Zavičaj I Zavičajnik. Prilog O Odnosima Broda Prema Nadbiskupu Josipu Stadleru (II.)

Zavičaj i zavičajnik. Prilog o odnosima Broda prema nadbiskupu Josipu Stadleru (II.)

Artuković, Mato; Stipić, Ivan

Source / Izvornik: Vrhbosnensia : časopis za teološka i međureligijska pitanja, 2020, 24, 262 - 282

Journal article, Published version Rad u časopisu, Objavljena verzija rada (izdavačev PDF)

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:262:522480

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-04

Repository / Repozitorij:

repository.unisb.hr - The digital repository is a digital collection of works by the University of Slavonski Brod.

ISSN 1512-5513 (tisak) ISSN 2233-1387 (online)

vRHBOSNENSIA

Časopis za teološka i međureligijska pitanja

Katolički bogoslovni fakultet Univerzitet u Sarajevu God. 24, br. 2 2020.

Sadržaj • Contents

Članci ■ Articles Hrvoje KALEM, Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića ...... 238 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, Zavičaj i zavičajnik. Prilog o odnosima Broda prema nadbiskupu Josipu Stadleru (II.) ...... 262 Oliver JURIŠIĆ, Televizijski jezik i migrant: Podudaranje uma i zabave ...... 284 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve ...... 300 Zoran GRIJAK, Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu i svetojeronimovske afere ...... 324 Josip KNEŽEVIĆ, Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona ...... 380 Zorica MAROS, Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva ...... 404 Milenko KREŠIĆ, Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu ...... 426

U spomen ■ In Memoriam + Dr. sc. Vikica Vujica 1977.-2020. (Mato ZOVKIĆ) ...... 458 + Don Niko Luburić 1951.-2020. (Franjo TOPIĆ) ...... 464 + Mons. dr. sc. Ante Brajko 1936.-2020. (Josip KNEŽEVIĆ) ...... 470

Recenzije ■ Book reviews Nevad KAHTERAN, Amira ona koje nema (Mato Zovkić) ...... 472

236

Članci • Articles

UDK: 272-312.47-243-246 272-726.2 Šarić I. 272-726.2-766 Izvorni znanstveni rad Primljeno: veljača 2020.

Hrvoje KALEM Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu Josipa Stadlera 5, BiH – 71 000 Sarajevo [email protected]

MARIJA, MAJKA GOSPODINOVA, U PRIJEVODU I KOMENTARIMA NOVOG ZAVJETA, IZABRANIM PROPOVIJEDIMA I OKRUŽNICAMA NADBISKUPA IVANA ŠARIĆA

Sažetak

Blažena Djevica Marija zauzima jedinstvenu ulogu u povijesti spasenja. O toj ulozi svjedoče ne samo dogmatske odluke općih i krajevnih sabora nego i vjernička svijest biskupa, teologa i cijelog Božjeg naroda. Nakana ovoga rada je osvijetliti i pokazati Šarićevu percepciju Blažene Djevice Marije, njezino mjesto i ulogu u kršćanskoj predaji i Svetome pismu te njegovo štovanje Gospe i predstavljanje Majke Isusove vjernicima unutar hrvatskog naroda, i to kroz njegove komentare Novoga zavjeta koji je on sam preveo. U ovome radu Šarićevi komentari, koji su pučkog i pastoralnog karaktera, komparirani su s komentarima ekumenskog Novog zavjeta koji uživa većinski konsenzus teologa i bibličara. U drugom i trećem dijelu rada pokazuje se kako su se percepcija i štovanje Ma- rije, Isusove majke, aktualizirali u naučiteljskoj službi drugog vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića te se na kraju rada donose zaključna zapažanja. Ključne riječi: Djevica Marija, nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić, evanđelja, pouke/propovijedi, okružnice/poslanice.

Uvod

Sva četiri evanđelja spominju Mariju kao Isusovu majku, no donose vrlo malo informacija o njoj. Evanđelisti nikada ne stavljaju u Isusova usta riječ majka kojom bi se obratio Mariji. Isusova je rodbina svatko tko

238 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) vrši volju Oca njegova koji je na nebesima (usp.: Mk 3,35). Novi zavjet se ne zanima za biografske pojedinosti iz Marijina života, takve podatke nalazimo u nekim apokrifnim spisima. Odlučujuće je za Marijino spominjanje u Novome zavjetu to da je on prikazuje u Božjem djelu spasenja (usp.: Gal 4,4). Ako je sve stvoreno gledajući u Krista, onda je to na jedinstven način Marija kao najčistije stvorenje. Kao takva Marija je ona u kojoj je Logos postao tijelom, odnosno čovjekom, ona je Djevica koja rađa Ema- nuela. Svojim fiat Marija izgovara najdublju riječ vjere te ostvaruje čin po- svemašnjeg i bezuvjetnog predanja Božjoj volji, koji u svemu nadmašuje dotadašnje paradigmatsko Abrahamovo povjerenje.1 Kvantitativno siromašan izvještaj o Mariji, proporcionalno je opre- čan važnosti njezine uloge u kršćanskoj objavi i povijesti spasenja. Mari- jina uloga osobito dolazi do izražaja kod sv. Luke. Zbog toga Luku može- mo i nazivati Marijinim piscem i evanđelistom. Početak Lukina evanđelja donosi veličanstveni prizor Marije koja prihvaća anđelov navještaj i tako zauzima svoje mjesto u povijesti spasenja. Ona rađa i donosi Spasitelja među nas ljude. Jednako tako Marija stoji i na početku Djela apostolskih, u vrijeme rađanja i oblikovanja Crkve, postajući Mater Ecclesiae. Promatrajući Marijin lik kako ga donosi evanđelist Luka, Mariju vidimo kao pobožnu ženu svojega vremena, pripadnicu židovskog naroda koja živi u suglasju sa Zakonom. Međutim, izrazito jaki i odlučujući momenti u Marijinu životu koje je zapisao sv. Luka, kao npr. anđelovo navještenje, prikazuju Mariju kao istinski Sion, istinski Izrael, istinski Bož- ji narod koji donosi plod po Božjoj milosti.2 No, to da je Marija istinski Sion koji donosi plod po Božjoj milosti nije njezina privatna stvar, nego s njom započinje nova era, razdoblje nove i potpune pripadnosti čitavoga čovječanstva Bogu.3 Da je Marija toga svjesna, pokazuje njezin Veliča koji nadilazi osobnu zahvalnost stavljajući sebe i svoj glas u službu Abrahamo- va potomstva.4

1 Usp.: Helga RUSCHE, „Marija“, Praktični biblijski leksikon (Zagreb: KS, 1997.), 201-202. 2 Usp.: Joseph RATZINGER, Kći sionska. Marijanska pobožnost u Crkvi (Split: Verbum, 2008.), 40. 3 Usp.: Alfred SCHNEIDER, Mariologija. Djevica Marija u otajstvu Krista i Crkve (Zagreb: FTI, 2008.), 29. 4 Usp.: „Marija“, Xavier LÉON-DUFOUR (ur.), Rječnik biblijske teologije (Zagreb: KS, 1993.), 516.

239 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261

Možemo biti u potpunom suglasju s Ratzingerovim mišljenjem kada tvrdi kako je lik žene neizostavan za ustroj biblijske vjere: „U trenutku u kojemu u Novomu zavjetu apstraktne sheme nade u Božje okretanje narodu zadobivaju konkretno, osobno ime u Isusu Kristu, javlja se i lik žene, do sada promatrane samo tipološki i personaliziran u velikim žena- ma Izraela, pojavljuje se s imenom i kao osobni sažetak ženskog principa tako da je sada ovaj princip ostvaren u osobi, ali i osoba upravo kao poje- dinac uvijek upućuje iznad same sebe na nešto sveobuhvatno što je nosi i predstavlja: to je ime Marija. Zanijekati ili odbaciti ženski element u vjeri, konkretno: marijanski element, u konačnici znači negirati stvaranje i liša- vati ga milosti njegova ostvarenja.“5 Nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić bio je svjestan ovoga imena i konkretnog oblika nade u Božje okretanje narodu koje se zrcali u tom imenu. To pokazuju ne samo njegove marijanske pjesme nego i njegovi pobudni komentari onih mjesta u Novom zavjetu u kojima se spominje Marija, majka Isusova. S jednakim žarom i okrenutosti ovoj nadi koja se utjelovljuje u Mariji, nadbiskup Šarić je pisao u svojim okružnicama i propovijedima kojima se želimo približiti ovim radom.

1. Djevica Marija u prijevodu i komentarima Novog zavjeta nadbiskupa Šarića

Kako bismo pristupili izradi teme Marija, majka Gospodinova, u prijevodu i komentarima Novog zavjeta nadbiskupa Šarića, posegnut ćemo za Šarićevim prijevodom Novog zavjeta iz 1942. godine. Za to izdanje odlučili smo se zato što je ono najopširnije, za razliku od madridskog izdanja u kojemu je Luka Brajnović drastično skratio komentare.6 Najprije trebamo istaknuti da Šarić nije dobio mandat od tadašnje Biskupske konferencije za prijevod Novoga zavjeta, nego se on sam odlu- čio na taj pothvat kako bi hrvatski vjernički narod imao jednolik prijevod cijelog Svetog pisma, kako naš prevoditelj podcrtava u Predgovoru prijevoda Novog zavjeta.7 Kada se Šarić odlučio na prijevod Svetoga pisma,

5 Joseph RATZINGER, Kći sionska, 24. 6 O razlikama između sarajevskog i madridskog izdanja prijevoda Šarićeva Svetoga pisama vidi: Mato ZOVKIĆ, „Nastanak i tri izdanja Šarićeva prijevoda Svetoga pisma“, Pavo JURIŠIĆ (prir.), Ivan Šarić vrhbosanski nadbiskup. Zbornik radova znanstvenog skupa o dr. Ivanu Šariću održanog 19. siječnja 2002. u Sarajevu (Sarajevo: VKT, 2007.), 246-259. 7 Usp.: Novi zavjet iz izvornog teksta preveo i bilješke priredio dr. Ivan Evanđelist Šarić nadbiskup Vrhbosanski (Sarajevo: Akademija Regina Apostolorum, 1942.), 5.

240 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) mnogo se, uglavnom potiho, govorilo o njegovoj stručnosti glede tog prijevoda s izvornika jer po svojoj profesiji nije bio bibličar i nije najbolje vla- dao grčkim, hebrejskim i aramejskim jezikom. Naš bibličar Mato Zovkić ovako ocjenjuje vrijednost Šarićeva prijevoda Svetoga pisma: „Sa stajali- šta vjernosti svetom tekstu, Šarićev prijevod je dobar, iako ima pogrešaka koje su posljedica činjenice da prevodilac nije profesionalni bibličar te da je prevodio veoma brzo. Njegov komentar je pastoralan i katolički prosje- čan, jer odražava pučke komentare SP tridesetih godina prošloga stoljeća.“8 S obzirom na preglednost Šarićeva prijevoda Novog zavjeta, važno je napomenuti da izdanje iz 1942. godine donosi naslove ili podnaslove samo na početku svakoga poglavlja, odnosno glave, a ne unutar poglavljâ, što pojedinu knjigu čini manje preglednom. Mi se u ovome radu nećemo baviti egzegezom ni prevoditeljskom relevantnošću Šarićeva Novoga zavjeta. Nipošto nam nije cilj ni obezvrije- diti one komentare koje ćemo donijeti u nastavku našega rada. Nakana nam je uzeti u obzir samo one dijelove u kojima se spominje Marija, majka Isu- sova, te ih promotriti i istaknuti, donoseći Šarićeve komentare o tim mjestima. Također ćemo ih usporediti s ekumenskim prijevodom i znanstvenim komentarima Novog zavjeta u izdanju Kršćanske sadašnjosti iz 1992. godine9 jer to izdanje Novoga zavjeta uživa većinski konsenzus bibličara i teologa te na našim teološkim fakultetima služi za studij Novoga zavjeta.

1.1. Marija u Matejevu evanđelju

Šarić je napisao uvod za svaku knjigu Novoga zavjeta. U uvodu u Matejevo evanđelje10 naš autor ističe da je glavna svrha Matejeva evanđe- lja dokazati da je Isus obećani Mesija. U tom dokazivanju važnu ulogu ima i Marija, majka Isusova.

8 Usp.: Mato ZOVKIĆ, „Nastanak i tri izdanja Šarićeva prijevoda Svetoga pisma“, 263. 9 Usp.: Novi zavjet s uvodima i bilješkama ekumenskog prijevoda Biblije (Zagreb: KS, 1992.). Ovdje želimo istaknuti i odati priznanje za ovaj pothvat uredniku Marijanu Jerku Fućaku, prevoditeljima teksta Novoga zavjeta: Bonaventuri Dudi i Marijanu Jerku Fućaku te autorima koji su preveli uvod i bilješke na koje ćemo se referira- ti: Bonaventuri Dudi, Marijanu Jerku Fućaku, Petru Bašiću, Nikoli Hohnjecu, Veri Knežević, Ani Kurtović, Marku Mišerdi, Adalbertu Rebiću i Juri Šarčeviću. Kada se budemo referirali na komentare iz ovoga Novoga zavjeta, onda ćemo ih u daljnjem tekstu označavati kraticom ENZ (Ekumenski Novi zavjet) s pripadajućim tekstom i bilješkom. 10 Usp.: Novi zavjet iz izvornog teksta preveo i bilješke priredio dr. Ivan Evanđelist Šarić nadbiskup Vrhbosanski, 9-10.

241 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261

Spomen Marije, Isusove majke, nalazimo prvi put u Mt 1,16 gdje evanđelist donosi rodoslovlje Isusa Krista i usredotočuje se na Josipa, kao Davidova potomka, spominjući ga kao Marijina muža.11 Šarić komentira ovaj redak pojašnjavajući da je Josip muž Marijin jer je po židovskom zakonu postojala prava ženidbena veza između Josipa i Blažene Djevice Marije. Opširnije spominjanje Marije u Matejevu evanđelju nalazimo u Mt 1,18 – 2,23. Radi se o poglavljima naslovljenim Rodoslovlje Isusovo. Njegov začetak po Duhu Svetom i rođenje od Djevice Marije i Mudraci od Istoka. Bijeg u Egipat. Umorstvo djece. Povratak u Nazaret .12 U 20. retku prvoga poglavlja, gdje se govori o anđelu koji u snu javlja Josipu da se ne boji uzeti k sebi Mariju, Šarić donosi bilješku u kojoj objašnjava kako je Marija mogla opaziti nemir svetoga Josipa jer mu ona ipak nije priopćila veliku tajnu, tj. da je trudna. Marija se, kako komentira Šarić, nadala da će Bog u pravi čas objasniti sv. Josipu to čudo kako je bio učinio i kod Elizabete. Nije nam jasno, a po sebi nije ni vidljivo, odakle Šarić dolazi do ovakva smjela zaključka. Usuđuje li se možda ovdje ponuditi vlastito psihološko čitanje Josipove i Marijine osobnosti ili možda zaključuje po nekoj pobožnoj logici? To nam je teško odgonetnuti iz samih komentara. Moguće je da mu je pri pisanju komentara Novoga zavjeta u podsvijesti ostao i poneki apokrifni spis kojim se služio u Zlatnim legendama o Isusu, Mariji, i Josipu, a koji je prethodno prevodio pripremajući se za prijevod Svetoga pisma.13 U 25. retku prvoga poglavlja naš prevoditelj veli kako Josip Mariju „ne spoznade, dok ne rodi sina svoga [prvorođenca].“ Riječ „prvorođenca“ u uglatim zagradama znak je da je ta riječ preuzeta iz Vulgate, kako se po-

11 Izvrsno zamjećuje Ratzinger kad tvrdi da rodoslovlje zapravo želi pokazati kako u Isu- su nije ostvarena samo Izraelova kraljevska nada nego i pitanje samoga čovjeka koji je kao takav uvijek u potrazi za samim sobom. Isus je stoga čovjek u kojemu se ispunja čovjekovo božansko određenje i njegovo božansko porijeklo. Usp.: Joseph RATZIN- GER, Kći sionska, 37. Da je u Isusu ostvareno pitanje samoga čovjeka, presudnija je Marijina uloga od Josipove koji stoji ovdje samo kao jamac rodoslovnog kontinuiteta. 12 U Šarićevu prijevodu Novoga zavjeta svako novo poglavlje nosi novi naslov, što čitatelja zbunjuje jer ne zna gdje je jedan dio završio, a gdje je drugi započeo. Nije poznato zašto se Šarić odlučio na ovakvo nizanje naslova na početku poglavlja budući da njegovi njemački uzori Eugen Henne za Stari zavjet i Konstantin Rösch za Novi zavjet imaju podnaslove unutar teksta pojedinog poglavlja. Usp.: Mato ZOVKIĆ, „Nastanak i tri izdanja Šarićeva prijevoda Svetoga pisma“, 250. Duda- Fućak u svojemu prijevodu donose više naslovljenih odlomaka unutar jednoga poglavlja, što daje bolju preglednost samome poglavlju i cijeloj knjizi. 13 Usp.: AntunLUČIĆ , „Samosvojni pjesnik u reverendi: pogled na Šarićevo književno stvaranje“, PavoJURIŠIĆ (prir.),Ivan Šarić vrhbosanski nadbiskup, 287, bilješka 9.

242 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) jašnjava u bilješci. Ovaj redak Šarić komentira kako je iz njega vidljivo da je Isus uzeo tijelo djelovanjem Duha Svetoga i da nije imao čovjeka za oca te dodaje kako znamo iz crkvenog nauka da je Marija iza Isusova rođenja uvijek ostala djevicom.14 Komentar ENZ-a u bilješci ovoga retka, suprotno Šarićevoj sigurnosti, podcrtava da se iz samoga teksta ne može zaključiti je li Marija imala bračne odnose s Josipom nakon Isusova rođenja.15 Marija, majka Isusova, spominje se u Matejevu evanđelju i u Mt 12,46-50. Dvanaesto poglavlje kod Šarića je naslovljeno: Trganje klasja i iscjeljenje u subotu. Izgon đavla i kleveta farizejâ. Grijeh proti Duhu Svetom. Znak Jonin. Rođaci Isusovi. U 46. retku ovoga poglavlja spominje se mati Isusova i braća njegova koji su htjeli s njime razgovarati. Šarić u bilješci tumači kako braća Isusova nisu bila Marijina tjelesna djeca, nego se radi o braći u širem smislu, o bližim rođacima. U toj evanđeoskoj zgodi Isus naglašava da su njegova majka i braća oni koji vrše volju Oca nebeskoga. Time, prema Šarićevu komentaru, Isus stavlja duhovno srodstvo iznad tjelesnog, a i u tom duhovnom srodstvu njegova mati zauzima prvo mjesto jer je ona u svemu vršila Božju volju. Komentar ENZ-a ovo tumači jasnije i teološki preciznije ističući da Isus sa svojim učenicima sačinjava duhovnu obitelj kojoj je jedini izvor nebeski Otac (usp.: Mt 7,21).16 Dok Šarić u svojemu prijevodu upotrebljava riječ mati (po našem sudu mekši i emotivniji izraz), ENZ upotrebljava riječ majka (objektivniji, manje pje- snički i manje patetičan izraz).

1.2. Marija u Markovu evanđelju

Markovo evanđelje je pisano za pokrštene pogane i osobito za rimske kršćane. Svrha evanđelja je odgojiti i utvrditi prve kršćane u vjeri u Isusovo božanstvo i u njegovu vlast nad svime.17 U tu svrhu evanđelje spominje Isusova mnogobrojna čudesa, a u njemu se spominje i Marija,

14 Šarić se ovdje poziva na nauk Drugog carigradskog sabora iz 553. godine koji Mariju naziva vazda djevicom razlikujući tri etape: djevičanstvo prije poroda (virginitas ante partum); djevičanstvo u porodu (virginitas in partu) i djevičanstvo poslije poroda/do kraja života (virginitas post partum). Usp.: DRUGI CARIGRADSKI SABOR, Sažetak vjerovanja, H. DENZINGER, P. HÜNERMANN (ur.), Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (Đakovo: UPT, 2002.), 424, 427 (dalje: DH). 15 Usp.: ENZ, Mt 1,25, bilješkam . 16 Usp.: ENZ, Mt 12,50, bilješkam . 17 Usp.: Novi zavjet iz izvornog teksta preveo i bilješke priredio dr. Ivan Evanđelist Šarić nadbiskup Vrhbosanski, 67-68.

243 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261

Isusova majka, i to na dva mjesta. Marijina uloga u Markovu evanđelju nije ni približno istaknuta kao u Matejevu, i osobito u Lukinu i Ivanovu evanđelju. Prvo spominjanje Marije zabilježeno je u Mk 3,31-35, što je paralelno mjesto s već spominjanim Matejevim tekstom o Isusovim rođacima (Mt 12,46-50). Naslov cijelog trećeg poglavlja prema Šarićevu prijevodu je: Čovjek sa suhom rukom. Čudesa se množe. Poziv dvanaestorice. Grijeh proti Duhu Svetomu. Isusova mati i braća. Šarić ovaj odlomak ne komentira dodatno s obzirom na Mariju, nego samo upućuje na paralelno mjesto u Mt 12,46 koje smo već spomenuli. Jednako tako Šarić ostaje vjeran riječi mati za Isusovu majku, što je blaži i umiljatiji izraz od riječi majka kako je prevedeno u Duda-Fućak. Marija se drugi put spominje u prijevodu Markova evanđelje u Mk 6,3 u kojemu Isus nije priznat u svojemu kraju te ga njegovi sumještani prepoznaju kao drvodjelju, sina Marijina. U ovome dijelu Šarić ne donosi nikakav komentar koji bi se ticao naše teme. Naslov cijelog poglavlja je: Isus u Nazaretu. Poslanje apostolâ. Mišljenje Herodovo o Isusu. Smrt Ivana Krstitelja. Isus nahrani pet tisuća ljudi. Hoda po moru. Iscjeljuje bolesnike.

1.3. Marija u Lukinu evanđelju

Naslovnici Lukina evanđelja su sve kršćanske zajednice što ih je utemeljio sv. Pavao. Svrha ovoga evanđelja je utvrditi Teofila i po njemu sve kršćane u pouzdanost i istinitost kršćanskoga nauka. Da bi to postigao, Luka u svojemu evanđelju predstavlja Isusa kao milosrdnog i blagog Spa- sitelja koji se zauzima za one najpotrebitije.18 Luku možemo smatrati Ma- rijinim piscem i evanđelistom, kako smo naveli u uvodu, jer Luka više od svih evanđelista daje prostora i važnosti Blaženoj Djevici Mariji i njezinoj ulozi u povijesti spasenja. Marija se u Lukinu evanđelju pojavljuje na tri mjesta, a vrhunac spominjanja Marije u ovom evanđelju zacijelo je njezin Magnificat. Mari- ja se spominje najprije u Lk 1,26-56. Naslov cijeloga poglavlja je: Pred- govor. Navještenje rođenja Ivanova i Isusova. Marija pohađa Elizabetu. Hvalospjev Marijin. Rođenje Ivanovo. Hvalospjev Zaharijin. Važno je za- mijetiti da je prva Lukina riječ o Mariji da je ona djevica (1,27). U ovom

18 Usp.: Novi zavjet iz izvornog teksta preveo i bilješke priredio dr. Ivan Evanđelist Šarić nadbiskup Vrhbosanski, 103-104. Opširnije o piscu, stilu, sastavu, naslovnicima i jeziku te Lukinoj teologiji vidi u: Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki (Sarajevo: VKT, 2002.), 17-81.

244 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) odlomku radi se najprije o anđelovu navještenju Mariji u kojemu anđeo pozdravlja Mariju „Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom. [Blagoslo- vena si ti među ženama]“ (Lk 1,28). Tekst u uglatim zagradama preuzet je iz Vulgate. U svojemu komentaru Šarić tumači anđelov pozdrav „milosti puna“ kao bezgrešno začeta i slobodna od svakog osobnog grijeha i posve ispunjena Božjom ljubavlju.19 ENZ za ovu sintagmu „milosti puna“ podcrtava da doslovno znači zamilovana te upućuje na to da izraz zvuči kao ime dano Mariji. Srodna riječ je milost koja u grčkom jeziku znači kraljevu naklonost te ljubav ljubljenoga.20 U 34. retku Marija se pita kako će začeti kad ne poznaje muža? Ša- rić ovo tumači samo kao činjenicu da se Marija bila zavjetovala na vječno djevičanstvo ne donoseći nikakvo objašnjenje. ENZ puno opširnije tumači ovaj redak polazeći od glagola „poznati“ koji ima biblijski smisao: imati bračne odnose. Marija, koja je udana za Josipa, još je djevica, a anđeo joj navješćuje da će postati majka. Tada Marija napominje da nema bračnih odnosa s Josipom. Njezino pitanje služi kao uvod u anđelovu objavu. Neki, prema komentarima ENZ-a, pretpostavljaju da Marijino pitanje znači: ne želim poznati muža te onda odatle zaključuju da je ona htjela sačuvati dje- vičanstvo, no sadašnje vrijeme glagola označava stanje, a ne želju.21 Zani- mljivo je uočiti i kako Šarić propušta dati jedan važan teološki komentar i usporedbu. Naime, i Marija, kao i Zaharija, postavlja pitanje anđelu, ali Zaharijino pitanje je odraz njegove nevjere, dok Marijino pitanje anđeo prihvaća kao nadahnuto vjerom koja traži da bude prosvijetljena. To pitanje služi kao uvod u potpunije otkrivanje Isusova otajstva.22 Manjak ova- kvih komentara kod Šarića ukazuje na to da on vjerojatno i nije imao na- kanu donositi znanstvene komentare, nego uglavnom pobudne i poticajne.

19 Milost je Božji dar koji sadržava sve druge darove. Za naš kontekst važno nam je da milost označava u isto vrijeme izvor dara u onoga koji daje i učinak dara u onoga koji prima. Kod Marije je taj učinak posve vidljiv i djelotvoran. Usp.: „Milost“, Xavier LÉON-DUFOUR (ur.), Rječnik biblijske teologije, 543-549. 20 Usp.: ENZ, Lk 1,28, bilješka a. ENZ ovdje donosi puno iscrpnije komentare negoli Šarić. Tumačeći Lk 1,29, ENZ podcrtava da je glagol koji izražava Marijinu smetenost pri anđelovu pozdravu puno jači negoli u slučaju Zaharije: Zaharija se prepade i strah ga spopade (1,12), a Marija se samo smela. Iz toga oni zaključuju da anđeo daje naslutiti Mariji da je posrijedi poseban poziv. Jednako tako ENZ tumači kako Luka ne piše da se Marija uplašila kao Zaharija, nego da Marija razmišlja o anđelovoj poruci te nastoji prodrijeti u otajstvo ove neočekivane objave. Usp.: ENZ, Lk 1,29, bilješke c, d. 21 Usp.: ENZ, Lk 1,34, bilješka j. 22 Usp.: ENZ, Lk 1,34, bilješka i.

245 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261

U susretu Marije i Elizabete, u kojemu Elizabeta povika iza glasa: „Blagoslovena si ti među ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje!“ (Lk 1,42), Šariću je važno zabilježiti kako je Elizabeta po nadahnuću Duha Svetoga znala da je Marija bila postala Majkom Sinu Božjemu. O tome pak nemamo nikakva komentara u ENZ-u. Veličanstveni Marijin Magnificat (Lk 1,46-55) Šarić komentira kao onaj u kojemu Marija slavi velika Božja djela u svojemu životu, u povijesti čovječanstva i u Izraelovoj povijesti. Komentar u ENZ-u tumači Marijin Veliča kao onaj koji govori o Marijinoj osobnoj zahvalnosti te o zahvalnosti čitavoga Božjeg naroda za ispunjenje obećanja saveza. Dakle, kod Šarića je naglasak na tome da Marija slavi, a ENZ stavlja naglasak na zahvalnost jer se prema ovom komentaru radi o psalmu u tradicionalnom obliku zahvalnice.23 Sljedeće spominjanje Marije u Lukinu evanđelju je uLk 2,4-52. Upada u oči kako Šarić ne daje nikakav naslov tom drugom poglavlju. Ne znamo koji je razlog tomu. U ovom odlomku radi se o Isusovu rođenju: Marija „rodi svojega prvorođenca Sina“ (2,7). Šarić tumači riječ „prvoro- đenac“ podcrtavajući da ona u biblijskom jeziku ne označuje opreku prema kasnije rođenomu. Ovim izborom riječi želi se samo istaknuti da Marijin sin potpada pod zakonsku naredbu o prvorođenima koje treba ustupiti Ja- hvi (Usp.: Izl 13,2.12.15). Slično tumačenje imamo u ENZ-u, s dodatkom da Luka možda misli i na neki od kristoloških naslova posvjedočenih u Rim 8,29: „Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom“ ili Kol 1,15: „On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakoga stvorenja.“24 Evanđeoski tekst koji kaže kako je Marija čuvala sve riječi o Isuso- vu rođenju i o njima razmišljala (Usp.: Lk 2,19) Šarić vidi kao dokaz da je sama Marija kazivala ono što nam pripovijeda evanđelist Luka. Komentar ENZ-a donosi da je Marija razmišljala o događajima kojih će se smisao otkriti tek u uskrsnoj objavi.25 Redak 22. govori o čišćenju koje je propisivao Mojsijev zakon. Šarićev komentar je kako su dani čišćenja po Mojsijevu zakonu trajali 40 dana te podcrtava da, premda je Marija rodila čudesnim načinom i bila očuvana od nečistoće, ipak se ponizno podvrgnula obredu čišćenja u hramu. I ovaj njegov komentar je posebno pobudan, pastoralan i služi odgaja-

23 Usp.: ENZ, Lk 1,46, bilješka w. 24 Usp.: ENZ, Lk 2,7, bilješka u. O tome vidi više i u: Mato ZOVKIĆ, Isusu u evanđelju po Luki, 96s. 25 Usp.: ENZ, Lk 2,19, bilješka i.

246 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) nju vjerničke svijesti. Komentar ENZ-a ovdje pak pojašnjava da u nekim starim rukopisima postoji njegova ili njezina čistoća te da se prema Lev 12,1-8 to ticalo samo majke.26 Marija se spominje još u zgodi kad se Isus izgubio u Hramu u -Je ruzalemu te kad Isus uzvraća svojim roditeljima da trebaju znati da mu je boraviti u kući Oca svojega (usp.: 2,49). Šarić donosi već po sebi jasno tumačenje ovoga retka u kojemu ističe kako Isusa vodi jedino volja nebeskog Oca, pred kojom moraju uzmaknuti otac i majka. Sljedeće Marijino spominjanje u Lukinu evanđelju jeLk 8,19-21. Ovo mjesto paralelno je s onim već obrađivanim o Isusovoj rodbini (Mt 12,46-50 i Mk 3,31-35). Naslov cijelog osmog poglavlja je: U pratnji Isu- sovoj. Priča o sijaču. Rođaci Isusovi. Bura na moru. Iscjeljenje opsjednu- tog iz Geraze i bolesne žene. Kći Jairova. Tek u 21. retku osmoga poglavlja, kada Isus odgovara „Mati moja i braća moja jesu oni, koji slušaju riječ Božju i vrše je“, Šarić donosi sličan komentar kao i u drugim paralelnim mjestima. Ovdje on podcrtava kako Isus postavlja duhovno, nadnaravno srodstvo iznad tjelesnog. Onaj tko prima Božju riječ i donosi rod, taj je njemu duhovno bliže od njegove matere i braće po tijelu (rođaka). No, Marija, njegova presveta majka, stoji mu u tome najbliže jer je ona primila riječ Božju prije dušom negoli tijelom kako kaže sv. Beda. Sličan komentar donosi Šarić i na tekst Lk 11,28 „Jest, bla- ženi oni koji slušaju riječ Božju i drže je“. Ovdje on podcrtava da je Marija blažena jer je po tijelu začela Gospodina, no blaženija je jer ga je duhovno primila i njegovu riječ držala i sačuvala. Komentar ENZ-a donosi tumače- nje ovoga retka podcrtavajući slično kao i Šarić da, nasuprot tjelesnom materinstvu svoje majke, Isus ističe veličinu vjere. Ovdje se ni u kojem slučaju ne smije gledati na pokudu Marije, koju Luka prikazuje kao vjernicu (usp.: 1,45) koja u svojemu srcu razmišlja o svem Isusovu događaju.27

1.4. Marija u Ivanovu evanđelju

U uvodu u Ivanovo evanđelje Šarić ističe kako je Isus svoju majku Mariju povjerio sv. Ivanu. Svrha Ivanova evanđelja je učvrstiti prve malo- azijske kršćane u vjeri u Isusa kao Sina Božjega kako bi u toj vjeri imali vječni život. Šarić zaključuje svoj uvod lijepom mišlju kako mi, čitajući evanđelje, gledamo duhovnim očima ono što je Ivan gledao kao očevidac.28

26 Usp.: ENZ, Lk 2,22, bilješka n. 27 Usp.: ENZ, Lk 11,28, bilješka i. 28 Usp.: Novi zavjet iz izvornog teksta preveo i bilješke priredio dr. Ivan Evanđelist Šarić nadbiskup Vrhbosanski, 163-164.

247 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261

Marija se u ovom evanđelju prvi put spominje u drugom poglavlju, u zgodi koja opisuje događaj na svadbi u Kani Galilejskoj u Iv 2,1-12. Ci- jelo poglavlje nosi naslov: Svadba u Kani. Čišćenje hrama. Znak o smrti i uskrsnuću. U 4. retku Isus odvraća svojoj majci: „Što ja imam s tobom, ženo?“ Šarić tumači ovaj redak tako što podvlači da Isus ovdje nastupa kao Mesija i hoće reći da se za svojega mesijanskoga poziva ne može obazirati na želje zemaljske matere,29 nego je vezan uz volju Oca nebeskoga.30 Otac, po čijem se planu i promislu sve događa, odredio je i čas prve objave me- sijanske proslave. Šarić se u svojemu opširnom komentaru na ovaj redak više referira na pojam „ženo“. Stalo mu je pokazati da riječ „ženo“ nije nipošto Isusov uvredljiv izraz prema majci pokazujući da tu istu riječ Isus rabi i na križu kad svoju majku predaje Ivanu i Ivana majci: „Ženo, evo ti sina“ (Iv 19,26). Šarić potom dodaje i domaći argument u obranu ovoga izraza te piše kako na Istoku, pa i u Bosni i Hercegovini, gdje se najviše živi, misli i govori po istočnu (!) taj izraz „ženo“ ima neku iskrenu milinu, tako da se nerijetko čuje da muž svojoj supruzi u najmilijem razgovoru re- kne upravo „ženo“. U komentarima ENZ-a čitamo da ovaj izraz označava određenu razliku u položaju sugovornika. To se opravdava činjenicom da će Isusovo djelovanje doseći razinu koja uvelike nadilazi ono što je Marija normalno mogla očekivati. I u ovome komentaru podcrtava se kako izraz „ženo“ nema ništa uvredljiva, nego se dobro poklapa s helenističkom kulturom.31 U prijevodu ENZ-a, koji redovito za Isusovu majku upotrebljava imenicu „majka“, za razliku od Šarića koji redovito upotrebljava imenicu „mati“, prvi puta u Iv 2,5 nalazimo izraz mati umjesto majka: „Nato će njegova mati poslužiteljima…“32

29 U evanđeoskom tekstu kako ga prevodi Šarić stoji blagi izraz mati. Kod Duda-Fućak majka. U bilješci kod Šarića, vjerojatno intencionalno, stoji grublji izraz mater koji u nekim padežima ima još grublji ton negoli u nominativu. Vjerojatno ovim grubljim izrazom Šarić želi pojačati dojam distance između Mesije i njegove zemaljske majke; između njegova časa i trenutka koji mu imputira njegova majka. 30 Slično je Isus vezan uz volju Oca nebeskoga naspram volje zemaljskih roditelja i u zgodi kad se izgubio u Hramu kad su ga tražili Marija i Josip. U toj zgodi kao da ih Isus prekorava što ne poznaju volju Očevu: „Zašto ste me tražili? Zar nijeste znali, da ja moram biti u kući Oca svojega?“ (Lk 2,49). Prema Šarićevu komentaru ovim riječima Isus očituje svoje božansko dostojanstvo i određenje. Njega vodi jedino volja nebeskoga Oca pred kojom se moraju povući i otac i majka. 31 Usp.: ENZ, Iv 2,4, bilješka w. 32 Iako ne spada u našu temu, zanimljiv je i drag nam prijevod koji donosi Šarić u Iv 2,11 „Tako učini Isus u Kani u Galileji početak čudesima svojim“. Ovaj prijevod nam se čini puno dinamičnijim i puno više govori u dinamičkom smislu od prijevoda Duda-Fućak: „Tako u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje.“ Šarić komentira

248 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Isusova majka spominje se drugi puta u Ivanovu evanđelju u zgodi u kojoj Ivan donosi besjedu o kruhu života. Kad Isus za sebe kaže da je kruh života, onda se slušatelji iščuđavaju i govore: „Nije li ovo Isus, sin Josipov, kojemu mi znamo oca i mater?“ (Iv 6, 42). Ovdje uočavamo Ša- rićev prijevod riječi mater umjesto dosad uobičajenijeg mati. Duda-Fućak ostaju vjerni objektivnijem izrazu majka. Šarić ne donosi nikakav komentar na ovaj redak, osim što upućuje na paralelna mjesta u Mt 13,55 gdje se spominje osobno ime Isusove majke – Marija, kao i kod Mk 6,3. Naslov cijelog šestog poglavlja, u kojemu se nalazi ovo spominjanje Isusove majke, je: Isus umnoži kruh. Ide po moru. Govor o kruhu nebeskom. Marija se treći put spominje u Ivanovu evanđelju u devetnaestom poglavlju. Naslov cijelog poglavlja je: Isus mučen i osuđen. Isus na kri- žu. Smrt i pogreb. U evanđeoskom odlomku koji nas zanima Iv 19,25- 27 opisano je Marijino stajanje pod križem i predanje ljubljenog učenika majci i majke ljubljenom učeniku. Ovdje Šarić upotrebljava dvojak izraz za majku kad prevodi: „A stajala je kod križa Isusova mati njegova i sestra matere njegove, Marija Kleofe, i Marija Magdalena“ (Iv 19,25). Ovaj izraz „njegova“ u 25. retku posve je nepotreban i čisto je ponavljanje jer se razumije da je Isusova mati = njegova mati. Zanimljiv je i nadasve pobudan komentar koji prevoditelj donosi za ovaj redak. S oduševljenjem Šarić započinje komentar navodeći kako je divan primjer velikodušja Maj- ke Božje koja se svojom prisutnošću kod Isusove pregorke muke stavila na čelo s najvećim i najčasnijim junakinjama čovječanstva. Možemo samo pretpostaviti da Šarić ovdje među mnogim junakinjama misli i na starozavjetnu Juditu kojoj je u čast ispjevao spjev jer je u njoj vidio starozavjetnu sliku Gospe.33 Vjerojatno misli i na Esteru i na neke druge starozavjetne ženske likove, možda Saru i Anu, Samuleovu majku. U njihove je prikaze prema Ratzingeru „utkana sva teologija Kćeri sionske, u kojoj su poglavito proroci izricali otajstvo izabranja i saveza, otajstvo Božje ljubavi prema Izraelu.“34 Šarić smatra kako je ovaj primjer Marije koja stoji pod kri- žem potaknuo druge žene, pa i samoga Ivana, da zajedno s njom stoje pod Isusovim križem. Na kraju komentara Šarić nas, gotovo u propovjednič- kom duhu i propovjedničkim tonom, potiče da i mi tako odvažno i hrabro

ovaj redak ističući da u ovome čudu možemo naći i simboličko značenje, da je Isus došao pretvoriti vrijednosti života u nadnaravnu dobrotu, a možemo u ovoj pretvorbi vidjeti i sliku pretvorbe koja se događa u euharistiji. 33 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Salve Regina. Stihovi u čast Gospi (1895-1920) (Sarajevo: Kaptol Vrhbosanski, 1920.), 117-137. 34 Joseph RATZINGER, Kći sionska, 11.

249 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261 stojimo s Blaženom Djevicom Marijom pod Isusovim križem. Komentar koji nalazimo u ENZ-u briljantno uočava teološki i ekleziološki važan moment, koji Šarić ne uočava, a taj je da od 25. retka pa nadalje ne nalazimo više posvojnu zamjenicu njegova kao da se time želi sugerirati kako Ma- rija nije više samo Isusova majka.35 Jednako tako puno konkretnije tuma- čenje Isusova predanja Ivana majci i majke Ivanu nalazimo u komentaru ENZ-a. Tamo čitamo kako Isus povjerava majku brizi ljubljenoga učenika očitujući mu time znak najvećeg povjerenja. U katoličkoj pobožnosti ova se zgoda tumači kao govor o Marijinu duhovnom materinstvu prema svim kršćanima koje ovdje predstavlja ljubljeni učenik.36 Tako Marija postaje majkom ljubljenoga učenika, a time i Mater Ecclesiae.

1.5. Marija u Djelima apostolskim i Otkrivenju

U Stvarnom kazalu37 koje Šarić donosi na kraju prijevoda Novoga zavjeta, a koje nam je olakšalo potragu za mjestima koja govore o Mariji, majci Isusovoj, nalazimo da se ona spominje i u Dj 1,14 gdje se govori o apostolima koji su ustrajali jednodušno u molitvi zajedno sa ženama, s Marijom, majkom Isusovom, i s braćom njegovom. No, ovdje Šarić ne daje nikakav komentar, a čini se kako prvi put upotrebljava riječ majka, a ne mati ili mater kako je činio u prijevodima evanđeoskih izvještaja koji se odnose na Mariju. Nama je važno znati da Marija i druge žene iz Galileje nisu pripadale krugu Dvanaestorice tijekom Isusova poslanja, ali su bile prisutne te su stajale u učeničkom stavu.38 Naslov cijeloga prvog poglavlja Djela apostolskih, kako ga je Šarić naslovio, glasi: Predgovor. Isusove ri- ječi na rastanku. Uzašašće Isusovo. Izbor apostola Matije. Inače, u uvodu u Djela apostolska Šarić apostrofira sv. Luku kao pisca ove knjige posve- ćene Teofilu te podvlači vjerodostojnost Djela apostolskih obrazlažući tu vjerodostojnost činjenicom da je Luka, tamo gdje nije bio očevidac, mogao crpsti apostolsku povijest iz prvih izvora. Svrha je Djela apostolskih prikazati napredovanje i širenje Kristova djela.39 U tom širenju Kristova djela nezaobilaznu i važnu ulogu ima i Marija, majka Isusova i majka Crkve.

35 Usp.: ENZ, Iv 19,26, bilješka h. 36 Usp.: ENZ, Iv 19,27, bilješka j. 37 Usp.: Novi zavjet iz izvornog teksta preveo i bilješke priredio dr. Ivan Evanđelist Šarić nadbiskup Vrhbosanski, 498-504. 38 Usp.: Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki, 228-230. 39 Usp.: Novi zavjet iz izvornog teksta preveo i bilješke priredio dr. Ivan Evanđelist Šarić nadbiskup Vrhbosanski, 214-215.

250 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

U knjizi Otkrivenja gdje se govori o ženi obučenoj u sunce i mjesecu pod nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda (usp.: Otk 12,1), Šarić samo tumači da je ta žena Spasiteljeva majka i ujedno majka svih spašenih. Cijeli naslov dvanaestog poglavlja je Žena i zmaj. ENZ donosi opširniji komentar u kojemu iznosi nekoliko mišljenja o ovom pitanju: jedno od njih podudara se sa Šarićevim, s dodatkom da su tako mislili mnogi oci i cijela jedna liturgijska i ikonografska predaja; međutim, mnogi suvremeni egzegeti oklijevaju predložiti poistovjećivanje žene s Marijom; dok treći smatraju kako je pisac knjige Otkrivenja imao pred očima upravo Mariju kao pralik Crkve.40 To spominje i Šarić, samo u svojemu komentaru to ne artikulira posve jasno. Crkva je ona koja u svojemu krilu nosi Krista, Sina Božjega, i zato zmaj na nju bjesni i poduzima borbu protiv nje. Šarić dalje širi komentar na sv. Mihaela koji izlazi s anđelima i zameće boj protiv zmaja.

2. Marija u izabranim propovijedima nadbiskupa Šarića

Nadbiskup Šarić je objavio tri sveska svojih propovijedi, odnosno pouka po evanđelju kako ih on naziva, u kojima je obrađivao isključivo evanđeoska čitanja nedjelja kroz godine i na blagdane. Sva tri sveska nose naslov Evanđelist, a u prvom Šarić objašnjava da im taj naslov pristaje jer označava vjesnika Božje riječi te želi da i ovaj svezak bude vjesnik koji će postati drag prijatelj svim kršćanskim dušama i potiče da svi kršćani budu evanđelisti, tj. da se potrude oko evanđelja u Gospodinu.41 Svakoj pouci prethodi evanđeoski odlomak na kojemu nadbiskup temelji svoju pouku. Prva pouka u prvome svesku posvećena Gospi napisana je prigodom blagdana Bezgrešnog začeća [začetka – tako Šarić] Blažene Djevice Mari- je. Evanđeoski tekst koji Šarić tumači je iz Lk 1,26-28 i govori o anđelovu navještenju Mariji. Radi se očito o skraćenom tekstu, za razliku od odlomka koji se danas čita na taj blagdan Lk 1,26-38. Naslov pouke je Sveta čistoća. Ta anđeoska krepost je središnja misao ove evanđeoske pouke. U njoj nadbiskup tumači marijansku dogmu proglašenu 1850. godine podcrtavajući da je Marija svojim bezgrešnim začetkom uzdignuta iznad sve Adamove djece. Svi se mi rađamo s istočnim grijehom, a Marija je po milosti Božjoj sačuvana od svake ljage toga grijeha. Šarić jako voli slike pa i ovdje kaže za Mariju da je ona kao ljiljan među trnjem, uspoređuje ju sa starozavjetnim događajima: ona je kao novi kovčeg koji u općem potopu pliva nad voda-

40 Usp.: ENZ, Otk 12,2, bilješka i. 41 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, prvi svezak: Božićno doba (od prve nedjelje Došašća do sedamdesetnice), (Sarajevo: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1933.), 7.

251 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261 ma, ona je zavjetna škrinja presvučena iznutra i izvana najčišćim zlatom da u sebi čuva pravu nebesku manu. U Šarića susrećemo bogatstvo biblijskih slika kojima želi dočarati Marijinu uzvišenost i bezgrešnost. Šarićevi tekstovi su poticajnoga karaktera: pjesme, komentari No- voga zavjeta, a nadasve pouke. On nikada ne zaboravlja staviti Mariju kao uzor, pa tako i ovdje potiče da Mariji ugodimo tako što ćemo joj obećati da ćemo čuvati čistoću svojega srca, da ćemo bdjeti i moliti kao i ona samo da ostanemo čisti i očuvamo dušu u posvećujućoj milosti. Šarić u duhu pouke navodi kako je i Gospa, iako je bila slobodna od svake požude, ipak najbrižnije pazila na svoju svetu čistoću. U svojemu zanosu, Šarić smjelo ustvrđuje kako je Gospi bila dragocjena njezina čistoća toliko da je voljela i ne biti Majka Božja (!) nego izgubiti svoje sveto djevičanstvo. Tako on ovdje naime, tumači njezino pitanje anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ U komentaru Novoga zavjeta na ovaj tekst Šarić ga tumači samo kao činjenicu da se Marija zavjetovala na vječno djevičanstvo ne donoseći nikakvo daljnje objašnjenje. Dojma smo da su ovako izražajne pouke više u funkciji pobuđivanja svijesti kod čitatelja negoli jasan teološ- ki govor o ovoj temi. No, iako je pastoralni, a ne teološki govor u središtu ovih pouka, ipak one nisu posve lišene teološkog okvira. Tako u pozivu da se ugledamo u Neoskvrnjenu citira Ambrozija koji kaže da Marija nije pustila u svoju dušu ništa što bi moglo baciti i najmanju sjenku na njezine svete i prečiste osjećaje. U ovoj pouci Šarić ističe lik Gospe moliteljice. Ona se posvećuje Bogu u hramu sa svega tri godine, anđeo ju nalazi u molitvi kad joj je donio s neba blagu vijest. Upravo molitva pomaže Gos- pi da očuva ljiljan svoje neoskvrnjene čistoće. Ako je molila ona koja je slobodna od svake zle požude, koliko više moramo moliti mi čija je narav ranjena istočnim grijehom. Na kraju pouke nadbiskup donosi i jednu molitvu Gospi: O Gospo moja, o Majko moja! Tebi se sasvim predajem, i da ti se pokažem odanim, posvećujem ti danas svoje oči, svoje uši, svoja usta, svoje srce, upravo svega sebe. Kad sam dakle sav tvoj, o premila Majko, čuvaj me i brani me kao stvar i svojinu svoju.42 Na svetkovinu Božića nadbiskup Šarić piše pouku oslanjajući se na tri evanđelja koja se čitaju kod mise polnoćke, zornice i danje mise: Lk 2,1-14, Lk 2,15-20 i Iv 1,1-14. Naslov ove pouke je Veliki blagdan poniznosti. Marija je u ovoj pouci predstavljena kao siromašna djevica od koje druga božanska osoba uzima ljudsku narav.43

42 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, prvi svezak, 14-17. 43 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, prvi svezak, 28-32.

252 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Na Drugu nedjelju po Bogojavljenju Šarić tumači evanđeoski odlomak iz Iv 2,1-11. Radi se o zgodi u Kani Galilejskoj gdje je Isus učinio prvo čudo. Ovoj pouci autor je dao naslov Majka Božja. U njoj ističe Mari- jinu zagovorničku i posredničku ulogu. Naziva je i Majkom milosrđa koja nas vodi k Isusu, izvoru svakoga milosrđa. Ona je i uzrok naše radosti jer je prema Augustinu po njoj Isus sišao k nama na zemlju, a po njoj se mi dižemo k Isusu na nebo. Za Šarića je to jezgra i sadržaj svega štovanja Ma- rije. Ovdje Šarić donosi krajnje ispravan odnos mariologije i kristologije, Marijine uloge u povijesti spasenja i Isusove uloge. Zbog ovoga razloga nije nam bilo teško opravdati i neke možda pomalo nejasne momente o Marijinoj ulozi o kojima piše u svojim pjesmama. Tamo nije imao prostora niti takva forma teksta dopušta šire obrazlaganje onoga što piše u stihovi- ma. No, zato ovdje ističe posve ispravan odnos i stav. Tko ide za Marijom, ide ravno k Isusu. Uvijek idemo za Isusom kada štujemo, pozdravljamo i ljubimo Mariju. Marijina najveća radost prema Šariću bila je biti s Isusom, a to je onda poziv i nama. U ovoj pouci Šarić donosi niz misli Marijinih štovatelja. Posebno je dojmljiva misao sv. Franje Saleškoga koji kaže da štovati Blaženu Djevicu Mariju znači štovati nju u Bogu i Boga u njoj, tako da je Bog posljednja svrha kad štujemo Mariju. Štovanje Marije ne može se odvojiti od klanjanja Bogu (ovdje Šarić upotrebljava vrlo istan- čane izraze pokazujući komu pripada štovanje, a komu klanjanje). Što je veća ljubav prema Mariji, to je veća ljubav prema Bogu. To pokazuju primjeri sv. Tome Akvinskoga i sv. Bernarda, kako podcrtava Šarić. No, u štovanju Marije ne smijemo ostati samo na izvanjskom štovanju, nego moramo ući dublje i ugledati se u Marijine kreposti. U njoj je toliko toga nježnoga, djetinjeg i čistog i u isto vrijeme muževnog, jakog uzvišenog. To pokazuju mnogobrojni primjeri iz njezina života: od Betlehema do Kal- varije. Svatko se može ugledati u Mariju jer je ona prema otačkoj predaji: nepovrijeđena, nedužna, čista, ljepota nevinosti, temelj svetosti, svetija od svih svetih, uzvišenija i ljepša od svih anđela te stoji iznad svega stvore- noga. Šarić dodaje još misli i svjedočanstva o Mariji svetog Ambrozija, svetoga Franje Asiškog i svetoga Bernarda. Ona je posrednica milosti, po njoj možemo dobiti sve, Bog ju uslišava u svemu. Marijin zagovor je tako jak i moćan da može sve, ona ima ključeve Božjeg milosrđa kako zaklju- čuje Šarić. U ovoj pouci vidimo zaista veličanstvenu sliku Marije, Kraljice neba i zemlje, koju je Šarić potkrijepio promišljanjima crkvenih otaca, svetaca i teologa.44

44 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, prvi svezak, 51-54.

253 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261

Drugi svezak Šarićevih pouka pojavio se 1934. i obuhvaća vrijeme od Sedamdesetnice do Presvetog Trojstva.45 U pouci na blagdan svetoga Josipa Šarić u jednome dijelu te pouke, u kontekstu Svete obitelji, tumači kakav je bio odnos svetoga Josipa prema Mariji.46 Nadbiskup snažno ističe uvjerenje da nikada na svijetu nije bilo takve ženidbe u kojoj bi vladala tako čista, ponizna, istinita, iskrena, duboka, plemenita, odana, silna i velika ljubav kao što je bila između Marije i Josipa. U ovako ocrtanoj ljubavi Šarić čita jedinstvo, jednakost, uzajamnost, slogu i međusobnu pa- žnju kakvu nema nijedna obitelj. Njihove volje se, prema nadbiskupovim riječima, posve podudaraju: ono što je htjela Marija, to je htio i Josip i zaključuje divnom mišlju kako nije bilo teško složiti dvije volje jer su obje bile u jednom istom središtu, tj. u Božjoj volji. U trećem svesku pouka iz 1935. godine Šarić obrađuje evanđeoske teme od nedjelje Presvetoga Trojstva do Prve nedjelje došašća.47 O blagdanu Presvetog Srca Isusova kada se čita evanđelje o Isusovu probodenu srcu iz kojeg su potekle krv i voda (usp.: Iv 19,31-35), Šarić vidi Blaženu Djevicu Mariju, zajedno s apostolom Ivanom, kao prvu štovateljicu Srca Isusova.48 Oni su prvi ugledali u Isusovu probodenu srcu ljubav koja trpi od tolike ljudske nezahvalnosti i uvreda koje se nanose Isusu. Marija je prva štovateljica Srca Isusova jer nitko kao ona nije poznavao beskrajnu ljubav i dobrotu toga srca. Marija se klanjala tom srcu, osjećala muku i bolove tog srca, zato je ona najbolja učiteljica u pobožnosti Srcu njezina Sina. Marija nas vodi Spasitelju i njegovu Presvetom Srcu. Nije uzalud da se Mariju uspoređuje s mjesecom, a Isusa sa Suncem, jer Marija ima svoj sjaj od sunca i svojim sjajem odmah pokazuje na izvor svoje svjetlosti. S teološkog motrišta ovdje uočavamo trijadu koju Šarić jasno uvažava i isti- če: mariologija-kristologija-soteriologija te Mariju kao put k Isusu.

45 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, drugi svezak: uskrsno doba (od sedamdesetnice do nedjelje Presvetog Trojstva), (Sarajevo: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1934.). Prema tadašnjoj rasporedbi liturgijske godine uskrsno vrijeme počinjalo je nedjeljom Sedamdesetnicom, tj. 17 dana pred Čistu srijedu i trajalo do nedjelje Presvetoga Trojstva – punih 17 tjedana. Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, prvi svezak: Božićno doba (od prve nedjelje Došašća do sedamdesetnice), 10s. 46 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, drugi svezak, 49-53. 47 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, treći svezak: Duhovsko doba (od nedjelje Presvetog Trojstva do Prve nedjelje došašća), (Sarajevo: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1935.). 48 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, treći svezak, 24-29.

254 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Nadbiskup Šarić je napisao svečano i jedinstveno promišljanje po- svećeno Mariji o blagdanu Velike Gospe.49 U njemu govori o veličanstve- nom dočeku koji je božanski Sin priredio za svoju majku u nebeskom Jeru- zalemu. Šarić povezuje Gospinu slavu (proslavljenje) koja joj je iskazana činom uznesenja, s našom utjehom što je imamo od Gospine slave u nebu. Vrlo slikovito Šarić dočarava svojim čitateljima kako je Bog kod Marijina uznesenja, poslao arkanđela Gabrijela, kao i kod navještenja Gospi, te je arkanđeo Gabrijel iz još svježeg groba na život probudio Gospino sveto tijelo na koje nikada nije pala sjena grijeha.50 To Marijino proslavljeno tijelo je ono koje je trpjelo, koje je podnijelo strahovite muke Velikoga petka i kojemu Bog daje sjajnu i neiskazanu nagradu. Prema Šarićevoj pouci anđeo na Marijinu grobu viče uime Svevišnjega: „Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe“ (Pj 2,10-12). U tom alegorijskom tumačenju starozavjetnog teksta o mladom paru u Izraelu,51 Gospa izlazi iz groba, ponizna i siromašna, te s anđelom leti k nebu. U tom Gospinu uskrsnuću Šarić vidi priliku za pobuđivanje vjere kod njegovih čitatelja te ih pozvati da porade na tome da i njihovo uskrsnuće bude sjajno i slavno poput Marijina. Šarić u ovoj pouci potanko opisuje Marijin dolazak u nebo koji je umetnut u najsvečaniju liturgiju. Taj dolazak praćen je anđeoskim zborovima, anđeli su prvi puta ugledali onu koja je milosti puna i koja je majka Božja te joj pjevaju: „Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce“ (Pj 6,10). Gospu na dola-

49 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, Evanđelist: pouke po evanđelju u nedjelje i blagdane, treći svezak, 24-29. 50 Ovdje trebamo voditi računa da nadbiskup Šarić piše svoje pouke prije ili tijekom 1935. godine, dakle 15 godina prije bule Munificentissimus Deus (1. XI. 1950.) kojom je papa Pio XII. svečano definirao da je Bezgrešna Bogorodica uvijek Djevica Marija nakon završetka svojeg zemaljskog života dušom i tijelom uzeta u nebesku slavu (usp.: DH 3903). Kao što se vidi iz ovog kratkog teksta definicije, Papa nije definirao to da li je Marija umrla, pa uskrišena ili je pak preobražena bez smrti. Sama dogma, dakle ne govori o Marijinoj smrti. Šarićeva pouka jasno implicira Marijinu smrt ne objašnjavajući teološke motive takva mišljenja. Teološki razlog za Marijinu smrt, prema Schneideru, sastoji se u činjenici da je Marija u svemu sudjelovala na Kristovu putu, zajedno je s njime patila, pa bi bilo neobično da nije iskusila i ovu zadnju stubu njegova puta. Papa to nije htio definirati, vjerojatno zbog teoloških rasprava koje su se o tome vodile, niti je što rekao o pojedinostima Marijina uznesenja. Usp.: Alfred SCHNEIDER, Mariologija, 38. 51 Za današnje gledanje na ovu pjesničku knjigu Starog zavjeta usp.: Anto POPOVIĆ, Uvod u knjige Staroga zavjeta 3 – Mudrosne i poetske knjige (Zagreb: KS, 2020.), 293-323.

255 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261 sku u nebo prati sjajna procesija nebeskih duhova, njoj se odmah otvara Svetište nad svetištima nakon čega slijedi krunidba Gospe za kraljicu neba i zemlje. Anđeli joj prinose vladalačke znakove te gledaju kako Svevišnji zaodijeva svoju prečistu Zaručnicu. Gledano ljudskim očima, Marija nije bila ugledna žena, ali ju je njezina djevičanska krepost i poniznost podigla u nebeske visine: Gospodin je pogledao na poniznost svoje službenice. Ove Gospine kreposti Šarić stavlja pred svoje čitatelje kako bi ih naslje- dovali i kako bi se po njima približili onoj slavi i sjaju kojim je zaogrnuta i Blažena Djevica Marija. Utjeha koju je Šarić spomenuo na početku ove pouke sastoji se u tome što nam Marija na nebo uznesena i proslavljena nije nikakva tuđinka, nego je ona naša majka. Mi imamo majku na nebesima te se imamo kome uteći za zagovor, ona nam je pomoćnica i zagovornica.

3. Marija u okružnicama nadbiskupa Šarića

Osim u pjesmama i poukama, nadbiskup Šarić je promišljao o Ma- riji i u okružnicama odnosno poslanicama upućenima svećenicima i vjernicima. Nadbiskup je pisao o Mariji u dvije korizmene okružnice. Moramo istaknuti da ni u jednoj od korizmenih okružnica/poslanica Marija nije sre- dišnja tema. Tek u dvije okružnice posvećeno joj je više prostora. Uoči pedesete godišnjice uspostave Vrhbosanske nadbiskupije Ša- rić se referira na Stadlerovu prvu poslanicu u kojoj spominje Mariju bez grijeha začetu koju stavlja za suzaštitnicu Vrhbosanske nadbiskupije. Šarić pridodaje i svetoga Josipa za suzaštitnika Nadbiskupije te ističe njegovu ulogu hranitelja Svete obitelji promatrajući ga u svjetlu njegove brige i poštovanja Marijina djevičanskoga začeća. U ovoj okružnici Šarić ističe ulogu Marije pomoćnice i zagovornice, Marije koja je zajedno s Josipom najpobožnija jer je dio njihove obitelji Isus u kojemu prebiva sva punina božanstva. U tom kontekstu stavlja Mariju kao uzor u koji se treba ugledati i koji treba slijediti.52 Značajno mjesto u promišljanju o Mariji pripada i okružnici povodom 1500. godišnjice Efeškog sabora. Iz današnjih teoloških postignuća i analiza zanimljiv je kontekst recepcije dogme Efeškog sabora iz 431. godine što Šarić tematizira u svojoj okružnici iz 1931. U njoj napada bez- božnog Nestorija protiv kojega, prema Šarićevoj interpretaciji, Efeški sabor proglašava Mariju Bogorodicom (Theotokos). O tome on piše O 1500. godišnjici Efeškog sabora53 gdje podsjeća i na druge važne odluke toga

52 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, „Korizmena okružnica“, Vrhbosna 45 (1931.), 1-8. 53 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, „O 1500 godišnjici Efeškog Sabor“, Vrhbosna 45 (1931.), 88-89.

256 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) sabora te donosi odredbe, propise i načine proslave te godišnjice u Vrhbo- sanskoj nadbiskupiji. U drugim okružnicama nadbiskup Šarić traži od svojih svećenika i vjernika da daju zadovoljštine za uvrede nanesene Majci Božjoj. On upozorava da se u psovkama koje izgovaraju katolici niječu i ismijavaju po- vlastice i darovi koje ima Presveta Bogorodica. Tako nadbiskup potaknut sinovskom ljubavi prema našoj nebeskoj Majci uvodi pobožnost zadovolj- štine za uvrede Majci Božjoj za svoju Nadbiskupiju.54 Šarić je i u svojim pjesmama i poukama posebno isticao važnost marijanske pobožnosti u mjesecu svibnju i listopadu. Tako u okružnici iz 1940. godine poziva sve vjernike svoje Nadbiskupije da iskažu osobito štovanje nebeskoj Majci pobožnim moljenjem krunice. U toj prigodi nadbiskup udjeljuje i oprost od sedam godina i potpuni oprost onima koji budu molili krunicu uz još određene uvjete koji se traže za taj oprost.55 Važno je ovomu dodati i Šarićev prijevod enciklike pape Leona XIII. o krunici Blažene Djevice Marije.56 Dojmljiv je i članak pod naslovom Štovanje bl. Dj. Marije u vječnome gradu.57 U njemu Šarić pripovijeda o dokazima za Marijino najranije štovanje koje se nalazi u katakom- bama te da se to štovanje proteže još od apostolskih vremena. Potom on opisuje kako je Marija na tim slikama prikazana kao ona koja sjedi na pri- jestolju držeći božansko dijete ili stoji i moli sklopljenih ruku. U članku, koji u podnaslovu otkriva da je iz bilježnice jednog hodočasnika u Rim, autor donosi opis vjerojatno svih rimskih crkava posvećenih Mariji u koje je uspio hodočastiti.

54 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, „Pobožnost zadovoljštine za uvrede Majci Božjoj“, Vrhbosna 54 (1940.), 112. 55 Usp.: Ivan Evanđelist ŠARIĆ, „Okružnica za mjesec svete krunice“, Vrhbosna 54 (1940.), 256. 56 Usp.: objavljeni prijevod uVrhbosna 11 (1897.), 298-301. 57 Usp.: Vrhbosna 13 (1899.), 136-139. Iako je ovaj članak nepotpisan, Vukšić ga donosi u popisu tekstova za koje smatra da ih je Šarić objavio u Vrhbosni. Usp.: Tomo VUKŠIĆ, „Naslovi tekstova koje je nadbiskup Ivan Šarić objavio u Vrhbosni (1891.-1945.)“, Franjo MARIĆ – Tomo VUKŠIĆ, Bibliografija nadbiskupa dr. Ivana Šarića (Sarajevo: VTK, 2010.), 92.

257 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261

Zaključak

U ovome radu nastojali smo istaknuti mjesta u kojima se, u prijevodu i komentarima Novoga zavjeta što ga je načinio nadbiskup Šarić te u njegovim poukama (propovijedima) i okružnicama, spominje Marija, majka Isusova. S obzirom na Novi zavjet to istraživanje uvelike nam je olakšalo Stvarno kazalo koje naš prevoditelj i komentator donosi na kraju Novoga zavjeta. Da bismo bolje razumjeli Šarićev prijevod i osobito komentare, ili ukazali na neke druge mogućnosti u prevođenju novozavjetnog teksta u kojemu se spominje Isusova majka te ponudili i paralelne komentare, poslužili smo se ekumenskim Novim zavjetom u izdanju Kršćanske sadaš- njosti iz 1992. godine što ga je uredio Marijan Jerko Fućak. Nije nam bila nakana dovesti u inferiorniji položaj Šarićev prijevod i komentar u odnosu na onaj ENZ-a, nego samo komparirati i doći do određenih uvida. Iz komparacije ovog kratkog dijela, koji se tiče naše teme u naslovu, jasno se zrcali kako postoji drastična razlika u naravi i načinu komentara koje donosi Šarić i onih koji se nalaze u ENZ-u. Ta razlika očituje se ponajprije u znanstvenijem pristupu Novom zavjetu u ovom potonjem komentaru. Šarićevi komentari su više pastoralni, poučni i pobudni, a pre- malo znanstveni. U ostalim dijelovima, kojima se nismo bavili, može se pronaći neki deskriptivni komentar kad npr. objašnjava pojedine židovske običaje, čak i poneki jezični komentar, ali u cjelini prevladavaju više pučki i poticajni komentari, katkad gotovo homiletski. Možda razlog tomu treba tražiti u već spomenutoj činjenici da Šarić nije bio bibličar po struci i da nije bio sklon biblijskim jezicima koji su conditio sine qua non za prijevod Svetog pisma. Zbog toga njegov Novi zavjet i nema kritičkih jezičnih analiza koje možemo susresti u drugim prijevodima i komentarima. Jedan od razloga može biti i taj da je Šarić htio predstaviti i prevesti Sveto pismo za puk, što bi bilo nešto kao hrvatska Vulgata. No, protiv toga argumenta stoji činjenica da su biskupi bili povjerili bibličaru Nikoli Žuviću da priredi Lekcionar s dijelovima Svetoga pisma koji bi se čitali na nedjeljnim i blagdanskim misama.58 Činjenica da je Šarić nastojao ubaciti pokoji pastoralni i pobudni komentar gdje god je mogao, pokazuje da su mu takvi komentari bili važniji (i manje zahtjevni) od prikladnog znanstvenog i teološkog tumačenja. U stanovitu obranu pastoralne i pobudne naravi Šarićevih komentara može se uvrstiti i činjenica da se korjenita promjena

58 O tome vidi: Mato ZOVKIĆ, „Nastanak i tri izdanja Šarićeva prijevoda Svetoga pisma“, 264.

258 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) na katoličkoj strani o pitanju egzegeze, a onda i komentara, dogodila tek 1943. godine s enciklikom Divino afflante Spiritu. Tek se tom enciklikom Pija XII. dopušta slobodna i preporučena upotreba povijesno-kritičke metode te se ukazuje na potrebu iznošenja teološke poruke Svetoga pisma. Iako nismo stručnjaci za jezik, ipak barem na razini dojma, moramo primijetiti kako je Šarićev jezik u prijevodu Novoga zavjeta, pa i u komentarima, melodičan, ponekad kao da traži rimovanje prevedenih i komentiranih tekstova. Jasno je da pri ovakvoj kritici moramo uzeti u obzir i vrijeme pisanja i prevođenja na hrvatski jezik, koji nam se, iz ove perspektive, u određenoj mjeri čini arhaičnim. Ono što je ostalo nejasno s obzirom na Šarićeve komentare, barem onih dijelova na koje smo se osvrtali, jest odakle oni dolaze, odakle ih Ša- rić crpi. S kojim teološkim autoritetom komentira npr. Mt 1,20 kada kaže kako je Marija mogla opaziti nemir sv. Josipa jer mu nije priopćila veliku tajnu da je trudna. Ona se, prema Šarićevu komentaru, nadala da će Bog u pravi čas objasniti sv. Josipu to čudo kako je učinio i kod Elizabete. Može li biti da je Šarić ostao pod utjecajem nekih legendarnih priča budući da se, prema Antunu Lučiću, na prijevod Svetoga pisma pripremao upravo pišući Zlatne legende o Isusu, Mariji i Josipu?59 Zaključno možemo reći da je Šarić svojim komentarima u Novo- me zavjetu doprinio ukazivanju na Mariju, majku Isusovu, i na njezino štovanje koliko je to bilo moguće te na očuvanje Marijine slike i uloge u povijesti spasenja kako je predstavlja kršćanska predaja i Sveto pismo. S obzirom na narav njegovih komentara (poučni, pastoralni) možda je to učinio i u većoj mjeri negoli stručni komentatori, bibličari i poznavatelji biblijskih jezika. Takvim komentarima zacijelo je mogao pobuditi veću pobožnost ne samo kod jednostavnoga puka nego i kod svećenika i studenata teologije onoga vremena. Njegovi komentari i sam prijevod odra- žavaju kontekst vremena u kojemu je živio. Takvo nastojanje osobito se vidi kad tumači pojam „žena“ kako smo vidjeli gore. Zastarjela mišljenja u komentarima, na koja je već 1942. godine upozorio i Škrinjar,60 po našem mišljenju, mogu se i trebaju promatrati iz kuta stručnih biblijskih znanosti. S obzirom na Šarićeve pouke, koje je donio u tri sveska, možemo pronaći svega pet pouka posvećenih Blaženoj Djevici Mariji. Vjerujemo da je ih više izgovorio. Vidljivo je iz njih da su one poučnoga karaktera, nadasve poticajne, u njima je jako naglašena važnost štovanja Marije. Sve

59 Usp.: Antun LUČIĆ, „Samosvojni pjesnik u reverendi“, 287., bilješka 9. 60 Navedeno prema Mato ZOVKIĆ, „Nastanak i tri izdanja Šarićeva prijevoda Svetoga pisma“, 264.

259 Hrvoje KALEM, „Marija, Majka Gospodinova, u prijevodima i komentarima Novog zavjeta, izabranim propovijedima i okružnicama nadbiskupa Šarića“, 238-261 pouke imaju jasno biblijsko utemeljenje i teološki okvir. Šarić u njima nije ni mogao donijeti sustavnu mariologiju, ali je posve jasno naglasio Ma- rijinu ulogu i Marijino mjesto u povijesti spasenja, te zbog toga možemo reći da je u tim marijanskim poukama moguće nazrijeti obrise mariologije. Marija je prije svega naša Majka, zagovornica, put k Isusu, ona je Djevica i Bogorodica, Bezgrešna te na nebo uznesena. Ovu posljednju istinu vjere Šarić je anticipirao i u nju vjerovao i prije njezina formalnog proglašenja te rado i po svojemu uvjerenju krajnje slikovito naglasio Marijine zasluge i njezino uznesenje na nebo. Moramo spomenuti da smo ostali iznenađeni uvidom kako nadbiskup Šarić od 23 dekanske konferencije između 1919. i 1941. godine nijednu nije tematski posvetio Blaženoj Djevici Mariji. Teško je iznaći razloge za takav propust, no vjerojatno su u središtu tih konferencija bila više praktična i organizacijska pitanja koja su se ticala dekanata i župa. Međutim, okružnice koje je nadbiskup Šarić pisao svećenicima i vjernicima ipak su dokaz da je ovaj pastir Vrhbosanske Crkve bio iznimno pozoran prema svim važnim marijanskim događajima, obljetnicama i proslavama na razini opće Crkve te je taj marijanski duh, misaono i praktično, nastojao prenijeti i na svoju mjesnu Crkvu.

MARY, MOTHER OF THE LORD, IN TRANSLATION AND COMMENTS ON THE NEW TESTAMENT, SELECTED HOMILIES AND CIRCULARS OF ARCHBISHOP IVAN ŠARIĆ

Summary

The Blessed Virgin Mary occupies a unique role in the history of salvation. This role is evidenced not only through the proclaimed dogma of the ecumenical and region- al councils, but also through the religious consciousness of bishops, theologians and the entire people of God. The intention of this paper is to illuminate and demonstrate Šarić’s perception of the Blessed Virgin Mary, her place and role in Christian tradition and Scripture, and his veneration of Our Lady and presentation of the Mother of Jesus to the faithful among the Croatian people, through his comments on the New Testament. In this paper, Šarić’s commentaries, which are of a popular and pastoral character, are compared with the commentary of the ecumenical New Testament, which enjoys the consensus of theologians and biblical scholars. The second and third parts of the paper show how the perception and veneration of Mary, the mother of Jesus, were actualized in the teaching service of the second Archbishop of Vrhbosna, Ivan Šarić, and at the end of the paper, concluding observations are made. Key words: Virgin Mary, Archbishop Ivan Evanđelist Šarić, gospels, teachings/ homilies, circular letters/epistles.

Translation: Darko Tomašević and Kevin Sullivan

260 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

261 UDK: 316.347(497.6=163.42) 27-72:316.4(497.1) 272-726.1 Stadler J. Izvorni znanstveni rad Primljeno: rujan 2019.

Mato ARTUKOVIĆ, znanstveni savjetnik Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Ante Starčevića 8 HR – 35000 Slavonski Brod [email protected]

Ivan STIPIĆ, doktorand Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ul. Ivana Lučića 3 HR - 10000 Zagreb [email protected]

ZAVIČAJ I ZAVIČAJNIK. PRILOG O ODNOSIMA BRODA PRE- MA NADBISKUPU JOSIPU STADLERU (II.)

Sažetak

Rad je prilog poznavanju odnosa Broda i Brođana prema nadbiskupu Stadle- ru. Upravo na njegovu primjeru najbolje možemo vidjeti kako politika diktira i formira svijest građana prema svojem sugrađaninu, pa i onom kojega svakako svrstavamo među najuglednije. Politička borba na nacionalnoj razini odrazila se i na lokalnoj sredini. Stadler je bio veliki protivnik jugoslavenske opcije i ulaska u zajedničku državu sa Sr- bijom. Politička njegova opcija bila je zapadnjačka, trijalistička s osloncem na Austro- Ugarsku Monarhiju, u socijalnim pitanjima kršćansko-socijalna s izrazitim osjećajem za najsiromašnije slojeve naroda, bez obzira na vjersku pripadnost. Materinska riječ kao glasilo Hrvatsko-srpske koalicije (čija je čelna osoba dr. Vatroslav Brlić) i Posavska Hr- vatska kao pravaško glasilo Frankove struje dva su lista koji prema Stadleru zauzimaju sasvim oprečni stav. Za Materinsku riječ Stadler je „pogibeljan čovjek“, jer je negacija njihova političkog programa: „jedinstvenog dvoimenog naroda“ i zajedničke države sa Srbijom. Kako je većina novina koje su izlazile u Brodu između dva rata zastupala jugo- slavensku ideologiju, u njima je Stadler rijetko spominjan i praktički zaboravljen. Prola- zno su njegove vrijednosti za hrvatski narod prepoznate u vrijeme NDH. Nakon zavođe- nja komunističke diktature u javnosti u Brodu, prije svega u novinama Brodski list, nije ni spomenut. Slomom komunističke diktature upoznaju Brod i Brođani svojega velikog

262 Vrhbosnensia 24, 2 (2020.) sugrađanina. Prije svega u tome imaju zaslugu sestre Služavke Malog Isusa, redovničke zajednice koju je utemeljio nadbiskup Stadler. Ključne riječi: nadbiskup Josip Stadler, jugoslavenska ideologija „jednog dvoimenog naroda“, hrvatski nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini, Posavska Hrvatska, Materinska riječ, Brod na Savi, Služavke Malog Isusa.

Svetozar Rittig, Josip Koprivčević i Josip Gunčević

S velikim oduševljenjem o Stadleru piše Svetozar Rittig,1 sveće- nik, Brođanin. On je oko 1900. napisao kraću biografiju sa zanimljivim detaljima iz mladosti velikoga sugrađanina. Uz Andriju Torkvata i Ignjata Brlića, Tomu Skalicu, Branka Radičevića, Matiju Mesića i Gjuru Pilara, ističe: „nu bez sumnje najslavniji brodski sin jest Josip Stadler, metropolita vrhbosanski“. Rittig je opisao nevolje Stadlerovih koje su opljačkali razbojnici početkom 30-ih godina 19. stoljeća i od tada uglavnom se bore s neimaštinom; početak pučkog školovanja i učitelje koji su učili dječarca Josipa Stadlera; brižnu majku i oca koji je uvijek pobolijevao, njihovu smrt i brigu koju je za djecu preuzeo brodski načelnik, umirovljeni major Maksimilijan Wegheimer, čija je majka bila rođena sestra nadbiskupova djeda. Rittig ukratko prikazuje vojnu karijeru ovoga zaslužnog čovjeka za život budućega nadbiskupa, koji je 1853. postao brodski načelnik. U ru- kopisu dalje Rittig opisuje školsku formaciju mladoga klerika i profesora Teološkoga fakulteta. U zavodu „Germanicum“ s njime su studirali kasnije poznati ljudi iz crkve (kanonik Antun Kržan, dr. Juraj Žerjavić, biskup A. Voršak i Ivan Koščak iz Senja te poznati bunjevački rodoljub Matko- vić iz Kaloče). Vrijedan je zapis o Stadlerovim profesorima na filozofiji i teologiji. Rittig ističe kako je Stadlera posebno karakterizirala odanost Crkvi, disciplina, marljivost, požrtvovnost, sve one karakteristike koje su razvijali u svojim pitomcima isusovci kao odgojitelji i profesori. Rittig bilježi riječi njegova rektora, a u vrijeme kada nastaje rukopis (oko 1900.), kardinala Steinhubera: „Stadler bijaše živim uzorom svojim drugovima, izvrstan pitomac, vrlo radin, ozbiljno se vježbao u duhovnom životu, te se je držao kućnog reda i onda kad su mu to kolege prigovarali.“ U burnim vremenima papa Pio IX. pozvao je Crkvu 1867. na pripravu za Sabor, koji je trebao biti 1869. Mladi dvostruki doktor Josip Stadler, kao jedan od najodličnijih studenata iz svih rimskih kolegija, trebao je ostati u Rimu za

1 O Svetozaru Rittigu napisana je izvrsna studija: Margareta MATIJEVIĆ, Između partizana i pristojnosti: život i doba Svetozara Rittiga (1873. – 1961.),(Zagreb: Plejada, 2019.). Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282 stenografa. U „Germanicumu“ je pala kocka upravo na njega, „ali kako je baš u taj čas bila zagrebačka nadbiskupija obudovjela smrću kard. Haulika (+11. svibnja 1869.) kapitularni vikar bezodvlačno ga pozove u dijecezu“.2 Oduševljenje je Rittig ponovio i 1906. u člancima u Katoličkom listu i Glasniku Đakovačke i Bosanske i Srijemske biskupije. U Glasniku Rittig za Stadlera kaže da je „muž Providnosti“, da „svojim čitavim likom, mislima i osnovama, svojim veličajnim djelovanjem toliko služi na ures i diku čitavome hrvatskome narodu i katoličkoj crkvi, koliko je na korist svojoj vrhbosanskoj nadbiskupiji“. Stadler je, po njegovim riječima, „nazora strogih i crkvenih poput drevnih prakršćanskih otaca, u isto je doba pastir, koji je potpuno shvatio potrebe modernoga svijeta“. Uspore- đivao ga je s velikim prelatima toga vremena: Charlesom Lavigeri-jem,3 Manningom,4 i s velikim propovjednikom iz ranih kršćanskih vremena Ivanom Zlatoustim,5 Antonom Slomšekom,6 sa Strossmayerom i sv. Kar-

2 Svetozar RITTIG, „Mladost Nadbiskupova“ (rukopis u Arhivu Vrhbosanske nadbiskupije). Zahvaljujem s. Admirati Lučić, koja mi je ljubazno poklonila fotokopiju ovoga rukopisa u listopadu 1993. 3 Charles Lavigerie (1825.-1892.), francuski prelat, biskup u Nancyju, alžirski nadbiskup, kardinal 1882., nadbiskup u Kartagi 1884. Uživao velik ugled u afričkoj Crkvi. Utemeljio „Bijele oce“ i Afričke sestre misionarke. Zalagao se za ukidanje ropstva: Adalbert REBIĆ (ur.), „Charles Lavigerie“, Opći religijski leksikon (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.), 508. 4 Henry Edward Manning (1808.-1892.), anglikanski svećenik koji je 1850. prešao na katolicizam i postao katolički svećenik. U Londonu utemeljio Kongregaciju oblata sv. Karla. Godine 1865. naslijedio je N. Wisemanna na westminsterskoj nadbiskupskoj stolici. Osnovao brojne škole, katolička sjemeništa i nastojao oko vjerskog i društvenog uzdizanja britanskih katolika, za čija se prava borio, naročito u Irskoj. Zauzimao se za prava radnika, pa je podržao štrajk lučkih radnika 1889. Radikalno je branio dogmu o Papinoj nepogrešivosti: Adalbert REBIĆ (ur.), „Henry Edward Manning“, Opći religijski leksikon (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.), 546- 547. 5 Ivan Zlatousti (344.-407.), grčki crkveni otac i crkveni naučitelj. Patrijarh u Carigradu, ali je svrgnut zbog sukoba s caricom Eudoksijom. Prognan je u Kapadociju gdje je i umro. Najpoznatiji je po svojim propovijedima. Zbog ugodne rječitosti dobio je nadimak Krizostom (Zlatousti): Adalbert REBIĆ (ur.), „Ivan Zlatousti“, Opći religijski leksikon (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.), 387-388. 6 Anton Martin Slomšek (1800.-1862.), slovenski katolički biskup, koji se istaknuo oko prosvjećivanja slovenskog naroda, njegovanja slovenskog jezika i kulture. U tu je svrhu pokrenuo zbornik Drobtinice (1846.) i osnovao Družbu sv. Mohora (1852.). Duhovni uzor mu je bio sv. Franjo Saleški. Proglašen blaženim 1999. (blagdan 24. rujna): Adalbert REBIĆ (ur.), „Anton Martin Slomšek“, Opći religijski leksikon (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.), 874.

264 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) lom Boromejskim,7 velikim zaštitnikom siromaha i beskućnika u 16. sto- ljeću. U članku dalje nabraja sve zasluge i čudesna postignuća nadbiskupa u 25 godina njegova biskupskog rada, a došao je u Bosnu „samac, goloruk sa pastirskim štapom“. Rittig ističe i Stadlerove prijevode Sv. pisma, i njegovu filozofiju, njegove okružnice, njegov smisao za crkvenu umjetnost, zatim posebno „njegovo milostivo srce“, njegovu karitativnu djelatnost, koja se ogleda u podizanju zgrada za siročad. Osnivanje ženskoga reda koji će se brinuti za siročad, posebno se ističe u Rittigovu prilogu. „To će biti naš hrvatski red, koji će jednako promicati spasenje duša, kako će buditi našu narodnu svijest i misao.“ Za to djelo trebamo biti zahvalni nadbiskupu, „gdje i tako neprijatelji crkve viču s manje i više prava, da su u našim krajevima ženske družbe redovito pioniri tudjinštine. I da nije drugih djela, ovijem samim bi si Stadler osigurao neprolazni zasluga pred Bo- gom i narodom“. Stvorio je svjetovni kler, koji se s franjevcima „natječe u radu za slavu Božju i spas vjernih duša“. Revni je pastir uveo disciplinu, iskorijenio sve hrđave narodne običaje, uveo je razne bratovštine, razvio je pobožnost prema Srcu Isusovu, „koja preobilne milosti nad čitavom Bo- snom izlijeva“. On je čovjek knjige: prevađa povjesničke knjige, izdaje za puk molitvenike i asketska djela, piše homilije kao pomoć svećenicima za propovijed. On se odazvao riječi biskupa Strossmayera, koji je rekao da bi onaj tko prevede Sv. pismo, bio „drugi naš Jeronim“. On prevodi Sv. pismo novoga zavjeta i uz prijevod daje nam i opširan tumač za široke slojeve našega naroda. Stadler izdaje časopise, pokreće novine, utemeljitelj je Glasnika sv. Josipa, Glasnika Srca Isusova. „Ovi mali listići u tisućama prodiru u svaku kršćansku kuću u Hrvatskoj, i hvala Bogu, te nema štiva, koje bi se u nas željnije očekivalo, marljivije čitalo“. Što su glasnici za puk, to je Vrhbosna za obrazovaniji svijet. „Sve u jednu riječ da složim i za katoličku knjigu i prosvjetu nema danas zaslužnijega svećenika u Hr- vatskoj od Nadbiskupa Stadlera.“ Sva su ova velika djela „plod Nadbisku- pove molitve, njegovoga neograničenoga uzdanja u pomoć Božju – djelo

7 Karlo Boromejski (1538.-1584.), biskup i kardinal. Njegov ujak, papa Pio IV., imenovao ga je s 22 godine nadbiskupom u Milanu. Svojom dijecezom je dugo upravljao iz Rima kao prvi državni tajnik Svete Stolice (u današnjem smislu riječi). Zauzimao se za obnovu crkvenog života prema odlukama Tridentskog koncila, kojega je sudionik i sam bio. Osobito se isticao izgradnjom bolnica i brigom za bolesne i siromašne. Za velike epidemije 1576. razdijelio je svoje imanje. Posvetio se obnovi liturgije, osnivanju sjemeništa, osnivanju bratovština (Bratovština Presvetog Sakramenta): Adalbert REBIĆ (ur.), „Karlo Boromejski“, Opći religijski leksikon (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.), 426-427.

