20 Godina Poslije: Novinarii O Ratu U Bosni I Hercegovini 20 Godina Poslije: Novinari O Ratu U Bosni I Hercegovini U I Udk Dksarajevo 2015

i udk UDRUŽENJE ZA DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA I KOMUNIKACIJE

20 godina poslije: Novinarii o ratu u Bosni i Hercegovini 20 godina poslije: Novinari o ratu u Bosni i Hercegovini u i udk dkSarajevo 2015. godine Izdavanje ove publikacije pomoglo je

BOSNA I HERCEGOVINA Federacija Bosne i Hercegovine Federalno ministarstvo kulture i sporta Federalno ministarstvo kulture i športa Федерално министарство културе и спорта Federal Ministry of Culture and Sports

i udk UDRUŽENJE ZA DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA I KOMUNIKACIJE

20 godina poslije: Novinari o ratu u Bosni i Hercegovini

Sarajevo, april 2015. godine

Nadamo se da će ova publikacija o bosanskohercegovačkom iskustvu baciti neko svjetlo na individualne i javne posljedice rata podržane od strane nacionalizma, i da će pomoći da se izađe na kraj s njegovim nasljeđem.

Posvećena je mogućnosti da se ostvari istinski mir. 7 Sadržaj

Predgovor 9 Irena Antić - Kolektivna krivica ne postoji, postoji kolektivna odgovornost 13 Irena Antić - Međunarodna zajednica izbjegavala je zločine u bih nazvati pravim imenom 19 Irena Antić - SPC-e je u predvečerje raspada Jugoslavije vješto mobilizirala emocije srpskog naroda za ratove 90-tih 25 Roy Gutman - Poricanje genocida dovodi do novih laži, novih obmana i budućih grešaka 29 Florence Hartmann - Sa Holiday Inn-a srpske snage su pucale na mene 35 Ron Haviv - Arkana se sjećam kao kriminalca i ratnog zločinca 47 Morten Hvaal - Sarajevo je bilo neopisiva noćna mora 53 Paulina Janusz - Imam sukobe sa svim stranama 59 Robert King - U opkoljenom Sarajevu sam tražio parče hljeba i litar čiste vode 65 Rémy Ourdan - Za mene je moje Sarajevo bilo ogromna priča 71 Teofil Pančić - Tadić je morao znati da je RS samo entitet u okvirima međunarodno priznate BiH 79 Tarik Samarah - Saučesnik ste ako znate, a šutite 85 Jasminka Šipka - Gledala je cijela Jugoslavija 91 Imre Szabó - Prvi sam uradio fotografije Radovana Karadžića 97 Vanessa Vasić-Janeković - Erdemović je bio umoran i pomalo izmučen. Arkan mi je htio poljubiti ruku 107 Recenzije 115 O autorima 119

8 9 Bečkim dogovorima definirane su granice kantona u Federaciji BiH i organizacije vlasti, uključujući i zaštitu vitalnih PREDGOVOR interesa oba naroda. U ljeto 1994. godine krenula je nova američka mirova inicijativa, koju je vodio Richard Holbrooke. Cilj američke inicijative je bio zaustaviti rat na cijelom području BiH i uspostaviti mir. Kontaktna skupina, na razini ministra vanjskih poslova je u Ženevi, 14.06.1995. godine donijela odluku da će se postratna BiH sastojati od dva entiteta, Federacije BiH Rat u BiH, kao i rat u Hrvatskoj, posljedica je dobro planirane i Republike Srpske, te da će teritorijalno razgraničenje biti na i provedene agresije Slobodana Miloševića s ciljem uspostave principu 51% i 49%. Velike Srbije. Rat je u BiH započeo zločinima nad Hrvatima (selo Ravno) i posebno Bošnjacima u Istočnoj Bosni. Nakon zločina u Srebrenici i počinjenog genocida od strane Slobodana Miloševića, Radovana Karađića, Ratka Mladića i uz Iako je rat u BiH bio potpuno predvidiv, nakon agresije potporu njihovih snaga nesposobnost međunarodne zajednice i na Hrvatsku, međunarodna zajednica nije učinila ništa da ga njihovih civilnih i vojnih snaga nastavljena je pomoć Sjedinjenih zaustavi. Vijeće sigurnosti UN-a u aprilu, 1992. godine nije Američkih Država. imalo konsenzus niti za slanje promatrača UN-a u BiH. Do kraja 1993. godine vodeću ulogu u vođenju politike prema BiH imali Daytonski pregovori bili su tvrdi, dugi i povremeno su Britanci, posebno lord Owen. dramatični. Vodio ih je Richard Holbrooke uz pomoć i podršku državnog tajnika Warrena Christophera i predsjednika SAD-a Nakon što su propali planovi međunarodne zajednice za Billa Clintona, te najviših predstavnika kontaktne skupine (01.- zaustavljanje rata i uspostavljenje konfederacije BiH sastavljene 22. studenoga 1995. godine). od tri entiteta (Vace-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan), a prije toga i Culiteiro-Carringtonov mirovni plan SAD su se u Događaji u Bosni i Hercegovini 90-ih godina različito se januaru 1994. godine uključile u mirovni proces u BiH. tumače - i dok jedni temu rata i opsade glavnog bh. grada pokušavaju staviti pod tepih, drugi žele o njoj raspravljati. Razno Washingtonskim sporazumom zaustavljen je rat između oružje je korišteno tokom opsade, uključujući granate, tenkove, Hrvata i Bošnjaka, 03.03.1994. godine. Uspostavljen je mir i protuavionsko oružje, teške mitraljeze, VBR-ove, raketne savezništvo, te uspostavljena Federacija BiH na principima pune avionske bombe i snajperske puške. Rupe od metaka i krateri ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata i Bošnjaka. od granata koji su ostali nedirnuti svjedoče o destruktivnoj

10 moći koju posjeduje oružje. Njihovo naglašeno postojanje probijala istina o Sarajevu? Kako se pričala priča o Bosni? Kako posmatraču direktno pokazuje svu brutalnost rata. su u svijet odlazile informacije iz grada koji je bio pod opsadom 44 mjeseca, tokom koje je poginuo 11.541 stanovnik i ubijeno Posljedice rata i danas se mogu vidjeti na ulicama glavnog 1.601 dijete? Šta je bilo presudno da se svijet koji je spavao, grada Bosne i Hercegovine. Ali život ide svojim tokom. Rat konačno probudi? je još uvijek prisutan i on se njeguje. Građani Sarajeva nisu zaboravili rat, ali se polako od njega oporavljaju. Samo nekoliko Sve su to priče kojima se Europa budila zahvaljućima ovim koraka dijeli Sarajevo, glavni grad BiH, od istočnog Sarajeva u novinarima. Međutim, danas nakon 20 godina od kako je Republici Srpskoj. Granica uspostavljena Daytonskim mirovnim potpisan sporazum u Daytonu, kod novinara novijih generacija sporazumom nije podijelila samo teritorij, već i ljude, pa oni što nedostaje mnogo činjenica, čestitiji odnos prema profesiji pa i su nekada živjeli jedni s drugima, danas žive jedni pored drugih. poštovanja prema čitaocima, slušateljima i gledaocima. Profesija je razbijena u organizacijskom smislu, kao i država. Ono što je Ovo pokazuje da Bosna i Hercegovina i 20 godina nakon rata negativno u društvu previše se preslikalo na novinare. živi u prošlosti. Teško je postići konsenzus i oko ključnih činjenica u vezi rata. 06. april se posmatra iz različitih perspektiva koje Zato će ova publikacija biti samo kap u moru istraživanja i se međusobno isključuju. Na tome sve strane grade i svoju dokumentovanja o ratu protiv Bosne i Hercegovine, ili kako je historiju i iz tog začaranog kruga teško da možemo izaći u to najbolje rekao Ahmed Bosnevi: narednih nekoliko godina, a možda i duže. Kad u more dospije kaplja tad isčezne, Svi smo bili svjesni da je stvorena vrlo složena država po ustroju kaplja je doista voda odvojena od vode vlasti, bez sličnog primjera u Europi, ali i da je zaustavljen krvavi Kaplja je more. rat i uspostavljen mir uz jamstvo međunarodne zajednice kroz Vijeće za uspostavu mira i Provedbeni odbor, te međunarodne vojne snage. Računali smo na pomoć i podršku međunarodne zajednice u provedbi Daytonskog sporazuma, posebno u zaštiti Edvin Kanka Ćudić ravnopravnosti i konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, posebno Jusuf Hafizović Hrvata, koji su najmanji i najugroženiji narod.

Cilj ove knjige jeste publikovati priče ratnih novinara i fotoreportera tokom rata u Bosni i Hercegovini. Kako se

11 12 13 Irena Antić najstrašniji oblik zločina u našoj zemlji. To je najstrašniji način KOLEKTIVNA KRIVICA NE POSTOJI, poniženja jedne žene. U Bosni i Hercegovini prema evidencijama koje nisu konačne preko 20.000 žena, djevojaka, djevojčica od POSTOJI KOLEKTIVNA 11-12, pa do starijih žena i preko 80 godina je silovano. One su ODGOVORNOST prošle brojne logorske torture, poniženja, mučenja, a nije mali broj onih, čije su muke okončane ubistvom, bacanjem u rijeku, pa i samoubistvom. Kako se danas silovanje iz vremena agresije tretira u Bosni Silovanje, kao jedan od oblika zločina, bio je zastupljen u i Hercegovini? Tokom rata zemlje Zapada, pa i Sjedinjene svim mjestima, u kojima su agresorske snage preuzele vlast, Američke Države su bile zaprepaštene ovim zločinom na ali, najbrojnije slučajeve silovanja bilježimo u Višegradu, Foči, Balkanu? u cijeloj istočnoj Bosni, i u dijelu Bosanske Krajine. Osobno Poslije II svjetskog rata, Hana Arent je kazala da je smatram da nijedna kazna, onome ko je bio učesnik u silovanju neophodno pomjeriti granice u našem umu, kako bismo mogli nije dovoljno velika. Ona ne može biti dovoljna za takav jedan razumjeti razmjere i strahote zločina. I nakon agresije na BiH, zločin. To su strašne patnje i traume, koje su te žene i djevojke morali smo napraviti isto. Kao i mi u BiH, tako su i ljudi van kruga obilježile za čitav život. bosanskohercegovačkog ratnog pakla, ostajali skamenjeni na brojne ispovijesti. I danas je tako. A možete samo zamisliti, Koliko su one danas spremne o tome otvoreno razgovarati? koliko je ostalo neispričanih priča, stravičnih sudbina, koje Pakao kroz koji su prolazile tokom rata, dok su trpile su preživjele hiljade ljudi, posebno najranjivija kategorija, seksualno ropstvo i poniženje, bilo je prvo poluvrijeme njihovog kategorija silovanih žena. O muškarcima, koji su, također, bili pakla. Drugo, koje još traje, donijelo je mnogo prepreka, žrtve ratnog silovanja, tek će se govoriti. Koliko će otvaranje nerazumijevanja i patnje. Mnoge i danas ćute o zločinu tog pitanja biti mučno i bolno, dovoljna je potvrda vrijeme koje izvršenom nad njima. Mnoge nikada nisu mogle uspostaviti bilo je prošlo, više od 16 godina od rata, u kojem se ova tema nije kakav odnos sa muškarcima. Većina ih je obilježena od okoline otvorila, jer žrtve naravno nisu spremne, a društvo, potpuno i društva. Većina ih svoju muku, doživljava kao svoju krivnju. nespremno, neosjetljivo, sve manje voljno razumjeti postratnu Razlog tome je što ih je većina došla iz strogo patrijarhalnih poziciju i probleme svih kategorija žrtava rata, pa tako i ove. porodica i sredina. Mnoge, nažalost, nikada ni u krugu svoje Silovanje je bilo sistematski organizovano, planirano, baš porodice nisu mogle naći neophodno utočište i razumijevanje. kao i svi drugi zločini koji su se izdešavali. To je takodjer nešto Naravno, ima i suprotnih primjera, ali daleko manje. Mnoge su što je bilo sistematski organizirano, planirano, baš kao i svi i svjedočile protiv svojih dželata, a da to nikada nisu saznali ni drugi zločini koji su se dešavali. Ja bih rekla, da je silovanje bilo njihovi roditelji, ni muževi, ni djeca. Ne znaju, jer one nikada

14 nisu smogle snage ispričati im kroz šta su prošle. Posebno mnogo ih je. To nas opet vraća na priču o negiranju zločina, što mučno poglavlje u priči o ratnim silovanjima su žene, koje su, dolazi iz manjeg bh.entiteta, Republike Srpske, iz kojeg se rat vodi kao rezultat silovanja rodile djecu.Takvih slučajeva registrirano i danas, samo drugim sredstvima. Mjesta u kojima su izvršeni je oko 60. Ni tu ishodi priče nisu bili isti. Neke majke su djecu najbrutalniji zločini nad ženama, poput Viline Vlasi u Višegradu, dale na usvajanje i sa njima nikada nisu ostvarile kontakt. Neke Karamanove kuće i dvorane Partizan u Foči, prijedorskih logora se s vremena na vrijeme sa njima viđaju. Neke su zadržale djecu, i tako dalje, žive u neizbrisivim sjećanjima žena i djevojaka koje ali ona, uglavnom, nikada nisu saznala istinitu priču o tome, ko su u njima prošle ili svjedočile patnjama, i u pamćenju onih, koji su njihovi očevi. Pošto su neke žene u ropstvu držane do poroda se interesiraju i ne dozvoljavaju zaboravu da ih prekrije. O njima i duže, ima i slučajeva da su ih uzimali silovatelji i majke više ne se češće govori onda kada žrtve organiziraju posjete mjestima znaju za njihovu sudbinu. nekadašnjih logora i stratišta, kada se uhapse, ili kada se presudi Ja zaista, svakoj od tih žena, koja je smogla snage, i nekom od odgovornih za te zločine. Nažalost, budući da se takva progovorila kako u sudu, tako i u javnosti odajem priznanje mjesta nalaze u RS-u, eventualni pokušaji postavljanja spomen- i izražavam najdublje poštovanje. Uvijek je to mač sa dvije obilježja na ta mjesta, ne bi bili dugog vijeka i vjerovatno bi oštrice. Da li ispričati ili prećutati to? Razumijem svaku od njih završili poput ploče na višegradskoj ćupriji ili spomen-obilježja koja je zauvijek izabrala šutnju o tome, zato jer je to toliko na mjestu brčanskog logora Luka. Svi mi moramo više poraditi osobna drama, a do krajnje mjere je povrijedila njihovu ličnost na kolektivnom sjećanju i pamćenju. Suočavanje sa prošlošću i uništila njihove živote. Takve odluke moramo ispoštovati. S još dugo neće biti na dnevnom redu u Republici Srpskoj. Nakon druge strane, divim se onima koje su o tome progovorile, jer zavjere ćutanja i zločina ćutanja, svaki dan koji kao i prethodni je to toliko važan korak. Prvo, da iz sebe izbace muku i osjećaj prođe u negiranju zločina, ćutanju o izvršiocima zločina, poniženja, koje ćutnjom nemaju s kim dijeliti, a drugo, toliko je lokacijama masovnih grobnica, teret ćutanja generacijama to važno za jednu cjelovitu priču, za sklapanje mozaika o agresiji koje tek stasaju, a koji im ostavljaju njihovi očevi, čini još težim. i genocidu u Bosni i Hercegovini. Svaka ispovijest, neoboriv je Nažalost, rekla sam već, društvo u cjelini ne čini dovoljno za žene- dokument o zločinu i namjerama za etničko čišćenje i istrebljenje žrtve silovanja. Ove žene ponižene na najgrublji i najmonstruozniji nesrpskog stanovništva. način, ne svojom krivicom, moraju biti obaveza društva, koje će snositi ne samo odgovornost već i posljedice ukoliko ih ostavi Da li je Bosna i Hercegovina uspjela naći model kojim bi na margini interesovanja. Ovim ženama, koje su bile hrabre da zaštitila ove žrtve? Koliko je poznato u Bosni ne postoji ni uopšte prežive pakao silovanja, ne treba sažaljenje, već podrška. jedan spomenik žrtvama ovog zločina? Bez svjedočenja preživjelih žrtava, krunskih svjedoka Nažalost, ne postoji niti jedno obilježje na mjestima, koja su najstrašnijih zločina, među kojima su i silovanja, suđenja neće bila mjesta masovnog zatočenja i silovanja žena i djevojaka. A imati pravu težinu.

15 Mora im se pomoći da ne ostanu na socijalnom dnu i tako od nje radio šta, i koliko je htio. Dugo je o tome ćutala, a kada ponovo postanu žrtve, ali ovoga puta zbog nebrige države i je u sebi osjetila potrebu, svoju muku odlučila je podijeliti sa društva. Hrabre i odlučne da zarad istine, savladaju strah od drugima. Ispričala mi je cijelu svoju priču i bila sam prva koja mogućih prijetnji ožive sjećanja na strahote koje su preživjele je tu priču i zabilježila. Priča je bila strahovita. Nakon svega što i svjedoče na suđenjima za ratne zločine, a da pri tom ni izbliza sam čula, bez riječi me ostavila njena volja za životom. Ona je nemaju adekvatnu podršku i pomoć države, ove žene žive danas supruga i majka četvero djece. Ja sam sretna što je ona danas sa brojnim fizičkim posljedicama i pshičkim traumama. Za ipak odabrala život. Ona je skupila hrabrost, snagu, da nastavi svoj položaj, dostojanstvo, i dokazivanje užasa koji su preživjele, vezu sa momkom s kojim je bila u vrijeme kada je Lukić napravio mukotrpno se bore godinama. od nje robinju. Za tog momka se i udala. Kamo sreće da tu ženu Nepodizanje optužnica protiv onih koji su učestvovali u nikada nisam upoznala, odnosno, da njena sudbina nije bila zločinima silovanja i njima ostavljena mogućnost da se slobodno višegradski pakao u režiji Milana Lukića. Ovako, osjećam se kreću među onima, koje su pred njihovom mržnjom, silom i bogatom, poznajući jednu tako posebnu i hrabru osobu, koja je beskrupuloznošču ostale nemoćne, otežava odluku protjeranih iz ništavila, ipak, odlučila zakoračiti u život i poslije svega što je da se vrate na svoje. U ovom slučaju, odluku žena, čiji su muški prošla život udahnuti i svojoj djeci. članovi porodica ubijeni u etničkom čišćenju; amnestira i hrabri zločince, ponižava žrtve i prijeti zaboravom. Kojim se ratnim zločincima sudilo za silovanja u vrijeme agresije 1992-1995? Šta je ono što Vas je posebno dojmilo u priči o ratnim U Haškom tribunalu se sudilo Milanu Lukiću, ali nažalost, silovanjima? Da li biste nešto izdvojili i kako ste se uopće u optužnicu, i pored toliko mnogo dokaza, tačka za zločin zainteresirali za ovu problematiku? silovanja nije uvrštena. Svojevremeno su članice udruženja Susretala sam se sa mnogim svjedočenjima i svjedočenja "Žena-žrtva rata", pred predstavništvom UN-a i Tribunala u koja posjedujem u svojoj pisanoj i audio arhivi, ostavila su Sarajevu organizirali demonstracije, ali sluha za nepravdu i poseban pečat. Svaki put sam sebi postavljala isto pitanje: da li vapaj žrtava nije bilo. Zašto je to tako, poznato je, valjda, samo je moguće da ljudsko zlo može biti tako veliko? tužiteljstvu i sudskom vijeću. Ne znam. To je bilo još vrijeme Ispovijest jedne djevojke; tada djevojke, danas žene, toliko kada je glavni haški tužitelj bila Karla del Ponte. Mnoge njene me se dojmila, ostavila na mene takav dojam, da sam, rekla odluke i potezi morali bi se analizirati pod lupom. Slučaj Milana bih, kao u inat monstrumima i zaboravu, a zbog patnje koju je Lukića i izbacivanje tačke za silovanje, jedna su u nizu potvrda prošla ta neizmjerno draga žena odlučila tragati za pričama o da pravo i pravda nikada neće biti na istom kolosijeku. Ali, za ratnim silovanjima i bilježiti ih, da se čuje, da se ne zaboravi. monstruozne zločine silovanja, koje je Lukić počinio, postoji, Ona je iz Višegrada i praktično je bila roblje Milana Lukića. On je krutim pravnim jezikom rečeno i previše dokaza, koji bi mu

16 "van razumne sumnje", sasvim sigurno dokazali odgovornost pa čak i izrečene presude, bivaju pušteni da ročišta i presude za ovaj zločin. Sudilo se i Mitru Vasiljeviću, kojeg je također čekaju na slobodi. Posljednji u nizu takvih primjera je odluka osudio Haški Tribunal. Što se tiče Suda Bosne i Hercegovine, za Apelacijskog vijeća Suda BiH da poništi prvostepenu presudu zločine silovanja, osuđeni su, između ostalih, Neđo Samardžić, osuđenima za zločin strijeljanja oko 1.500 Bošnjaka i Hrvata na Boban Šimšić, Radovan Stanković, koji je 2007. pobjegao iz Korićanskim stijenama i da ih pusti da obnovu postupka čekaju fočanskog zatvora i Gojko Janković. Slučajeva silovanja bilo je na slobodi. Pri tom, jedan od osuđenih, Dušan Janković, nije ni i u prijedorskim logorima, a u Haškom tribunalu bilo je dokaza došao na izricanje presude izrečene prije gotovo godinu dana. koji su potvrdili slučajeve silovanja na području te općine. Od tada je u bijegu. Preživjele žrtve i svjedoci na suđenjima za ratne zločine žive u strahu. Plaše se za svoje živote i živote Rekli ste, da je i na području prijedorske općine bilo silovanja? svojih porodica i sasvim sigurno, teško da će se odlučiti Tu su možda izvršeni i najkrvaviji zločini u ratnom periodu? svjedočiti ponovo, a znamo, bez svjedoka, nema presuda, koje Šta je danas sa tom općinom? Prijedor je inače poslije Banja će zadovoljiti djelić pravde. Luke najveći grad u Republici Srpskoj? Međutim, još jedno saznanje preživjele Prijedorčane Prijedor je specifičan po tome što je na relativno malom povratnike ne može ostaviti ravnodušnima. Naime, već prostoru nastradao za relativno kratko vrijeme, 3-4 mjeseca, je dobro poznata priča da vlasti RS-a bilo gdje, pa tako i u tako veliki broj ljudi. Ubijeno je oko 3.200 Bošnjaka i Hrvata. Prijedoru ne dozvoljavaju postavljanje spomen-obilježja na Primjerice, za samo pet dana, u julu 1992, na lijevoj obali rijeke mjestima masovnih zločina i stratišta, a u ovom slučaju, na Sane, koja obuhvata osam sela ubijeno je 1.800 ljudi. Među mjestima logora. Na tim mjestima danas je moguće vidjeti njima veliki broj djece i žena. Nemali je broj primjera strijeljanja samo spomenike "oslobodiocima Prijedora", pripadnicima cijelih porodica. Na području Prijedora su bila tri koncentraciona vojske i policije RS-a. Ali je zato, firma Arcelor Mital Stil, koja logora, Omarska, Keraterm i Trnopolje. Na tom području je je otkupila prostor nekadašnjeg logora Omarska, odnosno, nađen veliki broj masovnih grobnica. Ipak, nakon rata, tu se nekadašnjeg rudnika Omarska, koja se ranije nije saglasila sa vratio veliki broj ljudi. Očekivali su da je poratno vrijeme donijelo gradnjom spomen-obilježja žrtvama iz tog logora, izdvojila kraj njihovim mukama. Međutim, njihov povratnički život je jako sredstva i to milionska za gradnju spomenika u čast Olimpijskim težak, a veliki broj danas razmišlja da sve to napusti i ode što igrama u Londonu, koje će biti održane iduće godine. Suština dalje od rodnog praga. Razloga je mnogo i oni su nedopustivi. je u tome da se za gradnju koriste ruda i drugi materijali uzeti Osim što za povratnike nema radnih mjesta, adekvatne pomoći iz Omarske, u kojima su, tokom njihove obrade u mašinama za ni države, niti jednog entiteta, osim što su građani drugog reda, obradu građevinskog materijala vjerovatno nestali i posmrtni eho rata odzvanja na sve strane. Brojni izvršioci ratnih zločina ostaci nekih od žrtava ubijenih u Omarskoj. slobodni su ljudi. A oni, protiv kojih su pokrenuti sudski procesi,

17 Što se tiče količine zla vrlo je nezahvalno govoriti gdje je to Često ste po terenima. Obilazite sva mjesta logora, stratišta, zlo bilo veće, a gdje manje. Svaka od općina u Bosni i Hercegovini mjesta silovanja. Da li postoji kolektivna krivica za zločine koji je nastradala na svoj način. Neki su stradali bježeći pred nožem. su počinjeni u vrijeme agresije i genocida? Neki su ubijeni granatama. Na nekima je izvršeno etničko Kolektivna krivica ne postoji, ali postoji kolektivna čišćenje. Sve to kad se sabere, može se podvesti pod agresiju, odgovornost. Kako vrijeme prolazi ta kolektivna odgovornost etničko čišćenje i zločine protiv čovječnosti koje je izvršeno nad je sve veća i opterećuje sve veći broj ljudi koji odlučuju da nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, a čije je krvavo šute ili šutnju nameću svojim potomcima. Šutnjom, mržnjom finale bio genocid u Srebrenici, u julu 1995. godine. Naravno, sve i neistinama guše njihovu radoznalost. Oni toga, nažalost, ono što se dešavalo tokom 1992. godine na okupiranom dijelu uopće nisu svjesni. Ljudi su odlučili prećutati svoja saznanja o teritorije međunarodno priznate države BiH, a to je, podsjetimo, zločinima, o onima kojima su u njima učestovali, o masovnim u samo nekoliko mjeseci bilo oko 80% teritorije, ima elemente grobnicama, pa zato i kažem: Zločin nad mrtvima još traje. Ta i razmjere genocida. I nadam se da će presude Radovanu šutnja ostavlja prostor za nove zločine. Ovo je važno da što prije Karadžiću i Ratku Mladiću, u čijim se optužnicama nalazi i tačka razumiju i prihvate oni, koji ni za šta nisu krivi, oni u čije ime za genocid u nekoliko općina tokom 1992, to i potvrditi. su zločini počinjeni. Upravo oni, svako za sebe, suočavanjem sa prošlošću, s tom prošlošću moraju rasčistiti, napraviti rez. Koje presude možemo izdvojiti kao veoma važne za današnji Ne smiju dopustiti da ih za dnevnopolitičke i bilo koje druge status Bosne i Hercegovine prema susjedima i regionu? interese uvlače u priču o kolektivnoj krivici. Zato je važno da U Tribunalu je značajan svaki proces, koji je još u toku ili slušamo jedni druge, da činjenice, sudske i historijske iziđu na je okončan. Ali, kao važne predmete osim suđenja Radovanu vidjelo. Bez dijaloga nećemo stići daleko. Šutnja i negiranje, Karadžići i Ratku Mladiću svakako je i predmet Momčila Perišića. zločine i odgovornost čine težim i većim. Ja se nadam da će drugostepena presuda, bez obzira na broj godina koje će mu biti presuđene, donijeti više kvalifikacija i direktne odgovornosti za zločine i genocid u Srebrenici, što nije bio slučaj sa prvostepenom presudom. Tu je i slučaj Franka Simatovića, čiju presudu još čekamo. Ovi predmeti su značajni, jer dokumentacija koja je tu korištena, a dostavljena je naknadno, odnosno, objelodanjena je naknadno, riječ je o dokumentaciji, zapisima sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije, odnosno, Srbije, mogla bi biti značajna za obnovu tužbe BiH protiv Srbije za genocid, za šta nam je ostalo još pet godina.

18 19 Irena Antić Kada bismo razmatrali sa današnjeg gledišta sve te presude, koje bismo mogli izdvojiti kao najznačajnije? MEĐUNARODNA ZAJEDNICA Haški tribunal napravio je mnogo toga i okarakterisao ono IZBJEGAVALA JE ZLOČINE U BIH što se desilo u Bosni i Hercegovini, a uzet ću u obzir Srebrenicu. Suđeno je Radislavu Krstiću, to je sigurno jedna od najznačajnijih NAZVATI PRAVIM IMENOM presuda tribunala, jer je riječ o presudi za genocid. Značajne su presude i one izrečene Milanu i Sredoju Lukiću, iako je riječ o prvostepenim presudama. Važna je i presuda Momčilu Perišiću, ali je, bez obzira na godine, koje je dobio prvostepeno, ono za šta je osuđen daleko od satisfakcije za žrtve. Mnogo toga jeste urađeno, ali mnogo toga i nije. Naime, Haški tribunal jeste Tokom svog dugotrajnog djelovanja na Radio-televiziji obuhvatio visoko pozicionirane vojne i političke lidere RS-a, ali Federacije Bosne i Hercegovine susretali ste se stalno sa nažalost Haški tribunal će zatvoriti svoja vrata, a da iza rešetaka radom Haškog tribunala. Šta će se desiti kada 2014. godine Ševeningena neće biti kreatori svega onoga što se dešavalo Haški tribunal zatvori svoja vrata? tokom 90-tih godina u četiri rata koja je Srbija vodila na ovim Što se tiče Haškog tribunala on privodi kraju svoj rad. Sa prostorima. Dakle, vojni vrh SRJ, članovi Srpske akademije radom bi trebao prestati 2014. godine. Ostat će neki žalbeni nauka i umjetnosti, dio SPC-a. Možemo spomenuti Veljka procesi koji će biti završeni u okviru Rezidualnog mehanizma, koji Kadiljevića, Blagoja Adžića, Dobricu Ćosića i druge koji su izmakli će sa radom početi 2013. godine. Nakon toga, pažnja javnosti, ovozemaljskoj pravdi. prije svega žrtava, bit će fokusirana na domaće pravosuđe. Što se tiče Suda Bosne i Hercegovine, tu će biti još mnogo Šta mislite o sve češćim sklapanjima sporazuma o priznanju posla, jer osim procesa koji su u toku, vode se neke istrage i krivice? za očekivati je podizanje novih optužnica, a sigurno, ima još Pravo i pravda teško da se uvijek mogu usaglasiti. mnogo zločina i za njih odgovornih, protiv kojih će, nadajmo se, Sklapanje sporazuma odnosno priznavanje krivice, automatski u budućnosti biti pokrenuti procesi. Sud Bosne i Hercegovine i podrazumijeva i ublažavanje kazne. Primjerice, Dražen niži sudovi će se sigurno još dugo baviti ovom temom. Moramo Erdemović je bio jedan od direktnih izvršilaca zločina na istaći još jedan značajan aspekt Haškog tribunala, ono što je Branjevu i u Pilici, na mjestima gdje je za jedan dan 16. jula njegova neprocjenjiva vrijednost, a to je ogroman materijal, 1995. ubijeno više od 1.500 Bošnjaka Podrinja, nakon pada dokumentacija, koja sigurno nikada ne bi bila prikupljena da Srebrenice. Priznao je krivicu, i osuđen je na 5 godina zatvora. nije bilo Tribunala. Naravno da je kazna koja mu je izrečena premalena, u odnosu

20 na razmjere tog stravičnog zločina. To su bili civili, već dovoljno rečeno, neke sitnije ribe, nikada vjerovatno ne bi bile ni napaćeni, izgladnjeli, među njima bilo je i maloljetnika. Bilo je uhapšene, ni procesuirane, jer bi i Tribunal i Međunarodna dječaka od 14-15 godina. Jedna takva presuda, a bilo ih je još, zajednica smatrali da je ono najvažnije urađeno. Zvuči apsurdno, naravno da je apsolutno neprihvatljiva za članove porodica ali su upravo optuženici poput Karadžića i Mladića produžili život ubijenih. Ali, eto, kruti zakoni isključuju emocije, a pravosuđe Haškog tribunala. Haški tribunal ostavio nam je to nasljeđe, koje ističe da je to važno, jer se kroz priznanje krivice i sporazum je dokumentovano, koje će nam biti vrlo značajno. Da bismo to dolazi do saznanja o drugim učesnicima zločina, mjestima iskoristili na pravi način potrebno je da što prije poradimo kako pogubljenja i mjestima masovnih grobnica u kojima se nalaze na individualnom, tako i na kolektivnom sjećanju i pamćenju. žrtve. Važno je da je donesena presuda, a ono što je satisfakcija Ponekad imam dojam da oni koji se još uvijek predano bave porodicama preživjelih i porodicama ubijenih, o tome teško da ovim poslom, istraživanjima, traganjem za pravdom, kao i možemo govoriti. Možda takva praksa ne bi bila loša kada bi se porodice i preživjele žrtve, su sve više izloženi podsmjehu. Ne spriječila njena zloupotreba, jer ono što sada imamo na sceni bih rekla, da to nije dobrodošlo, nego se doživljava kao da je jeste upravo to. Okorjeli zločinci sa našim pravosuđem igraju prevaziđeno. Kao da je to nešto što treba da se ostavi iza sebe, se pijace, zloupotrebljavajući katastrofalno loše uređen pravni kao ratna prošlost. Gotovo 20 godina poslije rata, ja tako ne sistem, ponižavaju i žrtve i to pravosuđe. A zašto i ne bi kad im mislim. Upravo mislim suprotno i pokušavam na to skrenuti se može. Brane se sa slobode, ne privode uoči izricanja presude, pažnju. Moje mišljenje je da sve dok država nije institucionalno ma kakva ona bila. I šta onda dobijemo? Optuženi ne dođe na organizirana, kao što i nije, da se pomogne žrtvama, da se završi izricanje presude, i baš tog jutra kad krene u Sud, pokvari mu se sa tim bolnim mukotrpnim procesom, hapšenja i procesuiranja auto i nestane bez traga. Molim vas, koja bi ugledna pravosudna ratnih zločinaca i procesima ekshumacija, sa ovom pričom se institucija sebi dozvolila takve skandale. ne može stati. Mi smo dužni da se time bavimo i da o tome govorimo sve dok se u ovoj zemlji nestali broje hiljadama, Kada govorimo o ratnim zločinima, reklo bi se nekad, javnost onih koji su bačeni u još stotine neotvorenih grobnica. To zna i prati suđenja i sve u vezi sa najodgovornijima za zločine. je sjećanje, koje se mora nadopunjavati osim pravosudnim Koliko se pažnje poklanja i koliko javnost uopće zna o činjenicama, historijskim istraživanjima, svjedočenjima žrtava, zločincima poput Milana Lukića, Gorana Jelisića, Darka Mrđe a to jednostavno ne smije da stane. Mislim da kao društvo, i njihovim zločinima? nemamo dovoljno sluha za važnost kolektivnog sjećanja i Da nije bilo Haškog tribunala, odnosno hronologije kojom je pamćenja. Zaborav bi bio najveća kazna na koju bismo mi išlo hapšenje onih protiv kojih je Hag podigao optužnice, da ta u Bosni i Hercegovini, a posebno Bošnjaci, koji su doživjeli hronologija nije završila sa najtraženijim haškim bjeguncima, a genocid, sebe mogli osuditi. to su Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Goran Hadžić, uslovno

