COLLOQVIA MARVLIANA XXVII Uredništvo

COLLOQVIA MARVLIANA XXVII Uredništvo:

NEVEN JOVANOVIĆ (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) BRANKO JOZIĆ (Marulianum, Split) FRANCISCO JAVIER JUEZ GÁLVEZ (Universidad Complutense, Madrid) BRATISLAV LUČIN (Marulianum, Split) VLADO REZAR (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Colloquia Maruliana I-XVI bila su u potpunosti posvećena proučavanju života i djela Marka Marulića. Od XVII sveska nadalje Colloquia Maruliana, uz priloge o Marku Maruliću, objavljuju i radove o drugim piscima i temama hrvatske književnosti humanizma i renesanse. Redovito se tiskaju tekstovi sa znanstvenoga skupa što se održava svake godine u Splitu, ali primaju se i drugi vrijedni prilozi. Colloquia Maruliana I-XVI were entirely devoted to the study of the life and works of Marko Marulić. From volume XVII on, Colloquia Maruliana, in conjunction with articles about Marko Marulić, also publish articles about other writers and themes from Croatian Humanist and Renaissance literature. Besides the papers addressed to the conference held every year in Split, other worthwhile contributions can also be accepted. COLLOQVIA MARVLIANA XXVII

TEKSTOLOŠKI IZAZOVI HRVATSKE KNJIŽEVNE BAŠTINE (II.)

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT

SPLIT 2018

ITALIAN POETRY IN EARLY MODERN DALMATIA: THE STRANGE CASE OF HANIBAL LUCIĆ (1485-1553)

I v a n L u p i ć

UDK: 821.131.1-1.09Lucić, H. Ivan Lupić Original scientific paper Stanford University Stanford, California [email protected]

The article announces the discovery of Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi, a collection of poems written in Italian by Hanibal Lucić (1485-1553), one of the leading poets of the Croatian Renaissance. Until now, scholars have known only one book by Lucić, his Croatian collection entitled Skladanja izvarsnih pisan razlicih, published posthumously by Hanibal’s son Antun. Like Skladanja, Lucić’s Sonetti were published in Venice in 1556, in a beautiful quarto edition produced by Francesco Marcolini, the printer of Skladanja. The article describes this hitherto unknown publication and explains how it was discovered. An edition of the book’s contents is provided at the end of the article in the hope that Lucić’s Italian verse will be studied by scholars on both sides of the Adriatic, and beyond. Lucić’s Sonetti constitute an important document in the essentially multilingual history of the European Renaissance in this part of the world, and they remind us how our focus on national literatures has in some cases rendered the multilingual aspects of the Renaissance tradition practically invisible.* Key words: Hanibal Lucić, Hvar, sonnet, Italian poetry, early modern Dalmatia, history of the book, Francesco Marcolini

* An early version of this essay was delivered as a lecture at the Faculty of Humanities and Social Sciences at the University of Zagreb on January 10, 2018. The essay has benefited from the assistance, advice, and support of Irena Bratičević, Kathryn James, Bratislav Lučin, David Scott Kastan, Stephen Orgel, and Misha Teramura. Part of the research was supported by a fellowship from the Beinecke Rare Book and Manuscript Library at Yale University. It may not be without interest, given the topic, that the essay was conceived in Paris, written in Zagreb, New Haven, San Francisco, Pasadena, São Paulo, and Montevideo, and revised in Buenos Aires. 6 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Hanibal Lucić (1485-1553), a Dalmatian patrician from the Island of Hvar, is generally considered to be one of the most accomplished poets of the Croatian Renaissance. While never publishing his poetry in print during his lifetime, he maintained literary friendships with his contemporaries and was known as a poet through the manuscript circulation of his work. For both Dalmatia, then under Venetian rule, and the Republic of Ragusa (modern-day Dubrovnik) manuscript circulation in the early modern period was the norm, and only occasionally did poets who lived east of the Italian peninsula publish their poetic compositions in print. When they did so, they normally turned to Venetian printers.1 It was in a book published in Venice in 1549 that we find Lucić’s poetic virtues described at length in two poems written in Italian by Ludovik Paskalić (c. 1500-1551), his friend and admirer from Kotor (Cattaro). Paskalić’s reference to Lucić’s blond hair tells us that the two must have also met in person, and so his encomium is likely to be more than a polite and distant gesture extended from one compatriot to another.2 Indeed,

1 Still the only attempt at a comprehensive bibliography of South Slavic books printed in Venice in the early modern period is Werner Schmitz, Südslavischer Buchdruck in Venedig (16.-18. Jh.): Untersuchungen und Bibliographie (Giessen: Wilhelm Schmitz Verlag, 1977). While extremely useful, Schmitz’s work needs updating in the light of more recent studies and discoveries. South Slavic books, it should be noted, were also occasionally published in other Italian cities. The neglect suffered in Italian scholarship by Slavic books printed by Italian printers is best illustrated by Miguel Battlori’s preface to Maria C. Napoli, L’impresa del libro nell’Italia del seicento: La bottega di Marco Ginammi (Napoli: Guida Editori, 1990), where it is stated that Napoli rightly excludes Slavic books from her consideration because these have already been studied by Slavicists (7). The author herself, however, when noting the absence of the books published in Slavic languages from her bibliography, adds the following footnote: »La ricerca comunque sarebbe interessante ed andrebbe seguita, con la collaborazione di uno slavista, parte in Italia e parte in Yugoslavia« (11). On Ginammi’s editions of Croatian works, some of them previously unrecorded, see Ivan Lupić, »Posvetne poslanice u drugom izdanju Držićeve Tirene (1607),« Filologija 67 (2016): 65-98. 2 Rime volgari di M. Ludovico Paschale da Catharo Dalmatino, non piu date in luce (In Vinegia: Appresso Steffano & Battista Cognati al Segno de S. Moise, 1549), L3r-L4v. The recent edition of Paskalić’s 1549 collection of verse unfortunately excludes the poems from the second half of the book, introduced as »Rime diverse,« among which are found the two poems addressed to Lucić; see Ludovico Paschale da Catharo Dalmatino, Rime Volgari non più date in luce (Venezia 1549), ed. Luciana Borsetto (Alessandria: Edizioni dell’Orso, 2016). Borsetto’s title is therefore misleading, as she does not provide an edition of Rime volgari in its entirety. The second half of the book is crucial for understanding Paskalić’s poetic network, in Dalmatia and beyond. Borsetto discusses it in a separate essay: »Della laude soave cibo de i nomi degni d’onori: sulle Rime diverse di Ludovico Pas- cale,« in Književnost, umjetnost, kultura između dviju obala Jadrana III / Letteratura, arte, cultura tra le due sponde dell’Adriatico III, ed. Nedjeljka Balić Nižić, Luciana Borsetto, Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 7 the city of Hvar was in the sixteenth century a major, bustling port where travelers from many different places met and where news arrived faster than elsewhere in Dalmatia.3 So much so that in one of his poetic epistles addressed to a friend in Split, today the largest Dalmatian city on the eastern coast of the Adriatic, Lucić casually refers to that city as an out-of-the way corner. Living in the city of Hvar, on the other hand, meant being fully connected with the rest of the world.4 When he praises Lucić, however, Paskalić fails to tell us anything specific about his poetic compositions, including whether they are to be admired in Croa- tian, Italian, or Latin. Paskalić himself, as far as it is possible to ascertain, only wrote in Italian and Latin, but as a native of Kotor he grew up speaking the Slavic vernacular, his mother tongue, and must have read poetry in all three languages. It is a fascinating feature of Dalmatian cultural history that in the course of the sixteenth century so much literature was written in Croatian by authors from Dubrovnik, yet their Slavic neighbors in Kotor seem to have written poetry exclusively in Italian and Latin. Like most of Dalmatia, excepting Dubrovnik, Kotor was under Venetian rule, but other Dalmatian cities gave birth to poets who switched between Croatian and Italian with great ease and often left us oeuvres bilingual— and sometimes trilingual, the third language being Latin—in character. Paskalić encourages Lucić to continue writing, given the excellence of what he has written so far, and predicts that Lucić’s fame will extend far and wide. More importantly, Lucić’s fame will be Hvar’s fame, and the city will be able to compete with the glory of Florence: »Onde con Arno à paro / Andar potrà la tua Cittá di Faro.«5 But when in the lines that follow Paskalić mentions Lucić’s »new Dalmatian lyre« (»Il suon leggiadro s’oda / Della tua nuoua Delmatina Lira«), it remains fundamentally unclear what, in linguistic terms, is meant by Dalmatian and who exactly will be able to appreciate not just the sounds but the meanings of Lucić’s poems. Lucić does not seem to have cared for poetic fame as much as his friend from Kotor did. So far as we know, he never published anything in print during his lifetime, and his surviving poems often dwell on their own artistic inadequacy. Indeed, it seems probable that Lucić’s poetry would have entirely vanished had it not been for the efforts of his son, Antun Lucić, who three years after his father’s and Andrijana Jusup Magazin (Zadar: Sveučilište u Zadru, 2013), 209-33. On Lucić’s blond hair see also Marko Marulić’s poem »Ad Phoebum pro Hannibale iuuene poeticę studioso,« in Marko Marulić, Latinski stihovi, ed. and trans. Bratislav Lučin and Darko Novaković (Split: Književni krug, 2005), 144-47. 3 See, for instance, »Itinerario di Giovanni Battista Giustiniano sindico in Dalmazia ed Albania« from 1553, published in Commissiones et relationes Venetae, vol. 2: 1525-1553, ed. Simeon Ljubić, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 8 (Zagabri- ae: Sumptibus Academiae scientiarum et artium, 1877), 222. 4 »Zatvoren tamo tja ne čuješ u kutu, / mornarom kako ja koji sam na putu«; Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, Stari pisci hrvatski, 6 (Zagreb: JAZU, 1874), 270. The epistle is addressed to Jeronim Martinčić. 5 Rime volgari di M. Ludovico Paschale da Catharo Dalmatino, L4r. 8 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) death traveled to Venice with Hanibal’s literary remains and committed them to print.6 Published in a beautiful quarto edition by the Venetian printer Francesco Marcolini, Lucić’s Skladanja izvarsnih pisan razlicih (the unpretentious title translates as Collections of Diverse Excellent Poems) contains everything that survives from the poet’s Croatian oeuvre (see Figure 1).7 Except in one instance, we have no early manuscript witnesses of his poems, and the autographs that Antun inherited and took to Venice to be printed have perished forever.8 Because Antun was, as the title page explicitly states, the sponsor of the printed edition, we can assume that the edition is a faithful record of what Hanibal had left behind when he died.9 It is apparent from how Skladanja is structured that Antun decided not to intervene as an editor, deciding instead to print his father’s poetry as he found it, including the prefaces originally written by Hanibal for the manuscript circulation of specific works. The collection thus opens with Hanibal’s preface to his translation of one of Ovid’s Heroides, written in 1519 during an outbreak of the plague and addressed to Jeronim Martinčić. Hanibal tells us that at some point, shut up in

6 Antun was Hanibal’s illegitimate son and the sole heir of his estate. The relevant sentence from Hanibal’s will captures well the harmony of their relationship: »primum et ante omnia lasso tutti li miei beni mobili et stabili ad Antonio mio fiol naturale in rason qualunque action et jurisdiction et di tutte le cose preditte lo instituisco et fazzo et voglio el sia mio herede universale et commissario, et questo primum per esser lui mio fiol natural, deinde per haverne servito ed obedito cordialmente in tutti mij bisogni et commandamenti, deinde per amor di Dio«; quoted from Grga Novak, »Testamenat Hanibala Lucića i njegove neveste Julije,« Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 8 (1928): 117-34, at 121. 7 Scladanya izuarsnich pisan razlicich poctouanoga gospodina Hanibala Lucia vlastelina huarschoga, choye cini stampati u Bnecich, sin gnegov Antoni, na chon tissuchia i petsat i pedeset i sest godisch, od poroyenya slaunoga spasiteglia nasega Isucharsta, na deset miseca zugna (In Venetia: Per Francesco Marcolini, 1556). I take scladanya to mean collections rather than, as is usually the case, compositions; see Gioacchino Stulli, Vocabo- lario italiano-illirico-latino, vol. 1: A-I (Ragusa: Antonio Martecchini, 1810), s.v. compi- lazione, which is defined as »slaganje, zbiranje, skladanje, collectio.« Borsetto (»Della laude soave cibo de i nomi degni d’onori,« 227) argues that skladanja means harmonies, and even goes so far as to connect the term to Paskalić’s mention of Lucić’s »armonia celeste.« I find the suggestion far-fetched. The title seems to me unremarkable, and when considered as a whole clearly points to Antun as its deviser. 8 The only early manuscript copy of a poem by Lucić is found in a seventeenth- century miscellany preserved in the Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb as MS I. a. 44. The poem in question is »Jur nijedna na svit vila,« and it probably ultimately derives from Skladanja rather than from a separate manuscript tradition. 9 It is possible to assume, as has occasionally been done, that Skladanja represents only a selection of Lucić’s works. If so, we would have to imagine Antun choosing some works for publication and discarding others without mentioning the fact. Since the publication of Skladanja is clearly an act of filial piety, I find it unlikely that any of Hanibal’s surviving poems would have been excluded from the book and discarded forever. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 9 his house on account of the plague, he amused himself by going through his books and papers, most of which had lain neglected for a long time. »Regarding them with fresh eyes, as if they belonged to someone else,« he writes, »I condemned and threw aside almost all of them.« The only thing he selected from this pile of vernacular writing was his translation of Ovid’s heroid from Paris to Helen, which seemed to him to survive the test of time, mostly because he only changed Helen’s dress. »And whatever is beautiful by itself,« he reasons, »cannot be entirely ugly, no matter how you dress it.«10 In other words, Lucić chose to share this particular poetic composition because it preserved little of him. It is a lovely tribute to the Renaissance faith in creative imitation and a typical example of Lucić’s frequently professed modesty. Nevertheless, it seems that the things Lucić temporarily threw aside were not destroyed, and that they eventually found their way into the collection published by Hanibal’s son Antun. Among these were some fine love poems, upon which Lucić’s poetic reputation chiefly rests.11 Despite a considerable body of critical and historical work devoted to Lucić’s career as a poet, an important fact has escaped attention for centuries. When An- tun Lucić went to Venice with his father’s literary remains, he carried with him manuscript material that was to be digested into two books, not one. Francesco Marcolini, the printer who published Lucić’s Skladanja, also produced in the same year an edition of Lucić’s Italian verse, entitled Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi (The Sonnets of Master Hanibal Lucić of Hvar, Written to Diverse People). Although this book is not mentioned in any of the existing bibliographies of early modern printed books written by Croatian authors, I have discovered two complete copies of it and one defective one, all held outside Croa- tia. In this essay, I describe this hitherto unknown publication and explain how I discovered it. I also provide, in an appendix, an edition of its contents in the hope

10 »Meu kojimi došadši mi na ruku nikolika moja davnjena od pisni našega jezika sladan’ja, i kako no jure ne moja razgledavši jih i pogrdivši, odvrgoh malo ne sva. Nu meu ine namirih se na onu bludnu knjigu, koju izvrsni pisnivac Ovidij mnogo hitro od strane Pariževe izmisli, [...] koju ja istu knjigu iz latinske odiće svukši, u našu hrvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal, i nikako mi se ne učini, da je sa svim pogr’jen’ja dostojna, more biti za toj, čto u njoj ničtore moga ne biše, nego sama taj priobuka; a čto no samo sobom jest lipo, u čto hoć’ da obučeš, grubo sa svim biti ne more«; Pjesme Petra Hektorovića i Hani- bala Lucića, 185. Translations throughout are my own. Note that Lucić explicitly refers to his (and Martinčić’s) language as Croatian (»u našu hrvacku [...] priobukal«). 11 It is evident even from Lucić’s letter to Martinčić that in addition to Ovid’s heroid in Croatian he sent him other vernacular poems as well, leaving it to Martinčić to decide whether they are to be released into the world (»odlučih ne držati veće sakrvenu ni nju ni ostale od takova razloga moje, kakove takove, pisni od davna složene. [...] Evo ti jih dake poklanjam kako za zaklad i za spomenu moje velike s tobom prijazni; a ti, ako ti se vidi, izvedi jih na dvor«; Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, 186). It is not clear from Skladanja whether the love poems that in this book follow Ovid’s heroid are the poems sent to Martinčić, but they may very well have been. 10 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) that Lucić’s Italian verse will be studied by scholars on both sides of the Adriatic, and beyond. Lucić’s Sonetti constitute an important document in the essentially multilingual history of the European Renaissance in this part of the world, and they remind us how our focus on national literatures has in some cases rendered the multilingual aspects of the Renaissance tradition practically invisible. I wish to recreate this special Renaissance flavor by publishing in a Croatian scholarly journal an essay written in English about a book written by a Dalmatian, published in Italian, and first discovered in the United States. I offer it as a first step toward the multiculturalism that we profess and as a reminder that the global Renaissance, like charity, begins at home.

It has not been entirely unknown to scholars of the Croatian Renaissance that Hanibal Lucić wrote poetry in Italian. In fact, a handful of Lucić’s Italian poems have been available in print since the second half of the nineteenth century, when the Yugoslav Academy of Sciences and Arts (today the Croatian Academy of Sciences and Arts), in its efforts to assemble within a single editorial project the diverse strands of the Croatian literary tradition, published Lucić’s works alongside the works of another poet from the Island of Hvar, Petar Hektorović (1487-1572).12 The Academy edition of Lucić’s works included a reprint of his 1556 Croatian collection, Skladanja izvarsnih pisan razlicih, but also six Italian sonnets found in a nineeteenth-century manuscript. Sebastijan Žepić, the editor of Lucić’s writings, does not mention this manuscript in his prefatory note on the sources used for the edition, which may suggest that he stumbled upon it late in the editorial process and simply decided to include these poems at the end of the book. He introduced the six Italian sonnets under a generic title—Soneti—and added a brief footnote that ran as follows: »Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi. Con privilegio. In Venetia. Per Francesco Marcolini MDLVI. Iz priepisa u knjižnici jugoslav. akademije br. 867.« The information given in Italian suggests that this was a printed book, but the sentence added in Croatian tersely notes that the poems are taken »from a transcript kept in the Library of the Yugo- slav Academy, number 867.« Žepić does not say anything more about his source:

12 See the publication mentioned in note 4 above. Before the Academy edition, Lucić’s Skladanja reappeared in the first half of the nineteenth century: Hanibala Luci��ća Hvarani�- na Skladanja, pisana 1495-1525, ed. Antun Mažuranić (Zagreb: Tiskom kr. povl. narodne tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja, 1847). There had been several early Venetian reprints of the collection, both in the sixteenth and the seventeenth century, but the publication history of Skladanja is a topic that deserves separate discussion. I have discovered at least one sixteenth-century edition of Skladanja previously unknown to scholars. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 11 how the transcript reached the Academy, who might have copied it and when, and what might have served as its source.13 Perhaps because there were only six of them, Lucić’s Italian sonnets have suffered considerable neglect. It is clear, however, that critics avoided them for other reasons as well. Since the national revival in the mid-nineteenth century, Croatian literary historians have been almost exclusively interested in showing the distinctiveness of the Croatian literary tradition, which meant dwelling on what had been written in Croatian rather than in Latin or Italian.14 When the poetry written in Italian happened to be praising Venetian officials, as was the case with the handful of Lucić’s sonnets, the national agenda merged with the patriotic agenda, and Lucić, in a way, had to be saved from himself by simply being ignored. It is somewhat harder to understand why Italian literary historiography, often intent on showing the imitative nature of Dalmatian literature and the superiority of its Ital- ian models, similarly failed to offer a critical assessment of Lucić’s Italian verse. Instead, Italian scholarship has kept repeating—quite wrongly, as it happens— that Petar Hektorović, another famous writer from the Island of Hvar and Lucić’s contemporary, composed a poem in Italian and included it in his predominantly Croatian collection of poetry entitled Ribanje i ribarsko prigovaranje, published in Venice in 1568.15

13 Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, 293. The transcript in question is still preserved in the Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb, but it has been assigned a new shelf-mark (MS II. b. 77). 14 An isolated attempt to discuss Croatian poetry written in Italian at some length is Đuro Körbler, »Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i Dubrovni ku,« Rad JAZU 212 (1916): 1-109. Körbler focuses on the sixteenth century and on the poets from Dubrovnik and Kotor. 15 For a prominent example, see Sante Graciotti, »Per una tipologia del trilinguismo letterario in Dalmazia nei secoli XVI/XVIII,« in Barocco in Italia e nei paesi slavi del sud, ed. Vittore Branca and Sante Graciotti (Firenze: Leo S. Olschki, 1983), 321-46: »Di Et- toreo (Petar Hektorović) ci è conservato un sonetto italiano (anche questo si può leggere in op. cit., p. 177), dedicato ad Antonio Lucio, figlio del poeta Annibale (Hannibal Lucić), nel quale sonetto la celebrazione prende l’avvio e si sviluppa attorno al motivo della luce, implicito nell’ipotetico etimo italiano (ed è interessante questa etimologizzazione su base linguistica romanza e non slava) del cognome del celebrato« (334). It is amusing that Gra- ciotti’s claim about Italian etymology and Croatian names is founded upon a misattribution; as the 1568 publication explicitly states, the author of the sonnet in question is Vincenzo Vanetti (Ribanye i ribarscho prigouaranye [In Venetia: Appresso Gioanfrancesco Camotio, 1586], N1v-N2r). Vanetti was a physician from Pesaro who practiced on the Island of Hvar. It is hardly surprising that someone writing in Italian—be he Italian or Croatian—plays with Italian etymology. Nevertheless, Graciotti has found his own etymological point so appealing that he repeats it, together with the misattribution, in a more recent publication: »Le molte vite dell’italiano ‘de là mar’ fra Quattro e Cinquecento,« Atti e memorie della So- cietà dalmata di storia patria 34.1 (2012): 9-28, at 17. The mistake originates with Arnolfo 12 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

While Hektorović did not write any poems in Italian, he did write a long and fascinating prose epistle in which he provided an extensive commentary on an Italian poem sent to him by Vincenzo Vanetti. Because thoroughly apolitical, Hektorović’s Italian writing found a Croatian translator sooner than Lucić’s Italian sonnets.16 When Lucić’s six sonnets were finally translated by Tonko Maroević into Croatian, in 1987, the translator complained about the long-term neglect, correctly observing the ideological difficulty while still unwilling to claim for the sonnets the artistic status enjoyed by Lucić’s Croatian poems: »Lucić’s six Italian sonnets [...] have constituted something of a blemish within his literary oeuvre. They have not been reprinted since 1874, and they are mentioned only in passing, almost apologetically and with disdain. True, they are entirely conventional in character and no more than mediocre in quality. However, our literary historians seem primarily to have disliked the poet’s subservient attitude toward the Vene- tian officials.«17 Maroević was also the first to return to the manuscript in which Lucić’s sonnets were preserved. This is what he wrote about it: »The sonnets are preserved in a much later transcript kept in the Library of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts in Zagreb as manuscript number 867. This handful of leaves is entitled Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi. The note in the manuscript tells us that they were taken from the first edition ofSkladanja izvarsnih pisam [sic] razlicih, published in Venice, Per Francesco Marcolini MDLVI.«18 Maroević goes on to scold his editorial predecessor for being inac- curate when transcribing from the manuscript without himself saying anything

Bacotich, »Rimatori dalmati nel Cinquecento,« Archivio storico per la Dalmazia XXI, 125 (1936): 177-80. 16 Mladen Nikolanci, »Petra Hektorovića inojezične sitnice,« Hvarski zbornik 4 (1976): 345-55. It is worth observing that Hektorović’s compositions in Latin and Italian were interspersed with his Croatian works in the 1568 edition of Ribanye i ribarscho prigouaranye. The Academy edition, however, printed the Croatian works first, while grouping the Latin and the Italian texts at the end under the revealing title »Inojezične sitnice« (»Foreign Trifles«);Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, 173. 17 »Ciklus od šest Lucićevih talijanskih soneta [...] je ostao pomalo tamna mrlja u njegovu literarnom korpusu. Nikada poslije 1874. nije objavljivan, a o njemu se govori samo usput, gotovo sa stidom i omalovažavanjem. Istina, sasvim je konvencionalnog karaktera i jedva prosječnog dometa. Međutim, našoj književnoj povijesti kao da je ponajviše smetao zbog udvornog odnosa prema mletačkim vlastodršcima«; Tonko Maroević, »Hanibal Lucić, pjesnik ‘mornarom na putu’ (uz prepjev njegovih talijanskih soneta),« Dani hvarskog kazališta 13 (1987): 231-48, at 236. 18 »Soneti su sačuvani u jednom znatno kasnijem prijepisu, što se čuva u knjižnici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu kao rukopis pod signaturom 867. Tih nekoliko listova naslovljeno je Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi. Naznaka na rukopisu govori da su uzeti iz prvoga izdanja Skladanja izvarsnih pisam razlicih, tiskanog u Veneciji, Per Francesco Marcolini MDLVI«; Maroević, »Hanibal Lucić, pjesnik ‘mornarom na putu,’« 237. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 13 more about the manuscript or about any copies of Skladanja in which these Italian sonnets were to be found. Like everyone else, I first became interested in the question of Lucić’s Italian verse because of the verse he wrote in Croatian, and especially because Lucić’s Croatian verse was published in Venice in 1556. I wanted to learn more about this particular book, its later editorial history, and the copies of it that have survived. Croatian scholars from the nineteenth century onward have depended almost exclusively on the only copy preserved in Croatia, owned by the National and University Library in Zagreb (shelf-mark: RIIC-8o-74).19 It was the copy that served as the basis for both nineteenth-century editions of Lucić’s Croatian works. Neither of these editions, however, pointed out that the Zagreb copy is defective. It lacks at least one leaf at the end (it collates A-P4, R3). It is possible that this defect in the Zagreb copy, the absence of R4, led Maroević to assume that more than one leaf was missing, and that the edition possessed another quire containing the six Italian sonnets. Anyhow, it is clear from what Maroević wrote in 1987 that he thought the six Italian sonnets had been part of Skladanja, Lucić’s Croatian collection from 1556, and that they had been copied from there by an unidentified scribe, whose transcript eventually reached the Yugoslav Academy of Sciences and Arts. Croatian scholarship mentions only one other copy of Skladanja, preserved in the British Library in London (shelf-mark: G.18453).20 My own research has revealed further copies, complete as well as defective, but even the British Library copy would have been enough to prove that Skladanja contained only one more leaf, and that the six Italian sonnets could not have been found in any of its copies.21 The final leaf (R4) features on its recto the printer’s device, but also the register of quires (see Figure 2). The register makes clear that the final quire was quire R. The verso of the final leaf features a woodcut depicting a poet crowned with laurels (see Figure 3). One would want it to be a portrait of Lucić, but it is clearly a portrait of Petrarch, recycled by Marcolini from his previous publications. My own consultation of the transcript of Lucić’s six Italian sonnets kept in the Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb (MS II. b.

19 The Zagreb copy has been digitized; it can be accessed here: http://stari.nsk.hr/ Bastina/knjige/Lucic_Skladanya/Skladanya.html. 20 See, most recently, Amir Kapetanović, Jezik u starim versima hrvatskim (Split: Književni krug, 2016), 111. Drawing on outdated scholarship, Kapetanović wrongly states that the British copy is today held in the British Museum. 21 Additional copies of the 1556 edition of Skladanja currently known to me are found in the following repositories: Forlì, Biblioteca Comunale »A. Saffi,« Raccolte Piancastelli, Sala O, Sez. Stampatori, Marcolini 52 (like the Zagreb copy, this copy lacks the final leaf; I would like to thank Antonella Imolesi for confirming the defect); Paris, Bibliothèque na- tionale de France, shelf-marks: YM-24 and 4-BL-2357 (two complete copies, one of which is kept in Bibliothèque de l’Arsenal [4-BL-2357]; the Arsenal copy formerly belonged to Bibliothèque Mazarine). 14 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

77) convinced me, nonetheless, that it had been made from a printed book. I also became convinced that the transcript was made from a defective copy. Both title leaves found in the transcript suggest that the sonnets were printed.22 Furthermore, the scribe was careful to note the recto and the verso sides of the leaves he was copying (marking them A and B) even though these did not match the recto and verso sides of his own transcript. Finally, at the end of the transcript we find a catchword (»AL«), which suggests that more text was to follow. But despite the catchword, the final page of the manuscript is left blank. Since, as I have shown, the transcript could not have been made from Skladanja, it became clear to me that there must have been another book published by Marcolini in 1556, that it contained Lucić’s Italian poetry, and that the Zagreb transcript was in fact a transcript of a defective copy. It is easier to find something when one knows what one is looking for. I have managed to locate three copies of Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi, published in Venice by Francesco Marcolini in 1556 (Figure 4). These copies enable us both to recover Lucić’s Italian oeuvre in its entirety and to explain the mystery of the Zagreb transcript. While two copies—one held by the Beinecke Rare Book and Manuscript Library at Yale University (shelf-mark: 2003 1238) and the other by Biblioteca Universitaria in Pavia (shelf-mark: MISC. 8. - T. 245. n. 6)—are complete, the third copy—held by Biblioteca Marciana in Venice (shelf-mark: MISC 3053. 015)—contains only the first quire. The Marciana copy, therefore, seems to have served as the source for the Zagreb transcript, as both break off after the sixth sonnet. Further details make this explanation certain. The Marciana copy belonged to Don José Doncel y Ordaz, who gave it to Giuseppe Valentinelli, a librarian in the Marciana from 1841 and the library’s director from 1845 onward. The copy reached the Marciana in its defective state, bound (as number fifteen) with thirty-seven other works into a composite volume. Most of these works, all very short, belong to the nineteenth century; Lucić’s book is the only book in the volume dating from the sixteenth century.23 While himself interested in Dalmatian bibliography, a field to which he actively contributed, Valentinelli also cultivated a friendship with Ivan Kukuljević Sakcinski, the most important Croatian bibliographer of the nineteenth century.24 As its old shelf-mark testifies, the Zagreb transcript originally belonged to Kukuljević, whose library was purchased by the Yugoslav Academy of Sciences

22 The first title leaf, belonging to the wrapper, reads: »Sonetti / di / Messer Annibale Lucio Lesignano. / Stampati in Venezia 1556.« The second reads: »Sonetti / di Messer Ani- bal Lucio Lesignano / scritti a diversi / Con privilegio / In Venetia / Per Francesco Marcolini MDLVI.« 23 I would like to thank Paola Margarito for answering my questions regarding the provenance of the Marciana copy. 24 On Valentinelli and Kukuljević, see Petar Rogulja, »Giuseppe Valentinelli,« Crkva u svijetu 27 (1992): 78-81; Tomislav Jakić, »Ivan Kukuljević—bibliofil i bibliograf,« Vjesnik bibliotekara Hrvatske 21 (1975): 1-16. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 15 and Arts in the second half of the nineteenth century. It was listed in the 1867 catalogue of Kukuljević’s collection in the section devoted to manuscripts, without any indication that it had been transcribed from a printed book.25 However, a letter sent from Valentinelli to Kukuljević on August 7, 1858 explicitly mentions the Marciana copy and gives a detailed description of it, including the fact that it is defective.26 It is clear from the letter that Valentinelli’s response was prompted by a query received from Kukuljević, who had come across a mention of the book in one of the Marciana catalogues but did not know what it contained. Further letters that passed between Valentinelli and Kukuljević show that, once informed of its contents, Kukuljević wanted the book to be sent to him. However, because the book was part of a composite volume, Valentinelli was not allowed to take it out of the library. Instead, he offered to employ a reliable amanuensis to copy Lucić’s Sonetti for Kukuljević at a reasonable price.27 The job was finished in December 1859, the amanuensis being »slow but accurate,« and the transcript was mailed to Kukuljević on December 12.28 The only thing that remains puzzling here is the fact that two great bibliographers from the nineteenth century, both interested in Dalmatian literature, knew of the existence of Lucić’s printed book but failed to communicate this important piece of information to the scholarly public. If they did so, the information has not been registered by the scholars working on Hanibal Lucić. The two complete copies of Lucić’s Sonetti also belong to composite volumes. The Pavia copy is still bound together, as number six, with ten other works. No

25 See Jugoslavenska knjižnica Ivana Kukuljevića Sakcinskoga (Zagreb: Knjigotiskar- na Dragutina Albrechta, 1867), 14. The entry reads: »Lucio Annibale da Lessina. Sonetti.« It is listed in the foreign manuscripts section as number 6 within subsection 12 (»Carmina. Pjesmotvori u inostranih jezicih izpjevani od jugoslavenskih ponajprije pjesnika,« which translates as »Carmina. Poems in foreign languages composed by primarily South Slavic poets«). 26 Valentinelli’s letter is found among Kukuljević’s papers, preserved in the Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb, MS XV. 23/AI. 131(46). Valenti- nelli gives the dimensions of Lucić’s Sonetti as well (19.5 x 15 cm). 27 In a letter dated September 13, 1859, Valentinelli writes: »Non posso mandarle nè il Rasgovaranje, nè i Sonetti del Lucio, perchè ambedue queste opericciuole legate in miscellanee, che non possono essere mandate fuori di Biblioteca. Ne ho già parlato con un buon amanuense, ed Ella potrebbe averne la copia per cinque fiorini nuovi: il primo è di 40 pagine, e un po’ difficile per uno che non conosce il croato: ma Ella potrebbe assicurarsi della fedeltà della copia, perchè il proposto è uno de’ migliori trascrittori«; Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb, MS XV. 23/AI. 131(51). The Croatian book mentioned by Valentinelli is the 1555 Rasgovarange megiu papistu, i gednim Luteran, featuring a false Paduan imprint; this early document of Croatian Protestantism was in fact published in Tübingen. 28 Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb, MS XV. 23/AI. 131(52), letter dated December 12, 1859: »Spero che ne sarete contento, dacchè l’Amanuense è tardo, ma esatto.« 16 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) common logic apart from size can be discovered in the volume. The works are all in Italian.29 The Beinecke copy, which is the only one I have consulted in person, is today a separate item and was purchased as such by the library from Hesketh and Ward Ltd. in 1998. According to the information provided by the dealer at the time of purchase, the book originally belonged to the library of Cardinal Ludovico de Torres (1533-1583), Archbishop of Monreale from 1573 until his death. His ex libris was apparently written above the title, but only descenders of letters are visible today (Figure 4).30 Number sixteen written in the right top corner suggests that this copy was at some point also part of a larger composite volume, but it is now impossible to discover what other works were bound with Lucić’s Sonetti and whether this was done while the volume was in the Archbishop’s library or later. Anyhow, the fact that all three surviving copies were included in composite volumes may help explain why Lucić’s Sonetti have escaped notice for so long. In all three cases Lucić was buried among other authors’ works, and library catalogs may not have properly recorded his existence.

Ever since the publication of Lucić’s six sonnets in the 1874 Academy edition of his works we have known one part of Lucić’s Italian oeuvre, but we have not realized that this was only one part and that its meanings also depend on what is found in the rest of the collection. While we have discovered something new, we are also confronted with something joined with it that we have known all along, and have not particularly relished. To encounter again Lucić as an encomiast of Venetian rule on the Island of Hvar is to be forced to reconsider something we have largely decided to suppress in our constructions of the poet’s reputation. As soon as Lucić’s political poetry officially entered Croatian literary historiography, in the Academy edition, it was seen to require explanation. Franjo Rački, the first president of the Academy, offered a reading of the six Italian sonnets that in some measure endeavored to exculpate Lucić. The excessive praise of Venetian officials was seen by Rački as an expression of the local conflict between the island’s patricians and its people. To turn to the Venetians in order to praise them meant, according to this reading, to protect the rights of the aristocracy against those that threatened them by rebellion from within. Among the Venetian territories in early modern Dalmatia Hvar was notorious because of a major popular rebellion

29 I would like to thank Maria Paola Invernizzi for sending me the list of contents of the volume. 30 I would like to thank Diane Ducharme for checking the Beinecke accession records at my request; these are not available to readers. On the library of Ludovico de Torres, see T. Kimball Brooker, »Who Was L. T.?,« The Book Collector 47 (1998): 508-19; 48 (1999): 32-53. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 17 that took place in 1510-1514 and as a result of which many patricians lost lives, property, and family members.31 The problem with this reading is that Lucić’s poetry of praise is not an isolated example in early modern Dalmatia, nor is it in any way peculiar to the Island of Hvar. Lucić’s poetic glorifications of Venetian rule cannot, in other words, be explained away as mere expressions of local rivalries. Franjo Božićević, Lucić’s contemporary from the city of Split, similarly wrote poems ardently praising Venetian administrators. Although Božićević’s poems were composed in Latin and did not reach print until the twentieth century, he was rebuked for them in very strong terms by Miroslav Marković, his modern critical editor. The task was perhaps made easier by the fact that Božićević did not leave us poetry in Croatian by which to be remembered and for which to be excused. Marković’s assessment is worth quoting at length because it shows how in the course of several sentences he loses patience with the poet he is editing. It also shows to what extent the critic’s judgment is guided by his own ideological position: »Both the external and the internal political situation forced the patrician Božičević into the embrace of the Venetian lords in Split: the Turks outside the city and the people inside it. All that is understandable. Still, Božičević’s glorification of various occupying powerholders, both great and small, exceeds all measure and cannot in any way be justified: not by the political situation mentioned above, nor by the influence of humanism and the Renaissance extending from Italy. Božičević roots for the Venetians with his whole being. [...] [He] simply melts when he deifies Venetian occupiers, employing all his poetic skill in the enterprise. [...] [Finally, Božičević becomes] a poor poet-beggar who, like a child observing a lollipop in someone else’s hand, envies his rich Venetian friends their material wealth.«32 Although he praises, Lucić does not melt; although he must have seen many a lollipop in a Venetian hand, he is not jealous of it in his sonnets. Lucić’s admi- ration of Venetian virtues, often articulated through a complex mythological or historical allusion, appears at times so excessive that it tests credulity. This excess,

31 Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, XLI-XLII. 32 »I spoljašnja i unutrašnja situacija terala je patricija Božičevica u zagrljaj mletačkih kneževa u Splitu: spolja Turci, a iznutra pučani. Sve je to razumljivo. Pa ipak, Božičevicevo kovanje u zvezde raznih okupatorskih vlastodržaca, krupnih i sitnih, prelazi svaku meru i ne može se ničim pravdati, ni gornjom političkom uslovljenošcu, ni kulturnim zračenjima humanizma i renesansa [sic] iz Italije. On je dušom i srcem za Mletke. ... [On se] prosto topi kad deifikuje mletačke okupatore, stavljajuci tome u službu čitavu svoju pesničku veštinu. ... [Konačno, Božičevic se pretvara] u ubogog pesnika-prosjaka, koji kao dete na šecerlemi u tuđoj ruci, zavidi svojim bogatim mletačkim prijateljima na materijalnim dobrima«; Pesme Franja Božičevića Natalisa, ed. Miroslav Marković (Beograd: Naučno delo, 1958), 10. The rhetoric is of course redolent of the official language of socialist Yugoslavia, especially in discussions of the Second World War. I use the form Božićević rather than Božičević; on this point see Dušan Berić, »Franjo Božićević (Franciscus Natalis) i njegov zbornik latinskih pjesama,« Mogućnosti 10 (1957): 831-46. 18 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) especially when compared to the more moderate and restrained tones of the rest of his poetic collection, deserves to be noticed. Indeed, it is perfectly possible that Lucić sincerely loved the Venetians, and that he proceeded to express this sincere love by means of poetic hyperbole. But as Renaissance love poetry cannot be divorced from the conventions that govern it, so Renaissance poetry of praise has its laws and expectations. Such poems show not just what Lucić thought about foreign administrators but how he proved himself as a poet by glorifying their moral and political worth. Such poems show that Lucić loved himself at least as much as those to whom he addressed his political sonnets. This becomes especially evident when we realize that in one instance (Sonnets 2 and 4) Lucić uses the same sonnet twice, minimally adapting it, in order to praise two different Venetian officials: Matheo Maripetro and Marc’Antonio da Mulla. In one version, the sonnet is spoken by Hvar (Lesina), in the other the speaker is Dalmatia (see Figures 5 and 6). This particular poetic device—the introduction of political entities that directly address the Venetians who rule over them—removes Lucić further from his object of praise and makes more difficult the task of establishing what Lucić actually meant when he wrote this kind of poetry. If there is a phrase to describe Lucić as an encomiast, it is rhetorical elusiveness. The case is further complicated by the sonnets that follow the six sonnets by which Lucić has been made out to be an enthusiastic poet of the regime. While there are more poems written in the same key, later in the collection we come across a sonnet that forces us to think harder about why Lucić wrote his political sonnets in the first place. Sonnet 21 is written by Lucić on behalf of the Hvar patriciate, and it constitutes a response to a congratulatory poem sent to them by Aleksandar Bizanti, probably from Kotor (Sonnet 21a). Bizanti praises the patricians of Hvar for electing the new cancelier, a deserving and virtuous man, noting that their election was inspired by divine will. Lucić responds with a sonnet in which the deserts of the Hvar patriciate are minimized and the position to which the unnamed individual is elected described as unworthy of him and his virtues. Here, Lucić is explicitly the official poet of Hvar, and his sonnet seems to have been part of the public political ritual. Such political rituals, made up of a series of carefully choreographed performance acts, employed poetry as one of their common tools across early modern Europe. If Lucić is speaking on behalf of his fellow patricians in this particular case, should we not consider the possibility that his other sonnets were similarly prompted by specific political occasions on which poems were not so much vol- unteered as demanded? If Lucić is the official patrician poet, whose sentiments does he express in his verse? While the verse is indeed Lucić’s (he makes sure to communicate this point by recycling his rhymes), the sentiments belong to his class and to the official ideology. Like most Renaissance political poetry, Lucić’s sonnets of praise pose a double challenge to their interpreter. On the one hand, they ask to be understood within a genre governed by strict rules but transcend- Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 19 ing, in their purely poetic aspects, the specific political occasion by which they are prompted; on the other hand, they ask to be understood in the context of the political culture within which they originated and in relation to the specific functions they performed in the public sphere. Much more research is needed on the political functions of poetry in early modern Dalmatia before we can fully appreciate the complexity of the relationship between Lucić’s own political beliefs and his verse.

Had, instead of the first, some other quire from Lucić’s collection of Ital- ian verse been preserved in a nineteenth-century transcript, it would have been mentioned much more frequently in the histories of Croatian literature and in the surveys of Lucić’s poetic output. While small in size, Lucić’s Italian collection is diverse in content, includes poems of different kinds, and constitutes an important source of information about the literary culture of Dalmatia in the sixteenth century. In the remaining sections of this essay I wish to discuss briefly just a handful of examples that will illustrate this diversity and show, so at least I hope, the importance and interest of Lucić’s Sonetti for scholars of the Renaissance. My aim is to begin the conversation rather than offer a definitive assessment. It will become clear that I think Lucić’s verse in Italian should be considered alongside his verse in Croatian as often as possible. Among Lucić’s Croatian poems there is an epistle addressed to Milica Koriolanović Cipiko, a noblewoman from Trogir. We know nothing more about her than what Lucić tells us in his poem. At one point, he begins to praise her in a somewhat unusual manner: »No one in this world can appreciate / How many gifts you were given by goddess Athena, / Who also gave you the skill / To read and to understand fully what you read, / Making you more bookish than other women, / Both those that came before and those that will come after.«33 Milica, thus, not only reads but can fully understand what she reads, which ought to be perceived as a special divine gift. Here Lucić perhaps tells us more about his own, and his culture’s, perception of women than about Milica. In his Italian poems we also come across a lady from Dalmatia who is otherwise unknown (Sonnet 13). Her name in Italian is Orsola Tetrica, which translates as Uršula Tetrico (Detrico). The surname suggests that she belonged to the noble family Detrico based in Zadar. While Milica is able to read, Uršula is more accomplished—she can also write. Lucić admires her writing style—especially worthy of wonder because it is pos-

33 »Ne more na svitu nitkor da procini, / koli darovitu Palas te učini, / koja ti darova, još ovo da umiš, / čtiti i do slova čteci da razumiš; / i da si knjižnija od žen, ke su do sli, / i ke biše prija, i ke ce bit po sli«; Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, 288, lines 149-54. 20 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) sessed by a woman—and is so eager to see examples of it again that he is likely to drown in his own desire: »Quando ripenso à lo stile arguto et terso / Merauiglioso in voi, che Donna sete, / Di riuederlo al cor mi ven tal sete, / Ch’i resto nel desir tutto sommerso« (Sonnet 13, lines 1-4). The homonyms sete—sete (you are— thirst) used by Lucić in his rhyming scheme are rich in implication. They are not employed because Lucić cannot think of more diverse rhymes in Italian; they are typical of his poetic technique when he writes in Croatian as well.34 Lucić praises Uršula with such ardor—she is described in the poem’s title as the tenth muse—that we are entitled to wonder whether she, too, might not have occupied an important political position. But we know that, being a woman, she could not have. Nevertheless, Lucić claims that her style excels everything written in either prose or verse in either ancient or modern times; it lends immortality to its subjects and makes Cassandra and Sapho her inferiors. The allusion to Sappho is clear enough. If one is to correlate ancient and modern times with these two names, then by Cassandra is probably meant not Cassandra of Troy but Cassandra Fedele, the Venetian woman scholar who in the late fifteenth century became famous for her Latin writings.35 We do not know which language Uršula employed in her writing—maybe both Greek and Latin, maybe Croatian, maybe Italian—but whichever it was, she does not seem to have yielded to Lucić’s entreaty to stop hiding her writing from the world. Uršula Detrico is not mentioned in any history of Dalmatian literature, but her appearance in Lucić’s poetic collection might be the first step toward recovering this female writer from the underresearched archives of the Croatian Renaissance. Lucić’s sonnet addresed to Uršula Detrico confirms his literary relations with the city of Zadar. A poem addressed to Franjo Božićević (Sonnet 27) confirms

34 Maroević, »Hanibal Lucić, pjesnik ‘mornarom na putu,’« 242, complains about Lucić’s »limited formal repertoire (when he uses the Italian language)« (»[o]graničenost Lucićeva formalnog repertoara (u talijanskom jeziku),« and proceeds to point out the poet’s repeated use of common rhymes. But in both his Italian and his Croatian verse Lucić is fond of different kinds of repetition, sometimes but not always differentiated by accent. The rhyme sete—sete should be compared with the following Croatian rhymes: »I evo izpušta iz sebe on vrući / od ognja gorušta uzdah, ki me vrući« (vrući being both the adjective hot and the verb makes hot); »prem ako zgubih vlas, prem ako vas sam tvoj / prem ako jedan vlas na meni nije moj« (the internal rhyme vlas means power in the first instance andhair in the second); »I evo ne vim reć, oda dva taj dobra: / ali si lipa već, al umna i dobra« (where dobra means goods and good), and so on. See Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, 201, 206, and 209 respectively. 35 See Cassandra Fedele, Letters and Orations, ed. and trans. Diana Robin (Chicago and London: University of Chicago Press, 2000). That Cassandra Fedele was a familiar figure among the Hvar poets is shown by Paolo Paladini, who addresses to her a poem in Latin; see Sante Graciotti, Il petrarchista dalmata Paolo Paladini e il suo canzoniere (1496) (Roma: Società dalmata di storia patria, 2005), 150. Fedele’s Dalmatian correspondents are discussed in Tomislav Bogdan, »Cassandra Fedele i njezini dalmatinski korespondenti,« Croatica 41 (2017): 227-52. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 21 his relations with the city of Split.36 What is notable about the Sonetti is the total absence of any contact with the writers from the Ragusan Republic. The same is true of Lucić’s Croatian oeuvre, and this strange absence has occasioned considerable critical controversy.37 Instead of Dubrovnik, it is Kotor that emerges as the city with whose poets Lucić maintained the greatest number of literary friendships. Sonetti contain poems addressed to figures from Kotor already known to historians of Croatian and Montenegrin literature (Juraj Bizanti, the addressee of Sonnet 19; Ludovik Paskalić, the addressee of Sonnets 14-17; Vicko Buća, the addressee of Sonnet 23), but there are also poets who, as far as I have been able to ascertain, appear to be otherwise unknown (Aleksandar Bizanti, the author of Sonnet 21a and the addressee of Sonnet 21, and Marin Grubonja, the addressee of Sonnet 20).38 The absence of Dubrovnik becomes especially noticeable when, in Sonnet 14, Lucić praises Kotor as the leading poetic center »in our part of the world« (»nel nostro clima«). As Lucić puts it in the same sonnet, Kotor gave birth to poets from the families Buća, Pelegrini, Bizanti, Pontano, and to so many others, too numerous to be accommodated within a single poem. The catalogue of poets from Kotor is valuable not just because it illustrates Lucić’s familiarity with that city’s thriving poetic culture but because we learn from it that Ludovik Pontano, about whose origin literary historians have offered different hypotheses, was actually born in Kotor.39

36 Note that Lucić explicitly refers to Božićević as a nobleman from Split. This is a useful detail, as Slavic scholarship was uncertain on this point for a long time. See Berić, »Franjo Božićević.« 37 See, for instance, Slobodan P. Novak, »Nešto o vezi Mavra Vetranovića i Hanibala Lucića,« Hvarski zbornik 2 (1974): 353-68; Tomislav Bogdan, »Grad, država, poredak— Hanibal Lucić i Dubrovnik«, Prva svitlos: studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (Za- greb: Matica hrvatska, 2017), 129-50. 38 Until now, the only evidence of Vicko Buća’s poetic activities has been found in the poems addressed to him by Ludovik Paskalić, included in his Rime volgari (1549). Lucić’s Sonnet 23 seems to have been written as a response to a poem sent by Buća in which he had praised Lucić, associating his name with light (luce) and with poetic fame. Lucić responds by playing with Buća’s name (Vincentio, the one who vanquishes, from Italian vincere; see line 3). Although young, Buća is naturally gifted, and Lucić’s labored poems pale in comparison. Fortunately, the sonnet concludes, the worthless Lucić will live in Buća’s worthy poems. 39 See R. Kovijanić and I. Stjepčević, Kulturni život staroga Kotora (XIV-XVIII vijek), vol. 1 (Cetinje: Istoriski institut NR Crne Gore, 1957), 57-59; Radoslav Rotković, Crnogorsko književno nasljeđe, vol. 1 (Titograd: Pobjeda, 1976), 108-110. Pontano’s »Carmen Virgini Matri sacrum,« his only surviving poem, was included by Juraj Bizanti at the end of his own collection of love poetry in Italian: see Rime amorose di Georgio Bizantio Catharense (Vinegia: Iacob dal Borgo, 1532), C4v-C8r. In his prefatory note Bi- zanti explains that he decided to print Pontano’s poem without the knowledge of its author. Had he not done so, we would not have any surviving evidence of Pontano’s poetic work. It is clear from what Bizanti says that Pontano wrote more than just this Latin poem. 22 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

If we are to be guided by numbers, we must conclude that Lucić cultivated the closest relationship with Ludovik Paskalić, to whom he addresses no fewer than four sonnets. This is hardly a surprise. As I have already noted above, Paskalić praised Lucić publicly in a couple of poems included in his Rime volgari, published in Venice in 1549. The first of these two poems was a sonnet, the second a canzone. What is interesting is that Paskalić’s sonnet is also included in Lucić’s collection (Sonnet 15a, signed »Il Pasquale«; see Figure 7), but the minor textual differences seem to indicate that Paskalić’s sonnet was printed from a manuscript found among Lucić’s papers rather than reprinted from Paskalić’s 1549 collection. In other words, before publishing his sonnet, Paskalić sent it to Lucić, and Lucić wrote a sonnet in response (here Sonnet 15). The two sonnets are closely linked in formal terms as well. In his response, Lucić decides to adopt the same rhyme scheme Paskalić deployed in his sonnet, thus imitating his friend’s form, but he uses the rhymes to make a contrary argument. Paskalić closed his sonnet, in which he mostly dwelt on Lucić’s poetic fame and personal virtues, by seeking advice from his friend, wishing to control the immature and godless flame of love that was tearing his heart apart. Lucić, on the other hand, argues that love is a noble feeling that in fact moves Paskalić to write poetry. Lucić therefore advises Paskalić not to oppose love, but to submit to it and, more importantly, to find an exalted theme for his exalted poetic style. The exalted theme cannot be Lucić because Lucić exemplifies baseness (»Donate al alto stile alto soggetto, / Il Lucio nò, che la bassezza essempia«). This figure of modesty, this act of self-effacement is common in Lucić’s Croatian verse as well, where he occasionally mentions his torn and weak voice, doubting that his poetry will survive him.40 But as the excessive praise of Venetian officials cannot be taken literally, so Lucić’s mentions of his own poetic inadequacy should not be understood as acts of merciless self-criticism. Behind the frequent figures of humility one catches a glimpse of a poet fully conscious of his own superior skill. While encomiastic verse dominates Lucić’s poetic collection, we find in it other kinds of poetry as well. For instance, Sonnet 24 is ostensibly about the rooster, the moon, the lion, and the eagle, but these figures are clearly meant to be read allegorically, as in a fable, signifying different countries engaged in warfare. A similar kind of poetic allegory is found in an unpublished Latin poem by Lu- dovik Paskalić, preserved in a sixteenth-century manuscript. As in Lucić’s poem,

40 See Hanibal Lucić and Petar Hektorović, Skladanja izvarsnih pisan razlicih / Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine, ed. Marin Franičević (Zagreb: Matica hrvatska, 1968), 17-18. In Sonnet 17, also addressed to Paskalić, Lucić again employs the same figure, noting that he will be remembered not because of what he has written but only because he is mentioned in Paskalić’s poems (»Chiaro son io per voi nel secol nostro, / Et viuo & chiaro in ogni tempo anchora, / Farammi’l vostro ben purgato inchiostro, / Oue breue per me mia vita fora«). A similar thought is found in Sonnet 23, addressed to Vicko Buća (see note 38 above). Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 23 the rooster—probably standing for France (Gallo / Gallus)—is a bad guy, and he leaves the battle badly plucked.41 Two love poems (25 and 26), found toward the end of Lucić’s collection, are the only ones not written in sonnet form. In the first of these Lucić develops a complex paradox within a familiar poetic frame: we find the lady’s icy heart, the poet’s flames, tears, and endless suffering caused by the pitiless little stars, the lady’s eyes. In the second poem the lady is again unaf- fected whereas the poet’s heart is wounded. Scholars of Renaissance love poetry will find it interesting to compare these two love poems with Lucić’s Croatian love poetry as well as with the poetry in Italian that he might have read and that might have served him as a model.

The question of imitation and of poetic models has vexed the study of Croa- tian Renaissance literature written in Italian ever since the early twentieth century. Those who wanted to see Dalmatia as an extension of Italy were inclined to see Dalmatian literature written in Italian as a mere local pendant on the great literary chain forged by Italians. Those who had learned to dislike Italian chains of any kind were too quick to cast the pendant off their neck together with the chain. When Maroević decided to translate Lucić’s six sonnets from Italian into Croatian in 1987, he found justification for his undertaking in the changing perceptions of what constitutes Croatian literature. In recent times, he writes, »not only writing in Latin but also in Italian, German, Hungarian, and so on has rightly been seen as constitutive of the Croatian cultural tradition—in those cases, that is, when the writing was done by our people, when it came into being in our part of the world, or when it handled our topics.«42 One of the most significant contributions in this new direction has been made by Frano Čale, perhaps the most influential Croatian Italianist of the second half of the twentieth century. A year after Maroević published his translation of Lucić’s sonnets, Čale published a book containing Croa- tian translations of a large selection of Italian verse by Sabo Bobaljević Glušac, a sixteenth-century Ragusan poet. The lengthy introduction to the book, still one of the most sustained critical statements on what it means to study Dalmatian poetry written in Italian in the early modern period, insists on the aesthetic criterion as the surest guide. Čale chooses to translate Glušac only because he finds Glušac to be an excellent poet in Italian, comparable in quality and skill to his contem-

41 Venice, Biblioteca Marciana, MSS. Italiani, Cl. 9, No 291, fol. 66v. 42 »Uostalom, odskora se ne samo latinska pismenost nego i talijanska, njemačka, mađarska i njima slične smatraju s pravom konstitutivnim dijelom hrvatske kulturne baštine—dakako, kad je riječ o radovima naših ljudi, kad su oni nastali u našim krajevima ili kad se bave našim temama«; Maroević, »Hanibal Lucić, pjesnik ‘mornarom na putu,’« 237. 24 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) poraries writing in Italian on the other side of the Adriatic Sea. According to this criterion, all poetry written in Italian in early modern Dalmatia is to be measured against some imagined Italian standard. That standard is not just poetic; it is also linguistic in nature.43 Unlike the Italian language of Bobaljević, Lucić’s Italian is not constructed in accordance with the strictly Tuscan models that are found, ironically, at the end of his book (see Figure 8). Marcolini’s woodcut depicting Dante, Boccaccio, and Petrarch—with a lion representing Florence and the river god representing the Arno—would have made more sense in other books, as it no doubt had.44 Lucić’s Italian is much more a Dalmatian mixture that needs to be considered in its own cultural context first, and only then compared to some imagined literary and linguistic standards. Instead of turning to Florence it might be instructive to turn for comparisons to other cities in Dalmatia, where Italian was also in use. Two descriptions of the kind of Italian spoken in Dubrovnik in the early modern period are particularly illuminating. An anonymous Venetian report from 1555 records that Ragusan men speak both the Slavic vernacular and the Italian language. Their Italian language, however, abounds in corrupt words: they partly use pure Tuscan words, partly old Venetian words, partly words from the north and partly from the south of the Italian peninsula. A much later report, from the eighteenth century, still finds the mixed nature of Ragusan Italian worthy of notice, but it adds the significant observation that this special mixture has its own particular grace (»un linguaggio, che ha una certa grazia sua propria, e particolare«).45 Before we dismiss Lucić’s Italian as too irregular, or abstruse, or incompetent, we need to consider the possibility that to him it may have appeared graceful. After all, his Croatian is at times also a mixture of dialects, and appreciating it always means partly suspending our notions about linguistic and literary standards. In one of his Italian sonnets, Bobaljević addresses his friend Monaldić in order to amuse him with a story. The night before, two of Bobaljević’s friends ridiculed his poetic use of the expression lo suo instead of il suo. Bobaljević’s defense—that many Tuscans, including the great Bembo, sometimes write lo cor instead of il cor, lo quale instead of il quale, or lo mio instead of il mio—proved futile. The friends wanted him to find in a Tuscan writer not a parallel example but the exact expression: not lo cor, but lo suo. He was of course unable to do it,

43 Frano Čale, Pjesme talijanke Saba Bobaljevića Glušca (Zagreb: SNL, 1988). The poems were originally published in Venice in the sixteenth century. See Rime amorose, e pastorali, et satire, del Mag. Savino de Bobali Sordo, Gentil’huomo Raguseo (In Venetia: Presso Aldo, 1589). 44 I would like to thank Malcolm Baker for discussing this woodcut with me and for drawing my attention to other depictions of the Arno as a river god, especially in connection with the lion figure. 45 Michele Metzeltin, »La Dalmazia e l’Istria«, in Italiano nelle regioni: lingua nazionale e identità regionali, ed. Francesco Bruni (Torino: UTET, 1992), 316-35, at 321. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 25 and that is the point of the poem.46 The anecdote is interesting because the poet has to defend himself from those who understand linguistic and literary models in very literal terms. It is also interesting because Bobaljević accepts to be limited by exclusively Tuscan models. But we would want to know more about the sociolinguistic culture that prompted this kind of conversation in the first place, and to see whether the linguistic choices made by Dalmatian poets have anything to do with the Italian language they heard in their cities or inherited from previous generations. We would want to know what kind of defense Lucić would offer to those who, inhabiting very different linguistic contexts, might object to his seemingly corrupt language and far-fetched rhymes. This is the kind of question that needs to be taken more seriously in humanistic scholarship on both sides of the Adriatic, and Lucić’s Sonetti can provide a great starting point. The recent explosion of interest in the multilingual contexts of the early modern Mediter- ranean would be enriched if we managed to move beyond the purely economic considerations, in which language is just a means of getting the business done, and began to consider the much more complex questions of coexisting literary languages and the functions they served in the private and public lives of early modern Dalmatians.47

46 Čale, Pjesme talijanke Saba Bobaljevića Glušca, 266. 47 See Eric R. Dursteler, »Speaking in Tongues: Language and Communication in the Early Modern Mediterranean,« Past and Present 217 (2012): 47-77. 26 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

APPENDIX

The edition of Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi offered here is based on the Beinecke copy. I have also consulted photographs of the Pavia copy, which is complete, and of the Marciana copy, which only contains the first quire. Compared to the Marciana copy, which measures 19.5 x 15 cm (see footnote 26 above), the Beinecke copy is heavily cropped; it measures 18.5 x 13.5 cm. The damage to the top inner margins evident in the Beinecke copy had been repaired before the book reached the library in 1998. In a couple of instances, titles of sonnets are slightly affected by this defect, but the Pavia copy supplies the missing or damaged letters. Hanibal Lucić’s Sonetti were printed by Francesco Marcolini, the printer of Lucić’s collection of Croatian verse (Skladanja izvarsnih pisan razlicih). Both books were printed in quarto and published in Venice in 1556, three years after Lucić’s death. They were sponsored by Antun Lucić, Hanibal’s illegitimate son, whose name is explicitly mentioned only on the title page of Skladanja. Antun clearly wanted the books to appear beautiful. Woodcut initials from three different series are employed in Skladanja: one series depicting famous cities, one famous thinkers of the ancient world, and one scenes from Ovid’s Metamorphoses (on Marcolini’s initials, particularly those that depict stories from Ovid, see Franca Petrucci Nardelli, La lettera e l’immagine: Le iniziali ‘parlanti’ nella tipografia italiana (secc. XVI-XVIII) [Firenze: Leo S. Olschki, 1991]). Skladanja included different kinds of texts, among them a play called Robinja (The Slave Girl), which called for initials of different sizes and therefore from different series. In Lucić’s Sonetti, only initials from the largest series, depicting famous cities, are used. Additional ornaments are occasionally used to separate titles from the text (see Figures 5 and 6) or to fill up the page (seeFigure 7). Sonetti is a short book; it collates A-D4. Only A1v is blank. After the final sonnet, printed on D4r, the ending is signaled by the words »IL FINE.« As has already been noted in the essay, the final page (D4v) features a large woodcut representing Dante, Boccaccio, and Petrarch, with a lion figure standing for Flor- ence and a river god standing for the Arno (Figure 8). I have come across the same woodcut in other books printed by Marcolini. It is worth noting that the catchword on C4v is incorrect. It reads »In laude,« whereas the text on D1r begins with »ALLA NOBILITÀ.« Since Sonnet 21a, printed on D1r, is followed by an additional couplet introduced by the words »Sien miei detti notati,« my guess is that the compositor had trouble accommodating the manuscript’s text within a single page and decided to save some space by setting »ALLA NOBILITÀ« instead of »IN LAVDE DELLA NOBILITÀ.« The sonnet in question explicitly praises the Hvar patriciate. Another way of explaining this irregularity would be to blame the compositor for carelessness in setting C4v; three misprints are found on this page in addition to the incorrect catchword. I have not attempted to regularize the text, its spelling, or its punctuation. Abbreviations have been expanded and the supplied letters printed in italic. The Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 27 first word of each poem was printed in capital letters; this has not been followed in my edition. I have numbered the poems in such a way that Lucić’s compositions are differentiated from those to which they respond (15a and 21a), and I have also numbered every fifth line for ease of reference. The numbers in both cases have been enclosed in square brackets. The few misprints I have noticed have been corrected and the original readings recorded in the textual apparatus.

SONETTI DI MESSER ANIBAL LVCIO LESIGNANO, SCRITTI A DIVERSI.

[1] IN LAVDE DELLI CLARISS. MESSER VITTOR DIEDO, ET MESSER MATHEO MARIPETRO SVOI CONTI ET PROVEDITORI.

LESINA. Roma del tuo valor benigno Augusto Compitamente alhor cognobbe il vero, Quando nel seggio del afflitto Impero Vide l’empio Nerone anzi Procusto. Questi brusciola, & ella al trono ambusto [5] Chiamo Vespesian di vita intero, Onde rippreso il suo stato primiero, La parue tè veder viuo & robusto. Tal & piu bello anchor mi rappresenta Il Diedo, ch’a me vita & pace deo, [10] Mio ver Vespesiano il Maripetro. Onde lieta mi viuo, & piu contenta Viurò, s’a un tal Vittor a vn tal Matheo Vita dal Ciel felice & lunga impetro.

[2] AL CLARISSIMO MESSER MATHEO MARIPETRO SVO CONTE ET PROVEDITORE.

LESINA. Il Patre & il Figlio, che vendetta fenno Contra Hierusalem del Signor nostro, Poi che successer al horribil mostro, Vn chiar essempio a Roma e al Mondo denno, 28 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Che humíl sembianti & giusta voglia & senno [5] Conuengono al Scettro e al manto d’Ostro. Cosi hora fate voi ne l’oprar vostro O nobil Maripetro e in voce e in senno. Maggior benignitate entro’l mio albergo Ne Giustitia fu mai tanta o Prudentia: [10] Ond’io LESINA in gioia rido & canto. Et mirando co gl’occhi volti a tergo, Dico, ingiustitia orgoglio & imprudentia Rimaneteui a dietro & noia & pianto.

14 pianto.] pianto,

[3] IN LAVDE DEL SIGNOR GIANMATHEO BEMBO PROVEDITORE DI CATARO. O sacro Augel, ch’a Gioue le saette Ministri, & guardi il Sol con teso ciglio, Cosi Iunon si scordi le vendette Di ciò ch’al bel Troian desti di piglio, Deh dimmi con parole aperte & schiette [5] Se fu segno di danno o di periglio O di vittoriose imprese elette O pur fu a caso & senza alcun consiglio. Quando l’altr’hieri al saggio Bembo et giusto Con vaghi giri et mouimenti accorti [10] Volasti intorno l’honorata testa. A Lucumone e a la gente d’Augusto Già dimostrai, che tal mio applauso importi A quello in Roma et in Bologna a questa.

[4] AL SVO DEGNISSIMO CENSORE MESSER MARC’ANTONIO DA MVLLA.

DALMATIA. Quei, che di gloria e fama acquisto fenno, Tyrannide fuggendo, horribil mostro, Et ben reggendo al tempo antico & nostro, Vn bello & chiaro essempio ad altri denno, Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 29

Che humil sembianti & giusta voglia & senno [5] Si conuengono al Scettro e al manto d’Ostro Cosi hor fate voi nell’oprar vostro Mulla gentile & in parole e in cenno. Maggior benignitate entro al mio albergo Ne Giusticia fu mai tanta o Prudentia [10] Perch’io DALMATIA in gioia rido et canto. Et mirando co gl’occhi volti a tergo Dico, ingiusticia orgoglio & imprudentia Rimaneteui a dietro & noia & pianto.

[5] AL CLARISSIMO SIG. IL SIGNOR MARC’ANTONIO MVLLA. Morto non è, chi hauendo in se raccolto Virtute, alteramente in fama sona; Se ben quel ch’è di se meno abbandona, Ch’è frale, et pur conuen, che me sia tolto. Però Signor temprate il dolor molto, [5] Il Padre è viuo, & tal vita li dona L’alto suo honore, à cui il tempo perdona Si, ch’egro non fia mai non che sepolto. Vostro valore anchora e’l stil sourano, Ch’al Pyndarico e quel d’Orpheo s’agguaglia, [10] Fa in lui di morte al tutto il poter uano. Cosi Paulo non men par ch’alto saglia, Perche Scipion chiamossi Emiliano, Che per la Macedonica bataglia?

[6] AL CLARISSIMO S. IL SIGNOR NICOLAO BONDOMER CAPITANIO DEL COLFO DEGNISSIMO. Signor souente il degno aspetto vostro Mirando e le virtuti ad vna ad vna, Tal fra l’altrui vertù splende ciascuna Qual fra gl’altri colori il color d’Ostro. Et quel formato nel superno chiostro [5] Veggio, che in se mirabilmente aduna Quanto fu mai nel Regno di Fortuna Di vago e bello al tempo, antico e nostro. 30 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Onde anchora i vedrò con grandi effetti Da voi tosto i nimici oppressi vinti, [10] Come il superbo vostro Nome sona. E stanchi in vostre lodi i piu perfetti Ingegni, é i piu bagnati stili e tinti Nel fonte Caballino in Helicona.

[7] AL CLARISSIMO MESSER CHRISTOPHORO DA CANALE CAPITANEO DEL COLPHO ET PROVEDIDOR DE L’ARMATA. Il graue & generoso aspetto in vista, Il parlar poco e’l pensar molto (segni Che immensa in voi CANAL fortezza regni, Con immensa Prudentia insieme mista.) Già predicean che’l nome vostro in lista [5] Fia posto fra piu illustri nomi e degni Che sono o che mai furo in tutti e regni Ouunque per virtù pregio s’acquista. Ma del vostro valor piu chiara mostra Fecero poi cotanti addutti Fusti [10] E’l sangue, che li mari e i lidi finostra De maritimi fier scini e Procusti. Onde’l Pompeio suo, voi l’Adria vostra Chiama con argumenti e veri e giusti.

[8] Chi del Duce Canale i Conuiuanti Per tutto’l legno l’un ver l’altro volti Con quelli generosi e virili volti Risguarda lui ch’agl’altri è tanto auanti Leonida ecco dice, ecco i disnanti [5] Per poi cenar nell’altra vita accolti, Così eran boni quei così non molti Così di libertate & gloria amanti Iui si sente à voce chiara & alta Dir Phebo a chi tra suoi seguaci eccelle [10] Ch’apparecchi un bel graue alto coturno Che del Canal risponda all’opre belle Di quello a paro in cui di lettor si essalta Il Vincitore o’l vincitor di Turno. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 31

[9] AL MAGNIFICO ET CLARISS. SIG. BERNARDO SEGREDO CAPITANIO DEL COLPHO DIGNISSIMO. Già mi sforzaua il signorile aspetto, Et l’altre Signor mio maniere accorte Da gli antichi famosi heroi risorte In voi, di esserui ogn’hor piu che soggietto. Hora mi sforza il bel drapello eletto [5] Di tante arti et dottrine, che ne à Morte, Ne sottogiace alla volubil sorte, Di che pieno vi ueggio il capo e’l petto, Ch’io v’adori co’l core et con parole Vi lodi, benche non al merto equali, [10] Ma sol del gran voler indicatrici. Et vi preghi, se non tra fidi amici Tra fedel serui al men m’habbiate, in quali Piu dominio et ragion hauer si suole.

4 ogn’hor] og’hor

[10] AL MAGNIFICO MESSER MATHEO ZANTANI PER ADIETRO DIGNISSIMO CASTELLANO DI LESINA. Chiara fama Signor teco portasti Venendo di bontà uera leale, Poi stando, auara lei esser mostrasti, Et alle tue virtuti diseguale. Onde hor partendo in nostri cuor lassasti [5] D’Amor et reuerentia affetto tale, Che non fia mai chi tua memoria guasti Anci fia qui perpetua et immortale. Ogn’hor del tuo valor qui si ragiona, Ciascun ti benedice, et tutti stanno [10] Bramosi di vederti, in alto segio. Cosi il benigno Ciel ver te dispona La meglior parte di tua patria, ou’hanno Giustitia et libertade il vero pregio. 32 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

[11] AL MAGNIFICO SIGNOR, IL SIGNOR MARC’ANTONIO PRIVLI. L’animo Signor mio, ch’ogn’hor propenso Mostri ad amare huom, che vertute ha seco, M’inuita a ragionar’in rima teco: E la bassezza del mio stil non penso. Non già per dir del tuo valor’ immenso, [5] Ch’ogni chiaro Latino ingegno o Greco Puote abbagliar, & me fa al tutto cieco Si, che l’ingegno in vano addopro e’l senso. Ma sol per dimostrar mia voglia pronta. Che s’i potessi in voce altera & soda [10] Dir cosi tue virtuti come io le veggio, Farei la’ ue’l Sol cade, e dou’el monta, Mille penne inuaghir di la tua loda. Ma’l poter manca, onde perdono i chieggio.

9 per] pee

[12] AL REVERENDO LVIGI GVORO. Non dirò già, che non douete o Guoro. Supremamente andar chiaro & lodato Fra quanti al Fonte del Corsiero alato Le tempie ornar di sempre verde Alloro. Che certamente dir non lece al’Oro [5] Ch’è vile, e al Sol a mezzo’l Ciel leuato Ch’è freddo e scuro, in somma il uostro ornato Alto e leggiadro stile essalto e honoro. Ma pur dirò, ne vi sdegnate, il merto Del gran di Christo portate Canale [10] Vince ogni stil quantunque ornato & erto. E di lui dir non é mica vn Canale Ma vn pelago solcar ampio & aperto L’ingegno dunque affaticar che vale? Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 33

[13] ALLA DECIMA DE LE MVSE MADONNA ORSOLA TETRICA. Quando ripenso à lo stile arguto et terso Merauiglioso in voi, che Donna sete, Di riuederlo al cor mi ven tal sete, Ch’i resto nel desir tutto sommerso. Vn piu vago non ha prosa ne verso, [5] Nouo od antico, onde temer di Lethe Non può già mai, et ben goder potete, Ch’a par di voi Cassandra et Sapho han perso. Perche oltre ch’è leggiadro alto et facondo, Piena fede e credenza ha’l vostro dire, [10] Ne scriuer d’impudico ardor ui cale. Non fate donque, vano’l mio desire, E un tal thesoro non celate al mondo, Che’ ben Comunicato assai piu vale.

[14] M. LODOVICO PASCAL Pascal nel nostro clima indarno cerco Cittade ne Castel, che piu honor fessi Di Cataro in produr tanti, ch’han cerco Delle noue sorelle i be recessi. Benche doppo cercato anchor ricerco [5] Pensando a quel ch’vdi e a quel ch’i lessi: E indarno forse cercherei, se a cerco Per l’altre parti anchor gl’occhi stendessi. Iui nacquero i Bucchi (e Pellegrini) Il Bisantio e Pontani (e in larga copia) [10] Altri teco, che dir quiui non posso tutti. Che sia, non so, ch’a tanto ben l’inchini Altro che la nathia sua stella propria, Felice Terra e voi felici frutti.