265 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282 su nebeske milosti“, pisao je Rittig uz 25. obljetnicu Stadlerove biskupske službe. Stadler je naslijedio misao Strossmayera o jedinstvu crkvenom „sa odjeljenom slovenskom braćom“. U tu svrhu pokreće „Balkan“, nakon što je 1894. postao apostolskim povjerenikom za promicanje jedinstva na či- tavom slavenskom jugu. Rezimirajući Stadlerov rad u Bosni, Rittig kaže: „Sve crkveno djelovanje Stadlerovo u Bosni, ujedno je i narodni politički rad... Katolička vjera i prosvjeta u Bosni, kakovi svijetom vladaju zazori, ostat će za uvijek jezgra i kvasac hrvatske misli i hrvatskog osjećanja... Tim on postaje politički borac poput Strossmayera i Račkoga, Klaića i Pavlinovića, i ako današnji zaslijepljeni naraštaj toga ne će da razumije, ra- zumjet će pravedna povjest... U istinu rodoljublje Stadlerovo ne će nitko doseći.“ Autor članak završava riječima: „Stadler je uzor Biskupa, uzor svećenika, uzor rodoljuba. Za to je on dika i ponos svoje Nadbiskupije, ali i slava cijeloga naroda hrvatskoga i cijele katoličke crkve...“ Đakovačka i srijemska biskupija mora se radovati „jer na njenome tlu svjetlo je svijeta ugledao – ona ga je crkvi i narodu, ona ga je Bosni darovala“.8 „Velikome Nadbiskupu“ posvetio je Rittig i pjesmu u istom broju. Mladi svećenik iz Broda želi svojemu narodu od svojega velikog sugrađanina: „I uzor njemu Tvoje sjalo ime, A duh Tvoj velji v’jekom bio s njime!“9

U Katoličkom listu od 10. srpnja 1913., Rittig je prikazao Stadle- rov prijevod Sv. pisma i njegov doprinos ovome važnom poslu u povijesti svakoga naroda. Do 1907. izašao je prijevod svih četiriju Evanđelja i Djela apostolskih što ih je izdao do 1906. nadbiskup Stadler s popratnim komentarima;10 Rittigu je to bio znak da „u Božjoj Crkvi nije izumro rod Bazilija Velikih i Hrizostoma, rod Augustina i Jeronima“.11 Kad je dr. Va- lentin Čebušnik preveo neke knjige Staroga zavjeta i pripremao se za prije-

8 Svetozar RITTIG, „Dr. Josip Stadler vrhbosanski nadbiskup (1881.-1906.)“, Glasnik Đakovačke i Bosanske i Srijemske biskupije, 12 (1906.), 90-94. 9 Svetozar RITTIG, „Velikome Nadbiskupu“, Glasnik Đakovačke i Bosanske i Srijemske biskupije, 12 (1906.), 199-200. 10 Sveto evangjelje po Mateju (Sarajevo: Kaptol vrhbosanski, 1895.), 815 stranica; Sveto evangjelje po Marku (Sarajevo: Kaptol vrhbosanski, 1896.), 409 stranica; Sveto evangjelje po Luki (Sarajevo: Kaptol vrhbosanski, 1899.), 820 stranica; Sveto evangjelje po Ivanu (Sarajevo: Kaptol vrhbosanski, 1902.), 739 stranica; Djela Apostolska (Sarajevo: Kaptol vrhbosanski, 1902.), 580 stranica. 11 Svetozar RITTIG, „Prijevod sv. Pisma“, Katolički list, 28 (1913.), 325-327.; v. Margareta MATIJEVIĆ, Između partizana i pristojnosti: život i doba Svetozara Rittiga (1873. – 1961.), 29.

266 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) vod Novoga zavjeta, koji je trebao biti peta knjiga Čebušnikova prijevoda, prihvatio je ideju da prijevod nadbiskupa Stadlera preuzme i poprati ga bilješkama koje je sam mislio staviti uz tekst vlastitoga prijevoda. Rittig „Sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista i Djela Apostolska. Naj- noviji hrvatski prijevod s bilješkama, Sarajevo: 1912., 632 stranice, u na- kladi Kaptola Vrhbosanskog označava kao „posao Stadler-Čebušnikov“. Kao što smo vidjeli, Rittig Stadlera uspoređuje s velikanima Crkve, crkvenim ocima: Jeronimom, Bazilijem, Augustinom, Ivanom Zlatoustim, čime odaje najveće moguće priznanje kasnije teško napadanom nadbiskupu u režimu u kojemu je i on bio unosnim dionikom. Rittig piše u svojem prikazu: „Stadler se je u prevagjanju Evangjelja i Djela Apoštolskih držao Vuka, gdjegod je to mogao.“12 Dobar poznavatelj Sv. pisma, prof. dr. Adal- bert Rebić, ističe da je Stadler prevodio biblijski tekst iz Vulgate „služeći se pri tom njemačkim prijevodima. Odaje to tipično njemačka sintaksa, njemački stilizmi, germanizmi“. No, dodaje da bi i tu, prevoditeljsku, stranu djelatnosti nadbiskupa Stadlera trebalo kritički obraditi.13 Čemu treba pripisati šutnju dr. Svetozara Rittiga na teške optužbe Viktora Novaka i komunističkih ideologa protiv Stadlera, teško je reći. Je li možda prosvjedovao osobno i usmeno? Ili odgovor treba tražiti u sasvim ljudskim razlozima.14 Vrlo pozitivno ocjenjuje Stadlerov rad Josip Koprivčević, za kojega Viktor Novak kaže da je „klerofašist“ (olako se inače ovaj bivši sve- ćenik Katoličke Crkve, kasnije mason, ideolog unitarnog jugoslavenstva, razbacuje etiketama, koje nisu izašle iz mode ni nakon duge 73 godine). Koprivčevićev tekst „Život i rad dr. Josipa Stadlera prvog nadbiskupa vr- hobosanskog 1843.-1918.“ objavljen je najprije u podlistku Katoličkog tjednika u Sarajevu 4. siječnja - 7. lipnja 1942. u broju 1-23 (osim brojeva

12 Svetozar RITTIG, „Prijevod sv. Pisma“, 326. 13 Adalbert REBIĆ, „Božja Riječ oblikuje Stadlerov život“, Pavo JURIŠIĆ (ur.), Josip Stadler život i djelo, (Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 1999.), 575-583. 14 Rittigov otac je dobio trajnu zabranu boravka u Bosni i Hercegovini zbog do sada nerazjašnjenih razloga. Svetozar je završio travničku gimnaziju, nastavio studij na sarajevskoj Bogosloviji, ali je tražio otpust, jer je vidio da bi mu život u Bosni bio puno teži nego u Hrvatskoj. Stadler mu je dao otpust zbog toga što je mislio da je dovoljan razlog za to što ga otac ne može posjećivati. No, mladog bogoslova Svetozara Rittiga ocijenio je proračunatim čovjekom jer u njegovu zahtjevu za promjenu mjesta studija nije nalazio nikakvih kanonskih razloga. Rittig je studij nastavio u Đakovu u akademskoj godini 1894./95.: Margareta MATIJEVIĆ, Između partizana i pristojnosti: život i doba Svetozara Rittiga (1873. – 1961.), 29.

267 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282

11 i 19).15 Kao i mnogi drugi životopisi nadbiskupa Stadlera, čiji su autori uglavnom svećenici i ugledni katolički intelektualci, bliski suradnici nadbiskupa Stadlera, i Koprivčevićev životopis ima apologetski, hagiografski ton u opisu osobe i rada velikoga crkvenog dostojanstvenika. Ali, histori- ografska vrijednost ovoga Koprivčevićeva djela nije upitna. Ono sadržava podatke iz života Josipa Stadlera koje se ne može naći u drugim izvorima, pa ga koriste i autoriteti i najbolji poznavatelji Stadlerova života i rada poput dr. Zorana Grijaka.16 Za stotu obljetnicu rođenja nadbiskupa Stadlera Matica hrvatska htjela je izdati o njemu posebnu ediciji koja bi prikazi- vala njegov život, rad i značenje za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Iako nevoljko, toga posla se prihvatio Josip Koprivčević, Brođanin, tada (1942.) sudski vijećnik na upravnom sudištu u Zagrebu. Kao mladi sudac u Bosni i Hercegovini pratio je s pažnjom rad nadbiskupa Stadlera; iz priča Stadlerovih školskih kolega zapamtio je dosta zgoda iz njegova života, a onda je dobio na uvid i bilješke Marka Tvrtkovića, koji je bio dugogodišnji tajnik nadbiskupa Stadlera. To su bili izvori na temelju kojih je napisao biografiju koja je imala 21 poglavlje i 164 stranice. Djelo je naslovio „Nad- biskup Stadler i njegov viek“ i predao ga Matici hrvatskoj u lipnju 1942. Autoru je rukopis vraćen u rujnu (očito na doradu), da bi ga 23. prosinca iste godine predsjednik MH, prof. Filip Lukas predao na recenziju dr. Kru- noslavu Draganoviću.17 Draganovićeva ocjena bila je negativna. Mislio je da je rukopis prikladan za Svetojeronimsko društvo, ali ne i za ustanovu

15 Kasnije je taj feljton objavljen u knjizi: Josip KOPRIVČEVIĆ, Život i rad dr. Josipa Stadlera prvoga nadbiskupa vrhbosanskog: 1843.-1918. (Zagreb: Vrhovna uprava Družbe sestara Služavki Malog Isusa,1996.). 16 U kapitalnoj knjizi hrvatske historiografije: Zoran GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, autor se više puta poziva na Koprivčevića u objašnjavanju pojedinih događanja iz života nadbiskupa Stadlera: utjecaju same či- njenice dolaska srpske vojske u Sarajevo na zdravstveno stanje nadbiskupa (str. 558), činjenica da je glavni predstavnik obitelji Brlić, dr. Vatroslav Brlić, stupio u Hrvat- sko-srpsku koaliciju, bila je uzrok raskida dugogodišnjih prijateljskih odnosa s obitelji Brlić (str. 661); činjenica da su upravo godine 1912., kada se najviše radilo na uklanja- nju Stadlera iz Bosne, imenovani odjelnim predstojnicima Zemaljske vlade, mađarski visoki činovnici i Srbi, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema Stadleru (str. 498). 17 Rukopis je u Matici primljen 20. lipnja 1942. U zabilješci u „Očevidniku rukopisa“ stoji: „17.9.1942. preuzeo rukopis“ i potpis Koprivčevića, te „21.X.pisac vratio opet rukopis“ i „23.XII.42. preuzeo rukopis predsj. prof. Lukas i predao dru Draganoviću“. I zatim: „26.II.1943.vraćen rukopis piscu u Brod, sa prepisom recenzije“: Hrvatski državni arhiv, fond 1567 Matica hrvatska, Očevidnik rukopisa biblioteka MH 1922- 1943, knj. 29 i 33; v. isti fond također i Kazalo rukopisa biblioteka MH 1931.-1945. (A-Ž).

268 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) kakva je Matica hrvatska. Velika zamjerka bila je „što je djelo pisano malo odviše pučkim načinom“, pa je recenzent tražio da se rukopis priredi više kao znanstveni tekst jer Koprivčević nije stavljao izvore ni tamo gdje je citirao doslovno dijelove teksta. Najveća zamjerka bila je što se autor nije izdigao iznad svojega osobnog oduševljenja Stadlerom. „Iskreni pietet i ljubav prema svom najvećem sugrađaninu (oba su Brođani) struji sa svake rukopisne stranice. Međutim taj osjećaj zavodi gdjekada pisca, da na Stad- leru uvijek sve dobro i lijepo vidi, što je po namjeri ovog čovjeka Božjeg doista i bilo, premda kao i kod svakog ljudskog djela ne manjkaju nedostatci i djelomičko krivo prosuđivanje.“ I glavni izvor Koprivčevićevih spoznaja, zapisi Marka Tvrkovića, „poznatog fantaste i nekritična duha“, Draganović je ocijenio nevjerodostojnim, ističući da „mogu poslužiti prije za pisanje pobožne legende nego li kritična životopisa.“ Draganović je s pravom ustvrdio da je „kritički napisan životopis velikog Stadlera najbolja apologia ovog znamenitog muža te da nije potrebno na toliko mjesta izri- čito uzimati u obranu prvog vrhbosanskog nadbiskupa“. Prilike u kojima je Stadler djelovao, po Draganovićevu sudu, ocijenjene su „dosta površ- no, gdjekada i ponešto precrno, da bi se po gdjekoja osoba ili skupina s pravom mogla osjetiti tangiranom. Upravo to crtanje sredine i vezivanje Stadlerove osobe za nju znatan su nedostatak knjige“. Draganović je naveo i druge probleme koje Koprivčević nije adekvatno predstavio. Naveo je i niz pojedinačnih pogrešaka koje se moralo ispraviti.18 Rukopis je vraćen Koprivčeviću koji ga nije uspio pripremiti prema recenziji. Tada je već postao gradonačelnik Broda, rat i druge nevolje spriječili su ga da napiše ozbiljnije znanstveno djelo. No, treba reći da Koprivčević nije ni mogao puno toga znati što je tvrdio jer nije imao relevantnu izvornu građu na temelju koje bi uopće mogao pisati tako zahtjevnu monografsku studiju. Pretežit dio izvorne građe za te probleme koje Koprivečević razmatra i na što ukazuje recenzent njegove knjige, postali su dostupni tek puno kasnije, u studijama dr. Grijaka, dr. Vrankića i dr. Vukšića. Spomenut ćemo i druge Koprivčevićeve članke posvećene nadbiskupu Stadleru, koji su objavljeni u onodobnom tisku: zagrebačkom No- vom listu19 i Novoj Hrvatskoj. U članku pod naslovom „Uspomeni nadbi-

18 Hrvatski državni arhiv, fond 1567 Matica hrvatska, Nakladna djelatnost. Rukopisi biblioteka MH 1942. i 1943., k 141, br. 24a, Recenzija Josip Koprivčević: Nadbiskup Stadler i njegov viek; opširan izvod iz prijepisa recenzije donio je: Slavko MIRKOVIĆ, „Brođanin Josip Stadler prvi nadbiskup Vrhbosanski“, Brodski pogledi. Dvotjedni dodatak NBL-a, 4. 4. 2001., 2-3. 19 „Šezdesetgodišnjica uspostave katoličke crkvene hijerarhije u Bosni - i Hercego

269 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282 skupa Stadlera. Prigodom 100-godišnjice rodjenja“ u kratkim je potezima predstavio život nadbiskupa Stadlera. Koprivčević je ustvrdio: „Stadler je naš najveći biskup“. Negativno je ocijenio ulogu biskupa Strossmayera i njegovo nastojanje oko kulturnoga sjedinjenja južnih Slavena, „iz kojega se kasnije rodilo političko robstvo hrvatskoga naroda“. Stadlerovu uvijek jasnu hrvatsku nacionalnu politiku pozitivno je ocijenio.20 U tom članku ima nehistorijskih, znanstveno neutemeljenih ocjena, koje je uvjetovala politička situacija vremena u kojemu je nastao.21 U jednom neobjavlje- nom članku Koprivčević uspoređuje Stadlera i Strossmayera i za prvoga drži da je bio puno dalekovidniji u svojim procjenama nacionalnopolitičke sudbine hrvatskoga naroda. Strossmayer je, po njegovu mišljenju, „volio

vini (1881.-1941.): Posvećeno uspomeni dra Josipa Štadlera“, Novi list, 29. 7. 1941., 15., Koprivčević ocjenjuje značenje stvaranja hijerarhijskog uređenja Ka- toličke Crkve i stvaranje svjetovnog klera, nastojanja nadbiskupa Stadlera sa su- mišljenicima (dr. Ivo Pilar) da se Monarhija preuredi na temeljima trijalizma sjedinjenjem Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Nije točna njegova tvrdnja da je kandidat biskupa Strossmayera za vrhbosanskog nadbiskupa, nakon neuspjeha s prijedlogom fra Grge Martića, bio Franjo Rački. Sama činjenica da je predložio jednog zagrebačkog kanonika (Antuna Kržana), čini manje vjerojatnim da bi pred- ložio još jednog kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Možda je Koprivčević imao podatak da je Strossmayer predlagao jednog kanonika zagrebačke nadbiskupije pa je, kako je i logično, najprije pomislio na Račkoga. Nakon početnog negativnog stava o imenovanju Stadlera za vrhbosanskog nadbiskupa, Strossmayer je promijenio mišljenje, a kasnije je postavo veliki njegov suradnik, pomoćnik u svim pothvatima i branitelj: o Strossmayerovu viđenju imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa vidi: Zo- ran GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 84-90. 20 „Uspomeni nadbiskupa Stadlera: Prigodom 100-godišnjice rodjenja“, Nova Hrvatska, 24. 1. 1943., 13. 21 Koprivčević u članku piše: „Stadler je odgojio u svojim zavodima veliki broj hrvatske inteligencije svjetovne i crkvene, koja se i danas bori za sreću i dobrobit hrvatskoga naroda. Ta i naš Poglavnik grijao se je u svojoj mladosti na dobroti i veličini prvog nadbiskupa vrhbosanskoga, kad je u nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku pohadjao 4 razreda i crpio tamo prve pojmove klasične naobrazbe. Tamo se je zagrijao za misao Oca Domovine blagopokojnog Ante Starčevića, za koju se misao i nadbiskup Stadler borio cieli svoj život. Dobro sjeme palo je na plodno tlo i urodilo obilnim plodom.“ Upravo ta misao poslužila je Viktoru Novaku da napiše neutemeljenu i u znanosti ne- održivu tvrdnju: „Od Stadlera do Pavelića vodi jedna prava linija, kao i od Starčevića – Franka do Pavelića. Frankofurtimaštvo se poslije decenija pretapa u ustaški klero- fašizam“, nazvavši Josipa Koprivčevića „klerofašistom“: Viktor NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (Zagreb - Beograd: RO Nova knjiga, 1948. 1986.), 924. Koliko je ocjena Josipa Koprivčevića, amatera povjesničara, nehi- storijska, još se dublje srozao učeni akademik Viktor Novak. Već sama činjenica da silno suprotstavlja Strossmayerov rad Stadlerovu, pokazuje da je kod njega posrijedi ideološki pristup problemima tzv. klerikalizma, čiji mu je temelj udario Stadler.

270 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) oko sebe okupljati ljude učene, vješte i znamenite, koji su znali ugađati njegovoj želji za slavom i zemaljskom taštinom, kojoj je veliki biskup bio jako sklon... kulturno je htio sjediniti sve Jugoslavene... Stadler je naprotiv isticao samo Hrvatstvo kao pravo i istinito obilježje svojega naroda. On je jugoslavenstvo smatrao nemogućim i izmišljenim narodnosnim pojmom, u kojem bi se ime hrvatsko izgubilo.“22 Dr. Josip Gunčević, ravnatelj brodske gimnazije 1939.-1945., vrlo je zaslužan za oživljavanje uspomene na nadbiskupa Stadlera u Brodu. Nije. doduše, napisao ni jedan prilog o njemu. Ali, njegov rad u Hrvatskom kulturnom društvu „Berislavić“, čiji je bio predsjednik, velik je doprinos valorizaciji značenja Stadlerova života i djela u hrvatskom narodu. Sjed- nice odbora toga društva bile su uglavnom u njegovu uredu gimnazijskog ravnatelja. U knjizi Savremene pogibli za katolički pokret, koja je izašla u Đakovu 1918., ističe ono što je, po njegovu mišljenju, bitno u tom trenutku za budućnost hrvatskog naroda: „Kristianizovanje Hrvatske je naša najsve- tija zadaća i mi moramo prikriti sve one sporove i nesuglasice naše, koje bi ovoj zadaći smetale. Za ovu našu najsvetiju zadaću rade ustrajno i Štadler i Mahnić; ta nas zadaća mora u čvrstom jedinstvu zadržati, a politika neka nas ne rastavlja. Neprežaljena je istina, da naši pristaše, koji se okupljaju oko politike 'Hrvatske' ili protivne 'jugoslavenske' zaboravljaju na ovo načelo i siju medjusobnu mržnju, a osobito je žalosno da to čine i inače zaslužni svećenici.“ Dakle, Gunčević vidi u Stadleru osobu koja u najvaž- nijim trenucima povijesti radi na najvažnijem poslu za budućnost hrvatskog naroda: kristijanizaciji Hrvatske; „ta nas zadaća mora u čvrstom jedinstvu zadržati, a politika neka nas ne rastavlja“.23 Gunčević je bio s pravom nezadovoljan prosvjetnom politikom monarhističke Jugoslavije.24 Kritizirao je literaturu koju je Ministarstvo preporučivalo, koja je sama po sebi jasno govorila o posve političkoj, a ne prosvjetnoj svrsi obrazovanja. Od 53 djela preporučene literature na hrvatske autore otpadalo je 10, na slovenske 5 a na srpske 28. U literaturi je zastupljen npr. Nikolaj Velimirović, „izraz be- skompromisnog pravoslavlja i antikatolicizma“, a Gunčević ističe da je mo-

22 Neobjavljeni rukopis Josipa Koprivčevića u osobnom posjedu. Iskreno zahvaljujem gđi Anici Grošinić i Jeleni Fröhlich koje su mi poklonile ovaj rukopis. 23 Josip GUNČEVIĆ, Savremene pogibli za katolički pokret (Đakovo: Kapitularni Vikarijat, 1918.), 22-23. 24 Detaljniji životopis J. Gunčevića, opis njegova pedagoškog rada i njegov prikaz odnosa monarhističke Jugoslavije (i Europskih komunističkih poredaka) spram obrazovanja: Miljenko BREKALO – Anamarija LUKIĆ – Ivan STIPIĆ, „Zatiranje ljudskog dostojanstva tijekom komunističke vladavine na primjeru dr. Josipa Gunčevića“, Identiteti – kulture – jezici 5 (2019.), 155-168.

271 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282 rao „s naše strane ući dr. Josip Štadler“.25 I proslave u brodskoj gimnaziji, kao i u svakoj školi, imale su zadatak da stvore „jugoslavenskog“ odanoga građanina. Temeljna misao prosvjetne politike bila je stvaranje integralnog Jugoslavena. Taj „jugoslavenski duh“, s pravom je tvrdio Gunčević, „imao je služiti kao prielaz srbskom duhu“. Svake godine se na brodskoj gimnaziji slavio dan Josipa Jurja Strossmayera, „mecene i Jugoslavena“, i tada se upriličila u školi priredba i zabava. Taj je dan bio u brodskoj gimnaziji slavljen kao „neke vrsti zavodski blagdan“. „Šta je moralo biti izgovoreno o Strossmayeru na tim priredbama? A nisu se sjetili upravitelji gimnazije, da uzmu za zavodskog pokrovitelja Berislavića, Mesića, Badalića ili Štadlera! Ne bi mogli toliko jugoslavenizirati i srbovati kao kod Strossmayera!“26

Izvori nakon Prvoga svjetskog rata

U periodu između dva svjetska rata u Brodu su izlazile mnoge novine. Koliko smo vidjeli, Brodske novine, glasilo Pribićevićeve Demokrat- ske stranke u Brodu, čiji je član bio dr. Vatroslav Brlić, ne donose ništa o Stadleru. U Hrvatskoj zajednici u jednom podlistku Marijan Alković govori o budnoj svijesti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini koji se okre- će prema Zagrebu kao središtu. No, iako ima prilično oštra zapažanja, ne spominje Stadlerove zasluge za to. Dapače, uopće ga ne spominje u tekstu koji je izašao u dva nastavka.27 Nepoznati autor najavio je u istom listu da će Hrvatska zajednica posvetiti posebne članke znamenitim Brođanima (Ignjat Alojzije Brlić, Anadrija Torkvat Brlić, Hugo Badalić, Matija Mesić, Gjuro Pilar, Branko Radičević, Josip Stadler, Marijan Jaić). Među onima koji su dobili mjesta u Hrvatskoj zajednici su Mesić, Pilar i Radičević. Ali nema među njima i barem jednako tako velikog Stadlera.28 Politika je počela odlučivati o povijesnoj vrijednosti i zaslugama jednoga od najvećih ljudi koje je brodska sredina dala hrvatskome narodu.

25 Josip GUNČEVIĆ, Kako se u školi odgajalo (Sarajevo: Nova tiskara Vrček i dr., 1942.), 19. 26 DRŽAVNA REALNA GIMNAZIJA U BRODU NA SAVI, Josip GUNČEVIĆ (ur.) Jubilarno izvješće Državne realne gimnazije u Brodu na Savi MCMXVIII.- MCMXLIII. (Brod na Savi: Knjigotiskara V. Buk, 1943.), 18. 27 „'Prečani' – Hrvati u Bosni“, Hrvatska zajednica, 2. 7. 1921., 3.; „'Prečani' – Hrvati u Bosni“, Hrvatska zajednica, 9. 7. 1921., 4. 28 „Znameniti Brođani“, Hrvatska zajednica, 3. 12. 1921., 4.; „Znameniti Brođani“, Hrvatska zajednica, 10. 12. 1921., 3; Prikaz znamenitih Brođana započeo je s M. Mesićem (br. 50), Đ. Pilarom (52), B. Radičevićem (br. 53).

272 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

U Kronici franjevačkog samostana spominje se imenovanje Stadle- ra za biskupa, svečani doček u Brodu i još neki drugi podaci. Kad se slavila 50. godišnjica uspostave crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, prire- đen je i euharistijski kongres. Tom prigodom otkriven je i spomenik nadbiskupu Stadleru u njegovoj katedrali. „Na njegov grob pred spomenikom postavljeno je više vijenaca s velikim hrvatskim trobojnicama, no upalo je u oči, da nije bilo vidjeti tom prilikom vijenca rodnog mu grada Slavonskog Broda“, bilježi kroničar.29 Novine koje su tada izlazile u Brodu (Jugosla- venska sloga i Brodska tribuna) nisu ništa napisale o toj obljetnici u kojoj je obilježeno životno djelo njihova sugrađanina. Gradonačelnik Valentin Djanješić je baš potkraj lipnja bio promaknut i otišao u bansku upravu. Opozicijski list Istina, hrvatskoga nacionalnog usmjerenja, spominje u jednoj vijesti da je Stadler želio podići zavjetnu crkvu sv. Marka pa da je želio da svaki grad pokloni novac za izradu jednoga prozora. Tu je ideju nastojao oživotvoriti njegov nasljednik, nadbiskup Ivan Šarić. Jed- noj delegaciji iz lista Istina on je u listopadu 1938. ponovio nadbiskupovu želju i očekivao je da bi Brod, kao rodni grad u čast velikoga sugrađanina, to mogao učiniti.30 No, na prozorima te crkve nema spomena da je Brod sudjelovao u toj akciji. Prozor u katedrali, na kojemu su medaljoni sv. Ja- kova i sv. Filipa, darovao je 1887. dr. Ignjat Brlić.31

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske

U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske odnos prema Stadleru mijenja se i u Brodu. On je odmah dobio ulicu: Karadžićeva ulica preimeno- vana je u Ulicu Josipa Stadlera.32 Hrvatsko kulturno društvo „Berislavić“, na čijem je čelu bio dr. Josip Gunčević, na sjednicama 16. studenog 1942. i 12. siječnja 1943. u zbornici ravnatelja gimnazije, utvrdilo je program obilježavanja 100. obljetnice rođenja nadbiskupa Stadlera. Na prvoj sjednici je, između ostaloga, zaključeno „da se na rodnoj kući J. Stadlera ima

29 Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi: zapisnik ili knjiga bilješki samostana Presvetog Trojstva u Brodu u Slavoniji (1879.-1932.), sv. IV. (Slavonski Brod: Matica hrvatska, Ogranak Slavonski Brod, 2003.), 356. 30 „Apel nadbiskupa vrh-bosanskog na Brođane“, Istina, 29. 10. 1938. 31 U Spomenici Vrhbosanskoj: Spomenica Vrhbosanska 1882-1832 (Sarajevo: Akademija Regina apostolorum, 1932.), 313,. stoji da je taj prozor s medaljonima sv. Filipa i Jakova „dar obitelji Dr. Brlića u Slav. Brodu“. Tu je pogrešku u svojoj knjizi ponovio i dr. Basler: Đuro BASLER, Katedrala u Sarajevu (Sarajevo: Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, 1989.), 33. 32 „Promjena naziva ulicama“ Posavska Hrvatska, 23. 7. 1941., 3.

273 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282 postaviti spomen-ploča“. Na sjednici u siječnju 1943. pak: „U ljetu će se svečano otkriti ploča na rodnoj kući dr. J. Stadlera.“ Ne znamo je li ta spomen-ploča podignuta, ali sigurno znamo da su komunisti, kada su došli na vlast, nakon izvjesnog vremena rodnu kuću nadbiskupa Stadlera srušili. Kao što je i planirano, u Brodu je obilježena 100. obljetnica rođenja nadbiskupa Stadlera. Nakon gotovo 20 godina što nije ni spomenut u javnosti, napose ne u službenim krugovima koji su predstavljali grad Brod, održana je proslava sa sljedećim programom: u 10 sati bila je misa zadušnica u crkvi otaca franjevaca, koju je služio ravnatelj Gimnazije dr. Josip Gunče- vić. Pod misom je pjevalo Hrvatsko pjevačko društvo „Davor“ uz pratnju domobranske glazbe 5. pješadijske pukovnije. U 11 sati bila je svečana akademija u dvorani Hrvatskog doma. Uvodnu riječ održao je dr. Gunče- vić, a predavanje o životu i radu nadbiskupa i slavnoga Brođanina držao je gradonačelnik Josip Koprivčević. Pjesmu Izidora Poljaka „Nadbiskupu Stadleru“ recitirao je učenik 8. razreda Martin Sušac. Hrvatsku državnu himnu pjevao je „Davor“. Uz svečanu akademiju podijeljeno je 100 ru- čaka siromašnim brodskim građanima. Za proslavu izdan je plakat, kojim su pozvani građani da u što većem broju dođu u crkvu i na akademiju „da uveličate uspomenu ovog znamenitog Brodjanina svjesni one velike Pre- radovićeve misli: 'Rod bo samo koj si mrtve štuje, na prošlosti budućenost si snuje'.“33 I u školi je ime nadbiskupa Stadlera postalo prisutnije. U škol- skoj godini 1941./42. ravnatelj gimnazije dr. Josip Gunčević promijenio je ime književnom društvu „Mesić“ u Radna književna zajednica dr. Josip Stadler. Ime književnog društva zamijenjeno je „radi loše tradicije samoga društva na ovoj gimnaziji“. Učenici su na tri sastanka, koliko su održali, analizirali časopise „Alma mater Croatica“ i „Hrvatsku smotru“. Tijekom vremena Zajednica je postala aktivnija, održavala je susrete svakog utorka. Zvala se „Radna zajednica za hrvatski jezik 'dr. Josip Štadler'“. Svrha joj je bila vježbanje u sastavcima iz hrvatskog jezika, čitanje pjesama i crtica, razgovor o pročitanim radovima, kritičko prikazivanje hrvatskih književ- nih časopisa.34

33 „Stogodišnjica rodjenja nadbiskupa Stadlera“, Nova Hrvatska, 29.1.1943., 6; Program proslave 100. godišnjice rodjenja velikoga sina ovoga grada Vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera – dokument u osobnom posjedu; „Društveni sastanci i priredbe“, Prilozi za poznavanje Broda1(1943.),71-72. 34 DRŽAVNA REALNA GIMNAZIJA U BRODU NA SAVI, Izvješće za školsku godinu 1941./42., Josip GUNČEVIĆ (ur.), (Brod na Savi: Knjigotiskara Vilim Buk, 1942.), 56.; treba istaknuti da je dr. Gunčević, čim je postao ravnatelj Gimnazije u Brodu, odmah na početku godine ukinuo književno društvo „Mesić“, a osnovan je „Hrvatski junak“: DRŽAVNA REALNA GIMNAZIJA U BRODU NA SAVI, Jubilarno

274 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata: 1945.-1990.

Poslije Drugoga svjetskog rata i zavođenja komunističke diktature u Brodu se nije Stadler ni spomenuo (osim u jednom znanstvenom članku početkom 80-ih godina). U skladu s komunističkom ideologijom i mjerili- ma Stadlerova ulica zamijenjena je imenom Vuka Stefanovića Karadžića. Srušena je, kao što smo rekli, i njegova rodna kuća.35 Stadler je bio osuđen da bude sasvim izbrisan iz memorije svojih sugrađana.

Razdoblje od 1990. do danas

Tek oslobađanjem hrvatskoga naroda iz Jugoslavije i slomom ko- munističke diktature, upoznaje Brod ponovno velikoga sugrađanina. U si- ječnju 1994. obilježena je 150. obljetnica rođenja dr. Josipa Stadlera. Na- kon više od pola stoljeća, možemo mirno reći nakon njegove smrti 1918., priređeno je jedno javno obilježavanje imena jednoga od najvećih ljudi kojega je ova sredina dala hrvatskome narodu. U ponedjeljak, 24. siječnja 1994., održan je znanstveni kolokvij na kojemu su podnesena tri priopće- nja (dr. Andrija Šuljak, mr. s. Admirata Lučić i Mato Artuković); msgr. Bi- skup Ćiril Kos otkrio je spomen-ploču na mjestu gdje je nekada bila rodna kuća nadbiskupa Stadlera. Lik dr. Josipa Stadlera s reljefa u kamenu rad je akademskog kipara Zdenka Grgića. Župan Brodsko-posavske županije dr. Jozo Meter otvorio je u Muzeju Brodskoga Posavlja izložbu „Život i djelo dr. Josipa Stadlera“. Autori vrijedne izložbe su mr. s Admirata Lu- čić, mr. Vesna Crković-Nosić i prof. Zvonimir Toldi. Uz izložbu izdan je i katalog. U crkvi Gospe Brze Pomoći služena je sveta misa zadušnica. Program obilježavanja 150. obljetnice rođenja nadbiskupa Stadlera podu- prlo je Gradsko poglavarstvo, ostvarili su ga Matica hrvatska – Ogranak Slavonski Brod, Odjel za povijest pri Muzeju Brodskoga Posavlja i sestre Služavke Malog Isusa. Novčano su sav ovaj program poduprli i zaslužni

izvješće Državne realne gimnazije u Brodu na Savi MCMXVIII.-MCMXLIII., Josip GUNČEVIĆ (ur.), (Brod na Savi: Knjigotiskara V. Buk, 1943.), 31; DRŽAVNA REALNA GIMNAZIJA U BRODU NA SAVI, Izvješće Državne realne gimnazije u Brodu na Savi za školsku godinu 1943.-44., Josip GUNČEVIĆ (ur.), (Brod na Savi: Knjigotiskara V. Buk, 1944.), 27-28. 35 Kuća je tijekom vremena mijenjala vlasnike. Posljednji vlasnik je obitelj Godec. God. 1963. kuća je srušena „zbog realizacije projekta Blok 1 i Blok 2 (Končari- ca i zgrada Gradskog narodnog odbora).“: Stribor UZELAC SCHWENDEMANN, Ulica Matije Mesića u Slavonskom Brodu (Slavonski Brod: Gradsko poglavarstvo, 2010.), 145.

275 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282 pokrovitelji: „Poljopromet“ Sikirevci, Josip Folk, Stojan Polimac, Kajtaz Prenk, Anto Artuković, Stjepan Abrić, Restoran „Brodska Taverna“ i „Eu- ropak“ iz Donjih Andrijvaca.36 Ovim događajem otvoreno je novo vrijeme odnosa Broda i Brođana i njihova velikoga sugrađanina Josipa Stadlera, koji su tema posebnoga istraživanja. Ovdje ćemo samo kronološki navesti najvažnija događanja. Vrijedan doprinos upoznavanju života Josipa Stadlera dala je Matica hrvatska u svojem biltenu Brodski pogledi. U njemu je Slavko Mirković objavio u nizu nastavaka dijelove iz originalnih rukopisa Koprivčevićeva neobjavljenoga životopisa Josipa Stadlera, onoga rukopisa koji zbog negativne recenzije dr. Krunoslava Draganovića nije objavila Matica hrvatska za vrijeme rata.37 Dolazak sestara Služavki Malog Isusa pridonio je da se višedesetljetna nepravda brzo zaboravila. Svake godine sestre su obilježavale dan rođenja svojega utemeljitelja. Stadler je dobio svoju ulicu i trg. Podizanje skulpture nadbiskupa Stadlera u Brodu i otkrivanje spomenika 23. travnja 2005. velik je doprinos njegovu vraćanju zavičaju iz kojega je bio nasilno protjeran. Spomenik je djelo akademskog kipara iz Viteza Fabijana Tomića. Spomenik je otkrio gradonačelnik Broda dr. Jozo Meter, a blagoslovio dekan Brodskog dekanata vlč. Stjepan Belobrajdić.38 Slijedili su posjeti vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, koji su uvijek privlačili veliku pozornost i svojim homilijama i svojim nastupom. U njima je kardinal uvijek nastojao buditi svijest o veličini nadbiskupa Stadlera. U župnoj crkvi Gospe Brze Pomoći održavale su se mise zadušnice za njegov rođendan (24. siječnja). U svibnju 2005. župa je pozvala u goste djecu i mlade, štićenike doma „Egipat“ iz Sarajeva, koji su se su susreli s djecom iz doma za djecu u Malom Parizu. U župnom centru „Vid Mihaljek“ održan je igrokaz „Zlatni dječak“, a potom je

36 Admirata LUČIĆ, Dr. Josip Stadler 1843.-1993.; o ovom istom događanju: „Dr. Stadler vratio se Brodu“, Posavska Hrvatska, 28. 1. 1994., 8. 37 Slavko MIRKOVIĆ, „Brođanin Josip Stadler prvi nadbiskup Vrhbosanski“, Brodski pogledi. Dvotjedni dodatak NBL-a, 30. 8. 2000., 2., Niz nastavaka s tim naslovom izlazio je do 4. 4. 2001. Moramo ovdje ispraviti jednu pogrešku koja se priređivaču potkrala, a koja može dovesti u nedoumicu čitatelja. On piše na početku svojega vrijednog priloga: „Nakladnik je trebao biti brodski Pododbor Matice hrvatske pa je Koprivčević u posveti te neobjavljene knjige to izrijekom i naglasio.“ Izdavač Koprivčevićeve knjige, kako se vidi iz sve dokumentacije Matice hrvatske, trebala je biti Matica iz Zagreba. O daljnjem tijeku sudbine rukopisa već je bilo riječi, a i Mirković o tome piše. 38 „Otkriven spomenik nadbiskupa Stadlera 'Dođi i odmori'“, Posavska Hrvatska, 29. 4. 2005., 18.

276 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) susret nastavljen pohodom Stadlerovu spomeniku i molitvom. I Brođani su hodočastili na Stadlerov grob (23. svibnja 2009.). Svake godine, kao što rekosmo, organizirana je misa zadušnica za Stadlerov rođendan. Misu su uvijek predvodili najviši crkveni dostojanstvenici: nadbiskupi i biskupi Marin Srakić, kardinal Vinko Puljić, Đuro Hranić, Antun Škvorčević te voditelj postupka za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa Josipa Stadlera, dr. Pavo Jurišić, kao i drugi uglednici crkve (dr. Antun Čečatka). Na jednoj takvoj proslavi 25. siječnja 2012. (o 170. obljetnici rođenja Josipa Stadlera) predstavljen je u Kazališno-koncertnoj dvorani „Ivana Brlić Mažuranić“ dokumentarni film „Sluga Božji dr. Josip Stadler. Život i djelo prvog nadbiskupa vrhbosanskog“. Redatelj vrlo popularnoga filma je Stjepan Šarić. O Stadleru su u filmu govorili dr. Pavo Jurišić i drugi dobri poznavatelji njegova života, a izvrsne uloge Gorana Grgića (Stadler u zreloj dobi) i Tomislava Peića (kao „Zlatno brodsko dijete“, Stadler u dječačkoj dobi), Brođanima su iznova posvijestili veličinu njihova sugrađanina osuđenoga na zaborav. Film je nastao u produkciji „Saveza bez imena“ iz Brodskog vinogorja na čijem je čelu vlč. Pavo Mađarević novčanom potporom osigurao njegovo snimanje. Možemo reći s puno sigurnosti da je ovaj film prekretnica u stvaranju nove slike o nadbiskupu Stadleru i da je njime definitivno oživljena vrijednost Brođanina Josipa Stadlera kako za Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini, tako i za razvoj hrvatske nacionalne svijesti u ovoj zemlji u najvažnijim trenucima njezine povijesti. I sljedećih godina održavale su se mise zadušnice u župi Gospe Brze Pomoći za Stadlera, koje su, uz nazočnost dr. Pave Jurišića i sestara Služavki Malog Isusa dalje pridonosile osvješćivanju zaboravljenog zavičajnika. Definitivni povratak osiguran je 20. lipnja 2016. kada je mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup, blagoslovio kamen temeljac i novo gradilište spomen-doma Josipa Stadlera u Brodskom vinogorju, u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije. Povelju o gradnji pročitao je dr. Pavo Jurišić, a uz njega i nadbiskupa Hranića, potpisali su je vrhovna poglavarica, s. Radoslava Radek, provincijalka s. Admirata Lučić i slavonskobrodski dekan Ivan Lenić. Veliki povijesni trenutak doživio je Brod 24. svibnja 2018. kada je kardinal i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić blagoslovio taj spomen-dom i samostan Družbe sestara Služavki Malog Isusa, koji se nalazi u okviru spomen-doma. Obred blagoslova i euharistijsko slavlje uz kardinala Puljića vodili su đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i mons. Egidije Živković, biskup Željeznog u Austriji. Sestre su se zahvalile Gradu Slavonskom Brodu i svim darovateljima iz Italije, Austrije te Bosne i Hercegovine. Impresivna je biobibliografska natuknica „Stadler,

277 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282

Josip, znanstvenik, svećenik, vjerski pisac.“ u Leksikonu brodskih pisaca. Poslije biobibliografske natuknice „Brlić-Mažuranić, Ivana, književnica“, natuknica o Stadleru sadržava najduži popis literature koju su uspjeli pribilježiti autori Leksikona od preko tri stotine obrađenih brodskih pisaca u knjizi. Popis literature o Stadleru zorno svjedoči o oživljenom interesu znanstvene i druge javnosti za život i rad nadbiskupa Stadlera.39 Svakako je sretno inspirirana ideja za Brod kada su sestre Služavke Malog Isusa u suradnji sa Župom Gospe Brze Pomoći i Gradskom knjižni- com priredile izložbu pod nazivom „Sluga Božji Josip Stadler – Svjetiljka koja gori i svijetli“. Povod izložbi bile su tri velike obljetnice Josipa Stad- lera u 2018.: 175. obljetnica rođenja i krštenja, 150. obljetnica mlade mise i 100. obljetnica smrti. Izložba je otvorena u Gradskoj knjižnici 5. travnja 2018. Pripremili su je uprava Društva Prijatelja Malog Isusa pod pokroviteljstvom Družbe sestara Služavki Malog Isusa, u suradnji sa župnikom Stadlerove župe, Ivanom Lenićem. Izložba je zamišljena i ostvarena kao „putujuća izložba“. Iz Stadlerova rodnoga Broda krenula je najprije u Vin- kovce pa onda u druga mjesta u Hrvatskoj (Retkovci, Zagreb, Brač, Split, Omiš itd.). U organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sa- rajevu, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Đakovu te Hrvatskog instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, pod pokroviteljstvom kardinala i vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića i đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. Đure Hranića priređeni su Međunarodni znanstveni dani u povodu stote godišnjice smrti nadbiskupa Josipa Stadlera (+ 8. 12. 1918.). Nakana je organizatora bila da se u kontekstu beatifikacije prikaže njegov duhovni profil i djelovanje u društvenom životu svojega vremena. Prvi skup održan je u Sarajevu 23. listopada 2018., a drugi u Slavonskom Brodu 29. studenog 2018. u dvorani župnog pastoralnog centra Vid Mihaljek.40 To je samo mali izbor iz onoga što se učinilo poslije oslobađanja Hrvatske 1990. da bi ovaj grad ponovno upoznao svojega velikog sugra- đanina. Svjesni smo, dapače doživjeli smo iz osobnog iskustva, da ima još

39 Ivan STIPIĆ – Mirna GRUBANOVIĆ – Darija MATAIĆ AGIČIĆ, Leksikon brodskih pisaca (Slavonski Brod: Gradska knjižnica; Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2016.), 259-273. 40 Informacije o svemu ovome što se događalo u Brodu, a vezano je za oživljavanje svijesti o značenju i veličini jednoga od najvrednijih ljudi koje je brodska sredina dala hrvatskom narodu, mogu se naći u suvremenom tisku (Posavska Hrvatska, Glas Koncila, Stadler. Glasnik postulature sluge Božjega Josipa Stadlera), Spomenici župe Slavonski Brod 1, sv. V, i na raznim mrežnim izvorima.

278 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) mnogo onih koji nisu čuli za Josipa Stadlera u gradu Brodu. No, ipak je taj broj neusporedivo manji nego što je bio do 1990.

Zaključak

Odnosi Brođana i nadbiskupa Josipa Stadlera, svakako jednoga od najznamenitijih ljudi koji su rođeni u ovom gradu, izrazito su slojeviti. Na primjeru baš Josipa Stadlera pokazuje se možda na najjasniji način kako je politika, ili najbolje reći ideologija, određivala percepciju ljudi, građana tko je to njihov „znameniti sugrađanin“. Stadler je živio u prijelomnim vremenima procesa integracije hrvatske nacije, stvaranja nacionalnih drža- va u Europi, borbe i propasti starih velikih imperija (Otomansko Carstvo, Habsburška Monarhija), pokušaja stvaranja „jednoga troimenog naroda“, i stvaranja Kraljevine Jugoslavije kao države toga tzv. „jednoga troimenog naroda“. Najraniji izvori koji govore o Stadleru, odnosno o njegovim svje- tonazorima, njegova su pisma Andriji Torkvatu Brliću koji mu je kao si- romašnom studentu teologije u Rimu materijalno pomagao. Iz tih pisama (1860.-1868.) jasno se vidi velik domoljubni duh Josipa Stadlera, njegova beskompromisna odanost Rimokatoličkoj Crkvi i njegova ljubav prema Bosni čiji oporavak u svakom pogledu, po njegovu dubokom uvjerenju, mora doći iz Hrvatske. Brođani s kraja 19. stoljeća osjetili su potrebu svojem, tada već uglednom sugrađaninu, vrhbosanskom nadbiskupu i sveu- čilišnom profesoru, dodijeliti priznanje „začastnoga građanina“ (sjednica Gradskog vijeća 14. rujna 1889.). Stadler je u glasilu brodskih pravaša, Posavskoj Hrvatskoj, istican najčešće kao „otac siromaha“. S obitelji Brlić bio je povezan i prijateljskim i gospodarskim ve- zama. No, pod žestokim utjecajem ideologije jugoslavenskih nacionalista i Starčevićeve stranke prava (frankovaca) nastali su i zavađeni tabori i u Brodu na Savi. Glasilo Hrvatsko-srpske koalicije u Brodu, Materinska riječ, u kojemu jednu od ključnih uloga ima dr. Vatroslav Brlić, nije štedje- lo ni u čemu nadbiskupa Stadlera kao političkog nesumišljenika. Stadler je zagovarao politiku preobrazbe Monarhije na trijalističkom konceptu, s težnjom da Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom budu treća državna jedinica Monarhije. Žestoko se protivio politici Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj i njezinu prenošenju u Bosnu i Hercegovinu. Stvaranje zajed- ničke države sa Srbijom, čemu je težila politika Hrvatsko-srpske koalicije, za njega je bila sasvim neprihvatljiva politička opcija. Uviđajući u njemu

279 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282 najvećeg protivnika, glasilo brodskih koalicionaša nije ga poštedjelo ni najvećih optužbi ni najvećih uvreda. Za Materinsku riječ on je bio „pogibeljan čovjek“, a u opisu svi atributi kojima ga predstavljaju podsjećaju na opise Srbobrana i Vrača Pogađača. Glasilo brodskih pravaša, Frankove struje, Posavska Hrvatska, čvrsto je stajala uz sve ono što je Stadler radio i na crkvenom i na politič- kom području smatrajući ga „Božjim blagoslovom za Bosnu i Hercegovi- nu“. U vrijeme tih sukoba i na nacionalnoj i na lokalnoj, brodskoj razini, nije nipošto zanemarivo ono što je Matoš pisao o Stadleru: „On je svakako velik biskup i – velik karakter. Ne znam je li najbolji političar, ali je danas nesumnjivo najveći Hrvat, možda najveći čovjek u Bosni, od kojega većeg ne vidimo u suvremenoj Hrvatskoj.“ Ocjenjujući danas obje političke opcije, i onu koju je zastupao Stadler, i onu koju je zastupala Koalicija, a s njom i naprednjaci i jugoslavenski nacionalisti, i kasnije komunisti, možemo reći sljedeće: sama činjenica da prva opcija nikada nije dobila priliku u Hrvatskoj za vrijeme postojanja Habsburške Monarhije zauzeti ključnu ulogu u politici, pokazuje da frankovci nisu bili takve „sluge“, kakvim ih se prikazivalo. Politička opcija nadbiskupa Stadlera bila je zapadnjačka, trijalistička s osloncem na Austro-Ugarsku Monarhiju, u socijalnim pitanjima kršćansko-socijalna s izrazitim osjećajem za najsiromašnije slojeve naroda, bez obzira na vjersku pripadnost. Ne vidimo da su više u hrvatskom interesu radili oni koji su unijeli u nacionalno pojmovlje zbrku, stvarali nekakav „jedan dvoimeni narod“, ili „jedan troimeni narod“, kasnije „jugoslavenski narod“ u vrijeme kada su nacije na području buduće Jugoslavije već bile formirane. Po- litičke posljedice ovoga kaosa pokazale su se svojim tragičnim rezultatima tijekom cijeloga 20. stoljeća, a i danas su još vidljive. Toj borbi značajno su pridonijeli i protagonisti na brodskom području. No, u državi „jednoga troimenog naroda“ Stadler nije bio omiljena osoba (u enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, inače benevolentnog Stanoja Stanojevića, nije bilo mjesta ni za jedan redak o njemu), u mno- gobrojnim novinama koje su izlazile u Brodu između dva svjetska rata bio je spominjan samo u Hrvatskoj zajednici, Brodskoj Tribuni, Istini i Posavskoj Hrvatskoj. Prolazni povratak Stadlera u Brod dogodio se za vrijeme Nezavi- sne Države Hrvatske, kada je zalaganjem Hrvatskoga kulturnog društva „Berislavić“ proslavljena stota obljetnica njegova rođenja i obnovljen spomenik njegovim roditeljima. Sve je to učinjeno prije svega zaslugom dr. Josipa Gunčevića.

280 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Zavođenjem komunističke diktature Stadler je bio osuđen na iz- bacivanje iz memorije svojih sugrađana. Za pola stoljeća nije ni jednom spomenut u novinama koje su tada izlazile u Brodu. Slomom komunističke diktature i jugoslavenske države, Brođani su mogli upoznati neke od svojih velikih ljudi, među kojima je svakako najveći nadbiskup Josip Stadler. Jedan znanstveni kolokvij i jedna izložba 1994. bili su uvod u proces koji se više nije mogao zaustaviti. Vrijedan doprinos upoznavanju života svojega sugrađanina dao je Ogranak Mati- ce hrvatske u svojem biltenu Brodski pogledi (dvotjedni dodatak Novo- ga Brodskog lista). U tom biltenu objavljeni su opširni izvodi iz rukopisa Josipa Koprivčevića „Nadbiskup Stadler i njegov viek“. Dolazak sestara Služavki Maloga Isusa u Brod, koje je utemeljio Josip Stadler, čini pre- kretnicu u tom procesu. Otkrivanje spomenika, proslave Stadlerova rođen- dana s misom zadušnicom svake godine, dolazak na ta sjećanja kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa Marina Srakića i Đure Hranića, dokumentarni film o nadbiskupu Stadleru, povijesni trenutak kada je kardinal i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić blagoslovio Stadlerov spomen-dom i samostan Družbe sestara Služavki Malog Isusa, koji se nalazi u okviru spomen-doma (24. svibnja 2018.), sve je to pridonosilo da Brođani bolje upoznaju život i veliko djelo čovjeka koji je potekao iz njihove sredine, koji je najviše pridonio razvoju i učvršćivanju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Za njegov karitativni doprinos, vjerničko svjedočenje u tijeku je proces beatifikacije.

281 Mato ARTUKOVIĆ - Ivan STIPIĆ, „Zavičaj i zavičajnik (II.)“, 262-282

HOMELAND AND A PROMINENT DESCENDANT. A CON- TRIBUTION ON THE RELATIONSHIP BETWEEN BROD AND ARCHBISHOP JOSIP STADLER (II)

Summary

This is the second part of a paper that contributes to knowledge about the relationship between Brod and the people of Brod and Archbishop Josip Stadler. Through his example it is possible to acquire a clear view of how politics dictates and forms the consciousness of citizens towards their fellow citizens, even those whom may be ranked among the most prominent. The political struggle at the national level was also reflected at the local level. Stadler was a great opponent of the Yugoslav option and the entry into a joint state with Serbia. His political option was Western, “trialistic” with a reliance on the Austro-Hungarian Monarchy; in social matters his option was Christian-social with a distinct feeling for the poorest citizens, regardless of religious affiliation. “Materinska riječ - The mother tongue” as the newspaper of the Croatian-Serbian coalition (whose leader was Dr. Vatroslav Brlić) and “Posavska Hrvatska-Posavina Croatia” as the right- wing newspaper of Frank’s side, are two papers that take a completely opposite position towards Stadler. For the Materinska riječ, Stadler is a “dangerous man” because of his opposition to their political program of “one nation with two names” and a common state with Serbia. As most of the newspapers published in Brod between the two wars repre- sented Yugoslav ideology, Stadler was rarely mentioned and practically forgotten in them. His values for Croatian people were temporarily recognized during the Independent State of Croatia. After the advent of the communist dictatorship, primarily in the newspaper Brodski list, he was not even mentioned. With the collapse of the dictatorship, Brod and the people of Brod got to know their great fellow citizen. The biggest credit for this goes first of all to the Sisters of the Servant of the Infant Jesus, a religious community founded by Archbishop Stadler. Key words: Archbishop Josip Stadler, Yugoslav ideology of “one nation with two names”, Croat national identity in Bosnia and Herzegovina, Posavska Hrvatska- Posavina Croatia, Materinska riječ - Mother tongue, Brod on Sava, Sisters of the Servant of the Infant Jesus.

Translation: Darko Tomašević and Kevin Sullivan

282 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

283 UDK: 314.74:304]:111.11 1Postman N. 1Groys B. 1Lipovetsky G. Izvorni znanstveni rad Primljeno: siječanj 2020.

Oliver JURIŠIĆ Katolički Bogoslovni Fakultet Univerziteta u Sarajevu Josipa Stadlera 5, 71000 – Sarajevo [email protected]

TELEVIZIJSKI JEZIK I MIGRANT: PODUDARANJE UMA I ZABAVE

Sažetak

Fenomen migracija i stvarnosti migranta nije moguće sažeti ni onda kada obra- đujemo jedan specifičan dio tog fenomena. Sociološki, religijski, politički i različiti pristupi ovoj stvarnosti pred nas stavljaju velik broj istraživanja i literature. Ovaj članak je također pokušaj parcijalnog razumijevanja koje unutar svojeg vlastitog pristupa ima opet svoja ograničenja. Govoriti o jeziku, znači pokušati nemoguće, a to je da iskustvo jezika bude zahvaćeno kao cjelina nekog istraživanja ili rada. Ovdje jezik kao pojam biva ograničen na pojam televizijskog jezika onako kako ga interpretira američki teoretičar Neil Postman. Izostavljamo pojam medijski jezik kao generički termin za sve aktualne načine komunikacije koji zahvaćaju puno više od pojma televizijski jezik. I pojam migrant ne uključuje njegovo sociološko, religijsko, političko i antropološko tumačenje, nego ga se promatra u kontekstu odnosa između gledatelja i zabave. I sami pojmovi zabave i stvarnosti ograničeni su na razumijevanje koje su ponudili, svatko na svoj način, teo- retičar umjetnosti Boris Groys i filozof Gilles Lipovetsky. Stoga dometi i svrha članka nisu apsolutni pokušaj jedne sveobuhvatne interpretacije stvarnosti migranta s pomoću hermeneutičke metode. Radije sintetiziramo poglede trojice različitih autora u što uži interpretativni okvir koji je omeđen pojmovima televizijskog jezika, stvarnosti i zabave kako bi se eventualno rasprava o ovom fenomenu nastavila, širila i produbljivala. Ključne riječi: televizijski jezik, um, zabava, interpretacija, hiper, Neil Pos- tman, Boris Groys, Gilles Lipovetsky, migrant.

284 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Uvod

Fenomen migracija nije novost. Velik broj različitih pristupa i studija o migracijama u velikoj mjeri objašnjava temeljne uzroke nastanka ovog društvenog stanja, kao i utjecaj koji migracije imaju na društva i kulture u kojima se događaju. Nije moguće u jednom prikazu zahvatiti sve ono što je povezano s migracijama i migrantima, ali se čini mogućim pokušati naznačiti kako televizijski jezik interpretira pojavu migranta. S obzirom na to da je televizijski jezik jedan od medijskih jezika koji imaju mogućnost interpretirati različite aspekte stvarnosti koja nas okružuje i u kojoj živimo, ne može se izostaviti utjecaj njegove interpretacije na naše razumijevanje i promatranje stvarnosti. Pitanje interpretacije stvarnosti, uključujući i stvarnost migranta, ne može se ostaviti po strani kao nevažno pitanje. Razlog za to nije samo migrant ili skupine migranata čija je pojava aktualizirana izbjegličkom krizom nakon i u vrijeme ratnih događanja na Bliskom istoku (posebno Sirija i Jemen) nego još više utjecaj koji televizijski jezik kao interpretator stvarnosti ima na razumijevanje migranta od strane gledatelja ili promatrača koji sluša i gleda interpretacije televizijskog jezika. Čini se da je najveća žrtva interpretacije koju donosi televizijski jezik sam migrant kao stvarnost i ljudska osoba jer želimo pokazati da je odnos televizijskog jezika i migranta odnos dominacije i monopola na interpretaciju. Naime migrant, kako ćemo pokušati predstaviti, neće biti ništa drugo doli jedan hiperproizvod zabave koju ćemo nešto kasnije opisati kao hiperstvarnost. Riječ je o tome da televizijski jezik donosi već gotove interpretacije migranta koje predstavlja pasivnom ljudskom umu kojemu ne dopušta aktivnu i kritičku interpretaciju migranta kao društvenog fenomena. Na taj način migrant prestaje biti stvarnost ljudske osobe i prelazi u domenu hiperfenomena, pojava čija je narav da budu proizvedene, kon- zumirane za potrebe zabave i u konačnici odbačene kao zastarjele i nedovoljno nove i ekskluzivne.

1. Televizijski jezik: brzina i diskontinuitet

Terminološki treba razlikovati medijski jezik od televizijskog jezika. Termin medijski jezik je višeznačan i problematičan jer je teško definirati njegove temeljne karakteristike s obzirom na to da neki medijski jezik zavisi od medija koji ga stvara, koristi i koji služi kao sredstvo inter-

285 Oliver JURIŠIĆ, „Televizijski jezik i migrant: Podudaranje uma i zabave“, 284-298 pretacije stvarnosti. Televizijski jezik je jezik kojim televizija kao medij komunicira s gledateljem i on pripada domeni medijskih jezika. Temeljni koncept i karakteristike televizijskog jezika koji ovdje izlažemo donosi američki filozof i esejist Neil Postman.1 Postman ističe kako je medij jezik kojim govori suvremena kultura. Nije riječ o mediju koji prenosi određenu poruku, nego o mediju kao jeziku koji interpretira stvarnost specifičnim načinom komunikacije s gledateljem i publikom. Postman medij definira kao jezik i naglašava da je tu i tamo došlo do identičnosti između određe- nog medija i njegova jezika. Medij i jezik su metafora koje stvaraju sadržaj suvremene kulture.2 Identičnost medija i jezika mijenjaju sliku stvarnosti i način komunikacije među ljudima i društvima mijenjajući time i shvaćanje samih kultura. Među jezicima koji su nastali s pojavom medija Postman izdvaja ono što on naziva televizijski jezik. Televizijski jezik je jezik prijenosa informacija koji, prema Postmanu, ima dvije temeljne oznake: brzina i diskontinuitet. Brzinu televizijskog jezika Postman opisuje kao način prilagodbe informacija i podataka u odnosu na vrijeme koje se ima na raspolaganju. Tome odnosu Postman dodaje i pojavu medijskih slika kao načinu izražavanja televizijskog jezika. Iz odnosa informacija, vremena i slika nastaje fenomen brzine televizijskog jezika. Postman smatra da brzina televizijskog jezika uključuje u velikoj mjeri (ne i nužno) pojavu koju generira brzina televizijskog jezika. Postman je karakterizira kao diskontinuitet. Diskontinuitet Postman shvaća kao odsutnost kohezivnog interpretativnog temelja koji bi služio kao univerzalni nazivnik razumijevanja i interpretacije sadržaja, dosega i značenja informacija koje televizijski jezik predstavlja gledatelju ili publici.3 Kao primjer brzine i diskontinuiteta televizijskog jezika uzmimo in- formativnu emisiju u trajanju od trideset minuta (kolokvijalnog naziva informativna emisija, vijesti, dnevnik). U određeni vremenski okvir stavlja se određeni broj informacija i slika kako bi se dobila određena cjelina. Postman uočava da, iako je riječ o cjelini, nije moguće govoriti o interpre-

1 Usp.: Neil POSTMAN, Amusing Ourselves to Death. Public Discourse in the Age of Show Business (London: Penguin Books, 2006.). 2 Usp.: N. POSTMAN, Amusing Ourselves to Death, 15. 3 Usp.: N. POSTMAN, Amusing Ourselves to Death, 7-15: (Postman za oznaku diskontinuiteta koristi enegleski izraz najave u vijestima „Now this…“ koji možemo prevesti izrazom „A sada slijedi…“ čime se ostvaruje brzina i diskontinuitet televizijskog jezika. Pojavu telegrafa, fotografije, televizije, reklame i drugih medija koji se temelje na brzini i diskontinuitetu Postman će opisati kao „graphic revolution“. Usp.: N. POSTMAN, Amusing Ourselves to Death, 74, 110.).

286 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) tativnoj cjelini. Interpretativna cjelina bio bi, recimo, neki roman ili film koji ima klasičnu podjelu na uvod, zaplet, rasplet, vrhunac i kraj koje je moguće razumjeti kao jednu smislenu cjelinu. Televizijski jezik je često sklon dekonstrukciji smislene i sadržajne cjeline, posebno u informativnoj domeni. Nekoliko vijesti koje su međusobno nepovezane i nije ih moguće spojiti u smislenu cjelinu koja bi se mogla interpretirati, način je na koji televizijski jezik komunicira sadržaj.4 Kao praktičan primjer možemo navesti sljedeći saržaj jedne od mnogih informativnih emisija: hapšenje premijera države zbog korupcije i mita, propast tvornice za preradu plastike, snimanje novog domaćeg filma, prilog o životu na selu i njegovim prednostima u odnosu na život u gradu, nagli pad temperatura u zemlji kojom inače tradicionalno dominiraju umjereno visoke temperature, izlazak novog proizvoda na tržište od strane renomiranog proizvođača, trudnoća poznate glumice i kako se ona i njezin muž, poznati redatelj, nose s trudnoćom i očekivanjem prvog djeteta, što je sve potrebno imati od lijekova u sezoni prehlada. Postman primjećuje da ovakav sadržaj potvrđuje kako televizijski jezik ima svoj interpretativni okvir koji se sastoji od brzine i diskontinuiteta, ali je taj interpretativni okvir pogrešno opisan kao interpretacija jer nije moguće imati smislenu i razumljivu interpretaciju ako su brzina i diskontinuitet temeljne karakteristike određenog jezika.5 Ovdje ćemo televizijski jezik opisati kao podudaranje uma i zabave čime impliciramo da je fenomen zabave također karakterističan po tome što se izražava televizijskim jezikom, brzinom i diskontinuitetom. Umom i zabavom ćemo označiti međusobni odnos brzine i diskontinuiteta unutar televizijskog jezika gdje brzina pripada području zabave, a um pripada području diskonituinteta. Um i zabava su u takvu odnosu da se između ta dva segmenta televizijskog jezika ne može dogoditi sadržajna i cjelovita interpretacija, nego odnos ide u smjeru odsutnosti bilo kakve koherentne interpretacije sadržaja kao monolitne interpretativne cjeline.6 Međutim, opisivanje televizijskog jezika kao podudaranje uma i zabave ostavlja neodgovorenim pitanje što je um i što je zabava unutar televizijskog jezika, kao i jasnije shvaćanje fenomena interpretacije. Po- trebno je opisati kakva je uloga uma, zabave i interpretacije za televizijski jezik jer nedovoljno je istaknuti nedostatak interpretativne povezanosti kao jednu od temeljnih oznaka televizijskog jezika.

4 Usp.: N. POSTMAN, Amusing Ourselves to Death, 25-27. 5 Usp.: N. POSTMAN, Amusing Ourselves to Death, 64-80. 6 Usp.: N. POSTMAN, Amusing Ourselves to Death, 76-79.

287 Oliver JURIŠIĆ, „Televizijski jezik i migrant: Podudaranje uma i zabave“, 284-298

2. Um

Kada govorimo o terminu um, mislimo na položaj ljudskog uma kao sposobnosti mišljenja u odnosu na neku stvarnost koja može biti interpretirana. Um je u ovom kontekstu interpretativni odnos čovjekove sposobnosti interpretacije i stvarnosti pred kojom se čovjek nalazi. Složenost termina um, kao i njegovih funkcija, prisiljava nas da, kada govorimo o umu, ograničimo izlaganje na odnos uma i umjetničkog djela o kojem govori ruski teoretičar umjetnosti Boris Groys. Na taj način dolazimo do po- trebnog opisa uma kao interpretativnog odnosa čovjeka i stvarnosti. Groys će označiti položaj ljudskog uma u odnosu na umjetnost s pomoću dva pristupa interpretaciji umjetničkog djela. Groys sugerira da s obzirom na interpretaciju umjetničkog djela postoji aktivni stav ljudskog uma kao prvi pristup. U tom odnosu između umjetničkog djela i promatra- ča aktivnost interpretacije i sama interpretacija na strani su promatrača ili gledatelja. Aktivan čovjekov um interpretira nepomično umjetničko djelo te svojom interpretativnom aktivnošću nastoji dokučiti koji je smisao, sa- držaj, poruka i domet nekog umjetničkog djela. Takav aktivan umski pristup interpretaciji pronalazimo dok promatramo umjetničku sliku izloženu u muzeju ili skulpturu. Umjetničko djelo je nepomično i pasivno u odnosu na interpretaciju, dok aktivna i kritička interpretacija umjetničkog djela pripada čovjekovu umu.7 Drugi pristup umjetnosti jest pasivnost uma u interpretaciji um- jetničkog djela gdje je um samo pasivni promatrač bez aktivnog interpretativnog sudjelovanja u razumijevanju stvarnosti umjetničkog djela. Za Groysa postoje umjetnosti (posebno film i videoumjetnost) koje po svojoj interpretativnoj svrsi i dosegu stvaraju mentalnu nepomičnost uma pred umjetničkim djelom. Um postaje ne samo interpretativno pasivan nego i interpretativno nepomičan pred živim slikama filmske, glazbene i drugih najčešće vizualnih umjetnosti koje se temelje na snažnim zvučnim i vi- zualnim dojmovima i sugestijama. Uzmimo za primjer kinodvoranu gdje se prikazuje ono što se danas naziva blockbuster filmom. Riječ je o filmu jakih specijalnih efekata s puno tehnoloških inovacija na području slike i kompjutorske obrade.8 Gledatelji u kinodvorani ne sudjeluju aktivno u interpretaciji filma kao umjetničkog djela, nego je riječ o kolektivnoj men- talnoj nepomičnosti pred živim kompjutorskim slikama koje se velikom

7 Usp.: Boris GROYS, Art Power (Cambridge-London: MIT Press, 2013.), 41-42. 8 Usp.: Žil LIPOVECKI – Žan SEROA, Globalni ekran od filma do smartfona (Novi Sad: Akademska Knjiga, 2013.), 88-91.

288 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) brzinom smjenjuju na platnu. U slučajevima ovakva pristupa umjetničkom djelu kao što je blockbuster film um ne sudjeluje aktivno u interpretaciji, nego je um pasivni primatelj slika.9 Reći kako je um pasivan i mentalno nepomičan pred umjetničkim djelom, znači istaknuti kako um aktivno ne sudjeluje u interpretaciji doga- đaja koji se naziva umjetničkim događajem (kinoprojekcija je umjetnički događaj na sebi svojstven način). Umjetničko djelo je već snimljen sadr- žaj, odnosno unaprijed interpretirano, i preostaje da se umjetničko djelo konzumira, odnosno podloži ideji potrošnje kao njegove temeljne svrhe. U trenutku mentalne nepomičnosti uma i umjetničkog djela koje je već interpretirano i koje je posljedično pretvoreno u sadržaj za konzumaciju ili potrošnju, nastaje fenomen koji se naziva zabavom. U ovom specifičnom kontekstu odnosa uma i umjetničkog djela zabava je fenomen relacije između mentalne nepomičnosti uma i konzumiranja sadržaja već interpretiranog umjetničkog djela. Zabava je odsutnost aktivne inteprertacije umjetničkog djela od strane angažiranog i aktivnog ljudskog uma. Postmanova ideja o televizijskom jeziku, kao i misao o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave, treba biti proširena: televizijski jezik je podudaranje uma i zabave, odnosno riječ je o odnosu između pasivnosti i mentalne nepomičnosti uma i nemogućnosti aktivne interpretacije sadržaja koji se ne može dalje interpretirati jer je već interpretiran, nego se može isključivo konzumirati. Ovo prošireno shvaćanje opisa televizijskog jezika kao podudaranja uma i zabave u skladu je s dvije temeljne karakteristike televizijskog jezika: brzina i diskontinuitet. Brzina i diskontinuitet ne pružaju mogućnost aktivne umske interpretacije jer ne pretpostavljaju postojanje smislene cjeline koja bi bila otvorena aktivnoj umskoj interpretaciji.10

3. Zabava i hiperstvarnost

Zabava nastaje kao odnos između pasivnog i mentalnog nepomič- nog uma i aktivne konzumacije već interpretiranog sadržaja i kao fenomen odnosa uma i stvarnosti postaje u određenom trenutku hiperstvarnost. Ter- min hiper pronalazimo kod francuskog filozofa Gillesa Lipovetskog. Lipo- vetsky terminom hiper označava cijelo jedno područje društvenih pojava i odnosa u postmodernim društvima. Karakteristike onoga što se u bilo

9 Usp.: B. GROYS, Art Power, 70-73, 78-81, 88, 181. 10 Usp.: B. GROYS, Art Power, 83-91. Usp.: Walter BENJAMIN, Eseji (Beograd: Nolit, 1974.), 114-153.

289 Oliver JURIŠIĆ, „Televizijski jezik i migrant: Podudaranje uma i zabave“, 284-298 kojem pogledu može nazvati hiper jesu novo, zavođenje i ekskluzivnost. Terminom hiper Lipovetsky ne označava neku konkretnu društvenu pojavu, nego je riječ o psihološkom i mentalnom stavu i ponašanju u odnosu prema stvarnosti. Recimo, kada neka tehnološka kompanija izbaci na tr- žište novi pametni telefon (smartphone), nastaje pojava koja u sebi zadrži ono što Lipovetsky opisuje kao hiper. Stoga možemo govoriti o nastanku hiperfenomena.11 Novi smartphone je novo, trenutno najjači na tržištu (od kamere od procesora), reklama je ona koja zavodi potrošača da ga kupi i potrošač je u konačnici onaj kojega se poziva da s velikom brzinom potroši proizvod jer već za tri mjeseca izlazi novi smartphone i trebat će zamijeniti stari. Riječ je o nastojanju da potrošač, sudjelujući u konzumiranju hiperfenomena, stvara nove fenomene i stvarnosti s karakteristikama novine, zavođenja i ekskluzivnosti o čemu svjedoče nepregledni redovi potrošača koji čekaju pred trgovinama tehnoloških pametnih spravica (gadget) kako bi kupili proizvod.12 Na taj način rađa se nova stvarnost društvenih odnosa i interpretacije stvarnosti koju se naziva hiperstvarnošću. Hiperstvarnost je potpuno nov način interpretacije stvarnosti kao kada socijalna društvena mreža postane dominantan način interpretacije ljudskih odnosa. Kada se stvarnost tih odnosa premjesti u područje socijalne društvene mreže koja svojom interpretacijom ljudskih odnosa generira jednu potpuno novu interpretaciju što su ljudski odnosi i od čega se sastoje i što je njihov sadržaj, nastaje hiperstvarnost. Hiperstvarnost nije digitalna, virtualna, nepostojeća, izmišljena stvarnost. Hiperstvarnost je nov način interpretacije postojeće stvarnosti koji svojom interpretacijom postojeću stvarnost mijenja, prila- gođava, dopunjuje, ukida. Hiperstvarnost je način interpretacije stvarnosti i stoga kada kaže- mo da je zabava hiperstvarnost, ističemo kako je zabava jedan od oblika interpretacije postojeće stvarnosti. Zabava nije hiperfenomen. Hiperfeno- men je ono što proizlazi iz već postojeće stvarnosti koja ide u smjeru da postane u jednom trenutku hiperstvarnost. Recimo, neki film je hiperfenomen ako se velikom brzinom stvara u nekoliko nastavaka koji svaki put donose nešto novo i ekskluzivno. Filmovi iz serijala poput „Ratovi zvijezda“, „Harry Potter“, „Gospodar prstenova“ su hiperfenomeni, iako su neki od njih temeljeni na knjigama, svejedno velikom količinom novog

11 Usp.: Ž. LIPOVECKI – Ž. SEROA, Globalni ekran od filma do smartfona, 62-66. 12 Usp.: Gilles LIPOVETSKY, Paradoksalna sreća ogled o hiperpotrošačkom društvu (Zagreb: Antibarbarus, 2008.), 54-56.

290 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) i ekskluzivnog potiču velik broj potrošača da ih konzumiraju (zbog toga su česte nadogradnje i promjene scenarija samog filma u odnosu na originalni književni predložak). Zabava kao stvarnost u sebi sadržava različite fenomene (film, televizija, socijalne mreže) koji od potrošača zahtijevaju brzu prilagodbu novom i ekskluzivnom, kao i brzu konzumaciju predloženih sadržaja. Zadaća zabave je stvaranje hiperstvarnosti kao stvarnosti proizvodnje uvijek novih i ekskluzivnih sadržaja koji će se kroz određene pristupe (slika, zvuk, video, reklama) predstavljati kao zavodljivi, koji će pozivati i zahtijevati od potrošača da ih što prije treba konzumirati kako bi se stari sadržaji zamijenili novima. Tim procesom zabava proizvodi hiperstvarnost koja se sastoji od hiperfenomena koji svojom pojavom mogu interpretirati na potpuno nove i drukčije načine postojeću stvarnost u kojoj živimo.13 Sama zabava u jednom trenutku postaje hiperstvarnost kada više nije moguće razlučiti stvarne interpretativne razlike između same zabave i stvarnosti na koju se zabava odnosi kao kada, recimo, gledatelj ili publika koja konzumira film zaključuje da je ono što se dogodilo na filmu identič- no postojećoj stvarnosti na koju se film odnosi. Zabava, kada postane hiperstvarnost, u svoj sadržaj i doseg uklju- čuje televizijski jezik čija brzina i diskontinuitet doprinose stalnoj smjeni sadržaja, nastanku novih sadržaja i zavođenju konzumenta da ga što prije konzumira jer uskoro dolazi novi sadržaj čime televizijski jezik stječe moć proizvodnje hiperstvarnosti.14 U ovom kontekstu možemo dodatno proširiti Postmanovu ideju o televizijskom jeziku i misao o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave i dodati kako je televizijski jezik podudaranje uma i hiperstvarnosti. Time dolazimo do tvrdnje kako je televizijski jezik ne podudaranje, nego proizvodnja hiperstvarnosti za potrebe konzumiranja od strane pasivnog i mentalno nepomičnog ljudskog uma. Međutim, ostaje pokušati u ovom kontekstu opisati i onaj najsloženiji dio ovog pitanja, a to je pitanje interpretacije i kakva je njezina uloga u odnosu prema televizijskom jeziku.

13 Usp.: Ž. LIPOVECKI – Ž. SEROA, Globalni ekran od filma do smartfona, 53-54, 250-253. 14 Usp.: Ž. LIPOVECKI – Ž. SEROA, Globalni ekran od filma do smartfona, 250-253.

291 Oliver JURIŠIĆ, „Televizijski jezik i migrant: Podudaranje uma i zabave“, 284-298

4. Interpretacija

Termin interpretacija po svojoj komplesnosti sličan je terminu medijski jezik. Govoriti o interpretaciji, nije moguće bez osvrta na mnoga druga područja povezana s tim terminom. Iz razloga složenosti interpretacije kao termina i ideje ograničit ćemo se na četiri značenja pojma interpretacija. Jedan pojam susrećemo kod Postmana, dva pojma implicitno susrećemo kod Borisa Groysa, dok treći pojam pronalazimo kod Gillesa Lipovetskog. Kod sva tri autora interpretaciju pronalazimo implicitno u širem kontekstu. Kod Postmana pojam interpretacije implicitno je sadržan u Pos- tmanovu opisu televizijskog jezika kao jezika brzine i diskontinuiteta. Odsutnost jasnijeg odnosa između brzine i diskontinuiteta kod Postmana otežava jasno i precizno određenje što Postman određuje kao interpretaciju. Ipak može se zaključiti da Postman implicitno interpretaciju promatra u negativnom kontekstu kao nešto što je odsutno iz odnosa uma i zabave, odnosno televizijskog jezika. Interpretacija pripada ranijim vremenskim razdobljima koja Postman opisuje kao razdoblja izlaganja (razdoblja: knji- ževnost, poezija, kazalište), dok s otkrićem telegrafa i fotografije interpretacija prestaje biti središte kulturnog života jedne zajednice i društva.15 Interpretacija je kohezivni element unutar određene kulture koja se ujedinjuje s pomoću zajedničkih interpretativnih temelja koji imaju univerzalno značenje za određeno društvo. Postman u pokušaju opisa interpretacije pravi usporedbu između religijskih simbola i znakova koji su univerzalno prihvaćeni u društvu (kao što je, recimo, simbol križa ili neki drugi simbol) i televizijskih propovjednika koji stječu veliku popularnost 1960-ih i 1970-ih godina u Sjedinjenim Američkim Državama. Dok religijski simboli zadržavaju univerzalno zna- čenje i doseg, čime ostavljaju mogućnost postojanja zajedničke interpretacije, televizijski propovjednici fragmentiraju religijsko znakovlje i simbo- liku i time umanjuju sposobnost interpretacije i njezine univerzalne dosege i mogućnosti sadržajnog tumačenja. Postmanova vizija interpretacije pesi- mistična je jer prema njegovu razumijevanju interpretacija s pojavom televizijskog jezika gubi svoj karakteristični univerzalistički smisao i značenje. Kod Groysa susrećemo dva razumijevanja interpretacije koja se temelje na odnosu promatrača i umjetničkog djela. Slijedeći Groysa, možemo govoriti o aktivnoj interpretaciji prema kojoj promatrač aktivno sudjeluje u tumačenju umjetničkog djela (slika, skulptura, roman) tako

15 Usp.: N. POSTMAN, Amusing Ourselves to Death, 63, 65-67.

292 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) da se umjetničko djelo nastoji aktivnom interpretacijom uklopiti u opus umjetničkog djelovanja ili čak u širi društveni kontekst koji je utjecao na umjetničko djelo. Na drugoj strani nailazimo na pojavu novijeg vremena zahvaljujući razvoju filma i videoumjetnosti koju možemo opisati kao pasivnu interpretaciju. Riječ je prije svega o odnosu promatrača (gledatelja) i umjetničkog djela (film, video) gdje je interpretacija već zadana kao interpretativni okvir i promatrač ne sudjeluje aktivno interpretirajući umjet- ničko djelo, nego radije pasivno konzumira njegov sadržaj, što otupljuje kritički i aktivni pristup kroz interpretaciju. Kod Lipovetskog u kontekstu njegova razumijevanja pojma hiper susrećemo ideju interpretacije koju on označava kao ekranosferu. Ekra- nosfera je ideja apsolutne interpretacije stvarnosti, jedan vid monopola na interpretaciju. U kontekstu ideje koju Lipovetsky označava kao ekranosferu možemo govoriti o interpretaciji, kako ističe Lipovetsky, kao ekranokraciji. Ekranokracija je dominacijski i monopolistički pristup stvarnosti i njezinu odnosu prema interpretaciji tako da, recimo, zabava kao hiperstvarnost ima mogućnost postati dominantni ako ne i jedini način razumijevanja stvarnosti kroz ono što Lipovetsky opisuje kao vladavinu ekrana.16 Ova četiri shvaćanja interpretacije na svoj način barem posredno pripadaju i televizijskom jeziku. Postmanova ideja kako interpretacija gubi svoj univerzalistički smisao i značenje nastankom televizijskog jezika spada u onaj dio televizijskog jezika koji smo opisali kao diskontinuitet.17 Diskontinuitet televizijskog jezika koji se formira tako što različite vijesti iz različitih područja života ne mogu stvoriti temelj za univerzalnu interpretaciju Postman opisuje kao show business. Za Postmana show business nije samo sociološki fenomen nego i logična posljedica televizijskog jezika i njegove sposobnosti da onemogući kohezivnu interpretaciju neke cjeline kao što je, recimo, informativni program (vijesti, dnevnik). Postman show business vidi kao ono što smo prethodno označili kao hiperstvarnost. Groysova dvostruka podjela interpretacije na pasivnu i aktivnu iako ne u potpunosti ipak djelimično pripada televizijskom jeziku. Televi- zijski jezik po svojoj naravi teži tome da gledatelj bude pasivni promatrač već interpretiranog sadržaja koji je unaprijed složen i filtriran u određeni oblik prijenosa informacija. U tom pogledu televizijski jezik generira ono što Groys opisuje indirektno kao mentalnu nepomičnost uma pred određe-

16 Usp.: Ž. LIPOVECKI – Ž. SEROA, Globalni ekran od filma do smartfona, 36-39, 283-286, 312, 323-328, 334. (Lipovetsky govori u ovom kontekstu o ekspresivnom ekranu, homo ecranisu i ekranokraciji i ekranosferi.). 17 Usp.: B. GROYS, Art Power, 129. (Implicitno Groys govori o interpretativnom diskontinuitetu.).

293 Oliver JURIŠIĆ, „Televizijski jezik i migrant: Podudaranje uma i zabave“, 284-298 nim sadržajem. Misao Lipovetskog o ideji ekranosfere, koju opisuje i kao ekranokraciju, također pronalazi svoje mjesto u televizijskom jeziku. Televizijski jezik sastavljen od mnoštva različitih vijesti teži njihovu uniformnom interpretiranju čime nastaje interpretativni pristup koji Li- povetsky naziva ekranosferom ili ekranokracijom. Nije riječ o dominaciji vijesti nad stvarnošću, nego je riječ o dominaciji televizijskog jezika u njegovu interpretativnom smislu nad postojećom stvarnošću koju se interpretira.18 S obzirom na to da s jedne strane ne postoji zajednički interpretativni smisao vijesti koje su međusobno različite, ali ipak televizijski jezik teži uniformnosti interpretacije, javlja se određeni problem. Ova poteškoća po- tvrđuje kako televizijski jezik može uključiti samo pasivnu interpretaciju i mentalnu nepomičnost uma i zabavu kao oblik hiperstvarnosti. Televizijski jezik isključuje odnos aktivne interpretacije i zabave jer zabava po svojoj naravi teži uniformnosti i dominaciji interpretacije. Zabava po svojem sadržaju ne uključuje aktivnu interpretaciju kao način razumijevanja stvarnosti. Postmanovu ideju o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave možemo dodatno nadopuniti tvrdnjom kako je riječ o dominaciji i monopolu pasivne interpretacije i hiperstvarnosti nad aktivnom i kritičkom interpretativnom sposobnošću ljudskog uma.

5. Televizijski jezik i migrant

Pod terminom migrant razumijemo određenu postojeću stvarnost koja se javlja kao ona koja zahtijeva interpretaciju. Migrant nije konkretna osoba, nego fenomen koji se uklapa u određeni interpretativni okvir. Tim uklapanjem u interpretativni okvir proizvodi se ono što nazivamo stvarno- šću migranta. Iz prethodnog se čini logičnim primijetiti kako je nemoguć televizijski jezik koji bi proveo mjesece i godine interpretirajući postojeću stvarnost migranta. Takav televizijski jezik bio bi protivan onom televizijskom jeziku o kojem govori Postman. Svakodnevni ljudski jezik također nije u moguć- nosti ponuditi adekvatnu interpretaciju migranta jer svakodnevni ljudski jezik zahtijeva aktivnu i kritičku interpretaciju stvarnosti, što je u sukobu sa zabavom koja teži biti hiperstvarnost, dominantna i monopolistička interpretativna aktivnost u odnosu na stvarnost. Televizijski jezik ne poznaje zahtjeve interpretativne i otvorene slobode interpretacije stvarnosti.

18 Usp.: Ž. LIPOVECKI – Ž. SEROA, Globalni ekran od filma do smartfona, 294- 299. (Lipovetsky ističe video-nadzor kao specifičan oblik monopola i dominacije odnosno oblik ekranokracije.).