21 Kada govorimo o zločinu u Bosni i Hercegovini. Srpska strana Kada uzmemo u obzir optužnicu Radovana Karadžića i stalno napominje da su zločini počini i od strane HVO i ARBIH. optužnicu Ratka Mladića, šta se tu može primijetiti? Koja je Ako su počinjeni, koja je onda razlika u odnosu na srpske tu razlika, i da li uopće postoji razlika u optužnicama? zločine? Sreća je da su se Radovan Karadžić i Ratko Mladić našli u Sasvim je sigurno, da je zločina bilo na svim stranama. Svi Hagu. I jedan i drugi u dvije tačke optužnice terete se za genocid. zločini moraju biti rasvijetljeni, a žrtve pronađene i dostojno U jednoj za genocid na širem području: u gradovima Krajine, ukopane. Ali, velika je razlika u namjerama i razmjerama zločina. istočne Bosne i Brčkog. U drugoj za genocid u Srebrenici. Kada Ono što je bila srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, sve što je u pitanju Karadžić; njemu se sudi za još deset općina za je učinjeno u BiH, a što je na kraju imalo krvavo genocidno etničko čišćenje tokom ‘92. godine. Za Mladića u optužnici kako finale u Srebrenici u julu ‘95. je bilo vrlo brižljivo, kontinuirano sada stoji je osam općina i u odnosu na Karadžića isključeni su pripremano iz više centara moći, u Beogradu, SANU, Pravni mu Višegrad i Brčko. Mladiću se u optužnici ne navodi optužba fakultet Univerziteta u Beogradu, JNA, te Srpska pravoslavna za ova dva grada, ali je sasvim sigurno da su u tim gradovima crkva, koja je dala veliki doprinos pripremanju, mobilizaciji izvršeni najstrašniji zločini. srpskog naroda, mobilizaciji njihove emocije, koja ih je gurnula Nakon genocida u Srebrenici, Međunarodna zajednica više u rat, a ona se od toga nikada nije distancirala. Ja ću reći da nije mogla ostati samo nijemi posmatrač i zločin je morala smatram da je i ono što su hrvatske snage provodile u dijelu nazvati pravim imenom-genocidom. Do tada je sa BiH igrala srednje Bosne i u Hercegovini, bio klasični primjer agresije jednu kukavičku igru, izbjegavajući zločine nazvati pravim na našu zemlju. Agresije, jer je sasvim jasno da su u tome imenom, jer bi to u krajnjem slučaju podrazumijevalo vojnu učestvovale i jedinice države Hrvatske. A razlika između zločina intervenciju, na šta je obavezivala Konvencija UN-a. Sasvim koje su činile srpske snage i pojedini pripadnici bosanskih snaga sigurno da ono što se dešavalo tokom 92-95. godine na području je u tome, što su naspram organiziranih srpskih zločina, ovo bili Prijedora, Sanskog Mosta, Kotor Varoši, Kozarca, Višegrada, pojedinačni, izolovani zločini, a ne zločini Armije, koja je branila Foče, Brčkog, te nekih dijelova istočne Hercegovine, da je to svoju zemlju. Takvih zločina je bilo. Neki su već dokazani, a neki apsolutno bilo nešto što podvodimo pod etničko čišćenje i pod će se vremenom dokazati. To je veoma važno da se dokaže, te genocid. Sad bi se ovdje zlobnici poigrali, možda brojem žrtava da se procesuiraju svi pojedinci koji su za to odgovorni. Sasvim koji su stradali, u jednom ili pak drugom gradu, pa bi rekli: "Nije sigurno jeste da to nisu bili organizirani zločini pripremani na to osam hiljada, nego je to osam stotina." Suština u ovom jeste, način na koji je to radila strana koja je vršila agresiju na ovu kada se govori o genocidu, uopće nije stvar u brojci nastradalih, zemlju. Iza Armije RBiH nisu ostajale masovne grobnice. protjeranih, već je suština u namjeri. Nju je najteže dokazati, Presude našim generalima u Hagu trebalo bi nešto da znače u kada to uđe u sudski postupak, a važna stvar je istaći da genocid tom smislu. ne može počiniti jedna osoba ili pak grupa ljudi, to je projekat

22 na kojem radi cijela jedna država, u šta moraju biti uključene na sve načine pokušavaju da rade na dokumentiranju zločina sve strukture, a to je u ovom slučaju bila Srbija, koja je tokom počinjenih u ime njihovog naroda, i koji im na adekvatan način 90-tih vodila četiri rata. pokušavaju približiti kako bi razumjeli šta se to dešavalo u godinama u kojima nisu bili ni rođeni. To je veoma važna stvar, Dvadeset godina prošlo je od početka ratnih pohoda koje je a važna je zbog nekih regionalnih suradnji koje će biti moguće Srbija vodila. Mnogo toga se promijenilo u Srbiji, međutim nakon unutarnacionalih razumijevanja i sučeljavanja sa istinom koliko je srbijanska javnost svjesna počinjenih zločina u četiri i prošlošću. Tek kada tu fazu prođu sve države bivše Jugoslavije rata u toku deset godina? unutar sebe, pa onda i regionalno, tek onda ćemo moći govoriti Srbija je još uvijek u velikom vakuumu. Vlast koja je povela o nekom pomirenju na ovim prostorima. ratove, a čije je oličenje bio Slobodan Milošević, više nije vlast, Miloševića nema, ali njegove ideje, nažalost, još uvijek žive. Prije nekog vremena pokrenuta je kampanja za osnivanja Površno gledano, ima nekih promjena, ali realno, to je samo REKOM-a tj. Regionalne komisije na području bivše šminka. Ništa drugo. Zoran Đinđić bio je nada za tu zemlju, Jugoslavije. Predsjednik Republike Srbije Boris Tadić, ali njegovo ubistvo vratilo je Srbiju daleko, daleko unatrag. Bila je i predsjednik Hrvatske dr. Ivo Josipović, te Parlament Crne dugo vremena u velikoj informativnoj blokadi. Tokom ratnih Gore su ovo podržali. Međutim, vlasti u Bosni i Hercegovini godina, šta se to dešavalo u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, mediji su prešutjele, ali je prikupljanje potpisa trajalo u mnogim su vješto prikrivali, ali onaj ko je htio, mogao je da zna i znao je. gradovima Bosne i Hercegovine. Kako Vi gledate na to? Iako ih je malo, predstavnici nevladinih organizacija prvi su digli Rekla sam već, regionalna saradnja jeste važna i neophodna, svoj glas protiv rata i ubijanja, vođenih u njihovo ime. U postali je za to potrebno ispuniti neke uslove, kako neriješeni ratnim godinama one još uvijek imaju tu hrabrost, moralnu događaji iz prošlosti ne bi otišli pod tepih, jer bi kad-tad odgovornost, elementarnu humanost i građansku solidarnost. napravili iste probleme sa možda gorim posljedicama. U ovom Možemo reći da danas ima malo više mladih ljudi, koji razumiju, regionu ljudi u svim segmentima moraju biti upućeni jedni na koji žele razumjeti, ono što su im njihovi roditelji prećutkivali. druge, i tek tada će nam svima biti bolje. Kada su u pitanju Ponekad imam dojam da u Srbiji imate dvije krajnosti. Imate onu ratni zločini, saradnja ide najsporije, jer je to najosjetljivija ekstremnu stranu, koja sa generacije na generaciju odrasta u tema. REKOM kako je sada zamišljen, mislim da nije na dobrom toj mržnji, u veličanju zločina, ali imate isto tako mlade ljude koji putu. Ponavljam, prvo unutarnacionalna, pa regionalna se kroz neke škole ljudskih prava, kroz svoje neko individualno saradnja. Sve drugo je razvodnjena istina i uzaludno trošenje interesovanje pokušavaju uključiti i upoznati, a onda se priključiti vremena, ljudskog kapaciteta i novca, a REKOM je do sada nekim organizacijama, poput: Helsinškog komiteta za ljudska potrošio ogromne sume. Kada govorimo o onome što se zbilo prava, Žena u crnom, Fondacije Biljana Kovačević-Vučo... koje na području bivše Jugoslavije, moramo uzeti u obzir kontekst

23 događaja i okolnosti koje su dovele do toga. Rat i sve ono što principu, te informacije imaju oni koji su u zločinu učestvovali je pripremano kroz velikosrpski projekat, a možemo se vratiti ili su ga naredili. Rekla sam, kod sklapanja sporazuma, osuđeni na Memorandum SANU-a. Tek kada to budemo shvatili, onda nekada daju važne podatke. Nažalost, većina nalogodavaca i ćemo moći krenuti korak naprijed. REKOM nije ponudio takve izvršilaca ćuti. Nije bio rijedak slučaj da oni koji nude informacije temelje. Mora se jasno i od početka znati i ko je izvršio agresiju, o grobnicama traže ogromne sume novca kao protuuslugu. I i ko je imao i još ima teritorijalne aspiracije i prema BiH i prema to je poražavajuće. Taj teret ćutanja o zločinima, zločincima i Hrvatskoj... Mora se znati ko je išao na tuđu teritoriju, pa tako lokacijama masovnih grobnica opterećuje kompletno društvo, stradao kao vojnik, pod naoružanjem, a ko je i zbog koga bježao a oni koji ćute svojim pokoljenjima ostavljaju teško, krvavo pred nožem, pokoljem, granatama. Ne može se nametati sa naslijeđe, ali toga nisu ili ne žele biti svjesni. takvim pristupom razmišljanje i stav da su svi jednako stradali i bili odgovorni. Važno je slušati žrtve, ali to nije dovoljno Šta se danas dešava na području Republike Srpske, kada i ne možemo se stalno vrtiti u krug, kao što to rade osnivači govorimo o kolektivnoj svijesti shvatanja počinjenih zločina REKOM-a. u ime srpskog naroda. Još uvijek ne postoje spomen-ploče, a da ne govorimo o negiranju genocida. Šta Vi mislite o tome? Možete li nam dati podatke za koliko se još uvijek žrtava To je opet pitanje kolektivnog sjećanja, pamćenja, da se ovo traga na području Bosne i Hercegovine. Veliki broj godina je društvo, da se manji bh. entitet konačno suoči sa prošlošću i prošao, a još uvijek nisu otkrivene mnogo masovne grobnice kolektivnom odgovornošću. Nažalost, takve iskrenosti u takvim u mnogim dijelovima naše zemlje? sredinama još nema. Mladi ljudi koji tamo žive, niti žele da U Bosni i Hercegovini se otprilike traga za oko 10.000 znaju, niti im je neko pružio mogućnost da se s time suoče. nestalih. Do sada je pronađeno oko 22.000. Praktično, Primjerice, zabrana postavljanja spomen-ploča na mjestima pronađeno je oko 2/3 nestalih. Nažalost, jasno je da jedan broj masovnih stradanja, logora, pronađenih grobnica je potvrda žrtava nikada neće biti pronađen i dostojanstveno ukopan. nespremnosti manjeg bh. entiteta da se suoči sa prošlošću. To Mnoge žrtve odnijele su rijeke Drina i Sava. Mnogi su opet na me uopće ne iznenađuje. Ja sam vidjela dosta takvih primjera najmonstruozniji način zapaljeni. Njihova tijela ili su izgorjela i pokušaja surađujući sa porodicama preživjelih ili ubijenih na do pepela, ili su uklanjana sa mjesta zločina, poput spaljivanja području Prijedora. Teško da ćete naći, u stvari nećete naći više od 70 civila u višegradskoj Pionirskoj ulici, a potom još 70 u nikakav spomenik koji podsjeća na bošnjačke žrtve, ili pak tablu jednoj kući na Bikavcu. Za te zločine osuđeni su Milan i Sredoje na kojoj piše da je na tom i tom mjestu bio logor Omarska, Lukić. Oba ova zločina počinjena su u junu mjesecu ‘92. godine. logor Trnopolje ili Keraterm. Zato ćete na svakom koraku naći Problem sa kojim se nadležni najčešće susreću jeste dobijanje spomenike oslobodiocima, srpskim oslobodiocima tog područja, informacija o mjestima masovnih pogubljenja i grobnica. U što je naravno potpuni apsurd. Od koga se to oslobađao Prijedor

24 1992?! Od golorukih nesrpskih civila krivih samo zato što su bili Bošnjaci ili Hrvati. Masovne grobnice i mezarja najbolje govore kako se "branio" Prijedor-najstrašnijim zločinima nad hiljadama nevinih civila. Kao uostalom i Višegrad, Foča, Sanski Most... Republika Srpska danas ima kontinuitet sa Karadžićevom i Miloševićevom politikom. Ima nove figure, nove igrače, koji pristaju da se Beograd prema njima odnosi kao prema ratnom plijenu. Toliko godina poslije rata, genocida i etničkog čišćenja u Republici Srpskoj ulicama se slobodno šeta daleko veći broj zločinaca, nego povratnika. Na sceni je orkestrirano negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca i njihovih krvavih "podviga". I sve dok je tako, a bojim se potrajat će dugo, Republiku Srpsku možemo posmatrati samo kao genocidnu tvorevinu, što ona apsolutno jeste. Taj entitet bi sa počinjanjem bolnog i dugoročnog procesa suočavanja sa prošlošću i odgovornošću omogućio Bosni i Hercegovini da krene korak naprijed, ali to njegovi lideri ne žele....

25 Irena Antić gdje se kreću pojedini i potencijalni ratni zločinci. Naravno, SPC-E JE U PREDVEČERJE RASPADA to se dešava, ne samo zbog nečije aljkavosti i neznanja, već i zbog toga što nije rijedak slučaj da baš u institucijama i JUGOSLAVIJE VJEŠTO MOBILIZIRALA agencijama nadležnim za ova pitanja rade ljudi, koji su i sami EMOCIJE SRPSKOG NARODA ZA bili učesnici u brojnim zločinima i imaju debelih razloga, zašto obustaviti ili onemogućiti ulazak u trag pojedincima, dobijanju RATOVE 90-TIH informacija, zatvaranju očiju na mnogo toga...Zato kažem, da je Bosna i Hercegovina zemlja sa poremećenim vrijednostima i poremećenim sistemom obaveza. Ovdje je učinjeno veliko zlo. Zašto je Bosna i Hercegovina tako spora u rješavanju procesa Konačna tačka na priču o procesuiranjima odgovornih, traganju ranih zločina iz 90-tih godina? Da li ima pomaka? Gdje je za nestalim, priču o zločinima i njihovom dokumentiranju, problem? Žrtve se stalno žale, a država nedovoljno poduzima. vjerovatno, nikada neće moći biti stavljena. Ali, za jedno Bosna i Hercegovina ima veoma složen pravosudni sistem. realno sagledavanje svega što se zbivalo, osim sudske istine, Sudove i tužiteljstva na nivou entiteta i Brčko Distrikta, Državni neophodno je prikupljanje jasnih, utvrđenih historijskih sud i tužiteljstvo, te okružne i kantonalne pravosudne institucije. činjenica, neophodan je obrazovni sistem, koji će budućim Ne primjenjuju isti Krivični zakon. Veliki broj slučajeva ratnih generacijama ponuditi jasnu sliku i materiju o agresiji i genocidu zločina još nije došao ni u fazu istrage. Nije rijedak slučaj da počinjenom u BiH. Važni su i umjetnici, koji će na svoj način predmeti godinama stoje u ladicama, da dokumentacija nestaje ispričati, izreći, zabilježiti i sačuvati nedavnu ratnu prošlost ove na čudan način, a sa druge strane hiljade preživjelih žrtava čeka zemlje. Neophodno je da se cijelo društvo angažira kako bi se pravdu za zlo koje im je učinjeno, za njihove najbliže koji su sačuvalo od zaborava ono što je učinjeno Bosni i Hercegovini, ubijeni. Isto tako i na hiljade onih koji su okrvavili ruke, slobodni njenim građanima, prvenstveno Bošnjacima. su i bez straha da će ikada odgovarati za svoja zlodjela. Pitanje procesuiranja odgovornih za ratne zločine nije institucionalno Spomenuli smo Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC). Mnogi je riješeno. Imamo Strategiju za procesuiranje odgovornih, imamo spominju kao jednu od odgovornih srpskih instutucija za Zakon o nestalim, ni ti dokumenti, niti bilo koji drugi, koji se ratove 90-tih? dotiču ove problematike, postoje deklarativno. Uglavnom SPC uz svoj jasan politički angažman nikada nije pokazala dobru se ne provode. Žrtve su danas te koje mnogim institucijama volju da se otvori pitanje njene uloge i odgovornosti u raspadu i i organizacijama moraju svakodnevno ponavljati da one još ratovima na području bivše Jugoslavije i nije napravila ništa kako postoje i podsjećati ih na obaveze, koje ne izvršavaju. Ima bi Srbiji pokazala moralni pravac da sa sebe skine tešku hipoteku slučajeva u kojima žrtve nabavljaju dokaze i informacije o tome zločina iz 90-tih. što ostavlja dovoljno prostora frustracijama

26 onih koji su činili ili odobravali zločine, onih u čije ime, a protiv se vratila u svoje okvire. Međutim, nakon njegovog ubistva, njihove volje su zločini činjeni, a posebno onih koji su bili žrtve. Vojislav Koštunica je Crkvu opet vratio u političke krugove, davši Crkva je nažalost krajem 20-tog vijeka dala pečat savremenom joj mogućnost donošenja političkih odluka i uključivši je čak i u srpskom nacionalizmu i jedan je od ključnih faktora najnovije pregovore o Kosovu. Tada se ponovo zaigralo na kartu emocija, srpske istorije za razumijevanje karaktera rata. SPC je krajem istorijskih vrijednosti i mita. Od tada se politika ponovo počela 80-tih i početkom 90-tih, kroz pripreme i samo obilježavanje voditi iz crkvenih krugova. Da se vratim na ulogu SPC-a u ratu. 600 godišnjice kosovske bitke, organizirala otkopavanja i Jednostavno, ne smijemo zanemariti činjenicu da su sveštenici premještanja kostiju srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata. SPC-a blagosiljali i vojnike i puščane i tenkovske cijevi, kojima Organizirano je i otkopavanje i premještanje mošti kneza Lazara su ubijene na desetine hiljada ljudi, srušeni brojni gradovi, u Gračanicu. Prolazeći kroz brojne eparhije u BiH i Hrvatskoj, opustošena sela... Spomenimo samo one, koji su svoj sveštenički mobilizirala je tako emocije dijela srpskog stanovništva. blagoslov dali do zuba naoružanim srpskim vojnicima, koji su Sociolog Mirko Đorđević pisao je o tome kako je maršuta nakon toga učestvovali u masovnim strijeljanjima bošnjačkih kojom su prenošene mošti, bila upravo ona maršuta, kojom su civila Podrinja, nakon pada Srebrenice. Odavno nije tajna kasnije prošli tenkovi bivše JNA, ostavljajući iza sebe pustoš i da je SPC tokom ratnih godina zloupotrebljavala i dio svog smrt. Nakon objavljivanja Memoranduma Srpske akademije humanitarnog rada i svoje dobre veze sa političkim, vojnim i nauka i umjetnosti, koji postaje nacionalni program, Matija policijskim službama, pa su tako mnogi žmirili na činjenicu da je Bećković, Antonije Isaković i Dobrica Ćosić pojedince iz SPC-a uz pakete, koje su građani Srbije slali svojoj rodbini i prijateljima uvlače u politički život. Tada crkva i nacionalistička intelektualna u ratom zahvaćena područja, SPC preko granice prebacivala elita staju na iste pozicije na kojima je i političko rukovodstvo, ogromne količine oružja i municije. Znano je odavno da je na čelu sa Slobodanom Miloševićem. SPC nikada nije krila vladika Kačavenda bio među najglasnijim ratnim huškačima, svoj dobar odnos sa srpskim ratnim rukovodstvom u BiH duboko involviran u progone, pljačku, odgovoran za brojne i Hrvatskoj. Bila je autor dvije deklaracije kojima se tražila zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom Semberije, a obustava vođenja postupka protiv Radovana Karadžića. Nakon na vidjelo izlaze i brojna nova saznanja o njegovoj umiješanosti potpisivanja Dejtonskog sporazuma, osam vladika SPC-a, na u zločine nad Bošnjacima Srebrenice. Njegovo prijateljevanje čelu sa Amfilohijem Radovićem, na vanrednom saboru SPC-a, u početkom 1992. sa Arkanom i Biljanom Plavšić u Bijeljini, decembru 1995. van snage stavlja odluku, sa potpisom Patrijarha zatim, sa pripadnicima vojske RS-a i lokalnim vlastima u okolini Pavla, kojom se Milošević ovlašćuje za pregovore u ime svih Srba. Srebrenice nakon njenog pada i šurovanje sa današnjom vlašću Razlog tome bio je taj što je Milošević bio potpisnik Dejtonskog u RS-u govore dovoljno o neraskidivoj sprezi crkve i politike. sporazuma, a vladike su smatrale da je trebalo nastaviti rat i ne pristati na "ucjene Zapada". Za vrijeme Zorana Đinđića, Crkva

27 Šta je sa Haškim tribunalom? Zašto nikada svećenici nisu čak i knjige, kao što je nedavno bio slučaj sa knjigom haškog procesuirani zbog velikosrpske politike ili pak huškačke osuđenika Milana Lukića. Njegovu knjigu, na Palama promovirali politike unutar Crkve? su upravo sveštenici. Brojni su primjeri gdje je SPC upetljana i Tribunal je propustio jednu važnu stvar, da podigne optužnice u otimačinu bošnjačke zemlje na teritoriji RS-a. Primjer za to procesuira i osudi vrh JNA, ideologe i tvorce velikosrpskog je posjed Fate Orlović u Konjević Polju, na kojem godinama projekta, već pomenutu nacionalističku akademsku elitu, stoji bespravno izgrađena crkva. Tu je i Bijeljina. Vladikin zatim one koji su ukaljali ne samo svoj obraz i novinarsku dvor u kojem obitava Vasilije Kačavenda građen je na uštrb profesiju i pero, već skrivili svojim zlim jezicima i mržnjom ko bošnjačke zemlje. Takvih primjera ima još. Ima i nekih, pa hajde zna koliko zločina, koje su, slušajući njihove izvještaje, počinili da ih nazovemo, pozitivnijim primjerima. Vladika zahumsko- ljudi u uniformama. I na koncu, tu svakako moramo pomenuti hercegovački Grigorije vratio se u Mostar. Povratak vladike i one koji su krijući se iza svojih svešteničkih mantija i titula jeste pozitivan primjer za obnovu suživota i povratak raseljenih, podržavali, pomagali i blagosiljali zločine. Bojim se da je za ali i Grigorije je jedan od onih o čijoj bi se mračnoj prošlosti, iz mnoge od njih sada već kasno, ali je velika nepravda da ih nije perioda ratnih godina i skrivanja iza svećeničkih mantija imalo stigla ovozemaljska ruka pravde. Sada nama, svakom u domenu šta reći. Odnekud se valjda mora početi. Važna je dobra volja njegovog posla, ostaje obaveza da rasvjetljavajući zločine iz da se napravi nešto dobro, a da bismo nešto dobro napravili za 90-tih i stavljajući ih u kontekst događaja iz tog perioda ne sve narode koji žive u Bosni i Hercegovini tj. za građane Bosne izostavimo one koji su bili temeljni nosioci zla velikosrpskog i Hercegovine, potrebno je da rasčistimo sa prošlošću. Ovoga projekta. puta ne bismo smjeli ništa gurnuti pod tepih, jer bi nam se opet moglo razbiti o glavu. Ne bismo smjeli dozvoliti da se opet U kojoj se danas poziciji nalazi Srpska pravoslavna crkva? žrtve broje hiljadama zbog nečije nespremnosti da se suoči sa Kako sam maloprije već rekla, SPC itekako je involvirana u prošlošću i odgovornošću. politički život i odluke, kako u Srbiji, tako i u manjem bh.entitetu, prema kojem se sve ove godine nakon rata i Srbija i sve njene Šta je sa Republikom Crnom Gorom i njenom odgovornošču institucije, pa tako i SPC, odnose kao prema svom ratnom za zločine u BiH? plijenu i svojoj isturenoj prekodrinskoj ekspozituri. Na sceni Ni Crna Gora još nije prošla taj težak i mukotrpan proces je klasična klerikalizacija, tj. sistem u kojem država i crkva čine suočavanja sa svojom prošlošču i odgovornošću za zločine nad jedno. Ni nakon izbora novog patrijarha, Irineja, prije gotovo građanima BiH. Njeni dobrovoljci među prvima su sa zločinačkim dvije godine, ništa se nije promijenilo. SPC se ne želi suočiti namjerama kročili na tlo BiH. Sjetimo se sela Ravno i zločina se sa dijelom mračne ratne prošlosti za koji ima odgovornost, počinjenih na tom području još u jesen 1991. godine. Ipak, o zločincima mudro pravi herojske mitove, promovira im najveća mrlja na savjesti države Crne Gore u odnosu na našu

28 zemlju jeste deportacija Bošnjaka iz Crne Gore, tačnije Herceg Novog natrag u BiH, odnosno u Foču, gdje su predati srpskim vlastima i vojsci, a potom ubijeni. Ovaj zločin počinjen je u maju 1992. Posmrtni ostaci više od 60 ubijenih još nisu pronađeni. Vođeni su sudski procesi protiv nekoliko osoba, izvršilaca. Nalogodavci, državni i policijski vrh, nisu procesuirani. Crna Gora prema BiH ima još veliku obavezu i moralnu odgovornost.

29 Roy Gutman ali stvarna činjenica je da to jednostavno ne funkcioniše. PORICANJE GENOCIDA DOVODI DO Razlog tome je što je opozicija, stranka Iraqiya, dugo vremena bojkotovala parlament jer ih je premijer toliko distancirao da im NOVIH LAŽI, NOVIH OBMANA I se glas uopće nije mogao čuti iako su osvojili veliki broj glasova BUDUĆIH GREŠAKA na izborima. To je sistem gdje nema dogovorenih pravila demokratije i gdje niko ne igra po pravilima, zemlja u razvoju ali mislim da trenutno, stvari idu nizbrdo. Tenzije među vodećim političkim figurama stalno rastu i ne znam kako će se sve to Kakva je danas sigurnost unutar granica Iraka? Da li je to riješiti. Vlada ne tretira ozbiljna pitanja i ozbiljne novinare na danas sigurna zemlja? način na koji bi trebala. To ipak nije slobodna zemlja u smislu da se možete lahko i sigurno kretati, uvijek gledate preko ramena da biste bili sigurni Da li postoji netrpeljivost prema Amerikancima, kao da je sve uredu, ali je situacija znatno bolja nego prije 2-3 godine. okupatorima? To još uvijek nije mjesto gdje bi se neiračanin ili pak nearap Ne, ne bih to tako rekao. Amerikanci žele siguran i mogao slobodno kretati, sam hodati ili ići u kupovinu. Za vas je demokratski Irak i stanovnici Iraka vjeruju da im Amerikanci sve aranžirano: kuća u kompleksu ograđenom visokim zidovima mogu pomoći da to postignu. Postoje neki ljudi sa margina koji koji je 24 sata čuvan, voze vas vozači koji su istrenirani kako žele amerikance van Iraka, a imate i amerikanaca koji uopće ne da izbjegnu nevolje i imate određene trase zacrtane kojima se žele tu da budu. To je zemlja koja prolazi kroz promjene kao i možete kretati, u biti, sve je detaljno organizovano i planirano većina arapskog svijeta. kako biste bili zaštićeni i sigurni. To nije sigurno mjesto, ali rizik ipak nije nepodnošljiv. Da li se Irak poslije Saddama nalazi u situaciji u kakvoj se nalazila Srbija padom Slobodana Miloševića? Nakon pada režima Sadama Huseina i stranke BAS da li je Irak Vrlo interesantno zapažanje, ali nisam to nikada do sada postao demokratska zemlja? Ili je to još jedna laž u politici? uspoređivao. Obojica su bili diktatori, kršili sva pravila, velika Naizgled ima demokratije, ali to još uvijek nije demokratska zlodjela su činili i njihov odlazak je dobrodošao. Za razliku zemlja. Da bi postao demokratska zemlja potrebno je mnogo više od Srbije, u Iraku je taj prijelaz od diktatorskog režima do od samih izbora, morate imati taj "duh" za izgradnju institucija demokratije teži jer Srbija ipak ima sve te evropske demokratske i izgradnju političke kulture, a Irak je tek u ranim fazama toga. zemlje da je usmjere. Kod Srbije problem predstavlja njihova Održali su izbore koji su bili relativno fer, relativno dobro historija i činjenice koje mnogi Srbi nisu željeli da znaju. organizovani i ljudi na čelu države kažu da žele demokratiju,

30 Jesu li šokantne slike Abu Ghraiba dokazi da je američka da je Tito mrtav. Jugoslavija je bila jedna od najnaprednijih vojska počinila ratne zločine kao srpska vojska u Bosni ‘92. komunističkih zemalja, najliberalnija, najotvorenija ali nije imala godine, otvaranjem logora? alternativu kojoj bi se okrenula. Nacionalisti su iskoristili priliku Vaše pitanje je na mjestu, jer zaista, ratni zločin je ratni da potiču razlike, ksenofobiju, mržnju i mnogo toga. Ono što se zločin, ali postoje razine ratnih zločina. Mučenje i ponižavanje i ‘89. desilo ne možete odvojiti od Tita. Tito je vodio zemlju na kompletno kršenje pravila u Abu Ghraibu nije prihvatljivo, to što takav način da su mu se mnogi od nas divili, ali nažalost mislim su američke snage učinile, ali to je potpuno drugačijeg opsega da je historija presudila da Tito nije uspio. i veličine od Omarske. U Omarskoj su ljudi zatvarani samo na osnovu etničke ili vjerske pripadnosti i nasmrt su mučeni i Kako ste došli ‘92. u BiH? izgladnjivani. To se radilo sistematski i bilo je dosta rašireno i to Kako sam tu bio izvjestilac još i za vrijeme Jugoslavije, bio ne samo u Omarskoj, tu je bila i logor Luka u Brčkom i još bar 20- sam upoznat sa područjem. Kad su predratna dešavanja počela 30 mjesta gdje su se iste stvari dešavale. Koliko je meni poznato, to je bilo istovremeno dok je Zaljevski rat bio aktuelan. Bio sam Abu Ghraib je izolovan slučaj i potpuno je neprihvatljivo ono što u Ljubljani kada je Slovenija proglasila nezavisnost, u Zagrebu se tu desilo, ali to nije bio dio vojnog plana ili strategije. za vrijeme rata u Hrvatskoj i imao sam predosjećaj da će po njegovom završetku krenuti rat u Bosni. Mnogo sam se trudio da Je li Jugoslavija bila vještačka ili prirodna tvorevina Južnih svoje novine zainteresiram za nastupajući rat u Bosni. Posjetio Slavena? sam Banja Luku i razgovarao sa tadašnjim vodećim ljudima u Zapravo, ja sam bio reporter u Jugoslaviji za vrijeme Tita, politici, ali i intelektualcima i nakon toga sam osjetio da će se nikad ga nisam upoznao ali sam ga blisko proučavao, bar dvije zaista u Bosni desiti užasan rat. Zadesio sam se u Sarajevu kada cijele godine. Izuzetno cijenim ono što je uspio učiniti sa tim su izašli rezultati referenduma, moram reći da su moji urednici različitim republikama i oblastima, nacionalnostima, jezicima, mislili da je sve to previše konfuzno i previše kompleksno i nisu to je bilo vrlo kompleksno područje. Problem s Titom je ustvari bili previše zainteresovani za tu priču. Kada sam otkrio masovna pitanje njegovog nasljednika, on je kreirao cijeli niz ustava, koji su iseljavanja i premještanja ljudi vozovima uz pomoć državne izbačeni od strane onoga koji je došao nakon njega, Miloševića. vojske i policije, počeo sam raditi na dokazivanju toga, tražio Prvo, Tito nije uspio da izgradi institucije koje će se baviti sam žrtve i slušao njihove priče, a potom išao počiniocima i sa istinom, dosta toga se "guralo pod tepih". Drugo jednopartijski njima razgovarao, kako bih mogao napisati sveobuhvatnu priču komunistički sistem je dovoljan i funkcioniše određen period o nečemu što se ne bi smjelo događati. Nakon dosta dugog vremena, ali nije dovoljna baza za stabilnu budućnost. Sistem se perioda i frustracija, napokon sam pronašao način kako da ne bi trebao oslanjati na jednu harizmatičnu ličnost da vodi zemlju. sastavim čvrstu i utemeljenu priču na ubjedljiv način i tek onda Tito je umro ‘81. ali je ljudima deset godina trebalo da prihvate su mi urednici dali dopuštenje da nastavim sa tim svojim radom.