[15] A M. LODOVICO PASQVAL. Pasqual non so come, ch’Amor vi dome, Vi possiate doler con ragion buona, 34 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Poi ch’a nulla altra alma gentil perdona, Ne vi è chi senza Amor gentil si nome. Ei col dorato stral dal cor u’ esprome [5] Dolci sospir, ei sol (credo) cagiona Ch’adhor adhor si laue in Helicona La Musa vostra & si polisca & come Dunque se consigliato m’hauete eletto Benche vi scalde l’vn e l’altra tempia, [10] Esser non vi sdegnate a lui soggetto. E aciò ben dal locato il loco s’empia, Donate al alto stile alto soggetto, Il Lucio nò, che la bassezza essempia.

[15a] A M. ANIBAL LVCIO. Lucio quel chiaro, & glorioso nome Ch’insina qui de’l vostro honor risuona Dandoui con raggion quella Corona Che sol’adorna le ben dotte chiome, A riuerirui (non saprei dir come) [5] Accende il cor d’ogni gentil persona, Et me vie piu ch’altrui sospinge & sprona A sottopormi alle medesme some Questo mio dunque gratioso affetto Mi vaglia appo di voi, e’n parte adempia [10] De’l basso stile, il semplice diffetto, Et mentre Amor il cor mi straccia, & scempia Voi co’l vostro diuin consiglio eletto Spengete la mia fiamma acerba, & empia. Il Pasquale.

[16] IN LAVDE DI M. LODOVICO PASQVALE. Ch’alcuno già Latinamente scrisse Con somma lode in stil dotto et arguto Ben che da strana region venuto Fu perche in Latio egli alleuossi et uisse. Ma ch’al bel suon di chi di Laura disse [5] Hoggi tanto accostar s’habbia potuto Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 35

Vn si lunge oltra’l Mar nato et cresciuto Vn, che mai orma in tosco suol non fisse, Qual cagion direm noi lo spinge o tira A si sublime honor? se non sol’vna [10] Questa, che doue vuol lo spirto spira. Felice te Pasqual, tua gloria alcuna Età non spegnerà fin che’l Ciel gira, Che tanta nel tuo dir dolcezza aduna.

[17] A M. LVDOVICO PASQVAL. Anchor ch’io stessi a la Fortuna a lato Come le stò da lunge, e il mio volere Potesse piu come non può volere Nel dimostrarmi conoscente & grato, Già non potrei trouar tanto pregiato [5] Don, che potesse al paragon valere Di quel, che mi conosco a voi douere Pasqual piu ch’altri da le Muse amato. Chiaro son io per voi nel secol nostro, Et viuo & chiaro in ogni tempo anchora, [10] Farammi’l vostro ben purgato inchiostro, Oue breue per me mia vita fora. Cosi quando si bagna e tinge in Ostro Preggio s’acquista vn panno vil talhora.

[18] AL MIO VNICO PATRON M. MATHEO FIDELE. Quando la fama di tua morte venne (Prego sempre cosi venga bugiarda) La febre, nel mio mal troppo gagliarda Con periglio mortal viuo mi tenne. Et per l’estremo duol subito auenne, [5] Ch’abrugiar fredda & ad vccider tarda Mi parue, & che mi ual diss’io, se tarda Morto colui che me viuo mantenne. Pur mia sorte mi tene & viuo & sano, Et viuo & sano anchor esser mi sento, [10] Si che la fama et mio dolor sia vano, 36 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Et se’l viuer m’increbbe hora mi pento. Perche sotto’l tuo scudo et qui lontano Non che secur, ma viuero contento.

[19] A M. GIORGIO BISANTIO. Poi che Donna gentil pel sangue hauete Et per beltate presa & leggiadria, (Di voi certo ben degna compagnia,) Che d’ogni gentilezza albergo sete. Tutto quel, che di fine gemme & sete [5] Il Sero industrioso & l’Indo inuia, (I dico il ver) non empirian la mia Di celebrarui insatiabil sete. Volger vorrei di tutti antiqui carmi, Che già fur spesi ad inalzar Achille [10] Enea, Augusto in vostra lode il suono, Od’in scolpiti preciosi Marmi Farne memoria in anni Mille & Mille, Non bastò, basti dunque il voler buono.

[20] AL ECCELLENTE SIGNOR MARIN GRVBOGNA GENTIL’HVOMO DI CATARO. Quel, che’l basso mio stìl scriuendo dice Del Bembo, che la fama in basso ha messo De l’Affrican, che reputò se stesso Piu di Demetrio espugnator felice. Non basta, ne poss’io giamai, ne lice [5] Nodrir la pianta c’ha si l’altre eccesso, D’huomor si poco, anzi m’accorgo espresso Esser di tanto ardir la pena vltrice, Se perdon non m’impetra il grande affetto. Ma voi, che sete si di Febo amico [10] Temer douete anchor simili pene, Che di propugnator tanto perfetto Di vostra patria a uoi parlar non dico Ma tacer Signor mio si disconuiene. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 37

[21] A M. ALESSANDRO BISANTIO IN NOME DE LI PATRITII PHARENSI. Di colui la dottrina et l’alto ingegno, Che n’ha il tuo culto stil tanto lodato, Mostran l’officio in lui per noi locato Esser di tanto nobil loco indegno. Ma se’l premio non vien equale al segno [5] Con el valor di lui, nostro il peccato. Non è, che pur potendo vn’alto stato Via piu sublime li daremo et regno. S’hor in fredda stagion piantata apena In arido terreno et d’humor priuo [10] Le piaggie e i poggi intorno rasserena, Che faria se d’un chiaro et dolce riuo Fosse irrigata questa pianta amena In loco pingue in sul bel tempo estiuo?

0 PATRITII] PATRITII. 8 sublime] snblime 13 questa] qnesta

[21a] ALLA NOBILITÀ DI LESINA ALESSANDRO BISANCIO. Ben ti puoi gloriar ò nobiltate Eccelsa Lusignana hauer eletto Vn Cancelier si degno & si perfetto Raro nel mondo et raro in nostra etade Credo che la superna voluntade [5] Spirato ha vostra mente & vostro petto Trouato hauer vn’huom si puro e netto Fontana di virtute et di bontade Però fruir sapiate tal mortale Per sempiterno velo confirmate [10] Gustando il suo bel dir terso et morale Da tutte l’hore quello accarezzate Che gliè Corona di casa Papale Come grande Oratore lo honorate. Sien miei detti notati [15] Sempre dal Cielo fu predestinato Ch’ogni simile il simile habbia amato. 38 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

[22] Vn che si veste di virtute e honore Vn ch’è di vicij e d’ogni infamia ignudo Per patre o Catarini e per Signore Hauer in tempo periglioso et crudo. A cui pò veramente a tutte l’hore [5] Vinegia dir tu mi se lancia e scudo Hor ui dice, altra parte assai maggiore Per voi guarnir di lui disarmo et nudo. Odan di vna madre o voi felici Securi, per il Bembo dalle palle [10] Horrendo e dalle scale de nemici. E d’altre offese entro a le mura in valle In monte ed in campagne ed in pendici E da fronte e da lati e dalle spalle.

[23] A MESSER VINCENTIO BVCHIA CATARINO. Ben da gli effetti nasce il vostro nome Che’l subito saper anzi natio Vince l’etate vostra acerba, ond’io L’ammiro & dico hauest’il quando o come? Felice vita in negre in bianche chiome [5] Questi darauui, et poi dal cieco oblio Secur sarete, ou’io lasso co’l mio Cognome, che non ven da luce androme. I so, che di ragion questo esser deue, Poi che non pote’l tempo il studio et l’arte [10] In me, ch’in voi natura in spacio breue. Sol questa speme mi conforta in parte, Che, quantunque soggetto e vile et leue Forse’in vostre viurò viuaci carte.

[24] Il Gallo, che d’altrui posar s’attrista, Al lume della Luna ad alta voce Gridando fe il Leon tanto feroce Lassato il campo andar di voglia trista. Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 39

Ma l’AVGEL, che nel Sol ferma la vista. [5] Per vendicar cotale oltraggio atroce, Ecco pur vole allui, ch’a tutti noce Leuar dal capo la superba crista, Poi con triompho al Sol volando appresso, Iui si largamente spander l’ali, [10] Che la Luna eclissar tosto si veda. Egli è ben veramente esser quel d’esso Degno a cui sempre e suo fulgenti strali Senza rispetto il gran Tonante creda.

10 spander] sparder

[25] Gl’occhi sono del cor finestre, e’l core Vostro è di ghiaccio e’l mio fuoco, & pur danno Madonna per mio danno Gl’occhi vostri fauille, e i miei l’humore. Egl’è, ch’Amor a bel balcon u’accende [5] Il fuoco, che d’appresso’l ghiaccio sfaccia. Et ei, che si diffende, Si lo rispinge & scaccia, Ch’indi’l mio cor non mai da voi lontano Non mai chiuso alla vostra amena faccia [10] S’auampa a mano a mano, Et per gl’occhi l’humor conuien che fugga. Lasso, ma quai spietate stellelle fanno, Che cosi adhor adhor la fiamma sugga, Ne però mai si strugga [15] Mio cor, mio pianto, & mio viuace ardore?

4 Gl’occhi] Gl’cchi

[26] I mi solea mirar la Donna mia In guisa si come far si suole Fior, Oro, Gemma e’l Ciel mirarsi e’l Sole. Ella volger ver me senza riguardo Con purissimo core [5] 40 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

La chiara luce del suo dolce sguardo. Perche sdegnato Amore Presa la Face e’l Dardo Disse, egli non fia ver, che cosi fore Si stian queste due sole [10] Fredde alme de’l mio regno e di mie scole. Ma trouò lei armata & bene’n guarda. Meno da solo vn lato, Onde la vista in lei si specchia & guarda. Però m’ha’l cor piagato, [15] Ed ella pur si tiene’l primo stato, Lasso, fuor che non vuole Mirarmi chi oltra ogn’altro duol mi duole.

13 Meno] Me no

[27] A M. FRANCESCO DE NATALI GENTIL’HVOM DI SPALATO. Fortuna à preghi human ritrosa e sorda E de mortali vniuersal nimica Si che non é, che veramente dica, Che co’l dente crudel no’l stringe e morda, Natal non é ne nostri danni ingorda, [5] Anzi ella u’è (chi’l tutto guarda) amica, Quantunque con flagel di aspra vrtica Paia, ch’i doni soi questa discorda. Ella vi diè l’vn l’altro e l’altro figlio Ciascun nell’alto suo dritto sentiero [10] Ripieno di valor e di consiglio. Et in parte miglior feceui intero Si, che di Lauro coronando’l ciglio Fra gli Poeti ven’andate altero.

Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia… 41

I v a n L u p i ć

TALIJANSKO PJESNIŠTVO U RANONOVOVJEKOVNOJ DALMACIJI: ČUDNI SLUČAJ HANIBALA LUCIĆA (1485-1553)

U radu se priopćuje otkriće knjige Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi (Soneti gospodina Hanibala Lucića Hvaranina, upućeni raznim osobama). Riječ je o zbirci pjesništva na talijanskom jeziku kojoj je autor Hani- bal Lucić (1485-1553), jedan od najistaknutijih pjesnika hrvatske renesansne književnosti. Dosad se znalo samo za jednu Lucićevu knjigu, njegovu zbirku hrvatskih djela naslovljenu Skladanja izvarsnih pisan razlicih, koju je nakon Hanibalove smrti objavio njegov sin Antun. Poput Skladanja, Lucićevi Sonetti objavljeni su u Veneciji 1556. godine, u krasnom četvrtinskom izdanju koje je, kao i Skladanja, tiskao Francesco Marcolini. U radu se opisuje ova dosad nepoznata knjiga te se objašnjava kako je ona otkrivena. Na kraju rada donosi se izdanje Lucićeva talijanskog pjesništva u nadi da će ono privući pozornost znanstvenika s obje obale Jadrana, i šire. Lucićevi Sonetti predstavljaju važan izvor za proučavanje višejezične naravi europske renesanse u ovom dijelu svijeta te nas podsjećaju da je naša usredotočenost na nacionalne književnosti u nekim slučajevima učinila gotovo nevidljivom višejezičnost renesansne književne tradicije. Ključne riječi: Hanibal Lucić, Hvar, sonet, talijansko pjesništvo, ranono- vovjekovna Dalmacija, povijest knjige, Francesco Marcolini

VENECIJANSKI SKJAVONI I POVIJESNO-LITURGIJSKA KNJIŽICA U ČAST SV. JERONIMA ILIRA IZ 1498. GODINE

L u k a Š p o l j a r i ć

UDK: 235.3Hieronymus, sanctus Luka Špoljarić Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Z a g r e b [email protected]

Iako je u glagoljaškim krugovima hrvatsko-dalmatinskog svećenstva dugo bio čašćen kao apostol Hrvata, sveti je Jeronim vrhunac popularnosti doživio u petnaestom i šesnaestom stoljeću. U sklopu širenja humanizma i nacionalnog diskursa diljem Europe hrvatsko- dalmatinski su svećenici i humanisti pretvorili sveca u svojega nacionalnog zaštitnika. Ovaj članak svraća pozornost na zbirku tekstova koja svjedoči o popularnosti sv. Jeronima; sačuvana je na jednom listu papira među bilježničkim spisima zadarskoga notara Jerolima Vidulića. Zbirku čine dva teksta: jedan je polemički traktat o svečevu porijeklu, dok se drugi sastoji od crkvenog himna i molitve u njegovu čast. U radu se zbirka identificira kao povijesno-liturgijska knjižica i smješta se u žanrovski, ideološki i institucionalni kontekst, dok se u prilogu donosi prvo cjelovito izdanje i prijevod knjižice. Ključne riječi: renesansa, nacionalni diskurs, ilirizam, sv. Jeronim, Venecija, Scuola di San Giorgio degli Schiavoni, Jerolim Vidulić, glagoljaška liturgija

Hieronimus Dalmata est. Jerolim je naš Dalmatin; on je dika, pošten’je i slava i svitla kruna harvackoga jazika.1

Za anonimnoga pisca trogirskog Života sv. Jeronima sa samog početka 16. stoljeća Jeronim (347–420) – kasnoantički svetac rodom iz Stridona u rimskoj provinciji Dalmaciji, jedan od četiriju velikih crkvenih naučitelja, prevoditelj

1 Josip Bratulić, »Trogirski (Jagićev) Život svetog Jeronima: U spomen na Vatro- slava Jagića u povodu 90. obljetnice smrti«, Zadarska smotra 1-2 (2014), 27-41 (36). 44 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Biblije na latinski, asket, koji je živio stotinama godina prije prvog spomena hrvatskog imena – bio je ni manje ni više nego Hrvat, dika harvackoga jazika, ponos hrvatske nacije. To, međutim, nije bilo fantastično domišljanje usamljena osobenjaka. Polazeći od ideje da Hrvati, Dalmatinci, Iliri, Slaveni, kako god ih već zvali, žive na istom prostoru od iskona, hrvatsko-dalmatinski svećenici i humanisti Jeronima su, kao najglasovitijega sveca sa svojega područja, redovito slavili kao sunarodnjaka. Doduše, Jeronim je postao Slavenom još u glagoljaškim krugovima sredinom 13. stoljeća te – umjesto Ćirila i Metoda – i izumiteljem glagoljice i slavenske liturgije.2 No tek je dvjestotinjak godina kasnije, s formiranjem i širenjem humanizma i nacionalnog diskursa diljem europskih intelektualnih krugova, on počeo igrati ulogu nacionalnog sveca zaštitnika.3 U vrijeme renesanse, prije moderne historiografske kritike, Jeronim postaje uzorom hrvatsko-dalmatinskim svećenicima i redovnicima, inspiracijom humanistima i umjetnicima, izvorom lokalnog ponosa, zaštitnikom nacionalnog pisma i liturgije, pa čak i političkim simbolom.4 Njegov se kult susreće ne samo u Dalmaciji i Hrvatskoj nego i u Istri, Slavoniji, zapadnoj Bosni te skjavonskim nacionalnim zajednicama u Italiji. On služi kao jedan od najboljih indikatora širenja nacionalnog diskursa i formiranja hrvatsko-dalmatinskog odvjetka književne republike. Ovaj članak skreće pozornost na zbirku tekstova koja je nastala kao plod nacionalizacije i širenja Jeronimova kulta unutar te mreže, posebice među venecijanskim Skjavonima. Zbirku čine dva teksta. Prvi, Predgovor o porijeklu sv. Jeronima, tekst je polemičke prirode što ga je u Veneciji 1498. godine sastavio stanoviti V. S. Drugi je nedatirani Himan i molitva sv. Jeronimu Iliru iz pera stanovitog N. Ia. Sa. Tekstovi su zapisani na jednom mjestimice oštećenom foliju što se čuva među papirima zadarskoga humanista, kanonika i bilježnika s kraja 15. stoljeća Jerolima Vidulića (oko 1440–1499). Iako nisu nepoznati u hrvatskoj historiografiji, dosad nisu bili podrobnije analizirani. Doduše, već su bili objavljeni,

2 Julia Verkholantsev, The Slavic Letters of St. Jerome: The History of the Legend and its Legacy, or, How the Translator of the Vulgate Became an Apostle of the Slavs, North- ern Illinois University Press, DeKalb, 2014. 3 O genezi nacionalnog diskursa vidi Caspar Hirschi, The Origins of Nationalism: An Alternative History from Ancient Rome to Early Modern Germany, Cambridge University Press, Cambridge, 2012; Herfried Münkler et al. (prir.), Nationenbildung: Die Nationalisierung Europas im Diskurs humanistischer Intellektueller (Italien und Deutschland). Akademie Verlag, Berlin, 1998; Johannes Helmrath et al. (prir.), Diffusion des Humanismus: Studien zur nationalen Geschichtsschreibung europäischer Humanisten, Wallstein Verlag, Göttingen, 2002. U hrvatskoj historiografiji put novom pristupu ranonovovjekovnom nacionalnom diskursu utrla je Zrinka Blažević, Ilirizam prije ilirizma, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2008. 4 Pregledno o Jeronimovu kultu u Dalmaciji u 15. stoljeću vidi Ines Ivić, »Jerome Comes Home: The Cult of Saint Jerome in Late Medieval Dalmatia«, Hungarian Histori- cal Review 5:3 (2016), 1-27. Autorica trenutačno priprema doktorsku disertaciju koja će temeljito obraditi Jeronimov nacionalni kult. L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 45 ali u zasebnim publikacijama, s brojnim krivim čitanjima i upitnim priređivačkim odlukama. Predgovor je u diplomatskom prijepisu objavio Petar Runje, dok je izdanje Himna (bez molitve i uz brojna krivo pročitana ili nepročitana mjesta) priredio Vinko Valčić, pripisujući ga (unatoč jasno naznačenim inicijalima koji upućuju na drugu osobu) samome Viduliću.5 Takvo stanje dostupnosti tekstova je i dovelo do toga da važnost tih tekstova nikada nije prepoznata. U ovom se radu oba teksta smještaju u žanrovski kontekst te se analizira specifična ikonografija svetog Jeronima i iliristički narativ koji se u njima naziru. Dokazuje se da su tekstovi nastali istodobno, kao dio jedinstvene povijesno- liturgijske knjižice, te se ističe važnost institucionalnoga konteksta za razumijevanje njezina nastanka. Naposljetku, u prilogu se donosi novo, ispravljeno izdanje i prijevod, pri čemu se izdanje pri rekonstrukciji oštećenih dijelova oslanja na neobjavljeni radni prijepis obaju tekstova što ga je načinio Giuseppe Praga.6

1. Posrednik: Jerolim Vidulić

Potrebno je, međutim, krenuti od Jerolima Vidulića, zahvaljujući kojemu su nam se ti tekstovi sačuvali i kojemu su dosad djelomično bili i pripisivani. Iako je u hrvatskoj povijesti književnosti već poprilično poznat, o Viduliću i dalje nemamo temeljitu studiju.7 Rođen oko 1440. godine u obitelji uglednih zadarskih graditelja, Vidulić je i sam ime dobio zbog rastuće popularnosti nacionalnoga sveca zaštitnika. Za razliku od većine muških članova šire obitelji, Jerolim nije krenuo stopama djeda Vidula, nego se zaredio, postao mansionarom zadarskoga kaptola, a kasnije, čini se, i tajnikom nadbiskupa Maffea Vallaressa, u čijem je kućanstvu možda i živio 1470-ih i početkom 80-ih, kad je boravio u Veneciji. Štoviše, imao je odlične veze s cijelom obitelji Vallaresso. Nadbiskupov je brat Giacomo kao i Vidulić bio članom zadarskoga kaptola, dok drugoga brata, Lucu, laika koji je karijeru izgradio u središnjim državnim institucijama u Veneciji, Jerolim u pismu

5 Petar Runje, O knjigama hrvatskih glagoljaša, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998, 121-123; Vinko Valčić, »Jerolim Vidulić, najstariji hrvatski pjesnik Zadra«, Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru 1 (1955), 81-92. 6 Prijepis se čuva u Praginoj ostavštini u Veneciji; vidi Biblioteca Nazionale Marci- ana, Marc. It. VI, 505 (12299), 33 (Girolamo Vidolich), ff. 5-8. 7 Razne podatke o Jerolimu Viduliću donose Giuseppe Praga, »Zara nel Rinasci mento«, Archivio storico per la Dalmazia 20 (1935), 303-323 (316); Giuseppe Praga, »Un poemetto di Alvise Cippico sulla guerra di Ferrara del 1482«, Archivio storico per la Dalma- zia 10 (1930), 315-339 (327); Petar Runje, »Promišljanja o Prvotisku«, Mogućnosti 10-12 (2003), 137-150; Tomislav Bogdan, »Jeronim Vidulić i počeci hrvatske ljubavne lirike«, u Prva svitlos: studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2017, 83-104. O obitelji vidi Emil Hilje, »Zadarski graditelj Vidul Ivanov i njegovi sinovi«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 47 (2005), 149-190. 46 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) nadbiskupu Maffeu iz 1483. godine izričito naziva »svojim dobročiniteljem«.8 U Zadar se Vidulić konačno vratio 1483. godine i počeo obavljati bilježničku službu. Umro je 1499. godine, kad je grad pogodila kuga. Uvid u Vidulićev intelektualni profil pružaju nam njegovi bilježnički spisi, među kojima nalazimo kako privatnu korespondenciju tako i prijepise humanističke i vernakularne književnosti. Od književnih zapisa najpoznatija je pjesma Ako mi ne daš lik, jedna od najranijih svjetovnih lirskih pjesama na hrvatskom jeziku, koja se i pripisuje Viduliću, ali za koju, kako upozorava Tomislav Bogdan, nije sigurno je li joj on bio autorom.9 Sigurno je da je Vidulić bio humanistički obrazovan: zadarski kolega kanonik i prijatelj Francesco Minuzio naziva ga 1473. »njegovateljem dobrih umijeća« (bonarum artium cultor), odnosno humanistom, a i sam Vidulić to potvrđuje spomenutim pismom Vallaressu iz 1483. godine, u kojem se u tipičnoj humanističkoj maniri nadbiskupu ispričava na nejavljanju citirajući stih iz Ovidijevih Metamorfoza.10 No dok je sačuvano tek nekoliko Vidulićevih pisama, njegova bilježnička kutija sadrži brojne prijepise tuđih djela. Među tim prijepisima nalazimo i dva teksta u čast sv. Jeronima Ilira o kojima je riječ u ovomu radu.11 Iako u kolofonu Himna i molitve piše da je tekstove »priredio i napisao vlastitom rukom« stanoviti N. Ia. Sa. (edidi manuque conscripsi propria), nema sumnje da je ipak posrijedi ruka samoga Vidulića, koji je, očito, prepisujući tekstove vjerno prepisao i sam kolofon. U svojoj tipičnoj maniri Vidulić ih je ispisao u izrazito zbijenim recima, ne ostavljajući nimalo prostora na marginama. Predgovor je ispisan na prednjoj strani lista u 41 retku (vidi Sliku 1), dok na stražnjoj strani nakon kratkog komentara

8 Pismo je objavila Tullia Gasparrini Leporace, »Documenti dell’Archivio di Stato di Zara sulla vita e l’attività di Panfilo Castaldi«, La Rivista Dalmatica ser. 4, 29/4 (1958), 55-100 (87, dok. 4). Autorica adresata predstavlja neodređeno kao »un religioso«, no posve je sigurno riječ o nadbiskupu Vallaressu. U pismu, naime, Vidulić svojeg adresata naziva »R. D. V.« (reverendissima dominatio vestra), a preporuča se njegovu bratu, »svojem dobročinitelju«, »L. V.« (magnifico domino et benefactori meo, domino L. V, germano eiusdem D. V. R.), tj. Luci Vallaressu. O karijeri Luce Vallaressa u državnoj službi vidi B. G. Kohl et al. (prir.), »The Rulers of Venice, 1332–1524«, Internet (), br. 29641, 29524, 25803, 34167, 39491, 47622, 48252, 45157, 39188, 44805. Za genealogiju obitelji Vallaresso vidi sedmi svezak Genealogija Marca Barbara: Archivio di Stato di Venezia, Miscellanea Codici, Storia veneta, b. 23, 157-160. 9 Bogdan, n. dj. (7). 10 Gasparrini Leporace, n. dj. (8): Nempe ut verum fatear nichil aliud in causa fuit quam pudor quidam subrusticus qui quotiens ad aliquem prestantem virum scribendum mihi propono, totiens nescio qua mea fortuna, ut inquit Ovidius, fit timor et pavida trepi- dat formidine pectus. (Vidi Ov. Met. 2,66.) O Viduliću, Minuzijevu pismu iz 1473. godine i podacima koje ono donosi o kolanju knjiga raspravlja Aleksandar Stipčević, »Djela antičkih pisaca u srednjovjekovnom Zadru«, Croatica et Slavica Iadertina 8 (2012): 47-88 (58-59). Za citat bonarum artium cultor vidi Valčić, n. dj. (5), 84. 11 Državni arhiv Zadar, Spisi zadarskih bilježnika, Vidolich, Carte, fasc. IV-1, fol. 289. L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 47 uz Predgovor slijede Himan i molitva raspoređeni u tri stupca, što sve ukupno broji 40 redaka (vidi Sliku 2). U skladu sa svojom praksom, Vidulić bilježi tek inicijale dvaju autora umjesto njihovih punih imena.12 Nažalost, folij je na dva mjesta pretrpio značajna oštećenja: na samom vrhu dio papira je otrgnut, dok je na unutrašnjoj margini dio teksta prekriven mrljom. Mrlji donekle možemo doskočiti oslanjajući se na prijepis Giuseppea Prage, u čije vrijeme je tekst bio nešto čitljiviji, ali otrgnuti dio nepovratno je izgubljen. Doduše, gubitak nije prevelik: nemoguće je rekonstruirati tek jednu ili dvije riječi u prvoj rečenici Predgovora i nekoliko riječi u komentaru uz Predgovor na poleđini, što nimalo ne priječi puno razumijevanje teksta.

2. V. S., Predgovor o porijeklu sv. Jeronima

Tekst o porijeklu svetog Jeronima potpisuje stanoviti V. S., koji bilježi da ga je napisao 20. srpnja 1498. u Veneciji, u blizini crkve Santa Maria della Misericordia. Svoj tekst V. S. žanrovski definira kao prooemium sermonis nostri. Riječ je dakle o paratekstu, predgovoru, koji čini dio veće cjeline. Da se pod sermo noster podrazumijevaju upravo Himan i molitva, pokazat ću u sljedećem dijelu rada. Ovdje ću prvo razmotriti sadržaj Predgovora, uspoređujući ga s dvama suvremenim tekstovima iste tematike: jedan je danas najpoznatiji polemički traktat o Jeronimovu porijeklu, Protiv onih koji tvrde da je sveti Jeronim bio Talijan (In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt) iz pera Marka Marulića, što ga je splitski humanist sastavio 1507. godine kao prilog vlastitomu životopisu sveca;13 drugi je kolofon anonimnog glagoljaša koji se nalazi u primjerku latinskog Transita sv. Jeronima izdanog 1485. godine, što se čuva u zagrebačkoj Metropolitani pod signaturom MR 1059.14

12 Neka za primjer posluži njegovo već spomenuto pismo Maffeu Vallaressu (vidi bilj. 8). 13 Marko Marulić, Latinska manja djela II, Književni krug Split, Split, 2011, 9-121 (uz traktat o porijeklu na str. 110-117). 14 Kolofon su objavili Vjekoslav Štefanić, koji je pokušao dokazati Marulićevo autorstvo bilješke, te kasnije (u diplomatskom prijepisu) i Branimir Glavičić, koji je osporio Štefanićevu tvrdnju, iako se obojici nažalost potkrala pokoja pogreška u prijepisu; vidi Vjekoslav Štefanić, »Glagoljski Transit svetog Jeronima u starijem prijevodu«, Radovi Staroslavenskog instituta 5 (1964), 99-161, na 144-160; Branimir Glavičić, »Je li latinska bilješka na kraju Transita sv. Jeronima iz godine 1485. Marulićeva?«, CM IX (2000), 287-291. Autor se tek na nekoliko mjesta u inkunabuli koristi glagoljicom, a »anonimnim glagoljašem« ga nazivam iz praktičnih razloga. Dio kolofona koji se odnosi na porijeklo sveca vrijedi ovdje citirati u cijelosti: Strydon, opidum celebre antiquitus, positum in confinibus Dalmatiae, illius partis que nunc vulgatur Curetia sive Crovatia, et Pannoniae, que modo appellatur »Slavonia«, non ut imperiti omnimodae hystoriae »Schiavonia« corrupto vocabulo sive tumore odii iniqui dictitare solent. Slavonia vulgo Slovine, a Slavo 48 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

V. S. započinje svoj Predgovor navodeći razloge zbog kojih se uhvatio pisanja teksta u čast sv. Jeronima (in honorem gloriosi Ieronimi; Ieronimi compatriotae mei). To su ljubav prema domovini, osobno štovanje prema svecu te tvrdnja »zavidnika naše nacije« (aemuli idiomatis nostri),15 talijanskih povjesničara – kasnije se poimence proziva Biondo Flavio – da je Jeronim bio Talijan.16 Odmah na početku postaje jasno, dakle, kako je Predgovor tekst polemičke prirode. Cilj V. S. je, kao i Marulićev, pobiti talijanske teze i dokazati da je Jeronim bio Ilir.17 Da bi osporio Biondovu tvrdnju, V. S. se poziva na više argumenata. Polazi od antičke geografije; kao i Marulić, zaključuje da Jeronim, ako se Stridon nalazio na granici Dalmacije i Panonije, nije mogao biti rođen u Istri, jer prema Pliniju Starijem Istra nije graničila ni s Dalmacijom ni s Panonijom. Dakle, kao i Marulić, iako ne uz pomoć jednako iscrpnog pregleda antičkih geografa, i on pobija Biondovu identifikaciju Stridona s istarskim (i stoga, prema Biondu, talijanskim) mjestom Zrenjom (Sdrigna) – pri čemu se u Vidulićevu prijepisu to mjesto, iz nejasnog razloga, naziva Stralon.18 No za razliku od Marulića, koji istarskoj tradiciji amne famosissimo quacunque fertilitatis bonitate ipsam regionem perfluente; »Slavonia« quasi »terra gloriosa« interpretatur ab auctoribus. In confinio huius, hoc est in opido Strydone, vulgo Strigoval, licet nunc dirutum cernatur, positum situ citra Hun et Cupam flumina, super Blagay Maiori, inter Slavum et Syrmium, natalibus beati Demytrii clarum, nascitur gloriosus Hieronymus, parentibus Illyricis et ipse Illyricus, hoc est Dalmata, sin autem malis Curetius: gloriosus vir de gloriosa terra producitur. Riječi koje nisu u kurzivu u izvorniku su ispisane glagoljicom. 15 Ovdje treba svratiti pozornost na vrlo zanimljiv primjer korištenja riječi idioma (jezik), gdje se jasno nazire značenje riječi kakvo je imala u hrvatskom jeziku, u kojem riječ jazik nije označavala samo »jezik« nego je bila istoznačnicom latinskome natio. O tome vidi Miroslav Kravar, »Riječ jezik u smislu narod«, Jezik 34 (1986): 6-10. Pored citata iz trogirskog Života sv. Jeronima kojim sam i započeo ovaj rad, ovdje za primjer podsjećam i na glasoviti zapis popa Martinca iz 1493. o tome kako Turci nalegoše na ȇzikь hrvatski; vidi Stjepan Damjanović, prir., Slovo iskona: staroslavenska / starohrvatska čitanka, Matica hrvatska, Zagreb, 22004, 261-266 (266). Radi šireg intelektualnog konteksta treba uputiti i na raspravu Caspara Hirschija o usporednom razvoju u njemačkom jeziku, gdje je riječ Zunge, koja se u značenju naroda javlja još oko 1200, u drugoj polovici 15. stoljeća bila korištena kao ekvivalent latinskom natio, nakon čega je zamijenjena latinizmom Nation; vidi Hirschi, n. dj. (3), 106-108. 16 Biondo Flavio, Italy Illuminated, prir. i prev. Jeffrey A. White, Harvard University Press, Cambridge, 2016, sv. 2, 172-175 (c. 7-8), kojeg kasnije citira popularni kroničar Giacomo Filippo Foresti, Supplementum chronicarum, Bernardus Rizus Novariensis, Venecija, 1490, ff. 143v-144r, 155r. Biondo se inače pozivao na lokalnu koparsku tradiciju, koju je ranije osporio Pierpaolo Vergerio Stariji; vidi John M. McManamon, Pierpaolo Vergerio the Elder: The Humanist as Orator, Tempe, Arizona, 1996, 122. 17 Anonimni�� glagoljaš ne odgovara eksplicitno na talijanske tvrdnje vezane uz sv. Jero- nima, no proziva one koji »iz općeg nepoznavanja povijesti ili iz neke nepravedne mržnje« Slavoniju »iskrivljeno nazivaju Skjavonijom«; vidi bilj. 14. 18 Marulić citira Plinija Starijeg, Pomponija Melu, Strabona te Ptolemeja. Vinko Pribojević se u svome govoru povodi za Marulićem, no dodaje i to da je Istra ilirska pokraji- L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 49 suprotstavlja međimursku Štrigovu (Strigoum) kao Jeronimovo rodno mjesto,19 kao i anonimnog glagoljaša, koji se poziva na Strigoval u blizini Blagaja,20 V. S. zaključuje da je posrijedi današnji grad Strida. Naime, već samo ime grada Stridon – Strida, koje prema V. S. dolazi od ilirskog »srida«, »sredina«, te opisuje njegov smještaj na razmeđu Dalmacije i Panonije, posred dviju provincija, dokazuje da je riječ o Jeronimovu rodnom mjestu. V. S. prilaže dodatne dokaze ovoj identifikaciji. Stridon – Strida, naime, još postoji, a posrijedi je grad od nekih stotinu ognjišta, u kojem se nalaze stare ruševine, redovnički samostan i crkva posvećena Jeronimu, te u kojem postoji lokalna tradicija da je riječ o rodnom mjestu sv. Jeronima. Ta »Strida« o kojoj govori V. S. nije izmišljeno mjesto, nego bosanski grad Srida, koji se nalazio podno utvrde Glaž, vjerojatno uz rijeku Vrbas – iako, nažalost, do danas ni jedan ni drugi nisu ubicirani.21 Kao i Marulić, koji se u svom traktatu eksplicitno poziva na Ptolemejevu šestu kartu Europe, i V. S., čini se, pred očima ima kartu Ilirije jer opisuje da se taj grad nalazi na šest dana puta od Senja prema Skradinu. Naravno, iz moderne perspektive takav opis zvuči poprilično čudno, no ovdje treba uzeti u obzir zakrivljenost prikaza istočne jadranske obale na ptolemejskim kartama.22 U svakom slučaju riječ je, uz Sdrignu/Zrenj, Štrigovu i Strigoval, o četvrtom gradu koji se u 15. stoljeću identificirao kao Jeronimovo rodno mjesto. No da ne bi tko pomislio da je zbog činjenice što je rođen na granici Dalmacije i Panonije Jeronim Ugrin, V. S. napominje da ilirska nacija okružuje Ugarsku sa svih strana. Pritom kao ilirske zemlje spominje Češku i Poljsku, Vlašku (možda zbog slavenske liturgije Rumunja i, kako se smatralo u Veneciji, bliskih političkih veza Poljaka s Moldavcima do 1497/1498) te Bosnu. Ovdje je, međutim, najvažnija identifikacija Bosne kao Donje Panonije, jer se time implicira da Jeronim nije na, a ne talijanska; vidi Vinko Pribojević, O podrijetlu i slavi Slavena, prev. Veljko Gortan i Pavao Knezović, Golden marketing, Zagreb, 1997, 62-63, 142-143. 19 Godine 1447. Fridrik Celjski uspio je osigurati indulgencije crkvici sv. Jeronima u Štrigovi kao i potvrdu da je riječ o antičkom Stridonu, gdje se nalazi »očinski dom toga sveca u kojem je othranjen i odrastao«; vidi Andrija Lukinović (prir.), Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije, sv. 7, Kršćanska sadašnjost – Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2004, 128 (dok. 126): ecclesiam sine cura Hieronymi de Strigone, Zagrabiensis diocesis, que olim domus paterna ipsius sancti et in qua nutritus et educatus extitit. Da se Marulić referira upravo na Štrigovu, jasno je između ostalog i po tome što spominje crkvicu i »dio kuće za koju tvrde da je pripadala njegovim roditeljima« (ędium etiam partem aliquam superesse, quas parentum ipsius fuisse affirmant), o čemu je saznao od putnika iz tog kraja; vidi Marulić, n. dj. (13), 116-117. 20 Vidi bilj. 14. 21 ��Razvoj Glaža – Sride u 14. i 15. stoljeću na osnovi nekolicine sačuvanih dokumenata rekonstruira Mladen Ančić, Jajce: Portret srednjovjekovnoga grada, Split, 1999, 94-97. Ime grada, kako Ančić ističe, znači »srijeda«, prema danu održavanja tjednoga sajma. 22 Za Ptolemejevu šestu kartu Europe vidi bolonjsko izdanje Kozmografije iz 1477. godine (ISTC br. ip01082000), ff. 71v-72r, dostupno na stranicama Mü��nchener ��Digitalisie��- rungs Zentrum: . 50 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) bio rođen na granici Dalmacije i Ugarske, nego na granici Dalmacije i Bosne, ili, kako V. S. eksplicitno zaključuje, »takoreći u središtu Ilirije« (quasi in centro Illyriae). U tome je on sličan anonimnom glagoljašu, koji, kad Stridon identificira sa Strigovalom, granicu Panonije i Dalmacije tumači kao granicu Slavonije i onog dijela Dalmacije koji »danas nazivamo Hrvatskom ili Kurecijom«.23 Oba postupka služe da bi se Jeronima smjestilo u samo srce Ilirije i tako otklonila ikakva mogućnost njegova vezanja ne samo uz talijansku nego i ugarsku naciju. V. S. se zatim osvrće na tvrdnju talijanskih povjesničara da je Jeronimov otac bio Rimljanin i da je za vrijeme Jeronimova rođenja u Dalmaciji služio kao rimski namjesnik. V. S. prilagođava raširenu srednjovjekovnu ideju o prijenosu carstva na Grke (translatio imperii) svojim potrebama, tvrdeći – naravno, potpuno pogrešno – da je u to vrijeme, sredinom 4. stoljeća, carstvom vladao Arkadije (koji je u stvarnosti vladao od 383. kao suvladar uz oca Teodozija, a od 395. do smrti 408. godine kao samostalni vladar). Štoviše, ponosni Skjavon ne zaustavlja se ni ovdje. Bez ikakva poznatog uporišta u suvremenim izvorima on tvrdi da Dalmacija tada, u vrijeme Jeronimova rođenja, uopće nije bila dijelom ni rimskog ni grčkog carstva, nego pod upravom vandalskoga, odnosno poljskoga, kralja Almerika. Kronologija i podaci su, naravno, potpuno izmišljeni, a sve s ciljem kako bi se pokazalo da je i Jeronimov otac bio Ilir, i to ne samo Ilir nego čovjek u službi kralja koji sam potječe iz ilirske nacije.24 Sličnu potrebu da istakne ilirsko porijeklo Jeronimovih roditelja pokazuje i anonimni glagoljaš, prema kojem je Jeronim rođen »od ilirskih roditelja, i sam Ilir, to jest Dalmatinac, ili ako pak hoćeš Kurećanin«.25 V. S. tako postaje prvi humanist koji u svoj iliristički narativ uvodi panslavensku dimenziju, dvadeset sedam godina prije nego što će Vinko Pribojević na Hvaru održati govor O podrijetlu i zgodama Slavena.26 Čini mi se kako taj skjavonski panslavizam i zamišljanje poljskoga kralja kao vladara ilirskoga kraljevstva koje se u Jeronimovo doba protezalo od Baltika do Jadrana moramo tumačiti u kontekstu specifičnih političkih okolnosti u vrijeme sastavljanja traktata. Naime, smrću kralja Matije Korvina 1490. i dolaskom slabo poduzetnog Vladislava Jagelovića na ugarsko prijestolje, vodeću ulogu u protuosmanskim planovima počinje preuzimati njegov brat, poljski kralj Jan Olbracht, koji u jesen 1497. godine poduzima ambiciozan, no naposljetku neuspješan, pohod protiv Turaka. Bitno je naglasiti da je brza propast

23 Vidi bilj. 14. 24 Ne postoji nikakav izvor koji bi govorio o provalama Vandala prije 395, a kamoli spominjao vandalsku organiziranu vlast nad Dalmacijom ili Panonijom ili nekakvog kralja Almerika; vidi Hrvoje Gračanin, »The Huns and South Pannonia«, Byzantinoslavica 64 (2006), 29-76 (39-40). 25 Vidi bilj. 14. 26 O Pribojeviću i njegovu panslavenskom ilirizmu vidi Blažević, n. dj. (3), 125- 136; i Domagoj Madunić, »Strategies of Distinction in the Work of Vinko Pribojević«, Whose Love of Which Country? Composite States, National Histories and Patriotic Dis- courses in Early Modern East Central Europe, ur. Balázs Trencsényi i Márton Zászkaliczky, Brill, Leiden, 2010, 177-202 L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 51 toga pohoda u Veneciji isprva doživljena tek kao nesretno povlačenje izazvano kraljevom bolešću, dok vijesti o njegovim katastrofalnim razmjerima u grad na lagunama stižu tek u siječnju 1499. godine.27 Dakle, u ljeto 1498. V. S. i drugi venecijanski Skjavoni na poljskog su kralja, čini se, gledali kao na nacionalnog spasitelja koji će osloboditi podjarmljenu domovinu od turskih barbara, te vratiti slavno doba kad se ilirska nacija ujedinjena pod poljskom krunom protezala od Baltika do Jadrana. U kontekstu takvih očekivanja V. S. je jednostavno predstavio utopijsku viziju Jeronimova vremena koja će se ponovno ostvariti Olbrachtovom pobjedom nad Turcima. Istu će ulogu 1525. godine, u trenucima posvemašnjeg raspada ugarsko-hrvatske obrane prema Osmanlijama, Pribojević namijeniti poljskom kralju Sigismundu Starom.28 U svakom slučaju, ova dva primjera jasno pokazuju da pojavu panslavizma među hrvatsko-dalmatinskim intelektualcima moramo tumačiti kao izravnu posljedicu slabljenja autoriteta ugarskog dvora i poljskog preuzimanja vodeće uloge u protuturskim ratovima. V. S. završava Predgovor dvama zahtjevima. Prvo, traži od talijanskih povjesničara da ne pišu povijest krajeva koje nikad nisu vidjeli svojim očima, pozivajući se pritom – doduše, djelomično netočno – na etimologiju riječi »historija«.29 Drugo, traži od talijanskih povjesničara odgovor na pitanje: ako Jeronim nije bio Ilir, kako je, što i sami priznaju, mogao izmisliti ilirsko pismo, glagoljicu? Finis koji dolazi nakon ovoga retoričkog pitanja daje do znanja da Predgovor tu završava.

27 U ožujku 1498. Marino Sanudo spominje vijesti da je kralj Poljske došao s velikom vojskom u tursku zemlju, ali da se u posljednji čas razbolio i bio prisiljen na povlačenje. Tek u siječnju 1499. do Venecije stižu vijesti kako su tom prilikom Turci uz pomoć »izdajnika« moldovskoga vojvode Stjepana Velikog nanijeli težak poraz Poljacima. Vidi Marino Sanuto, I Diarii, sv. 1, F. Visentini, Venecija, 1879, 910 (22. ožujka 1498); i s t i, I Diarii, sv. 2, F. Visentini, Venecija, 1879, 420 (31. siječnja 1499). O poljskim ratovima protiv Osmanlija u vrijeme Jana Olbrachta vidi Natalia Nowakowska, »Poland and the Crusade in the Reign of Jan Olbracht, 1492–1501«, Crusading in the Fifteenth Century: Message and Impact, ur. Norman Housley, Palgrave Macmillan, New York, 2004, 128-147. O procesu stizanja vijesti o Olbrachtovu pohodu 1497. u Veneciju vidi Ovidiu Cristea, »A Strange Tale: King John Albert’s Moldavian Campaign (1497) in Marino Sanudo’s Diarii«, Medieval and Early Modern Studies for Central and Eastern Europe 5 (2013), 117-134. 28 Blažević, n. dj. (3), 134-136. 29 Kad za porijeklo riječi historia, ujedno i prijevod glagola »vidjeti«, navodi grčku riječ hysteron (ὕστερον), umjesto historeein (ἱστορέειν), V. S. doduše pokazuje iznimno slabo poznavanje grčkoga, no valja kazati da je posrijedi pogreška koja se pojavljuje i u talijanskim školskim rukopisima 15. stoljeća; vidi primjerice jednu takvu bilješku u Robert Black, Humanism and Education in Medieval and Renaissance Italy: Tradition and Innovation in Latin Schools from the Twelfth to the Fifteenth Century, Cambridge, 2001, 296, bilj. 221: Hystoria secondo libro De oratore est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vite, numptia veritatis et dicitur historia ab hysteron grece, id est videre vel cognoscere. 52 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Nakon Finis slijedi naknadno dopisan komentar, kojemu autor nije V. S., a u kojem se pomoću citata iz Jeronimova pisma Nepocijanu nastoji dodatno potvrditi teza da Jeronim nije bio Rimljanin.30 Izmjene u citatu sasvim sigurno nisu varijantne lekcije, nego su vjerojatno rezultat citiranja po sjećanju, ali i svjesne manipulacije izvornika. To se najbolje vidi iz činjenice da se, povrh brojnih drugih izmjena, u tekst citirane rečenice uvrštava Romae (»u Rimu«), kako bi se dokazalo da Jeronim piše iz Rima i da on sam Rim razlikuje od svoje domovine – iako je iz drugih dijelova Jeronimova pisma posve jasno da ga je pisao iz Betlehema.31 Valja na kraju kazati da V. S. ne pokazuje erudiciju Marka Marulića, što ponajprije dolazi na vidjelo prilikom rasprave o političkim okolnostima u vrijeme Jeronimova rođenja, pri čemu V. S. svjesno uzima veliku interpretativnu slobodu u prikazu povijesnih događaja. To bi sugeriralo da je njegov tekst bio poglavito namijenjen sunarodnjacima laicima, te da unatoč prividno znanstvenoj argumentaciji nije, kao Marulićev, trebao doista ući u dijalog s talijanskim povjesničarima, koji bi odmah prepoznali prilično fantastičan opis povijesti Dalmacije u 4. stoljeću. U tome je V. S. sličniji anonimnom glagoljašu, koji također vrlo slobodno tumači antičke pojmove i etimologiju. Istodobno V. S. ne pokazuje Marulićevu nelagodu spram nacionalističkoga svojatanja općekršćanskoga sveca. Dok splitski humanist na kraju zaključuje kako Jeronim ipak nema druge domovine osim nebeskog Jeruzalema, V. S. ne odustaje od polemičkoga tona, nego opetovano proziva Bionda i ostale talijanske povjesničare kao »zavidnike ilirske nacije«.

3. N. Ia. Sa., Himan i molitva sv. Jeronimu Iliru

Na stražnjoj strani Vidulićeva lista slijede Himan i molitva sv. Jeronimu Iliru, koje potpisuje N. Ia. Sa. Kao i V. S., N. Ia. Sa. sastavlja tekst »u hvalu svojega sunarodnjaka« (ad laudem conterranei mei). Iako u kolofonu stoji da ga je N. Ia. Sa. »priredio i napisao vlastitom rukom« (edidi manuque conscripsi propria), rukopis je, kako je već rečeno, posve sigurno Vidulićev; on je dakle, prepisujući tekstove što mu ih je možda poslao sam N. Ia. Sa., vjerno prepisao i sam kolofon. Kao i kod V. S., o identitetu N. Ia. Sa. ne znamo ništa pobliže. S obzirom na njegovo možebitno poznanstvo s Vidulićem, ovo »Ia.« bi moglo značiti Iadertinus, tj. označavati

30 Za komentar navedenog pasusa u izvorniku vidi Andrew Cain, Jerome and the Monastic Clergy: A Commentary on Letter 52 to Nepotian, with an Introduction, Text, and Translation, Brill, Leiden, 2013, 164-165. 31 Usporedi [1], 71-73: dum essem in patria interdum vix rugientem ventrem liaco pane saturare ; nunc autem Romae simillima fastidio; s izvornikom (Hier., Ep., 52,6,3): natus in paupere domo et in tugurio rusticano qui vix milio et cibario pane rugientem saturare ventrem poteram, nunc similam et mella fastidio. L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 53

Zadranina.32 S druge strane, s obzirom da u imenskoj formuli odrednica porijekla obično dolazi na posljednjem mjestu, ovo ipak treba shvatiti tek kao mogućnost. Himan sv. Jeronimu Iliru metrički se temelji na starijem, rimskom himnu u čast svetog Jeronima, Ave gemma clericorum, koji je vjerojatno nastao u bazilici Santa Maria Maggiore, što je krajem 13. stoljeća postala središte svečeva kulta nakon što su onamo, prema predaji, prenesene njegove kosti iz Svete Zemlje.33 Izvorni rimski himan sadrži dvanaest stihova podijeljenih u četiri terceta, pri čemu svaku strofu čine dva osmerca i jedan sedmerac, uz rimu AAB. Ilirski himan znatno je dulji od svojeg uzora i rabi drugačiju strofu: ima ukupno 68 stihova podijeljenih u 17 katrena. U najvećem broju slučaja katren čine tri osmerca i jedan sedmerac, no u nekim strofama pojavljuju se deveterci umjesto osmeraca te osmerci umjesto sedmeraca. Nepravilnosti se pojavljuju i u rasporedu srokova: najčešća je shema AAAB, koja prevladava u prvih jedanaest strofa, no ponekad se pojavljuje i AAAA, AABC, dok su posljednje strofe gotovo odreda složene po shemi AABB. Naposljetku, vrijedi istaknuti da N. Ia. Sa. ne temelji samo metričku strukturu svoga himna na rimskom predlošku nego i inkorporira neke njegove stihove.34 Dok se u metričkoj organizaciji očito oslanja na predložak, sadržajem je ilirski himan daleko razrađeniji, a svecu se pristupa iz tipične hrvatsko-dalmatinske perspektive. Nakon tri uvodna, pozdravna katrena, Jeronim se slavi kao kardinal koji je u Crkvu stupio iz iskrene ljubavi prema Bogu (katren 4), kao izumitelj glagoljice i prosvjetitelj Ilira (5), kao prosvjetitelj cijele crkve i posebice Italije (6), poznavatelj raznih jezika i pisama (7-8), pustinjak (9), prosvjetitelj Grka (10) te ponovno kao prosvjetitelj Italije, pri čemu se Vulgata predstavlja kao njegov dar toj zemlji (11). Sljedećih pet katrena (12-16) poziva Jeronima da obrani narod od kužne pošasti, dok završni (17) moli za vječni život uz Isusa Krista. Molitva koja slijedi nakon Himna izvedena je prema uzoru na molitve latinskog misala. Vrijedi istaknuti unutarnje rime na samome početku (doctor veritatum et

32 Vrijedi spomenuti ��činjenicu da Vidulić na drugim mjestima titulu zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa skraćeno bilježi kao »Ar. Ia.«; vidi Državni arhiv Zadar, Spisi zadarskih bilježnika, Vidolich, Carte, fasc. IV-1, fol. 297r. 33 Franz Josef Mone, Lateinischen Hymnen des Mittelalters, sv. 3: Heiligenlieder, Herdersche Verlagshandlung, Freiburg im Breisgau, 1855, 338 (br. 968); Analecta hymnica medii aevi, sv. 15, prir. Guido Maria Dreves, O. R. Reisland, Leipzig, 1893, 210 (br. 186): Ave gemma clericorum, / iubar stellaque doctorum, / predicator inclyte, // exstirpator perfidorum/ illustrator devotorum / o sancte Ieronime! // Deprecare Ihesum Christum / ut post mundum nequam istum / in coelesti culmine // donet nobis cum beatis / aeterne glorificatis/ perenniter vivere! U jednom njemačkom rukopisu uz himan stoji Scriptum Rome apud Ma- riam Maiorem 1439. Za iscrpan popis srednjovjekovnih i kasnijih jeronimskih himna vidi Joseph Szövérffy, »The Enigma of the St. Jerome Hymns«, Duquesne Studies: Annuale Mediaevale 10 (1969), 28-64. O bazilici Santa Maria Maggiore i širenju kulta sv. Jeronima Italijom vidi Eugene F. Rice, Jr., Saint Jerome in the Renaissance, Baltimore, The Johns Hopkins University Press, 1988, 49-83. 34 Usporedi stihove 2, 7 i 8 izvornog himna (prethodna bilješka) i 2, 65 i 66 ilirskog. 54 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) lucerna claritatum, candidi – providi) te standardne liturgijske sintagme, koje doduše nisu uvijek najsretnije preuzete.35 U molitvi se, kao i u posljednjim katrenima himna, Jeronim zaziva kao čudotvorac i branitelj od kuge i svih drugih zala. Pored standardnog hrvatsko-dalmatinskog prikaza Jeronima kao Ilira, izumitelja glagoljice i uresa ilirske nacije, ovdje se mogu zamijetiti i dvije specifičnosti. Prva je slika Jeronima kao nacionalnog prosvjetitelja. Naime, dok se u hrvatsko-dalmatinskoj jeronimskoj literaturi pored ilirskoga porijekla obično ističe njegova zasluga za cijelo kršćanstvo, ovdje se u šestom i jedanaestom katrenu njegov prijevod Biblije predstavlja kao dar, posebice Talijanima. Štoviše, ta uloga Jeronima kao prosvjetitelja nacija očituje se i u desetom katrenu, gdje N. Ia. Sa. slavi svečeve zasluge za uređivanje grčkoga Novog zavjeta. Nije sasvim sigurno na čemu temelji tu tvrdnju, no čini se da je krivo shvatio Jeronimovu izjavu (u djelu O slavnim muževima) da je Novi zavjet preveo s grčkog izvornika.36 Riječ je, u svakom slučaju, o popularnoj strategiji humanističkih povjesničara, koji su kroz primjere iz prošlosti često nastojali pokazati kako je njihova nacija zadužila druge. Ta specifična ikonografija sv. Jeronima koju ovdje susrećemo jedan je od argumenata koji dokazuju da su kako Predgovor tako i Himan i molitva nastali u multikulturalnom okruženju renesansne Venecije. N. Ia. Sa. nije samo prisvojio Jeronima kao Ilira nego se trudio istaknuti i njegove zasluge za Talijane kao i za Grke, koji su pored Skjavona činili jednu od najbrojnijih manjina u Veneciji i koji su upravo 1498. osnovali vlastitu bratovštinu San Nicolò dei Greci u crkvi San Biagio (koja će se nekoliko desetljeća kasnije preseliti na drugu lokaciju i postati San Giorgio dei Greci). Drugi važan aspekt svečeve ikonografije kakva se susreće u Himnu i molitvi jest Jeronimova uloga kao zaštitnika od kuge, što je ustvari bio i ključni razlog sastavljanja ovih tekstova. Doduše, to samo po sebi nije nikakva iznimka ni novost: kako je Meri Kunčić sugerirala na osnovi primjera splitskog i trogirskog votivnog slikarstva, Jeronim je, kao nacionalni zaštitnik, krajem 15. st. zadobio ulogu zaštitnika od kuge i Turaka kao najvećih zala i prijetnji za egzistenciju komuna.37 Posebnost Himna i molitve jest u tome da sadrže u hrvatsko-dalmatinskoj

35 Primjerice mira eruditione (čudesnom učenošću) sintagma je kojom se opisuje dar kojim je Bog obdario crkvene naučitelje, dok N. Ia. Sa. učenost nespretno pripisuje samome Bogu. U prijevodu sam se stoga odlučio ovdje staviti »providnošću«. 36 Hier., De vir. ill., 135: Novum Testamentum Graecae fidei reddidi. Vetus iuxta He- braicam transtuli. Prva rečenica znači: »Preveo sam Novi zavjet s grčkog izvornika«, a ne »Priredio sam Novi zavjet na grčkom jeziku«, kako to, čini se, shvaća N. Ia. Sa. 37 Meri Kunčić, Od pošasti sačuvaj nas! Utjecaj osmanske opasnosti i kužnih epide- mija na ikonografiju zavjetnih slika. Primjer Splita i Trogira u XV. i XVI. stoljeću, Srednja Europa, Zagreb, 2008, 89-90 i 163-164. Ovdje vrijedi spomenuti kako u vergilijevski in- toniranom epiliju Topographia sacelli divi Hieronymi trogirskog učitelja Gilberta Grinea trogirski knez Antonio Canal (1496–1498) pohodi crkvu sv. Jere na Marjanu, gdje mu glas sveca proriče da će se zametnuti veliki boj protiv Turaka. Izdanje epilija trenutačno priprema Vlado Rezar. Iako se u ilirskom Himnu i molitvi traži pomoć od Jeronima kao nacionalnog L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 55 jeronimskoj literaturi jedini eksplicitni zaziv sveca kao zaštitnika od kuge. No taj je zaziv važan i zato što nam omogućuje da Himan i molitvu također smjestimo u 1498. godinu, kad se kuga javlja u Veneciji prvi put nakon osam godina.38 Zaziv protiv kuge je, uz usku tematsku povezanost dvaju tekstova, te prije svega ključnu činjenicu da se traktat o porijeklu naziva prooemium sermonis nostri, »predgovor našoj molitvi«,39 posljednji u nizu dokaza koji otklanjaju svaku sumnju oko međusobnog odnosa dvaju tekstova. Oni su nesumnjivo dijelovi jedinstvene cjeline. Nakon što je N. Ia. Sa. u vrijeme izbijanja kuge uzeo na sebe zadatak sastavljanja himna i molitve u kojima se od nacionalnog sveca zaštitnika traži zagovor i pomoć, V. S. je priložio svoj predgovor, kojim se pobija talijansko prisvajanje Jeronima, dokazuje njegovo ilirsko porijeklo te slavi veličanstvena ilirska nacija što se proteže od Jadrana do Baltika. Jedino pitanje koje u ovakvom razrješavanju zagonetki ostaje otvoreno jest tko je bio autorom paragrafa koji dolazi nakon jasno naznačenog kraja Predgovora, a prije Himna. Kako je već rečeno prilikom analize Predgovora, to posve sigurno nije V. S., jer bi inače tu iznesen argument uvrstio u glavni dio svojega teksta. Postoje, dakle, dvije mogućnosti. Ili je autorom bio N. Ia. Sa., koji je prepisujući tekst koji mu je predao V. S. prvo dopisao ovaj paragraf prije nego što je počeo pisati vlastiti Himan i molitvu; ili ga je tek u Zadru naknadno dopisao Jerolim Vidulić kad je prepisivao cijelu zbirku. Iako sam osobno skloniji potonjem rješenju, na to je pitanje nemoguće dati konačan odgovor. zaštitnika, on se i izvan nacionalnog konteksta u Italiji ponekad, iako ne prečesto, prikazivao u kontekstu kuge, uz sv. Sebastijana i sv. Roka; o tome će više riječi biti u disertaciji Ines Ivić (vidi bilj. 4). 38 U drugoj polovici 15. stoljeća, dakle za života Vidulića i dvaju skjavonskih autora, bubonska je kuga Veneciju pogađala 1456, 1464, 1468, 1478, 1485, 1490, 1498. i 1502. godine; vidi Brian Pullan, Rich and Poor in Renaissance Venice: The Social Institutions of a Catholic State, to 1620, Harvard University Press, Cambridge, 1971, 219. 39 Rječnici srednjovjekovnog latinskog kao značenje riječi sermo u liturgijskom kontekstu donose isključivo »propovijed«; vidi J. F. Niermeyer (prir.), Mediae latinitatis lexicon minus, Leiden, 1976, 961; Carolus du Fresne du Cange, Glossarium mediae et infimae latinitatis, Niort, 1883-87, sv. 7, 438. Međutim, sermo je očito mogao označavati i molitvu, bilo zajedničku bilo osobnu; za primjer neka posluže dva himna iz već citirane zbirke Analecta hymnica (33), 259-261 (br. 229: De chori officio): Dum mane consurgimus / de dormitione, / Christum regem capimus / brevi cum sermone, / Vulnerum, quae passus est, / recordatione / Disciplinae, lanceae, / spineae coronae; i 188-189 (br. 158: De sancta Barbara): Tunc fecisti hunc sermonem: / Rogo, Domine te Deus, / Esto nunc protector meus, / Tege corpus, quod nudatur, / Ne a viris videatur / Iniquis nec non lascivis. Vrijedi napomenuti da V. S. ne koristi pluralis modestiae, nego jasno razlikuje ego i nos kad opisuje osobno i zajedničko. Dok primjerice govori o osobnim razlozima zbog kojih se latio pisanja Predgo- vora ([1], 2: Ego motus…) i o vlastitim putovanjima Ilirikom ([1], 62: Ego quae scribo…), istovremeno istupa protiv zavidnika »našoj naciji« ([1], 5: idiomatis nostri) te prilaže »svoj« predgovor zajedničkoj, »našoj«, molitvi ([1], 7: sermonis nostri). 56 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

4. Institucionalni kontekst: Scuola di San Giorgio degli Schiavoni, sv. Jeronim i pitanje liturgije na narodnom jeziku

Suradnja dvojice Skjavona u pisanju zbirke u čast njihova nacionalnog sveca zaštitnika nužno se mora tumačiti u kontekstu povijesti jedine venecijanske institucije u kojoj se častio Jeronim Ilir. Riječ je, naravno, o skjavonskoj nacionalnoj bratovštini, Scuola di San Giorgio degli Schiavoni.40 Kako pokazuje Ana Marinković, proces kojim je bratovština usvojila kult sv. Jeronima bio je postupan. Kad je 1451. godine Scuola osnovana u gostinjcu sv. Katarine što se nalazio uz samostansku crkvu ivanovaca (San Giovanni del Tempio), bila je to ustvari bokeljska bratovština, kojoj su mahom pripadali mornari, zanatlije i trgovci porijeklom iz Kotora i Bara. Taj sastav bratovštine zrcali se i u imenima svetaca koji su na osnivačkoj sjednici uzeti za zaštitnike: sv. Juraj, barski patron, te sv. Tripun, kotorski. Sveti Jeronim postaje dijelom svetačkog panteona bratovštine tek 1464. godine, i to pod utjecajem Papinske kurije, odnosno kardinala Bessariona, koji je u to vrijeme boravio u gradu nastojeći koordinirati križarski pohod Pape Pija II. protiv Osmanlija.41 Kako je bratovština pored Barana i Kotorana počela uključivati sve više ljudi iz srednjih i sjevernih dalmatinskih komuna i hrvatskog zaleđa, okretanje Jeronimu na neki je način simboliziralo transformaciju lokalne barsko-kotorske u širu hrvatsko-dalmatinsku bratovštinu. U svakom slučaju, proces kooptacije sv. Jeronima bio je završen do kraja 15. stoljeća. Kad je 1502–1507. Vittore Carpaccio izveo ciklus slika za zgradu bratovštine, sv. Jeronim je po broju slika koje su bile posvećene njegovu životu stajao uz bok naslovnom svecu zaštitniku, sv. Jurju.42

40 O povijesti bratovštine vidi Lovorka Čoralić, U gradu svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima, Golden marketing, Zagreb, 2001, 215-262 41 Vidi Ana Marinković, »Između zmaja i lava: o izboru svetaca zaštitnika vene cijanske bratovštine S. Giorgio degli Schiavoni«, u Likovne umjetnosti, arhitektura i povijesni identiteti: Zbornik XV. Dana Cvita Fiskovića, ur. Ana Marinković i Ana Munk, Zagreb, u tisku. Iako je sv. Juraj uživao široku popularnost diljem istočne jadranske obale, što objašnjava njegov status prvog titulara bratovštine, razloge njegova usvajanja treba vezati upravo uz ključnu ulogu Barana u najranijoj povijesti bratovštine; vidi Lovorka Čoralić, Barani u Mlecima: povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice, Dom i svijet, Zagreb, 2006, 124-125. Ovdje vrijedi istaknuti kako su prema mariegoli, statutu bratovštine, posebne svečane mise izvorno trebale biti držane isključivo na blagdane sv. Jurja i sv. Tripuna, bez ikakva spomena Jeronima; o tome i o prvom oltaru bratovštine vidi Tanja Trška, »Marco Boschini, Matteo Ponzone, and the Altar of the Scuola di San Giorgio degli Schiavoni in Venice«, Confraternitas 27:1-2 (2017), 62-78 (64-66). O nacionalnim bratovštinama u renesansnoj Veneciji vidi Francesca Ortalli, Per salute delle anime e delli corpi: Scuole piccole a Venezia nel tardo Medioevo, Marsilio Editori, Venecija, 2001, 102-114. 42 Za Carpacciov ciklus vidi Guido Perocco, Carpaccio nella Scuola di S. Giorgio degli Schiavoni, F. Ongania, Venecija, 1964; Terisio Pignatti, prir., Le Scuole di Vene- zia, Electa, Milano, 1981, 99-118; i Patricia Fortini Brown, Venetian Narrative Painting in the Age of Carpaccio, Yale University Press, New Haven, 1988. L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 57

No upravo su Jeronim i tradicija koju je on simbolizirao postali kamenom smutnje u odnosima bratovštine i ivanovaca za vrijeme priora Sebastiana Michiela, na samom početku 16. stoljeća.43 Naime, vlasnici gostinjca sv. Katarine bili su ivanovci, a uz prijepore oko uporabe sakralnog prostora, najveći problem je, kako uvjerljivo dokazuje Lovorka Čoralić, bilo to što su venecijanski Skjavoni služili misu na slavenskom jeziku. Kako Michiel ističe u tužbi patrijarhu Antoniju Sorianu 1505. godine, posrijedi je bila »novotarija« (innovation).44 Michiel je na sve načine htio izbaciti bratovštinu iz gostinjca sv. Katarine, pa stoga njegove tvrdnje treba uzeti sa zrnom soli, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da je prema izvornom ugovoru što ga je bratovština sklopila s ivanovcima mise trebao držati svećenik iz crkve ivanovaca, čini mi se da je prior bio u pravu i da su Skjavoni naknadno uveli slavensko bogoslužje.45 Iako je nemoguće reći kada su uveli tu »novotariju«, možda bismo je mogli tumačiti u kontekstu ekspanzije glagoljskog tiska i široke uporabe glagoljskih liturgijskih priručnika, misala i brevijara, do koje dolazi 1480- ih i 1490-ih godina – pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je 1493. upravo u Veneciji, u tiskari Angela Torresanija, tiskan Baromićev Brvijal hrvacki.46 U svakom slučaju, nesumnjivo je bila posrijedi želja Skjavona da u multikulturalnom okruženju istaknu vlastiti nacionalni identitet i posebnu tradiciju. Pritom je naročito bitno naglasiti da su tu tradiciju oni eksplicitno vezali sa sv. Jeronimom. Kad se 1511. bratovština obraća papi Juliju II, u svojoj molbi ističe kako su njezini pripadnici od davnina imali pravo služiti misu »ili na latinskom ili na dalmatinskom (tj. hrvatskom) jeziku, prema obredu i uredbi svetoga Jeronima«.47 Spomeni Jeronima kao tvorca glagoljice koji se čitaju i u Predgovoru i u Himnu dodatno potvrđuju kako važnost kulta sv. Jeronima, koja se jasno nazire iz

43 O prijeporu vidi Čoralić, n. dj. (40), 223-227; Giulio de Manzini, »La lunga causa con il Priorato dei Gerosolimitani«, Scuola Dalmata 15 (1982): 3-14. 44 Luka Jelić (prir.), Fontes historici Liturgiae Glagolito-Romanae, Sumptibus ephemeridis »Slavorum litterae theologicae« Pragae, Krk, 1906, s. XVI, 4-5 (dok. 11): »(…) habbiamo inteso à querimonia del Reverendo missier lo Prior de ditta Giesia che da certo tempo in qua, senza sua licentia ne altra legitima auttorità, fatte cantar messa et offitii alla lingua Schiavona in quella scuola, dove etiam se administra sacramenti, come è confessar et comunicar, et altri etiam riti, al tutto prohibiti sel non intervien el conssentimento di superiori in spiritual, et non senza grande desplicentia et offension del ditto Reverendo missier lo Prior. Pertanto ve comandemo in virtute sanctae obedientiae, che al tutto debiate disister da tal innovation (…).« 45 Čoralić, n. dj. (40), 218. 46 Biserka Grabar, »Tiskani glagoljski Baromićev brevijar«, Slovo 34 (1984), 159- 180. 47 Jelić, n. dj. (44), s. XVI, 8-9 (dok. 30): Cum longa et antiqua dictae confraternitatis consuetudo possendi celebrari facere in loco dictae Scollae dictae Confraternitatis singulis diebus Dominicis et festivis unam missam parvam Latino sermone aut Dalmato secundum Divi Hieronymi ritum atque institutionem (…). U molbi papi Skjavoni ponavljaju privilegij koji im je podijelio patrijarh Antonio Contarini, uz dodatak da je riječ o obredu i uredbi sv. Jeronima, kojeg nema u patrijarhovoj potvrdi; vidi isti, s. XVI, 7-8 (dok. 25). 58 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Carpacciova ciklusa, moramo tumačiti upravo u kontekstu uvođenja glagoljaške liturgije u vjerski život bratovštine. Neposredan povod sastavljanju zbirke bila je, kako smo vidjeli, kuga koja je zahvatila Veneciju 1498. godine, i zbirka je očito napisana za potrebe liturgije na latinskom jeziku, koja se nije prestala služiti ni u vrijeme prijepora s ivanovcima. No u tim se tekstovima istodobno legitimira i liturgija na slavenskom jeziku, koju su Skjavoni uz pomoć vlastitih svećenika i već raširenih glagoljskih liturgijskih priručnika, a bez dopuštenja ivanovaca, počeli služiti na određene blagdane. Iako se u nekim hrvatsko-dalmatinskim intelektualnim krugovima tijekom 15. stoljeća počelo isticati ćirilometodsko autorstvo glagoljice i slavenskog bogoslužja, venecijanski Skjavoni ustrajali su na jeronimskom mitu.48 Moguće je da su, kao i Marko Marulić, koji znakovito prešućuje Jeronimovo autorstvo glagoljice u svečevu životopisu, čak i bili svjesni zablude, ali da su snaga tradicije, autoritet vodećeg talijanskog povjesničara Bionda Flavia te prepoznatljivost i važnost stridonskog sveca u samoj Italiji bili dovoljni razlozi da barem još neko vrijeme ne odustanu od isticanja toga mita. Iako Jeronima kao izumitelja glagoljice i slavenske liturgije ne slave svi hrvatsko- dalmatinski jeronimski tekstovi spomenuti u ovomu radu – skjavonska zbirka, kolofon anonimnog glagoljaša, anonimni trogirski Život sv. Jeronima, Marulićev životopis te epilij Gilberta Grinea (vidi bilj. 37) – ipak je zanimljivo da su svi nastali u rasponu od dvadesetak godina, između 1490. i 1510: čini se da je svečev kult u tim desetljećima dosegnuo vrhunac popularnosti. Naposljetku dolazimo do fizičkog oblika u kojem su se tekstovi sačuvali. Kako je već spomenuto, tu malu zbirku nalazimo zgusnuto prepisanu na jednom listu papira među spisima Jerolima Vidulića, Zadranina koji je 1470-ih i početkom 80-ih živio u Veneciji, a i nakon povratka u rodni Zadar održavao tijesne veze s gradom na lagunama.49 S obzirom na liturgijsku prirodu Himna i molitve te polemičku prirodu Predgovora – a imajući u vidu izuzetno razvijenu tiskarsku industriju renesansne

48 Tako se u Baromićevu brevijaru ističe da blagdan Ćirila i Metoda treba slaviti kao »dvostruki u njihovoj naciji« (duplь svoemь ȇziku), dok se Jeronimov blagdan ne obilježava na poseban način; vidi G r a b a r, n. dj. (46), 162. Treba uzeti u obzir da je posrijedi iznimka koja, kako zaključuje Biserka Grabar, nema paralele ni u kojem drugom glagoljskom kalendaru. Postupni prijelaz s jedne tradicije na drugu možda najbolje zrcali molba franjevaca trećoredaca dalmatinske provincije, koji se, suočeni s pritiscima venecijanskih političkih i crkvenih vlasti, krajem 15. stoljeća obraćaju Svetoj Stolici pozivajući se na privilegije koje su raniji pape i koncili potvrdili sv. Jeronimu i sv. Ćirilu; vidi Jelić, n. dj. (44), sec. XV, 38 (dok. 166). 49 Kao što je već rečeno, Vidulić je bio čvrsto vezan uz venecijansku obitelj Valla- resso, točnije uz sinove Zorzija Vallaressa: nadbiskupa Maffea, kanonika Giacoma te Lucu. Paolo Vallaresso, koji je 1502. darovao bratovštini relikviju sv. Jurja i, uz brata i nećake, bio izabran za počasnog člana bratovštine, pripadao je drugoj grani roda (za genealogiju vidi literaturu citiranu u bilj. 8). No sve da je Vidulić uživao bliske odnose i s Paolom, teško je vjerovati da bi mu predložak za prijepis došao u ruke tim putem. Vjerojatnije će biti da su u tome posredovale njegove veze s N. Ia. Sa. ili nekim drugim venecijanskim Skjavonom. L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 59

Venecije – čini se opravdanim pretpostaviti da su spomenuti tekstovi napisani da bi bili tiskani kao knjižica koja bi se raspačavala u bratovštini.50 Štoviše, moguće je da je ta povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira doista i bila tiskana. Naime, često su i svi primjerci takvih izdanja izgubljeni tijekom kasnijih stoljeća, jer su bili tiskani na lošem papiru, bez ikakvih ukrasa, te su kao takvi kod bibliofila izazivali tek neznatan interes.51 Bilo kako bilo, Vidulićev izrazito zgusnut prijepis, bez slobodnog prostora na marginama, zasigurno ne zrcali stranični postav takvih izdanja. Liturgijske knjižice obično su se tiskale u malom formatu (osmina ili šesnaestina), na arku ili pola arka papira, da bi bile lako uporabljive tijekom službe. Nema sumnje da je tako trebala biti (ili je bila) tiskana i knjižica o sv. Jeronimu Iliru52 – na korist svim članovima bratovštine, ali i na znanje svim talijanskim te grčkim, albanskim i inim »zavidnicima veličanstvene ilirske nacije«.53 Višegodišnji napori bratovštine da osigura pravo služenja mise na narodnom jeziku prema obredu što ga je prema predaji ustanovio sv. Jeronim naposljetku su urodili plodom. Nakon gotovo dva desetljeća prijepora s ivanovcima bratovština je 1518. godine od pape i mletačke vlade osigurala potvrde kojima je dopušteno svake

50 O počecima venecijanskog ranonovovjekovnog tiskarstva vidi Martin Lowry, Nicholas Jenson and the Rise of Venetian Publishing in Renaissance Europe, Blackwell, Oxford, 1991; Martin Lowry, The World of Aldus Manutius: Business and Scholarship in Renaissance Venice, Cornell University Press, Ithaca, 1979 (hrvatski prijevod: Martin Lowry, Svijet Aldusa Manutiusa: Poduzetništvo i učenjaštvo u renesansnoj Veneciji, Antibarbarus, Zagreb, 2004). I dalje je nezaobilazan Horatio F. Brown, The Venetian Printing Press: An Historical Study, John C. Nimmo, London, 1891. Za opći pregled razvoja tiska u Italiji vidi Brian Richardson, Printing, Writers and Readers in Renaissance Italy, Cambridge University Press, Cambridge, 1999. 51 O čimbenicima koji su utjecali na sačuvanost ranih izdanja, osobito takvog »jefti- nog« tiska vidi Neil Harris, »Marin Sanudo, forerunner of Melzi: Parte I«, La Bibliofilia 95/1 (1993): 1-38. Na str. 19 autor slikovito zaključuje: »Reconstructing the annals of early printing from what has remained in today’s libraries is like compiling the menu of a great banquet from the scraps afterwards thrown to the dogs and the beggars at the gates.« 52 Vidi Paul F. Grendler, »Form and Function in Italian Renaissance Popular Books«, Renaissance Quarterly 46/3 (1993): 451-485, osobito 467-470, gdje autor analizira vizualne i materijalne aspekte izdanja Oficija Blažene Djevice Marije. Za primjer kako je skjavonska knjižica o sv. Jeronimu mogla (ili trebala) izgledati može poslužiti rimsko izdanje molitava sv. Brigite od Švedske iz 1478, koje uključuje i himan i molitvu u njezinu čast, a koje je sačuvano u samo dva primjerka (vidi ISTC ib00677300, dostupno na stranicama Münchener Digitalisierungs Zentrum: ). 53 U kontekstu međunacionalnog rivalstva u renesansnoj Veneciji moraju se spomenuti i Albanci koji su 1497. odlučili sagraditi sjedište svoje bratovštine znakovito se vodeći mi- šlju da »čak i Armenci imaju svoj gostinjac, a mi ga nemamo« (insin gl’Armeni hanno il suo Hospedaletto, et noi non lo havemo); vidi Fortini Brown, n. dj. (42), 70. Nekoliko godina kasnije Albanci su, gotovo u isto vrijeme kao i Skjavoni, naručili ciklus slika od Vittorea Carpaccia; o Carpacciovu ciklusu i albanskoj bratovštini vidi Pignatti, n. dj. (42), 89-98. 60 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) prve nedjelje u mjesecu služiti tihu misu na slavenskom jeziku.54 Dok će jeronimski mit s vremenom gubiti svoju snagu i konačno nestati pod naletom bolandističke historiografije u 18. stoljeću, misa na slavenskom jeziku ostat će važnim dijelom identiteta venecijanskih Skjavona sve do 19. i 20. stoljeća, kada pod utjecajem talijanskog i hrvatskog narodnog preporoda te dramatičnih političkih zbivanja polako dolazi do transformacije bratovštine, koja gubi svoj skjavonski karakter i postaje bratovštinom dalmatinskih Talijana.55 Premda još ne znamo koja se imena kriju iza inicijala dvaju autora, povijesno-liturgijska knjižica iz 1498. godine pruža nam uvid u specifični panslavenski ilirizam venecijanskih Skjavona, u njihova lokalna rivalstva s drugim nacionalnim zajednicama u Veneciji, u liturgiju bratovštine te u ulogu kulta sv. Jeronima u njezinu životu. Posrijedi je, dakle, neprocjenjiv izvor spoznaja o ideološkim obzorima bratovštine u zlatno doba njezine povijesti, kad su nakon pola stoljeća trnovita uzdizanja njezini članovi odlučili kroz povijesni narativ i liturgiju, slikarstvo i arhitekturu definirati svoj nacionalni identitet, a time i svoje mjesto na multikulturalnoj pozornici renesansne Venecije.