294 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Svakodnevni ljudski jezik je aktivni ljudski um koji interpretira stvarnost oko sebe. Nije riječ o govornom jeziku, nego je riječ o aktivnoj i kritičkoj sposobnosti ljudskog uma da ponudi adekvatnu interpretaciju stvarnosti koja ga zanima i za koju ima određeni interes. Svakodnevni ljudski jezik ne može prihvatiti kao svoju temeljnu osobinu pasivnu interpretaciju i mentalnu nepomičnost uma koja nema nikakve aktivne refleksije u odnosu prema stvarnosti i ne može prihvatiti zabavu kao konačnu interpretaciju stvarnosti. Svakodnevni ljudski jezik kao sposobnost interpretacije ne može prihvatiti apsolutnu dominaciju i monopol hiperstvarnosti i hiperfenomena nad postojećom stvarnošću i ljudskim umom. Televizijski jezik i svakodnevni ljudski jezik dva su različita razumijevanja uloge i zadaće ljudskog uma u interpretaciji stvarnosti. Ovaj nekad pritajeni, nekad otvoreni sukob možemo osjetiti u odnosu između stvarnog susreta sa živom ljudskom osobom koja je migrant i s jednomi- nutnim televizijskim prilogom koji jedino što govori jest da netko tko je migrant ne želi, recimo, ostati u BiH, nego želi isključivo ići u Njemačku ili neku drugu zemlju Europske unije. Televizijski jezik proizvodi zabavu i kao svoj vlastiti surogat, kao ono što proizlazi iz nečega što je temeljno i prethodi surogatu. Zabava kao surogat televizijskog jezika po svojoj naravi teži ekranokraciji, teži postati jedna hiperstvarnost koja unutar sebe ujedinjuje televizijske jezike u jedinstvenu i monolitnu interpretaciju izvan koje nije moguća alternativna interpretacija. Televizijski jezik po svojoj naravi, jer je izvor hiperstvarnosti, teži monopolu nad interpretacijom. Time dolazimo do tvrdnje kako televizijski jezik nije podudaranje uma i zabave, jer postoji mogućnost da podudaranje dopušta aktivniji i kritičkiji pristup interpretaciji, nego je televizijski jezik dominacija ekranosfere nad svakodnevnim ljudskim jezikom. Ta tvrdnja utječe i na odnos televizijskog jezika prema migrantu kao pojavi koju se interpretira. Uzmimo za primjer neke interpretacije televizijskog jezika o tome tko je migrant: -migrant je zaštitni znak (trade-mark) savršenog čovjeka, plemeniti divljak kako ga je zamislio Rousseau i koji je postao zao jer ga je pokvario zapadni čovjek bijele boje kože; -migrant je bezgrešan izvorni čovjek izišao iz zemaljskog raja i postao grešan zahvaljujući kolonijalnim silama Zapada; -migrant je žrtva zavođenja zapadne Eve koja je zavela i upropasti- la migrantskog Adama; -migrant je silovatelj, kriminalac, islamski terorist i ubojica; -migrant je islamski proizvod za maltretiranje savjesti kršćanstva;

295 Oliver JURIŠIĆ, „Televizijski jezik i migrant: Podudaranje uma i zabave“, 284-298

-migrant je biološko oružje usmjereno protiv biološki umirućeg Za- pada i Europe; -migrant je savršeno obrazovan, vrhunski intelektualac koji se lako i slobodno integrira u zapadna društva i vrijednosti; -migrant je kulturološki ispod zapadnog čovjeka; -migrant je muškarac u najboljim godinama za ratovanje koji će uskoro s vojskom migranata zauzeti Vatikan; -migrant je superiorno nadmoćan sekulariziranom i ateističkom za- padnjaku. To su neke od interpretacija migranta kao stvarnosti. One proizlaze iz televizijskog jezika i njegove brzine i diskontinuiteta. Za televizijski jezik migrant je hiperfenomen zabave, fenomen hiperstvarnosti koja se kao nešto novo, zavodljivo i ekskluzivno treba konzumirati. Stvarnost za koju televizijski jezik ne dopušta aktivnu i kritičku umsku interpretaciju, nego zahtijeva mentalnu nepomičnost uma. Migrant je sadržaj koji se konzumira kao već interpretirani proizvod i kao već interpretirana stvarnost. Migrant s televizijskim jezikom postaje hiperfenomen, sadržaj koji se kao nešto novo i ekskluzivno proizvodi i konzumira. Odnos televizijskog jezika prema migrantu slijedi prethodno izre- čenu tvrdnju o televizijskom jeziku kao pasivnosti uma pred hiperstvar- nošću. Ne postoji striktno ono što Postman iznosi kao temeljnu tvrdnju o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave. Podudaranje uma i zabave nije stvarno podudaranje kako je to mislio Postman, nego je riječ o monopolu koji zabava kao hiperstvarnost ima nad stvarnošću i posljedič- no ljudskim umom. Kada govorimo o televizijskom jeziku i migrantu, ne možemo se složiti s Postmanom kako je riječ o podudaranju uma i zabave. Radije tvrdimo da je riječ o dominaciji i monopolu hiperstvarnosti nad umom. Ne postoji podudaranje između stvarnosti migranta i televizijske intepreratcije njegove pojave. Postoji dominacija i apsolutiziranje stvarnosti migranta od strane televizijskog jezika s pomoću brzine i diskontinuiteta čime se migrant proizvodi kao hiperfenomen. Televizijski jezik i migrant nisu u pravičnom i recipročnom odnosu kao jedan jezik koji se trudi interpretirati postojeću stvarnost. Kod televizijskog jezika i migranta ne postoji uzajamni odnos. Postoji dominacija i monopol televizijskog jezika nad migrantom kao pojavom koja se televizijskim jezikom pretvara u hiperfenomen i hiperstvarnost. Migrant interpretiran televizijskim jezikom postaje zabava, novi i ekskluzivni sa- držaj koji se pasivno i mentalno nepomično konzumira kao proizvod. Za televizijski jezik migrant nije postojeća stvarnost i ljudska osoba, nego je hiperproizvod televizijskog jezika

296 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Zaključak

Televizijski jezik je jezik koji ima karakteristiku stvaranja pasivnosti kada govorimo o ljudskom umu i njegovu odnosu prema stvarnosti. Razlog umske pasivnosti treba tražiti implicitno u dvije karakteristike televizijskog jezika koje je Neil Postman definirao kao brzinu i diskontinuitet. Međutim, brzina i diskontinuitet nisu dovoljni kao izolirani elementi da bi se razumjelo na koji način televizijski jezik stvara pasivnost uma pred njegovom zadaćom interpretacije svijeta u kojem egzistira. Niti je dovoljno ustvrditi zajedno s Postmanom kako je televizijski jezik podudaranje uma i zabave. Potrebno je bilo djelomično pokazati kako nastaje pasivnost uma u odnosu na stvarnost. Pasivnost uma nastaje zbog televizijskog jezika kao interpretatora stvarnosti koji u određenom trenutku generira zabavu kao svoj vlastiti surogat. Ovaj proces nastanka zabave iz televizijskog jezika stvara područje hiperstvarnosti kao oblika interpretacije postojeće stvarnosti. Narav hiperstvarnosti takva je da ona zahtijeva pasivni um kao konzumenta već interpretiranog sadržaja. Nije moguće govoriti stoga o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave, nego o dominaciji i monopolu hiperstvarnosti nad umom. Televizijski jezik je interpretativni proces koji proizvodi stanje pasivnog, odnosno mentalno nepomičnog uma pred stvarnošću i njezinom interpretacijom. Slijedeći tri autora o kojima je bilo riječi, dolazimo do negativne slike odnosa televizijskog jezika prema ljudskom umu i njegovoj interpretativnoj aktivnosti. Televizijski jezik ne poznaje aktivni i kritički ljudski um kao sugovornika u interpretaciji stvarnosti, nego preferira ljudski um kao instrument konzumacije sadržaja koji proizvodi zabava. Posljedično i migrant kao ono što treba interpretirati ne može biti prikazan kao stvarnost koju se može aktivno i kritički interpretirati. Televezijski jezik migranta proizvodi kao zabavu, kao dio hiperstvarnosti i migrant kao proizvod zabave zahtijeva pasivni um odnosno mentalno nepomičan um. Na taj način televizijski jezik, proizvodeći migranta kao hiperfenomen zabave, otupljuje aktivnu i kritičku sposobnost ljudskog uma i njegovu interpretaciju fenomena migranta. Migrant je u odnosu između uma i zabave, u odnosu između hiperstvarnosti i pasivnog uma hiperproizvod koji se javlja kao nešto novo i ekskluzivno, nešto što treba kao zabavni sadržaj što prije konzumirati. Migrant nije postojeća stvarnost jer ne postoji aktivna i kritička interpretacija uma zainteresirana za razumijevanje cjelokupnosti i ukupnosti migranta (njegove biografije, kulture, motiva migracije, obiteljske pozadine,

297 Oliver JURIŠIĆ, „Televizijski jezik i migrant: Podudaranje uma i zabave“, 284-298 budućih želja i planova). Migrant nije postojeća stvarnost, migrant je hiperstvarnost proizvedena ne za potrebe podudaranja uma i zabave, nego je proizveden kao zabava na temelju interpretativnog monopola i dominacije televizijskog jezika nad ljudskim umom i stvarnošću.

LANGUAGE OF TELEVISION AND MIGRANTS: PERSPECTIVES OF INTELLECT AND ENTERTAIMENT

Summary

The phenomenon of migration and the experience of migrants is impossible to summarize even when we go into specifics. Diverse sociological, religious, and political approaches have produced a large volume of literature and research. This article is a modest attempt at partial understanding and maintains a limited scope. Research on language is to some extent rendered impossible, as it posits an understanding of language as a complete experience of communication. Hence, the term language is limited here to the definition of television language formulated by Neil Postman. We leave aside the language of media as a generic term for all the actual means of communication, which goes beyond the language of television. The term ‘migrant’ also does not include sociological, religious, political and anthropological interpretation but is limited to the fields of news and entertainment. Even the terms of news and entertainment are understood in the sense defined by art theorist Boris Groys and philosopher Gilles Lipovetsky. Hence the scope and purpose of the present article is not a comprehensive attempt at some sort of final interpretation of the reality of the migrant experience through a hermenautical approach. Rather, the article is a synthesis of views by three authors in a narrow context limited by the terms ‘the language of television’, ‘news’ and ‘entertainment’, so that discussion of the migrant phenomenon can be continued and developed into new and different views and interpretations. Key words: language of television, intellect, entertainment, interpretation, hy- per, Neil Postman, Boris Groys, Gilles Lipovetsky, migrant.

Translation: Oliver Jurišić and Kevin Sullivan

298 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

299 UDK: 159.923:616.89-008 27-46-75 Izvorni znanstveni rad Primljeno: ožujak 2020.

Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu Josipa Stadlera 5, BiH – 71 000 Sarajevo [email protected]

TIPOVI LIČNOSTI I DISTORZIJA MOĆI U ODGOJNOM SUSTAVU CRKVE

Sažetak

U članku se analiziraju tipovi ličnosti u odgojnom sustavu Crkve koji, s obzirom na psihološku strukturu, zrelost ili patologiju, mogu koristiti moć u evanđeoskom duhu kao služenje ili koristiti moć u njezinu iskrivljenom obliku – iskorištavanju drugih radi vlastitih gratifikacija i interesa. Cilj je analizom zdravih i patoloških dinamika ličnosti – narcistične, histrionske i granične – u formacijskom procesu otvoriti slijepe pjege kako bi se pravovremeno dijagnosticirale i liječile osobe koje imaju ozbiljnih poteškoća zbog kojih mogu nanijeti psihološku i duhovnu bol drugima. Poseban naglasak je na analizi pandemije kulture narcizma koja eksponencijalno raste kako u sekularnom, tako i u ek- lezijalnom kontekstu. Rad je podijeljen u tri tematske cjeline koje su artikulirane u više podcjelina. U prvom dijelu ukazuje se na potrebu pedagoške obnove i analiziraju čimbenici koji mogu uvjetovati formaciju ili deformaciju ličnosti. Drugi dio obrađuje teološko-biblijsku sliku služenja i moći u Novom zavjetu uz psihološko tumačenje želje za moći. Treći dio donosi zdrave i patološke tipologije ličnosti koje su prisutne u odgojnom sustavu i ukazuje na formacijske propuste koji mogu favorizirati patološke i/ili nezrele dinamike. Ključne riječi: moć, služenje, ličnost, poremećaji ličnosti, narcizam.

Uvod

Na hodočasničkom putu kroz zemaljski Jeruzalem Bog izabire pojedince pozivajući ih na posebno blisku suradnju kako bi zajedno s njim hranili povjereni narod Božjom riječju i milošću te usmjeravali na konačni

300 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) cilj ovoga putovanja – nebeski Jeruzalem. Kristovi suradnici, ministerijalno svećeništvo, imaju ključnu ulogu u pripravi Božjeg puka da mu srce ne otvrdne, ne osili u obećanoj zemlji (usp.: Lk 21,34), nego da se kontinuira- no transformira postajući „kristoliko“. Bog u svojem originalnom djelovanju, s besprijekornom decidira- nošću, izvodi takve pedagoške pothvate, spasenjske podvige i evangeliza- cijske preobrazbe kakve iščitavamo u narativima osoba koje su dobile dar poziva. Mnoga svjedočanstva Bogu posvećenih osoba (svećenika, redovnika, redovnica) otkrivaju takav slijed događaja, interpersonalnih odnosa, životnih padova i uspona koji, kada se pogledaju kao jedna cjelina, pokazuju pravu biblijsku dramu, takav scenarij koji od uvodnog dijela pa do epiloga ne ostavlja slušatelja ravnodušnim. U XXI. stoljeću, eri narcizma, mnoga srca su postala „imuna“, „anestezirana“, za poticaje Duha Svetoga, koji neprestano pobuđuje osobe da se odvaže odgovoriti na poziv te načinom života svjedočiti kraljevstvo nebesko, a konkretnim primjerom služenja druge poticati na nasljedo- vanje, darivanje. Biti nositelj Radosne vijesti, svjedočiti ju u društvu koje sve agresivnije pomiče granice afektivnom izražavanju i moći, velik je izazov i poseban misijski zadatak. Papa Franjo, ukazujući na antropocentrični imanentizam, uočava: „Razvija se psihologija groba, koja malo-pomalo pretvara kršćane u mumije iz muzeja. Razočarani stvarnošću, Crkvom ili sami sobom, žive u stalnoj napasti da se prepuste sladunjavoj melankoliji, beznađu, što obuzima srce kao 'najdragocjeniji eliksir zloduha'.“1 Kako bismo razumjeli određene intraeklezijalne fenomene i anomalije poput distorzije moći, autoreferencijalnosti, duhovne mlitavosti, u ovom radu ćemo istražiti teološko-biblijsku, a posebno psihološku pozadi- nu rastućih anomalija koje otvaraju teške rane na Tijelu Kristovu. Određeni formativni postupci, umjesto da djeluju kurativno, mogu doprinositi doda- tnom razvoju upalnih procesa te dovesti do „gangrenoznog“ stanja psihe i duha. Povezujući biblijsku terminologiju sa psihološkom i psihijatrijskom, možemo napraviti paralelu: čovjek „kamena srca“ bio bi onaj koji ima po- remećaj ličnosti,2 a čovjek sa „srcem od mesa“ bila bi zdrava ličnost (usp.: Ez 11,19). Slijedeći ovu tipologiju, u radu će biti obrađene tri tematske jedinice koje se artikuliraju u više podcjelina.

1 Papa FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. XI. 2013.), (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2013.), br. 83 (dalje: EG). 2 Ličnost nije sinonim za osobnost, ličnost je širi pojam od osobnosti te ih treba razlikovati. Ličnost obilježava sveobuhvatnu psihičku strukturu, a osobnost su neka obilježja osobe. Dražen BEGIĆ, Psihopatologija (Zagreb: Medicinska naklada, 2014.), 129.

301 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322

U prvom dijelu ukazuje se na potrebu pedagoške obnove te se analiziraju izazovi odgoja u postmoderni. Drugi dio obrađuje teološko-biblijsku sliku služenja i moći u Novom zavjetu uz psihološko tumačenje želje za moći. Treći dio donosi zdrave i patološke tipologije ličnosti koje su prisutne u odgojnom sustavu i ukazuje na formacijske propuste koji mogu favorizirati patološke i/ili nezrele dinamike.

1. Potreba za pedagoškom obnovom3

1.1. Opasnost od isključivih pristupa u formaciji

Kako bismo dobili cjelovit uvid u psihološku i duhovnu dimenziju odgajanika u formaciji, nužan je interdisciplinarni pristup4 koji pomaže da se ne upadne u opasnost od apsolutiziranja jedne dimenzije, što bi moglo dovesti do iskrivljene percepcije odgajanika, ali i apliciranja neprikladnih metoda koje, iako se nazivaju odgojne, nemaju odgojni karakter. U ovom dijelu istražit ćemo koje su to potencijalne opasnosti koje mogu blokirati interdisciplinarni pristup u odgojnom kontekstu. Prva opasnost je promatrati osobu u dihotomiji naravi i milosti, odnosno psihološku i duhovnu dimenziju gledati kao dva zasebna entiteta s vlastitim konfiguracijama i algoritmima. Ovakav pristup koji slijedi di- hotomiju protivi se teološkom aksiomu sv. Tome Akvinskog koji povezuje milost i narav, ističući kako „milost pretpostavlja narav“.5 Drugim riječi- ma, narav i milost su povezani, s tim da milost može usavršavati ljudsku narav. Razumjeti osobu u njezinoj jedinstvenosti i cjelovitosti, zahtijeva od odgojitelja znanje, sposobnost i vještine kako bi empatijskim pristupom mogao doći do osobe, upoznati njezine blokade, prepreke, u konačnici, metaforički govoreći, upoznati njezine „duhovne visine i psihološke du- bine“. Sam odgojitelj treba imati integriranu strukturu iz koje proizlazi „integriran pogled“ na psihološku (naravnu) i duhovnu (nadnaravnu) dinamiku odgajanika. Između te dvije dimenzije postoji recipročan odnos: rast u ljudskoj zrelosti vodi prema duhovnom rastu, kao što i duhovni rast stimulira psihološki rast.

3 Usp.: CONGREGAZIONE PER L’EDUCAZIONE CATTOLICA, Direttive sulla preparazione degli educatori nei seminari (4. XI. 1993.), br.10. 4 Za detaljan prikaz interdisciplinarnog pristupa vidi: Fabrizio RINALDI, Vocazione cristiana come dialogo. Tra teologia e psicologia (Bologna: Edizioni Dehoniane Bologna, 2017.). 5 Toma AKVINSKI, Summa th. I. q. 2, a. 2.

302 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Druga opasnost sastoji se u promatranju psihologije i teologije u isključivom stavu „ili – ili“. Ovdje se radi o dva autonomna područja koja u dijaloškom susretu pomažu razumjeti čovjeka6 u njegovu formacijskom procesu. Nije rijetkost susresti odgojitelje u formacijskim institucijama koji se s pejorativnim tonom i omalovažavajućom retorikom odnose prema psihološkim stručnjacima ili psihologiji općenito. Takav stav je dija- metralan službenom stavu Kongregacije za katolički odgoj7 i Kongregaci- je za kler,8 koji u svojim dokumentima o odgoju kandidata ističu i promiču važnost suradnje s drugim znanostima, napose psihologijom. Drugim riječima, takva negativna evaluacija i sud ne proizlaze iz službenog stava katoličkih institucija odgovornih za katolički odgoj, nego iz vlastite psihodinamike. Već sama uporaba primitivnog mehanizma obrane – oma- lovažavanje – govori o rigidnoj strukturi, koja svojom krutošću drži pod kontrolom, metaforički govoreći „skelet u ormaru“, odnosno dubok psiho- loški konflikt. Paradoksalno, ali takve osobe koje govore u negativnom tonalitetu, najčešće se jako puno „bave psihologijom“ koja, očigledno, dok s njom „koketiraju“, duboko dira njihovu nutrinu. Nadalje, opasnost za odgojni sustav sastoji se i u tome da takvi odgojitelji u nekim situacijama postanu slijepi pred manifestnom simptoma- tologijom te dopuste ređenje neprikladnog kandidata. Posljedice tih metoda vide se netom nakon ređenja kada osoba dođe do prvih većih prepreka, što nerijetko rezultira napuštanjem zajednice, što je postalo, čini se progre- dirajući trend. Postoje situacije u kojima nezreo stav odgojne figure utječe na mišljenje kandidata koji, prepoznavši psihološki problem, povjeri ga odgojitelju s ciljem traženja psihološke pomoći. Negativan stav odgojitelja prema psihološkoj struci utječe na kandidata koji, budući da je još u procesu sazrijevanja, odgojitelja promatra kao vjerodostojan autoritet, čije se mišljenje prihvaća bez filtriranja i refleksije. Neki odgojitelji svjesno ili

6 O suradničkom odnosu teologije i psihologije u cilju integralnog razumijevanja ljudske dinamike vidi: Amadeo CENCINI – Alessandro MANENTI, Psicologia e teologia (Bologna: Edizioni Dehoniane Bologna, 2015.). Poznavanje temeljenih postavki psihologije, pa čak i psihijatrije pomaže u boljem razumijevanju karizmatske dimenzije čovjeka. Vidi: Marinko PERKOVIĆ, Karizmatski pokret. Nada ili možda nešto drugo za Katoličku Crkvu (Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet, 2019.), 29. 7 Usp.: KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ, Smjernice za korištenje psihološke struke u primanju i odgoju svećeničkih kandidata (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2009.), 4. 8 Usp.: KONGREGACIJA ZA KLER, Dar svećeničkog zvanja. Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis. Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i izobrazbi (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2017.), (dalje: RFIS).

303 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322 nesvjesno koriste tu naivnost odgajanika i indoktriniraju ih protiv suradnje sa psihološkim stručnjacima. Postoji određeni broj mladih odgajanika koji, iako imaju ozbiljne psihološke, pa i patološke poteškoće, bivaju instruirani da rješenje traže u duhovnosti, koja može imati epilog sterilne duhovnosti. Duhovnost bez naravne osnove (po)ostaje nužno sterilna. Posljedice takve krive dijagnoze, a posljedično, krive terapije, u nekim slučajevima završe u predpsihotičnom ili psihotičnom stanju. Treća opasnost je sklonost psihologiziranju u formacijskom procesu. Pod tim fenomenom razumijevamo sklonost da se duhovni problemi reduciraju na psihološke ili se promatra duhovnost kroz prizmu psihologije i subjektivizma.9 Oduprijeti se spiritualizmu, znači ne reducirati psiho- lošku dimenziju na duhovnu, tj. pogrešno je psihološki problem spirituali- zirati. Ovi ekstremi predstavljaju „redukcionizam“ čovjekova integriteta i, u konačnici, mogu voditi unutarnjem „rascjepu“ psihološkog i duhovnog, što je u suprotnosti s biblijskim pogledom na čovjeka koji je cjelina triju komponenti: tijela, duha i duše (usp.: 1 Sol 5,23). Koristeći se psihološkim kompetencijama u formacijskom procesu, mnogi problemi na području psihoafektivnih poteškoća i psihopatologija mogli bi biti pravovremeno prepoznati, prevenirani, terapijski obrađeni, neki čak i posve uklonjeni. Takav pristup omogućava rast i razvoj „inte- griranog subjekta“ koji nije podložan unutarnjoj podijeljenosti i neskla- dnostima koje mogu postupno potkopavati poziv, što se konsekventno manifestira kao gubitak gorljivosti10 za evanđeoske istine, a s vremenom i kao gubitak autentičnosti i dosljednosti. Imati određeno znanje iz psiho- loško-pedagoške struke, nužno je kako bi se formacija, uz svoje odgojne zadaće, koja teži transformaciji nutrine i suobličavanju Kristu, Velikom svećeniku (usp.: Heb 3,1), mogla na naravnoj razini koristiti instrumen- tima kako bi prevenirala i potakla na terapijski proces one osobe koje, premda imaju poziv, moraju se nositi s poteškoćama na naravnoj razini. Određene psihološke manjkavosti moraju prije ređenja biti umanjene ili uklonjene, ovisno o kojem je poremećaju riječ. Novi dokument Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis navodi teške psihopatologije kao zapreku za duhovni poziv. Dokument daje sljedeće upute: „treba izbjegavati pripuštati u sjemenište one koji pate od neke bolesti, očite ili prikrivene (npr. shizofrenije, paranoje, bipolarnog poremećaja, parafilije i dr.) koja ugrožava prosuđivanje osobe i, samim

9 Usp.: Carlo BRESCIANI, „Nuove tendenze nell’accompagnamento dell’educatore psico-spirituale“, Tredimensioni 11 (2014.), 256. 10 Usp.: EG br. 78.

304 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) tim, njezinu sposobnost da na sebe preuzme obveze koje proizlaze iz toga zvanja i službe“.11 Dobre preventivne mjere doprinose dobrim prognostič- kim indikacijama za rast i razvoj u autentičnosti i skladnosti u pozivu.

1.2. Izazovi odgoja u postmoderni

Razumjeti kompleksnost odgoja, rasta i razvoja mladih osoba u epohi postmoderne, zahtijeva pristup koji će paralelno opservirati dvije komponente: psihološku i sociokulturnu klimu u kojoj odrastaju. Primarna stanica ili grupa u kojoj živi čovjek je obiteljska, dok pod sekundarnim grupama razumijevamo sve one koji se kasnije razvijaju izvan obiteljskog konteksta: škola, zajednica, radne i druge grupe. Obiteljski kontekst, odnos s primarnim figurama, napose s majkom, osobito je važan za postavljanje psiholoških i socijalnih temelja za rast i razvoj stabilne i pozitivne slike o sebi, prihvaćanje sebe, usvajanje vrijednosti. Način kako je življen dijadni odnos majka-dijete, kasnije trijadni odnos (majka-dijete-otac), postaje prototip budućih odnosa koje će dijete razvijati u kasnijem životu. Obiteljska jezgra, međusobni odnosi, kohezija među članovima, uz genet- ske predispozicije, formira psihološku, socijalnu i duhovnu matricu osobe. Postmoderna obitelj nosi nešto drukčiju sliku obitelji u odnosu na vrijeme moderne. Danas je sve više obitelji u kojima se uočava nedostatak figure autoriteta, ili slaba prisutnost figure oca u obitelji. S jedne strane nedostatak oca, s druge strane fenomen posesivnih majki. Postavlja se pitanje kako se odvija razvoj kod djece koja odrastaju bez oca, kako izgleda „psihologija bez oca“.12 Budući da su obiteljske interakcije značajno oskudne, uz rastuću pojavu disfunkcionalne obitelji, krize roditeljstva koja se manifestira kroz želju vječnog mladenaštva – adolescencije,13 samo su neki od čimbenika koji doprinose razvoju krhkog, nesigurnog identiteta te nestabilne slike o sebi. Društvene strategije favoriziraju emotivizam, potiču psihološku ovisnost, infantilizam.14 Neka sociokulturna strujanja stimuliraju namjerno i/ili nenamjerno strah od vezivanja, uzdižući hedoni-

11 RFIS, 191. 12 Usp.: Stefano PARENTI, Fatherless. L’assenza del padre nella società contemporanea (Crotone: D’Ettoris Editori, 2016.), 151. 13 Usp.: Giovanni CUCCI, La crisi dell’adulto. La sindrome di Petar Pan (Assisi: Cittadella Editrice, 2012.), 15-18. 14 Usp.: Armando MATTEO, „Generare nella fede: una battagli culturale”, intervento alla Plenaria del Pontificio Consiglio per la Cultura, 6-9 febbraio 2013. http://www. cultura.va/content/cultura/it/plenarie/2013giovani/input/matteo.html (15. 2. 2020.).

305 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322 stičke komponente prezentizma (usmjerenost na sadašnji trenutak) i kon- formizma gdje svatko živi unutar svoje zone ne napuštajući je i zatvara se u individualizam.15 Ako sve navedene „simptome i sindrome“ postmodernog mentalite- ta, koji se brzo multipliciraju i prikazuju kroz različite bihevioralne obrasce, zamislimo kao niz utjecaja koji cirkuliraju ostavljajući svoj pečat na formi- ranje i/ili deformiranje razvoja identiteta osobe, onda postaje razumljivo zašto imamo mlade ljude s vrlo krhkim psihološkim strukturama, koje izvor svojeg identiteta ne nalaze u vrijednostima, nego subjektivizmu (potrebama i emocijama). Svi ti razlozi dovode do toga da je sve veći broj mladih koji se boje odrasti.16 U takvu psihološkom i sociokulturnom konglomeratu pojam žrtve, odricanja i sebedarja postaje „nemoguća paradigma“ i potencijalna opasnost za narušavanje homeostaze ega koji je zatvoren u vlastiti konfor- mizam. Konstantno uživanje u subjektivnim zadovoljstvima vraća čovjeka u ograničenost i zatvara ga u samoga sebe. Koristeći metaforu, možemo reći da čovjek postmoderne postaje sve više „afektivni rob“. Kada se kod osobe u formaciji, koja je podložna svim izazovima psiholoških i socijalnih čimbenika, stvori začarani krug unutar kojeg traži zadovoljstva na razini horizontalnih vrijednosti (naravnih), a koje su u kontradikciji i neskladnosti s nadnaravnim vrijednostima (evanđeoskim), rezultat je pojava tjeskobe, depresivnih raspoloženja, paranoidnih crta, opsesivno-kompulzivnih radnji i drugih oblika psiholoških i psihopatoloških stanja. Uzimajući u obzir sve do sada analizirano, evociraju se određena pitanja kako spomenute dinamike utječu na poziv, na samu jezgru poziva, a to je služenje. Kako ti čimb- enici utječu na percepciju moći? Hoće li i na koji način moć doživjeti svoju puninu u služenju ili će doći do distorzije moći, a time i do demoralizacije? Prije negoli se upustimo u analizu iz perspektive ličnosti, obradit ćemo izvornu – teološko-biblijsku – zbilju moći i služenja.

2. Teološko-biblijska zbilja

2.1. Moć i služenje u Novom zavjetu

U Lukinu evanđelju Isus, u odnosu na ondašnji sekularni, nezna- božački svijet, uvodi novu paradigmu služenja u kojoj pokazuje kako je najveći i najmoćniji onaj koji služi. Isus ne donosi samo teorijski okvir,

15 Usp.: EG, 67. 16 Usp.: Stanislaw MORGALLA, „Giovani: futuro, vergogna, cura di sé“, Tredimen- sioni 9 (2012.), 129 -137.

306 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) prikladan promidžbeni materijal, nego konkretno, vlastitim primjerom svjedoči predanje i služenje drugima: „A ja sam među vama kao sluga“ (Lk 22,27). Moć kao istinsko služenje može isključivo doći iz vertikalne relacije jer onaj koji služi, participira u moći Onoga koji ju daje. Osoba koja je pozvana na posvećeni život u teocentričnom samonadilaženju,17 u intimnom odnosu s Bogom, biva poučena kako snagom službe i fun- kcijom koju obavlja biti Božji posrednik koji oprašta, slavi, tješi, hrabri, potiče, blagoslivlje, evangelizira, ispovijeda, dijeli sakramente. Tu moć možemo nazvati „sveta moć“18 koja, služeći drugima, vodi spasenju. Sve te radnje koje osoba obavlja ne proizlaze iz njezine psihološko-socijalne sposobnosti, niti iz intelektualnih, teoloških spoznaja, niti je pitanje spo- sobnog leadershipa. Moć koju dobiva za svoje poslanje je moć koju joj daje Krist (usp.: Lk 9,1-3). Vlast i moć koju Isus daje postaje sastavni dio redovničkog/svećeničkog identiteta, a življenje u skladu s tim identitetom radosno je služenje drugima: „Jer vam dadoh primjer da i vi tako činite kao što ja učinih vama“ (Iv 13,15). Iz teološko-biblijske perspektive značenje moći i vlasti je jasno, ona u svojem pravom smislu jest služenje radi spasenja drugih. Iz toga proizlazi da svaka vlast i moć koja nije u funkciji istinskog služenja predstavlja iskrivljenu funkciju vlasti i moći. „Vršiti vlast među braćom znači služiti im po primjeru onoga koji 'život svoj dade [...] za mnoge' (Mk 10,45) kako bi i oni mogli položiti vlastite živote.“19 U sljedećim analizama distorziju moći nećemo istraživati na teo- loškoj razini, već na razini psiholoških dinamika. Primjeri pokazuju kako se u odgojnom sustavu Crkve mogu naći osobe – određeni tipovi ličnosti, koji se mogu „ugnijezditi“ u formacijskom korpusu, proći kroz formacijske etape kao kroz „galeriju“, vidjeti puno toga lijepog, korisnog, biti odušev- ljeni i zaljubiti se u ideale i vrijednosti, ali ne integrirati vlastitu ličnost u skladu s predloženim i izabranim vrijednostima ili idealima. U psihološkoj analizi koja slijedi pokušat ćemo dati tumačenje zašto dolazi do spomenute diskrepancije koja se sve češće uviđa i poput anomalije „prekriva“ lice Crkve i njezinih službenika koji su pozvani na svetost, ističući njezinu dru-

17 Teocentrično samonadilaženje sastoji se u nadilaženju vlastitog „ja“ kako bi se uspostavio odnos s Bogom i predalo Božjoj volji. 18 Usp.: HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA (ur.), Katekizam Katoličke Crkve (Zagreb: Glas Koncila, 1994.), br. 874,. (dalje: KKC). 19 KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Služenje autoriteta i posluh. Faciem tuam, Domine, requiram (Zagreb: HKVRP, 2008.), 28.

307 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322 gu stranu kao da je jedina, a to je grešnost i ljudska sklonost imanentnom.20

2.2. Psihološka krhkost i hijerarhijska moć

U ovom dijelu obradit ćemo psihološke dinamike koje mogu biti pokazatelji kako određeni tip ličnosti može iskoristiti moć za egocentrične porive. Nije svaka psihološka slabost, nesigurnost, neuravnoteženost poka- zatelj da će kandidat u formaciji ili prezbiter, ako dođe na vodeće mjesto, zlorabiti moć. Psihološke nezrelosti na afektivnom i seksualnom području, ako se radi s osobama, mogu biti nadvladane, integrirane. Afektivne slabosti su mjesta rasta, bolne točke psihološkog funkcioniranja preko kojih netko može dosegnuti veći stupanj zrelosti. U duhovnom smislu korist je kada se psihološka borba preobrazi u duhovni boj, a to je ujedno i cilj psihološko-duhovnog praćenja i sazrijevanja, koje se manifestira u postup- nom moralnom napredovanju i autentičnosti. Postoje određeni tipovi ličnosti kod kojih su uočljivi psihološki nedostaci: fragilan ego, nestabilna mentalna struktura, nejasna slika identiteta, uključujući i spolni identitet, negativna slika o sebi, neuravnotežen afektivni svijet, oskudni interpersonalni odnosi, manjak empatije, strah od egzistencijalnih izazova, duboko ukorijenjena nesigurnost u vlastitu vrijednost i postojanje. S druge strane, takve osobe mogu percipirati duhovni stalež kao poziv koji priskrbljuje „svetu moć“. Ta moć može biti izvor afirmacije, uspjeha, prestiža, osjećaja posebnosti, grandioznosti, u nekim slučajevima svemoći, vlasti, dominacije i posjedovanja.21 Kod onih osoba koje svjesno ili nesvjesno bježe iz „psihološke praznine“ u „obećavajuću zemlju“ ideala i vrijednosti može se javiti magijska fantazija kako duhovni stalež može prekriti ili anulirati osjećaj in- feriornosti i izolacije. Budući da dolazi do dihotomije, podjele tjelesnog i duhovnog, aktiviraju se određeni mehanizmi negacije i potiskivanja naravne dinamike te se ne postavlja pitanje, niti se ulazi u eksploraciju, a što s odreknućem koje poziv sa sobom nužno nosi. Čega sam se odrekao/la zbog Krista? Kako živim to odreknuće? Jesam li izabrao/la slijediti Krista, ili je nastupio spontani slijed automatskih radnji? Nije rijetkost da se kan- didati/ice iznenade na pitanje kako si napravio/la izbor i što je cijena tvoje-

20 Usp.: O seksualnim anomalijama i patologijama vidi: Giovanni CUCCI – Hans ZOLLNER, Crkva i pedofilija. Psihološko-pastoralni pristup (Zagreb: FTI, 2011.); Amadeo CENCINI, È cambiato qualcosa? La Chiesa dopo gli scandali sessuali (Bologna: Edizioni Dehoniane Bologna, 2015.), 19-65. 21 Usp.: Amadeo CENCINI, È cambiato qualcosa?, 185-190.

308 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) ga izbora? Nije mali broj osoba koje nisu prošle proces žalovanja zbog odreknuća, zbog cijene koju celibat/čistoća zahtijeva. Kliničko iskustvo rada s osobama u formaciji pokazuje da značajan broj osoba ne proradi „odreknuće“ od naravnih gratifikacija, posebno na području spolnosti, ili ako proradi, radi se o površnim proradama koje se nisu uspjele konsolidi- rati u strukturi osobe. Nerijetko se susreće da se u različitim oblicima ma- nifestnih kompenzacija, kao što je pretjerano uživanje u alkoholu, hrani, igricama, kladionicama, radi o latentnoj formi frustracije zbog odreknuća. Kada osoba nije dovoljno afektivno zrela, može kompenzacijski koristiti moć i vlast kako bi prekrila neriješene konflikte, strahove, i du- boke nesigurnosti. Postoje formacijske kuće ili biskupije u kojima s vremena na vrijeme „eruptira“ afektivna dimenzija kandidata ili već zaređen- og svećenika, redovnika/ice. Potisnuti afektivni svijet, ovisno o sadržaju, u nesvjesnom dijelu tempirani je „spremnik“ koji se u stresnim situacijama može pokrenuti poput „vulkana“ – stanje kada psihološki obrambeni mehanizmi više nisu u funkciji te dolazi do pojave simptomatologije, ili drugim riječima, može doći do skandala, sablazni, moralne dekadencije, kriminalnog djela. Što se događa u situacijama kada intrapersonalna dinamika pojedinca na interpersonalnoj razini uzrokuje patnju, rane, traume? Dru- gim riječima: kada se interakcija prometne u nezdravi oblik kontrole, manipuliranje i iskorištavanje drugih, odnosno kada umjesto poziva na služenje dođe nadmoć i vladanje drugima. Određeni tipovi ličnosti mogu koristiti vlast za stjecanje moći kao nadmoći, ili kao izričaj vlastite ne- moći, ili se danom moći koriste za služenje po uzoru na Krista. U ovom radu analizirat ćemo tipove ličnosti kod kojih najčešće dolazi do izražaja trostruka zlouporaba povjerene službe: iskorištavanja vlasti da se pokaže nadmoć ili prekrije nemoć, rušenje jasnih granica i narušavanje intimnosti.

3. Dinamike ličnosti

Ličnost možemo definirati kao jednu sveobuhvatnu psihičku strukturu u kojoj su integrirane osobine pojedinca u relativno stabilnu i trajnu organizaciju koja utječe na percepciju, mišljenje, osjećaje, doživ- ljavanje i reagiranje osobe. Ličnost koja obuhvaća emocionalne i kogni- tivne osobine razvija se u određenoj promjenljivoj okolini koja utječe na formaciju ili deformaciju ličnosti. Ličnost obuhvaća temperament, karakter i moralnu dimenziju. Ovisno o teorijskoj osnovi, psihologijskom pra- vcu, postoje i različita objašnjenja kakva bi bila ta neponovljiva cjelina,

309 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322 odnosno koje biološke, psihološke, sociološke i kulturološke determinante utječu na razvoj ličnosti.22 A. Anastasi je proučavala kako biološka, naslijeđena struktura i okolina u kojoj dijete odrasta utječu na formaciju ličnosti. Isključujući polarizaciju genetike i okoline, ističe važnost promatranja oba elementa u kombinaciji da bi se procijenilo „kako“, biološki materijal i sredina re- cipročno utječu na razvoj osobe,23 na karakterističnu strukturu koju nazivamo ličnost. Taj segment razvoja možemo promatrati u primarnoj zajednici, a napose je manifestan u sekundarnoj zajednici. Budući da ličnost uključuje svjesni i nesvjesni dio, dinamike koje „izviru“ iz nesvjesnog ili nevidljivog dijela „ledenog brijega“ dolaze posebno do izražaja u sekundarnim zajednicama (obitelj, redovnička zajednica ili neka druga). Kako osoba utječe na svoju okolinu, tako i okolina utječe na osobu. Okolina može biti poticajna za aktualiziranje i artikuliranje potencijala ličnosti ili može biti okidač za aktiviranje latentnih matrica psihološke naravi koje, s obzirom na nekompatibilnost s vrijednosnim sustavom, mogu izobličiti samu vrijednost. Ponašanje pojedinca otkriva njegovu ličnost, relacije koje uspostavlja prema drugima, način kako na njih utječe, kako drugi na njega utječu.24 S tim u vezi možemo promatrati korelaciju između ličnosti i moći. Koristi li osoba moć kao služenje ili koristi moć da joj služe? Drugim riječima: Je li osoba moćna zato što služi ili je moćna zato što vlada? Još konkretnije: Je li moćan onaj koji daje ili koji prima? Pi- tanja ukazuju na kvalitativno različitu motivaciju. Radi se o motivacijskim snagama koje ličnost usmjeravaju prema transcendentnom ili je zatvaraju u antropocentrični imanentizam.

3.1. Normalna i patološka ličnost

Budući da svaka osoba ima pozitivne i negativne osobine ličnos- ti, mogu se identificirati različiti tipovi ličnosti: introvert ili ekstrovert, dominantno racionalan ili emocionalan, nadalje s obzirom na stabilnost emotivnog dijela ličnost može biti emocionalno stabilna ili emocionalno nestabilna (neurotična), reagirati asertivno, agresivno ili pasivno, biti mo-

22 O različitim teorijskim osnovama i determinantama koje utječu na razvoj ličnosti vidi: Calvin S. HALL – Gardner LINDZEY – John B. CAMPBELL, Theories of Personality (New York: John Wiley & Sons, Inc., 1998.). 23 Usp.: Mark H. BORNSTEIN – Michael E. LAMB (ur.), Developmental Science: An Advanced Textbook (New York: Psychology Press, 2010.), 7-8. 24 Usp.: Dražen BEGIĆ, Psihopatologija, 129-130.

310 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) ralna ili nemoralna.25 Vraćajući se na pitanje korelacije ličnosti i moći, proizlazi da osoba koja koristi moć kako bi iskoristila, manipulirala, po- sesivno posjedovala, povrijedila, ima karakteristike nemoralne ličnosti. Nemoralnost prepoznata u riječima i djelima ima svoje korijene u dubini srca (usp.: Lk 6,45) koje, unatoč proklamaciji vjere, ukazuje na vjeru koja je mrtva (usp.: Jak 2,26). Zdravu ili normalnu ličnost možemo opisati kao „idealno stanje potpunog tjelesnog, psihičkog, socijalnog i duhovnog blagostanja“,26 odnosno kao osobu koja uspješno živi osnovnu dijalektiku između „stvarnog ja“ i „idealnog ja“, bez izbjegavanja napetosti koju generira polarizacija kvalitativno različitih motivacijskih snaga (potrebe, emocije, nagoni),27 i (vrijednosti i ideali), i bez aktiviranja nezrelih ili primitivnih obrana. Naprotiv, zdrava ličnost prihvaća napetost i odricanje kao put rasta, a ne doživljava ju kao frustraciju koja može voditi u štetne kompenzacije.28 Prema Freudovoj definiciji zdrava ličnost je sposobna voljeti i raditi. Kako smo već kazali, crte ličnosti kao stabilni i trajni model percepcije, osjećaja i razmišljanja o sebi i okolini pokazuju se u zdravom ili distorziranom obliku. Ta izobličenost nije nužno izraz psihopatologije ili poremećaja ličnosti. Negativna percepcija sebe i drugih osoba može proizlaziti iz nezrelosti osobe koja, u nekim slučajevima, proizlazi iz afektivnog nesvjesnog29 koje još nije sposobno za emotivnu transformaciju. Emotivnu transformaciju karakterizira sposobnost za redukciju de- struktivnih emocija (strah, bijes) te povećanje pozitivnih emocija kao što su ljubav, suosjećanje.30 Ako isključimo prisutnost nezrelosti, kada osoba prema sebi i drugima pokazuje nefleksibilnost, kada je njezina sposobnost

25 Usp.: Miro JAKOVLJEVIĆ – Ivan JAKOVLJEVIĆ, „Poremećaji ličnosti između normalnog i patološkog: transdisciplinarni pristup personologiji iz sedam perspekti- va”, Poremećaji ličnosti: stvarni ljudi, stvarni problemi, Darko MARČINKO, Miro JAKOVLJEVIĆ, Vlasta RUDAN i suradnici (ur.), (Zagreb: Medicinska naklada, 2015.), 48. 26 Miro JAKOVLJEVIĆ – Ivan JAKOVLJEVIĆ, „Poremećaji ličnosti između normalnog i patološkog“, 48. 27 Usp.: Alessandro LEMBO, „Le emozioni come trasparenza dello Spirito”, Tredi- mensioni 14 (2017.), 188-198. 28 Usp.: Amadeo CENCINI, „Celibato e compensazione”, Tredimensioni 8 (2011.), 43- 52. 29 Usp.: Luigi M. RULLA, Antropologija kršćanskog poziva 1 (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2001.), (dalje: AKP), 58. 30 Usp.: Duane R. BIDWELL, „Maturing Religious Experience and the Postmodern Self“, Pastoral Psychology 49 (2001.) 284.

311 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322 da voli i radi narušena, pokazuje neprilagođene obrasce ponašanja, kada je vidljivo funkcionalno oštećenje, kada osjeća smetnje koja narušavaju kvalitetu života, govorimo o poremećajima ličnosti.

3.2. Stil ličnosti versus poremećaj ličnosti

Radi boljeg razumijevanja zdravih psiholoških i psihopatoloških struktura, u daljnjoj analizi usmjerit ćemo se na razlikovanje između dvaju modela ličnosti: stil ličnosti i poremećaj ličnosti. Stil ličnosti obuhvaća unutarnju strukturu psihe koju karakterizira određeni način mišljenja, osjećaja, doživljavanja, reagiranja i odnosa s drugima. Svaki čovjek ima jedan određeni stil ličnosti31 (npr. narcistički, histrionski, ovisni, izbjegavajući stil ličnosti i dr.). Stil ličnosti podrazumijeva zdrave i prilagodljive obrasce ponašanja. Kada govorimo o stilovima, onda je važno napomenuti da svaka osoba ima više ili manje istaknute karakteristike ili crte jednog stila ličnosti ili kombinaciju, no to ne znači da posjeduje i ekstremne, rigidne, kompulzivne dinamike toga stila, odnosno njegov disfunkcionalni dio. Suprotno stilu ličnosti, osobe koje imaju poremećaj ličnosti pokazuju rigidne i disfunkcionalne obrasce, imaju narušene interpersonalne odnose jer utječu negativno na druge osobe.32 Kada govorimo o pore- mećajima ličnosti, na temelju određenih bihevioralnih komponenti Dija- gnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM V.) razlikuje poremećaje s kliničkom slikom iz sklopa A poremećaja ličnosti: paranoidni, shizoidni, shizotipni; sklopa B poremećaja: antisocijalni, granični, histrionski, narcistični; sklopa C poremećaja ličnosti: izbjegavajući, ovisni, opsesivno-kompulzivni te druge poremećaje ličnosti.33 Poremećaje ličn- osti možemo promatrati i kroz sljedeću podjelu: ekscentrični (sklop A), dramatični (sklop B) i anksiozni (sklop C).34

31 Više o stilovima ličnosti vidi: David SHAPIRO, Stili nevrotici (Roma: Astrolabio, 1969.); Len SPERRY, I disturbi di personalità. Dalla diagnosi alla terapia (Torino: McGraw-Hill, 2004.). 32 Usp.: Len SPERRY, Psicologia, ministero e comunità. Riconoscere, guarire e prevenire le difficoltàa nell’azione pastorale (Bologna: Edizione Dehoniane Bologna, 2007.), 16-17. 33 Usp.: AMERIČKA PSIHIJATRIJSKA UDRUGA, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje DSM-5 (Jastrebarsko: Naklada Slap, 2014.), 649- 684 (dalje: DSM V). 34 Usp.: Dražen BEGIĆ, Psihopatologija, 133.

312 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

3.3. Pandemija narcizma: od sekularnih do crkvenih institucija

Ako analiziramo posljednja tri stoljeća, možemo primijetiti odre- đena emotivna obilježja prisutna u jednom ili drugom stoljeću. Drugim riječima, pod kakvim emotivnim bremenom živi ili je živjela određena kultura? Period XIX. i prve polovice XX. stoljeća obilježava kulturu krivnje,35 a jednim dijelom i kulturu straha. Već u drugoj polovici XX. stoljeća dolazi do ekspanzije grandioznosti, divljenja, egzibicionizma, koji se eksponencijalno nastavlja širiti u kulturi XXI. stoljeća, koju možemo nazvati kulturom narcizma.36 Narcistička matrica sve se češće uočava kod osoba koje imaju vlast i moć, i s obzirom na to da kao takve uspješno djeluju, narcisoidna vla- davina određenim promatračima postaje vrlo privlačna, pa čak i poželjan model ponašanja. Činjenica je da je narcisoidnost sve masovnija pojava u društvu,37 a posebno je era narcizma prisutna u zapadnoj kulturi. Prema recentnim istraživanjima „obiteljske vrijednosti i socijalne ideje pokazuju periodičan raspad, što dovodi do generacija mladih koje su površne, ego- centrične, orijentirane na materijalna dobra te imaju ograničen kapacitet pažnje [...]. Zapadna kultura, s karakteristikama samoprobitka, individua- lizma i kompetitivnosti“38 predstavlja plodno tlo za narcistički poremećaj ličnosti. Narcistična ličnost posebno je primjetna kod određenih profesija

35 Usp.: Dragan PAVELIĆ, „Narcistična obilježlja današnje kulture. Psihodinamska i sociodinamska obilježja u suvremenoj kulturi“, Narcistični poremećaj ličnosti i njegova dijagnostička opravdanost – doprinos međunarodnoj raspravi, Darko MARČINKO – Vlasta RUDAN (ur.), (Zagreb: Medicinska naklada, 2013.), 110. 36 Prevalencija poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznosi od 10 do 13%, a prevalencije pojedinih tipova poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznose: paranoidni poremećaj ličnosti 0,5-2,5%; shizotipni 3%; antisocijalni 3% kod muškaraca a kod žena 1%; granični poremećaj 2%; histrionski poremećaj ličnosti 2-3%; narcistični poremećaj ličnosti 2-16%; izbjegavajući poremećaj ličnosti 0,5-1%; opsesivno- kompulzivni poremećaj ličnosti 1%; Darko MARČINKO, „Postavljanje dijagnoze, nova klasifikacija (DSM-5), evolucijsko objašnjenje, prognostički faktori i terapija poremećaja ličnosti“, Poremećaji ličnosti: stvarni ljudi, stvarni problemi, Darko MARČINKO – Miro JAKOVLJEVIĆ – Vlasta RUDAN i suradnici (ur.), (Zagreb: Medicinska naklada, 2015.), 1. 37 Usp.: Babu SEBASTIAN, From Restoration of the Self to the Recovery of Human Mystery. An Interdisciplinary Study on the Transformation of Narcissism in Psychotherapy: Psychoanalytic Self Psychology and a Model Based on Christian Anthropology in Dialogue (Bangalore: Claretian Publications, 2014.), 455-457. 38 Doris ČURŽIK – Nenad JAKŠIĆ, „Patološki narcizam i narcistični poremećaj ličnosti – pregled suvremenih spoznaja“, Klinička psihologija 5 (2012.), 30. 313 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322 kao što su pravo, medicina, svijet zabave, sport, politika.39 Živjeti u pandemiji narcizma,40 podrazumijeva i značajan broj oboljelih kako u društvu, tako i u crkvenim institucijama.41 Samo onaj koji ima uravnotežen psiho- loški i duhovni život, imun je na utjecaje narcističkih strujanja. U prosincu 2014. godine papa Franjo održao je govor Rimskoj kuriji u kojem je, između ostalog, dijagnosticirao petnaest bolesti Rimske kurije ukazujući pritom na potrebu obnove i liječenja. Papa Franjo ubraja i dvije bolesti koje ukazuju na narcizam,42 koji napose otkriva patologija moći.

3.4. Narcistička ličnost u odgojnom sustavu

Prema određenim istraživanjima osobe koje imaju narcističke crte ličnosti privlači ministerijalna služba, posebno kada se radi o eksponira- nom djelovanju, a napose o liderskoj poziciji. Primjetan je porast narci- soidnih osoba u vjerskim institucijama, biskupijama, župama, muškim i ženskim redovničkim zajednicama, općenito u eklezijalnim strukturama.43 Narcistička ličnost jedna je od šest najčešćih neurotičnih ličnosti koje se vide u duhovnom životu.44

39 Usp.: Len SPERRY, I disturbi di personalità, 170. 40 Usp.: Tonino CANTELMI – Francesca ORLANDO, Narciso siamo noi (Milano: Edizioni San Paolo, 2005.), 42-69. 41 Usp.: Giuseppe CREA, Patologia e speranza nella vita consacrata (Bologna: Edizione Dehoniane Bologna, 2012.), 103-111. 42 Prva bolest: „osjećati se 'besmrtnima', 'imunima' ili čak 'nezamjenljivima', zanema- rujući nužnu i uobičajenu kontrolu. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posu- vremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati, bolesno je tijelo. To je često posljedica patologije moći, ‘kompleksa izabranih’, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpo- trebitijih. Lijek za tu bolest jest milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: ‘Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti’ (Lk 17,10)”; Druga bolest: svjetovna dobit, egzibicionizmi uočljivi su kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli, ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to, naravno, čine samo radi vlastita pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih. I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje toga cilja, često u ime pravde i tran- sparentnosti. Presentazione degli auguri natalizi della Curia Romana. Discorso del Santo Padre Francesco, 22. 12. 2014. http://www.vatican.va/content/francesco/it/ speeches/2014/december/documents/papa-francesco_20141222_curia-romana.html 43 Usp.: Len SPERRY, Psicologia, ministero e comunità, 28. 44 Usp.: Len SPERRY, „Neurotic personalities in religious settings“, Human Development 12 (1991.), 21-26. 314 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

U jezgri ove ličnosti je krhak identitet, dubok osjećaj nesigurnosti, necjelovitosti, iako ponašanje osobe to ne pokazuje, naprotiv pokazuje sigurnost u sebe, egzibicionizam i ponos. Laički, pogrešan zaključak bi bio da su narcisi visoko samopouzdane osobe. Osjećaj grandioznosti i potreba za divljenjem glavne su karakteristike, kao i izražena vulnerabilnost koju uzrokuju kritika ili neuspjeh. Zbog osjećaja grandioznosti, koja dolazi do izražaja kod preuveličavanja vlastitih sposobnosti, očekuju da će njihova veličina biti prepoznata i uvažena, kao i da će drugi biti u njihovoj službi te odgovoriti na njihove potrebe. Samopercepcija je iskrivljena te si zbog nerealne slike uzimaju za pravo dominirati drugima. Intrapersonalna limi- tiranost pokazuje se u oskudnoj i vrlo siromašnoj interpersonalnoj dinamici. No, kako smo već istakli, budući da u dubini svojega bića osjećaju da su uskraćeni, prazni, nesigurni, s tim se nose na način da kompenzi- raju usmjeravajući se na moć, autoritet koji poprima oblik autoritarizma. Budući da se u uzajamnom djelovanju s drugima mogu razotkriti vlastite nesavršenosti i slabosti, sigurnije je ostati na distanci, izoliran, usamljen ili nastupiti s nadmoćnim stavom kako bi se drugoga održalo u podčinjen- om položaju45 te na taj način umanjilo strah od drugoga. Zbog nedostatka empatije kad dobiju moć, postavljaju se superiorno, nadmoćno manipuliraju, obmanjuju i kontroliraju druge. No, kontrola u ovom smislu nije radi boljeg funkcioniranja zajednice, institucije; kontrola u ovom slučaju dolazi iz nesigurne dinamike narcističke strukture. Narcisoidni strah i narcistička povrijeđenost onesposobljavaju osobu da razvija stav poniznosti i služenja drugima, što poziv u svojoj biti i jest: služiti drugima iz ljubavi po uzoru na Krista (usp.: Mt 20,28). Nar- cisoidne osobe žive u iluziji da trebaju biti služene, a ne da služe. Moć i vlast velik su izazov za te ličnosti, zato što preko iskorištavanja drugih prikrivaju fragilnu sliku o sebi. Osobe s ovim stilom nerijetko su okružene laskavcima, od kojih dobivaju divljenje. Očit primjer osobe koja ima nar- cističke karakteristike lik je iz parabole koju nam donosi evanđelist Luka u prispodobi o ludom bogatašu (usp.: Lk 12,16-21). Analogijom nago- milavanja materijalnog možemo povući paralelu i upitati se: Kako nam ova parabola može poslužiti kao paradigma da razumijemo veliku okupi- ranost Bogu posvećene osobe, izgledom, modnim detaljima, profinjenom odjećom, luksuznim autom, novim modelom mobitela, isticanjem u zajednici, odbijanjem kritike, izljevima narcističnog bijesa kada biva na neki način umanjen, kada biva dovedena u pitanje njegova/njezina “veličina”?46

45 Usp.: EG, 94. 46 Usp.: EG, 82.

315 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322

Narcistička struktura ličnosti oblikuje duhovni i molitveni život, kao i religiozne stavove, te možemo govoriti o “narcističkoj duhovnosti”. Bog je percipiran kao onaj koji prepoznaje subjektovu jedinstvenost i posebnost, dok je vjera magijski percipirana. U molitvi vjeruju da će Bog uslišiti ono što traže, stoga je njihova molitva i molitva zahtjeva, dok poziv koji su dobili od Boga potvrđuje njihovu posebnost i nadmoć.47 Kada govorimo o osobi koja u početnoj ili trajnoj formaciji ima neke crte narcističke ličnosti ili zadovoljava kriterije za dijagnozu narci- stičnog poremećaja,48 onda je važno istaknuti da takve osobe možda odmah neće praviti poteškoće u pastoralu, no s vremenom će doći do poteškoća. Razlog leži u tome, kako smo već naglasili, što one smatraju da ne trebaju služiti, već da trebaju biti služene,49 što indicira na protuevanđeoski duh i percepciju koja je protivna vrijednostima poziva. Len Sperry, slijedeći tipologiju psihologa Kets de Verisa (1989.) koji je među liderima i direktorima otkrio tri varijante narcizma, preuzima ovaj model i opisuje narcisoidne dinamike koje po različitu intezitetu mogu biti uočene u crkvenim strukturama. Ovdje ćemo prikazati varijante narcizma koji varira od patološke do zdrave forme.50 Reaktivni narcizam odgovara dijagnostičkom opisu poremećaja prikazanom u DSM V., no ove osobe imaju i neke karakteristike drugih poremećaja kao što su paranoidni poremećaj, antisocijalni, sociopatski. Imaju velike fantazije o postignuću, ali zbog neprikladnosti i distorzije realiteta njihovi podvizi su osuđeni na propast. Krivnja zbog neuspjeha

47 Usp.: Len SPERRY, Priestly Ministry and the Church (Minnesota: Liturgical press, 2003.), 98-99. 48 Pervazivni obrazac grandioznosti (u mašti ili ponašanju), potrebe za divljenjem i nedostatak empatije, što počinje do rane odrasle dobi i prisutno je u različitim situacijama, a očituje se kao pet (ili više) od sljedećeg: 1. Grandiozni osjećaj vlastite važnosti (npr. preuveličava svoja postignuća i talente, očekuje da je prepoznat/a kao superioran/na bez odgovarajućih postignuća); 2. Zaokupljenost fantazijama neograničenog uspjeha, moći, briljantnosti, ljepote ili idealne ljubavi; 3. Vjeruje u svoju specijalnu jedinstvenost i posebnost te da ga mogu razumjeti samo posebni ljudi visokog statusa ili institucije; 4. Zahtijeva ekscesivno divljenje; 5. Ima osjećaj svojih posebnih prava i ovlaštenja (nerazumna očekivanja posebnog i povlaštenog tretmana ili očekivanje automatske poslušnosti od strane drugih); 6. Eksploatiranje u interpersonalnim odnosima (npr. iskorištavanje drugih za svoje ciljeve); 7. Nema empatije (ne suosjeća s drugima i ne uvažava njihove potrebe i osjećaje); 8. Zavidi drugima ili vjeruje da drugi zavide njemu/njoj; 9. Pokazuje arogantno, oholo ponašanje ili stavove. Češći je među muškom populacijom. DSM V., 669-670. 49 Usp.: Len SPERRY, Priestly Ministry and the Church, 100. 50 Usp.: Len SPERRY, Psicologia, ministero e comunità, 31-38.

316 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) pripisana je drugima, kao i ponižavanje drugih. Reaktivni tip pokazuje izrazitu okrutnost, paranoidne ideje, grandioznost, egzibicionizam, skloni su dominaciji, utilitarističkom ponašanju i iskorištavanju drugih. Samoobmanjujući narcizam iako zadovoljava dijagnostičke kriterije prema DSM V., nema paranoidnih elemenata, niti okrutnosti kao reaktivni tip. Teško im je uspostaviti intiman odnos s drugima, a istovremeno očekuju od drugih da im “ponude” strukturu. Više su pristupačni od reaktivnog tipa, tolerantniji su prema drukčijim mišljenjima, manje su eksploatatorski usmjereni i mogu biti kolegijalni. Svećenički poziv ovak- vim ličnostima je privlačan jer jača i potvrđuje grandiozni self. U čemu se sastoji obmana ovog tipa narcizma? Poziv od Boga za te je osobe znak da su „izabrani“, što potvrđuje njihovu posebnost i urođenu superiornost u odnosu na druge osobe. Kada propovijedaju i predsjedaju liturgijskim slavljima, skloni su percipirati religijski kontekst kao mjesto u kojem mogu pokazati svoj „poseban“ poziv. Tako ministerijalno i liturgijsko „služenje“ se, prije svega, održava kako bi se divilo i slavilo služb- enika. Zbog distorzije ljubavi prema drugome/Drugome, njihovo je uvjerenje da su drugi, uključujući i Boga, tu da ih vole i da se brinu za njih. U duhovnom smislu deficitarni su jer nemaju svijest o milosti i ne mogu imati osjećaj zahvalnosti. Boga zamišljaju kao rasipnog oca, a vjera je za njih magijska. Hvalospjevi, ispit savjesti, oprost i zahvala nemaju značenja u njihovoj nutrini. Kod nekih osoba može biti izražena sklonost mističnom, okultnom. Nije rijetkost da se takve osobe bave egzorcizmom, samoproz- vani su „karizmatici“, „ozdravitelji“, koji oko sebe okupljaju slabije, ovi- sničke strukture kojima manipuliraju, imaju tipičan stil gurua, naviještaju i slave sebe, a ne Isusa Krista. Ono što je značajno u tome je da su više usmjereni na samoveličanje nego na autentično mistično iskustvo. Kada molitve nisu uslišane, osjećaju se ranjeni ili odbačeni, te shodno tome zbog osjećaja odbačenosti od Boga mogu napustiti vjeru, otići u ateizam trajni ili privremeni. Prema potrebama drugih su neosjetljivi, posebno prema pa- tnji drugih. U odnosu na reaktivni tip manje su grandiozni i egzibicionisti. Konstruktivni narcizam: ovaj oblik ne zadovoljava pet kriterija koji su nužni za uspostavu dijagnoze narcističkog poremećaja. Kod ovih osoba nema primitivnih obrana, manje su opterećeni vlastitim mislima i potrebama, odgovorniji su, samouvjereni, prilagodljivi, topliji u susretu s drugima. Ono što dijele s prethodna dva podtipa, jesu ambicioznost, mani- pulacija i hipersenzibilnost na kritiku. Konstruktivni narcis u principu ne pravi probleme u institucijskim strukturama i pastoralnoj praksi.

317 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322

3.5. Granična ličnost

Granični poremećaj ličnosti možemo ukratko definirati kao pore- mećaj koji karakterizira „stabilna nestabilnost“ kako u međuljudskim odnosima, tako i u pitanju identiteta.51 Ovaj poremećaj je sve više difuzan u crkvenim strukturama i izvor je velikih problema u zajednicama bilo na župnoj, dekanatskoj ili biskupijskoj razini. Kada se radi o malim zajednicama, onda se redovito u njima nađe po jedna osoba koja ima graničnu ličnost, a u većim institucijama i više. Jedno od glavnih obilježlja ove ličnosti je emotivna nestabilnost, koju karakterizira iznenadna impulzivnost,52 nagle promjene raspoloženja, sklonost depresivnim i anksioznim stanjima. Često dovode u pitanje vlastiti identitet, ciljeve i vrijednosni sustav, a na interpersonalnoj razini vrednovanje drugih oscilira od idealizacije do ponižavanja. Epizode pretje- ranog pozitivnog i negativnog etiketiranja vlastite osobe, kao i drugih, naizmjenične su i često narušavaju odnose u zajednici i unose nemir. Jedna osoba u zajednici dovoljna je da napravi razdor, podjelu, napravi kaos na interpersonalnoj razini. Budući da je jedan od glavnih simptoma kronični osjećaj praznine, koji prate izolacija i odbačenost, nerijetko su u potrazi za „sigurnom bazom“ koja će im ponuditi strukturu.53 Redovničke ustanove koje ističu važnost prihvaćanja i nesebične ljubavi u tom kontekstu mogu biti privlačne, postati sigurna baza te biti na „meti“ graničnih poremećaja. U tom kontekstu osobe se nalijepe na izvanjsku strukturu (zajed- nicu) koja im pomaže u funkcioniranju te razviju određenu privrženost. Budući da se emotivni apetiti granične ličnosti povećavaju, postaju sve ekspanzivniji, osoba u zajednici sve više koristi mehanizme kontrole, ma- nipulacije i iskorištavanja drugih za svoje ciljeve. Ove dinamike nerijetko uplaše ostale članove zajednice koji se povlače i stvaraju obranu, distan- cu. Udaljavanje članova od osoba s graničnim poremećajem budi grčeviti strah i mobilizira dinamike koje dovode do neprimjerenih djelovanja koja imaju i nemoralne karakteristike. Ako je osoba s graničnim tipom ličnosti u poziciji vođe, svoj autoritet može zlorabiti kako bi spriječila napuštanje ili čak kaznila osobu koja ju je odbila. Nerijetko u takvim situacijama osobe s graničnim tipom ličnosti postaju akteri fizičkih i seksualnih zlostavljanja.

51 Usp.: Lucio PINKUS, Psicopatologia della vita religiosa (Roma: Editrice Rogate, 2010.), 116-117. 52 Usp.: Dražen BEGIĆ, Psihopatologija, 359. 53 Usp.: Len SPERRY, Psicologia, ministero e comunità, 69-71.

318 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Granična i narcisoidna ličnost najčešće su tipologije ličnosti kod kojih dolazi do rušenja granica u odnosu s drugima. Prema nekim kli- ničkim podacima klerici koji počine seksualno zlostavljanje najčešće imaju granični ili narcisoidni poremećaj.54

3.6. Histrionska ličnost

Kod osoba koje imaju histrionski poremećaj ličnosti prisutan jer pervazivni obrazac pretjerane emocionalnosti i traženje pažnje, izrazita egocentričnost, površna afektivnost, dramatičnost i teatralnost. S jedne strane je histrionski strah od intimnog povezivanja i ulaska u dublji odnos s drugim, s druge strane velika potreba da se bude okružen drugima, kao i da se bude u središtu pažnje.55 S obzirom na to da se javlja strah od samoće, takve osobe mogu oko sebe navezivati ljude stvarajući mrežu površnih i utilitarističkih odnosa. U interpersonalnoj dinamici skloni su različitim oblicima egzibicionističkog djelovanja, s tim da su topliji u odnosu na narcističnu ličnost. Jako su osjetljivi na odbacivanje. Kako bi dobili ljubav i pažnju, skloni su manipulativnom i provokativnom ponašanju (seksualno zavođenje), što može imati za posljedicu narušavanje granica intimnosti.56 Ako su na poziciji vlasti, istu mogu koristiti kako bi navezali druge na sebe, osigurali prihvaćanje, a pri tome se služe kontrolom i ma- nipulacijom. Ako naiđu na protivnike ili one koji ne odobravaju njihovo djelovanje i ne prihvaćaju ih, mogu reagirati izrazitim bijesom, dramatičn- im i teatralnim ispadima. Slično kao i kod narcističkog poremećaja postoji deficit u empatijskom kapacitetu. U dijagnostičkom manualu narcistički, histrionski i granični poremećaj pripadaju istoj skupini (B), a zajedničko im je dramatična emotivna slika, nestabilnost i prevrtljivost, drugim ri- ječima „afektivnost bez granica“.57

54 Usp.: Len SPERRY, Psicologia, ministero e comunità, 78. 55 Usp.: Dražen BEGIĆ, Psihopatologija, 361. 56 Usp.: Usp. Len SPERRY, I disturbi di personalità, 147-155; PDM Task Force, Psychodynamic Diagnostic Manual (Silver Spring: 2006.), 221-222. 57 Papa FRANJO, Amoris laetitia – Radost ljubavi. Posinodalna apostolska pobudnica o ljubavi u obitelji (19. III. 2016.), (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2016.), br. 41.

319 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322

3.7. Posljedice „propusta“ u odgojnom sustavu Crkve

3.7.1. Nedostatak internalizacije evanđeoskih vrijednosti i vrijednosti poziva

Određeni tipovi ličnosti zbog psiholoških i/ili patoloških ogra- ničenja mogu imati poteškoća biti slobodni djelovati u skladu s vrijednostima. Kliničko iskustvo i rad u formaciji pokazuju da mnoge poteškoće s nedosljednim življenjem vrijednosti evanđelja i poziva, sebedarja, odricanja i žrtve, proizlaze, između ostalog, iz fragilnog psihološkog dijela koji nema kapacitet izdržati i živjeti osnovnu dijalektiku imanentnu rastu i razvoju. Neke osobe izabiru duhovni poziv kako bi prekrile svoje psiho- loške slabosti (duboki konflikti, traume, nesvjesne potrebe) ili smatraju da će ređenje ili polaganje zavjeta djelovati magijski i anulirati nutarnje patnje. Možemo reći: radi se o bijegu u fantazijski konstruiranu „sigur- nu bazu“. Iako osoba na svjesnoj razini izabire ideale i vrijednosti, ipak njezina nesvjesna dinamika protivi se vrijednostima poziva, što se jasno uočava u nekoherentnom i nekonzistentnom djelovanju (dvostruki život, licemjerna ponašanja, dvosmislene poruke). Nerijetko se događa da kod ovih osoba usvajanje vrijednosti ostane na razini identifikacije – usvajanje i prihvaćanje vrijednosti jer su važne za osobu, a ne zbog važnosti po sebi. Budući da je vrijednost prihvaćena jer zadovoljava i povećava sliku o sebi, ne dolazi do internalizacije, pounutrašnjenja vrijednosnog sustava.

3.7.2. Formacijski propusti i „poticanje“ nezrelih i patoloških obrazaca

Formacija kako početna, tako i trajna zbog određenih propusta, površnog i nestručnog pristupa osobi može nesvjesno poticati nezrele i patološke dinamike. To je posebno važno kada govorimo o narcističnim osobama, koje posjeduju velike potencijale. Budući da su ambiciozni, in- telektualno jaki, sposobni manipulirati drugima, kako bi postigli cilj, lako mogu obmanuti formacijski tim i predstaviti se kao osobe koje mogu mnogo ponuditi. Nije rijetkost da u tome i uspiju, a onda nadređeni razviju velika očekivanja i nade. S tim u vezi mogu im se povjeriti i zadaci, dati povjerenje koje potvrđuje osjećaj posebnosti i superiornosti u odnosu na druge. Formacijski propusti nastanu kada se u procjeni kandidata vrednuje uglavnom intelektualni kapacitet, a ne ulazi se detaljnije u afektivno-sek-

320 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) sualnu, odnosno interpersonalnu dinamiku. Za formacijski tim važno je da imaju sposobnost prepoznati kod kandidata sklonost prema ekskluzivnom, osjetljivost i privlačnost prema moći, rivalstvu. Ove dinamike u odgojnom procesu dolaze do izražaja, no pitanje je li odgojitelj spreman ući u proces praćenja kandidata i „zaviriti“ u njegov afektivni svijet. Iskustvo u formacijskom kontekstu pokazuje da određeni simptomi, distorzije, privile- giji, ekskluzivnost, emotivna nestabilnost, interpersonalne ograničenosti, bivaju uočene kako od strane zajednice, tako i od nadređenih. Na žalost, u nekim situacijama određeni simptomi, i to nerijetko psihopatološke naravi, od strane nadređenih se ne žele vidjeti, propuste se, a problemi za bi- skupiju izbijaju netom poslije ređenja, što je sve češće ili nekoliko godina nakon svećeničkog/redovničkog života.

Zaključak

Isključivi pristupi u formaciji koji se udaljavaju od interdisciplinar- ne antropologije mogu imati ozbiljne reperkusije na rast i razvoj ličnosti na psihološkoj i duhovnoj razini. Okolnosti u kojima mladi rastu i razvijaju se u vremenu postmoderne ukazuju na prisutnost afektivnosti i moći bez granica, koja čak dovodi u pitanje moralnost određenih čina. Svi ti čimbenici utječu na razvoj psihološke strukture, na percepciju i življenje vrijednosti. Određeni tipovi ličnosti zbog nezrelosti ili poremećene psihološke konfi- guracije skloniji su iskorištavati moć i vlast koju su dobili snagom službe. Umjesto da budu promicatelji služenja, oni očekuju od drugih da im služe. Ova distorzirana dinamika posebno je znakovita kod narcističnih ličnosti. Kultura narcizma utječe i na oblikovanje ličnosti mladih kandidata, a statistički podaci pokazuju da je u formacijskim kućama porast narci- stičnih i graničnih ličnosti, stoga se izboru kandidata treba ozbiljno pristu- pati. Kako bi se prevenirao ulazak osoba koje nisu prikladne za formaciju, zahtjev za psihološkom procjenom, praćenjem osoba na putu sazrijevanja postavlja se sve više kao imperativ, a ne samo kao opcija ili visoka prepo- ruka. Pravi odgoj je uvijek preventivne naravi. U zaključku ovog istraživačkog rada važno je ukazati na to kako tipovi ličnosti (narcistični, granični, histrionski) mogu živjeti redovnički/ svećenički oblik života, ali zaključni naglasak je na tome da spomenuti tipovi ličnosti, njihova psihološka intrapersonalna i interpersonalna dinamika, mogu predstavljati poteškoću te ozbiljno ograničavati, a u nekim slučajevima i blokirati proces internalizacije, odnosno pounutrašnjenja vrijednosti i ideala duhovnog poziva.

321 Sanda SMOLJO-DOBROVOLJSKI, „Tipovi ličnosti i distorzija moći u odgojnom sustavu Crkve“, 300-322

Koristeći se DSM-om V. u ovom su radu obrađeni tipovi iz sklopa B, budući da zbog psiholoških konfiguracija vrlo lako mogu zlorabiti moć i izobličiti njezin konačni cilj koji se sastoji u služenju drugima. Ovim su radom otvorena vrata za daljnja istraživanja ostalih sklopova (A i C) te njihovih manifestacija u odgojnom sustavu Crkve. Kako bi se uz teorijsko istraživanje mogao nastaviti i produbiti proces pedagoške preobrazbe u odgojnom sustavu Crkve, nužna su daljnja eksperimentalna istraživanja, napose u hrvatskom formacijskom korpusu.

PERSONALITY TYPES AND POWER DISTORTION IN THE CHURCH’S EDUCATIONAL SYSTEM

Summary

This article deals with analysis of personality types in the Church’s formation system, which, given their psychological structure, maturity or pathology, may use evan- gelical power as a service or in a distorted form – exploiting others for their own grati- fications or self-interest. The aim is, by analyzing healthy and pathological personality dynamics – narcissistic, histrionic and borderline – to identify blind spots in the formation process in order to diagnose in a timely manner and treat people who have serious difficulties, as a result of which they may cause psychological or spiritual pain to others. Special emphasis is placed on the analysis of the widespread culture of narcissism, which is growing exponentially in both secular and ecclesial contexts. The paper is divided into three thematic units which are developed in several sub-units. The first part points to the need for pedagogical renewal and analyzes the factors that may cause the formation or deformation of the personality. The second part deals with the theological-biblical concept of service and power in the New Testament with a psychological interpretation of the desire for power. The third part deals with healthy and pathological personality typologies that are present in the formation system, and points to gaps in formation that may result in pathological and/or immature dynamics. Key words: power, service, personality, personality disorders, narcissism.

Translation: Darko Tomašević and Kevin Sullivan

322 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

323 UDK: 272-726.1-735 Stadler J. 272-726.2-735 Marčelić J. 272”185/195” Izvorni znanstveni rad Primljeno: rujan 2019.

Zoran GRIJAK Hrvatski institut za povijest Opatička 10 HR – 10000 Zagreb [email protected]

DJELOVANJE I SURADNJA VRHBOSANSKOG NADBISKUPA JOSIPA STADLERA I DUBROVAČKOG BISKUPA JOSIPA MARČELIĆA TIJEKOM PREUSTROJA ZAVODA SV. JERONI- MA U RIMU I SVETOJERONIMOVSKE AFERE1

Sažetak

U radu se, na temelju tek od - nedavno dostupnog gradiva iz Arhiva Dubrovačke bi skupije, analizira uloga vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Grgura Marčelića u širem kontekstu djelovanja hrvatskog episkopata na preustroju svetojeronimskih institucija u Rimu u moderan svećenički zavod krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Također se istražuju njihovi napori za očuvanje neokrnjenim hrvatskih prava na preustrojeni Zavod sv. Jeronima u vrijeme tzv. Svetojeronimske afere 1901./1902., kada je Kneževina Crna Gora, potpomognuta diplomacijom pojedinih europskih velesila, napose Ruskog Carstva i Francuske, pokušala, ali - tek manjim dijelom i uspjela, ta prava okrnji ti. U radu se napose upozorava na u dosadašnjim historiografskim radovima uglavnom zanemareno koincidiranje, a u znatnoj mjeri - i usko isprepletanje, preustroja svetojeronim skih institucija s nastojanjima hrvatskog episkopata za afirmaciju starocrkvenoslavenske liturgije, o čemu se također nalaze brojna- historiografski relevantna svjedočanstva u ko respondenciji između nadbiskupa Stadlera i biskupa Marčelića.

1 Ovaj rad nastao je u sklopu provedbe internog znanstvenoistraživačkog projekta Hrvatskog instituta za povijest Fenomen dubrovačkih Srba katolika u svjetlu korespondencije njegovih istaknutih predstavnika. Za projektna istraživanja napose je važna korespondencija i diplomatska prepiska Luja Vojnovića, istaknutog predstavnika dubrovačkog srbokatoličkog kruga, s crnogorskom vladom i Državnim tajništvom Svete Stolice iz razdoblja tzv. Svetojeronimske afere 1901./1902., koja ujedno predstavlja iznimno relevantan znanstveno-istraživački segment rada.

324 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Ključne riječi: nadbiskup Josip Stadler, biskup Josip Marčelić, papa Lav XIII., Zavod sv. Jeronima, Svetojeronimska afera, Sveta Stolica, crkvena i diplomatska povijest, starocrkvenoslavenska liturgija, Trojedna kraljevina, Bosna i Hercegovina, Austro-Ugar- ska Monarhija, Kraljevina Italija, Kneževina Crna Gora, Rusko Carstvo, dubrovački Srbi katolici, Lujo Vojnović.

Uvod

Suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića,2 koja će se analizirati u ovome radu, imala je svoj dugogodišnji kontinuitet. Napose se odvijala u sklopu tada aktualnih akcija hrvatskog episkopata usmjerenih prema očuvanju i proširenju privilegija starocrkvenoslavenske liturgije u hrvatskim zemljama te preustroja svetojeronimskih institucija u Rimu u moderan svećenički zavod. U svojim bitnim aspektima oba spomenuta crkvenopovijesna fenomena bila su najuže povezana s istočnom crkvenom politikom pape Lava XIII.,3

2 Josip Grgur Marčelić (Preko na otoku Ugljanu, 23. III. 1847. - Dubrovnik, 31. VIII. 1928.). Osnovnu školu završio je u Preku, gimnaziju u Nadbiskupskom malom sjemeništu Zmajević u Zadru, a studij bogoslovlja na Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Za svećenika je zaređen 1870. Zatim odlazi u bečki Augustineum (Frinteneum), carski zavod za višu izobrazbu svećenika, gdje 1873. postiže doktorat iz teologije. Nakon povratka bio je nakratko 1873. župnik u Ravi, a zatim ga je 1874. zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas imenovao profesorom biblijskih nauka na Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Kasnije predaje kanonsko pravo i crkvenu povijest, do imenovanja sjemenišnim rektorom. Na toj službi ostaje do siječnja 1893., kada ga papa Lav XIII. imenuje najprije naslovnim biskupom tanskim i apostolskim administratorom Kotorske biskupije, a zatim 18. siječnja 1894. dubrovačkim biskupom. Kao biskup intenzivno djeluje na modernizaciji biskupijskih ustanova, 1899. dograđuje i suvremeno oprema dubrovačko sjemenište, a 1901. pokreće List Dubrovačke biskupije (izlazi do 1944.). Istaknuo se u borbi za hrvatske crkvene i nacionalne interese. Uz njegovu potporu bl. Marija Propetog Isusa Petković osnovala je redovničku Družbu Kćeri milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje (1920.). Vidi: Znanstveni kolokvij Dr. Josip Marčelić biskup dubrovački 1894.-1928., Dubrovnik: 1994. (neobjavljeni rukopis u Arhivu Družbe kćeri milosrđa u Zagrebu); Vodič Arhiva Zadarske nadbiskupije: http://dazd.hr/vodic-nadbiskupija/ hr-azdn-36/ (19. 3 2019.). 3 Lav (Leon) XIII. (Carpineto, 2. III. 1810. - Rim, 20. VII. 1903.). Svjetovno ime: Joachim Pecci. Za svećenika je zaređen 1837., zatim je 1843. imenovan nuncijem u Bruxellesu, 1846. biskupom Perugie, a 1853. kardinalom. Za Papu je izabran 1878. Temeljnu ideju svojega pontifikata o pomirenju vjere i kulture iznio je 1878. u enciklici Inscrutabili Dei consilio. Svoje poglede na suvremene etičke, vjerske i socijalne probleme izložio je u sljedećim enciklikama: Quod apostolici muneris (1878.), o socijalizmu; Diuturnum illud (1881.), o podrijetlu građanske

325 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 usmjerenom prema povratku Pravoslavnih Crkava u zajedništvo sa Sve- tom Stolicom putem crkvene unije, u čijoj je realizaciji bilo napose važno djelovanje kruga hrvatskih crkvenih velikodostojnika, okupljenih oko biskupa đakovačko-bosanskog i srijemskog Josipa Jurja Strossmayera, koji su djelovali na razmeđu slavenskoga, romanskog i germanskog svijeta te na granici zapadnog kršćanstva prema istočnomu. Tom su krugu, uz biskupa Strossmayera, kotorskog biskupa Frana Uccelinija (1894.-1937.) i barskog nadbiskupa Šimuna Milinovića (1886.-1910.) kao najeminent- niji sudionici pripadali nadbiskup Stadler i biskup Marčelić. Pritom se ne smije zanemariti ni važnost djelovanja na tom planu ostalih hrvatskih katoličkih velikodostojnika, među kojima se ističu splitsko-makarski biskup Marko Kalogjera (1886.-1888.) i njegov nasljednik Filip Frane Nakić (1889.-1910.), hvarski biskup Fulgencije Carev (1888.-1901.), krčki biskup Anton Mahnić (1896.-1920.) te senjsko-modruški biskup (1876.- 1894.) i zagrebački nadbiskup Juraj Posilović (1894.-1914.). Specifičnost i zajednička značajka angažmana hrvatskog episkopata na sjedinjenju Crkava, u čemu je afirmacija starocrkvenoslavenske liturgije u sklopu Katoličke Crkve na hrvatskom povijesnom i etničkom prostoru imala krucijalnu ulogu, nalazila se u činjenici da se taj angažman, s obzirom na opseg svojega protezanja, odnosio na sveukupni prostor hrvatskih zemalja koje su se našle politički rascjepkane u sklopu dualistički preustrojene Habsburške Monarhije (1867.).4 Stoga se bez pretjerivanja na osnovi relevantnih arhivskih svjedočanstava može ustvrditi da su zahtjevi za afirmaciju starocrkvenoslavenske liturgije koincidirali s artikulacijom političkih zahtjeva hrvatskih političkih elita za njihovo povezivanje u za-

vlasti; Humanum genus (1884.), o slobodnim zidarima; Immortale Dei (1885.), o kršćanskom državnom ustroju;Libertas praestantissimum (1888.), o ljudskoj slobodi; Sapientiae christianae (1890.), o građanskim obvezama kršćana;Rerum novarum (1891.), o radničkom pitanju Gravesi de communi (1901.), o kršćanskoj demokraciji. Na području kršćanske naobrazbe okružnicomAeterni Patris (1879.) proglasio je neoskolastičke interpretacije obveznima za katolička učilišta. Zauzimao se za crkvenu uniju pravoslavnih Slavena sa Svetom Stolicom te je u tu svrhu enciklikom Grande munus (1880.) proširio štovanje sv. Ćirila i Metoda na cijelu Katoličku Crkvu. Godine 1878. obnovio je redovitu crkvenu hijerarhiju u Škotskoj, a 1881. u Bosni i Hercegovini. Vidi: Franz Xaver SEPPELT – Klemens LÖFFLER, Papstgeschichte von den Anfängen bis zur Gegenwart(München: Verlag Josef Kösel & Friedrich Pustet, 1933.), 449-475. 4 O državnopravnom položaju hrvatskih zemalja u nagodbenom sustavu vidi opširnije: László HEKA, „Analiza Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe (U povodu 150. obljetnice Austro-ugarske nagodbe)“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 38 (2017.), 855-880.

