Dva Teksta Iz Sredine 14. Stoljeća. Prilog Poznavanju „Društvenog Znanja“ U Hrvatskom Kraljevstvu

Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu

Starohrvatska prosvjeta UDK: 94(497.5)(093.3)“13“ III. serija - svezak 40/2013. Izvorni znanstveni rad

Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. S veučilište u Zadru Odjel za povijest Prilog poznavanju „društvenog 155 Ruđera Boškovića 6 HR - 23000 Zadar znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu [email protected] T wo works from the middle of the 14th century: Contribution to the understanding of “social knowledge” in the Croatian Kingdom

Autor u raspravi raščlanjuje dva kratka narativna teksta anonimnih autora nastala sredinom 14. stoljeća u dvjema sličnim institucijama, splitskome i zagrebačkom kaptolu. Tekstove definira kao primjere još uvijek nerazvijene vještine „diskurzivne pismenosti“ te ih tretira ne kao izravna vrela za poznavanje „povijesnih činjenica“, nego kao „prozor“ u misaoni svijet njihovih autora i njihova društvenoga okruženja. U tome sklopu raščlanjuje okolnosti djelovanja dvaju kaptola, njihove odnose s društvenim okruženjem i načine na koje su bili uklopljeni u život svojih društvenih zajednica. Kroz raščlambu odabranih tekstova, oslonjenu i na druge suvremene tekstove (kako one narativne tako i one u formi službenih dokumenata), pokušava pokazati u kojoj su mjeri njihovi autori pri pisanju svojih tekstova crpjeli nazore i shvaćanja iz sredina u kojima su inače živjeli i djelovali. Raščlambompokazuje kako su okolnosti djelovanja kaptola (zagrebačkoga kao uporišta kraljevskoga autoriteta i ideologije koja se producirala u političkome središtu, kraljevskome dvoru, i splitskoga kao institucije vezane uz oblikovanje autonomnoga političkog organizma u južnim dijelovima Hrvatskoga Kraljevstva u posljednjim desetljećima 13. i prvoj polovini 14. stoljeća) utjecale na oblikovanje informacija koje su autori ugradili u svoje kratke, ali u tome smislu izvanredno važne tekstove.

Klječne riječi: Hrvatsko Kraljevstvo, srednji vijek, etnički diskurs, lokalno znanje, nacionalni diskurs Dva teksta nastala sredinom 14. stoljeća u dvje- Istraživanje, dakle, nije usmjereno na utvrđivanje u ma najvažnijim crkvenim institucijama srednjovje- kojoj mjeri sadržaj tekstova korespondira s određe- kovnoga Hrvatskoga Kraljevstva, kaptolima split- nim stvarnim povijesnim činjenicama i zbivanjima ske nadbiskupije i zagrebačke biskupije, nikad se u (pod pretpostavkom da ih doista kao takve može- hrvatskoj historiografiji nisu dovodili u međusobnu mo utvrditi), nego je usmjereno na ekstrapoliranje svezu. Golemoj se većini povjesničara očito činilo misaonih okvira u koje se smješta pripovijedanje o kako ih ništa ne povezuje, pa su Odlomak ‘Krono- određenim zbivanjima. Pri tomu se ti misaoni okvi- logije’ i Qualiter (ili Pacta Conventa), pod kojim ri dovode u svezu sa stvarnim prilikama kakve su su naslovima ti tekstove poznati u historiografiji1, vladale u vrijeme i na mjestu njihova nastanka, na- uvijek razmatrani zasebno. Napor su i energija po- ravno u mjeri u kojoj se o tome može govoriti na vjesničara bili usmjereni u prvome redu na traženje temelju sačuvanih i poznatih povijesnih vrela. odgovora koliko „povijesne istine“ ima u njihovu Strukturalna sličnost koja je u ovome istraživa- sadržaju, s obzirom na to da ti tekstovi govore o nju polazna pozicija odnosi se u prvome redu na zbivanjima s kraja ranoga srednjeg vijeka kojima narav tih tekstova - oni su jasna eksplikacija dis- je u sklopu narativa nacionalne povijesti, discipline kurzivne pismenosti, vještine koju Michael Mann 156 razvijene od sredine 19. stoljeća, pridavana odlučna definira kao „sposobnost čitanja i pisanja tekstova važnost. Polazeći, međutim, od njihove strukturalne koji nisu tek formule ili liste već podrazumijeva sličnosti, ovdje se namjeravam pozabaviti tim dva- ovladavnje dijalogom i argumentiranjem u pisa- ma vrelima na posve drugačiji način - želim ih ispi- nom obliku“, a koja u europskim okvirima doživ- tati kao zrcalo znanja i predodžaba njihovih (anoni- ljava pravi uzlet tek od kraja 18. stoljeća3. U slučaju mnih) autora te potom utvrditi u kojoj mjeri ta zna- Odlomka ‘Kronologije’ taj se obrazac diskurzivne nja i predodžbe tvore fond onodobnoga „društve- pismenosti razabire već u prvim riječima sačuvano- nog znanja“ u kojem su participirali njihovi autori2. ga teksta u kojima autor poručuje „(z)naj istraživao