54 Čoralić, n. dj. (40), 226-227. 55 Čoralić, n. dj. (40), 230. POVIJESNO-LITURGIJSKA KNJIŽICA U ČAST SV. JERONIMA ILIRA IZ 1498. GODINE

Priredio i preveo

L u k a Š p o l j a r i ć

Izdanje knjižice temelji se na jedinome sačuvanom svjedoku: mjestimice oštećenom prijepisu zadarskoga kanonika i bilježnika Jerolima Vidulića, koji se čuva među njegovim bilježničkim spisima u Državnom arhivu u Zadru.1 U pripremanju izdanja poslužio sam se i neobjavljenim radnim prijepisom Giuseppea Prage, koji se čuva u njegovoj ostavštini u Biblioteci Marciana u Veneciji.2 Iako i Praga donosi neka kriva čitanja i brojne nerazriješene kratice, njegov prijepis je ključan za čitanje dijelova teksta prekrivenih mrljom. Čitanja koja sam preuzeo iz Pragina prijepisa označio sam kurzivom. Što se tiče priređivanja samog teksta, ortografiju sam, budući da nije riječ o autografima, klasicizirao, zadržavajući pritom specifični, neklasični način pisanja Jeronimova imena (Ieronimus umjesto Hieronymus). Iako knjižicu čine dva teksta, Predgovor te Himan i molitva, izdanje i prijevod su radi lakšeg citiranja podijeljeni na tri cjeline: Predgovor [1], Himan [2] i Molitvu [3], pri čemu su reci svakog teksta obrojčani posebno. Što se tiče prijevoda, napominjem da sam Himan preveo nešto slobod- nije, zadržavajući opći smisao katrena, no prvenstveno vodeći računa o sroku i metru.

1 Državni arhiv Zadar, Spisi zadarskih bilježnika, Vidolich, Carte, fasc. IV-1, fol. 289. 2 Biblioteca Nazionale Marciana, Marc. It. VI, 505 (12299), 33 (Girolamo Vidolich), ff. 5–8. 62 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

[1] Anno Domini 1498, die 20 Iulii, Venetiis apud ecclesiam sanctae Mariae de Misericordia. Ego V. S. [---] motus garrulationibus quorundam vanis, zelo ductus patriae devotioneque inflammatus divi Ieronimi compatriotae mei, haec< composui in h>onorem ipsius gloriosi Ieronimi, necnon contra opinionem erroneam aliquorum 5 aemulorum idiomatis nostri, quod ausi fuerunt dicere et fmare ipsum sanctum Ieronimum haud fuisse Illyricum sed Romanum seu Italum. Contra quorum opinionem pravam hoc prooemium sermonis nostri dirigere valet, quoniam sunt nonnulli audaces ac temerarii qui praeter opinionem totius ecclesiae omniumque clarorum virorum ecclesiasticorum – qui hactenus ab 10 exordio ipsius ecclesiae gesta sanctorum et originem ipsorum, qua ex provincia vel natione propagati, magna cum diligentia conscripserunt – se cupiunt praeferre et excellentiores cet ostentare, putantes ii tales se solos vidisse lumen reliquos vero caecutientes et titubantes, asserentes divum Ieronimum non ricum sed Romanum fuisse. Quos profecto talis arrogans opinio fallit, immo quidem 15 illud velamen ignorantiae, quod in veteres inve attemptarunt, in se ipsos ignominiose retorserunt. Alterum autem e duobus ipsos movere a cunctis historiographis re cogit: aut cosmographiae imperitia aut livor edax. Qui nulla auctoritate priscorum freti nullaque veritate aiunt quoddam oppidum dissolutum et vetustate consumptum in Histriae provincia esse ab 20 antiquo appellatum, ex quo fabulantur praedictum sanctum originem traxisse. Quod tamen minime verum multis rationibus esse constat. Nam eisdem omnes historici contradicunt qui cum sinceritate veritatis ipsum gloriosum Ieronimum ex oppido Stridonis et non Stralonis natum fuisse affirmant, quod Dalmatiae 25 Pannoniaeque confinium dicunt. Eo maxime verum esse constat quod in Histriae provincia Ieronimus natus sit, quoniam Histriae provincia notissima est et historici veri de origine Ieronimi scribentes nullam mentionem de ipsa fecerint. Praeterea Histria nulla confinia cum Pannonia nec cum Dalmatia habet,quin si recte historicos perspexissent et praecipue Plinium, accuratissimum cosmographum, 30 nequaquam talem incidissent in laqueum. Qui Plinius dividens provincias initium Dalmatiae et finis Liburniae Scardona. Quae quidem Scardona civitas a Sibinico X milibus distat, Scardona autem ab ipsa Histria fere et trecenta miliaria differt. A Scardona nempe Ragusium versus Dalmatia appellatur, et ab eadem Scardona Venetiis devergens provincia Liburniae nuncupatur. 35 Extat quippe re vera illud oppidum Stridonis de quo historici veteres perhibent divum Ieronimum originem traxisse, quod quidem a Segnia sex dietas remote distat versus Dalmatiam sive Scardonam declinans et est quasi in centro Illyriae. Extat quoque memoria iuxta dictum oppidum beati Ieronimi, estque ibi ecclesia ab antiquo eius in honorem constructa et iuxta eam coenobium fratrum. Oppidum vero 40 illud Illyrico idiomate »Strida« appellatur, quod Latine »medium« sonat, et quod in Luka Špoljarić: Povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. g. 63

[1] Ljeta Gospodnjega 1498., dana 20. srpnja, u Veneciji, kod crkve Santa Maria della Misericordia. Ja, V. S., [---] potaknut ispraznim blebetanjima izvjesnih pojedinaca, vođen ljubavlju prema domovini i ražaren odanošću prema svetom Jeronimu, svome sunarodnjaku, sastavio sam ovo u čast istoga slavnoga Jeronima, a protiv pogrešnoga mišljenja nekih koji su se iz zavisti prema našoj naciji usudili 5 govoriti i lažno tvrditi da sveti Jeronim nije bio Ilir, nego Rimljanin ili Talijan.1 Protiv njihova kriva mišljenja korisno je našoj molitvi priložiti ovaj predgovor, jer posrijedi je nekolicina nepromišljenih drznika koji mimo stava cijele Crkve i svih istaknutih crkvenih ličnosti – koji su od samih početaka Crkve sve do danas s velikom pozornošću pisali o djelima svetaca i njihovim podrijetlima, iz koje su 10 provincije ili nacije potekli – žele istaknuti sebe i predstaviti se boljima od ostalih. Smatrajući da su samo oni vidjeli svjetlo, a da su drugi slijepci i lutalice, oni tvrde da sveti Jeronim nije bio Ilir, nego Rimljanin. Zapravo, njih zavarava takvo bahato mišljenje, jer su onu koprenu neznanja, koju su pokušali navući starima, sramotno okrenuli sami na sebe. Na to odstupanje od svih povjesničara tjera ih jedan od ovih 15 dvaju razloga: ili nepoznavanje geografije ili otrovna zavist. Oni bez ikakva oslonca na autoritet starih i bez ikakva uporišta u istini govore da u istarskoj provinciji postoji neki grad, porušen i nagrižen zubom vremena, od starine zvan Stralonom, te izmišljaju da svetac potječe iz njega. Da to pak nikako nije istina, jasno je iz mnogih razloga. Naime, njima 20 proturječe svi povjesničari koji s čistoćom istine potvrđuju da je slavni Jeronim bio rođen ne u gradu Stralonu, nego Stridonu, za koji kažu da se nalazi na granici Dalmacije i Panonije. Da je istina to da Jeronim nije bio rođen u istarskoj provinciji, jasno je prvenstveno zbog toga što je Istra nadaleko poznata provincija, a pravi povjesničari koji su pisali o Jeronimovu porijeklu nisu je uopće spomenuli. Osim 25 toga, Istra ne graniči ni s Panonijom ni s Dalmacijom. Stoga, da su pravilno proučili povjesničare, posebice Plinija, najtočnijega geografa, nikada ne bi upali u takvu zamku. Opisujući granice provincija, Plinije kaže da je početak Dalmacije i kraj Liburnije grad Skradin.2 Skradin je pritom od Šibenika udaljen deset milja, a od Istre gotovo tristo. Provincija koja se proteže od Skradina prema Dubrovniku naziva 30 se dakako Dalmacijom, dok se ona od Skradina prema Veneciji zove Liburnijom. No taj grad Stridon, za koji stari povjesničari pripovjedaju da je rodno mjesto svetoga Jeronima, uistinu i danas postoji. On je udaljen šest dana putovanja kad se silazi od Senja prema Dalmaciji, to jest Skradinu, i nalazi se takoreći u središtu Ilirije. Postoji također i uspomena na svetog Jeronima vezana uz taj grad. Ondje 35 se, naime, od starine nalazi crkva sagrađena u njegovu čast, a uz crkvu i redovnički samostan. Taj se grad na ilirskom jeziku naziva »Strida« što na latinskom znači

1 Usp. Giacomo Filippo Foresti, Supplementum chronicarum, Bernardus Rizus No- variensis, Venecija, 1490, ff. 143v-144r, 155r; Biondo Flavio, Italy Illuminated, prir. i prev. Jeffrey A. White, Harvard University Press, Cambridge, 2016, sv. 2, 172-175 (c. 7-8). 2 Usp. Plin. HN 3,141. 64 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

medio duarum provinciarum situm fuerit, hoc est inter Dalmatiam Pannoniamque, uti prisci historici tradunt. Et quamvis nomine Pannoniae moderni Hungariam intelligunt, re vera tamen Illyrica natio cingens Hungariam circumcirca: ex uno latere Bohemia, ex alio Polonia, ex altero vero Vallachia et Bosnia (quae est 45 Inferior Pannonia), quae omnes provinciae Illyrico idiomate loquuntur. Oppidum utique Stridonis, ut praefertur ibi situm et a Gothis olim eversum, adhuc extat, castellum satis diminutum ipsa ruina docente, et habet iuxta se forum sive burgum ultra centum domos habitantium. Praeterea considerantes supradicti mendaces historiographi eorum dicta 50 nullo modo veritate posse tueri, ad maiorem ipsorum vesaniam propalandam aiunt Ieronimi patrem Eusebium fuisse Romanum et pro Romanis ea in provincia officio tunc praesidis functum, natus est ei Ieronimus. Quod etiam falsissimum est, et primo quod eo tempore quo Ieronimus ortus est Imperium Romanum ad Graecos devolutum erat. Imperabat quidem tunc Archadius, tamen nec ipsius dominio eadem 55 provincia subiacebat. Immo quidem Vandalorum rex, id est Poloniae, Almericus nomine dictae provinciae ubi idem gloriosus Ieronimus natus est dominabatur. Et ideo recte dicitur historia ab »histeron«, quod est »videre«. Erat quippe mos apud veteres ut nemo auderet historiam scribere, nisi prius provinciam de qua scripturus erat vidisset, quae quidem laudabilis erat consuetudo. Certus utique sum 60 quod nec Blondus nec reliqui opinionis suae sequaces ipsum oppidum Stridonis nec provinciam viderunt. Quod si vidissent, nequaquam tam audacter blacterare praesumpsissent. Ego quae scribo oculis propriis consideravi. Perpendant se longe a via veritatis deviasse. Cuperem denique ut mihi hi tales insinuarent, quod si Ieronimus iuxta 65 opinionem ipsorum frivolam Italus aut Romanus fuisset, quo ordine caracteres seu litteras consonas linguae Illyricorum adinvenire scivisset. Quapropter hortor ut de cetero sileant suo consulentes errores suos corrigere studeant, ne sint perpetuo ridiculo historicis.

Finis.

70 Ad confutandas d[---] opiniones confictas, quid lucidius quam quod ex verbis ipsius divi Ieronimi qui scribens ex Rmicum sic ait: »dum essem in patria, interdum vix rugientem ventrem liaco pane saturare ; nunc autem Romae simillima fastidio.« Luka Špoljarić: Povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. g. 65

»sredina«, i to zato što je, kako kazuju stari povjesničari, bio smješten između dviju provincija, Dalmacije i Panonije. I premda se danas pod imenom Panonije podrazumijeva Ugarska, istina je ipak ta da ilirska nacija okružuje ugarsku sa 40 sviju strana: s jedne se nalazi Češka, s druge Poljska, a s treće pak Vlaška i Bosna (odnosno Donja Panonija), a sve te provincije govore ilirskim jezikom. Svakako, grad Stridon, za koji se tvrdi da se ondje nalazio i da je nekoć bio razrušen od Gota, i danas, kako svjedoče ruševine, stoji kao prilično smanjeni kaštel, a uza nj se nalazi i trgovište, odnosno burg, od preko sto ognjišta. 45 Osim toga, gore spomenuti lažljivi povjesničari, uviđajući da njihove tvrdnje nikako ne mogu biti podržane istinom, kako bi još jasnije objavili svoju ludost, tvrde da je Euzebije, Jeronimov otac, bio Rimljanin i da je, u vrijeme kad mu se Jeronim rodio, u toj provinciji vršio dužnost upravitelja u rimsko ime. To je također potpuno krivo, i to, prije svega, jer je u to vrijeme kad je rođen Jeronim vlast 50 nad Rimskim Carstvom već bila prešla na Grke. Vladao je, naime, u to vrijeme Arkadije, iako ta provincija nije bila ni pod njegovu vlašću. Dapače, kad je rođen slavni Jeronim, tom je provincijom vladao Almerik, kralj Vandala, to jest Poljske. I zato se s pravom kaže da historija dolazi od »histeron«, što znači »vidjeti«. Bio je, naime, običaj kod starih da se nitko nije usudio pisati povijest a da prije nije 55 vidio provinciju o kojoj je kanio pisati. Ta je navada bila hvalevrijedna. Posve sam, naime, siguran da niti Biondo niti ostali koji se povode za njegovim mišljenjem nisu vidjeli grad Stridon ni ovaj kraj. Da su ih vidjeli, nikada se ne bi usudili tako smjelo blebetati gluposti. Ja sam vlastitim očima promatrao ono o čemu pišem. Neka shvate da su skrenuli daleko s puta istine. 60 Želio bih naposljetku da mi ti i takvi objasne, ako je Jeronim prema njihovu jadnom mišljenju bio Talijan ili Rimljanin, kako je mogao izumiti znakove, odnosno slova koja odgovaraju jeziku Ilira. Zato ih pozivam neka o ostalim stvarima šute, neka se brinu o svojoj časti i potrude se ispraviti svoje greške, da ne bi vječno bili predmetom ismijavanja povjesničara. 65

Kraj.

Što jasnije pobija te [---] izmišljene tvrdnje od riječi samoga svetog Jeronima, koji pišući prijatelju iz Rima ovako govori: »Dok sam bio u domovini ponekad sam jedva uspijevao prosenim kruhom zasititi krčanje želuca; sad mi se u Rimu posve slične stvari gade.« 3 70

3 Usp. Hier. Ep. 52,6,3. 66 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

[2] Salve, lumen confessorum, iubar stellaque doctorum, norma vitae monachorum, sacerdotum speculum.

5 Ave, decus Illyricorum, exemplarque clericorum, detestator vitiorum, exstirpator haeresum.

persecutor perfidorum, 10 exaltatorque proborum, cur decus morum, respuensque saeculum.

Cardinalis dum fuisti, tu papatum renuisti, 15 amplectendo crucem Christi amore celsi numinis.

Claruisti miraculis, opem ferens vernaculis, dans litteras Illyricis, 20 devotis compatriis.

Ecclesiam adornasti, sacris libris decorasti, Italiam illustrasti divinis dogmatibus.

25 Hebraeorum, Caldaeorum, Persarumque ac Medorum, necnon quidem ac Graecorum, simul quoque Latinorum

idioma tu scivisti, 30 et litteras didicisti, plures libros conscripsisti cum fervore nimio.

Ieiuniis, vigiliis, pressuris quoque nimiis, 35 corpus tuum afflixisti vasta in solitudine. Luka Špoljarić: Povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. g. 67

[2] Zdravo, svjetlo crkvenjaka, luči, zvijezdo učenjaka, normo žića redovnika, prezbitera zrcalo.

Zdravo, slavo Ilirika, 5 idealu svećenika, mrzitelju svih grehota, borče protiv hereza,

što te kosnu krivci hudi, što se sjetiš dobrih ljudi, 10 sveče plemenite ćudi, što svjetovnost prezireš.

Kardinalom dok si bio, papinsku si čast odbijȏ, križ si Kristov prihvatio 15 iz ljubavi iskrene.

Čudom si se uzdigao, kad si narod pomogao, Iliriji pismo dao, zemlji svojoj odanoj. 20

Crkvu ti si uljepšao, svetom knjigom darovao, Italiju obasjao naucima nebeskim.

Hebrejskim i kaldejskim si, 25 perzijskim i medejskim si, starogrčkim, latinskim si vrsno ti se služio.

Svaki jezik ti si znao, svako pismo razabrao, 30 mnoge knjige napisao žarom silnim, golemim.

Bdijenja, pa i teškog posta, nije bilo tebi dosta čak ni onda sam kad osta 35 u prostranoj pustinji. 68 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Graecis actus apostolorum atque gesta miraculorum vitans turmas populorum 40 declarasti lucide.

Testamentum vetus, novum, Italicis magnum donum, declarasti simul bonum imbutus celso flamine.

45 Salve, doctor Deo digne, salve, mitis ac benigne, o Dalmata Ieronime, splendor vitae et animae,

qui cum Deo gloriaris, 50 ob merita et laetaris, tua sanctissima prece libera nos ab hac nece,

quam nos pestem appellamus, epidimiamque vocamus, 55 quamque nimis timescimus, et in dies horrescimus,

ne subito praeoccupati, die mortis condemnati, in extremis laborantes 60 et ad mortem festinantes,

paenitentia imperacta, spe salutisque subtracta, demergamur in infernum cruciati in aeternum.

65 Deprecare Deum iustum, ut post mundum nequam istum subsequamur Iesum Christum ad caelestem gloriam.

Amen. Luka Špoljarić: Povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. g. 69

Udaljen od cijelog svijeta, Grcima si djela sveta Kristova i apostolska sjajno ti objasnio. 40

Zavjet stari, novi, čiji prijevod dade Italiji, izveo si isto dobro duhom svetim nadahnut.

Zdravo, učitelju blagi, 45 zdravo, dobri, Bogu dragi, Jeronime Dalmatinče, življenja i duše prinče,

što te skupa s Bogom časte, što ti s pravom srce raste, 50 zagovorom tvojim svetim spasi nas te aveti,

što je kugom nazivamo, što joj »pošast« kazivamo, koje nas je silno strah, 55 od koje nam staje dah,

da nas k sebi ne prizove, da nam smrt sad ne dozove, da na kraju našeg puta ne stigne nas muka ljuta, 60

da mi sad bez pokajanja, i bez nade spašavanja, svi u paklu ne skončamo i na vatri proključamo.

Moli Boga pravednoga, 65 nakon puta zemaljskoga da nam dadne slijedit Krista u svu slavu nebesku.

Amen. 70 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

[3] O Ieronime, doctor veritatum et lucerna claritatum, exora Deum pro renatis, ut transferamur candidi ad cenam agni providi.

5 V: Ora pro… R: Ut…

Oremus: Deus, qui mira eruditione ecclesiam tuam beati Ieronimi, gloriosi confessoris tui doctorisque eximii et 10 electi, doctrinis et exemplis decorasti, quique per eum mirabilia operatus es et in dies operaris, praesta, quaesumus, ut, qui eius meritis confisi preces ad te effundere decrevimus, a peste epidimiae 15 letifera et a cunctis periculis eruamur et gaudia consequi mereamur aeterna. Per…

Ego N. Ia. Sa. ad laudem divi Ieronimi conterranei mei edidi manuque 20 conscripsi propria. Luka Špoljarić: Povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. g. 71

[3] Jeronime, najveći naučitelju i presjajni prosvjetitelju, moli Boga za ponovno rođene, da dođemo u ruhu bijelomu na gozbu kralju jaganjcu.

S: Moli za… 5 O: Da…

Pomolimo se: Bože, koji si čudesnom providnošću svoju Crkvu ukrasio naukom i primjerom svetoga Jeronima, tvoga slavnog ispovjedaoca i izvrsnog i 10 izabranog naučitelja, i koji si po njemu činio čudesa i svakim danom ih i dalje činiš, daj, molimo, da mi, koji smo ti svoje molitve odlučili usmjeriti uzdajući se u njegove zasluge, budemo spašeni 15 od smrtonosne kužne pošasti i od svih zala, te da zavrijedimo postići vječnu radost. Po…

Ja, N. Ia. Sa., priredio sam ovo u hvalu svetoga Jeronima, svoga sunarodnjaka, 20 i vlastitom rukom zapisao. 72 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

L u k a Š p o l j a r i ć

THE VENETIAN SCHIAVONI AND THE 1498 HISTORICAL-LITURGICAL BOOKLET IN THE HONOR OF ST JEROME THE ILLYRIAN

Although he had long been revered as the apostle of the Croats in Glagolite circles of the Croatian church, St Jerome’s popularity reached a peak during the fifteenth and sixteenth centuries. Having been exposed to the pan-European diffusion of humanism and humanist nationalism, Croatian-Dalmatian churchmen and lay humanists turned Jerome into their national patron saint and the emblematic figure of their nation. This paper draws attention to a historical-liturgical booklet that testifies to the wide popularity of the saint in Croatian-Dalmatian intellectual circles, specifically among the schiavone diaspora of Venice. The booklet, which was prepared in 1498 in Venice, consists of two texts: one is a polemical treatise on the origin of St Jerome composed by a certain V. S., while the other is a hymn and a prayer to the saint composed by a certain N. Ia. Sa. The texts were preserved on a slightly damaged folium among the papers of the fifteenth-century notary and canon of Zadar Cathedral, Jerolim Vidulić (ca. 1440–1499). Although they have received little attention, the texts are not completely unknown in Croatian scholarship. They were even published, though separately, with numerous errors and dubious editorial decisions by Vinko Valčić and Petar Runje. The paper starts by shedding light on the identity of Jerolim Vidulić. It is suggested that Vidulić received the texts through his personal or family connections to Venice, where he lived during the late 1470s and early 1480s, perhaps in the household of Maffeo Vallaresso, archbishop of Zadar. Vidulić is presented as a humanist who left very little of his own writing, yet who had a penchant for collecting short pieces of both humanist and Croatian vernacular literature. In the last year of his life, Vidulić received the booklet from Venice and then made a close-packed transcription on a single paper folium, unfortunately omitting the full names of its authors. The first of the two texts that form the booklet is V. S.’sPreface on the Origin of St Jerome. V. S. defines his treatise as a »preface to our prayer«; it is an invective against Biondo Flavio and other Italian historians who are »envious of our nation« and »falsely claim that Jerome was an Italian«. V. S. constructs his preface around a series of arguments disproving this claim. First, Jerome was not born in Istria, as Italian historians maintain, since the saint himself states that his hometown of Stridon was located in the middle, i.e. on the border, of Dalmatia and Pannonia, neither of which is contiguous with Istria. Indeed, according to V. S., the very name »Stridon« comes from the Illyrian (i.e. Slavic) »srida«, meaning »middle«, referring to its geographical location. He then identifies it as Srida (-Glaž), a presently unidentified market town in western Bosnia, which according to V. S. has L. Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima… 73 ruins and a church in St Jerome’s name, and is recognized as the birthplace of the saint. Modernizing the names of ancient provinces, V. S. disputes the identification of Pannonia with Hungary, and interprets it instead as Bosnia, which allows him to situate Jerome in the very heartland of Illyria proper, as it were. V. S. next presents a Pan-Slavic vision of the Illyrian nation, boasting that Czechs, Poles and Wallachians all speak the Illyrian language. This allows him to claim, with recourse to no known source, that Jerome’s father was a governor of the Dalmatian province not on behalf of the Romans, as Italians maintain, but on behalf of the king of the Vandals, i.e. the Polish king »Almeric«, presenting the Polish kingdom as the center of a polity that in Jerome’s time included the entire Illyrian nation under its rule. This is in fact the first known instance of Pan-Slavism in Croatian-Dalmatian humanist literature, appearing twenty seven years earlier than Vinko Pribojević’s celebrated speech De origine successibusque Slavorum held in Hvar in 1525. It is argued that the Pan-Slavism of both V. S. and Vinko Pribojević should be read as responses to the erosion of Hungarian authority after the death of Matthias Corvinus and the key role taken up by the Polish kings in the wars against the Ottomans. V. S. and the rest of the Venetian Schiavoni, who in 1498 had not yet received the news of the catastrophic outcome of the Polish campaign in Moldavia, presumably saw the Polish king as the liberator of their homeland from the Turkish oppression and with this in mind constructed a utopian vision of St Jerome’s times. The Preface ends with V. S.’s attack on the foolishness of Italian historians and a reminder that Jerome invented the Illyrian, i.e. Glagolitic, alphabet. After the end of V. S.’s preface, there follows a paragraph in which either N. Ia. Sa. or Jerolim Vidulić added an altered quote from Jerome’s letter to Nepotian (ep. 52) in order to further strengthen the argument that Jerome was an Illyrian. N. Ia. Sa.’s Hymn to St Jerome the Illyrian is composed of 17 quatrains that make altogether 68 verses and is based on an earlier hymn to the saint that was composed in the church of Santa Maria Maggiore in Rome, the center of the saint’s cult. In N. Ia. Sa’s hymn Jerome is celebrated according to the standard features of his iconography: as a cardinal, ascetic, model of learning, translator of the Bible. In line with Croatian-Dalmatian iconography of the saint, he is also shown as an Illyrian and inventor of the Glagolitic alphabet. However, there are two features in the hymn for which we find no parallels in other known texts. One isthe image of Jerome as the teacher of nations: in two quatrains Jerome is presented as bequeathing the Vulgate not to Christendom but to Italians specifically, while in another one he is noted – presumably on the basis of N. Ia. Sa.’s misreading of Jerome’s comment in his De viris illustribus – as the editor of the Greek New Testament. This image of Jerome should be interpreted in the context of rivalries of national communities in Renaissance Venice, in which the Schiavoni were claiming Jerome for themselves but also stressing the indebtedness of Italians and Greeks to Jerome, and consequently to the entire Illyrian nation. The other notable feature in the hymn is Jerome’s role as the protector against plague, which also appears in 74 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) the prayer to St Jerome that connects to the hymn. Thus, although the Schiavoni wanted to use the opportunity to claim Jerome for their nation and celebrated him as the national patron saint, the plague, which we know hit Venice in 1498, was in fact the main reason behind the composition of the entire booklet. In the final section of the paper, the booklet is interpreted in connection to the only institution in Venice that celebrated the cult of St Jerome the Illyrian, the Scuola di San Giorgio degli Schiavoni. The creation of the booklet should be seen as a result of the growing importance of Jerome, who was not the original titular saint of the confraternity when it was founded in 1451 but was coopted into the saintly pantheon later on. It is argued that this importance, most visibly seen in Vittore Carpaccio’s cycle of paintings produced for the confraternity in 1502–1507, was connected with the introduction of Slavonic liturgy into the life of the confraternity, which, during their litigation with the prior of San Giovanni del Tempio over this matter, the Schiavoni legitimized by calling on the myth that St Jerome invented the Glagolitic letters and Slavonic liturgy. The historical-liturgical booklet of 1498 was, of course, prepared for the purpose of the Latin service (which also continued to be in use), but it legitimized the use of Slavonic liturgy on special feast days. Finally, the paper suggests that the booklet was most likely meant for the printing presses – and, considering the great loss of copies of such small, cheap editions from this period, perhaps even was printed – in order to be distributed in the confraternity. The booklet stands as an important testament to the ideological horizons of the Scuola di San Giorgio degli Schiavoni from the golden age of its history when its members decided to define their national identity through historical narrative and liturgy, painting and architecture, and make their presence known on the multicultural stage of Renaissance Venice. The appendix of the article includes the first complete edition of the booklet, drawing on the transcription of the texts done by Giuseppe Praga (1893-1958) when parts of the texts damaged by smudge were slightly more legible; the parts reconstructed by recourse to Praga appear in italics. The appendix also includes the first Croatian translation of both texts. In the edition, N. Ia. Sa.’s hymn and prayer, which constitute one single text, are marked separately as the second and third text of the booklet, for the sake of easier referencing. Key words: Renaissance, nationalist discourse, Illyrianism, St Jerome, Venice, Scuola di San Giorgio degli Schiavoni, Jerolim Vidulić, Slavonic liturgy DALMATIA AND DALMATIAN CONNECTIONS IN THE EPISTOLARIUM OF FRANCESCO FILELFO

J e r o e n D e K e y s e r

UDK: 821.131.1-6.09Filelfo, F. Jeroen De Keyser Original scientific paper KU Leuven [email protected]

This article discusses the presence of Dalmatia in the epistolarium of the prolific fifteenth-century humanist Francesco Filelfo. Addressed to the most prominent humanists, prelates and rulers of his age, the more than two thousand Greek and Latin epistles, written between 1427 and 1477, are an important source for early modern history. The first part examines the way in which Filelfo presents his historical and geographical knowledge of Dalmatia, a region that faced both the interference of the Venetian Republic and the expansion of the Ottoman Empire. The second part focuses on Filelfo’s personal relations with people originating from or living in Dalmatia, both in the Republic of Dubrovnik and in the cities under Venetian rule: Filelfo’s own son Senofonte, who spent the last decade of his life in Dubrovnik (Ragusa), where he married Jakobina Turčinović; archdeacon Mato Vidov Gozze (Mato Gucetic); and finally Girolamo Genesio, one of the teachers of Marko Marulic.1 Key words: Francesco Filelfo, Senofonte Filelfo, Mato Vidov Gozze (Mato Gucetic), Girolamo Genesio, Ragusa

The prolific Quattrocento humanist Francesco Filelfo (1398-1481) produced works in many literary genres, a testimony to his ambition to surpass all other writers, both contemporary and classical, by producing writings in both prose and poetry, Greek and Latin. His most massive undertaking was his Epistolarium, a

1 I should like to thank Luka Špoljarić, from whose help with the Dalmatian and Croatian aspects of my text I benefited greatly. 76 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) collection of 2124 letters divided over 48 books, spanning half a century, from 1427 to 1477.2 Having spent seven years of his life in Constantinople as a young man, as a member of the Venetian embassy, Filelfo maintained close relationships with Greek émigré circles in Italy and it comes as no surprise that many of his letters display a keen interest in news about the East, in particular concerning the conquests of the Turks, first when they were threatening Filelfo’s beloved Nova Roma, and later when the Byzantine Empire had fallen and the Turks threatened the Latin West. For many decades Filelfo campaigned with worldly and eccle- siastic rulers for a renewed fight against the Turks, and he especially did so in a long series of »crusade letters«, where he liked to underscore his great expertise with the entire region and its geography. While the information provided in these letters was often based on his extensive reading of classical authors, it can not be denied that he also makes great efforts to obtain news about the contemporary situation from his correspondents, in particular from those among them who were living in the East or had returned from traveling in the region. This paper intends to provide an overview of the information Filelfo’s letters provide about a specific part of the Eastern regions on which Filelfo fashioned himself as an expert, to wit Dalmatia, and to examine Filelfo’s personal contacts with friends and family either living in or originating from this area.3

1. Filelfo’s Knowledge of Dalmatia and the Wider Region

In many of Filelfo’s »crusade letters« Dalmatia is mentioned in passing, along with other regions.4 For example, in Filelfo’s very first long crusade letter, sent

2 For an introduction to Filelfo’s life and writings, it may suffice to refer to the excellent synthesis by Paolo Viti in the DBI entry: www.treccani.it/enciclopedia/francesco- filelfo_(Dizionario-Biografico). 3 The Latin text of all letters is quoted by their serial number from my critical edition in four volumes: Jeroen De Keyser (ed.), Francesco Filelfo. Collected Letters (Epistolarum Libri XLVIII), Alessandria 2015, 20162. The English translations are partly cited from two forthcoming books. The entire Crivelli dossier (comprising Filelfo’s letters PhE·23.01 and PhE·26.01, as well as the editio princeps of Crivelli’s Apologeticus) will be published with facing translation in a contribution to Olms’ Noctes Neolatinae series which I am currently finishing, together with Nicholas De Sutter and Ide François, while many other Filelfo letters are in the Selected Letters anthology which I am preparing with Nicholas De Sutter for the I Tatti Renaissance Library (Harvard University Press). 4 On Filelfo’s crusade letters and related writings, see Margaret Meserve, Empires of Islam in Renaissance Historical Thought (Cambridge, MA, 2008); Ead., »Nestor Denied: Francesco Filelfo’s Advice to Princes on the Crusade against the Turks,« Osiris 25 (2010), 47-66; and Jeroen De Keyser, »The Poet and the Pope. Francesco Filelfo’s Common Cause with Sixtus IV,« Schede Umanistiche 26 (2012 [2014]), 43-65. J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 77 on 14 February 1451 to King Charles VII of France, Dalmatia is said to be one of the regions in the Balkans suffering occupation by the Turks:

They first occupied Gallipoli and Chersonesos, and subsequently nearly the whole of Thrace. Mysia, Macedonia, the whole of Thessaly, Boeotia, all of Greece, Aetolia, Epirus, Illyria, into the very heart of Dalmatia: they hold it all in abject slavery. Nearly all islands situated between the Adriatic and the Black Sea have been completely destroyed and laid to waste.5

Ten years later, on 19 October 1461, Filelfo sends a similar description to Charles’ successor, King Louis XI the Prudent, listing among the territories that have been conquered by Mehmet II in the preceding years »a big part of Illyria and Dalmatia«.6 A more detailed description of the region under Turkish rule can be read in a letter of 1 August 1463, warning the Venetian leader Ludovico Foscarini about the Turkish expansion in Europe, »from the Black Sea almost the entire area comprised between the Danube and Dalmatia, until the Bosnian mountain area that separates Pannonia from Italy,« now threatening Venice’s Istria. Filelfo also states that with the exception of Belgrade, the entire territory of the Triballi, who are now called Serbs, has fallen as well.7 The same tendency to expound on the different names of the populations living in the area is illustrated a few lines further, where Filelfo explains that »those who are commonly called Albanians, were once named Albani; they came from the Caucasus to the Adriatic Sea and conquered the entire area

5 »Callipolin et Cheronnesum primo, deinde totam prope Thraciam occupant. Mysos, Macedonas, Thessalos omnis, Boetios, universam Graeciam, Aetolos, Epirotas, Illyricos, ad intimam usque Dalmatiam omnia premunt teterrima servitute. Insulae poene omnes quae a sinu Hadriatico ad mare Ponticum iacent, vastatae iam plane et desolatae sunt.« [PhE·08.24] 6 »Magnam partem Illyrici et Dalmatiae annis superioribus occupavit ac tenet. Nuper Synopen, urbem munitissimam et rebus omnibus abundantem, solo nominis terrore in dedi- tionem accepit.« [PhE·17.34] 7 »At subiugarunt Turci opulentissima maximaque regna, cum a Lydia et Phrygia ad Iberiam usque Asiae, tum in Europa a mari Euxino poene quidquid iacet intra Danubium et Dalmatiam usque ad montes qui dividunt citeriorem Pannoniam ab Italia (quae Bosthena est) adeo, ut vix triginta passuum millia absit a vestris urbibus Istriae. (…) Nova enim Roma illa Constantinopolis ita ut erat exanguis ac fere exanima, si servata esset, quod facili vestra poterat minimaque impensa fieri, neque Triballi (quos nunc Servos nominant) neque Pelo- ponnenses sponte dediti issent ad Turcos. (…) Is enim est Turcorum mos, id ingenium, ut fraude et perfidia sanctius nihil ducant. Itaque et Pannonia ipsa (quae Bosthena nunc vocatur) sine praelio capta atque in praedam versa (…) Postea Triballos subiugavit omnis. Quid enim in Triballis aliud restat praeter Bellogradum?« [PhE·19.13] 78 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) between Illyria and the Peloponnesus,« adding that these ferocious and bellicose men are the only ones in the area capable of holding off the Turks.8 One year later, on 15 September 1464, Filelfo addresses Pope Paul II (Pietro Barbo), congratulating him on his election to the Holy See and severely criticizing Paul’s predecessor, Pius II. Filelfo encourages the pope to wage war against the Turks, who are knocking on Italy’s doors.

They have razed the whole of lower Pannonia (which is now called Bosnia) to the ground with fire and the sword and subjugated it. Yet it is through our negligence that they now besiege upper Pannonia (which the Hungarians inhabit). For what else should king Matthias do than prevent the Turks from crossing the Danube? (…) In the meantime, however, the tyrant Mehmet, as cunning and malicious as he is wicked and nefarious, does nothing else than plot and prepare for the invasion of Italy, which he knows is the only country he should fear, for its great wealth and power. Yet since he sees and knows that the Italian leaders almost by their ancestral nature can never stand united, he rises to the occasion and spares neither time, effort, nor thought to conquer it. And the harder he seems to lay siege to Jajce (which is a city by the Sava, currently dividing lower from upper Pannonia), the more eagerly he girds himself for battle against the Italians. I repeat, Mehmet besieges and assails Jajce with an enormous army night and day. While he does this, he also has other forces which rush through the neighboring Dalmatia all the way to the borders of Italy, wreaking havoc and destroying everything, filling everything with the tears and blood of captives.9

8 »Appellantur enim vulgo Albanenses, qui, quondam Albani nominati, a iugis Caucasi montis intra sinum Hadriaticum descendentes ab Illyricis ad Peloponnenses usque omnia subiugarunt, homines feri et bellicosi adeo, ut soli ex omnibus nationibus intra Istrum et Hadriam ad Italiae fines et fortissime Turcos semper sustinuerint, et ultro adorti maximis detrimentis affecerint quottidieque afficiant.« [PhE·19.13] 9 »Inferiorem Pannoniam (cui Bosthenae hoc tempore nomen est) ferro ignique vas- tatam subiugarunt omnem; superiorem vero (quam incolunt Hungari) nostra negligentia obsessam tenent. Nam quid aliud agat rex Matthias quam prohibere Turcos a traiectu Danubii? (…) Interea vero temporis Mahometus tyrannus ille, ut est non minus astutus et maliciosus quam sceleratus et impius, nihil aliud molitur, nihil aliud parat quam irrumpere in Italiam; quam unam ob opum facultatumque magnitudinem sibi extimescendam esse intelligit. Sed quoniam perceptum habet et cognitum Italiae principatus veluti quadam patria natura con- venire inter se nunquam, nactus occasionem nihil neque temporis nec laboris nec diligentiae praetermittit ad eam occupandam. Et quo magis videtur oppugnare Iaizium (quae urbs posita ad flumen Savum dividit inferiorem hoc tempore a superiore Pannonia), eo studiosius se ac- cingit adversus Italos. Obsidet, inquam, Mahometus cum exercitu maximo oppugnatque Iai- zium die noctuque. Quod dum facit, habet etiam alias copias, quae per finitimam Dalmatiam excurrentes ad confinia usque Italiae omnia populantur, omnia vastant, omnia captivorum flaetibus complent et sanguine.« [PhE·23.01] J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 79

According to Filelfo, as soon as Pius became pope, he squandered and spent all the money his predecessor, Eugene IV, had left him, bringing chaos to Italy and waging wars for no other reason than to favor his own friends by plundering the Church’s treasury. The campaign Pius II was allegedly preparing against the Turks, was actually a joke, so Filelfo claims: »Where was he intending to go? First to Ancona, where he could catch the citadel off guard and capture the city, so as to hand it over to his sister’s son along with Fano. Then on to Dubrovnik. What did he intend to do there? There he hoped to observe, as it were from a watchtower, the outcome of the Hungarians’ imminent defeat at the hands of the Turks.«10 Fortunately, Filelfo concludes, »God took Pius II, who was spreading night and darkness over Christianity, from this life, in order that Paul II might emerge in the new light of day, who by the will of God would free and buttress the well-nigh ruined Christian State and restore it to its former glory.«11 The new pope should act immediately, helping financially both the Hungarian king Matthias and Skanderbeg, who rules over the Illyrians. »Armies should be dispatched by land, both by the Illyrians (now called Albanians) and the Hungarians (formerly called Huns) so that the Turk, distracted by a hazardous war on two fronts, may not only abandon hope of occupying and laying waste to Italy, but, blinded by fear, wish to think only of fleeing and saving his skin.«12 Filelfo’s fierce criticism of Pius II – who had failed to continue paying Filelfo the allowance which he had first promised him – was rebutted two months later by Filelfo’s former pupil Lodrisio Crivelli.13 In his long Apologeticus, dated 21 November 1464 and dedicated to the memory of the late Pope Pius, Crivelli attacks Filelfo on multiple fronts. One of the accusations against the ungrateful idiot Filelfo is that he even got his geography wrong:

But now you bewail the fact that those very Turks are roaring all around us, that they are occupying Hungary, pillaging and slaughtering in Dalmatia, and

10 »Quo autem profecturus? Ancona primum, quo illam inopinato arce occupatam simul cum Fano urbe sororis filio traderet. Deinde Rhagusium. Quid facturus? Ut inde tanquam ex aliqua specula observaret eventum impendentis a Turco in Hungaros calamitatis.« [PhE·23.01] 11 »Tempestive, inquam, et quamoptime ex hac vita sustulit Deus Pium Secundum, qui noctem ac tenebras nomini Christiano infuderat, ut divinitus emergeret Paulus Secundus, per quem, luce dieque exorta, Christiana respublica, quae prope corruerat, sustentetur et in pristinam libertatem dignitatemque vendicetur.« [PhE·23.01] 12 »Mittendi sunt ergo per continentem exercitus, et ex Illyricis (quos nunc appellant Albanos) et ex Hungaris (qui olim Hunni vocabantur), quo Turcus ancipiti et periculoso bello distractus non modo spem ponat occupandae vastandaeque Italiae, sed inopinato ipse metu perculsus nihil malit quam fugae atque salutis habere rationem.« [PhE·23.01] 13 For Crivelli’s biography and the development of his conflict with Filelfo, see the DBI entry by Franca Petrucci: www.treccani.it/enciclopedia/lodrisio-crivelli_(Dizionario- Biografico). 80 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

that they are ever closer to Italy’s doorstep. You also bewail the fact that they besiege Jajce with an enormous army day and night, which is the city that divides, so you say, upper from lower Pannonia, but which according to Pom- ponius and all other cosmographers is part of Illyria. Nor is it situated at the Sava, as you write, but it is cornered in by two rivers which come together: on its right by the river Vrbas, which is Illyrian for ‘willow’, and on its left by the Pliva, which is the Illyrian word for ‘stalk’.14

Jajce was the capital of the Bosnian Kingdom from the 1440s to 1463, and after 1464 became one of the main fortresses of the Hungarian defense system against the Ottomans. The town is indeed situated at the confluence of the Pliva and the Vrbas, which is itself a tributary of the Sava. What is most interesting here, though, is that as far as the etymology is concerned, Crivelli’s information is correct as well. The name of the river Vrbas does indeed derive from the Croatian word vrba, meaning ‘willow-tree’. As far as the Pliva is concerned, the etymology is not correct, but Crivelli’s identification of Pliva (»Pleva«) with pljeva, meaning ‘chaff’ – a word semantically close to the ‘stalk’ (stipula) he uses, although palea would be a more precise Latin rendering – reveals that he was surprisingly well informed of the meaning of Slavic words. It would suggest that Crivelli, who was living in Rome when he wrote his Apologeticus, based these statements on information he had obtained from Slavic speakers, almost certainly one of the Croatian clerics and prelates, who between the mid 1440s and 1463 had been constantly circulating between the papal curia and the Bosnian court as part of the papal project of converting the Bosnian heretics to Catholicism.15 At any rate, Filelfo would not stand for Crivelli’s attacks couched in his fierce invective and responded with what would remain by far the longest of the more than 2000 letters in his Epistolarium. In this letter, dated 1 August 1465, Filelfo also answers Crivelli’s geographical corrections, strangely implying, though, that Crivelli had stated that Jajce was situated on the Sava, while it had been Filelfo himself, in his letter to Pope Paul II, who had made such a claim in the first place.

As regards the borders of the Pannonia closest to us Italians, which is called Bosnia, I respond to you as follows: the present borders are not the same as those described by Strabo, Ptolemy and Pliny, the writer of the Natural

14 »At nunc denique eosdem Turcos undique circumstrepere deploras, Hungariam obsessam tenere, Dalmatiam caedibus rapinisque foedare, Italiae foribus magis ac magis instare, Iaizam vero urbem – »quae Pannoniam maiorem a minore dirimit,« ut tu inquis, sed ut Pomponio placet ac caeteris cosmographis, pars Illyrici est; neque ea ad Savum (ut tu scribis) posita est, sed a duobus fluminibus invicem coeuntibus in angulum clauditur, a dextra Verbas, per quem Illyrica lingua ‘salix’ significatur, in laevam Pleva, quo nomine ‘stipula’ denotatur – die noctuque cum maximis exercitibus ac supremis viribus oppugnare.« 15 Information provided by Luka Špoljarić. J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 81

History, which you have obviously never read. For every king and potentate, one after another, established different borders. We see that this did not only happen to the two Pannonias, but also to the regions of Italy. (…) So when I spoke of Bosnia, that is Lower Pannonia, I was thinking of the present-day borders. Besides, the city of Jajce is not situated on the main stem of the Sava, but on some distributary branching off from it.16

The last and most extensive notice about the region is to be found in a letter which Filelfo sent to his friend Marco Aurelio on 19 October 1474, discussing the distinction between the two classical names of Σκόδρα, to wit, Scodra and Scudrium, Scutari in Italian and nowadays Shkodër, a town in the north-west of present-day Albania. According to Filelfo, the original name was Scodra, yet it later became Scudrium in Greek, witness a letter sent by George Gemisthus Pletho to the Byzantine emperor (in exile) Manuel Palaeologus. He adds similar cases of double names, such as the Gauls being identical to the Galatians and, interestingly, also mentions Split, stating that the use of Salona instead of Aspalatum is actually an error, since Split was actually a colony of Solin, which is at a distance of some 20 kilometers and now in ruins.17 In the same letter, finally, Filelfo also explains that Illyria is divided in two parts, Liburnia and Dalmatia, Scardona (Skradin) marking the border between the two regions, which reflects the information given in Pliny the Elder’s Natural History 3.141-42, and adds that Illyria was named after Illyrius, one of the three sons of Polyphemus and Galathea, translating a passage from Appian’s Illyrian Wars (9.2).18

16 »De Pannoniae huius, quae nobis Italis vicinior est ac vocatur Bosthena, finibus illud tibi respondeo: non eadem esse in praesentia confinia, quae et a Strabone geographo et a Claudio Ptolemaeo et a Plynio qui Naturalem scripsit Historiam (quos legisti tu quidem nunquam) sunt demonstrata. Nam alii et alii reges atque potentatus alia aliaque confinia praescripserunt; id quod non de utraque Pannonia solum, sed etiam de Italiae regionibus factum videmus. (…) Nos igitur de Bosthena loquentes (quae inferior est Pannonia), huius aetatis fines secuti sumus. Quinetiam Iaizium oppidum non ad principem Savum, sed ad ramum quendam qui manat ex Savo est positum.« [PhE·26.01] 17 »Et ita pro Salona vocant Aspalatum, quanquam errant qui ita opinantur. Nam Aspa- latum Salonae est colonia; posita autem est Salona supra Aspalatum circiter quattuordecim millia passuum, et ea quidem diruta.« [PhE·41.07]. I am reproducing the entire letter in the Appendix to this article. 18 In numerous letters we see Filelfo inquiring about the possibility of obtaining a copy of Appian’s Greek text, with the declared intention of producing a Latin translation intended to supersede the one published by Pier Candido Decembrio, one of Filelfo’s most prominent antagonists, which he considered a barbarian version, not fit for the Latin ear. 82 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

2. Dalmatian Connections: Senofonte Filelfo

The most lasting of Filelfo’s personal connections with Dalmatia originated in the decision of his second son, Senofonte, in 1460, to move to Dubrovnik.19 This is first mentioned in a letter sent by Filelfo to his first-born son, Gian Mario on 12 March 1460 in which he states that he does not want to criticize Senofonte’s decision, although he would have preferred him to live in Italy rather than in Dalmatia, since he will now be separated from his elder brother and will inevitably adopt the barbarian lifestyle of the people surrounding him in his new home.20 Less than two weeks later, on 23 March, Filelfo writes to Senofonte himself, relating that he had already heard from Gian Mario what Senofonte wrote to him, that is, that he had left Venice for Dubrovnik. While the father repeats that he would have preferred Senofonte to have decided to stay in Italian territory, he underscores the noble splendor of the Republic of Ragusa and remains silent on the previously mentioned barbarian character of its inhabitants. On the contrary, he refers to the commend- able examples of Ulysses, who explored many other regions, and Socrates, who called himself a citizen of the world, while also quoting the famous »Ubi bene, ibi patria« from Cicero’s Tusculans (5.108).21 In closing he urges Senofonte to inform him about his situation. On the same day, Filelfo writes to Bernardo Giustinian

19 See for a biography the DBI entry by Franco Pignatti: www.treccani.it/enciclopedia/senofonte-filelfo_(Dizionario-Biografico). Most of Filelfo’s letters documenting Seno- fonte’s stay in Dubrovnik have been listed, albeit without the precise references and with little quotations, by Ferdinando Gabotto, »Senofonte Filelfo a Ragusa«, Archivio Storico per Trieste, l’Istria e il Trentino, IV.2, Rome 1890, 1-7. Other publications on the topic are G. Marotti, »Il testamento di Senofonte Filelfo (23.8.1470), cancelliere della repubblica di Ragusa,« Sanctus Blasius 2 (1939), 30-31; Ivan Bozić, »Dubrovacki kancelar Kseno- fon Filelfo« [Xenophon Filelfo, Chancellor of Ragusa], Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu 9.1 (1967), 225-245 (with, at 244-245, a summary in Italian); Lovro Kuncevic, The Myth of Ragusa: Discourses on Civic Identity in an Adriatic City-State (1350-1600). PhD Dissertation, Central European University, 2012, at p. 29. Filelfo’s elder son Gian Ma- rio Filelfo dedicated two writings to Ragusa: see Nestore Pelicelli, »Due opere inedite di G. M. Filelfo: La Raguseide e Storia di Ragusa,« Rivista Dalmatica 5 (1902-1903), 5-33, 139-176; and Riccardo Picchio, »L’interpretation humaniste de l’histoire de Raguse de Giovan Mario Filelfo,« Etudes litéraires slavo-romanes (Studia-Historica et Philologica, VI), Florence 1978, 43-54. 20 »Quod autem de Xenophonte fratre scripsisti, non vitupero, etsi Italiae potius quam Dalmatiae finibus eum teneri cupiebam. Fuissetque utrique vestrum longe conducibilius magisque honorificum, si una et studere et vivere quam diiungi tanto terrarum atque aqua rum tractu maluissetis, praesertim quod inter barbaros qui sibi vivendum instituerit, barbarus fiat necesse sit.« [PhE·15.62] 21 »Fecisti me proximis tuis litteris certiorem de navigatione tua ad Rhagusinos; id quod etiam posteaquam solvisti e Venetiis, Marius mihi significavit. Ego autem etsi malu- eram pro paterno affectu atque dignitate in Italia esse te, tamen, cum norim et nobilitatem et splendorem reipublicae Rhagusinae, aequo animo fero absentiam tuam, praesertim cum J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 83 announcing that Senofonte will send two maids to his father and asking Giustinian to act as a go-between in Venice.22 Apparently Senofonte replied within days, but his answer reached his father only after a month. On 1 May (PhE·16.03) Filelfo communicates his great relief: Senofonte’s letter rid him of all his fears. He urges his son to live a moderate life in Dubrovnik, »a city lovely, rich and splendid, all qualities that stimulate people of your age to give in to the temptations of pleasure.« He should be careful and wise, yet »this you will do with all the more ease, as I hear that the men of the Dubrovnik aristocracy are very sober and serious.« This letter is a remarkable one for the antiquarian interest it displays: after expounding on the correct name of Ragusa, Filelfo asks his son to search for Greek inscriptions and to inform him if he finds any manuscripts for sale:

I would like you to find out with great care whether there is any old monument over there which can give a clear explanation for the city’s name. For in the native language, it seems that one should say Rhagusa, not Rhagusium. In fact, its citizens are called Rhagusaei in the local language. This is a typical word- ending of the type of Greek words which are feminine, are not lengthened in the genitive and either end in an ‘a’ or an ‘e’, like Σμύρνα – Σμυρναῖος, Λάρισα – Λαρισαῖος, Δάφνη – Δαφναῖος, Θήβη – Θηβαῖος. By the same token, therefore, it goes ῾Ραγοῦσα – ῾Ραγουσαῖος. As a matter of fact, I cannot find any mention of the city in the writings of our geographers and cosmographers. So make careful inquiries to see if you can find some old stone with the name of the city inscribed in it. For the entire region used to work with Greek institutions and the Greek alphabet. In addition, keep your eyes open for any interesting Greek manuscripts for sale. If you find any, you may buy them for yourself or for me. If your supply of silver or gold coins is insufficient, let me know. For such matters, I will supply you with funds as soon as possible, on condition that I get to know the titles and the quality of the books from you.23

idcirco Ulyssen Homerus prudentiae laudarit, quod et urbes et mentes multorum hominum cognitas illi meminit.« [PhE·15.66] 22 »Xenophon filius ad Rhagusinos profectus est. Scripsit se propediem inde ad me missurum servas duas, petiitque se facerem certiorem apud quem eas Venetiis divertere cu- raret. Cui respondi neminem esse istic qui cum maior mihi aut antiquior familiaritas hospi- tiumque sit quam tecum uno. Itaque servae illae divertent apud te. Quod cum fiet et tu mihi rem significabis, mittam qui et servas ad me perducat, et quod pecuniae opus fuerit solvat.« [PhE·15.67] For more on Ragusans in Venice, see L. Čoralić, »The Ragusans in Venice from the Thirteenth to the Eighteenth Century,« Dubrovnik Annals 3 (1999), 13-40; also available online at http://hrcak.srce.hr/8336. 23 See the Appendix for the Latin letter. 84 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Senofonte would stay in Dubrovnik for the rest of his life. In those ten years, he received (at least) thirty more letters from his father, who increasingly chastised him for not writing back as often or quickly as he should.24 Already the next year, on 25 July 1461, Filelfo complains that he had to learn from Gian Mario and others that Senofonte had married a local woman in Dubrovnik, without informing his father, let alone asking his permission, yet he wishes him well.

For since your very brief letter from last year (…) I have not heard anything about you, neither from you nor from anyone else, except on the occasion when my friend Hispanus Senior returned from a business trip he had undertaken to Ancona around the first of June and told me that he had heard in Ancona from a man from Dubrovnik that you had got married. And Gian Mario told me the same thing from Bologna a few days ago. So I forgive you if, as a newlywed, you wanted to devote your attention to your bride rather than to your father. Yet it would have been a token of your prudence (not to say sheer impudence to do otherwise) not to attempt – let alone actually undertake – anything of this kind without consulting your father. But you liked Dubrovnik, you liked a relationship, you liked your wife. I like it as well, although I am not yet clear on what exactly you have done. Be that as it may, you should honor your father-in-law as a father, and love your bride as you love yourself.25

Senofonte’s wife was Jakobina Turčinović, a sister of Marin Cvijetov Turčinović, who was the Slavic chancellor (cancellarius in lingua Sclava) of Dubrovnik from 1455 to 1474.26 Senofonte and Jakobina had a daughter, at first named Petronyla, but then apparently renamed Theodora, after Senofonte’s mother

24 These are the letters PhE·16.12, 16.15, 16.17, 16.22, 16.28, 17.26, 17.29, 17.32, 18.06, 18.34, 18.36, 18.50, 19.03, 20.17, 21.06, 23.23, 24.10, 24.13, 25.01, 25.12, 25.14, 25.32, 25.34, 25.37, 25.50, 26.02, 27.11, 28.09, 31.69, 32.11, and 32.24. 25 »Nam post illas perbrevis litteras anni proximi, quibus de pecunia quam socrus a Timotheo theologo petierat me feceras certiorem, nihil unquam de te neque abs te neque ab alio audivi, nisi quod Senior ille noster Hispanus, cum circiter Kalendas Iunias petisset An- cona negotii sui gratia, inde postea rediens mihi renunciavit illic audisse ab homine Rhagusi- no te duxisse uxorem. Et idem proximis diebus nobis Marius ex Bononia significavit. Itaque ignosco tibi, si novus sponsus nuptae quam patris malueris meminisse. Sed fuerat prudentiae tuae (ne dixerim »impudentiae«) nihil istiusmodi non modo agere, sed ne temptare quidem inconsulto patre. At placuit tibi civitas Rhagusina, placuit affinitas, placuit sponsa. Placet etiam nobis, etsi aut quid aut quale egeris, nondum certo scio. Utcunque tamen res habet, tuum fuerit et socerum honorare ut patrem, et nuptam amare ut te ipsum.« [PhE·17.26] 26 See Constantin Jireček, »Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner II: Die slawi- sche Kanzlei«, Archiv für slavische Philologie 26 (1904), 161-214 (at 207-208); and Zrinka Pešorda Vardić, U predvorju vlasti: Dubrovački antunini u kasnom srednjem vijeku [On the threshold of power: The Antunini of Dubrovnik in the late Middle Ages], Zagreb 2012, at 148, 167, 184. J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 85

Theodora Chrysolorina, which was applauded (if not invented) by Filelfo, who deemed the original name to have too much of a Dalmatian flavor.27 Two sons died young, as can be deduced from consolation letters sent by their grandfather: PhE·18.06, dated 7 March 1462, for the death of Francesco, and PhE·23.23, dated 26 October 1464, for the death of Fiorio. An illegitimate son of Senofonte’s, named Ciro (Cyrus), stayed with his grandfather in Milan for some time, as can be concluded from various letters sent to the child’s father when Filelfo wanted to send him to Dubrovnik, and then indeed did so in the fall of 1462, repeatedly urging Senofonte to give the talented boy the necessary attention and a proper education.28 In many of his letters to Senofonte Filelfo not only updates his son on the situation in Milan and asks how he is doing, he also often inquires about the situation in the East and the Turkish threat in particular (for example in PhE·20.17 of 11 October 1463). Several times, there are indications that Senofonte would prefer to return to Italy (23 March 1464)29 and his father more than once promises to ask the Milanese leaders for a passport, for example in a letter dated 15 January 1465, in which he also offers his condolences for the demise of Seno- fonte’s mother-in-law and an aunt named Zambia.30 He did indeed obtain these

27 »Revixisse Theodoram gaudeo. Nam Petronyla sapit nescio quid Dalmaticum.« [PhE·19.03] Božić misunderstood this passage to mean that Filelfo did not know what Pet- ronyla signifies in Dalmatian; seeBožić , Dubrovački kancelar, 233. 28 PhE·17.32 of 5 October 1461: »Cyrum cum voles mittam ad te, modo significes cui puer Venetiis sit commendandus. Non enim temere mittendus est.« PhE·18.34 of 1 Septem- ber 1462: »Filium tuum Cyrum misi ad te, et id quidem non admodum libenter. Vereor enim ne tua negligentia puerum imbuas. Itaque facito ne eius depravetur ingenium. Est enim ad litteras natus. Quibus simul cum bonis moribus instituendus est. Idque ut facias, non solum volo, sed etiam iubeo.« PhE·18.36 of 15 November 1462: »Ex Iacobo, mercatore Medio- lanensi, accepisti et litteras meas et Cyrum tuum; quem ne ulla ex parte negligas, et volo et iubeo. Est enim bono ingenio puer et ad litteras in primis apto. Quae autem secum attulit et vestis et libros ac reliqua, significavi tibi per litteras omnia praeter chamisiam unam, quae erat simul cum vestimentis ad eam, qua erat indutus.« PhE·19.03 of 28 May 1463: »Qui grammaticae regulas inter navigandum Cyro subripuit, eo minore est in culpa, quod non tam quaestus, quam doctrinae gratia id potuit fecisse. Cura ne puer abs te neglectus iudicetur. Est enim praeclara indole.« 29 »Intelligo tuos cogitatus. Te Dalmatiae satietas cepit. Teneris Italiae desyderio. Non destiti temptare quod cupis. Nondum habeo quod tibi certo queam affirmare. Angelus Si- moneta magna pollicetur. Hominem tu melius nosti quam ego. Moneo ad eum des aliquid litterarum. Saemina quae scripsisti, nondum mihi reddita sunt, sed reddentur, ut existimo.« [PhE·21.06] 30 »Litteras quas petieras ab humanissimo nostro principe (et ad Rhagusinos, et quae passus appellantur), debes accepisse iampridem. Nam Gerardus Collis, iurisconsultus, re- spondit mihi eas diligenter civi Rhagusino istuc redeunti dedisse ad te. (…) De socrus obitu quod scribis, eo fero aequiore animo quam quod antea significaras de tua matertera Zambia, quod ea, ut decrepita, non intempestive naturae concessit. Quare te plurimum hortor ut eius orbitati quamaccuratissime consulas.« [PhE·24.13]. 86 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) passports,31 yet after numerous promises about his imminent return, Senofonte decided to stay where he was. In a letter of 5 May 1462 Filelfo asked Giovanni Aloisio Guidobono to sound out »those merchants from Ragusa who are staying in Venice, in particular Marinus, the son of Florius,« that is, Marin Cvijetov Turčinović, and write him as soon as possible what they know about Senofonte’s situation.32 Almost literally the same question goes to Gerardo Colli on 27 June 1465, albeit with a more precise identification of the prospected sources: Florius is now called Senofonte’s brother- in-law.33 Probably this is a mistake, since Senofonte must have been married to a sister of Florius’ son Marinus, not to a sister of Florius himself. It also seems more plausible that Senofonte’s son who passed away as an infant was named after his maternal grandfather rather than after his uncle: Senofonte’s other son was named after his paternal grandfather, Francesco, and his daughter after his grandmother, Theodora. Several years later, on 30 July 1467 and 28 May 1468, two follow-up letters were sent to Gerardo Colli, urging him to sound out any merchant from Ragusa, since Filelfo had not heard from Senofonte for quite some time.34 The relationship between father and son appears to have turned sour after Senofonte’s decision not to return to Italy and for almost three years Filelfo did not write him any letters. Indeed, the first one to be sent after PhE·28.09 (of 17 July 1467) is PhE·31.69, dated 18 May 1470, when Filelfo thanks his son for a letter sent to him on 7 April, having written finally to his father, after two years. Filelfo shows himself deeply concerned about the news Senofonte had given him: that he was suffering from some kind of fever and tuberculosis. Senofonte’s renewed request to be sent a passport triggers an exasperated reaction from his father, who also reproaches his son for not having written anything about his family:

What could you ask of me with regard to your coming here? How often did I send you letters of passage from the duke? I did so in vain, since you never used them. So you have let yourself down. If you had not changed your mind,

31 Three of these passports, retrieved from the Missive ducali at the Archivio di Stato in Milan, have been edited by Gabotto, »Senofonte Filelfo a Ragusa« (as in note 19), at 5-7. 32 »Quare abs te peto ut de eius salute diligenter quaeras ex istis mercatoribus Rha- gusinis, qui Venetiis moram agunt, in primisque ex Marino, Florii filio. Hoc erit mihi vaehementer gratum. Quidquid autem acceperis, scribe ad me confestim.« [PhE·18.18] 33 »Quod autem abs te peto atque contendo: da operam, si me amas (sicuti certe amas) ut aliquid de Xenophonte filio quamdiligentissime odoreris ex Rhagusinis istis, qui Venetiis moram agunt, praesertimque ex Florio, cuius sororem habet uxorem Xenophon. Hoc erit mihi gratissimum.« [PhE·25.19] 34 »Quare peto abs te atque rogo (…) ut, rem de Xenophonte omnem ex aliquo Rha- gusino mercatore quamdiligentissime odoratus, me quamprimum facias certiorem quid tandem is agat.« [PhE·28.07] »Miror quod de Xenophonte filio nihil habeamus. Itaque rogo te des operam ut ex aliquo Rhaguseo aliquid de illo odoreris.« [PhE·28.44] J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 87

I believe you would certainly not have caught that disease. You will soon learn what I think you should do from another letter of mine. In the meantime, make sure you get better and keep yourself alive for us for as long as possible. (…) You did not write me anything about your children: how many you have and of what kind.35

One week later, on 25 May 1470, Filelfo shares his concerns with Gerardo Colli:

I fear greatly for my son Senofonte, for he shows symptoms of both hectic fever and tuberculosis (a wasting condition in which the lungs develop ulcers and condemn one to an early grave). I ask you, therefore, to try to ascertain his chances of survival, whether there is any hope left or only despair. Inform me as soon as you know something. For I will regard everything you tell me as the full truth.36

Filelfo’s fears were legitimate: on 10 October 1470 he replied to Bartolomeo Sfondrati, who had informed him about Senofonte’s demise. Sfondrati was a nobleman from Cremona who arrived in Ragusa in 1460 and would die there in 1503.37 He was Ragusa’s state secretary when Senofonte was the city’s chancellor. Both had married women from local families belonging to the Antunini, the confraternity of Saint Anthony Abbot, which formed the elite part of the commons, just below the patricians.

Your letter, Bartolomeo Sfondrati, which you sent from Dubrovnik on 1 September, brought me terrible news. Could anything more terrible have happened in my life than the untimely death of my dearest son Senofonte? In the middle of life’s journey, he fulfilled the ominous meaning of his name and was taken from our midst whilst abroad (that is, in a foreign country),

35 »De tuo ad nos adventu quid est ut me consulas? Quotiens ducalis litteras ad te dedi? Et eas quidem frustra, utpote qui illis nunquam es usus. Tu igitur tibi defuisti, qui, si minus consilium mutasses, in istiusmodi certe morbum (ut mea fert opinio) non incidisses. Quid tibi nunc faciundum censeam, propediem ex aliis meis litteris cognosces. Interim cura ut valeas teque nobis quamdiutissime conserves. (…) Tu nihil ad me scripsisti de tuis liberis: et quot sunt tibi et cuiusmodi.« [PhE·31.69] 36 »Ego Xenophonti filio plurimum metuo. Nam nescio quae suspicio iniecta sit et de febre hectica et de ptisi (quae tabes est, qua pulmones hulcerati festinant ad mortem). Quare te rogo ut certior fieri studeas de illius vita, sitne spes reliqua an desperatio. Quod cum di diceris, fac ut propediem sciam. Id enim verissimum esse existimabo, quod ex te didicero.« [PhE·32.01] 37 Sante Graciotti, »La Dalmazia e l’iter gerosolimitano da Venezia tra affari, de- vozione e scoperte« in Id. (ed.), Convegno La Dalmazia nelle relazioni di viaggiatori e pellegrini da Venezia tra Quattro e Seicento (Roma, 22-23 maggio 2007), Roma 2009, 67- 114, at 105. 88 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

last August, on Monday the twenty-seventh. He was born in Florence, Italy, on 25 March 1433.38

Filelfo especially regrets that his favorite son has died so far away from him and blames those who convinced Senofonte, against his father’s advice, to move to and stay in Dalmatia:

Yet if he had been allowed to do so by the scoundrels who had his ear, he would have never died so far away from Italy and from his father, separated from him by such vast expanses of land and sea. I am told that after the doctors had informed him of his incurable illness he continually mourned this every day, every time he spoke, with the words »This is what happens to those who do not listen to their father«. What I myself continually regret about my son is that, led astray by the advice of scoundrels, he allowed himself to be dragged to Dalmatia, away from his doting father. By keeping company with these men, perhaps even by eating their food, he put himself at risk of a sudden death, as it were, despite being second to no one of his generation in his handsome appearance, quick wit, learning and eloquence. Need I mention his integrity, his gentleness, his kindness and modesty, his easy and elegant manner?39

Filelfo asks Sfondrati to attend to the estate and to assure Senofonte’s widow (Jakobina Turcinovic) that both she and her children will be welcomed by Filelfo in Milan and urges Sfondrati to leave Dubrovnik as well, because of the Turkish threat.