326 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) sebnu političku i upravnu cjelinu u sklopu Austro-Ugarske Monarhije.5 S obzirom na činjenicu da su ti zahtjevi, uz svoje izvorno crkveno, nedvojbeno imali i snažno političko, nacionalnointegrativno obilježje austrougarske su ih vlasti u najvećem mogućem opsegu nastojale onemogućiti, odnosno, kada im to nije bilo moguće, u najvećoj ih mjeri ograničiti.6 Glede zahtjeva hrvatskog episkopata za pretvaranje svetojeronimskih institucija u Rimu u moderan svećenički zavod, nakon što je Sveta Stolica nalaganjem provedbe vizitacije 1889. inicirala njihov preustroj, može se također ustvrditi da su snažno afirmirali ranije spomenute nacionalnointegrativne aspekte hrvatske politike druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Naime, pravo na svetojeronimske institucije imale su isključivo biskupije iz politički razjedinjenih hrvatskih zemalja, uključujući one iz Bosne i Hercegovine, koja se u svim tadašnjim hrvatskim političkim pro- gramima ubrajala u hrvatske zemlje.7 Ta je činjenica činila očevidnom diskrepanciju između tadašnjeg hrvatskog političkog i crkvenog statusa, pri čemu se na crkvenom planu odražavala virtualna cjelovitost hrvatskih zemalja, politički, teritorijalno i upravno podijeljenih Austro-ugarskom nagodbom 1867., u sklopu austrijske (Cislajtanije) i ugarske (Transla- jtanije) polovice Monarhije. Uz svoje nacionalnointegrativno značenje u ranije naznačenom smislu, svetojeronimske ustanove u Rimu su također, poput starocrkvenoslavenske liturgije, imale snažnu kulturno-kohezivnu ulogu jer se radilo o stoljećima starim crkvenim institucijama u Rimu, čije

5 Među radovima u kojima se analizira povezanost nastojanja za afirmaciju starocrkvenoslavenske liturgije s hrvatskim nacionalnointegracijskim procesom, posebice treba upozoriti na sljedeće: Mile BOGOVIĆ, „Glagoljica kao historiografski problem“, Hrvatska historiografija XX. stoljeća: Između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, Srećko LIPOVČAN – Ljiljana DOBROVŠAK (ur.), (Zagreb: Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, 2005.), 267-275; Zoran GRIJAK, „O nacionalno-političkim aspektima zahtjeva za afirmacijom glagoljaške liturgije u hrvatskim zemljama od sredine 19. do početka 20. stoljeća, Croatica Christiana Periodica, 43 (2019.), 81-119. 6 Vidi o tome opširnije: Z. GRIJAK, „O nacionalno-političkim aspektima zahtjeva za afirmacijom glagoljaške liturgije u hrvatskim zemljama od sredine 19. do početka 20. stoljeća“, 81-119. 7 Tihomir CIPEK – Stjepan MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914. (Zagreb: Disput, 2006.). Vidi sljedeće programske spise u sklopu navedenog djela: „Sporazumak Stranke prava i Neodvisne narodne stranke (Zagreb, 1892.)“, 351; „Državnopravni program Hrvatske sjedinjene opozicije (dogovoren između Stanke prava i Neodvisne narodne stranke 14. IV. 1894.), Zagreb, 1894.)“, 357; „Hrvatska narodna zajednica u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1908.- 1909.)“, 593, „Pravila Hrvatske katoličke udruge (Sarajevo, 1910.)“, 621.

327 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 je ilirsko ime Sveta Stolica jasno omeđila granicama hrvatskih zemalja i Bosne i Hercegovine, a isključila slovenske zemlje, kada se postavilo pitanje njihova prava na spomenute institucije.8 S obzirom na to da sam oba naznačena fenomena, problematiku starocrkvenoslavenske liturgije i pitanje preustroja svetojeronimskih institucija, već analizirao u nekim od svojih ranijih radova, napose disertaciji, kasnije dopunjenoj i publiciranoj,9 a zahtjeve za afirmaciju glagoljaške liturgije, s posebnim obzirom na njihove nacionalnointegracijske aspekte i u jednoj recentnoj studiji,10 a da su hrvatska i inozemna historiografija također već obratile znatnu pozornost problematici starocrkvenoslavenske liturgije i preustroju svetojeronimskih institucija,11 u ovom ću se radu napose posvetiti analizi dosad zanemar-

8 Na dan 16. prosinca 1655. Sv. Rota je donijela odluku „(…) da se pod ilirskom pokrajinom u istinitom i pravom smislu razumije Dalmacija (u značenju rimske provincije, op. Z. G.), koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, a sasvim su isključene Koruška, Štajerska i Kranjska.“ Radoslav KATIČIĆ, Ilirci i ilirski jezik, Forum, 27 (1998), KNJIGA LXVI., 681. O pitanju prava Slovenaca na svetojeronimske ustanove vidi također: Ivan GOLUB, „Juraj Križanić i pitanje prava Slovenaca na svetojeronimske ustanove u Rimu“, Historijski zbornik, 21-22 (1968.-1969.), 213-258. 9 Vidi: Zoran GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera (Zagreb: Hrvatski institut za povijest: Dom i svijet; Sarajevo: Vrhbosanska nadbiskupija, 2001.). 10 Z. GRIJAK, „O nacionalno-političkim aspektima zahtjeva za afirmacijom glagoljaške liturgije u hrvatskim zemljama od sredine 19. do početka 20. stoljeća“, 81-119. 11 O problemu preustroja svetojeronimskog zavoda i Svetojeronimskoj aferi objavljen je velik broj studija u vrlo širokom vremenskom rasponu, od strane suvremenika pa sve do radova recentnih autora. Bibliografski pregled radova vezanih uz naznačenu temu iznio sam u nekoliko svojih radova. Vidi: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 321; Z. GRIJAK, „Barski nadbiskup Šimun Milinović (1886.-1910.) i svetojeronimska afera“,Hrvatsko-crnogorski dodiri / crnogorsko-hrvatski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja, Lovorka ČORALIĆ (ur.), (Zagreb: Matica hrvatska, 2009.), 489-490. Iz opsežne bibliografije radova o naznačenoj temi iz spomenutog zbornika posebice bih izdvojio dvije studije Slavka Kovačića koji je istražio događaje vezane uz preustroj Zavoda sv. Jeronima do apostolskog pisma Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. te slijed događaja za vrijeme i nakon tzv. Svetojeronimske afere u sklopu vrijednoga prigodno objavljenog zbornika. Vidi: Slavko KOVAČIĆ, „Hrvatski kolegij u Rimu prije apostolskog pisma Slavorum gentem“,Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima. Zbornik u prigodi stoljetnice papinskoga hrvatskog zavoda svetog Jeronima, Jure BOGDAN (ur.), (Rim: Papinski hrvatski Zavod sv. Jeronima, 2001.), 17-97;Isti, „Mučni počeci sadašnjega Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu od preustroja g. 1901. i neslužbenog otvaranja g. 1911. do naglog prekida djelovanja g. 1915.“, Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima, 99-123. Vidi također dva

328 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) enih aspekata spomenutih dvaju fenomena, s posebnim osvrtom na njihovo koincidiranje i međuuvjetovanost, što se u dosadašnjim povijesnim radovima s tim u vezi ili nedovoljno naglasilo ili se najčešće propustilo uočiti. Namjera mi je analizirati ih poglavito na osnovi dosad nekorištenih arhivskih vrela iz Arhiva Dubrovačke biskupije, koja otkrivaju pojedine važne, dosad zanemarene ili pak sasvim nepoznate aspekte naznačenih tema. Pritom svakako treba upozoriti na činjenicu da je obnovljeni Arhiv Dubrovačke biskupije otvoren tek 2004., a da su arhivski dokumenti koji će se analizirati u ovome radu dostupni tek posljednjih desetak godina. S obzirom na taj moment, ovaj se rad u istraživačkom smislu može smatrati pokušajem pomicanja okvira istraženosti naznačenih tema u svrhu njihove sustavnije i temeljitije znanstvene elaboracije.

I. Preustroj svetojeronimskih institucija i Svetojeronimska afera u korespondenciji J. Stadler – J. Marčelić

Prije prelaska na analizu preustroja svetojeronimskih institucija i Svetojeronimske afere, koja je izbila neposredno nakon njegova svršetka, držim potrebnim ukratko se osvrnuti na povijest svetojeronimskih institucija radi stvaranja šireg konteksta za razumijevanje istraživane teme. Uoči preustroja, osamdesetih godina 19. stoljeća, u Rimu su postojale četiri ustanove pod imenom sv. Jeronima: Kongregacija ili bratovština, utemeljena 1453., Gostinjac ili hodočasničko prihvatilište, kojim je od početka zajedno s dodijeljenom mu crkvom upravljala svetojeronimska kongregacija, Kanonički kaptol, koji je 1. kolovoza 1589. utemeljio papa Siksto V. te Zavod za svećenike, utemeljen 1884. Dekretom Državnog tajništva Svete Stolice od 14. kolovoza 1889. kardinalu Serafinu Vannutel- liju, pokrovitelju Kongregacije sv. Jeronima i naslovniku svetojeronimske crkve, naloženo je da provede vizitaciju svetojeronimskih ustanova i papi Lavu XIII. dostavi prijedloge o njihovu preustroju.12 Kardinal Vannutelli bio je u razdoblju od 1880. do 1887. bečki nuncij te je, između ostaloga, imao iznimno važnu ulogu u procesu obnove redovite hijerarhije u Bosni i

izvorna znanstvena članka, koji se ne spominju u prije naznačenim historiografskim pregledima: Andreas GOTTSMANN, „Papst Leo XIII. und die “jugoslawische” Versuchung. Montenegro, San Girolamo und die südslawische Frage in der Diplomatie des Hl. Stuhls“, Römische Historische Mitteilungen 49 (2007.), 457-497; Z. GRIJAK, „Korespondencija Šimun Milinović – Josip Juraj Strossmayer kao povijesni izvor“, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 36 (2018.), 215-255. 12 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 321.

329 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

Hercegovini (1881.). Tada razvija i vrlo dobre odnose s pojedinim hrvatskim crkvenim velikodostojnicima, posebice s biskupom Strossmayerom, koji ga je nastojao pridobiti za svoja stajališta o obnovi redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini, ali mu posredovati i svoje uvide o ulozi katolicizma, islama i pravoslavlja na oblikovanje povijesnih i kulturnih osobitosti pripadnika pojedinih konfesionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini, o čemu svjedoči njihova iznimno vrijedna korespondencija.13 Ako se uzmu u obzir navedene činjenice, okolnost da je kardinal Vannutelli obnašao dužnost protektora Zavoda sv. Jeronima u vrijeme njegova preustroja bila je, bez obzira na njegovu inače izrazitu proaustrijsku orijentaciju, u svakom slučaju pozitivna, podjednako s obzirom na hrvatske crkvene i nacionalne interese. Naime, ugarska vlada zauzimala se za ukidanje svetojeronimskih ustanova i prijelaz njegovih pitomaca u Zavod Germanico- Hungaricum u kojemu su su bogoslovi iz Kraljevinâ Hrvatske i Slavonije već od ranije imali nekoliko zajamčenih mjesta.14 Austrijska se vlada, međutim, ni u nijednom trenutku nije zauzela za destrukciju svetojeronimskih ustanova, nego je razmatrala mogućnost njihova preustroja u skladu s interesima austrijske politike. Kardinal Vannutelli pridržavao se takva stajališta te otpočetka djelovao vrlo konstruktivno kada je riječ o održanju Zavoda. Također je, s obzirom na naglašeno protuslavensko raspoloženje u dijelu Rimske kurije, iznimno važna bila činjenica da su se papa Lav XIII. i državni tajnik kardinal Mariano Rampolla del Tindaro vrlo blago- naklono odnosili prema hrvatskom episkopatu, napose zbog velike uloge Katoličke Crkve u hrvatskim zemljama u tadašnjim vrlo zamašnim i am- bicioznim planovima Svete Stolice za postignućem crkvenog sjedinjenja pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada. Naime, nužna pretpostavka bilo kakvih daljnjih akcija na tom planu bilo je osnaživanje slavenske komponente u sklopu Katoličke Crkve (u tom kontekstu treba napose shvatiti i encikliku Grande munus pape Lava XIII. iz 1880., kojom su sv. Ćiril i Metod uvršteni u Opći kalendar Katoličke Crkve i proglašeni slavenskim apostolima), u odnosu na predominantnu romansku i germansku. Hrvati- ma je Sveta Stolica namijenila krucijalnu posredničku ulogu u ostvarenju spomenute zadaće. Naime, osim što su se nalazili na stoljetnoj razdjel-

13 Vidi: Korespondencija J. J. Strossmayer – S. Vannutelli (1881.-1887.), Josip KOLANOVIĆ – Josip BALABANIĆ (ur.), (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2009.). Pisma na latinskom prevedena su na hrvatski te se donose usporedo. 14 Vidi o tome opširnije: Mijo KORADE, „Disciplina, ozbiljnost i duhovnost: Mihael Lauretano, obnovitelj Njemačko-ugarskog zavoda u Rimu“, Hrvatska revija, Obnovljeni tečaj 11 (2011.), 82-87.

330 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) nici katolicizma i pravoslavlja u Europi i što su se, kao Slaveni koji uz rimsku prakticiraju i starocrkvenoslavensku (rimsko-slavensku) liturgiju, mogli lakše približiti pravoslavnim Slavenima koji prakticiraju istočnu (bizantsku) liturgiju, Hrvati su imali i izravan višestoljetni doticaj s uni- jatima, koji rabe bizantsko-slavensku liturgiju u sklopu vlastite Crkve, u Zagrebačkoj nadbiskupiji i metropoliji, koje je sastavni dio od druge polovice 18. stoljeća bila grkokatolička Križevačka biskupija.15 U preustroju Zavoda sv. Jeronima u Rimu hrvatski je episkopat uočio jedinstvenu priliku za njegovo povezivanje s aktualnim planovima Svete Stolice o sjedinjenju Crkava, namijenivši mu važnu ulogu u realizaciji spomenute zamisli. Naime, oblikovao se plan da preustrojeni Za- vod postane središte u kojemu bi se prakticirala ideja sjedinjenja, putem sudjelovanja u radu Zavoda svećenika iz svih, a napose slavenskih zemalja predanih ideji crkvenog sjedinjenja, koji bi u Zavodu prakticirali starocrkvenoslavensku liturgiju kao važnu poveznicu kršćanskog Istoka i Zapada. No, o tome će biti više govora kasnije, u sklopu analize inicijativa nadbiskupa Stadlera i biskupa Marčelića na tom planu. Kako je ranije spomenuto, austrijska je vlada od samoga početka preustroja svetojeronimskih institucija nastojala staviti ih pod svoju kontrolu, dok je ugarska vlada, koja nije željela nacionalni hrvatski zavod u Rimu, djelovala na njihovoj destrukciji predloživši da ga se ukine, a da se hrvatski klerici šalju u Zavod Germanico-Hungaricum u kojemu su od ranije imali nekoliko zajamčenih mjesta. Doznavši da se Sveta Stolica odlučila za preustroj svetojeronimskih ustanova, hrvatski je episkopat po- duzeo energičnu akciju u svrhu njihova pretvaranja u modernu crkvenu ustanovu, svećenički zavod za višu izobrazbu svećenika, koji će udovolja- vati zahtjevima vremena i aktualnim potrebama hrvatskih dijeceza. Pritom se kao najvažnije pitanje pojavio problem preustroja Zavoda za svećenike, utemeljenog 1884., koji je bio zamišljen kao svećeničko-bogoslovni zavod, ali mu je djelovanje bilo sputano nedostatkom sredstava i višegodišnjim trzavicama među kanonicima svetojeronimskog Kaptola. O vrlo lošim odnosima među njima, kao jednome od najvažnijih uzroka lošeg funkcioniranja svetojeronimskog Kaptola, svjedoči pismo dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru, koje mu je uputio nekoliko dana nakon pohoda u Rim ad limina 27. rujna 1895. U svojoj kritičkoj ocjeni njegova općeg stanja Marčelić nije posebice izdvojio ni jednoga od kanonika, dok je za Ivana Črnčića, prepozita svetoje-

15 Vidi opširnije: Križevačka eparhija: http://www.enciklopedija.hr/natuknica. aspx?id=34093 (14. 9 2019.).

331 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 ronimskog Kaptola, uglednog hrvatskog povjesničara i slavista, ustvrdio da je dobar u svojemu načinu djelovanja, ali da mu nedostaje energije, odnosno autoritet kojim bi unio red u narušene odnose u kanoničkom zboru: „Stanovao sam kod sv. Jeronima tako sam imao prigode neke stvari vidjeti. Stanje tog našeg zavoda je uprav loše, u kapitulu je još gore. Izmedju kanonika je takav razdor da je baš grozno i pomisliti na to. Bio sam kod Nj. Uzor. Kard. Protektora Vannutellija, sada visitatora, i on mi se je strašno tužio da ne zna što učiniti, nemajući kome povjeriti administrativnu upravu. Mons. Crnčić je dobar u svojem načinu djelovanja ali bez ikakve energije. Vašoj Preuzvišenosti, uvjeren sam, da su stvari još bolje poznate nego meni.“16 Stadler se u odgovoru Marčeliću od 4. listopada 1895. u svemu složio s njim, posebice s njegovom tvrdnjom da su narušeni odnosi među kanonicima postali prepreka njihovu komuniciranju, a samim tim i bilo kakvu konstruktivnom djelovanju unutar svetojeronimskog Kaptola. No, koncentrirao se na stvar koja mu se u konkretnoj situaciji činila znatno važnijom, naime, na moguću veliku ulogu svetojeronimskog Zavoda u oz- biljenju planova hrvatskog episkopata i Svete Stolice o sjedinjenju Crka- va. Na takvo promišljanje uloge Zavoda sv. Jeronima, kao važnog stjecišta promicanja ideje crkvenog sjedinjenja, Stadlera je svakako potaknulo i imenovanje apostolskim povjerenikom za sjedinjenje Crkava od strane pape Lava XIII.17 Pritom je u historiografskom smislu iznimno relevantno da Stadler u pismu Marčeliću navodi da bi Zavod sv. Jeronima mogao „op- timalno poslužiti crkvenom ujedinjenju u našoj zemlji.“18 Iznimna vrijednost Stadlerova pisma Marčeliću od 4. listopada 1895. nije sadržana samo u činjenici da Stadler u njemu govori o svojim planovima o pretvaranju svetojeronimskih institucija u stjecište promicanja crkvenog sjedinjenja nego, i to napose, u tome što u njemu detaljno i precizno navodi svoje prijedloge o preustroju svetojeronimskih institucija koje je u pismu od 28. listopada 1895. uputio papi Lavu XIII. Naime, spomenuto pismo, na lat-

16 J. Marčelić – J. Stadleru, s. l., 27. 9. 95., Arhiv Dubrovačke biskupije, Fond: Biskupija dubrovačka, Serija 20, Spisi dubrovačkih biskupa, Potserija 21, Presidali – Atti riservati, 1893.-1899. (dalje: ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati), Br. 27. res. 1895. 17 Papa Lav XIII. imenovao je nadbiskupa Stadlera apostolskim povjerenikom za sjedinjenje Crkava pismom Quae doctrinae 12. listopada 1894. O crkvenim i političkim kontroverzijama tog imenovanja, napose s obzirom na protezanje Stadlerovih nadležnosti, vidi opširnije: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 263-275. 18 J. Stadler - J. Marčeliću, 4. 10. 1895., ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati, Br. 27. res. 1895.

332 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) inskom jeziku, Sveta Stolica nije primila, za što se s velikom izvjesnošću može pretpostaviti da je bilo posljedica zapljene od strane organa cenzure koju su sustavno provodile austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Pri- jepis Stadlerova pisma papi Lavu XIII. od 28. listopada 1895., uklopljenog u Stadlerovo pismo Marčeliću od 4. listopada iste godine, zbog njegove dosadašnje nedostupnosti, ali, i to napose zbog njegove iznimne historio- grafske vrijednosti, uvrštavam u rad u cijelosti: „U Rimu je hrvatski kaptol Svetog Jeronima povezan s hrvatskim kolegijem i hospicijem. Kad je tome tako, to ima i neku vrijednost. Meni se čini da to može biti od iznimne koristi za uniju sa shizmaticima u našoj domovini na sljedeći način: 1. Da se ondje, gdje je središte za sve slavenske pojedince i zemlje, obrazuju novi kanonici kako bi mogli raditi na uniji sa shizmaticima; 2. Svi kanonici koji se služe slavenskom liturgijom, trebaju koristiti latinski obred; 3. Da se neki svećenici iz svih dijeceza slavenskih područja smjeste u Ilirski kolegij i da se ondje usavrše u staroslavenskom jeziku i slavenskoj liturgiji koje bi praktično koristili u crkvi svetog Jeronima; 4. Da sjedinjeni svećenici žive s našima u istom kolegiju i da im se dopusti da i u našoj crkvi rabe staroslavensku liturgiju po grčkome običaju, kao što to će to činiti i naši po latinskome običaju; 5. Da svi ti svećenici (uključujući kanonike) rade na svemu onome što će im u domovini biti nužno za učinkovito provođenje unije sa shizmaticima, odnosno na slavenskoj povijesti, ruskom jeziku, crkvenoslavenskom jeziku, pravu Istočne Crkve, dogmatskim pitanjima kako bi se riješile poteškoće koje obično stvaraju shizmatici, te da izvrsno svladaju grčki običaj, i općenito i u pojedinostima, onako kako ga rabe naši unijati itd.“19

19 „Roma adest capitulum croaticum S(ancti) Hyeronimi conjunctum cum collegio atque hospitio croatico. Prout modo haec omnia se habent, non valent quidquam. Mihi omnia haec videntur optime inservire posse unioni cum schismaticis in patria nostra, dummodo: 1. ita canonici novi instituantur, ut ibi sit centrum omnium personarum quae ubique terrarum slavorum adlaborant pro unione cum schismaticis; 2. omnes canonici liturgia slava servato ritu latino utantur; 3 aliqui sacerdotes ex omnibus dioecesibus regionum slavorum in collegio illirico collocentur, atque ibi perfecte studeant lingue antiquae slavae, atque liturgiae slavae eaque practice in Ecclesia s(ancti) Hieronymi utantur; 4. ut etiam sacerdotes uniti in eodem collegio cum nostris habitent, atque iis permittatur, ut in eadem Ecclesia ritu graeco antiquo slavica liturgia utantur, prout nostri id facturi sunt ritu latino; 5. ut omnes isti sacerdotes (canonicis non exceptis), omnibus operam dent, quaecunque iis necessaria futura sunt in patria ad efficaciter laborandum pro unione cum schismaticis, scilicet historiae Slavorum, linguae russicae, linguae antiquo – slavae, juri eccelesiae orientalis; quaestionibus dogmaticis, quae resolvunt difficultates quae a schismaticis fieri solent, ritui graeco perfecte addiscendo in genere et in specie, prout eo utantur nostri uniti etc.“ J. Stadler

333 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

Stadler se na svoje pismo upućeno Lavu XIII. 28. svibnja 1895. os- vrnuo i u pismu biskupu Strossmayeru od 31. siječnja 1896. obavijestivši ga da mu je državni tajnik Svete Stolice kardinal Mariano Rampolla na njegov upit o uzrocima izostanka odgovora Svete Stolice na njegove prijedloge odgovorio da se to pismo izgubilo, da ga Sveta Stolica nije ni primila te ga je zamolio da mu što prije pošalje prijepis. Stadler nije mogao prikriti čuđenje zbog nestanka pisma. Naime, premda je bio upoznat s činjenicom da njegova pisma ponekad na pošti otvaraju, još se nije dogodilo da neko pismo nestane. Razmatrajući moguće uzroke nestanka spomenutog pisma, daje važan podatak. Naime, uz njegovo pismo nalazilo se pismo biskupa Strossmayera, najvjerojatnije također posvećeno izlaganju mogućnosti pretvaranja svetojeronimskog Zavoda u stjecište crkvenog sjedinjenja. Stadler je očitovao sumnju da se u tome nalazi uzrok zapljene njegova pisma te je zamolio Strossmayera da mu ne šalje prijepis, nego da ga izravno uputi u Rim: „Nije li možda zaustavila (cenzura pri pošti, op. Z. G.) taj list zato, što je Vaše pismo bilo unutra? S mojim pismom, dakle, izgubilo se i Vaše. Ja ne imam prepisa Vašega pisma, a Vi imate. Zato umoljavam Vašu Preuzvišenost, da biste blagoizvolili dati prepisati ono pismo (…), ter ga directe priposlali kardinalu Rampolli.“20 U ožujku 1896. Stadler javlja Strossmayeru da je kardinal Rampolla ovaj put primio njegove prijedloge o Zavodu sv. Jeronima kao stjecištu za provedbu unije pravoslavnih kršćana sa Svetom Stolicom: „Primio sam ovih dana pismo od kardinala Rampolle, u kojem mi javlja, da je ovaj put primio moj izvještaj o uniji. Medju ostalim piše mi: Le sue proposte sono state da me rimesse nelle mani del S. Padre; mi è grato assicurarla che Sua Santita si risèrbata di studiarle (Vaše prijedloge sam dostavio u ruke Sv. Ocu. Drago mi je zajamčiti Vam da se Njegova Svetost obvezala proučiti ih.).“21 U pismu biskupu Marčeliću od 4. listopada 1895. Stadler, još ne znajući da se njegovu pismu od 28. svibnja zameo svaki trag, a izražavajući nadu da će Sveta Stolica na njega od- govorititi, moli Marčelića da ne poduzima ništa na tom planu dok ne stigne odgovor: „Sada, dok iz Rima na moj predlog od 28. svibnja t. g. ne stigne odgovor, ne valja ništa učiniti.“22 No, ujedno Marčeliću u cijelosti prenosi

- J. Marčeliću, 4. 10. 1895., ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati, Br. 27. res. 1895. Tekst s latinskog transkribirao dr. sc. Zoran Grijak. Kolacionirala i prevela na hrvatski jezik dr. sc. Zrinka Blažević. 20 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 328. 21 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 328. 22 J. Stadler - J. Marčeliću, Sarajevo, 4. 10. 1895., ABD, FBD, s. 20, Presidiali – Atti riservati, Br. 27. res. 1895.

334 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) svoje prijedloge, koje je u pismu od 28. svibnja iznio Svetoj Stolici, o pretvaranju Zavoda sv. Jeronima u središte promicanja crkvenog sjedinjenja, o čemu je već bilo govora. Vrijednost navedenog Stadlerova pisma Marčeliću od 4. listopada 1895. u tome je da, unatoč tome što iz korespondencije Stadler – Strossmayer okvirno saznajemo da je Stadler u spo- menutom pismu od 28. svibnja iste godine predložio pretvaranje svetojeronimskog Zavoda u centar za promicanje crkvenog sjedinjenja te da je uz navedeno Stadlerovo pismo bilo priloženo i Strossmayerovo, posvećeno istoj stvari, sadržava cjelovit prijepis svih Stadlerovih prijedloga i time omogućava povjesničarima njihovu sustavnu i sveobuhvatnu analizu te daje osnove za oblikovanje argumentiranog stajališta o razlozima zbog kojih su austrougarski organi cenzure zaplijenili i uništili spomenuto pismo (mogućnost da se „izgubilo“ možemo gotovo s potpunom izvjesnošću odbaciti, što je implicite učinio i Stadler u pismu Strossmayeru, ustvrdivši da je znao da njegova pisma otvaraju, ali da se još nikada nije dogodilo da pismo nestane). Držim da je Stadler, razmatrajući uzroke zapljene pisma od strane austrougarskih vlasti, pretjeranu važnost pridao činjenici da je njegovu pismu bilo pridruženo Strossmayerovo pismo, uvjeren da ih je na to navelo njihovo veliko nepovjerenje prema Strossmayeru, zbog njegova djelovanja usmjerenog prema južnoslavenskoj političkoj i kulturnoj suradnji te zauzimanja za crkveno sjedinjenje pravoslavnih kršćana sa Sve- tom Stolicom, u čemu su austrougarske vlasti, napose u nastojanjima za sjedinjenim s Pravoslavnim Crkvama na Balkanu i u istočnoj Europi, nazirale tek sredstvo potpore širenju političkog utjecaja Ruskog Carstva na slavenske zemlje u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. Važnijim razlogom zapljene, uz osnovanu pretpostavku da su austrougarske vlasti uništile Strossmayerovo pismo, podjednako kao i Stadlerovo, držim sadržaj Stadlerova pisma, poglavito činjenicu da se u njemu svetojeronimskom Zavodu u Rimu namijenila krucijalna uloga u promicanju starocrkvenoslavenske liturgije u sklopu širih nastojanja Svete Stolice za sjedinjenjem Crkava. Pritom se nikako ne smije previdjeti činjenica da Stadler u točki 2. citiranog pisma Zavod sv. Jeronima definira kao „središte za sve slavenske pojedince i zemlje“, što je austrougarske vlasti, koje su općenito u nastojanjima hrvatskog episkopata za sjedinjenje Crkava nazirale isključivo politički moment, svakako moglo navesti na oblikovanje i vrlo radikalnih zaključaka – o pokušaju utemeljenja zavoda iz kojega će se iz grada Rima, dakle iz samoga središta Katoličke Crkve, širiti (pan)slavenska propagan- da u sklopu zavoda za višu naobrazbu hrvatskih katoličkih svećenika iz Trojedne kraljevine. Naime, austrougarske su vlasti zauzimanje za afir-

335 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 maciju starocrkvenoslavenske liturgije smatrale isključivo sredstvom za poticaje širenja ruskog panslavizma na područje slavenskih zemalja Monarhije, s intencijom ugrožavnja sigurnosti Austro-Ugarske Monarhi- je, a s obzirom na pretežitost slavenskog stanovništva u njoj, i njezine opstojnosti. U skladu s takvim stajalištem najmjerodavnijih čimbenika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, o starocrkvenoslavenskoj liturgiji kao ponajprije političkom instrumentu, a ni u kojem slučaju, ili tek sekundarno, kao sredstvu za promicanje crkvenog zajedništva i sjedinjenja, Stadlerov plan o pretvaranju Zavoda sv. Jeronima u centar za „sve slavenske pojedince i zemlje“, u kojemu bi se poučavali u starocrkvenoslavenskoj liturgiji kako bi mogli raditi na uniji sa pravoslavnima, bila je od strane austrougarskih vlasti neprijeporno shvaćena kao zamisao bremenita mogućim negativnim političkim posljedicama, čak štoviše kao prijetnja interesima vanjske i un- utarnje politike Austro-Ugarske Monarhije. Prije nastavka analize daljnjih Stadlerovih i Marčelićevih akcija na preustroju svetojeronimskih institucija u moderan hrvatski inozemni svećenički zavod treba ukratko upozoriti i na sadržaj završnog dijela pisma nadbiskupa Stadlera biskupu Marčeliću od 4. listopada 1895., koji slijedi nakon u njega uvrštenog prijepisa Stadlerova pisma Lavu XIII. na latinskom jeziku od 28. svibnja 1895. Taj dio pisma također je iznimno historiografski relevantan, budući da je Stadler u njemu, dopuštajući Marčeliću da sa sadržajem njegova pisma upozna sav hrvatski epsikopat, izuzeo zadarskog nadbiskupa i dalmatinskog metropolita Grgura Rajčevića.23 Pritom je, upozorivši na Rajčevićevu nezainteresiranost za crkvenu uniju, oprezno aludirao na mogućnost da bi Rajčević sa sadržajem njegova pisma mogao upoznati austrijsko Namjesništvo za Dalmaciju sa sjedištem u Zadru, koje je u najvećoj mogućoj mjeri nastojalo ograničiti djelovanje

23 G. Rajčević (Dubrovnik, 30. I. 1826. - Zadar, 25. X. 1899.). Zaređen je za svećenika u Dubrovniku 1848. U Zadru je, do imenovanja nadbiskupom 1891., obnašao dužnost ravnatelja Bogoslovnog sjemeništa i člana Pokrajinskog školskog vijeća. Snažno se protivio bilo kakvoj afirmaciji hrvatstva na crkvenoj razini, čemu je posebice pridonosila glagoljaška liturgija. Tvrdio je da ni jedna crkva u Zadarskoj nadbiskupiji nema ni pravo ni povlasticu uporabe starocrkvenoslavenskog jezika u slavljenju mise. Vidi: Marijo RELJANOVIĆ, „Enciklika Grande munus i pitanje obnove glagoljštva u Dalmaciji“, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, god. 43, Zadar, 2001., 368-369. O Rajčevićevu napredovanju u crkvenoj hijerarhiji vidi:: Hierarchia Catholica, medii et recentioris aevi. Vol. VIII, A Pontificatu Pii PP. IX (1846) usque ad Pontificatum Leonis PP. XIII (1903): sive summorum pontificum, S. R. E. cardinalium ecclesiarum antistitum series: e documentis tabularii praesertim Vaticani, Remigius RITZLER – Pirmin SEFRIN (ur.), (Monasterii: Sumptibus et typis librariae Regensbergianae, 1979.), 315.

336 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) hrvatskog episkopata na sjedinjenju Crkava, a napose na afirmaciji starocrkvenoslavenske liturgije: „To je predlog, koji sam do sada samo preuzv. biskupu Strossmayeru saobćio; a koji je on skroz odobrio; a sada ga eto Vama priobćujem. Ovaj predlog možete saobćiti svim biskupom u Dal- maciji, samo zadarskom ne; možete ga priobćiti i preuzv. nadbiskupu barskom u Crnoj Gori. Zadarskom zato ne, jer je on jedini u Dalmaciji, koji se za uniju ne zanima, pa se bojim, neće li možda moj predlog nehotice dati vladi, koja bi mogla praviti neprilike. Koji god je zato, može na me napisati list, ali u latinskom jeziku, da ga ja uzmognem u originalu na sv. Sto- licu priposlati.”24 O ustrajnom oponiranju nadbiskupa Rajčevića akcijama hrvatskog episkopata u vezi sa sjedinjenjem Crkava i pružanju potpore stajalištima austrijskog Namjesništva za Dalmaciju glede istih, bit će više riječi u nastavku rada. Prije toga potrebno je ukratko se osvrnuti na važnije događaje koji su uslijedili. Godine 1897. na otoku Lokrumu sastali su se dubrovački biskup Marčelić, vrhbosanski nadbiskup Stadler, koji se, na Marčelićev poziv, na Lokrumu liječio od problema prouzročenih astmom, barski nadbiskup fra Šimun Milinović i kotorski biskup Frano Uccelini radi rasprave o preustroju svetojeronimskih ustanova. U dogovoru s njima nadbiskup Stadler formulirao je sedam prijedloga i poslao ih, potpisane od strane sudionika sastanka, 21. ožujka 1897. svim hrvatskim (nad)biskupima koji imaju pravo na svetojeronimske ustanove da ih pročitaju i dopune svojim prijedlozima. Dokument je napisan na latinskom jeziku. Njime se, između ostaloga, predlaže ukidanje dotadašnjeg Kaptola i Gostinjca sv. Jeronima u Rimu, utemeljenje Zavoda za višu naobrazbu svećenika te da se svećenički kolegij (zavod) zove Collegium Sancti Hieronymi Illiricorum i da se u njega besplatno primaju svećenici/studenti obaju obreda iz biskupija slavenskog Juga.25 Lokrumski prijedlozi prihvaćeni su od strane pretežitog dijela hrvatskog episkopata. Iznimka je bio zadarski nadbiskup i dalmatinski metropolit Grgur Rajčević, koji se izravno obratio Svetoj Stolici ističući da se zauzima za austrijski protektorat nad Zavodom, da želi da imenovanje

24 J. Stadler - J. Marčeliću, Sarajevo, Sarajevo, 4. 10. 1895., ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati, Br. 27. res. 1895. Na kraju pisma Stadler je, prije njegova upućivanja Marčeliću, 2. studenoga 1895. dopisao da prijepis treba poslati splitsko- makarskom biskupu Filipu Frani Nakiću i kotorskom biskupu Franu Ucceliniju: „Poslat prijepis predloga Presvj. Nakiću, barem i Uccelliniju.“ O razlozima zbog kojih Stadler nije poslao pismo gotovo mjesec dana nakon što ga je napisao, možemo samo nagađati (prezauzetost, ostavljanje otvorenom mogućnosti za eventualne dopune i/ili dr.). 25 Vidi: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 329.

337 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 njegova poglavara bude pridržano Papi ili caru, i to na prijedlog trojice hrvatskih nadbiskupa metropolita - zagrebačkoga, vrhbosanskoga i zadar- skoga, te da Barska nadbiskupija i buduća biskupija u Srbiji nemaju pravo na Zavod. Svojom odlukom da u odlučivanje o preustroju svetojeronimskih institucija budu uključeni zagrebački, zadarski i vrhbosanski nadbiskup nadbiskup Rajčević ustvari je slijedio intencije i odluke Svete Stolice s tim u vezi jer se ranije, prije izričitog očitovanja Svete Stolice s tim u vezi,26 nalazio u oporbi prema zajedničkom istupu hrvatskog episkopata težeći da dalmatinski episkopat u svetojeronimskom pitanju djeluje zasebno.27 Međutim, kada je riječ o njegovu izričitom protivljenju davanja prava obnovljenoj Barskoj nadbiskupiji (1886.) na preustrojeni Zavod, njegov otpor, kako će posvjedočiti kasniji razvoj događaja, ni u kojem slučaju nije bio neosnovan. O tome nepobitno svjedoče događaji koji su uslijedili nakon uključivanja opunomoćenog crnogorskog poslanstva u Svetojeronim- sku aferu na čelu s Lujom Vojnovićem, nakon provale u Zavod talijanskih iredentista 29. kolovoza 1901., o čemu će biti više govora kasnije.

26 Tu odluku kardinal protektor S. Vannutelli priopćio je trojici spomenutih hrvatskih metropolita 19. ožujka 1900., uz potvrdu njihova prava na izbor prikladnog svećenika iz slavenskog (hrvatskog) naroda za upravitelja (rektora) preustrojenog svetojeronimskog Zavoda: „[…] idoneus sacerdos ex slavica gente, electus ab episcopis provinciarum ecclesiasticarum Iaderensis, Zagrebiensis et Vrhbosnensis.“ kardinal Mariano Ramoplla – Excellentissimis ac Reverendissimis Dominis Archiepiscopis provinciarum ecclesiasticarum Iaderensis, Zagrebiensis et Vrhbosnensis, Romae, die 19 Martii 1900.“ ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati, 1900. 27 Iz nastavka već fragmentarno citiranog pisma biskupa Marčelića nadbiskupu Stadleru od 27. rujna 1895., u kojemu mu se požalio na razdor među svetojeronimskim kanonicima, doznajemo također da je Marčelić po povratku iz Rima u Zadru o preustroju svetojeronimskih institucija razgovarao sa zadarskim nadbiskupom Rajčevićem, hvarskim biskupom Fulgencijem Carevim, splitsko-makarskim biskupom Filipom Franom Nakićem te da je nakanio o tome još razgovarati s kotorskom biskupom Franom Uccelinijem. Nadbiskup Rajčević tom se prigodom zauzeo za samostalno djelovanje dalmatinskog episkopata u svetojeronimskom pitanju, ali se Marčelić s tim nije složio, založivši se za sporazumno djelovanje cjelokupnog hrvatskog episkopata, potvrdivši time nacionalnointegrativni aspekt djelovanja hrvatskog episkopata tijekom preustroja svetojeronimskih institucija: „Preuzv. Nadbisk. Rajčević bio mi je rekao da mi sami Dalm. biskupi učinimo koji zajednički korak (na margini precrtano: Preuzv. Nadb. Rajčević je od mnienja da mi Dalm. bisk. ujedno pošaljemo naše predloge u Rim), ali kad se promisli bolje to bi bilo nešto krnjasto; najbolje da se prije svi razumijemo. Ovo je Preuzv. moje osobno mnienje, jer neimam naloga od drugih Dalm. biskupa da Vam pišem, no držim da nijedan ne može biti protivan, buduć da mi sami ništa nemožemo odlučiti.“ J. Marčelić - J. Stadleru, s. l., 27. IX. 1895., ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati), Br. 27. res. 1895.

338 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Na temelju arhivskih izvora može se s velikom izvjesnošću tvrditi da je Rajčević, kao dalmatinski metropolit odan intencijama austrijskih vlasti u Dalmaciji, bio ne samo u dosluhu nego u punom suglasju sa stajalištima austrijskog Namjesništva u Zadru, koje je od dalmatinskog episkopata očekivalo konkretnije uvažavanje stajališta austrijskih vlasti glede reguliranja preustroja svetojeronimskih institucija, a također ga je nastojalo privoljeti na samostalno djelovanje u svetojeronimskom pitanju, uz isključenje hrvatskog episkopata u Hrvatskoj i Slavoniji te Bosni i Her- cegovini, kako bi djelovanje hrvatskog episkopata u tom iznimno važnom crkvenom pitanju, uz to što bi bilo suženo na dalmatinsku crkvenu pokra- jinu i time se u prostornom smislu podudaralo s područjem teritorijalne i upravne nadležnosti austrijskog Namjesništva za Dalmaciju, izgubilo svoje nacionalnointegrativno značenje. Marčelić, ne slučajno, Stadleru piše da bi zasebno djelovanje dalmatinskog episkopata u svetojeronimskom pitanju bilo „krnjasto“, odnosno krnje, nepotpuno, što je podjednako uključivalo i crkvenu i nacionalno-političku komponentu jer se prostor dijeceza koje su imale pravo na svetojeronimske institucije poklapao s cjelokupnim u sklopu dualistički preustrojene Monarhije politički razjedin- jenim prostorom hrvatskih zemalja, odnosno sa sveukupnim područjem hrvatskih nacionalnih aspiracija. Međutim, s tim u vezi treba upozoriti da su Lokrumski prijedlozi, uvelike zahvaljujući nastojanju nadbiskupa Stadlera da preustrojeni Zavod sv. Jeronima postane stjecište prakticiranja ideje crkvenog sjedinjenja, što je napose izraženo u prijedlogu da se u njega besplatno primaju svećenici/studenti obaju obreda iz biskupija slavenskog Juga, znatno premašili državnopravni okvir hrvatskih zemalja u koje su svi tadašnji nacionalno-politički programi, uz Hrvatsku, Slavon- iju i Dalmaciju, ubrajali i Bosnu i Hercegovinu, odnosno austrougarski državni sklop što su austrougarske vlasti, s obzirom na to da je to utiralo put boravku i utjecaju na svetojeronimski Zavod svećenicima iz katoličkih dijeceza iz pravoslavnih južnoslavenskih balkanskih država, smatrale apsolutno neprihvatljivim držeći da bi to moglo omogućiti zlouporabu Za- voda u svrhe političkog panslavizma pod utjecajem Ruskog Carstva, o čemu je već bilo govora. Na jednome od originalnih primjeraka Lokrum- skih prijedloga nalazi se dopisana zabilješka na njemačkom jeziku, na pisanoj gotici, s nadnevkom 3. travnja 1897., austrijskog namjesnika za Dal- maciju Davida von Rhonfelda28 kao stajalište Namjesništva. Zabilješka

28 David von Rhonfeld (Prag, 1. srpnja 1837. - Beč, ?; između 1914. i 1917.). U Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) stupio je 23. studenoga 1848. Kao doporučnik 14. lovačkog bataljuna dopunski se školovao 1858./1859.

339 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 odražava njegovo nezadovoljstvo time što se dalmatinski episkopat u svojemu postupanju glede preustroja svetojeronimskih institucija ne oslanja na Namjesništvo i uopće ne uvažava njegova stajališta. Iznose se i konkretni prigovori na „neprikladno” držanje pojedinih dalmatinskih crkvenih velikodostojnika s tim u vezi, a posebice dubrovačkog biskupa Marčelića, za čije je postupanje u svetojeronimskom pitanju namjesnik David ustvrdio da bi moglo prizvati intervenciju strane sile u njegovo rješavanje: „[…] ipak moram napomenti, da bih ja više volio, kada bi dubrovački biskup, kojega tako visoko cijenim, odustao od prizivanja strane intervencije. Vla- da se načelno trudi održavati vrlo dobru slogu s visokim crkvenim dosto- janstvenicima i biti uvijek pripravna, ovisno o mogućnostima, ispuniti njihove želje, a da se ipak ne može pohvaliti jednakom susretljivošću od strane biskupa. 3/4. 97.“29 U nekim svojim ranijim radovima, u kojima sam

u Ratnoj školi u Beču. Godine 1859. kao kapetan sudjeluje u ratu Austrije protiv Pijemonta i Francuske u Italiji, a 1866. u ratu Austrije s Italijom i Pruskom. Godine 1868. postao je majorom (bojnikom), 1872. dopukovnikom, a 1875. pukovnikom. Kao zapovjednik 29. pješačke pukovnije (od 1876.) sudjelovao je 1878. u vojnom zaposjedanju Bosne i Hercegovine. Čin general-bojnika stekao je 1880. Od 1880. do 1883. bio je zapovjednik 17. pješačke brigade u Pragu. Godine 1884./1885. časnik je u stožeru XIV. vojnog zapovjedništva u Innsbrucku, a od 1886. do 1890. bio je domaršal u stožeru Vojnog zapovjedništva u Sarajevu gdje je 1889. bio zamjenik glavnoga zapovjednika za Bosnu i Hercegovinu zemaljskog poglavara baruna Johanna von Appela. Dana 13. listopada 1890. imenovan je namjesnikom i vojnim zapovjednikom u Dalmaciji. Tom prilikom pisano je u dalmatinskom tisku (Narodni list, 15. X. 1890.) o njegovu hrvatskom podrijetlu. U generalski čin Feldzeugmeistera (generala topništva) promaknut je 1893. godine. Za njegove uprave Dalmacijom Namjesništvo je nastojalo oko regulacije voda i isušivanja močvarnih predjela, gradnje prometnica u kopnenom dijelu i promicanja gospodarstva. U odgovoru bečkoj vladi (ministar predsjednik Ernest von Körber), koja je 1900. Namjesništvu dostavila svoj nacrt uređenja jezičnog pitanja, zauzeo se da se u državnim uredima u Dalmaciji (osim u vojsci) ne uvodi njemački, nego hrvatski kao službeni jezik jer prema posljednjem statističkom popisu tim jezikom govori 96% stanovništva Dalmacije. Umirovljen je 1901., a 1902. dobio je barunat. Lovorka ĆORALIĆ, „David von Ronfeld, Emil (Emilian)“, Hrvatski biografski leksikon, sv. 3 (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1993.), 228-229. 29 „[…] doch muss ich mir die Bemerkung beizufügen, dass ich es vorgezogen hätte, wenn der vor mir so hoch verehrte Bischof von Ragusa die Berufung fremder Inter- vention unterlassen haben würde. Die Regierung ist prinzipiell bemüht, das besste Einvernehmen mit den hohen Würdenträger der Kirche zu pflegen und stets bereit, deren Wünche nach Tunlichkeit zu erfüllen, ohne sich jedoch eines gleichen Ent- gegenkommens seitens der Bischöfe rühmen zu können. 3/4. 97.“ ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati, 1893.-1899., Br. 30/97. res. Lokrumski prijedlozi, 21. III. 1897. (latinski original i hrvatski prijepis). (tekst transkribirao i preveo Z. G.)

340 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) analizirao opasku namjesnika Davida von Rhonfelda, iznio sam pretpostavku da se aluzija na intervenciju strane sile odnosi na Kraljevinu Italiju pretpostavljajući da su austrijske vlasti držale da se Sveta Stolica u svetojeronimskom pitanju, pod snažnim utjecajem talijanskih vlasti koje su vrlo pristrano djelovale u svetojeronimskom sporu i općenito talijanske politike koja je nakon ukinuća Papinske Države 1870. nastojala demon- strirati moć prema Svetoj Stolici, neće uspjeti sasvim oduprijeti političkim pritiscima Kraljevine Italije.30 Međutim, ta je pretpostavka bila pogrešna, što sam uvidio tek naknadno širim i temeljitijim uvidom u arhivsku građu koja je posvjedočila da je riječ o Ruskom Carstvu, koje se nakon sklapanja konkordata između Kneževine Crne Gore i Svete Stolice 1886., u cilju širenja svojega utjecaja prema Zapadu i izbijanja na topla mora, nastojalo preko Kneževine Crne Gore upletati u sva pitanja koja su bila od krucijal- nog značenja u planovima Svete Stolice o crkvenoj uniji.31 Naime, konkordat s Kneževinom Crnom Gorom (1886.) jedini je ugovor kojim se uređuju odnosi između Katoličke Crkve i dotične države koji je Sveta Stolica uopće uspjela sklopiti s nekom pravoslavnom državom, što ju je usmjera- valo na njegovo održavanje i uz vrlo široke ustupke crnogorskoj Kneževini, ali i na što snažnije uključivanje Barske nadbiskupije u sva pitanja vezana uz crkvenu uniju, o čemu je svjedočila i činjenica da je 1887. dopustila uporabu starocrkvenoslavenske liturgije bez ograničenja na cijelom području Barske nadbiskupije.32 Sveta Stolica pritom je zanemarila važnu činjenicu da, favorizirajući Crnu Goru kao jedinu pravoslavnu državu s kojom je sklopila konkordat, može otvoriti pravu „Pandorinu kutiju“ političkih zapletaja zbog činjenice da je Kneževina Crna Gora u ekonomskom i političkom smislu sasvim ovisila o Ruskom Carstvu i u osnovi bila njegova baza za potiskivanje Austro-Ugarske Monarhije s Balkana i prodor na topla mora (do svrgavanja dinastije Obrenović i dolaska na vlast dinastije Karađorđević u Kraljevini Srbiji 1903., kada potonja postupno postaje glavni ruski oslonac za provedbu spomenute politike). Radilo se napose o težnji Ruskog Carstva da preko Kraljevine Srbije i Kneževine (od 1910.

30 Vidi: Zoran GRIJAK – Andreja ŠČAPEC, „Odnos biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Tadije Smičiklasa u Smičiklasovim pismima“, Scrinia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest 13 (2013.), 28. 31 Vidi o tome opširnije: Z. GRIJAK, „Korespondencija Šimun Milinović – Josip Juraj Strossmayer kao povijesni izvor“, 215-255. 32 Vidi opširnije: Z. GRIJAK, „Korespondencija Šimun Milinović – Josip Juraj Strossmayer kao povijesni izvor“, 217-226.

341 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

Kraljevine) Crne Gore potisne Austro-Ugarsku Monarhiju iz Bosne i Her- cegovine, a proširenjem Kneževine Crne Gore do ušća Neretve u Dalmaci- ji, što je bio glavni cilj ekspanzionističke crnogorske vanjske politike, ugrozi hrvatske i austrijske pozicije u južnoj Dalmaciji. S tim u vezi bilo je politički iznimno opasno uključivanje obnovljene Barske nadbiskupije u stjecanje bilo kakvih prava na svetojeronimski Zavod. Austrijsko Namjesništvo za Dalmaciju pribojavalo se, dakle, s pravom, kako će posvjedočiti susljedni događaji, upletanja Ruskog Carstva u preustroj svetojeronimskih institucija preko crnogorskog kneza, svjetovnog suverena države na čijem se području nalazila Barska nadbiskupija i upravo na to se odnosila opaska namjesnika Davida na primjerku Lokrumskih prijedloga dostavljenih Namjesništvu. Kao argument za opovrgavanje ranije pretpostavke da se formulacija „prizivanje intervencije strane sile“ odnosilo na Kraljevinu Italiju, poslužio mi je i podatak da je zadarski nadbiskup Rajčević, koji je svoje poglede na preustroj svetojeronimskih institucija oblikovao u suglasju s austrijskim Namjesništvom, zatražio da Barska nadbiskupija i buduća biskupija u Srbiji (dakle, sve katoličke biskupije na južnoslavenskom prostoru izvan austrougarskog sklopa) budu sasvim isključene od bilo kakva prava na svetojeronimske institucije. Očevidno se radilo o bojazni austrijskog Namjesništva, odnosno austrijske vlade, da će Rusko Carstvo, koje je uvelike utjecalo na oblikovanje vanjske politike Kneževine Crne Gore, iskoristiti stjecanje utjecaja crnogorskog kneza na Zavod, koji je stečen tijekom preustroja svetojeronimskih institucija u svećenički Zavod, za širenje svojega vanjskopolitičkog utjecaja prema Za- padu, na štetu Austro-Ugarske Monarhije. Navedenu interpretaciju potkrepljuje i sasvim osnovana pretpostavka da je, nedvojbeno s istim poticajem, isključivanjem bilo kakvih osnova budućeg izvanmonarhijskog slavenskog, odnosno ruskog utjecaja na svetojeronimske institucije, od strane austrougarskih vlasti uništeno Stadlerovo pismo državnom tajniku kardinalu Rampolli od 28. svibnja 1895. u kojem se, u točki 2., izričito navodi da se u ilirskom kolegiju trebaju smjestiti svećenici „iz svih dijeceza slavenskih područja“. S tim je sasvim očito korespondirala formulacija o uključivanju u rad svetojeronimskog Zavoda „svećenika iz biskupija slavenskog Juga“ u Lokrumskim prijedlozima. Pritom, dakako, ni na koji način ne treba dovoditi u pitanje plemenitost intencija hrvatskog episkopata, koji je navedenu problematiku promišljao napose s crkvenog motrišta, u namjeri da crkvenim zbližavanjem i sjedinjenjem pridonese povratku Pravoslavnih Crkava u zajedništvo sa Svetom Stolicom putem crkvene unije, ali također umanjivanju međuvjerskih i kulturnih te s njima posredno povezanih

342 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) političkih napetosti između kršćanskog Istoka i Zapada, proizašlih iz crkvenog raskola. Međutim, također je sasvim očevidno da su hrvatskom episkopatu sasvim promaknule moguće negativne političke konzekvencije takvih formulacija, o kojima je austrougarska diplomacija, poučena stol- jetnim promišljanjem optimalnog političkog i diplomatskog pozicioniran- ja Habsburške (od 1867. Austro-Ugarske) Monarhije, na razmeđu europ- skog Zapada i Istoka, itekako pomno promišljala. Stadlerovo pismo iz svibnja 1895. i Lokrumsku spomenicu iz ožujka 1897. austrougarske su vlasti nedvojbeno ocijenile ugrozom za svoje interese kod Svete Stolice shvaćajući ih kao poticaj širenju ruskog (panslavenskog) utjecaja na katoličke dijeceze u slavenskim zemljama u svojemu sklopu. Posebice su Lokrumsku spomenicu, zbog činjenice da ju je supotpisao fra Šimun Milinović, barski nadbiskup, smatrale opasnom. Naime, Barska se nadbiskupija, temeljem odluke Berlinskog kongresa 1878., kojom je Bar uvršten u sklop crnogorske Kneževine, našla u njezinu sklopu nakon njezine obnove 1886., na zahtjev crnogorskog kneza Nikole I. Petrovića Njegoša upućen Svetoj Stolici, u godini sklapanja konkordata između Kneževine Crne Gore i Svete Stolice. Austrougarske su vlasti stoga Lok- rumsku spomenicu ocijenile kao dokument koji ugrožava interese Monarhije, a ni u kojem slučaju kao osnovu za crkveno zbližavanje kako se taj dokument mogao shvatiti u kontekstu istočne crkvene politike Svete Stolice i sjediniteljskih napora hrvatskog episkopata. Razlog prekoravanja biskupa Marčelića u dijelu ranije spomenute opaske namjesnika Davida von Rhonfelda na originalu primjerka Lokrumskih prijedloga, pohranjen- om u Arhivu Dubrovačke biskupije, u kojemu navodi da bi više volio da je dubrovački biskup, kojega tako visoko cijeni, odustao od prizivanja strane intervencije, očito se nalazi u činjenici da ga se, zbog održavanja sastanka na području njegove dijeceze, koja se nalazila na području pod upravom austrijskog Namjesništva za Dalmaciju, smatralo ako ne inicijatorom, a onda svakako najodgovornijim za njegovo održavanje i prizivanje strane intervencije, odnosno stvaranje mogućnosti za utjecaj Ruskog Carstva na svetojeronimski Zavod preko Kneževine Crne Gore, do čega je zaista i došlo u vrijeme tzv. Svetojeronimske afere, o kojoj će u nastavku rada biti više govora. Ustvari, ne postoje dokumenti koji svjedoče o tome čija je bila inicijativa o održavanju Lokrumskog sastanka, no uzimajući u obzir činjenicu da je sastanak održan na Lokrumu, gdje se nadbiskup Stadler nalazio na liječenju, osnovano možemo pretpostaviti da je on, u dogovoru s biskupom Marčelićem, dao poticaj sastanku s ciljem da se Sveta Stolica upozna sa stajalištima hrvatskog episkopata i time spriječi mogući fait ac-

343 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 compli u svetojeronimskom pitanju. Naime, Sveta Stolica mogla je, u sporazumu s austrougarskom diplomacijom, mimo hrvatskog episkopata donijeti konačne odluke o preustroju svetojeronimskog Zavoda, opravdavajući zaobilaženje hrvatskog episkopata tvrdnjom da je propustio na vrijeme očitovati svoja stajališta o problemu preustroja, rješenje koje se više nije moglo odgađati. U pismu nadbiskupa Stadlera zagrebačkom nadbiskupu Posiloviću od 29. ožujka 1897. izuzimanje ostalog dijela hrvatskog episkopata iz formuliranja Lokrumskih prijedloga opravdava se hitnošću koja nije dopuštala ni trenutka odgode. Stadler pritom govori o zajedničkoj inicijativi četvorice, svojoj, biskupa Marčelića, biskupa Uc- celinija i nadbiskupa Milinovića pozivajući ga da, zajedno s ostalim hrvatskim biskupima i nadbiskupima, podrži prijedloge izložene u Lokrumskoj spomenici.33 Stadler, dakle, ni u jednom momentu nije sebi osobno pripi- sivao inicijativu za održavanje Lokrumskog sastanka, premda njegova prisutnost na Lokrumu u to vrijeme i činjenica da od tog momenta preuzima inicijativu u djelovanju hrvatskog episkopata u svetojeronimskom pitanju pružaju snažne osnove za takvu pretpostavku. Uz ukazivanje na formulacije u Lokrumskim prijedlozima koje su mogle imati negativne političke implikacije, o tome da se da se u njega besplatno primaju svećenici/studenti obaju obreda iz biskupija slavenskog juga i dr., te činjenice da je njihov sutvorac i supotpisnik bio barski nadbiskup Š. Milinović, čija se nadbiskupija jedina među 17 nadbiskupija koje su slale svećeničke kandidate u Zavod nalazila na području čiji svjetovni suveren nije bio austrijski car, odnosno hrvatsko-ugarski kralj, što će dovesti do uključivanja crnogorske Kneževine u aferu i izazvati međunarodnu diplomatsku aferu bez presedana, u kojoj su Crnu Goru podržale Rusija i Francuska, i na kraju do stjecanja utjecaja crnogorskog kneza na Zavod, nužno je upozoriti da su Lokrumski prijedlozi imali i jednu iznimno važnu pozitivnu političku posljedicu. Naime, njima je bila onemogućena bilo kakva buduća čak i hipotetička mogućnost separatnog djelovanja dalmatinskog episkopata u svetojeronimskom pitanju, što je bila intencija austrijskog Namjesništva za Dalmaciju koju je podržao i dalmatinski metropolit, zadarski nadbiskup Grgur Rajčević, naknadno ipak odustavši od takva prijedloga i pridržavši pravo odlučivanja o svetojeronimskom pitanju zadarskom, zagrebačkom i sarajevskom nadbiskupu, kada se Sveta Stolica za to izrijekom odlučila, uz isključivanje od bilo kakvih prava na Zavod Barske nadbiskupije i buduće biskupije u Srbiji, kako je već navedeno. Lokrumske prijedloge, koje su naknadno odobrili

33 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 329-330.

344 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) svi (nad)biskupi dijeceza kojima se davalo pravo na slanje svećenika u Zavod sv. Jeronima,34 izuzev nadbiskupa Rajčevića, nadbiskup Stadler poslao je 5. svibnja 1897., uz zapisnik sa sastanka, državnom tajniku Svete Stolice kardinalu Rampolli, a 6. svibnja papi Lavu XIII. Papi je uputio i opširno pismo kojim je izložio zamisao o svetojeronimskom zavodu kao stjecištu crkvenog sjedinjenja pravoslavnih kršćana s Katoličkom Crkvom. Izniman je značaj ovoga Stadlerova pisma u tome što se iz njega vidi da se odustalo od ilirskoga naziva, izraženog Lokrumskim prijedlozima. Stad- ler, naime, u pismu čak sedam puta navodi hrvatski naziv, Collegium Cro- aticum.35 Budući da bi iznošenje svih momenata vezanih uz daljnje odluči- vanje Svete Stolice o preustroju svetojeronimskih ustanova znatno premašilo okvire ovoga rada, a k tome, znatnijim dijelom su već analizira- ni, između ostaloga i u nekoliko mojih radova s tim u vezi, neću se osvrta- ti na sve važnije odluke Državnog tajništva Svete Stolice i Kongregacije za izvanredne crkvene poslove, niti na brojne promemorije, pisma i usmene zamolbe, kojima je hrvatski episkopat nastojao pridobiti Svetu Stolicu za svoje planove preustroja svetojeronimskih institucija, na temelju kojih je Sveta Stolica 27. lipnja 1901. pristupila tiskanju brevea (apostolskog pisma) Slavorum gentem. Apostolsko pismo nosi nadnevak 1. kolovoza 1901. godine jer je na taj dan 1589. papa Siksto V. utemeljio svetojeronimski Kaptol. Njime se taj Kaptol dokida, a Gostinjac pretvara u svećenički Zavod za hrvatski narod (Collegium Hieronymianum pro croatica gente). Ovaj breve, očekivano, oduševio je hrvatske katoličke velikodostojnike i općenito hrvatsku javnost. O percepciji apostolskog pisma Slavorum gentem kao dokumenta koji ohrabruje hrvatski nacionalnointegracijski proces svjedoči i činjenica da je hrvatski književnik Eugen Kumičić, ugledni član Čiste stranke prava, u povodu njegova donošenja ustvrdio da samo konsta- tira da je stvorena slobodna i ujedinjena hrvatska država koja će uskoro izmijeniti nesnosne odnose na Balkanu. Kumičićeva tvrdnja bila je u sva-

34 O prihvaćanju lokrumskih prijedloga od strane pretežitog dijela hrvatskog episkopata, odnosno (nad)biskupa dijeceza koje imaju pravo na svetojeronimski Zavod, Stadler je obavijestio biskupa Strossmayera pismom od 11. V. 1897. godine: „(…) podpisaše predlog: 1. Vaša Preuzvišenost, 2. Nadbiskup zagrebački (J. Posilović, op. Z. G.; u daljnjem navođenju bez opaski), 3. biskup križevački (Julije Drohobeczky), 4. biskup senjski (Antun Maurović), 5. biskup krčki (A. Mahnić), 6. biskup tršćanski (Andrija Sterk), 7. biskup spljetski (Filip Frane Nakić), 8. biskup šibenički (Mate Zannoni), 9. biskup hvarski (Fulgencije Carev), 10. biskup dubrovački (J. Marčelić), 11. biskup kotorski (F. Uccelini), 12. nadbiskup barski (Š. Milinović), 13. ja, 14. biskup mostarski (P. Buconjić), 15. biskup banjalučki (M. Marković).“ Vidi: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 700. 35 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 332.

345 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 kom slučaju pretjerana, a temeljila se na uvjerenju da je papa Lav XIII., dodjeljivanjem prava na svetojeronimski Zavod biskupijama čiji se prostor poklapao s opsegom hrvatskih nacionalno-političkih aspiracija, apostolskim pismom Slavorum gentem hrvatskom narodu zapravo priznao virtualno pravo na nacionalni i teritorijalni integritet.36 To, međutim, nije ni u kojem slučaju bila nakana Svete Stolice, niti je bilo u njezinim inge- rencijama. Međutim, apostolsko pismo Slavorum gentem nedvojbeno je, davanjem prava na svetojeronimski Zavod biskupijama čiji se prostor poklapao s područjem hrvatskih nacionalno-političkih aspiracija za stvaranje jedinstvene države, afirmirao nacionalnointegrativne aspekte hrvatske politike, te je stoga izazvao veliko nezadovoljstvo kod protivnika hrvatskog imena i njegove političke afirmacije kako u sklopu Austro-Ugarske Mo- narhije, tako i na međunarodnom planu te prouzročio velik crkveno-poli- tički i diplomatski zaplet u historiografiji i publicistici poznat pod nazivom Svetojeronimska afera. Dana 29. kolovoza 1901. u Zavod sv. Jeronima upala je grupa talijanskih iredentista na čelu s rimskim novinarom Titom Alačevićem. Provalnici su uputili pozdravni brzojav talijanskom kralju i crnogorskom knezu kao zaštitnicima dalmatinskih Talijana, odnosno Srba, a zatim su na zgradu izvjesili talijansku zastavu. Težeći svojoj akciji dati privid legitimiteta, osnovali su tzv. Dalmatinski odbor. Tvrdili su da je Sveta Stolica stvaranjem hrvatskog svećeničkog zavoda Dalmatincima oduzela pravo na ustanovu koja pripada isključivo njima. Upravitelj Zavo- da sv. Jeronima Josip Pazman najprije je od provalnika zatražio da napuste Zavod, a nakon njihova odbijanja obratio se rimskom sudu očekujući pri- mjenu tzv. Zakona o garancijama prema kojem se talijanska vlada nakon ukinuća Crkvene Države 1870. obvezala da će osigurati potpunu slobodu crkvenim ustanovama na području grada Rima i šest suburbikalnih biskupija. Umjesto toga ona je u Zavod poslala svojega povjerenika opravdava- jući svoj postupak tvrdnjom da je breveom Slavorum gentem stvorena nova ustanova na koju se ne može primijeniti Zakon o garancijama iz 1870. Austrougarsko ministarstvo vanjskih poslova zastupalo je suprotno gledište da preustrojem Zavoda sv. Jeronima nije stvorena nova ustanova. Ta tvrdnja nije bila neosnovana jer je svetojeronimska bratovština bila uki- nuta samo de facto, ali ne i de iure. Naime, njezina su prava bila prenesena na hrvatski episkopat. Rješenje koje je rimski sud izdao 14. rujna 1900., u povodu tužbe upravitelja Zavoda sv. Jeronima J. Pazmana za smetanje po - sjeda, u cijelosti je slijedilo pravno tumačenje talijanske vlade. Nakon izri - canja sudske presude talijanska vlada prognala je J. Pazmana iz Rima.

36 Vidi: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 339.

346 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Ovaj je, osvrnuvši se u pismu biskupu Strossmayeru od 23. listopada 1901. na okolnosti svojega položaja, svoj povratak u Hrvatsku ocijenio kao dvostruki poraz, Svete Stolice i hrvatskog episkopata.37 Talijanska vlada od svojega će tumačenja da je svetojeronimska bratovština izgubila pravnu osobnost kasnije biti prisiljena odustati, između ostaloga i zbog toga što je takvo tumačenje rimskog suda izazvalo pravni skandal i zaprijetilo oz- biljnijoj međunarodnoj kompromitaciji talijanskog pravosuđa te priznati da su njezina prava prenesena na hrvatski episkopat i da ih on može za- konito potraživati. Nakon toga rimski sud je obnovio pravni postupak s tim u vezi, o čemu je Luka Jelić, hrvatski povjesničar i arheolog, nećak don Frane Bulića, iz Rima obavijestio dubrovačkog biskupa Marčelića 1. prosinca 1902.: „Presvjetli gospodine! Sporazumno s preuzvišenim Nadbisku- pima (zagrebačkim, zadarskim, sarajevskim i barskim, op. Z. G.), našlo se za shodno, da se svetojer. bratovština na ročištu 15. tek. pred Grad. Sudištem u Rimu, konštituira ono što jest, jedina zakonita vlastnica Sveto- jeron. Zavoda i time liši nazovi Dalmatinski odbor svake vestis juridica“ (pravnog pokrova, ruha, op. Z. G.).38 U analizi događaja koji su uslijedili, a tvore okosnicu Svetojeronimske afere, jedan od najvažnijih bio je ranije spomenuti dolazak crnogorske misije u Rim. Austrougarski poslanik na Cetinju Karl von Macchio javio je u Beč da su 8. studenog 1901. u Rim otputovali barski nadbiskup Šimun Milinović i v. d. ministra pravde u crnogorskoj vladi Lujo Vojnović da Svetoj Stolici podnesu zahtjev za promjenu imena Zavoda sv. Jeronima, na način da se iza riječi „pro croatica“ umetne dodatak „et pro serbica gente“. Crnogorska misija, čijem je djelovanju pečat dao istaknuti pripadnik kruga dubrovačkih Srba katolika39

37 J. Pazman - J. J. Strossmayeru, Mondragone, 23. X. 1901., Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Ostavština Josipa Jurja Strossmayera, (dalje: AHAZU, OJJS), XI A/Paz. Jo. 2. 38 L. Jelić – J. Marčeliću, Zadar, 1. XII. 1902., ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati), Br. 27. res. 1902. 39 Glavno ishodište srbokatoličke ideologije počiva u etnojezičnim teorijama Vuka Stefanovića Karadžića, preuzetim od srednjoeuropskih slavista (vidi bilj. 40.), koji je moderno nacionalno srpstvo izjednačio s uporabom štokavštine, nasuprot uvriježenom protonacionalnom obrascu po kojemu je jedino pravoslavni kršćanin mogao biti Srbinom. Kao istaknuti pripadnici dubrovačke elite te su etnojezične teorije tijekom četrdesetih godina 19. stoljeća prihvatili, unijeli ih u dubrovački prostor i počeli promicati kao supstrat ideje o „srpstvu“ Dubrovnika rodonačelnici srbokatoličkog pokreta - vlastelin, književnik i pjesnik Medo Pucić (Orsatto Pozza, 1821.- 1882.) i dubrovački pisac i emigrant u srbijanskoj službi Matija Ban (1818.- 1903.). O razvojnim fazama i različitim aspektima srbokatoličkog fenomena te o literaturi s tim u vezi vidi: Nikola TOLJA, Dubrovački Srbi katolici istine i zablude (Dubrovnik: Vlastita naklada, 2011.). Zoran GRIJAK – Stjepan ĆOSIĆ, Figure

347 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

Lujo Vojnović, ostala je u Rimu četiri mjeseca. L. Vojnović je 13. prosinca 1901. kardinalu Rampolli predao Promemoriju u kojoj je formulirao konačne crnogorske zahtjeve glede apostolskog brevea Slavorum gentem. Njima se tražila znatna izmjena najvažnijih odredbi brevea, koji, zbog dezavuiranja Papina potpisa, nije bilo moguće odbaciti, nego ga je trebalo posebnim dokumentom preinačiti. Na njihovu temelju sažeto su formuli- rani sljedeći zahtjevi: 1.) Zavod sv. Jeronima utemeljen 1. kolovoza tekuće godine nosit će naziv „pro croatica et serbica gente“. Svi oni dijelovi u breveu koji se odnose na hrvatsku naciju ili su hrvatski idiomi bit će mod- ificirani na gore navedeni način; 2.) Barska nadbiskupija, tvoreći s političko-vjerskog stajališta teritorij neovisne države podcrtao Z. G.), bit će predstavljena u upravnom vijeću Zavoda s jednim članom nastanjenim u Rimu; 3.). Barskoj nadbiskupiji zajamčit će se sva prava i beneficije koja uživaju druge dijeceze; 4.) U nastavnom planu kolegija učinit će se izdašan prostor za učenje ćirilice srpskog jezika i ćirilične književnosti istog jezika. U sljedećoj noti, upućenoj kardinalu Rampolli 30. siječnja 1902., L. Vojnović je odbacio uvrštavanje u naziv Zavoda formulacije „et pro cattolicis Serbis Archidioecesis Antibarensis“ zbog njezinih restriktivnih određenja u odnosu na Srbe katolike iz „susjednih srpskih područja“ i na Srbe katolike „u Monarhiji i izvan nje“ - ustvrdivši da se razlog odbacivan- ja nalazi „u pogrešnom priznavanju imenovanja hrvatskim narodom Srba katolika ostalih šesnaest dijeceza na koje se odnosi apostolski breve Slavorum gentem.“ Ova rečenica iznimno je važna jer se u njoj pod Srbima katolicima ostalih šesnaest dijeceza očevidno podrazumijevaju svi Hrvati štokavci, u skladu s pseudoznanstvenim tvrdnjama V. S. Karadžića, preuzetim od srednjoeuropskih slavista, koje su postale osnova velikosrpskog programa i srpskih svojatanja svih hrvatskih zemalja u kojima je bila u

politike: Lujo Vojnović i Robert William Seton Watson (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2012.); Antun STRAŽIĆIĆ, Dubrovački koluri: Uspon i pad srbokatolika, Stjepan ĆOSIĆ (ur.), (Dubrovnik: Matica hrvatska, 2018.) Među relevantnim tekstovima treba istaknuti i tri priloga u kojima se analizira nastanak i razvoj pokreta Srba katolika, koja su tiskana u časopisu Dubrovnik 1-2 (1990.): Ivo BANAC, „Vjersko pravilo i dubrovačka iznimka: Geneza dubrovačkog kruga 'Srba katolika'“, 179-210; Vlaho BENKOVIĆ, „Dubrovački Srbi-katolici i 'novi kurs' u hrvatskoj politici“, 211-231 i Trpimir MACAN, „O pristupu srbokatoličkom fenomenu“, 232-246. Historiografski uvid u temu Srba katolika pružaju i članci: Ivo BANAC, „Ministracija i desekracija, mjesto Dubrovnika u modernim hrvatskim nacionalnim ideologijama i političkoj kulturi“, Dubrovački eseji (Dubrovnik: Matica hrvatska - Ogranak Dubrovnik, 1992.), 9-39; Stjepan ĆOSIĆ, „Nacija u stranačkim ideologijama: primjer Dubrovnika potkraj 19. stoljeća“, Dijalog povjesničara/ istoričara (Pečuj: 2000.), 3; Igor GRAOVAC – Hans Georg FLECK (ur.), (Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann Stiftung, 2001.), 51-65.

348 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) uporabi štokavština, napose Slavonije i Dubrovnika te Bosne i Hercegov- ine, koja se u crnogorskim dokumentima upućenim Svetoj Stolici u vezi sa svetojeronimskim Zavodom redovito naziva srpskom zemljom.40 Treba upozoriti da je formulaciju „et pro cattolicis Serbis Archidioecesis Antiba- rensis“, ustvari, predložio nadbiskup Stadler, predvidjevši crnogorski pokušaj proširenja srbokatoličkog fenomena na sve dijeceze u kojima žive Hrvati štokavci, korištenjem Karadžićevih teza da su svi štokavci Srbi, kojima se Zavodu sv. Jeronima nastojalo dati dominantno srpsko nacionalno obilježje. Stadlerova nakana pritom je bila ograničiti srbokatolički fenomen na područje Barske nadbiskupije, odnosno Kneževine Crne Gore. Za identično rješenje zauzeo se ugledni hrvatski povjesničar T. Smičiklas, na savjetovanju kod nadbiskupa Posilovića u prosincu 1901. ustvrdivši da je, poslije sasvim nedvosmislenog očitovanja kardinala Rampolle da naziv pro croatica gente ne može ostati, najprihvatljiviji naziv Pro gente croatica et Serbis archidioecesis Antibarensis. O pojedinostima svoje inicijative Smičiklas je detaljno izvijestio biskupa Strossmayera. Ocjenjujući ulogu crnogorskog kneza u svetojeronimskom sporu ustvrdio je da upravo politički motivi njegova upletanja u sukob govore protiv prihvaćanja srpsko-hrvatskog naziva, koji je predložio kardinal Rampolla jer bi to postupno dovelo do gubitka hrvatskog imena u nazivu Zavoda. Naziv Slavorum meridionalium držao je preširokim za zavod na koji najveće pravo imaju Hrvati katolici.41

40 Svoju jezičnu teoriju o srpskom porijeklu svih Hrvata koji govore štokavskim nar- ječjem i srpskom imenu kao praimenu svih Slavena, Karadžić je iznio u spisu Srbi svi i svuda, napisanom 1836., kasnije tiskanom u djelu Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (Beč: Štamparija Jermenskoga manastira, 1849.). Svoja jezična shvaćanja uglavnom je preuzeo od srednjoeuropskih slavista Pavela Josefa Šafařika, Josefa Dobrovskoga, Franca Miklošiča i Jerneja Kopitara. Tezu o srpskom imenu kao praimenu svih Slavena preuzeo je iz Šafařikova djela Über die Abkunft der Slawen nach Lorenz Surowíecki (Ofen [Budimpešta], 1828.). Njemački povjesničar Wolf Dietrich Bechschnitt, istraživač temeljnih značajki oblikovanja hrvatskog i srpskog nacionalizma, došao je do zaključka da spisSrbi svi i svuda prožima velikosrpska ideja, koja se u njemu javlja kao jezično-kulturno velikosrpstvo, ali i kao osnova za razvoj iredentističkog i hegemonističkog srpskog nacionalizma. Vidi: Wolf Dietrich BECHSCHNITT, Nationalismus bei Serben und Kroaten 1830-1914, Analyse und Ty- pologie der nationalen Ideologie (München: R. Oldenbourg Verlag, 1980.), 77. 41 Vidi: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 347-348. Vidi također opširnije o raspravi i odlukama s tog sastanka o kojima je zagrebački nadbiskup Posilović obavijestio dubrovačkog biskupa Marčelića: Juraj Posilović - Josipu Marčeliću, Zagreb, 18. XII. 1901., ABD, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati), 1901.

349 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

S obzirom na spomenute zahtjeve opunomoćenog crnogorskog veleposlanstva u vezi s promjenom naziva zavoda Sv. Jeronima, treba upozoriti, uzevši u obzir ranije crnogorske zahtjeve, na važnu u njima sadržanu kontradiktornost s obzirom na južnoslavenski naziv, koji je crnogorska vlada najprije odbacila, a zatim, kada je Sveta Stolica odbila mogućnost unošenja srpskog imena, zatražila da ga se unese uz ilirsko ime. Naime, kada je Sveta Stolica, u nemogućnosti zadržavanja hrvatskog imena, a odlučna ne prihvatiti bilo kakav kompromisni naziv kojem se protive hrvatski biskupi kojim bi u budućnosti bila okrnjena hrvatska prava na svetojeronimski Zavod, odlučila Zavodu vratiti ilirsko ime, crnogorsko izaslanstvo je pokušalo od Svete Stolice dobiti pristanak za unošenje južnoslavenskog imena, na koje je Sveta Stolica u početku bila spremna pristati, ali ga je, suočena s odbijanjem hrvatskog episkopata i pod snažnim pritiskom austrougarske diplomacije, koja je taj naziv smatrala opasnim zbog širenja panslavizma, kasnije odbacila. Crnogorska vlada je od samoga početka odbacivala ilirsko ime zbog toga što je ono u južnoslavenskim zemljama u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, ali i izvan njega, bilo sinonim za hrvatsko, a jugoslavenskom imenu se protivila jer je svakako nastojala u nazivu Zavoda dometnuti srpsko ime uz hrvatsko.42 No, na kraju, kada u tome nije uspjela, a Sveta Stolica se odlučila umjesto hrvatsk-

42 O prvotnom protivljenju crnogorske vlade i jugoslavenskom i ilirskom imenu, za koje se tvrdi da je identično s hrvatskim, svjedoče upute Gavre Vukovića, crnogorskog ministra vanjskih poslova upućene L. Vojnoviću 13. prosinca 1901.: „Vama je zadatak sasvim prost: da dokažete povredu prava katoličanstva srpskog u opšte, a crne gore posebice, brevetom od 1. avgusta t. god. i da se ta povreda otkloni, izmjenom samoga breveta u njegovoj suštini, to jest uz pro croatica da se stavi et serbica gente. To je sve što tražimo […], ne primajući nikakvu tranzakciju; […] Pristati (…) na 'jugoslaven- sku' titulu u brevetu, bilo bi opet priznati hrvatsko nadmoćije, a tako isto i 'ilirsku', jer su to bile davnašnje i sadašnje krpljavine tek da se Srpsko ime ne spominje, već zatrpa u zaborav na njegovu propast. Pristati na gornju titulu (ilirsku, op. Z. G.) tek tada dali bismo povoda da srpski narod katoličke vjeroispovjesti izgubimo, pretapa- jući ga namjerno, bez nužde, u jednu titulu, koja je sinonim na našim krajevima sa hrvatskim narodom. A samo izričitim priznanjem srpske narodnosti, Srbima rimokatolicima, papinim brevetom, izbija se Hrvatima iz ruku oružje, pomaže se Srbima rimokatolicima u njihovoj očajničkoj borbi i postizava se cijelj, koji smo sebi jedino i postavili, preduzetim korakom kod Vatikana“. Gavro Vuković, ministar vanjskih poslova Crne Gore – L. Vojnoviću, Cetinje, 30. Novembra 1901. (13./12. po novom), HDA, OF Vojnović (01.781.), Lujo Vojnović. Opunomoćeni poslanik Crne Gore kod Svete Stolice (Svetojeronimska afera), Službena korespondencija Luje Vojnovića s predstavnicima vlasti Crne Gore 1901-1902., 2.3.2.3.10. / s pisane ćirilice transkribirao Z. Grijak/. Usp.: Z. GRIJAK, „Barski nadbiskup Šimun Milinović (1886.-1910.) i svetojeronimska afera“, 501.

350 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) oga vratiti raniji ilirski naziv, počela se intenzivno zauzimati za unošenje južnoslavenskog imena u naziv svetojeronimskog Zavoda jer je ilirsko ime bilo istoznačno hrvatskom, a pod južnoslavensko se moglo podvesti sve južne Slavene, čime bi se Zavodu oduzelo isključivo hrvatski karakter. No, unatoč odbacivanju crnogorskog zahtjeva za unošenje južnoslavenskog imena u naziv Zavoda sv. Jeronima, Sveta Stolica je ipak morala voditi računa o crnogorskim zahtjevima i potražiti kompromisno rješenje kojim će im udovoljiti, a da ujedno u bitnom trajno ne okrnji hrvatska prava na Zavod sv. Jeronima. Pritom se nije radilo samo o činjenici da su se u svetojeronimsku aferu na strani Crne Gore uključile Francuska i Rusija, čije su vlade inače u tom razdoblju provodile vrlo represivnu zakonodavnu politiku prema svojim podanicima katolicima, pa je Sveta Stolica i iz obzira prema njima morala biti iznimno oprezna u donošenju odluka vezanih uz svetojeronimsko pitanje43 nego i u činjenici da je jedini konkordat koji je

43 Posebice je složena bila aktualna situacija u odnosima između Svete Stolice i Francuske. Naime, 1901., u vrijeme izbijanja Svetojeronimske afere, liberalnim idejama poticane vlasti francuske Treće Republike (ministarstvo Waldec-Rousseau, 1899.-1902.), težeći povećati kontrolu nad djelovanjem Katoličke Crkve poduzele su represivne mjere prema isusovcima, benediktincima, karmelićanima i drugim katoličkim redovima, a 1904. donesen je novi zakon o vjerskim kongregacijama. Obustavljen je rad 10 000 škola kojima je upravljala Crkva (1904.). Članovi redovničkih zajednica i kongregacija u strahu od progona napuštaju Francusku. Godine 1905. francuska vlada (ministarstvo Émilea Combesa, 1902.-1905.) je, proglasivši odvajanje Crkve od države, otkazala provedbu konkordata sa Svetom Stolicom, a 1906. konfiscirana je crkvena imovina. Sveta Stolica nije htjela udovoljiti zahtjevima francuskih vlasti kojima se presizalo u crkvenu domenu, napose njihovu inzistiranju da država kontrolira biskupska imenovanja, zbog čega su neke (nad) biskupije godinama bile vakantne. O zaoštravanju odnosa između Francuske i Svete Stolice krajem 19. i početkom 20. stoljeća vidi: Alexander SEDGWICK, The Third French Republic, 1870-1914 (New York: Thomas Y. Crowell, 1968.); Hubert JEDIN, Velika povijest crkve, sv. VI., (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1981.), 95- 105. U Ruskom Carstvu položaj Katoličke Crkve bio je također vrlo težak. Poslije poljskog ustanka 1863.-1864. i uvođenja ruskog jezika u nastavu i bogoslužje 1869.- 1877., izbio je sukob sa Svetom Stolicom. Papa Lav XIII. pokušao je najavom svoje intronizacije 20. prosinca 1878. caru Aleksandru II. (1855.-1881.) ublažiti napete odnose i obnoviti diplomatske odnose prekinute proglašenjem kneza Leona Urusova, ruskog diplomatskog agenta u Vatikanu, personom ingratom. Odnosi se popravljaju kada je Lav XIII. opunomoćio bečkog nuncija Lodovica Jacobinija da vodi pregovore koji su 31. listopada 1881. doveli do provizornog dogovora (Jacobini je u međuvremenu postao državni tajnik Svete Stolice), a 24. prosinca 1882. postignut je dogovor. No, odredba o intenzivnijem studiju ruskoga jezika, povijesti i književnosti u crkvenim obrazovnim ustanovama i izostanak razgovora o spornim pitanjima represivnim mjerama izloženih unijata dovode do novih sukoba.

351 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

Sveta Stolica uspjela postići s nekom pravoslavnom državom bio onaj s Crnom Gorom iz 1866., a uz taj su se konkordat vezale velike njezine nade u uspjeh daljnjeg privođenja balkanskih pravoslavnih država u zajedništvo sa Svetom Stolicom putem crkvene unije. Računajući na taj moment, L. Vojnović je obavijestio notom od 2. ožujka 1902. Državno tajništvo Svete Stolice da će u slučaju neudovoljavanja crnogorskim zahtjevima njegova vlada s velikim žaljenjem morati razmotriti sveukupnu „sudbinu konkor- datske politike“ nakon 1886., dakle, implicitno je zaprijetio jednostranim raskidom konkordata od strane crnogorskih vlasti. Zahtjevi crnogorske vlade ponovno su izloženi u noti od 4. ožujka 1902. Očevidno je Državno tajništvo Svete Stolice još istoga dana poslalo nacrt protuprijedloga koji su bili prihvatljivi Crnoj Gori jer je L. Vojnović u noti od 5. ožujka obavijestio kardinala Rampollu da je njegova vlada prihvatila prijedloge koje mu je poslao jučer. Kardinal Giacomo Della Chiesa, zamjenik državnog tajnika Svete Stolice (od 1914. do 1922. papa Benedikt XV.), uputio je Vojnoviću 7. ožujka 1902. od strane kardinala Rampolle već potpisani sporazum između Kneževine Crne Gore i Svete Stolice o svetojeroniomskom pitanju. Vojnović ga je u ime crnogorske vlade odmah prihvatio te je stupio na snagu istoga dana. Sveta Stolica obvezala se da će izmijeniti sadržaj brevea Slavorum gentem, time da će u naslov vratiti ilirski naziv pod kojim se podrazumijevaju katolički južni Slaveni označeni u apostolskom pismu. Barskomu nadbiskupu priznata su sva prava i beneficije, koje na temelju Statuta ustanove uživaju ostali prelati, čime se odustalo od odluke

Tome se pridružilo i to da je natprokurator Ruske Pravoslavne Crkve (dalje: RPC) u međuvremenu postao Konstantin Petrovič Pobedonoscev (1880.-1905.), koji nije prikrivao antipatije prema sporazumu sa Svetom Stolicom prikazujući ga kao opasnost za opstanak ruske države i dinastije Romanov. Kao odgojitelj Aleksandra III. (1881.-1894.), koji je zavladao nakon umorstva Aleksandra II., bio je vrlo utjecajan te je nastojao riješiti unutarnju krizu u državi učvršćivanjem položaja RPC i borbom protiv liberalnih reformi. Diplomatski odnosi između Ruskog Carstva i Svete Stolice ponovno su prekinuti zbog državne represije protiv unijata, zahtjeva da se propovijedi i vjeronauk održavaju na ruskom jeziku i odredaba iz siječnja 1885. o namještanju svećenika koji su smjeli vršiti svoju službu tek nakon potvrde nadležnih državnih vlasti. Odnosi su ponovno uspostavljeni tek 1887./1888., a 1894. papa Lav XIII. imenovao je nove biskupe za Rusiju. Godine 1900. car Nikolaj II. (1894.- 1917.) dopustio je izgradnju katoličke crkve u Petrogradu, ali nije udovoljio Papinim nastojanjima za otvaranje nuncijature. Vidi opširnije: H. JEDIN, Velika povijest crkve, sv. VI., 161-163. Navedeni podaci svjedoče o tome da su francuska i ruska diplomacija iskoristile Svetojeronimsku aferu za pritisak na Svetu Stolicu u vrijeme aktualnih oštrih sučeljavanja s njom o položaju francuskih i ruskih katolika te da je izrazito nepovoljan položaj Katoličke Crkve u tim zemljama Svetu Stolicu uvelike sputavao u zauzimanju beskompromisnijeg držanja u svetojeronimskom pitanju.

