kkorice final 02.indd 1 o r i c e f i n a l

0 2 . i n d d

1 Cijena: 80,00 kn

2010

HRVATSKIATiseljeničkiSKI 2010 ZBORNIKZBORN

Summaries in English Resumenes en Español 2010 ISSN 1330-3724 HRVATSKI iseljenički ZBORNIK 222-Jan-10 12:17:35PM 2 - J a n - 1 0

1 2 : 1 7 : 3 5

P M HRVATSKI ISELJENI^KI ZBORNIK 2010.

Hrvatska matica iseljenika Zagreb, 2009. Nakladnik/Publisher/Editorial Hrvatska matica iseljenika/Croatian Heritage Foundation/Fundación para la Emigración Croata Zagreb, Trg Stjepana Radića 3

Za nakladnika/For Publisher/Por la editorial Katarina Fuček

Urednica/Editor/Editora en jefe Vesna Kukavica

Uredništvo/Editorial Board/Consejo Editorial Katarina Fuček, Marija Hećimović, Vesna Kukavica, Srebrenka Šeravić First, Diana Šimurina Šoufek

Prevoditelji/Translators/Traductores Neven Ferenčić - za engleski/for English/croata - inglés Darko Mažuranić - za španjolski/for Spanish/para espańol

Lektori/Language Editors/Correctores de estilo Ivana Ujević - za hrvatski/for Croatian/croata Kristina Bedić - za engleski/for English/inglés Božidar Fedor Mažuranić - za španjolski/for Spanish/para espańol

Tajnica/Secretary/Secretaria Snježana Đuričković

Fotografi je/Photographs/Fotografi as Arhiva HMI, FAH, Filip Beusan, Ratko Mavar, Miljenko Marohnić, Snježana Radoš

Design Luka Gusić

DTP Denona

Tiskara/Printing-house/Imprenta Denona

Naklada/Print run/Edición 1000 www.matis.hr/zbornik HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010.

CROATIAN EMIGRANT ALMANAC 2010

ANUARIO PARA LA EMIGRACIÓN CROATA 2010

ISSN 1330-3724

Naslovnica Jozo Kljaković: Bičevanje Krista, 1930., ulje na platnu 100 x 73 cm

Cover Jozo Kljaković: The Whipping of Christ, 1930, oil on canvas 100 x 73 cm

Portada Jozo Kljaković: La fl agelación de Cristo, 1930, óleo sobre tela 100 x 73 cm

PREDGOVOR

samnaest je godina od uspostave neovisnosti Republike Hrvatske. Zajedničkim na- porima iseljeništva i matičnoga naroda Lijepa naša prolazi preobrazbu i oblikuje se kao centar stabilnosti, sigurnosti i suradnje u ovom dijelu Europe. Dva su desetljeća Ouspješnih društvenih mijena u domovini, koja postaje sve poželjnijim mjestom po- vratka ili barem turističkim odredištem ljudima hrvatskoga podrijetla, koji su iskusili globalne društvene pokrete sedamdesetih i osamdesetih prošloga stoljeća na raznim meridijanima pa radosno iščekuju ulazak moderne Hrvatske u planetarnu višejezičnu zajednicu bez premca - Eu- ropsku uniju, dajući i dalje potporu nama u matičnoj zemlji, koji zacjeljujući ratne rane, katkada znamo i zatomiti svoj osmijeh na licu za europsku sutrašnjicu. Izgradnja institucija koje odgo- varaju potrebama čovjeka 21. stoljeća naš je zajednički zadatak – institucija koje će se uspješno suočavati s daljnjim izazovima tranzicije i globalizacije, te povezivati naš raseljeni narod na novim osnovama. U tome su smislu u ovome godištu Zbornika poticajni prilozi koje su pisali mlađi stručnjaci iz iseljeništva poput E. Zelića, Lj. Z. Matin i M. Palatin. Njima su se pridružili zanimljivim prilozima i naši renomirani poznavatelji migrantskih prilika kao što su Lj. Antić, S. Vulić, B. Petrač, D. A. Jelinčić, Lj. Krasić, T. Nuić, G. Borić ili pak A. D. Bezić. Bezićeva priča iz Južne Amerike središnja je tema ovoga broja Matičina godišnjaka, posve- ćena jednoj od najmoćnijih obiteljskih kompanija svijeta u vlasništvu Luksicevih – čileanske obitelji bračkih korijena koja djeluje i u Hrvatskoj, gdje se ističe inovativnošću. Luksicevi u RH uspješno posluju od njezina osamostaljenja, pretežito u turizmu. Slijedeći svjetske tendencije u korporativnoj fi lantropiji, javnost osvajaju dijeleći stipendije Hrvatima za ugledno Sveučilište Harvard. Tematske cjeline Znaci vremena, Baština, Kroatistički obzori, Mostovi, Povjesnica, Duhovnost, Znanost, te Nove knjige bogate su raznorodnim tekstovima o našim uglednim znanstvenici- ma, književnicima iz hrvatskih manjinskih zajednica, pjesnicima i prevoditeljima iz europskih metropola, kao i humanitarnim djelatnicima sa svih kontinenata. No, najdirljivija je priča o do- brotvornim aktivnostima hrvatskih žena iz Chicaga, kojima iskreno zahvaljujemo na iskazanoj nesebičnoj ljubavi prema osobama u potrebi. Među 38 samostalnih autorskih priloga, koji povezuju iseljeništvo iz tridesetak zemalja svijeta sa starim zavičajem, izdvajamo priloge vezane uz odlazak Slavonaca u Novi svijet, te onaj koji govori o reprezentativnoj izložbi Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije, koja je ove godine našu najveću ravnicu pokazala u drukčijemu svjetlu, osobito s kapitalnim prinosima pretpovijesnih kultura kakva je vučedolska, koja mijenja povijesnu sliku onodobne Europe. INTRODUCTION

t has been eighteen years since Croatia regained its independence. By the collective efforts of emigrant and homeland Croatia, Our Beautiful Homeland is undergoing a transforma- tion and is shaping itself as a centre of stability, security and cooperation in this part of IEurope. The homeland has seen two decades of successful social metamorphosis, and for people with Croatian roots around the world who experienced the global social movements of the 1970s and 1980s, and are in joyfully anticipation of the accession of modern Croatia to a planetary multilingual community without peer – the European Union – and who continue to offer those of us in the country of origin who, healing the wounds of war, are sometimes wont to stifl e the expectant smile of a European tomorrow, Croatia is rapidly becoming an ever more desirable place to come back to, at least as a tourist destination. To build the institutions that meet the needs of 21st century man is our common mission – institutions that will successfully meet the further challenges of transition and globalisation, and bind our scattered nation on new foundations. In this sense this year’s Almanac brings encouraging contributions written by young experts from the emigrant communities, people like E. Zelić, Lj. Matin and M. Palatin. These have been joined by the fascinating contributions of our renowned migration experts, such as Lj. Antić, S. Vulić, B. Petrač, D. Jelinčić, Lj. Krasić, T. Nuić, G. Borić and A. D. Bezić. Bezić’s South American story is the focal theme of this issue of the CHF Almanac, dedicated to one of the most powerful family-owned companies in the world, owned by the Luksic’s – a Chilean family with roots on the island of Brač, a fi rm also active in Croatia where it is promi- nent by its innovative approach. The Luksic’s have had successful operations in Croatia since it regained its independence, for the most part in the tourism sector. Keeping apace with global tendencies in corporate philanthropy, the company has gained public affi rmation through its program of scholarships for Croatians at the respected Harvard University. The thematic sections Signs Of The Times, Heritage, Croatian Philological Horizons, Bridges, A History, Spirituality, Science and New Books present a wealth of diverse articles discussing our eminent researchers, writers and Croatian minority communities, poets and translators from European metropolises, and philanthropists from every continent. But certainly the most touching story is that of the volunteer activities of the Croatian women of Chicago, who we thank sincerely for the unselfi sh love they have demonstrated towards those in need. Among the 38 independent contributions, linking emigrant communities in thirty countries around the world with the old country, are articles dealing with the departure of Croatians from the Slavonia region to the New World, on the representative Slavonia, Baranja & Srijem – A Wellspring of European Civilisation exhibition, which this year portrayed our greatest fl atland region in a new light, in particular by its major contribution through prehistoric cultures like that of Vučedol, a contribution that has changed the historical landscape of ancient Europe. INTRODUCCIÓN

ieciocho años han transcurrido desde la proclamación de la independencia de la Re- pública de Croacia. Con aunados esfuerzos - tanto de los croatas de la diáspora como de los de la Patria - la República de Croacia se está transformando y convirtiendo en un Dcentro de estabilidad, seguridad y cooperación en esta parte de Europa. Se cumplieron dos décadas de exitosos cambios sociales en la Patria, que comienza a ser un lugar de retorno, o por lo menos de destinación turística cada vez más deseable para las personas de orígen croata, que en diversos meridianos experimentaron los movimientos sociales globales de los años setenta y ochenta del siglo pasado, por lo cual se alegran por el pronto ingreso de Croacia en la comuni- dad planetaria multilingüe sin igual - la Unión Europea. En ese sentido, siguen brindándonos su apoyo a los que vivimos en la Madre Patria, que curando las heridas de guerra a veces solemos reprimir una sonrisa para el mañana europeo. Es nuestra tarea conjunta construir instituciones que correspondan a las necesidades del hombre del siglo 21 - instituciones que sabrán responder exitosamente a los próximos desafíos de la transición y globalización, y que vincularán a nuestro pueblo disperso sobre nuevas bases. En el presente Anuario 2010 son motivantes los artículos de los jóvenes expertos de la diáspora, como E. Zelić, Lj. Matin y M. Palatin. A ellos se sumaron con interesantes contribuciones otros renombrados conocedores de las condiciones en la emigración, como ser Lj. Antić, S. Vulić, B. Petrač, D. Jelinčić, Lj. Krašić, T. Nuić, G. Borić y A. Bezić. El tema central del presente Anuario es el relato de A. Bezić que nos remonta a Sudamérica y que está dedicado a una de las empresas familiares más poderosas del mundo, perteneciente a los Luksić, una familia chilena de orígen croata que también opera en Croacia y que se destaca por su innovatividad. Los Luksić realizan exitosos negocios en la República de Croacia desde su independencia, especialmente en el sector turístico. Siguiendo las tendencias mundiales en fi lan- tropía corporativa, conquistan a la opinión pública otorgando becas a estudiantes croatas para la renombrada Universidad de Harvard. Los conjuntos temáticos Los signos del tiempo, Herencia cultural, Horizontes Croatísticos, Puen- tes, Diáspora, Espiritualidad, Ciencia y Nuevas Publicaciones, son ricos en textos sobre nuestros prestigiosos científi cos y literatos pertenecientes a las minorías croatas, poetas y traductores de metrópolis europeas, lo mismo que sobre funcionarios humanitarios de todos los continentes. Sin embargo, la historia más conmovedora es la que habla sobre la organización benéfi ca La Mujer Croata de Chicago, a la que agradecemos sinceramente por su labor desinteresada en benefi cio de los más necesitados. Entre los 38 contribuciones de autores independientes, que vinculan a la emigración croata de tre- inta países del mundo con el viejo terruño, recomendamos muy especialmente los artículos sobre el éxodo de eslavonios hacia el Nuevo Mundo, y sobre la Exposición multimediática Slavonija, Baranja y Srijem- Fuentes de la civilización europea, que presentó al público nuestra llanura más extensa desde otra óptica, especialmente con los aportes fundamentales de diversas culturas pre- históricas como la de Vučedol, que modifi ca el cuadro histórico de la Europa de aquél entonces.

ZNACI VREMENA Ilok, Podunavlje · Hrvatskau završnici je pregovora o pristupanju Europskoj uniji pa se u tom ozračju iščekuje vrijeme kada će Lijepa naša postati 28. članica te zajednice europskih država. U pojedinim zemljama EU-a živi starije hrvatsko iseljeništvo već gotovo pola tisućljeća (Italija, Austrija, obitava dok mlađe Mađarska...), u zemljama zapadne Europe malo dulje od pola stoljeća (Njemačka, prateći Austrija…), uspješno integracijske procese u većini domicilnih zemalja

BOŽO SKOKO EUROPSKI KRAJOBRAZI HRVATSKE

Hrvatska je u završnici pregovora o pristupanju Europskoj uniji pa se u tom ozračju iščekuje vrijeme kada će Lijepa naša postati 28. članica te zajednice europskih država. Temeljem svoga napretka i političke stabilnosti RH se već prepoznaje kao regionalni predvodnik. Zahvaljujući takvoj percepciji od 2009. godine je postala i članica NATO saveza. Iako ne možemo biti zadovoljni razinom razvijenosti gospodarstva, nekoliko proizvodnih grana naše industrije prepoznatljivo je u svijetu. Hrvatska ulaže i u budućnost na području kulture, o čemu svjedoči novootvoreni monumentalni Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Prema istraživanju kvaliteta života časopisa International Living, Hrvatska se na listi od 193 zemlje nalazi na visokom 18. mjestu po poželjnosti

rvatska privodi kraju pregovore o punopravnom članstvu u Europskoj uniji, a u Bruxellesu razmišljaju kako bi već početkom 2012. Hrvatska mogla postati 28. članica te zajednice europskih država. Dakle, Hrvatska se vraća u zagrljaj Euro- Hpe, nakon života u dvjema Jugoslavijama te stjecanja suverenosti i samostalnosti 1992. nakon velikosrpske agresije. A put samostalne Hrvatske do članstva u EU bio je popločen mukotrpnim dugogodišnjim pregovorima, različitim zamkama i mnogobrojnim reformama na svim područjima života i rada. Čak ni danas nema jasnog konsenzusa među svim zemljama članicama EU da je sazrijelo vrijeme da Hrvatska pristupi tom elitnom klubu. Mnogi politički akteri u Europi, nažalost, još ne žele vidjeti Hrvatsku u punopravnom članstvu u toj zajednici, već smatraju kako bi Hrvatska treba sačekati svoje istočne susjede te ući u balkanskom paketu. Zaokupljeni vlastitim interesima u regiji, oni zaboravljaju da je Hrvatska, nakon Slovenije naj- uspješnija bivša jugoslavenska država i da je zaslužila članstvo u toj zajednici čak prije članica poput Rumunjske i Bugarske, gdje su životni standard i razina demokracije čak i danas ispod hrvatske razine. Usporedimo li, primjerice, bivše jugoslavenske republike po iznosu BDP-a za 2008. s prosjekom EU, vidimo da hrvatski BDP iznosi 63% europskog BDP-a, crnogorski 46%, srbijanski 37%, makedonski 32% a bosanskohercegovački 30%. Međutim, jasno nam je da se odluke u Europskoj uniji donose i na temelju geopolitičkih interesa a ne samo na temelju realnih pokazatelja, pa su moguće odluke o članstvu i preko reda. S druge strane, mnogi analitičari smatraju kako je Hrvatska po svojoj povijesnoj i zemljopisnoj određe- nosti, po svome načinu života, kulturi i tradiciji već stoljećima sastavni dio zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga i ne vide čemu tolika dokazivanja hrvatske pravovjernosti. Uostalom, nisu li upravo na hrvatskom tlu neke od najljepših europskih katedrala, tvrđava, dvoraca, umjetnič- kih djela… A današnja Hrvatska nije kriva što se igrom sudbine našla u zagrljaju balkanskih susjeda, koji su pokušali uništiti u njoj taj europski duh ali na sreću to im nije pošlo za rukom. 12 2010 B. SKOKO

No, čini se da te povijesne činjenice pojedinim dužnosnicima u tijelima EU nisu baš sasvim jasne ili im puno ne znače. Sve se to odrazilo i odražava na odnose Hrvatske i Europske unije, koji su uistinu pomalo neobični. O tome svjedoči i promjena raspoloženja hrvatskog javnog mnijenja o punopravnom članstvu Hrvatske u Europskoj uniji, koje je nakon konsenzualne potpore 2000. počelo padati unatoč predanoj i jasnoj proeuropskoj politici tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Naime, sve više hrvatskih građana se počelo pitati treba li Hrvatska žuriti u Europsku uniju, nakon svih negativnih iskustava koje je imala u jugoslavenskoj zajednici, te nerazumijevanja Europe za hrvatske potrebe i specifi čnosti ili treba sačuvati svoju neutralnost. Političke elite tvrde pak kako Europska unija nema alternative, jer bi odustajanje od članstva u EU značilo ostanak na Balkanu u društvu država u kojima europski standardi ne znače puno i koje nisu spremne na promjene. Tvrde kako nam Europska unija omogućava korištenje mnogo- brojnih benefi ta članstva u toj elitnoj zajednici – od zajedničkog tržišta i slobodnog kretanja do pristupa mnogobrojnim fi nancijskim fondovima i na koncu ravnopravnog odlučivanja s velikim europskim igračima. Dakle, ulaskom u EU preuzimamo određene obveze ali isto tako dobiva- mo mnogobrojne prednosti. Jedna od najkorisnijih jest svakako prilagodba svih državnih insti- tucija europskim standardima, što bi uvelike trebalo olakšati život i poslovanje u Hrvatskoj, ali i pridonijeti zaštiti prirodnih resursa, kulturne baštine i svih drugih nacionalnih vrednota. Dakle, jasno nam je da je članstvo u Europskoj uniji izazov, i da uspjeh pristupanja uvelike ovisi o tome koliko smo spremni iskoristiti njezine prednosti. A da bismo to mogli ulazak u EU nipošto ne smijemo doživljavati kao politički i društveni cilj višegodišnjih nastojanja, već samo sredstvo za ostvarenje boljeg života i svekolikog društvenog i gospodarskog razvitka. No, vratimo se na početak priče samostalne i napadnute Hrvatske i tada poletne Europske za- jednice…

Hrvatska 1991. i Europa 1992. Značajan dio hrvatskih građana krajem osamdesetih godina, potaknut tranzicijskim promjena- ma u istočnoj Europi, priželjkivao je raspad Jugoslavije, jer su u njemu vidjeli mogućnost kona- čnog osamostaljenja Hrvatske i vraćanje zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu. Pritom su se pouzdavali u potporu institucija Europske zajednice, odnosno zemalja s kojima ih povezuje zajednička povijest i kultura. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević ubrzao je cjelokupni proces, kad je 1991. uz pomoć jugoslavenske vojske krenuo u svrgavanje demokratski izabranih vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj te zauzimanje teritorija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, poziva- jući se na ugroženost tamošnjih srpskih zajednica. U tom trenutku, oči hrvatskog naroda bile su uprte u Europu s logičnim očekivanjem da ih zaštiti pred velikosrpskom agresijom, da se prizna samostalnost i neovisnost kao naciji sa stoljetnom državotvornošću. Pored izjava tadaš- njih političkih dužnosnika, o tome su slikovito svjedočili i izvješeni barjaci Europske zajednice po hrvatskim trgovima i pozivanje hrvatskih intelektualaca na potporu europskih političara. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 13

Međutim, Europa u koju se Hrvatska pouzdavala bila je očito zatečena izbijanjem agresije u vi- šenacionalnoj Jugoslaviji i nije znala kako se postaviti prema republikama koje su htjele postati novim državama na karti Europe. O tom pouzdanju u Europu 1991. Pavao Novosel kaže kako su procesi koji su slijedili razbili hrvatski romantičarski odnos prema Zapadu. “Bio je to svijet iluzija u kojemu su se Hrvati po svojem geografskom smještaju, po svojoj povijesti, po svojim doprinosima svjetskoj kulturi, po svojoj civiliziranosti, po svom nacionalnom karakteru smatrali neprijepornim dijelom Europe. Doduše, Hrvati su pritom bili svjesni da su nekakav ‘manji’ partner te šire civilizacije (premda za takvo mišljenje nema pravih povijesno utemeljenih razloga). Ipak, i u takvoj skromnoj defi ni- ciji, Hrvati su sebe smatrali narodom koji Europa u toj ulozi prihvaća i priznaje, ako ne već kao sebi posve ravnoga a onda barem kao siromašnijega prvoga rođaka.” Novosel dodaje kako je velikosrpska agresija na Hrvatsku bila svojevrsni povratak u realnost. Naime, Europa od koje se očekivalo da pritekne u pomoć ostala je skrštenih ruku promatrajući razaranja i ubijanja, dijeleći packe i sumnjajući u sposobnost opstanka Hrvatske kao samostalne države. “Dakle, možemo slobodno reći, da nas je ta Europa, čijim se integralnim dijelom smatramo, ostavila na cjedilu. Istini za volju treba naglasiti da u tome nisu svi članovi europske zajednice postupali jednako.” Međutim, Novosel dodaje kako je upravo to otrežnjenje pozitivno djelovalo na hrvatsku samo- defi niciju, odnosno da je potaknulo hrvatski narod da počne učiti tko smo i što smo i kakvo nam prema tome mjesto pripada u tom novom svijetu.

Vis – ekološka oaza Lijepe naše · Ekonomski stručnjaci kao četiri najveća hrvatska potencijala navode – zemlju, zalihe pitke vode, more i položaj 14 2010 B. SKOKO

Slično o ulozi Europe u jačanju hrvatskog identiteta razmišlja i Stanko Lasić 1992. “Za nas je Europa bila simbol slobode, demokracije i prava naroda na samostalan život, dakle naš pri- rodni saveznik u čije smo krilo hrlili, a ona nas je gledala začuđenim očima pa se čak i pomalo prezirno smijala našoj želji da se konstituiramo kao povijesni subjekt. Mi uporno nismo željeli vidjeti ovo lice Europe, nego smo se na nju oslanjali kao na jedinoga saveznika. Srećom, doga- đaji su se razvijali tako da našu iluziju nismo preskupo platili. Stekli smo dragocjeno iskustvo i bilo bi kobno da na njega opet zaboravimo.” Francuski fi lozof Alain Finkielkraut još 1992. nudi svojevrstan odgovor i na Novoselove, i na Lasićeve teze tvrdeći kako Europa uopće nije poznavala hrvatsku povijest te da je za nju sama Jugoslavija bila dovoljno stara nacija. “Intelektualci i političari, koji o tome narodu govore kao o ‘plemenu’, otkrivaju dakle vlastito duboko nepoznavanje povijesti. Da su htjeli vidjeti što se događa, njihovo bi neznanje raspršio oblik koji je ovaj rat poprimio. Naime, agresija nije bila usmjerena tek na vojni i industrijski potencijal Hrvatske, već na sam njezin europeizam. Dok je europska elita bila zabrinuta nad ‘tribalizmom’ Hrvata, Europa je na tlu Hrvatske gubila svoje romaničke i barokne crkve, jednako kao i svoje mletačke palače”. Na sličnom tragu je i Marko Goluža koji je 2001. izjavio: “Hrvatska je ušla u svoju samostalnost s dvije velike zablude. Prvo, mi smo mislili da taj dio svijeta o nama zna koliko želimo da zna jer se osjećamo pripadnicima zapadne civilizacije i kulture. I da zato što zna da će nas automatski štititi. Razočarali smo se u oba aspekta!”.

Pula - turističko odredište mladih iz cijeloga svijeta · Hrvatska budućnost uvelike ovisi o očuvanju prirodnih potencijala, koji su (uz marljivost naših ljudi, kulturnu i povijesnu baštinu) njezina najveća prednost HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 15

Očito u svakom zlu ima i dobra, pa razdoblje Domovinskog rata koje možemo nazvati raz- dobljem oduševljenja vlastitom samostalnošću i razdobljem razočarenja svijetom, sigurno je utjecalo na okretanje samima sebi i preispitivanje vlastitoga identiteta. Međutim, nikada nećemo moći pobjeći od svoje europske sudbine, uz koju nas veže zemljopi- sna, povijesna ali i politička određenost. Isto tako, za pretpostaviti je da je neuspjeli povratak Hrvatske Europi 1991., odnosno europsko nesnalaženje tijekom izbijanja sukoba u bivšoj Jugo- slaviji, ipak ostavilo traga i na aktualnu percepciju suvremene Europske unije, baš kao i odnos Europske unije prema Hrvatskoj proteklo desetljeće.

Put Hrvatske prema članstvu u Europskoj uniji Odmah nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 1992. koje je vratilo tračak nade i povjerenje u Europu kao zaštitnicu mlade hrvatske države, hrvatske vlasti su javno izražavale svoje opredjeljenje za punopravnim članstvom RH u Europskoj uniji. Ali najprije ratna zbivanja a potom i usporavanje demokratskog napretka, odnosno prigovori međunarodne zajednice zbog sporog zaživljavanja demokracije u zemlji, prolongirali su Hrvatskoj europsku budućnost. Tek početkom 2000. godine i promjenom vlasti, započeo je otklon od autoritarnog oblika vladavine a time i institucionalno približavanje Hrvatske Europskoj uniji. Podsjetimo, naklonost europ- skih političara Hrvatskoj rezultirala je predajom službenog zahtjeva Hrvatske za primitak u punopravno članstvo Europske unije 2003., čime je započeo formalni proces primitka. Time je Hrvatska, nakon Slovenije, postala prva zemlja bivše Jugoslavije, koja je započela proces pri- bližavanja Europskoj uniji. Demokratski proces se nastavio i promjenom nositelja vlasti 2003. a time i uspješno približavanje Hrvatske Europskoj uniji. O tome je najprije posvjedočio – po- zitivan avis, odnosno mišljenje Europske komisije o zahtjevu Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji iz 2004. Nakon toga uslijedio je miran period hrvatsko-europskih odnosa, ali očekivani pregovori s Europskom unijom nisu započeli u planiranom roku, prije svega radi, kako je ista- knuto, nedovoljne suradnje sa Međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu. Nakon što su hrvatske vlasti učinile sve što se od njih očekivalo po tom pitanju (najvažnija točka suradnje bilo je lociranje, uhićenje i izručenje optuženog generala Ante Gotovine, koji je bio u bijegu od 2002.), pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji započeli su u listopadu 2005. Nekoliko puta su usporeni a najviše ih je usporila blokada susjedne Slovenije 2009. zbog pitanja razgra- ničenja na moru, čime je postalo bjelodano kolika je politička snaga zemlje članice EU prema državi koja to još nije. Pregovori bi se trebali završiti tijekom ove 2010. godine, ako Hrvatska ispuni sve preduvjete i ako utjecajne zemlje članice opet ne zaigraju na neku političku kartu. Trenutačno postoji konsenzus svih političkih stranaka oko nužnosti ulaska Hrvatske u EU, me- đutim o tom činu ipak će odlučiti hrvatski građani na referendumu. U svakom slučaju, sagledavajući suvremene odnose Hrvatske i Europe (razdoblje 1990-2010.), možemo uočiti sljedeća razdoblja: 1991
Agresija na Hrvatsku - velika hrvatska očekivanja i razočaranje Europom; 16 2010 B. SKOKO

1992
Europsko priznanje Hrvatske - tračak nade i okretanje Europi; 1995.-1999
Oslobađanje okupiranih područja, poratno razdoblje i proces izgradnje demokrat- ske države - vrijeme zahlađenja odnosa; 2000
Početak institucionalnog približavanja Hrvatske Europskoj uniji - novo razdoblje nade i velikih očekivanja; 2004
Početak pada potpore hrvatskih građana ulasku Hrvatske u Europsku uniju - početak kritičkoga preispitivanja Europske unije; 2009
Ulazak u završnicu pregovora oko punopravnog članstva.

Kako se Hrvatska predstavlja i što nosi Europi u miraz? Hrvatska će kao nova članica Europske unije zauzimati tek nekoliko sitnih postotaka njezina teritorija ili ukupnog broja stanovnika. U svakom slučaju neće biti preveliko opterećenje za nje- zino funkcioniranje i fi nanciranje. Međutim, Europa bi s Hrvatskom mogla dobiti puno više. Ekonomski stručnjaci kao četiri najveća hrvatska potencijala navode – zemlju, zalihe pitke vode, more i položaj. Hrvatska, zahvaljujući površinama obradive zemlje, ima goleme potencijale za proizvodnju zdrave hrane, odnosno može ostvariti prednost u okretanju programima za zemlju i ljude, koji u suglasju s prirodom, mogu imati višestruki učinak. Naime, zbog rata ali i zbog siromaštva hrvatskih poljoprivrednika bila je smanjena uporaba umjetnih gnojiva i sredstava za zaštitu bilja pa je tlo ostalo uglavnom nezagađeno, što je temeljni preduvjet za proizvodnju zdrave hrane. Naime, čak 1.250.000 ha ili 46% od ukupnog hrvatskog poljoprivrednog zemljišta više od deset godina nije obrađivan, što otvara mogućnosti certifi ciranog ekološkog uzgoja. Podsjetimo, tržište ekoloških proizvoda u Europi ali i u razvijenom svijetu ima najveću stopu rasta, jer potražnja uvelike nadmašuje ponudu, pa je izvoz kvalitetnih zdravih prehrambenih proizvoda neupitan. Sve veći broj stručnjaka smatra kako Hrvatska sa svojim zalihama čiste i pitke vode u svijetu (treći smo u Europi po količinama, uz Norvešku i Island) može postati prepoznatljiva upravo po svojoj - vodi. Međutim, iako je ovaj hrvatski potencijal prepoznat među stručnjacima, o čemu svjedoče međunarodne nagrade, njegov brend uopće nije prepoznatljiv u globalnim okvirima. Hrvatsko more, s obalom, otocima, podmorjem, sveukupnom ljepotom i klimom je također iznimno hrvatsko blago, kojem turizam može dodati najveću moguću vrijednost, ukoliko se pristupi kreiranju jasnije turističke strategije. Položaj Hrvatske na susretištu istoka i zapada, srednje Europe i Mediterana otvara goleme mogućnosti, koje se još mogu unaprijediti primjere- nom prometnom strategijom, ne samo auto-putovima, gdje je učinjeno puno, već i željezničkim prijevozom, kojeg treba podići na visoku tehničku razinu. Ta četiri (od Boga dana) preduvjeta Hrvatskoj otvaraju mogućnosti snažnog gospodarskog razvoja, čiji će potencijali itekako biti potrebni Europi i europskom tržištu. No, to ipak nije sve što Hrvatska može ponuditi razvijenim susjedima na Zapadu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 17

Ekonomska i vojna snaga države, kao i veličina njezina teritorija te broj stanovnika i nadalje će igrati značajnu ulogu u međunarodnim odnosima. Međutim, ti parametri očito neće biti i pre- sudni za politički i gospodarski uspjeh, odnosno pozicioniranje države na suvremenoj međuna- rodnoj političkoj i gospodarskoj sceni. Naime, uz njih a dijelom i nauštrb njih, na važnosti dobi- va njezina karizma, vrijednosti, prirodni potencijali, kultura, priroda, način života i ponašanja, njezina moć privlačenja i zavođenja. Svi ti elementi tzv. meke moći mogu dijelom nadoknaditi a ponekad i zasjeniti tradicionalne elemente tzv. tvrde moći, o čemu svjedoči i teorija Josepha Nye-a. A Hrvatska u tom smislu itekako ima što ponuditi svijetu. Međutim, čini se da još nije sasvim svjesna svog bogatstva koje nosi u miraz Europskoj uniji… A još ih slabije predstavlja svojim budućim europskim susjedima. Prirodne ljepote, ekološka izvrsnost i bogata kulturna i povijesna baština, povezane s politič- kim i gospodarskim napretkom države, mogu biti izvrsna preporuka za pridobivanje globalne pozornosti pa i ulaznica u visoko društvo međunarodnih odnosa. Prema tome, Hrvatska ima odličnu priliku pozicionirati se kao stabilna demokratska država u okružju nestabilnog Balkana te pritom zaslužiti pozornost i simpatije kao mala, simpatična, izrazito lijepa i ekološki očuvana država, koja se ponosi bogatom kulturnom baštinom i čuva ju za nove naraštaje. Naime, u su- vremenom svijetu očuvana i raznolika priroda i kultura sve više dobivaju na važnosti a pritom predstavljaju univerzalan magnet i simboliku u globaliziranom svijetu. A da svijet prepoznaje te hrvatske komparativne prednosti, među ostalim, svjedoče i različita svjetska izdanja, koja predstavljaju najatraktivnija odredišta na svijetu. Bez obzira radi li se o izboru najatraktivnijih prirodnih cjelina, gradova, svjetske kulturne baštine, otoka ili regija, Hrvatska se redovito nala- zi među najpoželjnijim europskim atrakcijama. Najčešće se ističu: Dubrovnik, Plitvička jezera, Hvar, Zagreb, Kornati… Međutim, uz sva nastojanja Hrvatske turističke zajednice na području turističke promocije, Hrvatska je dobrim dijelom proteklih godina ipak bila otkrivana, u potrazi za lijepim i druga- čijim odredištima. U takvim slučajevima, prijeti opasnost jednodimenzionalnog doživljavanja i predstavljanja Hrvatske. Kako bi Hrvatska u potpunosti mogla iskoristiti potencijale meke moći te sebe prikazati kao atraktivnu cjelinu (u političkom, gospodarskom, turističkom i kulturnom smislu), ona se sama treba sustavno predstavljati svijetu i izazivati pozornost i divljenje, koor- dinirano gradeći novi imidž države. To bi trebao biti imidž države koja posjeduje, cijeni i čuva svoje vrijednosti, odnosno imidž države koja poštuje svoju tradiciju ali je istodobno moderna. Ona mora postati subjekt komuniciranja i djelovanja, a ne samo objekt tuđe pozornosti. Pre- duvjet za to je postizanje konsenzusa oko vlastitog nacionalnog identiteta i vrijednosti, koje će Hrvatska prezentirati kao svoje ili sebi bliske. U komuniciranju tih sadržaja, nužno je koristiti postojeće ali nove kanale komuniciranja – od odnosa s javnošću, javne diplomacije i fi lma do velikih međunarodnih događanja, čiji bi domaćin bila Hrvatska. Hrvatska ima bogat prirodni i kulturni potencijal, koji u globalnim razmjerima predstavlja zna- čajnu vrijednost i komparativnu prednost te ujedno specifi čne vrijednosti i način života. Oni mogu postati dodatna vrijednost svih njezinih zalaganja i djelovanja, odnosno njezin magnet, 18 2010 B. SKOKO kojim će privlačiti i zavoditi na izbirljivom i konkurencijom opterećenom političkom i gospo- darskom tržištu.

Hrvatski potencijali i brendovi za Europu Kad je demokracija u pitanju, Hrvatska je relativno mlada država i još uvijek gradi svoj demo- kratski sustav. Međutim, zahvaljujući svome napretku i političkoj stabilnosti već se prepozna- je kao regionalni lider. Zahvaljujući takvoj percepciji izabrana je i za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a 2008. Kao jedna od rijetkih država koja je svoju suvremenu vojsku stvarala nedavno u ratu, postala je i članica NATO saveza a danas su njezini vojnici uzor u mirovnim misijama UN-a diljem svijeta. Iako ne možemo biti zadovoljni razinom razvijenosti gospodar- stva, nekoliko proizvodnih brendova hrvatske industrije prepoznatljivo je u Europi i svijetu. Na prvom mjestu svakako je Vegeta iz Podravke. Uz nju su nezaobilazni: Bajadera (Kraš), Suma- med (Pliva), AB kultura (Dukat), Jamnica (Jamnica-Agrokor) i Cedevita (Pliva). Među vodeće hrvatske brendove svakako treba ubrojiti proizvode: Kraša, Gavrilovića, Leda, Plive, Podravke, Vindije, Cedevite, Dukata, Francka, Podravke, Lure, Zagrebačke i Karlovačke pivovare, Croate, Varteksa... To je tek dio potencijala koje može pružiti uspavano i često loše vođeno hrvatsko gospodarstvo. U Europi već danas mogu biti konkurentni mnogobrojni hrvatski prehrambeni proizvodi. Spo- menimo neke: istarski tartufi , drniški pršut, jadranski jastozi i škampi, divljač iz Gorskog ko- tara, Like i Dalmatinske zagore, krševite šparoge, malostonske kamenice, janjci s Kornata i kozlići iz Unešića, paški sir, istarsko maslinovo ulje, slavonski kulen, velebitski med, izvorska voda... Nizu možemo dodati zdravo voće i povrće proizvedeno u hrvatskim regijama – od lu- benica iz Slavonije, preko jagoda iz okolice Zagreba do grožđa s jadranskih otoka i mandari- na iz doline Neretve... More daje izvrsne morske proizvode, poput uzgojenih tuna, brancina i školjki, po kojima je Hrvatska već poznata u svijetu. Od prerađenih i posebno njegovanih hrvatskih proizvoda treba istaknuti: hvarsko eterično lavandino ulje, čuvena vina od Iloka do Konavala, rovinjske cigarete Ronhill, Croatine kravate... Nekada su u svijetu bili vrlo cijenjeni brodovi proizvedeni u splitskom, riječkom i pulskom škveru, međutim brodogradnja je zapala u krizu. Drvna industrija također je golema, ali neiskorištena hrvatska prednost. Kad je riječ o prirodnim proizvodima, odnosno proizvodima domaćinstava, unatoč njihovoj kvaliteti kao glavni problem pri njihovu plasiranju na europsko tržište se nameće problem njihove količine te neujednačenosti u standardima proizvodnje kod različitih proizvođača. Stoga bi se trebalo više poraditi na okrupnjavanju proizvodnje, standardizaciji te lansiranju zajedničkih prepoznatljivih brendova. Čak ima nekih pokušaja kao što je krovni brend Izvorno.hr.

Znanje i hrvatski način života Marko Goluža, pored gore navedenih proizvoda, isticao je još dva proizvoda, koja sigurno mo- žemo izvesti u svijet i prodati kod kuće. Prvi je naše znanje, odnosno obrazovanost i indivi- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 19 dualna sposobnost naših ljudi, koji i danas vrlo lako uspijevaju i u najrazvijenijim sredinama - od medicine, elektronike, pa često i do društvenih znanosti, što je kompliment za mali narod. Naime, razina obrazovanja u Hrvatskoj uistinu se može mjeriti s europskim iskustvima, a u Zagrebu djeluje jedno od najstarijih sveučilišta u ovom dijelu Europe – Sveučilište u Zagrebu, utemeljeno 1669. koje se ponosi velikim brojem studija i programa te važnim istraživačkim pro- jektima. Drugi izvorni hrvatski proizvod, prema Golužinom mišljenju, je hrvatski način života. Poznato je da je jedan od najpopularnijih američkih izvoznih proizvoda upravo njihov način života. Zahvaljujući promociji tog načina života kroz fi lm, glazbu i druge oblike popularne masovne kulture, on se prenosi u cijeli svijet, mnogi ga uspješno i neuspješno kopiraju a turisti iz cijeloga svijeta hrle na sjevernoamerički kontinent da ga osjete. Iako je o hrvatskom načinu života teško pronaći neki sustavniji prikaz, čini se da njegove posebnosti, u kombinaciji sa ze- mljopisnim, klimatskim i drugim prednostima, ipak prepoznaju na globalnoj razini. Naime, prema istraživanju kvaliteta života iz 2009. magazina International Living, Hrvatska se na listi od 193 zemlje nalazi na visokom 18. mjestu po poželjnosti. Usporedbe radi, na prvom je mjestu Francuska, Slovenija na 33., BiH na 92. a Srbija na 93. mjestu.

Hrvatska – europski rekorder po cestogradnji Na inozemnim tržištima, uistinu se cijeni hrvatsko znanje i iskustvo. Hrvatske graditeljske tvrtke desetljećima su prisutne na gradilištima diljem Europe ali i Azije te Afrike. Hrvatski konzorciji vrlo uspješno dobivaju poslove danas u regiji ali i u dalekoj Rusiji. U mnogim po-

Šestanovac · Hrvatska je za posljednjih desetak godina izgradila ukupno 510 kilometara novih autocesta 20 2010 B. SKOKO dručjima Hrvatska je – ne samo regionalni već i europski uzor. Primjerice, Hrvatska je tijekom posljednjih desetak godina izgradila ukupno 510 kilometara novih autocesta. Jedna češka kon- zultantska tvrtka nedavno je zaključila da sa 260 km na milijun stanovnika Hrvatska ulazi u red europskih rekordera po izgrađenosti autocesta. Zanimljivo je da je zamijećena i kvaliteta te gradnje. Primjerice, hrvatski tuneli na autocesti Zagreb-Split i Zagreb-Rijeka ocijenjeni su naj- višim ocjenama od strane EUROTAP-a (Europske organizacije za provedbu programa procje- ne opremljenosti tunela). Hrvatski arhitektonski dosezi zamijećeni su diljem Europe. Primjerice za nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu 2009. jednu od najprestižnijih svjetskih arhitektonskih nagrada, kandidirano je 340 europskih projekata, od čega čak 15 iz Hrvatske. Velik je to broj kandidiranih projekata za jednu tako malu zemlju, poznatiju u domaćoj javnosti po divljoj gradnji nego uspješnoj arhitekturi. Ipak prirodne ljepote i kultura se nameću kao najveće komparativne prednosti, na kojima Hr- vatska dugoročno može graditi svoju meku moć u Europskoj uniji. Hrvatska je kultura, možemo slikovito reći, od stoljeća sedmog u stalnom prožimanju s europskim kulturnim kretanjima. U posljednje je vrijeme, približavanjem i vezivanjem Hrvatske uz Europsku uniju, sve više institucija i udruga u kulturi koje svoje programe i fi nancijski grade s osloncem na europske fondove, i dobro im ide. Pored očuvanja i vrednovanja bogate povijesne baštine, Hrvatska ulaže i u budućnost na području kulture, o čemu svjedoči i u prosincu 2009. otvoreni monumentalni nacionalni Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb · Pored očuvanja bogate baštine, Hrvatska ulaže i u budućnost na području kulture, o čemu svjedoči i u prosincu 2009. otvoreni monumentalni nacionalni Muzej suvremene umjetnosti HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 21

Rekorderi po nematerijalnoj baštini pod zaštitom UNESCO-a Uz bogatu povijesnu, kulturnu i arhitektonsku baštinu, Hrvatska je postala zemlja s najviše za- štićenih fenomena kulturne nematerijalne baštine u Europi. Naime, Hrvatska se na konferenciji UNESCO-a, koja je održana u rujnu 2009. u Abu Dhabiju, uspjela izboriti za uvrštavanje čak sedam kulturnih fenomena. Na svijetu dulju listu imaju samo Kina, Japan i Koreja. Na listi UNESCO-a se nalaze: Festa svetog Vlaha, čipkarstvo iz Lepoglave, Hvara i Paga, zvončari iz Kastva, hvarska procesija Za križem, dvoglasno pjevanje i sviranje istarske ljestvice, proljet- na procesija Ljelja i tradicionalna proizvodnja drvenih igračaka iz Hrvatskog zagorja. Prema tome, možemo zaključiti kako su spomenici svjetske kulturne i povijesne baštine izvrstan pre- duvjet koji Hrvatskoj može osigurati ugledno mjesto u europskoj kulturi. Međutim, riječ je uglavnom o neispričanoj priči, budući da inozemni gosti tek otkrivaju to bogatstvo ili im je još nepoznato. Kultura se pretvara u meku moć u onom trenutku kad se ona osvijesti, predstavi svijetu, ispriča kroz živopisne i privlačne priče, manifestacije i proizvode, kad se oživotvori kroz globalno dostupnu literaturu ili fi lmove… U tom smislu učinjeno je premalo, i zato inozemni gosti uglavnom ostaju iznenađeni prilikom susreta s Hrvatskom ili fotografi jama njezinih kulturnih spomenika.

Lijepa i ekološki očuvana država Mnogobrojne države svoju meku moć i globalni utjecaj u značajnoj mjeri temelje i na prirodnim ljepotama te ekološkoj očuvanosti, poput Kanade, Norveške i dr. Iako se obično taj segment prezentira u suglasju s drugim prednostima poput demokracije, kulture i sl., Hrvatska na tom području ima značajne adute i prednosti. Ugledni američki časopis Forbes u travnju 2009. obja- vio je listu ekološki najčišćih država na svijetu. Prema indeksima utvrđenima na američkim sveučilištima Yale i Columbia, Hrvatska je zauzela visoko 20. mjesto na svjetskoj ljestvici i prvo u području istočne Europe i srednje Azije. Usporedbe radi Sjedinjenje Američke Države su 39. mjestu. Nažalost taj rejting lako može ugroziti dijelom zastarjela industrija koja potječe iz komunizma i koja ispušta stakleničke plinove i štetne čestice, zbog čega će Hrvatska morati ulo- žiti milijarde eura da postojeće stare industrijske i energetske pogone prilagodi europskim stan- dardima zaštite okoliša. Hrvatska treba biti jako osjetljiva u zaštiti svojih vrijednosti. Dovoljno je znati kako Hrvatska još posjeduje najčišće more na Mediteranu te 12. po čistoći u svijetu a Hrvatska je jedna od prirodno najraznolikijih i ekološki najočuvanijih zemalja u Europi. Da ne duljim, Hrvatska zahvaljujući bogatstvu, raznolikosti i očuvanosti prirode ima goleme potencijale za budućnost. Međutim, od iznimne je važnosti da što prije proširi zaštićene pro- store, odnosno pod zaštitu stavi što veći dio teritorija, kako bi ih za budućnost sačuvala od devastacije, jer samo takvi prirodni preduvjeti omogućuju da se Hrvatska razvija i predstavlja kao oaza mira i odmora. U tom smislu treba poticati čiste industrije, proizvodnju zdrave hrane, inovativne programe odmora i razonode te jačati kulturni i zdravstveni turizam. 22 2010 B. SKOKO

Kako je svojedobno napisala Tuga Tarle, mir etno-sela, ljepota i draž povijesnih gradova, tu- rizam u svim oblicima (kulturni, seoski, robinzonski), uz krajnje odgovornu redukciju buke i eliminaciju zagađivača i neodgovornog skladištenja opasnih otpada te zaštitu životnih izvora trebali bi u skoroj budućnosti osigurati egzistenciju velikom broju malih proizvodnih poduzeća i uslužnim djelatnostima u kojima bi sudjelovale čitave obitelji, kao i cjelokupna lokalna zajed- nica. Hrvatska budućnost uvelike ovisi o očuvanju prirodnih potencijala, koji su uz kulturnu i povijesnu baštinu njezina najveća prednost, bez obzira u kakvim asocijacijama živjela. Dodamo li im marljivost naših ljudi, europske zakonske okvire i potrebitu mudrost da izaberemo uistinu najbolje političko vodstvo, Hrvatska bez problema može imati sjajnu budućnost. U tom slučaju se ne moramo brinuti ni za trenutačnu fi nancijsku prezaduženost, koja je u takvim okolnostima relativno lako rješiva… Kad imamo u vidu sve navedene činjenice više se ne trebamo pitati – je li Hrvatska sastavni dio Europe. Ona to jest svakom svojom činjenicom. Pravo je pitanje – jesu li Hrvati svjesni što nose Europi u miraz i imamo li dovoljno znanja, volje i odlučnosti da zaštitimo svoj identitet, vrijed- nosti i posebnosti u izazovima globalizacije i komercijalizacije. Također se zapitajmo – hoćemo li se dostojanstveno predstaviti Europi prije ulaska sa svojim cjelokupnim bogatstvom te ući u tu zajednicu pompozno i na velika vrata (kako nam i dolikuje), ili ćemo se skromno uvući u taj dom poput nekog siromašnog rođaka? Ne zaboravimo da se prvi dojam može ostaviti samo jedanput. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 23

SUMMARY CROATIA’S EUROPEAN LANDSCAPES

roatia is nearing the end of its negotiations on accession to EU membership, and, in Brussels, the feeling is that Croatia could become the 28th member of this European community of countries by early 2012. Based on its progress and political stability, CCroatia has already been recognised as the regional leader. Thanks to this perception, it was selected as a non-permanent member of the UN Security Council in 2008, and as of this year, it also became a member of the NATO alliance. And while we cannot be satisfi ed with the level of economic development, there are several brands produced by the Croatian industry that are recognised in Europe and the world. Croatia is also investing in the future in the area of culture, to which the opening of the monumental new Museum of Contemporary Art building in Zagreb in December of 2009 also bears wit- ness. Along with a wealth of tangible heritage, Croatia has become the country with the highest number of protected elements of intangible cultural heritage in Europe. A 2009 meeting of the UNESCO intergovernmental committee in Abu Dhabi, along with the Halubajski bell ringers’ pageant of Kastav, has inscribed into the UNESCO the list of intangible cultural heritage the traditional Buso carnival custom of the Croatians in Hungary, the Dubrovnik’s festivity of St. Blaise, the two-part singing and playing on the Istrian and Croatian littoral scale, the traditional manufacture of wooden toys in the Hrvatsko Zagorje region, the Spring procession of Ljelja queens in Gorjani, the “following the cross” procession on Hvar and lacemaking in Croatia. In Croatia, the culture of living is at an enviable level. According to quality of living research carried out in 2009 by the International Living magazine, Croatia stands at a high 18th spot by desirability on the list of 193 countries. If we bear all this in mind, we need no longer pose the question – is Croatia a part and parcel of Europe. It is so by everything that makes it what it is. The real question is – are Croatians aware of what they are bringing into Europe as their dowry and do we have enough knowledge to protect our identity and distinctness in the challenges put to us by globalisation and commercialisation? 24 2010 B. SKOKO

RESÚMEN PAISAJES EUROPEOS DE CROACIA

roacia está fi nalizando las negociaciones para la membresía en la UE, mientras que en Bruselas estiman que ya a comienzos de 2012 este país podría convertirse en el 28 miembro de esa comunidad de naciones europeas. CEn base a su avance y a su estabilidad política, la República de Croacia ya es vista como país líder regional. Gracias a esa percepción, también fue electa como miembro no per- manente del Consejo de Seguridad de la ONU en 2008, mientras que a partir de este año se convirtió en miembro de la Organización del Tratado del Atlántico Norte (OTAN). Si bien no podemos estar plenamente conformes con el nivel de desarrollo de su economía, algunos productos característicos de la industria croata son reconocidos en Europa y el mundo. En cuanto a la cultura, Croacia también invierte en el futuro, como lo testimonia el monumental Museo de Arte Moderno inaugurado en diciembre de 2009 en Zagreb. Sumado a su rico patrimonio material, Croacia se convirtió en el país con más fenómenos protegidos de patrimonio cultural inmaterial en Europa. La Comisión intergubernamental de la UNESCO en la sesión de 2009 en Abu Dhabi, junto al proyecto de los Campanilleros de Halubaj, incluyó en la Lista de la UNESCO del Patrimonio Cultural Inmaterial la tradicional marcha carnavalesca “buše” de los croatas de Hungría, la Fiesta de Sveti Vlaho en Dubrovnik, el estrecho intervalo de dos voces de Istria y del Primorje croata, el Arte de la construcción de juguetes tradicionales de la región del Zagorje croata, la romería Anual primaveral Kraljice (Ljelje) de Gorjan, la Procesión Za križen (tras la Cruz) de la isla de Hvar y la elaboración casera de puntillas en Croacia. La cultura de vida en Croacia se encuentra a un nivel envidiable. De acuerdo a un estudio sobre la calidad de vida en el año 2009 efectuado por la revista International Living y que evaluó a 193 países, Croacia se encuentra en el alto puesto 18 como país atractivo. Si tomamos en cuenta todos estos hechos, ya no debemos preguntarnos - si Croacia forma parte de Europa, pues ella lo es indudablemente. La verdadera pregunta es: somos acaso concientes los croatas de la dote que le aportamos a Europa y tendremos acaso la sufi ciente sabiduría para proteger nuestra identidad y nuestras peculiaridades en los desafíos de la globalización y la comercialización? EDI ZELIĆ INTEGRACIJSKE PERSPEKTIVE MLADIH U NJEMAČKOJ

Drugi naraštaj njemačkih Hrvata ima prigodu svoje stručne sposobnosti iskoristi na dobrobit društva u kojem živi, ali i Hrvata u domovini njihovih roditelja. Odličan je primjer osmislila Udruga hrvatskih ugostitelja i hotelijera iz Sjeverne Rajne i Westfalije, prepoznavši problem nedostatka stručnih suradnika u tamošnjem hrvatskom ugostiteljstvu te je prionula njegovu rješavanju na licu mjesta surađujući s njemačkim školama i institucijama. Iskustvom ove naše udruge mogu profi tirati mnogi u Njemačkoj i Hrvatskoj. Nova vremena traže drukčije načine djelovanja. Dok su njihovi očevi aktivno radili na očuvanju jezika, kulture i identiteta, drugi naraštaj mora pokušati svojom stručnošću ostvariti svijetlu, i prošlošću neopterećenu, perspektivu hrvatskim naraštajima u Europskoj uniji

ntegracija i integracijska politika su pojmovi koji se najčešće koriste u svakodnevnom razgovoru zapadnoeuropskih zemalja, pa tako i Njemačke. Javne ustanove, političke insti- tucije i stranke pokušavaju izvući lekcije iz mnogobrojnih pogrešnih i suviše kratkovidnih Irazmišljanja posljednjih godina i desetljeća, te uložiti više napora u mjere koje će osigurati kvalitetnu integraciju stranaca u domaće društvo, a kroz to i uklanjanje mnogih socijalnih žari- šta iz svakodnevnog života. Kako to da je integracija postala pojam koji svi izgovaraju sa stra- hopoštovanjem? Zašto se integraciju shvaća kao lijek za gotovo sve društvene probleme? Jesu li zaista nastojanja pojedinih entuzijasta da tematiku integracije postave na dnevni red političara napokon urodila plodom? Ili je ipak riječ o političkom trendu s nešto širom pozadinom? Gdje su u cijeloj toj priči o integraciji Hrvati u Njemačkoj? Mora li ih se izdvajati kao skupinu stranaca koja ispada iz regularnog društvenog konteksta, primjerice, puneći novinske stupce crne kro- nike? Ili su Hrvati dobro integrirani? Je li integracija suprotna ambicijama povratka, pogotovo mladih Hrvata u Njemačkoj? Sve su to pitanja koja bi, svatko za sebe, zaslužila temeljitiju ana- lizu, ali ćemo se u sklopu ovog teksta zadovoljiti ambicijom pružanja osnovne slike, opisa već prisutnih problema, ali i nekih novih ideja za njihovo rješavanje. Što je zapravo integracija? Riječ je o pojmu koji se koristi u socijalnim znanostima kad je riječ o nekom društvenom procesu koji od članova neke zajednice (grad, regija, država i slično) zahti- jeva određene postupke i nastojanja koja idu u prilog razumne percepcije okoline u kojoj žive. Doslovce riječ integracija potječe iz latinskog i može značiti obnova, obnavljanje, ili ponovno stvaranje. U današnje vrijeme integracija se često poistovjećuje s pojmom asimilacije, što im- plicira usklađivanje pojedinca sa sustavom normi i vrijednosti u kojem živi. No, takvo poimanje nije potpuno korektno. Asimilacija je samo jedan dio integracije koji se odnosi na migranta i došljaka koji se pokušava prilagoditi novoj sredini. 26 2010 E. ZELIĆ

Spremnost na život s društvenim normama Njemačke Integraciju, pak, treba shvatiti kao dinamičan proces koji se neprestano događa i koji obuhvaća sve članove zajednice, dakle ne samo one koji su doseljenjem postali njezini članovi. Drugim riječima, za uspješnu integraciju stranaca u njemačkom i svakom drugom društvu s jedne strane potrebna je njihova spremnost na život s društvenim normama i odredbama Njemačke, ali s dru- ge strane i dobra volja Nijemaca za prihvaćanje novih, često drukčijih članova u svojoj sredini. Integracija je obostrani proces koji može biti uspješan samo obostranim zauzimanjem. Politički trend prisutnosti integracije na svakom koraku i razvoj mnogobrojnih integracijskih projekata, inicijativa i stručnjaka tipične su pojave za Njemačku, ali i zemlje poput Švicarske, Francuske ili Austrije koje su još poznate kao popularna odredišta doseljenika iz siromašnijih područja Europe i svijeta. Jedan od glavnih razloga za takav trend i rapidan uspon pojma integracije na skali najvažnijih tema u svakodnevnom društvenom i političkom razgovoru u Njemačkoj jest taj što su socijalni problemi često usko povezani s integracijskim defi citom migranata ili dose- ljenika ali, što se manje spominje, i prekasnim prilagođavanjem institucija i uprave na trendove useljenja. Kako bi ta tvrdnja postala jasnija, treba najprije shvatiti da udjel stranaca u njemačkom stanov- ništvu iznosi gotovo devet posto. Najveći broj ih dolazi iz Rusije, Poljske, Turske, Italije, Hrvat- ske, Srbije i drugih zemalja jugoistočne Europe. Gotovo osam milijuna građana u Njemačkoj ima migracijsku pozadinu. Od toga tri milijuna boravi više od petnaest godina u Njemačkoj, a dva su milijuna rođenih u toj zemlji. Poznato je da je Njemačka već u 60-im i 70-im godinama 20. stoljeća počela svoju sudbinu “zemlje useljenja”, tada i ne sluteći koje će društvene poslje- dice dolazak stranaca imati i do kojeg stupnja rasprave o integraciji će se jednog dana doći. Trend doseljenja koji je počeo dolaskom tzv. gastarbajtera i danas je itekako prisutan, samo što je pozornost s radnika koji su pomogli izgradnji Njemačke u poslijeratnom razdoblju prešao na jeftinu sezonsku radnu snagu i doseljenje Rusa, Rumunja i pripadnika drugih istočnoeuropskih naroda njemačkog podrijetla. Statističke brojke o položaju stranaca u Njemačkoj jasno govore o njihovim problemima na područjima socijale, zapošljavanja, niskih mjesečnih primanja, nespremnosti na poslovne pro- mjene itd. Upravo te najugroženije skupine u današnjem društvu ili praktično rečeno, oni koji bi državu mogli stajati novca, glavna su ciljana skupina svih aktivnosti integracijskih procesa. Naravno da je kroz godine u Njemačkoj promijenjeno poimanje pojma integracije. Pri dolasku prvog naraštaja gastarbajtera o integraciji se nije ni razmišljalo, jer je svima bilo najvažnije što prije oživjeti gospodarstvo. Zbog toga je i za prve Hrvate, gospodarske useljenike, integracija već bila postignuta kad su imali radno mjesto i kad su bili u stanju samostalno prehraniti sebe i obitelj. Uostalom, u prvo vrijeme doseljenja to je bio i jedan od uvjeta kako bi se pravo boravka i rada stranca u Njemačkoj uopće produljilo. Nakon liberalizacije izdavanja dozvola za boravak i produljenja na neograničeno, sustavni problem u vezi s integracijom polako se počeo mijenjati. Država najprije nije poduzimala značajnije adaptacijske mjere, jer je gospodarstvo bilo razvije- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 27 no i to nije bilo potrebno. Zlobnici bi na ovome mjestu rekli: Dok je novca, bit će i integracije. Ali kada je ponestalo novca, a osobito nakon ujedinjenja Njemačke, počela se uvlačiti kriza u razne ekonomske grane. Opisani sve veći broj doseljenika u kombinaciji s premještanjem mno- gih radnih mjesta u jeftinije istočnoeuropske regije, označio je početak težih vremena koja su dosegnula vrhunac aktualnom svjetskom fi nancijskom krizom. Dodaju li se navedenim gospodarskim poteškoćama i političke promjene nakon kojih su, ponaj- prije u istočnoj Njemačkoj, ojačale desnoekstremne organizacije, postaje jasno zbog čega dose- ljenici u Njemačkoj žive pod sve većim pritiskom, upadaju u probleme, loša društva i sumnjivo društvo kriminala. Nije učinjeno dovoljno na njihovoj integraciji, često glase razni komentari. No, pitanje je koliki se učinak na današnju situaciju uopće mogao postići da su se prije dvadeset godina uvele mjere pojačane integracijske aktivnosti? Kriza je ipak učinila svoje. Propušteni po- litički potezi danas se pokušavaju nadoknaditi brzim akcijama i integracijskim projektima koji se često doimaju vatrogasnim mjerama. Površinska šminkanja i druženje Nijemaca i migranata u sklopu popularnih sportskih ili kulturnih manifestacija ne rješavaju temeljni problem a to je da osobe s “egzotičnim” prezimenom imaju teži pristup kvalitetnoj izobrazbi, dobro plaćenom radnom mjestu i uglednom društvenom položaju.

Leipzig · Prezentacija njemačke antologije kriminalističkih priča suautorice Silvije Hinzmann iz Međimurja, koja je u Njemačku došla s roditeljima bez znanja jezika i rado govori o pozitivnim iskustvima u novoj sredini 28 2010 E. ZELIĆ

U skupini stranaca hrvatska mladež najbrojnija među studentima Hrvati u Njemačkoj, općenito govoreći, nisu poznati kao skupina stranaca koja ima problema s integracijom. No, krivo bi bilo bježati od integracije i u njoj vidjeti odvraćanje od vlastitih kori- jena. Prvi naraštaj iseljenika u Njemačkoj živi već tridesetak i više godina, te je pridonio razvoju i izgradnji te zemlje uglavnom šuteći i radeći. Taj je dio iseljenika bio sretan i zadovoljan što im je Njemačka pružila dobre uvjete za rad i život koji su jamčili, a i danas jamče, preživljavanje mnogih obitelji u Hrvatskoj. Djeca “gastarbajtera”, ili drugi naraštaj iseljenika, odrasla su u Njemačkoj i prošla sustav socijalizacije i obrazovanja u demokratskom okružju. Mladi Hrvati drugog naraštaja odlično su integrirani u njemačko društvo. Među strancima u Njemačkoj Hr- vati čak predvode statistike s postocima maturanata i studenata, a vrlo su uspješni u granama gospodarstva, društva, kulture i sporta. Što, dakle, tim mladim Hrvatima treba integracija i zašto bi se uopće zanimali za integracijske projekte koje su njemačke političke strukture razvile u socio-političko akcijsko područje koje subvencionira država? Budimo realni, većina mladih Hrvata iz drugog i trećeg naraštaja zauvijek će ostati u Njemač- koj i njihove sposobnosti treba pokušati iskoristiti ponajprije u toj zemlji za dobrobit njezinih stanovnika, ali i svih Hrvata, pa i onih u Hrvatskoj. Dobra prigoda za takvo što otvara se upra- vo u sklopu integracijske politike i provođenja integracijskih projekata koji mogu poboljšati njih, njihovu struku i status Hrvata u Njemačkoj. Njemačka je politika u mnogim gradovima i pokrajinama stvorila odlične, profesionalne strukture za provođenje integracijskih mjera. Kao uglavnom izvrsno integrirani građani s dobrim znanjem jezika i kvalitetnim stručnim kvalifi - kacijama upravo u ovom kontekstu i Hrvati u Njemačkoj trebali bi vidjeti svoju prigodu.

Projekt obrazovanja i stručnog usavršavanja Hrvata iz Sjeverne Rajne i Westfalije Premda je točna tvrdnja da su integracijske aktivnosti u Njemačkoj premrežene i pretrpane uglavnom turskim aktivistima, to ne znači da Hrvati ne mogu nametnuti svoje interese kroz kvalitetne projekte. Odličan je primjer aktivnost Udruge hrvatskih ugostitelja i hotelijera iz Sjeverne Rajne i Westfalije koja je prepoznala problem manjka stručnih suradnika u tamošnjem hrvatskom ugostiteljstvu i počela ga rješavati provodeći uspješne integracijske i obrazovne pro- jekte surađujući pritom s njemačkim školama i institucijama, Agencijom za rad i Ministarstvom gospodarstva. Zbog čega su ostale hrvatske udruge u Njemačkoj nespremne i gotovo inertne kada je riječ o in- tegraciji, umrežavanju s njemačkim institucijama i organizacijama ostalih migranata? Naravno da se radi o strahu gubitka vlastitog identiteta, ali dobar razlog treba potražiti i u lošoj među- sobnoj organiziranosti Hrvata u formi utjecajnih udruga. Naših stručnjaka i sposobnih ljudi ima na pravim mjestima, samo ih treba potražiti, okupiti i iskoristiti njihovo znanje i mogućnosti u Njemačkoj. Jasno je da pri tome nikome ne pomažu zavist, predsjednikovanja iz kalkila, ni ogovaranja. Hrvatski svjetski kongres Njemačke pokušava se nametnuti raznim inicijativama i HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 29 projektima i uključiti kao krovna udruga u javnu raspravu o integraciji, ali i drugim temama. U kojoj mjeri će u tome uspjeti, pokazat će vrijeme i dugoročniji projekti s iscrpnim elaboratima i pravom strukturom. Dobar putokaz svima može biti Udruga ugostitelja iz Sjeverne Rajne i Westfalije čije se znanje i iskustvo treba koristiti ne samo u Njemačkoj, nego i u Hrvatskoj, primjerice u odgovarajućim strukovnim udrugama. Upravo je spomenuta Udruga ugostitelja, u kojoj su angažirani i mladi gastronomski stručnjaci, shvatila da nova vremena traže nove prioritete, načine razmišljanja i djelovanja. Dok su njihovi očevi aktivno radili na očuvanju hrvatskog jezika, kulture i nacional- nog identiteta, drugi naraštaj s usađenom svijesti o svojemu podrijetlu, mora pokušati svojom stručnošću ostaviti svijetlu i prošlošću neopterećenu budućnost novim hrvatskim naraštajima na putu prema Europskoj uniji. Svoj dio krivnje za relativno malu popularnost pojma integracije i za nesvjesnost o velikom sa- držajnom i fi nancijskom potencijalu koji se iza njega krije, trebaju potražiti i hrvatski iseljenički mediji. Neprestano izvještavanje o jednim te istim folklornim susretima, predstavljanje istih umjetnika i njihovih često upitnih dostignuća, prevelika koncentracija na crkvene i misijske aktivnosti i nonšalantno dizanje u nebesa raznih zvijezda i zvjezdica, Hrvatima u Njemačkoj sužava horizonte umjesto da ih proširuje. Nije li ponekad zanimljivije doznati nešto o izgledima zapošljavanja i napretka unutar projekata koje fi nancijski podupire EU nego peti put pročitati izvještaj o proslavi na kojoj su se prodavali ćevapi i pečene kobasice?

Diplomacija i iseljeništvo Na kraju, od svog dijela odgovornosti ne bi trebali bježati ni predstavnici hrvatske diplomacije. Nemar i neodgovornost ne mogu pomoći na putu prema umrežavanju i kvalitetnoj suradnji s njemačkim institucijama koje zapravo jedva čekaju da im se jave partneri koji zagovaraju inte- grativne mjere. Često lošije vladanje njemačkim jezikom, pogotovo starijih diplomata, i nespo- sobnost davanja priloga u stručnim raspravama ne idu u korak s kvalitetnim zauzimanjem za interese Hrvata, baš kao ni gledanje s visoka i ignoriranje projekata koji nisu narasli pod vlasti- tim krovom. Za neobaviještenost domaće Hrvatske o stvarnom stanju u iseljeništvu, o velikom broju mladih stručnjaka u svim tvrtkama i državnim institucijama, pa čak i o brojčanom stanju Hrvata u iseljeništvu, odgovorni su mediji, ali svakako i hrvatska diplomacija. Upravo bi ona trebala biti ključna poveznica između iseljene i domovinske Hrvatske, ali i čimbenik prevage u ostvarivanju i lobiranju za provedbu dobrih integracijskih i drugih projekata, primjerice u Njemačkoj. Samo zajedničkim snagama Hrvati u Njemačkoj mogu postati zapaženiji u društvu, pogotovo u području integracije, od čega bi svi mogli imati koristi. 30 2010 E. ZELIĆ

SUMMARY THE INTEGRATION PERSPECTIVES OF YOUTH IN GERMANY

erman public institutions, political institutions and political parties are endeavo- uring to learn a lesson from the many overly short-sighted perceptions of recent years, and to invest more effort into measures that will secure the quality integration Gof foreigners, who make up nine percent of the German population. The perception of integration has changed over the years in Germany, but the state has not un- dertaken any signifi cant steps to adapt to the trend of a growing immigration. Today, in a time of crisis, integration is taken as a life-saving measure for burning social issues. The majority of Croatians in Germany do not face integration related problems. They do not, however, need to avoid it either. The press and Croatian diplomacy should offer more information and encouragement for the potential of integration engagement. An opportunity is open, namely to young second-generation Croatians to use their knowledge, capabilities and talents to the be- nefi t of the society in which they live, but also of all other Croatians, including those in Croatia. An excellent example is the activities of the Association of Croatian Hospitality Industry and Hoteliers of North Rhine-Westphalia, which recognised a problem in the lack of competent asso- ciates in the Croatian hospitality industry and tackled the resolution of this problem on the spot in collaboration with German schools and institutions, the labour agency and the economy mini- stry. Many in Germany and Croatia could profi t from the experience of this Croatian association. New times demand new priorities, ways of thinking and activity. While their fathers worked actively to preserve the Croatian language, culture and identity, the second generation needs to try by its expertise to leave a bright perspective, unencumbered by the past, to the new Croatian generations on the road to the European Union. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 31

RESÚMEN PERSPECTIVAS INTEGRACIONISTAS DE LOS JÓVENES EN ALEMANIA

as organizaciones públicas alemanas, lo mismo que diversas instituciones y partidos políticos de ese país, tratan de sacar enseñanza de numerosos refl exionamientos suma- mente miopes característicos de los años más recientes y dedicar mayores esfuerzos Len la adopción de medidas que asegurarán una mejor integración de los extranjeros, cuya participación en la sociedad alemana es del nueve por ciento. Con el transcurrir de los años en Alemania fue cambiado el concepto de integración, pero el Estado no dió pasos signifi cativos que se adaptaran a la tendencia de un creciente afl ujo de inmigrantes. Actualmente, en tiempo de crisis, se recurre a la integración como una medida de salvación de los candentes problemas sociales. En la mayoría de los casos, los croatas en Ale- mania no tienen difi cultades con la integración. Sin embargo, tampoco tienen la necesidad de evitarla. Sería tarea de los medios y de la diplomacia croata promover e informar acerca de los potenciales del compromiso integracionista. Ahora los jóvenes croatas de la segunda generación pueden aprovechar sus conocimientos profesionales en benefi cio de la sociedad en la cual viven, pero también en benefi cio de todos los demás compatriotas suyos, incluso los de Croacia. Un excelente ejemplo lo constituye la iniciativa de la Sociedad de los dueños de hoteles del Rin septentrional y de la Westfalia, que al ver el problema de la falta de colaboradores profesionales, inmediatamente se puso a solucionarlo en colaboración con las escuelas e instituciones alema- nas, con la Agencia de Trabajo y con el Ministerio de Economía. Muchos en Alemania y Croa- cia pueden benefi ciarse con la experiencia de esta Sociedad croata. Los nuevos tiempos exigen nuevas prioridades, formas de razonar y de actuar. A diferencia de sus padres que trabajaban activamente para conservar el idioma, la cultura y la identidad croata, la segunda generación ahora debe procurar ofrecer con su profesionalismo a las nuevas generaciones croatas una per- spectiva luminosa libre de cargas del pasado en el camino hacia la Unión Europea. MILAN BOŠNJAK CENTAR HRVATSKE NASTAVE U BADEN-WÜRTTEMBERGU

Centar hrvatske nastave u pokrajini Baden-Württembergu otvoren je u reprezentativnom dijelu Stuttgarta 2009. Nastava se u tom dijelu Njemačke, u kojem živi gotovo 100.000 Hrvata, održava u ovlasti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, koje se može ponositi ovim dosad najkvalitetnijim iskorakom naspram naših naraštaja rođenih u Njemačkoj, koji će hrvatski jezik i kulturu izravnije upoznavati u novootvorenom multimedijskom Centru, poput onakvih kakvima se ponose Nijemci i Englezi. Centar priređuje reprezentativne kulturne projekte, ne samo učenicima, nego cjelokupnoj javnosti i najljepši je među našim nastavnim centrima iz 24 zemlje svijeta u kojima MZOŠ godišnje školuje oko 7.000 učenika i 2.000 studenata. Hrvatskom nastavom u Baden- Württembergu trenutno je obuhvaćeno 2.305 učenika

Saveznoj Republici Njemačkoj otvoren je Centar hrvatske nastave u Baden-Wür- ttembergu 23. studenoga 2009. Centar je smješten u Stuttgartu, u Mercedesstr. 3, a ima oko 230 četvornih metara korisnog prostora. U izvrsno osmišljenom prostoru Unalaze se zbornica, ured i arhiv hrvatske nastave te knjižnica i funkcionalni višena- mjenski prostor za održavanje sastanaka, stručnih skupova i drugih događanja. Najavljeno je da će se u Centru organizirati književne, glazbene i fi lmske večeri, izložbe, znanstvena predava- nja i tribine, interkulturalni projekti, multimedijalna predstavljanja kulturne i prirodne baštine. Centar ovako osmišljen važan je pomak u organizaciji hrvatske nastave u Saveznoj Republici Njemačkoj, i time će se otvoriti nove mogućnosti za razvoj i unaprjeđenje nastave hrvatskoga jezika i kulture, ali i povećati ponuda kulturnih sadržaja u životu hrvatske zajednice u toj nje- mačkoj saveznoj pokrajini. Centar je prigodom svečanosti otvorenja bio prepun ljudi. Među mnoštvom naših uglednika bili su brojni voditelji hrvatskih katoličkih misija, hrvatskih kulturnih i športskih udruga, učitelji i koordinatori, učenici i njihovi roditelji. Kvalitetno pripremljeno svečano otvorenje proteklo je u izvrsnom ozračju. Kroz kulturno-umjetnički program, u kojem su sudjelovali učenici hrvatske nastave Tino Filipović, Dominik Kordić, Jeany Bača, Nikolina Frigan i Valentina Pilipović te pjevački zbor Salve Angeli Hrvatske katoličke misije iz Sindelfi ngena, vješto nas je dvojezično vodila učenica Sabrina Bećirović. Bilo je zaista lijepo čuti hrvatsku riječ i pjesmu nekoliko stotina kilometara daleko od domovine. Doista je poseban osjećaj čuti izgovorenu i otpjevanu hrvatsku riječ i pjesmu, osobito kad ih s puno osjećaja, srdačno i iskreno, izgovaraju i pjevaju djeca i mladi odgojeni i školovani u njemačkome društvenom, jezičnom i kulturnom miljeu. U ime ministra znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Radovana Fuchsa pozdravni govor održala je gospođa Ivana Puljiz, ravnateljica Uprave za međunarodnu suradnju i europske integracije u HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 33

Ministarstvu. U nadahnutom govoru nazočne je obavijestila o mnogobrojnim aktivnostima Mi- nistarstva u promicanju učenja hrvatskoga jezika u svijetu, od kojih su najvažniji Sustav hrvat- ske nastave u inozemstvu i lektorati hrvatskoga jezika na stranim visokoškolskim ustanovama. Pohvalila je funkcioniranje hrvatske nastave u Baden-Württembergu, istaknula dobru komuni- kaciju i suradnju s pripadnicima hrvatske zajednice, te izrazila nadu da će u boljim uvjetima rada i rezultati biti još bolji. Prigodno je gospođi Jasni Aničić, koordinatorici hrvatske nastave u Stuttgartu te ujedno voditeljici Centra, predala komplete knjiga i audiovizualnih materijala za knjižnicu Centra.U svojemu obraćanju generalni konzul Ante Cicvarić predstavio je osnov- ne djelatnosti Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Stuttgartu. Govorio je o važnosti usmjerenosti diplomatsko-konzularnih predstavništava u komunikaciji s našim građanima i u pomoći našim građanima koji žive izvan domovine te istaknuo značenje i važnost pohađanja hrvatske nastave radi osnaživanja povezanosti naše djece i mladeži s domovinom.

Roditeljsko vijeće iz Stuttgarta sudjeluje u aktivnostima Centra Nazočnima se vrlo emotivnim govorom obratila i predsjednica Roditeljskog vijeća u Koordi- naciji Stuttgart gospođa Katica Pečevar, koja je istaknula koliko su roditelji učenika sudjelovali u aktivnostima osnutka Centra, koliko se vesele njegovu otvorenju, te kakva velika očekivanja i nadanja imaju od Centra hrvatske nastave. Uz mnoge plakate s maštovitim učeničkim rado- vima, u Centru je za svečano otvorenje postavljena izložba umjetničkih fotografi ja Hrvatska

Članovi Roditeljskog vijeća sudjelovali su u aktivnostima osnutka Centra u Stuttgartu i ponosno očekuju uspjehe svoje djece 34 2010 M. BOŠNJAK ekspresija autora Renea Schreia, člana predsjedništva Njemačko-hrvatskog društva iz Raven- sburga, koja pokazuje jedan drukčiji, osobit i zanimljiv pogled na uglavnom poznate hrvatske krajobraze i simbole. Mnogi okupljeni Hrvati svih naraštaja pratili su program s velikim za- nimanjem, pa i sudjelovali u glazbenom dijelu, a nakon završetka programa zadržali su se u ugodnom razgovoru na prigodnom domjenku i razgledali izložene umjetničke radove.

Vlasti Baden-Württemberga brinu se o razvoju interkulturalnosti Treba reći da je njemačka savezna pokrajina Baden-Württemberg za Hrvate po mnogočemu važna i posebna. Naime, tamo živi najveći broj Hrvata, službene njemačke statistike govore o oko 75.000 hrvatskih državljana, a kad se tome dodaju i Hrvati koji imaju njemačko ili koje dru- go državljanstvo, procjenjuje se da u toj njemačkoj saveznoj pokrajini živi više od 100.000 Hr- vata. Naši su građani vrlo dobro integrirani u njemačko društvo, uspješni su u poslovnom životu i dobro su organizirani. Već desetljećima tamo djeluju mnoge hrvatske katoličke misije u kojima se okupljalo i još okuplja najveći broj Hrvata za koje organiziraju mnogobrojne aktivnosti ko- jima se unaprjeđuje vjerski, društveni i kulturni život hrvatske zajednice. U Baden-Württem- bergu su brojne kulturne udruge i zajednice s vrlo razvijenim djelovanjem, mnogi su športski klubovi i udruge, ponajprije hrvatski nogometni klubovi, od kojih su neki vrlo uspješni. Druš- tvena klima u Baden-Württembergu vrlo je poticajna, njemačka je strana otvorena prema strancima i organizira mnoge programe i projekte koji potiču razvoj interkulturalnosti i kvalitetnu integraciju u društvo. U tako poticaj- noj sredini i nastava hrvatskoga jezika i kulture koju organizira Ministarstvo vrlo je razvijena te se može smatrati najorganiziranijom i najrazvijenijom u cijelom sustavu Ministarstva zna- nosti obrazovanja i športa. Hrvatskom nastavom u Baden-Wür- ttembergu trenutačno je obuhvaćeno 2.305 učenika, s kojima na 130 na- stavnih mjesta radi 31 učitelj. Zbog brojnosti i veličine u Baden-Württem- bergu su tri koordinacije hrvatske nastave: Mannheim, Stuttgart i Ulm.

Nastup učenika hrvatske nastave HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 35

Koordinacija Mannheim je u zapadnom dijelu savezne pokrajine i, između ostalih, obuhvaća gradove: Mannheim, Heidelberg, Heilbronn, Bruchsal, Karlsruhe, Pforzheim, Baden-Baden, Freudenstadt i Freiburg. Gradove Lörrach, Singen, Konstanz, Wangen, Villingen/Schwennin- gen, Balingen, Ulm, Heidenheim, Aalen, Schwäbisch Gmünd i mnoga druga mjesta uglavnom južnog dijela savezne pokrajine pripadaju Koordinaciji Ulm. Najveća koordinacija, smještena u središnjem i u sjevernom dijelu, je Koordinacija Stuttgart. Spomenimo neka od mjesta u kojima se održava hrvatska nastava: Bad Mergentheim, Schwäbisch Hall, Ludwigsburg, Waiblingen, Stuttgart, Esslingen, Göppingen, Nürtingen, Böblingen, Tübingen, Reutlingen. Postoje izvrsne mrežne stranice koordinacija na kojima se mogu pronaći informacije o održavanju nastave: www.hrvatska-nastava.stuttgart.com, www.hrvatska-nastava-ulm.com, www.hrvat- ska-skola.de; naravno treba uputiti i na mrežne stanice Ministarstva www.mzos.hr.

Hrvatsku nastavu u Njemačkoj pohađa 3.350 učenika Hrvatsku nastavu koju organizira Ministarstvo u SR Njemačkoj ukupno pohađa 3.350 učenika koje poučava 45 učitelja na 167 nastavnih mjesta, što je gotovo polovica svih nastavnih mjesta, učitelja i učenika koji su obuhvaćeni hrvatskom nastavom u ovlasti Ministarstva u cijelom svi- jetu. Nastava u našoj ovlasti održava se u Baden-Württembergu, Berlinu, Bremenu, Hamburgu, Saarlandu te u Bavarskoj, gdje smo od ove školske godine u cijelosti preuzeli organizaciju i fi nanciranje hrvatske nastave i gdje trenutačno imamo 7 učitelja, 31 nastavno mjesto i 560 uče- nika, www.hrvatska-nastava-bavarska.de.

Izvrsni rezultati nastave u inozemstvu i odličan rad lektorata hrvatskoga jezika Ministarstvo posvećuje veliku važnost obrazovanju djece i mladeži hrvatskih državljana koji privremeno ili stalno žive izvan Republike Hrvatske, te afi rmaciji hrvatskoga jezika, književ- nosti i kulture u svijetu i zato postoje mnogobrojne aktivnosti Ministarstva usmjerene una- prjeđivanju poznavanja hrvatskoga jezika izvan Republike Hrvatske, od kojih su najvažnije održavanje i razvijanje Sustava hrvatske nastave u inozemstvu i lektorata hrvatskoga jezika na stranim visokoškolskim ustanovama. Trenutačno je u ovlasti Ministarstva 39 službenih razmjenskih lektorata u 24 države (Argentina, Australija, Austrija, Belgija, Bugarska, Češka, Francuska, Indija, Italija, Kanada, Kina, Litva, Mađarska, Makedonija, Poljska, Portugal, Rumunjska, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Ukrajina, Velika Britanija) na kojima nastavu hrvatskoga je- zika i književnosti pohađa više od 2.000 studenata, a sustavom hrvatske nastave u inozemstvu obuhvaćeno je više od 7.000 učenika koje na 328 nastavnih mjesta u 20 država poučavaju 94 učitelja (Argentina, Austrija, Belgija, Crna Gora, Čile, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Makedonija, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Srbi- ja, Švicarska, Velika Britanija). 36 2010 M. BOŠNJAK

Za potrebe hrvatske nastave i lektora- ta hrvatskoga jezika Ministarstvo do- stavlja recentnu kroatističku literaturu, udžbenike, radne materijale, lektirne naslove i audiovizualne materijale. Hr- vatska nastava se od 2004. održava na temelju suvremenog kurikuluma, svi su učitelji opremljeni prijenosnim raču- nalima čime im je omogućena uporaba multimedijalnih sredstava u nastavi i učinkovitija primjena novog integrativ- nog kurikuluma te na kraju kvalitetnija i zanimljivija nastava. U velikoj većini Pogled na poznate simbole Hrvatska ekspresija autora slučajeva dobro, pa i izvrsno funkcioni- Renea Schreia, člana predsjedništva Njemačko-hrvatskog društva iz Ravensburga ranje hrvatske nastave u ovlasti Mini- starstva odraz je neprekinutog, stručnog i predanog rada učitelja i koordinatora hrvatske nastave te njihove stalne komunikacije i surad- nje s roditeljima učenika koji pohađaju nastavu, s drugim važnim čimbenicima u sredinama u kojima se nastava održava i, naravno, s Ministarstvom. Nadalje, Ministarstvo podupire suradnju učenika osnovnih i srednjih škola iz Republike Hrvat- ske s učenicima pripadnicima hrvatske nacionalne manjine i učenicima hrvatskoga podrijetla koji žive diljem svijeta u sklopu projekta potpore međunarodnoj suradnji osnovnih i srednjih škola te dodjeljuje stipendije pripadnicima hrvatskih zajednica iz cijelog svijeta za usavršavanje hrvatskog jezika i književnosti na Croaticumu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te u Centru za hrvatske studije u svijetu pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, i stipendije za znanstvenoistraživački rad u svrhu izrade diplomskih, magistarskih i doktorskih radova.

U najrazvijenijoj europskoj regiji Centar podupiru brojni entuzijasti Da bi Centar mogao kvalitetno raditi i ispunjavati svoju pravu svrhu, bit će potrebno uložiti mnogo truda, znanja i kreativnosti, ponajprije učitelja, ali i učenika, njihovih roditelja i brojnih drugih osoba koje mogu, žele i hoće pomoći radu tako zamišljenog Centra. Samo konkretan rad konkretnih osoba može Centru dati pravi život. Na ovome mjestu treba spomenuti barem neke od mnogobrojnih osoba koje su znatno pomogle u inicijativi i realizaciji projekta. U jesen 2003. godine predsjednik Hrvatske kulturne zajednice iz Stuttgarta Petar Hinić, tadašnji predsjednik Glavnog školskog odbora Koordinacije Stuttgart i istodobno dopredsjednik Hrvatske kulturne zajednice Zrinko Jurić i tadašnji koordinator hr- vatske nastave u Stuttgartu Milan Bošnjak razmišljali su o mogućnostima poboljšanja rada hr- vatske nastave i hrvatskih kulturnih udruga u Baden-Württembergu te su zaključili da je nužno HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 37 osigurati prostor za kulturne i obrazovne aktivnosti i potaknuli su inicijativu za osnutak Centra. Tadašnja generalna konzulica RH u Stuttgartu dr. sc. Vera Tadić dobro je razumjela inicijativu te ju je poduprla i podignula na višu razinu. Mnogi učitelji i koordinatori koji su radili i rade u Baden-Württembergu, zaposlenici Generalnog konzulata i drugi članovi hrvatske zajednice, također su bili vrlo zainteresirani i radili su na projektu, a svakako treba istaknuti konzulice Jadranku Fumić-Belamarić i Mirjanu Božić te koordinatore Ivana Adamovića i Jasnu Aničić. Razumijevanje za cijeli projekt od početka je pokazivala Uprava za međunarodnu suradnju Mi- nistarstva, na čelu koje je bio tadašnji pomoćnik ministra za međunarodnu suradnju, a sadašnji ministar dr. sc. Radovan Fuchs. Raduje činjenica da postoji dobra volja i jasni planovi da se oživi prostor Centra: učitelji će boraviti i raditi u zbornici, koordinatori će poslovne sastanke održavati u uredu, pedagoška dokumentacija čuvat će se i biti dostupna na jednome mjestu, kontinuirano će se organizirati izvannastavne aktivnosti, knjižnica i čitaonica bit će mjesto susreta s hrvatskom pisanom ri- ječi, u višenamjenskoj prostoriji održavat će se sastanci, stručni skupovi, postavljati izložbe, održavati kreativne radionice, kazališne predstave, prigodni programi, književne, glazbene i fi lmske večeri, znanstvena predavanja i tribine, interkulturalni projekti, prezentacije kulturne i prirodne baštine te mnoge druge aktivnosti koje potiču zanimanje za učenje hrvatskoga jezika i upoznavanje domovine. Nadamo se da će naši građani iskoristiti mogućnosti koje se otvaraju uspostavom Centra i aktivno sudjelovati u ponuđenim sadržajima te da će kroz osobni anga- žman snažnije osvijestiti potrebu da djeca i mladež, njihove kćeri i sinovi, unuke i unuci, koji odrastaju izvan domovine, pohađaju nastavu hrvatskoga jezika i kulture koja im se besplatno nudi i da će ih još ustrajnije poticati na učenje materinskog jezika i kulture, to jest jezika i kul- ture svojih predaka. U Centru će se organizirati i dvojezična događanja, te događanja na njemačkom jeziku, upu- ćena i svim drugim građanima Baden-Württemberga, neselektiranom njemačkom društvu, sa željom da im se predstave programi koje provode Hrvati u njihovoj sredini, ali i da im se približe hrvatske prirodne i kulturne znamenitost, te značajna postignuća iz različitih umjetničkih, kul- turnih i znanstvenih područja. Većina programa koji će se održavati u Centru bit će usmjerena na djecu i mladež. Nadamo se da će oni Centar prihvatiti kao mjesto na koje rado dolaze, koje im je zanimljivo, gdje se događa nešto važno, kao svoje mjesto. Iako se može reći da će u Centru najviše moći boraviti te tako i imati najveću korist učenici koji žive u Stuttgartu i okolici, treba istaknuti da će događaji u Centru biti upućeni svima u Baden-Württembergu, pa i šire. Zato se nadamo da će svi dolaziti u Centar, u skladu s vlastitim interesima i mogućnostima. Svaki novi poticaj koji će učenici dobiti sudjelovanjem u programima i projektima dodatno će pridonijeti ostvarivanju cilja i svrhe postojanja hrvatske nastave, a to je očuvanje hrvatskog identiteta naše djece i mladeži te jačanje njihove povezanosti s hrvatskim jezikom, kulturom i domovinom. 38 2010 M. BOŠNJAK

SUMMARY CROATIAN LANGUAGE INSTRUCTION CENTRE IN BADEN-WÜRTTEMBERG

ovember 23rd, 2009, saw the gala opening of the Croatian Language Instruction Centre in Baden-Württemberg (Germany). The centre is situated in Stuttgart, at No. 3 Mercedesstrasse, and offers about 230 square metres of useful space. Croatian Nlanguage and culture instruction in this German federal state currently covers 2,305 pupils, taught by 31 teachers at 130 instruction venues. Instructions are offered in this part of Germany under the competence of the Croatian Ministry of Science, Education and Sports. The opening of this centre may be considered the best step forward to date by the nascent Croatian state towards a generation of Croatians born in Germany. The centre includes a staff room, offi ces and the archives of Croatian language instruction in Baden-Württemberg. A library has also been opened and the result is a very functional mul- ti-purpose area to host meetings, symposiums and other events, which is certain to improve Croatian language instruction, but also the offer of cultural content in the life of the Croatian community in this German federal state. It has been announced that the Centre will be a venue for literary, music, and fi lm evenin- gs, exhibitions, research symposiums and round tables, intercultural projects, and multimedia presentations of cultural and natural heritage. That will all contribute to achieving the goal of Croatian language instruction, and that is to preserve the Croatian identity in our children and youth and to strengthen their bonds with the Croatian language, culture and the homeland of their forefathers. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 39

RESÚMEN CENTRO DE ENSEÑANZA CROATA EN BADEN-WÜRTTEMBERG

l 23 de noviembre de 2009 fue inaugurado en una ceremonia ofi cial el Centro de Enseñanza Croata en Baden-Württemberg (República Federal de Alemania). El mi- smo abarca una superfi cie útil de 230 m2 y está ubicado en Mercedesstr. 3, en Stuttgart. EEn este momento, 2.305 alumnos de este Estado federado alemán se benefi cian con los cursos de idioma y cultura croatas dictados por 31 profesores en 130 lugares de enseñanza. En esa parte de Alemania, la enseñanza se desarrolla bajo la tutela del Ministerio de Ciencia, Educación y Deporte de la República de Croacia. Por eso, se puede considerar que la inaugu- ración de este Centro representa uno de los emprendimientos más cualitativos del joven Estado Croata en benefi cio de los croatas alemanes nacidos en la emigración. El Centro tiene una sala de profesores, una ofi cina administrativa y un Archivo de la enseñanza en Baden-Württemburg. Además cuenta con una biblioteca y un espacio multiuso muy funcional para reuniones de toda clase (charlas, conferencias, simposios, etc.) que sin duda adelantará la enseñanza croata y me- jorará la oferta de contenidos culturales destinados a la comunidad croata de Baden-Württem- berg. Según se anunció, en el Centro se organizarán veladas literarias y musicales, exposiciones, conferencias científi cas, charlas-debate y proyectos interculturales. Asimismo se proyectarán películas y habrá presentaciones multimediáticas sobre herencia cultural y natural. Todo esto ayudará a cumplir con el principal objetivo de la enseñanza croata: conservar la identidad na- cional croata de nuestros hijos y de la juventud y fortalecer sus lazos con el idioma, la cultura y la Patria de sus padres. LJUBICA ZORICA-MATIN IDENTITETSKE ZNAČAJKE NAŠE MLADEŽI U LINZU

Mladi hrvatskoga podrijetla iz Gornje Austrije najbrojnija su skupina stranaca u toj pokrajini, koji pretežito žive u Linzu, a uspjeli su konstruirati svoj moderni identitet, naći mjesto i prostor izgradnje osobne slike o domovini, vlastite priče o domu - zahvaljujući snažnoj obiteljskoj tradiciji, unatoč nejakoj potpori austrijskih i hrvatskih institucija. Više od 24.000 ljudi, koji su u Gornju Austriju izbjegli iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine 90-ih prošloga stoljeća zbog rata, u svakodnevnoj komunikaciji govori hrvatskim jezikom pa je iz perspektive prenesenih transnacionalnih okolina, u životu njihove djece, iznimno važna novopokrenuta Hrvatska dopunska nastava u Linzu. Vlada Gornje Austrije, međutim, zagovara (prisilnu) integraciju svih migrantskih skupina s jugoistoka Europe

rvatska se priprema za pristup Europskoj uniji, makar su neke stare rane još otvo- rene, iako je obrambeni rat za neovisnost davno završio. Najglasnije rasprave o ratu između Srba i Hrvata čuju se izvan Hrvatske, tamo gdje Hrvati i Srbe žive zajedno Hu trećim zemljama. Mnogi od tih glasova pobjegli su ili protjerani s okupiranih područja početkom 90-ih, a neki godinama žive u Austriji. Glas Hrvata izvan Hrvatske čini se, ne čuje se u Hrvatskoj. Mogući povratnici iz drugog iseljeničkog naraštaja, često nailaze na nerazumijevanje i nedovoljnu potporu pri povratku u domovinu svojih roditelja. Čini se da je u domovini rasprava o identitetu Hrvata izvan Hrvatske posustala, no ta ista domovina i dalje određuje identitet globalno i lokalno u transnacionalnom procesu te utječe na odnose Hrvatica i Hrvata u Austriji, u Linzu. Neovisno o tome kakvo je trenutno političko stanje u Hrvatskoj, ljudi su iz jugoistočne Euro- pe uvijek izvan domovine održavali međusobne odnose. Kad je 2005. godine prozvana Vlada Krajine u progonstvu u Srbiji (riječ je o Republici Srpskoj Krajini koja nije bila međunarodno priznata srpska paradržava unutar Hrvatske, osnovana 1991. od okupiranih dijelova Hrvatske, čiju većinu teritorija su Oružane snage RH oslobodile u akciji Oluja tijekom 1995., op.ur.) - čini- lo se da su stare ratne rane nanesene početkom 1990-ih u Hrvatskoj opet otvorene. U hrvatskim medijima nazirale su se ponovo slike rata. Srpska manjina u Hrvatskoj distancirala se od te tzv. izbjegličke Vlade u Beogradu, no među Hrvatima u Austriji mogao se osjetiti val ogorčenja, jer taj, za Hrvatsku bolan događaj, Zapad i službena Vlada Republike Srbije nisu zamijetili. Nije bilo ni riječi žaljenja. Ni Europska unija ni Srbija nisu reagirale 2005. godine iako je 70.000 ljudi izašlo na ulice kako bi izrazili potporu onima koji su oslobodili Hrvatsku Olujom i generalu Anti Gotovini, kojega smatraju herojem Domovinskoga rata, unatoč optužbi na Međunarodno- me sudu pravde u Haagu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 41

S jedne strane u dijaspori se vode žestoke rasprave o ratu, traži se istina, izrečena i objavljena, pravda za sve. Na drugoj strani Gornja je Austrija počela mnoge integracijske projekte zbliža- vanja došljačkih kultura, a pritom je naglasak na međuetničkim odnosima između manjinskih etničkih skupina i većinskoga austrijskog stanovništva. Vlada Gornje Austrije i sve političke stranke ističu da nema mjesta za raznolikost, ni za konfl iktna nacionalna pitanja unutar skupine migranata, a time je i naglasak Vlade Gornje Austrije stavljen na (prisilnu) integraciju i surad- nju svih migrantskih skupina iz bivše Jugoslavije1. Ovim se člankom želi dati potpora Hrvatima u Austriji. Također se želi pokazati da unatoč negativnim etničkim utjecajima (i zajedničkim iskustvima asimilacije u prošlosti i sadašnjosti) na sve etničke skupine u Austriji, među migran- tima iz jugoistočne Europe postoje međuetnički odnosi, kolegijalnost i prijateljstvo. U tradiciji kulturne i socijalne antropologije, na tom području ne mogu biti posve neutralan promatrač. Osobno sam doživjela rat i iskusila migraciju, te mi je ta tema bliska. Citirajući Dunju Rihtman- Auguštin: “... my views necessarily are biased.”2 No, također je u tradiciji antropologije odra- žavati etnocentričnost i predrasude, te sam prema tome i djelovala. Ovaj rad ističe međuetničke veze iz perspektive Hrvatica i Hrvata.

Višestruke pripadnosti Istraživanja o transnacionalizmu pretpostavljaju da migranti održavaju transnacionalne veze te posjeduju višestruke pripadnosti. Isto je pokazano na primjeru veza između Hrvata, Srba i Boš- njaka u Linzu te pritom pozornost posvećujem stvaranju višestrukih pripadnosti, tj. identiteta. Nadalje, potrebno je utvrditi da je zbog nedovoljno diferenciranog znanstvenog pristupa nastala slika homogenog migracijskog iskustva a time i homogena pripadnost. Ta slika međutim pred- stavlja prisilnu komunitarizaciju svih migranata. Kako bi se bliže razmotrilo stvaranje identiteta potrebno je istražiti teoretske pristupe iz perspektive nasilja. Koncepti etniciteta i konstrukcija identiteta velikim djelom pretpostavljaju situaciju mira, no normalno stanje čovjeka nije nužno mir. Prema Baumannovoj zamisli (2004.) o gramatikama alteriteta/ identiteta i antigrammer, istražila sam kako se konstrukcije identiteta stvaraju i mijenjaju zbog nasilja. Osim istraživanja o višestrukim pripadnostima u transnacionalnom prostoru i istraživanja o gramatici identiteta ili alteriteta, također važno područje su transnacionalne okoline. Transnaci- onalni sudionici djeluju u transnacionalnoj okolini (Appadurai 2001.). Okoline mogu biti mediji, mreže ili dom. Gdje i kad transnacionalni migranti osjećaju svoj dom? Kako se koriste mediji da bi se održavale transnacionalne mreže? Dalje je u istraživanju odnosa između Hrvata i Srba u trećim zemljama istaknuto nasilje, a po- sebno je izdvojeno djelovanje tog nasilja na socijalno povlačenje granica. U kojoj mjeri postoji socijalno isključivanje i kako je sastavljeno? Kako je stvarano sjećanje Hrvata i Srba na rat u Hrvatskoj i drugim ratom zahvaćenim zemljama iz kojih su se, zbog različitih razloga, iselili devedesetih godina 20. stoljeća? Kako se nose s gubicima uvjetovanim ratom?

1 Isto se odnosi i na migrante iz Turske i na kurdsku skupinu migranata 2 Citirano prema Halpern 2000. : 6. 42 2010 LJ. ZORICA-MATIN

Tijekom empirijskog istraživanja iskristalizirana su četiri važna područja. Postoje, naravno, po- dručja koja se preklapaju radi multidisciplinarnog pristupa istraživanju. Proizlazeći od zamisli Sabine Strasser (2003.), da je dom defi niran preko imaginacija, oživljenih veza, pripadnosti i priznanja, postavlja se pitanje gdje se i kako migranti i transmigranti iz Hrvatske osjećaju kod kuće. Zato se pitanje istraživanja odnosi na stvaranje identiteta, alteriteta / identiteta tijekom odrastanja ispitanika u Austriji i na konstrukciju veza u aspektu transnacionalizma. Nadalje se postavlja pitanje o konstrukciji veza i prijateljstava sa stajališta doživljenog nasilja, tj. ratom traumatiziranih osoba. Analizira se pitanje odražavaju li se međuetnička prijateljstva i/ili se nanovo stvaraju ili se svako međuetničko prijateljstvo izbjegava? U posljednjemu djelu istraživanja u središtu pozornosti su transnacionalne prakse ispitanika. Istražuje se kako se te transnacionalne prakse žive, u kojim se socijalnim okružjima (social fi elds, scapes) oblikuju i provode.

Gdje se hrvatski migranti osjećaju kao kod kuće? Wimmer i Glick-Schiller kritiziraju dugo vremena postojeći nacionalizam u istraživanjima. Do nastanka transnacionalnih istraživanja, istraživanja su provođena na ograničenom području, većinom na nacionalnom teritoriju, a time bi se manjine automatski isključile. Svijet je metodo- loški bio podijeljen po nacionalnim granicama (Glick-Schiller/Wimmer 2001.: 5). Restrukturi- ranje polja istraživanja znači priznanje spojenih područja i određuje suživot izvan nacionalnih granica (Strasser 2002.: 58). Autobiografsko polje (anthropology at home) kako je to obrađeno u ovom radu suprotstavljeno je klasičnoj tradiciji kulturne i socijalne antropologije i konceptu stranosti. No, novija istraživa- nja pokazala su da izvorni (native) istraživači imaju povlašten pristup polju i drugom (Norman 2000.: 121). Pomoću biografskih intervjua Hrvatica i Hrvata te pripadnika drugih narodnosti iz bivše im zajedničke države Jugoslavije, posebno mi je bilo važno pokazati sliku obiju strana, mada je naglasak stavljen na identitet Hrvatica i Hrvata. Intervjui su vođeni s osobama različitih poza- dina, kao što su etnička pripadnost, rodne posebnosti i različita migracijska pozadina. Primjer hrvatskih, bosanskih ili pak srpskih odnosa u kontekstu stvaranja identiteta i transnacionalne prakse pokazao je visoki stupanj različitosti, tj. heterogeniteta.

Prostor oblikovanja Polje istraživanja obuhvaćalo je obiteljske, etničke, međuetničke, socijalne, medijske i prija- teljske mreže i veze nekoliko razina. Te razine obuhvaćale su radna mjesta, transnacionalnu rodbinu, prijateljstva, kontakte i veze, kako globalne tako i temeljem transnacionalne okoline (scapes) (Appadurai 2001.). Cilj je pokazati kako u različitim situacijama i u različitim vreme- nima pojedinci stvaraju transnacionalne identitete i prijateljstva. Naglasak je pritom na važnosti vremenskog aspekta i dinamici konstrukcije identiteta. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 43

Austrija - zemlja imigracije Povijest useljavanja u Austriju u novije doba može se podijeliti na nekoliko faza. Prva faza obuhvaća političke izbjeglice iz komunističkih zemalja; 1956. iz Mađarske, 1968. iz ondašnje Čehoslovačke te na početku 1980. godine iz Poljske. (Weidenholzer et. al 2006.:7). Godine 1961. Austrija uvodi Režim za strane radnike (Gastarbeiterregime),koji je karakterizi- ran rotacijskim principom radne snaga te je bio usko vezan s ekonomskim interesima u zemlji prihvata. (Strasser 2002.:15). Temelj Režima zasnovan je na Raab-Olah-sporazumu. Za tu svrhu otvoreni su uredi za vrbovanje radne snage u zemljama kao što su Španjolska, Turska i bivša Ju- goslavija. U razdoblju između 1961. i 1972. godine tako je 265 000 osoba imigriralo u Austriju. Sporazum s ondašnjom Jugoslavijom sklopljen je 1966. godine (Weidenholzer et. al 2006.:7). Nakon 1974. godine i međunarodne ekonomske krize, do pada istočnog bloka i Berlinskoga zida, broj imigranata ostao je isti. Kad je Austrija 1975. zabranila vrbovanje novih stranih radni- ka Zakonom o zapošljavanju, mnogi su se strani radnici vratili u zemlje podrijetla, a oni koji su se u to doba uspjeli zaposliti u Austriji lančanom su migracijom povukli za sobom svoje obitelji. (Weidenholzer et. al 2006.: 8). Početkom 1990., nakon pada željezne zavjese i rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini i onodob- nog austrijskoga gospodarskog rasta, porasla je stopa zapošljavanja došljaka i izbjeglica. Većina migranata devedesetih došla je iz Turske i iz republika bivše Jugoslavije.Austrijska migracijska politika polako se mijenja pod utjecajem tržišta radne snage te pokazuje znakove politike kva- litetne integracije.

Hrvati najbrojnija skupina migranata u Gornjoj Austriji Važna studija vezana za statistiku migranta (Weidenholzer et al. iz 2006. godine) navodi broje- ve koji se odnose na migrantske skupine u Gornjoj Austriji. U sklopu popisa stanovišta u 2001. godini 7,2 % ukupnog pučanstva u Gornjoj Austriji (što je 1. 376. 797 osoba), imali su strano državljanstvo, u Linzu 188.968 stanovnika. Hrvatsku kao rodnu zemlju navelo je 5 % stanovniš- tva, Srbiju i Crnu Goru 11%, a Bosnu i Hercegovinu 6%. Više od 24.000 ljudi u Gornjoj Austriji navelo je da u svagdašnjici govori hrvatskim jezikom, 22. 000 osoba turski; a ostali jezici iz područja bivše Jugoslavije i Albanije: 18. 000 srpski, 9.000 bosanski i 7.000 albanski. (Weiden- holzer et. al 2006.:14). Posebno je vidljivo da je migrantska skupina koja govori hrvatskim kao jezikom kućanstva - najbrojnija u Gornjoj Austriji. Imaginarna domovina i (ne)stvarnost identiteta Važan pojam u istraživanju stvaranja identiteta Hrvata je pojam dijaspore žrtve (victim diaspo- ra), Robin Cohen 1997. Etnocid, rat, prognanstvo, teror i nasilje, politička progonstva i ubojstva duboko su utjecali na stvaranje identiteta. Robin Cohen (1997.) pokazuje razlike između dijaspore koja je nastala svojevoljno i victim di- aspore, koja je izravna posljedica progonstva i užasavajućih iskustava (horrifying experiences) 44 2010 LJ. ZORICA-MATIN poput deportacije ili genocida. (Six-Hohenbalken 2002.:117). Identitet dijaspore žrtve (victim diaspore) ne može se analizirati izdvojeno, samo sa stajališta doživljenoga nasilja nego s više razina kao što su transnacionalizam i različitost, tj. heterogenitet migrantske pozadine i isku- stva (Six-Hohenbalken 2002.: 119). Satelitska televizija je važno sredstvo za stvaranje transnacionalnih okolina. Hrvatski migranti povezani su putem satelita sa svojom domovinom, to jest s domovinom svojih roditelja. Tran- snacionalne skupine stvaraju internetske mreže, zbog relativno lakog i brzo ostvarivog kontakta među globalno raširenim skupinama iseljenika. Time je Hrvatima u iseljeništvu globalno mo- guće stvarati cyber-space zajednice i virtualno oblikovati identitet, izmjenjivati iskustva zajed- ništva s članovima domovine – ukratko, sudjelovati u stvaranju modernoga hrvatskoga identite- ta. Ta domovina često je plod prenesenih iskustava preko priča roditelja, priča na internetskim forumima, ili sinteza raznih prerađenih stvarnosti iz medija. Unutar hrvatske skupine migranata, pojedini članovi osjećaju dom na različit način. Dom i do- movina ovdje često nisu jasni pojmovi, a niti su geografski označeni. Projicirana slika njihove domovine, tj. domovine njihovih roditelja različita je od stvarnosti, ili su u pitanju davne uspo- mene. Putem satelitske televizije ostvaruju se kontakt i osjećaj doma i povezanosti s geograf- skom Hrvatskom, njezinom kulturom i identitetom. Republika Hrvatska djelomice odbacuje te svoje sinove i kćeri. Velik dio migranata u Linzu, koji su u istraživanju 2006. naveli da im je hrvatski materinski jezik, ili da su Hrvati, uglavnom su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Evo jedne zanimljivosti! Prema odredbi članka 45. st. 2. Ustava RH, u izborima za Hrvatski sabor i predsjednika Republike ostvarivanje biračkog prava Hrvatska osigurava i svojim držav- ljanima koji u doba izbora borave izvan njezinih granica tako da mogu glasovati i u državama u kojima se nalaze. No, zakonske promjene u toj području su u tijeku. Prateći iznova rasprave o pravu glasovanja dijaspore u Republici Hrvatskoj, začuđuju mišljenja pojedinih političkih kru- gova koji ukidaju to pravo iseljenicima na osnovi toga plaćaju li ili ne plaćaju porez, čak i onda kad su glasači bili sudionici oslobodilačkih snaga u ratu za hrvatsku neovisnost. Nije lijepo da se uzima u obzir pokazatelj ekonomske isplativosti birača iz dijaspore, a zanemaruje se nese- bičan dar iseljeničkih naraštaja za tu najčudesniju gozbu civiliziranog čovječanstva - slobodu demokratskog odlučivanja glasovanjem na izborima. Slijedom te logike trebalo bi zabraniti gla- sovanje i beskućnicima, umirovljenicima i nezaposlenima pa i državnim službenicima - jer ne pridonose proračunu. Te rasprave vrlo negativno utječu na stvaranje identiteta Hrvata iz Bosne i Hercegovine (koji su se iselili u treće zemlje) u kontekstu slobodne i zdrave etničke svijesti. Zar se Hrvatska srami tih svojih kćeri i sinova koji iskazuju hrvatstvo, i zar nema svatko pravo birati svoje identitet, ovisno o životnim uvjetima - kako to znanost određuje. Koliko su pogubna takva i slična razmišljanja pojedinih političara iz Hrvatske, najbolje potvrđuje činjenica da je velik broj mojih ispitanika nakon takvih izjava uzeo austrijsko državljanstvo ili nazvao sebe katolici iz Bosne, bosanski katolici. Taj se naziv javlja kao mjesto u svijesti, utočište u međuprostoru identiteta, niša između nacionalnih granica demokracije. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 45

Grad željeza i iskorijenjenost Identitet je izmjenični ciklus vrijednosti između sebe i drugih. Često je iz etske (izvanjske) per- spektive skupina gledana kao zatvorena, dok je iz emske (unutarnje) perspektive vrlo različita. Pojam emskog i etskog odnosi se na dva različita koncepta u antropološkim istraživanjima koji se tiču tumačenja određene kulture (Kenneth Pike). Svaki čovjek je socijalno biće, čiji život uvijek protječe u socijalnim granicama, koje su različito strukturirane. Pojedinac je od trenutka rođenja uključen u društvene odnose, koji pritom oblikuju identitet i osobnost. (Han 2000.:186) George H. Mead pretpostavlja da pojedinac predstavlja sebe i generalizirano drugo (generali- zed other), (Geenen 2002.:19). Vezano za socijalnu i kulturnu te gospodarsku marginalizaciju među migrantima prvog i dru- gog naraštaja, često se uočavaju tendencije isključenju od većinskog društva, i zajedničkom solidariziranju s ostalim migrantima. To je također plod isključenja od dominantnog društva. Osjećaj iskorijenjenosti, bespomoćnosti i/ili gubitka, vode oblikovanju tradicije specifi čne za skupinu. Zajedničke socijalne resurse poput jezika, religije, naobrazbe, iskustva, života u gradu, odgoja djece - mogu došljačku skupinu instrumentalizirati u sukobu s većinskim društvom. (Bös 1997.:76). Analiza određenih slučaja pokazala je da u Austriji Hrvati i Srbi osjećaju da je njihov način suživota sličan, te se zato djelomice ograđuju od austrijskog načina života. Istraživanja o identitetu pod utjecajem globalnih djelovanja tvrde da je etnički identitet, identitet etničkih manjina instrument protiv isključenja i diskriminacije, te pokušavaju spojiti vlastitu tradiciju i povijest s aktualnom migracijskom situacijom. (Castles/Miller 2003.:39). Domicilno društvo bilo bi spremno prihvatiti etničku zajednicu ako bi mulitkulturalnost napredovala, što bi vodilo nastanku etničkih zajednica (ethnic communities). Ako je riječ o suprotnome procesu govori se o etničkim manjinama (ethnic minority), (Castles/Miller 2003.: 32ff.). Razni oblici marginalizacije došljaka kao zabrana ulaska u pojedine lokale i drugi oblici diskriminacije ne- gativno utječu na osjećaj pripadnosti migranata prema austrijskom društvu. Imigracija se često smatra kao prijetnja nacionalnoj cjelini. Ne prihvaćanje sa strane prihvaćajućeg društva može dovesti do jače identifi kacije s kulturom podrijetla (Akashe-Böhme 2000.:24). Višestruke pri- padnosti mogu se objasniti teorijama transnacionalizma. Važan dio ovog istraživanja je stvaranje doma pri oblikovanju identiteta Hrvatica i Hrvata. Po- jam doma je ovdje analiziran iz perspektive transnacionalizma, te na primjeru prijateljstva, veza i kontakata, te posebno pripadnosti konceptu jugoslavenstva iz perspektive migranata. Predodžba Jugoslavije kod onih migranata koji su bili prisiljeni napustiti bivšu Jugoslaviju zbog rata početkom 90-tih, a bili su politički lijevo orijentirani i imali su dobar ekonomski status u bivšoj Jugoslaviji, ima pozitivno značenje. Na taj se način stvara imaginarna slika Jugoslavije, koja je često prisutna i u zapadnom svijetu. Oni migranti unutar skupine Hrvata i drugih pri- padnika skupine migranata iz bivše Jugoslavije, koji su zbog ekonomske migracije slobodno (ili su bili prisiljeni) otišli iz Jugoslavije, stvaraju negativnu sliku o Jugoslaviji, ističu totalitarni karakter te države i velik broj komunističkih zločina. Dok je većina u bivšoj SFR Jugoslaviji 46 2010 LJ. ZORICA-MATIN spavala snom komunizma po mjeri čovjeka, ljudi su nestajali u iseljeništvu ili komunističkim tamnicama i glasovi slobode su zašutjeli. I dalje među hrvatskim migrantima diljem Europe ne postoji razumijevanje za prešućivanje tih zločina. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe o osu- di komunističkih zločina, hrvatske političke elite nisu dovoljno reagirale. Društvo na starome kontinentu, izgleda, nije sposobno boriti se s izazovima prošlosti, koji se kao duh pojavljuju u pričama mojih ispitanika čiji su krikovi za slobodom snažno odjekivali, ali ih moćnici nisu željeli čuti.

Dom nasuprot domovine Strasser opisuje pojam doma kao nematerijalni ili teritorijalni pojam. Dom nije samo grad ili kuća u kojoj živimo, nego i socijalni dio života, pripadnosti i priznanja. Priznanje nije vezano za mjesto, nego se može promatrati kroz društveni položaj ili globalni teritorij koji se pritom može procesno mijenjati. (Strasser 2002.: 41f). Aktualne transnacionalne prakse defi niraju ne samo dom, nego okolnosti u kojima žive migranti prije i poslije migracije. Zato dom migranti iz istih etničkih skupina osjećaju na različit način pa preoblikuju tradicionalno poimanje doma koje se svodi na rodbinu, zajednicu ili domovinu. Dom je sada sinteza između fi zičkog mjesta i sim- boličkog prostora. (Al-Ali/ Koser 2000.:7). Slično kao identitet i pripadnost (belonging), dom se tumači kao veza prema van. Strah, opasnosti i nepoznato, strana mjesta i tradicija ograđuju dom od ne-doma.

Polaznici HDN u Linzu • Oko 24.000 naših iseljenika u Gornjoj Austriji u svakodnevnoj komunikaciji govori hrvatskim jezikom pa je u životu njihove djece u Linzu iznimno važna novopokrenuta Hrvatska dopunska nastava HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 47

Marko iz Linza u potrazi za vlastitim identitetom “Imam puno veza s Hrvatskom. Djevojka mi je Hrvatica iz Hrvatske, i zato sam često dolje. Moja domovina je još Hrvatska. Austriju ne osjećam kao domovinu. Više kao nužno zlo. Ovdje zarađujem novac, dok se vratim u Hrvatsku. Na godišnjem odmoru uvijek sam u Hrvatskoj, i imam još mnogo rodbine dolje. Ne želim se prilagoditi na Austriju, već 15 godina ne želim. Ova zemlja me previše ponizila da bi je nazvao domovinom. Na poslu isto samo radim sa “se- ljacima”, jer ne hodam okolo s intelektualcima, nego samo sa “seljčinama”. Mogu ući samo u Hrvatske kafi će, jer u Nachtschicht i Empire3 me ne puste, kao stranca. To je također strašno. Kako da se osjećam doma u državi u kojoj sam diskriminiran u ovako groznom disku kao Na- chtschicht ili Empire. Osjećaš se kao hrpa g…… u ćoši. Austrija uvijek iznova pokazuje gdje nam je mjesto, a kad se počneš osjećati kao čovjek, onda se Hrvate naziva fašistima.” (Intervju Marko) Pojam domovine važan je ispitaniku Marku, doznajemo iz razgovora s njim. U Austriji se ne osjeća doma, unatoč tomu što je većinu života proveo u toj zemlji. Jako je povezan s Hrvatskom. Njegova djevojka je Hrvatica, i želi se vratiti u Hrvatsku. Zbog diskriminacije i zabrane ulaska u lokale u Linzu ne osjeća se ugodno u Austriji, ne osjeća se kod kuće. Načelno se može izdvojiti, na primjeru ispitanika da je dom uvjetovan kroz priznanje i socijalnu situaciju u Austriji, ali i sjećanja na domovinu, na obiteljsko okružje, socijalni status i sveuku- pnu socijalnu pozadinu. Poboljšanjem transportnih sredstava i komunikacije migranti su našli načine kako bi stvorili višestruke identitete. Tako se i sustavno mijenjaju lokalne veze u tran- snacionalne obiteljske mreže. (Al-Ali/ Koser 2000.:3) Kroz traumatska iskustva i opasnosti gubitka egzistencije, nekoliko ispitanika se početkom rata izoliralo od srpskih sugrađana u Austriji. Konstrukcija identiteta Hrvata koji su bili protjerani, silovani ili na koji drugi način traumatizirani u nedavnom ratu, nije utjecala samo na njihovo okružje u domovini, nego je to raspoloženje bilo preneseno na prijatelje i rodbinu koji nisu imali takva iskustva i izvan nacionalnih granica novonastalih geopolitičkih područja (RH, BIH). U ovom slučaju to je raspoloženje preneseno u Austriju. Rodbina i prijatelji protjeranih migra- nata, čak i austrijski prijatelji te rodbine, proživljavali bi kroz njihove priče (oral history) te ratne traume i doživljeno nasilje u Hrvatskoj. Upoznala sam Austrijance koji su svim srcem početkom 90-ih organizirali humanitarnu pomoć za Hrvatsku te Bosni i Hercegovinu i slali kamione humanitarne pomoći Nachbar in Not4. Pamtim kako su zajednički s puno entuzijazma svi austrijski građani sudjelovali u priredbama i dobrotvornim koncertima, skupljali hranu i potrepštine za izbjeglice te poštovali razdjelu identitetskih značajki Hrvata od Srba. Kontakt sa srpskim sugrađanima je i dalje postojao, no početkom 90-ih nastalo je snažno ograđivanje obiju etničkih skupina, kao posljedica doživljenog nasilja i trauma. Godine 2006., punih 11 godina

3 Klubovi u Linzu 4 Susjed u nevolji 48 2010 LJ. ZORICA-MATIN nakon završetka rata, hrvatski migranti povlače granice ovisno o situaciji i o socijalnoj pozadini te na osnovi svojega i iskustva svojih roditelja (ako je riječ o drugom naraštaju).