As for my beloved daughter-in-law Jakobina, I ask the same of you, for the time being, as I instructed Francesco and as is written in his documents:

38 »Litterae tuae, Bartholomaee Sphondrade, quas Kalendis Septembribus ex Rhagu- sio ad me dederas, acerbissimum mihi nuncium attulere. Quid enim in vita mihi potuisset acerbius accidere immaturo obitu filii mihi dilectissimi Xenophontis? Qui in medio aetatis cursu, secutus nominis sui omen, peregre (hoc est, in alieno solo) e medio est sublatus, ad proximum mensem Augustum, die lunae dicato, sexto Kalendas Septembres, cum et in Italia et Florentiae natus esset ad octavum Kalendas Apriles anno a natali Christiano tertio ac trigesimo supra quadringentesimum et millesimum.« [PhE·33.01] 39 »Quod si per improborum consilium licuisset, nunquam tanto terrarum atque maris tractu et a patre et ab Italia separatus excessisset e vivis; id quod etiam illum quottidie, cum de incurabili valetudine certior factus esset a medicis, assiduo sermone audio deplorasse, cum diceret: »Ita iis evenit, qui patri non parent.« Hoc identidem ipse queror in filio, quod deceptus improborum suasionibus ab indulgentissimo patre se ad Dalmatas abripi passus fuerit; quorum usus et consuetudine et victu etiam fortassis se repentinae (ut ita dixerim) morti devoverit, cum et bonitate formae et ingenii acrimonia et doctrina et eloquentia aetatis suae cederet nemini. Quid enim eius innocentiam, quid lenitatem, quid mansuetudinem atque modestiam, quid morum vel facilitatem vel elegantiam meminero?« [PhE·33.01] J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 89

if Jakobina decides to come to me with her children, I will naturally take her in and treat her always with fatherly affection, never failing to provide whatever her virtuous heart desires. The fact that she can clearly see that the entire region of Dubrovnik and its neighboring people are in grave danger from the advancing movements of the Turks will make her all the more willing to comply with this plan of mine. In fact, in consideration of our close friendship, I would also advise and urge you, my Bartolomeo, to remove yourself from this imminent and certain danger as soon as possible and return home.40

3. Dalmatian Connections: Mato Vidov Gozze

A second personal connection between Filelfo and Dalmatia is to be found in Filelfo’s relationship with the »archidiaconus Rhagusinus« Mato Vidov Gozze (Matheus Viti, Mathio Vita Clemente Gozze, Mato Gucetic), in Latin Matthaeus Gocius, Cocius or Coccius. He was born around 1423 and became a canon of Dubrovnik Cathedral. He finished his study of the liberal arts in 1451, probably in Padua, and later also studied canon law (although it is not clear whether he earned a degree) before returning home to become the archdeacon. According to Dubrovnik documents, in 1464 he was employed in the state diplomacy on a mission to Italy and France.41 Gozze’s presence in Italy, in particular in Milan, during this mission is indeed illustrated by several letters in Filelfo’s epistolarium. In a letter of 27 June 1464 Filelfo recommends Gozze to Giacomo Ammannati Piccolomini, the cardinal of Pavia, informing him that Gozze has come to the court of Duke Francesco Sforza in Milan as an envoy from the Republic of Ragusa.42

40 »Quod autem ad dilectissimam nurum meam ac filiam Iacobam attinet, idem in praesentia repeto, quod Franciscum monui et in commentariis scriptum habet: si Iacoba instituerit una cum suis liberis ire ad me, excipiam profecto eam ac tractabo semper paterna caritate, nullaque in re eius honestissimae voluntati sum defuturus. Cui quidem consilio meo tanto sit magis obsecutura, quod potest non obscure animadvertere quanto in periculo regio Rhagusina omnis finitimique populi propter ingruentis Turcorum impetus positi sint. Quinetiam ego te, mi Bartholomaee, pro nostra singulari benivolentia moneo atque hortor ut ex tam imminenti certoque discrimine te quamprimum subripias ad tuosque revertaris.« [PhE·33.01] 41 Nella Lonza, »Dubrovački studenti prava u kasnom srednjem vijeku« [Dubrovnik’s law students in the late Middle Ages], Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrov- niku 48 (2010), 9-45 (at 17). 42 »Quem vel sine ulla mea commendatione sciebam tibi, pater reverendissime, ob praecipuam suam vel modestiam vel doctrinam fore commendatissimum, non potui non gratificari Matthaeo Gocio, archidiacono Rhagusino, ut se meis quoque litteris commenda- 90 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

We also have two short letters sent to Gozze himself. In the first one, written soon after the recommendation to Cardinal Ammannati, on 23 August 1464, Filelfo thanks Gozze for two letters sent to him, one from Rimini and the other from Dubrovnik, and relates how he read them to Duke Francesco Sforza, who enjoyed the letters and praised Gozze. Filelfo encourages Gozze to write more often, to further his case with the Duke.43 In the second letter, of 27 May 1465, Filelfo thanks Gozze for his friendly letters. He states that just like everyone else, he himself and Francesco Sforza are very much looking forward to Gozze’s visit. However, he warns his friend, if there is any suspicion of the plague Gozze might be facing a situation in which he is placed in quarantine.44 Given the role that Francesco Filelfo played in Gozze’s mission to Milan it is reasonable to suppose that the Ragusan government asked Senofonte to plead with his father to introduce Gozze to Ammannati and Sforza. As Ivan Božić indicates, this was not the first time that they used Senofonte’s contacts when it came to sending diplomatic missions to Italy. In 1461 Senofonte himself was sent to King Ferrante in Naples, and in 1463 to the courts of Ferrara and Milan, although it is not clear whether the second mission actually took place.45 In any case, Francesco Filelfo’s own connection to Gozze appears to have been rather limited and mainly connected to his specific mission.

rem tuae amplitudini. Id autem facio eo libentius, quod intelligo te facturum rem admodum gratam huic meo humanissimo principi, si virum hunc omni fueris humanitatis officio com- plexus. Venit enim ad principem orator a republica Rhagusina; quo quidem munere pru- denter adeo diligenterque usus est, ut non minus exorarit quamfacillime omnia quae petierat, quam orarit, et id quidem cum summa gratia, universae ducalis aulae. Nam quam iucundus fuerit etiam ipsi principi, ex eius ad te litteris liquido cognoscere potuisti.« [PhE·22.22] 43 »Quae mihi binae redditae sunt litterae tuae (alterae ex Arimino, alterae ex Rhagu- sio), facile declarant singularem tuam in me benivolentiam. Itaque habeo tibi gratias quod in amando superari a me nolis, quanquam superaris certe. Nam quo me iunior es, eo amorem tuum infirmiorem esse oportet. Grata est mihi tamen voluntas tua, quod etiam aliquid velle videris supra aetatem. Legi litteras tuas meo principi; qui et iis, quae scripta a te sunt, delec- tatus est, et te palam mirifice laudavit. Scribe igitur quamsaepissime, ut te non tam mihi, cui es carissimus, sed ipsi principi, qui tuo ingenio ac moribus plurimum delectatur, cariorem reddas.« [PhE·22.28] 44 »Singularem tuam erga me benivolentiam etsi perspicue cognoram, tamen non fuit ingratum eam tuis suavissimis litteris recognoscere. Nam res vero amata fit frequentia sua cum dulcior, tum etiam cumulatior. Habeo autem tibi gratiam quod mea omnia non secus ducis quam tua. Adventum vero tuum, quem polliceris, libenter expecto, idque cum multis. Nam quid dicam de humanissimo nostro principe, cui scis te esse carissimum? Sed huius regionis consuetudinem nosti. Siqua enim pestilentis morbi suspicio istinc ingrueret, retar daretur adventus tuus ad Padum in diem quadragesimum.« [PhE·25.03] 45 Božić, Dubrovački kancelar, 231. J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 91

4. Dalmatian Connections: Girolamo Genesio

The third and last of Filelfo’s Dalmatian connections is Girolamo Genesio or Hieronymus Genesius (or Ienesius) Picentinus.46 Genesio was rector scholarum in Split, probably from 1473 to 1477, and as such, along with two other Italian humanists, Tideo Acciarini (Tydeus Acciarinus) and Nicola de Capua (Colla Fir mianus), one of the three teachers of Marko Marulić, who learned Greek from him. Genesio is first mentioned in letter of 27 July 1467 to Francesco Scalamonti, who is invited to return a copy of Filelfo’s Satyrae and to give it to Filelfo’s envoy Genesio, who is bringing Scalamonti this letter.47 Two weeks later, on 9 August 1467, Filelfo recommends his envoy Genesio also to Ludovico Casella.48 On 22 June 1468 Filelfo first recommends Genesio to Febo Capella in an inheritance issue,49 and then writes to the abbot Langelotto Freducci, again sending Genesio as an envoy with the mission to retrieve his copy of the Satyrae, since Francesco Scalamonti has recently succumbed to the plague.50 Three years later Genesio is

46 See Giuseppe Praga, »I maestri a Spalato nel Quattrocento,« Annuario del R. Isti- tuto tecnico Francesco Rismondo 11 (1933), 3-18, at 12: »Compare per la prima volta, fregiato del titolo di »rector scolarum«, quale teste in un atto del 25 agosto 1473. Per tutto il 1474 non se ne sa niente, ma è certo che continuò a tenere l’ufficio, giacché il 19 gennaio 1475 il nobile ser Antonio degli Alberti fa sequestrare ‘in manibus magistri Hieronymi Ge- nesii unum psalmistam tamquam de bonis Antonelli de Pergamo’. Il 31 ottobre 1475 e il 23 agosto 1476 egli appare ancora investito dell’ufficio. Non così nella prima metà del 1478, giacché quattro atti, del 4 ed 11 gennaio, del 21 febbraio (contratto per la costruzione di Ca- stel Cambio) e del 14 maggio, concordemente ce lo designano come ‘olim rector scolarum in Spalato’. Dopo di che non se ne sente parlare. Probabilmente se ne andò per assumere altrove l’insegnamento.« According to Praga the »Picentinus« indicating the geographical provenance of Genesius in Marulić’s biography by Frane Božićević (Franciscus Natalis) is to be considered an interpolation, since it actually concerns Marulić’s other teacher, Tideo Acciarini. However, since Božićević’s biography has been preserved in an autograph copy, one cannot see how it would have been interpolated. Moreover, as will be shown below, »Picentinus« does describe Genesio’s origin quite correctly. 47 »Qui tibi reddidit hasce litteras, Hieronymus Genesius, Tholentinum est petiturus. Quare si codicem illum fortasse nondum eo miseris nunciorum inopia, ipsum Hieronymo huic dato, qui mihi pollicitus coram est ea mihi re ex sententia mea se gratificaturum.« [PhE·28.05] 48 »Qui meas tibi litteras reddidit, Hieronymus Genesius, et me vaehementer observat et mihi est carissimus. Huic tua istic opera opus est quibusdam suis in negotiis, ut ait. Quare tibi hominem plurimum commendo, ut, quantum vel honestas ipsa vel dignitas tua patitur, huic omnibus in rebus sis adiutor. Hoc mihi erit tam gratum, quam quod gratissimum. Prae- terea ne codex tuus ille Satyrarum vitietur depraveturve, diligenter cave. Quid haec sibi velit oratio, ex ipso Hieronymo cognosces.« [PhE·28.15] 49 »Hieronymus Genesius vir est perhumanus ac modestus et mihi in primis familiaris. Huic tua sollerti opera opus est ad consequendas tabulas testamenti cuiusdam propinqui sui, cuius haereditatem dicit ad se pertinere. Honesta res est. Itaque rogo te ut quibuscunque in rebus poteris, ad id officii omnem opem et auxilium Hieronymo meo praestes.« [PhE·28.49] 50 »Ad haec si Hieronymus Genesius, qui has tibi litteras reddidit et nomen tuum mirifice observat ac summis laudibus extollit, vellet id sibi honeris desumere, admitte condi- 92 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) again acting as Filelfo’s envoy and he is as such recommended, on 13 September 1471, to Leonardo Botta. Interestingly, in this letter Filelfo underscores how learned and eloquent Genesio is in both Latin and Greek (et doctrina et dicendi elegantia tam Graece, quam Latine hic plurimum valet) and how extremely cultivated he is (moribus est et excultis et perurbanis).51 On 22 January 1474 Filelfo then writes a first letter to Girolamo Genesio himself, now already living in Split, congratulating him on his success among the noble and generous inhabitants of the city, and in particular on his good relations with Nicolaus Michael, a patrician and doctor of both laws who is then governing Split on behalf of the Venetians. This is most likely a reference to Nicolò Michiel or Michièl (1440-1518), who in 1500, after the prosecution of Antonio Grimani, the general of the Venetian armada who had failed in the battle near Lepanto in 1499, became procurator of San Marco. He is also known from a famous bronze medal by Fra Antonio da Brescia, picturing on one side Michiel, »doctor et eques et Sancti Marci procurator«, and on the other his wife, Dea (or Alidea) Contari- ni.52 Filelfo states that he has had the best relations with the Michiels, one of the twelve oldest and most important, »apostolic« noble families in Venice, ever since his years in Constantinople, where the brothers Domenico and Giovanni Michiel were then living.53 cionem. Ipse autem siquid possum efficere tua causa, significato litteris. Nam nihil frustra petieris.« [PhE·29.02] 51 »Etsi mihi non est obscurum sine ullis etiam meis litteris quaecunque ad Hieronymi Genesii nostri vel honorem vel emolumentum attinent, ea tibi non secus esse cordi atque mea omnia, tamen pro mea in hunc benivolentia mei muneris esse duxi ut abs te peterem ita omnibus in rebus huic adsis faveasque mea quoque causa, ut intelligat meas sibi litteras apud te non mediocriter profuisse. (…) Itaque rogo te, pro virili parte operam des ne hunc nostra fallat opinio. Id enim et indignum foret et nobis dedecorosum, praesertim cum et doctrina et dicendi elegantia tam Graece, quam Latine hic plurimum valet et (quod pluris facio) moribus est et excultis et perurbanis.« [PhE·33.29] 52 See the description by Mark Wilchusky in Stephen Scher, The Currency of Fame. Portrait Medals of the Renaissance, New York 1994, 106-108: »This medal is widely re- garded as Fra Antonio’s masterpiece, a striking example of what Fabriczy referred to as the artist’s ‘absolute photographic truth’. To achieve such faithful likenesses the medalist apparently developed a kind of shorthand, concentrating on only a few telling details in his rendering of a profile. He has conveyed the sitter’s advanced age and grave demeanor with great economy; the hollow cheeks and tight lips are passages of descriptive genius, yet no part distracts from the dignified whole.« See also the copy now in the collections of the Met- ropolitan Museum in New York: https://metmuseum.org/art/collection/search/460838. 53 »Gaudeo tibi Aspalati secunda esse omnia apud civis (ut audio) non modo nobilis, sed etiam (quod hac tempestate raro contingit) vel munificos. Verum illud tibi in primis gratulor: quod eius viri et patrocinio et ope uteris Nicolai istius Michaelis, qui pro amplissimo eodemque florentissimo senatu Veneto praeest Aspalatinis. Qui, ut est vir patricius et civili pontificioque iure illustris, cum nulla ingenua doctrina, nulla vacare debet sapientia, tum et humanissimus est et optimus.« [PhE·38.34] See the Appendix for the entire letter. J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 93

The second letter to Genesio, of 1 December 1474, is entirely philological, explaining the use of the word titulus in Cicero’s first letter Ad Familiares. It confirms, in passing, that at any rate Genesio was still in Split at that point.54 The same can be deduced from two late letters, both to Marco Aurelio: on 18 February 1477, Filelfo asks his Venetian friend to forward a letter to Genesio in Split (and to inquire about the situation of Filelfo’s grandson, the son of the late Senofonte);55 and the next day already he reminds his friend about his quest for information about his grandson and asks him to confirm that he has indeed forwarded the letter to Genesio, »who is running a school in Salona, which nowadays is called Aspalatum.«56 No further explicit information about Girolamo Genesio can be harvested from Filelfo’s letters. However, there is some circumstantial evidence that might help to shed some more light on his background. Filelfo also mentions a Venantius Genesius, in four letters from 1473-74 (PhE·37.11, 37.12, 37.14 and 39.08). He is active as an envoy of Filelfo’s on a mission to recover a manuscript copy of the Satyrae – exactly the same task Girolamo Genesio had been enrolled for. While Girolamo had been sent in 1467 to Francesco Scalamonti, Venanzio in 1473 had to see Scalamonti’s son Marco Antonio, who according to Filelfo would have inherited the codex from his father when the latter passed away in 1468 (see PhE·29.02, cited above). From these letters it can not only be deduced that Venanzio was living in the Ancona area (»rediturus in Picentes« in PhE·37.13), but, in a letter to Gasparino Ardizio, dated 13 July 1473, he is identified as the father of Filelfo’s friend and trusted scribe Fabrizio Elfiteo,57 who had then just been appointed secretary to the Duke of Milan.58

54 »Verum ne semper incedas in salebris, praesertim Aspalaticis, tibi vel occupatis- simus morem geram.« [PhE·41.22] 55 »Quas litteras offenderis hisce inclusas, da operam, si me amas, ut Aspalato Hiero- nymo Genesio et evestigio reddantur et quamtutissime. De nepote meo, Xenophontis filio, ut certi aliquid odoreris, non solum a te peto, verum etiam contendo.« [PhE·47.25] 56 »Nolim obliviscaris quae de nepote meo, Xenophontis filio, saepius ad te scripsi. Praeterea me facito certiorem curaverisne litteras illas perferendas ad Hieronymum Genesium, qui Salonae (cui nunc Aspalato est nomen) ludum curat.« [PhE·47.30] 57 See for more information the DBI entry by Nadia Covini: www.treccani.it/ enciclopedia/fabrizio-elfiteo_(Dizionario-Biografico). For his activity as a scribe, see Mas simo Zaggia, »Codici milanesi del Quattrocento all’Ambrosiana: per il periodo dal 1450 al 1476,« in Nuove ricerche su codici in scrittura latina dell’Ambrosiana. Atti del convegno (Milano, 6-7 ottobre 2005), a cura di M. Ferrari, M. Navoni, Milano 2007, 331-384, at 374-378; and Jeroen De Keyser, »I codici filelfiani della Biblioteca Trivulziana,« Libri & Documenti 39 (2013), 91-109, at 94 and 102-105. Fabrizio Elfiteo is the addressee of thirteen of Filelfo’s letters: PhE·33.32, 41.29, 41.31, 43.09, 43.18, 43.26, 44.12, 44.15, 45.45, 45.46, 46.08, 46.18, and 46.23. 58 »Qua quidem de re dedi ad eum litteras viro huic mihi amicissimo atque permodesto, Venantio Genesio, Fabricii huius nostri patri; quem excellentissimus princeps noster ad sec- retariatum nunc extulit habetque carissimum.« [PhE·37.14] 94 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

We know from an official declaration by the Duke’s first secretary Cicco Simonetta, dated 1 January 1469, that Elfiteo was from then on working for the Milanese chancellery.59 In this document he is called »Fabricius de Sancto Genisio«, a reference to the place from which Fabrizio and his father Venanzio originated, San Ginesio in the Marche, a village in the immediate vicinity of Filelfo’s own birthplace, Tolentino. The identical »Genesius« epithet given to both Girolamo and Venanzio on the one hand and the fact that both are sent out as envoys to the Tolentino area to retrieve the very same elusive Satyrae manuscript at least justifies the surmise that Filelfo’s confidant and Marulić’s teacher, Hieronymus Genesius, did indeed originate from the Marche, more particularly from the village of San Ginesio.

5. Conclusion

To conclude one might state that while Filelfo liked boasting about his expert knowledge of all regions between Italy and Byzantium, as far as Dalmatia is concerned the real interest of the information contained in his letters lies elsewhere, to wit, in his personal contacts. In the case of Mato Vidov Gozze, this contact was rather limited and occasional, and it mainly played out on the Italian scene, but because of the close ties to his son Senofonte, who spent the last years of his life as the chancellor of Dubrovnik, we find numerous letters discussing his son’s Dalmatian sojourn. Filelfo’s relationship with his friend Girolamo Genesio, on the other hand, appears to have become rather limited in scope once the latter had become the rector scholarum in Split, yet while Senofonte Filelfo’s tenure in Du- brovnik has already been repeatedly discussed by scholarship, the information on Genesio yielded by Francesco Filelfo’s letters allows a significant increase of our knowledge of the so-far largely mysterious Greek teacher of Marko Marulić.

59 M. Zaggia (as in note 53), at 375, who mentions also a Paolo da San Ginesio, an Augustinian living in Milan in the second half of the fifteenth century. J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 95

Appendix: Letters

PhE·16.03 Franciscus Philelfus Xenophonti filio salutem. Cum essem animo de navigatione tua ad Rhagusinos admodum sollicito, peropportune mihi redditae sunt litterae tuae, quas i i i Kalendas Apriles scripseras. Ex his sum ea omni formidine liberatus, qua me affecerant turbulentissimi illi ventorum flatus, quibus non nullae vel munitissimae naves quo tempore tu mare ingressus es, naufragae perierunt. Itaque immortali Deo grates ago quas debeo maximas, qui me tanta acerbitate liberavit. Reliquum est ut bonae valetudini studeas operamque des nequid tibi nova caeli temperies importet incommodi, quod una τῇ ἐγκρατείᾳ facile vitabis. Es enim in urbe non minus amoena quam et opulenta et nobili; quae quidem omnia adhortantur istiusmodi aetatem ad voluptatum illecebras, quibus Ulyssis Homerici illius socii cum se penitus dedidissent, humanitatem omnem exuerunt. At tu Ulys- sen, si sapias, imitabere vitabisque omne Circaeum poculum. Id autem eo facilius es facturus, quod audio patricios Rhagusinos viros esse continentissimos et gravis- simos; quorum vitae instituta si tibi proposueris, meliuscule profecto et exteriori consules et interiori homini. Nam quod scribis te ex altero pede laborare, istius modi tibi nobilitas patrita non est, at ne avita quidem. Quare ne aliunde tibi venatus sis, cave. Et eam a te quamprimum amovere atque extrudere eminus ne dissimules. Nam si facile se norit nactam hospitium, cum voles excludere, haud poteris. Ego ut ad reliqua respondeam: abs te aliud nihil desydero, nisi ut te florentissimo isti senatui obsequentissimum praestes omnique in re quidquid agis, ex officio agas. Id vero ea re una facillime assequeris, si tibi ante oculos semper probitatis laudem Deumque proposueris; quod quoniam scio te facturum, non ero longior admonendo. Velim quamdiligentissime inquiras siquod est vetus uspiam istic monumentum ex quo liquido possit intelligi urbis nomen. Nam ex patrio verbo non Rhagusium videtur dici debere, sed Rhagusa; appellantur enim cives isti sermone patrio Rha- gusaei. At ea nomina apud Graecos ita terminant quae et in genitivo non crescunt, et in –a terminant aut in –e suntque foeminini generis, ut Σμύρνα – Σμυρναῖος (Smyrna – Smyrnaeus), Λάρισα – Λαρισαῖος (Larissa – Larissaeus), Δάφνη – Δαφναῖος (Daphne – Daphnaeus), Θήβη – Θηβαῖος (Thebe – Thebaeus). Eodem igitur pacto ῾Ραγοῦσα – ῾Ραγουσαῖος (Rhagusa – Rhagusaeus). Nam apud geographos et cosmographos qui apud nos sunt, de ista urbe nullam invenio mentionem. Odorare igitur omnia diligenter, siquis priscus lapis inveniatur qui nomen urbis habeat litteris incisum. Nam regio ista omnis Graecis olim utebatur et institutis et litteris. Praeterea siquid Graecorum voluminum quod vulgare non sit istic servetur, quaere diligenter. Et id aut tibi aut nobis compara. Quod si in tanta argenti et auri 96 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) officina nummi tibi defuerint, fac me certiorem. Nam eos tibi ad rem huiusmodi quamprimum suppeditabo, modo ex te intelligam librorum titulos qualitatemque. Vale, et me illustri Rhagusinorum senatui commenda. Ex Mediolano, Kalen- dis Maiis Mc c c c l x .

PhE·38.34 Franciscus Philelfus Hieronymo Genesio salutem. Si litterae meae perlatae serius ad te sunt, nulli mihi culpae ascripseris, sed tuarum potius tarditati; quae cum ad sextum Idus Decembres abs te solvissent, non ante duodecimum Kalendas Februarias ad me pervenerunt. Gaudeo tibi Aspalati secunda esse omnia apud civis (ut audio) non modo nobilis, sed etiam (quod hac tempestate raro contingit) vel munificos. Verum illud tibi in primis gratulor: quod eius viri et patrocinio et ope uteris Nicolai istius Michaelis, qui pro amplissimo eodemque florentissimo senatu Veneto praeest Aspalatinis. Qui, ut est vir patricius et civili pontificioque iure illustris, cum nulla ingenua doctrina, nulla vacare debet sapientia, tum et humanissimus est et optimus. Cui uni eo ipse magis afficior, quod vetus mihi est cum praestantissima Michaelum familia et familiaritas et necessitudo. Nam ut caeteros praeteream: ab usque Constantinopoli cum duobus illis nobilissimis Michaelibus, Dominico Iohanneque fratribus, vixi quamconiunctissime. Quinetiam Dominicus ipse (maior natu) Marium filium sustulit e sacro baptismi fonte. Quibus quidem rationibus plane fit ut Nicolao isti Michaeli, praeclaro ac summo viro, sim adeo vaehementer affectus, ut vitam sibi cupiam exoptemque immortalem. At caetera quae scripsi, brevi voluntati tuae gratificabor sine etiam munusculis tuis. Non enim ignarus es ingenii morumque meorum, qui magis dare delecter quam accipere. Quae de Turcis et rege Persarum Assam nova scripsisti, fuere mihi pergrata omnia, idque cum aliis multis praecipueque cum Petro Posterula, viro (ut nosti) egregie, perillustri ac primario inter Insubres universos; qui ipse quoque tibi salutem dicit. Tu interim vale, meque magnifico isti Aspalatinae urbis praefecto, Nicolao Michaeli, quamdiligentissime commenda. Ex Mediolano, x i Kalendas Februarias Mcccclxxiiii .

PhE·41.07 Franciscus Philelfus Marco Aurelio salutem. Redditum mihi in tempore est quod abs te zinziber Damascenum petieram, cum arundinem manu cepissem ut tibi de Scodra responderem. Fuit mihi zinziber pergratum, et munusculum tuum idcirco libenter amplector, quod ab optimo sit animo. Ego autem ita iam convalui, ut mihi videar vel Hercule ipso robustior factus; id quod perlibenter quoque audierim de communi amico, viro clarissimo, Lodovico Fuscarino. Libri quos petis, non prius haberi poterunt quam princeps J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 97 noster Mediolanum reverterit. Nam praeter eum illos habet alius nemo, quantum ego didicerim. Nunc ad Scudrium Scodramque revertor. Idem interest inter Scodram et Scud- rium quod inter Epidamnum et Dyrrhachium. Nam quod Epidamnum a veteribus dictum est, a iunioribus Dyrrhachium appellatur. Idem in multis aliis nominibus et urbium et fluminum et gentium reperias. Quem amnemBoianam vocant, is Dyrinus est; super quem in colle saxeo situm est oppidum Scutrium; quam et Claudius Ptolemaeus, philosophus Alexandrinus, et Plynius noster Scodram appellat. At iuniores, Graecique in primis, Scudrium vocant. Id ita esse, audi ex iis verbis, quae nostrae tempestatis Graecorum omnium eruditissimus eloquentissimusque vir, Georgius Gemystus, in epistola ad Manuelem Palaeologum, Novae Romae Constantinopolis imperatorem, reliquit scripta. Ita enim ad verbum legimus: Περὶ δὲ Σκουτρίου τάδε φέρεται. Βάλζας, ὁ ἐν τοῖς ἐκεῖ Ἀλβανοῖς τὰ μέγιστα δυνάμενος, τὸ ἄστυ πολιορκεῖ παντὶ σθένει. Ἔζευσε καὶ τὸν Δύρινον ποταμὸν γεφύρᾳ ἰσχυρᾷ. Περὶ δὲ τῶν Ἐνετῶν ἀπαγγέλλουσιν ἄλλο μηθέν, πλὴν ὅτι στόλον ἀποστέλλουσι παμμέγιστον.

De Scutrio autem, inquit, haec feruntur. Balzas, qui in illis Albanis est po- tentissimus, oppidum obsidet omnibus viribus. Ligavitque amnem Dyrinum valido ponte. De Venetis vero aliud nihil nunciant, nisi quod classem mittunt quammaximam.

Non est, inquam, aliud oppidum Scutrium et aliud Scodra, ut nec alia gens Cimbri et alia Cimeri, ut iidem sunt Galatae et Galli, et Albula et Tybris, et Ne- quinum et Narina, quod per metathesin Narnia vulgo nominant. Et ita pro Salona vocant Aspalatum, quanquam errant qui ita opinantur. Nam Aspalatum Salonae est colonia; posita autem est Salona supra Aspalatum circiter quattuordecim millia passuum, et ea quidem diruta. Lacus vero unde Dyrinus manat, aliunde originem quae appareat nullam habet. Fieri autem potest ut ex proximis Macedoniae aut ex huius etiam ipsius Liburniae, in qua Scutrium positum est, montibus aquae subterraneae emergant tandem ac lacum illum efficiant, ex quo Dyrinus exit in sinum Hadriaticum. Est autem Liburnia altera Illyrici pars. Illyricum enim in Liburniam Dalmatiamque dividitur. Nam Scardona Liburniae finis est Dalmatiaeque initium. VoluntqueIlly - ricum nomen accepisse ab Illyrio, Polyphemi filio. Polyphemum enim ex Galathea tris filios suscepisse: Celtum et Illyrium atque Gallan; qui ex Sicilia solventes et Celtis imperitarunt et Illyricis et Gallis, quibus etiam ipsi nomen indiderunt. Sed hac de re satis. Vale. Ex Mediolano, x i i i i Kalendas Novembres Mcccclxxiiii . 98 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

J e r o e n D e K e y s e r

DALMACIJA I DALMATINSKE VEZE U EPISTOLARIJU FRANCESCA FILELFA

Plodni humanist quattrocenta Francesco Filelfo (1398-1481) stvarao je u mnogim književnim žanrovima. Najopsežniji mu je pothvat Epistolarium, zbirka s više od 2000 pisama nastalih u rasponu od pola stoljeća, od 1427. do 1477. godine. S obzirom na to da je kao član mletačkog poslanstva sedam godina živio u Konstantinopolu, Filelfo je zadržao bliske veze s krugovima grčkih emigranata u Italiji. Mnoga njegova pisma pokazuju izrazito zanimanje za novosti o Istoku, posebice one koje se tiču turskih osvajanja. Filelfo se desetljećima zalagao da se obnovi borba protiv Turaka, osobito u nizu svojih »križarskih pisama«, u kojima rado ističe dobro poznavanje tih krajeva i njihove geografije. Premda je informacije često temeljio na klasičnim piscima, razvidno je i njegovo nastojanje da novosti o suvremenom stanju dozna od svojih korespondenata. U ovom radu donosi se pregled podataka što ih Filelfova pisma nude o Dalmaciji i istražuju se njegovi osobni kontakti s osobama koje žive ili na području Dalmacije ili iz nje potječu.

1. Filelfovo poznavanje Dalmacije i šireg područja Dana 15. rujna 1464. Filelfo šalje pismo novom papi Pavlu II. (Pietro Barbo) čestitajući mu na izboru i oštro kritizirajući njegova prethodnika Pija II. Također potiče papu da pokrene vojnu protiv Turaka te spominje opsadu Jajca. Na Filelfovu žestoku kritiku Pija II. – koji mu je obustavio isplatu prije obećane novčane potpore – dva je mjeseca kasnije, pobijajući je, odgovorio Filelfov bivši učenik Lodrisio Crivelli. U svom dugom spisu Apologeticus, datiranu 21. studenog 1464, Crivelli napada Filelfa s više strana. Jedan od prigovora jest i to da mu je geografija netočna; Crivelli ispravlja Filelfa i kad je riječ o točnom smještaju Jajca na Vrbasu, i kad je riječ o etimologiji imena grada i rijeke. Najopsežnija vijest o pokrajini nalazi se u pismu upućenu Marcu Aureliju 19. listopada 1474, u kojem se raspravlja o razlici dvaju klasičnih imena za grad Σκόδρα (odnosno Scodra) i Scudrium, na sjeverozapadu današnje Albanije (današnji Shkodër – Skadar, na talijanskom Scutari). Filelfo također tvrdi da je upotreba imena Salona umjesto Aspalatum pogrešna jer je Split zapravo bio kolonija Solina.

2. Dalmatinske veze: Ksenofont Filelfo Najdugotrajnija Filelfova osobna veza s Dalmacijom posljedica je odluke njegova sina Ksenofonta, godine 1460, da se preseli u Dubrovnik. Ksenofont će u Dubrovniku ostati do kraja života (1470), a tijekom tih deset godina od oca je primio barem trideset pisama. U pismu od 25. srpnja 1461. Filelfo prigovara Ksenofontu što od drugih mora čuti da se on oženio Dubrovkinjom. Ksenofontova je žena J. De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium… 99 bila Jakobina Turčinović, sestra Marina Cvijetova Turčinovića, dubrovačkoga kancelara za hrvatski jezik (cancellarius in lingua Sclava) od 1455. do 1474. Ksenofont i Jakobina imali su kćer koja je najprije dobila ime Petronila, ali je ono naknadno, kako izgleda, promijenjeno u Teodora, prema imenu Ksenofontove majke Theodore Chrysolorine. Dva su sina umrla mlada, što se razabire iz utješnih pisama njihova djeda. Među mnogim pismima poslanim Ksenofontu jedno se ističe zbog toga što očituje starinarski interes: nakon razlaganja o ispravnu imenu Raguze (Rhagusa, a ne Rhagusium), Filelfo moli sina da potraži ima li ondje grčkih natpisa i da ga obavijesti nađe li koji rukopis na prodaju. Dana 10. listopada 1470. Filelfo odgovara Bartolomeu Sfondratiju, koji ga je obavijestio o Ksenofontovoj smrti. Sfondrati je bio kremonski plemić koji je u Dubrovnik došao 1460. i ondje umro 1503. Bio je tajnik Dubrovačke Republike u doba kad je Ksenofont bio kancelar. Obojica su uzeli žene iz domaćih obitelji koje su pripadale Antuninima, pripadnicima bratovštine sv. Antuna Opata.

3. Dalmatinske veze: Matej Vitov Gučetić Druga Filelfova osobna veza s Dalmacijom može se naći u njegovu odnosu s »dubrovačkim arhiđakonom« Matejem Vitovim Gučetićem (Mato Vidov Gozze, Matheus Viti, Mathio Vita Clemente Gozze, Matthaeus Gocius, Cocius ili Coccius). Rođen oko 1423, on je postao kanonikom u dubrovačkoj stolnici, studij slobodnih umijeća završio je 1451, vjerojatno u Padovi, a nakon toga je, prije povratka u domovinu, studirao i kanonsko pravo kako bi postao arhiđakonom. Prema dubrovačkim dokumentima bio je 1464. djelatan u diplomaciji Republike, u poslanstvu u Italiji i Francuskoj. Gučetićevo je poslanstvo rasvijetljeno u više pisama iz Filelfova epistolarija. U onom od 27. lipnja 1464. Filelfo preporučuje Gučetića pavijskom kardinalu Giacomu Ammannatiju Piccolominiju, obavješćujući ga da je Gučetić došao na dvor vojvode Francesca Sforze u Milanu u svojstvu izaslanika Dubrovačke Republike. Također su sačuvana dva kratka pisma poslana samom Gučetiću.

4. Dalmatinske veze: Girolamo Genesio Treća i posljednja Filelfova veza s Dalmacijom jest Girolamo Genesio (Hieronymus Genesius [ili Ienesius] Picentinus). Genesio je bio rector scholarum u Splitu, vjerojatno od 1473. do 1477, i zajedno s dvojicom drugih talijanskih humanista, Tideom Acciarinijem (Tydeus Acciarinus) i Nicolom de Capua (Colla Firmianus) bio je jedan od trojice učitelja Marka Marulića. Od Genesija je Marulić naučio grčki. Genesio se prvi put spominje u pismu Francescu Scalamontiju od 27. srpnja 1467. U njemu Filelfo traži od Scalamontija da mu vrati prijepis njegova (Filelfova) djela Satyrae, odnosno da ga dade njegovu izaslaniku Genesiju. Tri godine kasnije Genesio se opet pojavljuje u ulozi Filelfova izaslanika i kao takav preporučen je u pismu od 13. rujna 1471. Leonardu Botti. U ovom pismu 100 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) zanimljivo je da Filelfo ističe kako je Genesio učen i rječit i u latinskom i u grčkom jeziku te kako je iznimno obrazovan. Dana 22. siječnja 1474. Filelfo piše prvo pismo samom Girolamu Genesiju, koji tada već živi u Splitu. U njemu mu čestita na uspjehu kod plemenitih i darežljivih stanovnika grada, a napose na dobrim odnosima s Nikolom Mihaelom, patricijem i doktorom obaju prava, tadašnjim mletačkim upraviteljem Splita. Po svoj prilici posrijedi je Nicolò Michiel ili Michièl (1440-1518), koji će godine 1500. – nakon što je Antonio Grimani kao zapovjednik mletačke mornarice doživio neuspjeh u Bitki kod Lepanta 1499. te zbog toga bio i optužen – postati prokurator Svetog Marka. Drugo pismo Genesiju, od 1. prosinca 1474, potpuno je filološke naravi. Ono potvrđuje da je Genesio tada još u Splitu. Isto se može zaključiti i iz dvaju pisama Marcu Aureliju, poslanih u veljači 1477. godine. U Filelfovim se pismima ne može naći nikakav dodatni podatak o Girolamu Genesiju. Pa ipak, neke neizravne naznake mogu pomoći da se bolje osvijetli njegovo podrijetlo, budući da se u četiri Filelfova pisma iz 1473. i 1474. spominje neki Venantius Genesius. Iz tih se pisama dade zaključiti da je Venanzio živio na području Ancone te da je bio otac Filelfova prijatelja i pouzdana pisara Fabrizija Elfitea. Iz službene izjave Cicca Simonette znamo da Elfiteo potječe iz San Ginesija, sela u pokrajini Marche u neposrednoj blizini Filelfova rodnog mjesta Tolentina. S jedne strane pridjevak Genesius, što ga nose i Girolamo i Venanzio, a s druge činjenica da su obojica kao izaslanici upućeni na područje Tolentina kako bi vratili spomenuti rukopis Satyrae, opravdavaju pretpostavku da Filelfov pouzdanik i Marulićev učitelj Hieronymus Genesius doista potječe iz pokrajine Marche, i to upravo iz mjesta San Ginesio.

5. Zaključak Zaključno bi se moglo ustvrditi da se Filelfo volio pohvaliti svojim izvrsnim poznavanjem područja između Italije i Bizanta, ali da, kad je riječ o Dalmaciji, prava vrijednost njegovih pisama leži u nečem drugom, tj. u njegovim osobnim kontaktima. U slučaju Mateja Vitova Gučetića taj je kontakt bio prilično ograničen i prigodan. No zbog bliske povezanosti sa sinom Ksenofontom, koji je posljednje godine života proveo kao dubrovački kancelar, nalazimo brojna pisma u kojima Filelfo spominje Ksenofontov boravak u Dalmaciji. S druge strane, čini se da se Filelfov odnos s prijateljem Girolamom Genesijem reducirao kad je ovaj postao splitski rector scholarum. Dok se struka u više navrata bavila Ksenofontovim boravkom u Dubrovniku, obavijesti što ih pisma Francesca Filelfa pružaju o Genesiju omogućuju nam da doznamo znatno više o tom još uvijek vrlo zagonetnom Marulićevu učitelju grčkoga jezika. MARULIĆ – UZNIK: NOVI PRILOG ZA ŽIVOTOPIS

B r a n k o J o z i ć

UDK: 821.163.42.09Marulić, M.(092) Branko Jozić Izvorni znanstveni rad Marulianum S p l i t [email protected]

Život i djelo hrvatskog humanista Marka Marulića danas su prilično poznati zahvaljujući višegodišnjim marulološkim proučavanjima sačuvanih izvora. To su u prvom redu životopis što ga je sastavio Marulićev prijatelj Frane Božićević, zatim njegova i književna ostavština njegovih prijatelja, u kojoj se razabiru biografski elementi, te napokon sačuvana arhivska građa. Međutim, još uvijek postoje neke nepoznanice i potreba za daljnjim istraživanjima, posebno kad je riječ o njegovoj izobrazbi i »dvojnosti«. Naime, na temelju Božićevićeva opisa i većeg dijela Marulićeva stvaralaštva, percipira ga se uglavnom kao zauzetoga duhovnog i moralističkog pisca. Ipak, već je uočeno da postoji i »svjetovni«, humanistički osviješteni Marulić, i ta je dvojnost predmet ovog rada. Razmatraju se njegovi ispovijedni iskazi grješnosti i dosad nezapaženi arhivski podatak koji donekle potvrđuje da oni nisu samo topos. Ključne riječi: Marko Marulić, životopis, topos skromnosti, grješnik, obraćenje, Statut grada Splita, splitski zatvor, Ivan (Jancij) Alberti

Zahvaljujući marulološkim proučavanjima, koja su se razmahala nakon pokretanja edicije Sabrana djela Marka Marulića,1 može se reći da je curriculum vitae et artis splitskog pisca svjetskoga glasa prilično dobro poznat. Važne obavijesti podastro nam je njegov sugrađanin i prijatelj Frane Božićević, koji je opisao njegov izgled i karakter, djetinjstvo, školovanje, obitelj i krug prijatelja te

1 Prvi svezak u toj ediciji bila je Marulićeva Davidijada, Književni krug Split, 1984. Otad je u nepravilnom ritmu dosad tiskano ukupno 18 svezaka. 102 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) književni opus.2 Neka saznanja crpimo i iz samih Marulićevih djela, posebno epistolarnih tekstova, a također iz tekstova njegovih suvremenika.3 Pored književnih uradaka njemu u čast, korisni mogu biti i popratni tekstovi uz pojedina izdanja Marulićevih djela.4 Dodatni izvor podataka koji osvjetljavaju njegov život, pa i neka djela, jesu arhivske zabilješke. Među svim tim ulomcima od kojih slažemo mozaik Marulićeva lika pozornost privlače dvije Božićevićeve primjedbe: »Sve do smrti predragoga brata Šimuna dosta je naglašenu brigu posvećivao odijevanju; mislim da ga je pomisao na ljudsku krhkost navela da otad svoj duh posve uzdigne prema božanskim stvarima.« Malo poslije toga dodaje: »Oko četrdeset se godina, zatvoren s Muzama, danju i noću predano bavio čitanjem svetih svezaka i pisanjem vlastitih djela, a uz to se u najstrožoj pokori trapio bdjenjem, postom, kostrijeti, molitvom, vrlo tegobnim bičevanjem.«5 Ove nas riječi navode na zaključak kako u Marulićevu životu trebamo uočiti određenu prekretnicu koja njegov život dijeli na dvije faze. U drugoj se pojavljuje lik pobožna pokornika, koji se okrenuo od svijeta i predao proučavanju i pisanju nabožnih djela. Ne želeći narušiti tu gotovo hagiografski oblikovanu sliku, životopisac kao da hotimice reducira podatke o ranijoj fazi prijateljeva života, priopćavajući samo to da je »naglašenu brigu posvećivao odijevanju«. Vijest o gizdanju je štura, ali iz nje ipak naslućujemo lik drukčijega, svjetovnog Marulića. Predodžbu tašta i samosvjesna splitskog plemića u određenoj mjeri možemo dopu- niti čitajući neke njegove epigrame u kojima se zrcali splitska sredina, ali donekle i njihov autor. Naime, u njegovim mladenačkim stihovima očituje se izrazit interes za razne aspekte svjetovnoga života – ples, glazbu, lov, gozbe; u nekim satiričkim epigramima iznenađuje izravnost pa i oštrina njegova pera kad je povrijeđen njegov ponos; napokon, uza sav oprez naspram doslovnom autobiografskom čitanju, vidljivo je i zanimanje za suprotni spol, osjećaji ljubavi i ljubomore. U zreloj dobi pisac će se barem jednom, makar i kratko, osvrnuti na svoj mladenački život prikazujući ga kao očitu stranputicu. U pismu Katarini Obirtića slikovito piše: »Mi u mladost našu jesmo ribali u noći, a to u tamnosti segasvitnjoj, zaslipljeni od obsinjen’ja vrimenjega naslajen’ja i tašćin razlicih, ke su od strane

2 Frane Božićević, Život Marka Marulića Splićanina, priredio i preveo Bratislav Lučin, Književni krug Split – Marulianum, Split, 2007. 3 Usp. Branko Jozić, »Biografičnost Marulićevih epistolarnih tekstova«, CM XVII (2008), 149-155; Neven Jovanović, »Prolegomena za retoriku Marulićeve splitske ekipe«, CM XV (2006), 141-173. 4 Kao biografski izvori zanimljivi su tekstovi što su ih napisali Francesco Giuliani, Francesco Consorti, Jacopo Grassolari, Bartolomeo Merula, Marco Antonio Grineo i Marco Antonio Coccio Sabellico. 5 F. Božićević, n. dj. (2), 33; 35. Branko Jozić: Marulić – uznik: novi prilog za životopis 103 live.«6 Kasnije, kad je »prešao na desnu stranu«, kanda je višekratno osjećao gižnju savjesti zbog nekadašnjih grijeha; zaokupljen obiteljskim nevoljama, Je- rolimu Ćipiku je u Mletke pisao: »A ja ću, oslobođen od svjetovnih briga, ostatak moga života utrošiti za stvari koje će biti na hvalu Višnjega, za zdravlje bližnjih i čišćenje od mojih grijeha, zbog kojih su me, kako mislim da trebam ispovjediti, gorespomenute neprilike zasluženo zadesile.«7 Pokajnički ton zbog vlastite grješnosti zatječemo i u više stihova na hrvatskom jeziku: Nepravda me straši i grih moj svaki dan, ljubav Božja tiši, jer je milosardan ... Opet se vrativši, od sebe ću reći, sve riči skrativši: grišnik sam najveći. Grisi moji veli jesu nada svimi, ne mogu se izreći, zemlja smardi njimi, u kih se nahodim; dostojan nisam ja po zemlji da hodim, ni da mi sunce sja.8 Uzdahu mojemu priklon uši tvoje, u grihu mojemu gdi cvilim, Gospoje.9 ... O Gospe, učini z dostojanstvom tvojim i s tvojim moljen’jem mnozim grihom mojim da budeš prošćen’jem; ... Grišnik sam, Gospe, ja i moja činjen’ja,10

Posebno je dojmljiv ispovijedni iskaz kojim on, prevoditelj Slavića, izričito sebe predstavlja kao najvećeg grješnika: Bonaventure ki svetoga Vam Slavića latinskoga Jur harvacki naučih peti, Mol’te za me da propeti, Ki dâ za nas tilo svoje, Prosti meni grihe moje. Marchus ego sum Marullus, Quo peccator maior nullus,

6 Pismo Katarini Obirtića, CM VII (1998), 33. 7 Pismo Jerolimu Ćipiku III (2. 11. 1501), CM I (1992), 41. 8 Dobri nauci, 493-494;757-758; 818-823, PR 91; 98; 100. 9 Divici Mariji, 9-10, PR 140. 10 Od Uzvišen’ja Gospina, 18-20; 135, PR 162; 166. 104 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Li sluga sam vas svakoga Jer ste sluge Boga moga. Dostojaj se on vam stvorit Ku budete milost hotit.11

Nema sumnje da u tim iskazima treba vidjeti topos skromnosti (tapeínōsis), u kojem se razabire utjecaj Svetog pisma, klasika i svetaca.12 Konkretno, u samoop- tužbi na kraju Slavića zrcali se utjecaj Franje Asiškoga. Naime, ističući Franjinu poniznost (»bijaše najmanji među malenima«)13, njegovi životopisci Toma Celan- ski i Bonaventura navode kako je sebe smatrao grješnikom, štoviše predstavljao se kao najveći grješnik.14 Da nije riječ o njihovu hagiografskim pretjerivanju, potvrđuje i niz iskaza vlastite grješnosti koje je sam Franjo dao napisati. K tome, osim kao grješnik Marulić se u spomenutim stihovima predstavlja i kao svačiji sluga. To nam dodatno sugerira povezanost sa sv. Franjom, koji sebe uporno predstavlja kao: »neznatni i prezreni sluga«; »vaš maleni sluga«; »vaš najmanji u Gospodinu Bogu i sluga«; »najmanji sluga Božji«; »sluga i podložnik ... sluga sviju, dužan sam svima služiti... vaš maleni sluga; 15 moramo biti sluge i pokorni svakoj ljudskoj ustanovi«.16

11 Od slavića, kritičko izdanje, prir. B. Lučin, CM XIII (2004), 247-248. 12 Koliko je tema skromnosti / poniznosti Maruliću bila važna, pokazuje i broj po glavlja koja joj je posvetio u Evanđelistaru, Instituciji i Pedeset priča: krepost poniznost: Ev 6,21-25; Ins 1,4-6; 4,5; porok oholosti: Ev 7,1-8; Par 35 (O poniznosti i oholosti). 13 »minimus minorum«: Thomas de Celano, Vita secunda, II, 102, 724. 14 Bonaventura, Legenda maior, 6, 1; Legenda minor, 3, 4; T. de Celano, Vita secunda, II, 102, 724. Oba životopisca Franjinu poniznost posebno dočaravaju zgodom u kojoj je jedan vrlo krepostan i pobožan brat za vrijeme molitve imao viđenje: u nebu je ugledao mnoga sjedala, a među njima jedno prijestolje koje je sjajem i slavom nadmašivalo ostala. Pitao se kome li je namijenjeno i začuo glas: pripadalo je jednom od pobunjenih anđela, a sad je rezervirano za poniznog Franju. Potom, kad je uhvatio prigodu, upitao je Franju što misli o sebi. On mu je odgovorio kako smatra da je najveći grješnik i ovako objasnio: Da je Krist toliko milosrđe i dobrotu iskazao nekom razbojniku, kakve je iskazao njemu, taj bi zacijelo bio mnogo bolji od njega (usp. Bonaventura, Legenda maior, 6, 6; T. de Celano, Vita secunda, II, 86, 707). 15 Pismo upravljačima naroda 1; Pismo čitavom Redu 3; 1 Pismo kustodima 1; 2 Pi- smo kustodima 1; 2 Pismo vjernicima 1-2; 86 (Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, preveli Damjan Damjanović i Andrija Bonifačić, Symposion, Split, 1991). 16 Pismo vjernicima 47 (isto). Za prevedeno »svakoj ljudskoj ustanovi« izvorno stoji ogni umana creatura pa se može shvatiti i »svakom ljudskom biću«, čemu je vrlo blizak Marulićev stih: »Li sluga sam vas svakoga«. Da je, osim pjesme Filomena (Slavić), koja mu je prispjela atribuirana Bonaventuri, Marulić u rukama imao i druge franjevačke spise, koji su na njega mogli utjecati, potvrđuju ona mjesta u Instituciji gdje kao uzor dotičnih kreposti navodi svetog Franju (u poglavlju O tome kako se treba kloniti isprazne slave te O krotkosti srca - Ins 1, 4; usp. Bonaventura, Legenda maior 9, 8; T. de Celano, Vita prima, I, 19, 414; Vita secunda, II, 5, 618; Ins 4, 5; Bonaventura, Legenda maior 8, 9; T. de Celano, Vita secunda, II, 126, 753; 130, 757). Branko Jozić: Marulić – uznik: novi prilog za životopis 105

Zaokret u Marulićevu životu Božićević vezuje uz smrt njegova brata Šimu- na. No životopisac ostavlja nejasnim što ga je navelo na razmišljanje o ljudskoj krhkosti i ponukalo da svoj duh posve uzdigne prema božanskim stvarima: samo bratova smrt ili još nešto drugo. To nešto drugo moglo je biti iskustvo vlastite bolesti ili pak iskustvo tamnice, o kojem doznajemo iz novopronađene arhivske zabilješke koja glasi:

Fideiussio et obligatio pro camera ducali 1482, dicta die (i. e. adi 3 ottobre). In cancellaria m(agnifi)ci d(omi)ni comitis, presentibus ser Nicolao de Martinis et m(agistr)o Doymo cerdone de Spalato testibus etc. Ibique ser Carolus Martinusseuich et ser Simon et ser Alexander frater quondam ser Nicolay Picenich, volentes prouidere relaxatione [sic] ser Marci Picenich de turri in qua positus est, sponte se obligando promiserunt quod dictus ser Marcus nullo modo se absentabit de castro Spalati sine expressa licentia m(agnifi)ci d(omi)ni comitis Spalati antedicti. Et casu quo recederet, ipsi ser, Carolus, ser Simon et ser Allexander [sic] et quilibet ipsorum in solidum promiserunt et se obligauerunt soluere pro dicto ser Marco camere ducali ducatos mille auri ad omnem requisitionem prefati d(omi)ni comitis, sub obligatione omnium suorum bonorum presentium et futur(or)um.17

To znači da su se 3. listopada 1482, u kneževoj kancelariji, u nazočnosti svjedoka Nikole Martinića (de Martinis) i Dujma, obućara iz Splita, našli Karlo Martinušević te sinovi pokojnog Nikole Picenića Šimun i brat mu Aleksandar. Želeći ishoditi puštanje Marka Picenića iz kule u koju je zatvoren, zajamčili su da se Marko nipošto neće udaljiti iz splitskog kaštela bez izričita kneževa dopuštenja. U slučaju da se udalji, oni su obećali da će na knežev zahtjev u duždevsku bla- gajnu za njega uplatiti tisuću zlatnih dukata, obvezavši se svim svojim sadašnjim i budućim imutkom. Nisam uspio pronaći kad je točno i zbog čega došlo do Marulićeva utamniče- nja u jednoj od kula splitskoga kaštela.18 Zasad se može samo općenito reći da je mletačka vlast održavala poredak čvrstom rukom. To je podrazumijevalo i čitavu lepezu kazna za prekršitelje propisa, od javnog sramoćenja, prisilnog rada, naplate odštete i zapljene imovine do zatvora, progona iz grada / države te sakaćenja i smrtne kazne, sve ovisno o težini prekršaja. Primijetiti je da su Statut grada Spli- ta i kasnije Dukale propisivali teške kazne (zapljena dobara pa i progonstvo) ne samo za krvne delikte nego i za nesavjesno obavljanje službe, za krivotvorenje isprava, za prisvajanje crkvenih beneficija, čak i za organiziranje javnih skupova

17 Državni arhiv u Zadru, Arhiv stare splitske općine, kutija 18, sv. 35, f. 554v (v. Sliku 1). 18 O njemu v. Duško Kečkemet, »Splitski kaštel«, Anali historijskog instituta u Du- brovniku, 4-5 (1956), 267-303. 106 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) bez kneževa dopuštenja. Doduše, Venecija je uvažila traženje splitske komune da plemići u kaznenom pravu sačuvaju povlašteni položaj u odnosu na pučane. Između ostalog, jamčila je kako plemić zbog kaznenog djela ne smije biti pro- gnan iz grada, već jedino kažnjen prema odredbama Statuta.19 Međutim, sam je Statut za dugove, uvrede ili prolijevanje krvi predvidio kazne prisilnog boravaka pa i progona iz grada.20 Nalazimo da su progonom bili kažnjeni Marulićev brat Šimun i Frane Srića, zbog čega je Franin otac Petar 10. veljače 1477. imenovao prokuratorom Marka Masu, plebana Sv. Pantaleona u Mlecima. Ovaj je trebao nastupiti protiv odluke splitskog vicekomita Petra Bellegna, koji ih je otjerao u progonstvo.21 Jednako nalazimo da je i Ivan Alberti, jedan od najuglednijih Splićana, koji je nosio naslov viteza (spectabilis eques), iz nekog razloga završio u tamnici. Sjećajući se dobročinstava koja mu je u toj nevolji iskazao Dominik Papalić i ne želeći se pokazati nezahvalnim, Ivan mu je 31. listopada 1494. darovao dio imanja u Kostanju.22 Što se tiče Marulićeva zatvaranja, u nedostatku konkretnijih podataka, kao moguće okolnosti zbog kojih je do njega došlo spominjemo imovinske parnice koje su vodili on i njegova obitelj. Tako su 1477. Marulići (Picenići) tužili Nikolu Papalića što nije isplatio 100 dukata kao ostatak miraza svojoj sestri Jakici, udanoj za pjesnikova strica Petra. Marulići vode dugi spor (1479-1482) i s trogirskom obitelji Testa oko 400 zlatnih dukata. Naime, Markovi su roditelji 1469. bili izvr- šitelji oporuke Antuna Ivanova, među čijim je nasljednicima bila i obitelj Testa. Iz oskudnih zapisnika s rasprava na vidjelo izlaze veliko neprijateljstvo, uvrjede, čak i teške prijetnje. Na svim saslušanjima, između ostalog, kao argument protiv-

19 Usp. Antun Cvitanić, »Kaznenopravne odredbe (uvodna studija)«, Statut grada Splita; splitsko srednjovjekovno pravo, uvodnu studiju napisao, preveo i za tisak priredio Antun Cvitanić, Književni krug Split, Split, 1998, 262. 20 ��»Isto tako određeno je i naređeno, ako bi se sin koji je (još) pod očinskom vlašću obvezao da će nešto napraviti, dati ili isplatiti kome zbog nekog zakonitog razloga, neka se taj primora da isplati ono što je obećao iz vlastite imovine, odnosno na njen teret, a ne iz imovine svoga oca ili svoje majke. A ako ne bi imao odakle ispuniti zahtjev (vjerovnika), neka se izagna iz grada Splita i njegova distrikta. A ako poslije bude uhvaćen, neka se osobno zadrži (u zatvoru) dok ne namiri (dug) i dok se ne nagodi sa svojim vjerovnikom o onome i u vezi s onim na što se obvezao« (knj. III, gl. CVIII: O obvezama sina koji je još pod očinskom vlašću). Jednako je gradski upravitelj mogao poslati u progonstvo »za udarce oružjem uz prolijevanje krvi i za teške zločine zbog kojih bi moglo doći do nereda u gradu Splitu« (knj. IV, gl. LXI: O određivanju prisilnog boravka; Statut grada Splita, n. dj. (19), 569; 659). 21 Državni arhiv u Zadru, Arhiv stare splitske općine, kutija 15, sv. 32, sveščić 1-2, f. 239v. 22 Prema Giuseppe Praga, Spogli dall’Archivio di Spalato (sec. XV), Mss. italiani, Cl. VI, N.o 523 (12317), f. 363. Albertijevu oporuku (Arhiv stare splitske općine, kut. 24, sv. 40, Oporuke, ff. 583-586) objavio je Cvito Fisković, »Marko Marulić i njegov likovni krug«, Baština starih hrvatskih pisaca, Čakavski sabor, Split, 1978, 121-124. Branko Jozić: Marulić – uznik: novi prilog za životopis 107 ničke strane provlači se tvrdnja da je Markov otac Nikola, vješt oponašatelj tuđih rukopisa, krivotvorio dokumente.23 Ovdje valja uočiti nekoliko povezanih činjenica: u sporu s obitelji Testa više saslušanja punih oštrih tonova održano je 1482. godine, upravo one tijekom koje je Marulić boravio u zatvoru. Nekako u to vrijeme smješta se i tamnovanje Ivana Albertija, također svjedoka u spomenutom sudskom sporu, zainteresiranog za prava svoje sestre, a Marulićeve majke Dobrice. Naime, o Albertijevu utamničenju znamo samo to da je do njega došlo po nalogu Giovannija Bolanija, splitskoga kneza i kapetana od 5. V. 1481. do 14. VI. 1484.24 Ovih nekoliko podudarnosti jedini su trag za mogući kontekst u kojem je Marko Marulić eventualno učinio nešto zbog čega je bio lišen slobode. Doduše, smije se pretpostaviti da i nije po- činio nikakvo zlodjelo, nego da je knez preventivno, tj. da stvar primiri, stavio u izolaciju i Marka i ujaka mu Ivana, a možda i nekoga iz protivničkog tabora. Na takvu mogućnost upućuje odredba Statuta grada Splita, knj. IV, gl. XLVII: O jamčenju da netko neće biti povrijeđen:

Isto tako određeno je i naređeno, ako netko u koga sumnja da će ga možda povrijediti, a ta se sumnja zasniva na manjoj nepravdi koju je jedan drugome nanio, zatraži li onaj tko u toga sumnja, neka se odrede jamci koji će zajamčiti iznosom od 25 libara da (ga taj) neće povrijediti. Ako se pak sumnja zasniva na nekoj tučnjavi među njima (onaj u kojega se sumnja), mora imenovati jamce koji će jamčiti sa 200 libara da ga neće povrijediti. Ako se pak sumnja zasniva na ubojstvu koje se među njima zbilo, naime na ubojstvu oca, sina, ili vlastitog brata, ili nećaka ili bratića, ili strica, ili vlastitog ujaka, mora odrediti jamce koji će jamčiti s tisuću libara da ga neće povrijediti. Pri tome treba dokazati da je sumnja da će doći do povrede osnovana. Ako međutim jedan u drugoga sumnja zbog nekog drugog razloga, mora imenovati jamce koji će jamčiti onim iznosom koji se načelniku odnosno gradskom upravitelju učini pogodnim. A načelnik odnosno upravitelj i službenici splitske komune dužni su, vezani prisegom, učiniti sve što se može kako bi natjerali one koji se u ovom gradu

23 Državni arhiv u Zadru, kutija 16-17, sv. 34, sveščić 6 (Processi Maruli); usp. i C. Fisković, »Prilog životopisu Marka Marulića Pečenića«, n. dj. (22), 69-70. Žestina sukoba te koliko su ta parničenja Marku teško padala i stavljala ga na kušnju donekle se nazire iz samih njegovih riječi napisanih gotovo dvadeset godina kasnije: »O našem Antoniju d’Alberti, vjerujem, da ste već i od drugih čuli sa koliko se skrivenih vjerolomstava koristio protiv nas, poslije smrti našeg brata Petra, a zatim koliko je mržnje izlio, bez krivnje i povo- da, samo zato što mu izgleda da nikakvo dobro ne može činiti sebi, ako drugima ne čini zlo. Ja mu opraštam svaku uvredu zbog ljubavi Božje, iako sam u sebi bio više puta uznemiren, no ipak sam suzbio poticaje gnjeva...« (Pismo Jerolimu Ćipiku III, CM I (1992), 41). 24 Usp. »Rettori della città di Spalato sotto il dominio Veneto (dall’ a. 1420-1797)«, Bullettino di archeologia e storia dalmata / Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, 22 (1899), 112; Grga Novak, Povijest Splita III, Čakavski sabor, Split, 1978, 1366. 108 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

međusobno glože da se pomire i slože. Ako bi nesloga bila tako velika da se strane ne bi mogle privoljeti na slogu, tada neka gradski upravitelj natjera te nesložne ljude na prisilni boravak u određenim mjestima unutar ili izvan grada, prema vlastitoj procjeni dok god se ne pomire. A gradski upravitelj neka kaznama i globama prisili prije spomenute splitske građane da imenuju i osiguraju spomenute jamce ili (odgovarajuću) svotu novca. A ako tko uskrati davanje spomenute svote novca ili jamca, neka se protjera iz grada i splitskog distrikta, a uz to neka se osudi na plaćanje određene (novčane kazne).25

U obzir treba uzeti i odredbu da u slučaju zločina za koji nije nužna osobna, već se dopušta imovinska kazna, ako okrivljeni dade pogodne jamce da će platiti iznos na koji bude osuđen, onda ne smije biti zadržan u zatvoru.26 Ovime se donekle osvjetljava navedeni kancelarijski zapis, a i drugi važan podatak, tj. da vrlo skoro Marka Picenića nalazimo ne samo na slobodi nego i u ulozi sudca. Naime, samo mjesec dana nakon navedene izjave o jamstvu, tj. 2. studenoga 1482, on se pojavljuje uz kneza kao iudex curię pri donošenju jedne odluke u slučaju Ciprijana Svilića.27 Na koncu valja nam posložiti poznate činjenice i formulirati pretpostavke. Kao prvo, Marulićevo se uzništvo (1482) zbilo nešto prije smrti brata mu Šimuna (1484?),28 nakon koje je, prema Božićeviću, oko četrdeset godina živio povučeno (umro je 1524). S obzirom da se u arhivskim zabilješkama više ne pojavljuje kao obnašatelj neke komunalne službe, nego tek kao privatna osoba (svjedok, izvršitelj oporuke, sudionik u diobi dobara), a i to rijetko, zaključujemo da se Božićević još jednom pokazuje vjerodostojnim izvorom i da je oko 1484. godine u Marulićevu životu zaista došlo do određenog zaokreta. Je li u tome bila odlučujuća smrt brata Šimuna ili ga je »pomisao na ljudsku krhkost« počela salijetati još za boravka u tamnici, teško je sa sigurnošću reći. Svakako, i tu se nazire sličnost s već spominjanim Franjom Asiškim. Naime, on

25 Statut grada Splita, n. dj. (19), 645-647. Svakako, jamčevina za Marulića od tisu- ću zlatnih dukata bio je iznimno velik iznos. Da bi se dobila predodžba kolika je to vrijednost, evo nekoliko arhivskih podataka iz tog vremena: miraz splitskih plemkinja kretao se oko 300-400 dukata; Ivan Alberti sestri Dobrici ostavlja 700 dukata od očinske i 100 od majčinske baštine (usp. C. Fisković, Marko Marulić i njegov likovni krug, Baština starih hrvatskih pisaca, Čakavski sabor, Split, 1978, 122-123). Paladije Fusko kao rector scholarum u Trogiru, uz osiguran stan, od komune prima plaću od 100 dukata godišnje; Petar Picinić je 1491. kupio dva vola za 21 malu libru (usp. G. Praga, Spogli dall’Archivio di Spalato (sec. XV), Marc. It. VI, 507 (=12301), fasc. 31, f. 26-35; Marc. It., Cl. VI, N.o 523 (12317), f. 310). Kad se preračuna odnos libre i dukata, izlazi da je 1000 dukata vrijedilo skoro 500 volova. 26 Isto, 607. 27 Državni arhiv u Zadru, Arhiv stare splitske općine, kutija 18, sv. 35, f. 536 (v. Sliku 2). 28 Šimun se u arhivskim zapisima pojavljuje do kraja 1483. Branko Jozić: Marulić – uznik: novi prilog za životopis 109 se kao mladić pun sebe, željan avanture, bogatstva i slave, uključio u ratni sukob između Asiza i Perugie. U strašnom pokolju 1202. Asižani su doživjeli težak poraz, Franjo je bio zarobljen i bačen u tamnicu iz koje ga je, teško oboljela, nakon godinu dana otac uspio otkupiti. To iskustvo ratnih strahota, tamnice i bolesti silno ga je potreslo i navelo na preispitivanje vlastitog života. Po povratku kući postupno se oporavio, ali već je bilo započelo njegovo obraćenje, nakon kojeg imamo posve drukčijeg Franju.29 Na temelju iznesenog čini se opravdanim pretpostaviti da je i za Marulića boravak u tamnici bio dio životne prekretnice, početak procesa u kojem će i bratova smrt pridonijeti da »svoj duh posve uzdigne prema božanskim stvarima«.30 Imajući u vidu taj novi pogled, istančan osjećaj za istinske vrijednosti u perspektivi vječ- nosti, bolje razumijemo njegove samooptužujuće iskaze o vlastitoj grješnosti.

29 T. de Celano, Vita secunda, I, 1, 584; Vita prima, I, 3, 328; I, 2, 323. 30 Uzevši u obzir mučne parnice (boravak u zatvoru mu je promaknuo), i Fisković dolazi do slična zaključka: »Možda je baš ta sredina svojom gramžljivošću za zemaljskim dobrima i bezobzirnošću prema bližnjima utjecala i na razvoj Marka kao pisca, nagnavši ga, da postane moralist, a ne, kao što neki drže, ljubavni podvizi iz mladosti.« C. Fisković, »Prilog životopisu Marka Marulića Pečenića«, n. dj. (22), 71. 110 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

B r a n k o J o z i ć

MARULIĆ THE PRISONER: A NEW CONTRIBUTION TO THE BIOGRAPHY

The curriculum vitae et artis of Croatian humanist Marko Marulić is fairly well known to the cultural and scholarly public both at home and abroad. For this we have to thank the publication of his works and studies of the sources: important information is to be found in the biography written by his friend Frane Božićević, in the literary bequest of Marulić himself and his friends (in which biographical elements can occasionally be gleaned) and in the archival records. Nevertheless, there are still some unresolved issues that require further research, and one of them is a kind of Marulićian duality. One form of this was mentioned by the author of his life, Božićević, who gave the death of his brother Šimun as a certain turning point in Marulić’s life: before, he had been a coxcomb, but afterwards he entirely elevated his spirit in the direction of things divine and »about forty years, closeted with the Muses, did devotedly engage in the reading of sacred volumes and with writing works of his own, and thereto, in the severest of penances, mortified himself with keeping watch, hair shirts, prayers, and very painful scourging«. From the curt information about his being a coxcomb, the figure of a con- ceited Split nobleman can be sensed, the secular Marulić, certainly a different one than is usually perceived. The impression of the self-confident Split native is suggested to an extent by some of his epigrams. On the other hand, he several times expresses his awareness of his sinfulness and its consequences. In a letter to Katarina Obirtića he recalls his youthful strayings, his »night-time fishing… in the darkness of this world«; he writes to Jerolim Ćipiko that he will devote the rest of his life to, among other things, purging his sins, because of which he had been justly afflicted. The remorseful tone at his own sinfulness can also be met in several verses in Croatian; particularly poignant is the confessional statement in which he, as translator of Saint Bonaventure’s Philomela in Croatian (Od slavića – On the nightingale) expressly presents himself as the greatest sinner. There is no doubt that in these self-accusatory statements one should read the topos of humility, but also in them a sincere expression of pious emotionality can be seen. In a previously unnoticed chancellery entry from the archives of the old Split commune we have the information that in 1482 Marulić was for some time incarcerated in the Venetian tower in Split. The document records that on October 3, 1482, in the chancellery of the rector of Split, in the presence of the witnesses Nikola Martinić (de Martinis) and Dujam, cobbler of Split, were Karlo Martinšević and Šimun and his brother Aleksandar, sons of the late Nikola Picenić (also Marulić’s brothers). In the wish to deliver Marko Picenić (i.e., Marulić) from the tower in which he was locked up, they guaranteed that Marko would in no Branko Jozić: Marulić – uznik: novi prilog za životopis 111 way depart from the Split castello without the express permission of the Rector. If he did so depart, they promised that at the rector’s demand, they would pay for him into the ducal exchequer the sum of one thousand ducats in gold, binding themselves with all their present and future wealth. This could not have been a very serious offence, for as early as November 2, 1482, i.e., just a month after this guarantee statement, Marulić appears in the documents alongside the rector as one of the commune’s judges (iudex curię). For want of any more concrete data about when and for what reason Marulić was incarcerated, it would be useful to mention the possible circumstances that led to this. In these years, that is, he and his family were conducting a number of civil cases about property. The virulence of the conflict is conjured up by words from the hearings, full of open hostility and menaces. At the same time about, also imprisoned was Marulić’s maternal uncle, Ivan (Jancius) Alberti, a witness in the case, on behalf of the rights of his sister, Marulić’s mother, Dobrica. If the par- ties to the case could not be forced to agree in any other way, the Statutes of the City of Split provided for remand and monetary guarantees, in order to prevent any bloodshed. It should be seen that Marko’s imprisonment (1482) occurred a little before the death of his brother Šimun (assumed to have died around 1484), after which, according to Božićević, Marulić began to live the life of an ascetic. This means that about 1484 there must have been a volte face in Marulić’s life, a kind of a conversion, brought about, perhaps, not only by Šimun’s death but also by the experience of imprisonment. In the light of these facts, the expressions of devout feeling about his own iniquity can be better understood. Key words: Marko Marulić, biography, topos of humility, sinner, conversion, Statutes of the City of Split, Split jail, Ivan (Jancius) Alberti. 112 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) DIVINE WIND. LITERARY AND HISTORICAL ECHOES IN THE WORK OF ANTONIUS ROSANEUS

P a o l o M a s t a n d r e a

UDK: 821.163.42-13:94(497.5)“15“ Paolo Mastandrea Original scientific paper Università Ca’ Foscari – Venezia [email protected]

Since Greek, Etruscan and Roman times, peoples have believed that supernatural entities were in control of meteorological phenomena. Whether the gods were on one’s side or not was crucial in determining the outcome of battles, invasions and sieges. This paper focuses on a particular episode in the War of Cyprus, the conflict between the Ottoman Empire and the Republic of Venice that started in 1570. On the 15th of August of the following year, during the surrender of Famagusta, which took place a few weeks before the great battle of Lepanto, a fleet commanded by the Pasha and Beylerbey of Algiers, the renegade corsair Uluj Ali, sailed up the Adriatic Sea and attacked the island of Korčula. Unarmed and unprepared for defense, the islanders were in complete despair. But the attackers miraculously retreated shortly after landing, since a sudden storm at sea threatened to damage their anchored fleet. While the chronicler of this battle, archdeacon Antonius Rosaneus, believed God to be responsible for this turn of events, in his description he used the same vocabulary as classical Latin authors. Without citing his source, Rosaneus recalls a famous passage in Claudian, in which the latter commemorated Theodosius’s victory over the usurper Eugenius (394 AD) and described how a similar sudden miraculous wind reversed the outcome of the battle. Key words: Intertextuality, epic and history, gods and storms, divine wind, Korčula island, Antonius Rosaneus (Antun Rozanović)

If in any modern European language one says the word »kamikaze«, the mind runs to the young Japanese aviators’ suicide flights in the closing stages of the Pacific Campaign (1944-45). In the past few years, a new meaning has been associated with this term: »kamikaze mission« is now widely understood as a 114 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) sudden terroristic attack, in which the people assaulting are aware that they will inevitably face death. But kami, which means »god, providence« and kaze »wind,« was originally a Japanese word to indicate a typhoon, a storm that wrecked the fleets of the Chinese emperor who tried to invade Japan first in 1274 and then in 1281. After this historical-meteorological event, Japanese people began to believe that the gods above loved them, and hated their enemies. The ancient world offers numerous examples of alleged supernatural interven- tions that influenced human events: Homer, the Bible, the Etruscan divination that interpreted thunder and lightning, and the miracle of rain during the Marcomannic Wars immortalised in the Antonine Column in Rome (about which Tertullian gave the first example of conscious »Christianization« of a meteorological phenomenon in Latin literature).1 This essay will start by dealing with an historical event well-known to Late Latinists. At the battle of the Frigidus (September 6-7, 394) fought on the River Wipbach, the Emperor Theodosius came from the East and defeated the Western rival Eugenius and his Frankish general, the magister militum Arbogastes, aided by a local Alpine wind called the bora. Once arrived at the river Frigidus, Theo- dosius clashed with the armies of the usurper. The Western Romans had placed on the hills at their backs some precious statues of pagan divinities. But, when they started shooting their projectiles, a northeastern wind blew so strongly that it threw those same weapons back at them. Edward Gibbon famously described the fight in these words2:

In the heat of the battle, a violent tempest, such as is often felt among the Alps, suddenly arose from the East. The army of Theodosius was sheltered by their position from the impetuosity of the wind, which blew a cloud of dust in the faces of the enemy, disordered their ranks, wrested their weapons from their hands, and diverted or repelled their ineffectual javelins. This accidental advantage was skilfully improved; the violence of the storm was magnified by the superstitious terror of the Gauls; and they yielded without shame to the invisible power of heaven, who seemed to militate on the side of the pious emperor.