31 Je li Izetbegovićeva Islamska deklaracije zaista bila problem je na kraju dovelo do toliko smrti, logora i uništenja. Međutim, za opstanak Srba u BiH? u to vrijeme glavni huškač je bio Milošević, jer je on mislio da Za vrijeme dok je pisao knjigu dešavao se raspad komunizma je vrijeme da Srbi tj. on, kontrolišu područje bivše Jugoslavije, i na različite puteve i svako se pokušavao približiti narodnoj za to nije birao metode, uključio je svu vojsku, policiju i koristio skupini koristeći neka religijska, etnička ili nacionalna sredstva. sve najgore metode da sprovede svoju želju. Može se reći da je Bar sam ja to tako shvatio. Ne mislim da je Izetbegović ijednu on jedan od najgorih vođa koje je Evropa vidjela nakon Drugog "kost" u svom tijelu koristio za okrutnost ili metode koje svjetskog rata. su Milošević i Tuđman primjenjivali. Njemu je nedostajalo strategije. Mislim da je njegova strategija bila da se moli i nada Kako se danas sjećate Bosne? pomoći iz vana, da UN, SAD ili EU priskoče u pomoć Bosni, to Ne znam, srce mi je još tamo. Volim taj kraj i ljude i uvijek je bila nada a ne dogovor, te zbog toga nije uspio pripremiti sam osjećao da su to najcivilizovaniji ljudi i najcivilizovanija zemlju i narod Bosne za ono što će se desiti. zemlja uopće i dosta sam privržen ljudima Bosne. Osnovni problem u BiH, koji sam i ‘91. primijetio, tokom agresije, ali i nakon nje, je taj da ljudi ne misle strateški. Ovdje u Ko je ustvari prešutno dozvolio zločine u BiH pa i genocid? Turskoj npr. se vidi da je ona zemlja koja razmišlja strateški i ima Europska unija? Vijeće Europe? SAD? UN? strategiju, čak i Srbija ima strateško razmišljanje, iako je ono Iskreno ne znam, stvar sa pravdom je sljedeća, ona se usmjereno u potpuno pogrešnom pravcu. Ja još uvijek čekam najčešće povezuje sa individualnom odgovornošću, a u slučaju da u Bosni upoznam nekoga ko strateški razmišlja. sa masovnim ratnim zločinima veže se za državu koja je tu odgovorna i za njenog lidera. Tu je bilo dosta nemara i okretanja Da li su Izetbegović, Milošević i Tuđman imali neke sličnosti? glave, počevši od SAD-a i EU, jer ustvari niko ne želi slati trupe Uopće nisu, svaki od njih je na svoj način prikazivao svoju u tuđu zemlju, na otvoreni nišan, gdje vlada naizgled unutrašnji naciju, ali u slučaju Miloševića i Tuđmana mislim da su oni sukob. prikazivali svoju naciju na negativan način, više ksenofobičnu, sebičnu, i ponekad vrlo nacionalistički nastrojenu, umjesto kao Jesu li zločini prešutno odobreni, samo zato što su Bošnjaci humanu i civilizovanu. Osobno vjerujem da je Alija Izetbegović smetali europskom kršćanskom klubu? Pogledajte odnose EU bio osoba koja je vjerovala u otvorena, tolerantna i multietnička i Turske? društva, što se ne može reći za Miloševića, a i vrlo slabo za Mislim da takav stav ne možete iznijeti, a onda ga dokazati. Tuđmana. Tuđman nije bio zločinac poput Miloševića, ali je Morate pogledati sve te slučajeve gdje se neko procesuira. ipak činio zločine i radio kriminalne stvari. Na Karađorđevu su Ljudi ne ulaze u rat samo zbog kršćana, muslimana i Jevreja. dogovorili podjelu Bosne, što je ustvari ogromno zlodjelo koje Ono što neku zemlju uvlači u rat je kalkulacija da će se njenim

32 interesima naškoditi ili će biti oštećeni ukoliko ona ne uđe u uspjeli, za razliku od mene, ući u Omarsku. Upravo oni su snimili rat. Ako pogledate Drugi svjetski rat, ni Ruzvelt ni Čerčil niti poznate fotografije Fikreta Alića i ostalih. Interesantno je da je bilo ko drugi nije učinio nešto za i zbog Jevreja. Ako pogledate toliko ljudi tamo otišlo, oko 300-400 novinara, i oni su uradili njihove odluke one su strateške, a strategija je bila sljedeća: dosta priča, i to popularizirali i istakli više nego što sam ja učinio. poraziti Hitlera vojnim putem. Kad se Bosna desila, mnogi od Kad sam se nakon nekoliko mjeseci ponovo tamo pojavio, u nas su na osnovu lekcije iz Drugog svjetskog rata mislili da to ne Omarskoj, nisu se sjećali ko sam ja. treba ponoviti, jer ako jednom dozvolite holokaust ili genocid za to će te plaćati narednih pedeset, stotinu ili više godina. Ali Kako komentirate da se Srbija i Republika Srpska ne osjećaju okrenuti glavu nije isto što i počiniti sam zločin. Pravi krivci koju odgovornim za genocid, tačnije ga negiraju? su zapravo odgovorni su oni što su ubijali i naređivali ubijanje. Ljudi koji počine ubistvo vrlo rijetko to i priznaju. Ljudi koji Mislim da ne želite neku vanjsku silu kriviti za ono što su Srbi su počinili genocid neće to sami priznati. Npr. Turci ne žele učinili. pričati o tome šta se desilo sa Ermenima nakon Prvog svjetskog rata. Nijemci nakon Drugog svjetskog rata su izuzetak, ono Kako ste otkrili Omarsku i Manjaču? što su učinili priznavanjem i prihvatanjem prošlosti je odluka Kada se otvorio koridor Beograd-Banja Luka, ja sam bio u da iz toga nauče nešto i da sagrade novu državu utemeljenu prvom autobusu i tu sam bio jedini strani novinar. O Omarskoj na demokratskim principima, i izgradili su je. I ostali ljudi bi sam čuo od ljudi u Banja Luci, putem telefonskog razgovora. U trebali da slijede taj primjer i da nauče nešto iz njega. Tako i biti nisu mi rekli naziv logora, ali mi je rečeno za mjesto gdje Srbi, koji su velikim dijelom odgovorni. Poricanje dovodi do se dešavaju grozote. Ja sam odlučio da to vrijedi rizika. Nisu mi novih laži, novih obmana i budućih grešaka, za razliku od toga dopustili da uđem u Omarsku, odveli su me u Manjaču. Kada priznavanje i iskrena potraga za istinom kao i prihvatanje suda me nisu htjeli odvesti u Omarsku, i kada su mi rekli da je moja ozbiljnih institucija poput Tribunala, će biti polazna tačka nove sigurnost ugrožena, tada sam shvatio da bi to ustvari mogao biti Srbije. Narod Srbije bi trebao znati da je vrijeme da budu dio logor smrti. savremenog svijeta, a jedini način da to postignu je da priznaju i prihvate ono što se desilo. Šta je Omarska za Vas? Reći ću vam najinteresantniju stvar o tome, uradio sam svoju Na kraju, vi ste jedan o rijetkih novinara koji je i u to vrijeme priču o Omarskoj, što je očito uznemirilo Srbe. Ono što se desilo govorio bosanski jezik? je da je JNA na svoj tradicionalni način dozvolila novinarima da Da, ali sam zaboravio. Još uvijek se sjećam, ali bih morao dođu i izvještavaju tako da ih je mnogo dolazilo iz Hrvatske, neko vrijeme razgovarati, na primjer još uvijek su mi poznate uključujući i ITN (Independent Television Network), i oni su riječi: "Polako, polako" ili pak "Može, može".

Florence Hartmann krizu koja je evidentno postojala prije no što je počeo rat. Nije SA HOLIDAY INN-A SRPSKE SNAGE SU se moglo objektivno opisivati, jer nikome nije bilo jasno šta se to događa. Ipak, moji urednici su bili zadovoljni mojim načinom PUCALE NA MENE opisivanja te krize. Okršaji koji su se počeli pojavljivali ‘91 godine, kada smo počeli pisati da će biti rat i da su već postojale naznake za rat nismo u potpunosti mogli objasniti javnosti; da li je to već rat ili je to početak nekog rata. Nismo mogli kazati koji je to intenzitet rata. Pretpostavljali smo da to neće ići nekim Bili ste dopisnica Le Monde-a iz Beograda od 1987 godine. većim intenzitetom. Kada ste putovali po bivšoj Jugoslaviji ‘91 Govorite 11 europskih jezika. Kako ste progovorili hrvatski godine vi još uvijek niste bili svjesni šta je to rat. Ne znate šta jezik? je to rat, i šta je to rat u Europi. Pitanje koje smo mi novinari Progovorila sam kad je Slobodan Milošević srušio Savez za sebe postavljali je glasilo: Kako će izgledati rat krajem XX komunista Jugoslavije. Do tada sam poznavala jako malo stoljeća na europskom tlu? hrvatskog jezika. To se dogodilo slučajno. Međutim, od tog momenta sve sam razumjela šta se dešava. I šta se dogodilo? Pa mi nismo znali najbolje ni opisati što se događa. Opisivali To su vremena velikih previranja u bivšoj Jugoslaviji. Kako ste smo kao početak nekih okršaja. Ponegdje smo govorili i o se snalazili, da li je postojala Le Monde-ova podrška u tom početku rata. Na neki način, nama je već bilo jasno da je to rat. vremenu? Već smo vidjeli postavljene mine. Za prelazak 70 km puta vam Ne postoji podrška u nekom posebnom smislu. Ako govorimo treba 5h da prođete i onda konstantno smo se pitali: Je li to rat o neovisnosti, onda mogu reći da sam bila potpuno slobodna ili nije rat? Novinari su stalno sjedili i razgovarali o okršajima. novinarka da pišem i izvještavam ono što sam vidjela. Vi nikada Sve nas je to zbunjivalo. Ni mi nismo mogli vjerovati da je to rat. ne dobijete pravu podršku ali vam je najvažnija podrška vašeg Međutim, sve je to bilo opisano među nama. urednika. Vi ste tada bili jako mladi... Jeste li vi imali takvu podršku? Ja sam tada bila jako mlada i većina dopisnika koji su radili za Da. U tom periodu pisala sam o događajima političkih čitavu bivšu Jugoslaviju, koji su došli prije rata, a ne zbog rata i previranja u Jugoslaviji. Oni su vidjeli da ja dobro i uredno koji su nastavili da prate rat su bili generacijski jako bliski. Svjetski pratim i radim svoj posao. Tada su se počeli nizati događaji koje mediji su se krajem 80-tih godina obnovili novom postavom sam ja intenzivnije pratila. Sve više su se vezali za jugoslovensku novinara. Prethodni su bili iz Titovog vremena, već su bili ljudi

36 u penziji ili pred penzijom. Tako da je vrlo čudno što su nama naši urednici dali da pokrivamo prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Postoji mogućnost da se to dogodilo, jer ni oni nisu shvatali ozbiljno da će se zaista dogoditi tako veliki oružani sukob na tlu moderne Europe. Međunarodne vlade govorile su da novinari pretjeruju, da mi previše potenciramo na tome da će ovdje izbiti rat. Kad je krajem juna ‘91 u Sloveniji započeo konflikt, kad su se pojavili novinari koji su ponovo počeli govoriti da to više nisu okršaji i da je to već otvoreni rat ni tada, ni vlade, ni urednici nisu vjerovali da je to zaista rat o kojem smo mi sve vrijeme govorili.

Jeste li Vi tada bili još uvijek u Beogradu? Moje sjedište je prije rata, i u vrijeme rata bilo u Beogradu. Većina tadašnjih novinara je bila stacionirana u Beogradu.

Je li Vas rat šokirao? Kako ste reagovali? Nisam ga doživljavala kao neki šok – kao neki poseban trenutak. Pazite, ako pratite događaje od kraja ‘89-te, a ja sam ih pratila od ‘87-e godine za Le Monde, ako uz to još i jezik progovorite, pa onda pratite propagandu na televiziji, onda vam to i nije bio šok. To je ipak trajalo četiri-pet godina. Ako ne nagađate, a u ozbiljnim novinama se ne nagađa, ako precizno i ozbiljno opisujete kako stvari idu, a uz to Le Monde je okrenut vanjskoj politici, onda je logično svakom normalnom čovjeku da jedan od mogućih znakova jeste da će tu biti rat. Za mene je bio šok da to nešto ne pripada mojoj kulturi. Vama i nama je naučeno "Nikada više" i da u tom smislu da takvo radikalno nasilje više ne pripada našoj dobi i civilizaciji. Za takvog čovjeka je šok kada počne rat! To je šok!

37 radila u istočnoj Bosni ili pak u Beogradu. Ja sam mnogo terena Jeste li razgovarali sa građanima u vezi početka rata? pokrivala. Vidjela sam regrutiranje. Mi smo znali o svim narodima i republikama u Jugoslaviji. Bosnu sam dosta pokrivala oko referenduma. Dođemo u Kako je izgledala omladina koja ide u rat? Sarajevo, izađemo u grad da vidimo situaciju na terenu. Sa Kada idem iz Beograda u Vojvodinu vidim regrute kako plaču svima u Sarajevu razgovaramo i govorimo da će biti rat, da su ili pak kako su tužni. Po malim gradovima regruti su pokazivali svi u gradu na nišanu, a oni vam odgovaraju: "Ma ne! Što bi knjige, pisma i poruke sakrivene u zamrzivače, gdje su pisali da ljudi pucali jedni na druge!" Jednostavno, nije lako podijeliti ne žele ići u rat, tako da je bilo očito da ljudi pričaju o tome ljude u gradu, kao što to možete na selu. Ja sam pokrivala šta se dešava. Imali ste i ljude po kafićima koji su se hvalili sa i Foču, odnosno selo Miljevinu prije rata. U tom istom selu u time što su radili. Sve smo to dosta popratili. Ništa nije bilo vrijeme rata bila su organizovana masovna silovanja. Išla sam homogeno. O ratu se i tada pričalo. tamo u februaru ‘92 prije referenduma. Već su bile postavljene barikade. Vidjeli smo šta ljudi pričaju, kako ih drže na nišanu Nekada ste išli obilaznim putevima prema Sarajevu. po četiri dana, pa ih puste. Sreli smo ljude koji su se sa posla Kada sam htjela da idem iz Beograda u istočnu Bosnu ili vraćali. Bili su različite etničke pripadnosti. Oni su išli na piknike kada sam željela ići u Sarajevo, onda sam išla sve okolo. To se zajedno, provodili vikende zajedno i na kraju nam kažu: "Da, mi počelo dešavati onog momenta kad su srpske snage shvatile da smo prijatelji, ali ako dođe naređenje odozgo, ja mu više neću mi imamo „malo“ više informacija, nego što su oni mislili. Dok otvoriti vrata..." To je za mene bio šok! To je šokantno! Oni imaju smo prelazili Drinu, vidjeli smo oznake, poznati su nam simboli, svoje iskustvo. On vam kaže, da imaju najbolji odnos, da su sve ali i ako ne znate onda možete provjeriti. U to vrijeme bio je radili zajedno, možda su i kumovi, ali da će politika savladati jedan fantastičan ruski novinar koji je bio savjetnik za medije život, um i ponašanje. To je nevjerovatno. To je stravično! Borisa Jeljcina. Bio je jako pošten. On je izvještavao kako se sa bosanske strane rijeke Drine nalaze ruski vojni ambleni. Kad je započeo rat došli ste indirektno i u sukob sa Slobodanom Svi se pozivaju na komunizam, ali kada ih pitate gdje izlaze sa Miloševićem? djevojkama kad su kod kuće, onda će vam oni nabrojati sve Ja nisam došla u sukob sa Slobodanom Miloševićem. Ja sam diskoteke oko Beograda ili Podgorice. Odmah vam bude jasno samo pisala šta se dešavalo i šta se desilo. Dopisnici iz bivše da su oni iz Srbije ili Crne Gore. Bili su arogantni pa su znali Jugoslavije koji su bili prije rata i u toku rata išli su na razne skidati zastavu da se ne vidi da su iz Srbije, ali ako popričate sa obuke, zbog trupa koje su bile naoružane sa svih strana. Mi ljudima, a to je vrlo jednostavno, onda potvrđujete da su Srbija smo vidjeli pripreme. Ja sam imala nekog znanja i poznavala i Crna Gora bile agresori. sam jezik, pa sam uvijek direktno i otvoreno postavljala pitanja. Uvijek sam to provjeravala ili na licu mjesta kao što sam to

38 I onda ste uhićeni u Republici Srpskoj? sam u Srbiju na sahranu. Jedan je sahranjen u Podgorici, a drugi Ja sam ‘93 godine uhićena. Te godine u februaru i martu u Beogradu. Imala sam dokaze da pišem priču o umiješanosti sam pratila Srebrenicu. Došla sam prije na dan pada Konjević Srbije u rat. Kad sam završila priču stigla sam u Sarajevo. Polja. Bilo je jako loše vrijeme. Stigla sam sa kolegicom i obje Početkom aprila ‘94 godine preko UNPROFOR-a moje države smo govorile hrvatski jezik. Imale smo BG-e tablice i otprilike obavijestili su me, da mi više nije sigurno raditi u ovom regionu. je bilo podne. Zaustavili su nas. Nije bila vojna policija. To se Odmah mi je bilo jasno da je u pitanju to, što dajem istinite desilo u Konjević Polju. Mi smo njih intervjuisale i tražile neke dokaze o raspadu Jugoslavije. Rekla sam UNPROFOR-u: „Onda informacije. Oni su nam rekli da više ne možemo ići dalje. kada pročitate činjenice iz mojih priča i kasnije mojih knjiga Ljubazno su nas prebacili u štab kako bi nas ispitali. Motorolom onda vam moram reći da ja nemam veze sa vama. Nemam su zvali vojnu policiju i obavijestili ih, da su nas zaustavili na putu. hijerarhijsku vezu sa vama. Vama je opasno kao i meni a na nama Jedino smo tada povezle jednu baku koja je išla svojoj kući. U je da svjedočimo. To je naša mogućnost!“ Nisu me maltretirali. toku dana je živjela u Zvorniku, ali je svakog dana išla i obilazila Još neko vrijeme sam ostala u Sarajevu. U mjesecu maju je svoju kuću. Ona nas je stopirala jer valjda bus nije bio došao. Kad objavljeno da sam među novinarima kojima je zabranjen ulazak je vojna policija stigla, počela nam je uzimati stvari i ispitivati šta u Republiku Srpsku, ali i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Suština tu radimo. Na kraju su pitali otkud baka tu i u kakvoj je ona vezi je u tome, da je Milošević novinare koji su znali cijeli proces sa nama. Odveli su nas u štab u Zvorniku odnosno u Karakaj. Tu od početka do kraja, a ne samo od kada je počeo rat i koji su je bio komadant Pandurević. Mi smo odmah shvatile da smo već poznavali jezik pokušavao proglasiti nepoželjnim. Htio nas uhićene, ali smo se ponašale kao da je to rutinska kontrola. Oni je ukloniti. To je bila većina stranih novinara i dopisnika koji su su nam čak i vrata otvarali. Bojali su se da ćemo pobjeći. Bili su bili nastanjeni u Beogradu. kulturni. Znali su da smo strani novinari. Na neki način, nama nisu mogli ništa. Da smo bile sa ovih prostora bile bismo mrtve. Šta ste onda uradili? Na kraju su nas pustili. Nisu znali šta da rade sa nama. Ja sam se u Pariz vratila direktno iz Sarajeva. Nisam ni mogla ići u Beograd da pokupim svoje stvari. Nastavila sam raditi u Onda ste proglašeni personom non grata. redakciji Le Monde-a. Poslije sam se vratila da nastavim pokrivati To se dogodilo ‘93, a ‘94 godine NATO je intervenirao i Hrvatsku, i Bosnu. Nastavila sam pokrivati i izbliza i izdaleka. tom prilikom oborio dva srpska aviona. Mi smo ponovo počeli Pratila sam politiku prema Bosni, jer je već počeo i internet. dokazivati da su ti piloti bili iz Srbije. Ponovno smo povezivali Imala sam svoje kontakte i telefone u Bosni. Čitala sam naveliko priču o agresiji Savezne Republike Jugoslavije i da je Srbija u novine na bosanskom jeziku. Rijetko je neko znao pokrivati ratu. Govorili smo da se srbijanska vojska nalazi na teritoriju unutrašnju politiku, a da nije bio iz Srbije. Ja sam to mogla. druge međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Išla Nakon nekog vremena, zabranili su mi pisati i u Le Monde-u

39 o Jugoslaviji. Sklonjena sam. Nastavila sam raditi tako što sam sve svoje izvore i veze dala svojim konkurentnim kolegama iz druge novine. Išla sam kao govornik na konferencije o ratu u bivšoj Jugoslaviji, preko cijele Europe do Amerike. Na kraju sam napisala knjigu "Milošević-dijagonala luđaka". Više nisam mogla da pišem o bivšoj Jugoslaviji u svome listu.

Zašto niste imali pravo da pišete o tome? Ne znam. Pretpostavljam da je to bilo neko naređenje. To mi je omogućilo da napišem knjigu. Šta da radite kada ne možete pisati o temi o kojoj znate? Da li da idem raditi u drugu novinu? Teško. Vaše kolege ne žele da dođete i da radite vi koji znate jezik, koji znate sve strane i znate pravu istinu o tome šta se događalo. To drugi ne žele. Takvog vas ne žele. Ja sam mislila da će se promijeniti osoba koja je dobila naređenje, da će otići. Nije otišao.

Onda ste otišli da budete glasnogovornica Tužiteljstva ICTY-a i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte... Ja sam uvijek pratila ICTY-e. Bio mi je vrlo zanimljiv. To je bila potpuno nova stvar. Drugo, mi smo uvijek bili u tom sukobu: novinari koji su bili i prije rata i koji smo bili u raspadu i što smo isto govorili, ne zato što smo se dogovorili, nego zato što smo isto vidjeli. Mislim, ozbiljni novinari prave objektivne opise a ne zbog toga što je to bilo neko naređenje da svi pišemo na isti način. Oprostite, ali idete na terene i znate više nego što znaju ljudi u gradovima ili pak na selima. Jednostavno, politika, ali i činjenica na terenu. Tako da taj raskorak je uvijek bio. Uvijek su nam pokušavali nametnuti raspravu da li je neko od nas za jednu ili pak drugu stranu; ko je prosrpski, ko je probošnjački, prohrvatski ili pak antihrvatski. To je nama izgledalo potpuno mogli ni tvrditi, jer nismo tužitelji koji rade mirno poslije rata jer suludo. Kada ste svjedoci svega toga i kada živite ovdje imaju dokumente. U prilici u kojoj smo mi bili, mi smo strašno godinama; da li živjeli u Holiday Inn-u ili po svim tim mjestima i dobro to uradili. To nije da se hvale novinari nego da se zna da gudurama četiri godine, ili pak živjeli u Mostaru ili Zagrebu, svi smo mnogo sebe dali u tome. To nije bio događaj koji se desio smo mi bili u istom košu. Kada prođe vrijeme svi vam onda kažu: samo vama, zavisi gdje ste živjeli, nego je to sve išlo vani. Svijet "Pa nije to baš tako bilo", pa onda, "Svi imaju odgovornost"; je bio obaviješten o tome šta se događalo. Sve se znalo. Znalo "Nije tako jednostavno..." Ok. Super. Mi smo radili ono što smo se šta se dešava u Sarajevu. Najbolje pokriven rat u srcu Europe mogli i rizikovali svoje živote. Pokušavali smo razumjeti dobro i ništa se nije uradilo da se to zaustavi. i oprezno smo radili, jer su naši urednici zahtijevali da dobro provjeravamo stvari. Govorili su nam: "Ne pišite Možda... imate Jeste li se ikada prije sretali sa Slobodanom Miloševićem prije oči, provjerite!". Nekada čekate jedan dan da to uradite, ali smo njegovog dolaska u ICTY-e? znali da smo taj posao obavili što smo ozbiljnije mogli. Jedino Upravo kad je došao u Den Haag ja ga nisam vidjela. Ja sam ko je mogao utvrditi taj broj, problem rata i potvrditi istinitost imala distanciran susret sa njim. Nikada mi nije odobrio ni u našeg rada je bio ICTY-e. To je bilo, ne samo za region, ne samo Beogradu intervju. Vidjela sam ga za vrijeme svoga boravka za istinu, vrlo važna komponenta da se potvrdi naš rad. Ona u Beogradu na dvije-tri konferencije što je održao ili na tim osoba o kojoj sam govorila, što nije otišla sa svoje pozicije, a susretima predsjednika republika gdje su morali sjesti na ja sam se tome nadala da će na neki način otići, natjerala me konferenciju. da napišem knjigu, da se kandidujem za ICTY-e. Nisam ja time napustila novinarstvo. Niti je novinarstvo sprečavalo moj rad. Neki kažu da je morao razgovarati sa Carlom del Ponte? I prije Beograda su me izbacili, a ja sam im rekla: "Slušajte ne S njom je morao razgovarati. Ona ga je tu i dovela. Moram mogu ja mijenjati vašu odluku ali samo jednu stvar vam ne da kažem da je apsolutno bila neprihvatljiva i nepodnošljiva dozvoljavam da mi kažete, a to je da nisam objektivna novinarka. njegova arogancija. Svakoj osobi o čijem životu i smrti je on Ne volite to što pišem, to je uredu, ali kažite mi jednu činjenicu odlučivao, a koja ga je poslije pratila i gledala u sudnici kako se gdje sam pogriješila". Na kraju su priznali da ne vole moj ton. ponaša, je u krajnju ruku bilo neprihvatljivo i nedolično njegovo Ok. Međutim, ipak sam svoje na kraju dotjerala. Ne samo ja, ponašanje kao jednog predsjednika. S druge strane, njemu je nego svi novinari nisu dovoljno opisivali. Naravno, nama je već bilo loše. On je bio zatvorenik. Neće nikada izaći iz zatvora. dosta toga bilo zabranjeno, ali smo mi dosta toga okolo čitali. To je bio očajnički čin jednog čovjeka koji je bio gotov. On više Mnogo stvari koje nismo smjeli ni vidjeti, ni saznati, a ipak smo nikada nije imao slobodu. To je vrlo bitno. Zanimljivo je, koliko dobro uradili taj posao. Znači, taj rat je bio najbolje pokriven. taj čovjek nije vjerovao da će biti izručen u ICTY-e. Ta arogancija Neke stvari nismo mogli ni opisati koliko su bile opsežne. Nismo čovjeka koji nema kajanje, nego živi u virtuelnom svijetu do te

41 mjere da on ne može da vjeruje da on može biti izručen. Prije no Greške u suđenju Slobodana Miloševića? što je izručen nakon tri mjeseca boravka u zatvoru u Beogradu, Problem u tom sudu je u anglosaksonskom pristupu po on je prvo tražio obećanje da neće biti izručen u ICTY-e. Plašio kojem čovjek koji je optužen za teški zločin može braniti sam se. On je vidio da ima podršku Koštunice. Đinđić je čekao da sebe. Imate neke države koje prihvate da se branite sami kao Koštunica bude van Srbije kako bi ga izručio. Kad su mu saopštili što je to Italija, ali ne zbog teškog kaznenog djela nego zbog da ide u Den Haag, nije mogao vjerovati. Mislio je da nikad neće kaznenog djela. Ako je kazneno djelo za koje se može dobiti biti izručen. To je jedan ogroman čin što je dobio. Naravno, nije kazna preko 20 godina onda se više ne možete braniti sami. se htio suočavati sa realnošću. To je problem svih političara. Njegovi odvjetnici su njegovi savjetnici. Oni to jesu bili i u Političari ne žele da čuju realnost. Žive u svom svijetu. slučaju Miloševića. Međutim, oni nisu imali nikakvog odnosa sa Miloševićem. Njegovi odvjetnici, iako to oni nisu bili, učinili su Govorio je, da ga trujete u ICTY-e? sve najbolje za njega. Njemu je bilo uredu da sudnicu pretvori u svoj politički govor. Međutim, kada više ni to nije mogao, 10 sati pred kraj Kako danas gledate na ICTY-e? Je li ostvario svoju misiju? suđenja je pokušao prvo da se ne liječi kako bi isprovocirao Jeste! Svakako nije zadovoljavajući. Oni jesu uradili mnogo srčani udar. Imao je forsirano liječenje. To je morao. On je toga. Ne bi bilo ni jednog iza rešetaka da nije bilo ICTY-a. Na počeo da ide na terapije. Njegovi ljekari čak i ljekar iz Beograda kraju, šta ste dobili – Ništa ste dobili. Bez presuda se ne bi se čudio kao i svi ostali koji su to pratili, nisu mogli vjerovati da mogla braniti ova negiranja i provokacije koje su u Srebrenici. terapije ne funkcioniraju. Možda mogu terapije da ne djeluju Ne bi se govorilo o presudama i ekshumacijama. Možete se u potpunosti, ali baš nikako, to je bilo nemoguće. Slučajno je braniti samo činjenicama. Da nije bilo ICTY-a pa ne bi mogli provaljeno da uzima neke lijekove čije se reakcije ne mogu otvoriti usta ovdje. Tako da to treba. Pravda je pravo. Pravo na vidjeti u običnim nalazima. Trebao je nove analize. Shvaćeno pravdu je jedno fundamentalno pravo. Tako da imati pravdu je da je trebao uzimati lijek koji je htio. Dobio je nalaze prije znači još više očekivati, a ljudska prava su sva prva. Sprovođenje na tri dana nego što će umrijeti. Taj nalaz se trebao iznijeti na i aktivnosti na toj pravdi su legitimni. Zato pravo i postoji da suđenju. Trebao je lijek koji to neutrališe jer je on time stavio zaštiti kolektivno i individualno. Ako vi uživate potpuno to pravo, svoj život u opasnost. Mislim da nije kalkulisao datumom i da onda vi nećete ometati nekog drugog. Pravo nije sebična stvar. je super ispalo. Ne vjerujem da je on mogao u minut odlučiti Tako, ako imamo pravo procesuirati onda je neprihvatljivo da kada će da umre. Uoči svoje smrti zvao je ruskog ambasadora i kažemo: Mi smo super! To je dobro, ali neke stvari radite loše. govorio mu da ga trujemo. Imate vaše obaveze. Ok! Možda smo svi trebali više kritizirati činjenicu i raditi na datumu, pa da sudije više vode računa šta će optuženi pričati na suđenju.

42 Šta mislite o presudama u ICTY-e? Jesu li niske? u intervjuima i tokom izdržavanja zatvorske kazne i poslije Nema politike kažnjivosti i kad se na tome nastojalo nije borakva u zatvoru. Trebalo je to uzeti u obzir da je ona svoju postojala ta politika oduzimanja i sabiranja godina zatvora; da li krivnju negirala. Tako da ona nije dobila pravedno suđenje. To je to dovoljno, malo, nisko ili pak nedovoljna kazna. Sve je ostalo nije bilo na njenu štetu. To je bilo u njenu korist. To je apsolutno na riječi. Koliko je to bolno za žrtve koliko to njima smeta, oni skandalozno. Na kraju se ispostavilo da je njeno priznanje krivnje to imaju pravo da kažu, ali ne treba očekivati da će ICTY po tom ustvari laž. mjerilu suditi. Naravno, ništa nije dovoljno. Logična stvar je da su žrtve nezadovoljne, ali Sud ne može po tome funkcionirati. Koja Kako komentirate pismo sudije Frederik Harhoff u pismu je to visina kazne dovoljna, ja to ne znam. Naravno, žrtve misle svojim prijateljima, a čiji su sadržaj objavili danski mediji, iznio da je doživotna kazna jedino rješenje. Ono što je važno jeste da ocjenu da ICTY ne dijeli pravdu, već provodi političke odluke? su izrečene presude. Važnije je da se govori o tome, a ne da se Ono što mi se čini najvažnije jeste da sudija Frederik Harhoff govori o tome da je taj i taj osuđen na toliko i toliko. Svi reaguju konkretno ukazuje na kršenje Statuta ICTY-a od strane njegovog na to. Važno je da se kaže da taj koji je optužen nikada više ne predsjednika Teodora Merona. Po Statutu, sudije moraju biti može biti heroj. Važno je potencirati zbog čega je optužen, a ne neovisne prilikom donošenja svojih odluka. Frederik Harhoff samo gledati na godine. tvrdi da je Teodor Meron vršio pritisak na druge sudije da osigura većinu glasova u petočlanom Žalbenom vijeću kojim je Ali Erdemovićeva kazna je bila samo pet godina... predsjedavao u predmetu protiv Gotovine i Markača, kao i u Erdemović je poseban slučaj. On je pomogao da se mnogi slučaju Momčila Perišića. Ovo su dovoljno ozbiljne i, nažalost, drugi osude. Priznao je krivicu. Cijela njegova priča je posebna. kredibilne optužbe da nadležni organi otvore istragu i da Teodor Da li je to dovoljno ili ne? Zaista, ne znam. Postojao je jedan Meron bude smijenjen u slučaju da se utvrdi da je kršio Statut slučaj koji je ostao problematičan. To je problem Biljane Plavšić. ICTY-a. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) nema drugog Kad se o njoj govori, onda ne govorim samo o visini njezine izbora nakon ovog pisma nego da naredi takvu istragu! A ako se kazne, nego i o tome što je ona priznala nešto što je i počinila. utvrdi da neovisnost i nepristranost sudija nije poštovana, onda Da, Sudsko vijeće je trebalo ponovo otvoriti predmet. Ponovo je moguća i revizija presuda. joj suditi, jer kad priznajete kaznu nema suđenja. Imate samo dva dana suđenja. Kazna joj je manje više dogovorena. Na kraju Komentar na konačne presude Ante Gotovini i Mladenu je oslobođena, iako je imala nisku kaznu. To je bilo skandalozno. Markaču? Najskandaloznije je, da je to njeno priznanje uticalo na visinu Pa upravo to ukazuje da je sud, u posljednjoj fazi svoga rada, kazne. Nakon toga ona je počela da poriče. Svjedočila je kod ponovno stavljen pod oštru kontrolu politike. Godinama, svojom Miloševića, pa je onda na kraju i javno porekla svoju krivnju hrabrom interpretacijom normi međunarodnog kaznenog

43 prava, težio je učvrstiti načelo kažnjivosti i time stvorio pravne prepreke koje onemogućuju države, pa time i velike sile, da vode ratove bez previše brige da jednog dana i njihovi čelnici mogu biti pozvani na odgovornost. Pred zatvaranje ICTY-a, izgleda da se žele neutralizirati ta pravna ograničenja, kako bi ih pravna regulativa koja će ostati što manje ometala.