1 Tekst pod naslovom Odlomak ‘Kronologije’, a kojega je inače prvi izdavač, Baltazar Adam Krčelić nazivao jednostavno Chronologia, dostupan je u M. ŠVAB, – C. GEERTZ, Lokalno znanje. (izv. Local knowledge, Prilog kritici odlomka ‘Kronologije’, pripisivanog 1983.), Zagreb, 2010., str. 277 i 291 (u citiranim riječi- arhiđakonu goričkom Ivanu, Historijski zbornik, 35, ma Geertz zapravo prepričava stajališta Richarda Ror- Zagreb, 1982., str. 129-130. Tekst, pak, poznat pod tyja, a ja sam tekst izmijenio utoliko ukoliko sam ga nazivima Qualiter, Pacta Conventa ili samo Pacta, stavio u množinu). Iz ovih pojednostavljenih definicija posljednji je put objavljen u S. ANTOLJAK, Pacta ili onda jasno proizlazi što mislim kad (poslije u tekstu) Concordia od 1102. godine. Zagreb, 1980., str. 101- govorim o „lokalnom društvenom znanju“. 104. 3 2 M. MANN, The Sources of Social Power. Vol. 2, Cam- Pojam se „društvenoga znanja“, usidren u pojedno- bridge, 1993., str. 36. Pojava i razvoj diskurzivne pi- stavljeno rečeno „konstruktivističku paradigmu“, u smenosti uvjetovani su razvojem onoga što László Ve- nas ne koristi često pa stoga valja ukratko ponoviti onu szprémy (L. VESZPRÉMY, The Birth of a Structured jednostavnu definiciju koju je sročio, prikazujući nje- Literacy in Hungary, u: The Development of Literate govo značenje upravo za povjesničare, Tomislav Popić Mentalities in East Central Europe, (ur. A. Adamska a koja ide za tim da je to „znanje koje se od najranijih - M. Mostert), Turnhout, 2004.) naziva „strukturirana dana stječe u procesu socijalizacije i toliko je usađeno pismenost“ (pojam „pragmatične pismenosti“ je nešto u pojedinčev mentalni sklop da ga se počinje uzimati uži te ga stoga i izbjegavam), a što se prigodno može zdravo za gotovo. ...Društveno znanje je, dakle, glavni definirati kao razvijeni sustav pisane komunikacije u element kroz koji se očituje i doživljava svakodnevna administraciji i organizaciji društvene memorije, ko- zbilja, ključni mehanizam na temelju kojega članovi jim se konstruiraju i konfiguriraju moć i društveno društva zdravorazumski prihvaćaju pojedine instituci- uređenje (uz oslonac na razlaganje L. Veszprémyja, je, uopće ne dovodeći u pitanje njihov legitimitet“ (T. ova se definicija nadovezuje i na ideje izložene u R. POPIĆ, Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti – so- McKITTERICK, Text and image in the Carolingi- ciologija znanja i povijest, Povijesni prilozi, 33, Za- an world, u: The uses of literacy in early medieval greb, 2007., 240). Na taj se pojam „društvenoga zna- Europe, (ur. R. McKittercik), Cambridge, 1990. – J. nja“ nadovezuje pojam „lokalnoga znanja“, koji je u NELSON, Literacy in Carolingian government, u: The znanost uveo Clifford Geertz, a koji polazi od toga da uses of literacy in early medieval Europe, (ur. R. Mc- je „svijet različito mjesto“ u kojem postoje više ili ma- Kittercik), Cambridge, 1990. – Anna ADAMSKA, nje precizno prostorno i društveno definirani „diskur- The Study of Medieval Literacy: Old Sources, New si koji se odvijaju pod skupom pravila, pretpostavki, Ideas, u: The Development of Literate Mentalities in konvencija, kriterija, vjerovanja, koji nam, barem na- East Central Europe, (ur. A. Adamska - M. Mostert), čelno, govore kako postupati“ u različitim situacijama Turnhout, 2004. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu sam i tražio kako i kada je ovaj dio Slovinja...“4. Naime, anonimni je autor posve jasno postavio svoj Cijeli njegov daljnji postupak, kako ga je detalj- zadatak - utvrditi „kada je i kako ovaj dio Slovi- no razložio Mladen Švab5, počiva na kreativnom nja došao pod kraljeve Hrvatske, odnosno od Ugra sklapanju konstrukta koji nastoji dati odgovor na i Ugarskoga Kraljevstva bio izgubljen“ (quando et postavljeno pitanje. Pri tomu je posve jasno kako qualiter haec pars Sclavoniae devenit ad Croatiae anonimni autor vodi raspravu s drugim i drugači- Reges, et ab Hungaris, ac Regno Hungariae est jim tumačenjima, iako ih izravno ne spominje i ne amissa), no u samome tekstu gotovo dvije trećine eksplicira, ostavljajući ih „pokrivene“ izrekom (na- otpadaju na pripovijesti o ugarskim kraljevima 11. vodno) Dionizija Katona, ovdje preuzetom od opa- stoljeća te se tako glavni argument zapravo u odre- ta Alberta iz Stadta, kako je „teško naći istinu, jer đenoj mjeri i pri površnom čitanju gubi. mnogi mnogo toga govore“6. No, način na koji svoj S druge strane, također anonimni autor sastavka argument sklapa anonimni autor, dopuštajući da ga Qualiter ili Pacta conventa posve je fokusiran na prikupljeni materijal vodi u izlaganju u vrlo široke postavljeni cilj, koji međutim nije jasno definirao digresije u odnosu na postavljeni zadatak, pa se na na početku svoga pisanja onako kako je to učinio trenutke čini da je zaboravio od čega je pošao, po- autor Odlomka ‘Kronologije’. Stoga je tek jedan od kazuje zašto je M. Mann u pravu kad kaže da je vje- kasnijih prepisivača dodao rečenicu/naslov posve 157 ština diskurzivne pismenosti usavršena tek krajem jasno definirajući predmet rasprave - „Kako i pod 7 18. stoljeća i da tek od tada doživljava pravi uzlet . kojom se pogodbom predadoše Hrvati kralju ugar- 8 4 M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 129: Satis indagavi, qua- skom“ . Tim se naknadno dodanim određenjem, esivi, quando et qualiter, haec pars Sclavoniae. kako je jasno upozorio I. Beuc, izravno upućuje 5 M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 137 i d. razlaže tekst na na osnovni, Tomin tekst u djelu kojemu je Qua- dijelove kojima pokušava utvrditi podrijetlo, odnosno razaznati odakle su ti dijelovi preuzeti. Ostavljajući liter dopisan, i to u njegovoj 18. glavi. U tome je po strani Švabove dvojbene kombinacije, doista je smislu onda tekst posve precizan i fokusiran - on razvidno kako je anonimni autor preuzimao informacije iz Ekkerharodeove Univerzalne kronike, odnosno 8 Naknadno dodana rečenica/naslov Qualiter et cum Würzburške Kronike, potom iz djela splitskoga povje- quo pacto dederunt se Chroates regi hungarie - S. AN- sničara i kroničara Tome Arciđakona, čak i nekih grč- TOLJAK, Pacta, str. 101 - u hrvatskoj se historiografi- kih vrela itd., ali je sve te informacije uklopio u svoju ji uglavnom prevodila uz uporabu pojma „ugovor“ kao povijesnu rekonstrukciju. prijevoda latinskoga pactum (usp. S. ANTOLJAK, 6 M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 129: Rara fides ideo est Pacta, str. 105 i bilj. A), pa sam uporabom pojma „po- quia multi multa loquntur. godba“ htio naznačiti razliku u odnosu na tradicionalno 7 U tome kontekstu vrijedi upozoriti na riječi što ih is- shvaćanje ovoga teksta. Rasprave o Qualiteru ili Pac- pisuje Baltazar Adam Krčelić u posveti svoga djela iz ti conventi su u hrvatskoj historiografiji inače narasle 1770. godine De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavo- do golemih razmjera, no najčešće se u tim raspravama niae, notitiae praeliminares, u kojem je zapravo Od- ne da razabrati o čemu autori zapravo raspravlju - o lomak ‘Kronologije’ prviput i tiskan te tako sačuvan tekstu i okolnostima njegova postanka i reprodukcije, od propadanja i zaborava. Tu Krčelić jasno i izrijekom njegovu sadržaju u smislu prikaza zbivanja iz 1102. veli kako će „kroz naraciju“ o pravima prethodnika godine ili, pak, o hrvatskom srednjovjekovnom plem- Marije Terezije dokazati, nasuprot drugačijim tvrdnja- stvu uopće. Ovdje se držim onoga što je 1985. godine ma, i njena prava na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, napisao Ivan Beuc, prema čijem je mišljenju Qualiter Bosnu pa čak i Srbiju - Sacra Regni Hungariae Coro- „zabilješka koju nalazimo u prijepisima Povijesti sa- na, cum spectantibus ad eam Regni Sclavoniae, Cro- lonitanskih i splitskih pontifika Tome Arhiđakona (u atie, Dalmatiae, Majestatis Vestre haereditarie sunt; originalu s naslovom koji glasi: Incipit ystoria seu cro- proinde dum opere hoc, Jura Coronae in Dalmatiam, nica Salonitarum atque Spalatinorum pontificum). Po- Croatiam, Sclavoniam, Bosniam item atque Serviam: vijest je napisana u 13 stoljeću, a prijepisi te Povijesti cum Praedecessorum Regum Possessorii narratione, u kojima nalazimo pomenutu zabilješku te sama zabi- demonstrantur: dum ab aliorum praetensionibus, per lješka datiraju iz prve polovine 14 stoljeća. Zabilješka examen vindicantur: dum Regalis Postestas exponi- nije sastavni dio Tomine Povijesti nego se nalazi iza tur: Haec, ut Majestati Vestrae propria, Eidem, inscri- završenog teksta te Povijesti kao dodatak. Nepozna- benda dedicandaque fuere – B. A. KERCSELICH de ti autor tog dodatka očito je imao namjeru u dodatku CORBAVIA, De regnis Dalmatiae Croatiae Sclavo- izložiti svoje gledište o izlaganju Tome Arhiđakona u niae notitiae praeliminares, Zagrabiae, 1770., nepagi- glavi XVII. njegove Povijesti“ (I. BEUC, Povijest in- nirana stranica s posvetom (naglasio M. A.). O Krče- stitucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije liću i njegovim djelima uključujući i prikaz okolnosti i Dalmacije. Pravno povijesne studije. Zagreb, 1985., postanka ove posvete, uz mnoštvo anakronih sudova, str. 73). Jedino što u ovako izloženom prikazu „ne drži vidi: S. ANTOLJAK, Hrvatska historiografija, Za- vodu“ jest tvrdnja da prijepisi „datiraju iz prve polovi- greb, 2004., str. 221-238, posebice str. 226-228. ce XIV st.“, o čemu će ovdje dalje još biti govora. iznosi drugačiju verziju zbivanja iz 1102. godine, isprava, svjedočenje i sudjelovanje u pravnim čini- o kojima se govori u 18. glavi9, ali ne naznačuje ma, izvršavanje naloga kralja i pripadnika aparata izvor ili izvore na kojima se temelji takav alterna- njegove vlasti), koja datira još iz prve polovine 13. tivni prikaz. Riječ je, dakle, doista o diskurzivnoj stoljeća. Splitski je, pak, kaptol tu funkciju u punoj pismenosti, ali je vještina argumentiranja još uvijek mjeri počeo obnašati tek neposredno nakon skla- neusavršena - poziv na gledište s kojim se rasprav- panja Zadarskoga mira u zimu 1358. godine, ali je lja je implicitan i sadržan u činjenici da je tekst me- zato još u 12. stoljeću upravo katedralni kaptol bio hanički dodan postojećem rukopisu na koji se stvar- ishodište gradske privatno-pravne administracije11. no i referira, ali bez ikakva objašnjenja; drugačije Kaptoli su se, međutim, osim po tradiciji javnih se gledište (ono s kojim se zapravo raspravlja) ne funkcija razlikovali već i na razini veličine i načina predstavlja, kao što se ne objašnjava kako je i na na koji su se koristili posjedima s kojih su se uzdr- koji način (anonimni) autor došao do svoje verzije žavli te stvarnoga funkcioniranja koje je s time bilo povijesne rekonstrukcije. usko povezano. Zagrebački je kaptol, uz tamošnje- No, strukturalna sličnost dvaju tekstova ne za- ga biskupa, bio svakako najveći zemljoposjednik vršava samo na činjenici da se radi o diskurzivnoj među crkvenim institucijama srednjovjekovnoga 158 pismenosti - i jedan i drugi tekst nastali su, kako Hrvatskog Kraljevstva, a golemi posjedi koje su je već rečeno, u paralelnim i sličnim institucijama, kanonici uživali (svaki je kanonik, osim izravnih iako u donekle različitim okolnostima. Naime, i za- crkvenih prihoda, uživao i poseban posjed koji je grebački i splitski kaptol su u vrijeme nastanka ovih tvorilo u prosjeku nekoliko sela) zahtijevali su vrlo tekstova mjesta s jasnom i vrlo važnom ulogom u elaborirani sustav upravljanja te isto tako elabori- društvenome životu šire zajednice jer je (idealna) rane procedure podjele i uživanja prihoda s tih po- crkva, kako to veli Richard W. Southern, još uvijek sjeda12. Na taj je način kako zbog vanjskih razlo- i tada „zajednica discipliniranoga i organiziranog ga („vjerodostojno mjesto“), tako i zbog nutarnjih svećenstva koje upravlja mišljenjem i djelovanjem (vlastita administracija), u kaptolu usavršena vješti- poslušnih i prijemčivih svjetovnjaka - podjednako na koja je ranije označena kao strukturirana ili pra- i kraljeva, i velikaša i seljaka“10. Obzirom na pred- gmatična pismenost13, što će se pokazati posebice met rasprave u ovoj prigodi, naime utjecaj kaptola važnim tijekom 14. stoljeća, kada kaptoli dobiju još kao institucije na oblikovanje informacija sadržanih u analiziranim tekstovima, od posebne je važnosti 11 Usp. M. ANČIĆ, Inventar splitskog kancelara i javnog naglasiti, uz važne funkcije u upravljanju crkvenim bilježnika Tome Colutii de Cingulo (Prilog poznava- životom u biskupiji, ulogu obje institucije u politič- nju prvih humanističkih krugova u Dalmaciji), Radovi kom i pravnom životu svojih širih društvenih zajed- Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 47, Za- dar, 2005., str. 26-44. nica u funkciji „vjerodostojnih mjesta“ ili „mjesta 12 Za kaptolske posjede vidi L. DOBRONIĆ, Topografija javne vjere“ (loca credibila). Doduše, zagrebački zemljišnih posjeda zagrebačkog kaptola prema izvo- kaptol ima mnogo dulju tradiciju obavljanja poslo- rima XIII. i XIV. stoljeća, Rad JAZU, 286, Zagreb, va iz domene „javne vjere“ (kopiranje i ovjeravanje 1952., a za organizaciju jednoga dijela tih posjeda, onih u okolici Zagreba (koje autor naziva „zagrebačko kaptolsko vlastelinstvo“), R. GAJER, Posjedi zagre- 9 Razlike u povijesnom prikazu između Tomina izvor- bačkog kaptola oko Zagreba u prvoj polovici 14. st.“, nog teksta i onoga što se čita u Qualiteru vrlo su preci- Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 11, Zagreb, 1978. 13 zno, u paralelnim kolumnama, predočene u razmatra- Dostatno je u tome kontekstu upozoriti na činjenicu nju u I. BEUC, Povijest institucija, str. 75-76. da je već u drugoj polovini 13. stoljeća administrativ- 10 R. W. SOUTHERN, Western Society and the Church ne poslove za kaptol obavljalo nekoliko „bilježnika“, in the Middle Ages (Penguin History of the Chruch, 2). kojima je predstojnik bio kaptolski lektor, što se ra- London, 1990., str. 38. Iako R. Southern govori izrav- zabire iz isprave izdane 23. svibnja 1289. sastavljene no o stanju u 12. i 13. stoljeću, valja primijetiti kako per manus discreti viri Gogan lectoris ecclesie nostre se, bar na razini idealne slike svijeta, gotovo ništa nije Zagrabiensis tunc magistri notariorum nostrorum – T. promijenilo ni u 14. stoljeću, bez obzira na disonan- SMIČIKLAS et al. (pr.), Diplomatički zbornik kra- tne tonove koji su se mogli u ovo doba čuti na raznim ljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, VI, Zagreb, stranama. Crkva je, naime, i tada posve integrirana u 1908., str. 653 nr. 548 (nadalje ću ovu zbirku vrela na- društveno tkivo, pa se ni na koji način još ne da naslu- voditi kao: Cod. Dipl., uz odgovarajući broj sveska). 14 titi podjela na sfere „vjerskoga“ i „svjetovnoga“, kako Statuta... je zasebno objavio I. K. TKALČIĆ, Povje- će se ta podjela u zapadnoj Europi oblikovati od 16. stni spomenici zagrebačke biskupije. Knj. 2, Zagreb, stoljeća nadalje. 1874. Za autorstvo povijesnoga uvoda vidi str. XIII. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu jednu važnu društvenu dimenziju. Izvrstan je, pak, s njegovim razdvojenim jurisdikcijama i upravama primjer te vještine tekst poznat u historiografiji kao u Vlaškoj ulici (Vicus Latinorum), slobodnom kra- Statuta capituli Zagrabiensis, kojega je u prvoj ver- ljevskom Gradecu i zasebnom, privilegiranom na- ziji sastavio 1334. godine najvjerojatnije kanonik selju pod upravom kaptola, Novoj Vesi16. Jedan je Ivan, arciđakon gorički, a potom ga dopunio dva- od rezultata svega toga bila i posve drugačija mate- deset godina poslije nepoznati autor, koji je, kako rijalna osnovica ovdašnjega kaptola - prema najsta- je uvjerljivo obrazložio već priređivač teksta, Ivan rijem kaptolskom montaneju, koji potječe iz prvih Krstitelj Tkalčić, zapravo i autor povijesnoga dije- desetljeća 13. stoljeća, kanonici su kao zajednica la uvoda14. Iz teksta toga (dopunjenog) uvoda jasno posjedovali nekih osamdesetak zemljišnih čestica se dade razabrati ideološki okvir i uopće duhovna i proisteklih iz privatnih nadarbina gotovo isključivo intelektualna klima u kojoj je kaptol kao institucija splitskih građana (iz čega bi teško bilo sastaviti bar djelovao - tamo se, naime, veli: „Prije svega vrije- jedno cijelo srednjovjekovno selo za cijeli kaptol). di primijetiti kako je utemeljitelj zagrebačke kate- Uz to je kaptol posjedovao i nekoliko kuća u gradu, dralne crkve kralj Ugarske presveti Ladislav, čiji se također dobivenih kroz privatne nadarbine, te ze- blagdan časti pet dana prije srpanjskih Kalendi (27. mlju unutar zidova stare Salone, koju je kanonici- lipnja) a dan njegove smrti bio je nedjelja godine ma darivao kralj Andrija II. 1217. godine, kada je iz 159 gospodnje tisuću devedeset pete na četvrti dan prije Splita kretao na križarski pohod u Svetu Zemlju17. K kolovoških Kalendi (29. srpnja). U vrijeme njego- tomu, splitski su kanonici uživali kao beneficia pri- ve vladavine u jednome dijelu Slovinja znantnije, hode vjerojatno više od polovine gradskih crkava18, a u drugome posve je zaživjelo čašćenje Kristova što je očigledno bio i njihov najveći izvor prihoda. imena. On je, naime, utemeljio zagrebačku crkvu No, bez obzira na neusporedivo slabiju materijalnu na čast presvetoga kralj Stjepana i nadario ju mno- osnovicu u odnosu na zagrebački, ovdašnji je kap- gim posjedima, pravima i prvenstvima“15. Ovako tol od vremena od kojega datiraju sustavnije saču- sročeni prikaz predstavlja srž ideologije koja je, u vani splitski pisani spomenici jedno od čvorišta pi- već naznačenom okviru „upravljanja mišljenjem i sane komunikacije u gradu, pa su odatle regrutirani djelovanjem poslušnih i prijemčivih svjetovnjaka“, i prvi gradski (javni) bilježnici.Visoku, pak, razinu reproducirana kroz medijske kanale kakvi su crkvi strukturirane ili pragmatične pismenosti ponajbolje inače stajali na raspolaganju (od rituala preko va- zrcali djelatnost Tome Arciđakona, povjesničara i šara i sajmova koji su također bili prožeti vjerskim kroničara koji je živio i djelovao u prvoj polovini sadržajima do različitih oblika pisanih tekstova), pa u taj okvir valja dakle staviti i razlaganje u Odlomku ‘Kronike’. 16 Usp. N. BUDAK, Budući da smo htjeli u Zagrebu na Na drugoj strani, splitski je kaptol bio jako dale- brdu Gradecu sagraditi slobodni grad...“, u: Zlatna Bula 1242-1992, Zagreb, 1992. ko u tome smislu od zagrebačkoga - splitska je crkva 17 Gospodarsku osnovicu splitskoga srednjovjekovnoga u najdoslovnijem smislu bila starija od kraljevske kaptola razmatra I. OSTOJIĆ, Metropolitanski kaptol vlasti, a svoj je legitimitet temeljila na prisvajanju u Splitu, Zagreb, 1974., str. 38-46, koji ostaje neod- gotovo apostolske tradicije salonitanske crkve, pa lučan glede preciznosti izričaja o siromaštvu kaptola stoga i nije bila „pupčanom vrpcom“ vezana uz vla- iz darovnice kralja Andrije II. Najstariji montanej je objavio L. KATIĆ, Iz knjiga oporuka splitskoga kap- darski dvor i tradicije „svetih kraljeva“ Arpadove tola, Starine JAZU, 49, Zagreb, 1959., str. 101-102, a dinastije. K tomu splitska je crkva urasla u gradsko za njegovo datiranje vidi str. 103-104. O montanejima, tkivo na način kako to nije bilo moguće u Zagrebu, koje se može smatrati začecima obrazaca strukturirane ili pragmatične pismenosti, vidi M. ANČIĆ, Srednjo- vjekovni montaneji, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 24, Split, 1997. 15 I. K. TKALČIĆ, Povjestni spomenici, str. 1: Ante 18 I. OSTOJIĆ, Metropolitanski, str. 39-40, je izračunao omnia autem est nota dignum, quod ecclesie zagrabi- da je, prema registru njegovih isprava, koji pokriva ensis kathedralis est fundator rex Hungarie sanctissi- razdoblje od 1361. do 1366. godine, nadbiskup Hugo- mus Ladizlaus, cuius festum colitur quinto kalendas lin podijelio kanonicima kao beneficium dvadesetčetiri julii et eius obitus recolitur anno dominice incarnaci- crkve, dok ih je u samome gradu bilo „preko pedeset“. onis M. nonagesimo quinto, quarto kalendas augusti, Tu, naravno, valja uzeti u obzir vrlo vjerojatnu mo- feria prima. Tempore autem eius regiminis notabilius gućnost da sve crkve koje su bile beneficia nisu spo- in aliqua parte Sclauonie et in aliqua totaliter cepit menute u ispravama nastalim tijekom šest godina koje vigere nomen Christi. pokriva sačuvani registar. 13. stoljeća19. U Tominu se djelu, nastalome u raz- svakako je najvažnija ona koja se odnosi na položaj doblju osjetnoga i snažnog kraljevskog autoriteta i funkcioniranje kaptola u okviru šire društvene za- (vladavina kralja Bele IV.), jasno razabire vezanost jednice poglavito od sredine 14. stoljeća, ili prak- uz vladarsku ideologiju Arpadovića20, no kao i u tično za vladavine ugarsko-hrvatskoga kralja Ludo- materijalnoj osnovici djelovanja kaptola i ovdje se vika. Naime, dok je splitski kaptol tijekom cijeloga između dviju institucija jasno razabiru razlike. ovog razdoblja nastavio funkcionirati gotovo na isti Valja dakle još jednom podsjetiti: zagrebački je način kao i u ranijim vremenima, a to znači poglavi- kaptol raspolagao golemim posjedima proizašlim iz to kao korporacija gradskoga svećenstva čije je pri- kraljevskih nadarbina, dok je splitski kaptol od kra- marna zadaća usmjerena na pomaganje nadbiskupu lja dobio samo zemlju „unutar zidina Salone“. U or- i održavanje katedralne crkve, dotle se zagrebački ganizacijskome smislu dva su se kaptola stubokom kaptol razvio u jednu od ispostava „kraljevske cr- razlikovala - dok je splitski kaptol bio organiziran kve“, što zaslužuje nešto više riječi. po modelu starih kaptola u kojima je tradicija prvot- Naime, anžuvinski kraljevi Karlo Roberto i nje- ne crkve preživjela stoljeća velikih lomova kasne gov sin Ludovik uspjeli su nad crkvom u zemljama antike i ranoga srednjeg vijeka, pa je njegov prvi pod svojom vlašću uspostaviti čvrstu kontrolu i u 160 čovjek bio arciđakon, dotle je zagrebački kaptol bio praksi se ponašati kao pravi „patroni“ institucije kao organiziran po „sjevernome modelu“, što je značilo cjeline. Režim koji je uspostavio Karlo Roberto, a da je njegov prvi čovjek bio praepositus (prepošt), nastavio održavati njegov sin i nasljednik Ludovik, dočim su arciđakoni upravljali teritorijalnim jedini- prilično je precizno opisan u jednome anonimnom cama na koje je biskupija bila podijeljena (u slučaju elaboratu iz 1338. godine, formalno sročenom kao zagrebačke biskupije riječ je o ukupno deset takvih teritorijalnih jedinica, pri čemu je svakoj od njih na stvarno funkcionirao s ukupno petnaest članova, koji čelu stajao po jedan arciđakon)21. Uz to, zagrebački se redovito pojavljuju u registru isprava nadbiskupa je kaptol bio znatno veća institucija od splitskoga - Hugolina - riječ je također o tri dostajanstvenika i dok je prvi imao 32 člana s nadarbinama-prebenda- dvanaest kanonika. No, kako je splitska nadbiskupija bila podijeljena na više arciprezbiterata (kliški, livanj- ma (što je i razumljivo, obzirom na veličinu i bogat- ski itd.), valja pretpostaviti da su i ti arciprezbitri bili stvo posjeda)22, dotle je drugi mogao imati ukupno stvarno članovi kaptola, ali nisu nazočili sjednicama, tek 21 člana, i to tri dostojanstvenika i osamnaest vjerojatno stoga što nisu imali ni izborno pravo (ius et kanonika, od kojih jedna trećina kako se čini nije do potestas eligendi) kod agregiranja novih članova, pa nisu ni uživali beneficia dostupna gradskim kanonici- 15. stoljeća sudjelovala u podjeli kaptolskih priho- ma. Takvu pretpostavku podupiru primjeri kanonika da23. No, od svih razlika za raspravu u ovoj prigodi Ivana Jurjavnića (Iohannes Iorawnich) koji se pojavljuje kao svjedok u kaptolskoj ispravi od 1. listopada 1379. (Kaptolski arhiv Split, sv. 64, fol. 39 – autor 19 O Tomi i njegovu djelu najopširnije i najpouzdanije privodi kraju poslove oko objavljivanja ovoga registra govori M. MATIJEVIĆ SOKOL, Toma Arhiđakon i splitskoga kaptola, koji će biti tiskan u časopisu Fon- njegovo djelo. Jastrebarsko, 2003., dok se njegov au- tes); isprava je, inače, izvješće kaptolskoga izaslanika torski procédé ponajbolje može razabrati iz razlaganja koji je bio nazočan kad je stanovita Vladislava, kćer u N. IVIĆ, Domišljanje prošlosti: Kako je trinaesto- kneza Mircote Mircotića iz Splita i žena kneza Ivana stoljetni splitski arhiđakon Toma napravio svoju salo- Tvrdojevoga, u selu Tvirić dala punomoć svome mužu nitansku historiju, Zagreb, 1992. kao pravnome zastupniku; gdje je bilo selo Tvirić nije 20 Usp. M. ANČIĆ, Od kralja ‘poluboga’ do prvih ideja bilo moguće utvrditi, no lista svjedoka toga čina (osim o ‘nacionalnom kraljevstvu’, u: Kolomanov put. Kata- kanonika Ivana se kao svjedoci navode Grubiša Osto- log izložbe, Zagreb, 2002. jić iz Grahova, Vlatko pok. Pripka iz Novoga Sela u 21 O dva modela organizacije kaptola vidi M. ANČIĆ, kninskoj dijecezi i Dragan pok Radoslava iz sela Riči- Knin u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, Radovi ce u livanjskoj županiji) čini vrlo vjerojatnom pretpo- Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 38, Za- stavku da je ono bilo u livanjskoj županiji te da je Ivan dar, 1996. Jurjavnić, kojemu nema nikakva traga u drugim suvre- 22 M. JERKOVIĆ, Načini stjecanja kanonikatâ zagre- menim dokumentima koji govore o splitskom kaptolu, bačkog kaptola u 14. stoljeću, Croatica Christina pe- bio tamošnji „natpop“ (arcipresbiter) pa time i član riodica, 36(70), Zagreb, 2012, str. 3. kaptola. Slučaj kliškoga natpopa i kanonika Kranka 23 I. OSTOJIĆ, Metropolitanski, str. 121, iznosi zaklju- (discretus vir dompnus Hranchus archipresbiter Cli- čak o dvadesetjednome članu kaptola zapravo tek za ssie et canonicus Spalatensis - Kaptolski arhiv Split, mletačko razdoblje vlasti nad Splitom, nakon 1420. sv. 64, fol. 57, 18.03.1385.) u tome je smislu mnogo godine. Materijal, pak, koji je sabrao i uporabio poka- jasniji, pa ta oba primjera snažno podupiru iznešenu zuje da je u razdoblju od 1361. do 1366. godine kaptol pretpostavku. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu niz optužba na kraljev račun24. Sadržaj, pak, doku- U tako postavljenom sustavu veliki je dio prela- menta govori o postupcima koji se u neutralnome ta, ali i klerika iz kaptolskih i kolegijalnih kaptola, smislu mogu definirati kao: puna kontrola nad iz- bio izravno vezan s kraljevskim dvorom, gdje su borom nadbiskupa i biskupa; striktna kontrola nad obavljali različite poslove i zadatke, od političkih i crkvenim posjedima u nastojanju da se onemogući administrativnih do dušebrižničkih. Crkveni su im, njihovo otuđenje u korist rodbine trenutnoga ob- pak, položaji uglavnom služili kao izvor prihoda, našatelja časti; uspostava poreznoga opterećenja u čime se bitno rasterećivala kraljevska riznica. Sve se kraljevu korist nad crkvenim institucijama u for- to najjasnije dade vidjeti na praktičnim pirmjerima, mi raznih pristojba i „godišnjih darova“; služenje pa ću ovdje upozoriti samo na razdoblje biskupova- s crkvenih posjeda u kraljevskim vojnim pohodi- nja Nikole, inače kraljeva kancelara i povremenoga ma; podlaganje pod jurisdikciju svjetovnih sudova poklisara, koji je na zagrebačku stolicu došao s one (vjerojatno u slučajevima prijepora oko posjedov- njitranske 1351. godine, da bi zagrebačkim bisku- nih prava). Iako optužbe u onome izvornom obliku pom prestao biti 1356. godine, nakon prelaska na zvuče kao „vapaj do neba“, reakcija papinske kurije nadbiskupsku stolicu u Kaloči27. Kako je u Zagrebu u Avignonu na sve ovo je bila krajnje mlaka - papa provodio očigledno jako malo vremena uspostavio Benedikt XI. je kralju uputio tek jedno pismo s oba- je sustav zamjena - pri misama u katedrali zamje- 161 zrivo formuliranim upozorenjima o mogućem krše- njivao ga je novoveški župnik28, vikar u duhovnim nju crkvenih „sloboda“25. To svakako treba dovesti poslovima (a to znači striktno crkvenim) bio mu je u svezu s činjenicom da je kralj omogućio papin- skradinski biskup Mihajlo29, dočim ga je u svjetov- skoj kuriji prikupljanje poreza od crkvenih institu- nim poslovima (in temporalibus) kao vikar zamje- cija u njegovoj zemlji („papinske desetine“), kao njivao regunski arciđakon Luka. Kako je cijeli su- što je očigledno pristao i na to da se dio postavljenja stav izgledao i funkcionirao zorno prikazuje isprava kanonika provodi preko papinske kurije, kojoj je to što ju je ovaj posljednji izdao u Čazmi 3. listopada također bio još jedan izvor prihoda26. 1353. godine30. Tim dokumentom vikar Luka regi- strira složeni sklop odnosa nastao iz činjenice da je 24 Dokument, oblikovan kao pritužbe anonimnih biskupa biskupov kancelar, lektor jegarskoga kaptola Ivan, na ponašanje Karla Roberta unatrag dvadesettri godi- dobio od biskupa Nikole na uživanje (pro honore) ne tiskan je u G. FEJER, Codex diplomaticus Hunga- riae ecclesiasticvs ac civilis, Budae VIII(4)/1832., str. pobiranje daće na mostu i trgu u Dubravi (tribu- 321-324, nr. 153. Dokument inače prepričava, no bez ta pontis et fori in Dombro), središtu istoimenoga navođenja njegova tiskanog izdanja, i P. ENGEL, The biskupskoga posjeda. Ivan je, međutim, to pravo Realm of St. Stephen: A History of Medieval Hungary, pobiranja tributa dao u zakup braći Andriji i Jurju 895-1526. London - New York, 2001., str. 142-143, uz prihvaćanje kuta gledanja anonimnih autora. (prvi od njih je bio literatus i vicekaštelan u „staro- 25 G. FEJER, Codex VIII(4)/1832., str. 324-326, nr. 154. 26 Razmatrajući problem izbora zagrebačkih kanonika u ma, iz kojih proizlazi odlučna uloga kralja, odnosno 14. stoljeću Marko Jerković je u podrobno istraženoj dvora, i sustava patronatsko-klijentskih odnosa koji je raspravi ostao zaslijepljen poglavito (relativno obila- polazio upravo s dvora i uključivao nadbiskupe, bisku- tom) papinskom dokumentacijom koja govori o po- pe i svjetovnu aristokraciju, pri regrutaciji kanoničko- stavljenju kanonika te zaključio: „Problematika načina ga podmlatka usmjeravaju zaključke u pravcu posve stjecanja zagrebačkih kanonikata u 14. stoljeću priča je suprotnome od onoga koji projicira M. Jerković. Čini o jačanju jednoga centra moći, Papinske kurije, i ukla- se da bi mnogo bliže stvarnosti bilo zaključiti kako se panju zagrebačkih biskupa i ugarsko-hrvatskih kralje- papinska kurija u 14. stoljeću uspješno uklapa u sustav va u širi nadarbinski poredak“ (M. JERKOVIĆ, Nači- distribucije nadarbina time što dio imenovanja uspije- ni stjecanja, str. 23). Zaključak, međutim, pada u vodu va naplatiti kroz razne takse. uzme li se u obzir samo to da se tek kod 106 kanonika 27 O biskupu Nikoli osnovne informacije donosi N. ili kandidata za kanoničko mjesto, od ukupno njih 284 KLAIĆ, Povijest Zagreba. Vol. I, Zagreb, 1982., str. u 14. stoljeću, može utvrditi veza s papinskom kurijom 336. pri dobivanju kanoničke pozicije (M. JERKOVIĆ, 28 N. KLAIĆ, Povijest Zagreba, str. 336. Načini stjecanja, str. 3 bilj. 3). No i u tih 106 slučaje- 29 Magyar orságos levéltár (dalje: MOL) DL 100050, 22. va, zbog naravi papinske dokumentacije (zahtjevi za 9. 1351.U radu sam se koristio fotografijama dokume- postavljenje i rješenja tih zahtjeva nisu „vjerna zrcalna nata iz Mađarskoga državnog arhiva, koje ću citirati slika stvarnosti“, oni samo govore o jednoj fazi dola- prema njihovim izvornim signaturama, inače dostu- ska do kanoničkoga mjesta), nije moguće ništa pobliže pnima na internetskoj adresi: http://mol.arcanum.hu/ reći o tomu kako je kandidat stvarno dolazio do svoga dldf/opt/a110505htm?v=pdf&a=start. mjesta. Natuknice po drugim sačuvanim dokumenti- 30 MOL DF 263067. me Budimu“ - veteri Buda), po cijeni od 120 zlatnih izbjeći ljetnje vrućine te, konačno, o tome što radi dukata godišnje, s tim da su mu taj zakup bili dužni biskupov „arcineprijatelj“ (emulus et ecclesie vestre isplatiti u Budimu (vrijedi upozoriti na to da je pred persecutor), Stjepan, sin nekadašnjega slavonskoga Luku u Čazmu došao jedan od braće zakupnika, Ju- bana Mikca. To je pismo uzoran primjer razvijene raj, jedini u cijelome poslu za kojega se ne navodi strukturirane pismenosti, odnosno razmjerno viso- da obnaša neku čast). Sve ovo doista vjerno ocrtava ke epistolarne vještine preciznoga oblikovanja rele- konture cijeloga sustava - Nikola je bio kraljev po- vantnih informacija, pa valja, nasuprot pretpostavci vjerenik (to je značilo mjesto kancelara, osobe koja Erika Fügedija33, zaključiti kako upravo ono jasno kontrolira veliki kraljevski pečat), koji je napredo- dokazuje da se tijekom 14. stoljeća, poglavito u na- vao u crkvenoj hijerarhiji od biskupske stolice u značenome društvenom miljeu, moralo vrlo često Njitri, preko one u Zagrebu do nadbiskupskoga po- komunicirati na takav način. ložaja u Kaloči; s druge je strane i on sam nastupao Vezano uza sve što je ovdje rečeno, ne može biti kao „patron“, a njegovi su „klijenti“ bili skradinski iznenađenje zaključak kako je zagrebački kaptol u biskup Mihajlo (taj će se i nakon dvadesetpet godi- 14. stoljeću bio snažna utvrda vladarske ideologi- na ponovno pojaviti kao duhovni vikar zagrebač- je navezane na kult dinastije, bez obzira na stvarne 31 162 koga biskupa, ovaj put Demetrija ) koji ga mijenja mjene u snazi kraljevskoga autoriteta, dočim je ta kao spiritualni vikar, regunski arciđakon Luka, koji ista vladarska ideologija u splitskome kaptolu imala vodi svjetovne poslove također kao vikar, te konač- puno slabije uporište i održavala se dok ju je podu- no jegarski lektor Ivan, koji biskupu-kancelaru slu- pirao stvarni doseg kraljevskoga autoriteta34. Kako ži kao njegov osobni kancelar. Sve njihove dužnosti je taj autoritet počeo slabiti u razdoblju vladavine i časti podrazumijevaju prihode, kakav je pobiranje nasljednika Bele IV. tako su važnost u društvenom tributa u Dubravi, a ti poslovi kao i mreža odnosa životu počeli dobivati lokalni velikaši, pa se po- koji ih povezuju zahtijevaju stalnu izmjenu infor- čela mijenjati i ideološka osnovica funkcioniranja macija, ponekad i na velikim udaljenostima - pri- kaptola. Dostatno je ovdje samo upozoriti kako su mjerice vikar Luka zacijelo nije mogao povjerovati splitski nadbiskup i (posve izvjesno) njegov kaptol Jurju ako se ovaj pojavio pred njim s informacija- u suradnji s „banom Hrvata i gospodarem Bosne“ ma o zakupu tributa samo u usmenoj formi, pa je Pavlom Šubićem na prijelomu 13. i 14. stoljeća us- stoga Juraj morao imati i neko pisano uporište za 33 izdavanje instrumenta koji nam je sačuvan i ovdje E. FÜGEDI, ‘Verba volant’: Oral Culture and Lite- racy among the Medieval Hungarian Nobility, u: E. prepričan. Kolanje informacija kroz tu mrežu može FÜGEDI, Kings, Bishops, Nobles and Burghers in se naslutiti iz pukim slučajem sačuvanoga pisma što Medieval Hungary, (ur. J. M. Bak), London (Vario- ga je u srpnju 1357. tadašnji bežinski arciđakon Gal rum Reprints), 1986., str. 18, tvrdi da privatna pisma uputio svome „patronu“, tadašnjem zagrebačkom nisu sve do duboko u 15. stoljeću tvorila dio kulture 32 komunikacije među plemstvom. No, uz predočeno pi- biskupu Stjepanu de Kanisa . Pismo je u historio- smo arciđakona Gala valja svakako spomenuti i pisma grafiji relativno često citirano i korišteno jer sadrži vranskoga vicepriora Balduina Cornuta banu Nikoli iz pripovijedanje o političkom sporazumu skloplje- 1348. godine (Cod. Dipl. XI, str. 444-445, nr. 337), du- nom između ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika i bičkoga preceptora Albertina upućeno banu Ladislavu negdje između 1388. i 1390. (MOL DF 25412), pa i bosanskoga bana Tvrtka. Osim te znatne političke pismo Butka Kurjakovića Petru Šubiću Zrinjskom od vijesti, arciđakon Gal izvješćuje biskupa o kraljev- 28. 9. 1400. (M. ANČIĆ, Na rubu zapada: Tri stoljeća skoj odluci da ga kao poklisara pošalje na papinsku srednjovjekovne Bosne, Zagreb, 2001., str. 261-262 - u kuriju u Avignon, odgađanju toga puta zbog skoro- ovome se posljednjem i izrijekom govori o tomu da je odgovor na pismo koje je Butko prije toga dobio od ga dolaska papinskoga legata, potom o planu kra- Petra), koja još više produbljuju dvojbu oko točnosti ljevskoga para koji je putovanjem na sjever želio i preciznosti Fügedijeve postavke. Ono što je posve izvjesno jest da su se ta pisma rijetko čuvala i sačuva- 31 MOL DL 108305, 15.04.1378. la (jer nisu imala takvu praktičnu vrijednost kakvu su 32 Pismo je do sada dva puta objavljivano s pogrešnim imali pravni akti koji su se znatno pozornije čuvali), datumom (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 2, Za- što ne znači da se tu formu komunikacije nije koristilo. greb, 1856., str. 35, te L. von THALLÓCZY, Studien 34 Izvrstan primjer eksplikacije kraljevskoga autoriteta u zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittellalter, stvarnome vremenu i prostoru jest epizoda interven- München - Leipzig, 1914., str. 336-337); ispravno da- cije kraljevskih snaga u sukobu Splita i Trogira 1244. tiranje uz regest na mađarskome jeziku prema MOL godine - usp. prikaz zbivanja prema ANČIĆ, Na rubu, DL 34014, 17. 07.1357. str. 98-101. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu postavili čak tri nove biskupije sa sjedištima u Šibe- 16. rujna, nekih petnaestak dana nakon sastavljanja niku, Duvnu i Makarskoj35. citiranoga dokumenta, okrunjena predajom utvrde Vraćajući se na pitanje ideološke osnovice druš- i konačnim priznavanjem kraljevskoga autoriteta tvenoga života i djelovanja dvaju kaptola, valja na- od strane sinova nekad moćnog bana. Među onima glasiti kako je njezinu eksplikaciju teško izravno koji su svjedočili tomu činu u pratnji bana Mikca pokazati i dokazati postojećim dokumentima, po- najistaknutije je mjesto, dakako nakon zagrebačko- glavito stoga što je njihova narav takva da se ova- ga biskupa Ladislava koji je također sudjelovao u kvi zaključci mogu izvoditi samo posrednim putem. pohodu, zauzimao upravo Nikola Ludbreški, pa je i No, i takav je postupak dostatan kako bi se jasno u dokumentu kojim je registriran čin predaje utvrde razabralo u kojim su i kakvim okolnostim već pri- i dodjele novoga posjeda sinovima bana Stjepana kazane ideološke osnovice, oblikovane u dva kap- on i naveden na prvome mjestu među „plemićima tola, uklapane a onda i reproducirane kao fond druš- kraljevine“, čak i prije banova formalnog zamje- tvenoga znanja kroz različite praktične javne čine36. nika38. Ostavljajući po strani sve okolnosti ovoga Cijeli se mehanizam možda najslikovitije razaznaje pohoda, koji je nastavljen sve do Zadra, dostatno kroz prikaz jednoga rituala tek posredno zabilježe- je upozoriti kako je Mikac djelovao u punome smi- noga u darovnici za posjed Vražji Laz u Moravču, slu u kraljevsko ime i uživajući potpuno kraljevsko 163 što ga je zagrebačkome kaptolu poklonio vlastelin povjerenje. U tome kontekstu sastavljanje formalne Nikola Ludbreški 1327. godine. Dokument kojim je isprave o darivanju Vražjega Laza (bez obzira na registrirana ta nadarbina sastavljen je 20. kolovoza to u kojoj je mjeri opis okolnosti darivanja odgo- 1327. i u njemu su, doduše tek dijelom, prikazane varao stvarnim događajima), očigledno obavljeno u i okolnosti darivanja koje se formalno zbilo za vri- početnoj fazi pohoda, dobiva posve novo značenje jeme svečane mise u zagrebačkoj katedrali na blag- u svjetlu zazivanja svojevrsne „pomoći“ svetoga dan sv. Stjepana kralja (dakle dvadesetak dana prije kralja. Taj ideološko-ritualni sklop, koji uključuje izdavanja samoga dokumenta), u vrijeme čašćenja moći kralja-sveca pohranjene pod oltarom u kate- svečevih relikvija pohranjenih ispod oltara37. No, drali te njihovo čašćenje nadarbinom, za vrijeme opis okolnosti ne može se završiti tek na ovome - svečane mise, i to instituciji čija je djelatnost i do- vlastelin Nikola Ludbreški bio je u tome trenutku slovno fokusirana na te moći a u očekivanju „po- glavni oslonac nedavno postavljenoga slavonskoga moći“ u planiranome pohodu povedenom u ime bana Mikca i u danima nakon izdavanja darovnice svečeva nasljednika, uz nazočnost i sudjelovanje u pisanome obliku odigrat će važnu ulogu u pohodu prvosvećenika institucije, precizna je praktična ek- što ga je ban poduzeo protiv sinova nekadašnjega splikacija ideološke osnovice ocrtane u citiranome bana Stjepana Babonića Blagajskog. Taj je pohod tekstu iz uvoda kaptolskih Statuta. Kroz sve se to rezultirao, između ostaloga, i opsadom najvažnije- za sudionike ovih čina potvrđuju i učvršćuju temelji ga uporišta Babonića, steničnjačke utvrde, koja je na kojima je funkcionirao ne samo društveni poredak, nego i cijeli srednjovjekovni svijet usredoto- čen na katedralu, biskupa i njegov kaptol - poredak 35 Takvo stajalište opširno i uvjerljivo razlaže A. ŠKE- i vlast su legitimirani pozivom na Božju providnost GRO, Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u bosanski apostolski vikarijat, koja je „prvoga kralja“ izabrala i dala mu posebno Zagreb, 2002., str. 122-129. mjesto u neposrednoj blizini vrela života (postao je 36 Razmatranje ovdje počiva na postavkama Paula „svetac“), odakle je on mogao zagovarati i braniti Connertona (P. CONNERTON, How Societies Re- interese svojih nasljednika i zajednice kojoj su oni member. Cambridge, 1989., - iako postoji hrvatski prijevod ovoga djela, namjerno ga nisam citirao jer je bili „glava“ (odatle proizlazi lista vladara u uvod- toliko loš da na mnogo mjesta onemogućuje razumijevanje autorovih stajališta), prema kojima predmoderna društva informaciju (pa onda i „znanje“) pronose kroz vrijeme („reproduciraju“) upravo kroz javne čine. 37 Dokument kojim je registriran dar Nikole Ludbreško- ga zagrebačkome kaptolu tiskan je u Cod. Dipl. IX, str. 357-358 nr. 295. Opis, pak, okolnosti u kojima je došlo 38 Dokument kojim je registrirana predaja Steničnjaka do toga čina glasi: in ecclesia beati regis Stephani, et banu Mikcu i dodjela posjeda Moslavina u zamjenu in festo eiusdem, maioris misse officio existens, tempo- sinovima bana Stjepana datirna je 16. rujna 1327. i ti- re offertorii ad aram beati regis Stephani. skan u Cod. Dipl. IX, str. 358-360, nr. 296. nome dijelu Statuta, tzv. Zagrebačkoj kronici39; tu zapisano je kako su upravo te godine rizničari iz svakako treba tražiti i razloge koji su anonimnoga sredstava gradskoga proračuna isplatili ukupno 127 autora Odlomka ‘Kronologije’ nagnali na ekskurze libara i 3 solida na ime troškova gošćenja okuplje- o vladarima 11. stoljeća u razlaganju glavne i po- nih hrvatskih velikaša, koji su pohodili svečanost četne ideje njegova teksta); pozivom na tu tradiciju čašćenja sv. Duje i sve one druge ceremonijale i ri- legitimiran je i aktualni vladar, kao nasljednik „kra- tuale kojima je proslava dana sveca zaštitnika bila lja sveca“, ali i cijela struktura koju je on izgradio40. popraćena. Na popisu uglednih gostiju nalazili su Iako za način na koji je ideološka osnovica, iz- se (tada još uvijek malodobni) knez Ivan Nelipčić, građena u splitskome kaptolu tijekom druge polo- njegov rođak Konstantin, livanjski knezovi Miho- vine 13. i prve polovine 14. stoljeća, eksplicirana u vilovići, kninski biskup i drugi plemići. Posjet se, praktičnim činima, nema prvorazrednih informacija pak, svečanosti proslave svečeva blagdana (u Spli- u vrelima koja povjesničaru stoje na raspolaganju, tu svečanosti zovu „sudamja“, što je izvedeno iz ponešto se ipak može bar naslutiti iz onoga što je sa- iskrivljenoga izgovora svečeva imena - „su“ dolazi čuvano. U tome je smislu možda najuputnije pogled od „sveti“, a „damja“ od „Dujam“) odvijao u vrlo usmjeriti na svečanosti vezane uz proslavu blagda- složenim političkim okolnostima. U jesen prethod- 164 na zaštitnika grada Splita i sveca titulara tamošnje ne godine majka kneza Ivana Nelipčića, Velislava, katedralne crkve, sv. Dujma, koji se inače slavi 6. pristala je ustupiti kralju, odnosno njegovu zastu- svibnja. Pogled u tome pravcu, iako ne kroz dostat- pniku slavonskome banu Nikoli Lendavskom, knin- nu širinu fokusa, otvara slučajno sačuvana račun- sku utvrdu, ali se upravo nakon svečanosti u Splitu ska dokumentacija splitske općine za 1345. godinu. počela kolebati i Velislava i njezin sin. Naime, kad Naime, u knjigama općinskih rizničara (massarii) se ban Nikola krajem svibnja spustio u južni dio Hrvatskoga Kraljevstva kako bi ostvario dogovor iz prethodne godine, kneginja nije pokazala spre- 39 Lista vladara iz uvodnoga dijela Statuta u historiogra- mnost za njegovo puno provođenje41. Teško može fiji se tretira kao zasebno djelo pod naslovom Zagre- bačka kronika - tekst vidi u I. K. TKALČIĆ, Povjestni biti dvojbe oko toga da su stajališta na kojima su spomenici, str. 1-7; za tretman toga teksta u mađar- stvarane političke odluke u kasno proljeće te godi- skoj historiografiji kao integralnoga dijela kolektivne ne ostala izvan fokusa razgovora i dogovora oku- memorije Kraljevstva, a što inače nije posve lišeno pljenih gostiju na svečanoj proslavi dana zaštitnika utemeljenja, indikativan je način na koji je on, izvan konteksta Statuta koji mu daje puni smisao obzirom splitske općine, tim prije što su upravo ti gosti bili i na to da mu slijedi popis zagrebačkih biskupa, ti- glavni akteri zbivanja o kojima je riječ. Na koji su skan u: Scriptores rerum Hungaricarum tempore du- način i kako te u kojoj formi za ta svoja stajališta cum regumque stirpis Apradianae gestarum I, (ur. E. dobili eventualno potporu crkve, ili još preciznije Szentpétery), Budapest, 1937., str. 202-215. Postanak, kako je splitska crkva bila i na koji način upletena u s kratkim pregledom stajališta iz literature, raspravlja M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 131 i d., no za razumije- ta zbivanja, vjerojatno nikad nećemo moći sa sigur- vanje upravo i postanka i funkcije toga teksta u uvodu nošću reći, onako kako je to bilo moguće razabrati kaptolskih Statuta čini mi se odlučnim zapažanje L. u zagrebačkome slučaju. Veszprémyja o uskoj povezanosti i isprepletenosti kro- No, još jedno vrelo iz istoga razdoblja jasno ničarskih tekstova, svetačkih legenda i tekstova crkve- noga rituala (lectiones) uklopljenim u brevijare upra- upućuje na više no snažne veze splitske crkve s hr- vo u ugarskoj tradiciji (vidi L. VESZPRÉMY, Royal vatskim plemstvom - riječ je o, u našoj historiogra- Saints in Hungarian Chronicles, Legends and Liturgy, fiji, već „čuvenim“ pripisima tzv. „Supetarskome u: The Making of Christian Myths in the Periphery of kartularu“. Radi se zapravo o dvjema bilješkama Latin Christendom (c. 1000-1300), (ur. L. Boje Mor- tensen), Copenhagen, 2006., str. 220). dopisanim rukom „14. stoljeća”, koja je bila „vješta 40 Ideju da je ono što zovemo „legitimacija poretka“ ... pismu poslovnog života“, na praznome prostoru potrebno u prvome redu onima koji u tome poretku zauzimaju središnje mjesto opširno i vrlo uvjerljivo razlaže R. BARKER, Legitimating Identities: The 41 Za sve što je rečeno u svezi s proslavom blagdana Self-Presentations of Rulers and Subjects. Cambridge, sv. Dujma 1345. godine i gostima koji su svečanosti 2001. U tome je kontekstu puno jasnije zašto „svetost“ pohodili, kao i političkim okolnostima u kojima se to ugarskih kraljevskih svetaca već u njemačkim suvre- događalo, vidi M. ANČIĆ, Putanja klatna: Ugarsko- menim vrelima izaziva sumnje (usp. za način na koji hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zadar - njemačka vrela tretiraju sv. Stjepana kralja u L. VE- Mostar, 1997., str. 139-143, gdje su navedena i vrela SZPRÉMY, Royal Saints, str. 231). na kojima se razlaganje temelji. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu posljednjega lista montaneja samostana sv. Petra u kralja Zvonimira - prvo se navodi sedam banova Selu (de Gumai), koji je inače pisan početkom 12. (Hrvatske, Bosne, Slavonije, Požege, Podravlja, stoljeća42. Bilješke govore o (navodnim) običaji- Albanije i Srijema) koji su u slučaju smrti kralja ma koji su vladali u „kraljevstvu Hrvata“ (regnum bez nasljednika birali novoga vladara; potom se Croatorum) u razdoblju od kralja Svetopelega do navode imena šest rodova (generes) koji su davali bana „u Hrvatskoj“ (in Croacia), a onda se spomi- 42 U historiografiji se ovaj rukopis različito određuje, pa nje drugih šest rodova (generaciones) iz kojih su se onda za njege i koriste različiti nazivi: najčešće se koristio naziv „kartular“ (kopijalna knjiga - riječ se prema toj očiglednoj legendi dolazili župani Hrvat- nalazi i u naslovu tiskanoga izdanja što ga je priredio ske (comites in comitatibus Croacie); tih dvanaest Viktor Novak; vidi V. NOVAK - P. SKOK, Supetarski rodova su, dakako, isti oni rodovi koji se spomi- kartular. Zagreb, 1952.). U novije doba Mirjana Mati- nju u Qualiteru (bilješka zapravo izrijekom navodi jević Sokol zastupa mišljenje prema kojemu se radi o tipu ranosrednjovjekovnoga teksta za koji se uobičajio imena samo onih rodova iz kojih su birani banovi: naziv gesta abbatum (M. MATIJEVIĆ SOKOL, Neki Kačići, Kukari, Snačići, Čudomirići, Mogorovići, aspekti diplomatičke tradcije u zapisima splitske cr- Šubići, dočim imena rodova iz kojih su dolazili žu- kvene provenijencije, u: Hereditas rerum Croaticarum pani nema). Druga bilješka, koja se ne može više u ad honorem Mirko Valentić, (ur. A. Buczynski, M. Ku- ruhek, S. Matković), Zagreb, 2003.), dočim pisac ovih cijelosti pročitati zbog oštećenja, donosi povijesnu 165 redaka smatra kako je temeljni tekst, kojemu su kasnije listu banova, pri čemu je uz njihova imena izrije- dopisivani dijelovi, nastao kao „montanej“, popis posjeda koji su iziskivale posebne okolnosti nastale kru- dan argument za autorstvo pripisa nekoga od Leonisa nidbom Kolomana za hrvatskoga kralja 1102. godine mogao naći u činjenici da je Teodozije Leonis igrao, (vidi M. ANČIĆ, Srednjovjekovni montaneji, str. 134- kao izaslanik svoje općine, aktivnu ulogu u političko- 138, te M. ANČIĆ, Od kralja, str. 71-73). Za uvjer- me životu svoje šire zajednice, što se dade razabrati ljivo datiranje i značajke rukopisa dodanih pripisa na iz ono malo sačuvanih odluka Velikoga vijeća grada posljednjem listu rukopisa vidi V. NOVAK - P. SKOK, Splita. Te odluke pokazuju da je dva puta tijekom 50- Supetarski, str. 136. Samostan je, inače, a s njime za- ih godina bio u Veneciji (prvi put izvjesno kao poklisar cijelo i montanej, dospio u ruke splitskoga nadbiskupa općine 1354. godine, dok su razlozi putovanja 1358. negdje sredinom 14. stoljeća, iako pod nejasnim okol- godine nejasni – vidi J. STIPIŠIĆ - M. ŠAMŠALO- nostima – još 1313. godine „patronatsko pravo“ nad VIĆ (pr.), Zapisnici Velikog vijeća grada Splita 1352.- crkvom opustjeloga samostana pripadalo je, pravom 1354., 1357.-1359., Zbornik Zavoda za povijesne zna- naslijeđa izvedenim iz uloge utemeljitelja „zaklade“, nosti IC JAZU, 12, Zagreb, 1982., str. 137, nr. 39, 27. Petra Crnoga, splitskoj obitelji Leonis (sve relevantne ožujka 1354.; str. 180, nr. 105, ožujak 1358.), k tomu informacije o sudbini samostana i poslije samo crkve je kao općinski izaslanik odlazio na razgovore s kra- donosi I. OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj. Knj. 2, ljem, a onda i s dalmatinsko-hrvatskim banom, nakon Split, 1964., str. 341-342); obitelj Leonis nije u me- što su splitske vlasti zbacile mletačko vrhovništvo u đuvremenu izumrla, pa ipak je sredinom 14. stoljeća srpnju 1357. godine te je čak, kao izaslanik, nazočio nadbiskup preuzeo pravo nad crkvom te je tako i mon- svečanome potpisivanju mirovnoga sporazuma izme- tanej najkasnije tad dospio u nadbiskupski arhiv gdje đu ugarsko-hrvatskoga kralja i mletačkoga dužda u se nalazi i danas. Ostaje dakako, iako ne baš uvjerljiva, siječnju 1358. godine u Zadru (vidi J. STIPIŠIĆ - M. mogućnost da su pripisi na posljednjem listu montane- ŠAMŠALOVIĆ, Zapisnici, str. 139, nr. 45, 17. srpnja ja nastali dok je on još bio u rukama članova obitelji 1357.; str. 147-148, nr. 63, 21. rujna 1357.; str. 167- Leonis - za tu bi, pak, mogućnost govorila nedotjera- 168, nr. 89, prosinac 1357.; str. 171-172, nr. 94, poslije nost rukopisa pisca pripisa, što bi se moglo povezati 25. siječnja 1358.). Kretanje i boravci u tim društve- primjerice s osobama kakve su doista bili braća Jancije nim krugovima svakako su ga dovodili u intenzivne i Teodozije Leonis. Braća su Leonis, naime, pripadali kontakte s hrvatskim plemstvom, pa je doista u tim i uskome krugu splitske patricijske elite koja je sredi- takvim prigodama mogao slušati stvari, ili čak dobiti nom 14. stoljeća koncentrirala političku moć u svojim pisani tekst, na temelju kojega je onda eventualno mo- rukama (usp. T. RAUKAR, Studije o Dalmaciji u sred- gao sastaviti pripise u montaneju. Zbog svih se ovih njem vijeku. Split, 2007., str. 255-256), a Teodozije je razloga ne može apodiktično tvrditi kako su pripisi još od sredine 40-ih godina imao raširene trgovačke nastali nakon što je montanej dospio u nadbiskupski poslove (vidi J. STIPIŠIĆ (pr.), Splitski spomenici I. arhiv, no posve je izvjesno da pripisi ne spadaju u ono Splitski bilježnički spisi. Sv. 1, Zagreb, 2002., str. 67- što sam na početku nazvao „diskurzivnom pismeno- 68, nr. 117; str. 86-87, nr. 152; str. 133-134, nr. 231; str. šću“ - u pripisima se, naime, ne vodi rasprava s nekim 156, nr. 272; str. 233, nr. 388). Kao takvi, braća Leonis drugim tekstom i tamo izloženim tvrdnjama, idejama su nedvojbeno bili dostatno obrazovani da bi ovladali i stajalištima, nego oni imaju formu lista i popisa, aktualnim poslovnim/kancelarijskim pismom, ali bez znakovitih za navike „strukturirane pismenosti“, bez one lakoće duktusa koji donosi profesionalna pisar- obzira na to tko je bio njihov autor, netko iz nadbisku- ska vještina, a upravo takav dojam ostavljaju pripisi pova ili kaptolskoga kruga (više vjerojatno), ili netko na posljednjem listu montaneja. Uz ovaj, još bi se je- iz splitske obitelji Leonis (manje vjerojatno). kom navedeno i kojem su rodu navodno pripadali43. i političkih, odnosa konfiguriran procesom raspada Sadržaj su ovih bilježaka povjesničari, kao što je kraljevskoga autoriteta, kada se u krajevima južno uostalom slučaj i s Qualiterom i Odlomkom ‘Kro- i istočno od srednjega Pounja i Like prvotno obli- nologije’, raščlanjivali tražeći u prvome redu „vje- kovalo „gospodstvo“ Šubića Bribirskih, a nakon rodostojno“, odnosno „nevjerodostojno“ izvješće 1322. godine, odnosno odvođenja bana Mladena o prošlosti, iako je očigledno riječ o svojevrsnom II. Šubića Bribirskog u Ugarsku, doista jedna vrst sažetku više-manje legendarne pripovijesti koja „plemićke republike“ s političkim frakcijama defi- idealizira „republiku hrvatskoga plemstva“ kakva niranim rodovskom terminologijom44. „Etnički dis- postoji nakon 1322. godine. Teško se može dvo- kurs“, odnosno poziv na specifične „hrvatske tra- jiti glede toga da Qualiter i pripisi supetarskome dicije“, postao je u tim okolnostima važan element montaneju pripadaju istoj misaonoj cjelini te imaju konstrukcije društvene zajednice koja se realno isto tekstualno ishodište, pa tako sadržaj pripisa na našla odsječena od dotadašnjega političkog središta određeni način i implicitno objašnjava zašto i kako - vladarskoga dvora Arpadovića45. Možda najjasnija su se onih „dvanaest rodova“ našli u situaciji prego- refleksija toga novog elementa razabire se u postup- varati s kraljem Kolomanom kada se on pojavio na ku kojim je ban Pavao Šubić Bribirski promijenio 166 Dravi - šest od tih rodova su, prema tome legendar- svoju bansku titulu - od „primorskoga bana“, što nom tumačenju, i u ranijim razdobljima odlučivali je postao, bar formalno ako ne i stvarno, kraljev- o vladaru kad bi ovaj umro bez nasljednika, a kako skom voljom46, sam je svoju titulu promijenio u su „župani županija u Hrvatskoj“ doista vodili voj- onu „bana Hrvata“, zabilježenu po prvi put 1287. sku tako su i oni u priči pridruženi pregovorima. Je godine47, no koja nije imala nikakvoga precedensa. li ova cjelovita pripovijest doista i postojala u pisanome obliku teško je reći s iole sigurnosti, no takva 44 U kojim se okolnostim i u kakvim uvjetima, vrlo slič- se pretpostavka čini prilično uvjerljivom, kao što se nima onim koji su vladali u južnoj polovini Hrvatsko- prilično uvjerljivom čini i pretpostavka da je dio te ga Kraljevstva, srednjovjekovna „politička igra“ kon- misaono-pripovijedne cjeline bila i priča o ubojstvu figurirala u sustav plemićkih frakcija (moderni pojam „stranaka“, iako na prvi pogled primjenjiv, ovdje više kralja Zvonimira, sačuvana u različitim (kasnijim) zbunjuje no što objašnja) iskazan kroz rodovski rječ- pisanim verzijama. Razumijevanje toga cjelovitog nik zorno prikazuje J. HEERS, Parties and Political meta-narativa zapravo je jako otežano stoga što se Life in the Medieval West, Amsterdam - New York - on pred očima modernoga povjesničara pojavljuje u Oxford, 1977., str. 247-253. 45 Zbog ekonomičnosti samoga teksta i logike razvijanja razlomljenim dijelovima, zabilježen ne kao cjelina, argumenta definicija se pojma „političko središte“ na- nego u odgovarajućim kontekstima - u raspravi s lazi ovdje dalje - vidi tekst uz bilj. 125 i 126. tvrdnjama i gledištima Tome Arciđakona (Quali- 46 Dolazak Pavla do časti „primorskoga bana“, ponaj- ter), u pripisima (popisima i listama) supetarskoga prije uz pomoć moćnih srodnika iz zajednice Hédera, montaneja, na čijim se stranicama doista spominju 1273. godine prikazuje D. KARBIĆ, Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.), Zbornik kralj Zvonimir i ban Petar, ili pak u sklopu drugih Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i narativnih tekstova u koje je ugrađena pripovijest o društvene znanosti HAZU, 22, Zagreb, 2004., str. 11- ubojstvu kralja Zvonimira. 12, s upozorenjem kako je u dokumentima izdavanim Bilo kako bilo, posve je izvjesno kako je cjelo- u njegovo ime isticano kako tu titulu obnaša „kraljevskom milošću“. vita pripovijest (kao usmeno prenošena tradicija ili 47 Najstariji dokument s Pavlovom titulom koja glasi u pisanome obliku kanonizirani sadržaj) transponi- banus Hrouatorum, tiskan je u Cod. Dipl., Dodaci rala u daleku i legendarnu prošlost (vrijeme „kralja I, Zagreb, 1998., str. 66-67, nr. 27. Priređivači su pri Svetopelega“, mitske figure koju ocrtava Ljetopis izdavanju napravili ozbiljnu grešku u datiranju te dokument stavili u 1207. godinu, iako je iz činjenice da popa Dukljanina, tekst koji je kolao u ovim krajevi- su kao pomoćni elementi datiranja u dokumentu nave- ma u različitim formama) prilike kakve su vladale dena imena kralja Ladislava, bana Pavla i splitskoga u posljednjim desetljećima 13. i u prvoj polovini nadbiskupa Ivana, posve jasno da nikako ne može biti 14. stoljeća. Ta je i takva verzija prošlosti objaš- riječi o 1207. godini. U izvorniku dokumenta (Kaptol- ski arhiv Split - dalje: KAS, sv. 64, f. 105), međutim, njavala i opravdavala sustav društvenih, uključivo jasno je raspoznatljivo da je pisar naknadno iznad crte pisanja a između riječi ducentesimo i rimskoga broja VII zapisao skraćenicom octuagesimo, što znači da je 43 Tekst obaju bilježaka u: V. NOVAK - P. SKOK, Supe- u izvorniku koji je prepisan u splitskome kaptolu bila tarski, str. 230, br. 100 i str. 231, br. 102. zapisana godina 1287. No, i takvo datiranje nije bez Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu

Tom se je titulom nastavio koristiti i njegov sin i društvena zajednica (makar i „zamišljena“), nastaje nasljednik Mladen II. sve dok ga kralj nije 1322. usporedno s tim specifičnim „govorom“49. godine zarobio i odveo u Ugarsku, a kad je nasil- No, zasad se vraćam na tekstove koji su predmet nom kraljevskom intervencijom onemogućeno odr- raščlambe u ovoj prigodi i pitanje kako su se ova- žavanje nasljedne banske časti, Pavlov unuk, knez ko, nadam se podrobno i dostatno, ocrtane materi- Mladen III. počašćen je atributom „čvrsti štit Hr- jalne i ideološke osnovice djelovanja dvaju crkve- vata“ (Croatorum clipeus fortis) u natpisu postav- nih institucija mogle zrcaliti u njima? Čini se kako ljenom na njegovo posljednje počivalište48. Tekst oko toga može biti vrlo malo dvojba - fokus autora ovoga nadgrobnog natpisa svakako je vrlo važan za Odlomka ‘Kronologije’ jasno je postavljen na poli- razumijevanje transformacije ranijega „etničkoga tičku teritorijalnu jedinicu koja se zove Sclauonia, diskursa“ u 14. stoljeću - uz izričaj o „čvrstom štitu stoji pod vrhovnom vlašću ugarskog kralja ali ima i Hrvata“, autor govori o tomu da je smrt nositelja svoga duxa iz vladarske dinastije, a čije su se „stare te „titule“ rezultat „grijeha narodá Slavonije“ (pro granice“ (veteri limites) nalazile na rijeci Cetini, s peccatis Slavonie gentium) te u istome dahu poziva jedne strane, te se protezale sve do Srijema, s druge „Slavene“ neka oplakuju smrt ovoga „plemenitog strane; autor pak Qualitera govori o „cijeloj Hrvat- unuka i nećaka banova“ (Flete Slavi nobilem nepo- skoj sve do dalmatinskoga mora“, u kojoj političke 167 tem Banorum) - Mladen III. je doista i bio i unuk i odluke donose oni koji se zovu „Hrvati“ (Chroa- nećak banova, jer mu je djed bio ban Pavao, a stric tes ... preparauerunt se) podijeljeni na „dvanaest ban Mladen II. Na ovu ću se transformaciju ranijega rodovskih zajednica“, a koja se prostire do Drave, „etničkog diskursa“ još ovdje vratiti, pa je dovoljno gdje počinje Ugarska (Hrvati služe kralju na jedan tek naznačiti kako je tu riječ o transformaciji koja način usque ad flumen Draue, a na drugi način inde je otvorila proces oblikovanja diskurzivne formaci- uersus Hungariam). Autor Odlomka ‘Kronologije’ je koja se danas uobičajeno naziva „nacionalizam“. zna međutim i za „Ugarsko Kraljevstvo“ (regnum Uz to valja domah dodati kako se posljednjih go- Hungariae) za koje rabi i sinonim „cijela Panonija“ dina, kao svojevrsna reakcija na „modernističke“ (Pannoniae totius rex), ali i za „Hrvatsko Kraljev- teorije „nacionalizma“, sve jasnije oblikuje zaklju- stvo“ (regnum Croatiae) i njegove kraljeve (Croa- čak kako je diskurzivna formacija „govor o naciji tiae reges) te biskupa (episcopus Croatensis) - „sta- - nacionalizam“ duhovna tvorba koja korijene ima ra granica“ toga Kraljevstva sa Sclauoniom bila je upravo u srednjovjekovnom svijetu. Oblikovanje u njegovim predodžbama na rijeci Cetini, dočim toga specifičnog „govora“ vidi se kao rezultat dje- je ono bilo takvoga položaja da se vlast njegova lovanja tadašnje intelektualne elite, što dakako ne vladara mogla proširiti na područje između utoka znači i da „nacija“, kao rezultat društvenog postva- Kupe u Savu, Srijema i Drave, odnosno iz njega su renja te diskurzivne formacije i realno funkcionalna se poduzimali pohodi na „planine Tribala i Srba na Drini“ (montes Trivallos et Seruos ad Drinum). Da- proturječnosti u samome dokumentu, obzirom na to da je tu navedena indikcija „jedanaesta“ (XIa), što ne od- kle, dva anonimna autora polaze od posve različitih govara 1287. godini - te je godine, naime, trebala biti „opisa stvarnosti“, utemeljenih u društvenom zna- petnaesta indikcija! Uzimajući, međutim, u obzir okol- nju sredina u kojima svakodnevno funkcioniraju, nosti tradicije dokumenta - njega je prvotno 21. srpnja pa onda iz tih „opisa stvarnosti“ konstruiraju sliku 1287. sastavio kliški „zakleti općinski (bilježnik)“ (co- mmunitatis iuratus) Prviša, potom je u nepoznatome proteklih zbivanja. Njihovi „opisi stvarnosti“ teško trenutku dokument s izvornika prepisao Ozrin, „služ- su razumljivi iz perspektive današnjih mentalnih benik veličajnog kneza Grgura i tada zakleti bilježnik Klisa“ (Osrinus seruiens magnifici domini comitis Ge- orgii et tunc iuratus notarius Clisie), da bi 16. veljače 49 Usp. kao najsvježije primjere toga novog teorijskoga 1403. taj Ozrinov prijepis bio prepisan u splitskome usmjerenja A. ROSHWALD, The Endurance of Nati- kaptolu - može se s velikom vjerojatnosti pretpostaviti onalism: Ancient Roots and Modern Dilemmas. Cam- da je negdje pri ovim prepisivanjima indikcija „XV“ bridge, 2006. – A. GAT, Nations: The Long History bila pretvorena u indikciju „XI“. Takva se greška čini and Deep Roots of Political Ethnicity and Nationa- mnogo vjerojatnijom no greška u prepisivanju godine, lism. Cambridge, 2013. te C. HIRSCHI, The Origins pa stoga ostajem kod 1287. godine navedene u doku- of Nationalism: An Alternative History from Ancient mentu. Rome to Early Modern Germany. Cambridge, 2012., 48 Natpis s grobnice Mladena III. u trogirskoj katedrali djela bez osvrta na koja ubuduće neće biti moguće re- vidi prema V. KLAIĆ, Bribirski knezovi od plemena ščlanjivati ni kasnosrednjovjekovni „hrvatski etnički Subić do god. 1347., Zagreb, 1987., str. 176, bilj. 31. diskurs“. slika utemeljenih na zemljovidnoj projekciji „pti- lovanja, uključujući „službeno nazivlje“, pa rječnik čijega pogleda“, no ipak pozornijem čitatelju neće koji rabi često ovisi o individaulnom spoznajnom primjerice promaknuti spoznaja da anonimni autor horizontu pojedinca ili uskoga kruga ljudi i shvaća- Odlomka ‘Kronike’ očigledno ne zna gdje se nala- njima svijeta i odnosa u njemu proizašlim iz toga. zi rijeka Cetina. Ona je za njega tek topos uz koji Uz takvu konstataciju valja krenuti od činjenice da se, po čuvenju, vezuje pojam granice. Isto je tako je još od Kolomanove krunidbe u tituli ugarsko-hr- lako raspoznatljivo da u njegovoj geografiji nema vatskoga kralja Hrvatsko Kraljevstvo jasno označe- mjesta za Bosnu - Hrvatsko Kraljevstvo nalazi se no dvočlanim nazivom Dalmatia Croatia, nekad s, na imaginarnom istoku od Cetine, hrvatski vladar a nekad bez veznika „i“ (et). Sve do vremena kad je svojoj zemlji može priključiti haec pars Sclavoniae hercešku titulu obnašao sin Andrije II., budući kralj koji leži zapadno od utoka Kupe u Savu i ujedno Bela (IV.), a to znači do 20-ih godina 13. stoljeća, ta napada planine „prema“ ili „na“ Drini, osim ako se titula u dokumentima kraljevske administracije Bosnu na zamišlja upravo kao „planine Tribala i vezivala uz isti pojmovni sklop Dalmacia (et) Cro- Srba“. S druge strane, iako se pozivanje anonimno- acia reproduciran i u kraljevskoj tituli51. Promjena ga autora Qualitera na Dravu kao „granicu“ prema je nastupila s uredovanjem Bele, kojega se u do- 168 Ugarskoj na prvi pogled može učiniti kao znak bo- kumentu što je izdan u njegovo ime 1222. godine lje orijentacije u prostoru, ipak je iz načina njegova prvi put titulira kao Bela dei gracia rex filius regis pripovijedanja (ugarski kralj dolazi „do Drave“ na Vngarie et dux tocius Sclauonie52. Bela je, dakle, što Hrvati reagiraju pripremama za sukob, a onda bio i kralj (rex) ali i herceg (dux) - pri tomu je nje- počinju pregovori, kao da ugarski kralj stoji na toj gova kraljevska titula bila bez teritorijalne oznake imaginarnoj rijeci-granici) prilično jasno kako se i jer je bio tek „mlađi kralj“53, dočim je njegova her- ovdje radi tek o toposu, a ne o stvarnim i jasnim ceška titula bila definirana dotada, bar u sačuvanim predodžbama o prostoru. Jednom rječju, oba ano- dokumentima, nepoznatom zemljopisnom odredni- nimna autora zapravo o prostoru u koji smještaju com „cijeloga Slovinja“54. Belina kraljevska titula, svoje povijesne raščlambe govore „po čuvenju“, bez jasnih predodžaba o međusobnim odnosima studija. Zagreb - Rijeka, 2000., str. 89, s početnom i političko-teritorijalnih jedinica o kojima govore, u apodiktičnom tvrdnjom: „Nedvojbeno je da je počevši smislu u kojem moderni diskurs počiva na jasnim od Petra Krešimira službeni naziv hrvatske države gla- i iz uvida u zemljovide oblikovanim predodžbama sio regnum Croatie et Dalmatie“, da bi malo dalje, po- o precizno razgraničenim područjima (treba li uop- sve u duhu shvaćanja „nacionalne povijesti“ 19. i 20. stoljeća vezane uz suvremenu „nacionalnu politiku“, će i upozoriti koliko u najnovije doba na predodžbe autor ustvrdio: „(a)li, nije samo naziv Croatia margi- utječu satelitski snimci posredovani elektroničkim naliziran (nakon 1102. godine - op. M. A.) u odnosu na medijima, od televizije nadalje). naziv Dalmacija, već se zapaža svjesni napor da se u Sve je ovo moguće, međutim, usporediti i s je- službenim aktima izbjegava naziv regnum“. 51 Vidi dokumente u Cod. Dipl. II, str. 259-260, nr. 244; zikom „službenih“ dokumenata, onih koji reprodu- str. 263, nr. 247; str. 263, nr. 248; str. 264, nr. 249; ciraju društveno znanje političkoga središta, kako str. 265, nr. 250; str. 267-268, nr. 252; str. 268-270, bi se jasno raspoznalo da znanje dvojice anonimnih nr. 253; str. 290-291, nr. 274; str. 293-294, nr. 277; autora nije isto što i znanje koje vlada u političkom str. 296-297, nr. 279; str. 297, nr. 280; str. 308-309, nr. 289; str. 309-310, nr. 290; str. 338, nr. 314; str. 353, nr. središtu, ali istodobno i kako bi se vidjelo pod kojim 326; str. 355-356, nr. 328; str. 357, nr. 330; str. 361, nr. se uvjetima i okolnostima to znanje u političkom 333. – Cod. Dipl. III, str. 2, nr. 3; str. 3, nr. 4; str. 4, nr. središtu mijenja i transformira. Pri tomu, ipak, treba 5; str. 6, nr. 7; str. 17-18, nr. 14. – Cod. Dipl. Dodaci I, upozoriti na jednu važnu osobinu jezika srednjovje- str. 60-61, nr. 21. – MOL DF 206838, 1211. 52 Cod. Dipl. III, str. 219-220, nr. 193. kovne administracije koji ponekad zbunjuje moder- 53 Bela je okrunjen ubrzo nakon što je u velikaškoj uroti ne povjesničare navikle na jedinstvene „službene ubijena njegova majka, kraljica Gertruda, i to 1214. nazive“ reproducirane kroz rutinsko djelovanje inte- godine, kako bi se i na taj način osiguralo njegovo na- grirane državne birokracije prema utvrđenim obras- sljedno pravo – usp. Z. J. KOSZTOLNYIK, Hungary 50 in the Thirteenth Century. Boluder (CO), 1996., str. cima . Riječ je,naime, o tomu da ta administracija 49. nema čvrsto ustaljene i nepromjenjive obrasce dje- 54 Arhaizirajući pojam „Slovinje“ koji ću nadalje rabiti kao ekvivalent pojmu Sclauonia iz latinskim jezikom 50 Samo kao najočitiji primjer takva pristupa i objašnja- pisanih srednjovjekovnih tekstova uzet je kako se mo- vanja vidi L. MARGETIĆ, Zagreb i Slavonija: Izbor dernim pojmom „Slavonija“ ne bi izazivala zabuna. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu njegov „dvor“ i pratnja iz prve polovine 20-ih go- „mlađem kralju“ Beli, a onda ga je sljedeće, 1221. dina55, jasno pokazuju da područje njegova vlada- godine poslao kao pratnju novoizabranome caru Pe- nja nikako nije bilo ograničeno samo na Hrvatsko tru de Courtenayu, koji se otputio u Konstantinopolj Kraljevstvo, kako je izgleda to bio običaj do tada. kako bi preuzeo tamošnji prijestol. Što su i kakvi su No valja pri tomu imati na umu da je još od 1220. bili planovi i očekivanja od toga puta teško je danas godine „mlađi kralj“ bio u sukobu s ocem, kraljem čak i naslutiti - je li Andrija II. doista računao s mo- Andrijom II. koji mu je doznačio za vladanje upra- gućnošću da carska kruna i prijestol dopadnu njegovo Hrvatsko Kraljevstvo56, ali i da je 1222. godine, va potomka, kako to pretpostavlja Zoltan Kosztol- dakle u vrijeme kad se po prvi put pojavljuje terito- nyik58, ili je posrijedi bilo nešto drugo, praktično je rijalna oznaka „cijelo Slovinje“ (tocius Sclauonia), nemoguće reći. No, ono što je doista vidljivo jest izbila protiv kralja prava i velika pobuna plemstva iznenađujući obrat do kojega je došlo dok je „mlađi koja je rezultirala izdavanjem poznate Zlatne bule57. kralj“ bio na putu – za njegove odsutnosti kralj je u Iako promjenu naziva teritorija na koji se odnosi- „njegovu zemlju“ uputio bana Ochuza, prethodno la titula hercega nije jednostavno povezati s poli- mu vrativši posjed Kamešnicu, ispod Kalnika, što tičkim gibanjima o kojima je riječ, ipak se ta veza ga je banovu ocu oduzeo još kralj Bela III. i predao 59 dade naslutiti pa vrijedi u nešto opširnijem ekskursu zagrebačkoj crkvi . Već je učvršćivanje Andrijina 169 ogledati okolnosti u kojima se to dogodilo. Na taj će povjerenika Ochuza u blizini utvrda Veliki i Mali način biti moguće usporediti razvoj nazivlja kojim Kalnik, koje su uvijek bile neka vrst „mostobrana“ se opisivala administrativno-teritorijaln ustrojba u za ulazak u Hrvatsko Kraljevstvo, jasan znak da političkome središtu i usporediti ga s načinom na Andrija II. nije imao namjeru pustiti sina da posve koji svijet opisuju anonimni autori tekstova koji su samostalno upravlja dobivenom „zemljom“ (ne tre- ovdje u fokusu pozornosti, a koji nisu izravno parti- ba ovdje zaboraviti istaknuti: s položaja hrvatskoga cipirali u tradiciji toga političkog središta. hercega upravo je Andrija, nakon 1199. godine, vodio prilično uspješnu pobunu protiv brata, tadašnje- * * * ga kralja Emerika60, pa je razumljivo što je svome Kako je već rečeno, Andrija II. je 1220. godine provjerenom pristaši, Ochuzu, stvorio logističku predao Hrvatsko Kraljevstvo na upravu svome sinu, bazu na toj važnoj točki). Takav zaključak dobiva

55 Razvoj Belina „dvora“ može se pratiti kroz titule oso- 57 P. ENGEL, The Realm, str. 94-95. ba koje su vodile njegovu „kancelariju“: 1220. godine 58 Vidi Z. J. KOSZTOLNYIK, Hungary, 69. privilegij za Varaždin napisao je Iohannes tunc tem- 59 Dokument iz 1221. koji govori o vraćanju posjeda poris noster notarius – Cod. Dipl. III, str. 186-187, nr. banu Ochuzu i nadoknadi zagrebačkoj crkvi iz fonda 161 (naglasio M. A.); dvije godine poslije dokument kraljevskih posjeda u zagrebačkoj županiji tiskan je u u kojem je prvi put uporabljena titula dux tocius Sc- Cod. Dipl. III, str. 198-199, nr. 174. Ovdje svakako lauonie napisan je per manus magistri Hemonis no- valja upozoriti da je Ochuz još 1220. godine, dakle stri cancellarii – Cod. Dipl. III, str. 219-220, nr. 193 u vrijeme kada Bela dobiva Hrvatsko Kraljevstvo na (naglasio MA.); konačno, kraljevska darovnica od 24. upravu, u dignitariju jednoga kraljevskog privilegija prosinca 1224. napisana je per manus Mathie prepo- naveden kao curialis comes regine, banus et comes siti Zagrabiensis tunc tempore aule regie cancellarii Worostiensis (Cod. Dipl. III, str. 184, nr. 157). U je- – Cod. Dipl. III, str. 238-240, nr. 213 (naglasio M. A.). dinom dokumentu izdanom 1220. godine u Belino Iz dokumenata što su između 1220. i 1226. godine iz- ime, potvrdnici privilegija Varaždinu, navode se me- davani u ime mlađega kralja Bele, ili u svezi s njego- đutim Salomonus banus i Zacharia comes tunc tem- vim djelovanjem (uz već citirane, vidi dokumente u poris Worostiensis (Cod. Dipl. III, str. 187, nr. 161). Cod. Dipl. III, str. 244, nr. 218; str. 245-253, nr. 220- No, obzirom na to da su oba dokumenta datirana samo 225; str. 261-262, nr. 233-234) razvidno je da su se u godinom, nije iz ovih razlika moguće izvlačiti nikakve njegovoj pratnji redovito nalazili župani bodruški i že- zaključke - bez drugih argumenata nemoguće je do- ljezni (Ferrei castri), ponekad bački, zaladski ili onaj kučiti radi li se o dvostrukim titulama, ili je jedan set šomočki, a svoje je odluke donosio, kako je navedeno titula prethodio drugom. u jednom slučaju iz 1225. godine, „savjetom svojih 60 Okolnosti u kojima je došlo do pobune hercega Andri- velikaša kako Ugra tako i Slavena“ (habito consilio je protiv brata, kralja Emerika, te sva relevantna vrela nostrorum iobagionum tam Ungarorum quam Sclauo- za ta zbivanja detaljno razlaže V. KLAIĆ, O hercegu rum tunc temporis circa nos existencium – Cod. Dipl. Andriji, Rad JAZU, 136, Zagreb, 1898., str. 203 i d. Za III, str. 245, nr. 218). noviji pogled i šire tumačenje pobune vidi M. ANČIĆ, 56 Vidi P. ENGEL, The Realm, str. 94, koji rabi izričaj Bilinopoljska Abjuracija u suvremenom europskom „Hrvatska i Slavonija, to jest provincija između Drave kontekstu, Prilozi Instituta za istoriju, 32, Sarajevo, i Jadrana“. 2003., str. 26-27. na snazi uzme li se u obzir da je početkom 1221. go- Kraljevstvo. U toj se prigodi Ochuz spustio pra- dine kralj darovao srednjodalmatinske otoke Brač, teći novoga splitskog nadbiskupa Guncela sve do Hvar, Korčulu i Lastovo braći Henriku i Gvidu mora, pa su se sredinom svibnja u Vrani oko njega Krčkima, koji će u predstojećim zbivanjima osta- na „shodu“ našli okupljeni papinski legat Akoncije ti njegove pristaše a Gvido će na račun toga 1225. i gotovo svi hrvatski biskupi (trogirski, skradinski, godine dobiti i novu kraljevsku darovnicu za Vino- hvarski, kninski i krbavski) te svi istaknutiji lokal- dol i Modruš61. Darivanje otoka se može dovesti u ni velikaši, od najmoćnije figure toga doba, kneza svezu s nastojanjima tadašnjega papinskoga legata Domalda, preko Bribirskih Šubića Grgura i Višena, Akoncija da pokrene veliku akciju protiv omiških do krbavskoga kneza Slovinje65. Za svoga boravka Kačića, no čak ni djelovanje papinskoga legata se u ovim krajevima Ochuz je učvrstio poziciju Šibe- ne može izdvojiti iz sklopa odnosa Andrije II. i nje- nika, jedinoga grada koji nisu kontrolirali pristaše gova sina Bele. „mlađega kralja“ Bele66, nakon čega se vjerojatno Naime, Akoncijev je boravak na istočnojadran- vratio natrag na sjever. Sačuvani dokumenti ne ot- skoj obali tijekom 1221. godine, sudeći po sačuva- krivaju kad se Bela vratio iz Konstantinopolja, ni nim dokumentima, izgledao vrlo neobično. On je kako je izgledala njegova reakcija na Ochuzov po- 170 tu, kako pokazuju papinska pisma, navodno došao hod i ono što je ovaj tamo napravio. Jedino je iz- rješavati problem „gusarenja“ omiških Kačića, no vjesno da je na svoju stranu dobio novoga splitskog bio je u Ochuzovoj pratnji, pa je, što u takvu kon- nadbiskupa Guncela, ali je vjerojatno da je ipak na tekstu i ne iznenađuje, najvjerojatnije po povratku neki način reagirao na sve ono što se događalo za Bele u ove krajeve morao bježati iz Splita u Zadar njegova odsustva. pod mletačko okrilje62. Novo papinsko pismo sa Da je sukob ušao u novu fazu, međutim, potvrđu- samoga kraja 1221. godine, ono od 3. prosinca63, ju pritužbe zagrebačkoga biskupa Stjepana upućene u ovakvome je orisu prilika prilično jasno - legat na papinsku kuriju - biskupovo pismo, naravno, nije je dobio novu zadaću, okrenuti se progonu here- sačuvano, ali se ipak dade razabrati da su njegovi tičke sljedbe u Bosni i uređenje vjerskih prilika u posjedi trpjeli štete zbog kojih je tražio papinsku Ugarskoj (što se može tumačiti vrlo rastegljivo), a intervenciju na kraljevskom dvoru. Biskupovo je rat protiv „gusara“ se uopće više ne spominje. Pi- traženje urodilo plodom te je Honorije III. doista smo otkriva i da je legat donio neku presudu protiv 10. svibnja 1222. pisao Andriji II. pozivajući ga da „pobunjenika“, koju je papa prihvatio (sententiam stane „pobuni protiv biskupa“, kako je to u pismu quam tuleris in rebelles), što se najvjerojatnije od- označeno, na kraj67. No, Bela je uspio naći podrš- nosi na Beline postupke, a takvo se tumačenje onda ku u vrlo širokim krugovima daleko izvan „zemlje“ potvrđuje i činjenicom da je u 1222. godini zabilje- koju mu je otac doznačio na upravu, pa je pozicija žen Akoncijev boravak samo u mjestima pod mle- tačkom vlašću, Zadru i Dubrovniku64. No, vratimo se na trenutak još u 1221. godinu, 65 O „shodu“ u svibnju 1221. u Vrani, kao i o instituciji u doba kad je ban Ochuz, gotovo sigurno nakon koja se uobičajeno, ali ne i precizno naziva „sabor“, onoga čina vraćanja Kamešnice, krenuo u Hrvatsko vidi M. ANČIĆ, Što „svi znaju“ i što je „svima jasno”. Historiografija i nacionalizam, Zagreb, 2008., str. 44-45. 61 Kraljevska darovnica za srednjodalmatinske otoke 66 U pobliže nepoznatim okolnostima kralj Andrija II. je nije sačuvana, ali se spominje u pismu pape Honorija 1221. potvrdio stari privilegij Šibenčanima (Cod. Dipl. III. od 29. ožujka 1221. kojim braću prima pod papin- III, str. 204-205, nr. 178), što se svakako mora dovesti sko okrilje i potvrđuje kraljevo darovanje (Cod. Dipl. u svezu s Ochuzovim boravkom u ovim krajevima. Pri III, str. 190-191, nr. 165). Za razliku od te, darovnica tomu valja uzeti u obzir da je samo mjesec dana pred Gvidu za Vinodol i Modruš iz 1225. godine sačuvana Ochuzov dolazak, 25. ožujka 1221. sklopljen u Splitu je i objavljena u Cod. Dipl. III, str. 244-245, nr. 218. ugovor o miru između s jedne strane Splićana, Trogi- 62 Vidi dokument u Cod. Dipl. III, str. 205-206, nr. 179. rana i Klišana, i s druge strane Šibenčana (Cod. Dipl. 63 Cod. Dipl. III, str. 196-197, nr. 171. III, str. 184-185, nr. 158), kojim su se Šibenčani morali 64 Legatov boravak u Zadru zabilježen je u dokumentima javno odreći, kako je to u dokumentu formulirano, gu- od 25. svibnja i 28. prosinca 1222. – Cod. Dipl. III, sarenja. Ugovor je sklopljen pred tadašnjim splitskim str., 212-213, nr. 186 te str. 218-219, nr. 192, dok bora- knezom Višenom, koji će vrlo brzo stradati od ruke vak u Dubrovniku u listopadu iste godine zasvjedočuje svoga rođaka Grgura, Andrijinoga pristaše. dokument objavljen u Cod. Dipl. III, str. 217-218, nr. 67 Pismo Honorija III. u Cod. Dipl. III, str. 211-212, nr. 191. 185. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu

Andrije II. bila sve teža i teža68. Iako nema izravne štivanje moralnih načela na kojima počiva uređena potvrde za to, dade se naslutiti da je „mlađi kralj“ vlast, bar kako su to prikazivali kraljevi izaslanici. napustio svoju „zemlju“, prešao Dravu i, vrlo vje- Prihvaćajući u cijelosti to objašnjenje (naravno ne rojatno, okupio oko sebe brojne nezadovoljnike An- znamo točno je li izvješće kraljevskih izaslanika na drijinom vladavinom. Neizravnu potvrdu za takav papinskoj kuriji sadržavalo još koju sličnu postav- zaključak pruža činjenica da upravo iz 1222. godine ku, odnosno kakvim je argumentima bilo potvrđe- potječe zajednička isprava splitskoga nadbiskupa no ono što je na kuriji prihvaćeno), papa od svih Guncela i Uroša, opata samostana u Pannonhalmi, crkvenih velikodostojnika (nadbiskupa i biskupa) kojom Guncel daje samostanu dio svoga zacijelo bez iznimke traži da svojim autoritetom i pod pri- rodovskoga posjeda69. Guncel će još zadugo ostati jetnjom izopćenja discipliniraju kraljeve podanike i u pratnji „mlađega kralja“, pa je njegovu pojavu u vrate ih na put poslušnosti. Iz drugoga pisma, onoga Pannonhalmi teško protumačiti na bilo koji drugi od 7. srpnja, razaznaje se da kralj ipak nije sjedio način no taj da se tamo našao u Belinoj pratnji. prekriženih ruku i samo čekao papinsku interven- S druge strane, kralj je tražio pomoć i podršku ciju - u međuvremenu je, naime, sinu formalnim na papinskoj kuriji te stoga valja pretpostaviti da je činom oduzeo „zemlju“ koju mu je 1220. dao na „mlađi kralj“ našao širu potporu i među crkvenim upravu te ju je isto tako formalno kao „kontradotu“ 171 velikodostojnicima, što onda objašnjava i traženje predao svojoj ženi Jolanti, tražeći i dobivši od pape papinske intervencije, koja bi izvan toga konteksta potvrdu toga čina71. bila mnogo teže razumljiva. Kako su stvari stajale Uzimajući sve ovo do sada rečeno u obzir, nije otkriva skupina od tri sačuvana pisma što ih je u teško zaključiti kako buna onoga društvenog sloja nekih petnaestak dana kurija Honorija III. poslala koji se obično označuje kao srednje i niže plemstvo, ugarskim crkvenim velikodostojnicima70. U prvo- a koja je završila iznuđivanjem Zlatne bule od An- me pismu papa traži istragu zbog navodnoga ispada drije II. tijekom sabora na polju Rakoš 1222. go- stolnobiogradskoga biskupa, koji je nasilno upao u dine, nije bila tako samonikli oblik „kolektivnoga samostan sv. Marije u Klužu te papinski priviligij za djelovanja osviješćenoga plemstva“ kako bi se dalo samostansku zajednicu zapalio a kraljevski privile- zaključiti na temelju dosadašnje historiografije. Iza gij uništio potopivši ga u vodi. I dok se iza ovoga nje je u svakome slučaju velikim dijelom stajao su- pisma može nazrijeti kraljevsko izvješće koje bi tre- kob oca i sina izazvan razlikama u shvaćanju razine balo dovesti do papinske intervencije protiv bisku- samostalnosti koju je dopuštao položaj hrvatskoga pa (neovisno o tomu jesu li navodi u izvješću bili hercega, što se jasno dade razabrati i iz članka 18. istiniti ili ne) koji se po svemu sudeći odmetnuo od Zlatne bule, posvećenog upravo tome problemu. kralja, druga dva pisma su još interesantnija. U pr- Tim člankom, naime, kralj i formalno određuje: vome od njih, onome od 4. srpnja, razlaže se novija „Nadalje, (kraljevski) plemići, nakon što od nas povijest vlasti u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu, dobiju dopuštenje, mogu slobodno ići služiti našem naravno onako kako je ona viđena na kraljevskome sinu, kao što se od starijega ide mlađem, a zbog toga dvoru - kao dobar otac Andrija II. dao je okruni- njihovi posjedi ne mogu trpjeti štetu. Onoga tko je ti svoga prvorođenoga sina, ali se naglašava, a to na sudu našega sina osuđen u pravednom postupku, i papinska kurija potvrđuje kao ispravno stajalište, kao ni onoga protiv koga je na njegovu sudu postu- kraljeva namjera nije bila da za njegova života ze- pak u tijeku, a prije no što on bude okončan, neće- mljom umjesto njega vlada drugi. No, činjenicu mo ubuduće preuzimati, kao što zauzvrat neće ni krunidbe sina iskoristili su pokvarenjaci koji su smatrali da trebaju služiti sinu, a ne zakonitome vladaru, i iz toga su onda proizašli razdor i nepo- 71 U papinskome je pismu potvrđena predaja dotaliciuma Jolanti, a taj dotalicium je opisan kao: banatus, comi- 68 Ovdje nema smisla ulaziti u složeno pitanje nutarnjih tatus de Warastin, comitatus Sumugiensis, comitatus političkih podjela ugarskoga plemstva koje su, inače, de Zala, comitatus de Cerem. Ovdje ipak vrijedi upo- u svemu ovome imale jako važno mjesto. zoriti da se banatus i comitatus de Warastin još 1220. 69 MOL DF 206870. godine vezuju uz ime Ochuza, koji je u to doba bio 70 Pisma od 21. lipnja 1222. i 4. srpnja 1222. tiskana su u i „predstojnik kraljičina dvora“ (vidi ovdje bilj. 37), FEJER, Codex III(1)/1829, str. 386-387 i 388, a ono od ali i na činjenicu da će nakon 1222. godine šomoćki i 7. srpnja i u Cod. Dipl. III, str. 214, nr. 189 (kod Fejera zalski župani, ili bar velikaši s takvim titulama, često to pismo slijedi odmah iz pisma od 4. srpnja). biti u Belinoj pratnji. naš sin (od nas)“72. Usporedi li se ovo sa stajalištima zličitih društvenih skupina koje su se upravo tada izloženim u papinskome pismu od 4. srpnja 1222. oblikovale u jedinstveni plemićki sloj. Znak je Beli- razlika je jasna i odmah vidljiva - u papinskome se ne vještine što je nezadovoljstvo širega kruga elite, pismu govori o onima koji su „opaki“ i sa željom onih koji su označavani kao „kraljevski plemići“ unošenja razdora uskraćuju kralju poslušnost pre- ili „kraljevski službenici“ (servientes regis), znao noseći je na njegova sina što izaziva raspad sustava iskoristiti kao sredstvo pritiska na oca, ali je s druge vrijednosti (scandalum)73, dočim se u čl. 18. Zlatne strane izrazito interesantno pokušati odgovoriti za- bule otvara mogućnost slobodnog izbora kome će što su obje strane, i kralj i mlađi kralj, neočekivano se služiti, uz zadržavanje formalna kraljeva dopu- pristali na kompromis na rakoškome polju. Naime, štenja. No, nije ovo jedini element koji potvrđuje njihov se međusobni sukob oko razine samostal- kako je sukob oca i sina bio važnom sastavnicom nosti mlađega kralja tijekom prve polovine 1222. u zbivanjima okončanim saborom na rakoškom po- godine prijetio preliti u nekontrolirano nasilje, kako lju. Takav se zaključak jasno potvrđuje i time što je se to dade naslutiti iz papinskih intervencija, odno- papa Honorije III. upravo u doba kad je, vjerojatno sno povoda za njih, no čini se, a to bi trebao biti i krajem studenoga, dobio izvješća o tomu što se u odgovor na postavljeno pitanje, da su obje strane 172 Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu događalo prethod- shvatile da stvorena situacija izmiče kontroli. To se nih mjeseci potvrdio još jedan Andrijin potez kojim jasno razabire i iz pisma pape Honorija III. od 15. su uklonjeni razlozi sinova nezadovoljstva. Naime, prosinca 1222. godine76 (svega šest dana nakon što 9. prosinca 1222. papinska je kancelarija izdala je papinska kancelarija potvrdila privilegij o kralji- potvrdnicu, s umetnutim izvornim dokumentom činu dotaliciumu), kojim se od crkvenih velikodo- kraljevske kancelarije, kojom se anulira Andrijin stojnika, jednoga biskupa i dvojice opata (nije jasno čin oduzimanja Beline „zemlje“, isti onaj čin koji zašto je pismo upravljeno upravo njima, osim ako je sam papa povrdio još 7. srpnja svojim posebnim se u prethodnim zbivanjima nisu istakli na strani su- dokumentom74. protnoj od kraljeve) zahtijeva da osobno porade na Naravno, sve ovo ne znači da bi se sam sukob smanjivanju društvenih tenzija. Kasnije ponašanje oca i sina ovako odvijao da se nije podudarao i s kako Andrije II. tako i Bele IV. (kada je postao pu- vrlo krupnim pitanjem odnosa vladara, velikaša nopravni kralj) pokazuje u kojoj je mjeri glavnina koji su se već pretvorili u prave oligarhe75, te ra- odredaba Zlatne bule bila zapravo suprotna njihovim stvarnim interesima77 pa nije nikakvo čudo što 72 Cod. Dipl. III, str. 464: Item seruientes, accepta li- cencia a nobis, possint libere ire ad filium nostrum, je taj dokument stvarno potvrdio tek kralj Ludovik ut a majore ad minorem, nec ideo possessiones eorum 1351. godine u posve drukčijim okolnostima. destruantur. Aliquem justo judicio filii nostri conde- mnatum, uel causam inchoatam coram ipso, priusqu- koje karakterizira posjedovanje i kontrola specifičnih am terminatur coram eodem, non recipiemus; nec e izvora moći. Oni su specifičan oblik manjinske moći i conuerso filius noster. utjecaja koja počiva na osobno akumuliranim resursi- 73 FEJER, Codex III(1)/1829, str. 388: Quidam peruersi ma materijalne moći, koje nastoje zadržati i održati“. qui dissensionum semitas stagunt inuenire malignari Obzirom na to da je temeljni poriv pojedinca koji do- volentes suum machinantur obsequium subtrahere ipsi segne društveni status oligarha „osiguranje, održava- regi tanquam non sibi sed filio teneantur, et sic contra nje i zadržavanje položaja s kojega raspolaže ekstre- vtrumque dissidium et scandalum regni procurant. mnim bogatstvom i moći“, oligarsi mogu ali ne moraju 74 Vidi ovdje bilj. 70 te dokument papinske kancelarije izravno vladati. U zbivanjima vezanim za izdavanje od 9. prosinca 1222. MOL DF 285378. Papinska kan- „Zlatne bule“ jasno se može raspoznati postojanje celarija bulom prepisuje i potvrđuje Andrijin privilegij ovakve skupine oligarha, protiv kojih su uostalom i datiran u 1222. godinu kojim se, inače, kraljici Jolanti bili poglavito usmjereni zahtjevi „kraljevskih plemi- kao dotalicium daje castrum Posoniense cum omnibus ća“ (servientes regis), one društvene skupine Ugar- pertinentiis suis. Time je očigledno bio stavljen izvan sko-hrvatskoga Kraljevstva koja se može promatrati važnosti onaj ranije nastali dokument kojim je kraljica kao njegova elita. Oblikovanje oligarha kao društvene dobila Belinu „zemlju“. skupine upravo u razdoblju koje prethodi izdavanju 75 Ovdje se za uporabu ovoga pojma oslanjam na istraži- Zlatne bule može se razaznati iz razlaganja Martyna vanja predočena u J. A. WINTERS, Oligarchy. Cam- Radya (M. RADY, Nobility. Land and Service in Me- bridge, 2011., posebice na autorovo inzistiranje (39) dieval Hungary. London, 2000., str. 31-35), iako autor da oligarhija, nasuprot ukorijenjenoj uporabi pojma, ne rabi taj pojam. nije „sustav vladanja određene skupine“. Naime, Jef- 76 FEJER, Codex III(1)/1829, str. 390-392. frey Winters oligarhe razumijeva, u ponešto pojedno- 77 O kasnijem tretmanu Zlatne Bule vidi M. RADY, No- stavljenoj shemi, kao elitu društvene elite, „pojedince bility, str. 39-44. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu

No, Zlatna bula sadrži još jedan članak koji je je Bela prvi put novi oblik svoje titule, prema po- izravno vezan uza sukob Andrije II. i Bele, onaj 27., znatim i sačuvanim dokumentima, uporabio upravo u kojem se u kraljevo ime jednostavno određuje: nakon okončanoga sukoba s ocem, u onoj prigodi „Marturine će se plaćati sukladno običaju ustanov- u kojoj je zagrebačkoga biskupa Stjepana nagradio ljenom od kralja Kolomana“78. I dok se odredba posjedom Psarjeva zbog njegove posredničke ulo- članka 18. izravno nadovezuje na sadržaj papin- ge u postupku mirenja s ocem81. Nova titula nije, skoga pisma od 4. srpnja 1222. te u njoj nije bilo međutim, odmah i posvuda ušla u uporabu - kad teško raspoznati i izravni odraz sukoba oca i sina je 1225. godine kraljevska kancelarija Gvidu Krč- (pri čemu je rješenje iz Zlatne bule bitno redefini- kom ispostavljala darovnicu za Modruš i Vinodol, ralo početna stajališta kraljevske strane na kojima onda je Bela u dignitariju te darovnice naveden kao se temeljila papinska intervencija), dotle je kriptič- „upravitelj Dalmacije i Hrvatske“82. S druge strane, nost 27. članka i odsustvo podrobnijih informacija kancelarija je mlađega kralja i hrvatskoga hercega o svim razlozima sukoba kralja-oca i sina-mlađeg u tome smislu bila dosljednija, pa se tako iste ove kralja ishodište teškoća u tumačenju ovoga član- 1225. godine odrednica tocius Sclauonia prvi put ka. Pa ipak, unatoč kriptičnosti formulacije, ili još pojavljuje i uz bansku titulu, u dignitariju dvaju preciznije upravo zbog nje, otvara se mogućnost privilegija u kojima je osim ovoga „glavnog“ bana 173 tumačenja koje je povezano s problemom herceške bio naveden i onaj primorski83, čime je praktično titule, od kojega je ovaj ekskurs o sukobu Andrije II. i Bele i počeo. Naime, onako kako je artikuliran, članak 27. od- du“ na Dunavu (današnji Vukovar) – Cod. Dipl. III, nosi se, jer nema specifične teritorijalne ili admini- str. 346-347, nr. 304. No, isti se zaključak može izvesti i iz sadržaja dokumenta izdanoga u svibnju 1230. strativne odrednice, na sva područja gdje se mar- godine, kojim se templari odriču svih prava na posjed turina kao kraljevski porez ubirala, a to znači i na Rasecha predajući ga zagrebačkome biskupu (Cod. ona područja koja su administrativno i upravno od Dipl. III, str. 331-332). Posjed Rasecha naime nalazio Ladislavljeva osvajanja ovih krajeva pa do turskih se u susjedstvu biskupova posjeda Vaška, no sukladno sadržaju izjave templarskoga magistra i njegovih osvajanja u 16. stoljeću ostala izvan Hrvatskoga redovnika u administrativno-političkom smislu bio je Kraljevstva79. Riječ je, dakako, o područjima da- „preko Drave, (ali) naspram Hrvatskoga Kraljevstva“ našnje istočne Slavonije, krajevima istočno od Psu- (ultra Drawam uersus Sclauoniam), a darovao im ga nja i Papuka, koji su glede crkvene jurisdikcije bili je svojedobno ban Benedikt. Bez obzira, pak, na to i takvo tumačenje, prijepor se oko toga posjeda vodio pod pečujskom, a ne zagrebačkom biskupijom još pred hercegom Kolomanom (coram illustri Colomano od njezina utemeljenja 1094. godine. Ovakvo tu- rege questio diucius verteretur), što potvrđuje njegovu mačenje podudara se s činjenicom, zasvjedočenom jurisdikciju preko istočnih granica Kraljevstva. 81 suvremenim dokumentima, da je Belin nasljednik Vidi ovdje bilj. 52. 82 Dokument u kojem je navedeno Bela primogenito no- na položaju hercega, njegov brat Koloman, nakon stro rege Dalmacie et Croacie gubernatore tiskan je u 1226. godine doista imao ingerencije nad tim kraje- Cod. Dipl. III, str. 244-245, nr. 219. O tomu je li stari vima80. Sukladna takvu tumačenju je i činjenica da naziv ovdje rabljen zbog protivljenja novome obliku titule, ili je samo riječ o inerciji jedne konzervativne i još uvijek slabo razvijene institucije kakva je bila ono-