Značaj hrvatske nastave u konstrukciji identiteta naše mladeži u Linzu Iz perspektive prenesenih transnacionalnih okolina, u životu hrvatskoga naroda u Austriji važ- na je Jugoslavenska ili Hrvatska škola. Nakon osamostaljenja RH, Hrvatsku dopunsku nastavu u Linzu vodio je učitelj hrvatske nacionalnosti iz Zagreba. Do tada je Jugoslavenska dopunsku nastavu, u skladu s unitarističkim težnjama bivše SFRJ, vodila srpska učiteljica. Na jugosla- venskoj dopunskoj nastavi i dalje su ostale etničke skupine iz bivše Jugoslavije, koje se nisu odcijepile početkom 90-tih kad se raspala SFRJ poput neke djece bosanskih, srpskih ili alban- skih etničkih skupina. Učilo se dalje prema planu jugoslavenskih vlasti odgovornih za dodatnu nastavu u inozemstvu. Djeca hrvatske etničke skupine polazila su početkom 90-ih hrvatsku nastavu, koja se održala sve do danas. Na početku se Hrvatska škola održavala samo za djecu od 1. do 4. razreda i to 2 sata svakog petka poslije redovite austrijske škole. U međuvremenu program Hrvatske škole je proširen od osnovnoškolske do srednjoškolske dobi, a ta se nastava materinskoga jezika, kulture i povijest etablirala kao snažan čimbenik stvaranja identiteta Hr- vata u Gornjoj Austriji. Početkom 90-ih austrijski školski kolege mojih ispitanika nisu imali puno razumijevanja za novonastalo stanje i podjelu Jugoslavena na Hrvate, Bošnjake i Srbe. Projekt Hrvatske škole bio je pozitivan za moje ispitanike, jer tu nisu bili suočeni sa stigmatiza- cijom koju je nerijetko iskazivala austrijska etnička skupina. Mogli su sada slobodno govoriti na materinskom jeziku i o vlastitoj kulturi te kulturi svojih roditelja. Nastava je postala važan dio stvaranja njihova identiteta, i psihosocijalno terapeutsko središte kako bi se mladeži pomoglo u prevladavanju trauma i svih proživljenih strahota rata i gubitka identiteta zbog političkog nasi- lja. Prema izjavama ispitanika, ponos na činjenicu da možeš biti Hrvat, i to slobodno izraziti, poslije je mnogima olakšalo razumijevanje vlastite osobnosti što jesu i da su dio cjeline (iako imaginarne). Osvijestili su da pripadaju iznimnoj europskoj kulturi koja ima velikana u svim područjima ljudske djelatnosti, te da nisu samo bauštelci, ili djeca radnika s niskim nadnicama sa susjednog Balkana. Koliko su saznanja o vlastitoj kulturi, književnosti, umjetnosti, usmena predaja i religija pozitivno djelovali na stvaranje identiteta svjedoče mnoge manifestacije Hrva- ta u Linzu. One su višestruko pridonijele suživotu svih etničkih skupina u Linzu. U organizaciji tih manifestacija, kao i u drugim zemljama svijeta, neprocjenjiv su doprinos dali naši franjevci putem Hrvatske katoličke misije. Desetljećima naša Katolička misija, uz svoje redovite duž- nosti, potiče kroz razne kulturne i sportske programe okupljanje mladih ljudi koji odrastaju u austrijskom društvu kao vjerne čuvare hrvatske baštine i promicatelje međukulturnog i među- religijskog dijaloga. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 49

U percepciji migrantskih skupina u Austriji najbolje su prošli Hrvati Koliko je kultura važna u stvaranju zdrave etničke svijesti, tj. zdravog domoljublja (ovdje ne govorim o ekstremnom nacionalizmu) potvrđuje i činjenica da su ispitanici, tada djeca (počet- kom 90-ih) sami pisali pjesme o domovini, koja je krvarila iz svih rana, učili i čitali o hrabrim obiteljima iz hrvatske povijesti, o mladoj heroini iz doba turskih osvajačkih pohoda na Europu Divi Grabovčevoj i legendarnom kralju Tomislavu. Te priče su im još u sjećanju kao dokaz toga da imaju pravo biti uspješni u društvu, kao i drugi, te pravo pripadati cjelini hrvatskoga naroda, ma gdje oni živjeli, u iseljeništvu ili u domovini. Zanimljiva je činjenica također da su se Hrvati iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine relativno brzo i dobro integrirali u austrijsko društvo. U jednom istraživanju austrijske javnosti o percepciji migrantskih skupina, najbolje mišljenje prevladalo je za hrvatsku skupinu migranata. Tu su u ocjeni javnosti pripomogli i Volksdeuts- che, tj. skupina njemačkih migranata koja je za vrijeme komunističkoga režima nakon Drugog svjetskog rata bila prisiljena iseliti se iz Slavonije i Baranje. Tada je ta skupina naseljena u Haid, malo mjesto blizu Linza. To je mjesto iskusilo u povijesti prisilnu migraciju, te je zato njihova ocjena hrvatske skupine migranata mogla biti dobro ocijenjena, tj. prihvaćena. Mnogi ispitanici su upravo od tih ljudi dobivali svesrdnu pomoć, prve stanove (koji su često bili preskupi), pomoć pri boravištu u Austriji i pomoć pri svladavanju jezičnih zapreka. Unatoč nastojanjima nekih političkih krugova u Hrvatskoj i u Austriji da na negativan način utječu na stvaranje identiteta Hrvata u Austriji, otežavajući im identifi kaciju s vlastitim drža- vama podrijetla (osobito Hrvatima iz Bosne i Hercegovine) – uspješno se stvara identitetska potka hrvatskoga naroda u Austriji. Hrvati u Linzu uspjeli su očuvati i stvoriti svoj identitet, naći mjesto i prostor izgradnje vlastite slike o domovini, osobne priče o domu. Podjednako su ponosni na velikane hrvatske kulture i znanosti i na male obične ljude koji su zaposleni u radnič- kim zanimanjima u Linzu Gradu željeza u zemlji planina. Čudesno je što Hrvati baštine nešto čvrsto u svom identitetu poput dalmatinskih stijena, duboko korijenje poput slavonskih šuma te nebeske širine poput onih iznad Jadranskoga mora, ali imaju i ponos visokih bosanskih planina, te blagost zagorskih bregova, pa ih željezo željeznoga grada nije moglo slomiti. 50 2010 LJ. ZORICA-MATIN

SUMMARY THE CHARACTERISTICS OF THE IDENTITY OF CROATIAN YOUTH IN LINZ

population census based study has shown that there were 1,376,797 people living in the federal state of Upper Austria (RA) in 2001, 7.2% of which held foreign ci- tizenship. Among these foreigners, the Croatian ethnic community, living for the Amost part in the city of Linz, is the most numerous ethnic group. Linz, the capital of Upper Austria, with the population of 188,968, is the centre of social and cultural life of the numerous Croatian community, in which over 24,000 people use the Croatian language in everyday communication. From the perspective of transposed transnational frameworks, the newly launched Croatian Language Supplementary Instruction in Linz is important to life of Croatian people in Au- stria. In spite of the efforts of some political leaders in Croatia and Austria to impart a negative infl u- ence on building of the identity of young Croatians in Austria, hindering their identifi cation with their own countries of origin (in particular young Croatians from Bosnia & Herzegovina) – the identity base of the Croatian people in Austria is being successfully constituted. The Croatians of Linz have succeeded in preserving and building their own modern identity, to fi nd a place and space in which to build their own picture of the homeland, their own stories of home. They are equally proud of the great fi gures of our culture and sciences as they are of the common men and women employed as labourers in Linz, the City of Steel in the Land of Mountains. It is wondrous that Croatians have something fi rm as the rocks of Dalmatia, roots as deep as those of Slavonian forests and the breadth of skies like those above the Adriatic Sea in their heritage, but also the pride of Bosnian mountains and the gentleness of Zagorje’s hillocks, and so this confi ned steel city was unable to break them. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 51

RESÚMEN CARACTERÍSTICAS IDENTIFICATORIAS DE NUESTROS JÓVENES EN LINZ

n estudio demográfi co realizado en base al censo poblacional, reveló que en la pro- vincia de Austria Superior (República de Austria) en el año 2001 había 1.376.797 habitantes de los cuales el 7,2% tenía ciudadanía extranjera. En la ciudad central Ude Linz había 188.968 habitantes. Más de 24.000 personas en la Austria Superior declararon que en la vida diaria se sirven del idioma croata. Desde la perspectiva de los ambientes transnacionales trasladados, en la vida del pueblo cro- ata en Austria cumple un rol importante la “enseñanza complementaria” puesta en marcha en Linz. A pesar de las tentativas de ciertas élites políticas -tanto de Croacia como de Austria- de infl uir negativamente sobre la creación de la identidad de los jóvenes croatas en Austria, difi cultán- doles la identifi cación con sus propios países de orígen, (especialmente a los jóvenes croatas de Bosnia-Hercegovina), la base identifi catoria del pueblo croata en Austria se está conformando exitosamente. Los croatas de Linz han logrado conservar y crear su identidad moderna, en- contrar el lugar y el espacio para componer su propia imágen de la “patria” y su propio cuento acerca del “hogar”. De igual modo se enorgullecen de los grandes de nuestra cultura y ciencia, como de las personas comunes y corrientes que trabajan como obreros en Linz, la Ciudad del Hierro en la Tierra de las Montañas. Es maravilloso ver cómo los croatas han heredado con su identidad la fi rmeza de las rocas de Dalmacia, las profundas raíces de las forestas de Eslavonia, la vastedad del cielo que se extiende sobre el Mar Adriático, lo mismo que el orgullo de las serranías de Bosnia y la gentileza de los Montes de Zagorje, gracias a lo cual el encierro de esta Ciudad del Hierro no logró quebrarlos. DANIELA ANGELINA JELINČIĆ VIRTUALNI KULTURNI TURIZAM I ISELJENIŠTVO

Sve se češće priređuju putovanja za proučavanje kulture, umjetnosti, folklora te hodočašća pa se povećava on-line ponuda tih aranžmana. Svjetska turistička organizacija procjenjuje da će se nastaviti tendencija godišnjega rasta kulturnoga turizma oko 15 % do 2020. Ta se tendencija osjeća i u našim krajevima, gdje sve veći broj inozemnih turista sudjeluje u kulturnim aktivnostima pa je nedvojbeno da se Hrvatska nameće kao jedna od top-destinacija okrenutih kulturnom turizmu. Uz strance, kulturni turizam stare domovine sve više privlači brojne potomke naših iseljenika iz metropola koje su izrasle uz putove prošlostoljetnih smolonosnih, salitrenih i zlatnih groznica na raznim meridijanima, a koje su tijekom 19. i 20. stoljeća osigurale ekonomski prosperitet hrvatskim obiteljima

lobalizacija je donijela mnoge promjene u svakodnevne živote ljudi koje također utječu na njihove aktivnosti i navike u vrijeme godišnjih odmora: zbog sve veće industrijalizacije te posljedično i veće zarade i više je slobodnog vremena, koje se Gčesto koristi za putovanja. Fokusirajući se na tip novog turista, studije1 pokazuju kako je post-moderni turist sklon individualnim programima (‘uradi-sam’) i internetskim rezer- vacijama (Tourism Highlights 2003:1). Spomenute promjene vidljive su i u kulturnom turizmu koji nudi tri oblika virtualnih aktivnosti: tzv. pre-holiday, during-holiday i post-holiday. Prvi oblik označava one aktivnosti koje prethode godišnjem odmoru i odražava se na rezervacije ili on-line prodaju koje se nude putem interneta. Istodobno, tu vrstu aktivnosti karakterizira ini- cijalna potraga za informacijama o samom odredištu koje se posjećuje. Drugi oblik virtualnih aktivnosti služi kao informacijska dopuna gostu koji je već na godišnjem odmoru i često se koristi mobilnim telefonima ili tzv. GPS sustavima. Pomoću takvih virtualnih aktivnosti turi- stima dajemo dodatne informacije o kulturnim ili sportskim događajima, ponudama restorana, vremenskoj prognozi ili stanju na cestama npr. Treći oblik virtualnih aktivnosti omogućuje nam ‘produljenje’ godišnjeg odmora. Naime, i nakon povratka, internetski korisnici često žele ostaviti trag ili sjećanje na godišnji odmor pa na raznim forumima ili blogovima (internetskim dnevnicima) ostavljaju vlastite dojmove o mjestu koje su posjetili. Taj oblik virtualnih aktivno- sti može biti koristan budućim putnicima i posjetiteljima određenog odredišta. Danas postoje mnogi sustavi informacijsko-komunikacijskih tehnologija koji služe kao dopuna ili izravno utječu na turističke aktivnosti dok internet pruža mogućnost utjecaja na iskustvo godišnjeg odmora već i prije samog odmora, promičući odredište. Zato je za kulturno-turističke

1 Tourism Highlights Edition 2003. (2003.). World Tourism Organization, 7 pp. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 53 menadžere najvažniji prvi oblik virtualnih aktivnosti, dakle pre-holiday activities. Naime, uspi- jemo li korisnika interneta zainteresirati za turističko odredište koje prodajemo u dijelu njegova početnog informiranja o mogućim odmorišnim mjestima, možemo izravno utjecati na njegovu odluku, a samim time i na prodaju vlastitih proizvoda.

Uloga virtualnog prostora u kulturnom turizmu Virtualni prostor ima važnu ulogu u modernim turističkim aktivnostima, a tendencija turista da se koriste internetom u organizaciji vlastitih putovanja tjera nas da razmislimo o tradicionalnim, ali i suvremenim metodama marketinga. Smatra se da je kvalitetna internetska stranica prijeko potrebna u kulturno-turističkom poslovanju, iako ne postoji istraživanje koje bi potvrdilo pravi utjecaj internetskih stranica na kulturni turizam. Njihova važnost u informiranju korisnika te u marketingu je nedvojbena, no pitanje koje si možemo postaviti odnosi se na način kojim možemo izmjeriti utjecaj internetskih stranica na kulturno-turističko tržište. Znamo li da je neka stranica usmjerila određenog turista na reklamirano turističko odredište? Odgovor je u elektroničkome poslovanju. U skladu s novim individualiziranim profi lom kulturnog turista, neke su kulturne ustanove i organizacije shvatile važnost kvalitetnog predstavljanja svojih a ktivnosti putem interneta, ne samo da bi povećale domaću prodaju kulturnih programa nego ciljaju i na strano turističko tržište. Na taj način, putem interneta ne predstavljaju samo vlastitu kulturnu ustanovu/organizaciju nego i nude razne multimedijske mogućnosti, virtualne šetnje i mogućnosti on-line rezervacija/prodaje.

Svjetski trend U posljednjih dvadesetak godina kulturni turizam postao je najvažnija tema ne samo u kultur- nim krugovima, nego i turističkima u kojima je dotada bio samo usputna ponuda, ili tzv. tržišna niša. Prema podacima Svjetske turističke organizacije (WTO) u 2004. godini bilo je 763 000 000 međunarodnih turističkih dolazaka, a stopa rasta iznosila je oko 11% u odnosu prema 2003. godini. To je dosad najviša stopa od 1980. godine koja je prvi put dosegla dvoznamenkastu brojku. WTO predviđa da će se broj dolazaka i prihodi od svjetskog turizma 2020. godine utro- stručiti2 (Jelinčić 2008.:16). Kulturni turizam navodno iznosi 37% cjelokupnoga međunarodnog turizma, a raste 15% na godinu (Richards, prema Bywater 1999.: 16). Iako prema Strategiji razvoja kulturnog turizma RH kulturni turizam ima naizgled mali udjel u ukupnom turizmu Hrvatske (7,5% turista dolazi u Hrvatsku motivirano kulturom) treba reći kako su to važne brojke za kulturu. Naime, trend koji europska kultura doživljava već desetljeće prisutan je i u Hrvatskoj: sve manji državni proračun za kulturu prisilio je kulturne ustanove da promisle o poslovanju i usmjerio ih na tržište. U tom smislu, zarada koju kulturni sektor ostvari putem turističkog tržišnog poslovanja dodatan je prihod koji za ionako mali kulturni proračun označava velike brojke. Usporedimo li hrvatsku situaciju s onom u pojedinim europskim gra-

2 U odnosu na 1995. godinu, koja se računa kao polazna godina za mjerenja vizije turizma. 54 2010 D.A. JELINČIĆ dovima, vidljivo je da ne zaostajemo mnogo. Beč je sam po sebi snažan kulturno-turistički proizvod u kojem turisti svake godine na kulturu potroše oko 540 milijuna eura, što je 6,4% od ukupne turističke potrošnje. Dodatnih 8,2% troši se na zabavu koja vrlo često uključuje i kulturu. 75% gostiju u Beč dolazi kako bi razgledali grad, a 71% zbog ‘kulture i umjetnosti’ (RTSA 2006). 54% turista koje dolazi u Hrvatsku, iako nisu prvotno motivirani kulturom, po- sjete kulturne znamenitosti (Od kulture i turizma do kulturnog turizma 2003). Situacija je nešto bolja u Dubrovniku u koji veći dio posjetitelja (26%) dolazi motiviran upravo kulturnim zname- nitostima i događajima. Iako ne posjedujemo podatke o udjelu zarade od kulturnog turizma u Hrvatskoj, prema iznesenim podacima ipak možemo zaključiti da je kulturni turizam moguće razvijati i za goste koji u Hrvatsku dolaze s nekom drugom motivacijom. Ponudimo li na in- ternetu informaciju o mogućnostima u pojedinom turističkom odredištu, moguće je da ćemo u budućnosti imati više kulturnih turista.

Istraživanje kao poticaj: kulturno-turističke destinacije domovine on-line Kako bi odredio prisutnost kulturnih ustanova/organizacija u virtualnom prostoru te istražio njihov utjecaj na kulturni turizam, Institut za međunarodne odnose iz Zagreba 2008./2009. godine proveo je istraživanje “Cultural Tourism Goes Virtual: Audience Development in So- utheast European Countires”. Svrha je bila odrediti najbolje primjere prakse u tom području, dokazati važnost virtualne prisutnosti kulturnih ustanova/organizacija na internetu, poticati

Kulturni turizam sve više privlači brojne iseljenike, poput ovih iz Kanade – koje je u trećoj životnoj dobi osvojila ljepota matične zemlje · U Zagrebu, ispred zgrade Hrvatske matice iseljenika, koja im je organizirala turističko putovanje po RH HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 55 kulturni sektor da osmisli dinamične i participativne internetske stranice i osigurati njihovu modernizaciju, te stvoriti osnovu za digitalnu kulturno-turističku politiku. Istraživanje je uklju- čilo devet zemalja jugoistočne Europe (Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Crnu Goru, Hrvatsku, Makedoniju, Rumunjsku, Sloveniju i Srbiju) te usporedilo stanje u tim zemljama s onim u Europskoj uniji i SAD-u. Virtualna kultura u jugoistočnoj Europi prilično zaostaje za razvijenim zemljama Europe i SAD-om; samo četiri države u tom se geografskom području mogu pohvaliti poslovanjem pu- tem interneta (Bugarska, Hrvatska, Rumunjska i Slovenija). No i u tim zemljama, poslovanje ili on-line prodaja u kulturnom sektoru svodi se na nekoliko primjera dobre prakse. Tako npr. glavni nalazi istraživanja pokazuju da je stopa prodora interneta u zemljama jugoistočne Europe niska (samo Slovenija ima stopu višu od EU-27 prosjeka koja iznosi 60%), a ni jedna zemlja iz spomenutog istraživanja ne dosiže prosječnu stopu širokopojasnog interneta u EU-27 koja je 20%. Cijene pristupa internetu još su prilično visoke za standard tih zemalja što zasigurno utje- če i na uporabu interneta (Jelinčić 2009. : 196-197). No, obeshrabrujuće podatke iz istraživanja poništava optimizam koji šire pojedini dobri primjeri prakse. Tako postoji velika raznolikost podrijetla on-line kupaca koja često dolazi neočekivano. U tom smislu, dovoljno je spomenuti posjetitelje pojedinih kulturnih programa Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu koji dolaze čak iz Burkine Faso. Još veća raznolikost tržišta vidljiva je u primjeru Dubrovačkih ljetnih igara gdje on-line kupci, uz ‘uobičajene’ (Velika Britanija, SAD, Slovenija, Njemačka, Francuska, Japan, Nizozemska itd.) dolaze i iz zemalja poput Hong Konga, Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Koreje, Tajvana itd. Tu su i tradicionalne zemlje našeg iseljeništva kao npr. Australija, Kanada, SAD, Argentina, Švicarska, Italija, Južnoafrička Republika, Bosna i Her- cegovina, Njemačka, Austrija itd. Iako nam podaci o samim kupcima nisu poznati, tj. nije jasno jeli riječ o autohtonom stanovništvu tih zemalja ili o kupcima hrvatskog podrijetla, te su nam zemlje iznimno važne, osobito u turističkom smislu. Najnovije istraživanje Instituta Ivo Pilar iz Zagreba koje je istraživalo mišljenja, stajališta i očekivanja hrvatskih iseljenika diljem svijeta otkriva da 22,6% ispitanika namjerava kratko boraviti u Hrvatskoj. Dodamo li tome podatak iz istraživanja koji turizam stavlja na prvo mjesto među najprivlačnijim sektorima za traženje zaposlenja u RH, a kulturu i umjetnost na šesto mje- sto, možemo zaključiti da je percepcija ispitanika o Hrvatskoj kao turističkoj zemlji vrlo snažna. Zato treba iskoristiti prigodu u razvoju kulturnog turizma u Hrvatskoj, budući da je stajalište ispitanika vrlo pozitivno. S druge strane, zabrinjava podatak da je opće mišljenje iseljenika iz spomenutog istraživanja o RH loše. Naime, čak 44,1% ispitanika ima izrazito negativno mi- šljenje o RH, a njih 39,9% negativno. Postoci ispitanika koji imaju pozitivno mišljenje o RH zanemarivi su (Hrvatski iseljenici: mišljenje, stavovi, očekivanja 2009.).

Izgledi kulturnog turizama RH među našim iseljeništvom Kako popraviti takvu negativnu sliku o Hrvatskoj među hrvatskim iseljeništvom? Prema nave- denim podacima, mogu se iščitati eventualni izgledi u kulturnom turizmu. No, kako doprijeti 56 2010 D.A. JELINČIĆ do tog mogućeg tržišta koje živi u zemljama diljem svijeta? Dosad se pokazalo da je internet vrlo ekonomičan i djelotvoran promidžbeni medij. Budući da se mladi naraštaji rađaju i rastu uz internet, pretpostavlja se da je i mladi naraštaj hrvatskog iseljeništva značajno hrvatsko tu- rističko tržište. Zato sve više institucija svoje tradicionalne aktivnosti seli na internet (kao npr. hrvatski časopis na španjolskom jeziku Studia Croatica ili Matičin projekt učenja hrvatskoga jezika putem interneta). Prema tome, žele li hvatati korak sa svjetskim trendovima, hrvatske kulturne i turističke usta- nove/organizacije moraju promisliti o dosadašnjem poslovanju i preusmjeriti ga u virtualno područje. Za početak mogu poslužiti primjeri dobre prakse kao što su Plitvička jezera (www. np-plitvicka-jezera.hr), KD Vatroslava Lisinskog (www.lisinski.hr) ili Dubrovačke ljetne igre (www.dubrovnik-festival.hr), a za kulturu i zabavu ležernijeg tipa, ili za kupnju za objedinjene kulturne pa čak i sportske događaje, treba se ugledati na Eventim (www.eventim.hr), Ticketpro (www.ticketpro.hr) ili Ulaznice.hr (www.ulaznice.hr). Pozitivno mišljenje iseljenika o Hrvatskoj u turističkom smislu može se još poboljšati znajući da gotovo u svakom kutku naše zemlje postoji vrijedan kulturni događaj. Pa tako iako je možda osnovna motivacija naših iseljenika za putovanje, u stvari, posjet rođacima i starom kraju, a ne sudjelovanje u kulturnom životu mjesta ili područja koja posjećuju, iznenadit će ponuda kulturnih događaja. Dok je uobičajeno očekivati njihovo obilje u većim urbanim središtima, kao npr. Zagrebu ili Splitu koji su najčešće domaćini velikih rock i pop koncerata, festivala ili sjedišta najbrojnijih kulturnih ustanova, treba istaknuti da i manja mjesta imaju što za ponudi- ti. Tako će naši iseljenički turisti iz europskih zemlja i prekooceanskih zemalja u zavičajima svojih predaka Dalmatinske zagore i Imotske krajine biti ugodno iznenađeni manifestacijom

Lužnica, Zaprešić · Dvorac Lužnica, sagrađen u 18. stoljeću u baroknom stilu, smatra se jednim od najslikovitijih dvoraca Hrvatskog zagorja HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 57

‘Glumci u Zagvozdu’ (www.glumciuzagvozdu.hr) na kojoj se u tom malom mjestu već više od deset godina okupljaju vrhunski glumce i izvode predstave; oni iz Međimurja najbolje će osjetiti duh Varaždina i njegove ljude na ‘Špancirfestu’ (www.spancirfest.com) koji je zaslužan za promidžbu toga grada kao najsnažnijeg kontinentalnog turističkog središta; istarski turisti osjetit će posebne čari vrhunskih predstava kazališta Ulysses na koje će biti potrebno doći bro- dom na prekrasne Brijune (www.ulysses.hr), a ljubitelji fi lma uputit će se u samo središte Istre na Motovunski fi lmski festival (www.motovunfi lmfestival.com). Oni koji posjećuju Zadar, a žele povezati kupališni turizam sa svjetskom DJ glazbom uz nezaboravne beach partyje, naći će se na već legendarnoj paškoj plaži Zrću (www.aquarius.hr) ili Garden Festivalu u Petrčanima (www.thegardenfestival.eu) koji već sada objavljuje program događaja za 2010.! Pomaci koji su posljednjih godina učinjeni u razvoju kulturnog turizma u Hrvatskoj još su prihodovno teško usporedivi sa sličnim projektima u razvijenijim zemljama, no nedvojbeno otkrivaju jednu novu, modernu Hrvatsku koja se uvelike razlikuje od one kakvom je većina naših iseljenika poima u prije spomenutom istraživanju. Krivo poimanje ili jednostavno znak vremena?

Bibliografi ja Hrvatski iseljenici: mišljenje, stavovi, očekivanja. Preliminarno tehničko izvješće. (2009.). Za- greb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 15. str. Jelinčić, Daniela Angelina (2008.). Abeceda kulturnog turizma. Zagreb: Meandar, 347. str. Jelinčić, Daniela Angelina (ur.) (2009.). Cultural Tourism Goes Virtual: Audience Development in Southeast European Countries. Zagreb: Institute for International Relations, 211. str. Od kulture i turizma do kulturnog turizma: strategija razvoja (2003.), Vlada Republike Hrvat- ske, Ministarstvo turizma, 40. str. Regional Tourism Satellite Account for Vienna (2006.). http://www.agreg.at/web_en/statistics/ tourism/tourism_satellite_accounts/index.html Richards, Greg (1999.). European Cultural Tourism: Patterns and Prospects. U: Planning Cul- tural Tourism in Europe (Dodd, Diane i Van Hemel, Annemoon, ur.). Amsterdam, Boekman Foundation/Ministry of Education, Culture and Science, 16-32. str. 58 2010 D.A. JELINČIĆ

SUMMARY VIRTUAL CULTURAL TOURISM AND THE EMIGRANT COMMUNITIES

ulture tourism has become a long-term global trend, and, as a selective form of tou- rism, it gives the Croatian economy the competitiveness that is drawing a growing number of foreigners and the descendants of Croatian emigrants from the metro- Cpolises that have sprung up around the world alongside the routes of the previous century’s rubber, saltpetre and gold fevers, to the shores of Our Beautiful Homeland. The chan- ges that globalisation has brought with it have also infl uenced annual holiday activities. This is particularly evident in the development of new technologies. In regard to tourism, the Internet has emerged as the most signifi cant technological innovation, and has completely changed the existing way of doing business. Research into sales reports for programs offered by culture institutions indicate that Internet sales are growing rapidly, and even overtaking “traditional” cash register sales and have a growing and powerful infl uence on attracting the culture-tourism market. The more attractive Web pages are and the more technological opportunities they offer, the more tourists, and descendents of our emigrants, are drawn to the destinations they feature. Data on the concrete infl uence of Web pages on the culture-tourism market can be measured through online sales. Most American and Western European culture institutions/organisations offer online sales on their Internet pages, while the situation in Southeastern Europe is very dif- ferent, with online sales more often the exception than the rule. Nevertheless, good examples of the practice are encouraging to others. Bearing in mind the signifi cant Croatian tourism market in regard to the emigrant communities, there is a need for the culture and tourism institutions/ organisations in Croatia to give thought to a change in positioning of their own operations. At the same time, the negative perception of Croatia among Croatian emigrants revealed by a study carried out by the Zagreb-based Ivo Pilar Institute may change after a visit to one of the fi rst- class culture events modern Croatia has to offer. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 59

RESÚMEN EL TURISMO CULTURAL Y LA EMIGRACIÓN

l turismo cultural se ha vuelto una tendencia mundial, que como una forma selectiva de turismo brinda competitividad a la economía croata, que atrae hacia nuestra her- mosa Patria cada vez con más fuerza no sólo a extranjeros, sino también a descendi- Eentes de emigrantes croatas de las metrópolis de diversas longitudes y latitudes que han crecido al lado de los sitios que en el siglo pasado fueran atrapados por la fi ebre del oro, de la resina y del salitre. Los cambios producidos por la globalización también infl uyen sobre las actividades durante las vacaciones anuales. Esto se ve especialmente en el desarrollo de nuevas tecnologías. En el sentido turístico, como innovación más importante se destaca el Internet, que cambia totalmente la actual manera de atender los negocios. Un estudio acerca de la venta de programas de instituciones culturales reveló que la venta a través de Internet crece rápidamente e incluso reemplaza a la venta tradicional. Asimismo el Internet tiene una infl uencia creciente y poderosa sobre la atracción del mercado turístico-cultural. Las páginas web, cuanto más atrac- tivas y enriquecidas con las posibilidades tecnológicas, más turistas atraen a la destinación, lo mismo que a los descendientes de nuestros emigrantes. Los datos acerca de la infl uencia de las páginas web sobre el mercado turístico-cultural se puede medir mediante la venta on-line. La mayoría de las instituciones/organizaciones culturales americanas o de Europa occidental ofrece en sus páginas web ventas on-line, mientras que en los países de la Europa sudoriental la situación es muy diferente, pues allí la venta on-line es más excepción que regla. No obstante, los buenos ejemplos prácticos son alentadores. Teniendo presente el importante mercado turí- stico croata que atañe a la diáspora, es necesario que las instituciones/organizaciones culturales y turísticas en Croacia refl exionen y modifi quen su propio proceder. Al mismo tiempo, la per- cepción negativa que tienen los emigrantes croatas de su Patria (según revela una encuesta del Instituto “Ivo Pilar” de Zagreb) tal vez cambie cuando visiten algunos de los eventos culturales de primerísimo nivel que puede ofrecer la Croacia contemporánea.

BAŠTINA Lonac kalendar, VinkovciLonac kalendar, · Vučedolska kultura nastala na istoku Hrvatske istodobna je Sumeranima, Starom carstvu u Egiptu i ranoj Troji. Arheolog Aleksandar Durman smatra kako su Vinkovci najstariji grad u Europi, a Vučedol kolijevka europske civilizacije

ELIANA ČANDRLIĆ KOLIJEVKA EUROPSKE CIVILIZACIJE

Izložba Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu otkrila je bogate baštinske priloge pretpovijesnih kultura, svjedočanstva antičkog doba, graditeljske dosege srednjovjekovlja i odjeke renesanse, baroka, klasicizma te znamenitih iskoraka u suvremenoj likovnoj umjetnosti. S polaznom tezom koja mijenja povijesnu sliku jedne regije i njezinu prihvaćenu kulturološku sliku Slavonija je europska Mezopotamija - najavio je arheolog Durman raskošnu izložbu, koju je priređivalo više od stotinu znanstvenika. Dakako, s kapitalnim prinosima vučedolske kulture koja mijenja sliku Europe toga vremena. S Vučedolom je, prema istraživanjima dr. Durmana, Europa napravila onaj civilizacijski skok koji ju postavlja uz bok kulturama u Egiptu, Mezopotamiji, pa i Kini

ivot na sjeveroistoku Hrvatske u regiji Slavonija, Baranja i Srijem pokazuje svi- jetu novo lice: stare brazde bogate prvoklasnim arheološkim spomenicima vučedolske kulture, dopunjuju suvremeniji kulturni krajobrazi Osijeka, Vu- Žkovara, Vinkovaca, Iloka, Slavonskog Broda, Požege, Daruvara, Kutjeva, Žu- panje, Đakova, Našica i Virovitice. Veliku multimedijsku izložbu Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije u Galeriji Klovićevim dvorima, koja se u Zagrebu mogla razgledati tijekom 2009., prate i tri publikacije koje su na enciklopedijski način obradile područje sjevero- istočne Hrvatske, što je izložbi donijelo naslov kulturnog događaja godine u Hrvatskoj. Među dvije tisuće eksponata iz svih razdoblja povijesti onih koji žive na prostoru s kojega se povuklo Panonsko more, ožiljci su i zadnjeg Domovinskoga rata koji je završen mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja tek 1997. Plodna ravnica okružena s tri države (Mađarskom, Srbijom, Bo- snom i Hercegovinom), koja je ovih dana povezana modernom autocestom s glavnim gradom Hrvatske, mjesto je suživota kultura. Inicijator izložbe bio je ministar kulture Božo Biškupić, koji nam potvrđuje usmjerenje Vlade prema obradi sveukupnosti hrvatskoga nacionalnog pro- stora i njegovih regionalnih posebnosti na nov način, novim pristupom građi, poštujući cjelovi- tost kulturnoga života, koji su uz Hrvate ondje stvarali Srbi, Židovi, Nijemci i Mađari. Likovni postav i dizajn izložbe, koju je kreiralo 133 znanstvenika zastupljenih i u pratećoj monografi ji, potpisuje Nikolina Jelavić Mitrović. Kronološki, izložba počinje paleontologijom. U najstariji izložak se ubrajaju ostaci mamuta - mamutove glave s kljovama, no glavni je naglasak ipak na Vučedolu. U Slavoniji fascinira vučedolska kultura i putem izložbe ljudi će spoznati da su kulturni korijeni europske kulture upravo ovdje – ističe ravnateljica Klovićevih dvora Vesna Kusin. 64 2010 E. ČANDRLIĆ

Vučedolska kultura Istraživanje vučedolske kulture, čiji su najznačajniji eksponati na izložbi, jedan je od projekata koji fi nancira, uz Vladu RH, Razvojna banka Vijeća Europe. Arheološki se lokalitet Vučedol smjestio uz Dunav, četiri kilometra nizvodno od središta Vukovara. Vučedolska je kultura neka vrsta europskog odgovora (3000. – 2400. god. pr. Kr.) na istovremeni početak stvaranja visokih civilizacija Bliskog istoka, Egipta i Kine, koji se najbolje ogleda u stvaranju prvih država i pi- smu. Vučedolska kultura se rađa u vrijeme kada se u Troji počinje dizati prvo naselje, pa ovaj lokalitet možemo po mnogim činjenicama s punim razlogom nazvati europskom Trojom, doka- zao je arheolog Aleksandar Durman. Od oko 3350. godine pr. Kr. pa tijekom slijedećih tisuću godina na tom će prostoru biti jedno od najvažnijih europskih naselja na kojem su se smijenile četiri kulture (badenska, kostolačka, vučedolska i vinkovačka), obilježivši prijelaz iz bakrenog

Keramička posuda u obliku ptice, vučedolska kultura (3000. - 2400. god. pr. Kr.), Vučedol (Gradac), Vukovar · Ta je posuda većini znana kao golubica i kao takva je postala simbol Vukovara HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 65 u rano brončano doba središnje i jugoistočne Europe. Vučedol je višeslojan lokalitet. Najniži sloj pripada prvim europskim (ranoneolitičkim) zemljoradnicima – tzv. starčevačkoj kulturi (iz početka 6. tisućljeća pr. Kr.). Na Vučedoli je otkrivena glasovita posuda u obliku ptice koja je većini znana kao golubica i kao takva je postala simbol Vukovara. Među fascinantnim keramičkim inventarom mogu se naći i brojne kultne posude ukrašene ure- zivanjem. Različiti motivi pokazuju da je ornament prvenstveno okrenut astralnoj simbolici, a prije svega Suncu. Ova simbolika upućuje na to da su Vučedolci imali i dobru godišnju orijen- taciju načinivši i vlastiti kalendar. Jedan je keramički lonac iz vučedolskog sloja u Vinkovcima, oslikan najranijim prikazom ka- lendara u Europi, kojega je otkrio upravo arheolog Aleksandar Durman. Na njemu su u četiri horizontalna pojasa prikazana četiri godišnja doba sa znakovitim zviježđima iz svakog dijela godine (Orion, Plejade/ Vlašići, Labud, Kasiopeja, Blizanci te Pegaz i Ribe). U vrijeme vučedo- lske kulture tri su zvijezde iz Orionova pojasa kao i Plejade zapadale za obzor točno na zadnji dan zime, pa su, njihovim nestajanjem s neba na više mjeseci, Vučedolci tim događajem označili početak nove godine.

Vinkovci najstariji grad u Europi U svojoj kasnoj fazi koju možemo nazvati početkom europske industrijalizacije, vučedolska je kultura u dvodijelnim glinenim kalupima prvi put u Europi serijski lijevala metalne predmete - najčešće tzv. vučedolsku bojnu sjekiru. Potreba za bakrom rezultirala je raseljavanje kulture u sva rudna područja središnje i jugoistočne Europe, u područje od Češke do Albanije na jugu, koji danas obuhvaća čak deset suvremenih država. Tako Aleksandar Durman, ugledni znan- stvenik i jedan od 133 potpisnika stručnih tekstova kojima je izložba popraćena, smatra kako su Vinkovci najstariji grad u Europi, naseljen 6000 godina prije Krista, a Vučedol kolijevka europske civilizacije.

Krhotine renesanse Suvremene tehnologije na izložbi vješto nam pak dočaravaju te rane seobe naroda na elek- troničkom zaslonu, te posjetitelj s lakoćom očitava vremenski luk od povlačenja Panonskoga mora, preko doba kada su tim prostorima krstarili Tračani, Iliri, Kelti, Rimljani, Goti, Huni, Avari, Franci, Mađari i Turci. S druge strane, efektne primjene divovskih uvećanja poput prika- za Mohačke bitke, između Hrvatsko ugarskog kraljevstva i Osmanskog Carstva, na zidu prepo- znajemo kao simbol presudna značenja toga poraza iz 1526. za daljnju vojnu i civilnu sudbinu Slavonije. I dok renesansa ostavlja kapitalna djela uz Jadran u južnoj Hrvatskoj, na sjeveroistoku Hrvatske susrećemo tek krhotine renesanse. Naime, turska invazija potaknuta porazom na Mo- hačkom polju, koja je slijedila samo dvije godine nakon smrti slavonskoga gospodara i mecene Lovre Iločkoga, promijenila je političku, etničku, vjersku i kulturnu sliku Slavonije za sljedećih sto i pedeset godina. 66 2010 E. ČANDRLIĆ

Dvorac Normann - Prandau je srednjovjekovno- barokni graditeljski kompleks u Valpovu, jedan od najstarijih i najvećih dvoraca u Slavoniji, a ubraja se među najznačajnije povijesne arhitektonske sklopove u sjevernoj Hrvatskoj

Kršćanstvo i procvat baroka Nakon stoljeća i pol sukoba i osmanske vlasti, krajem 17. stoljeća u Slavoniji se počinje rađati novi mirnodopski život, a s kršćanstvom ondje se počinje stvarati i raskošna barokna umjetnost. Nove barokne crkve ili barem barokna unutrašnjost starijih crkava niču diljem Slavonije, a jedan od najljepših tragova baroka u Slavoniji monumentalna je skulptura svete Rozalije, koju je za glavni oltar franjevačke crkve svetog Roka u Virovitici izradio mariborski kipar Josip Holzin- ger.

Etnografi ja i suvremenost Rukotvorine su prenosile s naraštaja na naraštaj, običaje i vjerovanja te osebujnu estetiku. Još i danas se po slavonskim, baranjskim i srijemskim selima mogu sresti tkalje, jer se neki običaji, poput svadbi i pogreba, ne mogu zamisliti bez ručno tkanih ručnika. Kulturu življenja od pra- povijesti do pojave građanske klase u naglo industrijaliziranoj Slavoniji, Baranji i Srijemu na HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 67 izložbi zapravo najdojmljivije predstavljaju vrijedne tekstilne rukotvorine, prije svega bogate narodne nošnje. Na samom početku suvremenoga doba sjaji slikarska zvijezda Ivana Tišova. Uz Vlahu Bukovca, kojem je i stilski bio srodan, Tišov je stvarao u klimi secesije i otvarao put skorašnjim likovnim revolucijama. Među izabranima je i djelo jednoga od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, rođenog Vinkovčanina, Vanje Radauša. S druge strane, u tom etnografskom dijelu izložbe, ambijentalni prikazi ruralnih i urbanih obi- tavališta savršeno se uklapaju u kulturološki okvir izložbe, premda su povremeno jako uočljive kvalitativne razlike između umjetničkih predmeta uvezenih iz Beča i drugih tadašnjih vodećih kulturnih centara s onima koji su nastajali u Slavoniji. No to je nesporna činjenica, komentiraju vodeći povjesničari umjetnosti, te dodaju kako je ne treba ni prešućivati, posebice zato što je u zaključnom prikazu likovnih postignuća u 20. i 21. stoljeću nenametljivo, ali uvjerljivo prika- zano hvatanje priključka sa stilskim preobrazbama svjetske moderne i suvremene umjetnosti u ostvarenjima Miroslava Kraljevića, Bele Čikoša Sesije, Julija Knifera, Ivana Faktora, Dubravka Matakovića.

Zelena oaza - inspiracija i gospodarstvenicima i umjetnicima U Slavoniji su brojni dvorci i ljetnikovci koji su nekad pripadali bogatim obiteljima, te daju posebnu draž tome nizinskome prostoru Hrvatske, koji okružuju tri rijeke: Sava, Drava i Du-

U Baranji - na mjestu gdje se spajaju rijeke Dunav i Drava priroda je napravila čaroban fenomen Park prirode Kopački rit 68 2010 E. ČANDRLIĆ nav. To je zelena oaza iznimne ljepote s bogatim šumama, pašnjacima i brežuljcima. Baranja je prirodno najbolje sačuvana cjelina. Na mjestu gdje se spajaju rijeke Dunav i Drava, priroda je napravila prekrasan fenomen Park prirode Kopački rit.* Visoki ekološki standardi otvaraju nove mogućnosti gospodarskog i turističkog napretka sjeve- roistočnog dijela Hrvatske, u kojoj pojedinci poput vinara Krauthakera, Enjingija i Zdjelarevića, kulen-majstora Tomislava Galovića i mnogih drugih entuzijasta, brendiraju svoju regiju kao enološko i gastronomsko područje neiscrpnih mogućnosti. K tome, Osječanin Saša Anočić, redatelj i glumac, autor dramskog mjuzikla “Kauboji” u Teatru Exit, danas je jedan od najhva- ljenijih kazališnih autora u Zagrebu. Njegova hit predstava, u kojoj se gubitnici iz male sredine resocijaliziraju u kazališnom projektu koju pripremaju, rasprodana je već godinu dana, a Anočić uskoro planira uprizoriti slavonski mjuzikl, kombinaciju tamburica i bluesa.

* Fotografi je: arhiva Galerije Klovićevi dvori, Zagreb. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 69

SUMMARY THE CRADLE OF EUROPEAN CIVILISATION

lavonia, Baranja & Srijem – A Wellspring of European Civilisation, a major multi- media exhibition held in the second half of 2009 at Zagreb’s Klovićevi dvori gallery, portrayed the region in a new light. The exhibition featured a great many heritage Sexhibits from numerous prehistoric cultures, testimonies to the antiquity period, the architectural achievements of the medieval period and the echoes of the Renaissance, baroque, classicism and the notable breakthroughs in modern and contemporary art in this part of Cro- atia. The exhibition can be moved to galleries around the world, and would be of particular interest to galleries in the countries in which people of Croatian extraction live. The USA and Canada, for example, are home to the most numerous communities of emigrants from Croatia’s Slavonia region. This fertile fl atland area neighbours with three countries (Hungary, Serbia, Bosnia & Herzego- vina), which has this year been linked to the Croatian capital by a modern motorway and is a place of the exemplary coexistence of various cultures, after all of the historical disputes it saw. The chief focus of the exhibition was, however, the Vučedol culture from the late Aeneolithic (Copper Age) – named after the Vučedol locality, situated some 5 kilometres from Vukovar, and where the remains of a large Copper Age settlement were discovered. Without a doubt the Vučedol culture in Slavonia is fascinating, and by way of this exhibition people can learn of the roots of European culture to be found in Slavonia. 70 2010 E. ČANDRLIĆ

RESÚMEN CUNA DE LA CIVILIZACIÓN EUROPEA

a gran exposición multimediática titulada Slavonija, Baranja y Srijem- Fuentes de la civilización europea realizada en la segunda mitad de 2009 en la Galería Klovićevi dvori en Zagreb, presentó al público esa región croata desde una óptica totalmente Lnueva. La muestra abundó en valiosas piezas expuestas de numerosas culturas pre- históricas y en testimonios sobre la Edad Antigua. Asimismo abundó en muestras de los alcan- ces arquitectónicos medievales y en los ecos del Renacimiento, Barroco y Clasicismo como también en innovaciones en las artes plásticas modernas y contemporáneas de aquélla región de Croacia. La exposición se podría trasladar también a galerías mundiales y sería especialmente intere- sante para los responsables de galerías en cuyos países viven ciudadanos de origen croata. Por ejemplo, en los Estados Unidos y Canadá la comunidad más numerosa es las de los emigrantes croatas eslavonios. La fértil llanura que se encuentra rodeada por tres países (Hungría, Serbia y Bosnia-Hercegovi- na) y que este año quedó vinculada con la capital de Croacia por medio de una moderna autopi- sta, representa un lugar modelo de convivencia de distintas culturas, luego de todos los litigios que se sucedieron en el transcurso de la historia. Sin embargo, el principal énfasis de la Expo- sición estuvo puesto sobre la cultura de Vučedol (cultura del temprano Eneolítico o Edad de Bronce), denominada así por la localidad de Vučedol, situada a 5 kilómetros al Este de Vukovar, donde fueron descubiertos asentamientos de la Edad de Bronce. Sin ninguna duda, en Eslavonia es fascinante la cultura de Vučedol y por medio de la Exposición el público pudo descubrir que las raíces civilizadoras de la cultura europea se encuentran precisamente en Eslavonia. MARINKO KRMPOTIĆ PUTOVIMA FRANKOPANA

Kao feudalni vazali Mletačke Republike pojavili su se Frankopani na otoku Krku u prvoj polovici 12. stoljeća, a u vremenu što je dolazilo postali su najdugovječnija i najpoznatija obitelj na Jadranu. Pripadnici te plemićke loze bili su hrvatski potkraljevi i banovi, danski kraljevski namjesnici u Švedskoj, biskupi u Mađarskoj, generali i kapetani Vojne krajine, gradonačelnici (Split, Muggia), utemeljitelji samostana, književnici, graditelji... Svojom plodnom i raznovrsnom djelatnošću stekli su iznimno visoko mjesto u hrvatskoj i europskoj povijesti, a njihovih deset dvoraca gradova vinodolskih oživljenih u županijskom projektu Putovima Frankopana jedna su od najljepših povijesno-turističkih priča Primorsko-goranske županije

traženju nečeg lijepog i nesvakidašnjeg prečesto zanemarujemo područje u kojem živimo i koje, poput svjetski poznatih odredišta, nudi ljepote koje itekako mogu pru- žiti višestruka uživanja. Jedna od takvih ljepota naše zemlje nedvojbeno je bogata Upovijest Liburnije, područja koje je Hrvatskoj darovalo prvo pismo, prvi zakonik, prve tiskare... U zanimljivije dijelove te povijesti nedvojbeno se ubraja i priča o Frankopanima, plemićkoj obitelji čija je višestoljetna vladavina ostavila dubok trag u povijesti toga područja i cijele Hr- vatske, a tragovi njihovih dana ponosa i slave vidljivi su i danas u ostacima nekadašnjih utvrda, dvoraca, kula i ostalih građevina koje su im služile za provođenje vlasti. Ti se objekti, na ža- lost ne svi, i danas često čuvaju i turistima nude kao dio našeg bogatog povijesnog nasljeđa, a posebnu pozornost privukla je tijekom posljednje četiri godine aktivnost Primorsko-goranske županije. Osmislili su i ostvarili pozornosti vrijedan projekt Putovima Frankopana kojim je de- set nekadašnjih fortifi kacijskih objekata obnovljeno, uređeno i turistima ponuđeno kao zasebna smislena cjelina, gotov turistički proizvod koji ne omogućava samo upoznavanje s prošlošću, nego i uživanje u prekrasnim krajolicima obale ili zaleđa Hrvatskog primorja, mjestima gdje su bile spomenute frankopanske utvrde. Dio projekta je i prateći promičbeni materijal, pozornosti vrijedan prospekt na trima jezicima koji nudi osnovne podatke i zemljovid smještaja deset ob- novljenih povijesnih građevina smještenih od Grobnika do Novog Vinodolskog. Nadalje, ispred svake od njih postavljene su i info ploče s opširnim podacima o vremenu gradnje i svrsi kojoj su služile, a uz takvu pripremu sve što još treba onome tko poželi osjetiti dašak prošlosti su automobil i malo volje. Iako je u razgledavanje mogući krenuti iz bilo kojeg dijela Kvarnera ili njegova zaleđa, za one koji žele osjetiti puni doživljaj najbolje je početi od Grada Grobnika i prekrasnog kaštela sazida- nog u obliku trokuta, omeđenog zidom, učvršćenog kulama i polukulama te dodatno ojačanog 72 2010 M. KRMPOTIĆ još jednim pojasom zidina. Grad Grobnik, odlično vidljiv s autoceste prema brdima, smješten je na vojno, gospodarski i prometno najpovoljnijoj točki, na brežuljku ponad Grobničkog polja. Vjerojatno je naseljen još u pretpovijesti, zatim tu borave Iliri pa Rimljani, Goti i Franci, a od desetog je stoljeća u sastavu države Hrvatske. Godine 1225. postaje vlasništvo Frankopana, tada zvanih knezovi Krčki, a ime mu se spominje i u čuvenom Vinodolskom zakonu iz 1288. godi- ne. Iz vlasništva Frankopana Grobnik dogovorom prelazi u posjed njihovih rođaka Zrinskih, a nakon što su godine 1671. u Bečkom Novom Mestu pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Fran- kopan kaštel je opljačkan i nije više služio temeljnoj svrsi. Danas je taj dobro očuvani spomenik prekrasan svjedok prošlosti pod čijim se zidinama može osjetiti dah prohujalih vremena i s čijih se zidina pruža prekrasan pogled na cijelu Grobinštinu i goranske šume. Poslušate li prijedlog zemljovida Putovima Frankopana sljedeće će vam odredište biti kaštel u Bakru, smješten na povišenom platou na sjeverozapadnom dijelu naselja, na temeljima pretpo- vijesne i rimske fortifi kacije. Današnji je izgled kaštel dobio u 18. stoljeću nakon obnove zbog dvaju potresa, a prije toga bio je impozantniji i ljepši jer je u obrambenom sustavu krčkih kne- zova imao iznimno važnu ulogu.

Biseri kulturnog turizma Primorsko-goranske županije

Lijepu priču ispričat će vam i kaštel Hreljin, smješten nepunih 5 minuta hoda od današnjeg hreljinskoga groblja. Sagrađen na iznimno povoljnoj strateškoj točki koja je dominirala nad ko- munikacijama koje povezuju unutrašnjost Hrvatske preko Gorskog kotara s morem i Bakarcem, kaštel je danas tek blagi podsjetnik negdašnje snage i važnosti. Prekrasan pogled s lokacije na kojoj se nalazi jasno daje do znanja zašto je u doba provale Osmanlija prema Istri i Sloveniji bio važna prepreka turskim hordama, a slabo očuvane zidine (osim kapelice koju je obnovila Župa- nija) upućuju na to da je Gradina u potpunosti napuštena davno, točnije 1790. godine. Kraljevica nudi čak dva objekta – dvorac Frankopan u Novoj Kraljevici te Stari grad Zrinskih, kompleks zgrada Donjeg i Gornjeg kaštela koji jest zanimljiv i pozornosti vrijedan, ali bitno zaostaje za dvorcem Frankopana, možda i najatraktivnijim od deset projektom obuhvaćenih lokacija. Smješten na brežuljku, na krajnjem rtu ponad mora, taj objekt dominira okolinom te i danas djeluje poput pravog stražara ulaza u cijeli zaljev i kraljevičku luku. Dvorac je Petar Zrinski počeo graditi polovicom 17. stoljeća kao dvor za svoju obitelji, to jest za suprugu Kata- rinu Frankopan čija je obitelj nekada bila vlasnik toga područja pa se zato dvorac i danas naziva Frankopanski. Sve do pogubljenja Zrinskog i Frankopana imao je status rezidencije, a u kasni- jim razdobljima služio je kao bolnica, vojarna i samostan. Građen kao kasnorenesansna utvrda s mnoštvom baroknih detalja i danas djeluje iznimno atraktivno i pravi je izazov ljubiteljima povijesti, te svima sklonima romantici. No, koliko god bio atraktivan, taj dvorac nema znatniju prednost pred starim gradom u Driveni- ku, utvrdom koja zaustavlja dah u trenutku kad se prvi put vidi iz daleka, a isti taj dojam ostaje i nakon “pobližeg” upoznavanja. Stari grad Drivenik smješten je na brežuljku koji je naseljen HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 73 još u pratpovijesti, a zbog dominantnog položaja nad okolinom fortifi kacijsku je ulogu imao odavno pa se tako spominje još u Antonijevu itinerariju kao jedna od sedam rimskih utvrda u Vinodolu. Frankopanski kaštel podignut je još u srednjem vijeku radi obrane i kontrole promet- nog smjera kroz Vinodol. Utvrda je četverokutne osnove s ugaonim kružnim kulama, jednom polukulom te romaničkom branič - kulom koja je najstariji dio. Konačni izgled gradina dobiva u 15. stoljeću, a polovicom 18. stoljeća stanovnici koji žive u blizini spuštaju se u dolinu i uz tada izgrađenu cestu Bakar – Novi Vinodolski osnivaju današnje naselje. Stari Grad Drivenik danas je mjesto ne samo čestih turističkih posjeta, nego i mnogobrojnih glazbenih doživljaja što ga čini iznimno zanimljivim. Nedaleko od Drivenika su i Grižane gdje je moguće pronaći ruševne ostatke gradine smještene iznad samoga naselja Grižana, na kamenoj litici ispod stijena. Danas je od tog kaštela, podignu- tog u srednjem vijeku za potrebe obrane prometnog smjera, ostalo vrlo malo - tek dio zidova s ostacima triju kružnih kula. U znatno je boljem stanju Frankopanska kula u Bribiru, jedini osta- tak nekadašnjeg kaštela toga gradića. Izvorno se kaštel sastojao od dvostrukih zidova, uskog dvorišta, stambene i upravne zgrade te dviju kula. Nažalost, krajem 19. stoljeća srušen je kako bi se na njegovu mjestu izgradile školska i općinska zgrada pa je danas sačuvana samo kvadratna kula i dio zidina na sjevernome i zapadnom dijelu nekadašnjeg kaštela.

Turistički djelatnici Primorsko-goranske županije, uz pomoć Ministarstva kulture RH, turistima nude deset obnovljenih frankopanskih utvrda - u čarobnim krajolicima obale ili zaleđa Hrvatskog primorja, od Grobnika do Novog Vinodolskog 74 2010 M. KRMPOTIĆ

Priču o deset frakopanskih utvrda treba dovršiti, kako je to i red, u području Vinodola, točnije u Novom Vinodolskom i nedalekim Ledenicama gdje se iznad mora i Vinodolske doline, na jednoj od najviših točaka prijevoja između kopna i mora, nalaze ostaci nekadašnje utvrde čiji su vojnici kontrolirali prilaze s mora i kopna. Do ostataka utvrde, od kojih je ponajbolje sačuvana romaničko-gotička crkva Sv. Stjepana Prvomučenika, dolazi se uskom planinarskom stazom kojom je moguće obići sve zidine, i unutrašnjost te nekada vrlo atraktivne i strateški vrlo važne utvrde. U Novom, u samom središtu staroga grada, jasno se izdvaja kula Kvadrac, dio nekada moćne utvrde oko koje je izgrađen Novi Vinodolski. Danas je od izvorne arhitekture sačuvana samo kula Kvadrac koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća doživjela brojne preinake. No, iako da- nas ne nudi jaku sliku prošlosti, nekadašnji novovinodolski kaštel bio je iznimno važan, ne samo zato što je bio jedno od najsnažnijih i najdugovječnijih uporišta Frankopana, nego i zato što je u njemu 6. siječnja 1288. godine sastavljen i prihvaćen Vinodolski zakon, najvažniji hrvatskim jezikom i glagoljicom pisani pravni tekst o srednjovjekovnom životu na vinodolskom posjedu Frankopan. Potpisu su bili nazočni knez Leonard te predstavnici devet slobodnih vinodolskih gradova: Novog Vinodolskog, Ledenica, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika. Sadržaj Zakona jedan je od najboljih i najnaprednijih takvih pravnih dokumenata u feudalnoj Europi, a posebice je zanimljiva zaštićenost kmetova i žena.

Posjedi od Krka do Švedske Frankopani potječu od rimskih patricija Frangepana / Frangipana odakle im i dolazi pohrvaćeni oblik prezimena. Kao feudalni vazali Mletačke Republike pojavili su se na otoku Krku u prvoj polovici 12. stoljeća, a poslije su postali najdugovječnija i najpoznatija obitelj na Jadranskome moru. U početku su Frankopani bili poznati kao knezovi Krčki, a širenjem posjeda s Krka na kopno dobivaju i niz novih imena pa su poznati i kao knezovi Modruški, Vinodolski, Senjski, Ozaljski, Brački, Brinjski... Osim u Hrvatskoj njihovi se posjedi u razdoblju od 12. do 17. sto- ljeća nalaze još i u Austriji, Bosni, Mađarskoj, Italiji, Sloveniji, čak i Švedskoj! Pripadnici te plemićke loze bili su hrvatski potkraljevi i banovi, danski kraljevski namjesnici u Švedskoj, biskupi u Mađarskoj, generali i kapetani Vojne krajine, gradonačelnici (Split, Muggia), uteme- ljitelji samostana, književnici, graditelji... Svojom plodnom i raznovrsnom djelatnošću stekli su iznimno visoko mjesto u hrvatskoj i europskoj povijesti, a njihovih deset dvoraca gradova Vinodolskih oživljenih u županijskom projektu “Putovima Frankopana” jedna su od najljepših povijesno-turističkih priča te zeleno-plave županije. Županija je u obnovu spomenutih kaštela tijekom četiri godine izdvojila 16 milijuna kuna, a Ministarstvo kulture RH, koje je od početka poduprlo projekt, izdvojilo je 3,7 milijuna kuna. Izvođenje projekta prati i nadzire stručno tijelo u kojem su i predstavnici Ministarstva kulture - Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Rijeci. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 75

SUMMARY PATH OF THE FRANKOPANS

he Dukes of Krk of the House of Frankopan are an ancient Croatian aristocratic fa- mily. The Frankopans earned, through their fruitful and diverse activities, an exalted place in Croatian and European history, and their ten palaces – towns of Vinodol T– have been renovated and brought back to life this year in the frame of Primorje- Gorski kotar County’s Path of the Frankopans project. This is one of the most beautiful histo- rical-tourist tales of our homeland, not to be missed. In our choice of travels and in search of something beautiful and out of the ordinary, we too frequently disregard the tourist attractions offered by the homeland, which offers fascinating locations just like any other global destinati- on. One such cultural and historically fascinating tale is that of the Frankopans, whose reign of many centuries has left a deep impression on Croatian and European history. The Frankopan’s appeared on the island of Krk in the fi rst half of the 12th century, and went on to become the longest surviving and greatest house on the Adriatic seaboard. Members of this aristocratic house served as Croatian viceroys and bans (ruler, lord), Danish royal governors in Sweden, bishops in Hungary, generals and captains of the Military Frontier in Croatia, mayors (of Split and Muggia), founders of monasteries, librarians, builders and philanthropists.

RESÚMEN POR LOS CAMINOS DE LOS FRANKOPAN

os duques de Krk Frankapani (Frankopani) son una antigua y noble familia croata, que con múltiples y exitosas actividades, alcanzaron una posición extremadamente alta en la historia croata y europea, mientras que sus diez castillos, conocidos como L“los castillos de Vinodolski”, este año revivieron en todo su esplendor al ser restau- rados gracias al proyecto Por los caminos de los Frankopan organizado por la provincia deno- minada Primorsko-goranska županija. Se trata de uno de los cuentos histórico-turísticos más bellos de nuestra Patria, que no se lo deben perder. Al elegir o buscar un sitio atractivo y fuera de lo común, muchas veces descuidames las atracciones turísticas de nuestro propio país, que al igual que otras destinaciones mundiales conocidas, ofrece lugares fascinantes. Una de esas fascinantes historias histórico-culturales es la de la familia Frankopan, cuyo gobierno de varios siglos dejó una profunda huella en la historia de Croacia y Europa. Los Frankopan aparecieron en la isla de Krk en la primera mitad del siglo 12, y con el tiempo, se convirtieron en la familia más longeva y famosa del Mar Adriático. En el transcurso de la historia los miembros de esta noble dinastía fueron virreyes y Banes, lugartenientes reales dane- ses en Suecia, obispos en Hungría, generales y capitanes de los Confi nes militares, intendentes (Split, Muggia), fundadores de varios monasterios, literatos, arquitectos y mecenas. MATE ĆURIĆ RENESANSNI MISLILAC DELMINIO

Giulio Camillo Delminio bio je preteča modernih informacijskih sustava koje danas znamo kao internetske tražilice i virtualne knjižnice. Zahvaljujući učenosti postao je jednim od najslavnijih ljudi svoga vremena, kojega će još za života javnost nazvati božanstvenim. Ovaj Duvnjak isticao je redovito i svoj nadimak Delminio, u spomen na vlastito podrijetlo iz mitskog mjesta gdje je okrunjen legendarni hrvatski kralj Tomislav godine 925. Mnogi ga smatraju vizionarom moderne kibernetike, a njegov teatar memorije smatraju pretečom modernih informacijskih znanosti. Camillo zvan Delminio, koji je umro u velikoj slavi 1544., dok je bio živ nije baš uvijek bio samo hvaljen. Bilo je i onih koji su ga smatrali čarobnjakom i šarlatanom.

iti suvremenik velikana kao što su slikar i kipar Michelangelo Buonarroti (1475. - 1564.), A. Medulić (1500. - 1563.), ključna renesansna osoba manirizma u Vene- ciji, N. Machiavelli (1469. - 1527.), utemeljitelj suvremene države, političar i knji- Bževnik; prijateljevati s poznatim misliocima, umjetnicima, mecenama, kardinalima, ljudima iz javnog života toga doba, kao što su Pietro Aretino, Pietro Bembo, Erazmo Roter- damski, G. Fracastoro, G. Muzio, Tizian, Frane Petric; sjediti kao gost na dvoru francuskog kralja Francoisa I. ili vojvode Del Vasta… znači i sam biti netko i nešto, uvažavan i cijenjen. Takva je osoba bio Giulio Camillo Delminio (najvjerojatnije rođen između 1479. i 1485. godine u Portogruaru u Furlaniji, u dvorcu Zappoli blizu San Vita di Tagliamenta prema Pordenoneu, umro je u Milanu 15. svibnja 1544., pokopan u crkvi Delle Grazie). I premda se godina točnog rođenja ne zna unatoč velikoj arhivskoj građi koja o njemu postoji, ali se malo istražuje, činje- nici da je dotepenec, što je prvi upotrijebio veliki renesansni fi lozof i našijenac Frane Petric s Cresa, Giulijev mlađi suvremenik, koji u svojom djelu Retorica (1562.) i u pismu od 27. svibnja 1571. Vincenzu Pinelliju te kao izdavač II. sveska Delminijevih Djela (Opere) u predgovoru njegovoj Topici (1560.) izričito napisao da je Giulio Camillio uzeo prezime Delminio prema naj- starijem gradu Dalmacije koji bijaše domovina njegovom ocu - ništa nije moglo umanjiti značaj da je Delminio bio jedan od najslavnijih i najpoznatijih ljudi u Italiji i Francuskoj, a smatrali su ga i izuzetnim čovjekom i nazivali božanski (Divino Camillo). Kako to obično u životu biva, pogotovo kada si ispred vremena s idejama i vizijama, neki su ga pak držali za šarlatana i varalicu. Očito je tome povod bila njegova ideja o kazalištu - idea del teatro, kako ju je sam nazivao - a radi se zapravo o ideji kazališta za pamćenje / teatra memorije. Inspiraciju je crpio iz tajne nauke drevnih Hebreja - kabale, hermetič- ke fi lozofi je i okultizma što je studirao u Padovi i Veneciji, ali i iz mnemotehnike, iz čega izvire ideja o enciklopediji svega ljudskog znanja i ideja o teatru, ili napravi za pohra- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 77 nu toga znanja. Da se ne radi samo o ideji, nego i o pokušaju realizacije govori to da 1525. boravi u Genovi kao gost na dvoru S. Saulija, gdje radi na projektu izgradnje svog kazali- šta koje je već postalo poznato u učenim krugovima, a četiri godine poslije razrađuje u Fur- laniji tu ideju i radi fi nancijske potpore odlazi po pomoć u Francusku kod kralja Francoisea I. koji mu obećava 1.500 zlatnih dukata (500 dobiva odmah, a ostatak kad dovrši projekt). No, da sve ovo stavimo u nekoliko najjednostavnijih formulacija: Delminijeva ideja kazališta uma i duše te enciklopedija svega ljudskog znanja i ideja o teatru, ili napravi za pohranu toga znanja, današnjim bi se rječnikom mogla jednostavno nazvati internet. Na jednome mjestu do- biti uvid, spoznaju, znanje, riječ, sliku, živog glumca, predstavu, fi lm…, sve ono što se tiče ne samo kazališta već i ostalih tvorevina sa svih strana svijeta. To kazalište predstavlja nekakav amfi teatar, napravu čudesnih mogućnosti, u koju, tko god uđe kao gledatelj, moći će raspravlja- ti o svakoj temi ni malo manje rječito nego Ciceron, a sam Delminio ga naziva građevinom uma i duše (o čemu piše Frances A. Yates). O tome, također, svjedoči prijatelj Erazma Roterdamskog (Viglius Zuichemus) koji je za boravka u Padovi 1532. čuo da je taj arhitekt Camillo stavio na pojedina mjesta sve o svemu što se može naći kod Cicerona. Rasporedio je fi gure u nekakve klase i nizove zapanjujućim trudom i božanskom sposobnošću... U jednom drugom pismu, pak, piše da je bio s Camillom u tom kazalištu koje je izrađeno od drveta, s mnogo slika, fi gura i malih kutija raspoređenih u redove horizontalno i vertikalno, a među slikama su i one Delmi- nijeva prijatelja Tiziana. Postoji i detaljniji opis toga kazališta oblikovanog po uzoru na rimsko kazalište, ali ovo nema mjesta za publiku, a najvažnije stvari su na najnižim mjestima i nigdje se ne spominje pozornica, dok na tom mjestu stoji usamljen gledatelj koji promatra slike na 49 polja/ prozora/ladica i koji nije pasivan, već kreira vlasti- ti mentalni arhiv.

Reformator kazališta - iz renesansne perspektive anticipirao internet Svojom interaktivnošću, metodologijom mrežne povezanosti te otvorenošću svoga projekta za te- kuće nadograđivanje (update & upgrade), Camillio je iz renesansne perspektive anticipirao internet, mrežu mreža, neuređen prostor preplavljen nepre- glednom količinom informacija, koji, međutim, u

Teatar memorije Giulija Camillija Delminija – Duvnjaka i talijanskog renesansnog učenjaka smatraju pretečom modernih informacijskih znanosti 78 2010 M. ĆURIĆ sebi nosi potencijal globalnog otvorenog arhiva, univerzalne virtualne knjižnice, kako pojaš- njava Emil Hrvatin, također jedan od autora koji su se bavili Delminijem. Drugim riječima, to kazalište je zamišljeno kao kombinatorni stroj koji omogućuje da se novi pojmovi izraze pomo- ću već postojećih verbalnih elemenata, odnosno da se čovjeku omogući pristup svom znanju. Na taj se način on može smatrati i reformatorom kazališta, drži Hrvatin, jer ga je smatrao mo- gućnošću neposredne komunikacije između gledatelja i medija tako što gledatelj do onoga što je skriveno u ljudskom umu dolazi tjelesnim gledanjem. Dobro je danas se podsjetiti na Delminija, u eri informacijske revolucije. Hrvati bi se trebali jače uključiti u svjetske konferencije koje se bave obradom podataka automatskog računa, a kojima je Delminijevo djelo često predložak za raspravu. Uzmimo također u obzir i činjenicu da je Delminio rođen nekako u isto vrijeme kada u Nugli kod Roča nastaje glagoljski Misal (1483.) s onim proročanskim hrvatskim zapisom Žakna Jurja Vita, vita. Štampa naša gori gre, jer ja tako hoću da ona gori gre…!; da je tiskan u Veneciji i da se radi o razmaku od samo nešto više od dva desetljeća nakon epohalnog Gutenbergova otkrića tiska koje je dalo neslućene mogućnosti tadašnjoj civilizaciji, a čega je očito itekako bio svjestan sam Delminio, kao i ročki muži koji su prodavali volove da bi tiskali na svom pismu rimski Misal. Uspoređujući te istupe u vremenu i zahtjevnom izazovu, to bi izgledalo kao da bi danas Hr- vatska lansirala vlastiti satelit u orbitu ili razmišljala o osvajanju nekog planeta. Naravno da su onda oni koji su tako razmišljali dobivali i priljepak šarlatani. No, premda postoji pisana građa o detaljima Delminijeva nauma (pisma Aretinu, Bembu), ili ona o retorici i pitanjima jezika koje hvali i sam Tasso – sve u očekivanju daljnje kraljeve pomoći da bi nastavio rad na svojoj ideji, pa se razočaran vraća iz Francuske u Italiji – stješnjen bolešću razmišlja i o povratku u očev hrvat- ski kraj gdje ima veliku očevinu, ne odustaje od svoje ideje i nastoji ostaviti pisani trag o svemu. Nekako kao i Galilei uporan je u svojoj viziji da to zamišljeno ipak postoji i da će biti ostvarljivo, pa kad ga proglašavaju i katoličkim agentom, a bolest je sve prisutnija, 1543. svoju ideju u Mila- nu posljednji put izlaže vojvodi Del Vastu i na raznim akademijama i konačno na samrti diktira opis svog kazališta prijatelju Muziju. Taj je rukopis objavljen 1550. u Firenzi i Veneciji pod naslo- vom L’Idea del Teatro dell’ eccellen, na temelju čega je moguće rekonstruirati Delminijev teatar. Dakako, taj posao znanstvenici i teatrolozi još nisu prihvatili kao izazov u propitivanju samog kazališta i njegove ideje, pogotovo jer je Delminije preteča Shakespearea, a povijest ga je osta- vila na razmeđu renesansne sveznatiželje koja nije poznavala granice, i kasnijih europskih pa i kulturno-znanstvenih razmišljanja, u kojima je Giulio Camillo - podrijetlom Duvnjak, rođe- njem Furlanac, a idejama mislilac ispred vremena i okvira - postao ničija svojina. Taj njegov svjesni odabir da bude prepoznatljiv po porijeklu svog rodoslovlja, Delminija (lat. Delminium), glavnog grada ilirskog plemena Delmata po kojemu Dalmacija dobiva ime 155. godine kada su ga Rimljani osvojili, mitskog mjesta hrvatske povijesti i legende gdje se Tomislav 925. okrunio za prvog hrvatskoga kralja, jučerašnjeg Duvna i današnjeg Tomislavgrada, ista je prepoznat- ljivost koju si je pridodao i Istranin Herman Dalmatin, ili kasnije Matija Vlačić Ilirik, dakle u značenju Hrvat, Croata. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 79

Neumorni putnik Europom Uvijek je riječ o umovima koji su Europu (današnji pojam svijeta tek se tada nazirao) ople- menjivali svojim duhom i umom - jedan kroz ideju svjetske memorije znanja i kazališta duha (Delminije), drugi zapadnoj civilizaciji darujući prijevod Kur’ana i tako joj približio jedan drugi i drugačiji svijet, svjetonazor i kulturu (Dalmatin), treći pak okrećući kotač povijesti brže u trenucima kada se Crkva našla zarobljena u povijesnom talogu (Ilirik), ali su prepoznatljivim pojmovima označili sebe kao istovremene pronositelje svog nacionalnog hrvatskog bića i nasli- jeđa. Ovo spominjem zbog povremenog posezanja tuđinaca za istarskom i dalmatinskom civi- lizacijom na ovim prostorima pri čemu se sigurno nije mislilo na ovu trojicu umova, koji opet samo nastavljaju ono što je sv. Jeronim (Dalmata sum) prije njih započeo dajući rimskom puku latinski prijevod Biblije. Vratimo se još malo Delminiju čija je već i sama biografi ja dovoljna za jednu izuzetnu predstavu, ili s današnjeg gledišta fi lmsku priču. Uz svoju genijalnost, učenost, božanstvenost, šarlatanstvo varalice, katoličkog agenta te kontroverze oko same smrti (navodno je umro od srca u krevetu s dvije žene), bavljenje kabalom (po čemu uglavnom danas poznamo pop divu Madonnu) i okultizmom… - bio je neumoran putnik Europom, a istovremeno trom zbog prekomjerne težine. Pamte ga kao jednog od najvećih govornika svoga doba: iako se čini da je imao govornu manu ili poteškoću u govoru (gadno muca i govori latinski s prilično poteš- koća, opravdavaju se isprikom da je, budući da stalno piše, gotovo izgubio sposobnost govora), dobar je u pučkom (talijanskom) govoru kojega predaje u Bologni.

Ideja o virtualnoj knjižnici Po mnogo čemu ovdje ćemo naići na sličnosti s Marinom Držićem (1508.-1567.) koji istovre- meno kad i on, živi i stvara na relaciji Dubrovnik - Italija kao komediograf, političar, agent, diplomat, a još više golica spoznaja da je živio istovremeno kada i Marko Marulić (1450.-1510.) te bi itekako trebalo istražiti je li bilo doticaja i spoznaje na relaciji ova tri velika uma tadašnjeg doba koja bi po naravi stvari morali čuti jedan za drugog, pa i upoznati se preko djela koja su pisali. Delminije je poznat i po svojim književnim raspravama, teoriji jezika, pjesništvu, umjetnosti, kozmologiji, teologiji… a njegova ideja kazališta je mješavina kabale, hermetizma, neoplatonizma i kršćanstva, odnosno, to je kazalište kao model uređenja pamćenja/memorije. Svrha mu je bila, kako u znanstvenom prikazu piše dr. Stipe Kutleša iz Zavoda za povijest i fi lozofi ju znanosti HAZU-a u djelu Giulio Camillio Delminio – Duvnjak i talijanski rene- sansni mislilac (Duvanjski zbornik, Zagreb-Tomislavgrad, 2000., urednik dr. Jure Krišto u povodu Međunarodnog znanstvenog skupa Duvanjski kraj kroz povijest, Tomislavgrad, 6./7. srpnja 2000.): “Na jednom mjestu pohraniti sve znanje o univerzumu. Kao takvog, moguće ga je upisati u tradiciju arhiviranja i sistematiziranja znanja od babilonske knjižnice, preko francuskih enciklopedista do znanstvenika na bostonskom Massachusetts Institute of Tech- nology, koji baš usavršava ideju ‘konačne knjige’, virtualne knjižnice u kojoj bi bilo moguće naći sve tiskane naslove. No, Camillov projekt doista proizlazi iz neke druge tradicije, tradi- 80 2010 M. ĆURIĆ cije umjetnosti (umješnosti) pamćenja”. Koje je opet Gutenberg svojim izumom potisnuo, ali usprkos tome Europa umijeće pamćenja doživljava kao svoj vrhunac u 16. stoljeću u vremenu Delminija, Giordana Bruna, Botticellija, Cesarea i Lucrezije Borgije, ili Fluda u Engleskoj. S iskrenom nadom da će i ovaj tekst doprijeti do nekog znatiželjnog uma ili onih koji bi se možda pozabavili njegovim djelom, rukopisi mu se, još dobrim dijelom neistraženi, nalaze u arhivima i knjižnicama u Bassanu, Bergamu, Ferrai, Firenci, Milanu, Modeni, Padovi, Parmi, Piacenzi, Trevisu, Vatikanu, Veneciji, a u jednoj sutrašnjoj Europi Portogruaro i Tomislavgrad (Duvno/Delminij) mogli bi znakovito obilježiti vezu kojom ih je povezao Giulio Camillo Del- minio. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 81

SUMMARY RENAISSANCE PHILOSOPHER DELMINIO

hanks to his great erudition, Giulio Camillo Delminio, a Croatian with roots in Duv- no, became one of the leading fi gures of his time. This native of Duvno regularly used his sobriquet Delminio, in memory of his own roots and the mythical site of the Tcrowning of the legendary Croatian King Tomislav in the year 925. Many consider him the forerunner of modern cybernetics, and some consider his memory theatre the fore- runner of modern information sciences. Camillo, aka Delminio, who died at the height of his fame in 1544, was not always the subject of praise while he lived. Delminio is known for his literary discourses, linguistic theory and poetry. In the sincere hope that this article too will reach those who may look deeper into his work, his manuscripts, most still not researched, are to be found in archives and libraries across Italy; and in Europe of to- morrow, Portogruaro and Tomislavgrad (Duvno/Delminium) might symbolically acknowledge the link created between them by Giulio Camillo Delminio.

RESÚMEN DELMINIO-PENSADOR RENACENTISTA

iulio Camillo Delminio, croata originario de Duvno, gracias a su erudición fue con- siderado uno de los personajes más famosos de su época. Este duvniense solía de- stacar a menudo su apodo Delminio, en memoria a su propio orígen del lugar mítico Gdonde fuera coronado el rey Tomislav en 925. Muchos lo consideran precursor de la cibernética moderna, mientras que su teatro de la memoria es considerado precursora de la ciencia informática moderna. Camillo, llamado Delminio, que murió en 1544 muy famoso, en vida no siempre fue alabado. Delminio también es conocido por sus debates literarios, su teoría del idioma y su poesía. Con la sincera esperanza de que este texto llegue a manos de aquéllos que quizás se ocuparían de su obra- sus manuscritos se encuentran en gran parte en distintos archivos de Italia, mientras que en la Europa del mañana Portogruaro y Tomislavgrad (Duvno/Delminio) podrían señalar simbólicamente el vínculo con el cual los uniera Giulio Camillo Delminio. PETRA SENJANOVIĆ ODISEJA JOZE KLJAKOVIĆA

Više od sto djela iz umjetničke ostavštine Joze Kljakovića (Solin, 10. ožujka 1889. - Zagreb, 1. listopada 1969.) nepravedno zanemarenoga slikara i nekadašnjeg argentinskog emigranta, prezentirano je na njegovoj prvoj retrospektivnoj izložbi 2009. u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Kljakovića poznajemo kao autora fresaka u crkvi sv. Marka u Zagrebu, u mnogim javnim zgradama, u crkvi Biskupije kod Knina te kao autora mozaika na pročelju Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Osnovni razlog njegova prešućivanja bile su ozbiljne optužbe koje je iznio na račun komunizma u autobiografskom djelu U suvremenom kaosu, objavljenom 1952. godine u metropoli hrvatske političke emigracije u Buenos Airesu. Svoju vilu i umjetnine 1968. darovao je gradu Zagrebu

ikovnom stvaralaštvu Joze Kljakovića možemo pristupiti na nekoliko načina. Za ra- zliku od formalnog pristupa, mogli bismo pristupiti i sadržajnoj analizi, u stvari po- kušati naznačiti osnovne tematske cikluse, počevši od distinkcije opusa na svjetovni Li sakralni. Kljakovićeve svjetovne teme evociraju uspomene iz djetinjstva. Težački i ribarski način života prikazani su poslovima uobičajenim za tamošnje stanovnike: žetvama, berbama, spremanjem vina, uzgojem duhana, ribolovom i plovidbom, kupanjem i odmaranjem uz more. Uz idilične prikaze solinske Arkadije, velika su tema i religijsko-povijesne kompozi- cije, ključne epizode iz romansirane hrvatske prošlosti. Sakralne teme atelijerskog slikarstva novozavjetni su prizori Kristova života, te rjeđe prizori iz života svetaca ili starozavjetni pri- kazi, poput Salome ili Adama i Eve. Sve nabrojeno tiče se atelijerskog slikarstva kao osnovnog medija u kojem se autor izražavao. Uvrstimo li ovamo kompozicije monumentalnog slikarstva, freske, mozaike i platna monumentalnih dimenzija, više ne govorimo o autorovu izboru teme, nego o velikim narudžbama s kojima je i postao poznat širem krugu javnosti. Ekstenzivnost umjetničkog talenta Joze Kljakovića nije se zaustavila u brojnim granama likovne umjetnosti kao što su slikarstvo, grafi ka, knjižne ilustracije, karikature, zidne slike, spomenička plastika ili scenografi je, već se s jednakim žarom proširila i na književnost te publicistiku. Većinu je svojih velikih tema interpretirao monokromnim crtežom, nježnobojnim akvarelom, atraktivnim uljem, ali i monumentalnom freskom. Pridodamo li tome i literarne opise u memoarima, koje je za života objavio, posao proučavanja migracije iz medija u medij postaje još složeniji. Formalnim pristupom, pak, uviđamo osnovne stilske smjernice koje se kreću od simbolizma i secesije koji kroz epsko-monumentalni herojski ciklus, pod utjecajem kiparstva Ivana Meštro- vića, moduliraju u neoklasicizam tridesetih godina prošloga stoljeća. I baš u toj kulminacijskoj točki stvaralaštva događa se cezura, procijep i stanka koja u našu analizu uvlači onaj specifi kum HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 83 koji najčešće otežava logiku formalnog pristupa – a riječ je o biografi ji, životnim okolnostima koje ne možemo zanemariti. Bez sumnje, da bismo procjenjivali slikarstvo Joze Kljakovića, moramo dobro poznavati povi- jesno-političke prilike, koje su se u njegovoj biografi ji tako nesretno posložile da su činjenice iz umjetnikova života poznatije od njegova opusa. Nekoliko mjeseci sužanjstva u zatvoru na Sav- skoj cesti u Zagrebu, kada je zajedno s Meštrovićem utamničen zbog sumnje da je radio protiv interesa NDH, stubokom je promijenilo zdravstveno, ali i duhovno (da ne nagađamo: duševno) stanje ovoga hrvatskog slikara. Jozu K. uhitili su, baš kao slavnijega literarnog suvremenika Josefa K. jednog jutra, bez pravog razloga i objašnjenja. Kasniji razvoj događaja, na nešto manje literarno dojmljiv način, odvija se izvan našeg vremena (kao što je naznačio Grgo Gamulin1) u osamljeništvu emigrantskog života, apsurdu međuljudskih odnosa, između lijekova protiv slije- pila i duboke egzistencijalne usamljenosti. Proročanski roman slavnoga Kafke, koji do nadrea- lizma parodira austrougarsku birokraciju, kao da je na neki način našao potvrdu i u životu našeg umjetnika. Baš kao i istoimeni Kafkin junak Jozef K., i Jozo Kljaković, u vrtlogu nesretnih političkih okolnosti, u vladavini euforičnog straha od represivnih vladajućih struktura, posve nedužan biva prozvan i prokazan za neprijateljsko djelovanje i završava iza rešetaka. Izložbom i katalogom u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu (2009) željeli smo objaviti i na jed- nom mjestu prikupiti dosad nikad u cijelosti izlagan opus te skrenuti pozornost na neuočene kvalitete ovoga hrvatskog slikara, pripadnika mlade generacije hrvatskih umjetnika, koja je svojim umjetničkim, ali i društvenim djelovanjem u prvoj polovici prošloga stoljeća sudjelo- vala u razvoju moderne umjetnosti. Od školovanja pod utjecajem secesije, preko oduševljenja Hodlerovim simbolizmom, do polemiziranja s avangardizmima (posebice kubizmom) u svojim karikaturama, zrelost izraza pronašao je u neoklasicizmu (idealnom realizmu, tradicionalizmu) tridesetih godina, kada je ostvario i ponajbolja djela. Pokušat ćemo analizirati činjenice koje dovode do prevrata i osjetnog padanja kvalitete njegovih radova u kasnijim desetljećima. Sve veća prisutnost šablone u kompozicijskim rješenjima, izostanak svojevrsnog zanosa i slikarskog ludizma, kao i sužavanje kromatske skale na gotovo monokromnu, rezultirali su osjetno loši- jim ostvarenjima na njegovim kasnijim radovima. Likovi iz političkog života, arbitri svjetske povijesti, zločinci i pravednici, oni koje je revolucija rodila i oni koje je pojela počinju kao aveti nastanjivati njegova platna, ukazujući na duboke potrese i gubitak tla pod nogama koje je osjećao ostarjeli slikar. No, ako znamo da je tlo ustvari slikarevo rodno tlo Dalmacije, koja je bila i ostala glavna inspiracija za odabir životnoga puta, onda nam je jasno kakvu je prazninu i sužanjstvo ovaj čovjek morao osjećati u prognanstvu. Sve su te činjenice bitne za valorizaciju slikarstva, koje je desetljećima ostalo nepoznato, a i rijetki spomeni kao i pojavljivanje njegovih slika na tematskim i grupnim izložbama nisu

1 “Sve se to već događalo izvan našeg obzorja, a zapravo i izvan našeg stvarnog vremena” napisao je Grgo Gamulin u “Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća”, svezak 1., Naprijed, Zagreb 1987., str. 377, pišući o Kljakovićevu stvaralaštvu za vrijeme boravka u emigraciji. 84 2010 P. SENJANOVIĆ pridonijeli boljem poznavanju. Čak ni donacija Zbirke umjetnina i kuće na Rokovu perivoju koju je slikar potpisao godinu dana prije smrti (1968.), nije pridonijela rasvjetljavanju njegova umjetničkog doprinosa, s obzirom na zastupljenost isključivo kasnijih djela, pri čemu su slike iz doba formiranja iz prvih dvaju desetljeća i punog autorskog zamaha tridesetih godina ostale za javnost nepoznate, skrivene u depoima i privatnim zbirkama. Politička blokada, nepodobnost drugačijeg mišljenja, ali i Kljakovićevo prkosno i postojano držanje davno usađenih moralnih načela učinili su svoje u šutnji o ovom autoru, koja je trajala desetljećima. Da nema fresaka u crkvi sv. Marka, stolnoj crkvi zagrebačkog Gradeca, čijim opisom počinje jedan od najznačajni- jih romana hrvatske moderne 20. st., Begovićeva Giga Barićeva2, te autobiografskog romana U suvremenom kaosu koji je gotovo četrdeset godina nakon njegova nastanka izdan u Hrvatskoj3, zasigurno ni mi ne bismo dobili pravi poticaj za istraživanje. Izdvajamo neke zanimljivosti iz života i djela umjetnika.

Ciklus fresaka u crkvi sv. Marka Uz rad na Akademiji počinje i oslikavanje interijera crkve sv. Marka u Zagrebu. Rad na ure- đenju unutrašnjosti crkve počinje 1923., a traje punih 17 godina, sve do 1940. Po svojim mo- numentalnim freskama kojih je ukupno 16 (12 u brodovima i 4 u kapeli sv. Fabijana i Seba- stijana) Kljaković je stekao široku popularnost, ali i ugled, koji mu je pomogao u dobivanju sličnih narudžbi i izvan Hrvatske. (…) Za razliku od fresaka u Vranjicu, za koje znamo da ih je ikonografski naznačio don Frane Bulić, za crkvu sv. Marka nisam u župnom arhivu uspjela pronaći dokumentaciju koja bi rasvijetlila pojavu određenih tema. Ciklus fresaka u sv. Marku organiziran je prema slikarskom kanonu usporednog prikazivanja epizoda iz Staroga i Novoga zavjeta, po uzoru na Michelangelovu Sikstinsku kapelu, pri čemu su novozavjetni prizori poput Kristove propovijedi na gori prefi guracije starozavjetnih prizora (Mojsije donosi zapovijedi), te se međusobno nadopunjuju i objašnjavaju. Dvadesetih godina nastaju prve četiri freske Kršte- nje Kristovo, Propovijed na gori, Uskrsnuće Lazara i Mojsije prima zapovijedi od Boga. Sve tri su većinom u hladnijoj paleti plavih i zelenih tonova, dok je četvrta u sivim tonovima. U duhu onodobnog Kljakovićeva slikarstva, na njima je naglašena kaligrafi čnost linije, oprezno komponiranje fi gura, hodlerovska hladnoća i ogoljelost krajolika, kao i neka mirna, obredna atmosfera. Naznake volumena postignute su nešto grubljim tonskim prijelazima. Već na samo- me početku zadivljuje gotovo majstorska vještina u složenosti kompozicije s mnogo likova, ve- ćinom grupiranih oko središnjeg prizora. Pokrajnje grupe i pozadinski likovi u svojim pozama i stavovima ponekad djeluju kao studije mogućih Meštrovićevih skulptura. Na freski s Mojsijem naziremo razvoj Kljakovićeva stila prema neoklasičnom koji je svoju punoću dosegao u tridese-

2 Milan Begović bio je profesor Jozi Kljakoviću na splitskoj realnoj gimnaziji. Njegov najpoznatiji roman Giga Barićeva počinje opisom interijera i fresaka upravo Joze Kljakovića (Begović Milan, Giga Barićeva, Savremena biblioteka, Zagreb, 1940, str. 9 / izlazi u nastavcima u Novosti, 19. 10. 1930., br. 289, str. 19). 3 Roman je 1952. u nakladi autorovih prijatelja izdan u Buenos Airesu, izdavanje je u domovini komunistički režim bi zabranio. Slikarev sin Kruno Kljaković ustupio je rukopis Matici hrvatskoj koja ga je u novoosnovanoj državi izdala 1992. godine. Urednik izdanja je Stjepan Šešelj. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 85 tima. Herojski je lik Mojsija postignut novim anatomskim tretmanom. Kosti su krupnije, mišići mesnatiji, prijelazi mekši. Promijenila se i paleta: od hladnog sekundara prvih fresaka postupno prelazi na kasnije sve češće toplije tercijarne boje. Mogli bismo reći da se od prvih fresaka pod utjecajem ranorenesansnih autora, polako kreće prema punoći klasičnog stila michelangellov- ske renesanse. Herojske dimenzije sugestija su Božanskog, snaga dinamike u pozi i naglašenim dijagonalama - munjama koje, eto, baš slučajno proizvodi Meštrović kao Ilija Gromovnik, čine ovu fresku ikonografskim, ali i likovnim akcentom unutar lađa crkve. Zanimljivo je, dakako, spomenuti da se uz Meštrovićev portret s lijeve strane Mojsija nalaze i Kljakovićev i Rittigov lik s desne, koji mirno svjedoče jednom od najvažnijih događaja kršćanstva - donošenju Zakona. Kljaković i Rittig, te dimenzijama i smještenošću istaknutiji Meštrović, zaokupljeni su poslom i ne obaziru se na narod idolatrijski okupljen oko zlatnog teleta. Nije li možda ovom freskom Kljaković dao svoj komentar na objede u javnosti, kao i na prevladavajući kič u crkvama koji je neupućenoj javnosti bio prihvatljiviji? Ovdje ćemo zaustaviti priču o sv. Marku, zbog kronološ- ke strukture u koju se upiremo, kako ne bismo izostavili druge važne događaje iz umjetnikova života.

Velike narudžbe Usporedno s početkom rada u crkvi sv. Marka počinje izvoditi zidne slike u svečanoj dvorani za sjednice Bankovne palače pokraj Schlosserovih stuba u Zagrebu. U red velikih narudžbi

Jozo Kljaković: Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu, ulje na platnu, 1928. 86 2010 P. SENJANOVIĆ dvadesetih godina ide i zidna slika u Trgovačko-obrtnoj komori u Zagrebu (1927.). Navodno je predsjednik Zagrebačke burze Vladimir Arko naručio freske za zgradu Burze, ali je ubrzo zatim napustio mjesto predsjednika te je narudžbu preinačio u veliku zidnu sliku za Trgovačko- obrtnu komoru. Slika Hrvatska privreda nakon ujedinjenja zauzima cijeli zid svečane dvorane današnje Hrvatske gospodarske komore. Prikazuje sve naše obrte, trgovinu, uvoz i izvoz. U radu na slici Kljakoviću je pomagao Omer Mujadžić. Jedinstvena je po broju likova koji se protežu horizontalnom kompozicijom slike (na slici je smješteno gotovo pedeset likova). To je jedan do najuspjelijih radova umjetnikova opusa, kojem ćemo teško naći premca u majstorstvu rješenja grandiozne plohe. Za sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu koja se danas čuva u Muzeju grada Zagreba, a izrađena je za Gradsku vijećnicu 1928. godine, umjesto honorara dobiva zemljište na Rokovu perivoju, gdje prema Planičevu nacrtu počinje graditi kuću u koju se useljava 1929. godine. Dvadesetih godina sudjeluje na svim većim izložbama hrvatskih umjetnika te za svoj rad prima pohvale i priznanja. Na Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu 1925. godine dobiva glavnu nagradu (Grand prix) za freske i vitraj. Iznad drvenog portala istaknutog na ele- gantnom Hribarovu paviljonu naslikao je fresku sa simboličkim prikazima umjetničkih obrta, dok s druge strane paviljona slika Vezilje, koje će kasnije izvesti i u varijanti ulja na platnu. Na Međunarodnoj izložbi individualnih umjetnika u Philadelphiji 1926. godine izlaže Navješte- nje i dobiva srebrnu nagradu. Treće je desetljeće obilježeno i brojnim izložbama u organizaciji Grupe nezavisnih umjetnika po Hrvatskoj i Vojvodini. Djelatnost te grupe važna je stoga što su brojnim izložbama organiziranim po manjim mjestima širili i podizali razinu likovne kulture i izvan Zagreba.

Progoni uoči odlaska u emigraciju Upravo u zenitu stvaralačke zrelosti, kada je zašavši u šesto desetljeće života trebao ubrati plo- dove neumornog rada i prepustiti se slikanju odterećenom od mladenačkih previranja i društve- nih ambicija, doživio je, posve nezasluženo, politički progon. Zajedno s prijateljem Ivanom Me- štrovićem, zbog sumnje da će emigrirati preko Italije u Švicarsku, te djelovati protiv NDH i Sila osovine odveden je jednog studenog jutra 1941. u zatvor na Savskoj cesti, a ta će epizoda ostaviti trajne posljedice, u njegovu životu, i u njegovoj umjetnosti. Kljaković u zatvoru doživljava prvi napadaj sljepila, vjerojatno kao posljedicu iscrpljenosti i stresa. Nakon četveromjesečnog uta- mničenja biva pušten iz zatvora, s obvezom kućnog pritvora i zabranom društvenog djelovanja. Kao i Meštrović i Kljaković je zatvorske dane kratio slikanjem na papiru koji im je potajno do- nosio zatvorski ključar. U jezi gluhoće zatvorske ćelije, u smrtnome strahu javljaju mu se slike iz djetinjstva, a nostalgija za jednostavnim životom koji su živjeli oni koji su ostali vjerni životu na djedovini bivala je sve veća. Uz vjerske prizore (od kojih je jedan jedini crtež iz zatvora Krist sa sestrama Lazarovim sačuvan u privatnoj kolekciji), Kljaković skicira svoje prve Jematve, Berbe, ali i pejzaže koji su mu u ograničenom prostoru zatvorske ćelije itekako nedostajali. Na Prvoj HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 87 izložbi hrvatskih umjetnika u NDH 1941. godine, održanoj tik pred Kljakovićevo uhićenje, izlaže gotovo proročki sliku Bičevanje, koja će ostvariti velik uspjeh na 23. Venecijanskom bie- nnalu, 1942. godine. Vladimir Kirin kao nadstojnik umjetničkog odsjeka vlade NDH, ravnatelj Moderne galerije Ivo Šrepel i Ljubo Babić osmislili su da se izložbom prikaže razvoj hrvatske umjetnosti od početaka moderne na slikama pokojnih Kraljevića i Račića do kreativnih vrhuna- ca Kljakovićeve generacije. Navodno je Kirin svojim odabirom Kljakovićevih i Meštrovićevih radova za izložbu, uz brojne druge osobe iz političkog i javnog života, utjecao na prestanak progona ovih dvaju umjetnika. Više no ikad do tada Kljakovićeva je umjetnost u kritici superi- orno ocjenjivana, a možda je baš zbog solidarnosti prema patnji ovih umjetnika kritička javnost suspregnula svu zluradost koju je često isticala pri ocjenjivanju ovoga kiparsko-slikarskog dvoj- ca. Ipak Kljakovića nisu pustili u Veneciju. Bičevanje iz zbirke Pučar vrhunac je Kljakovićeva religioznog opusa, odabirom teme iznimno adekvatna za pokazivanje Kljakovićeve vještine u anatomskoj modelaciji tijela i muskulature. Uz spomenuto ovladavanje tonskom modelaci- jom, počinje se igrati valerima, pri čemu kraćim i dinamičnim potezima te variranjem nijansa osnovne boje postiže ustreptalu i titrajuću atmosferu slike. Taj nestalni dojam karakterističan je za slike nastale početkom četrdesetih godina (Ribari na odmoru i Berba iz 1943.). Zanimljiva

Jozo Kljaković: Odmaranje na plaži, ulje na platnu, 1928. 88 2010 P. SENJANOVIĆ je pojava gotovo impresionističke titrave atmosfere na Kljakovićevim slikama s početka petog desetljeća. Boja se napokon oslobodila podređenosti konturi što je vidljivo na Autoportretu iz 1943., u kojem je rudiment dosad naglašenog paralelizma vertikala i horizontala vidljiv jedino u okomici slikarskog platna. I zaista, radi se o specifi čnom kolorističkom suzvučju i duktusu vidljivo drugačijem od onog na prethodnim djelima. Kljaković je, ovladavši metierom, želio inovirati izraz. I uspjelo mu je. No, nažalost, tek nakratko, jer se već u šestom desetljeću, nakon naglo prekinute razvojne putanje, njegov stil ponovno zaključava u strogo podijeljen raster (ka- vez) vertikala i horizontala, isforsiranih do shematizma. No da se vratimo Bičevanju i majstorskom rješenju kompozicije petorice krvnika raspoređenih oko središnje fi gure Krista, koja je kao prostorna i moralna vertikala upila i najviše svjetla. Taje slika, baš kao i Meštrovićev Raspeti Krist, ujedno i posljednje sakralno djelo izložena na Venecijanskom bienallu u razdoblju iza kojeg slijedi komunizam. Na istoj izložbi izlaže i sliku Poslije oluje, sjetnu sliku neizvjesnosti očekivanja povratka hranitelja. Jedna inačica ove teme ovjekovječena na zidu u stubišnoj auli Piacentinijeve zgrade Assicurazioni Generali, 1940. godine. Zgrada od devet katova svojim je raskošnim stubištima i visokom razinom izvedbe bila svojevrsno zrcalo poslovanja svjetski poznatoga osiguravajućeg društva. U bogatu opremu interijera s kamenom i mramorom opločenim zidovima uklopila se i zidna slika kao još jedan oblik luksuznog opremanja javnog, ali i privatnog prostora. Freska je desetljećima devastirana, obnovljena je osamdesetih i zaštićena pleksiglasom. Na drugoj izložbi NDH 1942. godine izlaže Jematve br. I i br II, na kojima portretira likove iz svoga doma, težake s imenom i prezimenom, kao što je gluha Mara koja se pojavljuje na obje slike. Na istoj izložbi izlaže sliku Uskrišenja Lazarova teme kojom skreće pozornost na potrebu osvještavanja vlastitog naroda, baš kao i Meštrović koji istu temu obrađuje na svojim reljefi ma.

Mozaici na Zavodu sv. Jeronima u Rimu Na posljednjem katu pročelja zgrade Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu Kljako- vić je izveo tri mozaika. Središnji mozaik Krist Knez mira nalazi se između mozaika Pokrštenje Hrvata s lijeve strane i Krunjenja Zvonimira s desne. Međusobno su odvojeni lezenama od opeke, a radi bolje vidljivosti, s obzirom na to da se nalaze vrlo visoko, konkavno su zaobljeni, ne bi li se u svoj svojoj raskoši ukazali pogledu promatrača. Prvi je nastao središnji mozaik, a postavljen je u vrijeme najžešćeg rata 1944. godine. Prikazuje Krista s papom Agatonom te petoricom braće i dvjema sestrama iz hrvatskog naroda o kojima govori Konstantin Porfi rogenet u svom djelu De administrando imperio. Prvotna je zamisao bila da se na središnjem mozaiku prikaže sv. Jeronim sa zemljovidom kojim se dokazuje hrvatsko pravo na posjed na kojem se nalaze crkva i zavod. Umjesto prvotno zamišljenih fresaka Kljako- vić predlaže trajniji i mnogo skuplji materijal – mozaik. S obzirom na teške prilike koje su snašle Zavod, Kljaković ne uspijeva izvesti druga dva mo- zaika kako je planirano, nego tek nakon povratka iz Argentine, od 1959. do 1961. godine. Tada, HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 89 u vrijeme rektora dr. Đure Kokše, Kljaković izvodi Pokrštenje Hrvata i Krunjenje Zvonimira, ali po kartonima nastalima prije. Svi mozaici izvedeni su u Vatikanskoj radionici, pod stalnim Kljakovićevim nadzorom. Korekture, kao i stalan nadzor izvedbe toliko su iscrpili umjetnika da je na skelama doživio srčani udar. Kljakovićeva monumentalna vizija, njegova preciznost u izvedbi povijesnih detalja, od odjeće, obuće i ornamenata do oružja, frizura i tipologije, ali prije svega vještina u likovnom i scenskom osmišljavanju sadržaja rezultirali su iznimnim ostvare- njem. Na trima velikim plohama pročelja uz kolosalne vladare i crkvene velikodostojnike on portretira sve one znane i neznane težake, ribare, ratare i majke iz svoga djetinjstva. Bila je to prilika za Kljakovićevo iskazivanje iskrene ljubavi prema domovini koju je, a da to nije ni znao, zauvijek ostavio i u koju će se vratiti tek pred smrt. Jedino se Krist, natprirodne ljepote, lica oslobođena osobne karakterizacije, izdigao iz zemaljske epopeje, zaštitničkim blagoslovom. U jeku najsnažnijega ratnog sukoba, on radi Krista Kneza mira (Deus pacis), imajući bez sumnje utjecaja u sižejnoj razradi mozaika. Jednako tako, Augustovoj vladavini mira (prikazanoj na znamenitoj Ari pacis koja se nalazi preko puta Zavoda) on simbolički sučeljava dobrog kralja

Jozo Kljaković: Kristovo uskrsnuće, ulje na platnu, 1945. 90 2010 P. SENJANOVIĆ

Zvonimira i prizor Pokrštenja Hrvata, vjekovnog pristajanja uz Katoličku crkvu. Ima li sveča- nijeg sadržaja koji je ovaj slikar podrijetlom iz drevnog Solina mogao poželjeti? Slikarsko-ki- parska tehnika mozaika ujedinila je dva njegova nagnuća, dvije strasti, a mogli bismo reći i dvije dileme. Slikati ili modelirati? Prenositi na platno ili oblikovati u prostoru? Mozaici na zgradi Zavoda i danas podižu poglede rimskih stanovnika i slučajnih prolaznika zadivljujući ih svojom bezvremenskom ljepotom.

Izbjeglištvo u Argentini Godine 1947. Kljaković napušta Rim, tražeći bolji život u novom svijetu. Nije se želio vratiti u domovinu zbog neslaganja s poslijeratnim režimom. Nakon dolaska održao je izložbu u Galeriji Müler, jednoj od najvećih galerija Buenos Airesa, grada koji je prihvatio tisuće naših izbjeglica iz ratnih zarobljeničkih logora iz Italije (Grumo Appula i Grottaglie) među kojima su bili mnogi intelektualci na čelu s Vinkom Nikolićem. O uspjehu te prodajne izložbe svjedoče brojni osvrti u argentinskom, ali i iseljeničkom tisku, koji je s posebnom pozornošću popratio slikarev dola- zak. Popudbina koju je sa sobom donio iz Rima bilo je nekoliko slika, te Meštrovićev predgovor za izložbu. Najteže je nešto reći o sebi ili o svom bliskom, kao što je moj slučaj s Kljakovićem (...), prijateljski će početi predgovor Ivan Meštrović. Više od četrdeset djela izloženih na izložbi, od kojih je nekoliko danas u Memorijalnoj zbirci Joze Kljakovića pokrivaju teme težačkog i ri- barskog života, dalmatinske pejzaže, portrete, religiozne i mitološke sadržaje. Kvalitetom se iz- dvaja slika Portret oca, slika posebne topline slikana iskrenom ljubavlju. Živo sjećanje, a možda i fotografski predložak, rezultirali su jednim od ponajboljih Kljakovićevih portreta. Boja oslo- bođena od čiste deskriptivnosti, svojom toplom, mogli bismo reći južnjačkom gamom sudjeluje u ostvarivanju atmosfere. Kako se snašao u novom svijetu? Česti napadaji na oči koje spominje u svojim memoarima, povremena sljepila i bolna spoznaja dijagnoze kroničnog glaukoma na oba oka prisilno su ga vezali za kuću. Zbog oslabljenog vida teško se mogao sam kretati, slikao je po sjećanju. Kako, ipak nije mogao prestati stvarati, uhvatio se pisanja.

U suvremenom kaosu Godine 1952. u nakladi svojih prijatelja objavljuje memoarsku knjigu zapisa U suvremenom kaosu, a 1961. roman Krvavi val. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće slikara - pisaca. Literarnim i likovnim radom istodobno bavili su se Jean Arp, Francis Picabia, Vasilij Kandinski, Max Ernst, Salvador Dali i Marc Chagall, a slavnom se nizu pridružio i Kljaković. Knjiga U suvremenom kaosu intimno je svjedočanstvo o proživljenom životu. Teret sjećanja toliko ga je progonio, baš kao i naprasan odlazak, zbog kojeg su mnoge misli ostale nedorečene, mnoga prijateljstva nedovršena, mnoga neprijateljstva neprokazana. Poznat po svojoj nesmiljenoj istinoljubivosti britkim je načinom istresao svoje neslaganje s umjetnošću koja je vladala, s politikom u koju se razočarao, s patriotizmom u koji je vjerovao, ne ostavši dužan ni trenutnim ni nesuđenim vlasto- dršcima, ni kleru ni kolegama. Kao i na slikama, Kljaković nostalgično opisuje jednostavan ži- vot koji je ostavio u djetinjstvu, postulate vjere, morala i ljubavi koje mu je duboko usadio otac. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 91

Gotovo proročki on predviđa efemernost radikalnih i neiskrenih umjetničkih pojava, polemizi- rajući sa raznim izmima, baš kao i na svojim slikama. Prikazi pariške likovne boemije, osvrti na avangardizme i njima relevantne izložbe, kao i na opuse pionira moderne umjetnosti poput Cé- zannea, Picassa, Braquea, ali i divova na čijim leđima ti patuljci stoje, likovnih genija Gauguina i Van Gogha, predstavljaju Kljakovića kao iznimnog poznavaoca onodobnih likovnih strujanja. Često spočitavana nemogućnost prihvaćanja modernih strujanja nije bila posljedica Kljakovi- ćeva nepoznavanja i nemogućnosti shvaćanja modernih pojava, kao što se to dalo naslutiti čak i u rijetkim kasnijim spominjanjima ovog slikara, već odlučnoga osobnog opredjeljenja u korist tradicije. Ostarjeli i bolesni slikar vratio se u kolijevku zapadne civilizacije kojoj je pripadao, najprije u Rim, a pred smrt i u dugo žuđenu domovinu. Slike u posljednja dva desetljeća svjedo- če o sukobima koji su ga razdirali, o požutjelom svijetu i gubitku osjeta za tonske nijanse zbog teškog glaukoma. Svoj novi način slikanja, rastakanja boje na manje kvadratične lamele, opisuje kao pokušaj prelaska na moderniji način slikanja, i sam potajno svjestan da za taj korak nema više snage. Snage je skupio za dovršenje preostala dva mozaika u sv. Jeronimu u Rimu, kao i za Stepinčev portret, svojevrsnu zahvalu za intervenciju kojom mu je spasio život. Ispod ove ga slike 1965. godine portretira mladi Ivo Dulčić. U jednom intervjuu, koji je izrezan i sačuvan u nekoliko kutija osobnog arhiva koji je slikar ostavio u nasljeđe Zavodu sv. Jeronima, rekao je: Kad stignem u nebo, kanim provesti znatan dio mog prvog milijuna godina u slikanju.

Povratnik iz zaborava Slikar je, slijedeći primjer svoga prijatelja i umjetničkog uzora Meštrovića, zbirku svojih slika i kuću na Rokovu perivoju darovao gradu Zagrebu, koji je u mladosti zavolio. Tim je činom ostavio trajan spomen svoje prisutnosti i umjetničkog doprinosa u domovini koju je toliko volio, u gradu koji je smatrao duhovnim središtem ovog djela Europe. Njegova turbulentna biografi ja, spisateljski doprinosi, pa možda i cjelokupan uvid u likovni opus prelazi okvire ove obljetničke izložbe, za koju se nadamo da će biti poticaj novim proučavanjima vezanim uz ovog autora. Za vrijeme života oskudna ga je kritika nepravedno svrstavala u red Meštrovićevih epigona, možda su tek pojedinci poput Vladislava Kušana i Jerolima Mišea uvidjeli njegove individualne kvalite- te, kao i posebnu, rođenjem i odgojem uvjetovanu sličnost u načinima razmišljanja koje je dijelio sa slavnim kiparom. Izostanak kritičkih osvrta i monografskog pregleda nakon njegove smrti posljedica je višedesetljetne šutnje uvjetovane političkim razlozima, o kojima ovdje nećemo više govoriti. Ime Joze Kljakovića spominjalo se tih godina tek u slučaju kad ga nije bilo moguće zaobići, što je bivalo često, s obzirom na širok krug djelovanja toga svestranog umjetnika, knji- ževnika, publicista, političara, emigranta, restauratora, kustosa i napose slikara. Zbirka koju je darovao Zagrebu otvorena je 1976. godine, prilikom čega je izdan maleni deplijan s popisom darovanih djela i kratkim tekstom povjesničarke umjetnosti Vesne Barbić, koja je zbirku inven- tarizirala i potpisala. Ista je autorica zaslužna za ikonografski i likovni opis ciklusa sv. Marka u izdanjima župnog ureda istoimene crkve i jedan je od najboljih poznavatelja Kljakovićeva djela, 92 2010 P. SENJANOVIĆ baš kao i Milan Ivanišević, autor koji se sustavno bavio Kljakovićevim životom i koji je napisao niz tekstova o Kljakovićevu radu, kao i tekst za katalog izložbe priređene u rodnom Solinu 1996. godine. Uvažena povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski zaslužna je za kontekstualizaciju Kljakovićeva neoklasicističkog opusa, promatravši ga u širem kontekstu pojave različitih deri- vata realizma dvadesetih godina. Bio je to znatan pomak u vrednovanju Kljakovićeva neotradi- cionalizma u odnosu na Gamulinovo uvrštavanje Kljakovića u kontekst slikarstva 20. stoljeća. Napisavši ipak jedan od ponajboljih dotadašnjih tekstova, nabrojavši na nekoliko stranica teksta najvažnije faze i ostvarenja, Gamulin ga svrstava u red slikara čije djelo tek traži obradu, ospora- vajući mu aktualnost u vrijeme kada je jedino novitet i eksperiment bio na cijeni. Kljakovićeva knjiga U suvremenom kaosu prvi je put u domovini izašla 1992. godine u izdanju Matice hrvatske. Neumorno zalaganje unuke i pred kraj života najbliskije Kljakovićeve osobe Teodore Kljaković spriječilo je zaborav u koji je polako tonulo Kljakovićevo slikarstvo. Obljet- nička izložba, i uz nju tiskani katalog, prilika su vraćanja duga ovome autoru čiji nesumnjivi do- prinos obogaćivanju hrvatske baštine zaslužuje kritičku obradu i suvremenu valorizaciju. Ako smo tome retrospektivnom izložbom barem skromno pridonijeli - zadovoljni smo učinjenim. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 93

SUMMARY JOZO KLJAKOVIĆ’S ODYSSEY

ver a hundred works of art from the legacy of Jozo Kljaković (Solin, 10 March 1889 - Zagreb, 1 October 1969), an unjustly disregarded Croatian painter and former emi- grant, were on display at the fi rst-ever retrospective exhibition to feature his works, Oheld in 2009 at the Zagreb’s Klovićevi dvori gallery. Two major anniversaries, the 120th of his birth and 40th from his passing, celebrating the artist whose frescoes grace nume- rous sacral buildings in the country and abroad, inspired the Klovićevi dvori gallery to collect Kljaković’s scattered legacy from a number of domestic and foreign institutions and private collections. We know Kljaković as the author of frescoes in St. Mark’s Church in Zagreb, many public buildings, in the church in Biskupije near Knin and as the author of the mural on the façade of the Papal Croatian College of St. Jerome in Rome. This demanding project was led by the author of the exhibition concept, Petra Senjanović. Wri- ting of Kljaković’s unusual and diffi cult life, which saw him in prison at the peak of his career in 1941 (accused of having worked against the interests of the World War II NDH regime), and then into emigration to Italy and subsequently Argentina, the exhibition author Petra Senjanović underlined the great infl uence Don Frano Bulić, the archaeologist who researched the site of antiquity Salona in the direct vicinity of the artist’s home, had on his development as an artist. Kljaković never drifted from love of the classics and an attachment to the traditional trend in Croatian painting, ignoring various “-isms” he was a witness to while receiving his education in Prague and Vienna, and his further training in Paris and Rome. Kljaković became a citizen of the world early on, visiting all major foreign exhibitions and socialising with the intellectual elite of his time. The underlying cause of the fact he was disregarded were the serious accusa- tions he levelled against Communism in his autobiographical work U suvremenom kaosu (In Contemporary Chaos), published in Argentina in 1954. He bequeathed his house and works to the City of Zagreb in 1969. 94 2010 P. SENJANOVIĆ

RESÚMEN LA ODISEA DE JOZO KLJAKOVIĆ

ás de cien obras del legado artístico de Jozo Kljaković (Solin, 10 de marzo de 1889 - Zagreb, 1ro. de octubre de 1969), es decir del pintor croata injustamente olvidado y emigrante de otrora, fueron presentadas en 2009 en su primera ex- Mposición retrospectiva en la galería Klovićevi dvori de Zagreb. Dos importantes aniversarios, el 120 aniversario del nacimiento y el 40 de la muerte del artista, cuyos frescos adornan numerosos edifi cios sacros en la patria y en el exterior, motivaron a la galería Klovi- ćevi dvori para reunir en un solo lugar la herencia de Kljaković, que se encontraba diseminada por toda una serie de instituciones y colecciones privadas, tanto croatas como extranjeras. A Kljaković lo conocemos como al autor de los frescos de la iglesia de San Marcos en Zagreb, lo mismo que de los frescos pintados en muchos edifi cios públicos y en la iglesia del Episcopado cerca de Knin, como también al autor del mosaico que decora la fachada del Instituto de San Jerónimo en Roma. El exigente proyecto estuvo a cargo de la autora de la concepción de la expo- sición, Petra Senjanović. Escribiendo sobre la difícil y extraordinaria trayectoria de Kljaković, que encontrándose en la cumbre de su carrera, en 1941 primero terminara en la cárcel (bajo el cargo de actuar contra los intereses del Estado Independiente de Croacia) para luego emigrar a Italia y más tarde a la Argentina, la autora destacó que al desarrollo de Kljaković como artista infl uyó mucho don Frane Bulić, el arqueólogo que estaba estudiando los restos de la antigua Salona en las cercanías mismas de la casa natal del artista. Kljaković nunca traicionó su amor por el clasicismo y su pertenencia a la corriente tradicional dentro de la pintura croata, ignorando los diferentes “ismos” de los cuales fuera testigo durante su aprendizaje en Praga y Viena y su perfeccionamiento en París y Roma. A temprana edad Kljaković se convirtió en ciudadano del mundo, visitó todas las exposiciones importantes en el exterior y alternó con la élite intelectual de su época. El principal motivo por el cual se lo ignoraba, fueron sus serias acusaciones contra el comunismo en su obra autobio- gráfi ca En el caos de nuestros días del año 1954 publicada en Argentina. En 1969 donó su casa y sus obras a la ciudad de Zagreb. MOSTOVI Santa Helena, Čile · Jedna od najmoćnijih obiteljskih kompanija svijeta vlasništvu u čileanske obitelji bračkih korijena - Grupa Luksic, djeluje i u Hrvatskoj. Poslovni stratezi te kompanije su potomci naših iseljenika: braća Guillermo (predsjednik) i Andrónico C. Luksic, Hernán Büchi Buc i Matko K.Maroevic. Neizbrisivi pečat poslovnom carstvu Luksicevih dao je i Vladimir Radić, savjetnik najdarovitijega poduzetnika hrvatskih korijena u povijesti Andrónica A. Luksica

ANTUN DOMIĆ BEZIĆ POSLOVNA MOĆ OBITELJI LUKSIC

Jedna od najmoćnijih obiteljskih kompanija svijeta u vlasništvu čileanske obitelji bračkih korijena - Grupa Luksic, djeluje i u Hrvatskoj gdje se ističe inovativnošću. Luksicevi u RH uspješno posluju od njezina osamostaljenja, pretežito u turizmu. Slijedeći svjetske tendencije u korporativnoj fi lantropiji, javnost osvajaju dijeleći Hrvatima stipendije za ugledno Sveučilište Harvard (SAD). Kompaniju je utemeljio Andrónico Luksic, koji je umro prije pet godina kao najbogatiji građanin te južnoameričke države, ostavivši obitelji golemi gospodarski potencijal. Luksicevo bogatstvo stečeno je na eksploataciji rudnika bakra, poslu kojim se obitelj i danas uspješno bavi pa je uvrštena u indeks 100 najvećih kompanija na Londonskoj burzi. Čileancima čestitamo 200-ti jubilej neovisnosti koji obilježavaju 2010

odine 2010. je peta obljetnica smrti čileanskog milijunaša hrvatskog podrijetla An- drónica Luksica Abaroa pa se pitamo što se događa s njegovom ogromnom bašti- nom i kako se danas razvija taj gospodarski div? Čileanac hrvatskoga podrijetla GAndrónico Luksic, koji je umro prije pet godine kao najbogatiji građanin Čilea, četvrti po bogatstvu u Južnoj Americi i 132 u svijetu ostavio je obitelji golem gospodarski po- tencijal. Njegov imetak naslijedila su, uz suprugu Iris Fontbona, trojica sinova: Guillermo, Jean Paul i Andrónico mlađi. Imovina Luksicevih samo u Čileu procjenjuje se na nekoliko milijardi američkih dolara u što su uključeni banka, telekom kompanija, trgovački lanac te nekoliko različitih tvornica među kojima se ističu tvrtke za proizvodnju hrane i pića. Luksicevi u Repu- blici Hrvatskoj uspješno posluju od njezina osamostaljenja, pretežito u turističkom sektoru i to na dubrovačkom području te u Istri. Luksicevo bogatstvo stečeno je na eksploataciji rudnika bakra u Čileu, poslu kojim se obitelj i danas uspješno bavi sudeći prema činjenici da je njihova rudarska kompanija Antofagasta uključena i u indeks 100 najvećih kompanija na Londonskoj burzi i ostvaruje sve veću dobit. Luksiceva nas obljetnica podsjeća na, također, poznatog hrvatskog iseljenika milijunaša Pas- cuala Baburizzu Soletića / Pasko Baburica (Koločep, Hrvatska, 1875. - Los Andes, Čile, 1941.) čija je baština u roku od pet godina gotovo fi lmskom brzinom posve nestala u Čileu. Drugim riječima, kralj čileanske salitrene industrije podrijetlom s otoka Koločepa, Baburizza danas je prošlost, a Luksic se pretvorio u gospodarsku stvarnost Čilea i sve više se razvija. Gospodarski sustav Luksicevih odaje još i jaču korporativnu snagu nego kad je sustavom upravljao njegov utemeljitelj, jer su Andrónicove poduzetničke sposobnosti uspješno prenesene nasljednicima koji su inovativnim djelovanjem u poslovnom obiteljskom divu otvorili put u sjajnu budućnost. Priča kao iz fi lma. Zašto tolika razlika između dva čovjeka naših korijena Andrónica i Paska? Tko su čileanski Luksici i koje je njihovo podrijetlo? 98 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

Gospodarstvenik svjetskoga glasa Andrónico Abaroa Luksic (Antofagasta, 1926. – Santiago de Chile, 2005.)

U Antofagasti na sjeveru Či- lea rodio se Andrónico 1926. godine u dobrostojećoj obitelji hrvatskog iseljenika Policar- pa Luksica i supruge Elene, Bolivijka, kćeri Andrónica Abaroa. Pohađa gimnaziju u Antofagasti i Santiagu, či- leanskome glavnome gradu, a nakon mature, mimo svoje želje i prema zahtjevu roditelja upisuje se na Fakultet pravnih znanosti na Universidad de Chile. No, mladenačka zna- tiželja vukla ga je u svijet pa vrlo brzo napušta studij prava i majka ga šalje u Francusku da uči ekonomiju. Defi nitivno: mladom Andrónicu je privlačniji dinamičan poslovni svijet od dugih studija. U početku se u Francuskoj bavi mijenjanjem deviza. Zaradio je oko 30 tisuća onih dolara i vraća se u Antofa- gastu godine 1952. Sljedeće godine Andrónico se oženio Carmen Craig, koja umire 1959., osta- vivši iza sebe dvojicu sinova: Andrónica i Guillerma. Poslije, godine 1962., udovac Andrónico ženi se drugi put s gospođicom iz Antofagaste Iris Fontbona. U tome braku rodili su se: Jean Paul, Paola i Gabriela. Za jasniju sliku toga razgrananog obiteljskog stabla potrebno je nešto reći o Andrónicu Abaroau, rođenom u unutrašnjosti pokrajine Antofagaste u mjestu San Pedro de Atacama. Riječ je o članu drevne i ugledne bolivijske obitelji. On i Policarpo Luksic došli su na ovaj svijet u oskudnim selima. Njegova obitelj imala je fi nancijska sredstva pa se Andrónico Abaroa školuje u Santiagu. Na povratku iz Santiaga nastanio se u Calami, godine 1908. Gradić Calami u blizini golemog rudnika bakra Chuquicamata. Tu Andrónico Abaroa utemeljuje elektranu i tvornicu eksploziva. Istodobno je imao farmu za tovljenje goveda, a meso je prodavao trgovcima u Chuquicamati, HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 99 koja je u ono vrijeme imala 15 tisuća stanovnika. Taj će snalažljivi čovjek, dakle, postati jedan ozbiljan uzor uspješnog poduzetnika za svojega budućeg unuka. Kad je Policarpo oženio Bolivijku Elenu, obnašao je dužnost upravitelja tvornice salitre (natri- jeva nitrata) Los Dones. U braku Abaroa Luksica rodila su se samo dvojica sinova: Vladimir i Andrónico. Majka Elena imala je prirodno snažan i požrtvovan utjecaj na razvoj svoje djece pa joj je tako pripala važna uloga u obitelji. U Antofagasti, mladi Andrónico Luksic radi s ujakom Juanom Abaroaom, a istodobno u rudar- skim područjima traži po brdima i pampi bilo koju rudu, osobito bakar. U tome postane veoma sposoban i s vremenom zagospodari mnogim rudnim nalazištima. To je vrijeme u njegovoj osobnoj biografi ji označeno kao vrijeme sitnog poduzetnika te nepoznatog trgovca i rudara. Istančanim osjećajem za poslovni probitak Andrónico Luksic u to vrijeme neprestano traži onaj rudnik koji bi ga pretvorio u milijunaša, istodobno s mnogim tragačima s tog čileanskog rudar- skog područja. Njegova ustrajnost bila je iznimno dojmljiva, reklo bi se kao tipični škorpion! I tako jednog dana sreća mu je pokucala na vrata. Godine 1954. prodao je jedan rudnik rudar- skoj kompaniji Nippon Mining Company. Tom prigodom Andrónico ponudi (ili mu ponude) za rudnik $ 500.000 (u ono vrijeme 45 tisuća američkih dolara), iznos koji su odobrili Japanci kao 500.000 američkih dolara, umjesto čileanskih pesosa. Tako je vješti trgovac odjedanput svoj kapital pomnožio s nevjerojatnih jedanaest puta. Tom je zgodom Andrónico stekao 5 500 000 čileanskih pesosa, što mu je otvorilo oči i pokazalo da je to put prema poslovnom uspjehu i bogatstvu. Usporedbe radi bogataš Baburizza, za prvih godina rada u Čilu na početku dvadesetog stoljeća, bez naobrazbe i suočen s izazovima novoga svijeta, morao je od najnižeg radničkog položaja napredovati mukotrpnim radom kako bi stekao početni kapital. Trgovački uspjeh nije uspavao poduzetnika. Andrónico Luksic i dalje neumorno radi i štedi. Štednju ulaže u dionice određenih poduzeća, slično kao i Baburizza. Ali razlika je bila velika u poduzetničkom svjetonazoru i taktici na tržištu vrijednosnica. Imao sam prigodu pregledati po- pis dionica Baburizzine ostavštine, to su bile raspršene dionice stotina tvrtki, poduzeća i drugih ustanova po cijelom svijetu, u kojima je taj čileanski bogataš i mecena imao manjinske uloge. Tako je Baburizza raspolagao samo s golemom informativnom moći svjetske klase. Naprotiv, Luksic je iz dana u dan ojačavao svoje sudjelovanje unutar određenog sektora, u krugu srodnih poslova, što će mu omogućiti kad se na tržištu steknu uvjeti da zagospodari s više od 50% dio- nica, kako bi postao većinski vlasnik željene tvrtke. Iza poduzetnika Baburizze, uz nekretnine, ostalo je mnoštvo dionica bez osobitog gospodarskog značenja, a Luksic je potomcima ostavio ogromnu i vrijednu imovinu. Samo još treba spomenuti da Baburizza nije bio oženjen i nije imao potomaka koji bi sačuvali njegovu fascinantnu imovinu, a Luksica nasljeđuje petero djece, koje je on svojedobno, uz kva- litetno obrazovanje na uglednim sveučilištima, uveo u tajne poduzetničkoga svijeta. 100 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

Brački potomak Andrónico sačuvao uspomenu na kralja salitre Baburizzu Poslovno carstvo sastojalo se također od mnogih tvrtki, hotela, osiguravajućih društava, bro- darskih kompanija, rudnika bakra, zlata i srebra... Ali, glavna strast ulagača Baburizze bila su poljoprivredna poduzeća i rudnici. Oporučno je svu imovinu ostavio državi Čileu. Današnji spomen na Baburrizzu u Čileu je malen, mada zaslužuje veću čast. Njegovo ime nosi Poljo- privredni institut Pascuala Baburizze, koji je opstao zahvaljujući Luksicu, koji ga je osnažio fi nancijskim poticajem; Palača Baburizza koju je Pascual kupio 1925. godine, već dugo je u vlasništvu Općine Valparaiso; Dobrotvorna Zaklada Pascuala Baburizze samozatajno djeluje u Santiagu. Potomci Hrvata u Čileu slabo znaju o tom uglednom gospodarstveniku i meceni. Zaista Baburizza je bio veliki čovjek još za vrijeme Prvog svjetskog rata! Umro je od bolesti siromašnih – tuberkuloze, 13. kolovoza 1941. godine, tj. 49 godina nakon dolaska u Čile u 66. godini kao jedan od najbogatijih Čileanaca 20. stoljeća – nosivši titulu kralja salitrene industrije! A, Andrónicov poslovni duh nastavlja se u njegovim potomcima! Još u naponu poslovne karijere Andrónico Luksic brinuo se da njegova trojica sinova i dvije kćeri, uz radišnost steknu i kvalitetno obrazovanje kako bi jednoga dana bili aktivni graditelji obiteljskog poslovnog carstva. Godine 1960. Grupa Luksic počinje zauzimati položaje u raznim sektorima izvan rudarstva. Uz poslovni duh Andrónico je imao i istančan osjećaj za društvene i političke uvjete u Čileu pa se znao snaći kada je na vlast stupio Allende kao predsjednik Čilea (1970. - 1973.), ali i poslije pod diktaturom Pinocheta (1973. - 1990.). Susretljivost prema Allen- desu značila mu je poslije otežavajuću okolnost prema Pinochetu. U vrijeme Allendesa Luksicev se poslovni svijet razvija u susjednim državama Čilea, u Argentini, Brazilu i Kolumbiji. Prvi mu je omogućio zadržati vlasništvo nekih od svojih rudnika i tvrtki. A drugi mu je onemogućio da u početku sudjeluje u privatizaciji tvrtki, što je mogao učiniti tek poslije krize 80-ih godina, kada su propale ondašnje još moćnije ekonomske grupe. Tada je Luksic jeftinije kupio mnogo tvrtki, banaka, rudnika, itd. Kroz vrijeme zabrane nagomilao je novca u gotovini i tako uz nisku cijenu dobavio veliku i vrijednu imovinu. Od te godine Luksicevo ime je poznato u svijetu, te slijedi inovativna poslovan karijera temeljem koje je kao jedini Hrvat iz Južne Amerike uvršten u najpoznatiju svjetsku enciklopediju Britanicu – kao priznati gospodarstvenik. Danas je Gru- pa Luksic jedna od najjačih u Čileu, da ne kažemo najjača i međunarodno je poznata.

Čileanski Senat odao priznanje Luksicu Vladimir Radić, savjetnik Andrónica, pune 43 godine, pratio je nastanak, udruživanje i uspon poslova obitelji Luksic. Javno je opisao Andrónica kao čovjeka osobito darovitog intuicijom i iznimnom energijom. Za rudarstvo je imao izvanredan njuh, što potvrđuje izvrsna kupnja rudnika Los Pelambres, kojoj su se protivili savjetnici. I pogodio je! Smatra da je Andrónico sa svojim ujakom Juanom, odlično ušao u poslovni svijet i malo po malo ga osvajao, stvarajući svoje poslovno carstvo. Senat Republike Čile održao je posebnu komemorativnu sjednicu u počast Luksica 13. rujna 2005. godine. Sve političke stranke priznale su vrijednost pokojnog HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 101

Luksica. Senator Fernando Flores, bivši ministar fi nancija Allendesa i uspješni poduzetnik u SAD-u, izjavio je kako je od njega naučio nositi se s gospodarskim izazovima. Prva lekcija koju je dobio od Andrónica glasi: vrijeme vrijedi; ako hoćeš nešto učiniti, izvedi to što brže možeš. Druga lekcija: najvažnije što imaš nisu tvrtke koje posjeduješ nego osobe koje rade s tobom. Treća lekcija, govorio je, da ne budeš protivnik nijedne vlade, one postoje da vladaju, a nama poduzetnicima da dadu zakonski okvir za poslovanje. Fernando Flores istaknuo je kako je za njega najveće Adrónicovo bogatstvo isijavalo iz njegova duha, i temeljilo se u sposobnosti za obvezivanje i poduzetnost suradnika. Poslovna razgranatost Grupe Luksic ima tipičan obiteljski sustav još od samog početka. Ta se obitelj afi rmirala na sjeveru Čilea, baš u Antogafasti, gdje postoji odlično mnogobrojno hrvat- sko-čileansko naselje. Posljednjih dvadesetak godina poslovni sustav Luksicevih oblikuje jedan od najvećih i moćnijih poslovnih grupacija u gotovo svim dijelovima gospodarstva. Poslovni koncern Luksic je najrazličitiji, s najvećom prisutnošću u institucijama te u bankarskim i rudar- skim poslovima. Poslije 1980. godine prezime Luksic je poznato, poštovano i praćeno svugdje u Čileu i u cijeloj Južnoj Americi. U ranom razdoblju investitori Luksic grupe ulažu samo u Čileu, a poslije uspješno surađuju i s međunarodnim fi nancijskim i industrijskim tvrtkama.

