dio profesorskog tima nakratko upoznala stotine mladih ljudi koji su pristupali prijemnim ispitima na studiju glume, manji je Životopis broj onih koji su mi iz tih dana ostali u sjećanju. Maja je jedna od njih. Maju pamtim. Bila je izuzetno dobro educirana, bila Maja Petrin diplomirala je 1988. na Školi za ritmiku i ples. je lijepa, jednostavna i hrabra. I sada se mogu prisjetiti njezina Nakon toga sedam je godina provela u baletnom ansamblu monologa i skoka na stol izvedenoga lakoćom i elegancijom koja Gradskog kazališta Komedija, a 1993. upisuje se na studij joj je bila svojstvena. glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Glumila je u kazališnim predstavama: u Histrionima su to Maja je postala studenticom u klasi u kojoj talenti nisu manjkali. bile Tajna krvavog mosta, Doktor pod mus, Lažna barunica, Bila je jedna od njih. Razlikovala se, međutim, po radnoj disciplini Na tri kralja, u Teatru u gostima Zlatni dečki, u karlovačkome koju je stekla svojim plesnim školovanjem, po ženstvenosti koju Zorinu domu Romanca o tri ljubavi, u zagrebačkome je otmjeno i zrelo nosila, i po nekom bljesku u oku koji nije bio Kerempuhu Cabaret, u Teatru &TD Atentatori, u Teatru lišen samoironije. Lapsus A sad spavajte, u zagrebačkome HNK-u Nikad više, Bila sam joj učitelj glume nekoliko semestara. Radile smo na u zagrebačkoj Komediji Opera za tri groša, Buba u uhu te u tekstovima Shakespearea, Molièrea, Eshila, Shnitzlera i uvijek je Maloj sceni Dokaz, Život × 3. Maja bila pouzdanim članom svakog uspješnog ispita. Najveće Godine 1999./2000. na HRT-u je vodila emisiju o filmu iznenađenje bila je njezina Klitemnestra, uloga teška i nezahvalna, Zvjezdana prašina. Bila je od 2000. godine do smrti u stalnom kojom je Maja sjedinila svoju krhku vanjštinu sa čvrstoćom stava angažmanu u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a nastupila je i glasa. među ostalim u predstavama Heidi, Ivica i Marica, Pepeljuga, Došao je trenutak Majina završnog ispita iz glume. Zablistala je Bijeli zec, Trnoružica, Svarožić i dr. u naslovnoj ulozi Žene s mora Henrika Ibsena. Sjećam se kako je Širu popularnost stekla je 2004. godine jednom od glavnih došla na scenu u bijeloj dugoj košulji, bosa i mokre kose. I sjećam uloga u prvoj hrvatskoj telenoveli Villa Maria, gdje je se kako je ganula gledalište u jednom dramatičnom prizoru. tumačila lik Zore Rački. Igrala je u serijama Obiteljska Tada, na tom ispitu zavirili smo i u Majinu emocionalnu dubinu. stvar, Susreti nezgodne vrste, Naša kućica, naša slobodica, Nedugo zatim pojavila se žena s mora u mojoj kući na moru. Zabranjena ljubav, Ponos Ratkajevih, Zakon ljubavi, Hitna Kratki posjet mladog para na ljetovanju. Kupanje, smijeh, čaša 94, Pod sretnom zvijezdom i Stipe u gostima. vina, fotografiranje. Na fotografiji Maja ozarena lica, lijepa,

