<<

Bosanskohercegovački slavistički kongres II

ZBORNIK RADOVA | KNJIŽEVNOST KNJIGA 2 KNJIGA BOSANSKOHERCEGOVAČKI SLAVISTIČKI KONGRES ZBORNIK RADOVA (KNJIGA 2)

© Slavistički komitet; prvo izdanje, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se umnožavati na bilo koji način ili javno reproducirati bez prethodnog dopuštenja izdavača.

Izdavač Slavistički komitet, Filozofski fakultet u Sarajevu, F. Račkog 1, Sarajevo, BiH tel. (+387) 33 253 170 e-mail [email protected] www.slavistickikomitet.ba

REDAKCIJA Ifeta Čirić-Fazlija, Dijana Hadžizukić, Adijata Ibrišimović-Šabić, Andrea Lešić, Lejla Mulalić, Edina Murtić

Glavni urednik Senahid Halilović

Urednica Adijata Ibrišimović-Šabić

ISSN 2303-4106

ZBORNIK RADOVA | KNJIŽEVNOST Bosanskohercegovački slavistički kongres II

Zbornik radova (knjiga 2)

Sarajevo, 2019. KNJIGA 2 KNJIGA Objavljivanje ove knjige finansijski je podržalo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke. Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 5

SADRŽAJ

Predgovor ...... 9 Adijata Ibrišimović-Šabić: Pod/sjećanja: Prvi bosanskohercegovački slavistički kongres (Predstavljanje Zbornika radova iz književnosti) . . . 11

I. Književni folklor i stara književnost ...... 15

Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian Love Songs and Wedding Songs ...... 17 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića ...... 40

II. Književnosti narodā BiH i (južno)slavenske književnosti u komparativnoj, interliterarnoj i interkulturalnoj perspektivi . . . . 57

Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike sna” ...... 59 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea u (južno)slavenskom kulturnom prostoru ...... 73 Adijata Ibrišimović-Šabić: Treći čin (sarajevska čitanja Čehovljevog Višnjika) ...... 96 Erika Lalíková: Obraz dôstojnosti človeka vo filozofii a literatúre vybraných (slovanských) autorov ...... 107 Leszek Małczak: Dukanovićevo razdoblje ili bosanskohercegovačko-poljske književne veze za vrijeme Druge Jugoslavije ...... 117 Larisa Softić-Gasal: Motiv otuđenja kao dominantan faktor u kompoziciji kratke priče tranzicijskog doba u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama ...... 129 Надежда Старикова: Проблемы изучения и интерпретации югославянских литератур (научно-справочное издание “Лексикон южнославянских литератур”) ...... 138 Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот и во медиумскиот дискурс во Македонија ...... 149 Albena Vacheva: The Literary Sketch and the Mythologems of Literary Realism ...... 163 Kalina Zahova: Examples of Animal Representations in Slavic Literatures and Cultures ...... 171 6

III. 40. godišnjica smrti I. Andrića: Andrićevo književno djelo danas . . . 181

Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima u Andrićevom djelu) ...... 183 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку) ...... 197 Милош М . Ђорђевић: Знакови поред пута или шифра Андрићеве поетике . 223 Вук М . Ђорђевић: Телевизијски интервјуи Иве Андрића ...... 236 Sanja Franković: Semioza slika u noveli Panorama Ive Andrića ...... 247 Alica Kulihová: Miesto Iva Andrića v slovenskej prekladovej literatúre . . . . . 257 Јасмина Мојсиева-Гушева: Хуманизмот во поетиките на Иво Андриќ и Блаже Конески ...... 268 Jelena Ratkov Kvočka: Cirkus kao paradigma – cirkuska igra kao igra života u delima Ive Andrića i Danila Kiša ...... 279 Marijana Terić: Specifičnosti pripovjedačkog postupka u Andrićevom književnom stvaralaštvu ...... 289 Olga Vojičić-Komatina: Individualni i kolektivni presjek izvora tragičnosti u Andrićevim romanima Prokleta avlija i Travnička hronika ...... 297 Vesna VukićevićJanković: Sve/prostorna i vanvremenska ravan Andrićeve Proklete avlije ...... 305

IV. 100. godišnjica smrti M. Ć. Ćatića: Moderna u književnostima narodā BiH i (južno)slavenskim književnostima . . 313

Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića 315 Amra Memić: Zlatko Topčić, Kako Musa dere jarca (Životopis / smrtopis Muse Ćazima Ćatića) ili poezijom oslikana neohistorijska drama . . . . 329 Adnan Pejčinović: Sufijsko-simbolistička paradigma u poeziji Muse Ćazima Ćatića ...... 338

V. 90. godišnjica smrti A. B. Šimića: Avangarda u književnostima narodā BiH i (južno)slavenskim književnostima ...... 349

Suzana Marjanić: Antun Branko Šimić i Krleža: točke susreta – anarhoindividualizam i Karl Kraus ...... 351 Jolanta Sujecka: The New National “We” in the Slavia Orthodoxa Circle in the 20th-Century Balkans ...... 361 Jurica Vuco: Motivi duše i tijela u Šimićevu pjesništvu ...... 372

VI. 120. godišnjica prvog romana u BiH: historija i poetika romana u književnostima narodā BiH i (južno)slavenskim književnostima . . 383

Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke u postsocijalizmu ...... 385 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 7

Miluša Bakrač: Poetika Šćepanovićevih romana Sramno leto, Iskupljenje i romana-novele Ustapuna zemlje ...... 401 Romana Benić Brzica: Ahmed Nurudin i Vojtech Had – i naše vrijeme . . . . . 413 Марија Ѓорѓиева Димова: Нарцистички наративи ...... 424 Renate Hansen-Kokoruš: Povijest i modeliranje sjećanja – Otkup sirove kože Abdulaha Sidrana ...... 436 Miranda Levanat-Peričić: Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu . . . 447 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića i Huseina Bašića ...... 459 Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora . . . 475 Elbisa Ustamujić: Poetika romana Krivice Huseina Bašića ...... 490

VII. METODIČKA TEORIJA I PRAKSA ...... 501

Sava Anđelković: Gozba Dževada Karahasana, od operskog libreta do dramske predstave studenata slavistike ...... 503 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih ...... 514 Emina Hadžić: Usporedba pripovjedaka o djeci Ive Andrića i Isaka Samokovlije – Biti drugačiji ...... 529 Nikolay Papuchiev: Literature and Ethnography: Specifics of Modern Methodology ...... 537 Jelena Vignjević, Vladimira Velički: Učenje čitanja po najstarijim hrvatskim početnicama ...... 547

Podaci o autorima ...... 557

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 9

Predgovor

Na Drugom bosanskohercegovačkom slavističkom kongresu, održanom u Sarajevu od 28 . do 30 . 5 . 2015 . godine, učestvovalo je više od 260 slavista iz 23 države svijeta . Organiza- tor ovog najvećeg međunarodnog skupa slavista u Bosni i Hercegovini bio je Slavistički komitet, a domaćin Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu . Organizacija i realizacija Drugog bosanskohercegovačkog slavističkog kongresa po- kazala je da su neki od ciljeva što ih je sebi postavio Slavistički komitet u Bosni i Herce- govini uspješno ostvareni . Bosanskohercegovačka jezička, književna i kulturna baština, kao i njena savremenost, nastavljaju privlačiti stručnjake svijeta pa su i ovaj put, kao i na Prvom bosanskohercegovačkomslavističkom kongresu, bila predstavljena istraživanja širokog spektra tema u (južno)slavenskom kontekstu, a rad Kongresa iz 2015 . godine pro- tekao je u znaku značajnih godišnjica: 40 . godišnjice smrti Ive Andrića, 100 . godišnjice smrti Muse Ćazima Ćatića, 90 . godišnjice smrti Antuna Branka Šimića te 120 . godišnjice prvog bosanskohercegovačkog romana . U ovom zborniku objavljena su 43 pozitivno ocijenjena rada iz oblasti nauke o knji- ževnosti, svrstana u sedam tematskih cjelina . U prvoj cjelini su dva rada iz područja književne folkloristike i starije književne povijesti, u drugoj je deset radova uglavnom komparatističkog usmjerenja, u trećoj jedanaest radova posvećenih Andrićevom knji- ževnom djelu, u četvrtoj sekciji su dva rada posvećena stvaralaštvu M . Ćazima Ćatića i jedan posvećen dramskom tekstu Z . Topčića koji tematizira život i smrt velikog bosan- skohercegovačkog pjesnika . U petoj sekciji su dva rada posvećena A . B . Šimiću i jedan o promjenama nastalim u razumijevanju pojma narod na teritoriji Slavia Ortodoxa, pro- mjenama na koje je, pored društveno-historijskih faktora, uticalo i djelovanje književne avangarde . Šesta sekcija obuhvata devet radova posvećenih historiji i/ili poetici romana, odnosno poetici/poetikama odabranih romanopisaca, dok je sedma sekcija zastupljena sa pet radova iz područja metodičke teorije i prakse . Radovi se objavljuju u autorskoj verziji, dok su redakcijske izmjene svedene na teh- ničko ujednačavanje priloga i na korekturu teksta . Zbornik se objavljuje u elektronskoj varijanti i kao zasebna knjiga . Nažalost, zbog različitih tehničkih i drugih prepreka i problema, Zbornik nije mo- gao biti štampan i objavljen u predviđenom roku . Napori koje je uložila Redakcija ipak su urodili plodom, ali – opet nažalost – zbog velikog kašnjenja, Zbornik objavljujemo u nešto “krnjoj” formi, jer su, razumljivo, mnogi učesnici Kongresa svoje referate već objavili u drugim publikacijama . 10 Predgovor

Organizacioni odbor Kongresa i uredništvo Zbornika ovim putem izražavaju svoje žaljenje, izvinjenje i zahvalnost učesnicama i učesnicima Drugog bosanskohercegovačkog slavističkog kongresa, autoricama i autorima priloga . Zahvaljujemo se saradnicama i saradnicima Slavističkog komiteta, prijateljima i sponzorima koji su doprinijeli da Zbornik radova iz nauke o književnosti sa Drugog bosanskohercegovačkog slavističkog kongresa ugleda svjetlo dana .

Adijata Ibrišimović-Šabić Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 11

Adijata Ibrišimović-Šabić: Pod/sjećanja: Prvi bosanskohercegovački slavistički kongres (Predstavljanje Zbornika radova iz književnosti)

Posebna mi je čast i zadovoljstvo predstaviti prvi zbornik radova iz književnosti sa Pr- vog bosanskohercegovačkog slavističkog kongresa koji je, kao što smo već čuli, prije četiri godine (2011), na ovom istom mjestu, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, dočekan sa puno uzbuđenja, održan i proveden u pozitivnoj radnoj zvaničnoj atmosfe- ri – čije odjeke smo, u žamorima različitih jezika, mogli pratiti i u onim neformalnim druženjima i razgovorima u pauzama pa i šire . A da ovo krajnje inspirativno i nadahnju- juće ozračje nije bilo plod mojih subjektivnih doživljala svjedoči danas otvaranje Drugog bosanskohercegovačkog međunarodnog kongresa sa još većim brojem učesnika, izlagača i gostiju, kao i zbornici radova koji su pred nama, objavljeni, kao što vidimo, u dvije za- sebne knjige – jedna iz oblasti lingvistike i druga iz oblasti nauke o književnosti . Riječ je o zaista impozantnim publikacijama Slavističkog komiteta . Knjiga 2 – Zbornik radova iz nauke književnosti – na oko petstotinjak stranica, po- red kratkog Predgovora urednika knjige Sanjina Kodrića i kratkih podataka o autorima priloga na kraju knjige – objedinjuje 45 pozitivno ocijenjenih radova koji su podijeljeni u četiri šire tematske cjeline . Status i modeli proučavanja književne prakse u Bosni i Hercegovini – prva je tematska cjelina, što iz perspektive humanističkih znanosti progovara o jednom od naj- osjetljivijih pitanja i problema koji nadilaze okvire struke, sa tri izvanredna priloga: Uz kontinuitet literarnog zajedništva u Bosni i Hercegovini Miroslava Artića, ‘Bosanskoher- cegovačke književne teme’ Midhata Begića i problem određenja književnosti u BiH Sanjina Kodrića i Bosanska (i) međukulturna književnost Zvonka Kovača . Bosna i Hercegovina prostor je zastalih procesa međusobnog obogaćivanja i dobrona- mjernih prepoznavanja između različitih entiteta – rečenica je koja otvara Zbornik . Pre- poznavanjem problema i suočavanjem sa “teškim” pitanjima u nastavku prve tematske cjeline Zbornika autori iznalaze i nude rješenja koja osiguravaju platformu za razumi- jevanje i prepoznavanje svih bosanskohercegovačkih kulturnih i književnih posebnosti, povezujući ih sa savremenim i utjecajnim idejama interkulturalne historije književnosti te teorije interliterarnog procesa sa idejama interkulturne znanosti o književnosti opće- nito, orijentirajući se i otvarajući prema međukulturnim procesima . 12 Adijata Ibrišimović-Šabić: Pod/sjećanja: Prvi bosanskohercegovački slavistički kongres . .

Sljedeće tri cjeline tiču se usmene, starije i novije književnosti . O tome koliko još neistraženog, ili pak zaboravljenog ili zanemarenog blaga leži i čeka da bude zabilježeno, sistematizirano, analizirano, obrađeno, klasificirano – poka- zuju svega četiri priloga posvećena Usmenoj književnosti, koji nas u ovom zborniku radova upoznaju sa usmenim predajama o vilama u tradiciji Hrvata Bosne i Hercegovine (Mirna Brkić Vučina); sasižejnim obrascem Patnja u mladosti, a uživanje u starosti, mo- difikacijama ovog obrasca i nadasve njegovom postojanošću na primjerima iz bošnjačke i hrvatske usmene proze (Amira Dervišević); sa lirskim svjedočanstvima o snahama i svekrvama, o majkama, o posebnoj ljubavi sestre prema bratu, odnosno sa temama i mo- tivima koji čine da se tzv . porodična pjesma izdvaja kao zaseban žanr u okviru bošnjačke usmene lirike (Nirha Efendić), upoznaju nas na koncu sa transformacijom mitskog Đer- zeleza u krajiškog junaka i sa problematikom ruba i centra u bošnjačkoj epici (Mirsad Kunić) . Ovi radovi vraćaju nas izvorima iz kojih je potekla i nastala naša fascinacija pri- čom i pripovijedanjem, fantastikom, svjetovima oblikovanim imaginacijom i riječima . Treća tematska cjelina Zbornika posvećena Starijoj književnosti – s jedne strane otkriva malo poznatu ili zanemarenu tradiciju, kao što je rad posvećen, u znanstvenim krugovima skoro nepoznatom, pjesniku Juri Radojeviću Gizdelinu (Vanda Babić), ili vrlo zanimljiv prilog objavljen u Zborniku na ruskom jeziku o za sada još uvijek teško dostupnom, rukopisnom naslijeđu Litvanskih Tatara, koje je bilježeno na narodnom je- ziku arebicom, odnosno arapskim pismom (a o kojem bogatstvu primjera alhamijado književnosti Litvanije se može govoriti – tek predstoji da se utvrdi) – naslijeđe koje, kako ustvrđuje autorica ovog priloga, Galjina Miškinjenje, nudi bogatu građu za istraživanje bjeloruskog, poljskog, arapskog i turskog jezika i koje predstavlja jedinstven primjer sin- teze kultura . Tu su i prilozi čiji autori i autorice nude nove poglede i nova viđenja one tra- dicije koja je manje ili više prepoznatljiva ili se prepoznaje kao dio poznatog ili priznatog naslijeđa: prilog o citatnosti klasičnog teksta u orijentalno-islamskoj književnoj tradiciji koju baštine naši pjesnici, konkretno o orijentalno-islamskoj tradiciji u stvaralaštvu mo- starskog pjesnika iz 16 . vijeka – Hasana Zijaije Mostarca (Alena Ćatović), zatim rad koji propituje ulogu i mjesto franjevačke književnosti u hrvatskom i bosanskohercegovač- kom književnom kanonu (Dolores Grmača), te predlaže revalorizaciju književne, od- nosno estetske vrijednosti ovog važnog dijela naše književne baštine, vraćajući nas još jednom na prvu tematsku cjelinu i pitanje strategija oblikovanja književnog kanona i, kako piše autorica, potrebu stvaranja interkulturne platforme za odgovorno proučavanje i (u)poznavanje tradicije u komunikacijskom prostoru razumijevanja književnih odnosa u Bosni i Hercegovini . Vrlo je zanimljiv prilog koji zatvara tematski ciklus Zbornika posve- ćen starijoj književnosti o rukopisnoj baštini srednjovjekovne Bosne (do 1483 . godine) i iluminaciji tih rukopisa kao primjeru kulturnih odnosa između Istoka i Zapada u pore- đenju sa političkim i kulturnim prilikama u Poljskom Kraljevstvu u kojem autor Emilian Szymon Prałat ističe da je Bosna sačuvala ono što je poljska umjetnost izgubila: raznoli- kost i sinkretizam, zaključujući da ova srednjevjekovna mozaička homogenost kulture, u kojoj se odražavaju i oslikavaju istočna i zapadna uz staroslavensku kulturnu baštinu, Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 13 nalazi svoj odraz i danas u savremenosti, kao što je primjerice, piše autor: Bosanskoherce- govački slavistički kongres, gdje se Istok i Zapad ponovo susreću u Bosni . Time je najavljen i posljednji, najobimniji tematski ciklus Zbornika posvećen Novi- joj književnosti – sa trideset i tri rada najšireg opsega pitanja i tema iz bosanskohercego- vačke i drugih slavenskih književnosti u komparatističkom i interkulturalnom kontek- stu . Dio radova posvećen je pojedinačnim autorskim djelima, a većina njih predstavljaju zanimljive komparatističke mini studije . Zbornici su i inače, a posebno je ovaj zbornik iz oblasti nauke o književnosti, zaista poseban oblik sjećanja i podsjećanja . Bosna i Hercegovina i Sarajevo, Slavistički komitet u Bosni i Hercegovini i Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu postali su još jednom vrlo važan prostor koji poziva na dijalog i diskusiju, pokazujući da, ni u ovim znanstve- nim okvirima, nisu i ne trebaju biti, zapostavljeni niti zanemareni strast istraživanja, razmjene ideja, kao ni užitak čitanja i spoznavanja . Užitak čitanja ovog zbornika ogleda se i u tome što ga ne morate pročitati od korica do korica, što se možete vraćati pojedinim tematskim oblastima i/ili pojedinim teksto- vima, a možete se upustiti i u avanturu istraživanja vama nepoznatih ili malo poznatih prostora/oblasti . Iskrene čestitke autorima priloga, urednicima Zbornika, prijateljima i sponzorima, kao i svim saradnicima, posebno organizatorima Drugog bosanskohercegovačkog kon- gresa slavista . Svim kolegama i kolegicama želim uspješan rad i prijatna druženja u pred- stojeća tri dana, a našim gostima od srca želim ugodan boravak u Sarajevu .

I . Književni folklor i stara književnost

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 17

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09:398 821 163. .3 .09:398

Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian Love Songs and Wedding Songs

This paper examines the comparative symbolism of specific flowers, herbs, fruit, and food in Bosnian sevdalinke, Macedonian love songs, as well as in wedding songs from Bosnia-Herzegovina and Macedonia . Various herbs, flowers, and fruits are used as gifts in courting, to symbolize masculinity or femininity, or as symbolic elements at a wed- ding, and thus function as powerful cultural elements in these folk songs from the Bal- kans . Likewise, certain types of food such as baklava, kajmak, honey, and sugar itself represent romantic love and/or passion, and are typical cultural elements of Bosnian and Macedonian folk literature .

Keywords: sevdalinke (love-songs), courting, wedding songs, symbolism, (quinces, pomegranates, apples, peaches, cherries, sugar, water, wine, coffee, basil, lovage, roses, carnations, everlasting flowers, fertility, baklava, honey, white rolls, kajmak)

Cvijeće, voće i hrana: simbolizam u bosanskim i makedonskim ljubavnim i svatovskim pjesmama

Ovaj članak komparira simboliku cvijeća, biljaka, voća, i hrane u bosanskim sevda- linkama, makedonskim ljubavnim pjesmama, kao i u svatovskim pjesmama iz BiH i Makedonije . Raznovrsne biljke, cvijeće i voće prisutni su u opisima ašikovanja i sim- boliziraju muževnost ili ženstvenost, ili pak predstavljaju simbolične elemente u svad- benim obredima, te tako funkcioniraju kao moćni kulturni elementi u ovim narodnim pjesmama sa Balkana . Također, posebne vrste hrane, kao što su: baklava, kajmak, med i šećer, predstavljaju romantičnu ljubav i/ili strast i tipični su kulturni elementi bosanske i makedonske narodne literature .

Ključne riječi: sevdalinke, ašikovanje, svatovske pjesme, simbolizam (dunje, nar, jabuke, breskve, višnja, šećer, voda, vino, kahva, bosiljak, miloduh, ruže, karanfil, smilje, plod- nost, baklava, med, pogača, kajmak) 18 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . .

This paper examines the comparative symbolism of specific flowers, herbs, fruit, and food in Bosnian sevdalinke and Macedonian love songs, as well as in wedding songs from Bosnia-Herzegovina and Macedonia . Various herbs, flowers, and fruits are used as gifts in courting, to symbolize masculinity or femininity, or as symbolic elements at a wedding, and thus function as powerful cultural elements in these folk songs from the Balkans .Likewise, certain types of food such as baklava, kajmak, honey, and sugar itself represent romantic love and/or passion, and are typical cultural elements of Bosnian and Macedonian folk literature . As is common in many cultures, fruits are a symbol of eroticism, love, and fertility, and thus naturally appear in both love songs and ritual wedding folk songs . In Macedo- nian folk songs, these fruits tend to be grapes, quinces, and pomegranates, which grow well in this climate . 1) Затори са руса малка мома, The little girl with light-brown hair locked herselfaway,1 Што да хи дaдем, та га ни отвори? What should I give her, so she’ll open the door to us? Дадох’ хи лоза с ‘с гроздје I gave her a grapevine with grapes Да ми отори – пак ни ми отарја; So she’d open up for me – but she didn’t open up; Дадох’ хи вејка с’ с дуни I gave her a branch with quinces Да ми отори - пак ни ми отарја; So she’d open up for me – again she didn’t open up; Дур хи дадох’ млада зетја, I even gave her the young bridegroom, Тога ми отори, тога ми отори . Then she opened the door for me, then she opened up . (Цепенков 1997: 43, 25) In this wedding song from Demihisarsko, Macedonia, we find several symbols of fertility . Referring to the wedding party and groom who have come for the bride, there are ritual questions involving fruit . The question: I gave the bride a grapevine with grapes clearly signifies abundant fertility . The second offer: I gave her a branch with quinces might symbolize love as well . And with the third offer, of the bridegroom himself, the bride opens the door for her intended . In the following love song, also from Demihisarsko, Macedonia, a young man comes down from the mountain into a field with a spring, a reference to fertility . This imagery of fertility (and also of courting, for when girls go to fetch water, this is a time when young men and women can meet and talk) continues with his encountering a girl pouring water at the spring . He asks for water to drink, and she gives him not a sip, but the whole jug of water, which he finds sweet – yet another reference to fertility and reciprocated love . The advice given to him is to ask for the girl in marriage, and if he is

1 All are by Masha Belyavski-Frank . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 19 successful, then he can build them a house and plant quinces and pomegranates – ferti­ lity and love as a basis for their life together . 2) Од гора нагоре, From high up on the mountain, слегов во полето, I came down to the field, покрај изворето, By a spring, там си најдов мома, There I found a girl, де вода налева . Pouringwater . Вода и посаках, I wanted some water, вода не ми даде . She didn’t give me water . Стомна ми подаде, She gave me the water jug, вода слатка вода, Water, sweetwater, и водата слатка, The water was sweet, и момата слатка . And so was the girl . Појди терај ми га, Go after her, белки ки га дадат, Maybe they’ll engage her to you, поскоро да додеш . So you can come soon . сарај да заграда, To build a palace, дуни да расада, Toplantquinces, дуни ем какини . Quinces and also pomegranates . Ако не ја дадат, If they won’t engage her to you, постој, погледај ја . Stand, and gaze at her . (Цепенков 1997: бр . 91, 56) Bosnian love songs, sevdalinke, also feature the quince, which is used with multiple layers of symbolism . 3) Jesen stiže, dunjo moja, jesen rana Autumn has come, my quince, early autumn, Od jeseni do jeseni, From autumn to autumn, Svo se selo već izženi; The whole village is already married off, Dunjo moja, bježi k meni, My quince, run to me, Za mila jarana . . . To your dear friend . .

Svake noći, dunjo moja, svakog dana, Every night, my quince, every day, Brojim sate, mislim na te! I count the hours, I think of you! Dunjo moja, umrijeh za te! My quince, I am dying for you!

Budi moja, blago meni! Be mine, my treasure! Ne varaj jarana! Don’t deceive your friend!

Mladost prođe, dunjo moja, My youth has gone, my quince, mladost rana my early youth, 20 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . .

Ja te, dušo, željan ostah My dearest, I have remained desirous for you, Čekanja je bilo dosta, There has been enough waiting, Bježi meni o jeseni, Run to me in the autumn, Ne varaj jarana! Don’t deceive your friend! (Zbirka sevdalinki 1950: 133) This fruit is one of the gifts given in ašikovanje or courting . The quince serves both as an endearment to his sweetheart, but also suggests the ripening of the quince in the fall and readiness for marriage . The quince, with golden color, delicate taste and sweet perfume, is frequently used as a symbol for maidens in Bosnian folk songs It. ripens in the autumn, the most frequent time for weddings . And so, as the young man directly states, The whole village is already married off/ There has been enough waiting, Run to me in the autumn! The quince can be a gift in courting, and also serves as a broader symbol of young, unmarried girls: the scent is often mentioned in Bosnian sevdalinke (love- songs), and is evocative of love and eroticism . It is also used as an endearment in Bosnian folk-songs, as in this sevdalinka: 4) Djevojčice, turundjice Dear little girl, you sweet little quince Čija li si ti? From whose family are you? Ja sam mlada iza grada “I’m a young woman from the city, Mujagina šći “. Mujo’s daughter ”. Voljo bi te poljubiti I’d rather kiss you Nego druge tri! Than three other girls! Ja sam rada i vesela “I am happy and cheerful Samo dodji ti! Just come!” One of the most evocative sevdalinke is the following, where the main symbol is that of a delicate and erotic scent: 5) Oj, djevojko, dušo moja, Oy, girl, my darling, Čim mirišu njedra tvoja? What are your breasts scented with? Ili tunjom il’ narandžom, Is it quince or oranges, Ili dušom djevojačkom? Or a girl’s soul? -Oj, Boga ti, mlad junače, “Oy, my God, young man, Moja njedra ne mirišu, My breasts are scented Niti smiljem, nit’ bosiljem, Neither with everlasting flowers, nor with basil, Niti dunjom, nit’ narandžom, Nor with quince nor with oranges, Nego dušom djevojačkom! But rather with a girl’s soul!” (Gunić, Sevdalinke 1, 2003: 310) A common fruit associated with courting, and therefore found in both Bosnian sev- dalinke and Macedonian love songs, is the apple: Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 21

6) Aj ja zagrizoh šarenu jabuku, Ah! I bit into a multi-colored apple, Aj i poljubih Esme đuzel djevojku . Ah! And I kissed the beautiful girl, Esme .

Aj a kakva je šarenika jabuka,Ah! And as many colors as the apple has, Aj još je ljepša Esme đuzel djevojka! Ah! The beautiful girl, Esme, is yet more beautiful!

Aj oh djevojko, sladka moja sladijo, Ah, o girl, my sweet, sweet one, Aj a tko ti je takvo ime nadio? Ah, and who gave you that name?

Aj il’ si melek, il džennetska hurija, Ah! Are you an angel, or are you a houri from Paradise? Aj il’ te majka u džennetu rodila? Ah! Or did your mother give birth to you in Paradise?

Aj nit sam melek nit džennetska hurija, Ah! I am neither an angel, nor a houri from Paradise, Aj već me majka na čardaku rodila! Ah! But my mother gave birth to me on the čardak!2 (Dizdar 1944: br . 101, 92) The two lines of biting into the apple and kissing the girl explicitly link the symbol- ism of courting, fruit, and desire . Macedonian songs more often use the endearments of црвенојаболчеlittle red apple . An apple is also used as a gift in courting . In this Mac- edonian love song, we have endearments of little red apple as well as lilac branch, and the symbolism of flax burning for water, and basil for shade, which might be construed as flax as a female plant, and basil as male: 7) Девојче, девојче, O girl, dear girl, Гранче јоргованче, You lilac branch, Црвено јаболче, You little red apple, Киска босилкова, Sprig of basil, Грутка шеќерова, Sweet lump of sugar, Не стој спроти мене, Don’t stand facing me, Изгорев за тебе! For I’m burning for you! - Гори, лудо гори, - Burn, you crazy guy, burn, И ја така горам, For I am also burning, Како лен за вода, Like flax for water Босилек за сенка! Like basil for shade! (Каличанин 2006: бр . 69, 150)

2 In Bosnian architecture, the čardak refers to the upper part of a wooden house, which are the private quarters of the family, or women’s quarters . It can refer to the whole upper part of the house or just the covered balcony . 22 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . .

In this wedding song from Bosnia, among the gifts the bride gives to members of the wedding party and to her new family, as a gift from the bride to the groom, a gold apple symbolizes love and eroticism: 8) Boga moli lijepa đevojka: A beautiful girl prays to God: “Daj mi, bože, da ogrije sunce, “O God, grant me that the sun rises, da ja svoje iznesem darove, So I can hand out my gifts, su čime ću darivat svatove: So I can give gifts to the wedding guests: starom svatu konja i sokola, To the chief witness, a horse and falcon, svekru babi svilu i kadifu, To my father-in-law, silk and velvet, sjajne toke svom milu đeveru, To my dear brother-in-law, silver buttons, svekrvici zlatna boščaluka, To my mother-in-law, a handkerchief with gold embroidery, zaovici srmali jagluka, To my sister-in-law, a handkerchief with silver embroidery, svome dragom od zlata jabuku, To my darling, a gold apple, da mu panem na bijelu ruku, So I can fall into his white arms, da go ljubim kad god se probudim ”. So I can kiss him whenever I awake ”. (Narodna književnost, Bosanskohercegovčka književna hrestomatija, Knj . II, br . 5, 19)

Of other fruit, peaches have powerful symbolism in Bosnian sevdalinke in particular:

9) Ja pošetah iz nova dućana, I set off from the new store, Moja draga iz vruća hamama, My sweetheart from the warm bathhouse, U ruci joj dvje šeftelije, In her hand were two peaches,3 Iskah jednu, ne dade ni jednu, I asked for a peach, she wouldn’t even give me one . Sjahah s konja, uzeh obadvije, I dismounted from my horse, and took bothof them, Djevojka se našla ognjevita, The girl had a fiery temper, Uze za skut, povede me na sud: She took me by my coat, led me to the court: Sudi pravo, efendi kadijo, “Sir judge, judge fairly, Ako li mi pravo ne sudio, If you don’t judge me fairly, Da Bog dade, dana ne živio! God grant that you don’t live another day!” Kadija je divno osudio: The judge ruled brilliantly: Smirite se, ne inadite se, “Make up with each other, don’t bear agrudge, Ljubiti se i vjenčajite se, Kiss each other and get married,

3 Šeftelija has two meanings in Bosnian: peach, or white plum . In some areas of Bosnia where it is too cold to grow peaches, this fruit is a type of plum with tender flesh . In any event, the symbolism in sevdalinke is one of eroticism, similar to American folk songs where a young man wants to pick peaches from a girl’s orchard . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 23

Šeftelije prvu noć jedite, Eat the peaches on your wedding night, Jedna momku, a druga djevojci . One for the boy, and the other for the girl ”. (Zbirka sevdalinki 1950: 125) In addition to fruit, other plants – both herbs and flowers – frequently appear in both love songs and wedding songs, notably all over the Balkans, the symbolism of basil for the man, for courting, and as a symbol of weddings . It can also symbolize protection against evil . In Bosnian songs, the word basil is used, and in Macedonian both the word босиљче, which we might translate as sprig of basil as an endearment for a man as well as a symbol for courting and weddings, and the phrase ран бел босилек or early white- flowering basil, a symbol of fertility in spring and early summer . In wedding songs from the village of Galichnik in Macedonia, the symbols of sugar, basil (for the man), and apple (for the woman) are powerful evocations of the wedding and the forthcoming intimate relations between bride and groom – compare with Mace­ donian wedding song of eating the apple on the wedding night with the epithets ad- dressed to the beloved of littlered apple, sweetlump of sugar . This song is sung by the wedding party while going to fetch the bride: 10) Јуначе, грутче шеќерче, Young man, sweet lump of sugar, Шчо ни се тебе чинеше, What have you done with yourself, Зор‘ е Ратка јаблко, Is that Ratka, the apple, Веднуш да го изејеш, Will you eat it at once, Срцето да ти се оладит, To cooly our heart, Маките да ти поминет? To make your torments disappear? (Милошев1996: бр . 36, 24) Here the man is called sweet lump of sugar as an endearment, and his bride is com- pared to an apple which he will consume, as an erotic symbol of love, and foreshadowing of their wedding night . The corresponding song sung to the bride, calls her by the same sweet endearment, and as we have seen earlier, the bridegroom is compared to a sprig of basil, the sym- bol of masculinity, and a symbol for both courting and a protective one weddings . The foreshadowing of her wedding night with her husband is beautifully symbolized by the words Will you pick it at once, hide it in your bosom, and sleep with it? 11) Девојќе, грутче шеќерче, Girl, you sweet lump of sugar, Шчо ти се тебе чинеше, What have you done with yourself, Зор’ е Трајќе босиљче, Is that Trajche, the sprig of basil, Веднуш да го искинеш, Will you pick it at once, В пазуји да си го скријеш Hide it in your bosom, И со него да спијеш? And sleep with it? (Милошев1996: бр . 37, 24) 24 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . .

In this Bosnian wedding song, what or who? describes the bouquet that the bride will make and take to her new husband, filled with symbolic flowers . In the Bosnian original, the sound of the word for the flower is associated with a verb as a sort of magical connection, with the plant evoking the emotions and actions desired in marriage . Thus, the phrases Miloduha da se milujete (lovage so that you’ll love and caress each other), karanfila da se ne karate (carnations so that you won’t quarrel), ljubičice da te često ljubi (violets so that he’ll kiss you often), referr to their married life . 12) Naša seko, naša drugarice, Our sister, our dear friend, ti polaziš, a naske ostavljaš . You are going, and leaving us behind . Je l’ ti žao, vesela ti majka, Are you sad, may your mother rejoice, je l’ ti žao što se rastajemo? Are you sad that we are parting? - Žao mi je, moje seke mile! - I’m sad, my dear sisters! Žao mi je drva i kamena, I miss the trees and rocks, a kamo li u selu drugara . Much less going to the village of another . Seke moje, zbogom ostanite! My sisters, remain with God! - U dobri čas, naša sejo mila! - In a good hour, our dear sister! Svaka seki drago milje daje, Every girl gives to her beloved, drago milje po kitu cvijeća: She gives to her beloved a bouquet of flowers: - Na ponesi svome suđeniku - Take and carry to your intended Sitnu kitu mirisli cvijeća: A small bouquet of fragrant flowers: miloduha da se milujete, Lovage so you’ll love and caress each other, karanfila da se ne karate, Carnations so you won’t quarrel, ljubičice da te često ljubi, Violets so he’ll kiss you often, da te ljubi kadgod se probudi . So he’ll kiss you whenever he awakes . (Čubelić 1963: 82) In a Bosnian wedding song sung to the groom, there are both positive symbolic plants and negative ones, referring to the outcome of going to fetch the bride . The young man speaks to his horse, and promises him both a manger decorated with woven maple branches, and decorations for the horse of everlasting flowers and basil (again both a symbol of masculinity and of love) if they are successful . Should they not be successful, he will braid the horse’s mane with hellebore, as a symbol for bitterness . 13) Mile konja na Bosni potkiva: In Bosnia, Mile is shoeing his horse: ne kuje ga, čim se koji kuju, He is not shoeing him, with regular horseshoes, već ga kuje srebrom i olovom . Rather he’s shoeing him with silver and lead . On ga kuje, konj se nogom baca . He’s shoeing him, the horse kicks .

Mile konju potiho govori: Mile speaks softly to his horse: - Stani, konju, stani, dobro moje! - Stop, horse, stop, my good steed! Ako, konju, dobro dovedemo, If, horse, we succeed in fetching the bride, b’t će dobro i mene i tebe! Things will be good both for me and for you! Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 25

Oplest će ti jasle javorove, Your manger will be decorated with woven maple branches, metat će ti smilja i bosilja, You will be adorned with everlasting flowers and basil, dan da jedeš, dva da se igraš, You’ll eat for a day, and frolic for two . - Ako l’, konju, hudo dovedemo, - If, horse, we don’t succeed in fetching her, bit će ludo i mene i tebe! Things will be bad both for me and for you! Oplesti će ti gorke čemerike, Your mane will be braided with bitter hellebore, dan da jedeš, a dva da boluješ . You’ll eat for a day, and be sick for two . (Čubelić 1956: 64) In this wedding song from the village of Galichnik, in western Macedonia, there is a comparison of plants which may be used for weddings, and those which have negative connotations, and thus are not used . A карта is a rounded clay jug, decorated with an embroidered scarf and herbs, and filled with wine, which is taken to everyone invited to a wedding . 14) Ој ливадо, зелена ливадо, O meadow, green meadow, Ја те сеја, ја те сеја цвеќе и босиљек, I am planting, I am planting flowers and basil, Ти излезе, ти излезе чичек и коприва . What springs up, what springs up are cockleburs and nettles . Не се правит, не се правит One doesn’t make, one doesn’t make Карта од чичека, A wedding jug of nettles,

Ток’ се правит, ток’ се правит One only makes, one only makes Карта од босиљек . A wedding jug of basil . (Милошев 1996: бр 7,12). This song is sung during the weaving of the bride’s wreath . The ivy was collected by the groom’s younger brother on the Friday before the wedding . This song has three sym- bols, the first two of fertility – white grapevine as a fertile vine, the second from a plant we have already mentioned, white-flowering basil – and the third is ivy, whose twining can symbolize the girl’s twining around her new family . 15) Вило моме три зелени венци, A girl wove three green wreaths, Први венец, моме, од бела лозница, The first wreath, girl, from white grapevine, Втори венец, моме, од бели босилок, The second wreath, girl, from white-flowering basil, Трети венец, моме, од зелени бршлен . The third wreath, girl, from green ivy . (Ристески 2011: бр . 539, 179) 26 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . .

In this wedding song from Galichnik, one should note the floral references for the groom – carnation, and for the bride – rose . The drinking of cold water is a metaphor with several layers of meaning:certainly fertility of water, refreshment on the everyday plane, and eroticism for the wedding night, as the last lines suggest: With what shall I give you to drink, o bride, you rose? –With your own lips, o groom, you carnation . The groom’s response is also a hint of the joys of intimacy and the sweetness of love: My lips, o rose, o bride, are full of sugar . 16) Напиј мене ладна вода, трондалфиљ невесто . /Give me a drink of cold water, o bride, o rose, Со ошчо да те напија, зету каранфиле? With what shall I give you to drink, o groom, o carnation? Со твојите бели роци, трондафиљ невесто . With your white hands, o rose, o bride . Мојве роци, каранфиле, плни со прстење . My hands, o carnation, are full of rings . Напиј мене ладна вода, зету каранфиле . Give me a drink of cold water, o groom, o carnation . Напиј мене ладна вода, зету каранфиле . With what shall I give you to drink, o bride, o rose? Со твојата лицна уста, зету каранфиле . With your own lips, o groom, o carnation . Мојва уста, трондафил невесто, плна је шеќера . / My lips, o rose, o bride, are full of sugar . (Милошев 1996: бр . 50, 28) In this Bosnian sevdalinka, there is threefold symbolism of fetching water, a rose garden, and the girl’s medna usta, or honey-sweet lips, very common doublet in Bosnian folk poetry: 17) Okreni se niz đul-bašču, Turn and come downthrough the rose garden, na vrelo kad pođeš, When you go to the spring, okreni se, nasmij mi se, Turn around, smile at me, medna usta, crne oči, Honey-sweet lips, dark eyes, Zumro moja . My Zumra .

Okreni se, pogledaj me, Turn around, look at me, ne ljuti se na me, Don’t be angry with me, okreni se, pogledaj me, Turn around, look at me, medna usta, crne oči, Honey-sweet lips, dark eyes, Zumro moja . My Zumra .

A sa vrela kad se vratiš, And when you return from the spring, ja ću te čekati, I will wait for you, kraj đuguma, da ti ljubim I will kiss you by the copper ewer, Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 27

medna usta, crne oči, Honey-sweet lips, dark eyes, Zumro moja . My Zumra . (Žero 1995: br . 248, 257) Another example of transformation to affect the beloved, here for the family of the beloved, is in this sevdalinka: 18) Da sam, Bog do, bistra voda hladna, If I were, God grant it, swift-flowing, cool water, Ja bih znala, gdje bih izvirala, I would spring forth, Izvirala kraj dragoga dvora . I would spring forth in my beloved’s courtyard . Nek me nosi moga dragog seka, Let my sweetheart’s sister carry me, Nek me nosi moga dragog majka, Let my sweetheart’s mother carry me, Ne bih li joj srcu omilila, So I would soften her heart, Ne bi li mi sina poklonila! So she would give me to her son! (Hrvatske narodne pjesme, knjiga sedma, 1929: br . 39, 19) In the following love song, we find the triple symbolism and linkage of a well filled with cold water, a symbol of life and fertility, of a cherry tree with ripened fruit, sign of maturity, and fertility, and finally, of his sweetheart who has grown up and is reading for courting and marriage . 19) Ja usadih višnje na jaliji, I planted a cherry tree by a river, a iskopah bunar na avliji And dug a well in the courtyard i zagledah u mahali dragu, And fell in love with my sweetheart in the neighborhood, pa ja odoh ka Stambolu gradu . Then I set off for the city of Istanbul .

Još ne prođe ni godina dana, Not a year had passed, ali meni kara-haber dođe, When bad tidings reached me, kara-haber, a u kara doba: Bad tidings, in a bad hour: ‘Uvehla ti višnja na jaliji, Your cherry tree by the river has withered, usaho ti bunar na avliji, Your well in the courtyard has dried up, umrla ti u mahali draga! Your sweetheart in the neighborhood has died!

Kad ja dođoh svom bijelom dvoru, When I reached my white house, kad moj bunar pun studene vode, Then my well was full of cold water, sazrela mi višnja za trganje, My cherry tree had ripened, ready to sell, moja draga taman za ljubljenje, My sweetheart was just ready for kissing, za ljubljenje i za milovanje . For kissing, and for caressing . (Orahovac 1979: 78) 28 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . .

In this Macedonian wedding song we find symbolism of the early white-flowering basil (of masculinity and also a wedding symbol) and of red wine, and strong brandy, and the groom does not long for them, but rather for cold pure water (fertility) and for his bride-to-be . 20) Ран босиљек, бел боисљек, Dear early basil, white-flowering basil, Ран во гора венејт, Early pining away on the mountain, Де појдите, прашајте го за ошчо венејет . O go and ask it why it is languishing . Даљ венејет, даљ венејет за вино црвено, Is it pining, is it pining for red wine, Даљ венејет, даљ венејет за љута ракија? Is it pining, is it pining for strong brandy? Ми венејет, ми венејет за студена вода, It’s pining, it’s pining for cold water, Ми венејет, ми венејет за убaва мома . It’s pining, it’s pining for a beautiful girl . (Милошев 1996: 11) Continuing the theme of food and drink, which we have begun with fruit, water as a symbol of fertility and sugar as a symbol of love, we turn to a love song in Gora, North- western Macedonian, and a song by the Macedonian Muslims of that area: 21) Ори севдао севдалијо, Ora, my love, my passion, нели ти се нажалује? Don’t you feel pity? Сам легинам, сам станујем, I lie down alone, I get up alone, на полноќ се разбудујем, At midnight I awaken, лево-десно погледујем, I look to the left, to the right, дали има кој при мене . To see if there is someone next to me . Со јорган се разгрљујем, I hug the comforter, со јаст к се разговарам, I talk with my pillow, на ноќ горим туар дрва, I burn a load of wood in a night, и опет сум ненагријан, And I’m still not warm, на ноќ јадем рука локум, I eat a whole handful of Turkish delight, и опет сум нејоблаќен . And I’m still unsatisfied . Ори севдо, севдалијо, Ora, my love, my passion, нели ти се нажалује, Don’t you feel sad Ка ме остај сам сиромав? That you left me by myself, all alone? Остај оца и матере, Leave your father and mother, ти да дојдеш покрај мене, And come be by me, или младост ми изгоре . Or my youth has been burned to ashes . (Народна песна на гораните 2011: бр . 206, 163) Here the sweetness of a whole handful of Turkish delight, a symbol of passion, can- not satisfy the lonely lover . Regarding symbolic drinks, both red wine and brandy are a common theme in Mac- edonian songs . In Bosnian love songs, wine typically appears as a reference to young men drinking in the inns: Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 29

22) Tešanj gradu, moj veliki jadu, O city of Tešanj, my great sorrow, di u tebi moj alkatmer raste! Where in you my red carnation grows!

Trgaću ga, ako mi ga dadu, I’ll pluck it, if they’ll give it to me, kupiću ga, ako ga prodadu! I’ll buy it, if they’ll sell it to me!

Ako mi ga i tako ne dadu, If they won’t give it to me, ja ću ići na najviše brdo, I’ll go up to the highest hill, pa ću brdo suzam’ pokapati, Then spill my tears over the hill, a sevdahom svijet opasati, I’ll surround the world with my yearning, a uzdahom maglu naćerati, And chase the fog with my sighing, A jadom ću Tešanj zapaliti: And cause Tešanj to burst into flames from my sorrow: neka gore svi redom dućani, Let all the stores burn in a row, i mejhane di se vino pije! And the inns where wine is being drunk! (Maglajlić 1978: br . 81, 100) Wine functions as a symbol for young men drinking as a past-time . In Bosnian love songs, reflecting the Muslim culture from which these songs spring, references to drink outside of this context tend to deal with either cold water, fetched from wells by young girls, or to Turkish coffee . In this love song from Poreche, Macedonia, milk is both literal and figurative nouri­ shment from one’s mother, whereas red wine stands for health and rosy cheeks: 23) Ленче, Ленче, левојче, Lena, Lena, you dear girl, Да што си талку убаво! So beautiful are you! Дал’ си од земња никнало? Have you sprung from the earth, Дал’ си од небо паднало? Or have you fallen from the sky? - Деј ѓиди лудо и младо, - Oh, you foolish one, Не сум од небо паднало, I have not fallen from the sky, нит сум од земља никнало, Nor have I sprung from the earth, Туку ме мајка родила, Rather my mother bore me, Во Солунскине ливаѓе, In the meadows near Solun,4 Со млеко ме је доала, She nursed me with milk, С’ рујно ме вино поала Gave me red wine to drink; Зато сум бела црвена, That is why I’m fair and rosy-cheeked, Зато сум танка, висока! That’s why I‘m slender and tall! (Каличанин 2006: br . 84, 160) From Kostursko, in Aegean Macedonia, we find the symbols of wine and brandy symbolizing the intoxication of love and luxury, as well as the girl’s throat compared to a

4 Solun – Thessaloniki . 30 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . . coffee-cup full of kajmak (a mixture of soft, white cheese and butter), a common symbol of luxury over much of the Balkans: 24) Е бре девојче калешо, Oh, you dark-eyed girl, шо ти е рудо грлото, How your throat is like a column, кај на филџано кајмако . Like a coffee-cup full of kajmak, Да тура вино ем ракија, To pour both wine and brandy, од грло да се напија . So one can drink from your throat . Да пија, да се опија, To drink, and get drunk, на скуто да ти преспија, And fall asleep on your lap, на шареното прегаче, On your red apron . на кадифено гушниле . On your velvet dickey . (Бицевски, Трпкo 1999: бр . 443, 235) Similarly, in this Macedonian courting song from Struga, in SW Macedonia, the simile of the girl’s white throat like the bottom of a coffee-cup, is followed by the trope of the coffee-cup filled with rakija (brandy) for the young man to drink and become liter- ally and figuratively intoxicated with strong drink and with love: 25) Девојче бело црвено Little girl, fair and rosy-cheeked, А што ти е бело грото How white is your throat Како на финџал д ‘ното Like the bottom of a coffee-cup Финџалот п ‘н со ракија A coffee-cup filled with brandy Дај ми го да се напијам Give it to me so I can drink На скуте да ти заспијам And fall asleep on your lap Дајми го да се напијам Give it to me so that I can drink Да пијам да с пијанам So I can drink and become intoxicated На скуте да ти заспијам And fall asleep on your lap Меракот да ми поминит So my desire will pass Меракот та и севдата . My desire and my yearning . (Ракопис л . 753 рег . бр . 13487 ) Струга 969 . Struga In the following wedding song from south-central Macedonia, from the region of Mariovo, we find lovely similes comparing the groom’s heart dancing like wine in a sil- ver cup, like a stallion, and like a lamb: 26) Разигра се јунаково срце, The groom’s heart has begun to dance, Како вино во сребрена чаша, Like wine in a silver cup, Како коњче во ергелеа коње, Like a stallion in a herd of stallions, Како јагне во големо стадо . Like a lamb in a large flock of sheep . Sung during the shaving of the groom . (Ристевски, Драган 2011: бр .353, 51) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 31

In the following song, we find multiple symbols common in sevdalinke: the general symbol of behar or spring blossoms on trees, symbolizing spring and romantic love, Turkish coffee, and sugar and the transformation of a girl into sugar: 27) Ah, moj dragi, u zelenoj travi, Ah, my darling, in the green grass, Noslaću ti kahvu po beharu, I’ll bring you coffee amidst the blossoms, Ne bi li me u kahvi popio! So that you might drink me in your coffee!

Ja sam mlada šećer u fildžanu A young girl, I am the sugar in your coffee-cup, Ne bi l’ mene u kahvi popio, So that you might drink me in your coffee, Ne bi li ti na srdašce pala!” So that I might touch your heart!” (Gajret 1929: 172) The symbol of drinking coffee with the beloved is very common in Bosnian sev- dalinke, as in the well-known song which begins: 28) Kahvu mi, draga, ispeci, My darling, make me coffee, Taman, dušo, za mene . My dearest, just for me . Jer ja ću doć, oko pola noći, For I will come around midnight Kraj tebe . Next to you . (…) (…) (Žero, Muhamed 1995: br . 128, 137) Here are the opening lines of a love song sung at parties and weddings from Struga, Macedonia . The girl is called by ‘little red apple’ diminutive, as well as ‘sugary-sweet pear .’ 29) Ој девојче војче црвено јаболче O little girl, girl, you little red apple, Круша шербетлија, мезе за ракија . You sugary-sweet pear, you snacks to eat with brandy . Ракија че пијам со тебе да опијам . I drink brandy with you to become intoxicated . Изгорев јагне за тебе, … My lamb, I am burning for you,… (Ракопис л . 753II рег . бр . 13467) Струга Struga . This love song from Poreche, Macedonia uses the symbols of everyday food and drink:fresh rolls, fresh cheese, sweet apple, and cold water to symbolize a progression of courting: 30) Што ми се одит горе в планина, How I want to go up to the mountain, Со девојчето заједно, Together with the girl, Со чучупено обајца! With that girl, the two of us! 32 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . .

Што ми се јадет пресна погача, How I want to eat fresh rolls, Со девојчето заедно, Together with the girl, Со чучучено обајца! With that girl, the two of us! Што ми се јадет пресно сирење, How I want to eat fresh cheese, Со девојчено заедно, Together with that girl, Со чучучено обајца! With that girl, the two of us! Што ми се јадет благо јаб’лко, How I want to eat a sweet apple, Со девојчето заедно, Together with the girl, Со чучучено обајца! With that girl, the two of us! Што ми се пијет студена вода, How I want to drink cold water, Со девојчето заједно, With the girl together, Со чучучено обајца! With that girl, the two of us! Што ми се спијет под ладна сенка, How I want to sleep in cool shade, Со девојчето заједно, With the girl together, Со чучучено обајца . With that girl, the two of us . (Каличанин 2006: бр 1,. 109) The same symbolism is found in Bosnian folk songs of one’s beloved being sweeter than sugar: 31) Dragi dragu alkatmerom budi: A sweetheart wakens his beloved with a red carnation: “Ustan’, draga, da te nešto pitam: “Get up, darling, so that I can ask you something: Šta je šire od sinjega mora? What is wider than the blue sea? Šta je brže od siva sokola? What is swifter than a gray falcon? Šta je slađe od slatka šećera?” What is sweeter than sweet sugar? ”

Draga dragom tiho odgovara: His beloved softly answers her sweetheart: “Šire nebo od sinjega mora, “The sky is wider than the blue sea, brže oko od siva sokola, One’s eye is swifter than a gray falcon, slađi dragi od slatka šećera!” One’s sweetheart is sweeter than sweet sugar!” (Žero 1995: br . 55, 63) In this love-song from Bosnia there is an a variant symbolism for the quince, when the lover turns yellow like a quince from longing, and is melting like sugar for the be- loved: 32) Moliću se tvojoj majci i mojoj, I will ask your mother and mine, Da kraj tebe jednu noćcu prenoćim; To spend one night next to you; - Kupiću ti žutu tunju, da jedeš . - I will buy you a yellow quince for you to eat . Što će meni žuta tunja, da jedem, - What do I need with a yellow quince to eat, Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 33

Da ja žutim ko i tunja za tobom . When I am turning yellow like a quince for you . - Kupiću ti nobe-šećer, da jedeš . - I will buy you candied sugar for you to eat, Što će meni nobe-šećer, da jedem, What do I need with candied sugar to eat, Da se topim ko i šećer za tobom . When I am melting away like sugar for you . (Zbirka sevdalinki 1950: 486) Another trope in Bosnian sevdalinke is the idea of someone’s transformation into a flower or food to affect the beloved . As we have seen the transformation of a young girl into sugar in an earlier example, so, too, in the following sevdalinka, in the song cited below the young woman dreams of becoming transformed into a rose plucked by her sweetheart, and the scent of the rose conveys her love: 33) Da sam, Bog d’o, rumena ružica, If I were, God grant it, a little blushing rose, Ja bih znala gdje bih procvjetala . I would know where to bloom! Procvjetala i zamirisala I would bloom, and cast forth a pleasant scent Na Bentbaši, na Babića bašči In the Bentbaša, in Babić’s garden, Kud prolaze mlade Sarajlije, Where the young men of Sarajevo pass by, Sarajlije neženjene momci, The young, unmarried men of Sarajevo,

Ne bi li me dragi istrgnuo So that my sweetheart would pluck me, I na svoje grudi zadjenuo . And stick me on his chest . Na grudima nek’ ruža miriše, Let the rose cast its scent on his chest, A moj dragi za mnom nek’ uzdiše! And let my sweetheart sigh after me . (Gunić 1999: 26) This Bosnian sevdalinka includes multiple symbols: roses for love, baking baklava for sweetness, and stringing coins for a necklace to adorn herself: 34) Dođi, dragi, dođ’ doveče, Come, dear, come before evening, sama sam . for I am alone .

Ja ću biti u đul-bašči, I will be in the rose garden, ružice ću brat’, picking roses, ružice će mirisati, the roses will be fragrant, po mirisu mi dođi! Come to me by their fragrance!

Il’ ču biti u hajatu, Or I will be on the porch, dukate nizat’, stringing coins, dukati će zveketati, the coins will be clinking, po zveketu mi dođi! Come to me by their clinking!

Il’ ću biti u mutvaku, Or I will be in the kitchen, baklavu kuhat’, making baklava, 34 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . .

oklagijom klepetati, clattering away with the rolling pin, po klepetu mi dođi! Come to me by its clatter! (Maglajlić 1978: br . 94, 116) In a similar vein, this love-song has the trope of ‘sweet supper’ with baklava: 35) Vezak Zejna po bostanu vezla, In the garden Zejna was embroidering, Po bostanu i po đulistanu . In the garden and in the rose garden . Majka Zejnu na večeru zvala: Her mother called Zejna to supper: Hodi Zejno, večer večerati, “Come, Zejna, and eat supper, Večerati šećerli baklavu . Come and eat sweet baklava for supper ”. Zejna majci tiho odgovara: Zejna quietly answered her mother: Večerate, mene ne čekajte, “Eat your supper, don’t wait for me, Nije meni do vaše večere, I don’t feel like eating your supper, Već je meni do moje nevolje: Rather I feel like suffering in my grief: Danas mi je dragi dolazio, Today my sweetheart came to see me, I veliki zulum počinio: And he did me a great violence: Po bašči mi cvieće pokidao, He threw flowers around in my garden, Na đerđefu svilu zamrsio . And mixed up the silk threads on my embroidery frame . Kun ga majko, obje da kunemo, Curse him, mother, let us both curse him, Tavnica mi moja njedra bila, May his prison be my bosom, Moje ruke sinđir oko vrata, My hands – a chain around his neck, Usta moja oči ispila! May my lips drink up his eyes!” (Zbirka sevdalinki 1950: 371) In this love song from Kostursko, Aegean Macedonia, there is a multiple symbolism referring to plants: early white-flowering basil as a symbol of masculinity and of weddings, red roses for femininity and love . The girl who picks these is herself referred to with the endearment: ѓузел девојка (rose girl), and she symbolically picks them on the mountain- side and brings them down to the fertile valley to distribute to those are ready for marriage: 36) Море ѓузел девојка, O you girl, you rose, Е мор ка не се чиниш, Hey, where don’t you do this, Ран бел босил’ок, White-flowering early basil, Червен трендафил, Red rose, Да го собера, To gather them, Да го набера, To pick them, Да го искишча To bundle them, Корен по корен, Rootnexttoroot, Ворхо со ворхо, Top by top, Да го раздавам, So I can hand them out, По горе долу, From the mountain down to the valley, Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 35

По горе долу From the mountain down to the valley, по неженети To the unmarried young men, И немажени . And unmarried girls . (Бицевски 1999: бр . 306, 160) In the following example, the part of the girl’s face, forbidden to her sweetheart until after marriage, is compared by her successively to white blossoms, roses, dark cherries, as well the scent of a carnation, exhibiting the subtle eroticism common to Bosnian folk literature . This reflects the Muslim culture, where a boy courting a girl could not see her face or touch her until marriage . The girl would be in the house, behind a latticed courting-window, or ašik-pendžer, and the boy standing outside on the street could only see her dim silhouette ’. 37) Ibro momče niz sokake silazi, The youth Ibro was walking down the lane, Svoju dragu za pendžerom nalazi, He found his sweetheart at the window, – “Draga moja, ne skrivaj mi lica ti, “My darling, don’t hide your face from me, Već je vakat da ga vidim, duše ti! My love, it is already time for me to see it, Kako sam se s tobom zagledao, As much as I have looked at you, Još se nisam tebe nagledao; I haven’t gotten my fill of looking at you, Još ti nisam rumenila vidio; I haven’t seen your rosy cheeks, Još ti nisam crne oči gledao; I haven’t seen your dark eyes; Još ti nisam medne usne ljubio; I haven’t kissed your honey-sweet lips, Još ti nisam rusu kosu miriso ”. I haven’t caught the scent of your light- brown hair .” – Jesi l’ dragi, kad na more shodio, “My darling, when you went to the seacoast, Jesi l’ ikad bijel behar vidio? – Have you ever seen the white blossoms there? Onako je moje lice bijelo! That’s what my white face looks like! Jesi l’ ikad u đul-bašču hodio, Have you ever walked in a rose-garden, Jesi l’ ikad rumen-ružu vidio? - Have you ever seen a red rose? Onako je moje lišce rumeno! That’s what my rosy cheeks look like! Jesi l’ ikad trešnju-višnju vidio? – Have you ever seen dark cherries? Onake su moje crne očice! That’s what my dark eyes look like! Jesi l’ ikad đul-karanfil miriso: Have you ever smelled a pink carnation? ‘nako moja rusa kosa miriše! That is the scent of my light-brown hair! Nit ćeš mi se lica nagledati, You won’t get your fill of looking at my face, Nit ćeš moje usne poljubiti, Nor will you kiss my lips, Nit ćeš moju kosu mirisati, Nor catch the scent of my hair, Dok me tebi ne dovedu svati!” Until I’m led to you as your bride! ” (Novi Behar 1944: 290) In the following unpublished Bosnian sevdalinka, we have the symbols of basil (young men, courtship) spread on the beloved’s bed, andthe scent of red roses symboliz- ing passion and love, and the beauty of a girl’s soul, a delicate symbolism which is typical 36 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . . of Bosnian folk literature, ballads and sevdalinke included . The scents of flowers, herbs, and of one’s own soul frequently appear in Bosnian folk literature, in ballads as well as sevdalinke . From what I have seen in my research, compared to Macedonian or Croatian folk songs, this feature is much more prevalent in Bosnian folk literature if not unique . 38) Puhni hlade razbesi mi jade Blow, cool wind, scatter my sorrows Al’ Boga mi moj dilbere dragi By God, may my dear sweetheart Da te mene Bog u srići dade, By good fortune be given to me by God, Da ti sterem i po glavu mećem So I may spread, and place by his head Sterala bi fasligen dušeke I’d spread basil on his mattress, A mećala iz ruže jastuke And place pillows of roses, Pokrivala rukom i rukavom I’d cover them with my hand and sleeve, Nek ne moreš noći prispavati May you not be able to fall asleep at night Od mirisa fasligenova From the scent of basil, Od zadaha rumene ružice And the strong scent of red roses, Od lipote duše divojačke . From the beauty of a girl’s soul . (Kurtagić 1957: br . 36, 41) Continuing the idea of metaphors of food metaphors, in a Macedonian love song from Poreche, the girl who is being courted by every man she sees in the marketplace, laments that all of their offerings are thinly veiled metaphors for body parts . The foods are typically Macedonian – black grapes, white rolls with fine white flour, along with the common epithet for desirability in many cultures: sugar . The other two offerings are typical elements of Macedonian traditional dress – black braid and elaborate gold embroidery, both done by tailors in the marketplace . 39) Пукнала, мајко, треснала, Drop dead, mother, be slapped, Зашто ме роди убава, Why did you give birth to me so beautiful, Не можам д ‘одам в чаршија, I cannot go to the marketplace, Од ониј земски сејмени, Because of the provincial Ottoman policemen, И од рисјански ергени: And because of the Christian bachelors: Црно ми грозје даваат, They give me black grapes, Црни ми очи сакаат, They desire my dark eyes, Бели ми симид дават, They give me white rolls, Бело ми лице сакаат, They desire my white face, Црни ми гајтан дават, They give me black braid, Танки ми веѓи сакаат, They desire my slender brows, Бели ми шеќер даваат, They give me white sugar,

Бело ми лице сакаат, They desire my white face, Ж’лта ми срма даваат, They give me gold embroidery, Руса ми коса сакаат! They desire my golden hair! (Каличанин 2006: бр 48,. 137) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 37

The beginning of this well-known sevdalinka uses the symbols of behar and voće (blossoms and fruit): 40) Snijeg pade na behar, na voće, Snow is falling on the blossoms, on the fruit, neka ljubi ko god koga hoće! Let each one kiss whomever he wants! ( .( .. ) . ) (Žero 1995: br . 337, 346) In our final example, the symbols of behar (spring blossoms) and rose petals, and the metaphor of the girl herself as a dewy flower come together to express love and eroti- cism, and the joys of the upcoming marriage: 41) Bulbul pjeva okolo Mostara, A nightingale is singing near Mostar, dođi, draga, evo nam behara . Come, my darling, here are blossoms for us . Dođi meni, moje rosno cvi’jeće, Come to me, my dewy flower, moja majka karati te neće . My mother will not scold you .