Od hrvatske naseobine iz Antofagaste do višenacionalne kompanije Andrónico je, kao Karlo Veliki, podijelio svoje poslovno carstvo na tri dijela, slijedeći logiku triju sektora, te utemeljio korporativne zaklade. Starijem sinu, Andrónicu drugom, predao je odgovornost bankarskih poslova, Guillermu daje odgovornost fi nancija i industrije, a london- skom učeniku, sinu Jean Paulu rudarstvo i promet na sjeveru Čilea. Kćerima Paoli i Gabrieli dao je Zaklade te Poljoprivredni institut Pascual Baburizza. Srce korporativne fi lantropije, zaklade, obuhvaćaju plodan dobrotvorni i humanitarni rad obitelji Luksic. Poslovno carstvo Luksic razgranato je u dva velika holdinga: Quiñenco i Antofagsta PLC. U jednom od njih ugniježđen je i treći dio: Banco de Chile. Sažeto ćemo prikazati strukturu koncerna u Tablici br. 1. U rujnu 2009. godine ukupna imovina vrijedna je 10.558 milijuna dolara a kontrolira ukupnu aktivu od 43 012 milijuna dolara.

Tim čileanskih Hrvata uspješno razvija Holding Quiñenco Holding Quiñenco, konglomerat poslovnih jedinica, jedan je od najvažnijih i raznovrsnijih u Čileu. Kontrolira više od 158 poduzeća, i gotovo sva su dionička društva. Stvoren je postupnom kupnjom dionica. Korporativno društvo Quiñenco S.A. organizirano je u četiri velika gospo- darska područja: fi nancije (71%), piće i hrana (12%), telekomunikacije (4%) i proizvodnja (10%). Uz to, djeluje i jedno mješovito polje (3%) koji ovisi o središnjoj upravi. Njegov sustav ima oko 18.000 ljudi u Čileu i inozemstvu. Za godinu 2008. imovina iznosi 3 600 milijuna dolara, aktiva 31.000 milijuna dolara, a dobitak je bio 365 milijuna dolara. 102 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

Tablica 1. Grupa Luksic

Holding Polje Poduzeće LQ Inversiones Financieras S.A. Inversiones LQ Sociedad Matriz Ltda. Sociedad Matriz del Banco de Chile S.A. Financije Sociedad Administradora Obligaciones Subordina- das .S.A. Banco de Chile + 19 podružnica Compañia Cervecerías Unidas (CCU Čile i Argentina): Alimentos Nutrabien Piće i hrana Aguas CCU.Nestlé Chile: vode Fábrica de envases plásticos Viña San Pedro Tarapacá + 12 podružnica Compañía Nacional de Teléfonos,Telefónica del Sur S.A. Quiñenco S.A. Comapañía deTeléfonos de Coyhaique S.A. Telekomunikacije Telefónica del Sur Servicios Intermedios Telefónica del Sur Seguridad S.A. Blue Two Chile S.A. WI-Net Wireless Networking Cia. Ltda. Madeco S.A. Indalum S.A. Alusa S.A PVTEC S.A. Industrijska proizvodnja Alufoil S.A. PeruPlast S.A. Madeco Brass Mill S.A. Decker S.A. Nexans S.A. Promet Antofagasta and Bolivia Railway (željeznica) Antofagasta Minerals Compañía Minera Los Pelambres (1986.) Minera Carolina de Michilla (1982.) Rudarstvo Minera El Tesoro Antofagasta PLC Compañía Minera Cerro Negro Chilean and Northen Mine Aguas Antofagasta Sanitarsko Desalant S.A. instalacija za desolinizaciju morske vode Fundación Andrónico Luksic Abaroa Dobrotvorno Ena Craig de Luksic HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 103

Korporativna uprava Quiñenca sastoji se od 7 osoba, među kojima su četiri potomka Hrvata: Guillermo (predsjednik) i Andrónico Luksic Craig, Hernán Büchi Buc (sin Hrvatice, bivši mi- nistar u Pinochetovoj vladi) i Matko Koljatić Maroević. Büchi je uspješno širio poslove unutar Čilea i na međunarodnoj razini. Također, važan položaj u organizaciji zauzima pravnik Davor Domitrović. Do 2008. predsjednik poduzeća Hoteles Carrera bio je Vladimir Radić, dugogodiš- nji blizak suradnik starog Andrónica. a) Sektor fi nancija: jedinstveno vodstvo fi nancijskih poslova obavlja se preko društva LQ In- versiones Financieras S.A. Društvo kontrolira 61,7% dionica u Banco de Chile, a posluje pod vodstvom Andrónica Luksica već od 2000. u suradnji s 20 sestrinskih društava. Ukupna aktiva banke iznosi 34.000 milijuna dolara a imovina 2 500 milijuna dolara. Predstavlja naj- moćniju nacionalnu grupaciju domaćeg čileanskog kapitala. b) Sektor pića i hrane: Sastoji se od 40 poduzeća, pod okriljem Compañía Cervecerías Unidas, najveći lokalni proizvođač piva. Uz to bave se proizvodnjom i distribucijom bezalkoholnih pića, mineralnih voda, vina i raznih žestokih pića, keksa i bombona. c) Sektor telekomunikacija pod okriljem Comapañía Nacional de Teléfonos, Telefónica del Sur S.A. obuhvaća 5 poduzeća. d) Sektor industrijske proizvodnje bavi se proizvodnjom ambalaže, metalnih ploča te bakrenih i aluminijskih profi la, PVC-a, i energijom.

Holding Antofagasta PLC – među najjačim igračima na Londonskoj burzi Holding Antofagasta PLC dobiva sadašnje ime 1982. godine, kad se odlučuje, uz upravljanje željeznicom Antofagasta-Bolivija, za razvoj poslova u rudarstvu, te putnom prometu i u drugim dijelovima gospodarstva. Djeluje na sjeveru Čilea. Antofagasta PLC je britanska tvrtka sa sjedištem u Londonu i njihovim se dionicama trguje na tamošnjoj burzi. Na čelu holdinga je Jean Paul Luksic Fonbona, a u upravi vidimo također braću mu Andrónica i Guillerma. Kapital je od 67 milijuna funti. Uprava ga namjerava povećati do 85 milijuna funti (2009.). Danas je Antofgasta PLC jedan od najvećih proizvođača bakra na svijetu i istražuje rudaču bakra u Americi (Ekvator), Africi (Zambija) i Aziji (Pakistan). U Čileu holding planira, s rudnikom La Esperanzom, povisiti proizvodnju bakra za 200.000 tona do godine 2011.

Svim dobrotvornim zakladama obiteljskog carstva upravlja Paola Luksic Fontbona i to preko središnjice koja nosi ime njezina oca. Paola je predsjednica Zaklade Andrónico Luksic Abaroa, u kojoj realizira mnogobrojne projekte u suradnji sa sestrom Gabrielom. Osim ustanova tablice br. 1, Grupa Luksic ima mnogobrojne podružnice u raznim državama kao primjerice: Luksburg Foundation (Lihtenštajn), Lanzville Investiments Establishment (Lih- tenštajn), Dolberg Finance Corporation Establishment (Lihtenštajn), The Andes Trust Limited 104 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

Tablica 2. Statistika proizvoda Holdinga ( 2008.): Los Pelambres 339.200 tona bakra El Tesoro 90.800 tona bakra Michilla 47.700 tona bakra Željeznički promet 5.644 milijuna tona Promet kamionima 1.353 milijuna tona Prodaja vode 42.674 milijuna m3 Produkcija molibdena 7.800 tona

(Engleska), Anaconda South America Inc. (Delaware), Northen Mines Sociedad Contractuakl Minera (Čile), Ruana Copper Corporation Establishment (Lihtenštajn), Ruana Copper A.G. Agencia (Čile), Sociedad Inmobiliaria y de Inversiones Rio Claro S.A. (Čile), Inversiones FCAB Ltda. (Čile), Inversiones Consolidadas SA (Čile) i Inversiones Salta SA (Čile).

Poslovni uzlet obitelji Luksic nakon krize 1982. Poslovni koncern Luksica je najbogatiji fi nancijski konglomerat u Čileu. Uknjižena aktiva po- duzeća pod nadzorom Grupe Luksic je 43 012 milijuna dolara (rujan 2009.). U tablici br. 2 prikazan je razvoj Grupe Luksic u milijunima američkih dolara. U tablici br. 2 opaža se da je prvi veliki uspon imovine obitelji Luksic poslije 1978., točnije posli- je krize 1982. godine. A drugi veliki skok poslije godine 2000. Taj je skok vezan za eksploataciju rude Los Pelambres, u vlasništvu Andrónica od 1979. godine. Godine 1982. prodao je Japanci- ma 40% imovine i tako omogućio visoku tehničku eksploataciju tog rudnika koji se nalazi 200 km na sjeveru Santiaga na visini od 3 600 m. Proizvodnja bakra Grupe Luksic Los Pelambres, ukupno s Minera Carolina de Michilla i El Tesoro, jedna je od najvećih na svijetu. Kako smo već rekli, na vrhu menadžmenta toga ogromnog poslovnog carstva su djeca Andróni- ca Luksica Abaroa. Angažiraju sposobne ljude, koji rade kao upravitelji tih raznih poduzeća i ustanova ili su u sustavu njihova upravljanja. Umijeće Luksica jest: raditi uporno, pronaći spo- sobne ljude u koje mogu imati potpuno povjerenje, jednostavno živjeti i upotrebljavati maštu. Te značajke krase poslovnu moć obitelji Luksic. U velikom broju spomenutih poduzeća obitelj Luksic ima više od 50% dionica, koja zajedno s ljudima koji upravljaju tim poduzećima, čine čvor fi nancijsko-ekonomske moći obitelji Luksic. A da o sreći i ne govorimo!

Bakar potaknuo europski uzlet Antofagaste unatoč trenutnoj svjetskoj krizi Kako stvari stoje, ostanak poduzeća u istom vlasništvu, poput Luksiceve Antofagaste, jamči dugoročan rast dobiti. Nedvojbeno, svjetska fi nancijska kriza nikoga nije mimoišla, a osobito je jako pogodila obiteljske tvrtke. Mnoge od njih, posebice male, gase se a i vlasnici većih kompa- nija pribojavaju se nestanka s tržišta. Među onima koji zasad ne moraju strahovati od sumornog HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 105

Tablica 3. Razvoj carstva Luksic

Im Imovina 1959. 1978. 1995. 1994. 1997. 2000. 2008. 2009. Obitelj Luksic 0,5 139 1.800 2.312 2.419 1.487 5.280 10.558 Quiñenco 1.824 1.811 640 1.315 1.828 Antofagasta PLC 489 808 847 3.965 8.730 Prema Forbesu 2.600 3.400 4.200 6.000 Aktiva Grupe Luksic 3.300 43.012 okružja svakako je čileanska obitelj hrvatskoga podrijetla Luksic, u čijem je vlasništvu jedna od najuspješnijih kompanija u svijetu. Naime, kako ističu analitičari švicarske investicijske banke Credit Suisse, Luksiceva tvrtka Antofagasta na petome je mjestu u Europi kad je riječ o obitelj- skim kompanijama uvrštenim na Londonsku burzu. Ta obiteljska tvrtka, to jest njezin rudarski dio, ima dobre izglede postati u tom području višena- cionalna kompanija. Luksiceva Antofagasta, rudarska tvrtka, čije je sjedište u Čileu, a dionice

Iz razgovora vezanog uz poslovnu moć obitelji Luksic, saznajemo od Guillerma kako Luksicevi brinu za solidarnost zaposlenika gigantske kompanije poput bližnjih što su, kaže, baštinili od djeda Bračanina. Rado dolaze u Hrvatsku. Ponosni su na rad Zaklada A. A. Luksica, koje vode njegove kćeri Gabriela i Paola 106 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ u Londonu, zabilježila je u posljednjih pet godina 173 postotni rast vrijednosti što ju svrstava među pet najuspješnijih kompanija. Predsjednik Uprave rudarske tvrtke Antofagasta Jean Paul Luksic (44) ostvario je golemu dobit proteklih godina na sve većim cijenama sirovina, posebice na snažnom skoku vrijednosti bakra, koju je gurao rast svjetskog gospodarstva. Zbog velike potražnje iz Kine, Indije i drugih tržišta koja se brzo razvijaju, cijena dionica Antofagaste stal- no je rasla. Analitičari JPMorgana iz Londona ističu da je Luksiceva tvrtka jedna od rijetkih u rudarstvu koja prkosi negativnom trendu i jedina koja povećava dividendu, a to može zahvaliti dobroj fi nancijskoj poziciji, tj. znatnim zalihama gotovine. Antofagasta, koja je uključena i u indeks 100 najvećih kompanija na Londonskoj burzi, i dalje je u većinskom vlasništvu obitelji Luksic. Obitelj, naime, drži 65 postotni udjel a ostatak je na burzi. Zasad pak nije poznato hoće li se taj omjer mijenjati. Od početka svjetske krize mnoge su obiteljske kompanije u dvojbi biti na burzi ili zadržati vlasništvo. S jedne strane dionice na burzi gube vrijednost, čak i u slučajevima kad su fundamenti tvrtke zadovoljavajući, ulagači se povlače i javlja se odbojnost prema rizičnoj imovini kao što su dio- nice, a s druge strane bankarski krediti postaju skuplji čime kompanije koje ne kotiraju na burzi imaju i više nego ograničen pristup novcu. Uz to pitanje je i kolika je fi nancijska moć pojedinih obitelji. Vlasnik švicarske kompanije Liebherr Group, Karl Weisskopf, vjeruje da su obiteljske tvrtke neizostavan dio gospodarstva. On smatra da obiteljske vrijednosti koje se uče kroz odgoj i primjenjuju pri vođenju kompanije mogu sačuvati poduzeće i u najtežim vremenima. “Obitelj- ska poduzeća usmjerena su na dugi rok, a nasuprot njima, izlistane ili većinski izlistane kompa- nije pokušavaju maksimizirati dobit u kratkom roku te mjere rezultate nakon svakog kvartala”, kaže švicarski poslovni čovjek te dodaje da “u lošim razdobljima, ili na dnu poslovnog ciklusa tvrtke u vlasništvu obitelji preživljavaju, tj. na čelu ostaju isti ljudi, samo se traže novi projekti i planovi”. Potpuno izlistane kompanije, pak, zapošljavaju ili otpuštaju ljude ovisno o poslovnom ciklusu. Takva poduzeća posao vode na temelju brojeva a obiteljska se poduzeća često vode na temelju osjećaja i procjena, kaže.

Ulaganja u Republici Hrvatskoj Stari je slogan da je kapital anacionalan, a sloboda ulaganja najsnažniji pokretač razvitka. An- drónico Luksic Abaroa, kao bilo koji kapitalist na svijetu, ide za svojim novcem gdje može kupiti što jeftinije, a prodati što skuplje i tako zaraditi što više. Isto kao u Čileu, u vrijeme privatizacije u Republici Hrvatskoj iskoristio je svoj dar za dobro ulaganje. Kada su u jednoj prigodi novinari spomenuli Guillermu da je njegov otac zbog sentimentalnosti uložio novac u Hrvatskoj, on je odgovorio da u poslovima nema sentimentalnosti. Da je možda otac tu uložio zbog domoljublja. Prvotno je Luksic uložio u Karlovačku pivovaru, a zatim su slijedile investicije u hotelski lanac Plavu Lagunu u Poreču i hotele Croatia u Cavtatu, Odisej na Mljetu i najpoznatiji Argentina u Dubrovniku. Uložio je i u najpoznatiju turističku agenciju Atlas, koja je prodana prije nekoliko godina. Hotelu Argentina pripada i palača Šeherezada. Svoju veću investiciju, Karlovačku pivo- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 107 varu, u vrijeme Domovinskog rata (1994.), danas više ne posjeduje. Prodao je i pritom zaradio pet puta više nego što je uložio. Što se tiče budućih ulaganja Jean Paul Luksic izjavio je u rujnu 2009. godine da oni u obitelj- skom koncernu smatraju da će se tek za dvije godine međunarodna situacija normalizirati. Pre- ma tomu, osim eventualnih ulaganja u turizmu, Hrvatska neće biti zanimljivo ulagačko tržište Luksicima. Inače, izgleda da je jedino turizam sektor u kojem će u buduće Luksic još ulagati. Žalosno! Budući da su turističke tvrtke u vlasništvu Luksicevih u Hrvatskoj izvrsno zaradile u protekloj turističkoj sezoni, možda će se optimizam ulagačima vratiti u korist Hrvatske, osobito radi činjenice da će joj turističko tržište ulaskom u Europsku uniju postati još unosnije. Investicije u Hrvatskoj su pod nadzorom društva Sutivan Investments Anstalt, sa sjedištem u Lihtenštajnu, i Excelsa d.o.o. u Hrvatskoj. Imovina se procjenjuje do 500 milijuna dolara. Odgo- voran za ulaganja u Hrvatskoj je Guillemo Luksic.

Luksicevi stipendiraju hrvatske studente na američkom Sveučilištu Harvardu Poslovni ljudi diljem svijeta osjećaju odgovornost da dio svog uspjeha vrate u zajednicu iz koje su potekli, dok je u domovini takva težnja među imućnima tek u začecima pa i u ovome po- dručju naši poduzetnici mogu učiti lekciju od uzornih obiteljskih zajednica iz iseljeništva. Pod- sjetimo, utemeljitelj obiteljskog carstva Andrónico A. Luksic je do smrti bio najbogatiji Hrvat u svijetu te je često i izdašno donirao. Dobrotvor je otišao kao najbogatiji građanin Čilea, četvrti po bogatstvu u Južnoj Americi i 132 u svijetu ostavljajući obitelji golem gospodarski potencijal. Naslijedili su ga, uz suprugu Iris te dvije kćeri Paolu i Gabrielu, trojica sinova: Guillermo, Jean Paul i Andrónico mlađi. Izraženu plemenitost nastavila je njegovati cijela obitelj, uz ostalo u Južnoj Americi, osnutkom zaklade za stipendiranje hrvatskih studenata na Sveučilištu Har- vardu i to godinu dana nakon njegove smrti 2006. Luksicevi na godinu dijele šest stipendija za poslijediplomski studij na Kennedy School of Government na tome sveučilištu, čiji natječaj za ovu akademsku godinu traje do 8. siječnja 2010. Sada ćemo opisati kako se počela razvijati ta dobrotvorna strana djelovanja obitelji Luksic. U dobrotvornom djelovanju najstarija je Zaklada Ena Craig de Luksic, koju je utemeljio stariji An- drónico godine 2001. u čast svoje prve žene. Ta institucija djeluje na kulturnom, prosvjetnom i zdravstvenom polju. Isto tako odobrava stipendije za School of Global Mangement Thunderbird, u SAD-u. Izabrane stipendiste zakladi predlaže čileansko sveučilište Finis Terrae iz Santiaga de Čile, Guillermu Luksicu koji odobrava stipendije nakon osobnog razgovora sa studentima. Zaklada Andrónico Luksic Abaroa, najvažnija od svih, između ostaloga, stipendira studente u Hrvatskoj i u Čileu. Razvitak zaklade počinje godine 1958., kad je utemeljena Zaklada Federico W. Schwager, bo- gatog industrijalca ugljena na jugu Čilea u blizini grada Concepción (po veličini trećega grada Čilea). U svom poslovnom razvoju Luksic je otkupio udjel i te industrije, tako da već 1966. po- staje član uprave te Zaklade i godine 2005. je bio njezin predsjednik. Prije smrti dao je ostavku, 108 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ nakon čega ga je zamijenila kći Paola, a njegova druga kći, Gabriela, postala je članica uprave. Poslije smrti starog Andrónica, 2006. godine promijenili su ime te zaklade i nazvali je Zaklada Andrónico Luksic Abaroa u spomen svojemu ocu. Vratimo se djelovanju Zaklade u Hrvatskoj. U staroj domovini stipendije se dodjeljuju na stup- nju magistra i to u javnom sektoru, kako politici tako i javnoj upravi te u međunarodnom razvo- ju, za specijalizaciju na J. F. Kennedy School of Mangement na Sveučilištu Harvardu (SAD). Kandidati se moraju obvezati da će raditi u javnoj službi u Hrvatskoj. Program traje, za sada, do studentske godine 2008./2009. Nadamo se da će se pregovorima osigurati produljenje toga programa za još tri godine. Od godine 2006. do sada stipendirano je 13 Hrvata, a investicija iznosi 660 tisuća dolara, što je gotovo 51 tisuća dolara po osobi na godinu.

Luksici i čilensko-hrvatska zajednica U Santiago de Cileu postoji Estadio Croata S.A. dioničko društvo s 2 000 dioničara. Grupa Luk- sic, preko društva Inversiones Norte Grande S.A. ima 2,36 % udjela (gotovo 300 000 dolara). Površina stadiona je oko 2,8 ha. U tom prostoru djeluje najvažnija i vrlo dinamična čilensko- hrvatska institucija u tome gradu: Sportski klub Estadio Croata, čije članstvo se sastoji od preko 220 obitelji. Predsjednik te ustanove je Bruno Marinković Montoya, koji tu dužnost obnaša od godine 2005., a mandat mu završava 2010. godine. Ponosno nam kaže da Klub djeluje gotovo u svima sportovima i na socijalnom i kulturnom planu, ovo zadnje preko Udruge gospođa. Prire- đuju proslavu Dana državnosti Republike Hrvatske, organiziraju manifestaciju Hrvatski tjedan. Imaju veze s osnovnom školom República de Croacia, pa tako jedanput na godinu pozovu uče- nike na stadion gdje posjetitelje iznenađuju i oduševljavaju plešući hrvatska kola. Organizator ih namjerava ubuduće pozvati i više puta. Gospodin Marinković priznaje da je sudjelovanje i pomoć Grupe Luksic, u posljednjih nekolika godina, spasilo društvo Estadio Croata S.A. od bankrota. Društvo je, zbog pomanjkanja novca, bilo prisiljeno odustati od plaćanja duga banci O’Higgins, u ono vrijeme u rukama Luksica, a on je pristao da se dug pokrije dionicama društva. Luksici nisu individualno učlanjeni u klub, a “bilo bi dobro da su s nama” kaže nam g. Marinković, iako je uvijek netko od njih na proslavama i drugim društvenim okupljanjima hrvatske zajednice. Posljednjih godina u Čileu se promije- nilo mnogo zakona što opterećuje svako dioničko društvo pa tako i naš klub, koji nije profi tna institucija. Gospodin Marinković misli i nada se da će im predsjednik Grupe Luksic i ovaj put izaći u susret. Inače nema stalnih dodira između hrvatske zajednice u Čileu i poslovnih ljudi iz Grupe Luksic. U prostorijama Estadio Croata sastaju se različite udruge s hrvatskim predznakom. Tako se ondje često okuplja Krug profesionalaca i poduzetnika hrvatskog podrijetla, Čilensko-hrvatski institut kulture, Hrvatsko-čilenska Trgovačka komora i dobrotvorno društvo Jadranska vila. Predsjednik Estadio Croata Marinković kaže da je “nažalost njihova aktivnost gotovo na nuli osim Jadranske vile, koja stalno pomaže naše siromahe”. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 109

Odvojeno djeluje kulturna grupacija čileansko-hrvatska Domovina, koja radi iako u skromnom opsegu sa svojom folklornom skupinom Naša zemlja (odcijepljena od Hrvatskog stadiona gdje je bila stvorena). Ta grupacija prima novčanu pomoć Zaklade Andrónica Luksica Abaroa. Kad je Zagrebački folklorni ansambl posjetio Čile, 2008. godine, Zaklada Andrónica Luksica Abaroa dala mu je potporu u svakom smislu. Relacija hrvatske kolonije sa Zakladama Luksic je labava između ostaloga i zato što, u mno- gobrojnoj čilensko-hrvatskoj koloniji Santiago, ne postoji jedna snažna organizacija a one koje postoje nedovoljno rade. Nema jedne matične organizacije koja bi to organizirala i poticala. Svugdje se ističe ljubav Andrónica prema domovini svojih predaka. Autor ovih redaka, koji živi u Čileu od godine 1927., samo je jedanput u životu vidio Andrónica Luksic Abaroa. To je bilo u Santiagu. Čileanska mladež podrijetlom Hrvati, tamo su godine 1947. ili 1948. imali lijepu zabavu. Otvorila su se vrata dvorane gdje se veselo plesalo i tu se pojavio mladi Andrónico s nekoliko prijatelja. Tijekom Drugog svjetskog rata i odmah poslije Andrónico nije nazočio dru- ženjima u koloniji Hrvata u Santiagu.

Čileancima čestitamo 200-ti jubilej neovisnosti

Na kraju ovog kratkog prikaza poslovne moći obitelji Andrónica Luksica Abaroa, valja iskazati veliko priznanje njemu osobno kao najuspješnijem poduzetniku s hrvatskim prezimenom u Čileu i u cijelom svijetu. Stvorio je poslovno carstvo izvrsno strukturirano u suradnji sa svo- jom obitelji. Iskazivao je iznimnu ustrajnost u radu i poslovnu kreativnost začudnih dimenzija, uz puno poštovanje stručnoga tima i radnika. Njegova djeca posebno su ponosna na te očeve značajke koje su naslijedili odgojem, i svi su odlični poduzetnici: radišni, ustrajni, kreativni i socijalno osjetljivi za zaposlenike obiteljskih tvrtki. Krajem drugog desetljeća 21. stoljeća već imamo treći naraštaj Andrónicovih nasljednika u upravama tvrtki Grupe Luksic: Andrónico treći, Davor i Max Luksic Lederer i Nicolas Luksic Puga. Kako stvari stoje još ćemo dugi niz desetljeća imati u toj iznimnoj obitelji nasljednike imenjake pradjeda Andrónica Luksica. Kada se pregledaju fascinantne tvrtke te obitelji, može se uočiti da tu nema gotovo nijedne nove prihvaćene industrijske grane, te da je obitelj vjerna tradiciji staroga plemenitog Luksica. Sve su današnje uspješne tvrtke iz obiteljskog portfelja postojale dugo godina i većina ih je fi nancijski moćna. O reformama u Hrvatskoj ovisi koliko će privući ulaganja toga moćnog poslovnog juž- noameričkog diva u bližoj budućnosti – kada postane članicom Europske unije. Na kraju valja se posebno iskazati zahvalnost i istaknuti iznimna važnost donatorskog djelova- nja za stipendiranje studenata preko Zaklade Andrónica Luksica Abaroa u Čileu i u Hrvatskoj. Čileancima, koji ove godine obilježavaju 200-ti jubilej neovisnosti čestitamo! Naime, godine 2010. Čile slavi jednu od najvažnijih svojih obljetnica koja je označila prekretnicu u životu tog multietničkog društva na krajnjem jugozapadu južnoameričkog kontinenta. Utemeljenjem prve Junte Nacional de Gobierno, Čile je iskoračilo na put svoje neovisnosti od španjolske Krune 110 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

čime su udareni temelji moderne čileanske države. Tim povodom pokrenuti su mnogi projekti i programi, kojima će se obilježiti ovaj povijesni događaj diljem zemlje, u čemu sudjeluju, uz Luksice, i naši brojni iseljenici kojih je ondje više od 150.000. Na čelo organizacijskog odbora za proslavu na državnoj razini imenovana je Isabel Miriana Torres Dujisin, po majci Hrvatica, profesorica povijesti sa sveučilišta Universidad de Chile, autorica mnogih radova iz područja suvremene političke povijesti Čilea.

Iz foto albuma obitelji Luksic

Tarapaca, vinogradi • Obitelj Luksic postiže visoke rezultate u različitim gospodarskim djelatnostima, uz rudarstvo, bankarstvo, telekomunikacije – ističe se i njihov sektor hrane i pića! Preko kompanije CCU većinski su vlasnici vinskih posjeda Vina San Pedro Tarapaca HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 111

Andrónico Luksic u rudniku Portexuelo

Andrónico Luksic

Andrónico Abaroa, tast Policarpo Luksic, Andrónicov Luksica otac

Andrónico Luksic u rudniku Michilla

Hrvatski “slitrerosi” na vrtnoj zabavi 1923. godine Andrónico Luksic Craig

Andrónico sa unucima - Davor, Andrónico i Nicolas

Kćeri A. A. Luksica Gabriela i Paola 112 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

Poduzetnik Vladimir Radić (desno), savjetnik Andrónica pune 43 godine. Opisuje Andrónica kao čovjeka fantastične intuicije, iznimne energije te kao solidarnog čovjeka i velikog dobrotvora. Za rudarstvo je imao odličan instinkt, što potvrđuje fantastična kupovina rudnika Los Pelambres, unatoč protivljenju savjetnika. I pogodio je!

Braca Luksic

Jean Paul Luksic Fontbona

Rudnik Los Pelambres

Holding Antofagasta PLC dobiva sadašnje ime 1982. Na čelu holdinga je Jean Paul Luksic Fonbona, a u upravi vidimo također braću mu Andrónica i Guillerma. Danas je Antofgasta PLC jedan od najvećih proizvođača bakra na svijetu i istražuje rudaču bakra u Americi (Ekvator), Africi (Zambija) i Aziji (Pakistan) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 113

SUMMARY THE BUSINESS EMPIRE OF THE LUKSIC FAMILY

he Luksic Group, one of the most powerful family companies in the world, owned by a Chilean family of the Croatian extraction, is also active in Croatia, where it stands out as an innovator. The Luksic’s have had successful operations in Croatia since Tit achieved independence, for the most part in the tourism sector. It has won public praise for the scholarships it awards to Croatians for studies at the USA’s respected Harvard University, following global corporate philanthropy trends. Croatia is sincerely grateful to the Luksic family for all the generosity it has demonstrated. The company was founded by a Chilean with roots in the island of Brač, Andrónico Abaroa Luksic, who passed away fi ve years ago as the wealthiest citizen of the South American country and a noted philanthropist, leaving a massive economic potential in his legacy. Luksic earned his wealth in the exploitation of copper mines in Chile, a business the family continues to opera- te in with success, with the company listed in the index of the top 100 companies on the London Stock Exchange. Andrónico, the founder of this business empire, was born in Antofagasta in 1926 in the well- to-do family of Croatian emigrant Policarpo and his wife Elena, a Bolivian, the daughter of Andrónico Abaroa, and passed away in Santiago in 2005. Today the Luksic Group operates from South to North America, Europe and Asia. The Luksic company has branched into two major holdings, Quiñenco and Antofagasta PLC. The third sector includes Banco de Chile. In September of 2009, the company’s property was estimated to be worth 10,558 million dollars, and it controlled the total assets of 43,012 million dollars. Still in the prime of his life, Andrónico, Sr. saw to it that his three sons and two daughters, along with their work ethics, gain a quality education, so that they might be the active builders of the family’s business empire one day. In the 21st century, we already see the third generation of Andrónico’s descendants (grandchildren) as directors of the companies in the Luksic Group; Andrónico III, Davor and Max Luksic Lederer and Nicolas Luksic Puga. 114 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

RESÚMEN PODER EMPRESARIAL DE LA FAMILIA LUKSIC

na de las más poderosas compañías familiares a nivel mundial, la familia chilena de raíces croatas Grupo Luksic, también opera en Croacia, donde se destaca por sus innovaciones. Los Luksic realizan negocios exitosos en Croacia desde su indepen- Udencia nacional, mayormente en el campo turístico. Conquistan a la opinión públi- ca otorgando becas a estudiantes croatas para la prestigiosa Universidad de Harvard (Estados Unidos), siguiendo las tendencias mundiales en materia de fi lantropía corporativa. Por su parte, Croacia manifi esta su sincera gratitud a la familia Luksic por todas sus obras de bien. La compañía fue fundada por el chileno Andrónico Abaroa Luksic, cuyas raíces llegan hasta la isla de Brač. Andrónico Luksic nos abandonó hace cinco años (murió en Santiago en 2005) como el ciudadano más acaudalado de ese país sudamericano y como gran mecenas, habiéndole legado a su familia un enorme potencial. La fortuna de los Luksic se hizo en base a la explota- ción de minas de cobre en Chile, actividad a la que se sigue dedicando hoy en día la familia, por lo cual fue incluída en la nómina de las 100 compañias más grandes en la bolsa de Londres. El fundador de este imperio comercial, Andrónico Luksic, nació en 1926 en Antofagasta, en el seno de una familia de holgada posición económica. Su padre, Policarpo Luksic, era un inmi- grante croata, mientras que su madre, Elena, era boliviana, hija de Andrónico Abaroa. Hoy por hoy, el Grupo Luksic opera desde Sudamérica hasta Norteamérica, y desde Europa ha- sta Asia. La compañía de los Luksic se divide en dos grandes holdings: Quiñeco y Antofagasta PLC. También tiene un tercer sector: el Banco de Chile. En septiembre de 2009 el patrimonio total del Grupo fue estimado en 10.558 millones de dólares, mientras que en conjunto controla un activo de 43.012 millones de la moneda norteamericana. Además de inculcarles la virtud de la laboriosidad, Andrónico siempre se preocupó porque sus tres hijos (y dos hijas) recibieran una sólida educacion, para que un día se conviertiesen en activos constructores del imperio comercial familiar. A fi nes de la primera década del siglo 21, ya tenemos tres generaciones de descendientes de Andrónico (nietos) en los puestos directivos de la fi rma Grupo Luksic: An- drónico tercero, Davor y Max Luksic Lederer y Nicolás Luksic Puga. ANTUN DOMIĆ BEZIĆ HRVATSKI KORIJENI ČILEANSKOGA PODUZETNIKA

Naši su korijeni veoma duboki i mi se osjećamo Hrvatima. Riječi su to Guillerma Luksica (53), vodećeg menadžera s južno američkog kontinenta. Nakon školovanja, preuzeo je u očevoj kompaniji odgovornost za fi nancijski i industrijski sektor. Matična tvrtka mu je Quiñenco S.A. Glavni je strateg ulaganja Grupe Luksic u RH, iako imovina pripada cijeloj obitelji. Gospodin Luksic primio nas je u uredu u Santigu de Chileu, otkrivši nam tajne uspjeha obiteljske tvrtke, koja odolijeva izazovima svjetske krize. Iz razgovora vezanog uz poslovnu moć obitelji Luksic, saznajemo kako mari za solidarnost bližnjih koju je, kaže, baštinio od djeda Policarpa rodom s otoka Brača. Rado dolazi u Hrvatsku. Ponosan je na rad sestara koje vode Zaklade, među kojima istaknuto mjesto ima ona koja nosi ime njihova oca - Andrónica Luksica Abaroa

uillermo je drugi sin Andrónica Lukšića Abaroa i Ene Craig Monetti. Rodio se u Santiago de Chileu, godine 1956. Vedar, spretan i radišan, uživa u obiteljskom živo- tu. Ima petero djece. Nakon svestranog školovanja počinje raditi u očevim tvrtkama. GPreuzeo je odgovornost za fi nancijski i industrijski sektor. Matična tvrtka mu je dioničko društvo Quiñenco S.A. sa sjedištem u Santiago de Chileu. Ulaganja u Hrvatskoj su pod njegovim nadzorom, iako imovina pripada cijeloj obitelji. Gospodin Guillermo Lukšić rado nas je primio u svojemu uredu u Santigu de Chileu i tako smo doznali niz zanimljivih informacija o tome obiteljskom poslovnom gigantu, te posljednje vijesti o poslovnoj moći obitelji Luksic. Razgovor je bio vrlo iskren i neopisivo srdačan. • Vaš ugledni otac Adrónico nosio je ponosno prezime Lukšić /Luksic iz daleke Hrvatske te prezime majke Abaroa iz bliže Bolivije. Ispričajte nam na koji se način te dvije stvarnosti spajaju u njemu? - Te dvije stvarnosti spajaju se na čudesno jednostavan način. Moj je otac sjedinio u sebi pojedi- ne osobine svojih predaka i ta je vrlo učinkovita kombinacija stvorila jedinstvenog i izvanred- nog čovjeka kao što je bio Adrónico. U kojem smislu? Moj djed Policarpo Lukšić sin je skromne obitelji s otoka Brača, obitelji koja nije bila materijalno imućna, ali je bila veoma bogata u dru- gim stvarima; na primjer duhovno, posjedovala je iznimno bogatstvo ljubavi za radom, baštinila je neprocjenjivo blago odgovornosti i poštivanja partnera u nadasve jakoj obiteljskoj tradiciji itd. Moja baka Elena Abaroa, Bolivijka, naprotiv, kćer je jedne fi nancijski iznimno moćne obitelji. Ta izvanredno sposobna poslovna žena, vrlo racionalna i fascinantno vješta u trgovačkom sek- toru, također je prenijela mojemu ocu te sposobnosti. Tako moj otac spaja dva veoma zanimljiva sklopa obilježja vođa, koja dominiraju u poslovnim strategijama svih vremena. Baština djeda 116 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

Plicarpa temeljila se na načelima: biti radišan i posvetiti se obitelji te imati naobrazbu; imati uspjeha u životu i dobro živjeti. Tim se načelima s druge strane pridružila moja baka Elena: raz- boritost u trgovanju, um u poslovnome svijetu, pamet i interes. S tim naslijeđenim oruđem moj je otac imao sve ono što je nužno za genijalnog trgovca: maštu, želju za stvaranjem, radišnost, misao da je moguće ostvariti nešto, imati snagu obaviti ono što si zamislio, ostvariti dobitke i upotrebljavati ih za dobrobit vlastite obitelji i države. • Redovito se ističe obiteljska osobitost Grupe Luksic. Vaš otac pričao je kako bi svoje trgovačko-fi nancijske poslove izložio i raspravljao u obiteljskome krugu iako ste svi vi bili maloljetni. Objasnite nam specifi čnosti te praktične naobrazbe o poslovnom svijetu koje ste vi primili? - Pazite! Imao sam sjajne vježbe. No, baštinim jednu koje se posebno sjećam, jer mi je bila izni- mno važna i mnogo mi je pomogla u osobnom razvoju; koja me osnažuje u stresnim situacijama s kojima se svaki dan suočavam sudjelujući u vođenju obiteljskih poslova. Riječ je o vježbi koju je naš otac Adrónico izvodio još kad smo bili mala djeca. Dolazio bi iz ureda neobično kasno, u pola osam, devet sati navečer. Legao bi u svoj krevet a mi, moj brat Andrónico i ja, a poslije i Jean Paul, smjestili bismo se do njegovih nogu u postelji. Vježba se sastojala u prepričavanja dnevnog rada, poslova koje je otpremio, o zavrzlamama i izvorima problema tih poslova, pre- pričavao bi nam uspjehe koje je postigao i razvijao tempo te vježbe kao da smo igrali ping-pong. Tako bismo doznavali o poslovima koje je vodio, pitao nas da mu kažemo što mislimo o tome i o drugim stvarima. Sve je to činio s velikim oduševljenjem. Jasno, dok smo bili mali, naši su odgovori bili veoma djetinjasti, ali s vremenom, kako smo odrastali naša su mišljenja bila zrelija. Uz odgoj iz obiteljskog doma, naša su se mladenačka mišljenja oplemenjivala i razvijala zahvaljujući kvalitetnom školovanju u gimnaziji, a poslije i na fakultetima. Od djetinjstva su nas očeve večernje duhovite ping-pong poslovne vježbe doista mnogo naučile i to u smislu razumijevanja posla, logike i svjetonazora poduzetnika, te spoznaja o izazovima tržišta, ali i strategijama suprotstavljanja životnim nedaćama. Svake večeri smo od njega slušali jednostavne odgojne pouke kako prevladava probleme, kako donosi mentalno rješenje problema uobičajenih u trgovačkim poslovima. Koji je postupak pri razmišljanju o razrješenju poslovne situacije - sve je to za nas bila izvanredna vježba koja je na neki način oblikovala naše poslovno sazrijevanje i vođenje businessa. Očinsku nježnost i obiteljsku tradiciju sada i mi na sličan način prenosimo našoj djeci. A za tatu, te su večernje igre imale važnu ulogu u životu. Iako je u početku našeg sudjelovanja sve bilo djetinjasto, s vremenom su naša mišljenja o poslu dozrijevala te s malo više iskustva i školovanja postajala upotrebljivija i učinkovitija. Te su vježbe poslije i njemu bile vrlo korisne, jer smo mi adolescenti vidjeli nešto što on nije uzeo u obzir ili uopće nije vidio. • Petero ste braće i sestara, koje njihove značajke smatrate najvažnijima? - Teško je odgovoriti na takvo pitanje, no pokušat ću u malo riječi reći ono što me nadahnjuje kod pojedinog brata i sestre u ovom trenutku. Počet ću s muškarcima. Andrónico je stariji brat. On je HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 117

čovjek sposoban smisliti, zamišljati, s pronalazačkim darom, sve ovo na poslovnom području, izmisliti nove projekte, izumiti nove investicije, sanjati stvari koje možemo izvesti u sklopu obiteljskih poslova i koje mogu dodati vrijednosti te s izvanrednom sposobnošću za rad. Jean Paul, isto tako. On je jedan poseban slučaj. Kad je otac živio u Londonu, Jean Paul je s 14 ili 15 godina otišao sa sestrama u Englesku. Školovao se tamo i studirao na Londonskom sveučilištu. On je čovjek s mnogo otvorenijim sposobnostima zbog naobrazbe u Europi. On je čovjek koji je sačuvao onu vještinu, onu ljubav i onaj zanos za rudarstvo koju je imao moj otac, a koju nismo imali Andrónico i ja. Tako on se je pretvorio u čovjeka koji upravlja obiteljskim rudarskim poslovima. On je čovjek koji ima izvanredan praktični duh, čovjek koji znade raditi u ekipi, koji ima tim vrlo sposobnih ljudi. Obično susretnemo poduzetnike koji neće zaposliti ljude s istom ili većom sposobnosti od njih, samo imaju ljude nižih sposobnosti od njih. To je greška. Jean Paul ima vještinu sastaviti ekipu izvrsnih profesionalaca. Također ima veliku sposobnost za rad. Mislim da smo tu sposobnost svi naslijedili, uključujući mene, što ne smijem reći, nije lijepo govoriti o sebi, naslijedio je veliku sposobnost za rad, značajku za koju mislim da je svojstvena Hrvatima. Moja sestra Paola veoma je inteligentna žena, s izraženim praktičnim darom, sa svojom ženkom osjetljivošću. Takva osoba postala je i naša sestra Gabriela. Obje imaju više- manje slične osobine tako da su uspjele napredovati do ključnih upravljačkih dužno- sti u svim aktivnostima i od- govornostima koje idu preko naših Zaklada, kao središnjih korporativnih institucija pu- tem kojih vraćamo društvu ono što smo od njega primili

Gospodarstvenik Guillermo Luksic u društvu poslovne suradnice · Gospodin Luksic primio nas je u uredu u Santigu de Chileu, otkrivši nam tajne uspjeha obiteljske tvrtke, koja odolijeva izazovima svjetske krize 118 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ isplativim poslovanjem. Paola je predsjednica svih Zaklada, među kojima najvažnije mjesto ima ona koja nosi ime našega oca Andrónica Luksica Abaroa. Gabrijela joj svesrdno pomaže. One su zaista osobnim angažmanom i socijalno osjetljivim poslovnim duhom zaslužile pridružiti se tom iznimnom donatorskom, dobrotvornom i humanitarnom poslu vezanom za Grupu Lukšić, koji je prema očevu mišljenju iznimno važan za poslovne sustave suvremenoga svijeta kako bi se umanjio učinak generiranja imovne nejednakosti svih vrsta u zajednici. U svojim posljednjim godinama Andrónico Lukšić Abaroa uočio je gospodarske anomalije koje generira liberalni kapitalizam u odnosu na jaz bogatih i siromašnih- Zato je nastojao ne biti samo jedan dobar poduzetnik nego i dobar donator društvu u kojem je imao uspjeha, te mu putem Zaklada transparentno uzvratiti sredstvima u dobrotvorne, humanitarne, kulturne i pro- svjetne svrhe među kojima najveće iznose dosežu donacije za obrazovanje i pomoć potrebitima raznih vrsta i slično. O Guillermu, tj. sebi neću govoriti jer nije diplomatski ni politički ispravno, a ni pametno. Svoju ocjenu prepuštam drugima i vjerujem u njihovu naklonost. • Smatrajući da ste vi jedna čvrsto povezana obitelj, možete li nam sažeto reći koja je vri- jednost vaše majke Ene i Iris? - Tužno je za Andrónica i mene što naša majka Ena umire kada smo bili vrlo mali. Ja sam imao tri godine, a Andrónico pet. Majka Ena umrla je u 28. godini. Bit ću jako iskren, iako duboko u srcu nosim jedno sanjarsko milo i ljubazno sjećanje na svoju pokojnu majku, istina je da se

Hoteli Plava laguna (Istra, Republika Hrvatska); U Hrvatskoj Luksici imaju hotele na dubrovačkom području, a većinu kojih kontroliraju putem porečke Plave lagune, u kojoj su najveći dioničar - pa im je dividenda bila u vrijednosti od 40,3 milijuna kuna za u 2008. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 119 stvarne majčinske slike ne sjećam. Bili smo premaleni, ali iz drugoga očeva braka primio sam iskrenu majčinsku ljubav koju i danas osjećam. Moj otac ne samo da je imao velik kapacitet za rad i bio izvrstan poduzetnik, on je zaista bio i izvrstan obiteljski čovjek, veoma inteligentan i mudar otac. Oženio je idealnu ženu, oženio je Iris, izvanrednu suprugu, koju zaista smatramo našom majkom. Ona je puna ljubavi i nježnosti za svu djecu, pa je obitelj složno nastavila živjeti. Njezina je glavna uloga u životu slijediti ono što je moj otac utvrdio: važnost jedinstva u obitelji. Majka Iris dala je svoje značajan obilježje našoj obitelji, gdje nema razlika između braće i sesta- ra. Ona se stalno i požrtvovno brine za obiteljsko gnijezdo, a ta je značajka karakteristična za ono što se smatra hrvatsko, tj. da obitelj bude složna, da se voli, da se potpomaže, da se ljubi… • A koja je vrijednost Juana Abaroa? - Juan Abaroa, ujak mojega oca i brat moje bake Elene Abaroa, osoba je koju iznimno poštu- jemo i koja posjeduje neobično vrijedne osobnosti. Imao je iste osobine kao baka Elena. Bio je uspješan poslovni čovjek, neupitno racionalan, inteligentan, tvorac mnogih uspješnih poslovnih pothvata i ponajprije - vođa. Moj otac Andrónico sjedinio se s tim iznimnim čovjekom u pravu poslovnu simfoniju. Čini se da se bliskost i poslovno suglasje moglo ostvariti jer su obojica bila genijalno kreativni u izazovnim poslovnim situacijama. Istine radi, valja reći da je zapravo moj otac inovativnost u poslu baštinio od Abaroe budući da je između njih bila istaknuta sličnost na osnovi koje su mogli stvoriti jaki binom, iako je ujak Juan bio puno stariji. Imao je mogućnost naučiti od njega. Mislim da je Juan Abaroa imao važnu ulogu u poslovnom stvaranju mojega oca. • Članak Poslovna moć obitelji Luksic koji priređujemo za Hrvatski iseljenički zbornik u vezi je s našim razgovorom, možete li nam razjasniti na čemu se ona temelji? - Moć obitelji Lukšić je jednostavna. Temelji se na snazi koja struji iz jedne obitelji neizmjerno ujedinjene kao čvrsta stijena, s ogromnom nježnosti i međusobnim poštovanjem. Sve to sjedi- njuje i povećava obiteljsko jedinstvo. Moć obitelji Lukšić, osnova te velebne stijene nije ništa drugo nego čudesna sposobnost sjedinjenja nekoliko talenata, koji tim jednostavnim učinkovi- tim obiteljskim skladom proizvodi blagostanje našoj domovini, našoj obitelji i Hrvatskoj. Kako je ugodni razgovor potrajao gospodin Lukšić ustade se sa stolice i usklikne: A kad ćete zapitati za Hrvatsku! Ja sam odgovoran za te poslove! • Doći ćemo i do Hrvatske, a sada prijeđimo s obitelji Luksic na naseobinu čileansko- hrvatsku. Koje veze imate vi s postojećim čileansko-hrvatskim institucijama u Čileu a osobito onima u Santiagu? - U redu, ima mnogo dodirnih točaka naše obitelji s hrvatskim iseljeništvom u Čileu i s čile- ansko-hrvatskim organizacijama te Čileancima zainteresiranim za hrvatstvo. Mi smo Anto- fagastinci iako smo rođeni u Santiagu. Osjećamo se od srca Antofagstincima. Od djetinjstva živjeli smo u Antofagasti i sve lijepe mladenačke uspomene potječu iz tog prelijepog čileanskog kraja. 120 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

Antofagasta je grad s mnogo problema. Naše veze s tom hrvatskom kolonijom su drevne i posve duboke. Moj je otac imao mnogo prijatelja Hrvata: Vladimir Radić, na primjer je jedan od njih, Rado Petricio, zatim don José Papić… Mogao bih još dugo nabrajati mnoge hrvatske mladenač- ke prijatelje svojega oca kad je tek počeo poslovni život u Antofagasti. Mi smo ta prijateljstva dobili kao naslijeđe i nastavili ih njegovati u skladu s obiteljskom tradicijom. Jedan od njih je i Neven Ilić i mnogo drugih… Njihova su djeca i unuci i danas naši obiteljski prijatelji. Trajno smo u vezi s hrvatskom kolonijom u Antofagasti i Santiagu. Valja znati da su se mnogi hrvatski doseljenici u Čile tijekom desetljeća dvadesetog stoljeća, zahvaljujući radišnosti i obrazovanju preselili iz tih proizvodnih područja u znatno povoljnija poslovna okružja oko Santiaga. Oni Antofagastinci iz vremena očeva djetinjstva sada uglavnom žive u Santiagu. U poduzetništvu, mnogi naši suradnici su Hrvati: Davor Domitrović, Jaime Radić, Smiljan Radić i Srđan Radić svojedobno, Hernan Buchi Buc, direktor nekoliko naših društava, Sacha Razmilić, itd. Mnogi suradnici Hrvati radili su u našim tvrtkama, a ima ih još. Imamo prirodnu sklonost zapošljavati radišne i odgovorne ljude, suradnike hrvatske krvi, jer se veoma osjećamo Hrvatima. U poslovima, naravno, uvijek imamo svoje veze s hrvatskom diplomacijom u našoj zemlji, pa tako preko veleposlanstva Republike Hrvatske u Čileu znamo što se događa, dajemo i primamo informacije, trudimo se imati što bolji odnos s njima. Ponosno ističem da cijela naša obitelj ima hrvatske putovnice, i tako smo s poslanicom vrijedno i stalno u dodiru. • Jeste li član nekog čileansko-hrvatskog društva? - Da, Estadio Croata, iako moram priznati da nisam ustrajan u posjetu Sportskome klubu. • Govorite li hrvatski? - Ne. Ne govorim. Iako u Čileu živi više od 150.000 Čileanaca hrvatskoga podrijetla na pr- ste se mogu nabrojiti oni koji su sačuvali jezik svojih hrvatskih predaka. Gotovo dvije stotine čileanskohrvatskih književnika, među kojima su i planetarno slavni Skarmeta, Mihovilovic, Morales Milohnic ili pak Ramon Dijaz Eterovic – logično pišu na španjolskome. Još pedesetih godina prošloga stoljeća gotovo sva hrvatska periodika u Čileu prešla je s materinskoga jezika na dvojezična izdanja, a poslije, jasno, na jezik svoje nove domovine – španjolski. Dopustite, i vi ste gospodine Domiću većinu svojega znanstvenoga i književnog opusa stvorili na španjolsko- me, zar ne! Velika udaljenost matične zemlje i stoljeća života u novoj domovini, ali i stjecanje neovisnosti Republike Hrvatske tek prije dvadeset godina, sve je to utjecalo na jezični status iseljenika i njihovih potomaka. Nisu ni pripadnici moje obitelji iznimka! • Sada prijeđimo u Hrvatsku, gdje danas imate samo investicije u turističkom sektoru (ov- dje je gospodin Luksic dodao i nekretnine), što predviđate za bližu i daleku budućnost? - Reći ću prvo nešto o povijesti naših veza s Hrvatskom, razjasniti zašto smo u Hrvatskoj. Prevladava mišljenje u poslovnome svijetu kako smo, svojedobno moj otac, ali i mi danas, radi interesa odlučili ulagati u Hrvatsku. Naši su korijeni veoma duboki i mi se osjećamo Hrvati- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 121 ma. U vrijeme kad je Hrvatska proživljavala teške dane i kad je predsjednik Tuđman tražio od pojedinih skupina poduzetnika iz hrvatskoga iseljeništva da dođu u Hrvatsku, da vide što se to događa u onim strašnim ratnim godinama, i da sami procjene na koji način mogu surađivati s državom kupujući neku aktivu kao investiciju u Hrvatskoj, u trenutku koji bi bio izazovan za ulagače, jer je jedan dio zemlje bio u ratu te su aktive zbog toga bile podcijenjene. Također, istina je da je to bio jedan način kako pomoći domovini, budući da u onom trenutku nitko nije imao interesa ulagati u ratnu Hrvatsku. Nitko je iz poslovnoga svijeta, činjenica je, u to doba nije gledao kao moguću gospodarski naprednu državu. Moj je otac Andrónico imao viziju gospodarski napredne Hrvatske i odlučio je neke investicije usmjeriti u Hrvatsku. Istina je da smo veoma zadovoljni što smo to učinili; istodobno smo za- dovoljni rezultatima jer su danas stvari posve drugačije nego u ono ratno i poslijeratno vrijeme. Hrvatska je postala snažna i ulagački respektabilna država, država koja je na vratima ulaska u Europsku uniju. Hrvatska je moderna, Hrvatska je danas država posve drukčija od one što je bila posljednjih 10 godina, država koje se uspješno reformira i stalno napreduje. Svaki put kad posjetim Hrvatsku, 4 do 5 puta na godinu, ustvrdim neke promjene, zamijetim poboljšanje.

Gospodarstvenik Guillermo Luksic uživa u vinarstvu · Vinarstvo je počelo godine 1994. kada Andrónico kupuje 48 posto dionica vinskog posjeda s drugom tradicijom Vina San preko Korporacije CCU. Grupaciji Vina San Pedro Tarapaca pridruženi su posjedi Altair, Santa Helena Misiones de Renco, Vina Mar, Tamari, Mar Casablanca, Urmeneta te argentinski Finca la Celia… 122 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

• Mislite li ulagati u Hrvatskoj i na drugim gospodarskim poljima, na primjer fi nancij- skom? - Uvijek smo zainteresirani povećati poslove u Hrvatskoj, povećati naše investicije koje su već znatne. Ja imam čast i užitak te posebno zadovoljstvo biti odgovoran za ulaganja u Hrvatskoj. Ne samo da sam predsjednik Quiñenca, nego me i moj otac zamolio da preuzmem i tu dužnost koja moju obitelj povezuje s Hrvatskom. Poslove u Hrvatskoj vodim preko dvaju dioničkih dru- štava Sutivan i Excelsa, kojima upravljam a u vlasništvu su obitelji. Imaju sjedište izvan Čilea. U interesu nam je, naravno, nastaviti ulagati u Hrvatskoj, gdje smo već poslovno prisutni i imamo ljudi, trojicu Čileanaca - jedan od njih je čileanski Hrvat, Patricio Balmaceda po majci čileanskoj Hrvatici Tafra, koji već mnogo godina živi u Hrvatskoj. Stalno istražujemo nove mogućnosti u Hrvatskoj za nove projekte. Imali smo Karlovačku Pivovaru koju smo prodali Heinekenu, kad je on postao suvlasnik Cerve- cerías Unidas u Santiagu. Sada mislimo i na druga ulaganja osim turizma i ulaganja u nekret- nine. Nemamo neke osobite naklonosti za sada prema industrijskim investicijama. U načelu, drago nam je udružiti se s onima s kojima već imamo iskustva, ali nema nijednog razloga da ne uđemo u druge industrije. To je područje ulagačkih izazova i ako su povoljne okolnosti i neka se industrijska grana s vremenom nametne kao zanimljiva i moćna u ostvarivanju mogućega viška, tada ulažemo, zašto ne! • Vinogradarstvo je jedan od vaših hobija. Hrvatska, a osobito Dalmacija, je vinogradska zemlja. Mislite li uložiti u vinograde u Dalmaciji ili drugdje u kontinentalnoj Hrvatskoj u vinogradarskim područjima? - To je ideja koju držimo u portfoliju. Nažalost, poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj je jako rascjepkano. Prvo valja spojiti zemljište u svim regijama Lijepe naše. Ispod pedesetak hektara, nema razgovora za bili koji ozbiljan posao u poljoprivredi. Danas, na žalost, nije moguće naći povoljne površine na koje smo mi naučeni kao poduzetnici. Mi u vinogradarstvu u Čileu i Ar- gentini imamo vinograde površine veće od 3000 hektara. Pretražujemo. Razumijemo stvarnost u Hrvatskoj i čim se stvori mogućnost – ulagat ćemo. • Postoji program stipendija za Hrvate na Sveučilištu Harvard. Koliko ste do danas sti- pendija odobrili i koja je njihova vrijednost? Mislite li taj ugovor produljiti i povisiti sti- pendije? - U tom obrazovnom projektu s Hrvatskom miješaju se sva tri dominirajuća talenta članova moje obitelji o kojima sam govorio. Moj brat Andrónico, savjetnik Sveučilista Harvard, predložio je sjajnu ideju da produljimo našu socijalno osjetljivu i dobrotvornu ruku u Hrvatsku gdje imamo poslovne interese, jer smo Hrvati, poput onog obrazovnog i socijalnog dobrotvornog programa koji ostvarujemo u Čileu. Razgovarajući i osmišljavajući projekt zaključili smo da bi najbolji način pomoći Hrvatskoj bio podizati obrazovni standard pa smo tako utemeljili stipendije za J. F. Kennedy School of Government koji pripada Sveučilištu Harvardu, tako da hrvatska Vlada ima mogućnost poslati svoje službenike na specijalističke studije, 5 ili 6 osoba svake godine. Na HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 123 taj način dajemo Hrvatskoj nešto veoma važno u smislu da njezini državni službenici, oni koji imaju odgovornost u javnom sektoru i koji smišljaju upravne pakete, kojima je cilj da država kvalitetno funkcionira omogućujemo školovanje na uglednim sveučilištima globaliziranog svi- jeta. Zadatak je našega stipendiranja jasan: otvaramo izvrsnim hrvatskim službenicima moguć- nost ulaska u najbolju visokoškolsku ustanovu za državne poslove na svijetu, a nakon završetka specijalističkih studija i povratka u Hrvatsku od tih se ljudi očekuje da novostečena znanja primijene u svojoj domovini. Paola i Gabriela zadužene su za što uspješniju provedbu te zamisli i cjelokupno funkcioniranje toga programa. A ja, koji sam odgovoran za poslove u Hrvatskoj, koji, održavajući kontakt s odgovornom osobom u Hrvatskoj, pazim da se to zaista provede i da se sam projekt dalje nastavi razvijati. Mi smo u ime Zaklade Andrónica Lukšić Abaroa, tj. obitelji Luksic spremni pregovarati da se taj kvalitetan program produlji na još tri godine. 124 2010 A. DOMIĆ-BEZIĆ

SUMMARY CROATIAN ROOTS OF A CHILEAN BUSINESSMAN

ur roots are very deep and we feel ourselves to be Croatians. These are the wor- ds of Guillermo Luksic (53), a very successful manager from the South American continent and the strategist of Luksic investments in Croatia. In this interesting in- Oterview in connection to his family’s business empire, we learn that he holds dear the solidarity towards a fellow man he and the people of his household have inherited from his grandfather Policarp, a native of the island of Brač. Guillermo is the second son to Andrónico Luksic Abaro and Ena Craig Monetti. He was born in Santiago de Chile in 1956. He is the father of fi ve children and enjoys a family life like his father before him. After receiving his education he assumed responsibility for the fi nancial and indu- strial sector in his father’s company. His base fi rm is the Quiñenco S.A. corporation of Santiago de Chile. And while the investments in Croatia are under his supervision, the assets belong to the entire family. Mr. Guillermo Lukšić was delighted to receive us at his offi ce in Santiago de Chile, revealing the secrets of the success of a family company that is weathering the challenges of the global fi nancial crisis.

RESÚMEN RAÍCES CROATAS DE UN EMPRESARIO CHILENO

uestras raíces son muy profundas y nos sentimos croatas. Son palabras pronunciadas por Guillermo Lukšić (53), un empresario excepcionalmente exitoso del continente sudamericano, estratega de las inversiones de los Lukšić en la República de Croacia. NDe la interesante conversación, relacionada con el poder empresarial de su familia, nos enteramos de cómo lo entusiasmó la solidaridad con el prójimo, virtud que heredara junto con los suyos de su abuelo Policarpo, nacido en la isla de Brač. Guillermo es el segundo hijo de Andrónico Luksic Abaroa y de Ena Craig Monetti. Nació en Santiago de Chile en 1956. Tiene cinco hijos y disfruta de la vida familiar al igual que su padre. Tras fi nalizados los estudios, se hizo cargo del sector fi nanciero e industrial en la empresa de su padre. Su compañía matriz es Quiñeco S.A. con sede en Santiago de Chile. Las inversiones en Croacia se encuentran bajo su supervisión, si bien el patrimonio pertenece a toda la familia. El señor Guillermo Lukšić nos recibió gustoso en su ofi cina de Santiago, descubriéndonos los secretos del éxito de la compañía familiar que resiste los desafíos y los embates de la crisis fi nanciera mundial. ŽELJKA LOVRENČIĆ GOPODARSTVENIK IZ PERUA

Marko Burin istaknuti je gospodarstvenik i dobrotvor iz Perua, u kojem živi oko 14.800 naših iseljenika. Rodom iz Osojnika u dubrovačkom zaleđu, odakle se zaputio u svijet kao siromašni dječačić prije četiri desetljeća, nikada nije zaboravio rodni kraj. Na dalekim Andama posvetio se peradarskoj proizvodnji, ostvarivši golem uspjeh. Kao pripadnik poduzetničke elite, Marko Burin svojedobno daje izgraditi most preko rijeke Chillon kraj mjesta Carabayllo u nerazvijenom dijelu Peura, znakovitog zavičajnog imena – Osoynik. Ta je gesta vidljivi znak njegove zahvalnosti zemlji koja ga je prihvatila i koju osjeća svojim novim domom. Uz gospodarske uspjehe i vlastito poslovno carstvo, iz njegove nedavno objavljene knjige memoara, saznajemo kako je Marko Burin stekao i veliki ugled među našim ljudima koji su iselili u Južnu Ameriku

arko Burin je ugledni hrvatsko-peruanski poduzetnik koji je u svoju drugu do- movinu, Peru, stigao iz rodnog Osojnika 1958. godine, u dobi od sedamnaest godina i na poziv svojega strica. Jedan je od mnogih uspješnih Hrvata koji su pro- Mslavili svoju domovinu u zemlji koja ih je prihvatila. Osim uspješne poduzetničke karijere, gospodin Burin stekao je i veliki ugled među zemljacima Hrvatima i u peruanskim krugovima. Rezultat i svojevrsni sažetak njegova predanog rada i djelovanja je i knjiga La fa- milia croata en el Perú, zanimljivo svjedočanstvo o našim iseljenicima koji su drugu domovinu našli u toj južnoameričkoj zemlji. Knjiga se sastoji od osam poglavlja, predgovora i proslova autora. U proslovu autor daje kratak osvrt na povijest Republike Hrvatske i na njezinu aktualnu situaciju, govori o hrvatskome useljavanju u Peru. U proslovu svojim memoarima Marko Burin piše i o prvim hrvatskim institucijama u toj zemlji, te o peruansko-hrvatskoj zajednici u raz- doblju prije uspostave hrvatske državne neovisnosti za vrijeme bivše Jugoslavije. U posebnim poglavljima opisuje hrvatske izbjeglice nakon Drugoga svjetskog rata, djelovanje naše zajednice nakon hrvatske neovisnosti 1990. godine, naraštaje peruanskih Hrvata i njihov doprinos kulturi Perua. Knjiga memoarske proze Marka Burina opremljena je bogatim slikovnim prilozima te sadrži i bibliografi ju. Predgovor tome zanimljivom uratku piše monsinjor Drago Balvanović, već dvadesetak godina dušobrižnik naše zajednice u Peruu. Za autora knjige kaže “da je vrlo mlad došao iz svoje rodne zemlje Hrvatske, prepun uspomena i osobina koje je naslijedio od roditelja: zanosa za rad, poštenja i ljubavi prema svim svojim zemljacima koji su pristigli na ova nova ognjišta.” Iz riječi monsinjora Balvanovića saznajemo da je Markov otac, koji je živio u Osojniku, bio pisac i da je nadahnuo sina da krene njegovim stopama ne samo u poduzetničkoj nego i u kulturnoj 126 2010 Ž. LOVRENČIĆ djelatnosti. Tako je Marko Burin objavio djela svojega oca, a bavio se i istraživanjima vezanim za našu zajednicu u Peruu - u Limi, Callau, Cerro de Pascu i Huánucu. Marko Burin na samom početku memoara, između ostaloga, napominje da u Peruu danas živi oko 298 Hrvata koji govore materinskim jezikom i približno 14.800 potomaka Hrvata od dru- goga do petog naraštaja. Poznato je da je prvi Hrvat u Peru došao 1537. godine - bio je to Basilio Basiljević. O povijesti Hrvata u Peruu piše i Živana Meseldžić u knjigama Yugoslavos en el Perú (Jugoslaveni u Peruu) y Los yugoslavos en la Marina del Perú. (Jugoslaveni u peruanskoj mornarici), a 1998. godine objavljene su i neke brošure koje govore o doseljavanju Hrvata u tu zemlju. No, vratimo se knjizi La familia croata en el Perú u koju nas Marko Burin uvodi stihovima iz pjesme Putnik našega glasovitog preporodnog pjesnika Petra Preradovića. Poglavlje koje se od- nosi na kratku povijest Hrvatske i na aktualno stanje u našoj zemlji za nas nije toliko zanimljivo, ali je vrlo važno za čitatelje u Peruu i u drugim zemljama Latinske Amerike u kojima se o nama, nažalost, još premalo zna. Upravo zbog toga su korisni podatci o podrijetlu Hrvatske i Hrvata, o Hrvatskoj u srednjem vijeku, Hrvatskoj pod mađarskom vlasti, buđenju hrvatske nacionalne svijesti, stvaranju Jugoslavije, o Domovinskome ratu, prvome hrvatskom predsjedniku, opći podatci o našoj zemlji i informacije o nacionalnim obilježjima. Marko Burin potrudio se obja- viti i prijevod Lijepe naše. Već u uvodnom dijelu izdvaja grad Dubrovnik jer je 90% Hrvata i njihovih potomaka naseljenih u Peruu, iz Dubrovnika i njegove okolice. Iz poglavlja o hrvatskim useljenicima u Peru saznajemo da je već spomenuti Basiljević došao iz Sevilje. U XVI. stoljeću u tu je zemlju stigao i Marin Pisetić s otoka Lopuda. On je bio jedan od prvih stanovnika rudarskoga Potosíja; poznato je da je stekao znatno bogatstvo. Hrvati su u Peru dolazili iz Španjolske ili Italije i često su svoja imena mijenjali ili kastiljanizirali. Tako je Marin Pisetić promijenio ime u Juan García. Iz španjolskih arhiva saznajemo da je tih godina u Peruu boravio i Marko Pavlović. U tu su zemlju u XVIII. stoljeću dolazili i hrvatski misionari, među ostalima i Ivan Ratkaj i Ferdinand Konšćak. Bilo je nekoliko valova iseljavanja Hrvata u Peru: krajem XIX. stoljeća tu su bili braća Mateo i Kristo Galjuf Kristović koji su se posvetili rudarstvu, obogatili se i svojim donacijama poma- gali Hrvatskoj kad god je to trebalo. Pedro Burin (1869. - 1961.), Blasov otac, došao je u Peruu 1919., a trgovac i poduzetnik Miho Bákula Yugovic 1874. Njegov je sin Juan Bákula Pacheco bio izabran za gradonačelnika grada Huachoa sa samo 24 godine. Juan Miguel Bákula (1914.) je diplomat i prvi povjesničar međunarodnih odnosa u Peruu. Cecilia Bákula Budge, istaknuta povjesničarka, trenutačno je ravnateljica Peruanskoga nacionalnog kulturnog instituta. Važna je i obitelj Bresani (Breša) iz koje potječu mnogi peruanski uglednici: Federico Bresani del Villar (1836. - 1910.) bio je ministar fi nancija 1895. i potpredsjednik države 1899. (za vrijeme vladavine Nicolása de Piérola). Njegov brat José Bresani del Villar bio je gradonačelnik Lime, Alberto Bresani Rosell veleposlanik u Japanu, a Raúl Bresani Zavala trenutačno je ravnatelj Uprave za Aziju i Oceaniju u peruanskome Ministarstvu vanjskih poslova. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 127

Sredinom XIX. stoljeća u Peru pristiže sve više europskih useljenika, pa tako i hrvatskih. Go- dine 1834. dolazi Manuel Ciulizza (Ćurlica) Bielovucić, podrijetlom s Pelješca, a poslije i Juan Miguel Bielovucić čiji je sin Juan Bielovucić Cavalié, bio pilot i pionir peruanskog zrakoplov- stva. Obitelj se bavila brodarstvom. Važna je i obitelj Puch čiji je prvi član došao u Tacnu 1826. godine. Do 1911. Hrvati su postali vlasnici 20 rudnika, a do Prvoga svjetskog rata u Peruu ih nije bilo više od 1000. Većina je došla između 1850. i 1875., te nakon 1910. i 1914. Uglavnom su se posvećivali rudarstvu, trgovini, eksploataciji kaučuka i poljoprivredi.

Hrvatsko – peruanske veze Hrvati naseljeni u Peruu oduvijek su održavali veze s “majkom Domovinom” te, kao i u drugim zemljama u koje su iseljavali, osnivali svoja društva: u Callau je već 1871. osnovano Slavensko dobrotvorno društvo (Asociación Benéfi ca Slava). Hrvati nisu zadovoljni pomoći austrijskoga konzula i udružuju se kako bi se međusobno potpomagali i podučavali svoju djecu materinskome jeziku. Društva koja osnivaju mjesta su njihova okupljanja i širenja hrvatske kulture. Od mno- gih uspješnih Hrvata koje spominje Marko Burin u spomenutoj knjizi, valja istaknuti i Roquea Rokovića Matkovića (1891.) koji je došao u Peru u dobi od 12 godina. Naselio se u Cerro del Pascu gdje su živjeli njegov stariji brat Juan te sestra Lu- cija. Roque je bio predsjednik Jugoslavenskog dobrotvornog društva (Sociedad Yugoslava de Benefi cencia) i obavljao je mnoge važne javne dužnosti, a s braćom Antonijom, Vin- centeom i Tomásom Šarićem osnovao je tvrtku. Njegov sin Lorenzo bio je vojnik i u ratu s Ekvadorom (1941.) dao je život

U Hrvatskom društvu Dubrovnik (Lima, Peru) predstavljeni su 2009. memoari Marka Burina La familia croata en el Perú / Hrvatska obitelj u Peruu 128 2010 Ž. LOVRENČIĆ za svoju domovinu. Roque Roković ima 12 unuka i 5 praunuka. U Peru su 1921. došli i braća Nicolás i Pavao (Pablo) Lešević koji su se bavili trgovinom, Andro Puljižević Garzoni koji je došao u prvoj polovici XX. stoljeća i radio kao tajnik-savjetnik konzula Antonija Ciurlizze, ple- menitaš Marin Škaprlenda, rođen 1860. u Dubrovniku i drugi. Od Hrvata naseljenih u Casapal- ki, ističemo Antonija Gverovića, rođenog u Osojniku 1847. a od onih u Huánuku Pedra Violića i Jorgea Burina, obojica iz Osojnika. Hrvatski su se iseljenici u tim krajevima posvećivali drvnoj industriji i cestogradnji. Od institucija koje su osnovali Hrvati i koje su bili među prvima u Latinskoj Americi, u Peruu se ističu društvo osnovano u Callau 1871., ono u Iquiqueu 1874. (sada taj grad pripada Čileu), te ono u Cerro de Pascu (1881.). Slavensko društvo u Callau osnovalo je 84 osoba, a počasni predsjednik bio je austrijski konzul u Peruu jer je bio običaj da etničke institucije za počasnog predsjednika izabiru najvišeg diplomatskog predsjednika svoje zemlje. (Hrvati su tada još bili građani Austro-Ugarske). U Callau djeluje i Srpsko društvo koje se 1917. sjedinjuje s hrvatskim. Za vrijeme Jugoslavije Slavenska dobrotvorna društva mijenjaju imena u Jugoslavenska, mnogi se Hrvati iz unutrašnjosti zemlje sele u Limu, a Slavensko dobrotvorno društvo osnovano u Callau 1906. mijenja i svoje sjedište sada Jugoslavenskoga dobrotvornog društva, je u Limi, u ulici San José. Godine 1968. ta se institucija seli u Aveniju San Felipe gdje je i danas. Dobrotvor- na društva su uvijek novčano pomagala Hrvatsku i svoje sunarodnjake, prikupljala pomoć za bolesne i siromašne članove, održavala veze s Domovinom, primala diplomatske predstavnike, organizirala kulturne događaje.

Društvo Dubrovnik i znameniti peruanci hrvatskih korijena Godine 1946. članovi Jugoslavenskoga dobrotvornog društva kupuju teren za izgradnju novoga sjedišta - teren je bio u četvrti Magdalena del Mar i tu naši iseljenici grade kuću u dalmatin- skom stilu. Budući da je najveći broj članova toga društva iz Dubrovnika, ono mijenja ime u Društvo Dubrovnik (Asociación Dubrovnik), a od 1992. naziva se Hrvatsko društvo Dubrovnik (Asociación Croata Dubrovnik). Od 1946. godine to društvo prestaje biti dobrotvorno i postaje klub. Također je promijenjen datum glavne proslave - umjesto 6. siječnja (dana osnutka društva 1906. godine) glavna se proslava održava 5. veljače (dan Svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika). Godine 1993. to je društvo, nakon predaje vjerodajnica peruanskome predsjedniku, posjetio prvi hrvatski veleposlanik u Čileu, Peruu i Boliviji mr. sc. Frane Krnić. Danas Hrvatsko druš- tvo Dubrovnik ima oko 300 aktivnih članova, a u njegovim je prostorijama smješten i počasni konzulat Republike Hrvatske. Posebno poglavlje u knjizi posvećeno je dolasku izbjeglica nakon Drugoga svjetskog rata. Kao i u mnoge druge prekooceanske zemlje, i u Peru dolaze skupine Hrvata koji nisu mogli ili htjeli živjeti u Titovoj Jugoslaviji. Dolaze iz Logora Fermo 1948. godine. Među njima se ističu Pavao Sokcevic i María Jurkovic koji su u Peru stigli sa svojom kćeri Antonijom rođenom u tome izbjegličkom logoru. Iz te skupine je i budući hrvatski počasni konzul u Peruu Branko Fistrovic. Pristigli Hrvati prvo su smještani u prostore vojne škole u Callao, a poslije su išli u mjesta gdje HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 129 su im pronašli posao - u Arequipu, Piuru, Hunacayo… Većina njih radi na posjedima ili se po- činje baviti peradarstvom i ribolovom. Jedna skupina Hrvata pridošla 1948. naseljava se u Santa Clari i tamo premješta sjedište kluba Jadran, osnovanog 1951. u Limi. Marko Burin nas izvješćuje i da je godine 2006. velikom svečanosti obilježeno stotinu godina od ujedinjenja hrvatskih udruženja u Peruu. Tom su prigodom mnogi Hrvati naseljeni u Peruu i Peruanci hrvatskoga podrijetla dobili posebna priznanja za svoju djelatnost vezanu za rad hr- vatskih društva. Neki od njih su: Antica Peinović de Kuljevan, počasna konzulica RH u Peruu, Milan Orlić, poduzetnik i bivši predsjednik Društva, Srećko Šic sadašnji predsjednik Hrvatskog društva Dubrovnik, Luisa María Kukuljica, parlamentarna zastupnica i bivša ministrica, Marko Burin, dr. Luis Perković Roca, poduzetnik te bivši premijer i ministar, dr. Baldo Kresalja, bivši ministar pravosuđa, monsinjor Drago Balvanović i mnogi drugi. Za nas je posebno zanimljiv dio naslovljen Hrvatske obitelji u kojemu nas autor knjige upoznaje s mnogim uspješnim Hrvatima koji su svoju drugu domovinu pronašli u Peruu. Jedan od njih je i Ivan Orlić, rođen 1927. na otoku Krku koji je u tu zemlju stigao 1948. u dobi od 21 godine, zajedno s bratom Milanom i sestrom Marijom. Prije toga bili su u izbjegličkom logoru na otoku Lipari u Italiji. Poput mnogih svojih sunarodnjaka došao je u Peru bez novca i bez znanja špa- njolskog jezika i morao je raditi razne poslove da bi preživio. Godine 1958. posvećuje se ribar- stvu, a 1964. proizvodnji ribljeg brašna i ulja. Osniva tvrtku Polar i postaje uspješni poduzetnik u ribarstvu. Za vrijeme vojne vlade predsjednika Velasca, tvrtka mu je eksproprirana i prisiljen

Poduzetnik Marko Burin (Peru) u društvu uglednih sunarodnjaka, koji su učinili mnogo za peruansku hrvatsku zajednicu koja danas okuplja oko 14.800 naših iseljenika 130 2010 Ž. LOVRENČIĆ je ponovo otići u izbjeglištvo - ovoga puta u Ekvador. U gradu Guayaquilu osniva prvu tvornicu za preradu ribljeg brašna u toj zemlji. Godine 1982. ponovo se vraća u Peru i na čelu je jedne od deset najvećih ribarskih tvrtki u toj zemlji. Dva je puta bio predsjednik Hrvatskoga kluba u Peruu. Za svoje je zasluge primio odlikovanja peruanske i ekvadorske vlade. U uspješne Hrvate u Peruu ubrajamo i Luku Baraku Torica, rođenog 1933. u Dobropoljani. U Južnu Ameriku došao je 1954., a čitav radni vijek proveo je na brodovima. Danas posjeduje tvrtku Hajduk. Miguel Kulišić Miloslavić (1925. - 1996.) rođen je u Župi Dubrovačkoj. U Peru dolazi 1948., također se posvećuje ribarstvu, odlazi u Ekvador i vraća se u Peru. Bio je jedan od vlasnika ri- barske tvrtke Atlántico koja se ujedinjuje s tvrtkom Consorcio Malla koja djeluje u Piscu. Jedan je od osnivača Hrvatskog društva Dubrovnik. Među poznate i uspješne poduzetnike ubrajamo i autora ove knjige Marka Burina, rođenog 1941. u Osojniku. U Peru dolazi 1958. u dobi od 17 godina. Počeo je raditi u trgovačkom sek- toru, a 1962. počinje se baviti peradarstvom. U početku radi s Nikolom Urljevićem; poslije se osamostaljuje. Danas je vlasnik nekoliko peradarskih tvrtki (Avícola Galeb, Triana, Arco, San Blas…). Godine 1993. vlastitim novcem gradi most iznad rijeke Chillón koji naziva Osoynik. Tri je puta bio predsjednik Hrvatskog društva Dubrovnik. U Peru je 1927. došao i Radislav Farčić Surjan, rođen u Veloj Luci 1896. godine. Otac je ge- nerala Alejandra Farčića Barriosa. Među mnoge poznate Hrvate u Peruu ubraja se i monsinjor Drago Balvanović koji je u tu zemlju došao 1987. prema nalogu kardinala Franje Kuharića. U Limi se svake nedjelje u 11:30 održava misa na hrvatskome jeziku, a u Peruu se nalazi i nekoliko hrvatskih svećenika i redovnica. U knjigu La familia croata en el Perú uključeno je i više od tristo fotografi ja iz raznih razdoblja tako da čitatelj može i vizualno pratiti život naših doselje- nika u Peru. Ta je knjiga zanimljivo svjedočanstvo o našim ljudima u Peruu i namijenjena je u prvome redu njima. Za nas je pak iznimno važna radi mnoštva informacija o hrvatskim tragovima u toj zemlji. Njome se Marko Burin pridružuje uspješnim djelima našega iseljenika u Čile Antuna Domića Bezića Breve Historia de Croacia hasta 1991 (Kratka povijest Hrvatske do 1991.) i Ci- entifi cos de Croacia y científi cos chileno-croatas (Znanstvenici iz Hrvatske i čileansko-hrvat- ski znanstvenici), mladog pripadnika naše zajednice u Argentini Cristiana Sprljana - Historia de la inmigracion croata a Córdoba (Povijest hrvatskog doseljavanja u Córdobu) te pravnika i hrvatskoga počasnog konzula u Urugvaju Eduarda Antonića Croacia y los croatas en Uruguay (Hrvatska i Hrvati u Urugvaju). Jednom sam prigodom, predstavljajući uspješnu peruansku književnicu hrvatskih korijena Zinku Saric, napisala da se kod nas o iseljeništvu u Peruu još premalo zna. Zahvaljujući Marku Burinu, više nije tako. Pred nama je opsežan tekst koji usko povezuje dvije zemlje - Hrvatsku i Peru - i još jedanput dokazuje kako su naši ljudi svojim disci- pliniranim radom i odgovornosti, ali i sposobnošću uklapanja u novu sredinu uspijevali ostvariti svoj (južno)američki san. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 131

SUMMARY A BUSINESSMAN FROM PERU

a familia croata en el Perú (The Croatian Family in Peru), the memoirs of Marko Burin, were presented at the premises of the Dubrovnik Croatian Association in Lima in mid 2009. There are, according to some estimates, about 14,800 ethnic Croatians cu- Lrrently living in Peru, most fi fth-generation Peruvian immigrants. The author, Marko Burin, received much praise from the many people on hand for the presentation of his memoirs, including from the director of the National Institute of Culture (Instituto Nacional de Cultura), Cecilia Bakula, and Member of Peruvian Congress Luisa Maria Cuculiza, and the representati- ves of Croatian diplomatic and consular offi ces in the countries of South America. Burin poured all of the family stories that had been handed down from generation to generation, and those he created himself, into these memoirs, his fi rst book. A Croatian emigrant, Marko Burin is a prominent businessman and philanthropist in Peru. He hails from Osojnik in the Dubrovnik hinterland, from where he moved abroad as an impoverished seventeen-year-old in 1958. During his four decades abroad under the distant Andes he dedicated himself to the production of poultry, creating 500 jobs in Lima. As a member of Peru’s business elite, Marko Burin had a bridge built over the Chillon River near the town of Carabayllo, with a signifi cant name, Osoynik, hoping in this way that the name of his native Dubrovnik area village will bring the people of this passive Peruvian region the kind of prosperity Peru – the home of the Inca civilisation – gave him as an impoverished immigrant. The gesture is a visible sign of his gratitude towards the country that received him and that he feels to be his new home. From this seven-chapter book, with a foreword by the missionary Balvanović and a diligently compiled index, we learn his success as an entrepreneur and in creating his own business em- pire, but also about how Marko Burin earned his excellent reputation among the Croatians that have emigrated to South America. 132 2010 Ž. LOVRENČIĆ

RESÚMEN UN EMPRESARIO DE PERÚ

n la Asociación Croata Dubrovnik de Lima fueron presentadas a mediados de 2009 las memorias de Marko Burin intituladas La familia croata en el Perú. Según se estima, hoy en día viven en el Perú alrededor de 14.800 ciudadanos de orígen croata, que Emayormente constituyen la quinta generación de emigrantes. En la presentación de sus memorias, el autor Marko Burin recibió numerosos elogios por parte del público presente, entre el que se encontraban la directora del Instituto Nacional Croata (INC) Cecilia Bakula, la parlamentaria peruana Luisa María Kukuliza y funcionarios de las representaciones diplomáti- cas y consulares croatas de diversos países de Sud América. Todas las historias familiares que fueron transmitidas de generación en generación, incluso las que creó él mismo, fueron volca- das por Burin en un libro de memorias en prosa, su obra primeriza. Nuestro emigrante Marko Burin es un destacado empresario y benefactor del Perú. Nació en Osojnik en los alrededores de la ciudad de Dubrovnik, desde donde se lanzó al mundo en 1958 como un humilde joven de 17 años. Durante cuatro décadas en la emigración en los lejanos Andes se dedicó a la producción avícola, llegando a abrir incluso 500 puestos de trabajo en Lima. Como miembro de la élite empresaria peruana, Marko Burin hizo construir un puente sobre el río Chillon en la localidad de Carabayllo, denominándolo Osoynik, en memoria a su pueblo natal en Dubrovnik y con el deseo de que dicho puente con un nombre tan signifi cativo le trajese prosperidad a los habitantes de ese modesto pueblo peruano, como le trajera a él mismo cuando llegó sin nada al Perú - cuna de la civilización de los Incas. Ese gesto es una señal visible de su gratitud hacia el país que lo acogiera y al que siente como su nueva Patria. Además de los éxitos empresariales y del imperio comercial que logró crear, se desprende del libro (que tiene siete capítulos, con el prólogo escrito por el padre misionero Balvanović, y con un índice meticulosamente compaginado) que Marko Burin también se ganó un gran renombre entre los croatas que emigraron a América del Sur. DINKO MARIN STATISTIČKA ANALIZA HRVATSKE ZAJEDNICE U KANADI

Kanada pripada skupini gospodarski najrazvijenijih država svijeta, s uzornom parlamentarnom demokracijom, u čijem blagostanju živi multikulturno društvo, koje pogoduje razvitku hrvatske zajednice i njezine specifi čne kulture, sudeći prema statističkim pokazateljima koji se daju iščitati iz Popisa stanovništva te zemlje. Udjel hrvatskoga stanovništva u Kanadi koje govori ili poznaje hrvatski jezik u međupopisnim je razdobljima, od 1996. do posljednjeg popisa stanovništva iz 2006., porastao za 18%. Hrvatska zajednica u Kanadi najljepši je primjer očuvanja identiteta u multietničkom okruženju, od svih naših iseljeničkih zajednica u dvadesetak zemalja svijeta u kojima, iz godine u godinu, opada broj govornika materinskoga jezika. Kanada je trenutno domovina 110.880 Hrvata i građana hrvatskoga podrijetla

ao rijetko koji narod pod utjecajem povijesnih, političkih, ekonomskih i ostalih čim- benika Hrvati su se iseljavali sa svojeg područja i naseljavali druge zemlje u kojima su tražili novi i bolji život u drugoj polovici drugoga tisućljeća. Stručnjaci razlikuju, Kuglavnom, tri kategorije hrvatskih iseljenika: autohtone hrvatske manjine u srednjoj i jugoistočnoj Europi, iseljeništvo u zapadnoeuropskim zemljama, te ono koje živi u prekooce- anskim zemljama. Za razliku od prve kategorije, tj. autohtonog hrvatskoga stanovništva, druga i treća kategorija iseljenika znatno su izloženije procesu asimilacije. Naravno da je utjecaj asimilacijskih procesa slabiji u drugoj kategoriji u odnosu prema trećoj kategoriji iseljenika. Hrvatski iseljenici iz Eu- rope geografski su bliže domovini, nego oni iz prekooceanskih zemalja, pa imaju mogućnost češće posjetiti domovinu zajedno sa svojim obiteljima, što pridonosi očuvanju i njegovanju hr- vatskoga jezika, boljem poznavanju kulture i običaja te drugih posebnosti suvremenoga hrvat- skoga društva. Asimilacijskim procesima znatno su izloženija dva naraštaja iseljenika (ako u obzir uzmemo podjelu hrvatskih iseljenika koju je učinila Katica Serdar1.) a to su djeca trećeg i petog naraštaja našega podrijetla. Naravno da tim asimilacijskim procesima uvelike pridonose i sami roditelji koji bi trebali svojim primjerom (a tu se ponajprije misli na njegovanje hrvatskoga jezika u ku- ćanstvu, aktivno sudjelovanje u radu hrvatskih društava) potaknuti djecu za što veće zanimanje za hrvatski jezik i kulturu. Poticaj iz obitelji od neprocjenjive je važnosti za ishodišnu kulturu, ali i za uspješnu integraciju u multietnička društva zemalja primateljica kakvo je, primjerice, razvijeno kanadsko društvo.

1 Dijeli hrvatske iseljenike u pet naraštaja i to : 1. pionirski s početka XX. stoljeća, 2. oni koji su stigli između dvaju ratova, 3. djeca drugog naraštaja, 4. doseljenici nakon Drugog svjetskog rata i 5. djeca četvrtog naraštaja 134 2010 D. MARIN

Iako poznata po brojnom članstvu u kulturno-umjetničkim društvima i uzornim suvremenim obiteljskim zajednicama, iznimno osjetljivim na posebnosti ishodišne kulture, hrvatska iselje- nička zajednica u Kanadi nije ostala imuna na asimilacijske procese. Na planetarnoj razini, među dvadesetak zemalja svijeta u kojima žive u većem broju Hrvati i građani našega podrijetla, ipak se čini kako kanadski Hrvati postižu najbolje rezultate u njegovanju i razvijanju hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta – sudeći prema relevantnim statističkim pokazateljima. Zato je zanimljivo objasniti statističke podatke službenog Popisa stanovništva Kanade, i to prema posljednjem popisu iz 2006. o broju Hrvata u Kanadi, te o poznavanju hrvatskoga jezika - kako bi se dobila što vjerodostojnija slika o hrvatskoj etničkoj zajednici u Kanadi. No prije iscrpne analize statističkih pokazatelja iz 2006. godine kratko ćemo se osvrnuti na po- vijest iseljavanja Hrvata u Kanadu, kako bi se potencijalnoga čitatelja ovoga članka obavijestilo o osnovnim značajkama iseljavanja u tu sjeverno-američku državu. Iseljavanje Hrvata u Kanadu možemo pratiti još od XV. stoljeća kad se tek povremeno iselja- vaju, i to oni koji su bili članovi pojedinih ekspedicija (npr. 1453. ekspedicija Jacques Cartier i Le Sieru de Roberval). Članovi tih pionirskih ekspedicija, koje su otkrivale kanadsko područje, bila su i dvojica Hrvata Ivan Malogrudić iz Senja i Marin Masalarda iz Dubrovnika. Prvi veći valovi iseljavanja počinju polovinom XIX. stoljeća kad Hrvati naseljavaju područje British Co- lumbie, posebno dolinu rijeke Frase koja je bila zahvaćena zlatnom groznicom. Iznimno je teško točno procijeniti koliko se Hrvata u tome razdoblju iselilo u Kanadu, jer se nije vodila precizna statistika. A, ako je i vođena iz nje je teško izvoditi zaključke, jer se većina Hrvata u onodobnoj evidenciji vodila kao austrougarski migranti. Radi navedenih poteškoća u interpretaciji arhivske građe vezane za naše iseljeništvo, mi ćemo se u ovome članku prikloniti podatku koji iznosi Marin Sopta u svojemu radu Hrvati u Kanadi. Ugledni istraživač hrvatske etničke zajednice u Kanadi profesor Sopta navodi da je 200 000 ljudi napustilo Hrvatsku od 1850. do 1890. i naselilo se u Kanadi i SAD-u. Tijekom prvih desetljeća XX. stoljeća rast će broj Hrvata koju su se iselili u Kanadu. Već godine 1906. (vidi grafi kon 1.) u Kanadu su emigrirala 226 Hrvata, 1907. taj je broj rastao, da bi 1908. godine pao na 224. Uzrok tome je ekonomska recesija. Tijekom 1912. i 1913. godine broj Hrvata koji emigriraju u Kanadu se utrostručio. Pred sam početak Prvoga svjetskoga rata u Kanadu su iselila 803 Hrvata. Računa se da je do 1914. godine u tu zemlju emigriralo 5 000 hrvatskih iseljenika. Tijekom Prvog svjetskog rata iseljavanje u Kanadu opada. Tome je u svakom slučaju pridonio i rat, ali i težak položaj hrvatskih iseljenika u Kanadi za vrijeme Prvog svjetskog rata. Naime, budući da je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, a Kanada sastavni dio Velike Britanije, koje su bile suparnice u Prvom svjetskom ratu, posljedica toga bila je da je onodobna kanadska Vlada deportirala Hrvate ali i ostale narode Austro-Ugarske u posebne logore u koji- ma su trebali ostati do kraja Prvog svjetskog rata. Posljedica takvog ponašanja kanadskih vlasti je smanjivanje broja useljenika iz onodobne Hrvatske. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 135

Grafi kon 1. Broj iseljenih Hrvata u Kanadu od 1906. do 1914. godine

Nakon Prvog svjetskoga rata useljavanje u Kanadu nije veliko. No, takva će se situacija ubrzo promijeniti. Statistike govore da je u tome međuratnome razdoblju iz Hrvatske u Kanadu emi- griralo i do 27 000 osoba, a “pred sam Drugi svjetski rat Hrvati su registrirani u 170 kanadskih naselja.”2 Osim toga podataka koji daje najplodniji živi hrvatski znanstvenik u području iselje- ništva Ljubomir Antić, te Većeslav Holjevac u svome dijelu Hrvati izvan domovine, u literaturi se spominje da je do 1924. do 1928. godine u Kanadu uselilo, prema procjenama različitih auto- ra, oko 10 000 Hrvata. Jugoslavenska statistika tvrdi da se od 1918. do 1928. godine u Kanadu iselila 21 071, a u zemlju se vratilo samo 1989 osoba (pogledaj grafi kon 2.). Povećanju broja iseljavanja u Kanadu pridonio je i zakon o migracijama u susjednom SAD-u, koji je bio dosta strog, pa se većina onih koji su se namjeravali iseliti u SAD - odlučuju otići u Kanadu. Već 1931. godine i kanadske su vlasti ograničile useljavanja, a ta su se ograničenja posebno odnosila na državljane europskih zemalja, jer se u Kanadi drastično smanjivala stopa zaposlenosti. Teško je odrediti točan broj hrvatskih useljenika, jer kanadske vlasti nisu tražile određivanje na- cionalnosti, nego samo državljanstvo. Zato se većina tih useljenika izjasnila kao Jugoslaveni.

Tablica 1. Broj useljenih Jugoslavena od 1917. do 1928. godine

Godine 1917. 1918. 1919. 1920. 1921. 1922. 1923. 1924. 1925. 1926. 1927. 1928. Broj useljenih 2 ----- 11 12 89 180 136 1306 1620 3065 4054 2563 Jugoslavena Podatci preuzeti iz knjige Većeslava Holjevca, Hrvati izvan domovine, Zagreb 1967., str. 164.

2 Ljubomir Antić, Hrvati i Amerika, Zagreb, 2002., str. 151. 136 2010 D. MARIN

Grafi kon 2. Broj iseljenih Jugoslavena u Kanadu po regijama Jugoslavije od 1918. do 1928. godine.

Podaci preuzeti iz knjige Većeslava Holjevca, Hrvati izvan domovine, Zagreb 1967., str. 165. U međuratnom razdoblju (1920. - 1939.) u Kanadu je stiglo više od 12 000 Hrvata, a već 1944. čak 53 000 Hrvata živi u Kanadi. U tome razdoblju većinu hrvatskih iseljenika čine muškarci i to više od 80%. Naime, većina mladića napuštala je domovinu u potrazi za boljim poslom u nadi da će se, kad nešto i zarade, vratiti u domovinu. Nakon Drugog svjetskoga rat pojačana je emigracija iz naših krajeva, tako da je između 1947. do 1951. u Kanadu otišlo gotovo 7 000 Hrvata. A od kraja Drugog svjetskog rata do 1975. u Kanadu se iselilo oko 65 000 Hrvata. Nakon 1975. broj iseljenika iz Hrvatske je smanjen i opada.

Analiza popisa kanadskog stanovništva iz 2006. godine Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2006. godine u Kanadi živi 110 880 osoba koje su se izjasnile kao Hrvati, što čini neznatnih 0,35 % ukupnoga stanovništva te velike sjeverno- američke zemlje. Usporedbom tih podataka s podatcima prethodnoga popisa kanadskoga sta- novništva iz 2001., može se zaključiti da se broj hrvatskoga stanovništva u toj zemlji povećao za 14,25%. Ako podatke iz 2006. usporedimo s popisom tamošnjeg stanovništva iz 1996. dobit ćemo da se u deset godina broj hrvatskoga stanovništva u Kanadi povećao za 31,23%. Od toga ukupnoga broja pripadnika hrvatske iseljeničke zajednice u Kanadi (110 880) 56 405 izjasnilo se da ima samo hrvatsko podrijetlo, a 54 475 izjasnilo se da ima djelomice hrvatsko podrijetlo. Također, ako se usporede popisi kanadskog stanovništva iz 2001. i 2006. primjećuje se da je pao broj osoba, u odnosu prema 2001., koje se izjašnjavaju da imaju samo hrvatsko podrijetlo i to za 3%, a istodobno je porastao broj onih koji imaju djelomice hrvatsko podrijetlo i to za 40%. Usporedbom posljednjih dvaju međupopisnih razdoblja 1996. - 2001. i 2001 - 2006. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 137 primjećuje se da opada broj osoba koje imaju samo hrvatsko podrijetlo. Naime, u prvom među- popisnom razdoblju (1996. - 2001.) rastao je broj osoba koje su imale samo hrvatsko podrijetlo. Porast broja osoba koje imaju samo naše podrijetlo u to je doba iznosio 5,2%. U drugom među- popisnom razdoblju nakon 2001., taj je pokazatelj pao za već navedenih 3%. Pad od 2,2 % ne treba nas toliko čuditi, ako uzmemo u obzir činjenicu da sve više mladih stupa u brakove izvan svoje etničke zajednice. Naravno da padu pridonosi i smrtnost prvog i drugog naraštaja hrvat- skih iseljenika u Kanadi. Za razliku od osoba koje se izjašnjavaju da imaju isključio hrvatsko podrijetlo, broj soba koje imaju djelomice hrvatsko podrijetlo neprestano raste, pa je između 1996. do 2006. porastao za značajnih 73 %.

Grafi kon 3. Osobe hrvatskoga podrijetla prema popisima 1996., 2001., i 2006. Ako se po saveznim kanadskim pokrajinama pogleda broj osoba hrvatskoga podrijetla najviše ih je u Ontariu i to 71 380 (porast od 14,5% u odnosu prema 2001. godini). Taj je podatak posve logičan jer je pokrajina Ontario u povijesti bila najprivlačnije odredište hrvatskim iseljenici- ma i s vremenom je postala neformalno kulturno središte hrvatske iseljeničke elite u Kanadi. Prema broju naših iseljenika Ontario odmah slijedi B. Columbia (18 815), pa Alberta (9 650) itd. Najmanji broj osoba koje su se izjasnile Hrvatima je na području Yukon Territorya (30) i Northwest Teritorya (35). Između dvaju popisa 2001. i 2006. godine najveći porast hrvatskoga stanovništva zabilježen je u pokrajini New Brunswicku. Tamošnje je hrvatsko pučanstvo, koje je 2001. brojilo 190 osoba našega podrijetla, poraslo do 2006. na 285 osoba - što je porast od čak 50%. Najslabiji porast, ako se usporede posljednja dva popisa kanadskog stanovništva, imale su pokrajine Nova Scotia (4,8%), Manitoba (7,08%) i Newfoudland (7,14%). Uvidom u statističke podatke primjećuje se pad hrvatskoga stanovništva u Yukon Territoryu (- 53,84% u odnosu prema 2001.), Prince Edward Islandu (-36,36 % ), Northwest Teritoryu (-30 %) i Saskatckewanu (-2,34 %). U svim ostalim pokrajinama zabilježen je porast hrvatskog stanovništva. Spomenimo ovdje da najveći udjel Hrvata, s obzirom na ukupan broj stanovnika pojedine pokrajine - ima u Ontariu (0,59%) i British Columbiji (0,4 %). Najmanji je udjel hrvatskoga stanovništva zabilje- žen u Yukon Territoryu (0,09%) i Northwest Teritoryu (0,08%). 138 2010 D. MARIN

U većini kanadskih saveznih pokrajina zamjetan je pad broja osoba koje se izjašnjavaju da imaju samo hrvatsko podrijetlo. Najveće osipanje hrvatske zajednice zabilježeno je u Northwest Teri- toryu (-60% u odnosu prema 2001.), dok je rast pripadnika naše iseljeničke zajednice zabilježen samo u British Columbiji i to 27,4% u odnosu prema 2001. Ako se pogleda statistika osoba koje se izjašnjavaju da imaju djelomice hrvatsko podrijetlo u svim pokrajinama, osim u British Columbiji (-4,69% u odnosu prema 2001.) primjetan je rast. Najveći rast broja osoba hrvatskoga podrijetla ostvarila je pokrajina Prince Edward Island od 116,67% u odnosu prema 2001. Zanimljivo je spomenuti da se u toj pokrajini 1996. ni jedna osoba nije izjasnila da je djelomice hrvatskoga podrijetla, a 2001. 30 osoba se izjašnjava, a 2006. čak 65 osoba izjavljuje da je hrvatskoga podrijetla. No, iako je u Prince Edward Islandu porastao broj osoba koja se izjašnjavaju da imaju djelomice hrvatsko podrijetlo, smanjio se broj onih koji imaju samo hrvatsko podrijetlo s 80 osoba 2001., na samo 5 osoba 2006. Većina hrvatskoga stanovništva u Kanadi prema popisu iz 2006. godine živi u gradovima. Pre- ma istom popisu najviše Hrvata je u sljedećim gradovima: Toront u, Mississaugi, Hamiltonu, Calgaryu, Vancouveru, Oakvilleu, Ottawi, Londonu. Ako se u obzir uzme metropolitansko područje, najviše Hrvata živi u sljedećim područjima: Torontu 33 185 Vancouveru 12 475 Hamiltonu 12 120, Windsoru 4 095.

Kanadski Hrvati – izvrsni njegovatelji materinskog jezika Osim podataka o etničkome podrijetlu, popis stanovništva u Kanadi obuhvaća i pitanje o upora- bi jezika u kućanstvu. Tako se pita za materinski jezik, koji se defi nira kao jezik koji je pojedi-

Hrvatska mladež u Kanadi djeluje u brojnim kulturno umjetničkim društvima, zahvaljujući kojima brižnije njeguju jezik i kulturu svoga naroda · FS Vila Velebita II i III, Calgary · U Kanadi se povećao brij osoba, koje govore ili poznaju hrvatski jezik HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 139 nac naučio u djetinjstvu i još ga zna govoriti, te pitanje o jeziku koji se najčešće koristi u obitelji, tj. u kućanstvu. Ti su nam podatci iznimno dragocjeni, jer se pomoću njih može pratiti proces asimilacije, tj. koliko je hrvatski jezik zastupljen među našim iseljenicima u Kanadi. Ono što možemo zaključiti i letimičnim pogledom u podatke, jest činjenica da jest hrvatski jezik još u velikoj uporabi među hrvatskim iseljenicima u toj zemlji. Ta činjenica posebno veseli ako znamo da se hrvatske iseljeničke zajednice u 21. stoljeću iz dru- gih zemalja svijeta, ne mogu pohvaliti takvim podacima o rastu broja govornika materinskog jezika. Opadanje broja učenika te zatvaranje naših iseljeničkih razreda jesu svakodnevica u Australiji. U tom slučaju, hrvatski će jezik nestati sa svih državnih popisa u Australiji, i mi ćemo se asimilirati, imat ćemo hrvatske domove, ali nitko neće govoriti hrvatski, ističe Luka Budak pročelnik Hrvatskih studija iz Australije. S druge strane planeta, na južnoj polutci gdje također živi hrvatsko iseljeništvo, taj je proces zaboravljanja materinskoga jezika već uzeo maha. Na prste se mogu nabrojiti govornici hrvatskoga. Na popisu najvažnijih jezika španjolski je na dru- gome mjestu, odmah poslije engleskog, s gotovo 400 milijuna izvornih govornika, među kojima je prema procjenama više od pola milijuna hrvatskih iseljenika. Budući da Hrvati i građani hr- vatskoga podrijetla gotovo pola tisućljeća, još od hrvatske Dubrovačke republike (1272. - 1808.), žive u zemljama španjolskog govornog područja i duže od stoljeća imaju razvijenu iseljeničku kulturnu djelatnost na mjesnome jeziku jasno je da suvremena civilizacija, pojednostavljeno rečeno, pati od unifi kacije, iako se deklarativno kune u različitost. Koliko je to prisezanje u kulturnu raznolikost, što je u nas na Starom kontinentu prvo proglasilo Vijeće Europe, stvarno, a koliko deklarativno ili je diktatom kapitala moćnih izmaknulo nadzoru, možda se najočitije odražava u tranzicijskim zemljama i malim jezičnim zajednicama kakva je hrvatska zajednica. Na sjevernoj polutci priča o materinskom ili rodnom ili prvom jeziku hrvatskih iseljenika u SAD-u uglavnom se zaogrnula plaštem integracije u sredine prijma, pa i u mjesne jezike: veći- nom engleski. U Kanadi pak udjel hrvatskoga stanovništva koje govori ili poznaje hrvatski jezik od popisa 1996. pa do 2006. raste (porast oko 18%), a o tome nam najbolje govore podatci o upotrebi jezika u vlastitom kućanstvu. Prema podatcima iz popisa 2006. hrvatski jezik u kućanstvu u odnosu na ukupan broj stanovnika Kanade govori 22 165 osoba, što je udjel od 0,1% hrvatskoga jezika među svim jezicima koji se koriste u kućanstvima u Kanadi. Zanimljivo je istaknuti da od tih 22 165 osoba koje se koriste hrvatskim jezikom u kućanstvu čak 3 395 otpada na osobe rođene u Kanadi, a 18 615 na one koje su emigrirale u Kanadu nedavno. Ta činjenica ohrabruje, jer upućuje na to da i osobe koje se izjašnjavaju da imaju samo djelomice hrvatsko podrijetlo i dalje njeguju hrvatski jezik te da ga prenose na svoju djecu, dakle na 2. i 3. naraštaj Hrvata koji se rađaju u Kanadi. Fascinira osviještenost njihovih roditelja jer upravo su te dvije kategorije po- tomaka hrvatskih iseljenika, kako je već spomenuto u tekstu, najizloženije procesu asimilacije. Također, primjetan je i rast broja osoba koje smatraju da im je hrvatski materinski jezik (odnosi se uglavnom na osobe koje su emigrirale u Kanadu). Iznimka se (isto kao i 2001.) uočava samo kod onih kanadskih državljana koji se izjašnjavaju da im je materinski jezik hrvatski u Nuveau Brunswicku i Northwest Territiryu. 140 2010 D. MARIN

Kanadski popis pučanstva daje nam uvid i u uporabu pojedinih jezika na poslu3. Prema spome- nutome popisu iz 2006. vidljivo je da se 32 325 osoba hrvatskoga podrijetla uglavnom koristi engleskim jezikom na poslu, 425 uvijek i 495 nikada. Francuski na poslu uglavnom govori 780, uvijek 785 i nikada 33 250 osoba hrvatskoga podrijetla. Ti podatci o upotrebi francuskoga jezika razumljivi su budući da u pokrajini Quebecu, u kojoj je francuski dominantni jezik, živi 5330 osoba hrvatskog podrijetla. Uz te podatke o upotrebi engleskoga i francuskoga, nama su svakako zanimljiviji oni koji govore o upotrebi hrvatskoga jezika na poslu. Hrvatskim jezikom se uglav- nom na poslu služi 755 osoba, 2 245 osoba koristi ga uvijek, a 30 245 nikada. Ako pogledamo po pokrajinama hrvatski jezik na poslu se najviše koristi u Ontariuu (2 235) i British Columbiji (350). Hrvatski jezik se uopće na poslu ne koristi u Newfoudlandu, Prince Edwar Islandu, Novoj Scotiji, Yukon Territoryu i Northwest Teritoriesu. Ti su podatci iznimno zanimljivi jer upućuju na aktivnu upotrebu hrvatskoga jezika i na poslu, bilo bi zanimljivo opširnije istražiti u kojim poslovnim granama se koristi hrvatski jezik, no to ostavljamo za neku drugu prigodu. Uvidom u posljednji popis stanovništva u Kanadi možemo očitati i podatke o mjestu rođenja pojedine etničke skupine ovisno o vremenu iseljavanja. Tako nam ovaj popis stanovništva do- nosi podatak da Hrvati čine 0,6 % (39 259 osoba) imigrantske populacije Kanade. Od tih 0,6%, većina je iselila u Kanadu do 1991. i od 1996. do 2000. (vidi grafi kon 4.).

Integracijski procesi snažniji od asimilacije Iako prema posljednjem popisu stanovništva Kanade Hrvati čine tek neznatnih 0,35 % stanov- ništva te sjeverno-američke zemlje, ohrabruje uvid u statističke pokazatelje na osnovi kojih je moguće zaključiti da se građani našega podrijetla brinu o očuvanju hrvatskoga identiteta u Kanadi. Komparacijom podataka iz dvaju posljednjih popisa kanadskog stanovništva i to onoga

Grafi kon 4. Udjel hrvatskih iseljenika u Kanadi prema razdoblju useljavanja

3 Odnosi se na starije od 15 godina koji su zaposleni. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 141

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2006. godine u Kanadi živi 110.880 osoba koje su se izjasnile kao Hrvati · Društveni život građana hrvatskog podrijetla u toj razvijenoj zemlji na uzornoj je razini iz 2001. i onoga iz 2006. godine uočava se rast broja osoba koje se izjašnjavaju kao osobe hr- vatskoga podrijetla. Naravno da je posebno vidljiv podatak o porastu onih koji djelomice imaju hrvatsko podrijetlo, što je sasvim normalno ako se uzme u obzir činjenica da potomci iseljenika sklapaju brakove i s pripadnicima drugih etničkih skupina u toj multietničkoj zemlji. Ako se zasebno pogledaju statistički pokazatelji iz pojedinih saveznih pokrajina, može se zaključiti da je i u većini njih zamjetan porast osoba koje se izjašnjavaju kao Hrvati. Posebno veseli porast osoba koje, uz većinske službene jezike engleski i francuski, u Kanadi znaju i hrvatski jezik - koji priznaju kao materinski jezik. U sprječavanju prirodnih asimilacijskih procesa vrlo je važno njegovati vlastiti jezik unutar obitelji, pa je ključno povećanje uporabe hrvatskoga jezika u obiteljskoj komunikaciji u odnosu na popise stanovništva iz 1996. i 2001. godine. Velike su mogućnosti da će se hrvatski jezik i identitet u Kanadi i dalje razvijati, budući da se naša iseljenička zajednica kvalitetno brine o školama hrvatskoga jezika, kulturno-umjetničkim društvima i udrugama pri hrvatskim katoličkim župama, te ostalim oblicima kvalitetnog njego- vanja hrvatsko-kanadskih veza u svim područjima ljudske djelatnosti.

Literatura Antić, Lj., (2002.), Hrvati i Amerika, Zagreb. Holjevac, V., (1967.), Hrvati izvan domovine, Zagreb. Ivanda Serdar, K., (1998.), Uzroci i tijek hrvatskih useljavanja u Kanadu, Budućnost iseljene Hrvatske, Zagreb. Sopta, M., (1998.), Hrvati u Kanadi, Budućnost iseljene Hrvatske, Zagreb. 142 2010 D. MARIN

SUMMARY A STATISTICAL ANALYSIS OF THE CROATIAN COMMUNITY IN CANADA

anada is currently home to 110,880 Croatians and people of Croatian extraction, who have lived in the country in large numbers since the 1890s. Most have settled in cities like Toronto, Hamilton, Vancouver, Winnipeg, London and St. Thomas, i.e. in the Cprovinces of Ontario and British Columbia. These provinces were suitable destinati- ons for our migrants fl eeing the war in Croatia and Bosnia & Herzegovina during the 1990s. Canada is numbered among the economically most developed countries in the world, with a developed parliamentary democracy and a prosperous multicultural society. Judging by the sta- tistical indicators provided by the Canadian Census report it is an environment favourable to the preservation and development of the Croatian community and its specifi c culture. The Croatian population of Canada that speaks or understands the Croatian language has grown in the period between the last to censuses, from 1996 to 2006, by 18 percent. Of all our emigrant communi- ties in some twenty countries around the world, in which the number of those who speak the mother tongue is dropping every year, the Croatian community in Canada is the best example of the development of cultural identity in a multiethnic environment. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 143

RESÚMEN ANÁLISIS ESTADÍSTICO DE LA COMUNIDAD CROATA EN CANADÁ

ctualmente, Canadá es la patria de 110.880 croatas y ciudadanos de ese orígen, que en su mayoría viven en esa tierra ya desde los años 1880. El mayor número de ellos está radicado en las ciudades de Toronto, Hamilton, Vancouver, Winnipeg, London Ay St. Thomas, es decir, en las provincias de Ontario y British Columbia. Estas pro- vincias asimismo fueron el aceptable destino de nuestros emigrantes refugiados de la guerra de Bosnia-Hercegovina en los años 90 del siglo pasado. Canadá pertenece al conjunto de países económicamente más desarrollados del mundo, con una democracia parlamentaria avanzada, en cuyo bienestar vive una sociedad multicultural - que favorece la conservación y el desarrollo de la comunidad croata y su cultura específi ca, a juzgar por los índices estadísticos que se desprenden del “Censo de los habitantes de Canadá”. La participación de los habitantes de Canadá que hablan o conocen el idioma croata en el período comprendido entre el censo de 1996 hasta el más reciente en 2006, se incrementó en un 18%. De todas nuestras comunidades de emigrantes dispersas en una veintena de países del mundo, en los cuales año tras año disminuye el número de personas que habla el idioma materno, la comunidad croata de Canadá es el más hermoso ejemplo del desarrollo de la identidad cultural en un ambiente multiétnico. ŽELJKA LEŠIĆ TRADICIJSKA KULTURA KANADSKIH HRVATA

Tradicijska je kultura, iako podložna promjenama, snažno uporište identiteta o čemu svjedoče brojne folklorne skupine koje okupljaju hrvatsku mladež rođenu u Kanadi. Neprocjenjiv je značaj tih skupina koje njeguju tradicijsku kulturu u sadašnjem trenutku i to u procesima identifi kacije najmlađih pripadnika hrvatske etničke zajednice u multietničkom mozaiku kanadskoga društva. Odjeke toga procesa identifi kacije mladih rođenih u Kanadi, najjednostavnije je pratiti putem festivala, koji se održavaju svake godine zahvaljujući požrtvovnosti roditelja i kanadskih prijatelja. Na festivalima se u prosjeku okupi oko 3.000 mladih našega podrijetla. Tamošnji Hrvatski folklorni savez osnovan je prije 37 godina u Sudburiju, a danas okuplja 24 skupine istočnoga i 12 folklornih skupina zapadnoga dijela Kanade.

organizaciji Hrvatsko-kanadskoga folklornog saveza u Rose Theatre u Bramptonu 16. i 17. svibnja 2009. održan je jubilarni 35. Kanadsko-hrvatski folklorni festival istočne Kanade. Domaćin Festivala, Hrvatsko-kanadski folklorni savez (HKFS), Utom je prigodom za ovu folklornu svetkovinu okupio 22 folklorne skupine iz Kana- de i jednu folklornu skupinu iz Hrvatske, KUD Šumari iz Vinkovaca, koji je u Kanadi gostovao u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Za jubilarni 35. Festival HKFS izdao je poštansku marku s logom Festivala. Festival je počeo u subotu, 16. svibnja, pjevanjem kanadske i hrvatske himne te pozdravnim govorima veleposlanice RH u Ottawi Vesele Mrđen Korać, konzulice Branke Pažin, ministra rada provincije Ontario Petera Fonsecea, predsjednika Hrvatsko-ka- nadskog saveza Nikole Vrdoljaka, te predsjednika Hrvatsko-kanadskoga istočnoga folklornog saveza Luke Božića koji je proglasio Festival otvorenim. - S radošću i ponosom otvaram 35. Hrvatski kanadski folklorni festival pod pokroviteljstvom HKFS Kanade. Hrvatski folklorni savez osnovan je prije 37 godina u Sudburiju, koji danas oku- plja 24 skupine istočnog i 12 skupina zapadnog dijela Kanade, s više od 3000 aktivnih članova. Kroz to vrijeme imao je 6 predsjednika od kojih je jedan, kojega se s pijetetom i zahvalnošću sjećamo, gospodin Mandekić umro. Ostalih pet je danas ovdje prisutno: gospodin Beljo, Vrdo- ljak, Žugar, Ćapin i Božić istaknuo je u pozdravnom slovu predsjednik Hrvatsko-kanadskog saveza, Nikola Vrdoljak, te tom prigodom pozdravio goste iz crkvenog, kulturnog, društvenog i političkog života, i goste iz domovine Hrvatske. Poručio je na kraju kako želi da radom i po- stignutim uspjesima svi skupa prenesu poruku zajedništva kroz očuvanje hrvatskog narodnog folklora. Na pozornici je vladala iznimna živost, izmjenjivalo se živopisno bogatstvo narodnoga ruha, pjesama i plesova – koje su izvodili mladi plesači i svirači. Tako je hrvatske narodne ple- sove, u prvom dijelu, predstavilo deset KUD-ova iz istočne Kanade, nakon čega su se svi družili HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 145 na prigodnome svečanom banketu. Za dobro raspoloženje pobrinuo se sastav Plavi dim, koji je dobrom svirkom na plesni podij izmamio mnogobrojne goste banketa. Drugi dan Festivala 17. svibnja počeo je misom, kojoj su nazočili svi sudionici odjeveni u narod- ne nošnje, te gosti Festivala. Misno slavlje predvodio je vlč. Ivica Reparinac, župnik iz Missis- sauge uz pomoć svećenika iz Toronta, Montreala, Ottawe i Oakvilla. Tom su prigodom gosti iz Vinkovaca vlč. Reparincu uručili prigodan dar, sliku zlatoveza s motivom križa, koju je uručio dopredsjednik KUD-a Šumari Zvonimir Petrić. Festival je nastavljen nastupom 12 folklornih skupina iz raznih dijelova Kanade te KUD-om Šumari. Folkloraši iz Slavonije, koji su izvrsnim nastupom oduševili nazočne u prepunoj dvorani, s posebnom su radošću promatrali mladi Ka- nađani. Prigodne govore održali su Ante Beljo, počasni predsjednik Festivala, Karolina Vidović Krišto, urednica programa Slike Hrvatske HRT-a, te novinarka Matice Željka Lešić, koja je u ime ravnateljice Hrvatske matice iseljenika prenijela domovinske pozdrave i čestitke u povodu velikog jubileja Hrvatsko-kanadskoga folklornog festivala. Kanadsko-hrvatski folklorni festival zapadne Kanade održan je 15. svibnja u Calgaryu, oku- pivši oko 500 sudionika. Domaćin ovogodišnjeg Festivala bilo je Društvo za njegu hrvatske kulturne baštine Kardinal Stepinac. Društvo se sastoji od tamburaškog orkestra Hrvatske zlatne žice, te folklorne skupine Vila Velebita. Cargary je tako okupio sudionike 32. Festivala zapadne Kanade. Tom su prigodom pristigli hrvatski folkloraši iz Victorije, Vancouvera, Edmontona i Winnipega. Središnja festivalska manifestacija održana je u subotu, 16. svibnja u prepunoj areni Sveučilišta u Calgary. Prigodnim govorima nazočnima su se obratili vlč. Domin Vladić, župnik Hrvatske katoličke župe Majke Božje Bistričke Calgary, predsjednik Društva za njegu hrvatske kulturne baštine Davor Krivačić. Festival je otvorio Zvone Aničić predsjednik Hrvatske folklor- ne federacije zapadne Kanade. Druženje se potom nastavilo u subotu navečer u Hrvatskom kulturnom centru, a zatim i u nedje- lju kada su svi sudionici Festivala nazočili svečanoj Festivalskoj sv. misi koju je predvodio vlč. Domin Vladić. Na svečanom misnom slavlju nazočila je zastupnica u kanadskom parlamentu, podrijetlom Hrvatica, Lyone Yelich. Već 35 godina sredinom svibnja održava se Hrvatsko-kanadski folklorni festival. Ove se godine istodobno održavao u zapadnom i istočnom dijelu Kanade, gdje se kanadskoj publici predstavilo oko 3000 izvođača, pripadnika trećeg iseljeničkoga naraštaja.