352 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Svete Stolice s tim u vezi od 19. ožujka 1900. kojom je odlučivanje o svim pitanjima u vezi sa svetojeronimskim institucijama i izboru rektora svetojeronimskog Zavoda bilo pridržano isključivo zadarskom, zagrebačkom i vrhbosanskom nadbiskupu/metropolitu.44 Nadalje, barskome nadbiskupu omogućeno je da s hrvatskim biskupima delegira jednoga člana u upravu Zavoda, a potvrđeno mu je i pravo da svećeniku koji dolazi iz njegove nadbiskupije naredi učenje srpskoga jezika i ćirilice.45 Nakon postignutog sporazuma između Svete Stolice i crnogorske vlade papa Lav XIII. unio je 10. travnja naznačene izmjene u apostolsko pismo Slavorum gentem, kojima je ujedno Zavodu vraćen stari ilirski naziv. Arhivsko gradivo diplomatske naravi koje se odnosi na Svetoje- ronimsku aferu svjedoči o tome da je diplomatski uspjeh Kneževine Crne Gore, premda neprijeporno znatan, s obzirom na krajnji doseg crnogorskih očekivanja, ipak bio relativan. Barska je nadbiskupija, doduše, stekla znatna prava koja ranije nije imala, a barski nadbiskup pravo ravnopravnog sudjelovanja u upravi Zavoda uz dodatne garancije (učenje ćirilice za svećenike Barske nadbiskupije i dr.). Crnogorski knez je također, kao svjetovni suveren katolika s područja Barske nadbiskupije, stekao utjecaj na upravu Zavoda. Međutim, knez Nikola i crnogorska vlada nisu uspjeli u svojemu glavnom nastojanju da uvrštavanjem srpskog naziva kao općeg, uz hrvatsko, u naziv svetojeronimskog Zavoda i priznanjem titule primasa Srbije barskom nadbiskupu kao službene, liše svetojeronimski Zavod njegova isključivo hrvatskog nacionalnog značaja i na međunarodnom planu afirmiraju Crnu Goru kao zaštitnicu Srba katolika i time pridonesu planovima kneza Nikole o pretvaranju Kneževine Crne Gore u središte srpskog ujedinjenja, a samim tim i u dominantnu državu na Balkanu.

II. Epilog Svetojeronimske afere u arhivskim vrelima i literaturi, s posebnim osvrtom na korespondenciju Stadler - Marčelić

Unatoč tome što se od početka odupirala nastojanjima hrvatskog episkopata, u kojima je prednjačio nadbiskup Stadler, da se svetojeronimske institucije preustroji u zavod za višu naobrazbu hrvatskog svećenstva, težeći utemeljiti bogoslovni zavod u kojem će se hrvatsko svećenstvo od- gajati u duhu lojalnosti prema Monarhiji, u čemu je imala i potporu kardina-

44 Vidi bilj. 26. 45 Z. GRIJAK, „Barski nadbiskup Šimun Milinović (1886.-1910.) i svetojeronimska afera“, 507.

353 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 la Vannutellija,46 Austro-Ugarska Monarhija bila je iznimno nezadovoljna preinakama brevea Slavorum gentem kojima se, prema njezinu stajalištu, vrlo izdašno izašlo u susret zahtjevima Kneževine Crne Gore. Austrou- garski veleposlanik pri Svetoj Stolici grof Nikola Szécsen von Temerin47 bio je krajnje konsterniran diplomatskim uspjehom Crne Gore. Pritom je, opravdavajući diplomaciju Monarhije, težio prebaciti svu odgovornost na Svetu Stolicu optužujući je za pretjeranu popustljivost. U izvještaju, kojim je upoznao ministra vanjskih poslova Agenora Goluchowskoga sa završnom fazom vatikansko-crnogorskih pregovora, okrivio je državnog tajnika Svete Stolice kardinala Rampollu za diplomatski neuspjeh, čije će štetne posljedice snositi i Vatikan i Monarhija: „Kurija sada žanje plodove svojega podjednako dvoznačnog, kao i nespretnog držanja u toj stvari. Od trenutka kada se Sveta Stolica upustila u pregovore s Crnogorcima i nije ih jednostavno uputila na sadržaj brevea, ona je implicitno priznala da su koncesije moguće i svi pokušaji kardinala Rampolle da zavara kne- zove poslanike ljubaznim frazama i tobožnjim koncesijama, ostali su bez uspjeha.“48 Szécsen, nadalje, iznosi uvjerenje da je i kardinal Rampolla postao svjestan da je važnost crnogorskog konkordata, s obzirom na njegovu ulogu u mogućem crkvenom sjedinjenju, precijenjena te da je bilo pogrešno popustiti pred prijetnjama crnogorske diplomacije o njegovu ukidanju: „Ja vjerujem da je to sada i kardinal počeo uviđati, ali njegova će ga taština zacijelo zadržati da to prizna […]. Konkordat s Crnom Go- rom do sada je jedini opipljivi dokaz bezbrojnih dugogodišnjih nastojanja Pape da uspostavi uske veze s pravoslavnim zemljama. Pritom se, […], možda hotimice previdjelo, da se Crna Gora nije nikada pridržavala konkordata i da, s obzirom na neznatan broj katolika koji tamo žive, isti, sam po sebi, može imati krajnje minimalnu vrijednost (za provedbu Papine ideje o crkvenom sjedinjenju, op. Z. G.). Ako se od sada pa nadalje uzmu u obzir koncesije navedene u mojem posljednjem telegramu, namjeravana

46 Hrvatski episkopat, podržan od najuglednijih predstavnika svećenstva (F. Rački), tom se nastojanju argumentirano usprotivio s obrazloženjem da u Trojednoj kraljevini postoji više bogoslovnih sjemeništa pa stoga nema nikakve potrebe za otvaranjem još jednoga u inozemstvu. Vidi: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 325-326. 47 Nikola Szécsen von Temerin (1857.-1926.) bio je austrougarski veleposlanik u Vatikanu od 1901. do 1911., a zatim u Parizu od 1911. do 1914. Vidi opširnije: Petar VRANKIĆ, Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878.-1918.) (Paderborn, München, Wien, Zürich: Verlag Ferdinand Schöningh, 1998.), 515. 48 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 350. (original na njemačkom jeziku).

354 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) promjena naziva Zavoda značila bi odstupanje od načela, kojega se Kurija do sada kruto pridržavala, da se na tekstu brevea ne poduzimaju nikakve promjene.“49 Grof Szécsen nadalje je upozorio ministra Goluchowskog da, unatoč negativnom političkom odjeku preimenovanja Zavoda iz ilirskoga u hrvatski, posebice u Ugarskoj gdje je to izazvalo mnogostruka protivljenja, ne smatra uputnim, u vezi s namjeravanim davanjem novoga imena, zauzeti apsolutno odbojno stajalište. Glede ponovnog vraćanja ilirskog imena Szécsen je ustvrdio da je izraz vrlo općenit i da bi po mogućnosti trebalo izbjeći etnografske i nacionalne oznake i ostati pri tome da u Za- vodu sv. Jeronima ne sudjeluju ove ili one zemlje ili nacije, nego određene poimenice navedene biskupije. Prema Szécsenovoj tvrdnji kardinal Ram- polla mu je odgovorio da se i on zauzimao za naziv iz kojega se jasno vidi da je Zavod određen samo za južne Slavene često spominjanih sedamnaest dijeceza: „Hrvatski biskupi neće biti zadovoljni“ izjavio je kardinal Szécsenu, ali nije bilo moguće donijeti drukčije rješenje jer je „[…] grof Goluchowski tako često očitovao svoje mišljenje protiv naziva pro croatica gente da njemu samo promjena istoga može udovoljiti.“50 Kardinal je smatrao da bi južnoslavensko ime bilo prikladnije jer je bliže stvarnosti, a ujedno je toliko općenito da ne sadržava nakakvu političku opasnost. Pritom je, naravno, želio umanjiti bojazan od Slavena Monarhije i uopće „panslavenske opasnosti“ u vladajućim krugovima dualističke Monarhije: „Izraz južni Slaveni je prešao u uobičajenu govornu uporabu, pri čemu ima tako općenitu narav i obuhvaća tako mnogo nacija koje međusobno stoje u oštrim oprekama da je potpuno isključena bojazan da bi, primjenom istoga na Zavod sv. Jeronima, moglo doći do stvaranja neke vrste južnoslavenske stranke ili narodnosti.“51 Iz odgovora kardinala Rampolle veleposlaniku Szécsenu očito je da je odbacivao austrougarski pokušaj prebacivanja isključive odgovornosti za preinake u breveu Slavorum gentem Sve- toj Stolici upozorivši da se ministar vanjskih poslova A. Goluchowski energično protivio hrvatskom nazivu Zavoda, identično kao i Crna Gora, te da Austro-Ugarska Monarhija, u najmanju ruku, snosi podjednaku odgovornost za krajnji ishod Svetojeronimske afere. Također je očevidno da su stajališta kardinala Rampolle i veleposlanika Szécsena glede ilirskog

49 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 350. O nepridržavanju konkordata iz 1886. od strane crnogorske vlade vidi opširnije: Z. GRIJAK, „Korespondencija Šimun Milinović – Josip Juraj Strossmayer kao povijesni izvor“, 215-255. 50 Z. GRIJAK,Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 351. 51 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 351.

355 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 i južnoslavenskog imena bila krajnje oprečna, a s obzirom na bit stvari i netočna. Naime, glede ilirskog imena, veleposlanik Szécsen je ustvrdio, protiveći se unošenju bilo kakvih nacionalnih i etnografskih oznaka, a zauzimajući se za isključivo pravo pojedinih dijeceza na Zavod sv. Je- ronima, da je ilirsko ime previše općenito. Pritom je sasvim očito da nije bio upoznat s činjenicom da je u hrvatskim zemljama i južnoslavenskim zemljama izvan Monarhije ilirsko ime poistovjećivano s hrvatskim, čemu u prilog govori i činjenica da je hrvatski narodni preporod i započeo pod tim imenom. Knezu Nikoli I. Petroviću to je bilo, kao što je razvidno iz cijelog predmetnog konteksta, savršeno jasno te je upravo iz tog razloga preko crnogorskog ministra vanjskih poslova Gavre Vukovića uporno odbacivao ilirsko ime, a kada je propao pokušaj uvrštavanja srpskog imena u naziv Zavoda uz hrvatsko, inzistirao je na unošenju južnoslavenskog imena, kojemu se ranije protivio, upravo kako bi onemogućio da se Zavodu vrati staro hrvatsko ime u njegovoj ilirskoj inačici. Glede južnoslavenskog naziva treba upozoriti da je kardinal Rampolla potcjenjivao opasnosti koje bi proizašle iz njegova uvrštavanja u naziv svetojeronimskog Zavo- da jer bi time Zavod izgubio isključivo hrvatski značaj i postao podložan utjecaju političkih i crkvenih čimbenika iz južnoslavenskih zemalja izvan Monarhije čime bi se otvorila i mogućnost prodora panslavenskog utjecaja iz Ruskog Carstva. Ta je činjenica austrougarskim vlastima bila itekako jasna, što je istaknuto na više mjesta u ovome članku, te su, s argumen- tom da bi to predstavljalo veliku ugrozu za stabilnost političkih prilika u južnoslavenskim zemljama Monarhije, izvršile pritisak na Svetu Sto- licu da odustane od bilo kakva pokušaja njegova uvrštavanja, u čemu su i polučile uspjeh. Hrvatski episkopat bio je zatečen odlukom Svete Stolice o vraćanju ilirskog imena Zavodu sv. Jeronima i drugim njezinim kompromisima s crnogorskom vladom. Duboko ogorčenje hrvatskih katolika zbog učinjene im štete i poniženja izrazio je nadbiskup Stadler u predstavci naslovljenoj na papu Lava XIII., datiranoj 30. ožujka 1902., na blagdan Uskrsa.52 U toj predstavci iznesena je tvrdnja da je hrvatski narod plebiscitarno pozdravio odluku Svete Stolice da se svetojeronimski Zavod nazove hrvatskim imenom, ali je Sveta Stolica, zbog diplomatskih zahtjeva male Kneževine

52 Predstavka hrvatskog episkopata, koju je potpisao nadbiskup Stadler, tiskana je na talijanskom jeziku 30. ožujka 1902. (njezin primjerak pohranjen je u ostavštini Š. Mazzuze, vidi sljedeću bilješku), ali je ubrzo, 10. travnja., objavljena i u hrvatskom prijevodu. Vidi: „Predstavka hrvatskoga episkopata u pitanju svetojeronimskoga zavoda“, Katolički list, 53 (1902.), 177-178.

356 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Crne Gore, odlučila Zavodu vratiti „zastarjeli i danas besmisleni naziv ilirski“. Ocijenjeno je da zahtjevi austrougarske diplomacije, koji su i u drugim prilikama nepovoljni za Slavene Monarhije, a napose Hrvate, ne bi mogli navesti Vatikan na promjenu imena Zavoda da nije bilo intervencije Crne Gore preko njezina izvanrednog diplomatskog izaslanstva.53 Za učinjeno djelo Stadler je ustvrdio da je bremenito negativnim posljedicama jer je hrvatski narod spremniji izgubiti Zavod i kupiti novi koji će se nazvati hrvatskim imenom nego trpjeti da mu se poriče njegovo ime. Govoreći o krivcima za ukinuće hrvatskog imena, Stadler je posebice protestirao protiv Mađara kao političkih protivnika hrvatskog imena. Upozorio je Papu da je ogorčenje u hrvatskom narodu tako snažno da nekima pada na pamet pomisao da prijeđu na pravoslavlje.54 Na kraju je Papu zamolio da Zavodu vrati hrvatski naziv. Stadler je bio svjestan da će izravnim optuživanjem izazvati Mađare, ali je bio spreman snositi posljedice. S tim u vezi pisao je Strossmayeru: „[…] još ne znam kako će se ta stvar svršiti, jer Magjari neće bez sumnje mirovati, dok mi ma kako ne naškode. Ja sam ne samo skroz miran, nego i veseo, jer znam, da za skroz svetu stvar trpim.“55 Ton njegova prosvjeda bio je iznenađujuće oštar i u odnosu na Svetu Stolicu jer ju je, doduže pažljivo biranim riječima, upozorio da je učinila nepravdu hrvatskom narodu. Stadlerova tvrdnja da bi se Sveta Stolica uspjela oduprijeti zahtjevima austrougarske diplomacije i da ne bi promijenila ime Zavodu da sa zahtjevom za promjenom imena nije istupila i crnogorska diplomacija, bila je iznimno opasna jer je upućivala na zaključak da je Sveta Stolica glede imena Zavoda popustila pred diplomatskim pritiskom. Sveta Stolica nije bila spremna priznati da je na promjenu imena Zavoda pristala pod diplomatskim pritiskom i s obzirom na ulogu Kraljevine Ital- ije u cijeloj stvari te ruski i francuski angažman na strani Kneževine Crne Gore kako time ne bi priznala fragilnost svojega položaja nakon ukinuća Crkvene Države i narušila ionako izrazito nepovoljan položaj katolika u Francuskoj i Ruskom Carstvu. Glede Austro-Ugarske Monarhije ta je tvrdnja djelovala izrazito ponižavajuće jer je upućivala na nedovoljnu

53 „Per quanto ci consta, le pretese diplomatiche del nostro governo austro-ungarico, sebbene in generale poco benevolo agli slavi dell’impero e meno ancora ai croati, non avrebbero potuto indurre il Vaticano ad una rivocazione del nome - croato, - se non vi fosse stato l’intervento del principato del Montenegro con una sua straordinaria missione diplomatica.“ Vidi: Nacionalna i sveučilišna knjižnjica, Zbirka rukopisa i starih knjiga (dalje: NSK, ZRiSK), Ostavština Š. Mazzure, R 4691 b. 54 NSK, ZRiSK, Ostavština Š. Mazzure, R 4691 b. 55 J. Stadler - J. J. Strossmayeru, Sarajevo, 23. IV. 1902., AHAZU, OJJS, XI A/Stad. Jo. 25.

357 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 snalažljivost njezine diplomacije kojoj se superiornom pokazala misija male Kneževine Crne Gore. Također je upozoravala na proturječnosti u interesima Mađara i Nijemaca u vrhovima dualističke Monarhije koje su tijekom svetojeronimskog spora i afere došle do punog izražaja, što je znatno umanjivalo učinkovitost njezine diplomacije u pokušajima njezina rješavanja, a to također ni u kojem slučaju nije bilo oportuno javno isticati. Nadbiskup Stadler nije bio samo potpisnik predstavke hrvatskog episkopata nego mu je namijenjena i misija odlaska u Rim gdje je predstavku trebao pročitati pred Papom. Najprije je primljen kod državnog tajnika kardinala Rampolle, protektora Zavoda sv. Jeronima kardinala Vannutellija i pape Lava XIII., a zatim kod austrougarskog veleposlanika pri Svetoj Stolici grofa Szécsena, koji je s pojedinostima vezanim uz Stadlerov boravak, priopćenim od dvojice kardinala, u pismu na njemačkom jeziku kojega se fragmenti donose u hrvatskom prijevodu, upoznao ministra vanjskih poslova A. Goluchowskoga. Prema tim obavijestima Stadler je u vatikanskim krugovima neobično radikalno zastupao hrvatsko stajalište: „Msgr. Stadler izložio je dvojici kardinala tezu da je hrvatskim biskupima mnogo više stalo do izraza pro croatica gente nego do cijeloga Zavoda sv. Jeronima.“56 U razgovoru sa Szécsenom Stadler je bio mnogo otvoreniji: „Gospodin nadbiskup nije se ustručavao izreći određene prijet- nje, ako se ne bude vodilo računa o njegovim upozorenjima. Govorio je sasvim otvoreno o mogućem masovnom prijelazu katolika Hrvatske, Sla- vonije i Bosne na pravoslavnu vjeru.“57 Grof Szécsen upozorio je nadbiskupa Stadlera na činjenicu da je u Bosni i Hercegovini srpsko ime službeno priznato kao vjersko srpsko-pravoslavno ime pa bi prijelaz na pravoslavlje u toj zemlji značio isto što i prihvaćanje srpskog imena. Nad- biskup je tada relativizirao iznijeto upozorenje: „Kada sam mu na to (prijetnju o prijelazu na pravoslavlje, op. Z. G.) prigovorio, da bi u tom slučaju, prema zemaljskim zakonima Hrvati sami sebe označili Srbima, on je odgovorio da mogućnost masovnog otpada od katoličke vjere ipak nije tako ozbiljna. Biskupi bi, međutim, tada organizirali jednu vrstu bojkota i ne bi nikoga poslali u Zavod.“58 Szécsen je i takvu odluku smatrao opasnom za hrvatske interese. Upozorio je Stadlera da bi „[…] to bio siguran način za utiranje puta mogućem srpsko-crnogorskom utjecaju na Zavod, koji je sada sasvim isključen.“59 Nadbiskup Stadler je vjerojatno mislio da će s

56 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 355. 57 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 355 58 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 355-356. 59 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 355-356.

358 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) prijetnjama o prijelazu na pravoslavlje i o bojkotu Zavoda izazvati kon- sternaciju i time polučiti određeni uspjeh. Međutim, izazvao je upravo su- protan učinak, u vatikanskim krugovima bili su nazadovoljni njegovim nastupom, a grof Szécsen iskoristio je priliku da optuži hrvatski episkopat za pretpostavljanje nacionalnih interesa vjerskim i ujedno pokuša umanjiti naklonost kardinala Rampolle i Pape prema nadbiskupu Stadleru i biskupu Strossmayeru: „Pretjerivanja u koja je, očitujući nedostatak diplomatskog talenta, zapao sarajevski nadbiskup, ostavila su u Vatikanu nepovoljan dojam, te stoga nisam propustio priliku kardinalu državnom tajniku obratiti pozornost kako neki nadbiskupi nacionalno-politička stajališta stavljaju iznad crkvenih interesa. Gledano s tog stajališta, putovanje nadbiskupa Stadlera ovamo (u Rim, op. Z. G.) moglo bi imati čak vrlo korisne posljedice. Velika ljubav koju u Vatikanu gaje za msgr-a. Strossmayera, Stadlera i drugove mogla bi se barem privremeno rashladiti.“60 U drugom dijelu svojega pisma ministru vanjskih poslova A. Goluchowskom Széc- sen govori o negativnim političkim posljedicama koje bi imalo daljnje ustrajavanje hrvatskog episkopata u nemirenju s odlukom Svete Stolice o vraćanju starog naziva Zavodu sv. Jeronima te o tome da je nastojao uvjeriti nadbiskupa Stadlera da Hrvati time ustvari nisu pretrpjeli štete. Zanim- ljivo je da u povjerljivoj opasci zaslugu za odbijanje prihvaćanja radikal- nijih crnogorskih zahtjeva pripisuje austrougarskoj diplomaciji, napose veleposlanstvu u Rimu kojemu se nalazio na čelu: „Svakako bi bilo za žaljenje kada bi agitacija u Hrvatskoj, protiv najnovije odluke Svete Sto- lice u pitanju sv. Jeronima, ponovno iznijela u prvi plan te mrske prilike. Ja sam zato također, bojim se s malo uspjeha, nastojao nadbiskupa Stadlera, koliko je bilo moguće, umiriti. Rekao sam mu da je Papa uspostavio staro ime Zavoda, protiv kojega hrvatski biskupi stoljećima nisu imali prigovora. Svi pokušaji Crne Gore (…) izjalovili su se na oprezu Kurije i, smijem to sasvim povjerljivo reći, na našem otporu.“61 Széczen zatim upozorava na zadaće tiska u Austro-Ugarskoj Monarhiji ustvrdivši da ne smije poticati daljnje rasprave u vezi sa svetojeronimskim pitanjem, nego smirivati strasti. Posebice je, uz kritiku liberalnih bečkih novina Neue Freie Presse, premda je bio istaknuti pripadnik mađarske političke elite, bio kritičan prema pisanju podjednako liberalnog budimpeštanskog lista Pester Lloyda ustvrdivši da se „[…] donekle stavlja na stranu ovdašnjih nemirnih Dalma- tinaca ignorirajući nedvojbeni slavenski značaj Zavoda i zalažući se za navodna prava Talijana i Albanaca, što svakako na Hrvate mora djelovati

60 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 356. 61 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 356.

359 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 razdražujuće. Ništa manje ne iritira opis u Neue Freie Presse koji govori o velikoj pobjedi Crne Gore. Svi ti razdražujući članci protive se poželjnom trijeznom prikazivanju stanja stvari.“62 U cilju smirivanja napetosti Széc- sen je zagovarao interpretacije događaja vezanih uz svetojeronimsko pitanje na način koji je zanemarivao stvarno stanje. To se posebice vidi iz njegove tvdnje da barski nadbiskup ugovorom između Svete Stolice i Crne Gore od 7. ožujka 1902. i promjenama unijetim u breve Slavorum gentem nije dobio nikakva nova prava glede sudjelovanja u upravi Zavoda jer se njegovo pravo „[…] osniva na od starine uobičajenoj tradiciji, naime, da Barska nadbiskupija s obzirom na Zavod sv. Jeronima uživa upravo ista prava, ništa veća niti manja nego svaka od u papinskom breveu navedenih sedamnaest dijecezanskih uprava.“63 Ova tvrdnja bila je neistinita jer unatoč tome što su svećenici iz Barske nadbiskupije bili primani u Zavod, barski nadbiskup ranije nije imao nikakvo pravo na sudjelovanje u upravi svetojeronimskih institucija. Na to je Papa posebice upozoren u predstavci hrvatskog episkopata, objavljenoj u Katoličkom listu 10. travnja 1902., koju je Stadler ponio u Rim: „Dokazano je u izobilju sa povjesničkim neo- borivim ispravama, da Crna Gora kao takova nije nikada imala nikakovo pravo na naš Zavod. Istina je, da zemljište medju Barom i Ulcinjem, koje danas sačinjava samo jedan dio negdašnje barske nadbiskupije, uživalo je dobrotom legitimnih vlasnika pasivno pravo na svetojeronimski zavod. Ali ga je uživalo samo zato, pošto je sačinjavalo dio Stare Dalmacije, pa su se samo na temelju tih dvaju razloga ljudi onoga zemljišta priznavali kao katolici i kao Hrvati. Za to, pravo govoreći, dan danas onaj dio barskoga naroda pod gospodstvom Crne Gore ne bi imao nikakova prava, pošto se ne priznaje hrvatskim, nego srbskim, budući ovo političko ime njemu je službeno naloženo od njegova knjaza (…).“64 Szécsen je u navedenom pismu ministru Goluchowskom izrazio zabrinutost glede daljnjih događaja u vezi s provedbom preustroja Zavoda sv. Jeronima. Razmatrajući taj problem u kontekstu politike austrougarskih dualističkih vrhova prema Hrvatima, izrazio je bojazan da bi Sveta Stolica mogla pristati na koncesije Hrvatima. Ujedno je priznao da odluku Svete Stolice o svetojeronimskom pitanju smatra povoljnom za Austriju i Ugarsku, ali ne i za Hrvatsku: „Ne smijemo zaboraviti da preustroj Zavoda još predstoji i da u tom slučaju možemo očekivati još neke nevolje. Upravo zbog toga ne smijemo naj-

62 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 356. 63 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 356-357. 64 „Predstavka hrvatskog episkopata u pitanju svetojeronimskoga zavoda“, Katolički list, 53 (1902.), 177.

360 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) noviju odluku Kurije smatrati uspjehom naše politike prema Hrvatima i mora se nastojati da ostvareno po mogućnosti prilagodimo našim željama. Jer, kada Kurija opazi da njezina odluka zaista u određenom stupnju odgovara našim željama i kada, s druge strane, opazi duboko nezadovoljstvo (Hrvata), valja se bojati da će nastojati posljednje umiriti dajući im koncesije prilikom organiziranja Zavoda.“65 O Stadlerovoj audijenciji kod Pape Szécsen se obvezao obavijestiti Goluchowskoga u drugom pismu, koje nisam uspio pronaći. Stoga ću opis te audijencije opisati prema izvješću koje je dvorski savjetnik Gjuro pl. Treščec66 8. travnja 1902. poslao građanskom doglavniku Hugu Kutscheri.67 Nadbiskup Stadler bio je u dobrim odnosima s Treščecom te mu je, susrevši ga tijekom povratka iz Rima, u kupeu vlaka od Bosanskog Broda prema Sarajevu opisao razgovor s Papom. Kutschera je odmah priopćio sadržaj tog razgovora ministru Kál- layu. Stadler je Treščecu, na njegovu zamolbu,68 opisao svoj put u Rim, na koji je krenuo početkom travnja, preko Zagreba. Prema Treščecovu

65 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 357. 66 Gjuro pl. Trešec-Branjski (26. studenoga 1845. – Zagreb, 23. rujna 1922.), načelnik školskog odjela Zemaljske vlade u Sarajevu i dvorski savjetnik. Njegov sin Vladimir Treščec-Branjski (Topusko, 23. svibnja 1870. - Dubrovnik, 2. VII. 1932.) je 1895. također stupio u državnu službu u Bosni, gdje je ostao do 1907., kada je prešao u Zemaljsku vladu u Zagrebu, a 1914. postao je veliki župan Zagrebačke županije. Bio je poznati hrvatski književnik i kazališni djelatnik, u dva navrata intendant zagrebačkoga HNK-a (1909.–1917. i 1927.–1929). Vidi: Ivan MIRNIK, „Apartman nadvojvode Franje Ferdinanda i vojvotkinje Sofije Hohenberške na Ilidži“, Peristil 58 (2015.), 135; http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=62197 (10. 9 2019.). 67 Hugo Freiherr von Kutschera (Beč, 16. III. 1847. - Bad Vöslau, 1. IX. 1909.), austrougarski diplomat i ugledni europski znanstvenik orijentalist, autor kapitalnog djela Die Chasaren – historische Studie: ein Nachlass (Wien: Adolf Holzhausen, 1909.), o etnogenezi Aškenaza, u kojem je prvi iznio tezu da istočnoeuropski Židovi – Aškenazi ustvari nisu podrijetlom Semiti, nego potječu od kakvkaskog konjaničkog naroda Kazara, koji u istočnu Europu dolaze zbog provale Mongola. Vidi o Kutscheri opširnije: Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950 sv. 4 (Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, 1969.), 375. 68 „Wir reisten von B. Brod bis Sarajevo in einem Coupé zusammen. Meine Neugier über den Zweck und Erfolg sener Reise war selbstverständlich und ich wartete nur einen günstigen Moment um ein Gespräch hierüber anzuknüpfen.“ Izvješće dvorskog savjetnika Treščeca građanskom doglavniku Kutscheri od 8. IV. 1902. Arhiv Bosne i Hercegovine, Fond Zajedničkog ministarstva financija, Odjeljenje za Bosnu i Hercegovinu, Prezidijal, (Gemeinsames Finanzministerium, Präsidium des Bureau Angelegenhieten Bosniens und der Herzegowina), (dalje: ABH, GFM, präs. 79/1902.). Usp.: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 703.

361 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 mišljenju Stadler je u razgovoru o razlozima puta u Rim bio manje suzdržan nego inače kada se radilo o njegovim odnosima s papinskom Kurijom. Rekao mu je da je kao predstavnik hrvatskog episkopata otputovao u Rim, spontano, a ne na poziv Svete Stolice, da zatraži audijenciju kod državnog tajnika i Pape radi predaje predstavke hrvatskog episkopata u vezi sa Za- vodom sv. Jeronima, koja još nije objavljena u tisku. Pritom mu je pokazao egzemplar predstavke na talijanskom jeziku, koje je sadržaj Treščec pročitao i u svojemu izvješću Kutscheri opširno ga prepričao. Nadbiskup Stadler je Treščecu izjavio da se nadao da bi predstavka, u kojoj se povijesnim dokazima osporava pravo Crne Gore na Zavod, mogla utjecati na Svetu Stolicu i navesti je da ustraje pri prvotnoj verziji brevea Slavorum gentem, u kojoj se u nazivu Zavoda pojavljuje formulacija pro croatica gente. Kardinal Rampolla, s kojim je najprije razgovarao, primio ga je vrlo suzdržano. Slušajući njegovo izlaganje sadržaja predstavke, očitovao je nestrpljivost, a na mjestima gdje se spominje Crna Gora nekoliko ga je puta prekinuo u izlaganju. Na kraju je ljutito uzviknuo: „Ne želimo prekinuti s Austrijom!“69 Papa Lav XIII. primio je Stadlera 4. travnja 1900. godine. Saslušao ga je ljubaznije i pozornije od kardinala državnog tajnika. Kada je Stadler izložio sadržaj predstavke, rekao mu je da se Sveta Stolica u prošlosti prema Hrvatima odnosila s velikom naklonošću, a da će tako ostati i ubuduće. Za svetojeronimsko pitanje ustvrdio je da je trajalo mjesecima zadajući mu pritom sve veće brige. Stoga je pronašao rješenje koje mu se činilo jedino moguće i razborito uvidjevši da s tim u vezi ne može ništa više učiniti. Izjavio je da ne shvaća kako bi jedna takva malen- kost (so eine Klenigkeit) kao što je vraćanje starog naziva Zavodu, uz održanje ostatka brevea nepromijenjenim, mogla Hrvate, koji su njemu i njegovim prethodnicima uvijek bili odani, odvratiti od Svete Stolice. Ovo se očevidno odnosilo na dio predstavke u kojem se spominje mogućnost prekida Hrvata s Rimom i znatnijeg prijelaza na pravoslavlje. Prema Stadlerovu priopćenju Treščecu, Papa je govorio s puno topline, naglašavajući pritom svaku riječ. U opisu svojega razgovora s veleposlan- ikom Szécsenom, Stadler nije ulazio u pojedinosti, izjavivši samo da je Szécsen, kada je saslušao sadržaj predstavke, rekao da se ne može o njemu očitovati sve dok ne dobije upute s kompetentnog mjesta misleći vjerojatno pritom ponajprije na ministra Goluchowskog.70 Stadlerovo pismo biskupu Strossmayeru, u kojem opisuje razgovor s Papom i kardinalom

69 „Shließlich hatte der Cardinal ärgerlich ausgerufen: Non vogliamo romper coll’ Austria!“ ABH, GFM, präs. 79/1902. 70 ABH, GMF, präs. 79/1902.

362 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Rampollom, potvrđuje sve navode iz Treščecova izvješća.”71 Nedvojbeno je da Stadler svojim odlaskom u Rim nije uspio postići željeni rezultat. Sveta Stolica nije bila spremna radi zaštite hrvatskih interesa u svetojeronimskom pitanju ulaziti u spor s Austro-Ugarskom Monarhijom koja se, najprije zbog energičnog protivljenja Mađara, a zatim i zbog novonastalih okolnosti prouzročenih Svetojeronimskom aferom, odlučno usprotivila hrvatskom nazivu Zavoda. U tome ju je učvršćivalo mišljenje da je, unatoč izlasku u susret dijelu crnogorskih zahtjeva, uspjela Zavod osigurati Hrvatima. U takvoj je situaciji objavljivanje predstavke, u kojoj se tvrdi da je Sveta Stolica na promjenu imena Zavoda sv. Jeronima pristala pod diplomatskim pritiskom i ujedno iznose optužbe protiv Mađara, bila izazov za Beč i Vatikan kojima je, zbog kompromisa na koje su pristali u međusobnim pregovorima te u zasebnim pregovorima s Kneževinom Crnom Gorom i Kraljevinom Italijom, cijela stvar bila vrlo mučna. U povodu prosvjeda hrvatskog episkopata, objavljenog u hrvatskom prijevodu u Katoličkom listu 10. travnja 1902., papa Lav XIII. uputio je zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu Posiloviću pismo, u kojem je očitovao razočaranje zbog ogorčenja kojim je njegova odluka bila prim- ljena u Hrvatskoj. Osvrnuvši se na izuzetnu vjernost Hrvata prema Svetoj Stolici te na brojne znakove pažnje koje je Sveta Stolica učinila hrvatskom narodu, napose pritom istaknuvši encikliku Grande munus iz 1880., Papa je upozorio da ga se tim žalosnije „[...] dopalo razumjeti, da ste se ljuće uzgibali, kad nećete, da mirno podnosite ono što smo o nazivu kolegija jeronimskoga u Gradu (Rimu) sudili ustanoviti.“72 Lav XIII. je, nadalje, tvrdio da se u nastojanju da svetojeronimskom Zavodu pruži novu čvršću formu suočio s brojnim teškoćama, koje su ga dovele do uvjerenja „[…] da neima prikladnijega i sgodnijega načina, nego da pomenutomu kolegiju vratimo onaj naziv, koji je on nosio četiri stoljeća.“ Nije nalazio nikakva povoda za prosvjed hrvatskog episkopata s tim u vezi „[…] budući da prava, koja Narodu vašemu na Kolegij dopadaju, nisu odatle pretrpila nikakve štete, niti (su) ikako smanjena.“ Papa se posebice trudio uvjeriti hrvatski episkopat da nije bio potaknut na vraćanje starog imena Zavoda

71 Vidi: J. Stadler - J. J. Strossmayeru, Rim, 4. IV. 1902. Arhiv Biskupskog ordinarijata u Đakovu, bez signature. Usp.: Ratko PERIĆ, „Nadbiskup Stadler i Hrvatski zavod u Rimu“, Želimir PULJIĆ (ur.), Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini u XIX. i XX. stoljeću (Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 1986.), 167. 72 Papa Lav XIII. - nadbiskupu J. Posiloviću, Rim, 10. travnja 1902., Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu, Acta presidialia, Ostavština Jurja Posilovića (dalje: NAZ, AP, OJP), ad 7/1902. Citirano prema Posilovićevu prijevodu Papina pisma, s latinskoga na hrvatski jezik.

363 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 pod diplomatskim pritiskom: „[…] pomenuta odluka zaista nije učinjena u kakovoj državnoj namjeri […], nego […] je posliedila jedino od brige za vaš Narod […].“ Pismo je završio s izrazom nade da će hrvatski episkopat „[…] s pouzdanom mišlju i s voljom bez bojazni naredbe Naše primiti, i sinovskim posluhom popratiti.“73 Premda se spomenuto pismo moglo shvatiti kao isprika Hrvatima, ono je sadržavalo i kritiku držanja hrvatskog episkopata, posebice Stadlerova, zbog prosvjeda koji je bio neuobičajen i neprimjeren crkvenoj praksi. Nakon objavljivanja predstavke u Katoličkom listu 10. travnja 1902. Vatikan je, na inzistiranje Beča, počeo na Stadlera vršiti pritisak da opozove svoju izjavu. Neosnovane su, stoga, pretpostavke da austrougarska diplomacija s tim u vezi nije vršila pritisak na Svetu Stolicu.74 Bečki nuncij Emidio Taliani75 javio je 13. travnja 1902. kardinalu Rampolli da su mađarske novine zahtijevale od vlade da traži ispriku od nadbiskupa Stadlera zbog prigovora što ih je u svojoj predstavci pred Papom iznio na račun Mađara i uopće austrougarske diplomacije. Ministar Goluchowski ozbiljno je shvatio zahtjev ugarske vlade te je s tim u vezi u više navrata zahtijevao od Državnog tajništva Svete Stolice da javno opomene Stadlera ili da to prepusti Beču. Kardinal Rampolla odgovorio je da riječi nisu toliko važne, da će Stadler biti upozoren indirektno jer bi inače mogla nastati još veća buka.76 Zajedničko ministarstvo financija, koje je 1879. nakon austrougarskog zauzeća Bosne i Hercegovine 1878., postalo i najviši organ uprave u Bosni i Hercegovini, poduzelo je i sa svoje strane korake kojima je cilj bio ispitati okolnosti u kojima je nastala Stadlerova

73 Papa Lav XIII. - nadbiskupu J. Posiloviću, Rim, 10. travnja 1902., NAZ, AP, OJP, ad 7/1902. 74 Mario Strecha je iznio ocjenu da je, premda bi se mogao steći dojam da je austrijska, a napose ugarska vlada, zahtijevala od vladara da radi opoziva Stadlerove izjave intervenira kod Pape, prema svemu sudeći, pozivajući Stadlera na odgovornost, Vatikan postupio samoinicijativno „[…] ne mogavši otrpjeti da se jedan biskup obrati poglavaru Katoličke crkve na način na koji je to učinio sarajevski biskup.“ Katoličko hrvatstvo: počeci političkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj: (1897.- 1904.), (Zagreb: Barbat, 1997.), 213. 75 E. Taliani (Montegallo, 19. III. 1838. - Rim, 24. VIII. 1907.) Za svećenika je zaređen 1861., a naslovnim nadbiskupom Sebaste postao je 1896., kada je imenovan bečkim nuncijem. Na položaju nuncija ostao je tri godine, a nakon povratka u Rim u prosincu 1903. imenovan je kardinalom. Vidi: Donato SQUICCIARINI, Nunzi apostolici a Vienna (Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1998.), 236-238. 76 R. PERIĆ, „Nadbiskup Stadler i Hrvatski zavod u Rimu“, 168-169.

364 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) predstavka. Poglavar Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu J. Appel77 obavijestio je 13. travnja 1902. zajedničkog ministra financija B. Kállaya78 da je, postupivši u skladu s njegovim nalogom, razgovarao s nadbiskupom Stadlerom o predstavci. Appelovo izvješće sadržava nekoliko važnih podataka, između ostalih da je Stadler tek naknadno zatražio suglasnost hrvatskog episkopata, odnosno da je napisao predstavku i poslao je u Rim, a da većina biskupa nije imala nikakve spoznaje o tome: „Nadbiskup Stadler […] priznaje da hrvatski biskupi nisu znali za tekst njegova prosvjeda jer nije bilo vremena za raspravljanje i dogovor o nečemu takvu. Nadbiskup Stadler je izjavio da je saznao da pregovori između Vatikana i Crne Gore daju predvidjeti sporazum povoljan za Crnu Goru, te je stoga odlučio krenuti u Rim da bi u ime hrvatskih biskupa protestirao protiv toga. On doduše nije bio od svih za to izričito opunomoćen, no ipak je na temelju prethodnih dugogodišnjih rasprava znao da su svi hrvatski biskupi s njim suglasni. Također su oni hrvatski biskupi koji su se tom stvari od

77 Johann Nepomuk von Appel (Sikirevci, 11. XI. 1826. - Gradisca kraj Gorizije, 7. IX. 1906.). Potjecao je iz krajiške vojničke obitelji. Godine 1840. završio je kadetsku školu u Grazu. Za revolucije 1848.-1849. ratovao je u Italiji i Ugarskoj. U bitki kod Solferina 24. VI. 1859. izgubio je lijevo oko. Godine 1859. višestruko je odlikovan za zasluge u ratu protiv Francuske i Pijemonta. Sudjelovanje u ratu protiv Prusije 1866. donijelo mu je čin general-majora. Godine 1877. postao je podmaršal. Od 1882. do 1903. vojni je zapovjednik i poglavar Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Vidi: Hrvatska enciklopedija, sv. 1 (gl. ur. Dalibor BROZOVIĆ), (Zagreb: 1999.), 310. 78 Benjamin von Kállay (Béni Kállay de Nagy-Kálló) (Nagykálló, 22. XII. 1839. - Beč, 13. VII. 1903.), mađarski aristokrat, austrougarski političar, diplomat i povjesničar. Za njegovu diplomatsku karijeru napose je zaslužan grof Gyula Andrássy, koji je poslije Austro-ugarske nagodbe 1867., kada je postao ugarski ministar predsjednik, postigao da Kállay kao dvadesetdevetogodišnjak bude imenovan generalnim konzulom u Beogradu (1869.-1875.). Nakon povratka u Budimpeštu Kállay je na mađarskom objavio knjigu o povijesti srpskog ustanka, koja postoji i u njemačkom prijevodu, Die Geschichte des serbischen Aufstandes 1807-1810. (Beč: 1910.) i knjigu o srpskoj povijesti, Geschichte der Serben (Budapest – Wien - Leipzig: 1878.). Bio je među vodećim suvremenim poznavateljima istočnog i balkanskog pitanja, o čemu napose svjedoči njegovo djelo Die Orientpolitik Rußlands (Pešta: 1878.). Kao vršitelj duž- nosti ministra vanjskih poslova sudjelovao je pri sklapanju tajne konvencije Austro- Ugarske Monarhije s Kneževinom Srbijom (1881.), kojom se, između ostaloga, Kne- ževina Srbija obvezala da neće voditi, niti na svojem teritoriju tolerirati bilo kakvu politiku usmjerenu protiv interesa Austro-Ugarske Monarhije, a ova zauzvrat da će diplomatski podržati proglašenje Kneževine Srbije Kraljevinom (1882.). Od 1883. do 1903. bio je zajednički austrougarski ministar financija. Vidi: Meyers Lexikon sv. 6, (Leipzig: Bibliographisches Institut, 1927.), 877; Ludwig THALLÓCZY, Benjamin von Kâllay, Gedenkrede (Budapest: Pester Lloyd-Gesellschaft, 1909.).

365 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 ranije bavili, poslali pisma u Rim kojima su ga naknadno opunomoćili, a ta je pisma Stadler uručio Papi.“79 Na Appelov upit je li osobno potaknuo tiskanje hrvatskog prijevoda predstavke, nadbiskup Stadler je odgovorio da on nije naredio njezino tiskanje, ali da je dao tiskati puno egzemplara talijanskog izvornika, koje je razdijelio svojim kolegama u Hrvatskoj te je njezin prijevod indiskrecijom dospio u tisak. Appel je završio svoje izvješće s napomenom da je preventivna cenzura uspjela spriječiti objavljivanje predstavke u hrvatskom prijevodu u dijecezanskom glasilu Vrhbosni.80 Izložena sve snažnijem pritisku austrougarske diplomacije, Sve- ta Stolica je zatražila od Stadlera da opozove tvrdnje iz svoje predstavke koje su upućivale na odgovornost austrougarske diplomacije u vezi s uki- danjem hrvatskog imena svetojeronimskog Zavoda te na izloženost Pape diplomatskom pritisku prilikom donošenja konačne odluke s tim u vezi. Svjedočanstvo o tomu da je Sveta Stolica to učinila nerado, na ultimativni zahtjev austrougarske vlade, pruža pismo veleposlanika pri Svetoj Stolici grofa Szécsena ministru Kállayu. Iz pisma je očevidno da je već prošao rok u kojem se kardinal Rampolla obvezao da će stići Stadlerov opoziv pa je Szécsen zatražio objašnjenje. Kardinal Rampolla je izrazio žaljenje zbog toga što Stadlerov opoziv još nije stigao, ali i čvrsto uvjerenje da će Stadler pokorno udovoljiti zahtjevu Sv. Oca te opozvati svoju prosvjednu izjavu.81 Ustvrdivši da je Stadlerova predstavka provokacija koju Monar- hija ne može previdjeti, Szécsen je upozorio kardinala Rampollu da će se, u slučaju da Stadler ne udovolji Papinu nalogu i ne opozove sporne tvrdnje iz svoje predstavke, austrougarska vlada naći prisiljenom zatražiti da se s najvišeg mjesta nalože odgovarajuće mjere protiv nadbiskupa. Nije naveo o kakvim se mogućim mjerama radi, no može se osnovano pretpostaviti da se od Svete Stolice namjeravalo zatražiti njegovo uklanjanje s položaja. Kardinal Rampolla je saslušavši zahtjev i upozorenje austrougarskog veleposlanika, odgovorio da je mogućnost Stadlerova oglušivanja na nalog Sv. Oca isključena.82 Prenošenje obavijesti nadbiskupu Stadleru da papa Lav XIII. inzistira na opozivu njegove prosvjedne izjave, ovaj put u formi na-

79 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 361. Original pisma na njemačkom je jeziku. 80 Usp.: Z. GRIJAK,Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 361. 81 „Rampolla erwiderte, die Erklärung des Erzbischofs sei zu seinem Bedauern noch nicht eingetroffen, doch werde Stadler sich zweifellos den Wünschen des heiligen Vaters gehorsam erweisen.“ Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 361. 82 Usp.: Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 361.

366 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) loga, povjereno je generalnom vikaru Vrhbosanske nadbiskupije Vincen- ciju Palunku83 prilikom njegova posjeta Državnom tajništvu Svete Stolice. Palunka je primio i papa Lav XIII. Očitujući svoju zabrinutost zbog Stad- lerova postupanja, zamolio ga je da prenese svojem ordinariju poruku da je ozbiljno ogorčen njegovim odbijanjem da pristane na opoziv. Ustvari, Papa je neizravno Stadleru naložio da u najkraćem mogućem roku opozove sporne dijelove svoje prosvjedne predstavke, što ovaj kao katolički velikodostojnik nije mogao ignorirati. O razgovoru V. Palunka s papom Lavom XIII. doznajemo iz pisma veleposlanika Szécsena, upućenog ministru vanjskih poslova Goluchowskom, na temelju informacija koje mu je nakon razgovora s Papom prenio Palunko: „Prema izjavi msgr-a Palunka papa mu je osobno rekao: Ja znam da se 'vani' (draußen), kada dođe oštri nalog iz Rima rado kaže da on potječe iz Državnog tajništva i da se morao uputiti pro forma, a da sv. Otac uopće ne shvaća stvar tako ozbiljno. Takvo objašnjenje je, međutim, u ovom slučaju potpuno pogrešno. Recite samo msgr-u Stadleru, da sam ja osobno /io, io stesso/, vrlo nezadovoljan i ožalošćen njegovim postupkom.“84 Nakon ovako izričito formuliranog Papina zahtjeva, u kojemu Papa, naglašavajući svoje duboko nezadovoljstvo i ožalošćenost Stadlerovim teškim mirenjem s činjenicom da Sveta Stolica u danim okolnostima nije mogla drukčije postupiti, Stadler više nije mogao ni trenutka odgađati opoziv prosvjedne izjave te se, savjetu-

83 Vincencije (Vice, Vinko) Palunko (Šipanska Luka, 30. XI. 1842. - Split, 2. IV. 1921.). Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a teologiju studirao u Rimu i Dubrovniku, gdje je 1867. zaređen za svećenika. S obzirom na okolnost da je u to vrijeme Trebinjskom biskupijom upravljao dubrovački biskup, prve četiri godine bio župnik u Majkovu i Ravnom odakle je 1871. morao pobjeći pred turskim vlastima. Zatim je dvadeset godina bio kateheta na gimnaziji u Dubrovniku gdje je uz vjeronauk predavao matema- tiku, zemljopis, povijest, hrvatski i talijanski. Nadbiskup Stadler boravio je 1897. nekoliko mjeseci radi liječenja na Lokrumu te je vjerojatno tada, u krugu dubrovačkog biskupa Marčelića s kojim je pripremao Lokrumski sastanak, upoznao V. Palunka te ga pozvao za kanonika u Sarajevu. Odazvao se te je imenovan kanonikom Vrhbo- sanske nadbiskupije 1899. Također je obnašao dužnost ravnatelja Nadbiskupskog sirotišta te surađivao u časopisu Balkan – Jedinstvu i bratskoj slogi, pokrenutom na poticaj nadbiskupa Stadlera, koji se tiskao u Zagrebu (1896.-1902.), urednik: Alek- sandar Bresztyenszky. O uključenosti V. Palunka u sjediniteljska nastojanja nadbiskupa Stadlera također svjedoči rasprava pod naslovom Bratski razgovor o grčkom odijeljenju ili Poziv na sjedinjenje (Zagreb: Tiskara i litografija C. Albrechta, 1913.). Godine 1904. u Sarajevu je zaređen za pomoćnog biskupa splitsko-makarskog. Au- tor je i školskih priručnika Katolička moralka i Katekizam te brojnih knjižica vjersko-nabožnog i moralno-poučnog sadržaja. Vidi: http://vrhbosanska-nadbiskupija. org/wordpress/ustrojstvo/prvostolni-kaptol/ (11. 9. 2019.). 84 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 362.

367 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 jući se s Državnim tajništvom Svete Stolice i zajedničkim ministarstvima financija i vanjskih poslova Austro-Ugarske Monarhije, počeo pripremati za objavljivanje izjave čiji bi sadržaj zadovoljio i Beč i Vatikan. Glede Svete Stolice bilo je napose važno da naglasi da se na vraćanje ranijeg naziva svetojeronimskom Zavodu nije odlučila pod političkim pritiskom, dok je austrougarska vlada, u službenom pismu koje mu je uputila s tim u vezi, zahtijevala da navede da ta promjena nije učinjena pod njezinim utjecajem. Stadleru je ostavljena mogućnost da formulira sadržaj i izabere formu opoziva. Sa zamolbom za izricanje mišljenja o svojim prijedlozima sadržaja opoziva i načinu njegova objavljivanja u tisku potkraj svibnja 1902. obratio se zagrebačkom nadbiskupu J. Posiloviću, kojega je s Papi- nim zahtjevima već upoznao V. Palunko na povratku iz Rima u Sarajevo.85 Stadlerov opoziv naposljetku je objavljen 26. svibnja 1902. u zagrebačkim dnevnicima Obzor i Hrvatska. Izjavivši da ispravlja svoje pretpostavke o diplomatskom pritisku na Svetu Stolicu, ustvrdio je da je u cijeloj stvari radio in bona fide, kao pošten čovjek, ali je, na žalost, pritom slijedio krivo uvjerenje koje je morao steći iz pisanja austrougarskih listova o cijeloj stvari. Nekoliko dana kasnije, 1. lipnja 1902., Stadler je poslao pismo kardinalu Rampolli u kojem je naveo da je na tvrdnju o utjecaju austrougarske diplomacije na Svetu Stolicu bio potaknut riječima ugarskog ministra predsjednika Kolomana Szélla koji je javno rekao da u papinskom breveu nije ništa promijenjeno bez utjecaja Ugarske. Upozorivši državnog tajnika da su reakcije hrvatske javnosti na njegov opoziv i na Svetu Stolicu vrlo negativne, kako je i očekivao, Stadler je ustvrdio da je na sebe preuzeo poniženje radi toga da bi posvjedočio odanost prema Svetoj Stolici. S pismom istog sadržaja obratio se papi Lavu XIII.86 Stadlerov opoziv nanio je težak udarac nacionalno-političkim nastojanjima hrvatskog episkopata i postao važan argument u rukama protivnika političkog angažmana episkopata, napose pravaša frankovačke ori- jentacije, koji su katoličkim velikodostojnicima i inače osporavali pravo sudjelovanja u politici, a u svetojeronimskim događanjima pronašli krunski dokaz za svoju tvrdnju da ovisnost episkopata o Rimu predstavlja nepre- mostivu prepreku njegovu političkom djelovanju. Glasila domovinaško- obzoraške opozicije, koja su nekoliko tjedana ranije veličala Stadlera zbog njegove prosvjedne predstavke, sada nisu mogla prikriti gorčinu i razočaranje njegovim postupkom ne mogavši mu oprostiti opoziv istinitih tvrdnji o protuhrvatskom djelovanju austrougarske diplomacije, napose

85 Z. GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 363. 86 R. PERIĆ, „Nadbiskup Stadler i Hrvatski zavod u Rimu“, 170-171.

368 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Mađara. Glasilo domovinaša Hrvatska optužilo je Stadlera da opoziva ono u što čvrsto vjeruje popustivši pod pritiskom iz Beča, Budimpešte, Rima i Sarajeva. Vatikanu je upućen prigovor da je, promatrajući stvari samo s diplomatskog gledišta, popustio hrvatskim neprijateljima, ponajprije Mađarima, ne misleći na to koliko će pretrpjeti istina i ugled nadbiskupa Stadlera, a samim tim i Crkve u hrvatskom narodu. Za Stadlera je vjerojatno bio bolniji prigovor da nije trebao ništa ni činiti ako nije bio spreman na svojem stajalištu ustrajati do kraja nego sumorna konstataci- ja da bi najbolje bilo da je poslije opoziva umro.87 Srpski tisak nije prikrivao oduševljenje Stadlerovim opozivom. Srbobran je u nizu članaka izrugujućih naslova težio ismijati nadbiskupa Stadlera. Označio ga je kao glavnog zastupnika klerikalizma u hrvatskom političkom životu, odnosno nastojanja da se pomoću „klerikalizma“, „ultramontanizma“ i „papstva“ riješe vitalni hrvatski problemi. Ustvari, Srbobran je, nabacujući se vulgar- nim pogrdama na Stadlera, Papu i Rim, trijumfirao zbog nemoći hrvatskih političkih čimbenika da se odupru austrijskim Nijemcima i Mađarima, dvjema vladajućim nacijama dualističke Monarhije, i da s pomoću naziva pro croatica gente na inozemnom planu afirmiraju ideju o jedinstvu hrvatskih zemalja.88 Premda bi se moglo učiniti da je neslavan završetak Svetojeronim- ske afere donio najviše poniženja nadbiskupu Stadleru, zbog njegove vodeće uloge u promicanju zahtjeva hrvatskog episkopata za preustrojem svetojeronimskih institucija u hrvatski svećenički zavod, to ni u kojem slučaju nije bilo točno. Unatoč velikoj neugodnosti koja je uslijedila nakon njegova opoziva, svakom je iole objektivnijem u svetojeronimski spor upućenom promatraču moglo biti jasno da Stadler nije imao alternative jer bi u protivnom zasigurno bio uklonjen s nadbiskupskog položaja u Sara- jevu, a tek tada ne bi ništa učinio. I predstavnici Čiste stranke prava, koji su digli najviše prašine oko cijelog slučaja, bili su svjesni situacije pa nisu toliko inzistirali na kritici samoga Stadlera, koliko na kritici nacionalno- političkog angažmana hrvatskog episkopata kojega su svrhovitost osporavali zbog njegove ovisnosti o Rimu. Pritom su propuštali upozoriti na činjenicu da Svetojeronimska afera uopće ne bi bila moguća da nije bilo o utjecaju hrvatskog episkopata potpuno neovisnih čimbenika, napose upletanja diplomacije velikih sila – Rusije i Francuske. Sveukupni

87 Hrvatska (28. V. 1902.), br. 121. 88 Vidi: „Najnovija izjava nadbiskupa Stadlera“, Srbobran, 19 (1902.), (27. V.), br. 103; „Hipokrizija“, Srbobran, 19 (1902.), (30. V.), br. 105.; „Epilog sv. Jeronimijadi. Opoziv za opozivom“, Srbobran 19 (1902.), (1. VI.), br. 116.

369 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 je splet okolnosti, kojima je popraćena Svetojeronimska afera, na svjetlo dana iznio i težak položaj Svete Stolice u odnosu prema vladi Kraljevine Italije nakon ukidanja Crkvene Države 1870. Budući da je Stadlerovo poniženje nakon opoziva prosvjedne izjave bilo i odraz općeg nezavidnog položaja u kojem se, iz različitih ranije navedenih razloga, u odnosu prema pojedinim vladama (Kraljevine Italije, Francuske i Ruskog Carstva) našla Sveta Stolica, njegov ugled u Rimu ne samo da nije opao nego je bio uvećan. Hrvatski je episkopat, upoznat sa svim okolnostima kojima je opoziv bio izazvan, također prema Stadleru zadržao raniji afirmativan stav. Drukčije je, međutim, bilo njegovo stajalište prema barskom nadbiskupu Š. Milinoviću koji se, sudjelujući u radu crnogorskog izaslanstva i podu- piranjem njegovih zahtjeva, trajno kompromitirao u krugovima hrvatskog episkopata i bio, ustvari, iz njega prešutno izopćen, posebice od strane biskupa Strossmayera, premda je u osnovi bio žrtva kompleksne povijesne situacije u kojoj se zatekao, u kojoj nije uvijek najprimjerenije regirao, no ni u jednom trenutku nije svjesno htio nauditi hrvatskim crkvenim i nacionalnim interesima u svetojeronimskom pitanju.89 S obzirom na nadbiskupa Stadlera može se ustvrditi da je on uz nadbiskupa Milinovića na najneposredniji način nosio tragičan povijesni obol svršetka Svetojeronimske afere, ali za razliku od nadbiskupa Milinovića, kojemu je pripao njezin težak i negativan dio, Stadler je, budući da se njegovo odreknuće od prosvjedne izjave u krugovima hrvatskog episkopata shvaćalo kao odraz općeg nezavidnog položaja u kojem se nalazio hrvatski narod u tom momentu, politički i teritorijalno dezintegriran, bez relevantnih političkih čimbenika i diplomacije koja bi se mogla za njega zauzeti, te je njegovo poniženje ustvari shvaćeno kao plemenita žrtva u cilju što bezbolnijeg prihvaćanja neumitnih odluka, posebice stoga što je na odreknuće bio pozvan izravno od strane Sv. Oca pa je to ujedno bio i čin poslušnosti i odanosti prema Svetoj Stolici na koje je bio obvezan svojim svećeničkim zvanjem. U tom, za nadbiskupa Stadlera vjerojatno najtežem životnom izboru, da postigne najprihvatljiviji kompromis između dviju za njega najvažnijih stvari, odanosti prema Svetoj Stolici i zauzimanja za interese katolika u hrvatskim zemljama, a u tom kontekstu hrvatskog naroda napose, najvjerojatnije je od svih predstavnika hrvatskog episkopata na njega najviše umirujuće djelovao svojim razboritim savjetima i utješnim riječima

89 Vidi opširnije o Milinovićevoj izopćenosti nakon okončanja Svetojeronimske afere: Z. GRIJAK, „Barski nadbiskup Šimun Milinović (1886.-1910.) i svetojeronimska afera“, 513-518.

370 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) upravo dubrovački biskup Marčelić koji mu je od ranije, a napose od vremena njegova boravka na Lokrumu 1897. postao i iskreni prijatelj. Biskup Marčelić u pismu nadbiskupu Stadleru od 26. ožujka 1902., kojega je nacrt pohranjen u Arhivu Dubrovačke biskupije, napisanom uoči objavljivanja prosvjedne predstavke hrvatskog episkopata papi Lavu XIII., koju je potpisao nadbiskup Stadler, u Katoličkom listu 30. ožujka 1902., i Stadlerova puta u Rim radi izlaganja i obrane pred Papom stajališta hrvatskog episkopata u vezi s potrebom zadržavanja hrvatskog imena Zavoda sv. Je- ronima, ukazuje na potrebu razborita reagiranja na Papinu odluku. Upo- zorava na okolnosti vraćanja starog ilirskog imena Zavodu kao posljedice upletanja Mađara i talijanske vlade te europskih velesila, napose Rusk- og Carstva, u svetojeronimsko pitanje, zbog kojih se Sveta Stolica našla prisiljena vratiti staro ime Zavodu, a da pritom ipak nije u bitnom udo- voljila zahtjevima Kneževine Crne Gore: „Pr. g. i pr. br.!90 Odgovaram na Vaše cijenjeno pismo od 18. tek. Što sam mogao razumjeti promijenjen je u illiricorum gente, pak nadodano omnes slavi dioecesis, što spomenuste. Cijenim da C. (Crna Gora, op. Z. G.) nije dobila što je htjela. Ona je htjela umetnuti i sve Srbe.91 Otac Papa se je na to sklonuo, kako čujem, i rad toga jer bi talij. Vlada drugče (u suprotnom, op. Z. G.), malo po malo uzela dobra (prisvojila nekretnine Zavoda sv. Jeronima) […].92 Nipošto ne odo- bravam galamu što se digla po novinama, s tijem se samo mute pojmovi.93 Uz ono što Vam rekoh, meni se čini da treba da oprezno i da tako rečem politički postupamo, politika je po sr[ij]edi, stoga hoćeš nećeš treba se s njom služiti. Naše je sad glavno, il uprav Vaše, nadb. Zagr. i Zadarsk. da tu budu postavljeni ljudi ozbiljni – što vidimo i u drugim stvarima […].94 Meni se čini da bi ludo bilo gubiti se u rekriminacije – osvagjivat Petra i Pavla – uzmimo sad factum kao podlogu i radimo na njemu. Sv. Stolica regbi (reklo bi se, op. Z. G.) da je imala pred očima i diplomaciju rusku. Intentiones hujus (pretpostavljam: Intentiones eius, op. Z. G., odnosi se na rusku diplomaciju) su najprvo političke – da dobije prevlast na Balkanu, preko ideje srbske – no providnost Božija ludit in orbe terrarum.95 Austr.

90 Presvijetli gospodine i premili brate! 91 Ovu rečenicu biskup Marčelić naknadno je precrtao. 92 Nečitak precrtani nastavak rečenice. 93 Precrtana rečenica. 94 Nekoliko nečitkih rečenica. 95 Mudre izreke, 8:31-31 : „Bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje (podcrtao Z. G.) i moja su radost djeca čovjekova (ludens in orbe terrarum et deliciae meae

371 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

[ija] regbi da se ne broji u ovom pitanju, a naši Magjari, cijenim da ga ne shvatjaju. Barem dosad cilj im je osujetit sve što je hrvatsko, tako da mogu jednom imat Hrvatsku kao svoju podregjenu državicu. Tijem ne vide što sami sebi spravljaju (ovaj duboki uvid biskupa Marčelića može se shvatiti i kao anticipacija teške povijesne situacije koja je zadesila Mađare nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918., op. Z. G.). Kod Srba, osobito kod Crn. Kneza ovo pitanje uzimlje se skroz politički, da dobije upliva kod katolika izvan Crne Gore. Kako se vidi po naslovu opet potvrgjenu nadbiskupu Milinoviću96 […] regbi da na to teži združiti za sad barem moral-

esse cum filiis hominum)“. Odnosi se na stvaralačku mudrost koju je Bog stvorio kao počelo svojega djelovanja. Biskup Marčelić aludira na to da je stvaralačka mudrost kao počelo Božjeg djelovanja, odnosno providnost Božja, omela ruske planove da Rusko Carstvo, preko srpske ideje zadobije prevlast na Balkanu, koji su smjerali na nanošenje štete vitalnim interesima hrvatskog naroda. 96 Ovo je samo djelomice točno jer naslov primas Srbije barskom nadbiskupu Sveta Stolica nikada nije potvrdila kao službeni. Sveta Stolica smatrala ga je samo naslovom s pravom isticanja, ali ne i s pripadajućom jurisdikcijom. Naime, naziv primasa usko je vezan uz jurisdikciju koju primas kao prvi među katoličkim velikodostojnicima vrši na području neke države. Takva jurisdikcija barskom nadbiskupu je nedostajala pa se naslov primas Srbije u Rimu tretirao samo kao njegov počasni naslov. Sva nastojanja nadbiskupa Milinovića tijekom Svetojeronimske afere da mu se taj naslov prizna i kao službeni, ostala su bez uspjeha. Pitanje crkveno-pravne valjanosti isticanja titule srpskog primasa nadbiskupa Milinovića bilo je napose povezano s namjerom o pokušaju proširenja njegovih primacijalnih prava na Kraljevinu Srbiju, a napose se aktualizira od sredine 1897. Naime, potkraj svibnja 1897. biskupu Strossmayeru javlja o priopćenjima od strane srpskog ministra vanjskih poslova Đorđa Simića i Miloša Petronijevića, tajnika kralja Aleksandra Obrenovića, da srpska vlada ozbiljno razmatra pitanje sklapanja konkordata sa Svetom Stolicom. U vezi s vijestima iz njezinih krugova, da bi se srpskog biskupa podvrgnulo jurisdikciji barskog nadbiskupa, Milinović razmatra povijesne činjenice na temelju kojih bi on, kao barski nadbiskup i nositelj povijesnog naslova primas Srbije, imao pravo na obnašanje te dužnosti: „Srbska vlada, kao što mi je rekao ministar Šimić, i tajnik Kraljev, dosle je samo akademički dogovarala se o konkordatu, ali sada će za ozbiljno stvar preuzet i stvar kraju privest; najveće pomučnosti (poteškoće, op. Z. G.) da su se dosle pokazale u pogled mješovitih brakova. Što su novine priobćivale da vlada misli srbskog biskupa podvrći pod Barskog mitropolitu, ni o tomu nije dosle nikakva koraka učinjeno. Sada, kada je Kralj i ministar Šimić od mene razumio da je jednoč i srbska pod mitropolitim Barskim bila, to ih je vrlo obradovalo, i rekli [su] da misle sklapajući konkordat opet se toj starini povratiti, a to je svietovao i Knjaz, i sa političnog gledišta. Kralj se je sa mnom na dugo razgovarao o svemu tomu, i vrlo mu milo bilo slušati me, nu nije nigda spomenuo da bi želio mene biskupom – vikarom u Srbiji. (…) On se je meni potužio na nekog Misionara iz Sležke (odnosi se na poljskog redovnika kamaldolijanca Wilibalda Czocka, op. Z. G.), a taj će biti isti, kako mi se čini, zbog koga ste Vi resignirali (kao apostolski administrator za Srbiju 1851.-

372 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) no, a s vremenom i realno sve Srbe na Balkanu. Mi u D.[ubrovniku] ne znamo što misli naš nadbiskup (zadarski nadbiskup Matej Dujam Dvornik, 1901.-1910., op. Z. G.). On će svakako za Bečkom vladom, koja cijenim, da ne shvaća pitanje. Bio sam već to upiso kad mi stigne list Prep. Palunka kojim mi javlja da ste otputovali put Rima, što ste dobro učinili, tu ćete vigjeti najbolje kako stvari stoje. Cijenim da O. Papa što je obećao neće više promijeniti, s toga, kako rekoh, treba raditi na tom factu. Opet kažem treba tu staviti ljude (kompetentne i odgovorne hrvatske svećenike, op. Z. G.), sve drugo će doć po sebi s vremenom. D.[ubrovnik] 26/3. 02.“97 Nakon upućivanja prosvjedne predstavke hrvatskog episkopata papi Lavu XIII., tiskane na talijanskom jeziku 30. ožujka 1902., a potpisane od strane nadbiskupa Stadlera, Stadlerova razgovora s Papom u Rimu 4. travnja 1902. te naknadnog objavljivanja spomenute predstavke u hrvatskom prijevodu u Katoličkom listu 10. travnja 1902., kada je Sveta Stolica na inzistiranje Beča, počela na Stadlera vršiti pritisak da opozove svoju izjavu, te Stadlerova opoziva prosvjedne izjave 26. svibnja 1902., u zagrebačkim dnevnicima Obzor i Hrvatska, što se u radu već detaljnije elaboriralo, biskup Marčelić uputio je nadbiskupu Stadleru pismo iz kojega nepobitno proizlazi da su Stadlerova prosvjedna izjava i naknadno odricanje od strane hrvatskog episkopata shvaćeni kao nužda, posljedica aktualne vrlo nepovoljne hrvatske političke pozicije u Austro-Ugarskoj

1897., op. Z. G.). Vidi: Š. Milinović – J. J. Strossmayeru, Bar, 19. V. 1897., AHAZU, OJJS, XI/A- Mil. Š. 98. U pokušaju utvrđivanja razloga suzdržanosti srpskog kralja Aleksandra Obrenovića prema mogućnosti podređivanja Katoličke crkve u Kraljevini Srbiji jurisdikciji barskog nadbiskupa ponajprije treba pretpostaviti da je bila riječ o kraljevoj sasvim opravdanoj zabrinutosti jer bi, s obzirom na to da se Barska nadbiskupija nalazi na području Kneževine Crne Gore, spomenuto podređivanje išlo u prilog ambicijama kneza Nikole za preuzimanje primata u procesu „srpskog“ ujedinjenja. Inače, Milinović je svoje učestale zahtjeve za priznanje naslova srpskog primasa potkrepljivao crkveno-povijesnim argumentima, na koje se često osvrtao u svojoj korespondenciji sa Strossmayerom. Međutim, s obzirom na činjenicu da se situacija tijekom stoljeća znatno promijenila i da više nije bilo konkretne crkveno- pravne osnove za potraživanje spomenutog naslova, očevidno da se znatnim dijelom radilo o Milinovićevim osobnim razlozima, naime, o njegovu pokušaju očuvanja osobnoga i crkvenog digniteta, ozbiljno narušenoga višekratnim poniženjima od strane crnogorske vlade i samoga kneza Nikole (dovođenjem na Cetinje kako bi opravdavao pojedine svoje izjave i postupke, svođenjem Katoličke Crkve u Crnoj Gori na najniže granice ekonomskog i infrastrukturalnog održanja od stane istih i dr.). Vidi o tome opširnije: Z. GRIJAK, „Korespondencija Šimun Milinović – Josip Juraj Strossmayer kao povijesni izvor“, 215-255. 97 J. Marčelić – J. Stadleru, D.[ubrovnik], 26. III. 1902., ADB, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati), 1902.

373 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

Monarhiji i pritiska pojedinih europskih velesila na Svetu Stolicu, u čijem sklopu se nalazio velik broj katolika, zbog čega Papa nije mogao zauzeti beskompromisan stav prema njihovim zahtjevima. Stadlerovo odreknuće, koje je zorno svjedočilo o nepovoljnom položaju Svete Stolice nakon ukinuća Papinske Države u odnosu na Kraljevinu Italiju, od strane Sve- te Stolice bilo je shvaćeno kao logičan postupak s obzirom na to da bi Stadlerovo beskompromisno ustrajavanje na stajalištima iz prosvjedne izjave podjednako štetilo hrvatskim crkvnim i nacionalnim interesima, kao i položaju i ugledu Svete Stolice u europskom političkom kontekstu. No, također je bilo shvaćeno i kao dokaz njegove vjernosti i odanosti Sv. Ocu, čime je njegov ugled u Rimu bio znatno uvećan, a ni u kojem slučaju umanjen kako se to nastojalo prikazati u liberalnim i protuhrvatskim tis- kovinama u Monarhiji i izvan nje, o čemu je bilo govora. U fragmentarno sačuvanom pismu od 4. svibnja 1902. biskup Marčelić izražava iskreno razumijevanje za Stadlerovu situaciju nakon odreknuća od prosvjedne izjave te, uz potporu u teškim trenucima u kojima se našao, daje za pravo njegovu postupku ustvrdivši da bi i on učinio isto na njegovu mjestu te da tako razmišlja i osjeća i sveukupni hrvatski episkopat: „Vi ste branili svoje pravo, kako su i drugi (ostali pripadnici hrvatskog episkopata, op. Z. G.) mislili da brane svoje. Bog će Vam naplatiti trud i sve druge muke, što ste ih imali pretrpjeti ovom prigodom. Primite i moju zahvalu za sve što ste se tolikim pregaranjem zauzeli za naš Zavod sv. Jeronima. Dub.[rovnik] 4/5. 02.“98 Ovime bih završio analizu preustroja svetojeronimskih institucija i Svetojeronimske afere, koja je, uzevši u obzir ranije spoznaje s tim u vezi, u ovome radu provedena napose na temelju tek od nedavno dostupne građe o tom iznimno važnom crkveno-povijesnom pitanju iz Arhiva Dubrovačke biskupije s posebnim osvrtom na zajedničko djelovanje na tom planu i odnose dvojice istaknutih crkvenih velikodostojnika, vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Grgura Marčelića, koji su se snažno angažirali na pokušaju rješavanja svetojeronimskog pitanja u hrvatskom crkvenom i nacionalnom interesu. Zavod sv. Jeronima se, unatoč turbulentnim desetljećima koja su uslijedila, tijekom kojih je nekoliko puta dolazio pod ingerenciju talijanske vlade, ipak uspio održati, a hrvatski naziv - Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima/Pontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymi - ponovno dobiva tek 1971., za što

98 J. Marčelić – J. Stadleru, Dub.[rovnik], 4. V. 1902., ADB, FBD, s. 20, p. 21, Presidiali – Atti riservati), 1902.

374 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) je bio uvelike zaslužan tadašnji rektor zavoda msgr. Đuro Kokša,99 kasnije pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije, koji je crkveno-povijesnim argumentima uspio uvjeriti u opravdanost takve odluke papu Pavla VI.

Zaključak

Suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Grgura Marčelića odvijala se napose u kontekstu djelovanja hrvatskog episkopata na preustroju svetojeronimskih institucija u Rimu u moderan svećenički zavod. Započinje 1889., kada je kardinalu Serafinu Vannutelliju, pokrovitelju Kongregacije sv. Jeronima i naslovniku svetojeronimske crkve, naloženo da provede vizitaciju svetojeronimskih ustanova i papi Lavu XIII. dostavi prijedloge o njihovu preustroju, a nastavlja se sve do utemeljenja modernog svećeničkog Zavoda 1. kolovoza 1901., kada je papa Lav XIII. apostolskim pismom Slavorum gentem Zavodu iz drevnoga ilirskog promijenio ime u hrvatsko, i nakon toga, u vrijeme tzv. Svetojeronimske afere (1901./1902.). Ta suradnja odvijala se u širem sklopu djelovanja hrvatskog episkopata na planu preustroja svetojeronimskih institucija, a koincidirala je s tada aktualnim akcijama hrvatskog episkopata usmjerenim prema očuvanju i proširenju privilegija starocrkvenoslavenske liturgije u hrvatskim zemljama u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. U svojim bitnim aspektima oba spomenuta crkveno-povijesna fenomena bila su najuže povezana s istočnom crkvenom politikom pape Lava XIII., usmjerenom prema povratku Pravoslavnih Crkava u zajedništvo sa Svetom Stolicom putem crkvene unije u čijoj je realizaciji bilo napose važno djelovanje kruga hrvatskih crkvenih velikodostojnika okupljenih oko biskupa đakovačko-bosanskog i srijemskog Josipa Jurja Strossmayera, ali su također imala i snažan nacionalno-integrativni aspekt. Naime, zahtjevi za afirmaciju glagoljaške liturgije odnosili su se na cijeli Austro-ugarskom nagodbom (1867.) politički i upravno podijeljen hrvatski nacionalni i povijesni prostor, a preustroj svetojeronimskih institucija u moderan svećenički zavod afirmirao je tu ideju na međunarodnom planu s obzirom na činjenicu da se prostor dijeceza koje su imale pravo na svetojeronimski Zavod gotovo u cijelosti podudarao s prostorom hrvatskih nacionalnih i političkih aspiracija za stvaranje jedinstvene države. Upravo

99 O Đuri Kokši vidi opširnije: Josip LADIKA, „In memoriam. † Msgr. Dr. Đuro Kok- ša, pomoćni biskup zagrebački (1922.-1998.)“, Bogoslovska smotra 68 (1998.), 311- 313.

375 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378 su nacionalnointegrativni aspekti spomenutih nastojanja utjecali na to da su ih austrougarske vlasti, a napose Mađari, nastojali u najvećoj mogućoj mjeri ograničiti. Nastojanja hrvatskog episkopata za afirmaciju starocrkvenoslavenske liturgije, kao krucijalne spone kršćanskog Istoka i Zapada, u čijem je njegovanju i širenju u sklopu Katoličke Crkve nadbiskup Stadler upravo Zavodu sv. Jeronima u Rimu namijenio posebice važnu ulogu, imala su vrlo istaknuto mjesto u suradnji nadbiskupa Stadlera i biskupa Marčelića tijekom preustroja svetojeronimskih institucija. To je napose razvidno iz njihove korespondencije s tim u vezi te činjenice da su Lok- rumski prijedlozi 1897., kojima su formulirane osnovne točke preustroja svetojeronimskih institucija u moderan svećenićki zavod te njegova važna uloga u postizanju crkvenog sjedinjenja, formulirane u vrijeme dok je Stadler, koji je bolovao od astme, na poziv biskupa Marčelića boravio na Lokrumu. Međutim, činjenica da su Lokrumski prijedlozi stvorili osnovu da se u odlučivanje o preustroju Zavoda sv. Jeronima formalno uključi i Barska nadbiskupija, koja se nalazila izvan prostora hrvatskih dijeceza u austrougarskom državnom sklopu, koje su imale pravo na Zavod, omo- gućila je da se u svetojeronimsko pitanje umiješa crnogorski knez Nikola I. Petrović Njegoš, čija se dinastija u tom razdoblju u nacionalnoidentitet- skom smislu definirala kao srpska, s postavljanjem zahtjeva za umetanje srpskog imena, uz hrvatsko, u nazivu Zavoda sv. Jeronima te upućivanje crnogorskog opunomoćenog veleposlanstva u Rim sa zadaćom da to ishodi. Tim je događajem, koji je uslijedio nakon upada talijanskih iredentista u Zavod i postavljanja talijanskog komesara, otpočela tzv. Svetoje- ronimska afera. Upletanje pojedinih europskih velesila, napose Rusije i Francuske, na strani Kneževine Crne Gore, dovodi do dotad nezapamćene konfliktne situacije u odnosima Svete Stolice s pojedinim svjetovnim vladama na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Snažan utjecaj Kraljevine Italije na crnogorskoj strani, napose motiviran težnjom za afirmaciju talijanskih geopolitičkih interesa na istočnoj obali Jadrana, ali također nastojanjem da Svetojeronimsku aferu iskoristi za demonstriranje svoje moći prema Svetoj Stolici, nakon ukinuća Crkvene Države 1870., odlučno su utjecali na daljnji tijek događaja. Različitost pogleda austrijske i ugarske vlade na Zavod sv. Jeronima i svrhovitost njegova održanja znatno je umanjivala učinkovitost austrougarske diplomacije u njegovoj obrani od stranih presi- zanja, a ta je činjenica, s obzirom na neodgodivu potrebu učinkovite zaštite hrvatskih interesa, u uvjetima kada ih hrvatski politički čimbenici nisu mogli braniti na inozemnom planu, stavila hrvatski episkopat pred iznimno tešku i odgovornu zadaću da predočavanjem Svetoj Stolici neospor-

376 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) nih crkveno-povijesnih dokaza o hrvatskoj pripadnosti svetojeronimskih institucija, uz iznimno diplomatsko umijeće, pridonese održanju Zavoda sv. Jeronima tijekom iznimno turbulentnog razdoblja Svetojeronimske afere (1901./1902.), a samim tim i njegovu trajnom očuvanju kao hrvatskog inozemnog svećeničkog zavoda. Napose važnu ulogu u nastojanjima hrvatskog episkopata za utemeljenje modernog svećeničkog Zavoda i za očuvanje njegova hrvatskog značaja imali su nadbiskup Stadler i biskup Marčelić, čija je aktivnost na tom planu istražena u ovom radu. Njihova suradnja glede preustroja svetojeronimskih institucija, o kojoj nalazimo kontinuirana svjedočanstva u njihovoj korespondenciji od 1895., posebice se intenzivirala i našla najkonkretniji izraz u formuliranju tzv. Lokrumskih prijedloga 1897., a nastavila se i nakon epiloga Svetojeronimske afere, kada je papa Lav XIII., kako bi sačuvao Zavod sv. Jeronima za hrvatski narod, Zavodu vratio drevno ilirsko ime pod kojim se ustvari stoljećima podrazumijevao prostor hrvatakih dijeceza koje su imale pravo na Zavod. Korespondencija između nadbiskupa Stadlera i biskupa Marčelića iznimno je vrijedna jer svjedoči o vrlo kompleksnim, često manje poznatim, a dijelom, s obzirom na ranija istraživanja, i sasvim nepoznatim političkim, nacionalnim i crkvenim momentima koji dodatno pojašnjavaju razloge zbog kojih je jedno u osnovi hrvatsko pitanje, vezano uz hrvatski crkveni zavod u Rimu, postalo važno pitanje međunarodnih političkih i diplomatskih sučeljavanja. S obzirom na činjenicu da je pohranjena u fondovi- ma Arhiva Dubrovačke biskupije, koji su bili sve do nedavno nedostupni, a da je krucijalna uloga nadbiskupa Stadlera u svetojeronimskom pitanju bila od ranije poznata, možemo ustvrditi da se korespondencijom iz Arhi- va Dubrovačke biskupije ta činjenica samo dodatno potkrepljuje, dok se glede biskupa Marčelića može ustvrditi da mu se, prije mogućnosti uvida u nju, pridavala znatno manja uloga u sveukupnoj svetojeronimskoj problematici od one koja mu realno povijesno pripada, a koja se bez bilo kakva pretjerivanja može također označiti iznimno važnom.

377 Zoran GRIJAK, „Djelovanje i suradnja vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića tijekom preustroja Zavoda sv. Jeronima u Rimu“, 324-378

ACTIVITIES AND COOPERATION OF THE ARCHBISHOP OF VRHBOSNA, JOSIP STADLER, AND THE BISHOP OF DU- BROVNIK, JOSIP MARČELIĆ, IN RELATION TO THE REOR- GANIZATION AND THE RUNNING OF ST. JEROME’S COL- LEGE IN ROME DURING THE SO-CALLED „ST. JEROME’S AFFAIR“

Summary

This paper, based on material that has recently become available from the Archives of the Diocese of Dubrovnik, analyzes the role of Vrhbosna Archbishop Jo- sip Stadler and Dubrovnik Bishop Josip Grgur Marčelić in the broader context of the Croatian episcopate’s activities in reorganizing St. Jerome’s institutions in Rome into a modern seminary in the late 19th and early 20th centuries. The paper also examines their efforts to preserve intact Croatian rights at the reorganized College of St. Jerome at the time of the so-called „St. Jerome affair of 1901/1902“, when the Principality of Montenegro, aided by the diplomacy of certain European powers, especially the Russian Empire and France, sought with limited success to truncate these rights. The paper draws particular attention to a topic that is largely neglected by historiographical works of the period, namely the matching and even close intertwining of the reorganization of St. Jerome’s institutions with the efforts of the Croatian episcopate to affirm the Old Church Slavonic liturgy. This is confirmed in correspondence between Archbishop Stadler and Bishop Marčelić. Keywords: Archbishop Josip Stadler, Bishop Josip Marčelić, Pope Leo XIII, College of St. Jerome, „St. Jerome affair“, Holy See, Church and diplomatic history, Old Church Slavonic liturgy, Triune Kingdom, Bosnia and Herzegovina, Austro-Hungarian Monarchy, Kingdom of Italy, Principality of Montenegro, Russian Empire, Dubrovnik Serb Catholics, Lujo Vojnović.

Translation: Darko Tomašević and Kevin Sullivan

378 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

379 UDK: 27-36:929 Hieronymus, sanctus 27-9“3“JER Pregledni rad Primljeno: lipanj 2020.

. Josip KNEŽEVIĆ Katolički Bogoslovni Fakultet Univerziteta u Sarajevu J. Stadlera, 5 BiH – 71 000 SARAJEVO [email protected]

MJESTO ROĐENJA SV. JERONIMA. PRILOG RASPRAVI O ANTIČKOJ LOKACIJI STRIDONA

Sažetak

Prvotni cilj ovoga rada jest staviti - naglasak na Jeronimovo dalmatinsko pori jeklo povodom obilježavanja 1600. godišnjice njegove smrti. Među autorima još uvijek nema konsenzusa glede pitanja: Gdje se - nalazilo Jeronimovo rodno mjesto? Stoga, na kana je autora predstaviti zanimljivu teoriju hrvatskog arheologa Frane Bulića prema kojem se antički Stridon, Jeronimovo rodno mjesto, nalazio na području između Grahova i Glamoča u Bosni i Hercegovini te razne druge teorije koje se tiču ove problematike kao prilog stoljetnoj raspravi čiji početci sežu još u srednji vijek. Rad je podijeljen u tri dijela. Prva dva žele predstaviti Jeronimov - život i djelo radi boljeg upoznavanja ovog ve likog zapadnog crkvenog oca, pogotovo jer slavimo veliku obljetnicu njegove smrti. Treći dio rada bavi se teorijama o lokaciji Stridona kroz predstavljanje četiri skupine velikog broja autora koji su se bavili ovim pitanjem i koji su iznosili svoje argumente kojima su nastojali potvrditi svoje teorije. Na kraju autor predstavlja svoj argument polazeći od patrističkih izvora, odnosno tekstova Jeronimovih suvremenika, kao i samih Jeronimovih tekstova, želeći prikazati kako su i suvremenici- smatrali Jeronima Dalmatincem ostavlja jući preciznije lociranje Stridona arheolozima. Ključne Jeronim,riječi: Stridon, mjesto rođenja.