Carli del Ponte se često zamjera da je uništila posljednje uspomene Srebreničana Za to sam saznala kada sam već otišla. Koliko sam ja čitala i pažljivo gledala kako o tome govori ICTY-e u ovom slučaju se precizira šta je nadležnost Tužiteljstva. Kad je u pitanju posao na kojem, sam se ja nalazila nije se moglo reći: Nadležnost Tužiteljstva je to, a Suda ovo. Institucije imaju nadležnost. Ako je odbrana napravila grešku, ili sudije su napravile grešku ili tužiteljstvo pa nije onda cijela institucija napravila grešku. Ako ministarstvo odbrane napravi grešku, ne možete optužiti ministarstvo pravde. Tako da je dobro reći, da je u ovom slučaju greška Tužiteljstva ICTY-a. U tom vremenu postojao je već jedan problem, a odnosio se na skeletne ostatke ubijenih sa Kosova. Ti skeletni ostaci su uništeni. Kad se to dogodilo sa Srebreničanima, bila sam ubijeđena da je to i istina. Ponovo sam se sjetila tih kostiju koje su spaljene. Bilo mi je logično da se dogodilo i sa uspomenama Srebreničana. Sud to ne poriče, ali kaže da se izvinjava. To nije odgovor. ICTY-e ima tehnički problem. To se mora riješiti. Ako ne možete da riješite, onda pozovete potencijalnog sponzora ili nađete nekog ko će to vratiti u Bosnu. Tako ćete se onda osloboditi tog, ne znam lijepu riječ, ali ćete se osloboditi tog viška nečega ili tog krša. Zaista ne znam kako da se izrazim. Morate znati da je to uspomena.

44 Ne možete to opravdati. Ne možete govoriti o takvoj pravdi. To nema cijenu.

Kakav je osjećaj danas susretati se sa žrtvama? Pitanje je kako ga formuliramo i da li ga formuliramo na isti način. To je neovisan trenutak. O tome sam pričala i sa drugim kolegama. Uvijek ostane nerazumijevanje. To je osjetljiv čin za svakog od nas koji je bio u Bosni, koji je to sve proživljavao. Mi koji smo bili u toku rata dijelimo osjećaje na različite načine. Dijelimo tu bosansku tragediju i nerazumijevanje kako se to nije moglo ranije riješiti. Za to vam ne trebaju riječi. Vas niko ne može da razumije. Neko razumije, ali globalno ne. Dijelimo zajedničko iskustvo. Novinari koji su se nalazili u Holiday Inn-u barem jednom dnevno su granatirani sa srpskih položaja. Dijelimo osjećaje i po tom nečemu što se zove nemoguće. Ostali smo vezani za ovaj region. Vrlo je bitno da su svi novinari došli na Crvenu liniju svojom voljom u svom privatnom aranžmanu. Meni je malo zasmetalo što je poslije centralne manifestacije bilo nekih prijema. Međutim, mi ratni novinari nismo bili pozvani na takve prijeme.

Carl Bildt i Vaš sukob sa njim na sarajevskoj ul. Maršal Tito? Okarakteriran je kao herojski čin strane novinarke. Normalno je da znam da nisam potpuno luda. Da su moji osjećaji potpuno normalni, jer vam toliko ljudi kaže da ste super i da im je drago što ste stavili do znanja koliko ste hrabri. Onda sam mislila: Kakva hrabrost?! Svi su trebali da se toga sjete i da tako nešto urade. Takvi hrabri ljudi uvijek uspjevaju. Znam da završetak rata nije doveo do nikakvih promjena i mi smo mnogo pisali o tome. Opet dijelimo istu sudbinu. Da li vas to boli? Naravno. Naravno da me boli. Rizikujete svoj život. Ljudi umiru ispred vaših očiju. Niko to neće da čuje i imali ste privilegovanu poziciju da možda možete pomoći. Najgore oružje je tišina. Mi, novinari, smo pomogli da probijemo tu tišinu; da što više ljudi iz Sarajeva izađe. Svojim pisanjem pokušavali smo uzeti oružje od agresora. Ovi sa Zapada su također protiv zločina, ali zbog pojedinih saveza sa ovim zločincima oni su rekonstruirali svoju savjest i informaciju. U tome je problem. Znam da politika nije laka. Neću ih pravdati. Nije lako živjeti ni u ratu, ali treba se truditi da se zaustavi taj rat. Niko nema opravdavanje za to.

Kako se sjećate Holiday Inn-a? Oh! Nemojte me to pitati! Ja izbjegavam da govorim o Holiday Inn-u. Taj hotel poznajem od kad je tu bio štab SDS-a i Radovana Karadžića. Tad još nije ni bio počeo rat. To je stara priča. U martu ‘92 godine sam imala jedan intervju u tom hotelu i na Holiday Inn-u su bili srpski snajperisti. Počeli su da pucaju. Tu je bila i policija koja je bila na njihovoj strani. Istjerali su me i ja sam se krila od metaka. Zamalo su me tom prilikom snajperisti ubili. Policija me nije štitila iako je za to plaćena. Za vrijeme opsade, kad sam bila u Sarajevu, kao i većina novinara tu sam se nalazila. Na mene su dva puta u životu pucali, i to dok sam bila ispred Holiday Inn-a.

Današnje sjećanje na Bosnu i Hercegovinu? Srela sam se sa najdostojanstvenijim ljudima i sa najgorim ljudima u svome životu. Bila sam sa svih strana i svašta sam vidjela. Lično sam već bila intervjuirala sve ove koji su sada u ICTY-u. Sve sam ih već ranije vidjela.

Ron Haviv Šta se događalo nakon toga? ARKANA SE SJEĆAM KAO Sljedeći put sam ga sreo u Bijeljini gdje sam dva dana snimao ratna zbivanja, kad je došao sa svojom vojskom autobusom iz KRIMINALCA I RATNOG ZLOČINCA Beograda. Sjetio me se iz Erduta i kad sam ga pitao mogu li biti uz njegovu vojsku i pratiti događaje, on mi je to odobrio. Mrtav- hladan rekao mi je: "Nema problema." Pridružio me grupi od 15 do 20 svojih vojnika koja je odlazila od kuće do kuće sve dok nisu došli u središte grada. Tada je nastala poznata slika gdje njegov vojnik udara nogom tijelo mrtve Bošnjakinje i nakon toga Arkana više nikada nisam ni vidio ni čuo. Od drugih novinara čuo sam da sam se našao na njegovoj listi za odstrijel, jer sam lažov. Govorio je da živi za dan kad će se napiti moje krvi. Arkan Kako ste stigli u Bosnu i Hercegovinu, tačnije na područje me je proglasio lažovom jer je u jednom televizijskom intervjuu bivše Jugoslavije? tvrdio da su vojnici Bošnjaci dok su na zemlji srpski leševi. Stigao sam kao nezavisni fotoreporter. Prvo sam stigao u Sloveniju gdje se događao kraći rat. Iz Slovenije sam stigao u Kada ste stigli u Beograd kakva je bila situacija u Srbiji, jer je Hrvatsku na prve linije i kad je rat već poprimio svoje razmjere Milošević tvrdio da Srbija nije u ratu... bio sam i na hrvatskoj i na srpskoj strani. Ostao sam u Vukovaru. Većinu vremena koju sam proveo u Vukovaru bio sam i u Kada je Vukovar pao, ostao sam nekoliko sedmica sa srpskim Beogradu. Odsjedao sam u jednom vrlo lijepom hotelu. Budem vojnicima. u hotelu tokom dana a onda odem na nekoliko dana u Vukovar. Odlazio sam uredan a vraćao sam se u neurednom stanju, tako Tu ste upoznali i Željka Ražnatovića Arkana... da su me ljudi u Beogradu pitali: Šta? Odakle ti takav dolaziš? Upoznao sam ga nakon pada Vukovara proveo sam neko Šta si radio? Oni to nisu u pravom smislu razumjeli, niti su znali kraće vrijeme u Erdutu, gdje je bilo njegovo sjedište. Tu sam ga šta se događa jedan ili dva sata vožnje od njihove kuće. fotografisao sa tigrom. Da se vratimo razgovoru o Arkanu. Nakon fotografije iz Kako ga se danas sjećate? Bijeljine bili ste gonjeni od njega? Bio je vrlo komplikovan. Vjerovao je u srpsku odbranu, ali Zbog te njegove prijetnje u ratu u Bosni nisam mogao u isto vrijeme bio je veliki nacionalista. Bio je ratni zločinac, previše putovati na srpsku stranu, tako da sam većinu vremena kriminalac, i mislio je da sve zna najbolje. provodio na bosanskoj i hrvatskoj strani. Povremeno sam ipak,

48 kad sam znao da sam siguran, prelazio na srpsku stranu u Bosni. na makro razini, je da ono što se desilo u Bosni, može da se desi No i bez te Arkanove prijetnje nisam se ugodno osjećao jer su bilo gdje i da svi trebamo naučiti lekcije iz toga. bosanski Srbi toliko mrzili sve novinare da je bilo nemoguće raditi. Maksimalno sam izbjegavao Arkana, ali na kraju sam Koje biste fotografije izdvojili kao najvažnije fotografije iz ušao u Srbiju zbog rata na Kosovu. Nekoliko puta prije toga Bosne i Hercegovine? umalo sam se susreo s Arkanom, ali bi me prijatelji upozoravali Što se tiče mog rada, rekao bih da su slike iz Bijeljine da pobjegnem iz nekog grada ili hotela. najvažnije. Prvenstveno zbog toga što se ono isto što smo vidjeli na slikama desilo ponovno tokom rata i to bezbroj puta, daleko Jeste li se bojali Arkana? od objektiva kamere. Naš odnos je bio dobar sve do slika iz Bijeljine. Poslije ga nikada više nisam vidio. Mi smo imali dobar odnos, ali nismo bili U kojim logorima ste bili? Jeste li bili u prijedorskim konc- prijatelji. Kada su se fotografije pojavile u javnosti, onda je on logorima? počeo govoriti kako sam ja lažov. Od tada me htio ubiti. Ja nikada nisam bio u Omarskoj. Ja sam bio u Manjači i Trnopolju. Narodi Bosne i Hercegovine su dosta obaviješteni o Vašim fotografijama. Još uvijek su te fotografije aktuelne, ali nas Kakav je to osjećaj bio biti u Manjači i Trnopolju? interesuje koliko su one zaista imale uticaja na Sjedinjene Kao što i sami vidite sa fotografija za javno mijenje se govorilo Američke Države i zemlje Zapada kako bi zaustavile rat u da je tamo dobro i ugodno. Međutim, logoraši nisu mogli da Bosni i Hercegovini? razgovaraju sa mnom. Bojali su se. Kao što i sami znate, tu su Mislim da je na kraju ne samo moj rad, već i sve ostalo što se ljudi ubijani. To su bili pravi koncentracioni logori. Oba logora činilo, bilo više nego što Zapad može podnijeti i što je na kraju koja sam posjetio su vrlo teška. dovelo do bombardiranja i ukidanja embarga na oružje. Kada su nekoliko godina kasnije iste slike počele stizati sa Kosova, svjetski Ali vi ste fotografisali demonstracije iz Sarajeva koje su se lideri su rekli da to ne mogu dopustiti ponovo i intervencija je održavale pred sami rat... bila puno brža. Da. To se događalo u mjesecu martu 1992. godine. Ljudi su bili na cestama. Držali su fotografije Tita. Govorili su da su Šta je Bosna u to vrijeme za Vas značila? Jugosloveni, a ne Bosanci. Jugoslavija je tada bila jako moćna. Bosna je bila primjer koliko loše stvari mogu poći krivim Bili smo tu i događali su se pucnji. Mi smo se trudili da što brže i putem kad na svim stranama imate vođe koje koriste strah i bolje to prikažemo u svijetu. Željeli smo promijeniti situaciju, ali nacionalizam kao motivaciju za borbu. Ono što je važno u Bosni, onda je rat započeo.

49 Poslije rata u Bosni i Hercegovini, otišli ste na Kosovo.. Na Kosovo sam otišao 1999. godine. Mnogo vremena sam i tada bio na srpskoj strani. Napustio sam Prištinu nakon sedam mjeseci i vratio sam se u Los Angeles.

Prije rata u Jugoslaviji, šta ste Vi znali o Jugoslaviji i njenim republikama? Jako sam malo poznavao Jugoslaviju. Tačnije, nimalo. Da Vam samo kažem koliko sam samo naivan bio: Kada sam otišao u Sloveniju i kada je počeo rat putovao sam vozom iz Zagreba za Ljubljanu i u vozu je bila jedna djevojka i ona je tom prilikom plakala i rekla: Počelo je u Sloveniji, nastavit će se u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu. Ja sam joj tada rekao: Ne, ne, nemoj se brinuti. Svijet neće dozvoliti da se to ponovo dogodi. Nemoguće je da bude rat. Bio sam krajnje naivan. Ona je tačno znala šta će se dogoditi. Nažalost, ona je bila upravu.

Kada je rat započeo je li to za Vas bio pravi šok? U početku nisam mislio o ratu. Međutim, kad je on već počeo bilo mi je jasno da će se prenijeti i na Bosnu i Hercegovinu. To je bilo vrlo jednostavno predvidjeti. Za mene koji sam pravio fotografije kada su počeli sukobi u Sarajevu i koji sam tada mislio: Ove fotografije su istina i svijet to neće dozvoliti kada vidi fotografije. UN-ove trupe su bile u Sarajevu. Svi su vidjeli šta se događa i koliko mi radimo, ali su to ignorirali. Florence Hartmann je pisala, ja sam fotografisao, narod je govorio šta se događa, ali je svijet to kulturno ignorirao. To nije bio šok, to je bilo nevjerovatno razočaranje. Međunarodna zajednica nije učinila ništa da se spriječi rat. To je bila na neki način kao neka njihova tajna. Bilo je jasno da je sve spremljeno za rat u Hrvatskoj i Bosni. Kako danas gledate na zemlje bivše Jugoslavije? Ja nisam ekspert za ta pitanja, ali bit ću iskren. Kada slušam priče o Bosni na svjetskim TV kanalima, onda moram reći da sam vrlo razočaran što Bosna još uvijek nije država. Niko ne gleda na budućnost. Politika je još uvijek najvažnija tema u razgovorima. Mladi još uvijek žive u prošlosti. Bosna nije država kakva bi trebalo da bude. Ovo nije Bosna. To je Federacija BiH ili Republika Srpska ili samo Hercegovina. Ja mislim da je to sramota, jer je toliko ljudi ubijeno da bi se stvorilo nešto bolje, a to se još uvijek ne događa.

Šta Amerikanci kažu kada vide Vaše fotografije iz bivše Jugoslavije? Politika Vlade Sjedinjenih Američkih Država je jedno, ali ljudi to osjećaju veoma teško. Njima to nije prihvatljivo, ali to u potpunosti suosjećaju sa građanima ove zemlje i zemalja bivše Jugoslavije. 52

Morten Hvaal da će rat ići dalje. Morali ste uzeti auto i malo više proći, pa SARAJEVO JE BILO NEOPISIVA biste vidjeli šta se to događa. NOĆNA MORA Bili ste u Vukovaru, u tom periodu? Da. To je bilo nezamislivo za naše oči. Teško je to opisati kad vi to niste vidjeli. Teško se čovjeku koji je to preživjeo i sjetiti. Koliko često dolazite u Bosnu i Hercegovinu? Vojska nam nije dozvoljavala da vidimo egzekucije, a ni masovne Vrlo često sam u Bosni i prvi put sam ovdje došao prije no grobnice. Za mene, kao ratnom fotoreporteru sa nekim stažom što je rat započeo. Radio sam u Beogradu za Associated Press od 10 godina to nije bio šok u pravom smislu. Ja sam već bio i rat je započeo u Hrvatskoj. Već je počela priča o cijepanju prošao nekoliko ratova, i prije toga sam već radio u Libanonu, republika unutar Jugoslavije. Mi smo išli da razgovaramo sa tačnije u Bejrutu. Imao sam dosta sličnih situacija takve vrste. Vi svim političarima u Jugoslaviji. Radili smo intervjue. Posljednji prepoznajte egzekucije, zgrade u kojima je prošla vojska, krađe put sam posjetio Sarajevo, prije no što je rat započeo, u martu iz marketa... Zašto toliko hiljada bombi na tim zgradama, kad 1992. godine i nije postojao nijedan dokaz od političara, da se znate razlog da to ne bi tako trebalo biti. Niko od tih ljudi nije rat neće dogoditi i u Bosni. Međutim, bilo je još uvijek mirno. bio kriv. To je ono što vi prepoznajete i to je ono što vam ostaje u sjećanju. Kao i u Bejrutu vidite ubijanja, onda kada malo više Jeste li razgovarali sa narodom? znate, onda vam je poznato da to u Vukovaru nije bila samo Naravno. Međutim, sve se događalo na temelju Hrvatske. vojna operacija. To je mnogo više. Zanimljivo da smo išli na Svi su još uvijek govorili samo o tom ratu. To je bilo specifično, mnoga mjesta, gdje god da smo imali prolaz da dođemo. kao da su se igrali sa tim, kao da je to nemoguće da se dogodi u Bosni. Posebno ovdje, gdje imamo situaciju da je 35% bilo Tako ste upoznali i Arkana? je mještovitih brakova. U Gradu Sarajevo taj podatak je išao Da, tako sam upoznao i Arkana, jer smo se kretali tako gdje je na 45% miješanih brakova. Stanovništvo je bilo u potpunosti bio konflikt. Arkan je i tada bio sa svojim tigrom. To je bio jedan miješano. To je bio grad u kome se svako poznaje i grad u kojem jedini put kad smo se sreli licem u lice. Tad sam i razgovarao s je nemoguće zamisliti rat između različitih etničkih skupina. To njim. Sretao sam ja njega i u kafana i restoranima u Beogradu, je bilo vrlo specifično, pa čak i neshvatljivo. ali nismo razgovarali. Njegovi vojnici su bili kao psi, ljudi koji su trebali biti iza rešetaka. Oni su za to bili plaćeni. Bili su gradski Kako se situacija osjećala u Beogradu? ljudi, ali profesionalni borci. Bili su obučeni za takav rat. Normalna situacija. To je samo par stotina kilometara od rata, ali je također bilo dosta mirno. Oni uopće nisu razmišljali

54 Jeste li imali probleme sa vojskom, zbog toga što se Hrvatska želi nezavisnost i zašto će doći do raspada Jugoslavije? fotografirali? Zašto je nekima važno da budu male države unutar Europe? To Nisam imao više nego što su drugi imali. To je još uvijek je postalo mnogo jasnije onoga momenta kad smo shvatili da bila Jugoslovenska narodna armija (JNA), koja je bila vrlo je zvanični Beograd htio kontrolu Hrvatske, a da Hrvati to nisu disciplinovana. Čak i neregularna vojska je bila dosta dopustili. Da budemo iskreni, to se svugdje moglo dogoditi. U disciplinirana. Čim nemate Odobrenje, niste se mogli kretati Bosni je bio potpuno drugačije, pogotovu kad su Hrvati ušli sa prema nekom teritoriju. Milicija ako vas je voljela ili nije voljela, vojskom u Hercegovinu. Scenario rata u Bosni je bio potpuno mogla vam je pomoći u prolazu, ako ste poznavali nekoga neshvatljiv. Taj pohod Hrvatske na Hercegovinu i pokušaj da iz vojske ili ako ste nešto materijalno posjedovali a to im je se Mostar proglasi stolnim gradom Hrvata je bio neshvaćen. odgovaralo, mogli ste dobro surađivati. Ponekad, ako već pijete, Za mene je to bilo iznenađenje. Niko nije mislio da će doći do a žele da vas ispituju, davali su vam šljivovicu da vas provale... nagodbe Srba i Hrvata oko podjele Bosne. Međutim, za nas Tako da su znali činiti mnogo tih stvari kako bi vidjeli da li ste na nije bio neki veliki šok kad je započeo rat Srbije i Bosne, ali je neki način podobni za druženje s njima. iznenađujući intenzitet tog rata. Pogledajte samo mapu Sarajeva, nikome nije bilo jasno da je moguća odbrana tog grada. Svaki Još uvijek nije postojala zapadna zavjera protiv Srbije... mogući ekspert je rekao: Srbi će ući i hodati Sarajevom kad god Ne. Dok je trajao rat u Hrvatskoj takva propaganda nije požele. Svi su rekli: Sarajevo će pasti u srpske ruke. Jedini koji postojala. To je nešto što se već počelo javljati sa ratom u Bosni. to nisu rekli bili su sarajevski civili, jer su znali da nemaju gdje To ćete tek vidjeti od strane političara u Bosni. U Hrvatskoj su bježati. Do tada je u Sarajevo bilo normalno da ostavite kućna postojali određeni ljudi koji su tako mislili, ali zvanična politika vrata otvorena, i Srbi su mogli mnoge civile tako da pohvataju. nije govorila o tome. Mnogi Srbi su poslije Drugog svjetskog Borba je bila jedini izlaz iz opsade Sarajeva. Ta borba je bila bez rata naselili Norvešku. To su većinom bili ljudi koji su preživjeli logistike i bez potpore. njemačke logore. Kad je premijer Stoltenberg pokušavao riješiti problem u Bosni, to nije bio čin zato što je on bio pristrasan Kakva je onda bila situacija u Sarajevu? Srbima, nego zato što je imao veliki uticaj Srba u Norveškoj. Za nas koji smo stigli kao predstavnici medija situacija je bila Sami znate da Srbi imaju svoju nauku o historiji. mnogo drugačija. Mi smo imali svoju opremu, znali smo gdje dolazimo i radili smo svoj posao. Ako je neko nešto mogao kupiti I onda ste uputili u Bosnu... u Sarajevu, onda smo to bili mi. Ako je bilo nemoguće da se kupi Da, ali mi smo bili u potpunosti svjesni da svaka republika želi voda, hrana, viski ili nešto drugo, mi smo to kupovali. Živjeli smo svoju nezavisnost. Hrvatska je dobila vrlo brzo međunarodno u hotelu, imali smo auta. Za nas je to bio opasan i nezgodan priznanje. To je bilo jako začuđujuće. Pitanje sa postavljalo zašto posao. Mi smo mogli da odemo kad mi želimo iz Sarajeva. Za

55 ljude koji su ostali ovdje, to je bilo ekstremno užasno. Ovi ljudi nisu bili spremni za rat. Nisu bili spremni da žive bez električne energije, gasa, vode, marketa ili novca. U istom momentu se pitate, kako je to moguće da se događa u jednom modernom gradu i u ovakvoj civilizaciji?! Čovjek koji živi u gradu, nije imao kanistere za vodu, kanistere za naftu... nijedna žena nije imala medicinsku pomoć. Ljudi koji su ostali u Sarajevu, bili su žene, djeca i bolesni ljudi, a ostali su branili ovaj grad. Znate li gdje možete u svome stanu nabaviti vodu? Ne znate?! Da li znate gdje se u vašem stanu krije voda koju možete koristiti? Ne znate! Da li znate koliko ima vode u vašem stanu?! Ja ću da vam kažem, imate oko 7 litara vode u vodokotliću svoga stana. Da li znate koliko vi sada imate keša u svome stanu?! Ne znate! Eh, pa u Sarajevu su novac imali sa sobom i to je sve što su imali u tom danu od kako je rat započeo. To je život u mraku i strahu. Sve je to komplikovano nama shvatiti, ali ljudi u ovom gradu su tako živjeli. Uopće nisu imali nikakvih informacija kako se preživljava u tim trenucima. Ipak, to nisu bili trenuci, to su bile godine. Riječ opasno je zaista mala riječ da bi se to opisali. To je bila neopisiva noćna mora.

Kako su onda zapadne zemlje to gledale? One to nisu ni htjele da gledaju. Mi smo pokušavali objasniti situaciju. Zapad je bio zainteresovan da sluša političke aspekte. Oni su okretali glavu od masakra. Njima je to bilo i mnogo neshvatljivo. Pošaljem fotografiju i napišem: Bosanski vojnik na tom i tom teritoriju. I onda me urednik pita: Je li to musliman? Ja mu kažem: Postoji mogućnost da taj vojnik nije musliman, jer se on zove Zdravko. Onda mi on kaže: Pa kako sad to, ja imam informaciju da je tamo rat između muslimana i Srba i onda ja kažem: Nije to baš tako jednostavno kao što izgleda, jer taj musliman možda ima oca Srbina, a baka mu je Hrvatica... i onda je to nemoguće nazvati jednim imenom. Pitam vojnika: A šta si ti? On mi kaže: Ja sam Sarajlija! Zapad je trebao da ima dobre i loše momke, zato je njima ta etnička struktura bila važna. Njima je trebala nova priča nacista protiv komunista. Naravno, mi smo mogli govoriti o kategorijama nacionalizma između svih naroda, ali ljudi koji su se borili nisu bili reprezent tog nacionalizma. Čak i danas je vrlo teško ljudima na zapadu objasniti šta se u tom ratu protiv Bosne odigralo i kako se sve tu događalo. Na zapadu pokažete fotografiju predsjednika Alije Izetbegovića i Jovana Divjaka i onda vam oni kažu: Pa kako sad to?! Pa zar oni nisu neprijatelji! I onda ponovo moram reći: Da, ali taj general je originalni predstavnik bosanske armije, jer se on bori za svoju državu protiv okupatora. Taj general je general Jugoslovenske narodne armije, koji je izabrao da bude na bosanskoj strani. Oni vam opet kažu: Šta?! Međutim, za mene su takve rasprave postale normalne.

Poslije rata bili ste i svjedok u predmetu protiv Momčila Perišića? Da. Bio sam. Međutim, poznajem jako mnogo novinara koji smatraju da ne bi trebali svjedočiti na sudovima o onome što su pisali ili fotografirali. Mislim da to nije dobra ideja. Mi smo normalni ljudi, a ne diplomate. Ako negdje postoji rat i ako nešto svojim fotoaparatom zabilježimo, onda to trebamo i objasniti. Ja sam svjedočio i govorio o onome što sam ja napravio tokom tog rata i prikazivao sam svoje dokaze u tom predmetu. Novinari su ti koji su poslani da predstave istinu i da svjedoče o istini i zbog toga se ne mogu složiti sa kolegama koji imaju drugačije mišljenje. Postoji veliki broj novinara koji su bili godinama u Srebrenici, ali danas ne žele svjedočiti. Međutim, ljudi i danas rade na Srebrenici kako bi otkrili mnoge stvari, a kolege šute o tome.

Zašto vas Bosna toliko fascinira? Bosna je bila za sve nas novi Vijetnam. Mnogi su moji prijatelji poginuli u ovom gradu. Mnogo novinara je ubijeno. Naučili smo da živimo. Ovo je u istom momentu i Europa. Istu smo muziku slušali kao što su to slušali i građani Sarajeva. Oženio sam se i doveo svoju suprugu u Sarajevo, da to proslavim sa prijateljima. Stalno dolazim u Bosnu i svi se mi vraćamo u Bosnu. Bosna je naša sudbina. U Bosni nas niko nije uznemiravao u tako teškom periodu, dok sam u Somaliji morao imati tjelohranitelje dok idem na teren.

U kojim ste sve ratovima do sada radili? Bio sam u Libanonu, Bosni, Hrvatskoj, Iraku, Afganistanu, Sudanu, Somaliji... preko 15 ratova tako da se više ni sam ne sjećam gdje sam sve kročio.

Paulina Janusz Koliko je danas SANU moćna institucija u Srbiji? Ja smatram da ima određeni uticaj u smislu određenih IMAM SUKOBE SA SVIM STRANAMA tekovina koje su dan-danas prisutne u srpskoj politici. Međutim, nekim se stvarima vezanim za tu "zloglasnu" SANU pridaje preveliki značaj. Mnogo volimo da pričamo o tom Memorandumu SANU, ali iskreno ne smatram da taj Memorandum ima danas bilo kakav uticaj. Ponekad iskrsne tema Memoranduma II, ali ja to nisam videla na papiru. Volimo da pričamo o tome, ali neka mi neko dokaže, pa da verujemo da je to tako. Mislim da su Kako ste stigli na ove prostore? to na neki način posledice velike popularnosti svakakvih teorija To je niz sticaja okolnosti. Fakultet sam završila u Rimu i tamo zavere na ovim prostorima. sam izabrala kao strani jezik srpski. Doduše, to je bila srpska književnost i jezik i više se radilo o nekoj varijanti BHS jezika. Šta je Memorandum II? Književnost je predavao Predrag Matjevejević, a udžbenici su Meni se čini, da je to samo naknadno napisana analiza bili još iz vremena bivše Jugoslavije. Tako je sve počelo. Budući Dodikove politike i mi to pokušavamo da nekako povežemo. da sam studirala političke nauke, kasnije sam izabrala i temu Srbijanska politika se danas više zasniva na pragmatičnim magistarske disertacije vezanu za ove prostore. Pisala sam stvarima. Ne verujem da realizuje neke tajne zaključke. Opet, naime o uticaju koji je na razvoj srpskog nacionalizma imala to je posledica sveprisutne vere u zavere. Možda se ljudima Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU). Nakon toga, lakše živi sa njom, a možda i vlasti je ona jako korisna, jer izaziva preselila sam se prvo u Zagreb, pa u Beograd i na kraju Sarajevo. apatiju. Dakle, ako postoji taj neki plan ja tu ne mogu ništa, jer je to veliki poduhvat velikih igrača, a ja sam mali građanin i ne Kakav je osjećaj bio prvi put stići na područje Balkana? treba da se u to mešam. Prvi je bio Beograd i to je za mene bio priličan šok. Kao da sam se vratila u vremenu. Kao da sam se vratila u Poljsku Gdje si najviše radila u Bosni i Hercegovini? početkom devedesetih. Vremenom sam se navikla i neke stvari U Bosni i Hercegovini najviše radim u manjem entitetu, a više ne primećujem, a tih detalja ima puno. Naprimjer, moja sigurno dva mesta kojima posvećujem najviše pažnje su Prijedor mama kada je prvi put došla u Beograd, prvo što me pitala i Srebrenica, a i ostatak Podrinja. Uglavnom sam se fokusirala bilo je: "Zašto su policajci ovde naoružani?" Nama je to nešto na posledicama rata, više nego na samom zločinu i na samom normalno, ako nije naoružan, čime će da se brani, za nju nešto ratu. Mislim da su zločini poprilično dobro istraženi, samo što potpuno neprihvatljivo. neki ne žele da prime tu informaciju. Za toliko godina rada

60 ICTY saznali smo većinu stvari koje nismo mogli da saznamo. zločinima što je počinila Armija RBiH i nije to nikome bilo sporno. Treba da se pomerimo od ratnih zločina, da počnemo pričati o Sad kao da su se zamenile strane. tim ljudima koji su žrtve tog ratnog zločina na nekom drugom nivou, indirektno. Ljudi koji danas žive su zaboravljeni, ostavljeni Svojim izvještajima više puta ste uznemirili situaciju u sa svojim problemima. Greška novinara je što odlazimo na Prijedoru? komemoracije, gledamo kolektivne džennaze, ali zaboravljamo Politička situacija tamo je prilično komplikovana, a pri tom ja da kad mi odemo iz svih tih mesta, tamo ostaju neki ljudi. Ti ne bežim od toga da pišem o greškama svih strana. Naravno, kad ljudi imaju svoje probleme, koji ne mogu doći do izražaja, zato čujemo Prijedor mi odmah pomislimo na Omarsku, Keraterm što se svi kad čuju Srebrenica sete 11. jula. A iza 11. jula ostaju i Trnopolje. To nas vodi da gledamo isključivo srpsku stranu, neki ljudi. Meni je to zanimljivo. Tu se negde stvorila crna rupa koja je naravno nezaobilazna. Ali mene zanima, kako Republika u izveštavanju. Srpska postoji u takvom obliku uz pristanak i bošnjačke strane. Imamo taj problem sa načelnikom Prijedora, da je on tokom rata Kakav je osjećaj susretati se s tim žrtvama? radio neke stvari i indirektno učestvovao u zločinima. Međutim, Ja se ne susrećem sa žrtvama nego sa ljudima. Ako neko ljudi koji su izašli iz logora i koji su na čelu nekih prijedorskih želi da mi ispriča svoju ratnu priču, ja ću ga saslušati, ako ne stranaka prave koaliciju sa njim. I oni mu to ne prigovaraju. želi uredu. Što se posla tiče, ne moram da direktno znam šta se njemu desilo. Kasnije sa dosta ljudi ostajem u prijateljskim Zašto? odnosima i tek tada saznajem neke detalje. Naprimjer, u To je ta neka jadna i bijedna politika. Oni imaju od toga Srebrenici gotovo svi imaju sličnu priču i možete pretpostaviti koristi. Oni se prodaju za neke sitne ugovore sa opštinom, posao šta se kome dogodilo. Ali apsolutno sam protiv toga da te ljude za rođake. O sebi bi vjerovatno rekli da su pragmatični, možda gledam kao žrtve. Mislim da je to pogrešan pristup. čak i misle da bi mogli napraviti nešto pozitivno u koaliciji sa Pavićem, ali taj stvaran pomak ih ne zanima. Oni su fokusirani Koliko smo mi spremni relativizovati zločine? na nekom svom ličnom interesu, a pri tom imaju udoban status Problem je u tome što svi govore o zločinu koji je počinila žrtve i nacionalne manjine. Kad treba uvijek mogu podići buku druga strana. Za mene jedini zdravi i ispravni pristup je u tome, u medijima da su diskriminisani i da tako postignu svoje lične da svako govori o onome što je on napravio ili što je napravljeno ciljeve. u njegovo ime. Samo u tom slučaju možemo da postignemo neki zdrav odnos između svih strana. Nažalost, više se pričalo o tim zločinima krajem devedesetih, a sad se prave koraci unazad. Željko Kopanja nije bio to što je sad. U DANI-ma se pisalo o

61 Jeste li imali neki zvanični sukob sa načelnikom Prijedora Markom Pavićem? Zvaničnih sukoba nismo imali. Razlog tome je, što kad god ja želim da razgovaram s Markom Pavićem, on je uvijek na neki način nedostupan.