Povijesni odjeci festivala

O povijesti Festivala kraćim intervjuom, upoznao nas je predsjednik Hrvatsko kanadskog fol- klornog saveza (HKFS), Nikola Vrdoljak. • Kada je osnovan Savez i gdje je održan prvi festival? - HKFS osnovan je 1973. godine na inicijativu gospodina Ante Belje, kojeg smo zbog njegovih zasluga poslije proglasili doživotnim počasnim predsjednikom. Prvi festival Saveza održan je 146 2010 Ž. LEŠIĆ davne 1974. u Sudburyju. Tada je na festivalu nastupilo pet hrvatskih skupina (Hrvatsko kolo tamburica, Sudbury; FA Zrinski-Frankopan,Toronto; FA Croatia, Toronto: Kolo i tamburica, Sault Ste. Marie; Jadran Hrvatske škole i župe Toronto). Savez danas okuplja 36 folklornih ansambala, 24 skupine istočnog dijela i 12 skupina zapadnog dijela Kanade, s više od 3000 aktivnih članova. • Zbog čega je Savez podijeljen na zapadni i istočni dio? - Administrativno je podijeljen na zapadni i istočni dio zbog zemljopisne veličine Kanade, ve- like udaljenosti te lakše komunikacije među grupama. Izabran je i Koordinacijski odbor Cen- tralnog saveza zbog bolje suradnje, a ima isti pravilnik i datum održavanja festivala. Redovito se održava svake godine sredinom svibnja, tijekom produljenog vikenda. Savez je organizirao i festivale u Europi, kao i česte posjete Hrvatskoj. • Velike su zasluge Saveza u širenju hrvatskog imena i kulture na značajnim kulturnim događajima. Gdje ste sve gostovali? - Sudjelovali smo na svim važnijim događajima u Kanadi pronoseći hrvatsku riječ i kulturu. Kod nas nema razlike je li netko iz Slavonije, Dalmacije, Like, Zagorja, BiH... Mi smo jedno

Folklorna grupa Kralj Zvonimir, Norval · Hrvatski folklorni savez Kanade, osnovan prije 37 godina u Sudburiju, danas okuplja 24 skupine istočnoga i 12 folklornih skupina zapadnoga dijela Kanade HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 147

- Hrvatska. Nabrojit ću samo neke nastupe. Sudjelovali smo na svečanom otvorenju Olimpijskih igara u Montrealu, na proslavi 200. obljetnice SAD-a, na otvorenju CN tornja, Eatons centra, na otvorenju Sky-doma s čak dvije folklorne skupine, organiziramo Hrvatski dan u Ontario Pla- ceu, predstavljali smo Kanadu na Prvome svjetskome folklornom festivalu u Münchenu 1985. na olimpijskom stadionu, plesali smo na Grey Cup utakmici i tijekom poluvremena Svjetskog prvenstva u košarci koje je održano u Torontu, na University of Toronto postavili smo izlož- bu Zemlja-narod-zemlja, te izložbu za hrvatske sveučilištarce. Nastupali smo za najuglednije ličnosti - papu Ivana Pavla II., englesku kraljicu Elizabetu i kraljicu Majku. Obilježili smo i proslavu 450. obljetnice dolaska prvih Hrvata u Kanadu. S radošću ističem i naš uspjeh i imeno- vanje ulice Croatia Street u središtu Toronta, te da smo pozdravili i dočekali prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, koji je nazočio sjednici Saveza. Golemu potporu u radu Saveza imate i u obitelji koja je uz Vas od početka njegova djelo- vanja. - Svakako. Moja cijela obitelj je uvijek bila uključena u folklor, a to čine i danas. Čak su se i moji unuci i unuka uključili, pa tako na nastupima zajedno plešem s njima. Ta ljubav za folklor i njegovanje korijena njeguje se od malih nogu. Moja kćerka Ivana dugo je plesala u folklornoj skupini Zrinski-Frankopan i puno je s velečasnim Đuranom radila na promociji Hrvatske u Kanadi. Ona je i najzaslužnija za dobivanje Croatia Streeta u središtu Toronta. Sada i njezina kćerka Tiana (15) pleše u istoj folklornoj skupini zajedno s bratićima Dion-Franom (14), Nikom (12) i Adrianom (10). Supruga Jelena bila je zadužena za šivanje nošnji i izložbe koje je s velikim uspjehom organizirala. Na izložbama je znalo biti i do 1.200 predmeta. • Od osnutka HKFS održava i folklorne seminare… - Već od osnutka Savez je organizirao seminare na kojima se razmjenjivalo znanje i iskustvo. Prve seminare 1975. i 1976. godine vodili su naši učitelji tambure Joe Loncarich i Lav Vrdoljak, dok su plesni dio vodili Ilija Vranešić i ja. Od 1987. godine redovito organiziramo folklorne seminare na koje HKFS pozove najveće stručnjake i predavače iz Hrvatske, za sviranje tambu- rice maestra Sinišu Leopolda i Božu Potočnika, a za ples Ivu Ivančana ml., kojima smo uistinu zahvalni. • Kako ocjenjujete suradnju s Hrvatskom maticom iseljenika? - Matica okuplja sve iseljene Hrvate i mi smo od prvog dana, i kada je bila pod onom upravom, željeli biti uz nju. Uvijek je imala prizvuk hrvatski i imala je razumijevanja za nas. Iz Matice su nam uvijek slali stručnu pomoć i pomoć u obogaćivanju fundusa narodnih nošnji, instrumente, note... Preko HMI-ja smo dobili i prve učitelje. Na Maticu smo se oduvijek mogli osloniti i uspješno s njom surađivati u vezi s našim projektima. Zahvaljujem svima u HMI-ju na potpori. 148 2010 Ž. LEŠIĆ

SUMMARY THE TRADITIONAL CULTURE OF CANADIAN CROATIANS

ontributing to the complexity of contemporary Croatian culture (haute, popular, me- dia and other) is the permanent presence of traditional culture as a component part of the overall national culture and the local versions that emerge among the emigrant Ccommunities. Traditional culture is subject to change and is a strong cornerstone of identity, to which the many folklore ensembles that gather Croatian youth in Canada bear witness. The importance of these associations is inestimable in nurturing traditional Croatian culture in this day and age and in doing so in the processes of the identifi cation of the youn- gest members of the Croatian ethnic community in the multiethnic and multicultural mosaic of Canada’s developed society. The echoes of this process of identifi cation of young people born in Canada with the Croatian ethnic community is most easily seen in the festivals held every year thanks to the dedication of the parents and our Canadian friends and individual institutions in Canada and Croatia. This year the Croatian-Canadian folklore festival took place at the same time in western and eastern Canada. Organised by the Croatian-Canadian Folklore Federation, the jubilee 35th Cro- atian-Canadian Folklore Festival for Eastern Canada was held in Brampton on May 16th and 17th. For the jubilee 35th festival the CCFF issued a postal stamp. The 32nd Croatian-Canadian Folklore Festival for Western Canada was held on May 15th, pooling a large number of partici- pants. The host of this year’s western Canada event was the Cardinal Stepinac Society For the Advancement of Croatian Cultural Heritage. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 149

RESÚMEN CULTURA TRADICIONAL DE LOS CROATAS CANADIENSES

la complicada imágen de la cultura croata contemporánea (alta, popular, mediática, etc. ) contribuye la constante presencia de la cultura tradicionalista como componen- te de la cultura nacional y de sus variantes, tanto locales como las que se originan en Ala emigración. La cultura tradicionalista está sujeta a cambios y es un fuerte punto de apoyo de la identidad, como lo testimonian numerosas asociaciones folklóricas que nuclean a la juventud croata nacida en Canadá. Es inapreciable la importancia de esas asociaciones que guardan la cultura tradicionalista en el presente momento y lo hacen en el proceso identifi ca- torio de los integrantes más jovenes de la comunidad étnica croata en el mosaico multiétnico y multicultural de la desarrollada sociedad canadiense. El modo más sencillo de observar ese proceso de identifi cación de los jóvenes nacidos en Canadá es mediante los Festivales que se realizan todos los años gracias al espíritu de sacrifi cio de sus padres, de nuestros amigos cana- dienses y de ciertas instituciones de Canadá y Croacia. Este año, el Festival croato-canadiense tuvo lugar al mismo tiempo en la parte occidental y ori- ental de Canadá. Los días 16 y 17 de mayo, se llevó a cabo en Brampton el 35 Festival canadien- se-croata jubilatorio del Canadá oriental, organizado por la Liga folklorica croato-canadiense. En conmemoración del 35 Festival jubilatorio la mencionada Liga hizo imprimir una estampilla postal. Además, el 15 de mayo se realizó en Calgary el 32 Festival folklórico canadiense-croata del Canadá occidental, que reunió a un gran número de participantes. El patrono del Festival de este año fue la Asociación para el fomento de la herencia cultural croata Cardenal Stepinac. MIJO IVUREK POLJSKO-HRVATSKE KULTURNE VEZE

Nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu, koju dodjeljuju INA i Hrvatski kulturni klub iz Zagreba, dodijeljena je prof. dr. Wieslawu Borysu s Jagelonskog sveučilišta u Krakovu godine 2009. Wieslaw Borys radi na Poljskoj akademiji znanosti na Odsjeku za jezikoslovlje te na Odsjeku za slavensku fi lologiju u Krakovu. Žiri je nagradu profesoru Borysu dodijelio zbog povezivanja općeslavenskih i poljskih tema s hrvatskima. Zahvaljujući toj znanstvenoj zauzetosti za hrvatsku pismenost, čakavski dijalekt, književnost i kulturu u cjelini profesor Borys pridonosio je promicanju hrvatske kulture u svijetu. Uz to, jedan je od pokretača odvajanja slavističkih nastavnih programa, što je ostvareno 1996, otkad se odsjek u Krakovu zove Odsjek za hrvatsku, srpsku i slovensku fi lologiju

rofesor Wieslaw Borys iz Krakova, s poznatog Jagelonskog sveučilišta, laureat je ju- bilarne 15. Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Tu prestižnu na- gradu od 1994. godine zajednički dodjeljuju INA i Hrvatski kulturni klub iz Zagreba. PJednoglasnom odlukom Prosudbene komisije i Odbora za dodjelu nagrade krakovski profesor pridružio se dosadašnjim dobitnicima, od kojih su devetorica iz inozemstva, a šestorica iz Republike Hrvatske. Riječ je o jedinstvenoj nagradi takve vrste u nas kojom se nagrađuju po- jedinci i ustanove iz zemlje i svijeta za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Dobitnici nagrade od 994. do 2008. odreda su vrsni intelektualci koji su doprinijeli afi rmaciji hrvatske kulturne u međunarodnoj zajednici. Dobitnici iz inozemstva su: prof. dr. sc. Charles Bene iz Francuske, prof. dr. sc. Branko Franolić iz Velike Britanije, prof. Lady Jadranka Njerš Beresford Peirse iz Velike Britanije, prof. dr. sc. Elisabeth von Erdmann iz Njemačke, dr. sc. Dušan Karpatsky iz Republike Češke, prof. dr. sc. Istvan Lokos iz Mađarske, dr. sc. Jan Jankovič iz Republike Slovačke, Sveučilište Universidad de Navarra iz Pamplone (Španjolska) i prof. dr. sc. Wieslaw Borys iz Poljske. Dobitnici iz Hrvatske su: dr. sc. Ivo Sanader i akademik Ante Stamać, prof. Vlado Maleković, akademik Radoslav Katičić, prof. dr. sc. Viktor Žmegač, skupina autora na čelu s prof. Sanaderom za knjigu Kroatien in der Antike te Ansambl narodnih plesova i pjesa- ma Hrvatske – Lado. U proteklih 15 godina predloženo je više od 300 kandidata iz zemlje i inozemstva, a o dobitnicima je u različitim medijima objavljeno više od 500 priloga. Važnost te nagrade potvrđuje i njezinih 15 godina trajanja i respektabilni prijedlozi za laureata koji stižu svake godine na adresu organizatora. Laureat za 2008. je Wieslav Borys iz Poljske. Na prigodnoj svečanosti u Poslovnoj zgradi Ine nagradu je dobitniku predao predsjednik Inine Uprave gospodin Laszlo Geszti. Profesor Borys rođen je 4. siječnja 1939. u mjestu Bzinu (Kielsko vojvodstvo). Slavistiku je studirao u Krakovu od 1956. do 1961. godine, a te je godine i magistrirao. Doktorsku disertaciju obranio je 1969. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 151 obrađujući tvorbenu strukturu imenica u čakavskim tekstovima 15. i 16. stoljeća. Godine 1969. se habilitirao; izvanredni je profesor postao 1974. a redoviti 1993. Radi u Poljskoj akademiji znanosti /Odsjek za jezikoslovlje – Institut za slavistiku / te na Odsjeku za slavensku fi lologiju u Krakovu, na katedri za hrvatski, srpski i slovenski jezik. U svojemu znanstvenome radu veliki dio interesa usmjerio je prema hrvatskoj, osobito čakavskoj jezičnoj tematici, izrastavši u vrsnog čakavologa u europskom kontekstu. U temelju njegova istraživačkog rada su tzv. mali jezici i mala narječja. Prema rezultatima znanstvenog rada jedan je od najpoznatijih istraživača etimo- logije i dijalektologije u povijesti poljske slavistike. Prosudbena komisija je osobito uzela u obzir povezivanje općeslavenskih i poljskih tema s hr- vatskima i dugogodišnje poticanje interesa i rezultata rada na hrvatskim jezikoslovnim temama. Od mnogih znanstvenih radova posvećenih čakavštini ovdje ćemo spomenuti samo najvažnije: “Istraživanje čakavskog dijalekta Jurja Križanića”, “Čakavske leksičke studije - Praslavensko nasljeđe u čakavskome leksičkome fondu” i “Studia slavica et Croatica”. Znanstvene priloge Borys objavljuje u hrvatskim časopisima: Hrvatskom dijalektološkom zborniku, Čakavskoj riči, Riječi i Tabuli…, a desetljećima je prisutan na znanstveno-stručnim skupovima u našoj zemlji. Profesor Borys jedan je od pokretača odvajanja hrvatskih nastavnih programa od srpskih, što je ostvareno 1996. godine, a od tada se katedra zove: Katedra za hrvatsku, srpsku i slovensku fi lologiju. Zaslužan je što se danas na pet najuglednijih poljskih sveučilišta kroatistika studira kao posebna studijska grupa. O tome sam dobitnik svjedoči: “U Krakovu nam je to uspjelo

Laureat prof. dr. Wieslaw Borys u društvu s predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Milanom Mogušem – dugogodišnjim kolegom i suradnikom (foto: Miljenko Marohnić) 152 2010 M. IVUREK relativno lako jer smo imali dosta brojan kadar prikladno znanstveno pripremljen, ali i blagona- klono raspoloženje prema Hrvatskoj, određeno poznavanje hrvatske kulture u gradu koji je usko surađivao sa Zagrebom, osobito posljednjih 20-ak godina preko hrvatskih autora u krakovskim kazalištima (Gavran, Brešan)”. Nezaobilazno je spomenuti i neumorni profesorov rad na pri- premama i obranama studentskih diplomskih te magistarskih i doktorskih radova iz područja kroatistike. Takvo je djelo doista pridonijelo i pridonosi stvaranju i njegovanju prijateljskih veza i odnosa hrvatskog i poljskog naroda i njihovih država. U razgovoru s autorom ovog prikaza profesor je podsjetio na početke interesa za kroatistiku i općeslavenske jezične teme. Od trenut- ka kada je primio u ruke predratnu Gramatiku hrvatskoga ili srpskoga jezika Julija Benešića počeo je po bibliotekama tražiti podatke o Hrvatima i Hrvatskoj. Tada je pročitao Gundulićeva Osmana, a onda je došao, kako kaže veliki Splićanin Marko Marulić, koji je odlučio o njegovu znanstvenom putu. Nakon toga su na red došli Zoranić, Hektorović, Lucić a zatim nezaobilazni u njegovu radu Juraj Križanić i njegove čakavske studije. Zanimanje za Jurja Križanića potječe ponajprije iz lingvističkog kruga. “Bio sam i jesam prije svega jezikoslovac-slavist, zato su glavni povod bili upravo njegovi gramatički tekstovi koji između ostaloga sadržavaju originalna zapažanja dijalektološkog sadržaja o slavenskim dijalektima te njegova smjela ideja stvaranja miješanoga “slavenskoga” jezika (koji je radije nazivao ruskim) no, s puno jasnih hrvatskih sa- stojnica” objašnjava profesor Borys. Danas je profesor Borys usredotočen na završetak knjige o leksiku slavenskog podrijetla u kajkavskom dijalektu, prikupljanjem leksičke građe iz najnovijih rječnika čakavskih govora, a životna mu je želja objaviti etimološki rječnik leksika slavenskog podrijetla u čakavskom narječju. Uz stalno čitanje djela hrvatskih književnika (“Pristajanje” Slobodana Novaka čeka slobodno vrijeme) profesor Borys sa zanimanjem prati i poeziju i prozu pisanu na čakavskom, kajkavskom i bunjevačkom narječju.Naša je javnost s velikom pozornosti primila i pozdravila vijest o profesoru Borysu kao dobitniku Inine, jubilarne 15. nagrade. Ponaj- prije zbog njegovih zasluga za promicanje naše kulture u svijetu, ali se nezaobilazno spominjala činjenica da dobitnik dolazi iz nama prijateljske Poljske, iz Krakova, grada pobratima našeg Zagreba i zbog dugogodišnjeg djelovanja u tom gradu kulture jednog od najvažnijih hrvatskih prijatelja, krakovskog nadbiskupa, a zatim i Pape Ivana Pavla II. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 153

SUMMARY POLISH-CROATIAN CULTURAL TIES

he recipient of the jubilee 15th Award for Promoting Croatian Culture in the World is Polish Slavic studies expert Dr. Wieslaw Borys from the renowned Jagiellonian University of Cracow. The INA oil company and the Croatian Culture Club of Zagreb Thave jointly awarded the prestigious award since 1994. This is the only award of its kind in Croatia, conferred upon those individuals and institutions in the country and abroad that have worked for the promotion of Croatian culture in the world. Among the foreign award winners to date are people such as Professor Charles Béné DSc of France, Professor Branko Franolić DSc of Great Britain, Lady Jadranka Njerš Beresford Peirse of Great Britain, Professor Elisabeth von Erdmann DSc of Germany, Dušan Karpatsky DSc of the Czech Republic, Profes- sor Istvan Lokos DSc of Hungary, Jan Jankovič DSc of Slovakia, and the University of Navarra of Pamplona, Spain. This year’s laureate is the famed Slavic languages expert Borys (born in 1939), who has af- fi rmed himself in the fi eld of Croatian dialectology. Professor Borys is considered the leading Čakavian dialect expert in Europe. At the foundation of his work as a researcher are “small” lan- guages and “small” dialects. Professor Borys is one of the initiators of the separation of Croatian and Serbian study programs at his university, which was achieved in 1996 when the department became known as the Department of Croatian, Serbian and Slovenian Philology. He is to thank for the fact that Croatian linguistics and literature are now taught as a separate study group at the fi ve leading universities in Poland. 154 2010 M. IVUREK

RESÚMEN LAZOS CULTURALES POLACO-CROATAS

a 15a. edición jubilar del Premio por la difusión de la cultura croata en el mundo, fue otorgado al eslavista polaco dr. Wieslaw Borys de Cracovia de la famosa Universidad Jaguiellona. Desde 1994, el prestigioso galardón es adjudicado conjuntamente por la Lcompañía petrolera croata INA y el Club Cultural de Zagreb. Se trata de un reconoci- miento único en su género en la República de Croacia, que se otorga a particulares o institucio- nes, tanto del país como del extranjero, por la promoción de la cultura croata en el mundo. Hasta la fecha, entre las prestigiosas personas (e instituciones) premiadas del exterior, se cuentan: el prof. dr.sc. Charles Bene de Francia, prof.dr.sc. Branko Franolić y prof. Lady Jadranka Njerš Beresford Peirs, ambos de Gran Bretaña, prof.dr.sc. Elisabeth von Erdmann de Alemania, dr.sc. Dušan Karpatsky de la República Checa, prof. dr.sc. Istvan Lokos de Hungría, el dr.sc. Jan Jankovič de Eslovaquia y la Universidad de Navarra en Pamplona, España. El laureado de este año es el eslavista Borys (nacido en 1939) que se afi rmó en la especialidad de la dialectología croata y que es considerado como el mejor chacavólogo en el contexto eu- ropeo. El fundamento de sus trabajos de investigación son los pequeños idiomas y los dialectos poco difundidos. Fue uno de los promotores de la separación de los programas de enseñanza croatas de los programas serbios en la universidad madre. Esta iniciativa suya fue exitosa, dado que a partir de 1996 la cátedra pasó a llamarse: Cátedra de fi lología croata, serbia y eslovena. Actualmente, gracias al profesor Borys, en cinco de las más prestigiosas universidades polacas se estudia croatística como materia especial. KROATISTIČKI OBZORI

od najznačajnijih kulturnih u događaja · Zanimljivim djelima predstavili su se autori iz zemalja Rječnik pomurskih Hrvata / Mura Menti Horvát Tájszótár (Tinta Könyvkiadó, Budimpešta, 2009.) Međunarodni sajam knjiga Interliber jedan je studenog kojem na HMI2009.), - 15. Hrvatskoj tradicionalno prezentira (Zagreb, 11. projekt Hrvatske knjige izvan Hrvatske zapadne Europe · Nakladništvo hrvatskih manjina iz srednje i jugoistočne Europe ocijenjeno je izvrsnim, zahvaljujući kreativnosti autora i urednika ∙ Ravnateljica HMI K. Fuček u društvu sc. Zádrovich B. s dr. (Odsjek za slavistiku zapadno-mađarskog sveučilišta, Szombathely, sc. E. Rácz, Mađarska) koja je zajedno i dr. kolegama s Blažeka sc. Đ. i akademikomdr. I. Nyomárkayem, osvojila priznanje Interlibera za nakladnički pothvat

SANJA VULIĆ PERSPEKTIVE NAKLADNIŠTVA HRVATSKIH MANJINA

O nakladništvu hrvatskih manjina na srednjoeuropskom i mediteranskom području nije moguće govoriti općenito jer se uvjeti razlikuju od države do države. Ukupna se brojka pripadnika hrvatskih manjina procjenjuje na pola milijuna ljudi u 12 država. Dobro je poznato da su pojedine manjinske zajednice nastale iseljavanjem većih skupina hrvatskoga stanovništva u različitim razdobljima, a najviše od 16. do 18. stoljeća (Austrija, Slovačka, Italija, Kosovo, Rumnjska, dio Hrvata u Srbiji, Hrvati u Beloj krajini u Sloveniji, te većina hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj). Dio autohtonih Hrvata, koji se nije nikuda selio, postao je manjina nakon osamostaljenja pojedinih republika bivše Jugoslavije

amo se po sebi razumije da se različiti status hrvatskih zajednica u pojedinim državama, a isto tako i brojnost i unutarnja organiziranost tih zajednica odražava i na manjinsko nakladništvo pojedine zajednice. Pritom u jednoj te istoj državi u kojoj živi hrvatska Smanjina mogu postojati čimbenici koji olakšavaju književnu produkciju i čimbenici koji je otežavaju. Kad je npr. riječ o Srbiji, nedvojbeno je pri književnoj produkciji olakšavajući čimbenik lingvistička srodnost suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika i srpskoga stan- dardnoga jezika. Ta sličnost omogućuje da književno nadareni pojedinac koji pripada hrvatskoj manjini u Srbiji, premda nikada u školi nije učio hrvatski standardni jezik, nakon što uloži određeni svjesni trud počne pisati svoja djela na hrvatskom standardnom jeziku, najprije pod srpskim utjecajem, a zatim iz djela u djelo sve boljim hrvatskim jezikom. Tu činjenicu potvrđuju mnoga objavljena djela današnjih autora koji pripadaju subotičkomu hrvatskomu književnomu krugu. Premda se ti autori nisu školovali na hrvatskom jeziku (osim najmlađe Željke Zelić koja je studirala u Zagrebu), svoja djela najčešće pišu upravo na hrvatskom standardnom jeziku. Baš toj činjenici, kao izrazito olakšavajućemu čimbeniku za manjinu izvrgnutu snažnim asimilacij- skim procesima, naravno i jezičnima, valja zahvaliti dojmljivo veliki broj književnih i ostalih djela koja se u Bačkoj, a u manjoj mjeri i u Srijemu, pišu na hrvatskom standardnom jeziku. Možemo čak govoriti o određenoj pisanoj hiperprodukciji, što naravno ima i svoju lošiju stranu jer nisu sva djela prihvatljive umjetničkoknjiževne vrijednosti. Unatoč tomu, ostaje činjenica da, premda se svake godine tiska za manjinu iznimno velik broj knjiga, uvijek ima i rukopisa koji čekaju da se objave. Velika produkcija hrvatske pisane riječi u Srbiji rezultirala je velikim bro- jem nakladnika, a ovom ćemo se prigodom osvrnuti na temeljnu nakladničku orijentaciju onih važnijih. Najveća važnost nakladničke djelatnosti Katoličkoga instituta za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović” temelji na činjenici što taj Institut njeguje tradiciju sastavljanja i objavljivanja različitih molitvenika te hrvatske propovijedne, tj. homiletske proze koja je u 18. 158 2010 S. VULIĆ i 19. stoljeću (ali i prije) među Hrvatima, od Dalmacije do južne Ugarske, bila izrazito plodna književna vrsta. U 2009. Institut je također nastavio tu tradiciju što potvrđuju objavljene knjige Andrije Anišića Moliti i ljubiti i Stjepana Beretića Dužijanca u srcu. Vjerski se i poučni tekstovi i inače njeguju, pa Župni ured župe svete Terezije u Subotici tiska kalendar Subotičku Danicu, a Župni ured župe svetoga Roka list Zvonik. Ogranak MH u Suboti- ci, osim časopisa za kulturu i književnost Klasje naših ravni, pojavljuje se kao nakladnik važnih knjiga upravo za potvrdu nacionalnoga identiteta Hrvata u Bačkoj. Ove godine važan doprinos toj tradiciji je knjiga Nace Zelića Hrvatsko proljeće i bački Hrvati. Nedavno osnovani Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata svoju je nakladničku djelatnost po- čeo njegovanjem dijalektne leksikografi je, pa prva u Zavodu tiskana knjiga jest rječnik prak- tički izumrlih govora srijemskih Hrvata iz Golubinaca. Tragična je simbolika što ni sam autor, Golubinčanin Ilija Žarković, nije dočekao objavljivanje svojega rječnika. Hrvati u Golubincima nestaju zauvijek, a objavljeni rječnik ostaje kao spomenik njihove nekadašnje postojanosti u Srijemu. Naravno, za jedan su narod od iznimne važnosti leksikoni i enciklopedije s nacionalnim pred- znakom. U tom smislu u Subotici važnu ulogu ima Hrvatsko akademsko društvo koje je na- kladnik Leksikona podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca. Leksikon od 2004. izlazi u sve- ščićima. Hrvatska čitaonica u Subotici također je važan nakladnik jer je u prvome redu okrenuta najmla- đemu naraštaju kao čitateljskoj publici. Mnogo je godina, sve donedavno, Hrvatsku čitaonicu vodila Katarina Čeliković koja je prepoznala važnost njegovanja slikovnica i ostalih knjiga, te CD-ova i DVD-ova za djecu na hrvatskome jeziku, bilo na standardnom ili na dijalektu. Kad je riječ o dijalektu, nakladničkom se djelatnošću ponajprije popularizira književna ostavština Balinta Vujkova. Ove se godine također nastavila ta tradicija pa je Hrvatska čitaonica tiskala slikovnicu Cviće i kamen. Tu je Vujkovu bajku u slikovnici ilustrirala domaća slikarica Cilika Dulić Kasiba. No do sada je nedvojbeno najplodniji hrvatski manjinski nakladnik u Srbiji bila Hrvatska riječ jer je od 2005. do danas tiskano tridesetak knjiga. O novčanoj krizi svjedoči činjenica što su u 2009. tiskane samo tri knjige, od toga dvije u sunakladništvu. Zbog toga bi potpora iz matične domovine bila dobrodošla, pogotovo kada se ima na umu da je Hrvatska riječ nakladnik istoimenoga tjednika koji ima dva podlistka na mjesec, jedan za djecu i jedan za mladež, te što brojni rukopisi čekaju red za objavljivanje. Ima još časopisa i listova koji izlaze u Bačkoj, a informacije o njima mogu se naći i u Matičinu katalogu naslovljenom Hrvatske knjige izvan Hrvatske (ur. Vesna Kukavica), koji je priređen i tiskan u povodu 32. Interlibera (2009.). Ukratko, vrlo je uočljiva činjenica da Subotica dominira kad je riječ o nakladničkoj djelatnost Hrvata u Bačkoj. Ipak valja napomenuti da u Somboru izlazi list Miroljub HKUD-a Vladimir Nazor, ali opet uz potporu subotičke Hrvatske riječi. Očito je Subotica apsolutno dominantno kulturno, pa u skladu s tim i nakladničko središte Hrvata u Srbiji, a hrvatska manjina u toj drža- vi, unatoč svim poteškoćama s kojima se susreće, do sada nije izgubila svoj nacionalni identitet i intelektualnu vitalnost. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 159

Književnost hrvatskih manjina iz srednje Europe Kad je riječ o autohtonim hrvatskim zajednicama u Europi, nedvojbeno je najpoznatija i najviše istraživana hrvatska zajednica u Gradišću u Austriji. U toj zemlji Hrvati koji žive u Gradišću, ali i Hrvati iz Gradišća koji žive u Beču još čuvaju svoj hrvatski identitet, makar je germanizacija u mladom naraštaju nezaustavljiva. Činjenica je ipak da tjednik Hrvatske novine stalno izlazi gotovo jedno stoljeće, isto tako Kalendar Gradišće, a njihov nakladnik - Hrvatsko štamparsko društvo - svake godine tiska i vrijedne knjige. Ima u Gradišću još nekoliko mlađih i manjih nakladnika i veći broj različitih glasila. Pohvalno je što Hrvati u Gradišću također pozornost posvećuju najmlađim čitateljima pa se redovito tiskaju i lijepe slikovnice. Tiskaju se i udžbenici za nastavu na hrvatskome jeziku, a usto je skupina autora izradila i ove godine objavila mali školski rječnik Moj prvi hrvatski ABC. Nakladnik je Hrvatska narodna visoka škola Gradišćan- skih Hrvatov, sa sjedištem u Željeznu. Važno bi međutim bilo odlučnije podupirati djelatnost mlađih naraštaja. Premda je neizbježno da će mladi Hrvati u Gradišću u budućnosti sve više pisati i objavljivati na njemačkom, valjalo bi ih ipak više motivirati za materinski jezik. Tako bi npr. puno ljepše i bolje bilo da je diplom- ski rad Marijane Palatin o novim tendencijama u gradišćanskohrvatskoj književnosti, koji je obranjen na Sveučilištu u Beču, tiskan i na hrvatskom, a ne samo na njemačkome jeziku. Da je tiskan u nekoj od hrvatskih nakladničkih kuća u Austriji, možda bi se tiskao makar dvojezično jer, uostalom, autorica je studirala i kroatistiku u sklopu bečke slavistike. Ovako, budući da je nakladnik iz većinskoga naroda, jasno je da je knjiga tiskana samo na njemačkom (Neue Ten- denzen in der burgenländisch-kroatischen Literatur). Zamjetna je i načelna zatvorenost gradišćanskohrvatske zajednice unutar sebe same. Tiskaju se ili djela Hrvata u Gradišću, te zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj, ili pak djela drugih autora o tim Hrvatima. Međutim, od vremena poslije Drugoga svjetskoga rata, a osobito poslije Domo- vinskoga rata, u Austriji, i to u najvećem broju u Beču, živi znatna hrvatska manjina koja nije podrijetlom iz Gradišća. Premda je među njima velik broj neškolovanih ljudi koji nisu vični knjizi, ima i intelektualaca, ali njihovi se rukopisi ne tiskaju u hrvatskim nakladničkim kućama u Austriji. Možda bi u tom pogledu u budućnosti mogao to stanje promijeniti Panonski institut iz južnoga Gradišća, u čijoj su nakladi već tiskana djela hrvatskih pjesnika koji nisu podrijetlom iz Gradišća, zapadne Mađarske i Slovačke. Tako su svoje knjižice npr. dobili hrvatski pjesnici iz Boke kotorske Desanka Matijević i Miroslav Sindik, usto hrvatski književnik iz Bačke Milovan Miković, a ove godine i Đuro Franković iz Pečuha. Zato bi pod okriljem Panonskoga instituta svoja djela mogli tiskati i oni Hrvati iz Austrije koji nisu podrijetlom iz Gradišća. Ukratko, Pa- nonski institut već jest most prema hrvatskim manjinskim autorima u drugim zemljama, pa bi mogao biti i most prema ostalim Hrvatima u Austriji.

Uzorno riješeno hrvatsko manjinsko pitanje u Mađarskoj U Mađarskoj je hrvatsko manjinsko pitanje znatno bolje riješeno jer su Hrvati, unatoč teritori- jalnim udaljenostima i subetničkim raznolikostima, ujedinjeni u zajednički Savez Hrvata u Ma- 160 2010 S. VULIĆ

đarskoj, ili Hrvatsku državnu samoupravu, a njihova vodeća nakladnička kuća Croatica, koja je osnovana prije 10 godina, zajednička je svima. Pod njezinim okriljem izlazi tjednik Hrvatski glasnik te godišnjak Hrvatski kalendar, tiskaju se školski udžbenici, radne bilježnice i druge školske knjige na hrvatskom za školsku djecu, slikovnice za mlađu djecu i mnoge druge knjige. Ove je godine tiskana atraktivna trojezična englesko-njemačko-hrvatska slikovnica s pričama Nezasitni Miško i Hvalisavi pjetlić. Takav tip višejezičnih slikovnica posljednjih je desetljeća, otkako se promiče rano učenje stranih jezika, postao vrlo popularan među Hrvatima općenito. Usto je tiskano III. prošireno izdanje radne bilježnice Moj hrvatski za 1. razred, koju je sastavila Anica Torjanac. Svako novo izdanje toga tipa je dobrodošlo jer su školske knjige i priručnici za hrvatski jezik koji se tiskaju u Croatici vrlo kvalitetni. U Croatici se tiskaju i knjige iz hrvatske književne povijesti i tradicije u Mađarskoj, uključujući i usmenu pučku književnost. Od 2009. još boljemu poznavanju šokačkih bećaraca nedvojbeno će pridonijeti knjiga sabranih bećaraca iz Santova (jedinoga šokačkoga sela u mađarskom dijelu Bačke) s naslovom Šokica sam i bit ću dovika. Građu je prikupio i knjigu sastavio Santovac Živko Mandić, istaknuti kulturni djelatnik među Hrvatima u Mađarskoj.

Međunarodni sajam knjiga Interliber (Zagreb, 11. - 15. studenog 2009.) • Okrugli stol Izazovi nakladništva hrvatskih manjina i europska kulturna raznolikost okupio je vodeće intelektualce, autore i urednike nakladničke djelatnosti hrvatskih manjina iz europskih zemalja (Austrije, Crne Gore, Mađarske, Slovenije i Srbije te Hrvatske) • Snimio: H. Salopek HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 161

U studenom 2009. objavljena je u nakladi Croatice zbirka pjesama Đuse Šimare Pužarova na- slovljena San o majci. Tu je pjesničku zbirku priredio Šimarin sumještanin i prijatelj Đuro Fran- ković, također važan kulturni djelatnik među Hrvatima u Mađarskoj. Franković ističe da, uz većinu objavljenih, u toj zbirci ima i do sada neobjavljenih pjesama. Kao Šimarin prijatelj saču- vao je rukopise koje je od pokojnoga pjesnika dobio. U povodu izlaska te knjige u Šimarinim je rodnim Martincima, u mađarskome dijelu Podravine, 11. studenoga 2009. bio priređen Okrugli stol o književnoj djelatnosti toga pjesnika. Knjige Hrvata u Mađarskoj izlaze i izvan Croatice. Ove su godine, osim Hrvata u Srijemu, i Hrvati u Mađarskoj dali doprinos hrvatskoj dijalektnoj leksikografi ji objavljivanjem Rječnika pomurskih Hrvata u Mađarskoj, čije je tiskanje omogućio Fond za znanstvena istraživanja Re- publike Mađarske. Autori rječnika su pomurska Hrvatica iz Mađarske Erika Rácz, mađarski kroatist István Nyomárkay i kajkavolog iz Hrvatske Đuro Blažeka. Uz to je ove godine tiskana još jedna jezikoslovna knjiga. Riječ je o knjizi Bernadete Zadrović Studije o gradišćanskim Hrvatima u Mađarskoj, s dijelom priloga na mađarskom i dijelom na hrvatskom jeziku. To je inače druga knjiga te autorice o govorima Hrvata u zapadnoj Mađarskoj, a nakladnik je njezino Sveučilište u Sambotelu. Navedeni pregled jasno pokazuje da su hrvatske manjinske zajednice u Srbiji, Austriji i Mađar- skoj ne samo najbrojnije nego i nakladništvom najplodnije te najorganiziranije. No valja ponešto reći i o manjinama u ostalim zemljama. Za Hrvate u Makedoniji od iznimne je važnosti što časopis Hrvatska riječ redovito izlazi, unatoč mnogobrojnim poteškoćama, ponaj- prije materijalnim, s kojima se susreće mala hrvatska zajednica u toj zemlji. Važno je i što u Slo- veniji izlazi nekoliko hrvatskih časopisa, a povremeno i knjige. U posljednje je vrijeme npr. vrlo aktivan dijalektni pjesnik Stipe Cvitan koji živi u mjestu Luciji kraj Portoroža. Jezik njegovih pjesama uglavnom je temeljen na mjesnom govoru njegova rodnoga Tribunja kod Šibenika. Među Hrvatima u Boki kotorskoj u državi Crnoj Gori nemoguće je ne zamijetiti manjak knji- ževnika koji se po nacionalnosti smatraju Hrvatima. Praktički je jedini hrvatski manjinski na- kladnik Hrvatsko građansko društvo Crne Gore. Premda je HGDCG nakladnik časopisa Hrvat- ski glasnik koji redovito izlazi, u tekstovima knjiga koje se tiskaju u njihovoj nakladi hrvatsko je nacionalno ime svedeno na minimum i uglavnom zamijenjeno različitim dekroatiziranim inačicama. O sustavnoj dekroatizaciji Hrvata u Boki kotorskoj argumentirano piše Đuro Vid- marović u svojim radovima, kojih je veći dio sabran u njegovoj knjizi Hrvatsko rasuće. Ta je knjiga objavljena 2009. u Nakladi Bošković iz Splita. Za Hrvate u Rumunjskoj također je važno izlaženje časopisa Hrvatska grančica, ali kad je riječ o književnoj djelatnosti još je aktualan nedostatak intelektualne elite humanističkoga usmjere- nja, pa rijetke pjesničke zbirke koje se tiskaju jezično su potpuno nedorađene i nedosljedne te vrlo dvojbene umjetničke vrijednosti. Kod Hrvata u Italiji bilo bi dobro kada bi bilo moguće više povezati moliškohrvatsku zajednicu sa zajednicom u Trstu te s hrvatskim iseljeništvom u Rimu i u većim gradovima. Vjerujem da bi se takva promjena bitno odrazila i u nakladništvu. 162 2010 S. VULIĆ

Optimizam unatoč krizi Ukratko, u 2009. govori se u krizi u svim dijelovima društva pa i u nakladništvu. No, novih knjiga ipak ima, i to ne malo. Samo u jesen 2009. sa svakoga sam svoga putovanja i susreta s manjinskim nakladnicima, bilo u Pečuhu u Mađarskoj (gdje je održana Međunarodna konferen- cija Religija i manjine), u Rovinju (gdje su održani VI. susreti književnika hrvatskih manjina), u Subotici u Bačkoj (gdje su održani Osmi dani Balinta Vujkova), ili u Martincima u Mađarskoj (gdje je, kako je spomenuto, održan Okrugli stol o Đusi Šimari Pužarovu) - donijela svežanj knjiga koje su objavili Hrvati u dijaspori, a nerijetko to budu knjige koje su tiskane u posljednjih nekoliko mjeseci, nekad čak netom tiskane kao spomenuta Šimarina pjesnička zbirka. Naravno, uvijek je dobro kad manjinski autori mogu svoje knjige objaviti i u matičnoj domovini. Takvih primjera ima, ali ne dovoljno. U 2008. važno je istaknuti vrlo značajnu opsežnu mono- grafi ju Milovana Mikovića Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini koja je tiskana kao dvobroj časopisa Književna revija u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Osijeku. U 2009. izdvojit ćemo pak dvije knjige. Prva je od njih pjesnička zbirka za koje autora možemo reći da je dijaspora hrvatske dijaspore. Riječ je o Đuri Palaiću i njegovoj pjesničkoj zbirci Porazi i srdžbe, koju je objavila Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata sa sjedištem u Zagrebu. Palaić je rođen 1937. u Rumi u Srijemu, a nakon što je istočni Srijem pripao Srbiji našao se u dijaspori. Budući da danas živi u Kanadi, pripada među one Hrvate koje možemo smatrati dijasporom hrvatske dijaspore. Da je ostao u Srijemu, Palaić bi bio pripadnik autohtone manjinske zajednice, a ovako pripada u skupinu prekooceanskoga hrvatskoga iseljeništva. Druga važna knjiga tiskana u Hrvatskoj jest novo izdanje važnoga djela Povijest Hrvata u Voj- vodini od najstarijih vremena do 1929. godine. Autor toga djela je bunjevački Hrvat Petar Pekić koji je rođen 1896. u Gornjem Svetom Ivanu, tj. u mjestu koje je i nakon Trianonskoga sporazu- ma ostalo u mađarskom dijelu Bačke. Pekićevo je djelo prvi put objavljeno za autorova života 1930., i to u Zagrebu. U 2009. to je djelo opet objavljeno u Zagrebu, u maloj nakladničkoj kući Hlad i Sinovi d.o.o. Takva izdanja u matičnoj domovini uvijek su dobrodošla jer se autori u autohtonim manjinskim zajednicama u srednjoj Europi često susreću s nedostatkom novca za opremu i objavljivanje svojih knjiga. Zato je svaka pomoć iz matične domovine dobrodošla. Ukratko: važno je da se knjige manjinskih autora objavljuju u Hrvatskoj; da im se omogući nov- čana potpora za knjige koje žele objaviti u državama u kojima žive; da im mjerodavne ustanove u Hrvatskoj redovito otkupljuju već objavljene knjige. To posljednje bi osobito bilo potrebno, i to iz više razloga. Kao prvo, manjinski se nakladnici često žale da im je, ako pišu i objavljuju na hrvatskome jeziku, čitateljska publika ograničena na pripadnike hrvatske manjinske zajednice, i to naravno na one pripadnike koji knjige čitaju. Otkupom tih knjiga dobili bi nadasve dobro- došlu čitateljsku publiku u matičnoj domovini te više mogućnosti da se manjinska književna djela ne promatraju kao rubna, na što se manjinski autori također često žale, nego da od samoga početka izađu iz okvira manjinskoga književnoga mikrosustava i postanu punopravnim sastav- nim dijelom hrvatskoga književnoga makrosustava. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 163

SUMMARY PERSPECTIVES FOR THE PUBLISHING ACTIVITIES OF THE CROATIAN MINORITY COMMUNITIES

he various statuses of Croatian communities in various countries, their number and level of internal organisation refl ect on the publishing activity of individual commu- nities. The total size of the various Croatian minority community populations is esti- Tmated at half a million people living in 12 European countries (Austria, Bulgaria, Montenegro, the Czech Republic, Italy, Kosovo, Hungary, Macedonia, Romania, Slovakia, Slo- venia and Serbia), in which they nowadays for the most part are recognised as minority groups or are in the process of regulating this status. In the process there can be factors that, within the same country that is home to a Croatian minority community, facilitate literary production and factors that complicate it. The Interliber international book fair is one of the most signifi cant culture events in Croatia, and pooled 290 exhibitors in Zagreb from November 11th to 15th of this year, featuring meetings with writers, round tables and workshops. Publishing activity in Croatian minority communiti- es was in the focus of media attention at the fair thanks to the Croatian Heritage Foundation and the Independent Service for Croats Abroad and Culture at the Ministry of Foreign Affairs and European Integration. Recent publication activity among the Croatian minority was judged to be, in spite of material obstacles, excellent, thanks to the creativity of the authors and editors. Awards were presented at the Croatian Minority Publishing Exhibition at the 32nd Interliber book fair. The CHF Award for Lexicographic Undertaking is awarded equally to Đuro Blažeka DSc (Croatia), Erik Rácz DSc (Hungary), and academician István Nyomárkay (Hungary) for the Dictionary of Pomurje Croats (Tinta Könyvkiadó, Budapest, 2009). The CHF Award for Overall Publishing Program is conferred to the Naklada Croatica publishing house of Budapest (Hungary), and to the Hrvatska riječ News Publishing Institute of Subotica (Serbia). 164 2010 S. VULIĆ

RESÚMEN PERSPECTIVAS DE LA ACTIVIDAD EDITORIAL DE LAS MINORIAS CROATAS

os diversos status de las comunidades croatas en determinados países, su numerosi- dad y su organización interna se refl ejan en la actividad editorial de dichas comunida- des. En total, los miembros de las minorías croatas suman medio millón de personas, Lrepartidos en 12 países europeos (Austria, Bulgaria, Montenegro, República Checa, Italia, Kosovo, Hungría, Macedonia, Rumania, Eslovaquia, Eslovenia y Serbia), en los cuales hoy tienen mayormente reconocido el status de minoría nacional, o de lo contrario se encuen- tra en vías de reconocimiento. A veces ocurre que en un mismo país donde vive una minoría nacional croata, existen algunos factores que facilitan la producción editorial y otros que la difi cultan. La Feria Internacional del Libro Interliber es una de las manifestaciones culturales más destacadas en Croacia, que del 11 al 15 de noviembre de este año reunió en Zagreb a 290 expositores, con mesas redondas, talleres y con la posibilidad de conversar con los autores. La actividad editorial de las minorías croatas se encontró en el centro de la atención de los medios de dicha Feria gracias a la Fundación para la Emigración Croata y al Departamento Independi- ente para los croatas del exterior y de Cultura del Ministerio de Relaciones Exteriores e Integra- ción Europea de la República de Croacia. La reciente labor editorial de las minorías croatas, a pesar de las difi cultades materiales, fue califi cada de excelente, gracias a la creatividad de los autores y de los editores. En la Exposición dedicada a la actividad editorial de las minorías croatas, en el contexto del 32 capítulo de Interliber, fueron otorgados numerosos premios. Compartieron el premio otorgado por la Fundación para la Emigración Croata de manera equitativa por su emprendimiento lexi- cográfi co, el dr.sc. Đuro Blažek (Croacia), la dra. sc. Erika Rácz y el académico István Nyomár- kay, autores del Diccionario de los Croatas del Pomurje (Tinta Könyvkiadó, Budapest, 2009). La Fundación para la Emigración Croata también galardonó por su íntegra labor editorial a la Editorial Croatica de Budapest (República de Hungría) y a la Editorial Periodística Hrvatska riječ de Subotica (República de Serbia). MARIJANA PALATIN NOVE TENDENCIJE U GRADIŠĆANSKOHRVATSKOJ LITERATURI

Najistaknutiji su pripadnici novoga naraštaja naših pisaca u Austriji J. Čenar, D. Zeichmann, P. Tyran, A. Novosel, H. Gassner, E. Höld, F. Hergović i dr. Karakterizira ih progresivnost i inovativnost. Tražeći čitatelje u Austriji i svijetu, svoje pjesme objavljuju na različitim jezicima. Na taj su način prekršili čvrsto pravilo starijega naraštaja da treba pisati samo na hrvatskom jeziku. Uz to, zbog važnih promjena na području manjinske politike uvode se i nove književne teme, koje pisci razrađuju na svoj način. Te nove težnje u djelo je provela tzv. prijelazna generacija autora koju povezuju stariji i suvremeni naraštaj, našavši nove putove za razvoj gradišćanskohrvatske literature. Dijelom su stvorili nove tendencije u sadržaju, ali i u stilu, a među njima posebno valja izdvojiti V. Vukovića i E. Pihlera

ove tendencije u gradišćanskohrvatskoj književnosti zamjetne su iščitavajući djela mladih pisaca iz Austrije. U ovome se tekstu tako razmatraju razlike u književnom stvaralaštvu različitih naraštaja gradišćanskohrvatskih autora, tj. književna djela Nstarijega naraštaja s jedne strane, te književna djela današnjih suvremenih autora s druge strane. Da bi potvrdila svoju postavku o novim tendencijama u djelima mlađega na- raštaja, autorica je najprije pristupila raščlambi književnih djela starijega naraštaja. Težište je stavila na sadržajnu analizu pojedinih autora, analizu stilskih značajki književnoga izričaja tih autora, a pozornost je posvetila i sociolingvističkoj analizi pojedinih djela. Izdvaja Matu Meršića Miloradića, Ignaca Horvata i Augustina Blazovića kao najplodnije pisce starijega na- raštaja. Upozorava da su se u razdoblju prije Drugoga svjetskoga rata uglavnom svećenici, ili župnici u gradišćanskohrvatskim sredinama bavili književnim radom. Bilo je to vrijeme kad su župnici uživali velik ugled u selima u kojima su pastoralno djelovali, a vjernički puk ih je slušao i poštivao. Upravo je seoski puk uglavnom i bio ciljna čitateljska publika tadašnjih književnih djelatnika. Zahvaljujući književnoj djelatnosti, gradišćanskohrvatski su književnici imali mo- gućnost podučavati i odgajati svoj narod ne samo u crkvi nego i preko svojih knjiga, preko svojih pjesama i pripovijedaka. Najvažnija značajka toga naraštaja jest konzervativizam i čuvanje staroga, u lirici, te u prozi i drami. Sve su književne teme u tom razdoblju prožete konzervativizmom. Tako npr. župnici u svojim književnim djelima hvale život na selu. Oni pišu o seljačkoj svakidašnjici, o obiteljskim problemima, o odnosima i napetostima među različitim naraštajima unutar iste obitelji. Vrlo odlučno zagovaraju ostanak svojih župljana na selu, odvraćajući ih od selidbe u gradove. Život u gradu opisuju kao opasan i nesiguran. Prema njihovu se mišljenju žene u gradskoj sredini 166 2010 M. PALATIN pretvaraju u lažne gospođe, koje zaboravljaju svoju tradiciju. Usto su Hrvati koji presele u grad osuđeni na prilagodbu koja je u takvoj sredini neizbježna. Župnici književnici iznimno se zalažu za očuvanje hrvatskoga naroda u novoj domovini i njiho- va jezika. Najvažnije im je svojim čitateljima sačuvati nacionalnu svijest. Smatraju da je takva angažirana književnost iznimno važna jer se Hrvati trude što bolje naučiti njemački, budući da je to jedini način da dobiju dobar posao i počnu dobro zarađivati. Pjesništvo toga razdoblja obilježava jednoličnost u stilu i formi. Premda je prozna i dramska književnost u doba starijega književnoga naraštaja vrlo plodna, njihovo je pjesničko stvaralaštvo prikladnije za analizu. Pjesme su pisane u strogoj formi, prema čvrstim pravilima. Svaka pje- sma ima točno određen broj kitica, svaka kitica određeni broj stihova s vezanom rimom. Među proznim djelima prevladavaju pripovijetke i kratke priče.

Normiranje gradišćanskohrvatskoga književnoga idioma u 20. stoljeću Stariji naraštaj književnika nedosljedan je u svojim jezičnim rješenjima. Poteškoću im je za- davala činjenica što u to doba nije postojao normirani književni idiom gradišćanskih Hrvata. Jezikoslovci se nisu mogli složiti kako bi taj idiom trebalo normirati. Ta se nedosljednost i ne- sigurnost odražava i u literaturi. Dio autora istodobno rabi arhaične, pomalo već zaboravljene izraze iz gradišćanskohrvatske tradicije, te s druge strane gramatička rješenja koja su dijelom prilagođena suvremenomu standardnomu jeziku u Hrvatskoj. Drugi opet pretežito pišu na su- vremenom hrvatskom standardnom jeziku. Naime, u pedesetim i šezdesetim godinama proš- loga stoljeća razvila se burna rasprava unutar Hrvatskoga akademskoga kluba (HAK-a). Jedni su bili za približavanje suvremenomu hrvatskomu standardnomu jeziku, a drugi su zagovarali normiranje gradišćanskohrvatskoga književnoga idioma. U to su doba HAK-ovci bili zagovor- nici prve od dviju opcija. No, tijekom sedamdesetih godina nastaje preokret, pa je skupina je- zikoslovaca počela sastavljati gradišćanskohrvatski rječnik, koji je tiskan godine 1982. Slijedio je nastavak, tj. drugi svezak rječnika koji je tiskan 1991., a Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika izašla je iz tiska 2003. Društvo nazvano Hrvatski akademski klub ima vrlo važnu ulogu u razvitku i mijenama gra- dišćanskohrvatske književnosti. U prvom časopisu Glas autori prijelaznoga razdoblja, kao pri- padnici takozvane “generacije na mostu”, objavljuju svoje pjesme, dijelom i eseje te dramska djela u nastavcima. Poslije Glasa počeo je izlaziti časopis Novi glas oko kojega se okuplja naraštaj pjesnika poznatih pod imenom “Ptići i slavuji”, tj. “Jastrebovi i slavuji” (jer Hrvati u Gradišću za jastreba rabe riječ ptić). Književno stvaralaštvo toga suvremenoga naraštaja znatno se razlikuje od dotadaš- nje književne tradicije. Za razliku od pripadnika starijega naraštaja, autori su novoga naraštaja uglavnom gradišćanski Hrvati i Hrvatice koji studiraju u Beču. U sklopu HAK-a oni organi- ziraju sastanke, vode književne rasprave i međusobno izmjenjuju literarna iskustva, mišljenja i stajališta. Najistaknutiji su pripadnici naraštaja “Jastrebova i slavuja” Jurica Čenar, Doroteja HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 167

Zeichmann, Petar Tyran, Andi Novosel, Herbert Gassner, Ewald Höld, Fred Hergović i dr. Ka- rakterizira ih progresivnost i inovativnost. Prema glavnim značajkama starijega i suvremenoga naraštaja nastao je naziv “Ptići i slavuji” (Jastrebovi i slavuji). “Slavuji” su oni autori koji su ve- zani za tradicionalizam i konzervativizam, a “ptići” (jastrebovi) su autori današnjega vremena koji su shvatili da moraju kročiti novim književnim putovima i tako očuvati hrvatsku manjinsku književnost i narodnu svijest. “Ptići” (jastrebovi) ne slijede utabane književne putove nego traže nove, vlastite. Sociolingvistički gledano, to znači da je novi književni naraštaj tražio i pronalazio novu čitatelj- sku publiku. Čitatelji ili čitateljice njihovih djela više nisu pretežito seljaci, tj. poljoprivrednici iz hrvatskih sela, nego mladi ljudi, studenti, Bečani, akademski građani. Usto svoju čitateljsku publiku traže i među onima koji ne znaju hrvatski. Tražeći čitatelje u Austriji i drugim zemlja- ma, svoje pjesme objavljuju ne samo na hrvatskom nego i na engleskom i njemačkom jeziku te esperantu. Na taj su način prekršili čvrsto pravilo starijega naraštaja da treba pisati samo na hrvatskom jeziku. Doroteja Zeichmann, naprimjer, neke od svojih pjesama namjerno piše na njemačkom jeziku jer smatra da će na taj način imati više čitatelja. Feministički pokret prošloga stoljeća također se odražava u gradišćanskohrvatskoj literaturi. Budući da se promijenio položaj žene u društvu, književnice počinju slobodno iznositi mišlje- nja. Jedna od njih je Doroteja Zeichmann. Ali i u Mađarskoj se pojavljuju žene koje pišu, a to su

Književnik i istaknuti aktivist iz Beča Petar Tyran u društvu ravnateljice HMI Katarine Fuček i čelnika gradišćanskohrvatske zajednice iz Austrije, te glavnog urednika časopisa Matica Hrvoja Salopeka 168 2010 M. PALATIN

Timea Horvat i Matilda Bölcs. U književnosti starijega naraštaja žene su samo objekt književ- noga stvaralaštva, a autori su isključivo muškarci. U novom naraštaju ima i obrnutih situacija, tj. da su žene autorice, a muškarci objekt njihova književnoga stvaralaštva. To su samo neke od novih sadržajnih značajki književnoga stvaralaštva novoga naraštaja. Naime, zbog važnih događaja na području manjinske politike uvode se i nove književne teme, koje pisci razrađuju na svoj način. Autori mlađega naraštaja više ne pišu o gradskoj sredini kao izvoru opasnosti. Vjerske teme prestaju biti književni motiv, a književna djela više nisu poučnoga karaktera. Suvremeni autori pišu o svojoj intimi, o svojim osjećajima. Tako npr. Doroteja Zeichmann la- mentira o prolaznosti vremena i o tjeskobama suvremenoga čovjeka. Ipak, na neobičan način i dalje egzistira rodoljubna motivika, pa npr. Jurica Čenar piše o narodu, o brojidbi posebne vrste, o domovini. Najviše je razlika u jeziku i pjesničkom stilu. Autori mlađega naraštaja uglavnom stvaraju na gradišćanskohrvatskom idiomu (iznimka je Timea Horvat), tako da je znatno manje jezičnih nedosljednosti nego u literaturi starijega naraštaja. S druge strane, pjesme više nemaju onu strogu formu kao prije. Također je zamjetan prelazak na slobodni stih, izostaju interpunkcijski znakovi i rima, a djelomice i kitice. Potpunu novost u gradišćanskohrvatskoj književnosti predstavlja konkretna i vizualna poezija Jurice Čenara. Za Čenara gradišćanskohrvatski idiom nije samo izražajno sredstvo nego i tema. Taj se autor usredotočuje na pojedine riječi i njihove sastavne dijelove, na slogove i foneme. Jurica Čenar je začetnik još jedne novosti unutar gradišćanskohrvatske literature, a to je publi- kacijski medij. Neke od svojih pjesama, koje su nastale kao posvete, objavljuje na vlastitoj inter- netskoj stranici, a isto tako i svoj roman “Svojemu svoj”. Način objavljivanja književnih dijela s vremenom se promijenio. Pripadnici starijega naraštaja dijelom su svoja djela objavljivali u kalendaru ili u nekom časopisu. Zatim je i radio preuzeo ulogu književnoga medija, tako da su autori pisali i radio-drame ili snimali neke pjesme i čitanja. Te nove težnje nisu se dogodile iznenada nego su se razvijale nekoliko godina. Takozvana “ge- neracija na mostu”, to znači autori koji povezuju stariji i suvremeni naraštaj, tražili su nove putove za razvoj gradišćanskohrvatske literature. Dijelom su stvorili nove tendencije u sadržaju, ali i u stilu, a među njima posebno valja izdvojiti Vladimira Vukovića i Evaljda Pihlera. Uzmemo li u obzir da najstariji gradišćanskohrvatski pisani jezični dokument potječe iz 16. stoljeća i da je trebalo približno tri stoljeća do pojave svjetovne gradišćanskohrvatske literature, valja zaključiti da su nove tendencije, koje su se u književnosti razvile u 20. i početkom 21. stoljeća, velika dostignuća gradišćanskohrvatske literature. Pritom je nedvojbeno važnu ulo- gu imao Hrvatski akademski klub, te normiranje gradišćanskohrvatskoga književnoga idioma. Nažalost, u novije vrijeme stagnira književno stvaralaštvo na gradišćanskohrvatskom idiomu. Unatoč različitim pokušajima HAK-a za poticanje mladih autora, kao što je npr. literarno natje- canje LINAK, do sada se nije pojavio novi naraštaj gradišćanskohrvatskih autora. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 169

Prilog: stilska i sadržajna inovativnost Herzipinki1 […] Wos bist du da Oma seins? – Herzipinki! Mama, danas ćeš mi ga babysittat! – Sven Olivera! Dokle si comramam, a pak moram pojt i einkafat, već nimam vošpujvera! Waßt eh, Mama – knoći ćemo pojt va kurs od Volkshochschule, da erreichamo certifi kat za Politische Bildung! – No, a nochi moramo oš meru auspuojt, se muru s drugimi Kursteilnehmeri unterhojtat, aš ćedu nas ausrichtat da smo fad. Sven Oliver! – Tu dir anständig penehmen, oder wia sehn sich heute kein Fernsehn an! […] 2

Ipak (Dennoch)3 moje pjesme (Meine Gedichte)4 u morsku dubinu nisam pjesnik utopljena duša ipak pišem toliko plače katkad pjesme pomoći nema ne vrijede nema ni zore one mnogo kako je sama ipak jesu ikakve nade moje blago ne može mrijeti jer su ne može živjeti moje a toliko trpljeti jer su one ja

1 Pihler, Evaljd: Herzipinki. In: Gradišćanskohrvatski glasi 2 (Audio CD), 1997. 2 Transkripcija: Marijana Palatin 3 Vuković, Vladimir: Nemoj brate, pusti ruku ... Eisenstadt: Prugg Verlag 1966. S. 38 4 Vuković, Vladimir: Nemoj brate, pusti ruku ... Eisenstadt: Prugg Verlag 1966. S. 32 170 2010 M. PALATIN

ODRAŠĆEN MIJED5 (Reifer Honig) samo jednoč moje sito meso ruke čistit va godini otprit će svoje rane pojti bos pune škuri oblakov6 i dočekat strelu odrašćenoga mijeda ja sam lajnsko lišće u bledoj zori požerale su mene krave usjedit će tvoja brada čaj ostalo kamo ćeš tvoje sablje – to smrdi škuru dicu tambure?7 trudno dojti u hladni večer plesti prste va rosu.

Marijana Palatin - Neue Tendenzen in der burgenländisch-kroatischen Literatur / Nove tendencije u gradišćanskohrvatskoj književnosti · Sa znanstvenoga aspekta to je najznačajnija gradišćanskohrvatska knjiga u 2009.

5 Pihler, Evaljd: Odrašćen mijed. U: Glas 6 (1962.), Nr. 3, S.4 6 U originalu piše “oblakon”, ali vjerojatno se radi o tiskarskoj pogrešci. 7 U originalu leže kitice vertikalno jedna ispod druge HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 171

SUMMARY NEW TENDENCIES IN GRADIŠĆE CROAT LITERATURE

he article treats the differences in the literary production of various generations of Croatian authors in Gradišće (Burgenland). A signifi cant infl uence on Gradišće Croa- tian literature came from the stormy debates held within the Croatian Academic Club T(Hrvatski akademski klub, HAK) in the 1950s and 1960s. Some were in favour of adopting the contemporary Croatian standard language, while others advocated creating a norm for the Gradišće Croatian literary dialect, which they completed by the end of the 20th century when a Gradišće Croatian dictionary was compiled (1982 - 1991), followed somewhat later by a grammar, printed in 2003. Unlike the members of the older generation, the authors of this generation are for the most part Gradišće Croats that have studied in Vienna. In the frame of HAK they organised literary de- bates and exchanged literary experiences. The most prominent members of this generation are J. Čenar, D. Zeichmann, P. Tyran, A. Novosel, H. Gassner, E. Höld, F. Hergović and other. They are characterised by a progressive and innovative approach. Seeking a readership in Austria and elsewhere in the world, they have published their poems in various languages. This violated the fi rm principle of the older generation that Croatian was the sole language they would write in. And, as a result of important changes in the fi eld of minority policy, new literary topics have been introduced, which the writers treat after their own fashion. The authors of the younger generation work in the Gradišće Croatian dialect (with the exception of T. Horvat), as a result of which there are signifi cantly fewer linguistic inconsistencies than were present in the literature of the older generation. These new tendencies were introduced by the “transitional” generation of writers between the older and the contemporary generation, blazing new trails in the deve- lopment of Gradišće Croatian literature. In part they created new tendencies in content and in style; prominent among them are V. Vuković and E. Pihler. 172 2010 M. PALATIN

RESÚMEN NUEVAS TENDENCIAS EN LA LITERATURA CROATA DE GRADIŠĆE

n el artículo se analizan diferencias en la creación literaria de los autores croatas de Gradišće de distintas generaciones. Sobre el desarrollo de la literatura croata de Gradišće tuvieron una importante infl uencia los agitados debates efectuados en los Eaños 50 y 60 del siglo 20 en el seno del Club Académico Croata (HAK). Unos estaban a favor del acercamiento al idioma croata moderno estandarizado, mientras que otros querían normizar el idioma literario de Gradišće que se ha terminado de crear a fi nes del siglo 20 cuando fue compuesto el diccionario del croata de Gradišće (1982 - 1991) y un poco más tarde impresa la gramática en 2003. A diferencia de los integrantes de la generación más vieja, los autores de la nueva generación por lo general son croatas de Gradišće que estudian en Viena. En el ámbito del Club Académico Croata organizan debates e intercambian sus experiencias literarias. Los integrantes más destacados de esa generación son J. Čenar, D. Zeichmann, P. Tyran, A. Novosel, H. Gassner, E. Höld, F. Hergović y otros. Los caracteriza su innovatividad y progresivismo. Buscando lectores en Austria y en el mundo, publican sus poemas en distintos idiomas. Con eso han infringido la regla fi ja de la generación mayor, que establecía que había que escribir sola- mente en la lengua croata. Además, debido a los importantes cambios producidos en la política concerniente a las minorías (étnicas), se introdujeron nuevos temas que los escritores elaboran a su manera. Los autores de la generación más joven para la creación de sus obras habitualmente emplean el idioma croata de Gradišće (T. Horvat es una excepción), así que hay mucho menos inconsecuencias que en la literatura de las generaciones mayores. Esas nuevas tendencias fu- eron introducidas por los autores pertenecientes a la generación llamada “de transición”, que vincula la generación mayor con la actual, encontrando nuevos caminos para el desarrollo de la literatura croata de Gradišće. En parte han creado nuevas tendencias en cuanto a contenido y estilo. Entre ellos, hay que destacar a V. Vuković y a E. Pihler. MILOVAN MIKOVIĆ SUBOTIČKI KNJIŽEVNI ODJECI

Hrvatska književnost u Vojvodini tijekom 19. i 20. stoljeća gotovo beziznimno nastaje u Subotici, ili je uz nju vezana, jer su u tom gradu nakladničke kuće i tamošnje kulturne elite našega naroda, koje se okupljaju oko više književnih serijskih publikacija. U Subotici danas, uz znatni broj manjih nakladnika, djeluje Novinsko izdavačka ustanova Hrvatska riječ, a osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća djelovalo je Novinsko izdavačko poduzeće Subotičke novine. U tim dvjema izdavačkim kućama u proteklom je razdoblju objavljeno oko 130 knjiga, uglavnom hrvatskih autora. O ovom učinku na svoj način svjedoči vrijeme nastanka sintagme Subotički hrvatski književni krug

adašnji trenutak hrvatske književnosti u Vojvodini i Srbiji samo je aktualni odsječak u dugom, višestoljetnom hodu s otvorenom knjigom u ruci, u potrazi za njezinim mje- stom u hrvatskoj kulturi, u području gdje ova knjiga nastaje, ali i u matičnoj književ- nosti1. U prilog toj tvrdnji navodim dva djela Ivana Kujundžića2, dvije antologije Geze S3 4 Kikića , troknjižje Ante Sekulića u kojem autor skreće pozornost na pojavu stotinjak književ- nih imena od XVII. do XX. stoljeća, bibliografi ju časopisa Rukovet i Klasja naših ravni Lazara Merkovića5, zatim na dvije knjige Tomislava Žigmanova, bibliografi ju i traganja za identitetom6, kapitalno djelo jezikoslovnih istraživanja Sanje Vulić7, napose uz svoje tri knjige eseja i razgo- vora o književnosti, i antologiju romana u književnosti Hrvata u Vojvodini8. Također skrećem pozornost i na pojedine radove Roberta Skenderovića, Krešimira Bušića i Stevana Mačkovića u kojima ti autori ocrtavaju odnos Bunjevaca i Šokaca prema knjizi, u kontekstu kulturne povi- jesti Hrvata u Vojvodini. Hrvatska književnost u Vojvodini tijekom XIX. i XX. stoljeća, gotovo

1 Okrugli stol: Izazovi nakladništva hrvatskih manjina i europska kulturna raznolikost – Interliber, 32. međunarodni sajam knjiga i učila, Zagreb 2009. 2 Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, Zagreb, 1968. i Bunjevačko-šokačka bibliografi ja, Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata, Jazu, Rad 355, Zagreb 1969. 3 Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971. i Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971. 4 Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju, od početka do kraja XVIII. stoljeća, Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Po- dunavlju, Zagreb, 1994. Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996. 5 Bibliografi ja časopisa Rukovet, maj 1955.– april 1990., u: Rukovet, 5, 1990.; – Bibliografi ja Klasja naših ravni, povremenog vanpolitičkog časopisa za književnost i kulturu 1935.–1944., u: Klasje naših ravni, 9.-10., 2009. 6 Bibliografi ja Hrvata u Vojvodini 1990.-2002., Pula, 2005. i Hrvati u Vojvodini danas, Zagreb, 2006. 7 Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, Subotica 2009. 8 Život i smrt u gradu, Subotica-Zagreb, 1999.; – Iznad žita nebo, Subotica, 2003.; – Razgovori s Antom Sekulićem, (zajedno s Andrijom Kopilovićem), Subotica, 2008.; – Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, (antologija, obuhvaćeni su hrvatski roma- nopisci u Vojvodini od 1875. godine), Osijek, 2008. 174 2010 M. MIKOVIĆ beziznimno nastaje u Subotici9, ili je uz nju vezana – u vremenu sadašnjem, među ostalim10 Nakladničkom djelatnošću NIU Hrvatska riječ i časopisom Klasje naših ravni, a prije toga, osamdesetih i devedesetih godina XX. stoljeća Izdavačkom delatnošću NIP Subotičke novine i časopisom Rukovet. U tim dvjema izdavačkim kućama, potpisnik je uredio i izdao gotovo 130 knjiga, većinom hrvatskih autora, nastavljajući ono što su počeli Lazar Merković, Balint Vuj- kov i drugi, pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća. O tome na svoj način svjedoči vrijeme nastanka i početak uporabe sinonimskih sintagmi: Subotički književnik krug, i poslije Subotički hrvatski književni krug. Budući da smo s razlogom zainteresirani i za vrijednosti proizašle iz (srednjo)europske razno- likosti, treba podsjetiti na još nešto: u Subotici su rođeni ili su jedno vrijeme ondje djelovali poznati mađarski pisci Dezső Kosztolányi11 (1885. - 1936.), Géza Csath12 (1887. - 1919.), mađar- sko-hrvatski pisac židovskog podrijetla Ervin Sinkó (1898. - 1967.), malo poslije i srpski pisci poput Stevana Raičkovića (1928. - 2007.) i Radomira Konstantinovića (1928.), a ima i onih koji nastoje i stvaralaštvo Danila Kiša (1935. - 1989.) vezati za subotičko područje. Ondje izlazi više zamijećenih književnih časopisa, te Subotica i u tom pogledu ima važno mjesto u mađarskoj i srpskoj književnosti. Dakako, i ondje nastala i nastajuća hrvatska periodika ima svoje zamijeće- no mjesto, o čemu je bilo riječi (i) na Osmim danima Balinta Vujkova 13. Kako bi bilo jasnije, dužni smo promatrati hrvatsku časopisnu produkciju i nakladništvo, a ne izvan konteksta društvenoga realiteta, izdvojeno, kao da su nastajali negdje neznano gdje, sami po sebi i za sebe. Časopisi i knjige bačkih Hrvata nisu nikad bili, niti su sada urednički hir dokonih, u sinekuri ogrezlih intelektualaca na tragu pobjesnelih skribomana, niti su ta izdanja nebesko-meteoritska (e da bi od vremena na vrijeme padali ljudima na glave), nego je njihova pojava uvjetovana vjerskim, nacionalnim, kulturnim i uljudbenim interesima, te potrebama puka i od početka su u funkciji preporodnih nastojanja bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Južnoj Ugarskoj, pa i danas imaju nedvojbenu i nezamjenjivu ulogu u procesu uspostave kulturne i političke identifi kacije, (samo)prepoznavanja i (samo)predstavljanja Hrvata u Vojvodini, i prema vani i prema unutra14. To se može pratiti i od objavljivanja prvog bunjevačkohrvatskog romana Odmetnik što ga je napisao i u Zagrebu 1875. objavio Ivan Antunović. Riječ je o osmom romanu u cjelokupnoj vi- šestoljetnoj povijesti hrvatske književnosti, počevši dakle od pojave Zoranićevih Planina, pisa-

9 Premda je Subotica više stoljeća bila poznata kao “metropola bunjevštine, tj. hrvatstva” i danas ima onih vječitih, trećerazrednih režimskih udvorica koje torbareći političkim tricama i kučinama zagovaraju “desubotizaciju” hrvatske kulture i književnosti u tome području, na taj se način izravno zauzimajući za rušenje središta hrvatske zajednice u Vojvodini i Srbiji. Nije teško zaklju- čiti čija bi to mogla biti narudžba, ili u čiju je korist! 10 Također izdanjima Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, Hrvatskog akademskog društva, Hr- vatske čitaonice, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i dr. 11 Thomas Mann ga je u predgovoru prijevoda na njemački svrstao među deset najvažnijih europskih romanopisaca. 12 Nakon što je sedamdesetih godina XX. stoljeća objavljen izbor iz njegovih pripovijetki u SAD-u, dio književne kritike i povje- sničara književnosti proglašava ga književnim otkrićem i svrstava među rodonačelnike avangardne priče. 13 Subotica, 22.-24. listopada 2009. 14 V.: Milovan Miković, Hrvatska književna panorama – danas, Klasje naših ravni, 7.-8. 2009., 60.-62. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 175

Ravnateljica HMI K. Fuček, dr. sc. S. Vulić i načelnik u MVP EI P. Barišić na sajmu knjiga Interliber (Zagreb, 11. - 15. studenog 2009.) tijekom Okruglog stola Izazovi nakladništva hrvatskih manjina i europska kulturna raznolikost, na kojem je nastupio glavni urednik NUI Hrvatska riječ iz Subotice M. Miković • Snimio: H. Salopek nom onodobnim hrvatskim jezikom, ni gorim ni boljim od Šenoina, romanesknom tekstu ništa manje zanimljivom od dvaju njegovih romana koji su se iste godine pojavili15. Doduše, nekakva razlika ipak postoji, jer Antunovićev Odmetnik kod čitateljstva i kritike prolazi gotovo nezami- jećen. Je li on onda, u književno-stilskom pogledu bio slab, nikakav? Geza Kikić ne misli tako: “Njegov prvi roman Odmetnik tiskan u Zagrebu 1875. može se smatrati najboljim umjetničkim djelom naše cjelokupne preporodne književnosti16. O toj se nedvojbeno pozitivnoj Kikićevoj ocjeni do danas nije očitovao ni jedan suvremeni povjesničar književnosti. Nije li tomu tako jer je Kikić presolio svoj sud? Čak i ako bi se komu, post festum, učinio makar zanimljivim, Antunovićev Odmetnik tijekom više od stoljeća, uopće nije sudjelovao ni u kakvoj književno- estetskoj percepciji i komunikaciji! Školsku lektiru i sl. da i ne spominjemo!17 Na tragu prvoga bunjevačkohrvatskoga romana možemo pratiti pojavu i prinose Marice Vujko- vić (1900. - 1964.), Petra Pekića (1896.-1965.), Marka Čovića (1915. - 1983.) i Ante Jakšića (1912. - 1987.), s njihovih sedam romana nastalih između dvaju svjetskih ratova. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata nastaju desetci romana Josipa Pašića (1913.), Balinta Vujkova (1912.- 1987.), Lazara Merkovića (1926.), Josipa Klarskog (1927. - 1997.), Tomislava Ketiga (1932.), Pet-

15 Prije Antunovićeva Odmetnika u hrvatskoj književnosti objavljeno je sedam romana, to su: Planine, Petra Zoranića (1569.), Požeški đak, Miroslava Kraljevića (1863.), Dva pira, Dragojle Jarnjević (1864.), Severila, Ivana Krstitelja Tkalčića (1866.), Ispo- vijest, Blaža Lorkovića (1868.), Tužna Jele, Mate Vodopića i Zlatarovo zlato, Augusta Šenoe (1871.). Iste godine kada Antunović objavljuje svojega Odmetnika tiskana su i dva Šenoina romana: Čuvaj se senjske ruke i Mladi gospodin. 16 V.: G. Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971., 101. 17 O mogućim razlozima toga hrvatsko-hrvatskog prešućivanja u ovoj se prigodi ne želim očitovati, ali ćemo se s tom pojavom prije ili poslije morati suočiti – pripadnici dijaspore ili matičnog naroda. 176 2010 M. MIKOVIĆ ka Vojnića Purčara (1939.), Jasne Melvinger (1940.), Milivoja Prćića (1941.), Vojislava Sekelja (1946.), Franje Petrinovića, Zvonka Sarića (1963.), Dražena Prćića (1967.), Vladimira Bošnjaka (1962.), Željke Zelić (1980.) i drugih. Do danas objavljeno je više od osamdeset romana tridese- tak književnika18. Razvojnu nit hrvatskog pjesništva u spomenutome području možemo pratiti od 1515. godine kad je Mihovil Subotički napisao spjev pod naslovom O pogibeljima Petra Berislavića, prona- đen u ostavštini pjesnika, putopisca, istraživača, diplomata i ugarskog primasa Antuna Vran- čića (1504. - 1573.). Slijedile su pjesme i zbirke: Mirka Pavića, Grgura Peštalića, Blaža Mo- drošića, Šime Ivića, Stjepana Vujevića, Josipa Jukića Manića, Stjepana Grgića Krunoslava, Ante Evetovića Miroljuba, Nikole Kujundžića, Staniše Neorčića, Blaška Rajića, Ivana Petreša Čudomila, Ivana Vukovića Đide, Lazara Stipića, Matije Evetovića Petra Pekića, Josipa Šokčića, Ljudevita Vujkovića, Blaška Hajduka Vojnića, Balinta Vujkova, Franje Bašića, Marka Peića, Alekse Kokića, Ivana Prćića, Luke Stantića, Ante Jakšića, Jakova Kopilovića, Stipe Bešlina, Ante Sekulića, Pavla Bačića, Lazara Merkovića, Jakova Orčića, Ante Zolnaića, Ivana Pančića, Petka Vojnića Purčara, Jasne Melvinger, Petra Vukova, Milivoja Prćića, Vojislava Sekelja, Mi- lovana Mikovića, Lazara Franciškovića, Snježane Kulešević-Souček, Zvonka Sarića Tomislava Žigmanova i dr. O razmjerima kontinuirane novinske, časopisne, književne i druge produkcije Bunjevaca i Šo- kaca, u poslijepreporodnom razdoblju svjedoči knjiga Nace Zelića Publikacije bačkih Hrvata, podnaslovljena kao; Popis izdanja od 1901. do 2007. u kojem autor navodi 1132 naslova19. Njime nas, među ostalim, upozorava na određene propuste u procesu naše samospoznaje, nastale ne- namjerno, kao rezultat manjkavog saznanja, ili zbog nepotpunog uvida u građu, nažalost može- mo govoriti i o propustima koji su rezultat nametnutih ili samonametnutih ograničenja za koje je doista teško naći racionalno objašnjenje. “Pred nama je djelo koje možemo prema formi svrstati u nekoliko vrsti publikacija, ali jedno je sigurno: djelo dokumentira neprekidno stvaralaštvo jednog naroda, bačkih Hrvata, poznatijih kao Bunjevci i Šokci”, napisala je Dorica Blažević u svojoj recenziji, a Sanja Vulić zabilježila je: “Plodna književna djelatnost bačkih Hrvata pred- stavljena je čitateljima sažetim, ali vrlo jasnim pregledom toga stvaralaštva u granicama poje- dinih vremenskih odsječaka. Za svakoga pojedinoga autora u podrubnicama je naveden popis objavljenih djela toga autora. Ukratko, taj sažeti pregled zainteresiranima daje sve relevantne podatke o pisanoj riječi Hrvata u Bačkoj i izvrsno je polazište iscrpnijim istraživanjima. Tomu je dodan i važan pregled dosadašnjih bibliografi ja koje se odnose na djelatnost bačkih Hrvata, s analizom načina pristupa prikupljenoj građi u svakoj od tih bibliografi ja”. Knjiga i novi mediji Glede osnovanih (i drugih) prijepora o tome što su knjiga i nakladništvo danas, te kako s njima sutra glede digitalnog naraštaja čitatelja, treba se podsjetiti da književni život ima svoju osobitu dinamiku, u određenoj mjeri neovisnu, donekle i suprotstavljenu tehnološkom, političkom i

18 Milovan Miković, Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, Književna revija, 3.-4, 2008. 19 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. – Zagreb, 2009. – 230. str. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 177 društvenom kontekstu, premda pisci, ti vječiti secesionisti i od svakoga društva, a pogotovu od čopora odmetnici, ipak jednim okom, od vremena na vrijeme, motre i te suvremene digitalne scene. Zato se stvarna matica književnog života oduvijek vrti oko jakih pojedinaca, koja u hrvatskoj knji- ževnosti (i ne samo u njoj), u pravilu počinje časopisnim zamahom, kako je to zamijetio Vinko Brešić u svom radu: “Svi Pavletićevi časopisi (Vlatko Pavletić kao urednik ča- sopisa Izvor, Krugovi, Republika, Kolo, Literatura i Kri- tika). S Pavletićevim prošlostoljetnim dolaskom na mjesto glavnog urednika Matice hrvatske i tih godina pokrenutim nakladnim zavodom, počinje snažan razvoj i promicanje hrvatske pisane riječi i knjige (primjerice edicije “Stoljeća hrvatske književnosti”, od početka 60-tih i dr.). Časopisnu i nakladničku produkciju u stanju su, dakle, osmisliti samo Časopis za književnost, umjetnost i znanost, Subotica oni urednici koji djela u nastanku znaju čitati u kontekstu novonastalih objavljenih rukopisa, iz njihova dodira tražeći i nalazeći sudar, i sadržaj novih ozračja i značenja. Napose, misliti se može bolje, samo ako se misli drugačije, samo tada ima uvjeta za novo i prepoznavanje nove jezično-književne eruptivnosti. I kolikogod u posljednjem desetljeću bila očita migracija mlađih čitatelja, pisaca i nakladnika na internet, uz stalni porast izdanja elektroničkih publikacija i knjiga, uz nezaustavljiv proces digi- talizacije knjižnica, te sve veću dostupnost njihovih fondova i dr. – ovdje i dalje nije zanemariv broj onih što su skloni povjerovati publicistima poput M. Ivkošića kada piše: “… književnost je kao ljubav. Dok čitamo lijepo štivo iz knjige, imamo osjećaj da je ono samo naše, da je samo za nas pisano, da nikome drugome ne pripada, te s njim postajemo intimni. Književnost na internetu je kao ljubav u javnoj kući, kao da je riječ o kurvi koja je svakome dostupna. Osim toga, dok čitamo knjigu, čini nam se da su otisnute riječi trajne, vječne, kao u kamen uklesane, pa ta vječnost prelazi i na nas. Internet je trenutak, nepostojani tekst što ga tvori elektronička iluzija, bježeća estetika, estetika u prolazu, neobvezna estetika gumba na računalu. Posve mu je strana postojanost knjige i katedrale. Internet ima samo tehnološku upotrebnu i nikakvu drugu vrijednost. Zato su smiješni i posve bezosjećajni ljudi koji ga promiču kao senzibilnost ili svje- tonazor, pa su i posve promašena očekivanja da bi u književnosti mogao zamijeniti knjigu. Tekst otisnut na papiru oponaša ‘tehniku’ iz prirode, sliku sunca i svemira otisnutog na zemlji u svim njezinim pokretima i oblicima20”. Unatoč, takvim i sličnim mišljenjima, pesimističnog i nespokojem prožetog zagovora, sa staja- lišta raširenosti periodike i knjige urednici i nakladnici su razumljivo zainteresirani za knjigu na novim medijima, ako im donosi očekivani rezultat. A njega ima samo ako postoji nova i sadržajna književna ponuda koja treba biti prilagođena tome mediju.

20 Milan Ivkošić, Književnost na internetu = ljubav u javnoj kući, Večernji list, 6. lipnja 2008. 178 2010 M. MIKOVIĆ

SUMMARY ECHOES OF SUBOTICA’S LITERATURE

n the article the author endeavours to portray the current Croatian literary production in Vojvodina and Serbia. He points to its origins and many centuries of development, and asks what is its place in Croatian culture, both in the milieu of the multiethnic mosaic of IVojvodina, where the literature emerges, and in overall literary production in the Croatian homeland. Croatian literature in Vojvodina in the 19th and 20th centuries is created almost wi- thout exception in Subotica, or is linked to it, as the town is home to publishing houses and the local Croatian cultural elite, gathered around literary serial publications and magazines. Active in Subotica today, along with a signifi cant number of smaller publishers, is the Hrvatska riječ newspaper publishing house, while in the 1980s and 1990s, it was the home to the Subotičke novine newspaper publisher. Some 130 books have been released by these two publishers, for the most part by Croatian authors. Bearing witness to this effect is the emergence and use of the synonymous syntagmas: Subotički književnik krug (Subotica Literary Circle), and later the Su- botički hrvatski književni krug (Subotica Croatian Literary Circle). The Croatian magazine and publishing production emerging from Vojvodina in the spirit of values arising from (Central) European diversity has its context in social reality, and is based on the religious, national and cultural characteristics and needs of our people. In regard to grounded (and other) disputes on what constitutes periodicals, books and publishing today, and where and how they may develop tomorrow – the decision, it appears, has already been made – with the evident migration over the past decade of the younger readership, writers and publishers to the Internet, marked by a signifi cant growth in the number of e-publications, and accompanied by the constant quickening of the process of the digitalisation of library funds and the like. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 179

RESÚMEN ECOS LITERARIOS DE SUBOTICA

l autor del texto intenta presentar la actual producción literaria croata en Voivodina y en la República de Serbia. Señala sus orígenes en el camino plurisecular, pregun- tándose qué lugar le corresponde en la cultura croata, tanto en el mosaico multiétnico Evoivodiano donde esa literatura se origina, como en la totalidad de la literatura-madre croata. En el transcurso de los siglos 19 y 20 la literatura croata en Voivodina se origina casi sin excepción en Subotica, o está vinculada con ella, porque en esa ciudad se encuentran las casas editoriales y allí se encuentra la elite cultural de nuestro pueblo que se nuclea alrededor de las revistas y publicaciones seriales. Hoy en día en Subotica, además de un notable numero de editoriales menores, desarrolla su actividad la Editorial Periodística Hrvatska riječ (La Pa- labra Croata), mientras que en los años ochenta y noventa del siglo 20 funcionaba la Editorial Periodística Subotičke novine. En estas dos casas editoriales se publicaron alrededor de 130 libros preponderantemente de autores croatas. Este hecho lo atestigua de alguna manera el ti- empo cuando comenzaron a usarse las sintagmas de igual signifi cado: Subotički književni krug (Círculo literario de Subotica) y más tarde Subotički hrvatski književni klub (Círculo literario Croata de Subotica). La producción editorial de periódicos y otras publicaciones que se origina en Voivodina en con- formidad con los valores que surgen de la diversidad centroeuropea, se encuentra en el contexto de la realidad social y está condicionada por las características religiosas, nacionales, culturales y civilizadoras como también por las exigencias de nuestro pueblo. En cuanto a las fundadas (y otras) controversias sobre qué es lo que representan hoy en día los periódicos, libros y las ediciones y qué hacer con ellos mañana - la decisión, según parece, ya está tomada, puesto que en la reciente década se produjo una evidente migración de la genera- ción más jóven de lectores, escritores y editores al Internet, a lo que debemos sumar un notable crecimiento del número de e-publicaciones y un continuo incremento del proceso de digitaliza- ción de los fondos en las liberías y colecciones similares. ANA KAPRALJEVIĆ ODLAZAK RADOVANA IVŠIĆA

Hrvatski pjesnik, esejist i prevoditelj Radovan Ivšić živio je u Parizu od 1954. U poeziji i kazališnim komadima oblikuje izrazitu nadrealističku metaforu. Pripadao je slavnom pariškom nadrealističkom krugu Andréa Bretona, s kojim se upoznao nakon dolaska u Pariz. Autor je poeme Narcis koja je bila zabranjena. U Francusku odlazi, pred nepogodama olovnih vremenima, da bi stvarao u slobodi. Odavno je postao i francuskim književnikom, a od 2002. potvrđeno je to i činjenicom da mu je najpoznatiji francuski izdavač, Gallimard, počeo objavljivati sabrana djela. Napustio nas je u Parizu 25. prosinca u osamdeset i osmoj godini. Svestrani umjetnik i mislilac umnogome je zadužio hrvatsku književnu i kulturnu javnost

adovan Ivšić je književnik dvojezičnog izričaja, koji je na vrlo poseban način svoj slavenski senzibilitet preveo u romansku okolinu. U posljednjih se pedesetak godi- na poprilično nanovo vrednovao u hrvatskoj književnoj kritici, jer je zbog odlaska Ru Francusku dulje razdoblje bio zaboravljen za širu javnost. Kakvi god bili previri među njim i bivšim jugoslavenskim vlastima, danas je njemu priznata pjesnička sloboda, inte- lektualno djelovanje, francusko iskustvo i miješanje svih tih oblikujućih iskustava u životu i radu jednog umjetnika. Pjesnik je i dramatičar, prevoditelj i esejist koji je rođen u Zagrebu 1921. Potkraj 1954. godine dolazi u Pariz, gdje je, na poziv Andréa Bretona, sudjelovao otada u svim manifestacijama nadrealističkoga pokreta. Njegovu je teatru, napisanom između 1941. i 1980., svojstveno da se bori protiv formalnosti u književnosti, što vrijedi jednako za Dahu (1941.), Kralja Gordogana (1943.), Kapetana Olivera (1944.), Vodnika pobjednika (1944.), Akvarij (1956.), Aiaxaiu ili Moći reći (1980.). Prije odlaska iz bivše Jugoslavije, odnosno socijalističke Hrvatske, izdaje zbirke pjesama Narcis (1942.) i Tanke (1954.) u vlastitoj nakladi. U Francuskoj, njegova pjesma Mave- na izlazi 1960. s Miróovom izvornom litografi jom, zatim, 1967. Bunar u kuli, a 1974. Autour ou dedans. U Zagrebu je 1974. godine objavljen izbor njegovih starih pjesama Crno, zatim zbirka njegovih članaka i intervjua U nepovrat (1990.), te knjiga drama Teatar (1998.). Prevodio je Jean-Jacquesa Rousseaua, Molièrea, Maeterlincka, Marivauxa, Mériméea, Apollinairea, Gira- udouxa, Ionescoa, Bretona, Césairea s francuskog na hrvatski jezik. Pjesnik je to nadrealističkih pogleda, gdje se stvarnost proširivala novim pogledima na svijet, gdje se magičnost unutarnjeg svijeta miješala s realnim činjenicama, pa je tako taj svestrani umjetnik – pjesnik, dramatičar i esejist – našao svoje mjesto otpadnika od društvene konvenci- onalnosti, pogotovo zbog vrlo kritičnog poimanja socijalističke Jugoslavije, koja je ograničavala HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 181 individualne slobode. Našavši se u drugačijoj stvarnosti kozmopolitskog Pariza pedesetih go- dina 20. stoljeća, Ivšić je određenu ograničenost slobode zamijenio općom slobodom izražava- nja.

Francuzi Ivšiću objavili sabrana djela Svoja je djela nastala u komunističkom režimu preveo na francuski jezik, pa su djela zabranje- na u zabranjenome društvu dobila slobodu tržišta. Pa ipak, kao i mnogi intelektualci i pisci i prije i poslije njega izgnani iz zemalja tzv. komunističkoga bloka, najbolja njegova djela nastala su upravo u ograničenim okolnostima. Tu je izvrsnost prepoznao i francuski izdavač Antoine Gallimard, koji je objavio cjelokupna djela Radovana Ivšića u svojoj poznatoj ediciji Collection blanche (Bijela zbirka). Poezija (Poèmes) mu je izašla 2003. godine, kazališni radovi (Théâtre) 2004., a esejistički tekstovi Slapovi (Cascades) s petnaest ilustracija 2006. godine. Prvi se put dogodilo i da se neki tekst na hrvatskome jeziku pojavio u Bijeloj zbirci: Narcis je tiskan i u hrvatskom originalu i u francuskoj verziji. Danas je Ivšić dostupan u francuskom i u hrvatskom izričaju. Revalorizacija njegovih djela, u francuskom i u hrvatskom slučaju, nije ne znakovita. On je, naime, jedan od rijetkih pi- saca koji je svojim dramskim tekstom Kralj Gordogan opi- sao ne samo totalitarnost au- tokratskog vladara, nego i čo- vjekovu potpunu bezobzirnost prema okolišu, i to u vrijeme dok se okolišem malo tko za- brinjavao. U poemi Narcis ro- mantično se opaja prirodom,

Pjesnik, dramatičar, esejist i prevoditelj Radovan Ivšić napustio nas je u Parizu 25. prosinca 2009. u 88. godini života, javila je književnica Annie Le Brun, njegova udovica. Svestrani umjetnik umnogome je zadužio hrvatsku i francusku književnu i kulturnu javnost 182 2010 A. KAPRALJEVIĆ ali u formalnom obliku poeme najavljuje postmodernističko preziranje same forme književnog teksta koja je čak i za nadrealističku književnost bila izvanredna, jer je igru riječi odigravala kroz igru padeža. U zbirci pjesama Crno opija se primordijalnim bićima poput zmija i vodenih zmija, a samo to biće postaje vrlo aktualno u obliku genskog koda, o kojemu se tada nije ni ra- spravljalo. U Bunaru u kuli opisuje izvanredno neuravnoteženu vezu dvoje ljudi, gdje se miješa erotika, senzualnost, posramljivanje, podčinjavanje i dopuštanje svega onog što je moguće samo u ljudskim vezama, pa ipak kroz cijelu priču prevladava tiha nota romantike. Karakteristična znakovitost njegove poezije jest upravo to potpuno izbacivanje forme, pa tako njegove pjesme čak nisu ni u recima usustavljene, jedan je dio u poetskom obliku, drugi je ispisan kao pjesma u prozi. Sve to najavljuje potpuno zaobilaženje tradicionalnosti, ali svakako ne zato da bi začudio, nego vjerojatno da bi propitao formalne datosti koje uvijek mogu biti pomalo drukčije. U drami Vodnik pobjednik prikazao je teške sumnje kojima se osoba, koja želi vladati, doista i susreće. Drame mu katkad obiluju dramskim situacijama, a katkad im nedostaje živosti. Di- namika mijenjanja likova nije usustavljena, često su potpuno izostavljene didaskalije, ili upute redatelju, a često se ne može saznati kako izgleda koji lik ni iz najmanjeg opisa, jer opisa nema. Drame su vrlo slikovite, a opet odustaju od toga da bi izrekle sve, odbija se sintaksa, jezik je potpuno neusustavljen. To ponovno svjedoči o njegovoj igri oblicima koji vrlo odgovaraju današnjoj sveobuhvatnoj kulturi koja nema vremena udubiti se djelo, a poruka, budući snažna, prolazi kroz te prozirne slojeve slabo vezivne dramske situacije. Jedan od vjerojatno manje poznatih Ivšićevih eseja nalazi se u predgovoru knjizi francuskog liječnika Pierrea Mabillea Egregores ou la vie des civilisations (1938., Jean Flory, Paris) nazvan Pierre Mabille ili odbijanje nesreće. Sam nadrealistički učenik, Mabille, piše znakovitu knjigu u prvoj polovici 20. stoljeća u kojoj se propituje o budućnosti civilizacije i što ona jest, a Ivšić u Predgovoru propituje odgovornost ljudi, i u osvit koje se to zore izdižemo kao čovječanstvo. Kao i u drugim svojim esejima Ivšić inzistira na odgovornosti intelektualca i umjetnika, čime je i sam kao stvaratelj svjedočio. Mnogo puta je u intervjuima objašnjavao da loše misli i krnje ideje ne treba praštati intelektualcima, a kada se sami prodaju u kojekakve institucije, onda bi ih smatrao izdajnicima intelektualne borbe protiv ikakvoga svrstavanja u korice. Jednako tako protivnik je književnih i ostalih nagrada za rad intelektualaca, jer smatra da bi oni trebali djelo- vati zbog djelovanja samog, a ne zbog priznanja. Čudno je danas gledati tu posvemašnju borbu koja izvire iz njegovih tekstova, kao da je sama predvidjela pravu borbu budućega stoljeća, ovog u kojemu danas živimo, i gdje se i dalje susreću sve one teme koje je Ivšić naznačio u prvoj polovici 20. stoljeća.

Progonstvo vodećeg hrvatskog nadrealista Čini se kako je u cijelom svojem stvaralaštvu spajao tihu nostalgiju, žestoki otpor, drsku revolu- cionarnost i staklenu intelektualnost pariškog stanovnika, koji je dvostruki kao i samo njegovo bivanje: između dvaju svjetova u kojima boravi. Jedan je od rijetkih hrvatskih pisaca koji je sla- vu stekao i u prekokontinentalnim vodama, naime, neke drame izvodile su mu se i u New Yorku HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 183

(Kralj Gordogan u Syracusi u državi New York, travanj 2005.). Čini se također da se autor cijelo vrijeme pitao dokuda je čovjek sposoban razviti svoju percepciju, do koje se mjere može razviti poimanje stvarnosti te što uostalom čini tu stvarnost. Svakom budućem čitatelju svakako treba predložiti da se zadubi u Ivšićeve kazališne komade, jer otvaraju mnoga recentna pitanja o stvarnosti i ljudskome djelovanju, pa uz to ako još dotakne i poeziju otkrit će svu snagu te dvostruko građene pjesničke senzibilnosti. U francuskom izdanju Pjesama (Poèmes, 2004.), pronaći će čitatelj sve navedene značajke Iv- šićeva stvaralaštva samo što će sve to moći doživjeti na francuskome jeziku gdje se hrvatski osmerac morao mijenjati francuskim pjesničkim stihom, dvanaestercem, pa su zanimljiva je- zična rješenja. U Kazališnim djelima (Théâtre, 2005) da bi bila prevedena na francuski bilo je određenih problema. Kapetan Oliver značio je određenu teškoću. Predstava u toj predstavi Tristan i Izolda napisana je ne samo u stihovima nego svako lice ima svoj metar. Prolog govori u heksametru, Izolda u aleksandrincu, Izoldina sestra u osmercu s rimom. Najteže je bilo s heksametrom na francuskom, a francuska je versifi kacija vrlo komplicirana i zbog postojanja bezvučnog e. Budući da je teatar Ivšićeva prva ljubav, ovdje se nalazi i najviše pjesničke slobode pa se događa da u samom stvaranju teatra imamo teatar unutar, što je vrlo moderna tendencija djela unutar djela. U esejima Slapovi (Cascades, 2006) skupljeno je dvadesetak kratkih eseja i razgovora koji obilježavaju Ivšićeve interese još od mladosti. Većina se, od kojih neki eseji još nisu izdani na francuskome jeziku, već objavljivala u časopisima, revijama ili su služili kao predgovori djelima ili katalozima izložbi. Radovan Ivšić se u njima pokazuje kao umjetnik koji ne razdvaja estetsko od političkog djelovanja, što vodi do toga da je odnos prema jeziku povezan s političkom moći. Napustio nas je u osamdeset i osmoj godini u Parizu 25. prosinca 2009. Ugledni književni esejist dr. sc. Slobodan Prosperov Novak reći će da je “njegov otpor totalitarizmima u vrijeme ustaštva i radikalnog komunizma opće i slavno mjesto hrvatske povijesti i on je, kako je ne tako davno rečeno, jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji se može pogledati u zrcalo a da mu se ono ne naruga”. Svestrani umjetnik i mislilac mnogo je zadužio hrvatsku književnu i kulturnu javnost. 184 2010 A. KAPRALJEVIĆ

SUMMARY THE PASSING OF RADOVAN IVŠIĆ

n the eve of his nineties poet and playwright Radovan Ivšić is experiencing his se- cond youth in France. Gallimard, France’s largest publisher, has started the release of the collected works of this greatest foe of all of history’s political compromises and Opassing intellectual fads. He has lived in Paris since 1954 where, thanks to his close friendship with André Breton, he participated in all the events of the surrealist movement. Poet and playwright, translator and essayist, Radovan Ivšić was born in Zagreb in 1921. In the early 1960s he was stripped of his membership in the Croatian Writer’s Society and has since then been effectively ignored in Croatia. He was one of the organisers of a humanitarian crusade of French intellectuals by ship to besieged Dubrovnik in the 1990s, and was among the fi rst to warn the French public of the coming war and Milošević’s dangerous nationalist-communism. During the mid 1990s Ivšić distances himself from all national-totalitarian systems, including those in Croatia, and very quickly comes at odds with the offi cial Croatia of the time. He writes in Croatian and French. He is married to famed French writer Annie Le Brun. He is the author of the world famous and award winning epic poem Narcissus, because of which he was imprisoned and exiled from Croatia during World War II. He is also the author of numerous plays staged at theatres around the world, the best known of which are King Gordogane, Aixaia Or The Power of Saying and Akvarij. Radovan Ivšić has passed away on 25th of December in his home in Paris. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 185

RESÚMEN LA PARTIDA DE RADOVAN IVŠIĆ

n el umbral de los noventa del siglo 20, el poeta y dramaturgo Radovan Ivšić vive su segunda juventud en Francia. A este oponente de todos los compromisos políticos históricos y de todas las modas intelectuales, la mayor editorial francesa Gallimard Eha comenzado a publicar sus obras completas. Desde 1954 vive permanentemente en París, donde gracias a su íntima amistad con André Breton participa en todos los eventos del movimento surrealista. Poeta y dramaturgo, traductor y ensayista, Radovan Ivšić nació en Zagreb en 1921. A comien- zos de los sesenta fue expulsado de la Sociedad de Literatos Croatas y desde entonces es casi ignorado. Fue uno de los organizadores de la marcha humanitaria de los intelectuales franceses que se dirigieron en barco a la asediada ciudad de Dubrovnik en los años noventa y también uno de los primeros en advertir a la opinión pública francesa sobre la guerra que se avecinaba y sobre el peligro del nacional-comunismo de Milošević. A mediados de los noventa, Ivšić se distancia de todos los nacional-totalitarismos, incluso del croata, a raíz de lo cual muy pronto colisiona con la política ofi cial croata. Ivšić escribe en croata y francés. Está casado con la famo- sa escritora francesa Annie Le Brun. Es autor del poema mundialmente conocido y premiado Narcis, por el que fuera encarcelado y expulsado de Croacia durante la II Guerra Mundial. Es autor de numerosos dramas, que se interpretan a lo largo y a lo ancho del globo en diferentes escenarios mundiales, siendo sus obras más conocidas El Rey Gordogan, Axia o El poder de la palabra y Acuario. TIHOMIR NUIĆ ZAGREPČANIN - PJESNIK TALIJANSKOGA IZRIČAJA ŠVICARSKE

Dubravko Pušek nije samo vrsni švicarski pjesnik talijanskoga jezika, nego i veliki zaljubljenik u hrvatsku kulturu i literaturu, osobito poeziju. Vjerojatno je teško naći intelektualca hrvatskih korijena koji je na talijanskom jezičnom području, a možda i općenito u Europi, uložio toliko truda da na tako visokoj razini promiče Hrvatsku. On svojim radom omogućuje hrvatskoj književnosti da svijetu pokaže svoje univerzalno značenje i općeljudsko obilježje. Kao što se car Julijan oduševio Aristotelovom izjavom kojom je ustvrdio da je ponosniji što je autor Teologije nego što bi bio da je pobijedio Perzijance, tako bi i Hrvati trebali biti ponosni na svoga neumornoga kulturnoga poklisara Pušeka

a sam pjesnik talijanskog jezika, ali to se dogodilo gotovo slučajno. Jezik za poeziju se ne izabire niti se iznalazi. Rabi se jezik vlastita svakodnevnog i intelektualnog iskustva. Tako o sebi govori Dubravko Pušek u jednom novinskom razgovoru. Talijanski jezik je Jnjegova poetska domovina, Švicarska ga je zbiljski udomila, a Hrvatska je domovina nje- gova djetinjstva. U predgovoru zbirci pjesama Ugrušak šutnje (Zagreb, 1997.) Krešimir Bagić smješta pjesnika na poziciju ruba kao pokretača traganja za središtem, bitnim i općim: “Pušeko- va posvemašnja pozicija ruba (Hrvat izvan Hrvatske, ‘stranac’ u Švicarskoj, pjesnik talijanskog jezika izvan Italije) gotovo dramatski preslikava arhetipski položaj pjesnika kao izmještene, bezdomne individue koja, unatoč svemu, poziva na potragu za korijenima i užicima iskonske komunikacije, te koja iznenađuje izvorno i detaljistički tematizira općost”. Ako postoji objek- tivni kriterij prema kojemu se pjesnika smije ili može smjestiti u nacionalne kategorije onda je rođeni Zagrepčanin Dubravko Pušek švicarski pjesnik talijanskoga jezika. Dubravko Pušek (1956.) je do desete godine živio u Zagrebu. Jedna mu je baka stanovala na Trešnjevci a druga u Novoj Vesi, a pohađao je osnovnu školu Matije Gupca. Kao desetogo- dišnjak napušta s roditeljima domovinu i naseljava se u Luganu. Nakon mature upisuje studij romanistike i talijanski jezik u Firenci. Poslije završetka studija vraća se u Lugano i zapošljava kao novinar na radiju Radio della Svizzera Italiana. Radiju ostaje vjeran do danas kao urednik drugog programa. Bivšu je državu izbjegavao ne samo i isključivo zbog vojne obveze. Godine 1992. jednoj će se novinarki povjeriti kako se “osjeća zajedno sa svojim hrvatskim sugrađanima ostavljenim na cjedilu, izručen jednom narodu koji je sastavljen 40% od vojnika, 40% od birokrata, a ostatak je HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 187 policija. Smatra sramotom da Europa i njezini intelektualci nijemo promatraju rušenje središta srednjoeuropske kulture kao Dubrovnika, Vukovara, Šibenika.”

Božić u Vukovaru

Pjevušanje snijega. Iščekivanje u mraku što isključuje svaku usporedbu...

Premda je takva spoznaja besmislena, valja čekati da se bude. Ali u čekanju i najčistiju dušu prožme otrov...

Težak muk uokolo. Smrtonosni rub pahulja štiti ustroj tišine...

(Preuzeto iz zbirke Ugrušak šutnje)

Pjesnik ugrušaka šutnje Naklonost i interes Pušeka povezuje s njemačkom i austrijskom književnosti, osobito s piscima kao što su Hugo von Hofmannsthal i Rilke, te Trakl, Heym i Stadler. Premda Pušekove pjesme nastaju i pod utjecajem vrsnih autora poput Byrona, Campane, Celana i Holana, njihova je originalnost stilski i tematski neupitna. Izbjegavajući blagoglasje, harmoničnost i varijabilnost, Pušek stvara nekićenim, tvrdim i zbijenim riječima. Njegove su pjesme većinom kratki lirski fragmenti, koji nastaju eliptičkim postupkom, čime se dobiva prostor rezonancije u kojem pje- sme razvijaju svoju izabranu glazbenost. Fragmentarnost je jedina mogućnost da se prodre do granica kazivog, izrecivog, koje je iza iskustvenog. “To osobito vrijedi za njegovu zbirku Pietra di labbra (Kamen s usana, 1988.) koja je tiskana kod nakladnika Lubrina u Bergamu. Zbirka sadržava 42 kratke pjesme koje zaokružuju iskustvo odsutnosti i već u čestoj, ali nikada slučaj- noj, primjeni točkica, kao da izranjaju iz šutnje koja se ne da premostiti umjetnim zahvatima.” (Alice Vollenweider, Neue Zürcher Zeitung, br. 236/1992.)

Primjerice: I taj hip u kojem nitko nije prošao 188 2010 T. NUIĆ i ugao si nije priuštio ni jednu sjenu…

Ubod koraka nikad postojećih, otrt na ništavilu brecaja nekog tko neće biti niti je ikad bio…

Ramanov učinak je pojava spektralnih linija manje ili veće frekvencije u svjetlosnom spektru pri prolazu svjetla kroz tekućinu, plinove i kristale. Tako objašnjava jedan leksikon znanstveno Ramanovo otkriće. A Dubravko Pušek to pretvara u poeziju. Effetto Raman (Ramanov učinak, Locarno 2001). Predgovor je napisao Tonko Maroević, a pogovor Mattia Cavadini. U knjizi su objavljene pjesme pod naslovima Prologo, Polvere di Novak, Vlkov Valk, Effetto Raman, Grauzone, a manje poznati izrazi ili stručni nazivi objašnjeni su u bilješkama. Ramanov učinak sadržava 7 pjesama posvećenih Kruni, to jest Krunoslavu, Pušekovu sinu, kojega on promatra u raznim prigodama na spavanju, dok se igra, dok prati prijenos nogometne utakmice... Zbogom presvjetla Euro- po (Addio illustre Europa) je pjesma koja se pojavila u knjižici s priloženim CD-om pod naslovom Duet za sopran i tenor u seriji Voci all chiara fonte. Među pet izdanih pje- sama, koje je uglazbio Fran- cesco Hoch, je i Pušekova spomenuta pjesma u kojoj on iz Lugana šalje angažiranu poruku Europi. Obraća joj se kao njezin stručni sin, ne da

Pjesnik talijanskoga jezika Zagrepčanin Dubravko Pušek - posreduje i kao prevoditelj među švicarskim jezicima i kulturama HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 189 je odbaci, nego da je podsjeti na njezine velike propuste, na strahote i poniženja koja su se u njoj dogodila. A zločini su se dogodili i događaju i dalje, ne zbog toga što bi europska vrijedno- sna ljestvica bila loša, nego zato što nema spremnosti slijediti ju. Europski kršćanski temelji i humanistička tradicija napuštaju se u trenutcima nesreća, jer Europi, već dugo, nasilna smrt ne znači poziv na oplakivanje, propitivanje, korotu. Pušekov je glas glas stradalnika po logorima i na stratištima čije su sudbine prepuštene zaboravu. On žudi za humanošću, zato što ona ne zaboravlja dobro. Zato se njegova poruka može ukratko opisati kao poziv na suzbijanje zla. U tom je duhu i uglazbljena njegova pjesma: tradicionalna žalopojka s elementima korala. Pušek je objavio više knjiga poezije i proze koje su, osim Effeto Raman, prevedene na hrvatski jezik: Arpa serafi ca (Serafska harfa, 1975.), Morfologia della viola (Morfologija ljubice, 1977.), Parade 76 (Parade 76, 1978.), Amore impossibile (Nemoguća ljubav, 1978.), Il senso oscuro dell’AmorTe (Nerazgovjetan osjećaj Ljubav(i) i smrTi, 1979.), Carni transparenti (Prozirne pu- tenine, 1980.), Le stanze dei morti (Stance mrtvih, 1986.), Pietra di labbra (Kamen s usta, 1988.), Polvere di Novak (Novakov prah, 1990.), Vlkov Valk (1997.), Effetto Raman (Ramanov učinak, 2001.). S Krešimirom Bagićem se slažemo kad kaže da se Pušek “svojim poetskim govorom hotimično približio prostoru šutnje i neizrecivoga, prostoru u kojemu čovjek više nije siguran gdje je i što zapravo čini. Tamo, u tom prostoru, on se diskretno upitao ono što se svaki istinski pjesnik u jednom trenutku mora upitati: pjesma je to ili ugrušak šutnje. Na to pitanje odgovor ne može dati nitko drugi osim onoga tko ga je postavio. Samo njegov ka- men s usta može razlučiti jasno od nejasnog, svjetlo od mračnog, pomišljivo od nepomišljivog. Samo on može naslutiti koliko mu taj kamen s usta ne pripada.”

Zagovornik hrvatske književnosti, esejist i prevoditelj Svojim podrijetlom i biografi jom Pušek je predodređen za kulturnoga posrednika. Puno prije nego što su ratni događaji u bivšoj državi počeli u zapadnoj Europi oštriti svijest o raznolikosti jezika i kultura u jugoistočnoj Europi, Pušek je njegovao veze s hrvatskom literaturom, prevo- deći na talijanski najvažnije pjesnike dvadesetoga stoljeća. Najviše ga se dojmio Nikola Šop čije dvije zbirke pjesama tiska kod talijanskog nakladnika (Uzlet životinjstva, Firenca, 1982., Dok svemiri venu, Milano 1996.). Zatim slijedi mala antologija hrvatske lirike 20. stoljeća s dvade- setak autora. Jedan se dio pojavio u časopisu “Bloc-notes” (Bellinzona, 1993.): Antun Gustav Matoš, Mihovil Nikolić, Janko Polić Kamov, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Dora Pfanova, Antun Branko Šimić, Nikola Šop, Dragutin Tadijanović, Viktor Vida, Kruno Quien, Radovan Ivšić, Boro Pavlović, Slavko Mihalić, Milivoj Slaviček, Joja Ricov, Ivan Golub, Mirko Bogišić, Ivan Slamnig, Josip Stošić, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Marija Čudina, Zvonimir Mrkonjić, Josip Sever, Tonko Maroević, Željko Sabol, Anka Žagar. 190 2010 T. NUIĆ

Pušek objavljuje u svojoj nakladi Laghi di Plitvice (Plitvička jezera) pjesničke zbirke talijanskih suvremenih pjesnika te prijevode hrvatskih pisaca. To su manji svesci s nakladom od po 200 komada, skupim papirom i divnim tiskom i čudesnim ilustracijama - pravi bibliofi lski biseri. Godine 1993. u tom se nizu pojavio Kruno Quien s kratkom pričom Mare Karantanova. Vu- kovarska godina Pavla Pavličića objavljena je 1994. Iste godine pojavio se kraći ogled Mirka Tomasovića o Marku Maruliću Marulusu. Razdoblje karbona Danijela Dragojevića dobilo je godinu 1995. A 1998. pojavili su prijevodi iz dijela Nikola Šopa (Predavanje o dimovima) i An- tuna Branka Šimića (Tijelo i sudbina). Na kraju je 2000. godine objavljeno Otimanje od magle Dore Pfanove. Pušek je preveo i u posebnom izdanju 2002. tiskao šest pjesama Slavka Mihalića pod naslovom Poznavao sam Ofeliju. U Firenci se također 2002. godine pojavila u Pušekovu prijevodu i izboru omanja, luksuzno opremljena zbirka Krležinih pjesama pod naslovom Poesie. Od 2006. godine Dubravko Pušek tiska časopis Viola (Ljubica). U prvom broju nalazimo Mariju Čudinu, u drugom Radovana Ivšića, u četvtom Josipa Stošića s fotografi jama i slikama Hvara- nina Pave Dulčića (1947. - 1974.). U šestom broju čitamo pjesme Slavka Mihalića, a u sedmom Nikole Šopa. Poezija nije unosan posao. Pušek objavljuje vlastite i pjesme hrvatskih autora po novinama i časopisima, u knjigama s malim nakladama. Knjige se pojave i nestanu, jer se praktički podijele prijateljima. Dugogodišnjim radom s autorima, nakladnicima i kritičarima, izgradio je mrežu veza u kojoj lirska riječ može slobodno cirkulirati. On vjeruje u mogućnost prijevoda lirike, ali ne da je širi, nego da prijevodom otplati dug narodu iz kojega potječe. Dubravko Pušek posreduje i među švicarskim jezicima i kulturama. Na sajmu knjiga u Fran- kfurtu 1998. godine, kad je Švicarska bila zemlja gost, dobio je neobične pohvale za svoje pje- sničko stvaralaštvo i konstruktivno držanje u švicarskom polifonijskom orkestru. Njegovo je stvaralaštvo nagrađeno više puta književnim nagradama, među kojima osobito valja istaknuti Schillerovu. Dubravko Pušek je u hrvatskoj javnosti gotovo nepoznat kao i većina književnika koji ne stvara- ju na hrvatskome jeziku. Tonko Maroević se latio posla i obavijestio čitatelje časopisa Republika (br. 5, 1984.), te Republika (br. 3-4, 1991.), o jednom dijelu Pušekova stvaralačkoga djela. I Mir- ko Tomasović se sjetio Pušeka u svojoj knjizi Prepjevi iz romanskog pjesništva (Split, 1990.) te mu posvetio dvije stranice. Napokon, spomenimo i prijevode Joje Ricova objavljene u Hrvatskoj reviji (br. 2-3, 1994.) gdje su Pušekovu stvaralaštvu darovane tri stranice. Najveću pozornost na Pušekovo stvaralaštvo u Hrvatskoj skrenula je već spomenuta knjiga Ugrušak šutnje koju je priredio Tvrtko Klarić. Prema mojoj, svakako nepotpunoj evidenciji, Večernji list mu je 1994. godine omogućio jedan razgovor, a objavljen je i Tomasovićev prikaz prijevoda Pavličićevih Vukovarskih godina. Hrvatska nije plodno tlo za šutljive, radišne i povučene intelektualce, jer njezina sredstva priopćavanja očaravaju rječiti hvalisavci motivirani jeftinim publicističkim učincima. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 191

SUMMARY A NATIVE OF ZAGREB – A SWISS ITALIAN POET

ubravko Pušek is not only a capable Swiss poet that writes in Italian, but is also a great fan of Croatian culture and literature, poetry in particular. One would likely be hard pressed to fi nd an intellectual of Croatian extraction who has in the Italian-spe- Daking world, and perhaps in Europe in general, invested so much effort to promote Croatia at so high a level. Pušek is Croatia’s happy chance, one Croatia should wholeheartedly support rather than the costly, ineffective bureaucrats responsible for its promotion. Through his work he allows Croatian literature to show the world its universal signifi cance and universally human attributes. Just as Emperor Julian was delighted when Aristotle pointed out that he was prouder to be the author of the Theology than he would be had he defeated the Persians, so too should Croatians be proud of their tireless cultural envoy Dubravko Pušek.

RESÚMEN UN ZAGREBIENSE - POETA SUIZO DE LENGUA ITALIANA

ubravko Pušek, además de ser un destacado poeta suizo de lengua italiana, también es un gran enamorado de la cultura y literatura croatas, particularmente de la poe- sía. Problablemente sea difi cil encontrar a un intelectual de raíces croatas que en el Dárea del habla italiana (y quizás en general en Europa) haya invertido tanto esfuerzo en la promoción a tan alto nivel de Croacia. Pušek es un caso feliz al que Croacia deberia apoyar cordialmente, en lugar de seguir manteniendo a empleados caros e inefi caces encargados de promover el país. Con su labor, Pušek le posibilita a la literatura croata mostrar al mundo su importancia universal y su aspecto humano general. Así como el emperador Juliano se entusi- asmara con la declaración de Aristóteles quien había dicho que se sentía más orgulloso de ser el autor de la Teología de lo que se sentiría de haber vencido a los persas, los croatas deberian sentirse orgullosos de su incansable embajador Dubravko Pušek. GOJKO BORIĆ NJEMAČKI KNJIŽEVNI POGLEDI NA HRVATE

U književnim djelima njemačkoga govornoga područja susrećemo likove s hrvatskim imenima od klasika Grimmelshausena do onih naših mladih iseljeničkih pisaca, koji stvaraju na njemačkom jeziku. Oni koji prate što europski stranci pišu o Hrvatskoj, bilo u medijima ili u književnosti, mogu lako zaključiti da je ispravno shvaćanje naših prilika često u neposrednoj vezi sa zemljopisnom udaljenošću od Lijepe naše pa nas tako, primjerice, Austrijanci i u Njemačkoj Bavarci bolje poznaju nego Francuzi i Englezi. Od Austrijanaca očekujemo najveću objektivnost i po crti zajedničke više- stoljetne povijesti. Posebno je zanimljiv austrijski književnik Norbert Gstrein, rođen u Tirolu, pisac dvaju romana koji se velikim dijelom događaju u Hrvatskoj i susjednim zemljama

zmeđu Hrvata i Nijemaca, (do 1918. Hrvati su i Austrijance smatrali Nijemcima) oduvijek je postojala bogata kulturna suradnja koja ipak nije uvijek bila bez problema jer su se Hrvati bojali germanizacije, a Nijemci i Austrijanci su Hrvate nerijetko gledali s visoka, Itrpajući ih u zajedničku “južnoslavensku mješavinu naroda” i inzistirajući na nepostoje- ćem srpsko–hrvatskom jeziku. U književnosti njemačkoga govornoga područja ipak nalazi- mo istaknute književnike koji su u svojim djelima opisivali Hrvate kao pojedince i narod, kao snažne individue i prepoznatljiv kolektivitet, ponekad pretjerujući u isticanju njihovih divljih osobina, a ponekad prepuštajući se sentimentalnom divljenju tim istim negativnim značajka- ma. Klasik njemačke srednjovjekovne literature Hans Jacop Christoph von Grimmelshausen opisuje u svojemu velikom romanu Der abenteuerliche Simplicissimus Teutsch (naklada Ph. Reclam, Stuttgart, 1961.) sukobe između carskih Hrvata koji su se borili na strani katolika u Tridesetogodišnjem ratu i protestantskih bojovnika, i to na osnovi vlastita iskustva budući da su ga hrvatski vojnici jednom oteli, ali su ga poslije spasili isti ti carevci iz susjedne pokrajine. Koliko je u tome bilo istine, a koliko prepisivanja tuđih kazivanja, iz Grimmelshausenova se pisanja ne može saznati. Iz toga doba potječu tvrdnje o posebnoj grubosti hrvatskih vojnika koji su zapravo bili graničari iz Vojne krajine, što znači većim dijelom pravoslavci, no u ono se vrijeme podrijetlo ljudi određivalo prema geografi ji a ne prema nacionalnosti. U pokrajini Poranju-Falačka (Rheinland-Pfalz) postoji Kroatepfad (Hrvatski puteljak) oko ko- jega je veliki vinograd s crnim grožđem iz kojega se dobiva posebno tamno vino što podsjeća na krv prolivenu u borbama s okrutnim Hrvatima. Je li to istina ili legenda u svrhu isticanja vlastita mučeništva, nije moguće razumjeti. Taj zao glas o Hrvatima kao okrutnim vojnicima iz tamnog srednjovjekovlja nije izgubio na težini ni do danas kad njemački povjesničari uveliča- vaju zlodjela nacionalističkih ustaša u Drugom svjetskom ratu, kako bi umanjili svoju krivnju za sve ono što se u to vrijeme događalo u Hrvatskoj, u kojoj su Nijemci tada imali posljednju HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 193 riječ (vidi o tome knjigu Holma Sundhausena Geschichte Jugoslawiens / Povijest Jugoslavije u izdanju naklade Kohlhammer, Berlin - Köln - Mainz, 1982.). No ima i svjetlijih priča o Hrvatima u Njemačkoj iz davnih vremena. Jedna zanimljiva legenda temeljena na istinskom čovjeku i događaju odnosi se na narodnu priču o Krabatu (što je isto- značnica za njemački naziv Hrvata, Der Kroate) zabilježenu među lužičkim Sorbima, slaven- skoj nacionalnoj manjini na istoku Njemačke. Sorbi iz njemačke pokrajine Lausitz nazivaju se u južnoslavenskoj verziji lužički Srbi. No oni nemaju nikakve veze sa Srbima i Srbijom jer govore svojim posebnim jezikom koji je mješavina poljskog i češkog. Za razliku od pravoslavnih Srba katolici su, imaju svoje narodne običaje i uživaju kulturnu autonomiju u Saveznoj Republici Njemačkoj.

Legenda o čarobnjaku Krabatu u školskoj lektiri Legenda o Krabatu ima više verzija. U svakoj je taj Krabat ili Hrvat čarobnjak koji ponekad ima negativne, a ponekad pozitivne osobine. U najpoznatijoj verziji Krabat je mali prosjak koji se zapošljava kod jednog mlinara, a taj je zapravo čarobnjak. Mladi Krobat potajno čita mlina- revu knjigu i uskoro postaje veći čarobnjak od majstora mlinara. No pri tome ga kod majstora izdaju drugi šegrti. Od mlinarove osvete spašava ga ljubav njegove majke koja šegrte pretvara u gavrane, ali tako da među njima može prepoznati tko je Krabat. Kad je majstor opazio pri- jevaru izaziva Krabata na dvoboj u kojemu potonji pobjeđuje. Poslije se Krabat koristi svojim čarobnjačkim sposobnostima i kneza Friedricha Augusta I., nazvana August Snažni, spašava od Turaka koji su ga htjeli otrovati. Krabat pomaže seljacima tako što svoju čarobnjačku moć upotrijebi pri kultiviranju neplodne zemlje i isušivanju močvara. Nakon smrti Krabat se pretva- ra u bijelog labuda i leti prema nebu. U njemačkoj pokrajini Lausitzu Krabat je i danas poznat kao zaštitnik ratara. Povijesna pozadina te narodne priče zasniva se na činjenici da je knez Friedrich August I. pri- godom povratka iz borbe protiv Turaka god. 1696. doveo u svoju zemlju konjičkog pukovnika Johannesa Schadowitza (Ivana Šadovića) nagradivši ga jer ga je spasio od turskog ropstva. U znak zahvalnosti darovao mu je imanje Groß Särchen blizu grada Hoyerswerde. Pukovnik Šadović, rođen 1624. umro je godine 1704., a pokopan je u mjestu Wittichenau. Zbog stranog podrijetla, izgleda i svojih čudnih postupaka narod ga je smatrao čarobnjakom i nazivao Kra- batom, Hrvatom. Najznačajniji sorbski književnik Jurij Brezan napisao je tri romana o Krabatu: Crni mlin (1968.) Krabat ili preobraženje svijeta (1976.) i Krabat ili očuvanje svijeta (1993.). Ali najveću popular- nost Krabat stječe preko više puta nagrađivane dječje knjige Otfrieda Preußlera Krabat koja je izašla 1971. i do danas je omiljena školska lektira. Ta se priča razlikuje od narodne pripovijetke po tome što Krabat ne nailazi na mlin u šumi nego ga u mlin poziva glas majstora mlinara. U legendi ga majstoru izdaju šegrti, u ovoj knjizi oni su njegovi saveznici i drže se pasivno. Isto tako ne spašava ga majčina ljubav kao u legendi nego ljubav djevojke Kantorke. Knjiga završava oslobođenjem mlina od zlog čarobnjaštva. Književni teoretičar Martin Beyer tumači legendu o 194 2010 G. BORIĆ

Krabatu u svojoj knjizi Hinter den Türen / Iza vrata, 2002. njezinom povezanošću s njemačkom romantikom, primjerice jednog E.T.A. Hoffmanna, egzistencijalističkom fi lozofi jom i aktual- nim pitanjima o smislu života. Goethe prepjevao Hasanaginicu Hrvati su trebali biti poznati i najuniverzalnijem njemačkom književniku Johannu Wolfgangu von Goetheu jer je prepjevao poznatu hrvatsku narodnu pjesmu Hasanaginicu, oslanjajući se na prvi njemački prijevod jednog manje poznatog švicarskog pjesnika, ali oni koji su mu je donijeli nisu rekli gdje ju je pronašao talijanski opat Alberto Fortis. Naime, Fortis je Hasanaginicu, koju je objavio u svome putopisu Viaggio in Dalmazia / Putovanje po Dalmaciji, pronašao u okolici gradića Imotskoga u kojem živi izrazito hrvatsko stanovništvo. Ta poznata narodna balada ima nekoliko inačica, ijekavskih i ikavskih, a potonja je nađena u Sinju, što znači da su joj autori Hrvati, a ne Bošnjaci koji u vrijeme njezina nastanka nisu postojali kao narod. Hasanaginicu svojataju Bošnjaci zbog njezina muslimanskoga sadržaja što bi bilo isto tako ako bi Talijani smatrali Sheakespaerovu tragediju Romeo i Julija svojom dramom jer se događa u Veroni. U nekim njemačkim antologijama Hasanaginicu se krivo označava kao srpsku narodnu pjesmu jer ju je takvom proglasio srpski jezikoslovac Vuk Stefanović Karadžić koji je bio otac srpskoga nacionalizma u 19. stoljeću, čije političke i jezikoslovne negativne posljedice Hrvati osjećaju i danas, premda su se u jezičnom smislu odavno odijelili od Srba. U drami Wallenstein njemačkog klasika Friedricha Schillera, čija se radnja odigrava od 1633. do 1634., nalazimo lik generala Giovana Ludovica Isolanija koji je zapovijedao hrvatskom lakom konjicom u Tridesetogodišnjem ratu na strani katoličkog cara u Beču. Schiller je prihvatio tvrd- nje svjedoka iz toga doba o hrvatskim vojnicima koji su se, navodno, odlikovali brutalnošću, ubijajući i pljačkajući svoje protivnike, pri čemu se uistinu nisu razlikovali od ostalih profe- sionalnih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, ali je njemački književnik, nažalost, samo njih okarakterizirao kao takve. Schiller opisuje generala Isolanija i njegove Hrvate riječima: ...To su izrodi stranih zemalja, to je izgubljeni dio naroda, (Wallensteins Tod, treća knjiga trilogije). Danas bi se takva tvrdnja i u nekom fi ktivnom kontekstu nazvala šovinizmom. Kad su Hrvati pod zapovjedništvom bana Josipa Jelačića burne godine 1848. pohrilili u pomoć austrijskom caru čija je vladavina bila ugrožena mađarskom revolucijom, a Hrvati se borili za svoj nacionalni opstanak, Marxov najbliži suradnik Friedrich Engels psovao je Hrvate i ostale Južne Slavene u Neue Rhein Zeitungu još gorim riječima, nazivajući ih otpacima naroda (koji su) osuđeni na propast (Roman Rosdolsky: Zur nationalen Frage, Berlin, 1979.) Usput rečeno, Jelačić je kao mlad časnik pisao vrlo osjećajne pjesme na njemačkom jeziku. Komunisti su god. 1948. skinuli Jelačićev spomenik na glavnom zagrebačkom trgu, ali su ga Hrvati 1989. ponovno vratili na njegovo staro mjesto jer ga smatraju svojim nacionalnim junakom.