Tvoja majka tebi ruho sprema, Your mother is preparing your dowry, da ga ljepšeg u Mostaru nema . In all of Mostar there won’t be a finer one .

Sve od svile košulje otkane, All the shirts are woven from silk, i dušeke đulom pokapane . And the mattress is sprinkled with rose-petals

Tvoja usta sva od đula rana, Your lips are all a rose-wound, tvoja njedra još nemilovana . Your bosom is still uncaressed . Dođi meni, moje rosno cv’jeće, Come to me, my dewy flower, tvoja majka karati te neće . Your mother will not scold you . (Žero 1995: br . 30, 38)

Conclusion

Symbolism in Bosnian and Macedonian love songs and wedding songs has connotations of love, eroticism, and fertility for fruit, flowers and other plants in folk literature in many countries, including the common tropes of red roses for love and passion, and one’s beloved described with the epithet sweet as sugar . In the Balkans, specifically in Bos­- nia and Macedonia, there are symbolic plants and fruit native to this region, employing specific symbolism . Namely, the quince in Bosnian sevdalinke, which functions not only as a symbol for a young girl, but also of its scent as erotic, and the season when it ripens as the season of weddings . The white-flowering early basil in Macedonian love-songs and wedding songs, and basil in Bosnian wedding songs, have dominant symbolism, both for masculinity, and as an essential and protective element of the wedding rituals . Other herbs such as lovage in Bosnian folk songs, and decorative flowers such as ever- 38 Masha Belyavski-Frank: Flowers, Fruit, and Food: Symbolism in Bosnian and Macedonian . . lasting flowers (smilje) appear with positive symbolism for a good relationship, as in the wedding songs cited above . Behar or spring blossoms play an essential role in love songs, reflecting the spring season and young love . The epithets for fruit, such as little apple, are found in the broader Slavic folk cul- ture, including Russian folk culture, where red apples and red berries frequently appear in love songs and wedding songs . In both Bosnian love-songs and Macedonian wedding songs, the symbolism of a young man biting into an apple is a euphemism for physical intimacy, and therefore highly appropriate for such songs . In the Balkans, as fruits are often given as part of the ceremony/rituals of courting, their symbolism often include the significance of fruit, and therefore, the young girl, as ripe for maturity, love, and marriage . These include grapes, quinces, apples, pears, cherries, and pomegranates . In these songs flowers imbued with positive symbolism are not only red roses, but also red carnations in both Bosnian and Macedonian folk songs . Black-eyed marigolds and pheasant-eyes appear in Macedonian love songs and wedding songs, and violets and hyacinths, the latter with masculine symbolism, also appear in Bosnian sevdalinke . Two types of symbolism that I have seen so far only in Bosnian love-songs are that of the scent of flowers referring to the scent of one’s soul . The second type of Bosnian specific symbolism is transformation: If I were an X, I would be near Y (my sweetheart) and would entice him . Examples include transformation into a rose, into water, and into sugar . Macedonian folk songs also have a type of specific symbolism connected with fer- tility: the moving down of a protagonist from the mountains to fertile valleys and/or a spring of water, symbolizing an increase in fertility . In one love song, not only do we have the progression from the mountains to fertile ground, but also the picking of ritual flowers and their distribution to unmarried boys and girls . Among the types of food used as symbolism, in addition to sugar, we find very typi- cal Balkan foods such as baklava, Turkish delight, as well kajmak, fresh cheese, white rolls, and white bread, and roast lamb (the latter group of food especially prevalent in Macedonian folk songs as symbols for the good life, and consumed during celebratory meals, such as weddings) . Cold water – both in contexts of young women fetching water and courting by yo- ung men during this daily chore, and the drinking of cold water signifying fertility – is very common in both types of songs in these countries . Finally, there is a dichotomy in the symbolism of other drinks: in Bosnian songs, it is Turkish coffee in love songs, and red wine drunk by young men who are yearning for their beloved and/or are disappoin- ted in love . On the other hand, in Macedonian songs, here is a cultural difference, for it is red wine or brandy drunk mainly by young men (but sometimes by young women) with the connotations of love, intoxication and infatuation . I have introduced here only a few examples of this abundant symbolism, but this is clearly a fruitful topic which invites further investigation . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 39

References

Бицевски, Т . (1999), Македонски народни песни oд Костурско, Институт за фолклор, Скопје Čubelić, Tvrtko (prir ). (1956), Lirske narodne pjesme, Antologija, Moja biblioteka, Zagreb Dizdar, Hamid (1944), Sevdalinke, Državna krugovalna postaja, Sarajevo Докле, Назиф (2000), Горански народни песни, Патрија, Скопје Gajret (1912), Sarajevo Gajret (1929), Sarajevo Gunić, Vehid (1999), Sarajevo divno mjesto, Euro MH Comerc, Sarajevo Hangi, Antun (1907), Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Naklada Daniela A . Kajona, Sarajevo Hrvatske narodne pjesme, knjiga sedma, Ženske pjesme (1929), Hrvatska, Zagreb Каличанин, Татјана (2006), Македонски народни песни од Порече, Камелеон, Скопје Krnjević, Hatidža, Buturović, Đenana, Zuković, Ljubomir (1972), Narodna književnost, Bosan- skohercegovačka književna hrestomatija, Knj . II, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo Kuba, Ljudevit (1908), “Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine”, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, br . 424, str . 12 Kurtagić, Muharem (1957), Muslimanske narodne pjesme, ženske, Knjiga I, rukopis #256 (unpu- blished ms ). Lirske narodne pjesme, Antologija, 4 . izd . (1963), Vjesnik, Zagreb Maglajlić, Munib (1997), Antologija bošnjačke usmene lirike, Alef, Sarajevo Македонски народни песни од Серско и Демихисарско (1997), Институт за фолклор “Марко Цепенков”, Скопје Миладиновци, Браќа Димитриј и Константин (2009), Зборник на народни песни, Култура, Скопје Милошев, Ѓорѓи (1996), Галички свадварски народни песни, Сигмарес, Скопје Народна песна на гораните (2011), Институт за фолклор “Марко Цепенков”, Скопје NoviBehar (1944), Sarajevo Orahovac, Sait (1968), Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo Петреска, Весна (2002), Свадбата како обред на премин кај Македонците од брсјачката етнографска целина, Матица македонска, Скопје Ракопис 753 (1969), рег . бр . 13487, Струга, Институт за фолклор “Марко Цепенков”, Скопје Ристевски, Драган (2011), Македонски народни песни од Мариово . Книга втора, Камелеон, Скопје Sevdalinke 1 (2003), Planjax, Tešanj Zbirka sevdalinki (1950), Rukopis, Bošnjački institut Žero, Muhamed (1995), Sevdah Bošnjaka: 430 sevdalinki sa notnim zapisom, Liljan, Sarajevo 101 Sevdalinka (1978), Mala Biblioteka, Mostar 40 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09 Divković M .

Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića

Utemeljitelj bosanske franjevačke književnosti fra Matija Divković (1563–1631) objavio je u 1611 . prve dvije knjige na narodnome jeziku u Bosni i Hercegovini: Nauk krstjanski za narod slovinski i Sto čudesa . S književnopovijesnoga stajališta najvažnije je Divko- vićevo djelo Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, koje je objavljeno pet godina kasnije, u Veneciji 1616, a sadrži antologiju od dvanaest versi- ficiranih religioznih tekstova (u naslovu određenih kao mnoge stvari duhovne i veoma pobožne) . Taj je mali Nauk jedna od najpopularnijih knjiga na narodnome jeziku u Bosni i Hercegovini: poznato je naime više od dvadeset kraćih (96 stranica) i dužih (XXXII + 414 stranica) izdanja objavljivanih do 1738 . godine . Kratka inačica maloga Nauka sadrži bukvicu, prvo poznato takvo izdanje iz 1669, po svemu sudeći, prva je bosanskoherce- govačka tiskana početnica . U fokusu ovoga rada bit će razlike između te dvije inačice iz- danja maloga Nauka te njegov utjecaj na kulturu čitanja i na kulturu pismenosti . Matija Divković jedan je od vrlo važnih autora za razumijevanje ukupnih povijesnih i kulturnih procesa na našim prostorima .

Ključne riječi: Matija Divković, vjerski nauk, bukvica, kultura pismenosti

Small Nauk krstjanski by Matija Divković

Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, a work by the Bosnian Franciscan friar Matija Divković (1563–1631), published in Venice in 1616 . Divković’s work is particularly important from the literary-historical point of view, be- cause it contains an anthology of texts (described in the title as many spiritual matters): several miracle and mistery play, lamentations, songs etc . Although their sources haven’t been established yet, they are evidently related to the literature of Dubrovnik and Dal- matia from the Middle Ages to the end of 16th century . This added corpus of literary texts was undoubtedly the main reason for the immense popularity of Divković’s work in all Croatian regions during the 17th century, also testified by the fact that it was published in more than twenty editions .

Keywords: Matija Divković, religious doctrine, spelling book, culture of literacy Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 41

Matija Divković po općem sudu zauzima ishodišno mjesto u kulturi Bosne i Hercegovine jer jeautor prvih tiskanih knjiga na narodnom jeziku .1 Uz njegova se djela također vezuju počeci standardizacije hrvatskoga književnoga jezika, stoga zauzimaju važno mjesto i u hrvatskoj kulturi . Divkovićev opus predstavlja ishodište razvitka jedinstvene i vrlo žive književne i kulturne djelatnosti pripadnika franjevačke elite provincije Bosne Srebrene koja se obrazovala u inozemstvu te se u sastavljanju svojih djela ugledala na suvremenu europsku teološku i književnu produkciju . Nakon završenoga studija u Italiji2, fra Matija započinje praktični pastoralni rad u kojemu jednu od presudnih uloga ima njegov bora- vak u Sarajevu, gdje komunicira s katoličkom kolonijom dubrovačkih trgovaca nastanje- nih u Latinskoj četvrti, na prostoru između Latinskog mosta i Ćumurije, na desnoj obali Miljacke . U tom vremenu, oko 1607 . godine, kad Divković započinje pripremu svojih prvih djela, Sarajevo ima, osim katoličke četvrti (Latinluk), pravoslavnu četvrt (Tašli- han), židovsku četvrt (Bjelave) i muslimanske četvrti od kojih je najstarija i najvažnija Vratnik . Osmansko je Carstvo naime jedina država na teritoriju Europe koja tolerira multikonfesionalnost, u isto vrijeme u zapadnoj Europi plamte lomače, rad je inkvizicije pojačan na svim crkvenim i državnim razinama, valom progona zahvaćeni su svi koji su drukčiji, počevši od Židova (od kojih su neki doselili u Sarajevo), heretika i vještica pa do pripadnika drugih religija i konfesija .3 Premda je to doba intenzivnije islamizacije i progona katolika i franjevaca, to je istovremeno, s rastom gradova i pojavom trgovačkog staleža, i procvat provincije Bosne Srebrene, koja stjecajem okolnosti postupno preuzima duhovnu brigu za sve katolike unutar Osmanskoga Carstva . Osmanska su osvajanja naime uzrokovala urušavanje i ne- stanak crkvene organizacije na zaposjednutim prodručjima, tako se Bosna Srebrena u Divkovićevo vrijeme proširila na sjever do Budima, na istok do Transilvanije i Bugarske, te na velik dio Dalmacije 4. Na tom prostoru franjevci nisu djelovali samo kao duhovnici i pastoralni radnici nego, kao praktično jedini obrazovani ljudi u narodu, preuzima-

1 Zahvaljujući tomu što je veliki Nauk, uz Sto čudesa kao adligat, prva tiskana knjiga na narodnom jezi- ku u BiH, Divković je stekao naziv “otac bosanskohercegovačke književnosti” i “otac bosanske franjevačke književnosti” . Ne treba shvatiti doslovno te zaslužene počasne naslove, naravno da mu prethodi franjevački latinitet, kao i srednjovjekovna bosanska pisana tradicija, ona je uostalom zajednička poveznica između triju literatura koje se od pada Bosanskoga Kraljevstva razvijaju na istom tlu u okrilju konfesija; tako se Divkovi- ćev opus, jer je tiskan bosančicom, koju srpski filolozi i povjesničari smatraju srpskim pismom, proučavao kao integralni dio srpske književnosti . O suodnosima literarnojezičnih tradicija Hrvata i Bošnjaka u 16 . i 17 . st . vidi Nakaš 2014, također i Nakaš 2010 . za razdoblje od pada srednjovjekovne bosanske države pod osmansku vlast do kraja 18 . st . 2 Prema nekim pretpostavkama studirao je možda u franjevačkom samostanu s . Francesco della Vigna u Veneciji (Mihaljević 1996: 173 i 2007: 141), gdje je uspješno tiskao četiri knjige, ili vjerojatnije na Collegium Romanum u Rimu (Šarčević 2014: 440 i 2017: 29), gdje su poučavali najvažniji teološki autoriteti na koje se Divković poziva u svojim katekizmima . 3 I na području Bosne Srebrene bili su vrlo složeni i osjetljivi međukonfesionalni odnosi, postojalo je naime pet hijerarhija vjerskih zajednica, svaka sa svojim administrativnim granicama: islamska, židovska, kato- lička, pravoslavna i protestantska, koja se pojavljuje već u drugoj polovici 16 . stoljeća, ali ostaje ograničena uglavnom na područje Slavonije i južne Ugarske (vidi Barišić, Jerković 2011; Malcolm 2011) . 4 Zapaženi dometi djelovanja i snaga franjevačke zajednice očituje se i u statističkim podacima: 17 samostana, 73 župe, 11 kapelanija, 335 franjevaca te oko 150 000 katolika . Franjevci se ustaljuju u Budimu, Požegi, Veli- koj, Temišvaru, Radni, a u Dalmaciji na Visovcu, u Skradinu, Sinju, Makarskoj, Zaostrogu i Živogošću (Kara- 42 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića ju ulogu i političkih predstavnika katolika pred vlastima, narodnih liječnika, učitelja i prosvjetitelja, promicatelja pisane kulture i umjetnosti, poljodjelstva, obrtništva i sl . U svakom je samostanu postojala škola u kojoj se učilo čitati i pisati, gramatika latinskoga jezika i kršćanski nauk; također se, prema papinskim odredbama, u svim župama vjer- nike trebalo poučavati vjerskom nauku poslije mise nedjeljom i blagdanima .5 Vjerujući u moć pisane riječi, Divković u Sarajevu 1609 . završava Nauk krstjanski za narod slovinski (tzv . veliki Nauk) i započinje pisati Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije . Ta je dva djela zajedno objavio 1611 . godine u Veneci- ji, tadašnjem vodećem tiskarskom središtu Europe . Veliki je Nauk posvetio uglednomu sarajevskomu građaninu Antunu Grgureviću, a Sto čudesa posvetio je također Sarajliji, Ivanu Matijaševiću, koji je nosio titulu viteza svetoga grada Jeruzalema i bio zastupnik Male braće . Svoje najopsežnije djelo, Besjede započinje pisati 1612 . u Kreševu, završava ih u Olovu 1614 . te objavljuje 1616 . uz svoje posljednje djelo Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv . mali Nauk), također u venecijanskoj tiskari Pietra Bertana, i to na bosančici (bosanici, hrvatskoj ili zapadnoj ćirilici) . Besjede je po- svetio makarskomu biskupu fra Bartulu Kačiću Žarkoviću6, a mali Nauk Pavi Sarajliji, sinu Antuna Grgurevića, kojemu je posvetio veliki Nauk . Posljednje je i najpopularnije Divkovićevo djelo, mali Nauk (1616) tiskano u male- nu formatu (10 cm), na početku je kalendar7, kao i u velikom Nauku, potom slijedi pet dijelova u kojima se izmjenjuju različiti žanrovi u stihu i prozi 8. Mali je Nauk s književ- matić 2011; Zirdum 1982) . Detaljnije o broju katolika u odnosu na broj muslimana i pravoslavaca prema izvje- štaju apostolskoga vizitatora Petra Masarechija iz 1623–1624 . Malcolm 2011: 125 i Barišić, Jerković 2011: 11 . 5 Te su odredbe o poučavanju svih u vjeri donesene na V . lateranskom koncilu 1516, a posebice su intenzivira- ne s katoličkom obnovom nakon Tridentskoga sabora (1545–1563), jednoga od najvažnijih koncila u povijesti Katoličke crkve, čije su uredbe imale dalekosežan utjecaj ne samo na dogmatskomu, moralnomu, pastoral- nomu i liturgijskom području nego i na društveni život u širem smislu, kao i na odnos prema umjetnosti (usp . Šarčević 2017; Catto 2003) . 6 Divković je u Rimu 1615 . sudjelovao u procesu uspostave makarske biskupije te imenovanja subrata fra Bar- tula Kačića makarskim biskupom, na čijem je biskupskom posvećenju vrlo vjerojatno sudjelovao 26 . srpnja 1615 . u Veneciji . Sveta je kongregacija 22 . travnja 1615 . povela postupak za imenovanje fra Bartula makarskim biskupom, a među svjedocima je, kako navodi Kovačić (1975: 24) i Divković (uz šibenskog kanonika I . T . Mr- navića i fra Tomu Ivkovića, kasnijeg bosanskog provincijala i potom skradinskog biskupa od 1626 . godine) . 7 Za svakodnevni je životni ritam važan kalendar kojeg Divković stavlja na početak i maloga i velikoga Nauka, gdje detaljno komentira promjene u računanju vremena koje su nastupile reformom kalendara, tj . prelaskom s julijanskoga na gregorijanski (proglasio ga je 1582 . papa Grgur XIII, te je po njemu i nazvan) . Valja napo- menuti da je Divkovićev kalendar najstariji takav primjer tiskan na bosančici te da je preko kalendara zaživio “poseban oblik poučavanja i postupnog prosvjećivanja puka” (Borić 2014: 339) . Franjevci novi kalendar vrlo često donose na početku svojih djela po svemu sudeći i zbog poteškoća njegova uvođenja na području Bosne Srebrene . Naime, bio je to izvor novih sukoba s pravoslavnom hijerarhijom koja je težila konfesionalnom podvrgavanju katolika, te su uvođenje novog kalendara okarakterizirali kao uvođenje nove vjere . Novi je kalendar izazvao posebno dugotrajne sukobe u Slavoniji, katolici ga nisu htjeli prihvatiti jer su bili uvjereni da promjena kalendara znači novi zakon i novu vjeru, što vješto iskorištavaju protestantska i pravoslavna hijerarhija . 8 Mali je Nauk u literaturi često spominjan, pojedini su segmenti detaljnije istraživani, ali u cjelini nije za- hvaćan niti preciznije kontekstualiziran i povezan s kulturnim kretanjima svojega vremena, stoga će u ovoj analizi biti naglasak upravo na onomu što je dosad ostalo izvan fokusa . Sačuvan je samo jedan cjelovit primjerak prvoga izdanja maloga Nauka iz 1616 . u Biblioteca Apostolica Va- ticana i prema njemu će biti objavljen, u sklopu obilježavanja 400 . obljetnice tog važnog djela, faksimil i Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 43 nopovijesnoga stajališta Divkovićevo najvažnije djelo jer, uz katekizam koji zauzima peti dio, donosi dvanaest versificiranih religioznih tekstova (u naslovu određenih kao mnoge stvari duhovne i veoma pobožne): dva Marijina plača, tri pasionske pjesme, molitveni ciklus od pet tijelovskih pjesama, po jedna božićna i eshatološka pjesma, dva psalma te dva prikazanja . Premda su to uglavnom plodovi srednjovjekovne i renesansne književ- nosti, svojim odjecima, tematskim i stihotvornim, traju do u 18 . st ,. a neke su se pjesme sačuvale do naših dana . Mali Nauk započinje s dva Marijina plača: Plač Blažene Gospe, Divice Marije (566 stihova) i Plač koji Gospa učini po ukopanju i sahranjenju u grob tijela Isusova (262 stiha) . U oba plača preteže narativno izlaganje s navodima dijaloga, spjevana su u osmercima, stihu koji je u Divkovićevo vrijeme bio vezan uz pučku sferu i namijenjen auditivnoj recepciji . U srednjovjekovnoj je zapadnoeuropskoj književnoj kulturi planctus osobito popularna pjesnička vrsta, vrlo često zapisivana i na latinskomu jeziku kao i na verna- kularima, i to ponajprije stoga što je prikazana muka i smrt Isusova iz vizure Marijina majčinskoga doživljaja .9 U skladu s tradicijom i Divkovićeva je Marija, posebice u prvom plaču, prikazana kao prototip svih majki: hipersenzibilna, plačljiva i brižna, traži suo- sjećanje i emocionalno sudjelovanje cijele zajednice (publike), dok je Isus prikazan kao brižni sin i prototip patnika koji otkupiteljsku muku na križu podnosi na ljudski način . Naglašavanjem pasionske mistike s katoličkom obnovom pojačava se štovanje Marijinih boli i njezina suotkupiteljska uloga u patnji sina, što će se u umjetnosti iskazivati prika- zima Marije pod križem, Pietà i Mater Dolorosa, osobito obljubljenim motivima nakon Tridenta (usp . Pehar 2017: 100) . Tri pasionske pjesme također su prožete snažnim bogoljubnim osjećajem i imaju istu obrednu funkciju kao i Gospini plačevi, namijenjene su naime pjevanju uz pobož- nosti križnoga puta tijekom korizme, posebice u Velikom tjednu, stoga su oblikovane osmeračkim metrom . Prva je pasionska pjesma Verši prilike Isukrstove vele lijepi (116 stihova) razmatranje Krista na križu raspetoga iz aspekta vjerničkoga “ja” koje sjećanje i spominjanje života i muke Isusove smatra načinom postizanja spasenja . Druga je pasion- ska dijaloška pjesma s didaskalijama Vele slatko i bogoljubno prigovaranje meju križom i Gospom Divicom Marijom (84 stiha) duboko emotivan razgovor majke pune boli i tuge za sinom koji je nepravedno osuđen i pogubljen, s križem koji simbolizira žrtvu, otku- pljenje i spasenje . Treću je pasionsku pjesmu, Plač Blažene Gospe (60 stihova; prvi stih: Razcvijeljena majka staše), Divković uklopio među različite molitve u prozi, to je zapravo transkripcija na latinicu . Impresum (svjedočanstva o mjestu i godini tiskanja), osim na naslovnoj stranici, nalazi se još na pet mjesta, tj . na početku svakog od pet dijelova/knjiga: 1 . Plač Blažene Djevice Marije (str . 1), 2 . Abramovi verši (62), 3 . Život svete Katarine (105), 4 . Razlike molitve (189), 5 . Nauk krstjanski (317) . Na svim se tim naslovnim listovima nalazi dozvola inkvizicije da se djelo može tiskati . Kako glavna naslovnica često nije sačuvana, tako se u stručnoj literaturi ponekad pogrešno navodi ovo Divkovićevo djelo pod naslovom Plač Blažene Gospe . 9 Bogorodičina tužbalica nad sudbinom raspetoga sina i po vjerskoj i po osjećajnoj je liniji do danas ostala vrlo bliska vjernicima, a izvor toga motiva smatraju se latinski traktati Bernarda iz Clairvauxa (Knjiga o Kristovoj muci – Liber de passione Christi) i sv . Bonaventure (Razmišljanja o Kristovu životu – Meditationes Vitae Christi) . 44 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića prepjev latinske pjesme Stabat mater dolorosa, što se pripisuje franjevcu Jacoponeu da Todiju . Po svemu sudeći, to je prvi poznati zapis prepjeva na hrvatski jezik i danas popu- larne pjesme u hrvatskim krajevima 10. Molitveni ciklus od pet tijelovskih (euharistijskih) pjesama naslovljen Molitve na verše složene na počtenje Gospodina Isukrsta, našega Spasitelja (180 stihova) povezan je obrednom svrhom: klanjanjem Isusovu tijelu posebice na Veliki četvrtak, na Veliki pe- tak i na Tijelovo 11. Božićna je pjesma, Pjesan na Božić (83 stiha), zapravo poznatija i do danas popularna pod naslovom U sve vrime godišća, parafraza latinske pjesme In hoc anni circulo, koja opjevava čudesni događaj Božjega utjelovljenja . Eshatološka je pjesma, Pjesan na Dan mrtvijeh (60 stihova), prepjev pokojničke posljednice (sekvence) Dies irae (Dan srdžbe) koju je, pretpostavlja se, spjevao sredinom 13 . st . franjevac Toma Čelanski, biograf sv . Franje Asiškoga 12. Obje te pjesme, sadržajno potpuno iste, samo u ikavskoj inačici pod naslovom Pisanca na Božić i Pisanca mrtvačka (u dvije varijante), objavljuje fra Ivan Bandulavić u svojem lekcionaru Pištole i evanđelja priko svega godišta (Veneci- ja 1613) . To što iste pjesme nakon latiničnoga izdanja objavljuje i Divković bosančicom samo tri godine poslije upućuje na vjerojatnost da su ta dva prepjeva starijega postanja te da su općeprihvaćena u Bosni Srebrenoj . U stručnoj literaturi također dosad nisu za- pažene Divkovićeve parafraze psalama . Prvi je od dva psalma u malom Nauku prijevod biblijskoga psalma br . 91: Salam koji se govori u tuzi i nevolji, a uklopljen je u molitveni dio, nakon prozne Molitve kada je čovjek u kojoj tuzi i nevolji . Drugi je Salam prepjev psalma 70 s početnim zazivom: Gospodine, Bože moj, na pomoć moju nastoj, a dolazi nakon litanija svih svetih . Psalmi također imaju liturgijsku funkciju, namijenjeni su re- citiranju te su prepjevani u tradiciji retoričkoga, molitvenoslovnoga stiha . Popularnost je tog biblijskoga predloška u 17 . st . u zapadnoj kulturnoj sferi na svojem vrhuncu, tako primjerice prvo djelo koje objavljuje Divkovićev suvremenik Ivan Gundulić upravo su prepjevi psalama (Rim 1621) . Dva su prikazanja u malom Nauku – Verši kako Abram po zapovijedi Božjoj hotijaše prikazati na posvetilište jedinoga sina svoga Ižaka (491 stih) i Život svete Katarine (1516 stihova) – podijeljena po ulogama i imaju didaskalije 13. Divkovićeva je dramatizirana bi- blijska epizoda o Abrahamu i Izaku u zahtjevnoj metričkoj strukturi dvanaesterca u ko- jemu je uglavnom uspijevao sačuvati završnu rimu, ali ne uvijek i središnju . Ta je priča iz

10 Kolumbić (1994: 275) i Kapetanović (2014: 73) s pravom pretpostavljaju da je postojao i koji hrvatski prije- vod stariji od Divkovićeva . 11 Molitveni ciklus od pet tijelovskih pjesama i pasionsku pjesmu Vele slatko i bogoljubno prigovaranje meju križom i Gospom Divicom Marijom Divković je preradio prema zbirci crkvenih pjesama Versi Božja tila i Prigovaranje devoto bl . D . M . i križa Isusova koje je preuzeo iz starijih rukopisa i objavio između 1533 . i 1551 . u Veneciji Dominik Armanov, zadarski dominikanac, što je utvrdio Štefanić 1970: 286 . 12 Tridentski je koncil zadržao tu potresnu viziju svršetka svijeta i posljednjeg suda te je uvrštena u Rimski misal 1570, tako da je bila u katoličkom bogoslužju posljednica za Dušni dan i u misama za pokojne sve do liturgijske obnove 1969 . 13 Abramove verše filolozi smatraju najstarijom redakcijom prikazanja Posvetilište Abramovo renesansnoga pjesnika Mavra Vetranovića, dubrovačkoga benediktinca (Rešetar 1929; o teološkoj semantici te drame vidi Šimić 2017) . Uz Vetranovića bi se, po nekim nagađanjima, mogao povezati i prototekst Divkovićeva Života sv . Katarine (Grmača, Fališevac 2014) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 45

Knjige postanka (22,1–19) bila vrlo popularna u medijevalnoj i renesansnoj književnosti jer je nudila izvrstan primjer paralelizma starozavjetnih događaja i likova s novozavjet- nima: Izakovo je žrtvovanje prefiguracija Kristove žrve, Abrahamova je žrtva slika Oče- ve žrtve, a Sara je prefiguracija Marije, odnosno svake majke koja oplakuje sina . Unoseći iskaze uobičajenih bračnih i obiteljskih odnosa, Divković uspijeva događaje svete povije- sti spustiti u običnu svakodnevicu, odnosno svakodnevne muke podići u svevremenost svetog vremena . Takvo je razumijevanje biblijskih događaja i važnosti čovjekove posluš- nosti i pouzdanja u Boga moglo biti vrlo poticajno puku čiji je život bio obilježen trajnim neizvjesnostima i opasnostima . Drugi je Divkovićev dramski sastavak u malom Nauku legenda o sv . Katarini Aleksandrijskoj oblikovan u osmercima . Lik je svete Katarine bio vrlo popularan u europskim književnostima sve do prosvjetiteljstva upravo po tomu što ona nije samo lijepa i mlada mučenica plemenita roda nego je i vrlo obrazovana te se hra- bro suprotstavlja samomu rimskomu caru i upušta u učenu raspravu s pedeset poganskih mudraca, koje uspijeva uvjeriti da prime kršćansku vjeru 14. Divkovićeva su dva prika- zanja vrlo slična po stilu, nekim metričkim svojstvima, teološkoj semantici i apologiji žrtvovanja . Oba nude odgovor na pitanje opravdanosti žrtve: Abrahamova bespogovor- na poslušnost Bogu nagrađena je životom sina Izaka, dok je Katarina suprotstavljanjem poganskoj koncepciji i žrtvovanjem vlastitog života nagrađena posebnim povlasticama u času smrti: očitovanjem nekoliko čudesnih događaja te Kristovim obećanjem da će pribivati s njim u raju . Divkovićevi su dramski tekstovi jednostavna pučka djela nižih stilskih registara, namijenjena neobrazovanoj čitalačkoj i slušalačkoj publici u sredini gdje nije bilo ni teatra ni drugih dramskih oblika i vjerojatno nisu mogla doživjeti neka opsežnija i razvedenija scenska izvođenja . No činjenica da su to dijalogizirana djela upu- ćuje na mogućnost njihova recitiranja po ulogama, tj . na upućenost osjetilnom aspektu recipijenta želeći djelovati na njega neposrednim iskazom te ga uključiti u svevremenost i istinitost ispričanoga . Divkovićevo unošenje prvih dramskih oblika u bosanskohercego- vačko literarno stvaralaštvo u svakom je slučaju važan i dalekosežan književnokulturni pothvat, a posebice je prihvaćena njegova legenda o sv . Katarini koja tim putem ulazi u zbirke narodnih pjesama (usp . Hunski 1982: 336) . Versificirani tekstovi u prva tri dijela maloga Nauka po svoj su prilici imali ulogu pjesmarice i čitanke, dok je četvrti dio po svojemu sadržaju molitvenik . U tom je dijelu Divković skupio različite prozne molitve i razne pobožnosti koje odražavaju religijski stav kakav je zagovarao Tridentski koncil – sakralizaciju sveukupnoga društvenoga ži- vota . Brojne molitve prije i poslije ispovijedi vezane su uz još jednu utjecajnu pojavu u tadašnjem duhovnom životu, a to je naglasak na samospoznavanju i samoispitivanju, što utječe na interiorizaciju pobožnosti i posebice na razvoj svakodnevne duhovnosti laika . Tome pridonose i uvrštena razmatranja pobožnosti muke Isusove i rana Isusovih, kao emocionalno utonuće u Isusovu patnju i smrt . Pobožnosti Gospi također su posvećene brojne molitve i upute kako i zašto moliti krunicu, s popratnim egzemplom koji treba

14 O popularnosti sv . Katarine u hrvatskoj književnoj kulturi vidi Fališevac 2010 . 46 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića uvjeriti u nebesku vrijednost te molitve 15. Čašćenje i molitva Gospine krunice odraz su suvremenih događanja, naime pobjedu nad Osmanlijama u pomorskoj bitci kod Lepanta 1571 . kršćani su pripisali Marijinu čudesnom zagovoru te je reaktualizirana pobožnost Majci od milosti 16. Peti je dio maloga Nauka mali katekizam koji sadrži osnovnu pouku u kršćanskoj vjeri, moralu, pobožnosti i duhovnosti namijenjenu neukom puku i djeci . Žanr katekiz- ma pripada nabožnoj književnosti, didaktičnoj prozi kojom se sustavno izlažu osnove vjerskoga nauka, a postaje posebno važan kulturni medij u ideološko-vjerskom sukobu od 16 . do 18 . stoljeća . Razvijaju se dva oblika: veliki je katekizam namijenjen svećenicima i učiteljima, služi im kao odgovarajući instrumentarij u pastoralnomu radu, ali i kao udž- benik svećeničkim kandidatima koji su morali znati cijeli veliki nauk napamet kako bi mogli biti zaređeni, dok je mali katekizam namijenjen neukom puku, djeci i ženama koji bi trebali napamet naučiti kratke i jednostavno složene vjerske tekstove i molitve . Na taj su način koncipirani i Divkovićevi veliki (1611) i mali nauk (1616), a po značenju mogu se mjeriti s prijevodima Biblije u drugih naroda, osim uloge u širenju i ujednačavanju štokavskoga književnoga jezika, imali su nezanemarivu društvenu ulogu; kao i drugi eu- ropski katekizmi bitno su utjecali na formiranje vjere i kulture stanovnika predmoderne Europe . Katekizamska i katehetska literarna produkcija dala je nemjerljiv doprinos kul- turi čitanja, procesu opismenjavanja i discipliniranja individue i društva, ukorjenjujući moralne, etičke modele ponašanja, koji su se razvijali na dvostrukom planu: religijskomu i građanskomu 17. Za razliku od velikoga, Divković je svoj mali katekizam složio u obliku dijaloga između učitelja koji postavlja pitanja i učenika koji odgovara . Dijaloški oblik kao učinkovito mnemoničko sredstvo pouke i veći dio sadržaja maloga katekizma bo- sanski je franjevac složio prema najutjecajnijim posttridentskim kršćanskim naucima, Bellarminovu i Ledesminu, na koje se poziva i u naslovu maloga Nauka i u pojedinim katekizamskim poglavljima 18. Katehetska je pouka popraćena jutarnjim i večernjim mo- litvama te različitim oblicima pučke religioznosti kojima se nastoji da vjera prožme čitav čovjekov život . Posebno je zanimljivo uvođenje nove pobožnosti anđelu čuvaru, koji po kršćanskomu vjerovanju pojedinca prati, čuva i potiče na dobro, Divković mu daje dosta

15 Dio o moljenju krunice s popratnim egzemplom Divković je ovdje sažeo i pojednostavio prema svojemu velikom Nauku, a istu priču donosi i u Sto čudesa pod brojem 100 (Koliko je spasenje i kolike su milosti i kre- posti u svetomu rožariju Gospinu) . 16 Detaljnije o pučkoj religioznosti kao sredstvu univerzalizacije, katoličke homogenizacije i religiozne post- tridentske obnove vidi u Šarčević 2017 . 17 Catto 2003: 15 i posebice Mušija 2017: 376, gdje se napominje: “katekizam se može čitati kao višenamjenski kulturni model u tačno određenom historijskom periodu u svrhu opismenjavanja djece i odraslog pučanstva, odgoja stanovništva između ostaloga i kao članova određene društvene zajednice” (Mušija 2017: 384) . 18 Divkovićev je mali katekizam oblikovan prema dvama modelima: Dottrina christiana breve (1569) Jakova Ledesme i Dichiarazione più copiosa della dottrina christiana (1598) Roberta Bellarmina, što je naznačeno i u samomu naslovu: Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, koji nauk od Le- dezmova i Belarminova nauka u jedno stisnu i složi bogoljubni bogoslovac fra Matije Divković . Vjerske nauke tih autora Divković je, prema dosadašnjim istraživanja, poznavao i u prijevodima na hrvatski jezik . Sanela Mušija je ustanovila da Divković donosi 8 poglavlja prema Bellarminovu modelu, 12 prema Ledesmovu, dok preostalih 11 poglavlja sadrži strukturne elemente obaju talijanskih modela (Mušija 2017: 379) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 47 prostora u svim svojima djelima, a molitve anđelu stražaninu donosi u oba katekizma 19. Pobožnost Gospi naglašena je i u ovomu dijelu, koji završava lauretanskim litanijama .20 Divkovićev je mali Nauk postao vrlo uspješan model zbornika sastavljena od pje- smarice, čitanke, molitvenika i katekizma, te ostaje u uporabi preko 120 godina, do 1738 . doživio je više od dvadeset izdanja, i to u dvije inačice: opsežnoj i kratkoj . Opsežna je inačica izdanja sadržavala kalendar i gore opisanih pet dijelova kao i prvo izdanje, dok je kratka sadržavala samo katekizamski dio kojemu je dodana Bukvica mala za djetcu .21 Ta su katekizamska izdanja služila za opismenjavanje i poučavanje u temeljnim vjerskim pi- tanjima, dok su duža izdanja služila kao nadopuna i pismenosti i duhovnosti, ali i profili- ranju književnoga ukusa . Dodavanje je bukvice uz mali katekizam iznimno važno: prvo poznato takvo izdanje iz 1669 . godine22, po svemu sudeći, prva je bosanskohercegovačka tiskana početnica; no zasigurno su postojala i ranija izdanja, vjerojatno već za Divkovi- ćeva života . Objavljivanje prve početnice iznimno je važno za povijest jedne pismenosti bilo kojih granica kulturnih krugova, jer je važan pokazatelj stupnja razvoja vlastite pi- smovne kulture, ponajprije unutar zapadnoeuropskoga kruga, u kojemu se takav običaj i oblikovao . Početnice su također temelj književne kulturne djelatnosti i sredstvo za ra- zvoj kulture čitanja, stoga ne čudi da je njihova afirmacija vezana uz razvoj tiskarstva .23 U vrijeme kad knjiga predstavlja rijetku dragocjenost katekizmi su jedine knjige koje su dolazile i u najniže i najsiromašnije slojeve te su prilagođeni i za opismenjavanje . Umi- jeće čitanja svladavalo se uz pomoć ulaženja u jezik vjere i preko već stečenih vjerskih spoznaja, tako u sadržaju ranonovovjekovnih početnica, uz didaktički dio sa slovnim postavom, redovito dolaze i najvažnije molitve (Očenaš i Zdrava Marija) .24 Katekizam kao didaktični žanr nastaje iz potrebe da se puk poučava osnovama vjere, molitvi i navi-

19 Štovanje je anđela čuvara započelo u 16 . st ,. a 1608 . papa Pavao V . proširio ga je na cijelu Katoličku crkvu . Divković je dakle popularizirao tu vrstu pobožnosti vrlo rano, zapravo istovremeno sa zapadnoeuropskim religioznim kretanjima, u njegovim se modernim molitvicama može prepoznati ishodište i danas važne ulo- ge anđela čuvara u duhovnosti katolika na našim prostorima . 20 Litanije se obično pjevaju ili recitiraju; litanije Blažene Djevice Marije (Divković ih naziva male letanije Gospine), odobrio je 1587 . papa Siksto V, poznate su pod nazivom lauretanske litanije, odnosno litanije iz Lo- reta, zato što se njihovo podrijetlo povezuje s poznatim marijanskim svetištem u talijanskom gradiću Loreto . 21 Paleografsku analizu bukvice te interferencije između glagoljičkih, latiničkih i ćirilskih početnica vidi u Grmača, Žagar 2017 . 22 Zapravo, te su 1669 . godine objavljena dva izdanja, potom još najmanje šest: 1682, 1707, 1710, 1716, 1732 . i 1738, a zasigurno ih je bilo znatno više . U stručnoj se literaturi obično ne razlikuju te dvije varijante maloga Nauka i navodi se različit broj izdanja u rasponu od osam do trideset . Uspoređivala sam priređivačke in- tervencije u navedenim izdanjima kratke inačice te u sljedećim izdanjima opsežne inačice: 1616, 1621, 1630, 1641, 1661, 1674, 1683, 1686, 1698 (tri izdanja), 1707, ali posve sigurno je i njih bilo više . 23 Najstarije su početnice nezaobilazne u pregledima povijesti nacionalne pismenosti te su česta istraživačka tema . O hrvatskim početnicama, primjerice, vidi Bratulić 1983; Jembrih 1988; Damjanović 2007 . 24 Metodička je svrha bila u tome da učenik poveže glasove dobro mu poznate molitve sa slovima . Takve početnice – u kojima je Očenaš gotovo uvijek prvi tekst – prvotno su nazvane paternoster-abecedarima . U to su vrijeme raznoliki nazivi za početnice: azbukividnjak, azbukividak, azbukividarium, abecedarium, abece- vica, azbukvjednjak, azbukivedar, azbukvar, azbukvica, bukvar, psalterić, psaltir . Sudeći prema Divkovićevu malom katekizmu s Bukvicom malom, kao i prema djelima drugih bosanskih franjevaca (P . Posilović, I . An- čić), naziv bukvica u Bosni se bio udomaćio ne samo kao razlikovni oblik rezerviran za bosanički slovni red nasuprot glagoljičkom i latiničkom nego i u značenju početnice . 48 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića kava pobožnosti na jeziku koji razumije, te će uz propovijedanje biti najutjecajniji medij u vjerskomu odgoju . Vjerojatno su najvažniji i temeljni doprinos katoličkoj obnovi dali upravo takvi priručnici s dalekosežnim učincima u širenju kulture pismenosti, prosvje- ćivanju i opstanku katoličkoga puka . Razloge da se bosančica uspjela zadržati u uporabi sve do početka 19 . stoljeća možemo posve opravdano tražiti i u ulozi koju su imala brojna izdanja Divkovićeva maloga katekizma, posebice ona opremljena bukvicom, što je omo- gućilo lakše prelaženje geopolitičkih granica 25. Mali je Nauk jedno od najvažnijih djela u povijesti hrvatske pismenosti u BiH, u povijesti poučavanja čitanja i opismenjavanja puka, ali i u njegovim navikama na čitanje lijepih književnih djela na narodnome jezi- ku . No kao što proučavatelji početnica napominju, čitanje nije tek umijeće dekodiranja napisanih znakova, nego i stvaranje različitih mentalnih sklopova, stoga je ovdje važno istaknuti međuuvjetovanost umijeća čitanja i vjeroispovijedi kao elementa identiteta za- jednice i pojedinca u ranom novom vijeku . To pak implicira i dalekosežan utjecaj tako oblikovanih početnica na tvorbu religijskoga i etničkoga identiteta, te ukorjenjivanje u kulturno pamćenje svijesti o konfesionalnoj distinkciji među etnosima koji su se jezično dobro razumijevali . U kolofonima svih svojih djela Divković naglašava da ih je prikupio, preveo, protu- mačio i složio prema latinskim knjigama . Istraživanja su pokazala da su njegovi izvori najpoznatija djela zapadnoeuropske kršćanske teologije te da su čvrsto povezana s do- tadašnjom hrvatskom književnom tradicijom i predajom . Divković se u malomu Nauku oslanja i na glagoljsku tradiciju, na dalmatinsko-dubrovačko nabožno pjesništvo i prozu, na renesansno stvaralaštvo te na latinsko i talijansko (liturgijsko) pjesništvo . Za Marijine plačeve i za pojedine pjesme nisu pronađeniizravni Divkovićevi predlošci, no mogu se povezati sa starijom redakcijom teksta iz koje su potekli, njihova se povijest prenošenja naime može pratiti u hrvatskim srednjovjekovnim i renesansnim zbornicima i pjesma- ricama .26 S tim u svezi najočitiji su različiti postupci adaptacije u pjesništvu pasionske tematike, koji se mogu prepoznati i u Divkovićevu Plaču Blažene Gospe, Divice Mari- je . Slične postupke prilagodbe bosanski franjevac primjenjuje i u Abramovim veršima . Novija literatura ističe da su ta djela u Bosnu mogla doći preko dubrovačke trgovačke kolonije u sarajevskome Latinluku, koja je djelovala kao posrednik u kulturnoj razmjeni između bosanskoga i dubrovačkoga kulturnoga kruga, no veze s Dubrovnikom bile su vrlo žive još za bosanskih narodnih vladara, a ta je praksa nastavljena i tijekom osman- ske vladavine . Tomu treba dodati i kontakte crkvenih organizacija koji su omogućavali

25 Paralelno s njegovanjem bosanične kulturne tradicije pojedini bosanski franjevci objavljuju svoja djela na latinici već od početka 17 . st . Temelje za alfabetsku dvojnost na kulturnom prostoru Bosne Srebrene postavio je Divković svojim tiskarskim pothvatom, on je naime sam gravirao i lijevao bosanična slova u Bertanovoj tiskari u Veneciji, kojima su objavljivana ne samo njegova djela nego i djela njegove subraće, a posljednje su tiskane knjige na bosančici izdanje njegova maloga Nauka iz 1738 . te izdanje Ispovijedi krstjanske iz 1788 . fra Stjepana Margitića . Premda time završava život bosančice u tiskanom mediju, zadržala se u rukopisnoj uporabi sve do početka 19 . st ,. do kada su se tim pismom pisale matične knjige, kronike, pisma i sl . (usp . Ka- ramatić 2011: 20–22; Duvnjak 2014: 85) . 26 Vrlo temeljitu analizu tekstnih predložaka donosi Kapetanović 2017; također vidi Bogišić 1982 . i Kolumbić 1994 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 49

živu razmjenu ideja i pisanih djela, kao i to da je velik dio Dalmacije dugo bio u sastavu Bosne Srebrene . Divkovićev način korištenja izvora i odnos prema predlošku na temelju kojeg stvara svoja djela posve je u skladu s predmodernom poetikom u kojoj je ključni aspekt oslanja- nje na autoritet tradicije, što znači da su uobičajeni postupci: nasljedovanje, posuđivanje, kompiliranje, dodavanje, prerađivanje i sl . Na ljestvici književnih vrijednosti inovativ- nost, originalnost razmjerno je novijega datuma, pojavljuje se tek s romantizmom kra- jem 18 . st ,. dotada je estetika istovjetnosti više od dva tisućljeća dominirala zapadnim kulturnim krugom, a za nju je bitan preduvjet postojanje predloška . Kreativna je imi- tacija poetičko načelo koje ravna primjerice odnosom kanonskih ranonovovjekovnih djela, poput Marulićeve Judite i Gundulićevih Suza sina razmetnoga, prema biblijskom prototekstu . Divković je dakle stvarao kao i njegovi književni prethodnici i suvremenici: s bogobojaznim obzirom prema autoritetima stvaralački inkorporira u svoja djela sa- držaje koje smatra poticajnima i važnima, razrađuje ih i proširuje, a ono što je smatrao suvišnim reducira ili izostavlja . No kod Marulića i Gundulića institucija autorstva igra važniju ulogu, oni djeluju u urbanim središtima u kojima postoji razvijena književna kultura i književnost koja se estetski osamostalila, te njihova djela mogu zadovoljiti ukus vrhunski obrazovana čitatelja; premda im je također važna moralna pouka i poticaj reci- pijentu da u životu slijedi načela iznesena u tekstu, namijenjena su individualnom čita- nju i meditiranju . Divković pak djeluje u misijskoj sredini u kojoj ne postoji organizirano školstvo, nije ga moglo ni biti s obzirom na nepovoljan položaj katolika u osmanskom društvu, stoga su njegova djela trebala ispuniti temeljne pragmatičke i estetske funkcije, a s obzirom na analfabetizam, njegovi su tekstovi ponajprije namijenjeni čitanju naglas, kazivanju, pjevanju ili nekom obliku izvođenja . Samim je time književno stvaralaštvo bosanskoga franjevca determinirano drukčijom sviješću o žanrovima, mogućnostima performativnosti i usmenoga prenošenja, te je tekstove valjalo pomno birati i prilagođa- vati moralnoj pouci u skladu s duhovnim horizontom i intelektualnim mogućnostima recipijenata .27 Stoga nije posvećivao posebnu pozornost metričkim zahtjevima u svojim versificiranim tekstovima, nego njihovoj praktičnoj namjeni . Tako su Marijini plačevi i pojedine pjesme ostali astrofični s parnom rimom, silabička versifikacija nije dosljedno izvedena, a jezičnostilske i leksičke adaptacije narušile su metrički sklad . Nije najsretniji ni grafički izgled Divkovićevih tiskanih stihova distiha u kontinuitetu jer se time naru- šila ranonovovjekovna pjesnička praksa, takva naime prostorna organizacija teksta kao da imitira srednjovjekovne rukopisne pjesmarice . Unatoč svemu, Divkovićevi su teksto- vi, a to potvrđuju dosadašnja istraživanja i njegova višestoljetna popularnost, uspješno

27 Proučavatelji povijesti knjige, poput Rogera Chartiera, ističu neraskidivu svezu autorskoga djelovanja i zadanoga društvenoga konteksta te da se povijesni autor može rekonstruirati tek holističkim sagledavanjem konteksta u kojemu stvara, tj . izvornoga konteksta koji je uvjetovao nastanak pojedinoga djela i njegovu formu te oblikovao njegovu razumljivost (Chartier 1995: 2; Velagić 2010: 7) . No u stručnoj literaturi o Div- koviću, posebice jezikoslovnoj, i dalje su prisutne stereotipne prosudbe njegova posezanja za izvorima iz čega je očito temeljno nerazumijevanje ranonovovjekovne poetike i specifičnosti konteksta u kojemu djeluje bosanski franjevac . 50 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića odigrali posredničku ulogu između kultura, kao i između različitih kulturnih razina, tj . uvjetno rečeno između elitne i pučke, visoke i niske . Književna je povijest ponudila različite odgovore na pitanje o Divkovićevoj pripad- nosti književnom razdoblju jer je riječ o opusu u kojemu je asimiliran širok raspon knji- ževnih poticaja iz više književnih poetika i tradicija: srednjovjekovlja, renesanse, baroka i suvremene literature vezane za djelatnost katoličke obnove 28. Srednjovjekovna poetič- ka obilježja mogla bi se svesti na Divkovićev generički repertoar, njegove pripovjedne i pjesničke izvore iz glagoljske i europske medijevalne književnosti,oblikovne postupke, funkciju književnosti koja je sastavni dio svakodnevlja – obreda, okupljanja, vjerske po- uke, ali i zabave, te na jezično-stilske osobine . Medijevalni oblikovni postupci najoči- tiji su u zborničkom tipu maloga Nauka gdje se povezuju žanrovski različiti tekstovi u nadtekstovne cjeline, spaja se nenarativna i narativna proza, tumačenje i pripovije- danje, stihovi i dramski postupci s dijaloškim oblikom izlaganja, i to prema načelima koja pokazuju posve drukčiji odnos prema razumijevanju načina recepcije i društvene funkcije djela od ranonovovjekovnoga . Povezivanje opusa bosanskog franjevca sa sred- njovjekovljem kao stilsko-formalnom paradigmom može se razumjeti i kao posljedica izostanka književne renesanse u kulturnoj sredini u kojoj nastaje zbog čega se nije dogo- dila emancipacija književnosti od njezinih pragmatičnih uloga . Divkovićeva veza s re- nesansnim poetičkim modelom prepoznatljiva je u autorskoj samosvijesti u posvetama i predgovorima, kao i u zanimljivu odnosu s dubrovačko-dalmatinskom književnošću 16 . st . U prilog toj vezi ide uspješno ujedinjavanje praktične i estetske funkcije teksta, odnosno razumijevanje da je svaki tekst unatoč utilitarnoj intenciji, istodobno i spe- cifičan umjetnički iskaz . Povezivanje Divkovićeva stvaralaštva s djelatnošću katoličke obnove u povijestima književnosti uputilo je na važnost njegove usidrenosti i u suvreme- na duhovna i kulturna zapadnoeuropska kretanja, te u posttridentski kulturni program u kojemu su se otvorile mogućnosti za širenje tiska na narodnim pismima i jezicima, opismenjavanje i širenje čitateljskoga kruga, procesi jezične standardizacije i sl . S druge strane, odrednica “književnost katoličke obnove” implicira isključivo ideološki aspekt književnosti i model analize produkcije praktične namjene – vrednovane u kulturološ- kom i jezičnostandardizacijskom smislu, a ne u književnopovijesnom . Stoga se pojavljuju tendencije povezivanja Divkovićeva opusa i s baroknim konceptom, te se u elementima poput citatnosti, sklonosti natprirodnim motivima, antitezama, kontrastima i izaziva- nju snažnih emocionalnih reakcija, kao i nastojanju da se slušatelja začudi, usmjerenosti na plan izraza, a ne samo sadržaja, prepoznaju stilska obilježja baroka . No u tom bi slu- čaju, s obzirom na izvanknjiževni angažman takvih tekstova, preciznije bilo govoriti o “pučkome baroku” .29 Time što ujedinjuje poticaje triju književnih razdoblja s usmenoknjiževnim oblikov- nim elementima i elementima katehetske literature Divkovićev je opus primjer otvoreno-

28 Tim se istraživačkim problemom najtemeljitije bavila Iva Beljan (2014), te se ovdje jednim dijelom oslanjam na njezine rezultate . 29 Pavao Pavličić predlaže posuđivanje termina “pučki barok” iz likovne umjetnosti, detaljnije o njegovoj mogućoj primjenjivosti na franjevačku književnu baštinu vidi Beljan 2014: 50 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 51 sti i relativnosti periodizacijskih modela (Beljan 2014: 62) . Pojava različitih vremenskih i stilskih okvira u kojima se proučava Divkovićevo stvaralaštvo, kao i uopće franjevačka književnost 17 . stoljeća, ukazuje na teškoću pronalaska prihvatljiva periodizacijskoga koncepta kao okvira za analizu . Stoga Iva Beljan predlaže da se franjevačka književnost 17 . st . proučava u širem europskom kulturnom kontekstu u kojemu se razvila religiozna književnost na temelju djelatnosti katoličke obnove i koja nastaje na predrenesansnoj os- novi . Istraživanja naime pokazuju da u književnosti 17 . stoljeća koegzistiraju dva po po- drijetlu i funkciji različita sustava književnih vrsta: “artistički” koji je vezan uz postrene- sansni tip književne produkcije i “pragmatički” uz predrenesansni .30 Razlikovanje dvaju tipova književne prakse – onoga obilježena pojavom renesanse od drugoga u kojemu su forme srednjega vijeka temeljno obilježje – omogućuje stvaranje odgovarajućih mjeri- la za svaki model zasebno i razumijevanje njihovih međusobnih utjecaja te adekvatno vrednovanje literarnih aspekata pojedinoga djela . Divkovićevo stvaralaštvo, zaključuje I . Beljan (2014: 62), valja proučavati u vezi s predrenesansnim tipom europske književnosti, time se naime uvažavaju ideološki poticaji katoličke obnove, kao i literarni aspekti, te se otvara mogućnost dubljeg razumijevanja odnosa s “artističkom” književnosti, od koje se umnogome razlikuje izvanknjiževnom utilitarnosti . Također nije nevažno primijetiti da Divković sintetizira sve prethodne književne poetike i pokušava svojim stvaralaštvom na neki način nadoknaditi izostanak renesanse na rubovima “dviju Europa” i ujedno postaviti temelje za novu stilsku paradigmu, te bi se na njegov opus, a posebice na mali Nauk, mogla primijeniti sintagma “istodobnost raznodobnoga” .31 U svakom je slučaju takvo umijeće isprepletanja raznorodnih poetičkih elemenata, staroga i novoga, domaćega i europskoga, urodilo velikim uspjehom, tako da je Divko- vićeva popularnost već za njegova života izišla iz okvira franjevačke provincije Bosne Srebrene, a može se pratiti od Dubrovnika do Budima, od Splita do Sofije 32. Od prvoti- ska njegove su se knjige prodavale u Sarajevu, Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i u Banjoj Luci, istovremeno su se počele i prepisivati, što dovoljno govori o njihovoj vrijednosti i korisnosti 33. Posebno je zanimljiva uloga malog Nauka među katolicima u zapadnoj

30 Time se posebice bavio Zoran Kravar u nizu svojih radova, a na rezultate njegovih istraživanja poziva se i Beljan (2014) . No i drugi književni povjesničari nerijetko upozoravaju na supostojanje različitih tipova knji- ževne prakse, primjerice Bogišić, koji ističe da “sam život Divkovićeva djela u vremenu nakon njihove pojave govori koliko je taj put u hrvatskoj književnosti bio suvremen i aktualan . Nije bio u središtu same književne matrice ali je prateći neka suvremena stanja bio živ i prisutan” (Bogišić 1982: 231) . Preciznije rečeno, različiti sustavi književnih vrsta supostoje od srednjovjekovlja do danas, samo što su u središtu proučavanja “artistič- ke” vrste, prema kojima su oblikovane i metode vrednovanja . 31 Tu je sintagmu popularizirao Zoran Kravar primjenivši je na književnopovijesno stanje nakon godine 1600, a preuzeo ju je iz povijesnofilozofske terminologije S . Kracauera (Kravar 1993: 66) . 32 Divković je bio u dalmatinskom dijelu provincije toliko popularan da je bosančica kojom su tiskana franje- vačka djela nazvana divkuša (Zelić-Bućan 2000: 14), a za njegove Besjede omiljeni je narodni naziv bio Frata- rica, dok je anegdota o recepciji njegovih djela ušla i u čuveno Putovanje po Dalmaciji talijanskoga putopisca i etnografa Alberta Fortisa (1774: 61–62) . 33 Pojedini dijelovi maloga Nauka tiskani su na latinici zasebno (npr . Život svete Katarine 1709; Plač Blažene Gospe, Divice Marije 1786, 1805, 1838), a vrlo često su prepisivani i na glagoljici i na latinici i na bosančici . Prvi je cjeloviti glagoljski prijepis maloga Nauka don Antona Depope nastao na otoku Krku od 1625 . do 1630, a posljednji je latinički fra Mate Mikića u Tuzli 1860 . 52 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića

Bugarskoj; naime, u Ćiprovcu su franjevci otvorili školu 1625 . u kojoj su bugarska djeca učila hrvatski jezik i u latinskom pismu i u bosančici po Divkovićevim prvim izdanjima maloga Nauka (Žic 1933: 70) .34 Na koncu, značenje i važnost Divkovićeva kulturnoga djelovanja i njegove proto- prosvjetiteljske uloge nije samo u objavljenim knjigama i njihovoj popularnosti nego znatno više u razvijanju kulture čitanja, u utjecaju na buduće franjevačko spisateljstvo te na širenje štokavštine u pisanomu jeziku, tako da je franjevačko kulturno djelovanje odigralo važniju ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika negoli estetski neusporediva književnost staroga Dubrovnika 35. No, osim te kulturnopovijesne vrijednosti, Divkovi- ćev je utjecaj prepoznatljiv i u procesima oblikovanja ne samo vjerskoga života, pisme- nosti i kulture nego i svjetonazora, posebice u oblikovanju niza ustaljenih predodžbi o ulozi Crkve, o franjevaštvu i svećeničkoj službi, o pitanjima morala i grijeha, o pripad- nosti zajednici i važnosti vjeroispovijesti kao elementa identiteta, kao i o poimanju uloge književnosti . Po mnogočemu Divković je iznimna pojava: stvaranje i objavljivanje djela u kojima se prožimaju različite tradicije u novu, posebnu vrijednost – u okviru franje- vačkoga kulturnoga projekta – postaje “karika koja najbolje povezuje zapadno i istočno krilo u povijesti hrvatske kulture, ali i karika koja se višestruko i jasno pokazuje kao ključna sastavnica u povijesti bosanske kulture 17 . stoljeća” (Žagar 2014: 167) .