78 dobna kraljevska kancelarija (o inerciji kancelarije go- Cod. Dipl. III, str. 466: Marturine juxta consuetudi- vori M. RADY, Nobility, str. 38), može se zasad samo nem a Colomano rege constitutam soluantur. 79 nagađati. O kraljevskome porezu marturini još je uvijek stan- 83 Dokumenti u kojima su u dignitariju navedeni Aladar dardno djelo davna rasprava V. KLAIĆ, Marturina. tocius Sclauonie, Voinc de partibus maritimis banis Slavonska daća u srednjem vijeku, Rad JAZU, 157, existentibus tiskani su u Cod. Dipl. III, str. 247-249, nr. Zagreb, 1904. No, vidi i pripomene u M. ANČIĆ, Pu- 221 i 222. No, N. KLAIĆ, Povijest Hrvata u razvije- tanja klatna, str. 241-253, te ANČIĆ, Od kralja, str. nom srednjem vijeku. Zagreb, 1978., str. 315, ustvrđu- 79-80, gdje dokazujem kako nema razloga dvojiti oko je „sačuvane herceške povlastice za Budunu i njegovu toga da je marturina bila kraljevski porez i u krajevima braću, kao i Čakana i njegove rođake, vrlo vjerojatno južno od Gvozda, odnosno da je Kolomanovo reguli- nisu vjerodostojne“, ne nudeći pri tomu nikakve ar- ranje plaćanja toga poreza, na koje se poziva i čl. 27. gumente za tu tvrdnju. Hijerarhijski nadređeni odnos Zlatne bule, podrazumijevalo cijelo Hrvatsko Kraljev- „bana cijeloga Slovinja“ naspram „primorskoga bana“ stvo. 80 tek usputno naznačuje D. KARBIĆ, Šubići Bribirski, Najjasnije se to potvrđuje time što je 1231. Koloman str. 11, a punu argumentaciju za takav ispravni zaklju- podijelio privilegije „naseljenicima uz Vukovsku utvr- čak ostavljam za drugu prigodu. uspostavljen obrazac koji će se okvirno održavati Ovaj ekskurs o ustanovljavanju novoga oblika sljedećih pola stoljeća. U tome je pogledu instruk- herceške (a onda i banske) titule, koji će se nadalje tivno vidjeti kako je postupala kancelarija Belinoga često koristiti u 13. stoljeću, valja završiti osvrtom nasljednika na položaju hrvatskoga hercega, njego- na pitanje što je i u kojim situacijama mogao značiti va brata Kolomana. Prije no što je stvarno nastupio pojam Sclauonia prije anžuvinskoga doba. Multi- na svoju novu dužnost i došao u svoju „zemlju“, valentnost toga pojma često izaziva nesporazume u Koloman je kao rex Ruthenie i novouspostavljeni povjesničarskim raščlambama, poglavito stoga što hrvatski herceg izdao dvije isprave u kojima oblik će od 70-ih godina 13. stoljeća sve jasnije obrise njegove titule jasno zrcali nevještost pisara koji je tu dobivati istoimeni regnum, odnosno zasebno „po- titulu zapisao kao Croacie Dalmacieue dux84. Kad dručje vladanje“, kako izričaj regnum zgodno tuma- je već novi herceg došao u svoju zemlju stvari su se či Ivan Beuc89. Tijekom 12. i početkom 13. stoljeća promijenile, pa je u najstarijem sačuvanom doku- pojam se Sclauonia rabio na vrlo različite načine u mentu, onome izdanom u njegovo ime 1. kolovoza različitim tradicijama. Jedna od tih tradicija bila je 1226. u Splitu, titula već u punome skladu sa sta- ona zadarska, gdje je pojam Sclauonia bio sinonim rim običajem i glasi dux Dalmacie atque Croacie85. za pojam Croatia, što je Tadiju Smičiklasa navelo 174 Tako ga titulira i kraljevska kancelarija u potvrdnici na to da u kazalu za II. svezak svoga Diplomatičko- njegove darovnice za Drid trogirskoj biskupiji86, no ga zbornika uz onaj prvi pojam naznači „isto što i vrlo brzo i Kolomanova kancelarija počinje rabiti Hrvatska“90. Na vrlo sličan način pojam Sclauonia titulu dux tocius Sclauonie87, no ne uvijek i dosljed- rabio se na papinskoj kuriji, ali je tu bio vezan uz no. Tako se, primjerice, u jednome od rijetkih saču- već ustrojene crkvene provincije, bez obzira na to vanih herceških naloga, kakve je njegova kancelari- koliko su se one poklapale ili ne s političkim ure- ja morala izdavati često, onome upućenom splitskoj đenjem istoga teritorija. U tome je kontekstu onda općini 1229. godine, ponovno pojavljuje titula dux pojam Sclauonia, ponekad vezan i uz pojam Dal- Crohatie et Dalmatie88, što navodi na pomisao da je matia, označavao poglavito područje pod crkvenom dokument pisao isti onaj pisar koji je sastavio cyro- jurisdikcijom splitskoga nadbiskupa91. Iz te, pak, grafus iz 1226. godine u kojem je prvi put i navede- tradicije papinske kurije izrasta, vjerojatno upravo na nova Kolomanova titula u vrlo sličnom obliku. pod njenim utjecajem (ostvarenim kroz čestu pisa- nu komunikaciju) i kao neka vrst derivata vezanoga 84 Puna titula Colomanus dei gracia rex Ruthenie necnon na drugoj strani uz praksu kancelarije ugarsko-hr- et Croacie Dalmacieue dux u MOL DF 280230. Dru- ga Kolomanova isprava iz toga doba nije sačuvana u vatskoga kralja, zasebna nit tradicije u okvirima ad- izvornome obliku, nego je tek prepričana u mnogo ka- ministracije ustrojbenih jedinica redova templara i snijoj ispravi palatine Nikole de Gara od 19. studenog ivanovaca. U oba reda ustrojbene jedinice koje su 1412. godine, no izvorni oblik titule, jednak kao i već pokrivale Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo bile su de- navedeni, dade se naslutiti iz riječi literas C[olomani] 92 dei gracia regis Rutenie, Croacieque et Dalmacie finirane izričajem per Hungariam et Sclauoniam , ducis, anno domini Millesimo ducentesimo vigesimo sexto subortas (I. NAGY, Codex diplomaticus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeo. Vol. VI, Budapest, 1894., str. 204 nr 141). 89 Vidi I. BEUC, Povijest institucija, str. 91. 85 U dokumentu tiskanom u Cod. Dipl. III, str. 258-259, 90 Cod. Dipl. II, str. 476: Sclavonia (idem quod Croatia). nr. 231, precizno je naznačeno da je to prvi hercegov Inače, riječ je o ukupno pet sačuvanih dokumenata, dolazak u njegovu zemlju: nos Collomanus dei gra- izdanih u razdoblju od 1172. do 1208. godine, u ko- cia Rutenorum rex ex largitate gloriosi patris nostri jima se doista jasno izjednačuju pojmovi Sclauonia i Andree Vngarorum regis dux Dalmacie atque Croacie Croatia. Vidi: Cod. Dipl. II, str. 132-133, nr. 127; str. ad partes descendissemus maritimas. U hercegovoj su 184-186, nr. 181; str. 189, nr. 185. – Cod. Dipl. III, str. pratnji u ovoj prigodi bila i oba bana, Valeginus i Salo- 66-67, nr. 59; str. 79-80, nr. 69. mon, ali njihove precizne titule nisu navedene. 91 Jasno se to vidi iz razlaganja u I. MAJNARIĆ, Pa- 86 Cod. Dipl. III, str. 278, nr. 249. U kraljevo ime potvr- pinski legati na istočnojadranskoj obali (1159.-1204.). đuej se darovanje što ga je učinio filius noster Colo- Zagreb, 2008., str. 136-148. Ovime se, dakako, ne is- manus dei gratia Ruthenorum rex et liberalitate nostra crpljuju sva značenja koja je pojam Sclauonia mogao dux Dalmatie et Croatie. imati u praksi papinske kancelarije. 87 Ta se titula pojavljuje u dokumentima iz „oko 1228.“ 92 Odakle je dolazila praksa uporabe pojma per Hunga- u Cod. Dipl. III, str. 299-300, nr. 266, te u MOL DL riam et Sclauoniam može pokazati bula pape Urbana 71609. III. od 9. svibnja 1186. kojom potvrđuje Templarima 88 Cod. Dipl. III, str. 326, nr. 286. posjedovanje crkve sv. Petra u Bojišću (kod Vrane), a Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu a ta će se praksa održati, bar kod ivanovaca nakon dužan dux Sclavonie93, pri čemu je savršeno jasno dokinuća templarskoga reda, do duboko u 14. sto- da se zapravo radi o hrvatskome hercegu. Najizrav- ljeću. Konačno, treća tradicija bila je ona vezana uz nije se pojmovi Dalmatia et Chroatia te Sclavonia djelovanje kraljevske kancelarije – tamo je pojam naizmjenično rabe kao sinonimi u već ovdje spo- Sclauonia bio u uporabi kao sinonim za Hrvatsko menutoj potvrdnici templarskih posjeda što ju je Kraljevstvo, iako do vremena herceštva mladoga 1209. godine izdala kraljevska kancelarija Andrije kralja Bele, odnosno do 1222. godine, taj pojam nije II. Nakon što je u početku naznačeno da se Tem- bio rabljen u titulama, bilo onim kraljevskim bilo plarima potvrđuju posjedi tam in Dalmatia quam in herceškim. Tako je, primjerice, u izvješću sastav- Chroacia malo dalje u tekstu se govori o imunitetu ljenom upravo u kraljevskoj kancelariji a za neki koji red uživa za te posjede glede pobiranja raznih od europskih „dvorova“ u posljednjim desetljećima tributa „koji postoje po Slovinju, odnosno onih 12. stoljeća naznačeno koji i kakav je prihod kralju koji se zbog potreba herceštva nameću“ (que per Sclauoniam habentur, sive pro necessitate ducatus imponentur)94. Da je ovakav način predstavlja- nja područja pod hercegovom vlašću, drugačiji od za koju je navedeno da je in partibus Sclavonie (Cod. Dipl. II, str. 199, nr. 195), ili pismo Inocencija III. upu- onoga koji se oblikovao kroz titulu, bio uobičajeni 175 ćeno 25. siječnja 1200. magistro et fratribus militie način uporabe pojma Sclauonia u praksi Andrijine templi in Sclavonia constitutis (Cod. Dipl. II, str. 345, kancelarije dosta dugo nakon njegova zasjedanja nr. 320). Najstariji, pak, primjer uporabe takvoga izri- na kraljevski prijestol, pokazuje i potvrdnica prava čaja u dokumentima što su ih izdavali poglavari tih re- benediktinskoga samostana sv. Kuzme i Damjana dova u ovim krajevima je onaj iz 1217. godine, isprava što ju je izdao Poncije de Cruce, kraljevski namjesnik na Pašmanu, pravnoga sljednika opatije sv. Ivana iz in Croatia e Dalmatia kojega je kralj Andrija II. po- Biograda, izdana u kraljevo ime sljedeće1210. go- stavio na to mjesto prije odlaska u križarsku vojnu. dine. U tome se dokumentu, naime, u prvome licu u On je, naime, prema izričaju (u prijevodu s izvornika kraljevo ime izriče misao prema kojoj je on nekad na talijanski prema Ivanu Luciusu Luciću) bio mae- 95 stro della militia del tempio per Vngaria et Sclauonia „sretno vladao dukatom Slovinja“ , pri čemu va- (Cod. Dipl. III, 165, nr. 139). Vrijedi ovdje samo upo- lja posebice naglasiti kako u relativno brojnim do- zoriti kako svi ti izričaji ne znače, u dubokoj tradiciji kumentima izdanima u Andrijino ime u razdoblju nacionalne povijesti, ništa za Zsolta Hunyadija, koji njegova obnašanja herceške časti bez izuzetka titula u cijelome nizu rasprava objavljenih posljednjih godina na engleskome jeziku uporno i dosljedno razglaba glasi dux Dalmatie et Croatie, proširena i navođe- 96 povijest viteških redova, i to poglavito ivanovaca, u njem Huma (Chulmia), ponekad čak i Rame . Mađarskom Kraljevstvu (vidi samo kao noviji primjer: Z. HUNYADI, The formation of the territorial struc- tures of the Templars and Hospitalers in the medieval 93 Dokument je tiskan u Cod. Dipl. II, str. 133-134, Kingdom of Hungary, u: Die geistliche Ritterorden in nr. 129. Za komentar okolnosti postanka i datiranje, Mitteleuropa: Mittelalter, (ur. K. Borchardt, L. Jan), ispravnije no kod Smičiklasa, vidi P. ENGEL, The Re- Brno, 2011., str. 184, gdje se govori o „značajkama alm, str. 61. mađarske situacije“ u uvjetima kad su prva templarska 94 Dokument u Cod. Dipl. III, str. 84-89, nr. 74 (citirane uporišta bila, kako autor veli, „u obalnom području riječi na stranicama 84 i 85). Dalmacije“, iz čega dakako slijedi da je Dalmacija dio 95 Dokument u Cod. Dipl. III, str. 99-100, nr. 81: dum Mađarske; na stranici 186 autor govori o tomu da je do ducatum Sclauonie feliciter regeremus. 1209. „ustanovljena nazočnost Templara u Slavoniji“ 96 Sačuvano je, bilo u izvorniku ili kao kasniji prijepisi, te citira dokument kraljevske kancelarije Andrije II. ukupno 11 isprava izdanih u ime hercega Andrije iz- kojim su potvrđuju templarski posjedi tam in Dalma- među 1198. i 1202. godine (tiskane su u: Cod. Dipl. cia quam in Chroacia, naravno bez toga izričaja svoga II, str. 293, nr. 277, 31. 3. 1198.; str. 297, nr. 280, 11. izvora). Primjedba ne znači da bi trebalo (upravo u 5. 1198.; str. 308-309, nr. 289, 1198.; str. 309, nr. 290, ovome slučaju) postupati onako kako je to svojedobno 1198.; str. 338, nr. 314, 1199.; str. 353, nr. 326, 15. 10. radila Lelja Dobronić, koja je boravak i djelatnost pri- 1200.; str. 355, nr. 328, 1200.; str. 357, nr. 330, 1200. padnika viteških redova također promatrala iz uskoga – Cod. Dipl., Dodaci I, str. 60-61, nr. 21, 1200. – Cod. kuta nacionalne, hrvatske povijesti (usp. L. DOBRO- Dipl. III, str. 6, nr. 7, 1201.; str. 17, nr. 14, 1202.) i sve NIĆ, Viteški redovi. Templari i ivanovci u Hrvatskoj. bez izuzetka imaju titulu u kojoj se navode „Dalmaci- Zagreb, 1984.), riječ je o tomu da povjesničar mora ja, Hrvatska, Hum“, a u dvjema izdanim destinatari- naći načina kako kategorijalni aparat svijeta kojim se ma u Splitu (brojevi 289 i 290 u Cod. Dipl. II), titula bavi prevesti na moderni jezik i ocrtati situacije u koje proširena dodavanjem „Rame“. Obzirom na to ne jima se kreću njegovi akteri a da pri tomu ne padne u može se posve isključiti mogućnost da je kancelarijska zamku anakronoga pristupa. praksa bila oslonjena na Andrijino inzistiranje na široj Iz svega ovoga dakle proizlazi da, unatoč tomu S druge strane, pojam „cijelo Slovinje“ će postati što je kraljevska kancelarija znala rabiti opisni po- stalna i jedina titula kraljeva namjesnika, bana, i to jam Sclauonia, pravoga i izravnog presedana za ti- onoga koji je bio nadređen „primorskome“ banu, pa tulu mladoga kralja Bele u obliku dux tocius Sclau- je u tome smislu on bio ban Hrvatskoga Kraljevstva, onie, kakva je uvedena 1222. godine (a u značenju a „primorski“ ban njegov služebnik s teritorijalno širem od onoga koje se odnosilo na srednjovjekov- ograničenim područjem jurisdikcije. No, i tu će od no Hrvatsko Kraljevstvo), bar što se tiče sačuvanih sredine 70-ih godina 13. stoljeća doći do promje- pisanih spomenika, nije bilo. Doduše, suvremenici- na, pa će se značenje titule „ban cijeloga Slovinja“ ma je bilo savršeno jasno da su prekodravski krajevi sve jasnije ograničavati na onaj prostor Hrvatskoga bili naseljeni (uglavnom) slavenskim pučanstvom, Kraljevstva koji pod svoju vlast nije podvrgao Pa- pa je primjerice kancelarija Andrije II. mogla u vao Šubić Bribirski. potvrdnici posjeda pečujske biskupije, oblikujući Uza sve što je rečeno o pojmu Sclauonia i na- povijesni osvrt na utvrđivanje granica između te i činu na koji je on rabljen poglavito u kraljevskoj zagrebačke biskupije, sročiti misao da je „sveti kralj kancelariji, valja pokušati objasniti što je dovelo Ladislav prvi prešao Dravu i svome kraljevstvu prido toga da je „apanaža“ Hrvatskoga Kraljevstva98 97 176 ključio slavenske krajeve“ . No, čini se ipak indi- kativnim da ovdje nije uporabljen pojam Sclauonia, 98 Slično je institucionalno uređenje vlasti o kojem je nego tek neutralni izričaj „slavenski krajevi“ (par- ovdje riječ, dodijela jednoga dijela ukupnoga fonda tes Sclavicas). To, pak, po svemu sudeći znači kako zemalja koje su vladaru stajale na raspolaganju neko- je na kraljevskome dvoru Andrije II. postojao trajni mu od pripadnika dinastije kao zasebne administrativ- otpor tomu da se jurisdikcija hrvatskoga hercega no-upravne jedinice, bilo rašireno u srednjovjekovnoj Europi i u historiografiji je poznato pod francuskim proširi na krajeve istočno od Psunja i Papuka. Već nazivom apanage (vidi: D. HAY, Europe in the Fo- je ovdje rečeno da je Koloman, Belin brat, kao her- urteenth and Fifteenth Centuries. London, 1966., str. ceg zadržao, bar neko vrijeme, jurisdikciju koja se 97-100), no svakako valja naglasiti da su ishodišta podrazumijevala pod titulom tocius Sclauonia, ali strukturalno sličnih rješenja bila različita i da su oblikovala različite tradicije (za neke specifičnosti ugar- je, nemoguće je utvrditi kada - za njegova života sko-hrvatskoga slučaja vidi M. ANČIĆ, ‘Zajednička ili nakon smrti 1242. godine, stanje vraćeno u pri- država’ – srednjovjekovna stvarnost ili povijesna utva- jašnje okvire. Doduše, pojam tocius Sclauonia je ra, u: Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.-1918., Zagreb, ostao u uporabi, ali u suženome značenju, onome 2004., str. 59 bilj. 29 te str. 61-62). Uza svu obazrivost koju autor iskazuje, a što ga bitno razdvaja od lokalne koje se odnosilo na Hrvatsko Kraljevstvo (Dalma- mađarske historiografske tradicije, ipak mi se teško tia et Croatia), pri čemu su hercezi nakon „mlađega složiti sa stajalištem koje iznosi Gábor Szeberényi (G. kralja“ Bele paralelno koristili i staru i novu titulu. SZEBERÉNYI, Remarks on Government of Dalma- tia in the Twelfth Century: A Terminological Analysis, tituli koja je uključivala i Hum, no o tomu nije mogu- Specimena Nova Pars Prima Sectio Mediaevalis, IV, će govoriti s više sigurnosti zbog nepoznavanja načina Pécs, 2007., str. 35-36), a prema kojemu je u raspravi funkcioniranja kancelarije. Naime, ne može se znati o herceškoj vlasti riječ o „srednjovjekovnom sustavu u kojoj su mjeri pisari kancelarije i njihov predstoj- vlasti Mađarskoga Kraljevstva“. S jedne strane, riječ nik radili pod nadzorom kralja i na koji je eventualno je doista o uređenju odnosa u središtu vlasti (što je način taj nadzor bio proveden te je li uključivao i mo- jako daleko od nacionalnoga određenja impliciranog gućnost da sam vladar intervenira i mijenja primjerice autorovim izričajem); s druge strane, to uređenje od- način na koji se opisuje područje kojim je vladao dok nosa u središtu vlasti, onda kad je impliciralo ovakvu mu je brat, kralj Emerik bio živ. ili onakvu autonomiju dijelova koji funkcioniraju kao 97 Izvadak iz potvrdnice pečujskoj biskupiji s odnosnim zasebne cjeline (otuda onda i dolazi potreba za izriča- riječima (sanctus rex Ladislaus primus transiverit jem Archiregnum Hungaricum, koji se nije „primio“ Drave fluvium et partes sibi Sclavicas regno primum u mađarskoj historiografiji jer zapravo negira u 19. occupavit adducto) tiskan je u Cod. Dipl. III, str. 445, stoljeću oblikovanu tradiciju „povijesne Mađarske“), nr. 388 (naglasio M. A.). Mađarska historiografija imalo je i te kakvih posljedica u lokalnim sredinama smatra potvrdnicu (posve očekivano) krivotvorinom, na koje se ta vlast protezala, kako sam to i ovdje po- pri čemu je jedini argument za takve tvrdnje postav- kušao pokazati a što se iz Szeberényijevoga daljeg ra- ka kako je nemoguće da je Ladislav bio prvi ugarski zlaganja nikako ne da zaključiti. Implikacije rečenoga, vladar koji je (u smislu uspostavljanja vlasti) prešao pak, vode ka zaključku prema kojemu koncepti nacio- Dravu (usp. S. ANDRIĆ, Potonuli svijet: Rasprave o nalne historiografije razvijeni u 19. stoljeću, a koji se i slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju. Slavonski danas gotovo nesvjesno u historiografiji reproduciraju, Brod, 2001., str. 51-52). Na takvu ću se „povijesnu ne mogu obuhvatiti puninu srednjovjekovne stvarnosti spoznaju“ u daljem raspravljanju još nakratko vratiti. te ih je stoga potrebno temeljito redefinirati. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu trajno ostala način uređenja odnosa samo u središtu Ugarsko Kraljevstvo. Ta i takva projekcija autorove vlasti. Pri tomu valja poći od spoznaje o tomu da sadašnjosti u prošlost stoji nasuprot fondu društve- je svaka takva srednjovjekovna „apanaža“ za pri- noga znanja kako u političkom središtu tako i na padnike vladajuće dinastije, bez obzira na lokalna onim društvenim točkama gdje se osjeća snažan ishodišta i tradicije, u strukturalnome smislu bila utjecaj toga političkog središta, a takva su biskup- osnovica i potencijal za izgradnju autonomnih i sa- ska i nadbiskupska središta te kaptoli i važniji samostalnih struktura vlasti u odnosu na središte (naj- mostani. Možda najjasnije ta suprotnost s postoje- poznatiji je europski primjer takve razvojne putanje ćim okvirima društvenoga znanja izlazi na površinu Kraljevstvo Burgundija, sa svoje dvije teritorijalno u svezi s predajom o „hercegu“ Emeriku, koja je za razdvojene cjeline). Preduvjet je, međutim, za takav autora Odlomka ‘Kronike’ ključna uporišna točka razvoj bilo stvaranje dinastije uživatelja „apanaže“, projekcije sadašnjosti u prošlost. Naime, Emeriko- odnosno postojanje nasljednika koji bi preuzeo titu- va stvarna titula dux, u takvu obliku zabilježena već lu i vlast koju je ona podrazumijevala. To se u sluča- i u naslovu svečeve legende, poslužila je anonimno- ju hrvatskoga hercega za vladavine Arpadovića, pa me autoru kao glavna spojnica sadašnjosti i prošlo- i u 14. stoljeću za vladavine Anžuvinaca, nikad nije sti jednostavnim redefiniranjem te titule u dux Sca- dogodilo - Bela (III.), Emerik, Andrija i Bela (IV.) luoniae, iako se uz Emerikovo ime i titulu nigdje 177 su poslije herceškoga položaja došli do kraljevsko- drugdje ne vezuje pojam Sclauoniae99. Anonimni ga prijestola; Koloman je umro nakon ranjavanja u je autor, međutim, u svome tekstu izričit, ali se ne sukobu s Tatarima a da nije ostavio nasljednika; na zaustavlja na tome te podatku iz svečeve legende o 100 položaju hercega, ali bez nasljednika su umrli sino- ženidbi daje novo tumačenje time što za njegovu vi Bele IV. Bela i Andrija; herceg Stjepan, brat kra- suprugu „proizašlu iz kraljevskoga roda“ (orta de lja Ludovika, ostavio je nakon smrti za sobom sina, regali prosapia) proglašava kćer hrvatskoga kralja no i taj je umro vrlo brzo nakon oca, a posljednji Krešimira (filia Cresimiri, futura uxor, sive sponsa herceg 14. stoljeća, Karlo Drački, s toga je položaja Emerici Ducis Sclavoniae declaratur). Cijela kon- otišao u južnu Italiju i tamo si priskrbio kraljevski strukcija argumenta mogla bi se i nadalje raspreda- položaj. Dakle, biološki su razlozi bili ti koji su ti na ovaj način, no ono što mi se čini važnijim za onemogućili stvaranje „pobočne“ dinastije koja bi naglasiti jest i službeno prihvaćanje ovakve verzi- onda više ili manje samostalno vladala Hrvatskim je legende o sv. Emeriku u zagrebačkoj crkvi, bar Kraljevstvom i oblikovala novo političko središte, od sredine 14. stoljeća. Naime, samo u toj crkvi u odnosno onim što se nakon vladavine/uprave Bele cijelome Ugarsko-hrvatskome Kraljevstvu častio i Kolomana u prvoj polovini 13. stoljeća sve češće se Emerik i formalno kao dux Sclauoniae, kako nazivalo tocius Sclauonia. to jasno pokazuje pismo gradečke općine kojim je ovjerena oporuka Zadranina Petra de Gallo, koji * * * je 1406. godine tu i umro. Pismo ovjere, pečaćeno velikim gradskim pečatom, bilo je izdano 1. rujna, Što je dakle pokazao ovaj ekskurs? U prvome upravo „uoči blagdana sahrane blaženog hrvatskog redu čini se posve jasnim da su se koncepti izvedeni hercega (ako pojam prevodimo danas uobičajenim izričajem) Emerika, godine gospodnje 1406.“101. iz fonda društvenoga znanja, a kakvi su vladali u različitim društvenim miljeima, tek donekle prekla- 99 pali. Tako autor Odlomka ‘Kronike’ operira admini- Legenda pak o svetome Emeriku nema zapravo nikakve naznake o njegovoj ulozi u društvenom ili politič- strativno-upravnim pojmom Sclauonia, u značenju kom životu kraljevine njegova oca – usp. tekst, koji se u kojem se on rabio u 13. stoljeću, odnosno u onom relativno često prepisivao od 13. do 15. stoljeća prema značenju koje je dobio sredinom 14. stoljeća kao izdanju u E. SZENTPÉTERY (ur.), Scriptores rerum „apanaža“ mlađega brata (Stjepana) tadašnjeg ugar- II, str. 449-460. 100 E. SZENTPÉTERY (ur.), Scriptores rerum II, str. 454, sko-hrvatskoga kralja (Ludovika). No, pri tomu on r. 23-25. taj pojam, zajedno sa statusom koji „zemlja“ ima u 101 Dokument zadarskoga suda od 8. listopada 1410. trenutku pisanja, pokušava prenijeti u duboku sta- govori o litteris testimonialibus comunitatis ciuitatis rinu te svoju raspravu usmjerava na traženje odgo- eiusdem Montigreçensis de Zagrabia magni sigilli ciuitatis eiusdem impressione munitis datis ibidem in vi- vora na upit „kada je i kako“ ta „zemlja“ došla pod gillia depositionis beati Emerici ducis Sclauonie anno vlast hrvatskih kraljeva, odnosno bila izgubljena za domini Mo CCCC VIo – Državni arhiv Zadar, Curia U slučaju autora Qualitera stvari stoje nešto nas znamo o tome razdoblju kao i ideja da je Sclau- drugačije - obzirom na to da se njegovo razmatranje onia shvaćena kao područje herceške vlasti „oduvi- izravno referira na djelo Tome Arciđakona, odno- jek“ pod vlašću ugarskih kraljeva te da na njezinim sno jednu izdvojenu „epizodu“ iz toga djela, on se istočnim granicama počinje Hrvatsko Kraljevstvo. nije ni našao u situaciji definirati svoj kategorijalni aparat. Pozivanje na Dravu, za koje je rečeno da je * * * svojevrsni topos, u ovome slučaju korespondira i sa shvaćanjima samoga Tome. U jednoj ranijoj prigodi Na ovom mjestu vrijedi bar na trenutak zastati već sam pokazao kako je Toma jasno pravio razliku te u još jednom kraćem ekskursu razmotriti te ideje između Hrvatskoga Kraljevstva prije 1102. i stanja iskazane u pripisima, a koje nisu ostale bez snažno- nakon Kolomanove krunidbe - za razdoblje prije ga odjeka u nacionalnoj historiografiji, čak i onda 1102. služio se naizmjenice pojmovima regnum kad se povjesničari nisu izravno pozivali na tekst Dalmatie et Croatie, regnum Croatie odnosno re- pripisa. Ideja o sedam banovina svakako je najpro- gnum Sclauonie da bi opisao Kraljevstvo čija se blematičnija i najjasniji iskaz postupka prenošenja sjeverna granica nalazila na Dravi. U pripovijeda- aktualnoga stanja u duboku prošlost, svojevrsnoga 178 nju, pak, o događajima nakon 1102. jasno je pravio mitologiziranja koje polazi od realnih činjenica (u razliku između pojmova Dalmatia et Croatia na svijetu koji poznaje autor doista postoje Hrvatska, jednoj strani i Sclauonia na drugoj strani, opisujući Bosna i Slavonija kao banovine; Požega, Podravlje njima dvije banovine kako su one bile konfiguri- i Srijem nisu međutim zasebna teritorijalno-uprav- rane u doba njegova praktičnoga djelovanja sredina područja, ali jesu krajevi s jasnom slavenskom nom 13. stoljeća, a da pri tomu nije dao nikakvo većinom; Albanija, pak, ulazi na tu listu najvjerojat- eksplicitno objašnjenje takve uporabe pojmova102. nije kao rezultat utjecaja čitanja Ljetopisa popa Du- No, ako je anonimni autor Qualitera doista dobro kljanina, ili jednoga njegova dijela, koji se kao vre- razumio i prihvatio stajališta Tome Arciđakona, to lo znanja i spoznaja o prošlosti razabire ponajprije posve izvjesno nije bio slučaj s također anonimnim u spominjanju kralja Svetoplega). Isticanje važnosti autorom pripisa u supetarskome montaneju („kar- časti bana (onih sedam banova, valja ponoviti, u toj tularu“), koji dijele narativni supstrat s Qualiterom, mitologizirajućoj projekciji prošlosti izabiru novo- kako sam ranije pokušao pokazati. U ta dva pripisa ga kralja u slučaju da nema legitimnoga nasljednika na vidjelo izlazi jednak postupak kao i kod autora prijestola) i uopće hrvatsko ishodište te časti već su Odlomka ‘Kronike’, naime prenošenje aktualnoga sredinom 14. stoljeća dio općega fonda društvenog stanja u duboku prošlost. Sedam banovina (Hrvat- znanja, kako se izvrsno vidi i kod autora Odlomka ska, Bosna, Slavonija, Požega, Podravlje, Albanija ‘Kronike’ - po njegovu rasuđivanju i prikazu dola- i Srijem) koje se tamo spominju, važnost banova zak Sclauoniae pod vlast hrvatskoga kralja rezultira te poglavito razdvajanje „Hrvatske“ i „Slovinja“, a imenovanjem bana (Godimir, quasi fructus pacis, sve to u razdoblju prije Kolomanove krunidbe, za- Banus a Cresimiro declaratur), čime se implicitno pravo imaju isto toliko utemeljenja u onome što da- objašnjava postanak te institucije, odnosno duž- nosničkoga položaja koje Ugarsko Kraljevstvo ne poznaje. No, postanak te institucije, djelokrug i ju- consulum et maris (dalje: DAZd, CMC), sv. 1, sveš. risdikcija onoga tko obnaša tu čast u razdoblju prije 9, fol. 10’ - naglasio M. A. Činjenicu da se Emerik Kolomanove krunidbe u Biogradu 1102. godine još navodi kao dux Sclauoniae i u Odlomku ‘Kronike’, uvijek su povelike nepoznanice, iako se takav za- ali i u uvodnoj listi zagrebačkih biskupa u kaptolskim „Statutima“ zamijetio je i M. Švab (M. ŠVAB, „Prilog ključak ne bi na prvi pogled mogao izvesti iz stanja kritici, str. 18), no nije iz toga izvukao i zaključak da je problema u literaturi103. Uglavnom, sama se titula to bila i formalna svečeva oznaka u zagrebačkoj crkvi. u historiografiji neuvjerljivim lingivističkim tuma- 102 Vidi M. ANČIĆ, Desetljeće od godine 1091. do 1102. čenjem povezuje s avarskim naslijeđem, odnosno s u zrcalu vrela, Povijesni prilozi, 17, Zagreb, 1998., str. 243-244. Vrijedi pripomenuti kako se kod Tome može avarskom titulom bajan, u pretpostavljenome zna- čak uočiti i svijest o zasebnosti Dalmacije, naravno čenju „vladalac horde“, no ono što se može naći u bez preciznije razrađene predodžbe o tomu što taj pojam za autora znači, što je zapravo jedan od uopće prvih takvih slučajeva u sačuvanim srednjovjekovnim 103 Usp. kao primjer I. BEUC, Povijest institucija, str. 44- vrelima. 45. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu poznatim vrelima teško je na bilo koji način dovesti nika smjene na kraljevskome prijestolu. Objašnje- u svezu s takvom etimologijom. nje uočene kontradikcije bi trebalo uzeti na jednoj Dakle, ban se kao institucija vlasti u (tada već) strani u obzir mogućnost različitosti vremenskih Hrvatskome Kraljevstvu prvi put spominje u djelu planova informacija koje sadrži De administrando, De administrando imperio, u dvije glave, ali na ta- a na drugoj strani u objašnjavanju procesa uvesti kav način da su navodi zapravo kontradiktorni. Na pojam institucionalizacije kao ključni čimbenik pri jednoj strani, u 30. glavi u okviru prikaza teritorijal- izgradnji institucija vlasti. no-upravne organizacije na području pod vlašću hr- To bi onda značilo da informacija o upravljanju vatskoga vladara i bez podrobnijeg objašnjenja tek trima županijama dolazi iz starijega sloja i odnosi se naznačuje da se pod banovom upravom nalaze se vjerojatno na stanje iz 70-ih godina 9. stoljeća te Lika, Gacka i Krbava, a ti zemljopisni nazivi koji će predočava stanje kakvo je vladalo u to doba. Tada se trajno održati ovdje figuriraju kao nastavak niza se, naime, za vladavine cara Bazilija I. iz Konstan- naziva prvotnih (jedanaest) županija104. Na drugoj tinopolja pokušavalo, intervencijama u sukobima strani, u glavi 31. u narativnom prikazu opadanja oko kneževske vlasti i pokušajem stvaranja „dal- moći hrvatskoga vladara u prvoj polovini 10. stolje- matinske teme“, ponovno uspostaviti kontrolu nad ća kratko se naznačuje da je „arhonta“ Miroslava, istočnojadranskom obalom i u njezinu zaleđu. U 179 nakon četiri godine vladavine, ubio ban Pribina, što takvu objašnjenju upravu nad tri navedene županije je onda dovelo do nereda u zemlji i opadanja njezi- može se dovesti u svezu sa zbivanjima iz početka ne vojne moći105. Već na prvi pogled iz ovakvoga 20-ih godina istoga stoljeća i dobom obračuna iz- prikaza postaje razvidna kontradiktornost - ako je među „dalmatinskoga“ duxa (po našoj nomenkla- ban doista upravljao trima županijama kako to da je turi „hrvatskoga kneza“) i „donjopanskoga“ duxa imao takvu moć? Pitanje dobiva na značenju uzme Ljudevita, koji se pobunio protiv carske vlasti li se u obzir da domaća vrela, u prvome, pak, redu Ludovika Pobožnog. U sklopu sukoba na Kupi u darovnica kralja Petra Krešimira IV. za Diklo zadar- kasnu jesen 819. ratnici etničke zajednice koju fra- skome samostanu sv. Krševana s listom kraljevih nački Anali nazivaju Guduscani napustili su dalma- predaka106, izravno koroborira sliku kakvu ocrtava tinskoga duxa Bornu i bojno polje, ali ih je počet- navod iz 31. glave De administrando. Naime, listi kom sljedeće, 820. godine Borna pokorio i ponov- kraljevskih predaka pridružena je i lista „moćnih no uspostavio svoj autoritet nad njima. Stvaranje i banova“ koji su „bili u vrijeme“ ranijih vladara i susljedno oblikovanje institucije bana bi u takvoj predaka Petra Krešimira IV. pri čemu je prvi na toj interpretaciji značilo da je u kneževo ime vlast nad listi gotovo sigurno isti onaj Pribina kojega spomi- pokorenom zajednicom, koja je najjasniji trag svo- nje i tekst De administrando kao odlučnoga čimbe- je egzistencije ostavila u nazivu gatačke županije, obnašao njegov zastupnik, dok oblik njegove titule 107 104 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju ne bi bio izveden iz avarske riječi , nego iz pojma carstvom (hrvatski prijevod i komentari: N. pl. Toma- šić; grčki tekst i engleski prijevod: G. Moravcsik i R. 107 Vezivanje banske titule s avarskim tradicijama i na- H. J. Jenkins), Zagreb, 2003., str. 78 (hrvatski prije- slijeđem nastalo je u specifičnim okolnostima razvoja vod Nikole Tomašića) te str. 262, r. 30/93-94 (izvorni profesionalne hrvatske historiografije od sredine 19. grčki tekst s oblikom titule boanos, koji može zavesti stoljeća, kad se u atmosferi straha od germanizacije (a na jednačenje s avarskim bajanom, ali stvarno bitno s vrlo sofisticiranim se oblikom germanizacije „otac“ odudara od hrvatskoga oblika ban i latiniziranoga ba- profesionalne hrvatske akademske historiografije, nus; vidi također i sljedeću bilješku). O okolnostima Franjo Rački, susreo za školovanja u Beču) zaziralo postanka i datiranju 30. glave De administrando, što od svakoga traga sveza s germanskim svijetom, čak nije beznačajno u tumačenju teksta, vidi: M. ANČIĆ, i u istraživanju ranoga srednjeg vijeka (o F. Račko- Zamišljanje tradicije. Vrijeme i okolnosti postanka 30. me i njegovu djelovanju te značenju toga djelovanja u glave djela De administrando imperio, Radovi Zavoda oblikovanju moderne historijske znanosti u Hrvatskoj za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta vidi M. GROSS, Vijek i djelovanje Franje Račkog. Za- u Zagrebu, 41, Zagreb, 2010. greb, 2004., te M. ANČIĆ, Kako danas čitati studije 105 K. Porfirogenet, O upravljanju, 83 (hrvatski pri- Franje Račkoga, u: F. RAČKI, Nutarnje stanje Hrvat- jevod N. Tomašića) te 268, r. 31/77-78 (izvorni grčki ske prije XII. stoljeća (pr. M. Ančić), Zagreb, 2009.). tekst u kojem je oblik banove titule boeanos, što odu- Realno prosuđivati utjecaj suvremenih prilika na obli- zima svaku vjerodostojnost argumentu vezanom uz kovanje historiografske tradicije, u ovome slučaju po- oblik titule u De administrando). trage za „autohtonim hrvatskim tradicijama“ u strahu 106 Cod. Dipl. I, str. 105-106, nr. 78, 1066./1067. od političke i svake druge germanizacije, a potom i ban (latinizirano: bannum) koji se u to doba naši- Na drugoj strani, moć postavljenoga vladareva roko koristio u franačkome svijetu. Prema uvjer- zastupnika, koji je prema predočenome tumačenju ljivom i kratkom tumačenju koje daju Jean-Pierre imao pravo izdavanja zapovijedi i ubiranja kazni na Poly i Eric Bournazel, bannum je najizravnije po- određenome području, pod nepoznatim je okolno- drazumijevao pravo izdavanja zapovijedi i ubiranja stima tijekom procesa institucionalizacije (a to zna- kazni108. U ovakvome tumačenju, dakle, titula bana či u dugome postupku pretvaranja ad hoc rješenja bi izvirala iz opisa koji su funkciji vladareva zastu- trenutnoga problema kroz kreaciju nove instance pnika na latinskome jeziku dali franački misionari, vlasti u oblikovanje ustaljenoga sklopa postupaka što ne znači da je u lokalnome govoru taj položaj i procedura obavljanja postavljenih zadaća110) bit- bio opisan istim pojmom. Kod traženja paralele za no promijenjena. Obzirom na to koliko zapravo taj proces ne treba ići daleko - posve je, naime, iz- malo znamo o tomu što se događalo u Hrvatskoj vjesno da hrvatskoga vladara 9. stoljeća njegovi po- Kneževini, odnosno Kraljevstvu do sredine 10. danici nisu zvali dux, kako se on inače naziva u sa- stoljeća, nije nikakvo čudo što ovakvi procesi iz- čuvanim spomenicima pisanim latinskim jezikom, miču podrobnijim objašnjenjima. Ne može se čak i u onima nastalim na području njegove vladavine, ni nagađati je li eventualno Pribinino ubojstvo kra- 180 ali i u onima nastalim u okruženju. Tek je, dakle, lja Miroslava bilo prekretnicom u razvojnoj putanji susljedno sve češće pribjegavanje pisanoj riječi, i to banskoga položaja, ili je on evoluirao još prije, no na latinskome jeziku, osiguralo ovome obliku titule u svakome slučaju ostaje jasan zaključak da je ban (ban), a ne onome koji se rabio u lokalnom govoru, od sredine 10. stoljeća neka vrst sudruga kralju u trajnost i reprodukciju109. vlasti, što se vidi iz već spomenute liste kraljeva, ali i njihovih banova u darovnici kralja Petra Krešimira IV. Iz dokumenta, pak, kojim je 1060. godine opisa- od mađarizacije, ne znači svakako da valja zanemariti na „sloboda“ biogradskoga samostana sv. Ivana, no mogućnost utjecaja suvremenih prilika na današnjega koji je sačuvan tek u prijepisima iz 14. stoljeća111, povjesničara, poglavito pak svojevrsne „europeizaci- je“, procesa u kojem se čak i nasilno pokušava naći po- može se razabrati da je za razliku od kralja, koji je u vijesne precedense „procesima europske integracije“ korist svoje „riznice“ ubirao „dohotke i tribute“ (fis- (za takva nastojanja vidi C. LAVILLE, Historical Con- cus regalis, vectigal, tributum), ban zajedno sa žu- sciousness and Historical Education. What to Expect panom odnosne županije ubirao, ali očito u cijelo- from the First for the Second, u: Theorizing Historical Consciousness, (ur. P. Seixas), Toronto 2006.). me Kraljevstvu, „priloge“ (donaria). Položaj bana, 108 J.-P. POLY - E. BOURNAZEL, The Feudal Transfor- ali i moć koja je iz toga proizlazila, bili su takvi da mation 900-1200. (Izv. La mutation féodale, Xe-XIIe je ban Zvonimir mogao prvo za ženu dobiti sestru siècles, 1980.), New York - London, 1991., str. 29. ugarskoga kralja, a potom legitimnoga nasljednika 109 O utjecaju što su imali franački misionari na konstrukciju „društvene zbilje“ ranosrednjovjekovne Hrvatske u njezinim začecima vidi M. ANČIĆ, Lombard and Frankish Influences in The Formation of The Croatian susljednim proširenjem njihove kontrole na susjedno Dukedom, u: L’Adriatico dalla tarda antichità all’età područje Liburnije. Ako sam dobro razumio, a u tome carolingia. Atti del convegno di studio Brescia 11-13 smislu argument nije jasno i dosljedno razvijen, fra- ottobre 2001, (ur. G. P. Brogiolo - P. Delogu), Firenze, načka je kontrola uvjetovala pojavu banske funkcije 2005. Nakon što je ovaj tekst već bio završen, u razgo- ili časti (koja se, naravno, nigdje u franačkim vrelima voru s kolegom Damirom Karbićem (kojemu na tome ne pojavljuje), no ostaje posve nejasno kako autor za- još jednom lijepo zahvaljujem) bio sam upozoren kako mišlja i objašnjava odnos toga franačkog dužnosnika vrlo sličnu ideju onoj koju sam obrazlagao o podrijetlu s dalmatinskim (hrvatskim) knezom kojega inače po- naziva časti bana zastupa i Vladimir Sokol. Tragom znaju franačka vrela. Uglavnom čini se kako smo i V. upozorenja pročitao sam rad V. Sokola u kojem je tu Sokol i ja došli na istu ideju, samo što su nam putovi ideju obrazložio (V. SOKOL, Starohrvatska ostruga iz razradbe te ideje, pa onda i zaključci koje izvodimo, Brušana u Lici. Neki rani povijesni aspekti prostora posve različiti, a na znanstvenoj je zajednici procijeni- Like - problem banata, u: Izdanja Hrvatskog arheo- ti tko je u svome tumačenju uvjerljiviji. loškog društva, 23 (Arheološka istraživanja u Lici), 110 Na ovakav način proces institucionaliziranja aparata Zagreb, 2007., str. 185-186) te utvrdio kako, osim vlasti srednjovjekovnoga vladara, na jednome kon- poziva na ranosrednjovjekovni pojam ban – bannum, kretnom primjeru, prati i opisuje E. E. KITTELL, između naših stajališta i nema drugih dodirnih točaka. From Ad Hoc to Routine. A Case Study in Medieval V. Sokol, naime, podrijetlo titule dužnosnika koji se u Bureaucracy. Philadelphia (PA), 1991. vrelima pojavljuje od 10. stoljeća nadalje kao „ban“ 111 Cod. Dipl. I, str. 89-93, nr. 64/II, s odnosnim tekstom dovodi u svezu s franačkim zaposjedanjem Istre te na str. 90. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu prijestola 1075. zatvoriti u samostan i prisvojiti kra- uzročili promjene na ovome planu - naime tada se ljevsku krunu. Ta se pozicija bana nije bitno promi- doista ustaljuju zemljopisne odrednice „Dalmacija jenila ni s Kolomanovom krunidbom 1102. godine, i Hrvatska“, odnosno „Slavonija“. Podrobni prikaz osim što je otada ban zastupao odsutnoga kralja i svih tih mjena ostavljam za drugu prigodu, a ovdje funkcionirao, poslužimo li se rječnikom kasnijih mi se čini vrijednim upozoriti a onda se i osvrnuti vremena, kao prorex praktično, dakako uz brojne na pitanje prostornih odnosa između ovih pojmova, mijene položaja, statusa i jurisdikcije tijekom vre- ili preciznije na pitanje gdje su bile njihove među- mena, sve do 1918. godine, a onda u jednome posve sobne granice. neobičnom postupku „oživljavanja“ već napuštenih Začudo, taj problem nikad nije ni postavljen u organizacijskih oblika vlasti i u kratkome razdoblju hrvatskoj historiografiji, a slika počiva na mutnim od 1929. do 1941. godine. predodžbama o važnosti Kapele u jednoj, ili Petrove Kako se i zašto banska titula pojavila kao oznaka gore u drugoj verziji. Ono, međutim, što otkrivaju autonomnoga političkog dužnosnika u Bosni, odno- sačuvana vrela zapravo su iznenađujuće spoznaje - sno kako je i kada oblikovana „zemlja“ kojoj će na iz vrela nastalih tijekom 13. stoljeća realno je nemo- čelu sve do kraja 14. stoljeća također stajati ban, guće čak i naslutiti kako su, pa čak i jesu li stvarno nemoguće je s današnjim spoznajama iole sigurnije bile prostorno razgraničene jurisdikcije „bana cijele 181 odgovoriti. Ono, međutim, o čemu se može govori- Slavonije“ i „primorskoga bana“. Prostorni odnosi ti, a što stoji u uskoj svezi s projekcijom stanja 14. postaju nešto jasniji nakon oblikovanja prostranih i stoljeća u duboku prošlost kod anonimnoga autora gotovo samostalnih područja pod vlašću knezova i pripisa supetarskome montaneju („kartularu“), jest kasnijih banova Babonića Blagajskih, odnosno ba- oblikovanje razdvojenih jurisdikcija „slavonskoga“ nova Šubića Bribirskih - uvjetna „granica“ tih po- i „dalmatinsko-hrvatskog“ bana (kako se te funkci- dručja kretala se od morske obale preko Velebita i je označuju u suvremenoj historiografiji). U jednoj današnje Like ka srednjem Pounju, gdje je skretala sam ranijoj prigodi pokazao kako je položaj „pri- prema istoku, pri čemu je područje gornjeg Povrba- morskoga bana“ (čiji je odnos spram „bana cijeloga sja, u suvremenim vrelima poznato kao Donji Kraji, Slovinja“ ovdje već ukratko definiran) također ad inače u vlasti rodovske zajednice Hrvatinića (prije hoc intervencija u strukturu vladarskoga aparata112, ovih zbivanja i nakon 1326. godine pod vrhovnom intervencija koja će u stoljetnom procesu instituci- vlašću bosanskoga bana), bilo predmet trvenja i mi- onalizacije rezultirati oblikovanjem zasebnih „po- jena u skladu s promjenama realnih odnosa snaga113. dručja vladavine“ (regna) Dalmacije i Hrvatske, Krajevi zapadno (uključujući područje pod kontro- odnosno Slavonije. Anonimni autor pripisa navodi, lom knezova Krčkih, sa središtem u Senju, a koji su pak, „Hrvatsku“ i „Slavoniju“ kao zasebne banovi- bili vazali Babonića Blagajskih) i sjeverno (uklju- ne, dočim suvremena vrela, od pojave dviju banskih čujući i onaj dio Zagorja koji su kontrolirali Ače, časti, pa sve do posljednje četvrtine 13. stoljeća, kasniji Toti, također vazali Babonića, te Moravče) poznaju tek „bana cijeloga Slovinja“ i njemu po- od te zamišljene crte razgraničenja bili su dio gole- dređenoga „primorskoga bana“. Od 1286. godine, moga „gospodstva“ Babonića, koje se nastavljalo i kako je već rečeno, do 1322. u vrelima se spominje preko „državne“ granice u Sveto Rimsko Carstvo. titula „bana Hrvata“, uz onu „bana cijeloga Slovi- Istočno i južno, s nastavkom u Bosankoj Banovini i nja“ koja se održava u tom razdoblju i koja će op- Humskoj Kneževini, prostiralo se „gospodstvo“ Šu- stati sve do kraja 50-ih godina 14. stoljeća, no još od uspona bana Pavla Šubića Bribirskoga u novo- 113 Situaciju najpreciznije opisuje izričaj iz isprave što me, promijenjenom značenju jurisdikcije nad onim ju je 1326. godine izdao tadašnji bosanski ban Stje- područjima kojima nije ovladao ban Pavao. Tek su pan IV. Kotromanić, a prema kojoj ban i njegov brat Zadarski mir sklopljen 1358. godine i puna konsoli- „čine milost“ Vukoslavu, sinu Hrvatina iz Ključa „ere dacija kraljevskoga autoriteta koja je uslijedila pro- ostavi hr’vatskoga g(ospo)d(i)na i Bapišiće najo m(i) losti djela“ (ćirilični tekst u L. von THALLÓCZY, Studien, 8, pogrešnim datiranjem koje je ispravio S. 112 Pojava „primorskoga bana“ kao posljedica ponovnoga ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države. uspostavljanja kraljevske vlasti i autoriteta u krajevi- Beograd, 1964., str. 359). Izričaj „hrvatski gospodin“ ma koje je 60-ih i 70-ih godina 12. stoljeća kontrolirao odnosi se na Šubiće Bribirske, dok su „Bapišići“ za- car Emanuel Komnen prikazana je u M. ANČIĆ, Knin pravo Babonići Blagajski u jedinoj poznatoj suvreme- u razvijenom, str. 60-61. noj hrvatskoj grafiji. bića Birbirskih. Kada su se ta „gospodstva“ nakon i slučajevima, prema konstituciji pokojnoga pre- intervencije kralja Karla Roberta raspala, novi pro- vedrog gospodara Sigismunda, imperatora i kralja storni odnosi između banovine „cijeloga Slovinja“ Ugarske, podložen sudbenome stolu sokolskoga (pod nadzorom od kralja imenovanoga bana) i „Hr- komitata, i to počevši isključno od granice kraljev- vatske“ (gdje se oblikovala već spomenuta „repu- ske utvrde zvane Krupa pa sve do granice uključivo blika plemstva“) konačno su definirani 1326./1327. kotara Drežnik, sa svim provincijama, kotarima, u dva pohoda bana Mikca. Splitski kroničar Miha varošima, selima i posjedima koji se nalaze unutar Madije, naime, ustvrdio je kako je prigodom prvoga rečenih granica. K tomu, isti sudbeni stol u Soko- pohoda Mikac zauzeo Bihać i ostavio svoju posadu lu oduvijek je bio jedan od sudbenih stolova pod tamo114, pa se takva slika odnosa zadržala i nakon jurisdikcijom glavnoga i izvornog kninskog sudbe- konsolidacije kraljevskoga položaja krajem 50-ih nog stola svih Hrvata, na koji po načinu apelacije, godina 14. stoljeća. Jasna je potvrda takvoga stanja a prema sadržaju privilegija rečenoga gospodina situacija koju ocrtava nalog kralja Ludovika za po- Sigismunda imperatora, trebaju dospjeti svi spo- stupak razgraničenja cazinskoga posjeda kninskoga rovi započeti pred rečenim sudbenim stolovima u biskupa iz 1378. godine - nalog je za provođenje Ostrošcu i Sokolu“117. 182 postupka upućen splitskome kaptolu kao „mjestu Kako se iz svega ovoga jasno razabire, razgra- javne vjere“ i metropolitanskom kaptolu (Cazin je ničene banovine „Hrvatska“ i „Slavonija“, onako bio u dijecezi kninskoga biskupa, sufragana split- kako su predočene u tekstu pripisa supetarskome skoga nadbiskupa), ali je izvješće po obavljenu po- montaneju („kartularu“), zapravo su iluzija čak i u slu trebalo uputiti slavonskome banu115. Prvi put su, međutim, dvije jurisdikcije formalno razgraničene 117 MOL DL 88712: sedes iudiciaria de Ostrosacz a pri- kraljevskom odlukom u pisanome obliku (koja je meuo et antiquo tempore semper fuisset et pro nunc sadržavala i relativno podrobne opise uspostavlje- esset cum omni iurisdictione, litibus et causis ex con- noga razgraničenja) tek u vrijeme kralja Sigismun- stitucione condam serenissimi domini Sigismundi im- da, što se dade razabrati iz izvješća o provedenoj peratoris et regis Hungarie ad sedem iudiciariam comitatus de Zokol deputata et subiecta incipiendo a me- istrazi glede jurisdikcije nad sudbenim stolovima tis castri regii Kruppa vocati exclusiue vsque ad metas vezanim uz utvrde Ostrožac i Sokol u Pounju. Istra- districtus Dresnyk inclusiue cum omnibus prouinciis, gu je inače formalno proveo 1485. godine, na za- districtibus, opidis, villis et possessionibus inter dictas htjev Ivana Frankopana i Doroteje, udovice Stjepa- metas et districtus adiacentes. Insuper quod ipsa sedes iudiciaria de Zokol semper ab euo fuisset vna ex se- na Babonića Blagajskog, tadašnji vrlički arciđakon dibus iudiciariis sub et ad comitatum ac sedem gene- 116 Toma Radivojević . Prema izjavama koje je Toma ralem et originalem omnium Croatorum Tyniniensem Radivojević prikupio a kaptol uobličio u izvješće pertinens et quod cause litigiose in dictis sedibus de „sudbeni stol u Ostrošcu oduvijek je i od starine Ostrosacz et Zokol mote et incohate per modum appe- lacionis ex iure antiquo ad dictam sedem generalem bio a i sada je, sa svim jursidikcijama, prijeporima et originalem Tyniensem cum omni iurisdictione iuxta continentiam priuilegiorum dicti domini Sigismundi imperatoris deduci debeant et teneantur (naglasio M. 114 V. GLIGO - H. MOROVIĆ (ur.), Legende i kronike. A.). Dokument eksplicitno govori o definiranju sud- Split, 1977., str. 182, 386 (reprodukcija teksta prema benih nadležnosti, no spominjanje „privilegija“ kojim pijepisu iz konca 14. stoljeća). je definirano jurisdikcijsko područje kninskoga stola 115 Kraljevski nalog i izvješće splitskoga kaptola o obav- „svih Hrvata“ po automatizmu povlači i definiranje te- ljenom postupku utvrđivanja granica posjeda objavlje- ritorija pod upravom dalmatinsko-hrvatskog bana koji ni su u M. ANČIĆ, Bihaćki kraj od 1262. do početka je taj sud kontrolirao. S druge strane, ovdje nije riječ XV stoljeća, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radni- o tome je li Sigismundovo uređenje doista dosljedno ka BiH, Sarajevo, 1985., str. 228-229. provedeno u stvarnosti, pa valja tek naznačiti da su 116 Izvješće kninskoga kaptola od 9. studenog 1485. go- zahtjev za istragom i njezino provođenje potkraj 15. dine, uz prijepis naloga vicebana Ivana Pechibana za stoljeća jasan signal da nije baš sve ostalo onako kako provođenje istrage od 7. studenog iste godine, nalazi je imperator i kralj uredio. Konačno, kninski je stol se u MOL DL 88712. Za kontekst provođenja istra- postao apelacijsko sudište za županijske sudove tek u ge o jurisdikciji nad sudbenim stolovima u Ostrošcu i anžuvinsko doba, odnosno negdje nakon 1350. godi- Sokolu vidi B. GRGIN, Počeci rasapa. Kralj Matijaš ne, a potreba za definiranjem njegova teritorijalnoga Korvin i srednjovjekovna Hrvatska. Zagreb, 2001., str. dosega u doba Sigismundove vlasti pokazuje da stvari 111, pri čemu valja promijeniti godinu smrti Ivana Ba- nisu tako bile uređene od njegova utemeljenja, što je bonića Blagajskog iz 1486. u 1485., što jasno proizlazi uostalom vidljivo već i iz primjera Cazina, o kojem je iz citiranih dokumenata. ranije bilo riječi. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu dobi kad je tekst nastao, a da o već tada dalekim („kartulara“), znači da oni ne izmišljaju povijest - vremenima nekog imaginarnoga „Kraljevstva Hr- oni „pronalaze“ povijest koja ima smisla u svijetu vata“ i ne govorimo. S time u svezi, ali i s pogledom u kojem stvarno funkcioniraju i može poslužiti kao na Odlomak ‘Kronike’ u kojem se razabire sličan opravdanje sadašnjosti i potpora budućim projek- autorski postupak transpozicije aktualnog (idealizi- tima, čak i onda kad su njihove inačice prošlosti ranog) stanja u duboku prošlost, postavlja se pitanje u suprotnosti s trenutno vladajućim uvjerenjima o kako razumjeti i objasniti takvo „pisanje povijesti“. toj istoj prošlosti. Stoga je i razumljivo da tekstovi U traženje odgovora na tako postavljeni upit valja napisani u zagrebačkom ili splitskom kaptolu sre- krenuti od misli Josepha Stroyera, izrečene prije dinom 14. stoljeća jednostavno ne mogu imati iste više od pola stoljeća, no kojoj se i danas ništa ne verzije prošlosti. može dodati. Prema Stroyeru je, dakle, u srednjovjekovnome svijetu istraživanje prošlosti pa onda i * * * pisanje o njoj bilo vezano uza stvarnost onoga tko se takva posla poduhvatio jer u tome svijetu „svaka Vraćajući se nakon ovoga drugog ekskursa po- promišljena promjena već postojećega tipa aktiv- četnoj tvrdnji, da raščlanjivani tekstovi jesu oblik nosti mora biti utemeljena na proučavanju indivi- diskurzivne pismenosti, valja sada postaviti pitanje 183 dualnih presedana. Svaki plan za budućnost ovisi o na koje druge tekstove se oni referiraju i s kime ra- obrascu pronađenom u prošlosti“118. Novija istraži- spravljaju. Što se tiče Qualitera, odgovor je jedno- vanja srednjovjekovne historiografije utemeljena na stavan i već dan - autor raspravlja s Tomom Arci- takvim postavkama, poput primjerice onoga Bernda đakonom i „ispravlja“ njegov prikaz dolaska ugar- Schneidmüllera119, jasno podupiru zaključke koje u skih kraljeva do vlasti u „Hrvatskom Kraljevstvu“. najnovijem dobu izvodi Gert Melville, a prema ko- No, čini se da i anonimni autor Odlomka ‘Kronike’ jima srednjovjekovno „pozivanje na prošlost ... po- raspravlja, bar jednim dijelom, s istim autorom i sve pragmatično ... može poslužiti kao ... sredstvo dijelom - njegov je trud usmjeren u ovome sluča- legitimiranja, konsolidacije, samopotvrđivanja, ju na pojašnjavanje, dopunu, ali i opovrgavanje uspostavljanja vlastitoga identiteta, integracije ili određenih Tominih tvrdnja. Valja odmah upozoriti diferencijacije“. Stoga je učinak iz tih okvira otpo- - formulacije iz Tomina djela (sua iurisditio - sc. četoga istraživanja uvijek „fikcionalna konstrukcija hrvatskoga biskupa; op. M. A. - usque ad Drauum prošlosti“, a „povijesno je znanje ‘sigurno i ‘isti- fluuium extendebatur121) i iz Odlomka ‘Kronike’ nito’ ako njegova ‘sigurnost’ i ‘istinitost’izgledaju (Tum Episcopi Croatensis jurisdictio ad Drauum uvjerljivo, ako se ono uvjerljivo predstavlja kao extensa est122) ne ostavljaju mjesta dvojbi - anoni- rezultat iskustva, učenja i percepcije koje se ne pro- mni je autor nedvojbeno pred sobom imao Tomi- tive umovanju“. Ukratko „‘znanje’ je ograničeno no djelo123. On dakle prihvaća „istinitost“ tvrdnje na ‘informaciju proviđenu značenjem’“120. To, pak, o jurisdikciji hrvatskoga biskupa do Drave, ali to u slučaju autora Odlomka ‘Kronike’, Qualitera ili tumači i objašnjava na drugačiji način. Naime, dok pripisa na zadnjem listu supetarskoga montaneja Toma tvrdi kako je ta jurisdikcija rezultat činjenice da je hrvatski biskup bio „kraljevski biskup“ vezan uz dvor vladara čija se vlast prostirala do Drave te 118 Citirano prema navodu u G. M. SPIEGEL, The Past as Text: The Theory and Practice of Medieval Historio- da takvo stanje praktično potječe iz dubine sjeća- graphy. Baltimore - London, 1997., str. 85. 119 Usp. B. SCHNEIDMÜLLER, Constructing the Past by Means of the Present: Historiographical Foundati- 121 O. PERIĆ - M. MATIJEVIĆ SOKOL - R. KATIČIĆ ons of Medieval Institutions, Dynasties, Peoples, and (pr.), Toma Arhiđakon: Historia Salonitana, Split, Communities“, u: Medieval Concepts of the Past: Ri- 2003., str. 64, r. 8-9. tual, Memory, Historiography, (ur. G. Althoff, J. Fried, 122 M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 129. P. Geary), Cambridge, 2002. 123 Kako to veli M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 140, slič- 120 G. MELVILLE, Knowledge of the Origins. Construc- nost izričaja „uočio je već V. Klaić“, no kako je on ting Identity and Ordering Monastic Life in the Midd- Odlomak ‘Kronike’ smatrao naknadno nastalom misti- le Ages“, u: Knowledge, Discipline and Power in the fikacijom, nije iz toga izvlačio zaključke relevantne za Middle Ages: Essays in Honour of David Luscombe ovu raspravu. Naravno, i M. Švab priznaje sličnost, no (Studien und Texte zur Geistesgeschichte de Mittelal- njemu je stalo dokazati da se autor Odlomka ‘Kronike’ ters, 106, (ur. J. Canning, E. King, M. Staub), Leiden koristio nekim zadarskim vrelima te stoga jednostavno - Boston, 2011., str. 42-43. u daljnjem razlaganju preskače sličnost izričaja. nja (nema vremenskoga određenja), anonimni autor bilo ranije iako je zemlja bila pod vlašću ugarskih takvu tvrdnju na određeni način prepravlja. On to kraljeva, dok se s druge strane postavljalo pitanje interpretira kao širenje jurisdikcije toga „kraljev- zar nije jurisdikcija hrvatskoga biskupa do Drave skoga biskupa“, odnosno dovodi to u svezu s gubit- značila i da se tu „častilo Kristovo ime“. Time se, kom Sclauoniae te s dolaskom „zemlje“ pod vlast poglavito pak s pripoviješću o hrvatskome biskupu, hrvatskoga kralja. Tu se, međutim, prihvaćanju i načinjalo temelje povijesne legitimacije zagrebačke prepravljanju pridružuje i opovrgavanje koje po- crkve kako se oni razabiru od prvih pisanih spome- činje mijenjanjem izričaja extendebatur u extensa nika nadalje. U tome je smislu tradicija zagrebačke est. Onaj je prvi izričaj kod Tome zapravo dio veće crkve bila tek izdanak službene, ili još preciznije iz- misaone cjeline i u njezinoj je funkciji, jer je prema danak tradicije političkoga središta oličenog u kra- njegovu razlaganju hrvatski biskup „stekao mnoge ljevskome dvoru Arpadovića, a na koju se oslanjao župe te imao dobra i posjede po skoro cijelome Hr- i Toma u svome pisanju. vatskom Kraljevstvu“, pa se upravo zato njegova Pri tomu pojam političkoga središta ovdje razu- jurisdikcija „sterala sve do rijeke Drave“124. Kod mijevam u širem smislu, zapravo onako kako sre- anonimnoga autora Odlomka ‘Kronike’ jurusidikci- dište definira sociolog Edward Shils koji veli da je 184 ja se hrvatskoga biskupa u jednom specifičnom tre- ono „fenomen područja vrijednosti i vjerovanja. To nutku protegla do Drave, a što on povezuje s gubit- je središte sustava simbola, vrijednosti i vjerovanja kom Sclauoniae, odnosno njezinim prepuštanjem koji upravljaju društvom ... Središte je također fe- hrvatskome kralju, a takav je prikaz dakako posve nomen područja djelovanja. To je struktura djelova- drugačiji od onoga Tomina. No, anonimni autor nja, uloga i osoba unutar mreže institucija. Upravo vodi raspravu i s legendom sv. Emerika, i to ne se kroz te uloge utjelovljuju i promiču središnje samo utoliko ukoliko je kod njega Emerik „slavon- vrijednosti i vjerovanja“125. Komentirajući i razvija- ski herceg“, nego i glede ishodišta i naravi njegova jući dalje Shilsove ideje Clifford Geertz pojašnjava djelovanja. Dok je naime u legendi sve usmjereno kako se središta „sastoje od točke ili točaka u druš- na dokazivanje mladićeve svetosti iskazane njego- tvu iz kojih dolaze vodeće ideje zajedno s njihovim vom sposobnosti uzdržavanja, u Odlomku ‘Kroni- vodećim institucijama da bi stvorile arenu u kojoj ke’ je Emerik djelatni sudionik političkoga života, će se odvijati događaji koji će najvitalnije utjecati njegov planirani brak propada zbog njegove smrti na živote članova toga društva“. Glede političkih (u legendi se, pak, on suzdržava od ispunjenja brač- središta Geertz ustvrđuje kako ih tvore „i vladajuća nih dužnosti), a nema čak ni najmanje naznake da je elita i skup simboličkih oblika koji konstatiraju či- riječ o „svecu“. No, što je svakako još zanimljivije, njenicu da ta elita zapravo vlada“, a pripadnici elite autor posredno preko pripovijedanja o Emeriku kao „opravdavaju svoje postojanje i uređuju svoje čino- „slovinjskom hercegu“, ali i preko pripovijedanja ve preko zbirki priča, ceremonija, ordena, formal- o jurisdikciji hrvatskoga biskupa, otvara raspravu nosti i svega što su naslijedili“. Ta parafernalija vla- i sa „Zagrebačkom kronikom“ (odnosno uvodnim sti „su ono što označava središte kao središte i daju povijesnim dijelom kaptolskih Statuta), i to onim onome što se u njemu zbiva auru ne samo važnosti, njezinim najvažnijim dijelom u kojem se, kako je to nego i auru koja je na neki čudan način povezana već ranije rečeno, tvrdi „u vrijeme njegove (sc. sv. s načinom na koji je izgrađen svijet“126. Dakle, u Ladislava - op. M. A.) vladavine u jednome dijelu takvome shvaćanju političkoga središta produkcija, Slovinja znantnije, a u drugome posve je zaživjelo oblikovanje i reprodukcija tradicije kroz „zbirke čašćenje Kristova imena“ i to time što je utemeljena priča“ bila je jedna od njegovih temeljnih funkcija, zagrebačka biskupija. Naime, ako je tek za Ladisla- a tradicija o stjecanju vlasti u prekodravskim kra- vove vladavine u Slovinju zaživjelo kršćanstvo, au- jevima bila je sastavni dio toga kompleksa. Tu je tor se morao zapitati s jedne strane kako ga to nije tradiciju lako razabrati u njezinim temeljnim obrisi- ma kako ih primjerice ocrtavaju tzv. „Felicijanova