1 In the year 172 or 173, during the campaign of Marcus Aurelius against the Marcomanni and Quadi on the Danubian limes, the legion called XII Fulminata (the ‘Thundering Legion’) was surrounded by the Barbarians and almost forced into surrender because it had no water. However, when disaster seemed inevitable, a heavy shower relieved the Romans. Immediately, there were several traditions about the cause of the miracle. According to Cassius Dio (72, 88-9), an Egyptian magician had been able to work the miracle. On the other hand, his contemporary Tertullian (apol. 5, 6; Scap. 4, 7) claimed that the prayer of Christian soldiers had caused the miracle. 2 E. Gibbon, The History of Decline and Fall of the Roman Empire, III, London 1781, pp. 63-64. See also P. Cosgrove, Impartial Stranger: History and Intertextuality in Gibbon’s Decline and Fall of the Roman Empire, Newark-London 1999, 225. P. Mastandrea: Divine Wind. Literary and Historical Echoes in the Work of A. Rosaneus 115

To celebrate the victory, in 396 the poet Claudian sang these famous verses within his inaugural panegyric for Honorius’s third consulate (carm. 7, 93-101):

Te propter gelidis Aquilo de monte procellis obruit aduersas acies reuolutaque tela uertit in auctores et turbine reppulit hastas. 95 O nimium dilecte deo, cui fundit ab antris Aeolus armatas hiemes, cui militat aether et coniurati ueniunt ad classica uenti. Alpinae rubuere niues, et Frigidus amnis mutatis fumauit aquis turbaque cadentum 100 staret, ni rapidus iuuisset flumina sanguis.

The pagan eulogist credited the god Aeolus with having sent this wind favour- able to Theodosius and unfavourable to Eugenius. Less than twenty years later, St. Augustine described the same episode in prose and cited Claudian’s hexameters, but he omitted two hemistichs by a self-conscious »saut du meme au meme«3 and thus suppressed the profane deity of Aeolus (civ. 5, 26):

Milites nobis qui aderant rettulerunt extorta sibi esse de manibus quaecumque iaculabantur, cum a Theodosii partibus in aduersarios uehemens uentus iret et non solum quaecumque in eos iaciebantur concitatissime raperet, uerum etiam ipsorum tela in eorum corpora retorqueret. Vnde et poeta Claudianus, quamuis a Christi nomine alienus, in eius tamen laudibus dixit: O nimium dilecte Deo, cui militat aether, et coniurati ueniunt ad classica uenti!

Augustine’s disciple Paulus Orosius also omitted the same half-lines and, additionally, censored Claudian’s name (hist. 7, 35):

Vnum aliquod ab initio urbis conditae bellum proferant tam pia necessitate susceptum, tam diuina felicitate confectum, tam clementi benignitate sopitum, ubi nec pugna grauem caedem nec uictoria cruentam exegerit ultionem, et fortasse concedam, ut non haec fidei Christiani ducis concessa uideantur; quamuis ego hoc testimonio non laborem, quando unus ex ipsis, poeta quidem eximius sed paganus peruicacissimus, huiusmodi uersibus et Deo et homini testimonium tulit, quibus ait:

3 For a more detailed philological analysis of the texts and further bibliography see my papers »‘Scriptor si peccat …’ Microvarianti testuali e macrostoria degli eventi«, in Il calamo della memoria. Riuso di testi e mestiere letterario nella tarda antichità, V, Trieste 2013, 127-54 ; »Petrarca ‘umanista’, fra Claudiano e Agostino (fra Etica e Filologia)«, Quaderni Veneti n. s. 2 (2013), 129-46 . 116 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

O nimium dilecte Deo! tibi militat aether, et coniurati ueniunt ad classica uenti.

Also thanks to the extracts of the Christian authors, for several centuries Claudian’s passage deeply influenced European literatures. Cyprianus Gallus, a paraphrast of the Heptateuchus contemporary to Augustine and Orosius, quoted the verses from Claudian’s original, unabridged text.4 Cyprianus was describing the Red Sea crossing, in which Moses, leading the people of Israel in exitu de Aegypto, takes the place of the victorius Roman emperor (exod. 474-476):

O nimium felix, celsis cui misit ab astris munimenta deus, candens cui militat aether 475 et coniuratae ueniunt ad proelia noctes! Hinc procerem mandata dei depromere uirgam protenta iussere manu Rubrumque superne despectare fretum. Quod postquam rite peractum est, Auster uentus adest, totis qui flatibus usus 480 per tacitam noctem feruentes ebibit undas siccauitque fretum, medius ut trames apertus panderet illaesum patefacto in aequore cursum, cum bibulas refugus nudasset pontus harenas.

Four centuries later (ca. 850), the monk Milon de St Amand adapted the ancient model in his Vita Amandi metrica, in which the hero is addressed as follows (4, 241-45):

O nimium dilecte deo, cui militat aether, cuius in auxilio caelestis machina frendens bella parat, lumen retrahit letumque minatur! Pro lituis tonitrus, pro telis igneus imber, pro parmis quassans inmurmurat arduus axis. 245

For almost a thousand years, up to the Romantic age, western European artists and poets of the likes of Francesco Petrarca and Giovanni Pontano loved to echo Claudian’s words. In particular, this »excerpt« was reused very often between the 16th and 17th centuries. During the Wars of Religion, Claudian’s verses were reinterpreted by those Catholics and Protestants who shared a strong classical education. In 1575, four years after the battle of Lepanto, Torquato Tasso wrote a great epic poem to glorify the triumph of the true faith over its enemies. In the following passage, the Saracens, while besieged in the Holy City, try to set fire to a wooden war machine. But the wind changes direction and their attempt fails,

4 The half-verse cui misit ab astris undoubtedly comes from cui fundit ab antris. P. Mastandrea: Divine Wind. Literary and Historical Echoes in the Work of A. Rosaneus 117 hence the eulogy for Godfrey, the leader of the crusaders (Gerusalemme Liberata 18, 85-86):

In tale stato eran costor ridutti, e già de l’acque rimanea lor poco, quando ecco un vento, ch’improviso spira, contra gli autori suoi l’incendio gira.

Vien contro al foco il turbo; e indietro vòlto il foco ove i pagan le tele alzaro, quella molle materia in sé raccolto l’ha immantinente, e n’arde ogni riparo. Oh glorioso capitano! oh molto dal gran Dio custodito, al gran Dio caro! A te guerreggia il Cielo; ed ubidienti vengon, chiamati a suon di trombe, i venti.

In a previous canto, the auspicious motto tibi militat aether, often used to address the highest authorities in coins, medals, commemorative images, also refers to the maiden warrior Clorinda (Gerusalemme Liberata 7, 117):

Ella gridava a i suoi: – Per noi combatte, compagni, il Cielo, e la giustizia aita; da l’ira sua le faccie nostre intatte sono, e non è la destra indi impedita, e ne la fronte solo irato ei batte de la nemica gente impaurita, e la scote de l’arme, e de la luce la priva: andianne pur, ché ‘l fato è duce.

Tasso’s work was first printed, without the author’s permission, in 1579. It was then inaccurately republished up to 1584 in various Italian cities (Genoa, Venice, Parma, Naples, Ferrara and Mantua). The poem had immediate success and popularity in every part of Europe; additionally, it was translated into English by Richard Carew (1555-1620) and Edward Fairfax (1560-1635). In the contemporary Elizabethan masterpiece The Spanish Tragedy (ca. 1587), Thomas Kyd included a dramatic dialogue between the King of Spain and his brother, the Duke of Castile. At the end of the exchange, Kyd re-elaborates Claudian’s verses to write a surprisingly fresh and original Latin expression:

[King] Then bless’d be heaven and guider of the heavens, from whose fair influence such justice flows. [Cast.] O multum dilecte Deo, tibi militat aether, et coniuratae curuato poplite gentes succumbunt: recti soror est uictoria iuris. 118 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

In The Speeches at Prince Henry’s Barriers (1610) Ben Jonson also alludes to the winds coming in aid of the queen in the famous battle against the Armada Invencible. What helped Elizabeth to destroy England’s enemies was indeed an extraordinary meteorological event5:

I could report more actions yet of weight out of this orbe, as here of eightie eight, against the proud Armada, stil’d by Spaine The Invincible, that cover’d all the mayne, as if whole Ilands had broke loose, and swame; or halfe of Norway with her firre-trees came, to joyne the continents, it was so great, yet by the auspice of Eliza beat: that dear-beloved of Heaven, whom to preserve the winds were call’d to fight, and storms to serve.

What now follows shifts from accounts of high literature and macro-history to a neglected episode of the three-century long wars between the Republic of Venice and the Turkish Empire, which took place on the island of Korčula (Curzola) in the weeks prior to the battle of Lepanto. In late summer 1571, the Ottoman admiral Uluç Alì Paşa6 brought a huge fleet into the Adriatic Sea to pillage the Dalmatian cities and test the Venetians’ reactions. A detailed description of the events around Korčula was sent by Antun Rozanović (Antonius Rosaneus, the archdeacon and canon of the fortified town) to the Senate of Venice. The manuscript text ofVauza - lis sive Occhialinus Algerii Prorex, Corcyram Melaenam terra marique oppugnat nec expugnat, was digitised and made freely available by CroALa.7 In the early dawn of August 15, on the feast of the Assumption of the Virgin, bellmen climbed to their position at the top of bell-towers. From above, they noticed something coming from the East and shouted, in Rozanović’s words: »Bad news, the enemy’s fleet is approaching our island and getting more and more close. Behind the nearest island we can count 50 galleys with raised sails and speedily

5 We read these verses in the book by John Nichols, The Progresses, Processions, and Magnificent Festivities, of King James the First ..., II, London 1828, 278. 6 A Calabrian renegade named Gian Dionigi Galeni: see Gino Benzoni in Dizionario Biografico degli Italiani, vol. 51, Roma 1998, 409-415 7 On the website . The complete title of Rozanović’s work is: Vauzalis, sive Occhialinus, Algerii Prorex, Corcyram Melaenam, terra, marique oppugnat nec expugnat. Relatio historica Antonii Rosanei, Patricii ex illustrioribus, et antiquioribus familiis eiusdem Urbis, Archidiaconi, et Iuris utriusque Doctoris, qui praesens omnibus interfuit. 1571. Every single sheet of the Zadar manuscript is reproduced in facsimile at . An English translation is also available at . P. Mastandrea: Divine Wind. Literary and Historical Echoes in the Work of A. Rosaneus 119 rowing. They are already here, outside our city. The rest of the ships can be seen right behind them«.

Illucescente aurora decimo octauo Calendas septembris prope festum assumptionis beatissimae Dei genitricis Virginis Mariae ministri conscenderant campanariam speculam omnium aedificiorum altissimam, arreptisque manu rophalis idest campanarum ferreis malleis siue clauis ferro aes personabant in quendam non ingratum concentum festiuis diebus illic de more frequentatum. Vix ter quaterque manum pulsando duxerant, cum statim prospicientes in orientem exclamant: ‘Vaeh, uaeh nobis, ecce tota classis hostilis adest, ecce pansis carbasis, atque citatis remis quinquaginta uela citra scopulos iam iam super urbem feruntur reliquum classis paulo ulterius conspicitur’.

The screaming spreads throughout the city. The inhabitants of the island are divided between those who want to leave the town gates open to the enemy and hide in the woods, and those who want to resist and fight. We stop the account at this moment of the conflict. The people from Korčula are on the verge of yielding to the enemy, invoking the Virgin Mary for help. Their prayers were heard.

Ecce repente (euidens miraculum) exoritur borealis aura, ita uehemens, qualis uix hiemali, rigidiori tempore, bacchari solet, classemque hostilem sub Vrbis moenia ui cepit impellere. Veriti hostes, ne, uel in rupes littoris impingentes Triremes infringerentur, uel a nostris quassarentur Tormentis, remigio, ultimo nixu suscepto, *** ab oppido procul fieri curauerunt; et magno conatu remorum, uix Aurae impetum, et Maris undas parte transuersa recipientes, se in Occidentem, post monasterium Sancti Nicolai in sinum recepere, nostris prius ictibus, maris postea et Aurae impetu concussis nauibus. O subsidium opportunum! Liceat hic mihi dicere quod non tam bene ad suam rem dicit Poeta, quam modo ad nostram ego dicere possum de nostra hac Vrbe ‘Felix cui militat Aether, et coniurati ueniunt ad Classica Veneti’.8

The text of this passage was taken from the manuscript held in the State Archive of Dubrovnik (Andrijić family fonds).9 In the excerpt, the philologist

8 The reading Veneti has been grossly corrected to Venti, probably by the scribe of the manuscript himself (see Picture 1). 9 I am quoting from Nives Pantar: Antun Rozanović, Obrana Korčule od Turaka 1571: rukopisi Državnog arhiva u Zadru i Državnog arhiva u Dubrovniku, Diploma Thesis (Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Classical Philology, mentor Neven Jo- vanović), 2012, 36 . Pantar has based her edition on another manuscript, kept in the the State Archive Zadar (ms. 37), which omits this passage altogether, but she has given different readings from the Dubrovnik manuscript in the apparatus criticus. Other manuscript witnesses exist; see Neven Jovanović, »Croatian anti-Turkish writings during the Renaissance«, in: D. Thomas, J. A. Chesworth (edd.), Christian-Muslim Relations. A Bibliographical History, 7, Central 120 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) will immediately note some errors, which, nonetheless, do not prevent us from recollecting the famous passage by Claudian in the similar description of the alleged prodigious phenomenon of midsummer 1571.10 Besides, the report made by Rosaneus a few chapters earlier had offered the reader another surprise. In describing the islanders’ escape from the Turkish irruption, the narrator uses words that raise the tragic pathos to the highest pitch.

… miserabile erat spectaculum; ita ut in ipso actu senior quidam collacrimans diceret ‘Haec facies Troiae cum caperetur erat’.

It is hard to say whether it is true that an old islander recited by heart a pentameter from an elegy by Ovid who, before leaving for exile, parallels the lamentations in his house to those echoing in the falling Troy (tristia 1, 3, 26):

Quocumque aspiceres, luctus gemitusque sonabant, formaque non taciti funeris intus erat. Femina uirque meo, pueri quoque funere maerent, inque domo lacrimas angulus omnis habet. Si licet exemplis in paruis grandibus uti, haec facies Troiae, cum caperetur, erat.

But it is certainly true that this new identification, fruit of an easy Quellen- forschung, was made possible by the online archives and their search engines. Powerful winds, indeed, who coniurati veniunt … It would be nice if this »common oath« were to lead several national and international research groups to a joint project. This shared European linguistic heritage was often instrumental in linking together Germans and Slavs, Magyars and Italians, British and French and Span- ish, helping them to overcome the artificial ethnic and political boundaries that caused wars, pain and poverty. As a historical expression of our ancient origins, literary Latin during the past centuries strongly contributed to Europe’s cultural unity, political wisdom and material happiness. Therefore, we should join our efforts in the present time, and believe that our work is not only for today, but also for tomorrow and throughout the future.

and Eastern Europe, Asia, Africa and South America (1500-1600), Leiden-Boston, 2015, 491-515 (at 508). 10 The learned Rozanović also seems to allude to Claudian in a couplet of his In Turcas oratio: Undique bella tument, noster tibi militat ensis, / Et cruce securus miles in arma ruit (vv. 73-74; Pantar, 41); cf. cui militat aether in Claudian’s third Panegyric of Honorius, v. 97. P. Mastandrea: Divine Wind. Literary and Historical Echoes in the Work of A. Rosaneus 121

P a o l o M a s t a n d r e a

BOŽANSKI VJETAR. KNJIŽEVNI I HISTORIOGRAFSKI ODJECI U DJELU ANTUNA ROZANOVIĆA

Još od vremena Grka, Etruščana i Rimljana ljudi su vjerovali da nadnaravna bića upravljaju meteorološkim pojavama. Za ishod bitaka, vojnih pohoda, opsada, itd. bilo je ključno jesu li jednoj strani u sukobu božanstva naklonjena ili nisu. Ovaj se rad bavi posebnom epizodom iz Ciparskoga rata, sukoba između Otomanskog Carstva i Mletačke Republike koji je započeo 1570. Dana 15. kolovoza sljedeće godine, u vrijeme kad se Famagusta predala, tj. nekoliko tjedana prije Lepantske bitke, brodovlje kojim je zapovijedao paša i alžirski beglerbeg, odmetnuti pirat Uluz-Alija (Eulg-Ali, Occhialinus), uplovila je u Jadransko more i napala otok Korčulu. Slabo naoružane i za obranu nepripremljene otočane obuzeo je očaj. No napadači su se, ubrzo nakon što su se iskrcali, na čudesan način morali povući jer se iznenadna digla oluja i zaprijetila da će im uništiti usidrenu flotu. Ljetopisac koji izvještava o toj bitci, arhiđakon Antun Rozanović, smatra da iza tog obrata stoji Bog, no u svojem opisu služi se vokabularom koji nalazimo kod klasičnih latinskih pisaca. Iako Rozanović ne navodi svoje izvore, njegov tekst na tom mjestu priziva u pamćenje glasoviti ulomak iz Klaudijana u kojem pjesnik slavi Teodozijevu pobjedu nad uzurpatorom Eugenijem (394. po. Kr.), opisujući kako se ishod te bitke na sličan način čudesno preokrenuo zahvaljujući iznenadnoj pojavi vjetra. Ključne riječi: intertekstualnost, ep i povijest, bogovi i oluje, božanski vjetar, otok Korčula, Antun Rozanović 122 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra RiarijA

N e v e n J o v a n o v i ć

UDK: 821.163.42-5.09 Nikola Modruški Neven Jovanović 821.124(497.5)-5 Filozofski fakultet Izvorni znanstveni rad Sveučilišta u Zagrebu Z a g r e b [email protected]

Među prvima koji su javno odali počast životu i smrti Pietra Riarija (1445-1474), franjevca i kardinala Sv. Siksta te utjecajnog nećaka pape Siksta IV, našao se modruški biskup Nikola (1427-1480), rodom Kotoranin. Nikolin nadgrobni govor, prva poznata tiskom objavljena knjiga hrvatskog autora, doživio je u razdoblju 1474-1484. sedam izdanja, a poznato je i sedam rukopisnih prijepisa. Ovaj rad prikazuje povijest tiskanja Nikoline knjige, donosi podatke o tiskarima i o povijesnom kontekstu ponovnih izdanja. Potom se daje pregled tematske strukture govora. Naposljetku, upozorava se da se djelo može kontekstualizirati ne samo unutar žanra nadgrobnih pohvalnica ili orationes in funere cardinalis i ne samo kao apologija politike Pietra Riarija i Siksta IV. već i kao rani primjer prikaza idealnog kardinala kao »kneza Crkve«. Ključne riječi: Nikola Modruški (1427-1480), Pietro Riario (1445-1474), Siksto IV. (papa 1471-1484), kardinal, papinska kurija, Rim, XV. stoljeće, renesansni humanizam, govorništvo, laudatio funebris, tiskarstvo, vrline, didaktička književnost

Povod djelu kojim se bavi ovaj rad dao je događaj ovako opisan u Dnevniku grada Rima (Diarium urbis Romae) Stefana Infessure (oko 1435 - oko 1500):

Del 1474 a di 5 di iennaro morse lo cardinale di Santo Sixto, et fo attossicato, et così fecemo fine alle feste nostre, della morte dello quale ogni homo ne pianse. lo corpo suo sta in Santo Apostolo.1

1 Oreste Tommasini (prir.), Diario della città di Roma di Stefano Infessura scriba- senato, Forzani e c., Roma, 1890, 78. 124 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Bilješka, organizirana pomalo po načelu toka svijesti,2 odlično svjedoči o kontroverznosti pokojnika, dvadesetdevetogodišnjeg Pietra Riarija (1445-1474), franjevca i kardinala Sv. Siksta, nećaka pape Siksta IV. (Francesca della Rovere; papa 1471-1484). Riario je bio prelat izniman po dobi, bogatstvu, moći; tu izni- mnost dojmljivo prikazuje kardinal Jacopo Ammannati Piccolomini (1422-1479) u pismu Francescu Gonzagi (1444-1483), »kardinalu od Mantove«, i samome tek godinu dana starijem od Pietra Riarija i njemu po mnogočemu sličnom:

Vidisti hunc quinto a Xysti pontificatu mense, cum ex Minorum esset ordine, iuvenis, adhuc nulla illustri re antea cognitus, gravi pontificis contentione creatum cardinalem esse, ex illa die potuisse, quod voluit. Quantum autem nec credi facile est, nec auditum nostra est aut patrum maiorumque memoria, euntem illum in curiam atque inde redeuntem, scis quanta omnis ordinis ac dignitatis multitudo comitaretur. Multitudini iam antecedenti ac sequenti viae satis iam non erant. Manentem quoque domi plures multo adiisse negotii causa quam ipsum prope pontificem. Praesulibus et legatis omnifariamque hominibus quaque diei hora inundabat aedes latissimas. Etiam memor es convivii illius inauditi, quo Gallorum oratores anno ante accepit. Solemnius aliquid vetustas tota, nec gentilitas quidem audivit umquam. (...) Apparatuum magnitudo et varietas, ministrorum ordines, epularum exercitus, rerum pretia appositis speculatoribus singulari studio adnotata sunt litteris, descripta versibus, nec per Urbem modo vulgata passim, sed per Italiam quoque et trans Alpes missa. (...) Etiam ante oculos est quanta accessio magnificis latis amplis alioquin aedibus parabatur quotidie structoribus res ageretur, quotidie centum milibus, ut apparet, expleri inceptum iuvenile non poterat, tanta erat laxitas, altitudo circumductusque operis. Creatum inde per Umbriam totam legatum vidimus praesidatus sex sibi subiectos. Inde, cum voti nescio cuius solvendi causa, Asisium, Patavium statuisset contendere, ad Italos etiam ceteros legationem accepisse, sumpsisse potestatem, qualem legatis nullis datam meminimus. Divertentem ex itinere ad Florentinos, Bononienses, ducem Ferrariae, ducem Mediolani, marchionem Mantuae et Venetos tulisse opinione inauditos honores, quantos excogitare diligens alliciendi iuvenis ambitio potuit. Postremo et admirati pernimium sumus congeriem sacerdotiorum ad haec explenda crescentem quotidie, nec ulli sorti aut nationi parcentem. Nam praeter illustria coenobia magna et multa ubique gentium comparata, praeter inferiora mediocris imaeque dignitatis non spreta, etiam eae supremae sedes in unum ipsum etiam adgestae, patriarchalis Constantinopolitana, metropolis

2 »Feste nostre« Infessura je detaljno opisao nešto ranije, u zapisu uz svibanj 1473. (Tommasini, isto, s. 77); usp. Paola Farenga, »’Monumenta memoriae’ – Pietro Riario fra mito e storia«, u Massimo Miglio, Francesca Niutta, Diego Quaglioni, Concetta Ranieri (ur.), Un pontificato ed una città – Sisto IV (1471-1484), Associazione Roma nel Rinascimento, Città del Vaticano, 1986, 179-216, posebno 192-195. Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 125

Hispalensis, metropolis Fiorentina et Mirnatensis, Gallicana. Congerendae haud dubie plures, nisi vitae cupiditati una Dei dispensatione esset modus impositus.3

Quid ergo ex tanta gloria reliquum nunc illo collapso inspicimus? Quid ex tanto rerum fastigio conspicuum extat?, retorički se pita Ammannati na kraju ovoga opsežnog portreta. U razdoblju nakon smrti kardinala Sv. Siksta na pitanja su pokušavali javno odgovoriti različiti autori. Nepovoljnih je ocjena, potvrđuje kasniji kroničar Rimske kurije, bilo mnogo:

Qui sub illud tempus scripserunt, in Petrum hunc cardinalem calamos acuerunt, nonnulli vanissimum adulescentem nominarunt, quasi per fas nefasque sublato e medio Sixto patruo ad summum pontificatum aspiraret. (...) Alii voluptatibus confectum et luxu tabidum in aetatis flore emarcuisse scribunt, tantamque sibi assumpsisse vivendi licentiam ut nihil genio, nihil gulae, aut sensibus denegarit, nihil corpori suo non indulserit, nihil pauperis monachi aut vitae religiosae retinuerit. Mira referunt de illius pompa, magnificentia, apparatu, aulaeis, curribus, equis, aulicis et familia, quae profanum potius principem aut potentissimum regem quam ecclesiasticum praelatum aut virum religiosum deceant.4

Za povijest je hrvatske književnosti, međutim, važno da se među prvima koji su javno odali počast životu i smrti kardinala Sv. Siksta našao modruški biskup Nikola (1427-1480), rodom Kotoranin. Nikola, koji u vrijeme smrti Pietra Riarija u Papinskoj Državi boravi već deset godina (u Italiju je prešao nakon pada Bosne 1464), možda je bio jedan od Riarijevih dvorjana;5 u svakom slučaju, on je za Riarija sastavio nadgrobni govor koji je objavljen tiskom. Još jedan govor za istu prigodu napisao je Niccolò Perotti, humanist, nadbiskup sipontski, bivši tajnik kardinala Bessariona i osoba koja nije pripadala Riarijevoj familiji.6 Ali Perottijev je govor, za razliku od Nikolina, ostao u rukopisu.

3 Ammannati, pismo Francescu Gonzagi, kardinalu mantovanskom, 1474, nakon 5. siječnja; Iacopo Ammannati Piccolomini, Lettere (1444-1479), a cura di Paolo Cherubini, sv. III, Ministero per i beni culturali e ambientali / Ufficio centrale per i beni archivistici, Roma, 1997, pismo 708, 1786-1795. 4 Alfonso Chacon (O.P.), Vitae et res gestae Pontificum romanorum et S.R.E. Car- dinalium: ab initio nascentis Ecclesiae usque ad Clementem IX P.O.M. / Alphonsi Ciaconii ... [et] aliorum operâ descriptae ... ; ab Augustino Oldoino ... recognitae ... ; Tomus tertius. Cura et sumptib. Philippi et Ant. De Rubeis, Romae 1677, 45. 5 Tezu je iznio Giovanni Mercati, oslanjajući se na formulaciju iz Nikolina govora za Pietra Riarija: »Cuius iactura cum universis lugenda sit, tum mihi praecipue atque his in- felicissimis conservis meis...« Giovanni Mercati, »Notizie varie sopra Niccolò Modrussi- ense« [1924-1925], u Opere minori, IV, Città del Vaticano: Biblioteca Apostolica Vaticana, 1937, s. 229, bilj. 2. 6 Farenga, n. dj. (2), 209-211, smatra da je Perottijev govor, za razliku od Nikolina, zaista i održan pred Riarijevim odrom. 126 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija, izvorno Oratio in funere reverendissimi domini d. Petri cardinalis Sancti Sixti (nakon 18. siječnja 1474) ujedno je, igrom sudbine, i prva poznata tiskom objavljena knjiga hrvatskog autora. Sa sedam tiskanih izdanja u razdoblju 1474-1484, i s još sedam rukopisnih prijepisa, djelo je i iznimno popularan primjer renesansne nadgrobne retorike. Pa ipak, osim kao kuriozitet i bibliografski podatak, Nikolin govor nije vrednovan u nacionalnoj povijesti književnosti. Nije ušao u kanonsku antologiju Gortana i Vratovića Hrvatski latinisti, ne postoje moderno tiskano izdanje7 ni prijevod na hrvatski, kao ni hrvatske interpretacije tog djela. Namjera nam je ovdje donijeti nekoliko poticaja za promjenu takva stanja. Prikazat ćemo najprije povijest tiskanja Nikoline knjige u XV. stoljeću. Potom ćemo dati pregled strukture govora. Naposljetku, pokazat ćemo da se djelo može kontekstualizirati ne samo unutar žanra nadgrobnih pohvalnica (ili, još uže, kao oratio in funere cardinalis) i ne samo kao apologija politike Pietra Riarija i Siksta IV. već i kao rani primjer prikaza idealnoga kardinala kao »kneza Crkve«.

Povijest tiskanja

Uz sedam rukopisnih prijepisa danas je poznato i sedam tiskanih izdanja Nikolina govora za Pietra Riarija. Zbog teme djela smatramo da je terminus post quem non objavljivanja, čak i tamo gdje nije naznačen datum tiskanja, smrt pape Siksta IV, 12. kolovoza 1484. Evo tiskanih izdanja prema datumima (potvrđenima u kolofonu ili pretpostavljenima), s mjestima i tiskarima Nikolina govora, pri čemu uglate zagrade označavaju pretpostavljenu godinu objavljivanja, a oznaka iza GW zapis u bazi podataka Gesamtkatalog der Wiegendrucke:8

[1474]: Rim, In domo Antonii et Raphaelis de Vulterris (tiskara djelovala 1472-1474, GW M26710) [1474]: Rim, In domo Antonii et Raphaelis de Vulterris (GW M26711)9

7 Digitalno izdanje Nikolina govora dostupno je od 2005. putem interneta u računalnoj zbirci Neven Jovanović i dr. (ur.), Croatiae auctores Latini (CroALa), Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, croala.ffzg.unizg.hr. 8 Gesamtkatalog der Wiegendrucke, Staatsbibliothek zu Berlin, www.gesamtkatalog- derwiegendrucke.de, Berlin. 9 Mladen Bošnjak ustanovio je 1976, uspoređujući prijelom kolofona i posljednjeg lista primjerka koji se čuva u Trevisu s onim opisanim u katalogu British Library, da postoje dva različita izdanja: »Primjerak iz Trevisa također je proizašao iz oficine Antonii et Raphaelis Vulterris i ono je stvarno drugo izdanje, jer je očito, da tako skladan prelom djela mogao je nastati tek nakon već otisnutog izdanja, a koje je poslužilo kao predložak«. Mladen Bošnjak, »Dvije značajne hrvatske knjižice«, Hrvatska revija: Jubilarni zbornik 1951–1975, Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona, 1976, 590-598, i Mladen Bošnjak, Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 127

[1474]: Rim, Johannes Gensberg (djelovao 1473-1474, GW M26707) [1476]: Rostock, Fratres Domus Horti Viridis ad S. Michaelem (tiskara djelovala 1476-1531, GW M26712) 1482, 30. kolovoza: Padova, Matthaeus Cerdonis (djelovao 1482-1487; GW M26706) [1482]: Rim, Stephanus Plannck (djelovao 1479-1501; GW M26709) [1482]: Rim, Bartholomaeus Guldinbeck (djelovao 1475-88; GW M26708)

Kako bismo bolje razumjeli dinamiku tiskanja govora, prikupili smo i osnovne podatke o tiskarima i njihovu djelovanju.

Domus de Vulterris oznaka je rimske palače u čijem je prizemlju djelovala tiskara; palača, pored bazilike Svetog Eustahija, bila je sjedište braće Antonija i Raffaelea iz obitelji Maffei, potekle iz Volterre. Bila je to jedna među »dinastijama dvorjana« koji su djelovali u Rimu zadržavajući i veze s rodnim krajem. Braća Maffei radila su na papinskom dvoru kao pisari; bili su poznati i kao sakupljači rukopisa i kao izdavači. Između 1472. i 1474. njihova je tiskarska officina objavila dvadesetak izdanja, prvenstveno pravnih spisa, ali i drugih povezanih s kurijom. Antonio Maffei, međutim, slavan je – ili ozloglašen – i po sudjelovanju u takozvanoj uroti Pazzijevih.10 Blizak obitelji Riario, Antonio je, nakon proglašenja šesnaestogodišnjega Raffaelea Riarija Sansonija kardinalom (12. prosinca 1477), kao papin poslanik upućen u Pisu, da bi ondje predao kardinalski šešir Raffaeleu. U Pisi se Antonio Maffei povezao s urotnicima protiv Lorenza Medicija, te je zajedno s još trojicom izveo 26. travnja 1478. atentat na Giuliana i Lorenza de’ Medici. Maffei je bio zadužen za Lorenza, ali nije ga uspio ubiti. Ubrzo potom Maffei je uhvaćen i kažnjen (bio je kastriran, odsječeni su mu nos i uši). Biografi navode još i da Maffei, usprkos tome što je bio klerik s tonzurom i habitom, nije bio svećenik; oženio se 1471. i rodilo mu se troje djece.11 Johann Gensberg djelovao je u Rimu u razdoblju 1473-1475, objavivši, prema Gesamtkatalog der Wiegendrucke, četrdeset pet naslova, među kojima nalazimo humaniste (Leonardo Bruni, Agostino Dati, Pier Candido Decembrio, Pio II, Poggio), kratka djela klasika (Falaridova pisma, Senekina Proverbia i De remediis fortuitorum, Sekst Ruf, Sekst Aurelije Viktor), pravnike (Bartolus de Saxoferrato, Baldus de Ubaldis), vjerske pisce i

»Zwei unbekannte Inkunabelausgaben«, Beiträge zur Inkunabelkunde 3: 8 (1983), 91-93. Bošnjakova je identifikacija prihvaćena uGesamtkatalog der Wiegendrucke. 10 Na vezu tiskara i urotnika upozorila je Farenga, n. dj. (2), 214, bilj. 95. 11 Podaci prema Elisabetta Scarton, »Maffei, Antonio«, Dizionario biografico degli Italiani 67 (2006). Internet. Pristupljeno 21. prosinca 2017. 128 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

kurijalne dokumente. Gensberg je također objavio komentar Marcijala iz pera Domizija Calderinija, koji je bio potvrđeni član dvora Pietra Riarija.12 Fratres domus Viridis Horti: vjerska zajednica Braće zajedničkog života drugu po redu svoju tiskaru (prva je radila 1474-1484. u Marienthalu, u Porajnju) imala je u Rostocku, u samostanu poznatom kao Michaelisbrüder ili Fratres domus Viridis Horti.13 Tiskara, čija je prva knjiga objavljena 1476, djelovala je više od pola stoljeća, ali je objavljivala malo, prosječno oko jedan naslov godišnje, i očito nije radila u kontinuitetu. Prema povijesti tiskanja, mogu se razlikovati dvije faze: jedna 1476-1481, a druga od oko 1500. pa dok tiskara nije zatvorena u vrijeme reformacije, oko 1537. Prva je faza bila ambiciozna, s jasnim programom ad fontes: braća su jedina u Njemačkoj XV. st. objavila Laktancijeva sabrana djela (9. travnja 1476, folio, 205 listova); među njihovim su naslovima i Augustinove Propovijedi, Anselmo Canterburyski, Bonaventura, vrlo popularni Sermones discipuli Johannesa Herolta (umro 1468), Sermones super Cantica canticorum Bernarda od Clairvauxa, Donatova Ars minor, Ovidijevi Fasti i Metamorfoze (potonje je djelo možda bilo školski tekst za Sveučilište u Rostocku, osnovano 1419). Iz humanističke perspektive zanimljivo je njihovo zbirno izdanje Poggiove Epistola de morte Hieronymi Pragensis i De duobus amantibus Guiscardi et Sigismundae Leonarda Brunija (oko 1480, kvarto). Radili su i za crkvene potrebe, objavljujući misale i indulgencije. Gesamtkatalog der Wiegendrucke bilježi 28 naslova ovih tiskara do 1500. Matteo Cerdonis rođen je u Windischgrätzu (današnji Slovenj Gradec) u Donjoj Štajerskoj. Tiskao je u Padovi, objavivši tijekom pet godina 1482- 1487. više od četrdeset djela; nema podataka o njegovu radu drugdje. Radio je prvenstveno opsegom male knjige: medicinske i pravne rasprave namijenjene padovanskom sveučilištu te prigodne pjesme i govore, teološko- filozofske traktate, djela popularne medicine, astronomije, matematike.14 Podaci iz kolofona njegovih izdanja svjedoče da je tiskara bila prilično zaposlena: Pitagorin Ludus (devet listova u četvrtini) objavio je 21. kolovoza 1482, 29. kolovoza iste godine dovršio je Expositio super Thomae de Aquino libellum de ente et essentia Armanda de Bellevue (54 listova male četvrtine), a dan kasnije (30. kolovoza) Nikolin govor na osam listova

12 Farenga, n. dj. (2), 209, i Giovanni Mercati, Per la cronologia della vita e degli scritti di Niccolo Perotti arcivescovo di Siponto: ricerche, Biblioteca apostolica Vaticana, Roma, 1925. 13 Podaci prema Falk Eisermann, »A Golden Age? Monastic Printing Houses in the Fifteenth Century«, Benito Rial Costas (ur.), Print Culture and Peripheries in Early Modern Europe, Brill, Leiden – Boston, 2012, 35-67. 14 Marco Palma, »Cerdonis, Matteo«, Dizionario biografico degli Italiani 23 (1979). Internet. Pristupljeno 21. prosinca 2017. Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 129

četvrtine.15 Inače, Cerdonis je narednih godina objavio djela još dvojice autora povezanih s Hrvatskom: Šimuna Hvaranina (Simone da Lesina), Esposizione dell’orazione domenicale, 1483, i Franje Pescenija Nigera (Francesco Negri), Carmina pro epithalamio Sigismundi archiducis (bez oznake godine; vjenčanje Siegmunda Austrijskog s Katarinom od Saske bilo je 1484). Stephan Plannck porijeklom je iz bavarskog Passaua. Rođen 1456. ili 1457, umro je 17. veljače 1501. u Rimu, gdje se tiskarstvom bavio od oko 1479, kada je preuzeo tiskaru Ulricha Hana, smještenu u tadašnjoj glavnoj rimskoj trgovačkoj ulici, Via Mercatoria (današnja Via dei Pellegrini). Plannck je tiskao preko četiri stotine izdanja (480 u katalogu GW), ponajviše u četvrtini ili još manja, prvenstveno orijentirajući se na potrebe hodočasnika (brojna izdanja djela Mirabilia Urbis Romae) i Rimske kurije. Objavljivao je govore, propovijedi, zbirke pravnih obrazaca, kurijalnih pravilnika, službenih i papinskih odluka, popularna djela, često vjerskoga karaktera ili povezana s aktualnim događajima (npr. latinski prijevod pisma Kristofora Kolumba kralju Španjolske o otkrićima iz 1493), astrološke kompilacije. Po ocjeni Alessandra Ledde, Plannck se nikad nije »opterećivao izdavanjem klasika«, a tek je rijetko objavljivao djela suvremenih humanista.16 Bartholomaeus Guldinbeck ili Guldenbeck u kolofonima dodaje da je iz Sultza (mjesto za koje jednom spominje i da je u dijecezi Konstanza, vjerojatno Sulz am Neckar). Djelovao je 1475-1488, objavljujući brojna izdanja (157 u katalogu GW), uglavnom malena opsega: govore, pisma, bule, propovijedi, ali i teološka djela i klasike (Seneka, Terencije, Vergilije) i humaniste (Poggio, Pio II). Od 1476. tiskao je samo goticom. Posljednja knjiga s njegovim kolofonom njemački je prijevod Mirabilia Romae iz 1487.

Iz gornjeg je pregleda vidljivo da je većini tiskara (osobito onih aktivnih u Italiji) zajednička orijentacija na mala, ponajviše prigodna izdanja; Nikolin se govor ovamo savršeno uklapa. Znatan dio angažiranih poduzeća bio je kratka trajanja; tiskare de Vulterris, Gensbergova i Cerdonisova djelovale su pet godina ili manje. Napokon, Antonio, jedan od braće Maffei, potvrđeno je povezan s moćnom obitelji Riario, baš kao i Nikola Modruški – možda se upravo in domo de Vulterris pojavilo prvo izdanje govora za Riarija. Kronologija izdanja Nikolina govora pokazuje dvije faze: prva je neposredno povezana s Riarijevom smrću, dok smo drugu skloni smjestiti u 1482, kada se pojavljuje jedino datirano izdanje, ono padovansko Cerdonisovo. Bez obzira na

15 Eric White, »Master & Pupil: A Rare Textbook Used at the University of Padua in 1486«, American Printing History Association Blog. 20. prosinca 2013. Internet. Pristuplje- no 21. prosinca 2017. 16 Alessandro Ledda, »Plannck, Stephan«, Dizionario biografico degli Italiani 84 (2015). Internet. Pristupljeno 21. prosinca 2017. 130 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) to koliko se izdanja pojavilo u toj drugoj fazi, vrijedi primijetiti da je tada Nikola Modruški već pokojan (umro je prije 29. svibnja 1480). Za Siksta IV. godina 1482. vrijeme je intenzivne političke i kulturne djelatnosti. Nakon oslobađanja Otranta od Turaka (rujan 1481), zahvaljujući kombi- nacijama svoga gonfalonierea Girolama Riarija, koji je istoga rujna s Venecijom ugovorio savez protiv kralja Ferdinanda I. Napuljskog i Ferrare, papa se u travnju 1482. našao usred velikoga talijanskog rata. Napuljske su snage napale Papinsku Državu, stigavši do samih zidina Rima, da bi Roberto Malatesta, na čelu papinske i mletačke vojske, pobijedio Alfonsa, Ferdinandova sina, u bici kod Campomorta (21. kolovoza 1482). Odmah nakon pobjede zaoštrili su se Sikstovi odnosi s Ve- necijom, te je u prosincu papa sklopio mir s Napuljem, Firencom i Milanom. Rat ovog saveza protiv Venecije počet će u svibnju 1483. U isto vrijeme traje Sikstov sukob s dominikancem Andrijom Jamometi- ćem (oko 1420 – Basel, 12. studenoga 1484), nadbiskupom Krajine.17 Možda poznanik Francesca della Rovere još sa Sveučilišta u Padovi, kasnije diplomat u službi Fridrika III, aktivan i tijekom urote Pazzijevih, Jamometić upravo 1482. u Baselu, uz podršku Lorenza de’Medicija, francuskoga kralja Ludovika XI. te Ferdinanda Napuljskog, pokušava organizirati koncil za obnovu Crkve i obranu od Osmanlija. Saziv koncila Jamometić je proglasio 25. ožujka 1482. u bazelskoj katedrali, predstavljajući se pritom kao kardinal Sv. Siksta – prisvojivši, dakle, upravo naslov koji je nosio Pietro Riario – a u proglasu napadajući iznimno oštro i papu i Girolama Riarija.18 Od rujna 1482. papa će vršiti pritisak na Basel da mu izruče Jamometića.19

17 Dok je u starijoj literaturi bilo nejasnoća i poteškoća oko identifiidentifikacije kacije ove nadbi-nadbi- skupije, koja ne pripada antičkim ni srednjovjekovnim crkvenim jedinicama (u vatikanskim se izvorima pouzdano javlja tek od 1452) i nema sufragana, danas je jasno da je Crayna, kao što je još 1916. sugerirao Milan Šufflay, sjevernoalbansko-crnogorsko pogranično po- dručje zapadno od Skadarskog jezera i doline Crmnice; Jürgen Petersohn, Kaiserlicher Gesandter und Kurienbischof: Andreas Jamometić am Hof Papst Sixtus’ IV. (1478-1481): Aufschlüsse aus neuen Quellen, Hahnsche Buchhandlung, Hannover, 2004, 15-16. 18 Item tu, Sixte, cum fratre Petro cardinali ordinis minorum et Thiresia meretrice et concubina dissipasti thesaurum congregatum per summum et verum pontificem Paulum piae memoriae in conviviis et aliis vanitatibus. Item tu, Sixte, cum puero Ieronimo, filio tuo, dissipasti bona et pecunias videlicet reverendissimorum dominorum cardinalium, qui obierunt, videlicet Thyanensis, Niceni, Reatini, Aquilegiae, Januae, Arelatensis, de Ursinis, Spoletani, Papiensis, Cochrensis, Tyrasonensis, Castellani Bononiensis, Avinioniensis et fratris Petri et multorum praelatorum et aliorum curialium, et omnes pecunias, quas recepisti pro venditio- ne ecclesiarum et dignitatum cardinalatus. Item tu, Sixte, cum Ieronimo puero tuo scelesti- ssimo dissipasti substantiam ecclesiae totam et non desistis dissipare. Jamometićeva Proc- lamatio concilii Basiliensis, 11. travnja 1482, prema Joseph Schlecht, Andrea Zamometić und der Basler Konzilsversuch vom Jahre 1482, F. Schöningh, Paderborn, 1903, 37*-38*. 19 Pitanju zašto Jamometić prisvaja upravo naslov kardinala Sv. Siksta posvetio je poseban ekskurs Petersohn, n. dj. (17), 130-138, zaključujući da se, iako to nije moguće dokumentarno potvrditi, Jamometić najvjerojatnije oslanjao na papino obećanje, dano po- Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 131

Što se tiče ostalih, crkvenih i kulturnih, papinih poteza koji se mogu dovesti u (neizravnu) vezu s ponovnim izdavanjem Nikolina govora, spomenimo da je Siksto IV. 14. travnja 1482. proglasio svetim franjevca Bonaventuru (Giovanni da Fidanza, 1221-1274; i Siksto i Pietro Riario bili su franjevci), te da je unutarnje uređenje obnovljene Sikstinske kapele, ukrašene djelima Perugina, Botticellija, Ghirlandaija, Rossellija, dovršeno u travnju ili svibnju iste godine; kapelu, simbol kulturnog, vjerskog i ideološkog programa papinske prevlasti (implicitno prikazanog, kako ćemo vidjeti, i u Nikolinu govoru), a namijenjenu primanjima predstavnika drugih država i okupljanju kardinalskoga kolegija radi izbora novoga pape, Siksto će posvetiti 15. kolovoza 1483.

Struktura govora

Pomnije istraživanje Nikolina govora za Riarija otkriva u tekstu neočekivano jasnu tematsku strukturu. Neočekivano jasnu, s obzirom na to da je govor – osobito za današnjeg čitaoca – na prvi pogled nepregledan. Tiskan je i prepisivan in con- tinuo, tek s orijentacijskim pomagalima za granice rečenica i sa znakovima alineja unutar redaka (novi odlomci tek na nekoliko mjesta počinju u novim recima). Donosim svoju interpretaciju tematske organizacije Nikolina govora, nazna- čujući početke i krajeve pojedinih cjelina citatima početaka, odnosno završetaka rečenica. Moguće su, dakako, i ponešto drugačije interpretacije, osobito u deta- ljima.

1. Uvod (exordium, prooimion): Cum in omni funebri celebratione... quam ingratitudinis notam subire uerebor. 2. Pripovjedni dio (narratio) – Riarijev život, vrline, smrt: Dicturus igitur de laudibus reuerendissimi domini... ad dominum suum confestim euolauit. 2.1. Domovina i rod: eas laudes, quas uel a parentibus uel a patria... omnibus futuris seculis non desinent celebrari. 2.2. Vrline: Quae quidem tametsi satis grandis eius gloria sit... quae quales in eo fuerint, breuiter explicare conabor. 2.3. Dječaštvo: Qua igitur pietate primum erga deum... aut dicere illi quare sic fecisti. 2.3.1. Dječaštvo – stupanje u franjevački red i pobožnost (pietas): Qua igitur pietate primum erga deum... seruatisque pro more religionis rite caerimoniis uestem Christi induit. lovicom 1479, i Fridrikovu podršku; značajno je i da je naslov kardinala Sv. Siksta ostao nedodijeljen sve do 1485. 132 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

2.3.2. Dječaštvo – školovanje i mudrost (prudentia): Qua assumpta ita omnia tyrocinii rudimenta libens promptusque... ita me- moriter recitabat ut ea illum heri aut nudiustercius memoriae mandasse existimares. 2.3.3. Dječaštvo: dolazak u Rim i proročka moć (divinitas): Perfec- tis igitur quam celerrime omnium bonarum artium studiis... aut dicere illi quare sic fecisti. 2.4. Kardinalska čast - dužnosti kardinala: Petrus igitur per hunc modum in principatu constitutus... in uiros praestantes ac bene meritos officiosum esse. 2.4.1. Dužnosti - darežljivost (munificentia): Turpe enim et indeco- rum merito ducebat... culpam magis dolens quam damnum. 2.4.2. Dužnosti - ustrajnost (perseverantia): A suscepto semel ne- gotio nullo metu... magnanimitatis eius testimonia. 2.4.3. Dužnosti - milostivost (clementia): Sed illud mea sententia uincit uniuersa... ut inimicis suis benefacere gauderet. 2.4.4. Dužnosti - iskrenost (sinceritas): Nihil in se fictum, nihil subdolum... sed integritate uiros superare. 2.4.5. Dužnosti - kardinalski dvor (familia) i darežljivost (munificentia et liberalitas): Sane munificentiae liberalitatisque eius... bonorum morum gratia diuersari licet. 2.4.6. Dužnosti - primanje darova: Accipiebat praeterea munera, non auaritiae... multa insuper dona tulerunt. 2.4.7. Dužnosti - optužbe za simoniju: Vidi illum quodam uesperi non sine graui stomacho... in uiros praestantes ac bene meritos officiosum esse. 2.5. Ekskurs - protiv zavidnika: Vbi nunc sunt rubiginosa illa maliuolo- rum pectora... tota die concinnabant dolos. 2.6. Povratak na glavnu temu (hipostrofa): Sed haec illi uiderunt... magna ex parte potuit esse manifesta. 2.7. Mudrost (prudentia) na dužnosti: Quamobrem tantum eam partem attingam... ut socium crederes, non dominum. 2.7.1. Mudrost u politici (diplomatska misiji u Italiji, prihvaćanje »uresa«, planiranje mira u Italiji): Ostendit id nouissima haec ipsius legatio... ni eum nobis haec dira atque crudelis mors tam repente praeripuisset. 2.7.2. Zauzetost za opće dobro (omnium salus): Vincebat ingenio humana consilia... ut socium crederes, non dominum. 2.8. Umjerenost (moderatio): Tanta uero animi moderatione erat... urbem illam magis ecclesiae quam fratris gratia uoluit uendicare. Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 133

2.8.1. Umjerenost - povrat Imole (kao dar bratu Girolamu): In co- gnatos ac necessarios nequaquam prodigus... urbem illam magis ecclesiae quam fratris gratia uoluit uendicare. 2.9. Pravičnost (iustitia): Porro iustitiam ipsius ex illo spectare licet... pro sua benignitate dissoluat. 2.9.1. Pravičnost pri povratu Imole: Porro iustitiam ipsius ex illo spectare licet... neque Imolam nisi eo uolente redimere uoluit. 2.9.2. Pravičnost u ophođenju s dužnosnicima: Magistratus hor- tabatur ius suum absque ullo respectu... non nisi iustum honestumque fieri permaxime uelle. 2.9.3. Pravičnost u izdavanju isprava: Hinc et rescripta non nisi sanctissima... apud notarios exstare iusserat. 2.9.4. Pravičnost u sastavljanju oporuke: Huius praeclarissimae uirtutis nec moriens... pro sua benignitate dissoluat. 2.10. Izostavljanje (praetermissio): Cogor hoc loco potissimas eius praetermittere... felicem meritorum ipsius copiam pauca dicendo uitiare. 2.11. Pobožnost (pietas): Illud unum dicam, cunctis, qui eius consuetudinem nouerunt... omnium scientiarum libris egregie refertam. 2.11.1. Pobožnost prema papi: Illud unum dicam, cunctis, qui eius consuetudinem nouerunt... nunc mortui desiderio adeo mo- ueatur. 2.11.2. Pobožnost pri obnavljanju i opremanju crkava i samostana: Finem dicendi faciam si prius illud summum eius pietatis munus... omnium scientiarum libris egregie refertam. 2.12. Smrt: Sed dei uoluntate nobis tam repente ademptus est... ad dominum suum confestim euolauit. 2.12.1. Neustrašivost i strpljivost u bolesti: Cuius miserationis di- lectionisque certa indicia... dolores mira patientia pertulit. 2.12.2. Ispovijest i pokajanje: Delicta, quae uel aetatis uel fortunae... diuinam uoluntatem accinctus praestolabatur. 2.12.3. Govor pred smrt: Iamque uicinus morti... uel meo exemplo discite. 2.12.4. Smrtni čas: His atque aliis huiusmodi plerisque summa cum religione... ad dominum suum confestim euolauit. 3. Završni dio – pohvala i utjeha: O felix atque iterum felix... sit nomen domini benedictum. Amen.

Iz gornjeg pregleda vidljivo je da Nikolin govor u osnovi slijedi antičku tradiciju laudatio funebris: sastoji se od uvoda (exordium), životopisa i zaključka 134 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

(peroratio).20 Budući da je Riario umro mlad, građa za životopis bila je relativno ograničena, te je autor govora odustao od razrađenije podjele,21 nadomještajući shematičnost kreativnim isprepletanjem teme Riarijevih vrlina s pripovijedanjem njegova života i smrti. Vrline kao glavnu temu Nikola eksplicitno najavljuje (2.2):

habeo tamen et alias immortales ac propemodum diuinas animi ipsius laudes (ut fortunae corporisque quaelibet ingentia bona tanquam aliena relinquam): pietatem, magnitudinem animi, munificentiam, prudentiam, modestiam, atque iustitiam; quae quales in eo fuerint, breuiter explicare conabor.

Inzistiranje na vrlinama otvara Nikolinu govoru mogućnost da nadiđe kon- kretnu prigodu. Bez obzira kakav bio stvarni Pietro Riario, u smrti on postaje ideal kardinala. Mislim da je upravo ovaj aspekt Nikolina djela bio jak argument za popularnost i ponovno tiskanje – pritom ne zanemarujući, ni u kom slučaju, »dnevnopolitičku« dimenziju apologije kontroverznog nećaka kontroverznog pape.22 Baš je apologija, vidjet ćemo u nastavku, glavni kamen spoticanja za današnje moralizatorske interpretatore.

Govor za Riarija kao speculum cardinalis

Znanstvenici koji su se u posljednjih šesnaestak desetljeća osvrtali na Nikolin govor za Pietra Riarija djelo su vrednovali uglavnom negativno, iz dva glavna razloga. Najprije, ocjena je odraz negativna mišljenja o samome Riariju, kojega npr. Ferdinand Gregorovius vidi kao esenciju renesansnoga papinskog nepotizma:

Der Nepot [Pietro Riario] wuchs zur Riesengröße auf und beherrschte bald den Papst. Über Nacht aus einem armen Mönch zum Krösus geworden, stürzte sich Riario in die sinnloseste Schwelgerei. Das Leben dieses Parasiten am Papstthron, der in der kurzen Wonnezeit von zwei Jahren seine Reichtümer

20 O antičkoj i srednjovjekovnoj tradiciji te renesansnoj praksi usp. John M. McManamon, »The Ideal Renaissance Pope: Funeral Oratory from the Papal Court«, Ar- chivum Historiae Pontificiae, 14 (1976), 9-70. 21 Menandar Retor (III. st. po. Kr), recimo, preporučuje spominjanje ovih tema: rod, rođenje, mladost, zanimanje, djela u ratu i miru, usporedbe. 22 Slično sugerira i Farenga, govoreći o planovima koje je Riarijeva familia imala za odavanje trajnije počasti preminulom kardinalu, n. dj. (2), 212-213: »... l’uso di una terminologia così puntuale: ‘laudes’, ‘monumenta memoriae’, suggerisce che il contributo richiestogli fosse piuttosto pertinente al genere storiografico. Il Ferrofino si era rivolto a Giovanni Antonio Campano non perché poeta, ma in quanto biografo di Braccio ed apologista di Pio II. Alle finalità proposte dal Ferrofino sembra piuttosto rispondere Oratiol’ in funere da Niccolò Modrussiense, efficacemente affidata, non a caso, alla stampa, il mezzo che assicurava al messagio il massimo della diffusione.« Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 135

und sich selbst verschwelgte, ist das grellste Bild von Nepotenglück überhaupt. So schamlos ward nie zuvor aller Sittlichkeit Hohn gesprochen als durch diesen Kardinal, welcher das Kleid des heiligen Franziskus trug. (...) In diesem Wüstling hatte sich die ganz materielle Renaissance der altrömischen Schlemmerei dargestellt. Riario, ein Monstrum des Nepotenglücks, ist in dieser Richtung die Charakterfigur.23

Hvalitelj »nepotističkog monstruma« bit će, sukladno tome, esencija lice- mjerja. Ponor Nikoline neiskrenosti dodatno ističe odlomak iz njegova pisma Francescu Maturanziju (iz Rima, 13. lipnja 1473) koji je uočio Mercati. Ondje Nikola svemoćnim »Kaligulom« renesansnoga Rima naziva – prema Mercatiju – upravo Pietra Riarija:

Mearum rerum talis conditio est qualis esse proborum potest ubi probitati nullus est locus. Avaritia ac luxus omnia possidet: pudendis libidinique dicantur cuncta. C. Calligula imperium obtinet. Pudor urbe eiectus et ultra Sauromatas fugatus. Religio versa in luxum: virtuti proemium nullum. In unius manu posita sunt omnia.24

Književno djelo licemjernog autora mora, u svijetu u kojem se etika, estetika i politika neupitno i potpuno podudaraju, i umjetnički i politički biti dostojno prezira. Tako barem odlučuje Remo L. Guidi, koji je o Nikolinu govoru pisao u najnovije vrijeme (1999), opetovano se na nj pozivajući u opsežnom osvrtu na polemike o uzvišenosti čovjeka u renesansi:25

E quando l’anno appresso il Riario morì, Niccolò Modrussiense (ahimè con quanta naturalezza il buon vescovo sapeva adattarsi alle circostanze!) ne rievocò la vita e l’opera, a consolazione del pontefice e del sacro collegio. L’Oratio in funere [...] Petri cardinalis s. Sixti offriva l’immagine del pontefice

23 Ferdinand Gregorovius, Geschichte der Stadt Rom im Mittelalter: vom 5. bis zum 16. Jahrhundert, Cotta, Stuttgart, 1870, sv. 7, dio 13, gl. 3, 238. 24 Mercati, n. dj. (5), 222. U svom doktoratu Luka Špoljarić tumači Nikolinu ogor- čenost kao reakciju na neuspjeh njegovih ambicija; potaknut svojim političkim uspjesima, Nikola je aspirirao na kardinalsku čast, pokušavajući postati prvi cardinalis Illyricus, ali pri izborima u svibnju 1472. papa Nikolu, koji nije imao moćnih pokrovitelja, nije uzeo u obzir; Luka Špoljarić, Nicholas of Modruš, ‘The Glory of Illyria’: Humanist Patriotism and Self-Fashioning in Renaissance Rome (doktorska disertacija), Central European University, Budapest, 2013, 188-189. 25 Remo L. Guidi, Il dibattito sull’uomo nel ‘400 : indagini e dibattiti, Tiellemedia, Roma, 1999, 343 i 541. Usp. još i ovu Guidijevu izjavu, n. dj., 384-385: »Un raffronto tra l’Oratio in funere [...] Petri cardinalis s. Sixti di Niccolò Modrussiense (...) e quella Ad re- verendissimum Marcum Cornarium Padue habita, detta dal Barozzi nell’imporre all’amico il galero cardinalizio, dimostra in modo graffiante le pietose bugie del primo, ma anche la libertà e l’energica naturalezza del secondo.« 136 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

poco nobilmente tenero con un nipote, che i contemporanei sapevano corotto e vizioso, ma l’oratore (vorrei credere facendosi violenza) giustificò il lusso del Riario, non addebitandogli a vergogna l’aver mantenuto una folla innumere di familiari (...) (...) l’insostenibile Oratio in funere [...] Petri cardinalis s. Sixti con la quale il vescovo Niccolò Modrussiense tentò, con non poca inettitudine e molto servilismo, di onestare le imprese di Pietro Riario (...). A quelli che ascoltavano il non impeccabile latino del vescovo di Modrussa, doveva essere ben noto, invece, il cardinale Giovanni Mellini (...) Il documento è ricco, purtroppo, di tentativi inopportuni e poco gradevoli per elogiare lo scomparso, ricordando il sostegno che avrebbe offerto al pontefice (...); meno plausibile risulta, poi, il proposito di giustificarne il lusso sfrenato (...); il servilismo, da ultimo, raggiunge il culmine quando il Modrussiense si scaglia contro i detrattori dell’estinto (...), dimenticò (?) di essere stato proprio lui uno di quelli.

Dijametralno je suprotan (ali jednako moralistički) pokušaj da se odbace sve optužbe protiv Riarija, i da se kardinal-nećak prikaže kao potpuno pozitivan papin pomoćnik – ukratko, da se Nikolin govor prihvati kao neupitno vjerodostojan povijesni izvor. To je u monografiji o Riariju učinio Isidoro L. Gatti (2003; on Nikolu zove »il vescovo Machinense«):26

bisogna invece dare piena fede a quanto il vescovo Machinense scrisse nella sua Oratio in funere: il Riario »si destava molto presto ed ogni giorno era solito precedere di molte ore l’aurora perché occupato a prendere su di sé le gravi preoccupazioni del governo dello Stato, e ciò fino a quando il sole era già alto«. (...) Il vescovo Machinense disse queste informazioni in pubblico e le fece stampare. Andarono certamente in mano agli ambasciatori e ad altri Capi di Stato. Una risata generale ed una smentita non sarebbero mancare, almeno da parte dei nemici politici, se il Machinense avesse raccontato il falso. L’episodio è racontato dal Machinense nell’Oratio in funere, ed è veritiero perché il vescovo Machinense invoca la testimonianza di »parecchi prelati e molti altri uomini insigni degli altri ordini« che erano presenti ai funerali del Riario.

Gatti, međutim, nije uspio nametnuti svoje mišljenje – ostao je u manjini, ne uvjerivši ni recenzenta (koji ocjenjuje da knjiga »zbog moralističkih naočala i

26 Isidoro L. Gatti, Pietro Riario da Savona francescano cardinale vescovo di Treviso (1445-1474). Profilo storico, Centro Studi Antoniani, Padova, 2003, 175, 136 (bilj. 500). Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 137 metodički diletantskog vrednovanja izvora ne daje znanstveno valjane rezultate«27) ni autora ovog rada. Interpretativne aporije kako »crnog«, tako i »bijelog« pristupa potvrđene su okolnošću da i Guidi i Gatti svoje stavove pokušavaju dokazati istim argumentom, pozivanjem na publiku kojoj je govor namijenjen: dok Guidijevi »slušatelji ne posve besprijekornog latinskoga modruškog biskupa« zasigurno dobro poznaju kardinala Mellinija, moralnu opreku raskalašenog Riarija (dakle, morali su biti potpuno svjesni koliko je Nikolin portret preminuloga daleko od istine), Gattijevi čitaoci Nikoline knjige, diplomati, vladari, i Riarijevi neprijatelji, »zasigurno bi ismijali i opovrgli« Nikoline tvrdnje, da su bile neistinite. Interpretativno plodnijim pristupom i Riarijevoj biografiji i njezinu književ- nom prikazu čini se onaj srednji, nijansiraniji. Njegovi su predstavnici Egmont E. Lee (1978) i Paola Farenga (1986).28 Oni procjenjuju da je Riario bio komplek- sna ličnost, vrlo vjerojatno osobno sklon raskoši i rasipanju novaca – ali raskoš i rasipnost, i spektakularnost i podržavanje enkomijastičke »publicistike« (koja je tu spektakularnost trebala protumačiti i legitimirati), imali su i političku funkciju, doprinoseći reprezentaciji Siksta IV. pred stranim vladarima i poslanicima, pa i pred samim žiteljima Vječnoga grada. Po svemu što znamo, Pietro Riario odi- grao je važnu ulogu još pri izboru Francesca della Rovere za papu, a na početku Sikstova pontifikata upravo je Pietro osmišljavao i vodio papinu vanjsku politiku (kako pokazuje Farengina detaljna rekonstrukcija prema arhivskim izvorima). Sjajni dvor kardinala Sv. Siksta bio je »ogranak papina diplomatskog stroja«; na to ukazuje i red veličine Pietrovih troškova (imao je godišnje prihode od 50.000 dukata, za života potrošio 300.000, ostavio 60.000 duga), nezamislivih kao izraz isključivo osobne naklonosti, ma koliko velika ona bila:

Maintaining a court with as much ostentation as possible was useful not only in foreign relations, where splendor and opulence often served as a gage of power, but also in domestic affairs – in the vitally important business of entertaining the people of Rome and keeping her aristocratic families in their place. Riario’s court was successful on both counts.29

I u Sikstovu nepotizmu Lee nalazi politički rezon: Francesco della Rovere papom je postao relativno brzo, samo četiri godine nakon postizanja visoke crkvene službe, te još nije uspio izgraditi pouzdanu mrežu utjecaja ni u kardi- nalskom kolegiju ni u široj crkvenoj hijerarhiji; za upravljanje Crkvom trebali su mu pouzdani suradnici, koje je, u skladu s duhom vremena, tražio prvenstveno u užem i širem obiteljskom krugu. Nepotizam je ionako tradicionalna komponenta

27 Daniela Rando, prikaz Gattijeve knjige u Deutsches Archiv für Erforschung des Mittelalters, 62 (2006), 1, 407-408. 28 Egmont Lee, Sixtus IV and Men of Letters, Edizioni di storia e letteratura, Roma, 1978; Farenga, n. dj. (2). 29 Lee, n. dj., 33-35. 138 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) papinske politike; Sikstova inovacija bila je više u širenju nepotističkih veza i na svjetovni aspekt papinske vladavine, na upravljanje Crkvenom Državom u Italiji (tu će inovaciju, dva desetljeća kasnije, slijediti Aleksandar VI, papa Borgia); dužnost političkog savjetnika i vojnog zapovjednika papa je povjerio drugome od nećaka – upravo Pietrovu bratu Girolamu Riariju. Drugi je problem Nikolina govora u tome što, na prvi pogled, nema očekivana obilježja humanističkoga teksta, ali ni obilježja religioznoga djela. Na to je još 1897. upozorio Vilmos Fraknói, jedini istraživač koji je razmišljao i o književnoj dimenziji Nikolina govora; za Fraknóija, govor ima duhovnu dimenziju tek na završetku, a nedostaje mu humanističko oponašanje antičkih uzora, citiranje an- tičkih autora i egzempla; u govoru nema ni »topline, ljepote iskaza, uzvišenosti misli«:

Ez a mű szorosan egyházi beszédnek nem tekinthető, mert a zárszavak kivételével, vallásos momentumokat nem tartalmaz. A humanista irodalom termékeihez szintén nem sorolható, mert a klasszikus mintákat utánozni meg nem kisérli, azokból idézeteket, példákat nem kölcsönöz. A valódi ékesszólás melegét és szépségét, a gondolatok emelkedettségét sem találjuk benne.30

Ne mogu se složiti s Fraknóijevim tumačenjem. McManamon, koji je usporedio 17 govora nad odrom pape ili pri izboru novog poglavara Crkve u razdoblju od 1455. (smrt Nikole V.) do 1534. (smrt Klementa VII.), ustanovio je da postoje dva glavna retorička tipa ovakvih govora: jedan odabirom tema i motiva slijedi antičku laudatio funebris, drugi je oblikovan kao tematska propovijed po pravilima ars praedicandi, i zasniva se na odabranom citatu Svetog pisma.31 Prikaz tematske strukture otkriva da Nikolin govor nipošto nije tematska propovijed. Oblikovan je trodijelno i slijedi kronologiju Riarijeva života, čime odgovara modelu laudatio funebris. Fraknói je tek donekle u pravu kad tvrdi da Nikola ne citira antičke autore i egzempla. Zaista, u govoru ne nalazimo nijedno ime osobe ili mjesta iz poganske antike, a i od imena kršćanske antike i srednjovjekovlja spominju se, ne računa- jući Krista, samo Nabukodonosor i Tobija, te (u imenima crkava i samostana) sv. Ambrozije, sv. Grgur i sv. Majol iz Clunyja – svi tek po jednom. Sam Nikola kao citate najavljuje tek navode Svetog pisma.32 Potanje istraživanje, međutim, otkriva daljnje paralele s Biblijom, kod kojih autor nije naznačio da se radi o citatima, kao i u autorski tekst potpuno uklopljene misli i izraze antičkih autora, i poganskih i kršćanskih. Našli smo paralele s Ciceronovim Raspravama u Tu-

30 Vilmos Fraknói, »Miklos Modrusi püspök elete, munkai könyvtara. Ket melle- klettel«, Magyar könyvszemle, 5 (1897), 1-23 (12). 31 McManamon, n. dj. (20). 32 Pripremajući kritičko izdanje, identificirali smo sljedeća mjesta iz Biblije: 1 Kor 1,27; Dn 3,31-33; Ps 52,5 (51, 7); Ps 52,2 (51,4); Ps 26,8 (25,8); Fil 1,23-24; Iv 19, 30; Job 1,21. Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 139 skulu, O prijateljstvu i O krajnostima dobra i zla, s Platonovom Gozbom, Fili- povom povijesti u Justinovim izvacima, sa Svetonijem, Solinom, Aristotelovom Nikomahovom etikom, Plinijevim Panegirikom, Aurelijem Viktorom, Senekinim pismima i Prirodoslovnim istraživanjima, s Plotinom, Propercijem, Horacijem, Terencijevom Andrijom. Od kršćanskih pisaca, nailazimo na Minucija Feliksa, Augustinova pisma, sv. Bernarda iz Clairvauxa, Inocenta III, opata Gverika iz Ignyja. Ali Nikola se učenošću i načitanošću ne razmeće i ne opterećuje čitaoce. Možda je upravo ta skromnost, za devetnaestostoljetnu klasicističku povijest književnosti neočekivana, bila razlogom uspjeha govora među suvremenicima (koji nisu svi bili humanisti, i nisu svi nužno cijenili vatromet antičkih imena u pohvali pokojnoga prelata). Uz diskretnu učenost i elegantan preplet prikaza života i vrlina pokojnika Nikolino je djelo, smatramo, renesansnoj publici nudilo još jedan privlačan aspekt. Riarijev portret pokazuje što čini dobra kardinala. Ova je tema aktualna u vrijeme u kojem se redefiniraju uloge crkvenih dužnosnika. Kako je papa Siksto širio područje djelovanja, zauzimajući, u okviru dugotrajnijeg trenda jačanja papine prevlasti, osim položaja vjerskog vođe još i ulogu svjetovnoga talijanskog vladara, te postavši »prvim pravim renesansnim papom-kraljem«, tako se mijenjao i polo- žaj njegovih kardinala, »crkvenih kneževa«. Kardinalski zbor – koji je u ranijim razdobljima pokazivao ambiciju da bude neovisan o papi – u renesansi nezaustav- ljivo gubi političku i sudsku moć. U začetku je svojevrstan proces birokratizacije, koji će dovesti do točnog određivanja prava i dužnosti kardinala kao dužnosnika Crkvene Države. S druge strane, gubitak stvarne moći kardinala kompenzira se porastom vanjskog sjaja: njihove »obitelji«, sa po stotinjak dvorjana, postaju ekvivalent plemićkima, a takvi kardinalski dvorovi, baš kao i papinski dvor i službe pri Rimskoj kuriji, povezuju Svetu Stolicu s elitom Apeninskog poluotoka, nudeći ulaz i odskočnu dasku za crkvene karijere. To je osobito važno za pojedince koji, zbog aristokratizacije gradskih patricijata, siromašenja plemstva, oligarhijskoga zatvaranja tijela upravljanja u gradovima, traže nove putove uspjeha.33 Otvaranje kardinala i njihovih dvorova svijetu inspirira i didaktičku književ- nost. Formuliraju se detaljne upute kakav kardinal treba biti i što mu je činiti. Ono što će Baldassare Castiglione nešto kasnije učiniti za savršenog dvoranina (Knjiga dvoranina, 1528), ili Benedikt Kotruljević nešto ranije za idealnog trgovca (Knjiga o umijeću trgovine, 1458), to će 1510. za kardinala učiniti posmrtno objavljeno djelo De cardinalatu (O kardinalskoj časti) humanista Paola Cortesija (Rim, 1465 - San Gimignano, 1510), učenika Pomponija Leta i službenika Rimske kurije.

33 Usp. Gianvittorio Signorotto i Maria Antonietta Visceglia (ur.), Court and Po- litics in Papal Rome, 1492–1700. Cambridge University Press, Cambridge, 2002. Za analize djelovanja kardinala kao društvene i političke skupine v. još Carol M. Richardson, Reclaiming Rome: Cardinals in the Fifteenth Century, Brill, Boston - Leiden, 2009, i Stella Fletcher, »Cardinals and the War of Ferrara«, Royal Studies Journal, 4 (2017): 2, 64-77. 140 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Cortesijevo djelo ima tri knjige (Liber... ethicus et contemplativus, oecono- micus, politicus).34 Prva prikazuje vrline i znanja koje kardinal treba imati, druga, uz mnogo primjera i anegdota, opisuje njegov privatni i javni život (kuća, kućan- stvo, prehrana, zdravlje, zabava, prihodi), treća govori o dužnostima i pravima kardinalske službe u odnosima s papom i vanjskim svijetom, kako redovnima (konzistoriji, konklave), tako i izvanrednima (hereze, shizme). U prvom poglavlju prve knjige, De virtutibus moralibus, Cortesi ističe sljedeće vrline kardinala: prudentia, iustitia, fortitudo, temperantia, liberalitas, magnificentia, magnanimitas, mansuetudo, affabilitas. Njima se pridružuju još i razmatranja o istinoljubivosti (ueritas) te duhovitosti (ludus et iocus). Niz devet vrlina kod Cortesija vrlo je sličan onom iz Aristotelove Retorike (1366b, u prijevodu Willema van Moerbeke: partes autem virtutis iustitia, fortitudo, temperantia, magnificentia, magnanimitas, liberalitas, mansuetudo, prudentia, et sapientia.)35, pri čemu Aristotelovoj sapientia – protumačenoj kao skup znanja kardinala – Cor- tesi posvećuje ostatak poglavlja prve knjige. Riario, prema Nikolinu portretu, nema svih devet vrlina, ni Aristotelovih ni Cortesijevih; Nikola najavljuje da će govoriti o pietas, magnitudo animi (to je magnanimitas), munificentia (to je liberalitas), prudentia, modestia (kod Ari- stotela temperantia), iustitia. S popisa izostaju fortitudo i magnificentia. Analiza tematske strukture pokazala je da se govori zapravo o nešto širem skupu vrlina: pietas, prudentia, divinitas, munificentia liberalitasque, perseverantia, clementia (Aristotelova mansuetudo), sinceritas, moderatio, iustitia, dok se patientia u smrtnoj bolesti može shvatiti kao kršćanska fortitudo. No nije nam cilj ovdje istraživati u kojoj mjeri Nikola Modruški u popisu kardinalnih vrlina slijedi Aristotela ili najavljuje Cortesija. Važnija je, smatramo, sama činjenica da Nikola portret Riarija kao idealnog kardinala gradi oko skupa moralnih vrlina. Nadgrobni govor javnosti dokazuje da su i najkontroverzniji postupci najkontroverznijega među kardinalima imali visoko moralne motive, da su bili odgovori na zahtjeve kardinalskog položaja. Na sličan će način Cortesi u svoj priručnik uključiti obranu najproblematičnijih aspekata života renesansnog kardinala, poput potpoglavlja Quare cardinales debent esse divites et de numero congruo cardinali (u prvom poglavlju druge knjige, »O prihodima kardinala«) i Quare domus cardinalis debeat esse sumptuosa (u drugom poglavlju iste knjige, »O domu«). Govor Nikole Modruškog možemo čitati ne samo kao laudu Riariju i neizravnu apologiju Siksta IV. i njegove politike – kako »kadrovske«, tako i vanjske – već i kao uzoran doprinos široj, općenitijoj apologiji lika i djela renesansnog kardinala.