34 To je rezultiralo time da su “svi pismeni katolički Bugari svuda, čak i u poslovnoj prepisci, upotrebljavali hrvatski jezik bosanskoga narječja” (Žic 1933: 70) . Uz ćiprovačku školu Nikola Žic povezuje i djelatnost bu- garskih katolika Petra Bogdana Bakšića i Krste Pejkića koji objavljuju djela, prvi na latinici, drugi na bosan- čici, pisana hrvatskim jezikom, “uprav onako, kako su pisali i bosanski franjevci iz Divkovićeve škole” (ibid ). . Također usp . Hunski 1982: 331–332 . 35 O vitalnoj ulozi franjevačke književnosti u stvaranju nadregionalne jezične norme pisali su mnogi jeziko- slovci, a među važnijim svakako su radovi Ive Pranjkovića (vidi, primjerice, Pranjković 2008) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 53

Izvori

Divković, Matija (1616), Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi . Poznata su samo tri primjerka prvog izdanja opsežne inačice malog Nauka (XXXII + 414 stranica, format 16°, oko 10 x 7 cm): vatikanski (Biblioteca Apostolica Vaticana, sign . Loreto VII 5, jedini cjelovit), peterburški (Ruska nacionalna knjižnica u Sankt Peterburgu, sign . 1 . 8 . 13, nedostaje naslovna stranica i sve nepaginirane do Plača Marijina, 402–410, a 285 i 286 is- pisane su rukom, na kraju su pogrešno uvezane četiri stranice iz kalendara), zagrebački (Na- cionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sign . RIIB–16–10, nedostaju stranice: naslovna, dio kalendara, 15–16, 23–26, 65–66, 79–96, 211–268, 301–304, 315–316, 319–348, 399–410) Divković, Matija (1669), Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi . Po- znata su dva izdanja iz te godine s po jednim sačuvanim primjerkom, oba cjelovita: livanjski (Franjevački samostan Gorica u Livnu, sign . S X–199) i zagrebački koji se pogrešno vodi pod 1699 . godinom (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sign . RIIB–16º–3)

Literatura

Barišić, Rudolf i Jerković, Marko (2011), “Vjerske prilike na zapadnom obodu Osmanskoga Car- stva za života Ivana Ančića”, u: P . Knezović, ur ,. Zbornik o Ivanu Ančiću, Hrvatski studiji Sveučilišta uZagrebu, Zagreb, str . 9–30 . Beljan, Iva (2014), Na rubu književnosti . Rasprave o hrvatskim piscima u BiH, Synopsis, Zagreb – Sarajevo Bogišić, Rafo (1982), “Dramski oblici i odnosi u djelu Matije Divkovića”, u: H . Kuna, ur ,. Zbornik radova o Matiji Divkoviću, str . 223–232 . Borić, Marijana (2014), “Doprinos franjevaca tradiciji hrvatskih pučkih kalendara”, u: P . Knezo- vić, M . Jerković, ur ,. Zbornik o Emeriku Paviću, Hrvatski studiji Sveučilišta uZagrebu, Za- greb, str . 337–353 . Bratulić, Josip (1983), “Hrvatske početnice do narodnoga preporoda”, u: Prva hrvatskoglagoljska početnica 1527, prir . J . Bratulić, Grafički zavod Hrvatske – Školska knjiga, Zagreb, str . 13–22 . Catto, Michela (2003), Un panopticon catechistico: L’arciconfraternità della dottrina cristiana a Roma in età moderna, Edizioni di storia e letteratura, Roma Chartier, Roger (1995), Forms and Meanings . Texts, Performances, and Audiences from Codex to Computer, University of Pennsylvania Press, Philadelphia Damjanović, Stjepan (2007), “Tri najstarije tiskane hrvatske početnice”, u: Hrvatski V/2, str . 9–21 . Duvnjak, Stjepan (2014), “Bosanični rukopisi u knjižnici Franjevačkog samostana u Kraljevoj Su- tjesci”, u: Filologija 63, str . 85–102 . Fališevac, Dunja (2010), “Sveta Katarina – prva učena žena u hrvatskoj književnoj kulturi”, u: Slovo 60, str . 255–277 . Fališevac, Dunja, Dolores Grmača (2014), “Divkovićev Život svete Katarine”, u: M . Karamatić, ur ., Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi, str . 79–145 . Fortis, Alberto (1774), Viaggio in Dalmazia, sv . I, Presso Alvise Milocco, Venezia Grmača, Dolores et al ., ur . (2017), Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi II, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene – Hrvatska sveučilišna naklada, Sarajevo – Zagreb 54 Dolores Grmača: Mali Nauk krstjanski fra Matije Divkovića

Grmača, Dolores, Mateo Žagar (2017), “Prva bosanična početnica u Divkovićevu malom Nauku”, u: D . Grmača et al ., ur ., Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi II, str . 159–194 . Hunski, Vjekoslava (1982), “Udio Divkovićeve knjige u procesu kulturnog uzdizanja i narodnog prosvjećivanja”, u: H . Kuna, ur ., Zbornik radova o Matiji Divkoviću,str . 329–339 . Jembrih, Alojz (1988) “Kratka azbukvica iz 1696 . godine . Prilog povijesti hrvatskih početnica”, u: Književni jezik 17/4, str . 199–213 . Kapetanović, Amir (2014), “Hrvatska srednjovjekovna književno-jezična tradicija i Divkovićevi stihovi”, u: M . Karamatić, ur ., Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultu- ra pisane riječi, str . 61–77 . Karamatić, Marko (2011), “Predgovor”, u: M . Karamatić, prir ,. Franjevačka književnost u Bosni u XVIII . stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, str . 9–28 . Karamatić, Marko, ur . (2014), Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Sarajevo Kolumbić, Nikica (1994), Po običaju začinjavac . Rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj književno- sti, Književni krug, Split Kovačić, Slavko (1975), Najstariji izvještaji o stanju Makarske biskupije u Tajnom vatikanskom arhivu (1626–1658), Izvori za povijest splitsko-makarske nadbiskupije,I, Nadbiskupski arhiv – Split, Split Kravar, Zoran (1993), Nakon godine MDC . Studije o književnom baroku i dodirnim temama, Ma- tica hrvatska, Dubrovnik Kuna, Herta, ur . (1982), Zbornik radova o Matiji Divkoviću,Institut za jezik i književnost, Sarajevo Malcolm, Noel (2011), Bosna: kratka povijest, prev . Z . Crnković, Buybook, Sarajevo Mihaljević, Vine (1996), “Fra Mate Divković i hrvatska bratovština u Mlecima”, u: Croatica Chris- tiana Periodica 38, str . 173–180 . Mihaljević, Vine (2007), “Prilog znanstvenoj raspravi o djelima bosanskog franjevca fra Mate (Matije) Divkovića”, u: Croatica Christiana Periodica 60, str . 131–142 . Mušija, Sanela (2006), “L’esemplare vaticano della Dottrina cristiana breve di Matija Divković”, u: Croatica Christiana Periodica 30/57, str . 73–79 . Mušija, Sanela (2017), “Dijalog kao oblik i postupak u malom Nauku Matije Divkovića”, u: D . Gr- mača et al ,. ur ,. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi II, str . 375–395 . Nakaš, Lejla (2010), Jezik i grafija krajišničkih pisama, Slavistički komitet, Sarajevo Nakaš, Lejla (2014), “Suodnosi literarnojezičkih tradicija Hrvata i Bošnjaka u 16 . i 17 . stoljeću”, u: M . Karamatić, ur ,. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi, str . 249–265 . Pehar, Marija (2017), “Tema Marijine ljepote u vremenu i djelu Matije Divkovića”, u: D . Grmača et al ,. ur ,. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi II, str . 89–111 . Pranjković, Ivo (2008), Franjevačko spisateljstvo na hrvatskome jeziku, Hrvatska sveučilišna na- klada, Zagreb Rešetar, Milan (1929), “Redakcije i izvori Vetranovićeva Posvetilišta Abramova”, u: RAD JAZU, knj . 237, str . 38–70 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 55

Šarčević, Ivan (2014), “Divković u doba katekizama”, u: M . Karamatić, ur ,. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi, str . 427–443 . Šarčević, Ivan (2017), “Tridentska katolička univerzalizacija: katekizam, pučka pobožnost i svete slike”, u: D . Grmača et al ., ur ., Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi II, str . 17–48 . Štefanić, Vjekoslav (1970), Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, II, JAZU, Zagreb Šimić, Krešimir (2017), “Divkovićevi Abramovi verši”, u: D . Grmača et al ,. ur ,. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi II, str . 397–423 . Velagić, Zoran (2010), Pisac i autoritet . Bit autorstva i sustav autorizacije vjerskih knjiga u 18 . stoljeću, Naklada Ljevak, Zagreb Zelić-Bućan, Benedikta (2000), Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Državni arhiv u Splitu, Split Zirdum, Andrija (1982), “Provincija Bosna Srebrena u vrijeme Matije Divkovića (1563–1631)”, u:H . Kuna, ur ., Zbornik radova o Matiji Divkoviću, str . 285–[297] Žagar, Mateo (2014), “Bosančica Divkovićevih izdanja između ustava, minuskule i brzopisa”, u: M . Karamatić, ur ,. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi, str . 147–171 . Žic, Nikola (1933), “Novi bio-bibliografski prilozi za Krstu Pejkića”, u: Napredak VIII/6, str . 68–70 .

II . Književnosti narodā BiH i (južno)slavenske književnosti u komparativnoj, interliterarnoj i interkulturalnoj perspektivi

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 59

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .42 .09 Krleža M . 821 113. .6 .09 Strindbeg A .

Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike sna”

Početkom XX stoljeća desiće se veliki zaokreti u umjetničkom stvaralaštvu evropskog kontinenta, što je rezultat promjena koje su inicirane historijskim zbivanjima . Pasivni odnos društva naspram svih burnih događanja u stvarnom životu čovjeka tog vremena, uvjetovaće potrebu ka veoma radikalnim promjenama i u svim vidovima umjetnosti . Sve karakteristike modernog načina umjetničkog izražavanja prepoznatljive su u okviri- ma evropskih kulturnih događanja, odnosno moderne, koja će dominirati u svojim na- čelima “protivrječnosti” i idejama sasvim novih “multiplikativnih tendencija” . Tematske odrednice su neposredno povezane sa čovjekom i ugrožavanjem njegove egzistencije, iz čega proizilazi nezadovoljstvo i bunt koji kulminira u haotičnom stanju njegove podsvi- jesti . U nemogućnosti da utiče na promjene uzrokovane svjetskim stihijskim “ludilom”, on predosjeća kataklizmu čovječanstva . Sudar sa tradicijom, na koju je bila ranije oslonjena umjetnost, inicira specifične nove forme u književnom izražavanju . Ovaj period u književnosti obilježili su pisci koji žele da stvaraju vlastitu poetiku, bez robovanja nekoj općoj poetici, dakle, nema više uni- verzalnih normi i nema pravila koja su striktno zadana . Individualni doživljaj svijeta i stvarnosti biva projiciran u kreacijama novih postupaka umjetničkog stvaralaštva, de- terminiranih analitičkim postupkom u prezentaciji čovjekove podsvijesti .

Ključne riječi: okultnost, logika ekstaze i sna, ekspresionizam, drama, drame snoviđenja, logika halucinacije, projekcija, vizija, moderna drama

The occultity of Krleža’s “ecstasy logic” versus Srndberg’s “logic of dream”

At the beginning of the 20th century there would be great turnaround in the artistic creation of the European continent, as a result of the changes that were initiated by his- torical events . The passive attitude of society, in contrast to all the turbulent events in the real life of man of that time, will necessitate a very radical change in all aspects of art . All the features of the modern way of artistic adaptation are recognizable within the framework of European cultural events, that is, modern, which will dominate the princi- ples of “contradictory” and the ideas of completely new “multiplicative tendencies” . The- matic determinants are directly related to man and endangering his existence, resulting 60 Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike . . in dissatisfaction and rebellion that culminates in the chaotic state of his subconscious . In the inability to influence the changes caused by the worldly “insane” insanity, it re- sounds with the cataclysm of mankind . The crash with tradition, to which it previously relied on art, initiates specific new forms in literary expression . This period in literature was marked by writers who want to create their own poetics, without falling short of a general poetics, therefore, there are no more universal norms and no rules that are strictly given . The individual experience of the world and the reality is revealed in the creations of new processes of artistic creativity, determined by the analytical procedure in the presentation of the human subconscious .

Keywords: occultity, ecstasy and dream logic, expressionism, drama, drama of drea- ming, logic of hallucination, projection, vision, modern drama

Uvod

Pomjeranja u okvirima dramskih pravaca na razmeđu dva stoljeća (kraja XIX i početka XX) postepeno se udaljavaju od naturalističke doktrine i utvrđenog koncepta pozorišta i idejno i stilski prevazilaze i nadrastaju naturalistički duh . Na društveno-političkom planu u svijetu događaju se burna politička previranja ve- zana za promjenu hijerarhijskog ustrojstva . Humanističke iluzije o svijetu, porodici i čovjeku uopće narušene su i devalvirane . Javlja se osjećaj otuđenja kao rezultat ironično- skeptičnog poimanja o vrijednosti života . Kida se veza između čovjeka i zajednice i je- dinka ostaje izolovana, prepuštena sama sebi, svojoj beznadežnosti . Jedini mogući izlaz vodi u snove, maštu i halucinacije . Takve stavove forsiraju intelektualci-umjetnici koji istražuju ljudsku podsvijest i traže u njoj spas za čovjeka i njegovo izbavljenje . Oni imaju ideju da se problem čovjeka kao individue postavi u centar zbivanja . Opsjednutost tzv . višom kulturom inicira nove umjetničke kreacije u izražavanju umjetnika i prezentaciji njihovih djela . Oni teže otkrivanju tajne vječnog i apsolutnog života koji treba da postoji neovisno o stvarnom životu i koji je svojevrsna dopuna stvarnosti . Viši život, kao ideo- loška fraza, prezentiran je u viziji umjetnika u nejasnim pomjeranjima unutar ljudske duhovnosti i polusvjesnim spoznajama realnosti . Nad sudbinom i svijetom svakodnev- nice stalno će dominirati neke nerazjašnjene sile koje više nisu, apriori, rezultat izvanj- skih djelovanja na biće, nego se sukobljavaju u njemu samom . Likovi se distanciraju od realnog života i postaju uobrazilje određene filozofijom misticizma, unutar uglađenih po- etskih formi kroz postupak dramaturgije provokacije i narušavanja reda . Nekonkretnost likova i destruktivni postupak u jedinstvu mjesta, vremena i radnje, inicira proizvoljne zaključke o tematskoj i idejnoj poruci pisca . Interesovanja i težnje pojedinih pisaca da se uključe u događanja unutar suvremene evropske umjetnosti su iznevjerena, jer oni ne pronalaze adekvatan oslonac, niti u svo- jim prethodnicima, niti u prethodno napisanim djelima, koji bi poslužili kao smjernice u kontinuiranom slijedu književnog, pogotovo, dramskog stvaralaštva . Iz ironično-skep- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 61 tičnog stava prema životu i svijetu proizilazi njihov individualistički pristup poetskom stvaranju . Čovjek je okrenut sam sebi i zatvoren u sopstveni svijet . Stvarnost koja ga okužuje opterećena je potrebom da je zanemari, pobjegne od nje i da je promijeni . Taj isti čovjek će potražiti spas u sferama nekog novog zamišljenog svijeta i života . Dramskim tekstovima dominiraju biloški motivi kao što su: bračni trokuti, erotika, strast, fatalne i demonske žene, dok njihov progresivni dio prelazi na tlo nove stvarnosti, pod neposrednom odrednicom okultizma . Autor teksta se na neki način identifikuje sa glavnim junakom i pokušava da u sebi objedini mitskog i historijskog čovjeka, dakle, dvije oprečnosti u kategorizaciji čovječanstva, koje su na razini stalnog polariteta . Takvo nastojanje sabija piščeva osjećanja u agonalni grč, te se u njegovoj podsvijesti javlja stalna konvulzija, krik, ekstaza i depresija . Svjetski bol, doživljen na razini intimne emocije, iskaljen kroz bijes i bunt, postaje okosnica psihološkog uobličenja umjetničkih likova . To će usloviti da glavni akteri djeluju i skončavaju pod tragičnim okolnostima . Sabije- nost emocija koncentrirana u jednom čovjeku, intenzivirana i uslovljena historijskim zbivanjima, u stanju je da rezultira, uglavnom, tragičnim krajem, kod većine moder- nih dramskih pisaca . Emotivni impulsi, inicirani sveopćom kataklizmom čovječanstva, projiciraju specifičan odnos pisca, odnosno njegovog glavnog junaka, prema događanji- ma prezentiranim u tekstu . Nagon i bunt su zarobljeni unutar individualne projekcije doživljenog sa sve većom tendencijom da se ta negativna energija u eruptivnoj eksploziji obruši na čovječanstvo .

OKULTNOST LOGIKE EKSTAZE I LOGIKE SNA

Prepoznavanje čovjeka i vrijednosti ljudskog života

Inovacije u književnom stvaralaštvu na prelasku iz XIX u XX stoljeće determinirane su progresivnim promjenama, pojavom avangardnih ideja i pisaca koji će pokušati pratiti zbivanja u modernoj umjetnosti i početi djelovati u skladu sa njima . To je eksplicite pre- zentirano u dramskom stvaralaštvu, gdje se alegorijskom vizijom zatvorenog prostornog omotača projiciraju dramske slike u simbolima: lađa, vozova, enterijera crkvi i katedra- la, hotela; kroz projekciju zatvorenog cikličnog ambijenta . Težnje da književni tekstovi postanu alegorija, u odnosu na događanja u stvarnom životu, su sveprisutne . One su vezane za: sukob generacija, kritiku društva i događanja unutar revolucija, ratova, te ekspanziju nasilja nad čovjekom i čovječanstvom, ali su istovremeno predstavljene kao moderni oblik mitološke dihotomije dobra i zla . Sve je prezentovano kroz iskustveni do- življaj determiniran unutarnjim bolom koji se u gradirajućem intenzitetu gomila da bi se u pretvorio u krik mase i vapaj za pomoć . Poseban efekat u prezentaciji teksta determi- niran je uzvišenim govorom i patetičnim tonom . Iskupljenje i pokajanje čovjeka sadržano je u doživljaju patosa i ekstaza čiji je krajnji efekat artikulacija bolnog doživljaja nearti- kulisanim glasom, krikom . 62 Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike . .

Poimanje vremena i njegovog određenja gubi svoj smisao . Dani, mjeseci, decenije, stoljeća, mileniji, rastaču se u diskontinuitetu . Alegorijski protumačeno, vremenske slike se nižu u disharmoničnom toku, bez ikakvog uticaja na osjećanja i postupke samih akte- ra . Oni putuju u budućnost,vraćaju se u prošlost, po sopstvenom nahođenju . Sve se pre- tvara u ljudski vapaj, dok duše polahko plutaju, u polusvjesnom i halucinativnom stanju, prostranstvima neba i kosmosa . Iz haosa i globalnogsukoba u kome se našlo čovječanstvo razviće se složena drama modernog čovjeka . Put do Damaska, Raja i vječnog blaženstva, kao hipotetičko pitanje kojim se čovječanstvo bavi od svog postanka, determinirano je okultizmom . Pred tim pitanjima, koja su neposredno povezana sa egzistencijom čovjeka, ostaju u nedoumici i likovi projicirani kroz umjetnička djela: zamišljeni pjesnici, umjet- nici, filozofi, naučnici, gdje su samo u snoviđenjima i halucinativnim projekcijama u sta- nju dosegnuti nebeske sfere inspiracije i vizije . Specifičnosti ovog preokreta u umjetnosti prepoznatljive su i u hrvatskoj književnosti . To potvrđuje pojava pisaca ekspresionizma koji slijede potpuno novi način dramskog stvaralaštva, pogotovo u prvim desteljećima XX stoljeća, gdje nakon pacifičkog i biološkog, u ratnom razdoblju, progresivni idejni zna- čaj, u poratnom razdoblju, relativno brzo napušta anarhističke stavove . Miroslav Krleža (1893–1981) je pisac koji će usmjeriti dramsku književnost ovih prostora ka potpuno novom načinu umjetničkog kazivanja . On, već u svojoj ranoj stva- ralačkoj fazi, prevazilazi granicu koja razdvaja ovozemaljski život od onoga zagrobnog, podređujući halucinacije podsvjesnim željama i težnjama i forsirajući tzv . logiku ekstaze . U cikličnom kruženju, gdje dramska radnja stalno oscilira u svom intenzitetu, vizija se miješa sa stvarnošću, a san sa javom . Gube se ograničenja bilo koje vrste i moguće je da se sve dogodi . Dramski rasplet biva uslovljen jednim ciljem, a to je konačna spoznaja sopstvenog bića . Krleža prihvata novu dramsku formu koju preuzima iz modela nordijske dramske škole, ali u nju ugrađuje lično dramsko iskustvo, specifične likove i dramske situacije . Historijska podloga njegovih drama, koje protežiraju teme sa balkanskog tla, direktno konotira sa postupcima u dramskoj književnosti prepoznatljivim kod dominantnih dramskih uzora u Evropi . On će vrlo brzo opravdati potrebu da prevaziđe svoje “na- cionalne uzore” u dramskom stvaralaštvu kojih gotovo da i nije bilo u pravom smislu te riječi . Slijedeći evropska književna događanja, ovaj pisac potvrđuje svoje uzore u pisanju i otvara horizonte u književnom stvaralaštvu svojim sljedbenicima i nudi nove modele u usmjerenju moderne književne doktrine na ovim prostorima . Pitanja koja će najčešće zaokupljati pisce modernog doba, pa tako i samog Krležu, jesu pitanja Boga, njegovog postojanja i pronalaženja . Time će i biblijske teme postati najinteresantnije za pisce ovog perioda (teme kao što su legende o Adamu i Evi; o svjetskom potopu i Nojevoj lađi; Isusu, njegovom rođenju i uskrsnuću; vječnom ljudskom traganju za istinom o životu i smrti; sjedinjenje onog ljudskog i božanskog; prokletstvo Pakla i blagostanje Raja . ). . Ova pro- blematika je eksplicite prezentirana u Krležinom dramskom ciklusu “Legende”, gdje će klasična odrednica jedinstva mjesta, vremena i radnje u odnosu na historijsku determi- nantu, postati teško odrediva, neprecizna, gotovo univerzalna . Cikličnom dramskom strukturom, stalnim traganjem za odgovorima na pitanja: zašto živimo i postojimo, kuda Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 63 to na svom životnom putu nezaustavljivo srljamo i šta nas to čeka nakon smrti?, i dilema- ma unutar sopstvene spoznaje koje opterećuju ljudsku psihu: koliko smo kao ljudska bića uspjeli da prevladamo nagone i postanemo nešto posebno u odnosu na prirodu koja nas okružuje?, pisci ekspresionizma grade dramsku fabulu . Krležine rane drame, posebno one skupljene u knjizi ‘Legende’ (‘Legenda’, ‘Michelan- gelo Bounarroti’, ‘Kristifor Kolumbo’, ‘Maskerata’, ‘Kraljevo’, ‘Adam i Eva’, deveti sve- zak sabranih djela Miroslava Krleže u izdanju zagrebačke ‘Zore’) ‘simboličnobiblijske’ i ‘simboličnosocijalne’, kako ih sam autor naziva, ne želeći ih okrstiti ekspresionistič- kim imenom, što bi se, međutim, slobodno moglo učiniti, srodne su ovoj drugoj fazi Strindbergovog rada, dok će kasniji Krležini komadi imati dodirne tačake s ranijom realističkom Strindbergovom fazom, onom prije ‘Inferna’ (‘Otac’, ‘Gospođica Julija’, ‘Vjerovnici’, ‘Drugovi’, ‘Igra snova’ sve do 1895 g. ). (Slaming 1969: 133) Kao pjesnik, pisac, esejista, kritičar, Krleža od samih početaka svog umjetničkog djelovanja prati tendencije razvoja umjetnosti u Evropi i postaje uzorom za mnoge pis­ ce, načinom na koji stvara i tematskim datostima . Faze, a time i klasifikacija njegovog dramskog opusa, obilježene su stilskim okvirima evropskih dramskih pokreta . U hrvatskoj književnosti nijedan slučaj nije toliko indikativan za ovu činjenicu kao golemo djelo Miroslava Krleže . Javivši se u poslijeratnim godinama simbolizma ko- jemu će Prvi svetski rat zadati konačan udarac, Krleža je tijekom dugotrajna, obim­ na i mnogostrana književnog stvaranja prošao sve glavne faze moderene literature s dvama njenim glavnim stubovima: ekspresionizmom i socijalno-političkim angažma- nom . Njegova duboka, upravo sudbinska, vezanost za prostor i uronjenost u vrijeme u kojima je živio i stvarao i koje je opisivao, vodile su ga, prirodno, traženju takvih oblika kroz koje bi ih mogao bolje izraziti . Umjetničko transponiranje polagana odu- miranja starih navika i običaja i mučna rađanja novih (ne samim tim boljih i čo- vječnijih) imperativno je iziskivalo sposobnost iznalaženja takvih stilskih i jezičkih struktura u kojima bi se sve to moglo primjereno i moderno iskazati . Ostavši u cijeloj vremenskoj protežnosti bitno uvjetovano povijesnom situacijom srednjoeuropskog prostora u prvoj polovici našeg stoljeća . Krležino djelo, međutim, započinje raspjeva- nom impresionističkom poezijom i simbolističkim dramskim vizijama . (Gašparović 1989: 11) Miroslav Krleža, oslanjajući se na Ničeova filozofska razmatranja, objasniće primje- nu određenih ideja te filozofije u umjetnosti, u odnosu na hrišćanstvo i čovjeka . (To je samo jedan od kraćih osvrta na temu “M . Krleža i F . Nietzsche”, koja u svakom slučaju zahtijeva mnogo širi komentar ). Stoga se taj ničeovski pomahnitali čovjek, ukomponovan u dramsku radnju, često vrti ukrug, ne nalazeći izlaz iz njega . U tom vrtlogu gdje se dramska radnja stalno zapliće i isprepliće, vizija se miješa sa stvarnošću, a san sa javom . Usred pustolovnih lutanja, na početku našeg zbunjenog životnog puta, natkrilila se nad stazom ludovicejskom opasna ptičurina i ponijela nas kao jagnje u bunilu sazna- nja i poetskih obmana: Nietzsche! ( . . ) 64 Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike . .

Tko nas je uzdigao na viši stepen prezira spram onog glupog i polupismenog krda, koje se diči epitetonom: milites religiosi et gloriosi? Tko nam je oštrinom britve okrutno i zauvijek presjekao pupkovinu koja nas je vezala s kaosom nedostojnim ljudskog ponosa i pojave?U tekstovima Nietzschea (koga sam veoma skromno, upravo servilno smatrao svojim genijalnim učiteljem i kome sam vjerovao sve, upravo sve, doslovno a prima vista, sto posto – sve) nijesam mogao da ra- zumijem ‘sve’ u nijansama, čitajući te poetske tekstove kao kroz koprenu . (Miroslav Krleža 1947, u Pejović 1969:17) Krleža, ponesen mladelačkim zanosom, prvobitno će napisati nekoliko historijskih drama kojima nije bio zadovoljan (postoje indikacije na osnovu Krležinih izjava, da je neka od tih svojih djela, nezadovoljan reakcijama okoline i nekim svojim saznanjima, uništio i on sam prije objavljivanja) . Razmatrajući odnos Krležinog dramskog djela pre- ma evropskim ekspresionističkim događanjima uočljivo je da se upravo ekspresionistič- ki impulsi i stilska obilježja ovog pravca primjećuju gotovo u svim njegovim dramskim tekstovima, bez obzira na njihovu kasniju tipološku podjelu . Kad je u pitanju Krležin dramski opus, radije bismo pomenuli Strindberga, i to po analogiji kruga . Dok je Krleža svoje dramsko djelo započeo jednom lirsko-simbolič- nom, odnosno ekspresionističko-epskom fazom, koja se preko realističke faze vraća u ‘Areteju’ – naravno, kroz nadrastanje dramskih tema i iskustava – na prateme i na strukturu i prosede ranih komada (jednog ‘Michelangela’ i jednog ‘Kolumba’), dotle se kod Strindberga linija tog kruga ocrtava u suprotnom pravcu . Različite su zapravo po- lazne i završne tačke . Kod Krleže: simbolizam (ekspresionizam) – realizam – ekspre- sionizam (simbolizam); kod Strindberga: realizam – ekspresionizam (simbolizam) – realizam . Prekidi, pak, između faza, u pogledu dramske strukture i cjelokupnog dramskog zahvata i kod jednog i kod drugog su radikalni . (Miočinović 1975: 47) U dramskom ciklusu “Legende”, ali i u kasnijim ciklusima “Gospoda Glembajevi” i dramama “Aretej”, “Put i Raj”, Krleža će se tendenciozno opredijeliti za sasvim novi način dramskog kazivanja, kao i odabir tema koje u potpunosti konotiraju sa determi- nantom avangardne drame . Kao osnovu dramskog zapleta, dramatičari ekspresionizma, odabiraju događaje ko- jima je moguće postići paralelizam sa mitom i prepoznati im mitsku osnovu . Razlike između njih dolaze, pored osobenosti individualnog stila, i od tematske akcentuacije predmeta: da li je u prednjem planu misterij ljubavi, momenat individualnog preo- braženja ili utopističko-religiozno traženje . (Vučković 1982: 487)

Put do iskonskog saznanja

August Strindberg (1849–1912) će inovativnim pristupom u struktuiranju dramskih tekstova postati uzorom za većinu dramskih pisaca evropskih književnih krugova, sa Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 65 specifičnim postupkom razruđene tehnike statične drame i kolažnih slika i miješanjem stvarnog i imaginarnog, te obilježiti početak perioda dominacije avangardne drame u Europi . Strindberg djeluje na Krležu svojom temom o obiteljskim sukobima, o tajnim mr- žnjama koje djeca nose u sebi zbog ogorčene borbe roditelja . To je dubinska inspi- racija, kao što je udio Isenov u formiranju zrele Krležine dramaturgije u prvom redu u tehnici i idejnosti . Strindbergova opsesija muško-ženskim protivstavom, o kojem zapažanja bilježi u ‘Davnim danima’, nije Krleži bitna . On iz njegovih djela izvlači širu temu o tajni naslijeđa i orijentacije u djetinjstvu, o odnosu roditelja i djece . Oko tog odnosa i Ibsen je stvarao svoju dramu, najbližu Strindbergovima, ‘Sablasti’ . Već simbolični Ibsenov naslov govori o djelotvornoj iluziji, koja baca svoju sjenu preko svake porodične povijesti, pa i glembajevske . (Vidan 1982: 115) Strindbergove drame snoviđenja nastale su u periodu koji slijedi nakon njegove naturalističke faze . Granice dramskog prostora su se pomakle i prestalo je funkcioni- rati do tada pretežno logičko dramsko vrijeme . U centar dramskog događanja smještene su dramske ličnosti često s onu stranu realnog, u zatvorenom svijetu nadnaravnih i mističnih obilježja . Strindberg, kroz analitički pristup psiholoških stanja u kojima egzistiraju njegovi likovi, pristupa scenskom uobličenju dramske radnje, a time, ono podsvjesno i iracionalno, često nedokučivo ljudskoj psihi normalnih misaonih struktura, postaje podsticajni dio u akcionom polju dramskog lica . Nagonske sile opsjedaju njegove likove i dominiraju psihotičnim stanjima, podstičući ih na djelovanje izvan poimanja racionalnog . Tri Strindbergove avangardne drame (‘Put u Damask’, ‘Igra snova’i ‘Sablasna so- nata’) svaka na svoj način sintetiziraju naturalističke i simbolističke kvalitete, a isto tako predstavljaju različite stepene preoblikovanja subjektivne situacije . ‘Put u Damask’ najbliži je uzoru monološke stanične drame koju su podražavali njemački ekspresionistički pisci . ‘Igra snova’ opet predstavlja primjer djela, u kome se brisanje granica između stvarnog i nestvarnog postiže radikalizacijom uslovnosti simbolističke drame i primjenom avangardne pozorišne tehnike . ‘Sablasna sonata’ opet dovodi do krajnosti kritičke intencije naturalističke drame: demistifikacijom lažnih porodičnih odnosa i tajni otkriva se neljudski satanistički sloj čovjekovog bića . U sve tri drame prekoračuju se granice realnog, slično se odigravaju promjene prostora, poremećaj vremenskih kategorija demonstrira se tehničkim novinama koje su neodvojive od revolucije novog teatra . (Vučković 1982:468) Pomenuta dramska trilogija “destruktivno” narušava pravila klasične dramske for- me, a u prvom planu se prezentira dekompozicija autorove ličnosti na više apstraktnih individua . U ovim dramama, koje podsjećaju na košmarne snove, kao što sam Strind- berg kaže: “Sve može da se desi, sve je moguće i vjerovatno . Vrijeme i prostor ne postoje” . (Predgovor drami “Igra snova”) 66 Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike . .

Veliki dramatičari krajem XIX i početkom XX vijeka nisu mogli ostati samo u grani- cama naturalističke doktrine: prevazilazili su je uviđajući njene nedovoljnosti ili su do sličnih rezultata dolazili nezavisno od Zolinog koncepta, čak i u opoziciji s njim . Većina od njh su ga nadrasli, kao što je učinio i Strindberg . Nakon velike duševne krize početkom devedesetih godina on počinje da stvara djela u drukčijem stilu od pome- nutih . Razruđenom tehnikom moderne stanične drame i kolažnih slika, miješanjem planova stvarnog i imaginarnog, on piše poznata djela ‘Put u Damask’ (1898–1904), ‘Igra snova’ (1901), ‘Avetinjska sonata’ (1907), koja će poslužiti kao uvod u avangardnu dramu, osobito u Njemačkoj . To je činio i drugi veliki nordijski pisac Ibsen, čiji je je- dan dio drame napisan u naturalističkom duhu prije ili u vrijeme kad je Zola uobličio u doktrinu . (Vučković 1982: 441) Strindbergove unutarnje nedoumice i premišljanja prenesene su u njegova djela, kroz subjektivne stavove o čovjeku, društvu i vremenu u kojem egzistira . Analizirajući čovjeka kao individuu i analizirajući društvo u globalnom poimanju te njihov uzajamni odnos, Strindberg unosi u svoje tekstove veliki broj autobiografskih elemenata . Njegovi likovi često djeluju nestvarno, poput utvara iz mašte ili snova, zasnovani na fikciji . Emil Zola, najznačajniji teoretičar i pisac ovog perioda, napomenuće u svojim kritičkim osvr- tima, da likovi u djelima A . Strindberga nisu dovoljno realni, te da su u izvjesnoj mjeri apstrakcije . Nakon duševne krize projicirane u halucinativne vizije, August Strindberg je u svo- jim tekstovima potencirao subjektivne, fantastične i iracionalne doživljaje kroz ekspre- siju . On se najčešće opredjeljuje za otvorenu dramaturgiju i kružne kompozicije u svom načinu ustrojstva dramske radnje . Jasno slijedi ekspresionističke odrednice o umjetnič- kom djelu pokazane u: dramatizaciji priče i manipulaciji centralnog lika u analitičkim i sintetičkim metamorfozama unutar pojedinih dramskih situacija . Prezentacija haluci- nativnih duševnih stanja predstavljena je u epskoj formi, sa veoma dubokim intimnim doživljajem koji se označava kao ekspresija . Ovaj pisac je intenzivne psihološke krize, na osnovu biografskih podataka, okarakterisao kao periode potpuno nesvjesnog stanja, koje je prožeto doživljajem apsolutne bjeline prostora unutar kojeg lebde siluete . Kao kri- tički komentar on je napisao komentar u predgovoru svoje drame “Igra snova”: U ovoj ‘Igri snova’, kao i u svom ranijem djelu, ‘Put u Damask’, autor je pokušao da podražava nevezanu, ali prividno logičnu formu sna . Sve se može dogoditi, sve je mogućno i vjerovatno . Vrijeme i prostor ne postoje: na jednoj beznačajnoj osnovi realnosti mašta prede i tka nove uzorke: mješavinu sjećanja, iskustava, neobuzdanih maštarija, apsurdnog i improvizacije . Likovi se cijepaju, udvajaju, umnožavaju; is- paravaju se i kondenzuju; razlivaju se i usredsređuju . Ali nad njima svima vlada ista svijest – svijest spavača . (Wiliams 1979: 98) Avangardna drama inicira pomjeranje granice dramske radnje i dramskog vreme- na . U prvom planu se pojavljuju likovi koji funkcioniraju na razinama individualnog psihološkog doživljaja svijeta, ljudi, vremena i događaja . Oni se prebacuju “s druge strane Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 67 realnog života”, često dotičući granicu neobjašnjivih čudesnih pojava i mašte . Dramski likovi, locirani na toj liniji razdvajanja između svjetovnog i duhovnog doživljaja stvar- nosti, pokušavaju da spoznaju sebe i objasne svijet koji ih okružuje, izvan ograničenja i ustrojstava . Strindberg, u somotskom kaputu, sa očima ukočenog, ‘đavolskog izraza’, ruku izgorje- lih od lonaca za topljenje u svojim alhemijskim eksperimentima; sa svojim divljanjem, strastima, odricanjima; niz žena u njegovom životu – Siri fon Esen, Harijet Bose, Frida Ulm; njegovo poziranje na prozoru Plave sobe u Stokholmu, iznad trijumfalne procesije baklji: sve ove pojave koje nam se prikazuju na desetinama vatrenih ilu- strovanih stranica, neodoljivo nas podsjećaju na to kakva je prednost da čovjek bude zapamćen samo kao pero . ‘Niko ne bi nikad čuo za Lorensa koji nije bio umjetnik’, napisao je Oldos Haksli, kritikujući slično stvaranje hagiografije . Zato što je ipak pero to po čemu pamtimo Strindberga . (Wiliams 1979: 85) Ekspresionističko pozorište konotira na osnovu širih konstatacija sa “pozorištem sna” na osnovu osjećaja da bi najvjerodostojnija ekspresija mogla biti pokazana baš u formi sna ili halucinacije . Uvodi se pojam “statične drame”, prijenos dramske napetosti sa polja vanjskog djelovanja na unutarnji doživljaj . Taj “unutarnji doživljaj” je determi- niran internom dramskom fabulom, sukobom i dijalogom lika, potpuno izvan klasičnih obrazaca koje je poštovala dramska književnost . Krleža prihvata “novu dramsku formu”, ali je obogaćuje ličnim dramskim doživljajem, prezentujući sopstvene umjetničke vizije, specifične likove i situacije . Njegov čovjek jeste ljudsko biće koje se rađa u krvi, ali njegov čovjek i umire krvareći kroz vjekove . Krležin ekspresionistički period poklapa se sa cvjetanjem evropskog ekspresionizma – fenomen sam po sebi zanimljiv i značajan . Krleža je, dakle, mogao da se koristi iskustvima evropske drame jednog Wedekinda ili Strindberga iz vremena ‘Puta u Da- mask’ i ‘Igre snova’, dvaju komada koji su bili za ovu školu dramski prauzori . Kada je riječ o ekspresionističkoj Krležinoj drami, pitanje uzora je mnogo očiglednije nego u slučaju simbolističke drame . On zapravo u cjelini prihvata estetiku ekspresionističke dramaturgije, dolazeći do njenih postulata ne, naravno, na osnovu definicija i teorij- skih rasprava (teorije ekspresionizma nastale su prije iz deskripcija već gotovih dram- skih uzora nego iz nekih preskriptivnih normi) već na osnovu postojećeg pozorišnog iskustva Zapada . Njemačka ekspresionistička drama, kojoj je Krleža po svoj prilici ponajbliži, iako zna- či obnavljanje stare njemačke pozorišne tradicije jednog Klajsta, Graba i Bihnera, ipak prevashodno proizilazi iz pomenutih Strindbergovih komada, ‘Put u Damask’, te tipične ‘Ich drame’ i ‘Igre snova’, fantazije koja ima ambiciozne pretenzije da bude ‘vizija svijeta’, ‘slika ljudske sudbine’ . (Miočinović 1975: 16) Ekspresionizam doživljen i predstavljen kroz Krležinu viziju svijeta i čovjeka u nje- mu je prepoznatljiv u njegovom drugom dramskom ciklusu, kasnije kritički označenim kao ekspresionističko-realistički (“U logoru”, “Vučjak” i “Golgota”) . To je onaj lični kr- 68 Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike . . ležijanski, a istovremeno sveopći, doživljaj rata i ratnih posljedica, koji u nemogućno- sti da prihvati okrutnu realnost izbija na površinu kao strašni KRIK čovječanstva . Taj neprijatni zvuk kojeg proizvodi bespomoćno ljudsko biće na ivici egzistencije duboko je prošao u, ne samo Krležina dramska djela nego uopće u njegov kompletni književni opus: književnih kritika, eseja, pisama, romanesknih djela . Tražeći svoje preteče ekspresionizam se uputio čak u najdalju prošlost, dok u svojoj neposrednoj blizini nije morao poseći daleko: 19 . je stoljeće njegova priprema . Stoljeće je to unutarnjeg sloma ne samo građanskog društva, nego i cijele židovsko-kršćanske civilizacije evropskog Zapada . Veliki, duboki i najiskreniji prorok toga sloma dao mu je i prvi veliki filozofski izraz koji je u isti mah jednako toliko bio i pjesnički . Vizija apokalipse njegova je omiljena tema: vulkani, erupcije, požari, potresi, poplave i oluje – tim elementarnim katastrofama on se služi kao prispodobama katastrofe evropske kulture: približava se smrt i osjeća se prisutnost ništavila . Bog je umro, nadošao je nihilizam i svijet se nalazi u rasulu . Ali gdje je Kairos – trenutak obrata u novi svijet? Kakav je čovjek podoban da izvrši taj prijelaz? Može li to još uopće biti – čovjek – ili mora biti prevladan u nešto više od čovjeka da bi bio dorastao svojoj epohi? Sva je ta pitanja na ovaj način prvi nabacio Friedrich Nietzsche, pjesnik–filozof i filo- zof–pjesnik kakav se poslije njega još nije rodio . (Pejović 1982: 4) Odvojeni od realnog života, gotovo mistični unutar uglađenih poetskih formi stvo- renih u mašti samog umjetnika, s pokušajem očuvanja vlastitog integriteta dramaturgi- jom provokacije i narušavanja reda, dramski likovi djeluju na granici same egzistenci- je . Izvan konkretnosti dramske fabule, jedinstva mjesta, vremena i radnje, avangardna drama prepušta na volju čovjeku gledatelju, proizvoljne zaključke o tematskoj i idejnoj poruci pisca . Napuštajući logički slijed misli, umjetnici pokušavaju da indirektnim izra- zom izazovu nove asocijacije na određene pojmove i pojave u spoznaji čovjeka . Metafo- rično i alegorijsko viđenje svijeta je bijeg iz haotične svakodnevnice, misao ima zadatak da dokuči tajnu života, a ljudska svijest, pod pritiskom stvarnosti, projicira željene slike sugestijom . Političko-duhovno ishodište ekspresionističkih strujanja je začeto u duhovno-so- cijalnoj klimi Evrope pred Prvi svjetski rat . Izazov ovom stilu bili su duhovni nemiri nastali u radikalnom idealizmu pod sloganom “novi čovjek u boljem svijetu”, ali su te ideje “blagostanja” izgubljene u haosu socijalno-političkih kriza nakon rata . Duhovna pozadina tih problema odražava se u bitnim aspektima ekspresionističke drame kao što su: oslobađanje čovjeka iz vlasti materije, odbacivanje “okova”, društvenih i stvaralačkih stega . Čovjek bi tako htio stvoriti novi svijet, ostvarujući težnje ka ljudskosti, miru, slo- bodi i pravednosti kroz ideje: “novog vremena”, ”novog mladog čovjeka” i “oslobođenog ljudskog duha” koje će tek kao takve biti u mogućnosti da prodru do suštine, do srži stvari i problema . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 69

Mimičko-gestička artikulacija pokreta redukuje na minimum retoričko-sintaksička sredstva . Dolazi do kombinacije kratkih rečenica, izreka jezičkih signala, krikova sa recitativima i arijama, kao i egzaltiranih, odsječnih i agresivnih pokreta, ukočenih oštrih gestikulacija, sa slikovitim i mekim operskim pozama . Taj kompleks stilizovane igre, koja proizilazi iz tekstovnih naznaka, dopunjuje scenarij ostvaren igrom svjetla, boja i arhitektonikom pozornice (Vučković. 1982: 476) U ekspresionističkoj drami dramsko lice je u centru pažnje, a njegovo djelovanje usmjereno ka rješavanju općih problema . Umjesto realističkih prikazivanja ljudskih fi- zionomija, ekspresionistička drama dovodi na pozornicu tipološke obrasce simboličkih figura (“otac”, “majka”, “sestra”,“prosjak”, “pjesnik”) . U ovom tipu drame prepoznajemo i neke elemente antičke drame kao što su: maska, hor, muzika, ples ili pak koreografski osmišljeni pokreti često u formi pantomime, podstaknute pojedinim ekspresionističkim tematskim impulsima . Razgraničenje između sna i jave na sceni inicira potrebu podjele igrajućeg prostora na dva dijela kako bi se poštovala vjerodostojnost scenskog prikazi- vanja . U ekspresionističkom pozorištu više ne postoji klasično razdvajanje prostora za publiku i scenu, jer težnja je da se igra i stvarnost izjednače kao cjelina . Scenski prostor je apstrahovan, gotovo prazan, sa nekoliko geometrijskih odrednica ili nešto simbola, razdijeljen pomoću reflektora . Od glumca se očekuje maksimalno saživljavanje i poka- zivanje patosa sugestivne ekstaze . Teme dramske radnje u ekspresionizmu vezane su za: sukob generacija, kritiku društva i događanja unutar revolucija, ratova te ekspanziju nasilja nad čovjekom i čovje- čanstvom . Sve je prezentovano kroz iskustva određenih generacija koje svoj bol nose i gomilaju u sebi da bi “krik mase” bio na kraju što prodorniji i jači . Ekspresionizam je htio da obori konvencije ukusa jednog izvjesnog -društva-, to jeste -građanskog društva-, i to nazoviradikalno: kao što su fauvisti ispali -zvjerski surovi- negatori impresionističkog sentimentalnog tremola, tako je i ekpresionizam ispao pri- vidno negator simbolizma potenciravši u literaturi naturalizam -ad absurdum- . On je -fauve- na kubus (ili je tako barem htio da bude) u likovnim oblastima, a pretvorio se kod Kandinskog u apstraktne fraze na platnu i riječima, pa traje tako dalje do dans kao -Informel- već pedeset godina . Ne može se poreći – o tom sam pisao u esejima koje ste spomenuli – da je to dijete romantizma možda doprinijelo da se donekle proširi li- terarna tematska gama tim što se nije obaziralo na negodovanje ili nelagodnosti kakve može da izazove intimno razgolićenje bolesne i atipatične životne istine . (Matvejević 1982: 11)

Zaključak

Dramaturgija predekspresionizma ima svoje jasne uporišne tačke u djelu “dramskog snoviđenja” Augusta Strindberga i suprotstavljanju tendencijama dotadašnje evropske drame . Granice dramskog prostora su se pomakle, prestalo je funkcinirati do tada pre- 70 Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike . . težno logičko dramsko vrijeme, a u žižu scenskog događanja stupile su dramske ličnosti često s onu stranu realnog, dovodeći svojom prisutnošću lica iz okruženja u čudna, često i čudovišna psihofizička stanja . Podsvjesno, iracionalno, često i alegorično i nedokučivo ljudskom shvatanju ‘normalnih’ misaonih struktura, postaje podsticajni dio u akcionom polju pojedinog dramskog lica . Ekspresionistička dramaturgija poseže za tim da sebi da za pravo da slobodno izloži svoje stavove u izricanju suda o čovjeku koji pokušava da egzistira u vlastitom vremenu i prostoru . Miroslav Krleža će se veoma rano upoznati sa avangardnom ideologijom filozofske misli i prihvatiti nove naučno-filozofske poglede na svijet . On će svoje dramske likove direktno uključiti u tu takozvanu avanturu novog vijeka, ali će istovremeno odgovoriti na pitanja i o tome šta se dešava sa čovjekom u novonastalom životnom haosu . Njegovi likovi će sagorijevati u svojim naporima da promijene haotično stanje u kojem su se zatekli, ali će uvijek ostajati jedan mali trag nade, pokazan kroz zraku svjetlosti ili cvr- kut ptica, koji će označiti putokaz nekom novom životnom opredjeljenju . Ovaj pisac je obilježio sve glavne periode moderne literature u hrvatskoj, južnoslovenskoj, globalno posmatrano i u evropskoj književnosti s početka i u prvoj polovini dvadesetog stoljeća . Personalna vezanost za prostor kojem i sam pripada i burno vrijeme ratova, u kojima je učestvovao direktno i indirektno je eksplicite prezentirana u njegovim dramama . Na- suprot tome Strindberg, njegov uzor, je svojom specifičnom dramskom riječju smjelo zakoračio u sfere psihološke dramaturgije u prikazivanju čovjeka i njegove psihe . Često će se oslanjati na intimna iskustva i doživljaje, ali ih je uobličio u novu dramsku formu koja inicira unutarnji doživljaj i sukob . To će postati svojevrsna ispiracija u ranom dram- skom stvaralaštvu Miroslava Krleže . Ipak epoha Prvog svjetskog rata, čiji je suvremenik i sudionik sam Krleža, usloviće složeniji pristup u dramskom prikazivanju ekspresionis­ tičkog modela . Kao moderne karaktere, koji žive u jednom prelaznom vremenu – još bržem i ner- voznijem od onoga, što mu je prethodilo – prikazao sam svoje tipove kao kolebljivce, rastrzane, sastavljene od starog i novog, i čini mi se vjerovatnim da su moderne ideje kroz novine i razgovore prodrle i u one društvene slojeve u kojima se kreću sluge . Moje duše (karakteri) su konglomerati i bivših i sadašnjih društvenih stepena, isječe- nih iz knjiga i novina – otpaci ljudi, otrgnuti komadi prazničnih odijela koji su postali obične krpe, upravo onako kao što je i duša sastavljena sva od krpa . A, osim toga, dao sam i malo istorije razvitka, pri čemu puštam da slabiji krade riječi od jačeg i da ih ponavlja, puštam duše da jedna od druge uzimaju ideje, ili sugestije – kako ih zovu . (Miočinović 1975: 44) August Strindberg će u drami specifičnim dramaturškim postupkom ući dublje u razgradnju ličnosti koje su dio tada postojećeg društva, potom će podijeliti lik i raz- graditi ga na faktore od kojih je sačinjen . Svaki od ovih faktora će kod ovog pisca imati svoju razvojnu liniju, da bi krajnji dramski efekat, ipak, bio ponovno sjedinjenje svih dijelova u cjelinu bića . Tako će njegova djela u odnosu na prethodnike, pa možemo reći, Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 71 i savremenike u dramskoj književnosti, biti drugačija po formi i idejama, dovedena čak do apsurda u traženju nekog vremena i odnosa među ljudima . Ovaj avangardni pisac će tako obilježiti epohu dramske književnosti na razmeđu dva stoljeća . Njegove drame će istodobno balansirati između dva svijeta granicom ovo- zemaljskog i onog što nas čeka nakon smrti . Likovi će lebdjeti u polusvjenom stanju na granici između sna i jave . U umjetnosti pozorišno-scenskog izraza ekspresionistički ele- menti su prepoznatljivi mnogo ranije u nekim djelima postnaturalističke Strindbergove dramatike i uopće unutar razvojnih smjernica njemačke drame, što će Krleža eksplicitno prezentovati u svojim dramskim tekstovima . Ekspresionizam, kao umjetnički pravac, nije mogao zanemariti ono što se dešavalo sa Čovjekom i njegovom psihom, tako da će glavni akteri ekspresionističke drame progovoriti kroz svoje vizije, snove, halucinacije i konačan k r i k koji će doprijeti iz dubine njihove “duše” . Taj k r i k će se u svom ehu stopiti sa milionima drugih vapaja i zvukova ispaćenog čovječanstva . Dakle, “krik” je stalno prisutan u ekspresiji pisca ili glavnog junaka; unutarnji sa vječnom tendencijom da se raznese prostorom . Pisac, doživljavajući svjetski bol sopstvenim emocijama, daje na volju da iskale bijes i nezadovoljstvo, a onda taj doživljaj prenosi na neki od svojih dramskih likova i prezentuje taj isti “krik”, još jednom doživljen, svijetu, publici, čovje- čanstvu kao opomenu i poruku . 72 Almedina Čengić: Okultnost Krležine “logike ekstaze” naspram Strindbergove “logike . .

Literatura

Car-Mihec, Adrjana (2001), Pogled u hrvatsku dramu, Rijeka Čengić, Almedina (2008), Krleža i nordijska drama, BH MOST, Sarajevo Čengić, Enes (2013), S Krležom iz dana u dan, Denona, Zagreb Gašparović, Darko (1989), Dramatica krležiana, Cekade, Zagreb Karahasan, Dževad (1988), Model u dramaturgiji,Cekade, Zagreb Lagercrantz, Olof (1979), August Strindberg, Stocholm Lukač, Đerđ (1978), Istorija razvoja moderne drame, Nolit, Beograd Lotman, Jurij M . (2001), Struktura umjetničkog teksta, Alfa, Zagreb Matvejević, Predrag (1982), Razgovori s Miroslavom Krležom, Spektar, Zagreb Miočinović, Mirjana (1975), Rađanje moderne književnosti – Drama, Nolit, Beograd Miočinović, Mirjana (1975), Surovo pozorište, Prosveta, Beograd Miočinović, Mirjana (1975), Eseji o drami, Vuk Karadžić–Kultura, Beograd Miočinović, Mirjana (1981), Moderna teorija drame, Nolit, Beograd Solar, Milivoj (1997), Suvremena svjetska književnost, Školska knjiga, Zagreb Shutze, Peter (1999), August Strindberg, Bilmono Ro, Hamburg Wiliams, Reymond (1979), Drama od Ibsena do Brechta, Nolit, Beograd

Časopisi i zbornici

Savremenik (1983), 5–6 maj–jun(Hartmut Keler “Simbolističko pozorište”) Ekspresionizam i hrvatska književnost (1969), Posebno izdanje časopisa, Svezak 3, Kritika, Zagreb Radio Sarajevo treći program (1982), br . 36 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 73

Pregledni naučni rad UDK: 821 111. .09=163 Defoe D .

Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea u (južno) slavenskom kulturnom prostoru

Objavljivanje prvog romana Daniela Defoea Robinson Crusoe u Londonu 1719 . godine potaklo je do tad neslućenu vrstu aktivnosti koja je dovela do prevoda ove knjige na brojne evropske, a potom i na druge svjetske jezike . Često su ti prevodi bili ili skraćene verzije u odnosu na izvornik, ili pogodne prerade, u kojima je naglasak bio na promo- viranju odgovarajuće vjerske i odgojne pouke u kontekstu priče o zabludjelom sinu kao pogodnom okviru za sve veću produkciju novog književnog žanra . U radu se, uz pome- nute skraćene verzije (abridgments) i prerade (adaptations), razmatraju i brojne kreativ- ne imitacije (rewrites), nastavci (sequels), dopune (spinoffs), kao i ponovni prevodi (re- translations), osobito oni koji su nastali na podlozi romana Joachima Heinricha Campea Le Nouveau Robinson ili Robinson der Jüngere (Mlađi Robinson, 1779–1780) . Pri tome se posebno ukazuje na ulogu Dositeja Obradovića na širenju ideja prosvjetiteljstva u vidu približavanja značajnih djela engleskih pisaca kao što su Pamela Samuela Richardsona i Robinson Crusoe Daniela Defoea . U radu se posmatraju izdanja ovog romana na raznim evropskim, a osobito slavenskim južnoslavenskim jezicima, u razdoblju od preko 300 godina u Francuskoj, Italiji, Turskoj, Rusiji, te napose u Hrvatskoj i Srbiji u odnosu na prvi prevod djela Robinson Crusoe u Bosni i Hercegovini, objavljen u Tiskari don Franje Milićevića u Mostaru u jesen 1875 . godine . Jedan od ciljeva rada je pokušaj utvđivanja atribucije izvornika i jezika sa kojeg je djelo prevedeno . U radu se problematizira podatak da je prevod Robinsona Crusoea pripisan Jovi Ljepavi, srpskom učitelju iz Hercegovine, premda, prema dostupnim raspoloživim bibliografskim i drugim podacima, takva tvrdnja nema osnova . Osim toga, daje se i pre- gled novijih prevoda Robinsona Crusoea na slavenskim prostorima, pri čemu se naglasak stavlja na izdanja koja su objavljivana od kraja 18 . stoljeća do danas, bilo kao prevodi sa drugih jezika, a ne neophodno s engleskog izvornika, bilo kao ona koja su izdavana u drugoj polovini 20 . stoljeća u tadašnjoj zajedničkoj državi .

Ključne riječi: prisustvo, izdanja, prerade i prevodi Robinsona Crusoea, slavenski kultur- ni prostor, prevod romana u Mostaru iz 1875 . godine 74 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . .

The overcrowded Archipelago: Appearance, Adaptations and Translations of Robinson Crusoein (Southern)Slavic Cultural Space

The publication of Daniel Defoe’s first ever novel Robinson Crusoe in 1719 in London triggered an unprecedented series of activities aimed at translating this work into a number of European languages . Quite often the translatations were either abridged ver- sions of the original, or adaptations, with the emphasis of providing a suitable moral religious and educational framework for children within the context of promoting the story of a prodigal son in the developing production of new literary genre . The paper deliberates upon, in addition to diverse abridgments and adaptations, numerous crea- tive imitations(rewrites), as well as continuations in the form of sequels, spinoffs, or as retranslations, in particular those that had emerged on the backdrop of the novel by the German educator Joachim Heinrich Campe Le Nouveau Robinson or Robinson der Jüngere (The Younger Robinson, published in 1779-1780) . The role of Dositej Obradović as the main proponent of the idea of Enlightenment was underlined, since he wanted to make the major works by English authors, such as Pamela by Samuel Richardsona and Robinson Crusoe by Daniel Defoe closer to its readers in the Balkans . The paper refers to various editions of the latter book in different European, and notably, , with the particular emphasis on publications that have appeared in South Slavic lan- guages in the time span of almost 300 years . The paper traces different translations and adaptations across Europe, such as France, germany, or Russia, and places a special emphasis on the edition having been translated allegedly from French, and published in Mostar in 1875 by don Franjo Milićević . The author of the paper challenges the notion that Jovo Ljepava, a Serbian teacher from Her- zegovina, could have been attributed as the translator of Defoe’s book . Finally, the paper offers a review of newer translations of Robinson Crusoe in the edi- tions in Southern Slavic languaes, which apperead mostly as translations from languages other than the original English, even in the second half of 20th century, when the pub- lishing industry in former Yugoslavia issued a number of editions dedicated to this book .

Keywords: presence, editions, adaptations and translations of Robinson Crusoe, Slavic cultural space, of the novel in Mostar in 1875

Pojava Robinsona Crusoea u evropskoj književnosti 18. stoljeća

U svim historijsko-periodičnim pregledima nastanka i razvoja romana kao zasebne po- jave u proznim iskazima na evropskim prostorima, gotovo bez izuzetka, se navodi da je rodonačelnik te nove književne vrste, koja se s razlogom na engleskom naziva upravo novel, bio Daniel Defoe, čije je djelo Robinson Crusoe, objavljeno 25 . aprila 1719 . godine u Londonu . Roman je pod punim naslovom The Life and Strange Surprizing Adventures of Robinson Crusoe, Of York, Mariner: Who lived Eight and Twenty Years, all alone in Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 75 an un-inhabited Island on the Coast of America, near the Mouth of the Great River of Oroonoque; Having been cast on Shore by Shipwreck, wherein all the Men perished but himself . With An Account how he was at last as strangely deliver’d by Pyrates (Život i neobični i iznenađujući doživljaji Robinsona Kruzoa, mornara iz Yorka, koji je proživio 28 godina na pustom otoku u Americi, blizu ušća rijeke Orinoko, na čiju je obalu izbačen poslije brodoloma broda u kojemu su poginuli svi članovi posade, osim njega . S opisom toga kako su ga na kraju spasili gusari . Napisao on sam) objavio štampar ne baš velike reputacije tog vremena W . Taylor (umro 1724 . godine), koji se spominje kao partner dale- ko poznatijih izdavača Jacoba Tonsona i Bernardsa Lintota . U novije vrijeme se ponešto relativizira upravo sama činjenica da je tada otpočeo veoma dinamični razvoj još uvijek najpopularnijeg i najbrojnijeg žanrovskog fikcijskog uratka u svijetu, jer se na listu mo- gućih začetnika romana dodaju i druga imena . Knjiga je štampana u uobičajenom tiražu od 1,200 primjeraka, ali je ubrzo doštampana još nekoliko puta . Iznimna popularnost Robinsonovih neobičnih dogodovština na pustom otoku potvrđena je brojnim izdanji- ma na izvornom, engleskom jeziku, ali i prevodima na druge svjetske jezike tokom po- sljednjih 300-tinjak godina . Tekst se završava na 364 . strani, nakon čega slijede oglasi izdavača na dodatne četiri strane, što je bila uobičajena praksa u to doba . Cijena knjige je bila 5 šilinga, što se smatralo razumnim iznosom za knjigu te veličine u to vrijeme . Auto- rovo ime se ne pojavljuje na naslovnici 1. Potaknut nesumnjivim uspjehom svog djela, za koji je dobio i pristojnu naknadu, Defoe je ubrzo (u roku od samo nekoliko mjeseci – od aprila do augusta 1719 . godine) napisao i drugi dio The Farther Adventures of Robinson Crusoe (koji se danas najčešće pojavljuje pod nazivom The Further adventures of Robin- son Crusoe – Daljne pustolovine Robinsona Crusoea)2, te i treći dio (premda je u naslovu drugog bilo naznačeno da suto “posljednje pustolovine”) Serious Reflections of Robinson Crusoe (Ozbiljne misli Robinsona Crusoea), koji se pojavio 1720 .3 Na autorovu žalost, ovi nastavci (sequels) nisu polučili isti uspjeh kao izvorna knjiga, ali je prvi dio ubrzo osvojio brojnu čitalačku publiku širom svijeta . Taj interes nije prestao ni do danas, bez obzira na to što se, uglavnom, ovaj roman podvodio pod pojam “dječije” književnosti . Slično se de- silo i sa knjigom Jonathana Swifta Gulliver’s Travels (Guliverova putovanja), svojevrsnom sarkastičnom reakcijom na optimistični Defoeov predložak o sposobnostima čovjeka tog vremena da sâm savlada sve nevolje s kojima se suočava; objavljenom prvi put 28 . ok- tobra 1726 .4 Iz nje je često izostavljano Treće i Četvrto poglavlje, budući je u njima došla do izražaja puna snaga jetke Swiftove satire, baš kao što su, iz različitih razloga, iz Robin- sona u naredna tri stoljeća svjesno ispuštani neki dijelovi izrazito vjersko-moralizator- skog karaktera . To, pak, nije spriječilo da se ona i dalje objavljuje širom svijeta, tako da se

1 Pat Rogers, Robinson Crusoe, Routledge, Oxon & New York, 1979, 2014, pp . 4–7 . 2 Puni naziv knjige je bio: Daniel Defoe, The Farther Adventures of Robinson Crusoe; Being the Second and Last Part of His Life, And of the Strange Surprising Accounts of his Travels Round three Parts of the Globe,W . Taylor, London, 1719 . 3 Puni naziv djela: Daniel Defoe, Serious Reflections During the Life & Surprising Adventures of Robinson Crusoe, With His Vision of the Angelic World, W . Taylor, London, 1720 . 4 Puni naziv djela je: Jonathan Swift, Travels into Several Remote Nations of the World . In Four Parts . By Lemu- el Gulliver, First a Surgeon, and then a Captain of Several Ships, Benjamin Motte, London, 1726 . 76 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . . od nekadašnjeg pustog fikcionalnog otoka na kojem je Crusoe, navodno, proveo 28 go- dina sagradio čitav arhipelag izdanja, nalik na vještački sagrađeno otočje ispred Dubaija, العالم :nazvano The World (Svijet) ili The World Islands (Otoci svijeta, ili, na arapskom Juzur al-Ālam) . Moguće je da u nekim od hotela ili luksuznih vila na tih 300 otoka ;جزر izgrađenih u obliku globusa poneki turist ponese upravo neko od mnogobrojnih izdanja Robinsona, bilo na izvorniku, ili u prevodu na svoj jezik . Jedino je sigurno da bi neka mo- guća svjetska izložba svih dosad objavljenih verzija ove knjige zorno ukazala da bi se na tom prenapučenom imaginarnom otočju našlo dovoljno osoba – prevodilaca, urednika, redaktora, izdavača, bibliofila, bibliografa, knjižara, bibliotekara, te i čitalaca – kao na kakvom svjetskom prvenstvu ili olimpijskim igrama posvećenim najboljim knjigama! Ili, možda, u kakvom velikom zabavnom parku, nekoj vrsti Crusoelanda, bilo da je ri- ječ o “pravoj” ili virtueloj stvarnosti, u kojoj se danas jednako ugodno osjećaju i djeca i odrasli . Ipak, čini se da se istinska privlačnost Defoeve knjige nalazi upravo između one razigrane dječije mašte, koju potiču putovanja u daleke, nepoznate, egzotične krajeve, i neumornih napora njegovog protagonista Robinsona, a potom i spašenog domoroca, kome je njegov novi gospodar dao ime Man Friday (Petko), da se suoče i opstanu u tom istom surovom svijetu oslanjajući se na vlastitu domišljatost i predani rad i nevjerovatnu upornost čovjeka Novog doba (the New Age) u stalnom srazu sa neumoljivom prirodom . Samo najbolja umjetnička djela uspijevaju da nadiđu ograničenja vremena i prostora, pa i sâmog autora, i nastave da perzistiraju u posve drugačijim okolnostima u odnosu na kontekst u kojem su nastala . Budući se danas, uglavnom, dokazi za ovakvu tvrdnju traže u brojkama (pri čemu se uzimaju u obzir izdanja, prevodi, diseminacija knjige u velikom broju zemalja, broj čitalaca, kritički tekstovi o djelu i sl ),. u radu se pokušava prikazati kako recepcija Defoeovog romana u vremenu, s posebnim naglaskom na njegovu pojavu u evropskom, a napose kulturnom prostoru slavenskih zemalja – u rasponu od carske Rusije na sjeveru, preko Češke i Poljske do prostoraslavenskog juga – tako i brojne prera- de i prevodi u proteklih 300 godina .