74 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. sjećanje | Đuro Utješanović (Kljevci, 7. srpnja 1940. – Zagreb, 25. veljače 2013.) Uvijek pozitivan Utješanovića život nije mazio, no ništa nije u njemu zatrlo nevjerojatan karakter. Zvali su ga Ljudina, obožavali ga unatoč oštru jeziku, ali i zbog dobrote i humanosti piše: Branka Primorac uro Utješanović, kazališni, filmski i televizijski glumac, trebao je biti šumar, ali, srećom, taj se životni scenarij – koji mu je bez razmišljanja namijenio činovnik u Savezu Đboraca – nije ostvario. Naravno, postoji o tome Đurina priča, koja ide otprilike ovako. Nakon završene osnovne škole mjesni je dužnosnik postrojio ratnu siročad, među kojom je bio i Đuro, te one visoke i zgodne poslao u gimnaziju, a male i osrednjeg rasta u građevinsku školu. Đuro se nije uklapao ni u jednu od tih skupina, pa ga je dopala šumarska škola. I tako se iz Kikinde, gdje mu je 1945. sahranjena majka, koju su ubili pljačkaši, Đuro na četiri godine seli u Split. Od 1956. polazi istu školu s Ivicom Vidovićem, još jednim velikanom hrvatskoga glumišta. Za odlična učenika, koji se dosađivao na nastavi, splitska šumarska škola i tamošnja profesorica hrvatskog jezika bili su sudbonosni. Odlasci na predstave u Pionirsko kazalište Titovi mornari duboko su se dojmili dječaka, no poslije mature morao se vratiti u Kikindu na raport čovjeku koji ga je poslao u Split. Opet se sve zbiva kao prije četiri godine. Završeni srednjoškolci stoje ispred istog činovnika, a on im kroji sudbinu. Ne mari što Đuro želi studirati glumu, nego ga po svojoj logici šalje u Sarajevo, na Šumarski fakultet. U Sarajevu je momak bez oca, ubijena 1943. u njemačkom napadu na podzemne partizanske bolnice na Kozari, izdržao dvije godine. Bježi rođaku u Zagreb i 1962. u prvom pokušaju upisuje se na glumačku akademiju. Ali i tu se Đuri dogodila priča: rođak ga je umjesto na glumačku akademiju na Trgu maršala Tita prethodno odveo u Črnomerec pred – Vojnu akademiju. Rado je Đuro pričao i o tome kako se u Sjedinjenim Američkim Državama, kamo je kao uzoran student za nagradu išao na apsolventsko putovanje, upoznao s mlađahnim Jackom Lemmonom. Sudjelovao je u nekoliko kultnih televizijskih ostvarenja kao što Diplomirani glumac vrlo brzo dobiva angažman u GK Gavella, su Krležino Putovanje u Vučjak (1986./87), Lažeš, Melita (1986) ali ga nemirni duh u njemu poslije deset godina vuče dalje. po dječjem romanu Ivana Kušana, Hitrecovim Smogovcima Odmiče se od kazališnih dasaka i sve češće radi na filmu i (1983) i osobito kao Ferkonja u Kovačićevu romanu U registraturi televiziji. Najčešće dobiva nepopularne uloge žandara i ustaša, ali (1974). Posljednjih godina popularnost mu je donijela sjajna on i s time zbija šalu. „U Nepokorenom gradu (red. Eduard Galić, Pervanova Večernja škola, gdje je igrao Teteka, vječnog bundžiju. HRT, 1981.), potukao sam jedno jutro dva kamiona skojevaca, a Demonstrira vrhunsku vještinu improvizacije, a toj njegovoj jednog sam strijeljao pet-šest puta jer je dečko, angažiran preko odlici možemo svjedočiti i danas zahvaljujući internetu i globalno student-servisa, bio plaćen po metku.“ Od 1977. Utješanović popularnom You Tubeu. je na filmu i televiziji odigrao niz zapaženih, ali nikada glavnih Utješanovića život nije mazio, odmalena je iskusio najteže uloga. Spominju se filmovi Hajdučka vremena (1977), Vlakom što se djetetu rođenu u ratnom vihoru može dogoditi, no ni prema jugu (1981), Krhotine (1991), Kad mrtvi zapjevaju (1998) gubitak roditelja ni bolest ni vječna nepravda i seljakanje nisu u i, naravno, od struke, tri desetljeća glume u raznim predstavama njemu zatrli nevjerojatan karakter o kojem svjedoče sve njegove na Dubrovačkim ljetnim igrama. Nikada nije odbijao uloge, ma kolege. Zvali su ga Ljudina, obožavali ga unatoč oštru jeziku, ali kako male bile, a da je i s njima ostavljao dubok trag, dokaz je i zbog dobrote i humanosti. Uvijek pozitivan, inteligentan, živa trosatna predstava Kafeterija, u kojoj on doslovno izgovara samo enciklopedija, spreman na šalu i priču o vlastitu životu, kojom će dvije riječi: „Kahvu!“ i „Ja“, ali na kraju ga isprati gromoglasan sugovorniku iznuditi smijeh ondje gdje bi zapravo trebalo plakati. pljesak gledališta. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 75 sjećanje | Dina Dožić-Hromatko ( 22. svibnja 1921. – 13. kolovoza 2013.) Lutkarica odana lutkama Dina Dožić-Hromatko imala je dugu i plodonosnu karijeru posvećenu lutkama, kojom je obogatila prva kazališna iskustva mnogih naraštaja