34 Opis prema Pauli Cortesii Protonotarii Apostolici De Cardinalatu ... ad Iulium secundum ..., In Castro Cortesio, Symeon Nicolai Nardi Senensis, alias Rufus Calchographus, 1510. 35 Prema Aristoteles, Rhetorica, prev. Guilelmus de Moerbeka, Venetiis: Philippus Petri, 22. VI. 1481. [BSB-Ink A-719 - GW 2478], f. 18v. Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 141

Zaključak

Prije četrdeset godina knjiga Stephena Greenblatta Renaissance Self-Fashion ing (1980) značajno je doprinijela širenju trenda, čak mode kasnije nazvane »novim historicizmom«, i tako unijela novu svježinu u proučavanje renesanse. U predgovoru knjige, za Greenblatta je »renesansno oblikovanje sebe« svijest o »oblikovanju identiteta kao procesu na koji je moguće utjecati, koji zahtijeva određenu vještinu«. Važna je komponenta takva umjetnog, i umjetničkog, oblikovanja »prikazivanje nečije naravi u govoru ili djelima«. Potonji nas aspekt vodi do književnosti kao mjesta oblikovanja identiteta. Bez obzira na daljnje meandre novije književnoznanstvene teorije i prakse, kad pristupamo nadgrobnom govoru Nikole Modruškoga za Pietra Riarija, Green blattova su razmišljanja iz Renaissance Self-Fashioning inspirativna. Ona nas, naime, vode onkraj moralističkoga zgražanja nad naručenom apologijom moćnoga korumpiranog političara. Svakako, Nikolin govor jest bio dnevnopolitička apologija i konvencionalan čin u okviru pogreba vatikanskog uglednika. Te okolnosti same po sebi ipak neće objasniti desetljeće pretisaka Nikolina djela, uključujući i one koji su se pojavili oko 1482, nakon Nikoline smrti. Modruški je biskup morao pogoditi žicu koja je rezonirala na mnogim mjestima, ili se barem njegovim suvremenicima činilo da bi mogla i trebala tako rezonirati. Ako nama, današnjim čitaocima, Nikolin govor zvuči drugačije, tim gore po nas: očito moramo, kao historiografi, nešto naučiti razumjeti. Nikolino je djelo verbalno oblikovalo renesansnoga kardinala, pokazujući kako se konkretna povijest mladića sklona ekstravagantnoj propagandi može protumačiti kao ostvarenje uzor-slike papina oslonca. Uvjerljivo kretanje između problematičnog pojedinačnog i poticajnog općeg, pritom strukturirano oko skupa kardinalnih vrlina koje određuju odnos pojedinca i službe, smatramo razlogom »produžene upotrebljivosti« Nikolina prigodnog govora u posljednjem desetljeću pontifikata Siksta IV. 142 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

N e v e n J o v a n o v i ć

THE FUNERAL ORATION OF NICHOLAS OF MODRUŠ FOR PIETRO RIARIO

The funeral oration of Nicholas of Modruš (1427-1480) for the cardinal priest of St Sixtus and the nephew of Pope Sixtus IV Pietro Riario (1445-1474), Oratio in funere reverendissimi domini d. Petri cardinalis Sancti Sixti (after January 18, 1474), is known from seven printed editions (1474-1484) and seven more manuscript copies. It is an exceptionally popular example of the funeral rhetoric of papal Renaissance Rome. Although the work is also the first known printed book by a Croatian author, Nicholas’ speech has never been a subject of study in the history of the national literature. Establishing the chronology of the repeated editions of the oration, we can recognise two phases. While the first is directly connected with the death of Riario, we are inclined to locate the second in 1482, in which year the only dated edition appeared, that from Padua (Matthaeus Cerdonis). At that time Nicholas of Modruš was already deceased (he was dead by May 29, 1480). We consider the historical and cultural context of the second phase of the printing of this oration: for Sixtus IV, 1482 was a year of vigorous political and cultural activity. It was the year of the great Italian war, and of the conflict with the Dominican Andrija Jamometić [Andreas Croatus] (who in Basel presented himself actually as cardinal priest of St Sixtus, appropriating the title of the late Riario), who, having convened the council, attacked not only the pope but also Pietro’s brother Girolamo Riario. In that same year, 1482, Sixtus proclaimed the Franciscan Bonaventura a saint (both Pietro Riario and the pope were Franciscans), and the interior decoration of the renovated Sistine Chapel was completed, to symbolize the cultural, religious and ideological programme of papal dominance. In its thematic structure, Nicholas’ speech follows the ancient tradition of laudatio funebris; we discern the exordium, narratio (with twelve sub-units) and the peroratio. The piece creatively interweaves proofs of Riario’s virtues (pietas, magnitudino animi, munificentia, prudentia, modestia, iustitia) with a narration of his life and death. Numerous thoughts and expressions of ancient authors, both pagan and Christian (Cicero, Plato, Justin, Suetonius, Solinus, Aristotle, Pliny, Aurelius Victor, Seneca, Plotinus, Propertius, Horace, Terence; Minucius Felix, Augustine, St Bernard of Clairvaux, Innocent III, Abbot Guerric of Igny) are included in the work, but without being particularly featured. Nicholas was not apt to be prodigal of his learning and reading. Nicholas’ oration presented a justification of Riario’s (and implicitly thus of the papal) policy and propaganda, as well as an ideal image of the »good cardinal« in an age when the loss of the real power of this position was compensated for by increments of outer show. Some thirty five years after Nicholas, Paolo Cortesi was to formulate a didactic work containing instructions for cardinals (De cardinalatu, Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija 143 published in 1510); Cortesi, like Nicolas, built the ideal figure of a cardinal around a set of moral virtues particularly defending the most problematic aspects of the work of the cardinal (wealth and opulence) – the same that Nicholas had had to defend in his portrait of Riario. Key words: Nicholas of Modruš (1427-1480), Pietro Riario (1445-1474), Sixtus IV (pope 1471-1484), cardinal, papal curia, Rome, 15th century, Renaissance humanism, rhetoric, laudatio funebris, printing, virtues, didactic writing 144 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) ODE DAMJANA BENEŠE: UVODNO PROMIŠLJANJE O METRIČKOM USTROJU

V l a d o R e z a r

UDK: 821.163.42-1.09Beneša, D. Vlado Rezar 821.124(497.5)-1:891.65 Filozofski fakultet Sveučilišta Izvorni znanstveni rad u Zagrebu Z a g r e b [email protected]

Zbirka oda Damjana Beneše (1476-1539) koja sadrži trideset i šest tematski raznolikih pjesama osobita je po tomu što je pjesnik tih gotovo dvije tisuće stihova »zauzdao« čak petnaestorima različitim versifikacijskim modelima. To su poglavito oni koje upotrebljava Horacije, ali i neki Katulovi, i to od uobičajenih i očekivanih asklepijadskih, odnosno alkejske i safičke strofe, preko nešto rjeđe alkmanske ili arhiloške, sve do onih »egzotičnih«, hiponakteja, kombinacije glikoneja i ferekrateja, pa čak i galijamba. Na primjeru potonjega članak pokušava ponuditi objašnjenje odnosa metra i sadržaja unutar zbirke: rezultat upozorava da veza između odabranog versifikacijskog modela i pripadajućeg mu sadržaja nije slučajna, da intertekstualnost koja je uvjetuje nije uvijek lako uočljiva te, napokon, da Benešin pjesnički dijalog s antikom, pa onda i pjesništvo mu u cjelini, nije moguće u potpunosti protumačiti bez njegove usporedbe sa suvremenim talijanskim humanističkim stvaralaštvom. Ključne riječi: Damjan Beneša, zbirka oda, metrički ustroj, galijamb, Horacije, Katul, hrvatski humanizam, talijanski humanizam

Dosad jedina monografija koja se bavi versifikacijskim odlikama latinske poezije hrvatskog novovjekovlja ona je akademika Branimira Glavičića, objav- 146 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) ljena 2001. pod naslovom Versifikacija hrvatskih latinista.1 Na reprezentativnom uzorku od četrdeset i tri autora i njihovih što tiskom objavljenih što rukom pisanih pjesničkih ogleda, u najvećem dijelu iz razdoblja humanizma i klasicizma, autor ove sinteze poglavito je analizirao metrička obilježja djela sastavljenih u daktil- skom heksametru, odnosno elegijskom distihu. Ovakav Glavičićev restriktivan interesni fokus dakako nije sporan niti neočekivan, jer, kao i u ostalim europskim neolatinističkim korpusima, spomenuti versifikacijski modeli i u nas su nadmoćno prevladavajuća metrička forma novolatinske poezije pa s obzirom na to zaslužu- ju i naročitu pozornost.2 Ipak, pritom su se – premda ih je u svojoj monografiji autor temeljito pobrojao – u sjeni našli svi ostali antički metrički modeli koji su u spomenutom razdoblju bili nasljedovani na ovim prostorima. Ostalo je tako možda nedovoljno naglašenim da neki od naših autora svojom versifikacijskom raznovrsnošću, odnosno brojem upotrijebljenih metričkih obrazaca, odskaču ne samo u okvirima nacionalne latinističke baštine nego i na razini novolatinizma kao internacionalnog književnog fenomena.

Jedan od takvih je i Dubrovčanin Damjan Beneša (1476-1539), čija je zbirka lirskih pjesama možda i versološki najzanimljivija pojava hrvatskoga humanizma. Na njezinu dosadašnju slabiju prepoznatljivost u cjelini nacionalne latinističke produkcije zasigurno je utjecala i nepovoljna recepcijska sudbina ovog literarnog spomenika, zbog koje je još i Glavičiću, na pragu dvadeset i prvog stoljeća, sadržaj ove zbirke bio dostupan samo u rukopisu. Benešina je poezija odnedavno dostupna svima zainteresiranima u punom profilu, nakon što je tiskom objavljen i drugi njegov autografni kodeks, onaj s manjim pjesničkim uradcima, objedinje- nima pod naslovom Poemata.3 Sada, kad Beneši predstoji dugo odgađan susret sa širom čitateljskom publikom, ne čini se suvišnim uvodno upozoriti na neke aspekte metričkog ustroja njegova lirskog ciklusa, prvenstveno na one koji zrcale utjecaj suvremene humanističke poezije na Apeninskom poluotoku. Pjesme spomenutog rukopisa – a njih je 185 i gradi ih tek nešto manje od osam tisuća stihova – sam je autor prema sadržajnom, stilskom i metričkom

1 Branimir Glavičić, Versifikacija hrvatskih latinista, Književni krug, Split, 2001. 2 Nepotpunu, no prilično sugestivnu sliku pružaju statistički podatci izvučeni iz digitalne baze tekstova hrvatskog latinizma mrežnog portala CroALa. Od 265213 dosad unesenih stihova metrički ih je indeksirano 39%, odnosno njih 102671: 67% (68513) od tog broja su heksametri, a 25% (26177) pentametri. Ostatak otpada na lirske metre, među kojima prevladavaju safička strofa (2142), hendekasilab (2036) i jambi (1122). Za podatke zahvaljujem kolegi Nevenu Jovanoviću. 3 Damjan Beneša, Poemata, priredio Vlado Rezar, Književni krug – Marulianum, Split, 2017. Vlado Rezar: Ode Damjana Beneše: Uvodno promišljanje o metričkom ustroju 147 ključu razvrstao u nekoliko zasebnih cjelina: one poglavito pastoralnog ugođaja i sastavljene pretežito u heksametrima, njih jedanaest, okupio je u knjizi ekloga (Bucholicon liber / Aeglogae), one heksametarske razgovornog stila i načelno kritičkog tona, njih deset, objedinio je u knjizi satira (Sermonum liber / Satyrae), a sto tridesetak sadržajno raznolikih, ali uokvirenih pretežito formom elegijskog distiha (uz nešto falečkih jedanaesteraca, jampskih trimetara i dimetara, safičke i asklepijadske strofe te čistoga heksametra) raspodijelio je u tri knjige epigrama (Epigrammatum libri tres). Napokon, trideset i šest pjesama, tematski raznovrsnih, ali formalno bliskih po tomu što su sastavljene u metrima koji se tradicionalno smatraju lirskim, pjesnik je okupio u dvije knjige, a same pjesme nazvao je odama (Carminum lyricorum libri duo / Odae).4 Sadržajni raspon ovoga lirskog ciklusa prilično je širok. Slično kao i u trima knjigama epigrama, pod zajednički naslov stavljena su i autorova promišljanja o vlastitu životu i pjesništvu, i pohvale prijatelja, i plač nad smrću bližnjih, i ne- djeljna molitva i slavljenje Blažene Djevice Marije i Krista, ali i jadikovka nad raskolom unutar Katoličke crkve, i poticanje kršćanskih vladara na zajednički otpor turskoj prijetnji, ili pak, kad se vojni savez napokon sklopi, snažan prijekor upućen tim istim kršćanskim snagama zbog nedostatka solidarnosti.5 Premda u određenoj mjeri izlazi iz okvira suvremene definicije termina »oda«, tematska šarolikost Benešine zbirke sama po sebi iz dijakronijske književnoteoretske perspektive ipak nije problematična. Naime, u Benešino je doba humanistička tradicija upravo formalni element – dakle, upotrebu metara koji se zatječu prvenstveno u Horacijevoj zbirci Odarum sive carminum libri quattuor – učinila presudnom žanrovskom odrednicom lirskog pjesništva, vezujući termin ode u prvom redu uz metar pojedinoga pjesničkog ostvarenja, a ne, kako je uobičajeno danas, uz sadržaj.6 Pa ako već nije neobična ta sadržajna, ili, bolje rečeno, ugođajna neujednačenost, postoji nešto što Benešinu zbirku oda uistinu čini iznimnom, i to ne samo u okvirima humanističkog pjesništva na istočnoj obali Jadrana: autor je svojih tisuću osamsto lirskih stihova »zauzdao« čak petnaestorima različitim versifikacijskim modelima. Prevladavaju pritom oni koje upotrebljava Horacije, ali dva se zatječu ekskluzivno u Katulovoj pjesničkoj zbirci. Premda su bili poznati i sporadično njegovani i u srednjem vijeku – npr. benediktinac Metellus Tegernseensis (c. 1170) u svojoj je nabožnoj poeziji

4 Za pjesnikov životopis i više podataka o sadržaju svake pojedine zbirke rukopisa usp. D. Beneša, n. dj. (3), 7-38. 5 Posljednje spomenuto odnosi se na sramotan nasrtaj snaga tzv. Svete lige, sastavljene od papinskih, mletačkih i carskih brodova, koji su neposredno prije i nakon poraza kod Preveze u rujnu 1538. opljačkali Lopud i Konavle. Usp. D. Beneša, n. dj. (3), 216-220. 6 U humanističkim lirskim zbirkama odama se nazivaju i pjesme sastavljene u formi jampske epode, naravno po uzoru na Horacijev Epodon liber, kao i pjesme skladane u metrima što ih je u svojoj zbirci Carminum liber upotrijebio Katul, napose u falečkom jedanaestercu (hendekasilabu). Suvremene pak književne teorije ne navode metar kao kriterij definicije. Usp. Milivoj S o l a r, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1977, 135-136. 148 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) reproducirao baš sve Horacijeve metre – ti se versifikacijski obrasci učestalije upotrebljavaju tek nakon Petrarkine pjesničke poslanice Horaciju (Ad familiares, 24, 10), sastavljene u asklepijadskom stihu, da bi do kraja petnaestog stoljeća, zajedno s pripadajućom horacijevskom motivikom, u punom smislu riječi nanovo zaživjeli poglavito u pjesničkim zbirkama talijanskih humanista.7 Popularnosti ode kao žanra pridonijela su dakako i prva tiskana izdanja rimskih uzora, Horacijeva pjesništva 1470. i Katulove zbirke 1472: o interesu publike dovoljno svjedoči da je do 1500. Horacije u Italiji tiskan čak četrdeset i četiri puta.8 Među ranijim renesansnim nasljedovateljima ovog literarnog antičkog obrasca napose se ističe utjecajni poetski trojac Giovanni Pontano (1426-1503), Angelo Poliziano (1454- 1494) i Michele Marullo Tarcaniota (1453-1500); djela sve trojice do početka 16. st. bila su i objavljena.9 I dok se Pontano u zbirci Lyra u potpunosti oslonio na safičku strofu, a Poliziano svoj lirski ciklus naslovljenOdae oblikovao u safičkoj i asklepijadskoj drugoj i trećoj strofi, ali i u hendekasilabima i jambima, Marullo se u zbirkama Epigrammata, Hymni naturales i Neniae okušao u najvećem broju različitih klasičnih lirskih versifikacijskih formi, njih desetak. Uz to, nakon antike i Katulove pjesme o Atisu (Catul. 63), Marullo je prvi pjesnik koji opet upotrebljava rijedak galijampski metar.10 Premda dakle načelno objašnjiv ozračjem toga doba, ipak u oči upada podatak da se i Beneša u vlastitu lirskom ciklusu, sastavljanu okvirno između 1515. i 1539,

7 Za srednjovjekovnu recepciju Horacija v. Karsten Friis-Jensen, »The Medieval Horace and His Lyrics«, u: Horace, l’oeuvre et les imitations: un siècle d’interprétation (Entretiens sur l’Antiquité classique XXXIX, ur. Walther Ludwig), Fondation Hardt, Vandoeuvres-Genève, 1993, 257-303. O recepciji Horacija u humanizmu v. Walther Ludwig, »Horazrezeption in der Renaissance oder die Renaissance des Horaz«, (Entretiens sur l’Antiquité classique XXXIX, ur. Walther Ludwig), Fondation Hardt, Vandoeuvres- Genève, 1993, 305-369. 8 Usp. »Horace«, u: The Classical tradition, ur. Anthony Grafton i dr., Harvard University Press, Cambridge - London, 2010, 456. 9 Možda najopsežniji humanistički lirski ciklus objavio je 1497. u Brescii Francesco Filelfo (1398-1481). Naslovljena jednostavno Odae, zbirka sadrži pet tisuća stihova koji grade pedeset pjesama raspodijeljenih u pet knjiga. Iako i on upotrebljava veći broj različitih metričkih modela, nema pokazatelja da je Filelfo imao ikakav utjecaj na Benešino lirsko pjesništvo. Osim njega, kao rani talijanski nasljedovatelji Horacijeve lirske poezije u literaturi se još spominju Cristoforo Landino (1424-1498) i Polizianov učenik Pietro Crinito (1475-1507). 10 Metri kojima se poslužio Marullo jesu jampski trimetar i dimetar, hendekasilabi, galijambi i glikoneji te asklepijadska druga i treća, safička te alkejska strofa. Tekstovi svih spomenutih zbirki, popraćeni informacijom o metru za svaku pojedinu pjesmu, dostupni su na mrežnim stranicama portala s talijanskim humanističkim pjesništvom na latinskom Poeti d’Italia in lingua latina (www.poetiditalia.it). O Marullu i njegovu galijambu v. David A. Campbell, »Galliambic Poems in the 15th and 16th Centuries: Sources of the Bacchic Odes of the Pléiade School«, Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance 22 (1960), 490- 510. Vlado Rezar: Ode Damjana Beneše: Uvodno promišljanje o metričkom ustroju 149 poslužio zamalo svim metričkim modelima klasičnog rimskog lirskog pjesništva. Posegnuo je tako Dubrovčanin za najtipičnijim i očekivanim asklepijadskim strofama, i to u svih pet klasičnih varijanti, odnosno za alkejskom i safičkom manjom strofom, pa jampskim senarom ili falečkim jedanaestercem, preko rjeđe alkmanske strofe, sve do metričkih oblika u latinskoj klasičnoj poeziji posvjedočenih tek jednim ili dvama primjerima: hiponaktejske strofe (Hor. II, 18), arhiloške četvrte (ili treće, Hor. I, 4) i safičke veće strofe (Hor. I, 8), odnosno ranije spomenutog egzotičnog i sasvim neočekivanog galijamba (Catul. 63) ili kombinacije glikoneja i ferekrateja (Catul. 34; 61).11 Potpune preciznosti radi, od Horacijevih lirskih metara koje je upotrijebio u četirima knjigama oda u Benešinim pjesmama izostaju samo prva (Hor. I, 7; 28) i druga arhiloška strofa (Hor. IV, 7) te jonik a minore (Hor. III, 12), dok od Katulovih metara, ako zanemarimo elegijski distih i heksametar, nedostaju skazon (Catul. 8; 22; 31; 37; 39; 44; 59; 60), prijapej (Catul. 17) te jampski trimetar (Catul. 4; 29; 52) i tetrametar (Catul. 25).12 Puno će svjetlo na ove podatke baciti tek kontekstualizacija unutar korpusa hrvatske humanističke produkcije, pogotovo kad se Benešina versifikacijska raznolikost usporedi s pjesničkim opusom dvojice njegovih glasovitih sugrađana. Prvi je poeta laureatus rimske akademije Pomponija Leta, Ilija Crijević (1463- 1520). On se tradicionalno smatra najvještijim versifikatorom u povijesti hrvatskog humanizma; no niti respektabilan popis Crijevićevih klasičnih metara – koji, uz prevladavajući elegijski distih i heksametar, bilježi hendekasilabe, jambe, holi- jambe, veći asklepijadej, safičku strofu, pa i egzotičnije glikonej, anakreontik i neklasičnu kombinaciju jamba i glikoneja (Ocelle mi Ragusa) – ne djeluje više toliko nadmoćno kad mu se suprotstavi raznovrsnost Benešine latinske Muze. Podjednako impresivan, no još uvijek za čitavu trećinu uži od Benešina, raspon je metara kojima se služio portugalski Židov naseljen u Dubrovniku, Didak Pir (1517-1599): u njega se zatječe hendekasilab, jampski senar, jampska epoda, druga i treća asklepijadska, zatim safička, alkejska, alkmanska te prva i druga pitijampska strofa. Nitko od ostalih humanističkih autora s ovu stranu Jadrana nije u ovom segmentu pjesničke vještine ni blizu spomenutom dubrovačkom trojcu.13 Šibenčanin Juraj Šižgorić (o. 1445-1509), autor prve objavljene zbirke

11 Od ukupno trideset i šest pjesama lirske zbirke trinaest ih je sastavljeno u asklepijadskim strofama (I-V), osam u alkejskoj, četiri u manjoj safičkoj i jedna u safičkoj većoj, četiri u alkmanskoj, jedna u arhiloškoj IV (III), jedna u hiponaktejskoj te jedna u glikonejsko-ferekratejskoj strofi. Na koncu tu su po jedna pjesma u jampskom trimetru, falečkom jedanaestercu i galijambu. Za njihov točan redoslijed u zbirci v. D. Beneša, n. dj. (3), 29-30; 165-222. 12 Beneša se inače u trećoj knjizi epigrama poslužio još jednim tipičnim horacijevskim metričkim modelom, jampskom epodom (kombinacija jampskog trimetra i jampskog dimetra). Usp. D. B e n e š a, n. dj. (3), 111. 13 Jedini pjesnik u povijesti hrvatskog latinizma koji je nadmašio Benešu brojem upotrijebljenih lirskih metara njegov je sugrađanin Đuro Ferić Gvozdenica (1739-1820): on je sastavljao pjesme u jampskim trimetrima i dimetrima zasebno kao i kombinirano u 150 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) pjesništva u hrvatskom latinizmu (1477), svoje je lirske pjesme – njih šesnaest (526 stihova), naslovljenih odama i posvećenih apostolima – oblikovao isključivo u safičkoj strofi.14 Jednako tako, i najprepoznatljiviji splitski humanisti Marko Marulić (1450-1524) i Franjo Božićević (1469-1542), kad i posegnu za lirskim metrima, upotrebljavaju pretežito safičku strofu i hendekasilab.15 Nema dakle sumnje: Benešin versifikacijski tour de force svojim složenim metričkim ustrojem čitatelja već na prvi pogled mora zadiviti, no odmah potom neizbježno nameće različita pitanja. Prepisivač Antun Agić, na primjer, čija je loša ocjena na početku 19. st. uvelike odredila daljnju recepciju Benešine književne ostavštine, poglavito se nažalost pitao kako su suvremenici uopće mogli hvaliti te stihove, po Agićevu mišljenju vrijedne jedino spaljivanja (versus Vulcani forna- cibus sacrandos), kad je u njima pregršt očiglednih prozodijskih propusta.16 Agić je na nepravilnosti, gdje je bio od volje, u bilješkama uz prijepis i upozoravao, a istaknuo ih je, pišući o Benešinu stihotvorstvu, i Glavičić, utvrdivši da prozodija dubrovačkog pjesnika nije besprijekorna, da u njoj ima »dosta raznih odstupanja od klasičkoga uzusa: omaški, pretjeranih pjesničkih sloboda, srednjovjekovnih prozodija«, te da »to vrijedi podjednako za sve njegove pjesničke sastave«.17 No, kako se ne bi dogodilo da se od drveća, kako to često biva, još jednom ne uoči šuma, čitatelj bi se nad gore ocrtanim versifikacijskim pothvatom prije trebao zapitati nešto drugo: kakva je zapravo narav ove iznimne metričke razno- likosti? Je li veza između tolikih metara i pripadajućih sadržaja pojedinih pjesama arbitrarna i manje-više u funkciji dokazivanja autorova versifikacijskog umijeća, ili joj je ipak u pozadini dublja intertekstualnost, koja upravo uvjetuje spoj metra i sadržaja i čini ga objašnjivim? Na istom je tragu onda i pitanje je li neobično velik broj upotrijebljenih metara posljedica Benešine izravne fascinacije antičkim predlošcima, Horacijem i Katulom, ili je motiviran posredno, tj. utjecajem lirskog ciklusa ranije spomenutih humanističkih književnih preporoditelja, Pontana, Po- liziana i Marulla Tarcaniote. U svakom slučaju, pretpostavku da se kod Beneše radi tek o školskoj vježbi ili pukom dokazivanju versifikatorskog talenta valja odmah odbaciti. Ne da takvo što ne bi bilo moguće; primjera radi, talijanki humanist Marcantonio Flaminio jampskoj epodi, zatim u holijambima, hendekasilabima, glikonejima, adonejima, alkejskoj, alkmanskoj i hiponaktskoj te petorima asklepijadskim strofama, manjoj i većoj safičkoj, glikonejsko-ferekratejskoj te prvoj i drugoj pitijampskoj strofi. Usp. B. Glavičić, n. dj. (1), 191-194. 14 Uz prevladavajući elegijski distih i tek jedan primjer falečkog jedanaesterca, safička je strofa metar još desetak pjesama njegove zbirke Elegiarum et carminum libri tres (ukupno 1585 stihova). 15 Marulić se još na jednom mjestu koristi i drugom arhiloškom strofom. Usp. Marko Marulić, Latinski stihovi, priredili i preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković, Književni krug, Split, 2005, 57. 16 Usp. D. B e n e š a, n. dj. (3), 14-20. 17 Usp. B. Glavičić, n. dj. (1), 104. Vlado Rezar: Ode Damjana Beneše: Uvodno promišljanje o metričkom ustroju 151

(1498-1550) objavio je 1515, u nježnoj dobi od 17 godina, manji dio zbirke svojih lirskih pjesama pod naslovom Carminum libellus, u kojoj forma – a riječ je o više različitih klasičnih lirskih metričkih modela, među kojima je, po uzoru na Marulla Tarcaniotu, čak i već spomenuti versifikacijski izazovan galijamb (I, 14) – očigledno preteže nad sadržajem.18 No, Beneša ne samo da je svoju zbirku oda počeo sastavljati već u zreloj životnoj dobi od četrdeset godina, kontinuirano je proširujući sljedeća dva i po desetljeća, sve do pred smrt, nego je metrički najzahtjevnije modele, pa tako i onaj galijampski, vezao uz pjesme u kojima je upravo ozbiljnost sadržaja i poruke nedvojbeno bila važnija od forme.

Naprotiv, sva dosad prikupljena saznanja o naravi cjelokupna Benešina pjesničkog opusa govore u prilog tomu da bi, kako u izboru tema i žanrova, tako i u ovdje apostrofiranu odabiru metra, valjalo tragati za katkad i teže uočljivim intertekstualnim vezama. Za humanizam je takvo što posve tipično. Beneša ne samo da nije skrivao svoje pjesničke modele nego se, dapače, trudio na njih pod- sjećati što je moguće više. A da su u njegovu slučaju poetski uzori, pored ostalih, bili upravo i Horacije i Katul, pjesnik je eksplicitno naznačio u epigramu koji je oko 1515, dakle u godinama početka sastavljanja zbirke oda, uputio svojem uglednom starijem sugrađaninu, benediktinskom opatu i vrsnom latinistu Ludo- viku Crijeviću Tuberonu:

Ad Alesum abbatem (Epigr. II, 3) (Catul. 21) Quotquot litore uel fuere nostro Aureli, pater esuritionum, Vel sunt, aut aliis erunt in annis, non harum modo, sed quot aut fuerunt Cunctarum pater eruditionum, aut sunt aut aliis erunt in annis.... Et qui quotidie referre pergis Quantos Illiricum priore seclo Nec nouisse latus puto lepores, Istę sic oleę ocium perenne otium, nemus, Austri, oleae Componant tibi, lęserint nec Austri (horacijevski lirski ugođaj) Vicinum nemus, ut queat trapetis Foelix soluere debitum laboris. Neu cęles modo de meis Camęnis

18 Sadržaj čitave zbirke dostupan je na mrežnim stranicama portala Poeti d’Italia in lingua latina (v. bilj.10). Flaminio je za tisak uz Marullove Neniae (Fano, 1515) izdvojio tek deset oda (uključujući i galijampski himan Bakhu) i jednu eklogu; zbirka Carmina (više od 300 pjesama) u cijelosti je tiskana tek postumno. Za Carminum libellus v: https://archive. org/stream/bub_gb_hRj2DZqQDdgC#page/n25/mode/2up (pristupljeno 23. 1. 2018). 152 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Quid, doctissime, senseris: Catullum (spominjanje antičkih uzora Katula An quicquam redolent, Horatiumue? i Horacija) Mallem hoc quam Libias utrumque et Indum.

Od izbora metra, sintagmi, pjesničkih slika, pa do samog spominjanja imena dvojice pjesničkih uzora, ovaj je epigram ogledni primjer humanističke intertekstualnosti, odnosno još od Petrarke uspostavljena dijaloga s klasičnom antikom, u doslovnom i prenesenom smislu. Sličnih primjera izravna nasljedovanja klasičnih rimskih pjesnika u Benešinoj je poeziji mnogo, a slikovito o ozbiljnosti njegova pristupa humanističkom zanatu govore i parafraze Tibula i Marcijala kojih se, kako sam navodi, latio na Erazmov poticaj u djelu De verborum copia iz 1512, i to vježbe radi.19 Ipak, ovakva�� mjesta ne bi smjela navesti čitatelja da ��viš��eslojnu ��intertekstu��- alnost Benešine poezije tumači svodeći fokus samo na neposrednu usporedbu njegova pjesništva s rimskim klasicima. Mnogi su pokazatelji da se Benešin dijalog s ��antikom�� nerijetko�� odvija�� posredno��,�� kroz ��literarnu�� komunikaciju�� s�� djelima�� suvre��- menih humanističkih trendsettera. Koje je od njih on osobno uzeo kao putokaz, i koji je zapravo ključ tumačenja intertekstualnosti dobra dijela njegove poezije, natuknuo je u epigramu III, 14:

De poetis nostrę aetatis (Epigr. III, 14) Quos iam magis commendo plurisue ęstimo Vatum meę aetatis, nec exiguus, licet, Horum numerus, at cęteris quos pręfero Graius Marullus, tum tametsi animoque ei Iam nil amico litteratus Angelus, Florentia nobis profectis obuii Pontanus Acciusue Sincęrus simul: Secerno solos cęteris hos omnibus.

Dakle, uz ranije spomenuti lirski trojac Pontano – Poliziano – Marullo ovdje je istaknut i Jacopo Sannazaro (Accius Sincęrus, 1458-1530), pod čijim je neos- pornim utjecajem Beneša zagazio u modificirani žanr bukolskoga pjesništva, pa i sam sastavio ribarsku eklogu Alieuticon.20 Popis preferiranih autora moglo bi se proširiti s još nekoliko imena, u najmanju ruku onim Girolama Vide (1485-1566), autora kršćanskog epa vergilijanske intonacije Christias, za kojim se Beneša poveo u sastavljanju vlastitoga spjeva De morte Christi, ili onim Baptiste Mantovanca

19 Usp. D. Beneša, n. dj. (3), 282-317. 20 Usp. D. Novaković, »Rani odjek Sannazara u hrvatskom latinizmu: Alieuticon Damjana Beneše«, u: Talijanističke i komparatističke studije u čast Mati Zoriću / Studi di Italianistica e di Comparatistica in Onore di Mate Zorić, ur. Sanja Roić, Odsjek za talijanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999, 401-411. Za tekst pjesme Alieuticon (Epigr. III, 24) v. D. Beneša, n. dj. (3), 108-111. Vlado Rezar: Ode Damjana Beneše: Uvodno promišljanje o metričkom ustroju 153

(1448-1516), čije je pjesništvo u prozi hvalio, a u stihu, vježbe radi, parafrazama oponašao.21 No, na oblikovanje Benešina lirskog ciklusa presudno je, dakako, utjecao već više puta spominjani humanistički lirski trojac. Dovoljno je spomenuti primjer jedne od prvih oda u zbirci, kojom je Beneša u jambima ožalio smrt sina Paskala, pa da odmah postane jasno kako je u izboru metra presudilo to što je jampskom zbirkom pjesama smrt svojega sina Lucija dvadeset godina ranije ožalio njegov literarni uzor, Giovanni Pontano.22 Dapače, usudili bismo se pretpostaviti da je Benešin projekt lirskoga ciklusa i započet upravo kao reakcija na slične lirske ci- kluse što su ih prije njega oblikovali talijanski humanisti, i to ponajprije Marullo. Za realizaciju ideje o vlastitom lirskom ciklusu Beneši tako ne bi bile važne samo 1470. i 1472, godine prvotisaka Horacija i Katula, nego možda još i više 1497, kad je tiskana većina Marullovih pjesama, pa 1498, kad je objavljen Poliziano (Opera omnia), 1505, kad je tiskan cjelokupan Pontanov pjesnički opus, ili čak godina 1515, kad je postumno objavljen ostatak Marullove poezije (Neniae, u lirskim metrima) u istom svesku s ranije spomenutom Flaminijevom lirskom zbirkom.23 Pritom prvenstvo Marullove zbirke ne bi proizlazilo isključivo iz okolnosti da je od trojice spomenutih njegovo pjesništvo objavljeno prvo, i to upravo na pragu Benešine punoljetnosti, kad je već trebao dovršiti formalno humanističko obra- zovanje i vjerojatno započeo oblikovati vlastitu pjesničku osobnost. Možda je još važnija činjenica da je od tri spomenuta lirska ciklusa onaj Marullov metrički najraznovrsniji i kudikamo tehnički najizazovniji, a sve što dosad o Benešinim literarnim nastojanjima znamo ukazuje na to da je volio prihvaćati izazove pri- lagođavanja različitim žanrovskim obrascima i dokazivati da se može uspješno nositi i s onim najzahtjevnijima.

Ovakvo promišljanje o predlošcima za metrički ustroj Benešine lirske zbirke podupire slika – dakako tek djelomična, ali prilično sugestivna – oblikovana anali- zom onih dijelova njegove poezije koji su u versifikacijskom pogledu tehnički naj- obilježeniji, a samim time i najuočljiviji. Posebno je u tom smislu indikativna jedna od posljednjih pjesama koje je sastavio, ispjevana u egzotičnom galijampskom metru (Od. II, 16). Naime, metar je to kojim su se u rimskoj antici poslužili samo

21 O Vidinu utjecaju na Benešino oblikovanje vlastita epa v. D. Beneša, De morte Christi, priredio V. Rezar, Ex libris, Zagreb, 2007, 40-93. Za Benešine parafraze ekloge Baptiste Mantovanca v. D. Beneša, n. dj. (3), 33-34; 283-299. 22 Usp. D. Beneša, n. dj. (3), 168-169: Od. I, 4. 23 Upravo 1515. Beneša se, nakon godina izbivanja iz grada, konačno skrasio u Du- brovniku i, koliko je moguće naslutiti iz sadržaja pjesama s početka zbirke oda, upravo je tada započeo skladati svoj lirski ciklus. 154 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Katul, Varon i Mecenat, od novovjekovnih mu pjesnika prvi ponovno udahnuo život upravo Marullo (Hymn. I, 6), a u hrvatskom ga latinizmu nakon Beneše više nije ponovio baš nitko.24 Stručna će literatura ustvrditi da su specifična prozodijska ograničenja ove izvorno grčke metričke forme uzrok njezine rjeđe pojavnosti u latinskom, a da je dodatnu odbojnost kod autora kršćanskog novovjekovlja izazva- la uska povezanost metra s tematikom orgijastičkog kulta božice Kibele, napose Katulov motiv Atisova lišavanja muškosti.25 Zbog toga je pokušaja galijampskog pjesništva i u europskom humanizmu iznimno malo – uz već spomenute pjesnike u tom metru skladaju još samo petorica humanista, među njima glasoviti Giulio Cesare Scaligero (1484-1558) i Marc Antoine Muret (1526-1585) – i gotovo su sva djela, sasvim izvjesno po uzoru na pionirski Marullov ogled, uobličena u himne u čast kojega mitološkog božanstva, poglavito Bakha.26 »Gotovo sva«; Beneša, naime, ne slavi, poput ostalih, antički simbol razuz- danosti i uživanja, niti bilo koji drugi mitološki lik, nego se svojom galijampskom pjesmom, koju iskrivljeno i podosta zbunjujuće naslovljava Coliambum, u tonu budnice pomiješane s naricanjem obraća nikome drugom doli – svetom ocu Pavlu III. (1534-1549).27 Ni prvi ni posljednji put Dubrovčanin nas iznenađuje neobič-

24 Za tekst Benešina galijamba v. D. Beneša, n. dj. (3), 213-216. 25 D. A. Campbell, n. dj. (10), 490-492. 26 Po uzoru na Marullov i Flaminijev himan Bakhu skladao je Giorgio Anselmi Nipote (1459-1528) vlastitu galijampsku pjesmu (Hymnus Stupori) koja je objavljena 1526. u njegovoj pjesničkoj zbirci Epigrammaton libri septem (Parma). Kronološki slijedi Katulom obojen galijamb Pytis Gianbattiste Pigne (1530-1575) iz 1553. (Carminum libri quattuor, Venecija) pa Muretov marulovski intoniran galijampski himan Bakhu iz 1554. (Catullus et in eum commentarius, Venecija), najcjenjeniji od svih humanističkih galijamba. Manje uspio Scaligerov galijampski himan Bakhu skladan je vjerojatno u isto vrijeme, no objavljen je tek 1574 (Poemata, Heidelberg). Niz završava kratkom galijampskom pjesmom Pietra Valeriana (1477-1558) u kojoj se pjesnik obraća vlastitoj duši; pjesma je objavljena 1608. (Delitiae poetarum Italorum, Frankfurt), pedeset godina iza autorove smrti. Svi tekstovi dostupni su na mrežnom portalu Poeti d’Italia in lingua latina (v. bilj. 10). Za metričku i sadržajnu analizu svakoga pojedinoga galijamba, izuzevši Benešin, v. D. A. Campbell, n. dj. (10), 490-510. 27 Spomenuti nes(p)retan naslov izazvao je prepisivača Agića da još jednom iskaže svoje nezadovoljstvo Benešinom versifikacijskom vještinom: Choliambum inscripsit hoc opusculum Benessa, quod carminis genus idem est cum scazonte; rectius inscripsisset Galliiambum, at in neutro hoc genere ueras metrorum leges seruauit. Si omnia errata indicare uellem, omnis prope uersiculus sua censura indigeret, at me tanta praeditum non esse patientia ultro fateor. Usp. D. Beneša, n. dj. (3), 222. Inače, metrička struktura galijamba i u njegova je uzora Marulla također prepuna prozodijskih nepravilnosti: Campbell utvrđuje da su od šezdeset i jednog stiha pjesme samo tri sastavljena u skladu s Katulovim metričkim obrascem, a Muret će u komentaru uz Katula u obranu svojeg prethodnika reći da je Marullo na raspolaganju imao slabo pripremljeno izdanje Katulovih pjesama, koje je vrvilo pogrešnim čitanjima, tako da zapravo nije ni mogao točno shvatiti zakonitosti tog egzotičnog metra. Usp. D. A. Campbell, n. dj. (10), 494; 500. Vlado Rezar: Ode Damjana Beneše: Uvodno promišljanje o metričkom ustroju 155 nim izborom i odmakom od očekivanih, prikladnijih rješenja. No tako je samo na prvi pogled. Naime, tema ove poduže pjesme – čini je 117 stihova – vapaj je pjesnikov pred nadiranjem luteranske heretičke pošasti, kojoj na put može stati jedino Sveti Otac. Pa kad Beneša zavapi: Pater, euge nunc reducens eadem ad stabula gregem / Mediusque res componas, tulerisque dissidium, jasnijim postaje zašto je za poziv papi na suprotstavljanje hereticima naš pjesnik izabrao upravo ovu vrlo obilježenu metričku formu: tȁ upravo je riječ Pater izraz koja dominira Marullovim himnom Bakhu. Ovaj je bog, poznato je, u rimskoj književnosti između ostalog nazivan i Liber Pater, pa onda i samo Pater (Otac), i upravo ga tako u početnom stihu galijampskog himna oslovljava i Marullo: Agedum, canite patrem, Thespiades, mihi Bromium. Tu je dakle skrivena sadržajna i metrička poveznica, tu je »okidač« za nasljedovatelja da posegne za formom predloška, jer i on se obraća svetoj osobi, i on zaziva Oca, i on ga višekratno apostrofira riječju Pater. Dakako, izboru metričkog modela dodatno je morala pripomoći činjenica da se i u klasičnoj Katulovoj verziji i u svim kasnijim novovjekovnim preradama njegova galijamba, pa tako i u onoj Marullovoj, termin furor (bijes), vezan uz orgijastičku prirodu kulta, pojavljuje višekratno u raznim izvedenicama (furibundus, furens), dovoljno da tako dočaranu atmosferu razuzdana ponašanja u antičkom mitološkom univerzumu Beneša poveže sa zlokobnim i gotovo orgi- jastičkim ozračjem koje u njegovu svijetu stvara Luterovo krivovjerje i opiše je za to od antike primjerenim galijambima:

Modo nexu fraus tamen quo mala quęsiit aditum? Quid hic, oro, cerno demum, sacra lux unde Furiis?28

I još:

Furiosus at perinde perimit placita Patrum, Bona cuncta diruitque, grauis dum petit improbos, Vitiumque non emendat, satis ut pateat et hinc Luteri motus recentes opus esse Diaboli.29

Ipak, bilo kakvu dvojbu je li se Beneša u krojenju galijamba ugledao više na Katulov ili Marullov poetski predložak otklonit će na posljetku podudarnost koju u Benešinim stihovima uočavamo u odnosu na barem dvije klauzule iz Marullova himna:

Marullo: Sensere primi, cui cessit terrigena cohors (v. 31) Beneša: Suo posse tam execrata fidei etreproba cohors (v. 56) Marullo: Salve, benigne lychnita, deum et pater hominum (v. 58) Beneša: Vacat ecce gloriari, proh deum fidem et hominum (v. 87)

28 Od. II, 16, 18-19. 29 Od. II, 16, 28-31. 156 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Na koncu, umjesto zaključka – nekoliko misli o mogućoj perspektivi proučavanja ove dosad najzapostavljenije veće pjesničke cjeline hrvatskoga humanizma. Prikazana analiza metričkog ustroja jedne od pjesama Benešina lirskog ciklusa ponudila je rekonstrukciju književnog postupka kojim je autor smišljeno povezao metar sa sadržajem pjesme. Učinio je to, nema sumnje, komunicirajući s klasičnom antikom posredno, a medij je pritom bila književna interpretacija iz pera omiljena suvremenog pjesnika. Na tragu ovakva pristupa, detaljna filološka analiza lirskih korpusa autora koje je dubrovački pjesnik istaknuo kao uzore mogla bi ranije izneseno načelno razmišljanje o prirodi metričkog ustroja njegove lirske zbirke pretvoriti iz dojma i pretpostavki u dokazima potkrijepljene činjenice: pritom bi, očekivano, interpretacijski potencijal uočenih podudarnosti i nadišao sam okvir metričkog segmenta Benešina opusa. Dotad već i ovaj ogledni pokušaj objašnjenja odnosa metra i sadržaja upozorava da veza između odabranog versifikacijskog modela i pripadajućeg mu sadržaja u Benešinoj lirskoj zbirci nije slučajna, da intertekstualnost koja je uvjetuje nije uvijek lako uočljiva, te, napokon, da Benešin pjesnički dijalog s antikom, pa onda i pjesništvo mu u cjelini, nije moguće u potpunosti protumačiti bez njegove usporedbe sa suvremenim talijanskim humanističkim stvaralaštvom. Vlado Rezar: Ode Damjana Beneše: Uvodno promišljanje o metričkom ustroju 157

V l a d o R e z a r

THE ODES OF DAMIANUS BENESSA: INTRODUCTORY CONSIDERATIONS ABOUT THE METRICAL ORGANISATION

The poetry of Damianus Benessa (1476-1539) became quite recently acces- sible to the general reading public in its full extent, after the printed publication of his second autograph codex, which contains minor poetic works brought together under the title Poemata. The poems of this manuscript – there are 185 of them, comprising something fewer than eight thousand lines – were classified by the author himself, in terms of their contents, style and meter, into a number of separate units. He put those of a pastoral mood and composed in hexameters into the book of eclogues (Bucholicon liber / Aeglogae); a book of satires (Sermonum liber / Satyrae) consisting of hexameters in colloquial style and a tone in principle critical; a large number, diverse in contents, but linked mainly by the form of the elegiac couplet were distributed in three books of epigrams (Epigrammatum libri tres). Finally, the poet put thirty six poems that were diverse in contents but close to each other by being composed in meters traditionally considered lyrical into the remaining two books of his manuscript, calling the poems odes (Carminum lyricorum libri duo / Odae). The fairly wide range of topics of this collection, which put under a common title the author’s views on life and poetry, his sorrow for the death of loved ones, as well as the celebration of Christ, and inducements to Christian rulers to make joint resistance to the menace of the Ottomans, a plaint over the schism within the Catholic Church, and a sound censure of the want of Christian solidarity, is not in itself a problem, for the humanist tradition actually made the formal element – the use of Horatian meters – the crucial generic determinant of lyrical poetry. What is, however, striking and exceptional in this collection of odes, not only within the framework of humanist poetry on the eastern coast of the Adriatic, is that Benessa »reined in« these almost two thousand lines with as many as fifteen different models of versification, on the whole those used by Horace, but some that we can find in Catullus, in a range from the usual and expected Asclepiadean or Alcaic and Sapphic stanzas, the somewhat rarer Alcmanian and Archilochian, to the very exotic, the Hipponactean stanza, combinations of Glyconic and Pherecratean and finally even Galliambics. Such a diversity of versification is not shown even by the poetry of the most highly praised local humanist master of verse, Benessa’s teacher, Aelius Lampridius Cervinus, and it is not typical even of the poetry of Italian humanism. The question arises then as to what exactly the nature of this extreme metrical variety is. Is the connection among the meters and the pertaining contents of the given poems arbitrary only and present more or less just to show off the author’s 158 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) skill in versification? Or is there in the background some deeper intertextuality, which conditions the combination of meter and content and makes it explicable? Along the same lines is the issue of whether the uncommonly large number of meters used is the direct consequence of Benessa’s fascination with the ancient models, Horace and Catullus, or whether he was motivated indirectly, by the influence of the lyrical cycles of humanist literary revivalists, Giovanni Pontano (1426-1503), Angelo Poliziano (1454-1494) and Michele Marullo Tarcaniota (1453-1500). Taking as an example an analysis of a poem in Galliambic meter, the paper offers a model for the interpretation of the relation between meter and content in Benessa’s lyrical collection. The outcome shows that the connection between the selected versification model and its content is not accidental, and that the intertextuality that conditions it is not always easy to spot and finally that Benessa’s poetic dialogue with antiquity, and so his poetry as a whole, cannot fully be explained without comparing it with contemporary Italian humanist work. Key words: Damianus Benessa, collection of odes, metrical organisation, Galliambics, Horace, Catullus, Croatian humanism, Italian humanism DIGITAL ANALYSIS OF PLACE NAMES IN DE RAPTU CERBERI

A l e x S i m r e l l

UDK: 821.163.42.09Bunić, J.:81’373.21 Alex Simrell Professional paper University of Zagreb [email protected]

Towards the end of the 15th century, Jakov Bunić published the oldest epic poem in Croatian literature, De Raptu Cerberi. Presenting Hercules as a figure of Christ, Bunić combines Catholic symbolism and ancient mythology. Part of the mythological ornatus are references to places, both real and imaginary. We wanted to study these references. To do so, we considered five aspects of each place reference: its »placeness« (the level of certainty that a word marks a place), lemma, morphology, and reference to the space and time of the external world. All of our annotations are connected in a digital framework, so it possible to focus on the interesting cases. What are all the examples of a real place in an imaginary time? What morphological patterns exist in multiword expressions? What does the underworld consist of for Bunić? These are just a few of the possible research questions we can now begin to answer. Keywords: Jakov Bunić, De Raptu Cerberi, digital analysis, placeness, lemma, morphology, space, time

For the benefit of those readers who may not be familiar with Bunić and De Raptu Cerberi, I will provide a very brief background. Jakov Bunić, also known by his Latin name – Iacobus Bonus Racusaeus, was from an important family in Dubrovnik. Writing in Rome at the end of the 15th and beginning of the 16th centuries, Jakov Bunić published his famous work, De Raptu Cerberi. As the title clearly indicates, this epic tells the story of Hercules’ twelfth labor to capture Cerberus from the underworld. Consisting of about 1,000 lines of Latin hexameter, this poem is divided into three books. Book I includes an invocation of the muses, a description of the place where Hercules entered the underworld, and 160 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) the first description of Cerberus. Later in the book Hercules watches a procession of shades. Among them is Hylas, one of his old companions. They have a long conversation in which Hylas describes how he was abducted by water nymphs. In book II Hercules encounters Charon, who takes him across the river to the palace of Dis, the god of the underworld. Next Hercules subdues Cerberus with chains and his club. When he enters the palace, there is a description of the circles of the underworld and of Hercules’ interaction with Dis. Book III is a bit different. It begins with the creation of the universe from Chaos. In this book Bunić writes about the separation of light and darkness, good and evil, and fate. At the end of the book Hercules successfully brings Cerberus out of the underworld to Corinth and is praised for all his accomplishments. Bunić was very familiar with ancient mythology, and it shows in his writing. There are numerous references to both real and imaginary places. We, a team of people at the University of Zagreb, wanted to study these references and were able to do so through a Pelagios Commons Resource Development grant. We considered five aspects of each place reference: its »placeness« (the level of certainty that a word marks a place), lemma, morphology, and reference to the space and time of the external world. Next I will describe in more detail the information we collected for each place reference and what we can do with that information. The first aspect we considered is what we call »placeness.« Typically we think of the concept of place as being binary – something either is or is not a place. Some references are obviously not places (e.g. Alcides refers to Hercules as the descendant of Alceus), and other references clearly point to a physical place (e.g. Aetna refers to a volcano in Sicily). We can also have a well-defined concept of a place. We cannot point to Acheron on a modern world map, but we can agree that it was understood to be a river in the underworld. These are the simple cases, but other references can be more complicated. In our edition of the text, words that referenced places were capitalized. This made it easy to generate a list of potential place name references with a computer script. We manually went through this computer-generated list and assigned each word a »placeness« or what we called an »estlocus« value. We came up with five possible categories. »Estlocus0« is for words that definitely do not refer to a place. »Estlocus1« is for simple cases of physical places or well-defined concepts of places as described above with Aetna and Acheron. »Estlocus2« designates a multi-word reference to a place. This is used for phrases such as, »Acherontis ad amnes.« Here we are still talking about the Acheron river, which qualifies as a place, but this time we have a place name adjective and a noun that make up the reference together. »Estlocus3« is used for rhetorical references to places using figures of speech. Consider the following example: Dixerat, et medios sol feruentissimus axes / Igniferis calcabat equis et lampade recta / Aethiopas duplices axemque uidebat utrumque. (3, 294-296) The sun went to see the »double Ethiopians« (these would be the eastern and western ones according to Homer Alex Simrell: Digital Analysis of Place Names in De Raptu Cerberi 161

(Od. 1, 21-25)). Here we have a metonymic gens pro loco reference to a place. The final category »Estlocus4« is reserved for special cases. We used this category of scholarly caution whenever we come across complicated references that we want to revisit. Many of the examples in this category seem to simultaneously refer to a person and a place. In the following example, »Thracius ad sedes Erebi descendere uates / Si potuit…« (2, 109-110) it is not entirely clear whether Erebus refers to the god of darkness or to the underworld itself. We also collected data about the lemma and morphology of each place reference. Using the lemmata in combination with our other data (which will be described in the next section), we can write a computer script to see whether there are examples of a single place referenced by multiple names. The morphological data could be useful in a study of multi-word place references. What are the possible combinations of nouns and adjectives in different cases, and which combinations appear most frequently? These are just some examples of how we could use these data. We will think of more ways to use this information, but the important point is that we have this as part of our resource for future research. Sometimes it is good to start with a research question and to think about what you will need to answer it. Other times it is good to think about what questions you can ask and answer, or at least begin to answer, with the data you already have. We are building a collection of annotations that will be used as a resource for future researchers. Although we do not know what questions they will ask, we believe it is much better to have access to information you do not need than to not have information you do need. Since all our annotations are in a digital format, researchers will not have to worry about being overwhelmed by too much information. They will be able to view only the annotations they want to see. The fourth aspect we considered is the reference to space of the external world. Although we could not point to every one of these place references on a standard map, for many of them we could and we did. We linked our place references to the Pleiades gazetteer, which contains the coordinates of many ancient places based on data from the Barrington Atlas. Instead of linking imaginary places, such as those in the underworld, to coordinates on a map, we linked these references to their corresponding Wikidata entries because they are still well-defined concepts of places and should be linked in some way. These stable references to wikipedia articles are great for citation purposes. Finally we considered the reference to time of the external world. It is difficult to talk about places without also talking about time. Usually a place reference is connected to not only a specific place, but a specific place at a specific time. Since space and time often cannot be separated, each of our place references belongs to a period. Throughout history borders change. If we are talking about Rome, we also need to know the century. Another factor to consider is that different cultures have their own way of dividing history into different periods. The Renaissance did not happen at the same time in every place. To address the complexity of defining 162 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) periods, we linked our place references to the Period 0 database, which contains scholarly definitions of periods for many different cultures. This was very useful, but it did not solve another problem for many of the places in De Raptu Cerberi. How do we handle imaginary periods of mythological events? There were no defined imaginary periods in the Period 0 database. To solve this problem, I proposed my own periods. Although some people have tried, I did not think it would be productive to try to assign dates to mythological events; however, a relative chronology definitely exists within ancient mythology. I divided mythological history into six broad periods. Period 1 starts with the formation of the world from Chaos and ends with the birth of the Titans. Period 2 begins when Chronos overthrows Ouranos and continues to the birth of the Olympian gods. In Period 3 Zeus overthrows Chronos, Prometheus gives fire to mankind, and Pandora opens her box containing all the evils of the world. Period 4 includes the Zeus flooding the earth, the Oedipus cycle, the story of Orpheus and Eurydice, and the twelve labors of Hercules. Period 5 contains the beauty contest, the Trojan war, and the capture of Troy. Period 6 includes Odysseus’ journey back to Ithaca and Aeneas’ quest to found Rome. It would not be a good idea to have more specific periods than this because there are variances in the chronology of specific events depending on the source. As one would expect, most of the place names in De Raptu Cerberi, about 90% of them, belong to Period 4 which includes all twelve labors of Hercules. This was expected since the story is focused on Hercules’ twelfth labor. Since the periods are broad, there are examples of references to a different time which happens to fall within the same period, such as when Hylas describes how he was abducted by water nymphs. We know that these events did not occur at the same time, but the time difference is not huge when we think about all the time between the creation of the world to the founding of Rome. In addition to the references that are outside the main mythological period for this story, there are also place references that belong to a category not yet mentioned: references that are outside of time such as those in similes which could be relevant for any or all time. After a few rounds of reviewing the place annotations with revised definitions and better understanding, there are currently 24 examples of place references outside of Period 4. The following numbers may change slightly after future rounds of review, but it should be noted that we automatically record the date and time each annotation is made. If we change our mind or our definitions of a certain category, we know which annotations are accurate as of which date. Of the 24 examples outside the main mythological period: three belong to Period 6 containing the events of the Trojan war; six belong to Period 1 including the beginning of the world; there is one reference to Virgil calling him the »Andean prophet,« pointing to his birthplace – this belongs to the corresponding period of Roman history; in a header outside the main body of text, there is a reference to a bishop of Naples belonging to the period of Renaissance Italy; the remaining Alex Simrell: Digital Analysis of Place Names in De Raptu Cerberi 163 thirteen examples are classified as being outside of time, similes in which time is irrelevant or inapplicable. There are also some lemmata which occur with two periods. In addition to appearing in the main Period 4, instances of Achelous, Aetna, and Oceanus belong to the period of being outside time, and instances of Acheron, Olympus, and Orcus belong to Period 1, the creation of the world. Thousands of annotations have been recorded already, and more will be added in the future – many more than any human could hope to study. Since all the data are collected in a digital database, we can write queries to isolate only relevant information for our questions. We can search for all the examples of imaginary places in a real time and see whether there are examples of imaginary places in a real time. We can ask what does the underworld consist of for Bunić by studying all the places he includes and noting which ones are absent. Since the results of our queries are produced by computer programs, they are not only much faster, but also much more reliable than a human trying to do the same thing. Now we have this database of annotations as a resource. We can think about the information we have available to us and what other questions we can ask and begin to answer with that information.

Resources:

One can browse all of our annotations here: http://croala.ffzg.unizg.hr/basex/ cp-loci-id/urn:cts:croala:bunic02.croala1761880.croala-lat2w One can find a more detailed description of why and how we did everything in the annotation process on our GitHub page: https://github.com/nevenjovanovic/ croala-pelagios 164 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

A l e x S i m r e l l

DIGITALNA ANALIZA IMENA MJESTA U BUNIĆEVU EPU DE RAPTU CERBERI

Da bismo proučili brojne reference na mjesta što ih sadrži ep Jakova Bunića Otmica Kerbera, uzeli smo u obzir pet vidova svakog spomena mjesta: njegovu »mjesnost« (stupanj sigurnosti da se u djelu označuje mjesto), lemu, morfologiju te odnos spram prostoru i vremenu izvanjskog svijeta. Odredili smo općenita mitološka razdoblja i proveli neke druge prilagodbe radi obradbe imaginarnih mjesta, kao što su ona u podzemnom svijetu. Tisuće anotacija okupljene su u bazi podataka koja će se dalje uvećavati i postat će korisnim izvorom budućim istraživačima. Ta baza neće samo olakšati odgovore na postojeća pitanja nego će omogućiti da se razmišlja o tome kakva se nova pitanja i odgovori mogu pronaći na temelju već dostupnih podataka. Ključne riječi: Jakov Bunić, De raptu Cerberi, digitalna analiza, mjesnost, lema, morfologija, prostor, vrijeme NEPRILIKE PRILIKOM UTVRĐIVANJA IZVORNOSTI PIŠČEVE KNJIŽEVNOJEZIČNE UPORABE U VARIJANTNOJ TEKSTNOJ PREDAJI

A m i r K a p e t a n o v i ć

UDK: 821.163.42:81 Amir Kapetanović Pregledni rad Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Z a g r e b [email protected]

U prilogu se raspravlja o priređivačkim / istraživačkim izazovima vezanim uz tekstove / opuse koji nisu sačuvani u idealnom stanju i obliku, tj. u situaciji kada iz vrela nije jasno kakva je točno bila autorska volja u nekom tekstu. Takve neprilike često prate istraživanja i izdavanje tekstova starih pisaca hrvatskih, i to ponajvećma zato što ima malo (ili uopće nema) autografa i izdanja tiskanih za piščeva života. S obzirom na to da ni jezik ni ortografija dopreporodnih hrvatskih pisaca nisu bili ni implicitno ni eksplicitno normirani (ujednačeni), pa čak ni unutar određenoga kruga, teško je samo na temelju varijantnih tekstnih vrela utvrditi značajke njihove književnojezične uporabe. U ovom prilogu analiziraju se neke takve situacije i konkretni primjeri. Ključne riječi: stari hrvatski pisci, hrvatski jezik, tekstologija, varijantna tekstna predaja, uspostava teksta

1. Uvod

Da bismo (ponovno) uspostavili i interpretirali neki tekst, potrebno je raskrivati ne samo povijest teksta (kako je tekst u fazama nastajao) nego i povijest prenošenja teksta (u kojim je sve vrelima sačuvan, koja ga vrela bolje, a koja lošije prenose, koja su vrela međusobno bliska, koja su vrela bliža ili dalja od 166 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) autografa ako autograf nije sačuvan, što se najčešće prikazuje shematično u obliku genealoškoga stabla). Tomu se može priključiti, osobito ako je riječ o tekstovima starim i/ili teško čitljivim, i »treća« povijest: povijest čitanja teksta (na primjer, kako se čitao tekst Baščanske ploče od I. Črnčića do B. Fučića1). Tkivo teksta je »živo«, promjenjivo: prilagođuje se vremenu, prostoru, ljudima, »živi« u različitim inačicama. Prije požara 47. g. pr. Kr. u Aleksandrijskoj knjižnici i Muzeju bile su nakupljene brojne varijante različitih tekstova iz cijeloga onda poznatoga svijeta.2 Iz usporedbi različitih tekstnih inačica začeta je kritika teksta i filologija. Metode kritičke obradbe i priređivanja teksta počele su se razvijati u sklopu klasične filologije,3 a od 19. stoljeća one se prenose, uz neke prilagodbe vernakularnim tekstovima, na neofilologije (germanistiku, romanistiku, slavistiku4...). Jedna od bitnih razlika u kritičkom preispitivanju tekstova na latinskom i hrvatskom jest to što hrvatski jezik dobiva svoje općenacionalne jezične i ortografske norme tek u 19. stoljeću. Prije toga postojalo je nekoliko hrvatskih regionalnih (dijalektno obojenih) književnojezičnih varijeteta, koji ne samo da nisu bili međusobno usklađeni nego ni u jeziku pisaca koji su pripadali istom krugu nije bilo općeprihvaćenoga jezičnoga uzusa. Stoga je potrebno raspravljati o teškoćama i neprilikama pri priređivanju dopreporodnih hrvatskih tekstova i njihovih vrela. To pitanje bitno je u tekstološkom istraživanju i priređivanju teksta nakon recenzije, odnosno u fazi egzaminacije.

2. Nenormiranost ortografije

Tradicionalni slovopisi dvaju slavenskih pisama bili su prilično uređeni, pa istraživanje / priređivanje tekstova pisanih ćirilicom i glagoljicom ne prate neprilike kao kod tekstova na hrvatskim dopreporodnim latiničnim slovopisima.

1 Prikaz povijesti čitanja Baščanske ploče v. u Branko Fučić, Glagoljski natpisi, JAZU, Zagreb, 1982, 46–59. U izdanjima hrvatskih dopreporodnih tekstova korisno je, premda nije uobičajeno, naći podatke o povijesti čitanja teksta, to jest o tom kako se u pret- hodnim (relevantnijim) izdanjima tumače (transkribiraju) određena mjesta jer priređivači istoga teksta ne samo da mogu birati različito iz nekoliko vrela nego mogu i različito tumači- ti (transkribirati) tekst iz istoga vrela, a u traženju rješenja donose kadšto i svoje konjekture. Njihova priređivačka rješenja, ako ih i ne prihvatimo, mogu navesti na neko bolje rješenje. 2 Poznato je da su se u aleksandrijskoj luci plijenili rukopisi pronađeni pretragom brodova: originali bi bili zadržani u Aleksandrijskoj knjižnici, a vlasnicima bi se vraćali na brzinu načinjeni njihovi prijepisi. O tome v. Aleksandar Stipčević, Povijest knjige, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985, 111. 3 O tom v. npr. Widu-Wolfgang EhlersEhlers,��, »Antike und klassisch-philologische Editi-Editi- onsverfahren«, u: Hans-Gert Roloff (prir.), Geschichte der Editionsverfahren vom Altertum bis zur Gegenwart im Überblick, Berlin, 2003, 9-35. 4 O Jagićevu doprinosu hrvatskoj i slavističkoj kritici teksta v. Amir Kapetanović, »Jagićeva kritika teksta u hrvatskom i europskom kontekstu«, Filologija 48, 2007, 65–77. A. Kapetanović: Neprilike prilikom utvrđivanja izvornosti piščeve književnojezične … 167

Dobro je poznata činjenica da se tek u 19. stoljeću, nakon Gajeve reforme latinice (1835.) i uz nekoliko kasnijih dopuna i prilagodbi, uspostavlja slovopisna norma, a pravopisna još kasnije, između Partaševa (1850.) i Brozova (1892.) pravopisa. To pak znači da do 1835. nalazimo prilično ortografsko šarenilo u kojem se isprva teško snaći. Atomizam staroga Maretićeva prikaza5 primjene latinice više zbunjuje nego što pomaže da se uoče neke regionalne istosti i razlike. Unatoč tomu, moguće je razlikovati dvije primorske i dvije kontinentalne hrvatske dopreporodne latinične prakse6, ali samo načelno prema uporabi nekih specifičnih grafema.7 Dubrovačka i dalmatinska dopreporodna latinica isto bilježe /ļ/ i /ń/ (na talijanski način obično i ), ali se najlakše međusobno razlikuju po označivanju fonema /c/, /z/ i /ž/. U Dalmaciji je nekoć najčešće /c/ = (sarce) ili <ç> (sarçe), /z/ = (uzdah), /ž/ = (xiu)8, a u Dubrovniku /c/ = (oza), /z/ = <ſ> (suſe), /ž/ = <ſc> ili <ſg> (ſcivot).9 Dvije kontinentalne prakse, kajkavsku i slavonsku, povezuje pretežito isto bilježenje /ļ/ = i /ń/ = , ali razlikuju se po bilježenju nekih fonema, na primjer, u kajkavskom slovopisu najčešće je /c/ = (praſzecz), /č/ = (muchech), /s/ = <ſz> (praſzecz), /š/ = ili <ſs> (kuchiſs), /ž/ = /ſ/,10 a u Slavoniji /c/ = (gorice), /č/ = ili (grancſica), /s/ = <ſ> (ſvakoj), /š/ = ili (shtuju), /ž/ = (xeli).11 Govorimo, dakle, o najčešćoj uporabi, koja ne obuhvaća sve pisce tih regija kroz stoljeća. Već i iz ovako pojednostavnjenoga prikaza regionalne uporabe vidi se da su se neki fonemi označivali uz pomoć nekoliko grafema (istodobno ili u različitim razdobljima), pa je u slučaju varijantne tekstne predaje bez autografa nemoguće uspostaviti tekst originalnom (starom latiničnom) ortografijom tako da kombiniramo podatke iz različitih mlađih prijepisa jer su se slovopisno-pravopisne navade prepisivača

5 Tomo Maretić, Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Djela JAZU IX, JAZU, Zagreb, 1889. V. također Vatroslav J a g i ć, »Istorija hrvatskoga pravopisa latinskim slovima. Napisao Dr. T. Maretić. U Zagrebu 1889.«, Izabrani kraći spisi, uredio i članke sa stranih jezika preveo Mihovil Kombol, Matica hrvatska, Zagreb, 1948, 485−491. (11890.) 6 Ovdje ne ćemo ulaziti nadalje u razmatranje nekih varijanti izdvojenih praksi (npr. neke istarsko-kvarnerske specifičnosti uporabe ili latinice u bosanskih Hrvata). 7 O regionalnim primjenama latinice v. u prikazu Josipa Vončine, »Iz dopreporodne hrvatske latinice«, Forum 39, knj. 72, br. 10/12, Zagreb, 2000, 1491-1509. Uočavanje načelnih i prepoznatljivih razlika tih dopreporodnih latiničnih praksi ne olakšava samo čitanje starih vrela nego pomaže nerijetko i prilikom ubiciranja, datiranja i atribuiranja određenoga teksta. 8 V. npr. Hanibal Lucić, Scladanya izvarsnich pisan razlicich poctovanoga gospodina Hanibala Lucia, vlastelina hvarschoga, Venecija, Per Francesco Marcolini, 1556. 9 V. npr. Ivan Gundulić, Suſe sina raſmetnoga Gospodina Giva Frana Gundulichia vlastelina dubrovackoga, Venecija, 1622. 10 V. npr. Tituš Brezovački, Mathias Grabantzias Diak vu trojem dogodu izpelyan, Zagreb, 1804. 11 V. npr. hrvatske stihove u Matija Petar Katančić, Fructus auctumnales in iugis Parnassi Pannonii maximam partem lecti Latia et Illyrica cheli decori, Zagreb, Typis Trat tnerianis, 1791. 168 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) prilično razlikovale. Bismo li bili na pravom putu kada bismo ortografsku različitost među prijepisima sveli na neki zamišljeni idealni starinski ujednačeni slovopis ako znamo da su samo rijetki stari pisci težili jednoznačnim rješenjima (npr. Hektorović, Marulić)? Nije stoga uopće čudno da su se kritička izdanja u Starim piscima hrvatskim priređivala u suvremenoj latiničnoj transkripciji, a ne izvornim slovopisima kakve nalazimo u sačuvanim vrelima. Osim toga, pisci i prepisivači mijenjali su tijekom života svoje slovopise, a neki rukopisi imali su i po nekoliko zapisivača s različitim pisarskim navikama. Na to ovdje podsjećamo uz pomoć poznatih primjera iz stručne literature. O Pavlu Šibenčaninu i Akademijinu dubrovačkom molitveniku D. Malić zaključuje ovo: »U hrvatskim srednjovjekovnim latiničkim spomenicima nema nijednoga u kojem bi se grafija potpuno podudarala s nekim drugim, pa se čak međusobno razlikuju tri zapisa Pavla Šibenčanina, ovisno o predlošku s kojega je prepisivao, ili dvije ruke ADM [= Akademijin dubrovački molitvenik]«.12 Z. Vince komentira slovopisni sustav M. A. Reljkovića, »koji je u prvom izdanju svojega Satira (1762) po isusovačkom grafijskom sustavu pisao gy, ny, ly za đ, nj, lj, u drugom je izdanju svoga djela (1779) pisao gj, nj, lj«.13 Iz Reljkovićevih izdanja navodimo po jedan stih:

~~1762: y iz svoie poſtelye uſtane14 1779: I iz ſvoje Poſtelje uſtane15~~

~~3. Nenormiranost jezika~~

Jezičnu neujednačenost koju zatječemo u mlađim prijepisima dopreporodnih hrvatskih tekstova nerijetko ćemo pripisivati nemarnoj ruci jednoga ili nekoliko (anonimnih) prepisivača s pretpostavkom da je u nesačuvanom autografu piščev jezik bio ujednačeniji nego što to vrela što ih proučavamo pokazuju. Stoga priređivači na temelju vrela nastoje vratiti piščev jezik u neki zamišljeni prvotni sklad. Lakše je to učiniti kod pisaca čija je književnojezična uporaba bila osviještena i prilično dosljedna nego kod onih koji nisu tako pisali ili nemamo pouzdan autorov tekst kao orijentir. Primjerice, B. Lučin uzima prvotisak Judite

12 Dragica Malić, »Uvodna razmatranja«, Najstariji hrvatski latinički spomenici (do sredine 15. stoljeća), priredila Dragica Malić, uvodne rasprave napisale Dragica Malić i Dunja Fališevac, Stari pisci hrvatski 43, HAZU, Zagreb, 2004, LIX. 13 Zlatko Vince, Putovima hrvatskoga književnog jezika, Nakladni zavod Matice hrvatske, 32002, 86. 14 Matija Antun Reljković, Satyr iliti Divyi csovik u vershe Slavoncem, Dresden, 1762. 15 Matija Antun Reljković, Satir illiti Divji csovik. U pervomu dilu piva u vershe Slavoncem, a u drugom dilu Slavonac odpiva u vershe satiru, Osijek, Pritiskan sa slovih Martina Divalt, 1779. A. Kapetanović: Neprilike prilikom utvrđivanja izvornosti piščeve književnojezične … 169 kao pouzdan orijentir za redakciju Marulićevih hrvatskih tekstova sačuvanih u prijepisima i piše o Marulićevoj grafijsko-jezičnoj uporabi ovako: »Prvo, brojna dosljedna rješenja u prvotisku Judite potvrđuju kako je Marulić posjedovao barem djelomično uspostavljen grafijsko-ortografski sustav, a razabire se i prilično usustavljen morfološki i leksički repertoar. Drugo, uz jednoznačna, potpuno dosljedna rješenja, postoji i znatan broj dubleta).«16 Važno je ozbiljno shvatiti sve izrečene Lučinove zadrške: barem djelomično, prilično usustavljen, znatan broj dubleta jer ni Marulić, bez obzira na pomnost u grafijsko-jezičnoj uporabi, nije imao sasma ujednačene iskaze na hrvatskom. Primjerice, pogriješili bismo kada bismo počeli ujednačivati poča- / poče- u Marulićevim tekstovima tražeći dosljednost u izražavanju. Nedavno smo uz pomoć te varijable ukazivali na neujednačenost u većine ondašnjih čakavskih pisaca17 i da u nekih pisaca kao što je J. Baraković tipični čakavski odraz dominira samo kad je riječ o refleksu negdašnjega nazalnoga samoglasnika /ę/ iza /j/, ali ne i iza /ž/ i /č/. Pogrešno bi isto tako bilo Maruliću mijenjati svako meni > mani zato što je mani čakavska značajka (tzv. ostvaraj pune vokalnosti), potvrđena u drugih čakavskih pisaca. Takav neujednačen usus scribendi vjerojatniji je u hrvatskih dopreporodnih pisaca nego ujednačen jezik. Osim toga, neujednačenosti u jezičnoj uporabi nisu samo posljedica nemara ili izostanka eksplicitnih jezičnih normi nego i osviještenih odluka, versifikacijski ili stilistički motiviranih (broj slogova u stihu, rima, variranje različitih oblika). Povijesna dijalektologija tu ne smije biti glavni arbitar tražeći sklad u književnom tekstu prema dijalektnom stanju koje karakterizira piščevu rodnu grudu. Jedno su opće i uobičajene karakteristike govora kojemu pripada pisac, drugo je svakodnevni piščev idiolekt, a treće je piščev birani književnojezični izraz. Poseban pristup traže usmeni i pučki književni tekstovi, koji su se bez zadrške jezično prilagođavali sredini u kojoj su se prepisivali. Postavlja se nadalje pitanje objektivnosti izbora različitih (jednako mogućih) jezičnih pojedinosti iz raznih vrela ako ne postoji neki orijentir (autograf, izdanje za života). Može li se naš izbor opravdati stanjem u većem broju vrela, odnosno može li se tako sa sigurnošću reći što je na kojem mjestu bila piščeva jezična volja i njegov usus scribendi? Što ako se piščev jezik i usus scribendi s vremenom mijenjao (npr. u početničkim ljubavnim pjesmama i u nabožnom pjesništvu koje, recimo, nastaje koncem života)? Mladi B. Kašić, po rođenju čakavac, nije prvotno poznavao fonem // i nastavak -a u Gmn., ali stariji ih Kašić poznaje. Pavao Ritter Vitezović čitava je života usavršavao svoj slovopis, a u jezičnom izražavanju pošao je najprvo od rodne senjske čakavštine (Oddiljen’je sigetsko), potom se približavao kajkavšini (npr. u Kronici) i u kasnijim godinama života štokavštini. Jezični slojevi i mijene u jezičnoj uporabi očitovali su se i u njegovu (rukopisnom) rječniku.