Prenapučeni arhipelag izdanja, prevoda i adaptacija

Već do kraja 1719 godine. izašla su četiri izdanja Robinsona Crusoea u Londonu . Smatra se da je samo do 1900 . godine objavljeno preko 200 izdanja na engleskom jeziku, 50-tak na francuskom, 21 na njemačkom a pet na nizozemskom jeziku . Mnoga od njih su izla- zila u skraćenim verzijama, pa se smatra da je objavljeno oko 75% izdanja u 18 . stoljeću, naspram oko 40 izdanja u punom obimu .5 Sve njih su još od 1719 . pratila piratska, “divlja izdanja” (chapbooks), od kojih se prvo pojavilo već u ljeto 1719 . u Dublinu u današnjoj Irskoj .6 I njih je bilo značajno više od izdanja zaštićenih autorskim pravom, jer se, u stotinjak godina nakon izlaska romana, pojavilo 151 piratsko izdanje naspram 57 knjiga

5 Jordan Howell, “Eighteenth-Century Abridgments of Robinson Crusoe”, The Library: The Transactions of the Bibliographical Society, 15 . 3 . 2014, p . 295 . 6 Pat Rogers, Robinson Crusoe, Routledge, Oxon & New York, 11979, 2014, pp . 7–8 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 77 po odobrenju izdavača 7. Po nekim podacima, dosad je u svijetu objavljeno više od 700 različitih izdanja ove knjige, u što treba ubrojiti i kreativne reinterpretacije, prerade ili alternativne verzije, te i svojevrsne nastavke ili dopune . Slično bi se moglo ustvrditi i za njenu pojavu u drugim, osobito novijim audio-vizuelnim medijima, kao što su filmske, televizijske, pa čak i internetske adaptacije . U ponešto izumirućoj Gutenbergovoj ga- laksiji štampanih izdanja, Defoeva knjiga je prevedena na više od 60 jezika, uključujući i neke posve egzotične, kao što su eskimski (inuktitski), koptski ili malteški jezik 8. Prvi prevodi Defoeovog romana, i to sva tri nastavka na francuskom jeziku, su objavljeni u Amsterdamu, gdje je vladala mnogo liberalnija atmosfera u pogledu objavljivanja svih vrsta tekstova (osobito onih koji su potpadali pod udar strogih cenzora) iz susjedne Velike Britanije ili Francuske, tri godine zaredom (1720, 1721 . i 1722), onako kako su se pojavljivali kod izdavača W . Taylora u Londonu . I sam francuski naslov je dosljed- no pratio engleski original: La Vie et les Avantures Surprenantes de Robinson Crusoe: Contenant entre autres Évenemens, le Séjour qu’il a Fait Pendant Vingt & Huit Ans dans une Isle Déserte, Située sur la Côte de l’Amerique, près de l’embouchure de la Grande Riviere Oroonoque . Le tout écrit par lui-même . Traduit de l’Anglois . A Amsterdam, Chez L’Honoré & Chatelain . MDCCXX . Francuski prevodi su se pojavljivali u redovnim inter- valima, premda je jedan, onaj iz 1769 . godine, odštampan u Frankfurtu, Leipzigu i Hagu; bio pripisivan književniku i publicisti i arbitru kulturnih događanja Richardu Steeleu . Steele je, uz Josepha Addisona, znatno uticao na formiranje književnog i, općenito, kul- turnog ukusa u Velikoj Britaniji tokom 18 . stoljeća . Posebno je zanimljiv prevod iz 1836 . godine koji je djelo pjesnika i čestog posjetioca pariskih salona Pétrusa Borela . Uz prevod je data i Defoeova biografija iz pera Philarètea Chaisesa, kao i religiozni traktat fratra L’Abbé la Bouderija . Nizozemski prevod pod naslovom: Het Leven en de wonderbare Lotgevallen van Ro- binson Crusoe, behelzende onder andere ongehoorde uitkomsten een verhaal van zijn acht- en-twintigjaarig verblijf op een onbewoond eiland, gelegen op de kust van America, bij de mond van de rivier Oronooque . Alles door hemzelf beschreven obuhvatio je sve tri knjige koje su objavljene u Amsterdamu istovremeno kad i francuska izdanja . Vjerovatno je u pitanju bio isti izdavač, jer se u kasnijem izdanju iz 1735–1736 . pojavljuje kao izdavač G . Schreuders iz Amsterdama . Na njemačkom su se pojavila prva dva toma Robinsona 1720 . godine u Hamburgu, a u narednih šezdesetak godina pojavila su se još četiri prevoda, da bi broj izdanja u 1782 . godini narastao na čak 15! Na talijanskom jeziku se prvi prevod (istina, sa francuskog izdanja!) pojavio 1721 . godine, na danskom i švedskom 1745, a na finskom tek 1847 .9 Na španskom je zabilježen prvi prevod, koji se pojavio u Parizu, 1835 . godine! Postepeno je Robinson prevođen na različite načine i u drugim dijelovima svijeta na jezicima tamošnjih naroda, o čemu svjedoče brojne bibliografije i katalozi prvih iz-

7 Jonathan Rose, “The Difference between Fact and Fiction”, u: The Intellectual Life of the British Working Classes, Press, New Haven, 2001, p . 107 . 8 Ian Watt, Myths of Modern Individualism: Faust, Don Quijote, Don Juan, Robinson Crusoe, The Cambridge University Press, Cambridge, 1996, p . 147 . 9 Pat Rogers, Robinson Crusoe, Routledge, Oxon & New York, 11979, 2014, p . 12 . 78 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . . danja, od kojih je najpoznatija Ullrichova bibliogafija10, ali ima i mnogo specijaliziranih bibliografija koje su pomno zabilježile, doista, ogroman broj izdanja na engleskom i dru- gim jezicima, ali i mnoštvo autorskih knjiga kojima su lik Robinsona Crusoea i njegove pustolovine bili inspiracija za pisanje vlastitih djela .

Prisvajanje Robinsonove priče kao kreativni poticaj za nova djela

Uz pomenute skraćene verzije (abridgments) i prerade (adaptations), objavljeno je i bez- broj tzv . kreativnih imitacija (rewrites), nastavaka (sequels), dopuna (spinoffs), kao i po- novnih prevoda (retranslations) . Na izvjestan način su upravo njemački čitaoci “prisvo- jili” Defoevog brodolomca, čiji su korijeni sezali u njemačke krajeve (u Defoevoj verziji, porodica Kreutznaer se doselila u Englesku iz Bremena, gdje joj je, prvo u gradu Hull, pa u Yorku, prezime iskvareno u Crusoe), a njegov lik se pojavio u brojnim reinterpre- tacijama, kao što su Der Teutsche Robinson (Njemački Robinson, 1722 . i Der Sächsische Robinson–Saksonski Robinson, 1723), pa Geistliche Robinson (Duhovni Robinson, 1723) . Godinu dana poslije izašao je Der Moralische Robinson (Moralni Robinson, 1724), za- tim, Der Buchhändler Robinson (Prodavač knjiga Robinson, 1728), te još neka od ovih i sličnih djela popularno nazvanih Robinsonaden (Robinzonade) . Među raznim sličnim obradama treba izdvojiti autora Johanna Davida Wyssa i njegovu knjigu u nekoliko iz- danja Schweizerischer Robinson (Švicarski Robinson,1812–1813, 1826–1827), koja je bila poznata kao The Swiss Family Robinson (Švicarska porodica Robinson iveoma popularna u angloameričkim porodicama tokom devetnaestog, pa i dvadesetog stoljeća .

Prevodi i prerade prema njemačkim verzijama Robinsona

U svim izdanjima, uključujući i ona koja su prevođena s njemačkih prerada Robinsona na druge evropske jezike, kao što je bilo rusko izdanje knjige pedagoga Johanna Karla Wezela (1747–1819) Robinson Krusoe . U Neu bearbeitet iz 1779 . godine11 propituju se stavovi prosvjetiteljskih autora o odgoju djece i omladine . Wezel je svoju knjigu napisao pod jakim utiskom tada tek objavljenog djela njemačkog edukatora Joachima Heinricha Campea (1746–1818) . Campe je sačinio svoju adaptiranu verziju Defoeovog romana pod nazivom Le Nouveau Robinson ili Robinson der Jüngere (Mlađi Robinson, 1779–1780), a upravo ta verzija će poslužiti kao osnova brojnim potonjim prevodima i izdanjima širom

10 Professor Hermann Ullrich,Defoe’s Robinson Crusoe . Die Geschichte . Eines Weltbuches, O . R . Reisland, Leipzig, 1924 . Ovo je dopunjeno izdanje knjige koja se pojavila na njemačkom kao Dr . Herman Ullrich, Ro- binson und Robinsonaden . Bibliographie, geschichte, kritik . Ein beitrag zur verleichenden litteraturgeschichte, im besonderen zur geschichte des romans und zur geschichte der jugendlitteratur . Teil I . Bibliographie (Robin- son and Robinsonades . Bibliography, history, criticism . A contribution to the litteratural history, in particular to the history of the novel and to the history of youth literature Part. I . Bibliography,) E . Felber, Weimar, 1898 . Prof . Ullrich je objavio još nekoliko sličnih izdanja, 1909 . i 1919 . godine povodom 200 . godišnjice pojave prvog izdanja Robinsona Crusoea . 11 Ruski prevod: Новый Робинзон Крузе, или Похождения Главного Английского морехода, 1781 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 79

Evrope . Razloge treba tražiti i u tome što su neki dijelovi originalnog Defoeovog romana, naročito 14 . i 15 . poglavlje, u neku ruku, bili neprikladni za širenje religiozne poruke, budući da se Crusoe u tom dijelu knjige pita zašto mu Bog “the wise Governor” (mudri vladar), koji ga je čuvao na pustom otoku proteklih 24 godine od raznih nedaća, nije dao neki znak, neki signal o svojoj dobrohotnosti, premda se on trudio da ispunjava sve svoje kršćanske dužnosti uprkos stanju u kojem se našao . Campeova prerada Robinsona postala je neobično popularna širom Evrope . Tome je doprinio i prevod na engleski i francuski koji je on sam uradio i objavio 1781 . godine, iako je popularniji bio Stockdaleov prevod u četiri toma iz 1782 . Uslijedili su prevodi na brojne evropske jezike, tako da su početkom 19 . stoljeća postojali prevodi na nizozemski, danski, talijanski, latinski, češki i hrvatski jezik . Tri puta je Campeova verzija prevođena na hebrejski jezik (1824, 1849 . i 1896), a pojavila su se i dva izdanja na jidišu 1784 .i 1840 12. Istina, neke pomenute reinterpretacije Defoove knjige su bile prevedene i na engleski jezik, ali je Campeova prerada bila pravi model za sve potonje pokušaje da se stvori jed- nako zanimljivo, ali i poučno djelo . Ona je bezbroj puta objavljivana kako u Engleskoj, tako i u drugim evropskim zemljama tokom kasnog 18 . i za vrijeme cijelog 19 . stoljeća . Na češkom jeziku se pojavila na inicijativu novinara i izdavača Václava Matěja Krame- riusa (1753–1808) još 1797 . kao Mladší Robinson13, a u narednih 70 godina izašla su još četiri izdanja .14 Teško je iz današnjeg ugla posmatranja objasniti toliku popularnost ovog moralizatorskog Campeovog djela, ali je činjenica da je ono iznova prevođeno i objavlji- vano . O tome zorno govori u Predgovoru svog ćiriličnog prevoda na srpski jezik ugledni kulturni radnik iz Srbije u drugoj polovini 19 . stoljeća Milorad Popović Šapčanin: Ova kampeova[sic!] prerada Defoeovog originalnog Robinsona tako je dobro bila primljena, da je od 1779 . do danas izašla u nebrojeno vernih i obrađenih izdanja . Robinsonada je puna nemačka književnost . Ja sam ovo radio po 63 . vernom izdanju, koja je na velikom oktavu, a sa uglednim slikama, izašlo 1862 . u Braunšvajgu, kao stogodišnji spomen čestitom trudbeniku na polju čovečanskoga vaspitanja 15. U podnaslovu na koricama ovog izdanja stoji: “Knjiga za decu . Po Danilu [sic!] Defou izradio Joakim Hajn . Kampe, a po njemu je ovo delo preveo i preradio Milorad P [opović]. Šapčanin ”. Njegovo izdanje se pojavilo godinu dana nakon što se u Beču poja- vilo još jedno izdanje Robinsona na srpskom jeziku, istina, i ono je bilo u prevodu sa nje- mačkog . Izdao ga je Ivan Mandrović sa 100 ilustracija u nakladi knjižare G J. . Manca 16. Prema konsultiranom tekstu, radi se o skraćenoj verziji prevoda izvornog Defoeovog

12 Gillian Lathey, ed ,. The Transations of Children’s Literature, Multilingual Matters Ltd, Clevedon–Buffalo– Toronto, 2006, p . 38 . 13 Robinson mladší, knížka ušlechtilé mládeži české k poučení a zábavě, jižto sepsal J G. . Kampe . Nakl . údaje V Praze, Tiskem a nákladem Rohlíčka a Sieverse, 1869 . 14 Lucie Seibertová, Bibliography of Czech Translations and Adaptations of Daniel Defoe’s Novel Robinson Crusoe, BA Thesis, University of Brno, 2006,p . 35 . 15 Milorad Popović-Šapčanin, Robinson Mlađi, Državna štamparija, Beograd, 1874, p . IV 16 Na internetu se nudi jedan od dva sačuvana primjerka ove knjige, na ćirilici, koja nosi naziv Robinson Cruse od Danila Fea [sic!], Srpsko izdanje po najnovijem nemačkom prevodu . Sa 100 slika . Izdao Konstantin Mandrović u Beču 1873 . Nakladom knjižare G . J . Manca . 224 str . 80 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . . djela . Zanimljivo je da se na kraju knjige nalazi lijepim čiriličnim rukopisom ispisano i ime vlasnika knjige: “Ova knjiga Ivana Pavlovića, učenika I . razreda osnovne škole, u Beogradu, 1 . aprila 1878 ”. U svom Predgovoru se Popović-Šapčanin referira na dobro poznati stav J J. . Rousseaua iz njegovog djela Emile o knjizi koju će čitati mladi Emilo (sic!), ali kaže: Šta mislite kako se zove ta knjiga? Nije vam to ni Aristotelo [sic!], ni Plinije ni Bifon, već onaj mnogima poznati Robinson Kruz [sic!] 17. Ne može se tačno utvrditi da li su ukazane greške nastale tokom prevoda/adaptacije, ili, pak, u tipografskom procesu slaganja Šapčaninove prerade Kampeovog Robinsona, jer priređivač korektno navodi: I ja sam Kampeove opširne besede o moralu, pobožnosti ili skromosti ili u nekoliko reči suzio, ili sa svim [sic!] izostavio,pa ih zamenio drugim prečim stvarima i pitanjima iz našeg vremena . Ima čitavih strana koje sam morao sa svim [sic!] samostalno obraditi sa novim materijalom 18. Ta skraćivanja nisu umanjivala široku odgojnu vrijednost i samog izvornika, kao i brojnih adaptacija ili kreativnih imitacija u vremenu racionalizma i prosvjećenosti, čiji je najveći zagovornik na južnoslavenskim prostorima bio Dositej Obradović . On je te ideje upoznao iz “prve ruke” tokom svojih putovanja po zemljama centralne i zapadne Evrope, upravo nakon što se pojavio Campeov Robinson der Jüngere .

Dositej Obradović i Robinson Crusoe

U pokušaju da se ukaže na prisutnost ovog djela na širem prostoru slavenskih naroda, a osobito u kontekstu objavljivanja različitih prevoda na južnoslavenskim jezicima, bit će neophodno da se rasvijetle i uporede historijske i kulturološke okolnosti, a još više i određene ličnosti koje su uticale na postepeno upoznavanje čitateljske publike s ovom knjigom . Dvadeset godina nakon pojave prvog izdanja knjige Robinsona Crusoea, rodio se u porodici Obradović, oko 1739 . godine, u selu Čakovu u Banatu, skoro na granici habsburške carevine u današnjoj Rumuniji, dječak kome su dali ime Dimitrije . Rano je ostao bez roditelja, ali ga je od malena, više od zanata u Temišvaru kamo ga je 1755 . uputio njegov tetak Nikola, zanimao asketski život, te se zamonašio pod imenom Dositej u fruškogorskom manastiru Hopovo . U dodiru sa brojnim knjigama i pod uticajem želje da stekne raznovrsna znanja, upozna nove ljude i krajeve, otisnuo se u Zagreb u namjeri da se, potom, školuje u Rusiji, tačnije u Kijevskoj duhovnoj akademiji u kojoj su se već nalazili neki njegovi zemljaci . Među njima treba spomenuti generala Simeona Piščevića

17 Milorad Popović-Šapčanin, Robinson Mlađi, Državna štamparija, Beograd, 1874, p . II 18 Ibid, pp . IV–V Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 81

(1731–1797), u čijim memoarima19 je Miloš Crnjanski našao inspiraciju za lik Vuka Isa- koviča u svom romanu Seobe . Kad mu to nije pošlo za rukom, narednih dvadesetak godina je lutao raznim di- jelovima Evrope radeći i izdržavajući se uglavnom kao privatni učitelj . Usput je dobro naučio klasični grčki i latinski, te rumunski/vlaški, njemački i francuski, a čitao je razli- čitu literaturu na crkvenoslavenskom, ruskom, albanskom i turskom jeziku . Iako većim dijelom samouk, on je uvelike dopunio svoja znanja za vrijeme boravka na Univerzitetu u Halleu 1782 . godine, gdje jeslušao filozofiju, estetiku i teološke seminare kod profesora Eberharda, i Leipzigu, gdje mu je predavao fiziku tada čuveni profesor Born . Nakon toga je proveo izvjesno vrijeme u Francuskoj, gdje je došao u dodir sa radovima istaknutih mislilaca tog vremena – Voltairea, D’Alemberta, Montesquiea, Diderota, a naročito Je- an-Jacquesa Rousseaua . Čini se da je ključni trenutak u njegovom duhovnom razvoju predstavljao odlazak u Englesku . Dositej je u Londonu boravio od 1 . decembra 1784 . do juna 1785 . godine, dakle, skoro šest mjeseci, što je mnogo više od tri sedmice koliko je prije toga proveo u Francuskoj . Osim što je u relativno kratkom vremenu dovoljno dobro naučio i engleski jezik tako da je, uz pomoć novostečenih prijatelja, naročito izvrsnog znalaca latinskog jezika doktora Williama Fordycea, mogao i prevoditi djela koja su ga, očigledno, veoma zain- teresirala; Dositej se oduševio društvenim i kulturnim životom jedne uređene zapadno- evropske države . Slobodno se može reći da je postao i anglofil, ali i angloman . Često je posjećivao Britanski muzej (the British Museum), u kojem se i danas čuvaju tri njegove knjige koje je s posvetom darovao ovoj prestižnoj kulturnoj instituciji . U okviru literatu- re koja mu je bila dostupna na engleskom jeziku, Dositej Obradović je crpio ideje iz djela Addisona, Swifta, Popea, dr . Samuela Johnsona, Lorda Chesterfielda, Johna Lockea i Sir Francisa Bacona, Isaaca Newtona, te danas manje poznatih autora Johna Hawkeswortha, Williama Duncombea, a, osobito, Vicessimusa Johna Knoxa . Od tada aktuelnih knjiga sa zapadnevropskih jezika naročito se pohvalno izražavao o romanu u pismima Pamela Samuela Richardsona (1689–1761), koju je kasnije pred- lagao i da se prevede s engleskog na srpski jezik; kao i pomenutim Defoeovim djelom Robinson Crusoe .20 Tu ideju jezagovarao cijelog života, a ona je pomenuta i u njegovom Mezimcu (posthumno objavljenom 1818) . O tome je još 1950 . pisao M . Krsmanović u članku “Robinson u nas [Povodom stopedesetogodišnjice prvog srpskog prevoda]”, koji je objavljen u Nastava jezika i književnosti u srednjoj školi . god . I, sv . 1–2, (1950) .21 Defoe je bio jedan od prvih pisaca sa engleskog govornog područja s kojim su se, inače, upozna- li i njegovi doista rijetki citaoci s južnoslavenskih prostora u osamnaestom stoljeću . U tadašnju rijetku, a donekle obrazovanu javnost po zapadnoevropskim standardima tog

19 Njegove uspomene na službu u ruskoj carskoj vojsci su objavljeni kao Zapisi Djenerala Piščevića potkraj 19 . stoljeća . Ponovo su objavljeni krajem 20 . stoljeća kao: Симеон Пишчевић, Живот генералмајора и каваљера Симеона сина Стефана Пишчевића,1998, Матица српска, Нови Сад 20 Vera Javarek, “Dositej Obradović and English Rationalists”, The Slavonic and East European Review, Vol . 25, No . 65, 1947, p . 487 . 21 Navedeno prema: Marko Šarić, “Dositejevo viđenje Dalmacije i fenomen morlakizma: prilog historijskoj imagologiji”, Povijesni prilozi, 46, 2014, p . 231 . 82 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . . vremena, na širim slavenskim prostorima književna djela na engleskom jeziku stizala su u različitim oblicima, ali rijetko kao prevod s izvornika, nego, češće, s njemačkog, fran- cuskog, italijanskog, ili nekog drugog živog jezika .

Ruski prevodi Robinsona Crusoea

Takav je bio slučaj i sa prvim prevodom Robinsona na ruski jezik . On se pojavio 1762 . godine u Sankt Petersburgu pod nazivom Жизнь и приключения Робинзона Крузо, природного англичанина Д . Фое (Žizní i priključenija Robinzona Kruzo, prirodnogo an- gličanina), ali ga je prevodilac, kako je to ustvrdio akademik Mihail Pavlovič Alekseev u knjizi Статьи в книге Даниель Дефо и его роман ‘Робинзон Крузо’ (Odrednice u knjizi: Daniel Defo i njegov roman ‘Robinzon Kruzo’, Детская литература, Moskva, 1988, pp . 5–8)22, potpukovnik Jakov Trusov uradio na osnovu francuskog izdanja 23. Ponešto je neobično da se profesionalni vojnik iz Suzdaljskog pješačkog puka upustio u takav podu- hvat, ali šturi podaci iz njegove biografije otkrivaju da je riječ o oficiru, koji je, po nalogu cara Petra Velikog, proveo neko vrijeme u diplomatskoj misiji u Parizu, a nakon povrat- ka u Rusiju obavljao je neko vrijeme dužnost prevodioca Senata Ruske akademije nauka, osnovane carskim ukazom 28 . januara (8 . februara po julijanskom kalendaru) 1724 . go- dine . Kako su obrazovani domaći ljudi u to doba bili prava rijetkost, u prva tri odjeljenja matematičkih, prirodnih i humanističkih nauka uključivani su stranci, pretežno Fran- cuzi i Nijemci, a potom i oni rijetki Rusi, koji su, poput Trusova, neko vrijeme proveli u inostranstvu . Taj se trend osobito osjetio nakon što je 1748 . za predsjednika Akademije imenovan prvi Rus, grof Kiril Grigorevič Razumovski, koji je tada imao samo 18 godina! Trusovljev prevod je objavljen u dva toma u razmaku od dvije godine – prvi tom se pojavio 1762 . godine, a drugi 1764 . godine 24. Odštampan je, za to vrijeme, u neuobiča- jeno velikom tiražu od 1 200. primjeraka25, U narednih četrdesetak godina odštampan je još tri puta: 1775, 1787 . i 1811 .26 Zanimljivo je da je Defoe u drugom nastavku (sequel) svog djela The Farther Adventures of Robinson Crusoe svog junaka doveo u aprilu 1703 . iz Kine u ruski Sibir, premda nikad nije boravio u Rusiji!27 On se poslužio podacima koje je našao u zapisima dvojice engleskih putopisaca – Izbrana Idesa iAdama Branda, koji su

22 Navedeno prema: Ilvina Khusainova, Daniel Defoe and his Novel ‘Robinson Crusoe’, MA Thesis, Gulistan State University, 2006, dostupno na: http://www .bestreferat .ru/referat-177404 .html . Posljednji put posjećeno 12 . 12 . 2017 . 23 LarisaA . Novoseltseva, “PAGES OF ENGLISH LITERATURE: STILL READ OR FORGOTTEN (from the history of culture and literature contacts of Russia and Britain)”, Vestnik Permskog universiteta, 1 . 25 . 2014 . p . 60 . 24 Jakov Trusov, Žizní i priključenija Robinzona Kruzo, prirodnogo angličanina, T . 1 . Santa Peterburg: [o . A ],. 1762 . T . 2, Sankt Peterburg: [o . A ],. 1764 . 25 Rudolf Neuhäuser, Towards the Romantic Age: Essays on Sentimental and pre-Romantic Literature in Rus- sia, Springer Business Media, The Hague, 1974, p . 37, p . 60 . 26 Яков Трусов, Де-Фое, Жизнь и приключения Робинзона Круза, природного англичанина (I изд ., СПб ., 1762–64, II– 1775, III– 1787, IV– 1811) . 27 O tome je pisao М . П . Алексеев, Сибирь в романе Дефо, Иркутск, 1928 . (M . P . Alekseev, Sibir u Defoovom romanu, Irkutsk, 1928) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 83 u suprotnom pravcu, iz Moskve do Pekinga, proputovali tim prostorima desetak godina ranije i objavili svoje utiske u djelu Notes on the Russian Diplomatic Mission to China (1692–1695) (Bilješke o ruskoj diplomatskoj misiji u Kinu 1692–1695) 28. Zasigurno ruski prevodioci nisu bili upoznati s ovim djelom, jer su u narednim decenijama objavljivali tek poneke dijelove iz Robinsona, prvenstveno radi pouke za djecu i omladinu, kako to pokazuje i dobrano izmijenjeni odlomak iz knjige, koji je preveo I . G . Khaire, a objavio časopis “Детское чтение для сердца и разума” (“Lektira za djecu za srce i razum”) . Ovaj časopis je izlazio u periodu 1785–1789 . godine pod uredništvom N .I . Novelova . Po- pularnost djela rasla je iz generacije u generaciju ruske omladine, kako je to u svojim sje- ćanjima naveo Sergei Nikolajevič Glinka (1774–1847), a kojem je njegov francuski učitelj Leblane u djetinjstvu usadio ljubav prema Robinsonu . Svom omiljenom romanu Glinka se vratio odabranim odlomcima u broju 3 i 4 u svom časopisu Новое детское чтение (Nova lektira za djecu), koji je izlazio od 1819–1824 . godine, ali ih je skratio i preradio po svom nahođenju, nerijetko odstupajući od originala i u pogledu same priče 29. Objavio ga je kao: Глинка С . Н ,. Путешествия Робинзона Крузе (Putovanja Robinzona Kruza, Новое детское чтение, 1819, br . 3–4) . Zanimljvo je da je i Glinka imao uspješnu vojnu karijeru između 1796–1799 . godine, ali se, relativno rano, nakon tri godine u činu majo- ra, povukao iz aktivne službe i posvetio edukaciji djece i omladine i akademskom radu . Prvi prevod na ruski jezik na osnovu engleskog izvornika uradio je iskusni prevo- dilac P A. . Korsakov 1842 . godine . Njegovo izdanje je pozdravio poznati kritičar Visa- rion Grigorjevič Belinski (1811–1848), koji je svojim tekstom na tu temu potakao živu diskusiju u kulturnoj javnosti o tačnosti prevoda sa stranih jezika na ruski u brojnim tadašnjim ruskim časopisima, kao što su Sovremennik, Russky Vestnik, Otetchestvenniye Zapiski i Literaturnaya Gazeta . Popularni ruski pisac za djecu Aleksej Jegorovič Rjazin (1823–1875) je objavio 1860 . svoju verziju Defeovog romana, ponovo prevedenu s fran- cuskog, kao Настоящий Робинзон . Приключения Александра Селькирка и обезьяны Мариминда на необитаемом острове Тихого океана . Заимствовано с французского (Stvarni Robinzon . Pustolovine Aleksandra Selkirka i majmuna Mariminde na pustom otoku Tihog okeana, Sankt Petersburg, 1860) . Stotinu godina nakon pojave prvog pre- voda Jakova Trusova na ruski, još jedan veliki poklonik Daniela Defoea, grof Lav Niko- lajevič Tolstoj je inicirao prevođenje knjige i to, prije svega, za nepismenu seosku djecu . To se dogodilo nakon njegovog puta po Evropi 1860–1861 . godine, gdje je bio prisutan i na javnom predavanju Charlesa Dickensa u Engleskoj, čije je romane, također, veoma cijenio . Još ranije su Tolstojeva djeca izvodila kućne predstave prema predlošku knji- ge Johanna Wyssa Der Schwezierscher Robinson (Švicarski Robinson), koja je prevede- na na ruski 1833–1834 . godine . Tolstoj spominje taj događaj u svojoj knjizi Детство (Djetinjstvo, 1852) . Moguće je da je već tada odlučio da se upusti u objavljivanje svoje

28 Ekaterina Aleeva, “Robinson Crusoe and Daniel Defoe’s guide to Siberia”, Russia Beyond, November 17, 2017 . Dostupno na: https://www .rbth .com/arts/326737-robinson-crusoe-siberia-guide . Posljednji put posje- ćeno 12 12. . 2017 . 29 LarisaA . Novoseltseva, “PAGES OF ENGLISH LITERATURE: STILL READ OR FORGOTTEN (from the history of culture and literature contacts of Russia and Britain)”, Vestnik Permskog universiteta, 1, 25, 2014, p . 61 . 84 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . . verzije Robinsona Crusoea . Nagovijestio je svoju namjeru u 1 . broju svog obrazovnog časopisa Ясная Поляна (Yasnaya Polyana) . Prevod se pojavio 1862 . godine pod nazivom ‘Робинзон’ . Рассказ для детей . Обработка под редакцией Л . Н . Толстого (Robinzon . Priča za djecu . Obrada u redakciji L .N . Tolstoja) u narednom, 2 . broju istog časopisa . Kao svojevrsni autor ovog “novog” Robinsona, Tolstoj je prihvatio stav da je važna sama ideja u tekstu, kao i njena stilska obrada, pri čemu su izostavljene brojne, teško shvatljive reče- nice iz ovog teksta . U ovoj verziji sačuvani su moralni principi, važnost porodice i slika vrijedne osobe, onako kako ju je Defoe predstavio svojim čitaocima . Nije posve jasno da li je Tolstoj samo preradio prevod izvornika, koji je, kasnije, ponovo adaptirao i napisao student Moskovskog univerziteta П . А . Сердобольский (P . A . Serdobolsky), iako je ova verzija značajno skraćena u odnosu na Defoevu knjigu . Naime, izvorni Robinson ima 24 poglavlja, dok ih je Tolstoj sveo na 11 . Osim toga, Defoeov junak u novoj ruskoj verziji provodi na pustom otoku dvadeset, dok je u izvornoj engleskoj knjizi riječ o 28 godina samovanja, premda je i sam Defoe ponešto pomiješao datume i krajnju računicu . Tolstoj je izostavio i Robinsonovu samoanalizu, kao i neke izrazito religijski istaknute dijelove u kojima se prečesto referira na protestantsku vjeru ili Bibliju . Ne pominje ni brodsku olupinu sa koje je Crusoe uzimao brojne predmete koji su mu pomogli da preživi . Pre- ma Tolstoju, Robinson je sve napravio svojim rukama, što je, vjerovatno, bilo u skladu sa shvatanjima velikog ruskog pisca i prosvjetitelja da nedvosmisleno naznači važnost oslanjanja na vlastite snage kao mogući putokaz za potlačene ruske seljake na putu ka oslobađanju od kmetovskog položaja . Deset godina kasnije pojavio se i prevod adaptiranog i skraćenog Robinsona, koji je priredila Алекандра Никитична Анненская (Aleksandra Nikitichna Annenskaya, 1840–1915), vrsni pedagog i spisateljica za djecu . Njen prevod iz 1873, odnosno 1888 . godine, doživio je mnoga izdanja . Sličnu popularnost su imale i brojne druge prerade Defoeovog romana kojih je, prema nekim izvorima, bilo čak 60 . Potkraj 19 . i početkom 20 . stoljeća svoje prevode Robinsona su objavili P . Kanchalovsky (1888), V . Vladimirov (1898), L . A . Murakhina (1900), M . K . Yesipova (1904), I . Vvedensky (glavni urednik, 1911), te i M . A . Shishmaryova i Z . N . Zhuravskaya (1902) . Smatra se da je nabolji onaj kojeg je uradio P . Kanchalovsky, budući ga je doista sačinio prema engleskom izvorniku, kao i onaj kojeg su uradile Shishmaryova i Zhuravskaya, jer su i jedan i drugi poslužili kao dobra osnova za mnoge kasnije prevode .30 Posebno su čitaocima bile zanimljive ruske prerade, ali i popularne verzije Robin- sonada, kao što je bio Ruski Robinson N . Sibiryakova iz 1870 . Za najbolju među brojnim adaptacijama Robinsona smatra se prerada koju je 1928 . uradio poznati dječji pisac, filo- log i prevodilac Корней Иванович Чуковский (pravim imenom Николай Васильевич Корнейчуков), odnosno, Kornej Ivanovič Chukovsky (1882–1969) .31 Iako je bio u prilici da konsultira, pa i prevodi s izvornika, budući je posjedovao solidno znanje engleskog jezika, s kojeg je čitao pisce kao što su bili Edgar Allan Poe, Walt Whitman, Thomas

30 Ibid . 31 Д . Дефо, Робинзон Крузо, Переработка для детей К . И . Чуковского, Всемирная литература, Mocквa, 1928, 270 с . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 85

Mayne Reid, Robert Stevenson i Walter Scott; Chukovsky se odlučio za drugačiji pristup . Treba spomenuti da je on engleski jezik naučio sâm da bi, pored ostalog, mogao kao dopisnik iz Londona, izvještavati za list Одесские новости (Odeske vijesti), 1903–1905 . godine . Njegovi engleski sagovornici ga često nisu mogli razumjeti zbog njegovog načina izražavanja, jer je on pisane riječi izgovarao fonetski, npr . “wreeter” umjesto “writer” (pisac), ili “tkhe tablay” umjesto “the table” (sto) . Među njegovim prijateljima u Londonu bili su i tada veoma popularni pisci Arthur Conan Doyle i Herbert George Wells . Po povratku u Rusiju, počeo je prevoditi brojne pisce s engleskog govornog područja, pri čemu se istakao u prevodima Walta Whitmana, 1907 . Od 1928 . sudjelovao je u radu izdavačke kuće “Всемирная литература” (Svjet- ska književnost), koju je osnovao Maksim Gorki . Za tog izdavača preveo je djela Marka Twaina, Oscara Wildea, O . Henryja, R . Kiplinga, E . Raspea, G . Chestertona, A . Conan Doylea, H . G . Wellsa, Guy Loftinga (The History of Dr . Dolittle), te i Robinsona Crusoea Daniela Defoea . Osim toga, pisao je predgovore i komentare, te bio na čelu Odjeljenja za anglo-američku književnost, a vodio je i odjeljenje za dječiju književnost . Kao i Tolstoj, i Chukovsky je preradio, ali i dobrano “proširio” svoju verziju Robinsona . U njegovom prevodu pod nazivom Даниэл Дефо, Жизнь и удиви́ тельные приключе́ ния морехода Робинзо́ на Кру́зо (Život i čudnovate avanture mornara Robinzona Kruzoa) ima 28 po- glavlja, u odnosu na izvorna 24, jer je Chukovsky dodao opširan Uvod, kao neku vrstu vodiča ili preglednog sadržaja za svoje mlade čitaoce . Čini se da je svjesno prešutio da se radi o knjizi za odrasle, jer je i on ispustio pominjanje Boga i Biblije, te pominjanje straha od smrti . Iste, 1928 . godine urađen je još jedan ruski prevod i to pod punim na- slovom kao i engleski izvornik iz 1719 . godine: Даниэль Дефо . Жизнь и удивительные приключения Робинзона Крузо, моряка из Йорка, прожившего двадцать восемь лет в полном одиночестве на необитаемом острове у берегов Америки близ устьев реки Ориноко, куда он был выброшен кораблекрушением, во время которого весь экипаж корабля кроме него погиб; с изложением его неожиданного освобождения пиратами, написанные им самим . Prevod je sačinila M . A . Šišmareva (M .А . Шишмаревa), redak- turu je uradio A . Frankovski a predgovor napisao D . Mirski . Knjiga je objavljena 1935 . godine u izdanju kuće Academia u Moskvi . Doživjela je mnoga izdanja, istina, s uvodi- ma drugih autora .

Drugi prevodi i prerade na slavenskim jezicima prema njemačkim verzijama Robinsona: srpski prevodi

Roman Robinson Crusoe se, osamdeset godina nakon prvog izvornog engleskog izdanja, pojavio u slavenosrpskom prevodu kao: Život i crezvicajna prikljucenija slavnega Angleza Robinzona Kruse ot Jorka sobstvenom rukom njegovom spisana . Cast 1 . Iz Njemeckago N . Lazarevicem prevedena V Budime: Pecatana pismeni Kraljevskago Vseucilišca, 1799 . (“Život i neobične avanture slavnoga Engleza Robinsona Krusoa od Jorka, sopstvenom rukom njegovom napisana . Čast prva ”). . Prevodilac s njemačkog jezika je bio pedagog 86 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . .

Nikola Lazarević . Smatra se da je to prvo djelo engleske književnosti u potpunosti pre- vedeno na srpski jezik . Tokom sljedecih osamdeset i pet godina objavljeno je još deset prevoda Robinsona Crusoea u skracenim verzijama, a samo je Lazarevicev rađen prema Defoovom tekstu 32. Treba pomenuti izdanje iz 1845 . koje je s njemačkog preveo Emil Lazić kao: Robinson na svojemu ostrovu: knjižica za mladež i ljubitelje mladeži, Beograd, Praviteljsvennoi knjigopečatnji . Već je pomenuto i izdanje prema Campeovom predloš- ku, koje je sačinio Milorad Popović-Šapčanin 1874 . godine, kao i onaj iz Beča Ivana Man- drovića iz 1873 . Od onih izdanja koja su se pojavila u 20 . stoljeću, po nekim mišljenji- ma, najbolji je bio prevod Vladete Popovica Robinson Kruso (Knjiga za svakoga, Branko Đonović, Beograd, 1947), prvog profesora engleske književnosti na Beogradskom uni- verzitetu .33 Ovaj prevod je više puta preštampavan kao školska lektira od strane raznih izdavača u Srbiji .34

Campeov Robinson u Hrvatskoj

Prvi put se priča o Robinsonovim pustolovinama na hrvatskom kulturnom prostoru pojavila nešto ranije – 1796 . u Zagrebu . Knjigu je preveo s njemačkog jezika Anton Vra- nić, pod naslovom Mlaissi Robinzon iliti jedna kruto povolyna, y hasznovita pripovezt za deczu, prvi del, a izdala i tiskala je tiskara kneza Antuna pl . Novosela u Zagrebu (Typis Novoszelianis; Novossel’schen Buchdruckerey; Novszelzka stamparia) . Ovo je puni na- slov djela: Kampe J . H :. Mlaissi RobilIlZon: niti Jedna Kruto PovoIyna )1 Hasznovita Pri- po- vezt Za Detzu .od J . H . Kampe . Iz Nemskoga Na Horvatzki JelZik Prenessena Po An- tonu Vranichu Szlavne Bis,kll’pie Zagrebechke Ma~sniku . Vu Zagrebu Pri- tizkano Vu Czesz . Kraly . SzlQibodlojNovoszelzikoj Szlovotizki 17% . Pervi Del 8s~r . 277 . Drt1’gi Del 8° str . 320 . Prvi dio prve knjige za djecu na hrvatskome jeziku na prvoj lijevoj stranici (nasuprot naslovnoj) ima paralelni naslov Horvatzki detczepriatel ispod kojeg se nalazi vinjeta . Taj natpis, je bio predviđen za knjigu pjesnika na kajkavskom narječju i prevodioca Juraja Franje Dijanića (1749–1799), koja je trebala da izađe pod tim naslovom iste godine, ali, kako se to nije desilo, na prvoj lijevoj stranici (nasuprot naslovnoj) nalazi se obojeni

32 Podaci navedeni prema: mr . Jelena Spasić, “Engleski avanturistički roman 18 . i 19 . veka – kulturološki kon- tekst i žanrovsko određenje”, doktorska disertacija, mentor: prof . dr . Zoran Paunović, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Odsek za engleski jezik i književnost, septembar 2011, p . 40 . Dostupno na internetu: https://www .scribd .com/doc/143941392/Mr-Jelena-Spasi%C4%87-Engleski-avanturisti%C4%8Dki-roman . Posljednji put posjećeno 12 . 11 . 2017 . 33 Ibid . 34 Данијел Дефо, Робинсон Крусо, превео са енглеског Владета Поповић, приредио Стеван Мицић, илустровао Мирко Стојнић, 2 . изд ,. Завод за издавање уџбеника, Нови Сад, 1990, 243 . стр . Данијел Дефо, Робинсон Крусо, превео с енглеског Владета Поповић, дидактичко-методички текст Веселка Бањац, поговор Милован Данојлић . 7 . изд ., Нолит, Београд, 1992, 298 . стр . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 87 drvorez hrvatskoga majstora reprodukcije 35. On je nastao, vjerovatno, prema bečkom izdanju Campeove knjige Robinson der Jüngere, zur angenehmen und nützlichen Unter- haltung für Kinder, iz 1789 . godine . Drugi dio knjige ima 318 str . To je bila moralizator- sko-poučna knjižica kojoj su avanture Robinsona Crusoea samo poslužile da ukažu na štetnost takvog nedoličnog ponašanja . Za razliku od Defoeovog djela, priča nije ispri- čana kao Robinsonova ispovijest, već njegove pustolovine po Campeovoj preradi, priča otac svojoj kćeri Juliki i njezinim prijateljima, svojoj ženi, te još dvojici prijatelja tokom trideset večeri 36. Prevod je urađen zaslugom Antuna Vranića (1764–1820), prevodioca, pisca na kajkavskom i župnika u Šipku (Jaskanski okrug) i doarhiđakona karlovačko- ga kotara . Tekst u najvećoj mjeri slijedi njemački izvornik, strukturiran je dijaloški, a dato je i nekoliko poučnih pjesmica u osmercima . Prevodilac je knjigu namijenio djeci, ali i njihovim učiteljima i odgajateljima . Popularnost knjige je bila tolika da se Mlai- ssi Robinzon prodavao diljem Hrvatske narednih 45 godina . Treba pomenuti i prevod koji je s njemačkog sačinio Ivan Čačić . Riječ je o prevodu koji je sačinio Carl Böttger, a objavio ugledni njemački autor i prevodilac iz Leipziga Otto Leonhard (O L. ). Heubner (1812–1893) 1855 . godine 37. Knjiga je više puta doštampavana od strane ovog agilnog njemačkog izdavača koji je objavio i brojne druge engleske autore . Međutim, nema poda- taka da se neki primjerak ovog vrijednog djela pojavio na prostorima Bosne i Hercegovi- ne . S druge strane, gotovo je sigurno pretpostaviti da su je ponekad imali prilike barem vidjeti, ako ne i čitati, mladići s ovih prostora koji su upućivani na školovanje u katolička sjemeništa ili druge škole narednih osamdesetak godina . Njihovim ustrajnim naporima otvorena jeu proljeće 1873 . godine kao “Typographia Missionis Catholicae in Hercego- vina”, odnosno, što odgovara njenom latinskom nazivu, kao “Tiskara katoličke misije u Hercegovini” . Pored brojnih drugih izdanja, pretežno vjerskih knjiga vezanih za potrebe vjerske pouke, u njoj je izašao i prvi prevod Defoevog Robinsona Crusoea u Bosni i Her- cegovini, u jesen 1875 . godine . Nesporno je da je objavljivanje knjige zabavnog karaktera odudaralo od ostalih izdanja koje je agilni hercegovački franjevac Milićević zamislio da objavi u svojoj tek pokrenutoj tiskari, ali je i uspostava te novotarije u Mostaru sama po sebi u mnogome odudarala od (do)tadašnjih prilika u središtu Hercegovine .

35 Dijanićev prevod knjige Der Kinderfreund (Dječji prijatelj, ili Prijatelj djece), objavljena 24 toma u razdoblju 1775–1783) njemačkog autora i pedagoga Christiana Felixa Weissea (1726–1804) pod naslovom Horvatski dece prijatel (1796), bio je namijenjen odgoju i obrazovanju mladeži; a uz njega je naveden dječji igrokaz Ge- burtstag ili Narođeni dan . Rukopis je 1994 . obavljen pod naslovom Hižna knižica . 36 Navedeno prema fototipskom izdanju knjige Mlaissi Robinzon iliti jedna kruto povolyna, y haszno- vita pripovezt za deczu, prvi del . Joachim Heinrich Campe, Iz nemskoga na horvatzki jezik prenesse- na po Antonu Vranichu, Zagreb, 1796 . Pritizkano vu czesz . kraly . szlobodnoj novoszelzkoj szlovotizki 16 x 10 cm, 277 str . Dostupno na: http://www .hsmuzej .hr/hrv/predmet .asp?p=717 . Posljednji put posjećeno 15 . 12 . 2017 . 37 Daniel De Foe, Robinzon Kruzoe, po najnovijem njemačkom izdanju od O . L . Heubnera pohrvatio Ivan Ča- čić, Jakića, Zagreb, 1864, str . 244 . Knjigu je objavio njemački izdavač Georg Wigand iz Leipziga, iako postoji i digitalno izdanje na kojem je navedeno kao mjesto izdanja Philadelphia u SAD . 88 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . .

Robinson Crusoe u Bosni i Hercegovini

Jedna od obaveza bila je da se svako izdanje prethodno podnese na uvid i odobrenje državnim vlastima, ali je zanimljivo da je taj vid cenzure postojao kao obaveza i prema biskupu, koji je mogao, po svom nahođenju, da odobri ili zaustavi objavljivanje djela koje nije, iz bilo kojeg razloga, smatrao primjerenim karakteru Tiskare . Po jedan primjerak svakog izdanja morao se dostaviti Carskoj biblioteci u Istanbulu . Tim prije iznenađuje pojava jedinog dužeg proznog svjetovnog djela poput Robinso- na Crusoea, iako se ono pojavilo u prevodu i na latinski u Parizu 1813 . godine .38 Radilo se, dakako, o Campeovoj adaptaciji Robinson der Jüngere, a ne o prevodu Defoeovog dje- la s engleskog jezika . U Milićevićevoj Tiskari ono se pojavilo neposredno po štampanju pamfleta fra Paškala Buconjića (1834–1910) Kratak pregled pritužaba glavnih povod usta- nakah kršćanskog puka u Bosni i Hercegovini . Osim što se izdvaja nedvojbeno političkim karakterom, ovaj neveliki tekst na 29 stranica je neobičan i po tome što se istovremeno objavio i na italijanskom jeziku kao Un cenno semplice sui gravami . Causa principale dell ‘insurrezione delle popolazioni cristiane in Ercegovina . Datum nastanka Buconjićeve knjižice je zanimljiv i u odnosu na izlazak djela, koje je objavljeno kao: Defoe, Daniel, Robinson Crusoe, s francuskog preveo Jovo Ljepava, u Mostaru, Tis­ kom poslanstva katoličkog, 1875 ,. str . 240, 18 x 12 . Naime, u Bibliografiji izdanja iz Milićevićeve Tiskare prof . dr . Šimun Musa ovu knjigu navodi kao treću u nizu, odmah nakon oba izdanja Buconjićevog osvrta na hrvat- skom i talijanskom jeziku, a prije knjige: “Gavran, fra Grgo, Spomenik života krstjanskoga . Uređen i na svitlost izdan na spa- sonosno življenje krstjana pred licem Gospodina Boga . S nadometkom jutarnje i ve- černje molitve i preporukom umirućih, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1875 ,. str . VIII + 250 ”. 39 Može se odmah uočiti da su i Defoeov Crusoe i Gavranov Spomenik dvije najobim­ nije knjige u izdanjima Tiskare iz 1875 . godine, jer prva ima 240 stranica, a potonja 250 . Sve ostale knjige i nekoliko kalendara iz te godine su daleko skromnije po svom obimu . Ako se uzmu u obzir ipak oskudne mogućnosti nabavke slova, boja i papira za štampu u to vrijeme u Mostaru, može se zaključiti da je Crusoe objavljen u jesen 1875 . godine, dakle, svakako nakon 17 . septembra 1875 . godine, kada se pojavila pomenuta i jasno da- tirana Buconjićeva knjižica na talijanskom jeziku .

38 Robinson Crusoëus . Latinè scripsit F . J . Goffaux, humaniroum litterarium Professor in Lycoeo imperiali . Quarta Editio . Parisiis, Ex typographia Augusti Delalain . 1813 . 39 Šimun Musa, ”Hrvatska narodnopreporodna postignuća u Hercegovini”, HUM, Mostar, 2007, p . 40 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 89

Nedoumice oko tačnosti bibliografskih podataka o prevodu

Ono što nesporno, u najmanju ruku, zbunjuje jesu bibliografski podaci o jeziku sa ko- jeg je Crusoe navodno preveden, te i sâm prevodilac . Naime, već je naznačeno da na kolofonu Milićevićevog Crusoea stoji da je preveden sa francuskog jezika, a da je kao prevodilac imenovan Jovo Ljepava . Nažalost, još nisam uspio doprijeti do stvarnog pri- mjerka ovog prevedenog izdanja, iako ga je prof . dr . Šimun Musa vidio 1991 . godine kada je u Franjevačkoj knjižnici u Mostaru radio veliku studiju o don Franji Milićeviću 40. O postojanju prevoda govore i brojni tekstovi, počevši od Hamdije Kreševljakovića (1888– 1959) u članku “Štamparije u Bosni za turskog vremena – 1529–1878”, objavljenom 1920 . godine 41. Kreševljaković daje naziv Defoeovog djela kao “Robinzon Kruzoe”, dok je kod Muse Robinson Crusoe . Konačno, u Kreševljakovićevom tekstu se za prevodioca kaže da se zove “Jovo Sjepava (sic!)”, a kod Muse je “Jovo Ljepava” . Međutim, uz prevodiočevo ime Kreševljaković daje i fusnotu 1, u kojoj kaže: “Sjepava je rodom iz Crne Gore . U Mo- staru je bio srpski učitelj, a kasnije se vratio u domovinu, te je bio sekretar ministarstvu prosvjete i ravnatelj gimnazije na Cetinju ”. 42 Ostali navedeni podaci se slažu da je djelo “s francuskog preveo Jovo Ljepava, u Mostaru”, ali kod Kreševljakovića se navodi da je izašlo “Tisk . Poslan . katoličkog, 1875 ,. 160, str . 240”, a kod Muse “Tiskom poslanstva katoličkog, 1875 ,. str . 240, 18 x 12” .

Dalje nedoumice oko atribucije prevoda i prevodioca

Kreševljakovićev rad je u kasnijim razdobljima 20 . stoljeća često korišten kao pouzdan izvor podataka o razvoju štampe i knjige u Bosni i Hercegovini, ali su se i u tim navođe- njima nerijetko potkradale, u najmanju ruku, čudne greške . Tako Todor Kruševac navo- di da je Milićević objavljivao “razne pobožne i zabavne knjige, među njima i Robinzina Kruza [sic!] u prevodu s francuskog od Jova Ljepave ( . )”. 43 Slične greške se mogu naći u reprezentativnom izdanju o razvoju pisane riječi u Bosni i Hercegovini do 1918 . godi- ne 44. Ni u pomnijim istraživanjima fra Andrije Nikića i prof . dr . Šimuna Muse, koji su, svakako, imali priliku da vide primjerak Robinsona u Franjevačkoj knjižnici u Mostaru, nije dovođen u pitanje podatak da je knjigu preveo s francuskog jezika Jovo Ljepava, budući se toj nepouzdanoj tvrdnji nije pridavala osobita pažnja, možda i zato što nema potpunijih podataka o tome da li je i kakva bila recepcija Robinsona Crusoea među ta- dašnjim čitateljstvom, kako u Mostaru, tako i drugdje .

40 Šimun Musa, privatni mail S . Dizdaru, april 2015 . 41 Hamdija Kreševljaković, “Štamparije u Bosni za turskog vremena – 1529–1878 ”,. Građa za povijest književ- nosti hrvatske, JAZU, Zagreb, 1920, pp . 1–41 . Dostupno u digitalnom izdanju: http://dizbi .hazu .hr/object/ view/MP7pc287oL . Posljednji put posjećeno 20 .6 . 2017 . 42 Kreševljaković, op . cit ., p . 36 . 43 Todor Kruševac, Bosanskohercegovački listovi u XIX veku, Sarajevo, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978, p . 117 . 44 Grupa autora, Pisana riječ u Bosni i Hercegovini – od najstarijih vremena do 1918 .godine (dvojezično izdanje na srpskohrvatskom i engleskom jeziku), Veselin Masleša, Sarajevo, 1982 . 90 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . .

Nema podataka da je Ljepava, možda, donio sa sobom neko od pomenutih izdanja na ruskom kada se u maju 1872 . vratio u Mostar, te svjedočio intenziviranju napora Fra- ne Milićevića da se pokrene Tiskara u Mostaru u ljeto i ranu jesen iste godine . Poznato je da su obojica bili nošeni sličnom mišlju o potrebi prosvjećivanja naroda širenjem štam- pane riječi i knjige, te je u takvom ozračju i moglo doći do susreta sa Franom Milićevi- ćem i uspostave saradnje na prevodu Robinsona U. dosad konsultiranim izvorima nema podataka kada je i kako došlo do tog kontakta . Na osnovu uvida u niz vanjskih okolnosti, moglo bi se razložno pretpostaviti da je ta saradnja počela najkasnije tokom 1874 . go- dine, kada je Tiskara objavila čak 11 naslova, od toga tri koje je napisao sam Milićević .

Italijanski prevod Robinsona kao mogući izvor za prevod

S druge strane, posve je moguće da je i sam Milićević mogao doći do nekog od prevoda Robinsona Crusoea na italijanskom ili čak latinskom jeziku, kako za vrijeme studija u Rimu, tako i za vrijeme “šegrtovanja” u Zadru kod tipografa Spiridona Artala . Naime, prvi prevod na italijanski jezik jeste bio sa francuskog (kojeg su uradili gotovo uporedo s izlaskom engleskog izvornika Justus van Effen i Thémiseul de Saint-Hyacinthe 1720 . u Amsterdamu) davne 1731 . godine45, dok je tek 1800 . objavljen prvi pravi prevod sa en- gleskog na italijanski jezik . Postoji i nešto kasniji prevod Gaeatana Barbierija, objavljen u Milanu 1838 46. Malo je vjerovatno da je Milićević došao do prevoda na francuski, sa kojeg je, navodno, Ljepava priredio svoju verziju Robinsona . Posve je vjerovatno da Robinson Crusoe što ni zbog povelikog obima od 240 stra- nica, a tako ni po svom zabavnom i pogdjegdje poučnom karakteru u odnosu na ostala pretežno crkvenoškolska izdanja objavljena u Milićevićevoj Tiskari; a naročito zbog po- goršanih prilika usljed nastavka oružane pobune u Hercegovini i razlaza između bi- skupa Kraljevića i don Frane Milićevića, nije imao pravu priliku da pokrije troškove objavljivanja i donese kakvu-takvu zaradu . Može se pretpostaviti da su ga nabavili bibli- ofili poput Kreševljakovića, Safvet-bega Bašagića, ili Hamida Dizdara, te biblioteke ili institucije pod pokroviteljstvom biskupa Josipa Jurja Strossmeyera, te i kod Kreševlja- kovića pominjani Balkanološki institut (Institut für Balkanforschung), koji je osnovao 1904 . godine dr . Karl Patsch, tada već poznati i afirmirani stručnjak klasične arheologije i filologije, u okviru Zemaljskog muzeja, a koji je djelovao sve do 1918 . godine, odnosno kraja Prvog svjetskog rata . Budući da u burnim ratnim vremenima na ovim prostorima često stradaju upravo knjige, ili, općenito, pisani dokumenti, ta sudbina je zadesila i mo- starskog Robinsona . Decenijama je ostajao netaknut u vitrinama Franjevačke knjižnice u Mostaru da bi mu se izgubio trag, uslijed potonjih ratnih zbivanja potkraj 20 . stoljeća,

45 La Vita e le Avventure di Robinson Crusoe, Storia Galante, Che contiene tra gli altri avvenimenti il soggiorno ch’ Egli fece per ventott’ anni in un’ Isola deserta situata sopra la Costa dell’ America vicino all’ imboccatura de- lla gran Riviera Oroonoca . Il tutto scritto da Lui medesimo: Tomo Primo . Traduzione dal Francese . In Venezia, MDCCXXXI . Presso Domenico Occhi . In Merceria all’Unione . Con Licenza de’Superiori . 46 Daniel De Foe,Vita e avventure di Robinson Crusoe, versione dall’ inglese di Gaetano Barbieri, Vedova di A . F . Stella e Giacomo figlio, Milano,1838–1839 ., 5 v ., 16 cm . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 91 osobito nakon bombardiranja crkve sv . Petra i Pavla od strane snaga JNA 9 . maja 1992 . godine, kada su knjižnicu od uništenja u plamenoj buktinji spasili upravo fratri i branite- lji HVO-a .47 Knjižnica i sačuvane knjige su za vrijeme potonjih ratnih sukoba u Mostaru tih godina izmještena zbog blizine linije razdvajanja franjevačkog samostana, koji je pod kontrolom snaga HVO-a i hotela “Ruža” kojeg su držale snage Armije RBiH . Uvid u primjerak prevoda bi mogao odagnati sumnje u izvornik, jer je malo vjero- vatno da je korišten francuski, a ne neki drugi mogući prevedeni poluizvornik, recimo, njemački ili ruski, budući da je engleski tekst bio tada skoro pa nedostupan našim kra- jevima . Sve dok ne dođemo do primjerka Milićevićevog izdanja Robinsona Crusoea iz 1875 . godine, nećemo moći odgonetnuti ovu priču o Robinsonu Crusoeu u Mostaru . Iz tog razloga ćemo se detaljnije pozabaviti i brojnim prevodima koji su izlazili tokom 20 . stoljeća na ovim prostorima – sve više kao prevodi sa engleskog jezika, ali i dalje u prera- đenim, pa i cenzuriranim izdanjima .