Šta je onda problem sa liderom prijedorske Stranke za BiH Muharemom Murselovićem? Muharem Murselović je mene optužio više puta za iskrivljenu interpretaciju njegovog delovanja u Prijedoru. Nakon prošlih izbora, on je javno govorio na televiziji u Prijedoru da svako ko uđe u koaliciju sa Markom Pavićem je izdajnik. Par meseci nakon toga sam je sklopio tu koaliciju. Početkom ove godine, u februaru, imala sam jedan razgovor s njim, gde je on izgovorio niz nekih stvari, koje mu možda na papiru izgledaju malo gore nego što zvuče u njegovoj glavi. Nakon toga, izbio je već neki sukob između nas. Nije me direktno optužio, nego me optužio preko mojih prijatelja, da lažem. Naravno, imam snimak šta je on rekao na tom našem sastanku, tako da je to besmisleno da me sad za bilo šta optužuje. Kasnije sam se vratila u Prijedor i nastavila sam s tom pričom, o tome kakav je odnos bošnjačkih stranaka prema vlastima u Prijedoru. Ja sam u tom članku govorila uglavnom o SDA, o tome da su fokusirani na Podrinje, a da su Prijedor potpuno zanemarili. To se odnosilo na njihov govor na Glavnom odboru Stranke, na državnom nivou. Murselovića sam spomenula zato što je on neko vrijeme vodio koaliciju SDA-SBiH. U tekstu sam citirala anonimni izvor. Dakle, to nisu bile moje reči. Nakon toga, dogodila se neka sumanuta osveta Muharema Murselovića, koji je iznajmljivao kancelariju mojim prijateljima iz Udruženja logoraša "Prijedor ‘92", i on dolazi kod njih i kaže, da ako žele da mu nešto kažu, da to onda ne rade preko mene, nego da mu to kažu u lice. Tog momenta najavio je, da će kirija umesto 350KM biti 1000KM, pa su logoraši ni krivi ni dužni morali naći novi lokal.

Je li se Murselović Vama obratio? Ne. Ove godine u okviru komemoracije u Omarskoj sreli smo se u pozorištu. Pozdravila sam Murselovića, koji je sedeo ispred mene, a on je samo okrenuo glavu. Nakon toga, opet sam mu prišla u pozorištu, kad se to sve završilo on me je opet ignorisao. Drugi dan smo se videli u Omarskoj, ali to nije ni vreme ni mesto gde ću ja ulaziti u neke sporove. Tad ga jednostavno nisam htela uznemiravati. I tu je priča između nas završena.

Jeste li imali još sukoba sa bošnjačkim političarima? Čujte, ja imam stalno sukobe sa svih strana. Radim u malim lokalnim sredinama i čak i ako mi se neko ne obrati direktno, onda ja znam ko je nezadovoljan i ko šta govori. Imala sam više sukoba u Srebrenici. Već dva puta mi se dogodilo da kad dođem na sednicu Skupštine Opštine Srebrenica, ustane predstavnik neke strane i prigovara mi. To je jednom bio odbornik iz SNSD-a, jednom Momčilo Cvjetinović iz SDS-a, koji je rekao: "Ova novinarka laže". Nakon toga obratila sam se predsedniku Opštine i rekla sam mu da bi on trebao reagovati u tom slučaju. On je odgovoran za tu instituciju, a on mi je bezobrazno rekao, da ništa nije čuo. Sećam se jednom, kad su Vladan Glišić i Srpske Dveri došle u Srebrenicu, dan pre komemoracije i onda je šef SDS-a opet osetio potrebu da kaže Vladanu Glišiću, da se tu nalaze novinari koji mrze srpski narod. Svi su se okrenuli prema meni, ali očigledno Glišić nije hteo da ulazi u naše lokalne rasprave. A upravo ovih dana sam u Srebrenici imala okršaj sa Hakijom Meholjićem, koji me u zgradi Opštine, u prisustvu više svedoka bukvalno izvređao, zato što mu se nije svidelo moje pitanje. Iskreno, ne bih ni citirala njegov odgovor, jer bilo je ispod svakog nivoa. Mislim da je to bio prvi put da sam se obratila ljudima iz njegove stranke, SDP, da ga malo smire, jer ne želim da se sukobljavam. Ne moramo da se volimo, ali barem nemojte da mi onemogućavate da radim moj posao.

Kako se osjećate u tim situacijama? Ne pridajem tome prevelikog značaja. Kad radite lokalnu politiku to su prilično nebitni ljudi, ako se to gleda iz perspektivne velike politike. Što je neko nebitniji, to mu je ego veći. On misli da je neko i nešto, zato ima potrebu da se tako izražava. Sigurna sam, da pišem tako nešto o nekom na državnom nivou, da reakcija ne bi bilo. To za njih nije vredno pažnje. Tako ni ovi za mene nisu vredni pažnje, dok to ne bi prešlo neki spor, pa bi me to ugrožavalo u vidu nekih pretnji. Za sada, to je više neko prepucavanje. A i svi ljudi kojima baš i nisam omiljena, za razliku od Muharema Murselovića, još uvijek mi kažu: Dobar dan.

Robert King Kada govorimo o svim tim brutalnim ratovima, gdje je onda U OPKOLJENOM SARAJEVU SAM tu Bosna? Rat u Bosni i Hercegovini je najgori rat koji sam ja prošao. To TRAŽIO PARČE HLJEBA I je bio najopasniji rat za sve nas novinare koji smo se tu nalazili. LITAR ČISTE VODE To nije bio samo rat, to bio i religijski sukob, ponekad i plemenski sukob, ekstremni sukob koji je poprimio međunarodni karakter. To se očitovalo u ponašanju Karadžića. On je znao kakav će rat biti. Kada ste stigli u Bosnu i Hercegovinu? U Bosnu sam došao 1993. godine i bio sam tu do 1996. Jeste li upoznali Karadžića? godine. To je bio prvi rat koji sam u svojoj karijeri pratio. Godine Ne, jer sam došao vrlo kasno 1993. godine. U to vreme nije 1994. nisam mnogo vremena proveo u Bosni, jer sam u tom postojao način da dođem do njega. vremenu bio u Africi. Pratio sam genocid počinjen u Ruandi. Kada sam prvi put došao u Bosni letio sam avionom, avionom Ovo je prvi dolazak u BiH nakon rata? Vaši osjećaji? Ujedinjenih nacija i došao sam preko Italije i Splita. Na kraju sam To je vrlo interesantno pitanje, jer je ovo moj prvi dolazak u stigao u opkoljeno Sarajevo. Bosnu i Hercegovinu od kako sam otišao 1996. godine. Ovo je moj prvi intervju koji dajem za neki medij iz bivše Jugoslavije. Jeste li bili i na drugim ratištima u Bosni? Posljednje što mi je ostalo iz Sarajeva jesu fotografije Bošnjaka i Bio sam u Tuzli, Kiseljaku, Vitezu, ali većinu vremena sam Srba koji su se ubijali i padali mrtvi na zemlju. Sjećam se grobalja provodio u Sarajevu. koja su punila teritorij. Sjećam se egzodusa Srba iz Sarajeva, jer je to postao bošnjački teritorij. Sad kad sam se vratio, vidim milion Kiseljak i Vitez je kontroliralo Hrvatsko vijeće odbrane (HVO)? novih lica, koja su 17 godina starija. Šetao sam. Gledao sam i Da, ali mi generalno vojsku nismo dijelili na hrvatsku, htio sam da vidim svoje stare prijatelje. Išao sam u bolnicu. Sve srpsku ili pak bošnjačku. Za nas je to bila vojska. Mnogi od njih je tako svježe. Sjetim se situacija kada nosite čovjeka u bolnicu, su bili dosta otvoreni za medije. Nisu svi dozvoljavali prilazak pa onda imate gužvu u bolnici, a vi imate čovjeka koji umire, medijima, ali dešavalo se da smo mogli da slikamo i zabilježimo čovjeka koji je na izdisaju. Sada kad se vratite, onda vidite koliko fotografijama ono što vidimo. Znate, bili smo obilježeni kao su Bošnjaci i Srbi zaista bili blizu jedni drugima u ratu, koliko je novinari. Stalno smo bježali. Skrivali smo se. Nije to bilo lako blizu bila ta granica između njih. raditi.

66 Tad Vam je to bilo daleko... Zašto ste vi uopće i došli u Sarajevo? Zašto niste negdje drugo Ponekad smo morali satima da prelazimo teritorije, a u išli? stvarnosti je to bilo samo nekoliko metara. To je za mene Pa mi smo pokušali da idemo. Htjeli smo da idemo u Mostar interesantno. Sad kad sam se vratio, imam bolji pogled na sve i onda su nas uhvatili. Ukrali su nam auto. Pokušali smo ići za što se događalo. To nikada prije nisam mogao, jer su mi pred Bihać, ali nismo uspijevali. Pokušavali smo da idemo svugdje očima bili snajperi, tenkovi, vojničke pozicije i slično. gdje je bilo sukoba. Išli smo u Jablanicu i Kiseljak, kada je bio sukob Bošnjaka i Hrvata. Tuzla je bila šok za nas. Tu je bila NATO Šta ste vi znali o Jugoslaviji prije rata? komanda i onda se dogodio zločin na Kapiji. Nisam znao gotovo ništa. Znao sam neke stvari koje su se vezivale za Tita, ali samo za njega. Znao sam da je Prvi svjetski Razlog zbog kojeg ste došli? rat započeo u Sarajevu, ubistvom Franza Ferdinanda. Kada je Bilo je jeftino da dođem. Došao sam sa 1500 USD. Došao započeo rat u Jugoslaviji mnogi su bili razočarani novim ratom, sam da kažem istinu. Bio sam glasnik istine u tom periodu. jer su mislili da se to više neće dogoditi na Balkanu. Međutim, o tome nisam baš mnogo znao. Također, nisam znao mnogo ni o Koliko je to bilo jeftino u odnosu na druga ratišta? Hrvatskoj ili Srbiji. Važan čimbenik svega jeste i da je Jugoslavija Pa činilo se kao jeftino, ali 500 USD za jedan mjesec bilo je bila komunistička zemlja i da je religija bila tolerirana, ali nije jako skupo. Ponekad je cijena bila i 600 USD. To je bio Holiday bila baš ni promovirana. Zbog toga kažem da je to bio i religijski Inn koji je koštao 1250 USD. To sad nije previše, ali ako vam sukob, jer su se ovdje ubijali i zbog crkve ili džamije. Na kraju posao ne ide, onda je to zaista skupo. Novac je odlazio, a nije krajeva, ovdje je bio slogan: Bratstvo i jedinstvo koje se nije se vraćao. Ja sam morao samo raditi i istraživati. Prodavao sam bilo baš najbolje primilo među narodima. Kad je komunizam svoje fotografije, pa odlazio, pa se vraćao u državu i na kraju pao, narod se počeo okretati nacionalnim identitetima. Htjeli sam ostao do kraja. su da se identifikuju. Taj nacionalni identitet je onemogućio da Jugoslavija nastavi djelovati kao država. Kako su novinari međusobno djelovali? Sve zavisi o kome govorimo. Ja sam bio novi u tom poslu. Kako ste Vi to gledali? To baš i nije uobičajeno. Novinari i fotoreporteri baš i nisu bili Gledao sam to kao čovjek. Nisam htio da gledam kao novinar. ljubazni i otvoreni za suradnju. Svi se međusobno znaju i onda To je bilo na naslovnicama svjetskih medija. Za sve ste se to kada ste novi, oni ne žele da rizikuju sa vama. Nova osoba će morali psihološki pripremiti. napraviti more novih grešaka. To je velika odgovornost kada govorimo o nezavisnim novinarima. Rizik se pokušava što više eliminisati. To nije odgovornost koja traje u takmičenju medija

67 za informaciju. To je rat. Tu postoje druge odgovornosti. Rat ubijani ljudi u marketima dok uzimaju vodu koja im život znači. ubija i sažima ljude,i čak i ako ste još uvijek živi ne mora značiti To je bila top vijest. To je punilo naslovnice. Ubistva. da niste obilježeni za ubijanje. Novinari su jako teški i to je bio i medijski rat. Pokušavali ste preživjeti to što ste doživljali. To je punilo naslovnice? Naslovnice su punile brutalne stvari. Definitivno kad je Je li vas vojska sprečavala u prelaženju granica? krenulo etničko čišćenje i kada imate Karadžića i Mladića i još Ja mogu biti kulturan. Mogu i lijepo da se ponašam. Mogu religijski rat, onda vam je to na naslovnicama. To su bilo ogromni da pokažem svoju PRESS iskaznicu kako bih prošao. Mogli su mi dokumenti koje smo skupljali. tražiti propusnicu i ja sam na to pristajao, ali nikada nisam bio uhićen zbog informacije. Nikada nisam htio uvrijediti položaj Gdje smo to sada? Iz Vaše perspektive? vojske koja se nalazila. Nisam im vrijeđao ego. Ja sam hodao Osobno mislim da Bosna nije na dobrom putu. Međutim, ko kroz Sarajevo. Išao sam ulicama Sarajeva. sam ja? Narod nije bio na pravom putu u vrijeme rata. Šta se dogodilo sa budućnošću, šta se dogodilo sa djecom i njihovim To je bilo opasno zbog snajpera? školovanjem, nažalost, oni su živjeli u masakrima. Oni su bili Da, ali tražio sam da nađem parče hljeba, šećera, vodu, kafu. svjedoci brutalnosti i svjedoci genocida u Srebrenici. Prošlo je Sretan sam bio kad sam nalazio ćevapčiće. Bili su to prava glad dvadeset godina od kako je sve počelo. Ako ste tada imali 10 i preživljavanje. Bili smo sretni kada nađemo jedan litar čiste ili 13 godina, to je na vas psihički uticalo. Kako onda da danas vode. Bilo je zaista teško. odgajate djecu, nakon svih tih strahota... Ne znam kako je u Srbiji ili pak Hrvatskoj, ali mislim da je sve isto kao i devedesetih Jeste li imali podršku medijskih kuća? Vi ste to fotografirali i godina. slali u svijet. Da, svi su vidjeli, ali nas niko nije podržavao. Niko nam nije Šta je onda problem rata? davao podršku u radu. Niko to nije htio da sluša, niti da vidi. Na Na kraju u ratu nije bilo pobjednika. Niko nije dobio u ovom kraju sam našao jednu agenciju u Londonu, koja je to objavljivala. ratu. Svi ste sada podijeljeni. Imate Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Ako ne dolazim iz Zapadnih medija, onda nisu htjeli ni da me Hrvatsku, Kosovo. U Bosni i Hercegovini imate nešto što ne podrže. Onda, to su bile teške priče, a ako vi nemate tešku mogu da razumijem, a to su tri obrazovna sistema, 14 vlada. priču, onda vam to i ne prolazi u medijima. To su bile psihički Nisam kompetentan da govorim o tome ko je Srbin, Bošnjak ili teške priče. To je vrlo teško za nezavisne novinare. Ne želim Hrvat, ali sam odgovoran ako se nije zaustavio taj rat, a ja sam da govorim o zapadnoj propagandi, ali ovdje su ljudi umirali. U bio također u tom ratu. Sve sam to gledao. Iskreno, želio bih Sarajevu su civili brutalno ubijani. To se dešavalo, snajperom su da živite u miru, ali to je prosto nemoguće danas. Danas nema

68 mjesta bez krvi. Možda to ne želimo da slušamo, ali trebamo slušati, jer smo svi ljudi.

Šta predlažete? Ne treba uzimati alkohol kako bismo se učinili moćnijima i jačima. To je samo zavaravanje. Morate se svi suočiti sa onim što se događalo u Bosni i Hercegovini.

Koliko Amerikanci znaju o genocidu u Srebrenici? Znaju da je to bila zaštićena zona UN-a. U SAD-u postoje mnoge knjige o Srebrenici, postoje i dokumenti o tome. Postoje slike iz Srebrenice, ali ne moje, nego drugih fotografa koji su bili u Srebrenici. Mogu da im kažem da je to bio ogroman i nepravedan masakr koji se dogodio nakon Drugog svjetskog rata u Europi. Ipak, u Ruandi je bio još gori masakr. Ako sve kompariramo onda ćemo reći da je u nacizmu ubijeno šest miliona Jevreja. Ne bih to komparirao, ali nije isto govoriti o holokaustu i genocidu u Srebrenici. Holokaust je mnogo poznatiji u SAD-u. Zastrašujuće je da čujete da to neko negira. To je na neki način učestvovanje i odobravanje tog zločina.

U vrijeme rata u Bosni bili ste i u Ruandi? Ja sam kasno stigao u Ruandu, jer sam bio u Sarajevu. Nezavisnim novinarima gotovo je bio zabranjen dolazak u Ruandu. Ja sam tada radio za NVO. To su bili ogromni masakri djece, njihova tijela su prevožena kamionima. To je bilo ubijanje mačetama. Imate Tucije i Hutue. Tuci su imali podršku Francuza, a Hutu podršku Belgijanaca. Važno je istaći da je tu ključnu ulogu odigrao belgijski radio koji je podsticao na genocid. On je odgovoran za ubijanje svakog Tucija. Oni su ubijali svoje

69 komšije, zato što je radio tako govorio. Tu je sve bilo krvavo i I dan-danas imate masovne grobnice, a ljudi u Republici Srpskoj masakrirano. Tu je bilo krvi na sve strane. Tu je UN također bio šute o tome. Nema nevine strane u ratu. To je vrlo brutalna kriv kao i u Bosni. Kad pogledate, nema tu velike razlike ni sa komunikacija. Ljudi trebaju da reaguju pre nego što počne rat. Sirijom. Oni to ne bi trebali željeti. Niko nije htio ovaj rat. I na kraju kad se završio svi su rekli: Dobro je, završio se! Danas ste u Siriji? To su najbrutanije fotografije koje sam ikada uradio. Tu su Kako ste se osjećali kad je nastao mir? žene, djeca... vrlo je zanimljiva priča Sirijaca i ljudi koji su ginuli Ja sam to saznao od NATO-a. Iskreno, i Srbi su željeli mir. u Sarajevu. Svijet je to samo gledao i šutio nad tim. Svijet i sada Hrvati su već duže vrijeme htjeli da se to prekine. Rat je postojao šuti nad Sirijom. Imao sam dvije strane i morao sam znati koja je u Bosni i Hercegovini. Kad se rat završio i moj se posao završio i kako treba, imate dva spola, imate shiite i sunite i sve je u broju ljudi su nastavili da žive svoj život. dva. To nije religijski rat kao ovdje, nego je problem u tome što je BasharAl-Asad naslijedio funkciju predsjednika od svoga oca. Bosna u Vašim očima danas? Tu nije bilo izbora. Sve je vrlo identično kao u bosanskom ratu. Dugo nisam bio ovdje. Ništa se nije promijenilo. Ljudi koji su Sirija gubi podršku u svijetu zbog džihada. Čak i ljudi iz Bosne, se borili za vodu, danas prodaju sladoled u Sarajevu. Ljudi koji Francuske, ili neke od drugih europskih zemalja sada idu u su imali moć u ratu i dan-danas imaju moć u politici. Isti marketi džihad. To je vrlo opasno, jer sada niko Siriji neće htjeti pomoći. još uvijek postoje. Ipak, jako je čisto. Kada sam stigao vidio To je veliki problem. UN do sada nije nikoga zaštitio. Zaista ne sam prelijep grad. Sve je postalo tako lijepo. Mnogi Srbi koji su znam šta oni rade i šta je njihov posao. Oni su donosili vodu pobjegli iz ovog grada, danas tu drže hotele, ali nisu se vratili. tamo gdje je krv bila na sve strane. To je grozno, ali to je moje To je vrlo zanimljivo. Inače ne odlazim na stara mjesta, jer ja mišljenje. ispričam svoju priču i napuštam mjesto. Ne radim više projekte o Bosni. Međutim, Bosna je za nas izuzetak u svemu. Je li onda istina ono što je Richard Goldstone rekao da ICTY nikada ne bi bio osnovan da nije bilo rata u Europi? Da li se ja trebam slagati sa tim? Možda su oni zaista pokušavali spriječiti i riješiti te ratne zločine. Kako ja vidim ovdje su samo optuženi komandujući. To treba da bude međunarodni sud, je li tako? Ako vi samo procesuirate Srbe, onda će Srbi biti ljuti, ako optužite samo Hrvate ili Bošnjake, imat ćete isto. Svi su činili ratne zločine u ratu. Budimo iskreni, rat nije pravedna igra.

Rémy Ourdan Do kada ste ostali u Bosni, i jeste li bili reporter i izvan Grada Sarajeva? ZA MENE JE MOJE SARAJEVO Izvještavao sam širom Bosne, ne samo iz Sarajeva. Prvi put BILO OGROMNA PRIČA sam ostao do 1997. Kasnije 1999. sam se vratio kako bih pratio dešavanja u Srbiji.

Pišete li više o Sarajevu? Ne izvještavam više o Bosni, o Sarajevu. Jesam napisao U aprilu ste najavili osnivanje Muzeja ratnih novinara? članak u aprilu o 20 godina nakon rata, ali više ne izvještavam iz Taj projekat se sada zove "Rat" (WAR). To je veliki projekat ovog regiona. Trenutno pokrivam svjetske sukobe. Sarajevo je na kojem rade mnogi reporteri, umjetnici i istraživači, a tiče se sada divno za mene. U Sarajevo dolazim da radim na različitim svih ratnih sukoba na području ex-Jugoslavije. Projekat je veliki projektima, profesionalnim i osobnim, tako da ne moram i zahtjevan i fondacija će biti uskoro pokrenuta. izvještavati o društvenim, ekonomskim i drugim problemima. Dođem u Sarajevo da se sastanem sa svojim prijateljima i na Kako ste uspjeli okupiti toliki broj novinara koji su izvještavali taj način je veoma lahko voljeti Sarajevo. Poznati su mi svi iz ratne Bosne na jednom mjestu, u Sarajevu? problemi i nevolje, da je to najteža situacija u ovom dijelu Većina nas je zapravo živjela tu tokom rata ili bar jedno Europe. Ali Sarajevo je zaista još uvijek nešto posebno, ljudi koji izvjesno vrijeme. Bili smo dosta bliski i ostali smo bliski prijatelji žive ovdje još uvijek posjeduju tu neku energiju, ljudi su zaista godinama poslije. I buduće da smo još uvijek reporteri, dosta nevjerovatni. putujemo i stalno se viđamo. Ja često dolazim u Sarajevo. Prošle godine bili smo u Egiptu, Libiji, veoma često dolazimo Često kažete "Moje Sarajevo"? Šta to znači? u Sarajevo. Većina njih nije dolazila nakon završetka rata. Sada sam rekao moje Sarajevo kako bih ga razlikovao od Primijetio sam da, kada smo se sastajali u Iraku, Afganistanu i onog Sarajeva o kojemu bih izvještavao kao novinar. Kad kažem Libiji, se Sarajevo i Bosna dosta spominje. Pojavila se ideja da "Moje Sarajevo" to je nešto privatno, dolazim tu iz osobnih svi zajedno dođemo a budući da sam ja često dolazio u Sarajevo razloga. "Moje Sarajevo" podrazumijeva moje prijatelje i sl.. ja sam na neki način inicirao to i naravno moje kolege su došle i moram priznati da sam iznenađen jer nisam očekivao više od Kako ste doživjeli rat 1992. godine u Bosni? 30 do 50 ljudi a došlo ih je nekoliko stotina. To pokazuje da im Prvo, odrastao sam u dijelu Europe gdje se govorilo "Nikad je zaista stalo do Sarajeva, jer je to dio njihovih života i onog što više". To se podrazumijevalo da se više nikada ne smije dogoditi se u tom periodu desilo. ništa slično nacistima, Drugom svjetskom ratu. Dolazim iz

72 zemlje iz koje se promovirao mir, ali i vi ste također željeli mir. medijima, jer sada imate mnogo više demokratskih zemalja Za nekoga iz moje generacije taj rat, konflikt u Jugoslaviji, u nego prije 20 godina. Jer generalno, sloboda izražavanja se veže Europi bilo je upečatljivo, jer se sad rat dešava tu, na našem tlu. sa demokratiju. U Europi. Kada sam bio dosta mlad, bio sam u Jugoslaviji, ali veoma Koliko je taj uopće mogao biti kvalitetno popraćen u Bosni? kratko, putovao sam vozom. Bio je to dom, Europa, isti ljudi, Rat u Bosni, tačnije rat u Jugoslaviji je bio opsežno pokriven. ista kultura sa malo drugačijim identitetima, koji nisu bili Mediji su izvještavali o tome, davalo se mnogo prostora različiti. Znači, to je bio u rat u domovini, jedini rat koji ste mogli izvještajima iz Bosne. Svaki dan je Bosna bili na naslovnicama, pokrivati iz svog doma, tako blizu Pariza, Londona, Berlina… Bilo udarna vijest. Reakcija ljudi nije bila kao što su se drugi ljudi je to prilično upečatljivo mladim evropljanima poput mene, ali i nadali, da će biti većih političkih ili vojnih intervencija. Politička ostalim reporterima. reagovanja su bila slaba, ali ljudi na zapadu su imali vijesti o Bosni skoro svaki dan. Na vijestima tokom 4 godine ljudi su znali Koliko je teško doći do jedne priče, sugovornika u zaraćenim o tome, svi su znali o tome. područjima? Inače 99% ljudi koje sretnete u ratnim zonama su Ipak niko nije reagovao? obeshrabreni i ne žele ispričati svoju priču. Ovdje, na Može se pitati zašto nisu dovoljno reagovali ili zašto su prostorima ex-Jugoslavije smo imali veoma dobru dostupnost reagovali na način na koji su reagovali, zašto su sporo reagovali. mnogim mjestima i mnogim ljudima pa i čak sa vođama poput Nije istina da nisu vidjeli i znali, sve su vidjeli i znali, od opsade Izetbegovića i Karadžića do kojeg je na početku bilo jako lahko gradova, ratnih dešavanja, etničkog čišćenja, rata između doći i direktno se sastati. Međutim, u posljednjih 10 godina bosanske i srpske vojske, hrvatskih snaga i bosanske vojske, je bilo drugačije sa pokretima džihada i njima sličnim. Oni podjela Mostara; o tome se moglo stalno čitati i zaista, svi su nisu htjeli razgovarati sa novinarima, nisu vjerovali stranim vidjeli i znali. novinarima, nisu vjerovali u slobodu medija. Zašto onda Mitterannd nije reagovao iz Pariza? Koliko postoji sloboda medija? Nisam siguran, ne znam da nije želio reagovati? Ne znam! Kad govorim za nas, mi smo bili potpuna sloboda, jer npr. za novine za koje sam pisao, mogao sam pisati o čemu god sam želio. Međutim, trenutno se u svijetu sloboda medija najčešće povezuje s demokratijom. Sada ima mnogo više slobode u

73 Predsjednik Izetbegović ga je uvjeravao da se u Bosni nalaze konc-logori. Bio je među prvima u posjeti Sarajevu. Nije vjerovao predsjedniku Izetbegoviću. Zašto? Nije vjerovao ili nije želio da vjeruje, ili nije želio da reaguje ili je bio probeogradski orijentisan, ili je imao druge motive zašto nije želio da reaguje na Izetbegovićevu izjavu. Bio je dosta kompleksan čovjek.

Sjećate li se vi logora u blizini Prijedora? Da. Kada se Izetbegović sastao sa Mitteranndom poznato je da su se spomenuli logori, no ubrzo se obznanilo njihovo postojanje pričom Roy Gutmana koji je o tome izvijestio na samom početku augusta, pa TV izvještaj odmah poslije, pa Ed Vulliamy...

Bernard-Henri Lévy je među prvim francuskim intelektualcima pokušao da bilo kako reaguje riječju na situaciju u BiH? Ne sjećam se kad je Lévy o tome govorio. Mitterand je bio različit, drugačijeg mišljenja od diplomata. Ljudi nisu imali isto mišljenje, npr. oni koji su bili stacionirani ovdje u Sarajevu nisu dijelili mišljenja svojih kolega u Zagrebu, Beogradu ili pak Parizu Ja nisam pokrivao i izvještavao diplomatiju, ja sam izvještavao o ratu, živio sam u Sarajevu ne u Parizu ili Ženevi, o tim stvarima možete dosta više informacija dobiti iz knjiga nego što vam ja mogu reći. Ja sam poput vas, i ja čitam dosta knjiga o diplomatiji tog doba. Ja sam novinar, nisam zvanični predstavnik Francuske, moj posao bio je da izvještavam o ratu u Bosni, a ne da izvještavam ili komentarišem francuske diplomatske poteze ili politiku. 11. jula ove godine, u Sarajevu ste promovisali monografiju "BOSNIA 1992-1995" gdje ste pisali uvodnu riječ. Kako je to sve teklo od ideje do realizacije? Vrlo jednostavno, kada smo se mi novinari sreli, i kada smo razgovarali o povratku Francuskoj i predložio sam svom prijatelju da uradimo nešto o ratu i došli smo na ideju da će biti najlakše, najbrže, najupečatljivije da napravimo knjigu i dva reportera su se odmah "bacila" na posao. Prikupili smo na hiljade fotografija sa svih strana i uredili smo knjigu. Taj posao je najvećim djelom preuzeo Jon Jones, koji je i urednik te knjige. Gary Knight se bavio logistikom i produkcijom skupa sa Zijahom Gafićem čije fotografije nema u knjizi, jer je naravno on bio veoma mlad kad je rat počeo, ali nam je mnogo pomogao oko knjige i štampanja. Mene su zamolili da proberem nekoliko tekstova tako da sam ja u biti urednik teksta u knjizi. Nismo htjeli samo odštampati nešto, htjeli smo napraviti nešto što će ostati, što će trajati. Tako smo odlučili da uradimo knjigu fotografija, da je sami produciramo a kako bi sve to brže išlo počeli smo sa vlastitim novcem, zatim smo dobili neke novce od novinskih kuća i tako smo uspjeli sve to sami završiti i nisam tačno siguran koliki je tačan tiraž ali nekoliko je stotina primjeraka poklonjeno onima koji su tokom rata bili u Bosni i izvještavali i sa nama sarađivali, ljudima koji su nam pomagali tokom ovom projekta, ali također i bibliotekama i univerzitetima u BiH je poklonjeno ukupno nekoliko stotina primjeraka knjige. Četrdeset i pet fotoreportera dalo je svoje fotografije i knjiga je polako dobijala svoje obrise. To je naš mali doprinos i ona je naš poklon gradu povodom obilježavanja godišnjice.

75 Hoće li se knjiga promovisati i izvan Sarajeva i Bosne? Zašto ne želite da to uporedite? Naredni korak je predstavljanje na nekim festivalima, Nisam siguran da možemo uspoređivati Bosnu i Siriju, morate promocije širom svijeta, npr. u Francuskoj je u septembru upoređivati ono što je moguće upoređivati, a svijet je prije 20 predviđena video-prezentacija, promocija i izložba. Negdje godina bio drugačiji. Ali možete uporediti Siriju i Libiju, jer po će biti djelimične izložbe, a što se tiče Velike Britanije i SAD-a tom pitanju međunarodne akcije te dvije zemlje su različite. o tome ću saznati više nakon sastanka sa Jon Jonesom. Neki Bilo je lakše u Libiji, manja vojska, pustinja i izvedena je brza ljudi će emitovati video prezentaciju, neki će održati promocije, intervencija koja skoro pa i nije prouzrokovala civilne žrtve, ali negdje će biti postavljene i izložbe fotografija iz knjige, da također u svijetu niko normalan nije podržavao Gaddafija. li dijelova knjige, određenih fotoreportera i sl. Također će se knjiga prodavati u nekoliko svjetskih knjižara. Basharu al-Asadu je velika podrška i Rusija. Da, ali u Siriji je vojska snažnija, jača, možda postoji bojazan Zašto baš Bosna? Zašto ne Libija, Irak, Afganistan? da bi intervencija imala dosta više civilnih žrtava. Ali glavna Zašto da ne. Mi smo odlučili doći u Bosnu i napraviti knjigu činjenica je da Sirija ima ljude koji je brane, sirijska vlada ima o Bosni. Mislim, nećete uraditi knjigu o 20. godišnjici svjetskog snage koje je brane, ima Iran i Rusiju. Teheran i Moskva aktivno konflikta, neće imati neko značenje jer svaka priča je različita. brane sirijski režim. Ima onih koji konstantno brane režim u Ljudi će na isti način urediti knjigu o Siriji, Libiji… Siriji.