16 Bratislav Lučin, »Prema kritičkom izdanju Marulićevih hrvatskih stihova: Judita kao orijentir«, CM XXVI (2017), 17. Isticanja A. K. 17 Amir Kapetanović, Jezik u starim versima hrvatskim, Književni krug Split, Split, 2016, 158. 170 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Još su zamršenije situacije kada je književnojezična uporaba pisaca utemeljena na permanentnom miješanju različitih dijalekata (npr. kod pisaca ozaljskoga kruga) ili kada se pisci svjesno izražavaju jezikom neimanentne im jezične strukture (npr. čakavci koji su se trsili pisati književnom štokavštinom). Od mnogih primjera koje bismo ovdje mogli iznijeti ograničit ćemo se samo na Petra Kanavelića. Petar Kanavelić (1637.–1719.) potječe s čakavske Korčule, gdje je imao i velike posjede, a jedan dio svojega života živio je u Dubrovniku (obje supruge bile su Dubrovkinje). Prijateljevao je s mnogim Dubrovčanima, osobito književnicima, bio je član dubrovačke Akademije ispraznijeh. U njegovu opusu prevagnulo je izražavanje štokavštinom jer je dubrovačka barokna književna riječ u to vrijeme zračila tolikim ugledom i utjecajem da je sasma prirodno da se Kanavelić utjecao štokavštini na dubrovačku. Kanavelić se ubraja u one hrvatske književnike čija književna djela danas ne čitamo bez teškoća jer nisu sabrana i ostadoše uglavnom u brojnim rukopisima, koji se čuvaju u arhivima i knjižnicama u domovini (Blato, Cavtat, Dubrovnik, Korčula, Orebić, Perast, Split, Šibenik, Trogir, Zadar, Zagreb...) i inozemstvu (Beograd, Prag, Rim, Sarajevo...). Tekstovi mu nisu objavljeni za života, ako se izuzme pjesma Dubrovnik, tiskana u Anconi 1667. u knjižici (24 str.) zajedno sa stihovima Nika Dživa Bunića (pjesma Grad Dubrovnik, vlastelom u trešnji) i Bara Bettere (Pjesan).18 Tek od 19. stoljeća objavljuje se pokoja njegova pjesma u časopisima. Njegovo najvažnije djelo, ep Sveti Ivan, biskup trogirski, tiskano je 1858. u Osijeku, a prema tom nekritički pripremljenom izdanju Kanavelićev jezik zastupljen je u Akademijinu rječniku. Prvu temeljnu pretpostavku za kritičku obradu Kanavelićeva književnoga opusa ispunio je M. Foretić (1973.), koji je osim bibliografije radova i literature o Petru Kanaveliću objavio i klasificiran popis rukopisa djela P. Kanavelića.19 Drugi preduvjet za kritičku obradu Kanavelićeva književnoga opusa jest utvrđivanje njegove književnojezične uporabe. Uzmimo samo jedan primjer (izvornom grafijom) iz Kanavelićeve pjesme Dubrovnik, objavljene u spomenutom izdanju 1667. u Anconi (str. 8):

~~Iako opet meni ù Krilu Moie puke vighieh mrieti~~

18 ��Ta je knjižica poznata prema naslovu Bunićeve pjesme jer jedino je ona od tri pjesme navedena na naslovnici (gdje stoji i samo Bunićevo ime i prezime). N. Dž. Bunić, Grad Dvbrovnich vlastelom v trexgniv, Ancona, 1667. Kanavelić, koji nije bio u Dubrovniku u vrijeme potresa, pozvan je na sudjelovanje u toj knjižici o dubrovačkom potresu vjerojatno i iz političkih razloga (službenik Mletačke Republike), a ne samo zato što je već bio potvrđen pjesnik; v. o tom Slavica Stojan, »Poetika katastrofe – pjesnici o velikoj trešnji 1667. godine u Dubrovniku i okolici«, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 53/1, 2015, 118-119. 19 Miljenko Foretić,Foretić, »Bibliografija»Bibliografi ja radova Petra Kanavelića« / »Literatura oPe- oPe- tru Kanaveliću« / »Radovi (rukopisi djela) Petra Kanavelića«, Zbornik otoka Korčule 3, ur. M. Gjivoje, Korčula, 1973, 172–183, 184–200, 201–247. A. Kapetanović: Neprilike prilikom utvrđivanja izvornosti piščeve književnojezične … 171

~~Iſa teſchu cès nemilu Sciuiem oghgniem ſue gorieti. (…) Gdie ia vighiet20 Suietlieh ſgrada Varhe obrachiat sèmgli doli Gdiſe ori, i raſpada Sctotia dotle, ſctodò poli.~~

Iz navedenih stihova razvidna je štokavska fizionomija Kanavelićeve književnojezične uporabe: jekavski refleks jata u nastavačnom morfemu, nastavak -a u Gmn. (zgrada) i zamjenica što. Dvostrukost gdje / gdi i oblik doli (u rimi s poli) upozoravaju na to da Kanavelićev jezik nije bio ujednačen, da su u njemu postojale jekavsko-ikavske dvostrukosti (koje nije »skrivio« prepisivač).21 Aoristni oblik viđeh (uighieh) upućuje na provođenje tercijarne (jekavske) jotacije, ali u istoj pjesmi tiskanoga izdanja (npr. na str. 9) možemo naći i oblik bez jotacije vidjeh (Vidièh puke na ſve ſtrane). Dvostrukost viđeh (uighieh): vidjeh (vidieh) postoji na istim mjestima u najstarijem rukopisnom izvoru pjesme (prema Foretiću), što se čuva u Zemaljskom arhivu BiH u Sarajevu.22 Dakle, može se reći da tiskano izdanje objavljeno za piščeva života i najstariji rukopisni svjedok pjesme upućuju na to da je tercijarna jotacija bila dio Kanavelićeve jezične upotrebe, ali je i izostajala. Stoga se ne može isključiti jedna od ove dvije moguće realizacije, a na temelju nekoliko nesložnih izvora teško je pouzdano znati na kojim se mjestima u tekstu ostvario jedan, a na kojim drugi oblik. U slučaju podijeljenosti vrela (npr. jedni imaju viđeh, drugi vidjeh, treći vidih) spas se obično nađe tako da se za osnovni tekst bira onaj oblik koji se najčešće pojavljuje u vrelima. Pitanje je koliko se tako doista približavamo izvornom piščevu jeziku. Uzmimo još u nastavku kao primjer Kanavelićevu Pjesan u pohvalu privedroga Ivana Sobjeskoga, kralja poljačkoga (dulja verzija). Pri kritičkom

20 Čini se da je to tiskarska pogreška, u rukopisu Zemaljskoga arhiva BiH (v. bilješku 22) stoji uighah (= viđah), premda bi ovdje možda bolje pristajao svršeni glagolski oblik (viđeh). 21 U tekstovima pisaca rođenih u Dubrovniku (npr. Mavro Vetranović) postoje također ikavsko-jekavske dvostrukosti. Kanconijer M. Držića, primjerice, izrazito je ikavski obojen u odnosu na ostatak njegova opusa, pa se prilikom utvrđivanja činjenica za usus scribendi određenoga pisca mora uzeti u obzir da pisci nisu sva svoja djela pisali u istom stilskom registru, u istoj stilskoj ravnini, uz pomoć istih jezičnih značajki. 22 Rukopis u kojem je pjesma zapisana danas je u toj knjižnici pod signaturom B 1415/1 (u Foretićevu opisu B 1424/2; on navodi i str. 65-79, iako rukopis nije paginiran). Nije posrijedi autograf, ali prijepis potječe iz 2. polovine 17. stoljeća. Sadržava malo proze i ponajviše pjesama (hrvatskih, turskih i talijanskih), sve na latinici, osim jedne pjesme na bosančici. Listovi su dijelom oštećeni i istrgani. 172 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) izdanju pjesme23 za temeljni rukopis izabran je onaj pod brojem 59 iz Knjižnice Male braće u Dubrovniku, koji se smatra prijepisom iz 17. ili 18. stoljeća nastalim na temelju autografa.24 Priređivač uz taj uzima u obzir još deset pomoćnih izvora, a još pet mu je bilo nedostupno, među kojima i rukopis Vatikanske apostolske knjižnice (Barb. Lat. 2074), za koji je Foretić pretpostavljao da je autograf. Kad je riječ o tercijarnoj jotaciji i oblicima glagola vidjeti, priređivač je u svojem izdanju mjestimice napuštao izabrani temeljni rukopis (npr. Vigiecete = Viđećete u 5. katrenu pjesme)25 i priklanjao se većini mlađih prijepisa 18. i 19. st., koji na istom mjestu sugeriraju neprovođenje tercijarne jotacije (npr. Vidjechjete, f. 1b u rkp. 329 ili Vidjet ćete, str. 32-33, u rkp. 630 Znanstvene knjižnice u Dubrovniku). Međutim, u rukopisu Vatikanske apostolske knjižnice, već je rečeno, nalazimo u 5. katrenu zapis Vighiechiete (= Viđećete), što upućuje na provođenje tercijarne jotacije i podudaranje s priređivačevim temeljnim rukopisom (Vigiecete). Dakle, analiza primjera iz dviju Kanavelićevih pjesama navodi na zaključak da je u njegovu jeziku ne samo bilo provođenja tercijarne jotacije (koja se postupno pojavljuje u tekstovima dubrovačkih pisaca 17. i 18. st.) nego bi toj jezičnoj značajki, sudeći prema starijim tekstnim svjedocima, trebalo davati prednost na mnogim mjestima u Kanavelićevim tekstovima.26 Jesu li ovdje rukopisi 18. i 19. stoljeća (mlađih je uvijek više nego starijih) »nadglasali« izvorni piščev jezični izbor? S obzirom na to da priređivač nije jezikoslovac, a temeljita studija o Kanavelićevu jeziku još ne postoji, teško mu se može ozbiljno prigovoriti, a vjerojatno je tako odlučio izabrati i zato što je oblik viđećete nastao od vidjet ćete, a ne obrnuto. Međutim, vidjeli smo da se u istom Kanavelićevu tekstu varira viđeh i vidjeh te da u izabranim segmentima mlađih izvora prevladava stariji oblik vidjeh, a u starijim mlađi oblik viđeh. Pri tom treba imati na umu da su govornom jeziku dubrovačkoga podneblja i bliže štokavske okolice bliski oblici s provedenom jotacijom i da se u biranom (književnom) jeziku od 19. st. preferira / preporučuje nejotirani oblik.27

23 ��Davor Dukić��,�� »Dvije hrvatske pjesme Petra Kanavelića o opsadi Beča 1683. godine«, Hrvatska književna baština 3, Ex Libris, Zagreb, 2004, 421-451. 24 Ibid, 422. 25 Ibid, 437, v. stih 17. 26 Tercijarna jotacija nije prihvaćena kao jezična značajka hrvatskoga standardnoga jezika. Mnogi hrvatski pisci iz Dubrovnika pisali su zajedno složeni glagolski oblik futura prvog, tako da se zrcali i glasovna promjena na mjestu spajanja glavnoga glagola s enkliti- kom. 27 Primjerice, u Danici ilirskoj (16. listopada 1841, br. 42, str. 172) oba oblika iz tiskane pjesme Dubrovnik transkribirana su bez odraza tercijarne jotacije: Moje puke vidieh mrieti / Gdje ja vidjeh svietlieh sgrada’. A. Kapetanović: Neprilike prilikom utvrđivanja izvornosti piščeve književnojezične … 173

~~3. Zaključak~~

Iz analize se nadaje zaključak kako je priređivač tekstova / opusa starih pisaca hrvatskih koji radi na temelju varijantne tekstne predaje suočen s mnogim neprilikama. Riječ je, naime, o predaji u kojoj uopće nema (ili ima malo) autografa i izdanja tiskanih za piščeva života. Iako su na hrvatskoj obali nicale akademije po uzoru na talijansku Accademia della Crusca, naše nisu imale ni utjecaj ni rezultate kao talijanska, pa prije 19. st. nije normirana ni hrvatska ortografija ni jezična uporaba. Iako su i prije preporoda postojali rječnici i gramatike, ti priručnici nisu imali kodifikacijski karakter i utjecaj na čitavom hrvatskom prostoru. Beletristički tekstovi bili su otvoreni za različite jezične stilizacije, koje je danas teško objasniti dijalektnim zemljovidima. Nedvojbeno je da brojnost rukopisa pomaže u priređivanju i uspostavljanju svih dijelova određenoga teksta; pitanje je, međutim, približavamo li se uvijek izvornom jeziku pisca ako pri uspostavi teksta biramo onaj jezični podatak koji je potvrđen u većini vrela. Stoga, gdje je god to moguće, potrebno je na temelju nekoga pouzdanoga orijentira (autografa ili izdanja za piščeva života) rekonstruirati piščev usus scribendi ili barem glavne značajke njegova jezika. 174 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

~~A m i r K a p e t a n o v i ć~~

~~PREDICAMENTS ENCOUNTERED DURING THE ESTABLISHMENT OF THE AUTHENTICITY OF A WRITER’S USE OF LITERARY LANGUAGE IN A VARIANT TEXTUAL TRADITION~~

The paper discusses the editing and research challenges related to texts or oeuvres that have not survived in ideal conditions and forms, i.e., in a situation when from a source it is not clear what the precise intention of the author was in some text. Such perplexities often accompany research into and publication of the texts of old Croatian writers, mostly because there are few, or no, autographs or editions printed during the authors’ lifetimes. Because neither the language nor the orthography of Croatian writers in pre-Revival times were explicitly or implicitly standardised, even within a given literary circle, or area, it is hard only on the basis of variant textual sources to ascertain the features of their use of literary language. Undoubtedly the numerousness of manuscripts does help in editing and establishing all the parts of a given text. However, the question arises as to whether we are getting closer to the original language of the writer if in the establishment of a text we always choose that linguistic item that is confirmed in the majority of sources. Hence, wherever possible, it is necessary pursuant to some reliable benchmark (an autograph or an edition printed during the writer’s lifetime) to reconstruct the writer’s usus scribendi or least the principal charac- teristics of his language. Key words: old Croatian writers, Croatian language, textual criticism, variant textual tradition, critical edition Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina, zagrebačkogA kanonika i sudionika Baselskog koncila*

~~T o m i s l a v M a t i ć~~

~~UDK: UDK: 272-73(04) Tomislav Matić Izvorni znanstveni rad Hrvatsko katoličko sveučilište Zagreb [email protected]~~

Ivan Bachenstein, komarnički arhiđakon i zagrebački kanonik, bio je važan sudionik Baselskoga koncila. Autor je nekoliko djela u kojima izražava svoje stavove glede ustroja Crkve. U ovom se radu analiziraju dva njegova teksta – govor što ga je održao pred papom Eugenom IV. 1435. godine, u svojstvu poslanika Baselskog koncila, i Epistula Jeremialis, djelo pravnog karaktera nastalo prilikom sukoba oko nadbiskupske stolice Mainza 1460-ih godina. Budući da su nastala u razmaku od gotovo trideset godina, ona mogu poslužiti kao dobra osnova za proučavanje Bachensteinovih stavova o Koncilu, papinstvu i ustroju Crkve prije i nakon raspuštanja Baselskoga koncila 1449. godine. Analiza pokazuje da je Bachenstein u razdoblju nakon raspuštanja Koncila i prevlasti monarhijskog papinstva pratio trendove u Crkvi i bio svjestan koja su mišljenja prihvatljiva, ali je unatoč tome nastavio više ili manje otvoreno iznositi koncilijaristička stajališta, čak do te mjere da bi se Epistula Jeremialis mogla nazvati koncilijarističkim spisom i žalopojkom za neuspjehom Baselskog koncila. Ključne riječi: Johannes Bachenstein, koncilijarizam, Baselski koncil, Eugen IV., Pio II., kanonsko pravo, ekleziologija

~~Kada je riječ o vezama između hrvatskih zemalja i Baselskoga koncila, u hrvatskoj se historiografiji najčešće proučava lik i djelo Ivana Stojkovića iz~~

* Ovaj rad je financiran sredstvima znanstvenog projekta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta »Percepcije hrvatskih, slavonskih i dalmatinskih elita u kasnom srednjem i ranom novom vijeku« (HKS-2017-6). 176 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Dubrovnika.1 Unatoč njihovoj nedvojbenoj važnosti, ipak valja spomenuti da je i srednjovjekovna Slavonija imala svojeg istaknutog predstavnika u Baselu. Riječ je o zagrebačkom kanoniku i arhiđakonu Komarnice Ivanu od Bachensteina, kojega su pomalo nepravedno zanemarile i hrvatska i njemačka historiografija.2 Iako

1 Upravo su Stojković i njegovo djelo tema većine radova hrvatskih autora koji se tiču Baselskog koncila. Interes za njega u hrvatskoj je historiografiji pokrenuo Bonaventura Duda doktorskim radom Joannis Stojkovic de Ragusio, O. P. (+1443) – Doctrina de cognoscibilitate Ecclesiae, Pontificium Athenaeum Antonianum, Rim, 1958. Uslijedila su i izdanja Stojkovićevih spisa Tractatus de ecclesia, Hrvatska dominikanska provincija – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983., i u novije vrijeme Konkordancija nepromjenjivih dijelova Biblije -- Šesnaest biblijskih hermeneutskih postavki, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006., oba opremljena popratnim radovima o autoru. Kao primjere daljnjeg istraživanja objavljenog u Hrvatskoj valja spomenuti djelomičnu Stojkovićevu biografiju: Robert Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba (u svjetlu borbe za jedinstvo Crkve i carigradske misije), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004., zatim Misao i djelo Ivana Stojkovića (1390./95.-1443.) Zbornik radova međunarodnog simpozija u Dubrovniku 1983., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., i članke Josipa Antolovića »Ivan Stojković u svjetlu novih studija«, Bogoslovska smotra, 40 (1971.), 4, 376-381, Ivice Tomljenovića »Dubrovčanin Ivan Stojković (1390/95-1443) borac za jedinstvo Zapada i zbližavanje s Istokom«, Croatica Christiana periodica, 6 (1982.), 9, 1-12, Zvjezdana Strike »‘Votum de processu contra Eugenium papam IV.’ Ivana Stojkovića na Baselskom saboru (1433.)«, Croatica Christiana periodica, 24 (2000.), 45, 59-89, i »Septem notabilia de auctoritate Petri dubrovačkog dominikanca Ivana Stojkovića«, Croatica Christiana periodica, 32 (2008.), 61, 1-17, Roberta Holjevca »Ivan Stojković i ekleziološki aspekt u svjetlu njegove suvremenosti i baselskih pregovora s Česima«, Croatica Christiana periodica, 28 (2004.), 53, 1-17, i Nikole Hohnjeca »Biblijska hermeneutika Ivana Stojkovića«, Croatica Christiana periodica, 29 (2005.), 55, 209-262. Budući da svrha ove bilješke nije stvaranje bibliografije o Stojkoviću, napomenimo samo da radova o njemu ima još mnogo više. Bachenstein nije privukao niti približnu pozornost istraživača. 2 Još je Johannes Helmrath 1987. godine zaključio da je Bachenstein svakako zaslužio monografiju, budući da je bio jedan od važnijih, a svakako najodanijih pristaša Baselskoga koncila. Vidi Johannes Helmrath, Das Basler Konzil (1431-1449) – Forschungsstand und Probleme, Böhlau Verlag, Köln – Beč, 1987., 62, bilj. 166 i 153, bilj. 303. Nažalost, naj potpuniji pokušaj biografije, iako vrlo manjkav (primjerice, u njemu autor pretpostavlja da je Bachenstein izgubio zagrebački kanonikat zbog osmanskih osvajanja!), i dalje je onaj u Adalbert Erler, Mittelalterliche Rechtsgutachten zur Mainzer Stiftsfehde 1459-1463, Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1964., 129-136. Korisni podatci, koji donekle popunjavaju rupe u Erlerovu pokušaju biografije, mogu se naći u Vilmos Fraknói, Magyarország egyházi és politikai összeköttetései a Római szent-székkel, vol. II: A konstanczi zsinattól a mohácsi vé- szig, Szent-István-Társulat, Budimpešta, 1902., 16, 21-22, 33 i 43. U novije vrijeme nastala je kratka biografija u Andreas Deutsch, Der Klagspiegel und sein Autor Conrad Heyden – Ein Rechtsbuch des 15. Jahrhunderts als Wegbereiter der Rezeption, Böhlau Verlag, Köln – Weimar – Wien, 2004., 96-102, koja velikom većinom slijedi Erlerove tvrdnje. Ovdje navodim samo radove koji donose veću količinu podataka o Bachensteinu. Djelići podataka o njegovim aktivnostima nalaze se u većini radova o Baselskom koncilu, što je i razumljivo/ očekivano s obzirom na važnost njegove uloge u njemu. Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina … 177 nije bio relevantan mislilac kao Stojković, ostavio je spise koji sadrže mnoštvo podataka o njegovim stavovima o ustroju Crkve, ali i o svakodnevnim poslovima Baselskoga koncila. Njegova pojava pokazuje da su unutar Zagrebačkog kaptola sredinom 15. stoljeća postojale vrlo različite struje mišljenja te da je među njegovim članovima bilo i žestokih koncilijarista. Prije same rasprave bit će korisno, barem u najjednostavnijim crtama, objasniti pojmove i događaje o kojima će u tekstu biti riječi. Koncilijarizam je pokret unutar Katoličke crkve koji je znatno ojačao tijekom velike zapadne shizme krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Kako bi riješili problem crkvenog jedinstva i vrhovnog autoriteta, brojni teolozi i kanonski pravnici počeli su zastupati stajalište prema kojem bi vrhovnu vlast u Crkvi trebalo predati u ruke općeg koncila, čijim bi odlukama bio podložan i papa. Koncilijarizam je trijumfirao na Koncilu u Konstanzu, koji je proglasio dva dekreta o vrhovnoj vlasti koncila u Crkvi: Haec sancta, kojim je definiran vrhovni autoritet koncila, iFrequens , kojim je propisano da je papa dužan redovito sazivati koncile. Baselski koncil, sazvan 1431., proglasio je te dekrete vjerskom istinom, a budući da im se papa Eugen IV. (vladao 1431. – 1447.) odbio pokoriti i, štoviše, izopćio koncilske oce te sazvao protukoncil u Ferrari i Firenci, Baselski koncil proglasio ga je heretikom i svrgnuo, izabravši novog papu, Feliksa V. (vladao 1440. – 1449.). Na kraju je Eugen odnio pobjedu jer je uspio osigurati podršku europskih svjetovnih vladara.3 Koncilijaristički pokret bio je svladan na velikom planu raspuštanjem Baselskog koncila 1449. godine, ali je koncilijarizam u redovima klera nastavio tinjati i kasnije.4

~~Ivan Bachenstein, pripadnik istaknute plemićke obitelji iz Schwäbisch Halla u Švapskoj,5 pridružio se Baselskom koncilu već 10. listopada 1432. godi-~~

3 Radovi o koncilijarizmu i Baselskom koncilu broje se u tisućama. Spomenimo ovdje samo dva, koja pružaju čitatelju najbolji pregled problematike, istraživačkih tema i literature. J. Helmrath, n. dj. (2) nudi panoramski pregled stanja istraživanja do godine izdanja (1987.). Iako za kasnije razdoblje nema tako dobrog pregleda, u najnovije vrijeme izašao je priručnik A Companion to the Council of Basel, Brill, Leiden – Boston, 2017., s prilozima nekih od najvećih suvremenih stručnjaka za Baselski koncil, koji može poslužiti kao refe rentno djelo. 4 Za tematiku »koncilijarizma nakon koncila« vidi kao osnovu Hubert Jedin, Geschichte des Konzils von Trient, Band 1: Der Kampf um das Konzil, Verlag Herder, Freiburg im Breisgau, 1951., 24-48, a za prikaz problema i literaturu J. Helmrath, n. dj. (2), 477-483. 5 Za njegovo porijeklo, vidi A. Erler, n. dj. (2), 130. Grbovi Ivana Bachensteina mogu se vidjeti u jednoj od knjiga koju je posjedovao, a koja se danas nalazi u Universitätsbib- liothek Freiburg im Breisgau, Ms 244, 24r, kako je utvrdio Adalbert Erler u članku »Neue 178 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) ne,6 nekoliko mjeseci nakon što je u Beču – već kao zagrebački kanonik – doktorirao kanonsko pravo.7 Kao jedan od arhiđakona Zagrebačkog kaptola tituliran je još prethodne godine, prilikom stjecanja licencijata kanonskog prava,8 a iz kasnijih dokumenata saznajemo da je arhiđakonat koji je držao bio onaj komarnički.9 U Basel je došao kao predstavnik zagrebačkog biskupa Ivana Albena (stolovao 1421. – 1433.) i njegovog brata, pečujskog biskupa Henrika (stolovao 1421. – 1444.);10 kao i Bachenstein, obojica su bili Nijemci.11 Time je postao prvim predstavnikom ugarskog klera na Koncilu; naime, ugarsko-hrvatski i rimski kralj Sigismund (vladao 1387. – 1437.) već je ranije te godine odredio da Henrik Alben i biskup Győra Koloman imaju otputovati u Basel kako bi predstavljali Ugarsko Kraljevstvo na Koncilu, ali do toga nije došlo uslijed otpora ugarskih velikaša.12 Nedugo nakon dolaska Bachenstein je pokušao isposlovati da njegovi gospodari zbog starosti ne moraju osobno doći da sudjeluju u Koncilu.13 Sudeći prema tome što je zagrebački biskup Ivan Alben ubrzo nakon toga umro, čini se da je taj pokušaj bio više od prazne isprike. Henrik Alben je pak uskoro, 19. veljače 1433. godine, osobno do- šao u Basel, u pratnji dvojice pečujskih kanonika.14 Međutim, već sljedeće godine

Funde zur Mainzer Stiftsfehde«, Zeitschrift der Savigny-Stiftung für Rechtsgeschichte: Kanonistische Abteilung, 58 (1972.), 1, 370. 6 Johannes Haller (ur.), Concilium Basiliense. Studien und Quellen zur Geschichte des Concils von Basel, Bd. 2: Protokolle des Concils 1431 – 1433: Aus dem Manuale des Notars Bruneti und einer römischen Handschrift, R, Reich, Basel, 1897., 242. 7 Doktorirao je 27. travnja 1432.; vidi Kurt Mühlberger i dr., Die Matrikel der Wie- ner Rechtswissenschaftlichen Fakultät, I. Band: 1402-1442, Böhlau Verlag/Oldenburg Ver- lag, Beč/München, 2011., 43. 8 13. listopada 1431.; vidi isto, 42. 9 Kao arhiđakon archidiaconatus Camarcensis i zagrebački kanonik spomenut je 21. listopada 1436. Repertorium Germanicum Online (dalje: RG) V 3941, URL: http://rg-online.dhi-roma.it/RG/5/3941 (datum pristupa: 12. 9. 2017.). Dužnosti i prihodi komarničkog arhiđakona, kao i župne crkve za čije je nadgledanje zadužen, popisane su u Liber ac- clavatus Zagrebačkog kaptola nastalom između 1334. i 1354. godine; vidi Ivan Krstitelj Tkalčić, ur., Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, vol. II, Karl Albrecht, Za- greb, 1874., 91. Za podatke i literaturu o položaju srednjovjekovne Komarnice, vidi Metod Hrg, »Ubikacija nekih župa Zagrebačke biskupije iz XIV. stoljeća«, Croatica Christiana periodica, 1 (1977.), 1, 57. 10 V. Fraknói, n. dj. (2), 16; A. Erler, n. dj. (2), 131-132. 11 Glede porijekla njihove obitelji, vidi Marija Karbić, »Velikaška obitelj Alben i njezina uloga u hrvatskoj povijesti«, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch, 19 (2012.), 12-13; za Ivana i Henrika Albena, vidi isto, 17-25. 12 V. Fraknói, n. dj. (2), 15-16. 13 J. Haller, n. dj. (7), 296. 14 Tamás Fedeles, »Az Albeniek a pécsi egyházmegye élén«, Magyar egyháztörténeti vázlatok, 21 (2009.), 1-4, 127. U to je vrijeme Ivan Alben umirao u biskupskoj palači svoga brata u Pečuhu; njegova oporuka datirana je 14. ožujka 1433. Vidi Andrija Lukinović, »Biskup Ivan Alben«, Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Školska knjiga, Zagreb, 1995., 185. Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina … 179 ponovno ga je na Koncilu zastupao Bachenstein,15 koji je u svojstvu njegovog zastupnika 10. prosinca 1434. po drugi put inkorporiran.16 Vjerojatno kao nagradu za svoju službu, do početka 1437. stekao je i pečujski kanonikat.17 Bachenstein je bio inkorporiran u koncilsku deputaciju za opće poslove (Deputatio pro communibus)18 i kao sudionik Koncila sudjelovao je u brojnim koncilskim poslanstvima.19 Budući da je bio doktor kanonskog prava, obnašao je brojne sudske dužnosti .20 I nakon što je Eugen IV. ekskomunicirao koncilske oce, a Koncil izabrao Feliksa V. za novog papu, Bachenstein je ostao čvrsto na koncilskoj strani i držao je svečani govor pred novoizabranim papom na Božić

15 V. Fraknói, n. dj. (2), 21. 16 Johannes Haller (ur.), Concilium Basiliense. Studien und Quellen zur Geschichte des Concils von Basel, Bd. 3: Protokolle des Concils 1434 und 1435: Aus dem Manuale des Notars Bruneti und einer römischen Handschrift, R, Reich, Basel, 1900., 267. Inkorporacija u Koncil provodila se nakon što bi kandidata ispitalo povjerenstvo predvođeno predsjedavateljem Koncila i proglasilo ga podobnim. Inkorporirani je imao pravo govora na Koncilu, puno glasačko pravo, slobodu od vanjske jurisdikcije i pravnu zaštitu Koncila, uključujući zaštitu posjedovanja svih nadarbina dokle god traje Koncil. Zauzvrat su se inkorporirani morali zakleti da će provoditi odluke Koncila, nisu smjeli napustiti Koncil bez dozvole, a njihova pisma i propovijedi bili su podvrgnuti kontroli. Vidi J. Helmrath, n. dj. (2), 21-22. Zastupnici, poput Bachensteina, bili su punopravno inkorporirani u Koncil; štoviše, sudjelovanje preko zastupnika bilo je na Baselskom koncilu pojava češća nego na ijednom drugom srednjovjekovnom koncilu. Vidi isto, 72-77. 17 RG Online, RG V 03941, URL: http://rg-online.dhi-roma.it/RG/5/3941 (datum pristupa: 12. 9. 2017.); Andrija Lukinović, ur., Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije, vol. VI, Kršćanska sadašnjost/Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 1994., 465. 18 A. Erler, n. dj. (2), 132. Za razliku od ostalih srednjovjekovnih koncila, Basel- ski koncil bio je ustrojen u četiri deputacije: za vjerske, mirovne i reformatorske te ostale poslove. Ovakav je ustroj usvojen kako bi se izbjegla dominacija visokog klera i svjetovnih vladara, budući da su u deputacijama bili izmiješani koncilski oci iz različitih država i crkvenih pokrajina. J. Helmrath, n. dj. (2), 24-29; Hans-Jörg Gilomen, »Conciliar Bu- reaucracy«, A Companion to the Council of Basel, Brill, Leiden/Boston, 2017., 170-171. 19 Vidi primjere u Joachim W. Stieber, Pope Eugenius IV, the Council of Basel and the Secular and Ecclesiastical Authorities in the Empire: The Conflict over Supreme Author- ity and Power in the Church, Brill, Leiden, 1978., 24, 145 (bilj. 24), 156, 185, 206 (bilj. 9), 216 (bilj. 31). Sam Bachenstein sastavio je izvještaj o jednom od svojih poslanstava zimi 1440.-1441. godine; rukopis se nalazi u Universitätsbibliothek Würzburg, M. ch. f. 20, 105v-108r. U literaturi rukopis dosad nije bio uočen, a zasad nije moguće kazati je li riječ o autografu ili prijepisu; o njemu kanim objaviti zaseban rad. 20 A. Erler, n. dj. (2), 132. Bachenstein je obnašao dužnosti auditora Rote, Apostolske komore i, nakon izbora protupape Feliksa V., Apostolske palače. On sam u Epistuli spo minje svoja iskustva na tim pozicijama: primjerice, da je predsjedavao procesom protiv nad biskupa Tarenta Giovannija Berardija radi krivotvorenja koncilske bule 1437. godine (isto, 201), kao i da se na dužnosti auditora Apostolske palače »jako mučio u tuzi i teškom radu« (desudavi cum merore et gravi labore; isto, 213). 180 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

1439.21 Iako je zagrebački arhiđakonat i kanonikat vjerojatno izgubio oko 1440. godine, a početkom 1442. godine konačno ih mu je oduzeo kralj Vladislav Ja- gelović (u Ugarskoj vladao 1441. – 1444.),22 nastavio se nazivati zagrebačkim arhiđakonom.23 Tijekom svojeg boravka u Baselu revno je zastupao Zagrebački kaptol pred Koncilom i svjetovnim vladarima, te je tako 1433. godine, kada je car Sigismund boravio u Baselu, kod njega isposlovao obranu interesa kaptola od građana susjednog Gradeca,24 a nekoliko godina kasnije zastupao je kaptol pred koncilskim sudom u sporu s grofovima Celjskima.25 Osim zagrebačkog arhiđako- nata i kanonikata, pokušavao je steći i druge nadarbine. Tako se sredinom 1430-ih godina zapleo u sudske sporove oko kanonikata i kantorije Speyera,26 a sredinom

21 Isto, 213. Glede okolnosti oko izbora Feliksa V. i pregovora s njime koji su uslijedili nakon toga, vidi Joachim W. Stieber, »Amédée VIII et le concile de Bâle«, Amédée VIII – Felix V: Premier duc de Savoie et pape (1383-1451), Colloque international Ripaille- Lausanne, 23-26 octobre 1990, Fondation Humbert II et Marie Jose de Savoie/Bibliotheque historique vaudoise, Lausanne, 1992., 339-362. 22 V. Fraknói, n. dj. (2), 43. Eugen IV. je već 1440. godine, budući da je Bachenstein ostao uz Baselski koncil, komarnički arhiđakonat dodijelio pripadniku svoje kancelarije Andriji Petrzicovitzu; vidi A. Lukinović, n. dj. (17), 607-609. Već sljedeće godine Eugen je po istom principu drugoj osobi dodijelio Bachensteinov kanonikat. Vidi isti, Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije, vol. VII, Kršćanska sadašnjost/Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2004., 6. Međutim, čini se da prethodno spomenuti Andrija nije uspio zaposjesti dodijeljeni mu arhiđakonat, jer njegovi argumenti u Zagrebačkom kaptolu nisu bili prihvaćeni (isto, 18). Tome u prilog ide činjenica da Andrija najesen 1441. nije naveden među zagrebačkim arhiđakonima, nego samo kao kanonik (isto, 15), kao i podatak da je on kasnije izbacio drugu osobu s mjesta komarničkog arhiđakona (isto, 113). Isprava iz 1442. godine u kojoj se spominje kako je kralj Vladislav oduzeo Bachensteinu arhiđakonat može se naći u isto, 19. 23 30. listopada 1443., Staatsarchiv Amberg, Kloster Kastl Urkunden 485/*. 24 A. Lukinović, n. dj. (17), 394-395. Sigismund je dopustio kaptolu popravak Popova tornja u Gradecu, ali ne i proširenje utvrđenja na štetu grada. Građani su se potonjem protivili govoreći da kaptol namjerava oko tornja izgraditi zid koji bi ga odvojio od ostatka grada. Ovo spominje A. Erler, n. dj. (2), 131. 25 A. Lukinović, n. dj. (23), 467, 480, 576 i 580. 26 Isto, 457 i 464. Iako u ispravama stoji da je papa Eugen IV. Bachensteinu izdao isprave kojima mu obećava prve slobodne kanonikate (gratia expectativa) u Wormsu i Speyeru s datumom iz 1431. godine, očito je da je riječ o antedatiranju, budući da je sam Bachenstein molio da se isprave amendiraju s obzirom na to da je u njima naveden kao doktor kanonskog prava, što 1431. nije bio. Isprave je stekao u kolovozu 1435. godine, tijekom svojeg poslanstva papi u Firenci, o kojem će biti riječi; vidi RG Online, RG V 03941, URL: http://rg-online.dhi-roma.it/RG/5/3941 (datum pristupa: 12. 9. 2017.). Budući da su se ekspektancije davale mnogim kandidatima, prednost je imao onaj čije su isprave imale najraniji datum. Antedatiranjem je Papinska kurija mogla zaobići taj sustav u korist nekog od kandidata. Čini se da Bachenstein kanonikat Wormsa, koji mu je tada također obećan, nije uspio steći sve do 1447. godine. Glede ekspektancija vidi Phillip H. Stump, The Reforms of the Council of Constance (1414 – 1418), Brill, Leiden, 1994., 80-81 i 84-86, i Jadranka Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina … 181

~~1441. Koncil mu je uskratio prepozituru Würzburga.27 Tek 1447. uspio je steći kanonikat Wormsa, te nakon toga boravi ondje, prvo kao kanonik, a od 1452. kao skolastik.28 Umro je oko 1467. godine.29~~

Ovdje ću se baviti dvama Bachensteinovim tekstovima, koji su oba posvećeni pitanju vrhovnog autoriteta Crkve. Prvi je nastao u vrijeme kada je Baselski koncil bio na vrhuncu moći. Riječ je o govoru koji je Bachenstein, u svojstvu poslanika Koncila, održao u Firenci pred papom Eugenom IV. 14. srpnja 1435.30 Drugi tekst nastao je mnogo kasnije, 1461. ili 1462. godine, kada su koncilijaristička stajališta bila gotovo u potpunosti poražena i nakon što je papa Pio II. (vladao 1458. – 1464.) bulom Execrabilis (18. siječnja 1460.) zabranio i samo pozivanje na koncil, i to pod prijetnjom ekskomunikacije latae sententiae (odnosno samim činom, bez suđenja).31 Taj drugi tekst nosi naslov Epistula Jeremialis super afflictione dolorosa huius nobilissime patrie, et quam maiores nostri soliti sunt appellare ortum rosarum,32 a bavi se sporom oko nadbiskupske stolice Mainza.33

Neralić, Put do crkvene nadarbine. Rimska kurija i Dalmacija u 15. stoljeću, Književni krug, Split, 2007., 147-150 i 164-165. Za antedatiranje vidi isto, 148-149, 151 i 157, i P. Stump, n. dj., 85. 27 Umjesto u korist Bachensteina, Koncil se izjasnio u korist brata trierskog nadbiskupa. Vidi J. Helmrath, n. dj. (2), 192, i A. Erler, n. dj. (2), 131 i 135. 28 Isto, 133-134. 29 Isto, 134-135. 30 Bachensteinov govor tiskan je u Giovanni Domenico Mansi, ur., Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, vol. XXIX, Antonio Zatta, Venecija, 1788., 454-459. U vezi Bachensteinova poslanstva vidi J. Stieber, n. dj. (19), 24-25, posebno bilj. 30, i V. Fraknói, n. dj., 22. Vrijedi napomenuti da Bachenstein pred papu nije išao sam – njegov kolega u ovom poslanstvu bio je Mathieu Ménage, predstavnik biskupa Angersa na Koncilu. Iako ga Bachenstein u Epistuli ponekad spominje (vidi, npr. A. Erler, n. dj. (2), 186), za temu ovog članka nije relevantan. Za podatke o njemu vidi André René Le Paige, Dic- tionnaire topographique, historique, généalogique et bibliographique de la province et du diocèse du Maine, vol. II, Toutain/Saugrain, Le Mans/Pariz, 1777., 51, i izbor literature o njemu u J. Helmrath, n. dj. (2), 446. 31 Vidi H. Jedin, n. dj. (4), 52-53. 32 Rukopis s Bachensteinovim tekstom pronašao je Adalbert Erler u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu 1954. godine. Potonji smatra da je riječ o Bachensteinovom autografu i da je nastao između 1543. i 1466. (A. Erler, n. dj. (2), 127). Njegove primjedbe o rukopisu i tekstu nalaze se u isto, 125-129 i 136-148. Tekst je tiskan u isto, 148-245. 33 Tzv. Mainzer Stiftsfehde tema je dobro poznata njemačkoj historiografiji. Kratak pregled događaja nalazi se u isto, 1-14. Kao dodatnu literaturu možemo navesti Franz Gundlach, Hessen und die Mainzer Stiftsfehde 1461 – 1463, Universitäts-Buchdruckerei, Marburg, 1898., Aloys Schmidt, »Zur Mainzer Stiftsfehde 1462«, Jahrbuch für das 182 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Unatoč naizgled nepovezanoj temi, i kroz ovaj se tekst provlači pitanje ustroja Crkve i uloge pape u njoj. Na primjeru ovih dvaju tekstova proučit ćemo je li se, ili koliko se, promijenio Bachensteinov stav prema koncilijarizmu tijekom razdoblja od gotovo trideset godina. Prije svega, valja reći da Bachenstein, iako zalazi i u teološke teme, ističe da nije teolog. Teologiju naziva »širokim morem« u kojem ima svakakvih, pa i međusobno suprotstavljenih stavova (...in hoc mari magno et spacioso reperi nonnullos professores in sacra pagina ad invicem scriptis suis repugnantes et animum meum simplicem ac rudem in non modicam perplexitatem constituentes.)34 i u kojem se on ne smatra kompetentnim (...more autem simplici et rudi dicam paucula, emendacionem et correccionem super omnibus maioribus relinquendo).35 On je prije svega pravnik, i svoje zaključke iznosi na temelju kanonskog prava.36 Primjerice, u Epistula Jeremialis navodi zgodu do koje je došlo tijekom njegovog poslanstva papi u Firencu 1435. Tijekom ručka kod jednog od kardinala kardinal Joan de Casanova (1387. – 1436.) zapitao je Bachensteina gdje to u kanonskim spisima piše da je Krist dao ključeve Kraljevstva nebeskog ne Petru, nego Crkvi u cjelini, odnosno koncilu. Odgovarajući, Bachenstein je točno naveo kanon (Decr. Grat. Causa 24, q1, c 20), ali je kao autora citata koji se u njemu nalazi pogrešno imenovao Jeronima umjesto Augustina. Nato je kardinal, naravno, uzvratio da Jeronim to nikada nije rekao, izbila je rasprava, te je konačno donesen tekst kanona, čije je čitanje ipak izvuklo Bachensteina iz neugodne situacije.37 Augustinova interpretacija evanđeoskog teksta prema kojem je Krist predao ključeve Crkvi u

Bistum Mainz, 3 (1948.), 89–99, Konrad Repgen, »Antimanifest und Kriegsmanifest. Die Benutzung der neuen Drucktechnik bei der Mainzer Stiftsfehde 1461/63 durch die Erzbischöfe Adolf von Nassau und Diether von Isenburg«, Studien zum 15. Jahrhundert. Festschrift für Erich Meuthen, vol. II, R. Oldenburg Verlag, München, 1994., 781-803, Kai- Michael Sprenger, »Die Mainzer Stiftsfehde 1459–1463«, Mainz. Die Geschichte der Stadt, Verlag Phillip von Zabern, Mainz, 21999., 205–227. 34 A. Erler, n. dj. (2), 153. 35 Isto, 173. 36 Kad je riječ o spisima sudionika Baselskog koncila, teško je povući granicu između kanonskopravnih i teoloških argumenata, budući da je kanonsko pravo velikim dijelom bilo zasnovano na citatima iz Biblije i patristike, a teolozi su se pak ponekad koristili kanonskim pravom u svojim argumentima. Vidi J. Helmrath, n. dj. (2), 418-419, i Thomas M. Iz- bicki, Protector of the Faith – Cardinal Johannes de Turrecremata and the Defense of the Institutional Church, The Catholic University of America Press, Washington, DC, 1981., 44. Međutim, dok su se neki kanonski pravnici, poput Niccolòa Tedeschija, referirali izravno na Bibliju i originalna djela crkvenih otaca, čini se da su Bachensteinu uglavnom bili dovoljni citati koje je mogao pronaći kod Gracijana i u drugim zbirkama kanonskog prava. 37 A. Erler, n. dj. (2), 192. Kardinal Casanova vjerojatno je dobro znao o čemu govori, budući da je i sam možda bio autor jednog traktata o autoritetu pape i koncila u kojem se citira upravo Jeronima. Vidi Laureano Robles, »El catalan Juan de Casanova, autor de una obra atribuida a Juan de Torquemada«, Ligarzas, 1(1968.), 231-246; za još literature o Casanovi, vidi J. Helmrath, n. dj. (2), 120, bilj. 162. Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina … 183 cjelini, koju je Petar tom prilikom predstavljao, bila je jedan od temelja koncilija- rističke ekleziologije.38 S obzirom na to, možemo se iznenaditi što je Bachenstein nonšalantno pripisao njegove riječi Jeronimu. Čini se da mu nije bilo naročito važno čije riječi stoje u kanonu, dokle god je sam kanon citiran ispravno.39 Govor pred Eugenom IV. Bachenstein je gotovo u cijelosti uključio i u Epi- stula Jeremialis.40 Obratimo prvo pažnju na njegove dijelove koji su uključeni u oba djela. To su njegove tri glavne točke: autor moli papu da poštuje dekret Koncila kojim je zabranjeno miješanje pape u kanonski izbor biskupa, opata i drugih elektivnih crkvenih dužnosnika; moli ga da poštuje sudske odluke Koncila, a ne da ih njegovi sudovi opovrgavaju; napokon, nagovara ga da prihvati dekret o ukidanju anata, rezervacija i pristojbi za potvrđivanje prelata. Bachenstein ovdje tvrdi da je papa obavezan kanonskim pravom da poštuje koncilske dekrete te da će, ako se ovi ne budu poštovali, autoritet koncilâ zauvijek propasti.41 Također je uključena i prijetnja da će se Koncil sam pobrinuti da svi slušaju njegove dekrete ako ih papa ne pristane podržati i ako ne opozove svoje akcije protiv njih.42 Bachenstein je navedenim dijelovima govora, ponavljajući ih u Epistula Jeremialis, napisanoj više od desetljeća nakon raspuštanja Baselskog koncila i nedugo nakon donošenja bule Execrabilis, već opasno zagazio u koncilijarizam. Međutim, još je zanimljivije promotriti koje se dijelove govora nije usudio ponoviti.43 To su, naime, oni u kojima iznosi brojne tvrdnje što su tijekom sljedećih desetljeća postale nepoćudnima, pa i heretičkima. Tako u govoru tvrdi da posluš- nost koncilskim dekretima nadilazi sve, pa i papinsko dostojanstvo, u pitanjima vjere, ukidanja shizme i reformi Crkve, čime papi gotovo verbatim citira dekret Haec sancta.44 Ovaj je pak bio rak-rana monarhijskog papinstva i jedan od najjačih argumenata Baselskog koncila, toliko važan da ga je Koncil proglasio vjerskom dogmom, dok su ga pobornici monarhijskog papinstva, poput Eugena IV. i Juana de Torquemade (1388. – 1468.), nastojali neutralizirati osporavanjem valjanosti.45 Ne čudi što je trideset godina kasnije Bachenstein radije odlučio izostaviti izravnu aluziju na njega. U izostavljenom dijelu govora Bachenstein k tome podsjeća papu da su se njegovi prethodnici pokoravali koncilskim dekretima te da je i on dužan

38 Thomas Prügl, »Modelle konziliarer Kontroverstheologie. Johannes von Ragusa und Johannes von Torquemada«, Vorträge und Forschungen, 67 (2007.), 266 i dalje, 280; T. Izbicki, n. dj. (36), 47-50. 39 Također, da je bio bolje upućen u Augustinova djela, vjerojatno bi pred Casanovom naveo i kanon Decr. Grat. Causa 24, q1, c 6, koji bi još bolje potkrijepio njegov stav. 40 A. Erler, n. dj. (2), 187-191. 41 Isto, 188. 42 Isto, 187-188. 43 G. Mansi, n. dj. (30), 454-455. 44 Isto, 455. 45 J. Helmrath, n. dj. (2), 460-477. Bule Eugena IV. Moyses vir i Etsi non dubitemus nisu doduše otvoreno osporavale valjanost Haec sancta, iako su iznosile sumnje u nju, ali jesu njezinu koncilijarističku interpretaciju. U vezi s time, vidi i J. Stieber, n.dj. (19), 192. 184 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

činiti poput njih.46 I u ovom slučaju pozvao se na kanonsko pravo, točnije na riječi Grgura Velikog u Decr. Grat. Distinctio 15, c 2, a većinu kanona je i citirao. Papa Grgur tu izjavljuje da se u potpunosti pokorava zaključcima ekumenskih koncila, kao i da su oni neosporivi (se, et non illa destruit, quisquis praesumit aut solvere quos religant, aut ligare quos solvunt). Nije nikakvo čudo što se Bachtenstein nije usudio ponoviti ni te tvrdnje trideset godina kasnije, ali se zato u Epistula Jeremialis pozvao na susjedni kanon (Decr. Grat. Distinctio 15, c 1), u kojem je našao značenje prikladnije novom vremenu: da se valjanim koncilima imaju smatrati samo oni u kojima je sudjelovao papinski autoritet.47 Epistula Jeremialis iz 1461. ili 1462. na prvi pogled iznosi stavove gotovo potpuno suprotne onima u govoru iz 1435. Nastala je kao komentar spora oko prava na nadbiskupiju Mainza, čiji je izabrani biskup Diether od Isenburga 1461. odbio platiti papi Piju II. pristojbu za potvrdu njegovog izbora za biskupa i, nakon što ga je papa ekskomunicirao, pozvao je da mu sudi budući koncil.48 Valja napomenuti da je po dekretu De electionibus Koncila u Baselu (12. sjednica, 13. srpnja 1433.) izabrani nadbiskup bio u potpunosti u pravu,49 a i Bachenstein priznaje da bi to tkogod mogao ustvrditi.50 Međutim, u većem dijelu svojeg teksta on nastoji pokazati da je Isenburg bio u krivu i da je papa postupao legalno. Pritom se trsi dokazati dvoje: prvo, da je papa bio u pravu kad je Isenburga ekskomunicirao bez sudskog saslušanja, i drugo, da je Isenburgovo pozivanje na budući koncil bilo ilegalno. Prvu točku Bachenstein dokazuje tvrdeći da je papa apsolutni vladar Crkve, te kao takav nije podložan pozitivnim zakonima (princeps solutus est legibus).51 Također tvrdi da papa zbog toga smije bilo kojem biskupu oduzeti njegovu biskupiju na temelju vlastite volje, pa i bez sudskog saslušanja (...item papa potest de plenitudine potestatis nuda voluntate quem beneficio suo privare).52 To su, zapravo, argumenti pristaša monarhijskog papinstva, onako kako ih je formulirao žestoki neprijatelj Baselskoga koncila Juan de Torquemada.53 Bachenstein je oči- to pratio razvoj crkvene misli i bio obaviješten kakvo i čije mišljenje papinstvo sada prihvaća kao ispravno. U navedenom spisu Crkvu uspoređuje sa svjetovnim kraljevstvom i kaže da papa ima pravo postavljati i rušiti prelate jednako kao što

46 G. Mansi, n. dj. (30), 454-455. 47 A. Erler, n. dj. (2), 196. I povijest ekumenskih koncila koju Bachenstein ovdje izlaže potječe iz rečenog kanona (koji citira Izidora Seviljskog), uz znatne nadopune. 48 Vidi ukratko u isto, 3-5. 49 Prema tom dekretu, papa ne smije ništa tražiti niti primati od izabranih prelata, a ako čini drugačije i odbija ispraviti grešku, predmet se imao iznijeti pred budući koncil. G. Mansi, n. dj. (30), 63. 50 A. Erler, n. dj. (2), 184. 51 Isto, 157. 52 Isto, 158. 53 T. Izbicki, n. dj. (36), 85. Torquemada, a nakon njega i Bachenstein, ne tvrde da papa nije podređen i božanskim i prirodnim zakonima. Vidi i T. Prügl, n. dj. (38), 270. Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina … 185 feudalni vladar može postupati sa svojim vazalima.54 Ni ovo nije Bachensteinov izum; štoviše, pobornici monarhijskog papinstva tom su se usporedbom koristili još dok je Baselski koncil zasjedao.55 Eugen IV. sam je usporedio svoju vlast nad Crkvom s vlasti svjetovnih vladara nad njihovim podanicima, ponajprije kako bi potkopao ugled Koncila tvrdnjama da bi pobuna klera protiv pape mogla stvoriti presedan za pobune protiv svjetovnih vladara.56 Bachenstein sada još i osnažuje takve argumente tvrdeći izričito da pravnici koji na temelju kanonskog prava govore protiv pape (a takav je prije tridesetak godina bio i sam!) ruše monarhiju Crkve.57 Glede druge točke, Bachenstein se koristi istim argumentima kao i bula Execrabilis, tvrdeći da pozivanje na budući koncil predstavlja uvredu za papu, jer takav koncil u trenutku pozivanja ne postoji i stoga ne može imati veći autoritet od pape.58 Dosad smo iznijeli što Bachenstein čini. No zanimljivo je promotriti i ono što ne čini. Naime, nigdje ne iznosi tvrdnju da je papa nadređen općem koncilu niti da ima pravo ne pokoravati se koncilskim dekretima. Još je bitnije što Bachenstein nigdje ne osporava koncilske dekrete kojima se ukidaju davanja klera papi, nego naprosto tvrdi da se oni ne mogu provoditi jer za to nisu ostvareni pravni uvjeti koje je propisao Koncil, odnosno nisu propisani zamjenski prihodi koje je Koncil obećao.59 Ovdje je vjerojatno namjerno zamaglio istinu, zacijelo zato što nije htio osporiti autoritet Baselskoga koncila tvrdnjom da njegovi dekreti nisu valjani, ali nije htio niti otvoreno okriviti papu za njihovo kršenje – naime, dok je dekret De electionibus predvidio da Koncil ima papi osigurati određene zamjenske prihode, do toga su trenutka imale vrijediti prijelazne mjere, odnosno: dekret nije imao stupiti na snagu nakon što budu osigurani rečeni prihodi, nego odmah.60 S druge strane, dekret De annatis, kojim je ukinuto plaćanje anata papi, nije predvidio nikakve zamjenske prihode.61 Oni zaista nisu bili, iz perspektive Koncila, uvjet za

54 A. Erler, n. dj. (2), 160, 244. 55 Papinski poslanik njemačkim kneževima Antonio Altan di San Vito usporedio je 1438. g. sukob između koncila i pape s pobunom vazala protiv svojeg seniora. Vidi J. Stieber, n.dj. (19), 136. 56 Isto, 27-28. Vidi i J. Helmrath, n. dj. (2), 101-103. 57 A. Erler, n. dj. (2), 222-223. 58 ...qualis fraus sit in iure, appelare a papa ad id quod nichil est, quia utique futurum concilium nichil est... Isto, 161-162; vidi i isto, 168-169. I Erler je primijetio da se Bachen- stein, iako se nigdje izravno ne referira na Execrabilis, koristi njegovom retorikom. Vidi isto, 145. Torquemada je tvrdio da koncil svoj sudski autoritet dobiva od pape, te je stoga njegova sudbena moć manja od papinske. Prema tome, bilo bi općenito nemoguće pozvati se na koncil usuprot nekoj papinoj presudi. Vidi T. Izbicki, n. dj. (36), 106. 59 A. Erler, n. dj. (2), 184-186. 60 G. Mansi, n. dj. (30), 63. 61 Isto, 104. Već je Erler primijetio da su Bachensteinovi argumenti u ovom slučaju vrlo manjkavi. A. Erler, n. dj. (2), 146. 186 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) valjanost dekreta, nego samo poticaj za papu da se dekreta pridržava: ponuda, ne obveza. Bachenstein je u svojem govoru pred papom 1435. godine izjavio da je Koncil voljan osigurati papi i kardinalima neki drugi – kako on kaže – »pošteniji« izvor prihoda, posebno ako papa prihvati i provede koncilske dekrete.62 Međutim, kada je riječ o događajima koji su uslijedili, Bachenstein ponovno u Epistuli za- magljuje istinu: tvrdi da mu je u Firenci usmeno odgovoreno da su papa i kardinali spremni pristati na rečene dekrete ako im Koncil osigura zamjenske prihode, te da je kasnije papinim poslanicima predsjednik Koncila kardinal Julijan Cesarini (1398. – 1444.) usmeno i napismeno obećao da će Koncil osigurati te prihode.63 U stvarnosti, Cesarini to zaista jest učinio, ali tek nakon što je papinski poslanik u Baselu Antonio Altan di San Vito postavio uvjet osiguravanja alternativnih prihoda papi u zamjenu za njegovo pridržavanje dekreta De annatis.64 Međutim, Cesarini nije niti jednom riječju ustvrdio da se dekret suspendira do trenutka osiguravanja tih prihoda, nego je opomenuo papu da se koncilskih dekreta ima bezuvjetno pri- državati, i tek ako to bude činio, Koncil će se pobrinuti da mu osigura prihode.65 Zašto Bachenstein o tome nije iznio potpunu istinu? Čini se da je nastojao pomiriti nepomirljivo – ne zanijekati vrhovni autoritet Koncila, ali istovremeno afirmirati vrhovni autoritet papinstva. Štoviše, njegova tvrdnja da nisu ostvareni uvjeti za provođenje koncilskih dekreta zapravo je obrana vrhovnog autoriteta Koncila, budući da posljedično nije morao tvrditi kako su dekreti bili doneseni ilegalno ili da su nevažeći jer ih papa nije potvrdio. Iz njegove perspektive, iako to nije tvrdio otvoreno, dekreti su bili i legalni i važeći, ali je njihovo provođenje suspendirano, možda zauvijek. Kada je pak riječ o Isenburgovom pozivanju na budući koncil i o Bachensteinovoj tvrdnji (podudarnoj s bulom Execrabilis) da budući koncil nema nikakav autoritet, treba upozoriti na to da on nigdje nije za- nijekao vrhovni autoritet koncila koji već zasjeda – štoviše, na jednom je mjestu citirao dekret Frequens s Koncila u Konstanzu i jasno ustvrdio da su, kada koncil zasjeda, svi kršćani dužni slušati ga, uključivši papu. Ujedno dodaje da, ukoliko to ne stoji, onda ni sadašnji papa nije legalan, jer je njegova prethodnika izabrao Koncil u Konstanzu nakon što je svrgnuo Ivana XXIII.66 Dakle, argumenti koje Bachenstein iznosi u korist vrhovnog autoriteta papinstva u jasnom su konfliktu s njegovim tumačenjem autoriteta koncila. Ako bolje promotrimo njegov tekst, postat će nam jasno i zašto je tako. Epistula Jeremialis na prvi je pogled vrlo zbunjujuće djelo. U njegovu prvom dijelu Bachenstein nastupa načelno sa stajališta pobornika monarhijskog papin-

62 Isto, 190. 63 Isto, 192. 64 G. Mansi, n. dj. (30), 162. 65 Isto, 277-278. Za prikaz cijele epizode vidi J. Stieber, n. dj. (19), 24-25. 66 Isto, 220. Nije čudno što je Bachenstein odlučio izbaciti reference na Haec sancta, ali i dalje citirati Frequens, budući da je potonji dokument bio mnogo češće prihvaćan, pa i od strane papinstva, i manje sporan. Vidi J. Helmrath, n. dj. (2), 476. Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina … 187 stva. Međutim, otprilike na polovici teksta, nakon sintagme »ali netko će možda reći« (Sed forsitan dicet aliquis...), odjednom počinje iznositi protuargumente monarhijskom papinstvu, a u korist vrhovnog autoriteta koncila.67 Čitatelj dakle očekuje da će Bachenstein opovrgnuti argumente u korist vrhovnog autoriteta koncila, kako je postupao do tada. Međutim, on to ne čini. Naprotiv, od tog mjesta nadalje Epistula Jeremialis postaje koncilijaristički traktat, prošaran poviješću Baselskoga koncila. Štoviše, nakon nekog vremena Bachenstein napušta svaki diplomatski obzir i otpušta kočnice, te doslovce viče na njemačke prelate da su zaslužili da ih papa tlači kada nisu prihvatili dekrete Koncila u Baselu, jer da jesu, bili bi slobodni od papinskih presezanja. Budući da su odbili koncilske dekrete i pristali uz rimskog papu, neka sada plaćaju anate.68 U svjetlu takve tekstualne strategije postaje jasno zašto su Bachensteinovi argumenti u korist monarhijskog papinstva bili relativno slabi. Naime, on ih iznosi zlurado i s gorčinom. Citirajući svoj govor iz 1435., sam tvrdi da će autoritet koncilâ zauvijek propasti ako se ne budu poštivali koncilski dekreti. Iz ostatka njegova teksta postaje očitim da je smatrao kako se to zaista i dogodilo te da je iz toga proizašlo veliko zlo i šteta za Crkvu. Na nekoliko mjesta ponavlja da su njemački prelati navukli zlo na sebe kada su odbili dekrete Baselskog koncila i da je sada prekasno da se žale.69 Ostaje im samo da se pokoravaju vrhovnom autoritetu pape, pa i u slučajevima kada im taj isti papa nanosi štetu, jer su sami pristali na to. S velikom gorčinom piše o plaćanju anata, lamentirajući kako onima koji su se obvezali na to plaćanje nema spasa jer su se tim činom odrekli od svake pravne zaštite i prava na priziv, a ni papa im ne običava pomoći. Oni su se, piše Bachenstein, predali na milost i nemilost novčara, sada im je kao da su u paklu, pa se zbog toga i običava govoriti: ab auditore camere libera me, Domine.70 Prisjećajući se »dobrih starih dana« Baselskoga koncila, Bachenstein vrlo oštro kritizira papu Eugena IV. te opravdava njegovo svrgavanje.71 Navodi brojne povijesne primjere kada su koncili svrgavali pape, a ovi se pokoravali odlukama koncila.72 Također ističe da je Eugen nakon izbora položio zakletvu kojom se

67 A. Erler, n. dj. (2), 178. 68 Isto, 203-204. 69 Osim mjesta navedenog u prethodnoj bilješci, vidi i isto, 237. 70 Isto, 236. U vezi s time vidi i P. Stump, n. dj. (26), 200. 71 A. Erler, n. dj. (2), 200-202, 211. 72 Isto, 200. Juan de Torquemada nastojao je, iz pozicije zastupnika monarhijskog papinstva, neutralizirati koncilijarističke argumente, prema kojima je Koncil u Konstanzu već postavio presedan svrgnuvši dvojicu papa, tvrdnjom da taj koncil nije svrgnuo pape, nego nevrijedne pretendente na papinsko dostojanstvo. T. Izbicki, n. dj. (36), 97-98. Bachenstein na jednom mjestu pred kraj Epistula, prikladno »zaboravivši« da je prethodno tvrdio kako su koncili svrgavali pape, kao primjer velikog poštovanja koje bi koncili trebali iskazivati papama navodi kako je sinoda odbila suditi papi Marcelinu (A. Erler, n. dj. (2), 226-227). Tu praktički citira Torquemadu, čiji je omiljeni argument za tvrdnju da koncili nikad nisu svrgavali pape bio upravo Marcelin. Vidi T. Izbicki, n. dj. (36), 92. Moguće 188 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) obvezao da će do smrti braniti autoritet koncila, te da je njegovu svrgavanju, uz druge razloge, uzrok bilo upravo kršenje te zakletve.73 Na nekoliko mjesta naziva Eugena olim Eugenius,74 time de facto priznajući njegovo svrgavanje, a na nekoliko mjesta navodi i zla koja je Eugen činio: kako se služio podmićivanjem i ustupcima da bi stekao pristaše te kako je poticao fizičke napada i pljačkanje koncilskih otaca i pobornika Koncila.75 Ukratko, kaže da je Eugen ustrajao u djelovanju protiv Koncila ne mareći za budućnost i ne bojeći se Boga (futura non previdens nec Deum timens). Nasuprot tome, Bachenstein hvali vrline i poštenje pristaša Koncila, poput kardinala Louisa Alemana i pape Feliksa V.,76 ali i žali što je upravo to poštenje bilo razlog njegove propasti, budući da su mnogi nastojali na nepošten način steći crkvene nadarbine, ali im Feliks to nije dopuštao. Takvi bi tada odlazili Eugenu, koji ih je dijelio šakom i kapom.77 Očito je da je, gledano u cjelini, Epistula Jeremialis koncilijaristički tekst napisan pod maskom propapinskog traktata. Štoviše, moglo bi se reći da Ba- chenstein svojom jeremijadom žali zbog propasti Baselskoga koncila i kolapsa koncilijarističkog pokreta. Ipak, zbog izrazito nepovoljna položaja u kojem su se našli koncilijaristi nakon raspuštanja Baselskoga koncila, svoje misli nije se usudio izreći otvoreno.

Za razliku od Bachensteina, papa Pio II., odnosno Enea Silvio Piccolomini, u potpunosti se odrekao koncilijarizma, iako je i sam nekoć bio pristaša Baselskoga koncila i sudjelovao je u njegovu radu, a neko je vrijeme služio i Feliksu V. U drugoj polovici 1440-ih Piccolomini se proglasio obraćenim na stranu monarhijskog papinstva, a zauzvrat je od pape Nikole V. (vladao 1447. – 1455.) dobio Tršćansku biskupiju. Mnogi su mu predbacivali da se prodao za cijenu biskupije.78 Bachenstein je možda mislio na njega kada je u Epistula Jeremialis rekao da su je da je spomen toga događaja za Bachensteina bio svojevrsni »smokvin list«, nakon što je iznio niz koncilijarističkih tvrdnji. 73 A. Erler, n. dj. (2), 202-203. Erler u bilješci uz tekst tvrdi da je tekst te zakletve tiskan u G. Mansi, n. dj. (30), 112, ali to nije točno. Ondje se nalazi zakletva u formi kakvu je propisao Baselski koncil 1436. godine, i kojom se Eugen IV. nikada nije zakleo, te ju Bachenstein i ne navodi. 74 A. Erler, n. dj. (2), 217. Valja napomenuti da ondje »olim« Bachenstein ne navodi u značenju »pokojni«. 75 Isto, 201, 209 i 211. 76 Isto, 209-213. 77 Isto, 217. 78 Thomas M. Izbicki, »Reject Aeneas! Pius II on the Errors of his Youth«, Pius II »el più expeditivo pontifice«: Selected Studies on Aeneas Silvius Piccolomini (1405-1464), Brill, Leiden – Boston, 2003., 199-201; Luigi Totaro, »Gli scritti di Enea Silvio Picco-Picco- lomini sul Concilio«, Conciliarismo, stati nazionali, inizi dell’umanesimo; Atti del XXV Convegno storico internazionale, Todi, 9-12 ottobre 1988, Centro Italiano di studi sull’alto medioevo, Spoleto, 1990., 70 i dalje. Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina … 189 tako postupili mnogi nepošteni prelati.79 Štoviše, u tom tekstu on je i apostrofirao Piccolominija, napisavši da je papa Pio II. vrlo iskusan »glede koncilskih pitanja i u njima« (de gestis et in gestis sacrorum conciliorum eruditissimus) te da mudrim ljudima ne pada na pamet optužiti ga da je ikomu narušio prava glede rada na sazivanju budućeg koncila.80 Budući da je netom prije pisanja Epistula Jeremialis Pio II. bulom Execrabilis zabranio pozivanje na sud koncila, ovu bismo Bachen- steinovu tvrdnju mogli smatrati otrovnim žalcem usmjerenim prema papi. Bachensteinov primjer pokazuje nam kako su se snašli koncilijaristi u razdoblju nakon propasti Baselskoga koncila, kada su njihove ideje bile potisnute. Neki od njih, poput Piccolominija, savršeno su se prilagodili novonastalom stanju, a njihova koncilijaristička prošlost ostala je samo lošom uspomenom, mrljom na životopisu koju su nastojali prekriti. Za razliku od toga, Bachenstein se, kako vidimo iz njegovih spisa, nikada nije u potpunosti odrekao koncilijarizma, ali je smatrao nužnim svoje ideje prikriti i zabašuriti ih politički oportunim izražava- njem podrške monarhijskom papinstvu. Koncilijarizam dakle ni nakon propasti Baselskog koncila nije bio zaboravljen, nego je nastavio prikriveno tinjati, među ostalim i u spisima nekadašnjeg zagrebačkog kanonika Ivana Bachensteina.