Noviji prevodi Robinsona Crusoea na slavenskim prostorima

Do početka Drugog svjetskog rata pojavila se još jedna knjižica s ovim naslovom na hrvatskom jeziku kao slikovnica na osam stranica sa ilustracijama 1926 . godine . Borka Brkić je prevela 1947 . godine ovaj roman, i to na osnovu ruskog prevoda već pomenutog pisca za djecu Korneja Chukovskog . U tom izdanju, kao i onom koje se pojavilo na slo- venačkom jeziku, izostavljeni su svi odlomci religioznog karaktera 48. Zanimljivo je da se i u Čehoslovačkoj pojavio prevod sa ruskog ove verzije kojeg je uradio Václav Karoch, nekako u istom periodu 49. Dijelom se to može objasniti i sve većim ruskim uticajem na centralnu i istočnu Evropu nakon Drugog svjetskog rata, kada su prevladavali snažni antinjemački osjećaji, pa se od tada više i ne pojavljuju prerade ili prevodi Robinsona sa njemačkog jezika . Tim prije što je prvi integralni prevod Robinsona na češkom objavljen još 1894 . godine kao Život a podivuhodná dobrodružství Robinsona Krusoe, jak je sám vypravuje,aprevodioci su bili A . M . Lounský i Jaroslav Svákovský 50. Smatra se da se na prostorima današnje Češke pojavilo 90 različitih izdanja Robinsona, a u Slovačkoj 20 . Slična situacijaje bila i u Poljskoj, u kojoj su još od 18 . stoljeća prevodili Robinsona sa Fe- utryjevih francuskih prevoda, ili su, poput Ignacyja Krasickog, stvarali djela po uzoru na Robinsonove dogodovštine, kao što je Mikołaja Doświadczyńskiego przypadki, iz 1776 . U

47 Fra Ante Marić, “Mostarska franjevačka knjižnica očuvala je mnoge tajne o patnjama i mučeništvu herce- govačkih franjevaca”, Franjevačka knjižnica – sačuvani predmeti, p . 16, dostupno na: http://www .pobijeni .info/userfiles/Franjevacka-knjiznica-sacuvani-predmeti .pdf . Posljednji put posjećeno 23 .5 . 2017 . 48 Nike K . Pokorn, Post-Socialist Translation Practices: Ideological Struggle in Children’s Literature, John Be- njamins, Amsterdam, 2012, p . 123 . 49 Daniel Defoe, Život a podivuhodná dobrodružství mořeplavce Robinsona Krusoe, z ruského původního originálu volně vyprávěného Kornějem Čukovským přeložil Václav Karoch, s původními ilustracemi Waltra Pageta ., Vydalo Státní nakladatelství dětské knihy, Praha, 1953 . 50 Lucie, Seibertová, Bibliography of Czech Translations and Adaptations of Daniel Defoe’s Novel Robinson Crusoe, p . 22 . 92 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . .

20 . stoljeću objavljeni su prevodi prve knjige Robinsona Crusoea i njegov drugi nastavak po uredničkom rukom Jana Kotta, koji je kao profesor Historije poljske književnosti u Varšavi od 1953–1956 . dosta pisao o periodu prosvjetiteljstva u Poljskoj i uticajima iz drugih književnosti, osobito iz engleske .51 Pri tome je posebnu pažnju posvetio Jonatha- nu Swiftu (1949) i Defoeu, o čijem Robinsonu je pisao u Uvodu prevoda knjige u izdanju na poljskom jeziku, 1953 . godine . Smatra se da je najpopularnija verzija Robinsonovih avantura, ustvari, prerada koju je uradio Stanyslav Stampfl kao svojevrsni koautor, ili, čak, potpuno novi prevodilac djela “zasnovnog na Robinsonu Crusoeu, 1958 . godine ”. 52 Inače, u Poljskoj su prevodi Robinsona uglavnom rađeni po francuskim verzijama, ili, pak, po Campeovoj preradi . To je još 1868 . navelo Wladyslava Ludwika Anczyca da u Predgovoru svog prevoda ukaže na brojna odstupanja od Defoevog izvornika, te je, na zahtjev izdavača, on pokušao da spoji narativnu živahnost Defoeovog teksta s pedagoš- kim ambicijama njemačkih prevodilaca 53. U Poljskoj su se pojavila i dva izdanja inspi- rirana na osoben način Defoeovim Robinsonom i to u knjigama Robinson Warszawski, koja se u nekoj mjeri naslanja na nedaće Władysława Szpilmana tokom Drugog svjetskog rata u varšavskom getu, kako ih je on opisao u svoji memoarima 54. Poljski avanturista, novinar i pisac Arkady Fiedler (1894–1985) je, pak, 1954 . objavio djelo Wyspa Robinsona (Ukleto Robinsonovo ostrvo) . Radnja romana se događa na otoku Coche, a njen junak je jedan od prvih engleskih doseljenika u koloniju Virginia Jan (John) Bober u kojem ima i poljske krvi . On je pobjegao od progona tadašnjih vlasti, ali je sa dvojicom oslobođenih robova iz plemena Arawak, Arnakom i Agurom, utočište našao na pustom otoku nasu- prot obala današnje Venecuele . Na njemu su proveli dvije godine, 1725–1726 . U nastavku priče oni oslobađaju grupu odbjeglih robova sotoku Margarita i zajedničkim snagama uspijevaju da pobijede njihove španske progonitelje . Njihove pustolovine se nastavljaju i u dva naredna Fiedlerova romana Orinoko iz 1957 . i Biały Jaguar, (Bijeli jaguar, 1980) . U neku ruku, bili su to predlošci danas mnogo poznatijih revizionističkih postkolonijal- nih prerada Robinsonovih dogodovština koje su sačinili francuski pisac Michel Tournier (1924–2016) romanima Vendredi ou les Limbes du Pacifique (Petko, ili u paklu Pacifika,

51 Daniel Defoe, Przypadki Robinsona Kruzoe, ed . by Jan Kott, Józef Birkenmajer, Grzegorz Sinko,Państwowy Instytut Wydawniczy, Warszawa,1957 . T . 1 przeł Józef Birkenmajer . T . 2 anonimowy przekł . z XIX w . Oprac Grzegorz Sinko . 52 Larisa Schippel and Cornelia Zwischenberger, eds ., Going East: Discovering New and Alternative Traditions in Translation Studies, Frank & Timme, Berlin, 2016, p . 387 . 53 Ibid ., pp . 387–388 . 54 Szpillmanovi zapisi su se prvi put pojavili odmah nakon Drugog svjetskog rata kao “Pamietniki Szpilmana” (“Szpilmanovi memoari” ) u ljeto 1946 . godine, a potom i kao knjiga Śmierć Miasta . Pamiętniki Władysława Szpilmana 1939–1945 (Smrt jednog grada: memoari Władysława Szpilmana 1939–1945) . Knjiga je ubrzo pot- pala pod udar krute staljinističke cenzure i povučena je iz prodaje . Po njima je već 1950 . godine snimljen film pod nazivom Robinson warszawski, ili Miasto nieujarzmione (Varšavski Robinson ili Nepokoreni grad) prema ideji kasnijeg nobelovca Czeslawa Milosza i scenariste Jerzy Andrzejewskog, a u režiji Jerzyja Zarzyckog . Pedesetak godina kasnije Szpillmanovi memoari su prevedeni na njemački i engleski jezik, a 2002 . godine je snimljena nova verzija kao The Pianist (Pijanist) kojeg je režirao . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 93

1967), te i Vendredi ou la Vie sauvage (Petko ili život u divljini, 1977)55; kao i nobelovac iz Južne Afrike J .M . Coetzee u svom postkolonijalnom romanu Foe (1986) .

Robinson Crusoe u raznim južnoslavenskim izdanjima u 20. stoljeću

U Sloveniji se adaptirana priča za mlade o Robinsonu Crusoeu pojavila 1799 . godine, a i to izdanje je, kao i drugdje, urađeno u nizu popularnih Robinzonada prema predlošku Joachima Heinricha Campea Robinson der Jüngere, koji je do 1890 . doživio 115 . izdanje na njemačkom jeziku! Pola stoljeća kasnije, 1849 . godine, objavljen je u Sloveniji prevod sa češkog jezika kojeg je preveo Oroslav Caf i to kao Robinzon mlajši . Knjiga je objav- ljena još dva puta – 1851 . i 1880 . godine . Janez Parapat je za mlade priredio Robinzona staršega, njegove vožnje in čudežne dogodbe 1876 . U prvim decenijama 20 . stoljeća su se pojavila još dva izdanja: Baukartov Marko Senjanina, slovenski Robinzon (1920), te i skraćena, prepričana verzija za djecu Povest o Robinzonu Kathleen Fitzgerald (1924) 56. U Makedoniji su se prevodi Robinsona pojavili tek nakon Drugog svjetskog rata 57. Za- nimljivo je da se u Bosni i Hercegovini pojavilo dvojezično izdanje Robinsona u izdanju Džepne knjige 1957 . godine .58 Najpopularniji hrvatski prevod nakon Drugog svjetskog rata uradio je Berislav Gr- gić 1953 . godine 59. Ta verzija je, potom, 15 puta objavljivana u novim izdanjima (1958, 1962, 1963, 1968, 1972, 1974, 1976, 1978, 1980, 1984, 1985, 1997, 2001, 2002, 2004) . Objaš- njenje uz ovo izdanje je navelo da je razlog za pojavu ovog prevoda bila potreba da se mladim čitaocima ponudi prevod originalnog Defoeovog djela iako su i u njemu izo- stavljeni religiozni odlomci iz 14 . i 15 . poglavlja . Milan Crnković je ponudio 1986 . novu adaptaciju, a s promjenom političkog uređenja i dolaskom novog vladajućeg režima u Hrvatskoj, u drugom izdanju iz 1993 . je ustvrđeno da su u njemu ulučeni nedostajući religiozni odlomci bez kojih ovo djelo nije potpuno . Treba reći da ni u tom izdanju nema

55 U prevodima na engleski jezik ovi romani se navode kao Friday, or, The Other Island (Penguin, Hamon- dsworth, 1984, 199 pp ),te. i Friday and Robinson: Life on Esperanza Island (Albert A . Knopf, New York, 1972, Walker, London, 2003, 141 . pp) 56 Puni naziv izdanja: Daniel Defoe, The Adventures of Robinson Crusoe . Retold by Kathleen Fitzgerald . Langham booklets for Children, No 5,. Leopold B . Hill London, 1920 ,. and G W. . Jacobs & Company Phila- delphia, 1921 ,. 92 pp . Podaci o prevodima na slovenački jezik navedeni prema: Miran Hladnik, “Svobodno po nemškem poslovenjeno”, (Popularni prevedeni žanri 19 . stoletja), Dostupno na: http://lit .ijs .si/prevedeni . html . Posljednji put posjećeno 20 12. . 2017 . 57 Животот и изненадувачките авантури на Робинзон Крусо од Јорк, морнар кој живеел дваесет и осум години сам на ненаселен остров на крајбрежјето на Америка, близу до устието на големата река Ориноко; откако бил исфрлен на брегот од бродолом, додека сите други загинале освен него . Со осврт на тоа како најпосле чудно бил донесен од пиратите . Напишано од него . Daniel Defo, Robinzon Kruso, prevel od angliskii jazik Gligor Krsteski . Združeni izdavači, Skopje, 1982, 187 str . Šest godina kasnije pojavilo se i novo izdanje, koje je objavila Makedonska knjiga, Skopje, 1988, 234 str .; a prethodni izdavač je objavio još nekoliko izdanja, 1993 . i 2001 . 58 Daniel Defoe, Život i pustolovine Robinsona Krusoa / The life and adventures of Robinson Crusoe, Džepna knjiga, Beograd –Sarajevo –Zagreb, 1957, str . 345 . 59 Daniel Defoe, Robinson Crusoe . prev . Berislav Grgić . Mladost, Zagreb, 1953 . 94 Srebren Dizdar: Prenapučeni arhipelag: pojava, prerade i prevodi Robinsona Crusoea . . pomenutih dijelova iz 14 . i 15 . poglavlja . Školska knjiga iz Zagreba je objavila svoje izda- nje u skraćenoj verziji prilagođenoj osnovnoškolskim učenicima, čiju je metodičku obra- du uradila Ana Mesić, 2002 . godine .60 Dvije godine poslije izašla je i verzija kod izdavača Globus knjiga iz Zagreba . Treba posebno pomenuti i zvučno izdanje (audioknjigu) za slijepe iz 2008 61. Kasnije su se pojavila još dva prevoda na hrvatski jezik, 2006 . i 2008 . Ivana Belčić je u izdanju iz 2006 . ustvrdila da je djelo tek tada po prvi put prevedeno s originala u cijelosti .62 Prva dva, već pomenuta, prevoda na srpski jezik su, ustvari, bili prevodi Campeovog njemačkog Robinsona (1799, 1845) . G . Menš je 1920 . preveo novo izdanje, koje je pono- vo objavljeno 1922 . Godine 1921 . je objavljen prevod nepoznatog prevodioca, a 1922 . je izašao prevod Ljubomira B . Protića . U izdanju nekad veoma popularne “Zlatne knjige” pojavio se i četvrti prevod 1934 . godine nepoznatog prevodioca u kojem je izostavljena kritika rimokatoličke crkve . Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” je objavilo 1946 . godi- ne prevod u izdanju na ćirilici . Prevodilac je nepoznat a ni u njemu nema već pominjanih vjerskih elemenata . Godine 1966 . se pojavio novi prevod prema ruskom prevodu, ali se, do danas, uglavnom preštampava prevod Vladete Popovića iz 1947 . Istina, početkom 21 . stoljeća pojavio se još jedan prevod Živojina Vukadinovića63, ali bi, možda, bilo uputno sačiniti ne samo potpuniju bibliografiju svih dostupnih izdanja nastalih na južnoslaven- skom kulturnom prostoru, nego i uraditi komparativno-stilističku analizu tih prerada i prevoda kao homage 300-godišnjici objavljivanja prvog izdanja Robinsona Crusoea . Dosad najbolji podaci su prikupljeni u studiji profesorice Nike Kocijančič Pokorn iz Lju- bljane, gdje je, pored velikih imena kao što su Vladeta Popović, Berislav Grgić ili Milan Crnković, navedeno i niz drugih prevodilaca, urednika i izdanja u okviru primarne gra- đe svoje knjige 64. Treba ih makar spomenuti: Olga Šiftar-Rapoša, Slobodan Lazić, Jože Zupančić, Mira Mihelič, Nevenka Žagar, (izdanja na slovenačkom jeziku), Vo- jislava Blagojević, Blaž Telban i Marjeta Smole, Vojslav Bojović, Jasenka Ribar, Predrag Đorđević i Živojin Vukadinović (izdanja na srpskohrvatskom, odnosno srpskomjeziku), Ilija Korubin, Gligor Krstevski, Vilma Trajkovska (na makedonskom jeziku), kao i prire- đivače pojedinih izdanja . Među njima su i Tvrtko Kulenović, Nada Janković, Slobodan Lazić, te brojni drugi vrijedni urednici brojnih izdanja Robinsona Crusoea koja su izlazi- la doslovno od Ljubljane do Skopja gotovo svake godine . Na taj način bi se mogao upotpuniti bogati kulturni mozaik prisustva Daniela De- foea u našim krajevima, koji, zasigurno, ima bar nekoliko književnih otočića u svom bes­krajnom arhipelagu izdanja, prerada i kreativnih reinterpetacija, koje, iznova, privla- če pažnju čitalačke i kritičke akademske publike i u današnje doba .

60 Daniel Defoe, Robinson Crusoe, Biblioteka Moja knjiga, Školska knjiga, Zagreb, 2002, str . 332 . 61 Robinsone Crusoe [Zvučna knjiga] / Daniel Defoe; s engleskog preveo Berislav Grgić; čita Mirta Lovrić; snimatelj Ivan Čorak . – digitalizirano – Zagreb: Hrvatska knjižnica za slijepe, 2008 . – 1 CD MP3 (10:20 sati) : 14 računar . zapisa; 12 cm Prema izd .: Zagreb: IKRO “Mladost”, 1985, str . 252 . 62 Nike K . Pokorn, op .cit ., p . 123 . 63 Defo, Danijel, Robinzon Kruso, prev . Živojin Vukadinović, Knjiga komerc, Beograd, 2004 . 64 Nike K . Pokorn, op .cit ., p . 163 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 95

Izvori Aleeva, Ekaterina (2017), Robinson Crusoe and Daniel Defoe’s guide to Siberia, Russia Beyond, No- vember 17 . Dostupno na: https://www .rbth .com/arts/326737-robinson-crusoe-siberia-guide Deretić, Jovan (1990), Kratka istorija srpske književnosti, BIGZ, Beograd Deželić, V . (1925), Biskupska a zatim Novoselska tiskara u Zagrebu: (1794–1825), Narodna starina, 4, str . 96–126 . Filipović, Rudolf (1972), Englesko-hrvatske književne veze (Anglo-Croatian Literary Relations), “Liber– Mladost”, Zagreb, str . 445 . Javarek, Vera (1956), Material from English Writers in the ‘Mezimac’ of Dositej Obradović, The Slavonic and East European Review, Vol . 34, No . 83, June 1956, str . 426–442 . Javarek, Vera (1947), Dositej Obradović and English Rationalists, The Slavonic and East European Review, Vol . 25, No . 65, Apr . 1947, str . 478–487 . Khusainova, Ilvina (2006), Daniel Defoe and his Novel ‘Robinson Crusoe’, MA Thesis, Gulistan State University, dostupno na: http://www .bestreferat .ru/referat-177404 .html Lathey, Gillian, ed . (2006), The Transations of Children’s Literature, Multilingual Matters Ltd, Clevedon–Buffalo–Toronto Looby, Robert (2015), Censorship, Translation and English Language Fiction in People’s , Brill & Rodopi Leiden & Boston Muñoz-Calvo, Micaela, Carmen Buesa-Gómez, M . Ángeles Ruiz-Moneva, eds . (2008), New Tren- ds in Translation and Cultural Identity, Cambridge Scholars, Cambridge Musa, Šimun (2007), Hrvatska narodnopreporodna postignuća u Hercegovini, HUM, Mostar, str . 9–53 . Neuhäuser, Rudolf (1974), Towards the Romantic Age: Essays on Sentimental and pre-Romantic Literature in Russia, Springer Business Media, The Hague Novoseltseva, Larisa A . (2014), PAGES OF ENGLISH LITERATURE: STILL READ OR FOR- GOTTEN (from the history of culture and literature contacts of Russia and Britain), Vestnik Permskog universiteta, 1, 25, str . 60–65 . Pokorn, Nike K . (2012), Post-Socialist Translation Practices: Ideological Struggle in Children’s Lite- rature, John Benjamins, Amsterdam Rogers, Pat (1979, 2014), Robinson Crusoe, Routledge, Oxon & New York Schippel, Larisa, and Cornelia Zwischenberger, eds . (2016), Going East: Discovering New and Al- ternative Traditions in Translation Studies, Frank & Timme, Berlin Seibertová, Lucie (2006), Bibliography of Czech Translations and Adaptations of Daniel Defoe’s Novel Robinson Crusoe, BA Thesis, Universty of Brno Spasić, Jelena (2011), Engleski avanturistički roman XVIII i XIX veka – kulturološki kontekst i žanrovsko određenje, Doktorska disertacija, Univerzitet u Novom Sadu Dostupno na: https://www .scribd .com/document/143941392/Mr-Jelena-Spasi%C4%87-Engleski- avanturisti%C4%8Dki-roman . Šarić, Marko (2014), Dositejevo viđenje Dalmacije i fenomen morlakizma: prilog historijskoj ima- gologiji, Povijesni prilozi,46, str . 223–256 . Tomić, Marijana (2008), Knjižarski katalozi kao izvori za povijest knjige: primjer kataloga Novosel­ ske knjižare u Zagrebu (1794–1825), Libellarium, 1, 2, pp . 161–179 . Watt, Ian (1996), Myths of Modern Individualism: Faust, Don Quijote, Don Juan, Robinson Crusoe, The Cambridge University Press, Cambridge Žeko, Kristina (2008), Pustolovni dječji romani, Život i škola, 19 . 1 . 2008,str . 65–78 . 96 Adijata Ibrišimović-Šabić: Treći čin (sarajevska čitanja Čehovljevog Višnjika)

Izvorni naučni rad UDK: 821 161. 1. .09-2 Čehov A . P .

Adijata Ibrišimović-Šabić: Treći čin (sarajevska čitanja Čehovljevog Višnjika)

Anton Pavlovič Čehov neupitno najavljuje XX vijek, ali, XX i XXI vijek nesumnjivo su obogatili naslijeđe ruskog klasika novim interpretacijama, šireći spoznaju o njegovom stvaralaštvu i otkrivajući varijativne mogućnosti u prvom redu njegovog dramskog opusa . U ovom tekstu autorica predstavlja recepciju Čehovljevog Višnjika na sarajevskoj profesio- nalnoj pozorišnoj sceni . Primarni zadatak nije podrazumijevao ocjenu niti vrednovanje glu- mačkih i rediteljskih rješenja i koncepata . Cilj ovog teksta bio je – preko onog što je ostalo za- bilježeno u pisanim tragovima – predstaviti književnoteorijske, književnokritičke i, dijelom, teatarskokritičke poglede i mišljenja bh . kritičara o ovom dramskom tekstu od trenutka nje- govog prvog izvođenja na sceni sarajevskog Narodnog pozorišta tridesetih godina XX vijeka, s jedne strane i, s druge strane, ilustrirati činjenicu da pojedine analize, pojedina glumačka i režijska rješenja otkrivaju ponekad nove smislove koje Čehovljev tekst potencijalno sadrži .

Ključne riječi: Anton Pavlovič Čehov, Višnjik, Narodno pozorište u Sarajevu

Third Act: Sarajevo Readings of Chekhov’s Cherry Orchard

Anton Pavlovich Chekhov, undoubtedly, announced the 20th century . However, both the 20th and the 21st centuries have, also undoubtedly, enriched the legacy of this Russian classics author with new interpretations . With this, they have broadened the understan- ding of his artistic opus, and have revealed varied potentials of his dramas . In this text, the author portrayed the reception of Chekhov’s Cherry Orchard on the the- atres of Sarajevo . The primary task did not imply grading, nor rating, the concepts and resolutions brought about by the directors and actors . The goal of this text was, on one hand, to present the opinions and outlooks of Bosnian and Herzegovenian critics regar- ding this play, in literary theory and literary criticism, as well as partly theatre criticism . These opinions and outlooks, dated back to the very first scene performance, which was in Sarajevo’s National theatre in the 1930s, were compared to the original . On the other hand, the goal was to illustrate the fact that some analysis, and some indivi- dual interpretations of the actors and directors reveal new meanings of Chekhov’s lines, which are potentially there .

Keywords: Anton Pavlovich Chekhov, Cherry Orchard, Sarajevo’s National theatre Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 97

“Šta je sa tim Čehovom?” – reći će Ljubica Ostojić u povodu sarajevske premijere Tri sestre . “Čehov je najbolnije i najteže mjesto svjetske literature” – reći će Zehra Kreho u povodu izvedbe Galeba . Ne samo za teatar već i za čitaoca, Čehovljeva drama ostaje izazov, svojom otvoreno- šću, nedorečenošću, svojom puninom, svojevrsni misterij i zagonetka, a svaka postavka Čehova jeste “test zrelosti” za teatar, scenu, glumca, redatelja, pa i gledaoca . Proučavajući pisane tragove i odzive na tri sarajevske praizvedbe Čehovljevog Viš- njika1 te razmišljanja bosanskohercegovačkih autora i istraživača o ovom dramskom tekstu, željela sam ispitati koliko od dinamike i ritma trećeg čina može zavisiti ishod i efekat predstave u cjelini, te u kojoj mjeri bi takav jedan pristup mogao poslužiti kao dinamični model – za što su mi, kao polazište, poslužila dva iskaza – jedan Čehovljev i drugi Mejerholjdov: Glavna tačka predstave – III . je čin, ali ne toliko da ubije posljednji (IV)2 Vaš komad je apstraktan kao simfonija Čajkovskog . Irediteljmoradagaulovisluhom, prijesvega . U trećem činu, na fonu glupog ‘cupkanja’ - baš to ‘cupkanje’ treba čuti – neprimjetno se prikrada nesreća:3‘Višnjik je prodan’ . Plešu ‘.Prodan’, plešu . I tako do kraja . Kad se drama čita, treći čin izaziva isti utisak kao ona zvonjava u ušima bole- snika u vašoj priči Tifus . Prosto nekakav svrbež (rus :. zud = svrab, svrbež; fig . iron . = nemir, želja) . Veselje, u kome se čuju zvuci smrti . Ima u tom činu nečeg meterlinskog, strašnog . Poredio sam samo zato što sam nemoćan da kažem nešto tačnije 4. Čehov se u Višnjiku vraća teatralnosti “višeg reda”, dubljeg smisla, značenja i zna- čaja . O tome svjedoči upravo treći čin . “Bal” koji priređuje Ranjevska na imanju dok se čekaju vijesti iz grada o dražbi, sudbini višnjika i samih protagonista, zapravo je teatar u drami, s muzikom, plesom, igrom i iluzionističkim Šarlotinim tačkama, koji završava fijaskom kojeg su svi naslućivali . Treći čin može se tumačiti i kao pomalo iskrivljena ili obrnuta slika stanja, neka vr- sta maskenbala, maskarade, čija iluzornost je vidljiva, iluzornost koju će naglasiti i Firs, komentirajući kakvi su balovi, kakvi gosti i kakav život bili nekad; maskarada u kojoj se razotkrivaju odnosi, u kojoj svako malo izbijaju prave emocije koje se više ne mogu skrivati . Iluzija veselja izjednačava se sa iluzijom zbilje koju žive likovi Višnjika, pa se

1 Prvo premijerno prikazivanje Višnjika sarajevska publika imala je priliku vidjeti tridesetih godina XX vijeka u režiji ruskog dvojca, vrsnih glumaca – hudožestvenika, reditelja i pedagoga, bračnog para – Vere Greč i Poli- karpa Pavlova, drugu premijeru sedamdesetih godina, a treća pripada XXI stoljeću, preciznije treća sarajevska premijera dogodila se 2004 . godine . Međutim, prije sarajevskih premijera, Višnjev sad prikazali su našoj pu- blici glumci Moskovskog hudožestvenog teatra na gostovanju već u prvoj deceniji rada Narodnog pozorišta u Sarajevu, dvadesetih godina XX vijeka . Usp .: Lešić, J . (1986) Uticaj ruskog teatra na razvoj naše moderne režije, u: Pozorište br . 1–2; Lešić, J . (1986) Istorija jugoslovenske moderne režije . 1861–1941, Novi Sad; Vagapova, N . M . (2007) Russkaja teatral´naja emigracija v Central´noj Evrope i na Balkanah: očerki . Sankt-Peterburg . 2 Čehov, A . P . Iz privatne prepiske . Citirano prema: Anikst, 1972: 562 . 3 U tekstu na ruskom jeziku kod Mejerholjda stoji Užas, napisano velikim početnim slovom . 4 Iz pisma Mejerholjda A . P . Čehovu od 8 . maja 1904 . godine . Afiša premijere: Višnjik . Komedija u 4 čina . 9 . 10 . 1976 . Režija: Josip Lešić k . g . Pismo Mejerholjda A . P . Čehovu kao i drugi njegovi tekstovi na ruskom jezi- ku dostupni su na: http://az .lib .ru/m/mejerholxd_w_e/text_0030 .shtml . Pristupljeno 25 . 3 . 2013 . 98 Adijata Ibrišimović-Šabić: Treći čin (sarajevska čitanja Čehovljevog Višnjika) treći čin može interpretirati i kao tragikomični, čak tragifarsični komentar čitave drame – zabava na imanju skoro da je žalosna karikatura nekadašnjih balova, njen blijedi odsjaj, a sadašnje življenje i životi svih protagonista liče na nekakav život u prolazu, na neku “generalnu probu” pravog života koji nikako da dođe . U ruskoj kritici Jurij Domanski (2005: 91–92) navodi mišljenje M . D . Sosnjicke koja o trećem činu Višnjika kaže sljedeće: Sve je u ovom činu puno proturiječja, sve se pomiješalo u neki haos radnji, riječi, ras- položenja, sve je raštrkano (rus .: vrazbrod) kako kaže Firs . Ali, zanimljivo je da taj haos ne zataškava, već naglašava generalnu liniju čitavog komada uopće i konkretno ovog čina – liniju rasta nemira, napetog iščekivanja katastrofe, katastrofu samu i njeno okončanje, jer ono što se uobičajeno naziva rasplet radnje – sudbina svih – rješava se tog trenutka, samo ne tu na balu, već tamo – u gradu . A ovdje plešu, smiju se, izvode mađioničarske trikove, recitiraju Grješnicu, slomili su bilijarski štap, pali sa stepenica, zamalo izgubili novce . . Šareni kaleidoskop vanjskih zbivanja u najnapetijem, kulminacionom momentu drame, koji ostaje skriven iza ove besmislene gužve, zaglušen ovom haotičnom bukom . Treći čin Višnjika krajnje je ambivalentan i višeznačan, “nabijen” zbivanjima, kreta- njima, dijalozima, raspoloženjima, kao takav – daje mnogo prostora za različita scenska uprizorenja i za različite interpretacije . Ne iznenađuju stoga različiti koncepti već Stani- slavskog i Mejerholjda . Mejerholjd je htio da na scenu u trećem činu neprimjetno stupi Užas: veselje u kojem se čujuzvuci smrti .Stanislavski i Nemirovič-Dančenko u ruskoj do- sadi (rus .: skuka), svojevremeno su prepoznali i vidjeli takav jedan užas, usporili su ritam trećeg čina, što će potom Mejerholjd analizirati i kritizirati, iznoseći svoju viziju u pismu Čehovu . Čehov je, čini se, dobro znao da svako vrijeme zapravo nosi neke svoje užase i vlastite mehanizme odbrane od njega, svakovrsne male rituale, maske ili futrole . Stoga je legitimno, s obzirom na prostor koji Čehov ostavlja za aktualizaciju, i Mejerholjdovo čitanje i čitanje Stanislavskog i Nemirovič-Dančenka, ali i svako drugo koje je argumen- tirano, u suglasju i dosluhu sa vlastitim vremenom, s unutrašnjim pokrićem, unutrašnje opravdano i koje se ne svodi na puki vanjski efekat . Imajući u vidu navedeno, učinilo mi se zanimljivim ispitati kako su Užas i meha- nizmi odbrane od njega prepoznati i realizirani u trećem činu sarajevskih praizvedbi Višnjika i bi li nam to moglo nešto reći o vremenu u kojem su premijere nastale .

1. Višnjik na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu 1939. godine

Usamljeno življenje . Staro drvo višnje Raduje cvjetovima . Kobayashi Issa Prva sarajevska premijera Višnjika – kao i prve premijere svih Čehovljevih drama (ali i djela ruskih klasika općenito na sarajevskoj sceni koje su režirali ruski reditelji) – rađena Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 99 je u tradiciji MHAT-ovskih postavki; režirali su je, uostalom, hudožestvenici5, Vera Greč i Polikarp Pavlov, baštinici Stanislavskog – tako da nije mogla proteći drugačije nego u znaku dominacije psihološkog realizma .6 Prema toj tradiciji Višnjik se tumačio kao svojevrsna komedija života, široko platno i slika kraja epohe – slika plemićkog gnijezda na kraju XIX i na pragu XX vijeka, vremena “uoči novih dana” . Stoga Višnjik u hudožestveničkoj tradiciji ipak nije bio interpretiran kao komedija (kako svoj komad definira sam Čehov), jer bi to značilo osiromašenje vi- šeznačnosti koju drama posjeduje, kako uostalom pokazuje i prva sarajevska premijera, koja u Višnjiku prepoznaje i vrednuje liričnost, satirične naznake, zbunjenost i pomete- nost ruskog života koji je doveden do apsurda, ispreplitanje grčevitog smijeha i olovno teške tjeskobe života (Lešić 1976: 234) . U bosanskohercegovačkoj književnoj kritici Nazif Kusturica će istaći i to da je “Višnjik ( . ). bliži ‘Ujka Vanji’ po utemeljenju u socijalnom dramatizmu i tragizmu, po elementima klasične drame u njemu” (2011: 60), a elemente klasične drame u “arhitek- tonici” Višnjika u bh . kritici vrednovao je i Almir Bašović, koji će tu osobenost posljed- nje Čehovljeve drame iskazati na sljedeći način: “Logika na kojoj Čehov gradi siže nije mehanička kauzalnost nego sveukupnostrazumijevanja, i taj princip ova struja evropske književnosti preuzima i razvija iz mima, procesije i stare atičke komedije” (2008: 145– 146), što je svojevrsno pamćenje “žanra” koje se ogleda, kako navodi Bašović, u srodno- sti na planu mozaične cjelovitosti dramske strukture, koja posebno dolazi do izražaja u trećem činu . Likovi u Višnjiku, dakle, uokvireni su socijalnim vezama – psihološka drama ujed- no je i socijalna . Iza svakog Čehovljevog lika naslućuje se bezbroj rukavaca, nagoviješte- nih, između ostalog, i preko “nevidljivih” likova, preko “vidljivih i nevidljivih” pejzaža i prostora . Odatle i osjećanje nedorečenosti, ili nezavršenosti, kao da je riječ o “građi” za roman, realiziranoj u sažetoj dramskoj formi, s lirsko-epskim elementima, sa izrazitim scenskim potencijalom par exellence kako se izrazila Ljubica Ostojić 7.

5 Hudožestvenik je član MHAT-a, Moskovskog hudožestvenog (umjetničkog) akademskog teatra, ko- jeg je proslavio reditelj Stanislavski krajem XIX i početkom XX vijeka . Moskovski umjetnički teatar (rus :. Московский Художественный театр) osnovali su 1898 . godine Konstantin Sergejevič Stanislavski i Vla- dimir Ivanovič Nemirovič-Dančenko . Od 1901 . godine nosi naziv Moskovski hudožestveni teatar (MHT) . Godine 1919 . preimenovan je u Moskovski hudožestveni akademski teatar (MHAT), a 1932 . godine u Mo- skovski hudožestveni akademski teatar SSSR “M . Gorki” . Od 1987 . godine djeluju dva teatra: Moskovski hu- dožestveni akademski teatar (MHAT) “M . Gorki” i Moskovski hudožestveni (akademski) teatar (MHAT ili MHT) “A . P . Čehov” . 6 Usp . Lešić J . (1986) “Uticaj ruskog teatra na razvoj naše moderne režije”, u: Pozorište, br . 1–2; Istorija jugosla- venske moderne režije (1861–1941), Dnevnik, Sterijino pozorje, Novi Sad; (1976) Sarajevsko pozorište između dva rata (1929–1941), Svjetlost, Sarajevo . “Hudožestvenici su – bilježi Lešić – polazeći od scenskog realizma, u Višnjev sad unijeli mnogo liričnosti, miješajući je uspješno sa satiričnim naznakama, tako da je ‘zbunjenost i pometenost ruskog života’ dovedena do apsurda . Bio je to opet strpljivi i pedantni rad na likovima i odnosi- ma, dok je atmosfera data u ispreplitanju ‘grčevitog smijeha i olovno teške tjeskobe života’” (Lešić 1976: 234) . 7 Ostojić, Ljubica, “Pripovijest o bezizlazu i stravičnoj žudnji”, u: Odjek od 15 . 5 . 1988 . godine . Arhiva Narod- nog pozorišta u Sarajevu . 100 Adijata Ibrišimović-Šabić: Treći čin (sarajevska čitanja Čehovljevog Višnjika)

Socijalni dramatizam i tragizam u posljednjoj Čehovljevoj drami, pokazuje Kustu- rica, proističe iz činjenice da se Višnjik nadovezuje na jednu od velikih tema ruske knji- ževnosti XIX vijeka – temu “plemićkog gnijezda” .8 Kod Čehova vrijeme plemićkih gnijezda konačno “odlazi” sa povijesne scene i tek kad se sklope svi dijelovi ovog velikog književnog mozaika XIX vijeka – može se naslu- titi svo unutrašnje proturiječje, dramatizam i tragika “vlasnika višnjika”, usamljenih i otuđenih pojedinaca, čije se klasno jedinstvo na kraju vijeka očitovalo u “zapadnjaštvu”, liberalizmu, neaktivnosti, estetizmu i protokolarnim okupljanjima: balovima i igrama . I dok traje veselje, život protiče iza scene, određujući u najvećoj mjeri ono što se na njoj događa, donoseći sa sobom slutnju i neizvjesnost kao jedinu izvjesnost za aktere drame . Vlasnici višnjika, nakon trećeg i (četvrtog) čina, tj . nakon Lopahinove intervencije, sječe višnjika, parcelisanja imanja i prodaje parcela za vikendice, postaju beskućnici i no- madi, možda budući revolucionari ili proletarijat (Trofimov, Anja), emigranti poput Ra- njevske, ladanjska sekta ili malograđani – što su naslovi kasnije nastalih Gorkijevih dra- ma – kakav bi mogao postati Gajev kojem nude radno mjesto u gradskoj banci . Ko zna? – drama ostaje otvorena, jer, kako navodi Kusturica: “Između Čehovljevih junaka postoji život kao posebna veličina, s takvom autonomnom plastičnošću kakvu imaju junaci koji ( . ). izranjaju iz života i uranjaju u njega”, postoji život “kao samostalna predmetnost”, što je odjek Tolstojeve tekučesti, kao životni princip i estetska vrijednost (1981: 52–53) . Umjetnička istina, pak, ostvaruje i otkriva u estetskom jedinstvu umjetničkog djela . Kod Čehovanema oštrine izdvajanja svijeta lika, kako kaže Kusturica, kao što nema ni oštrine izdvajanja svijeta prirode, proze ili poezije, visokog i niskog, tragičnog i komič- nog . Bosanskoherecgovačka recepcija potvrđuje i svojevrsnu “prohodnost” Čehovljeve drame koja se ne podaje lako teorijskom definiranju .

2. Višnjik na sceni Narodnog pozorišta 1976. godine Oživljavaju Tolike uspomene: Cvjetovi trešnje . Matsuo Basho Četiri decenije kasnije, uz drugu sarajevsku praizvedbu Višnjika, u odzivima se ovaj dramskitekst definira kao scenska poema o patnjama promjene9, uz uvršteno u afišu pre-

8 “Turgenjev je temu ‘plemićkih gnijezda’ u svojim romanima vrednosno obilježio svojim kolorističkim liriz- mom . Saltikov-Ščedrin je pokazao degenerativno duševne procese u gnijezdu Golovljevih služeći se najradikal- nijim i najekstremnijim oblicima komike – satirom i groteskom . Čehov je na scenu, dakle, dramski, umjetnički rješavao propadanje posljednjih ‘plemićkih gnijezda’ s obilježjem lirskog tragizma kao ljudske i umjetničke mjere posljednjih vlasnika višnjika . Zaštićeni njime kao lirskom čarobnom futrolom, kada su se našli van njega, obilježeni su tragikom nemoći kao nekom infantilnom dobrotom, a u časovima kad udarci sjekire tamane ostat- ke moći i ljepote, što je izrasla u mit, spušta se konačno zavjesa na jedan život” (Kusturica 2011: 60) . 9 Isječak iz zagrebačkih novina (ne vidi se koji je list u pitanju) od 9 . 10 . 1976 . godine, koji se čuva u arhivi Narodnog pozorišta Sarajevo . Članak nosi naslov: “Premijera . A . P . Čehov: Višnjev sad, drama, režiser Josip Lešić, Narodno pozorište” . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 101 mijere Mejerholjdovo pismo Čehovu10, što upućuje na zaključak da je reditelj sarajevske predstave, Josip Lešić, u svoju koncepciju, pored klasičnog psihološkog realizma želio uključiti i Mejerholjdovo tumačenje Čehovljevog komada, koji je tvrdio da je Višnjik apstraktan kao simfonija Čajkovskog . U povodu sarajevske predstave iz oktobra 1976 . godine, u Oslobođenju je ostalo zabilježeno i to da Višnjik: u mnogome, po svojoj drama- turškoj strukturi, nalikuje na muzičku partituru 11. Ovaj i slični odzivi skreću pažnju na auditivne elemente i različite muzičke lajtmotive u Čehovljevoj drami . Sve Čehovljeve drame, a posebno Višnjik, pune su ovakvih elemena- ta, muzičkih u pravom smislu (sjetimo se Teljegina i gitare u Ujaku Vanji, različitih muzič- kih lajtmotiva u Trimasestrama, Dornovog pjevušenja u Galebu i sl ),. ali i svakodnevničkih i zvukova prirode . U Višnjiku Epihodov pjeva romanse, Jaša ga prati, muzičke tačke izvodi jevrejski orkestar . Mejerholjd je u zvučanju drame, posebno zvučanju trećeg čina, osjetio ritam, tempo i melodiju punu sudbinske simbolike; čini se da je upravo tu simboliku na- stojala dosegnuti druga sarajevska premijera . Osim toga, replike likova često su praćene neverbalnim zvucima, među kojima su možda najviše pažnje privukli tužni zvuk puknute strune iz II čina, i zvuk tupog udarca sjekire u posljednjem činu, samom kraju drame – sa simbolikom vremena koje je prošlo, vremena umiranja i smrti jednog svijeta . Zvuci nisu samo fon – već njihova organizacija u dramama Čehova predstavlja za- ista čitavu muzičku partituru, podjednako važnu, kao što su važni dijalozi i replike12, a preko remarki, zvučna i melodijska režija samog autora, uključujući tu i pauze, skoro da je eksplicitnija, nego u samim dijalozima . Takva je naprimjer remarka koja otvara treći čin: čuje se kako u prednjoj sobi svira Židovski orkestar ( . ). u salonu plešu grand-rond, čuje se glas Simeonova-Piščika koji uzvikuje na francuskom jeziku plesne figure . Ritmična igra može zvučati razigrano, egzaltirano, tužno . Varja plače i plešući, briše suze . Nakon

10 “( . ). Vaš komad je apstraktan kao simfonija Čajkovskog . I reditelj mora da ga ulovi sluhom, pre svega . U trećem činu, na fonu glupog cupkanja (rus :. topotan´je= tapkanje, lupkanje nogama, topot- A I. Š. ),. baš to cupkanje treba čuti – neprimetno se prikrada nesreća: Višnjik je prodan . Igraju . (u originalu, Mejerholjd koristi riječ tancujut = plešu – A . I . Š ). Prodan ,. igraju . I tako do kraja . Kad se drama čita, treći čin izaziva isti utisak kao ona zvonjava u ušima bolesnika u vašoj priči TIFUS . Prosto nekakav svrabež . Veselje, u kome se čuju zvuci smrti . Ima u tom činu nečeg meterlinskog, strašnog . Poredio sam samo zato što sam nemoćan da kažem nešto tačnije . Vi ste neuporedivi u svom velikom stvaralaštvu . Kad čitamo komade stranih autora, Vi se izdvajate svojom originalnošću . I drama na Zapadu će morati da uči od vas . U Hudožestvenom teatru treći čin ne ostavlja takav utisak . Fon je malo zgusnut i istovremeno udaljen . U pr- vom planu je priča s bilijarskim takom, trikovi . I sve je odvojeno . Sve to ne stvara lanac cupkanja . A, međutim, sve je to igra; ljudi su bezbrižni i ne osećaju nevolju . U Hudožestvenom teatru je odveć usporen tempo u tom činu . Hteli su da predstave dosadu . To je pogreška . Treba predstaviti bezbrižnost . Tu je razlika . Lakomisle- nost je aktivnija . Tada će zgusnuti tragičnost tog čina . (…) Zadivljujući je pejzaž drugog čina u dekorativnom smislu (…)” Iz pisma Mejerholda A . P . Čehovu, 8 . maja 1904 . godine . Afiša premijere: Višnjik . Komedija u 4 čina . 9 . 10 . 1976 . Režija: Josip Lešić k . g . U afiši se nalaze odlomci iz Mejerholjdovog pisma Čehovu od 8 . 5 . 1904 . godine i iz Mejerholjdovog eseja “Naturalističko po- zorište i pozorište raspoloženja” iz 1908 . godine . Arhiva Narodnog pozorišta u Sarajevu . Pismo Mejerholjda A . P . Čehovu kao i drugi njegovi tekstovi na ruskom jeziku dostupni na: http://az .lib .ru/m/mejerholxd_w_e/ text_0030 .shtml [25 . 3 . 2013] 11 “Ponovni susret s Čehovom”, u: Oslobođenje od 8 . 10 . 1976 . godine . Arhiva Narodnog pozorišta Sarajevo . 12 Usp . Odesskaja, M . (2008), “Rol´ zvuka i cveta v arhitektonike sjužeta proizvedenij Čehova”, u: Mir Čehova: zvuk, zapah, cvet . Čehovskie čtenija v Jalte .Knjiga 12, Simferopolj, str . 155–164 . 102 Adijata Ibrišimović-Šabić: Treći čin (sarajevska čitanja Čehovljevog Višnjika) toga slijede remarke kako Piščik hrče, Varja i Trofimov se svađaju, Ljubov Andrejevna pjeva lezginsku pjesmu, melodiju kavkaskog plesa živog ritma što je prije izraz njenog uzbuđenja i napetosti, nego bezbrižnosti i veselosti, jer ovo pjevanje prati replika: LJUBOV ANDREJEVNA (pjeva lezginsku pjesmu) . Zašto tako dugo nema Leonida? Šta on radi u gradu? (Dunjaši ). Dunjaša, poslužite muzikante čajem . . (Čehov 1988: 266) . Iz susjedne sobe dopiru zvuci udaraca bilijarskih kugli13, što podsjećaju na otkucaje nekog čudnog časovnika . Epizoda se završava smijehom i slomljenim bilijarskim šta- pom, katastrofa se odgađa za kraj čina dok napetost raste do krajnjih granica . Uz sve tragikomične epizode, nemoguće je zanemariti bogatstvo značenja koja pro- izilaze i iz one razine drame koja govori o povijesnoj smjeni generacija i klasa, o izumi- ranju “plemićkih gnijezda”, o vremenu “tranzicije”, tjeskobe života, zebnje i iščekivanja, napetosti, neizvjesnosti, propadanja ljepote koja, ako nije korisna, ili ne donosi dobit – malo još koga zanima . Kako kaže Lopahin poslije prvobitne euforije nakon kupovine imanja, gledajući Ranjevsku kako gorko plače: Kad bi to što prije prošlo, kad bi se što prije promijenio naš neskladni, nesretni život (Čehov 1988: 276) . Sedamdesetih godina, reditelji i glumci, teatrolozi i kritičari u najvećoj mjeri pitaju se šta to Čehov može ponuditi publici/čitatelju danas . Historijski kontekst, odumiranje plemićkih gnijezda i aristokratske klase, nema više onaj značaj kakav je imao u vrijeme kad je drama nastala . Ostalo je ono estetsko, univerzalno koje se sve više propituje sa različitih aspekata, nudeći nove spoznaje i nove interpretacije . U svjetlu takvih spoznaja i tumačenja, postaje evidentno koliko je bitan i važan za strukturu i kompoziciju Če- hovljevih dramskih djela i tretman ove muzičke komponente, jer čini se da je i raspored pauza i šutnji također u funkciji gradnje dramske napetosti .

3. Višnjik na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu 2004. godine

O premijeri Višnjika iz 2004 . godine čiju postavku je radio gostujući reditelj Petar Veček, govorit ću iz vlastitog iskustva gledatelja . Nada Đurevska je tumačila Ranjevsku – sje- ćam se nepokretnosti i skamenjenosti trećeg čina – velikog stola za kojim je u njegovom središtu sjedila Ranjevska – samo tijelom prisutna, skoro bez pokreta . Svaka kretnja oko nje još više isticala je ovu nepomičnost . Potpuno suprotno od onog Mejerholjdovog – ali skoro istog efekta – izraz približavanja Užasa i slutnje nesreće . Shvativši moć i snagu nedorečenosti i aluzija (ni u životu se ne može iskazati i poka- zati sve što čovjek misli i osjeća), polutonova, raspoloženja, imajući duboko povjerenje u snagu i mogućnosti teatra i scene, Čehov iznutra ruši stare, uobičajene forme . Podvodni tok Čehovljevih drama, kako je govorio Nemirovič-Dančenko, gradi se kao asocijativni niz dubinskih tokova osjećanja i nevidljivih titraja unutrašnjih svjetova svih likova, pre- ko kojeg i pomoću kojih Čehov otkriva suštinu dubokih i složenih ljudskih odnosa . Če- hovljevi likovi ne razotkrivaju se više, kao Ivanov, u monolozima, ne razotkrivaju se čak

13 Usp .: Čehov, 1988: 265–266 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 103 ni u replikama, već u iskliznućima, nelogičnim replikama koje tonu u podtekst i na koje nas kasnije podsjećaju neke druge forme i oblici: zvuci, boje, pogledi, geste . To s vanjske strane stvara određeni rascjep između primarnih značenja replika, dijaloga, remarki i smisla koji se u svoj punini ostvaruje tek u kontekstu, dok dramsku dinamičnu napetost stvara iščekivanje koje se ne rješava, očekivanje koje biva iznevjereno . Vizualno XXI stoljeće sa svekolikim PowerPoint-prezentacijama i prezentiranjima iluzija ili, kako ih teorija postmodernizma naziva – simulakruma, ističe, pored muzičke, melodijske i zvučne strane Čehovljevog djela, i ovu vizuelnu, čak likovnu . Lav Tolstoj je među prvima nazvao Čehova impresionistom, a takva istraživanja nisu rijetka ni u novije vrijeme . Tako se u ruskoj kritici, naprimjer, predmetni niz Višnjika, odnosno niz svakod- nevničkih predmeta koji se u drami spominju, povezuje i sa estetikom vanitasa14 – alegorij- ske mrtve prirode na čijim platnima se varira tema taština taštine – riječi koje se spominju u jednoj od knjiga Biblije i Starog zavjeta (Propovjednik ili Ekklesiastes kako se još naziva), čije su glavne teme svrha i krhkost života . Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Ka- kva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? – kaže Propovjednik . Dosada, lakomislenost i taština . Maska i grčeviti smijeh vremena što nam zuri u lice . Slutnja Užasa i smrti – od zastrašujuće ruske skuke XIX vijeka, preko grozničavog kretanja što se odražavalo i u novim muzičkim oblicima što nam ih je ponudilo XX sto- ljeće, u XXI stoljeću dobija nove forme i oblike – u konkretnom slučaju u skamenjenosti i nijemosti – zaleđenom kadru u kontekstu općeg kretanja: rušenje jednog svijeta dok ljudi sjede za stolom – ili ispred televizora . .

Na putovanju, Pod sjenom trešnjina cvijeta Kao lik sam u drami No . Matsuo Basho Na koncu, na marginama teksta i izvan njegova okvira, haiku poezija kao moto Čehov- ljevom Višnjiku, asocijacija je potekla iz lirskog naslova posljednje drame ovog ruskog pisca –Višnjev sad (kako je ranije u nas prevođen), što otvara još jednu moguću dimenzi- ju teksta, dimenziju koja je, ne samo na našim prostorima, označavana pojmovima “lir-

14 Na vanitas platnima prikazani novčanici s novcem (lajtmotiv Ranjevske) ili kutijice s dragocjenostima, pu- drijere i kozmetika (izgubljene Anjine šnalice iz I . čina, Dunjaša i njeno ogledalce i pudrijere), općenito pred- meti koji služe uljepšavanju i označavaju žensku ljepotu i privlačnost, tumače se i povezuju sa ispraznošću i taštinom, narcizmom i smrtnim grijehom – ohološću; višnje i općenito voće (koje trune ili propada) – tumače se kao simboli bogatstva, plodnosti, ali i prvog grijeha i erotskog podteksta; oružje (Šarlota) – kao simbol vla- sti i moći, ali i općenito svega što se u grob ponijeti ne može; pisma (telegrami koje Ranjevska dobija iz Pariza) su simboli ljudskih odnosa; ključevi (Varja) – simboliziraju vlast domaćice koja upravlja rezervama i zali- hama, ali je Varja te moći lišena, jer nikakvih zaliha zapravo nema; knjige (Lopahin čita knjigu na početku drame uz koju zaspi, Epihodov govori u drugom činu da čita razne knjige, ujedno se žali da ne može da shvati šta želi, da li želi živjeti ili se ubiti) – su simboli nauke i znanja, kod Čehova podliježu parodiranju; muzički instrumenti (gitara koju Epihodov naziva mandolinom, jevrejski orkestar) – osim što su simbol umjetnosti – u Čehovljevoj drami dati u sniženom registru i trivijalizirani – predstavljaju i kratkoću i efemernu prirodu života; sat, satni mehanizam – brz protok vremena; razbijeno posuđe (Dunjaša razbija zdjelicu u prvom činu), prazne čaše, obično staklene (ispijeni šampanjac koji je popio Jaša u četvrtom činu) – simboliziraju smrt, itd . 104 Adijata Ibrišimović-Šabić: Treći čin (sarajevska čitanja Čehovljevog Višnjika) ske drame”, “teatra raspoloženja” i “podvodnog toka” . Međutim, ova srodnost sa haiku poetikom, kako ustvrđuju japanski istraživači, proizilazi iz temelja Čehovljeve dramske poetike, iz djela koje ostvaruje iluziju prirodnog toka običnog svakodnevnog života, dok se zbivanje premješta u lik i drama događa u samoj duši – osobenost koju su istakli i na koju su pažnju obratili i bh . kritičari . Haiku, kao tradicionalna japanska lirska forma, upravo poziva da se u svakodnevnici otkriva i vidi poezija, pa se čini se da su MHAT- -ovske inscenacije i imale toliko uspjeha jer su svoje postavke temeljile na ovoj “poeziji svakodnevnice” . Osobenost Čehovljevih drama je nedorečenost, što je blisko tradiciji hai- ku: povezuje ih poštovanje prema lakonizmu 15. Pored raspoloženja koje se u Čehovljevim dramama iskazuje posredno, pored mu- zikalnosti, značenjskih zvukova i pauza, koji govore više od riječi, u kojima se ostvaruje susret trenutka i vječnosti, velika pažnja koju Čehov posvećuje godišnjim dobima16 – još je jedna osobenost što Čehovljevu dramu približava haiku poeziji koja je nezamisliva bez riječi koje bi odražavale vrijeme godišnjih doba 17. Iskazi bh . teoretičara i kritičara o Čehovljevoj drami: Bašovićevo određivanje Če- hovljeve drame kao apsolutne, Karahasanovo izdvajanje hronotopa Čehovljevih drama kao osobitog, čiji kontinuitet ovaj bh . autor pronalazi i pojašnjava preko povijesti knji- ževnosti manirizma, utemeljeno i u Bahtinovoj tezi o “pamćenju žanra”, kao i Kusturiči- na ocjena Čehovljeve drame koja ima vrijednost teorijske dekanonizacije žanra, ponuka- li su me da se zapitam: ne bi li Čehovljeva drama, bar u nekoj mjeri, mogla predstavljati, odnosno, ne bi li se mogla tumačiti i preko “pamćenja žanra” No-drame / teatra u smislu tzv . “totalnog pozorišta”, odnosno apsolutnog teatra18, po onom prirodnom, organskom jedinstvu drame i scene, po onom razumijevanju drame i pozorišta kao estetske cjeli- ne kojem teži Čehovljev tekst kao takav? Invarijativnost Čehovljeve drame o kojoj piše ruski teoretičar Domanski u ruskoj kritici, kao i netom izneseni navodi bh . kritičara i teoretičara, podsjetili su me i na činjenicu da je No-drama zapravo nacrt za predstavu, što je blisko savremenim tumačenjima Čehovljeve drame koja se danas, u XXI vijeku, doživljava kao “matrica” ili partitura na osnovu koje nastaju različite izvedbene i inter- pretativne “varijacije na temu”, o čemu svjedoči i ovaj kratki eksukrs u treći čin Višnjika u historijskoj horizontali praizvedbi na sarajevskoj sceni .

15 Usp . Sato Seitiro, “P´esy Čehova v Japonii (1910–1980)”, str . 99–136 . Dostupno na internet stranici Fun- damentalne elektronske biblioteke Russkaja literatura i fol´klor:http://feb-web .ru/feb/litnas/texts/ml3/ML3- 099- htm[6. . 6 . 2013] Zahvaljujem kćerkama, svojim trima muzama, zaljubljenicama japanske kulture, bez kojih bi ovo istraživanje vjerovatno ostalo uskraćeno za datu paralelu . 16 Tri sestre i Višnjik počinju u proljeće, vrijeme cvjetanja, završavaju u jesen – čemu je na našim prostorima posebnu pažnju posvetio Jovan Hristić pa se mlađi istraživači uglavnom pozivaju na njegovu uticajnu studiju; u novijoj bh . kritici Bašović neće zanemariti ove bitne odlike Čehovljeve drame . 17 Sato Seitiro, Ibidem . 18 “Nō predstava je u osnovi izraz Jūgen (misteriozna i duboko skrivena lepota), koja prožima svaki elemenat celokupne Nō umetnosti . Zato se u Nō uvek teži ka lapidarnosti izraza i jednostavnosti bez obzira da li je u pitanju igra ili pesma ( . ). dramska situacija se svodi na ‘unutarnju dramu’ ( . ). Principi na kojima počiva Nō predstava su: Hana (cvet): vrhunac glumčevog nadahnuća i savršene izvedbe . Jūgen (mistični izvor): duboko skrivena lepota religioznog nadahnuća . Cujoi (snaga): izraz koji se postiže ovladavanjem tehnike i krajnjom koncentracijom svih psihičkih i fizičkih energija “. (Rečnik književnih termina, 1985: 485) Estetika, energija i prirodnost koju njeguje japanska kultura, osobenosti su i ruskog “aristokrate duha”, Antona Pavloviča Čehova . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 105

Izvori

Čehov, Anton Pavlovič (1988), Drame, preveli: Kiril Taranovski, Josip Badalić, MilanBogdanović, Radovan Ivšić, Borislav Mrkšić, August Cesarec, Zagreb Čehov, A . P , . Višnevyj sad, tekst drame na ruskom jeziku . Dostupno na:http://az lib. ru/c/. chehow_a_p/text_0150 .shtml [5 . 3 . 2013]

Literatura

Anikst, Aleksandr Abramovič (1972), Teorija dramy v Rossii ot Puškina do Čehova, Nauka, Moskva Afiša (programska knjižica) u povodu premijernog izvođenja predstave Višnjik AntonaPavloviča Čehova u Narodnomp ozorištu u Sarajevu 9 . 10 . 1976 . godine Bašović, Almir (2008), Čehov i prostor . Struktura dramskog prostora u Čehovljevim dramama kao koncentrirani izraz dramske strukture, Sterijino pozorje, Novi Sad Čehov, A . P . (1976), “Ponovni susret s Čehovom”, u: Oslobođenje od 8 . 10 . 1976 . godine Čehov, A . P . (1976), “Premijere . Višnjik treći put na sarajevskoj sceni”, u: Vjesnik od 9 . 10 . 1976 . godine, Zagreb, autor: S . Klj . Čehov, A . P . (1976), “Infekcija”, u: Večernje novine od 22 . 6 . 1976 . godine, rubrika “Klub Večernjih novina”, Sarajevo Čehov, A . P . (1976), “Višnjik”, u: Večernje novine od 23 . 6 . 1976 . godine, rubrika “Klub Večernjih novina”, Sarajevo Čehov, A . P . (1976), “A . P . Čehov: ‘Višnjev sad’, drama, režiser Josip Lešić, Narodno pozorište”, od 9 . 10 . 1976 . godine, Zagreb Čehov, A . P . (1976), “‘Višnjik’ – prvi put”, u: Večernje novine od 8 . 10 . 1976 . godine, Sarajevo Čehov, A . P . (1976), “Višnjik”, u: Ekspres, nedeljna revija od 14 . 8 . 1976 . godine, Beograd Čehov, A . P . (1976), “Najava repertoara za novu sezonu”, u Glas Slavonije od 4 . 9 . 1976 . godine, Osijek Čehov, A . P . (1976), “Čehovljev Višnjik na sarajevskoj sceni”, u: Borba od 5 . 9 . 1976 . godine, Beograd Čehov, A . P . (2004), Višnjik . Dostupno na: http://www infobar. ba/2005/html/kalendar/narodno/. visnjik .htm [29 . 5 . 2013] Domanskij, Jurij Viktorovič (2005), Variativnost´ dramaturgii A . P . Čehova, monografija, Lilija Print, Tver . Dostupno na: http://www .chekhoved ru/index. php/library/chekbov-books/78-. domanskyivariativnost [11 . 2 . 2013] Kusturica, Nazif (2011), Doticaji i suočenja III, Slavistički komitet, Sarajevo Lešić, Josip (1976), Sarajevsko pozorište između dva rata, Svjetlost, Sarajevo Lešić, Josip (1986), Istorija jugoslavenske moderne režije (1861–1941), Sterijino pozorje, Dnevnik, Novi Sad Loščilov, Igor´, “O zvuke ´lopnuvšej struny´ v svete estetiki Vanitas”, dostupno na: http://ccx-club . narod .ru//business .html [4 . 4 . 2013] Mejerhol´d, Vs ,. Pismo A . P . Čehovu kao i drugi tekstovi na ruskom jeziku dostupni na: http:// az .lib .ru/m/mejerholxd_w_e/text_0030 .shtml [25 . 3 . 2013] 106 Adijata Ibrišimović-Šabić: Treći čin (sarajevska čitanja Čehovljevog Višnjika)

Odesskaja, Margarita Moiseevna (2008), “Rol´ zvuka i cveta v arhitektonike sjužeta proizvedenij Čehova”, u: Mir Čehova: zvuk, zapah, cvet . Čehovskie čtenija v Jalte, kniga 12, Simferopol´ Ostojić, Ljubica (1988), “Pripovijest o bezizlazu i stravičnoj žudnji”, u: Odjek od 15 . 5 . 1988 . godi- ne, Sarajevo Propovjednik . Dostupno na: http://hr wikipedia. org/wiki/Propovjednik_(knjiga). [20 . 3 . 2013] Rečnik književnih termina (1985), ur . Živković, Dragiša, Nolit, Beograd Rječnik simbola (2007), Jesenski i Turk, Zagreb Seitiro, Sato,“P´esy Čehova v Japonii (1910–1980)”, str . 99–136 . Dostupno na internet stranici Fun- damentalne elektronske biblioteke Russkaja literatura i fol´klor: http://feb-web .ru/feb/litnas/ texts/ml3/ML3-099- .htm [6 . 6 . 2013] Vagapova, Natal´ja Mihajlovna (2007), Russkaja teatral´naja emigracija v Central´noj Evrope i na Balkanah: očerki, Aletejja, Sankt-Peterburg Zingerman, Boris (1979), Očerki istorii dramy 20 veka . Čehov, Strindberg, Ibsen, Meterlink, Piran- dello, Breht, Gauptman, Lorka, Anuj . Nauka, Moskva Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 107

Izvorni naučni rad UDK: 821 16. .09

ErikaLalíková: Obraz dôstojnosti človeka vo filozofii a literatúre vybraných (slovanských) autorov

Predkladaný text sa zaoberá zobrazením témy dôstojnosti človeka . Ľudská dôstojnosť je jednou z kľúčových pojmov, ktorými vyjadrujeme hodnotovú charakteristiku života človeka . Na podklade názorov predovšetkým slovanských autorov je v texte venovaná pozornosť: 1 . téme pamäte (autobiografickej pamäte) ako jednej z dôležitých podmie- nok a predpokladov úvah o dôstojnosti; 2 . téme otrasu dôstojnosti človeka v priamej nadväznosti najmä na politické a spoločenské udalosti v strednej Európe a na západnom Balkáne v tzv . postsocialistickom období . Text je len čiastkovou úvahou a ukazuje jeden z možných prístupov k zložitej a rozporuplnej téme .