Hrvati u Njemačkoj osnovali tiskaru prije pola tisućljeća No, ono što je pozitivno u kulturnom prožimanju dvaju naroda, u Njemačkoj je malo poznato, kao primjerice, da su hrvatski pristaše oca njemačkog protestantizma Martina Luthera osnovali HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 195 u njemačkom gradu Urachu hrvatsku tiskaru (Krobotische Truckerey, 1561. - 1565.) u kojoj su tiskali evangeličke knjige. Nadalje, neki bliski Lutherovi suradnici bili su Hrvati kao Stipe Konzul Istranin, Antun Dalmatin, Juraj Cvečić i Juraj Juričić. Najugledniji pak među hrvatskim luteranima bio je Matija Vlačić Ilirik zvan Flacius (Labin, 1520. - Frankfurt na Majni,1593.). Flasius se poslije odvojio od luterana, njegovo djelovanje još nije potpuno istraženo. Bio je i žr- tva protureformacije koja je u Hrvatskoj, za razliku od Slovenije, bila posebno agresivna budući da su katolički Hrvati bili vjerni rimskome papi.

Austrijski hommage Hrvatima Za razliku od njemačkih autora, austrijski književnici pokazivali su više osjećajnosti za hrvat- ske nedaće. To je ponekad bilo i vrlo sentimentalno jer se Hrvate u Austriji doživljavalo kao hrabre vojnike u obrani Carevine, što su djelomice i bili, ali ne do kraja Dvojne monarhije jer Austrijanci, i još više Mađari, nisu htjeli reformirati Podunavsku Monarhiju tako da je pretvore u trijalističku tvorevinu. Posebno sentimentalan odnos prema Hrvatima pokazao je diletantski pisac Friedrich von Gagern (1882. - 1947.) koji u romanu Ein Volk / Narod opisuje stradanja obič- nih hrvatskih i slovenskih ljudi pod upravom odnarođenoga plemstva. Gagernovo djelo gotovo je zaboravljeno, vjerojatno s pravom jer nije imalo veće književne kvalitete, no može se smatrati dokumentom svojega vremena, napisanim s gledišta jednog panaustrijskog domoljuba, dakle onih pojedinaca koji nisu do kraja shvatili eksplozivnost nacionalnog pitanja u feudalnoj Au- stro-Ugarskoj Monarhiji koja je stoljećima izbjegavala reformirati okoštalu državnu konstrukci- ju, držeći se preporuke cara Franje Josipa: Učinite nešto ali pripazite da se ništa ne promijeni. Mnogo veću književnu vrijednost imaju djela njemačkog književnika Theodora Körnera (1791. -1813.) koji je, premda rođen u Dresdenu ,postigao najveće uspjehe u Beču kao slavom ovjenčani dramski pisac vodećega kazališta Hofburgtheatra. U glavnom gradu Carevine napisao je dramu Zriny u kojoj opisuje junaštvo hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog koji je poginuo kao za- povjednik obrane Sigeta u borbi protiv Osmanlija god. 1566. Nažalost u povijestima njemačke književnosti Zrinskoga se ponekad spominje kao mađarskog plemića. Velika obitelj Zrinski imala je i svoje mađarsko krilo, ali Nikolu Šubića Zrinskog smatra se u Hrvatskoj nacionalnim junakom čiju je sudbinu ovjekovječio skladatelj Ivan pl. Zajc (Rijeka, 1832. - Zagreb, 1914. ) u istoimenoj operi prema libretu Huga Badalića, napisanu prema drami Theodora Körnera. Haydn skladao njemačku himnu na melodiji hrvatske narodne popijevke Kad smo kod glazbe valja napomenuti da je sadašnja njemačka himna koju je skladao Joseph Haydn nastala na melodiji jedne hrvatske narodne popijevke koju je slavni austrijski skladatelj čuo u Burgenlandu (hrvatski: Gradišće), a prvotno ju je koncipirao kao carsku himnu: Gott erhalte Franz, den Kaiser... Poslije je ta glazba upotrijebljena za tekst njemačke himne koju je napisao domoljubni pjesnik Hoffmann von Fallersleben koja počinje riječima: Deutschland, Deutschland über alles … / Njemačka, Njemačka iznad svega..., ali prve se dvije nacionalističke strofe ne pjevaju nakon Drugog svjetskog rata premda nisu bile zamišljene kao takve. Danas, 196 2010 G. BORIĆ osim nekoliko muzikologa, malo tko u Njemačkoj zna da je Haydnova melodija inačica hrvatske narodne popijevke. Prvi svjetski rat naveliko je narušio hrvatsko–austrijske i preko njih hrvatsko–njemačke kultur- ne i literarne odnose. Hrvatska inteligencija tada je uglavnom bila jugoslavenski usmjerena jer je davno prije rata bolno shvatila da car u Beču i mađarska politička klasa ne žele tzv. trijalizam, to jest pretvaranje dvojne u trojnu monarhiju u kojoj bi Slaveni bili ravnopravni s Mađarima i njemačkim Austrijancima. Austrijski književnik i novinar Karl Kraus napisao je u vezi, s do tada najkrvavijim ratom u Europi, monumentalnu dramu Die letzten Tage der Menscheit, 1915.–1922. / Posljednji dani čovječanstva u kojoj spominje i Hrvate kao stradalnike te, do tada najveće, tragedije ljudskog roda. Hrvatska literarna kritika smatra da se veliki hrvatski književ- nik Miroslav Krleža nadahnuo Krausovim tekstom za svoje antiratne novele u zbirci Hrvatski bog Mars i još više u svojim pacifi stičkim polemikama. Časopis Karla Krausa Die Fackel bio je uzor Krležinim časopisima kao što su bili Plamen, Književna republika, Danas, Pečat i ostali pamfl etski spisi. Mnogo suptilniji odnos prema hrvatskoj stvarnosti od Krausa pokazao je austrijski književnik Heimito von Doderer u svojemu romanu Die Wasserfälle von Slunj / Slapovi kod Slunja. U tom djelu taj veliki majstor riječi, među ostalim, opisuje i stanje u Hrvatskoj na pragu modernizacije austro-ugarskog, pa time i hrvatskoga društva. Radnja se uglavnom odvija u Beču na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u internacionalnom građanskome svijetu u kojemu djeluje glavni lik romana Hrvat Zdenko. Roman počinje u gradiću Slunju u Hrvatskoj, gdje na kraju dolaze svi prota- gonisti iz toga proznoga djela. Taj se roman smatra jednim od najboljih djela austrijskog krila njemačke književnosti na početku 20. stoljeća. Dok je Dodererov svijet izrazito buržujski, u romanu trilogiji Manesa Sperbera, (također Au- strijanca, ali židovskog podrijetla) Wie eine Träne im Ozean / Kao suza u oceanu (1961.), riječ je o povijesti izdaje velikih ideala u komunističkim partijama. Dio toga romana odigrava se i u Hrvatskoj gdje autor oslikava monarhističku diktaturu i odnos dviju političkih stranaka prema njoj, pacifi stičke Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja je bila dominantna u hrvatskom politič- kom životu, te male ali ratoborne Komunističke partije. Posebno je dojmljiv susret jednog ko- munističkog junaka s vođom hrvatskoga naroda između dvaju svjetskih ratova Vlatkom Mače- kom koji je kao političar bio mudar i iskusan, i kao takav nesklon revolucionarnom djelovanju. Komunisti su na kraju bili pobjednici, a Maček sa svojim idealima – gubitnik. Sperber opisuje i borbu partizana u Drugom svjetskom ratu protiv njemačkih i talijanskih okupatora, ali ona ne završava oslobođenjem naroda i pojedinaca nego novim ugnjetavanjem. Sperberov roman bio je snimljen za njemačku televiziju. Aktualan je i danas. Riđokosa Zora … kultna knjiga njemačke dječje književnosti Daleko od visoke politike koja dominira kod Sperbera sadržaj je dječjeg romana Kurta Helda Die rote Zora und ihre Bande / Riđokosa Zora i njezina družina (1941.), u kojoj njemački knji- ževnik humoristički riše ludovanja jedne skupine siročadi u hrvatskom gradiću Senju. Dječake HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 197 vodi hrabra i lukava Zora, a njezina družina nazvana je prema uskocima, poznatim plemenitim razbojnicima koji su ispod planine Velebita napadali Mlečane u doba kad je Republika Sv. Marka ugnjetavala primorske Hrvate. Ta se djeca ne suzdržavaju od kriminalnih radnji, ali unutar družine vlada velika solidarnost. Held opisuje i teške društvene uvjete u Senju tijekom jugoslavenske kraljevske diktature. Die rote Zora... postala je kultna knjiga njemačke dječje li- terature, (oko 40 izdanja!), a prema njoj je snimljena televizijska serija s njemačkim i hrvatskim glumcima i godine 2008. fi lm s mnogim poznatim njemačkim glumcima.

Lagano štivo U kategoriju zabavne literature možemo ubrojiti krimić Olivera Bottinija čiji roman pod na- slovom Im Aufrag der Väter / Po zadatku očeva dodiruje i neke aspekte suvremenog života u Hrvatskoj i u Bosni. U romanu stranac sa slavenskim naglaskom ubija gotovo cijelu obitelj bivšega njemačkog policajca koji ga je po slovu zakona kao izbjeglicu vratio u Bosnu. Poslije se uspostavlja da je taj čovjek bivši pripadnik njemačke nacionalne manjine koja je nakon Drugog svjetskog rata bila izložena progonima, pa je nasilno vraćanje u srpski dio Bosne za nj bila ona kap u čaši nasilja koja ga je natjerala na zločin. Iz ovog krimića čitatelj može saznati političku pozadinu lančane povezanosti zlodjela koje su počinili svi sudionici u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i s nekoliko površnih klišeja koje je autor preuzeo iz publicistike.

Austrijski pisac Norbert Gstrein – znalac hrvatskih prilika Rijetko koji suvremeni književnik njemačkoga govornog područja tako informativno i literarno vrhunski piše o nedavnim ratnim događajima na području bivše Jugoslavije, posebice Hrvatske, kao austrijski pisac Norbert Gstrein koji je o tome objavio dva romana, Das Handwerk des Tötens / Zanat ubijanja (2003.) i Die Winter im Süden / Zima na jugu (2008.). U njima nailazimo ne samo njemačke likove nego većinom Hrvate koji su vrlo diferencirano opisani, na razmeđi Dobra i Zla, pa se često ne zna tko je žrtva, a tko krivac. Posebno je zani- mljiv roman Zima na jugu u kojemu susrećemo Hrvaticu koja živi u Beču i traži svojega oca, emigranta iz Argentine koji se vratio u Hrvatsku boriti na strani svoga ugroženoga naroda, ali kćerka i otac, stjecanjem nesretnih okolnosti, nisu se našli. Taj Gstreinov roman sigurno je dosad najpotpuniji što se tiče hrvatske problematike u suvremenoj književnosti njemačkoga jezika. Prema pisanju Spiegela (br. 42 / 2008.) Gstrein spada u one pisce njemačke književnosti srednjeg naraštaja koji su odustali od bavljenja isključivo privatnim problemima, posvetivši se mnogo više žarištima svjetskih kriza s izrazito političkim namjerama, a to je novost u sadašnjoj njemačkoj literaturi.

Hrvatski duh u njemačkome ruhu Nije trebalo dugo čekati na to da su se u Njemačkoj pojavili književnici iz drugog naraštaja gastarbajtera s izvrsnim poznavanjem svoga zanata od kojih najviše ima Turaka, ali i troje njih je hrvatskoga podrijetla, a to su: Marica Bodrožić, Jagoda Marinić i Nicol Ljubić. 198 2010 G. BORIĆ

Marica Bodrožić (Zadvarje, 1973.) dosad je najuspješnija književnica hrvatskog podrijetla koja piše na njemačkom. U prvim novelama oživljavala je sjećanje na svoju mladost u dalmatinskoj Zagori i Hercegovini, siromašnom planinskom kraju u kojemu se tek ponešto osjeća blizina me- diteranski raskošnog Jadrana, s posebnom vrstom ljudi koje je život učinio grubima, ali ispod te površine nalazimo toplo srce. U zbirci pripovjedaka Tito ist tot / Tito je mrtav nalazimo i oštre riječi protiv političkog oportunizma ljudi u njezinoj bivšoj domovini. Ta zbirka pripovjedaka prevedena je na hrvatski. U novoj državi, u Njemačkoj, autorica, među ostalim, opisuje sudbine tzv. gastarbeitera (stranih radnika) koji stalno sanjaju o povratku u domovinu, ali od toga ne biva ništa, oni ostaju u Njemačkoj na marginama života kao u njezinu izvrsnom romanu Tišina, rastanak. Što se više odmiče od sjećanja na Hrvatsku, Marica Bodrožić sve više ulazi u nove teme koje nemaju veze s njezinom negdašnjom domovinom, ona time zauzima mjesto jedne od perspektivnijih njemačkih književnica koju zaokupljaju problemi kakvi inače dominiraju u njemačkoj stvarnosti, a to je, općenito rečeno, osamljenost pojedinaca u vrtlozima postkapi- talističke zbilje. Marica Bodrožić piše pjesme i snimila je TV reportažu o svojim susretima s hrvatskim ljudima u rodnom kraju. Mlada književnica Jagoda Marinić (Weiblingen,1977.) nešto je manje poznata od Marice Bo- drožić, ali joj je ravnopravna svojim talentom. Dosad je objavila nekoliko knjiga pripovjedaka i roman Die Namenlose koji je preveden na hrvatski jezik (Bezimena, AGM&HMI, Zagreb, 2009.). I ona je u nekim novelama pričala o svojim doživljajima iz djetinjstva koje je bilo po- vezano s Hrvatskom, posebice Dalmacijom, ali što više ulazi u zrelije godine njezini književni

Njemačka književnica hrvatskoga podrijetla Jagoda Marinić · U Njemačkoj su se pojavili vrsni autori hrvatskoga podrijetla, koji pišu na njemačkome jeziku kao što su Marica Bodrožić, Jagoda Marinić i Nicol Ljubić HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 199 interesi bivaju sve sličniji preokupacijama mlađih njemačkih pisaca. To se posebice ističe u Bezimenoj, romanu jedne vrlo osamljene mlade žene u velegradu koja odbija gotovo sve oblike uniformiranoga života svojega naraštaja. Jagoda Marinić piše eseje i dramske tekstove, a bila je i organizatorica kazališnog festivala u Heidelbergu na kojemu su gostovali i hrvatski pisci sa svojim djelima. Berlinski novinar hrvatskoga podrijetla Nicol Ljubičić (Zagreb, 1971.) objavio je prozno djelo Heimatroman oder Wie mein Vater ein Deutscher wurde / Zavičajni roman ili kako je moj otac postao Nijemac u kojemu opisuju putovanje s ocem od prve postaje njegova izbjegličkog života u talijanskom gradu Trstu do konačnog boravišta u njemačkom lučkom gradu Bremenu. Knjiga je mješavina stvarnosti i mašte, napisana vrlo živahnim jezikom, s posebno toplim opisima susreta s velikom očevom obitelji, koji je postao njemački državljanin, ali kako ga karakterizira njegov sin, tipičan je Hrvat sa svim vrlinama i manama, jer službeni dokument ne može promi- jeniti ljudski karakter. Posebno mjesto među književnim našijencima u Njemačkoj zauzima pjesnik Marijan Nakić koji je svoje prezime ponijemčio u Marian Nakitsch. Godinama je nastojao preseliti se u Njemačku u kojoj su živjeli njegovi roditelji kao gastarbajteri, ali stalno su ga odbijali zbog jedne sporedne fi zičke mane. Nakon dugih nastojanja mnogih njemačkih književnika Nakitschu je uspjelo doći u Njemačku gdje je počeo pisati pjesme na njemačkom jeziku, (u Hrvatskoj je objavljivao, među ostalim, prijevode iz njemačke poezije) ponekad s vrlo rodoljubnim sadržajima svoje nove do- movine i zbog toga je dobivao negativne kritike ljevičarskih književnih kerbera, ali u njegovoj poeziji nalazimo i hrvatske sadržaje kao, primjerice, pjesme o hrvatskim izbjeglicama i zloj sudbini porušenoga Vukovara. U posljednje vrijeme Nakitsch više ne objavljuje u književnim časopisima, a zašto – nismo uspjeli saznati. Iz napisanoga možemo zaključiti da su se njemački književni pogledi na Hrvate razvijali od onih romantičnih o jednom vojničkom narodu s prilično grubim ponašanjem, dakako naroda vjerna Caru i Crkvi, pa do realističnih opisa Hrvata u Domovinskom ratu s tragičnim posljedi- cama za pojedince, ali i društvo. A oni pak Hrvati i Hrvatice koji pišu na njemačkom otišli su dalje u svojim temama, dakle od onih povezanih s bivšom domovinom, prešli su na suvremene njemačke probleme iz kojih se teško prepoznaje podrijetlo autora. Oni su postali i ostaju njemač- ki pisci. Možemo reći da su dar hrvatske književnosti njemačkoj literaturi. 200 2010 G. BORIĆ

SUMMARY A GERMAN LITERARY VIEW OF CROATIANS

hose who follow what European foreigners write about Croatia, whether in the press or in literature, can easily conclude that an accurate appreciation of our circumstances is often in a direct correlation with the geographic distance between them and Our TBeautiful Homeland and so, for example, we are more accurately known by Austrians and German’s from Bavaria than we are by the French or English. We also expect the highest level of objectivity from the Austrians on the basis of our many centuries of shared history. Particularly interesting is Austrian writer Norbert Gstrein, born in Tyrol, the author of two no- vels that are largely set in Croatia and neighbouring countries. The fi rst is Handwerk des Tötens (The Occupation Of Killing). In another novel, Die Winter im Süden (Winter In The South), Gstrein takes us from Vienna to Croatia and Argentina. Gstrein’s novel is a tale of the relation- ship between a father and his daughter, emigrant and homeland Croatia, the corrupt westerns of the 1968 movement and their love affair with the Yugoslav “socialist paradise.” Gojko Borić, a renowned publicist from Berlin, cites numerous literary achievements in the German-speaking world in which Croatians are mentioned in both positive and negative con- texts. He covers German literature from the fi rst real great German novel of the 17th century, The Adventurous Simplicissimus, a classic by Hans Christoph Grimmelshausen, to contempo- rary German speaking writers, among which are a few literary stars with Croatian roots, such as Marica Bodrožić and Jagoda Marinić. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 201

RESÚMEN LOS CROATAS BAJO LA ÓPTICA LITERARIA ALEMANA

Los que leen y siguen de cerca lo que escriben los extranjeros europeos sobre Croacia, ya sea en los medios o en la literatura, fácilmente podrán descubrir que la correcta noción sobre la situación en nuestro país es directamente proporcional a la distancia geográfi ca que los separa de nuestra Patria, por tal motivo, por ejemplo, los austríacos y los bávaros alemanes nos conocen mejor que los franceses y los ingleses. La mayor objetividad la esperamos de los austríacos, por haber compartido una historia plurisecular. Es particularmemente interesante el literato austríaco Norbert Gstrein, nacido en el Tirol, autor de dos novelas cuyas tramas se desarrollan parte en Croacia y parte en tierras vecinas. La pri- mera lleva por título Das Handwerk des Tötens y la segunda, Die Winter im Süden (El invierno en el Sur). En esta última, Gstein nos conduce de Viena a Croacia y a Argentina. La novela de Gstein trata sobre las relaciones entre un padre y su hija, entre la diáspora croata y la Patria cro- ata, acerca de corruptos occidentales sesenta y ocho-añeros y su enamoramiento por el paraíso socialista yugoslavo. En general, el renombrado publicista de Berlín Gojko Borić cita numerosas obras literarias del área de habla alemana en las que hace referencia a los croatas en un contexto a veces positivo y a veces negativo. Borić abarca la literatura alemana desde la primera gran novela alemana del siglo 17, El aventurero Simplicissimus del clásico Hans Cristoph Grimmelshausen, hasta los es- critores modernos de la región de habla alemana, entre los cuales hay también algunas estrellas literarias de raíces croatas como Marica Bodrožić y Jagoda Marinić. BOŽIDAR PETRAČ PJESNICI VJERNI DOMOVINI

Uz zbirku pjesnikinje iz Njemačke Malkice Dugeč Tragovima bezdomnosti, autor opisuje reminiscencije na literaturu emigrantskoga naraštaja naših književnika, koji su ostali vjerni domovini kakvu su nosili u jeziku. Zagovara cjelovito ubaštinjenje njihovih djela prema estetskim dosezima. Bezdomnost, i ona doslovna, i ona egzistencijalna, u konačnici jest čovjekova zadanost od njegova početka do njegova završetka. Na tom se putu Malkica otkriva kao suptilna tražiteljica rasvijetljenih oaza u labirintu bezdomnosti i gorkog osjećaja tuđinstva. Njezina poezija zaista pomiruje zemaljsko i vječno u perspektivi obećane svjetlosti. Posve se možemo složiti s ocjenama Horvatića da među mnogim pjesmama Malkice Dugeč ima antologijskih stihova. Po njima će ostaviti svoje jasne tragove, i kao pjesnik emigrant i kao pjesnik domovinac

rije dvadeset godina održao se u Zagrebu, u prostorijama Društva hrvatskih književ- nika, književni skup “Književnost između dviju domovina” na kojem se prvi put jav- no progovorilo o hrvatskoj književnosti izvan domovine bez dotadašnjih negativnih Pznačenja. Tom se prigodom progovorilo o mnogim hrvatskim piscima koji su godine 1945. ili zaglavili ili bili prisiljeni izabrati život u emigraciji, a u Hrvatskoj su do toga skupa bili “nepostojeći pisci”. Među njima bilo je govora i o pjesnikinji Malkici Dugeč. Bio je to prvi susret dviju obala iste književnosti, hrvatske domovinske i emigrantske književnosti, to jest jedinstvene hrvatske književnosti u domovini i u iseljeništvu. Govorilo se i o Viktoru Vidi. Nekoliko sam se puta vraćao Vidi u proteklih dvadeset godina, posljednji put prije nekoliko mjeseci, i ponovno sam bio u dvojbi je li književni opus Viktora Vide, unatoč različitim izdanji- ma njegovih pjesama i proze te unatoč mnogobrojnim kritičkim tekstovima i interpretacijama, u dostatnoj ili pravoj mjeri integriran u hrvatsku književnost, u njezine domovinske granice. Ne potiče me na to pitanje samo tvrdnja koju je 2006. iznio Branimir Donat, priredivši knjigu Književna kritika o Viktoru Vidi, kako je taj zbornik izazov i poziv da se oslobodimo spona neznanja o Vidi i da ga napokon kompetentno uvrstimo u hrvatsku književnost kao njezin ne- djeljivi dio. Taj problem integracije Vikotra Vide, kako ga ističe Donat, nije toliko problem koji bi se ticao Vide. Naime, Vida je ipak za razliku od svih drugih hrvatskih pisaca iz iseljeništva bio jedini kojemu je poslije smrti tiskana zbirka pjesama i jedini je književnik iz hrvatske emi- gracije koji je objavljen u ediciji “Pet stoljeća hrvatske književnosti” prije 1990. No to je sigurno problem integracije najvećega dijela hrvatske književnosti izvan domovine ili, drugim riječima, književnosti iseljene Hrvatske. Možemo reći da su se u međuvremenu pojavila čak i djela tih “nepostojećih pisaca” i možemo činjenično utvrditi da se o njima pisalo. Pa ipak, ne možemo reći da su oni do kraja, bez oklijevanja ili bez kakvog “ali” zaista prihvaćeni. Zabilježeni dakle jesu, prihvaćeni, kako tako i kako tko. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 203

Cvjetko Milanja u svojoj interpretaciji i opisu hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća uzima u obzir samo nekolicinu pjesnika iseljenika, dakako i Viktora Vidu, te ih smješta u odjeljak “izvando- movinaca”, što bi moglo značiti da oni još nemaju svoje čvrste književne domovine. Nije da je nemaju, ali ih domovinci nisu bezrezervno i s velikom voljom prihvatili. U svojoj Povijesti hrvatske književnosti Dubravko Jelčić problematizira taj odnos domovinske i iseljeničke knji- ževnosti u sklopu posebnog dijela Književnici u izbjeglištvu i, čini mi se, prvi put ga uspješno nastoji objasniti. Hrvatski pjesnici i pisci izvan domovine, ma koliko pratili ono što se događalo u domovinskoj književnosti pa i pisali o tome, nisu u vlastitome stvaralaštvu slijedili tenden- cije kako su se one očitovale i razvijale u domovinskoj, matičnoj književnosti. Primjerice, nisu slijedili ili zagovarali tip modernizma kakav je promicao naraštaj krugovaša, “pitanjaša” ili “offovaca”. Razlike koje su na prvi pogled vidljive u književnom izrazu između hrvatskih knji- ževnika u domovini i većine u emigraciji još nisu dovoljno objašnjene, a zato ni premoštene. Zato se u pravilu daje prednost pjesnicima u domovini, priznaje im se veća nadarenost, kakvoća i vrsnoća pred pjesnicima u iseljeništvu. Daje se dakle prednost modernosti prvih, na račun tra- dicionalnosti većine drugih. No, objašnjava Jelčić, “hrvatski emigrantski pjesnici 1945. – 1990. pisali su većinom tradicionalno ne zato što su bili slabiji pjesnici nego najviše zato što su bili vjerni domovini kakvu su nosili u svome jeziku i pjesničkom iskustvu”. Njihov pjesnički glas, dodaje Jelčić, “čujemo kao izvorni, neprijetvorni, vjerodostojni pjesnički glas Hrvata, koji žive s Hrvatskom, i još više, koji mislima žive u Hrvatskoj i kad su prognani iz nje”. Jedan je od takvih glasova glas pjesnikinje Malkice Dugeč.

Uz zbirku pjesama Tragovima bezdomnosti Malkice Dugeč Slučaj Malkice Dugeč, ako samo letimično pregledamo njezin životopis i bibliografi ju, reklo bi se, ni po čemu ne odudara od sudbine mnogih hrvatskih “slučajeva”. Rođena 1936., premlada da bi stradala 1945. i pripala prvom valu hrvatske književne političke emigracije (Antun Bonifačić, Ivo Lendić, Srećko Karaman, Vinko Nikolić, Antun Nizeteo, Viktor Vida, Lucijan Kordić, Luka Brajnović i drugi), dovoljno stara da s devet godina zapamti, sačuva i nosi u sjećanju poslijeratne nemile događaje novog režima i njegove slobode. U punoj je životnoj snazi da se, uz supruga Božu, uključi u “Hrvatsko proljeće”, a u svibnju 1972. postane hrvatska politička emigrantica. Što se njezine literarne biografi je tiče, ona počinje u gimnazijskim danima, najprije suradnjom u časopisu “Polet”, a zatim u “Studentskom listu” pod djevojačkim prezimenom Pilc. Prvu zbirku pjesama vrlo znakovita naslova Crveni biseri objavljuje 1960. u Požegi. Ne mogu pouz- dano tvrditi, ali čini mi se, barem prema bibliografskim podatcima, da je uz tu zbirku izostala svaka kritička recepcija. Šest pjesama, koje je iz te zbirke izdvojio za knjigu Izabranih pjesama u povodu 50. obljetnice njezina stvaralaštva Dubravko Horvatić, dijelom svjedoče o njezinim zapamćenijima i prisjećanjima na teška iskustva iz djetinjstva, osobito pjesme Poruka mrtve majke i Crveni biseri – što izrijekom sugerira u kraćem popratnom pogovoru Vinko Nikolić njezinoj drugoj knjizi pjesama Zemlja moja – nebo moje, objavljenoj u Knjižnici Hrvatske revije g. 1984. – dijelom su pak intimistički izraz mladenačke strepnje, čežnje i strahova. To će, uo- 204 2010 B. PETRAČ stalom, uz emigrantsku, zavičajnu, rodoljubnu i religioznu tematiku, ostati trajne pjesnikinjine preokupacije do njezine posljednje zbirke Tragovima bezdomnosti. Dominantna crvena boja izravno upućuje na krv i mučeništvo, te ne svjedoči samo vrijeme njezinih sjećanja, nego gotovo proriče i navješćuje patnju koja će uskoro postati njezino stalno egzistencijalno stanje. Spomenuta druga zbirka jedina je zapravo knjiga Malkice Dugeč tiskana u iseljeništvu – sve su druge knjige objavljene u domovini, ukupno šesnaest knjiga poezije i jedna knjiga proze. Više je nego očit diskontinuitet njihova objavljivanja: najprije dugo razdoblje od prve do druge knjige, dvadeset i četiri godine, a čitavo desetljeće potrajat će do pojave njezine treće knjige. S obzirom na grube životne okolnosti, egzistencijalnu neizvjesnost i politički angažman na promicanju hrvatske neovisnosti i suverenosti u hrvatskoj političkoj emigraciji, osobito u Hrvatskoj republi- kanskoj stranci i Hrvatskom narodnom vijeću, ali i sklopu Paneuropske unije – Mlakica Dugeč uvijek je spajala Hrvatsku i hrvatstvo s europskim vrijednostima i zauzimala se za prožimanje europejstva i domorodstva – drukčije nije moglo biti. U takvim uvjetima morali su izostajati slobodni trenutci, morali su nedostajati vrijeme, usredotočenost i sabranost što sve zahtijeva ozbiljan pjesnički posao, fi no pjesničko tkanje. Odatle potječu njezine duge godine i desetljeća “šutnje”, a zatim, nakon 1994. i nove opširne zbirke Kriška dobrote, tiskane u Zagrebu, nakon dakle triju knjiga, slijedi sve ostale. No sve te zbirke u tematskom pogledu zapravo tvore jedin- stvenu razvojnu cjelinu, jedan pjesnički vijenac u kojem se isprepleće sve ono što egzil znači i

Pjesnikinja iz Njemačke Malkica Dugeč i najprevođeniji hrvatski književnik Miro Gavran – susreću se često s mladim čitateljima u domovini HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 205 nosi sa sobom: “ex sole ire”, kako bi rekao Vinko Grubišić, ‘ići sa sunca’, “u sjenu”, “u neviđe”, “u propast”, odnosno “odlazak s rodne grude znači jednostavno odlazak ‘sa sunca’”. U tom mraku i iz toga mraka, iz toga “prokletstva tuđine” u sebi i oko sebe, ali i iz živa sjećanja na vlastitu zemlju, na svoje ljude i krajeve te iz čitalačkih doticaja s nizom hrvatskih pjesnika i unutarnje recepcije njihova pjesničkog izraza, od Kranjčevića do Matoša, od Ujevića do Dizda- ra, od Vide do Lucijana Kordića, iz svega što je ponijela iz domovine u jeziku te u pjesničkom izrazu i iskustvu, Malkica Dugeč ispisuje svoju patnju, svoje duhovne tjeskobe i nade. Kad su pak konačno dočekane toliko željene nacionalna neovisnost i nacionalna suverenost, i kad se slobodno mogla vratiti u svoju zemlju i živjeti normalno, nije joj bilo darovano da to doživi u punini radosti. Njezinoj se dotadašnjoj iseljeničkoj patnji pridružila smrt voljene osobe, mnoge hrvatske smrti i lanac neizvjesnosti o hrvatskoj budućnosti što svjedoči njezina treća, a poka- zuju i sve sljedeće zbirke. Nakon Izabranih pjesama, knjige koja nju kao pjesnikinju u vrsnu Horvatićevu pogovoru za- sigurno najbolje i najsvestranije predstavlja u pedesetogodišnjem kontinuitetu, u posljednjim dvjema zbirkama događa se ipak nešto novo: ne toliko u različitosti i novosti tema i motiva, koli- ko u oblikotvornosti stiha. Što se tematskog okvira tiče, on je možda samo duhovno naglašeniji, metafi zički snažniji i puniji. U potpunosti ćemo se složiti s Horvatićevim ocjenama o neveza- nome stihu, većinom slobodnom, posebno osmercu koji nas upućuje na Ujevića i Dizdara, pre- uzet iz usmene pjesničke tradicije kao i leoninski srok, čest, uvjerljiv i dojmljiv u poeziji Maka Dizdara, stihu koji slobodno teče i vrlo je raznolika ritma. Malkica Dugeč, naime, do 2004., do pojave zbirke Drhtaji ptica, nije rabila koju drugu strogo zadanu pjesničku formu, osim haiku, nikada prije nije posegnula za sonetom. Teme i motivi poput rodoljublja, tuđine, klonuća, sum- nje, razočaranja, straha, samoće, ljubavi i smrti nalazimo u svim njezinim knjigama, leksik koji rabi istovjetan je u svim zbirkama. No posezanje za sonetnom formom, ali ne kakvom god, nego građenom prema svim pravilima sonetnog oblika, ponekad deseterac, kadikad jedanaesterac, katkada dvanaesterac, to susrećemo najprije u vrlo skromnom opsegu u zbirci Drhatji ptica, a zatim znatno opširnije u zbirkama Moć svjetla (2006.) i U riječ unjedrena (2007.), u posljednjoj ne samo sonete nego i cijeli sonetni vijenac, a zatim i u novoj zbirci Tragovima bezdomnosti. Što bi moglo odrediti takav pjesnikinjin iskorak prema strogoj formi, takav postupak koji prije nije primjenjivala? Uvijek sklona slobodi i bujicama riječi ili kraćim lirskim zapisima neobve- zna oblika, sada poseže za sonetom koji je posebno obilježio cjelokupnu hrvatsku poeziju, od “začinjavaca” do naših suvremenika, od kojih su se neki posebno istaknuli sonetiranjem kao kakvim preludiranjem, poigravanjem, dopisivanjem i međusobnim čašćenjem, poput Mrkonji- ća, Stamaća, Paljetka, Maroevića ili Luje Medvidovića. Obogativši tako svoj pjesnički opus, ne samo što je kroz sonetnu formu mogla pjesnički uvjerljivije izreći ono što je izricala u bujicama stihova ili kraćim lirskim slikama/zapisima, nego je postigla izražajnu stegu i stvaralačkom se snagom dokazala kao pjesnik koji vješto i solidno može rodoljubne, zavičajne i religiozne teme što uvijek mogu zapasti u patetiku, deklamaciju, konfesiju, a prve i u politički program, oslobo- diti takvih opasnosti i zamki. Posebno je u zbirci Tragovima bezdomnosti iz 2008. svoje iskreno 206 2010 B. PETRAČ i duboko domovinstvo uspjela dobrim dijelom vrlo smireno, trijezno i mudro povezati s čovje- kovom egzistencijalnom bezdomnošću, zemaljsku domovinu s vječnom, s onom koju osjećamo u slutnji ili naslućujemo u danom obećanju, bez čvrsta uporišta. Uspjela je tom zbirkom postići još nešto: podariti nam kratki nacrt svoje poetike u svim njezinim dimenzijama, s naglaskom na prva čovjekova pitanja. Posegnemo li za prijašnjim zbirkama ili samo Izabranim pjesmama i usporedimo li ih s pjesmama u njezinoj posljednjoj zbirci, uočit ćemo prožimanja tema, motiva i pjesničkih oblika, ali s vrlo izraženom relacijom prema transcendenciji. Pjesnikinja, kad se naš- la na prijelazu praga nade, na zalazu svojega života i na vratima vječne – obećane – domovine, što ta zbirka nedvojbeno svjedoči, na mnogim se mjestima othrvala napastima prevelike uzvi- šenosti i kušnjama naivnosti. Bezdomnost, i ona doslovna, i ona egzistencijalna, u konačnici jest čovjekova zadanost od njegova početka do njegova završetka. Na tom se putu Malkica Dugeč otkriva kao suptilna tražiteljica rasvijetljenih oaza u labirintu bezdomnosti i gorkog osjećaja tuđinstva. Njezina poezija u zbirci Tragovima bezdomnosti zaista pomiruje zemaljsko i vječno u perspektivi obećane svjetlosti. Posve se možemo složiti s ocjenama Dubravka Horvatića i Vjekoslava Bobana da među mno- gim pjesmama Malkice Dugeč ima antologijskih stihova. S njima će ostaviti svoje jasne tragove, i kao pjesnikinja emigrantica i kao pjesnikinja domovinka. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 207

SUMMARY POETS FAITHFUL TO THE HOMELAND

t was full twenty years ago that the Croatian Writer’s Society in Zagreb played host to Literature Between Two Homelands, a literary symposium that was the fi rst to speak out about Croatian literature in exile without the negative connotations that had persisted up to Ithen. The meeting discussed a number of Croatian writers that had in 1945 come to grief or were forced to choose an emigrant’s life, and that were “non-existent writers” in Croatia up to this symposium. The integration of the majority of Croatian literature in exile has yet to be entirely resolved. We can assert that even the works of these “non-existent writers” have in the meantime resurfaced, and we can assert the fact that they have been written about. They have been noted then, but the level of acceptance differs from author to author. In his Povijest hrvatske književnosti (History of Croatian Literature), academician Dubravko Jelčić deals with the relationship between homeland and emigrant literature in the frame of a se- parate section on Književnici u izbjeglištvu (Writers in Exile) and, in the opinion of the article’s author, for the fi rst time successfully endeavours to explain it. The differences in literary expre- ssion between Croatian writers in the homeland and the majority in the emigrant communities that are evident at fi rst glance have yet to be suffi ciently explained, and have therefore yet to be bridged. As a rule, therefore, pre-eminence is awarded to poets in the homeland, greater talent, quality and excellence is recognised in them over poets in the emigrant communities. But, as Jelčić, expounds, “Croatian emigrant poets from 1945 to 1990 wrote for the most part traditi- onally not because they were poorer poets, but rather because they were faithful to the image of the homeland they bore in their language and poetic experience.” Their poetic voice, Jelčić writes, is the one “we hear as the original, not spurious and a credible poetic voice of Croatians who live with Croatia, and what is more, whose thoughts dwell on Croatia even when they are exiled from it.” One such voice is that of poet Malkica Dugeč. 208 2010 B. PETRAČ

RESÚMEN POETAS FIELES A LA PATRIA

Hace veinte años tuvo lugar en Zagreb, en la sede de la Asociación de Literatos Croatas, el encuentro literario titulado “La Literatura entre dos patrias” donde por primera vez se habló en público sobre la literatura croata en el exilio, sin darle connotaciones negativas como solía hacerse hasta ese momento. En aquélla oportunidad se habló de una serie de escritores croatas que en el año 1945 o bien sucumbieron, o fueron obligados a optar por la vida en el exilio. En Croacia, antes de ese encuentro eran “escritores inexistentes”. El problema de la integración de la mayor parte de la literatura croata en el exilio todavía no ha sido solucionado íntegramente. Podemos decir que en el interin hasta aparecieron obras de esos “escritores inexistentes” e incluso podemos probar con hechos que se ha escrito sobre ellos. Pues bien, registrados están, pero aceptados… ni muy muy, ni tan tan, según quién. En su “Historia de la Literatura Croata”, en un capítulo aparte titulado “Literatos en el Exilio”, el académico Dubravko Jelčić expone el problema de la relación entre la literatura originada en la Patria y aquélla creada en la emigración y, en opinion del autor del artículo, por primera vez Jelčić ofrece una explicación satisfactoria de ese problema. Las diferencias que a primera vista son evidentes en la expresión literaria entre los literatos croatas de la Patria y la mayor parte de los de la diáspora, todavía no están sufi cientemente aclaradas ni superadas. Por eso, como regla general se da ventaja a los poetas de la Patria, a quienes se reconoce más talento, calidad y exquisitez que a los poetas en la diáspora. Sin embargo, aclara Jelčić, “entre 1945 y 1990 la mayoría de los poetas croatas de la diáspora escribían tradicionalmente; no lo hacían por ser menos buenos poetas, sino simplemente porque permanecieron fi eles a la Patria que llevaban en su idioma y en su experiencia de poetas. “Su voz de poeta” - escribe Jelčić - la oímos como originaria, no disimulada, voz fi dedigna de croatas que viven con Croacia y lo que es más, en su pensamiento viven en Croacia de la que han sido desterrados. Una de esas voces - es la voz de la poetisa Malkica Dugeč. POVJESNICA Prvi Osamnaest · predsjednik je - 1999.) Republike Hrvatske (1922. Franjo Tuđman dr. godina od povijesne sjednice Hrvatskoga kojoj je odlučeno na sabora, 8.listopada 1991., o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFR Jugoslavijom. Suvremena hrvatska država izraz je želje da budemo na svome svoji s otvorenim granicama prema svakome čovjeku, narodu i državi koji cijeneslobodu i mir

ANTE NAZOR POČECI SUVREMENE HRVATSKE DRŽAVE 1990. - 1991.

Zastupnici Hrvatskoga sabora 8. listopada 1991. jednoglasno su donijeli Odluku o raskidu svih državnopravnih veza RH s bivšom državom SFRJ. Ta odluka o nepriznavanju legalnosti tijela i pravnih akata dotadašnje SFRJ donesena je dan nakon isteka tromjesečnoga moratorija na hrvatsku Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti, koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. Punoljetnost Lijepe naše prava je prigoda da se podsjetimo kako je stvarana i to iz pera sudionika tih zbivanja dr. sc. Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji je o toj temi govorio na međunarodnom znanstvenom skupu Kako je nastala hrvatska država, održanom 27. studenog 2009. u HAZU, priređenom u povodu desete godišnjice smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Tuđmana

ijepa naša - riječi su kojima počinje hrvatska himna. Hrvati su je posvetili ljepoti svoje domovine i junačkoj, tisućljetnoj borbi svojih predaka za opstanak, dom i slobodu. Dom, to jest obitelj i sloboda Hrvatima su bili nadahnuće u povijesti. Slobodi su po- Lsvetili posebnu Gundulićevu odu - O lijepa, o draga, o slatka slobodo… i zavjet u ka- menu tvrđave slobodarskog, hrvatskog Dubrovnika, koji i danas podsjeća na to što je ponosnom narodu najvrjednije: Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato / Non bene pro toto libertas venditur auro. U ranom srednjem vijeku Hrvati su naselili područje koje je od antičkoga razdoblja bilo povezni- ca Istoka i Zapada, ali i razmeđe civilizacija, velikih carstava i vjera, a nažalost i poprište njihova sukoba. Takav geostrateški položaj teritorija na kojem je (najkasnije u IX. stoljeću) nastala hr- vatska država namijenio je Hrvatima povijest punu iskušenja. Promjene granica hrvatske države i njezin neobičan oblik rezultat su takve bremenite povijesti. Ponajviše razdoblja osmanskih prodora prema zapadnoj Europi i višestoljetnih protuturskih ratova od kasnog srednjeg vijeka i agresivne srbijanske politike. Granice suvremene Republike Hrvatske potvrđene su u obram- benom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, nakon što je demokratskim promjenama 1990., te uspostavom neovisne i suverene hrvatske države 1991. počelo novo razdoblje hrvatske povijesti. Dakako, kao sva prethodna povijesna razdoblja, i ono je uzrokovano snažnim društvenim pro- mjenama na europskom tlu, posebice u istočnoj Europi. U ovom, s obzirom na količinu i važnost događaja koji su obilježili početak stvaranja suvremene hrvatske države, opsegom stranica ograničenom pregledu, pokušat ću što je kraće moguće, a da se ne izgubi cjelovitost prikaza povijesnog procesa, upozoriti na kronologiju važnijih događaja u stvaranju nove hrvatske države - od Memoranduma SANU 1986. do proglašenja neovisnosti 212 2010 A. NAZOR

Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. i konačnoga prekida državnopravnih veza sa Socijalistič- kom Federativnom Republikom Jugoslavijom (SFRJ) 8. listopada 1991. godine. To razdoblje obuhvaća dramatične trenutke urušavanja Saveza komunista Jugoslavije i raspada njegove dr- žave, početke višestranačja u Hrvatskoj i put hrvatskoga osamostaljenja, pobunu Srba u Hrvat- skoj protiv legalno i demokratski izabrane hrvatske vlasti i početak otvorene srpske agresije na Hrvatsku koju je kao sredstvo srbijanske politike provodila JNA, te stvaranje prvih hrvatskih oružanih postrojba i obranu Hrvatske. Razvoj višestranačja i višestranački izbori, konstituiranje višestranačkoga Sabora RH i pro- glašenje prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana 30. svibnja, ustavni amandmani i početak oružane pobune Srba u Hrvatskoj, te tzv. “božićni” Ustav RH 22. prosinca, obilježili su 1990. i potvrdili je kao temeljnu godinu u stvaranju nove hrvatske države. U 1991. posebno se ističu referendum (19. svibnja) na kojem su se Hrvati i ostali građani Hrvatske odlučno izjasnili za suverenu i neovisnu hrvatsku državu, postrojavanje Zbora narodne garde - legendarnog jezgra pobjedonosne Hrvatske vojske na stadionu NK Zagreba (28. svibnja 1991.), te zasjedanja Sabora Republike Hrvatske 25. lipnja i 8. listopada 1991., na kojima su donesene i potvrđene odluke o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske. Dakako, iznimnu važnost u procesu stvaranja hrvatske države, njezine obrane i osamostaljenja imale su snage Ministarstva unutarnjih poslova RH (posebice jedinice za posebnu namjenu i Posebne, ili Specijalne jedinice policije koje su bile ustrojene u svakoj hrvatskoj županiji) te Oružane snage Republike Hrvatske (Zbor narodne garde, te Hrvatska vojska). Jednako tako, ne smije se zanemariti djelovanje Vlade demokratskog jedinstva, ne samo zbog simbolike njezina naziva, te znatna pomoć (osobnim sudjelovanjem, fi nancijskim sredstvima i lobiranjem) Hrvata izvan domovine. Upravo je jedinstvo Hrvata i najvećeg dijela hrvatskih građana u razdoblju od 1990. do 1995. bilo presudno za uspostavu neovisne hrvatske države i pobjedu Hrvatske u nametnutom ratu.

Glavni čimbenik raspada SFRJ: srbijanska politika krajem 80-ih godina Postoji mišljenje da je proces raspada tzv. Druge Jugoslavije (Socijalističke Federativne Re- publike Jugoslavije - SFRJ) počeo odmah nakon što je 1980. umro njezin doživotni i svjetski poznati predsjednik – Josip Broz Tito. Kao glavni uzrok raspada te države najčešće se navodi agresivna velikosrpska politika koja je svoj temeljni cilj - “svi Srbi (moraju živjeti, op. a.) u jednoj državi” - prvo pokušala ostvariti centralizacijom postojeće države i osiguravanjem pre- vlasti najbrojnijeg (srpskog) naroda u njoj, a zatim oružanom agresijom na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Planirana centralizacija možda bi i uspjela da pad Berlinskoga zida u studenom 1989. nije simbolično označio početak novog razdoblja europske povijesti, ili razvoj demokracije i višestranačja u većini država srednje i istočne Europe. Nažalost, uljudbenom i mirnom razvoju demokracije u Jugoslaviji, a posebice u Hrvatskoj, jednoj od šest republika tadašnje države, suprotstavili su se velikosrpski projekti osmišljeni u 19. i 20. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 213 stoljeću, prema kojima je zapadna granica srpske države - tzv. velike Srbije - planirana duboko na hrvatskom teritoriju, do zamišljene linije Virovitica-Pakrac-Karlovac-Ogulin-Karlobag. To je, otprilike, bila granica osmanskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća. Medijska hajka kojoj je svrha bila homogenizacija i mobilizacija srpskog pučanstva kao preduvjeta za provedbu takve nacionalističke politike već je bila pokrenuta objavljivanjem dijela Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti u beogradskim Večernjim novostima krajem rujna 1986. godine. Srpski su nacionalisti neargumentirano i netočno isticali navodnu ugroženost Srba, ili srpstva u Jugoslaviji, a zapravo su težili što većoj centralizaciji države i dominaciji Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama. Vidno istaknut komentar novinara u spomenutim srpskim novi- nama (od 24. rujna 1986.) da sadržaj Memoranduma “zvuči kao novi poziv na novo prolivanje krvi”, iznimno je znakovit i nedvosmisleno upućuje na krivce za ratnu tragediju koja se 1991. dogodila u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni i Hercegovini. Istodobno je, s obećanjem da će brzo riješiti krizu na Kosovu, počeo politički uspon Slobodana Miloševića, tada predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, koji je bio jedan od ključnih političkih dužnosnika u planiranju agresije na Hrvatsku, te u pokušaju

Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića · Hrvatski građani, kao i naše iseljeništvo diljem svijeta, plebiscitarno su podržali prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana 1991. 214 2010 A. NAZOR ostvarenja cilja “svi Srbi u jednoj državi”. On se, naime, već od 24. travnja 1987. - kad je Srbima na Kosovu polju kraj Prištine rekao “ne sme niko da vas bije” - počeo smatrati zaštitnikom srp- skih interesa. No, njegov nagli uspon počinje nakon 8. sjednice Centralnog komiteta Saveza ko- munista Srbije (rujan 1987.), na kojoj se njegova politička struja obračunala s neistomišljenicima. Tu sjednicu je kao sudbonosnu za trasiranje velikosrpskog osvajačkog puta u svojoj knjizi Put u bespuća (Beograd, 1995., str. 19.) istaknuo i tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije Ivan Stambolić, koji je zapravo bio politički mentor S. Miloševiću (Miloševićev režim ga je poslije ubio): “Osma sjednica zaista je bila ratna truba čiji je zov podignuo na noge srpske nacionaliste, u pohod na razaranje Jugoslavije. Jugoslavija je već tada bila osuđena na smrt. Preostao je samo njen jezivi hropac u krvi ...”. Ubrzo nakon toga, sredinom prosinca 1987., Ivan Stambolić je pod pritiskom Miloševićeve po- litike napustio dužnost predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a Miloševićevi ljudi preuzeli su glavne srbijanske medije. Time su u Srbiji osigurani uvjeti za neometanu i agresivniju provedbu velikosrpskog projekta. Srpski “miting solidarnosti” sa Srbima s Kosova, organiziran 9. srpnja 1988. u Novom Sadu, bio je uvod u slične događaje u Vojvodini i Srbiji (tzv. antibirokratska re- volucija), kojima je politika S. Miloševića počela ostvarivati željene ciljeve. Zatim se tzv. “doga- đanja naroda” prenose u druge republike, kako bi se one destabilizirale i smijenilo tadašnje po- litičko vodstvo. Pod pritiskom “ulice” i organiziranih “mitingaša” u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu, te u republici Crnoj Gori (krajem 1988. i početkom 1989.), vlast su preuzele osobe odane politici novoga “srpskoga vožda” S. Miloševića. Nakon toga je odlukom Skupštine SR Srbije 28. ožujka 1989. praktično ukinuta autonomija Vojvodini i Kosovu, a takvo stanje je defi nirano novim Ustavom SR Srbije iz 1990., što je bilo u suprotnosti s tadašnjim saveznim Ustavom. S obzirom na to da su u Predsjedništvo SFRJ (8 članova - 6 predstavnika republika i 2 autonomnih pokrajina) postavljeni prosrpski predstavnici SR Crne Gore, Vojvodine i Kosova, S. Milošević je osigurao kontrolu nad polovicom njegovih članova, a SR Srbija političku domi- naciju nad ostalim jugoslavenskim republikama. U skladu s velikosrpskom politikom iz Beograda, 1989. i 1990. “događanja naroda” proširila su se i na Hrvatsku. Tako je već početkom 1989. u Kninu organiziran protuhrvatski miting Srba iz Hrvatske, koji su pohodili i “mitingaši” iz Srbije. To je, zapravo, bio začetak pobune Srba u Hrvatskoj. Svoje prave namjere u Hrvatskoj velikosrpski ideolozi otkrili su na vjerskom (pravo- slavnom) slavlju 9. srpnja 1989. kod crkve Lazarice na Kosovu polju nedaleko od Knina, koje se pretvorilo u politički skup Srba iz Hrvatske i drugih republika. Na skupu su dominirala četnička obilježja i velikosrpske parole (Ovo je Srbija, Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez kr- voprolića i druge). Dakako, to je izazvalo reakciju Hrvata i pooštrilo srpsko-hrvatske političke odnose, što je na kraju uzrokovalo raspad Jugoslavije.

Hrvatska 1990.: višestranačje te oružana pobuna dijela Srba i novi Ustav RH U siječnju 1990. propao je pokušaj srbijanskoga vodstva da sazivanjem 14. izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu nametnu svoju opciju centralizirane i unitarne države. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 215

Naime, zbog isključivog i provokativnog ponašanja većinskih, prosrpskih zastupnika, Kongres je napustilo slovensko, a zatim i hrvatsko izaslanstvo. Otvorena podjela Saveza komunista Jugo- slavije, uz Jugoslavensku narodnu armiju najvažnijeg kohezivnog čimbenika druge Jugoslavije, bio je jasan znak da je proces raspada te države već počeo i da se demokratizacija društva u Slo- veniji i Hrvatskoj ne može zaustaviti. U Hrvatskoj (tada Socijalističkoj Republici Hrvatskoj) je liberalno - reformska struja u komunističkom vodstvu upravo početkom 1990. provela izmjene u zakonu potrebne za legalizaciju novih političkih stranaka i održavanje neposrednih, tajnih, višestranačkih izbora u travnju i početkom svibnja 1990. godine. Uvjerljivi pobjednik izbora bila je Hrvatska demokratska zajednica, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Na izborne rezultate u Hrvatskoj, u dogovoru sa srbijanskim dužnosnicima, vojne vlasti SFRJ odmah su reagirale oduzimanjem gotovo cjelokupnog oružja hrvatske Teritorijalne obrane, prije nego li je održana konstitutivna sjednica novoizabranoga hrvatskog Sabora. Da je vodstvo JNA to učinilo u do- govoru sa srbijanskim vodstvom, ili barem ne bez njegova znanja, svjedoči dnevnik Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz Dnevnika (Beograd, 1995., str. 146.) Borisava Jovića, predstavnika Srbije u Predsjedništvu SFRJ (od 15. svibnja 1990. i njegova predsjednika), u kojem je 17. svibnja 1990. zapisano: “Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je uradio načelnik Generalštaba (JNA, op.a.), ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud.” Provedba spomenute zapovijedi odredila je daljnji tijek događaja u Hrvatskoj, jer su srpsku agresiju u ljeto 1991. hrvatsko vodstvo i hrvatski građani koji su to vodstvo priznavali, a Hrvat- sku smatrali svojom domovinom, dočekali razoružani. Razoružavši Hrvatsku, JNA je osigurala nadmoć u slučaju oružanoga raspleta sve očitije političke krize u Jugoslaviji. Danas je potpuno jasno da je svoje “oružane bitke”, koje je okupljenom mnoštvu (navodi se oko milijun nazočnih) Srba na Kosovu Polju kod Prištine najavio na Vidovdan – 28. lipnja 1989., Slobodan Milošević planirao provesti upravo uz pomoć JNA. Unatoč takvoj prijetnji, 30. svibnja 1990. održana je konstituirajuća sjednica novog, višestra- načkog Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, na kojoj je, u skladu s izbornim rezultatima, dr. Franjo Tuđman postao prvi predsjednik suvremene, demokratske Hrvatske, a HDZ preuzeo vlast i postao vodeća stranka u državi. Istodobno je dr. sc. Žarko Domljan izabran za pred- sjednika Sabora SRH, a gospodin Stjepan Mesić za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SRH (zapravo, predsjednika Vlade SRH). Dakako, zasluge za demokratizaciju društva te mirnu i civiliziranu primopredaju vlasti pripadaju i dotadašnjem republičkom i partijskom (komunistič- kom) vodstvu. Spomenutu konstituirajuću sjednicu bojkotirala je Srpska demokratska stranka (SDS), koja je inscenirani napad na jednog njezina člana u Benkovcu iskoristila kao razlog za suspenziju odnosa s Hrvatskim saborom. Odmah nakon toga, u lipnju 1990., počeo je proces protuustavnog djelovanja i prekrajanja terito- rijalno - administrativnog ustroja SR Hrvatske, koji su radi promjene granica i pripajanja većeg dijela hrvatskog teritorija Srbiji pokrenuli pobunjeni Srbi u Hrvatskoj. Tako je Skupština općine Knin 27. lipnja 1990. donijela Odluku o osnivanju i konstituiranju Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like. U sljedećih mjesec dana spomenutoj Zajednici pristupilo je više općina u Dal- 216 2010 A. NAZOR maciji i Lici, u kojima je srpsko stanovništvo bilo znatnije zastupljeno. To je bila preteča budu- ćih “srpskih autonomnih oblasti”, koje je vodstvo pobunjenih Srba 19. prosinca 1991. objedinilo u tzv. Republiku Srpsku Krajinu, za koju je istoga dana proglašen i “Ustav RSK”. U takvim okolnostima su 25. srpnja 1990. podneseni amandmani na Ustav SRH, kojima je iz naziva države uklonjen pridjev “socijalistička”, a utvrđeni su novi (“povijesni”) hrvatski grb i zastava. Istoga dana je na mitingu Srba u Srbu u Hrvatskoj osnovano Srpsko nacionalno vijeće i donesena Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj. Zbog sve češćeg ugrožavanja javnog reda i mira te nepoštivanja Ustava u dijelovima Hrvatske gdje je srpsko pučanstvo bilo u većini, hrvatsko vodstvo imalo je razloga za zabrinutost. Posebi- ce kad se u obzir uzme nacionalna struktura zaposlenih u Ministarstvu unutarnjih poslova RH u tom razdoblju (50,3% Hrvata, 30,1% Srba, 15,6% Jugoslavena i 4% ostalih) i upitna odanost dijela tadašnjih “milicionera” legalno izabranoj hrvatskoj vlasti. Zato se nametnula potreba za ustrojem i naoružavanjem većeg broja ljudi spremnih za obranu Hrvatske pa je, u skladu s ta- dašnjim republičkim i saveznim zakonima, 5. kolovoza 1990. počeo prvi Tečaj za obuku novih policijskih službenika, nazvan “Prvi hrvatski redarstvenik”. Od oko 1800 kandidata primljenih na tečaj osnovana je brigada policije, kao prva hrvatska oružana postrojba u novoj hrvatskoj državi. To je bio začetak razvoja hrvatske oružane sile u Domovinskom ratu. Prvi hrvatski redarstvenici ubrzo su postali jezgro Antiterorističke jedinice Lučko, Rakitja i drugih elitnih hrvatskih postrojba.

Osamnaest je godina od povijesne sjednice Hrvatskog sabora, 8. listopada 1991., na kojoj je odlučeno da se raskidaju sve državno - pravne veze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 217

Istodobno, uz potporu iz Srbije i JNA, vodstvo pobunjenih Srba pripremalo je oružanu pobu- nu. Pojava naoružanih građana srpske narodnosti početkom kolovoza u Dalmaciji i Lici, uoči nelegalnog “referenduma o srpskoj autonomiji”, navela je Ministarstvo unutarnjih poslova RH da preuzme oružje namijenjeno pričuvnom sastavu policije u policijskim postajama na tom području. Srpskim ekstremistima to je poslužilo kao neposredan povod za proglašenje “ratnog stanja”. Tako su 17. kolovoza 1990. naoružani pobunjenici zaposjeli ceste na kninskom područ- ju, a trupcima i kamenjem zapriječili glavne cestovne smjerove iz unutrašnjosti Hrvatske prema Dalmaciji. Pokušaj hrvatske policije da uspostavi red i osigura mir na tom području spriječila je federalna vojska – Jugoslavenska narodna armija (JNA). Tzv. Balvan revolucija početak je oru- žane pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv demokratski izabrane vlasti, kojoj je cilj bio pripojiti hrvatski teritorij Srbiji. Pobuna se u rujnu proširila i na Banovinu, a zatim i na ostala hrvatska područja gdje je srpsko stanovništvo živjelo u znatnijem broju. U terorističkim napadima srp- skih ekstremista stradali su (ubijeni ili ranjeni) mnogi policajci i građani, a noćnim diverzijama uništavana je državna infrastruktura i privatna imovina građana. U takvim okolnostima Sabor RH je 22. prosinca 1990. proglasio novi Ustav, kojim je Republi- ka Hrvatska određena kao jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država. Njegovim odredbama promiču se ljudska prava i slobode, to jest ravnopravnost svih građana pred zakonom, te višestranačka demokracija, tržišno gospodarstvo i pravo privatnoga vlasništva. Istodobno, u Kninu je proglašena tzv. Srpska autonomna oblast Kraji- na, koja je obuhvatila općine sa znatnim udjelom građana srpske narodnosti u Dalmaciji i Lici te Banovini i Kordunu. Poslije su takve oblasti proglašene i u Slavoniji. Dakako, Ustavni sud RH proglasio ih je ilegalnim, protuustavnim i nevrijedećim. Predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj su novi hrvatski Ustav navodili kao jedan od glavnih razloga za daljnje pooštravanje odnosa sa Saborom RH i za oružanu pobunu, ističući da je s nje- govim proglašavanjem nova hrvatska vlast Srbima u Hrvatskoj “oduzela status konstitutivnog naroda” te da su Srbi u Hrvatskoj “postali nacionalna manjina”, pa čak i “građani drugog reda”. Međutim, ni u prethodnim hrvatskim Ustavima (1947. - Ustav Narodne Republike Hrvatske i 1974. – Ustav Socijalističke Republike Hrvatske) ne spominje se konstitutivnost, nego samo rav- nopravnost Srba i Hrvata u Hrvatskoj, koja je, uostalom, svim hrvatskim građanima zajamčena i Ustavom RH iz 1990. godine. Primjerice, u Ustavu NRH iz 1947. ističe se da je hrvatski narod stvorio „svoju narodnu državu - Narodnu Republiku Hrvatsku” te da se „izražavajući svoju slobodnu volju, a na temelju prava na samoodređenje, uključujući pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima - ujedinio na temelju načela ravnopravnosti s ostalim narodima Jugoslavije i njihovim narodnim republikama (...) u zajedničku saveznu državu Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (čl. 2.)”. Zatim se u Glavi III. istoga Ustava navodi da „NR Hrvatska vrši državnu vlast suvereno, prenoseći na FNRJ samo ona prava, koja su utvrđena Ustavom FNRJ (čl. 10.), da su „Srbi u NR Hrvatskoj ravnopravni s Hrvatima (čl. 11.)”, da je „protivan Ustavu NRH svaki akt, koji je uperen protiv suverenosti, ravnopravnosti i nacionalne slobode hrvatskog naroda, protiv ravnopravnosti Hr- 218 2010 A. NAZOR vata i Srba u Republici, protiv NR Hrvatske, te ostalih naroda i narodnih republika FNRJ (čl. 12.)”, da se „granice NR Hrvatske ne mogu mijenjati bez pristanka Sabora NR Hrvatske (čl. 13.)”, te da „nacionalne manjine u NR Hrvatskoj uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe svoga jezika (čl. 14.)”. Jednako tako, ni navod u Ustavu SRH iz 1974. da je „SR Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”, ne dopušta nedvosmisleno tumačenje da su Srbi tada bili uzdignuti na razinu konstitutivnog naroda u Hrvatskoj. Prema tome, raščlamba sadržaja prethodnih hrvatskih Ustava donesenih u Drugoj Jugoslaviji upućuje na zaključak da je Srbima u Hrvatskoj bio priznat poseban status u odnosu prema ostalim narodima i narodno- stima, ali ne i konstitutivnost. S obzirom na to da su u Ustavu SRH iz 1974. Srbi bili imenovani kao “srpski narod u Hrvat- skoj”, a 1990. kao “pripadnici drugih naroda i manjina”, može se raspravljati samo o tome je li važnost te razlike u formulaciji dovoljna za zaključak o promijeni njihova statusa u Hrvatskoj. No, ne može se reći da su novim Ustavom RH iz 1990. Srbi izgubili “status naroda” (u obje ina- čice imenovani su kao “narod” te “narod i manjina”) te da više nisu bili ravnopravni s ostalim hrvatskim građanima (o tome opširnije govore kolege dr. sc. Zdenko Radelić i dr. sc. Ozren Žu- nec; vidi u popis literature na kraju rada). U prilog tome govore i odredbe Ustava RH iz 1990.: – čl. 3.: Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava; (...) – čl. 14.: Građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podri- jetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki. (...) – čl. 15.: U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manji- na. Bez obzira na sadržaj novoga hrvatskog Ustava iz 1990., kronologija nasilja u Hrvatskoj od 1989. nedvojbeno pokazuje da promjena Ustava nije mogla biti uzrok rata ili razlog za oružanu pobunu, kako su tvrdili pobunjeni Srbi, jer je proces ostvarivanja ideje/programa “svi Srbi u jednoj državi” počeo prije nego što je počela i rasprava o sadržaju novoga Ustava RH.

Hrvatska 1991.: oružani napadi srpskih terorista i stvaranje obrambenih snaga RH Početak 1991. donio je nove prijetnje Hrvatskoj i agresivnije djelovanje vodstva Srbije i JNA, jer svoje namjere nisu uspjeli ostvariti političkim putem. Tako je JNA planirala uporabiti silu i spri- ječiti jačanje hrvatskih policijskih snaga, iako se to provodilo u skladu s republičkim i saveznim zakonima. Uvođenje izvanrednoga stanja u Jugoslaviji u siječnju 1991. činilo se neizbježno. Tim HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 219 više jer je pozornost svijeta tada bila usmjerena prema savezničkoj vojnoj intervenciji na Irak, pokrenutoj zbog iračke okupacije Kuvajta. Dakako, glavni cilj uvođenja izvanrednog stanja bio je rušenje demokratski izabrane vlasti u RH. Ipak, ono nije uvedeno, ali je zato u Hrvatskoj u veljači i ožujku organizirana nova “serija” prosvjeda Srba (u Kninu i Vukovaru, te u Belome Manastiru, Dalju, Boboti, Mirkovcima, Trpinji i Borovu Selu). Početkom ožujka 1991., nakon što su pobunjeni policajci srpske narodnosti u policijskoj postaji u Pakracu razoružali i zarobili svoje kolege hrvatske nacionalnosti, dogodio se prvi oružani sukob između srpskih terorista i hrvatske policije. U sukobu nije bilo mrtvih, iako je iz vatrenog oružja ranjeno nekoliko pripadnika specijalnih snaga hrvatske policije, koja je u Pakracu uspostavila javni red i mir. Vojni vrh i srbijansko vodstvo pokušali su događaje u Pakracu iskoristiti za uvođenje “izvanrednog stanja” u državi, no na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj sredinom ožujka nisu dobili potrebnu većinu glasova (za odbijanje uvođenja “izvanrednog stanja” presu- dan je bio glas člana Predsjedništva iz BiH Srbina Bogića Bogićevića). Zatim su 31. ožujka, na sam Uskrs (“Krvavi Uskrs”), u Nacionalnom parku Plitvička jezera srpski teroristi iz zasjede napali hrvatske policajce. Tada je ubijen hrvatski policajac Josip Jović – prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskome ratu. U sukobu je poginuo i jedan srpski napadač. Dan poslije, vodstvo pobunjenih Srba je u Titovoj Korenici donije- lo Odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji i izdalo zapovijed za mobilizaciju Terito- rijalne obrane SAO Krajine, čime je praktično razotkrilo svoj glav- ni cilj. U spomenute sukobe u Pakracu i na Plitvicama uključila se i JNA, formalno sa zadaćom

Branitelji Domovinskoga rata s članovima obitelji u srdačnom susretu s vrhovnim zapovjednikom dr. Franjom Tuđmanom 220 2010 A. NAZOR razdvajanja “sukobljenih strana”, a praktično radi zaštite srpskih ekstremista, u trenucima kad su ih snage hrvatske policije porazile i kad je zaprijetilo njihovo uhićenje. Najkrvaviji je bio 2. svibnja 1991. kad su srpski teroristi iz zasjede ubili 12 hrvatskih policajaca (i više od 20 ranili) u Borovu Selu, te jednog u Polači kod Zadra. Toliki gubici izazvali su revolt većine hrvatskih građana i uzrokovali stvaranje ratne psihoze u Hrvatskoj te osvetničko djelo- vanje pojedinaca prema građanima srpske nacionalnosti, što je dodatno pogoršavalo sigurnosno stanje. Upravo je stvaranje kaosa i nekontroliranog stanja u Hrvatskoj bio cilj “velikosrpskih” stratega jer bi to bio povod uvođenju “izvanrednog stanja” i intervenciji JNA u Hrvatskoj. Ipak, hrvatska vlast uspjela je kontrolirati situaciju i ne dopustiti veću osvetu i proširenje sukoba, no nije mogla osigurati javni red i sigurnost na području pod nadzorom pobunjenih Srba, jer je djelovanje hrvatske policije već od kolovoza 1990. onemogućivala JNA, uz prijetnju oružanoga sukoba. Time je JNA otvoreno preuzela ulogu zaštitnika i saveznika pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U svibnju se takva prosrpski orijentirana armija i “službeno” (odlukom Predsjedništva SFRJ) na- metnula u kriznim područjima Hrvatske, formalno kao “tampon zona” između srpskih terori- sta i hrvatskih policijskih snaga, a zapravo radi zaposjedanja povoljnog položaja za napad na Hrvatsku i napredovanje srpskih snaga. U tom cilju JNA je od svibnja do početka srpnja 1991. ovladala svim mostovima na Dunavu između Hrvatske i Srbije (7. svibnja mostom između Iloka i Bačke Palanke, 2. srpnja mostom između Erduta i Bogojeva, te 2./3. srpnja mostom između Bezdana i Batine), čime je ostvarila povoljne uvjete za agresiju na Hrvatsku. Istodobna ubojstva hrvatskih policajaca na različitim područjima hrvatske države (u Slavoniji i Dalmaciji) i razmje- štanje JNA na važne strateške položaje, upućuju na zaključak da su u svibnju 1991. pripreme za agresiju na Hrvatsku ušle u završnu fazu. Zbog takvih postupaka, kojima se zapravo otvoreno svrstao na stranu pobunjenih Srba, vojni vrh JNA izravno je odgovoran, ne samo za djelovanje srpskih terorista i širenje oružane pobune Srba u Hrvatskoj, nego i za pripremu i provedbu agre- sije JNA i srpskih snaga na Republiku Hrvatsku. Dakako, uz vodstvo JNA, za agresiju na RH 1991. jednako je odgovorno i tadašnje srbijan- sko vodstvo, to jest srbijanski političari koji su nakon krvavoga sukoba na Plitvicama pojačali velikosrpsku promidžbu te agresivnu i huškačku protuhrvatsku retoriku. Primjerice, govoreći 14. travnja 1991. o stvaranju zamišljene “velike Srbije” na mitingu Srba u Borovu Selu kraj Vukovara, na teritoriju Republike Hrvatske, Hrvatima su javno zaprijetili političari iz Srbije: četnički vojvoda i vođa Radikalne stranke Vojislav Šešelj, poslanik srbijanskoga parlamenta Milan Paroški i ministar u srbijanskoj vladi Stanko Cvijan. Tjedan dana poslije, 21. travnja, u baranjskom selu Jagodnjaku, također na teritoriju Republike Hrvatske, ponovili su prijetnje Hrvatima i namjeru stvaranja “velike Srbije” sa zapadnim granicama na liniji Virovitica - Kar- lovac - Karlobag. Tom prigodom M. Paroški praktički je pozvao lokalne Srbe na pobunu protiv hrvatske vlasti i na obračun sa susjedima Hrvatima: Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima, op. a.) mora biti jasno da su oni dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe! HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 221

(iz govora Milana Paroškoga u Jagodnjaku, 21. travnja 1991.). Ubrzo nakon toga govora slijedio je već spomenuti pokolj nad hrvatskim policajcima u Borovu Selu... Događaji u Pakracu i na Plitvicama, posebice prijetnja uporabe JNA radi očuvanja SFRJ, prisili- li su hrvatsko vodstvo da u travnju 1991. počne ustrojavati vojno - policijske postrojbe, nazvane Zbor narodne garde (ZNG). Do kraja svibnja 1991. ustrojene su četiri brigade (1. - 4.) ZNG-a - legendarni “Tigrovi”, “Gromovi”, “Kune” i “Pauci”. Zatim je, radi podizanja morala hrvatskim građanima, na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu 28. svibnja 1991. održana smotra postrojba ZNG-a.

Referendum i proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske

Istodobno s ustrojem obrambenih snaga, hrvatsko vodstvo nastojalo je u pregovorima s vodstvi- ma ostalih jugoslavenskih republika postići mirno rješenje postojeće krize. S obzirom na odnos snaga, to jest na sve otvoreniju suradnju dijela armijskog vrha i srbijanskog vodstva, upravo je Hrvatska – razoružana i bez vlastite vojske – bila životno zainteresirana da se JNA ne uključi u rješavanje nastale krize, to jest da se rat izbjegne ili barem odgodi što je dulje moguće. No, događaji u svibnju nisu vodili smirivanju situacije. Prvo je sredinom svibnja, odbijanjem srp- sko–crnogorskoga bloka u Predsjedništvu SFRJ da u redovitoj proceduri potvrde hrvatskog čla- na Predsjedništva Stjepana Mesića za predsjednika, blokiran rad Predsjedništva SFRJ. Zatim je vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, nakon nelegalnog “referenduma za prisajedinjenje Srbiji” provedenog 12. svibnja, tzv. SAO Krajinu, dakle dio teritorija Republike Hrvatske, proglasilo “sastavnim dijelom jedinstvene državne teritorije Republike Srbije”. Dakako, zbog međunarod- nih odnosa vodstvo Srbije takvu odluku nije moglo službeno prihvatiti, ali je nastavilo vojno, gospodarski i politički pomagati pobunu Srba u Hrvatskoj. U takvim okolnostima, a nakon što je srpsko vodstvo odbilo slovensko-hrvatski prijedlog pre- ustroja Jugoslavije u konfederalnu državu, Slovenija i Hrvatska počele su proces osamostalje- nja. Radi jačanja hrvatskog položaja u tom procesu, 19. svibnja 1991. u Hrvatskoj je proveden referendum za samostalnu i suverenu hrvatsku državu na koji je izašlo gotovo 85 % birača (od 3.652.225 s pravom glasa). Za neovisnu Republiku Hrvatsku izjasnilo se oko 94 %, a protiv ostanka u Jugoslaviji bilo je oko 92 % građana koji su toga dana zaokružili odgovore na dva postavljena referendumska pitanja. Upravo na temelju rezultata referenduma, to jest izražene volje znatne većine svojih građana, Sabor RH je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnoga zakona za provedbu Ustava RH, Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, te Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH. Na kraju čitanja saborskih odluka, predsjednik Sabora RH dr. sc. Žarko Domljan mogao je zaključiti: Rođena je država Hrvatska, neka joj je sretan i dug život! Danas se taj dan slavi kao Dan državnosti. Time je počeo postupak razdruživanja RH od drugih republika i SFRJ, to jest postupak za međunarodno priznanje RH. Doduše, na zahtjev Europske zajednice, a radi 222 2010 A. NAZOR nastavka pregovora o mirnom rješenju jugoslavenske krize, Slovenija i Hrvatska su Brijunskim sporazumom 7. srpnja 1991. prihvatile tromjesečnu odgodu realizacije Deklaracije. Rasprava o važnosti 25. lipnja 1991. u najnovijoj hrvatskoj povijesti, te njegovo vrednovanje u odnosu prema ostalim datumima, potvrđuje nužnost interdisciplinarnog pristupa u znanosti. Naime, s obzirom na to da neki datum početka rata, to jest agresije na Hrvatsku, pa čak i okupa- cije Hrvatske, određuju oduzimanjem oružja hrvatske Teritorijalne obrane u svibnju 1990., neki događajima u Kninu – 17. kolovoza 1990., neki događajima u Pakracu – 2. ožujka ili “Krvavim Uskrsom” na Plitvicama – 31. ožujka 1991., a neki ubojstvom hrvatskih policajaca 2. svibnja 1991., važno je napomenuti da je prema međunarodnom pravu rat sukob dviju država, a hrvatski državni Sabor je tek 25. lipnja 1991. proglasio neovisnost Republike Hrvatske. U skladu s time, stručnjak za međunarodno pravo akademik Davorin Rudolf drži da je ratno stanje između Srbije i Hrvatske, zapravo agresija na Hrvatsku, počela 3. srpnja 1991. nasilnim upadom Jugoslavenske narodne armije iz Vojvodine (Srbije) u Baranju i okupacijom dijela teri- torija na istoku Republike Hrvatske. Prema istom kriteriju agresija Crne Gore na Hrvatsku po- čela je u noći između 23. i 24. rujna 1991. oružanim napadima JNA, crnogorskih paravojnih po- strojba i dobrovoljaca na Vitaljinu, Brgat i Komolac, na istočnom dijelu dubrovačkoga područja. To što u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji Domovinski rat obuhvaća razdoblje od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., nije u suprotnosti s navedenim datumima, jer su spomenutim zakonom obuhvaćene i pripreme za obranu, te raz- doblje poraća u kojem nije bilo oružanih sukoba. Doduše, akademik Rudolf navodi da je rat, ili ratno stanje, prestalo 23. kolovoza 1996., kad je između Hrvatske i SR Jugoslavije potpisan Sporazum o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Uz napomenu da početak i završetak rata u Hrvatskoj treba ra- zlikovati od početka i završetka raspada Jugoslavije. Naime, pravno je prava dezintegracija Ju- goslavije počela 25. lipnja 1991. proglašenjem samostalne države Hrvatske i samostalne države Slovenije, a završena je proglašenjem posljednje nove državne tvorevine na teritoriju Jugoslavije – Savezne Republike Jugoslavije, koja je stvorena od Srbije i Crne Gore 17. travnja 1992. kada je u Žabljaku donijet njezin ustav.

Otvorena agresija Srbije, te JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Hrvatsku Umjesto traženja mirnog rješenja krize, zbog čega su Hrvatska i Slovenija pristale na tromjeseč- nu odgodu provedbe odluka o samostalnosti, terorističke akcije srpskih ekstremista u Hrvatskoj upravo su u srpnju 1991. prerasle u otvorenu i nemilosrdnu agresiju Srbije, te JNA i srpsko-cr- nogorskih snaga na Republiku Hrvatsku (Slovenija je pošteđena novih napada). Hrvatska je na- padnuta iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine te s vlastitog područja koje je bilo naseljeno pobunjenim srpskim stanovništvom i iz vojarni JNA. Borbe su vođene na bojištima u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, u Dalmaciji i Lici, te na Banovini i Kordunu. Prvom udaru srpskog agre- sora otpor su pružile policijske snage i Zbor narodne garde, te slabo naoružane dragovoljačke postrojbe. Tek sredinom rujna 1991., osnutkom Glavnog stožera Hrvatske vojske i donošenjem HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 223

Zakona o obrani, stvoreni su uvjeti potrebni za kvalitetnu obranu, to jest za vođenje rata i sve- ukupan razvoj Oružanih snaga Republike Hrvatske. Cilj napada JNA na Hrvatsku, kako ga u svojoj knjizi Moje viđenje raspada (Beograd, 1993., str. 135.) iznosi tadašnji “ministar obrane” SFRJ general Veljko Kadijević, bio je: • potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora; • ispresijecati Hrvatsku na smjerovima: Gradiška - Virovitica, Bihać - Karlovac - Zagreb, Knin - Zadar, Mostar - Split; • ovladati istočnom Slavonijom, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, te granici Slovenije; • istodobno jakim snagama iz područja Herceg Novi - Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar - Split; • osigurati i držati planiranu granicu stvorene Srpske Krajine u Hrvatskoj. I ovaj citat iz knjige tada najvišeg jugoslavenskog vojnog dužnosnika potvrđuje da je JNA 1991. djelovala kao srpska vojska, kako bi provela ciljeve srbijanske politike. O tome zašto ona tada nije i službeno postala srpska vojska govori srbijanski član u predsjedništvu SFRJ i jedan od najbližih Miloševićevih su- radnika Borisav Jović u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (Beograd, 1995., str. 388.-389.): To bi za budući rasplet jugoslavenske krize Srbiju i Crnu Goru vo- dilo u nepovoljnosti, a tu srp- sko-crnogorsku vojsku u po- ziciju ‘agresora’ na srpskim

Dr. Franjo Tuđman u UN-u · Osamnaest je godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. 224 2010 A. NAZOR prostorima van Srbije. Slično objašnjenje dao je i srbijanski ministar za vjerska pitanja Dragan Dragojlović, govoreći u rujnu 1991. u Valjevu pred demoraliziranim pripadnicima brigade JNA iz Srbije koja je pretrpjela gubitke u bitci za Vukovar: Mi stalno govorimo da Srbija nije u ratu s Hrvatskom, ali je to srpski narod. Mi to ne možemo da kažemo zbog svetskog javnog mnenja, jer bi onda Srbija bila agresor. Jer, kada je vojnik JNA u Hrvatskoj ne može se reći da je to Srbija. Zbog toga Srbija ne može da ima svoju vojsku u JNA (Dragan Todorović, “Da se general izvini”, Borba, 26. 9. 1991., str. 3.). U takvim dramatičnim okolnostima Sabor RH je početkom kolovoza dao povjerenje Vladi de- mokratskoga jedinstva, što je i simbolično potvrdilo jedinstvo Hrvata i svih građana Hrvatske koji su prihvatili legalno izabranu hrvatsku vlast. Ubrzavaju se pripreme za obranu, ali i mirovne inicijative. Tako su, udružene u “Bedem ljubavi”, majke momaka koji su bili na služenju vojnoga roka u JNA krenule 28. kolovoza 1991. u “marš mira” prema Beogradu, tražeći da se njihova djeca puste kući i ne koriste se u napadima JNA na svoju domovinu. U organizaciji majki i žena iz Hrvatske održani su mnogi skupovi, s kojih su poslani apeli za mir, a protiv mržnje i ubijanja. Na jednom od njih, 30. kolovoza 1991. ispred zgrade tadašnje Komande 5. vojne oblasti (JNA) u Zagrebu, pjesnik i fi lozof Vlado Gotovac održao je legendarni govor u kojemu je sažeo poruku Hrvata jugo-ofi cirima i istaknuo moralna načela naroda koji se bori za slobodu i samostalnost. Ja vas volim i ja se s vama ponosim! I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. ... Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali dje- cu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece! Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke! Jer onaj tko ruši tuđe domove – nema doma! I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni doma, umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sra- mit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji...... I napokon vi majke i vi žene koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan, još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca – ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! I zato sam počeo s tim da vas volim, i zato sam počeo s tim da rađe s vama umrem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom, živjeti i kad me ne bude – i to je moja radost i to je moja snaga, kao i svih vas! A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nena- oružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim! Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! (Dijelovi spomenutoga govora Vlade Gotovca). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 225

Od početka otvorene agresije JNA i srpsko-crnogorskih postrojba na Hrvatsku, golem doprinos njezinoj obrani davala je iseljena Hrvatska, a uz svoj narod čvrsto je stala i Crkva u Hrvata, čije je moralno djelovanje u razdoblju u kojem se branila domovina i stvarala država obilježio kardinal Franjo Kuharić. Njegove propovijedi na samome početku rata, u kolovozu 1991., bile su poziv na poštivanje moralnih vrednota i u ratnim uvjetima, koji je snažno odjeknuo među najvećim dijelom hrvatskih branitelja: Bogoljublje je nužno čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. (...) Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. (...) Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre. Potkraj rujna i početkom listopada 1991. srpska agresija ušla je u najžešću fazu. Ignorirajući mirovne pregovore, to jest pokušaje Vlade RH i međunarodne zajednice da krizu riješe mirnim

Vukovar, Memorijalno groblje · Mladi iz iseljeništva pri svakom posjetu domovini polažu cvijeće i pale svijeće u spomen na naše heroje 226 2010 A. NAZOR putem, JNA i srpske paravojne postrojbe počele su opći napad na svim bojištima u Hrvatskoj. O silovitosti toga napada govori procjena pojedinih stranih vojnih analitičara da hrvatski branitelji neće izdržati “više od dva tjedna”. Posebice zato što je potkraj rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN–a svim državama zabranilo izvoz oružja i vojne opreme u Jugoslaviju, što znači i u Hr- vatsku. S obzirom na ogromne zalihe streljiva i izrazitu nadmoć u naoružanju JNA u odnosu prema hrvatskim oružanim snagama (posebice nakon što je već u svibnju 1990. JNA razoruža- la hrvatsku Teritorijalnu obranu), takva odluka UN-a zapravo je omogućila srpskom agresoru lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a nakon toga i u Bosni i Hercegovini. Ipak, blokadom i osvajanjem dijela vojarni i skladišta vojne opreme JNA u Hrvatskoj, hrvatske su snage do kraja rujna 1991. preuzele dio oružja nužnog za obranu. Znatnu pomoć za naoružanje i obranu Hrvatske dalo je i hrvatsko iseljeništvo, a obrani Hrvatske podređeno je cjelokupno hrvatsko gospodarstvo. Početkom listopada (7. listopada) zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore - sjedište Vlade Republike Hrvatske, na povijesnom Gornjem gradu u središtu Zagreba, glavnoga grada Hr- vatske. Cilj napada bio je ubiti predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana, predsjedni- ka Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića i predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Antu Markovića, koji su u Banskim dvorima upravo tada imali sastanak. Spomenuti atentat pokazuje da velikosrpski stratezi nisu ni pomišljali na mirno rješenje jugoslavenske krize, te da nisu birali sredstva za ostvarenje svojega cilja. Pod dojmom toga napada te slika razaranja i vijesti o brojnim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napadnutih hrvatskih gradova i naselja, u okolnostima silovite agresije Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku, Sabor Republike Hrvatske sljedećeg je dana, 8. listopada 1991., donio konačnu Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju. Taj dan se u Hrvatskoj slavi kao Dan neovisnosti. Zbog opasnosti od napada zrakoplova JNA zasjeda- nje toga Sabora održano je u dvorani u prizemlju INA-ine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Između ostaloga, Sabor Republike Hrvatske toga dana zaključio je da su Republika Srbija i JNA izvele oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku, JNA je proglašena agresorskom i okupator- skom vojskom, a Republike Bosna i Hercegovina i Crna Gora pozvane su da ne dopuste uporabu svoga državnog teritorija za vođenje rata protiv Republike Hrvatske. Odmah nakon toga, Europska zajednica je na Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu predstav- nicima bivših jugoslavenskih republika predložila preustroj Jugoslavije u zajednicu suverenih država (tzv. Carringtonov plan). Predloženi plan prihvatile su sve jugoslavenske republike, osim Srbije, no pod pritiskom srbijanskoga vodstva i Crna Gora je ubrzo povukla svoj pristanak na plan. Tako je isključivost srbijanske politike i vojnoga vrha JNA zapečatila sudbinu Jugoslavije i njezin krvavi raspad učinila neizbježnim. Hrvatska je nakon toga ubrzala postupak za svoje međunarodno priznanje, temeljeći ga, između ostaloga, i na odredbama do tada vrijedećih ju- goslavenskog i hrvatskog Ustava iz 1974. godine. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 227

Osvrt na razdoblje od proglašenja neovisnosti do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja Proglašenu neovisnost Hrvatska je morala obraniti u krvavom ratu. Žestoke napade JNA i srp- skih postrojba istodobno su trpjela brojna hrvatska naselja te gradovi: Dubrovnik, Šibenik, Za- dar, Karlovac, Sisak, Gospić, Otočac, Ogulin, Duga Resa, Pakrac, Lipik, Grubišno Polje, Daru- var, Podravska Slatina, Slavonska Požega, Belišće, Valpovo, Novska, Nova Gradiška, Slavonski Brod, Osijek, Đakovo, Vinkovci, Županja i, posebice, Vukovar, a povremeno i ostali hrvatski gradovi. Jugoslavenska ratna mornarica blokirala je luke i pomorske putove na hrvatskom dijelu Jadranskog mora, želeći i na taj način slomiti hrvatski otpor. Svjetska javnost je s posebnim zanimanjem pratila napade na Dubrovnik, – grad-spomenik zaštićen poveljom UNESCO-a, a razaranja kakva u Europi nisu zabilježena od Drugog svjetskog rata i iznimno srčan otpor njegovih branitelja razlog su izvještavanja većine svjetskih medija o borbama za Vukovar, koji je u cijelosti zaposjednut do 20. studenoga 1991. godine. Neočekivano jak i uspješan otpor vukovarskih branitelja znatno nadmoćnijem neprijatelju, pro- movirao je Vukovar u simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Njegovi stanovnici, posebice branitelji, postali su primjer nevjerojatne požrtvovnosti, domišljatosti i hrabrosti. Jednako kao što je masovno stratiše Ovčara, na kojemu su zlostavljani i brutalno ubijeni vukovarski branitelji te ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice, postalo simbol patnje i žrtve koju su stanovnici i branitelji Vukovara podnijeli za slobodu i ne- ovisnost Republike Hrvatske. Budući da je zločin na Ovčari samo jedan od masovnih zločina koje je srpski agresor počinio u napadu na Vukovar i Hrvatsku, Ovčara je tijekom vremena postala simbol sjećanja i na Škabrnju, Ćelije, Kijevo, Četekovac, Petrinju, Kraljevčane, Bučje, Balince, Kusonje, Široku Kulu, Dalj, Lovas, Berak, Tovarnik, Saborsko, Voćin, i na sva druga stratišta diljem Hrvatske, na kojima su zlostavljani i ubijeni hrvatski branitelji i civili. Zbog vojne nadmoći JNA je do kraja 1991. okupirala gotovo trećinu teritorija Republike Hrvat- ske. Pritom su srpski ekstremisti počinili mnoga ubojstva i zločine nad Hrvatima, ali i građanima ostalih narodnosti koji nisu poduprli velikosrpsku politiku. O zločinima koje su pripadnici JNA i srpsko-crnogorskih postrojba počinili u agresiji na Hrvatsku svjedoči više od 140 masovnih i 1200 pojedinačnih grobnica. Na zaposjednutome teritoriju Republike Hrvatske pobunjeni Srbi su u Kninu 19. prosinca 1991. proglasili “Republiku Srpsku Krajinu” s ciljem njezina pripajanja Srbiji. Na tom je području ubijeno ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, a hrvatska je kulturna baština opljačkana i razrušena. Ipak, Hrvatska ne samo da nije bila poražena, nego je vlastitim oružanim snagama u studenom i prosincu 1991., u nizu akcija – “Orkan 91.”, “Otkos 10” i “Papuk” – uspjela osloboditi znatan dio zaposjednutog teritorija u zapadnoj Slavoniji te u pomorskoj bitci u Splitskom i Korčulanskom kanalu nanijeti poraz jugomornarici. Sarajevskim primirjem, koje je stupilo na snagu 3. siječnja 1992., uglavnom su na neko vrijeme prestala veća ratna djelovanja u Hrvatskoj, to jest počelo je razdoblje u kojem je Hrvatska bila “u oružanom sukobu niskog intenziteta”. Međunarodno priznata država Hrvatska je postala 15. 228 2010 A. NAZOR siječnja 1992., kad je Europska zajednica – koju je tada činilo 12 država, objavila da priznaje suverenitet i neovisnost Hrvatske i Slovenije. Konačnu potvrdu međunarodnoga priznanja Re- publika Hrvatska ostvarila je 22. svibnja 1992. na zasjedanju Glavne skupštine UN-a, postavši 178. država koja je primljena u članstvo Organizacije Ujedinjenih naroda. No, za svoju teritorijalnu cjelovitost Hrvatska se morala izboriti nizom vojno–redarstvenih oslo- bodilačkih akcija, među kojima su najpoznatije akcije “Bljesak” i “Oluja”, provedene početkom svibnja i kolovoza 1995. godine. Tek je nakon toga vodstvo pobunjenih Srba pristalo da se do 15. siječnja 1998. preostali dio zaposjednutog područja RH – istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem (“hrvatsko Podunavlje”), vrati mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH (“proces mirne reintegracije”). Uz to, Hrvatska je znatno pridonijela oslobađanju dijela okupiranoga teri- torija Bosne i Hercegovine i stvaranju uvjeta za završetak rata na tom području. Naime, na teme- lju sporazuma predsjednika RH i BiH (Splitska deklaracija, 22. srpnja 1995.) i u koordinaciji s Armijom BiH, hrvatske snage (Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane) su u akciji “Ljeto ‘95.” (kraj srpnja 1995.) oslobodile oko 1600 km2, u akciji “Maestral” (rujan 1995.) oko 2500 km2, a u akciji “Južni potez” (listopad 1995.) oko 800 km2 teritorija u jugozapadnim i zapadnim dije- lovima BiH, koji su bile okupirale srpske postrojbe. To je omogućilo potpisivanje Daytonskog sporazuma u studenom 1995. godine, te prestanak rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji je počeo agresijom JNA i srpskih paravojnih postrojba 1991. godine.

Literatura Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005. “Izvješće u povodu inicijative Vlade Republike Hrvatske, klasa: 004–01/02–02/12, ur. broj: 5030109–02–2 od 10. listopada 2002. godine”, Ustavni sud Republike Hrvatske (predsjednik Suda, dr. sc. Smiljko Sokol), broj: U–X–2271/2002, Zagreb, 12. studenoga 2002. Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika. Beograd, 1995. Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada, Beograd, 1993. Davor Marijan, Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., Zagreb, 2008. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, broj 56, 22. prosinca 1990. Ustav SFR Jugoslavije – Ustav SR Hrvatske, ekspoze Jakova Blaževića, Zagreb, 1974. Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat (Zdenko Radelić, Davor Marijan, Nikica Barić, Albert Bing i Dražen Živić), Školska knjiga – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006. Ozren Žunec, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I–II, Zagreb, 2007. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 229

SUMMARY THE DAWN OF THE MODERN CROATIAN STATE 1990-1991

his year marks the 18th anniversary of the historic session of Croatian Parliament, held on 8 October 1991, at which the decision was adopted to sever all ties with the other republics and provinces of the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia, and is Ta perfect opportunity to recall or fi nd out how Croatia regained its independence. The historical process of the emergence of the modern independent Croatia is outlined by historian Ante Nazor DSc, the director of the Homeland War Croatian Memorial Documentation Centre, who spoke on the topic at an international symposium on How The Croatian State Emerged, held on November 27th 2009 at the Croatian Academy of Sciences and Arts on the occasion of the tenth anniversary of the passing of the fi rst President of modern Croatia, Franjo Tuđman. The author presents a chronology of the key dates in the process of the emergence of modern independent Croatia – from the 1986 memorandum of the Serbian Academy of Science and Arts to the Croatian proclamation of independence on June 25th 1991 and the fi nal break with the former Yugoslavia on October 8th 1991. The development of a multi-party scene and multi- party elections, the constitution of a multi-party Croatian Parliament and the proclamation of the fi rst President Franjo Tuđman on May 30th, the amendments to the Constitution, the armed insurrection of Serbs in Croatia and the “Christmas” Constitution on December 22nd, marked 1990 and made it the watershed year in the re-emergence of an independent Croatia. Prominent in 1991 is the referendum (May 19th) at which Croatian citizens were decisive in their support of an independent Croatia, the formation of the National Guards Corps – the legendary core of the victorious Croatian Army – at the NK Zagreb stadium (May 28th 1991), and the sessions of Croatian Parliament of June 25th and October 8th 1991 at which the decisions were adopted to declare Croatia independent and sovereignty. 230 2010 A. NAZOR

RESÚMEN LOS COMIENZOS DEL ACTUAL ESTADO CROATA 1990-1991

ste año se cumple el 18 aniversario de la histórica sesión del Parlamento (Sábor) del 18 de octubre de 1990 en la cual se decidió cortar todo vínculo interestatal con las demás repúblicas y provincias de la República Federal Socialista de Yugoslavia. Es la ocasión Epropicia para recordar (o enterarnos) de cómo transcurrió el proceso de la creación del Estado libre de Croacia. El proceso histórico de la creación del actual Estado autónomo Croata, fue descripto por el historiador dr.sc. Ante Nazor, director del Centro Memorial Documentario Croata de la Guerra Patria, cuando habló el 27 de noviembre de 2009 sobre ese tema ante la asamblea internacional científi ca titulada Cómo fue creado el Estado Croata en la Academia Croata de Ciencias y Artes, con motivo del décimo aniversario de la muerte del primer presi- dente croata dr. Franjo Tuđman. El autor enumera cronológicamente los hechos importantes del proceso de la creación del Estado soberano Croata –desde el Memorandum de la SANU (Academia Serbia de Ciencias y Artes) de 1986 hasta la declaración de la independencia de la República de Croacia el 25 de junio de 1991 y la ruptura fi nal de los vínculos de los derechos estatales con la República Federal Socialista de Yugoslavia (SFRJ) del 8 de octubre de 1991. El desarrollo del pluripartidismo, lo mismo que las elecciones y la constitución del Parlamento plu- ripartidista de la República de Croacia, la proclamación del primer presidente Franjo Tuđman el día 30 de mayo, las enmiendas de la Constitución y el principio del levantamiento armado de los serbios en Croacia, y la llamada “Constitución Navideña” de la República de Croacia el día 22 de diciembre, marcaron el año 1990 y lo confi rmaron como año fundamental de la creación del nuevo Estado Croata. En 1991 se destacaron especialmente: el referéndum del 19 de mayo en el que tanto los croatas como los demás ciudadanos de Croacia se declararon decididamente a favor de un Estado soberano e independiente, la presentación en el Estadio de Fútbol de Zagreb de la Guardia Nacional (28 de mayo de 1991) - verdadero núcleo del victorioso Ejército Croata, como también las sesiones del Parlamento de la República de Croacia de los días 25 de junio y 8 de octubre de 1991 en las cuales se ratifi caron las decisiones aprobadas sobre la declaración de la independencia y soberanía de la República de Croacia. MLADEN IBLER MOJI SUSRETI S TUĐMANOM

Ugledni intelektualac i diplomat iznosi osobne uspomene na događaje prije dvadeset godina, vezane uz stvaranje hrvatske države, te suradnju s dr. Franjom Tuđmanom - koji je prvi put boravio u Kopenhagenu godine 1989. prigodom konferencije Europske regije i mali narodi Zaklade za međunarodno razumijevanje. Ta je Zaklada redovito organizirala međunarodne konferencije posvećene suradnji i razumijevanju između naroda i europskih područja na kulturnoj, ekonomskoj i političkoj razini, te je jedanput na godinu izdavala časopis Regional contact. Kao zagovornik hrvatske samostalnosti Tuđman se u iseljeništvu politički angažirao potkraj 1980-ih, održavao je prisne veze s iseljeništvom i intelektualcima iz svijeta, poput onih o kojima svjedoči dr. Ibler

lipnju o.g. navršilo se dvadeset godina otkako je dr. Franjo Tuđman, samo tjedan dana nakon što je na Osnivačkoj skupštini HDZ-a bio izabran za predsjednika stran- ke, prvi put posjetio Kopenhagen. Šest godina poslije, kao predsjednik Republike UHrvatske, ponovno je posjetio dansku prijestolnicu prigodom konferencije Zaklade za međunarodno razumijevanje. U knjizi Iza zatvorenih vrata profesor Zdravko Tomac opisuje svoj susret s dr. Tuđmanom u Kopenhagenu 1989. i četverodnevne razgovore s budućim hrvat- skim predsjednikom. Tada sam se prvi put susreo sa Zdravkom Tomcem s kojim sam poslije, u razdoblju stvaranja hrvatske države, imao prigodu prijateljski i konstruktivno surađivati. O Tuđmanovu posjetu Kopenhagenu malo se zna. Ovdje želim opisati kako se dogodilo da je predsjednik Tuđman u lipnju 1989. sudjelovao na međunarodnom skupu danske Zaklade za međunarodno razumijevanje u Kopenhagenu i kako se tamo sastao - s danas pokojnim - ute- meljiteljem te Zaklade, Folmer Wistijem. Od tog događaja moram se kronološki vratiti nekoliko godina prije. S Franjom Tuđmanom i njegovom suprugom upoznao sam se slučajno nekoliko dana prije Uskr- sa 1984. godine, u kući profesora Veterinarskog fakulteta Ivana Ljubića u Mlinovima. Obojica iz istog su kraja - Ljubić je rođen u Jezeru Klanječkom 1921., a Tuđman u Velikom Trgovišću 1922. godine. Prigodom tog prvog susreta nisam bio siguran jesam li dr. Tuđmana već prije negdje vidio – možda kod g. Marijana Krovinovića u antikvarijatu Tin Ujević na Zrinjevcu, gdje sam redovito dolazio kad sam boravio u Zagrebu. No, u svakom slučaju prepoznao sam ga s fotografi je na omotu stražnjih korica njegove knjige Velike ideje i mali narodi. Razgovarali smo o Danskoj, o povijesnim temama, hrvatskom iseljeništvu i slično. Nekoliko dana nakon toga, Tuđmana sam posjetio u njegovu domu u Nazorovoj ulici. Zanimao se za odnose među skandi- navskim državama, posebice Švedske i Danske; ispričao sam mu i o jednom intervjuu sa Stjepa- nom Radićem, objavljenom u danskim novinama neposredno nakon atentata njega u Beogradu 232 2010 M. IBLER

1928. godine. Više puta sam za vri- jeme boravaka u Zagrebu posjećivao obitelj Tuđman, sam ili sa suprugom, gdje smo uvijek bili primljeni gosto- ljubivo i toplo. Razgovarali smo i o političkim temama. Jednom zgodom me je dr. Tuđman zamolio da Branku Salaju preko Kopenhagena dostavim preslik famoznog Memoranduma SANU-a. Potkraj travnja 1989. godine u dan- skom dnevniku Politiken pročitao sam da će se u lipnju održati kon- ferencija Zaklade za međunarod- no razumijevanje, čija će tema biti Europske regije i mali narodi. Kao organizator skupa bio je spomenut profesor Folmer Wisti. Kako do onda nisam ništa znao o toj Zakladi, a niti sam poznavao profesora Wisti- ja, javio sam mu se telefonski i za- molio ga za sastanak. Tako sam već idućeg dana došao u ured Zaklade u Pismo predsjednika Zaklade za međunarodno razumijevanje središtu Kopenhagena i objasnio mu dr. Franji Tuđmanu razlog posjeta. Rekao sam Wistiju da poznajem Tuđmana, autora knjige Velike ideje i mali narodi, te da bi on sigurno bio osoba vrlo kvalifi cirana za temu o kojoj će se raspravljati na skupu. Iznenadilo me je njegovo pozitivno stajalište, odgovorivši da je čuo za Franju Tuđmana te da mu je dobro poznato da je kao disident bio u zatvoru. Tijekom razgovora dojmilo me se njegovo poznavanje hrvatske problematike i njegovi doživljaji iz vremena kad je još kao dvadesetogodišnji student slavistike boravio u Zagrebu, za vrijeme povratka ranjenog Stjepana Radića iz Beograda. Pričao mi je o svojim razgovorima s profesorom Rešetarom, susretu s Belom i Miroslavom Krležom, dopisivanju s Vlatkom Mačekom i drugim zanimljivim pojedinostima. Bio je vrlo zainteresiran da Franjo Tuđman bude nazočan na tom skupu, a zbog aktualne situacije na Kosovu također za profesora Branka Horvata, koji je u to vrijeme objavio knjigu o Kosovu. No, on mu nije odgovorio. Rekao mi je da namjerava pozvati i Slobodana Miloševića, kako bi se na skupu moglo raspravljati o mogućnostima za rješenje međunarodnih odnosa u Jugoslaviji. Već na idućem našem sastanku, nekoliko dana poslije toga, g. Wisti me je izvijestio da je poštom upravo poslao poziv dr. Tuđ- manu za sudjelovanje na skupu Zaklade. Budući da sam mu rekao da uskoro idem u Zagreb, dao HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 233 mi je preslik svog pisma, da ga ponesem sa sobom kako reče za svaki slučaj, ako dr. Tuđman ne bi primio moj poziv - na što sam mu odgovorio da ću to svakako rado učiniti. Kad sam sredinom svibnja posjetio Tuđmana, rekao mi je da je Wistijevo pismo uredno primio poštom. U pismu Wisti izražava nadu da će se vrijeme održavanja konferencije uklopiti u Tuđmanov kalendar te da bi mu bila čast ako bi on kao stručnjak i autor knjige Velike ideje i mali narodi mogao voditi i komentirati rasprave na toj konferenciji. Folmer Wisti rođen je 1908. na Jytlandu u Danskoj. Za vrijeme studija fi lologije slavenskih jezika proputovao je Jugoslaviju, Bugarsku i Poljsku te magistrirao na Sveučilištu u Århusu 1936. Bio je lektor danskog jezika na Sveučilištu u Krakovu i Varšavi te lektor poljskog jezika na Kopenhaškom sveučilištu. Uz stručne radove bavio se publicistikom, posebice promocijom danske kulture u inozemstvu, a od 1974. bio je radni predsjednik Zaklade za međunarodno razumijevanje, koju su fi nancirali veliki danski privatni fondovi (Carlsberg i drugi) te dansko Ministarstvo kulture. Umro je prije devet godina. Ta je Zaklada svake druge godine organizirala međunarodne konferencije posvećene suradnji i razumijevanju između naroda i europskih područja na kulturnoj, ekonomskoj i političkoj razini, te je jedanput na godinu izdavala časopis Regional contact.

Europske regije i mali narodi

No, vratimo se Kopenhagenu prije dvadeset godina. Konferenciju Europske regije i mali naro- di svečano je otvorio 24. lipnja 1989. uvečer predsjednik radnog Odbora, bivši gradonačelnik Kopenhagena Egon Weidekamp. Nakon njega, uvodno izlaganje održao je predsjednik Među- narodne federacije helsinških skupina, princ Karl Johan von Schwarzenberg. Drugog dana, pa sve do 28. lipnja u kopenhaškoj Gradskoj vijećnici održavale su se radne sjednice na kojima su sudjelovali gosti iz raznih europskih zemalja. Iz bivše Jugoslavije predavanja su održali Silvo Devetak iz Ljubljane, Jurij Bajec, član partijskog predsjedništva iz Beograda (koji je umje- sto pozvanog Slobodana Miloševića iznio njegova stajališta) te Zdravko Tomac, koji se svojim predavanjem A Plea for Strengthening of Regional Diversity in the Yugoslav Framework / Ple- doaje za jačanje regionalnih posebnosti u Jugoslaviji kritički suprotstavio izlaganju Bajca, te- meljenom na memorandumu SANU-a i Miloševićevoj ideji o jačanju centralizma u Jugoslaviji. Tomčevo predavanje nazočni su pozitivno primili, što nije bio slučaj s Bajcom. Koliko god je izlaganje von Schwarzenberga i drugih predavača bilo dalo nade da će demokratizacija bivših socijalističkih zemalja olakšati pronalaženje miroljubivih rješenja, kad je o Jugoslaviji riječ do izražaja je došao nepremostiv jaz između dvaju suprotstavljenih programa. Dr. Franjo Tuđman je 25. lipnja kao moderator predsjedao sastanku posvećenom glasnosti i perestrojki, na kojem su sudjelovali jedan od vodećih sovjetskih vanjskopolitičkih stručnjaka Jurij Davidov iz Moskve i poljski akademik Adam Bronke. 234 2010 M. IBLER

Uz rub konferencije o jačanje regionalnih posebnosti Dan nakon otvorenja konferencije pozvao sam dr. Tuđmana i g. Branka Salaja na večeru kod mene doma, pedesetak kilometara izvan Kopenhagena. Na Salajev prijedlog odlučio sam pozva- ti i prof. Tomca, iako ga do onda nisam poznavao i nisam znao kakvu političku dužnost obnaša. Automobilom sam ih odvezao od hotela u kojem su bili smješteni, a nakon dolaska dr. Tuđman mi je darovao svoju upravo izdanu knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti i u njoj napisao kratku posvetu. Zamolio sam ga mi se potpiše na knjigu Velike ideje i mali narodi koju sam svojedobno dobio od oca, što je i učinio. Na večeri su bili i ing. Mladen Butina sa suprugom. Budući da je bilo toplo i dugo, svjetlo skandinavsko večer, sjedili smo na terasi. Razgovarali smo o Miloše- viću, obnovi velikosrpske ideologije i neizvjesne budućnosti Jugoslavije. Budući su u to vrijeme u pamćenju još bili nedavni događaji u Kini – prosvjedi studenata i krvoproliće na glavnom pekinškom trgu – bilo je riječi i o tome kako će na demokratske promjene u Sloveniji i Hrvatskoj reagirati vojni vrh JNA. Predviđalo se da bi se mogao dogoditi vojni puč u Jugoslaviji. Da bi moglo doći do eskalacije četništva i obnove njihovih zvjerstava iz Drugog svjetskog rata, čiju smo reprizu poslije doživjeli u srpskoj agresiji na Hrvatsku, nije bilo govora. Tijekom razgovora uočio sam da između Tuđmana i Tomca – izuzevši određenu dozu pesimizma u Tomca - nema bitnih razlika u mišljenjima. Očito, radilo se o razgovoru dvojice intelektualaca i domoljuba,

Predsjednik dr. Franjo Tuđman u Veleposlanstvu RH u Kopenhagenu HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 235 koji su u sklopu političkih promjena u Europi realno i zabrinuto gledali na budućnost Hrvatske. Kada sam drugog dana nakon predavanja dr. Franju Tuđmana otpratio do hotela, dao mi je svoj primjerak Biltena Hrvatske demokratske zajednice br.1 i obavijesti o osnutku Zajednice. O Tuđmanovu boravku u Skandinaviji i nazočnosti na konferenciji u Kopenhagenu izvijestila je Nova Hrvatska u Londonu. Na predsjednika Zaklade za mir i međunarodno razumijevanje, kojem sam darovao Tuđma- novu knjigu tiskanu na njemačkom jeziku u izdanju švedskog nakladnika Bocatron, budući hrvatski predsjednik ostavio je vrlo pozitivan dojam. U časopisu Regional Contact, koji je izašao nakon što je dr. Franjo Tuđman bio izabran za prvo- ga predsjednika samostalne Republike Hrvatske, prof. Folmer Wisti je između ostalog, napisao sljedeće: Zbog svojih otvorenih, kritičkih izjava o jugoslavenskim problemima – o hegemonističkoj poli- tici Srbije, položaju Hrvatske i službenom, preuveličanom broju broju žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, bio je nakon Titove smrti izložen političkom progonu i osuđen na zatvorsku kaznu. Srdačnost, otvorenost i hrabrost, crte su njegova karaktera. U svojoj knjizi, Franjo Tuđ- man ističe razlike između pozitivnog i negativnog nacionalizma. Kao sudionik 12. konferencije Zaklade za mir i sporazumijevanje, ostavio je nezaboravno sjećanje na svoju ličnost i vrline.

Sastanak na vrhu UN-a o društvenom razvoju Prigodom drugog posjeta Kopenhagenu, dr. Franjo Tuđman je kao predsjednik Republike Hr- vatske vodio hrvatsko izaslanstvo na sastanku na vrhu UN-a o društvenom razvoju, održanom od 6. do 12. ožujka 1995. To je bio dotad najveći sastanak šefova država i vlada održan u povije- sti, s obzirom na broj državnih izaslanstava na čelu s državnim poglavarima ili predsjednicima vlada te nevladinih udruga, i s obzirom na broj sudionika. Tom prigodom dr. Tuđman sastao se s više svjetskih državnika, od kojih osobito treba istaknuti razgovore s potpredsjednikom SAD-a Alom Goreom, te njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Za vrijeme boravka u Kopenhagenu predsjednik je Tuđman, praćen članovima hrvatskog iza- slanstva, posjetio i prostorije Veleposlanstva RH. U srdačnom dočeku, na čelu s našim prvim veleposlanikom u Danskoj dr. Gjurom Deželićem, sudjelovali su svi djelatnici veleposlanstva sa suprugama, hrvatski veleposlanik u Švedskoj Damir Perinčić, počasni konzuli u Danskoj te istaknuti predstavnici hrvatske dijaspore u Danskoj i Švedskoj. Kao posebni gost bio je nazočan prof. Folmer Wisti, kojega je predsjednik Tuđman u svojem prigodnom govoru srdačno pozdravio i spomenuo kao jednog od rijetkih, koji je shvaćao doga- đaje u bivšoj Jugoslaviji i zbog toga bio važan za njihovo tumačenje u Danskoj. Tom je prigodom Wistiju i njegovoj supruzi kao poseban dar uručio dvije svoje monografi je. Prije i za vrijeme moje diplomatske službe imao sam više puta prigodu susresti se s predsjed- nikom Tuđmanom. Doživio sam ga kao srdačnog i otvorenog čovjeka, u kojega se moglo imati 236 2010 M. IBLER

Prof. Folmer Wisti, Mladen Ibler, predsjednik Franjo Tuđman povjerenja. Nedvojbeno je da je profesor Wisti točno ocrtao njegove karakterne osobine. Dodao bih samo ono, što je u kritičnim, 90-im godinama prošlog stoljeća za Hrvatsku bilo iznimno važno - dr. Franjo Tuđman bio je državnik koji je iskreno i nadasve volio svoju domovinu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 237

SUMMARY MY MEETINGS WITH TUĐMAN

his prominent intellectual and Croatian diplomat from Denmark relates his memories of events that took place twenty years ago linked to the founder of modern Croatia, the historian Franjo Tuđman – who fi rst visited Copenhagen in 1989. Six years later, Tas Croatian President, he visited the Danish capital again during a conference of the Foundation for International Understanding. Franjo Tuđman (1922 - 1999) was a Croatian politician and statesman. He participated in the antifascist struggle from 1941 to 1945. He went on to hold high military and political posts (at the Yugoslav Defence Ministry, Army General Command, etc.). He was promoted to the rank of general in 1960. He left the military service at his own request in 1961 to dedicate himself to research work (in 1965, he earned a doctorate in history; from 1961 - 1967 he led the Institute for the History of the Labour Movement). He was convicted and imprisoned for his advocacy of national issues (1972, 1982 - 1983, 1984). As an advocate of Croatian independence, he became politically active in late 1980’s. He founded the Croatian Democratic Union (HDZ) and went on to be its fi rst president. After victory at the elections in 1990, he was appointed the President of the Presidium of the Socialist Republic of Croatia. He was elected to the offi ce of the President of the Republic of Croatia in 1992 (re-elected in 1997), and HDZ won the parliamentary elec- tions again in 1992 and 1995. It was during his term in offi ce that the country won its indepen- dence and was liberated in the Homeland War. His policies met with criticism in a part of the domestic and international public. His best-known works are Rat protiv rata (The War on War); Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. (The Causes of The Crisis in the Yugoslav Monarchy from the Unifi cation of 1918 to the Fall in 1941); Velike ideje i mali narodi (Great Ideas and Small Nations); Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (The National Issue in Modern Europe). Franjo Tuđman nurtured close ties to emigrant communities, such as those attested to by Dr. Ibler. 238 2010 M. IBLER

RESÚMEN MIS ENCUENTROS CON TUĐMAN

l prestigioso intelectual y diplomático croata publica sus memorias sobre los aconteci- mientos de hace veinte años, relacionados con el historiador dr. Franjo Tuđman, fun- dador del Estado soberano Croata, quien estuviera por primera vez en Copenhague Een 1989. Seis años más tarde, ya como presidente de la República de Croacia, visitó nuevamente la capital danesa con motivo de la conferencia de la Fundación para la Compren- sión Internacional. Franjo Tuđman (1922 - 1999) fue político y estadista croata. Participó en la lucha antifascista de 1941 - 1945. Después ocupó altos puestos político-militares en el Ministerio de Defensa Yugo- slavo, en el Estado Mayor, etc.). En 1960 obtuvo el grado de general. A pedido propio, abandonó el servicio militar en 1961 para dedicarse al trabajo cientifi co-investigador. En 1965 obtuvo el título de doctor en Ciencias Históricas; de 1961 a 1967 dirigió el Instituto para la Historia del Movimiento Obrero. Por haber apoyado la cuestión nacional, fue condenado y encarcelado (1972, 1983, 1984). Como abogado de la autonomía croata se hizo activo a fi nes de los años 1980, cuando funda la Unión Democrática Croata HDZ y es nombrado su presidente. Despues del triunfo electoral de la Unión Democrática Croata en 1990, es nombrado presidente de la Presidencia de la República Socialista de Croacia. Fue elegido presidente de la República de Croacia en 1992 y reelecto en 1997, mientras que la HDZ vence en las elecciones parlamentarias de 1992 y 1995. Durante su mandato se proclamó la independencia nacional y se liberó el país en la Guerra Patria. Su política originó controversias en parte de la opinión pública nacional e internacional. Sus obras más conocidas son: La guerra contra la guerra, Las causas de la crisis de la Yugoslavia monárquica desde la unifi cación en 1918 hasta su desmoronamiento en 1941, Grandes ideas y pequeñas naciones, La cuestión nacional en la Europa actual. Franjo Tuđman siempre mantuvo fuertes lazos con la diáspora, como éstos sobre los cuales testimonia el dr. Ibler. LJUBOMIR ANTIĆ MIGRACIJE U HRVATSKOME IDENTITETU

Istaknuti intelektualci iz raznih područja: sociologije, politologije, lingvistike, ekologije, povijesti, teologije i više područja kulture - nastojali su na znanstvenom skupu pod nazivom Hrvatski identitet - potaknuti sustavniju brigu društva o identitetu. Na skupu, koji je održan u Zagrebu 7. i 8. svibnja 2009. u organizaciji Matice hrvatske, većina izlagača važno je mjesto dala našemu iseljeništvu. Utjecaji migracija na hrvatski identitet bili su u središtu pozornosti izlaganja dr. Ljubomira Antića. Iseljavanje iz Hrvatske nezaobilazni je dio našega civilizacijskoga i kulturnoga naslijeđa još od 15. stoljeća. Tijekom druge polovice drugoga tisućljeća Hrvati slijede osnovne smjerove kretanja većine ostalih europskih migranata

rva umjetnička reprodukcija koje se sjećam jest skromno uokviren Ivekovićev Dola- zak Hrvata na Jadran. Visjela je u našoj, a poslije sam se uvjerio i u mnogim drugim kuhinjama i blagovaonicama po Dalmaciji. Odakle toliko zanimanje komunističkih Pvlasti za najraniju hrvatsku povijest? Razlog je vjerojatno politički: trebalo je dokazati Talijanima čiji je zapravo Jadran. No da se Hrvati ne bi umislili u svoju važnost, reprodukcija se u to vrijeme jeftino prodavala, po promotivnoj cijeni, pod nazivom Dolazak starih Slavena. (Poslije ću, baveći se poviješću hrvatskog iseljeništva, te iseljavanjem iz Hrvatske uopće, više godina sjediti pod Ivekovićevim originalom u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu.) Ne znam koliko je mene odredila ta priča, no da su masovna kretanja stanovništva, kao malo koja druga pojava, obilježile hrvatsku povijest - o tome nema dvojbe. Dostatno je spomenuti da smo se na ovom području pojavili nakon jedne seobe, a da je niz seoba nakon toga - na ovo područje i s njega - gotovo ugrozio sam naš opstanak na tome području. Zato nije slučajno da u hrvatskoj nacionalnoj mitologiji migracije (dolazak) zauzimaju važno mjesto. (Dolazak Hrvata nadahnuo je i Celestina Medovića.) Ulogu mita u identitetu ne treba podcjenjivati. Šteta što se tom temom ne bavi ni jedan referat na ovom skupu. Mit i nacija pa slijedom toga i nacionalni identitet su u uskoj vezi. Bilo bi dobro odgovoriti na pitanje kakve posljedice na naš identitet ima činjenica što se ni jedan naš mit – od Tuge i Buge do ilirstva i jugoslavenstva – nije uspio spustiti u narod. O njima nema mitskih priča, epova ili saga koje su posredovane na popularan način i kao takve opće poznate u puku. (Zato su uzaludni pokušaji i s Josipom Brozom kao mitskim junakom, jer on je defi nitivno a ne fi gurativno, kako je to mislio Krleža, otišao preko Romanije.) Znači li to da smo nekakav iznimno racionalan narod ili možda cijeloj povjesnici pristupamo mitski? Što bi značilo jedno, a što drugo? Bez odgovora na ta pitanja teško možemo govoriti o hrvatskom identitetu. 240 2010 LJ. ANTIĆ

Vratimo se migracijama. Ako uzmemo u obzir samo njihov opseg, posve je suvišno pitanje jesu li one utjecale na hrvatski identitet. Pitanje je samo koliko su utjecale i na koji način. Držim da nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da su imale velik utjecaj, no na koji način se migracije odra- žavaju u našem identitetu o tome se jedva što može reći. Ako pođemo od toga da je nacionalni identitet kolektivna osobnost, značajka, prepoznatlji- vost… neke nacije, onda nas treba zanimati koliko smo mi upravo takvi kakvi jesmo među ostalim i zbog izrazite migratornosti područja na kojem smo se oblikovali kao nacija. To znači da bismo trebali makar naslućivati koliko je u našem prošlom ponašanju, ili još važnije, ko- liko će u budućem ponašanju biti sadržana ta činjenica. Primjer za prošlost: jesu li Hrvati s istog političkog područja (Austrougarske te prve i druge Jugoslavije) nadrazmjerno sudjelovali u vanjskim migracijama i zbog migratornosti koja se stoljećima taložila u našem identitetu? Pri- mjer za budućnost: hoće li i kako migratornost kao obilježje našeg identiteta utjecati na budući susret Hrvata i imigranata u Hrvatskoj, budući da je gotovo posve jasno – ma što mi mislili o toj pojavi – da smo na pragu povijesnog obrata: Hrvatska od zemlje iseljeništva postaje odredište useljenicima. Kontinuirana, a povremeno i neobično snažna demografska pražnjenja, svakako su uzrokovala velike promjene u demografskoj strukturi, osobito dobnoj i spolnoj. Koliko su te promjene utjecale na naš identitet? Evo nekoliko primjera do kojih sam došao baveći se poviješću hrvatskog iseljeništva, a koji pokazuju utjecaj iseljenika na domovinske uvjete, a koji onda mogu utjecati i na naš identitet.