124 Ta misaona cjelina u izvornome tekstu glasi: multas optinuit parochias habuitque predia et possessiones per totum pene regnum Chroatie ... et sua iurisditio usque ad Dravum fluvium extendebatur (O. PERIĆ - 125 E. SHILS, The Constitution of Society. Chicago, M. MATIJEVIĆ SOKOL - R. KATIČIĆ, Toma Arhi- 1982., str. 93-94. đakon, str. 64, r. 5-10). 126 C. GEERTZ, Lokalno znanje, str. 154 i 156. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu isprava“ iz 1134. godine, privilegij kralja Andrije jasno je kako se u ovoj prigodi od cjelovite priče II. za zagrebačku crkvu iz 1217. godine, Tomino pi- vidi samo onaj dio koji je bio zanimljiv i važan za sanje te „Zagrebačka kronika“, odnosno povijesni zagrebačku crkvu u kojoj je zapis uostalom i nastao. uvod u Statute zagrebačkoga kaptola. Osamdesetak godina poslije nastaje, međutim, Tzv. „Felicijanova isprava“ je zapravo naknad- u vrlo specifičnim okolnostima Zlatna bula kralja ni zapis, sastavljen vjerojatno u samoj zagrebačkoj Andrije za zagrebačku biskupiju iz 1217. godine, crkvi negdje nakon 26. travnja 1134. godine127 o koja pripovijest o nastanku biskupije situira u sklop prijeporu koji je biskupija vodila oko svoga prvog (dvorske) priče o tomu kako je uspostavljena vlast posjeda, onog u Dubravi. Pergamena sa zapisom ugarskoga kralja nad Hrvatskim Kraljevstvom. čuvala se pozorno u zagrebačkoj biskupiji te je i da- Zlatna bula (zagrebačke crkve) je izazivala prijepo- nas u fondu nadbiskupskoga arhiva zavedena kao re u historiografiji glede autentičnosti dokumenta, prvi privilegij, iako joj se status privilegija nikako no ne tako davno Lujo Margetić je podrobnom rane može pridati. Dio teksta zapisa koji je zanimljiv ščlambom uklonio razumne dvojbe oko toga130, što za raspravu koja se ovdje vodi je onaj početni dio naravno ne znači da će ti razumni argumenti uspjeti koji govori o postanku biskupije i načinu na koji uvjeriti one kojima je postojanje ranosrednjovje- je biskup došao u posjed Dubrave. Iz toga je tek- kovne „povijesne Ugarske“ po političkom nacrtu iz 185 sta u prvome redu prilično jasno kako nije postojao sredine 19. stoljeća iznad svakoga drugog argumen- fundacionalni privilegij biskupije, nego u najboljem ta (to je ishodište argumenta po kojemu se navodi slučaju također neka vrst zapisa, ako i to. Naime, u iz vrela odbijaju jer se „ne slažu s činjenicama“). tekstu se, nakon nabrajanja velikaša koji su u tome Uglavnom, Zlatna bula je nastala u vrijeme prije- sudjelovali, veli: „kralj (sv. Ladislav - op. M. A.) pora između zagrebačkoga biskupa s jedne, i opata nadahnut božjom milošću ... ustanovio je zagrebač- samostana sv. Martina u Pannonhalmi s druge stra- ku biskupiju, i to kako bi biskupska skrb ponovno ne, oko prikupljanja desetine u prekodravskim di- izvela na put istine one koje je zabluda idolatrije jelovima šomođske županije. Zagrebački je biskup udaljila od bogoštovlja“128. Ostavi li se u ovoj prigodi po strani detaljnije razglabanje zaključka pre- pojam error tumači i J. HAMM, Glose u Radonovoj ma kojemu se ovdje „zabluda idolatrije“ ne odnosi Bibliji, Slovo, 2, Zagreb, 1952., str. 29). U jednoj sam na poganstvo, nego na pogrešni ili iskrivljeni način ranijoj prigodi već upozorio kako izraziti i jedinstveni nedostatak benediktinskih redovničkih zajednica tumačenja Kristova nauka bilo u formi (jezik) bilo na teritoriju zagrebačke biskupije, a koje su zacijelo u sadržaju (razlike u prijevodu svetih tekstova i iz bile glavno uporište slavenskoga bogoslužja, može biti toga proizašlih interpretacija; obredi i rituali)129, izravni trag ovoga nastojanja da se biskupskom skrbi ukloni ono što je označeno kao idolatrija (M. ANČIĆ, 127 Tekst je tiskan u Cod. Dipl. II, str. 42-43, nr. 42. Foto- Desetljeće, str. 246-247). Uza sve ovo valja svakako grafija izvornika dostupna je kao MOL DF 251974, s dodati da je u samome središtu katolicizma, na papin- čudnim datumom 24. 2. 1134. i s određenjem kako je skoj kuriji Grgura VII., 1077. godine mogla u pismu riječ o dokumentu što ga je izdao ostrogonski nadbi- napisanome i adresiranom svim kršćanima „u kraljev- skup Felicijan, a što jasno opovrgavaju kako sam sadr- stvu Teutonaca“ (in regno Teutonicorum) biti sročena žaj tako i izgled pergamene. i misao prema kojoj „onaj tko se usudi ne poslušati 128 Cod. Dipl. II, str. 42: rex diuina gratia inspirante ... apostolsku stolicu upada u zlo idolatrije“ (qui aposto- Zagrabiensem constituit episcopatum videlicet ut quos licę sedi oboedire contempnit, scelus idolatrię incurrit error idolatrie a dei cultura extraneos fecerat, episco- (citirano prema: G. M. CANTARELLA, Il sole e la palis cuira ad viam veritatis reduceret. luna: La rivoluzione di Gregorio VII papa 1073-1085. 129 Vrijedi tek upozoriti kako misaona cjelina teksta, s Roma - Bari, 2005., str. 314-315, bilj. 5); regest pi- naglaskom na ulogu biskupa u vraćanju na pravi put sma od 31. svibnja 1077. godine s adresom u Philip- bogoštovlja, podrazumijeva zapravo kršćanski okvir pus JAFFÉ, Regesta pontificum Romanorum I, Graz, nedostajuće detaljnije pripovijesti o idolatriji. Ne čini 1956, str. 622, nr. 5035). Nije, naravno, lako povezati se čak nevjerojatnim kako bi stvarnu podlogu svemu zapis nastao u zagrebačkoj crkvi oko 1134. godine s trebalo tražiti u zbivanjima koja je Toma Arciđakon pismom Grgura VII. od 31. svibnja 1077. te stoga ni pretvorio u personaliziranu priču o Vulfu i Cededi, ne mislim izravno povezivati značenje pojma kako je odnosno o šizmi unutar crkve Hrvatskoga Kraljevstva on uporabljen u ovim prigodama, no ostaje činjenica izazvanoj reformnim pokretom (O. PERIĆ - M. MA- da pri prosudbi značenja pojma idolatrija kojim je TIJEVIĆ SOKOL - R. KATIČIĆ, Toma Arhiđakon, str. opisivano stanje crkvenih prilika na području kasnije 70. r. 19-76. r. 32), pri čemu je i „jezično pitanje“ (sla- zagrebačke biskupije u trenutku njezina utemeljenja vensko bogoslužje) poglavito na području jurisdikcije valja biti krajnje oprezan. hrvatskoga biskupa igralo važnu ulogu (u tome smislu 130 Vidi L. MARGETIĆ, Zagreb, str. 132-143. iskoristio prolazak kralja Andrije II. kroz Zagreb na nespretnost cjelovitoga teksta, koja postaje razvid- putu za Split i dalje za Svetu Zemlju na križarski na čitanjem ostatka koji ovdje nije citiran, postaje pohod te je ishodio potvrdnicu za biskupske posje- jasnijom prihvati li se pretpostavka L. Margetića de, pri čemu je, uvjerljivo pretpostavlja L. Marge- o načinu nastanka dokumenta. Ako je doista do- tić, u zagrebačkoj crkvi pripravljen nacrt kojemu je kument nastao iz nacrta pripravljenoga u samoj kraljevski kancelar dodao potrebne formule privile- zagrebačkoj crkvi kojemu je formu privilegija dao gija. U ovoj je prigodi od posebnoga interesa onaj kraljevski kancelar, postaje jasnijim zašto je lokalna dio dokumenta, odnosno jezikom discipline koja se predaja o postanku biskupije dopunjena pripovje- bavi istraživanjem srednjovjekovnih isprava for- danjem o pokoravanju „slovinjske zemlje“ - ta je mula „naracije“ (narratio), u kojem se iznose okol- priča očigledno predstavljala sastavni dio „zbirke nosti njegova nastanka. Tu se, naime, pripovijeda priča“ koje su definirale položaj, mjesto i društvenu kako je kralj krenuo na križarski pohod te prispio ulogu kraljevskoga dvora kao političkoga središta, u „zagrebačku biskupiju i zagrebački samostan što pa ju je onda gotovo sigurno u dokument ugradio ga je dao sagraditi naš predšasnik presvete uspo- kraljevski kancelar dograđujući lokalnu pripovijest mene kralj sv. Ladislav, koji je slovinjsku zemlju o postanku biskupije i ujedno joj mjenjajući sušti- 186 odnosno banat (ovdje očigledno u značenju Hrvat- nu. Takvo razlaganje nalazi potporu u činjenici da skoga Kraljevstva - op. M. A.) obratio iz zablude je kraljevska kancelarija osamnaest godina poslije, idolatrije na kršćanstvo te podložio kruni Ugarske, 1235. godine, izdala privilegij s opisom granica pe- i koji je također u tome banatu ustanovio biskupiju čujske biskupije, isti onaj koji je ovdje već citiran, te sagradio samostan na čast kralja sv. Stjepana“131. a u kojemu između ostaloga stoji i da je „sveti kralj Ovdje je, dakle, priča o postanku zagrebačke bisku- Ladislav prvi prešao Dravu i svome kraljevstvu pri- pije intervencijom kralja Ladislava, tako važna za ključio slavenske krajeve“134. samu zagrebačku crkvu, uklopljena u širi narativ Da u oba slučaja nije riječ ni o kakvim naknad- uspostave vlasti ugarskih kraljeva u „slovinjskoj nim krivotvorinama, odnosno da tekstovi zagrebač- zemlji“ te se tu valja tek prisjetiti kako je krajem ke Zlatne bule i privilegija o granicama pečujske 12. stoljeća u onome već citiranom izvješću za neki biskupije doista zrcale „znanje“ iz sklopa „povije- od europskih dvorova132 naznačeno koji i kakav pri- snih priča“ koje su definirale kraljevski dvor kao hod uživa kruna od dužnosnika koji se označuje kao političko središte i objašnjavale njegovu društvenu dux Sclauonie. K tomu se može s dosta sigurnosti ulogu, uvjerava pripovijedanje Tome Arciđakona. razabrati kako je i onaj izričaj o „zabludi idolatrije“ Kod Tome, koji je i inače bio sklon usvojiti nara- u ovoj interpretaciji dobio novu semantiku - više se tive iz fonda kraljevske, odnosno dvorske ideolo- ne radi o biskupskoj intervenciji u život postojeće gije, kostur pripovijedanja u 17. glavi naslovljenoj kršćanske zajednice, nego se sad radi o instaliranju „Kako su Ugri zavladali Dalmacijom i Hrvatskom“ kršćanstva kroz organizaciju biskupije i izgradnju (Qualiter Hungari ceperunt dominium Dalmatie et pratećih graditeljskih zdanja kao infrastrukture bi- Chroatie), također tvori pripovijest o Ladislavlje- skupova djelovanja (monasterium133). Određena vu pohodu preko Drave. No, ovdje je ta pripovijest obogaćena „lokalnim znanjem“ iz dvaju vrela, koje 131 Tekst tiskan u Cod. Dipl. III, str. 147, nr. 130: ueni- ssemus ad Zagrabiensem episcopatum ac monasteri- na crkvu u građevinskome smislu“ te konačno (129) um Zagrabiense a sancto Ladizlao rege sanctissime postulira da se pod pojmom monasterium u građevin- recordacionis predecessore nostro constructum, qui skome smislu ima razumijevati katedrala. Čini se, me- terram Sclauonie siue banatum ab errore ydolatrie ad đutim, da je ovo ipak preusko tumačenje – građevinski christianitatem conuertens corone Hungarie subiuga- kompleks na vrhu maloga brijega na kojem se i danas uit; qui eciam in eodem banatu episcopatum instituit nalazi katedrala od početka je uključivao cijeli niz et monasterium in honore sancti regis Stephani con- objekata: katedralnu crkvu, biskupov dvor te zajed- struxit. ničku nastambu za kanonike koji su pomagali biskupu 132 Vidi ovdje bilj. 93. (tek od sredine 13. stoljeća počinje izgradnja pojedi- 133 MARGETIĆ, Zagreb, str. 125, prvo upozorava da je načnih curia za kanonike). Uzimajući to u obzir, nije srednjovjekovna misao „lako prelazila od konkretnog teško zaključiti da je pojam monasterium označavao simbola (crkve) na apstraktni pojam pravne osobe upravo tu građevinsku cjelinu, a ne samo katedralnu (biskupije)“, potom (127) zaključuje kako sačuvane crkvu, kao što ni ecclesia Zagrabiensis nije označava- isprave 13. stoljeća u kojima se spominje zagrebački la samo biskupa, ili samo katedralnu crkvu. monasterium „misle ili na crkvu kao pravnu osobu ili 134 Vidi ovdje bilj. 95. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu je, međutim, bilo poglavito važno iz splitskoga bitak privilegija bio od velike važnosti za čuvanje kuta gledanja - pridodano je pripovijedanje o tomu „memorije“ i kasnije oblikovanje „priča“, kako se kako je regnum Chroatorum ostao bez zakonitoga jasno vidi iz popisa biskupa, čiji se autor često po- nasljednika kraljevskoga prijestola, zbog čega je ziva upravo na privilegije. Njegovo oslanjanje na neki velikaš pozvao Ladislava (ta priča zasigurno tzv. „Felicijanovu ispravu“ dade se savršeno jasno nije potjecala s kraljevskoga dvora); tu je i pripo- razabrati u onome prvome dijelu teksta koji donosi vijest o stupnjevanom osvajanju, u prvoj fazi do imena prve petorice biskupa. Tri su od tih imena „Željeznih planina“, potom pripovijest o tomu za- izvučena iz „Felicijanove isprave“ - riječ je o prvo- što je Ladislav prekinuo pohod (ovdje se pak name biskupu, Duhu, te o njegovim kasnijim nasljed- slućuje dvorsko „lokalno znanje“) te pripovijest o nicima Franciki i Macilinusu/Mathianusu. Informa- Kolomanu, koji je odlučio nastaviti tamo gdje je cije koje autor donosi o prvome biskupu Duhu se Ladislav stao; sve je to konačno neka vrst uvoda posredno temelje na „Felicijanovoj ispravi“ - u njoj u pripovijedanje o tomu kako je Koloman ovladao je naznačeno kako je kralj Ladislav „pronašao češ- Splitom, a to je značilo u Tominim očima i ostalim koga muža časnoga života po imenu Duh, sposob- obalnim gradovima (Split je ovdje predstavljen u noga (za ulogu koja mu je bila namijenjena - op. M. 137 svojoj „metropolitanskoj“ ulozi, pa kad je Koloman A.)“ , što je autor popisa protumačio na svoj način 187 jednom zaposjeo „metropolu“, onda su trogirski i tako da je „utemeljitelj“ biskupije „možda bio od zadarski „građani“ novoga kralja „primili na sličan onih koji su vični slavenskom jeziku, a što lijepo do- način“ - ni ovo pripovijedanje zasigurno nije bilo nosi njegovo ime Duh“138. Drugi po redu biskup na dio fonda „dvorskih priča“)135. popisu je Bartol, o kojemu autor zapravo ništa ni ne Konačno, tzv. „Zagrebačka kronika“ i popis zna, osim što ga uvjetno („možda“ - forsan) vezuje zagrebačkih biskupa, odnosno cjelina povijesnoga uz vladavinu kralja Ladislava, opravdavajući to ne- uvoda Statuta zagrebačkoga kaptola, ma kako šturi znanje nedostatkom spomena Bartola u privilegiji- i implicitni navodi glede širih povijesnih okolnosti ma, ali i time što su stari privilegiji izgubljeni kako u tim tekstovima bili, jasno počivaju na ovoj istoj je rečeno u „Zagrebačkoj kronici“ koja prethodi po- pripovijesti o Ladislavu i njegovu pohodu. No, pisu. No, Bartol se tu pojavljuje tek kao konjektura upravo popis zagrebačkih biskupa, ali i onaj ranije citirani tekst iz tzv. „Zagrebačke kronike“ koji govori o utemeljenju biskupije, izvanredno dobro mogu poslužiti kako bi se na pravi način razumio rorum fuerunt asportata pro conservacione in insulam marinam Arbum vocatam, nec exinde potuerant omnia odnos ovakvih „povijesnih prikaza“ i stvarnoga rehaberi, et quomodo hoc acciderit ignoratur, ex quo povijesnog zbivanja kako ga se može razabrati te- nullus iam vivit, qui facti seriem posset scire. meljem istraživačkih postupaka moderne povijesne 137 Cod. Dipl. II, str. 42, nr. 42.: quendam boemicum vene- znanosti. Pri tomu treba krenuti od činjenice koja rabilis vite virum nomine Duch idoneum reperit. 138 I. K. TKALČIĆ, Povjestni spomenici 5: forsan fuit je naznačena već u uvodu „Zagrebačke kronike“ a de littera sclauica, quod bene inportat suum nomen koja se odnosi na to da su privilegiji zagrebačke cr- Duh, id est spiritus. Prijevod izričaja de littera scla- kve iz razdoblja prije 1242. godine bili izgubljeni, uica ovdje ne slijedi značenje koje taj izričaj ima u nakon što su u strahu od Tatara odneseni na Rab, vrelima nastalim u južnim krajevima, gdje se tako nazivaju svećenici-glagoljaši, koji službu Božju obavlja- 136 odakle se uglavnom nisu nikad vratili . Taj je gu- ju na (starocrkveno)slavenskom jeziku (usp. primjere takve uporabe izričaja prema P. RUNJE, Školovanje glagoljaša. Ogulin, 2003., str. 23 i d.). U zagrebač- 135 Tomin izvorni latinski tekst s prijevodom na suvreme- koj biskupiji su se takvi svećenici, bar koliko se da- ni hrvatski jezik vidi prema O. PERIĆ - M. MATI- nas može razabrati iz rijetkih dokumenata koji o tome JEVIĆ SOKOL - R. KATIČIĆ, Toma Arhiđakon, str. govore, označavali pojmom glagolita (primjeri u: F. 84-89. Tomina sklonost usvajanju elemenata vladar- ŠIŠIĆ, Nekoliko isprava iz početka XV stoljeća, Sta- ske/dvorske ideologije podrobno je pretresena u M. rine JAZU, 39, Zagreb,1938., str. 182, nr. 31, 10. 3. ANČIĆ, Desetljeće, str. 240-244. 1402., gdje se spominje Iwan dictus glagolita, te MOL 136 Tekst koji se odnosi na taj gubitak privilegija prema iz- DL 38475, 14. 11. 1487., gdje se navodi kako je pred danju u I. K. TKALČIĆ, Povjestni spomenici 1, glasi: čazmanski kaptol došao discretus Georgius presbiter advenientibus Tartaris et totum regnum Hungarie ac glagolita). I igra rječima, koja gubi svoje značenje u eius decorem flebiliter devastantibus tempore domini prijevodu na hrvatski jezik, a u kojoj autor popisa ve- Bele regis quarti, filii Andree regis, patris beate Elyza- zuje izričaj littera sclauica sa značenjem imena Duh, beth, privilegija ipsius ecclesie, metu ipsorum Tarta- potvrđuje točnost ovakvoga prijevoda. autora popisa koji je u „Felicijanovoj ispravi“ pro- autor ustvrđuje da se ne može odrediti njegov pon- čitao kako je između biskupovanja Duha i Francike, tifikat po „godinama od vremena Gospodina“142. trećega biskupa na njegovu popisu, proteklo dosta No, stvarni i najveći problem s listom biskupa u vremena, pa je u Francikino doba na kraljevskome povijesnom uvodu Statuta, kao uostalom i sa „Za- prijestolu već sjedio Stjepan (II.)139. Ni o biskupu grebačkom kronikom“ koja prethodi listi, nije za- Franciki autor popisa nije znao gotovo ništa, a kako pravo u kronologiji pojedinih biskupa, nego u prika- nije znao ni kad je biskupija utemeljena, to mu je zu uspostave zagrebačke biskupije. Naime, i jedan očigledno usporedni red kraljeva (iz „Zagrebačke i drugi tekst zbivanja vezana uza stvaranje nove bi- kronike“, koja je njegovo djelo onoliko koliko i skupske stolice prikazuju kao uredan niz pojedinač- popis biskupa140) pričinjavao određene teškoće, pa nih događaja koji se uvezuju u skladan i povezan je stoga i Francika po njegovu domišljanju završio tijek. Iz suvremenih dokumenata, međutim, jasno kao „možda“ (forsan) suvremenik kralja Ladisla- se razabire da su stvari bile jako daleko od toga - u va141. U popisu dalje slijedi biskup Bernard, kojega prvome redu nova biskupija nije od svojih početaka „Felicijanova isprava“ ne spominje, za kojega autor bila „zagrebačka crkva“, nego se prvih desetljeća ustvrđuje da se ne može odrediti doba njegova pon- nazivala „zagorskom“. Kao „zagorski“ biskupi spo- 188 tifikata prema usporednom popisu kraljeva, „osim minju se 1102. godine Sigindinus, a 1113. godine ako se bolje ne ogledaju privilegiji crkve“ te onda Manasis143, kojih nema ni u „Felicijanovoj ispravi“, dodaje nagađanje kako je, prema imenu, „možda niti u popisu biskupa. Njihovi pontifikati su slijedili bio Katalonac, jer Katalonci često nose ovo ime, onome Duha, i zapravo se te informacija doista po- kao i Burgunđani“. Konačno, peti je po redu u popi- klapaju sa sadržajem „Felicijanove isprave“ - tamo su biskup Mathianus, što je zapravo krivo pročitano se veli kako je „prošlo nemalo vremena“ (transac- ime Macilinusa iz „Felicijanove isprave“ - za njega to igitur non paruo tempore) dok Francika, koji je autor zna, upravo odatle, kako je „prvo bio jeruza- svojedobno bio kapelan kralja Ladislava i koji je za lemski kanonik“, iz čega izvodi posve neodgovara- novu biskupiju pronašao svećenike u županijama jući zaključak da je ovaj „možda bio iz Jeruzalema zaladskoj i šomođškoj, nije konačno zasjeo na stoli- ili s istočnih strana“. Iako je u „Felicijanovoj ispra- cu koju je svojedobno pomogao urediti. To se, pak, vi“ prilično precizno definirano vrijeme uspona dogodilo za vladavine kralja Stjepana II. (a ovaj se Macilinusa/Mathianusa na zagrebačku biskupsku popeo na kraljevski prijestol 1114. godine, nakon stolicu (to se dogodilo nakon smrti kralja Stjepa- smrti svoga oca Kolomana) što onda doista ostavlja na II. i uspona Bele II. na kraljevski prijestol, pa je dovoljno vremena za pontifikate Sigindinusa i Ma- Bela svojom odlukom Franciku preselio na bačku nasisa. To znači da su se u prvih dvadesetak godina stolicu, a Macilinusa promaknuo na onu zagrebač- ku; „Zagrebačka kronika“ donosi kao godinu smrti 142 Stjepana II. 1131., a „Felicijanova isprava“ donosi Popis biskupa donosi sljedeći tekst (I. K. TKALČIĆ, Povjestni spomenici 5): Huic successit dominus Ma- kao nadnevak polaganja prisege o stanju vlasništva thianus et similiter non occurrit quo tempore prefuit nad dijelom Dubrave 26. travnja 1134., pri čemu je ecclesie quantum ad annos domini a tempore gracie. naznačeno kako se to dogodilo u trećoj godini ot- Hic primo fuit canonicus Jerosolimitanus, et forsan kako je biskup zasjeo na svoju stolicu), anonimni fuit de Jerusalem sive de partibus orienti. U „Felici- janovoj ispravi“ tekst koji se odnosi na Macilinus i početak njegova pontifikata glasi (Cod. Dipl. II, str. 43, nr. 42): Defuncto igitur rege Stephano, piisimus Bela diuina gracia largente Pannonie sceptra feliciter gubernanda suscpeit, cuius gracia predictus Franci- ca ad Baaciensem archiepiscopatum translatus est, 139 Cod. Dipl. II, 43, nr. 42: Transacto igitur non paruo Zagrabiensi vero ecclesie Macilinus Iherosolomita- tempore, regnante rege Stephano, predicto vero Fran- nus canonicus episcopus ordinatus est. Tercio igitur cica illius episcopatu tenente. episcopatus sui anno ... (slijedi pripovijedanje o pola- 140 Usp. uvjerljive argumente u L. MARGETIĆ, Zagreb, ganju prisege datirane 26. travnja 1134.). Za datiranje str. 107-114, za postojanje prve verzije obaju tekstova smrti Stjepana II. u „Zagrebačkoj kronici“ vidi I. K. s kraja 13. stoljeća, koji su onda donekle prepravljeni i TKALČIĆ, Povjestni spomenici 3: Post hec regnavit dopunjeni informacijama koje se odnose na prilike do rex Stephanus secundus annis XVIII. Obiit autem anno sredine 14. stoljeća. domini M. centesimo XXXI. 141 I. K. TKALČIĆ, Povjestni spomenici 5: et sicut potest 143 Vidi L. MARGETIĆ, Zagreb, str. 84, s navedenim vre- perpendi fuit tempore beati Ladizlai regis. lima. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu postojanja nove biskupije, a teško može biti dvojbe stvarnost novoga biskupskoga sijela145. Kako je, glede 1094. kao godine njezina utemeljenja, na čelu pak, zašto i kada došlo do promjene imena bisku- te institucije izredala tri biskupa - Duh, Sigindinus pije, odnosno pod kojim je okolnostima „zagorska i Manasis - pa već na toj razini standardni prikazi crkva“ postala „zagrebačka crkva“, vjerojatno se postanka nove biskupije, čak i u modernoj histo- nikad neće moći pouzdano utvrditi, no cijela je ova riografiji koja se nerijetko povodi za naracijom u nešto dulja raščlamba narativnih tekstova koji go- povijesnom uvodu Statuta, ostaju prilično udaljeni vore o počecima zagrebačke biskupije s jedne stra- od onoga što se stvarno događalo. Ime, pak, nove ne, i onoga što otkrivaju suvremena sačuvana vrela biskupije i samo je bilo problem, iako se na prvi o tome s druge strane, važna u ovoj prigodi stoga pogled može učiniti kako u njemu nema ništa pro- što definira odnos povjesničara spram tih narativnih blematično obzirom na to da je pojam „Zagorje“ tekstova. dobro zasvjedočen u suvremenim vrelima. No, u Vrati li se sada pogled primjerice na Qualiter ovome slučaju „zagorska“ biskupija posve izvjesno neće biti teško utvrditi kako je odnos toga teksta i svoje ime nije dugovala tome makrotoponimu koji povijesne stvarnosti nedvojbeno vrlo problemati- se očuvao do danas - ona je bila „zagorska“ iz per- čan, čak i ako se pretpostavi da su doista postojali spektive prekodravskih, ugarskih krajeva, dočim je neki pregovori pripadnika aristokratske elite Hr- 189 naziv „Zagorje“ kako se rabio i rabi od srednjega vatskoga Kraljevstva s kraljem Kolomanom 1102. vijeka do danas nastao iz perspektive i zrcali pogled godine. Naime, ako su doista postojali ti pregovori s područja južno od Save (riječ je o cijelome nizu i ako su oni okončani Kolomanovom krunidbom u makrotopnima kojima su označene stare županije, Biogradu 1102. godine, u nazočnosti između osta- a koji su razumljivi samo iz perspektive motrišne lih i „zagorskoga“ biskupa Sigindina, u što sam i točke primjerice na Petrovoj Gori ili nekom slič- danas uvjeren, to nije ni izdaleka točan i precizan nom mjestu: „Gora“, „Gorice“, „Prigorje“, „Zagor- prikaz zbivanja koja su dovela do uspostave vlasti je“, pri čemu se u ovome posljednjem slučaju radi ugarskih kraljeva nad Hrvatskim Kraljevstvom. Tih o kraju koji se nalazi iza Medvednice). Konačno, i pregovora zacijelo nikad ne bi bilo da Ladislav nije onaj kriptični izričaj „Felicijanove isprave“ o „za- 1091. pošao u osvajanje Hrvatskoga Kraljevstva, da bludi idolatrije“, koji će se i kasnije ponavljati, ali nije uspio uspostaviti kontrolu nad sjevernim dije- očigledno s novim i izmijenjenim značenjem, može lovima Kraljevstva što mu je omogućilo organiza- se povezati sa zaključcima do kojih je u istraživanju ciju nove biskupije, da nije bilo pohoda njegovih glosa u tzv. „Radonovoj Bibliji“ svojedobno došao ratnika po kraljicu koja je 1097. godine iz južne Ita- Josip Hamm. On je, naime, utvrdio da su glose, pi- lije dolazila u Biograd, itd. itd. To, pak, znači da je sane latinicom i s jezičnim refleksom iz kajkavskih dvojba i iz nje izvedena rasprava hrvatskih i mađar- krajeva, nastale tako što je netko u rukopisu koji se skih povjesničara u drugoj polovini 19. i početkom datira na sami kraj 11. stoljeća dopisivao prijevod 20. stoljeća o tomu je li ugarski kralj „osvajanjem“ pojedinih dijelova teksta te to prevođenje doveo u ili „ugovorom“ došao u posjed Hrvatskoga Kraljev- svezu s propovijedanjem na jeziku kojim su glose stva u temelju pogrešna i promašena. Dolazak ugar- i napisane. K tomu je zaključio kako su te glose skoga kralja na hrvatski prijestol i uspostava njego- „postale iz dijaloga (ili iz dijalogâ), u kojima jedna ve vlasti jesu zapravo bili dio procesa dugog preko strana - ona, koja je poznavala crkvenoslavenski - jednog desetljeća - od 1091. do 1105. godine, kad nije znala latinski, a ona druga - ona, koja je pisala je postupak okončan uspostavom vlasti nad grado- glose - nije znala kako će prvoj objasniti značenje vima na istočnojadranskoj obali. U tome procesu, nekih latinskih riječi, pa su i neki odgovori, koje je s ono malo činjenica koje o tomu znamo, posve je dobivala na svoja pitanja, znali biti krivo shvaćeni ili netočni“144. Na taj bi način glose tzv. „Radonove Biblije“ zapravo pokazivale kako je u praksi izgle- 145 N. KLAIĆ, Povijest Zagreba, str. 301, bilj. 4, oštrou- dalo izvođenje iz „zablude idolatrije“ te ocrtavale mno upozorava u svezi s glosama i tumačenjem njihova postanka koje daje J. Hamm kako to znači „da se glagoljica ne upotrebljava na području zagrebačke biskupije u doba njezina osnutka, kao i to da slavenski jezik tada nije liturgijski“, čemu samo treba dodati da se to odnosi u prvome redu na pridošli svećenički vrh 144 J. HAMM, Glose, str. 27-28. biskupije. izvjesno bilo i nasilja („osvajanje“) i pregovaranja su se sukobi nakon smrti kralja Andrije I. početkom („ugovor“)146, pa je stoga svaki pokušaj „pojed- 60-ih godina 11. stoljeća između duxa Bele, novo- nostavljivanja“ vrlo složene povijesne stvarnosti i proglašenoga kralja Salamona i njemačkog cara svođenja na jedan događaj u temelju pogrešan. Henrika IV. fokusirali na Ostrovicu, poznatu i važ- Na određeni je način upravo takva svijest, o pro- nu utvrdu u zadarskome zaleđu149. Za pojavu dvo- duljenim povijesnim procesima, jasno zamjetljiva jice banova, Godimira i Praske, u tekstu Odlomka i kod anonimnoga autora Odlomka ‘Kronike’, koji ‘Kronike’ M. Švab je, upozoravajući na to da ideja svoje razmatranje i postavlja tako da govori praktič- potječe od N. Klaić, predložio tumačenje prema ko- no o gotovo cijelome jedanaestom stoljeću. No, nje- jemu se tu vidi poziv na neku zadarsku tradiciju, što govo je razglabanje poglavito „učeno“ razglabanje, je samo ojačano lociranjem sukoba u Ostrovicu150. pa u njemu nema mnogo mjesta za „lokalno znanje“ Za nju se zacijelo znalo i u Zagrebu u krugovima koje vlada u zagrebačkoj crkvi. Vrela njegova „zna- vezanim uz političko središte, jer ju kralj Ludovik nja o prošlosti“ su tekstualna i to u vrlo širokome nije uspio staviti pod svoj nadzor tijekom pohoda zahvatu, pa je čak moguće da je odnekud imao na na Zadar 1347. godine, što se smatralo stvarnim ne- raspolaganju i djelo Skilice-Kedrena ili Zonare, no uspjehom. Ovi elementi „zadarske tradicije“ mogu 190 ovdje od posebnoga interesa jesu tri informacije se, međutim, dograditi na neočekivani način pozi- čije podrijetlo nije moguće lako razabrati. Prva od vom na činjenicu da je posve jasno zasvjedočeno tih informacija je ona po kojoj je „gotovo kao plod kako se za boravka hercega Stjepana, brata kralja mira, Godimir bio proglašen za bana od strane (hr- Ludovika, u Zagrebu između 1352. i 1354. godi- vatskoga) kralja Krešimira“147; druga je o imenova- ne na njegovu „dvoru“, koji je tamo bio organizi- nju Praske za bana nakon pohoda hrvatskoga kralja ran obzirom na to da je on počeo stvarno „vladati“ Stjepana koji se zvao i još Vojislav (Volosclavus) na Hrvatskim Kraljevstvom kao herceg nakon bratova planine Tribala i Srba148; treća je ona prema kojoj povratka s talijanskoga pohoda doista našla jedna skupina Zadrana. Kako je inače u očima suvreme- nika trebalo izgledati „vladanje“ hercega Stjepana 146 Usporedi raspravu u M. ANČIĆ, Od kralja, str. 54-79. može se prilično jasno razabrati već iz potvrdnice 147 M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 129: Godimir, quasi frutus privilegija zagrebačkoga kaptola što je u njegovo pacis, Banus a Cresimiro declaratur. 148 M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 129-130: Stephanus Cro- ime izdana 23. svibnja 1353. u sklopu svečanoga 151 atiae Rex Volosclavus appellatus, montes Trivallos et posjeta katedrali , odnosno iz pisma kralja Lu- Servios ad Drinum usque vastavit, et Banum Prasca dovika mletačkim poklisarima od 27. travnja iste constituit. U historiografiji postoji konsenzus kako se upravo na ovome mjestu anonimni autor koristio jednim od spomenutih djela bizantskih pisaca – vidi Voislavus - ovdje se ipak čini indikativnom činjenica M. ŠVAB, „Prilog kritici, str. 147-148, no to baš i nije da anonim ime kralja piše Volosclavus, što je neke vr- tako izvjesno kako se čini na prvi pogled, poglavi- sti kombinacije ove dvije grafije) i njegovim sinovima to zbog toga što su kod bizantskih autora „Tribali“ i koji su sudjelovali u sukobu s bizantskim snagama i „Srbi“ jedno. Dovođenje u svezu dvaju etnonima doi- njihovim saveznicima te progonili poražene neprijate- sta potječe iz bizantske tradicije, no anonimni je autor lje „do rijeke Drine“ (F. ŠIŠIĆ, Letopis, str. 351: igitur kako izgleda ipak bio slabo obaviješten. S druge strane filii regis persecuti sunt hostes usque Drinum fluvium pohod „hrvatskoga kralja“ Stjepana Vojislava ad Dri- vulnerantes et interficientes eos - naglasio M. A.). Sve num usque mogao je isto tako biti plod čitanja Ljetopi- je to, dakle, bilo moguće iskombinirati i bez izravno- sa popa Dukljanina, kojega je autor nedvojbeno imao ga oslanjana na Skilicu-Kedrena ili Zonaru, poglavito u rukama i odakle potječe cijela zamisao o Hrvatskoj ako se uzme u obzir nedostatak zemljopisnoga znanja koja se nalazi istočno od Cetine. U Ljetopisu naime i jasnih predodžaba o prostoru, pri čemu nije moguće doista postoje informacije iz kojih je bilo moguće slo- zanemariti ni mogućnost da je anonimni autor imao žiti ovakvu konstrukciju: u prvome redu tamo se go- pred sobom neku verziju Ljetopisa koja nije izgledala vori kako je Stjepan, sin Krešimira, naslijedio kraljev- kao ona kojom se raspolaže od vremena Mavra Orbi- stvo i vladao „Bijelom Hrvatskom i Bosnom“, kojom nija. su nadalje vladali njegovi nasljednici – F. ŠIŠIĆ (pr.), 149 M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 130: (dux Bela) Salamo- Letopis popa Dukljanina, Beograd - Zagreb, 1928., str. nem in Ostervizza praeclusit. Henricus indigna haec 327-328, a onda se u „istom dahu“ nastavlja pripovi- censens, Ostervizzam venit, sponsam Salamoni dedit, jest o Boleslavu, sinu Predimira, koji rezidira u Trebi- ac audita Belae morte, cum exercitu in Pannoniam in- nju, pa se čini da je stvarno riječ o istoj osobi; k tomu trans, Salamonem Regno et Corone restituit. postoji i priča o kralju Vojislavu (koji nije ista osoba 150 M. ŠVAB, Prilog kritici, str. 141-142, 149, 152. kao i Stephanus Boleslavus, pa se njegovo ime i piše 151 Cod. Dipl. XII, str. 174-175, nr. 127. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu godine152. U potvrdnici kaptolskih privilegija nije vrelima skoro cijelo jedno desetljeće poslije, i to propušteno naglasiti kako je katedrala vezana uz na zadarskome gradskome sudu u sklopu rasprave „presvete kraljeve Ugarske“, utemeljitelja Ladisla- tek lateralno povezane s tim zbivanjima. Okolnosti va i titulara Stjepana, ali su opisane i zasluge kano- i predmet rasprave su za ovo izlaganje stvarno ne- nika u oblikovanju rituala „svečanoga ulaska kralja važni, ali izjava jednoga od svjedoka u toj raspra- (vladara) u grad“ upriličenoga u prigodi Stjepano- vi, Nikole de Gallelisa, otkriva kako su najamnje va ulaska u Zagreb, koji je bio izabran za njegovo trojica gradskih plemića izbjeglica ili prognanika, „mjesto rezidiranja“. U toj su prigodi, naime, kano- boraveći kod krčkih knezova (Frankopana) dospjeli nici izašli u susret novome „vladaru“ koji je poticao s njima u Zagreb i na hercegov dvor. Što su tamo iz „kraljevskoga roda“, iznijeli svoje relikvije i u stvarno radili nemoguće je utvrditi, no okolnosti u njegovu čast pjevali (crkvene) „himne“ te konač- kojima se njihov boravak u Zagrebu spominje do- no upriličili i gozbu153. Bilo je to vjerojatno nešto ista su krajnje neobične - jedan je od njih, naime, umanjeno uprizorenje u srednjovjekovnome svijetu tom prigodom od hercega zadobio „smrtonosnu dobro poznatog i raširenog rituala „ulaska kralja u ranu“ od koje je i umro nakon šest mjeseci155. Jedi- grad“, koji se kroz povijest odvijao i u gradovima no što je iz ovako sročenoga iskaza jasno jest da je Hrvatskoga Kraljevstva, bilo da su u „glavnim ro- nesretni Radoslav de Varicassis svojim postupcima, 191 lama“ nastupali kraljevi ili hercezi154. Kratki prikaz ili još prije onim što je govorio, izazvao bijes her- rituala u potvrdnici privilegija skladno se nadopu- cega Stjepana te mu je ovaj nanio ozljedu koja će se njuje sadržajem pisma kralja Ludovika mletačkim pokazati smrtonosnom. poklisarima kojim ih izvješćuje kako pregovore o Naravno, bilo bi preuzetno i izvan okvira koje Dalmaciji nije moguće okončati kako je bilo pla- otvara mogućnost „učenoga nagađanja“ izvoditi nirano jer utanačene dogovore „želi ovjeriti“ (con- zaključke o predmetu razgovora koji je završio bi- sensum adhibere voluit) njegov brat herceg Stjepan, jesom hercega. No, i ovo što otkriva izjava Nikole čijoj „vlasti je zastalno podložio vladanje prije reče- de Gallelisa dostatno je za ocrtatavanje obrisa u ko- nim herceštvom, kako je poznato vama i drugima“ jima su „povijesne spoznaje“ iz zadarskoga miljea (dominium predicti ducatus eius dominio perpetuo mogle dospjeti u zagrebačke krugove povezane s subiugabamus, sicut vobis et aliis notum est) - „dru- tada tamo lociranim novim političkim središtem, gi“ su, naime, s tom činjenicom bili upoznati u pr- hercegovim „dvorom“. Na tome su se „dvoru“, vome redu kroz uprizorenje već opisanoga rituala. kako pokazuje dolazak krčkoga kneza Bartola koji Naravno, pitanje stvarne hercegove samostalno- dovodi izaslanstvo izbjeglih/prognanih Zadrana, sti u odlučivanju i izvođenju realnih čina vlasti u preklapali različiti društveni krugovi sa svojim tra- okvirima „vladanja herceštvom“ bilo je predmetom dicijama i „informacijama“, pa sad više nije ni tako procesa „pregovaranja“ između braće, no brza smrt teško razumjeti od kuda su mogle doći informacije hercega Stjepana „zatvorila“ je taj problem. U tim i anonimnome autoru Odlomka ‘Kronike’ podrije- takvim okolnostima treba promatrati i činjenicu da tlom, ali i fizički vezane upravo za Zadar i njegovo se u jednome trenutku pred hercegom Stjepanom šire okruženje. Vezivanje, pak, postanka toga teksta našla mala skupina zadarskih plemića. Taj je posjet uz hercegov „dvor“ i boravak hercega Stjepana u Zadrana hercegovu dvoru zabilježen u sačuvanim Zagrebu ima također čvrsto uporište u onome što je već rečeno o načinu na koji je u Odlomku ‘Kronike’