Kľúčové slová: dôstojnosť, pamäť, autobiografická pamäť, otras dôstojnosti človeka

Slika dostojanstva čovjeka u filozofiji i književnosti izabranih (slavenskih) autora

Ovaj se rad bavi predstavljanjem teme dostojanstva čovjeka . Dostojanstvo čovjeka jedan je od ključnih pojmova kojima izražavamo vrijednosnu karakteristiku života . Na temelju mišljenja, prije svega slavenskih autora, posebna pažnja posvećena je: 1 . temi pamćenja (autobiografsko pamćenje), kao jednom od važnih uvjeta i pretpostavki razmišljanja o dostojanstvu; 2 . temi krize dostojanstva čovjeka i direktnom nadovezivanju na političke i društvene događaje u srednjoj Europi i na zapadnom Balkanu u tzv . postsocijalističkom periodu . Tekst pokazuje jedan od mogućih pristupa kompliciranoj i proturječnoj temi .

Ključne riječi: dostojanstvo čovjeka, pamćenje, autobiografsko pamćenje, kriza dosto- janstva čovjeka

The Image of Human Dignity in the Philosophy and Literature by Chosen (Slavic) Authors

This paper focuses on the theme of human dignity . Human dignity is one of the key terms used to describe the characteristics of a life worth living . Special attention is 108 Erika Lalíková: Obraz dôstojnosti človeka vo filozofii a literatúre vybraných . . dedicated particularly to the following, based primarily on Slavic authors’ views: 1 . The theme of memory (autobiographical memory), as one of the important conditions and frameworks for thinking about dignity; 2 . The theme of the crisis of human dignity, and its direct implications to political and social events in Central Europe and the Western Balkans during the so-called post-Socialist era . The text describes one of the possible approaches to the complex and ambiguous subject matter .

Key words: human dignity, memory, autobiographical memory, the crisis of human dignity

Človek môže byť tým, čím chce a svoj život môže utvárať ako umelecké dielo, napísal pred viac ako päťsto tridsiatimi rokmi významný renesančný mysliteľ poslednej tretiny 15 . storočia Giovanni Pico della Mirandola vo svojej slávnej “Reči o dôstojnosti člove- ka” (De hominis dignitate) . Textu, ktorý je v zhustenej podobe vyjadrením metafyziky renesančného humanizmu a filozofickej antropológie renesančných humanistov Ži. - vot ľudí v období renesancie bol doslova presýtený náboženstvom a renesančný človek nachádza práve v takomto ovzduší výraz svojho sebauvedomenia v úvahách o dôstojno- sti človeka . Dôstojnosť bola odvodzovaná od božskej kvality – tvorivosti . Renesanční myslitelia podriaďovali tvorivosti aj rozum, ako jednu z charakteristických vlastností človeka . Človek je, ako napísal Giovanni Pico, “pól pokoja medzi večnosťou a plynúcim časom”, je “spojivom sveta” . Človek je najšťastnejšia a najpozoruhodnejšia bytosť na svete – konštatoval presvedčivo . “Nemali by sme zneužívať milosrdnú dobrotivosť nášho Otca, ale uvítať slobodnú voľbu, ktorú nám dal . Do duše nám musí preniknúť svätá ctižiadosti- vosť, aby sme sa neuspokojili s priemernosťou, lež aby sme kráčali za tým, čo je najvyššie a zo všetkých síl sa usilovali – keď to vieme a chceme – o to, čo je dobré pre všetkých ľudí” (Pica della Mirandola 1999: 82–83) . My na zemi sa podľa Giovanniho Pica snažíme na- podobniť život cherubínov . “Pomocou vedy o morálke udržme v medziach útoky vášní, prostredníctvom dialektiky rozožeňme zahmlievanie rozumu a zbavme sa nečistoty ne- vedomosti a jej chýb . Očistime si dušu tak, aby nami nelomcovali nerozvážne vášne, aby nás kdesi nehnala nemúdra úvaha” (Pica della Mirandola 1999: 84) . Slová Giovanniho Pica predstavujú jednu z mnohých možných polôh úvah o dôstoj- nosti človeka . Dôstojnosť človeka je témou, ktorá patrí snáď k jedným z najstarších v dejinách a isteže nie je záležitosťou len filozofických, literárnych a či teologických inter- pretácií . Vnímame viacero modelov obrazov dôstojnosti človeka, utváraných z rôznych pozícií a rešpektujúcich odlišné historické, kultúrne, spoločenské, etické, náboženské, ale aj rasové a mnohé ďalšie stanoviská . Mojim plánom je priblížiť problém dôstojnosti človeka nie z historického hľadiska, tak, ako sa postupom času prejavovala v rôznych modifikáciách . Predpokladalo by to totiž iný “záber”, než je schopný poskytnúť takýto drobný text . Nekladiem si za úlohu podať presnú definíciu dôstojnosti . Slovenská filo- zofka Lenka Bohunická konštatuje: “Napriek skutočnosti, že pojem ľudská dôstojnosť predstavuje jeden z kľúčových pojmov vyjadrujúcich hodnotovú charakteristiku ľud- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 109 ského života a je súčasťou základných politických dokumentov výrazne ovplyvňujúcich život každého z nás, pri otázke vymedzenia tohto pojmu narážame na množstvo neja- sností . ( . . ) mimoriadnu aktuálnosť nadobudol problém ľudskej dôstojnosti vďaka tragic- kým udalostiam II . svetovej vojny” (Bohunická 2016: 259) . Vo Všeobecnej deklarácii ľudských práv, ktorá bola prijatá na zasadnutí III . Valného zhromaždenia OSN 10 . decembra 1948, ako pripomína Bohunická, je možné nájsť for- mulácie, ktoré nás utvrdzujú v domnienke, že téma dôstojnosti je aj v súčasnosti (vzhľa- dom na fakt, že daná deklarácia platí až dodnes) jednoznačne jednou z kľúčových . V Preambule deklarácie sa konštatuje: “Pretože uznanie vrodenej dôstojnosti a rovnakých a nescudziteľných práv všetkých členov ľudskej rodiny je základom slobody, spravodli- vosti a mieru na svete, ( . )pretože. ľud spojených národov potvrdil v Charte svoju vieru v základné ľudské práva, v dôstojnosť a hodnotu ľudskej osobnosti, rovnaké práva mužov a žien a rozhodol sa podporovať sociálny pokrok a lepšie životné podmienky vo väčšej slobode, pretože členské štáty prevzali záväzok dosiahnuť v spolupráci s OSN rozvoj vše- obecného uznávania a zachovávania ľudských práv a základných slobôd .” . (Všeobecná deklarácia ľudských práv 1948) . Podľa daného dokumentu sa všetci ľudia rodia slobodní a rovní v dôstojnosti i právach . Je však zrejmé, že tomu tak v skutočnosti mnohokrát nie je . V predkladanej úvahe zameriam prioritne pozornosť na vybrané, k téme článku relevantnémyšlienky z textov (predovšetkým) súčasných autoriek a autorov, žijúcich v odlišných kultúrach, ktoré majú špecifické črty, previazané na historické, spoločenské, náboženské a mnohé iné podstatnéskutočnosti . Napriek tomu ich predsa len čosi spája: predovšetkým súnaležitosť s tzv . slovanským svetom (v rôznej miere a podobe), a tiež aj reálne skúsenosti so životom v socializme (aj keď, isteže, konkrétne prejavy v dotknutých krajinách boli rôzne) . Mnoho čŕt tvorby autoriek a autorov, z tvorby ktorých pri konci- povaní tohto textu vychádzam,je odlišných, jedinečných a originálnych . Faktom však je, že medzi nimi nachádzame paralely, napr . pri zobrazovaní takých tém, ako je pamäť a rozpamätávanie . Pamäť je podstatná a dôležitázložka úvah o dôstojnosti, čo je jeden z dôvodov, prečo sa v prvej časti tohto textu pri nej hlbšie pristavím . Paralely nachádzame aj pri ich úvahách o radosti, bolesti, živote a smrti, realite a mnohých ďalších . Všetky osobnosti, ktorých názory postupne priblížim,majú blízko k literatúre, k poézii, próze, ale i k filozofii . V pozadí ich textov rezonuje zobrazovanie reality vo všetkých polohách, prienik do psychiky človeka a to cez prizmu racionality a emocionality . V krátkosti načrtnem len niektoré témy, ktoré rezonujúv ich bohato členenej tvorbe, reflektujúcej divergentné skúsenosti, ktoré pretavili do svojich prác . Svet vnímajú odlišnou optikou, ale napriek tomu, domnievam sa, v mnohých ohľadoch sú si blízki .

Pamäť (autobiografická pamäť) ako jedna z podmienok a predpokladov úvah o dôstojnosti.

Ako sme spomenuli už vyššie, dôstojnosť človeka je téma, ktorá sa objavuje v rôznych podobách už od najstarších čias . Je zaujímavé sledovať, ako sa modifikuje jej podoba 110 Erika Lalíková: Obraz dôstojnosti človeka vo filozofii a literatúre vybraných . . práve v textoch súčasných autoriek a autorov . Spôsob jej vnímania sa mení v závislosti od rôznych okolností, napr . od veku, prostredia, či rozdielnych životných skúseností . Tému (a či problém) dôstojnosti vnímame ináč, keď sme mladí, keď sme zdraví; s istou dávkou nadsázky môžeme povedať, že nás práve v tom období nezaujíma, netýka sa nás bezprostredne, nepovažujeme za dôležité venovať jej väčšiu pozornosť . Situácia sa mení s pribúdajúcimi skúsenosťami, dobrými i zlými, veľmi často s prichádzajúcimi zdravot- nými komplikáciami . Domnievam sa, že často jej podstatu odvodzujeme od vlastných skúseností, ktoré sú neoddeliteľné od našej pamäte, krátkodobej i dlhodobej . Pristavme sa pri jej vymedzení . Významnú úlohu v kontexte tvorby klasika francúzskej sociológie medzivojno- vej generácie Maurica Halbwachsa, ktorý stál pri zrode idey sociologického prístupu k pamäti, hrá téza o jej sociálnej podmienenosti . Pamäť sa podľa jeho názoru konštitu- uje, funguje a reprodukuje v istých sociálnych rámcoch, vytváraných ľuďmi žijúcimi v konkrétnej spoločnosti . Spomíname ako jednotlivci, ale robíme tak vždy v istých refe- renčných rámcoch . Prioritne ide o rámce jazykovej, priestorovej a časovej povahy . Práve čas a priestor majú veľmi veľký význam pre sebareflexiu istej skupiny (resp . skupín) . Spomínané sociálne rámce nie sú nemenné, práve naopak, podliehajú mnohopočetným rekonštrukciám . Časťou svojej osobnosti je podľa klasickej Halbwachsovej koncepcie každý z nás včlenený do spoločnosti v tom zmysle slova, že nič, čo sa v nej stalo, čím sa zaoberala a čo ju modifikovalo, než sme sa stali jej súčasťou, nám nie je tak úplne cudzie . Pokiaľ bysme však chceli zrekonštruovať spomienku na konkrétnu udalosť v jej celistvosti, tvrdí Hal- bwachs, museli by sme byť schopní zhromaždiť všetky, a to aj neúplné a pokrútené in- formácie, obiehajúce medzi všetkými členmi skupiny . Naopak, naše osobné spomienky sú len naše a sú len v nás . Halbwachs rozlišuje pamäť vnútornú a vonkajšiu, resp . osobnú a sociálnu . A ešte presnejšie: autobiografickú a historickú 1. Naša pamäť sa neopiera o naučenú históriu, ale o prežitú . Prežitá história sa líši od histórie písanej . Má všetko, čo je potrebné pre vytvorenie živého a prirodzeného rámca, o ktoré sa môže naše myslenie opierať, aby mohlo uchovávať a pripomínať obraz našej minulosti . Pamäť2 je akiste veľmi dôležitým objektom vedeckého poznávania . O postihnutie jej podstaty a jej fungovanie javí záujem filozofia, psychológia, literatúra a iné druhy disciplín a aj umení . Slovenská filozofka Etela Farkašová venuje problému pamäte v po- slednom období viacero textov . Pamäťou premosťujeme to, čo bolo, píše Farkašová v

1 Halbwachs analyzuje sociálne základy pamäti na štyroch rovinách: na úrovni rodiny, sociálnych tried, glo- bálnej spoločnosti a náboženských spoločenstvách . 2 Množstvo vedeckých výskumov poukazuje na skutočnosť, že v súčasnosti rozoznávame viacero druhov pamäte . Draaisma konštatuje fakt, že každá psychologická príručka rozlišuje desiatky druhov pamätí . “Něk- teré formy paměti, jako krátkodobá a dlouhodobá paměť, odkazují na délku zapamatování, jiné na smysl, s nímž je zapamatováníspojeno, jako např . auditivní a ikonická paměť, další typy jako například sémantická, motorická nebo vizuální paměť, odkazují zase na informaci, která je v paměti uložena” (Draaisma 2009: 10) . Etela Farkašová pripomína, že ak berieme ohľad na genézu zapamätaného, a teda aj na priamy alebo nepriamy vzťah subjektu, ktorý si zapamätáva, k tomu, čo je zapamätávané, zvyčajne sa hovorí o osobnej pamäti, resp . o osobnom zapamätaní a o pamätaní ‘z druhej ruky’ (‘z počutia’) (Farkašová 2014b: 12) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 111 knihe Vrstvenie času s tým, čo je a bude, resp . čo môže byť . “Pamäť nám pomáha stávať sa tým, kým sme v prítomnosti, lepšie spoznávať svoje terajšie podoby” (Farkašová 2014b: 10) . Pamäť akiste “spolupodmieňuje utváranie podôb budúcich” . Obohacovanie našej individuálnej a v konečnom efekte aj kolektívnej pamäte o informácie, ktoré nám môžu pomôcť poodhaliť skutočnosti nepoznané, alebo možno zabudnuté, je viac ako dôležité . Pamäť je fenomén, ktorý nám môže pomôcť pri orientovaní sa v rôznych životných situáciách . Autobiografická pamäť, ktorá je v posledných rokoch predmetom výskumov a zároveň – ktorá je neoddeliteľnou súčasťou myslenia každého z nás, má nesporne špe- cifické postavenie v tvorbe psychológov, neurológov, filozofov, literárnych autorov . . Autobiografická pamäť sa môže stať účinnou ako pracovný nástroj, tak aj ako praco- vný predmet . Najlepšie sa spomína, píše Daša Drndić, “keď sa zostarne . Život sa vtedy upokojí . Čerstvé spomienky totiž vlastne nie sú spomienky, ešte stále sú to udalosti” (Drndić 2010: 29) . So starnutím však prichádza aj jeho neoddeliteľné dvojča: zabúdanie . Spomienky sa stávajú “nespochybniteľné, krivia sa; ťažko potom určiť, či tie (starecké spomienky) boli kedysi aj skutočnosti” (Drndić 2010: 29) . Ťažko určiť, či a najmä ako nás ovplyvňovali jednotlivé udalosti a ľudia, s ktorý- mi sme prišli do kontaktu a ktorých sme – v istom období svojho života, považovali za kľúčových – dôležitých alebo nepostrádateľných . Len s odstupom času neraz vidíme, že takí nikdy neboli; možno boli len časťou skladačky, viac a či menej dôležitou . Nura Bazdulj-Hubijar píše: “K najsvetlejším a najtemnejším stránkam vlastnej kroniky sa iba zriedkavo vraciame . Iní majú zakázané prečítať ju po prvý raz . Ostatné veci, podľa ktorých nás poznajú takých, akých chceme my, aby nás poznali, vysvetľujeme verejne, ako na vývesných tabuliach” (Bazdulj-Hubijar 2006: 13–14) . Približne tridsať rokov nazýva psychológia autobiografickou tú časť našej pamäte, v ktorej sú uložené naše osobné osudy, pripomína holandský psychológ Douwe Draaisma vo svojej monografii Proč život ubíhá rychleji, když stárneme . Je to kronika našeho života, píše, dlouhý rejstřík v němž hledáme, když se nás někdo zeptá na naši první vzpomínku, nebo jak vypadal dům, kde jsme bydleli jako dítě, nebo kterou knihu jsme četli naposled . Autobiografická paměť je deníkem a současně knihou zapomnění (Draaisma 2009: 9) . Zobrazenie témy autobiografickej pamäte v literárnych a filozofických textoch súča- sných autorov a autoriek je vďačnou témou na diskusie a polemiky, a to aj vzhľadom na pribúdajúce množstvo textov práve takéhoto typu . Pokúsme sa o definovanie toho, čo môžeme rozumieť (z hľadiska humanitných a spoločenských vied a predovšetkým na podklade názorov psychológov) pod pojmom autobiografická pamäť . Nemecký socio- lóg a sociálny psychológ Harald Welzer konštatuje, že pod autobiografickou pamäťou môžeme rozumieť “funkční metasystém, který integruje a organizuje paměťové systémy, jež je jinak z neurovědecké perspektivy třeba rozlišovat” (Welzer 2015: 80) . Autobiogra- fická pamäť, ako upozornil autor, je špecificky ľudskou záležitosťou . Nikto okrem člove- ka nedisponuje reflexívnym pamäťovým systémom, ktorý by umožnil isté rozlišovanie minulosti, prítomnosti a budúcnosti, a ktorý by “situoval v tomto temporálním unive- 112 Erika Lalíková: Obraz dôstojnosti človeka vo filozofii a literatúre vybraných . . rzu určité identické já” (Welzer 2015: 80) . Autobiografická pamäť je podľa Welzera psy- chosociálnou inštanciou 3. Vývoj pamäte prebieha od sociálneho k individuálnemu . Od dojčaťa a batoľaťa, ktoré nemajú autobiografickú pamäť (a ktoré, môžeme podotknúť, postrádajú vedomie vlastnej dôstojnosti) a nerozlišujú pôvod svojich spomienok k deťom predškolského veku, ktoré prostredníctvom “rostoucí temporální diferenciaci získává orientaci sebe sama v čase a které se konečně skrze jazykovou akvizici stává kognitivním subjektem (Selbst) a autobiografickým Já (Ich) integrujícím minulé a budoucí zkušenosti do životního příběhu, jenž se stává současně sociálním i individuálním” (Welzer 2015: 83) . Pripomeňme fakt, že autobiografická pamäť predstavuje deklaratívnu a reflexívne prístupnú inštanciu sebaregulácie, konštatuje Welzer . Pojem autobiografie je v biografickom výskume používaný v dvojakom zmysle slo- va: “v širším slova smyslu jsou autobiografické povahy všechny osobní dokumenty, tedy všechny záznamy či artefakty, kdy jedinec sám referuje o svém životě, své zkušenosti a symbolicky je ztvárňuje (re-prezentuje): dopisy, deníky, zápisky, rodinné kroniky, foto- grafická alba, dnes e-maily či facebook” (Šmídová-Matoušová 2014: 239) . V užšom slova zmysle autobiografiu vymedzujeme ako literárny žáner, ale aj ako žáner v prenesenom slova zmysle – ako životný žáner, píše česká sociologička Olga Šmídová-Matoušová . “V širším slova smyslu se autobiografií rozumí sociální ‘forma života’, způsob, kterým život a sebe sama formujeme a spoluformujeme” (Šmídová-Matoušová 2014: 239–240) . Som presvedčená o užitočnosti komparatívneho a selektívneho prístupu k reflexiám rôznorodých skúseností, zobrazených v literárnych a filozofických textoch (samozrejme, nielen nich), pri zaznamenávanídôležitých faktov a údajov z obdobia života konkrétnych indivíduí i celých spoločenstiev v predchádzajúcich obdobiach . Poskytujú množstvo cenných informácií, ktoré môžu napomôcť pochopiť dobu kedy vznikli a ktorou boli po- značené . Podnetnou sa ukazuje aj reflexia zobrazovania dôležitých skutočnostíz obdo- bia vývinu v tzv . postsocialistických krajinách, čo je špecifikum (aj) slovanských krajín, ktoré prešli jedinečnou a neopakovateľnou skúsenosťou . Samozrejme, v každej krajine osobitou a svojráznou . Kombinácia kultúrnych, etnických, politických, ideologických, ekonomických, právnych, ale i teologických a mnohých iných faktorov je odlišná, a to aj čo sa týka obdobia a stupňa vývinu jednotlivých spoločenstiev . Je nemožné zovše- obecňovať, objektivizovať skúsenosti . Môžeme ich však, myslím si, porovnávať a pri- pomínať . Poukázať na rozmanité formy zaznamenávania výpovedí, tak ako ich nachá- dzame u konkrétnych autorov a autoriek . Všímať si odlišnosti zachytenia autentických autobiografických spomienok, a tonielen v klasickej, najmä románovej podobe, častejšie možno v dokumentárnej, reportážnej, fragmentárnej forme, ktoré sa najmä v súčasnosti (a to aj s ohľadom na vojnové udalosti v krajinách bývalej Juhoslávie, ich dokumentova- nie a spracovanie) ukazujú akovhodný spôsob ich prezentácie .

3 Welzer pripomína, že autobiografická pamäť umožňuje nielen označovať spomienky ako naše spomienky, vytvára aj matricu pre temporálny feedback nás samých . S jej pomocou sa dokážeme porovnávať, zisťovať v čom a ako sme sa zmenili . Tato matrica ponúka následne porovnanie s charakteristikami, hodnoteniami, ale aj kritikou nás samých, ktoré okolie prevádza . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 113

Vo svojej mysli máme množstvo obrazov obohacujúcich naše videnie, cítenie a ko- nanie . Naše morálne hodnotenia, súdy a úsudky, ktoré často nevdojak vyslovujeme, a či si ich len myslíme “Zaznamenávané”. útržky a obrazy sú často poznačené časom . Ne- jestvujú v tej podobe, v akej sme ich zažívali . Menia sa tak, ako sa meníme my sami, i zjednodušene povedané, svet okolo nás . Ako podotkla Farkašová, často prichádzame na to, že objekt, “s pomocou ktorého by sme si chceli overovať pravdivosť našej spomienky, už často zanikol, alebo sa zmenil”(Farkašová 2014a: 18) . Spomínanie je “aktom výsost- ne subjektívneho až intímneho ponoru do pamäti” (Farkašová 2014a: 19) . Osoba, ktorá spomína, ktorá sa rozpamätáva, nie je totožná s tou, ktorá percipovala či prežívala to, na čo si spomína, čo sa do istej miery snaží aktualizovať, pripomínať si, osviežovať . Čo sa snaží hodnotiť . Foriem, ktorými je to schopná urobiť, je viacero . Od “obyčajného” každodenného spracovania spomienok vo svojej mysli, vedeného formou vnútorného monológu – či častejšie dialógu (so sebou samým, s niekým druhým, tretím . . ), cez “von- kajšie” spracovania spomienok, či už formou rozhovoru, alebo prostredníctvom pro- zaického, poetického, hudobného, výtvarného, filmového, fotografického zdokumento- vania – spracovania . Foriem a možností máme k dispozícii viacero, o čom nasvedčujú množstvá umeleckých diel, ktorými sme neustále obklopení a ktoré na nás permanentne vo väčšej či menšej miere pôsobia .

Before – after

Literárne i filozofické práce autorov a autoriek strednej Európy a západného Balkánu majú viaceré symptomatické znaky . Poznamenané sú, do väčšej či menšej miery, živo- tom v socialistickom systéme . Železnou oponou, cenzúrou, represiami, totalitarizmom a množstvom ďalších spoločných znakov, ktoré nás spájajú (ale v istých momentoch aj rozdeľujú) . A – otrasom dôstojnosti človeka . Stratou identity . V každej dotknutej krajine, u každého jedinca zvlášť sa tieto znakyprejavovali iným spôsobom . Na rozdiel od bývalej Juhoslávie v strednej Európe absentovala napr . sloboda pohybu . Slavenka Drakulić píše: “Když jsme si najednou schopni uvědomit všechny špatné stránky života v Jugoslávii v posledních čtyřiceti pěti letech, což nemáme dost síly i na to, abychom si připomněli, jak jsme si například užívali vyššího životního standardu a větší svobody pohybu, na rozdíl od ostatních zemí” (Drakulić 2005: 183) . V úvode knihy Ako sme prežilikomunizmus autorka konštatuje: vyrástli sme v krajinách, kde sa používala “prvá osoba množného čísla . Kde sa používalo MY – namiesto JA . Vyrástli sme s “my” a nezamýšľali sa nad tým, akým spôsobom nás to do istej miery deformovalo . Človek sa musí naučiť najprv myslieť, žiť a rozprávať v inej gramatickej forme – a to či už v súkromnom, alebo verejnom živo- te . “‘My’ znamená teplo společenství, ale i podřízenost, rezignaci, strach a přenechání rozhodování o našem osudu na druhém . ‘Já’ znamená myslet a rozhodovat svojí hlavou” (Drakulić 2005: 6) . Vyrastať v komunizme znamenalo neustále žiť v prítomnosti . Nie je možné na takomto malom priestore zobraziť paralely a komparácie reflexií názorov, čo i len doposiaľ spomenutýchautoriek a autorov na danú tému . Je to príliš roz- 114 Erika Lalíková: Obraz dôstojnosti človeka vo filozofii a literatúre vybraných . . siahla a zložitá problematika aj vzhľadom na skutočnosť, že v prelomovom období došlo k rozpadu Česko-Slovenska za iných podmienok, ako v prípade krajín bývalej Juhoslávie, čo sa podpísalo na jedinečnom a nezameniteľnom spôsobe uchopenia a interpretácie tém, súvisiacich napr . s vymedzením dôstojnosti človeka a ľudského života . V našom stredoeurópskom (konkrétne “česko-slovenskom”) povedomí absentujú vojnové skúse- nosti z čias rozdelenia federácie (bokom nechávam skúsenosti z rozpadu prvej ČSR pred II . svetovou vojnou) . Je otázne, či dokážeme nahliadať na udalosti, ktoré prebiehali v krajinách bývalej Juhoslávie s porozumením a s odstupom . Vojnové udalosti sa nás vo väčšej miere nedotkli, aj keď sme si zložitú situáciu uvedomovali . Informácie sa k nám dostávali sprostredkovane, s väčšou (skôr však menšou) dávkou objektívnosti pri ich získavaní . Až po istom období, po nazbieraní väčšieho množstva poznatkov z rôznych strán a zdrojov, sa vynárajú a odkrývajú súvislosti . Nura Bazdulj-Hubijar píše: “Vojna sa ma netýkala, nenávidela som ju . Nie preto, že sa stal ľudský život bezcennejší ako obyčaj- ná cigareta, netýkali sa ma cudzie smrti, ale preto, že ma vojna vyhodila zo zabehnutého života” (Bazdulj-Hubijar 2006: 73) . Ak prijmeme delenie Dubravky Ugrešić na život before a after, tak vidíme očividné rozdiely pri komparácii života v predvojnovej Juhoslávii a predprevratovom Českoslo- vensku . Líšia sa vo viacerých ohľadoch, aj keď v obidvoch krajinách bol “budovaný so- cializmus”, ktorým sme boli poznačení . V Kultúre lži Dubravka Ugrešić píše: “Je rozdiel medzi before a after, medzi jedným a druhým časom . Medzi jednou a druhou skutoč- nosťou, jednou a druhou utópiou, medzi minulosťou a budúcnosťou” (Ugrešić 1999: 45) . Na jednej strane máme k dispozícii pre možnú komparáciu názorov najmä písomne zachytené skúsenosti disidentov, ako boli Milan Šimečka, Václav Havel, Dominik Ta- tarka . Samozrejme, mohli by sme zmapovať životné osudy možno miliónov “rukojem- níkov” totalitného systému . Tzv . vnútorných disidentov a či “tichých”, “mlčiacich” od- porcov v Česko-Slovensku . Na druhejstrane zaznamenávame bolestivé traumy celých národov a národností krajín bývalej Juhoslávie . Ľudí, ktorí priamo a či nepriamo zažili vojnové udalosti . Koncom minulého storočia sa práve tu stretávame s fenoménom tzv . vojnovej prózy, možno s jedným z najviditeľnejších – najplastickejších zaznamenávaní otrasov dôstojnosti človeka . “Radi se o velikom i žanrovski raznorodnom korpusu, u kojem prevladaju autobiografski oblici: dnevnici, memoari, autobiografska lirika, auto- biografska proza” (Zlatar 2004: 37) . Čo je však špecifickým znakom práve tohto obdobia a tejto vojny (odhliadnuc od textov koncipovaných po prvej a druhej svetovej vojne, ktoré mali jasnú funkciu dokumentovania), “nastaju i mnogobroje ispovjedne i autobiografske knjige sudionika i svjedoka rata, izbjeglica, prognanih i žrtava ratnog nasilja . U njima se pripovjedaju osobne male priče, situirane u okvir velikih povijesnih priča” (Zlatar 2004: 37) . Štúdium zažitých skúseností a spomienok bosnianskych a hercegovinských autorov, ktorí koncipujú svoje texty v naviazanosti na udalosti v Srebrenici, ako aj obsadenia Sa- rajeva . Jednu z hlboko emocionálnych výpovedí zobrazuje Željko Ivanković v knihe 700 dana opsade:“Nisam htio svjedočiti o ratu, ni o gradu, ni o vremenu, ni o čemu . Htio sam zabilježiti ono za što sam se plašio da će već sutra biti zaboravljeno, jer dolazi novo i uvijek novo” (Ivanković 1995: 7) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 115

Je množstvo iných, veľmi smutných, traumatizujúcich textov, približujúcich pocity a životné osudy ľudí bojujúcich už ani nie tak o vlastnú dôstojnosť, ako skôr o život . Holý život . Na rozdiel od týchto ťažkých – nepredstaviteľných skúseností, v textoch česko-slo- venských autorov zaznamenávame tiež nesmierne bolestivé výpovede, aj keď v podstate iného druhu . Obdobne však svedčiace o tom, že hranica ponižovania, udupávania ľud- skej dôstojnosti má rôzne podoby, vždy je však odsúdeniahodná . Pripomeňme len jednu myšlienku česko-slovenského disidenta Milana Šimečku z čias, kedy bol z politických dôvodovuväznený . “Človek nemusí písať, aby si vytváral vlastnú skutočnosť . Z celého materiálu sveta si každý vytvára vlastnú skutočnosť, ako osobitú súkromnú mozaiku . Je to nescudziteľná skutočnosť, lebo okrem nej už iná neexistuje . Sú len iné nevlastné sku- točnosti, možno podobné, ale nevlastné . Ale v tej vlastnej skutočnosti je už obsiahnutá aj skúsenosť celého života, vzdelanosť, ktorá dáva veciam iný rozmer, mravné hodnotenie, projekt celého životného napätia od narodenia až po smrť . ( . ). To, čo sa od človeka chce, je vlastne malá zmena skutočnosti ( . ). Ide o to vymeniť vlastnú skutočnosť za cudziu, nechať si ju vlastne odcudziť ( . ). Ja proste nemôžem odovzdať svoju vlastnú skutočnosť niekomu ako kabát a prijať inú, ktorá je cudzia celému životu” (Šimečka 1999: 20) . Skúsenosti, ktoré mali jednotlivé spoločenstvá a spoločnosti či už v strednej Eu- rópe alebo na západnom Balkáne, vykazujú samozrejme rozdielnosti . Zjednodušene povedané, nemáme a ani nemôžeme mať rovnaký pohľad a ani rovnaké spomienky na niektoré udalosti v daných krajinách, na ekonomický vývoj, na fungovanie sociálno-po- litických, kultúrnych a mnohých ďalších stránok spoločenského života . Každá krajina, každé spoločenstvo vykazovalo osobité, originálne črty súvisiace s konkrétnou situáciou v danej dobe, v danom prostredí, v danom osobitom spoločenstve . Ani naše hodnotenia, naše pohľady na to, čo je únosné a čo už nie, kde je hranica toho, čo sme schopní tolero- vať a rešpektovaťa kde je hranica, za ktorú už nie sme schopní ísť, sa môžu rôzniť . Niečo však máme spoločné, myslím, viacerí . Snahu a či túžbu naučiť sa žiť tak, aby sme na konci svojho života, keď už nemáme dosť síl, mohli tak, ako píše Fadila Nura Haver: odísť dôstojne – so smiechom . V knihe Kad umrem da se smijem, končí rozprávanie umierajú- ceho starého muža slovami: “Ženo, dodaj mi tablete za umiranje! . . Popij prvo ovo za srce i ove za glavu, da ti je lakše mrijeti . – Neka! To ostavljam tebi, ako te srce zaboli, ili te zaboli glava oko zaostavštine . Odporučujem ti svih osam kesa tableta za život . A sad mi nađi one žute što su za umiranje i jednu onu od koje se smije . . – Hoću još jednu . Kad umrem, da se smijem” (Haver 2005: 148) . Príspevok je výstupom z grantového projektu Vega č . 1/0429/15 ‘Racionalita, emocio- nalita a dôstojnosť človeka’ . 116 Erika Lalíková: Obraz dôstojnosti človeka vo filozofii a literatúre vybraných . .

Literatura

Bazdulj-Hubijar, Nura (2006), Priepasť, Alika, Bratislava Bohunická, Lenka (2016), “Dôsledky diferencovaných prístupov k interpretácii ľudskej dôstojno- sti v oblasti bioetiky”, in: Javorská, Andrea; Kocinová, Lenka (eds ). . (Meta)filozofia – prax, Bratislava, 259–261 . Draaisma, Douwe (2009), Proč život ubíhá rychleji, když stárneme . O autobiografické paměti, Praha Drakulić, Slavenka (2005), Jak jsme přežili komunismus, Praha Drndić, Daša (2010), Sonnenstein, Bratislava Drndić, Daša (2013), Apríl v Berlíne, Bratislava Farkašová, Etela (2014a), O pamäti, čase a písaní /niekoľko pohľadov z pomedzia filozofie a lite- ratúry/, in: Filozofia, veda, literature, Bohunická, Lenka, Lalíková, Erika (eds ),. Bratislava, 19–28 . Farkašová, Etela (2014b), Vrstvenie času, Bratislava Halbwachs, Maurice (2009), Kolektivní paměť, Praha Haver, Fadila Nura (2005), Kad umrem da se smijem, Sarajevo–Zagreb Ivanković, Željko (1995), 700 dana opsade . Sarajevski dnevnik 1992–1994, Zagreb Maslowski, Nicolas, Šubrt, Jiří (eds ). (2014), Kolektivní paměť k teoretickým otázkám, Praha Pica della Mirandola, Giovanni (1999), “O dôstojnosti človeka”, in: Seilerová, Božena, O dôstojno- sti človeka . Odkaz Giovanniho Pica della Mirandola, Bratislava, 79–111 . Šimečka, Milan (1999), Listy z väzenia . Dopisy z vězení, Bratislava Šmídová-Matoušová, Olga (2014), “Auto/biografie, sociologie a kolektivní paměť . Kolektivní- paměť k teoretickým otázkám”, In: Maslowski, Nicolas, Šubrt, Jiří (eds ),. Kolektivní paměť k teoretickým otázkám, Praha, 236–256 . Ugrešić, Dubravka (1999), Kultura lži . Antipolitické eseje, Praha, Všeobecná deklarácia ľud- skýchpráv . Dostupné na: www dostojnost. eu/Vseobecna_deklaracia_ludskych_prav. pdf. /cit . 30 12. .2017/ Welzer, Harald (2015), “Co je to komunikativní paměť a z čeho se skládá”, in: Paměť a trauma pohledem humanitních věd,Kratochvíl, Alexander (ed ),. Praha, 73–92 . Zlatar, Andrea (2004), Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti, Zagreb Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 117

Pregledni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09“18/19“:821 162. 1. .09“18/19“

Leszek Małczak: Dukanovićevo razdoblje ili bosanskohercegovačko-poljske književne veze za vrijeme Druge Jugoslavije

Predmet rada je prikaz bosanskohercegovačko-poljskih književnih veza za vrijeme Dru- ge Jugoslavije . Na početku su ukratko predstavljena pojedina razdoblja u povijesti knji- ževnih veza, glavne tendencije u njima, pravni, politički i institucionalni okviri kulturne suradnje te percepcija kulture/-a Bosne i Hercegovine u Poljskoj od početka 19 . stolje- ća do kraja osamdesetih godina 20 . stoljeća . Najdetaljnije je opisano razdoblje Druge Jugoslavije . S obzirom na ulogu koju je u njemu odigrao Alija Dukanović, prevoditelj, književni kritičar, urednik, koji je zbog rezolucije Informbiroa ostao i živio u Poljskoj, možemo ga nazvati Dukanovićevim razdobljem .

Ključne riječi: književne veze, prijevodi, Alija Dukanović, Druga Jugoslavija, bosansko- hercegovačka književnost

Dukanovic’s period or Bosnian-Herzegovinian-Polish literary contacts in the period of the second Yugoslavia

This article describes Bosnian-Herzegovinian-Polish literary contacts in the period of the second Yugoslavia . I’ve started with a brief presentation of the history of literary and cultural contacts between and Poland . They are shown within the context of law, political and the institutional circumstances of cultural cooperation . The most detailed presented period from 1944 to 1989 can be named as ‘Dukanovic’s period’ dute to the role this translator, literary critic, and editor, who stayed in Poland after the Resolution of Kominterm (1948), played in cultural contacts .

Keywords: literary contacts, translations, Alija Dukanović, the second Yugoslavia, Bos- nian-Herzegovinian literature

Pravi je početak književnih veza između Južnih Slavena i Poljaka početak 19 . stoljeća . Tek u doba romantizma, na valu panslavističkih ideja, počinje međusobni transfer ideja, međukulturna i međuknjiževna komunikacija . Lilla Moroz-Grzelak konstatira da je do 118 Leszek Małczak: Dukanovićevo razdoblje ili bosanskohercegovačko-poljske književne . .

Berlinskog kongresa znanje Poljaka o narodima nastanjenim na Balkanskom poluoto- ku bilo površno i da se na njih gledalo kroz prizmu tajanstvenog i egzotičnog Orijenta, mjesta koje se nalazi izvan europskih intelektualnih tokova1 . U prvom razdoblju roman- tičarska fascinacija folklorom određuje recepciju književnosti južnoslavenskih naroda i determinira njihovu buduću recepciju . Naime, južnoslavenske književnosti postaju u to doba sinonim folklora . Stvara se slika kako je upravo folklor najvažnija, najvrednija i najoriginalnija tradicija na tom tlu, kroz stoljeća podređenom osmanskoj vlasti i civi- lizaciji te kako je time bio onemogućen razvoj drugih vrsta kulturne djelatnosti . Prvo razdoblje književnih veza završava s Prvim svjetskim ratom . Drugo razdoblje obuhvaća dvije decenije između dva velika svjetska rata, kad počinje proces institucionalizacije kulturnih veza koje postaju predmet interesa državne politike . S jedne strane, glavnu riječ u njemu vodi hrvatski polonofil Julije Benešić, čija je uloga toliko velika i značajna da bez pretjerivanja možemo cijelo to razdoblje nazvati Benešićevim; za osam godina svog boravka u Varšavi u ulozi delegata Ministarstva prosvjete Kraljevine Jugoslavije us- pijeva objaviti 13 svezaka izdavačke serije Biblioteka Jugosłowiańska . Bio je idejni tvorac, pokretač i urednik te serije, prevoditelj, lektor, nabavljač finansijskih sredstava za knjige . S druge strane, Bosna i Hercegovina ima svoje velike zagovornike i ambasadore u Po- znanju u kojem živi grupa poljskih doseljenika iz Bosne i Hercegovine, aktivnih članova poznanjskog ogranka Društva poljsko-jugoslavenskog prijateljstva 2. Međutim, njihova fascinacija Bosnom i Hercegovinom (i drugih Poljaka koji su živjeli u toj zemlji, a došli su u nju prije svega nakon što je Bosna i Hercegovina 1878 . postala dio Austro-Ugarske, iz različitih dijelova te države; neki su se vratili u Poljsku, jedan dio nakon 1918 . godine, drugi dio nakon 1945 . godine) ima privatni karakter, to je svojevrsni sentiment prema mjestu na kojem su proveli jedan dio života, često formativni . Uz to taj doživljaj Bosne i Hercegovine ima zavičajni karakter, to je ponajprije sjećanje na prostor, mjesto, sa silnim osjećajem vezanosti uz prirodu . U poljskoj percepciji Bosna i Hercegovina nije u to vri- jeme posebna cjelina jer postoji samo srpski, hrvatski, te u puno manjoj mjeri slovenski

1 L . Moroz-Grzelak: Bułgarzy i Serbowie w publicystyce polskiej przełomu XIX i XX wieku . U: Południowa Słowiańszczyzna w literaturze polskiej XIX i XX wieku . Ur . K . Stępnik i M . Gabryś . Wydawnictwo Uniwersyte- tu Marii Curie-Skłodowskiej, Lublin, 2010, str . 156 . 2 Misli se, između ostalog, na dva člana uprave Društva rođena u Travniku, Józefa Woźniaka i Władysława Glücka, te na dr . Zofiju Kawęcku, rođenu u Donjoj Tuzli . U jednom od svojih zapisa u dnevniku pisanom u Poljskoj, Benešić je za vrijeme boravka u Poznanju, u koji je došao na poziv mjesnog ogranka Poljsko-jugo- slavenskog društva, zabilježio riječi Henryka Glücka, brata Władysława Glücka: “Kad ih tako promatram, pitam se, zašto se ovi ljudi toliko zauzimaju oko toga da čuju našu riječ? Oni u Varšavi rade to iz ambicije, da se istaknu, radi odlikovanja, a za ove ovdje bih rekao, da ih vuče nostalgija za njihovom Bosnom . Tako mi je jednom, kada sam rekao da je krasno ono polje, prijatelj Henryk Glück, kad smo se vozili autom kroz Šlesku — bio je lipanj — s uzdahom odvratio: ‘Ja se osjećam kod kuće kad čujem riječ: Bosanski Brod ’”. J . Benešić; Iza zastora . Osam godina u Varšavi . Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti . Zagreb, 1981, str . 273; Potkraj svog osmogodišnjeg boravka u Poljskoj još jednom piše o poljskim Bosancima . “Upoznao sam novog čovjeka, našeg bosanskog Poljaka . Rodio se u Cazinu . Zove se Tadija Jawor, pukovnik u penziji, inače direktor Ericcsona . Bio je kod mene preksinoć na večeri . Tipičan bosanski Hrvatina, mada o sebi govori da je Poljak . Čudna je ta Bosna! Što je ona privukla te Poljake . Oni ne mare ni za Dalmaciju ni za Zagreb, samo maštaju o Bosni . Tako Glück, tako Wozniak, tako Jawor ”. Ibidem, str . 510–511 . O Poljacima u Bosni i Herce- govini usporedi: www .sarajewo .msz .gov .pl/pl/polonia_w_bosni_i_hercegowinie/sylwetki_polakow/ Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 119 entitet, nad kojima dominira jugoslavenski unitarizam (o “smanjivanju Bosne na puku geografiju” piše Amela Ljevo-Ovčina3) . U toj ideologiji nije bilo mjesta za posebni bo- sanskohercegovački i bošnjački identitet . U Poljskoj je Andrić (prijevod njegovih novela objavljen je u Benešićevoj seriji 1937 . kao 10 . svezak biblioteke) doživljavan i predstavljan kao autor koji u svojim djelima opisuje katoličku Bosnu . U međuratnoj Poljskoj razvija se svojevrsna fascinacija Južnim Slavenima koja je imala izrazito isključiv naboj, potpu- no isključujući muslimanski dio stanovništva Bosne i Hercegovine i poistovjećujući ga s boljševičkom opasnosti 4. Ovajnegativan stav prema islamskoj civilizaciji naslijeđen je iz prvog razdoblja . Primjerice, Stanisław Bełza, jedan od značajnijih predstavnika pu- topisne proze u razdoblju pozitivizma i Mlade Poljske, u svojoj reportaži s putovanja u Bosnu i Hercegovinu pod naslovom Nad brzegami Bosny i Narenty (Na obali Bosne i Na- rente, najprije izlazi u varšavskom tjedniku “Wędrowiec” a 1899 . u obliku knjige), često naglašava inferiornost islamske civilizacije i kulture, piše o neredu, prljavštini, kaosu, “tvrdoglavom konzervatizmu”, urbanističkom neredu, vegetativnom modelu egzistenci- je, ograđivanju žena od društvenog života u islamskom dijelu Bosne i Hercegovine, su- protstavljajući tim negativnim pojavama superiornost civilizacije Zapada i kulture koja dolazi s vladavinom Austro-Ugarske i na taj način modernizira, europeizira, sanira loše utjecaje i ostavštinu Osmanske Imperije, inače u jednom tipičnom kolonijalnom diskur- su i ključu 5. Na tom tragu također je prikaz Bosne i Hercegovine Stanisława Rasponda, lingviste, univerzitetskog profesora koji je 30-ih godina bio na stipendiji u Beogradu . Za vrijeme svog boravka putujući po cijeloj zemlji pisao je knjigu koja je izdata 1935 . Jugosławia (Z teki podróżnika i obserwatora) / Jugoslavija (Iz fascikla putnika i proma- trača) . Po njemu, u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanske Imperije nije bilo govora o civilizacijskom razvoju 6. Preporod nastaje zahvaljujući europeizaciji Sarajeva . No treba isto tako primijetiti da nisu svi doživljavali Bosnu i Hercegovinu negativno . Primjerice, Hanna Siennicka, prava entuzijastkinja kad je u pitanju Jugoslavija, u knjizi štampanoj u Benešićevoj biblioteci 1936 . Uroda Jugosławii / Čar Jugoslavije piše o Sarajevu kao ne-

3 Usp . A . Ljevo-Ovčina: “Pisati da bi se shvatilo: Sarajevo i Chicago na engleskom, bosanskom i poljskom . Re- cepcija Hemonove The Book of My Lives u Bosni i Hercegovini i Poljskoj”, u: Przekłady Literatur Słowiańskich, 2017, br . 9(1), str . 74 . 4 Monika Bednarczuk konstatira da: “Bośnia wraz z Sarajewem funkcjonują w pewnym sensie poza połud- niowym paradygmatem, poza dyskursem słowiańskim . ( .) . Natomiast niezaprzeczalnie prawdziwe, czysto słowiańskie są Dalmacja i Chorwacja, rejony najwierniejsze wspólnej tradycji i skupiające uwagę polskich komentatorów” / Bosna zajedno sa Sarajevom funkcionira u nekom smislu izvan južnoslavenske paradigme, izvan slavenskog diskursa . ( .) . Neporecivo istinske, čisto slavenske su Dalmacija i Hrvatska, područja naj- vjernija zajedničkoj tradiciji, područja koja privlače pažnju poljskih komentatora” (M . Bednarczuk: Ideał antyczny, czyli (jugo)słowiański: Polacy jako północna diaspora . “Przegląd Humanistyczny” 2008, br . 5, str . 71) . 5 Kryzsytof Stępnik koji se bavio tim putopisom završava svoj članak naslovljen Bosna i Hercegovina u repor- tažiStanisława Bełze (Prilog za postkolonijalne studije) konstatacijom da je autor gledao na balkanski svijet kao Poljak, koji je ruski državljanin, očima Europljanina . Usp . K . Stępnik: Bośnia i Hercegowina w reportażu Stanisława Bełzy (Przyczynek do studiów postkolonialnych) . U: Południowa Słowiańszczyzna w literaturze polskiej XIX i XX wieku . Ur . K . Stępnik i M . Gabryś . Wydawnictwo Uniwersytetu Marii Curie-Skłodowskiej, Lublin 2010, str . 141–153 . 6 Usp . S . Raspond: Jugosławia (Z teki podróżnika i obserwatora) . Miejsce Piastowe, Nakł . Tow . św . Michała Archanioła, 1935 . 120 Leszek Małczak: Dukanovićevo razdoblje ili bosanskohercegovačko-poljske književne . . stvarnoj pojavi, najvrednijem ukrasu na šarenoj bosanskoj odori, da je Istok, ali u svom najljepšem obliku, radosnom i vedrom, oživljenom, punom fantazije slavenskom dušom . Opisujući grad i različite njegove dijelove, za razliku od drugih, kaže da je muslimanski dio najšareniji, najprivlačniji, da je pun raskošnih džamija, zavojitih i čistih uličica7, tih istih uličica koje su u opisima drugih najčešće prljave i odbojne . Nakon Drugog svjetskog rata počinje treće razdoblje u povijesti kulurnih veza koje nas ovdje najviše zanima . U njemu Bosna i Hercegovina ima najveće do tada mogućnosti ostvarivanja kulturnih veza s inozemstvom i pomoću njih izgradnje vlastite slike . U tom smislu prijelomna je druga polovica 60-tih godina 20 . stoljeća kada u Drugoj Jugoslaviji dolazi do decentralizacije kulturnih veza s inozemstvom, kada kulturne veze postaju sfera samoupravnih ovlasti, i 1971 . godina – kada bosanskohercegovački Muslimani bi- vaju priznati kao poseban narod . Formalno kulturne veze prestaju biti stvar nadležno- sti saveznih tijela kao rezultat usvajanja Odluke o decentralizaciji kulturno-prosvjetne razmjene s inozemstvom sa danom 1 . 1 . 1968 . koju je donio SIV 13 . 6 . 1966 . Na taj način republičke institucije počinju programirati, kontrolirati i realizirati kulturnu suradnju s inozemstvom . To je trenutak kada Bosna i Hercegovina i druge republike postaju subjekt u kulturnoj razmjeni . Od tog trenutka u suradnji kulturnih institucija, naprimjer dru- štava pisaca, partner za poljske centralne ustanove kao što su Savez poljskih književnika, Društvo poljskih prevoditelja, postaju republičke institucije, primjerice Udruženje knji- ževnika Bosne i Hercegovine i Udruženje književnih prevodilaca Bosne i Hercegovine . U cjelokupnoj kulturnoj suradnji s inozemstvom pojedinih republika Druge Jugoslavije Bosna i Hercegovina zauzima četvrto mjesto, iza Srbije, Hrvatske i Slovenije .8 U poljskoj filologiji prvi je pokušaj pripreme posebne bosanskohercegovačko-polj- ske bibliografije (a ne jugoslavensko-poljske) napravljen u Varšavi . Bibliografiju s ko- mentarima bosanskohercegovačko-poljskih veza u kojoj se govori samo o Bosni, bo- sanskoj kulturi, ali se misli na cijelu Bosnu i Hercegovinu, 2003 . izdala je Slavistika Varšavskog univerziteta . Dvoje doktoranata i njihov mentor profesor Krzysztof Wro- cławski pripremili su opsežnu knjigu, bibliografski vodič s komentarima9, pod naslovom Poljaci u Bosni, Poljaci o Bosni u kojoj je naglasak stavljen na poljsku perspektivu . To je knjiga koja sadržava bibliografske podatke i, kao što urednik u uvodu piše, ona može biti tek polazište i potpora za analizu obostrane recepcije (Polacy w Bośni – Polacy o Bośni: przewodnik bibliograficzny z komentarzami . Ur . K . Wrocławski, M . Bogusławska, N . Różycki . Warszawa, Uniwersytet Warszawski . Instytut Slawistyki Zachodniej i Połud- niowej, 2003, str . 8) . Iz Vodiča jasno se vidi da je Bosna i Hercegovina u navedenim publikacijama po- dređena Srbiji, Hrvatskoj, Jugoslaviji . Većina materijala tek posredno, mogli bismo reći u drugom planu, odnosi se na Bosnu i Hercegovinu, koja je de facto dio veće/druge cjeline .

7 H . Siennicka: Uroda Jugosławii . Warszawa 1936, str . 221 . 8 Usp . V . Marković i V . Perišić: Prisustvo kultura naroda i narodnosti Jugoslavije u drugim zemljama . “Kultur- ni život” 1988, br . 9/10, str . 374–451 . 9 Knjiga se sastoji od 4 dijela: Poljaci u Bosni, Bibliografije (najopsežniji dio čini bibliografija Bosnika (str . 63–148), Autorske i predmetne bibliografije, Polonika u Bosni (puno kraća od Bosnika, str . 215–238, nedovr- šena, o čemu piše sam urednik) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 121

Osim toga, ona je prije svega zemljopisni prostor; priroda, u kulturološkom smislu, pak, predstavlja produženje ili Srbije ili Hrvatske s jednim posebnim dijelom, muslimanskom komponentom . Opet je to ponajprije u kontekstu vjere, arhitekture, običaja, a najmanje u odnosu na književnost, pisanu riječ, zadržavajući status nekog lokalnog, zavičajnog fe- nomena, u duhu poznate Selimovićeve definicije bosanskohercegovačke književnosti kao zavičajne . Na popisu autora našli su se: Alić Džemaludin, Andrić Ivo, Bekrić Ismet, Buda- lić Rade, Čerkez Vladimir, Ćopić Branko, Dizdar Mak, Đogo Gojko, Dučić Jovan, Dura- ković Ferida, Fetahagić Sead, Hromadžić Ahmet, Ibrišimović Nedžad, Imamović Ahmed Muhamed, Isaković Antonije, Jančić Miroslav, Jeknić Dragoljub, Karahasan Dževad, Ko- lundžija Dragan, Kordić Ivan, Kovač Mirko, Kulenović Skender, Letić Branko, Lubarda Vojislav, Mehmedbašić Enver, Mehmedinović Semezdin, Mićanović Slavko, Mučibabić Milan, Njemčević Esad, Nogo Rajko Petrov, Oljača Mladen, Osti Josip, Pašić Mubera, Pe- jaković Josip, Šantić Slavko, Sarajlić Izet, Sekulić Dara, Selimović Meša, Sidran Abdu- lah, Simić Goran, Skrinjar Tvrz Valerija, Sušić Derviš, Tahmiščić Husein, Tontić Stevan, Trifković Risto, Trifunović Duško, Trumić Marina, Vuković Željko, Vuletić Anđelko i Žalica Miodrag . Svi ti autori u poljskoj recepciji dobivaju različite etikete . Njih se najčešće doživljava kao autore iz Jugoslavije, na drugom mjestu kao autore iz Bosne i Hercegovi- ne . Reći jugoslavenski i hrvatski/srpski/slovenski/makedonski pisac puno je određenije u odnosu na bosanskohercegovački, koji često nema tu vrstu autonomije . Na temelju analize poljsko-jugoslavenskih ugovora o književnoj i kulturnoj su- radnji, možemo konstatirati da su u Bosnu i Hercegovinu dolazili poljski književnici na književnu manifestaciju Sarajevski dani poezije, no rjeđe nego na druge republičke književne manifestacije, na primjer Zagrebačke književne razgovore, Pesničke susrete u Struzi i Beogradske međunarodne susrete pisaca . Uz prijevode, upravo gostovanja knji- ževnika važan su element međuknjiževnih veza i međuknjiževne komunikacije . Nakon povratka u Poljsku, pisci su u periodici objavljivali tekstove o svojim boravcima, feljtone, reportaže, putopisne zapise koji su silno utjecali na sliku zemlje, književnosti i kulture, takođe gradili sliku Bosne i Hercegovine posredno, u okviru dobro opisanog u sociolo- giji književnosti tzv . književnog salona 10. No za recepciju književnosti Bosne i Herce- govine u Poljskoj za vrijeme Druge Jugoslavije najvažnija je jedna osoba o kojoj zapravo govori ovaj članak, kojoj je ovaj članak i posvećen . Alija Dukanović bio je ne samo jedna od najmisterioznijih osoba za bosanskoherce- govačke nego općenito za kulturne i književne veze svih naroda Jugoslavije s Poljskom . Ovaj Bišćanin koji je došao u Krakov 1947 . godine studirati polonistiku nije nastojao biti u prvom planu, dapače, izbjegavao je svjetla javnosti . Analizirajući njegovu ulogu i vremenski raspon njegovog djelovanja, mislim da se čak može postaviti teza da je bio

10 Poljski sociolog književnosti Janusz Maciejewski vrlo bitnu ulogu pripisuje književnim salonima i kava- nama koje spadaju u kategoriju posredničkih instancija u književnoj komunikaciji kao vrlo važne i utjecajne institucije . J . Maciejewski: Publiczność literacka a instytucje i mechanizmy życia kulturalnego . U: Publiczność literacka . Ur . S . Żółkiewski, M . Hopfinger . Wrocław, Ossolineum, 1982, str . 121–151 . O posredničkim instan- cijama usporedi radove prevođenog na poljski Viktora Žmegača . V . Žmegač: Problemy socjologii literatury . Prev . K . Feleszko i M . Michalczyk . U: W kręgu socjologii literatury . Antologia tekstów zagranicznych . T . 1: Stanowiska . Uvod, izbor i obrada A . Mencwel . Warszawa, PIW, 1977, str . 253–299 . 122 Leszek Małczak: Dukanovićevo razdoblje ili bosanskohercegovačko-poljske književne . . jedna od ključnih osoba u stvaranju slike kulture i književnosti naroda Druge Jugoslavije u Poljskoj, na posredan i neposredan način . Ne bih rekao siva eminencija, nego osoba koja nije imala izbora, bila je osuđena ostati u sjeni i osoba kojoj je možda ta pozicija čak i odgovarala . Upravo kao takvog, povučenog i introvertnog čovjeka prikazuje ga u svojoj Uspomeni na Aliju Dukanovića poznata prevoditeljica Danuta Cirlić-Straszyńska nakon Dukanovićeve smrti 2009 11. U Poljskoj ga je zatekla 1948 . godina i rezolucija In- formbiroa koja je promijenila sve, i u odnosima Jugoslavije s drugim komunističkim zemljama, i u njegovom životu . U trenutku donošenja rezolucije građani Jugoslavije koji su se zatekli u inozemstvu morali su odlučiti hoće li se vratiti u zemlju ili ne . Odjednom je Jugoslavija postala smrtni neprijatelj, izdajica bratskih slavenskih naroda . Mnogi nisu razumjeli nagli preokret, mnogi su završili na Golom otoku . Oni koji su bili u inozem- stvu i koji se nisu odlučili vratiti, dobili su u Jugoslaviji etiketu, biljeg – informbiroovci, ibeovci . Jedan dio njih angažirao se u Poljskoj vršeći antijugoslavensku propagandu (u Poljskoj je izlazio časopis “Za pobedu” koji su uređivali “antititovci”), neki su postali jedni od glavnih aktera na polju međuknjiževnih veza . Danuta Cirlić-Straszyńska u Us- pomeni na Aliju Dukanovića, objavljenoj povodom njegove smrti, piše o svom iskustvu supruge jednog od onih koji su ostali, Branislava Branka Ćirlića, prevoditelja s poljskog na srpski i sa srpskog na poljski . Kaže da su se Jugoslaveni poljskoj vlasti činili sumnjivi, da je kontrolirala njihovu korespondenciju, da ih je milicija pozivala na razgovore . To je, dakle, nezavidna pozicija sumnjivog lica za dvije strane . U kontekstu književnosti Bosne i Hercegovine odmah pada na pamet jedan od ključnih Andrićevih tragičnih li- kova (Andrić je inače omiljeni Dukanovićev autor), koji utjelovljuje Ćamil, arhetipski lik osobe koja ne pripada određenoj grupi, zajednici, kad ta pripadnost ima isključujući karakter i zbog toga nije prihvaćena . To je lik kojem su neprohodne, hermetične granice neke eksluzivne zajednice preuske . Rezolucija Informbiroa ostavila je pečat ne samo na sudbine pojedinaca već i na kulturnu suradnju te je imala negativne posljedice do kraja osamdesetih godina 20 . sto- ljeća . Istraživanja u arhivima (Arhiv Jugoslavije, Hrvatski državni arhiv, arhivi poljskog ministarstva vanjskih poslova i ministarstva kulture) ukazuju na dva incidenta povezana s Dukanovićem . Prvi se odnosi na izdavanje Andrićevog romana Travnička hronika (pl . Konsulowie ich cesarskich mości) na poljskom jeziku . Prilikom njegovog objavljivanja i izbora novog predsjednika Saveza poljskih književnika, Poljsku je trebao posjetiti Ivo Andrić a Jugoslaviju Jarosław Iwaszkiewicz . Kad je jugoslavenska strana saznala da je u projektu izdavanja knjige sudjelovao Dukanović, odgođena je Andrićeva posjeta Polj- skoj . Saznajemo o tome iz zapisa sa sastanka komisije za veze sa inostranstvom Saveza književnika Jugoslavije na kojem je Aleksander Vučo, dajući opis veza s Poljskom, rekao sljedeće (citiramodlomak dokumenta iz Arhiva Jugoslavije): Sada imamo još razmenu sa Poljskom . Pored kulturne konvencije sa Poljskom, na koju ćemo se vratiti, izražena je želja poljskog Saveza pisaca, a takođe i naše ambasa- de, da se izvrši jedna razmena između novog pretsednika poljskog Saveza književnika

11 D . Cirlić-Straszyńska: Wolny ptak . Wspomnienie o Aliji Dukanoviciu . “Twórczość” 2009, br . 8, str . 122 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 123

Ivaškijeviča i Andrića, nezavisno od kulturne konvencije . Oni su mislili da Andrića pozovu u vezi sa izlaženjem Travničke hronike na poljskom jeziku . Međutim, tu se napravila jedna mala komplikacija . Mi smo pozvali Ivaškijeviča da dođe u junu, a Andrić je pristao da ode u septembru ili oktobru . I oni su se složili s tim . Međutim, pojavila se Andrićeva knjiga sa predgovorom nekog Alije Dukanovića, bivšeg inform- birovca . Ja mislim da je to bio priličan nesporazum i propust naše ambasade, koja je trebalo da vodi računa o tome, jer poljski izdavač nema nikakvog razloga da kvari te veze . Oni sada nas savetuju da povodom izlaska te knjige Andrić ne putuje u Poljsku . Andrić je to jedva dočekao . Ivaškijevič javlja da ne može doći u junu, nego će doći u septembru . Ja predlažem, i s tim se složila Komisija za kulturne veze, da mi primimo Ivaškijeviča normalno, a da odložimo Andrićevu posetu, ali ne u vezi sa ovim, jer bi to stvorilo jednu prilično neprijatnu situaciju, nego da Andrić zasebno napiše jedno pismo izda- vaču u kojem može na neki način da protestuje, a mi bismo to usmeno rekli i poljskim književnicima . Postoji mišljenje da ne bi trebalo zaoštriti na tome naše vrlo dobre odnose sa Poljskom . To je zaista jedina od istočnoevropskih zemalja sa kojom smo mi konstatno održavali vrlo dobre veze . Prema tome, obaveštavam vas da Ivaškijeviča očekujemo svakako u septembru, da Andrić neće ići i da će Andrić to protestno pismo napisati direktno izdavaču, a Savez se neće tu mešati, da ne bi te odnose sa Poljskom pokvario 12. Na kraju nije došao ni jedan ni drugi . U rujnu Komisija za kulturne veze s inozem- stvom u pismu Savezu književnika Jugoslavije informira savez da je Savez poljskih knji- ževnika obavijestio ataše ambasade o otkazivanju Iwaszkiewiczeve posjete: “Ambasada je mišljenja da je poseta Ivaškjeviča uslovljena političkim razlozima i da Poljaci njegov nedolazak obrazlažu sprečenošću, kao i da Ivo Andrić ne bi trebao sada da putuje u Poljsku ”. 13 Kako je to bilo sudbonosno svjedoči situacija koja se dogodila 1984 . godine na Za- grebačkim književnim razgovorima, kada je Dukanović došao u Zagreb kao član polj- ske delegacije na poziv Društva književnika Hrvatske . Na intervenciju UDB-e morao je napustiti Jugoslaviju, o čemu su u izvještaju o boravku u Hrvatskoj pisali drugi čla- novi delegacije (Maria Krukowska i Wiesław Rustecki kao predstavnici Saveza poljskih književnika, Julian Kornhauser kao predstavnik Jagiellonskog univerziteta i Elżbieta Kwaśniewska kao predstavnik izdavačke kuće Iskry) 14. O Dukanoviću i ljudima koji su se našli u sličnoj situaciji, u prosincu 1999 . godine, piše Ivan Lovrenović u svojim sjećanjima na boravak u Poljskoj . To je sjećanje na zimu krajem 1978 . početkom 1979 . i Lovrenovićevu posjetu Poljskoj u okviru razmjene knji-

12 A . Vučo: Sastanak Komisije za veze sa inostranstvom Saveza književnika Jugoslavije . Arhiv Jugoslavije, fond 498, fas . 33, str . 43–44 . [stenografske beleške] 13 M . Matić: Predmet: Saradnja sa Poljskom . Arhiv Jugoslavije, fond 498, fas . 40 14 Sprawozdanie z Zagrzebskich Rozmów Literackich w dn . 18–21 kwietnia 1984 . Archiwum Ministerstwa Kul- tury i Dziedzictwa Narodowego, sygn . 1255/32, str . 1 . 124 Leszek Małczak: Dukanovićevo razdoblje ili bosanskohercegovačko-poljske književne . .