ina Dožić-Hromatko glumica će ostati do umirovljenja. U ZKL-u je je i lutkarica koja je svojim ostvarila važnije uloge u predstavama nadahnutim djelovanjem Pačić Gegan, Pobuna igračaka, Vuk i kozlići, obilježilaD Zagrebačko kazalište lutaka. Zeko Naduvenko, Veli Jože, Čipolino, Plavi Završila je Glumačku školu u Zagrebu Petar, Utva Zlatokrila, Crveni kišobrani, 1943. i potom dvije godine djelovala u Jeronim i lav te Kralj Matijaš. Među svojim HNK-u, nakon čega je prešla u Hrvatsko ulogama, premda odavno u mirovini, narodno kazalište u Šibeniku, a potom najradije se sjećala Ptića Carića iz Loptice u Karlovac. U tom je razdoblju prvi put Hopsice. Dina Dožić-Hromatko imala je sudjelovala i u predstavi Zagrebačkog dugu i plodonosnu karijeru posvećenu kazališta lutaka, Vodeničar Triša. lutkama, kojom je obogatila prva kazališna Nakon kraćega rada na Radio Zagrebu iskustva mnogih naraštaja. i u Narodnom kazalištu u Sisku postaje članica stalnog ansambla Zagrebačkog kazališta lutaka 1954. godine i ondje

sjećanje | Saša Gregurić (21. travnja 1930. – 7. srpnja 2014.) Duboko promišljanje lutkarstva Sašu Gregurića njegovi će suradnici pamtiti kao umjetnika izuzetne predanosti i žara, koji je uz svoje kazalište ostao do posljednjega dana

premda se u njemu, kako Balabanić i Gordane Krebelj, aša Gregurić bio je kaže, našao igrom slučaja. Mojmira Mihatova, Zorana kazališni glumac, lutkar, Volio je estetske i tehničke Mužića, Dražena Ferenčine, redatelj i ravnatelj eksperimente i istraživanja, Mate Matišića, Dore Ruždjak SLutkarske scene Ivana ali ponajviše onaj jedinstveni Podolski, Mire Gavrana, Hrvoja Brlić-Mažuranić, najvećeg osjećaj organske suigre lutkara i Zalara, Ksenije Marinković, malog lutkarskog kazališta u lutke. Kao lutkar i kao ravnatelj Igora Mešina, Pere Juričića te Hrvatskoj. U Zagrebačkom pratio je ZKL više desetljeća, stotina drugih. Svi su oni taj kazalištu lutaka djelovao je svjedočeći smjenama izniman lutkarski i dječji teatar kao glumac i ravnatelj. Rado generacija i lutkarskih poetika. učinili relevantnim za hrvatsko se prisjećao suradnji s jednim No, njegov najveći doprinos glumište, za što je primio od osnivača toga kazališta, hrvatskome glumištu svakako brojna priznanja i nagrade te Berislavom Brajkovićem, a je Lutkarska scena Ivana Brlić- sudjelovalo na svim važnim među predstavama jedna od Mažuranić, čiji je bio osnivač je izuzetne umjetnike, od festivalima i smotrama. najdražih bila mu je Ali Baba i ravnatelj. Osnovana je 1987. Borislava Mrkšića, Davora Saša Gregurić napustio nas i 40 hajduka, koja je obišla godine i do danas je izvela Mladinova i Kosovke Kužat- je, a njegovi će ga suradnici mnoge zemlje svijeta, pa tako čak šezdeset premijera, a Spajić do Zlatka Boureka, Jakše pamtiti kao umjetnika i Tursku, Siriju i Libanon. Saša godišnje se igra dvjestotinjak Fiamenga, Arsena Dedića, izuzetne predanosti i žara, koji Gregurić uvijek je iskreno i izvedbi. Lutkarska scena Ivana Zvonka Festinija, Marije je uz svoje kazalište ostao do duboko promišljao lutkarstvo Brlić-Mažuranić okupljala Leko, Karla Krausa, Vesne posljednjega dana. (m)