Kako posmatrate situaciju u Siriji? Šta su za vas kao novinara predstavljali Slobodan Milošević i Trenutno ne izvještavam o Siriji. Alija Izetbegović? Kad pogledate, vi ustvari imate dva Miloševića, jednog koji je Međutim, mogli su se čitati Vaši komentari o situaciji u Siriji? bio kriminalni vođa ratnog projekta, vaš neprijatelj i drugog koji Naime, kazali ste da je vojna intervencija bila brža i brže se je bio diktator vlastitom narodu, Srbima. Zato ste krajem ‘90 tih reagovalo na jednu pokrajinu Kosovo ili pak na Libiju, nego na imali proteste i demonstracije protiv Miloševića u Srbiji. Znači Bosnu gdje je bilo srce Europe? tu su bila dva Miloševića, ratni Milošević i Milošević u Srbiji. U Libiji i na Kosovu su brzo djelovali. Međutim nisu učinili Izetbegović je bio iz malog grada, i ne znamo da li bi on bio ono što su Bosanci očekivali. Da, jesu činili dosta humanitarnih demokrata da je bio vođa normalne, mirne Bosne bez rata. Ali stvari, dosta se bavili diplomatijom, ali nisu zaustavili rat. ipak to je potpuno druga situacija, on je bio predsjednik malog Tek 1995. su učinili nešto da zaustave rat. Rat nije završio s opkoljenog grada i drugih prostora izvan Sarajeva. pobjednikom, već je završen zato što su međunarodne sile tako odlučile. A za to im je trebalo jako mnogo vremena.

76 Kažete opkoljenog grada, i Gaza je opkoljeni grad. Ne volim da upoređujem, svaka situacija je različita, a ono što mi radimo je razumijevanje tih razlika, njihovu kompleksnost, detalje. Znate neki ljudi vole raditi analize iz Pariza, Londona, Washingtona gdje vrlo često upoređuju situaciju u svijetu. Ali ako vi putujete, vidite kako je svaka situacija različita, ako svaku situaciju pažljivo pogledate, naučite i nije tako lahko praviti komparaciju. Ja volim govoriti o specifičnim putovanjima odvojenim jedni od drugih pa ne vidim razliku između Sarajeva i drugih, to su potpuno različite situacije. Bilo bi neumjesno upoređivati ljude iz Sarajeva sa Gazom i obratno.

Kako ste se tada kretali po Bosni? Išli ste na Pale? Godine ‘92, ’93, ’94 smo mogli slobodno otići na Pale i slobodno se kretati, ali već ‘95. smo morali ići preko Beograda. Dopisnici iz Sarajeva nisu mogli ići više na Pale. Nismo mogli tako lahko doći do prvih redova vojske u Republici Srpskoj, nismo imali slobodan pristup vojsci, a sve zbog onog što je dolazilo iz Beograda. Oni su uvijek imali neke posebne dozvole i uvjete. Nama koji smo bili stacionirani u Sarajevu je bilo skoro nemoguće preko Beograda doći do vojnih zona.

Šta je to Bosna u to vrijeme bila za Vas, koji ste tada imali samo 23 godine? To je nije bila samo velika priča, to je bila ogromna priča u to vrijeme, vi kao novinari ste morali biti tamo, morali ste to pokrivati. Kao novinari morate pokrivati te velike i bitne priče. Za mene je to bilo ipak malo drugačije jer ja nisam bio profesionalni novinar prije, i tu sam zapravo započeo svoju karijeru. Proces je isti, nešto što je tako važno-vi morate tome svjedočiti, o tome izvještavati. Ja sam došao u Sarajevo i odlučio ostati jer sam htio ispričati tu priču, uvijek je bitno da se priča ispriča.

Služite li se bosanskim jezikom. Kako se danas snalazite u Sarajevu? Da, ali mogu nešto prepoznati, ali ga ne mogu tečno govoriti. Pošto sam u posljednje vrijeme često dolazio, razumijem dosta više, pogotovo kada razgovaram o ratu i temama koje se tiču rata jer poznajem imena, ulice, datume i sl.

78 79 Teofil Pančić ratovima, vi u najboljem slučaju dobijete reakciju: "Pa šta? To je bilo davno". U gorem, ali češćem slučaju dobijete reakciju: TADIĆ JE MORAO ZNATI DA JE "Ma nije to tako... ma, nije to istina... ma nije ovo, ma nije ono... RS SAMO ENTITET U OKVIRIMA Ma, lažeš! Ma preteruješ!" Dakle, radilo se mnogo na zaboravu. MEĐUNARODNO PRIZNATE BIH Radilo se mnogo na nekoj vrsti oproštaja, ali ne u nekom humanom smislu, nego u smislu izbegavanja odgovornosti. Izbegavanje odgovornosti aktera tih devedesetih. Eh, kada te Kako danas ocjenjujete situaciju u Srbiji? odgovornosti nema, onda je logično da nakon nekog vremena, Znate kako kaže ona izreka, a mislim da je budistička: relativne pritajenosti, ti ljudi se vraćaju na scenu, i to ne na Ne može se ući u istu vodu dva puta, jer voda teče. Dakle, scenu nego na vlast. naravno da se Srbija ne vraća doslovno u devedesete i naravno da ja ne očekujem da će se ponoviti onaj najgori deo kada Tadić je priznao genocid u Srebrenici... podrazumevamo kad spomenemo devedesete. Vraća se jedan Boris Tadić je u ta svoja dva predsednička mandata kao deo atmosfere, jedan deo vrednosti koji je bio karakterističan za predsednik Republike često manevrisao, lavirao, ponekad devedesete. Ako imate situaciju u kojoj su neki od najznačajnih se ponašao oportunistički što mu je zamerano sa raznih protagonista politike tih devedesetih sada praktično kompletna strana, i unutar i van Srbije. Zamerano mu je neretko i sasvim vlast u zemlji, pa kako onda da ne govorimo o nekoj devedesetoj. opravdano. On je zaista dopuštao ponekad previše kompromisa Mi imamo dva od tri ključna čoveka Srpske radikalne stranke; bojeći se da ne udalji od sebe neko mainstreem biračko tijelo jedan nam je sada predsednik Republike, a drugi potpredsednik koje naprosto odbija da shvati razmere odgovornosti u koje Vlade Srbije. Imamo jednog od najbližih partijskih saradnika se Srbija devedesetih uplela. To su činjenice, ali to je jedan Slobodana Miloševića, naravno govorim o Ivici Dačiću kao strana istine. Postoji druga strana, a to je, Boris Tadić je ipak predsedniku Vlade. Imamo dve od tri vodeće stranke u toj uradio neke stvari na simboličkom nivou, ali znate šta, u politici vladi Srbije, a to su one direktno ili indirektno koje su bile na je simbolika veoma važna stvar. Možda to nekoga u Sarajevu vlasti i devedesetih godina. Dakle, kad imate sve te parametre ne impresionira, ali gledano iz beogradske perspektive otići u onda kako da ne zaključite da imate posla sa nekakvom vrstom svojstvu predsednika Republike, u Srebrenicu, Vukovar, reći ono restauracije. što je Tadić rekao, onda to nisu male stvari. To nisu beznačajne stvari. To su mali pomaci, za šta on jeste zaslužan. Razume se, Šta ta restauracije proizvodi? da bih ja na njegovom mestu neke stvari radio i brže i otvorenije Ono što mene zapanjuje jeste kada izgovorite potpuno i direktnije sa manje kompromisa, ali nisam ja bio predsednik notorne stvari ili trivijalne istine o tim ljudima, o ulozi u Republike i nisu mene građani birali, nego su izabrali njega.

80 Tako, kad bih stavio pluseve i minuse, mislim da je Tadić imao Tadiću se prigovoralo i "šurovanje" sa Miloradom Dodikom i više pluseva kad je u pitanju pomirenje nego minusa. Republikom Srpskom... On je to radio, a pretpostavljam i delom, iz nekog Nikolić... oportunizma i nekog uverenja da on kao predsednik Republike Što se tiče Tomislava Nikolića i te nove garniture na vlasti, ima neku vrstu obaveze da vodi računa o interesima Srba bilo tu postoji ogroman problem sa minulim radom. Tomislav gde u regionu itd, ali posledica toga baš i nije neopravdana. Nikolić nije simbol ničega dobrog na području bivše Jugoslavije. Mislim da je on Dodiku i Republici Srpskoj dao mnogo veće Naravno, on jeste referirao na one stavove koje je zastupao percepcije nego što je trebalo i onda se stvarao utisak da on svojevremeno dok je bio sa Šešeljem. On jeste i tu sadržinu latentno podržava neku vrstu latentnog separatizma Republike svojih istupa promenio na bolje. To se može podržati, ali da Srpske. Jako je nezahvalno o tome govoriti. On je uvek u svojim li je to dovoljno. Po meni nije. Mislim, da je on još daleko da izjavama naglašavao da on podržava teritorijalni integritet dobije neku vrstu legitimiteta na području bivše Jugoslavije. Bosne i Hercegovine. Nije imao nekih preteranih izjava na tu Ljudi njega gledaju sa krajnjim nepoverenjem i ja im na tome temu. Međutim, to stalno davanje prednosti Banjaluci nad ne mogu zameriti. Tako ga i ja gledam. On je čovek koji sa jedne Sarajevom ili Dodiku nad članovima Predsedništva BiH slalo je strane pušta neki signal kako je on raskinuo sa tom političkom itekako jednu lošu poruku. Slalo je poruku nepoverenja. Upravo prošlošću, ali istovremeno ne kaže šta to znači. Od njega i Vučića su to kontroverze njegove politike. Pre nekog vremena sam nikada nećete čuti: "To što smo radili, nije bilo dobro, zato, zato pisao o tome i napisao: Politika prema Bosni i Hercegovini bila je i zato...i mi smo shvatili da to nije bilo dobro i da je to vodilo zlu najslabiji deo Tadićeve politike u regionu. Kad bih sada uporedio i mi sada zastupamo neku stvar koja je obrnuta od toga..." Ne, politiku prema Hrvatskoj, Crnog Gori, Kosovu, Makedoniji, dakle, nego ćete čuti: "Pa dobro to što je bilo ranije, bilo je ranije, to prema Bosni je najslabija. Upravo zato je i bila najslabija, nije što je sad, to je sad..." Znate, tako se može raditi sa decom, ali hteo ili uspeo da se odlepi od prevelike bliskosti sa Dodikom. to nije za ozbiljne ljude i politiku. Morao je voditi računa da Republika Srpska nije nekakav entitet sama za sebe, nego da je on deo međunarodno priznate države Međutim, sad je priznao... Bosne i Hercegovine. Pa da... Ne znam kako da kažem, ali čini mi se da izvinjenje Nikolića ima mnogo značajniju poruku od Tadićeve. On potiče iz Gdje je sada Dobrica Ćosić u svemu tome? krugova koji su odgovorni za rat, ratne zločine i mržnju. Kada se To je jedno pitanje na koje bismo satima mogli da izvini neko ko je organizovao dobrovoljce iz Srbije, onda to na razgovaramo. Ja sam mnogo pisao o onome što smatram neki način stvara idilu da se nešto menja. Mada je to učinjeno nacionalističkim Dobrice Ćosića i toga nam je preko glave. pod određenim pritiskom. Ponekad se iza njega sakrivaju mnogo odgovorniji, koji su tada

81 imali vatrenu moć, a to je pre svega Slobodan Milošević. Mislim da ljudi razmišljaju o odgovornosti za nešto, ako oni u startu da je za sve probleme u ovoj državi problem ljudi koji su imali negiraju da to nešto i postoji, da se to uopšte desilo? Zaista političku moć, koji su donosili odluke. Ćosić je tu bio u drugom imate ogroman problem. To je nešto s čime ćemo se mi nositi redu, i bez obzira što je jedno vreme obavljao tu funkciju još dugo. Voleo bih da ja imam neko čarobno rešenje za to, ali predsednika Savezne Republike Jugoslavije i kada on nije taj koji nemam. je mogao da pokreće i zaustavlja vojsku. To ne govori da bi ga to aboliralo nego naprosto ne bih volio ni da se drugi krivci sakriju Bili ste protivnik Miloševića i u njegovo vrijeme. Imate li pred istorijom iza Dobrice Ćosića. danas problema? Ne volim da izigravam neku žrtvu. Radim svoj posao i Janja Beč Neumann ističe da je Srbija prešla iz mržnje u govorim u skladu sa svojim mišljenjem i stavovima. Nekome šutnju... se to dopada, nekome ne. Ja u tom nekom svetu u kojem se Danas nema jedne istine. Ima ih mnogo. Neki su svesni, neki krećem u Beogradu i Novom Sadu doživim jako mnogo ljubavi, su manje svesni toga šta se dešavalo. Činjenica jeste da danas razumevanja i poštovanja od strane meni poznatih i nepoznatih rastu generacije koje su bile tek rođene u vreme rata. Oni nemaju ljudi. Doživljavam i iskaze mržnje i netrpeljivosti. Nažalost, čak tog ličnog iskustva i to ne pamte ni na koji način i onda ako ti te i fizička napadanja. I jedno i drugo je Srbija. I jedno i drugo je mlade ljude prepustite onoj nacionalističkoj interpretaciji one srpska javnost. Nemam ništa protiv da bilo ko šta misli o meni. istorije, onda ćete dobiti to, a to ja dobijam kada razgovaram s To je njegovo pravo i sve dok je to u okvirima neke toleracije. njima, da oni naprosto i najelementarnije stvari negiraju i to ne Jednostavno, ne bih pravio od sebe neku žrtvu, jer jednostavno zato što oni žele da prećute, nego zato što zaista veruju da se od mnogo ljudi svakog dana doživljavam veoma lepe stvari, od to nikada nije ni dogodilo. Ako im kažete da je Sarajevo tri-četiri ljudi koji poštuju to što radim i koji mi se na tome zahvaljuju. godine granatirano sa brda i da su civili bili svih nacionalnosti Postoji i ono drugo. Čoveku je nekako živeti i ne vredi se tu i da su pobijeni nizašta i da su za to odgovorne srpske snage, nešto previše plašiti i razmišljati, jer ako bi ga strah vodio kroz oni vas gledaju kao da govorite na eskimskom jeziku. Njima život onda bi bilo najbolje da i ne ustaje iz kreveta. naprosto takve stvari niko ne govori. Oni su vaspitani da ako čuju nešto takvo da to odmah govori neki neprijatelj i da su Bojite li se jačanja neonacističkih organizacija u Srbiji? to laži i da to nije istina. To je ogroman problem. Kako da vi Da, naravno da se bojim. Oni bi mogli da se nastave i to u toj revizionističkoj istoriji se postavite kad to vlada od spola kontaminira celokupni društveni život. Ako imate to, da će vam pa do medija. Kako da izbegnete da se stvaraju generacije koje neke ulične bande određivati da li ćete sve to uraditi na ovaj ili jednostavno odbijaju na elementarnom činjeničnom nivou da onaj način, onda mi imamo ozbiljan problem. Onda ovde vlada se dogodilo ono što se i dogodilo? Kako možete da očekujete zakon jačega. Ima tu jedna paradoksalna stvar, koja nije samo

82 prisutna u Srbiji. Kada je desnica na vlasti kao sada u Srbiji, takve Međutim, znam samo jedno: Znatna većina Vojvođana svih organizacije su tada manje agresivne. One su najagresivnije onda nacionalnosti i svih političkih uverenja je za jaku autonomiju kad su na vlasti levo-liberalne strane. Tada su najviše frustrirani. Vojvodine. Ako to ne bude uvaženo i ako to oni ne budu na Osećaju ih kao prirodne neprijatelje. Hoću da kažem, da su te pravi način uvažili to će hraniti moguću nezavisnost Vojvodine. organizacije same deo te njihove desnice. Vidite da su i Srpske Sad se o tome ne priča u nekom bitnom razgovoru, ali upravo Dveri jedna od tih organizacija učestovale na ovim izborima i da oni koji se zalažu za centralizam i koji stalno prave histeriju nisu prošli na državnom nivou, ali jesu prošli na nekim manjim i paranoju vojvođanske nezavisnosti napravit će moguću mestima i njihovim lokalnim skupštinama. Dakle, počeli su da nezavisnu Vojvodinu. deluju i kao neka politička organizacija. Mislite li da će Nikolić na kraju priznati i zvanično Kosovo? Nekako, kad je pao Slobodan Miloševič, Srbija je imala neku To je mišljenje jako zastupljeno. Predhodna vlast je nekako nadu u budućnosti. Međutim, dolaskom Tomislava Nikolića pokušavala da tu vlast odloži i da to pomete pod tepih i u tome te nade u bolju europsku Srbiju više nema. su uspeli, ali ne vidim da je to bio neki uspeh u Srbiji. Ova vlast Da, kada bismo gledali mehanički. Međutim, društvo je bi mogla nešto učiniti što često nacionalističke stranke rade, mnogo složenije. Ta nada o kojoj ste govorili je u međuvremenu ali Bože dragi: Ovo nisu nacionalisti, ovo su patrioti i to se ne nestala, a ako nije nestala, onda je bitno okrnjena. Čovek nema dovodi u pitanje!!! Je l’ tako?! Tadić je stalno morao da dokazuje drugu opciju nego da tu nadu ponovo obnovi. To možemo da je patriota, a Nikolić i Vučić to ne moraju. Oni su patriote učiti tako što ćemo živeti u ovoj zemlji, raditi, i učestvujući po definiciji i onda će mu biti lakše progutati razne stvari koje u ovdašnjem životu. Čovek sve što može da uradi jeste da ih bi sa nekog srpskog nacionalističkog shvatanja bile smatrane ohrabri, pa da kaže: Evo, može se drugačije misliti i raditi... izdajom. Možda ga neće formalno priznati, ali će praktično doći Ima nekog smisla boriti se za to da se stvari vrate u nekakav do svega drugog. normalan tok.. To je jedino što ja mogu da uradim, ali kad bih isključivo racionalno gledao i samo gledao na neke racionalne Odrasli ste u Jugoslaviji. Kako je danas osjećaj hodati po tim procene šta bi se moglo dogoditi u budućnost, onda bi me zemljama? uhvatila malodušnost. Kao što ja nisam stranac u Novom Sadu ili Beogradu, ja se ne mogu osjećati strancem ni u Tuzli, ni u Rijeci, ni u Mariboru, ni u Hoće li se dogoditi nezavisnost Vojvodine? Ohridu, jer tu žive ljudi koji su predugo bilo moji i sa kojima sam Ne postoji neka relevatna politička snaga koja se zalaže za ja odrastao i dok je nas, to će biti tako. nezavisnost Vojvodine da ona postane država. Zaista ne postoji. Ne verujem ni da će u nekoj doglednoj budućnosti postojati.

83 84

Tarik Samarah Osnovana je Galerija 11/07/95 koja prikazuje Vaše fotografije SAUČESNIK STE AKO ZNATE, genocida u Srebrenici. Šta to znači Sarajevu? To je prije svega mjesto sjećanja. Ključna misija je da podsjeća A ŠUTITE na ono što se dogodilo u Srebrenici u julu 1995. godine. Osim što podsjeća, ona i edukuje. Cilj Galerije je oživjeti priču o Srebrenici, pokazati da genocid nije nešto što se desilo prije skoro 20 godina i nešto što nema danas više veze sa nama. U Galeriju ulazite kao stranac i postajete svjedok, a na ogledalu lifta u Galeriji stoji poruka "Ti si moj svjedok". Nakon što pogledate izložbu i što saznate šta se desilo, onda više ne možete i ne smijete biti ravnodušni. Saučesnik ste ako znate, a šutite. Galerija se obraća Šta Vas je navelo da se počnete baviti Srebrenicom? pojedincu i zbog toga postoji ova poruka. Nemoguće je bilo živjeti ovdje, a da vas tema rata, posebno Srebrenice ne dotiče. Osjetio sam to kao lični poriv, da moram Ta poruka je Vaša misija? otići tamo i sam znati šta se desilo. Rezultat tog saznanja su Mi vidimo kao našu misiju prenošenje istine o genocidu u moje fotografije. Nisam znao kako će to izgledati i sa čim ću se Srebrenici. Sve se to desilo u relativnoj bliskoj prošlosti i mnogi suočiti. Ideja je došla prirodno i spontano. još uvijek poriču genocid. Zbog toga, Galerija za sada želi prikupiti sve ono što je dokument i da i sama postane neka vrsta Kako? dokumenta, neprikosnovene istine koju niko neće moći osporiti. Kada živite u jednom takvom društvu, kolektivna trauma kao Sve ono što se nalazi u Galeriji, sve ono što posjetitelji mogu što je Srebrenica postaje i vaša. Živite svaki dan s tim. Znate da se saznati zasnovano je prvenstveno na dokumentu, na onome što desilo nešto veliko i strašno. Znate da morate učiniti nešto s tim, je dokazano. izboriti se na neki način s tom temom. Fotografija je bila najbolji način kojim sam mogao da se lično izborim sa tom temom. Da, ali i samo negiranje je nasilje u zajednici? Nasilje vrlo lako postaje "prirodna stvar", postane norma, Šta je specifičnost fotografa koji dokumentira genocid? dio svakodnevnice, nešto što neko misli da se može i smije. Mi Specifičnost je u tome što mora postojati neki lični odnos želimo ljude osvijestiti, pokušati ih spasiti od toga da budu dio prema temi. Ne fotografišete na isti način pejzaž i masovne te kolotečine. U Srebrenici, ali i čitavoj Bosni i Hercegovini, desili grobnice. Ako nema tog ličnog odnosa i lične empatije, onda je su se strašni zločini. Ljudi se pitaju kako je to moguće. Kako je i fotografija loša. moguće da komšija ubije komšiju, da samo u Srebrenici preko

86 8000 ljudi bude obezglašeno i ubijeno na tako mučki način. koliko detalja o tome znamo, vrlo malo. Osim toga što mogu Preko 8000 je ubijeno. Pokušajte da brojite do 8372 i vidjet pogledati fotografije, našim posjetiteljima je omogućen uvid u ćete koliko vremena treba da izgovorite toliko brojeva, još više iscrpan i detaljan materijal o samim događajima u Srebrenici. imena, još više života. Nakon toga, svijet je stao, ništa se nije Jako puno posjetitelja se vrati, ostaju čak po nekoliko sati. moglo desiti, ljudi koji su ih ubili nastavili su živjeti normalno. Uglavnom su to strani posjetitelji, ljudi iz različitih dijelova Mi želimo pokazati da to ne može biti normalno. Želimo da svijeta koji žele znati šta se to dešavalo tokom rata u Bosni i djelujemo na pojedinca, iz bilo kojeg dijela svijeta on dolazio. Ta Hercegovini. vrsta "normalnosti" ne smije postojati. Da, ali su fotografije u zemljama EU osporavane, cenzurisane? To je stvarna misija? U Sarajevu je ubijeno 11.541 civil, i ja sam sve vrijeme bio To je, dakle, prvobitna misija. Svojim nazivom Galerija u Sarajevu. Bio sam čitavo vrijeme agresije u ovom gradu i u nedvosmisleno referira na genocid u Srebrenici. Međutim, u Sarajevu je u četiri godine ubijeno više nego u Srebrenici. Istina, budućnosti planiramo organizovati i izložbe koje će za temu Sarajevo je ubijano četiri godine, a u Srebrenici je za kratak imati i druge događaje. S tim da je tematski fokus uvijek i period, za devet dana, obavljeno etničko čišćenje. Godine 1992. isključivo na žrtvi. je izvršena agresija i genocid. Ljudi su ubijani po kućama, na ulicama, u gradovima, a civili su se kasnije povlačili u enklave. Na Ko su najčešći posjetioci Galerije 11/07/95? kraju je ostala Srebrenica i 1995. godine uslijedio je taj završni To su mladi ljudi koje insteresuje historija i ono što se desilo dio etničkog čišćenja, koje je započelo 1992. godine. u Srebrenici. Dođu u Galeriju da nešto nauče, saznaju i često ostaju po nekoliko sati tamo. Galerija nije klasična galerija Zašto ste radili Srebrenicu, a ne Sarajevo? koja nudi samo fotografije. Naša postavka je multimedijalna, Zato što je međunarodna zajednica imala duboko svoje dokumentarna i umjetnička. Zbog toga, Galerija 11/07/95 ima i prste u svemu ovome. Ona je nakon svega postala saučesnik karakter edukativnog centra. u genocidu nad bosanskim muslimanima. Radio sam kampove, masovne grobnice, radio sam sa preživjelima u neuslovnim Kakve su reakcije? kampovima, a nisam znao kako bih sa druge strane prikazao Različite. Neki su šokirani, iznenađeni. Mada uvijek pozitivne. drugi dio, a to je rasistički dio međunarodne zajednice i Kad kažete Srebrenica i genocid u Srebrenici, čitavom svijetu onda sam slučajno saznao da u prostorijama gdje su boravili je to poznato, ali šta stoji iza toga, ne znam koliko je poznato. holandski vojnici postoje grafiti, koje su pisali tada. To su bili Dobrim dijelom nije poznato, kao što ni našim ljudima nije poznat grafiti kada su u Potočarima u hangarima bili holandski vojnici. genocid u Ruandi. Svi mi znamo da je bio genocid u Ruandi, ali Bilo je nemoguće ući unutra. Prvo jer je to sve bilo ograđeno,

87 a drugo jer su ih čuvali drugi ljudi. Kad je bila prva džennaze- namaz bila je policija koja je omogućila ulaz u prostor. Ti ljudi na čelu sa vojvodom pokrenuli su neki posao unutar tih hangara i pošto je bilo zabranjeno ući, a ja sam pokušao ući i nije mi uspjelo. Na kraju sam ušao u Fabriku akumulatora sa autom i došao pred vojvodu i rekao mu, da sam fotograf i da sam došao da dizajniram grafite koje su uradili holandski vojnici.

Je li Vam odobrio? Iz razloga što sam prošao kroz kapiju i od njih trojice dvojica naoružana su krenula da trče za mnom, a onda dok sam se vozao po Fabrici naišao na čovjeka koji je stojao ispod strehe. Onako, visok, krupan, i onda sam parkirao ispred njega. On je bio zbunjen, jer se pitao ko je taj čovjek što je ušao bez pitanja u taj teritorij. Bio je zbunjen kako je neko ušao, a da mu nije javljeno. Na neki način, postoji mogućnost kad sam mu se predstavio da je mislio da sam ja neki čovjek iz MKSJ, nije vjerovao da sam baš tako ušao u to područje. Dvojica naoružanih momaka dotrčala su do nas, i tako smo se raspravljali, a opet oni su bili ljudi sa sela, a ja sam koristio što više komplikovane riječi kako bih ih što više zbunio i kao dizajnirao grafite. Padala je kiša i oni su me na kraju sproveli u neke podrume. Mislio sam da više nikad neću izaći, ali sam izašao. Kad sam stigao u Kalesiju, nikad se više ničemu nisam radovao nego tom mjestu. Kada imate dokument i kada nekoga tjerate da se suoči sa istinom, i vi mu stavite dokument i kad njega zaboli i onda vam on napravi neku zabranu. Sve to radite da ne bi došlo do nekog krivog srastanja, pogrešne interpretacije historije, a sve zbog toga da bi bio dobar čovjek u Srbiji, Crnoj Gori, a samim tim i u Bosni. Gdje su sve fotografije cenzurisane? balkon, na glavnom trgu u Mariboru. Poznato je da je na tom U Austriji, Zagrebu, Mariboru, Holandiji, uništene u balkonu bio Adolf Hitler. Htio sam da postavim tu fotografiju Beogradu, Čačku, Novom Sadu,... kao promišljanje i bilo mi je odobreno. Kad su shvatili na sam dan postavljanja, oni su to zabranili. Kako je nastala fotografija sa Selmom Kamarić? Selma je moja dobra prijateljica. Ona je konceptualna Bježiš od javnosti? Ne želiš biti medijski eksponiran? umjetnica. Kad sam bio pred krajem svog opusa o Srebrenici i Kad sam radio fotografije, nisam radio fotografije da bi bile sve sam isprintao. Bio sam sa prijateljem kad je ona došla, ona dobre fotografije. Jako sam puno istraživao, čitao sa svjedocima je to sve vidjela i onda me pitala za grafite, da bi ona isto kao i ja i onda sam uzimao fotoaparat i znao da to ništa nije šarmantno, prikazala njega kao predrasudu. Tako je nastala saradnja. Ona da je to ispred mene prejako, preveliko. Ja sam obični čovjek, je tražila da joj uradim portret, ali je bilo jako teško uraditi jak koji je tu samo da to zabilježi. Kad sam prolazio kroz sve to, to portret, a da opet nosi poruku grafita. je bila strava i užas. Nikad nisam dozvolio da me bijes obuzme. To je negativno. Kako je nastala fotografija majke iz Srebrenice i plakata Anne Frank? To je najspornija fotografija koju ste uradili. Bila je jedna akcija koju sam ja napravio sa Udruženjem pokreta majki enklave Srebrenice i Žepe. Zamisao je bila da uradimo jednu jako lijepu, malu knjigu koja neće imati naslovnu stranicu. Ona mora biti jako lijepa, da je sama ruka želi da uzme. Spremali smo se da idemo u Holandiju i ja sam napravio tu knjigu koju smo podijelili ljudima koji rade u MKSJ.Podijelili smo ljudima kojima se sudi za ratne zločine, a onda i holandskom parlamentu. Mislim da je to bila 2003. god. Nakon toga, bili smo u posjeti kući Anne Frank, u Amsterdamu. Čekali smo da uđemo na ulaz. Jedna od žena je ostala da pogleda fotografiju. To je bila fotografija plakat i ja sam je uslikao. Suosjećao sam se s tim.