~~T o m i s l a v M a t i ć~~

~~CONCILIAR IDEAS IN THE WORKS OF JOHANNES BACHENSTEIN, CANON OF ZAGREB AND PARTICIPANT IN THE COUNCIL OF BASEL~~

Johannes Bachenstein, who belonged to a prominent Swabian aristocratic family, became a canon of the Zagreb Chapter and the archdeacon of Komarnica while he was still a student of canon law at the University of Vienna, where he obtained the title of doctor in 1432. In the same year he was incorporated into the Council of Basel. He joined the Council as representative of Bishop of Zagreb, Johannes Albeni and of Bishop of Pecs, Henricus Albeni. After the death of Johannes Albeni in 1433 and the short personal sojourn of Henricus Albeni in Basel, in 1434, Bachenstein was incorporated into the council a second time, now representing only Henricus Albeni. In the council, he was a member of the

79 A. Erler, n. dj. (2), 217-218. 80 Isto, 196. Moguće je da je ovo igra riječi. Naime, Piccolomini je u vrijeme kada je bio žestoki pobornik Baselskoga koncila napisao djelo De gestis concilii Basiliensis com- mentariorum libri II. Kasnije, nakon promjene stajališta, napisao je djelo De rebus Basileae gestis stante vel dissoluto concilio, u kojem zastupa potpuno suprotne stavove. Moguće je da ovdje Bachenstein neizravno ukazuje na tu njegovu promjenu stavova. Za usporedbu navedenih dvaju djela, vidi Emily O’Brien, »Aeneas Sylvius Piccolomini and the Histories of the Council of Basel«, The Church, the Councils and Reform: The Legacy of the Fifteenth Century, The Catholic University of America Press, Washington, D. C., 2008., 60-81. 190 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) deputation for general affairs, and took part in numerous conciliar missions. During these missions, he delivered orations before some of the leading rulers of his time. In this paper, a comparison is made between Bachenstein’s oration delivered before Pope Eugene IV and his Epistula Jeremialis, produced some thirty years later. Such a comparison permits an analysis of Bachenstein’s views before and after the dissolution of the Council of Basel in 1449, when the prevailing view in the Roman Catholic Church represented a monarchical papacy, according to which the pope was the supreme authority of the Church Although Epistula Jeremialis is a work of a legal nature, the purpose of which is to find a solution in the dispute about the archbishopric of Mainz, which broke out in the early 1460s, in it Bachenstein put forward a number of points reminiscent of the Basel Council. In the 1435 speech he made use of markedly conciliar arguments and quoted canon law in such a manner as to demonstrate incontestably that the supreme authority of the Church was not the pope but the council. Although in Epistula Jeremialis he repeated almost the whole of this speech, he nevertheless omitted the conciliar arguments mentioned, from which we may conclude that he no longer considered it prudent openly to represent conciliarism. Indeed, in the latter text he was to employ canon law exactly in order to represent a monarchical concept of the papacy, along the lines of the authorities of the time in such issues, like the pro-papal theologian Juan de Torquemada, whose views he frequently quoted. Nevertheless, this does not mean that Bachenstein abandoned conciliar viewpoints. If we delve more deeply below the surface we will find a number of references to the supreme authority of the council, which in Epistula Jeremialis Bachenstein never disputes. Quite to the contrary, he defends the correctness of concilar decrees, even those directed against the pope, but in a circumspect and covert manner. Expressing great indignation because of the failure of the conciliar decrees to be implemented, he was particularly critical of the prelates of Germany who allowed the council to collapse. It is obvious that not even thirty years after his oration before Eugene IV had Bachenstein abandoned the views that he had put forward in it, except that now, in the new circumstances, he no longer dared to represent them frankly. Accordingly he fudged them and endeavoured to disguise them in a vociferous defence of monarchical papacy, never, however, denying them. It can then be concluded that even after the dissolution of the Council of Basel and after the papal bull Execrabilis of Pius II, which forbade the invocation of conciliar decisions, Bachenstein remained true to conciliarism, without having, however, the energy, or the necessary illusions, to do battle for the authority of the council. Key words: Johannes Bachenstein, conciliarism, Council of Basel, Eugene IV, Pius II, canon law, ecclesiology? Nagrade Dana hrvatske knjige 2011. 191

~~KRONIKA 192 Colloquia Maruliana XXI (2012.) DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE~~

~~NAGRADU »J U D I T A« za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, posebno o humanističko-renesansnoj u 2016. godini dobila je~~

~~IRENA BRATIČEVIĆ~~

~~za knjigu VIA VIRTUTIS / PUT VRLINE. EPIGRAMATSKI OPUS RAJMUNDA KUNIĆA (Sv. 2) Ex libris, Zagreb, 2016.~~

~~O b r a z l o ž e n j e :~~

Rajmund Kunić (1719 – 1794) jedan je od najplodnijih autora hrvatskoga latinizma; bio je pjesnik i prevoditelj, uz to govornik, a pisao je i o teoriji prevođenja. Temeljnu naobrazbu stekao je u Isusovačkom kolegiju u rodnom Dubrovniku, a nakon toga čitav je život proveo u Rimu, gdje je završio studij, a zatim djelovao kao profesor retorike i klasičnih jezika. U Rimu je taj isusovački svećenik bio članom uglednih književnih akademija (Accademia degli Arcadi, Accademia degli Infecondi, Accademia degli Occulti), a posve u skladu s duhom vremena bio je i neka vrsta »galantnog opata«, redovit i rado viđen gost rimskih salona, osobito onoga koji je vodila Maria Pizzelli, učena dama s kojom su ga vezivali duboki osjećaji, o kojima govori i u svojim epigramima i koji su potaknuli razne spekulacije. Svoju intelektualnu formaciju Kunić duguje u prvom redu isusovačkom obrazovnom sustavu, školskom programu nazvanom Ratio studiorum, koji je 194 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) u 16. i 17. st. čvrsto oblikovao književne kanone, ali i izražajne kompetencije brojnih europskih pa tako i hrvatskih latinista. Izvrsno upućen u klasične jezike i književnosti, Kunić je pisao rado i mnogo, iskazujući nesvakidašnju vještinu i lakoću izražavanja u latinskim stihovima. U obilnu njegovu opusu najviše se cijene elegije i epigrami te latinski prepjev Homerove Ilijade, do danas najbolji u svojoj vrsti. Uz Ruđera Boškovića, Benedikta Staya i Bernarda Zamanju Kunić je među najzaslužnijim što je hrvatski latinitet u 18. stoljeću dosegnuo – nakon razdoblja renesansnoga humanizma – svoj drugi vrhunac. Nažalost, u znatnoj mjeri on dijeli i recepcijsku sudbinu ne samo tih svojih suvremenika nego i pisaca latinskog jezičnog izraza u cjelini: u današnje vrijeme sve je manje čitatelja koji su ne samo sposobni čitati ih u originalu, nego i koji su osposobljeni percipirati njihovu specifičnu poetiku, izgrađenu na retoričkoj kulturi i na principima oponašanja i natjecanja s klasičnim uzorima. Tek iz takve perspektive moguć je cjelovit estetski doživljaj, pa onda i valjano književno vrednovanje ovih pisaca i njihovih djela. No sve rečeno nipošto nije razlog da se latinistička književnost zanemari, nego naprotiv poticaj da se uloži dodatan napor u njezino objavljivanje, prevođenje, proučavanje i približavanje suvremenoj kulturnoj publici. Upravo u tom svjetlu knjigu Via virtutis Irene Bratičević treba visoko cijeniti. Kunićev epigramatski opus svojim opsegom više nego dvostruko nadmašuje ostavštinu poglavitoga žanrovskog uzora, rimskog pjesnika Marcijala. Parafrazirajući poznatu izreku o Juliju Kloviću, mogli bismo kazati da je Kunić bio copiosissimus in minimis. No mimo same količine, zapaziti je tematsku raznolikost epigrama, njihovu vezanost ne samo uz književne poticaje nego još više uz suvremena zbivanja i uz suvremenike, a napose je vrijedna pozornosti pjesnikova sposobnost variranja, majstorstvo forme, elegancija i vještina izraza. Potomci su njegove epigrame prema tematskom kriteriju podijelili na nabožne, zavjetne, moralne, pohvalne, nadgrobne i žalobne, satiričke (ovi su kudikamo najbrojniji) i šaljive te raznolike; ipak, najintrigantnijom do danas ostaje skupina posvećena Mariji Pizzelli, koju Kunić naziva pjesničkim pseudonimom Lida; budući da pjesnik u njima iskazuje osobitu sklonost prema naslovljenici, ta skupina uvijek iznova potiče pitanja, rasprave i autobiografska čitanja. Dakako, nužan preduvjet svake recepcije jest dostupnost opusa, drugim riječima – postojanje novih i pouzdanih izdanja. Upravo zato knjiga Irene Bratičević znači kapitalan korak u proučavanju hrvatske književne baštine, naročito one na latinskom jeziku. Iako su Kunićevi epigrami dijelom bili tiskani, ovdje se velik njihov broj objavljuje prvi put. Tako smo dobili prvo cjelovito izdanje Kunićeva epigramatskog opusa, i to na temelju potpuna uvida u rukopisnu i tiskanu tradiciju. O opsegu obavljena posla govori već sam podatak da je riječ o čak 3557 autorskih epigrama (u izdanje, posve opravdano, nisu uvršteni prepjevi) s ukupno više od dvadeset tisuća stihova. Latinski tekst priređen je uzorno, u skladu s kritičkim načelima struke, a knjiga uz samo izdanje epigrama sadrži i nužne popratne tekstove: »Uvod«, »Kazalo imena« i »Kazalo početnih stihova«. Nagrade Dana hrvatske knjige 2017. 195

U »Uvodu« Irena Bratičević prikazuje književnu ostavštinu Rajmunda Kunića, s posebnim osvrtom na epigrame, tj. na povijest teksta, kao i na tematske i književne njihove značajke; napose i potanko prikazuje rukopis dubrovačkog Arhiva Male braće AMB 1156, koji je poslužio kao temelj njezinu izdanju; napokon, iznosi načela priređivanja teksta. Bitne informacije o sadržaju i vrijednosti Kunićeve ostavštine kao i o mjestu u književnoj kulturi njegova vremena i u latinističkoj tradiciji čitatelj će naći u spomenutom »Uvodu«; no još kudikamo više može se o svemu tome doznati iz auktoričine monografije koja čini prvi svezak ovoga dvosveščanog izdanja s ukupnim opsegom od oko tisuću stranica. Pa iako svezak iz 2016. stoji samostalno u odnosu na monografiju iz 2015. te iako nagrada prema propozicijama može pripasti samo ovom izdanju iz 2016, ipak valja reći da se oba sveska nužno nadopunjuju dajući sveobuhvatan pregled Kunićeve epigramatske ostavštine. Svojim izdanjem Kunićevih epigrama, u kojem je književnopovijesna i fi- lološka struka prvi put dobila cjelovit i besprijekorno obrađen uvid u žanrovski opus pisca koji pripada samom vrhu latinskoga Parnasa 18. stoljeća, Irena Bra- tičević dala je uistinu monumentalan prinos poznavanju hrvatskog latinizma, a time i hrvatske književnosti u cjelini. Stoga joj s pravom pripada nagrada Judita za 2017. godinu.

~~Zagreb – Split, 22. travnja 2017. dr. sc. Bratislav Lučin 196 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)~~

~~DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE~~

~~NAGRADU »D A V I D I A S« za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike u 2016. godini dobio je~~

~~BORIS PERIĆ~~

za prijevod zbirke pjesama Miroslava Krleže Balade Petrice Kerempuha na njemački jezik pod naslovom: Miroslav Krleža: Die Balladen des Petrica Kerempuh (Bibliothek der Zeitschrift Most / The Bridge, DHK, Zagreb, 2016.)

~~O b r a z l o ž e n j e :~~

Prijevodi djela iz hrvatske književne baštine na svjetske jezike uvijek nose dodatnu odgovornost i vrijednost. Uvriježeno je mišljenje da je Miroslav Krleža, klasik hrvatske književnosti, prepoznat u razmjerima svjetske književnosti te stoga zastupljen odgovarajućim prijevodima. No znanstvena istraživanja objavljena prije pet godina u zborniku radova (Ne)pročitani Krleža: od teksta do popularne pre- dodžbe u izdanju Književnoga kruga Split i Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ali i brojni drugi radovi, ukazuju da je opus najeksponiranijega književnika hrvatske književnosti XX. stoljeća krnje i nedostojno zastupljen na stranim jezicima. Prijevod kanonskoga lirskog djela Miroslava Krleže Balade Petrice Kerem- puha književnika i prevoditelja Borisa Perića prvi je cjelovit prijevod te zbirke na njemački jezik, kojim je prevoditelj dostojno obilježio 80. obljetnicu prvoga i 70. obljetnicu drugoga, dopunjenoga izdanja, iz kojega polaze sva kasnija izdanja (Ljubljana, 1936., Zagreb, 1946.). Krležine Balade Petrice Kerempuha prevođene su na slovenski, mađarski, ruski, češki, talijanski, francuski i njemački jezik pa je upravo postojanje ranijih prijevoda na njemački jezik bilo poticaj Borisu Periću da se upusti u zahtjevan posao prijenosa integralne zbirke u jezični kod s kojim hrvatska kultura razvija višestoljetnu komunikaciju. Usporedba postojećih prijevoda, primjerice Galgenlied u prijevodu Reinharda Lauera ili Auch bei dem Blumen gibt es keine Gerechtigkeit u prijevodu Ine Jun-Broda s prijevodom Borisa Perića Das Lied der Galgenbrüder i Auch für Blumen gibt’s kein Recht, ističe vrijednosti Nagrade Dana hrvatske knjige 2017. 197

Perićevih prevoditeljskih zahvata u riznicu leksičko-stilskih mogućnosti, osobito njemačku stihovnu iktičnost akcenatske versifikacije u suglasju s Krležinim lirskim ritmovima. Sukladnost stihovnih redaka, strofa i sroka izvornika i prijevoda dosegnula je Perićevim nastojanjem najvišu razinu; pa i kad strofa u prijevodu ima veći broj stihovnih redaka ili kad je u prijevodu rima izrazitija ili pravilnija, ona je rezultat prevoditeljeve dosjetljivosti i duhovitih rješenja, istodobno u duhu polimorfnosti i pučke i avangardne groteske te fatalističkoga Krležina crnohumor- noga izričaja kojima se oblikuju specifične »slike zvuka« (J. Lisac, J. Vončina, Z. Kravar i dr.). Podastiranjem novoga, a prvoga cjelovitog prijevoda toga »neospornog dra- gulja modernoga hrvatskoga pjesništva« Boris Perić proslavlja i službeni status jezika kojim je kajkavski potvrđen pod oznakom ISO 639-3 od 2015. godine. Ime fiktivnoga subjekta zbirke, a donekle i etos, potječu iz pučke knjige Jakova Lovren- čića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin, 1834.), koju je – poznato je – Krleža preoblikovao u ruho koje nije kajkavski dijalekt, nego (historicistički) konstrukt, složen intertekstni i metajezični eksperiment, u kojemu značenje riječi (pjesnički osviještenom odlukom) nije potpuno jasno. To je i jedan od razloga zbog kojega je recepcija Krležinih Balada Petrice Kerempuha vrlo uspješna, podatna za uvijek nove i osuvremenjene interpretacije te podob- na za recitale s elementima kazališnih predstava. Boris Perić, i sâm književnik sklon iracionalističkome nadahnuću, po struci germanist i filozof, vođen mišlju o primjerenosti i opravdanosti izbora visokonjemačkoga jezika umjesto dijalektnih opcija, pitanjima arhaizama, pitanjima germanizama u samom kajkavskom, ko- respondencijama s germanskom tradicijom konstrukcija Tilla Eulenspiegela itd., svoje je prevoditeljske dvojbe i konačna rješenja obrazložio u popratnom tekstu koji, priložen uz prigodan esej Viktora Žmegača, vrijedi kao obuhvatna studija kojom se zainteresiranome čitatelju njemačkoga govornog područja primjereno rasvjetljuju slojevi toga kompleksnog djela hrvatske književne baštine. S ciljem razumijevanja Balada Petrice Kerempuha s filozofsko-filološko-teorijskoga staja- lišta, Boris Perić uranja u dubine wittgensteinovskih, bahtinovskih i frangešovskih promišljanja, kafkijanskih, morgensternovskih i villonovskih svjetova, pa čak bi se moglo dodati (u renesansnim evokacijama ovakvoga teksta) i marulićevsko- erazmovskoga kriticizma kao svjetske tradicijske podloge, pitajući se što se sve mora naći u prijevodu koji prenosi relacije sakralnoga i profanoga, tragičnoga i komičnoga, uzvišenoga i vulgarnoga, razumnoga i ludoga. I danas vrlo citirani stihovi pjesama Ni med cvetjem ni pravice, Khevenhiller i dr., sada zvone i na njemačkome jeziku, primjerenim sarkazmom i lucidnošću, u suglasju prošlosti i sadašnjosti, u suglasju Krležina etosa i etosa našega novog književnog konteksta XXI. stoljeća: »Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda nebu/ da nam nekak nebu.« Budući da je prošle godine objavljeno više važnih prijevoda hrvatskih klasika (Zastave Miroslava Krleže na njemačkom jeziku, lirika Dobrice Cesarića na 198 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) francuskom jeziku), nagrada Davidias potvrđuje cilj da hrvatska književna baština bude prepoznata na razini svjetske književne baštine i da sustavnije potiče skrb prevoditelja, a onda potencijalno i inozemnih izdavača za ovakve vrijedne pot- hvate. Boris Perić cjelovitim prijevodom Balada Petrica Kerempuha na njemački jezik ostvario je usklađenu cjelinu iznimnoga znanja i užitka prevođenja.

~~Zagreb – Split, 22. travnja 2017. dr. sc. Cvijeta Pavlović Nagrade Dana hrvatske knjige 2017. 199~~

~~DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE~~

~~NAGRADU »S L A V I Ć« za najbolji autorski knjigom objavljeni prvijenac u 2016. godini dobila je~~

~~KRISTINA GAVRAN~~

~~za knjigu kratkih priča KIŠA U INDIJI, LJETO U BERLINU Disput, Zagreb, 2016.~~

~~O b r a z l o ž e n j e:~~

Kristina Gavran posjeduje rijetko svojstvo iznimna književnog dara da se jednostavnim izrijekom iskažu velike istine ljudske duše. Njeni likovi pripovije- daju sebe smireno, toplo, sabrano, kloneći se formalno velikih riječi i izvanjski velikih tema. Sve što urade je autentično, samoniklo i stoga uvjerljivo. Nije, međutim, riječ o poetici koja, u skladu s postmodernom ideologijom, duhovnoj stvarnosti želi agresivno oduzeti velike naracije. Takva poetika svojim bijegom i negiranjem, zapravo, pokazuje da velike priče postoje. Usuprot njoj, Kristina Gavran poznaje samo jedan narativni prostor, ni velik, ni malen, nego navlastit njoj, satkan upravo po mjeri njena auktorskoga glasa. Stoga nije sasvim točno ustvrditi da ona u malome, jednostavnom, uspijeva naći veličinu bez patetike i važnost bez preuzetnosti. Opet, nije ni netočno. Berlin, London, Lisabon, Hrvatska, Indija – nisu za nju tek prizorišta zbivanja. Oni su pozornice na kojima se odigravaju bitne stvari. Spisateljica ne hoda svijetom poput nekadašnjih flaneura. Ona je sama taj svijet. Dotičući paradigmu velikog i malog, važno je još istaknuti i da pripovjedni glasovi Kristine Gavran nikada ne bježe u banalnost patetično malenoga. Oni nisu ni sentimentalni ni ra- zočarani ni euforični. Oni su savršeno dimenzionirani naravi priče i stoga je priča onaj svjetotvorni okvir ispod kojega i iznad kojega ništa ne može postojati. »Ništa manje i ništa veće od priče« pružaju samo majstori pripovijedanja. A ispričati dobru priču teško je poput pisanja dobre pjesme. Nema tu izlike u dugoj formi, opširnu opisu, raspredenoj misaonosti. Forma je nužno kratka, opis sažet, a misao istodobno laka poput pera i salivena u težinu olova. Ovom se tvrdnjom može 200 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) gotovo sasvim iscrpiti opis stvaralačkoga postupka Kristine Gavran. Slično svim majstorima pripovijedanja, uvjerava nas na svakoj stranici da u njenoj rečenici nema ni zrna zalihosti, ali ni mrve suviška. Sve je taman takvo kakvo treba biti. Jednostavnost ovdje nije pokušaj pridobivanja čitateljske pažnje. Jednostavnost je zavodnička zamka iza koje je brižno skriveno umijeće pripovijedanja. Umijeće ogromno, a skriveno savršeno! Zato se za ovu spisateljicu može reći da je na naj- boljem putu da postane veliko književno pero ne malih, nego pravih stvari. Onih koje tvore nevidljivu, ali neospornu potku životnoga smisla. Uostalom, za rasnoga naratora nema velikih i malih tema i motiva. Njegove proporcije dimenzionira čitatelj. Idealan, naravno, ali ga idealnim ne čini tek recepcijska sprema. Recipi- jenta uvijek oblikuje auktor. To je sva tajna književnog umijeća, jednostavna, ali i bolno komplicirana. Ova je književnica njome savršeno ovladala. I dok nas globalizam suočava s tjeskobnom tiranijom istosti, tiranijom čiji je ideologem o prihvaćanju Drugoga tek nemoćna krinka vapaja za nedosegnutom različitošću, pero Kristine Gavran putuje meridijanima i smješta pripovjedača ili pripovjedačicu u prostor koji im odgovara bez ostatka. U prostor u kojemu se osjećaju kod sebe. Jer, to je svaki put iznova ambijent duše, labirint nutrine, jamstvo sebstva. Njega može dosegnuti samo iskrenost bez ograda, ali iskrenost oplemenjena duboko proživljenim trenutcima nostalgije. Nije ta nostalgija žal za nečim ili nekim. Ona je tek pomalo sjetno podsjećanje na vlastitu ljudsku mjeru. Na nemoć da se do kraja upozna svijet, ali i na sposobnost ovladavanja dostupnim stvarima i nazočnim ljudima. Ovladati u ovom slučaju ne znači gospodariti. Ovdje to znači imati jedno da bi se imalo sve. To znači i spremnost na davanje kao zalog radosti uzimanja. Dodjelom nagrade mladoj se književnici ne odaje tek zasluženo priznanje. Oni koji joj nagradu daju, zastupnici čitateljskog oka, na ovaj je način obvezuju. Pružajući joj ruku, oni od nje očekuju dosege koji u budućnosti neće biti manji od netom nagrađenoga. U njenom slučaju to nipošto neće biti lako. Ali, ne sumnjamo da će nadu očekivanoga preobratiti u radost ostvarenoga.

~~Zagreb – Split, 22. travnja 2017. dr. sc. Antun Pavešković Nagrade Dana hrvatske knjige 2011. 201~~

~~BIBLIOGRAFIJE~~

~~821.163.42(01)Marulić, M.~~

~~BIBLIOGRAFIJA MARKA MARULIĆA* 2017.~~

~~B r a n k o J o z i ć~~

~~UDK: 821.163.42(01)Marulić, M.~~

Sadržaj: 0. Addenda Bibliografiji Marka Marulića 2016. – I. Marulićeva djela. – II. Publikacije u cijelosti posvećene Maruliću – III. Knjige, zbornici, časopisi, katalozi s dijelovima posvećenima Maruliću – IV. Članci u novinama – V. Mrežne stranice

~~0. Addenda 2016.~~

~~Marulićeva djela~~

~~Divici Mariji; Molitva suprotiva Turkom. // Hrvatski brevijar, Zaklada Rhema, Zagreb, 2016, sv. 4, str. 2632-2649 (tekst ispisan glagoljicom i latinicom).~~

* Do sada su objavljene Bibliografije Marka Marulića: Prvi dio: Tiskana djela (1477- 1997) (priredili B. Jozić i B. Lučin), Književni krug Split, 1998; Treći dio: Radovi o Ma- ruliću (1565-2000) (priredila N. Paro), Književni krug Split, 2003; godišnje bibliografije 2001-2011. u: Colloquia Maruliana XI (2002), str. 571-587; XII (2003), str. 291-308; XIII (2004), str. 265-274; XIIII (2005), str. 337-348; XV (2006), str. 321-330, XVI (2007), str. 345-353); XVII (2008), str. 321-328); XVIII (2009), str. 373-384; XIX (2010), str. 277-285; XX (2011), str. 377-383; XXI (2012), str. 259-267; XXII (2013), str. 217-224; XXIII (2014), str. 281-287; XXIV (2015), str. 255-262; CM XXV (2016), str. 271-276; CM XXVI (2017), str. 313-318. 204 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

~~Knjige, zbornici, časopisi, katalozi s dijelovima posvećenima Maruliću~~

Balić, Davor: Krležini iskazi o Maruliću i njegovu opusu. // Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 42/2 (84) (2016), str. 353-419. Greene, Roland – Cushman, Stephen (eds.): Croatian poetry. // The Princeton Handbook of World Poetries, Princeton University press, Princeton and Oxford, 2016. * O Maruliću str. 135-136. Lukežić, Irvin: Pristup Marulićevoj demonologiji u Evanđelistaru. // Kanavelić, 2 (2016), str. 44-76. Marko Marulić (1450-1524). // Nenad Cambi [et al.], Antička baština na novčanica- ma mediteranskih zemalja, Javna ustanova »Nacionalni park Krka«, Šibe- nik, 2016, str. 370-371 (knjiga je istodobno objavljena i na engleskom jeziku: Legacy of antiquity on the banknotes of the Mediterranean countries).

~~BIBLIOGRAFIJA 2017.~~

~~I. Marulićeva djela~~

~~[Nema objavljenih djela.]~~

~~II. Publikacije u cijelosti posvećene Maruliću~~

Matošić, Vedran: Medieval Split Tour: The Story of Marul (Storyteller Guide), Split, Pinkica j.d.o.o., 2017, 23 str. Palameta, Miroslav: Patristička egzegeza i Marulićeva Davidijada, Književni krug Split – Marulianum : Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, 2017, 251 str. Šimundža, Drago: Marko Marulić, pjesnik i didaktičar, Književni krug Split – Marulianum, 2017, 539 str.

~~III. Knjige, zbornici, časopisi, katalozi s dijelovima posvećenima Maruliću~~

Benko, Damir: Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489: An Approach to His Biblical Hermeneutics. Franz Posset, (Bausteine zur Slavischen Philologie und Kulturgeschichte, Neue Folge, Reihe A: Slavistische For Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2017. 205

schungen 74.) Cologne-Weimar-Vienna: Böhlau Verlag, 2013, 250 pp. + DVD-ROM Marcus Marulus’ desk copy of the Biblia Latina from 1489 with his handwritten marginalia, Vol. I-IV. ISBN 978-3-412-20756-4. // Journal of Croatian Studies, 49 (2017), 143-148.

Colloquia Maruliana XXVI (2017), Književni krug Split – Marulianum, 327 str., ilustr. (sažetci na engleskom, prev. Graham McMaster) * Sadrži: Bratislav Lučin: Prema kritičkom izdanju Marulićevih hrvatskih stihova: Judita kao orijentir (str. 5-34; 73) Prilog: Marko Marulić, Prikazan’je historije svetoga Panuncija i Utiha nesriće / Rječnik. Priredio Bratislav Lučin (str. 35-72) Amir Kapetanović: Kolebanja u priređivanju hrvatskih srednjovjekovnih tekstova (str. 75-87) Ivan Lupić i Irena Bratičević: »Jaoh, a sada sve je inako«: o kritičkoj izdaji Gundulićeva Osmana (str. 89-156) Vlado Rezar: O grčkim epigramima Damjana Beneše (str. 157-176) Appendix. Epigrammata Graeca Damiani Benessae (str. 171-175) Josip Parat i Petra Šoštarić: Celijev prijevod Ksenofontove Anabaze (str. 177- 187) Tobias Daniels: The Pazzi War and Croatians in the Service of Papal Propaganda: Mato Ragnina’s Super pace Venetorum cum Magno Turco (1479) (str. 189- 206) Branko Jozić: Marci Maruli Evangelistarium – vetera & nova: uz petstoljetnicu izdanja (1516-2016) (str. 207-237) Ivan C. Kraljić: Le Dialogus de Hercule de Marko Marulić et sa dédicace éras- mophile: peut-on dire, et dans quel sens, que Marulić était érasmien ? (str. 239-260; 285-286) Dialogue de M. Marulić sur Hercule vaincu par les fidèles du Christ (Traduit du latin par Ivan C. Kraljić) (str. 261-284) Péter Kasza: The Two Lives of an Oration. Additions to the Origins of Tranquillus Andronicus’ Anti-Turkish Speech from 1541 (str. 287-300) K r o n i k a Nagrade Dana hrvatske knjige 2016. Obrazloženje nagrade Judita (str. 303-305) Obrazloženje nagrade Davidias (str. 306-307) Obrazloženje nagrade Slavić (str. 308-309) B i b l i o g r a f i j e Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2016.(str. 313-318) Referiranost (str. 319-320) Upute suradnicima (str. 321-323) Instructions for Contributors (str. 325-327)

Grubišić, Vinko: Nepoznata proza Marka Marulića. Zvonko Pandžić. Zagreb: Tusculanae editions, 2009, 176 pp. Index. ISBN 978-953-95144-6-2. // Journal of Croatian Studies, 49 (2017), 148-150. 206 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Gudelj, Jasenka: Pula and Split. // A Handbook to Classical Reception in Eastern and Central Europe, ur. Zara Martirosova Torlone et al., Oxford, Wiley- Blackwell, 2017, str. 21–34. * o Maruliću passim. Jovanović, Neven: Classical Reception in Croatia : An Introduction. // A Handbook to Classical Reception in Eastern and Central Europe, ur. Zara Martiro- sova Torlone et al., Oxford, Wiley-Blackwell, 2017, str. 15-20. * o Maruliću passim. Jozić, Branko: Davor Balić, Etički nauk Marka Marulića, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Koprivničko-križevačke županije, Zagreb – Križevci, 2016, IX, 529 str. // Zadarska smotra 3-4 (2017), 370-371. Klempe, Sven Hroar, The aspect of subjectivity in scientific thinking – where did it actually come from? // Preprints (www.preprints.org, 29. 9. 2017, str. 1-11. * O Maruliću i njegovoj »psihologiji« – passim Luetić, Ivica: Marko Marulić – pjesnik i didaktičar. // Marulić, 6 (2017), 233- 234. Pavličić, Pavao, Ćao-mjao. // Forum, 1-3 (2017), 5-16. * O mogućim interpretacijama Judite str. 7-8. Špoljarić, Luka: The First Dalmatian Humanists and the Classics. // A Handbook to Classical Reception in Eastern and Central Europe, ur. Zara Martirosova Torlone et al., Oxford, Wiley-Blackwell, 2017, str. 46–56. * o Maruliću passim. Villalva, Alina: Borrowed roots, borrowed compounds – Portuguese data. // Book of Abstracts: 50th Annual Meeting of the Societas Linguistica Europaea, 10 – 13 September 2017, University of Zurich, 2017, str. 713-715 * o Maruliću kao tvorcu termina »psihiologia« str. 714.

~~IV. Članci u novinama~~

Leskur-Staničić, Jasenka: ‘Marulić je bio u pržunu i pušten je uz masnu jamče vinu’: i otac hrvatske književnosti bio je čovjek od krvi i mesa... / Slobodna Dalmacija, 22. 4. 2017, str. 30. IKA, Fra Žarko Relota: Marulić je humanistički moralist cijele Europe i svijeta. // Slobodna Dalmacija (prilog Misija), 21. travnja 2017. Ivanišević Lieb, Đurđica: Hrvatska pred demografskim slomom; Marulić se u »kuli« obratio. // Glas Koncila, 2. svibnja 2017. Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2017. 207

~~V. Mrežne stranice~~

~~20. – 24. 04. – XXVII Marulićevi dani http://info.hazu.hr/hr/ Breljak, Sonja: Usamljeni pjesnik (Hrvatski Glas Berlin) http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=174264 (19. 8. 2017)~~

~~Çfarë ka ndodhur më 18 gusht? (= Što se dogodilo 18. kolovoza?) ... 1450 – Lindi në Split, Dalmaci, Marko Marulic http://www.tiranaobserver.al/cfare-ka-ndodhur-me-18-gusht/~~

HINA: Otvorena izložba Pet stoljeća Marulićeva »Evanđelistara« (Nacional) http://www.nacional.hr/otvorena-izlozba-pet-stoljeca-maruliceva-evandelistara/ (1. 6. 2017). Hrvatski radio – Signatura – U drugom dijelu emisije marulolog Bratislav Lučin tumači po čemu je Marko Marulić klasik hrvatske književnosti i kako ga približiti suvremenom čitatelju. Urednica: Lidija Lacko Vidulić. http://radio.hrt.hr/aod/signatura/211188/

~~Hrvatski radio – Između redaka – Marko Marulić i Bratislav Lučin Http://radio.hrt.hr/ep/marko-marulic-i-bratislav-lucin/211221/~~

~~IKA: Marulićevi dani u Splitu http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=189470~~

~~IKA: Predstavljena monografija dr. mons. Drage Šimundže »Marko Marulić – Pjesnik i didaktičar« http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=195553 (6. 12. 2017).~~

~~Jozić, Branko: Knjiga izgubljene mudrosti: Pet stoljeća Marulićeva Evanđelistara (1516–2016) (Portal Hrvatsko nebo) http://hrvatskonebo.com/2016/06/30/knjiga-izgubljene-mudrosti/) (30. 6. 2016)~~

~~Luetić, Ivica: Otvoreni Marulićevi dani 2017.(Splitsko-makarska nadbiskupija) https://www.smn.hr/2596-otvoreni-marulicevi-dani-2017~~

~~Majdandžić-Gladić, Snježana: Marko Marulić – veliki kateheta svoga vremena (Vjera i djela: portal katoličkih teologa) https://www.vjeraidjela.com/marko-marulic-veliki-kateheta-svoga-vremena/~~

~~Marko Marulić (Biografije javnih osoba iz Hrvatske, objavljeno 10. 4. 2017) https://www.biografija.com/marko-marulic/~~

~~Marko Marulić na latinskom je pisao bestselere (Hrvatska udruga Benedikt) (izvor: dr. sc. Božo Skoko) https://hu-benedikt.hr/?p=15307 208 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)~~

~~Marko Marulic Poems https://www.poetrysoup.com/marko_marulic~~

~~Marko Marulić – renesansni mislilac dvojbene vjerodostojnosti https://prigorski.hr/marko-marulic-renesansni-mislilac-dvojbene-vjerodostojnosti/ (8. 6. 2017)~~

~~Marulićev rođendan 2017. (pozivnica) (apoliticni.hr) http://apoliticni.hr/marulicev-rodendan-2017/~~

~~Marulićevi dani 2017: znanstveni, književni i izdavački program www.culturenet.hr/default.aspx?id=75998~~

~~Marulićevi dani 2017. http://www.dogadaj.com/dogadaji/41832/marulicevi-dani-2017~~

Matas, Maja: Noć muzeja: Posjetitelje dočekivali Marko Marulić i Dmine Papalić (Radio Dalmacija) http://www.radiodalmacija.hr/noc-muzeja-posjetitelje-docekivali-marko-marulic- dmine-papalic/ (27. 1. 2017)

Misija / IKA: Fra Žarko Relota: Marulić je humanistički moralist cijele Europe i svijeta http://misija.slobodnadalmacija.hr/crkva-u-hrvata/clanak/id/30360/fra-zarko-relota-marulic-je-humanisticki-moralist-cijele-europe-i-svijeta (22. 4. 2017)

~~Plejić Poje, Lahorka: Razgovor s povodom: Bratislav Lučin (Matica hrvatska) http://www.matica.hr/zbivanja/razgovor-s-povodom-bratislav-lucin-2020/ (30. 5. 2017)~~

~~Predstavljena djela Marka Marulića i na portalu Britanske knjižnice (NSK, objavljeno 23. 8. 2016) http://www.nsk.hr/predstavljena-djela-marka-marulica-i-na-portalu-britanske- knjiznice/~~

Predstavljanje knjige: Etički nauk Marka Marulića, Davor Balić (Portal Dogadjaj. com) http://www.dogadaj.com/dogadaji-arhiva/41833/predstavljanje-knjige-eticki-nauk-marka-marulica-davor-balic (1. 6. 2017)

~~Profaca, Ivica: European Fame and Forbidden Love of Marko Marulić (BLOG – Visit Split) http://www.visitsplit.com/en/2540/european-fame-and-forbidden-love-of-marko- marulic~~

~~Šabić, Denis: Pratite program 27. Marulićevih dana (Apoliticni.hr) http://apoliticni.hr/pratite-program-27-marulicevih-dana/ Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2017. 209~~

~~Štahan, Matija: O Maruliću, Frljiću, kazališnom i nekazališnom nasilju (Narod) https://narod.hr/kultura/marulicu-frljicu-kazalisnom-nezakalisnom-nasilju (25. travnja 2017)~~

TRIBINA: Dr. sc. Davor Balić: Marko Marulić: renesansni mislilac dvojbene vjerodostojnosti (Klub kulture) https://www.klubkulture.org/tc-events/tribina-marko-marulic-renesansni-mislilac- dvojbene-vjerodostojnosti/ (7. 6. 2017)

~~Uz obljetnicu smrti oca hrvatske književnosti (objavljeno 5. 1. 2017) http://www.nsk.hr/uz-obljetnicu-smrti-oca-hrvatske-knjizevnosti/~~

~~Vidmarović, Đuro: Marko Marulić (preneseno s portala Hrvatskog kulturnog vijeća: ww.hkv.hr) https://franjevci-st.com/samostan-svetog-frane-splitu/1822~~

~~Vuković, Mladen: 567. rođendan Marka Marulića 18. kolovoza (pozivnica – Ra- dio Split) http://radio.hrt.hr/radio-split/clanak/567-roendan-marka-marulica-18-kolovoza/151579/ (18. 8. 2017)~~

MIRKO TOMASOVIĆ (1938 – 2017) IN MEMORIAM*

Često se u nas čuje kako u ovoj ili onoj struci jedan čovjek obavlja posao čitave institucije. Za Mirka Tomasovića moglo bi se bez pretjerivanja kazati da je u svojem plodnom životu obavio posao ne samo jedne nego nekoliko institucija. Nije riječ samo o broju naslova što ih je objavio nego i o mnogim drugim, često slabije vidljivim i nažalost lakše zaboravljivim prinosima i zaslugama. U šezdeset godina rada – prvi je tekst objavio 1957 – stvorio je golem auktorski i prijevodni opus, u kojem je obuhvatio brojne teme hrvatske književnosti, a hrvatskoj kulturi približio mnoga imena svjetske literature. Kad je 2008. godine izišao zbornik njemu u čast, Poslanje filologa, bibliografija njegovih radova brojila je 837 jedinica, pa bismo danas zasigurno mogli govoriti o blizu 900 tekstova. U ovom času Tomasovićeva bibliografija broji 33 stručno-znanstvene knjige te 23 knjige prepjeva – a to je čitava jedna biblioteka od 56 naslova. Ne griješim kad kažem: »u ovom času«, jer taj će se broj povećati još jednom ili dvjema knjigama koje će izići postumno. Brojevima ne možemo i ne trebamo umaknuti, no treba posvijestiti koliko se predana, neumorna, zaljubljena rada krije iza tih suhih podataka, čime je sve ispu- njeno tih dugih šest radnih desetljeća. O dosezima toga rada na svoj način svjedoči čak 19 nagrada – ako sam dobro brojio – koje je primio za svoj rad. Među njima su dvije nagrade Judita DHK-a, dvije Nagrade Grada Omiša, Nagrada HAZU, Go- dišnja državna nagrada za znanost, dvije Nagrade »Iso Velikanović« – za životno djelo i godišnja nagrada za najbolji prijevod, talijanska »Nacionalna nagrada za prijevod« za 2012. godinu kojom ga je nagradilo talijansko Ministarstvo kulture zbog njegova prepjeva epa Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa. Vremenski obuhvat Tomasovićeva književnopovijesnog zanimanja seže od ranog humanizma i renesanse do dvadesetog stoljeća, a na njegovu znanstvenom zemljovidu uz središnje mjesto što ga zauzima hrvatska književnost ucrtana su

* Riječ na komemoraciji Mirku Tomasoviću (6. XI. 1938 – 7. V. 2017) održanoj u Zavodu HAZU u Splitu 20. VI. 2017. Govorili su Davorin Rudolf, Tonko Maroević i Bra tislav Lučin. 212 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) područja gotovo svih romanskih literatura; uz književnopovijesne sinteze objavio je zaokružene književne portrete mnogih domaćih i stranih pisaca, interpretacije pojedinih djela; uz studije znanstvene naravi napisao je mnoštvo stručnih i popu- larnih članaka; niz rasprava posvetio je teoriji i povijesti prevođenja, versološkim analizama, leksičkim i stilskim mijenama hrvatskoga pjesništva. K tomu, uz znanstveno-stručni rad od mladih se dana sustavno bavio prepijevanjem stihova s francuskoga, talijanskog, španjolskog, portugalskog i provansalskog jezika, također u rasponu od srednjeg vijeka do suvremenoga doba.

Tomasovićeva profesionalna polazišta mogla bi se sažeti u binomima Maru- lić – Petrarca i Kombol – Hergešić. Od njih je polazio i dalje nadograđivao, širio svoje književnopovijesne teme, prepjevna posvajanja i traduktološke ekspertize, da bi im se periodično opet vraćao kao čvrstim uporištima, uzorima i idealnim predcima. Nije pretjerano reći da je u splitskom začinjavcu i humanistu pronašao paradigmu svega onoga što ga u literaturi zanima i što smatra važnim. O ustrajnosti proučavateljevoj svjedoči više od tri stotine bibliografskih jedinica posvećenih temi Marulić; među njima je osam knjiga o »ocu hrvatske književnosti«. Poti- cajnost pak Marulićeva opusa razvidna je iz činjenice što je na toj jednoj temi Tomasović mogao – i morao – primijeniti širok opseg svojih uistinu obuhvatnih interesa i kompetencija: od temeljne komparatističke spreme, preko kroatističke, romanističke i petrarkološke upućenosti do traduktološke pronicavosti i eseji- stičkog nerva. Započevši od proučavanja Marulićeva prijevodnog opusa, ubrzo se zaputio u poticajno, a tada slabo istraženo područje recepcije njegovih djela u Europi (izdanja, prijevodi, čitatelji, cenzura), pri čemu je s jednakim marom upoznavao domaću javnost s otkrićima svojih kolega i sam ih obogaćivao vlastitim analitičkim spoznajama i komparatističkim uvidima. Marulićev opus nije samo afirmirao kao iznimnu knjiženopovijesnu činjenicu nego je trajno ukazivao na književnoestetsku, umjetničku vrijednost Marulićeve baštine, napose njegovih hrvatskih stihova. Činio je to s jasnom argumentacijom, na temelju meritorna uvida u opuse domaćih i inozemnih suvremenika, ne zapadajući u pretjeranu glorifikaciju, ali barem jednako tako ne dopuštajući ni ignoriranje, zanemariva- nje, podcjenjivanje. Uz amblematsku Juditu i nezaobilaznu Davidijadu našao se ponukanim dati priloge valorizaciji nekih dotad slabije zapaženih Splićaninovih pjesmotvora, u prvom redu Suzane i pjesme Svarh muke Isukrstove (ovu potonju žanrovski je identificirao kao treću Marulićevu biblijsku poemu na hrvatskom). U gotovo pola stoljeća svojega marulološkog staža ispisao je Mirko Toma- sović tisuće stranica studija, rasprava, članaka, osvrta, prikaza, pa i polemičkih reakcija o Maruliću i zbog Marulića; priredio je (sam ili u suradnji) nekoliko izdanja njegovih djela; u dva navrata zaokružio je svoje i tuđe spoznaje u te- Bratislav Lučin: Mirko Tomasović (1938 – 2017) – in memoriam 213 meljnim monografskim sintezama (1989, 1999). Presudno je utjecao na to da se marulologija profilira kao posebna grana kroatistike, ne samo pišući o Maruliću nego i potičući druge da se njime bave, nastojeći oko organiziranja maruloloških skupova u zemlji i inozemstvu. Već je rečeno, ali vrijedi podsjetiti: ako je Marko Marulić otac hrvatske književnosti, Mirko je Tomasović – po točnom zapažanju kolege Darka Novakovića – otac hrvatske marulologije. Svi ti ozbiljni poslovi nikad nisu omeli njegovu spremnost da akribično, ali i s puno duha, bilježi u me- dijima, napokon i u jedinstvenu Marulićevu ljetopisu, sve novosti o tom – hrvatskom piscu svjetskoga glasa, kako ga je volio nazivati ponavljajući kvalifikaciju svojega profesora Ive Hergešića. Od samoga početka bio je članom uredništva edicije Sabrana djela Mar- ka Marulića, spremno je uložio svoje znanje, organizacijsko iskustvo i elan u manifestaciju Marulićevi dani, od prvoga broja bio je član uredništva i redoviti prinosnik u godišnjaku Colloquia Maruliana. S osobitom zahvalnošću i poštova- njem ističem – i u ime Književnoga kruga Split i u svoje osobno – kako je upravo na njegov poticaj u Splitu utemeljen Marulianum, centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga pri Književnom krugu Split. Bio je ne- umorni poticatelj brojnih projekata, suradnik u našim edicijama, trajni zagovornik i podupiratelj našega rada. Splitska je adresa Tomasoviću bila bliska i zavičajno, i biografski, i profesio- nalno. I nije nipošto riječ samo o Maruliću, nego o nizu članaka, rasprava, izbora iz djela, pa i pobudnih i organizacijskih djelatnosti, vezanih za imena kao što su Bernardin Splićanin, Jerolim Kavanjin, Mihovil Pavlinović, Božo Lovrić, Vinko Lozovina, Ante Tresić Pavičić, Vladimir Nazor, Milan Begović. Bio je stalni suradnik časopisa Mogućnosti, nije zapostavio ni Čakavsku rič, rado se odazvao pozivu na suradnji u Adriasu splitskog Zavoda HAZU. U Književnom krugu Split objavio je osam znanstveno-stručnih i prepjevnih knjiga. Kao poticatelj i organizator skupova u zemlji i inozemstvu Mirko Tomasović ostavio je možda manje vidljiv, ali ne manje važan trag: od Marulićevih dana u Splitu (od 1991. nadalje), preko skupova o Tresiću Pavičiću (1993), Begoviću i Tonču Petrasovu Maroviću (1996), dubrovačkoga skupa Tasso i Hrvati (1995), simpozijâ u Rimu, Milanu, Padovi, pa do onoga posvećenog Petrarci u Splitu (2004), bio je spiritus movens, postojani sudionik i dragocjeni savjetnik u pri- premama i provedbi složenih međunarodnih znanstvenih zbivanja. Napose valja podsjetiti da je 1998. zamislio, pokrenuo i niz godina vodio skupove naslovljene Komparativna povijest hrvatske književnosti koji se u suradnji s matičnim mu Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i dalje odvijaju u sklopu Knjige Mediterana u Splitu. Splitska spona bila je dio zavičajnog nagnuća, koje ga je uvijek vodilo prostorima rodnih Kučića, Cetine, Omiša, obiteljskom krugu i uspomenama. Sasvim u skladu sa svojim životnim credom, to je nagnuće posvjedočio ne samo riječju nego i djelom: odazivao se Zovu rodnih ognjišta, pa je bio suradnik u istoimenom 214 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) listu župe sv. Luke u Kučićima; iz zaborava je vratio, objavio i revalorizirao opus pjesnika i kulturnog djelatnika, Omišanina i prezimenjaka Jakova Tomasovića. Ta spona s domaćim podnebljem očituje se, uostalom, i u nimalo slučajnoj odluci da rukopise, osim u metropoli, objavljuje i kod nakladnika u Splitu, Omišu, Sinju, Dubrovniku. I posljednja knjiga koju je objavio za života izišla je u Splitu, pod naslovom koji danas poprima dodatne simbolične konotacije: Hrvat u Empireju.

O ostalim temama njegova opusa moguće je u ovoj prigodu dati samo nekoliko natuknica: Mirku Tomasoviću valja zahvaliti niz spoznaja o hrvatskom petrarkizmu, ne samo kao ključnom književnom pravcu unutar renesansnog pjesnikovanja nego i kao o fenomenu dugog trajanja; iz njegova pera izišao je prvi eminentno književopovijesni i komparatistički utemeljen opis hrvatskoga romantizma; Tomasoviću zahvaljujemo reafirmaciju niza književnih imena kao što su Ante Tresić Pavičić, Vinko Nikolić, Lavoslav Vukelić, Ana Vidović, itd. Augusta Šenou s pravom je isticao kao hrvatskoga Waltera Scotta i hrvatskoga Victora Hugoa, pokazavši kako je Šenoa – kojeg je dosjetljivo nazvao perpetuus Augustus – u hrvatskoj književnosti obavio ulogu nekoliko klasika istodobno. Napokon, u nizu opsežnih studija odupro se davnim i novijim pokušajima dekroati- zacije, provincijalizacije, fragmentacije i minorizacije hrvatske književne baštine, borio se protiv raznih prekomorskih i prekoriječnih prisvajanja, prešućivanja i zamućivanja književnih i kulturnih pojmova i identiteta – uvijek argumentirano, po potrebi i polemično; napokon, viteški je branio kolege i kolegice kad su bili tvorno, pa i besprizorno napadani. Odluka da se na podcjenjivačke pristupe, pa i politička presezanja odgovara argumentima struke, da se to čini smirenim i suve- renim raskrivanjem netočnosti i podastiranjem činjenica – sve to ukazuje na još jedno svojstvo Tomasovićeva rada: na visoku razinu njegova znanstvenog etosa.

O prepjevnoj dionici opusa neka bude dovoljno kazati da obaseže – prema vrlo nepreciznu brojenju – kakvih sedamdesetak tisuća prepjevanih stihova, od kojih samo na velike epove Tassa i Camõesa otpada oko 24 000 stihova. Jezici s kojih je prevodio bili su francuski, talijanski, španjolski portugalski, provansalski. Auktore gotovo i nema smisla nabrajati: Dante, Petrarca, Tasso, Hugo, Lamartine, De Vigny, Baudelaire, Verlaine, Tirso de Molina, Camões, Pessoa… Visoku razinu prepjevnog i versifikacijskog umijeća dopunjao je sustavnom i kritičkom refleksi- jom o tuđem i vlastitom prepjevnom poslu, dajući velike prinose povijesti, teoriji i kritici prevođenja, tj. traduktologiji. Svojim prepjevima na velika je vrata uveo u hrvatsku kulturu portugalskog i svjetskog klasika Fernanda Pessou, preko njega Bratislav Lučin: Mirko Tomasović (1938 – 2017) – in memoriam 215 pak i portuglasku književnost uopće; napisao je prvi pregled povijesti portugalske književnosti u nas i bitno pridonio uspostavi Katedre za luzitanistiku u Zagrebu. U svemu čime se bavio, kroatistici, komparatistici, marulologiji, traduktologiji, Tomasović je stvorio čitavu školu – učenike, nasljednike i nastavljače. A to nije samo teško – to je u nas i rijetko. Jedna od važnih, nesvakidašnjih odlika, ne samo profesionalnih nego i ljudskih, bila je njegova briga za mlade kolegice i kolege, za one koji tek ulaze u struku: poticao ih je, hrabrio, svjetovao u prvim koracima, vodio na prve njihove znanstvene skupove. Podrška je bila i u tome što je u bezbroj navrata, hitro i sua sponte, napisao stručni osvrt, »prikaz«, nove knjige mlađih kolega, učenika bilo svojih, bilo tuđih; pozorniji promatrač mogao je, osim toga, zapaziti kako je vrijedne priloge mladih uvijek rado citirao u svojim tekstovima, promičući i na taj način njihov ulazak u znanstvenu zajednicu. O uzvraćenom prijateljstvu i poštovanju kolega svih naraštaja rječito svjedoči spomenuti zbornik Poslanje filologa, objavljen o 70. rođendanu Mirka Tomasovića: u njemu je na više od 900 stranica sabrano 50 priloga suradnika iz zemlje i inozemstva. Valja barem spomenuti, iako je nije lako opisati, Tomasovićevu vedrinu i duhovitost, uglađenost i galantnost u svakodnevnim situacijama. Trebalo je sjediti s njim ne samo za radnim stolom kakva simpozija nego i u slobodnim trenutcima, naći se s njime u šetnji, ili za ručkom ili večerom, pa da se doživi zadivljujuća gama kozerske elegancije, uljudna ophođenja, duhovitosti, sve do nestašne zai- granosti. Nije ovdje mjesto anegdotama, ali svi koji su ga poznavali pamtit će ga i po tim putositnicama. Osobna sjećanja pomalo preuzimaju mjesto protokolarnim obvezama. Mirko je – dopustite mi da ga dalje zovem onako kako sam ga oslovljavao niz desetljeća – jedna od ključnih osoba profesionalne formacije mnogih iz moje generacije, pa i onih koji su od mene znatno mlađi. S dubokom zahvalnošću spominjem da mu i sam dugujem prve impulse pri ulasku u struku, prvi poziv na sudjelovanje na znanstvenom skupu, iskazano povjerenje i razumijevanje, pobude osobne i profesionalne naravi – prema prigodi poticajne (Ako misliš da nešto treba uraditi, uradi to sam, a ne čekaj da drugi to urade!), prema prigodi prijekorne (Kad ćeš više doktorirati?!). Od njega sam naučio kako plivati kroz organizacijske i simpozij- ske Scile i Haribde, kako se urednički nositi s kašnjenjem tuđih tekstova (nisam, doduše, nikad naučio njegovo umijeće da sam nikad ne kasni s vlastitim). Teško je shvatiti da se neću s njime uskoro ponovno čuti telefonom ili susresti u Zagrebu, da neću od njega čuti prijateljski savjet, pohvalu, pa i pokudu, doznati o stručnim, književnopovijesnim temama ili o aktulanostima sadašnjice nešto što je meni promaknulo, a njemu nije. Mirko je još uvijek tu, i ja te razgovore i te susrete u sebi prosljeđujem jer ih ne mogu i ne znam prekinuti. Ima u Božanstvenoj komediji, tom spjevu o susretima, jedno mjesto koje mi ovih dana stalno dolazi u pamet. Riječ je o ulomku u kojem Dante i njegov vodič Vergilije susreću rimskoga pjesnika Stacija, dubokog štovatelja Vergilijeva pje- sništva. Shvativši iz Danteova miga da je taj koji stoji pred njim upravo njegov 216 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) veliki uzor, Stacije hoće kleknuti i zagrliti Vergiliju noge, no ovaj ga opominje da su obojica samo sjene. Na to, riječima koje mi danas posebno odjekuju u sjećanju, Stacije uzvraća Vergiliju:

~~Or puoi la quantitate comprender de l’amor ch’a te mi scalda, quand’io dismento nostra vanitate, trattando l’ombre come cosa salda.~~

~~Ili, u prepjevu Mihovila Kombola:~~

~~Sad možeš shvatit lako kako mi srce ljubav k tebi žari, kad prazni lik naš smetnuh s uma tako da, držah, sjene opipne su stvari.~~

Bratislav Lučin REFERIRANOST Elektronička inačica cjelovitih tekstova objavljenih u godišnjaku Colloquia Maruliana dostupna je: - na središnjem portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa HRČAK (http:// hrcak.srce.hr/), - na međunarodnom portalu DOAJ - Directory of Open Access Journals (http:// www.doaj.org/), - EBSCOhost Humanities International Complete (http://www.ebscohost.com/ public/humanities-international-complete) - na mrežnom sjedištu Regesta Imperii. Akademie der Wissenschaften und der Literatur, Mainz (http://www.regesta-imperii.de/startseite.html).

~~Od 2017. godine Colloquia Maruliana indeksiraju se u Scopusu, jednoj od najpoznatijih bibliografskih i citatnih baza podataka.~~

~~Godišnjak Colloquia Maruliana referiran je u ovim publikacijama:~~

Bibliografije: - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLII - 1993, str. 481 (CM I) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLIII - 1994, str. 463, 466, 489 (CM II i III) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLIV - 1995, str. 410, 414 (CM IIII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLV - 1996, str. 565, 585 (CM V) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLVI - 1997, str. 403-404 (CM VI) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLVII - 1998, str. 422 (CM VII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLVIII - 1999, str. 409, 410 (CM VIII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLIX - 2000, str. 430, 440, 441, 455-456, 480 (CM IX) - Humanistica Lovaniensia, Vol. L - 2001, str. 516 (CM X) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LI - 2002, str. 344 (CM XI) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LII - 2003, str. 439, 467-468 (CM XII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LIII - 2004, str. 444, 466 (CM XIII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LVI - 2007, str. 365, 411 (CM XVI) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LVII - 2008, str. 337, 346, 376-377 (CM XVII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LIX - 2010, str. 413, 421, 436, 446, 464 (CM XIX) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LX - 2011, str. 374, 401, 416 (CM XX) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LXII - 2013, str. 677 (CM XXII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LXIV - 2015, str. 409, 420, 438, 467-468 (CM XXIII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LXV - 2016, str. 462, 468, 481, 486, 490, 496, 497 (CM XXIV) 218 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

~~- Humanistica Lovaniensia, Vol. LXV - 2016, str. 446, 476, 482, 491, 493, 496, 509 (CM XXV) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LXVI - 2017, str. 589 (CM XXVI)~~

~~Svesci Humanistica Lovaniensia dijelom su dostupni na adresi: http://upers.kuleuven.be/en/search?search_fulltext=humanistica+lovaniensia (18. II. 2017).~~

- Bollettino di studi latini, anno XXIV - fascicolo II, Luglio - Dicembre 1994, str. 708-709. (CM II i III) - Bollettino di studi latini, anno XXVII - fascicolo II, Luglio - Dicembre 1997, str. 289 (CM V), str. 776, 778-780 (CM VI) - Bollettino di studi latini, anno XXVIII - fascicolo II, Luglio - Dicembre 1998, str. 719-721 (CM VII) - Bollettino di studi latini, anno XXX - fascicolo II, Luglio - Dicembre 2000, str. 869-970 (CM IX) - Bollettino di studi latini, anno XXXII - fascicolo II, Luglio - Dicembre 2002, str. 819 (CM XI) - Bollettino di studi latini, anno XLI - fascicolo II, Luglio - Dicembre 2011, Notiziario bibliografico, parte I, parte II, str. XX, LXVII-LXXII, LXXIV- LXXVII, CXXX; pdf na adresi: http://www.bollettinodistudilatini.it/ news/2011/412011-ii/ (18. III. 2015) (CM XVII, XVIII, XIX i XX) - Bollettino di studi latini, anno XLIII – fascicolo II, Luglio – Dicembre 2013, Notiziario bibliografico, parte I, str. XXIII, LXX; pdf na adresi: http://www. bollettinodistudilatini.it/news/2013/432013ii/ (18. III. 2015) (CM XXII)

Prikazi: - Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance, tome 56 (1994), str. 831-832 (Charles Béné o CM II) - Recherche Littéraire / Literary Research, 23 (1995), str. 42-43 (Lada Čale- Feldman o CM I, II, III) - Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance, 58 (1996), str. 797-800 (Charles Béné o CM IIII) - R. H. R. : Reforme, Humanisme, Renaissance, 47 (1998), str. 111-112 (Henri Weber o CM VI); pdf na adresi: http://www.persee.fr/web/revues/home/ prescript/article/rhen 0181-6799 1998 num 47 1 2238 (18. III. 2015) - Südost-Forschungen, München 58 (1999), str. 313-320 (316-318). (E. von Erdmann-Pandžić o CM I - VIII) - Lustrum, 49 (2007), str. 97, 100-101 (G. Vannini o CM XIV) - Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance, tome 77 (2015), str. 467 (M. Engam- mare o CM XXIV) UPUTE SURADNICIMA

Opće napomene Rukopisi se šalju najkasnije do 1. studenoga, na adresu: Uredništvo Colloquia Maruli ana, Književni krug Split – Marulianum, Ispod ure 3/I, 21000 Split, Hrvatska. Tekstovi se pišu u bilo kojem tipu računalnog pisma koji podržava Unicode standard (npr. Times New Roman u Windows operativnom sustavu, Lucida Grande u Mac OS, ili slobodno dostupno Gentium pismo za sve operativne sustave). Preporučuje se glavni tekst pisati veličinom 12 točaka, bilješke 11 točaka; razmak redaka 1,5). Mogu se poslati e-poštom na adresu [email protected]. Ako se šalje ispis, tekst obvezno priložiti i na disketi ili CD-u. Znanstveni prilozi ne bi trebali biti kraći od 5 ni dulji od 50 stranica računalnog ispisa. Recenzije, prikazi i osvrti trebali bi obasezati od 2 do 6 stranica. Priloge pisane pisaćim strojem treba otipkati s dvostrukim proredom (po 30 redaka na stranici). Maksimalan opseg za priloge na pisaćem stroju iznosi 60 stranica. Ako se prilažu ilustracije, svaka mora biti zaseban dokument (ne unutar teksta!). U zaglavlju rukopisa navode se podatci o autoru (ime i prezime, ustanova, e-adresa). Iza naslova dolazi nacrtak (10-15 redaka), a na kraju rada sažetak (oko 10 posto od ukupnog opsega rada). Uz sažetak treba priložiti ključne riječi (5-7 najvažnijih pojmova o kojima se u radu raspravlja). Nacrtak, sažetak i ključne riječi pišu se na jeziku kojim je pisan sam rad. Sve tekstove ponuđene za objavljivanje u godišnjaku Colloquia Maruliana čitaju i recenziraju svi članovi uredništva. Nakon toga oni dogovorno donose jednu od sljedećih odluka: prihvaća se za objavljivanje; vraća se autoru na doradu; ne prihvaća se za objavljivanje. Ako urednici zaključe da tekst prelazi granice njihovih stručnih kompetencija, šalju ga na ocjenu vanjskim recenzentima.

~~Navođenje bibliografskih podataka u bilješkama~~

1. Podatak iz Colloquia Maruliana: Uz ime autora i naslov članka navode se samo kratica CM, rimski broj sveska, godina (u zagradama) i brojevi stranica, npr.: Miloš M i l o š e v i ć, »Sedam nepoznatih pisama Marka Marulića«, CM I (1992), 5-31.

~~2. Podatak iz Sabranih djela Marka Marulića: Navode se kratica sveska (vidi popis u nastavku) i brojevi stranica, npr.: DDT, 101. Nasl, 128. Ev I, 153-155. Rep II, 124.~~

~~3. Ostalo Podatak iz knjige: Mihovil K o m b o l, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 21961, 72. 220 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)~~

Podatak iz zbornika: Dunja F a l i š e v a c, »Udio humanizma u hrvatskoj epici 16. i 17. stoljeća«, Dani Hvarskog kazališta XVIII – Hrvatski humanizam, XVI. stoljeće — protestantizam i refor- macija, Književni krug, Split, 1992, 49-64. Podatak iz časopisa: Karlo B u d o r, »Marulićev povratak u Europu«, Književna smotra, 27 (1995), 95 (1), 123. Ponovno pozivanje na isti bibliografski podatak u novoj bilješci provodi se ponovnim, ali skraćenim navođenjem autora, uz oznaku: n. dj. (ili o. c.); po potrebi se u zagradama navodi broj bilješke u kojoj je ispisan potpun bibliografski podatak, npr.: M. K o m b o l, n. dj. (1), 77. Internetski izvori: Umjesto duljih internetskih adresa dovoljno je navesti osnovne bibliografske podatke, uz napomenu: »Internet« i uz datum pristupa.

Kratice naslova Marulićevih djela Carmen Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce Dauid. Dauidias Epist. ad Adr. Epistola ad Adrianum VI. Pontificem Maximum Euang. Euangelistarium Georg. Sisgor. Epistola ad Georgium Sisgoreum (pismo) Hercul. Dialogus de Hercule a Christicolis superato Hier. de Cipcis 1 Hieronymo de Cipcis (pismo, 19. VII. 1501) Hier. de Cipcis 2 Hieronymo de Cipcis (pismo, 26. VII. 1501) Hier. de Cipcis 3 Hieronymo de Cipcis (pismo, 2. XI. 1501) Humil. De humilitate et gloria Christi Iacob. Grassol. 1 Iacobo Grassolario (pismo, 3. III. 1502) Iacob. Grassol. 2 Iacobo Grassolario (pismo, 25. VIII) Iacob. Grassol. 3 Iacobo Grassolario (pismo, 4. IV. 1507) Iacob. Grassol. 4 Iacobo Grassolario (pismo, 26. IV. 1515) In eos In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt (dodatak uz Vita Hier.) In epigr. In epigrammata priscorum commentarius Instit. De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum Judita Judita Kat. Obirt. 1 Katarini Obirtića (pismo; nema početka) Kat. Obirt. 2 Katarini Obirtića (pismo) Marco Prodich Marco Prodich (pismo, 10. V. 1496) Naslid. Od naslidovan’ja Isukarstova O gente cieca O gente cieca, non ve ne avvedete (sonet) Plaču svud hodeći Plaču svud hodeći minuto življen’je (= Petrarca, RVF CCCLXV) Upute suradnicima 221

Pokolu ja i vi Pokolu ja i vi jesmo iskusili (= Petrarca, RVF XCIX) Qual maraviglia Qual maraviglia se ’l furor turchesco (sonet) Quinqu. parab. Quinquaginta parabolę Regum gesta Regum Delmatię atque Croatię gesta Repert. Repertorium Suzana Suzana Testam. Nobilis domini Marci Maruli testamentum Thomę Nigro Thomę Nigro (posvetna poslanica uz Hercul.) Tropol. expos. Tropologica Dauidiadis expositio (dodatak uz Dauid.) Vir. ill. De Veteris Instrumenti uiris illustribus commentarium Vita Hier. Vita diui Hieronymi Vlt. iudic. De ultimo Christi iudicio sermo

Kratice svezaka Sabranih djela Marka Marulića Dav Davidijada = Dauidias, priredio Veljko Gortan, preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1984. DDT Dijaloški i dramski tekstovi, priredio Nikica Kolumbić, Književni krug, Split, 1994. De hum O poniznosti i slavi Kristovoj = De humilitate et gloria Christi, pri redio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1989. Ev I, II Evanđelistar = Euangelistarium, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug Split, 1985. Inst I, II, III Institucija = De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1986 (I); 1987 (II, III). Jud Judita, priredio Milan Moguš, Književni krug, Split, 1988. LMD I Latinska manja djela I, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1992. LMD II Latinska manja djela II, priredili i preveli Vedran Gligo, Veljko Gortan, Neven Jovanović, Darko Novaković i Vlado Rezar, Književni krug, Split, 2011. LS Latinski stihovi, priredili i preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković, Književni krug, Split, 2005. Nasl Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih, priredio Milan Moguš, Književni krug, Split, 1989. PR Pisni razlike, priredio Josip Vončina, Književni krug, Split, 1993. Rep I, II, III Repertorium, edidit Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1998 (I, II); 2000 (III). SZL Starozavjetne ličnosti = De Veteris Instrumenti uiris illustribus commentarium, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1991. 222 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) INSTRUCTIONS FOR CONTRIBUTORS

General remarks Manuscripts should be sent by November 1 at the latest to: Colloquia Maruliana, Edi- torial Board, Književni krug Split – Marulianum, Ispod ure 3/I, HR-21000 Split, Croatia. Contributions should be written in any kind of computer font that supports the Unicode standard (such as Times New Roman in the Windows OS, Lucida Grande in the Mac OS, or the freely available Gentium font for all operating systems). It is recommended that the main text be written in 12 pt, the footnotes in 11 pt, with a line spacing of 1.5. Papers can be sent by email to the address [email protected]. If a hardcopy is sent, it must be accompanied by an electronic version on diskette or CD. Original scholarly contributions should not be shorter than 5 or longer than 50 pages of computer print-out. Reviews should be from 2 to 6 pages. Contributions written on a typewriter should be typed with double line spacing (30 lines on a page). The maximum length for typewritten contributions is 60 pages. If illustrations are added, each one must be a separate document, and should not be incorporated in the text. In the heading of the manuscript information about the author should be provided (name and surname, name of institution, electronic address). After the title comes the abstract (10-15 lines) and at the end of the paper the summary (about 10 per cent of the total length of the work). Immediately after the abstract there should be the key words (5-7 of the most important concepts discussed in the paper). The summary, abstract and key words should be written in the language in which the paper itself is written. All papers submitted for publication in the annual Colloquia Maruliana are read and reviewed by all members of the editorial board. Subsequently the editors consensually make one of the following decisions: the paper is accepted for publication; it is returned to the author for revision; it is rejected for publication. If the editors decide that the paper exceeds the boundaries of their professional competences, they will send it for evaluation by external reviewers.

The citation of bibliographical information in the notes 1. A reference to Colloquia Maruliana: In conjunction with the name of the author and the title of the article, the abbreviation CM, the Roman number of the volume, the year (in parentheses) and the numbers of the pages should be supplied, e.g.: Miloš M i l o š e v i ć, »Sedam nepoznatih pisama Marka Marulića«, CM I (1992), 5-31. 2. A reference to the Collected Works of Marko Marulić: The abbreviation of the volume is given (see the list below) and the page numbers, e.g.: DDT, 101. Nasl, 128. Ev I, 153-155. Rep II, 124. 3. Other Reference to a book: Mihovil K o m b o l, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 21961, 72. 224 Colloquia Maruliana XXVII (2018.)

Reference to proceedings and collective works: Dunja F a l i š e v a c, »Udio humanizma u hrvatskoj epici 16. i 17. stoljeća«, Dani Hvarskog kazališta XVIII – Hrvatski humanizam, XVI. stoljeće — protestantizam i refor- macija, Književni krug, Split, 1992, 49-64. Reference to a journal: Karlo B u d o r, »Marulićev povratak u Europu«, Književna smotra, 27 (1995), 95 (1), 123. A further citation of a previously mentioned bibliographical reference in a new note is effectuated with a second but abbreviated mention of the author with the marking op. cit.; if necessary, in parentheses, the number of the note in which the full bibliographical information is given should be supplied, e.g.: M. K o m b o l, op. cit. (1), 77. Internet sources: Instead of long URLs give only the main bibliographic information, with the remark »Internet« and the access date.

Abbreviations of Marulić’s works Carmen Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce Dauid. Dauidias Epist. ad Adr. Epistola ad Adrianum VI. Pontificem Maximum Euang. Euangelistarium Georg. Sisgor. Epistola ad Georgium Sisgoreum (letter) Hercul. Dialogus de Hercule a Christicolis superato Hier. de Cipcis 1 Hieronymo de Cipcis (letter, 19. VII. 1501) Hier. de Cipcis 2 Hieronymo de Cipcis (letter, 26. VII. 1501) Hier. de Cipcis 3 Hieronymo de Cipcis (letter, 2. XI. 1501) Humil. De humilitate et gloria Christi Iacob. Grassol. 1 Iacobo Grassolario (letter, 3. III. 1502) Iacob. Grassol. 2 Iacobo Grassolario (letter, 25. VIII) Iacob. Grassol. 3 Iacobo Grassolario (letter, 4. IV. 1507) Iacob. Grassol. 4 Iacobo Grassolario (letter, 26. IV. 1515) In eos In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt (addition to Vita Hier.) In epigr. In epigrammata priscorum commentarius Instit. De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum Judita Judita Kat. Obirt. 1 Katarini Obirtića (letter) Kat. Obirt. 2 Katarini Obirtića (letter) Marco Prodich Marco Prodich (letter, 10. V. 1496) Naslid. Od naslidovan’ja Isukarstova O gente cieca O gente cieca, non ve ne avvedete (sonnet) Plaču svud hodeći Plaču svud hodeći minuto življen’je (= Petrarca, RVF CCCLXV) Instructions for Contributors 225

Pokolu ja i vi Pokolu ja i vi jesmo iskusili (= Petrarca, RVF XCIX) Qual maraviglia Qual maraviglia se ’l furor turchesco (sonnet) Quinqu. parab. Quinquaginta parabolę Regum gesta Regum Delmatię atque Croatię gesta Repert. Repertorium Suzana Suzana Testam. Nobilis domini Marci Maruli testamentum Thomę Nigro Thomę Nigro (dedicatory epistle of Hercul.) Tropol. expos. Tropologica Dauidiadis expositio (addition to Dauid.) Vir. ill. De Veteris Instrumenti uiris illustribus commentarium Vita Hier. Vita diui Hieronymi Vlt. iudic. De ultimo Christi iudicio sermo

Abbreviations to volumes of the Collected Works of Marko Marulić Dav Davidijada = Dauidias, priredio Veljko Gortan, preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1984. DDT Dijaloški i dramski tekstovi, priredio Nikica Kolumbić, Književni krug, Split, 1994. De hum O poniznosti i slavi Kristovoj = De humilitate et gloria Christi, pri redio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1989. Ev I, II Evanđelistar = Euangelistarium, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug Split, 1985. Inst I, II, III Institucija = De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1986 (I); 1987 (II, III). Jud Judita, priredio Milan Moguš, Književni krug, Split, 1988. LMD I Latinska manja djela I, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1992. LMD II Latinska manja djela II, priredili i preveli Vedran Gligo, Veljko Gortan, Neven Jovanović, Darko Novaković i Vlado Rezar, Književni krug, Split, 2011. LS Latinski stihovi, priredili i preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković, Književni krug, Split, 2005. Nasl Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih, priredio Milan Moguš, Književni krug, Split, 1989. PR Pisni razlike, priredio Josip Vončina, Književni krug, Split, 1993. Rep I, II, III Repertorium, edidit Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1998 (I, II); 2000 (III). SZL Starozavjetne ličnosti = De Veteris Instrumenti uiris illustribus commentarium, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1991. 226 Colloquia Maruliana XXVII (2018.) SADRŽAJ CONTENTS

Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia: The Strange Case of Hanibal Lucić (1485-1553) ...... 5 Appendix: Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi . . 26 Talijansko pjesništvo u ranonovovjekovnoj Dalmaciji: čudni slučaj Hani- bala Lucića (1485-1553) ...... 41 Luka Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. godine ...... 43 Prilog: Povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. g. 61 The Venetian Schiavoni and the 1498 Historical Liturgical Booklet in the Honor of St Jerome the Illyrian ...... 72 Jeroen De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium of Francesco Filelfo ...... 75 Dalmacija i dalmatinske veze u Epistolariju Francesca Filelfa . . . . 98 Branko Jozić: Marulić – uznik: novi prilog za životopis ...... 101 Marulić the Prisoner: A New Contribution to the Biography . . . . . 110 Paolo Mastandrea: Divine Wind. Literary and Historical Echoes in the Work of Antonius Rosaneus ...... 113 Božanski vjetar. Književni i historiografski odjeci u djelu Antuna Rozano- vića ...... 121 Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija . 123 The Funeral Oration of Nicholas of Modruš for Pietro Riario . . . . 142 Vlado Rezar: Ode Damjana Beneše: uvodno promišljanje o metričkom ustroju ...... 145 The Odes of Damianus Benessa: Introductory Considerations about the Metrical Organisation ...... 157 Alex Simrell: Digital Analysis of Place Names in De Raptu Cerberi ...... 159 Digitalna analiza imena mjesta u Bunićevu epu De raptu Cerberi ...... 164 Amir Kapetanović: Neprilike prilikom utvrđivanja izvornosti piščeve književnojezične uporabe u varijantnoj tekstnoj predaji ...... 165 Predicaments Encountered During the Establishment of the Authenticity of a Writer’s Use of Literary Language in a Variant Textual Tradition . . 174 Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina, za- grebačkoga kanonika i sudionika Baselskog koncila ...... 175 Conciliar Ideas in the Works of Johannes Bachenstein, Canon of Zagreb and Participant in the Council of Basel ...... 189

~~K r o n i k a~~

~~Nagrade Dana hrvatske knjige 2017...... 193 Obrazloženje nagrade Judita ...... 193 Obrazloženje nagrade Davidias ...... 196 Obrazloženje nagrade Slavić ...... 199~~

~~B i b l i o g r a f i j e Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2017...... 203~~

~~Bratislav Lučin: Mirko Tomasović (1938 – 2017) – in memoriam . . . . 211~~

~~Referiranost ...... 217~~

~~Upute suradnicima ...... 219 Instructions for Contributors ...... 223 Izdavač: KNJIŽEVNI KRUG SPLIT~~

~~Ispod ure 3 Split~~

~~Internet knjižara na adresi: http://www.knjizevni-krug.hr~~

~~Za izdavača: NENAD CAMBI~~

~~Likovna oprema: BRATISLAV LUČIN~~

~~Prijevod sažetaka i engleska lektura: GRAHAM McMASTER~~

~~Naklada: 300 primjeraka~~

~~ISBN 978–953–163–464–9~~

~~Računalni slog: Književni krug Split~~

~~Tisak: Dalmacija papir, Split~~

~~Tiskanje završeno u travnju 2018.~~

~~Ovaj svezak godišnjaka Colloquia Maruliana tiskan je uz novčanu potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske~~