Uvod

„Jeronim, sin Euzebijev, rođen u Stridonu, koji su Goti uništili, nekoć je bio granica između Dalmacije i Panonije.“1 Tako kaže Jeronim o

1 Euzebije JERONIM, De viris illustribus 135: „Hieronymus patre Eusebio natus“ (Citati i referencije: Ernest C. RICHARDSON, Hieronymus. liber De viris illustri-

380 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) sebi i o svojem porijeklu. Međutim, povijest je pokazala da je još uvijek teško odrediti kuda je točno išla ta granica i gdje se točno nalazio Stridon. Još uvijek se raspravlja o pitanju gdje se zbilja nalazio Stridon, i to između nekoliko skupina: Talijana, Istrana, Dalmatinaca, Međimuraca, Mađara, Hrvata, a u posljednje vrijeme i Slovenaca.2 Tijekom stoljeća bilo je mnogo mjesta koja su pretendirala biti rodnim mjestom sv. Jeronima: Zdrinja u Istri, Ptolomejeva Sidrona koja bi se nalazila u blizini Obrovca, Štrigova u Međimurju, Sdrinovar u Mađarskoj, Stržanj3 i Grahovo polje u Bosni i Hercegovini i mnogi drugi. Međutim, sve su te teorije o smještanju Strido- na na bilo koje područje ostale tek na razini hipoteza. Ipak, valja napomenuti kako su istražitelji i životopisci Jeroni- movi, navodeći moguće lokalitete Stridona, bili nerijetko vođeni duhom patriotizma ne bi li ovog velikog čovjeka imali u granicama vlastite domovine. Međutim, početkom prošlog stoljeća došlo se do novijih arheo- loško-epigrafskih otkrića koja su ipak bila i ostala pod određenom sum- njom u krivotvorenje, premda je to možda teška optužba s obzirom da je riječ o nemaloj raspravi u kojoj su se do tančina valorizirali svačiji argumenti. No, i posljednje hipoteze, prema kojima bi Stridon bio u blizini Akvileje na današnjoj talijansko-slovenskoj granici, ili pak u nekadašnjoj Liburniji,4 također nemaju sigurne temelje te ostaju na razini tek nedoka- zane tvrdnje.

bus, Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur, XIV., 1 (Leipzig: J. C. Hinrichs, 1896.). Naš prijevod. 2 Vidi: Rafko VALENČIČ, Sveti Hieronim – mož s Krasa: prispevek k ubikaciji Stridona, rojstnega kraja sv. Hieronima (Ljubljana: Družina, 2007.), 216. 3 Postoji i teorija da je Stridon zapravo Stržanj kod Šuice. Tako, npr., Ante Brajko preuzimajući ovu teoriju opisuje Stržanj, razorenu utvrdu iznad izvora rijeke Šuice, kao mogući Stridon. Ovu teoriju svakako bi još trebalo istraživati jer, osim što je na tom lokalitetu pronađeno nešto materijalnih dokaza koji bi datirali iz Jeronimova vremena, ništa drugo ne upućuje na to da bi tu bio Stridon. Vidi: Mate LOGARA (ur.), Župa Šuica – 150. Obljetnica 1824 – 2014. (Šuica: Župni ured sv. Ante Pado- vanskog, 2014.), 67-69. 4 O tome vidi: Mate SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin – građanin Tarsatike“, Rad JAZU 426 (1986.), 213-278.

381 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

1. Jeronimov život

Sophronius Eusebius Hieronymus, „Euzebijev sin“, rodio se najvjerojatnije između 331. i 347.5 Mjesto rođenja, to jest Stridon, naznačio je sâm Jeronim u svojemu djelu De viris illustribus kada kaže da je „nekoć bio granica između Dalmacije i Panonije.“6 Jeronim nam u istom djelu daje informaciju da je Stridon uništen navalom Gota koja bi, po svemu sudeći, bila između 376. i 379. godine.7 Malo podataka imamo o članovima njegove obitelji. O svojoj obitelji najčešće je govorio u kontekstu njihove pripadnosti kršćanstvu. Tako spominje oca Euzebija. Majku nikako ne spominje. Spominje također i baku s kojom je imao jaku vezu.8 Imao je brata Paulinijana te sestru kojoj ne spominje ime, ali postoje dva ulomka iz kojih se može saznati da je bila nešto mlađa od njega te da je imala stanovitih poteškoća u svojemu du- hovnome i vjerskom životu, pa ju stoga preporučuje Julijanu, akvilejskom đakonu.9 Također spominje i tetu s majčine strane Kastorinu s kojom, po svemu sudeći, nije imao dobre odnose.10 Na temelju činjenice da ga je otac poslao u Rim kako bi stekao dobru izobrazbu kod poznatog gramatika Elija Donata, kojeg se često zna prisjetiti u svojim spisima nazivajući ga Praeceptor meus,11 može se za-

5 Još uvijek traju rasprave glede točne godine rođenja sv. Jeronima. O tome vidi: John N. D. KELLY, Jerome. His Life, Writings and Controversies (London: Duckworth, 1975.), 1; Ferdinand CAVALLERA, S. Jérôme, sa vie et son œuvre II. (Louvain-Pa- ris: 1922.), 3-12. Marijan MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac (Makarska: Služba Božja, 1995.), 11; Berthold ALTANER, Patrologie (Freiburg im Brsg.: Verlag Her- der, 1951.), 345. 6 Euzebije JERONIM, De viris illustribus, 135. 7 Usp.: Georg GRÜTZMACHER; Hieronymus: Eine biographische Studie zur alten Kirchengeschichte I. (Leipzig: Dieterich'sche Verlags-Buchhandlung, 1901.), 106. 8 Usp.: Euzebije JERONIM, Apologia adversus libros Rufini, I, 30, Jean-Paul MIGNE (ur.), Cursus Patrologiae Latinae (dalje: PL), (Parisii: 1883.), PL 23, 441B. 9 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 7,4, Isidorus HILBERG (ur.), Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum (dalje: CSEL), 54-56 (Vindobonae: F. Tempsky, 1910.- 1918.), CSEL 54, 29. 10 O Jeronimovoj obitelji vidi: F. CAVALLERA, S. Jérôme, sa vie et son œuvre I, 3-6; José DE SIGÜENZA, The Life of Saint Jerome, the Great Doctor of the Church in Six Books (London: 1907.), 14-16; Edward L. CUTTS, Saint Jerome (London: 1897.), 2-4; M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, 14-15. 11 Euzebije JERONIM, Commentarius in Ecclesiasten I, 9 (PL 23, 1071 A). Za više o ovom argumentu vidi: Giorgio BRUGNOLI, „Donato e Gerolamo“, Vetera Christianorum 2 (1965.), 139-149.

382 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) ključiti kako Jeronim potječe iz dobrostojeće kršćanske obitelji u kojoj se njegovao istinski kršćanski život. O tome svjedoči sâm Jeronim kada kaže: „Ne! Mi se ne cijepamo od Crkve, niti se odvajamo od zajedništva otaca. Još dok smo bili u kolijevci, ako se mogu tako izraziti, hranjeni smo mlijekom katoličanstva.“12 Isto tako na drugom mjestu izričito kaže da je iz kršćanske obitelji: „Ja sam kršćanin; rođen sam od kršćanskih roditelja. Nosim na svome čelu zastavu križa.“13 Međutim, iako dolazi iz prave kr- šćanske obitelji, ipak nije bio kršten kao malo dijete. To nije ništa čudno jer je tada bila opća praksa odgađanja krštenja sve do zrelije dobi, pa čak i pred samu smrt. Tako je i Jeronima krstio papa Liberije 365. godine. Ipak, nema sumnje da je u svojoj obitelji primio dobru kršćansku formaciju.14 Nakon krštenja i završetka studija u Rimu, Jeronim se s prijateljima Bonozom i Rufinom uputio u Trier najvjerojatnije radi produbljivanja studija jer se tamo nalazio neki učitelj čija je predavanja Jeronim želio slušati.15 Trier je u to vrijeme bio uistinu velik grad sa slavnom bibliote- kom, sveučilištem te bogat velikim i značajnim profesorima i eruditima,16 stoga je bio grad koji je nudio velik broj raznih mogućnosti. No, u njemu je cvao i monaški život. Tu je i prevedeno njegovo djelo Život svetog An- tuna Pustinjaka koje je izazvalo procvat zapadnog monaštva. Upravo je taj boravak u Trieru bio vrlo važan za Jeronima jer se oduševio i odlučio za monaški život. Kad se vratio u rodni Stridon, Jeronim opisuje kako je tamo pronašao jednu vrstu „duhovnog drijemeža“ i kod svojih zemljaka, ali i kod svećenika Lupicina: „U mojoj je domovini udomaćena seoska neotesanost. Bog je trbuh (usp.: Fil 3,19) i živi se od danas do sutra. Svetiji je onaj koji je bogatiji. K tomu još tamo je i svećenik Lupicin za kojeg se može primijeniti ona pučka poslovica: 'Svaki lonac nađe svoj poklopac'; i prema onoj o kojoj se jednom u svojemu životu nasmija Kraso, kako napi- sa Lucilije, i što je namijenjena magarcu kad jede sikavicu: 'Kakve usne, takva i salata.' Naravno, neka šupljom lađom upravlja nesposobni kormi- lar, i slijepac nek' slijepca u jamu vodi (usp.: Mt 15,14). Kakav upravitelj, takvi su i oni koje on vodi.“17

12 Euzebije JERONIM, Ep. 82, 2: „Nos nec Ecclesiam scindimus, neque a patrum communione dividimur: sed ab ipsis, ut ita dicam, incunabulis catholico sumus lacte nutriti.“ (CSEL 55, 109). 13 Euzebije JERONIM, Praefatio S. Hieronymi in Librum Job (PL 28, 1142 A). 14 Usp.: Fulbert CAYRE, Patrologia e storia della Chiesa I (Roma: 1936.), 593. 15 Usp.: M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, 21. 16 Usp.: Francisco MORENO, San Girolamo, temperamento e santità (Roma: Città Nuova Ed., 1989.), 30-31. 17 Euzebije JERONIM, Ep. 7, 5 (CSEL 54, 27-30).

383 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

Napustivši Stridon, otišao je u Akvileju gdje je ostao između 370. i 373. godine živeći kao monah zajedno s prijateljima Bonozom, Rufinom i Heliodorom. Međutim, nakon nekog vremena taj se asketski krug raspao jer je Bonoz otišao živjeti kao eremit, a Rufin u Egipat slušati predavanje Didima Slijepca. Jeronim se vratio u rodni Stridon gdje po svoj prilici nije mogao trpjeti onakvo nepromjenljivo stanje kakvo je prije opisao. S mno- gima se posvađao te napustio Stridon zauvijek i došao u Antiohiju. Budući da je kod njega uvijek gorjela želja za monaškim životom, otišao je živjeti u Kalcidsku pustinju gdje je produbio svoje biblijske studije učeći grčki i hebrjeski.18 U Kalcidskoj pustinji, živeći među drugim monasima grčkog govornog područja, nastade njegova prva kontroverzija. Naime, monasi ga optužiše za sabelijanizam zbog toga što je često koristio formulu τρία πρώσοπα umjesto formule τρείς ὑπόστασις. Jeronim je bio Rimljanin, latinskog govornog područja, i shvaćao je pojam ὑπόστασις kao u latinskom jeziku substantia, što i znači kada se prevede (ὑπό-ἵστημι = sub-stare). I zbog toga za njega rećiτρείς ὑποστάσεις značilo je priznati tres substantiae u Presvetom Trojstvu. Najvjerojatnije Jeronim nije u to vrijeme zamijetio da se na Istoku kao terminus technicus koristi pojam ὑπόστάσις u smislu latinskog pojma persona. To je i razumljivo ako uzmemo u obzir da je riječ o vremenu prije Prvog carigradskog koncila 381.19 Nakon povratka iz pustinje biva u Antiohiji zaređen za svećenika, ali sa željom da ostane samo asket bez neke svećeničke službe. U to je vrijeme pohađao predavanja Apolinara iz Laodiceje. Želeći upoznati velikog Grgura Nazijanskog, godine 379. dođe u Carigrad. Tu je upoznao i njegova prijatelja Grgura Nisenskog, brata Bazilija Velikog. Upravo kroz ta prijateljstva nastupio je i entuzijazam za Origena i njegova djela. Tu je ostao i za vrijeme Prvog carigradskog koncila da bi nakon toga pošao u Rim u pratnji Paulina iz Antiohije i Epifanija iz Salamine prenijeti papi Damazu zaključke Koncila. Papa Damaz, vidjevši Jeronimove kvalitete, uzeo ga je za svojega tajnika i čini se da ga je vrlo brzo javno mnijenje jed- nodušno predodredilo za biskupa na Rimskoj Stolici. O tome nas informira sâm Jeronim.20 U Rimu će na Damazovu zamolbu započeti svoje kapitalno

18 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 125, 12 (CSEL 56, 131). Vidi također: M. HALE WILLIAMS, The Monk and the Book. Jerome and the Making of Christan Scholarship (Chicago-London: The University of Chicago press, 2006.), 29-30. 19 Usp.: G. GRÜTZMACHER; Hieronymus I, 167-175. 20 Vidi: Euzebije JERONIM, Ep. 45, 3: “Omnium pene judicio dignus summo Sacerdotio decernebar. Beatae memoriae Damasus, meus sermo erat.” (CSEL 54, 325).

384 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) djelo: reviziju latinskog prijevoda Svetog pisma (Itala) te će nakon nekoliko godina izdati svoju Vulgatu.21 Nakon Damazove smrti za Papu je bio izabran Siricije. Budući da se Jeronim našao bez zaštitnika, odlučio je napustiti Rim i poći u Betle- hem. Stanovnici Rima, pogotovo aristokracija, nisu ga baš voljeli. Kao asket, dok je bio u Rimu, često je kritizirao laksizam rimskih kršćana. Nije štedio nikoga – ni klerike, ni vjernike. Posebno se aristokracija pobunila protiv njega tužeći ga za smrt Blezile, Pauline kćeri. Optuživali su ga da je forsirao njezin ekstreman asketski život u postovima, što je dovelo do Bleziline smrti. Zbog toga se morao braniti pred „senatom farizeja“ - kako ih je nazivao.22 Dokazavši svoju nevinost, zauvijek je napustio Rim sim- bolično ga nazivajući Babilonom i Egiptom aludirajući na ta dva biblijska ropstva izabranog naroda.23 Došavši u Betlehem, nakon pohoda egipatskim pustinjskim monasima, s Paulom je utemeljio muški i ženski samostan 386. godine. Tu su ga zadesile i još neke kontroverzije od kojih valja spomenuti origenističku, zatim onu s Jovinijanom, Helvidijem i Vigilancijem te posljednju pelagi- jansku kontroverziju. Nakon dugotrajnog i neprekidnog rada na reviziji Svetog pisma i pisanja komentara na svetopismske knjige i drugih djela, dana 30. rujna umire u svojoj pećini u Betlehemu, koja se nalazila tik uz pećinu Isusova rođenja, zatvorivši na taj način svoje zemaljsko putovanje. Zanimljivo je primijetiti glede datuma njegove smrti – 30. rujna – on nije diskutabilan, ali zato jest godina njegove smrti. Naime, Prosper Akvitanski je u svojemu djelu Chronikon naznačio da je Jeronim umro 420. godine.24 Međutim, nejasnoću je unio njegov neimenovani biograf koji je živio iz- među VI. i VIII. stoljeća napisavši da je umro 419. godine.25

21 Vulgata će na Tridentskom koncilu 1546. biti priznata kao službeni latinski prijevod Svetog pisma za Katoličku Crkvu. Vidi: M. HALE WILLIAMS, The Monk and the Book, 64-66. 22 Euzebije JERONIM, Interpretatio libri Didymi Alexandrini de Spiritu Sancto, Praefatio (PL 23, 102-103: „phariseorum conclamavit Senatus“.). 23 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 45, 6 (CSEL 54, 327). Vidi također: Andrew CAIN, The Letters of Jerome (New York: Oxford University Press, 2009.), 102-104. 24 Usp.: Prosper AKVITANSKI, Chronikon: „Hieronymus presbyter moritur anno aetatis suae XCI, pridie kal. Octobris.“ (PL 51, 529C). Sv. Augustin u svojem djelu Contra Iulianum libri VI (napisanom između 421. i 422., Ep. 207) na dva mjesta aludira da je Jeronim već preminuo. Vidi: Aurelije AUGUSTIN, Contra Iulianum I, 7, 34; II, 10, 36 (PL 44, 665, 699). 25 Hieronymus noster (PL 22, 184: „Dormivit autem Beatus Hieronymus anno imperii Teodosii junioris … Omne vitae suae tempus impleviti octoginta octo annis et

385 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

2. Jeronimova literarna djelatnost

Kad je u pitanju literarna djelatnost, sâm Jeronim nas informira u De viris illustribus o svojim spisima.26 Jeronim je bio jedan od najplod- nijih pisaca u ranoj povijesti Crkve. Bio je vrlo kvalitetan pisac, veliki prevoditelj i komentator biblijskih tekstova, ali teško da bi bio originalni pisac. Svrha njegova pisanja obično je bila obrana vjere i nauka Crkve o pojedinim istinama koje je Crkva vjerovala. To se pogotovo može vidjeti iz njegovih polemičkih spisa. O pojedinim temama protiv kojih se trebao boriti, kao i protiv krivovjeraca, uvijek je uzimao argumente iz tradicije promišljajući o njima i izlažući ih na svoj način, svakako držeći se pra- vovjerja. Zato možemo reći da Jeronim nije u pravom smislu originalni teolog, nego prevoditelj, egzeget i bibličar. Međutim, njegov doktrinarni autoritet daleko je od oskudnog.27 Među njegovim prijevodima svakako najvažnije mjesto zauzima Vulgata kao prijevod Svetog pisma s izvornih jezika. Taj je posao započeo dok je još bio tajnik pape Damaza kada je revidirao latinski prijevod No- vog zavjeta. Tomu je još pridodao reviziju Psaltira na temelju Origenova djela Hexapla te uspoređujući tekst Septuaginte (dalje: LXX) s hebrejskim i drugim grčkim verzijama.28 Nakon što je napustio Rim i došao u Betle- hem, odlučio je koristiti Hexaplu za prijevode starozavjetnih knjiga. Na taj je način kompletirao Jobovu knjigu, Mudre Izreke, Pjesmu nad pjesmama i Propovjednika, kao i Psaltir. Tijekom boravka u Betlehemu poboljšao je svoje znanje hebrejskog jezika, te je zaključio da bi se cijeli Stari zavjet trebao prevesti s izvornog jezika. Na taj način dolazi do onog koncepta koji nam je poznat pod pojmom veritas hebraica kojim priznaje važnost i primat originalnom tekstu.29 Nakon toga godine 386. napisao je komentare na pojedine poslanice sv. Pavla (Filemonu, Galaćanima, Efežanima i

mensibus sex.“ O Jeronimovoj smrti vidi: J. N. D. KELLY, Jerome, 331-337; F. CAVALLERA, S. Jérôme II, 63; Georg GRÜTZMACHER, Hieronymus: Eine biographische Studie zur alten Kirchengeschichte, III (Berlin: Trowitzsch&Sohn, 1908.), 279. 26 Usp.: Euzebije JERONIM, De viris illustribus 135. 27 Usp.: F. CAYRE, Patrologia e storia della Chiesa I, 611. 28 Usp.: Manlio SIMONETTI – Emanuella PRINZIVALLI, Storia della letteratura cristiana antica (Bologna: EDB, 2010.), 504-505. 29 O tome više vidi: Michael GRAVES, Jerome’s Hebrew Philology. A Study Based on his Commentary on Jeremiah (Leiden-Boston: Brill, 2007.).

386 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Titu).30 Otkriće veritas hebraica potaknulo ga je na pisanje komentara na pojedine starozavjetne knjige. Godine 391. napisao je djelo Quaestiones Hebraicae in Genesim, a zatim i Liber interpretationis Hebraicorum no- minum (o etimologiji hebrejskih imena koja su prisutna u LXX) teLiber de situ et nominibus locorum Hebraicorum (o imenima hebrejskih mjesta i njihovim lokacijama). Od 393. godine počeo je pisati komentare na proroke sve do svoje smrti. Posljednji komentar, koji je ostao i nedovršen, jest onaj na proroka Jeremiju.31 Osim biblijskih komentara i prijevoda (De Spiritu Sancto od Di- dima Slijepca, zatim Origenovih djela: Origenove homilije na proroke Jeremiju i Ezekijela, Dvije homilije na Knjigu Pjesma nad pjesamama, Homilije na evanđelje po Luki, O počelima te Onomastikon Euzebija Ce- zarejskog), Jeronim je pisao i povijesne te asketske traktate. Tu prije svega mislimo na De viris illustribus kojima se mogu dodati i njegove tri hagiografije Vita( Pauli, Vita Malchi i Vita Hilarionis).32 Osim toga, Jeronim je i autor mnogih pisama koja su upućena raznim primateljima i o raznim temama. Njegov epistolarij čine 154 pisma o kojima na ovome mjestu nije moguće govoriti naširoko. Najčešće su njegova pisma produbljivanje pojedinih pitanja vjere i općenito crkvenog nauka.33 Posebnu pažnju okupiraju njegovi polemički spisi. U povijesti Cr- kve Jeronim je ostao poznat kao žestok polemičar. U Prefaciji svojega Dijaloga protiv pelagijevaca on jasno kaže: „Nikada nisam štedio krivo- vjerce i sve sam činio kako bih neprijatelje Crkve učinio svojim vlastitim neprijateljima.“34 Dakle, napadao je neprijatelje i protivnike Crkve i crkvenog nauka postojano i vrlo često bez milosti. Ti polemički spisi su

30 Vidi: Thomas P. SCHECK, St. Jerome’s Commentaries on Galatians, Titus, and Phi- lemon (Notre Dame, Indiana: University of Notre Dame Press, 2010.). Vidi također: Andrew CAIN, The Letters of Jerome. Asceticism, Biblical Exegesis, and the Con- struction of Christian Authority in Late Antiquity (New York: Oxford University Press, 2009.). 31 Usp.: M. SIMONETTI – E. PRINZIVALLI, Storia della letteratura cristiana antica, 507-510. 32 Vidi: Vesna BADURINA-STIPČEVIĆ – Vinko GRUBIŠIĆ (ur.), Jeronimove hagiografije (Zagreb: KS, 2008.). 33 Vidi: Ivan MARKOVIĆ (ur.), Izabrane poslanice sv. Jeronima (Zagreb: Naklada i tisak Hrvatskog katoličkog tiskovnog družtva, 1908.). Vidi također: Josip BRATULIĆ (ur.), Sveti Jeronim, Izabrane poslanice (Split: Književni krug, 1990.). 34 Euzebije JERONIM, Dialogus adversus Pelagianos, Prologus 2, Claudio MORES- CHINI (ur.), Corpus Christianorum. Series Latina, LXXX. S. Hieronymi Presbyteri Opera (Turnholti: Typographi Brepols Editores Pontifici, 1990.). Hrv. prijevod: Josip KNEŽEVIĆ (ur.), Jeronim, Dijalog protiv pelagijevaca (Split: Verbum, 2019.).

387 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

često bili kao teološki odgovor na neki problem ili bolje rečeno na napad od strane onih koji su nijekali neke istine vjere koje je Crkva naučavala.35 Jedan od prvih polemičkih spisa bio je Alteractio Luciferiani et orthodoxi napisan najvjerojatnije dok je još bio u Rimu. Riječ je o biskupu Luciferu iz Cagliarija koji je na određeni način bio povezan sa Jeroni- mom jer je zaredio Paulina Antiohijskog, koji je opet zaredio Jeronima za svećenika. Postoji vjerojatnoća da Jeronim nije želio da ga povezuju s Luciferovim pristašama jer je biskup Cagliarija odbacio odluke sinode u Aleksandriji (362. godine) kojom je predsjedao Atanazije Veliki kako bi se riješio problem triju biskupa u Antiohiji (od kojih je jedan bio i Paulin). Riječ je o arijanskoj krizi koja je uvelike potresala Crkvu u IV. stoljeću.36 Osim ovog polemičkog spisa tu su još i oni Protiv Helvidija (Ad- versus Helvidium de perpetua verginitate beatae Mariae), napisan oko 382. godine u kojem je napao Helvidijevo nijekanje vječnog djevičan- stva BDM,37 zatim prije 406. godine napisao je spis protiv „kršćanskog Epikura“38 (Adversus Jovinianum) u kojem izlaže moralni i asketski nauk 39 te Adversus Vigilantium protiv svećenika Vigilancija koji je napao Jeroni- mov nauk o monaškom životu, o celibatu i o kultu relikvija.40 Osim tih polemika kraj njegova života obilježile su i dvije polemike koje se na određeni način mogu i povezati. Prva je ona origenistička iz koje su dva njegova spisa (Contra Ionannem Hierosolymitanum, te Apolo- gia adversus libros Rufini),41 a druga je ona pelagijanska iz koje je nastao njegov Dialogus adversus Pelagianos u kojem raspravlja o pelagijanskoj teoriji mogućnosti za čovjeka da bude bez grijeha ( impeccantia), zatim o predestinaciji te krštenju novorođenčadi.42

35 Usp.: M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, 39. 36 Budući da nije moguće dublje ulaziti u tu tematiku, o tome treba više vidjeti u: Manlio SIMONETTI, La crisi ariana nel IV secolo (Roma: SEA, 1975.). 37 Vidi: Euzebije JERONIM, O vječnom Marijinom djevičanstvu. Protiv Helvidija (Split: Symposion, 2000.). 38 Euzebije JERONIM, Adverus Jovinianum I, 1 (PL 23, 211). 39 Vidi: Yves-Marie DUVAL, L’affaire Jovinien. D’une crise de la société romaine à une crise de la pense chrétienne à la fin du IVe e tau début du Ve siècle (Roma: SEA, 2003.). 40 Usp.: F. CAVALLERA, S. Jérôme I, 306-308. 41 O origenističkoj kontroverziji vidi: Emanuella PRINZIVALLI, Magister Ecclesiae. Il dibattito su Origene fra III e IV secolo (Roma: SEA, 2002.); Emanuella PRINZIVALLI, „La controversia origeniana di fine IV secolo e la diffusione della conoscenza di Origene in Occidente“, Augustinianum 46 (2006.), 35-50. Vidi također: Josip KNEŽEVIĆ, „U Origenovu obranu: Povijesno-teološke karakteristike origenizma Evagrija Pontskog“, Bogoslovska Smotra 88 (2018.), 987-1009. 42 O pelagijanskoj kontroverziji vidi: Josip KNEŽEVIĆ, „Jeronimov doprinos u

388 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

3. Pretpostavke o lokaciji Stridona

Točna lokacija gdje se nalazilo Jeronimovo rodno mjesto Stridon danas je izgubljena.43 No, postoje neke pretpostavke koje govore o mogu- ćem smještaju Stridona. Na taj je način nastala i kontroverzija oko ubikacije Jeronimova rodnog grada te su nastale i četiri skupine: istarska, panonska, dalmatinska i u posljednje vrijeme četvrta koja bi se mogla nazvati neutralnom jer ne ovisi ni o jednoj od ove prve tri. Svaka od tih skupina iznosila je svoje argumente koji su bili najvećim dijelom „obojeni“ patri- otizmom jer se željelo ovog velikog zapadnog crkvenog oca i crkvenog naučitelja smjestiti u vlastitu regiju ili domovinu. Ipak, tek su se početkom XX. stoljeća pojavila znanstvena istraživanja u pravom smislu riječi koja su mogla dati neki konkretan odgovor.

3.1. Oppidum Stridonis

Hieronymus patre Eusebio natus, oppido Stridonis, quod a Gothis eversum, Dalmatiae quondam Pannoniaeque confinium fuit.44 Ovako kaže Jeronim o sebi kad je rođen i u kojem mjestu. Malo je informacija Jeronim ostavio o svojoj domovini premda je napisao puno djela, pogotovo pisama, iz kojih bi se mogle izvući pojedine informacije o mjestu u kojem je rođen. Zato je najbolje ovdje slijediti Erazma Roterdamskog koji, pišući Jeroni- mov životopis, kaže kako je najbolje opisati svece upravo onako kakvi su bili, odnosno onako kao što su o sebi napisali.45 Tako je on sabrao informacije od Jeronimovih suvremenika Prospera Akvitanskog, Septimija Severa, Rufina i Paladija, ali i samog Jeronima, odnosno iz njegovih djela koja donose pojedine autobiografske tragove jer tko bi bolje mogao reći nešto o Jeronimu od njega samoga.46

raspravama protiv hereze pelagijanizma“, Vrhbosnensia 19 (2015.), 5-29.; Josip KNEŽEVIĆ, „Jeronim između pelagijanizma i origenizma Evagrija Pontskog“, Vrhbosnesia 21, (2017.), 141-170. 43 Usp.: Stefan REBENICH, Hieronymus und sein Kreis. Prosopographische und sozialgeschichtliche Untersuchungen (Stuttgart: Franz Steiner Verlag, 1992.), 21. 44 Euzebije JERONIM, De viris illustribus, 135. 45 Usp.: Erazmo ROTERDAMSKI, Eximii Doctoris Hieronymi Stridonensis vita ex ipsius potissimum scriptis contexta per desiderium Erasmum Roterdamum, 85, u: Anna Morisi GUERRA (ur.), Erasmo da Rotterdam, Vita di san Girolamo (L’Aquila- Roma: Japadre Editore, 1988.), 35-36. 46 Usp.: E. ROTERDAMSKI, Eximii Doctoris Hieronymi Stridonensis, 155-156.

389 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

Jeronim se dakle po svemu sudeći rodio za vrijeme vladanja cara Konstancija, sina Konstantina Velikog, u Stridonu za koji kaže da je već tada, dakle u trenutku pisanja svojega djela De viris illustribus godine 392., bio porušen za vrijeme navale Gota.47 Za Stridon koristio je latinski pojam oppidum što ne označuje strictu senso „grad“. Može imati i značenje „voj- ne utvrde“, ali može označavati i malo mjesto bez gradskih atributa, to jest selo.48 U svakom slučaju Stridon je malo, ali vjerojatno važno vojno sredi- šte na granici između Dalmacije i Panonije, dok su ga Goti između 376. i 379. godine u potpunosti razrušili tako da više nikad nije bio obnovljen.49 Nijedan antički autor ga ne spominje osim sv. Jeronima. Da on nije rođen u Stridonu, vjerojatno se ništa ne bi ni znalo o tom mjestu.50 Međutim, premda je Stridon bio oppidum, dakle utvrda, najvjerojatnije je bio i bogat grad budući da se nalazio na granici i u mjestu gdje su se ukrštavali različiti putovi u tim provincijama Rimskog Carstva te je i trgovina najvjerojatnije bila vrlo živa. Neki misle da je to bio neznatan i siromašan grad51 gdje vlada rusticalis vernacula, kako reče i sâm Jeronim, ali zapravo taj bi se redak mogao odnositi na život u izobilju jer Jeronim prigovara zbog te „seoske neotesanosti“ zbog koje im je Bog postao trbuh i živi se od danas do sutra te je „svetiji onaj koji je bogatiji.“52 Gdje su bogatstvo i sitost, ondje je i moralni laksizam. U tome bi se zapravo ukratko i sastojao Jeronimov moralni i asketski nauk. Nadalje, postoji i informacija da je Stridon bio i biskupijsko sje- dište, ali najvjerojatnije to nije točno. Naime, neki manuskripti spominju da je na Nicejskom koncilu bio prisutan stanoviti biskup Domnus Strido- nensis.53 Po svemu sudeći to je greškom napisano jer se u jednom drugom

47 O godini rođenja koja također nije poznata vidi: Pierre HAMBLENNE, „La longévit de Jérôme: Prosper avait-il raison?“, Latomus 28 (1969.), 1081-1119; Peirre JAY, „Sur la date de naissance de saint Jérôme“, Revue des éludes latines 51 (1973.), 345- 347; Stefan REBENICH, Jerome (London-New York: Routledge, 2002.), 4. 48 Usp.: M. SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin“, 236-237. 49 Usp.: M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, 13. 50 Usp.: Frane BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni) rodno mjesto svetoga Jeronima (Sarajevo: Zemaljska štamparija, 1920.), 10-11. Isti tekst je objavljen i na talijanskom jeziku povodom petnaeste stoljetnice smrti sv. Jeronima. Vidi: Frane BULIĆ, „Stridone luogo natale di S. Girolamo“, Miscellanea Geronimiana. Scritti varii pubblicati nel XV centenario dalla morte di San Girolamo (Roma: Tipografia poliglotta Vaticana, 1920.). 51 Usp.: Petar STANKOVIĆ, Della patria di s. Girolamo (Venezia: Giuseppe Picotti edizione, 1824.), 41-42. 52 Euzebije JERONIM, Ep. 7, 5 (CSEL 54, 29-30). 53 Usp.: Johannes Dominicus MANSI (ur.), Sacrorum concilium nova et amplissima collectio II, 696 (Florentiae: Expensis Antonii Zatta Veneti, 1759.).

390 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) katalogu spominje Domnus Metropolitanus i odnosi se na Sirmium koji je bio metropolija koja se protezala na Panoniju. Isto tako i sv. Atanazije, spominjući biskupe koje je car Konstantin nakon Nicejskog koncila dao protjerati iz svojih biskupija, spominje da je protjeran Domnusi Sirmii.54 U svakom slučaju, nastala je rasprava glede ove informacije koja se pola- rizirala na „za“ i „protiv“ hipoteze da je Stridon bio biskupijsko sjedište. Istina je da Jeronim spominje da je u Stridonu bio Lupicinus sacerdos.55 Čini se da Jeronim i nije baš pravio neku razliku između episcopus i sacerdos na temelju činjenice što obojica mogu slaviti presvetu euharistiju. 56 Na jednom mjestu samog rimskog biskupa naziva jednostavno sacerdos.57 U tom pismu (Ep. 7) Jeronim spominje i biskupa Akvileje Valerijana kojem daje titulu papa, što ipak upućuje na određeno razlikovanje prema kojem bi Valerijan bio biskup, a Lupicin svećenik.58 Jeronim napominje da su Goti razorili Stridon. Kada se to moglo dogoditi? De viris illustribus je napisao godine 392. Četiri godine kasnije (396.) piše prijatelju Heliodoru (Epistula 60) – Epitaphium Nepotiani – da je prošlo više od dvadeset godina kako su barbari devastirali mnoge provincije, a među njima spominje i Dalmaciju. Ti barbarski pokreti bili bi nakon 370. godine za vrijeme cara Valentinijana I., a među najbrojnijim i najjačim barbarskim plemenima svakako su bili Goti (to jest Vizigoti) koji su se uputili preko Balkana. Car Valent je došao na vlast 375. godine i već 378. vodio je bitku kod Hadrianopolisa u kojoj je poginuo, a Jeronim napominje da je od njegove domovine ostala samo ruševina.59 Zato Bulić zaključuje da je Stridon razoren između 378. i 379. godine te da su u vremenu između 392. i 396. od njega ostale samo ruševine.60

54 Vidi: Heinrich GELZER – Heinrich HILGENFELD – Otto CUNTZ (ur.), Patrum Nicaenorum nomina latine, graece, coptice, arabice, armenice, p. LXIV. (Leipzig: 1898.), 56. Vidi također: Ernest HONIGMANN, „Une liste inédite des pères de Nicée: 'cod. Vatic. gr.” 1587, fol. 355r-357v', Byzantion 20 (1950.), 63-71; M. SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin“, 222-223. 55 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 7, 5 (CSEL 54,30). 56 O tome vidi: Ivan BODROŽIĆ, „Girolamo e la disputa sulla superiorità tra il sacerdozio e il diaconato“, Diakonia, diaconiae, diaconato Semantica e storia nei padri della Chiesa. [XXXVIII Incontro di studiosi dell'antichità cristiana Roma, 7-9 maggio 2009.], (Roma: SEA, 2010.), 399-412. 57 Usp.: Euzebije JERONIM, Apologia contra Ruphinum I, 32 (PL 23, 444). 58 O crkvenoj organizaciji u Jeronimovoj domovini vidi: M. SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin“, 263-265. 59 Usp.: Euzebije JERONIM, Commentarii in Sophoniam Prophetam I,2-3 (PL 25, 1340D-1341A). 60 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 14-15.

391 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

3.2. Kontroverzija o Stridonu kroz povijest

Nakon što je Stridon nestao „bez traga“ ni arheološka literatura, ni bilo koja druga, osim sv. Jeronima, nije ostavila nikakav trag o posto- janju ili pak ubikaciji Stridona. Sva nastojanja da se odgovori na pitanje „gdje se nalazio Stridon?“ bila su tek nagađanja koja su tijekom povijesti stvorila žestoku raspravu među autorima koji su se bavili tim pitanjem. U XIX. stoljeću rasprava se rasplamsala te je postala još žešćom uključujući nerijetko i osobni stupanj. Tako autore možemo podijeliti u četiri skupine koje su proizašle iz ove rasprave. Prva skupina bila bi istarska koja je smještala Stridon na područje mjesta Zdrinje (Sdregna) u Istri. Zatim, imamo panonsku koja smješta Stridon u mjestu Sdrinovar u Mađarskoj ili pak u mjestu Štrigova u Međimurju. Treća je dalmatinska skupina koja smješta Stridon na više mjesta u Dalmaciji ili pak Liburniji, pa čak i na područje zapadne Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da je antička rimska Dalmacija obuhvaćala i te krajeve. U zadnje vrijeme javlja se i četvrta skupina koju bismo ovdje mogli nazvati „neutralnom“ jer odbacuje sve ove hipoteze te predlaže da se Stridon nalazio na području između Akvileje i Haemone (to jest Lju- bljane), u blizini Gorice na talijansko-slovenskoj granici.

3.2.1. Istarska skupina

Prvi koji se bavio smještanjem Stridona u Istri bio je Toma Arhi- đakon u XIII. stoljeću, naglasivši u svojem djelu Historia Salonitana da se Stridon nalazio na području Kvarnera između Dalmacije i Istre.61 Dva stoljeća kasnije Flavio Biondo je u svojem djeluItalia illustrata preuzeo ovu njegovu teoriju te naveo mjesto Zdrinja Sdregna( ) kao mjesto gdje je Jeronim rođen, a to mjesto nalazi se u Istri u Koparskom polju.62 Na taj je način, možemo reći, nastala „Istarska skupina“. Međutim, Bulić smatra da je Biondo malo „pretjerao“ jer je na primjer cijelu ilirsku povijest pripisao Istri da je čak i kraljica Teuta bila zapravo kraljica Istre.63 Nakon Bionda i Domenico Vallarsi, koji je uredio djela sv. Jeronima, i mnogi drugi autori

61 Usp.: Thomas ARCHIDIACONUS, Historia salonitana I, 1. XIII,4, (Olga PERIĆ – Mirjana MATIJEVIĆ SOKOL – Radoslav KATIČIĆ (ur.), Thomae Archidiaconi Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificium (Split: Književni krug, 2003.), 2, 54. Ovu je teoriju kasnije razvio Mate Suić (vidi: Mate SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin – građanin Tarsatike,“ Rad JAZU 426 [1986.], 213-278). 62 Usp.: Flavio BIONDO, Italia Illustrata, cap. XI. (Basileae: 1559.), 387. 63 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 24.

392 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) preuzeli su ovu hipotezu o Zdrinji kao mjestu Jeronimova rođenja.64 U drugom dijelu rasprave, koja se rasplamsala u XIX. stoljeću, glavni predstavnik „Istarske skupine“ bio je Petar Stanković koji prijedloge ostalih skupina naziva „kaosom iluzija i proturječja.“65 Polazeći od pretpostavke da Istra nije bila dijelom Ilirije, nego odmah inkorporirana u Rimsko Carstvo kad ju je car August osvojio, on smatra da je Zdrinja mjesto Jeronimova rođenja, i to na temelju činjenice da je Jeronim napisao kako se to mjesto nalazi na granici između Dalmacije i Panonije, ali kao neko treće mjesto, odnosno regija u smislu tromeđe. Tu treću regiju on identificira s Istrom.66 Također preuzima legendu od Bionda da se u Zdri- nji nalazi i grob Jeronimova oca Euzebija u jednoj kapelici kao što stoji i napisano na grobnom spomeniku.67 Kao potvrdu svoje hipoteze on donosi pojedine Jeronimove tekstove koji po njemu dokazuju da se Jeronim rodio u Zdrinji, i to tekst iz Komentara na proroka Sofoniju68 te tekst iz Komen- tara na proroka Hošeu.69

3.2.2. Panonska skupina

Ova skupina smješta Stridon u mjesto Sdrinovar u Mađarskoj ili pak u mjesto Štrigovo na području današnjeg Međimurja.70 Premda ta poveznica sv. Jeronima s Međimurjem, ili pak Mađarskom, izgleda malo ne- vjerojatnom, ipak postoji mnogo autora, najvećim djelom iz tih krajeva koji podržavaju ovu teoriju. Opisujući ovu skupinu, Bulić napominje kako je Nikola Olah bio prvi koji je naznačio da bi se Stridon mogao nalaziti u

64 Vidi: Domenico VALLARSI (ur.), S. Eusebii Opera Omnia, tom. XI., cap. I. (Veronae: 1845.), 5ss. 65 Pietro STANKOVICH, Della patria di s. Girolamo (Venezia: Giuseppe Picotti edizione, 1824.), 19. 66 Usp.: Pietro STANKOVICH, Della patria di s. Girolamo, 13-21. 67 Usp.: F. BIONDO, Italia illustrata, Reg. XI.; P. STANKOVICH, Della patria di s. Girolamo, 31. 68 Vidi: Euzebije JERONIM, Commentarii in Sophoniam prophetam, I, 2-3: „Iram quippe Domini etiam bruta sentiunt animaliaa, et vastatis urbibus, hominibusque interfectis, et raritatem quoque bestiarum fieri et volatilium pisciumque testis Illyricum est, testis Thracia, testis in quo ortus sum solum, ubi praeter caelum et terram, et crescentes vepres et condensa sylvarum cuncta perierunt.“ (PL 25, 1340D-1341A). 69 Vidi: Euzebije JERONIM, In Osseae commentariorum libri tres, II, 8 (PL 25, 882- 890). Međutim, za ovaj tekst Bulić napominje kako ga nije uspio pronaći nigdje kod Jeronima (Usp.: F. BULIĆ, Stridon [Grahovopolje u Bosni], 39, nota 1.), kao ni autor ovih stranica. 70 Usp.: Pietro STANKOVICH, Della patria di s. Girolamo, 8.

393 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

Međimurju. Uz njega se vezuje i Melchior Inchofer koji je smjestio Stri- don u Sdrinovar u Mađarskoj. No, kako primjećuje Bulić, i ovaj je autor bio sklon „pretjerivanju“ kad je napisao da je Jeronim poznavao čak i ma- đarski jezik.71 Također, Josip Bedeković je tvrdio da je Jeronim, koji bi bio porijeklom iz mjesta Štrigova, bio zapravo Slaven.72 Međutim, i ovdje vidimo da su se autori bavili smještanjem Stridona na temelju zemljopisnih argumenata potaknuti duhom patriotizma nastojeći ga smjestiti što bliže svojoj domovini ili, pak, u svoju domovinu. Za ovu teoriju svakako je značajno spomenuti najnovije istraži- vanje koje je napravio Matija Berljak čije istraživanje ide u korist mjesta Štrigova kao Stridona. Autor kaže kako je značajno da je papa Nikola V. u XV. stoljeću naglasio kako je upravo Štrigova domovina samog sveca u kojem je bio othranjen i odgojen i za to ima Papinu potvrdu, a i narodna predaja, koja je živa i dugovječna, potvrđuje tu informaciju.73

3.2.3. Dalmatinska skupina

U prvom dijelu kontroverzije o Stridonu mnogim autorima su ne- dostajali znanstveni argumenti. Najvećim dijelom argumenti su se temeljili na patriotizmu i pripadnosti pojedinoj regiji. „Dalmatinska skupina“, koja je smještala Stridon na razne pozicije u Dalmaciji temeljeći svoje argumente na tradiciji, ima svoje početke u vremenu Marka Marulića (1450.- 1524.) koji je, pozivajući se na grčke i rimske geografe, prvenstveno alek- sandrijskog geografa Ptolomeja, smatrao da se Stridon treba identificirati s antičkom Sidronom koja se nalazila između Obrovca i Knina u lancu koji je dijelio Ilirik (Dalmaciju) i Panoniju.74 Njegovu je teoriju slijedio i Erazmo Roterdamski odbacujući tezu Flavia Bionda.75

71 Usp.: F. BULIĆ Stridon (Grahovopolje u Bosni), 32. 72 Usp.: F. BULIĆ Stridon (Grahovopolje u Bosni), 34, nota 15. Za više podataka o Panonskoj skupini vidi: István FODOR, „Le lieu d’origine de saint Jérôme. Reconsidération d’une vieille controverse“, Revue d’histoire ecclésiastique 81 (1986.), 498-500. O teoriji Josipa Bedekovića vidi: Josip BEDEKOVIĆ, Knjiga o sv. Jeronimu, Iliriku i Međimurju (Zagreb-Čakovec: HAZU, 2017.). 73 O tome vidi u: Matija BERLJAK, Bula pape Nikole V. za crkvu rodnog mjesta sv. Jeronima u Štrigovi (Zagreb: Grafika Markulin d.o.o., 2019.). 74 Usp.: Marko MARULIĆ, De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam: Apud Ioannem Blaeu, 1666.), 457ss. 75 Usp.: E. ROTERDAMSKI, Eximii Doctoris Hieronymi Stridonensis vita, 185-190.

394 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Od ostalih autora „Dalmatinske skupine“ važno je spomenuti E. Ciccarellija te F. M. Appendinija76 prema kojima je Stridon zapravo Ptolo- mejeva Sidrona. Međutim, i Appendini je malo pretjerao kada je naznačio da je Jeronim poznavao čak i hrvatski jezik.77 S identifikacijom Sidrone i Stridona poklapa se i Konstitucija pape Urbana VIII. Zelo domus Dei kojom Papa daje Ilirskom kolegiju u Loretu jedno mjesto za jednog mladića iz biskupije gdje se nalazio Stridon koji se nalazi in Dalmatia Turcica, Bo- snaque.78 Prema Katančiću to je mjesto gdje se susreću granice Hrvatske, Bosne i Dalmacije.79 Krajem XIX. stoljeća ponovno se otvorila rasprava oko ubikacije Stridona kada je F. Bulić objavio svoje istraživanje u kojem je komenti- rao natpis koji upućuje na to da bi se Stridon nalazio u blizini današnjeg Grahova, a koji je, kako ćemo vidjeti, objavio Josip Alačević 1882. Tu se spominje granica između Salvijata i Stridonaca koja bi se prema Alače- viću i Buliću nalazila između Grahova i Glamoča.80 Premda je od samog objavljivanja ovog natpisa bilo sumnje u njegovu autentičnost, Bulić je branio ovu tezu. Teško da bi se, on smatra, krivotvorenje pripisalo Josipu Alačeviću ili pak Stjepanu Petkoviću – jednostavnu čovjeku koji nije poznavao arheologiju i epigrafiju niti latinski jezik, niti se bavio problemom ubikacije Stridona – a koji je pronašao natpis i prepisao ga onako kako je mogao pročitati.81 Bulićeva teza, osim što uključuje duh patriotizma, temelji se na arheološkim i epigrafskim argumentima, premda neki odbacuju te argumente kao krivotvorine. On smatra da Dalmacija do Jeronimova vremena nije mijenjala svoje antičke granice te da se spajala s Panonijom na trome-

76 Vidi: Enea CICCARELLI, „Dissertazione sopra la patria di s. Girolamo“, u: Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di Spalato e di parecchi altri dalmati (Ragusa: 1811.), 66-91.; Francesco Maria APPENDINI, Esame critico della questione intorno alla patria di s. Girolamo (Zara: Tip. Battara, 1833.). 77 Usp.: F. BULIĆ Stridon (Grahovopolje u Bosni), 45. 78 Vidi: F. M. APPENDINI, Esame critico della questione intorno alla patria di s. Girolamo, 202. 79 Usp.: Matija P. KATANČIĆ, Orbis antiquus (Budae: 1824.), 336. 80 Vidi: Frane BULIĆ, „Wo lag Stridon, die Heimat des hl. Hieronymus?“, Festschrift für Otto Benndori zu seinem 60. Geburstag (Wien: Hölder, 1898.), 276-280; ISTI, „Dove giaceva Stridon, la patria di S. Girolamo“, Bullettino di archeologia e storia dalmata 22 (1899.), 137-144. 81 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 51-52. Na žalost danas je ploča izgubljena a s njom i natpis jer je bio ispisan na vrlo tankoj površini. Međutim, Petković je uspio prepisati natpis, a Alačević ga je objavio.

395 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

đi Dalmacije, Bosne i Hrvatske. Taj prostor bi se nalazio danas na granici BiH i sjeverozapadne Dalmacije i na tom mjestu može se naći lagan prolaz jednom od najstarijih rimskih cesta koja je išla prema tromeđi i prema rijekama Uni i Sani, gdje se račvala. Jedan rukavac se ukrštavao s cestom koja je išla iz antičke Salone prema današnjoj Banjoj Luci, a drugi prema Grahovu i Glamoču koji se opet povezivao s Banjom Lukom. Prema Buli- ću, nigdje nije mogao biti granični prijelaz, nego na tom prostoru.82 Osim tog povijesno-geografskog argumenta, Bulić je dodao i epi- grafski argument. Naime, Josip Alačević, hrvatski arheolog, objavio je taj antički natpis koji je dobio od Stjepana Petkovića iz Knina. Natpis je sta- jao na jednom kamenom odsječenom stupu koji je nekoć bio na putu izme- đu Grahova i Glamoča s tekstom prilično uništenim.83 Petković je, prema Alačeviću, prepisao tekst onako kako ga je mogao pročitati, a Alačević ga je uspio „dešifrirati“. Prema njemu u natpisu bi stajale sljedeće rije- či: iudex datus a Flavio Valerio Constantio (viro clarissimo?) P(raeside) P(rovinciae) Dalm(atiae) fines inter Salviatas et Stridonenses determina- vit. Tekst je dakle prepisan vrlo loše sa svim nedostacima. Stoga, ne treba se čuditi što su mnoga slova s vremenom prilično i uništena. No, što se tiče samog natpisa, Bulić smatra da su oni bili prilično česti među ilirskim plemenima jer su se često svađala oko granice.84 Međutim, Bulić je svjestan kako se već od početka sumnjalo u au- tentičnost natpisa jer postoje pojedine greške vezane uz natpis. Tako na primjer, cezar Flavius Constantius, poznat i po nadimku Chlorus (otac Konstantina Velikog), koji je bio na čelu provincije Dalmacije (282.- 284.), u ovom tekstu nosi naziv Valerius koji je primio od augusta Maksimijana, ali tek 291.-293. Stoga se postavlja pitanje: Kako je mogao nositi naslov Valerius 10 godina prije nego ga je primio? Međutim, Bulić, braneći svoju teoriju, smatra da to ne mora biti problem jer je natpis mogao biti postavljen i nakon tog događaja na koji se referira. Premda je granica između Salvijata i Stridonaca regulirana između 282. i 284., kada je na čelu Dal- macije bio Konstancije Klor, ne mora to značiti da je sâm natpis mogao biti postavljen i nekoliko godina poslije te bi se u tom tekstu Konstanciju dodao njegov novi i trenutni nadimak Valerius. Bulić zaključuje da te manje anomalije ne moraju biti razlogom da se natpis prikaže neautentičnim. I na temelju tog teksta Bulić smješta Stridon na područje Grahova polja

82 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 78-82. 83 Usp.: Josip ALAČEVIĆ, „La via romana di Sirmio a Salona“, Bullettino di archeologia e storia dalmata 4 (1882.), 136-137. 84 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 88-98.

396 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) između Grahova i Glamoča ili pak u mjestu Strmica, selu koje se nalazi na današnjoj granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske i koje danas ima oko 250 stanovnika pravoslavne kršćanske denominacije.85 Međutim, M. Suić je mišljenja kako je ipak riječ o vještoj krivo- tvorini, te stoga odbacuje Bulićevu tezu smatrajući da se Stridon nalazio u antičkoj Liburniji u zaleđu Kvarnera prema moru, vraćajući u fokus na taj način teoriju koju je davno iznio Toma Arhiđakon na temelju vjerojatnoće da je pred sobom imao neki izvor koji nama danas nije poznat s konkretnim geografskim podacima.86 Lujo Margetić u glavnom prihvaća Suićevu raspravu, ali ne slaže se s njim kad je pitanje smještanje samog Stridona za koji zaključuje da je „ležao na granici Dalmacije i Panonije.“87 M. Suić, oživljujući teoriju Tome Arhiđakona, smatra kako on nije imao ni motiva, ni povoda izmisliti tu lokaciju, a uostalom da je izmišljao, „ne bi mogao tako dobro pogoditi.“88 Sličnog smo mišljenja i kad je u pitanju teorija F. Bulića. Da bi bilo nešto krivotvorina, morao bi postojati motiv. S. Petko- vić, kao vojni zapovjednik, nije ga imao, kao što ni J. Alačević ne bi sebi dopustio takvo nešto, osim ako je u nekom slučaju nešto krivo protumačio.

3.2.4. Neutralna skupina

Za „neutralnu skupinu“ nijedan od predloženih lokaliteta ne bi odgovarao povijesnom smještanju Stridona. Ova skupina smješta, dakle, Stri- don na području oko nekadašnje Akvileje, blizu Trsta u Italiji.89 Budući da je teorija o smještanju Stridona na području Grahova polja, gdje je nekada bila granica između Dalmacije i Panonije za vrijeme cara Augusta, došla pod sumnju stoga što se oslanja na krivotvorinu, počele su nastajati nove teorije sredinom XX. stoljeća. Što se tiče Alačevićeva natpisa, zbog mnogih manjkavosti u samom natpisu, predstavnici ove skupine polazeći od F. Cavallere, smatraju kako je riječ zapravo o sumnji u krivotvorenje te iznose teoriju kako bi se Stridon nalazio na prostoru između Akvileje i Emone u mjestu Gorica.90 Teorija se temelji na činjenici Jeronimova poznavanja

85 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 98-102. 86 Usp.: M. SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin“, 220-235. 87 Usp.: Lujo MARGETIĆ, „Jeronimov oppidum Stridonis“, Croatica christiana periodica 26 (2002.), 1-9. 88 Usp.: M. SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin“, 236. 89 Usp.: Germain MORIN, „Saint Jérôme est-il né en Italie?“, Nova et Vetera 16, (1941.), 159-167. 90 O tome vidi: Germain MORIN, „La patrie de saint Jérôme, le missorium d’Exsuperius: deux retractations necessaries“,Revue bénédicine 38 (1926.), 217-220. Njega slije-

397 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403 mnogo osoba iz tih krajeva s kojima je imao osobne kontakte, ali i pisme- noj korespondenciji. F. Cavallera smatra da Jeronimov opis kada spominje confinium ne znači doslovno „na granici Dalmacije i Panonije“, nego jednostavno „blizu granice“. Dakle, za pojam confinium on smatra da se ne odnosi strogo na granicu, nego na prostor koji odvaja ta dva područja.91 Međutim, premda Kelly smatra da Stridon jest imao dobar pristup Akvileji i Emoni, on primjećuje kako ipak nemamo povijesnih podataka da su ta područja poharali Goti između 376. i 379. godine. Goti jesu poharali ta područja, ali relativno kasnije. Naime, povijest poznaje Alarikovo pustošenje Rima 410. godine. Područja između Emone, Akvileje i Rima dakle opustošena su tek početkom V. stoljeća. Kelly, nadalje, smatra da je i ova teorija izložena velikim prigovorima i premda je podržava, svjestan je njezinih nedostataka. Ta riječ confinium može imati onaj smisao koji predlaže Cavallera, ali i još češće ima značenje jasne granice između dva područja, i to je naravno značenje u Jeronimovim podacima o svojem porijeklu, ali po njemu Cavallera je najvjerojatnije iznio ovu pretpostavku za svoje čitatelje.92 Osim toga kao argumenti za ovu teoriju navode se činjenice da je Jeronim u tim područjima imao dosta poznanika i prijatelja s kojima je imao čestu pismenu korespondenciju i gdje je često boravio. Međutim, ako bismo te kriterije prihvatili kao argumente, onda bismo mogli predložiti da bi se Stridon mogao nalaziti i u blizini Rima, Antiohije, Betlehema, u Egiptu i u mnogim drugim mjestima gdje je boravio i kamo je slao mnoga pisma.

3.3. Gdje se zapravo nalazio Stridon?

Sve navedene teorije, vidimo, imaju svoje argumente, ali i nedostatke. Posebno teorija koju su donijeli „neutralni“ autori bila je izravno

di i: Nikola VULIĆ, „Stridon.“ [Zbornik filoloških i lingvističkih studija A. Beliću posvećuju njegovi prijatelji i učenici], u: Mélanges Belić (Beograd: 1921.), 30-32; Stefan REBENICH; Hieronymus und sein Kreis. Prosopographische und sozialgeschichtliche Untersuchungen (Stuttgart: Franz Steiner Verlag, 1992.), 21-30; Stefan REBENICH, Jerome (London-New York: Routeledge, 2002.), 4. O povezanosti Akvi- leje i Haemone s Dalmacijom vidi: Nikola VULIĆ, Le strade romane in Jugoslavia (Roma: Instituto di studi romani, 1938.). O povezanosti Stridona i Akvileje vidi: Rajko BRATOŽ, „Girolamo e i soui rapporti con Aquileia“, Quaderni giuliani di storia 34 (2013.), 7-32. 91 Usp.: F. CAVALLERA, Jérôme II, 68-70. Na istom mjestu Cavallera u prilog tomu donosi dva Jeronimova pisma: Ep. 6,2; Ep. 7,4. 92 Usp.: J. N. D. KELLY, Jerome, 4.

398 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) protiv teorije „Dalmatinske skupine“ jer je odbacila Bulićevu teoriju koja se temeljila na Alačevićevu natpisu. No, i teorija koju su oni predstavili, imala je svakako svoje nedostatke. Prvi je nedostatak primijetio J. N. D. Kelly, vrsni poznavalac Jeronimove ostavštine i sâm pripadnik „neutralne skupine“, kako nemamo povijesnih podataka da su tu sredinom IV. st. doš- li Goti i sve razrušili kako nam svjedoči Jeronim. Naime, Stridon je već bio ruševina kada je Jeronimov brat Paulinijan otišao kući rasprodati ono malo što je ostalo nakon barbarskog pustošenja kako nas informira sâm Jeronim.93 Paulinijan se vratio iz domovine tek 399.94 Također, zanimljivo je primijetiti, ako se Stridon nalazio na tom području, kako to da nije ostao baš nijedan materijalni trag od njega, neka ruševina možda ili slično? To je područje naime bilo vrlo naseljeno. Osim toga i sâm Kelly primjećuje i priznaje da je taj prostor između Akvileje i Emone prilično udaljen od rimske provincije Dalmacije.95 Čini se da su u svoj ovoj raspravi vrlo malo došli do izražaja argumenti koje ovdje nazivamo „patrističkim“. Na primjer, F. Cavallera je konkretno zanemario činjenicu da Jeronima njegovi suvremenici nazivaju i smatraju „Dalmatincem“. Poznato je da je Jeronim tijekom svoga života i djelovanja izgradio veliko prijateljstvo s plemenitim rimskim matronama (udovicama, ženama, djevicama), kao što su u prvom redu bile Mar- cela, zatim Paula sa svojim kćerima (Blezilom, Eustohijom, Paulinom i Rufinom), te Albina također sa svojim kćerima (Aselom i Marcelinom) i mnoge druge. Za ono vrijeme Jeronim je bio daleko ispred svojega vremena – ono što se danas naziva „emancipiran“ – jer se nije opterećivao „tračevima“ što se druži s njima, a pogotovo što ih poučava Svetom pismu. Ženski svijet se još uvijek bori s raznim predrasudama u današnjem društvu, dok za Jeronima poučavanje ženskog svijeta nije predstavljalo nikakav problem. On je bio duhovni vođa i učitelj Svetog pisma tog asket- skog ženskog duhovnog kruga koji je, dakle, okupljao te rimske matrone u Marcelinoj kući.96 O tome su svi znali. O tome je znao i Paladije, Je- ronimov suvremenik i biskup Helenopolisa, uvjereni origenist i prijatelj Rufinov – prema tome neprijatelj Jeronimov.97 Želeći „ocrniti“ Jeronima,

93 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 66, 14 (CSEL 54, 665). 94 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 81, 2 (CSEL 55, 107). 95 Usp.: J. N. D. KELLY, Jerome, 4. 96 Više o tome vidi: Christine STEININGER, Die ideale christliche Frau. Virgo-vidua- nupta. Eine Studie zum Bild der idealen christlichen Frau bei Hieronymus und Pelagius (München: EOS-Verlag, 1997.). 97 Usp.: M. SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin“, 223; L. MARGETIĆ, „Jeronimov oppidum Stridonis“, 2.

399 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403 on piše kako te njegove relacije s tim rimskim matronama nisu bile baš ispravne. Imao je Jeronim svojih slabosti dok je studirao u Rimu. Tijekom boravka u Kalcidskoj pustinji napisao je u jednom pismu kako mu – u onoj pustinjskoj tišini pod pustinjskim suncem – još uvijek u ušima odzvanjaju potpetice rimskih dama dok plešu.98 Paladije, vjerojatno iskorištavajući to Jeronimovo priznanje koje se odnosi na prvi, a ne drugi boravak u Rimu, kaže kako njegove relacije s tim rimskim matronama niti su bile ispravne, niti su vodile putem kreposti i svetosti. I u kontekstu toga kaže za njega: Ἱερώνυμός τις πρεσβύτερος; Ἱερώνυμός τις ἀπὸ Δαλματίας, nazivajući ga dakle „nekim prezbiterom iz Dalmacije“.99 Njegov ga je suvremenik dobro poznavao jer je Jeronim u tim krugovima, u kojima se kretao i Paladije, bio vrlo poznat.100 Naziva ga „Dalmatincem“ jer je znao odakle je. F. Cavallera je zanemario ovo svjedočanstvo – što je pogrešno – jer je Paladije poznavao Jeronima osobno i po čuvenju. Na mnogo mjesta može se primijetiti iz Jeronimovih riječi da se on osjeća „Dalmatincem“ premda samog sebe nikad tako nije nazvao. Naime, iako se i njegovo mjesto nalazi na granici Dalmacije i Panonije, ipak više referencija ima na Dalmaciju. Tako na primjer u Komentaru na proroka Sofoniju, govoreći o barbarskim rušenjima u Iliriji (Dalmaciji) i Traciji, spominje što je učinjeno u njegovu rodnom mjestu: in quo ortus sum, solum.101 U kontekstu toga, važno je istaknuti njegovo izvrsno geografsko poznavanje mediteranske, odnosno dalmatinske obale102 koje imamo u njegovu pismu Heliodoru napisanu 396. godine,103 kao i Julijanu napisanu 405. godine u kojima izvrsno poznaje dalmatinske otoke.104 Isto tako Jero- nim u jednom pismu sv. Augustinu, u prepisci s njim glede nekih pisama koja nisu došla do njega, kaže da su se našla in insula Hadriae.105

98 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 22, 7 (CSEL 54, 152-154). 99 Paladije HELENOPOLITANUS, Historia Lausiaca 36, 6-7. 41, 2, Gerhardus J. M. BARTELINK (ur.), Palladius Helenopolitanus, Historia Lausiaca (Milano: Arnoldo Mondatori Editore, 2001.), 180-182, 210. 100 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 62. 101 Euzebije JERONIM, Commentarii in Sophoniam prophetam, I, 2-3 (PL 25, 1340D-1341A). 102 Usp.: M. SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin“, 235-236. Suić navodi i Jeronimova pisma Heliodoru, Geruhiji i Kastruciju (Ep. 60,16; Ep. 123,16; Ep. 68, 1) te njegovo poznavanje raznih vrsta morskih riba. 103 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 60, 10 (CSEL 54, 559). 104 Usp.: Euzebije JERONIM, Ep. 118, 5 (CSEL 55, 442-443). 105 Euzebije JERONIM, Ep. 105, 1 (CSEL 55,243).

400 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Osim toga, postoje i pojedini tekstovi prema kojima se također dade zaključiti da njegova domovina jest bila Dalmacija. Tako na primjer u njegovoj polemici s nekadašnjim velikim prijateljem, a kasnije velikim neprijateljem Rufinom, Jeronim mu prigovara kako je Rufin svoje tekstove protiv njega razaslao ne samo po Rimu, gdje je Rufin u to vrijeme živio, nego i u Dalmaciji te po otocima.106 Jeronim mu to osobno prigovara kao nekakav „niski udarac.“ Razumljivo je da je Rufin širio te svoje „pamfle- te“ protiv Jeronima po Rimu i drugim dijelovima Italije gdje je Jeronim itekako bio poznat, ali postavlja se pitanje: Zašto u Dalmaciji koja u to vrijeme i nije baš bila neki važan književni centar? Jedini razlog za to jest jer je to Jeronimova domovina, a cilj je bio „ocrniti“ ga pred njegovim ze- mljacima.107 Rufin je zasigurno želio uključiti u to svoje djelovanje protiv Jeronima i njegovu rodnu Dalmaciju, ali ne i ostale regije tog podneblja, kao na primjer Istru i Panoniju, ili pak neke druge važne provincije poput Hispanije, Galije ili sjeverne Afrike koje su u to vrijeme bile izrazito jaki kršćanski centri gdje je Jeronim itekako bio poznat. Navedene činjenice nam govore da je Jeronim bio žitelj rimske provincije Dalmacije. U tom kontekstu ne spominje ni Istru, ni Panoniju, koje su u Rimskom Carstvu bile vrlo poznate kao regije, ni Akvileju koja je tada bila vrlo važan centar Zapadnog Rimskog Carstva. Jeronim bi dakle svojim suvremenicima sigurno naznačio ova mjesta kao ona koja su u blizini Stridona, ali nije. Kada je napisao svoje podatke u De viris illustribus godine 392., za svoje rodno mjesto je napisao oppido Stridonis… Dalmatiae quondam Pannoniaque confinium fuit. Budući da je u to vrijeme Stridon bio već skoro dvadeset godina ruševina, morao je dodati i još koji podatak kako bi bolje pojasnio gdje se nalazilo to mjesto. I to je učinio riječju quondam (nekoć), dakle prije uništenja od strane Gota, vrativši se tako četiri stoljeća unatrag, na vrijeme cara Augusta kada je Stridon bio na granici ovih dviju provincija.108 Svi ti podaci i argumenti utjecali su kasnije i na usmenu tradiciju koja ga je nazivala uvijek „Dalmatincem“ naznaču- jući na taj način njegovo porijeklo.

106 Usp.: Euzebije JERONIM, Apologia contra Ruphinum III, 3. 7 (PL 23, 480B. 484C). Vidi također: M. SUIĆ, „Hijeronim Stridonjanin“, 236. 107 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 60-61. 108 Usp.: F. BULIĆ, Stridon (Grahovopolje u Bosni), 66.

401 Josip KNEŽEVIĆ, „Mjesto rođenja sv. Jeronima. Prilog raspravi o antičkoj lokaciji Stridona“, 380-403

Zaključak

Vidjeli smo da za Stridon Jeronim kaže kako je bio confinium, dakle, granica između Dalmacije i Panonije, u smislu prostora na kojem su se te dvije antičke rimske provincije dodirivale. Budući da je njegov dom bio ruševina već oko dvadeset godina kada je to napisao, morao je za suvre- menike odabrati izraz kako bi shvatili gdje se nalazio. I odabrao je quondam…confinium fuit tih dviju provincija. Stoga je nastalo više teorija gdje se nalazio Stridon. Međutim, Zdrenja i Štrigova, kao i Sdrinovar prilično su udaljeni od te antičke dalmatinsko-panonske granice. Što se pak tiče područja talijansko-slovenske granice, premda je riječ o ozbiljnoj teoriji, teško se može prihvatiti s obzirom na to da nismo sigurni je li na tim po- dručjima bilo barbarskih pustošenja prije prve polovice V. stoljeća. Osim toga, činjenica da se Jeronim dopisivao s mnogo osoba iz tih područja, ne govori nam da bi nužno i on sâm morao biti iz tih istih područja. Prema tome, stječe se dojam da je Jeronim više pripadao Dalmaciji jer se i kod njegovih suvremenika uvriježilo mišljenje da je Dalmatinac. Poznavali su ga i priznavali kao takva. I najozbiljniji proučavatelji njegova života i djela, počevši od srednjeg vijeka, nazivaju ga „Dalmatincem“, kao i njegovi suvremenici, premda se on sâm nikada nije tako nazvao. Postoji ona izreka koja se pripisuje sv. Jeronimu: Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum! Zapravo nije ju izrekao Jeronim, nego su autori poslije njega pripisali mu tu rečenicu najvjerojatnije zbog njegova žestokog karaktera koji su najviše osjetili njegovi teološki protivnici. U tom kontekstu kada govori na jednom mjestu o feroces Dalmatas, ne želi zapravo reći ništa pejorativno o samim Dalmatincima, nego samo napominje nazive koje su antički autori koristili za tadašnje žitelje Dalmacije.109 Ako bismo na kraju za njega željeli reći tko je bio i odakle je bio, onda bi bilo najbolje reći: bio je građanin Rimskog Carstva, rođen u rimskoj provinciji Dalmaciji, što je utjecalo na njegovu dugu povezanost s hrvatskim narodom koji ga zbog njegovog zemljopisnog porijekla s pravom doživljava svojim. No, Jeronim se osjećao Rimljaninom, građaninom Rimskog Carstva. Dovoljno je samo pročitati s kakvim je tužnim osjećaji- ma doživio kad je Rim bio porušen Alarikovim pustošenjem (410.), premda se nalazio prilično daleko. Doslovno plače u svojim brojnim spisima i pismima nad sudbinom nekada slavnog Rima.110 Govorio je latinskim jezi-

109 Usp.: Euzebije JERONIM, Commentarius in Epistulam Pauli ad Galatas I, 3 (PL 26,372A). 110 Usp.: Euzebije JERONIM, Commentarius in Ezechielem, I (PL 25, 15-17). Vidi

402 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) kom kojeg na mnogo mjesta naziva nostra lingua, ili pak sermo patrius.111 Pitanje lokacije Stridona kao takvo ipak nije riješeno i na temelju svih dostupnih izvora, kako stvari stoje, neće još ni biti riješeno. No, čini se kako je puno vremena, strpljenja i snage potrošeno na raspravu o smje- štanju Stridona. Zato bi od manje važnosti trebao biti podatak gdje se Jero- nim rodio i kojem bi narodu pripadao. Daleko je važnije nasljedovati ga u njegovoj ljubavi prema Božjoj riječi, Svetom pismu i u njegovoj asketskoj kršćanskoj duhovnosti, kao i čistoći crkvenog nauka jer studirajući, istra- žujući i čitajući o njegovu životu i djelu, možemo zaključiti kako je udario čvrste temelje upravo tumačenju riječi Božje te pogotovo asketskom duhovnom nauku Crkve. Zato ga Katolička Crkva i smatra jednim od najve- ćih crkvenih otaca, bibličara, polemičara, branitelja crkvenog nauka koji je izvršio velik utjecaj na sveukupnu kršćansku tradiciju udarivši čak i temelje za razvoj zapadne kršćanske kulture.

ST. JEROME'S BIRTH PLACE. A CONTRIBUTION TO THE DISCUSSION ON THE ANCIENT LOCATION OF STRIDON

Summary

The primary aim of this paper is to emphasize Jerome's Dalmatian origins, on the occasion of the 1,600th anniversary of his death. There is still no consensus among experts on where Jerome's birthplace was located. Therefore, the author sets out to present the interesting theory of the Croatian archaeologist Frane Bulić, according to which ancient Stridon, Jerome's birthplace, was located in the area between Grahovo and Glamoč in Bosnia and Herzegovina, together with theories on this issue as a contribution to the discussion that began in the Middle Ages. The paper is divided into three parts. The first and second parts briefly present Jerome's life and work with a view to allowing the reader to learn more about this great Western Church Father, especially as we are celebrating the anniversary of his death. The third part deals with theories about the location of Stridon, presenting the arguments of four groups of authors who have dealt with this issue, in order to assess their theories. Finally, the author presents his own argument starting from patristic sources, the texts of Jerome's contemporaries, and Jerome's own texts, seeking to demonstrate that his contemporaries considered Jerome a Dalmatian, leaving the more precise location of Stridon to archaeologists. Key words: Jerome, Stridon, birthplace.

Translation: Josip Knežević and Kevin Sullivan

također njegova pisma: Ep. 118, 2; Ep. 122, 4; Ep. 123, 15; Ep. 125, 20; Ep. 128, 5 (CSEL 55, 435-437; CSEL 56, 69-71, 91-92, 140-142, 161-162). 111 Euzebije JERONIM, Ep. 107, 9 (CSEL 55, 300).

403 UDK: 272:578.834 272-42 Pregledni rad Primljeno: studeni 2020.

Zorica MAROS Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu Josipa Stadlera 5, BiH – 71 000 Sarajevo [email protected]

STAV CRKVE O KORIŠTENJU FETALNIH STANIČNIH LINIJA U IZRADI VIRUSNIH CJEPIVA

Sažetak

U trenutnoj pandemiji izazvanoj Covidom-19, aktualizira se i stara tema cjepiva izrađenih od humane diploidne stanične linije, za potrebe ovog prikaza preimenovane u izraz fetalne stanične linije. Stoga, nakon nešto šireg uvoda koji pruža jedan od uvida u sadašnju situaciju izazvanu pandemijom, članak govori općenito o cjepivima a kako bi se približili razlozi spomenute rasprave. Ne ulazi u diskusiju i argumente za i protiv cijepljenja, nego polazi od pretpostavke zdravstvene dobrobiti cijepljenja. Nakon toga prikazuje kratki povijesni razvoj virusnih cjepiva, nedostatke korištenja primarnih stanica živo- tinjskog podrijetla, koji su ujedno i jedan od razloga uvođenja fetalne stanične linije kao biološkog materijala za izradu virusnih cjepiva. Budući da korištenje fetalnih stanični linija ima dalju povezanost s elektivnim (namjernim, izabranim) pobačajima, što krajnje korisnike cjepiva može učiniti suučesnicima u pobačaju, članak na kraju donosi stav Ka- toličke crkve o dopuštenosti korištenja cjepiva izrađenih na bazi fetalnih stanični linija. Ključne riječi: Covid-19, cjepiva, fetalne stanične linije, WI-38.

Uvod

Situacija izazvana virusom Covid-19, nazvana koronakriza, ozbiljno mijenja ustaljene paradigme ponašanja, međuljudske odnose, društve- no, ekonomsko pa i psihološko snalaženje, mijenja samo lice zemlje. Ulazi se u neku istinsku društvenu agoniju, koju stvaraju egzistencijalna nesi - gurnost, psihološki pritisak, kontradiktorne i nejasne informacije ekspera -

404 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) ta, međusobno sukobljavanje njihovog stručnog mišljenja, nemogućnost stvaranja vlastitog suda koji bi eventualno poslužio kao vodič kroz ova izazovna vremena. Nismo sigurni hoće li usporedba ovog mentalno-duhovnog i društvenog okružja s onim kakvo je vladalo tijekom rata, barem u njegovim početcima, biti pregruba, misaono odbojna pa i znanstveno neodrživa, no sve nekako podsjeća na nju. Djelomično čak i po posljedicama. I sada izlazi na površinu količina i sposobnost ljudske individualne odgovornosti, brige za opće društveno dobro, osjetljivosti za druge, shva- ćanje svijeta kao vlastite odgovornosti, drugih kao osobnog zadatka, jer su datost našeg životnog prostora, jer su nam suđeni kao bližnji. Ostaje još za vidjeti koliko će i ova kriza, kao, na koncu, i svaka druga, izvući iz ljudi ono najbolje, ili pak nešto suprotno od toga. Uslijed sveopće zbunjenosti i nemogućnosti ostvarenja neke osobne sigurnosti, nastaju brojne teorije urote koje mentalno štite samo njihove kre- atore i sljedbenike, jer u njima nalaze neku svoju potrebnu sigurnost. Njima je stvarnost jasna i jednoobrazna, dok će se ostali, oni koji u svakoj teoriji mogu prepoznati i istinu i laži, lomiti u svojim moralnim promišljanjima u pokušaju stvaranja nekog suda i posljedično oblikovanja vlastita ponašanja. Teorije urote koje dolaze s različitih portala, no više iz svakodnev- nih susreta s ljudima, mogu se kratko sažeti u nekoliko postavki. Prema njima, sve oko Covida-19 je izmišljena priča, virus ili ne postoji ili je pak umjetno stvoren u laboratoriju poradi nečije enormne financijske dobiti. U istu tu svrhu upravo bogati financiraju sve dezinformacije o Covidu-19 a s tim lažnim informacijama, preuveličavanjem brojeva oboljelih, neuteme- ljenim izjavama o smrtnosti, želi se izazvati strah u ljudima kako bi se oni što lakše pripremili na cjepivo koje će biti nametnuto kao obvezatno. A u tim cjepivima će biti zapravo neki čipovi kojima će se populacija kontro- lirati, i sve je to skupa nekako povezano s lijevima i komunistima, i s 5G mrežom od koje ljudi u Japanu padaju mrtvi na ulici jer je netko isključio neku sklopku zahvaljujući kojoj je dotični bio živ. Određen dio populacije doda tomu, neizostavno, dozu sotonizma, zapravo pripiše sve navedeno sotonskoj raboti, kao da sve navedeno, a i sama situacija, nije zapravo već dovoljno zastrašujuća. Ako je sotona igdje bio suvišan za dodavanje težine neizdrživosti situacije, čini nam se da je to ovdje slučaj. Prisutnoj konfuziji ne pomažu (posebno populaciji vjernika), ni izjave pojedinih ličnosti, poput onih iznesenih u apelu Crkvi i svijetu, kojeg su zajednički potpisali određeni katolički biskupi.1 U tom Apelu se

1 Usp.: „Appeal for the Church and the World, to Catholics and all people of good will“, 7. 5. 2020. https://veritasliberabitvos.info/appeal/ (19. 9. 2020.).

405 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 ističe se da borba protiv Covida-19, koliko god bila ozbiljna, ne smije biti izgovor skrivenih namjera pojedinih grupa ili pak pojedinaca, njihovih komercijalnih i politički interesa, te da javno zdravstvo ne smije biti alibi za kršenje prava milijuna ljudi širom svijeta. I tu se spominju određene in- teresne moći koje covid-pričom stvaraju paniku među svjetskom populacijom, nameću neprihvatljive oblike restrikcije slobode, kontrolu populacije ili praćenja njihovog kretanja, a nametanje tih neliberalnih mjera uznemi- rujući je uvod u ostvarenje nove svjetske vlade. I spomenuti Apel uključu- je onu dozu duhovnog zastrašivanja govoreći da iza postojeće pandemije stoji nevidljivi neprijatelj koji pod izlikom virusa briše stoljeća kršćanske civilizacije. Tom je neprijatelju cilj nametnuti tehnološku tiraniju u kojoj će bezimena i bezlična lica upravljati sudbinom ljudi time što će ih izručiti virtualnoj stvarnosti. Ta virtualna stvarnost unosi nove socijalne podjele među građane, odvajajući djecu od roditelja, unuke od bake i djedova, kupce od trgovaca, studente od profesora, vjernike od svećenika.2 Važno je spomenuti da ni Vatikan niti američki biskupi nisu komen- tirali navedeno pismo, a predsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Georg Bätzing je izjavio da, iako nije praksa da njihova biskupska konferencija komentira stavove pojedinaca izvan Njemačke, ipak mora reći da se njihova evaluacija pandemije koronavirusa temeljno razlikuje od spomenutog apela.3 No, novije konfuzije tiču se željno iščekivanog cjepiva protiv Co- vida-19, što je aktualiziralo staru, no uvijek prisutnu, raspravu. Hrvatska Informativna katolička agencija (IKA) prenosi vijest američke novinske agencije Catholic News Agency (CNA), u kojoj stoji da je više američkih civilnih pokreta i crkvenih organizacija uputilo pismo Stephenu M. Hahnu, povjereniku američke Agencije za hranu i lijekove (Food and Drug Admi- nistration – FDA), kao i administraciji predsjednika Donalda Trumpa, u kojemu traže da buduće cjepivo protiv Covida-19 bude u skladu s etičkim i znanstvenim principima te da u sebi ne smije sadržavati fetalne stanice, odnosno stanice beba iz elektivnog (namjernog) pobačaja. U pismu se ističe snažna podrška naporu znanstvenika iz cijeloga svijeta u pronalasku cjepiva protiv Covida-19, ali se naglašava kako to cjepivo ni u kojem slučaju ne

2 Usp.: „Appeal for the Church and the World, to Catholics and all people of good will“. 3 Usp.: CATHOLIC NEWS AGENCY, „Vatican, US Church leaders quiet on coronavirus ‘world government’ letter signed by bishops“, 13. 5. 2020., https://catholicvo- iceomaha.com/vatican-us-church-leaders-quiet-on-coronavirus-world-government- letter-signed-by-bishops/ (19. 9. 2020.); Christa PONGRATZ-LIPPITT, „German bishops reject Covid-19 ‘conspiracy’“, 12. 5. 2020., https://www.thetablet.co.uk/ news/12905/german-bishops-reject-covid-19-conspiracy- (19. 9. 2020.).

406 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) smije biti etički i moralno dvojbeno kad je riječ o sastojcima koji će se u njemu naći. U pismu se zahtijeva poštivanje temeljnog moralnog, dodali bismo i humanog, principa po kojemu je ljudski život svet i nikad ga se ne treba i ne smije iskorištavati. Naglašava se kako bi moralna dvojbenost cjepiva koje sadrži fetalne stanične linije, veliki dio stanovništva Amerike (a i svijeta) doveo pred nimalo zahvalan izbor između cijepljenja i vlastite savjesti.4 I vjerski su poglavari Australije u pismu premijeru te države Scottu Morrisonu, izrazili zabrinutost zbog etičke dileme povezane s pozivima da se cijepljenje protiv Covida-19 učini obveznim AstraZeneca cjepivom u pripremi. Kao temeljni etički problem spomenutog cjepiva navodi se sta- nična linija HEK-293, izvedena 1970. godine iz bubrega elektivno pobače- nog fetusa,5 te je istaknuto da bi australska vlada trebala podržati opskrbu alternativnim, etički ispravnim cjepivom ako se planira uvesti obvezno cijepljenje protiv Covida-19. Naime, upotreba te stanične linije predstavlja korist od namjernog pobačaja što korisnike cjepiva čini suučesnicima u moralnom zlu. Sudeći prema članku, mnogi od kandidata za cjepivo protiv Covida-19 koji su u procesu razvoja širom svijeta, koristi upravo potomke ljudskih fetalnih stanični linija.6 Ista zabrinutost oko obvezatnog, demo- kratski nametnutog cijepljenja etički i moralno upitnim cjepivima, čita se i u talijanskim naslovima, gdje se ističe da su cjepiva koje trenutno proizvodi farmaceutska tvrtka Moderna i ono koje razvija Johnson & Johnson (koja je i primatelj javnih sredstava za istraživanja protiv Covida-19) koriste fetalne stanične linije.7 Zapravo je malo vjerojatno da će bilo koje cjepivo protiv

4 Usp.: IKA – Washington (IKA), „Američki pokreti za život: Cjepivo za koronavirus ne smije sadržavati stanice pobačenih beba“, 20.04.2020., https://ika.hkm.hr/novo- sti/americki-pokreti-za-zivot-cjepivo-za-koronavirus-ne-smije-sadrzavati-stanice- pobacenih-beba/ (19. 10. 2020.). 5 Usp.: Rebecca ROBERTS, „What the HEK? A Beginner’s Guide to HEK293 Cell“, 14.1.2020., https://bitesizebio.com/45489/what-the-hek-a-beginners-guide-to- hek293-cells/ (23. 10. 2020.). 6 Usp.: Megan MUNSIE – Chris GYNGELL – Michelle TAYLOR-SANDS, „Gaining clarity on the ethical issues of a possible COVID-19 vaccine“, 3. 9. 2020., https:// pursuit.unimelb.edu.au/articles/gaining-clarity-on-the-ethical-issues-of-a-possible- covid-19-vaccine (30. 9. 2020.). Potrebno je naglasiti da su ovdje donesene samo neke od vijesti koje se pojavljuju na različitim portalima. Postoje i druge vijesti koje su oprečne ovdje korištenima, jer, kao što je rečeno na početku, velika zbunjenost i konfuzija vladaju ovim područjem, kako na stručnom nivou (eskperti), tako i, još više, na nivou informiranja javnosti putem vijesti. 7 Usp.: Maurizio RAGAZZI, „Un vaccino anti-COVID-19 sviluppato su cellule di bambini abortiti?“, 22. 4. 2020., https://www.corrispondenzaromana.it/un-vaccino- anti-covid-19-sviluppato-su-cellule-di-bambini-abortiti/, (23. 10. 2020.), 2.