Ista fotografija bila je sporna i u Mariboru? Jeste. Zvali su me u Ljubljanu, ali ja sam rekao da ja želim da u Sloveniju uđem preko Maribora. Htio sam postaviti taj rad na

Jasminka Šipka me nagovorio i ja sa otišla na audiciju. Bilo je oko 300 djevojaka koje su se prijavile na konkurs. Četiri nas je primljeno. Kada GLEDALA JE CIJELA JUGOSLAVIJA sam završila studij, bez obzira što sam ušla u svijet televizije, još uvijek sam bila u svome svijetu, da ću predavati negdje u nekom razredu, u nekoj školi. No, dobila sam stalno radno mjesto na televiziji, tada se zvalo voditelj dnevnog programa, a stariji Tišina. Muk. Čuje se samo blago čavrljanje gostiju za televizijski uposlenici će znati o čemu se radi. To je jedna vrsta stolovima koji kroz šapat izgovaraju: "To je Jasminka Šipka.... komuniciranja između tadašnjeg JRT i centara JRT-a, zapravo Jasminka Šipka je ušla u Hotel Europe". Ušla je prva dama realizacija dnevnog programa. Nakon toga ulazim u Dnevnik nekadašnje TVSA, koja se godinama dnevnikom obraćala naciji. kao spiker. Danas se to zove voditelj dnevnika. Mi smo se zvali Gledala je cijela Jugoslavija. Pratio je milionski auditorijum spikeri. Volim da kažem da sam spiker. Sve te godine ja sam bivše države.U istom momentu prirodna, jasna, autentična, pored dnevnika vodila i druge vrste emisija, malo radila priloge neprikosnovena. Dok sjedamo, Jusuf namješta fotoaparat i kao novinar, ali sam uvijek znala da ja nisam novinar. Na tome svjetlo, počinjemo razgovor: Vi ste bili i ostali dama, zvijezda. nisam nikada ni insistirala. Jasminka Šipka posuzi: "Sve što si nabrojao, valjda sam to ja. Ja ne radim ništa da bi to bilo tako. Na ulici me i danas zaustavljaju Koje su to godine bile? govoreći takve riječi, najčešće starije gospođe koje mi se sa To je bilo 1973-1974. godina kada sam ušla u kuću koja se takvom toplinom obraćaju da me to toliko dirne, da mi gotovo tada zvala Televizija Sarajevo. suze pođu. Vrlo sam osjetljiva na ljudsku dobrotu. Sad kad pričam o tome mogu da zaplačem. Kada čujem da je neko učinio Koliko se današnji spikeri razlikuju od tih jugoslovenskih nešto lijepo i dobro, zaplačem. Najveće bogatstvo za mene je - spikera? dobar čovjek. Hoćemo li ga tražiti svijećom? Nećemo? Ima ih. Razlikuju se potpuno. Spiker je tada bio potpuno decidirana Ovo je Edvine vrijeme zla. Ono će proći. Sve prolazi." profesija. Sasvim nešto drugo od onoga što je danas. Imali smo urednike - voditelje programa. Spikeri su čitali vijesti, priloge Kako ste započeli karijeru? Možete li se toga prisjetiti? koje neki novinar nije mogao pročitati. Imali su svoj posao. Kako da ne, tim prije, Edvine, što sam to već mnogo puta Svake vijesti je čitao samo spiker. To nije mogao biti svako. ispričala. Drago mi je što o tome ponovo govorim. Bila sam na Danas ne možemo reći da ima spikera. Nema ih. Taj se naziv prvoj godini fakulteta koji sam uredno završila. Bila je audicija za više i ne upotrebljava, ali i da se upotrebljava, to se tako ne najavljivačice i moj stariji, sada pokojni brat Nihad mi je rekao, bi moglo zvati. Spiker je neko ko naprosto voli da čita i za to zašto se ti ne bi prijavila? Bit će ti fino a imat ćeš i honorar... On ima, usudit ću se reći, talenat. Morali su imati dobru dikciju,

92 razumijevati tekst, pravilno intonirati tekst, biti informisani, Ostajete u svome poslu... zapravo biti obrazovani i načitani. Dakle, danas nema spikera. Da. U tom vremenu sam mnogo čitala, čitala sam nepregledne količine tekstova za dokumentarni program. Na Da li Vas boli to što više nema spikera? OBN- u sam vodila i emisiju "Dama herc". To su bili razgovori, Ne, ne boli me. Vrijeme se mijenja. Uvijek je tako bilo. Ništa intervjui sa ženama koje su poslije rata značile nešto u društvu. nije ostalo vječno. Žao mi je što više nema takve zaljubljenosti u Bio je to divan serijal od nekih 10-tak emisija. Nakon toga, posao. Nije važno o kojem se poslu radi. Nema iskrene ljubavi. vratila sam se na sadašnju Federalnu televiziju (FTV). Godinu Nema obrazovanja. Spiker nije mogao samo imati glas, dikciju dana sam radila Nedjeljno popodne. Poslije toga, iz raznoraznih i biti informisan. On je morao biti i obrazovan. U tom vremenu razloga odlučila sam, da se povučem sa malih ekrana i da radim ljudi su generalno bili obrazovaniji. Danas sam sretna kada nešto što ću isto tako voljeti, biti korisna. Dakle, postala sam vidim da je neki mladi čovjek obrazovan. jezički edukator. Vidjela sam kako naši mladi novinari govore na televizijama i radijima. Već desetak godina, ja sam konačno Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije? profesorica jezika na potpuno drugačiji način. Uživam u tom Doživjela sam u nekakvom neznanju, zbunjenosti... Trebalo poslu, u radu sa mladima. Zaista sam ispunjena, a najvažnije je je vremena da sve prođe da shvatim šta se zapravo desilo. da budete zadovoljni poslom koji radite. Tužno, i danas mi je tužno što se raspala Jugoslavija. Kada mislim o Vama, ponekad mislim da ste zapostavljeni... Kada je započeo rat protiv Bosne i Hercegovine djelovali ste Mene više od deset godina nema na televizijama. Nepoznati na TVSA. Ostali ste na Televiziji. ljudi me i dan-danas zaustavljaju. Prvu godinu rata bila sam u Sarajevu. Radila sam do zadnjeg dana. Kada sam završila zadnji dnevnik, ujutro sam sa dvoje Ali Vas nema tamo gdje bismo željeli? male djece krenula na put u nepoznato. Poslije rata vratila sam Hvala Edvine, ali to ne ide. Danas se mladi forsiraju. I neka. se odmah, u ljeto 1996. godine, u svoje Sarajevo. Razrušeno Iako u svijetu, to znaš, informativne emisije vode “sijede glave”. Sarajevo. Uz sve to, bilo mi je prelijepo. Na televiziji iz koje Bez toga nema autoriteta. Mladost radi ono što je mladosti sam otišla i u kojoj sam radila cijeli život, tada za mene nije bilo primjereno. Pokušaj Edvine zamisliti da se sad pojavim, bila bih mjesta. Međunarodna zajednica osniva OBN televiziju. To nije kao neko ko je pao s Marsa. Ljudi se brzo navikavaju na novo.. ovaj današnji OBN. To je bila ideja međunarodne zajednice da se napravi jedna krovna kuća, no završila je neuspješno. Odmah Je li biti novinar biti elita u društvu? su me zvali, dobila sam posao. Radila sam i kao urednik i kao Elita... ja o tome ne znam pričati. Meni je bitan čovjek, voditelj. pojedinac. Nikada u svome životu nisam znala da se svrstavam,

93 da budem dio grupe. Kada posmatram svijet i ljude, ja to posmatram kroz pojedince. Ne posmatram kroz kolektivitet. Ne mogu da shvatim kako se neko može poistovjetiti sa nečim kao što je nacija ili nešto drugo. Šta sam ja? Gdje pripadam? Ko si? Šta si? Ja sam čovjek. Volim da slušam muziku, ali da odem na koncert jednoj grupi, pjevaču, to ne dolazi u obzir. Ja volim pjesmu. Ko je pjeva, kada je ta pjesma ušla u moje misli, to više nije bitno. Sigurno da to pjeva neko ko dobro pjeva, ako mi se toliko svidjela. Ja volim pjesmu, a ne pjevača ili grupu. To vam je nekako pojednostavljeno. Po mome mišljenju treba ići od individualaca. Šta je pokretalo mase, revolucije, proteste? Pokretao ih je jedan čovjek, lider. On vodi masu..

Gdje je BiH danas? Gdje je taj čovjek danas? Gdje je Bosna? Nemojte da ja o tome govorim. Svi znamo gdje je Bosna. Nigdje. Nema vođe. Možda je to problem. Jadni ljudi štrajkuju, bune se, muče se. Na televiziji gledamo tužne priče o ljudskim sudbinama, koje nas dirnu. Ja se pitam da li današnje političare, ako uopšte gledaju te emisije, da li njih dirne nečija teška muka.

Šta je ostalo od Jugoslavije u Sarajevu? Na prste možemo nabrojati nekoliko dobrih i dobronamjernih ljudi, koji su pametni, obrazovani, koji u svojoj manjini, u svojoj nevjerici šta se to dešava, ne mogu da urade ništa.

Jesu li se dolaskom Zapada izgubile vrijednosti? Nije Zapad došao kod nas. Vrijednosti su poremećene potpuno. Za ovih deset godina uspjela sam da napravim dobre voditelje. Međutim, ne možete to toliko ni vidjeti, zbog toga što

94 u Bosni i Hercegovini ima toliko televizija, radija, broja im ne znamo. Zamislite koliko ima glasova čitača. U ovom vremenu, u ovim uslovima, u ovoj situaciji, kap u moru ako sam postigla, a postigla sam, ja sam zadovoljna.

Jasminka Šipka nakon razgovora otmjeno ustaje, odlazi iz Hotela Europe čiji je posjetitelji u svakom koraku prate. Nakon dugogodišnjeg poznanstva, a reći ću prijateljstva, moram s ponosom istaknuti: Bila mi je prijateljica kada je to trebalo u novinarstvu, diva prema kojoj sam se orijentisao u ocijenjivanju spikera iliti današnjih voditelja. Uz to prijateljstvo naučite šta znači biti osoba sa stavom, protkana europskom aristokratijom To nije mala stvar u današnjim zemljama bivše Jugoslavije. Ipak, Jasminka Šipka je samo jedna. To bi vjerovatno i ona sama rekla. 96

Imre Szabó ... i kakva je ta Vaša Bosna? Volim je dan-danas i zato kažem da su mi pomešana PRVI SAM URADIO FOTOGRAFIJE osećanja. Volim tu prostodušnost i iskreno prihvatanje ljudi. RADOVANA KARADŽIĆA Nikada nisam ništa loše doživio ni na jednoj strani. Ako ćemo iskreno, to je zato što ja do godinu dana pre rata nisam ni znao da u Bosni postoje Muslimani, Srbi i Hrvati. Za mene su to bili Bosanci. Ovde sam imao divne prijatelje.

Kako se danas osjećate u Sarajevu, tačnije u Hotelu Europa? Rekli ste pomešana osećanja? Pomešano. Ja sam u ovom hotelu Europa provodio sve Pomešana su mi osećanja, zato što mislim da do svega ovoga svoje sarajevske dane. Poslednji put sam bio u njemu prve ili nije trebalo da dođe. Ne da nije trebalo, nego nije smelo da druge nedelje kada se još moglo sa Pala doći u Sarajevo. Skinuo dođe. Delimično osećam i svoju odgovornost, što ja kao jedinka sam registarske oznake sa svog auta, koji je bio fluoroscentno nisam leg’o pod neki od tenkova da me pregaze kao čoveka. žuto-zeleni Yugo, kojeg vidite sa 25 km, a ne na 5 km daljine. Onako normalan život je mogao da opstane i da ostane, da Tako sa Stern-ovom ekipom i Yugo-om bez registarskih oznaka budemo mnogo ispred svih onih zemalja koje su bile mnogo iza dođem u Sarajevo. Kontrolne punktove prođemo bez ikakvih nas, gde smo išli na letovanje ili da kupujemo nešto kao što je problema i kod hotela Europa se raziđemo. Kolega Tilman i to bilo u Temišvaru, gde smo prodavali farmerke i neke gluposti ja sjednemo da popijemo kafu i sećam se da je pre rata hotel a dobilo smo ovo. Ipak, šta je tu je. Europa bio tek renovirana. Bili su postavljeni aluminijumski umesto starih drvenih prozora. Nisam mnogo zagledao, nego Kako ste doživjeli početak rata u bivšoj Jugoslaviji? sam odmah otišao do toaleta, kad ono u toaletu nema ništa. Nisam ja shvatao da će doći do rata. Nisam verovao da Apsolutno ništa. Ostao sam zapanjen, pogledam, kad ono nema će biti rata. Tri dana pre pucnja, odnosno ubistva svatova u ni jednog prozora. Sve je već zapaljeno, ali nije skroz izgorelo. Sarajevu, bio sam u Mostaru. Kad bi mi neko rekao da će biti Šta je ovde bilo, ko je ovde bio, pitam konobara a on kaže: rata ja sam odgovorao: "‘Alo bre vidiš kako živimo zajedno!" Izbeglice! Počnem da se smejem i Nemac novinar me pita: "Šta Posle tri dana sve puče. Prilično sam teško doživljavao rat iz više je bilo? Šta je rekao?" a ja mu kažem: "Slušaj! Rekao je jednu reč razloga. Već tada sam bio jedan od vodećih fotoreportera koji koja je neprevodiva. To je roman. To je odavde pa u nedogled. je imao neodoljivu želju da to sve pokriva. Smatrao sam svojom Jedna reč koja sve govori. Vrlo neodređeno: Ko je odneo? Šta obavezom da ne popustim. S druge strane bio sam u relativnoj je odneo? Zašto je odneo?" To je ustvari uvod zašto sam voleo opasnosti. Početkom rata izgubili smo mogućnost da idemo na Bosnu. obe strane. Morao sam biti samo na jednoj strani. Moja sudbina

98 je bila da sam mogao da idem na srpsku stranu. Drugačije nije 14 km dalje. Suviše komplikovano i ja kažem: "Pa dobro idem ja moglo. u srpsku školu. Ne znam jezik, pa naučit ću ga". Dođem u peti razred i sve ide jako loše, skoro ništa ne razumem. Međutim, I ostali ste na srpskoj strani... niste nikada pokušali preći na uporan sam da naučim. Vrlo brzo smo nešto čitali, neki tekst bošnjačku ili hrvatsku stranu? iz Andrićevog dela i bila je reče Vododerina. Eh sad, oni koji Haris Pašović me pitao što nisam mogao doći u Sarajevo. Pa govore taj srpskohrvatski jezik i dan-danas je reč vododerina kako da dođem u Sarajevo? To je priča za malu decu. Ne znam teško objasniti nekome ko ne govori taj jezik. Podignem ja ruku zbog koga nisam mogao, ali nisam smeo doći u Sarajevo. Uveren i pitam nastavnicu, a onda ona krene da mi objašnjava da je to sam da su me čak i Srbi pustili da dođem, da me ova vojska ne reka, pa korito reke, a za mene je korito bilo ono gde se kupam bi prihvatila. Nema tu neke zeze. Ni jedna strana ne ratuje zato i nastala mi je zbrka u glavi. Kako sam sedio u srednjem delu što voli, nego su takva pravila. Teško mi je to padalo, a nisam učinioce, onda se pola učinioce okrenulo prema meni, pa kao ja to ni kontao, da će to sve biti gore i gore. Slovenački rat sam u crtanom filmu sa jako velikim zubatim kezom mi se počeli promašio i trajao je samo dve nedelje. Očekivao sam, da će tu keziti: Hahahaha, on ne zna šta je to vododerina... Onda sam da se malo isproba oružje. Kad je izbio rat u Sloveniji, više nisam pomislio: Pizda vam materina, govorit ću ja bolje srpski od vas... i mogao ući u Sloveniju. Prve sam žrtve vidio kod Dvora na Uni. Tu tvrdim da od tog čitavog razreda govorim mnogo bolje srpski od sam morao preskakati mrtve ali morao sam i da fotografišem, svih. Posle toga sam mnogo negovao jezik i u sedmom razredu jer sam se tu nalazio. osnovne škole sam na srpskom pročitao Rat i mir. Sad ako je to neko čitao, onda zna kolika su to dela i za nekoga ko tek uči A bili ste Mađar u toj situaciji? jezik to je bilo maltretiranje. Dan-danas mogu da napišem rad Pazite, nemam nacionalnosti. Ja nemam religije, niti o tom delu. Od tada koje nije imalo veze sa nacionalnom, nego nacionalnosti. Ja sam fotograf po nacionalnosti. Međutim, Szabó dečijom surovošću nikada nisam naišao ni na kakav problem. znači krojač na mađarskom jeziku. Naime, jednom u Zagrebu su me izbacivali jer nisam govorio "ije" i "je" ali to nema veze sa nacionalnom pripadnošću nego Je li postojala diskriminacija zato što ste Mađar? sa mržnjom drugog. Nadalje, mogu da tvrdim jednu stvar, ako je Ovako, moram da krenem od detinjstva. Rođen sam u Szállás neko dobronameran i ako ne želi da pravi probleme, onda ni on (Salaš) opština Zrenjanin i do svoje desete godine nisam znao neće imati probleme. drugi jezik osim mađarskog. Bio sam u takvoj sredini i išao sam u takvu školu. Srpskih reči sam znao manje od sto. Možda manje i Za vrijeme rata? od dvadeset. U petom razredu je trebalo da se odlučim i da idem Za vreme ratnih dešavanja, bilo je situacija kada Karadžić nije u srednju školu i to mađarsku školu, koja je bila u Kikindi. To je davao dozvolu Stern-ovim reporterima da dolaze u Bosnu, zato što je jedan reporter šutnuo njegovu mačku na Palama. Njegova Je li postoji neka fotografija koju nikada niste uradili, a trebali žena je obožavala tu mačku i onda je Stern-u bilo zabranjeno da ste? dolazi. Onda sam u Bosnu ulazio kao vozač, usput slikajući. Sećam Postoji jedna fotografija od onih koje nisam fotografisao. se jednom da sam sa Dragoljubom Samurovićem bio iznad Žepe To je jedna od retkih koje nisam fotografisao u svome životu. i prolazimo pored svega i gledam odozgo kako krivuda Žepa Negde u okolini Karlovca i Bosanske Dubice. Hrvatski rat je u i vojska je tu i ja tu počnem da pravim kojekakve kerefeke. U pitanju. Odveli su me do reke ispod jednog mosta. Tu su se tom momentu pomislim da napravim fotografiju... i napravim ja nalazila tri leša i ležala su otprilike u zvezdastom obliku. Ubijeni fotku njega sa okačenim automatom. Ali on tada padne na nos su nožem. Iz jednog grkljana je još štrcalo sporo pulsiranje srca, i krene krv. Pojavi se neki čovek bez činova, neki oficir i pre toga što znači da je polako umirao. Ja tu fotografiju nemam. kad god bi izgovorio on moje ime kaže: Saooo, saooo, saooo!!! Nije znao izgovoriti moje prezime. Poteče krv dođe ovaj oficir i Zašto je niste uradili? izvadim ja akreditaciju Imre Szabó. On krenu da repetira pištolj, Ne znam! Upravo to hoću da Vam kažem. Ponekad postavim stavi mi pištolj na čelo, gleda me u oči i ja njega gledam. Imam i sebi kao pitanje, ali zaista ne znam zašto to nisam fotografisao. sreću da sam u tim situacijama miran. Ili će me ubiti ili neće. Nije U principu, to su neke psihijatrijski neobjašnjive stvari. Prema mi prvi put da mi je cev pored čela. Osećam krug te cevi. Ona tome, ako su me već vodili tamo, ne bi mi branili da fotografišem. nikada neće da se ugrije. Gledam ga tako. Spustim aparat i kaže Najverovatnije sam ja sebi dao neku zabranu ili sam sam sebi on meni: Mrš!!! To je bila čitava naša komunikacija. Sednem u rekao: Ovo neću slikati... To sad ne znam. Mislim da sam morao auto. Ja vozač. Iza krivine počela noga potpuno nekontrolisano to da fotografišem. da ide prema kvačilu i ugasi se auto. Izađem i kažem: "Vozi... Bežimo odavde". Da je niste zagubili? Pretraživao sam arhive da nisam slučajno zagubio, ali nema. Je li novinarski etično slikati tako strašne fotografije ubijenih Imaju fotografije pre i posle toga što se dešavalo, ali toga nema. civila? Nisam to slikao. Verovatno zbog sebe. Možda mi ni oni nisu dali Ovako, što se tiče etike jednog novinskog fotografa apsolutno ali sam i pre toga kao i mnoge stvari potpuno izbrisao. To je iz jeste etički. Apsolutno jeste poželjno. To odgovorno tvrdim. mog pamćenja potpuno izbrisano. Pored toga što jedan novinski fotograf radi za konkretan događaj, njegova je viša misija da beleži sve oko sebe za svoga života, Je li to znači da je više nema u Vašem životu? da bi to ostalo nekim generacijama. Tako da i te stvari koje se Ja vidim i danas tu sliku. To je slika koju najčešće sanjam rade, na koje čovjek nailazi ima u obavezi da fotografiše. Mnogo kada imam neke noćne more. Ponekad imam noćne more, a fotografija na kojima se nalaze leševi nikad nisam objavio. to štrcanje krvi iz grkljana opet nije bilo ništa novo za mene

100 što nisam video na ljudima. Nije to bilo nešto neviđeno. Mada, Kako je to izgledalo? čovekova psiha je čudo. U principu, ja sam mislio da kada Spavali smo na paletama. Kao novinari, imali smo privilegiju budem naišao na prve mrtve i kada ih budem fotografisao da pa smo ćebe imali i ispod sebe, a ne samo iznad sebe. Legnemo ću se i ja srušiti, pa da će i mene nositi, ali ne mrtvog, nego da spavamo, a ja sam na jednom malom Sony-u slušao vesti. onesvešćenog. Međutim posao te natera da nemaš vremena Bilo mi je bitno da čujem te dijametralno suprotne vesti i onda da razmišljaš o tome i često se puca tu okolo. Upravo zbog te ću da procenjujem gde ću da idem i šta ću da radim. Poslušam mogućnosti da budeš pogođen, ti se jednostavno skloniš. te vesti u 12h na Radio Zagreb i posle toga zaspem. U jednom trenutku probudim se na jasan zvuk prevrtanja ručne bombe Bili ste u Vukovaru prije svih stranih stranih fotoreportera? negde oko moje glave. Pogledam i čujem zvuk bombe, ali ja Da. U jednom selu Negoslavci major nam je trebao da da nastavim da spavam. U nekom trenutku pomislio sam da je to odobrenje. Čekali smo ga jedno sat vremena kao da će svakog san. Međutim, ujutro sam se probudio na znak muvanja jednog momenta doći. U jednom momentu su nadletela dva aviona i svi vojnika oko moje glave, u tom podrumu, i u tom nekom mraku. oficiri su nestali. To je ravničarsko selo i nema druge nego da su Jedan vojnik puzi i traži. Pitam ga šta radi, kad on meni kaže: svi u podrume pobegli. Naišao je jedan kamion i kroz taj seoski „Ma, tražim bombu, žuljala me sinoć... negde sam je ovamo put dizao ogromnu prašinu i kažem kolegi da idemo za njim. gurnuo“. U tom trenutku se smrznem od straha i shvatim da Idemo za kamionom i vidim samo prašinu koju podiže kamion sam ja idiot. Zar nije normalno da sam uhvatio tu bombu i da i štop svetla kako on koči. Nakon nekog vremena zaustavlja se je bacim dalje od sebe. To je potpuno normalno. Tad sam ja kamion. Vidim da se nalazi jedna kuća u blizini i parkiram se shvatio da u svim opasnim situacijama, obzirom na ogromnu pored nje, a onda vozač otvori vrata kamiona i kaže: "Biž budalo količinu adrenalina, da moram imati kontrolu nekoga oko sebe. otale, pun sam eksploziva!!!" Kako da bežim kad zvižde meci sa svih strana. Nemam gde da bežim. Otpuzimo iza jednog zida Jeste li uvijek imali nekoga pored sebe? i čekamo da meci prestanu, jer udaraju u taj zid. Dolaze neki Nikada nisam išao sam. Nigde nisam išao u opasne zone sam. vojnici i čujemo na motorolu da je Čarli, a to je protuavionski Uvek sam imao kolegu novinara ili više kolega fotoreportera. puškomitraljez koji je postavljen na kamion, a on je valjda rokao po gradu i onda su oni zatvorili prilaz prema Negoslavcima. Mi Kako su u Beogradu to sve doživljavali? više ne možemo da se vratimo nazad. Kad su oni videli da su tu Pazite, u Beogradu se nije shvatalo šta se dešavalo u Hrvatskoj novinari, poslali su nekoliko vojnika da nas odvedu do kasarne. pa kasnije i u Bosni. Zahvaljući ogromnoj ratnoj propagandi i Ušli smo u kasarnu. Bilo je prilično haotično stanje. Znamo da to propagandnoj mašineriji Beogradske televizije, koja je često je zatvoren put, i da ćemo morati prespavati tu. Prespavamo u prikazivala i lažne slike, često i prave slike. Međutim, prikazivala Vukovaru u vinariji u podrumu. je razne masakre nad srpskim življem i time se u narodu stvorio

101 taj utisak da su ti zli Hrvati, koji čine zla srpskom narodu. Mislim da bi Goebells pozavideo toj propagandi i to ne samo srpskoj, nego i hrvatskoj i bosanskoj, ali i slovenačkoj. U Beogradu je uvek bila takva atmosfera da se tamo čine zla nad Srbima i većina sveta je bila uverena u istinitost toga. Uopšte to nije bilo bez osnova, ali taj osnov nije trebao biti osnov za protuakciju u mnogo gorem smislu kakva je Srebrenica.

Da, dogodio se genocid u Srebrenici... To nije smelo da bude. Desilo se i ti ljudi moraju da odgovoraju, koji su konkretno odgovorni. Moje mišljenje je da kolektivna odgovornost ne sme da postoji ni na jednoj strani. Čak ni osećaj kolektivne odgovornosti. Moraju da se pronađu i procesuiraju ti ljudi koji su odgovorni za to. Ako je Imre Szabó odgovoran za nečiju smrt, odmah ga stavite na vešala. Jedino tako ćemo moći doći do pomirenja. Ja sam jednom Libanoncu pre neki dan rekao, da se bojim, da će se za moga života dogoditi još jedan rat. Toga se bojim!

Jeste li se ikada miješali u to što su drugi radili? Čak i ako sam bio na strani na kojoj jesam bio nikada nisam izražavao znak potvrde da sam samo na toj strani. Bio sam jako uzdržan. Nisam izražavao da sam protiv njih, ali sam bio jako uzdržan. Sećam se na Baniji pre početka rata, kad se pripucalo, trojice vrlo mladih reportera, koji nisu imali ni 18 godina. Tek su se probijali i slučajno su mi došli i rekli: Pucali smo iz automata!!! U šta ste pucali?, odgovorio sam. U Hrvate!, odgovorio mi je. Poredam ih i kažem: Slušajte, vi ste ovde fotografi i možete da pucate samo objektivom, nikako oružjem. Ako vam se puca, prljate nam zanimanje. Obucite uniformu i pucajte koliko hoćete. Jedan od njih je kasnije osvojio wordpress nagradu i bespotreban. Osim toga što sada imam novinarsko iskustvo morao je u azil, jer se dokazalo da je u Brčkom za neke sitne u ratnim područjima, što mi godi, s druge strane mi je teško, pare dobio fotografije ubistva. jer je to moja zemlja. Stranim fotoreporterima je bilo mnogo jednostavnije i raditi bolje fotografije, jer su mogli da dođu i kod Jeste li se susretali sa Arkanom? Bošnjaka i Srba i Hrvata. Ja sam mogao biti samo kod Srba. Opet Arkana sam sreo na početku rata i ponuđeno mi je da idem sa druge strane, kad se govori o medijskom pristupu onda je to s njim u akciju. To je bilo jako teško izbeći, a ja sam se dosetio, bio idiotski pristup. pošto mi je jedan od njegovih ratnika a sada pokojni momak, koji je bio njegovo dobrovoljac, a bio je i sin jednog POLITIKA-inog Zašto to kažete? fotoreportera mi je ispričao šta sve radi i kako idu uglavnom oni Sećam se početka – Vukovar. Nešto je puklo u Vukovaru i koji čiste stvari, a onda dolazi druga ekipa koja pljačka. Pošto još uvek smo normalno putovali. Odjurimo mi do Vukovara pre sam to znao, onda sam Arkanu poslao sledeću poruku da ako nego što je potpuno razrušen. Dođemo i nama nije jasno da je ja idem s njima u akciju u okolinu Dalja, a to je onaj poznati svakom od nas dodeljen po jedan policajac, da nas čuva kada pokolj u Dalju, onda hoću da imam fotografije odatle, a možda fotografišemo. Krenem ja prema jednoj ulici, a ovaj policajac ih i ne bih imao, jer bi me ubili. Rekao sam mu: Arkane, to je mi kaže ovako: "Ja sam čuo da tamo ima bomba. Neću, ti idi". noć i ja moram da slikam blicem, a onda ću da odam položaj. Pogledam iza ćoška i ono kažem u sebi: "Koji ću ja đavo tamo. Dosetio sam se toga na savršen način. Posle toga sam u širokom Ništa se ne događa..." a Srbin kaže ovako: "Šta, hoćeš tamo! ‘De luku zaobilazio Erdut, da ne bih morao da fotografišem. Tada da ideš mamu ti jebem... pička ti materina... dođi ovamo". To sam bio u prilici na jednom frontu gde je on slikan sa Tigrom je bio njihov pristup, taj bahati pristup. Naravno, kad to uradi na tenku, ali ja tada nisam hteo da idem s njim. To je bila moja Ronu Havivu, on mu kaže: „Ma, boli me uvo, idem ja tamo s bandoglavost. Sve vreme sa uspevao, na danas neobjašnjiv njima... ovi me primaju kao malo vode na dlanu!“ i ode lepo način, da odlučujem gde hoću da idem. Ja sam bio takav. Čujem na tu stranu gde može da radi. ‘Vamo se bori koliko može. U vest i ja odlučim da idem tamo. principu, sve je to bilo jako teško. Sećam se scene u okolini Srebrenice. Pripadnici Vojske Republike Srpske voze me džipom Kada ulazite u Bosnu i vidite sva ta stratišta gdje ste sve bili, i Joja Tintor koji je pokrao sve i posle postaje veliki biznismen kako se osjećate? mi je dodelio vozača i prolazimo pored džamije. Bili su prilično Osim toga što sam zapanjen količinom novih crkava i džamija, neraspoloženi. Sjedim nazad i uzeo sam fotoaparat, a u to vreme a vi ste primetili kako mi je glas zadrhtao kada sam govorio o su još uvek bili filmovi. Uzeo sam aparat u ruku i da vidim nešto emocijama ulaska u Sarajevo, takva su i ostala osećanja. Meni oko kompozicije i čovek zaustavi auto. Uhvati mi ruku i poče da je i dalje potpuno neshvatljiv ovaj rat i mislim da je potpuno je lomi preko kolena. Ja pobesnim i tu vrisnem na njega, a on

103 će meni: "Ti ćeš da slikaš džamiju?", "Nisam slikao džamiju... vojnik namešten za slikanje, podignem aparat, a on me pogleda ma nisam ni hteo da je slikam..." odgovoram mu. "Pusti me i kaže: Hoćeš li da ti dam ovako ili kroz cev. Ja mu kažem: Daj mi čoveče" kažem ja njemu i krenemo dalje i dođemo do Pala. tako! I zaista mi je dao. Nažalost, nisam ga sačuvao. Bacio sam Kad sam video da sam bezbedan i da tu imam nekog ko može metak. Dao mi ga je, ali sam napravio samo tu jednu fotografiju. da kontroliše onda mu kažem: "A šta i da sam hteo da slikam Nema tu: Daj još jednom! Podigao sam aparat i slikao. To je džamiju?", "Pa slomio bih te", "Pa šta ste onda rušili džamije?! Uroš i napisao u reportaži. To je bilo pred kraj 1990. godine. Što si srušio džamiju?! Što, je li hoćeš da ti ruše crkve? Je li to hoćeš?", "Pa sad... to su Turci?!", "Pa svejedno, ali Turcima je Prvi ste uradili uradili fotografije još tada nepoznatog ta crkva neka druga crkva" i na kraju smo se tu i oslobodili u Radovana Karadžića? razgovoru. Nisam ja tu mogao ništa učiniti, ali sam doživljao i Isto po zadatku. Bio sam prvi koji je doslovice napravio takve stvari. prve fotografije Radovana Karadžića, pošto sam nešto radio u Predsedništvu kod Slobodana Miloševića. Verovatno sam išao Kako vam je jedan HVO-ovac rekao: "Hoćeš li metak iz ruke nekoga da slikam i tadašnji portparol me u tom momentu video ili iz cijevi?" i pozvao da slikam nekog čoveka, kao on je važan čovjek iz To je bilo na naslovnici NIN-a. Ta fotografija je nastala pre Bosne. Izašli smo u Pionirski park. Bio je sneg. Pošto su mi rekli no što je izbio rat. To je vreme kada je bilo ratnih dejstava na da je on važan, uradio sam fotografije tog čoveka. Posle mi je severu, ali ovde su se nekako pripremali. Nekoliko puta sam u isti portparol rekao da je to Radovana Karadžić. Posle toga je on životu onako totalno naivno dolazio negde. Sretnem jednog postao važna ličnost, odnosno predsednik Srpske demokratske kolegu u Mostaru i pitam ga odakle ide i on mi kaže da je bio stranke (SDS) i onda sam ga portretisao. Imali smo i intervju. kod Blaže Kraljevića. Za to ime sam čuo. Mislim da je Ništica Pratio sam dobre portrete i njega i njegovog predhodnika mesto, tu su imali taj kamp. Idem tamo. Dođem do njegovog Jovana Raškovića. broja telefona, nazovem ga i zakažem intervju i kažem mu da imam auto sa beogradskim tablicama i da li mogu doći njime. Onda ste uradili i fotografije Karadžića sa Limonovim iznad On mi kaže: Ako su ti dobre gume, možeš. Sa mnom sedne Sarajeva? pokojni Uroš Komlenović i dođemo do njih. U tom momentu Limonov dolazi u Beograd. Mi smo to saznali i on je rekao sam zamišljao da ću da napravim dobre fotografije, da ću slikati da će da ide u posetu bosanskim Srbima. Ja sam opet rekao da hercegovački krš, čizme, prašinu, oni vežbaju, ćelave glave,... hoću da idem s njim i tadašnji urednik NIN-a mi rekao: Hajde i na kraju pronađemo taj kamp. Ja odmah da slikam, kad ono idi! Tako smo mi došli, organizovani na relativno visokom nivou. zabraniše mi da slikam. Došao Blaža, porazgovali smo i sve je Vraćao sam se sa Karadžićevim i Limonovim helikopterom iz bilo uredu. Na kraju da malo slikamo i tako vojska sedi i on tako Pala do Beograda. Prilično se tada pucalo, da li iz tog razloga

104 ili iz razloga sve te brzine, to ne znam. U svakom slučaju, bio sam u tom helikopteru. Ta poseta je za mene bila prilično veliki šok. Naravno, nas su uvek vodili. Nismo mi mogli da dođemo i stavimo ruke u džepove i da kažemo: Ja ću da se odšetam od Hotela Europe do Holiday Inn-a, pa ću tek onda da radim. Nije to ništa bilo mirno. Uvek si imao nekoga ko će ti lomiti ruke, razbijati glavu. Tako smo mi došli do Radovana Karadžića i Biljane Plavšić.

Kakvo Vam je sjećanje na Karadžića? Nažalost, imam jako pozitivno sećanje na njega. Koliko mi se neke stvari nisu dopadale kod Miloševića, u smislu arogancije i raznih stvari, i u tih nekoliko susreta sa Karadžićem sam imao jako pozitivno mišljenje. Apsolutno se nije moglo ničim vidjeti njegova nestabilnost, bilo kakva mržnja. Nisam čovek koji može da sudi o njegovoj ulozi, o njegovom naredbodavnom položaju koji je bio jako visok, ali lično nemam ništa loše da kažem o njemu. Ne mogu reći da se poznajemo. To je bilo nekoliko susreta u životu i to je to.

Uradili ste i poznatu fotografiju Vojislava Šešelja u Kninu... To je vrlo interesantna priča kako je ona nastala. Važno je istaći da su mnogi pokušavali da naprave sličnu fotografiju, pa je jedan kolega uvalio automat Vojislavu Koštunici dok je bio predsednik i napravio idiotsku fotografiju kako se Koštunica kezi sa automatom.