ževnika za vrijeme koje je upoznao Aliju Dukanovića, nazivajući to poznanstvo jednim od najneobičnijih: Alija Dukanović, tako se zvao čovjek kojeg sam nakon nekoliko upornih a neugod- no nepovjerljivih i tajanstvenih telefonskih razgovora uspio privoliti da se nađemo i upoznamo . Prvi susret bio je mučaljiv, neprijatan, izgledalo je kao da se više nećemo vidjeti . Ispalo je, na kraju, da smo se jedva rastali, nakon tri-četiri dana intenzivnih razgovora i beskrajnih sjedenja po varšavskim kavanama, u kojima je on pažljivo birao mjesto za sjedenje i koje je naglo, bez najave mijenjao kao čovjek kojega progone . ( . . ) Biografija toga blistavog intelektualca i esteta, mučenička putanja kojom je dječak iz Bihaća kroz šibe staljinističkoga ledenoga doba srednje Evrope dospio do ingeniozno- ga poljskog tumača Dantea, cijena koju je plaćao – kišovska je priča, koja bi morala biti ispričana na drugom mjestu, kako zaslužuje . Ovdje mi se sjećanje na Aliju Duka- novića javlja tek kao melankolični flashback, podsjećanje na vrijednoga čovjeka, koji na našim stranama nikad nije imao nikakvu recepciju, osim one u političko-policij- skim kartotekama . Gluhim i tupim, kakve već i moraju biti 15. Lovrenovićeva zapažanja potvrđuje Danuta Cirlić-Straszyńska . Poljska prevoditelji- ca prisjeća se da Dukanović u poznatoj piščevoj varšavskoj kavani Czytelnik nije mogao popiti kavu na miru jer mu se činilo da ga neko uhodi i da se nije htio susretati s jugosla- venskim piscima koji su se raspitivali za njega 16. Srećom, našao je kutak za sebe, u ovome prostoru između, u svijetu prijevoda, koji je mnogima i prije i poslije njega pružio azil da se sklone od nepovoljnih za sebe prili- ka u svojoj sredini . Prevođenje je postalo njegovo utočište, slično kao svojedobno Tinu Ujeviću poslije Drugog svjetskog rata . Prevodio je ne samo autore i djela sa svog ma- ternjeg jezika, bio je također izvrstan prevoditelj s italijanskog jezika . Volio je izazove i nemoguće misije jer kako drukčije nazvati projekt prijevoda Krležinih Balada Petrice Kerempuha čiji je rezultat oprečno ocjenjivan, od ushita do posvemašnje kritike . Duka- nović je u Poljskoj bio cijenjen kao prevoditelj, svojim radom uspio je steći ugled . Bio je smion i nije se bojao birati neka riskantna rješenja koja su ponekad bila meta kritike kao u slučaju Balada . Dukanović je najdublji trag u kulturnim vezama ostavio kao prevoditelj i kao pri- kazivač književnog i kulturnog života u jednom od najvažnijih književnih časopisa “Twórczość”, koji je imao poseban dio pod naslovom Inozemni pregled (Przegląd za- graniczny) a u kojem je po pojedinim državama, na temelju stranih književnih i kultur- nih revija, bio predstavljan književni i kulturni život u inozemstvu . Jedna od tih država bila je Jugoslavija . Za poljsku javnost Dukanović je od 1963 . do 1987 . birao i uređivao najvažnije kulturne činjenice, prije svega književne, ali i one šire, što je uvijek podra- zumijevalo društveno-politički kontekst . U te 24 godine dogodila se pauza od polovice 1979 . do početka 1982 . U broju tog časopisa iz veljače 1982 . on sam aludira na godi- ne svojevrsne šutnje . Postavlja pitanje što se važno dogodilo u književnom životu u to

15 I . Lovrenović: Ni Božići više nisu . “Dani. . Nezavisni magazin”, 24 . 12 . 1999, br . 134 . 16 D . Cirlić-Straszyńska: Wolny ptak . ,. str . 124 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 125 vrijeme i sam sebi odgovara da se uglavnom ništa značajno nije dogodilo, ponajprije vodile su se svađe i sporovi, piše da je bilo dosta “slučajeva” i prevodi tu riječ na poljski kao casus, stvar, afera, spor (nabraja Danila Kiša, Oskara Daviča, Tarasa Kermaunera) i da je umrlo nekoliko velikih i istaknutih ljudi (Josip Broz Tito, Dušan Matić, Drago Ivanišević, Edvard Kocbek) . Pregled je sastavljan na temelju čitanja nekoliko časopisa iz pojedinih republika, naime: “Forum”, “Republika”, “Mogućnosti”, “Telegram”, “Delo”, “Književne novine”, “Letopis Matice srpske”, “Izraz”, “Odjek” (o kojem Dukanović ne- koliko puta piše “simaptičan sarajevski časopis”, dok za druge časopise ne koristi takve epitete), “Perspektive”, “Polja”, “Savremenik” . Kad bismo sabrali sve te prikaze, dobili bismo knjigu od nekoliko stotina stranica koja bi bila najopširniji izvor znanja i infor- macija o književnom životu u Jugoslaviji . Dukanovićev stil bio je osebujan . Pisao je vrlo živo i ekspresivno, nije samo referirao sudove drugih; pokazivao je izvrsno poznavanje materije o kojoj je pisao, vrlo često je izražavao svoje mišljenje, često polemično . Duka- novićev pregled vrlo je živa i šarena hronika književnog i kulturnog života u Jugoslaviji . Pratio je ta događanja prije svega u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, sporadično u Crnoj Gori, skoro nikad u Sloveniji i Makedoniji (posredno preko časopisa iz drugih republika) . Nije pisao samo o domaćoj književnosti nego i o recepciji strane književnosti, prije svega Polonikama koje su se prilično često pojavljivale u sarajevskim časopisima . Kad se uzme u obzir njegov prevoditeljski, urednički (autor nekoliko izbora pripovjeda- ka) i prikazivački rad, on je sigurno jedna od najutjecajnijih osoba koje su gradile sliku književnosti naroda Jugoslavije . Dukanović bira zanimljive teme po svom nahođenju . Prevodi ulomke časopisa, sa- žima ih, komentira, nadopunjuje informacijama nužnim za poljskog čitatelja neupuće- nog u jugoslavenske književno-kulturne prilike . Dukanovićev diskurs na prvi pogled podsjeća na direktan govor, jer se čitatelju čini da predstavljani autori sami govore a da ih Dukanović “samo” prevodi . Međutim, u pitanju je naizgled direktan govor kao tip pripovijedanja tipičan za prevođenje . Jezički oblik govoru daje Dukanović . Vidljiv je njegov stil, njegovo oblikovanje tekstualnog svijeta te interpretacija stvarnosti . Sve nosi trag snažne Dukanovićeve individualnosti i svjetonazora . Dukanović ne napušta ulogu supervizora, on je u tim komentarima i prevoditelj, i književni kritičar, i povjesničar književnosti . Dukanović na početku piše o jugoslavenskoj književnosti . Čita i predstavlja prven- stveno zagrebačke, beogradske i sarajevske časopise . Šezdesetih i početkom sedamde- setih riječ je prije svega o književnim fenomenima . Od osamdesetih u njegovim pregle- dima prevladava politička tematika . Dukanović je razočaran politizacijom književnog života, eskalirajućim razlikama i sporovima te nacionalnom retorikom . U šezdesetim i početkom sedamdesetih prevladava jugoslavenska orijentacija, od sedemdesetih sve se češće koriste nacionalni atributi, ali uvijek u kontekstu cjeline, dakle Jugoslavije . Prvi put Dukanović koristi epitet bosanskohercegovački kad predstavlja časopis “Izraz”, koje je do tada nazivao sarajevskim, u četvrtom broju iz 1974 . godine . Upravo od tog trenutka puno češće upotrebljava nacionale odrednice u odnosu na sve književnosti, uvijek nagla- šavajući zajedništvo, pogotovo u kontekstu Bosne i Hercegovine . Prijelomni je deveti broj 126 Leszek Małczak: Dukanovićevo razdoblje ili bosanskohercegovačko-poljske književne . . iz 1975 . godine u kojem Dukanović predstavlja dva dvobroja “Izraza” (“Twórczość” 1974, br . 11/12 i “Twórczość” 1975, br . 4/5), nazivajući ih povijesnima jer je u Republici Bosni i Hercegovini po prvi put objavljeno takvo štivo koje svjedoči o oživljavanju književnog života u toj republici koja je u književnom smislu bila, kako piše, tretirana maćehinski . Autori, kaže Dukanović, koji su se našli u “Izrazu” čine važno poglavlje u književnosti Bosne i Hercegovine i Jugoslavije kao cjeline . U skladu s političkim priznavanjem Mu- slimana kao posebne nacionalnosti, Dukanović ovih godina piše o bosanskohercegovač- kim Muslimanima, južnoslavenskom narodu . Kad je riječ o drugim nacionalnostima, dešavalo se da isti pisac, iste godine, na primjer Risto Trifković, jedanput bude predstav- ljen kao bosanskohercegovački prozni pisac (prilikom prikazivanja “Književnih novina”; “Twórczość” 1975, br . 3), drugi put, nekoliko mjeseci kasnije, kao srpski prozni pisac iz Bosne (prikaz “Letopisa Matice srpske”; “Twórczość” 1975, br . 11) i bosanski prozni pisac (“Twórczość” 1984, br . 3) . Dukanović na sve veću prisutnost nacionalnog pitanja i njegove veze s kulturom i književnošću obraća pažnju sredinom osamdesetih . Kaže da se u Poljskoj o tome malo zna i da Poljaci to ne razumiju s obzirom na homogenu nacionalnu strukturu društva . Naglašava značenje tog pitanja, pogotovo u Bosni i Hercegovini 17. Svojevrsni ponos na svoje porijeklo, neskrivene simpatije prema Bosni i Hercegovini, koje dosad nisu bile expressis verbis prisutni, Bišćanin izražava u četvrtom broju časopisa iz 1985 . godine . Povodom predstavljanja “Odjeka” Dukanović posvećuje jednu kolumnu pohvali Bosne i Hercegovine . Piše tada da se o tome malo zna u svijetu, ali da su danas najpoznatiji jugoslavenski pisci, Ivo Andrić i Meša Selimović iz Bosne, da su manje poznati u svijetu, ali su istaknuti i pisci poput Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića, Isaka Samokovlije, Branka Ćopića, Skendera Kulenovića također iz Bosne i Hercegovine . Budući da su se afirmirali u Beogradu ili Zagrebu pripadaju i srpskoj i hrvatskoj književnosti, no njihovo državljanstvo je dvostruko . Dukanović piše da je Bosna i Hercegovina književno naj- plodnija zemlja, da je književna žitnica jugoslavenskih krajeva, da se ovo višenacional- no, višekonfesionalno, višekulturno i višeobičajno područje pokazalo iznimno plodno i bogato (“Twórczość” 1985, br . 4) . Po uzoru na jednu prisutnu tradiciju u književnopovijesnom diskursu prema kojoj se neka razdoblja zovu imenom najutjecajnijeg lica u tom razdoblju (Književnost Vu- kovog doba, Šenoino razdoblje, ili termin kojeg koristi autor ovog članka u odnosu na međuratno razdoblje u hrvatsko-poljskim književnim vezama – Benešićevo razdoblje) i s obzirom na ulogu koju je odigrao, cijelo razdoblje Druge Jugoslavije u povijesti bosan- skohercegovačko-poljskih kulturnih veza možemo nazvati Dukanovićevim razdobljem, koje završava njegovim prijevodom Samokovlijinih pripovjedaka Kadiš, molitva za mr- tve i druge priče objavljenih u praskozorje rata 1991 . godine .

17 ad: Jugosławia . “Twórczość” 1985, br . 5, str . 142 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 127

Bibliografija Dukanovićevih prijevoda bosanskohercegovačke književnosti

Andrić, Ivo (1988), 2 . izdanje, Wakacje na południu, izbor, prijevod, uvod i objašnjenja Alija Du- kanović, “Czytelnik”, Warszawa Andrić, Ivo (1988), 2 . izdanje,Portret rodzinny i inne opowiadania, izbor i pogovor Jan Wierzbicki, prijevod Alija Dukanović i J . Wierzbicki, Państwowy Instytut Wydawniczy, Warszawa Andrić, Ivo (1986), Przydrożne znaki: proza medytacyjna, izbor, prijevod, uvod i fusnote Alija Dukanović, Czytelnik, Warszawa Andrić, Ivo (1983), Omer-pasza Latas, prijevod, uvod, fusnote i vokabular Alija Dukanović, Czytelnik, Warszawa Andrić, Ivo (1978), 2 . izdanje, Anika, prijevod Alija Dukanović, ilustracije Zygmunt Rafał Strent, Państwowy Instytut Wydawniczy, Warszawa Andrić, Ivo (1974), 2 . izdanje, [1 . izdanje objavljeno pod naslovom Wakacje na południu], Kobieta na kamieniu: opowiadania, prijevod Alija Dukanowić, Książka i Wiedza, Warszawa Andrić, Ivo (1966), Portret rodzinny: opowiadania, prijevod Alija Dukanović, Państwowy Instytut Wydawniczy, Warszawa Andrić, Ivo (1966), Wakacje na południu: wybór opowiadań, izbor i prijevod Alija Dukanović, Czytelnik, Warszawa Andrić, Ivo (1962), Anika, prijevod Alija Dukanović, ilustracije Aleksander Stefanowski, Państwowy Instytut Wydawniczy, Warszawa Samokovlija, Isak (1991), Kadisz, modlitwa za umarłych i inne opowiadania, izbor, prijevod, uvod Alija Dukanović, Państwowy Instytut Wydawniczy, Warszawa

Literatura

Bednarczuk, Monika (2008), “Ideał antyczny, czyli (jugo)słowiański: Polacy jako północna dias- pora”, Przegląd Humanistyczny, br . 5, str . 65–77 . Benešić, Julije (1981), Iza zastora . Osam godina u Varšavi, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb Cirlić-Straszyńska, Danuta (2009), “Wolny ptak . Wspomnienie o Aliji Dukanoviciu”, Twórczość, br . 8, str . 122–125 . Dukanović, Alija, “Jugosławia”, Twórczość (1985), br . 5, (1984), br . 3, (1975), br . 4/5, (1975), br . 3, br . 11, (1974), br . 11/12 Ljevo-Ovčina, Amela (2017), “Pisati da bi se shvatilo: Sarajevo i Chicago na engleskom, bosan- skom i poljskom . Recepcija Hemonove The Book of My Lives u Bosni i Hercegovini i Poljskoj”, u: Przekłady Literatur Słowiańskich, br . 9 (1), str . 73–89 . Lovrenović, Ivan (1999), “Ni Božići više nisu . ”,. u: Dani . Nezavisni magazin, 24 12. 1999,. br . 134, http://www .bhdani .com/arhiva/134/kraj134 .htm (pristupljeno 27 . 9 . 2009) Maciejewski, Janusz (1982), “Publiczność literacka a instytucje i mechanizmy życia kulturalnego”, u: Publiczność literacka, ur . S . Żółkiewski, M . Hopfinger, Ossolineum, Wrocław, str . 121–151 . Marković, Vojislav i Perišić, Vuk (1988), “Prisustvo kultura naroda i narodnosti Jugoslavije u dru- gim zemljama”, Kulturni život, br . 9/10, str . 374–451 . Matić, Milovan, “Predmet: Saradnja sa Poljskom”, Arhiv Jugoslavije, fond 498, fas . 40 128 Leszek Małczak: Dukanovićevo razdoblje ili bosanskohercegovačko-poljske književne . .

Sprawozdanie z Zagrzebskich Rozmów Literackich w dn . 18–21 kwietnia 1984, Archiwum Mini- sterstwa Kultury i Dziedzictwa Narodowego, sygn . 1255/32 Moroz-Grzelak, Lilia (2010), “Bułgarzy i Serbowie w publicystyce polskiej przełomu XIX i XX wieku”, u: Południowa Słowiańszczyzna w literaturze polskiej XIX i XX wieku, ur . K . Stępnik i M . Gabryś, Wydawnictwo Uniwersytetu Marii Curie-Skłodowskiej, Lublin, str . 155–165 . Stępnik, Krzysztof (2010), “Bośnia i Hercegowina w reportażu Stanisława Bełzy (Przyczynek do studiów postkolonialnych)”, u: Południowa Słowiańszczyznaw literaturze polskiej XIX i XX wieku, ur . K . Stępnik i M . Gabryś, Wydawnictwo Uniwersytetu Marii Curie-Skłodowskiej, Lublin, str . 141–153 . Raspond, Stanisław (1935), Jugosławia (Z teki podróżnika i obserwatora), Miejsce Piastowe, Nakł . Tow . św . Michała Archanioła Siennicka, Hanna (1936), Uroda Jugosławii, Warszawa Vučo, Aleksandar, Sastanak Komisije za veze sa inostranstvom Saveza književnika Jugoslavije, Ar- hiv Jugoslavije, fond 498, fas . 33, str . 43–44 . [stenografske beleške] Žmegač, Viktor (1977), “Problemy socjologii literatury”, prijevod . K . Feleszko i M . Michalczyk, u: W kręgu socjologii literatury . Antologia tekstów zagranicznych, sv . 1, Stanowiska, uvod, izbor i obrada A . Mencwel, PIW, Warszawa, str . 253–299 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 129

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09+821 163(497. 16). .09+821 163. .41 .09

Larisa Softić-Gasal: Motiv otuđenja kao dominantan faktor u kompoziciji kratke priče tranzicijskog doba u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama

Vezivni motiv, motiv otuđenja, kao dominantan faktor u sveukupnoj muzičkoj kompo- ziciji kratke priče tranzicijskog doba u Bosni i Hercegovini (i susjednim zemljama), ima predznake/začetke u Prodavnici noževa Irfana Horozovića1, preko Metamorfoza Zlatka Topčića i Priča od kiše2 Hajrudina Ramadana, Kad sam se okrenuo stajala je na prozoru Aleksandra Bečanovića i Izvještaja iz utrobe Pavla Goranovića (Crna Gora), do priče srbijanskog autora Davida Albaharija Indijanac na olimpijskom trgu koja povezuje priče poentom da svaki čovjek postoji u bezbroj primjeraka, ali samo mali broj uspijeva da ih održi na okupu, aludirajući pri tom da društvene okolnosti doprinose čovjekovoj duhov- noj degeneraciji .

Ključne riječi: kratka priča, otuđenje, ratno pismo, malina, komunikacija

The Motive of Alienation as a Dominant Factor in the Composition of Short Stories of the Transition Period in Bosnia and Herzegovina and Neighboring Countries

Binding motive, motive of alienation, as a dominant factor in the overall musical com- position of short story of transition period in Bosnia and Herzegovina (and neighbor- ing countries), has signs/beginnings in “Prodavnica noževa”/“Knives store”by Irfan Horozović, through the “Metamorfoze”/“Metamorphoses”by Zlatko Topčić and “Priča od kiše”/“The story of rain” by Hajrudin Ramadan, “Kad sam se okrenuo stajala je na prozoru”/“When I turned around she was standing at the window” by Aleksandar Bečanović and“Izvještaj iz utrobe”/“Report from the womb” by Pavle Goranović (Mon-

1 U Prodavnici noževa Irfana Horozovića, otuđenje i podvojenje ličnosti su virtuozno prikazani kao nužan uzročno-posljedični proces . Predznaci su zahladnjeli odnosi među komšijama i nedostatak dječije graje a plod takvih savremenih stanja je odraz spoznaje koji uništava svoga tvorca (Horozović 2000: 569) . 2 Prva priča u knjizi Priče od kiše, pod nazivom Ogledala, ustvari je asocijacija na Horozovićevu Prodavnicu noževa i Sobu za prolaznike Vitomira Lukića . Naime, propast čovjekova je sintetski motiv Priča od kiše, a odrazi su alijenativni produkti koji u ogledalima čak ni ne primjećuju jedni druge (Ramadan 1996: 7) . 130 Larisa Softić-Gasal: Motiv otuđenja kao dominantan faktor u kompoziciji kratke priče . . tenegro), to the stories of Serbian author “Indijanac na olimpijskom trgu”/“Indian at the Olympic market” .

Keywords: short story, motive of alienation, war letter, raspberries, communication

Prva objavljena knjiga priča Hajrudina Ramadana pod nazivom Priče od kiše sadrži četr- desetak vrlo kratkih priča, od kojih su neke prave mikrodrame . Priča Burence simbolički predstavlja kapitalizam kao nemilosrdnu mašinu koja melje ljude i proizvodi lešinare, “tako je u gradiću s vremenom bilo sve manje ljudi, a sve više lešinara” (Ramadan 1996: 78) . Elias Veskot, junak koji se kao vezivna nit proteže u svim pričama ‘od kiše’, u priči Istjerivač sukobljava sa predstavnikom zla Istjerivačem . Iako nikada nije dao povoda da na njemu iskaljuju svoj bijes, Elias je bio u nemilosti jer je ustanovljeno Prvo pravilo da je u nekome đavo, a to je istetovirani leptir na leđima . Ovakav apsurdni pravilnik po kojem je izvjesna krivnja, a zločin nejasan svakako ukazuje na hijerarhijski poredak i upozora- va čitaoca, pozivajući ga na aktivnu misao sa ciljem izbjegavanja procesa . Elias Veskot im nikada nije dao povoda da na njemu iskaljuju svoj bijes . Ipak se jed- nog dana korbač omotao oko njega, rasjekao mu košulju, a ispod košulje se ukazao veliki istetoviran leptir na njegovim leđima . Svi su se panično počeli udaljavati od njega . Dvojica najhrabrijih stražara ščepali su Veskota i omotali ga debelim lancima . Svi su znali Prvo pravilo koje je govorilo da istetovirani leptir na nečijim leđima znači da je u njemu Đavo . Brzo su pretražili Veskotovu ćeliju da bi i u njoj pronašli sasušeni cvijet, što je bio još jedan dokaz o vezi sa Nečastivim. Odmah su ga zave- zali za jedan kotao i za isto popodne bi zakazan proces. (Ramadan 1996: 107) Priče komuniciraju međusobno i, čini se, čak zaključuju same, oživotvorene, ne- strpljive da se neko udostoji o njima kritizirati . Tako Dnevni dijalozi Lamije Begagić komuniciraju sa Biljkama Alme Lazarevske i Sobom za prolaznike Vitomira Lukića .3 Sve tri priče kazuju o neuspjehu savremenog čovjeka upravo u komunikaciji, sa okolinom, supružnicima, djecom, kolegama, i dok neki od njih (Dnevni dijalozi, Biljke su nešto dru- go) taj neuspjeh prepoznaju iako se ne znaju izboriti s njim4, drugi (Soba za prolaznike)

3 Priča Dnevni dijalozi Lamije Begagić kao i Soba za prolaznike Vitomira Lukića i Biljke su nešto drugo Alme Lazarevske, dakle, kazuje da je otuđenost sada činjenica a ne problem, jer ‘stanuje’ u domu supružnika, po- slovnom svijetu i životu alijenativnog/živog bića uopće . Nenad Radanović u svom eseju o modernoj fanta- stičkoj pripovijeci u Bosni i Hercegovini naglašava da je, s obzirom na svoja osnovna književna opredjeljenja, Vitomir Lukić već sa prvom zbirkom pripovijedaka Soba za prolaznike nagovijestio “dubinske snimke” jedne osobene fantastike, koja će ostati njegovim markantnim svojstvom (Lukić 2000: 397) . 4 Priče Dnevni dijalozi Lamije Begagić i Biljke su nešto drugo Alme Lazarevske, dakle, sa prepoznavanjem problema otuđenosti i neuspjeha u komunikaciji, valja komparirati i sa pričom Postoji brak i brak savreme- nog iranskog književnika Sejjid Muhammeda Ali Džemalzade . Doktor psihologije, Hamza, lijep i uspješan mladić “koji je vidio svijeta” shvaća, po povratku kući iz Amerike, da obrazovanje i život nemaju sličnosti . Između djevojaka sa hidžabom i modernih i obrazovanih odabire nevjestu iz druge skupine, sa kojom je brak potrajao četiri mjeseca i trinaest dana, jer su bili “poput dva oka, jedno pored drugog, u istom domu, ali ustvari tako daleko” (Ali Džemalzade 2006: 9) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 131 uopće ne razaznaju srž problema i ne može se reći šta je uistinu tragičnije, spoznaja ili neprepoznavanje otuđenosti . Odlazim na posao . Glava mi je ko bubanj . Direktorica upada u kancelariju . ‘Opet ćeš se pravdat kćerkom što kasniš?’ ‘Neću . Do mene je ’. ‘Iskrenost ti ne pomaže ’. ‘Ne pomaže, očito, ni laž ’. ‘Predlažem da se malo odmoriš . I potražiš posao na drugom mjestu.’ Odlazim smorena svim svojim dnevnim dijalozima . Ključ mog neuspjeha u komunikaciji je taj što sam Dadi uvijek žensko, Eni uvijek odrasla, direktorici uvi- jek podređena . Dvoumim se između pivnice i parka . Odlazim u park. U pivnici bih bila gost. (Begagić 2005: 8) Lice jednog mladića, od onih anonimnih, čiji izraz lica momentalno nisam mogao razabrati, ali on me držao tako kao da će me poslije toga udariti . Progutao je, a onda je kazao: ‘Idi odavde ’. ( . . ) Izgledalo je da me ne mrzi . ‘Ja mislim, rekoh, da nikome ništa nisam učinio.’ Mladić samo raširi ruke i napravi izraz umornog nestrpljenja. Očekivao sam dok me pratio da će me zajedno s mojim prtljagom gurnuti kroz vrata nogom, ali on se približi mom uhu i reče: ‘Na zadnji izlaz ’. Ne znam zbog čega, neko- liko koraka iza toga, koji su u hodniku prenapregnute tišine pred svanuće izgledali drski, uhvatio sam zakašnjelu jeku riječi ‘Na zadnji izlaz’ . (Lukić 2000: 407) U priči Asmira Kujovića Razgovor pod zemljom Sotona i Azrail u rovovima, otvo- renim grobovima, razgovaraju sa mladim gospodinom Jasminom kao njegove “antiteze” i poštapalice u “dijalektičkom rastu” (Kujović 1998: 102) . Priča kazuje da je svjesnost uzrok neslobode čovjeka da pribjegne samoubojstvu kao grijehu i slabosti, te se odupire razgovoru sa svojom podsvijesti (Sotona, Azrail) i najavljuje razgovor sa Bogom . Priča ima otvoreni kraj a željeni razgovor sa božanstvom inicira njen pozitivan ishod . Strah i nepovjerenje kao najveće neprijatelje ljubavi predstavio je Miljenko Jergović u priči Primorska bajka koja je zapravo rekontekstualizirani fragment njegovog romana Dvori od oraha, objavljena u knjizi priča Drugi poljubac Gite Danon . Vile iz Primorske bajke su tako “ugodile” da u šumu nikada ne uđe strah, sve je bilo pitomo, a jedino čega u šumi nije bilo jesu ljudi . Jergović se poigrava sa čitaočevim strpljenjem pitajući šta su “džundžur” bobe, i daje obećanje da će odgovor naći na kraju priče . Čarobne “džun- džur” bobe su lijek za ozdravljenje ribareve kćeri Srdelice, koja je dragana Lubinkova i on će, prevarivši vilinsku kraljicu Varju, doći do lijeka te Srdelica ozdraviti . No, Lubinko je svoje srce morao ostaviti kao zalog Varji, pa je Srdelica u svojoj velikoj ljubavi sada vidjela stranca . Vilinsko kraljevstvo je srušeno zbog Varjinog bijesa jer se Lubinko nije vratio u šumu, a njen pokušaj uzimanja tuđe ljubavi je uzrokovao nesreću u svijetu . Lubinko nije imao kud nego si je živo srce iščupao, a vila mu je dala dvije šarene franje . To su džundžur bobe, neka Srdelica zatvori oči, prekriži srednjak i kažiprst i tako pređe preko džundžur boba . ( . . ) Velika će te nesreća zadesiti ako se ne vratiš. Obećo je Lubinko kraljici Varji i istog je časa znao da obećanje održati neće. ( . . ) Svi su slavili, samo Lubinko i Srdelica nisu . Kad bi je dotakao kao da drvo dira, kad bi ju pogledao ko da mrtvaca gleda, a kad bi ju htio poljubiti Srdelica bi okretala glavu . 132 Larisa Softić-Gasal: Motiv otuđenja kao dominantan faktor u kompoziciji kratke priče . .

( . . ) Nisu više bili jedno za drugo, ali su zajedno sedam dana i sedam noći plakali. ( . . ) Kada je osmoga dana Lubinko krenuo u šumu da od Varje traži svoje srce, nije više bilo ni šume, ni vila, ni čudnih beštija . Nestalo ih je jer je kraljica učinila zlo i otključavala srce koje drugoj pripada. Eto, tako je nestalo šume nad morem i tako su nastali ljudi bez srca, a nesreća je zavladala svijetom . (Jergović 2007: 74) Filmska tehnika montaže primijenjena je u Ratnoj priči Darija Džamonje te Baku- njinovim posljednjim danima5 Alme Lazarevske, gdje se, u odnosu na Robertovu Bej- bisiterku, s manje pripovijedne agresivnosti nižu besprijekorni vezovi paralelnih sud- bina . Lazarevska je nizala scene o dva Bakunjina, Mihailu Aleksandroviču Bakunjinu, zatvoreniku petrogradske tvrđave i Bakunjinu Bakiju, papagaju sa krletkom otrovanom klamidijom . I jedan i drugi Bakunjin su na samrti, i obojica umiru, a smrt i preklapanje životnih sudbina Lazarevska predstavlja kao “nemjerljivi trenutak tišine” koju samo sli- kar, u priči simbol umjetnosti koja je uvijek iznad života i smrti, može doživjeti . Nad humkom Mihaila Aleksandroviča Bakunjina čuli su se mnogi govori izgovoreni na mnogim jezicima . Njemački, italijanski, francuski, ruski . Zapravo se bila okupila nevelika grupa . Pedesetak ljudi . Nad humkom bijele papigice bili smo samo prijatelj slikar i ja . A od riječi izgovoreno je samo ono da je uvijek bolje nabaviti strug . ( . ). Za- žmirila sam i prepoznala osjećaj trenutka koji tek treba da se desi. Ispod skloplje- nih trepavica neki je djelić sekunde još trajala slika . Vidjeh prijatelja slikara kakvog nikada prije i nikada poslije nisam vidjela. Nastupio je nemjerljiv trenutak tišine. Kao zaustavljena klepsidra . (Lazarevska, Bakunjinovi posljednji dani, 1999: 53) Kada je riječ o modernoj fantastičkoj pripovijetki u Bosni i Hercegovini primjer izvanredne pripovijetke u kojoj se iluzija identificira sa stvarnim je Jelena, žena koje nema, Ive Andrića . Začetnici urbane fantastičke bosanskohercegovačke priče su Risto Trifković i Sead Fetahagić, a nešto kasnije Vitomir Lukić i Nedžad Ibrišimović . Karim Zaimović je jedan od naših najvrsnijih pripovjedača fantastičkog usmjerenja . Zaimo- vićeva fantastička priča A godine su prolazile pripada tzv . deliričkoj fantastičkoj priči, a ovakav model priče ima u Južnih Slavena i Dragiša Vasić (Vitlo) . Strukturno gledano, Zaimović je njegovao pripovijetku borhesovskog tipa koju odlikuje neumorno traganje za činjenicama kao argumentima njegove imaginacije a sve sintetizirano savremenom dinamikom kazivanja karakterističnom za kratku priču . Savremenu dinamiku kazivanja karakterizira niz elemenata kao što su mnoštvo činjenica, tanka linija između jave i sna, ironijski jednak stav spram istine i laži, dokumentarnog i izmišljenog, vješto stimuliranje napetosti kao načina zadržavanja čitaočeve pažnje te brehtovsko osvještavanje i otvoreni kraj kao kod dramskih tekstova:

5 Bakunjinovi posljednji dani Alme Lazarevske korespondiraju sa pričom Dragoslava Janjića Trovanje šam- panjcem . Dva gospodina sa istim imenima i prezimenima, istoga dana, nalazili su se na različitim mjestima: jedan na trgu Svetog Marka u Veneciji, a drugi gospodin Abdulah Isaković ispred tržnice Markale u Sarajevu i gledao kako njegova noga leti u vazduh i gubi se u “tami njegove nesvjesti” . Posljednja rečenica “stapa” pa- ralelne sudbine imenjaka u jednu: “Sa leđa podsjećao je na svog imenjaka u Sarajevu, no zapravo, njih dvojica bili su toliko slični u svemu, a pogotovo u hodu, da ih niko ne bi razlikovao” (Lazarevska 1999: 47) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 133

Da li je to sudbina konačno ublažila svoje nepredvidivo iživljavanje i poslala mi novu nadu, ili je to bila obična slučajnost? Kako god, pronašla sam dijamant . Ali kakav? Najveći što je ikada ovdje iskopan ( . . ) Tog jutra, grijući se na bljedunjavom, no ugod- nom suncu, sjedeći na klupi pod starim čempresom i čitajući Shakespearove Sonete, ugledala sam njega ( . . ) Zato Vas pitam, poštovani uredniče, što mi Vi savjetujete? Da li da mu priđem i otvoreno kažem sva moja osjećanja . (Zaimović, Tajna džema od malina, 2005: 41) Dokazivanje istine je nemoguće u književnom jeziku jer istina podrazumijeva od- nos između riječi i stvari koje te riječi određuju, a u književnosti, međutim, te stvari ne postoje . Fantaziju kao dio sistema pripovjedačkog opusa, sistema koji kazuje da fanta- zija rađa stvarnost a da je, kao i u hamletovskoj debati o biću književnosti, tj . o njenom udjelu u izmišljanju realnog, i spoznaja da je realno zapravo izmišljeno, nalazimo i u priči Čovjek sa Šiljinim licem . Fikcionalna figura Šiljino lice u priči Karima Zaimovića dospi- jeva u narativnu konstrukciju realnosti iz čega se, pored ostaloga, “može pročitati kako zapravo različiti oblici pop-kulture (strip) ulaze u ili konstruiraju našu realnost – ona nije imuna na različite oblike fikcionalizacije, naprotiv, i sama je konstrukcija, te je više praktično nemoguće povlačiti odredivu crtu između pojavnosti i stvarnosti” (Avdagić 2006: 14) . Miljenko Jergović u intervjuu Budućnost je metafora za smrt ističe da voli či- njenice koje nalikuju fikciji i fikciju za koju će svi misliti da je činjenična, a kada je riječ o “strateškom” rasporedu stvari bizarnosti su uglavnom preuzete iz stvarnosti, dok su obične i dokumentarističke stvari gotovo uvijek izmišljene . Zaimović na ironičan način, vješto baratajući “arhivskim” podacima, kazuje kako mnogi talenti trivijalno morbidnim pojašnjenjima bivaju izolirani iz društvenog živo- ta . Pišući o savršenosti Karima Zaimovića, Ozren Kebo u pogovoru knjige priča Tajna džema od malina pod nazivom Čovjek koji je naslutio svoju smrt, ističe da je historija tek “materijal za manipulaciju, “linearnu ili političku”, te da je intrigantni Zaimović usa- mljenost i nevažnost Sarajeva, “baš kao i svoju osobnu”, nastojao da nadiđe “dramatič- nim otkrićima” (Kebo 2005: 148) . Poput duha historije, autor ironijskim poigravanjem modela dokumentarne priče pokazuje da fantazija izmišlja stvarnost jer je stvarnosno toliko prisutno da imamo dojam da smo pročitali dokument, a ne priču . Čovjek sa Šilji- nim licem predstavlja univerzalnu sintezu književnih postupaka i medijskih dostignuća sa dahom poetike Umberta Eka, osobito kad je riječ o latentnoj napetosti i logici refrena . ( . . ) Zaimović svoje imaginarne zamisli obogaćuje i elementima tradicionalne fan- tastike. Pojava, naprimjer, niza monstruoznih ubistava što ih pričinjava neindentifi- kovani zlotvor (Čovjek sa Šiljinim licem, Čudo neviđeno), jeste inkorporacija onirič- kih atmosfera poznatih još iz vremena tzv ‘grobljanske. priče’, dok se obilata iskustva detektivskog romana u takvim uslovima nužno podrazumijevaju, kao i dvostruko pri- hvatanje literarno-filmskih uobličenja, ali i iskustava stripa . (Radanović 1998: 63) Da je đavo u detaljima znaju i čitatelji i naratori . Kazivaoci fantastičke priče tvrde da postoji uzročan odnos između naoko nezavisnih činjenica, a sličan stav zauzimaju i psi- 134 Larisa Softić-Gasal: Motiv otuđenja kao dominantan faktor u kompoziciji kratke priče . . hoanalitičari . Stoga je bitno istaknuti komparaciju Tajne džema od malina Karima Zai- movića i priče Šejtanska posla Zorana Riđanovića koje, osim gomilanja detalja kao vida digresije i/ili opet brehtovskog osvješćenja, povezuje i motiv mimikrije, kao sredstvo kul- ture smrti . Nirman Moranjak-Bamburać s golemim razlozima postavlja retoričko pitanje da li je “ratno pismo” ustvari metafora održavanja razlike između smrti i usmrćivanja koju obogaljena tijela upregnuta sistemom discipliniranja “paukove politike” pretvaraju u industriju smrti . O čemu je, zapravo, riječ? Džem od malina metafora je plemenitosti i dobrote, u sukobu je s antimalinašima, a težište problema je sistem vrednovanja svetih biljaka (opet metafora) čime je narušena srž ravnoteže ljudske duhovnosti i prirode što je dovelo do “hormonalnih poremećaja” . ( . . ) javljaju se prve organizirane grupe koje će sistematski raditi na uništavanju ma- lina, želeći usput da iz kolektivnog pamćenja ljudskog izbrišu svaki trag o ovoj ple- menitoj voćki . Koji su njihovi stvarni motivi, to nam nije jasno do kraja, no, kako god, činjenica je da su takve grupacije bile vrlo organizirane po sistemu tajnog bratstva, raspolažući i za ovo vrijeme nemalim sredstvima korištenim jedino za čudni cilj istre- bljenja malina . Kao što smo rekli, već rana historija nudi nam poligon dijalektičke su- protstavljenosti džema od malina kao emanacije više duhovnosti i, s druge strane, mračnog bratstva antimalinaša, kojima, pretpostavljamo, nije odgovarao način na koji je malina bila dostupna i najširim slojevima . (Zaimović 2005: 87) Zaimović navodi obilje detalja tako da Džem od malina djeluje kao model stećka “ratnog pisma” koji vizijom stisnute šake opominje da “antimalinaši pod svoj monopol preuzimaju poljoprivredu i proizvodnju voćnih prerađevina . Uporedo sa razvojem mo- derne hemije, oni na tržište plasiraju samo blijede kopije maline koju uspijevaju uspo- staviti kao jedinu znanu voćku pod ovim imenom” (Zaimović 2005: 93) . Blijede kopije maline su naravno plasirana intelektualna elita bosanskohercegovač- kog društva, dok su ostali pijuni u drevnoj igri spravljanja džema od malina, reprezen- tiranoj kao redanje jedne “fanatične varijacije” za drugom, što ukazuje da povijest još uvijek ima svoje apstraktne pokretače poput ideologije . Priča se “završava” otvorenim krajem, upozorenjem čitaocima da budu na oprezu i ne vjeruju nikom, pa ni onima koji ih žele počastiti ničim drugim do džemom od malina . Zaimovićev Džem od malina ukazuje na radikalne mehanizme sprovođenja povi- jesti i ideologije kroz raspodjele “uloga” u drevnoj igri, tako da i ova priča omogućava razumijevanje procesa konstruiranja narativnih identiteta, ali i djelovanje tih procesa pri konstruiranju određenog socijalnog, kulturnog identiteta . Narativni shematizam teži da se prikaže kroz racionalnost, na višem nivou metaje- zika, a smišljanje zapleta je i sam čin sinteze raznorodnog, što priču približava metafori . Poznata je Aristotelova misao da je umijeće nalaženja sjajnih metafora ustvari umije- će nalaženja sličnosti . Logički prostor mijenja rastojanje što je posljedica produktivne uobrazilje, kao nosioca metaforičkog procesa, odnosno sposobnosti proizvođenja novih logičkih vrsta pomoću predikativne asimilacije . Zaplet jedne priče može se uporediti s predikativnom asimilacijom: on okuplja i objedinjuje mnoštvo nepovezanih događaja Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 135 u jednu potpunu i završenu povijest, i na taj način shematizuje inteligibilno značenje koje se vezuje za priču kao cjelinu . Moralni kodeks kao oponent mimikriji sintetiziran je centralnim lajtmotivom koji se, dakle, javlja kao refren i djeluje kao muzička kompo- zicija sa porukom da je moguće spoznati formulu pravljenja džema od malina . Šejtanska posla Zorana Riđanovića su ogledalo priče Džem od malina . Naime, pored uvjerljivog predočavanja fikcije kao dokumentarne građe, epistolarne forme, moralnog kodeksa, ironije, napetosti i otvorenog kraja, autor obremenjuje priču digresijama poput priče o ljepotici Dilaram . Umetnuta mikropriča je oponent androtekstovima a kazuje o sposob- nosti muškarca da prihvati inteligenciju žene . Naime, priča o ljepotici Dilaram kazuje o plemiću koji je igrao šah s rastućim ulogom s jakim igračem . Na kraju je založio Dilaram koja mu je, u trenutku kad je bio pred neizbježnim matom, ali na potezu, došapnula da žrtvuje oba topa, a ne nju . Plemić je zahvaljujući oštroumnosti ljepotice Dilaram u šest poteza matirao protivnika . Koja je, dakle, spona između pitanja ima li rata u “ratnom pismu”, postavljenom od strane Nirman Moranjak-Bamburać, te priča Tajna džema od malina i Šejtanska posla? Proučavajući mansube/šahovske probleme, glavni junak Riđanovićeve priče Šejtanska posla u Svetoj knjizi nalazi odgovor kako pobijediti neprijatelja u ratu/životu . Međutim, ta spoznaja urušava njegove moralne predstave spram života (dakle, Resud je malina) te tajnu džema od malina, odnosno neke pouke o ratnoj vještini (dio naziva njegovog nepriznatog, od strane blijedih kopija maline, rukopisa), nije uspio zbog antimalinaša predstaviti svijetu . Rukopis je pronašao niko drugi do Vladimir Nabokov, koji počinje, uvučen u alternativnu igru “industrije smrti” halucinirati i umire od ehomelanoma, di- jagnoze i termina nedostupnih u medicinskoj literaturi . Šta se desilo sa rukopisom, je li tajna džema od malina pronašla svoj put ili su šejtanska posla blijedih kopija maline tehnikom usmrćivanja diskvalificirala rukopis? Ima li rata u ratnom pismu? Danas me nazva R . LJ ,. urednik elektronskog izdanja časopisa JEZE-BOSNE (skraće- nicaod ‘Jebeš zemlju koja Bosne nema’), povodom anonimnog konkursa za neobjav- ljene priče s molbom da pregledam (bolje da je rekao – pročitam i valjano se prezno- jim!) šest škrabotina koje su ušle u uži izbor za nagrade . ( . . ) priča Šejtanska posla je opravdano diskvalificirana . (Riđanović 2004: 39) Prošireno izdanje kratkih priča Ptica na žici Darija Džamonje potvrđuje ga, po mi- šljenju Ahmeda Burića, najboljim piscem kratke priče u našoj savremenoj književnosti . Jedna od najbitnijih značajki Džamonjinog pisanja je minimalizam koji se ogleda kroz precizno tkanje kratkih rečenica koje su zapravo sintagme, kontekstualiziranih kroz no- vinsku priču, što ga izdvaja kao jedinstvenog stvaraoca sa osobenim modelom kratke priče na bosanskohercegovačkim prostorima . Priče su autobiografskog karaktera i, po mišljenju Miljenka Jergovića, Džamonja je pisac koji je najbolje opisao svoju, a Ivo An- drić tuđu muku . Iako svaka priča u izboru sa simboličnim nazivom Ptica na žici iz 2003 . ima vlastitu neovisnost u odnosu na cjelinu, priče međusobno i komuniciraju tako da se može govoriti o integracionom faktoru na planu lajtmotiva, a to je fatum samog autora Darija Džamonje, njegov položaj stranca u svijetu . Tako priča S poštovanjem komunicira 136 Larisa Softić-Gasal: Motiv otuđenja kao dominantan faktor u kompoziciji kratke priče . . s pričom An Ordinary Love Story motivom ‘glavne face’ kao vezivnom komponentom koja je, u drugoj priči/dijalogu oskrnavljena, ili, recimo, u Velikoj pobjedi gdje autor pri- vremeno zatvara dijalog sa motivom neprihvaćenosti rezimirajući da i on sam na svaki dan života gleda kao na veliku pobjedu, istodobno svjestan da su poderotine na njegovoj duši sve veće i da ih ne može zakrpiti . Dario Džamonja sebe naziva nepouzdanim svjedokom mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima i iskrenošću takvog priznanja ostvaruje prisniju komunikaciju sa reci- pijentima . Ovakav komunikacioni mikroprolog/mikroepilog sadržan je u savršeno kom- ponovanoj Džamonjinoj kratkoj priči Problem, koja je ustvari perfektan niz sintagmi, bezimenih likova, nepostojećeg mjesta i vremena rečenog: Ovaj nepouzdani svjedok sjeća se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od životne važnosti izmiču njegovom zapažanju i on ih naprosto zaboravlja (. . . ) ‘Ču li ti, ago, šta se desi onoj djevojci?’ ( . . )‘Njen problem’ ( . . )‘Svašta ljudi po selu pričaju’ ( . . )‘Njihov problem’ ( . . )‘Katile!!! Gdje će ti duša?’ ( . . )‘Moj problem’ ( .) . Čitalac/istražitelj neće u ovoj priči naći ni mjesto ni vrijeme kada se rečeno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni žene mu . Pitaće se: ‘Šta li je ovaj ovim htio reći?’, a ja ću odgovoriti, kako pravom agi i doliči: ‘Tvoj problem.’ (Džamo- nja, Ptica na žici 2003: 149) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 137

Izvori

Begagić, Lamija (2005), “Dnevni dijalozi”, Sarajevske sveske, Sarajevo Džamonja, Dario (2003), Ptica na žici, Buybook, Sarajevo Jergović, Miljenko (2007), Drugi poljubac Gite Danon, V .B .Z ., Zagreb Kujović, Asmir(1998), “Razgovor pod zemljom”, Život, Sarajevo Lukić, Vitomir (2000), Soba za prolaznike, Alef, Sarajevo Ramadan, Hajrudin (1996), Priče od kiše, Bosanska knjiga, Sarajevo Zaimović, Karim (2005), Tajna džema od malina, Civitas, Sarajevo

Literatura

Avdagić, Anisa (2006), “Politike reprezentacije (O nekoliko bosanskohercegovačkih pripovjeda- ka/priča s kraja 20 . i početka 21 . stoljeća, skica za dalja čitanja)”, Sarajevske sveske, Sarajevo Kebo, Ozren (2005), “Čovjek koji je naslutio svoju smrt”, u: K . Zaimović: Tajna džema od malina, Pogovor, Civitas, Sarajevo, str . 148 . Moranjak-Bamburać, Nirman (2003), Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo Lazarevska, Alma (1999), “Bakunjinovi posljednji dani”, Život, Sarajevo, 1–2, XLVI, str .53–54 . Oraić-Tolić, Dubravka (1990), Teorija citatnosti, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb Pfister, Manfred (1998), Drama . Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb Radanović, Nenad (1998), “Moderna fantastička pripovijetka u Bosni i Hercegovini”, Život, XLV, 1–2, Sarajevo, str . 63 . Riđanović, Zoran (2004), “Šejtanska posla”, Život, Sarajevo, LII, 1–2–3, str . 39 . i 41 . 138 Надежда Старикова: Проблемы изучения и интерпретации югославянских . .

Pregledni naučni rad UDK: 821 163. .09

Надежда Старикова: Проблемы изучения и интерпретации югославянских литератур (научно-справочное издание “Лексикон южнославянских литератур”)

Проблемы изучения и интерпретации югославянских литературнаходятся вфокусе внимания российской славистики давно . Одним из этапных проек- тов последних лет является издание “Лексикон южнославянских литератур”, в котором словесное творчество боснийцев-герцеговинцев, македонцев, сербов, словенцев, хорватов и черногорцев впервые стало самостоятельным объектом научного исследования как особая литературная общность и одновременно ор- ганическая часть общеевропейского контекста . Начиная с эпохи Национального возрождения, между югославянами возникают качественно новые взаимосвязи, традиционные контакты между ними дополняются функцией посредничества . На этом пути появляется множество межкультурных форм от непосредственного общения до теснейшего взаимодействия, взаимопересечения, на отдельных эта- пах даже синтеза литературных процессов . Нередко можно наблюдать феномен билитературной (полилитературной) принадлежности творчества того или иного писателя, то есть его вовлеченность в литературную жизнь нескольких нацио- нальных литератур .

Ключевые слова: югославянские литературы, мультилитературная среда, билите- ратурная принадлежность

Problems of studying and interpreting of South Slavic literatures (the scientific reference publication Lexicon of South Slavic literatures)

Problems of studying and interpreting of different Slavic literatures are been in focus of Russian slavists for a long time . One of the last important projects is Lexicon of South Slavic literatures, included the material of Bosnian-Herzegovinian, Macedonian, Ser- bian, Slovenian, Croatian and Montenegrin literatures, in it for the first time wordy creativity of these nations became an original object of scientific research as a distinct literary community and as an organic part of the All-European context . Since the time Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 139 of National Renaissance between the South Slavic peoples appeare new relationships, the traditional contacts among them complement by the role of mediation . In this way there is a lot of cross-cultural forms from direct communication till close interaction, inter- connectivity, at certain stages even synthesis of literary processes . Often is been noticed the phenomenon of biliterary (poliliterary) belonging ofwriter’s creativity that means his involvement in the literary life of several national literatures .

Keywords: Yugoslavian literatures, multiliterary environment, biliterary affiliation

Проблемы изучения и интерпретации югославянских литературнаходятся в фо- кусе внимания российской славистики давно . Одним из этапных проектов по- следних лет является издание “Лексикон южнославянских литератур” (2012), в котором словесное творчество боснийцев-герцеговинцев, македонцев, сербов, словенцев, хорватов и черногорцев впервые стало самостоятельным объектом на- учного исследования как особая литературная общность и одновременно органи- ческая часть общеевропейского контекста . Перед авторами “Лексикона” встала проблема изучения существующих ти- пов межславянских отношений, актуальность которой сохраняется до сих пор в условиях провозглашения на постюгославском пространстве независимых госу- дарств, стремящихся активизировать свое национальное наследие, литературный язык, воссоздать национальный писательский корпус . При этом надо отметить, что до сих пор в российской науке не существует отдельных историй сербской и хорватской литератур, а боснийско-герцеговинская и черногорская литерату- ры как самостоятельное явление ранее у нас не изучались вообще . “Лексикон”, активизируя их национальное художественное достояние, в определенной сте- пени восполняет этот пробел . Он дает представление об основных историко-ли- тературных этапах и специфике их национально-художественного содержания, о наивысших достижениях каждой из литератур в лице наиболее значительных и значимых ее представителей . Придерживаясь общей концепции труда, авторы статей были свободны в выражении своей точки зрения на отдельные литератур- ные процессы и явления . Опираясь на опыт отечественных и зарубежных лите- ратуроведов, а также на собственный опыт изучения художественной культуры южных славян, они стремились учитывать современный взгляд на литературное развитие этих народов с древнейших времен до последнего десятилетия XX в . Исходя из поставленных научных задач, материал в книге освещается в ста- тьях двух типов – общего плана и портретах писателей . В десяти статьях общего плана, используя материал, наработанный в исследованиях последних десятиле- тий, рассматриваются основные фазы литературного развития: фольклор, сред- невековые литературы, национальное возрождение, романтизм, реализм, модерн (модерны), авангардизм, социалистический (социальный или новый) реализм, модернизм 2 и постмодернизм . Структура этих статей предусматривает сравни- 140 Надежда Старикова: Проблемы изучения и интерпретации югославянских . .

тельно-типологический подход к комплексному освещению литератур как особой литературной общности, к анализу художественного процесса, позволяющего, учитывая разностадиальность и асинхронность в их развитии, показать степень сближения и расхождения, точки их глубинного сходства и логику национально- го движения, а также их взаимодействие с европейским литературным окружени- ем . В статьях-портретах подкрепляется и конкретизируется соотношение общего и национально-своеобразного, универсального и локального, раскрываемое в общих главах . Авторы труда не стремились к количественному равенству пред- ставляемых писательских имен, а сосредоточили свое внимание на творчестве тех писателей, деятельность которых была особо значительна и значима в разви- тии отечественной литературы . В писательских медальонах, кроме национальной литературной принадлежности писателя (или его “двудомности”, если таковая была), сообщаются биографические данные о нем, его отношение к тому или ино- му литературному направлению, дается краткий анализ самых значительных его произведений, оценивается его вклад в национальную литературу . Каждая статья сопровождается выборочной библиографией произведений писателя и литерату- ры о нем (по возможности последних лет) на языке оригинала и на русском языке . Особое значение в труде придается введению в широкий научный и читатель- ский обиход имеющейся художественной и научной литературы по данной теме на русском языке . Книгу заключает, помимо избранной библиографии историй литератур и наиболее значительных монографических исследований по отдель- ным периодам и литературным направлениям на языке оригинала и русском язы- ке, также полная библиография антологий и сборников переводов произведений югославянских писателей на русский язык . Хочу остановиться на одном весьма существенном аспекте проблемы, с ко- торым мы столкнулись при реализации проекта, а именно на феномене билите- ратурной (полилитературной) принадлежности творчества писателя, то есть его вовлеченности в литературную жизнь нескольких национальных литератур . Сама проблема литературной принадлежности писателя в межлитературном контекте не нова . Она имеет глубокие историко-литературные, этнические, язы- ковые и конфессиональные корни . В определенные периоды, чаще всего под влия- нием внелитературных обстоятельств, она выходит на поверхность и становится предметом острых дискуссий . Например, в середине ХХ в . широко обсуждался вопрос о существовании и составе австрийской литературы, с распадом СССР заговорили об отношении к русской литературе представителей национальных литератур, пишущих на русском языке . Для Югославии проблема литературной принадлежности писателя имеет свою историю . На югославских землях издревле жили этнически близкие народы, говорившие на очень близких языках, но их историческое развитие протекало под воздействием различных общественно-политических и культурных факторов . Они входили в состав разных государственных объединений, нередко воюющих между собой, что позднее осложняло их отношения . На долю одних выпало мно- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 141

говековое австрийское, других – османское господство . Все это предопределяло конфигурацию возникающего культурного контекста и систему существовавших в нем внутренних связей . ХХ век с его двумя мировыми войнами, гражданской войной, революционными преобразованиями обернулся для югославянских на- родов неоднократными изменениями политического устройства, господствую- щих идеологий и межнациональных взаимоотношений . И лишь конец его принес им долгожданную национальную государственность . Политические и социаль- ные катаклизмы, сотрясавшие страну на протяжении столетия, практически на- прямую отражались на межнациональных отношениях и соотношении действу- ющих внутри культурного пространства центростремительных и центробежных тенденций . Но так как переходы от одной эпохи к другой были не спокойными, а происходили в виде взрывов, приводивших к серьезным разломам в обществен- ном и художественном сознании, то на искусство, в том числе, а иногда и в первую очередь, на литературу, ложилась задача сохранения национальной идентично- сти, сохранения национальных традиций и культурной преемственности . С образованием Королевства сербов, хорватов и словенцев складывается но- вый многонациональный литературный контекст . Вошедшие в него народы впер- вые оказались в пределах одной государственной системы, где для большинства населения практически не нужен был язык-посредник . В таких условиях худо- жественное произведение одной литературы могло стать частью литературного контекста другой . Прежде всего, это касалось сербскохорватского пространства, которое расширялось за счет того, что знание сербского языка, ставшего в коро- левстве государственным, было обязательным для многих слоев населения . Пи- сателям, художникам, музыкантам, театральным деятелям ненадо было теперь пересекать государственные границы, они свободно могли мигрировать из одной культурной среды в другую и относительно быстро в ней адаптироваться . Воз- растала возможность прямых контактов, участия в совместных литературных и художественных акциях, творческих объединениях и изданиях . Вместе с тем, в одном государстве сошлись народы, хотя и этнически родственные, но разви- вавшиеся в отличных исторических и культурных условиях, придерживавшиеся разного вероисповедания и опиравшиеся на разные культурные традиции, что и предопределило своеобразие облика каждой нации, ее художественного творче- ства и отразившуюся в нем национальную ментальность . В сложившихся общ- ностях разграничения шли не только по конфессиональным признакам, но и по эстетическим . На территории Королевства СХС в конгломерате этносов, религий и культур столкнулось несколько культурных потоков . Один из них составляли преимущественно католические земли – Хорватия, Словения, Воеводина, форми- ровавшиеся под воздействием цивилизационной среды латинского Запада . Они испытали немалое латинское, итальянское, а позднее австро-немецкое воздей- ствие . Другой поток составляли Сербия, Черногория, Македония, земли право- славные, тяготевшие к Византии, а затем к России и ее культуре, к тому же ма- кедонскую культуру теснейшие узы связывали с культурой болгарской . Третья 142 Надежда Старикова: Проблемы изучения и интерпретации югославянских . .