407 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425

Covida-19 biti potpuno oslobođeno upotrebe fetalnih staničnih linija.8 Ovi pozivi na etički neokaljanu alternativu teško su ostvarivi, zbog već sada duge uporabe fetalnih stanični linija, a potpuna zabrana njihovog korištenja imala bi dalekosežne implikacije i izvan cjepiva protiv Covi- da-19. Naime, mnoga trenutno dostupna cjepiva (od kojih neka nemaju alternativu) proizvode se pomoću fetalnih staničnih linija, a spasila su milijune ljudskih života od virusnih bolesti.9 I američka Agencija za hranu i lijekove, kojoj je bilo upućeno spomenuto pismo, u pisanoj formi je od- govorila Američkoj konferenciji katoličkih biskupa (USCCB) da bi nemo- gućnost korištenja tih staničnih linija lišilo Sjedinjenje Američke Države spasonosnih cjepiva i imalo poguban utjecaj na javno zdravstvo.10 Mnoga često korištena cjepiva potječu iz fetalnih stanični linija koje su izvorno razvijene od elektivnih pobačaja a za koje ni danas nema alternative, poput cjepiva protiv rubeole, hepatitisa A i vodenih kozica (va- ričele). Iako su već desetljećima u uporabi, kontroverze koje su se pojavi- le od samih početaka razvoja (1962.) traju još i danas. Naime, korištenje cjepiva urađenih od fetalnih stanični linija teška je i doista mučna dilema za one koji se protive pobačaju bilo iz vjerskih razloga, bilo iz razumskih uvjerenja i kojima je nezamislivo, pa i mentalno neizdrživo, koristiti ljudska bića za osobnu dobrobit, pa i dobrobit cijelog čovječanstva.11 Deklaracija Papinske akademije za život objavljena 2005. i u kra- ćoj formi ponovljena u izjavi iz 2017., govori da se cjepiva na bazi fetalnih stanični linija mogu koristiti unatoč njihovoj udaljenoj povezanosti s poba- čajem samo ako nema nikakvog alternativnog cjepiva i dok to alternativno cjepivo ne postane dostupno. Izjava naglašava da postoji stroga moralna obveza vršenja pritiska na vlade, zakonodavce, farmaceutske tvrtke i sve ostale aktere uključene u proizvodnju cjepiva, kako bi se proizvodila cjepiva koja neće imati tu dimenziju morale okaljanosti.12 Slično ponavlja i

8 Usp.: M. MUNSIE – C. GYNGELL – M. TAYLOR-SANDS, „Gaining clarity on the ethical issues of a possible COVID-19 vaccine“. 9 Usp.: M. MUNSIE – C. GYNGELL – M. TAYLOR-SANDS, „Gaining clarity on the ethical issues of a possible COVID-19 vaccine“. 10 Usp.: Meredith WADMAN, „COVID-19 Vaccines that use human fetal cells draw fire Abortion opponents urge United States and Canada to avoid ‘ethically-tainted’ cell lines“, Science 368 (2020.), 1170-1171. Ovdje preuzeto s: https://science. sciencemag.org/content/368/6496/1170 (19. 9. 2020.) 11 Usp.: Edward J. FURTON, „Vaccines Originating in Abortion“,Ethics & Medics 24 (1999.), 3. 12 Usp.: PONTIFICIA ACADEMIA PRO VITA, Dichiarazione: Riflessioni morali circa i vaccini preparati a partire da cellule provenienti da feti umani abortiti , 5. 6.

408 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) američki Katolički nacionalni bioetički centar (National Catholic Bioet- hics Center – NCBC) ističući, poput spomenuteDeklaracije , da je razlog te dopuštenosti briga za javno zdravlje kao i moralna obveza roditelja -šti titi život i zdravlje vlastite a i tuđe djece.13 Čini se da odsutnost formalne suradnje u zlu (osobnog pristanka na pobačaj) i razmjerno ozbiljan razlog (javno zdravlje) uistinu opravdava korištenje tih moralno upitnih cjepiva. Ipak, stvarnost nije tako jednostavna jer izaziva mnoga složena moralna pitanja pa i oštre kritike, poput one da je Crkva tim stavom pokazala -vr hunac licemjerja jer se oštro suprotstavlja pobačaju i zabranjuje ga čak i u slučaju seksualnog nasilja, dok ga odobrava kada ima korist od njega.14 Zbog zahtjeva sadašnje situacije, priličnog nedostatka etičkog osvrta na temu cjepiva a i za približavanje spomenute rasprave o cjepivima na bazi fetalnih stanični linija, smatrali smo potrebnim smjestiti ju u širi kontekst govora o cjepivu općenito. Izvori za taj kontekst su znanstveni radovi većinom iz područja stanične biologije i medicine, zbog čega ćemo stručnu terminologiju pokušati pojednostaviti i poopćiti i to iz dva razloga. Prvo, cilj ovog članka je predstaviti teoriju o cjepivima na način da bude shvatljiva i širem čitateljstvu, ljudima koji nisu iz te struke. Drugo, i sama znanstvena literatura na ovom području je prilično nerazumljiva što rezultira terminološkim kaosom i dezinformacijama, te nismo pozvani niti kompetentni, uvoditi red u taj znanstveni diskurs. Ovaj terminološki kaos na području znanstvenog istraživanja stanične medicine naglašava i sam izumitelj prve fetalne stanične linije, stručne terminologije humana diploidna stanična linija (Human Diploid Cell Lines – HDCL) Leonard Hayflick, a sažeo ga je u jednostavnoj rečenici: „Ako danas u svjetskoj znanstvenoj literaturi riječ ‘zanimljivo’ zamijenite riječju transformacija,

2005., https://mednat.news/Biblio_scientifica/Elenco-Vaccini-propinati_bugiardi- ni_schede%20tecniche-produzione/vaccini_preparati-da-cellule_feti_umani_abor- titi.pdf (10. 9. 2020.), 5; PONTIFICIA ACCADEMIA PER LA VITA, „Nota circa l’uso dei vaccini“, 31. 7. 2017., http://www.academyforlife.va/content/pav/it/the-a- cademy/activity-academy/note-vaccini.html (29. 9. 2020.) 13 Usp.: NATIONAL CATHOLIC BIOETHICS CENTER, „FAQ: on the Use of Vacci- nes“, (2006.), https://www.ncbcenter.org/resources-and-statements-cms/faq-on-the- use-of-vaccines (26. 9. 2020.). 14 Usp.: Stefano MONTANARI, „Tra incopmetenza e ipocrisia“, 7. 8. 2017., https:// www.stefanomontanari.net/tra-incompetenza-e-ipocrisia/ (11. 10. 2020.) Budući da spomenuta moralna problematika pokriva uistinu široko područje, u ovom je članku svjesno izostavljena (zbog potreba sadašnjeg trenutka), a s namjerom nekog sko- rašnjeg članka posvećenog isključivo toj raspravi.

409 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 ništa bitno ne bi bilo izgubljeno.“15 Iz ovog razloga, a i terminološke nepreciznosti korištenih izvora, u diskurs ovog članka nećemo uključivati razlikovanje između stanične linije, staničnog soja, konačne i kontinuirane stanice, nego ćemo ih reducirati na izraze primarna stanična kultura (životinjskog ili ljudskog podrijetla) i stanične linije (životinjskog i ljudskog podrijetla), u slučaju onih ljudskog podrijetla koristiti ćemo izraz fetalna stanična linija. Ponavljamo, ova je redukcija neznanstvena sa stajališta stanične biologije, no za potrebe ovog prikaza dopuštena jer ništa bitno za teoretski prikaz o cjepivima, ili pak kasniji etički sud, ne propušta. Osim toga, primarna stanična kultura i sta- nična linija odnose se na prvu fazu u razvoja cjepiva,16 pa ćemo u ovom članku, govor o cjepivu zapravo terminološki svesti na tu prvu fazu u razvoju cjepiva. Stanična kultura nastaje uzimanjem tkiva iz nekog živog organizma (humani, životinjski ili biljni) i uzgojem u kontroliranim uvjetima. Primarna kultura odnosi se na prvu fazu kulture, odnosno izolaciju stanica direktno iz tkiva nakon čega se onda one razmnožavaju pod odgo- varajućim uvjetima. U toj fazi stanice se subkultiviraju premještanjem u nove posude i dodavanjem medija za daljnji rast. Prvu supkulturu primarne kulture čine stanične linije.17

15 Leonard HAYFLICK, A Brief History of Cell Substrates used for the Preparation of Hu- man Biologicals, 7-10.9.1999., https://www.researchgate.net/publication/19469900_ History_of_the_acceptance_of_human_diploid_cell_strains_as_substrates_for_hu- man_virus_vaccine_manufacture/link/00463536150750fca5000000/download (11. 10. 2020.), 7. 16 Usp.: NEBRASKA COALITION ETHICAL RESEARCH, „The Ethics of the Wal- vax-2 Cell Strain“, http://ethicalresearch.net/positions/the-ethics-of-the-walvax- 2-cell-strain/ (11. 10. 2020.). 17 Izdvajanje stanica iz tkiva vrši se ili uz pomoć enzima koji ih razgrađuju, ili meha- ničkim sredstvima prije uzgoja, ili pak mogu biti izvedene iz stanične linije ili soja stanica koji je već uspostavljen. Stanične se kulture dijele na primarne, sekundarne i stanične linije koje mogu biti konačne (imaju ograničeni broj dioba) i kontinuirane. Primarna kultura je obično sastavljena od različitih tipova što ju čini važnim biološkim izvorom za različita istraživanja. One stanične linije koje imaju ograničen broj dijeljenja (pasaža), nazivaju se konačnim, a one koje su zahvaljujući određenim postupcima transformacije (spontanim ili mehanički izvedenim), stekle svojstvo ne- ograničenog dijeljenja (pasaža), nazivaju se kontinuiranim staničnim linijama. Ako se subpopulacija stanične linije odabere iz kulture kloniranjem ili nekom drugom metodom, ta stanična linija postaje soj stanice. Soj stanice često dobiva dodatne ge- netske promjene. Usp.: TERMOFISHER SCIENTIFIC, „Introduction to Cell Cultu- re“, https://www.thermofisher.com/ba/en/home/references/gibco-cell-culture-basics/ introduction-to-cell-culture.html (24. 10. 2020.); Iva SKARAMUCA, Primarna kultura perifernih mononuklearnih stanica miša soja C57BL/6N (Osijek: Sveučilište

410 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

1. Učinak cijepljenja na javno zdravlje

U Kaliforniji se krajem 2014. javila epidemija ospica, koja ubrzo proširila u 24 države Sjedinjenih Američki Država. Smatra se da se javila kada je necijepljeni jedanaestogodišnji dječak s aktivnom infekcijom posjetio tematski park, a u većini kasnijih slučajeva (88%) infekcija se dogodila među djecom koja nisu bila cijepljenja. Taj se povratak u prošlosti sa- vladane pošasti povezuje sa povećanim brojem aktivista protiv cijepljenja i njihovim prosvjedima. Naime, polazeći od 2013. godine registrira se pro- gresivna tendencija smanjenja pokrivenosti cijepljenja te se ta pokrivenost protiv ospica i rubeole sa 90,4% u 2013. godine smanjila na 85,3% u 2015. godini. Kako autori donose, stope pokrivenosti cijepljenjem protiv ospica, zaušnjaka i rubeole u SAD-u su sada (pisano 2017.) samo 50% - 86%, što je znatno ispod praga od 96% - 99% koliko je potrebno za postizanje imuniteta stada, odnosno za eliminiranje cirkuliranja virusa. Uslijed ove smanjenje stope pokrivenosti cijepljenjem javlja se ozbiljna bojazan da će čovječanstvo napraviti opasan korak unatrag u zaštiti javnog zdravlja. Ako pokret protiv cijepljenja dobije dodatnu snagu, moglo bi se dogoditi širenje opasnih i često smrtonosnih zaraznih bolesti, poput ospica, rubeole i vodenih kozica, a koje su u prošlosti uspješno obuzdane upravo zahva- ljujući cijepljenju.18 Dobro je poznat i dokumentiran utjecaj cijepljenja na poboljšanje javnog zdravlja, smanjenje smrtnosti (mortaliteta) i raznih oštećenja (morbiditeta), izazvanih zaraznim bolestima. Na samim početcima 20. stoljeća zarazne bolesti izazvale su 600 milijuna smrtnih slučajeva kao i bezbroj slučajeva različitih oblika invalidnosti izazvanih tim bolestima. Smatra se da cjepiva koja se danas koriste protiv tih zaraznih bolesti godišnje spa- šavaju oko 3 milijuna života širom svijeta, a još mnogo njih spašavaju od trajnog invaliditeta.19 Na primjer 1921. godine zabilježeno je oko 207 000 prijavljenih slučajeva difterije u Sjedinjenim Državama a 1991. godine zabilježena su samo dva slučaja. Godine 1952. registrirano je više od

Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Medicinski fakultet, 2018.), https://urn.nsk.hr/ urn:nbn:hr:152:962842, (23. 10. 2020.), 1-2. 18 Usp.: Jay S. OLSHANSKY – Leonard HAYFLICK, „The Role of the WI-38 Cell Strain in Saving Lives and Reducing Morbidity“, (2017.), https://www.ncbi.nlm.nih. gov/pmc/articles/PMC5689800/ (12. 10. 2020.), 1-2; PONTIFICIA ACCADEMIA PER LA VITA, „Nota circa l’uso dei vaccini“. 19 Usp.: S. J. OLSHANSKY – L. HAYFLICK, „The Role of the WI-38 Cell Strain in Saving Lives and Reducing Morbidity“, 2.

411 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 dvadeset i jedne tisuće slučajeva poliomijelitisa (dječje paralize), a 1991. godine broj tih slučajeva je bio jako mali.20 U novije vrijeme, od 2000. do 2008. godine, smrtnost djece uzrokovana virusom morbila smanjena je sa 700.000 na 164.000 slučaja.21 Ta se dramatična poboljšanja u zdravlju i kvaliteti života populacije cijelog svijeta pripisuju nacionalnim politikama široko rasprostranje- ne imunizacije stanovništva cjepivom, iako cijepljenje nije jedini razlog. Poboljšanju zdravlja i kvalitete života bitno je doprinijelo i uvođenje ra- zličitih javnozdravstvenih mjera, poput pranja ruku, kuhanja, hlađenje i zamrzavanje hrane (što ubija patogene), obrada otpadnih voda, uvođenje sanitarnih čvorova i slično. No, sve i da su cjepiva odgovorna samo za dio od ukupnog poboljšanja zdravlja, ipak, prema autorima, ona su iznimno učinkovita u zaštiti pojedinaca od raznih zaraznih bolesti. Vrijednost tog uspjeha ne osporava ni činjenica da sama cjepiva mogu predstavljati zdravstvene ili pak neke druge rizike a upravo su ti rizici bili jedan od razloga povećane aktivnosti pokreta protiv cijepljenja.22

2. Korištenje stanične kulture životinjskog podrijetla u izradi cjepiva

Cjepiva su imunološki lijekovi za aktivnu imunizaciju protiv ra- zličitih patogena poput virusa, bakterija i parazita, a primarni im je zadatak stvoriti u organizmu dugotrajnu zaštitu na određene bolesti koje oni izazivaju. S obzirom na različite patogene različiti su i tipovi cjepiva, no cjepivo koje je u fokusu ovog rada, odnosno cjepivo na bazi fetalnih stanični linija (humanih diploidnih stanica) ulazi u tip živog oslabljenog (atenuiranog) cjepiva. To su cjepiva u kojima se daljom obradom virusi ili bakterije oslabe, izgube patogenost (sposobnost izazivanja bolesti) ali

20 Usp.: Daniel P. MAHER, „Vaccines, Abortion and Moral Coherence“, The Natio- nal Catholic Bioethics Quarterly (2002.), https://www.immunize.org/talking-about- vaccines/maher. (1. 10. 2020.), 51-52. 21 Ana PAVLOVIĆ, Regulatorni zahtjevi u ispitivanju virusnih onečišćenja u proizvodnji cjepiva, Specijalistički rad (Zagreb: Sveučilište u Zagrebu Farmaceutsko-bi- okemijski Fakultet, 2019.), https://core.ac.uk/download/pdf/199457346.pdf (21. 10. 2020.), 11. 22 Usp.: S. J. OLSHANSKY – L. HAYFLICK, „The Role of the WI-38 Cell Strain in Saving Lives and Reducing Morbidity“, 2; D. P. MAHER, „Vaccines, Abortion and Moral Coherence“, 53. Prema Maheru, ovi su rizici u Americi doveli do, „Nacio- nalnog zakona o ozljedama uslijed dječjeg cjepiva“, dizajniranog 1986. a s ciljem nadoknade štete pojedincima uzrokovane zakonski propisanim cjepivima.

412 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) zadržavaju imunogena svojstva (sposobnost izazivanja imunog odgovora). U žive viruse ulaze cjepiva protiv varičele, herpes zostera, rotavirusa, influence, adenovirusa, velikih boginja, žute groznice; a u žive bakterije cjepivo protiv tuberkuloze i tifusa.23 Četiri su faze u proizvodnji živih oslabljenih virusnih cjepiva: Pri- prema stanične kulture i razvoj staničnih linija prikladnih za proizvodnju cjepiva; dodavanje virusa staničnoj kulturi kako bi se on replicirao (ino- kulacija virusa); prikupljanje virusa i dalja obrada, odnosno pročišćava- nje virusa za ugradnju u cjepivo,24 dodavanjem odgovarajućih pomoćnih sredstava, kao imunoloških pojačivača (adjuvansa) i pomoćnih tvari poput pufera, konzervansa i stabilizatora, koji ključni su za uspješnu pripravu lijeka i određivanje roka valjanosti.25 Virusna oboljenja se dogode onda kada virusa uđe u stanice doma- ćina, tu se replicira izazivajući različite bolesti koje je nekad jako teško liječiti, a neke bez cjepiva zapravo i nemoguće. Cjepivom se, stoga, u ljudskog tijelu stimulira proizvodnja antitijela kako bi se ljudski organizam mogao lakše izboriti s virusom ukoliko se zarazi.26 Proizvodnja cjepiva započinje uzgojem oslabljenog poznatog virusa u nekoj staničnoj kulturi. Kada se taj oslabljeni virus dalje obradi i kasnije cjepivom ubrizga u ljudsko tijelo, on izaziva imunološki odgovor domaćina, odnosno obrambeni sustav kojim se proizvode antitijela. Drugim riječima, ako bi se osoba koja je zahvaljujući cjepivu razvila antitijela na poznati virus, kasnije zarazila s tim virusom u njegovoj izvornoj snazi, ona bi se lakše izborila s infekcijom.27 Dakle, virusi se tijekom uzgoja u staničnoj kulturi oslabe na taj način da nisu više sposobni i dovoljno jaki izazvati bolest u ljudskom tijelu, ali još uvijek mogu izazvati imunološki odgovor. Na primjer, uzga- janjem u ljudskoj staničnoj kulturi na temperaturi nižoj od prirodne (normalne) temperature ljudskog tijela, kako bi se razvio virus se prilagođava

23 Usp.: A. PAVLOVIĆ, Regulatorni zahtjevi u ispitivanju virusnih onečišćenja u proizvodnji cjepiva, 1-2. Popis različitih tipova cjepiva nalazi se na str. 1-2, a popis odobrenih cjepiva u Republici Hrvatskoj nalazi se na str. 2-9. 24 Usp.: NEBRASKA COALITION ETHICAL RESEARCH, „The Ethics of the Walvax-2 Cell Strain“. 25 Usp.: A. PAVLOVIĆ, Regulatorni zahtjevi u ispitivanju virusnih onečišćenja u proizvodnji cjepiva, 11-12. 26 Usp.: Bo MA i dr., „Characteristics and viral propagation properties of a new human diploid cell line, walvax-2, and its suitability as a candidate cell substrate for vaccine production“, Hum Vaccin Immunother 4 (2015.), 998–1009. Ovdje preuzeto s: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4526020/ (1. 10. 2020.). 27 Usp.: E. J. FURTON, „Vaccines Originating in Abortion“, 3.

413 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 tim uvjetima i time gubi svoju izvornu jačinu i sposobnost rasta. Kada se tako oslabljen cjepivom ubrizga u ljudsko tijelo, virus je i dalje sposoban izazvati imunološki odgovor ali nije dovoljno jak izazvati bolest.28 Proizvodnja cjepiva, bilo uzgojem patogena u živim životinjama bilo pomoću životinjskih stanica, počela je krajem 1800-ih godina kada su osnovane farme cjepiva za berbu virusa od teladi a protiv kravljih boginja. Od tada se pa sve do prve polovice 20. stoljeća, životinje koriste u indu- strijskoj izradi cjepiva.29 Iako je prva stanična kultura uspostavljena još 1907. godine, tek je 1949. godine počelo moderno područje vakcionologi- je. Sve do početka 1960-ih jedine uzgajane stanice koje su imale dozvolu za uporabu u pripremi cjepiva bile su primarne stanice bubrega majmuna. Među razlozima zbog kojih su odabrane primarne stanice bubrega majmuna za pripremu prvog cjepiva protiv poliomijelitisa (dječje paralize) nabrajaju se: znanje koje se prikupilo o majmunima koji su u to vrijeme korišteni za istraživanje bolesti; činjenica da se virus poliomijelitisa replicira samo u stanicama primata; činjenica da je bubreg majmuna bio lako dostupan organ. Ali nakon izvjesnog vremena otkrilo se da primarne stance bubrega majmuna sadrže mnogo neželjenih ili autohtonih virusa (oko 20 serološki različitih latentnih virusa), koji mogu kontaminirati cjepivo a nekoliko njih se pokazalo smrtonosnim za ljude.30 Korištenje životinja u razvoju cjepiva općenito nije idealno rješe- nje, kako se to s vremenom pokazalo. Ne samo zbog nepotrebne patnje životinja, kako to suvremena zakonodavna tijela ističu tražeći smanjenje uporabe eksperimentalnih životinja ili pak njihovo potpuno isključenje,31 nego i zbog složenosti koje prate istraživanja na životinjama. Istraživačke

28 Usp.: THE COLLEGE OF PHYSICIANS OF PHILADELPHIA, „Human Cell Strains in Vaccine Development“, 2, https://www.historyofvaccines.org/content/ articles/human-cell-strains-vaccine-development (29. 10. 2020.) 29 Usp.: THE COLLEGE OF PHYSICIANS OF PHILADELPHIA, „Human Cell Strains in Vaccine Development“, 1. 30 Usp.: L. HAYFLICK, A Brief History of Cell Substrates used for the Preparation of Human Biologicals, 2. 31 Usp.: Niz europskih zakona i direktiva koji reguliraju pokuse na životinjama, usmjereni su prema uvođenju tzv. 3RS, odnosno zamjeni, smanjenju i usavršavanju pokusa na životinjama (engl. Replacement, Reduction and Refinement), kako bi se smanjila ili čak u potpunosti zamijenila primjena laboratorijskih životinja. Traži se smanjenje pokusnih životinja i pokusa općenito koje treba reducirati na one koji uzrokuju najmanje boli, patnje ili trajne štete a koji će opet dati zadovoljavajuće rezultate. Usp. A. PAVLOVIĆ, Regulatorni zahtjevi u ispitivanju virusnih onečišćenja u proizvodnji cjepiva, 72.

414 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

životinje su jako skupe i zahtijevaju dugotrajno i opsežno praćenje kako bi im se održalo zdravlje te osigurala kontinuirana održivost istraživanja. Hvatanje divljih majmuna, gubici nastali tijekom njihovog prijevoza, ka- rantene i naknadne uporabe predstavljali su prijetnju njihovom opstanku vrste.32 Pored toga, stanične linije koje se dobivaju od životinja, uvode potencijalno rizična egzogena sredstva, druge bakterije i viruse koji bi mogli kontaminirati eventualno cjepivo. Čak i kada se razvoj cjepiva odvija koristeći životinjske proizvode poput kokošjih jaja u kojima se uzgaja virus za razvoj cjepiva protiv gripe, dostupnost tih produkta (jaja) može biti zaustavljena (u slučaju bolesti koja bi pogodila kokoši koje proizvode jaja) što bi dovelo do ozbiljnog nedostatka cjepiva.33

3. Cjepiva na bazi stanične kulture ljudskog podrijetla

Iz svih ovih razloga pristupilo se izdvajanju nove stanične kulture, kulture ljudskih diploidnih stanica, odnosno fetalne stanične linije, koja se kasnije pokazala iznimno korisnim supstratom za pripremu cjepiva protiv humanog virusa. Kako to donosi Hayflick, stanična linija WI-38, korištena je ne samo za cijepljenje nego i za mnoga druga revolucionarna otkrića u staničnoj i molekularnoj biologiji.34 Pored toga što su, kako je to u uvodu rečeno, virusna cjepiva spasila od morbiditeta i mortaliteta milijune ljudi širom cijeloga svijeta, impresivan doseg koristi od stanične linije WI-38, kreće se od brojnih akademskih radova, preko revolucionarnih istraživanja na području gena, molekularnog sastava stanica, otkrića proteina, prouča- vanja stanica raka, proučavanja staničnog starenja te dobiti u iznosima od milijardi dolara tvrtkama koje proizvode cjepiva.35 Naime, sve je počelo u jeku epidemije rubeole koja je započela u Europi i proširila se na Sjedinjene Države sredinom 1960-ih. Stanley Plotkin, tada znanstvenik na Wistar Institutu (Philadelphia), je izračunao da je 1% svih rođenih beba u općoj bolnici u Philadelphiji pogođeno sin-

32 Usp.: Bo MA i dr., „Characteristics and viral propagation properties of a new human diploid cell line, walvax-2, and its suitability as a candidate cell substrate for vaccine production“, 3; L. HAYFLICK, A Brief History of Cell Substrates used for the Pre- paration of Human Biologicals, 9-11. 33 Usp.: THE COLLEGE OF PHYSICIANS OF PHILADELPHIA „Human Cell Strains in Vaccine Development“, 1. 34 Usp.: L. HAYFLICK, A Brief History of Cell Substrates used for the Preparation of Human Biologicals, 2. 35 Usp.: Meredith WADMAN, „Medical research: Cell division“, Nature 498 (2013.), 423-425.

415 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 dromom urođene rubeole (Congenital Rubeola Sindrom – CRS). Taj je sindrom primijećen već 1941. kada se shvatilo da djeca majki zaraženih rubeolom trpe sindrom koji može uzrokovati mnoga bolesna stanja, poput dječju mrenu, gluhoću, bolesti srca, upalu pluća, encefalitis i mentalna ograničenja. U mnogim su slučajevima žene koje su bile zaražene rubeolom prekinule trudnoću zbog ozbiljnog rizika od CRS-a. Nakon jednog ta- kvog pobačaja, fetus je poslan Plotkinu i on je uspio izolirati virus rubeole iz fetusovog bubrega. U isto vrijeme, Leonard Hayflick, isto znanstvenik s Wistar Instituta, razvio je 1962. godine staničnu liniju WI-38 iz plućnih stanica abortiranog fetusa. Hayflick je otkrio da su mnogi virusi, uključu- jući rubeolu, dobro rasli u WI-38, za koji se pokazalo da nema zagađivača i da je sigurna za proizvodnju virusnih cjepiva.36 Izolirani virus rubeole Plotkin je uzgojio u WI-38 na 30 Celzije- vih stupnjeva, što je temperatura hladnija od temperature tijela, stvarajući time oslabljeni virus rubeole koji, dakle, nije dovoljno jak da razvije bolest ali koji ipak može aktivirati imunološki odgovor. Plotkinovo cjepivo licencirano je u Europi 1970. a u Sjedinjenim Državama 1979. „Verzija koju je izradila farmaceutska tvrtka Merck sa sjedištem u New Jerseyu, danas je jedino cjepivo protiv rubeole dostupno u Sjedinjenim Državama, a GlaxoSmithKline koristi oslabljeni Plotkinov virus u cjepivu protiv rubeole koje plasira u Europu i Australiju.“37 Staničnu liniju WI-38 Hayflick je izolirao pluća ženskog fetusa koji je dopremljen na Wistar Institut iz Švedske (gdje je pobačaj tada bio lega- lan). Secirao je pluća (svako približno veličine vrha prsta odrasle osobe), a zatim ih je stavio s mješavinom enzima koji su ih fragmentirali u poje- dinačne stanice. Njih je prebacio u nekoliko ravnih staklenih boca, kojima je dodao druge supstance te boce odložio u sobi za inkubaciju. Uzgajao je stanice tjednima, odvajajući ih kad bi one prekrile dno boce, tako da su dvije boce postale četiri, četiri postale osam i tako dalje. Do trenutka kad se prvotna populacija stanica udvostručila devet puta, bilo je stotine boca. Na koncu je angažirao malu vojsku tehničara koji su rasporedili stanice u više od 800 malenih staklenih te ih prebacili u zamrzivač na tekući dušik u podrumu Wistar Instituta. Tako je započela WI-3838, stanična linija koja

36 Usp.: THE COLLEGE OF PHYSICIANS OF PHILADELPHIA „Human Cell Strains in Vaccine Development“, 2. 37 M. WADMAN, „Medical research: Cell division“, 424. 38 Prije linije WI-38, Hayflick je razvio 25 različitih linijaa fetalnih stanica, numerira- nih brojevima WI-1 do WI-25. Na tim je linijama primijetio slabljenje i prestanak repliciranja stanica, pokazavši da se normalne fetalne stanice prestaju replicirati na-

416 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) je vjerojatno pomogla spasiti više života nego bilo koja druga koji su stvorili istraživači. Stanice WI-38 postale su prve 'normalne' ljudske stanice dostupne znanstvenicima i industriji u gotovo neograničenim količinama. Cjepiva dobivena iz fetalnih stanični linija, odnosno humanih diploidnih stanica (Human diploid cell vaccines – HDCVs) licencirana su u cijelom svijetu i to za virus poliomijelitisa, rubeole, ospica, vodenih kozica, hepatitisa A, zaušnjaka.39 I u Wistar Institutu, kao i u laboratorijima i na sve- učilištima širom svijeta, one ostaju temeljni biološki materijal za mnoga znanstvena istraživanja.40

4. Prednosti fetalnih staničnih linija za izradu cjepiva

Glavni razlog uspjeha i kasnijeg korištenja WI-38 (naknadno i drugih stanični linija, poput MRC-541) je činjenica da su se mogle skladištiti u tekućem dušiku, rekonstituirati i temeljito testirati prije upotrebe. Prije korištene primarne stanice bubrega majmuna nisu se mogle skladištiti u tekućem dušiku i kasnije rekonstruirati radi slabe otpornosti.42 Izvedene iz ljudskih fetusa ove normalne ljudske stanice prolaze oko 50 udvostručava- nja populacije. Iako ovo djeluje kao ozbiljno ograničenje za praktičnu uporabu, Hayflick tvrdi da je potencijalni prinos stanica od 50 udvostručava- nja iznosi oko 20 milijuna metričkih tona. Osim toga, kada se, na primjer WI-38, krioprezervira (zaledi), te se stanice sačuvaju na razini udvostruča- vanja na kojoj su bile u trenutku krioprezerviranja. Kada se rekonstituiraju one nastavljaju udvostručavanje do 50 puta počevši od razine na kojoj su krioprezervirane. Odnosno: „Te stanice imaju izvanredno pamćenje i ‘sjećaju se’ na kojoj su se razini udvostručavanja sačuvale čak i nakon 37

kon oko 50 udvostručavanja populacije. Ovaj „zid“ repliciranja nazvan je kasnije „Hayflickov limit“. Usp.: M. WADMAN, „Medical research: Cell division“, 423. 39 Usp.: Bo MA i dr., „Characteristics and viral propagation properties of a new human diploid cell line, walvax-2, and its suitability as a candidate cell substrate for vaccine production“, 3; Rene LEIVA, „A Brief History of Human Diploid Cell Strains“, The National Catholic Bioethics Quarterly 6 (2006.), 443-451. Ovdje preuzeto s: https:// www.pdcnet.org/ncbq/content/ncbq_2006_0006_0003_0443_0451 (9. 10. 2020.), 443. 40 Usp.: M. WADMAN, „Medical research: Cell division“, 422- 423. 41 Usp.: KENNEDY INSTITUTE OF ETHICS, „Is it true that there are vaccines produced using aborted fetuses?“, http://www.observatoriobioetica.org/wp-content/ uploads/2017/01/Is-it-true-that-there-are-vaccines-produced-using-aborted-foetu- ses1.pdf (3. 11. 2020.), 1. 42 Usp.: THE COLLEGE OF PHYSICIANS OF PHILADELPHIA, „Human Cell Stra- ins in Vaccine Development“ ,3.

417 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 godina skladištenja u tekućem dušiku.“43 Latentni virusi, pronađeni u primarnim stanicama životinjskog podrijetla, nikada nisu pronađeni u fetalnim stanicama, premda se ta moguć- nost ne može u potpunosti eliminirati. Dakle, pojava hipotetskih virusa ili pak spontane transformacije koje bi rezultirala prisutnošću ljudskih stanica raka, iako je moguća ipak ne postoje dokazi o prisustvu tih ili nekih drugi patogena u bilo kojem cjepivu izvedenom iz fetalnih stanica. Kriogeno pohranjene fetalne stanice su daleko jeftinije u odnosu na primarne stanice životinjskog podrijetla, jer je broj dobivenih stanica gotovo neograničen, što bitno olakšava uzastopnu proizvodnju cjepiva. Broj stanica životinjskog podrijetla dobivenih iz jednog tkiva je veoma mali, što povećava troškove za industrijsku proizvodnju cjepiva te kontinuiranu opskrbu primarnim tkivom životinjskog porijekla čini iznimno skupom. Kako Hayflick tvrdi, od kako je proizvedena WI-38 (1962.) stotine milijuna doza cjepiva proizvedeno je širom svijeta koristeći tu staničnu liniju, a još ima toliko uskladištene da može trajati i još nekoliko desetljeća. Ili, kako je to sam autor 1999. godine izjavio: „Nakon 37 godina distribucije, još uvijek sam spreman opskrbiti svakoga WI-38 na vrlo ranoj razini ud- vostručenja populacije.“44 Dakle, smatra se da do sada stvorene fetalne stanične imaju ne- ograničen životni vijek osiguravajući materijal potreban za proizvodnju cjepiva i medicinskog istraživanja i u dalekoj budućnosti. Autori su tvrdili da je stvaranje bilo kakve dodatne fetalne stanične linije malo vjerojatno i to iz znanstvenog i komercijalnog razloga. Znanstveni razlog govori da je u znanstvene svrhe poželjno koristiti dobro poznate stanične linije koje su se tijekom godina pokazale korisnima, provjerenima, učinkovitima. Onaj komercijalnog govori da bi bilo koju drugu staničnu liniju morala odobriti američka Agencija za hranu i lijekove što sugerira da je vjerojatno financijski zabranjeno pokušati steći isto odobrenje za druge linije kada su se ove postojeće već pokazale učinkovitima.45 No broj danas dominantnih staničnih linija izvedenih iz tkiva elektivno pobačenih fetusa, pogotovu najnovija stanična linija poznata pod referentnim kodom Walvax-2 izvedena 2015. godine, pokazuje kako se stvari ipak nisu razvijale u skladu prema predviđanjima.

43 L. HAYFLICK, A Brief History of Cell Substrates used for the Preparation of Human Biologicals, 4. Vidi i 2,3. Vidi i: Leonard HAYFLICK, „The use of Human Cells for Production of Human Biologicals“, Tiss. Cult. Res. Commun. 16 (1997.), 147-156. 44 L. HAYFLICK, A Brief History of Cell Substrates used for the Preparation of Hu- man Biologicals, 10. Vidi i 9-13. 45 Usp.: D. P. MAHER, „Vaccines, Abortion and Moral Coherence“, 56.

418 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Naime, kao što se pribjeglo korištenju stanične linije MRC-5 iz straha od nestanka WI-38, a uslijed epske pravne borbe koja se vodila po pitanju vlasništva na WI-38,46 tako je i recentno stvorena stanična linija Walvax-2 nastala upravo iz straha od pomanjkanja WI 38 i MRC 5. Kako to ističu znanstvenici koji su sudjelovali u stvaranju Walvax-2, zbog sve manje opskrbe stanične linije WI-38, stanična linija MRC-5 postala je najčešće korištena u proizvodnji virusnih cjepiva. Zbog čega se, kako to autori tvrde, Kina suočava s dva ključna izazova za proizvodnju virusnih cjepiva iz MRC-5 (koju uglavnom dobivaju iz inozemstva): zabrinutost zbog utjecaja ograničenih pasaža tih stanica; te zabrinutost politike zemalja iz kojih se stanice uvoze u Kinu. Ovo navode kao razlog stvaranja posve nove i neovisne, kineske stanične linije za koju im je kao izvor tkivnog materijala poslužilo devet (9) fetusa koji su prošli rigoroznu provjeru. Na koncu, linija je izvedena iz plućnog tkiva tromjesečnog ženskog ploda.47

5. Stav Crkve o korištenju cjepiva na bazi fetalnih stanični linija

Moderna je tehnologija, dakle, omogućila i razvoj novih staničnih linija. Sve fetalne stanične linije, poput WI-38, MRC-5, HEK-293, PER C6, WI-26 VA4 i Walvax-2 izvedene su iz tkiva pobačenih fetusa, što znači da bilo koji proizvod nastao od ovih ili drugih fetalnih stanični linija izvedenim od elektivnog pobačaja, ima daljnju povezanost s pobačajem. Prem- da su fetalne stanice u tim linijama samo potomne stanice koje su prošle više pasaža (dijeljenja),48 ipak imaju povijesnu povezanost s elektivnim pobačajem, što je izazvalo, i izaziva, kako smo to u uvodu vidjeli, brojna suprotstavljanja i prosvjede od strane protivnika pobačaja. Oni traže da i ta nužna cjepiva budu, poput ostalih, proizvedena na moralno nekompromi- tiran način. Debi Vinnedge, izvršna direktorica grupe Djeca Božja za život (Children of God for Life), koja se protivi upotrebi fetalnih stanični linija u proizvodnji cjepiva, 2003. godine zatražila je od Vatikana i službeni stav o

46 Usp.: M. WADMAN, „Medical research: Cell division“, 425. 47 Usp.: Bo MA i dr., „Characteristics and viral propagation properties of a new human diploid cell line, walvax-2, and its suitability as a candidate cell substrate for vaccine production“, 4. 48 Usp.: NATIONAL CATHOLIC BIOETHICS CENTER, „FAQ: on the Use of Vacci- nes“. Popis svih fetalnih linija, zajedno s specifikacijom spola i vremena trudnoće fetusa čije su stanice tada korištene, dostupan je na web stranici Children of God for Life (Djeca Božja za život). Vidi: CHILDREN OF GOD FOR LIFE, „Aborted Fetal Material Used in Vaccines and Medicines“, https://cogforlife.org/wp-content/ uploads/AbortedFetalCellLines.pdf, (24. 10. 2020).

419 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 tome mogu li katolici primati cjepiva izrađena od stanica pobačenih fetusa. Odgovor je dobila tek nakon dvije godine kada je Papinska Akademija za život dala izjavu na tu problematiku.49 Papinska je Akademija odgovor ponudila u obliku deklaracije, smještajući ga u širi kontekst onoga što se u moralnoj teologiji pojavljuje pod imenom suradnje sa zlom. U toj Deklaraciji naglašava se kako je odgovornost u suradnji u zlu onih koji koriste ta cjepiva iz zdravstvenih razloga, manja od odgovornosti onih koji ih pripremaju, omogućavaju i distribuiraju. Isključuje se, dakle, bilo kakva formalna suradnja u zlu (svjesni i željeni pristanak na zlo pobačaja) krajnjih korisnika cjepiva, premda im se pripisuje određen stupanj odgovornosti u materijalnoj suradnji (po- moć pri ostvarenju zla, katolicima isto tako moralno nedopuštena kada je izbježiva). Upravo iz razloga materijalne suradnje u zlu, Deklaracija ističe kako vjernicima ostaje ozbiljna i stroga moralna dužnost vršenja pritiska na zakonodavce, farmaceutske tvrtke i sve druge aktere upletene u razvoj cjepiva, kako bi oni proizvodili alternativna cjepiva, ona koja neće biti moralno upitna i stoga dovesti korisnike pred nimalo jednostavan izbor: ili necijepljenje ili djelovanje protiv vlastite savjesti.50 Isto ponavlja i američ- ki Nacionalni katolički bioetički centar, naglašavajući i potrebu apeliranja na katoličke biskupije i biskupe a kako bi oni razgovarali o toj temi s ka- toličkim institucijama u svojoj jurisdikciji. Osim toga ističe se da vjernici moraju pitati svoje liječnike o sastavu određenih cjepiva te, ukoliko su ona moralno upitna, zahtijevati alternativna ako postoje.51 Zaključno, stav Crkve je da je moralno dopušteno koristiti cjepiva izrađena od fetalnih sta- ničnih linija onda kada za to postoji razmjerno ozbiljan razlog i kada nema druge alternative. Razmjerno ozbiljan razlog su rizici za osobno i javno zdravlje, posebno roditeljska dužnost brige za zdravlje vlastite djece, ali i za zdravlje čovječanstva općenito.52

49 Usp.: M. WADMAN, „Medical research: Cell division“, 425. 50 Usp.: PONTIFICIA ACADEMIA PRO VITA, „Dichiarazione: Riflessioni morali circa i vaccini preparati a partire da cellule provenienti da feti umani abortiti“, 5. Po- trebno je naglasiti da se osvrt Deklaracije odnosi samo na dvije stanične linije koje se koriste u izradi cjepiva, WI-38 i MRC-5. Otale stanične linije, prema Deklaraciji, ne koriste se u cjepivima nego su za neke druge farmaceutske potrebe. Usp.: PON- TIFICIA ACADEMIA PRO VITA, „Dichiarazione: Riflessioni morali circa i vaccini preparati a partire da cellule provenienti da feti umani abortiti“, 2. 51 Usp.: NATIONAL CATHOLIC BIOETHICS CENTER, „FAQ: on the Use of Vaccines“. 52 Usp.: PONTIFICIA ACADEMIA PRO VITA, „Dichiarazione: Riflessioni morali circa i vaccini preparati a partire da cellule provenienti da feti umani abortiti“;

420 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Kako to pojedini glasovi prenose, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, istraživačke skupine širom svijeta rade na razvoju više od 130 cjepiva protiv Covida-19. Barem pet od njih koristi jednu od dvije ljudske fetalne stanične linije: HEK-293 (stanična linija izvedenu iz bubrega fetusa pobačenog 1972. godine), i PER-C6 (stanična linija razvijena iz bubrega fetusa starog pobačenog 1985.) koja je u vlasništvu Janssena, podružnice Johnson & Johnson.53 Među tim cijepivima u pripremi ističu se ona koja proizvode farmaceutske tvrtke Moderna, Johnson & Johnson (primatelj javnih sredstava za istraživanja protiv Covida-19 ), kao i AstraZeneca u suradnji sa Sveučilištem Oxford. Upravo je za ovo Oxfordsko cjepivo tvrtke AstraZeneca najnovija vijest (26. 10. 2020.), da su prvi rezultati tog cjepiva pokazali snažnu imunološku reakciju kod starijih, odnosno stvaranje antitijela koja sugeriraju da postoji mogućnost da stariji ljudi budu pošteđeni bolesti ili pak smrti od posljedica koronavirusa.54 Novije izjave Crkvenog vodstva podržavaju i hvale napore znanstvene zajednice u proizvodnji cjepiva protiv Covida-19, te ujedno tim izjavama pokušavaju ozdraviti druge oblike virusa društvene nepravde, upo- zoravajući na mogućnost zlouporabe oko raspodjele cjepiva. Upravo zato papa Franjo upozorava da treba djelovati odmah da bi se promijenio ovaj svijet koji je nepravedan prema siromašnima i najranjivijima. Potrebno je djelovati odmah kako bi se promijenile bolesne društvene strukture jer postoji opasnost da se pronalaskom cjepiva protiv Covida-19, pruži prednost najbogatijima kao i ekonomskom profitu.55 Istu je misao potvrdila i radna grupa Vijeća biskupskih konferencija zemalja Europske unije (COMECE) koja, ističući da podržava napore Europske strategije za razvoj cjepiva protiv Covida-19, precizirajući da cjepivo mora biti dostupno svima, posebno

NATIONAL CATHOLIC BIOETHICS CENTER, „FAQ: on the Use of Vaccines“; PONTIFICIA ACCADEMIA PER LA VITA, „Nota circa l’uso dei vaccini“. 53 Usp.: M. WADMAN, „COVID-19 Vaccines that use human fetal cells draw fire Abortion opponents urge United States and Canada to avoid ‘ethically-tainted’ cell lines“. 54 Usp.: A. B. „Prvi rezultati Oxfordove vakcine protiv korone pokazali snažnu imu- nološku reakciju kod starijih“ 26.10.2020., https://www.klix.ba/vijesti/svijet/prvi- rezultati-oxfordove-vakcine-protiv-korone-pokazali-snaznu-imunolosku-reakciju- kod-starijih/201026025 (26. 10. 2020.). 55 Usp.: Alessandro DI BUSSOLO – Ariana ANIĆ, „Papa Franjo: Cjepivo protiv koronavirusa treba biti za sve ljude, a posebno za najsiromašnije“, 19. 8. 2020., https://www.vati- cannews.va/hr/papa/news/2020-08/papa-franjo-opca-audijencija-kateheza-cjepivo- covid-19-siromasni.html (26. 10. 2020.).

421 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 starijim osobama, bolesnicima i zdravstvenim djelatnicima.56 Ista vijest objavljena na engleskom jeziku naglašava etičku isprav- nost budućih cjepiva, ističući kako trebaju biti „etički proizvedena (i) dostupna, pristupačna i prihvatljiva posebno za starije ljude, bolesne osobe i zdravstvene radnike“57. U Europskoj strategiji o proizvodnji cjepiva naglašava se da se radi na osiguranju pristupa sigurnim cjepivima širom Europe jer je, ističe se, sigurno i djelotvorno cjepivo najbolji pokušaj po- bijede koronavirusa i povratak u normalan i održiv život. Zbog čega je ubrzanje razvoja, proizvodnje i uvođenja cjepiva protiv Covida-19, jedna od glavnih akcijskih točaka potrebnih Europi za prevladavanje pandemije koronavirusa. Istovremeno se radi na kampanji za pripremu cijepljenja, kako bi se bilo spremno na brzo uvođenje cijepljenja onda kada se dođe do sigurnog i učinkovitog cjepiva, kao i izgradnju povjerenja građana u njegovu sigurnost i djelotvornost, jer „cjepiva neće spasiti živote, ali cijepljenje hoće“.58 Ako ova nastojanja Europske strategije, pridružimo prije iznese- nim podatcima, čini se zbilja malo vjerojatnim da će ijedno cjepivo koje će među prvima doći na tržište, biti etički i moralno neokaljano, odnosno da neće uključiti fetalne stanične linije na bilo kojoj osnovi. Imamo li u vidu inzistiranje na što bržoj proizvodnji sigurnog i učinkovitog cjepiva, nekako se logički nameće zaključak da se ono radi na bazi provjerenog i provjerljivog materija kao što su fetalne stanične linije. Za cjepiva koja ne uključuju te stanične linije vjerojatno bi trebalo daleko više vremena (uz sve ostalo) a vrijeme je, čini se, ključno u ovoj borbi protiv virusa koji se, barem za sada, pokazuje moćnijim čak i od svakog ljudskog opreza i napora, što spominjanje ljudske opuštenosti i neodgovornosti čini suvišnim čak i kritizirati. Možemo zaključiti da spomenuta zalaganja za etički neokaljana cjepiva, imaju svoje uporište u deklaraciji Papinske Akademije za život, ali i u širem nauku Crkve koji se suprotstavlja korištenju ljudskih bića kao

56 Usp.: J. Vr., „Biskupi traže dostupnost budućega cjepiva rizičnim skupinama“, 23. 10. 2020., https://www.nedjelja.ba/hr/vijesti/svijet/biskupi-traze-dostupnost-budu- cega-cjepiva-rizicnim-skupinama/17929 (24. 10. 2020.). 57 Usp.: DIE KATHOLISCHE KIRCHE IN DER EUROPÄISCHEN UNION, „CO- MECE on Covid-19 vaccines: 'vulnerable people and health workers should come first'“, 22. 10. 2020., http://www.comece.eu/comece-on-covid-19-vaccines-vulnerable-people-and-health-workers-should-come-first (26. 10. 2020.). 58 Usp.: EUROPEAN COMMISSION, „Coronavirus: Commission lists key steps for effective vaccination strategies and vaccines deployment“, 15. 10. 2020., https:// ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/ip_20_1903 (26. 10. 2020.).

422 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) rezervoara biološkog materijala za različita znanstvena istraživanja, koliko god njihov cilj bio u sebi plemenit i opravdan59. Stoga, vjerska je dužnost, ako ne već i civilna obveza, suprotstavljati se nemoralnim praksama i in- strumentalizaciji nevinih života, što je biskup Joseph Edward Strickland izjavio na kategoričan način: „Ako se cjepivo za ovaj virus može dobiti samo dijelovima pobačene bebe, tada ću ga odbiti. Da bih živio, neću ubi- jati djecu.“60 U uvodu je rečeno da su i vjerski poglavari Amerike i Australije, kao i niz civilnih pokreta, različitih aktivista i crkvenih organizacija, uputili pisma Stephenu M. Hahnu, povjereniku američke Agencije za hranu i lijekove, administraciji predsjednika Donalda Trumpa, kao i premijeru Australije Scottu Morrisonu u kojemu traže da buduće cjepivo protiv Co- vida-19, bude u skladu s etičkim i znanstvenim principima te da u sebi ne smije sadržavati fetalne stanice (odnosno stanice namjerno pobačenih beba). U pismu se zahtijeva poštivanje temeljnog moralnog a i humanog principa po kojemu je ljudski život svet i nikad ga ne treba iskorištava- ti. Naglašava se kako bi moralna dvojbenost cjepiva koje sadrži fetalne stanične linije, veliki dio stanovništva doveo pred nimalo zahvalan izbor između cijepljenja i vlastite savjesti, jer korištenje tih cjepiva na izvjestan način korisnike čini suučesnicima u moralnom zlu. Dakle, inzistiranja na moralno i etički neokaljanim cjepivima protiv Covida-19, jasna su, nedvojbena i prilično snažna, no ipak ne daju konkretan odgovor što bi vjernici trebali uraditi ukoliko cjepivo protiv Covi- da-19 bude izrađeno na bazi fetalne stanične linije. No, slijedeći smjernice Papinske akademije za život i dosadašnju praksu uporabe takvih cjepiva, ne bude li alternative za cjepivo protiv covida-19 od onoga izrađenog na bazi fetalnih staničnih linija, čini se da će biti moralno dopušteno primiti ga. Razlozi su oni koje i sama Akademija za život navodi: i dalje nema formalne suradnje u zlu (slobodnog pristanka za zlo), materijalna suradnja (pomoć u ostvarenju zla) ako i postoji to je ona nužna na koju se radi nesa- vršenosti svijeta mora pristati jer ju se, na koncu, ne može izbjeći; i dalje postoji razmjerno težak i ozbiljan razlog za to korištenje, odnosno zaštita

59 Usp.: ZBOR ZA NAUK VJERE, Donum Vitae. Dar života. Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovori na neka aktualna pitanja (Zagreb: Kršćanska sadašnjost,1997.), 5-6; CONGREGAZIONE PER LA DOTTRI- NA DELLA FEDE, Istruzione Dignitas Personae su alcune questioni di bioetica, (2008.), http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_ cfaith_doc_20081208_dignitas-personae_it.html (1. 11. 2020.), br. 34-35. 60 M. RAGAZZI, „Un vaccino anti-COVID-19 sviluppato su cellule di bambini abortiti?“

423 Zorica MAROS, „Stav Crkve o korištenju fetalnih staničnih linija u izradi virusnih cjepiva“, 404-425 građana, nužna funkcionalnost javnog zdravstva i kompletnog društveno- psihološkog kolapsa, usudili bismo se koristiti te radikalne izraze, izazva- nog koronakrizom.

Zaključak

Pandemija izazvana Covidom-19, konkretno rasprava o eventual- nom cjepivu protiv njega, pokrenula je staru raspravu o korištenju fetalnih staničnih linija u proizvodnji cjepiva. Želeći približiti razloge te rasprave, članak ju je smjestio u kontekst kratkog povijesnog razvoja cjepiva. Na- cionalne politike cijepljenja populacije spasile su milijune ljudi od morbiditeta i mortaliteta uzrokovanog virusnim oboljenjima. Iako sama cjepiva nisu jedina zaslužna za smanjenost smrtnosti i poboljšanje kvalitete živo- ta, ipak je njihov doprinos neosporiv. U samim početcima izrade cjepiva koristila se kultura stanica uzeta iz životinjskog tkiva, no s vremenom su se pokazali mnogi nedostatci i problemi povezani s praksom korištenja te kulture. Prisutnost egzogenih i endogenih agenasa, od kojih su neki bili smrtonosni za ljude, bili su jedan od razloga stvaranju stanične kulture uzete iz ljudskog tkiva (fetusa) iz koje su onda izvedene fetalne stanične linije za uzgoj virusa koji će se koristiti u virusnim atenuiranim cjepivima. Te su fetalne stanične linije pokazale brojne prednosti u odnosu na stanič- ne kulture životinjskog podrijetla, te su cjepiva izrađena od njih imunizira- la, a s time spasila i zaštitila, milijune ljudi širem cijelog svijeta. Budući da se do fetalne stanične kulture došlo (i dolazi) putem elektivnih pobačaja, ta su cjepiva izazvala, i još uvijek izazivaju, brojna i nimalo jednostavna pitanja i problematiku. Naime, čine li ta cjepiva njihove korisnike suučesnicima u zlu pobačaja? Papinska Akademija za život dala je odgovor u obliku Deklaracije u kojoj se ističe da krajnji korisnici cjepiva formalno ne surađuju u zlu pobačaja, premda postoji dalja materijalna suradnja. Budući da su katolici pozvani izbjeći i materijalnu suradnju sa zlom (kad god je to moguće), Deklaracija ističe strogu dužnost korište- nja alternativnih cjepiva, onda kada ona postoje. No u slučaju da ih nema, Deklaracija smatra moralno dopuštenim koristiti cjepiva na bazi fetalnih stanični linija kada za to postoji opravdan proporcionalan razlog, odnosno teški rizik po zdravlje djece i općenito zdravlje cijele populacije. Mnogi su se vjerski poglavari, vjerska udruženja a i civilne organizacije i aktivisti, već pisanim putem oglasili u svezi eventualnog cjepiva protiv Covida-19. U svom obraćanju zahtijevaju da cjepivo bude izrađeno poštujući temeljne humane principe, odnosno poštujući dostojanstvo čo-

424 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) vjeka. Oni zahtijevaju izradu cjepiva koje neće sadržavati fetalne stanične linije, no nema se konkretnog stava što se treba učiniti ako buduće cjepivo protiv Covida-19 bude na bazi fetalnih stanični linija. Kako je malo vjerojatno da će i jedno cjepivo koje među prvima dođe na tržište biti etički i moralno neokaljano, odnosno da neće uključivati fetalne stanične linije, ostaje još za vidjeti kakav će biti konkretni odgovor Crkve kada se to cjepivo pojavi, budući da se stav spomenute Deklaracije odnosi na točno određena cjepiva i precizirane stanične linije i budući da se još uvijek ipak nema apsolutne sigurnosti hoće li cjepivo protiv Covida-19 biti uopće izra- đeno na bazi fetalnih stanični linija.

THE CHURCH'S STANCE TOWARDS THE USE OF FETAL STEM CELLS IN THE MAKING OF VIRAL VACCINES

Summary

In the current Covid-19 pandemic, a familiar theme has resurfaced, namely the use of human diploid stem cells in the manufacture of vaccines. For the purposes of this article, the terminology used is fetal stem cells. After a broad discussion offering some insights on the current pandemic situation, the article discusses vaccines in general with a view to providing the rationale behind the issue of fetal stem cells. It does not take a position for or against vaccination; rather it starts from the premise that vaccines are a health benefit. The article then briefly reviews the historical development of viral vaccines, and deficiencies in the use of primary cells of animal origin, which are one of the reasons for the introduction of fetal stem cells as biological material for making viral vaccines. As the use of fetal stem cells has a further association with elective abortion, end users of the vaccine might be viewed as having become accomplices in abortion. The article ultimately arrives at a Catholic position on the permissibility of using vaccines made with the use of fetal stem cells. Key words: Covid-19, vaccines, fetal stem cells, WI-38

Translation: Darko Tomašević and Kevin Sullivan

425 UDK: 016:930.85 027.7(497.6 Sarajevo) Pregledni rad Primljeno: lipanj 2020.

Milenko KREŠIĆ Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu J. Stadlera 5 BiH – 71 000 Sarajevo [email protected]

POVIJESNO-KULTURNA KNJIŽNA GRAĐA U KNJIŽNICI KATOLIČKOG BOGOSLOVNOG FAKULTETA U SARAJEVU

Sažetak:

Uz uvod, u kojem se donosi kratak prikaz povijesti knjižnice KBF-a u Sarajevu i njezina knjižnog blaga, autor u radu opisuje ciljeve i ishode projekta „Povijesno-kulturna ostavština na vjerskim učilištima u Bosni i Hercegovini“ koji je financijski pomoglo Ministarstvo obrazovanja i znanosti FBiH. Projekt je trajao godinu dana, od siječnja 2019. do siječnja 2020. Kroz projekt je prikupljena, klasificirana i analitički obrađena knjižna građa povezana s povijesno-kulturnom tematikom u knjižnici KBF-a te obrađena u sustavu COBISS. Posebna pozornost obraćena je starijoj i rijetkoj periodici. U prilogu rada donesen je popis starije i rijetke periodike te popis dijela selektivne građe do koje se došlo pretraživanjem tematskih cjelina (ključnih riječi): baština, ostavština i kultura u kontekstu povijesnih istraživanja nakon što je građa obrađena u sustavu COBISS. Ključne riječi: Projekt, povijesno-kulturna ostavština, periodika, knjižnica, Katolički bogoslovni fakultet, COBISS.

Uvod

Već prvi pogled u depoe knjižnice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu daje dojam da ova knjižnica čuva bogatu povijesno-kulturnu knjižnu baštinu. Pogleda li se u njezinu povijest, to postaje i razumljivo. Knjižnica je osnovana 1893. zajedno s najstarijom visokoškolskom usta- novom u Bosni i Hercegovini kojoj je bila na usluzi, Vrhbosanskim velikim sjemeništem, pretečom današnjeg Katoličkog bogoslovnog fakulteta.

426 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Vrhbosansko veliko sjemenište djelovalo je u kontinuitetu od 1893. do 1945. Godine 1946. nasilno su ga zatvorile ondašnje komunističke vlasti te su veći dio njegove imovine oduzele i nacionalizirale. Nasilni prekid trajao je do 1969. kada je Vrhbosanska nadbiskupija otkupila svoju imovinu i ponovno je vratila svojoj temeljnoj svrsi – odgoju i obrazovanju katoličkih svećenika – te također od vremena demokratskih promjena početkom 90- ih godina prošlog stoljeća – odgoju i obrazovanju katoličkih laika. Sudbinu Vrhbosanskog velikog sjemeništa pratila je i njegova knji- žica. Od 1893. do 1945., u vrijeme kad je knjižnica neometano i u kontinuitetu radila, prikupljen je vrlo vrijedan i brojan knjižni fond. Računa se da je pred početak Drugog svjetskog rata „na temelju vrlo oskudnog arhivskog materijala i uz sačuvan inventar, […] mogla imati oko 13. 000 svezaka i oko 400 naslova strane i oko 200 naslova domaće periodike, među kojima je veći broj kompleta starijih godišta bosansko-hercegovač- kih izdanja“.1 S nabavkom knjiga, prestalo se u vremenu od 1945. do 1969. kad je, kao što je već rečeno, Vrhbosansko veliko sjemenište bilo zatvoreno, međutim njegovim ponovnim otvaranjem 1969. knjižni fond knjižnice počinje se ponovno obogaćivati nabavkom raznih kako domaćih, tako i stranih, naslova. Osim nabavkom, knjižni fond je također uvećan ostav- štinama pokojnih profesora te dolaskom u posjed vrijednog fonda knjiga Nadbiskupskog sjemeništa i Gimnazije u Travniku koji je 1945. bio otuđen, a koji se nalazio u knjižnici Filozofskog fakulteta u Sarajevu.2 U knjižnici se 1993. nalazilo „blizu 50 000 knjiga i oko 200 naslova doma- ćih i stranih časopisa, od kojih su neki odavno prestali izlaziti“.3 Prema podacima iz 2013. knjižnica Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu

1 Ivan ĆORUŠA, „Knjižnica Vrhbosanske bogoslovije“, Pero SUDAR – Franjo TOPIĆ – Tomo VUKŠIĆ (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990. Zbornik radova znanstvenoga simpozija održanog u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. prigodom obilježavanja stote obljetnice postojanja Bogoslovije (Sarajevo-Bol: Vrhbosanska visoka teološka škola, 1993.) 352-353. O povijesti knjižnice također pogledati: Drago ŽUPARIĆ, „Knjižnica Vrhbosanske katoličke teologije“, Vrhbosnensia 9 (2005.), 343-354; Mario BERNARDIĆ – Irena PEJIĆ, „Knjižnica katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, Bosniaca 18 (2013.), 43-49. Posljednji autori, u svojim se radovima o knjižnici do 1993., uglavnom oslanjaju na Ćorušin rad te donose novitete o radu knjižnice, odnosno o sređivanju knjižne građe do godine objavljivanja njihova rada. 2 I. ĆORUŠA, „Knjižnica Vrhbosanske bogoslovije“, 354-355. 3 I. ĆORUŠA, „Knjižnica Vrhbosanske bogoslovije“, 356.

427 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456 brojila je „oko 70 000 knjižnih jedinica, uključujući i duplikate“.4 Nemali dio ovoga knjižnog blaga, kao što će dolje biti prikazano, ima poveznicu s povijesno-kulturnom ostavštinom.

1. Projekt „Povijesno-kulturna ostavština na vjerskim učilištima u Bosni i Hercegovini“ i njegovi ciljevi

U vrijeme općemrežne povezanosti, digitalizacije, velike mobilno- sti istraživača i studenata te sve većeg interesa za interdisciplinarni studij i istraživanje s ciljem kako bi povijesno-kulturno blago knjižnice KBF-a bilo vidljivije i dostupnije Katolički Bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu prijavio je na natječaj Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti za financiranje/sufinanciranje znanstveno-istraživačkih i istraživač- ko-razvojnih projekata u FBiH 2018. projekt „Povijesno-kulturna ostav- ština na vjerskim učilištima u Bosni i Hercegovini“. Projekt je odobren u studenom iste godine. Voditelj projekta bio je izv. prof. dr. sc. Milenko Krešić, predstojnik katedre Crkvene povijesti na KBF-u u Sarajevu. Istra- živač na projektu bila je mr. theol. Nikolina Cvitanović. Projekt je trajao 12 mjeseci. Počeo je u siječnju 2019. i završio u siječnju 2020. Veliku pomoć u provedbi projekta kako voditelju, tako i istaživačici pružila je voditeljica knjižnice mr. bibliotečnih znanosti Irena Pejić. Ciljevi projekta bili su: - Srediti i klasificirati povijesno-kulturno blago koje se nalazi u knjižnici KBF-a u Sarajevu kako bi ono, kao što je već rečeno, postalo vidljivo i dostupno zainteresiranim studentima i istraživa- čima bilo iz zemlje, bilo iz inozemstva. - Analizirati dostupne kataloge drugih teoloških učilišta u BiH i Re- publici Hrvatskoj kako bi se stekla cjelovita slika dostupne povijesno-kulturne građe za sve oblike istraživanja. - Obraditi u sustavu COBISS (Kooperativni online bibliografski si- stem i servisi) sređenu i klasificiranu građu koja se nalazi u knjiž- nici KBF-a i tako omogućiti istraživanja i svestran pristup spomenutoj građi studentima i znanstvenicima iz cijelog svijeta, odnosno ukloniti prostorno-vremenske granice koje često znaju stvoriti veliku prepreku studentu u njegovu proučavanju i znanstveniku u njegovu istraživanju.

4 M. BERNARDIĆ – I. PEJIĆ, „Knjižnica katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 45.

428 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

2. Ishodi projekta

Knjižnica KBF-a Univerziteta u Sarajevu ima 8 depoa. Povijesno- kulturna građa, koja je bila predmet projekta, nalazi se u 4 depoa koje zauzima ne u potpunosti, ali pretežito.

2.1. Knjižna građa opće, nacionalne i crkvene povijesti u knjižnici KBF-a u Sarajevu

U depou 2 (D2) nalazi se građa koja je klasificirana kao opća i nacionalna povijest. Od spomenute građe uspjelo se, kroz projekt, obraditi u sustavu COBISS 2196 primjeraka. Od toga postoji 13 primjerka iz 18., 350 iz 19., 1417 iz 20. i 416 iz 21. stoljeća. Što se tiče jezične zastupljenosti građe, ona se nakon obrade ipak ne može iznijeti sa 100% sigurnošću jer postoje primjerci koji su dvojezični ili višejezični. Ipak, približna zastupljenost, koja ne odstupa puno od potpune, bila bi ova: 853 primjerka na hrvatskom, 786 na njemačkom, 336 na srpskom, 147 na bosanskom i 77 na engleskom jeziku. U istom D2 depou smješteni su primjerci srodnih grana kao što su: umjetnost, književnost i životopisi. Kroz projekt je obrađeno u sustavu COBISS 137 primjeraka s područja umjetnosti, 511 s područja književno- sti i 282 primjerka označena kao životopis. Kako je KBF UNSA crkveno učilište na kojem je jedan od obvezat- nih predmeta Crkvena povijest, razumljivo je da se u knjižnici KBF nalazi popriličan broj knjižnih primjeraka koji se odnose na Crkvenu povijest. Ti su primjerci, zbog specifičnog položaja Crkvene povijesti na katoličkim učilištima gdje se ona izučava kao teološka disciplina, uz uvažavanje svih metoda povijesnih znanosti, smješteni u poseban odjeljak. Tako se sada, nakon provedenog projekta, knjižna građa koja se odnosi na Crkvenu povijest nalazi u depou 5 (D5) knjižnice KBF-a. Kroz projekt je obrađeno u sustavu COBISS 1085 knjižnih primjeraka s područja Crkvene povijesti. Jezična zastupljenost primjeraka, koja je kao što je gore već navedeno pri- bližna, bila bi: 706 primjeraka na hrvatskom, 204 na njemačkom, 42 na srpskom i 9 na bosanskom jeziku. Tijekom provedbe projekta u fazi prikupljanja i razvrstavanja te analitičke obrade građe pronađeni su neki vrijedni stari naslovi. U procesu obrade u sustavu COBISS, 13 primjeraka iz ove građe je obrađeno, ali se s obradom prekinulo jer se zaključilo da bi spomenute rijetke knjige, prije nego što se ponude javnosti trebalo konzervirati i prezervirati. Knji- ge, koje su pronađene, izdvojene su i priključene odjeljku knjižnice koji

429 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456 je naslovljen „Rariteti“, a koji broji oko 240 primjeraka. To su uglavnom knjige koje su objavljene u vremenskom rasponu od 16. do 19. stoljeća na latinskom, talijanskom, njemačkom i starohrvatskom jeziku. Nakon kon- zervacije i prezervacije tih knjiga, što bi trebao biti jedan poseban projekt, detaljnijom analizom dosadašnje obrađene građe mogla bi se možda pro- naći još pokoja knjiga koja bi se mogla svrstati u tu kategoriju. Gore iznesena analiza odnosi se samo na obrađenu knjižnu građu. Knjižnica KBF-a posjeduje još povijesno-kulturne građe koja projektom nije mogla biti obuhvaćena te će morati pričekati bolja vremena i druge projekte kako bi se obradila u sustavu COBISS. Tijekom obrade građe u sustavu COBISS prioritet je bila vrsta građe koja je prema dosadašnjem iskustvu i praksi rada knjižnice najviše tražena bilo od studenata, bilo vanjskih istraživača.

2.2. Periodika

Tijekom izvedbe projekta posebna pozornost stavljena je na pe- riodiku. Naime, knjižnica KBF-a koja egzistira više od stoljeća ima bogatu periodičku građu koja predstavlja vrlo vrijedan izvor za istraživače na području povijesno-kulturne baštine. Kako se starija periodička građa vrlo rijetko nalazi u sustavima poput sustava COBISS, bila nam je namjera kroz projekt ponuditi studentima i znanstvenicima istraživačima barem okvirno što se sve od starije periodičke građe može naći u knjižnici KBF- a. Razvrstavanje periodičke građe išlo je nauštrb posla oko obrade knjiga u sustavu COBBIS, ali se to smatralo korisnijim jer će ovaj rad s popisom odabrane periodike preko časopisa Vrhbosnensia biti dostupan istraživači- ma ne samo u tiskanom nego i u elektroničkom izdanju. Kako pojedini naslovi periodike u knjižnici KBF-a nisu potpuni, u svrhu popunjavanja periodičke povijesne građe korištena je, što je navedeno u ciljevima projekta, analiza periodičke građe na drugim vjerskim učilištima kako bi se primjerci koji nedostaju mogli pribaviti knjižnom razmjenom ili na neki drugi način. Periodika je, tijekom prikupljanja, razvrstavanja i analitičke obrade smještena u depoe 7 i 8 knjižnice KBF-a (D7 i D8), s time da se tekući naslovi, odnosno naslovi koji još izlaze, mogu naći u D7, a u D8 se nalaze domaći i inozemni naslovi koji su prestali s izlaženjem. U prilogu se donosi popis periodičke građe, uglavnom rijetke i starijeg datuma koja se ne može naći u digitalnom obliku,5 a za koju se

5 Neki naslovi koje posjeduje knjižnica KBF-a, poput Glasnika Zemaljskog muzeja

430 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) prosudilo da bi mogla biti zanimljiva krajnjim korisnicima, osobito znanstvenicima istraživačima. Pojedini naslovi su kompletni, ali postoje i oni od kojih se sačuvalo tek nekoliko primjeraka tako da će se studenti i znanstvenici istraživači za detaljnije informacije ipak morati obratiti knjižnici.

2.3. Kratak opis „selektivne“ bibliografije

Kroz projekt se obradilo u sustavu COBBIS 3281 knjižni primjerak koji se odnosi na opću, nacionalnu i crkvenu povijest. Nakon obrade u sustavu COBBIS pretraživanjem tematskih cjelina (ključnih riječi): bašti- na, ostavština i kultura u kontekstu povijesnih istraživanja dobilo se 1680 rezultata. Radi se o primjercima na 20-ak jezika. Najviše je zastupljen hrvatski jezik, pa potom njemački, srpski, engleski, bosanski, talijanski, francuski, itd… . Što se tiče pismene zastupljenosti, 1552 primjerka su na latinici i 128 na ćirilici. Kako se radi o velikom broju referencija i kako se sve referencije, bilo ove koje se odnose na pretraživane ključne riječi ili na cjelokupan unos, mogu naći u COBBIS-u te kako se rad i časopis ne bi previše opte- retili, izdvojeno je za prikaz „selektivne građe“ samo 209 primjeraka, i to naslova koji su u posljednjoj godini najčešće pretraživani.

Zaključak

Nakon provedenog projekta „Povijesno-kulturna ostavština na vjerskim učilištima u Bosni i Hercegovini“, koji se uglavnom provodio kroz razvrstavanje i obrađivanje povijesno-kulturne, knjižne građe u knjiž- nici KBF-a Univerziteta u Sarajevu, javnosti je, osobito onoj znanstvenoj, omogućen kroz sustav COBISS uvid u 2196 naslova s područja opće i nacionalne povijesti, 131 s područja umjetnosti, 511 s područja književnosti i 282 životopisa te 1085 naslova s područja crkvene povijesti. Tijekom provedbe projekta posebna pozornost bila je posvećena staroj i rijetkoj periodici, čiji se popis donosi u Prilogu 1., za koju se prosudilo da bi mogla biti zanimljiva i na ovaj način vidljiva istraživačima povijesno-kulturne baštine, kao i popis selektivne bibliografije s naslovima 209 primjeraka koji su u posljednjoj godini najčešće traženi.

BiH, Bogoslovske smotre, itd…, već su digitalizirani i lako su dostupni preko interneta.

431 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

Prilog 1.

Popis periodičke uglavnom rijetke i starije građe knjižnice KBF-a u Sarajevu

1. Acta Apostolicae Sedis. Commentarium officiale. 2. Acta Pontificia et Decreta ss. Romanorum Congregationum. 3. Acta Sanctae Sedis. In compendium opportune redacta et illustrata. 4. Alma Mater Croatica. Glasnik Društva za Strossmayerovo sveučilište u Zagrebu. 5. Almanach Catholique Français pour 1926. 6. Almanach der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften. 7. Archivium historiae pontificiae. 8. Balkan. Jedinstvu i bratskoj slozi. 9. Balkanstimmen (früher: Stimmen aus Bosnien): illustrierte Blätter in zwangloser Folge. 10. Behar: List za pouku i zabavu. 11. Bilten Udruženja katoličkih vjerskih službenika u SR Bosni i Her- cegovini. 12. Bog i Hrvati. Ilustrovani narodni kalendar sa poslovnim i zabavnim prilogom te šematizmom, sajmovnikom i adresarom za prostu godinu … . 13. Bogoljub. Crkveni list za Slovence. 14. Bogoslovski glasnik. Časopis za pravoslavnu bogoslovsku nauku i crkveni život. 15. Bosanski glasnik – Bosnischer Bote: opća priručna i adresna knjiga za Bosnu i Hercegovinu. 16. Bosanski prijatelj: časopis saderžavajući potrebite, koristne i za- bavne stvari. 17. Bosansko-hercegovački težak. Organ centralnog pčelarskog društva za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu i ostalih podružnica u zemlji. 18. Bosilje. Literarni listić učiteljskih pripravnica u Sarajevu. 19. Bošnjak: kalendar za godinu … . 20. Bratstvo. Knjige Društva Sv. Save. 21. Bulletino di archeologia e storia Dalmata. 22. Croatia sacra: arkiv za crkvenu povijest Hrvata. 23. Časopis za hrvatsku povijest. 24. Dabro-bosanski Istočnik. List za crkveno-prosvjetne potrebe srpsko-pravoslavnog sveštenstva u Bosni i Hercegovini.

432 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

25. Danica: kalendar i ljetopis Društva Svetojeronimovskoga za prostu godinu … . 26. Der kirchen Schmuck. Blätter des christlichen Kunstvereines der Diöcese Sackau. 27. Dobri pastir. Glasilo Udruženja katoličkih svećenika Narodne Re- publike Bosne i Hercegovine. 28. Dom i sviet. Ilustrovani list za zabavu, pouku i viesti. 29. Franjevački glasnik. Poučni i nabožni list. 30. Franjevački Vijesnik. 31. Gajret. Kalendar za god. 1939. 32. Glasnik biskupija bosanske i sriemske / kasnije: Vjesnik Đakovačke biskupije /. 33. Glasnik jugoslavenskih franjevaca. Poučni i religiozni list. 34. Glasnik Sv. Ante Padovanskog. Za hrvatski katolički puk. 35. Glasnik sv. Franje. Mjesečnik za katolički puk, napose za hrvatske trećorece. 36. Glasnik svetog Ćirila i Metoda. Glasilo Apoštolata sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. 37. Glasnik svetog Josipa: zabavno-poučni mjesečni list za puk katolički. 38. Godišnjak sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu za školske godine 1924./26 – 1928./29. 39. Historisches Jahrbuch. Münster. 40. Hrvatska prosvjeta. Mjesečnik za književnost, umjetnost i prosvjetu. 41. Hrvatska revija. 42. Hrvatska smotra. Nacionalni, socijalni mjesečnik. 43. Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu. Časopis namijenjen nauci i književnosti. 44. Hrvatska zajednica. Glasilo Hrvatske narodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu. List za prosvjetu i gospodarstvo. 45. Hrvatsko kolo. Naučno-književni i umjetnički zbornik. 46. Istina. Novine hrvatskom narodu za politiku, pouku i zabavu. 47. Istočnik: duhovni list za crkveno-prosvetne potrebe srpsko-pravoslavnog sveštenstva i narod u Bosni i Hercegovini. 48. Kalendar Dobri Pastir za godinu … . 49. Kalendar Družbe sv. Mohorja za navadno leto 1897.-1908. 50. Kalendar Gospine krunice za godinu … . 51. Kalendar Srca Isusova i Marijina za prostu godinu … . 52. Kalendar svetog Ante: za godinu… .

433 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

53. Katolički svijet. 54. Katolički tjednik. 55. Katoliški obzornik. 56. Književnik. Časopis za jezik i povijest hrvatsku i srbsku, i prirodne znanosti. 57. Kolo. Članci za literaturu, umětnost i narodni život. 58. Križ. 59. Križarska straža. Glasilo križarske organizacije. 60. Kršćanska obitelj. Poučni i zabavni list za hrvatski katolički puk. 61. La Civilità Cattolica. 62. Lički kalendar za prestupnu godinu 1940. 63. Luč. List hrvatskoga katoličkoga narodna đaštva. 64. Ljetopis i imenik književnog društva Sv. Jeronima u Zagrebu. 65. Mladost. Glasilo slovenskih orlov. Leto …. 66. Mladost. List za hrvatsku katoličku mladež. 67. Nada. List vanjskih đaka gimnazijalaca Travnik. 68. Napredak. Časopis za pedagogiju. 69. Napredak. Časopis za učitelje, uzgajatelje i sve prijatelje mladeži. 70. Napredak. Glasilo Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u Sa- rajevu. 71. Napredak. Hrvatski narodni kalendar za godinu … . 72. Napretkova božićna knjiga. 73. Napretkova uskrsna knjiga. 74. Narodno jedinstvo. Ilustrovani zvanični almanah – kalendar Drin- ske banovine. 75. Narodno jedinstvo. Zvanični kalendar (svih šest oblasti Bosne i Hercegovine). 76. Naša misao. Izdaju hrvatsko-slovenski franjevci. 77. Naše kolo. Hrvatski katolički almanah. 78. Nedjelja: Tjednik za katolike. 79. Nova et vetera. Revija za filosofsko-teološke i srodne nauke. 80. Nova revija. Vjeri i nauci. 81. Nova zora. Kalendar – Almanah. 82. Obitelj. Ilustrovani tjednik. 83. Omladina. List za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži. 84. Orientalia Christiana Analecta. 85. Orientalia Christiana Periodica: commentari de re orientali aetatis christianae sacra et profana editi cura et opera Pontificii Instituti Orientalium Studiorum.

434 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

86. Orlovska straža. Glasilo Hrvatskog orlovskog saveza. 87. Pobratim. Zabavni i poučni list za odrasliju mladež. 88. Pod zastavom Bezgrješne Djevice. Glasilo Marijinih Kongregacija. 89. Prosvjeta. List za zabavu, znanost i umjetnost. 90. Pučke novine. Časopis za gospodarstvo, obrt i narod. 91. Razgovor ugodni: kalendar za godinu… . 92. Registar – Indeks prosvetnog glasnika za 1932. god. 93. Revue d’histoire ecclesiastique. 94. Runolist. Kalendar. 95. Ružičnjak Sv. Franje Serafskoga. Nabožno-poučni mjesečni list za katolički puk, nasploh trećorednike. 96. Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gese- tze, Verordnungen und Normanweisungen. 97. Sammlung der Gesetze und Verordnungen für Bosnien und die Herzegovina - Sbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu. 98. Seljački kalendar za godinu… . 99. Serafinski Perivoj. Glasilo hrvatskih Franjevaca. 100. Serafinski perivoj. List za katoličku prosvjetu i zabavu. 101. Službeni glasnik kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu. 102. Spomenica. Kalendar grkokatolika Križevačke biskupije za godinu… . 103. Spomenik. (Regesta Fojnicensia. Acta turcica, bosnensia et latina). 104. Srce Isusovo. Službeni list za Nadbiskupiju Vrhbosansku. 105. Srpska Crkva. Časopis za crkveni život. 106. Srpski Sion. Zvaničan list za crkveno-avtonomne i jerarhijsko- crkvene stvari Srpske Pravoslavne Mitropolije Karlovačke. 107. Starinar. Organ Srpskog arheološkog društva. 108. Starohrvatska prosvjeta. Glasilo Hrvatskoga starinarskog družtva u Kninu. 109. Stimmen aus Bosnien. Illustrierte Blätter in zwangloser Folge. 110. Stopama otaca. Almanah herceg. franj. omladine. 111. Strossmayer. Koledar za god. 1907. 112. Svećenička zajednica. 113. Svetište Sv. Antuna. Vjesnik za gradnju crkve sv. Antuna u Zgrebu u spomen 700-godišnjice njegove blažene smrti. 114. Školski vjesnik. Stručni list Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. 115. Travničko smilje. Radovi i bilješke travničkih seminarista. 116. Vardar. Kalendar za prostu godinu…. . 117. Vedre hrvatske duše. Almanah hrvatskih katoličkih svećenika.

435 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

118. Veliki Ćiril-Metodski kalendar Bog i Hrvati sa poslovnim, zabavnim prilogom te šematizmom za prostu godinu 1909. 119. Viestnik Hrvatskog arkeologičkoga družtva. 120. Viestnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. 121. Viestnik Narodnoga zemaljskog muzeja u Zagrebu. 122. Vijenac. Zabavi i pouci. 123. Vitezić. Mjesečnik za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragis- tiku. 124. Vjerni drug. Zabavni i poučni list za trgovačku, obrtnu i opetovničku omladinu. 125. Vjesnik Marijinih Kongregacija. 126. Vjesnik počasne straže Presvetog Srca Isusova. 127. Voditelj bogoslovnih vedah. 128. Vrela i prinosi. Zbornik za povijest isusovačkoga reda u hrvatskim krajevima. 129. Vrhbosna. Katoličkoj prosvjeti. 130. Vrtić. Mjesečnik za dobru djecu. 131. Vzajemnost. Revija za duhovnike s prilogo „Praedicate“. 132. Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegovina. 133. Za vjeru i dom. List namijenjen katoličkomu ženskom obrazova- nom svijetu. 134. Zagrebački katolički list. 135. Zapisi. Časopis za nauku i književnost. 136. Zora. Glasilo katoliškoga jugoslovenskoga dijaštva. 137. Zrno. Književni kalendar 1919. 138. Zvonimir. Hrvatski ilustrovani kalendar. 139. Živila Hrvatska. Kalendar za hrvatski narod.

Prilog 2.