Migracije su utjecale na naš identitet • Uz najstarije europske iseljeničke luke (Liverpool, Bremerhaven i Hamburg) u razdoblju masovne europske emigracije preko oceana (krajem 19. i početkom 20. st.) javljaju se i nove luke poput Rotterdama, Antwerpena, Le Havrea, Southamptona, Genove, Napulja i Rijeke • Fotografi ja iz Muzeja grada Rijeke (Ervin Dubrović) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 241

Prvi val prekomorskog iseljavanja bio je od sedamdesetih godina XIX. st. do Prvoga svjetskog rata. Računa se da je u tom vremenu iselilo oko 14% hrvatskoga stanovništva. S Brača u to vrijeme iseljavaju uglavnom mlađi muškarci. Na Braču dakle nedostaje radna snaga, a dostaje novac koji pristiže iz Čilea. Problem obrade zemlje (koju je sramota zapustiti) rješavaju nadničari koji dolaze iz Dalmatinske zagore. Tako posredstvom iseljavanja nastaje po- vijesni susret civilizacija: vlaške i bodulske koje su dotad živjele gotovo posve odvojeno. Slučaj je literarno obradio Ivan Raos u romanu Prosjaci i sinovi. Slično je i u kontinentalnoj Hrvatskoj. No u Slavoniji se i za novac teško nalazi radna snaga za obradu zemlje. Problem se tamo rješava tako da se počinju uzgajati one kulture koje traže manje radne snage. Iseljavanje tamo, uz ostalo, mijenja krajolik a znamo da fi zički ambijent i te kako utječe na identitet naroda koji u njemu živi. Hrvatski iseljenici nisu klasični iseljenici. Velika većina odlazi u uvjerenju da se iseljuje privre- meno. U mnogim slučajevima to se i događa: računa se da se do Prvoga svjetskog rata vratilo oko 20% iseljenika – gotovo 100 tisuća. Privremeni iseljenik i nakon iseljenja aktivno sudjeluje u obiteljskom životu. Novac koji šalje u domovinu duboko zahvaća u cjelokupni život: mijenja kulturu stanovanja, prehrane, položaj žene, djece koja se školuju itd. (S otoka Zlarina npr. izme- đu dvaju ratova daleko je više liječnika nego iz Šibenika.) Dio iseljenika-poduzetnika vraća se sa znatnim kapitalom. U pravilu oni ne nastavljaju s po- duzetništvom (zašto? zanimljiva tema!) nego nastoje živjeti od rente. Obično grade kuće za iznajmljivanje koje često dominiraju u mjestu. (Poznate su bračke kuće u Splitu sagrađene nov- cem iz Čilea.) Iseljeništvo, eto, mijenja i vedute gradova! Iseljenici-povratnici sigurno utječu i na politički i duhovni život općenito. U plebiscitarnom prihvaćanju Radićeva republikanstva u patrijarhalnoj sredini, svakako svoje mjesto imaju iseljenici koji pristižu iz liberalnog političkog i društvenog okružja. Uostalom sama pojava Amerikanca daje rivi i ulici novi kolorit: ti ljudi se lako uočavaju po odijevanju, ponašanju pa i samim fi zionomijama na kojima su nastale promje- ne zbog načina života u Amerikama. A što tek reći o čuvanje hrvatske državotvorne misli među političkim iseljenicima nakon Dru- gog svjetskog rata. O ulozi iseljenika u procesu stvaranja, obrane i oslobođenja neovisne Hr- vatske jedva da treba podsjećati. Pa ni gastarbajterska priča nije manje važna. Oni nam nisu donijeli samo vrtne patuljke. Donijeli su npr. i adventski vijenac. O športu i identitetu trebalo bi se također ozbiljno pozabaviti. Što nam govori činjenica da, ako već nije, uskoro će većina članova hrvatske nogometne reprezentacije biti rođena izvan Hrvatske. Pretpostavljam da mnogo ovoga što sam rekao može zvučati nategnuto. No postupio sam tako da bih istaknuo kako identitetu trebamo pristupati istraživački a ne manifestacijski. Ovaj skup zamislio sam zato kao mjesto gdje ćemo više postavljati pitanja nego davati odgovore. Identite- tom se bavimo tek odnedavno te je za odgovore prerano. Osim toga nema te struke koja je sama dostatna da bi se na relevantan način bavila ovim prijepornim pitanjem. Njemu treba pristupati 242 2010 LJ. ANTIĆ multidisciplinarno. A tu su i druge istraživačke poteškoće. Jedna od njih je i što se bavimo sami sobom, a to nije jednostavno. Naime: što sam ja? ono što sam mislim o sebi ili ono što drugi misle o meni? Ako je logično to pitanje postaviti kad je riječ o osobi, zašto ne bi bilo i kad je riječ o kolektivnoj osobi kao što je nacija ili njezina osobnost - identitet. Treba dakle ozbiljno istražiti i kako nas gledaju i vide drugi. Pretpostavljam da bi te dvije slike (kako se doživljavamo sami, a kao nas vide drugi) bile različite do neprepoznatljivosti. Uglavnom, meni se barem tako čini, stranci hrvatski identitet doživljavaju tvrdim a mi mekim. Uz sve slabosti uopćavanja dopustite da iznesem u čemu ja vidim bitnu razliku u pogledima na hrvatski identitet između većine stranaca i nas samih? U prvome redu stranci hrvatski identitet doživljavaju tvrdim. Hrvati su za njih tvrdokorni, žive u svojemu svijetu, okrenuti su sebi, (etnocentrični su), visoko homogenizirani, neprilagodljivi, netolerantni, postojani u svom pogledu na svijet i život, uporni u borbi za svoje nacionalne cilje- ve i pri tome su uspješni. (Ako su te ocjene točne, onda nam one mogu pomoći odgovoriti i na neka aktualna pitanja hrvatske politike poput onog o usporenom hodu prema Europskoj uniji. Jer ako su Hrvati doista takvi, onda ih je bolje držati na udaljenosti jer u suprotnome mogu biti remetilački čimbenik u zajednici koja ih prima u svoje okrilje.) Hrvati pak misle posve druga- čije. Mi svoj identitet pretežito doživljavamo mekim. To znači: mi smo – kroz povijest i danas – vrlo prilagodljivi, popustljivi, tolerantni kad to ne trebamo biti, više vodimo računa o drugima nego o sebi, nejedinstveni smo… Zbog navedenih osobina smo neuspješni, dakle, vječni gu- bitnici. (Stavljeno u kontekst prethodnog političkog primjera, Hrvati prema Europskoj uniji idu prihvaćajući baš svaki uvjet, ili, slikovito rečeno, klečeći.) Ono što je posebno zanimljivo potonja mišljena (koja osobno ne dijelim) često su zastupljenija među velikim nego običnim Hrvatima. Naime nakon uspostave neovisnosti u Hrvatskoj je po- stalo uobičajeno govoriti loše o hrvatskoj stvarnosti. Štoviše, loš govor o sebi kao da je postao kriterij državotvornosti. I doista, od indiferentnih ili hladnih za hrvatstvo, nikada nisam slušao toliko loše govoriti o hrvatskoj stvarnosti, pa i o Hrvatima kao takvima, koliko od onih koji su neupitno (?!) veliki Hrvati. Tako se stječe dojam da je loše govoriti o Hrvatskoj/Hrvatima mjera hrvatstva. Eto tema je prevažna, pitanja mnogo, a Matica hrvatska je najbolje mjesto gdje se mogu tražiti odgovori. Eseje na ovu značajnu temu željeli bismo i ubuduće donositi u Matičnim godišnjaci- ma. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 243

SUMMARY MIGRATIONS IN CROATIAN IDENTITY

rominent intellectuals from various spheres of study - sociology, political science, lin- guistics, ecology, history and several areas of culture - endeavoured at a May research symposium, entitled Croatian Identity, to initiate a more systematic care in society Poverall for a modern Croatian identity. At the symposium, held in Zagreb on May 7th and 8th of 2009, and organised by the Matrix Croatica, most of the 25 experts on hand saw our emigrant communities as playing a signifi cant role. The effects of migration on Croatian identi- ty were in the focus of a lecture by Dr. Ljubomir Antić. Emigration from Croatia is an integral part of Croatian societal and cultural heritage from as far back as the 15th century, the fi rst wave of emigrants known to us, right up to the present day. During the second half of the second millennium Croatians followed the basic routes of all European migrants. For the majority of Croatian emigrants, returning to the homeland was the primary goal – which as a result of an interaction of circumstances in life often turned into permanent residence abroad. It is from the transient perception of emigrant life that the active relationship of Croatians towards the country of origin and the Croatian identity arises, even when, during a tempestuous history, they answered to many ethnonyms besides that of Croati- an. As a result, the author feels, a unique phenomenon of the integration of emigrant Croatians of the third and fourth generation into a modern Croatian nation took place in the Diaspora communities. 244 2010 LJ. ANTIĆ

RESÚMEN MIGRACIONES EN LA IDENTIDAD CROATA

estacados intelectuales en diversos campos como ser sociología, politología, lin- güística, ecología, historia, al igual que especialistas en varias ramas de la cultura - procuraron en el simposio científi co intitulado Identidad croata, incentivar a la so- Dciedad en su conjunto para que se preocupase más por la identidad croata moderna. En dicho simposio, efectuado los dias 7 y 8 de mayo de 2009 y que fuera organizado por Matica hrvatska (Matrix Croatica), la mayoría de los 25 expertos intervinientes le dió a nuestra emigra- ción un lugar destacado. La infl uencia de las migraciones sobre la identidad croata acapararon el centro de la atención de la disertación del dr. Ljubomir Antić. El fenómeno migratorio desde Croacia es una parte ineludible del patrimonio cultural y civili- zador croata que se extiende desde el siglo 15 -fecha en que se registra la primera oleada migra- toria- hasta nuestros días. Durante la segunda mitad del segundo milenio, los croatas siguieron las mismas rutas básicas migratorias que el resto de los emigrantes europeos. Para la mayoría de los emigrantes croatas, el retorno a la Patria era la meta principal, aunque por diversas y complejas causas, en la mayoría de los casos se transformó en una radicación permanente. Del sentimiento de una emigración provisoria, surge la relación efectiva de la diáspora croata hacia su país de orígen y hacia la identidad croata, aunque durante su turbulenta historia, además de la croata, también solía responder a otras etnonimias. Por eso, en opinión del autor, en la diáspora se produjo un fenómeno único: la integración de los emigrantes croatas de la tercera y cuarta generación en una nación croata moderna. IVAN MILETIĆ POVJESNIČAR ISELJENIŠTVA IZ AMERIKE

Natuknica od tri riječi pjesnik, kritičar i povjesničar dr. Jure George Prpić (1920. - 2009.) sažimlje plodno životno djelo stvarano gotovo pet desetljeća u emigraciji. Iza te kratke natuknice krije se, ne samo jedan od najaktivnijih naših egzilanata, nego uspješna karijera sveučilišnog profesora dulja od tri desetljeća na najstarijem američkom katoličkom sveučilištu John Carroll (Cleveland, Ohio), četiri desetljeća istraživačkog rada, dvadesetak knjiga, deseci i deseci znanstvenih studija i članaka te književni opus dr. Jure G. Prpića - tiskan uglavnom na engleskom jeziku. Hrvatsko izdanje Prpićeve povijesne monografi je iz 1971. The Croatian Immigrants In America, koje se u domovini pojavilo nakon 26 godina u nakladi Hrvatske matice iseljenika – smatra se iznimno važnim njegovim djelom, koje je doživjelo čak četiri engleska izdanja

ure Prpić, profesor emeritus povijesti na John Carroll University u Clevelandu, SAD, rodio se 16. studenoga 1920. u mjestu Đali, u Banatu, gdje mu je otac Tomislav, rodom iz sela Ledenika iznad Karlobaga, bio u službi. Majka Izabela, rođ. Toldy, rodom je iz JBedekovčine u Hrvatskom zagorju. Jurin otac službovao je kao oružnik u raznim mje- stima i sedmero djece rodilo se u Banatu i Slavoniji. Jure, najstariji od sedmero djece, ponosio se očevim ličkim podrijetlom i sam se predstavljao kao Ličanin. Jure Prpić pohađao je pučku školu u Podgoraču i Našicama a četvrti razred završio je 1931. godine u Slavonskoj Požegi gdje je pohađao i Državnu realnu gimnaziju od 1931. do 1939. Zbog daljnjeg školovanja djece cijela obitelj Prpić preselila se u Zagreb u kolovozu 1939. gdje se Jure upisao na Pravni fakultet i di- plomirao pravo 1944. godine. Spremao se za doktorat na tadašnjem Hrvatskom sveučilištu koji nije završio zbog dolaska komunista na vlast u svibnju 1945. Njegovi literarni i umjetnički talenti pokazali su se već u ranoj mladosti kad je počeo pisati, crtati i slikati, što je i nastavio tijekom cijeloga života. Njegovi mladenački radovi izlazili su u dječjim mjesečnicima, Anđeo čuvar i u nedjeljnom dodatku Jutarnjeg lista. Kao gimnazijalac i sveučilištarac objavljivao je u časopisima Hrvatska revija, Nezavisnost, Hrvatska smotra, Hr- vatski narod i drugim. I u Austriji je, kao izbjeglica surađivao, u listovima Danica i Hrvatska. U iseljeništvo je otišao u siječnju 1945., u Austriju gdje je povremeno boravio u Beču od studenog 1942. U Grazu je studirao od 1945. do 1948. na tamošnjem sveučilištu povijest koja ga je uvijek zanimala više nego pravo. Zajedno s tisućama Hrvata Jure Prpić postao je izbjeglica u Austriji i od svibnja 1945. živio je u logorima Gornje Austrije, Salzburga i Štajerske. Postao je sudionik i svjedok velikog hrvatskog egzodusa koji ga je potaknuo na sustavno proučavanje povijesti hrvatskih iseljavanja, osobito u Sjevernu i Južnu Ameriku. Tim pitanjima bavio se čitavoga života. 246 2010 I. MILETIĆ

Profesor dr. J. G. Prpić djelovao je dulje od tri desetljeća na uglednome sveučilištu John Carroll (Cleveland, Ohio)

U svibnju 1950. stigao je u Ame- riku kao displaced person / ra- seljena osoba, u grad Cincinnati, država Ohio. Sponzor mu je bio Jure Šarić iz Sv. Roka. U Sjedi- njene Države došao je s dobrim poznavanjem engleskog jezika a još u požeškoj gimnaziji stekao je znanje latinskog, francuskog i njemačkog jezika. Posljednji je odlično usavršio za vrijeme sedmogodišnjeg boravka u Austriji. U svojim istraživanjima služio se i španjolskim te ruskim, što mu je pomoglo u daljnjoj karijeri. Veliki broj američkih znanstvenika nije poznavao strane jezike. Prije ulaska u željenu profesiju trebalo se izboriti za egzistenciju radom u tvornici kao i većina starih useljenika. U Cincinnatiju se zaposlio kao pomoćni ličilac (painter’s helper) na Xavier University. Nakon tri mjeseca, u rujnu 1950., preselio se u Cleveland, Ohio, gdje je bila veća hrvatska zajednica. Počeo je raditi u tvornici boja a od siječnja 1951. radio je u tvornici svrdala i alata, Cleveland Twist Drill, gdje je ostao do veljače 1956. godine. Tu je dobro upoznao uvjete u kojima su živjeli i radili hrvatski i drugi radnici i to je opisao u jednoj od svojih najboljih pjesama Treća smjena. Svoje dojmove iz tog početnog razdoblja u Americi – svoj život kao useljenik u Americi i neraskidive veze s Hrvatskom– opisao je u pjesmama, prozi i crtežima koje je izdao u knjizi Baklja u luci (1989.). U siječnju 1951. Jure se vjenčao u Montrealu s Hildom Hermann, Slovenkom koju je upoznao u Grazu. Uz rad u tvornici izvanredno je studirao povijest na John Carroll University od 1953. do lipnja 1956. kad je i magistrirao. U lipnju 1956. Hilda i Jure sele se u Washington D.C. gdje je doktorirao povijest na Georgetown University 1959. godine. Supruga Hilda pomagala mu je u svim naporima. Njegova doktorska disertacija s više od 600 stranica bavila se poviješću ame- ričkih Hrvata a naslov joj je The Croats in America (1959.). U jesen 1958. počeo je predavati po- vijest na John Carroll University gdje je i završio svoju profesorsku karijeru u ljeto 1989. godine. Predavao je predmete kao povijesna metodologija, povijest američkih useljavanja, Osmanskoga carstva, istočne Europe, Balkana i Bliskog istoka. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 247

Poticanje mladih američkih znanstvenika na izučavanje hrvatske povijesti Na poslijediplomskom studiju pred dr. Jurom Prpićem magistrirali su mnogobrojni mladi Ame- rikanci od kojih su mnogi bili hrvatskog podrijetla. Njegovi studenti (C. Michael McAdams, Ante Čuvalo, Ivan Miletić, Frances Babic i drugi) uzimali su teme iz hrvatske povijesti i do- bivali stručnu potporu, savjete i pomoć dr. Jure Prpića. Isticao se objektivnošću i znanstveno provjerenim savjetima, što je ostavljalo pozitivni dojam na njegove studente i neki su i poslije nastavljali pisati o Hrvatskoj. U mnogim razgovorima isticao je važnost pisanja na engleskom jeziku i širenja objektivne istine o Hrvatskoj i Hrvatima o kojima je jugoslavenska propaganda stalno širila laži i neistine. Hr- vatski iseljenici nesebično su davali milijune dolara za sportske aktivnosti i za političku borbu, što je hvalevrijedno i važno, ali nisu shvaćali važnost tiskane riječi: knjiga na stranim jezicima, rasprava i kulturne i političke publicistike. Veliki dio naših ljudi nije volio trošiti novce za knjige hrvatskih pisaca na bilo kojem jeziku. Djelomice i zbog toga, lažne informacije, laži i poluisti- ne, crne legende o Hrvatskoj i Hrvatima nalazile su često mjesta u zapadnome tisku, posebno u Americi i Kanadi, gdje je bilo teško doći do osnovnih izvora o hrvatskoj povijesti, kulturi i civilizaciji. Neki studenti koji su dolazili na predavanja Jure Prpića pričali su mu da su se za- interesirali za Hrvatsku i Hrvate jer su nailazili na predrasude, pristranost, klevetničke knjige i članke o Hrvatskoj i Hrvatima u zapadnome tisku!? Prpić je izdao tri bibliografi je hrvatskih izdanja u iseljeništvu u kojima su popisane knjige, knjižice, brošure, dijelovi knjiga (poglavlja) na stranim jezicima, posebne otiske (reprints), a njegova bibliografi ja na engleskom Croatia and Croatians: A Selected and Annotated Bibliography in English (1982.) još je nezaobilazan izvor svima koji istražuju što je napisano o Hrvatima na engleskom jeziku. Unatoč svim poteškoćama i nerazumijevanjima, relativno mali broj hrvatskih intelektualaca u Americi – među kojima će ime Jure Prpića biti na samom vrhu – nastavljao je pisati i izdavati knjige koje su širile istinu o Hrvatskoj.

Suosnivač Udruge za hrvatske studije

Svrha Prpićeva pisanja na hrvatskom i engleskom (i drugih koji su objavljivali u izbjeglištvu) bila je nesebična pomoć hrvatskoj domovini koju je od 1945. do 1990. ugnjetavao jugoslaven- ski komunistički sustav. Bio je suosnivač Udruge za hrvatske studije (Association for Croatian Studies, 1978.), predavao na raznim panelima, konvencijama slavističkih studija i pisao eseje, članke, prikaze i knjige na engleskom i hrvatskom jeziku. Na materinskome hrvatskom jeziku objavljivao je u časopisima Hrvatska revija, Hrvatski glas, Danica, Naša nada i prinosio korpusu hrvatske književnosti koja se stvarala u iseljeništvu i koja je do propasti komunističkog režima i početka demokratskih procesa 1989. godine bila slabo poznata javnosti u Hrvatskoj. O ulozi hrvatske književnosti izvan domovine pisao je u opširnom uvodu knjige Hrvatske knjige i knjižice u iseljeništvu (1973.) i članku “Knjige su moćno oružje” 248 2010 I. MILETIĆ

(1974.). U knjizi poezije Posljednji svibanj (1973.), koju je posvetio mlađemu bratu Ivanu kojega su komunističke vlasti ubile u lipnju 1945., Prpić govori o hrvatskoj tragediji na Bleiburgu i izbjegličkom životu nakon nje. Članke na engleskom jeziku objavljivao je u listu Zajedničar, službenom glasilu Hrvatske brat- ske zajednice, Journal of Croatian Studies (Hrvatska akademija u New Yorku), u Croatia Pressu (New York) i u poznatim američkim stručnim časopisima. Mnogi njegovi članci prevedeni su na španjolski jezik i izdani u reviji Studia Croatica (Buenos Aires). Važnije knjige na engleskom jeziku su mu The Croatian Immigrants in America (1971.), South Slavic Immigration in America (1978.), Croatia and Croatians: A Selected and Annotated Bibliography in English (1982.), s Hildom Prpić Croatian Books and Booklets Written in Exile (1973.), s koautorima Ivanom Čiz- mićem i Ivanom Miletićem From the Adriatic to Lake Erie: A History of Croatians in Greater Cleveland (2000.). Prpićevo životno djelo je Croatian Immigrants in America (Hrvatski useljenici u Americi), iz- dano 1971. godine koja obuhvaća povijest Hrvata u Americi do 1970. Četiri izdanja te knjige na engleskom jeziku prodana su do 1980. Hrvatska matica iseljenika izdala je njegovo djelo Hrvati u Americi (1997.), koje je prijevod engleskog originala na hrvatski jezik s dopunama o radu i aktivnostima američkih Hrvata od 1970. do 1996. godine. Vrhunac svih aktivnosti bila je uspostava suverene hrvatske države 1992. godine. U svim radovima na engleskom jeziku (i još nekoliko stranih jezika) potpisivao se uvijek Geor- ge J. Prpic, a hrvatskim jezikom pisane radove potpisivao je s Jure Prpić. Hrvatsku je posjetio s obitelji za vrijeme Hrvatskog proljeća u ljeto 1969. a nakon toga tek 1993. za vrijeme Domovinskog rata i obrane od velikosrpske agresije. U studenom 1997. u Hrvatskoj predstavlja svoju knjigu Hrvati u Americi: njihova povijest i doprinos Americi i Hrvatskoj i daje mnoge intervjue hrvatskome tisku. Prpićeva razmatranja i zaključci o razlozima stoljetnih hrvatskih iseljavanja iz domovine; čiji uzrok su nacionalne katastrofe i tragedije (ratovi i izgubljene bitke, okupacije i invazije stranih sila na hrvatski teritorij, deportacije i pokolji stanovništva), imale su utjecaja na znanstvenike u Hrvatskoj, npr. na Većeslava Holjevca, Hrvati izvan domovine, iako nisu mogli slobodno citirati njegova djela u bivšoj Jugoslaviji. Prpić je smatrao da hrvatski iseljenici ne trebaju kidati veze s domovinom bez obzira na to kakav je režim trenutačno na vlasti. Mnogi to u iseljeništvu nisu shvaćali i bili su protiv toga, iako se njegovo mišljenje pokazalo pravilnijim za trajne interese hrvatskoga naroda. Kada se govori o ekonomskim i političkim razlozima iseljavanja iz Hrvatske treba shvatiti da su ta dva uzroka povezana i isprepletena. Manjak gospodarskog razvoja u Austro–Ugarskoj do 1918., a zatim u monarhističkoj (1918. - 1941.) i komunističkoj Jugoslaviji (1945. - 1991.) rezultirao je u prisilnom iseljavanju nezadovoljnog i ugnjetavanog stanovništva. Sva hrvatska iseljavanja, sve naše emigracije bile su zapravo političke, često je znao spomenuti. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 249

Dočekao ostvarenje hrvatskoga sna o neovisnosti Jure Prpić je iznimno poštovao Ameriku, Obećanu zemlju, jer je pružila utočište tisućama Hr- vata i omogućila im da postignu puno više nego što bi u većini slučajeva postigli u staroj domo- vini. Da su mnogi od njih ostali u Hrvatskoj kobne 1945. bili bi mrtvi ili završili u logorima i zatvorima kao tisuće i tisuće Hrvata u domovini. Isto tako Prpić je u svim svojim djelima isticao prinos izbjeglica svojoj novoj domovini kroz njihov težak rad i sposobnosti, koje su ugradili u svoje nove domovine. Često je isticao važnu ulogu hrvatskog iseljeništva koje je svojom ma- terijalnom i moralnom pomoći utjecalo na tijek događaja koji su doveli do priznanja i obrane suverene Republike Hrvatske. Uspostavio je i održavao kontakte s kulturnim institucijama u Hrvatskoj i poslao više od 150 kutija knjiga, časopisa i osobne arhivske građe u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu. Njegova je bogata donacija bila jedna od važnijih kad je osnovana Zbirka iseljeničkog tiska koja je sada dio nove Zbirke inozemne Croatice čija je svrha nabava tiskanih djela u inozemstvu. Njegovom smrću nestao je i znanstvenik koji je povezivao iseljenu i domovinsku Hrvatsku i koji je postavio istraživanje problema hrvatskih iseljavanja na visoku naučnu razinu, podižući svijest da su masovna iseljavanja hrvatskog naroda naš najveći i najvažniji problem. Jure Prpić umro je 23. travnja 2009. u 88. godini u Euclidu, predgrađu Clevelanda, Ohio.

Dr. Jure George Prpić (1920. - 2009.), jedan od najistaknutijih pripadnika hrvatske akademske zajednice SAD-a 20. stoljeća, u društvu obitelji 250 2010 I. MILETIĆ

Popis važnijih radova dr. Jure Prpića Prpić, Jure. 1941. “Književnost Gradišćanskih Hrvata”. Hrvatska revija 14, br. 1 (siječanj 1941.): 31–36. Ledenički, Hrvoje (Jure Prpić), ur. 1946. Čežnja za domom. Asten: UNRA D.P. Camp 100; 63. str., (šapirografi rano). Prpić, Jure et al., ur. 1947. Knjiga bezimenih. St. Martin–Traun bei Linz, Austria. 60. str., ilustr. i 1990. Zagreb: Školske novine. Prpić, George J. 1954. “Dolazak”. Hrvatski katolički pučki kalendar za 1954. (Gary, India- na):134–138. ---. 1958. Maksimilijan Vanka: njegov doprinos umjetnosti Amerike. Buenos Aires: Hrvatska revija. (Posebni otisak: Hrvatska revija 8, br. 2: 129.–160.). ---. 1958. “Hrvatski misionar u Americi Ferdinand Konšćak, S.J.” Hrvatska misao, br. 25 (Bu- enos Aires, 1958.): 2–7. ---. 1959. “Znanstveni rad Dra. Dinka Tomašića u S.A.D. i pitanje ‘Nacionalnog komunizma’,” Hrvatska revija 9, br. 4: 448.–452. ---. June 1959. Croats in America. Ph. D. Dissertation. Georgetown University (Washington, D.C.): 661. str. ---. 1959. “Rev. Ferdinand Konšćak, S.J., a Croatian Missionary in California”, Croatia Press 13, br. 199–200 (New York 1959.): 2–9. ---. 1960. Early Croatian Contacts with America and the Mystery of the Croatans. New York: Croatian Academy of America. (Posebni otisak: Journal of Croatian Studies 1 (1960.): 6–24). ---. 1960. “Život i djelo Franje Prevedena”. Hrvatska revija 10, br. 1: 87–98. ---. 1960. “Tisuće hrvatskih grobova: hrvatski doprinos Americi u krvi i životima”. Hrvatska revija 10, br. 4: 741–759. ---. 1960. Communism and Nationalism in Yugoslavia”, Balkan Studies 10, br. 1: 23–50. ---. 1961. “The Croatian Newspapers in America Before 1918.”, Croatia Press 15, br. 222. (pro- sinac 1961.): 7–15. ---. 1962. “U zemlju obećanu”. Hrvatski kalendar za 1962. (Chicago, Ill.): 47–54. ---. 1962. Fernando Konschak. S.J.: Misionero y Explorador en Baja California. Buenos Aires: Studia Croatica. (Posebni otisak: Studia Croatica 3, br 1 (Jan.–Mr. 1962.): 58–68). ---. 1962. “Milovan Djilas: Cautious Evaluation of a Controversial Author Whose Books are Banned by Tito”. America 107, br. 31 (3. studenog 1962.): 990–992. ---. 1963. “The Croatian Immigrants and the Americans From Yugoslavia: Marginalia on the book: Gerald G. Govorchin, Americans from Yugoslavia…” Journal of Croatian Studies 3–4 (1962. - 1963.): 166–172. ---. 1964. French Rule in Croatia 1806–1813. Thessalonike: Balkan Studies. (Posebni otisak: Balkan Studies 5 (1964.): 221–276). ---. 1964., Josip Kundek, hrvatski misionar u Americi. Rim. (Posebni otisak: Novi život 3, br. 5–6: 241–258). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 251

---. 1964. “Kroatische Auswanderung nach Amerika vor 1914.” Der Donauraum 9, br. 3 (Vie- nna, Austria, rujan 1964.): 167–174. ---. 1966. Eastern Europe and World Communism: A Selective Annotated Bibliography in En- glish. Cleveland: The Institute for Soviet and East European Studies, John Carroll University. 148. str. ---. 1967. “New Era in Yugoslavia”. America 116, br. 14 (8. travnja 1967.): 528–530. ---. 1967. Fifty Years of World Communism: 1917–1967: A Selective Chronology. Cleveland: The Institute for Soviet and East European Studies. 180 str., ilustr. ---. 1967. The South Slavs. U The Immigrants’ Infl uence on Wilson’s Peace Policies, ur. Joseph P. O’Grady, 173–203. Lexington, Ky.: University of Kentucky Press. ---. 1967. The Croatian Immigration to America after 1945. Cleveland: John Carroll University. 20 str., ilustr. ---. 1968. Domovina i emigracija: problem hrvatskog exodusa; u povodu knjige Većeslava Ho- ljevca: Hrvati izvan domovine. Munchen: Hrvatska revija. (Posebni otisak: Hrvatska revija 28, br. 3: 275–286. ---. 1969. Communism and Nationalism in Yugoslavia. Thessaloniki, Greece: Institute for Bal- kan Studies. (Posebni otisak: Balkan Studies 10, br. 1: 23–50). ---. 1969. “Fifty Years of Yugoslavia”, America 120, br. 17 (26. travnja 1969.): 499–502. ---. 1969. The Croatian Publications Abroad After 1939; A Bibliography. Cleveland: John Carro- ll University, The Institute for Soviet and East European Studies. 75 str., ilustr. ---. 1970. A Century of World Communism; A Selective Chronological Outline. Woodbury, N.Y.: Barron’s Educational Series, Inc. 292. str., ilustr. ---. 1970. The Croatian Immigrants in the United States of America. U Croatia, Land, People, Culture, ur. F. H. Eterovich and Christopher Spalatin, 393–478. Toronto: University of Toronto Press. ---. 1971. Rev. Juan M. Ratkay, S.J.; First Croatian Missionary in America, 1647–1683. Rome: Croatian Historical Institute. (Posebni otisak: Radovi hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, sv. 3–4: 180–221). ---. 1971. “Ivan (Juan) Ratkaj, Primer Misionero Croata en America”. Studia Croatica 12, br. 40–41 (lipanj 1971.): 57–80. ---. 1971. The Croatian Immigrants in America. New York: Philosophical Library. 540. str., ilustr. ---. 1971. “Yugoslavia at the Crossroads”, America 125, br. 6 (11. rujna 1971.): 147–150. Prpić, George J., i Hilda Prpić. 1973. Hrvatske knjige i knjižice u iseljeništvu=Croatian Books and Booklets Written in Exile. Cleveland: John Carroll University, Institute for Soviet and East European Studies. 92. str., ilustr. i 1990. Zagreb: Školske novine. Prpić, George J. 1973. Ireland, Croatia and Bangladesh. Arcadia, Calif.: American Croat. 40. str., ilustr. ---. 1973. Croatia and Hungary During the Turkish Era. Cleveland: Center for Southern–Hunga- rian and Balkan Studies. (Posebni otisak: Awakener, sv. 3. srpnja 1973.) 32. str. 252 2010 I. MILETIĆ

---. 1973. “Croatian Immigrants in Pittsburgh”. U The Ethnic Experience in Pennsylvania, edi- ted by John E. Bodnar, 263–286. Lewisburg: Pa.: Bucknell University Press. ---. 1973. Tragedies and Migrations in Croatian History. Toronto: Hrvatski Put. 30. str., ilustr. ---. 1973. Posljednji svibanj; pjesme. Roma: ZIRAL. 103. str., ilustr. i 1990. Zagreb: Školske novine. Prpić, George J., i Hilda Prpić. 1973. “Uloga hrvatske književnosti i publicistike u iseljeništvu”. Hrvatska revija 23, br. 92: 570–578. Prpić, George J. 1974. “Knjige su moćno oružje”. Hrvatski kalendar za 1975. (Chicago): 44–52. Prpić, George J., i Karl Bonutti, eds. 1974. Selected Ethnic Communities of Cleveland: A So- cio–Economic Study. Cleveland: Cleveland Urban Observatory. 240 str., ilustr. Prpić, George J. 1976. “Iseljena Hrvatska: Trideset krvavih godina: 1945.– 1975.” Hrvatska re- vija, Jubilarni zbornik 1976.: 331–344. ---. 1977. “The Croatians in New Jersey”. U The New Jersey Ethnic Experience, edited by Bar- bara Cunningham, 139–143. Union City, N.J.: Wm. Wise & Co. ---. 1977. Role of the Returned Emigrants in Croatia: A Historical Assessment. Cleveland: Vlast. nakl. 40. str. ---. 1978. South Slavic Immigration in America. Boston: Twayne Publishers. 312. str., ilustr. ---. 1979. “Dvadesetpet godina djelovanja Hrvatske akademije u Americi”. Hrvatska revija 29, br. 114: 305–315. ---. 1979. “Hrvati i američka slavistika”. Hrvatska revija 29, br. 113 (ožujak 1979.): 111–116. ---. 1980. “Hrvatski iseljenici u Sjevernoj Americi”. U Katolička crkva i Hrvati izvan domovi- ne, ur. Vladimir Stanković, 105–125. Zagreb: Vijeće za hrvatsku migraciju i Kršćanska sadaš- njost. ---. 1980. “The Croats”. U Harvard Encyclopedia of American Ethnic Groups, ur. Stephan Thernstrom, 247–256. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. ---. 1981. “Petar J. Divizić, hrvatski kralj grožđa u Kaliforniji”. Hrvatski kalendar 1981. (Chica- go): 113–118. ---. 1981. “Political Terrorism”. The Begun Institute Newsletter (Cleveland: John Carroll Uni- versity): 6–7. ---. 1982. Croatia and Croatians: A Selected and Annotated Bibliography in English. Scottsdale, Ariz.: Associated Book Publishers. 315. str., ilustr. ---. 1983. Prose, Poetry, Drawings = Proza, lirika crteži. Cleveland: Vlast. nakl. 41 str., ilustr. ---. 1984. Prose, Poetry, Drawings. Cleveland: Vlast. nakl. 105. str., ilustr. ---. 1984. “Louis Adamič and the Croatians”. Lecture, the 16th National Convention of the Ame- rican Association for the Advancement of Slavic Studies, New York City, November 2., 1984., 22. str. ---. 1985. Croatian Diaspora in the 1980’s: A Critical Assessment. Cleveland: Vlast. nakl. 28. str. ---. 1985. “Vizija slobode Ivana Oršanića”. Hrvatska revija 35, br. 1: 112–119. ---. 1986. “The Angevin Rule in Croatia and Hungary”. U Louis the Great, King of Hungary and HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 253

Poland, ur. S. B. Vardy, et al., 493–501. New York: Columbia University Press. Prpić, George J. 1986. “1683.: A Crossroads for East Central Europe“?. The South Slav Journal 9 (1986.): 47–58. ---. 1987. The Modern Middle East: A Reference Guide. Cleveland: John Carroll University. 178. str., ilustr. Prpić, George J., i C. Michael McAdams. 1987. “The Croatian Press”. U The Ethnic Press in the United States, ur. Sally M. Miller, 45–58. Westport, Conn.: Greenwood Press. Prpić, George J. 1987. “Croatians”. U Encyclopedia of Cleveland History, ur. David D. Van Ta- ssel and John Grabowsky, 307–308. Bloomington, Ind.: Indiana University Press. ---. 1987. “La Diaspora Croata en la Decada de 1980”. Studia Croatica 28, br. 1 (104), (Buenos Aires, 1987.): 4–17. ---. 1988. “Izvori u engleskom jeziku o tragičnoj 1945. i njezinim posljedicama”. U Bleiburg: uzroci i posljedice: spomen–zbornik četrdesete godišnjice tragedije, ur. Vinko Nikolić, 378–390. München: Knjižnica Hrvatske revije. ---. 1989. Baklja u luci; pjesme–bilješke–crteži = The Torch in the Harbour: Poems–Notes– Drawings. Scottsdale, Ariz.: Associated Book Publishers. 145. str., ilustr. ---. 1989. “Harold Lamb and Suleiman the Magnifi cent”. South Slav Journal 11, br. 4 (42), (May 1989.): 19–34. ---. 1990. “Jubilej Hrvatske revije proslavljen u glavnom gradu Amerike”. Hrvatska revija 40, br. 4 (160): 872–875. ---. 1990. “Croatians”. U Dictionary of American Immigration History, ur. Francesco Cordasco, 147–151. Metuchen, N.J.: The Scarecrow Press. ---. ur. 1992. Bosna i Hercegovina: razno štivo i ilustracije. Cleveland: John Carroll University Copy Center i autor. 112. str., ilustr. ---. 1993. War and Genocide in Bosnia–Herzegovina and Croatia: Five Articles. Cleveland, Ohio: Vlast. nakl. 12. str., ilustr. ---. 1996. “Hrvatska: 1945. – 1995.: razmišljanja pri koncu tisućljeća” Hrvatski kalendar za 1996. (Chicago): 86–94. Prpić, Jure. 1997. Hrvati u Americi; njihova povijest i doprinos Americi i Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. 488. str., ilustr. Čizmić, Ivan, Ivan Miletić, i George J. Prpić. 2000. From the Adriatic to Lake Erie: A History of Croatians in Greater Cleveland. Eastlake, Ohio: American Croatian Lodge “Cardinal Stepinac”. 560. str. ilustr.

*Autor priloga Ivan Miletić magistrirao je na John Carroll University 1973. godine. Jure Prpić bio mu je predavač i mentor u mnogim kolegijima koje je slušao na fakultetu. Ostali su povezani i surađivali u istraživanjima o problematici hrvatskog iseljeništva. Miletić se s obitelji vratio u Hrvatsku i živi u Zagrebu. 254 2010 I. MILETIĆ

SUMMARY AN AMERICAN EMIGRATION HISTORIAN

henever someone will take it upon themself to speak, or to write, on the subject of the prominent and deserving Croatians in the emigrant communities, one of the top places, if not the highest, shall certainly fall to Jure G. Prpić PhD. Prpić Wpassed away in his 88th year, on April 23rd, 2009, in Euclid, a suburb of Cleve- land, Ohio. The article presents the chief biographical and bibliographical details concerning this prominent American Croatian, who remained inseparably bound to his country of origin through his long life. This article will satisfy those looking for a cursory glance at Prpić’s life, while those who wish to learn more and in greater detail of Prpić’s diverse work from January 1945, when he was one of the thousands of “displaced persons” in post-war Europe, to the pre- sent day, will have to delve into Prpić’s numerous works. A three-word entry – poet, critic and historian - Jure George Prpić PhD (1920 - 2009) sums up the prolifi c lifetime of work that emerged over a period of more than fi ve decades in exile. Behind this brief entry, namely, is the career as a university professor spanning over three de- cades at John Caroll University, the oldest Catholic university in the United States (Cleveland, Ohio), four decades of tireless research, twenty books, dozens and dozens of research papers and articles and the literary oeuvre of Jure G. Prpić PhD – printed for the most part in the En- glish language. The Croatian edition of Prpić’s historical monograph Hrvati u Americi / The Croatian Immigrants In America, which appeared in the homeland after 26 years, published by the Croatian Heritage Foundation – is considered one of his landmark works. Since 1971 the book has seen four English language editions in the emigrant communities. His lifetime dream, and the dream of all Croatian generations – of Croatian independence – has been achieved, and we shall therefore always remember the works of Jure G. Prpić, to whom the liberated homeland expresses its great gratitude. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 255

RESÚMEN HISTORIADOR DE LA EMIGRACIÓN DE NORTEAMÉRICA

uando se hable o escriba sobre los croatas destacados o meritorios de la diáspora, sin duda uno de los lugares más altos le corresponderá al dr. Jure G. Prpić, quien murió el 23 de abril de 2009 a la edad de 88 años en Euclide, suburbio de Cleveland, Ohio. CEn este artículo publicamos los principales datos biográfi cos de este destacado croata americano que durante su larga vida quedara inseparablemente vinculado con la Patria. Quien desee conocer en breves rasgos la trayectoria del dr. Prpić, se contentará con este artículo, pero quien quiera profundizar en el tema y conocer más detalles sobre las variadas actividades de Prpić desde enero de 1945 cuando fue una de las millones de personas desarraigadas en la Eu- ropa de la posguerra hasta nuestros días, deberá consultar las numerosas obras de Prpić. Poeta, crítico e historiador – estas tres palabras resúmen la fecunda vida y obra del dr. Jure G. Prpić (1920 - 2009) que se extiende por más de cinco décadas en el exilio. Fue profesor universita- rio durante más de tres décadas en la más antigua Universidad Católica norteamericana John Caroll (Cleveland, Ohio, Estados Unidos) y durante cuatro décadas desarrolló una incansable labor científi co-investigadora. Además escribió una veintena de libros, lo mismo que decenas de artículos y estudios científi cos. Su opus literario fue publicado mayormente en inglés. La publicación croata de la monografía del dr. Jure G. Prpić Los Croatas en América /The Croatian Inmigrants in America, que fuera impresa 26 años más tarde por la Fundación para la Emigra- ción Croata, es considerada como una de sus obras más destacadas. A partir de 1971 esa obra suya fue reimpresa en la diáspora cuatro veces. Su sueño del Estado Croata libre, que compartió con todas las generaciones croatas, se hizo realidad. Por eso, siempre recordaremos la obra del dr. Prpić, a quien la Patria libre le expresa su reconocimiento y gratitud. IVAN BALTA ODLAZAK SLAVONACA U NOVI SVIJET

Iz srednje Europe, točnije iz Austro-Ugarske, u razdoblju od 1871. do 1915. iselilo je 4.383.000 ljudi, među kojima su tisuće seljaka iz Slavonije koje je u Novi svijet otjerala kriza u poljoprivredi, te naglašena mađarizacija, unatoč povlačenju bana Khuena Hedervarija iz hrvatskih zemalja i jačanju narodnog pokreta uz stupanje na političku scenu braće Antuna i Stjepana Radića, koji će osnažiti položaj seljaštva među stanovništvom u ondašnjoj Hrvatskoj. Slavonsko je iseljeništvo bilo uglavnom usmjereno na rudarske i poljoprivredne krajeve te industrijska područja Sjedinjenih Američkih Država, gdje danas živi treći i četvrti naraštaj uspješno integriran u to najrazvijenije društvo svijeta

seljavanje iz Slavonije opisivano je u većem broju stručnih članaka o iseljeništvu i na- rodnoj statistici do danas, iako nisu provođena posebna analitička istraživanja u toj regiji Republike Hrvatske. Problematika iseljeništva, kao što je poznato iz prijašnjih godišta Iove serijske publikacije, nije samo hrvatski nego i svjetski fenomen, što se počelo isticati već na 11. međunarodnom kongresu povjesničara 1960. godine u Stockholmu i 14. Međuna- rodnom kongresu povjesničara 1975. godine u San Franciscu - koji su posebno bili posvećeni općemu svjetskom problemu migracije stanovništva 19. i 20. stoljeća. Značajnije djelo u kojem se spominje iseljeništvo iz Slavonije napisao je Većeslav Holjevac 1967. Prije Holjevčeve knji- ge objavljen je veći broj novinskih članaka po imigracijskim listovima u Americi. Naprimjer, Luj Adamič objavio je građu u časopisima “The Bulletin of the United Committee of South Slavic Americans”, a koja su se odnosila ponajviše na političko djelovanje Hrvata u Americi. Značajnija istraživanja o Hrvatima u Americi, objavili su Ivan Čizmić i Ljubomir Antić. U brojnim iseljeničkim kalendarima, almanasima, hrvatskim knjigama tiskanim izvan matične zemlje, dnevničkim zapisima i hrvatkim izvandomovinskim časopisima sačuvani su podaci o migracijama Slavonaca u Ameiku, a posebno je značajna povijesna građa u arhivima Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu, The Balch Institute for Ethnic Studies u Philadelphiji i Center for Migration Studies na State Islandu u New Yorku te u nekadašnjem zagrebačkom Arhivu Jugoslavenske narodne obrane iz Južne Amerike. Ta je arhiva, uz drugu iseljeničku građu, da- nas pohranjena u Institutu za migracije i narodnosti, koji je formirao specijaliziranu knjižnicu i arhiv za problematiku iseljeništva. Institut za mignarije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu djeluje s ciljem znanstvenog istraživanja vanjskih i unutarnjih migracija, hrvatskog iseljeništva i manjina. O iseljavanju Hrvata u Ameriku V. Holjevac je napisao: “U drugoj polovici 19. sto- ljeća počelo je iseljavanje iz Hrvatske - od godine 1880. dalje - poprimati masovniji karakter, a naročito intenzivno bilo je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.” HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 257

U Slavoniji je stanovništvo toga doba bilo izloženo snažnoj mađarizaciji. Na djelu je bila tzv. Julijanska akcija (1904. -1918.) koja se provodila kao projekt Ugarske vlade. Julijanska je akcija imala za cilj obnovu kulturno-prosvjetne djelatnosti mađarskog manjinskog naroda na jugoisto- ku Europe, što je predstavljalo humanu i opravdanu brigu matičnog naroda za svoju dijasporu u susjednim južnim regijama. Ali kada je akcija bila politički instrumentalizirana u svrhu asi- milacije nužno je morala doći u sukobe s većinskim narodom u Slavoniji i ostalim krajevima Hrvatske. Sa različitim se institucijama, ustanovama i udrugama provodila Julijanska akcija oblikovana početkom 20. stoljeća u tzv. mađarsku državnu misao. Mađari koji su radili, tj. plo- vili na riječnim brodovima, a s njima i njihove obitelji, bili su porijeklom iz sjevernijih naselja uz Dunav, Tisu i Savu. Preko zime kada bi se lađe usidrile zbog leda u lukama diljem jugoistoka Europe, mađarska Julijanska društva organizirala su škole, kako bi širili pismenost na mađar- skom jeziku i njegovali mađarski nacionalni i kulturni identitet. U te je regije julijanski program i mađarski školski sustav inkorporiran u novoosnovana mađarska društva, željeznice, crkve te druge ustanove, poput sličnih onodobnih njemačkih prosvjetnih akcija kao što je Schulvereine. Proučavajući motive tadašnje političke prakse može se zaključiti da je mađarsku upravu zani- mala teritorijalna integracija i očuvanje velikodržavne uloge, a kod većinskog hrvatskog naroda gdje se akcija provodila rađala se želja za integracijom hrvatskgoa nacionalnog prostora. U tom kontekstu, Mađari u projektu Julijanske akcije postali su za Slavonce predstavnici osvajačke po- litike, dok su za Ugarsku oni bili krajiška utvrda protiv onodobnog južnoslovenskog ujedinjenja i rušenja Austro-ugarske monarhije, u čijem su sastavu bile Hrvatske regije. S druge strane zemaljske kugle obećana zmelja Amerika, najčešći smjer iseljeavanja Slavonaca – može se utvrditi, oporavila se nakon krize 1874. godine. Nastupa razdoblje procvata američke moderne industrijske proizvodnje, pa su u Americi porasle potrebe za novom radnom snagom. Očarani obećanjima o dobrom životu i o mogućnostima da u kratkom vremenu zarade novac, mnogi slavonski seljaci, posebno oni zaduženi, odlučili su se među prvima na seobu. Teške ekonomske i političke prilike u Slavoniji stimulirale su iseljavanje stanovništva, kada su prijevozne parobrodarske kompanije i agencije za prikupljanje ljudi koji žele ići na rad u Ame- riku, našli zajednički interes, kako bi memigrante preselili u novootvorene američke rudnike, tvornice i gazdinstava. Koliki je bio točan broj slavonskih iseljenika u Americi, vjerojatno se nikada neće saznati, jer se do kraja 19. stoljeća nisu prikupljali podaci o iseljavanju, koje je odre- đeno kasnije banskom odredbom 12. prosinca 1898. godine. Međutim, i novim prikupljanjem podataka uočeni su mnogi propusti, jer su statistički evidentirati iseljenici iz Slavonije bili su samo oni koji su podnijeli zahtjev za izdavanjem putovnice, a često registrirali kao Austrijanci ili Mađari. Uz to bio je značajan broj onih iseljenika koji su ilegalno došli u Sjedinjene Američke Države te nisu bili nigdje registrirani. Do 1900. godine nema pouzdanih podataka o broju ise- ljenika iz Slavonije, ali od 1900. godine pa nadalje, podaci su pouzdaniji. Naime, iz Slavonije su se iseljenici do 1906. godine mogli iseljavati slobodno, bez velikih zapreka tadašnjih vlasti, ali kada je iseljavanje proprimilo velike razmjere, Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor je 1906. godine izglasao zakonsku osnovu o “izseljivanju” iz Hrvatske i Slavonije, koja je nastojala suz- 258 2010 I. BALTA biti nekontrolirano iseljavanje. Isto tako, u Sjedinjene Američke Države bilo je dopušteno useliti se na temelju američkog “Zakona o imigraciji”, koji je izglasan 24 godine ranije i to 3. listopada 1882. godine. Taj je Zakon “onemogućavao dolazak inozemnim kažnjenicima, luđacima i osta- lim bolesnicima te siromašnim osobama koje bi mogle biti na teret države”. Tri godine potom, 1885. godine u SAD-u je prihvaćen i Zakon kojim se zabranjivao dolazak u zemlju unaprijed unajmljenim radnicima “contract labor”. U to su vrijeme u Americi uvedene i dvije vrste evi- dencije za kontrolu priljeva stanovništva (federalni popis pučanstva i migracijska statistika), dok se potpunija evidencija doseljenika u Sjedinjene Američke Države uvela tek od 1898. godine.

Tablica: Iseljenici iz Hrvatske i Slavonije u Sjedinjene Američke Države (po Hrvatskom zemalj- skom statističkom uredu !): godine iselilo se 1900-1901. 17.815 1901-1902. 30.223 1902-1903. 32.892 1903-1904. 21.105 1904-1905. 34.932

Zbog varijabilne statističke obrade, podaci iz Hrvatskog zemaljskog statističkog ureda u Zagre- bu, o iseljavanju u Ameriku od 1900. do 1905. godine, razlikovali su se od podataka procjenje- nih od Josipa Lakatoša,

Tablica: Iseljenici iz Hrvatske i Slavonije u Sjedinjene Američke Države (po Josipu Lakatošu !): godine iselilo se 1900-1901. 7.879 1901-1902. 11.057 1902-1903. 13.488 1903-1904. 4.848 1904-1905. 27.142 Iseljenička statistika pokazivala je pored općeg popisa i obuhvatila i stupanj obrazovanosti hr- vatskih iseljenika, pa je uočeno kako je u razdoblju od 1901. do1904. godine bilo 1/3 ili 33,71 % nepismenih iseljenika. I drugi znanstvenici su prikupljali i objavljivali svoje statističke podatke o broju hrvatskih iseljenika u SAD, kao Jure Prpić i Stjepan Antoljak, koji je procenio znatno veći broj hrvatskih iseljenika u SAD-u, od Hrvatskog zemaljskog statističkog ureda. Pretpostavlja se kako su prve veće grupe iseljenika iz Slavonije krenule za Ameriku, od vreme- na kada su 1848. godine u Kaliforniji otkrivene bogate naslage zlata. Do Kalifornije su iseljenici HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 259

Kartu izradio: Stjepan Antoljak

dolazili morskim putem do New Yorka ili New Orleansa, gdje su nastale najstarije hrvatske naseobine u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema karti je navedeno kako je u SAD-u živjelo (1943. godine) 600.000, a u Kanadi 20.000 iseljenilh Hrvata. Pojedinačno je S. Antoljak naveo koliko je naših iseljenika bilo u pojedinim saveznim državama: Pensylvaniji 150.000, Kaliforniji 100.000, Illinois 80.000, Ohio 50.000, New York 50.000, Michigan 15.000 i Indiani 10.000. Zanimljivo je da je tada (po S. Antoljaku) u Pittsburghu živjelo 100.000, Chicagu 70.000, Los Angelesu 30.000, San Franciscu 30.000 te New Yorku 20.000 Hrvata. O slavonskom iseljeništvu u Americi sačuvani su arhivski izvori, historiografi ja i novinski za- pisi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (tadašnjim zagrebačkim listovima Obzoru i Na- rodnim novinama) i slavonskim Državnim arhivima u Osijeku i Slavonskom Brodu, te posebno u tadašnjim osječkim listovima iz druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, kao: Esseker Lokal- blatt und Landbote (Osječki lokalni list), Die Drau (Drava), Branislav, Slavonsche Presse (Sla- vonski tisak), Narodna obrana, Pozor, Esseker Zeitung (Osječke novine), Narodni prijatelj... 260 2010 I. BALTA

Uzroci migracija iz Slavonije prema Americi Poticaj za industrijski razvoj europskih regija trebala je dati Svjetska izložba u Londonu 1851. godine. Ona, međutim, nije značajno pomogla razvoju Slavonije, kako je primijetio tadašnji izvjestitelj osječkih Narodnih novina: “gdje nema baš nikakovih tvornicah, i gdie obertnost samo po imenu spoznajemo”, te: “Sve se u svietu dalje diže, samo mi stojimo niže”. Prema iz- vješću osječke Trgovačko-obrtničke komore 1859. godine saznajemo kako je u to doba značajna bila drvoprerađivačka djelatnost, dok je šumsko bogatstvo velikim dijelom bilo izgubljeno za industriju zbog nedostatka komunikacija, radne snage i kapitala. Nekoliko godina zatim počela je intenzivnija eksploatacija drvne mase instaliranjem parnih pilana, posebno u podravskom i posavskom dijelu Slavonije. Izgradnja cesta bila je prioritet za eksploataciju šuma. Stanje županijskih, kotarskih i općinskih cesta u Slavoniji ovisilo je o skromnim materijalnim mogućnostima lokalnih vlasti. U čitavoj je Slavoniji 1850. godine bilo samo 19 cesta na kojima su postojale poštanske postaje, gdje su se mogli zamijeniti konji i primiti putnici, ali na kojima je promet bio neredovit. Od potpune prometne izolacije Slavoniju su u to doba spašavale rijeke. Naime, 1850-ih godina promet u Sla- voniji bijaše redovit samo rijekama: od Osijeka i Vukovara nizvodno Dunavom do Zemuna; pa uzvodno Savom do Siska te dalje uzvodno Kupom do Karlovca i cestom od Karlovca do primor- skih luka Senja i Rijeke prema moru. Na tom trgovačkom putu obavljao se promet žitaricama i drvnom masom od Jadranskog mora te Dravom, Savom i Dunavom sve do njemačkog tržišta. Ugarske su vlasti sve više interesa pokazivali za budući mogući glavni prometni put kroz Sla- voniju, zbog golemog interesa za izvoz poljoprivrednih proizvoda iz uže Ugarske do jadranskih morskih luka, a ne samo zbog želje za političkom dominacijom nad Hrvatskom i Slavonijom. Takozvana Slavonska savska dionica (Zemun - Sisak) djelomično je poboljšana re¬gulacijskim radovima, ali su ostali nerješivi problemi nepovoljnog vodostaja, koji nisu omogućivali velikim dunavskim brodovima s gazom od 6 stopa da proslijede plovidbu Savom. Ostali brodovi s najvi- še 4 stope gaza, odnosno veći brodovi, nisu mogli ploviti dalje Kupom, što je blokiralo trgovinu Slavonije prema moru. Početkom 19. stoljeća trgovina, posebno drvom i žitaricama iz Slavonije, bila je pojačana uglav- nom riječnim putovima Drave, Dunava i Save, ali već u drugoj polovici 19. stoljeća riječne putove postupno zamjenjuju željeznice. Gradnjom slavonskih željezničkih pruga proizvodnja se slavonskih hrastovih bačvarskih dužica širi. Počinje intenzivnija proizvodnja žitarica, posebno kada je završena željeznička pruga od Osijeka (Drave i Dunava) do luke Rijeke. U Slavoniji je poljoprivreda utjecala na razvoj trgovine drvetom, uzrokovana krčenjem šuma, dakako, s razdobljima konjunkture i stagnacije, osobito kada je slom na bečkoj burzi 1873. godi- ne uzdrmao drvoprerađivačku privredu cijele Slavonije. Nadalje, okupacija Bosne i Hercegovi- ne 1878. godine nije značajnije uzdrmala slavonsku drvoprerađivačku industriju jer je slavonska hrastovina bila bolje kvalitete. U drugoj polovini 19. stoljeća počinje se s intenzivnijom sječom HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 261 hrastovine za izradu dužica i njenim izvozom Dravom i Dunavom. Strani su trgovci od domaćih slavonskih veleposjednika uglavnom kupovali na panju stabla, koja su šumski radnici sjekli u trupce te ih transportirali do luka na obali Drave ili Save. Potraj 19. stoljeća u Slavoniji je bila zastupljena još uvijek tradicionalna ratarska kultura pšeni- ca, a potom raž, ječam i kukuruz. S druge strane, stočni je fond od 1880. godine bio u stalnom opadanju, ponajviše zbog loših pasmina na seljačkim gospodarstvima te radi nedostatka struč- nih veterinara i oskudice žirovine uzrokovane sječom hrastovih šuma. Intenzivno su se sjekle šume, ali su njihovu pustošenju pridonosile i česte onodobne poplave nereguliranih rijeka i po- toka. Seljaci su se koristili isključivo pristupačnim dijelovima šuma u svrhu drvarenja i krčenja šuma za pašnjake i tovljenje blaga, osobito svinja. Slavonske su se šume smatrale najbogatijima u Monarhiji, koje će potkraj 19. stoljeća pokupovati stranci. U to vrijeme u Virovitičkoj se žu- paniji u rukama vlastele nalazilo više od 8/10 šumskih površina, a preostala 1/10 isključivo su bile općinske šume. Vrijednost slavonskih šuma bile su starost i visoka kvaliteta drveća, koja se nalazila na golemim i nepristupačnim dijelovima, uglavnom hrastovine, u dolini rijeka i u podnožju gorja. Unajmljeni radnici i kirijaši obavljali bi sječu šuma uglavnom zimi (oko 60-70 radnih dana) te konjskom vučom dovlačili trupce do šumskih željeznica, a potom do pilana. Intenzivnija eksploatacija šumskoga blaga, kao i njegov plasman na tržište, bili su mogući samo željeznicom, pa su se stoga užurbano gradile željezničke pruge. Agrarna kriza što ju je donio proces industrijske revolucije, uz primjenu novih i razrađenijih metoda kapitalističkog poslovanja, kompleksnije je i teže pogađalo nerazvijene zemlje Monar- hije, kao što je bila Slavonija, gdje je došlo osamdesetih godina 19. stoljeća do teške struktu-

Reklame za iseljavanje u Ameriku, Narodna obrana, br. 281., Osijek, 10. XI. 1907., str. 7. 262 2010 I. BALTA ralne krize. Krizi su se mogli oduprijeti samo krupni veleposjednici, bogatije seljaštvo i seoski zelenaši, dok su ostali slavonski stanovnici bili izloženi pauperizaciji, tj. siromašenju. Nije se više moglo spasiti niti porodično zadrugarstvo, koje se raspadalo i dovelo do zabrinjavajućeg rasparčavanja drevnih zadružnih posjeda. Rasparčavanje ili dioba zadruga imala je za posljedi- cu patuljaste posjede od 1-2 katastarskog jutra (“rali”), koje nisu mogle osigurati ni najbjednije vegetiranje posjednika i njegove porodice. Stanje je bilo sve teže, jer se dijelio i stočni fond, kao i oruđa za obradu zemlje, a porezi su se uvećavali više puta, istina nešto manje urbarijalne obveze, a puno više supererogacije. Interesantno je kako je u odnosu na cjelokupno područje nagodbene Hrvatske i Slavonije, slavonski dio bio razvijeniji i u industrijskom poduzetništvu raspolagao s približno polovinom prerađivačke ekonomije, u daleko većem postotku šumske eksploatacije od ostalog dijela Hrvatske.

Tablica: Kretanje industrijskog poduzetništva i radništva u usporedbi Slavonije (županije: Vi- rovitička, Požeška i Srijemska) i Hrvatske (županije: Zagrebačka, Varaždinska, Bjelovarsko- križevačka, Ličko-krbavska i Riječko-modruška) 1890., 1900. i 1910. godine godina Slavonija Hrvatska Ukupno broj % broj % broj % 1890. 59 53,6 51 46,4 110 poduzeća 6021 3871 39,1 9892 radnika 60,9 1900. 121 56,8 92 43,2 213 poduzeća 10462 8337 44,4 18799 radnika 55,5 1910. 126 46,5 145 53,5 271 poduzeća 12571 11033 46,3 23604 radnika 53,2

Takvo bijedno stanje osamdesetih godina 19. stoljeća poticalo je migracije. Useljavanje Nije- maca, a posebno Mađara, prema nekim istraživanjima, poprimalo je zabrinjavajuće razmjere: “Tako je početkom 20. vijeka u hrvatskim zemljama već bilo oko 300.000 useljenika Nijemaca i Mađara. To je rađeno namjerno da bi se na taj način oslabile pozicije Hrvata”, komentirao je istraživač Fuad Stipičević. Dakako da su mađarski teoretičari problematiku useljavanja tretirali drugačije, npr. orema Józsefu Margitaiju, razlozi masovnijeg doseljavanja Mađara u Slavoni- ju bijahu slijedeći: “Mađarske gazde iz županija Zala, Somogy, Baranya i Bács, posjećivajući sajmove u Slavoniji dočuli su da dublje, iza planina, na 40 - 50 kilometara od željeznice, jedno jutro zemlje stoji 15 - 20 - 50 forinti, te da onaj koji ima oko 1.000 - 2.000 forinti, može kupiti posjed od 20 - 25 jutara, zajedno sa kućom, okućnicom i privrednim zgradama. (…) Odjednom bi više porodica krenulo s dobrim konjima i lijepom stokom, štaviše bijaše i takav slučaj, da se preselio veći dio sela, a s njima je otišao i seoski kovač, čižmar, stolar i drugi obrtnici. U prvoj HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 263 fazi useljavanja išlo se blizu granice, kasnije su se smjeliji i poduzetniji, dobro iskorišćujući oplođenu zemlju, povukli dolje prema jugu.” Mađarski historiograf Pál Petri, konstatirao je kako se mađarsko stanovništvo u Slavoniji stalno povećavalo, a što je potvrdio i tadašnji statistički godišnjak Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Problem je bio što je ugarska vlada Julijansku akciju ukomponirala u tzv. državnu misao iliti obnavljanje nekadašnje mađarske države od Karpata do Jadrana.

Grafi kon: Porast mađarskog stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji (prema P. Petriju i Statističkom godišnjaku Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, od 1880. do 1910. godine).

Osim mađarizacije, u to su se vrijeme Slavonci suočavali i s nizom drugih problema kao što su nagli demografski porasst, potražnja kvalifi cirane radne snage radi ubrzane industrijalia- cje, velik odljev pučanstva migracijama radi pauperizacije slavonskog seljaštva. Dakako da se politiziralo s useljavanjem Nijemaca i Mađara u Slavoniju, sukobljavajući različite interese sla- vonskog stanovništva. Posebno su se zaoštravali sukobi s došljacima radi brojne nepismenosti među autohtonim pučanstvom Slavonije. Tako se u početku mađaronska julijanska akcija nije sprječavala, vesć je i poticana od lokalnih vlasti, što je kasnije izazivalo tenzije, jer je prema željezničkoj pragmatici ugarske vlade svaki djelatnik na željeznici morao znati mađarski jezik. Tim se činom neizravno kao službeni jezik u Slavoniji, pored hrvatskog, uvodio mađarski jezik. K tome mađarska Julijanska akcija nije bila jedina inicijativa u Slavoniji, već su djelovale i druge akcije, u tom multietničkom prostoru. Djelovao je njemački Schulverein i drugi Verbandi s istim metodama očuvanja, jezika i pomoći brojnoj njemačkoj manjini u Slavoniji. Tablica: Stanovništvo u slavonskim i hrvatskim županijama, koje je govorilo mađarskim jezi- kom od 1880. do 1910. godine

Godine Broj stanovnika koji govore mađarskim jezikom 1880. 41.417 1890. 68.794 1900. 90.781 1910. 105.948 264 2010 I. BALTA

Problem je bio što je zbog nehrvatskog porijekla, najveći dio vlastelinstva slavonskih županija bio prožet julijanskim idejama. O najvećim slavonskim mađarskim vlastelinima Gutmannima osječke su Narodne novine pisale kao o “slavonskim eremitima”, koji su zauzeli veliki dio po- sjeda u Virovitičkoj županiji, čije su željeznice povezivale Osijek sa svojim središtem u Belišću, gdje je radilo za njih preko tisuću ljudi. Gutmanni su imali u posjedu preko 6.000 rali zasijanih žitaricama u Slavoniji, koje su eksploatirali skoro trideset godina, a od stotinu Gutmannovih činovnika, rijetki su bili Hrvati ili Srbi. Uz to vrlo mali broj njilhovih činovnika je poznavao hrvatski jezik. Znatan broj mađarskih činovnika u Slavoniji se brzo obogatio. Tako je prema pisanju osječke Hrvatske obrane, direktor Belišća d.d. Schlesinger, došao iz Mađarske u Slavon- sku Orahovicu kao siromah, ali već nakon tri godine imao je oko 1.200 jutara zemlje, iako nije znao hrvatski jezik imao je pod upravom polovicu našičkog kotara. Istovremeno je na Slavonsko-podravskoj željeznici službeno osoblje bilo uglavnom mađarske nacionalnosti.

Tablica: Osoblje na Slavonskoj podravskoj željeznici prema nacionalnosti krajem 19. stoljeća (prema Državnom arhivu Osijek, fond: Slavonsko-podravska željeznica, skraćenica: SPŽ):

Novoosnovana društva, institucije (banke, poduzeća...) i škole, mađarske ili njemačke, osobito prateće akcije programa “Julian”, zapošljavale su veliki broj ljudi, što je omogućilo sigurni izvor fi nanciranja i egzistenciju velikog broja obitelji, a to je bio jedan od razloga što se hrvatsko sta- novništvo u Slavoniji u početku nije puno opiralo ovoj velikomađarskoj ideji i programu. U julijanskim željezničarskim školama, uglavnom su učenici bili djeca željezničkih službenika i djeca s vlastelinskih imanja, ali bilo je i djece radnika i seljaka. Julijanske škole su imale dobro opremljene učionice, dvorane za tjelovježbu, kapelice, prostrana dvorišta i obrazovane učitelje te tako bile primamljive za roditelje i djecu hrvatskog porijekla. Polaznici škola, koje su se nalazile u blizini željezničkih postaja, imale su besplatan prijevoz vlakom i besplatne udžbenike. Škole su dobivale odjeću i obuću, a siromašniji učenici i bespla- tan obrok u školskoj kuhinji. Sve su tes okolnosti posljedica mebrige centralnih vlasti prema HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 265

Tablica: Kretanje broja stanovnika Hrvatske od 1780. do 1914. godine (Jakov Gelo, Demograf- ske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine, Globus, Zagreb, 1987., str. 94. i 100.): godina Hrvatska i Vojna Krajina Dalmacija Istra ukupno Slavonija Hrvatska 1780. 713.000 443.000 240.200 80.000 1.476.600 1800. 757.538 483.605 265.500 88.000 1.595.143 1820. 856.080 544.439 280.250 100.800 1.781.569 1830. 905.969 598.401 315.360 113.100 1.932.830 1840. 954.969 658.896 358.528 125.400 2.097.793 1850. 955.950 621.733 356.460 141.700 2.075.843 1857. 943.564 675.817 374.237 136.565 2.130.183 1870. 1.088.591 755.645 403.149 150.907 2.398.292 1880. 1.130.075 764.294 432.284 179.575 2.506.228 1890. 2.175.756 (zajedno s HS) 481.891 196.911 2.854.558 1900. 2.397.872 (zajedno s HS) 545.184 218.400 3.161.456 1910. 2.602.859 (zajedno s HS) 592.599 265.126 3.460.584 1914. 2.685.100 (zajedno s HS) 611.600 283.800 3.580.500 provinciji, a bile su razlogom pojaćane migracije autohtonog slavonskog stanovništva u druge zemlje, posebno u Ameriku. Iseljavanje iz Slavonije počelo je u drugoj polovici 19. stoljeća, od 1880. godine pa nadalje, po- primalo je masovniji karakter. Vrhunac migracijskog vala Slavonaaca u Ameriku odvijao se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Grafi kon: Porast stanovništva Hrvatske i Slavonije 1880., 1890., 1900. i 1910. godine 266 2010 I. BALTA

Procvat američke industrijske proizvodnje nakon krize 1874. godine, izazvo je potražnju za no- vom radnom snagom. Stoga su zaduženi seljaci Austro-Ugarske, napose Slavonci, bili očarani obećanjima o dobrom životu i o mogućnostima da u kratkom vremenu zarade novac u dalekoj Americi. Ubrzana je rasprodaja imanja po Slavoniji, a tim su novcem kupovale karte za daleku “obećanu” zemlju. Iseljavanjem domicilnog slavenskog tj. hrvatskog stanovništva, ubrzo je promijenjena i nacio- nalna struktura stanovništva Slavonije. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija donijele su zato Zakon o emigraciji 1883. godine, ali bez znatnijeg utjecaja na iseljeničku politiku pa je isti zakon ukinut 1901. godine. Jak pritisak na iseljavanje učinio je i nagli porast stanovništva Hrvatske i Slavonije, koji je od 1840. do 1910. godine porastao gotovo na tri milijuna stanovnika, što je znatno povećalo broj “slobodne” radne snage za iseljavanje u Ameriku.

O slavonskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama od druge polovine 18. stoljeća do 1900. godine Vrlo su rijetki historiografski izvori, uglavnom novinski zapisi, o procesu iseljavanja iz Slavo- nije u Ameriku do kraja 19. stoljeća, ali i useljavanju iz Bosne u Slavoniju. Migracija hrvatskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju nastavljena je za čitavo vrijeme trajanja bosan- sko-hercegovačkog ustanka, odakle je dio migranata nastavio svoj put prema Americi. Osječki list Branislav, pozivajući se na zagrebačke Narodne novine, o izbjeglicama 1878. godine iz Bosne i Hercegovine je naveo: “Kako “N. N.” javlja čuju prelaziti će bjegunci, koji iz banja- lučkog područja, dne 9., 12. i 18. studenog preko Stare Gradiške, Broda i Kostajnice; oni koji su iz bihačkog okružja, prelazit će od 9. studenog do 8. prosinca preko doljnjeg Lapca, Zavalja, Prosičenoga, Kamena i Oblaja, oni travničkog okružja dne 15. studenoga preko Sinja. Vratit će se u sve 83.000 duša, što su po Hrvatskoj i Slavoniji.” Napis u zagrebačkim Narodnim novinama, prenio je osječki list Branislav 1878. godine: “pišuć o nizu članaka temeljito o naseljavanju Bosne, potiču na jednom mjestu misao, da bi se kao prvi za naseljavanje Bosne imao uzeti u kombinaciju puk iz hrvatskog primorja, navlastito onaj iz Grobinštine, te vele doslovce: Ubogi taj puk, inače zdrav, krepak i rađen kao malo koj, nema u svom zavičaju uvjeta za obstanak. Primorac je trezan, miroljubiv, kriepak, neutrudiv, a uz to moralan nad svaku mjeru. U Bosni imala bi njegova obrtnost široko polje, a povrh toga bio bi ovakov puk od neocjenjive vriednosti za ostalo pučanstvo u Bosni, neuku još radu i maru. Na to pokazuju na pomorsku naseobinu Španovicu kraj Pakraca gdje je za kakovih 5-6 godina marljivi puk liepo se okućio, dok su se mnogi Njemci i Magjari razselili.” Ista mjesta, tada osnovana i naseljena u Slavoniji, kao naselje Španovica, doživjela je svoje golgote u kasnijim vremenima, jer je mjesto nekoliko puta raseljavano, a jedan broj njegovih žitelja završio svoje seobe u Americi. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlasti su često prikrivali stvarne razloge iseljavanja, opravda- vajući ih i kao izbjegavanje vojne obveze te su pozivali vlasti Sjedinjenih Američkih Država da HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 267 pooštre kriterije prema migrantima i po mogućnosti da ih vrate natrag, izražavajući često lažno dušebrižništvo prema migrantima, kako je to objavio osječki provladin list Die Drau, Austrij- sko je ministarstvo uputilo naredbu Ujedinjenim narodima Sjeverne Amerike zbog iseljavanja iz Austro-Ugarske, navodeći: “Upućujemo na to, da smo primjetili da se množe slučajevi, u kojima 15 do 16-godišnjaci iz Austro-Ugarske dolaze u New Dorf, tamo uzimaju američko državljanstvo, i onda ili se vraćaju u Austro-Ugarsku ili tu zemlju posjećuju kao putnici i ostaju nekažnjeni. Sluti se da je razlog iseljavanju izbjegavanje vojne dužnosti. Iseljenici su izloženi velikoj nuždi, budući da ne poznaju jezik i još ako nemaju nikakvo obrazovanje ne mogu raditi ni najobičnije poslove. Stoga upućujemo političke vlasti na to, da se prema austro-ugarskim državljanima postave s najvećom strožinom, i da u slučaju opažanja namjera iseljenika brzo djeluju. Savjetujemo da tužna iskustva onih koji su se morali vratiti u domovinu uzmete kao primjere upozorenja.” Iako se izražavala tobožnja zabrinutost, istovremeno se nije učinilo ništa kako bi se iseljenicima pomoglo, odnosno ponudila alternativna bolja riješenja njihove gotovo bezizlazne situacije. Niz je godina, posebno od 1878. godine, osječki list Die Drau često upozoravao kako se iselja- vanje iz Slavonije u zadnje dvije godine znatno povećavalo. Upozoravalo se buduće namjernike iseljenike na neka “istraživanja, koja su provodila gospoda iz cijele monarhije”, te “dokazala da u zadnjoj godini samo u Hrvatskoj, odnosno Slavoniji nedostaje 60.000 radnika”. Najvje- rojatnije su navodna istraživanja bila pretjerana s iznešenim brojkama. Interesantno je kako se opisivao način kako su slavonski iseljenici iseljavali: “Ti ljudi, uglavnom, napuste zemlju tajnim putem koji im da agent na istipkanom papiru, sa uputama kako izvesti da neopaženo dospiju na austrijski teritorij. Kada su jednom stigli na austrijsko tlo, više neće imati problema, pošto tamo ne postoji nikakva kontrola, odnosno do sada nije postojala”. Vjerojatno je iz Austrije, tj. iz Ci- slajtanije, bilo lakše iseliti u Ameriku, pa su vlasti često upozoravale da će se s takvom praksom nasilno prekinuti: “Nakon najmlađih skandala u odnosu na iseljavanje u Austriji će se mnogo toga promijeniti”. Osječki list Die Drau je dalje komentiro kako se Vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije nadala da će izgradnjom željeznica smanjiti iseljavanje, ali je na kraju napomenula da je i to bilo uzaludno. Vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kako bi iseljavanje barem malo smanjila, u Basel je poslala šefa hrvatskog odjela za iseljavanje dr. Franka, koji je tamo trebao pregovarati s Direkcijom društva za brodovožnju na čije se brodove iskrcavao najveći broj hr- vatskih iseljenika. Pregovaralo se i s ostalim društvima za brodovožnju. Kako je navodila osječka Slavonische Presse, česta je bila praksa iseljavanja iz Slavonije, da se nije iseljavalo direktno u Ameriku, već u koju zapadnoeuropsku zemlju te nakon izvjesnog vremena boravka i priprema, naprimjer u Francuskoj, iseljenici bi se iselili u Ameriku. Odlazak u zapadnoeuropske zemlje bio je često neorganiziran, što je donosilo nove neugodnosti, pa se upozoravalo: “Budući da u posljednje vrijeme dolazi do pojave, da oni koji traže posao odlaze u Pariz, bez da su se unaprijed raspitali da li ima izgleda da negdje budu zbrinuti i da li postoje ikakve mogućnosti da se u Parizu ili u provinciji nađe bilo kakav posao, obavijestila je komora trgovine i obrta iz Osijeka. Zbog slabog poslovanja i duha poduzetništva nitko ne zapošljava 268 2010 I. BALTA nove ljude nego pokušava broj zaposlenika smanjiti. Prije nego što se novi porezni zakon pri- hvati, raspoloženje poslovnoga svijeta ne bi se trebalo poboljšati. Posebno bi trebali mladi ljudi, koji ne vladaju dovoljno francuskim pismom i jezikom, biti spriječeni da odlaze u Francusku. Prije nego što se odvaže na put u Francusku dotični bi se trebali obratiti odgovornoj austrijsko- mađarskoj trgovačkoj komori u Parizu i raspitati se da li postoji mogućnost boravka.” Osječki provladin list Slavonische Presse je objavljivao članke o jadnom stanju brojnih slavon- skih iseljenika u Americi, navodeći na temelju brojnih pisama iseljenika koji su stigli u Ameri- ku, da je tamošnje stanje vrlo teško. Jedan je od emigranata u pismu opisao tamošnje događaje najtužnijim riječima i upozoravao svakoga tko želi emigrirati u Ameriku da prethodno razmisli, jer se već sada u Americi stotine nezaposlenih vuku promrzli ulicama i da nigdje ne mogu naći posao. “Kako su većina naših iseljenika postali alkoholičari, tako da svakome savjetujemo da teško zarađeni novac zaradi ipak kod kuće, da se hrani kruhom svoje zemlje, drugim riječima da pokuša sve drugo, samo da ne ide u tuđinu i da se tada nakon nekoliko godina vrati kući možda kao invalid ili kao jadan i bolestan čovjek.” Bili su apeli uzalud, jer su i nadalje brodarske kompanije i putničke agencije prevozile slavon- ske emigrante, uspostavljene i dobro uhodanim načinom iseljavanja, često brodom “Slavonia” preko luke Rijeke za New York. Danima bi pristizali u Rijeku iseljenici iz Slavonije, ali i iz Ugarske, Galicije i drugih zemalja, koji su se htjeli ukrcati na brod. Kada bi se brod popunio, čekali bi sljedeći brod za ukrcaj. Najveći bi broj iseljenika poslije rasprodaje onoga što su imali, odlazilo vlakovima, naprimjer, u Antwerpen i tamo se ukrcala na brod za New York. Prije ukr- caja na brod, trebali su inspektori za iseljenička pitanja pregledati iseljenike i kada bi “Komisija zaključila da su iseljenici potpuno prisebni i dobro opskrbljeni”, mogli su otputovati u novi svi- jet. Čak se u lukama prije ukrcaja na brodove, često iseljenike upozoravalo da se “preko velike Bare” zabrinjavajuće povećava nezaposlenost, da veliki broj iseljenika završava u bijedi, te da se upozoravaju da ne odlaze tamo jer će i oni završiti u bijedi. Bizarna su bila lažna dušebrižništva o iseljenicima, od kraja 19. stoljeća, kako iseljenici tre- baju obaviti liječničke preglede prije polaska na put, jer bi se moglo dogoditi da ih iz Amerike vrate natrag zbog bolesti. Siromašni slavonski iseljenici, trebali su prema upozorenjima osječ- kog službenog lista Viestnika županie virovitičke, bez ikakve državne potpore platiti dodatne liječničke preglede, navodeći da je tako već niz godina, a sada je i ozakonjeno: “Prema točki a 3 i naredbe od 6. ožujka 1905. godine, br. 17857/04. (“Sbirka” dod. I., str. 118) odredjeno je pregledavanje očiju iseljenicima u Ameriku i to u vlastitom interesu samih iseljenika, da im se u slučaju, ako su bolesni, prištedi putni trošak, a i daljnje pregledanje u Zagrebu, u morskim lukama prije ukrcanja i na američkim obalama prije izkrcanja, pošto se bolujučima i ne dozvo- ljava stupiti na materinsko tlo. Pošto se je mjestimice takovo pregledavanje smatralo uredovnom dužnošću uredovnih liječnika, dočim se večinom smatra predmetom privatne liječničke prakse, što je i ispravno, jer pregledba se obavlja pri iseljenicima u njihovom interesu a ne kao useljenika ili takovih koji se u zavičaj povrate, u općem interesu, nalazi kr. zem. vlada, odjel za unutarnje poslove odrediti, da se rečena pregledanja očiju iseljenika imadu obaviti izvan uredskih prosto- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 269 rija i honorirati prema stavci i cjenika III. dodanog naredbi kr. zem. vlade, odjel unutarnji od 15. lipnja 1894. godine, br. 24209 “Sbirka” str 775-783) sa 2 krune po osobi 0 pregledbi, ako je pregledana osoba zdrava, ima se izdati jednostavna potvrda, ako je pako bolesnom pronadjena, ima se postupati prema točki 1. i uvodno citirane naredbe br. 17857: 904, tj. dotičnik se ima prijaviti. (Naredba kraljevske zemaljske vlade u o. od 9. VI. 1907. godine, br. 32673).” Hrvatski iseljenici iz Slavonije, te iz drugih krajeva, napuštali su svoje kuće i zemlju te odlazili u Ameriku, iste kuće i zemlju, najčešće su od njih kupovali i na njih doseljavale mađarske i njemačke porodice. Tako su nastajala njemačka naselja u Slavoniji, ali i u Bosni odmah poslije okupacije 1879. godine, pa će u Sarajevu već 1899. godine nastati njemačko društvo “Stamm- tischgeselschaft” za brigu o Nijemcima u Bosni. Isto se društvo 1906. godine je pretvorbom ozakonjeno u javno društvo s posebnim pravilima “Jungmanschaft” (od 1910. godine se isto društvo pretvorbom pretvara u narodno-obrambeno društvo “Süd-Ostmark”). Pored planskog naseljavanaj u Slavoniji i Bosni bilo je “industrijskih” njemačkih doseljenika i seljaka. Slobodni njemački seljaci su se naselili kupovinom slobodnog zemljišta za svoje novce, a kasnije su odlu- kom vlasti doseljavali na erarska, tj. državna dobra. Najstarije njemačko naselje u Bosni bilo je Windhorst u kotaru Bosanska Gradiška, nastalo još 1879. godine od naseljenika iz Hannovera, oko Rajne, Holanda i Westfalena. Zatim Rudolfstal u kotaru Banjaluka nastalo 1880. godine od njemačkih naseljenika iz Hannovera, Oldenburga, pruske Šlezije i Austrije. Kolonija Franz Josefsfeld (Novo selo) kraj Bjeline, nastalo 1886. godine od nasljenika banatskih Švaba. Kolo- nija Brezovopolje (novo) kod Brčkog nastalo je 1889. godine od naseljenih Švaba iz Slavonije i Bačke. S drugačijom koncepcijom, slično kao Nijemci, doseljavali su u Slavoniju Mađari. Kada su Mađari 1867. godine s Austrijom sklopili nagodbu, donijeli su iduće godine i zakon o jednako- pravnosti svih građana, u kojem je sadržana mađarska državna misao (Magyar Állam eszme), a koja je Slavoniju tretirala kao dio velike Mađarske. Bila je to teorija o političkom narodu, koja je u načelu primjenjena u praksi, a što je značilo nakanu stvaranja mađarske nacionalne države s jedinstvenim mađarskim jezikom. U polemici s češkim delegatima 20. listopada 1892. godine “mađarsku državnu misao” je ponovio ugarski ministar Kállay, te je ona od tada označena kao rimska koncepcija. Kako je mađarsku državnu misao trebalo provoditi, obrazlagali su razni ma- đarski teoretičari. Grűnwald je imao stav: “da se osigura budućnost mađarske države, potrebno je stvoriti državu s jednim jezikom” i naglašavao: “Hoće li Mađari živjeti, moraju se jaćati samo asimilacijom narodnosnih elemenata. Sporazma sa narodnostima nema i ne smije biti.” Mađar- ski režimski budimpeštanski list Nemzet je 1885. godine donio proglas s natpisom: “Pobjeda ili smrt”, a budimpeštanski list Pesti Naplo objavio je članak pod naslovom: “Mađarska će postati Mađarska ili je neće biti”. Kosztensky je objavio članak kako treba asimilirati narodnosti, što je pohvalio i tadašnji ma- đarski ministar unutrašnjih poslova Bethlen i pozvao Mađare da nešto učine na asimilaciji Ne- mađara. 270 2010 I. BALTA

Teze o ugroženosti Mađara i potrebu za asimilacijom, izražavao je teoretičar Huszár. U tom je smislu julijanska akcija izvan Mađarske krajem 19. stoljeća, dakle i u Slavoniji, trebala svu javnu upravu, sudstvo, vojsku i žandarmeriju, željeznicu, pošte, fi nancijsku upravu, obrt, trgo- vinu, industriju, novčarstvo, tisak, knjige, crkve i škole, staviti u službu mađarske državne misli. Procjenilo se kako se asimilacija neće moći provoditi silom, već da treba asimilaciju provoditi preko kulture, prosvjete i željeznice. Na slavonski prostor trebalo je dovoditi “svježu” radnu snagu obrtnika, trgovaca, industrijalaca, najamnih radnika uglavnom nehrvatskog porijekla. Dio hrvatskog nacionalnog korpusa trebao je po ugarskom julijanskom programu odnaroditi i mađarizirati, što je učinjeno željeznicama i školama. Na osnovanim poljoprivrednim dobrima (pustarama) u slavonskim županijama, postavljao se zahtijev radnicima da u svakodnevnoj ko- munikaciji koriste mađarski jezik. Prve mađarske škole u Slavoniji, organizirane su već od 1860. godine, dakle prije sklopljene hrvatsko-ugarske Nagodbe, a poslije Nagodbe je uslijedilo otvaranje niza mađarskih škola. Ju- lijanske željezničarske škole trebale su obrazovati pružne radnike i službenike (MÁV) s mađar- skim programom i jezikom, kakav je bio u uporabi u Ugarskoj. Iste škole nisu bile pod upravom hrvatskog bogoštovnog odsjeka, a organizirane su u većim slavonskim mjestima - školama - s učenicima najvećim dijelom hrvatske nacionalnosti: Eszék (Osijek), Zimony (Zemun), Vinkovci, Brod, Indjija, Mitrovica, Ruma, Pleternica, Nasice, i Uj-Dálja. S druge strane, reformatorske škole su u Slavoniji bile organizirane tamo gdje je živjelo stanovništvo kalvinske-reformatorske vjeroispovjesti. U slavonskim županijama: Virovitičkoj bilo je osamnaest, u Srijemskoj četrna- est, a u Požeškoj deset julijanskih škola. Iseljavanje hrvatskog stanovništva iz Slavonije u Ameriku, pogodovalo useljavanju Nijemaca i Mađara u iste krajeve, što je mijenjalo nacionalnu i socijalnu strukturu, pojačan krajem 19. sto- ljeća. O toj sudbonosnoj pojavi u hrvatskom narodnom životu, napisao je bečki list Information pregledni članak: “Prava statistika vodi se samo o izseljavanju, koji sele na Sjever. Ameriku. Izseljavanje razvija se od godine do godine u sve većim dimenzijama. Najveća odgovornost za tu pojavu pada na vladu, koja kroz deset godina nije na gospodarstvenom području ništa radila, osim što je u božjakovinu pod raznim naslovima trošila toliko novaca, da bi polovica dostajala, da se izseljenicima upomogne. Kako izseljavanje raste u geometričkoj progresiji vidi se otuda, što je broj izseljenika iznosio u razdoblju od 1901 do 1902. g. 30.223 osoba. Od 1898. do 1902. g. izselilo se iz Hrvatske i Slavonije 73.967 osoba i to samo u Sjev. Ameriku. Iztiče se osobito sa strane onih, koji nose odgovornost za to razseljavanje naše domovine, da izseljenici u našu zemlju šalju toliko potrebnoga novoga čime da se zle posljedice izseljavanja umanjuju. Ne treba uzeti u obzir koliko je taj veliki broj izseljenika novca sa sobom ponio…”

O slavonskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama od 1900. do 1905. godine Službena je politika pronalazila svoj interes, kako je jačalo iseljavanje u Ameriku, namjerava- jući usmjeravati iseljenike na luke Rijeku i Trst, tadašnje “domaće” austro-ugarske luke. “U HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 271 savezu s ugarskom zakonskom osnovom o izseljavanju potiče se s magjarske strane misao, ne bi li se znatan dio sadašnjeg izseljavanja u Ameriku preko drugih luka dao navrnuti kroz Rieku, za Austriju kroz Trst. Predlaže se, da bi parobrodsko društvo “Adrija” moglo poduzeti za tu svrhu izgradnju novih valjanih parobroda, a osim toga bi se imala na Rieci po hamburškom uzoru sagraditi dvorana za iseljenike, koja bi stajala pod nadzorom državne vlasti. Računa se, da bi se investicije isplatile, jer trošak izseljavanja doseže u monarkiji godišnje visoku svotu od 40 milijuna kruna, a zgodnim administrativnim osobito pak tarifalnim sredstvima, dalo bi se na- vrnuti na Rieku sadašnje dosta jako izseljevanje preko Geneve, znatan dio onih koji sada putuju preko Hamburga i Bremena, osobito iz južnih hrvatskih krajeva, a valjda i nešto rumunjskih i talijanskih iseljenika.” Sve je brojnije iseljavanje iz Slavonije početkom 20. stoljeća, počevši od 1899. godine pa nada- lje, kako je to zabilježila osječka Narodna obrana, citirajući zagrebački Obzor: “Piše Obzor iz Banovine, da je tamo zavladala opet prava manija za Amerikom, navlastito medju seljačkim svietom. Ljudi se bezobzirce zadužuju i rasprodavaju svoja gospodarstva, te nastoje, da odu preko mora. Na to ih sili težki položaj u kom se narod Banovine nalazi. Zlo ga bije od svakud, a pomoći nema od nikud…” I osječka Narodna obrana napominjala je kako je “izseljivanje iz Slavonije, vrlo jako raste iz dana u dan….” Iz statističkog izvješća za mjesec rujan 1902. godine, što ga je izdavao Kraljevski Zemaljski Statistički ured u Zagrebu, razabire se, da su se “tečajem mjeseca rujna 1902. izselile iz po-

Otok Ellis za emigrante koji ulaze u SAD (Pamela Reeves, Ellis Island - Gateway to the American Dream, Barnes & Noble, New York, 2006., str. 45.): 272 2010 I. BALTA dručja kraljevine Hrvatske i Slavonije na Rieku 4 osobe, Ugarsku 36, u Austriju 71, u BiH 53, u Njemačku 11, ostale evropske zemlje 11 osoba. U Ameriku (sjevernu) izselilo se je ukupno 895 osoba, a iz slavonskih županijah izselile su se: iz požeške županije 86 (trajno 66), iz virovitičke županije 62 ( trajno 51) i iz sriemske županije 54 (trajno 43).” Početkom 1903. godine iseljavanje je pojačano, i “u samo jedan dan, 20. siečnja, odputovalo je preko Rieke u Ameriku 68 žitelja, svi su iz modruško-riečke i ličko-krbavske županije. Od tih su zadržana četvorica, jer im putovnice niesu bile u redu.” Zbog toga što su ilegalni prije- lazi preko granice postali učestali, policija je imala sve više intervencija pa je u veljači 1903. godine zagrebačka policija zaustavila 32 seljaka, koji su se htjeli krivim putnicama iseliti u Ameriku te su vraćeni u svoj zavičaj. Međutim, više ih je legalno otputovalo preko granice, te list je Slovenski Narod od 7. ožujka 1903. godine javio, kako je s južnog kolodvora u Ljubljani odputovalo opet 125 Hrvata put Amerike, pa ponovo tri dana kasnije 10. ožujka, proputovalo je kroz Ljubljanu 100 hrvatskih, 76 srbskih i 43 slovenska iseljenika za Ameriku. Godine 1903. bijaše zabilježeno u osječkom listu Narodna obrana da “I kroz Osiek prolaze izseljenici, ali su u nedjelju na kolodvoru sustavljena petorica iz Erduta i Kukujevaca. Niemci su, ali govore dobro hrvatski. Dvojica su imali dobre putovnice i pušteni su, a trojica htjedoše odputovati pod tudjim imenim. No put bi im bio uzaludan, jer bi ih kao analfabete vratili iz Amerike.” Predlagalo se suzbijanje iseljavanja kontrolom i racionalnom gospodarskom politikom: “Pitanje izseljeničko postaje sve važnijim pitanjem, pa ako potraje još neko vrieme izseljivanje, kao što se pokazuje u posljednje vrieme, postat će pitanjem naše narodne eksistencije. Izselilo se iz naših krajeva puno u Sjevernu Ameriku, a većina je tih izseljenika na našu domovinu za vazda izgubljenima… Gospodarstvenim napretkom zemlje bi oslabilo izseljivanje a na tome bi radilo osnovano družtvo…” Tražili su se razlozi iseljavanju is Slavonije i u načinu života ljudi: “Mnogo je u nas krajeva, u kojima je seljačka gizda prevršila svaku mjeru…, a Niemci, Magjari i drugi useljuju se u te krajeve i kupuju domaća zemljišta. I onda se još narod u tim inače bogatim krajevima tuži, da nema sreće i da se mora seliti u Ameriku.” Kada bi već došli do Amerike, mnogi iseljenici, nemajući posla živjeli bi vrlo bijednim životom, razočarani što su se odlučili iseliti u Ameriku: “Ima ih ovdje, koji hodaju po smetištu, pa traže, je li tko tamo hljeba bacio, da ne skapa od gladi…. Ima ih na tisuće koji bi natrag u domovinu, a nemaju s čime.” Izvješća o emigraciji za Ameriku potvrile su opet da je 10. ožujka 1903. godine proputovalo kroz Ljubljanu 100 hrvatskih, 76 srbskih i 43 slovenska izseljenika za Ameriku. Većina onih koji se namjeravaju iseliti stiže do luka, pa je tako 17. ožujka 1903. godine odputovalo 352 hrvat- skih iseljenika iz Rijeke u Ameriku, a 23. i 24. ožujka 1903. godine još 242 iseljenika iz Like, Dalmacije i Slavonije. Statistički je konstatirano da je “u mjesecu ožujku 1903. stiglo u Njujork 64.000 izseljenika. No taj broj prestići će mjesec svibanj. Već prve nedjelje toga mjeseca izkrca- lo se je u Njujork 30.000 izseljenika, a od toga je 3.000 Hrvata. Svakoga dana broj izseljenika iz HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 273

Hrvatske raste. Uztraje li tako izselivanje za 50 godina opustiti će nam domovina”, komentiralo se u jednom članku osječke Narodne obrane. U jednom danu mjeseca kolovoza 1903. godine je preko Ljubljane otputovalo u Ameriku 145 Hrvata i Slovenaca, a većinu tih Hrvata činili su Slavonci. Komentiralo se, da se 1903. godine uselilo u sjevernoameričku uniju 857.046 osoba, a u tom bro- ju su useljenici iz Austro-Ugarske sudjelovali s 206.011, što je za 34.022 osobe više nego 1902. godine (171.989). Najveći broj useljenika iz Austro-Ugarske činili su Slaveni (Hrvati, Slovaci, Česi i Poljaci). Dakle, od svih useljenika u Ameriku 1903. godine bijaše 24,03 %, ili gotovo 1/4 iseljenika iz Austro-Ugarske. Iseljavanje iz Slavonije izazvalo je veliku zabrinutost početkom 20. stoljeća, o čemu je drama- tično objavio članak osječki list Narodna obrana: “Iseljavanje iz Hrvatske i Slavonije poprimilo je u posljednjem desetljeću takav zamah, da je za našu zemlju postalo već ozbiljno pitanje, koje zabrinjuje i javne i privatne krugove. Da u granicama zakona i mogućnosti suzbije kao elementarnom snagom uzavrelu bujicu iseljavanja, našla je kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada ponukanom, da naredbom svojom br. 18 560/ 1901. godine uvede strog nadzor nad djelovanjem poslovnica koje se bave otpremanjem osoba u prekomorske zemlje, zabra- nivši ujedno snubljenje pučanstva i rasprostranjivanje u tu svrhu opredjeljenih tiskopisa. No te odredbe i njihovo savjesno provođenje izazvaše samo časomičan zastoj, ali struje ne mogoše zaustaviti, pa nam se sada iseljavanje pokazuje u danomice pogoršavajućoj svojoj potpunoj slici. Najkreplji element ostavlja svoju rođenu grudu ne samo iz siromašnijih, nego i bolje stojećih krajeva, tako da su neki predjeli napose u području ove komore, skoro opustili, a diljem se već osjeća nestašica radnih sila u gospodarstvu. Uzroci ove neutješne pojave dublje su naravi nego što se možda pričinja. Pravi uzrok leži u nepovoljnom i nazadujećem stanju našeg općeg gospodarstva i s tim u savezu stojeće teško podnašanje javnih tereta teške životne prilike našeg seljaka. Prema iskazima kr. zemaljskog statističkog ureda u Zagrebu iz Hrvatske je iselilo 1901. godine 8.737, a 1902. godine 12.257 osoba, od čega je iz Slavonije 1901. godine bilo 5.426, a 1902. godine 8.653 osoba.”

Tablica: Statistička usporedba iseljavanja iz Hrvatske i Slavonije 1901. i 1902. godine prema Kraljevskom zemaljskom statističkom uredu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu 274 2010 I. BALTA

Iako je Slavonija bila i prostorno manja i s manjim brojem stanovnika od Hrvatske, 1901. i 1902. godine zabilježila je veći postotak iseljavanja, a što je bio rezultat opće agrarne krize povezane s društveno-socijalnom krizom toga vremena. Iseljavanje u Ameriku iz Slavonije nije imalo samo razloge u njezinoj općoj gospodarskoj krizi, već i u drugim razlozima, istina ne brojnim, ali interesantnim za tadašnje medije, koji su ih objavljivali. Bilo je objavljeno kako je “Trgovački pomoćnik Heinrich Veber rodom iz Neudorfa kraj Vinkovaca namješten u trgovini g. Ilije Vecelberga u Niemcima, a kasnije kod trgovca g. Franka u Tovarniku, pobjegao u Ameriku, jer je htio naći Mariju Siverić u koju se zaljubio, te tako tamo i ostao” Iste godine, u jednom danu mjeseca studenog 1903. godine je “otišlo preko Ljubljane u Ame- riku 82 iseljenika iz Hrvatske i Slavonije”, a prema posljednjem statističkom izvješću iselilo se mjeseca kolovoza 1903. godine iz Hrvatske i Slavonije 1.239 stanovnika. Od toga je 1.049 otišlo u Ameriku, a iz slavonskih županija iselilo se manji broj, samo 185 osoba: požeške 127, virovitičke 35, te iz srijemske 23. Tablica: Useljavanje (prema statistici SAD) u Sjedinjene Američke Države (United States Im- migration) 1892 - 1917. godine (Pamela Reeves, Ellis Island - Gateway to the American Dream, Barnes & Noble, New York, 2006., str. 135.):

Godina Iskracano u luku Ukupno Godina Iskracano u luku Ukupno emi- Year New York - Elis emigranata Year New York granata u USA Island u USA Total - Elis Island Thro- Total U. S. Through Port of U. S. ugh Port of New New York York 1890. - - 1904. 606.019 812.870 1891. - - 1905. 788.219 1.026.499 1892. 445.987 579.663 1906. 880.036 1.100.735 1893. 343.422 439.730 1907. 1.004.756 1.285.349 1894. 219.046 285.631 1908. 585.970 782.870 1895. 190.928 258.536 1909. 580.617 751.786 1896. 263.709 343.267 1910. 786.094 1.041.570 1897. 180.556 230.832 1911. 637.003 878.587 1898. 178.748 229.299 1912. 605.151 838.172 1899. 242.573 311.715 1913. 892.653 1.197.892 1900. 341.712 448.572 1914. 878.052 1.218.480 1901. 388.931 487.918 1915. 178.416 326.700 1902. 493.262 648.743 1916. 141.390 298.826 1903. 631.835 857.046 1917. 129.446 295.403 Unatoč stalnim upozorenjima na tragičnost učestalog iseljavanja u Ameriku, mjeseca srpnja 1903. izdano je u Hrvatskoj i Slavoniji 2.724 putnih listova za inozemstvo, a od njih je 1.292 oso- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 275

Emigranti na brodu za SAD (D. M. Brownstone, I. M. Franck, a nd D. Brownstone, Island of Hope, Island of Tears, Barnes & Nobles, New York, 1948. i 2002., str. 143.)

be dobilo putne listove za Ameri- ku. U svezi s tim je konstatirano: “Neki dan se je preko Ljubljane odselilo u Ameriku 200 Hrvata i 13 Slovenaca. Od siječnja 1901. do srpnja 1902., prema američ- kim službenim izvješćima iz Hr- vatske i Slavonije u SAD se use- lilo 48.161 osoba, te da u Americi živi oko 300.000 Hrvata.” Iako su se navodile kao točne, brojke o hrvatskim iseljenicima bile su varijabilne, temeljene na općim procjenama. U jesen 1903. godine je “Vlada američkih Sjedinjenih država izdala nov zakon, koji uređuje i ograničuje use- ljavanje u Ameriku. Svaki iseljenik pri stupanju na američko tlo mora platiti nekoliko dolara tzv. osobnog prometa. Luđacima, idiotima, siromašnima, prosjacima i osobama zaraženima bolestima ulaz je zabranjen.” Slavonci koji su se namjeravali iseliti, nije respektiralo preporuke i zabrane o iseljavanju, iz ra- zloga što su objavile osječke Narodne novine 1. listopada 1903. godine: “Kako je hrđavo gospo- darsko stanje vidi se po broju iseljenika iz Hrvatske, iz Zagreba u subotu na večer je otišlo preko Graza u Hamburg 117 iseljenika. Preko Ljubljane je prekjučer otišlo 168 iseljenika, a preko Rije- ke prekjučer ujutro 183. Znači u dva dana 486 osoba.” Iseljavalo se ne samo tim navedenim pu- tem, već i posredovanjem, naprimjer riječkih agencija. Otputovalo je 15. listopada 1903. godine 100 hrvatskih emigranata, većinom Slavonaca. “Nedugo zatim iz županije virovitičke iselilo se 22, požeške 173, srijemske 39 osoba. Iz Slavonije i Hrvatske ukupno se iselilo 667 glava obitelji i pojedinaca, 99 članova obitelji, sve ukupno 1.066, dok ih se trajno iselilo 245 osoba.” Svojim zakonima američke vlasti su sve više komplicirali ulazak stranaca u zemlju, na što je upozorio dopisnik zagrebačkog lista Obzor u Americi: “Ovdje svakim danom postaju stroži doseljenički zakoni ili bolje svakim danom doseljenički činovnici strože tumače doseljeničke zakone. Često puta se sad događa da uslijed velike strogosti na Ellis Islandu bude zaustavljeno tjedno po par stotina doseljenika raznih narodnosti, a razumije se da među njima uvijek bude i 276 2010 I. BALTA naših ljudi. Doseljenički povjerenik Williams izdao je naredbu da svi doseljenici, koji putuju u unutrašnjost zemlje, pošto su im sve stvari pronađene u redu, moraju čekati na doseljeničkom otoku brzojavni odgovor rođaka, braće, prijatelja, koji se obvezuju da će ih uzdržavati i privre- meno im pomagati.” Upozoravajući svoje građanstvo o problemu iseljavanja iz Slavonije, osječki listovi su prenijeli članak iz novina Tršćanskog Lloyda i njegovog urednika F. Kučinića, stručnjaka za iseljenička pitanja: “Kako danas stvari sa iseljavanjem iz naših hrvatskih i slovenskih krajeva stoje, ako tako bude još koju godinu potrajalo, opustit će i naša polja i naši vinogradi. Neće više biti te- žačke ruke, koja da ore, sije i žanje oranice, koja da sadi, reže i trga vinovu lozu, koja da goji i okupa vrtove, koja da siječe i izrađuje naše šume, gore i planine. Navalit će u naša sela i tržišta tuđi ljudi i radnici, pa će onda zakukati na opustjelim domovinama i ognjištima nemoćni starci, jadne žene samostajke, tužne udovice i nejaka djeca pored starog djeda. To iseljavanje dovodi naše krajeve, našu otačbinu, naš narod do prosjačkog štapa narodnog gospodarstva.” U osječkim novinama objavljivala su se pisma već odseljenih Slavonaca u Americi, navodeći: “Piše nam prijatelj iz Philadelphie, u Americi, pismo, kojim hoće naročito svoju braću slavonske Hrvate da odvrati od seljenja u Ameriku. Dobro mi je poznato, da imade mnogo naših Hrvata, koji bi rado prije ili poslije ovamo doći, da svoju sreću postignu. Ali to im na žalost neće ovaj puta poći za rukom, jer će doći sami od svoje volje u veliku bijedu, a gdjekoji ili možda većina u svoju propast. Svoj će krvavo zasluženi novac na put potrošiti, a ovdje poslije čine gorko oplaki- vati, jer se je ovdje već toliko stranih ljudi nakupilo, da ih je na tisuće bez posla.” S pooštrenjem iseljavanja pokušalo se i osnivanjem novog ureda za iseljavanjem i gašenjem svih dotadašnjih privatnih agencija za iseljavanje, a koji “će stajati pod državnim nadzorom. Uslijed tog će morati dana 31. prosinca 1903. obustaviti svoj rad sve privatne agencije za iseljavanje, tako da će se njima koristiti i Slavonci, jer su time ukinute sve privatne agencije.” U veljači 1904. godine se iz Hrvatske i Slavonije iselilo 367 osoba, od toga trajno u Ameriku 202 osobe, a u rujnu 1904. godine još 245 osoba, od toga trajno u Ameriku 111 (iz Osijeka je iselilo 12) osoba. Uselilo se u grad Osiek mjeseca svibnja 1905. godine 173 osobe, a u prvih pet mjeseci doselilo se u Osiek 889, a iselilo 124 osoba. Dakako da je time Osijek iseljavanjem u Ameriku gubio hrvatsko stanovništvo, a dobijao strance.

Integracija i osnivanje prvih zavičajnih društava Novi američki stanovnici porijeklom iz Slavonije pokušali su se snalaziti u Novom svijetu, pa su tako listopadu 1905. godine sastali u Johnstownu, kako bi ustrojili hrvatski klub, što im je i uspjelo, a novi klub je dobio ime: “Narodni hrvatski zabavno poučni klub”. Cilj kluba bilo je okupljanje iseljenih Hrvata, da priredjuje zabave, uredi čitaonicu sa poučnim knjigama i no- vinama, da ustroji i pjevačko društvo kao i tamburaški zbor, tako da se i tamo čuje slavonska tamburica. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 277

Iako je postojao Ured za iseljeništvo i dalje su djelovale razne agencije, pa su se čak reklamirale u gotovo svim tadašnjim novinama. U Bazelu u Švicarskoj anglo-kontinentalni putnički ured van Spyka reklamirao je da putem agencije prevozi svoje iseljenike do američkih luka za četiri dana. Agencija Franka Zottija iz Bazela reklamirala je prijevoz preko oceana, od engleskih i francuskih do američkih luka za šest dana. Belgijska agencija “Red Star Linie” u svojem uredu u Beču je reklamirala putovanja iz Antwerpena u New York, a druga belgijska agencija “P. Canon” putovanje do Amerike nudila je za najjeftiniju cijenu, izvrsnu hranu i poslugu. Fran- cuska agencija “Amerika” u uredu u Beču, nudila je vozne parobrodarske i željezničke karte iz Havrea. Agencija “L. Mašek i drug” nudila je “odpremanje osoba radničkog i seljačkog staleža” iz Havrea u New York za 6-7 dana, a zagrebačka poslovnica “J. grof Drašković” po kraljevskoj zemaljskoj vladi, nudila je “odpremu putnika za Ameriku za tri linije”: Hamburg - Amerika Linija, Red Star Linija i Austro - Amerika. Unatoč svemu, upozorenju iseljenika koji su stigli u Ameriku da je tamo težak život te restrik- tivnim američkim zakonima za useljavanjem i restrikcijama vlasti Hrvatske i Slavonije u suzbi- janju iseljavanja u Ameriku, iseljavanje iz Slavonije je nastavljeno još u većem obimu, posebno od 1905. godine pa nadalje, doživljavajući svoju kulminaciju. U nekoliko naraštaja iseljeništvo Slavonije zadržalo se i ostalo živjeti u novoj domovini, dobija- jući državljanstvo postal su punopravni građani Sjedinjenih Američkih Država.

Odabrana literatura Vjećeslav Holjevac, Hrvati izvan domovine, Matica hrvatska, Zagreb, 1967. Ivan Čizmić, Hrvati u životu Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb, 1982. Ljubomir Antić, Hrvati i Amerika, Zagreb, 1985. Ljubomir Antić, Hrvati i Amerika, II. dopunjeno izdanje, Zagreb, 2002, 283 str. Josip Lakatoš, Narodna statistika, Zagreb, 1914. Frank Thistlethwaite, Migration from Europe Overseas in the Nineteenth and Twentieth Cen- turies, Upsala, 1960. Ivan Čizmić, Hrvati u životu Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb, 1982. Josip Lakatoš, Narodna statistika (Hrvati u prekooceanskim zemljama), Zagreb, 1914., str. 65. Jure G. Prpić, The Croatian Immigrants In America, New York, 1971. Jure G. Prpić, Hrvati u Americi, prijevod I. izdanja s dopunama, Zagreb, 1997. Stjepan Antoljak, Pregled hrvatske povijesti, Zagreb, 1943. Milos M. Vujnovich, Yugoslav in Louisiana, Greatna, 1974., str. 49. Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb, 1985., str. 268. - 269. Igor Karaman, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću, Zagreb, 1972. 278 2010 I. BALTA

Josip Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1924., str. 76. Igor Karaman, Privredni položaj Slavonije u Habsburškoj monarhiji pod nagodbenim sustavom (1868. - 1918.), Slavonski Brod, 1966. Edith Kerecsèny, Uloga tvrtke H. S. Gutmann u razvitku kapitalizma u Mađarskoj, Zbornik radova “Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja”, Belišće, 1978., JAZU, Centar za znanstveni rad, II., Osijek, 1980., str. 195. - 196. P. Matković, Hrvatska i Slavonija u svojih fi zičnih i društvenih odnošajih, Zagreb, 1873., str. 58 - 61. Agneza Szabo, Demografska struktura stanovništva civilne Hrvatske i Slavonije u razdoblju 1850 -1880., Historijski zbornik, XL (I.), Zagreb, 1987., str. 191. Stanko Bađun i Marijan Brežnjak, Povijesni razvitak “Kombinata Belišće” - mehanička pre- rada drva, Zbornik radova “Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja”, Belišće, 1978., JAZU, Centar za znanstveni rad, II., Osijek, 1980., str.133. Rudolf Bićanić, Doba manufaktura u Hrvatskoj i Slavoniji (1750. - 1860), Zagreb, 1951. Industrijska revolucija u Hrvatskoj, Historijski zbornik, I., Zagreb, 1948., 67 -102 str. Fuad Stipičević, Istorija naroda F.N.R. Jugoslavije, II., Sarajevo, 1961., str. 183. Igor Karaman, Društveno-ekonomski uvjeti razvoja “kombinata Belišća” do 1918. god., Zbor- nik radova “Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja” Belišće, 1978., JAZU, Centar za znanstveni rad, II., Osijek, 1980., str. 79. - 94. Igor Karaman, Privreda i društvo u 19. stoljeću, Zagreb, 1972., str. 302.-348. Fuad Stipičević, Istorija F.N.R. Jugoslavije, II., Sarajevo, 1961., str. 173. József Margitai, A szlavóniai magyarszág sorsa, nemzeti vedelme és a Magyar-horvát testveri- seg (Sudbina slavonskog mađarstva, narodna obrana i mađarsko-hrvatsko bratstvo), Budapest, 1907., str. 21. Josip Gujaš, “Nacionalna obrana” Mađara u Slavoniji na prijelomu XIX. i XX. st. u sklopu “Slavonske akcije”, Historijski zbornik, XXIII-XXIV., Zagreb, 1970./71., str. 66. Pál Petri, A Julián-egysület története (Povijest Julijanskog društva), Budapest, (bilj. 4.), 1937. Jakov Gelo, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine, Zagreb, 1987., str. 94. - 101. Radovan Ivančević, Leksikon ikonografi je, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva & Uvod u ikonologiju, Zagreb, 1990., str. 307.-308. Branko Kranjčev, Tiskana izvješća o radu našičkih škola iz prve polovice XX. stoljeća, Našički zbornik, 3, 1997., str. 149. Ivan Balta, Slavonski arhivski i novinski zapisi o hrvatskim iseljenicima u SAD-u od 1905. do 1910. godine, Društvena istraživanja, br. 67., Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2003., str. 765.-788. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 279

Flüchtlinge, Esseker Zeitung, Esseg, 29. April 1875. Ivan Balta, Julijanska akcija u Slavoniji s osvrtom na ostale hrvatske krajeve te Bosnu i Herce- govinu, DMZUH, Otisak, Zagreb, 2006. D. M. Brownstone; I. M. Franck; D. Brownstone, Island of Hope, Island of Tears, Barnes & Nobles, New York, 1948. i 2002. Pamela Reeves, Ellis Island - Gateway to the American Dream, Barnes & Noble, New York, 2006. Ferencz Bernics, A Julián ákcio, Pécs, 1994.

Odabrani članci iz časopisa i novina Narodne novine, br. 97/3. XII. 1839., str. 385. Narodne novine, Zagreb, br. 152., 4. srpnja 1851., i Narodne novine, Zagreb, br. 163., 17. srpnja 1851. Statistički godišnjak kraljevina Hrvatske i Slavonije, I., Zagreb, 1905. i 1913. Iseljavanje iz Hrvatske, Drava, br. 258., Osijek, 10. studeni 1913., str. 3. Iseljavanje u Francusku, Slavonski tisak, br.172., Osijek, 6. ožujka 1914., str. 3. Geza Kosztensky, Nemzeti politika, felvidéken, Budapest, 1893. Antal Huszaár, Mađarski Rumunji i potreba njihove mađarizacije, Budapest, 1907. Ivan Balta, Julijanska akcija kroz mađarske škole u Hrvatskoj i Slavoniji te BiH krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Motrišta, - glasilo Matice hrvatske za Hercegovinu, br. 22., Mostar, 2001., str. 79.-97. Razseljavanje iz Hrvatske, Narodna obrana, god. 1., br. 29, subota, Osijek, 20. prosinca 1902., str. 3. Izseljivanje u Ameriku preklo Rieke, Narodna obrana, god 1. br. 11, petak, Osijek, 28. studenog 1902., str. 3.,4. Manija za Amerikom, Narodna obrana, br. 30., Osijek, 7. veljače 1905., str. 3. Naseljivanje iz Hrvatske i Slavonije, Narodna obrana, br. 96., Osijek, 25. travanj 1905., str. 3. Izseljivanje iz područja Kraljevine Hrvatske i Slavonije mjeseca rujna o. g., Narodna obrana, god. 1., br. 16., četvrtak, Osijek, 4. prosinac 1902., str. 3., Izseljivanje, Narodna obrana, god 2., br. 19, subota 24. Osijek, siječnja 1903., str 5. Vraćeni iseljenici, Narodna obrana, god. 2. br. 38., utorak, Osijek, 17. veljače 1903., str. 4. Kako je našima u Americi, Narodna obrana, br. 284., Osijek, 9. prosinca 1905., str. 4. Neprestano iseljavanje, Narodna obrana, Osijek, 27. kolovoza 1903. Bijeg u Ameriku, Narodna obrana, Osijek, 10. kolovoza 1903. 280 2010 I. BALTA

Iseljenici u Ameriku, Narodna obrana, br. 255., Osijek, 7. studenog 1903. Putni listovi, Narodna obrana, Osijek, 28. kolovoza 1903. Seljenje u Ameriku, Narodna obrana, Osijek, 4. kolovoza 1903. Opomena iseljenicima, Narodna obrana, Osijek, 21. rujna 1903. O doseljavanju u Ameriku, Narodna obrana, br. 249., Osijek, 23. listopada 1903. Ne selite se u Ameriku, Narodna obrana, br. 288. Osijek, 17. prosinca 1903., Novi ured za iseljavanje, Narodna obrana, br. 295., Osijek, 28. prosinca 1903. Iseljenici iz Hrvatske i Slavonije, Narodna obrana, br. 97. srijeda, Osijek, 27. travnja 1904. Iseljavanje, Narodna obrana, br. 213.. subota, Osijek, 17. rujna 1904. Useljivanje i izseljivanje, Narodna obrana, br. 181., Osijek, 7. kolovoza 1905., str. 3. Hrvati u Americi, Narodna obrana, br. 265., subota, Osijek, 4. studenog 1905., str 4. Reklame za Ameriku, Narodna obrana, br. 261., Osijek, 10. rujna 1907., str. 7. Reklame za Ameriku, Narodna obrana, br. 261., Osijek, 10. rujan 1907., str. 6., i br. 269., 20. studenog 1907., str. 6. Reklame za Ameriku, Narodna obrana, br. 191., Osijek, 18. kolovoza 1907., str. 7. Reklame za Ameriku, Narodna obrana, br. 244., Osijek, 20. listopada 1907., str. 7 Reklame za Ameriku, Narodna obrana, Osijek, 1907. (više brojeva) Reklame za Ameriku, Narodna obrana, Osijek, 1907. (više brojeva) Migrations, XIV International Congres of Historical Sciences, San Francisco 1975.

Izvori Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond: Banski spisi, br. 491/2. iz 1833. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond: Kraljevski ministar hrvatsko-slavonsko-dalmatinski, god. 1906., br. 40. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (Zapisnici Skupština županija Virovitičke, Srijemske i Požeš- ke, Narodne novine, Obzor,…) i Državni arhiv u Osijeku (Zapisnici osječkog gradskog pogla- varstva...) Državni arhiv, Osijek, fond: Trgovačko-obrtnička komora Osijek, Izvješće Tgrovačko -obrtnič- ke komore Osijek 1881. (Slavonske šume), 59. Državni arhiv, Osijek, fond: Trgovačko-obrtnička komora Osijek, Izvješće Tgrovačko-obrtnič- ke komore Osijek 1881. (Slavonske šume), 60.- 63. Državni arhiv, Osijek, fond: Slavonske podravske željeznice (SPŽ), kutija 1. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 281

SUMMARY THE DEPARTURE OF SLAVONIANS TO THE NEW WORLD

he author analyses archival and newspaper articles dealing with emigration from the Slavonia region in Croatia to USA at the turn of the 19th and 20th centuries. The causes for Croatian emigration were economic and political. There was a strong sense Tof an agricultural crisis in the region. The population was growing rapidly, and early industrialisation had created a demand for a qualifi ed labour force, which came from Hungary, while illiterate peasants of Slavonia, exposed to intense Hungarisation and Germanisation, were forced to emigrate. Hungarisation of Slavonia was carried out through the Greater-Hungarian Julian Campaigns. The process was contributed to by the confl icts between the political parties of what was then the Banate of Croatia, a part of the Austro-Hungarian Monarchy. This is the time in which the brothers Antun and Stjepan Radić stepped into the political arena, whose work would go on to reaffi rm national awareness among the peasantry in all Croatian regions. But in spite of the favourable political circumstances in the homeland, the chain-migration of Slavonians to America grew from day to day, regardless of the restriction on the immigration policy introduced by the US authorities, and the fact that the Government of Croatia and Slavo- nia continued to inform the population of the diffi culties faced by emigrants in US. In Slavonia, the turn of the 19th and 20th centuries were marked by the revival of agricultural production and the stratifi cation of the village. Slavonia becomes known for exploitation of forests for timber and construction of railway lines. The development of the lumber industry and the construction of railway lines in Slavonia provided for the material existence of a smaller number of people, mostly newcomers. By employing these newcomers, who spoke and understood Hungarian, the railway companies actually quickened the pace of emigration of the indigenous Croatian population from Slavonia. For the most part, emigrants from Slavonia were oriented to mining and agricultural regions and the industrial and commercial zones in USA. Emigrant Slavonians settled permanently in the new homeland, becoming citizens of the United States of America. 282 2010 I. BALTA

RESÚMEN EMIGRACIÓN DE ESLAVONIOS AL NUEVO MUNDO

l autor se dedica a analizar recortes periodísticos y material de archivo sobre la emi- gración de croatas de la región de Eslavonia hacia los Estados Unidos a fi nes del siglo 19 y a comienzos del 20. Los motivos que causaron este éxodo fueron económicos y Epolíticos. La región se vió afectada por una gran crisis en la agricultura. Se produ- jo un rápido crecimiento demográfi co y como consecuencia de la temprana industrialización hubo una mayor demanda de mano de obra califi cada que llegaba de Hungría, mientras que los campesinos analfabetos de Eslavonia, expuestos a la germanización y magyarización, se vieron obligados a emigrar. La magyarización de Eslavonia se llevaba a cabo con el programa gran-húngaro de la Acción Juliana. Ese proceso se vió favorecido por los enfrentamientos entre fracciones en la Banska Hrvatska (Croacia bajo la jurisdicción del Ban) de aquél entonces, que formaba parte del Imperio Austro-Húngaro. En esa época aparecieron en escena los hermanos Antun y Stjepan Radić, cuyo accionar más tarde fortaleciera la conciencia nacional del cam- pesinado en todas las regiones croatas. Sin embargo, a pesar de que las condiciones políticas en la Patria se habían tornado más favorables, el éxodo en cadena de los croatas de Eslavonia a los Estados Unidos se incrementaba día a día, a pesar de las restricciones en materia de política inmigratoria de las autoridades del nombrado país y a pesar de los llamados del gobierno de Croacia y Eslavonia, que advertía sobre las difi cultades que esperaban a los emigrantes en los Estados Unidos. El fi n del siglo 19 en Eslavonia quedó signado con el crecimiento de la producción agrícola y la disgregación del campo. Más tarde, Eslavonia comienza a ser conocida por la explotación de sus bosques de roble y la construcción del ferrocarril. El desarrollo de la industria maderera y el tendido de vías férreas en Eslavonia dió trabajo a un pequeño número de personas, generalmen- te extranjeros. El Ferrocarril, dando empleo a esos extranjeros con conocimiento del idioma húngaro, en realidad aceleró el éxodo de la población croata local de Eslavonia. Los emigrantes de Eslavonia se dirigieron mayormente hacia las zonas mineras y agrícolas de los Estados Uni- dos, lo mismo que hacia las regiones industriales y comerciales de ese país. Los emigrantes de Eslavonia se radicaron en su nueva Patria, convirtiéndose en ciudadanos estadounidenses de pleno derecho. JOZO GRBEŠ ČIKAŠKE HUMANITARKE DESETLJEĆA

Osamdeseta je obljetnica djelovanja dobrotvorne i humanitarne udruge Hrvatska žena iz Chicaga, koja spada među najdugovječnije humanitarne udruge naših iseljenica u svijetu. Naslov najuspješnijih humanitarnih djelatnica u našemu iseljeništvu pripada im po rezultatima protekloga desetljeća, iako su prije postizale iznimne rezultate u pomoći ljudima u potrebi. Ogranak broj 1. u Chicagu osnovan je 27. siječnja 1929., kojemu se diljem Amerike pridružilo 26 ogranaka. Godine 1990., nakon pune 43. godine djelovanja u emigraciji, u glavnom gradu osamostaljene Hrvatske – Zagrebu, članice društva pokreću Inicijativni odbor revitalizacije zabranjenog domovinskog Društva Hrvatske žene. Za 80 godina iseljenice iz SAD-a priredile su tisuće akcija, koje su vratile osmijeh na lice brojnim ljudima u potrebi u SAD-u, RH i BiH

samdeseta je obljetnica uspješnog rada ženske dobrotvorne i humanitarne udruge Hrvatska žena iz SAD-a, koja se ubraja među najstarije humanitarne udruge hr- vatskih iseljenica u svijetu. Ogranak broj 1. u Chicagu osnovan je 27. siječnja 1929. Ogodine, a nakon toga diljem Amerike utemeljeno je čak 26 ogranaka te naše ženske dobrotvorne organizacije. Koliko znamo o našim iseljenicama, koliko znamo o ženskim udru- gama i o njihovim majčinskim uspjesima? Njihova je uloga nepoznata, iako su stup gospodar- stva siromašnih zemalja pa tako i hrvatskih nerazvijenih područja, budući da iseljenice na pla- netarnoj razini, njih 95 milijuna matičnim zemljama na godinu pošalju oko 230 milijardi dolara – saznajemo iz izvješća o iseljenicama UN-a. Istraživanja u Hrvatskoj zanemaruju važnost žena u migraciji, iako je nedvojbena uloga žena u čuvanju nacionalnog identiteta, zatim u radnoj ak- tivnosti žena u novim sredinama poput SAD-a te afi rmaciji rodne ravnopravnosti u hrvatskome narodu. Sudjelovanje hrvatskih žena u planetarnoj ekonomiji postalo je vidljivije u 21. stoljeću, a prije se isticala samo njihova uloga u humanitarnim i dobrovoljnim društvima. Budući da ni ta dimenzija prinosa Hrvatica svome narodu nije pažljivo bilježena u prijašnjim razdobljima, ovdje donosimo povijest Hrvatska žena grana broj 1, Chicago i to od 1929. do 2009. godine. Naraštaji hrvatskih žena punih su osam desetljeća u Americi svojim majčinskim i kršćanskim milosrđem pružali vrijedna materijalna i duhovna dobra nezaštićenima i siromašnima. S druge strane članice društva Hrvatska žena, također, uspješno su se brinule o društvenom i kulturnom nasljeđu hrvatskoga naroda. Tako danas hrvatski narod baštini mnoge društvene i kulturne vrednote koje su stvorene i sačuvane zahvaljujući radu članica dobrotvorne udruge Hrvatska žena. Posve sam siguran da su hrvatske majke odgajajući djecu u Americi prenijele na njih dobrotvornu i humanitarnu tradiciju svojega naroda, jer pomoć Republici Hrvatskoj iz Amerike 284 2010 J. GRBEŠ stiže i danas, bilo od pojedinaca ili od hrvatskih humanitarnih i dobrotvornih društava. Hvala vam, zato, za sve što ste učinile i za sve ono što činite na dobrobit hrvatskoga naroda. No, idemo redom. Društvo Hrvatska žena osnovano je 1921. godine u Zagrebu s dobrotvornim ciljem – kako stoji u utemeljiteljskim dokumentima “pomaganja hrvatskoj sirotinji, katoličkom življu, te dobrim Hrvaticama bez imetka”. Osnutak društva Hrvatska žena vezan je za cijeli jedan pokret, koji potječe iz srednjeg vijeka, a posebice u XIX. stoljeće kad su osnovane mnoge zaklade, bratovštine i udruženja kojima je svrha bila pomagati nevoljnima. Ni Hrvati, ni njihova društva, u tome ne bijahu iznimka. Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranjem Kraljevine, a kao reakcija na velikosrpske ideje i ugroženost opstojnosti hrvatskog naroda, osnivanju se različita društva. Tako su žene uključene u Radićevu stranku osnovale društvo pod nazivom Hrvatsko srce, a osnivaju se i mnoga tzv. Gospojinska društva s istim ciljem. Upravo ta društva bila su preteča osnutku društva Hrvatska žena. Društvo Hrvatska žena osnovala je Marija Kumičić, a za prvu voditeljicu izabrana je gospođa Zora pl. Trnski, a potpredsjednice bijahu Ivka barunica Ožegović i gospođa Marija Kumičić. Sama imena tih slavnih žena govore o ozbiljnosti pothvata, te o njegovu kulturnom podrijetlu i društvenom statusu – iz kojeg se može onda iščitati i važnost udruge u humanitarnom djelova- nju prema onodobno socijalno isključenima. U prilog njihovoj ozbiljnosti i odgovornosti prema onima koji pate, a koji su istog roda, govori i činjenica kako su uskoro nakon osnutka Društva organizirani ogranci diljem Hrvatske. Ogranci društva Hrvatska žena utemeljeni su u Petrinji (srpanj, 1921.), u Osijeku (srpanj, 1921.), u Požegi (1921.), u Karlovcu (rujan 1921.), u Jastre- barskom (1922.), te Sisku, Daruvaru, Brodu na Savi, Gospiću, Ogulinu, Vukovaru i drugim gradovima diljem Hrvatske. Bijaše to od samog početka snažno organizirano Društvo s jasnim ciljevima na kulturnom i humanom području. Njihova dobrota je golema, za njih se čuje od mnogih uglednika toga doba, a njihova ljubav nalazi korijena i daleko od domovine, gdje god žive Hrvati. Njihov rad najbolje je izražen već na samom početku u Pravilu društva Hrvatska žena, koje su izradile gospođe Slava Furst i Julka Patriarch, a koje je odobreno 21. svibnja 1921. U njemu se ističe: “Zadatak je društva da goji među hrvatskim ženama smisao za društvenost, koja će rađati ini- cijativom i akcijom na nacionalnom i feminističkom polju, na polju čovječnosti, prosvjećivanja, morala, narodnog zdravlja, društvenosti i privrede.” Da bi žene što bolje ostvarile ove zadane ciljeve odmah su osnovani odsjeci: prosvjetni, feministički, privredni i socijalni. Zanimljivo je kako se poetično o tim ciljevima izrazila Josipa pl. Glembay u Osijeku 1922:

Za dom svoj živi, pati i radi Sloga Hrvata nam je spas Doći će i vama sretni dani Zapjevajmo u sav glas ‘Ljubit slobodu, a mrzit zlo Hrvatske žene geslo je to’. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 285

Aktivistice okupljene u udruzi Hrvatska žena svakako su najznačajnije osobe toga doba. Nji- hova žar i ljubav prema svom narodu vodila ih je k aktivnostima na svim poljima, te dovela Društvo u sukob s vlastima. Već dvadesetih godina u srpskoj monarhiji Društvo je bilo zabranji- vano zbog “nacionalističkog i separatističkog djelovanja”. Zbog pozivanja istaknutih hrvatskih javnih djelatnika na skup proslave imendana dr. Starčevića i Radića, na koji se odazvalo oko 1000 ljudi, država je 12. lipnja 1922. zabranila rad društva Hrvatska žena. Gotovo isti tjedan slična sudbina dogodila se i ogranku Društva u Karlovcu. Te su zabrane bile kratkotrajne. Iako je Društvo u svim gradovima, zbog svog izrazitog domoljublja, bilo kažnjavano i zabranjivano, ono je dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća ipak ustrajno nastavljalo raditi. Njegov konačni slom i završetak rada događa se u vrijeme NDH-a, kad je zakonskom odredbom države NDH-a 5. svibnja 1943. godine “Društvo Hrvatska žena” nakon pune 22 godine “dobrotvornog, kultur- no-prosvjetnog i rodoljubnog rada” prestalo djelovati. Oduzete su sve prostorije u matičnoj kući koja je bila u Patačićkinovoj ulici broj 1a. Društvo Hrvatska žena u egzilu Već nekoliko godina nakon osnutka Društva u Zagrebu, 27. siječnja 1929. godine, utemeljeno je društvo Hrvatska žena, grana br. 1 - Chicago. Početak je bio uistinu zanimljiv. Kad govorimo o povijesnom pregledu nastanka socijalnih, humanitarnih, pa i političkih ustanova, onda svakako moramo priznati da je to uvijek djelo istaknutih pojedinaca koji su imali jasnije vizije, ciljeve i poglede od drugih. Takvu jednu viziju imala je gospođa Agata Djurak kad se s kćeri Vilmom Strunjak obratila vlč. Inocentu Bojaniću, o. dominikancu iz Hrvatske župe Presvetog Trojstva u Chicagu. Njih dvije, majka i kći, izrazile su mu želju za osnutkom društva koje bi se bavilo kul- turnim i humanitarnim radom u iseljeništvu. Vlč. Bojanić im izlazi u susret dajući im svesrdnu potporu. Uskoro dolazi do prvog inicijativnog susreta s kojeg je vrijedno zabilježiti sljedeća imena naših uglednih iseljenica kao što su: Klara Škvorc, Barbara Balija, Rozalija Kovače- vić-Kirin, Rozalija Sedar-Vuksanović, Frances Frkonja, Mary Karačić, Borislava Absac, Ruža Cesar, Magdalena Guldenpfening. Društvu su dale ime “Hrvatska žena, grana br. 1 - Chicago. Za prvu predsjednicu izabrale su gospođu Klaru Škvorc. Već na samom početku Inicijativni je odbor odredio svrhu i ciljeve društva: “djelovati na kulturnom i humanitarnom polju i ujedno upoznati Amerikance i strance s Hrvatskom i njezinom kulturom.” I od početka, članice toga vrijednog Društva počele su ostvarivati upravo taj zacrtani cilj. Željele su svojim obiteljima i vlastitoj djeci omogućiti što bezbolnije odrastanje u novoj gostoljubivoj sredini, uz očuvanje kulture življenja koju su donijele iz daleke domovine. Organizirale su mnogobrojne izložbe i zabave, te nastupale u svim aktivnostima koje su Hrvati u Chicagu pripremali. Njihova aktiv- nost uskoro prelazi granice Chicaga te se osniva još 26 grana diljem Amerike. Već na početku, Društvo je legalizirano dobivši državnu dozvolu i svoju povelju (charter). Hrvatske iseljenice u američkim humanitarnim akcijama Tridesetih godina i posebice četrdesetih godina u vrijeme Drugog svjetskoga rata društvo Hr- vatska žena pomaže Crveni križ i antifašističke vojnike - i američke i hrvatske. Pomažu mjesne 286 2010 J. GRBEŠ bolnice, šalju vojnicima pakete i uplaćuju novac u zajedničke fondove osnovane u Drugom svjet- skom ratu. Domovinu Hrvatsku također pomažu u vrijeme ratnih nedaća sredinom dvadesetog stoljeća, te šalju pakete pomoći u daleki i dragi zavičaj. Nakon završetka Drugog svjetskoga rata i tijekom onodobne, nakon ratne kataklizme, patnje hrvatskog naroda u izbjeglištvu - Hrvatska žena slala je pomoć hrvatskim izbjeglicama i sirotinji u logore diljem Europe i Južne Amerike. Stišavanjem poslijeratnih nedaća, Društvo se vraća kulturnom radu diljem SAD-a, te pomaže hrvatske studente, posebice na Duquesne University, kako bi što bolje naučili pjevati hrvatske pjesme i svirati tamburicu i na takav jedinstven način promicati hrvatsku kulturnu baštinu. Upravo takvim radom hrvatske su žene u iseljeništvu uspjele povezati dvije objektivno različite kulture: američku i hrvatsku. Članice društva Hrvatska žena, današnjim rječnikom rečeno, iznimno su pridonijele međukulturnim projektima, koji su zbližili te dvije kulture, obogaćujući i američku i hrvatsku kulturnu zbilju. Svojim su djelovanjem iznimno pridonijele suživotu u bogatstvu različitih kulturnih izričaja sjeverno-američkog kontinenta. Mlađi naraštaji Hrvata, osobito oni koji su se rađali u iseljeništvu, upravo su u tim aktivnostima naučili biti jedinstve- ni, iako su trajno obilježeni dvjema kulturama: ishodišnom kulturom i onom američkom. Kao ilustracija toga može nam poslužiti pjesma koju je još 1922. prva napisala predsjednica Društva Klara Škvorc: Ja sam rodjen Amerikanac, Ali ipak nisam Indijanac. Moja me je majka naučila, da mi je mila još jedna domovina. Prva mila domovina moja, Jeste zemlja Georga Washingtona, A to mi je i ponos i dika, Jer se zove Slavna Amerika. A druga je domovina mila Gdje se Otac i Majka rodila, A to vam je ona gruda sveta Hrvatska nam na tisuće ljeta. I zato se ja ponosim s tim Jer sam, Hrvatske majke sin. Živila naša Amerika! Živila naša Hrvatska! Pedesetih, šezdesetih pa i sedamdesetih godina, kad su domovinu (iako nedostupnu u komuniz- mu) pogodile elementarne nepogode, poplave i potresi, Društvo ponovno šalje novčanu pomoć te pomoć u hrani i lijekovima. Tih godina su i mnogi hrvatski misionari pošli diljem svijeta naviještajući kršćansku ljubav. Vrijeme je to kad je diljem svijeta utemeljeno više od stotinu misija koje su se brinule o hrvatskom iseljeništvu. Katolička crkva u Hrvata jedina je, od svih nacionalnih organizacija, imala organiziranu skrb za raseljeni hrvatski narod diljem planeta. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 287

Život onodobnih hrvatskih migranata prečesto bijaše bijeda i neimaština. Hrvatska žena brine se i za njih, te im šalje pomoć kao i hrvatskim župama, školama, te obiteljima hrvatskih robijaša diljem svijeta. Bila je to iznimno djelotvorna pomoć svim žrtvama komunističkoga režima, koje su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća raseljavane na sve kontinente.