152 Š. LJUBIĆ (pr.), Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i Mletačke Republike III, Zagreb, 1872., str. 155 Odnosni dio izjave Nikole de Galellisa dane 3. trav- 257, nr. CCCLXXIX. nja 1362. na zadarskome sudu glasi: Ser Nicola Gale- 153 Cod. Dipl. XII, str. 174-175, nr. 127: tempore primi llis … dixit quod quando frater domini nostri domini adventus nostri in Zagrabiam, loco mansionis nostre regis Hungarie existens in Ysagrabia fecit uulneram habiti, sumpme fidelitatis studio prout regie stirpis in letiferam in personam domini Radosclaui de Varica- adventu, deo devoti et fideles capellani sacris expan- ssis dominus Iohannes filius ser Michaeli de Fanfogna sis reliquiis nobis in obviam occurrendo sollempniter tunc erat in Ysagrabia quo iuerat cum domino comite consveverunt ymnizare ac decencia munera victuali- Bartolo et cum eadem comite Bartholo tunc rediit Se- umque varietates sollicite amministrare faciendo. gnam; ser Radoslav je nakon toga živio još šest mjese- 154 O tomu vidi M. ANČIĆ, Image of Royal Authority in ci, ali se svjedok nije mogao sjetiti koje su se godine the Work of Thomas Archdeacon, Povijesni prilozi, odigrali ti događaji (DAZd, CMC, kut. 2, sv. 1, fol. 22, Zagreb, 2002., str. 34-36. 47’). prikazan dux Emerik. Pridavanje titule dux tocius ukazuju da je cilj cijelog pothvata bio producirati Sclavoniae uz njegovo ime i postupak u kojem su „priču“ nasuprotnu informacijama i narativima koji posve zanemarene informacije koje donosi sveče- su raznim putovima dolazili iz južnih dijelova Hr- va „Legenda“ otvaraju mogućnost da se postanak vatskoga Kraljevstva (Toma, Ljetopis popa Duklja- teksta veže upravo za vrijeme Stjepanova boravka nina, informacije iz „zadarskoga kruga“). Uzima- u Zagrebu i njegovo obnašanje herceške časti156. Ta- jući, pak, sve ovo u obzir, ne bi bilo nikakvo čudo kva se pretpostavka čini to čvršćom što se i uvodni da je upravo tada u zagrebačku katedralu pristigao povijesni tekst Statuta capituli („Zagrebačka kro- i čuveni „Ladislavov plašt“, biskupska kazula/mi- nika“ i lista biskupa) također jasno vezuje za to snica iz (gotovo izvjesno) 11. stoljeća, za koju se ne isto doba157. Oslanjajući se na vrlo uvjerljivu pret- može pouzdano utvrditi kada je i kako dospjela u postavku M. Švaba, prema kojoj je Odlomak ‘Kro- katedralnu riznicu159. I taj je predmet, koji se vjero- nike’ djelo autora kojemu ni hrvatski ni mađarski jatno koristio samo u izvaredno važnim i svečanim nisu bili materinji jezici158, moglo bi se zaključiti prigodama, učvršćivao „dinastički politički mit“ i da je djelo nastalo iz pera kojega talijanskog „in- vezivao ga za područje svetoga, ocrtavajući i potvr- telektualca“ na (vjerojatno crkvenoj) službi u Za- đujući kraljevsku vlast utemeljenu na dinastičkom 192 grebu (odnosno tamošnjem kaptolu) koji je raspo- pravu kao rezultatu Božje providnosti. Za raspra- lagao zavidnim knjiškim znanjem te tekstovima na vu, pak, u ovoj prigodi najvažnije je ipak naglasiti kojima je temeljio svoje razlaganje. To je zavidno da u Odlomku ‘Kronike’ gotovo i da nema tragova znanje uporabljeno kako bi se učenom raspravom „lokalnoga znanja“ nasuprot „knjiškome znanju“, (satis indagavi) i oblikovanjem odgovarajuće „pri- ali da je on s druge strane (vjerojatno) postao isho- če“ priskrbio povijesni legitimitet novouspostav- dištem bar jednoga segmenta toga kompleksa spo- ljenoga političkog središta (to je smisao izričaja znaja i činjenica, jer se sv. Emerik počinje slaviti locus mansionis hercega) i njegove naravi (vlast kao dux tocius Sclavoniae nasuprot stanju u svim ugarskih kraljeva u Slovinju „od početka“, na koju ugarskim crkvama. se hercegova vlast „prirodno“ nadovezuje). Uočene S Qualiterom, međutim, stvari stoje posve značajke diskurzivne pismenosti u tome kontekstu drugačije. Već je rečeno kako on, ali tek u cjelini s drugim suvremenim tekstovima, u prvome redu 156 Nije na odmet u ovome kontekstu upozoriti kako je pripisima u supetarskome montaneju, zrcali „druš- Stjepanova titula u svim sačuvanim dokumentima iz- tveno lokalno znanje“ izgrađeno u sklopu procesa danim u njegovo ime glasila: dei gracia tocius Sclau- onie, Croacie et Dalmacie dux (oblik titule vidi prema nastanka i oblikovanja autonomnoga političkog primjerice Cod. Dipl. XII, str. 218, nr. 163, 7. siječnja središta u južnim dijelovima Hrvatskoga Kraljev- 1354.). Što je autor te i takve titule doista „zamišljao“ stva od početka 80-ih godina 13. stoljeća. Taj se kao njezin sadržaj teško je odgonetnuti, no isticanje proces konstrukcije i izgradnje novoga „društve- tocius Sclauonie uz istodobno zadržavanje Croacie et Dalmacie (redoslijedom obrnutim od onoga uobičaje- nog lokalnog znanja“, međutim, ponajbolje zrcali noga), čini ovako koncipiran naslov paralelnim onome u jednoj promjeni koju je jako teško registrirati pa koji je pridan Emeriku. onda i preciznije pratiti kroz sačuvane pisane tra- 157 Posljednja rečenica „Zagrebačke kronike“ govori o gove, poglavito one 13. i 14. stoljeća. Riječ je o vladavini kralja Karla Roberta i završava informacijom o njegovim sinovima: relictis filiis tribus, duce dugotrajnom i vrludavom putu promjene naziva je- Lodovico, postea facto rege, qui ei successit, duce zika - od „slověnskog“ (iz ćirilometodske predaje) Andrea, facto rege Sycilie, Stephano Dalmacie, Sclau- u „hrvatski“, koji je u osnovnom orisu predstavio onie et Croacie duce, qui nunc in ipso suo ducatu exi- Radoslav Katičić u široj raspravi sa srpskim lingvi- stit, scilicet anno domini MCCCLIIII, u: I. K. TKAL- 160 ČIĆ, Povjestni spomenici 4 (naglasio M. A.); svakako stom Pavlom Ivićem . Razlažući moguće vrijeme treba upozoriti kako se ovdje korištena titula razlikuje od one koju je koristio sam herceg - vidi prethodnu bilješku). Tekst, pak, koji dalje donosi Tkalčić, a koji 159 Za „Ladislavov plašt“ vidi osnovne informacije u: Ri- govori o uspjesima kralja Ludovika očigledno je na- znica zagrebačke katedrale, Zagreb, 1983., str. 129, nr. knadno dopisan. Lista biskupa završava informacijom 1T te sliku na str. 47. o Nikoli (I. K. TKALČIĆ, Povjestni spomenici 7), koji 160 Usp. R. KATIČIĆ, „‘Slověnski’ i ‘hrvatski’ kao zamje- je na zagrebačku biskupsku stolicu postavljen 1350., a njivi nazivi jezika hrvatske književnosti“, Jezik, 36(4), s nje je sišao 1356. godine (usp. N. KLAIĆ, Povijest Zagreb, 1989. Iako je tekst formalno pisan za fests- Zagreba, str. 336). chrift mađarskoga slaviste Lászlóa Hadrovicsa, već i 158 ŠVAB, Prilog kritici, 144. tiskanje njegove hrvatske verzije u časopisu Jezik uz Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu početka procesa promjene naziva jezika, R. Katičić va simbola, vrijednosti i vjerovanja koji upravljaju se poziva na „Vatikanski brevijar“ koji „potječe iz društvom“), a onda i susljedni konflikti oko njegova 1379,“ kao najstariji precizno datirani spomenik naslijeđa, koji su samo kulminirali 1322. godine pa koji bilježi „novi“ naziv, ali se isto tako poziva i se nastavili u sklopu „plemićke republike“ koja je na Vinodolski zakon, koji doista potječe iz 1288. proizašla iz tih zbivanja, ocrtavaju upravo onakve godine, ali samo kao tekst ali ne i rukopis, koji je okolnosti u kojima je do toga moglo doći. Pri tomu u najstarijoj inačici mnogo mlađi od toga doba. valja svakako voditi računa o zaključku do koje- Raspravu na temelju tih argumenata završava za- ga je došao Michael Richter istražujući okolnosti ključkom „mjereći od oka, razmeđe 12./13. stoljeća oblikovanja formi „nacionalne svijesti“ u srednjo- nameće (se) kao najvjerojatnije vrijeme za ulazak vjekovnom Walesu. On, naime, tvrdi da vanjski (u naziva hrvatski uz prvotni naziv slověnski u glago- slučaju Walesa s engleskim kraljem, u hrvatskom ljašku književnost kao imena njezina jezika“, dok slučaju s ugarsko-hrvatskim kraljem) i nutarnji (u kao prostor te inovacije definira „Vinodol, Istru, hrvatskome slučaju uspon bana Pavla nije se mogao Krk“161. Zaključke je teško prihvatiti, prije svega odvijati u „prijateljskoj atmosferi“ u odnosu spram zato što uz njih ne ide nikakvo stvarno objašnjenje onih koji su se našli u podređenome položaju, što okolnosti u kojima je do ovakve, izrazito inovativ- se onda jasno očituje u borbi za njegovo naslijeđe) 193 ne i duboke društvene promjene moglo doći. Čini društveni konflikti mogu biti uzrokom „izoštrava- se, s druge strane, kako oblikovanje autonomnoga nja“ takve vrsti kolektivnoga („nacionalnog“) iden- političkog središta oko Pavla Šubića Bribriskoga titeta, ali ne i uzrokom njegova oblikovanja - oni u već od druge polovine 70-ih godina 13. stoljeća (a najboljem slučaju mogu u tome procesu služiti kao tu se valja prisjetiti kako se radi o „središtu susta- neka vrst katalizatora162. Potporu tumačenju prema kojemu su politički procesi, koji podrazumijevaju jasnije ili slabije (u uredničku pripomenu prema kojoj je „Katičićev čla- sačuvanim vrelima) vidljive konflikte, vodili ka nak veoma aktualan“, ukazuje na šire društvene okol- izoštravanju staroga etničkog identiteta „Hrvata“ nosti njegova postanka. Rasprava, pak, između P. Ivića i R. Katičića odvijala se upravo na stranicama Jezika najjasnije pruža promjena Pavlove banske titule – (vidi brojeve 33(3)/1986., 33(4)/1986., 34(3)/1987., od „primorskoga bana“ on postaje „ban Hrvata“. 34(4)/1987., 36(3)/1989., 36(4)/1989.) u razdoblju Novi konflikti u okolnostima nakon 1322. godine, duboke društvene, pa u tome sklopu i političke, kri- kada je kraljevski autoritet bio posve restauriran ze u koju je zapala bivša Jugoslavija, a koja je okon- na „području vladanja“ (regnum) Slavonije, odakle čana raspadom i političkoga sustava i same države. Okolnosti su nastanka studije o povijesnoj dimenziji sad kreću i pohodi na „plemićku republiku“ pod promjene naziva jezika svakako važne za cjelovito vodstvom banova koji su izravni izvoditelji kraljev- razumijevanje, no ne i određujuće u smislu sadržaja, skih namisli i planova, samo su pomogli precizni- argumentacije i zaključaka do kojih dolazi autor. Ja- jem definiranju kategorija i opreka „mi“ - „oni“. Tu sno se, naime, može razabrati da je rasprava što ju je vodio sa srpskim lingvistom „inspirirala“ R. Katičića situaciju savršeno reljefno ocrtava rasprava izme- za novo sagledavanje cijeloga niza povijesno-lingi- đu hrvatskih plemića u ljeto 1326. godine kako ju vističkih problema, pa je upravo tih godina objavio prenosi pismo trogirske općine upućeno vlastima brojne studije koje se, doduše neizravno, referiraju na šibenske općine163. I jedna i druga općina, naime, tu javnu raspravu koja se u trenutku objavljivanja vodila ili je netom bila završena (navoditi ovdje naslove Katičićevih studija objavljenih okvirno u razdoblju od 1988. do 1992. godine odnijelo bi previše prostora). Taj i takav kontekst nastanka Katičićeve studije iz 161 R. KATIČIĆ, ‘Slověnski’ i ‘hrvatski’, str. 102. Nevolja 1989. svjesno ili nesvjesno zanemaruje Zrinka Bla- s argumentom koji počiva na rukopisu Vinodolskoga žević (Z. BLAŽEVIĆ, Ilirizam prije ilirizma. Zagreb, zakona je u tome što je u mlađi rukopis pri prepisiva- 2008., str. 12 bilj. 4) te ju u krajnje pojednostavljenoj, nju mogao biti unesen naziv „hrvatski“ na isti način jednodimenzionalnoj i implicitno ideologiziranoj she- kako je on unošen u glagoljaške tekstove pri njihovu mi povezuje „s promjenom ideološko-političke klime prepisivanju sa starijih matica. u Hrvatskoj na izmaku osamdesetih godina prošloga 162 M. RICHTER, National Identity in Medieval Wales, stoljeća“ (postupak bi upravo u kontekstu načina na u: Medieval Europeans: Studies in Ethnic Identity and koji se u specifičnim društvenim okolnostima oblikuje National Perspectives in Medieval Europe, (ur. A. P. ideološki prostor vlastitoga pisanja u ovoj prigodi mo- Smyth), Basingstoke, 1998., str. 80. gao biti posebno razložen, no to bi zahtjevalo mnogo 163 Cod. Dipl. IX, str. 305-306, nr. 251, 18. kolovoza dodatnoga teksta i opet poseban ekskurs). 1326. imale su izaslanike na colloqiumu na kojem je veći jezika u administraciji, a upravo najstariji sačuva- dio hrvatskoga plemstva raspravljao što poduzeti ni administrativni spisi zapisani kako glagoljicom u svezi s predstojećim pohodom bana Mikca, pa tako i ćirilicom u tome govornom jeziku, koji po- se diskurs koji je vladao na tome okupljanju jako tječu iz stoljetnoga razdoblja, od kraja 13. do kraja dobro dade razaznati iz informacija koje naknad- 14. stoljeća, čini se definiraju i prostor na kojemu no razmjenjuju vlasti dviju općina. Predstojeći se se taj proces odigravao. Tako je iz kraja 13. stoljeća pohod tako označavao kao navala „Ugra“, za koje (iz 1288. godine) sačuvan već spominjani Vindo- se onda rabi kao sinonim izričaj „strani jezik“ (lin- lski zakon, iz 1336. godine je darovnica izdana u gua extranea)164. U raspravi, pak, na colloqiumu što ime također već spominjanoga kneza Mladena III., kao protumjere poduzeti u svezi s tom „navalom najvjerojatnije u Klisu166, a iz 1380. godine potje- stranoga jezika“ prihvaćeno je ono što su predla- če presuda kaštelana utvrde Sokol, ponad Biha- gali gospodar Knina Nelipac i livanjski knez Juraj ća, Hildebranda za zemlju koja se nalazila „pred’ Mihovilović, a što se odnosilo na upućivanje uhoda Bih’ćem“167. Prostor između Vinodola, Klisa i sred- (spias) do Steničnjaka (istoga onog koji će iduće, njega Pounja je, dakle, središnji prostor u kojem 1327. godine ban Mikac konačno zauzeti) kako bi se oblikuje specifični, može se reći i novi „hrvat- 194 se doznalo hoće li se tamošnji „Slaveni“ (ipsi Scla- ski diskurs“ kako se konačno u prvoj polovini 15. vi - riječ je o sinovima nekadašnjega bana Stjepana stoljeća jasno razabire i kada se u Kninu, uz kate- Babonića Blagajskog) suprotstaviti „Ugrima“ (con- dralu na Kapitulu, 1430. okupljaju „pojedini i svi tra Ungaros). Prisjetimo li se sad kako se te iste plemići, gospoda i posjednici Hrvati cijele kralje- 1326. godine u ispravi izdanoj u ime bosanskoga vine Hrvatske odnosno banovine, poglavito plemići bana govori o „hrvatskome gospodinu“, slika doista sudbenih stolova i županija Knina, Luke, Like, Bu- postaje posve jasna u smislu da se pogledi „izvana“ žana, Krbave, Lapca, Pseta, Humljana, Sokolsko- preklapaju s pogledima „iznutra“165. ga, Srba, Poljica i Unca“. Rezultat je njihova oku- Čini se, dakle, da su upravo to one okolnosti pljanja formaliziranje neke vrsti „udruge“ koja se koje su, poput katalizatora mogle voditi ka tomu da prema zamisli inicijatora trebala nositi s izazovom se od uobičajene prakse označivanja drugih zajed- plemenitaških prava koji je dolazio od narastajuće nica kao „jezika“ napravi odlučni korak k tomu da vlaške zajednice168. Dio je toga „hrvatskoga diskur- se jezik (sada ne samo kao medij sporazumijevanja već i prenošenja Božje poruke u pisanom obliku) 165 prigodom prepisivanja sa starih ćirilometodskih Upravo u ovome kontekstu vrijedi upozoriti na pogr- ješku koja se potkrala R. Katičiću u citiranju izvorno- matica umjesto „slověnskim“ nazove „hrvatskim“ ga materijala koji se odnosi na srednjovjekovnu Bosnu (a što se, posve izvjesno, nije događalo u „Vinodo- - preuezeo je, naime, citat iz zahtjeva bosanskoga bana lu, Istri i Krku“). Kod toga valja još jednom naglasi- upućenog na papinsku kuriju 1347. godine onako kako ti kako je poanta razmatranja R. Katičića upravo na je on otisnut u listu Glas Hercegovca iz 1891. godine (R. KATIČIĆ, ‘Slověnski’ i ‘hrvatski’, str. 103, bilj. činjenici da se u glagoljaškim sredinama prigodom 31). No, tu je izravni navod dokumenta iskrivljen, pa prepisivanja starih ćirilometodskih matica svjesno je izričaj lingue sclavice non ignaros (dokument je, mijenjao naziv jezika - nije u ovoj raspravi, dakle, inače, tiskan u Š. LJUBIĆ, Listine II/1870., str. 443- riječ o tomu kako se jezik nazivao u dnevnoj ko- 445, nr. DCC, 3. travnja 1347., a citirani izričaj se nalazi na str. 443) prenesen kao lingue croatice non munikaciji, nego o tomu da se taj naziv jezika iz ignaros. „vernakularne“ kuture prenosi u „učenu“ i „sakral- 166 Darovnicu je, formalno napisanu 27. kolovoza 1336. nu“ kulturu, odnosno tekstove koji se odnose na godine, bez oznake mjesta izdavanja, objavio K. KU- područje „svetoga“, tamo gdje je konzervativizam ŽIĆ, Povijest dalmatinske Zagore. Split, 1997., str. 53- 54. izrazito jak. 167 Hildebrandovu je presudu, koja je nepoznatim putom U pokušaj da se pobliže ogledaju okolnosti toga dospjela u Državni arhiv u Zadru, gdje se i danas čuva, prijenosa nedvojbeno valja poći od toga da je on bio objavio A. CRONIA, Jedna glagolska listina iz godine usko povezan s uporabom svjetovnoga, govornog 1380. (Sokol kod Bišća), Glasnik zemaljskog muzeja, 39(2), Sarajevo, 1927., str. 224. 168 Dokument nastao 26. srpnja 1430. godine objavio je u opširnim izvodima D. KARBIĆ, Hrvatski plemić- 164 Za korijene i raširenost takve uporabe pojma „jezik“ ki rod: Pokušaj analize, Zbornik Odsjeka za povijesne (lingua) vidi M. KRAVAR, Riječ jezik u smislu ‘na- znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti rod’, Jezik, 34(1), Zagreb, 1986. HAZU, 16, Zagreb, 1999., str. 110, a citirane riječi u Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu sa“, a u izravnoj svezi s uporabom govornoga jezi- zornost usmjeriti na činjenicu da se ti nazivi pojav- ka u (pisanoj) administraciji, i formaliziranje sud- ljuju u aktima kraljevske vlasti, što znači da njiho- benoga sustava kraljevine Hrvatske sa središnjim voj pojavi prethodi proces širenja takvoga nazivlja sudbenim stolom u Kninu, koji tu funkciju dobiva i njegova usvajanja u dubini društva, jer je tek uz 50-ih godina 14. stoljeća, a gdje se usustavljuje niz „pritisak odozdo“, iz te dubine, takvo nazivlje i mo- pravnih norma koje će se ubrzo pojaviti kao sklop glo dospjeti u isprave koje ispostavljaju vladarske „hrvatskih običaja“169. Kod ovoga valja osobitu po- kancelarije. No, raširenost se i sveobuhvatnost toga „hrvatskog diskursa“ u različitim vidovima druš- izvorniku glase: singuli et vniuersi nobiles, proceres et tvenoga života možda najplastičnije zrcali, što je u possessionati Coruati tocius regni Croacie et banatus literaturi ostalo nezamijećeno, u jednoj kraljevskoj signanter nobiles sedis et comitatus Tininii, Luke, Like, ispravi od 2. siječnja 1346. godine, kojom je potvr- Busane, Corbauie, Lapacz, Pzet, Humilane, Zekolsky, đena nagodba između Dujma, sina kneza Radosla- Seerb, Policie et Vnacz. Ovome središnjem prostoru svakako pripada i otok Krk, no duboko ukorjenjivanje va Babonića Blagajskog, i potomaka bana Ratolda glagoljaške kulture na otoku zacijelo je uvjetovano, iz 13. stoljeća glede posjeda Stupnica i Pedalj170. U uz činjenicu izvaredne fizičke blizine, ponajprije gos- ispravi se govori o tomu kako je u 13. stoljeću doš- podstvom knezova Krčkih, koji su pod svojom vlašću lo do promjene vlasništva nad posjedom, odnosno spojili kako otočni tako i kopneneni prostor pa onda 195 i integrirali otok s kopnenim svijetom. Istra, pak, na kako je ban Stjepan Babonić Blagajski posjed kupio zapadu od te jezgre, i područja pod vlašću bosansko- od braće Ratolda i Matije, sinova bana Loranda, po ga bana na istoku (od kraja 12. do posljednje četvrti cijeni od „400 maraka po hrvatskom načinu raču- 15. stoljeća bosanski su vladari, u specifičnom odnosu nanja“ (quadringentis marcis compoti croacyensis). s ugarsko-hrvatskim kraljem koji je podrazumijevao nepostojanje jasne „državne“ granice između dvije Dalje se pripovijedanje u ispravi nastavlja izlaga- jurisdikcije, pokazivali jasnu tendenciju širenja svoga njem sporazuma sklopljenog prije dolaska pred kra- područja na zapad; to je širenje katkad zaustavljano, lja između Dujma i nasljednika Ratolda, a prema kao primjerice za vladavine kralja Ludovika, ili Sigi- kojemu je Dujam isti posjed odstupio Ratoldovima smunda nakon 1400. godine, no proces je unatoč tim zastojima jasno vidljiv), tek su rubna područja širenja nasljednicima za „200 maraka istoga hrvatskog na- specifičnoga, „hrvatskog“ kulturnog obrasca. čina računanja, a što znači računajući svaku mar- 169 Izričaj o „hrvatskim običajima“ (consuetudines chro- ku s pet pensa“ (ducentis marcis eiusdem compoti hatinas) vezanim uz kninski sudbeni stol pojavljuje se croacyensis, marcam videlicet cum quinque pensis i ponavlja u nekoliko navrata i u različitim varijaci- 171 jama, primjerice u ispravi izdanoj u ime hrvatskoga quamlibet computando) . Što se krije iza izričaja hercega (Dalmacie et Croacie dux) Karla Dračkog 6. o „hrvatskom računanju“ nije teško razložiti - „sla- svibnja 1376. (dokument je tiskao J. KOLANOVIĆ, vonski banovci“, pod kojim je nazivom u literaturi Hrvatsko običajno pravo prema ispravama XIV. i XV. poznat novac što se kovao u zagrebačkoj kovnici stoljeća, Arhivski vjesnik, 36, Zagreb, 1993., str. 95- 97; pri transkripciji je dokumenta J. Kolanović pojam od sredine 13. stoljeća, doista su se prvotno kovali chrohatinas dosljedno pisao kao chrohativas, što je u tako da se iz jedne marke srebra dobivalo pet pensa takvu obliku doslovno izvrtanje izvornika, jer se riječ po četrdeset denara, odnosno 200 denara, što se po- može transkribirati samo kao chrohatinas ili chroha- tiuas – odlučio sam se za onaj prvi oblik, jer mi se čini bliži duhu onodobne latinštine i izvođenju pridje- koja u njegovu izdanju glasi: Fideli nostro Magnifico va od imenice Crohacia kako se i rabi u dokumentu; Viro Steffano Proden Voivode ... u (s moderniziranom izvornik, pak, dokumenta dostupan je u fotografiji grafijom):fideli nostro magnifico viro Steffano pridem kao MOL DL 38492). Izričaji o sudbenim „običajima vaiuode ..., jer se tu ne radi o osbnom imenu „Proden“ Hrvata“ (consuetudines Chroatorum) i o „sudbenom već o prijedlogu pridem (ranije), kako se jasno razabi- postupku Hrvata“ (ritum iudiciarium Chroatorum) re iz Luciusova regesta otisnutoga u bilj. 15. pojavljuju se i u nalogu dalmatinsko-hrvatskom banu 170 Isprava izdana u ime kralja Ludovika nije sačuvana u izdanom u ime kraljice Elizabete 3. studenoga 1383. izvorniku, nego je njezin sadržaj opširno prepričan u Dokument nije sačuvan u izvorniku, nego u prije- presudi tadašnjega kraljevskog suca Nikole de Zeecha pisu Ive Pivčevića s pogrešnom godinom, ali je bio od 31. listopada 1383. godine. Taj je dokument objav- poznat svojedobno i Ivanu Lucius Luciću, koji je za ljen u Cod. Dipl XVI, str. 400-411, nr. 317. Odgovara- svoje potrebe napravio regest - sav taj materijal, kao i jući tekst na str. 404. sam dokument, objavio je A. NAZOR, O pismu ugar- 171 U tiskanome tekstu čita se: Croityensis (u prvom navo- sko-hrvatske kraljice Elizabete (Zadar, 3. studenoga du) i Croatyensis (u drugom navodu), no usporedba je 1383.), Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatin- s izvornikom (MOL DL 33734) pokazala kako u oba sku, 98, Split, 2005. U Nazorovu izdanju dokumenta navoda treba čitati onako kako je ovdje predočeno: s ispravnim datumom treba međutim ispraviti adresu croacyensis. prilično razlikovalo od kovanja u Ugarskoj172. U 14. S druge strane, na nutarnjem je planu uza sve stoljeću, zapravo tek od 1344. godine po poznatim naprijed rečeno za naznačeni prijelaz naziva jezika vrelima, to se promijenilo te je od tada iz jedne mar- od „slověnskog“ u „hrvatski“od odlučne važnosti ke dobivano devet pensa i još dvanaest denara, da- zacijelo bilo i jasno diferenciranje same glagoljaš- kle ukupno 372 denara, što je još uvijek bilo različi- ke zajednice, čiji članovi nisu više bili samo seoski to od kovničke prakse u Ugarskoj, gdje se iz jedne slabo obrazovani popovi. Izvrstan je primjer te dife- marke dobivalo dvanest pensa denara173. Naravno rencijacije činjenica da je stanoviti magister Grgur da se u Ugarskoj znalo za ove razlike, ali se tamo taj iz Modruša bio u stanju (svakako prije 1415. godi- specifični način računanja novca nazivao „stari de- ne, kada se on spominje kao već pokojni) „učisto na nari“ (denarii antiqui), ili se pak uz njegovo navo- slavenskome jeziku“ interpretirati psaltir uklopljen đenje pozivalo na ime pojedinoga bana pod čijom u primjerak brevijara kojim se služio jedan glago- su upravom novci iskovani (denarii seu moneta qu- ljaški svećenik iz okolice Šibenika176. Uz Modruš ondam Herrici bani)174. Tko je, pak, u ugovor izme- kao važno urbano središte (uz dva samostana pro- đu Dujma Radoslavljeva i nasljednika bana Ratolda sjačkih redova - franjevački i dominikanski, grad je unio izričaj o novcu po „hrvatskom računanju“, a u 15. stoljeću postao i sijelo biskupa, a o dosegnutoj 196 koji je pisar u kraljevskoj kancelariji prihvatio, ne- razvojnoj razini dovoljno govori podatak da je po- moguće je sigurno ustvrditi, no prirodnim se izbo- četkom 15. stoljeća imao i svoga javnog bilježni- rom čini upravo Dujam. Uz to se, međutim, valja ka177), glagoljaški su svećenici opsluživali u 14. i prisjetiti kako su upravo bliske srodnike toga istog 15. stoljeću već razvijena urbana središta u Pounju, Dujma na svome colloqiumu 1326. godine hrvatski poput Bihaća ili Ostrožca. U ovome su drugom čak velikaši i plemići označili kao „one Slavene“, kako imali i svoju bratovštinu sv. Katarine, koja je oku- bi se zatvorio krug koji opisuje vanjske okolnosti pljala svećenike iz okruženja, a sam je ostrožački ustaljivanja „hrvatskoga diksursa“. On je, naime, „plebanuš“ imao početkom 15. stoljeća i svoga sada počivao na jasno vidljivoj „strukturiranoj pi- „popa kapelana“178. Sve ovo što je rečeno zorno se smenosti“ na govornom jeziku175, koji se zapisivao zrcali u stajalištima iskazanim u tekstovima već do- trima pismima i podrazumijevao uporabu hrvatsko- bro poznatoga Jurja de Sclavonia, studenta i poslije ga imena od novca, preko običaja do jezika.