76 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. sjećanje | Željka Rajner (Zagreb, 1. siječnja 1926. – Zagreb, 13. listopada 2014.) Odlazak primadone Željka Rajner od 1953. godine bila je primadona Pozorišta na Terazijama u Beogradu praktički od njegova osnivanja sve do 1975.

lumica i pjevačica Željka Rajner Vesela udovica (1965), Oklahoma (1966), rođena je 1926. u Zagrebu. Bila je Kneginja čardaša (1967), Poljubi me, Kato glumica i pjevačica u zagrebačkoj (1969), Halo, Doli (1971), Guslač na krovu GKomediji i HNK-u Ivana pl. Zajca u (1972) i Rozmari (1974). Rijeci. Od 1953. godine bila je primadona Igrala je u filmovima Bog je umro uzalud Pozorišta na Terazijama u Beogradu (1969), Zlatna praćka (1967), Leđa praktički od njegova osnivanja sve do Ivana Groznog (1965), u TV serijama 1975. Sa suprugom, glumcem Đokicom Demonstracije (1973), Na žuru (1973), Milakovićem, utemeljila je operetu u Licem u naličje (1965), Ema (1965), Beogradu. U Pozorištu na Terazijama u Ogledalo građanina Pokornog (1964), vodećim ulogama odigrala je 27 premijera, Muzej voštanih figura (1962./63). među kojima su Sluga dva gospodara Godine 1989. vraća se u Zagreb. Umrla (1953), Mala Floramye (1953. i 1964), je u svom rodnom gradu. Pokopana je na koju je pjevala više od dvjesto puta, Tri Mirogoju. djevojčice (1954), Zemlja smiješka (1955), Bokačo (1956), Havajski cvijet (1957), Pusti me da pjevam (1959), Majstori su prvi ljudi (1962), Splitski akvarel (1962), sjećanje | Lena Politeo (Banja Luka, 13. kolovoza 1930. – Zagreb, 2. kolovoza 2014.) Tražena glumica Lena Politeo glumila je u prvoj predstavi Teatra u gostima Ševa, u glasovitoj Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja, u kojoj je, u zagrebačkom Teatru &TD, igrala više od 300 puta

ena Politeo, slobodna umjetnica, Bila je tražena glumica i za televiziju. Igrala je kazališna, filmska i televizijska glumica, u serijama poput legendarnih Prosjaka i sinova rođena je Banjolučanka. Studirala je (1972), Jelenka (1981), Odmori se, zaslužio si naL Visokoj filmskoj školi u Beogradu, dok još (2008), Stipe u gostima (2009). Osamdesetih, za nisu postojale ni zagrebačka ni beogradska prvih sinkronizacija u crtanim filmovima, ostvarila akademija. Od 1965. do 2013. ostvarila je niz je nezaboravni lik Vande u crtiću Sport Billy. epizodnih filmskih uloga, posljednjih desetak Glumila je u prvoj predstavi Teatra u gostima Ševa, godina uglavnom kao baba, baka, tetka, u glasovitoj Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu umirovljenica, a za jednu od njih – ulogu Babe Mrduša Donja, u kojoj je, u zagrebačkom Teatru u filmu Dejana Šorka U zemlji čudesa (2009) &TD, igrala više od 300 puta. Pamti se njezina – nagrađena je Zlatnom Arenom za sporednu Ana Franck. Specijalno je za nju Ludwig Bauer, ulogu. Posljednje glumačke izazove imala je za njezinih pedeset godina umjetničkog rada 2013. u TV seriji Zora dubrovačka i filmu Hitac (2002), napisao monodramu Anđela prodaje dušu scenarista i redatelja Roberta Orhela. Bogu, premijerno izvedenu na sceni Teatra &TD u Zagrebu i kasnije u Beču. (b)

broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 77 sjećanje | Slavica Fila (Zagreb, 23. srpnja 1930. – Zagreb, 18. svibnja 2014.), Karijera dulja od šezdeset godina Slavica Fila najveću je popularnost stekla TV emisijom za djecu Mendo i Slavica, koja se smatra jednom od najpopularnijih u programima HRT-a

Slavica Fila igrala je u brojnim popularnim operetama toga kazališta kao što su Grofica Marica, Zemlja smiješka i Mala Floramye, ali i dramskim predstavama. Najveću popularnost stekla je TV emisijom za djecu Mendo i Slavica (1958), koja se smatra jednom od najpopularnijih u programima HRT-a. Kada je emisija ukinuta, ona i glumac Zagrebačkog kazališta lutaka Siniša Miletić nastavili su s Mendom nastupati za djecu u bolnicama, domovima, školama. U vrijeme Domovinskog rata s doživljajima Klauna Slaveka – lika koji je za nju osmislio Drago Britvić – obilazila je ratom pogođena područja. Njezina karijera duga je više od šezdeset godina. Igrala je u desetak filmskih uloga, posljednji put u filmu Ne lavica Fila, hrvatska kazališna, članica GK Komedija, gdje je prvi put dao Bog većeg zla (2002). Dala je i glas televizijska i filmska glumicazaigrala u dvadeset i prvoj godini u ulozi mnogim crtanim junacima, pa je tako diplomirala je na Akademiji Kontese Stasi u Jenbach-Kalmanovoj bila Oliva u Popaju, a na televiziji je zadnji Sdramskih umjetnosti u Zagrebu u klasi opereti Silva. Između te prve i posljednje put zaigrala u seriji Bibin svijet 2011. kao s Nelom Eržišnik, Perom Kvrgićem i uloge na Komedijinoj prozornici ‒ u osamdesetogodišnjakinja. Svenom Lastom. Bila je dugogodišnja mjuziklu Car Franjo Josip u Zagrebu (1989)

sjećanje | Zdenka Jakšić Trach (Prijedor, 24. veljače 1925. – Zagreb, 15. prosinca 2013.) Vrsna komičarka Zdenka Jakšić Trach na filmu je najčešće igrala žene iz susjedstva, zabadalice i dosadnjakuše, a svoje glumačko umijeće potvrdila je sinkronizirajući poznate crtane likove

denka Jakšić Trach, kazališna, filmska i televizijska koju je dramatizirala Nela Eržišnik. glumica, vrsna komičarka, bila je u stalnom angažmanu u Posljednji nastup u kazalištu na Kaptolu imala je onako kako GK Komedija od 1950. do 1966. godine. U tom razdoblju je počela, u komadu Vlast Nušića i Stankovića. Specifične Zodigrala je širok repertoar uloga iz Nušićevih i Hadžićevih boje glasa i stasa, na filmu je najčešće igrala žene iz susjedstva, komedija, ali i u rado gledanim Komedijinim operetama. Igrala zabadalice i dosadnjakuše, a svoje glumačko umijeće potvrdila je Kokuškina u Iljf-Petrov-De Trisovoj predstavi Dvanaest stolica, je sinkronizirajući poznate crtane likove; ostala je osobito u Budakovu Klupku (1953, 1955), u Hašek-Aranickijevu Dobrom zapamćena njezina Vilma Kremenko. (b) vojaku Švejku (1954), u Cesarčevoj Tonkinoj jedinoj ljubavi (1965),

78 Hrvatsko glumište broj 60 - 63, 2014. broj 60 - 63, 2014. Hrvatsko glumište 79