Aktivnosti Društva Hrvatska žena u suvremeno doba Društvo Hrvatska žena, grana broj 1 iznimno je aktivno i danas u hrvatskoj zajednici grada Chicaga. No, iz bliže povijesti u pamćenju svakoga hrvatskoga čovjeka ostat će nesebična da- režljivost američkih Hrvatica i njihovih obitelji narodu iz stare domovine, i Hrvatske i Bosne i Hercegovine - u posljednjih 20 godina. Njihova socijalna, humanitarna, kulturna, prosvjetna i nacionalna aktivnost zaista je veličanstvena. Spomenuti ćemo ovdje samo jedan mali dio veli- kih aktivnosti. Već 1988. društvo Hrvatska žena iz SAD-a pomaže hrvatskim književnicima u domovini te hrvatskim rodoljubima i aktivistima na raznim područjima djelovanja diljem svi- jeta. Njihova pomoć karitativnim udrugama nastavak je tradicije i karizme koju Hrvatska žena njeguje od početka. Već tada, dok je komunizam još bio snažan u domovini, oni potpomažu hrvatske producente u nastajanju fi lmskih zapisa o tragediji nacije u posljednjih 50 godina. Isto tako pomažu se i hrvatski zatvorenici u američkim zatvorima, borci za hrvatsku neovisnost. Od svečanosti posvećenih našim iseljenicama, zanimljiva je ona iz 1989. godine kad je Društvo slavilo 60. obljetnicu postojanja. Tom prigodom iz domovine dolazi poznata liječnica dr. Ružica Ćavar, borac za ljudska prava Hrvata, posebice na medicinskom polju. Njezina nazočnost na toj obljetnici i govor o neizbježnim demokratskim promjenama u Lijepoj našoj motivirali su mnoge Hrvatice grada Chicaga da pristupe Hrvatskoj ženi. Njezina nazočnost zaslužna je i da se broj članica povisuje na dvije stotine. Dolaskom godine 1989., a to znači i godina uoči stvaranja hrvatske države, Hrvatska žena se aktivno uključuje u pomoć i nastojanje da se snovi našega naroda što lakše ostvare. Nije bilo iseljeničke obitelji u Americi koja nije željela da se što prije uspostavi demokracija u Hrvatskoj i da se Hrvatska osamostali kao država. Tako već na početku članice Hrvatske žene materijalno pomažu pokret Franje Tuđmana, budućega hrvatskoga predsjednika. Šalju pomoć svim ostalim aktivnim javnim djelatnicima u domovini i svijetu čija imena su obično bila pisana crnim slo- vima, a druženje s njima bilo više nego opasno. Bilo je to vrijeme u kojemu je tadašnja jugosla- venska unitaristička vlast svakog iseljenog Hrvata smatrala protivnikom komunizma i smrtnim neprijateljem tadašnje SFRJ. U burnim vremenima, uoči hrvatskoga osamostaljenja, te 1990-te godine, društvo Hrvatska žena iz Chicaga izgrađuje jače veze s domovinom te svojim prilozima podupire i Crkvu u do- movini i državu na putu prema osamostaljenju i slobodi. Iako domovina zove i treba pomoć Hr- vatska žena nastavlja pomagati i pojedince i obitelji u njihovim često hitnim slučajevima. Tako se pomažu oboljela i slijepa djeca itd. U ljeto 1990. godine u Hrvatsku putuju predsjednica Zlata Ivezic, tajnica Milica Trutin i rizničarka Nevenka Jurković. I nakon pune 43. godine u glavnom 288 2010 J. GRBEŠ hrvatskom gradu Zagrebu pokreću inicijativni Odbor revitalizacije društva Hrvatska žena u domovini. To su prva nastojanja i potezi povratka iz iseljeništva, na izvore. U jesen te iste 1990. godine Hrvatska žena prvi put održava modnu reviju, koja postaje tra- dicionalna jesenska manifestacija Društva u Chicagu. Na toj reviji Društvo prikuplja znatna materijalna sredstva koja onda odmah šalje u domovinu. Listopad 1990. posebice je važan u po- vijesti Hrvatske žene - grana broj 1, Chicago. Naime, 25. listopada 1990. predsjednica Društva gospođa Zlata Ivezić odlazi na osnivačku, tj. obnoviteljsku skupštinu Hrvatske žene u Zagrebu i nosi im znakoviti povijesni dar neizbrisive povezanosti: izvornu zastavu Hrvatske žene te grb Hrvatske žene i 2 000 dolara pomoći za početak rada. Iste godine pomažu i stradalim rudarima u rudniku u Tuzli, te središnjemu katoličkom Karitasu u Zagrebu. Godina 1990. važna je ne samo za ostvarenje povijesnog sna o državnosti Hrvata, nego i za budućnost samog društva Hrvatska žena iz Chicaga. Naime te godine sastaje se Upra- va društva i svi članovi kako bi izglasovali nove ciljeve i zadaće rada Društva. Njihova vizija ukratko obuhvaća sljedeće: 1. prikupljanje humanitarne pomoći i rad na pripremanju kontejnera za Hrvatsku; 2. slanje pisama raznim ustanovama; 3. prodaja kolača i hrvatskih umjetnina kako bi se prikupila sredstva; 4. organiziranje javne molitve krunice i međugorskih molitvenih sku- pina; 5. prikupljanje fi nancijskih sredstava; 6. organizacija dobrotvornih banketa; 7. prodaja maslinovih grančica s crveno-bijelo-plavom vrpcom na Cvjetnicu u hrvatskim župama grada Chicaga; 8. organiziranje godišnje Modne revije (Fashion Show). Već u proljeće 1991. godine kad domovina zapada u političko-ustavne, državotvorne i regional- ne krize, društvo Hrvatska žena iz Chicaga prepoznaje potrebe naroda i šalje prvi kontejner po- moći u domovinu. To je ujedno početak sveobuhvatne pomoći koje će Hrvatska žena iz Chicaga slati u više od 100 kontejnera i vrijednosti više od 10 milijuna američkih dolara. Žene, članice Društva razvijaju svoje aktivnosti i traže nove načine kako bi, iako daleko, bile blizu onima koji pate u Domovinskom ratu. Kao plod takva razmišljanja one na Cvjetnicu 1990. godine prvi put prodaju znakove mira - maslinove graničice u svim hrvatskim župama u Chicagu. Od tada do danas to ostaje vrlo draga i plodonosna tradicija. Iste godine kad se mnogi prilozi američkih Hrvata slijevaju u Hrvatski nacionalni fond i Hrvatska žena ne izostaje u solidarnosti, nego već na početku daruje tom fondu u Chicagu 15 000 američkih dolara. Istodobno šalju pomoć od 5 000 dolara za lijekove u Hrvatsku te 10 000 dolara za stradale u Domovinskome ratu. Kao što sam spomenuo na početku, njihova aktivnost nije samo humanitarna. Žene su aktivno sudjelovale i dizale svoj glas u borbi protiv rata, nasilja i jednostranosti američkih i europskih državnih tijela. Tako Hrvatska žena iz Chicaga održava molitvu bdijenja sa svijećama ispred gradske vijećnice u Chicagu, organizira prosvjede, šalje tisuće pisama američkim kongresnici- ma u Washigton, skuplja peticije za priznavanje hrvatske države itd. Vrhunac solidarnosti iseljenica s narodom u Domovinskome ratu Valja spomenuti aktivno sudjelovanje i svih hrvatskih župa grada Chicaga u svim hvalevrijed- nim pothvatima Hrvatske žene tijekom cijelog Domovinskog rata, ali i rata u Bosni i Hercegovi- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 289 ni. Župe su pomagale na različite načine sve proturatne akcije, ustupajući uvijek svoje prostorije, utjecaj i tradiciju. Godine 1992. predsjednicom društva postaje gospođa Nevenka Jurković. Aktivnosti se nastav- ljaju i množe. Pomaže se izdanju knjige prof. P. Cohena o stradanju Židova u Srbiji, kupnji medicinskih aparata, šalju se pojedinačne pomoći hrvatskim ratnim invalidima i stradalnicima rata. Zbog sve većih takvih potreba društvo Hrvatska žena iz Chicaga organizira banket u ožuj- ku 1992. čiji je prihod bio namijenjen pomoći hrvatskim invalidima. Već u travnju pomoć je skupljana za hrvatsku ratnu siročad. Prepoznajući opasnosti od agresora iz Srbije na Republiku Hrvatsku u Slavoniji i drugim područjima istočne Hrvatske Društvo šalje pomoć gradu Osijeku od 4 500 dolara. U toj godini, gotovo svaki mjesec Hrvatska žena iz Chicaga organizira huma- nitarne bankete za pomoć domovini, te pomoć za plaćanje kontejnera koji sve češće odlaze u ratom zahvaćenu Hrvatsku. Želeći i na političkoj sceni učiniti što više društvo Hrvatska žena pomaže pri dolasku uglednog američkog senatora D’Amata u Hrvatski kulturni centar u Chicagu. Sve učestalije članice Druš- tva prodajom kolača poslije misa u hrvatskim župama, pokušavaju kontinuirano puniti fond koji pomaže i obnavlja razrušenu domovinu. Već početkom godine 1993. kad je najavljeno da počinje obnova tek kupljenog prvog hrvatskog veleposlanstva u Americi, Društvo šalje svoj doprinos. U ožujku nakon primljenih užasnih vi- jesti iz karlovačkog kraja koji je bio pod žestokim djelovanjem agresorske JNA, Hrvatska žena šalje pomoć karlovačkoj bolnici u iznosu od 10 000 dolara. U lipnju se održava banket za žrtve silovanja i tom prigodom iz domovine pozivaju u SAD-e gospođu Jadranku Cigelj, jednu od preživjelih iz pakla srpskih logora. U istome mjesecu predsjednica Društva gospođa Jurković i dopredsjednica Marica Tomačić odlaze u Zagreb na Prvi hrvatski sabor Hrvatske žene. Tim povijesnim činom revitalizacije društva u domovini posvjedočeno je kako su sva nastojanja kroz 70 godina naraštaja naših obitelji, okupljenih u društvu Hrvatska žena grana br. 1 Chica- gom, uistinu bila proročka s ciljem povratka u matičnu zemlju na svoja ognjišta. U isto vrijeme ispred hrvatske župe Presvetog Trojstva u Chicagu održava se molitveno bdijenje za uspjeh spomenutog Sabora u Zagrebu.

Suvremene metode djelovanja – medijska aktivnost Svjesni kako je u suvremeno doba važna informacija i kako često u novije vrijeme mediji, a ne ratnici, stvaraju povijest, članice šalju novčani prilog Hrvatskom informativnom centru u Zagrebu. HIC je bio iznimno važno središte za promidžbu istine o Domovinskom ratu u to vrijeme, te istine o svim značajnim aktivnostima u mladoj RH. U studenom 1993. Društvo organizira doček Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba. Društvo poziva u Chicago Katu Šoljić, hrvatsku majku koja je u Vukovaru izgubila 4 sina. Izni- mni napori učinjeni su i na pomoći koja se slala tek novoosnovanim podružnicama Hrvatske žene u domovini. 290 2010 J. GRBEŠ

Godina 1994. počinje uistinu svečano. Tako 5. veljače Hrvatska žena iz Chicaga proslavlja 65 godina postojanja. Svečanost počinje radnim sastankom u Hrvatskom etničkom institutu u Chi- cagu, nastavlja se svečanom misom u župi sv. Jeronima, te završava banketom u dvorani župe sv. Jeronima. Tom prigodom Društvo poziva sve predstavnike hrvatskih župa i ustanova grada Chicaga te mnoge ugledne goste među kojima su bili: Dragica Pandek - predsjednica Hrvatske žene iz Zagreba; Mario Nobilo - veleposlanik Republike Hrvatske pri UN - New York; Gorda- na Turić - zastupnica Hrvatskog sabora iz Zagreba; Anthony Petrušić - predsjednik Hrvatske katoličke zajednice za Ameriku i Kanadu; Anthony Berić - predsjednik AMCRO - New York; Snježana Franetović - Hrvatska žena grana br. 32, Detroit ; Paula Majdak - Hrvatska žena grana br. 3, Milwaukee; Jasminka Ćorluka Hrvatska žena, Montreal; Brothers Rigis i sestra Dora, Salvatorian Mission House, iz New Holstin – Wisconsin. Tom posebnom prigodom izdana je i vrlo dobro uređena spomen knjiga posvećena 65. obljetnici društva Hrvatska žena grana br. 1, Chicago. Valja ne zaboraviti da je Društvo također do sada tiskalo spomen knjige u povodu 45., 50., 55., i 60. obljetnice postojanja. Nakon toga nižu se aktivnosti koje obuhvaćaju sudjelovanja na hrvatskim svjetskim saborima u Clevelandu i Zagrebu, sudjelovanje na hrvatsko-američkom kongresu u Chicagu, suorgani- ziranje banketa Akcija za život, proslave dana državnosti, itd. U ljeto 1994. Društvo organizira izložbu hrvatske kulturne baštine u State Building u središtu Chicaga. Godine 1995. gost Društva iz Hrvatske je Damir Plavšić, predsjednik studenata HVIDRA-e, te tom prigodom Društvo pomaže ratne invalide darom od 25 000 dolara. U ljeto te godine, ponovno pomažu Akciju za život, a u listopadu modnu reviju čine drugačijom i neuobičajenom predstavljajući narodne nošnje iz hrvatskih područja. Isti mjesec, svjesni kulturocida počinjena na hrvatskom jugu, Društvo organizira dobrotvorni ručak za pomoć franjevačkom samostanu u Konavlima, kojom je prigodom poslano 5 000 dolara. Također predstavlja i promovira fi lm Vukovar se vraća kući. Lobira se na raznim stranama i radi na promociji hrvatskih interesa, te u tu svrhu Društvo daje potporu 8 000 dolara hrvatsko-američkoj udruzi. Svjesni da je rat završio sredinom devedesetih prošloga stoljeća članice Hrvatske žene se spre- mno odazivaju potrebama na svim područjima života. Ovdje ponajviše valja istaknuti kako je u vrijeme ratnih stradanja od 1992. do 1996. društvo Hrvatska žena iz Chicaga poslalo više od 100 kontejnera pomoći. Vrijednost tih kontejnera veća je od 10 milijuna američkih dolara. Veliku ljubav u otpremanju kontejnera i organizaciji pomoći darovale su gospođe Milica Trutin i Nina Perović. U tome su obilato pomagali i mnogi dru- gi, među kojima valja spomenuti Hrvatsku katoličku zajednicu, Salvatorian Mission House iz Wisconsina i dr. Sve hrvatske župe grada Chicaga su vrlo aktivno sudjelovale u ovom projektu. Zato, radi povijesne istine i ljubavi, vrijedno je zapamtiti da je Društvo pomagalo cijelu Domo- vinu, sve hrvatske regije a ne samo zavičaje iz kojih su potekli čikaški Hrvati i građani hrvat- skoga podrijetla. Imena mjesta u koja su slani kontejneri pomoći to najbolje potvrđuju: Zagreb, Rijeka, Mostar, Zadar, Šibenik, Vrlika, Ljubuški, Kloštar Ivanić, Sinj, Osijek, Đakovo, Imotski, HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 291

Karlovac, Vinkovci, Poljica kod Omiša, Šestanovac-Katuni, Posušje, Split, Široki Brijeg, Ma- karska, Dubrovnik, Slavonski Brod, Vrgorac, Tomislavgrad, Gabela polje-Metković i Čapljina. Pomoć je slana pojedincima i skupinama iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Osim toga Društvo je pomagalo i mnoge američke socijalne ustanove kao npr. Mercy Home, Children Memorial Hospital, American Red Cross, Misericordia Home i dr. Sljedeće godine 1996. Društvo organizira u Hrvatskom centru svečani banket u povodu 67. obljetnice postojanja, te cjelokupan doprinos šalju hrvatskim političkim zatvorenicima u Ame- rici. Cijelu tu godinu članice Hrvatske žene svojim su neumornim radom pomagale razne usta- nove u domovini, koje uključuju crkve, karitase, ogranke Hrvatske žene, centre za djecu i mla- dež i mnoge druge organizacije. U svibnju svake godine, pa tako i tijekom proteklih godina, aktivnost je izražena i u organi- ziranju izložbe dječjih radova o temi Djeca rata - Children of War koja je održana na DePaul University u Chicagu. U listopadu održana je tradicionalna modna revija. Prihod s tog skupa, u iznosu od 25 000 dolara, poslan je Domu Dubrava koji se brine za osposobljavanje djece i mladeži s tjelesnim oštećenjima, te Hrvatskom kulturnom centru - Vukovar u izgradnji 4 000 dolara. Iste aktivnosti nastavljaju se i 1997. gdje posebice treba istaknuti 68. godišnji banket Društva s posebnim gostima, čija je nazočnost uvelike pridonijela dostojanstvenom obilježavanju časne

Osamdeseta je obljetnica djelovanja humanitarne udruge Hrvatska žena iz Chicaga, koja spada među najdugovječnije udruge naših iseljenica u svijetu, koje su, uz brojne akcije u SAD-u, BiH te RH - pomagale Zakladi Dora iz Zagreba, a osobito siročadi iz Domovinskoga rata 292 2010 J. GRBEŠ prošlosti Hrvatske žene. Među uzvanicima, spomenut ćemo samo one iz domovine: sarajevski nadbiskup Vinko kardinal Puljić, gospođa Ljilja Vokić onodobna ministrica prosvjete i športa Republike Hrvatske, pomoćnica ministrice Vlasta Sabljak i drugi. Iste godine u lipnju, Društvo pomaže u organizaciji izložbe djela poznatog i priznatog umjetnika hrvatske naive, omiljenog među američkim Hrvatima, Ivana Lackovića Croate, koja je održana u Hrvatskom etničkom institutu u Chicagu. Iste godine Društvo ponovno pomaže Hrvatsko američku udrugu u iznosu od 1000 dolara, želeći tako pridonijeti boljitku općeg hrvatskog ugleda u Americi. Godine 1998. među mnogim hvalevrijednim pothvatima valja istaknuti pomoć Sveučilištu u Mostaru u iznosu od 30 000 dolara. Uz to Društvo je pomoglo organizirati izložbe o kardinalu Stepincu u Hrvatskom etničkom institutu u Chicagu u povodu 100. obljetnice rođenja tog veli- kana hrvatskoga naroda.

Obogaćivanje knjižnog fonda vrijednim naslovima Znajući kako je od osobite potrebe vrijedno brinuti se o istini o povijesti našega naroda, vrijed- no je spomenuti da je Društvo u siječnju 1998. svojim prilogom pomoglo u distribuciji knjige dr. Ante Čuvala Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina u knjižnice većih američ- kih sveučilista. Istog mjeseca Društvo se pridružuje mnogim hrvatskim organizacijama diljem Amerike u akciji Prijatelji Vukovara te za obnovu centra za hendikepiranu djecu u Vukovaru daruje 3 000 dolara. Društvo je 6. listopada 1998. u Hrvatskom kulturnom centru organiziralo i pomoglo potpisiva- nje knjige Healing the Heart of Croatia - Liječenje srca Hrvatske autora poznatog kirurga dr. Novika i svećenika Josepha Kerrigana. Dr. Novik je ugledni profesor kirurgije i pedijatrije na Sveučilištu Tennessee u Memphisu i direktor međunarodne zaklade za liječenje srčanih mana u djece. Zajedno sa svećenikom Kerriganom iz Memphisa, dr. Novik je od sigurne smrti spasio mnogu djecu u Hrvatskoj s urođenim srčanim manama. 18. listopada održana je uspješna tradi- cionalna modna revija čiji prihod od 7 000 dolara odlazi u spomenutu svrhu. Početkom godine 1999., točnije 6. veljače, održana je u Hrvatskom centru u Chicagu svečana proslava 70. obljetnice postojanja Društva. Među mnogobrojnim uzvanicima, iz domovine su u SAD-e došle predsjednica Hrvatske žene iz Zagreba Dragica Pandek, njezina zamjenica Zlata Horvatić i saborska zastupnica Gordana Turić. Događaj je svakako posebnim učinio dolazak dr. Williama Novicka, poznatog dječjeg kirurga sa Sveučilišta Tennessee iz Memphisa. Sva prikupljena humanitarna pomoć s te obljetnice poslana je u zagrebački Klinički bolnički centar Rebro za pomoć djeci sa srčanim manama te kupnju specijaliziranih monitora. S jedne priredbe poslana je pomoć za kupnju inkubatora u dječjoj bolnici u Splitu. Osim humanitarnog rada pot- kraj ožujka iste godine članice prodaju maslinove grančice ispred hrvatskih crkava zarađujući novac za sljedeće projekte. Godine 1999. Društvo pomaže obitelj Combaj s jedanaestero djece iz zagrebačkog naselja Sesveta. Društvo je kumovalo na krštenju 11. djeteta. Uglavnom, kako HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 293 kroz godinu idu tradicionalne svetkovine, tako članice Društva organiziraju projekte za pomoć potrebitima i za pojedine kulturne i prosvjetne projekte. Društvo tako dovodi dvije ugledne glumice, Helenu Buljan i Dubravku Miletić, koje izvode predstavu u dvorani sv. Jeronima u Chicagu.

Novi zanos u novom stoljeću Početkom novog tisućljeća Društvo organizira dolazak u Chicago poznatog pjevača Dražena Žanka. Njegov koncert održan je 29. siječnja 2000. u dvorani sv. Jeronima, a prihod je ponovno poslan za djecu u splitskoj bolnici. Tradicionalna modna revija te godine bila je drugačija. Nai- me poznata modna kreatorka Gordana Radić došla je iz Hrvatske te zaista pokazala američkoj publici svoje kreacije i najnoviju modu na hrvatski način. Revija koja je održana 22. listopada u hotelu Holiday Inn bila je vrlo uspješna i zanimljiva. Pomoć dobivena od toga događaja poslana je bolnici u Mostaru za kupnju gastroskopa. Godina 2001. počela je ponovno kulturnom promidžbom. Naime, Društvo je pomoglo promo- ciju knjige Julianne Bušić Ljubavnici i luđaci koja govori o životnom putu Juliane i Zvonka Bušića te njihovoj borbi za slobodnu Hrvatsku. U travnju iste godine (4. travnja), Društvo Hr- vatska žena nastavlja tradiciju humanitarnih ručaka na Cvjetnicu. Prihod s toga ručka poslan je siromašnim hrvatskim obiteljima u Kninu preko Karitasa sv. Ante. U jesen iste godine (21. listopada) održana je prvi put u Hrvatskom centru u Chicagu modna revija, a sav prihod namijenjen je bio za pomoć stradalima u terorističkom napadu na New York. Donacija je poslana preko katoličkog karitasa. U godini 2002. priređena su dva velika događaja: ručak na Cvjetnicu (24. ožujka) za pomoć Vukovaru i tradicionalna modna revija. Gošća tih svečanosti bila je ugledna književnica iz Zagreba Maja Freundlich. U godini 2003. organizirale su se i tradicionalne godišnje priredbe na kojima se prikupljala pomoć potrebitima. Zanimljivo je kako se te godine na reviji okupilo više od 450 gostiju i bijaše to najuspješniji skup takve vrste. Godine 2004., uz uobičajene aktivnosti, Društvo je organiziralo svečani banket za pomoć hr- vatskom uzniku Anti Ljubasu, koji je mjesec dana prije toga izišao iz američkih zatvora nakon više od 23. godine robije. Banket vrlo dobro posjećen održan je u dvorani sv. Jeronima. Društvo Hrvatska žena dalo je golem doprinos za izgradnju dječjeg doma u Kiseljaku, koji s velikom ljubavlju vode časne sestre franjevke. Samo u razdoblju od pet godina trećega tisućljeća, društvo Hrvatska žena darovalo je pomoć u iznosu od 235 000 dolara. Veliki je to novac, koji je uložen u humanitarne i kulturne aktivnosti na dobrobit onih u potrebi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini! Primili su ga izravno siromašni i najpotrebniji. Na tu činjenicu doista treba biti ponosan! Sve članice Društva doista mogu biti po- nosne na svoj vrlo kvalitetno i nesebično obavljen posao. Hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini iskazuje iskrenu zahvalnost za materijalnu i svaku drugu pomoć koju su im poslale članice Društva Hrvatska žena iz Chicaga. 294 2010 J. GRBEŠ

Društvo je pomagalo i u mnogim drugim projektima. Vrijedno je spomenuti samo neke: pomoć hrvatskim zatvorenicima, hrvatskim radio klubovima u svijetu, hrvatsko-ame- ričkom udruženju, hrvatskim crkvama u Chicagu, izgradnji spomen obilježja u domovini, Udruzi za hrvatske studije u Americi, dječjoj bolnici u Chicagu, mno- gim siromašnim obiteljima u domovini: od Zagreba, Splita, do Jajca, Vukovara, itd.; dječjim domovima, raznim karitativnim udrugama, kulturnim manifesta- cijama, pomoć u nabavi medicinskih uređaja za bolnice u domovini (Zagreb, Split, Mostar…), hrvatskim studentima, tiskanju knjiga o Hrvatskoj, simpoziju o Vukovaru u Washigtonu, nabavi zemljišta za kuće siromašnih Hrvata u Kninu, pomoć obiteljima stradalih u New Yorku i mnogi drugi projekti koje je pojedinačno nemoguće i spomenuti. U istoj godini na 27. studenog 2004. održana je svečana proslava 75. obljetnice postojanja Druš- tva. Svečani banket održan je u dvorani sv. Jeronima., a glavni gost iz domovine bio je vuko- varski gvardijan fra Zlatko Špehar. Sav prihod sa skupa poslan je za pomoć vukovarskoj djeci. Također na skupu je bila nova konzulica hrvatske države gospođica Zorica Matković. Kustos hrvatskih franjevaca fra Marko Puljić predvodio je molitvu, a bili su nazočni svi predstavnici hrvatskih župa. Za Božić iste godine poslana je pomoć potrebitim obiteljima: obitelj Domazet za izgradnju kuće (Muć), obitelji Ivana Čuvalo za pomoć u liječenju bolesnog djeteta (Ljubuški). Poslana je pomoć mnogobrojnoj obitelji Drage Radića (Slavonski Brod). Ukupni darovi u godini 2004. koji su poslani potrebnima bili su vrijedni 62 780 dolara. Godina 2005. nastavljena je istim zanosom i ljubavlju. Već početkom godine (6. ožujka 2005.), u dvorani sv. Jeronima održan je dobrotvorni ručak za bivšega hrvatskog uznika Ranka Primorca, a nekoliko tjedana poslije tradicionalnim ručkom na Cvjetnicu (20. ožujka) pomoć je poslana bolnici u Mostaru za nabavu medicinskog automobila i za dječju bolnicu u Rijeci. 15. svibnja, zajedno sa svim hrvatskim župama grada Chicaga, Društvo je organiziralo skup sjećanja u povodu 60. obljetnice Bleiburga i tragedije Križnog puta. Jesenska modna revija održana je u William Tell hotelu, a prihodi s toga skupa poslani su žrtvama vremenske nepogode Katrina. Dio novca utrošen je za nabavu medicinskog aparata za bolnicu na Hvaru. Ukupni darovi u godini 2005. koje je Društvo skupilo i poslalo iznosili su 52 000 dolara. Prva polovica 2006. godine obilježena je prikupljanjem pomoći za potrebnu djecu. Potpora je poslana Dječjem domu Egipat u Sarajevu i dječjem vrtiću u Kiseljaku. U jesen iste godine or- ganizirano je skupljanje pomoći za obitelj Migić koja se vratila u Hrvatsku. Modnom revijom održanom 22. listopada u Hrvatskom kulturnom centru Chicago, uz momke i djevojke iz naše iseljeničke zajednice kao manekene, skupljena je pomoć za dvije bolnice: u Splitu i Osijeku. Ukupni darovi poslani u toj 2006. godini iznosili su 34 830 dolara. Godine 2007. u Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu organizirano je skupljanje donacija za gradnju sakralnog prostora na Bleiburgu – mjestu stradanja hrvatskoga naroda nakon završetka Drugog svjetskog rata. Odaziv ljudi čikaške hrvatske zajednice bio ja zaista iznenađujući. Za- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 295 jedno s hrvatskim župama našega grada bio je to događaj pijeteta prema žrtava našega naroda kroz povijest. S tradicionalne modne revije prihod te godine poslan je slunjskome Domu zdrav- lja. Također, poslana je donacija za kapelicu u Vukovaru. Pomoć je upućena i obitelji Tomić s 11 djece iz Slavonskog Broda. Ukupni darovi u 2007. dosegnuli su fantastičnih 68 330 dolara. U godini 2008. nastavljen je rad istim žarom. U Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu 16. ožujka 2008. okupilo se mnoštvo naših ljudi na svečanom ručku na Cvjetnicu. Tim je priho- dom pružena pomoć obiteljima u nevolji i potrebi. Poslana je pomoć Udruzi specijalne policije iz Domovinskog rata Tigar u Gospiću. U jesen 2008., 19. listopada održana je modna revija pod nazivom Tradicijsko u suvremenom u Chicagu. To je bila drugačija modna revija od svih dosadašnjih, a predstavili su je gosti iz Zagreba s voditeljem Josipom Forjanom iz Posudionice i radionice narodnih nošnji iz Zagreba. Njihov dolazak sponzorirao je Grad Zagreb, uz poseb- nu potporu ondašnjeg pročelnika za kulturu Pavla Kalinića. Osobit trud u prezentaciji kulture odijevanja nadahnute narodnim ruhom uložila je iznimno vrijedna hrvatska konzulica Zorica Matković. Prihodi su poslani staračkom domu Sveti Josip Radnik u Ljubuškom, koji vode časne sestre. Hrvatske žene iz Chicaga i njihove obitelji nedavno su poslale pomoć dječjem vrtiću Pčelice u Livnu. Na samom kraju godine u organizaciji društva Hrvatska žena grana broj 1 održan je svečani skup u čast izlaska na slobodu hrvatskog uznika Zvonka Bušića. Tako je s tom godinom i tim skupom završeno jedno poglavlje povijesti u kojem je to časno Društvo nesebično pomagalo hrvatske uznike. Američke humanitarke hrvatskoga podrijetla poslale su pomoć baki Elizabeti Lepinski, koja se brine o svojoj unuci Matei koja je ostala bez roditelja. Ukupni darovi u 2008. iznosili su 48 000 dolara. Društvo je samo u posljednje četiri godine skupilo i poslalo pomoć vrijednu 266 000 dolara za potrebe siromašnih i potrebitih. Iako članice Društva o svom dobrotvornom radu nikada ne govore, vole ostati anonimne, činilo mi se da je osamdeseta obljetnica neumornoga rada prigoda odati počast članicama najdugovječnije iseljeničke humanitarne ženske organizacije. Njihova poniznost pobuđuje samo iskreno divljenje, poštovanje i zahvalnost. Društvo hrvatskih žena grada Chicaga stvorilo je kolajnu plemenitih djela, koja su uljepšala ži- vot tisućama nesretnih ljudi. Kolajna ima 80 dragulja na koje smo svi ponosni. Hrvatska žena i majka, ma gdje god bila, uvijek je sačuvala srce ljubavi i oči pune nade za svoju obitelj i bližnje. Energija koju su Hrvatice prenijele u svoje iseljeničke obitelji diljem svijeta, nadamo se, nastavit će njegovati obiteljsko zajedništvo naših ljudi i u budućnosti. Solidarnost je najljepši dragulj u povijesnom mozaiku društva Hrvatska žena. 296 2010 J. GRBEŠ

SUMMARY CHICAGO HUMANITARIANS OF THE DECADE

t is the eightieth anniversary of the fruitful activities of Croatian Woman, an American volunteer and humanitarian association and one of the most enduring humanitarian associ- ations among Croatian emigrants around the world. Branch #1 in Chicago was founded on IJanuary 27th 1929, followed by the founding of as many as 26 branches across America. In 1990, after a full 43 years of activity in the emigration, the members of the association launched a committee to revive the Croatian Woman association in Zagreb, the capital of newly indepen- dent Croatia. During its eighty years of activity the Croatian Woman association of Chicago has organised thousands of humanitarian campaigns and charity events that have put smiles back on the faces of thousands of impoverished and infi rm people in Croatia and in Bosnia & Herze- govina. The Croatian Woman association has participated in numerous campaigns to assist the needy in the USA. The greatest assistance, assistance of inestimable value was directed towards Croatia and Bo- snia & Herzegovina during the Homeland War. Especially signifi cant is the aid provided to the children of the victims of war, and to the disabled veterans of the Homeland War. The association nurtures a tradition of numerous cultural and educational campaigns, thanks to which our emigrants have successfully integrated into the multiethnic and multicultural mosaic of the most developed country in the world – the USA. To all members of the Croatian Woman association of Chicago, their families and friends from America, Croatians in the homeland extend their most sincere gratitude for the fi nancial and material assistance provided and for their spiritual support and solidarity. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 297

RESÚMEN LA MUJER CROATA DE CHICAGO CUMPLE ANIVERSARIO

chenta años de exitosa y fecunda labor acaba de cumplir la Asociación femenina caritativa y humanitaria La Mujer Croata (Hrvatska žena) de los Estados Unidos, una de las organizaciones humanitarias más antiguas de nuestras compatriotas emi- Ogradas en el mundo. La fi lial No.1 de Chicago fue fundada el 27 de enero de 1929, y después de ella se fundaron otras 26 fi liales a lo largo y ancho de Norteamérica. En 1990, después de 43 largos años de actuación en la diáspora, las integrantes de la Asociación organizaron un Comité para la revitalización de la Asociación La Mujer Croata en la Patria, en la ciudad capital de la República soberana de Croacia. Durante sus ochenta años de existencia, La Mujer Croata de Chicago ha organizado miles de acciones y reuniones de benefi cencia que devolvieron la sonrisa a millares de necesitados y enfermos en Croacia y en Bosnia-Hercegovina. Asimismo, la Asociación La Mujer Croata participó en numerosas acciones de ayuda a los más necesitados en los Estados Unidos. La ayuda más intensa y valiosa fue otorgada a Croacia y Bosnia-Hercegovina durante el tran- scurso de la Guerra Patria, siendo la más signifi cativa aquélla brindada a los niños víctimas de la contienda en Croacia y a los inválidos de la Guerra Patria. En su larga trayectoria, la Asociación guarda numerosas acciones culturales y educativas, graci- as a las cuales nuestros emigrantes pudieron integrarse exitosamente en el mosaico multiétnico y multicultural del país más desarrollado del mundo- los Estados Unidos de América. El pueblo croata de la Patria les expresa a todas las socias de La Mujer Croata, a sus familias y amigos de Norteamérica la más sincera gratitud por la ayuda pecunaria y demás bienes materi- ales, al igual que por el apoyo moral y la solidaridad brindados. LJUBO KRASIĆ AMERIČKA RIZNICA HRVATSKE KULTURNE BAŠTINE

U želji da sačuvaju kulturnu baštinu našega naroda u SAD-u i Kanadi, franjevci su 1975. utemeljili Hrvatski etnički institut sa sjedištem u Chicagu. Ta ustanova, koja je u 21. stoljeću prerasla u relevantni suvremeni muzejsko-dokumentacijski centar američkih Hrvata, osnovana je s dalekosežnom mišlju da prikuplja na jednom mjestu reprezentativne uzorke stvaralaštva našega naroda u iseljeništvu, kako bi građa bila što dostupnija za istraživanja različitih vrsta. Uz znanstveno-istraživačke ciljeve, zadaci Instituta su promicanje hrvatskoga jezika, povijesti i kulture, osobito nakladništva na materinjemu jeziku. Velika zasluga za predstavljanje građe javnosti pripada franjevcima, ravnateljima HEI-a od prvoga Hrvoslava Bana do sadašnjega Ljube Krasića

rvatski etnički institut, koji su utemeljili franjevci u Chicagu 1975. godine, profi lirao se u javnosti kao obrazovna i znanstvena američka ustanova od 1977. Ta je ustanova od samoga početka imala jasno zacrtan program, plan rada i inovativnu odgojnu i Hobrazovnu misiju. Zahvaljujući inovativnosti zaposlenika Hrvatskog etničkog insti- tuta i zagovaratelja vrlo se brzo afi rmirao kao središnja banka podataka o Hrvatima i njihovim potomcima u Americi i Kanadi s mnogim atraktivnim zbirkama od etnografske do zbirke hr- vatske iseljeničke periodike, te rijetkim starim izdanjima koja izazivaju divljenje i osvjedočenih knjigofi la. Kao takav Institut je utemeljio i vodi: 1. Arhiv, muzej, knjižnicu, istraživačko središte i prema potrebi organizira druge odjele; 2. Sustavno prikuplja, čuva i predstavlja, te čini dostupnim za čitanje i istraživanje knjige, novine, časopise, rukopise, umjetnine i ostalu raspoloživu arhivsku građu što se odnosi na život, rad i kulturno stvaralaštvo te baštinu hrvatskoga iseljeništva na sjeverno-američkom kontinentu, čija se brojnost procjenjuje na dva i pol milijuna američkih i kanadskih Hrvata i građana hrvatskoga podrijetla; 3. Promiče škole hrvatskoga jezika, kulture i folklora, kroz koje su prošli mnogobroj- ni naraštaji najrazvijenijih zemlja svijeta; 4. Razvija bogatu i raznoliku nakladničku djelatnost na hrvatskom i engleskom jeziku: od udžbenika materinjeg jezika, radnih bilježnica i višejezič- nih rječnika, književnih djela te povijesnih knjiga do serijskih publikacija raznih profi la, zatim podupire pripremanje i izdavanje suvremenih audiovizualnih i digitalnih pomagala za učenje hrvatskoga jezika i kulture; 5. Vodi ili potiče demografska, sociološka, gospodarska, vjerska i druga istraživanja o hrvatskim migracijama i njihovoj ulozi i doprinosu SAD-u i Kanadi. Arhiv u Hrvatskom etničkom institutu s uspjehom dočekuje tridesetpetu obljetnicu, i danas je najveća pismohrana te banka podataka izvan Hrvatske o hrvatskim iseljeničkim zajednicama, HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 299

župama, svećenicima, političarima, športašima, znanstvenicima i drugim poznatim Hrvatima Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. U fundusu je, primjerice, osobna i književna te publi- cistička i ostala rukopisna ostavština uglednog emigrantskog književnika, publicista i političara Brune Bušića. Arhiv sadržava mnogobrojne bogate zbirke izvornih dokumenata, zapisnika, imenika, izvještaja i spomen-knjiga hrvatskih župa, bratskih i dobrotvornih udruga, političkih organizacija te kulturnih udruga naših ljudi koji su došli na sjeverno-američki kontinent u razli- čitim povijesnim razdobljima. Institut čuva vrijednu arhivu Hrvatske seljačke stranke u progon- stvu, Hrvatskog domobrana mnogih drugih političkih iseljeničkih organizacija, osobito onih iz druge polovice dvadesetog stoljeća – koje su nemjerljivo pridonijele očuvanju nacionalnog identiteta prije uspostave hrvatske državne neovisnosti i pada Berlinskoga zida. Istraživačima je u Institutu dostupna i dokumentacija o brojnim sportskim timovima iseljenih Hrvata raznih naraštaja, ali i pismohrana vrhunskih sportaša koji su pod zastavama domicilnih zemalja sudje- lovali u olimpijskom pokretu i osvajali odličja. Arhiv sadržava potpunu dokumentaciju vezanu za djelovanje stotina i stotina kulturno umjetničkih društava mladih američkih i kanadskih Hrvata, u kojima su naraštaji naše mladeži - rođeni u novoj domovini - njegovali glazbenu i folklornu tradiciju staroga kraja. Zadivljujuća je dokumentacijska građa o stotinama i stotina- ma glazbenih sastava, pjevačkih društava, zborova i tamburaških orkestara, koji su djelovali i djeluju diljem sjeverno-američkog kontinenta. Bilo bi svakako zanimljivo istražiti što se događa s tim nepreglednim mnoštvom mladih američkih i kanadskih Hrvata, koji odrastaju uz fol- klorne i tamburaške skupine, glazbene sastave i crkvene pjevačke zborove. Jedno je sigurno da su težačka zanimanja svojih predaka, zahvaljujući obrazovanju i upornosti zamijenili mnogim atraktivnim strukama u raznim područjima ljudske djelatnosti. Mnogi su ostvarili američki san, no ima i dokumentacije o onima čiji su životni uvjeti bile posve drukčije i kojima sudbina nije bila sklona.

Knjižnica neprocjenjive vrijednosti Knjižnica Hrvatskog etničkog instituta ima bogat knjižni fond s oko 15 000 svezaka koji sadrža- vaju razno bogatstvo hrvatske pisane riječi. Fond se osobito ponosi vrijednim naslovima koji su nastali u SAD-u i Kanadi, ali i onima čiji su autori stvarali svoja djela u emigraciji na različitim meridijanima. U svakom slučaju riječ je o knjigama koje se odnose na hrvatsku kulturu, jezik, vjeru, povijest, politiku, umjetnost i književnost koje su pisane izvan matične zemlje. Institut se vrlo ponosi nekim rijetkim starim hrvatskim knjigama iz razdoblja od petnaestog do devet- naestog stoljeća. U američkim uvjetima HEI se posebno trudi prikupiti i sačuvati sve što su napisali i objavili Hr- vati izvan Hrvatske, pa možemo reći da u tome i uspijeva. U tom je smislu osobito važna zbirka periodike hrvatskoga iseljeništva: novine, listovi, časopisi i revije te višenamjenske serijske pu- blikacije, zatim razna izdanja vezana za jubileje hrvatskih udruga. Riječ je o jedinstvenoj zbirci, znatno bogatijoj od one koja je pohranjena u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, koja je također temeljena na periodici koju su izdavali ili izdaju Hrvati izvan matične zemlje i 300 2010 LJ. KRASIĆ to Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Do sada su prikupljeni primjerci ili kompletirana godišta gotovo 500 naslova hrvatskih izvandomovinskih novina, listova, časopisa, revija..., a u Zagrebu je stotinjak naslova manje.

Suvremeni muzejsko-dokumentacijski centar američkih Hrvata Muzej u Hrvatskom etničkom institutu prikuplja sve materijalne tragove našega naroda izvan domovine. Suvremeni muzejsko-dokumentacijski centar američkih Hrvata ponosi se trajno izloženim starinama koje se odnose na hrvatsku baštinu, kao što su narodne nošnje, glazbeni instrumenti, umjetnine raznih provenijencija i rukotvorine. Etnografska zbirka iznimne je lje- pote, a fundus umjetničkih djela ima iznimnu vrijednost i odražava osebujne putove hrvatskih umjetnika diljem Amerike. U muzejskom postavu dominira zanimljiva numizmatička i fi late- listička zbirka velike vrijednosti. Ali, tu su i autentični predmeti koji govore gdje su sve Hrvati radili, uspjeli ili stradali. Svoje životne priče imaju predmeti koje najbolje oslikava sintagma: krv, znoj i suze. Ti su predmeti uglavnom potekli iz stotina zlatnih, dijamantnih, uranijskih i drugih rudnika Amerike i Kanade. Muzej ima fascinantnu zbirku odličja koja su naši iseljenici

Gospodin Luka Balvan u glavnoj knjižnici Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 301 primili kao američki vojnici. Iz jedne hrvatske župe u SAD-u odličje su u Drugom svjetskom ratu dobila 454-ica iseljenika. Riječ je o župljanima Hrvatske župe Srca Isusova iz Chicaga. U Muzeju su i prekrasno vezene hrvatske zastave, pa stotine značaka i trobojnica raznih crkvenih, dobrotvornih, glazbenih, folklornih, zavičajnih, političkih i sportskih društava, koji svjedoče o identitetskim značajkama našega naroda kroz burnu prošlost – u kojoj desetljećima nisu smjeli slobodno nastupati pod svojim nacionalnim imenom sve do prije dvadesetak godina, to jest do uspostave neovisnosti Republike Hrvatske. Kolekcija o Međugorju, prikupljena od tisuća američkih hodočasnika na mjesto ukazanja Majke Božje u Hercegovini je u Institutu izložena od 1996. godine. Svjedočanstva nade i vjere, izlošci, odražavaju zanimljive društvene uvjete u kojima hrvatski vjernički puk živi u SAD-u i u Ka- nadi, a raspoznaje se iz dokumentarne građe na oko 40 jezika u klasičnim i digitalnim mediji- ma: CD, fi lmovi, knjige, video i audio poruke, pisana svjedočanstva, dokumentirana iskustva i doživljaji hodočasnika, vjernika, molitelja, vidjelaca, svećenika, teologa, agnostika, nevjernih Toma svih vrsta i obraćenika.

Knjižara i medijateka Kupiti hrvatsku knjigu na internetu može danas svatko iz svojega doma uz besplatnu dostavu diljem svijeta, no šarm knjižara još vlada među knjigoljupcima na svim meridijanima. Tako knjižara u HEI-u služi ne samo onima iz Chicaga, nego još više pripadnicima drugih naroda iz Amerike, Kanade i drugih država, od Južne Koreje do Južne Afrike – koji naručuju knjige i drugu zanimljivu građu s hrvatskim obilježjem. Najviše traže knjige i audio-vizualna, te digi- talna pomagala za učenje hrvatskoga jezika. Među naručiteljima su često odrasli, ali i osobe s nehrvatskim prezimenima. Jedni osjećaju potrebu naći svoje korijene, drugi posjećuju HEI-ovu knjižaru kao znatiželjni turisti ili budući hodočasnici, pa se žele kvalitetno pripremiti za kultur- ni turizam Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te naučiti i znati hrvatski.

Služenje zajednici – prožimanje kultura Osim prikupljanja i čuvanja građe, Hrvatski etnički institut daje, u sklopu svojih mogućnosti, i razne oblike pomoći i usluga pojedincima, organizacijama i ustanovama. Institut sudjeluje u različitim međukulturalnim procesima, tj. procesima prožimanja i međusobnog izmjenjivanja kulturnih i vjerskih običaja među američkim Hrvatima i većinskim pripadnicima multikultu- ralnog društva SAD-a. HEI pomaže i služi zajednici u sljedećim zadacima: - Organizira i postavlja izložbe (umjetničkih djela, etnografske građe i slično, knjiga, povijesne građe, izložbe publikacija, te izložbe o istaknutim osobama); - Održava predavanja na raznim konferencijama i simpozijima kroatologije, te slavistike i kro- atistike; - Održava seminare i tečajeve za učitelje i profesore hrvatskoga jezika za sve učeničke i stu- dentske dobi; 302 2010 LJ. KRASIĆ

- Daje stručnu pomoć za poslijediplomske i specijalističke studije u području kroatologije i kro- atistike; - Upućuje znanstvenike, istraživače i osobe iz medija na odgovarajuće izvore podataka i odgo- vore vezane za Hrvatsku i Hrvate. Uz to, Institut povremeno objavljuje rezultate raznih istraživanja vezanih za život američkih Hrvata. Među mnogim djelatnostima HEI ima dugu tradiciju u promicanju studija hrvatsko- ga jezika i kulture među Amerikancima i Kanađanima. HEI se tijekom posljednjih desetljeća nametnuo kao odličan nakladnik suvremenih udžbenika, priručnika, rječnika i drugih knjiga vezanih za materinji jezik. Ustanova koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim Posjetitelji, studenti, istraživači i suradnici dolaze u Hrvatski etnički institut sa svih strana svi- jeta, a vrijedni djelatnici to rado zabilježe. Iz najnovijeg Foto albuma HEI-a i Knjige posjetitelja predstavljamo neke od njih, njihova za- pažanja i zapisane dojmove, koji su najbolja potvrda opravdanosti te zanimljive tridesetpetogo- dišnje ustanove. Bivši sudionik Američkog korpusa mira u Armeniji David Barshes Glažar, vidjevši zanimljive predmete u Institutu odlučio je 22. rujna 2008. učiti hrvatski jezik i istražiti mamine hrvatske

Učenici hrvatske nastave i članovi Folklorne skupine Kralj Zvonimir iz kanadskoga Norvala posjetili su HEI - ustanovu, koja je u 21. stoljeću prerasla u suvremeni muzejsko-dokumentacijski centar američkih Hrvata HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 303 korijene iz obitelji Glažar. U knjizi dojmova David je zapisao: I am very impressed with the Institute! There are many resources here that I will take advantage of in order to learn more about my Croatian Heritage - Thank you! Profesor sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i dobitnik nagrade Hrvatska knjiga godine za 2009. dr. Tonći Matulić zapisao je 3. rujna 2008. sljedeće: Ako je Heidegger u pravu u tvrdnji da je jezik kuća bitka, onda ono što sam ovdje vidio i tek usput prelistao svjedoči da hrvatski jezik uspijeva i na ovim američkim stranama svijeta čuvati bivstvo našega identiteta i naše kulture kao djelića velikog promisla Bitka. Svaka čast i hvala marnim i zauzetim pojedin- cima. Rajko Ćubelić koji pomaže rad hrvatske škole u hrvatskoj župi Sv. Ante u Wellandu zapisao je nedavno: Radostan sam i sretan što sam mogao posjetiti ovu hrvatsku ustanovu koja se brine o hrvatskom jeziku, povijesti i budućnosti te promiče hrvatsku riječ i djelo daleko od Domovine. Ganut sam načinom na koji me je fra Ljubo Krasić primio i prenio svoja razmišljanja i poglede na Hrvatsku. Poznati istraživači povijesti Hrvata u Sjevernoj Americi Slavko i Franjo Granić iz Ottawe provodili su svoje istraživanje u HEI od 7. do 9. studenog ove godine, radeći od zore do duboko u noć. Slavko Granić, suradnik u više hrvatskih publikacija i dugogodišnji urednik najdugovječ- nijeg hrvatskog časopisa na engleskom jeziku Journal of Croatian Studies zapisao je u knjigu dojmova: Hrvatski etnički institut stvarno raspolaže izvrsnom građom za istraživanje povijesti i razvitka hrvatske zajednice u Sjevernoj Americi. 304 2010 LJ. KRASIĆ

SUMMARY AMERICAN TREASURY OF CROATIAN CULTURAL HERITAGE

n 1975 the Franciscans established the Croatian Ethnic Institute in Chicago with the aim of preserving the historical heritage of Croatians in America and Canada. This institution, which has grown into a relevant museum and documentation centre for American Croati- Ians, was founded with the far-reaching idea that everything of worth and having to do with Croatians could be found at one location in the USA to serve for diverse research undertakings. Besides its research mission, the institute also works to promote Croatian history, language, culture and literature. Great credit for the collection and presentation of public material is due to CEI directors, these being Fra’ Hrvoslav Ban, who served at the post from 1975 to 1976, and to the current director, Fra’ Ljubo Krasić, who also led the Institute from 1976 to 1980, and to the distinguished Fra’ Dionizije Lasić, who made his mark on this unique institution serving as its director from 1985 to 1995. The institute and its collection is visited every year by thousands of people from around the world with an interest in Croatian culture in America and at its source, as is evident from the rich ethnographic collection of folk garb of the Croatians of Croatia and of Bosnia & Herzegovina. The institute’s archives were opened in conjunction with the opening of the institute, and it is now the largest database outside of Croatia on the prominent Croatians of America and Canada. The institute’s library features a valuable collection of books dealing with Croatian culture, language, faith, history, politics, art and literature from various emigrant communities around the world. The institute is especially proud of some very valuable and rare old Croatian books from the 15th to 19th centuries. In an American context the CEI has made a particular effort to collect and present everything published by Croatians outside of Croatia, and we can say that it is successful in this mission. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 305

RESÚMEN TESORO NORTEAMERICANO DE LA HERENCIA CULTURAL CROATA

on el deseo de conservar la herencia histórica de los croatas en los Estados Uni- dos y Canadá, los franciscanos han fundado en 1975 el Instituto Étnico Croata HEI con sede en Chicago. Esa Institución, que se ha convertido en un moderno centro Cmuseal y documental de los croatas americanos, fue proyectado con la fi nalidad de poder ubicar todo el material valioso vinculado con los croatas en un sólo lugar en los Estados Unidos y asimismo poder usarlo para toda clase de investigaciones. Además de su función ci- entífi co- investigadora, la tarea del Instituto es promover la historia, el idioma, la cultura y los libros croatas. Gran mérito les corresponde a los directores del HEI por haber coleccionado y presentado al público el valioso material, entre ellos Hrvoslav Ban, director de 1975 a 1997, el actual director Ljubo Krašić, quien ya estuvo al frente del Instituto Étnico de 1976 a 1980, y el renombrado fray Dionisio Lasić, que le imprimiera su sello a esa institución única y que fuera su director de 1985 a 1995. El Instituto y todas sus colecciones son vistos todos los años por miles de visitantes provenientes de todo el mundo, quienes se interesan por la cultura croata en suelo americano, al igual que por la cultura originaria que se puede apreciar en la rica colección etnográfi ca de trajes típicos croatas de la República de Croacia y de Bosnia–Hercegovina. El Archivo del Instituto, que fue abierto el mismo día de su fundación, es actualmente el mayor banco de datos fuera de Croacia sobre los croatas famosos de Norteamérica y Canadá. La Bibli- oteca del Instituto posee una valiosa colección de libros sobre cultura, lengua, historia, política, artes y literatura croatas, originados en la diáspora en diferentes partes del mundo. El Instituto se enorgullece particularmente con algunos libros croatas muy antiguos y valiosos editados en el período comprendido desde el siglo 15 hasta el 19. El HEI procura coleccionar y presentar todo el material que han publicado los croatas fuera de Croacia. En ese sentido, podemos afi rmar que sus esfuerzos fueron exitosos. KUZMA PETRIĆ ARGENTINCI IZ VELOGA GRABLJA

Lančana migracija Tudora iz Veloga Grablja s otoka Hvara u Argentinu čudesan je primjer naše iseljeničke tradicije, zabilježen običnom elektroničkom poštom jedne argentinske Hrvatice. Riječ je o Andriani, mladoj ženi koja živi u Firmatu, kao pripadnica trećeg iseljeničkog naraštaja obitelji Tudora iz Grablja. Putovnicu bake Lucije Andriana čuva kao suho zlato. Putem interneta željela je doznati više o korijenima. Nikada nije bila u Hrvatskoj, ali je odrastala pod argentinskim nebom s gorljivom željom da dozna više o svojim precima. Zahvaljujući bakinim pričama iz djetinjstva znala je da se radi o dalekoj i lijepoj zemlji. Među Tudorima, nasljednicima hvarskih težaka i ribara, u novoj domovini ima poljoprivrednika, profesora, obrtnika, i drugih zanimanja – koji u tuđini naraštajima nisu zaboravili otočne običaje, poput nasljeđivanja obiteljskih imena karakterističnih za našu onomastiku

vu je priču potaknula obična znatiželja gospođe Andriane, koja živi u Firmatu i treći je iseljenički naraštaj obitelji Tudora iz hvarskoga Veloga Grablja u Argentini. Željela je doznati više o korijenima svoje velike obitelji s Jadranskoga mora. Nikada Onije bila u Velom Grablju u Hrvatskoj, ali je odrastala pod argentinskim nebom s gorljivom željom da dozna više o svojim korijenima. Prema bakinu pričanju i uspomenama iz djetinjstva znala je da je riječ o dalekoj i lijepoj zemlji. Na internetu je Andriana naišla na prezime Tudor iz Hvara i shvatila da je se njezina baka prezivala Tudor te da je s tog čudesnog otoka o kojem je ona slušala u Argentini u krilu najmi- lijih. Poslala je elektroničku poruku obitelji profesora Lade i Jakova Tudora koji žive u gradu Hvaru. Iako primatelji te poruke od nepoznate prezimenjakinje nisu iz obitelji Andrianine bake, premda su potomci s toga područja otoka Hvara (Lada iz Brusja, a Jakov iz Malog Grablja) uspostavljena je čudesna internetska veza. U danas napuštenom Malom Grablju na otoku Hvaru sve obitelji, od postanka mjesta 1621. nose prezime Tudor. No, nas ovdje zanimaju Tudori iz Velog Grablja. Tom imaginarnom dramaturškom situacijom pokrenut je niz događaja koji će završiti pisanjem ovoga članka, koji darujemo našoj Andriani u dalekoj Argentini. Velo Grablje na otoku Hvaru spominje se 1458. god. Prvi su ga naselili članovi obitelji Budrović koji ondje dođoše iz središnjeg dijela otoka. Nakon njih naseljava se obitelj Zaninovići 1577. i tako se počinje razvijati Grablje. Prvi mještani Veloga Grablja bave se stočarstvom, te poljopri- vredom, vinogradarstvom, uzgojem buhača, ružmarina, lavande i uzgojem badema. Tudori iz Veloga Grablja su stari rod. Potječu iz stare obitelji Blaćuš. Tako je nastao veliki rod, od 12, to jest 25 obitelji Tudora u 20. stoljeću. U Velom Grablju njihove su kuće u nizu od 6 kuća HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 307 plus još 6 samostalnih objekata, ali sve su u dvorskom predjelu Blaćuševih, koji se nalaze na zapadnom dijelu mjesta. Te zidine pripadaju prvim Velograbljanima koji su se iselili u Južnu Ameriku. Zanimljivo je da se 1888. prvi iselio Andrija Tudor sin Viska, Pištorov, koji je oženio Mandicu Tudor kći Kuz- me, Zbondine, isto iz V. Grablja. Njih su se dvoje skupa iselili u Argentinu. Zanimljivost toga iseljenja je u tome što je to jedinstven slučaj kod Velograbljana da se istodobno iseli bračni par. Obično, u to povijesno doba prvi bi otišao suprug a zatim bi za njim odlazila supruga. Andrija i Mandica Tudor vratili su se iz iseljeništva s mnogobrojnom djecom. Obitelj se sastojala od dvoji- ce sinova i to Dinka i Kuzme, te kćeri Lucije, Margarite i Tone. Spletom životnih okolnosti otac obitelji Andrija Tudor ponovno 1910. iseljava, ovaj puta sam, u Argentinu. Poslije se u SAD-e iselila njegova kći Lucija i udala za Ivana Tudora sina Marina, Cembarlinova iz Malog Grablja. Sin Dinko godine 1932. odlazi ocu Andriji u Argentinu. Drugi sin Kuzma otišao je godine 1938. sam u SAD-e. Kuzma je kod kuće oženio 1928. u V. Grablju Stanu Zoranić kći Nikole, Zorani- čevu, a u braku s njom dobio je dvojicu sinova Andriju (unuka prvog spomenutog A.) i Nikolu te 3 kćeri Mandinu, Tonku i Margaritu. Supruga i djeca su početkom 1944. izbjegli u El Shatt u Egipat, odakle trajno iseljavaju 1945. kod supruga i oca u SAD-e. Prvo gospodarski motivirano iseljenje iz V. Grablja učinio je Ivan (Zane) Tomičić, Tomičin, koji je 1870. god. iselio u Kaliforniju u San Bernardino.

Slika 1: Velo Grablje fotografi rano 2000. god. 308 2010 K. PETRIĆ

Broj stanovnika i rodovska struktura Veloga Grablja Popis stanovnika pokazuje da se i pored svih životnih poteškoća Velo Grablje brojčano brzo ra- zvijalo do 1920-tih, nakon čega isto tako naglo pada. Rast stanovnika bio je posljedica stvaranja novih obitelji i rađanje djece. Pad stanovništva posljedica je kontinuiranog iseljavanja pojedina- ca, cijelih obitelji i na kraju gotovo cijeloga naselja. Tablica 1.: Popis stanovnika u Velom Grablju godina stanovnika 1890. 513 1919. 520 1931. 353 1953. 301 1961. 252 1971. 161 1981. 61 1991. 45 2001. 21

Tablici 2.: Raseljavanje Velograbljana po prezimenima, državama iseljenja i koliko je obitelji i stanovnika bilo na posljednjem popisu 2001. god. u Velom Grablju. Tablica 2: Iseljeni Grabljani u 20. stoljeću

Iseljeni Grabljani u 20. stoljeću Iselilo porodica i članova Ostalo 2001. g. Prezime porod. član. SAD Juž. Amerika Europa Hrvatska porod. član. Budrović 6 49 5 2 2 40 1 1 Zaninović 13 145 36 13 1 95 - - Petrić 12 101 1 15 1 84 6 9 Tudor 12 87 21 13 3 50 2 2 Šeperica 3 20 3 2 3 12 - - Zoranić 4 35 3 7 - 25 - - Jurić 8 57 5 6 6 40 2 6 Tomičić 5 49 9 7 1 32 3 7 Bošković 2 6 - - - 6 - - Maljković 1 4 - - 1 3 - - Domančić 1 1 - - - 1 - - Ukupno 67 554 83 65 18 388 14 25 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 309

Ukupno je iselilo 87 članova iz velike porodice Tudora i to iz njihovih 12 obitelji. Tako je u SAD otišla 21 osoba, u Južnu Ameriku 13, (Argentinu 10, Čile 3), a u Europu su otišle 3 osobe (Francusku 1, Republiku Srbiju 2). U unutarnjim migracijama raseljeno je po Hrvatskoj 50 osoba. Na popisu stanovništva 2001. godine u Velom Grablju zabilježene su 2 obitelji s dva člana koje nose prezime Tudor. Jedna od tih obitelji s 1 članom je Vjera Tudor ud. Andrije, Morićina, koja je jedan dio života živjela u Splitu, ali je u vrijeme popisa stanovništva kao umirovljenica živjela u Velom Grablju. U V. Grablju ostalo je samo 14 obitelji s 25 članova.

Obiteljska grana Tudorovih Mori}inih Iz prvog spomenutog Blaćuša nastao je ovoj rodoslovni odvojak Tudora. U rodu je nastala po- rodica Morićini, tj. obitelj Andrije Tudora koji je oženio Margaritu rođ. Tomičić, Proskotovu, rodom iz Velog Grablja. Dobili su nadimak Morićini jer su bili prepoznatljivi izgledom. Imali su šestero djece: Jurja, Ivana, Luciju, Bepinu, Jovaninu i Jakova. Oni su svi iselili i danas nitko iz te povelike porodice Morićinih ne živi u Velom Grablju. Njihovo iseljavanje može se svrstati u dvije faze i dva pravca. Prva faza, početkom 20. stoljeća, točnije 1908., kada su iselili Juraj, Ivan, Lucija i Bepina u Argentinu i tamo nastavili razvijati svoje obitelji. Jovanina se pak preselila u susjedstvo u Malo Grablje godine 1920., a Jakov je kraće vrijeme ostao na obiteljskom ognjištu. Druga faza migracije obiteljske loze Tudora zvanih Morićini slijedi 50 do 60 godina poslije, također u 20. stoljeću od 1945. do 1960. kad se djeca Jakova koji je ostao živjeti u V. Grablju raseljavaju unutar Hrvatske i ondašnje šire zajednice SFRJ, tj. u Split i Beograd u današnjoj Republici Srbiji. Obitelj Andrije Tudora i Margarite, rođ. Tomičić, poslije raseljenja razvijala se na sljedeći na- čin. U Argentinu su se iselili: Juraj 1908., Ivan 1908., Lucija 1908. i Bepina 1921. Jovanina se udala 1920. za Ivana Tudora sina Dominika, Zanaretova u Malo Grablje. Rađaju u tome braku četvero djece i to 2 sina Dinkota i Andreta te 2 kćeri Mandu i Maru. Žive u Milni na Hvaru. Od šestero braće i sestara, jedino je Jakov ostao u roditeljskoj kući. On je oženio Andricu Zani- nović, Plonkinu, iz V. Grablja. Imaju 3 sina: Andriju, Viska i Beljamina i 4 kćeri: Mare, Tonka, Lucija i Marija.

Razlozi iseljavanja otočana Iseljavanje je pojava koja se u tome malom otočnom naselju osjećala od samog početka života na škrtoj zemlji Grablja. Prve su migracije stanovništva bile radi udaje ili ženidbe. Postoje mnogi razlozi ekonomskog iseljavanja u različitim dijelovima 20. stoljeća, ali na otoku Hvaru uzroci odlaska bili su najviše zbog nemogućnosti normalnog života na otoku. 310 2010 K. PETRIĆ

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća javlja se prava migracija motivirana gospodarskim uzro- cima. Te uzroke generirali su društveno ekonomski odnosi vladajućih političkih elita iz Beča, Budimpešte i poslije Beograda, koji su se osobito odrazili na poljoprivredu. Najpoznatiji takav negativan učinak imala je tzv. Vinska klauzula Bečke krune od 1891. do 1904. Tada se na otoku Hvaru teško moglo preživjeti, jer je cijena vina naglo pala, a nije ga se ni moglo prodati. Drugi poljoprivredni proizvodi, buhač i ružmarin i slične poljoprivredne kulture, nisu bile dostatne za život. Zatim 1914. počinje novi val iseljavanja s otoka Hvara, koji je uzrokovao Prvi svjetski rat. Ratni dani na otoku bili su vrlo teški, a još goru situaciju izazvala je na usjevima fi loksera, koja u to doba uništava sve vinograde, pa poslije 1918. nadalje nestaje i proizvodnja vina – od koje je dio pučanstva prehranjivao svoje obitelji. Od 1928. počela je sadnja drugih poljoprivrednih kultura na otoku pa se stanovništvo većinom počinje baviti uzgojem lavande, čija je proizvodnja pomogla u oživljavanju težačkih kućanstava u Grablju. Poslije 1964. cijene lavande toliko osciliraju da stvaraju novu nesigurnost otočnih obitelji, koja ih potiče na potragu za boljim životnim uvjetima kako bi školovali djecu. Tih go- dina počinje se razvijati turizam na otoku. Otvaraju se i nove mogućnosti školovanja, zanata, zapošljavanja u drugim granama koje osiguravaju sigurniji i lakši život.

Nastavak obiteljskog stabla u dalekoj Argentini Da bi se suprotstavilo tim ekonomskim nedaćama u Grablju najlakši izlaz, mada i najbolniji, jest iseljenje u Južnu ili Sjevernu Ameriku. To je omogućavalo da se radom u ekonomski ra- zvijenijim dijelovima svijeta dobije određeni novac, kojim bi se podupiralo rodbinu u zavičaju. Bespredmetno je govoriti koliko je bilo tuge i boli nakon doseljenja u zemlju novih običaja, kulture i jezika, jer tada se nije moglo drugačije. Zato počnimo s bolnom Lucijinom pričom koja traje pet naraštaja.

Lucijin odlazak u obećanu zemlju Lucija, kći Andrije i Margarite rođena je 1881. u Velom Grablju, gdje je završila osnovnu školu i živjela s roditeljima. Iako je pisala školsku zadaću uz šteriku (svijeću), jer nije bilo struje, imala je sretno djetinjstvo, uz mnogo sestara i braće. Bila je lijepa jer se umivala i pila vodu kišnicu – nije bilo tekuće vode, išla je bosa, jer je sunce žarilo i nije trebala cipele, ili je možda morala hodati bosa i čekati dok starijoj sestri ili kojem bratu narastu noge da bi dobila njihove cipele. Poslije se bavila poljoprivrednim i domaćim poslovima. S 27 god. u rujnu 1908. odlazi u Ar- gentinu, u grad Godoyu, s braćom Ivanom i Jurjem. Poslije nekoliko godina u Argentini, Lucija se 1914. god. udala za Rafaela Vuebicha, rodom iz Crne Gore. Lucija i Rafaelo dobili su dvojicu sinova: Pedra (Petra) i Andersa (Andriju). Sin Pedro ili po naški Petar (1914. - 2007.) oženio je Ceciliju (1919. - 1997.) s kojom ima kćer Martu -Suzanu. Marta-Suzana udaje se za Miguela s kojim rađa troje djece i to sina Lazara (1976), Leonarda (1980.) i kći Jimenu (1978.) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 311

E sad priča se razvija dalje, Lucijin i Rafaelov sin Andres ili po naški Andrija (1916. - 2007.) ženi Ilce (1921.) u čijemu se braku rađaju sinovi Jorge, Louis-Albert te kći Andriana. Jorge (1949. - 1983.) je živio u gradu Firmatu sa ženom Martom s kojom rađa Marianu i Jor- gelinu. Jorge i Marta umiru kada je Marian (1974.) imala 9 godina, a Jorgelina (1977.) samo 6 godina. Za siročad se, kako i dolikuje, nastavljaju brinuti baka Ilce i tetka Adriana. Mariana (1974.) živi u Firmatu, profesorica je engleskog jezika i predaje u katoličkoj školi. Uda- la se za Hermana koji ima obiteljski poljoprivredni posjed. S njime rađa kći Consuelo. Ostavši kao šestogodišnja djevojčica bez roditeljske skrbi s bakom i djedom Jorgelina (1977.) uspijeva sretno provesti djetinjstvo i školovanje. Živi u Firmatu, profesorica je engleskog jezika i predaje u osnovnoj školi. Udala se za Leandra, koji radi u međunarodnoj tvrtki, a imaju Martinu (2004.) i Pabla Andresa (2007.) Unuk bosonoge vesele Lucije s Hvara, Louis-Albert (1952. - 1958.) živio je 5 godina. Kći, An- driana (1959.) radi u banci kao menadžerica, ima muža farmera. S njima živi Andrianina majka Ilce, stara 88. godina, snaha hvaranke Lucije.

Druga grana obiteljskog stabla Druga grana roda Tudora je po Jakovu koji ostaje živjeti u V. Grablju. On je ože- nio Andricu rođ. Zaninović, Plonkinu iz V. G rablja. I mali su djecu: A nd r iju, Viska, Benjamina, Maru, Tonku, Luciju i Mariju. Bavili su se poljoprivredom. Otac Jakov bio je radišan, pošten, dugogodišnji Gla- vor u mjestu. On bi se nedjeljom poslije mise popeo na mirić ispred crikve na štro- du i svojim osebujnim glasom obavješta- vao narod što država zahtijeva, naređuje, predlaže i sl. Andrija je oženio Vjeru Zoranić pok. Ante, Šiletovu, iz V. Grablja, i imaju dvojicu si- nova Jakova i Tonka. Bavili se poljoprivre- dom dok nisu 1962. iselili u Split. Andrija je stalno dolazio iz Splita uzdržavati svoje poljoprivredno imanje i posljednji je poljo-

Slika 2: Putovnica Lucije Tudor iz 1908. 312 2010 K. PETRIĆ privrednik u V. Grablju koji je 1982. god. posadio vinograd na predjelu polja zvanog Stranica. Jakov je oženio Mirjanu i imaju kći Maju. Žive u Splitu. Tonko je oženio Smiljanu i imaju Ivana i Andreju. Žive u Splitu. Visko odlazi s otoka 1942., otišao u vojsku u Drugi svjetski rat, poslije rata je oženio Olgu i imaju Andreju i Goranku. Svi žive u Beogradu. Benjamin je 1952. otišao u Split, oženio Boženku, s kojom ima sina Darka. Žive u Splitu. Mare se udala 1947. za Tadiju Tadića iz Dola na Hvaru, gdje i danas žive. Tonka, nije udana, otišla je s otoka 1957. i živjela u Zagrebu, zatim Njemačkoj i nakon povratka u domovinu naselila se u Splitu. Jakovljeva Lucija, nije udana, odselila se 1996. i živi u Veloj Luci na Korčuli. Jakovljeva kći Marija otišla je s otoka 1960. u Beograd, udala se za Simu, a imaju dvije kćeri Silvanu i Maju. Marijina obitelj živi u Beogradu. U toj obitelji susrećemo mnogo različitih zanimanja: poljoprivrednika, visokih vojnih časnika, profesora fi lozofi je, automehaničara, autoelektričara, prometnih stručnjaka, domaćica i dr. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata od 1944. - 1946. Mare, Tonka i Benjamin bili su u zbjegu u El Shattu u Egiptu.

Slika 3: Kuća u kojoj se rodila 1881. Lucija Tudor nalazi se u nizu spojenih kuća lijevo ispod crkve, Velo Grablje, fotografi rano 2000. god. Snimio: Davor Petrić HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 313

Čuvanje porodične posebnosti U ovoj priči koja traje već pet naraštaja čuva se posebnost porodice u dalekoj Argentini isto kao u Splitu u sada samostalnoj Republici Hrvatskoj i u Beogradu koji je glavni grad osamostaljene Republike Srbije. U nekim dijelovima života te razgranate porodice Tudor sjećanje je izblijedilo, a u nekim se dijelovima u mašti, u reminiscencijama na čudesni rodni otok, promijenilo pod utjecajem novih sredina, kultura, ali nešto se i sačuvalo. To se posebno očitava čuvanjem izvornih obiteljskih imena Andrija, Andrica, Jakov, Marijana i dr. Tako ćemo u svakom naraštaju te vrlo razgranate porodice, bez obzira na to gdje se nalazili, naći neka od njihovih starih imena. I na drugim kontinentima ti su otočani davali svojoj djeci imena – koja su ih podsjećala na njihove korijene. Tako se u ovoj porodici ta tradicija njegovanja omiljena imena Andrija i Andriana ni u petom naraštaju nije izgubila. Čuvaju putovnicu svoje bake kao suho zlato iz 1908. Još se jedna posebnost uočava u toj obiteljskoj lozi, koja se uklopila i čuva se kroz naraštaje – a to je ime rodonačelnika ili rodonačelnice obiteljskoga gnijezda. Istina, ta se posebnost prilagodila novom modernom telekomunikacijskom dobu. Naime, argen- tinska Hrvatica Andrianina, s početka priče, ima elektroničku poštansku adresu luciatudor@... Koja je stalno podsjeća na njezinu baku – bosonogu lijepu Hvaranku Luciju Tudor.

Kuća u Velom Grablju uz pjesmu cvrčaka U ovoj kući rađali su se i živjeli naraštaji obitelji Tudor zvani Morićini, sve do iseljenja. To je prva desna u nizu od 6 kuća, odmah lijevo ispod crkve. Danas je u upotrebljivu stanju zahvalju- jući Andriji i Vjeri i njihovoj djeci koji žive u Splitu, te ju održavaju i čuvaju. Iz opisa obiteljskoga stabla vidi se da je svaki naraštaj imao mnogo djece. Obiteljska solidarnost je uvijek bila na djelu, od davnina. Nekada kuća Tudorova puna života, puna veselja i ponekad tuge, danas je prazna. Ispod loze na pergulu, ispred kuće do gusterne koja je činila vječiti hlad pod sunčanim mediteranskim nebom nestale su čakule, gdje su naraštaji žamorili do dugo u noć. Razgovaralo se sa susjedima, o poslovima, cijenama, životu, ljubavi, ogovaralo. Čekala se tu pod vedrim nebom, sa strahom, vijest od braće i sestara iz svijeta, čekala se vijest o njihovu zdravlju i uspjehu u poslu u dalekoj Argentini. Kod kuće se uvijek očekivala pomoć onih koji su otišli u svijet i ta je pomoć uvijek stizala. Iseljenici su slali koliko su mogli. Bili su odgojeni za solidarnost s bližnjima, bili su od djetinjstva poučavani da treba misliti o roditeljima i pomoći onima koji su ih stvorili. Danas u Grablju imaju sve civilizacijske stečevine kao što su struja, voda, ceste, telefonija, internet, lijepa cesta do Hvara i mora. Danas u Grablju imaju i sve druge potrebe i pogodnosti za suvremeno življenje, ali u Grablju iz obitelji Morićina više nitko ne živi. Samo mir i tišina u kući Tudorovih, koju, kao i nekada, narušava samo neumorni pjev cvrčaka. Poput argentinske Hrvatice Adriane, koja je poslala elektroničku poruku da se raspita o svome podrijetlu, javljaju se i drugi čije obiteljske loze potječu iz Grablja. Danas djeluje “Pjover” - 314 2010 K. PETRIĆ

Udruga za zaštitu i revitalizaciju Velog Grablja. Članovi te Udruge kažu da Grablje neće ostati tako prazno. Ja im vjerujem (autor ovih redaka inž. Kuzma Petrić živi u Zagrebu, op.ur.), jer su do sada dokazali da znaju, hoće i mogu nešto promijeniti. Pomognimo im raseljeni po Hrvatskoj i vi koji ste otišli u svijet. Oni u Grablju iz “Pjover” - Udruge za zaštitu i revitalizaciju Veloga Grablja trebaju i našu pomoć. Danas potomci Tudorovih, te velike grabljanske porodice, žive u gradu Firmatu u pokrajini Santa Fe u Argentini, koja ima 39 milijuna stanovnika. Taj argentinski grad ima 20.000 sta- novnika. Potomci obitelji Tudor, koji se raseliše po Hrvatskoj žive u Milni na Hvaru, Splitu. Jedna obitelj ostala je živjeti u Republici Srbiji u Beogradu. Na kraju zahvaljujem prof. Ladi Tudor iz Hvara, koja je uspostavila kontakt i pomogla mi u komunikaciji s gospođom Andrianom iz Firmata u Argentini. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 315

SUMMARY ARGENTINEANS FROM VELO GRABLJE

he chain migration of the Tudor’s of Velo Grablje on the island of Hvar to Argentina is a marvellous example of our emigrant tradition, as noted in a common e-mail from an Argentinean Croatian woman, Andriana, that lives in Firmat as a third generation Temigrant of the Tudor family from Hvar’s Velo Grablje. Andriana holds on to the pa- ssport of her grandmother Lucija, valuing it above its weight in gold. She wanted to learn more about her roots. She had never been in Velo Grablje in Croatia, but she grew up under Argenti- nean skies with a burning desire to learn more about her forbearers. From what her grandmother told her as a child she knew that it was a distant and beautiful country. Among the Tudor’s, descendants of farmers and fi shermen on the island of Hvar that have set- tled in their new homeland, there are farmers, professors, engineers, tradespeople, labourers and those engaged in other professions – whose generations in foreign parts have not forgotten the customs of Velo Grablje, such as the inheritance of family names characteristic of national onomastics.

RESÚMEN ARGENTINOS DE VELO GRABLJE

a emigración en cadena de los Tudor desde Velo Grablje (en la isla de Hvar) a la Ar- gentina, es un maravilloso ejemplo de nuestra tradición migratoria, descripto en un simple e-mail enviado por una joven argentina de orígen croata. Se trata de Andriana, Lestablecida en Firmat, provincia de Santa Fe, integrante de la tercera generación emi- grada de la estirpe Tudor de Velo Grablje. Andriana, que conserva el pasaporte de su abuela Lucija como si fuese de oro puro, quisiera averiguar algo más sobre sus raíces. Si bien nunca estuvo en Velo Grablje ni en Croacia, creció bajo el cielo Argentino con el ferviente deseo de conocer algo más acerca de sus antepasados. Según lo que le contó la abuela durante su infancia, escuchó que se trata de un país lejano y hermoso. Entre los Tudor -descendientes de campesinos y pescadores de Hvar- hay en la nueva Patria agricultores, profesores, ingenieros, artesanos, obreros y personas dedicadas a otros ofi cios, los cuales no han olvidado en el extranjero las costumbres de Velo Grablje, como la de legar a las generaciones más jóvenes los nombres ca- racterísticos de la onomástica nacional.

ZNANOST Glavna skupština UN-a i organizacija UNESCO proglasili su 2009. godinu Međunarodnom godinom astronomije u znak godinu kada sjećanja je slavni Galileo1609. na Galilei prvi put usmjerio teleskop svoj je 400-ti u nebo. Taj rođendan moderne astronomije u svijetu obilježen nizom znanstveno-popularnih programa. Hrvatski iseljenički zbornik za vas otkriva zvjezdani trag hrvatskih učenjaka

TATJANA KREN ZVJEZDANI TRAG HRVATSKIH UČENJAKA

U svemiru su asteroidi nazvani prema hrvatskim velikanima kao što su H. Dalmatin, R. Bošković, I. Paskvić, I. Benko, N. Tesla, O. Kučera, A. Mohorovičić, M. Milanković, don N. Miličević, V. Mišković, S. Rozgaj i W. Feller, ali i asteroidi označeni imenima hrvatskih područja te gradova poput Višnjana u čijoj su zvjezdarnici slavu stekli naši suvremeni zvjezdoznanci. Međunarodna godina astronomije, koju su proglasili UN i UNESCO, obilovala je nizom popularnih programa posvećenih 400-tom rođendanu moderne astronomije, koji se dogodio 1609. kada je G. Galilei prvi put usmjerio teleskop u nebo. HIZ za vas otkriva zvjezdani trag hrvatskih učenjaka od Galilejevih suvremenika do naših studenata sa švicarskom adresom braće Cikota, koji su lani otkrivenom asteroidu dali ime rodnoga grada Zagreba

brzo nakon otkrića teleskopa Firentinac Galileo Galilei (1564. - 1642.) prvim tele- skopom vlastite izrade počeo je 1609. motriti nebeske objekte i otkrivati tajne dotad skrivene ljudskom oku. U spomen na taj iznimno važan događaj za ljudsku civiliza- Uciju, na inicijativu Međunarodne astronomske unije (IAU) i UNESCO-a, Ujedinjeni su narodi proglasili Međunarodnu godinu astronomije 2009. (IYA 2009.). Nacionalno središte za Hrvatsku su Hrvatsko astronomsko društvo kao član IAU i Zvjezdarnica Zagreb. Pod ge- slom: Svemir: na vama je da ga otkrijete, na različite se načine omogućuje stanovništvu da se ‘’vrati nebu’’ i otkriva čarobnu ljepotu svemira te da pozornost posveti tome da svjetlosnim onečišćenjem sve više ‘’gubimo nebo’’. Sve manje je oaza na Zemlji iz kojih se može vidjeti tamno nebo prepuno zvijezda jer nam umjetna svjetlost sve više sakriva čudesni nebeski svod. Uz sjećanje na velikog Galileja ovo je prigoda da podsjetimo na hrvatske znanstvenike koji su itekako ugradili svoja znanja i otkrića u europsku i svjetsku znanost, posebice, kako je često nazivaju, u kraljicu znanosti - astronomiju.

Hrvatski znanstvenici - Galilejevi suvremenici Nekolicina poznatih hrvatskih znanstvenika bili su Galilejevi suvremenici, od kojih su neki i radili na talijanskim sveučilištima. Nikola Sagroević (oko 1500. - 1573.), dubrovački pomorac, rodom sa Šipana, napisao je Razgo- vori o raznolikosti plime i oseke u zapadnom oceanu i Razgovori o plimi i oseci kod mesinskog svjetionika s pravilima za pronalaženje u kojem se vjetru nalazi Mjesec svakog dana i svakog sata, vrlo korisnim svima a poglavito pomorcima. U vrijeme njegove smrti dječak Galileo ško- lovao se u Pisi (1572. - 1574.). 320 2010 T. KREN

Dubrovčanin Nikola Nalješković (oko 1500. do 1587.) napisao je važno djelo Razgovori o ne- beskoj sferi, Venecija 1579. Umro je 1587., u vrijeme kada je Galileo napustio studij medicine u Pisi i počeo se samostalno izdržavati podučavajući matematiku. Andrija Dudić (Dudić Orehovički) (1533. - 1589.), rođen je u Budimu, a umro u Wroclavu u Poljskoj. Obitelj je podrijetlom iz Orehovice kod Krapine. U svom djelu Kratko tumačenje o značenju repatica, Basel 1580., dao je prve ozbiljne kritike Aristotelovih stajališta. Povod je bila pojava velike repatice godine 1577. Prema Aristotelovu učenju repatica nije nebeska nego vatrena pojava u gornjem dijelu zemaljskog područja. U vrijeme pojave repatice Galileo je imao 13 godina i školovao se u samostanu benediktinaca-kamadoljana u Vallambrosi, 33 km jugoi- stočno od Firence. Franjo Petrić (1529. - 1597.) iz Cresa predavao je Platonovu fi lozofi ju na Sveučilištu u Ferrari te 1592. na uglednom rimskom Sveučilištu Sapienzi. Bio je radikalan protivnik Aristotelove prirodne fi lozofi je. U Ferrari 1591. i Veneciji 1592. tiskano je njegovo djelo Nova sveopća fi lozo- fi j a , u kojem je dao sintezu duha svojega vremena, a njegovo djelo usmjerava i kretanje znanosti prema novovjekim strujama. Našlo se na popisu zabranjenih knjiga te se Petrić povukao iz javnog života. U to vrijeme Galileo je predavao matematiku na Sveučilištu u Pisi (1589.-1592.) U Dubrovniku je tada djelovao kulturni krug oko Nikole Gučetića (1549.-1610.) koji je napisao komentar Aristotelova djela o meteorima (O Aristotelovim meteorima, Venecija 1584. i 1585.), a Antun Medo (oko 1530. do 1603.) napisao je djelo Astronomska razmišljanja. Šibenčanin Faust Vrančić (1551. - 1617.) tiskao je 1595. knjigu Novi strojevi, u kojoj je iznio vla- stite projekte za konstrukciju sunčanih satova te mlin na plimu i oseku mora, padobran i drugo. U vrijeme tiskanja knjige Galileo je predavao matematiku na Sveučilištu u Padovi (1592.-1610.). Istodobno kad i Galileo profesor fi lozofi je na Sveučilištu u Padovi bio je Juraj Dubrovčanin (1579.-1622.), a godine 1613., kad se Galileo vratio u Toskanu i bio pod pokroviteljstvom vla- darske obitelji Medici, Juraj Dubrovčanin tiskao je u Veneciji knjigu Peripatetičke rasprave u kojima se istražuju teža pitanja prirodne fi lozofi je. Galilejev suvremenik Ivan Ureman (1583. - 1621.), isusovac iz Splita, sudjelovao je u isusovač- kim misijama u Kini i tamo podučavao matematiku i izučavao kinesku astronomiju. Posebnu pozornost posvetio je problemu pomrčine Mjeseca. Isusovačke misije u Kini osim religijskog imale su i znanstveno značenje. Ureman je umro u Nankingu u Kini. Rabljanin Marko Antun de Dominis (1560. - 1624.) predavao je matematiku, logiku i fi lozo- fi ju na sveučilištima u Veroni, Padovi i Bresciji. U Veneciji je 1611. tiskana njegova knjiga O zrakama vida i svjetlosti u lećama i o dugi, u kojoj su predstavljena njegova dvadesetogodišnja istraživanja. U njegovoj teoriji leća glavni problem je konstrukcija dalekozora. Dao je teorijsko objašnjenje kombinacije leća i da je bit povećanja promatranog predmeta u povećanju vidnog kuta te je taj pojam prvi jasno objasnio. Dubrovčanin Marin Getaldić (1568. - 1626.), za život je zarađivao obavljajući administrativ- ne, sudske i slične poslove za Dubrovačku Republiku, a u slobodno je vrijeme učio i bavio se istraživanjima. U Antwerpenu je matematiku izučavao kod Michela Coigneta, a u Parizu HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 321 kod poznatog matematičara Francoisa Vietea. U Padovi je upoznao Galileja, a u Rimu izradio parabolično zrcalo. U slobodno vrijeme bavio se matematičkim i fi zičkim istraživanjima te pokusnim radom na optici. Posmrtno je 1630. u Rimu tiskano njegovo djelo O matematičkoj analizi i sintezi. Stjepan Gradić (1613. - 1683.) bio je zastupnik Dubrovačke Republike u Vatikanu te kustos i upravitelj Vatikanske knjižnice. Njegovo djelo Zasade peripatetičke fi lozofi je, daje sustavni pregled logike, skolastičke fi lozofi je i Aristotelove prirodne fi lozofi je koja obuhvaća fi ziku s astronomijom. Poslije prihvaća Galilejevu mehaniku. Juraj Križanić (oko 1618. - 1683.), isusovac, rodio se u Obrhu nedaleko od Ozlja. U vrijeme Galilejeve smrti 1642. imao je 24 godine. Godine 1659. otišao je u Rusiju gdje je utjecao na stvaranje prvih prirodnofi lozofskih pogleda, različitih od dotadašnje ruske tradicije. I prije i poslije Galileja mnogi hrvatski znanstvenici ostavili su trag svog djelovanja najvećim dijelom u zemljama habsburške krune, Italiji i u misijama. No, u ovom članku, zbog pomanj- kanja prostora, pozornost ćemo posvetiti novijem vremenu, kad se i u Hrvata, kao i u svijetu, razvija moderna astronomija. Pritom ćemo ukratko prikazati hrvatske nazive povezane s Hrvat- skom kojima su označeni pojedini asteroidi. Mala nebeska tijela, asteroidi, kreću se oko Sunca

Mladi hrvatski astronomi Aleksandar i Stefan Cikota, blizanci sa švicarskom adresom, u suradnji s kolegama iz zvjezdarnice La Sagra u Andaluziji otkrili su više od 2300 asteroida, a jednom od njih dali su ime svoga rodnoga grada Zagreba 322 2010 T. KREN većinom u asteroidnom pojasu koji je smješten između planeta Marsa i Jupitera. Prvi asteroid otkriven je 1. 1. 1801. sa Zvjezdarnice u Palermu, (1) Ceres, a zbog iznimne veličine naprema drugim asteroidima, danas ga smatramo patuljastim planetom. U novije vrijeme, razvojem teh- nologije i novih metoda praćenja otkriva se sve više i malih ‘’kamenčića’’ te im broj ubrzano raste. Otkrivači asteroida mogu im predložiti naziv koji odobrava Centar za male planete koji je u sastavu Međunarodne astronomske unije.

Nazivi asteroida povezanih s Hrvatskom Osnutak Zvjezdarnice na Popovu tornju na zagrebačkom Griču (Gornjem gradu) potaknuo je u Hrvatskom prirodoslovnom društvu (HPD) Oton Kučera. Osnovana je 5. 12. 1903. te i danas uspješno djeluje kao građanska Zvjezdarnica Zagreb. Oton Kučera (1857. - 1931.) rodio se u Petrinji, a umro u Zagrebu. Smatraju ga najsvestranijim hrvatskim prirodoslovcem i najve- ćim hrvatskim popularizatorom tehnike i prirodoslovlja, posebice astronomije. Pisac je mnogih knjiga (22), a najpopularnija je njegova astronomska knjiga Naše nebo (1895.). Bio je znanstve- nik, srednjoškolski i sveučilišni profesor fi zike, matematike i sferne astronomije, prosvjetitelj, pedagog, predavač, organizator i vođa mnogih akcija. Upravitelj Zvjezdarnice bio je dva puta (1903. - 1913. i 1920. - 1926.). ‘’Kučerina zvjezdarnica’’ je tijekom 20. st. imala veliku ulogu u promicanju i razvoju astronomije u Hrvatskoj pa mnogobrojna amaterska astronomska društva, profesionalni astronomski opservatorij na Hvaru, Zvjezdarnica Višnjan i Hrvatsko astronomsko društvo, začetak imaju na zagrebačkoj Zvjezdarnici. Uz Otona Kučeru i ‘’Kučerinu zvjezdar- nicu’’ vezan je i asteroid Croatia. Na astronomskom kongresu u Heidelbergu 1906., na poticaj Otona Kučere i njemačkog astronoma Maxa Wolfa, njemački astronom August Kopff nazvao je asteroid koji je otkrio 3. ožujka 1906., (589) Croatia, u počast osnutka Zvjezdarnice HPD-a na Popovu tornju u Zagrebu. Danas je poznato da se radi o većem nebeskom tijelu, promjera oko 93 km. Od 1996. jedan asteroid nosi i Kučerino ime. Asteroid (7364) Otonkučera otkrio je 1996. Korado Korlević iz istarskoga gradića Višnjana. Bio je to prvi iz velikog niza asteroida otkrivenih s mnogo mlađe, ali baš prema otkrićima asteroida sada svjetski poznate Zvjezdarni- ce Višnjan. Glavni otkrivač asteroida i upravitelj višnjanske zvjezdarnice te nove zvjezdarnice u Tićanu, Korado Korlević rođen je u Poreču 1958. Deseti je na popisu otkrivača asteroida svih vremena te otkrivač kometa. Bavi se malim tijelima Sunčeva sustava te edukacijom mla- deži, posebice problematikom motivacije nadarene djece. Zanimljivo je da je i on već ‘’među zvijezdama’’ jer mu je posvećen asteroid (10201) Korado, otkriven 1997. iz zvjezdarnice Farra d’Isonzo (Italija), s kojom Zvjezdarnica Višnjan uspješno surađuje. Korado Korlević i suradnici otkrili su više od 1700 asteroida, od kojih su dosad 24 dobila nazive. Uz nazive zemljopisnih pojmova: hrvatskih gradova, rijeka, planina i otoka, višnjanski asteroidi ponijeli su dosad i ime- na nekolicine hrvatskih velikana. Ovdje ćemo kronološkim redom navesti asteroide koji nose imena hrvatskih znanstvenih velikana i njihove otkrivače iz Hrvatske i drugih država. Asteroid (10421) Dalmatin (Korado Korlević, 1999.) - istarski benediktinac Herman Dalma- tin, poznati znanstvenik iz 12. st. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 323

Asteroid (14361) Boscovich (Ermes Colombini, 1988.) - dubrovački isusovac Ruđer Bošković (1711. - 1787.), poznati astronom, fi zičar, matematičar, građevinar, arhitekt, geodet, arheolog, diplomat i pjesnik. Njegovo ime nosi i krater na Mjesecu. Asteroid (11191) Paskvić (Korado Korlević, 1998.) - Senjanin Ivan Paskvić (1754. - 1829.), sve- ćenik, veliki matematičar, geodet i astronom, sveučilišni profesor u Budimu i Pešti, upravitelj i osnivač nove zvjezdarnice u Budimu. Asteroid (9814) Ivobenko (Korado Korlević, 1998.) - karlovčanin, hrvatski barun Ivo Benko von Boinik (1851.-1903.), profesionalni astronom i upravitelj Carske i kraljevske mornaričke zvjezdarnice u Puli. Asteroid (2244) Tesla (Milorad Protić, 1952.) - Nikola Tesla (1856. - 1943.). izumitelj srpskoga podrijetla, rođen u Hrvatskoj, u Smiljanu. Njegovo ime nosi i krater na Mjesecu. Asteroid (8422) Mohorovicic (Luciano Bittesini, 1996.) - Andrija Mohorovičić (1857. - 1936.), rođen u Voloskom, otkrivač plohe diskontinuiteta brzina koja dijeli Zemljinu koru i plašt (Mo- horovičićev diskontinuitet). Njegovo ime nosi i krater na Mjesecu. Asteroid (1605) Milankovich (Petar Đurković, 1936.) – Milutin Milanković (1879. - 1958.), veliki znanstvenik srpskog podrijetla, rođen u Hrvatskoj, u Dalju, građevinar, astronom, mate- matičar, geofi zičar, utemeljitelj moderne klimatologije i klimatskog modeliranja. Njegovo ime nose i krateri na Mjesecu i Marsu. Asteroid (10241) Miličević (Korado Korlević, 1999.) - don Niko Miličević mlađi (1885. - 1963.), brački svećenik i svjetski poznati astronom iz samostana Pustinja Blaca. Asteroid (2348) Michkovitch (Milorad Protić, 1939.) - Vojislav V. Mišković (1892. - 1976.), astronom srpskog podrijetla, rođen u Hrvatskoj, u Fužinama, sveučilišni profesor u Beogradu te upravitelj i osnivač nove zvjezdarnice u Beogradu. Asteroid (9813) Slavko Rozgaj (Korado Korlević, 1998.) – Karlovčanin, fi zičar, matematičar i astronom, Slavko Rozgaj (1895. - 1978.), pisac znanstveno-popularnih djela iz astronomije i upravitelj zagrebačke Zvjezdarnice. Asteroid (21276) Feller (P.G. Comba, 1996.) - Zagrepčanin William (Vilim) Feller (1906.- 1970.), znanstvenik i profesor matematike na sveučilištima Brownu, Cornellu i Princetonu u SAD-u. Potrebno je ovdje spomenuti i austrijskog astronoma Johanna Palisu (1848. - 1925.) koji je od 1874. do 1880. godine iz Carske i kraljevske mornaričke zvjezdarnice u Puli otkrio 28 asteroida i čiji je suradnik bio spomenuti Ivo Benko. Tri asteroida dobila su imena zemljopisnih pojmova vezanih za Hrvatsku: (142) Polana (Puljanka), (143) Adria (Jadran) i (183) Istria (Istra). Uz te, oko Sunca se kreću i asteroidi (9244) Višnjan, (9429) Poreč, (9657) Učka, (10175) Aenona (Nin), (10415) Mali Lošinj, (10645) Brač, (11194) Mirna, (11400) Raša, (11604) Novigrad, (11706) Rijeka, (12123) Pazin, (12124) Hvar, (12512) Split, (12541) Makarska i (12581) Rovinj (višnjanski asteroidi) te (1381) Danubia (Podunavlje), (1444) Pannonia (Panonija) i 324 2010 T. KREN

(13122) Drava. Zahvaljujući zagrebačkoj braći blizancima Stefanu i Aleksandru Cikoti, stu- dentima fi zike u Zürichu, koji su astronomskim djelovanjem počeli na zagrebačkoj Zvjezdarni- ci, nastavili u Zvjezdarnici Višnjan te zvjezdarnici La Sagra u Andaluziji u južnoj Španjolskoj, koja surađuje sa Zvjezdarnicom Višnjan (projekt koji se bavi otkrivanjem asteroida), asteroid koji su otkrili 2. ožujka 2008. dobio je naziv hrvatske metropole, (187700) Zagreb. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 325

SUMMARY THE ASTRAL TRAIL OF CROATIAN SCHOLARS

he UN General Assembly and UNESCO declared 2009 the International Year of Astronomy (IYA 2009) in memory of the day in 1609 when the famed Galileo Galilei fi rst pointed his telescope at the sky. The 400th birthday of modern astronomy was Tcelebrated around the world by a number of popular science programs. In Croatia the role of the national organization centre for the popularisation of astronomy fell to the Zagreb Astronomical Observatory and the Croatian Astronomical Society. In this article the Croatian Emigrant Almanac presents the astral trail of Croatian scholars. The article cites Croatian scholars in the time of Galileo: Nikola Sagroević, Nikola Nalješković, Andrija Dudić, Franjo Petrić, Nikola Gučetić, Antun Medo, Faust Vrančić, Juraj Dubrovčanin, Ivan Ureman, Marko Antun de Dominis, Marin Getaldić, Stjepan Gradić and Juraj Križanić. It also tells of the asteroids that have to date been named after great Croatians – Herman Dalmatin, Ruđer Bošković, Ivan Paskvić, Ivo Benko, Nikola Tesla, Oton Kučera, Andrija Mohorovičić, Milutin Milanković, Don Niko Miličević Jr., Vojislav V. Mišković, Slavko Rozgaj and William (Vilim) Feller. The astronomical observatory of the Croatian Society of Natural Sciences on Zagreb’s Popov Tower (now the Zagreb Astronomical Observatory) played a great role in pro- moting and developing Croatian astronomy in the 20th century. It was fi rst opened on December 5th, 1903. Its founding was initiated by Oton Kučera. It was in his honour that an asteroid dis- covered on March 3rd, 1906 was named (589) Croatia. Some asteroids also have names related to Croatia’s geography – Polana (Puljanka), Adria (Jadran), Istria (Istra), Danubia, Pannonia, Drava and Zagreb. Many asteroids have been discovered at the Višnjan Observatory, including those named Višnjan, Poreč, Učka, Aenona (Nin), Mali Lošinj, Brač, Mirna, Raša, Novigrad, Rijeka, Pazin, Hvar, Split, Makarska and Rovinj. 326 2010 T. KREN

RESÚMEN IMPRONTA ESTELAR DE LOS CIENTÍFICOS CROATAS

a Asamblea General de la ONU y la organización UNESCO proclamaron al 2009 Año Internacional de la Astronomía (International Year of Astronomy; IYA 2009) en honor al año 1609, fecha en que el célebre Galileo Galilei apuntara por primera vez Lsu telescopio hacia el fi rmamento. Ese 400 cumpleaños de la astronomía moderna se celebró en todo el mundo con una serie de programas científi co-populares. En Croacia, les cupo la tarea de ser el centro organizador nacional al Observatorio Astronómico de Zagreb y a la Sociedad Astronómica Croata. El Anuario para la Emigración Croata 2010 revela para usted la impronta de los científi cos croatas. En el artículo se mencionan a los científi cos croatas contemporáneos de Galileo: Nikola Sa- groević, Nikola Nalješković, Andrija Dudić, Franjo Petrić, Nikola Gučetić, Antun Medo, Faust Vrančić, Juraj Dubrovčanin, Ivan Ureman, Marko Antun de Dominis, Marin Getaldić, Stjepan Gradić y Juraj Križanić. También se señala en memoria de qué proceres croatas recibieron su nombre los siguientes asteroides: Herman Dalmatin, Ruđer Bošković, Ivan Paskvić, Ivo Benko, Nikola Tesla, Oton Kučera, Andrija Mohorovičić, Milutin Milanković, don Niko Miličević jun., Vojislav V. Mišković, Slavko Rozgaj y William (Vilim) Feller. En cuanto a la promoción y al desarrollo de la astronomía croata, un gran rol lo cumplió el Observatorio de la Sociedad Croata de Ciencias Naturales en Popov toranj (la Torre de los curas) en la ciudad Alta de Zagreb (actu- almente Observatorio Astronómico de Zagreb), inaugurado el 5/12/1903 gracias a su iniciador, el científi co Oton Kučera. En honor a su fundación, el asteroide descubierto el 3/3/1906 fue bautizado (589) Croatia. Algunos asteroides también recibieron el nombre de denominaciones geográfi cas vinculadas con Croacia: Polana (Puljanka), Adria (Jadran), Istria (Istra), Danubia (Podunavlje), Pannonia (Panonija), Drava y Zagreb. Desde el Observatorio Astronómico de Viš- njan fueron descubierto los asteroides denominados Višnjan, Poreč, Učka, Aenona (Nin), Mali Lošinj, Brač, Mirna, Raša, Novigrad, Rijeka, Pazin, Hvar, Split, Makarska y Rovinj. LIDIA ČERNI VIZIONAR ZELENE ENERGIJE

Nobelovac Steven Chu iz SAD-a, Obamin ministar energetike, imenovao je hrvatskoga fi zičara sa švicarskom adresom dr. Davora Pavunu jednim od recenzenata projekata u američkom Ministarstvu energetike (DOE) početkom 2009. Recenziranje projekata za DOE bit će za Pavunu golemi izazov, jer se radi o avangardnim istraživanjima koja uključuju nove materijale, visokotemperaturnu supravodljivost, tzv. zelenu energetiku i zelene tehnologije. Ta bi istraživanja trebala dovesti do nove energetske paradigme u svijetu - istaknuo je dr. Pavuna, koji je već sudjelovao u evaluaciji projekata za američku Nacionalnu zakladu za znanost (NSF) te za EU, Kanadu i Koreju. Ugledni fi zičar i medijska znanstvena zvijezda uvjeren je kako ćemo i u Hrvatskoj očuvati čistu zemlju i postupno umrežiti centre izvrsnosti nacije znanja

avor Pavuna je u kratko vrijeme svog novog posla - jednog od glavnih recenzenata američkog ministarstva energetike koji vodi nobelovac Steven Chu - postao medij- ska znanstvena zvijezda. Taj poznati znanstvenik, fi zičar, autor 150 znanstvenih Dradova i udžbenika koji 22 godine živi u Lausannei u Švicarskoj, predaje na tamoš- njem glasovitom Institutu za tehnologiju (ETH) gdje su predavali hrvatski nobelovci Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog. Hrvatski fi zičar sa švicarskom adresom, uz međunarodna priznanja, nositelj je i visokih domovinskih odličja poput Reda Danice hrvatske s likom Nikole Tesle, koje je primio za osobite zasluge u izumiteljstvu 2006. Zbog svog velikog stručnog iskustva u pita- njima energetike i novih tehnologija, prof. dr. Pavuna pozvan je u američki tim kako bi zajed- ničkim radom osmislili nove energetske mogućnosti koje bi mogle zamijeniti gotovo stoljetnu ovisnost Amerike i svijeta, o nafti. Posebno za Hrvatski iseljenički zbornik prof. dr. Pavuna govori o radu u američkoj administraciji, o svojim vizijama energije budućnosti, o optimalnim izvorima nove energije na planetu i o Hrvatskoj kao velikom energetskom potencijalu. • Koji su, prema Vašem mišljenju, glavni čimbenici nove energetske vizije budućnosti? Možemo li govoriti o novoj paradigmi razmišljanja? - Da. Štete koju je nafta prouzročila u okolišu bezbrojne su, od ispušnih plinova na cestama u svijetu i kemijskog zagađenja, do zagađenje plastikom i drugim otpadima diljem Pacifi ka pa čak u okolišu svemirskih stanica! Ako ne počnemo s novim pristupima već u ovoj generaciji i ne promijenimo energetske navike, onda je ekosfera ovog našeg planeta izgubljena. Promjena u stavu o važnosti energije zato i jest generacijski izazov. Fosilna goriva, koja su bila najvažniji energent na čijim su temeljima građena ekonomija cijelog svijeta u drugoj polovici 20. stoljeća, sada treba mijenjati. Naravno, to ne može biti učinjeno preko noći, ali je bitno osmisliti nove pristupe energiji. 328 2010 L. ČERNI

• Što u tom pogledu mijenja Obamina administracija? - Nova američka administracija veoma je važna u tom segmentu jer ima veliki kredibilitet u svijetu i sposobna je povući sve ostale zemlje. Zajedno s Kinom i Europom, već smo krenuli u izradu nove paradigme energetike budućnosti. Učinjen je kompletan strateški pomak i u znan- stvenim istraživanjima i u razvojnim prioritetima, no valja naglasiti da se u društvu promjene ipak neće dogoditi preko noći. To su duboki, postupni procesi energetske transformacije i zato je važna prisutnost Amerike. S druge strane, i sama Amerika želi se promijeniti u toj viziji, jer je godinama i sama robovala jeftinim fosilnim gorivima, automobilskoj industriji i bila jedan od najvećih svjetskih korisnika nafte. • Koje su to tehnologije, energije koje dolaze u fokus interesa te nove paradigme koju zago- vara predsjednik Barack Obama i njegov vizionar, nobelovac Steven Chu? - Tehnologije koje dolaze i na koje smo svi već sad fokusirani, pod zajedničkim su nazivnikom energetike budućnosti ili, popularnije, alternativne, zelene energije. Temelje se na dubokim za- konitostima fi zike i kemije, ali s vizijom jasnog očuvanja biosfere. Uvijek nam je glavni izvor energije bilo i ostalo Sunce, koje nam u svakom trenutku daje 2000 puta više energije nego je svi tog trenutka koristimo. Kolosalno veliki projekti već postoje, kao što je Sahara tech. koji prikuplja Sunčevu energiju, posprema je i distribuira u svijet prema potrebama korisnika. No, problem je upravo u distribuciji, transportu, jer još nismo otkrili sve materijale koji su visoko temperaturni supravodiči, niti smo tehnološki optimizirali postojeće materijale koji bi mogli pomoći u tome. Imamo i neke druge ambiciozne projekte u svijetu. Postoji također opcija da u nekim slučaje- vima napustimo Teslinu struju koju rabimo u kućanstvima te se u nekim varijantama vratimo Edisonovoj istosmjernoj struji jer je u nekim slučajevima, na duge udaljenosti, povoljnije teh- nološko rješenje. Zatim, tu je energija gravitacije za koju imamo nekoliko pristupa, a patenti su naizgled slični principu hidroelektrane; također imamo energiju mora kao veliki potencijal, jer je 70 posto cijelog svijeta pod morima. Postoje i patenti u kojima se energija oslobađa koristeći rotirajuće magnete, no ti pristupi zasad nisu laboratorijski potvrđeni kao ispravni, niti energetski korisni, no sve je to na razini istraživanja. Sva dinamička energija Svemira ugrađena je u tzv. slobodni prostor ili kvantni vakuum i mi ćemo na dulje staze, kad sve poznate principe svladamo potpuno tehnološki, imati energije u izobilju posvuda. Dakle, dugoročna je vizija vrlo pozitivna. Svaka je tehnologija naizgled atraktivna, ali je do temelja treba provjeriti i u svakodnevnoj praksi. • A što je s nuklearnom energijom kojoj se ponovo okreću neke zemlje? - Iako zvuči čudno, nuklearna energija nam i dalje ostaje veliki potencijal u nekim zemljama. Podsjetio bih da danas imamo i pouzdanu tehnologiju uništavanja nuklearnog otpada, to je tzv. tehnologija baklje koja može uništiti praktički sve, od radioaktivnih do drugih mogućih HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 329 zagađenja. Uz to, tehnologiju nuklearne energije dobro poznajemo, nju u nekim zemljama po- put Francuske, uspješno koristimo već 50 godina i dobro smo je izučili. I hidrocentrale su još vrlo korisne. No, uvijek se radi o distribucijskim izazovima, jer stanovništva je sve više i više, poglavito u Aziji. U Lausannei se još bavimo istraživanjem nuklearne fuzije tzv. tokamaka. No, to je dugoročni europski program i rezultati se ne očekuju prije 2025. • Koja od navedenih rješenja smatrate najboljima? - Kao prvo, mi smo kao civilizacija tek na početku znanosti, naime koristimo je tek tri stoljeća i još ni ne znamo sva koncepcijska rješenja. Ali upustili smo se u intenzivna istraživanja naj- potentnijih zelenih energenata budućnosti, i zasigurno ćemo otkrivati i neke nove, neočekivane mogućnosti. Dakle, sigurno će biti iznenađenja i vjerujem da će se ona dogoditi u vremenu jedne generacije. Mi smo se sada napokon energetski osvijestili, i ponovo globalno proučavamo puno dublje same prirodne znanosti. Razmatramo sve principe u kontekstu nove energetike i tražimo one koje smo možda prije zanemarili ili ih nismo niti uočili, jer smo uspavani mislili da ugodno možemo živjeti s naftom do kraja života. Napokon smo prihvatili činjenicu da će nas uskoro biti oko deset milijardi na svijetu i da već ta činjenica mijenja cijelu tehnološku i energetsku percepciju svijeta današnjice. Moramo nau-

Dr. Davor Pavuna · Nobelovac S. Chu iz SAD-a, Obamin ministar energetike, imenovao je našega fi zičara sa švicarskom adresom dr. Pavunu jednim od recenzenata projekata u ministarstvu energetike početkom 2009. 330 2010 L. ČERNI

čiti drukčije živjeti... U kolapsu ovog bankarsko-fi nancijskog sustava na globalnoj razini puno novca leži neiskorišteno pa sad postoji volja za investiranjem u nove pozitivne projekte koji će svima donijeti koristi. U svijetu u kojem nitko nikome više ne vjeruje, jedino tko još ima vje- rodostojnost smo mi znanstvenici i inženjeri vizionari. Tu nema korupcije i investitor ne može izgubiti ako mudro provjeri potencijal projekta. To je dobra vijest u krizi. • Dakle, moguće je pronaći novac za nove energetske projekte unatoč globalnoj krizi? - Da, štoviše, to sad svi rade. Upravo znanstveni projekti nikad ne propadaju, oni se samo mije- njaju u odnosu na nove uvjete života. Energetske su investicije uvijek dobitak, jer su znanstve- nici zapravo jeftini inovatori. Koliko može koštati neki znanstveni projekt? Nekoliko stotina ti- suća dolara, a ponekad nekoliko milijuna godišnje. To je znatno jeftinije, nego kupnja osrednjeg nogometaša! I meni su se javili strani investitori koji žele fi nancirati naše znanstvene kredibilne projekte, jer im novac leži na računima, a oni znaju da će im se na taj način investicija višestru- ko vratiti. To je izvrsna i optimistična činjenica. Dakle, formula je da zbog globalne krize novac dobivaju kredibilni projekti i čestiti ljudi - nemoguće je dugotrajno živjeti u klimi fi nancijskih manipulacija i igara, pa je ovo sad jedini mogući povratak na pozitivne vrijednosti u društvu. • A kako sprikečiti dramatične klimatske promjene? - One se također mogu dobro pratiti kako bi se izbjegle katastrofe. U tijeku su vrlo zanimljivi projekti, ali je pitanje koliko ćemo moći uspjeti u geološkom smislu, jer planetarna geologija isto ima svoje zakone i faze pa moramo sve to mudro analizirati. Ja sam optimističniji nego ikad kad je riječ o ovom planetu i vidim napokon malo svjetla i optimizma. Kako? Početi pri- mjenjivati novu paradigmu ponašanja, koristiti primarno biomaterijale i ekološki kompatibilne tehnologije, osvještavati mlade da koriste samo reciklirane i ekološki provjerene materijale, uvesti drakonske kazne za svako zagađenje okoliša, kao što je to u Švicarskoj. Zabraniti sve tipove brutalnog zagađenja životnog prostora, od prebučne glazbe do preintenzivnog korište- nja elektromagnetskih valova, prevelikog korištenja mobilnih telefona, uvesti drastične pore- ze svim zagađivačima okoliša, te zatvoriti sve tvornice i pogone i ukloniti instalacije koje su ekološki nekompatibilne. Zatim, educirati stanovništvo da smo mi, ljudi dio bio-organizama svijeta, te dio važne biosfere, upoznavati se s drugim civilizacijskim prodorima u tom smislu, kako znanstvenim, tako i sociološkim i medijskim. Primjerice, treba razvijati sustav umreženih brzih vlakova, smanjiti zagađenje koje izazivaju zrakoplovni letovi, uvoditi novo eko-brodar- stvo izbjegavajući ispuštanje nafte. Kolektivna svijest te nove paradigme govori da smo svi dio vitalne ekosfere Zemlje, te da moramo naučiti manje rasipati energiju na svim razinama. Svi smo dosad bili neekonomični i to nas već košta; pogledajte kako se svi razbacujemo vodom. Promjena u svijesti mora biti velika. • Kao jedan od recenzenata američkog ministra energetike, kako teče vaš timski rad? - Svi smo uvijek povezani i imamo pregled nad brojnim projektima i inicijativama. To su naj- nevjerojatnije inovacije koje nude brojna iznenađenja. Neke teme o kojima sam vam govorio, već su odobrene, a svakodnevno se pojavljuju novi prijedlozi, ljudi su vrlo kreativni, sve je vrlo HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 331 dinamično i ni jedan dan nije isti. Najveći umovi, instituti, sveučilišta i korporacije u Americi ali i na planetu rade na tim projektima, govorim o fi zičarima, kemičarima, biolozima, ekolozima, a naravno da je i dio vojnih segmenata mobiliziran u toj viziji energije budućnosti, i sve zato i djeluje tako poticajno. Zato vjerujem u budućnost jer radim s ljudima koji su nekorumpirani, pametni, radišni, posvećeni do krajnosti svom zadatku, mi ne spavamo od ljubavi prema pro- jektima. Radimo konkretno na puno izuma, pa ako nas globalistički profi teri i manipulanti ne zaustave, mi ćemo uspjeti. U ovoj fazi rada vjerojatno nas čeka barem jedno epohalno otkriće, jer se po- nekad izuzetne tehnologije baš kao i ljudi pojavljuju iznenada. A kolege posvuda, među kojima i brojni u Hrvatskoj, dodatno su jamstvo da imamo svi razloga za optimizam. • Ima li Hrvatska alternativnih energetskih potencijala? - Uvjeren sam da ćemo i u Hrvatskoj očuvati čistu zemlju i postupno umrežiti centre izvrsnosti nacije znanja, jer izbora nemamo. Primjerice, s oko 50.000 zaposlenih u softverskom sektoru Googlea moguće je ostvariti veći dohodak, nego sa sadašnjih 1,25 milijuna zaposlenih u cijeloj Hrvatskoj. Zato su znanje, kreativnost i inženjering prioritet i nužnost. U Hrvatskoj imamo mnogo energetskih potencijala i to treba iskoristiti. Također imamo kvalitetnu hranu. Mi bismo u Hrvatskoj morali moći preživjeti bez ičega možda i tri mjeseca. Iako želimo ući u Uniju, svaka zemlja treba, poput Švicarske ili Norveške, razmišljati o tome kako sama može preživjeti even- tualni kolaps. No, i u tome su Hrvati nevjerojatno originalan i inovativan narod. Nismo samo uspješni u sportu. • Postoje lokalni i globalni energetski prioriteti, zar ne? - Kad govorimo o energiji budućnosti u globalnom smislu, to je svakako Sunce, o njemu se trenutno najviše razmišlja. No, energetska slika svijeta ne ovisi samo o tome, nego se sagledava i lokalno. Svaka sredina ima svoje posebnosti koje može u tom kontekstu ponuditi kao budući energent ili svoju specifi čnost. Zato ne treba previše generalizirati. Optimalno rješenje nije nuž- no isto na Aljasci i u Alžiru, u Australiji ili na Tibetu... • Živite više od 22 godine u Švicarskoj, a usavršavali ste se po cijelom svijetu, od Australije i Francuske do Koreje i Indije. Koliko vas je obogatilo to inozemno iskustvo? Mi u švicarskom sustavu ETH, kojemu su pripadali i naši nobelovci Ružička i Prelog, surađuje- mo s elitnim institucijama poput Ecole Normale ili CNRS u Francuskoj, Max Planck u Njemač- koj, Weizmann u Izraelu i vodećim centrima u Americi, Japanu i Indiji. Vodio sam i švicarsku delegaciju u Tajvan i u Kinu. U svakoj od tih zemalja i institucija poznajem brojne izunimne prirodoznanstvenike, a posvuda nađete i briljantne Hrvate. Iznenadilo me da svih tih godina putovanja po svijetu nisam vidio da nacionalizam opada kako sam učio u školi, naprotiv raste. Štoviše, većina nacija patriotskija je i više ističe svoje nacionalne osjećaje nego mi Hrvati. Do- voljno je pogledati inauguraciju predsjednika, primjerice u Americi. Zato mi moramo ponovo probuditi samopoštovanje i kreativnost i shvatiti da možemo biti gospodarski vrlo uspješni. 332 2010 L. ČERNI

SUMMARY A GREEN ENERGY VISIONARY

roatian physicist Davor Pavuna is convinced that in Croatia we will also preserve a clean country and create a network of centres of excellence in a nation of knowled- ge. CNobel Prize winner Steven Chu, US President Obama’s energy minister, appointed this Croatian physicist with a Swiss address one of the project reviewers at the U.S. Department of Energy in early February 2009. Reviewing projects for the DOE will be a major challenge for Pavuna as they include avant-garde research into new materials, high-temperature supercon- ductivity, and what have been dubbed green energy and green technologies. Pavuna notes that the research should lead to a new energy paradigm in the world. He has already participated in project evaluation for the U.S. National Science Foundation, the EU, Canada and Korea. Davor Pavuna (57) graduated from the University of Zagreb’s Faculty of Science and received his doctorate at Cambridge University. He continued his education in France, Austria, America and India. He has lived in Lausanne for the past 22 years where he works as a professor of physics at the Ecole Polytechnique Federale. He has published over 150 research papers and an English-language textbook on superconductivity. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 333

RESÚMEN VISIONARIO DE LA ENERGÍA VERDE

l físico croata dr. Davor Pavuna está convencido de que también en Croacia sabremos conservar la tierra impoluta y que paulatinamente nos conectaremos a la red de los centros de excelencia del país del conocimiento. EEl ganador del Premio Nobel Steven Chu, ministro de Energética de la administración Obama, nombró a ese físico croata radicado en Suiza recensor de los proyectos en el Ministerio Norteamericano de Energética (DOE) a comienzos de febrero de 2009. La recensión de proyec- tos para el DOE será un verdadero desafío para el dr.Pavuna, porque se trata de investigaciones de vanguardia que entre otros, incluye nuevos materiales, la supraconducción a elevada tempe- ratura, la llamada energética verde y tecnologías verdes. Esas investigaciones deberían resultar con un nuevo paradigma energético en el mundo -destacó el dr.Pavuna, quien ya participó en la evaluación de proyectos para la Fundación Nacional Norteamericana para la Ciencia (NFS) y para la Unión Europea, Canadá y Corea. Davor Pavuna (57) se graduó en la Facultad de Ciencias Naturales y Matemáticas de Zagreb, y obtuvo el doctorado en la Universidad de Cambridge. En el campo científi co se perfeccionó en Francia, Australia, Estados Unidos e India. Desde hace 22 años vive en Lausanna, donde trabaja como profesor de Física en la Ecole Polytechnique Federale (EPFL). Publicó más de 150 trabajos científi cos y un manual sobre la supraconducción en idioma inglés. ORHIDEA GAURA NEUROZNANSTVENIK PAŠKO RAKIĆ

Paško Rakić jedan je od najproduktivnijih neuroznanstvenika danas, i jedan među sedmoricom onih koji su promijenili ljudsko znanje u područjima neuroznanosti, astrofi zike i nanoznanosti – radi čega su nagrađeni prestižnom nagradom Zaklade Kavli za neuroznanost. Riječ je o jednom od najuglednijih članova naše znanstvene dijaspore, čija je matična institucija ugledno američko Sveučilištu Yale. Član je Međunarodnoga znanstvenog odbora Hrvatskoga instituta za istraživanje mozga, zatim Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, ali i recenzent Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta RH u Fondu Jedinstvo uz pomoć znanja gdje rado pomaže našim mladim znanstvenicima

rvatski znanstvenik Paško Rakić s američkog Yalea među prvima je dobio nagradu Zaklade Kavli iz Osla za istraživanje moždane kore vrijednu milijun dolara, čija se važnost procjenjuje poput Nobelove nagrade. Kavli nagrada dodjeljuje se svake dvi- Hje godine, njezin je osnivač norveško-američki poslovni čovjek i fi lantrop Fred Ka- vli. Dodjeljuje se za neuroznanost, nanoznanost i astrofi ziku, a za svako područje predviđena je novčana nagrada od milijun američkih dolara. Paško Rakić ravnatelj je Odjela za neurobiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Yalea, direktor Kavli instituta za neuroznanost na Yaleu i s više od 30 tisuća znanstvenih radova jedan od najcitiranijih znanstvenika iz područja neurozna- nosti na svijetu. Iako je njegova majka Julijana Todorić rođena Dubrovkinja, a otac Toma Rakić podrijetlom iz sela Pomera blizu Pule, Paško je rođen u Rumi u Vojvodini 15. svibnja 1933., te i danas, iako u Americi živi više od 40 godina, ima snažan vojvođanski naglasak. Nakon studija medicine u Beogradu, Paško Rakić došao je do nekoliko važnih otkrića što je re- zultiralo pozivom s Harvarda gdje je bio od 1969. do 1978., kad je prešao na Yale i ondje osnovao Odjel za neurobiologiju te nakon toga Institut za neuroznanost. Život je posvetio istraživanju moždane kore pri čemu je postavio nekoliko temeljnih principa razvoja mozga i evolucije mož- dane kore gdje su smještene najviše čovjekove mentalne funkcije. To mu je donijelo priznanja poput članstva u Akademiji znanosti SAD-a te čelno mjesto u Društvu za neuroznanost koje ima više od 30 tisuća članova. Održava stalne veze sa znanstvenicima u Hrvatskoj, osobito s Hrvatskim institutom za istraživanje mozga gdje je član Savjeta i ima zajednički istraživački projekt te nekoliko zajedničkih radova s profesorom Ivicom Kostovićem. Na njegovu odjelu na Yaleu uvijek ima nekoliko Hrvata, uključujući uspješnog izvanrednog profesora Nenada Še- stana podrijetlom iz Zadra. Rakić je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te počasni doktor znanosti Zagrebačkoga sveučilišta. U Dubrovniku je boravio lani radi konferen- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 335 cije Slikovni prikaz razvojnih poremećaja / Neuroimaging of developmental disorders koju je organizirao Hrvatski institut za istraživanje mozga. • Nagradu Kavli primili ste za postignuća u shvaćanju razvoja veza između neurona u mozgu. - Da, za istraživanje načina na koji se stvara kortikalna mapa veza između neurona i sinaptič- kih krugova. Sa svojim suradnicima identifi cirao sam nekoliko gena odgovornih za migraciju neurona te za molekularne i celularne mehanizme koji vode te mlade neurone na pravo mjesto u moždanoj kori. Dok dvojica mojih kolega s kojima dijelim nagradu za neuroznanost istražuju motorni sustav, koji koordinira naše kretanje, ja se bavim cerebralnim korteksom ili moždanom korom koja određuje krenuti ili ne i gdje ići. Drugim riječima, to je stroj za donošenje odluka. Kako se ta golema struktura za koju mnogi kažu da je najsloženija u svemiru stvara - zanimalo me je cijeli život? Počeo sam kao neurokirurg i kad sam otvorio lubanju i došao do mozga, do moždane kore, bilo mi je objašnjeno da je tu mapa motornog sustava, mapa našega tijela koju dobijemo preko receptora, mapa vanjskog svijeta koju dobijemo putem vida i sluha i na koju dograđujemo mapu naše povijesti, našeg iskustva. Svaki neuron, svaka stanica ima drugu ulogu, ovisno o tome gdje je smještena. Mene je zani- malo kako svaka stanica pronalazi svoje mjesto. Jer, ni jedna stanica u moždanoj kori ne stvara se u kori, ona se stvara u sredini mozga i zatim migrira u koru. Postavilo se pitanje na koji način pronalaze pravi put. Ono što je važno i što mnogi ne mogu shvatiti jest da su sve kortikalne sta- nice, ove kojim se mi sada koristimo dok razgovaramo i dok vi mene slušate, rođene, stvorene i došle na svoje mjesto prije našeg rođenja. • Istražujući miševe ustvrdili ste da ultrazvuk može štetno djelovati na smještaj neurona u moždanu koru. - Zna se, ako se dijete pretjerano podvrgava rendgenskom zračenju to može izravno utjecati na migraciju neurona. Žene koje su trudne ne bi se trebale previše izlagati. Za razliku od rentgena, kod ultrazvuka je riječ o vrlo malim energijama za koje smo ustvrdili da mogu utjecati na ra- zvoj mozga miševa. No, mišji moždani korteks je tisuću puta manji od ljudskog. Već tri godine provodimo istraživanja na majmunima i za godinu, dvije imat ćemo konačne rezultate. To ne znači da žene ne bi trebale ići na ultrazvuk jer je velika pozitivna važnost ultrazvuka, no ne bi smjele ići nepotrebno i primjerice, snimati fi lmove o razvoju djeteta u majčinoj utrobi radi osobnog zadovoljstva. No, i stres može negativno utjecati na migraciju neurona, te konzumacija alkohola ili kokaina u trudnoći. • Izjavili ste da biste vi, da vam ugrade dodatne neurone, možda izgubili svoj naglasak, ali onda ne biste možda mogli prepoznati svoju majku. - Šalio sam se želeći dati protuargument onima koji govore da se tisuće neurona stvaraju u kortekstu svakog dana, kao što je slučaj s nekim životinjama. Reptilu možete odrezati spiralnu moždinu ili nogu i narast će nova. Ali zamislite da se meni stvaraju novi kortikalni neuroni svakog dana i zamjenjuju stare. Ti neuroni nisu išli u gimnaziju ni na fakultet. I kako su ti ne- 336 2010 O. GAURA uroni rođeni u Americi, imao bih američki naglasak, ali više ne bih poznao svoju majku. No, ponekad ljudi ne shvaćaju da govorim o korteksu, moždanoj kori. Postoji dio mozga koji se zove hipokampus, gdje postoji možda mali broji ćelija koje nastaju poslije. Recimo ribe rastući stalno dobivaju nove neurone. Ali ribe ne idu u školu. Ono što nas čini čovjekom, korteks, to je perma- nentno i zato tu na žalost nema regeneracije. I mada se čovjek može oporaviti poslije udara ili paralize, on upotrebljava za to one druge neurone koji nisu degenerirali ili umrli. Ali ako imate ozljedu korteksa, ne postoji nijedan dokumentirani slučaj u medicini da su poslije toga nastali novi neuroni da zamijene stare. • Hoće li u dalekoj budućnosti biti moguće čitati ljudske misli ili recimo ugraditi u mozak čipove s podacima ili je to znanstvena fantastika? - Mozak radi kao cjelina. Nije riječ o tome da se jedna ili tisuću ili milijun stanica koriste da se nešto zapamti nego mozak radi kao cjelina sinapsama povezanih neurona. I te iste sinapse, kojima sada ja razgovaram s vama, u drugoj se kombinaciji koriste za nešto drugo, primjerice pamćenje. Ne vidim ni teoretski mogućnost kako bi to moglo biti ostvarivo s obzirom na to da se mozak stvara u slojevima prema određenim sekcijama. Zamislite da uzmete 50 godina starog pacijenta i date mu novu stanicu, ona je 50 godina u zaostatku. Neki znanstvenici misle da će to možda biti moguće u liječenju Parkinsonove bolesti, gdje su pozicije neurona manje važne, no za sada to još nije uspjelo.