176 Podatak prema kojemu je postojao pslaterium ... qui est pure interpretatus per linguam sclauonicam per 172 O načinu kovanja, vrijednosti i prvotnoj veličini bano- olim magistrum Gregorium de Modrussia vidi prema: vaca vidi Ć. TRUHELKA, Slavonski banovci (Prilog M. ANČIĆ, Ljetopis kraljeva Hrvatske i Dalmacije hrvatskoj numismatici), Glasnik zemaljskog muzeja, (Vrijeme nastanka i autorstvo Hrvatske redakcije Lje- 9, Sarajevo,1897., str. 27-30. topisa popa Dukljanina), Zgodovinski časopis, 44(4), 173 O toj promjeni govori Ć. TRUHELKA, Slavonski ba- Ljubljana, 1990, str. 538, bilj. 78. novci, str. 19-22. 177 Većinu činjenica o Modrušu, poglavito iz objavljenih 174 Ove primjere navodi Ć. TRUHELKA, Slavonski ba- pisanih vrela, prikupio je i donekle sistematizirao M. novci, str. 16. KRUHEK, Srednjovjekovni Modruš. Ogulin, 2008. 175 Uz uporabu u administrativnoj praksi, govorni je jezik Djelovanje modruškoga javnog bilježnika Nikole, prodro i u područje „svetoga“, kako svjedoče zadarski sina „pisca“ Kvirina iz Bužana, posvjedočuje jedna red za primanje novih sestara dominikanki (izdanje bilježnička isprava iz Zadra u kojoj stoji: Georgius uo- teksta i opširna rasprava u: D. MALIĆ, ‘Red i zakon’ catus Zogo stacionarius Segne procurator ser Bartoli zadarskih dominikanki iz 1345. godine (Prikaz jezika condam ser Mauri Alberigni de Venetiis habitatoris najstarijeg hrvatskog latiničnog spomenika)“, Raspra- fori Modrussii habens spetiale mandatum ab eo ad ve: Časopis Institua za hrvatski jezik jezikoslovlje, 3, hec et alia facienda vt legitur publico procurationis Zagreb, 1977.) te pašmanska „Regula svetoga Bene- instrumento scripto manu ser Nicolai condam Qurini dikta“ (izdanje u I. OSTOJIĆ, Benediktinci III, str. scribe de Busane imperiali auctoritate notarii publici 361-429). K tomu je služio i u organizaciji društvene Modrussii et Vinodoli - DAZd, Spisi zadarskih biljež- memorije, kako se jasno razabire iz „hrvatske redakci- nika, Articutius de Rivignano, Busta III, fasc. VIII, fol. je“ Ljetopisa popa Dukljanina, odnosno Ljetopisa kra- 34’-35, 27. travnja 1401. ljeva Hrvatske i Dalmacije, kako bi zapravo taj tekst 178 O postojanju bratovštine sv. Katarine u Ostrošcu, gra- trebalo doista nazivati (izdanje u F. ŠIŠIĆ, Ljetopis, du čiji očuvani perimetar impozantnih vanjskih zidova str. 377-416), pa se doista radi o razvijenome sustavu svjedoči o njegovoj veličini, govori kupoprodajni ugo- pisane komunikacije koja prožima sve dimenzije druš- vor sastavljen 24. rujna 1403. na hrvatskom jeziku i tvenoga života, odnosno odgovara onome što sam na zapisan glagoljskim pismom – vidi Đ. ŠURMIN (pr.), početku definirao kao „strukturiranu pismenost“. Hrvatski spomenici. Zagreb, 1898., str. 105-106. Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu profesora na pariškoj Sorbonni u posljednjoj četvrti tom s kakvim su se održavale duvanjska i makarska 14. stoljeća, a potom početkom 15. stoljeća kano- biskupija utemeljene pola stoljeća prije) plastično nika i penitencijara u Toursu179, na čiji se primjer se ukazuje snaga i žilavost starih tradicija. Naime, začudo R. Katičić u spomenutoj raspravi ne poziva. u dokumentu kojim je registriran čin izbora domi- Iako vrlo vjerojatno nije bio hrvatskoga podrijetla nikanca Ladislava iz Sane za biskupa nove bisku- (rođen je u Brežicama, u današnjoj Sloveniji, no u pije182, obrazloženje toga izbora glasi: „poglavito srednjem vijeku Brežice su bile u Svetomu Rim- stoga što se za istoga gospodina brata Ladislava skom Carstvu; otac mu se zvao Henrik, a nećak kaže kako poznaje barune iz Ugarske, preko kojih Ulrik, što se svakako ne može smatrati „tipičnim će moći vratiti prava iste crkve, a k tomu će mnogo- hrvatskim imenima“, premda se iz toga ne mogu struko poučavajući Božjem zakonu onaj puk u sla- izvlačiti bilo kakvi pouzdani zaključci; zemljopi- venskom jeziku/pismu biti koristan na čelu rečene sni pojam „Hrvatska“ Juraj piše kao Chrawacia, a crkve“183. Petnaestak godina poslije splitski je kap- pridjev „hrvatski“ kao chrawaticum, što je najbliže tol trebao „vjernoga i zakonita tumača“ (fidelis et načinu na koji se ti pojmovi rabe na njemačkom go- legalis interpres) kako bi u formi kaptolske isprave vornom području; konačno, znao je da je Zadar si- izdao ovjerenu kopiju prijevoda na latinski presude jelo nadbiskupa, ali nije znao stvarni status splitske sudbenoga stola Humske Zemlje, sastavljene 1371. 197 metropolitanske nadbiskupije, pa splitskoga prelata godine i napisane „slavenskim pismenima“ (literra naziva „biskupom“, episcopus, a za njegovu crvku sclauica), najvjerojatnije ćirilicom184. No, nakon veli da je „kao nadbiskupija“, quasi archiepiscopa- trideset godina sve je već i u kaptolu izgledalo druk- tus), Juraj je posve izvjesno bio odgojen u glago- čije, pa je ta institucija 1410. godine mogla izdati ljaškoj tradiciji, pa je u poodmakloj životnoj dobi u ovjereni prijepis originalnoga ćirilskoga dokumenta Toursu po sjećanju reproducirao glagoljašku počet- bez ikakve pomoći tumača i to u formi kaptolske nicu iz koje je učio čitati i pisati180. S takvim, pak, isprave koja je i sama tada bila napisana hrvatskim odgojem i prikupljenim znanjem Juraj je glagoljaš- jezikom i ćirilskim pismenima185. Paralelu tome ki alfabet mogao zvati „hrvatskim“ (Iste alphabet činu treba vidjeti u činjenici da je već tada Qualiter est chrawaticum), ali je isto tako u glosi uz izričaj prepisivan kao integralni dio djela Tome Arciđako- sv. Jeronima o „mom jeziku“ mogao zapisati: „Na na, pa je „hrvatski diskurs“ i na taj način ušao u ovome mjestu o prevođenju psalterija na slavenski sferu visoke „učene“ kulture, koja je bila sastavni jezik“ (Nota hoc de translacione psalterii in lingu- dio fonda „(komunalnoga) društvenog znanja“ ka- am slavonicam)181. kvo se razvijalo u srednjovjekovnim gradovima na No, u svemu ovomu valja svakako zadrža- istočnojadranskoj obali186. Za puno, pak, razumije- ti oprez te uzeti u obzir da promjene o kojima je 182 riječ nisu imale iza sebe snagu direktivnih insti- Dokument je tiskan u: V. RISMONDO, Registar no- tara Nikole iz Augubija, Izdanje Historijskog arhiva u tucija koje bi kroz postupak normiranja usmjerile Splitu, 5, Split, 1965., str. 44-45, nr. 42. društveno ponašanje i precizno definirale uporabu 183 V. RISMONDO, Registar, str. 45: eo maxime quia pojmova. To se jasno razabire već i na primjeru idem dominus frater Ladisclauus noticiam dicebatur splitskoga kaptola, u kojemu je djelić toga novog habere cum baronibus regni Hungarie, mediantibus quibus poterit jura ipsius ecclesie de predicta recupe- „lokalno društvenog znanja“ što se upravo obliko- rare, insuper in ydiomate sclauico multipliciter illum valo zabilježen tijekom druge polovine 14. stoljeća populum in lege diuina imbuendo dicte ecclesie salu- u tekstu Qualitera. Međutim, kada se približno isto- briter preesse et prodesse – naglasio M. A. Izričaj o dobno (a događaj o kojemu je dalje riječ precizno je „vraćanju prava“ valja smjestiti u kontekst ideje prema datiran 22. prosinca 1365.) u kaptolu izabire biskup kojoj se ovdje ne radi o utemeljenju nove biskupije, već o obnavljanju one nekad postojeće za novouspostavljenu drijevsku biskupiju (koja se 184 Ovjereni prijevod presude u KAS, sv. 64, fol. 35-35’, ipak neće održati, čak ni s onakvim diskontinuite- 15. srpnja 1379. 185 Za taj dokument vidi ovdje bilj. 166. 179 F. ŠANJEK - J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije (oko 186 Sačuvana srednjovjekovna vrela upravo u Splitu omo- 1355./60.-1416.) profesor Sorbonne i pisac, kanonik i gućuju praćenje rasta i razvoja segmenta „učene kultu- penitencijar stolne crkve u Toursu, Croatica Christia- re“ u fondu „(komunalnoga) društvenog znanja“ - usp. na Periodica, VIII(13), Zagreb, 1984. materijal koji pregledno donosi M. MATIJEVIĆ SO- 180 F. ŠANJEK - J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije, str. 19. KOL Splitski srednjovjekovni književni krug, u: Rau- 181 F. ŠANJEK - J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije, str. 6 i karov zbornik: Zbornik u čast Tomislava Raukara, (ur. 7. N. Budak), Split, 2005. vanje svih tih promjena svakako treba uzeti u obzir zito situiran u okvire „učene“ kulture, ali usmjeren da će se upravo tada, dakle početkom 15. stoljeća, na raspravu i pobijanje tekstualnih tradicija koje su u prostoru javne komunikacije na ovome istom po- dolazile s juga, dok je drugi tekst izravna i ne baš dručju instalirati, osim „slavenske“ i „hrvatske“, „učena“ intervencija u odnosu na ono što se čita u odnosno „slavenske/hrvatske“ diskurzivne matri- 18. glavi djela Tome Arciđakona, kojega „isprav- ce, a s osloncem poglavito u „učenoj“ kulturi, i ona lja“ u smislu koji određuje „hrvatska“ diskurzivna „ilirska“187. S takvim, naime, uvidom postaje jasno matrica. zašto je i danas u toj ideološkoj kakofoniji kasnoga No, da bi se došlo do ovakvih zaključaka tre- srednjeg vijeka doista teško razdvojiti misaone niti balo je razložiti različite sklopove „lokalnoga zna- sklopa „lokalnoga društvenog znanja“ iz kojega je nja“, od onih vezanih uz crkveno središte u Zagre- poticaj i spoznaje crpio i anonimni autor Qualitera. bu, preko „znanja“ oblikovanog na kraljevskome dvoru kao političkom središtu, do sklopa „lokalnog * * * društvenog znanja“ oblikovanog u onim dijelovima Hrvatskoga Kraljevstva koji su od početka 80-ih Ovo dugačko i krivudavo istraživanje dvaju godina 13. stoljeća ostali izvan domašaja i uticaja 198 tekstova koji se okolnostima postanka čine vrlo bli- političkoga središta na vladarskome dvoru. U ta- skima pokazalo je kako ta bliskost ne ide mnogo kvim se okolnostima oblikovao, no u velikoj mjeri dalje od analogije. Detaljna je raščlamba pokaza- izvan dosega onih pisanih vrela koja su ostala saču- la da su ciljevi i postupci dvaju anonimnih autora vana do modernih vremena (lokalni pisani spome- ranih primjera diskurzivne pismenosti bili stvarno nici uglavnom su propali s „civilizacijom“, ako se vrlo različiti - dok je Odlomak ‘Kronike’ raspoznat to tako može nazvati, koja ih je proizvodila, nakon kao uradak usmjeren na oblikovanje ideološkoga protuotomanskih ratova i susljednih turskih osvaja- kompleksa novouspostavljenog, ali kratkotrajnog nja188), jedan novi diskurs, koji sam ovdje označio političkoga središta vezanog uz „hercega cijeloga kao „hrvatski diskurs“ te ga pokušao preciznije si- Slovinja, Hrvatske i Dalmacije“ Stjepana, dotle je tuirati u vrijeme i prostor. U kontekstu se ovakvoga Qualiter raspoznat kao izravna refleksija sklopa postavljanja stvari Qualiter ukazuje kao neka vrst „lokalnoga društvenog znanja“ oblikovanog u juž- „vrha ledenog brijega“ s obzirom na to da je cje- nim dijelovima srednjovjekovnoga Hrvatskog Kra- loviti njegov (kon)tekstualni oslonac na određeni ljevstva u razdoblju između kraja 70-ih godina 13. i način „potonuo“ s propadanjem i gubitkom vrela u sredine 40-ih godina 14. stoljeća. Prvi je tekst izra- kojima je bio zabilježen. Uz ovako postavljene odrednice ne iznenađuje 187 O počecima „ilirske“ diskurzivne matrice u „uče- ni kasnija recepcija obaju tekstova. Osim jednoga nim“ krugovima upravo na onome području gdje je poziva na Odlomak ‘Kronike’ u 16. stoljeću, i to već bila oblikovana ona „slavenska/hrvatska“ vidi: R. KATIČIĆ, Ustanove sv. Jeronima u Rimu i povi- kako bi se na papinskoj kuriji tadašnjega zagrebač- jest hrvatske kulture i narodnosti, u: R. KATIČIĆ, Na kroatističkim raskrižjima, Zagreb, 1999., str. 179-183 188 Dovoljno je u tome smislu samo naznačiti sudbinu (rasprava je izvorno objavljena 1991. godine i jedna većine tekstova koji zasvjedočuju oblikovanje i postoje od niza spomenutih ovdje u bilj. 160) te M. AN- janje „strukturirane pismenosti“ na govornome jeziku ČIĆ, Inventar splitskog kancelara i javnog bilježnika - darovnica kneza Mladena III. sačuvana je tako što je Tome Colutii de Cingulo (Prilog poznavanju prvih hu- bila prepisana u splitskome kaptolu, gdje je bila pohra- manističkih krugova u Dalmaciji), Radovi Zavoda za njena kopija; presuda kaštelana Hildebranda sačuvana povijesne znanosti HAZU u Zadru, 47, Zadar, 2005., je u Državnom arhivu u Zadru, u koji je dospjela na str. 130-134. Uska povezanost i često preplitanje dviju nepoznat način (najuvjerljivije je objašnjenje da ju je diskurzivnih matrica sve do 19. stoljeća nedvojbena vlasnik ponio sa sobom kad je napuštao krajeve oko je činjenica, no ta činjenica čini se nije obvezivala Z. Bihaća, no kako je dospjela u zadarski arhiv ostaje za- Blažević u njezinu ovdje već spominjanome djelu, u sad tajna); kupoprodajni ugovor iz Ostrošca sačuvan kojem, držeći se njezina argoa, uvelike (sporedno je je u arhivu knezova Auerspergera, koji je u vrijeme radi li se o svjesnom ili nesvjesnom postupku) „ideo- prvoga tiskanja bio u Ljubljani, a danas je u arhivu u loški investira“ u ideju „južnoslavenske uzajamnosti“. Klagenfurtu - Celovcu (vidi novo izdanje prema M. Problem je, naime, s tim i takvim „ideološkim inve- BIZJAK - M. PREINFLAK (pr.), Turjaška knjiga li- stiranjem“ u tome što se ono suštinski ne razlikuje od stin II; Dokumenti 15. stoletja (Thesaurus memoriae: „ideološkoga investiranja“ u ideju „(hrvatske) nacio- Fontes 8), Ljubljana, 2009., str. 66-67, nr. 13, u kojem nalne zasebnosti“ - riječ je samo u razlici u predznaku, se jasno raspoznaje u kojoj je mjeri taj dokument „stra- a ne u postupku. no tijelo“ u zbirci u koju je dospio). Mladen ANČIĆ Dva teksta iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju „društvenog znanja“ u Hrvatskom Kraljevstvu koga biskupa oslobodilo plaćanja papinskih annata redu o trajnosti političke tvorbe koja ga je iznjedri- pod izlikom da je biskupija „oduvijek“ dio Ugar- la. Da herceg Stjepan nije umro ubrzo po dolasku u ske189, uradak po svemu sudeći talijanskoga „inte- Zagreb i da ga je naslijedio sin, kojega je već imao, lektualca“ na službi u Zagrebu ostat će bez stvar- sudbina konstrukcije koja je nastala iz onoga što je noga odjeka i pasti u zaborav te će izazvati tek uz- anonimni autor opisao izričajem Satis indagavi za- grednu pozornost modernih povjesničara. S druge cijelo bi bila posve drugačija. strane, Qualiter se prepisivao zajedno s Tominim Konačno i u uskoj svezi s time, ovakvim se pri- djelom, kao da je njegov integralni dio, a „hrvat- stupom u ovome složenom istraživanju pokazalo ska“ diskurzivna matrica, koje je on očito bio sa- kako početne premise, u inače prilično neuspješnoj stavnim dijelom, održavat će se i nadalje u formi knjizi191, Johna V. A. Finea nisu bile a priori pro- u kojoj se održavalo i srednjovjekovno Hrvatsko mašene. J. Fine je, naime, pošao od toga, iako to Kraljevstvo, kao reliquiae reliquiarum. Te će, me- zbog teorijske „nepotkovanosti“ i nije bio u stanju đutim, reliquiae reliquiarum poslužiti u 19. stoljeću posve jasno sročiti, da nacionalna povijest sa svo- u novoj interpretaciji (izgrađenoj u posve drugači- jim teleološkim tumačenjem prošlosti stvara iluziju joj prostornoj konstelaciji) kao jezgra u oblikova- da je ishod društvenih gibanja u prošlosti unaprijed nju „nacionalnoga diskursa“, pa će upravo zato i poznat. Tražeči i držeći se čvrsto onih niti u prošlo- 199 sam Qualiter postati „kamen smutnje“ i simbolič- me gibanju koje oblikuju slojeve tradicije moderne ka razdjelnica pri oblikovanju modernih nacional- i stvarno postojeće nacije, ta vrst pisanja o prošlosti nih zajednica i njihovih historiografija u Hrvatskoj zanemaruje puninu društvenih i duhovnih strujanja i Mađarskoj. Pri tomu se jednostavno smetnulo s te odbacuje kao nevažne one misaone struje, pa i uma da taj diskurzivni sklop nije nastao u bezvre- cijele sklopove „lokalnoga društvenog znanja“ koji menskom prostoru, odnosno kako je imao vrlo spe- su tijekom vremena propadali s promjenom politič- cifične i određene (vremenske, prostorne i društve- kih, kulturnih, gospodarskih i intekektualnih prili- ne) okolnosti postanka. U nešto široj perpspektivi, ka. Ako sam ovdje uspio prikazati bar dio lepeze međutim, i Qualiter i Odlomak ‘Kronike’, kao i ci- različitih „lokalnih društvenih znanja“ koja su defi- jela rasprava proizašla iz usporedne raščlambe tih nirala društveni život kasnosrednjovjekovnoga Hr- tekstova, govore o procesu izgradnje kolektivnih vatskog Kraljevstva, moj je cilj postavljen u ovoj identiteta u okvirima koje definira srednjovjekovna prigodi posve ispunjen. administrativno-politička ustrojba, procesu čije je razumijevanje nemoguće bez oslonca na izvanredno djelo Susan Reynolds190. U tome smislu predo- čena rasprava jasno pokazuje da je taj proces po- čivao na konstrukciji, reprodukciji i transformaciji fonda „društvenoga znanja“, no da su istodobno na to znanje utjecale i promjene same ustrojbe, ovisno o njihovim prostornim i vremenskim dimenzijama. Iz takvoga uvida proizlazi i zaključak kako sklop „spoznaja“ produciran kroz Odlomak ‘Kronike’ nije bio osuđen na propadanje i zaborav sam po sebi - njegova dalja dogradnja, širenje i eventualni utjecaj na fond „društvenoga znanja“ ovisili su u prvome

191 Riječ je o J. V. A. FINE, When Ethnicity did not Matter 189 Za način na koji je biskup Nikola Stjepanić Selnički in Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Cro- potkraj 16. stoljeća koristio Odlomak ‘Kronike’ vidi atia, Dalmatia and Slavonia in Medieval and Early- N. KLAIĆ, Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.) au- Modern Periods. Ann Arbor, 2006. Knjiga je neuspješ- tor tzv. Odlomka Ljetopisa iz 11. stoljeća, Croatica na prije svega zbog autorova očajno lošeg poznavanja Christiana Periodica, IX(16), Zagreb, 1985., str. 10- izvornog materijala na kojem gradi svoje zaključke 11, gdje autorica prenosi starija zapažanja Vjekoslava (što se moglo jasno raspoznati i u njegovim ranijim Klaića da bi potom iz njih izvela svoje krajnje neuvjer- djelima o srednjovjekovnom Balkanu), ali isto tako i ljive zaključke o „krivotvorenju“ teksta. zbog nepoznavanja teorijskih okvira u kojima se danas 190 Vidi Susan REYNOLDS, Kingdoms and Communities razmatraju problemi vezani uz kolektivne, društvene in Western Europe 900-1300, Oxford, 1997². identitete. Mladen ANČIĆ T wo works from the middle of the 14th century: Contribution to the understanding of “social knowledge” in the Croatian Kingdom of the 14th century

Two works from the middle of the 14th cen- Through the analysis of the works themselves and tury: Contribution to the understanding of “social relying on other contemporary works (narratives, knowledge” in the Croatian Kingdom of the 14th as well as works created as official documents), century the author attempts to show the degree to which 200 In the discussion, the author analyzes two short their authors utilized opinions and interpretations narratives by unknown authors which were created from the communities in which they usually lived in the middle of the 14th century in two similar in- and worked. Through this analysis, he shows how stitutions, the Archdiocese of Split and Zagreb. He the circumstances of the Archdiocese operations defines the works as examples of the undeveloped (Zagreb’s as the cornerstone of royal authority and skill of “discursive literacy” and treats them not as ideology which was created in the political headqu- direct sources of “historical facts”, but, rather as a arters, the royal court, and Split’s as an institution “window” to the cognitive world of their authors connected to the formation of an autonomous po- and their social environment. From this viewpoint, litical entity in the southern regions of the Croati- he analyzes the circumstances of the operations of an Kingdom in the last decades of the 13th century the two Archdioceses, their relationships with their and the first half of the 14th century) influenced the social environment and the ways in which they in- shaping of the information which the authors built tegrated with the lives of their social communities. into their short, but very important works.