Popis selektivne bibliografije povijesno-kulturne ostavštine knjižnice KBF-a u Sarajevu

1. Adnan Silajdžić, Muslimani u traganju za identitetom, (Biblioteka Posebna izdanja), Sarajevo, Fakultet islamskih nauka, El-Kalem, 2006. [COBISS.BH-ID 14638342] 2. Aleksandra Đurić Bosnić, Kultura nacije: između krvi i tla, (Mag- istrat izdanja), (Editio Civitas, knj. 21), Sarajevo, University Press, 2016. [COBISS.BH-ID 22957830]

436 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

3. Alija Izetbegović, Islam between East and West, Washington, American Trust Publications, 1984. [COBISS.BH-ID 2743590] 4. Andrija Živković, Problem etičke kulture, (Savremena pitanja, sv. 26), Mostar, Hrvatska tiskara F. P., 1927. [COBISS.BH-ID 96817408] 5. Anto Orlovac, Učiteljica života: prilozi iz povijesti Katoličke crkve na području današnje Bosne i Hercegovine, (Biblioteka Radovi, knj. 7), Sarajevo, Vrhbosanska katolička teologija, 2004. [COBISS. BH-ID 13969158] 6. Antun Mahnić, O lijepoj umjetnosti: studije i eseji, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 2), Zagreb, Glas Kon- cila, 2006. [COBISS.BH-ID 1536171244] 7. Benediktinski samostan sv. Nikole u Trogiru: duhovnost i kultura u okrilju Virgines Dei: = spirituality and culture under the aegis of Virgines Dei: zbornik radova prigodom 950. obljetnice utemeljenja: = a collection of papers marking the 950th anniversary of its foundation, Trogir, Benediktinski samostan sv. Nikole, 2014. [CO- BISS.BH-ID 1536129260] 8. Carl Peez, Mostar i njegova kultura: slika jednog grada u Herce- govini, (Biblioteka Crkve na kamenu, knj. 72), Mostar, Crkva na kamenu, 2002. [COBISS.BH-ID 223858944] 9. Cvito Fisković, Spomenička baština Boke kotorske, (Redovita izdanja za članstvo, knj. 7), Zagreb, Matica hrvatska, 2004. [CO- BISS.BH-ID 125919500] 10. Damjan Damjanović, Majka Božja Kamenita: povijesni i opći prikaz Gospina svetišta u Kamenitim vratima u Zagrebu, (Biblioteka Nekad i sad, br. 4), Zagreb, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1981. [COBISS.BH-ID 6053379] 11. Dejan Đuričković, Bosanska vila 1885-1914. 2, Bibliografija, I, (Biblioteka Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine), Sarajevo, Sv- jetlost, 1975. [COBISS.BH-ID 1537268460] 12. Dejan Đuričković, Bosanska vila 1885-1914. 3, Bibliografija, II, (Biblioteka Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine), Sarajevo, Sv- jetlost, 1975. [COBISS.BH-ID 3037209]

437 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

13. Die Etrusker und Europa: Paris 1992, Berlin 1993: Altes Museum, Berlin, 28. 2. - 31. 5. 1993, [Milano], Fabbri, [1993]. [COBISS. BH-ID 748640] 14. Dirk Kinet, Ugarit - Geschichte und Kultur einer Stadt in der Um- welt des Alten Testamentes, (Stuttgarter Bibelstudien, 104), Stutt- gart, Katholisches Bibelwerk, 1981. [COBISS.BH-ID 3380483] 15. Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina: povjesno-kritička istraživanja. Sv. 3, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, Hrvatski povijesni institut, 1967. [COBISS.BH-ID 31629583] 16. Dominik Mandić, Franjevačka Bosna: razvoj i uprava Bosanske vikarije i Provincije: 1340-1735, (Opera, vol. 2), Rim, Hrvatski povijesni institut, 1968. [COBISS.BH-ID 512360678] 17. Dominik Mandić, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, (Hrvatske povjesnice), Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1990. [CO- BISS.BH-ID 1664262] 18. Dominik Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, (Posebna izdanja, sv. 1), Rim, Hrvatski povijesni institut, 1963. [COBISS.BH-ID 1536721644] 19. Donald De Marco, Benjamin D. Wiker, Arhitekti kulture smrti, (Biblioteka Uskličnik, 1), 2. izd., Split, Verbum, 2015. [COBISS. BH-ID 1536845036] 20. Donald De Marco, Benjamin Wiker, Arhitekti kulture smrti, (Biblioteka Tempus, 15), Split, Verbum, 2007. [COBISS.BH-ID 8938755] 21. Dragan Markovina, Povijest poraženih, (Magistrat izdanja), (Editio Civitas, knj. 22), Sarajevo, University Press, 2016. [COBISS.BH- ID 22964230] 22. Drago Ćepulić, Život i duh: studije i eseji, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 3), Zagreb, Glas Koncila, 2006. [COBISS.BH-ID 1536171756] 23. Dubravko Jelčić, Josip Pečarić, Povijesni prijepori, Zagreb, vlast. nakl., 2006. [COBISS.BH-ID 512602060] 24. Dušan Bilandžić, Povijest izbliza: memoarski zapisi 1945.-2005., (Biblioteka Liber memorabilium), Zagreb, Prometej, 2006. [CO- BISS.BH-ID 2131572]

438 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

25. Dušan Grabrijan, Juraj Neidhardt, Arhitektura Bosne i put u suvremeno, [Ljubljana], Državna založba Slovenije, 1957. [COBISS. BH-ID 8133433] 26. Đuro Basler, Franjevci na raskršću kultura i civilizacija: blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine: the treasures of the Franciscan monasteries of Bosnia and Herzegovina: MGC - Muze- jski prostor, Jezuitski trg 4, Zagreb, 6.10.1988-8.1.1989., Zagreb, MGC, 1988. [COBISS.BH-ID 7686656] 27. Eduard Kale, Uvod u znanost o kulturi, Zagreb, Školska knjiga, 1988. [COBISS.BH-ID 884482] 28. Emerik Gašić, Brevis conspectus historicus dioecesium Bosnien- sis-Diacovensis et Sirmiensis e fontibus historicis concinnatus cur- riculisque vitarum auctus, Essekini [i. e. Mursae (Osijek)], auctor, 1944. [COBISS.BH-ID 512957237] 29. Ferdo Rožić, Katolički kulturni putokazi: članci i govori, (Bibliote- ka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 15), Zagreb, Glas Koncila, 2011. [COBISS.BH-ID 1537735148] 30. Franc Grivec, Santi Cirillo e Metodio, apostoli degli slavi e compa- troni d’Europa, Roma, Accademia Teologica Slovena, 1984. [CO- BISS.BH-ID 1537506796] 31. Frano Piplović, Vrijeme loma: prilozi za povijest, Slavonski Brod, Posavska Hrvatska, Radio Brod, Publicum, Brodska kulturna baština, 2011. [COBISS.BH-ID 1536088300] 32. Frano Piplović, Živjeti u Slavonskom Brodu 1990.-1993., Slavon- ski Brod, Posavska Hrvatska, Radio Brod, Publicum, Brodska kulturna baština, 2006. [COBISS.BH-ID 1536463340] 33. Franjo Marić, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima, (Biblioteka Orijen- tacije, knj. 16), Zagreb, Katehetski salezijanski centar, 1998. [CO- BISS.BH-ID 97147648] 34. Franjo Šanjek, Dominikanci i Hrvati: osam stoljeća zajedništva: (13.-21. stoljeće), (Analecta Croatica christiana, sv. 39), (Domini- kanska baština, knj. 5), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, Dominikan- ska naklada Istina, 2008. [COBISS.BH-ID 4342362]

439 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

35. Hamdija Pozderac, Prilog proučavanju nacionalnih odnosa i socijalističkog zajedništva, Sarajevo, Svjetlost, 1978. [COBISS. BH-ID 6944262] 36. Herodotus, Povijest, (Grčki i rimski klasici, Sv. 4), 2. izd., Zagreb, Matica hrvatska, 2007. [COBISS.BH-ID 512856012] 37. Hrvatski narodni preporod: 1790-1848: Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, Zagreb, Povijesni muzej Hrvatske, [etc.], 1985. [COBISS. BH-ID 2082313] 38. Hrvatski povijesni atlas, (Niz posebnih izdanja), Zagreb, Lek- sikografski zavod „Miroslav Krleža“, 2003. [COBISS.BH-ID 128173824] 39. Hrvatsko-crnogorski dodiri / crnogorsko-hrvatski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja: zbornik radova, (Biblioteka Hrvatska povjesnica, Posebna izdanja, Zbornik radova), Zagreb, Hrvatski institut za povijest, Matica hrvatska, 2009. [COBISS.BH-ID 17124112] 40. Hrvoje Čapo, Povijest Požege i njezina stanovništva od 1910. do 1921., (Biblioteka Posegana, knj. 10), Jastrebarsko, Naklada Slap, 2009. [COBISS.BH-ID 1536136684] 41. Hrvoje Magazinović, Kroz jedno mučno stoljeće: sjećanja, Mil- waukee, Jadran, 2002. [COBISS.BH-ID 11512070] 42. Hrvoje Matković, Designirani hrvatski kralj Tomislav II.: vojvoda od Spoleta: povijest hrvatsko-taljanskih odnosa u prvoj polovici XX. st., (Biblioteka hrvatske povijesti), Zagreb, Naklada Pavičić, 2007. [COBISS.BH-ID 2509428] 43. Hrvoje Matković, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, Golden marketing-Tehnička knjiga, 2006. [COBISS.BH-ID 6202995] 44. Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne države Hrvatske, (Bibliote- ka hrvatske povijesti), 2., dopunjeno izd. s koloriranim prilogom Ikonografija, Zagreb, Naklada Pavičić, 2002. [COBISS.BH-ID 2980723] 45. Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima: (1856- 1878), (Biblioteka Kulturno nasljeđe), Sarajevo, „Veselin Masleša“, 1988. [COBISS.BH-ID 322823]

440 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

46. Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju: zbornik radova, (Posebna izdanja, knj. 8), Sarajevo, Institut za istoriju, 2011. [CO- BISS.BH-ID 19111686] 47. Ignacije Gavran, Putovi i putokazi (IV): niz članaka o našoj prošlosti, (Knjižnica Baština, knj. 10), Sarajevo, Zagreb, Svjetlo riječi, 2003. [COBISS.BH-ID 12583174] 48. Ignacije Gavran, Putovi i putokazi: niz članaka o našoj prošlosti, (Knjižnica Baština, knj. 1, 6, 7), Sarajevo, Livno, Svjetlo riječi, 1988. [COBISS.BH-ID 14083590] 49. Ignacije Gavran, Suputnici bosanske povijesti: sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca, (Knjižnica Baština, knj. 11), 2. prošireno izd., Sarajevo, Zagreb, Svjetlo riječi, 2007. [COBISS. BH-ID 15852550] 50. Ivan Alilović, Tragom hrvatske kulturne baštine u Hercegovini, Za- greb, Hrvatsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, I. Alilović, 1980. [COBISS.BH-ID 3105033] 51. Ivan Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata: etnogeneza i genetička otkrića, 2. izd., Split, Slobodna Dalmacija, 2005. [COBISS.BH-ID 512617158] 52. Ivan Krtalić, Hrvatske književne afere, (Kritika, kultura, komu- nikacija), Zagreb, „August Cesarec“, 1987. [COBISS.BH-ID 22077441]“ 53. Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima. Sv. 1, Opći povijesno-kulturni osvrt, Split, Benediktinski priorat, 1963. [COBISS.BH-ID 3689987] 54. Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima. Sv. 2, Benediktinci u Dalmaciji, Split, Benediktinski priorat, 1964. [COBISS.BH-ID 49358080] 55. Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima. Sv. 3, Split [i. e.] Tkon, Benediktinski priorat, 1965. [COBISS.BH- ID 3708675] 56. Ivan Peršić, Kroničarski spisi, Zagreb, Državni arhiv, Dom i svijet, Hrvatski institut za povijest, 2002. [COBISS.BH-ID 512926668]

441 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

57. Ivica Šarac, Kultura selektivnoga sjećanja: Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska: od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.), (Biblioteka Crkva na kamenu, knj. 128), Mostar, Crkva na kamenu, 2012. [COBISS.BH-ID 513048780] 58. Ivica Žižić, Slava križa: simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2017. [COBISS.BH-ID 1536687596] 59. Ivo Lendić, Katolicizam i kultura: eseji, članci i polemike, (Bib- lioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 8), Zagreb, Glas Koncila, 2008. [COBISS.BH-ID 1536171500] 60. J.-A. Mbembé, On the postcolony, (Studies on the history of soci- ety and culture, 41), Berkeley, University of California Press, 2001. [COBISS.BH-ID 827021] 61. Jacques Barzun, From dawn to decadence: 500 years of western cultural life: 1500 to the present, New York, HarperCollinsPublish- ers, 2000. [COBISS.BH-ID 1536961516] 62. Jacques Maritain, Religija i kultura, Zagreb, [s.n.], 1935. [COBISS. BH-ID 34353665] 63. Jacques Maritain, Religion et culture, Paris, Desclée de Brouwer & cie, 1930. [COBISS.BH-ID 1536601324] 64. James J. Sadkovich, Tuđman: prva politička biografija, (Biblioteka Večernji edicija), Zagreb, Večernji posebni proizvodi, 2010. [CO- BISS.BH-ID 2995316] 65. Jaroslav Pelikan, Isus kroz stoljeća: njegovo mjesto u povijesti kulture, (Zajednica izdanja Ranjeni labud, knj. 94), (Biblioteka Teološke teme, knj. 1), Mostar, ZIRAL, 1997. [COBISS.BH-ID 7667203] 66. Jaroslav Pelikan, Marija kroz stoljeća: njezino mjesto u povijesti kulture, (ZIRAL, knj. 114), (Biblioteka Teološke teme, knj 3), Mo- star, ZIRAL [i. e.] Zajednica izdanja Ranjeni labud, 1999. [CO- BISS.BH-ID 6602502] 67. Jasna Turkalj, Pravaški pokret 1878.-1887., (Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i studije, 3, 45), Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 2009. [COBISS.BH-ID 512940492]

442 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

68. Jay P. Dolan, In search of an American catholicism: a history of religion and culture in tension, Oxford [etc.], Oxford University Press, 2003. [COBISS.BH-ID 1538258156] 69. Jean Delumeau, Strah na Zapadu: (od XIV do XVIII) veka: opsed- nuti grad. I; II, (Biblioteka Theoria, 7/I; 7/II), Novi Sad, Književna zajednica Novog Sada [etc.], 1987. [COBISS.BH-ID 537871] 70. Johan Huizinga, U sjeni sutrašnjice: kriza suvremene kulture, (Kul- tura i priroda, sv. 1), Zagreb, Dubrava, 1944. [COBISS.BH-ID 99174663] 71. Josip Andrić, Hrvatstvo i katolička kulturna obnova: članci i studije, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 18), Za- greb, Glas Koncila, 2011. [COBISS.BH-ID 198144012] 72. Josip Bratulić, Stjepan Damjanović, Hrvatska pisana kultura: izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća. Sv. 1, VIII.-XVII. stoljeće, Križevci, Veda, 2005. [CO- BISS.BH-ID 3513015] 73. Josip Đurkan, Proštenište Predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu: povijesni prikaz, Ludbreg, Proštenište Predragocjene Krvi Isusove, 2011. [COBISS.BH-ID 1536616428] 74. Josip Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, (Kulturna baština), Zagreb, Globus, 1980. [COBISS.BH-ID 18139137] 75. Josip Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina. [Knj. 1], Zagreb, A. Velzek, 1939. [COBISS.BH-ID 1024445682] 76. Josip Lučić, Franjo Šanjek, Ljubomir Antić, Branko Vidaček, Ivan Bertić, Hrvatski povijesni zemljovidi, 6. izd., Zagreb, Školska knjiga, Školska kartografija, 1998. [COBISS.BH-ID 1024352242] 77. Joso Felicinović, Katolički socijalni aktivizam: članci, rasprave i predavanja, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 30), Zagreb, Glas Koncila, 2016. [COBISS.BH-ID 1536924908] 78. Jozo Ivičević, Iz novije hrvatske povijesti: jugoslavenstvo, pravaši, HSS, ustaški pokret, komunistički pokret, Hrvatsko proljeće, Croa- tia rediviva, Hrvatska danas, (Biblioteka Posebna izdanja), Zagreb, Matica Hrvatska, 2007 [i.e. 2008]. [COBISS.BH-ID 1100488798] 79. Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci. Sv. 1, Sarajevo, Prva hrvatska tiskara Kramarić i M. Raguz, 1912. [COBISS.BH-ID 10094854]

443 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

80. Julijan Jelenić, Kultura i bosanski Franjevci. Sv. 2, (1780.-1878.), Sarajevo, „Prva hrvatska tiskara“ Kramarić i M. Raguz, 1915. [CO- BISS.BH-ID 10097414] 81. Jure G. Krišto, Hrvatski katolički pokret: (1903.-1945.), (Bibliote- ka Hrvatska povjesnica, Posebna izdanja), Zagreb, Glas Koncila, Hrvatski institut za povijest, 2004. [COBISS.BH-ID 1745780] 82. Karl Marx, Klasne borbe u Francuskoj: 1848-1850, (Biblioteka marksizma-lenjinizma), Beograd, Kultura, 1949. [COBISS.BH-ID 40009991] 83. Karlo Mirth, Život u emigraciji, (Redovita izdanja za članstvo, knj. 6), Zagreb, Matica hrvatska, 2003. [COBISS.BH-ID 513051078] 84. Kerubin Šegvić, Aporije književnosti i povijesti: polemike, studije i članci, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 25), Zagreb, Glas Koncila, 2013. [COBISS.BH-ID 1537030892] 85. Klaus Bergdolt, Der Schwarze Tod in Europa: die Große Pest und das Ende des Mittelalters, München, C. H. Beck, cop. 1994. [CO- BISS.BH-ID 32389986] 86. Krešimir Filipec, Arheološko-povijesni vodič po svetištu Majke Božje Gorske u Loboru, 2 izd., Zagreb, Župa sv. Ane, 2010. [CO- BISS.BH-ID 7949920] 87. Kristof Kolumbo - putovanje u novi svijet: brodski dnevnici, izvještaji, pisma i svjedočanstva očevidaca: u povodu petstote godišnjice početka osvajanja Novoga svijeta, (Kultura i civilizacija), Zagreb, Naprijed, 1992. [COBISS.BH-ID 31972609] 88. Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi: zapisnik ili knjiga bilješki Samostana Presvetoga Trojstva u Brodu u Slavoniji, (Biblioteka Brodskog Posavlja, knj. 2), Slavonski Brod, Matica hrvatska, Ogranak Slavonski Brod, Franjevački samostan, Povijes- ni arhiv, 1995-<2003>. [COBISS.BH-ID 106613] 89. Kulturna baština samostana Svete Marije u Zadru, (Posebna izdanja), Zadar, Institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, 1968. [COBISS.BH-ID 69166] 90. Kulturni život u opštinama Bosne i Hercegovine, Sarajevo, „Vese- lin Masleša“, 1974. [COBISS.BH-ID 1744931]

444 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

91. L’ Antico Testamento e le culture del tempo: testi scelti, (Stu- di e ricerche bibliche), Roma, Borla, 1990. [COBISS.BH-ID 1537807084] 92. Leon Petrović, Kršćani bosanske crkve: povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni, (Knjižnica Baština, knj. 8), 2. izd., Sarajevo, Svjetlo riječi, Mostar, ZIRAL, 1999. [COBISS.BH-ID 6819334] 93. Leonardo Čuturić, Vjera Bosne: (vjerski život, običaji i pučka pobožnost bosanskih katolika prve polovice XX. stoljeća, Fojnica, Štamparija „Fojnica“, 2017. [COBISS.BH-ID 23778054] 94. Leopold von Ranke, Die Geschichte der Päpste: die Römischen Päpste in den letzten vier Jahrhunderten, Kardinal Consalvi und seine Staatsverwaltung unter dem Pontifikat Pius VII., Wiesbaden, E. Vollmer, [1975]. [COBISS.BH-ID 55156224] 95. Lewis Mumford, Kultura gradova, (Biblioteka Arhipelag, knj. 17), Novi Sad, Mediterran Publishing, 2010. [COBISS.BH-ID 255250695] 96. Louis Leger, Serbes, Croates et Bulgares, études historiques, poli- tiques et littéraires, Paris, J. Maisonneuve & fils, 1913. [COBISS. BH-ID 1537467372] 97. Ljudevit Anton Maračić, Maleni i veliki: franjevci konventualci u Istri, Zagreb, Provincijalat franjevaca konventualaca, 2001. [CO- BISS.BH-ID 512013342] 98. Marguerite A. Peeters, Globalizacija zapadne kulturne revolucije: ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja, Zagreb, Glas Koncila, 2014. [COBISS.BH-ID 1537023724] 99. Marin Srakić, Opjevajmo slavne muževe: povijesni prilozi i arhivs- ka građa o životu i radu biskupa, svećenika i ustanova Đakovačko- osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, (Sabrana djela Marina Srakića, sv. 1), Đakovo, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Nad- biskupski ordinarijat, 2013. [COBISS.BH-ID 1536734956] 100. Marko Višić, Književnost drevnog Bliskog istoka, (Kultura i civilizacija), Zagreb, Naprijed, 1993. [COBISS.BH-ID 67363] 101. Matija Divković i kultura pisane riječi: zbornik radova sa Znanst- venog skupa, Sarajevo, Franjevačka teologija, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, 2014. [COBISS.BH-ID 21727494]

445 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

102. Međunarodni naučni skup Jezik i kultura Roma, (Posebna izdanja, knj. 2), Sarajevo, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa, 1989. [COBISS.BH-ID 951815] 103. Melita Švob, Zoran Mirković, Židovi u Hrvatskoj: židovske zajednice: = Jewish communities. I. knjiga, 2. dop. izd., Zagreb, Izvori, Židovska općina Zagreb, 2004. [COBISS.BH-ID 9328205] 104. Michael Paul Gallagher, Clashing symbols: an Introduction to faith and culture, London, Darton, Longman and Todd, 2003. [COBISS. BH-ID 1536445164] 105. Michel Foucault, Spisi i razgovori, (Daimon), Beograd, Fedon, 2010. [COBISS.BH-ID 178846220] 106. Milan Đ. Milićević, Kneževina Srbija: geografija - orografija - -hi drografija - topografija - arkeologija - istorija - etnografija - statis- tika - prosveta - kultura - uprava, fototipsko izd., Beograd, Sloboda, 1973. [COBISS.BH-ID 24088079] 107. Milan Ivanišević, John J. Wilkes, Jagoda Mardešić, Nenad Cambi, Bruna Nardelli, Emilio Marin, Longae Salonae, (Niz Salona, 11), Split, Arheološki muzej, 2002. [COBISS.BH-ID 3900000] 108. Milan Ivšić, Socijalni duh i narodna kultura: studije, eseji i članci, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 13), Za- greb, Glas Koncila, 2009. [COBISS.BH-ID 1536179436] 109. Milan Kovačević, Die Kroaten kommen!: ein Kriegervolk an die Völker im Kriege, Leipzig, Xenien-Verlag, 1916. [COBISS.BH-ID 3054601] 110. Mitar Papić, Pelagić i o Pelagiću, Sarajevo, Zadrugar, 1969. [CO- BISS.BH-ID 7570694] 111. Monumenta Conciliorum generalium seculi decimi quinti: Con- cilium Basileense: Scriptorum. T. 1, Wien, [s. n.], 1857. [COBISS. BH-ID 517487767] 112. Monumenta Conciliorum generalium seculi decimi quinti: Con- cilium Basileense: Scriptorum. T. 2, Wien, [s. n.], 1873. [COBISS. BH-ID 517488023] 113. Nada Kisić Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb, Naklada Ljevak, Hrvatski institut za povijest, 2001. [COBISS.BH-ID 512511174]

446 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

114. Nakit na našem primorju izmedju Krke i Istre od prapovijesti do danas: izložba = exhibition = Ausstelung, Zadar, Arheološki muzej, Narodni muzej, Etnografski odjel, Rijeka, Pomorski i povijesni muzej hrvatskog primorja, 1982. [COBISS.BH-ID 3646215] 115. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 1918.-1919.: izabrani dokumenti, Zagreb, Hrvatski državni arhiv, 2008. [CO- BISS.BH-ID 2574964] 116. Nenad Ivić, Textvs: istraživanja o Amijanu Marcelinu, (Biblioteka Theoria, Novi niz), Zagreb, Matica hrvatska, 2001. [COBISS.BH- ID 512859852] 117. Nenad Lipovac, Englesko-hrvatski stručni pojmovnik kulturne baštine, (Acta architectonica, vol. 12), Zagreb, Arhitektonski fakultet, UPI-2M plus, 2018. [COBISS.BH-ID 2048550477] 118. Neven Budak, Knezovi, kraljevi, biskupi: slike iz davne hrvatske prošlosti, (Biblioteka Hrvatska baština, knj. 1), Zagreb, CID, 1995. [COBISS.BH-ID 1537437932] 119. Nives Rumenjak, Politička i društvena elita Srba u Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća: uspon i pad srpskoga kluba, (Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i studije, 3, 30), Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 2005. [COBISS.BH-ID 2078580] 120. Nova zraka u europskom svjetlu: Hrvatske zemlje u ranome sred- njem vijeku (oko 550 - oko 1150), (Biblioteka Povijest Hrvata, 1), Zagreb, Matica Hrvatska, 2015. [COBISS.BH-ID 60547682] 121. Novi Travnik: između utopije i nostalgije, Zadar, Sveučilište, Novi Travnik, Udruga „Baština“, Sarajevo, HKD Napredak, 2016. [CO- BISS.BH-ID 1536748012] 122. Od Jugoslavije do Dejtona: spomenici i kultura sjećanja kroz uti- caj društveno-političkih sistema: priručnik za predavače historije/ istorije/povijesti, (Edicija Memorijali, 4), Sarajevo, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije, UDIK, 2017. [COBISS.BH- ID 24470534] 123. Osman Nuri Hadžić, Islam i kultura, Zagreb, pisac, 1894. [CO- BISS.BH-ID 3248902] 124. Otto Schulmeister, Spectrum Austriae, Wien, Herder, 1957. [CO- BISS.BH-ID 5329667]

447 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

125. Pastirska poslanica bosansko-hercegovačkih biskupa: prigodom stogodišnjice obnove redovite crkvene hijerarhije (1881-1981), Sa- rajevo, Vrelo života, 1981. [COBISS.BH-ID 6824451] 126. Pero Šoć, Prilozi za kulturnu istoriju Crne Gore: depuis le moyen jage à nos jours, [S. l., s. n., 1939]. [COBISS.BH-ID 95637504] 127. Pet godina narodne države: [1943-1948], Beograd, Kultura, 1948. [COBISS.BH-ID 1537500652] 128. Petar Bezina, Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku: (1923.- 1945.), Split, Vlast. nakl., 1996. [COBISS.BH-ID 129653] 129. Petar Grgec, Katolicizam, kultura i politika: članci, govori i studije, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 6), Zagreb, Glas koncila, 2007. [COBISS.BH-ID 1536188652] 130. Petar Runje, Prema izvorima, (Novo i staro, knj. 2), Zagreb, Pro- vincijalat franjevaca trećoredaca, 1990. [COBISS.BH-ID 1022985] 131. Petar Runje, Tragom stare ličke povijesti: prinosi za kulturnu i crkvenu povijest područja novoosnovane Gospićko-senjske biskupije, (Modruš, knj. 1), Ogulin, Matica hrvatska Ogulin, 2001. [CO- BISS.BH-ID 1536137196] 132. Petre Kalev, Kukuška unija: povijesni razvoj i trenutno stanje Katoličke crkve bizantsko-slavenskog obreda u Makedoni- ji: diplomski rad, Sarajevo, [P. Kalev], 2017. [COBISS.BH-ID 1538100972] 133. Philip Sherrard, Bizant, (Svijet i vrijeme, O kulturi i umjetnosti), (Velika doba čovjeka, Povijest svjetskih kultura), Zagreb, Mladost, 1972. [COBISS.BH-ID 18511617] 134. Philippe Nemo, What is the West?, Pittsburgh, Pa., Duquesne University Press, cop. 2006, http://www.loc.gov/catdir/toc/ ecip0515/2005018988.html. [COBISS.BH-ID 1538775788] 135. Povijesni atlas, Zagreb, Učila, 1969. [COBISS.BH-ID 1537066476] 136. Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć „Zagrebačko polje“ zvane. Sv. 1, 1225.- 1467., U Zagrebu, Tiskom Antuna Scholza, 1904. [COBISS.BH-ID 7801625] 137. Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć „Zagrebačko polje“ zvane. Sv. 2, 1467.-1526., U Zagrebu, Tiskom Antuna Schol- za, 1905. [COBISS.BH-ID 3778841]

448 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

138. Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć “Zagrebačko polje” zvane. Sv. 3, 1527.-1560.: s nadopunjkom k sv. I. i II. 1347.- 1525., U Zagrebu, Tiskom Antuna Scholza, 1906. [COBISS.BH-ID 7801881] 139. Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć “Zagrebačko polje” zvane. Sv. 4, 1560.-1895., U Zagrebu, Tiskom Antuna Schol- za, 1908. [COBISS.BH-ID 7802137] 140. Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba priestolnice Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske. Sv. 1, Izprave: 1093- 1399, U Zagrebu, brzotiskom K. Albrechta, 1889. [COBISS.BH-ID 516706711] 141. Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba priestolnice Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske. Sv. 4, Knjige sud- benih poziva i presuda: god. 1355-1365, Zagreb, brzotiskom K. Albrechta, 1897. [COBISS.BH-ID 516709783] 142. Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba priestolnice Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske. Sv. 5, Knjige sud- benih poziva i presuda: god. 1375-1391, U Zagrebu, brzotiskom K. Albrechta, 1898. [COBISS.BH-ID 516710039] 143. Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba priestolnice kraljevine Dalmatinsko-Hrvatsko-Slavonske. Sv. 8, knjige sud- benih poziva i presuda: god.1481-1526, U Zagrebu, K. Albrecht, 1902. [COBISS.BH-ID 3778329] 144. Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba priestolnice Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske. Sv. 9, Knjige o posje- dih: god. 1384-1440, Zagreb, K. Albrecht, 1903. [COBISS.BH-ID 516711063] 145. Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba priestolnice Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske. Sv. 10, Knjige o pos- jedih: god. 1441-1470, Zagreb, K. Albrecht, 1904. [COBISS.BH- ID 516711319] 146. Pregled historije islamske kulture i civilizacije: hrestomatija, (Edicija Hrestomatije, Knj. 6), Sarajevo, Fakultet islamskih nauka, 2004. [COBISS.BH-ID 512164043] 147. Prirodna baština Hrvatske, Zagreb, Buvina, 1995. [COBISS.BH-ID 1536752876]

449 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

148. Prirodoslovna baština Slavonske Požege: [zbornik radova Znanst- venog simpozija Prirodoslovna baština Slavonske Požege, Slavon- ska Požega, 7. i 8. listopad 1977], Slavonska Požega, Skupština općine, Zagreb, Hrvatsko prirodoslovno društvo, 1977. [COBISS. BH-ID 16534273] 149. Prošlost obvezuje: povijesni korijeni Gospićko-senjske biskupije: zbornik biskupa Mile Bogovića, Rijeka, Teologija u Rijeci, Zagreb, Katolički bogoslovni fakultet, 2004. [COBISS.BH-ID 1537383660] 150. Radmila Matejčić, Crkva Svetog Vida, (Biblioteka Fluminensia, sv. 6), Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 1994. [COBISS.BH-ID 49360128] 151. Radoslav Tomić, Splitska slikarska baština: splitski slikarski krug u doba mletačke vladavine, (Redovita izdanja za članstvo, knj. 3), Zagreb, Matica hrvatska, 2002. [COBISS.BH-ID 512193990] 152. Raffaele Belvederi, Pio Paschini, Vincenzo Monachino, I papi nella storia, Roma, Coletti, 1961. [COBISS.BH-ID 514152757] 153. Risto Besarović, Iz kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine: ( 1878-1918 ), (Biblioteka Kulturno nasljeđe), Sarajevo, „Veselin Masleša“, 1987. [COBISS.BH-ID 170775] 154. Ritualisme et vie intérieure, religion et culture: colloques 1985 et 1987, (Le point théologique, 52), Paris, Beauchesne, cop. 1989. [COBISS.BH-ID 1537835244] 155. Rukopisna ostavština Miroslava Krleže: katalog, Zagreb, Naciona- lna i sveučilišna knjižnica, 2003. [COBISS.BH-ID 213630976] 156. S. Pruvost, Lurd (divote Masabjelske špilje): ukazanja, čudesa i ustanove, Zagreb, Zaklada tiskare Narodnih novina, 1931. [CO- BISS.BH-ID 513179189] 157. Sanja Veršić, Prostor kulture: Pavel Florenskij i ruski kozmizam, (Biblioteka Phos, knj. 25), Zagreb, Naklada Breza, 2013. [CO- BISS.BH-ID 513111756] 158. Silvin Eiletz, Titove tajanstvene godine u Moskvi: 1935.-1940., Za- greb, Metropress, 2008. [COBISS.BH-ID 1536135660] 159. Silvio Negro, Der unbekannte Vatikan, München, Kösel-Pustet, [1900?]. [COBISS.BH-ID 513251468]

450 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

160. Slavko Kovačić, Ivanka Petrović, Milka Čanak Medić, Zorica Čubrović, Rajko Vujičić, Nikola Jakšić, Igor Fisković, Radoslav Tomić, Piero Pazzi, Jelena Ivoš, Nerina Eckhel, Richard Fran- cis Gyug, Ennio Stipčević, Slobodan Prosperov Novak, Arsen Duplančić, Anton Belan, Zagovori svetom Tripunu: blago Kotor- ske biskupije: Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 14. prosinca 2009 - 14. veljače 2010: povodom 1200. obljetnice prijenosa moći svetoga Tripuna u Kotor, Zagreb, Galerija Klovićevi dvori, 2009. [CO- BISS.BH-ID 47825762] 161. Slobodan Praljak, Kako je srušen Stari most: činjenice, Zagreb, Oktavijan d.o.o., 2006. [COBISS.BH-ID 3204375] 162. Smail Balić, Kultura bošnjaka: muslimanska komponenta, Wien, [S. Balić], 1973. [COBISS.BH-ID 21284097] 163. Smiljana Rendić, Katolički identitet i hrvatski preporod: rasprave, kritike, izvještaji, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 22), Zagreb, Glas Koncila, 2012. [COBISS.BH-ID 1537029868] 164. Stari zavjet - vrelo vjere i kulture: zbornik radova interdisciplinarnog međunarodnog simpozija, Rijeka, 5. i 6. prosinca 2003.: international scientific symposium working papers, Rijeka, 5-6 De- cember 2004, Rijeka, Teologija u Rijeci, Zagreb, Biblijski institut, 2004. [COBISS.BH-ID 3496282] 165. Stenogrami o podjeli Bosne. knj. 1, (Biblioteka Feral Tribune), (Biblioteka Dani), Split, Kultura & Rasvjeta, Sarajevo, Civitas, 2005. [COBISS.BH-ID 3184153] 166. Stenogrami o podjeli Bosne. knj. 2, (Biblioteka Feral Tribune), (Biblioteka Dani), Split, Kultura & Rasvjeta, Sarajevo, Civitas, 2005. [COBISS.BH-ID 1536739308] 167. Stjepan Kožul, Živjeti evanđelje u prilikama neprijateljstva i progonstva: povijesni vremeplov uz Hodočašće svećenika Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, Glas Koncila, 2009. [COBISS. BH-ID 1536930540] 168. Stjepan Krasić, Zdravstvena kultura i nekadašnja ljekarna Domini- kanskog samostana u Dubrovniku, Dubrovnik, Matica hrvatska, Ogranak, 2010. [COBISS.BH-ID 1536478188]

451 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

169. Stjepan Razum, Život i djelo Lelje Dobronić: (1920.-2006.), (Ra- dovi, knj. 15), Zagreb, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, 2007. [COBISS.BH-ID 1536137708] 170. Stjepan Sirovec, Sveti Ivan Krstitelj, zaštitnik Hrvata: povodom 200-te obljetnice župne crkve 1790-1990., 650 godina župe u No- voj Vesi 1347-1997., 900 godina Zagrebačke nadbiskupije 1094- 1994. i 2.000 godina od rođenja Gospodina Isusa Krista, Zagreb, Župni ured sv. Ivana Krstitelja, 1990. [COBISS.BH-ID 1760346] 171. Susreti dviju kultura: obitelj Zrinski u hrvatskoj i mađarskoj povijesti, Zagreb, Matica hrvatska, 2012. [COBISS.BH-ID 1538789612] 172. Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, (Biblioteka Povijest hrvatskih političkih ideja, kolo 7, knj. 3), Zagreb, Golden marketing, Narodne novine, 2000. [COBISS.BH-ID 512617164] 173. Teologija i Crkva u procesima europskih integracija: zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 25. i 26. listopada 2007.: = proceedings of the International Scientific Symposium at the Catholic Theological Faculty of Split, Split, October 25-26, 2007, (Biblioteka Crkve u svijetu, Teologija, 28), Split, Crkva u svijetu, Katolički bogoslovni fakultet, 2008. [COBISS.BH-ID 1536093932] 174. Terra d’incontri: là dove vivono tre culture, Calliano, Trento, Man- frini, 1993. [COBISS.BH-ID 1536746988] 175. Tomislav Zdenko Tenšek, Peter Kawerau, Vladimir Losskij, Kršćanstvo Istoka, (Priručnici, 51), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2001. [COBISS.BH-ID 1536122860] 176. Ton Smerdel, Duh umjetnosti: eseji, (Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 3), Zagreb, Glas Koncila, 2007. [COBISS. BH-ID 1536179692] 177. Towards a pastoral approach to culture, Città del Vaticano, Libreria Editrice Vaticana, 1999. [COBISS.BH-ID 1538458860] 178. Travnički zlatni jubilej: proslava 50-godišnjice Nadbiskupskog sjemeništa i Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku 6.-10. listopada 1932., Sarajevo, Naklada Akademije „Regina apostolorum“, 1933. [COBISS.BH-ID 1536326892]

452 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

179. Tridentska baština: katolička obnova i konfesionalizacija u hrvatskim zemljama: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 6. i 7. prosinca 2013., (Biblioteka Zbornici), Zagreb, Matica hrvatska, Katolički bogoslovni fakultet, Filozofski fakultet družbe Isusove, 2016. [COBISS.BH-ID 1538784748] 180. Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, Zagreb, Glas Koncila, 2001. [COBISS.BH-ID 512008588] 181. Un secolo di vita: 1869 Maribor - Roma 1969, [Roma, s. n., 1969]. [COBISS.BH-ID 2954842] 182. Valerijan Žujo, Doktor Karel Bayer, (Edicija Memoria Bosniaca), Sarajevo, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegov- ine, 2020. [COBISS.BH-ID 28682758] 183. Vanda Babić, Kulturalno pamćenje: ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke, Tivat, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, 2016. [COBISS.BH-ID 31351312] 184. Velika proteturica: duhovna baština Dubrovnika posvećena Bo- gorodici, (Teološki radovi, sv. 60), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, Hrvatski mariološki institut, 2009. [COBISS.BH-ID 1536934892] 185. Velimir Blažević, Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler, (Knjižnica Baština, knj. 8), Sarajevo, Svjetlo riječi, 2000. [CO- BISS.BH-ID 7867654] 186. Vera Stein Erlich, U društvu s čovjekom: tragom njegovih kulturnih i socijalnih tekovina, (Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu), Zagreb, SNL [Sveučilišna naklada Liber], 1978. [COBISS.BH-ID 22697728] 187. Veritatem facientes in caritate: atti dell’Simposio internazionale sul Cardinale Franjo Šeper nel XX anniversario della morte, Zagabria 7-8 novembre 2001, Roma 29-30 novembre 2001, Zagreb, Glas Koncila, Kršćanska sadašnjost, 2003. [COBISS.BH-ID 514329653] 188. Veselin Ilić, Mitologija i kultura, (Svet kulture), [1. izd.], Beograd, Književne novine, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka Srbije, 1988. [COBISS.BH-ID 4305410] 189. Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne države Hrvatske. knj. 1: dokumenti, (Bibliotheca Croatica), Slavonski Brod, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavoni-

453 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

je, Srijema i Baranje, Zagreb, Hrvatski državni arhiv, Jasenovac, Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2009. [COBISS.BH- ID 1536204268] 190. Viktor Osipovič Percov, V. V. Majakovski: kritičko-biografski ogled, (Veliki ljudi i njihova djela, 19), Beograd, Zagreb, Kultura, 1948. [COBISS.BH-ID 3315993] 191. Viktor Žmegač, Književnost i filozofija povijesti, (Biblioteka Filo- zofska istraživanja, knj. 84), Zagreb, Hrvatsko filozofsko društvo, 1994. [COBISS.BH-ID 2454809] 192. Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne, (Biblioteka Izdanci), Fototip izd. 1882., Sarajevo, Svjetlost, 1990. [COBISS.BH-ID 1601286] 193. Vjekoslav Mikecin, Umjetnost i povijesni svijet: sociološko- filozofske rasprave o umjetnosti i kulturi, (Biblioteka Filozofska istraživanja, knj. 79), Zagreb, Hrvatsko filozofsko društvo, 1995. [COBISS.BH-ID 8013062] 194. Vjera i kultura: antologija tekstova papinskog učiteljstva od Lava XIII. do Ivana Pavla II., (Koncil, 17), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2010. [COBISS.BH-ID 1537398508] 195. Vladimir Il`ič Lenin, Izabrana dela, Beograd, Kultura, 1948. [CO- BISS.BH-ID 1536332012] 196. Vladimir Il’ič Ul`janov Lenin, Izabrana djela. Tom 2, Knj. 1, Za- greb, Kultura, 1950. [COBISS.BH-ID 1536327660] 197. Vladimir Il’ič Ul’janov Lenin, Izabrana dela. T. 8, 1911 - maj 1914: u 16 tomova, Beograd, Kultura, 1960. [COBISS.BH-ID 88906247] 198. Vladimir Il’ič Ul’janov Lenin, Izabrana dela. T. 12, Novembar 1917 - Februar 1919, Beograd, Kultura, 1960. [COBISS.BH-ID 88912391] 199. Vladislav Skarić, Izabrana djela. Knj. 1, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, (Biblioteka Kulturno nasljeđe), Sarajevo, „Veselin Masleša“, 1985. [COBISS. BH-ID 365062] 200. Vladislav Skarić, Izabrana djela. Knj. 2, Prilozi za istoriju Sarajeva, Sarajevo, „Veselin Masleša“, 1985. [COBISS.BH-ID 1537120236]

454 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

201. Vladislav Skarić, Izabrana djela. Knj. 3, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine i jugoslovenskih naroda, Sarajevo, „Veselin Masleša“, 1985. [COBISS.BH-ID 1537120492] 202. Vojislav Vujanović, Grimizna ogrlica: teatarska baština BiH: por- treti glumaca, Sarajevo, Zagreb, Hrvatsko kulturno društvo „Na- predak“, 2010. [COBISS.BH-ID 18631686] 203. Vrhbosanska katolička bogoslovija: 1890-1990.: zbornik radova znanstvenoga simpozija održanog u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. prigodom obilježavanja stote obljetnice postojanja Bogoslovije, (Stu- dia Vrhbosnensia, 5), Sarajevo, Bol, Vrhbosanska visoka teološka škola, 1993. [COBISS.BH-ID 1172759] 204. Vuk Stefanović Karadžić, Istorijski spisi. 2, (Dela Vuka Karadžića, knj. 16), Beograd, Prosveta, 1969. [COBISS.BH-ID 177872903] 205. W ... Lexis, Die Allgemeinen Grundlagen der Kultur der Gegen- wart, (Die Kultur der Gegenwart, T. 1, Abt. 1), 2. verbesserte und vermehrte Aufl., Berlin, Leipzig, Teubner, 1912. [COBISS.BH-ID 517924503] 206. Will Durant, Das Vermächtnis des Ostens: Ägypten und der vor- dere Orient bis zum Tode Alexanders, Indien, China und Japan von den Anfängen bis in die Gegenwart mit einer Einleitung über We- sen und Ursprung der Kultur: mit 37 Bildern auf 32 Tafeln und 4 Karten, (Kulturgeschichte der Menschheit), 2. Aufl., Bern, Francke, 1956. [COBISS.BH-ID 97723404] 207. Zvane Črnja, Histoire de la culture croate, Zagreb, Sécrétariat à l`information, 1966. [COBISS.BH-ID 1835273] 208. Zvonko Lerotić, Nacija: teorijska istraživanja društvenog temelja i izgradnje nacija, (Edicija časopisa „Kulturni radnik“), Zagreb, Kul- turni radnik, 1977. [COBISS.BH-ID 311086] 209. Zvonko Martić, Nematerijalna kulturna baština u Federaciji Bosne i Hercegovine: iz zbirke u Karmelu Sv. Ilije: from the collection of the Carmel of St. Elijah, Tomislavgrad, Kulturno-informativni centar, 2019. [COBISS.BH-ID 27595014]

455 Milenko KREŠIĆ, „Povijesno-kulturna knjižna građa u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu“, 426-456

HISTORICAL-CULTURAL LITERARY MATERIAL IN THE LIBRARY OF THE CATHOLIC THEOLOGICAL FACULTY IN SARAJEVO

Summary

Along with the Introduction, which provides a brief overview of the history of the KBF library in Sarajevo and its literary treasures, the author describes the goals and outcomes of the project “Historical and cultural heritage at religious schools in Bosnia and Herzegovina”, which was financially supported by the FBiH Ministry of Education and Science. The project lasted a year, from January 2019 to January 2020. Through the project, books related to historical and cultural topics in the KBF library were collected, classified and analytically processed using the COBISS system. Special attention is paid to older books and rare periodicals. The paper is accompanied by a list of older books and rare periodicals and a list of excerpts of selected material obtained by using the search theme (keywords) of ‘heritage’, ‘legacy’ and ‘culture’ in the context of historical research after the material has been processed using the COBISS system. Key words: Project, historical and cultural heritage, periodicals, library, Cath- olic Theological Faculty, COBISS.

Translation: Darko Tomašević and Kevin Sullivan

456 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

457 U spomen • In memoriam

+ DR. SC. VIKICA VUJICA (1977.-2020.)

Ovdje se želim s poštovanjem sjetiti pokojne Vikice Vujice koja je spadala u prvu generaciju vjernika laika studenata Vrhbosanske teologije od 1996. do 2002., a nakon licencijata- misiologije u Rimu, dok je još pisa la disertaciju, bila je od 2011. do- 2016. asistentica na katedrali fundamen talne teologije na našem KBF-u. a) Odrasla u župi Brestovsko, studirala na Vrhbosanskoj teologiji - Rođena je 9. siječnja 1977. u obitelji- Ane i Nikice Vujica, odrasla sa se strom Slađanom te s bratom Ivicom koji žive u katoličkom braku. Srednju školu pohađala je u Kiseljaku, a -kada je nakon mature 1996. odlučila stu dirati teologiju, franjevci – među koje je spadao i njezin rođak profesor dr. sc. fra Benedikt Vujica – u svoju Teologiju još nisu upisivali vjernike laike. Zato se prijavila za upis na Vrhbosansku teologiju koja se te jeseni, nakon četiri godine izbivanja na Braču zbog - ratnih opasnosti, vratila u svoje sje dište. Tajnik je bio prof. dr. Pavo Jurišić koji je s njome uspostavio brižan roditeljski i pastoralni odnos, što je s ponosom mogao istaknuti na njezinu sprovodu na groblju Javorje, župa Brestovsko, 14. svibnja 2020. Diplomirala je 2002., a kako - je pokazivala interes za međureli gijske kontakte, preporučio sam joj da- se kao katolkinja sa mnom uklju či u međureligijski seminar koji organizira sarajevski ogranak Fondacije Konrad Adenauer kod Milana za predstavnike vjerskih zajednica iz BiH. U pauzama smo razgovarali o razlozima- njezina odabira teologije i kon taktima s onima koji drukčije vjeruju. Povjerila mi je kako ju je majka pred polazak na studij u Sarajevu strogo opomenula neka ne „očijuka“ s bogoslovima da ju ne bi koji napustio zbog nje, jer ako koji napušta, neka ne izlazi zbog nje. Ona se toga držala, ali je razvijala prijateljske i ljudske odnose s franjevcima koje je poznavala te s bogoslovima koji su prihvatili svećeničko ređenje. Osobito je bila zahvalna fra Karlu Kujundžiću koji je, najprije kao župnik, a kasnije kao župni vikar Brestovskog i duhovnik klarisa u samostanu podignutom za njih- ondje služio kroz 25 godina, pa storalno pratio obitelj Vujica i Vikicu u njezinu vjerničkom sazrijevanju. Nakon završetka studija dvije Katoličkomgodine tjednikudjelovala je u koji je, nakon što ga je oživio kardinal Vinko Puljić, tada vodio dr. Ivo Ba- lukčić. Ujesen 2004. upisala je studij misiologije na Fakultetu misiologije pri Urbaniani u Rimu, gdje je magistrirala izradivši magistarsku radnju o heremeneutici religije prema Raimonu Panikkaru koju je njezin mentor Carmelo Dotolo preporučio talijanskom izdavaču za tiskanje i osobno

458 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) napisao predgovor. Napisao sam recenziju te knjižice u Vrhbosnensia 12 (2008.), 438-440. Odlučila je nastaviti misiologiju za doktorat, ali na Gre- goriani u Rimu da doživi isusovce kao profesore. b) Disertacija o Panikkaru i Mertonu kao pobornicima međure- ligijskog dijaloga - Odslušavši propisanu građu, počela je raditi na disertaciji o religijskom dijalogu prema djelima Panikkara i Mertona pod vodstvom jednog indijskog isusovca koji je premješten u Indiju, ali je bio spreman pregledavati dio po dio uratka koji bi mu Vikica slala elektronič- kim putem. Međutim, nova dekanica fakulteta nije to dopustila i sama se postavila za mentoricu. Uz to je tražila temeljitu preradu dotada napisanog dijela, tako da se Vikica zamorila i odselila u Sarajevo gdje je od 2011. do 2016. bila asistentica na katedri fundamentalne teologije. Zahvaljujući poticaju novoga dekana Misiologije na Gregoriani slovenskog isusovca Milana Žusta i podršci prijatelja, posebno profesora dr. fra Ivana Šarčevi- ća, kako mi je osobno povjerila, doktorirala je na Fakultetu za misiologiju Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu 28. lipnja 2017. Naslov disertacije: „Misticizam kao potpora međureligijskom dijalogu prema učenju Raimona Panikkara i Thomasa Mertona (Misticismo per il dialogo interre- ligioso: Una proposta attraverso gli studi di Raimon Pannikar e Thomas Merton)“. Akademskom činu predsjedala je profesorica Rosalba Manes, u komisiji su bili indijski isusovac Bryan Lobo kao mentor i poljski isusovac Adam Wolanin. Predsjednica komisije na početku je pozdravila doktorandicu i prisutne goste iz Bosne, Hrvatske i Rima te zamolila doktorandicu da počne s molitvom, a zatim kroz pola sata izloži rezultate svojega istraživanja. Knjiga obuhvaća 317 stranica, od toga 22 stranice bibliografije na talijanskom, engleskom i hrvatskom. Raimon Pannikar (1918.-2010.) bio je sin Indijca koji je živio u Španjolskoj i katolkinje Katalonke kojemu je otac dopustio da bude katolički odgojen i školovan te prihvatio njegovo stupanje među biskupijske svećenike. Diveći se svojemu ocu koji je ostao vjeran kulturi porijekla, ali otvoren za kršćanstvo, Raimon se kao doktor teologije i profesor posvetio kulturi i religiji zemlje iz koje potječe njegov otac. Tamo se susreo s praktičnom mistikom nekršćana te je u svojim djelima predlagao „intrareligijski“ dijalog oslonjen na osobno iskustvo Boga u različitim religijama. Thomas Merton (1916.-1968.) rodio se u agnostičkoj obitelji protestantskog porijekla. S 23 godine prihvatio je katoličko kr- šćanstvo, stupio među američke monahe cistercite te proučavao duhovnost i kulturu. Posljednjih deset godina života studirao religije i zalagao se za dijalog. Jedanaest njegovih djela prevedeno je na hrvatski.

459 U spomen - In memoriam

U prvom poglavlju doktorandica je obradila fenomenološko poi- manje misticizma u različitim religijama, u drugom usporedila orijentalni i zapadni misticizam. U trećem je iznijela Panikkarovo življenje indijskog misticizma, a da se nije morao odreći svojega kršćanstva, u četvrtom Mer- tonovo vrednovanje zen-budizma. Ustanovila je da ova dva katolička pobornika međureligijskog zbližavanja na svoj način formuliraju ono što je Katolička Crkva otvorila dokumentom Dijalog i poslanje iz godine 1991., gdje je istaknuto da vjernici u dijalogu mogu jedni drugima iznositi svoje iskustvo Boga, zadržavajući svaki svoj vjernički identitet. U petom poglavlju usporedila je Panikkarovo i Mertonovo iskustvo misticizma. U še- stom poglavlju povezuje misticizam, dijalog i poslanje Crkve u duhu ovih dvojice pobornika dijaloga i vidi njihov trajni doprinos katoličkoj teologiji i vjerničkoj praksi. Dva ispitivača imali su na raspolaganju po pola sata da doktorandi- ci dadnu priliku za neka pojašnjenja. Nakon kratkog povlačenja komisije, predsjednica je proglasila Vikicu Vujicu doktoricom katoličke teologije te uputila na nastavak administrativnog postupka kako bi o tome dobila i službeni dokument. U ime obitelji Vujica svečanosti je prisustvovala njezina mlađa sestra Slađana, inače profesorica KŠC-a u Sarajevu i majka dvoje djece. Budući da je nova doktorica rođakinja fra Benedikta Vujice, umirovljenog profesora Franjevačke teologije u Sarajevu, iz tog teološkog učilišta bosanskih franjevaca prisustvovali su profesori fra Marinko Pejić i fra Stipo Kljajić. Od vrhbosanskih biskupijskih svećenika prisustvovali su Pero Brajko, Tomislav Mlakić i Mato Zovkić. Iz Dubrovačke biskupije, gdje je Vikica tada djelovala, sudjelovao je generalni vikar Hrvoje Katušić. Bile su tu i prijateljice iz vrha talijanske i međunarodne Katoličke akcije gdje je Vikica također djelovala. Od hrvatskih intelektualaca u Rimu bilo je nekoliko studenata kandidata za doktorat te crkvena pravnica dr. Klara Ćavar s mužem i bibličarka mag. Bruna Velčić. c) Kratko djelovala u Dubrovniku, Zadru i Zagrebu – Dr. sc. Klara Ćavar predavala je crkveno prvo na KBF-u u Sarajevu od 2003. do 2010. te uz to djelovala na crkvenom sudu Vrhbosanske nadbiskupije, ali je radi sklapanja kršćanskog braka odselila u Italiju. Vikica se s Klarom sprija- teljila dok je radila u KT, a Klara ju je preporučila dubrovačkom biskupu Mati Uziniću koji ju je imenovao pročelnicom Ureda za pastoral braka i obitelji, te suradnicom u pastoralu rastavljenih i raznim drugim projektima Dubrovačke biskupije. Vikica potom gostuje kao privremeni predavač na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, ali to gostovanje nije preraslo u stalni radni odnos, što je Vikici nanosilo bol jer je ostala bez po-

460 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) sla. Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Željko Ta- njić zapazio je Vikičine sposobnosti na simpozijskim izlaganjima i pozvao je da se prijavi za radno mjesto na Odjelu za studentski standard i potporu studentima, uz mogućnost da s vremenom pređe među stalne predavače. Ona je to rado učinila i javljala prijateljima da se osjeća prihvaćenom. Kada 8. svibnja 2020. nije prema dogovoru došla na dogovoreni rad ne odgovarajući na telefonske pozive, rektor sveučilišta je s pratnjom pošao da je posjeti. Našli su je, nažalost, mrtvu u stanu, gdje je umrla tijekom protekle noći. Majka i obitelj tražili su da joj tijelo bude dovezeno na ukop u rodnu župu Brestovsko. Liturgiju sprovoda 14. svibnja predvodio prof. dr. sc. Pavo Jurišić u ime kardinala Vinka Puljića. Uz tihu nazočnost brojne rodbine i prijatelja koncelebriralo je tridesetak svećenika. Predvoditelj je pročitao pismo sućuti vrhbosanskog nadbiskupa, zatim spomenuo pismo biskupa Uzinića i rektora Ž. Tanjića te profesora KBF-a Franje Topića i Bože Odobašića. U homiliji je spomenuo da mu to, uz sprovod jednog učenika u Zenici, spada među dva najteža sprovoda. Razvio je misao o simbolima pri katoličkom ukopu: križ, zemlja i voda. Iskazavši sućut ožalošćenoj obitelji, istaknuo je nadu da je pokojna Vikica zbog autentičnog kršćanskog života kojim je živjela, boreći se uvijek na strani malenih i marginaliziranih, već u zagr- ljaju nebeskog Oca. d) Pisana svjedočanstva prijateljica i prijatelja - Vrhbosanski sve- ćenik Branko Jurić, doktorand moralne teologije na Alfonsianumu u Rimu, pokrenuo je na sugestiju Vikice i drugih prijatelja Facebook Fratellanza umana. On i desetak Vikičinih prijateljica i prijatelja objavili su zborno pismo pokojnoj prijateljici na svojoj internetskoj adresi https//fratellanza- umana.wordpress.com/2020/05/12/prijateljsko-pismo-prijateljici-vikici. Vrijedno je ovdje navesti neke misli i citate iz te zbirke pisama dugačke 8 stranica gdje na početku navode Sir 6,14-16 kao biblijsku podlogu za vrijednost ljudskog i vjerničkog prijateljstva. Jedan kaže: „Valjalo je od Sarajeva, preko Dubrovnika i Zadra, stići k zadnjoj postaji, na Katoličko sveučilište, k prijateljskom i altruističkom Željku, novim odnosima, novim prijateljima, novoj otvorenoj atmosferi…. I ti si krenula dalje. Ne samo za poslom, nego za sobom, za svojom naju- nutarnjijom čežnjom za puninom, za smislom, za ljubavlju, i nikada nisi zaboravljala svoju prijašnju štaciju, ni svoje prijatelje, posebno ne Bosnu. I nisi imala niti htjela imati vremena za jadikovke. Zapakirala si se u svoje poznate metafore, ubacila koju šalu i nastojala tu dionicu života, a bilo ih je sličnih i prije, ispratiti i smijehom, čuvajući svoje drage odnose, najprije

461 U spomen - In memoriam odnose s obitelji, s majkom, sestrom, i bratom, svojim prijateljima. Ljubila si život i ljude, držala si do sebe i kada to drugi nisu prepoznavali, da ne bi svome jadu dala prednost…“ (str. 2). Jedan ističe kako je inspiraciju za dijalog s drugima nalazila u mjestu odrastanja i školovanja kao sretnu okolnost da je rasla uz franjevke i franjevce u Brestovskom (str. 3). Jedan ističe kako je bila promicateljica mira i dijaloga, ali i borac za socijalnu pravdu: „Bila si žena koja je sanjala pravdu za sve, svijet bez mržnje i rata, i taj si svijet s nama htjela graditi. Sanjala si Crkvu služiteljicu, poniznu i proročku, ne Crkvu koja vlada i nameće dugima ono što misli i svjedoči. Isus je za tebe bio 'nevino Janje', ne 'Tigar'“ (str. 4). Jedan joj zahvaljuje što je prijatelje povezivala međusobno te što je voljela šalu kao duhovitost vezanu uz duhovnost (str. 6). - Ove misli divno su posmrtno slovo o Vikici kakvu smo poznavali. Neka Bog obdari utjehom vjere sve koji za njom tuguju, a njoj udijeli radosnu vječnost!

Mato Zovkić

462 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

463 + DON NIKO LUBURIĆ (1951.-2020.)

1. Životopis

Don Niko Luburić rođen je 21. studenog 1951. u župi Studenci pokraj Ljubuškog od oca Marka i Ljubice, rođ. Milićević. Osnovnu školu završio je u Studencima i Ljubuškom. Nakon završene sjemenišne kla- sične gimnazije u Splitu studirao je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu gdje je završio filozofsko-teološki studij. Biskup Petar Čule podijelio mu je prezbiterat u Šipovači 29. lipnja 1977. Bio je župni vikar u Dračevu (1977.-1979.), Kruševu (1979.-1981.) te u katedrali u Mostaru (1981.-1990.). Diplomirao je na Institutu za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1993. godine, a njegov diplomski rad nosio je naziv: Duhovne popijevke iz Hercegovine. Od 1993.- 2010. godine obavljao je službu profesora liturgijske glazbe na Vrhbo- sanskoj katoličkoj teologiji, odnosno Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a nakon toga povjerena mu je služba pastoralnog suradnika u mostarskoj katedrali i profesora na Teološko-katehetskom institutu u Mostaru. Kao profesor u Sarajevu vodio je: Veliki bogoslovski zbor, Madri- galiste, Bogoslovski tamburaški sastav te Mješoviti zbor studenata laika Vrhbosanske katoličke teologije. U Mostaru je vodio Katedralni mješoviti zbor „Marija“, dječji zbor „Slavuj“ i Katedralni tamburaški zbor. Organi- zirao je i sudjelovao sa spomenutim zborovima na većem broju koncerata.

2. Znanstvene i društvene aktivnosti

Bavio se komponiranjem i etnomuzikologijom, istraživao je i za- pisivao autohtone duhovne napjeve iz Hercegovine. Objavio je nekoliko knjiga te brojne priloge u časopisu za sakralnu glazbu „Sveta Cecilija“ i drugim časopisima i crkvenim glasilima: Vrhbosnensia, Katolički tjednik, Glas Koncila, Crkva na kamenu. Bio je aktivan član Vijeća za liturgiju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, član Hrvatskog društva crkvenih glazbenika u Zagrebu i HKD Napredak. Hrvatsko kulturno društvo Napredak 2004. godine u Sarajevu dodijelilo mu je plaketu doživotnog člana zbog dobre suradnje u Napretku i njegovih zasluga na području glazbe. Bio je i član uprave Napretkove mostarske Glavne podružnice i priredio s Napretkom više koncerata.

464 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Objavio je više djela iz područja glazbe: Duhovne popijevke iz Hercegovine, Zagreb: 1994.; Notni zapisi litanija iz Hercegovine, Zagreb: 2006.; Da se ne zaboravi. Glazbena izvješća iz Sarajeva 1997.-2007., Sarajevo: 2008.; Crkvene popijevke iz Hercegovine, Zagreb – Sarajevo: 2010.; Nove duhovne popijevke i neke prigodne (harmonizacije), Zagreb – Sarajevo: 2014.; Da se ne zaboravi, II. knjiga. Glazbena izvješća iz Sarajeva i Mostara 2008.-2018., Zagreb: 2019. Supriredio je: Pjevajte Gospodu pjesmu novu, Hrvatska liturgijska pjesmarica, Zagreb: 2003.; Pjevajte Gospodu pjesmu novu, Vlastitosti Biskupske konferencije BiH, Zagreb – Sarajevo: 2003. i 2008.; Duša narodna – zbirka narodnih i popu- larnih pjesama i napjeva, Sarajevo. (Većina podataka uzeta je od Katoličke tiskovne agencije, 26. rujna 2020.)

3. Sahrana u Studencima/Ljubuški

Misu zadušnicu u župnoj crkvi i biskupijskom svetištu Presveto- ga Srca Isusova u Studencima/Ljubuški predvodio je nadbiskup koadjutor vrhbosanski mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s biskupom mostarsko-du- vanjskim mons. Petrom Palićem uz koncelebraciju oko 70 svećenika. Na misi i ukopu sudjelovali su Nikine sestre Jela, Ana i druga rodbina te veći broj časnih sestara raznih kongregacija i drugi vjernici. Liturgijsko pjevanje, zajedno sa župnim zborom župe Studenci, animirao je Katedralni mješoviti zbor „Marija“ iz Mostara. Nadbiskup koadjutor Vukšić istaknuo je da je „pokojni svećenik Niko rado živio i djelovao ne samo u Mostaru i u svojoj biskupiji nego i u Sarajevu i Vrhbosanskoj nadbiskupiji“. Prigodnu propovijed izrekao je biskup Palić koji je na početku podsjetio da je „u zoru, 14. travnja 1759. godine, na Veliku subotu, nakon osmogodišnje sljepoće preminuo Georg Friedrich Händel, njemačko-engleski barokni skladatelj, poznati skladatelj oratorija i opera. Smrt je nastupila osam dana nakon što je dirigirao svoje najpoznatije i najznačajnije djelo oratorij Mesija. Pokopan je u Westmin- sterskoj opatiji u Londonu, a na grobu je postavljen kip koji ga prikazuje kako drži rukopis za solo kojim započinje treći dio oratorija Mesija, a koji počinje riječima: I Know That My Redeemer Liveth, ‘Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati’ (Job 19,25)…“ , kazao je biskup Palić napominjući da mu nije bila namjera uspoređivati velikoga Händla i pokojnoga don Niku, ali da se neke poveznice mogu naslutiti.

465 U spomen - In memoriam

4. Biskup Petar: don Niko je bio Isusov svećenik

„Don Niko je volio glazbu, kojoj je posvetio velik dio svojega ži- vota kao istraživač, pedagog i voditelj zborova. Preminuo je u zoru i vjerovao je u ove riječi koje smo čuli u Jobovoj knjizi, a koje su našle mjesto u glazbenom djelu koje traje i danas: ‘Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.’ Taj isti Bog, Gospodar povijesti i života, odlučio je i da moj prvi sprovod kao biskupa jednom svećeniku u ovoj biskupiji bude upravo don Niki, prvom svećeniku Mostarsko-duvanjske biskupije kojega sam uopće upoznao, u vrijeme kad je on početkom 90-ih godina započeo studij glazbe, a ja teologije u Zagrebu. Još mi u ušima odjekuje njegovo neumorno vježbanje na klaviru u staroj dvorani ‘Vijenac’ na Kaptolu, uz ravnomjerno kuckanje taktomjera“, kazao je biskup Palić. „Ova euharistija, a takva je svaka kršćanska euharistija u kojoj nam se Gospodin Isus daruje da ga blagujemo i krijepimo se na našem život- nom putu, trenutak je i zahvale. Zahvale Gospodinu za sve njegove darove. Zahvale i za dar života pokojnoga don Nike koji je svojom jednostavnošću i ljubavlju prema glazbi oduševljavao druge za Isusa Krista“, rekao je na kraju propovijedi biskup Palić.

5. Župnik don Ivan Štironja oprostio se od pokojnoga Nike

Na kraju mise i mjesni se župnik don Ivan Štironja oprostio od pokojnika: „Dragi naš don Niko! Vjerujem da si s nama pjevao sve pjesme, a osobito psalam: Milosrdan je i milostiv, Gospodin, koji je danas imao posebno značenje. Ovih dana dok sam slagao program pjesama, izabrah upravo taj psalam... No, nećeš se ljutiti ako kažem da si u društvu sveće- nika, redovnika, bogoslova i sjemeništaraca bio zaista spor na srdžbu. I kad bi se tkogod našalio na tvoj račun, samo si se smijao; radi te osobine posebno su te voljeli bogoslovi koji su na svojim nikolinjskim priredbama bez problema dotakli i tebe. …Ma neće te zaboraviti društvo ‘Napredak’ koje će vjerujem u znak zahvalnosti i sjećanja na tebe prirediti i neku ko- memorativnu večer i koncert“, kazao je župnik Štironja. Nakon mise šestorica su svećenika ponijeli don Nikino mrtvo tijelo do svećeničke grobnice u crkvenom dvorištu, a na kraju svi zajedno zapje- vali su liturgijsku popijevku „Kraljice neba, raduj se“.

466 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

6. F. Topić: Ovo sam napisao par sati nakon vijesti o preminuću don Nike

Volio bih da ovo sad ne pišem jer mi je teško, a pogotovo bih volio da je to bilo više godina kasnije. Ali negdje osjećam dužnošću prema prijatelju da nešto od svojih osjećaja stavim i na papir, „da se ne zaboravi“. Gledajući misu baš na blagdan Uzvišenja sv. Križa kad je novi biskup Petar preuzimao od biskupa Ratka upravu mostarske biskupije, ču- dom sam se čudio što prof. Niko ne dirigira. Rekli su mi da je don Niko u bolnici pod dirigentskom palicom liječnika. Odmah sam ga zvao jer je važno biti blizu ljudima kad im je teško. A bolest je posebna teškoća. Rekao si: „Predsjedniče, predsjedniče ne mogu dugo govoriti, loše sam, moli se za me.“ Odmah sam se prihvatio molitve za tebe i ne presta- jem ni sada. A nisam te više htio zvati da Te ne opterećujem, nego sam ti gotovo svaki dan slao poruke na koje ti nisi odgovarao, očito shrvan bolešću. Niko i ja smo zajedno studirali, on je došao na studij na Vrhbo- sansku teologiju u Sarajevo 1970., a ja 1971. a kako je mnoge predmete zajedno slušalo više godina, tako smo bili i na mnogim predavanjima i ispitima zajedno. U bogoslovskom i drugom manjem zboru pjevali smo zajedno. Kako je Niko bio dobar pjevač i izvanredna sluha, onda sam ja redovito nastojao biti blizu njega da mi bude podrška i da budem sigurniji u svoje pjevanje jer kod pokojnog profesora Ćavara nije se smjelo griješiti. Dugi niz godina zajedno smo predavali na Vrhbosanskoj teologiji. Niko je u slobodno vrijeme osim redovnih predavanja vodio i razne zborove. Volio je raditi, a glazba mu je bila život. Rad i glazba nosili su ga i s njima je uz molitvu nadvladavao sve životne poteškoće. Družili smo se s prijateljima ponekad i uvečer „prekovremeno“. Zavolio je Vrhbosansku bogosloviju i Sarajevo kao i Hercegovinu. Tako je bilo i kad se preselio u Mostar i tako je ostalo sve do smrti. Kad je god imao priliku, dolazio je u Sarajevo i uz drugo bio je obavezan i „prekovre- meni rad“. Sa žarom svega srca svoga pratio je rad Napretka, cijenio je njegov rad i uvidio njegovu golemu važnost za Hrvate katolike i za Bosnu i Her- cegovinu. Koliko je cijenio Napredak, pokazuju i njegove riječi pri izdava- nju neke svoje knjige: „Ne morate (su)financirati, meni je samo važno da Napredak bude (su)izdavač.“ Jedno od njegovih izdanja nosi naslov koji ponavljamo: Da se ne zaboravi.

467 U spomen - In memoriam

Kad je 2004. dobio plaketu doživotnog člana HKD Napredak, tome se toliko radovao i toliko cijenio da je se i predstavljao „doživotni“ (član Napretka). Kad se je preselio u Mostar postao je i član uprave Glavne po- družnice Mostar. Što se mene tiče, dragi doživotni, ti si i „posliježivotni“ član Napretka. Znam da bi se na ovo glasno i gromko nasmijao. Dragi doživotni, u vječnosti imaš vremena, čitaj poruke, sviraj i pjevaj svim glasom koji se daleko čuo. A kako se tehnika ubrzano razvija, nije nemoguće da ćemo moći slati sms-ove na drugi svijet i primati ih. Čim to bude moguće, pošalji nam poruku i na you tubeu te nam reci kako je tamo daleko s onu stranu Modre rijeke gdje kerubi i serafi sa svim ne- besnicima vječno pjevaju i sviraju. Pjevaj i sviraj i ti kroz svu vječnost, a kako ti je glas prejak, mi ćemo to moći slušati ovdje u crkvama, drugim dvoranama i u svojim dušama. Dragi Niko, često si ti kao i svi mi pjevali pjesmu: „Milosrđe Božje veće je nego sve krivice moje.“ Nek’ te milosrđe Božje posve obavije.

Franjo Topić

468 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

469 + MONS. DR. SC. ANTE BRAJKO (1936.-2020.)

Don Ante Brajko rođen je u Šuici kod Duvna 18. svibnja 1936. od oca Ive i majke Anđe, r. Ivković. Osnovnu je školu pohađao u Šuici. Gi- mnaziju u Sjemeništu na Šalati. U tom razdoblju od 1957. do 1959. služio je vojnu obvezu. Maturirao 1959. godine. Pohađao je filozofsko-teološki studij na KBF-u u Zagrebu od 1959. do 1965. godine Za svećenika je zare- đen 1964. u Grabovici po rukama biskupa Petra Čule. Mladu misu slavio je u Šuici 12. srpnja 1964. Postdiplomski studij crkvenoga prava pohađao je na Pravnom fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriane, s boravkom u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima 1964.-1969. Obranio je magisterij ili licencijat iz kanon- skoga prava na Papinskom sveučilištu Gregoriani 1966. na temu: Theoria generalis iuris cum speciali relatione ad actum iuridicum (Opća teorija prava s posebnim osvrtom na pravni čin). Nakon magisterija nastavio je na istom sveučilištu svoje studije prema doktoratu koji je obranio 1969. godine s tezom: De necessitate consilii et consensus aliquarum personarum quoad agendum ex parte superioris in iure canonico (O nužnosti savjeta i pristanka nekih osoba s obzirom na djelovanje poglavara u kanonskom pravu). Od 1969. do 1973. bio je profesor na Teologiji u Splitu. Od 1974. do 2009. godine bio je profesor na tadašnjoj Vrhbosanskoj visokoj teološ- koj školi u Sarajevu (danas Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu). Od 1974. do 1981. obnašao je službu tajnika na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi, a do 1980. godine obavljao je dužnost vicerekto- ra u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Od 2007. bio je predsjednik Međubiskupijskoga suda II. stupnja Vrhbosanske metropolije. Predavao je: Kanonsko pravo, Ontologiju, Etiku, Pedagogiju, Sociologiju, Opći uvod u Sveto Pismo, Latinski crkveni jezik, Metodologiju. Bio je predsjednikom Ženidbenoga crkvenog suda na Ordinarijatu u Mostaru od 1981. do 1995. Od 1987. do 1995. bio je „jedini sudac“ Ženidbenoga suda u Mo- staru. Od 1981. do 1993. obnašao je službu generalnoga vikara. Za to je vrijeme bio član Konzultorskoga zbora. Od 1981. do 1995. predsjednik je Ženidbenoga crkvenog suda na Ordinarijatu i predsjednik Međubiskupij- skog suda Vrhbosanske metropolije drugoga stupnja (od 2007.). Godine 1981. Sveta ga je Stolica imenovala počasnim prelatom Njegove Svetosti. Od 1982. do 1986. bio je član Dijecezanske komisije, i uže i proširene, za

470 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

Međugorje. Od 1994. do 2015. predavao je na Teološkom institutu. Od 1992. do 2020., tj. do smrti bio je duhovni pomoćnik u mostarskoj katedrali. Godine 2014. proslavio je zlatni jubilej misništva u katedrali. Godine 2018. službeno je umirovljen, s boravkom u katedralnom župnom dvoru. Objavio je nekoliko pisanih radova: - De necessitate consilii et consensus aliquarum personarum quoad agendum ex parte superioris in Iure Canonico, Roma: 1969. (izva- dak iz doktorskoga rada). - „Pravno-povijesni položaj Trebinjsko-mrkanske biskupije“, u: Tisu- ću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo: 1988., str. 217-230. - „Pozdrav predsjednika Organizacijskog odbora Simpozija o biskupu Čuli“, u: Za Kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Pe- tra Čule, Anto LUBURIĆ – Ratko PERIĆ (prir.), Mostar: 1991., str. 17. - „Biskupsko djelovanje mons. Pavla Žanića“, u: Istina oslobađa, Zbornik biskupa Pavla Žanića, Mostar: 1992., st. 50-68. - „Studij prava na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi 1890.-1990.“, u: Vrhbosanska katolička bogoslovija, Sarajevo-Bol: 1993., str. 189-193. - „Dr. don Marko Perić, biskup“, u: Veličina evanđeoske malenosti. Život i djelo don Marka Perića, Mostar: 1997., str. 21-50. - „Nadbiskup Stadler i biskupi sufragani“, u: Josip Stadler – život i djelo, Sarajevo: 1999., str. 129-160. Don Ante Brajko preminuo je 6. studenoga 2020. godine u Mo- staru. Ispraćaj pokojnika bio je u Mostaru 7. studenoga, u 11,00 sati, iz mrtvačnice Bijeli Brijeg, a sprovodna sv. misa služena je na Kolakovu groblju u Šuici istoga dana u 14.00 sati. Don Anti zahvaljujemo na njegovu predanom svećeničkom služenju, svjedočanstvu života i svim dobročin- stvima koja je učinio prema siromasima i ljudima u potrebi. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Josip Knežević

471 Recenzije • Book reviews

im je zato što uz razumsko razlaga- KNJIGA O TEOLOGIJI SMR- nje prirode i ljudskog života ozbilj- TI I KULTURI SJEĆANJA NA no računa s Bogom, dok druge fi- POKOJNE U ISLAMU lozofije Boga ignoriraju ili potpuno odbacuju. Nevad KAHTERAN, Ami- U razdoblju od 2004. do ra ona koje nema, Sarajevo: Vlasti- 2008. studijski je boravio na Ame- ta naklada, 2020., 48 str. s 29 slika ričkom univerzitetu u Kairu (AUC) u boji i Univerzitetu Kjoto u Japanu. Do- Autor je redovni profesor bio je Fulbrightovu stipendiju za Historije istočnih filozofija 1 i 2 i postdoktorandska istraživanja i za Komparativne filozofije na Filo- sebe kaže da je komparativni filozofskom fakultetu Univerziteta u zof smatrajući da bi filozofija treba- Sarajevu. Srednju školu pohađao je la promovirati pozitivne odnose u u Gazi Husrev-begovoj medresi u pluralnim kulturama. Sarajevu, diplomirao islamsku teo- Ovu knjigu izdao je u elek- logiju 1992. na Fakultetu islamskih troničkom obliku povodom go- nauka u Sarajevu, zatim čistu filo- dišnjice smrti supruge Amire, r. zofiju 1995. na Filozofskom fakul- Ahmetspahić, koja je umrla 6. tetu Univerziteta u Sarajevu. Zvanje ožujka 2019. i sahranjena na Grlića hafiza (onaj koji je zapamtio, koji je brdu kod Sarajeva, a živio je s njom Kur’an na izvornom arapskom na- u vjerničkom braku oko dvadeset učio napamet) stekao je god. 1999. godina. Dr. Nenad Veličković u Na Filozofskom fakultetu u Saraje- uvodnom razmatranju navodi citat vu obranio doktorsku disertaciju 27. iz Ive Andrića koji ističe da su bi- srpnja 2001. s temom: Perenijalna jela muslimanska groblja Sarajeva filozofija u misli Renéa Guénona, „odraz razumnog i junačkog ljud- Fritjoha Schuona i Sayyeda Hosse- skog odnosa prema smrti onih koji ina Nasra koju je god. 2002. tiskala tu počivaju“. Analizira natpis koji muslimanska izdavačka kuća El- je dao uklesati Nevad na mezar po- Kalem u Sarajevu. Uvodno poglav- kojne Amire: „Stojiš usred groblja, lje te disertacije objavio je u Zna- među mrtvima, a ne bojiš se smrti, kovima vremena 13-14, Sarajevo: jer slušaš taj smijeh i učiš: da u srcu 2001., 10-34. Pod perenijalnom fi- ispunjenom ljubavlju nema mjesta lozofijom neki muslimanski filozofi za strah“ (str. 6). Muslimani BiH misle na skolastičku filozofiju kako upotrebljavaju izraz „preseliti se na ju je trajno uobličio Toma Akvinski ahiret“ kada govore o smrti svojih i još se proučava na katoličkim bo- članova obitelji. To je odraz vjere goslovnim fakultetima. Privlačna da tjelesna smrt ne donosi potpu-

472 Vrhbosnensia 24,2 (2020.) no ugasnuće osobe, nego promjenu „selam jednako naziva našim umr- načina života. Mi kršćani rekli bi- lima, kao i živima“. Iz al-Gazalije- smo s prefacijom u misi za pokojne: va djela Nesuvislost filozofa navodi „Tvojim se vjernicima, Gospodine, odlomak gdje je tjelesna smrt - na život mijenja, a ne oduzima; i pošto zvana odlaskom iz Doma zablude. se raspadne dom ovozemnog bo- Iz toga izvlači da „trebamo živjeti ravka, stječe se vječno prebivalište od smrti i umirati od života“ jer tko na nebesima!“ se boji smrti, nije filozof u smislu Jedno od dobrih djela koje ljubitelj mudrosti, nego ljubitelj - ti muslimani mogu učiniti za svoje jela i mrzitelj istinske mudrosti. pokojne je obaviti umru ili malo Na engleskom je u knjigu hodočašće u Meku koje je mogućeuvrstio svoja dva izlaganja: prvo o obaviti u bilo koje doba godine. -Nekonfucijevskoj humanosti u misli vad je to obavio za ramazan od 2. dokineskog filozofa Tu Weiminga i 12. svibnja 2019. i za ilustraciju nadrugo o doprinosu budizma traga- str. 9 stavio sliku u boji. U prigod- nju za globalnim mirom (16-31). nom razmatranju „Fenomen smrti i Tu upućuje na knjiguNove grani- umiranja“ (10-15) N. K. na početkuce kineske filozofije, koju je uredio citira izreku Leonarda da Vincija: zajedno s Bo Mouom, a tiskao El- „Kao što dobro iskorišten dan - da Kalem, Sarajevo: 2018., 432 str. riva ugodan san, tako i dobro -proZajedno s Tu Weimingom vidi spo- življen život dariva smirenu smrt.“ jivost neokonfucijanstva i islama u Zatim navodi kur’ansku izreku sure kineskim prilikama. 50,19-22 te podsjeća na predaju Dr. Safvet Halilović, au- prema kojoj umrli imaju korist akotor knjige Šta živi mogu učiniti za živi za njih daju sadaku. Najvećaumrle (Novi Pazar: 2009.), priložio pomoć umirućima je „umjerenost je umjesto Pogovora teološku me- i neuzbibanost pred fenomenom ditaciju „Povratak u kuću ostanka smrti“ te pripomoć ne na riječi,(Povodom preseljenja na ahiret -ra nego na djelu. Prilikom sudjelova- hmetli Amire Kahteran)“ (45-47). nja na sprovodu treba izvući poukuPolazi od realnog uvida da ljudi ne o privremenosti i kontingentnosti vole misliti o smrti: „Za suvreme- ljudskog života na zemlji. Navodi nog čovjeka koji se rukovodi mate- Poslanikovu molitvu prigodom po- rijalističkim promišljanjem pitanje sjeta grobovima: „Neka je selam ismisla i svrhe života odavno je- iz spas na vas, o muslimani, stanovni- gubilo svoj praktički značaj. Važno ci mezara, i mi ćemo vam se, akomu je samo pitanje koji oblik život Bog da pridružiti, neka Allah opro- može poprimiti i da ljudska rasa- na sti i nama i vama“ te podsjeća da predujese prema konačnom ovladava-

473 Recenzije - Book reviews nju prirodom.“ U islamskim izvori- Ova molitva podsjeća na ma smrt se naziva preseljenjem ili izreku katolika u BiH: „Tko na selidbom s ovog prolaznog sna u smrt često misli, čestitije živi!“ Dr. budući vječni svijet. Napominje da Edina Vejo, profesorica Islamskog je s Nevadom Kahteranom bio drug pedagoškog fakulteta u Zenici, u i prijatelj kroz četiri godine medre- zaključku ističe da je pokojnu Ami- se u Sarajevu. Kad mu je došla vi- ru upoznala po svjedočenju njezina jest o neočekivanoj Amirinoj smrti, muža. Njegovo poštovanje prema podsjetio se da za smrt ne treba biti njoj i spremnost da učini za nju sve ni star ni bolestan: „Smrt će doći u što nalaže ili preporuča muslimani- onom trenutku koji joj je propisan ma njihova vjera „naprosto plijene još u Praiskonu (Ezelu).“ U druš- i izazivaju divljenje“. Ovu knjigu, tvu s Nevadom više puta posjetio koja je dostupna na elektroničkoj je Amirin mezar: „Tamo smo učili adresi (https://www.pixelcrew.net/ dove za nju, a i za nas, moleći Sve- wp-content/uploads/2020/08/AMI- milosnog Allaha da svima podari RA-ONA-KOJE-NEMA-1.pdf), Svoju milost: i onima koji su otiš- preporučam muslimanima i kršća- li s ovoga svijeta, a i onima koji su nima jer odražava spremnost jed- ostali, jer svi smo u nasušnoj potrebi nog muslimana znanstvenika da u za Allahovom milošću. Njegovim vjeri svojoj i svoje zajednice nađe oprostom, zaštitom i okriljem“ (str. snagu za podnošenje odlaska drage 46). Izražava radost što je Nevad, osobe i vjerničkog gledanja na smrt žalujući sa pokojnom suprugom, kao inspiraciju za odgovorno živ- lijepo uredio njezin mezar bez pre- ljenje i humano djelovanje. tjerivanja i narušavanja islamskih propisa. Učinio je sve što musli- Mato Zovkić mani vjernici trebaju činiti za svoje umrle: umru, hadž i dovu. Citira kasidu arapskog pjesnika Ahmeda Ševkija o kratkoći ljudskog života i potrebi da ga ljudi spominju po uči- njenom dobru. Završava molitvom za pokojnu Amiru uz spremnost da hrabro misli na smrt: „I molimo Te, o Allahu, da nam pomogneš da se pripremimo za susret s Tobom koji neminovno dolazi, o Ti Najmilosti- viji!“

474 Vrhbosnensia 24,2 (2020.)

475 VRHBOSNENSIA – GODINA 24 – BROJ 2 – SARAJEVO 2020.

Izdavač ■ Publisher Katolički bogoslovni fakultet - Univerzitet u Sarajevu ■ Catholic Theological Faculty in Sarajevo - University of Sarajevo J. Stadlera 5, BiH – 71000 Sarajevo Tel./fax.: +387-33-533-516 e-mail: [email protected] https://www.kbf.unsa.ba

Glavni i odgovorni urednik ■ Editor-in-Chief Josip Knežević

Uredništvo ■ Editorial Board Niko Ikić, Pavo Jurišić, Ante Mateljan, Pavle Mijović, Zdenko Spajić, Anton Štrukelj, Tomo Vukšić, Sebastian Valentan

Znanstveno vijeće ■ Scientific Council Josip Bošnjaković (Đakovo), Carmelo Dotolo (Rim), Marija Džinić (Zagreb), Roman Globokar (Ljubljana), Serafin Hrkać (Mostar), Anto Mišić (Zagreb), Richard Pavlić (Rijeka), Anto Popović (Sarajevo), Rudolf Prokschi (Beč), Ivica Raguž (Đakovo), Slavko Slišković (Zagreb), Ronald Witherup (SAD), Mato Zovkić (Sarajevo)

Lektura ■ Language Editor Marija Znika

Korektura ■ Proofreaders Josip Knežević

Vrhbosnensia izlazi dva puta godišnje ■ Vrhbosnensia is published twice a year

Naklada ■ Print Run – 500

Grafičko oblikovanje i prijelom ■Graphic design and layout Denis Dobrovoljski

Tisak ■ Printing CPU Printing company, Sarajevo

Cijena ■ Price BiH: pojedinačni broj 10 KM; godišnja pretplata (2 broja) 20 KM Europa ■ Europe: 10 € (1 fasc.); 20 € (2 fasc. pro anno)

Uplata ■ Payment Tuzemstvo na transakcijski račun ■ in BiH to transactional account: Katolički bogoslovni fakultet – časopis Vrhbosnensia; Intesa SanPaolo Banka d.d. BiH 154-921-2002-1485-74 Inozemstvo ■ from abroad: Katolički bogoslovni fakultet – časopis Vrhbosnensia; Intesa SanPaolo Banka d.d. BiH IBAN: BA391549212002148574 SWIFT: UPBKBA22

Časopis je referiran u EBSCO bazi podataka te u Religious & Theological Abstracts ■ This publication is referenced in the EBSCO data-base (Ipswich, Massachusetts, US) and Religious & Theological Abstracts (Myerstown, US) UPUTE AUTORIMA I SURADNICIMA

1. Časopis Vrhbosnensia je znanstveni časopis Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Časopis izlazi od 1997. godine, i to dva puta godišnje. Objavljuje znanstvene radove, poglede, osvrte, prikaze, dokumente, prijevode, bibliografije, recenzije knjiga i druga razmišljanja povezana s teologijom i međureligijskim pitanjima.

2. Uredništvo prima neobjavljene radove koje suradnici dostave Uredništvu. Primaju se radovi opsega od 15 do 50 kartica autorskog teksta, koji trebaju sadržavati sažetak i ključne riječi (najmanje 5) na hrvatskom jeziku te prijevod na engleski jezik. Ako autor ne može napisati sažetak i ključne riječi na stranom jeziku, neka ih dostavi Uredništvu na hrvatskom jeziku, ono će ih onda prevesti na strani jezik. Radovi se dostavljaju uredništvu na e-mail adresu vrhbosnensia@ kbf.unsa.ba. Uredništvo si pridržava pravo tekst prilagoditi zahtjevima časopisa i standardima hrvatskoga književnog jezika. Rukopisi se ne vraćaju.

3. Molimo autore da predlože kategorizaciju svojih znanstvenih radova u jednoj od sljedećih kategorija: izvorni znanstveni rad, prethodno priopćenje, pregledni rad, stručni rad, ali konačnu odluku donosi Uredništvo na prijedlog dvojice re- cenzenata rada.

4. Za bilješke, označene neprekinutim nizom brojeva od 1, potrebno je držati se sljedećih uputa:

a. za knjige: ime malim slovima, a prezime autora VELIKIM slovima; naziv djela u kurzivu; zatim slijedi u zagradi mjesto izdavanja, izdavač, te godina izdavanja; nakon zagrade slijedi zarez i broj stranice (bez pisanja str.).

b. za časopise: ime malim slovima, a prezime autora VELI- KIM slovima; naziv članka se stavlja u navodnike; zatim slijedi u kurzivu ime časopisa s njegovim godištem; nakon toga dolazi u zagradi godina izdavanja te broj stranica časopisa.

5. Uz tekst rada autor treba dostaviti Uredništvu ([email protected]) i sljedeće podatke: ime i prezime, akademski naslov te adresu stanovanja ili puni naziv i adresu ustanove u kojoj je zaposlen, kao i osobnu e-mail adresu.

Detaljne metodološke upute za pisanje radova nalaze se na: https://kbf.unsa.ba/wp-content/uploads/2018/08/UPUTE_AUTORIMA.pdf