Kako je došlo do Šešeljeve fotografije? Još nije bio rat. Arkan je tada uhapšen u Zagrebu. Odlučujem da idem u Knin. Sa Plitvica krenem prema Kninu i čujem da je u Lovincu pukla bomba u policijskoj stanici. Lovinac je iza Bileće. nema kvadratnog milimetra bez ogrebotine a sve ostalo brada. Išli smo Moca Petrović i ja, a Moca ima ogromnu bradu. Vehabije Očito se stalno tukao u životu. Natakne on šubaru na glavu sa bi mu sve pozavidele, ali u to vreme nisu vehabije bile aktuelne, četničkom kokardom. Ja ponovo podignem aparat kad on opet: nego četnici. Međutim, pre no što smo krenuli javim u Radio "Stani. Donesite mi automat!" Iz jednog stojadina donesoše mu Beograd da idemo u Lovinac, ali u slučaju da se ne pojavimo automat, a on stavi preko i tako napravim nekoliko fotografija. u Kninu do 22h da objave u Radio Beogradu da su reporteri Pozdravimo se fino s njim i kažem ja Moci: "Slušaj me sad! na putu za Lovinac, ali da nisu stigli do Knina. U to vreme se Idemo za Beograd. Imamo ekskluzivu i senzaciju." Krenemo, još uvek slušao Radio Beograd. Dođemo mi u Lovinac. Zenge kad ono kolona. Ja izvadio film i stavio u gaće. Uglavnom sam još nemaju uniformu, nego običnu američku jaknu. Ja nosim te važne filmove držao u gaćama. Vidim tu kolonu, pomislim farmerke, a izlazi čovek iz kafane i vidim po usnama čoveku da će mi uzeti film. Izvadim film stavim u gaće, postavim novi kako kaže: Gle četnici! Kako su na autu beogradske tablice, ja film, napravim par snimaka. Sve to izvedem. Ulazimo ponovo u otvorim vrata i kažem: ‘De ste Hrvati, hajdemo na piće! Mi iz kafanu. "A tu ste novinari... Sve što novinari jedu i piju, ide na Beograda novinari! Odemo na piće, u neku kafanicu. Popijemo naš račun", kaže Šešelj. Pojedemo, popijemo i beži za Beograd. mi nekoliko pića. Ne daju nam da idemo u policijsku stanicu, ali Sve vreme sam se plašio da će ipak da se doseti, ali on je bio na polasku mi se izgrlimo i izljubimo i taj jedan mi tad kaže: "Gle jako bistar čovek... On je tačno znao ko sam ja, kako se zovem. četniče, ako te neko dira, samo reci da se javi Mati." Dođemo Znao da ću fotografiju dati u agencije, da će to biti objavljeno i do Knina i čujem da je Šešelj u Kninu. Martić je tada bio šef da je to u svrhu njegove propagande. Njemu je bilo važno da se kninske policije i slikamo mi tako, nekako ujurimo i Martića i ja kaže da je on sa šubarom i automatom u Kninu. kažem: "Ako je Šešelj u Kninu moramo ga naći." Pitamo Martića gde je Šešelj, a on kaže: "Pa čuo sam da je tu negde." Neće da I kako danas djelujete? nam kaže. Krenemo dalje i tako pitamo po ulici i ja uđem u neku Danas sam jedan siromašni fotograf koji pokušava da preživi, kafanu, kad ono Šešelj sedi u kafani. Pozdravim se sa Šešeljom, koji radi svakojake stvari da bi preživeo. S druge strane, gajim i vidim da je on već znao za nas. Pitam da ga slikam, kad on lepu fotografiju. kaže: "Može.", a ja: "Hoćete li da izađete napolje?" Jer šta mi znači da ga slikam u kafani, pa to može biti bilo gde. Šešelj je mnogo viši od mene i uzmem jednu uličnu metalnu žardinjeru koja je bila jako klimava i popnem se na nju i držim balans da uhvatim ugao, podignem aparat kad on kaže: "Stani!" Ja tamam pomislim da on neće da se slika, kad on kaže: "Brate Nikola, daj mi šubaru". Brat Nikola četnik došao iz Australije a na licu

106

Vanessa Vasić-Janeković interakcija, ona je naš svakodnevan život: bit će onakva kakvim ga živimo. Možemo se pretvarati da je politika samo i ERDEMOVIĆ JE BIO UMORAN I isključivo profesija koju prepuštamo drugima - uobičajen model POMALO IZMUČEN. ARKAN MI JE ponašanja koji je donio očite posljedice. Međutim, odlučiti da HTIO POLJUBITI RUKU naš život: rad, odnosi, odluke i izbori oblikuju političke procese. Kako ste se snalazili u svemu tome? Krajem osamdesetih kretala sam se između oca u Beogradu Jesmo li danas na putu demokratije? i majke u Zagrebu: između dvije sredine pune previranja, u Demokracija je problematičan pojam i oklijevam ga prečesto drugačijim fazama promjena. Srbija i tadašnje pokrajine već rabiti, no uzet ću ga ovdje kao početnu točku, jer je ideja su osjetile Miloševića, te je već postojao pokret odupiranja. Ja demokracije toliko izrabljena i zlostavljana u nas. Kao građanka sam se našla okružena ljudima koji su činili jedan od centara u takozvanom demokratskom društvu trebala bih, ne samo odupiranja. Hrvatska je, pritom, na neki način slijedila tu imati određena prava, već i dijeliti odgovornosti i dužnosti. pobunu, no iz drugih pobuda. Pobuna protiv Miloševića i Jedna od najsvetijih demokratskih dužnosti, ako je moguće išta njegovog ekspanzionizma i nacionalizma da, ali ne i protiv smatrati svetim, je spriječiti ili zaustaviti zločine - rat. vlastitog nacionalizma i ekspanzionizma. Propaganda je bila najočitije sredstvo porobljavanja razuma: jedini odgovor na Međutim, očito je rat za neke bio neminovan... zločine, na rat, bio je proces razbijanja propagande i otkrivanja Propaganda Miloševićevog režima krajem osamdesetih i dijelova istine, koliko god taj proces bio mukotrpan, dugotrajan razne nacionalističke propagande državotvornih paradigmi i nezahvalan. Kažem zločine, a ne ratne zločine, jer rat je i sam (počev sa srpskom) sasvim su jasno najavile rat. Pritom se zločin iako nije kao takav jasno pravno definiran. najveća većina ljudi površno i olako predala propagandi kojoj je cilj bio ne samo temeljita pljačka putem inflacije i privatizacija, Šta je to ratni zločin? već i daljnje porobljavanje kolektivnog uma putem rata. Ratni zločini su tek podgrupa zločina, pravno odvojeni u svrhu nošenja sa činjenicom da u ljudskoj civilizaciji na stupnju I politika je pobijedila.... na kojem se trenutno nalazi još uvijek postoji legitimiziranje "Država je stanje," napisao je Gustav Landauer, "određen ubojstva, ponajprije u ratu, a potom i putem smrtne kazne. odnos među ljudskim bićima, model ljudskog ponašanja; Međunarodno humanitarno pravo uobličilo je parametre te uništavamo ga ulaskom u druge odnose, ponašajući se legitimizacije, no ne u svrhu legitimiziranja ubojstva. Naprotiv, drugačije". Politiku ne nalazimo izvan vlastitih odnosa i te su konvencije izrasle iz napora za ukidanje rata kao sredstva

108 rješavanja sukoba, a nasljeđe su dugotrajne borbe za etičnije, pravednije i egalitarnije društvo - nasljeđe su odgovornog odnosa prema politici.

Rat je na neki način vratio srpsku mitologiju na scenu, ojačao „patriotizam“ i na kraju probudio emocije srpskih trauma iz prošlosti... Da. Međutim, stav o ratu kao sredstvu rješavanja sukoba, međutim, ili je naivan ili znači prihvaćanje određenih političkih okvira. Koncept rata kao dvoboja ravnopravnih naoružanih protivnika, kakav bi recimo, bio prihvatljiv u međunarodnom pravu. Iluzija je stvorena vojnom, državnom i vjerskom propagandom. Rat nije to, već, jednostavno, oblik nasilne akumulacije kapitala: sredstvo grabljenja moći i novaca. Patriotizam je u tom smislu nejasna, dok zavodljiva iracionalna kategorija propagande koja rat uvodi kao nužan u dvije osnovne kategorije: kao zaštitu od izmišljenog ili mogućeg uništenja države ili drugog oblika zajednice, te rat za slobodu ili ostvarivanje prava na državu. Propaganda koje je tako lako kod nas ukinula ljudskost svodila se upravo na te paradigme. Ponekad je obrana od nasilja moguća jedino nasiljem. No i tada je rat duboko koruptivan proces čije posljedice nastavljaju razdirati dušu društva desetljećima i stoljećima. Ta su me uvjerenja nagnala na bavljenje ratnim novinarstvom.

Šta je u tim vremenima značilo biti žena na ratištu? Određenu prednost. Lakše sam se kretala i lakše stjecala povjerenje sugovornika. U našim patrijarhalnim okruženjima još uvijek prevladava pavlovljev refleks isključenja kad žena progovori. Kako se mogao hrvatski državljanin osjećati na ratištima gdje na pitanje odbijanja sudjelovanja u ratu unutar vojnih sustava. je HVO kontrolirao teritorij BiH? Danas bismo morali, umjesto proslava «pobjeda», svi odreda To ovisi o svijesti. Ja sam od početka osuđivala ratni projekat duboko pognuti glave i šutjeti iz poštovanja prema svim Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini i to je bilo donekle ubijenima. Umjesto raznih krimogenih heroja koji su se "istakli" poznato u Hrvatskoj. Osjetila bih ponekad nelagodu - u društvu u ratu, slaviti one koji su se usudili usprotiviti ratu. onih koji su ga podržavali, i to zato što nisam bila u situaciji iznijeti svoj stav. Ne zaboravite, da je to sve donedavno bila također i O tome govore i Ženevske konvencije... moja zemlja. Što znače uopće putovnica i državljanstvo? Ja sam Ako Ženevske konvencije nešto legitimiziraju, onda je to oblik ljudsko biće, biće koje nije pristalo na rat i nacionalizam, na građanske neposlušnosti u ratu: vojničku neposlušnost. Skoro propagandu. Koordinate mjesta na kojem sam rođena i odrasla sve države u svijetu obavezne su (i uglavnom to provode) na neki zanemarive su u poredbi sa suštinskim načelima života. To je način obrazovati svoje vojne snage o Ženevskim konvencijama: također pitanje poimanja građanstva i slobode. Nitko nema neke vojske dijele knjižice s tekstom konvencija. Dužnost je pravo zahtijevati od mene nekritičku poslušnost ili odanost, ili svakog vojnika odbiti činjenje ratnih zločina. Svjesna sam, identifikaciju s državnim aparatom. naravno da taj otpor nije uvijek moguć. No razvijanje svijesti o toj vrsti odgovornosti neophodno je i moguće. Pogledajte samo, Šta je sa odanosti svome narodu? na primjer, malobrojan, ali odlučan pokret Izraelaca (uključujući Nemojmo se zavaravati, pozivi na apsolutnu odanost «svom» Netanyahuova nećaka) koji odbijaju sudjelovanje u ratu, po narodu, kulturi, vjeri ili slično, samo su vidovi privole na odanost cijenu zatvorske kazne. Demokracija ne postoji u potpunosti aparatu vladavine. Državni bi aparat trebao postojati isključivo sve dok odlučivanje o ratu prepuštamo državi i takozvanim kao građanski servis—služiti svim građanima, jer preživljava od vojnim stručnjacima, kao što i sudjelovanje u ratu ne može i novca poreskih obveznika. Državni aparat (tu mislim na cijelu ne smije biti obavezno. Apsolutno nisam obavezna podržavati bivšu Jugoslaviju) koji smo, također bahato i olako, održavali do neodgovornu i izopačenu politiku bilo kojeg državnog aparata početka devedesetih bio je neodrživ. Umjesto da ga učinimo čiju ispravu posjedujem. Moja su uvjerenja bila jasna iz mog održivim i humanim, predali smo ga u ruke izopačenima i nastupa i pristupa. Najveće i, nadam se, neuništivo bogatstvo bezobzirnima koji od njega i nisu mogli učiniti išta drugo nego ljudi koje sam susretala na raznim ratištima bilo je u njihovoj pretvoriti ga u sustav feudalnog jarma građana, te izgovor za otvorenosti. najodvratnije zločine. To je odmah bilo jasno svima koji su gledali otvorenih očiju - postoji dovoljno dokaza o opiranju, Sa takvim stavom u ratu, jeste li osjećali strah? koliko god su takvi bili u manjini. Građanska poslušnost povodi Adrenalin blokira strah, iako taj blok ponekad popusti. Bilo za sobom pitanje građanske neposlušnosti, koju lako širimo i me je strah kad bih išla po dozvole u vojne komandne centre,

110 uglavnom hrvatske. Tu je postojala veća mogućnost da me Bili ste i prva novinarka koja se susrela sa Draženom poznaju po liku i djelu, a pritom mi je prezime, da ga tako Erdemovićem. Kako ste se uopće susreli sa njim? opišem jednostavnosti radi, iako ne vjerujem u te kategorizacije, American Broadcasting Corporation (ABC) me angažirao kao jedna očito srpsko-hrvatska kombinacija. Ratišta su bila puna savjetnicu za izvještavanje o ratnim zločinima. Erdemović je s raznih ljudi i raznih opasnih dnevnih agendi i naređenja. Bilo je ABC-vim uredom u Beogradu stupio u kontakt na preporuku slijepo poslušnih, bilo je i neposlušnih, ali najviše je bilo očajnih, tamošnje američke ambasade. nadrogiranih, pijanih, uronjenih u ili već shrvanih psihopatskim stanjima izazvanim brutalnošću rata. Pazila sam s kim i kako Jeste li Vi uopće ozbiljno shvatali poziv kod Erdemovića? se krećem po ratištima. Naravno, koliko je to bilo moguće, jer Mene je ABC poslao da provjerim ozbiljnost Erdemovićevih adrenalin također utječe na moć zdravog prosuđivanja. navoda. U američkim diplomatskim i novinarskim krugovima upoznatim s njegovom ponudom za svjedočenje postojala je Nakon pada Vukovara susreli ste se sa Željko Ražnatovićem bojazan da se radi o podmetanju policije ili sigurnosnih službi Arkanom. (što ne bi bio prvi put). Nitko do tada nije bio čuo za selo koje se Arkana sam srela 1991, koji dan nakon pada Vukovara. zove Pilice, niti je do tada bilo nagovještaja da su tamo ubijani Meni je bilo moguće kretati se između Srbije i Hrvatske (preko Srebreničani. Sama je ta činjenica izazvala sumnju. Mađarske), tako da sam radila na obje strane ratišta. Toga sam Ja sam, međutim njegove navode ozbiljno shvatila. Policijsko puta išla u Vukovar s jednom španjolskom novinarkom koja je mi se podmetanje činilo nelogičnim i nesvrsishodnim. Bila htjela intervju s Arkanom. Ja sam joj prevodila i usput planirala je važnija činjenica, da je više od pola godine nakon pada napraviti foto-reportažu o palom Vukovaru, ali su nas uhitili Srebrenice, previše Srebreničana još uvijek nedostajalo. Kako nakon što sam snimila nekoliko fotografija i oduzeli mi film. god se zbrajalo - nažalost moram se tako izraziti - nije bilo Arkan nas je dočekao vrlo prijazno - zgrabio mi je ruku prije no odgovora na pitanje: gdje su ljudi? što sam se snašla i pokušao ju poljubiti. Uspjela sam to svesti Teorija da su odvedeni u Srbiju također mi se činila nelogičnom na rukovanje. Iznenadilo me je koliko mu je šaka bila mlitava, nakon iskaza o masakrima nakon pada Srebrenice. Rat je tada glatka i mekana. Rijetke su žene tako glatkih dlanova, a kamoli već bio pri kraju - a pripadnici Miloševićeve/Mladićeve vojske ogrezli kriminalci. Oćito je bilo da nije rukama duže vrijeme ogrezli u krvi. Samo zauzimanje Srebrenice bilo je predstavljeno nista radio. kao osveta Srebreničanima. Da li bi ti vojnici, taj vojni aparat koji U blagovaonici njegove baze bilo je dosta oficira JNA i nešto se tako otvoreno sveti ostavio tisuće budućih svjedoka, možda njegovih ljudi. Primijetila sam (naglas) da jedan od njih čita čak i osvetnika na životu? Nisam u to vjerovala. beogradsko Vreme. Rekao mi je "Da, pa moramo vidjeti što pišu No, bila sam svjesna goruće nade preživjelih žena Srebrenice neprijatelji." da su njihovi najmiliji i najbliži možda negdje na životu, možda

111 u nekakvom logoru u Republici Srbiji. Teško je sudjelovati u otvoreno i spreman na posljedice razgovora za medije. razbijanju mehanizama podnošenja tragedije takve magnitude. Istina je bila jako spora i jako bolna. Erdemovićevo je priznanje Šta Vam je to prilikom rekao? bilo tek dio početka procesa otkrivanja istine. Mene je kao prvo zanimalo zašto želi izloženost u medijima. Rekao je da to nije bila početna namjera, već odlazak u Den Haag. Je li Služba državne bezbjednosti (SDB) imala informacije o Erdemović je prvo stupio u kontakt s američkom ambasadom u Vašem susretu sa njim? Beogradu, a tamo su ga uputili na medije, tj. na ABC. Njega je Da. Kako automobil kojim sam došla na dogovor nije bio ponaprije zanimao odlazak iz Republike Srbije na Međunarodni praćen, nisam u to bila potpuno sigurna sve dok nismo stigli u kazneni sud u Haagu (ICTY). Dakle, obznanjivanje njegove priče bar hotela u Novom Sadu, u kojem su sjedili dvojica, vrlo očito, u medijima bilo je tek sredstvo postizanja tog cilja. pripadnika Službe bezbednosti ili već neke povezane službe. Ne Bilo mi je važno ponajprije raščistiti pitanje motivacije, jer bih ulazila u detalje oko toga kako su službe znale za sastanak. ono boji samu priču. Pretpostavljam da je priča o masakru u U nekim situacijama ljude ne treba strogo suditi - pogotovo Pilicama sada već dovoljno poznata: ukratko, Erdemović je, po stoga što se, s obzirom na složenost priče, nudi više mogućih, njegovom iskazu, bio prisiljen ubiti između 70 i 100 muškaraca vjerojatno i simultanih objašnjenja. Moja je pretpostavka da za koje mu je rečeno da su Srebreničani. SDB-u nije niti bila potrebna neka naročita pomoć, već im je važnije bilo steći suučesnike. Erdemović i njegov prijatelj, (kao i Je li za Vas više značila priča Erdemovića ili pak njegova krivica ja uostalom, jer izbora nije bilo) komunicirali su na telefonskim koja je kasnije dokazana u Tribunalu? linijama koje su svakako bile pod nekakvim nadzorom, na Sama je Erdemovićeva priča priznanje krivice. On je prvi jednom ili drugom kraju. prstom uperio u sebe. Objavljivanje Erdemovićevog priznanja bilo je, s jedne strane, dio procesa iznalaženja istine, ne samo Kakav je bio osjećaj ulaziti u hotel u Novom Sadu? o Srebrenici, već i o ulozi Republike Srbije u ratu u Bosni i Brinulo me hoće li nas službe, vojne ili civilne koje su ga, Hercegovini. pretpostavljala sam, imale na oku, pustiti da obavimo razgovor. Novinarstvo je najbliže svojoj suštini kada funkcionira Nisam sigurna jesam li se bojala. Boravak na raznim ratištima kao korektivna leća. S druge je strane, dakle, objavljivanje još je uvijek bio vrlo svjež za mene - prošlo je nekoliko godina Erdemovićevog priznanja poslužilo kao sredstvo omogućavanja prije no što je tada nataloženi adrenalin prestao blokirati strah. prinude. Ne samo u odnosu na vlasti u Srbiji, već i na dio međunarodne zajednice: dio koji je razvio selektivnu dioptriju. Kako je Erdemović tada izgledao? Tada je to bio jedini način da Erdemović pokuša doći do Den Bolesno, umorno i pomalo izmučeno. No djelovao je Haaga. Neophodno je bilo dati tom priznanju pravni okvir kako

112 bi priznanjem i kasnijom suradnjom Erdemović potpomogao Kakva je bila situacija na aerodromu u Beogradu? proces utvrdjivanja odgovornosti za genocid. Uobičajen ratni teatar: svi se pretvaraju da se radi o rutinskim postupcima. Pravim se kao da ne znam što me čeka i Kako ste izašli iz hotela? da ne vidim kako iza službenika na check-in-desku stoji čovjek u Razgovor sam snimila, te istovremeno napravila kraće odijelu. Navodno, ne vidim da je, kako sam predala putovnicu, zabilješke najvažnijih činjenica. Hotel smo napustili zajedno, dao znak da označi moj kofer, da mi nije jasno da taj kofer nakon nekoliko sati Erdemovića i njegovog prijatelja sam nikada više neću vidjeti! zamolila da napuste kuću u kojoj se skrivaju što je ranije moguće, Pretvaranje se nastavlja na carinskoj i pasoškoj kontroli, gdje te da mi se izravno jave (sa sigurnog telefona) kad napustim su me bez objašnjenja odvojili za pretres. Nakon što su mene vrlo Srbiju. Ona su dvojica iz službe još uvijek sjedili za stolom kad temeljito pretresli (bez odjeće), osoba koja je pretresala moju smo izlazili. ručnu prtljagu naišla je na notes sa shorthand bilješkama na engleskom. Na pitanje o bilješkama rekla sam da mi prijatelj ima Kako ste sačuvali snimljeni materijal? probleme sa zdravljem i potrebni su mu lijekovi iz inozemstva. Naravno, bilo mi je stalo pokušati sačuvati video snimke, te Ta me je osoba pogledala i polagano vratila notes, svjesna, čini sam s jednom institucijom, još i prije sastanka, dogovorila da mi se, toga što mi pruža. ih preuzme. Iz nekog je razloga to postalo nemoguće, te sam Pred avionom su me tražili da pokažem svoju prtljagu. nakon dana čekanja odlučila vratiti se u London. Pritom, moje Naravno, nije je bilo. je shvaćanje prioriteta bilo ovakvo: najvažnije je bilo napustiti Republiku Srbiju kako bih mogla ispričati što mi je Erdemović Čuvate li i dan-danas bilješke iz intervjua sa Erdemovićem? rekao. Uhvate li me sa snimkama, velika je vjerojatnost da Da. Čuvam ih. nećemo izaći niti snimke niti ja. Zato sam snimke stavila u prtljagu, a kratke bilješke koje nisu bile lako razumljive u ručnu Kako je list Le Figaroa uspio uraditi intervju? Kako su uopće prtljagu. oni uspjeli dobiti intervju, prije no što je Erdemović uhićen? Kasnije su me često pitali zašto nisam poduzela više kako Novinaru Le Figaroa bilo je po svaku cijenu stalo do novinarske bih spasila snimke. Neki su me proglasili neprofesionalnom— ekskluzive. Bio je u prisnim odnosima (ne znam koliko dugo) sa bez snimaka nema televizije. No, ja sam također bila svjesna osobom koja se brinula o uredu ABC-a u Beogradu. Preko te činjenice da je oduzimanje snimaka samo po sebi bila vijest. osobe osigurao je pristup meni, te me je izravno pitao smije Ono je, kao i hapšenje Erdemovića i njegovog prijatelja, dalo li obaviti intervju, što sam odbila, ponajprije zato što sam legitimitet Erdemovićevu priznanju zločina—njegovo je očekivala da Erdemović što prije promijeni sklonište. Naravno, priznanje tek tada ozbiljno shvaćeno. obvezivala me je i lojalnost ABC-u, no nisam bila u mogućnosti

113 spriječiti ga. On je sa osobom zaposlenom u ABC-u otišao do Erdemovića (ta je osoba meni od početka zatajila da zna adresu) i obavio intervju koji je odmah poslao Le Figarou. Da se radilo o mladom novinaru početniku ne bi mi toliko smetala njegova površnost. No on je bio već etabliran novinar. Zanimljivo je da me je kasnije kontaktirao u Londonu i ponudio ispriku, pretpostavljam zbog kršenja novinarskog kodeksa, smatrajući kako mi je "ukrao" priču, možda. Ne vjerujem da je, barem ne tada, uviđao u čemu se sastoji nepriličnost njegovog postupka.

Kako se danas sjećate Dražena Erdemovića? Kao čovjeka koji će uvijek robovati onome što se dogodilo u Pilicama. Ubojstvo je težak teret. Nakon svega što sam čula i vidjela u ratu, teško je ne pokušati razumijeti čak i one koji su ubijali. To je odvojeno od i neusporedivo sa suosjećanjem s nemjerljivim patnjama njihovih žrtava i boli njihovih najbližih. No, ironija ubojice jest da u konačnici i on postaje žrtva, žrtva teško okaljane savjesti koja od njega čini uništeno ljudsko biće. Na suđenju u Den Haagu, Karadžić je Erdemovića pri unakrsnom ispitivanju (budući da se sam branio) optužio da je odlučio svjedočiti iz koristi, na što je Erdemović odgovorio: "Zašto sam odlučio gospodine Karadžiću? Odlučio sam jer sam vidio da je toga dana moj život uništen. Zbog toga. Zbog svih ostalih osoba koje su nastradale tog dana. Zbog svega gospodine Karadžiću. Ja tada nisam razmišljao o svom životu. Toliko." Još uvijek nije kasno za sve koji su ubijali i za one koji su ubojstva organizirali, naređivali ili skrivali dokaze, da se suoče sa svojom savješću, pokaju i zatraže oprost. 115 kasno. Previše je mrtvih ostalo. Oni nikada neće moći svedočiti, RECENZIJE ostaće u nemogućnosti biti svedocima. A oni su, poput svih onih planina pepela ubijenih u holokaustu, pravi svedoci. Preživeli nisu pravi svedoci. Međutim, oni ljudi koji su preživeli opsadu, Miloš Urošević preživeli su je da bi postali svedoci, da bi svedočili i tako opravdali svoje postojanje na zemlji. Oni drugi ljudi, koji su opsadi O rečima i slikama koje moraju moći biti svedočili, osećali su odgovornost da svetu prenesu ono što su ili o svedočenju iskustva videli. Jedino preživeli i oni koji preživljavanje svedoče imaju autoritet svedoka, oni svedoče preživljeni život, oni svedoče i "Kaže: "Krv je vidjela na snijegu."" - o onima koji više nisu živi, jer mrtvi o sebi ne mogu svedočiti. iz pisma Jasne Diklić (iz Sarajeva) Lepi Mlađenović (u Svedoci su duhovni arhivari preživljavanja. Suština njihovog Beograd)u tekstu "Žurim u pozorište" Dejana Nebrigića preživljavanja je postalo njihovo svedočenje o preživljenom. (10.02.1994.) Svedoci su umesto ćutanja izabrali sećanje, preuzimajući teret odgovornosti na sebe da ispričaju ono što im se činilo da ne Ova knjiga sadrži intervjue sa osobama koje na različite mogu, jer je velika udaljenost bila između do tada njima poznatog načine svedoče rat/o ratu u Bosni i Hercegovini. Svedočanstva jezika i doživljenog iskustva. U tom ponoru praznine tišine, našli u slici i svedočanstva u reči svedoče iskustva dok je trajao rat su jedni reči, a drugi slike. Slike, umesto reči, ponekad govore i kada je rat prestao. Jedni svedoče rečima, drugi slikama. više, ponekad govore umesto reči, govore onda kada nema Novinari i fotografi, svako na svoj način, izgrađuju sećanje kao reči. Vraćaju nas u pre lingvističko stanje, u vreme pre jezika, na politiku pamćenja, stvarajući arhiv svedočenja. Neki među početku rađanja samog jezika. To je onaj trenutak kada jedno njima su preživele opsadu Sarajeva – tu najdužu opsadu jednog postaje neizrecivo, a drugo neopisivo. Svedočenje ima moć grada u istoriji ljudske civilizacije. Drugi pak su toj opsadi/o toj izricanja neizrecivog. Svedočenje je borba protiv poricanja i kao opsadi svedočili fotografišući. Tako se, tada i tamo, dogodila takvo dokaz da je poricanje uzaludno. Svedočenje je ono koje jedna intimnost. Između onih koji su umirali i onih koji su na slama tišinu poricanja. Svedočiti protiv zaborava smrti, jeste sebe preuzeli to strašno breme da umiranje zabeleže. A umiralo svedočiti život, o životu, životu. Svedočenje je izgradnja živog se u tom gradu, tačnije, ginulo se – u redu za vodu (masakr u spomenika. Svedočenje je vrlo aktivna borba protiv kulture ulici Vase Miskina), na pijaci (masakr na Markalama), parkovi ćutanja, protiv politike poricanja. Fotografija je slika iskustva. su odjednom postali groblja. I tako su slike ubijanja, kako ljudi, Fotografija pruža svedočanstvo o iskustvu. Reč je akt upisivanja tako i jednog grada, obilazile svet. A svet je ćutao. Svet nije iskustva u tekst, stvaranje istorije. Reč je tekst istorije iskustva. učinio ništa. Trajalo je predugo. Onda je svet reagovao, ali bilo je Svedočenje jeste zahtev za pamćenjem iskustva. Ljudi pamte ne

116 samo umom, ljudi pre svega, pamte telom. Telo pamti. Telo ne zaboravlja, telo donosi odluku da se seća. Svedočenje nije način umiranja, to je pre svega, način življenja. Svedoci su oni koji Dekartovo „mislim, dakle jesam“, svedoče kao „boli me, dakle, živ sam“. Na taj način, sećanje onoga koji svedoči postaje ne Dunja Jelovac samo lična, nego pre svega politička biblioteka iskustva. Ljudi će pohoditi te biblioteke ljudskih iskustava preživljavanja kako bi razbijali „zone ćutanja“ (Dan Bar On). Ljudi će u tim bibliotekama 1. pronaći, između drugih reči preživelih, i univerzalni krik svih preživelih „nikad više“. Brojni su mediji u našoj zemlji a isto tako novinari koji u njima rade, pokušavajući da bilježe vrijeme i događaje kao i da se ubilježe u vremenu. Nerijetko se na tu brojnost ukazuje kao na problem savremenog BiH društva. Ne mislim tako. Vjerujem da, prije ili kasnije, konkurencija iskristališe kompetenciju. I to nas dovodi do autora knjige koju imate pred sobom. Ćudića sam upoznala kao radijskog novinara. Odavno sam urednik radijskog programa i to mi je omogućilo da upoznam i naiđem na desetine mladih ljudi, studenata, koje žarka želja vodi mikrofonu, peru (zapravo tastaturi) i objektivu. Među svim tim divnim mladićima i djevojkama Edvin je poseban. To mi je bilo jasno nakon slušanja prvog materijala koji je snimio na terenu, nakon prve samostalno realizovane rubrike za emisiju na kojoj smo zajedno dugo i s ljubavlju radili. No nije Ćudićevo eventualno novinarsko umijeće najvažnije za vrijednost tekstova objavljenih u ovoj knjizi. Molim čitaoca da obrati pažnju na autorovu godinu rođenja. Činjenica da se u njegovim godinama odvažio upustiti u avanturu intervjua sa životno, socijalno, profesionalno i po godinama daleko starijim i zrelijim novinarskim imenima već je

117 sama dovoljno uzbudljiva. A to što je posao obavljen Bosnu i svi se mi vraćamo u Bosnu. Bosna je naša sudbina. U sa uspjehom zaslužuje čestitku. Svako ljudsko djelovanje Bosni nas niko nije uznemirao u tako teškom periodu, dok sam uslovljavaju vrijeme, mjesto i okolnosti. I sve jedno teže od u Somaliji morao imati tjelohranitelje dok idem na teren“. drugoga steklo se u slučaju Edvina Ćudića. Bilo to vrijeme u kojem je rastao ili ovo danas, u kojem pokušava da radi i stvori Uživajte u čitanju. neke nove, bolje okolnosti, teško je. Teške se zato i teme koje Ćudića privlače i koje u svojim tekstovima tretira. Traže ozbiljnost i odgovornost u radu. Utoliko je veća moja fascincija njegovim radom. Mnogo je nažalost ili možda na njihovu sreću, među mladima onih koji za te teme ne mare. Na našu sreću ima puno i onih koji imaju svijest o tome šta im je to odredilo djetinjstvo, mladost, sadašnjost i šta određuje njihovu budućnost. A oni su naša budućnost, budućnost naše zemlje. Zato se nadam da će jednom neke nove generacije mladih novinara čitati tekstove Edvina Ćudića kao obrazac. I da će među njima uvijek biti onih koji će se odvažiti da pruže mikrofon prema sagovorniku na isti način ali sa, nadam se, sasvim drugačijim temama koje će usloviti neko bolje vrijeme. Vrijeme koje dolazi, bolje za sve nas i naravno bolje za autora, kojem želim uspjeh i sreću u životu i radu.

Za kraj, umjesto zaključka ili baš kao zaključak, izdvajam dio iz jednog od tekstova koji slijede. „Bosna je bila za sve nas novi Vijetnam. Mnogi su moji prijatelji poginuli u ovom gradu. Mnogo novinara je ubijeno. Naučili smo da živimo. Ovo je u istom momentu i Europa. Istu smo muziku slušali kao što su to slušali i građani Sarajeva. Oženio sam se i doveo svoju suprugu u Sarajevo, da to proslavim sa prijateljima. Stalno dolazim u

118 119 O AUTORIMA

Edvin Kanka Ćudić Rođen u Brčkom. Studirao žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Od početka studija aktivno radio za brojne bosanskohercegovačke i regionalne medije. Godine 2013. sa grupom aktivista osniva Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) čiji je koordinator.

Jusuf Hafizović Rođen i živi u Sarajevu. Studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dizajnom i fotografijom se počeo baviti tokom studija. Povremeno radio za medije u regionu. Jedan od aktivista Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).

120 20 godina poslije: Novinari o ratu u Bosni i Hercegovini

Autori: Edvin Kanka Ćudić Jusuf Hafizović

Izdavač: Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK)

Za izdavača: Edvin Kanka Ćudić

Recenzenti: Miloš Urošević Dunja Jelovac

Grafički dizajn i prijelom Jusuf Hafizović

Lektor i korektor: Vanja Tripić

Sarajevo, april 2015. godine

Izdavanje ove publikacije pomoglo je