Dr. sc. Paško Rakić (u sredini) jedan je od genijalnih znanstvenika i jedan među sedmoricom onih koji su promijenili ljudsko znanje u području neuroznanosti - koji su prvi u Oslu dobili nagradu Zaklade Kavli za neuroznanost HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 337

• Hoće li se moći utjecati na to da se ljudi probude iz kome? - To nije moje područje, ali ovisi o tome je li to bila funkcionalna koma iz koje je povratak mo- guć. No, ako je ta koma nastala zbog toga da su izgubljene stanice, ne može ih se dobiti natrag. Ako izgubite dio jetara ili dio kože, ona se može obnoviti. Jer za kožu nema veze je li na ruci, nozi ili licu, ona nema pozicijsku važnost. A za neurone, pogotovo u korteksu, pozicija je sve. Ne može se mijenjati jedna s drugom jer su veze među njima vrlo precizne i svaka od tih stanica može imati 500 ili više veza. I ne samo da su povezane nego imaju različitu težinu s obzirom na vaše životno iskustvo. I to je neponovljivo. • Intenzivno surađujete s Hrvatskim instituom za istraživanje mozga. Kako ste se upozna- li s akademikom Ivicom Kostovićem? - Upoznao sam ga u Americi, on je došao na John Hopkins sveučilište, a ja sam bio na Harvar- du. Objavio je važno otkriće pa smo se dogovorili da ćemo zajedno raditi. Vratio se u Zagreb te došao ponovno na Harvard raditi sa mnom, a poslije i na Yale. Kad je prvi put došao k meni, doživjeli smo iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti. Kad sam ga vozio iz zračne luke, stali smo na jednom raskrižju zbog crvenog svjetla. Odjedanput nam je u automobil upao čovjek naoružan pištoljem i natjerao me da vozim, a Ivicu ugurao između sjedala. Iznenada nas je op- kolila policija i počela pucati po nama. Srećom, pogodili su samo otmičara. Poslije smo saznali da su trojica odbjeglih zatvorenika opljačkala neku trgovinu, a budući da je jedan od njih upao u naš automobil, nakon što je prethodno pucao na dvoje ljudi u parku, policija je mislila da smo mi s njim. Ja sam u jednom trenutku uspio iskočiti iz automobila, a Ivica je ostao zarobljen između sjedala. Poslije mi je rekao: ”Paško, pa to se ne događa samo u ‘Kodžaku’.” Na mom volvu bilo je 17 rupa, puka je sreća da nisu i nas pogodili. Poslije sam popravio automobil, ali osiguranje mi nije htjelo nadoknaditi štetu. • Vaše je podrijetlo vrlo zanimljivo. Vaša majka Julijana Todorić rođena je u Dubrovniku, ali je se sa šest godina s roditeljima preselila u Vojvodinu. I otac Toma Rakić iz mjesta Pomera blizu Pule također se preselio u Vojvodinu gdje su se njih dvoje i upoznali. - Moj je otac u vrijeme dok je Pula bila pod talijanskom vlasti prešao u Kraljevinu Jugoslaviju jer je u Novom Sadu išao u porezničku školu. Tamo je upoznao i moju majku čija je obitelj također došla u Vojvodinu zbog posla. Tamo smo se rodili ja i sestra, tamo sam završio i školu, zato još i danas imam vojvođanski naglasak. Poslije gimnazije otišao sam na studij medicine u Beograd i počeo se baviti neurokirugijom. Budući da sam u Beogradu završio školu, ljudi ne znaju kamo bi me smjestili pa se šalim da je moja situacija obratna od Tesline. Nikola Tesla bio je Srbin iz Hrvatske, a ja sam Hrvat iz Srbije. • Čime su se bavili vaši roditelji? - Otac je bio šef porezne uprave, a majka je neko vrijeme radila u pošti no poslije se posvetila nama. U tadašnjoj Jugoslaviji kao šef porezne uprave otac nije smio ni u jednome mjestu živjeti dulje od tri godine, kako ne bi stekao veze. Tako ja u mladosti ni u jednome mjestu nisam živio dulje od tri godine. Nisam imao korijene kao moj otac čija je obitelj stoljećima živjela u Puli. 338 2010 O. GAURA

Austro-Ugarska država vodila je jako dobro evidenciju tako da mi poznajemo obiteljsko stablo sve do 17. stoljeća. Kad dođem u Dubrovnik ili Pulu, osjećam da sam od tamo. • Tko je utjecao na vaš odabir studija? - Zapravo sam želio biti ili arhitekt ili umjetnik, bavio sam se slikama, objavljivao sam pjesme i karikature u Ježu, ali u to vrijeme medicina je bila intelektualno područje i bilo je jako teško upisati taj studij. Kad sam odabrao neurokirurgiju, bio sam malo razočaran jer mi se činilo da je to rutina. Nisam želio to raditi cijeli život i za mene je znanost bila način da zadržim želju za umjetnošću. Jer, kao što sam rekao u časopisu Nature, kad su me pitali koja je sličnost između znanosti i umjetnosti, rekao sam da je to želja da se u kaosu pronađu neki smisao i red. • Kako je došlo do vašeg odlaska u Ameriku? - Ja sam na Harvard došao kao asistent profesor, ali sam prije toga bio ondje na Fullbrightovoj stipendiji. Otišao sam vidjeti gdje se najbolje može raditi. Bio sam i na Institutu za mozak u Moskvi, vidio sam mozak Lenjina i Majakovskog, ali njihova znanost u to doba bila je dosta za- starjela, radilo se slično kao u Beogradu. I onda sam shvatio da se prava znanost u ono vrijeme mogla raditi samo u Americi. Došao sam, vidio kako se tamo radi i onda sam u Beograd donio kemikaliju koja može obilježiti DNK. Ustvrdio sam da se ćelije u središtu mozga dupliciraju, a u korteksu ne. To je još 1874. pretpostavljao njemački znanstvenik Willhelm His, a ja sam sada modernom metodom to dokazao. Želio sam znati kako one pronalaze svoje mjesto, ali nitko mi nije mogao dati odgovor na to pitanje. Rekao sam da ću ja odgovoriti na to, oblikovao sam problem. To je ono važno u Americi. Kad su na Harvardu, a to je najbolji medicinski fakultet u Americi, doznali da sam to učinio i objavio, a oni su to mogli, ali nisu učinili, pozvali su me da budem asistent profesor. Odmah sam dobio vizu i 1969. došao u Ameriku. Nakon što sam postao izvanredni profesor, nobelovac George Palade pozvao me da dođem na Yale i osnujem Odjel za neurobiologiju. • U Americi ste pronašli i ljubav svojega života. - Da, moja supruga Patricia Goldman-Rakić bila je Amerikanka, bili smo 25 godina zajedno, ona je bila poznata znanstvenica, također predsjednica Društva za neuroznanost i članica aka- demije. Bavila se radom frontalnog režnja i provela izvrsna otkrića koja su bila visoko citirana. Bila je posvećena znanosti. No, kad sam 2003. bio u Japanu, gdje sam držao predavanje, zatekao me telefonski poziv. Rekli su mi da ju je udario automobil dok je prelazila ulicu i da joj je uništen frontalni režanj. Odmah sam se vratio u Ameriku, ali zatekao sam ju u komi iz koje se nikad nije probudila. Bilo mi je jako teško jer sam izgubio i prijateljicu i kolegicu i suprugu. To je bilo prije pet godina, upravo u ovo vrijeme. I sada, kad sam dobio nagradu sjetio sam se kako bi se ona radovala. No, život mora ići dalje i nedavno sam našao prijateljicu i novu ljubav Sandru Biller. Ona mi je pomogla preživjeti. Ne mogu živjeti sam. • Kako izgleda život znanstvenika? Mora li to biti discipliniran život ili si i vi ponekad dopustite poneka odstupanja od pravila? HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 339

- Kad me pitaju kako radim, odgovaram da ja nikad u životu nisam radio jer znanost smatram zadovoljstvom, to mi je gotovo kao hobi. Puno putujem i imam prijatelje u cijelom svijetu. Opuštam se igrajući tenis. Nedavno sam operirao rame pa se šalim kako imam isti problem kao Goran Ivanišević samo ja nisam kviter. On je napustio tenis, a ja se vraćam na teren. Vo- lim umjetnost, volim otići u New York pogledati neku predstavu, no nemam mnogo vremena. Urednik sam i časopisa Cerebralni korteks koji sam prije 18 godina počeo izdavati zajedno s pokojnom suprugom i koji je sada vrlo uspješan. To radim navečer ili ponekad dok čekam u zračnoj luci otvorim prijenosno računalo ili iphone i gledam koje ćemo radove objaviti. Ali to je sve hobi. To je isto kao pitati Picassa do kad će raditi. On je bio star, bio je bogat, ali je slikao do ponoći. Ako želite uspjeti u znanosti, morate znati da to nije posao od devet do pet. • Koji su vaši poroci, jeste li u mladosti radili kakve nepodopštine? - Moja majka nije bila objektivna, ali rekla je da sam bio dobar sin. Nisam pušio, nisam pio, osim što volim popiti vino uz večeru, ali to smatram vrstom hrane. Možda je moja otvorenost, jer uvijek kažem ono što mislim, ponekad loša strana. Ako imam mišljenje u znanosti, i ako se ne slažem, to kažem izravno. Kao kad je bila kontroverza o stvaranju novih neurona u korteksu, što je bilo objavljeno u uglednom medicinskom časopisu. Odmah sam rekao kako ne vjerujem da je to točno. Pokazalo se da sam imao pravo. Svi su neuroni u čovjeka rođeni prije nego što smo mi rođeni ili otprilike u to vrijeme. To su poslije dokazali švedski znanstvenici, ne ja, ali oni su potvrdili da sam imao pravo. Nekad je dobro da drugi pokažu da ste imali pravo. 340 2010 O. GAURA

SUMMARY NEUROSCIENTIST PAŠKO RAKIĆ

aško Rakić is one of the most productive neuroscientists of the present day and one of the pioneering scientists that have changed human insight in the fi elds of neuros- cience, astrophysics and nanoscience – and that have been the fi rst to receive the Ka- Pvli Foundation’s Award for Neuroscience. Dr. Paško Rakić chairs the Department of Neurobiology at Yale University’s School of Medicine (USA). With over 30 thousand research citations he is one of the world’s most cited scientists in the fi eld of neuroscience. And while his mother Julijana Todorić was born in Dubrovnik, and father Toma Rakić hailed from the village of Pomer near Pula, Paško Rakić was born in Ruma in Vojvodina on May 15th 1933. After studying medicine in Belgrade (Serbia) Paško Rakić made some signifi cant discoveries, which led to an invitation from Harvard (USA), where he worked from 1969 to 1978. Rakić then mo- ved to Yale where he established an institute for neuroscience. During his career he has earned a number of recognitions, such as membership in the US National Academy of Sciences, and the post of president of the over 30-thousand-strong Society for Neuroscience. He has permanent contact with researchers in Croatia, especially with the Croatian Institute for Brain Research in Zagreb, where he serves as a member of the advisory board. There are always a few Croatians at the institute he leads at Yale, including successful Professor Nenad Šestan, a native of Zadar. Rakić is a correspondent member of the Croatian Academy of Sciences and Arts and holds an honorary doctorate of the University of Zagreb. He was in Dubrovnik last year to take part in a conference on Neuroimaging of Developmental Disorders, organised by the Croatian Institute for Brain Research. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 341

RESÚMEN NEUROCIENTÍFICO PAŠKO RAKIĆ

aško Rakić es uno de los neurocientífi cos más productivos de la actualidad, y uno de los pioneros científi cos que cambiaron el conocimiento humano en los campos de la neurociencia, astrofísica y nanociencia- y fue uno de los primeros en recibir el premio Pde la Fundación Kavli para la Neurociencia. El dr. Paško Rakić es director del Depar- tamento de Neurobiología de la Facultad de Medicina en la Universidad de Yale (Estados Uni- dos). Con más de 30 mil citaciones, es uno de los científi cos más citados del mundo en el campo de la neurociencia. A pesar de que su madre Juliana Todorić es de Dubrovnik y su padre Toma Rakić del pueblo Pomer próximo a Pula, Paško Rakić nació en Ruma (en Vojvodina) el 15 de mayo de 1933. Al término de sus estudios de medicina en Belgrado (República de Serbia) Paško Rakić hizo algunos descubrimientos signifi cativos, gracias a los cuales recibió una invitación desde Harvard (Estados Unidos), donde trabajó de 1969 a 1978. Después, Rakić pasó a Yale, donde fundó el Instituto de Neurociencia. Durante su carrera, fue merecedor de toda una serie de reconocimientos, como la membresía en la Academia de Ciencias de los Estados Unidos y el cargo directivo en la Asociación de Neurociencia que cuenta con más de 30 mil afi liados. Man- tiene contactos permanentes con científi cos de Croacia, especialmente con el Instituto Croata de Investigación del Cerebro de Zagreb, donde es miembro del Consejo. En su Instituto en Yale siempre hay algunos científi cos croatas, incluyendo al exitoso profesor Nenad Šestan, oriundo de Zadar. Rakić es corresponsal de la Academia de Ciencias y Artes y doctor ad honorem de Ciencia de la Universidad de Zagreb. En Dubrovnik participó el año pasado con ocasión de la conferencia titulada Neuroimágenes de los trastornos del desarrollo/ Neuroimaging of develo- pmental disorders, organizada por el Instituto Croata de Investigación del Cerebro.

DUHOVNOST Proslava sv. Dujma,Proslava Split Prvi • sv. put donosimo natuknice o hrvatskim svecima i blaženicima • Franjevačka zajednica na svjetskoj razini obilježila je 2009. godinu kao 800-tu obljetnicu nastanka franjevačkog pokreta, koji je među hrvatskim iseljeništvom ostvario značajna postignuća na svim kontinentima, a franjevci se osobito mogu ponositi rezultatima koje su ostvarili na sjevernoameričkom kontinentu

ADOLF POLEGUBIĆ SVECI I BLAŽENICI

U prilogu je riječ je o hrvatskim svecima: sv. Nikoli Taveliću, sv. Bogdanu Leopoldu Mandiću, sv. Marku Križevčaninu; te o hrvatskim blaženicima: nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu, biskupu bl. Augustinu Kažotiću, bl. Ozani Kotorskoj, bl. Jakovu Zadraninu, bl. Graciju iz Mula, bl. Julijanu iz Bala, bl. kraljici Katarini Kosača-Kotromanić, bl. Ivanu Merzu i bl. Mariji Propetog Isusa Petković. U usporedbi s drugim narodima iz hrvatskog naroda nema puno službeno proglašenih svetaca i blaženika. Tekst je priredio urednik Žive zajednice dr. Adolf Polegubić iz Njemačke. Izvori: www.hbk.hr; hr.wikipedia. org; www.ivanmerz.hr; marijapropetog.hr

počecima Crkve svi su se vjernici nazivali i svetima. Za to se rabio latinski naziv sancti, što znači sveti. Govoriti o svecima može se vrlo opširno. U Suvremenoj kato- ličkoj enciklopediji stoji kako su sveci bili sveti zato što su ušli u blisko zajedništvo Us uskrsnulim Kristom, time što su postali članovi zajednice Kristovih sljedbenika. Ovdje ćemo se ograničiti samo na službeno proglašene hrvatske svece i blaženike. Dakako riječ je o hrvatskim svecima: sv. Nikoli Taveliću, sv. Bogdanu Leopoldu Mandiću, sv. Marku Križev- čaninu, te o hrvatskim blaženicima: nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu, biskupu bl. Augustinu Kažotiću, bl. Ozani Kotorskoj, bl. Jakovu Zadraninu, bl. Graciju iz Mula, bl. Julijanu iz Bala, bl. kraljici Katarini Kosača-Kotromanić, bl. Ivanu Merzu i bl. Mariji Propetog Isusa Petković. U usporedbi s drugim narodima iz hrvatskog naroda nema puno službeno proglašenih svetaca i blaženika. Mnogo ih je više koji su živjeli sveto, ali nisu službeno proglašeni svetima.

HRVATSKI SVECI

Sv. Nikola Tavelić franjevac, misionar, mučenik (Šibenik, oko 1340. - Jeruzalem, 14. XI. 1391.) Sv. Nikola Tavelić, potomak stare hrvatske plemićke obitelji Tavelića, rodio se u Šibeniku. U Franjevački red stupio je u Bribiru, gradu knezova Šubića. U Zadru i Splitu studirao je fi lozofi ju i teologiju, a vjerojatno je neko vrijeme studirao u Italiji te je oko 1365. zaređen je za svećenika. Kad je vikar Bosanske vikarije fra Bartul Alverenski, na poticaj pape Grgura XI. pozvao 1372. godine iz raznih franjevačkih provincija oko 60 učenika i uzornih redovnika za misionare u Bosni, među njima je bio i fra Nikola. Tijekom 12 godina putovao je po Bosni propovijedajući i svojim uzornim životom svjedočeći Evanđelje. Poslije će Bartul izvijestiti papu Bonifacija IX. da su misionari obratili oko 50 000 bosanskih krivovjeraca. U jesen 1383. godine fra Nikola 346 2010 A. POLEGUBIĆ napušta Bosnu te odlazi u Palestinu i nastanjuje se u samostanu na Sionu. Ondje je učio arapski jezik, obilazio sveta mjesta i pripremao se za misionarski rad. Zajedno s Deodatom iz Ruticinija, Petrom iz Narbonne (Francuska) i Stjepanom iz Cunea (Ita- lija) nastupio je pred jeruzalemskim kadijom. Osuđen je na smrtnu kaznu. Sva četvorica pod- nijela su mučeničku smrt 14. studenoga 1391. godine. Papa Leon XIII. je 1889. godine odobrio štovanje Nikole Tavelića, a papa Pavao VI. svečano je proglasio svecima Nikolu i njegove prija- telje 1970. u Vatikanu. Na proglašenju prvoga hrvatskog sveca bilo je nazočno više od 20 000 Hrvata iz domovine i svijeta.

Sv. Leopold Bogdan Mandić kapucin, ispovjednik (Herceg Novi, 12. V. 1866. - Padova, 30. VII. 1942.) Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom. Mali kapucinski samostan u Herceg Novom pripadao je tada Venecijskoj provinciji. Zato je Bogdan pošao u sjemenište u Udine gdje je odjenuo redovničko odijelo u Bassanu i dobio ime fra Leopold. Nakon završenog studija zaređen je za svećenika 1890. godine. Kao mladi svećenik želio se vratiti u domovinu i djelovati na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. To se nije ostvarilo, pa je bio poglavar samo- stana u Zadru, a neko je vrijeme proveo na Rijeci i u Kopru. Nekoliko je godina bio odgojitelj studenata fi lozofi je, predavač patrologije, a više je godina jedanput na tjedan odlazio iz Padove u Veneciju. Učio je mlade kapucine hrvatskom jeziku, koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima. Od 1906. g. bio je ispovjednik u Padovi. Umro je tijekom Drugoga svjetskog rata u Padovi, 30. srpnja 1942., nakon 40 godina svoje “ispovjedničke kalvarije”. Po- stupak za proglašenje blaženim počeo je već 1946. godine. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskoga groblja u kapelicu do crkve, u kojoj je trajno ispovijedao. Blaženim ga je proglasio 1976. godine papa Pavao VI., a svetim 1983. papa Ivan Pavao II. Kaže se kako je nekom prija- telju jednom povjerio svoju tajnu: “Ja sam kao ptica u krletci, ali je moje srce uvijek tamo preko mora” (tj. u domovini).

Sv. Marko Križevčanin svećenik, mučenik (Križevci, 1589. - Košice, 7. IX. 1619.) Sv. Marko Križevčanin rodio se u Križevcima 1589. godine. U mladosti se opredijelio za sve- ćenički poziv. Studirao je u Grazu i Rimu. Nakon završenih studija zaređen je za svećenika. Nakon toga vratio se u domovinu. Neko je vrijeme radio u svojoj Zagrebačkoj biskupiji. Bio je ravnatelj sjemeništa u Trnavi (Slovačka). Gradska uprava pozvala je o. Stjepana Pongracza i o. Melkiora Grodzieckog, isusovce, kako bi se brinuli za katolike u tom gradu te ih duhovno vo- dili i hrabrili. Obojica su bili ljudi apostolskoga djelovanja i uskoro su se vidjeli plodovi njihova rada. To je razbjesnilo kalvine, pa su optužili katolike da su namjerno izazvali požar u srpnju 1619. godine. Zapovjednik kalvinske naoružane garde Juraj Rakoczy ušao je s vojskom u grad i strpao u tamnicu svu trojicu katoličkih svećenika. Tu su ih nagovarali da se odreknu vjernosti papi, da ne budu više “papisti”, da postanu kalvini. Kad su sva trojica napokon to odbila, vojnici HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 347 su ih mučili i odrubili im glave 7. rujna 1619. godine. Danas su njihovi grobovi u uršulinskoj cr- kvi u Trnavi. Kardinal Pazmany poveo je kanonsku istragu o mučeništvu svjedoka vjere, skupio potrebnu dokumentaciju i zatražio od pape Urbana VIII. da ih proglasi svecima. Postupak se oduljio. Papa sv. Pio X. svu trojicu mučenika proglasio je blaženima 15. siječnja 1905. godine. Svetima ih je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. rujna 1995. u Košicama. Iako je sv. Marko bio svjestan svoje hrvatske nacionalnosti, njegovo mu hrvatstvo nije smetalo da pođe u Mađarsku na poziv ostrogonskoga nadbiskupa i stavi se u službu Crkve i naroda u toj zemlji. Ljubav i dijalog poruke su sv. Marka, kojega Crkva slavi 7. rujna kao priznatog mučenika.

HRVATSKI BLAŽENICI

Bl. Alojzije Stepinac nadbiskup, (Brezarić, 8. V. 1898 - Krašić, 10. II. 1960) Alojzije Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u župi Krašić. Nakon 6. razreda klasične gimnazije u Zagrebu prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916., nakon čega je unovačen u austrijsku vojsku. Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij kako bi se posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Neko vrije- me, jer mu je otac to želio, razmišlja o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegij Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. U Rimu je zaređen za svećenika 26. listopada 1930. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz fi lozofi je i teologije, vraća se u domovinu. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu Zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Dr- žava Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. Spaša- vao je progonjene Židove, Srbe, Rome, Slovence, Poljake, te Hrvate komuniste. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen. Nakon sve žešćih uvreda i napada na njegovu osobu, ponov- no je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. Doveden je 19. listopada 1946. na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951., kada je bio premješten na izdržavanje preosta- log dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kar- 348 2010 A. POLEGUBIĆ dinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom rječniku kaže, “ex aerumnis carceris” - od “zatvorskih tegoba” moleći za svoje progonitelje. Papa Ivan Pavao II. ga je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. proglasio blaženim.

Bl. Augustin Kažotić dominikanac, biskup (Trogir, oko 1260. - Lucera, 3. VIII. 1323.) Bl. Augustin Kažotić rodio se Trogiru, a u Splitu je ušao u Red sv. Dominika gdje je studirao fi lozofi ju i teologiju. Godine 1287. počeo je studij na Sorbonni. Nakon završetka studija, radio je s fra Nikolom Bocassijem, generalom reda, koji je poslije postao kardinal i papa pod imenom Benedikt XI. On će Augustina 1303. imenovati biskupom u gradu Zagrebu. Kao zagrebački bi- skup pokazao je izvanrednu snagu duha. Bio je teološki pisac i propovjednik. Obilazio je bisku- piju i poticao svećenike na duhovni život i pastoralni rad. Reformirao je liturgiju i uveo original- ni “zagrebački obred”. Uveo je u katedrali zajedničku molitvu časoslova, utemeljio katedralnu školu ne samo za svećenike pripravnike, nego i za laike. Održao je najmanje dvije biskupijske sinode (1307. i 1314.) i sudjelovao na općem koncilu u Vienni (Francuska). Bio je vrlo zauzeti član Hrvatskog sabora i 1318. predvodio je izaslanstvo episkopata u Avignon, gdje je Papi iznio probleme i poteškoće, koje je stvarao kralj Karlo Robert Anžuvinac. Budući da mu kralj nije do- pustio vratiti se u svoju biskupiju, Papa ga je imenovao biskupom Lucere, maloga grada u južnoj Italiji, koji je upravo bio oslobođen od Saracena. Nakon samo godinu dana biskupovanja umro je u gradu Luceri. Tijelo mu se čuva u gradskoj katedrali, a dio moći u njegovoj kapeli u zagrebač- koj katedrali. Narod ga je odmah štovao kao sveca. Karlo, nadvojvoda kalabrijski, 1325. g. moli Papu da Augustina proglasi svetim, a zagrebački misal u to doba već ima tekstove mise njemu u čast. Blaženim ga je godine 1702. proglasio papa Klement XI. Uz osobito pastoralno djelovanje i vrlo skroman i siromašan osobni život, Augustin se posebno brinuo za siromahe.

Bl. Ozana Kotorska dominikanka, djevica (Relezi, 25. XI. 1493. - Kotor, 27. IV. 1565.) Bl. Ozana Kotorska rođena je iznad Kotora. Na krštenju je dobila ime Katarina (iz plemena Kosić). Živjela je kao pastirica koju je uzorno odgajala njezina pobožna majka. Kad je na Veliki petak 1513. u katedrali sv. Tripuna sudjelovala na sv. obredima i slušala zanosnu propovijed, odlučila se potpuno posvetiti promatranju Muke Kristove, molitvi, pokori i dobrim djelima. Najprije je živjela kao pokornica uz crkvu sv. Bartola, a onda je 25. siječnja 1515. postala do- minikanska trećorednica, položila redovničke zavjete i nazvala se Ozanom u čast bl. Ozane iz Mantove, koja je 1505. umrla na glasu svetosti. Kad je potres srušio njezino siromašno prebi- valište, preselila se 1521. uz crkvu sv. Pavla te tu počinje vrlo strogi pokornički način života. U maloj sobici provela je 44 godine u molitvi i pokori i doživjela mistično sjedinjenje s Kristom. Osjećajući da se približava kraj njezina života, zamolila je da je prenesu u crkvu sv. Pavla i tu je primila svete sakramente od svojega ispovjednika fra Tome Basca, dominikanca. Zaželjela HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 349 je da joj čitaju opis Kristove muke iz Ivanova evanđelja. Umrla je u 72. godini, nakon 52 godine uzornoga pokorničkog života. Tijelo joj je neraspadnuto bilo u crkvi sv. Pavla do 1807. kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište, pa je preneseno u crkvu sv. Marije. Narod ju je štovao kao sveticu i utjecao joj se u svojim potrebama. Postupak za proglašenje blaženom počeo je u Kotoru 1905. i sretno završen u Rimu, pa je 1927. papa Pio XI. odobrio njezino štovanje.

Bl. Jakov Zadranin franjevac, redovnik (Zadar, oko 1400. - Bitetto, 27. IV. 1490.) Bl. Jakov Zadranin rođen je oko 1400. godine u Zadru. U dokumentima je zapisan kao Ilir- ski, Zadranin, Slaven, Dalmatinac i sl. U kasnijoj talijanskoj literaturi prevladava “da Bitetto” (gradić u kojem je živio i umro). No, svi se životopisci slažu da je bio Hrvat, čak su mu zapisali ime roditelja: Leonardo i Beatrica (Blaženka) Varindjec. Mlad je stupio u Franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru. Nije bio svećenik, nego samo redovnik. Živio je u raznim sa- mostanima, bio čovjek molitve i vrlo marljiv u svojim svagdašnjim poslovima. Bio je osobito pobožan Kristovoj muci i Mariji, vršio je pokornička djela, predavao se dugotrajnoj molitvi i kontemplaciji, pa je više puta padao u zanose (ekstaze). Bog ga je još za života obdario kariz-

Đakovo · Đakovačka katedrala Svetog Petra izgrađena u neoromaničkom stilu, stolna je crkva Đakovačko-srijemske biskupije, koju je dao sagraditi znameniti biskup Josip Juraj Strossmayer 350 2010 A. POLEGUBIĆ mama proroštva i čudesa. Umro je 27. travnja 1490. godine u samostanu u Bitettu, nedaleko od Barija. Narod ga je i za života i nakon smrti smatrao svecem i odmah su mu počeli iskazivati štovanje i zazivati ga u svojim molitvama. Sagrađena je posebna kapela u kojoj se čuva njegovo tijelo. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. godine za cijeli Franjevački red. Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupiji, a najnoviji Časoslav i Misal franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja donosi tekstove za liturgijsko štovanje bl. Jakova.

Bl. Gracija iz Mula augustinac, pustinjak (Mulo u Boki Kotorskoj, 27. XI. 1438. - Venecija, 9. XI. 1508.) Bl. Gracije rođen je u selu Mulu 27. studenoga 1438. godine, u Boki Kotorskoj. Kao dijete si- romašne ribarske obitelji prvu je mladost proživio na moru kao ribar i težak na škrtoj zemlji. Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskome moru od rodnoga mjesta do Venecije, tražio je ne samo materijalnu dobit, nego i duhovna dobra. Tako je jednom 1468. godine slušao nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca, ugledno- ga pučkoga misionara onoga doba. Riječ bl. Šimuna bila je kao sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo plod. Gracija je, naime, odlučio napustiti dotadašnji način života i potpu- no se posvetiti Bogu. Pokucao je na vrata samostana augustinaca i počeo živjeti kao samostanac u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko od Padove. Nakon 15 godina pokorničkog života iz Ortone dolazi u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo posljed- nje godine života i umro u 70. godini, 9. studenoga 1508. Tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, a nakon kratkog vremena položeno je u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti nakon njegova zagovoru. Nakon pada Napoleona pustinjaci sv. Augustina napustili su otočić sv. Kristofora i tijelo bl. Gracije darovali njegovu rodnome mjestu. Tako je nakon 250 godina u velikome narodnom slavlju lađa vratila u rodno selo najvećeg sina toga primorskog mjestašca. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 1889. proglasio blaženim.

Bl. Julijan iz Bala svećenik, franjevac (Bale, oko 1300. - 1. V. 1349.) Bl. Julijan rođen je oko 1300. godine u Balu u poznatoj obitelji Cesarello. Mlad je stupio u Franjevački red i nakon studija fi lozofi je i teologije zaređen je za svećenika. Živio je u raznim samostanima u Istri, a najveći dio života proveo je u samostanu sv. Mihovila u blizini Bala. Taj su samostan nekada nastavali redovnici kamaldoljani, a kad su ga oni napustili, preuzeli su ga franjevci. Julijan je živio u tom samostanu uzornim redovničkim životom. Često je išao po istarskim selima i gradovima, propovijedao i dijelio sv. sakramente, a posebno se istaknuo kao čovjek koji donosi mir među posvađane pojedine ljude, obitelji i skupine građana. Brojni vjernici dolazili su k njemu u samostan sv. Mihovila. Nakon smrti 1349. narod ga je odmah počeo štovati kao sveca. Ne samo da su ga štovali kao sveca, nego su ga građani Bala izabrali za svojega zaštitnika, kako svjedoči “Općinski statut” iz 1477. godine. Čak je papa Pio VI. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 351 posebnim breveom vjernicima podijelio oprost za taj blagdan. U XVI. st. osnovana je posebna bratovština, koja se brinula za štovanje Blaženika. Građani Bala svetkovali su taj blagdan 1. svibnja, dan prijenosa njegova tijela slavili su 4. srpnja, a dan posvećenja oltara 29. rujna 1592. Tako su Balani svojega Sveca slavili tri puta na godinu. Franjevci su napustili samostan sv. Mihovila početkom XVI. stoljeća, a tijelo bl. Julijana ostalo je u samostanskoj crkvi, gdje su ga vjernici i dalje štovali. Građani su 1597. godine prenijeli njegove moći u župnu crkvu, pa se od tada svečano slavio blagdan prijenosa. Mramorni oltar blaženiku u čast podignut je 29. rujna 1592. Nova veličanstvena crkva u Balama sagrađena je 1882. i posvećena pohođenju Bl. Dj. Marije i bl. Julijanu.

Bl. Katarina Kosača-Kotromanić kraljica, (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim) Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić rođena je oko 1425. u Blagaju kod Mostara, a umrla 25. listopada 1478. u Rimu. Bila je supruga pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Proglašena je blaženom. Bila je članica Franjevačkog svjetovnog reda. U narodu se tradicional- no naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako povjesničari tu uloga pripisuju kraljici Mari (1447. - 1495.), ženi posljednjeg bosanskog kralja. Majka Katarine Kosača-Kotromanić bila je Jelena i otac Stjepan Kosača, koji je 20. siječnja 1448.. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan “Herzogom”, što na njemačkom jeziku znači “vojvoda”. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio nje- mački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku “herceg”. Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovi- na. Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa javila se simpatija, zatim ljubav i na kraju brak njegove kćeri, Katarine Kosača i uglednog prestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Stjepan Tomaš Kotromanić postao je kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a naslijedio ga je njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dana titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru. Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to je vrijeme na Kupresu u mjestu Vrili (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Du- brovniku je pohranila mač pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač pohranila je “pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva”, kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim ve- 352 2010 A. POLEGUBIĆ zama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu, a kraljica Katarina morala je otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do smrti “radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere”. Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478., godine u Rimu. Njezino tijelo položeno je na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline posebice su joj priznate kad je proglašena blaženom.

Bl. Ivan Merz istaknuti katolički laik, (Banja Luka, 16. XII. 1896. – Zagreb, 10. V. 1928.) Bl. Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gi- mnaziju s maturom završava 1914. godine u Banjoj Luci. Prema želji roditelja tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a zatim počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij. Unovačen je i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji od 1916. do 1918. U susretu s stradanjima doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata, 1919., nastavlja studij književno- sti u Beču i nakon toga studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu od 1920. do 1922., gdje već provodi svetački život. Nakon završetka studija dolazi u Zagreb 1922. i postaje profe- sor francuskoga jezika i književnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923. na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce. Razmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i plamenu rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu obavljajući kao laik zavjet vječne čistoće. Sve slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski or- lovski savez kojoj je dao geslo Žrtva – Euharistija - Apostolat. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku akciju pape Pija XI. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života.

Bl. Marija Propetog Isusa Petković redovnica (10. XII. 1892. Blato na Korčuli – Rim, 9. VII. 1966.) Bl. Marija Propetog Isusa Petković rođena je 10. prosinca 1892. u Blatu na Korčuli. Godine 1906. zavjetuje doživotnu čistoću u 14. godini života. Tako 1919. počinje zajednički život s pet djevojaka u napuštenom samostanu Službenica milosrđa u Blatu. Na poticaj dubrovačkog biskupa dr. Josipa Marčelića, 1920. utemeljuje Družbu Kćeri Milosrđa, a na redovničkom odi- jevanju dobiva ime Marija Propetog Isusa. Godine 1928. Družba postaje biskupijskoga prava i pripojena je Franjevačkom redu. Prve sestre odlaze 1936. u misije u Južnu Ameriku. Od 1940. - 1952. bl. Marija je u misijama u Južnoj Americi. Godine 1952. vraća se u Europu, u Rim, gdje prenosi Vrhovnu upravu Družbe. Družba 1956. godine postaje papinskoga prava. Bl. Marija 1958. doživljava izljev krvi na mozak od čega ostaje polupokretna. Godine 1961. na Generalnom HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 353 kapitulu upravu Družbe predaje novoj vrhovnoj glavarici. Dana 9. srpnja 1966. umire na glasu svetosti u Rimu, gdje je i pokopana na rimskom groblju Campo Verano. Njezini ostatci prene- seni su u kriptu kapelice Središnje družbine kuće u Rimu gdje su počivali do studenoga 1998., kada su preneseni iz Rima u rodno Blato. Papa Ivan Pavao II. 6. lipnja 2003. u Dubrovniku, pri trećem pohodu Hrvatskoj, proglasio ju je blaženom.

Hrvatske sluge Božje U hrvatskom je narodu za više osoba pokrenut postupak za proglašenje blaženima. Dok se služ- beno ne proglase blaženima nose naziv sluge Božje. Među njima su sljedeći sluge Božje: Josip Lang (1857. - 1924.) rodio se u Lepšiću kraj Ivanić Grada, a umro je kao pomoćni biskup u Zagrebu. Petar Barbarić (1874. - 1897.) rodio se u Šiljevištu kod Ljubuškog, a umro je u Travniku kao učenik 8. razreda isusovačke gimnazije. Ante Antić (1893. - 1965.), franjevac i svećenik, rodio se u Šepurinama kraj Šibenika. Istaknuo se kao ispovjednik i duhovni vođa. Egidije Bulešić (Pula, 1905. - Pula, 1929.), kandidat za sveca, časni sluga Božji, humanitarni djelatnik, mornar, brodski tehnički crtač, tesar i bravar. Marica Stanković (Zagreb, 31. prosinca 1900. – Zagreb, 8. listopada 1957.), prosvjetna djelatni- ca, utemeljiteljica svjetovnog instituta “Suradnice Krista Kralja”. Klara Žižić (Promina kraj Drniša, 1626. - Šibenik, 21. rujna 1706.) časna sestra utemeljiteljica hrvatske redovničke zajednice “Družba sestara franjevki od Bezgrješne”. Misloslav Bulešić, svećenik i mučenik, žrtva komunističkog zločina, (Čabrunići, Svetvinčenat, 13. svibnja 1920. - Lanišće 24. kolovoza 1947.)

Izvori www.hbk.hr; hr.wikipedia.org; www.ivanmerz.hr; marijapropetog.hr 354 2010 A. POLEGUBIĆ

SUMMARY SAINTS AND THE BEATIFIED

n its beginnings all faithful in the Church were referred to as saints. The Latin appellation sancti was used, which means holy. In the Modern Catholic Encyclopaedia is says that the saints were holy because they had entered into a close communion with the risen Christ Iby having become members of the community of Christ’s disciples. We have limited our- selves here only to the offi cially proclaimed Croatian saints and beatifi ed. These are Croatian saints St. Nikola Tavelić, St. Bogdan Leopold Mandić, St. Marko Križevčanin, and beatifi ed Croatians, the Blessed Archbishop Alojzius Stepinac, the Blessed Bishop Augustin Kažotić, the Blessed Ozana Kotorska, the Blessed Jakov Zadranin, the Blessed Gracija of Mulo, the Blessed Julijan of Bale, the Blessed Queen Katarina Kosača-Kotromanić, the Blessed Ivan Merz and the Blessed Marija Propetog Isusa Petković (Mary of the Crucifi ed Christ Petković). In comparison to other nations there have not been many offi cially proclaimed saints and beatifi ed Croatians. The text was compiled by the editor of Živa zajednica (The Living Community), Adolf Polegubić DSc (Germany). Sources: www.hbk.hr; hr.wikipedia.org; www.ivanmerz.hr; www.marijapro- petog.hr

RESÚMEN SANTOS Y BEATOS

n los primeros tiempos de la Iglesia Católica, todos los fi eles se llamaban también san- tos. Para designarlos se empleaba el término latino sancti, que signifi ca santo. En la Enciclopedia Católica Moderna podemos leer que los santos eran tales porque habían Eentrado en comunión cercana con el Cristo resucitado, con lo cual se convirtieron en miembros de la comunidad seguidora de Cristo. Aquí nos limitaremos solamente a los santos y beatos croatas que fueron proclamados ofi cialmente por la Iglesia. Se trata de los santos croatas: San Nikola Tavelić, San Bogdan Leopold Mandić, San Marko Križevčanin y de los beatos: arzobispo beato Alojzije Stepinac, obispo beato Augustin Kažotić, beata Ozana Kotorska, beato Jakov Zadranin, beato Gracije de Mula, beato Julijan de Bala, beata reina Katarina Kosača- Kotromanić, beato Ivan Merz y beata Marija Petković de Jesús crucifi cado. En comparación con otras naciones, entre los croatas no hay muchos santos o beatos canonizados ofi cialmente. El texto fue preparado por el dr. Adolf Polegubić de Alemania, editor de Živa zajednica (La Comunidad Viviente). Fuentes consultadas: www.hkb.hr; hr.wikipedia.org; www.ivanmerz. hr; marijapropetog.hr MARKO PULJIĆ FRANJEVCI U AMERICI I KANADI

Franjevačka zajednica na svjetskoj razini obilježila je 2009. godinu kao 800-tu obljetnicu nastanka franjevačkog pokreta, koji je među hrvatskim iseljeništvom ostvario čudesne vrijednosti na svim kontinentima, a osobito se može ponositi rezultatima koji su postignuti na sjeverno-američkom kontinentu. U životu svake zajednice jubilarne godine su trenuci zahvale, provjere temelja, orijentira i prijeđenoga puta. Naši su svećenici i časne sestre u Americi na originalan način živjeli s našim obiteljima još od sredine drugog tisućljeća, afi rmirajući čovjeka s migrantskom pozadinom svojim duhovnim, kulturnim, prosvjetnim, karitativnim i društvenim radom. Ljubav je jedini razuman i pravedan odnos prema stvorenjima, iskristalizirano je načelo franjevačke duhovne i intelektualne tradicije među američkim i kanadskim Hrvatima

ranjevci su na sjevernoameričkom kontinentu već od njegova otkrića, iako su najveće rezultate postigli u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, kada su, uz duhovnu i vjersku tradiciju, iseljenicima omogućili školovanje djece na materinskome jeziku u glasovi- Ftom HIŠAK-u tj. sustavu Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade te kada su utemeljili Hrvatski etnički institut. Prema relevantnim povijesnim izvorima saznajemo kako je na brodovima Kristofora Kolumba, na drugom putovanju, godine 1493. bilo i nekoliko franjevaca. Početkom 16. stoljeća djeluju u današnjem Meksiku, a onda uskoro i na područjima današnjih Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Prvotno su pastoralno djelovali među španjol- skim osvajačima, ali i domorodačkim pučanstvom, koje su Europljani nazvali Indijancima. U drugoj polovici 18. stoljeća, na zapadnom dijelu američkog kontinenta, uz Tihi Ocean, u Kali- forniji, franjevci osnivaju svoje prve misije - naselja. Godine 1769. osnovana je takva prva misija u San Diegu, a uskoro im se broj popeo na dvadeset i jednu misiju. Ratovi na tim područjima uzrokovali su mnoge promjene. Meksiko se godine 1821. osamostaljuje od španjolskih osvajača. Pobjedničke snage nisu voljele franjevce, koji su uglavnom bili doseljenici iz Španjolske, te su ih smatrali previše povezanim s donedavnim osvajačima. Država Teksas, ubrzo nakon progla- šenja nezavisnosti pridružuje se SAD-u godine 1845. Iduće godine SAD ratuju s Meksikom i, nakon pobjede nad Meksikom, priključuju sebi Novi Meksiko, Arizonu, Kaliforniju, Nevadu, dijelove Kolorada i Utah. U vrijeme tih ratnih sukoba franjevci su nestali na tim jugozapadnim područjima SAD-a.

Franjevačke kustodije i provincije Polovicom 19. stoljeća useljavanja iz Europe u SAD bila su brojna. Dolazili su useljenici iz gotovo svih europskih država i naroda. S njima, ili uskoro nakon njih, dolazili su i franjevci 356 2010 M. PULJIĆ kao dušobrižnici koji se, prema zakonodavstvu Franjevačkog reda, organiziraju u komisarijate (poslije nazvani kustodije) i provincije. Kustodije su manje franjevačke zajednice, a provincije veće. Kustodije mogu biti neovisne i obično postaju provincije, ili mogu biti ovisne o matičnoj provinciji. Godine 1859. osniva se franjevačka kustodija sv. Ivana Krstitelja u Cincinatiju, u državi Ohio, koja poslije postaje provincija. Iz te provincije franjevci ponovno idu prema jugozapadu, u po- dručja današnjeg Novog Meksika i Arizone, i počinju pastoralno djelovati tamo gdje su, prije tri stoljeća došli i djelovali pa potom, u vihorima ratova, nestali. Od tih franjevaca nastat će godine 1985. Franjevačka provincija Gospe Guadalupske sa sjedištem u Albuquerque, u Novom Meksiku, najmlađa franjevačka provincija u SAD-u. Na području New Yorka stvaraju se dvije franjevačke provincije. Provincija Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije potječe od franjevaca koji su polovicom 19. stoljeća došli iz Italije. Dru- gi dio talijanskih franjevaca, skupa s franjevcima s njemačkog govornog područja, koji su došli dvadesetak godina poslije, stvaraju novu provinciju, Imena Isusova, koja je službeno utemeljena godine 1901. Ove dvije provincije pokrivaju danas, uglavnom, istočni dio SAD-a, i jedan dio Kanade. Provincija Imena Isusova je sada brojčano najveća u SAD-u. Godine 1858. skupina franjevaca iz Saksonske franjevačke provincije, sa sjedištem u Paderbor- nu u Njemačkoj, dolaze u Teutopolis u državu Illinois i počinju svoje djelovanje. Uskoro će im se broj znatno povećati budući da Otto von Bismark, njemački kancelar, od godine 1871. provodi sekularizaciju države, poznatu pod imenom Kultur-kampf / Kulturna revolucija, što je smanjilo moć katoličke Crkve u njemačkom carstvu. Biskupi i svećenici, koji su se odupirali toj državnoj reformi, bili su zatvarani i svrgnuti sa svojih dužnosti. Uskoro je polovica biskupa bila protje- rana ili u zatvorima. Mnoge župe ostale su bez svećenika. Oko polovice redovnika i redovnica napustile su Njemačku. Tako, godine 1876. dolazi 89 njemačkih franjevaca iz Njemačke u Teu- topolis, a već 1879. osniva se provincija Srca Isusova u Teutopolisu. Franjevci ove provincije idu prema zapadu i dolaze u Kaliforniju te tamo osnivaju kustodiju pri završetku 19. stoljeća, koja kasnije postaje Franjevačka provincija sv. Barbare, prema imenu stare franjevačke misije u Kaliforniji. Poljski franjevci su, također, osjetili oštricu Bizmarkova Kulturkampfa u Poljskoj, nakon što je Njemačka zauzela Poljsku, te su mnogi franjevci morali napuštati svoju domovinu i našli su svoje utočište u SAD-u. Put ih je doveo do države Wisconsina, prvo u grad Pulaski, gdje su pastoralno služili poljskim doseljenicima. Prvo su postali kustodija, a onda provincija, godine 1939. I s drugim europskim narodima dolazili su njihovi franjevci kao dušobrižnici. Tako su nastali u 20. stoljeću franjevački komesarijati Mađara, Slovaka, Litavaca, Slovenaca i Hrvata. Od svih njih još su samo hrvatski franjevci na razini kustodije, koja je ovisna o matičnoj provinciji u Hercegovini. Slovenci su na razini fundacije (zbog malog broja članova) i ovisni su o matičnoj provinciji u Sloveniji. Litavci izravno pripadaju svojoj provinciji u Litvi, a Mađari i Slovaci su se, krajem 20. stoljeća, udružili s drugim već postojećim franjevačkim provincijama u SAD-u. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 357

Trenutno ima u SAD-u sedam franjevačkih provincija, hrvatska kustodija Sv. Obitelji i sloven- ska fundacija Sv. Križa. Sve skupa imaju preko tisuću članova. U SAD-u postoje još i franjevač- ke provincije konventualaca, kapucina i trećoredaca, mnogo časnih sestara franjevki i članova Trećeg svjetovnog reda. Franjevci i franjevke su razvili mnoge djelatnosti: karitativnu skrb za siromašne, školstvo, župni pastoral, misionarske djelatnosti i zauzetost za pravdu i mir.

Franjevci u Kanadi U Kanadu prvi franjevci dolaze iz Francuske godine 1615., u pokrajinu Québec. Bila su ih če- tvorica. Djelovali su kao misionari među domorodcima. Kad su Englezi zauzeli Québec godine 1629. franjevci su se morali vratiti u Francusku. Ali već 1670. ponovno se vraćaju i osnivaju svoju misiju u mjestu Tri Rijeke, nedaleko od Montreala. Kad su Englezi ponovno došli na vlast, franjevcima je bilo zabranjeno djelovanje. Napokon, godine 1890. franjevci po treći put dolaze u Kanadu i ostaju do sada. Uskoro se osniva Provincija sv. Josipa sa sjedištem u Montrealu. Godi- ne 1908. franjevci iz Québeca dolaze u zapadni dio Kanade i godine 1955. osamostaljuju se od matične provincije u Montrealu i postaju Provincija Krista Kralja sa sjedištem u Edmontonu.

Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji Nema pouzdanih podataka o tome kada su prvi Hrvati došli na američko tlo, ali, budući da su Hrvati bili poznati moreplovci kroz povijest, može se pretpostaviti da ih je bilo među onima koji su plovili prema novootkrivenom području nazvanom Amerika. Neki od njih su odlučili ostati u novom svijetu. Priče o bogatstvima Amerike privlačile su mnoge i poticale ih da se upute na tako dalek put. Tijekom 19. stoljeća može se govoriti o masovnijem dolasku Hrvata, a završetkom stoljeća osnivaju se i hrvatske katoličke župe. Prva je bila sv. Nikole u Pittsburghu, osnovana godine 1895., koja je nedavno na žalost prodana – unatoč neprocjenjivo vrijednim freskama velikana hrvatske likovne umjetnosti Maksimilijana Vanke. Prvi franjevac koji djeluje u SAD-u bio je fra Gaudencije Gorše. Godine 1900. preuzeo je župu sv. Marije u Steeltonu u Pennsylvaniji. Uskoro dolaze i drugi hrvatski franjevci koji sa sloven- skim i slovačkim franjevcima godine 1912. osnivaju Komesarijat Svetoga Križa sa sjedištem u Lemontu u državi Illinoisu. Radi boljeg pastoralnog djelovanja komesarijat se podijelio godine 1926. po nacionalnom ključu na troje: Slovenci su ostali pod istim imenom, Slovaci osnivaju Komesarijat Presvetog Otkupitelja, a Hrvati Komesarijat Svete Obitelji. Burna povijest 20. stoljeća s dva svjetska rata te Domovinski rat završetkom stoljeća znatno su obilježili život i rad hrvatskih iseljenika i franjevaca u Kustodiji. To je lijepo opisano u dvoje- zičnoj knjizi Stoljeće vjernosti - A Century of Fidelity koju su izdali hrvatski franjevci godine 2000. povodom stote obljetnice svoga djelovanja u SAD-u i Kanadi. U toj se knjizi nalaze imena i podatci o svim članovima Kustodije - pokojnima i živima - o župama u kojima su djelovali i još djeluju, te o bogatstvu djelatnosti kojima su se služili u okupljanju vjernika i očuvanju vjere i narodne baštine. 358 2010 M. PULJIĆ

Od godine 1944. sjedište Kustodije je u Chicagu, u samostanu sv. Ante, a prije toga bilo je u župi u kojoj se nalazio kustos u to vrijeme. Pored rada na župama, franjevci počinju 1942. izdavati Hrvatski katolički glasnik, godine 1944. Hrvatski kalendar, te od 1945. Danicu. Godine 1947. započinju svoju samostalnu tiskaru koja je bila u službi sve do početka 21. stoljeća. Trenutno izdaju samo Hrvatski franjevački vjesnik. Pri župama su pokrenute i još uvijek uspješno djeluju škole za učenje hrvatskog jezika, povijesti i tradicionalne glazbene baštine. Osnovan je 1974. Hrvatski etnički institut u Chicagu koji pri- kuplja podatke, knjige i sve što je vezano uz nazočnost Hrvata na ovim prostorima (vidi članak LJ. Krasića u ovom Zborniku). Hrvatski franjevci su djelovali u mnogim hrvatskim župama u SAD-u, ali su se iz nekih, zbog manjka osoblja, morali povući. Trenutno djeluju u sljedećim hrvatskim župama u SAD-u: Sv. Ćiril i Metod u New Yorku (od 1968. u župi djeluju i sestre franjevke iz Mostara), Sv. Luci- ja u Troyu, BI. Alozije Stepinac u Chicagu, Sv. Jeronim u Chicagu, Presveto Srce Isusovo u Chicagu, Sv. Josip u St. Louisu, Presveto Srce Isusovo u Milwaukeeju, i Sv. Augustin u West Allisu. A u Kanadi u sljedećim župama: Sv. Nikola Tavelić u Montrealu (u župi djeluju i sestre

Norval · Novosagrađenu monumentalnu crkvu Kraljice mira u Norvalu, koju vode naši franjevci, posjećuju stotine tisuća hrvatskih iseljenika i građana hrvatskoga podrijetla te njihovih kanadskih sugrađana · Uz crkvu djeluje i Hrvatski kulturni centar HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 359 dominikanke), Kraljica Mira u Norvalu (u župi djeluju i sestre franjevke iz Mostara), Sv. Obitelj u Kitcheneru, Sv. Leopold Mandić u Londonu, Sv. Franjo u Windsoru (u župi djeluju i sestre franjevke od Bezgriješnog Začeća), Naša Gospa, kraljica putnika u Saul St. Marie. Nemoguće je povijest od stoljeća pretočiti i u jednu veliku knjigu, a kamoli u nekoliko redaka u našem Zborniku.

Franjevci i Hrvatske škole Amerike i Kanade Franjevci su u prosvjetnom djelovanju najveći uspjeh postigli u njegovanju materinskoga jezika među djecom hrvatskih iseljenika sedamdesetih godina 20. stoljeća. Sustav Hrvatskih izvando- movinskih škola Amerike i Kanade - Croatian Schools of America and Canada (HIŠAK-CSAC) djeluje već 36 godina i danas obuhvaća 30 škola na američkom kontinentu. Brojna tamošnja hrvatska etnička zajednica sudjeluje u životu Amerike više od stopedeset godina, dok hrvatsko školstvo ondje bilježi manje od četiri desetljeća djelovanja. U Americi je djelovalo i nekoliko hrvatskih škola već u prvim desetljećima ovoga stoljeća u okviru hrvatskih župa. No, valja se prisjetiti da je tek prije 30 godina, u srpnju 1974., utemeljen sustav Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade / Croatian Schools of America and Canada (HIŠAK-CSAC). Rezultati ovih iseljeničkih škola tijekom malo više od tri i pol desetljeća su ozbiljan izazov današnjim prosvjetnim sustavima mnogih sredina (uključivši napokon i školski sustav matičnih zemalja Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine). U školama hrvatskoga jezika i kulture te folklora, prema statistikama Hrvatskog etničkog in- stituta iz Chicaga, godišnje ima oko 3000 učenika u svakom naraštaju u 43 hrvatske katoličke župe u SAD i Kanadi. Kada se znade taj podatak, onda je logično da u nekim dijelovima Sje- verne Amerike raste broj onih koji govore hrvatskim jezikom, jasno uz engleski ili francuski - primjerice u Kanadi. Zanimljivo je iz kulturnog života franjevaca u Americi izdvojiti i njegovanje spomena na isu- sovca Ferdinanda Konščaka. Naime, Tomislav Gabrić poznati američko - hrvatski arhitekt i umjetnik priredio je u župi Sv. Ante u Chicagu monumentalnu izložbu o velikom varaždinskom sinu Ferdinandu Konščaku, misionaru i istraživaču, koji je djelovao među Indijancima u Južnoj Californiji i koji je prvi izradio točnu zemljopisnu kartu Californije 1746. godine, čime je Kon- šćak čovječanstvu pokazao kako je Californija poluotok a ne otok – kako su europski kartografi dotada prikazivali Californiju. Arhitekt Tomislav Gabrić, vidjevši po prvi put velebni Hrvatski etnički institut - sa standardno arhiviranom hrvatskom baštinom na američkom tlu zahvaljujući našim franjevcima, darovao je bez razmišljanja toj ustanovi cijelu izložbu od preko 50 slika, koju je studiozno priredio u spomen 300-te obljetnice velikog hrvatskog misionara i otkrivača Kalifornije. Kao isusovački misionar postao je jedan od najslavnijih istraživača Kalifornije, a njegovo ime nosi otočić Consag Rocks (njegovo meksičko ime je bilo Fernando Consag) na sjeveru Kalifornijskog zaljeva. 360 2010 M. PULJIĆ

SUMMARY THE FRANCISCANS IN AMERICA AND CANADA

t the global level the Franciscan family marked the 800th anniversary of their mi- nistry in 2009, which has achieved wondrous results among Croatian emigrants on all continents, and can be particularly proud of the results it has achieved on the North American continent. Anniversaries are moments of praise, a testing of Afoundations, principles and the ground that has been crossed in the life of any community. Our priests and nuns in America have lived in an original way with our families as far back as the middle of the second millennium, reaffi rming people with a migrant background by their spiritual, cultural, educational, charitable and social work. That love is the only sensible and just relationship towards all things is the Franciscan spiritual and intellectual principle that has crystallised among American and Canadian Croatians. The Franciscans have been on the North American continent since it was discovered, but achieved their greatest results in the second half of the twentieth century, when they, along with the tradition of spirituality and faith, provided emigrants with the opportunity to educate their children in the mother tongue at the renowned HIŠAK Croatian Schools of America & Canada, and when they set up the Croatian Ethnic Institute in Chicago as a museum and documentation centre. Competent historical sources indicate that there were also several Franciscans on the ships sai- led by Christopher Columbus on his second voyage in 1493. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 361

RESÚMEN LOS FRANCISCANOS EN ESTADOS UNIDOS Y CANADÁ

n el año 2009 la familia franciscana celebró a nivel mundial el 800 aniversario de la creación del movimiento franciscano que obtuviera maravillosos resultados entre los emigrantes croatas diseminados por todos los continentes y que muy especialmente Epuede enorgullecerse con todos los resultados obtenidos en América del Norte. En la vida de toda comunidad, los años jubilares son momentos de agradecimiento, lo mismo que de verifi cación de los cimientos, del rumbo y del camino recorrido. Nuestros sacerdotes y religi- osas convivieron en Norteamérica con nuestras familias todavía desde la mitad del segundo milenio, afi rmando al hombre con trasfondo migratorio con su labor espiritual, cultural, in- structiva, caritativa y social. El amor es la única relación razonable y justa hacia el prójimo, tal es el principio cristalizado de la tradición franciscana espiritual e intelectual entre los croatas estadounidenses y canadienses. Los franciscanos están presentes en el continente Americano desde su descubrimiento, pero obtuvieron sus mayores resultados en la segunda mitad del siglo veinte, cuando además de otorgar a los emigrantes la tradición espiritual y religiosa, les brinda- ron la posibilidad de educar a sus hijos en el idioma materno en el famoso HIŠAK, es decir, en el sistema de escuelas croatas para la diáspora de Norteamérica y Canadá, y cuando fundaron el Instituto Étnico Croata en Chicago como centro museal y documental. De fuentes históricas relevantes nos enteramos que en el segundo viaje de Cristóbal Colón en 1493, a bordo de las carabelas también había algunos sacerdotes franciscanos.

NOVE KNJIGE izdavačke kuće Frances Frances kuće izdavačke Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage Englesko govorno područje obogaćeno je velebnim djelom o riznici hrvatske baštine Croatia: Lincoln Limited. Nakladnički pothvat privukao vrhunske je stručnjake, zahvaljujućilady JadrankiNjerš Beresford Peirse

VESNA KUKAVICA ENCIKLOPEDIJSKI NIZ SVJETSKOGA FORMATA

Hrvatska enciklopedija, nova velika opća enciklopedija Leksikografskog zavoda, njegovo je kapitalno izdanje i jedan od središnjih programa nacionalne kulture. Završena 2009., peti je takav pothvat na hrvatskome jeziku, nakon Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića, Enciklopedije Leksikografskoga zavoda i dvaju izdanja Opće enciklopedije, koje nasljeđuje u leksikografskom iskustvu, osvježenom i proširenom nesputano obrađenim sadržajima hrvatske nacionalne baštine i suvremenosti. Pregledna i vjerodostojna HE, na kojoj je radilo 1100 stručnjaka, donosi opća znanja iz svih područja te prikaz hrvatske povijesti, kulture i gospodarstva, iseljeništva, geopolitičkoga smještaja i prirodnih bogatstava

eset godina nakon što je objavljen prvi svezak Hrvatske enciklopedije, taj kapitalni leksikografski projekt zagrebačkog Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža je za- vršen. Na enciklopediji su radila trojica glavnih urednika: Dalibor Brozović, August DKovačec i Slaven Ravlić, a natuknice su pisali stručnjaci iz svih područja ljudske djelatnosti. Riječ je o općoj enciklopediji, ali s istaknutom nacionalnom sastavnicom. To znači da je u Hrvatskoj enciklopediji više od 30 posto prostora posvećeno nacionalnoj građi, a oko 70 posto sveopćem pojmovniku. Kao narod koji je stoljećima iseljavan, što u regije srednje i jugoistočne Europe, što na gotovo sve kontinente - Hrvati pripadaju jednoj od najvećih suvremenih dijaspora, jer je više od tri mi- lijuna izvornoga hrvatskog pučanstva u iseljeništvu. Hrvatska je enciklopedija zbog svega toga zahvatila i cjelokupnu problematiku hrvatskoga izvandomovinskog stanovništva. Početkom svibnja 1999. izašla je iz tiska 1. knjiga Hrvatske enciklopedije, a 11. na kraju kolo- voza 2009. Hrvatska kultura i znanost mogu se ponositi enciklopedijskim nizom kakav imaju samo leksikografske velesile. Hrvatska enciklopedija obuhvaća oko deset tisuća stranica i 70-ak tisuća članaka te više od milijun redaka teksta. Posljednji, 11. svezak Hrvatske enciklopedije, koji je svečano predstavljen uoči Božića protekle godine, obuhvaća natuknice od slova Tr do Ž, a na 932 stranice tiskane su 5942 natuknice. Knji- ga je ilustrirana s 276 crteža i 1431 fotografi jom. Na predstavljanju posljednjeg, 11. sveska iznimno velikoga projekta bio je i hrvatski predsjed- nik Stjepan Mesić. Nazočnima, među kojima su bili mnogobrojni uglednici iz javnoga života te akademske zajednice, obratili su se glavni ravnatelj Zavoda Vlaho Bogišić i glavni urednik Hrvatske enciklopedije Slaven Ravlić. 366 2010 V. KUKAVICA

- Hrvatska enciklopedija, nova velika opća enciklopedija Leksikografskog zavoda, njegovo je temeljno izdanje i jedan od glavnih, trajnih programa nacionalne kulture. Započeta 1999., peti je takav pothvat na hrvatskome jeziku, nakon Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića, Enciklopedije leksikografskog zavoda i dvaju izdanja Opće enciklopedije, koje nasljeđuje u leksikografskom temeljnom iskustvu, osvježenom i proširenom nesputano obrađenim sadržajima hrvatske na- cionalne baštine i suvremenosti. Složen posao priveden je kraju za rekordnih deset godina. Naime, dok drugi trebaju samo ažurirati podatke pa se čini da su brži, stručni tim Zavoda morao je cjelokupnu građu provjeriti, jer što god se tiče Hrvatske i Hrvata u bilo kojem kontekstu, po- datci su do uspostave neovisnosti krajem 20. stoljeća, podsjećam dolazili iz Beča, Budimpešte, Beograda ili Rima, a ne iz Zagreba, rekao je glavni ravnatelj Zavoda Vlaho Bogišić. - Korak sa svjetskim leksikografskim središtima brzo je usklađen. Svake godine objavljen je po jedan svezak. Poput Britannice, talijanske ili američke enciklopedije, koje također naslovno izražavaju jezični, te pripadni kulturni krug, djelo je mnogostruke namjene i sveobuhvatan izvor preglednih i cjelovitih obavijesti o ukupnosti ljudskih djelatnosti i znanja. Enciklopedija u skladnom omjeru predočuje pojmove raznih disciplina i struka, govori o čovjeku, o živom i neživom svijetu našega planeta, o svemiru i o svim područjima duha, od povijesti, arheologije, jezikoslovlja i matematike do kemije i biomedicine, informatike i astronomije. Osobita je po- zornost posvećena etimologiji i izgovoru stranih riječi, položaju hrvatske kulture i hrvatskih naraštaja u bližem i univerzalnom okružju, istaknuo je glavni urednik Hrvatske enciklopedije Slaven Ravlić. U 11. svesku objavljeni su članci o primjerice Turskoj, Ujedinjenim narodima, Židovima, gra- dovima Zagrebu i Vukovaru, istaknutim osobama Franji Tuđmanu, Anti Trumbiću, pjesniku Tinu Ujeviću i velikom enciklopedistu Mati Ujeviću, Faustu Vrančiću i drugim zaslužnim oso- bama. Na svih 11. svezaka radilo je oko 1100 suradnika, istaknuo je glavni ravnatelj LZ Vlaho Bogi- šić dodajući da je utemeljitelj Zavoda Krleža prije pedeset godina učinio postmoderni obrat i enciklopedijski stilski orijentir. Hrvatska enciklopedija znak je životnog otpora hrvatskog na- roda i težnje za opstankom, rekao je Bogišić. Podsjetio je na istaknute osobe iz naše prošlosti i sadašnjosti, zaslužne za pokušaje stvaranja Hrvatske enciklopedije od Stepinca i Mačeka do Ujevića, Krleže, Krstića, Šentije, Macana, Ladana, Vujića, Peze, akademika Brozovića i Kova- čeca. Danas se, dodao je ponosno Bogišić, Zavod može ponositi generacijom od 30-tak mladih leksikografa spremnih stvoriti takva kapitalna leksikografska izdanja. Obraćajući se nazočnima predsjednik Stjepan Mesić istaknuo je da je Hrvatska enciklopedija kapitalno djelo naše kulture, koje je ostvario Leksikografski zavod zahvaljujući velikoj tradiciji te njegovu dugom, kulturnom, stručnom i kontinuiranom djelovanju od Mate Ujevića i Krleže do danas. U uvjetima globalizirajućeg svijeta oblikovanje i očuvanje nacionalnog identiteta ima sve veću važnost, napomenuo je predsjednik Mesić dodajući da se zahvaljujući takvim izdanji- ma možemo predstaviti svijetu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 367

- Hrvatska mora izgrađivati jasnu svijest o sebi: tko smo, što nas čini takvima kakvi jesmo, a ovaj je projekt čiji završetak slavimo priručnik našeg kulturnog, političkog znanstvenog i inte- lektualnog postojanja, rekao je na kraju drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Ravnatelj Zavoda Bruno Kragić uručio je hrvatskom predsjedniku svih 11 svezaka Hrvatske enciklopedije na kraju svečanosti, a uoči isteka njegova mandata. U inventuri 10 najvažnijih ili najvrednijih kulturnih događaja i trendova na početku 21. stoljeća, tjedni prilog uglednog Večernjega lista, Obzor, na visoko, četvrto mjesto stavio je taj veliki leksikografski pothvat - tiskanje 11 svezaka Hrvatske enciklopedije. Na prvome je mjestu popisa Muzej suvremene umjetnosti kao kapitalni događaj u hrvatskoj kul- turi. Na drugome je mjestu rast književne produkcije i izdavaštva te povećan interes čitatelja za kupnju knjiga. Obzor je na treće mjesto svrstao Motovun Film Festival, koji je pokrenuo trend nezavisnih fi lmskih festivala. Na peto mjesto svrstani su JazZg i Jazzarella, kao alternativa regionalnoj i svjetskoj popularnoj glazbi. Hrvatska se enciklopedija može kupiti na internetu.

U iščekivanju virtualne enciklopedije Od osnutka 1950. Leksikografski zavod objavio je više od stotinu svezaka enciklopedija, leksi- kona, atlasa, bibliografi ja i rječnika. Prihvaćajući, uvijek pomalo s oprezom, nove tehnologije, Zavod se tijekom posljednja dva desetljeća temeljito informatizirao na unutarnjem planu a u znatno manjoj mjeri, iako ne i nezanemarivo, javno vidljivo, te se sredinom 2009. napokon od- lučio i na širi izlazak na internetske stranice. Adresu portala LZ http://enciklopedija.lzmk.hr do zaključenja ovoga broja Matičina godišnjaka posjetilo je više od sto tisuća osoba. Sadržaj porta-

Početkom svibnja 1999. izašla je iz tiska 1. knjiga Hrvatske enciklopedije, a 11. na kraju kolovoza 2009 · Hrvatska kultura i znanost mogu se ponositi enciklopedijskim nizom kakav imaju samo leksikografske velesile 368 2010 V. KUKAVICA la trenutačno čini 53 355 članaka. Riječ je o sadržaju koji Zavod u cjelini nudi svim korisnicima interneta u Hrvatskoj i svijetu, a koji će se od ove godine stalno dopunjavati – novim člancima, preuzimanim iz već objavljenih izdanja, ali i novim podacima izravno priređenim za portal. U tom smislu ovo je početak i nešto drukčijeg djelovanja Zavoda koji znanje što ga prikuplja i leksikografski obrađuje od 2009. neće predstavljati samo na papiru nego i sve više, a naposljetku i najvažnije, u elektroničkom obliku. Portal Leksikografskoga zavoda, koji se pripremao više od godine dana, tek je početak djelo- vanja Zavoda na tom planu u trećem tisućljeću. Obuhvaća sadržaj pet izdanja Zavoda uređenih za prikaz i pretraživanje na internetu – Hrvatskog obiteljskog leksikona, Istarske enciklopedije, Filmskoga leksikona, Nogometnoga leksikona te izbor članaka iz Hrvatskoga biografskog lek- sikona. Izdanja su međusobno povezana zajedničkim abecedarijem, sastavljenim na temelju Hr- vatskog obiteljskog leksikona, što čini okosnicu portala na koju se povezuju istovjetne natuknice iz ostalih izdanja. Natuknice koje su specifi čne za pojedina izdanja u osnovni su abecedarij portala dodane kao natuknice bez teksta. Za osnovno je pretraživanje portala dostupan cjeloku- pan sadržaj Hrvatskog obiteljskog leksikona te natuknice iz povezanih izdanja. Trenutačno su na taj način povezane Istarska enciklopedija, Filmski leksikon te članci Hrvatskoga biografskog leksikona, a u osnovni abecedarij portala zasad nisu dodane natuknice koje su specifi čne za Nogometni leksikon. Sva izdanja dostupna su za pretraživanje i kao zasebne cjeline, rekao je voditelj projekta izrade portala Leksikografskoga zavoda Zdravko Pondelak. Hrvati izvan Republike Hrvatske s neupitnom radoznalošću iščekuju i Hrvatsku enciklopediju na internetu poput enciklopedija njihovih domicilnih zemalja, u kojima Republika Hrvatska ima nastavu hrvatskoga jezika i kulture za naše naraštaje koji se rađaju u raznim dijelovima svijeta. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 369

SUMMARY AN ENCYCLOPAEDIC SERIES OF GLOBAL FORMAT

he Croatian Encyclopaedia, the new general encyclopaedia published by the Lexi- cographic Institute, is the institute’s pre-eminent publication and one of the central national culture programs. TTen years after the fi rst volume of the Croatian Encyclopaedia was released, this ca- pital lexicographic project by the Zagreb-based Miroslav Krleža Lexicographic Institute has been completed. Three chief editors have worked on the encyclopaedia – Dalibor Brozović, August Kovačec and Slaven Ravlić, while experts from all areas of human activity penned the entries. The work is a general encyclopaedia, but with a focus on the national component. That means that over 30 percent of the Croatian encyclopaedia is dedicated to national content, while about 70 percent is given over to general entries. As a nation that has for centuries been marked by emigration to the regions of Central and Southeastern Europe and to almost every continent, Croatians have one of the largest contemporary Diaspora communities in the world, with over three million Croatians living in the emigrant communities. As a result the Croatian Encyclopaedia also treats the issue of Croatians living abroad. The 1st volume of the Croatian Encyclopaedia came off the presses in early May of 1999, and the 11th in late August of 2009. Croatian culture and science can pride itself on an encyclopaedic series the likes of which only lexicographic powerhouses can boast. The Croatian Encyclopaedia includes some ten thousand pages, about 70 thousand entries and over a million lines of text. 370 2010 V. KUKAVICA

RESÚMEN UNA SERIE ENCICLOPÉDICA DE CLASE MUNDIAL

a Enciclopedia Croata, la nueva gran enciclopedia general del Instituto Lexicográfi - co, es su edición capital y uno de los programas centrales de la cultura nacional. Diez años después de la publicación del primer tomo de la Enciclopedia Croata, Lese capital proyecto lexicográfi co del Instituto Lexicográfi co Miroslav Krleža está concluído. En la preparación de la enciclopedia trabajaron tres redactores principales: Dalibor Brozović, August Kovačec y Slaven Ravlić, mientras que las referencias fueron escritas por especialistas de todas las ramas del área de Actividades Humanas. Se trata de una enciclopedia universal, pero con expresa componente nacional. Esto signifi ca que en la Enciclopedia Croata se ha dedicado más del 30 por ciento del espacio a temas nacio- nales y alrededor del 70 por ciento al diccionario general. Como pueblo cuyos habitantes emigraron durante siglos, primero a las regiones de la Europa central y suroriental y más tarde a casi todos los continentes - los croatas pertenecen a una de las mayores diásporas modernas, puesto que más de tres millones de personas de orígen croata viven en la emigración. Por tal motivo, la Enciclopedia Croata abarcó completamente la proble- mática de la población croata emigrada. A principios de mayo de 1999 se editó el primer tomo de la Enciclopedia Croata y a fi nes de agosto de 2009 el undécimo. La cultura y la ciencia croatas pueden enorgullecerse con su serie enciclopédica que puede compararse únicamente con la de las grandes potencias lexicográfi cas. La Enciclopedia Croata abarca alrededor de diez mil páginas y 70 mil artículos, con más de un millón de renglones de texto. FLORA TURNER-VUČETIĆ LONDONSKA PRIČA O HRVATSKOJ

Englesko govorno područje obogaćeno je velebnim djelom o riznici hrvatske baštine - Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage izdavačke kuće Frances Lincoln Limited. Nakladnički pothvat privukao je vrhunske povjesničare umjetnosti i srodne esejiste, zahvaljujući lady Jadranki Njerš Beresford Peirse, Hrvatici udanoj za sir Henryja, koja kroz udrugu International Trust of Croatian Monuments od 1991., dakle od rata, svojim nesebičnim angažmanom djeluje na promociji hrvatske kulture. Fascinantna publikacija predstavljena je nedavno u Londonu. Otada se nižu prikazi u britanskim časopisima - sve hvalospjevi akademskoj razini djela koje se izvrsno prodaje u cijelome svijetu. Lady Njerš Beresford Peirse ističe brojne suradnike, osobito INU, sponzora monografi je, te pomoć Restauratorskog zavoda Hrvatske

ada je slavni britanski arhitekt Thomas Graham Jackson otišao u obilazak spome- nika diljem Italije, sjedeći na brežuljku iznad Ancone nastojao je vidjeti planine na drugoj obali Jadranskog mora i zamišljao što bi sve mogao otkriti u toj, njemu, Knepoznatoj zemlji. U jesen 1882. u društvu supruge stigao je u Zadar i oboje su u svojim dnevnicima zapisali kako je ono što su doživjeli bilo iznad svakog očekivanja: zanimlji- va arhitektura, zlato i srebro Zadra, bogatstvo vezova i ljepota nošnji. Ništa ih u onodobnim postojećim vodičima nije upućivalo na toliko bogatu umjetničku i arhitektonsku baštinu, pa je odlučio još se nekoliko puta vratiti i napisati knjigu koja će potaknuti znalce i ljubitelje umjet- nosti na put u Hrvatsku. Pet godina poslije objavio je u Oxfordu u tri sveska knjigu Dalmacija, Kvarner i Istra, koju je bogato ilustrirao (originalni crteži i akvareli danas su u zbirkama Galeri- je umjetnina u Splitu i Benediktinskog samostana u Zadru). Nakon Jacksona, Horatio F. Brown je 1925. u Londonu objavio vodič po Dalmaciji s ilustracijama engleskoga slikara Waltera Tyn- dalea, u čijem je predgovoru istaknuo da nakon Jacksona još nema pravog engleskog vodiča po toj divnoj zemlji. Možemo samo zamisliti s kolikim bi oduševljenjem ti entuzijasti dočekali knjigu koja je ne- davno predstavljena u Londonu, a koja se početkom 2010. našla i u internetskoj prodaji diljem svijeta. Kao što su dvojica Engleza u prošlim stoljećima entuzijazam pretvorili u vrijedne publi- kacije, tako bismo i za knjigu Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage mogli reći da je plod ljubavnog žara, jer od prve zamisli do konačne realizacije, svi su sudionici s velikom ljubavlju dali svoj prinos. Pokretačica je bila urednica, Lady Jadranka Njerš-Beresford Peirse, koja je 1991., uz veliku potporu supruga Sir Henryja, osnovala dobrotvornu udrugu International Trust for Croatian Monuments kako bi pomogla obnovi ugrožene hrvatske baštine i usavršavanju mladih hrvatskih restauratora u specijaliziranim britanskim poslijediplomskim 372 2010 F. TURNER-VUČETIĆ ustanovama. U uvodu knjige objašnjava nam da je neposredan poticaj za upuštanje u dugoročan i zahtjevan pothvat predstavljanja hrvatske baštine, umjetnosti i arhitekture bio susret s djelom Johna Hallea The Civilization of Europe in the Renaissance u koje ugledni profesor nije uključio prinos hrvatske umjetnosti europskoj renesansi. Njezin je cilj bio okupiti ponajprije autore engleskoga govornog područja i angažirati britanskog izdavača kako bi osigurala svjetsku distribuciju knjige. Uz fi nancijsku pomoć INA-e okupila je mnoge ugledne stručnjake za različita područja. Za one koji će se možda kritički osvrnuti na to što sve nedostaje u ovom pregledu, urednica se unaprijed ograđuje da nije riječ o iscrpnom i sveobuhvatnom pregledu bogate hrvatske baštine, nego o zbirci eseja britanskih, američkih i hrvatskih stručnjaka o izabranim umjetničkim djelima, umjetnicima, zbirkama i primjerima arhitekture koji će poslužiti kao poticaj za posjet Hrvatskoj i za dalja proučavanja. Svi su autori popratili eseje iscrpnim bilješkama i uputili na dodatnu literaturu o obrađenoj temi. Svaki od

Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku · Knjigu Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage priredila je Lady Jadranka Njerš-Beresford Peirse, koja je 1991, uz veliku potporu supruga Sir Henryja, osnovala dobrotvornu udrugu International Trust for Croatian Monuments kako bi pomogla obnovi ugrožene hrvatske baštine HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 373 njih zahvaljuje stručnjacima u Hrvatskoj, bez čije pomoći ne bi bili u mogućnosti koristiti se literaturom niti pristupiti mnogim arhivskim podacima. U britanskoj literaturi u prethodnim publikacijama težište je bilo na otkrivanju antičkih spome- nika, a u ovoj je knjizi spektar tema mnogo širi, a pronaći ćemo i mnoge zanimljive primjere britansko-hrvatskih kulturnih veza tijekom stoljeća. Knjiga je također bogato ilustrirana kvali- tetnim fotografi jama. U uvodnom eseju John Julius, autor mnogih knjiga i popularnih kulturnih televizijskih emisija, napisao je između ostalog: “Putniku koji pristigne u Hrvatsku s druge obale Jadranskog mora učinit će se da je stigao u zemlju koju je providnost obdarila blagoslovom. Nigdje na cijelom Me- diteranu nećete naći tako čaroban odnos između mora i kopna, u međusobnoj igri od koje vam zastaje dah, kao na dalmatinskoj obali.” Dobar poznavatelj hrvatske povijesti vrlo je jezgrovito i zanimljivo predstavio Hrvatsku. Za iscrpniji povijesni pregled ipak je trebao pomoć hrvatskog povjesničara, a taj je zadatak vrlo dobro obavio Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu. Još su dvojica hrvatskih stručnjaka pridonijeli svojim esejima: Joško Belamarić, ravnatelj Kon- zervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu, i Branko Kirigin, muzejski savjetnik u Ar- heološkome muzeju u Splitu. Belamarić je kao kontrapunkt razmišljanjima drugih autora o umjetnosti talijanskih majstora u Dalmaciji i međusobnim utjecajima između dviju zemalja u razdoblju renesanse napisao studiju o slikaru Nikoli Božidareviću, darovitu slikaru čije je sli- karstvo odraz visoke umjetničke i kulturne razine renesansnoga Dubrovnika. Arheolog Branko Kirigin opisao je bogato nasljeđe starogrčke civilizacije i umjetnosti u Hrvatskoj, uključujući i rezultate najnovijih arheoloških istraživanja. John J. Wilkes, slavni britanski arheolog, autor studije o arheologiji Dalmacije iz 1969. te studije o Dioklecijanovoj palači iz 1986. i knjige o Ilirima, tiskane 1992. u Oxfordu, napisao je poglavlje o rimskoj umjetnosti u Dalmaciji u razdoblju od 1. do 3. stoljeća. Profesor Wilkes raspravlja o odnosu između uvoza i lokalne produkcije, ističe lokalni stil, koji se između ostalog očituje u kontinuitetu specifi čnih motiva u ornamentalnoj kamenoj plastici. Sheila J. McNally, predavačica na sveučilištu u Minnesoti, dugi niz godina proučava različite aspekte Dioklecijanove palače, a u svom je eseju analizirala funkciju, povijesni kontekst i naj- novija istraživanja arhitekture i arhitektonskih ukrasa, urbanističkih zahvata, odnose vojnog i privatnog, imperijalnog i vjerskog sadržaja toga jedinstvenog kompleksa.

Tisućljetni kontinuitet Christopher de Hamel, bivši profesor na koledžu All Souls u Oxfordu i Donnelley Fellow u ko- ledžu Corpus Christi u Cambridgeu, stručnjak kroz čije su ruke prošli svi iluminirani rukopisi objavljeni u katalozima dražbovaonice Sotheby’s, bio je očito pravi izbor za autora o poglavlju o iluminiranim rukopisima u Hrvatskoj. U uvodu je istaknuo kako, za razliku od mnogih europ- skih zemalja, na hrvatskom teritoriju postoji kontinuitet pisane riječi više od tri tisuće godina. 374 2010 F. TURNER-VUČETIĆ

Srednjovjekovni su iluminirani rukopisi poput mikrokozmosa hrvatske povijesti – u neprestanoj dinamici donosili su ih iz drugih zemalja, a neki od onih koji su nastali u Hrvatskoj prodajom su prešli granice, da bi se poneki vratili u domovinu pojavivši se nakon stoljeća na svjetskom tržištu. To je priča o beskrajnim putovanjima i slučajnim preživljavanjima rukopisa. Neki od najdragocjenijih hrvatskih rukopisa nisu u Hrvatskoj, nego u knjižnicama Londona, Oxforda, Istanbula, New Yorka i drugih svjetskih centara. Ono što je zadivilo Hamela tijekom posjeta Hrvatskoj jest broj vrijednih rukopisa koji su ostali nepromijenjeni u samostanima u kojima su nastali ili su još u funkciji u srednjovjekovnim crkvama. Obilazio ih je s posebnom radošću i znatiželjom prvih istraživača-antikvara uz nesebičnu pomoć hrvatskih stručnjaka.

Procvat gotičke umjetnosti Donal Cooper, predavač na Odsjeku za povijest umjetnosti sveučilišta u Warwicku, napisao je uvod o umjetničkim djelima koja su naručili franjevci i dominikanci za svoje samostane i crkve od dolaska na obalu Jadrana do oko 1460. Posebno se bavi utjecajem fratara na procvat gotič- ke umjetnosti u Hrvatskoj. Cooper tvrdi da Hrvatska od svih europskih zemalja, osim, jasno, Italije, ima nabolje sačuvanu baštinu i arhive franjevaca i dominikanaca iz razdoblja kasnoga srednjeg vijeka i renesanse. Začudno mu je da arhitektura, umjetnička djela i zbirke primijenje- ne umjetnosti i arhivski podaci nisu dovoljno zastupljeni u priručnicima povijesti umjetnosti na engleskom jeziku, možda dijelom iz lingvističkih, ali i iz političkih razloga. Tijekom priprema za pisanje ove teme profesor Cooper nije samo otkrio bogatu hrvatsku baštinu nego i znanstvena istraživanja hrvatskih stručnjaka, posebice novog naraštaja povjesničara umjetnosti, čiji su ra- dovi od međunarodne važnosti. Planira studentima zadati teme iz hrvatske umjetnosti, proširiti i produbiti veze i razmjenu s hrvatskim stručnjacima i specijaliziranim ustanovama. David Ekserdjian, profesor povijesti umjetnosti i fi lma na sveučilištu u Leicesteru, uspoređuje renesansu u Hrvatskoj i Italiji na primjeru kapele Bl. Ivana Trogirskoga u katedrali Sv. Lovre u Trogiru. Visoka umjetnička kvaliteta, savršen sklad arhitekture, dekorativnih elemenata i skul- pture, prema njegovu mišljenju najvažnija su skulpturalna cjelina u europskoj renesansi. Cilj eseja jest pokazati veze između hrvatskih i talijanskih majstora, koje potječu još od antike, ali isto tako autorova je želja istaknuti da umjetnost u Hrvatskoj te umjetnička djela Hrvata u Italiji nisu priznati u svjetskoj povijesti umjetnosti koliko to zaslužuju. Odnos Italije i Dalmacije u arhitekturi, kiparstvu, slikarstvu i primijenjenoj umjetnosti u razdo- blju od oko 1400. do 1800. tema je prvog eseja Sir Timothyja Clifforda, a u drugome analizira radove talijanskih majstora u istom razdoblju u Dubrovniku. Sir Timothy bio je kustos u važ- nijim britanskim muzejima, kao što su Britanski muzej, Muzej Viktorije i Alberta u Londonu, ravnatelj Gradske galerije u Manchesteru i ravnatelj Nacionalnih galerija u Škotskoj, gdje je organizirao vrlo zamijećene izložbe. Dok su se prethodni autori većinom bavili obalnim područjem, Marcus Binney, povjesničar i književnik, autor televizijskih emisija o europskim palačama, predavač na sveučilištima u HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 375

Americi, počeo je uz pomoć Mladena i Bojane Obad Šćitaroci obilaziti dvorce i perivoje u kontinentalnoj Hrvatskoj. Njegov je esej ujedno putopis u kojem okom kritičara, ali i s mnogo razumijevanja i oduševljenja, opisuje utvrde, dvorce i skromniju ladanjsku arhitekturu u njiho- vu prirodnom ambijentu i u kontekstu novih sadržaja.

Oduševljenje Strossmayerom I na kraju uvijek zanimljiv, često kontroverzan i provokativan, britak likovni kritičar Brian Sewell, povjesničar umjetnosti sa slavnog instituta Courtaulda, specijalist za slikarstvo starih majstora i televizijska zvijezda kulturnih programa, posjećuje zagrebačke muzeje. Na prvome mjestu piše o Muzeju Mimari, jer je zbog Mimarine zbirke prvi put posjetio Zagreb 1983., kada je dijelom bila izložena u Vili Zagorje. Mimaru je poznavao još sredinom šezdesetih godina i već je tada imao podatke koje su dovodile u sumnju autentičnost njegove zbirke. Pri nedavnom posjetu muzeju, Sewellovo se mišljenje nije znatno izmijenilo od prvog susreta sa zbirkom. Ali zato ga je oduševio veliki hrvatski kolekcionar i poznavatelj umjetnosti Josip Juraj Strossmayer, te je velik dio teksta posvetio njegovoj galeriji starih majstora. Kao poznavatelj slikarstva starih majstora s užitkom je počeo analizirati djela. Pohvalio je nov postav Moderne gale- rije, najavio novi Muzej su- vremene umjetnosti, divio se Apoksiomenu u Arheološko- me muzeju, uživao u Muzeju grada i Muzeju za umjetnosti i obrt, koji je nazvao rođakom Muzeja Viktorije i Alberta, ali beskrajno intimnijim mu-

Biskup Josip Juraj Strossmayer · Povjesničar umjetnosti sa slavnog instituta Courtaulda Brian Sewell - oduševio se zbirkom djela velikog hrvatskog kolekcionara i poznavatelj umjetnosti Josip Juraj Strossmayer, te je velik dio teksta u knjizi Croatia posvetio njegovoj galeriji starih majstora 376 2010 F. TURNER-VUČETIĆ zejom. Raspisao se o Meštroviću, uspoređivao hrvatske naivne slikare s britanskim naivcima, obišao Gornji grad i zavirio u crkve. U završnom je ulomku upozorio čitatelje da su u Domo- vinskome ratu stradali muzeji i galerije, crkve i spomenici ne samo u Zagrebu nego i u drugim hrvatskim gradovima, koje je svakako vrijedno posjetiti i propitati se o njihovoj obnovi. Na moje pitanje što ga je potaknulo da objavi knjigu Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage, izdavač John Nicoll mi je odgovorio: “Svojim publikacijama želimo proširiti granice znanja i iskustva, a i užitka. Bilo nam je očito da u engleskom govornom području nema dovoljno informacija o bogatstvu i raznolikosti hrvatske baštine. Za nas je uzbudljiva pomisao da smo počeli raskrivati zastore koji su zakrivali toliko sjajne umjetnosti i arhitekture i osjeća- mo se povlaštenima što je upravo nama dana prigoda za to, ali smo isto tako svjesni da je ovo tek početak duga puta.” HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 377

SUMMARY A LONDON TALE OF CROATIA

he English-speaking world is richer for a magnifi cent work from the treasury of Cro- atian heritage - Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage published by Frances Lincoln Limited. This publishing project has drawn top experts thanks to TLady Jadranka Njerš Beresford Peirse, a Croatian woman married to Sir Henry that has worked selfl essly to promote Croatian culture through the International Trust of Croatian Monuments since 1991, i.e. since the war of independence. This fascinating publication was presented in London recently. Since then it has received numerous reviews in British magazines – all lauding the academic level of the work, as a result of which sales are doing wonderfully around the world. Lady Njerš Beresford Peirse has noted the many collaborators around the world, in particular Croatia’s INA oil company, the sponsor of this monograph, and the assistan- ce of the Croatian Conservation Institute. Her goal was to gather above all top English language authors and to take on the services of British publishers to secure global distribution of the book. For those who will perhaps critically note all that is missing in this overview, the editor has alre- ady noted that it is not a comprehensive or all-encompassing review of Croatia’s rich heritage, but rather a collection of essays by British, American and Croatian experts on selected works of art, artists, collections and examples of architecture that will serve to encourage people to visit a European jewel – Croatia. 378 2010 F. TURNER-VUČETIĆ

RESÚMEN UN CUENTO SOBRE CROACIA DE LONDRES

l mundo de habla inglesa se vió enriquecido con una magnífi ca obra sobre el tesoro de la herencia cultural croata - Croacia: Aspectos sobre Arte, Arquitectura y Herencia Cultural Croata de la editorial Frances Lincoln Limited. El emprendimiento editorial Eatrajo a los más grandes especialistas, gracias a lady Jadranka Njerš Beresford Peirse, croata casada con sir Henry, que a través de la Fundación Trust de Monumentos Croatas (Trust of Croatian Monuments) desde 1991, es decir desde la guerra, con su apoyo altruísta y desin- teresado contribuye a la promoción de la cultura croata. La fascinante publicación fue presen- tada recientemente en Londres. Desde entonces, se publican ininterrumpidamente resúmenes en revistas británicas – todos ponderando el nivel académico de la obra, por lo cual la venta de esta última es excelente en todo el mundo. Lady Njerš Beresford Peirse menciona a muchos colaboradores de diversas partes del mundo, particularmente a nuestra industria petrolera INA, patrocinadora de la monografía, como así también destaca la ayuda del Instituto Croata de Restauración. Su principal objetivo fue reunir a los más grandes autores del mundo de habla inglesa y contratar a una editorial británica para asegurar la distribución mundial del libro. La editora en jefe se distancia de antemano de los que quizás critiquen la obra señalando qué es lo que le falta a la misma, explicando que no se trata de un trabajo que resuma con todos los de- talles el rico acervo croata, sino de una colección de ensayos de expertos británicos, americanos y croatas sobre obras artísticas selectas, eventos y ejemplos de arquitectura que servirán como incentivo para visitar una verdadera joya europea – Croacia. ELIANA ČANDRLIĆ HRVATSKO-SLOVENSKO RAZGRANIČENJE

U izdanju Školske knjige nedavno je objavljena zbirka stručnih tekstova norveškoga Zagrepčanina dr. Davora Vidasa pod naslovom Hrvatsko-slovensko razgraničenje - međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide. Urednik knjige Dražen Budiša u predgovoru ističe da ta Vidasova knjiga neće samo omogućiti lakše razumijevanje svih aspekata hrvatsko-slovenskoga graničnog spora na moru, nego će pridonijeti i učvršćenju stajališta da je taj spor moguće riješiti samo na temelju međunarodnoga prava pred međunarodnim sudbenim tijelom. Riječ je o vrlo praktičnoj knjižici od samo 75 stranica, koje su ilustrirane sa 7 geografskih karata spornoga teritorija dviju država: Slovenije i Hrvatske

njiga dr. Davora Vidasa pod naslovom Hrvatsko-slovensko razgraničenje - među- narodno pravo je crta ispod koje se ne ide sadržava 15 Vidasovih tekstova objav- ljenih od listopada 2004. do ožujka 2009. u uglednim domovinskim listovima Vje- Ksniku, Večernjem listu, Fokusu, Glasu Koncila, Hini te na internetskom portalu Indexu. Dio građe Vidasove knjige preuzet je iz njegove monografi je pod naslovom Zaštita Jadrana. Zapravo, riječ je o vrlo praktičnoj knjižici od samo 75 stranica, koje su ilustrirane sa 7 geografskih karata spornoga teritorija dviju država: Slovenije i Hrvatske. Davor Vidas priznati je stručnjak za međunarodno pravo s 25-godišnjim iskustvom. Rođen je u Zagrebu 1960, a nakon studija odselio je u Norvešku gdje i danas živi. Direktor je Odjela za pomorstvo i pravo mora u Institutu Fridtjof Nansen u Oslu. Vodio je mnoge timove pravnih stručnjaka sa svih kontinenata i bio je konzultant međunarodnih organizacija. Član je Međunarodnog savjeta Instituta za pravo mora pri američkome Sveučilištu Berkeley, te supredsjedatelj Grupe pravnih stručnjaka za Sredozemno more pri Svjetskoj uniji za zaštitu prirode. Izdavačke kuće plane- tarnog renomea poput Cambridge University Pressa objavile su više njegovih knjiga o pravu mora, zaštiti morskog okoliša i polarnim krajevima, a znanstvene studije i članci tiskani su mu u međunarodnim časopisima i drugim izdanjima u više europskih zemalja, u SAD-u i Australiji. U Hrvatskoj mu je, u nakladi Školske knjige, 2007. godine objavljena knjiga U dijelu knjige pod naslovom Međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide Davor Vidas piše da se granični sporu između Hrvatske i Slovenije može relativno brzo i lako riješiti primjenom međunarodnog prava pred Međunarodnim sudom. Dvije države i Europska unija trebale bi shvatiti koliko je važno postići rješenje na takav način. Osobito sa stajališta EU, primjena među- narodnog prava u rješavanju graničnih sporova trebala bi biti to važnija u regiji koju u konačnici želi stabilizirati. To se dugoročno može postići samo pridržavanjem načela vladavine prava, što ga i sama Unija postavlja kao svoj temelj, piše u knjizi Davor Vidas. 380 2010 E. ČANDRLIĆ

Svaki prijedlog za određivanje granica pomoću političkih rješenja otvara put arbitrarnim kri- terijima - umjesto isključivo pravnim, za sve jednakim i objektivnim - pa zato može prerasti u doprinos dugoročnoj destabilizaciji regije. Zbog tog razloga, ne samo za Hrvatsku i Sloveniju, nego i za EU, u rješavanju toga graničnog spora međunarodno pravo treba biti crta ispod koje se ne ide. Za razliku od rješavanja kriznih žarišta, za izlazak pred Međunarodni sud dvjema državama ipak ne trebaju nobelovci, a za rješenje graničnog spora između dviju suverenih država isto tako nisu potrebni mudraci, nego kvalifi cirani suci koji su stručnjaci za međunarodno pravo. Kom- promisno i pravično rješenje na taj način jest moguće postići, ali samo unutar granica određenih međunarodnim pravom, što uostalom pokazuje i najnovija presuda Međunarodnog suda u sporu između Rumunjske i Ukrajine.

Geografske činjenice S obzirom na granični spor na moru između Hrvatske i Slovenije, ključno je to što postoje dvije jasne geografske činjenice na koje se nadovezuje međunarodno pravo. Prva je činjenica ta da je u Piranskom zaljevu / Savudrijskoj vali dio obalne crte hrvatski, a dio slovenski, pa zato Slovenija ne može sama imati suverenost nad cijelim tim zaljevom. A druga je činjenica da kad bi, makar hipotetski, Slovenija i imala cijeli zaljev, to i dalje ne bi bio dostatan temelj za ostvari- vanje prava na izravni teritorijalni izlaz na otvoreno more jer bi polazne crte teritorijalnog mora Slovenije opet ostale više od 12 nautičkih milja udaljene od najbližeg otvorenog mora, odnosno točke 5 iz Osimskog ugovora. Zbog tih razloga, Slovenija po važećem me- đunarodnom pravu ne može dobiti suverenost nad cijelim zaljevom, kao ni izravni teritori- jalni izlaz na otvoreno more odnosno teri- torijalni dodir s otvorenim morem, ali joj je pristup otvorenom moru zajamčen međuna- rodnim pravom, pojašnjava u knjizi autor dr. Davor Vidas. Knjižica Davora Vidasa Hrvatsko-slovensko razgraničenje - međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide na jasan, sažet, stručan i jednostavan način izlaže argumentaciju o na- činu na koji bi se trebao riješiti taj spor. Taj spor, prisjetimo se, traje gotovo 18 godina, Dr. sc. Davor Vidas priznati je stručnjak za međunarodno pravo s 25-godišnjim iskustvom, koji živi u Norveškoj. Direktor je Odjela za pomorstvo i pravo mora u Institutu Fridtjof Nansen u Oslu HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 381

Knjižica dr. sc. Davora Vidasa Hrvatsko-slovensko razgraničenje - međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide u izdanju Školske knjige - na jasan, sažet, stručan i jednostavan način izlaže argumentaciju o načinu na koji bi se trebao riješiti taj spor

otkako su dvije države istog dana, 25. lipnja 1991., proglasile državnu samostalnost. U početku zapravo i nije bilo većih prijepora i teško je tada itko mo- gao zamisliti takav razvoj odnosa između Hrvatske i Slovenije kakav se događa posljednjih godina, a koji je kulminirao višemjesečnom slovenskom blo- kadom pristupnih pregovora Hrvatske za ulazak u Europsku uniju sve do listopada 2009. Glavna misao vodilja svih Vidasovih tekstova jest da se rješenje hrvatsko-slovenskog spora o razgraniče- nju mora temeljiti na međunarodnom pravu. Dr. Vi- das piše: “Slovenija neće dokazati svoje europejstvo utjerivanjem razgraničenja s Hrvatskom koje bi bilo tek u skladu s njezinim željama, ali ne i temeljeno na međunarodnom pravu. Hrvatska, isto tako, neće osigurati uvjete za članstvo u Uniji popuštanjem pred nelegalnim i politički nelegitimnim zahtjevima i blokadama. Nagode li se, u sadašnjoj situaciji, Hrvatska i Slovenija - pa i uz eventualno europsko posredovanje - o granici na način koji ne bi imao uporišta u objektivnim, za sve jednakim kriterijima međunarodnog prava, šteta nastala za obje zemlje bila bi dugoročna i, moguće, nepredvidljiva. Razgraničenje nastalo političkom improvizacijom, a ne na temelju objektivnih kriterija, služilo bi samo dnevnopoli- tičkim probicima, uz tek možda kratkotrajnu, ali zasigurno samo prividnu korist.” Riječi su to Davora Vidasa, uglednoga znanstvenika, pa smo sigurni kako će ova njegova knjiga ne samo omogućiti lakše razumijevanje svih aspekata hrvatsko-slovenskoga graničnog spora na moru, nego da će i pridonijeti učvršćenju stava da je taj spor moguće riješiti samo na temelju međuna- rodnog prava pred međunarodnim sudbenim tijelom. Moramo se nadati da će glavna tema ove knjige - otvoreno pitanje razgraničenja iz- među Hrvatske i Slovenije - biti aktualna što kraće vrijeme, a njezin podnaslov sve aktualniji, zaključio je Davor Vidas. Podsjetivši da se Hrvatska diljem svijeta prepoznaje po jadranskoj obali i moru, Vidas u tekstovima pojašnjava kako po strateškoj važnosti tog prostora Hrvatska može biti važna u svijetu međunarodne politike. Ukratko, dvije su značajne poruke Vidasove knjige. Prva, kako je danas Hrvatskoj potrebna nova svijest, ili jasna svijest o njezi- nu položaju na Jadranu i predlaže da znanstvene institucije RH pristupe izradbi deklaracije o položaju i pravima Hrvatske na Jadranu. Druga poruka je još jasnija i kraća: adresa za rješenje slovensko-hrvatskoga spora jest Međunarodni sud pravde u Haagu. 382 2010 E. ČANDRLIĆ

SUMMARY CROATIAN-SLOVENIAN DELIMITATION

roatian-Slovenian Delimitation – International Law as the Bottom Line is a collecti- on of essays by Davor Vidas DSc, a native of Zagreb living in Norway, published by Školska knjiga in 2009. In the foreword editor Dražen Budiša notes that Vidas’ book Cwill not only facilitate an easier comprehension of all aspects of the Croatian-Slove- nian maritime border dispute, but will also contribute to reinforcing the position that the dispute can only be resolved on the basis of international law before an international court. Davor Vidas’s book includes 15 of his articles published from October 2004 to March 2009 in leading Croatian newspapers. A part of the material was taken from his monograph Protecting the Adriatic Sea. In short, this is a very practical 75-page volume, illustrated with 7 maps of the disputed territories of the two countries: Slovenia and Croatia. Davor Vidas is a recognised expert in international law with 25 years of experience under his belt. He was born in Zagreb in 1960, and moved to Norway, were he now lives, after graduating. He is the director of the director for Maritime Affairs and the Law of the Sea at the Oslo – based Fridtjof Nansen Institute. He has led many teams of legal experts from all continents and was has served as a consultant to international organisations. He is a member of the International Advisory Board with the Law of the Sea Institute at the University of California in Berkeley, and the co-chair of the group of legal experts on the Mediterranean Sea with the International Union for Conservation of Nature. Publishing houses of global renown, such as the Cambridge University Press, have released several of his books on maritime law, the preservation of the maritime environment and polar regions, while his research papers and articles have been prin- ted in international journals and other publications in several European countries, the USA and Australia. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2010 383

RESÚMEN DELIMITACIÓN CROATO-ESLOVENA

a editorial Školska knjiga publico en 2009 una colección de textos periciales del noru- ego-zagrebiense dr. Davor Vidas intitulada Trazado de los limites croato-eslovenos- el Derecho Internacional es la linea debajo de la cual no se irá. En el prólogo, el Leditor Dražen Budiša explica que el libro de Vidas, ademas de posibilitar una mejor comprension de todos los aspectos del confl icto limitrofe croato-esloveno en el mar, tambien contribuira a fortalecer la idea de que el litigio solamente podra solucionarse en base al Derecho Internacional, ante un tribunal internacional. El libro del dr. Davor Vidas contiene 15 textos suyos publicados desde octubre de 2004 hasta marzo de 2009 en prestigiosas revistas del pais. Parte del material del libro de Vidas fue tomado de su monografi a intitulada Proteccion del Adriatico. En pocas palabras, se trata de un librito muy practico de solo 75 paginas ilustradas con 7 mapas geografi cos del territorio en disputa entre Eslovenia y Croacia. Davor Vidas es un reconocido perito en Derecho Internacional con 25 anos de experiencia. Na- cio en Zagreb en 1960. Al termino de sus estudios se mudo a Noruega donde vive actualmente. Es director de la Seccion maritima y derecho del mar del Instituto Fridtjof Nansen de Oslo. Estuvo al frente de muchos equipos de peritos juridicos de todos los continentes y fue consul- tante de organizaciones internacionales. Es miembro del Consejo internacional del Instituto del derecho del mar ante la Universidad americana de Berkeley, asimismo preside el grupo de peritos juridicos para el Mar Mediterraneo ante la Union para la proteccion de la naturaleza. Editoriales de renombre planetario como ser Cambridge University Press publicaron mas de un libro suyo sobre el derecho del mar, proteccion del ambiente maritimo en las regiones polares, mientras sus estudios y articulos han sido impresos en revistas internacionales en varios paises europeos, de Estados Unidos y de Australia. Čitate li časopis

“Lipi naši škoji”

Uredništvo i ravnateljstvo: ISSN 1330-2140 ISSN HRVATSKA MATICA ISELJENIKA Trg Stjepana Radića 3 10 000 ZAGREB, ■ tel. (+385 1) 61 15 116 ■ fax. (+385 1) 61 11 522 ■ Svečano proslavljen Dan državnosti Jadranka Kosor – na čelu nove Vlade Projekt HMI-a: ‘Stvaranje kazališta’ www.matis.hr ■ E-mail: [email protected] SADRŽAJ

Predgovor ...... 5

ZNACI VREMENA ...... 9 Božo Skoko Europski krajobrazi Hrvatske ...... 11 Edi Zelić Integracijske perspektive mladih u Njemačkoj ...... 25 Millan Bošnjak Centar hrvatske nastave u Baden-Württembergu ...... 32 Ljubica Zorica Matin Identitetske značajke naše mladeži u Linzu ...... 40 Danijela A. Jelinčić Virtualni kulturni turizam i iseljeništvo ...... 52

BAŠTINA ...... 61 Eliana Čandrlić Kolijevka europske civilizacije ...... 63 Marinko Krmpotić Putovima Frankopana ...... 71 Mate Ćurić Renesansni mislilac Delminio ...... 76 Petra Senjanović Odiseja Joze Kljakovića ...... 82

MOSTOVI ...... 95 Antun D. Bezić Poslovna moć obitelji Luksic ...... 97 Antun D. Bezić Hrvatski korijeni čileanskoga poduzetnika ...... 115 Željka Lovrenčić Gospodarstvenik iz Perua ...... 125 Dinko Marin Statistička analiza hrvatske zajednice u Kanadi ...... 133 Željka Lešić Tradicijska kultura kanadskih Hrvata ...... 144 Mijo Ivurek Poljsko - hrvatske kulturne veze ...... 150

KROATISTIČKI OBZORI ...... 155 Sanja Vulić Perspektive nakladništva hrvatskih manjina ...... 157 Marijana Palatin Nove tendencije u gradišćanskohrvatskoj literaturi ...... 165 Milovan Miković Subotički književni odjeci ...... 173 Ana Kapraljević Odlazak Radovana Ivšića ...... 180 Tihomir Nuić Zagrepčanin - pjesnik talijanskoga izričaja Švicarske ...... 186 Gojko Borić Njemački književni pogledi na Hrvate ...... 192 Božidar Petrač Pjesnici vjerni domovini ...... 202

POVJESNICA ...... 209 Ante Nazor Počeci suvremene hrvatske države 1990.-1991...... 211 Mladen Ibler Moji susreti s Tuđmanom ...... 231 Ljubomir Antić Migracije u hrvatskome identitetu ...... 239 Ivan Miletić Povjesničar iseljeništva iz Amerike...... 245 Ivan Balta Odlazak Slavonaca u Novi svijet ...... 256 Jozo Grbeš Čikaške humanitarke desetljeća ...... 283 Ljubo Krasić Američka riznica hrvatske kulturne baštine ...... 298 Kuzma Petrić Argentinci iz Veloga Grablja ...... 306

ZNANOST ...... 317 Tatjana Kren Zvjezdani trag hrvatskih učenjaka ...... 319 Lidia Černi Vizionar zelene energije ...... 327 Orhidea Gaura Neuroznanstvenik Paško Rakić ...... 334

DUHOVNOST ...... 343 Adolf Polegubić Sveci i blaženici ...... 345 Marko Puljić Franjevci u Americi i Kanadi ...... 355

NOVE KNJIGE ...... 363 Vesna Kukavica Enciklopedijski niz svjetskog formata ...... 365 Flora Turner Vučetić Londonska priča o Hrvatskoj ...... 371 Eliana Čandrlić Hrvatsko - slovensko razgraničenje ...... 379 CONTENTS

Introduction ...... 6

SIGNS OF THE TIMES...... 9 Božo Skoko Croatia’s European Landscapes ...... 11 Edi Zelić The Integration Perspectives of Youth in Germany ...... 25 Milan Bošnjak Croatian Language Instruction Centre in Baden-Württemberg ...... 32 Ljubica Zorica Matin The Characteristics of the Identity of Croatian Youth in Linz ...... 40 Danijela A. Jelinčić Virtual Cultural Tourism and the Emigrant Communities ...... 52

HERITAGE ...... 61 Eliana Čandrlić The Cradle of European Civilisation ...... 63 Marinko Krmpotić Path of the Frankopans ...... 71 Mate Ćurić Renaissance Philosopher Delminio ...... 76 Petra Senjanović Jozo Kljaković’s Odyssey ...... 82

BRIDGES ...... 95 Antun D. Bezić The Business Empire of the Lukšić Family ...... 97 Antun D. Bezić Croatian Roots of a Chilean Businessman ...... 115 Željka Lovrenčić A Businessman From Peru ...... 125 Dinko Marin A Statistical Analysis of the Croatian Community in Canada ...... 133 Željka Lešić The Traditional Culture of Canadian Croatians ...... 144 Mijo Ivurek Polish-Croatian Cultural Ties ...... 150

CROATIAN PHILOLOGICAL HORIZONS ...... 155 Sanja Vulić Perspectives for the Publishing Activities of the Croatian Minority Communities ...... 157 Marijana Palatin New Tendencies in Gradišće Croat Literature ...... 165 Milovan Miković Echoes of Subotica’s Literature ...... 173 Ana Kapraljević The Passing of Radovan Ivšić ...... 180 Tihomir Nuić A Native of Zagreb - A Swiss Italian Poet ...... 186 Gojko Borić A German Literary View of Croatians ...... 192 Božidar Petrač Poets Faithful to the Homeland ...... 202

HISTORY ...... 209 Ante Nazor The Dawn of the Modern Croatian State 1990-1991 ...... 211 Mladen Ibler My Meetings With Tuđman ...... 231 Ljubomir Antić Migrations in Croatian Identity ...... 239 Ivan Miletić An American Emigration Historian ...... 245 Ivan Balta The Departure of Slavonians to the New World ...... 256 Jozo Grbeš Chicago Humanitarians of the Decade ...... 283 Ljubo Krasić American Treasury of Croatian Cultural Heritage ...... 298 Kuzma Petrić Argentineans from Velo Grablje ...... 306

SCIENCE ...... 317 Tatjana Kren The Astral Trail of Croatian Scholars ...... 319 Lidia Černi A Green Energy Visionary ...... 327 Orhidea Gaura Neuroscientist Paško Rakić ...... 334

SPIRITUALITY ...... 343 Adolf Polegubić Saints and the Beatifi ed ...... 345 Marko Puljić The Franciscans in America and Canada ...... 355

NEW BOOKS ...... 363 Vesna Kukavica An Encyclopaedic Series of Global Format ...... 365 Flora Turner Vučetić A London Tale of Croatia ...... 371 Eliana Čandrlić Croatian-Slovenian Delimitation ...... 379 CONTENIDO

Introducción ...... 7

LOS SIGNOS DEL TIEMPO ...... 9 Božo Skoko Paisajes europeos de Croacia ...... 11 Edi Zelić Perspectivas integracionistas de los jóvenes en Alemania ...... 25 Milan Bošnjak Centro de enseñanza croata en Baden-Württemberg ...... 32 Ljubica Zorica Matin Características identifi catorias de nuestros jóvenes en Linz ...... 40 Danijela A. Jelinčić El turismo cultural y la emigración ...... 52

HERENCIA CULTURAL ...... 61 Eliana Čandrlić Cuna de la civilización europea ...... 63 Marinko Krmpotić Por los caminos de los Frankopan ...... 71 Mate Ćurić Delminio-pensador renacentista ...... 76 Petra Senjanović La odisea de Jozo Kljaković ...... 82

PUENTES...... 95 Antun D. Bezić Poder empresarial de la familia Lukšić ...... 97 Antun D. Bezić Raíces croatas de un empresario chileno ...... 115 Željka Lovrenčić Un empresario de Perú ...... 125 Dinko Marin Análisis estadístico de la comunidad croata en Canadá ...... 133 Željka Lešić Cultura tradicional de los croatas canadienses ...... 144 Mijo Ivurek Lazos culturales polaco-croatas ...... 150

HORIZONTES CROATÍSTICOS ...... 155 Sanja Vulić Perspectivas de la actividad editorial de las minorias croatas ...... 157 Marijana Palatin Nuevas tendencias en la literatura croata de Gradišće ...... 165 Milovan Miković Ecos literarios de Subotica ...... 173 Ana Kapraljević La partida de Radovan Ivšić ...... 180 Tihomir Nuić Un zagrebiense - poeta suizo de lengua italiana ...... 186 Gojko Borić Los croatas bajo la óptica literaria alemana ...... 192 Božidar Petrač Poetas fi eles a la Patria ...... 202

HISTORIA ...... 209 Ante Nazor Los comienzos del actual Estado Croata 1990-1991 ...... 211 Mladen Ibler Mis encuentros con Tuđman ...... 231 Ljubomir Antić Migraciones en la identidad croata ...... 239 Ivan Miletić Historiador de la emigración de Norteamérica ...... 245 Ivan Balta Emigración de eslavonios al Nuevo Mundo ...... 256 Jozo Grbeš Chicago humanitarians of the decade ...... 283 Ljubo Krašić Tesoro norteamericano de la herencia cultural croata...... 298 Kuzma Petrić Argentinos de Velo Grablje ...... 306

CIENCIA ...... 317 Tatjana Kren Impronta estelar de los científi cos croatas ...... 319 Lidia Černi Visionario de la energía verde ...... 327 Orhidea Gaura Neurocientífi co Paško Rakić ...... 334

ESPIRITUALIDAD ...... 343 Adolf Polegubić Santos y Beatos ...... 345 Marko Puljić Los franciscanos en Estados Unidos y Canadá ...... 355

NUEVAS PUBLICACIONES ...... 363 Vesna Kukavica Una serie enciclopédica de clase mundial ...... 365 Flora Turner Vučetić Un Cuento sobre Croacia de Londres ...... 371 Eliana Čandrlić Delimitación croato-eslovena ...... 379 HRVATSKA MATICA ISELJENIKA/CROATIAN HOMELAND FOUNDATION Trg S. Radića 3, 10000 Zagreb, CROATIA tel.: 385-1-611-5116, fax: 385-1-6111-522

PRETPLATA NA HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK/ SUBSCRIPTION TO CROATIAN EMIGRANT ALMANAC

Ime i prezime/ Name and surname: ______

Adresa (ulica i broj) / Address: ______

Grad/ City: ______Država/ State: ______

Pošt. Broj/ Zip code: ______Tel: ______Fax: ______

E-Mail: ______Datum/ Date: ______

Godišnja pretplata/ Yearly Subscription: ______

GODIŠNJA PRETPLATA/ YEARLY SUBSCRIPTION RATE «CROATIAN EMIGRANT ALMANAC» 15 USD, 20 CAD, 20 AUD, 15 EUR, 11 CHF, 110 ATS, 315 BEF, 50 FRF, 17 000 LIT, 70 SEK, 7 GBP, 20 NLG, 80 KN

Potpis/ Signature: ______(PRETPLATNIK/ SUBSCRIBER) kkorice final 02.indd 1 o r i c e f i n a l

0 2 . i n d d

1 Cijena: 80,00 kn

2010

HRVATSKIATiseljeničkiSKI 2010 ZBORNIKZBORN

Summaries in English Resumenes en Español 2010 ISSN 1330-3724 HRVATSKI iseljenički ZBORNIK 222-Jan-10 12:17:35PM 2 - J a n - 1 0

1 2 : 1 7 : 3 5

P M