составляющая – османское, и шире, – ориентальное влияние . Оно в наибольшей мере ощущалось у мусульман Боснии и Герцеговины (долгие годы их литература создаваласьна турецком, арабском и персидском языках), в меньшей мере оно ска- зывалось на составлявших второй культурный поток сербах, черногорцах, маке- донцах, сохранивших православные основы своей культуры и литературы 1. Эти культурные потоки находились в поле противодействия центростремительных, общеюгославских и комплементарных, взаимодополняющих сил, с одной сторо- ны, и центробежных, дифференцирующих, направленных на отстаивание наци- ональных прав в борьбе с унитаристской политикой “интегрального югославян- ства” – с другой . Соотношение сил было весьма неустойчивым, то одни из них, то другие брали верх, приведя всю систему на грань распада или существенно меняя ее характер . Ситуация была сходной и во второй, социалистической, Югославии с ее еди- ной идеологической системой . В ней в еще большей степени возросла роль внеш- неконтактных связей, как личных, так и на уровне республик . Общеюгославское культурное пространство не было лишь ширмой официальной политики . Оно действительно существовало, проявляясь в межнациональных встречах, фести- валях, изданиях книг, совместных журналов . Государственными были признаны три языка - сербскохорватский или хорватскосербский, словенский и македон- ский . Широко действовала комплементарная функция, способствовавшая куль- турному взаимообогащению и быстрому преодолению отставания некоторых народов в той или иной области . Так в ускоренном развитии македонской лите- ратуры после 1945 г . благотворную посредническую роль сыграла сербская ли- тература .2 Все эти факторы приводили к сближению, перекрещиванию и даже в отдельных случаях к смыканию разных литературных явлений . Интеграционный процесс принимал самые многообразные формы . Среди них были и такие, ко- торые получили название “билитературное (или полилитературное) существова­ ние” .3 Однако, при всех благоприятных для межнациональных отношений усло- виях и влияния интеграционных тенденций, постепенно их роль уменьшалась, уступая место тенденциям дифференцирующим . Жесткая идеологическая и культурная унификация, приводили к тому, что национальное противостояние усиливалось и со второй половины 1960-х годов приняло открытый массовый ха- рактер . Разъединительные тенденции вели к откату от общеюгославской идеи, ко- торая зачастую отождествлялась с возобладавшей в югославской федерации уни- тарной идеологией, и к трансформации естественного внимания к национальным историческим, культурным и языковым традициям в стремление к национально- му обособлению . Альтернативой существующему положению, идеологии классо-

1 Липатов А В. . Живая древность . Славянские культуры: общеевропейские закономерности и национальная специфика // История литератур западных южных славян . М ., 1997 . Т .I . С . 11–37 . 2 Шешкен А .Г . Македонская литература XX века . Генезис . Этапы развития . Национальное своеобразие . М ., 2007 . 3 Дюришин Д . Теория сравнительного изучения литератур . М ., 1979 . С .254 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 143

вой борьбы и лозунгу “братства и единства” выдвигалась идеология “этнического ренессанса”, во внедрении в общественное сознание которой художественной ли- тературе и гуманитарным наукам принадлежала немалая, если не ведущая, роль . Этот процесс захватил не только сербскую, хорватскую и словенскую культуру и, в первую очередь, литературу, но практически все культуры Югославии . В 1970-е годы начинается “деление” многих спорных с точки зрения национальной лите- ратурной принадлежности писателей по национальным литературам . С годами эта тенденция не ослабевает, ее интенсивность возрастает в 1990-е годы в неза- висимых государствах, возникших на территории бывшей СФРЮ . Безусловно, решающее влияние на смену приоритетов во всех сферах общественной и куль- турной жизни оказала изменившаяся политическая, социально-экономическая и идеологическая ситуация . Не обошлось и без “перехлестов”, в том числе и в на- циональных вопросах . Поэтому так важно, затрагивая столь болезненные темы, оставаться в их освещении в рамках научных подходов . Необходимость выработки соответствующей методологии диктует сама ак- тивизация в последнее время таких форматов литературоведческих исследова- ний, как история национальной литературы, литературные энциклопедии, лекси- коны и биобиблиографические словари . Обращение к подобного рода изданиям вызвано не только необходимостью укрепления национального самосознания на новом этапе существования нарoда и поддержания рождающейся новой ми- фологии . В не меньшей мере, а со временем и в большей, оно связано с процес- сами глобализации, с опасностью для национальной литературы расширяюще- гося процесса интернационализации культуры и литературы, проникновения в них унификаторских тенденций, “приводящих к все более концентрированному единообразию”, подрывающих их самобытные традиции, ведущих “к оскудению, связанному с культурой, которая лишена историчности” 4. Выявляя особенности бытования писателей, литературная деятельность ко- торых может относиться к двум литературам, надо учитывать, что двойная лите- ратурная принадлежность может быть как диахронной, проявляясьв разные пе- риоды (С . Враз, И . Андрич, М . Селимович), так и синхронной, – т .е . осуществляясь в одновременном участии в развитии двух литератур (П П. . Негош, Х . Кикич, Р . Зогович, В . Десница) . При этом, признавая роль и значение того или иного писа- теля для двух литератур, иногда (в частности в истории национальной литера- туры или литературной энциклопедии) возникает вынужденная необходимость выделять национальную доминанту его творчества при полном понимании неиз- бежных упрощений . Перед проблемой выработки основных критериев для опре- деления этой доминанты оказываются исследователи любого многонациональ- ного контекста . Сошлюсь на опыт редколлегии биобиблиографического словаря “Русские писатели ХХ века”, которой пришлось дать ответ на вопрос, входят ли в корпус русской литературы “двуязычные” литераторы, работающие в простран-

4 Ауэрбах Э . Филология мировой литературы // Вопросы литературы . М ., 2004 . №5 . c . 123–129 . 144 Надежда Старикова: Проблемы изучения и интерпретации югославянских . .

стве русского языка и литературы, такие, как Г . Айги, В . Быков, Ч . Айтматов и др . “Многие их тексты, – пишет в предисловии к словарю профессор П .А . Николаев, – создавались на русском языке, их вклад в русскую литературу и вообще в русскую культуру весьма значителен . Но главный источник их творчества в национальной духовной стихии: чувашской, белорусской, киргизской и т д. . Они, как правило, и начинали писать на родном языке, и предметом их повествования была жизнь на- циональной родины . Поэтому в современном художественном мире они, прежде всего, представляют свою национальную литературу . Примеры В . Набокова и И . Бродского не опровергают этого положения: основные начала их творчества – в пределах специфически русских художественных феноменов” 5. К этому рассуж- дению П .А . Николаева стоит добавить размышления азербайджанского писателя Ч . Гусейнова, пишущего на двух языках азербайджанском и русском . Признавая, что “хотя и русский – родной язык моего творчества: “Семейные тайны”, “Дирек- тория Igra”, “Доктор N”, “He дать воде пролиться из опрокинутого кувшина” бы- туют на русском языке и могут быть, думается, отнесены к русской литературе, я субъективно не ощущаю себя русским писателем” .6 Что же еще, помимо языка (в случае югославянских литератур сербскохорват- ского лингвистического пространства этот критерий не работает) можно отнести к признакам принадлежности писателя к определенной литературе? Постоянное проживание на территории, участие в литературной жизни, членство в союзе пи- сателей, сотрудничество в периодических изданиях, собственная точка зрения? Например, включение Иво Андрича в “Лексикон хорватской литературы” (1998) было мотивировано тем, что “перейдя на сербский язык и войдя в сербскую лите- ратурную жизнь”, писатель сохранил “языковые, стилевые, тематические и фило- софские компоненты хорватского наследия” 7. B конкретных случаях может быть очень существенен любой из названных признаков, но в определении национальной литературной доминанты творчества писателя, на наш взгляд, нельзя абсолютизировать ни один отдельно взятый кри- терий . Лишь совокупность всех или нескольких из них в их взаимозависимости, образующей систему координат, позволяет отнести творчество писателя к той или иной национальной литературе, что, однако, нисколько не умаляет его роли (если она была) для другой . Среди важнейших признаков авторский коллектив Лексикона выделил следующие: 1 . Родной язык, выдвигаемый всеми исследователями на первое место . Но для югославян и с ним не все так просто . То обстоятельство, что их языки относятся к одной лингвистической группе, безусловно, облегчало переход с одного языка на другой (когда в этом была необходимость) . Если для словенцев и македонцев в отношении к сербскому и хорватскому языкам, как и для тех советских писате-

5 Николаев П А. . Предисловие // Русские писатели XX века . Биобиблиографический словарь . М , . Большая Российская энциклопедия; Рандеву-А .М ., 2000 . c .6 . 6 Гусейнов Ч . Русскость нерусских // Вопросы литературы . 2006 . № 2 . c .253 . 7 Bogišić V ., Čale Feldman L ., Duda D ., Matičević I ., Leksikon hrvatske književnosti, Zagreb, 1998, str . 13 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 145

лей, о которых говорят П . Николаев и Ч . Гусейнов в отношении к русскому, язык выступает главным разграничителем, то для языков сербскохорватского ареала он в полной мере таковым не является . Но именно в полной мере, так как отли- чия лексические, фонетические и стилистические существуют и в определенных исторических условиях начинают играть существенную роль, как это происходит в возникших на территории СФРЮ независимых государствах . Эти отличия во многом обусловлены, как отмечает Н .И . Толстой, тем, что процесс формирования литературных языков и литератур югославянских народов происходил различ- ными темпами и при том в условиях разного двуязычия . У сербов, черногорцев (и болгар) двуязычие было гомогенным: древнеславяно(церковнославяно)-сербским (и болгарским) . У хорватов и словенцев - гетерогенным: латино-‚ итальяно-, не- мецко-хорватским и словенским . У хорватов еще и венгеро-хорватским 8. Для ли- тературного языка боснийских мусульман не прошло бесследно существование литературы на трех ориентальных языках и ее переход к народному языку через арабицу (арабскую азбуку) . На разных этапах развития все эти факторы в той или иной степени накладывали отпечаток на восприятие своего языка в отношении к другим югославянским языкам . Н . И . Толстой обратил внимание еще на одно яв- ление, становящееся все более заметным в сербоязычной среде в последней трети прошлого века . В ней, замечает он, начиная с 1970-х годов, “появились писатели, пишущие на родных черногорских диалектах” и приводит в пример творчество известного поэта Матии Бечковича . Толстой называет этот процесс формирова- нием “малых литературных языков” .9 В новых югославянских государствах в силу политических факторов этот процесс приобретает все более широкий и глубокий характер . 2 . Место рождения, этническая и конфессиональная среда воспитания и фор- мирования личности, роль народного творчества в этическом и эстетическом ми- ровосприятии . 3 . Вживленность в литературную среду, как внешняя (участие в выборных ор- ганах, литературных организациях, периодических изданиях), так и внутренняя (принадлежность или близость к литературным группам, направлениям, опреде- ленным эстетическим нормам) . 4 . Национальная самоидентификация . Многие исследователи считают этот признак определяющим . Он действительно очень важен . Но при всей его значи- мости, нельзя не принимать во внимание, что в авторитарных, а тем более тота- литарных, государствах на субъективное решение писателя оказывались внели- тературные влияния . Могли играть роль и сугубо личные причины, не имеющие никакого отношения к литературе .

8 Толстой Н . И . Культурно-исторические предпосылки образования национальных литературных языков (на материале сербохорватского, болгарского и словенского языков) // Формирование наций в Центральной и Юго-Восточной Европе . М ., 1981 . c 126. . 9 Толстой Н .И . Новый славянский литературный микроязык? // Толстой Н .И . Избранные труды . Т .II . Славянская литературно-языковая ситуация . М ., 1998 . c . 505 . 146 Надежда Старикова: Проблемы изучения и интерпретации югославянских . .

5 . Нисколько не умаляя бесспорной важности вышеназванных признаков, наиболее существенной константой нам представляется ментальность человека, в формировании которой участвовали те факторы, о которых говорилось выше . Она проявляется в тематике, художественной форме произведения, связи твор- чества с литературными традициями, региональными, этническими чертами вне зависимости от места проживания писателя, а иногда и от литературной самои- дентификации . Приведу несколько показательных примеров . Иво Андрич (1892–1975) родился в Боснии в католической семье, там провел детство и школьные годы, высшее образование получил в Загребе, Вене и Крако- ве . В Загребе, в альманахе “Хорватская молодая лирика” (1914), началась его лите- ратурная деятельность, он становится членом Общества хорватских писателей . За участие в антиавстрийском движении в годы Первой мировой войны сидел в тюрьме, где были написаны его первые книги, изданные в Загребе в 1918 и 1920 гг . После окончания войны Андрич, будучи активным сторонником югославизма, переезжает в Белград, поступает на дипломатическую службу и активно вклю- чается в литературную жизнь столицы . В 1961 г . получает Нобелевскую премию . Сейчас на него претендуют три литературы . Да, в начале литературного пути по типу творчества, особенностям стиля и языка, эстетической близости экспресси- онизму, получившему в Хорватии большое распространение, его можно рассма- тривать как хорватского писателя . Безусловно и то, что этот опыт не прошел для него бесследно . Потом он стал сербским писателем, одним из тех, кто определял развитие сербской литературы, но и не только ее, что не отрицает его первона- чальной принадлежности к хорватской литературе . Влияние творчества Адрича ощущается в произведениях многих писателей из других югославянских литера- тур . Экзотический мир Боснии стал для него моделью человеческого существова- ния, но, превосходно владея самим материалом, он описывал его с позиций чело- века иной, христианской, европейской культуры и мировоззрения . Для Андрича этот мир был интересен не только и не столько сам по себе, сколько как прообраз человеческого общежития людей и народов разного миропонимания . Меша Селимович (1910–1982) родился в потомственной семье боснийских бе- гов . Провозгласил себя сербским писателем, однако остался при этом представи- телем боснийской культуры . Мир прославивших его романов “Дервиш и смерть” и “Крепость” - это мусульманский мир Боснии, его психология, этика, бытовая культура, раскрытые глазами мусульманина (не с религиозной, а с этнической точки зрения), т е. . описанные им изнутри . Это, однако, нисколько не исключает того, что Селимовичу, писателю второй половины ХХ в ,. была близка философ- ская модель экзистенциализма . Ему принадлежит заслуга преобразования жан- ровой структуры романа, что чрезвычайно плодотворно сказалось на развитии и сербской, и боснийской литератур . Мак Диздар (1917–1971), как и Селимович, выходец из старинной мусульман- ской семьи . Постоянно жил в Сараеве, продолжая участвовать в литературной и общественной жизни республики, но определился как хорватский писатель . При Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 147

том, что, несомненно, надо уважать это решение Диздара (видимо, у него были на то причины), изучая его творчество, приходишь к выводу, что вся образность ху- дожественного мира его поэзии связана с традициями старой и новой боснийской мусульманской литературы . Включая статью о Диздаре в “Лексикон хорватской литературы”, ее авторы отмечают, что поэт, сохранив красоту архаики, чистоту языка, как отправные точки традиции, показывает, как культура его родного края “со своим языком и цивилизационным контекстом, не потеряла континуитет по- сле турецкого завоевания, когда с исторической сцены ушли боснийские короли и вельможи” 10. В заключительной фразе они делают знаменательный вывод: “Не- оспоримое место Диздара в хорватских антологиях не исключает того, что в ши- роком смысле слова его творчество в целом способствовало эмансипации мусуль- манского бошнятства” 11. Не отрицая значения поэта для хорватской литературы, нам кажется невозможным исключение его из литературы бошняков . Пожалуй, в XX в . никто лучше Диздара не выразил духа мусульманской Боснии и его эво- люции . Современный историк хорватской литературы С . Просперов-Новак при- ходит к выводу, что “после смерти поэт комфортно расположился в двух литера- турах параллельно” 12. То же можно сказать о творчестве черногорцев М. Лалича (1914–1993) и Р. Зоговича (1907–1986), после Второй мировой войны живших по- стоянно в Белграде и принимавших активное участие в его литературной жизни, но при этом не порывавших связей со своей родиной . С ней теснейшим образом тематически и ментально связан художественный мир их произведений . Харак- теры их героев национально четко выражены, даже стиль произведений отражает черногорскую образность, основанную на сложившихся в особых исторических условиях народных представлениях о природе, человеке и их взаимоотношениях . У обоих сильна опора на народное творчество . Оба называли себя черногорскими югославскими писателями, хотя некоторые литературоведы включают их только в сербскую литературу . Между тем определенность литературной принадлежно- сти нисколько не исключает признания ими опоры на более богатые литератур- ные традиции сербской литературы и своего художественного вклада в обогаще- ние двух литератур .

10 Bogišić V ., Čale Feldman L ., Duda D ., Matičević I ., Leksikon…, str . 68 . 11 Ibid ., str . 69 . 12 Prosperov Novak S ., Povijest hrvatske književnosti III, Zageb, 2004, str . 168 . 148 Надежда Старикова: Проблемы изучения и интерпретации югославянских . .

Литература

Ауэрбах, Э . (2004), “Филология мировой литературы”, Вопросы литературы, №5, Москва, 123–129 . Bogišić V ., Čale Feldman L ., Duda, D ., Matičević, I . (1998), Leksikon hrvatske književnosti, Zagreb Гусейнов, Ч . (2006), “Русскость нерусских”, Вопросы литературы, № 2, Москва Дюришин, Д . (1979), Теория сравнительного изучения литератур, Москва Липатов, А В. . (1997), “Живая древность . Славянские культуры: общеевропейские закономерности и национальная специфика”, История литератур западных южных славян, Т .I ., Москва, 11–37 . Николаев, П А. . (2000), “Предисловие”, Русские писатели XX века . Биобиблиографический словарь, Москва, Большая Российская энциклопедия, Рандеву – А .М ., Москва Prosperov, Novak S . (2004), Povijest hrvatske književnosti III, Zagreb Толстой, Н И. . (1981), “Культурно-исторические предпосылки образования национальных литературных языков (на материале сербохорватского, болгарского и словенского языков)”, Формирование наций в Центральной и Юго-Восточной Европе, Москва Толстой, Н И. . (1998), “Новый славянский литературный микроязык?”, Толстой Н И. . Избранные труды, т . II, Славянская литературно-языковая ситуация, Москва Шешкен, А Г. . (2007), Македонская литература XX века . Генезис . Этапы развития . Национальное своеобразие, Москва Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 149

Pregledni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09 Jergović M .

Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот и во медиумскиот дискурс во Македонија

Рефератот се обидува во што е можно покомплексна форма да ја претстави рецепцијата на книжевните дела на Миљенко Јерговиќ, сараевски писател кој живее во Хрватска, во македонскиот книжевно-критички и медиумски културен простор . Трудот нуди објективна анализа на досега реализираните преводи на делата од овој автор во македонската средина, без разлика на тоа дали станува збор за книжни изданија или пак за објави во периодиката . Во рефератот ќе бидат опфатени и медиумските одгласи за делата на Јерговиќ, кои несомнено придонесувале во изградувањето на профилот на писателот кај тамошната публика .

Клучни зборови: Миљенко Јерговиќ, Македонија, дискурс, книжевна критика, медиуми

Writer from Sarajevo – Miljenko Jergović – in Literary Criticism and Media Discourse in Macedonia

The paper is trying as much as possible a full complex of reception`s form of literary works by Miljenko Jergovic, Sarajevo writer who lives in Croatia, in literary criticism and media cultural space in Macedonia . The paper provides an objective analysis of al- ready realized translations of works by this author in the Macedonian area, regardless of whether it comes to paper publications or to publish in periodicals . In the report will also cover the media echoes the works of Jergović, which undoubtedly contributed in building the profile of the writer in the audience in this country .

Key words: Miljenko Jergović, Macedonia, discourse, literary criticism, media

Уште на самиот почеток на прилогов сакаме, in medias res, јасно да го потенцираме неспорниот факт дека авторот Миљенко Јерговиќ полека, но сигурно, и благода- рение на досега реализираните преводи на македонски јазик, почнува мошне впе- 150 Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот . .

чатливо да го шири и да го бранува љубопитството на книжевната критика, како и на редакциите за култура на медиумите во Република Македонија во поново време . Јерговиќ, кој од некои е нарекуван “хрватски”, “босански”, т .е . “босанско-хрват- ски”, а од други, пак, едноставно “контроверзен” автор беше за првпат книжно публикуван во Македонија во 1999 година, кога НИК Лист од Скопје во превод на Билјана Жеревска ја издаде на македонски јазик неговата книга раскази Сараев- ско Марлборо . Истата година, и Ладислав Лешниковски го преведе и го објави во Скопје и краткиот текст на М . Јерговиќ – Босански лонец1 . Потоа, следеше и обја- вување на еден текст на Миљенко Јерговиќ и во антологијата на раскази и есеи на писатели од Југоисточна Европа, чиј приредувач беше Рихард Шварц, а ја објави издавачката куќа Темплум од Скопје во 2008 година . Во 2011 година се појави во Македонија и преводот на неговата збирка раскази Мама Леоне направен од Алек- сандар Прокопиев2 Набрзо. потоа, кај истиот издавач, излезе од печат и романот Татко од М . Јерговиќ во превод од хрватски јазик на Јасмина Алексова, во 2012 година3, иако цели шест-седум години претходно, од појавата на овие книжни из- данија, беше објавен и извадок од романот на Јерговиќ под наслов Ореови дворци во електронското списание Блесок (бр . 46, 2006 година, од англискиот превод на Дарија Торе превел Игор Исаковски), а беа објавени и неколку есеистички, ана- литички и пропагандистички текстови за неговите дела и во културниот простор на Интернет мрежата во Р . Македонија4 . Едни од последните регистрирани проз- ни објави на М . Јерговиќ на македонски јазик се неговиот понов есеј со наслов Трговците на Европа, кој во македонски превод на Димитар Масевски го објави меѓународното списание “Корени” што излегува во Куманово5 и извадокот од ро- манот – добитник на Његошевата награда за 2015 година: “Неземскиот израз на неговите раце – Скица на роман за синот” (во превод од хрватски на Александар Прокопиев) во магазинот за литература и култура “Наше писмо”6 што го издаваат Независните писатели на Македонија . Самиот Миљенко Јерговиќ беше гостин на првото издание на фестивалот “Про-за Балкан” во Скопје (4–6 март 2013), каде што пред македонската културна

1 Во: Lettre internationale, Год . 4, бр . 13–14, 1999, стр . 32–34 . 2 ЈЕРГОВИЌ, Миљенко: Мама Леоне . Превод: Александар Прокопиев . Скопје: Икона, 2011, стр . 232 . 3 ЈЕРГОВИЌ, Миљенко: Татко . Превод: Јасмина Алексова . Скопје: Икона, 2012, стр . 184 . 4 Види го, на пример, како pars pro toto, текстот: Препорака: Вториот бакнеж на Гита Данон – Миљенко Јерговиќ . Во: www .karmakasha .mk/kultura/pisan-zbor, 19 . 09 . 2011 . 5 Види: ЈЕРГОВИЌ, Миљенко: Трговците на Европа . Превод: Димитар Масевски . Во: Корени (Списа- ние за литература, култура, граѓански прашања и наука) . Куманово: Здружение за наука и култура “Парадигма”, Год . 11, бр . 45-46, септември 2013, стр . 6731–6736 . 6 Види: ЈЕРГОВИЌ, Миљенко: Неземскиот израз на неговите раце – Скица на роман за синот . Превод од хрватски: Александар Прокопиев . Во: Наше писмо (Магазин за литература и култура) . Скопје: Независни писатели на Македонија, Год . 21, бр . 79-80, стр . 36-42 . Информацијата за добивањето на Његошевата награда на М . Јерговиќ беше проследена своевремено и во македонскиот медиумски етер, види на пример: Миљенко Јерговиќ добитник на Његошевата награда за 2015 година . Во: www . diversity .org .mk/news/miljenko-jergovic-dobitnik-na-njegoshevata-nagrada-mk/, Скопје, 2015 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 151

јавност имаше можност и од прво лице да ја раскаже својата професионална при- казна7 . Подоцна се појави на македонски јазик и репрезентативен избор од цело- купното поетското творештво на Јерговиќ во превод на Ристо Лазаров . Одгласи за појавата на изборот од поетското творештво на Миљенко Јерговиќ на македонски јазик, во издание на “Везилка 2011” од Скопје, се објавија набрзо и во македонски- от дневен печат8, каде што, меѓу другото, се потенцираше и тоа дека “овој избор ја потврдува раскошната поетска дарба на Јерговиќ и уверливо сведочи дека поезија- та на овој автор е неправедно во сенка на неговото прозно творештво” . Рецепцијата на Миљенко Јерговиќ во Македонија во најново време е уште по- веќе зголемена, бидејќи Јерговиќ во 2017 година ја освои и престижната награда “Прозарт” за посебен авторски придонес во развојот на книжевноста на Балка- нот што ја доделува интернационалниот литературен фестивал “Про-за Балкан”, кој го организира издавачката куќа “Икона” од Скопје9 . За реномето на наградата сведочи и фактот што досегашни нејзини добитници се истакнатите балкански писатели: Владислав Бајац, Даша Дрндиќ, Вида Огненовиќ и Георги Господинов . На споменатиот фестивал во мај 2017 година наедно беше промовиран и новиот

7 Тогаш македонските пишани медиуми во прилично голем обем ги пренесоа ставовите на Миљенко Јерговиќ за повеќе прашања, кои ќе се обидеме што е можно пообјективно да ги доближиме при анализата во овој текст . Во таквите новинарско-репортерски текстови можеше понекогаш да се најде и некој заскитан аналитичко-вредносен суд за неговото творештво, како на пример: “Миљенко Јерговиќ беше претставен како автор на парадоксот, истовремено познат по неговите отворени и независни колумни, кои ги пишува за влијателни балкански медиуми, и како прозен суптилен писател, кој влегува во најсуптилните периоди на животот на еден човек” (ТРАЈКОВСКА, Даниела: “Про-за Балкан – Македонија . Во: Културен живот – Списание за култура, уметност и општествени прашања, Скопје: Год . 59, бр . 1-2, 2013, стр . 92) . 8 Види на пр :. Поезија од Јерговиќ, Вечер, 31 . 7 . 2013; Објавена стихозбирката ‘Промена на времето’ од Јерговиќ, Нова Македонија – Лик, 31 . 7 . 2013 . итн . 9 Види: Познати гостите на “Прозарт”, Миљенко Јерговиќ добитник на наградата . Во: Дневник, Скопје, 23 . 5 . 2017; Наградата “Прозарт” оди кај Миљенко Јерговиќ . Во: Нова ТВ, Скопје, 30 . 5 . 2017; Најчитаниот автор од екс-Југославија Миљенко Јерговиќ, добитник на наградата “Прозарт” . Во: Re- publikaOnline, Скопје, 23 . 5 . 2017; Миљенко Јерговиќ добитник на наградата “Прозарт” . Во: ПлусИнфо, 23 . 5 . 2017; Фестивал “Про-за Балкан”: Наградата “Прозарт” доделена на луцидниот критичар и книжевник Миљенко Јерговиќ . Во: Телеграф мк,. Скопје, 23 . 5 . 2017; Хрватскиот писател Миљенко Јерговиќ добитник на наградата “Прозарт” . Во: А1on mk,. Скопје, 23 . 5 . 2017; Луцидниот критичар на денешницава, Миљенко Јерговиќ, добитник на наградата “Прозарт” . Во: Факултети мк,. Скопје, 23 . 5 . 2017; Миљенко Јерговиќ во Скопје ќе ја прими наградата “Прозарт” . Во: Макфакс, Скопје, 23 . 5 . 2017; Награда “Прозарт” за хрватскиот писател Миљенко Јерговиќ . Во: Cooltura mk,. Скопје, 23 . 5 . 2017; Наградата “Прозарт” оди кај Миљенко Јерговиќ . Во: Нова ТВ, Скопје, 30 . 5 . 2017; “Про- за Балкан”: Миљенко Јерговиќ вечерва ќе ја прими наградата “Прозарт” . Во: Република, Скопје, 30 . 5 . 2017; Врачување на наградата “Прозарт” на Миљенко Јерговиќ . Во: Стандард мк,. Скопје, 30 . 5 . 2017; Врачување на наградата “Прозарт” на Миљенко Јерговиќ . Во: Cooltura mk,. Скопје, 30 . 5 . 2017; Врачена наградата “Прозарт” на Миљенко Јерговиќ . Во: Нова Македонија, Скопје,31 . 5 . 2017; Награда “Прозарт” за Јерговиќ – еден од најбескомпромисните писатели . Во: Старт мк,. Скопје, 24 . 5 . 2017; Роденденски подарок за луцидниот писател Миљенко Јерговиќ – наградата “Прозарт” . Во: Дневник, Скопје, 24 . 5 . 2017; Миљенко Јерговиќ во Скопје ќе ја прими наградата “Прозарт” . Во: Sky mk,. 23 . 5 . 2017; Најчитаниот автор од екс-Југославија Миљенко Јерговиќ, добитник на наградата “Прозарт” . Во: Старт .мк, Скопје, 23 . 5 . 2017; Фестивал “Про-за Балкан”: Наградата “Прозарт” доделена на луцидниот критичар и книжевник Миљенко Јерговиќ . Во: Телеграф мк,. Скопје, 23 . 5 . 2017; The Festival “Pro-za Balkan: The Award “Prozart” to be awarded to Miljenko Jergović . In: Independent .mk, 23 . 5 . 2017 . 152 Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот . .

книжен превод на М . Јерговиќ на македонски јазик – романот “Рута Татенбаум” (издание на издавачката куќа “Бегемот” од Скопје, а во превод на Ѓоко Здраве- ски)10, чиј оригинал потекнува од 2006 година, а носител е и на наградата за нај- добар роман на територијата на Босна и Херцеговина, Србија, Хрватска и Црна Гора – “Меша Селимовиќ” за 2007 година . Медиумските одгласи за овие последни настани во Македонија, поврзани со името на Миљенко Јерговиќ, беа навистина бројни, а за време на престојот на Јерговиќ во Скопје беа повторно направени и неколку интервјуа со него 11. При согледувањето на книжевно-критичкиот и на медиумскиот дискурс на делата на Јерговиќ во Македонија е делумно важен и фактот дека “јазикот на кој

10 Види: Објавена е новата книга од Миљенко Јерговиќ . Во: Плус Инфо, Скопје, 3 . 4 . 2017; Врачување на наградата “Прозарт” на Миљенко Јерговиќ и промоција на негова книга . Во: А1Он, Скопје, 30 . 5 . 2017; Врачување на на наградата “Прозарт” на Миљенко Јерговиќ и промоција на негова книга . Во: Канал 5, Скопје, 30 . 5 . 2017; Врачување на наградата “Прозарт” на Миљенко Јерговиќ и промоција на негова книга . Во: Сител, Скопје, 30 . 5 . 2017; Врачување на на наградата “Прозарт”: Признание за писателот Миљенко Јерговиќ и промоција на негова книга . Во: Телеграф мк,. Скопје, 30 . 5 . 2017; Врачување на наградата “Прозарт” на Миљенко Јерговиќ и промоција на негова книга . Во: Вечер, Скопје, 30 . 5 . 2017; Романот “Рута Таненбаум” од Миљенко Јерговиќ објавен на македонски јазик . Во: Сител, Скопје, 3 . 4 . 2017; Промоција на роман од Миљенко Јерговиќ . Во: Макфакс, Скопје, 25 . 5 . 2017; Промоција на роман од Миљенко Јерговиќ . Во: Канал 77, Скопје, 25 . 5 . 2017; Промоција на романот “Рута Таненбаум” и разговор со Миљенко Јерговиќ . Во: www okno. mk/node/64319;. Книжевна промоција: “Бегемот” ја најави промоцијата на “Рута Таненбаум” од Миљенко Јерговиќ . Во: Мкд мк,. Скопје, 29 . 5 . 2017; Промоција на роман од Миљенко Јерговиќ . Во: b2 .mk/news/, 25 . 5 . 2017; Романот “Рута Таненбаум” од Миљенко Јерговиќ објавен на македонски јазик . Во: zurnal mk,. Скопје, 3 . 4 . 2017; Промоција на “Рута Таненбаум” и разговор со М . Јерговиќ . Во: Antropol .mk, Скопје, 24 . 5 . 2017 . 11 Види уште, на пример: Миљенко Јерговиќ – А која тоа војна на Балканот сме ја избегнале или одложиле (Превод од Јутарњи лист) . Во: www .jadiburek .com .mk/sodrzina_detalno .aspx?id=2831, Скопје, 26 . 1 . 2017; Хрватскиот писател Миљенко Јерговиќ добитник на наградата ‘Прозарт’ . Во: Нова Македонија, Скопје, 23 . 5 . 2017; Миљенко Јерговиќ со порака што да сториме светот никогаш да не исчезне . Во: Нова ТВ, Скопје, 31 . 5 . 2017; Добитникот на наградата ‘Прозарт’, Миљенко Јерговиќ: Светот ќе го спасат Македонецот што го чита Кадаре и Албанецот што го чита Урошевиќ! Во: РепубликаOnline, Скопје, 31 . 5 . 2017; Јерговиќ со една поинаква тиранска платформа . Во: www off. . net .mk/bookbox, Скопје, 30 . 5 . 2017; Јерговиќ: Светот ќе го спасат Македонецот што го чита Кадаре и Албанецот што го чита Урошевиќ . Во: Телеграф мк,. Скопје, 31 . 5 . 2017; Одржана трибината ‘Писатели од Балканот – Визибилност’ . Во: Cooltura .mk, Скопје, 30 . 5 . 2017; Отворен литературниот фестивал ‘Про-за Балкан’ . Во: Нова Македонија, Скопје, 30 . 5 . 2017; Почнува интернационалниот литературен фестивал ‘Про-за Балкан’ . Во: Курир, Скопје, 28 . 5 . 2017; Почнува интернационалниот литературен фестивал ‘Про-за Балкан’ . Во: vistina mk/?p=501445,. Скопје, 28 . 5 . 2017; Mednarodni lite- rarni večer v rezidenci veleposlanika . In: www skopje-embassy. si,. Скопје, 30 . 5 . 2017; Јерговиќ: Светот ќе го спасат Македонецот што го чита Кадаре и Албанецот што го чита Урошевиќ . Во: Вечер, Скопје, 31 . 5 . 2017; Преведувачот е клучен за видливоста на балканските писатели . Во: Вечер, Скопје, 31 . 5 . 2017; Заврши петтото издание на фестивалот ‘Про-за Балкан’ . Во: Cooltura mk,. Скопје, 31 . 5 . 2017; Јерговиќ: Читањето ќе го спаси светот . Во: А1Он .мк, Скопје, 31 . 5 . 2017; Интервју – Миљенко Јерговиќ: Поважно е што мисли Кардашијан од Дилан . Во: Макфакс, Скопје, 30 . 5 . 2017; Букбокс интервју – Миљенко Јерговиќ: Пишувањето го спасува светот (Разговарала Илина Ј ). . Во: www .off .net .mk, Скопје, 25 . 5 . 2017; Лауреатот на ‘Прозарт’ Јерговиќ: Светот ќе го спасат Македонецот што го чита Кадаре и Албанецот што го чита Урошевиќ! Во: text mk,. Скопје, 31 . 5 . 2017; Не е пофалба тоа што Загреб ниту малку не личи на Скопје (Миљенко Јерговиќ) . Во: dokazm .mk, 8 . 6 . 2017 (превод од текстот објавен на Интернет страницата на авторот два дена претходно: https://www jergovic. com/sumnjivo-lice/nije-. pohvala-to-sto-zagreb-nimalo-ne-slici-skoplju/) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 153

пишува овој автор, тој го нарекува хрватски, иако јазичните пуританци во Хрват- ска му забележуваат дека е преполн со српски, босански и други зборови со неод- редено и оттаму со сомнително потекло”12 . Затоа, во поглед на таквите определби, се чини дека за македонската книжевна критика, но и за медиумите во Македо- нија изгледаше досега најбезболно да се зборува за Миљенко Јерговиќ само како за писател кој “спаѓа моментално меѓу најчитаните и најпреведуваните автори во Хрватска” . На таков начин, фактички, и критичарите, но и поширокиот круг чи- татели добиваа и дополнителен стимул за што подлабоко проникнување во по- етиката на опусот на М . Јерговиќ, но наедно беа изложени и на отворен ринг за искрено и за објективно спротивставување или, пак, за поддршка на ставовите на авторот и на неговите “јунаци” со нивните сопствени ставови при процесот на интерпретација . За подобро навлегување во суштината на критичкото проследување на ре- цепцијата на Миљенко Јерговиќ во македонскиот културен ареал се чини дека е неопходно да се наведат најпрвин барем круцијалните одредници за неговиот творечки пат . Имено, Миљенко Јерговиќ е роден на 28 мај 1966 година во Сара- ево, Босна и Херцеговина (таму и дипломирал на Филозофскиот факултет), а од 1993 година живее во непосредната околина на Загреб . Работи како новинар во хрватскиот весник Јутарњи лист и како колумнист на веб-страницата на Радио Сарајево и на белградскиот весник Политика . Добитник е на многубројни награ- ди, меѓу кои Мак Диздар и Иван Горан Ковачиќ, двете во 1988 година, за неговата збирка поезија Опсерваторијата Варшава; наградата Ксавер Шандор Ѓалски во 1994 година за збирката раскази Сараевски Марлборо; понатаму Аугуст Шеноа – која ја доделува Матица Хрватска за уметнички и книжевни достигнувања – за неговата новела Бјуик Ривиера во 2002 година; Гринцане Кавур за неговата збир- ка раскази Мама Леоне во 2003 година; Меша Селимовиќ – награда за роман на годината во Босна и Херцеговина, Хрватска, Србија и Црна Гора во 2007 година, Његошевата награда за 2015 година и Ангелус – полска книжевна награда за писа- тели и поети од Централна Европа, за неговиот роман Срда ми пее, на самрак, на духовите . Неговите дела се преведени на многу светски јазици, а освен литера- турни текстови (проза, драма, поезија) и новинарски колумни, Јерговиќ пишува и објавува и филмски, рок и стрип критики . Интересно е за него да се спомене и тоа дека иако тој “нема проблем” со себеопределувањето и со “мешаноста”, која е дел од неговиот човечко-авторски идентитет, англиската Википедија, на пример, го опиша него како “босанско-хрватски”, а хрватската како “контроверзен” автор . Од тоа можеше да се заклучи дека “контроверзен” излегува дека е некаква посебна

12 Според: ЈАКИМОВСКА, Илина: Кога писателите ќе го дигнат . . гласот или: дали Јерговиќ по националност е ‘контроверзен’? Види: http://kupot on. net. mk/onnet/bookbox/miljenko-jergovik-na. - cionalnost-kontroverzen?page=4 . На крајот од овој текст на И . Јакимовска, објавен на Интернет, е поместен и нејзиниот превод на македонски јазик на есејот Како битисувајќи на крај и пропаднавме од М . Јерговиќ (од неговата книга Загрепски хроники, издание на ХХ век, Белград, 2010, чии текстови се претежно посветени на јазикот и на обидите тој да се вкалапи, да се бирократизира и вештачки да се огради од другите сродни јазици) . 154 Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот . .

национална одредница за автори чија припадност, со оглед на тоа што не е чиста, е – матна . Таквата јазична “матност”, пак, не само што понекогаш му создаваше на Јерговиќ непријатности во Хрватска, туку го исфрлаше, да речеме, и од конкурен- ција за добивање на книжевни награди во Србија . Иако пред нешто повеќе од две децении, Васа Павковиќ, тогашниот литературен критичар на НИН, ја вклучил поетската збирка на Јерговиќ Учи ли некој ноќва во градов јапонски? (издадена од Задругар, Сарајево, 1990) во списокот на десетте најдобри српски поетски книги за таа година, истиот тој Васа, овојпат како претседател на жирито на НИН-овата награда за 2010 година го исклучува романот Татко на Јерговиќ од конкуренција, бидејќи тој не е напишан – на српски . Затоа, впрочем, и некои од проследувачите на овој феномен луцидно се прашуваат “дали е можно за десет (иако во случајов станува збор за дваесет, н . з ). години јазикот на овој автор да се хрватизирал до степен на крајна непрепознатливост за еден просечен српски читател или, пак, српскиот јазик стигнал да се издиференцира во засебно јазично семејство, на ниво на баскискиот?”13 Миљенко Јерговиќ се најде подоцна во центарот на препукувањата и во Хрват- ска, кога Велимир Висковиќ, претседателот на Хрватското друштво на писатели, во интервју за литературното списание Венец (кое многумина го означуваат како крајно десничарско), го нарекува Јерговиќ реафирматор на српското четништво во Хрватска . Веројатниот повод за тоа е изјавата на Миљенко Јерговиќ, во интервју за белградско Време од мај 2009 година во кое тој, образложувајќи го сопствениот од- нос кон историските личности како литературни инспирации, изјавува: “Морам да признам дека јас не би знаел да пишувам проза за Туѓман или за Милошевиќ . Не дека тие не ме интересираат, се занимавам со нив половина живот, туку јас до нивните причини, ум и концепција не допирам . Но, за концепцијата на таканаре- чените обични луѓе, кои се наоѓаат во центрифугата на историјата, и за големите и масивни злостори, за тоа можам да мислам, и тука наоѓам причина и мотивација . За Дража, на пример, можев да пишувам, бидејќи ги разбрав неговите мотиви . Се- како, тоа не значи дека за него мислам ни позитивно ни негативно . Едноставно, тој е тродимензионална личност која имала и своја трагика и свои мотиви и биогра- фија, сето она што Милошевиќ и Туѓман не го имале” . Па, додека едни во контекст на обвинувањата на Висковиќ излегоа со уште посилни зборови (на пример, Фа- рук Шехиќ со текстот “Четник, како тоа гордо звучи”, објавен првично во сараев- ски Журнал), укажувајќи на тродимензионалноста и на биографиите на илјадни- ците жртви на четништвото, кои очигледно не се доволно книжевно мотивирачки за “генијален ум како Јерговиќ”; други се ставија на страната на не-Србинот од првото полувреме, кој излезе дека може да биде прогласен за четник дури и ако не пишува на српски . Така, Дежуловиќ, Ловреновиќ, Томиќ и уште неколку хрватски автори, во знак на протест, излегоа од Друштвото на писателите на Хрватска, јавно аргументирајќи ги своите мотиви . “Мислењето на Висковиќ може физички да му

13 ЈАКИМОВСКА, Илина: Исто . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 155

наштети на Јерговиќ, го исклучувам ХДП од себе”, напиша Борис Дежуловиќ во Јутарњилист, превенирајќи ја можноста започнатиот медиумски линч на негови- от колега да се претвори во вистински, и барајќи Висковиќ да се извини . Како очигледна жртва на синдромот “Запад не го запишува, Исток не го от- пишува”, на тој начин, самиот М . Јерговиќ набрзо потоа се појави само со изјава дека се чувствува како девојка која додека оди по улица сите ѝвикаат дека е курва, и дека најлошото што би можел да го направи во таква ситуација е да се обиде да докаже дека не е . Целава оваа приказна, како што проникливо забележува И . Јаки- мовска во нејзиниот погоре цитиран текст, “не е интересна само заради опасната и ненијансирана опозиција четник / усташ, туку и како илустрација на разликата помеѓу начинот на кој им се придава важност на таквите и на други зборови во одреден општествен контекст . Уште никој не му мавнал ни чврга на Јерговиќ, а најважните хрватски пера рипаат како да е тој во шок соба со скршеници и потрес на мозокот, свесни за можните последици на нечие етикетирање како неподобен . . Јазикот коски нема, но коски крши – хрватските писатели добро ја сфатиле оваа македонска поговорка и дејствуваат во согласност со неа . Кој е моментот кога обич- ниот говор станува говор на омраза, и дали е тоа само естетска финеса? Зборови- те како фашист, диктатор, тоталитарен од преголема и некритичка употреба почнуваат да се излитуваат како стара метла, која сега пропушта да го собере и крупното ѓубре . Хрватските писатели, оние чиј човечки и професионален иденти- тет почива токму врз зборовите, покажаа како треба да се брани достоинството на пишаниот и на изговорениот збор . Пред тој да скрши некоја коска ”. 14 . Како и да е, и наспроти сето ова, сосема е евидентно дека рецепцијата на преводите од литера- турното творештво на Миљенко Јерговиќ во Македонија се одвивала низ една по- инаква и речиси исклучиво афирмативна призма (со многу мали исклучоци), која не ги восприемала делата на Јерговиќ од идеолошка, туку во прв ред од поетичка, стилска и општо естетска позиција односно перспектива . Така, во Македонија беа преводите на делата од М . Јерговиќ очекувано доче- кани со позитивни реакции, благодарение и на поранешниот заеднички југосло- венски контекст, кој сè уште се чувствува како мошне близок кај македонската читателска и критичарска публика . Затоа, освртите за творештвото на Јерговиќ согледано преку македонските преводи се движеше првенствено по врвиците на тие херменевтички координати . Во пропагандистичко-рекламниот текст за Јерго- виќ, објавен на еден од македонските Интернет-портали што веќе го споменавме (www .karmakasha .mk), се пишува уверливо и убедувачки, на пример, и за тоа дека “меланхолијата и огромната тага за стариот свет кој повеќе го нема, легендите и бајките поврзани со Сараево, но и виорот на последните војни кои го разорија овој град се водечките теми на сите жанрови со кои се испроба Јерговиќ . И ви- стина е, како што велат голем дел од литературните критичари, ретко кој во бо- санската и хрватската книжевност поседува таква суптилна смисла за трагика,

14 ЈАКИМОВСКА, Илина: Исто . 156 Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот . .

за воено или мирно секојдневие . . Јерговиќ стана особено актуелен на просторите на поранешна Југославија со документарецот Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest, работен заедно со Марко Видојковиќ од Србија, еден road movie во кој двајцата новинари патуваат со култното југо низ сите главни точки од некогашна- та заедничка држава . Интересен е и прилично интригантен делот за Македонија и за Скопје (пред 2014) и разговорот со Паско Кузман . Набавете го и погледнете го, заедно со расказите на Јерговиќ е прилично добра лектира . Посетете ја и неговата веб-страница, има фантистични текстови: www jergovic. com”. . И самите преведу- вачи, пак, на книгите Мама Леоне, Татко, Промена на времето и Рута Таненбаум од Миљенко Јерговиќ на македонски јазик ги доближуваат овие дела на Јерговиќ пред читателите, разбирливо, во најдоброто нивно светло . Александар Прокопиев пишува дека “првиот дел на книгата, предадена од јас перспектива, се совпаѓа со растот на младиот Миљенко, од бебе до пубертетлија, кога со збогатување на јазикот се збогатува и првичното искуство и се соочуваат првите животни искушенија од светот на возрасните низ очите на детето . Во вто- риот дел на Мама Леоне, во расказите од тој перспектива, суровата реалност на возрасните се доживува преку судбините на поединци, загубени и раселени низ големиот свет . Војната, пропаста на системот, разурнувањето на Сараево, синхро- низира со преминот од buildings описите на младиот Миљенко, кон емигрантски- те премрежиња на Босанците без татковина . Фрагментите на една наративна це- лина за загубеното единство на сентименталното и животно искуство, низ перото на Миљенко Јерговиќ се напишани со несомнен шарм на раскажувањето, каде и низ кажувањето за најтемните животни валканици, се задржува духовитоста и лежерноста на опитен писател, што го наградува читањето на Мама Леоне со ви- стинско задоволство во текстот” . Јасмина Алексова, пак, при преводот на романот Татко ќе го наведе следново: “Татко е можеби роман, можеби есеј, можеби ме- моар . Пишуван е по правилата на функционалната проза, а сепак ништо за што Јерговиќ раскажува во оваа проза не е фикција . Во некоја смисла, Татко е мала историја на едно време, начинот на кој луѓето се криеле едни од други, неговите обичаи и навики, па на обичните јунаци кои живееле во тоа време и преживеа- ле, семејната мимикрија и приватниот пекол по домовите на угледните социјали- стички градови . Започната ден после татковата смрт, оваа необична и возбудлива книга, различна од сè што досега Јерговиќ пишувал, зборува за националните и приватните предавства, за блискоста и за ѕидот помеѓу таткото и синот, за про- стувањето и за она што е непростливо, за умирањето од трепет и страв . Повре- мено сроден со раната проза на Петер Хандке, Татко е како хируршки зафат кој авторот го врши на живо, на самиот себе” . Ристо Лазаров при претставувањето на поетското творештво на Јерговиќ во македонски превод, ќе го нагласи меѓу друго- то и тоа дека: “Јерговиќ од сарајлија стана загрепчанец и што е апсолутно поваж- но и најважно – стана врвен прозаист, автор на антологиски збирки раскази и на романи чиишто наслови не можат да се заобиколат при правењето и на најтесни избори во ова парче на Европа и светот . . Времето збрано во песните на Јерговиќ е Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 157

набабрено од живот, од судбини, од претскажувања и насетувања . Сета негова по- езија чини еден голем извор на судбини и ликови, напати расклокотен, поначесто мирен, спокоен, та дури и нежен – од кој потечуваат бистри води, непотрошени и свежи, баш како и јазикот на оваа поезија, природен и неизвештачен, неизопа- чен . . Во овој богат, шарен букет од песни, има и убави и тажни миризби, има и прикриена носталгија и јасен незаборав, а што е од исклучителна важност – има и една впечатлива читкост и читливост, полна та преполна со смисла, со тревожни слики, кои стига еднаш да се видат и за навек да се паметат . Песните на Јерговиќ се движат како модерен европски воз, го држат чекорот на т н. . ритмичка проза, јасни се за секој што ќе дојде во допир со нив . Некои песни на Јерговиќ, создадени во предвоени и воени времиња, се доживуваат како преточување на здравјето во болест, ама и обратно, секако, според онаа старата латинска – лекарот првин сам треба да се излекува . Во нив јасно се гледа распадот на човештината и на човеч- ките доблести, на очиглед е гнилежот на вредностите . Сè што е кажано е кажано детски искрено и затоа овие песни се примаат како вистински песни, башка што се и ептен вредносно вистински”15 . И најпосле, Ѓоко Здравески како преведувач на романот Рута Таненбаум подвлекува дека “приказната за Рута Таненбаум се слу- чува во триесеттите и во четириесеттите години во Загреб, во тогашното Крал- ство Југославија . Ликот на Рута Таненбаум во стварноста реферира на Леа Дојч, загрепска глумица со еврејско потекло, дете гениј, најмладиот член на Хрватскиот народен театар, која на сцената дебитира на петгодишна возраст . Леа Дојч умира на патот за Аушвиц на шеснаесет години . Јерговиќ во Appendix-от на крајот од романот објаснува дека приказната што ја раскажува е фиктивна и дека многу ра- боти сменил во однос на историографската предлошка, ама, сепак, приказната за чудото од дете останува стожерна . . За Миљенко Јерговиќ само едно скидам капу, ш’о би рекле мие скопјани” 16. Најверојатно како единствен исклучок од таквиот прием на делата на Миљен- ко Јерговиќ во македонскиот културен ареал досега се измолкнува еден објавен ерудиран текст на хрватскиот македонист, книжевен научник, универзитетски професор и поранешен амбасадор на Р . Хрватска во Р . Македонија – Златко Кра- мариќ во книгата Политика . Култура . Идентитет, чие издание на македонски јазик и во ко-авторство со проф . д-р Ангелина Бановиќ-Марковска го објави Ма- гор од Скопје во 2012 година . Имено, тој во текстот Конструкцијата на иденти- тетот во хрватската и во македонската книжевност (врз примери од романите на М . Јерговиќ и на П . Авировиќ) потсетува дека Јерговиќ, во романот Татко, “ќе покаже исклучително разбирање за судбината / наративот на една тетка, која слу- чајно е омажена за Србин, но за еднакво тешката судбина на некои роднини, кои, за разлика од добрата тетка, својата среќа по Втората светска војна морале да ја

15 ЛАЗАРОВ, Ристо: Вистински и вистинити песни, како букет од ран бехар (Поговор кон поетскиот избор Промена на времето од Миљенко Јерговиќ) . Скопје: Везилка 2011, 2013, стр . 129–131 . 16 Ѓоко Здравески од прва рака: Предизвиците на мојот превод (М . Јерговиќ: Рута Таненбаум) . Во: Репер, Скопје, Год . 9, бр . 78, мај 2017, (http://www .reper .net .mk/2017/03/30) . 158 Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот . .

бараат во далечната Аргентина, интересно е што авторот, кој сака да остава впеча- ток на политичка конзистентност и коректност, не покажува никакво, па дури ни елементарно разбирање за судбината на тие роднини, кои својата среќа морале да ја побараат надвор од сопствената татковина и тоа само затоа што новиот режим не им бил по волја! И тогаш воопшто не мораме да се чудиме што овој автор во своите текстови никако не успева да произведе катарзичен ефект, туку место тој ефект систематски нè заморува со некои нови, еднакво патетични, есенцијали- стички ламентации за етничноста, кои по ништо не се разликуваат од тие (“мо- нолошко-националниот идентитет”) што толку жестоко сака да ги деконструира, но тој обид никако не му успева! ( . . ) И кога текстовите на М . Јерговиќ би ги читале низ оптиката на деконструкцијата, односно кога неговата бинарна перспектива би ја довеле до крај, би откриле дека зад неговите декларативни (демократско-либе- рални) ставови, всушност, стои една целосно поинаква идеолошка матрица . . Ро- манот Татко на Јерговиќ претставува парадигматски пример за поништувањето на таткото! Рака на срце, допуштам дека е можно неговата одвратност кон Хрват- ска да се толкува како вид на изопачена и мазохистичка родољубивост, каде што неговиот мазохизам функционира како фантазмагорична рамка за поништување на татковството како закон (Ж . Делез) . Во таа фантазма сме соочени со трансфе- рот на сите татковски функции на плуралната женска фигура, при што таткото / нацијата се исклучува и се поништува . И според Делез, мазохистот на сите начини сака да ја намали, истепа и понижи сликата на таткото во себе, односно својата сличност со таткото . Така таткото / Хрватска во мазохизмот не е тој што тепа, туку е тој што е тепан! ( . ). Едноставно, на М . Јерговиќ не му е јасно дека со него- вата методологија на критика на етнонационализмот, тој феномен никако не се доведува во прашање или, поточно, таквиот тип критика активно учествува во генерирањето системи, чијашто смисла на постоење се исцрпува токму во произ- водство на разликите, односно ова постојано, мазохистичко самообвинување, не е ништо друго туку систематски дел од играта: таа (играта – заб . на З . К ). всушност е оптичка измама, антиилузија, која само ја заокружува илузијата – дискурс на потрошувачката и негова критика . Само двете страни на медалот заедно го сочи- нуваат митот .”17 Низ призмата на таквиот патоказ по кој цврсто и решително чекори Крамариќ во својата интерпретација, можат да се согледаат, се разбира, и некои од изјавите, кои самиот Јерговиќ ги даде на тркалезната маса пред македонските медиуми при неговата прва посета на фестивалот “Про-за Балкан” во Скопје, каква што е на пример: “Хрватското општество и хрватската култура, денес на почетокот на 21 век, не се способни за никаков облик на авторефлексија и одбиваат секаква мож- ност да се исмејуваат самите себе . Хрватите многу радо ќе се исмејуваат на сите други, посебно на Србите, затоа што се многу агресивни и примитивни, на Мус-

17 КРАМАРИЌ, Златко: Конструкцијата на идентитетот во хрватската и во македонската книжевност . Во: Политика . Култура . Идентитет (Златко Крамариќ – Ангелина Бановиќ-Марковска) . Скопје: Магор, 2012, стр . 214–215 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 159

лиманите коишто се попримитивни, иако помалку агресивни, на Евреите на кои и онака сите им се потсмеваат, на Италијанците, затоа што се Италијанци и лоши католици, а единствено не им се потсмеваат на Германците и тоа мене најмно- гу ме иритира” (Во: Ангеловска, Елена: Балканската културна комуникација се должи на поединци, електронско издание на Глобус – Скопје, март 2013) . Во исти- от тој текст, новинарката уште дополнува дека “тој потенцираше дека хрватското општество длабоко во себе е тоталитарно и изразито затворено и идејата нешто лошо да се каже за својата држава е највисок степен на бласфемија” . Исто така, вредна за дискусија во таа насока е уште и изјавата на Јерговиќ дека “текстовите што ги пишувам ми нанесуваат повеќе штета, со тоа што го пишувам не се согла- суваат повеќето читатели, но зошто да пишувам нешто со кое сите ќе се согла- сат? Кога се согласувам со повеќемина, јас молчам . Но, и романите и колумните се пишување, тоа е обид овој свет да се артикулира низ текст (Во: Книжевноста и литературата немаат тенкови и топови, Утрински весник, Скопје, 05 . 03 . 2013) . Златко Крамариќ при својата интерпретација на делото на Јерговиќ ќе го за- фати уште и проблемот на т н. . југо-носталгичност, и притоа отворено ќе посочи дека таквото “право на сеќавање” кај него предизвикува “бениген потсмев” . Па, така и творечкиот ангажман на Јерговиќ, со мали отстапувања, спаѓа според него во “ангажманите против сите тие што ја доживувале Југославија како обична колонијална приказна, која била императивна, за нијанса, со (пре)слатка форма, под која се криела горка содржина” . Крамариќ тука и дополнува дека не чувствува “никаква потреба тие што не се сложуваат со таквото гледање на Југославија на кој било начин да ги одбележам! Во мојот теориско-политички пристап сè е до- зволено! И оспорувањето / деконструирањето на националните митови може да биде целосно легитимна постапка . И носталгијата кон некои времиња, држави, идеологии, не е нешто што би требало да ме шокира – станува збор за допуштени емоции . Но, тогаш треба да се биде доследен и да се признае дека, исто така, по- стојат и тие на кои им се симпатични некои други носталгии, кои својот идентитет го проектираат во некои други времиња, на кои им се поблиски некои други иде- ологии, кои искрено страдаат што пропаднале некои други империи / заедници, држави . И покрај најдобрата волја, не гледам никаква драматична разлика меѓу тие што покажуваат носталгичност кон Југославија или тие што никако не мо- жат да се помират со фактот дека Австро-Унгарија одамна пропаднала . Имено, и едните и другите не покажуваат подготвеност да се соочат со сознанието дека нивните омилени државни заедници активно учествувале во генерирањето и на тие традиции (болшевизмот, антисемитизмот, нацизмот . ),. кои не биле баш неви- ни и бенигни, како што им се чини на нивните симпатизери . . Но, за разлика од мојот теориски пристап, некои наши носталгичари (М . Јерговиќ . ). демонстрираат исклучително разбирање само за сопствената носталгија, а во другите гледаат зло, несреќа, цивилизациски дефект, кои мора по секоја цена или да се елиминираат или да се забранат! ( . ). Нема сомнеж дека изборот од чија точка на гледање ќе го посматраме овој феномен ја одредува и ориентацијата / содржината на нашите 160 Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот . .

ангажмани: да се биде за или против зависи од точката на гледање, која свесно сме ја избрале . Во тој контекст ми е докрај разбирлива наративната стратегија на Јерговиќ: мислењето дека има монопол над големите вистини на историјата, не- говиот однос кон југословенството е афирмативен и тој во таквиот феномен ги гледа исклучиво позитивните страни . Сето тоа што не се вклопува во неговата идилична слика (запалените и ограбени куќи, илјадниците убиени и протерани) на југословенството, тој или го потиснува во потсвеста или вината ја трансферира на другите / националистите, бидејќи е уверен дека наднационалниот разум е по- добар од националните страсти”18 . Темата на југословенството, ја допре, впрочем, уште еднаш, и самиот Јерговиќ при неговата споменатна посета на првото издание од фестивалот “Про-за Балкан” во Скопје, кога недвосмилено подвлече дека “се- како има смисла да се поврзат сродните култури, но и општества кои во минатото беа соединети во една иста држава . Таа држава навистина се распадна, но требаше да го искористи сето она што беше позитивно . Но, факт е дека комуникацијата меѓу различните култури, народи и идентитети апсолутно беше повеќе од пози- тивна . . Книжевноста ништо не може да направи против агресивната и национа- листичката политика, но, исто така, аргументите на книжевноста се поважни од аргументите на политиката” (Во: Книжевноста и литературата немаат тенкови и топови, Утрински весник, 05 . 03 . 2013) односно, предадено од друг новинарски ракурс, “дека книжевноста и литературата ја немаат таа моќ да влијаат врз проме- ната на општата политичка состојба бидејќи немаат тенкови и топови, ниту толку многу пари . Но, од друга страна, ништо така потсвесно не ги разорува тоталитар- ните устави како што е книжевноста и ништо во комуникацијата меѓу различни- те општества не е толку важно како што е комуникацијата на книжевното дело, комуникацијата на текстот, на книгите . Тоа е најмногу што некоја култура може да го направи за друга култура . Kнижевноста ништо не може да направи против агресивната и националистичката политика, но аргументите на книжевноста се поважни од аргументите на која било политика” (Лазаревска, Марина: Книжевно- ста е најсилното оружје против тоталитаризмот, Дневник, Скопје, 06 . 03 . 2013) . Миљенко Јерговиќ и при својата нова посета во Македонија, кога ја освои и наградата “Прозарт” на петтото издание од меѓународниот литературен фестивал “Про-за Балкан”, во неколкуте свои интервјуа дадени за македонските медиуми, во повеќе наврати недвосмислено го подвлече ставот дека “пишувањето не е хума- нитарна работа . Она што е напишано му користи само на некој кој тоа ќе го про- чита . А луѓето обично не читаат кога им е потребна хуманитарна помош . Од друга страна, пишувањето го спасува светот . Постои само она што е напишано . Сето останато исчезнува штом ќе се случи . . Да не претеруваме со јазичките бариери . Можам сосема добро да читам македонски, па тоа и го правам . А ја следам, за жал, и македонската политика . Велам за жал, затоа што во неа не наоѓам ништо до- бро ни охрабрувачки, како ни во другите јужнословенски политики . Секако, и во

18 КРАМАРИЌ, Златко: Исто, стр . 219–222 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 161

Македонија сум, како и каде било на друго место, на страната на антинационали- стите и на оние кои се за мир, за договарање и за заеднички живот по секоја цена . Алтернативната на заедничкиот живот е заедничко и меѓусебно истребување ”. 19 Јерговиќ, сетне, се јавува и во улога на рецензент на најновата прозна книга на истакнатиот македонски писател, преведувач и книжевен научник Александар Прокопиев – “Синот-риба” (издадена од страна на новоформираната издавачка куќа “Авант прес” од Скопје во 2017 година) и за неа потенцира дека “во тоа мое будно сновидение Сашо Прокопиев е занаетчија кој се занимава со изработка на раскази од сите формати, од многу куси, минијатури на границата на нешто што обично се нарекува песна во проза, до подолги, по малку епски, квазиисториски и псевдодокументаристички, во кои гради некоја своја имагинарна, мечтаена мит- ска Македонија, која, како и секоја митска земја, е поавтентичка и пожива од оваа реална Македонија ”. Значи, како краен заклучок од истражувањето на книжевно-критичкиот и на медиумскиот дискурс за приемот на делата на Миљенко Јерговиќ во македонскиот културен ареал ни се наметнува генералниот впечаток дека овој автор бил речиси секогаш позитивно восприеман во македонската средина, иако малиот исклучок од таквата рецепција и го потврдува правилото дека Јерговиќ е писател кој секо- гаш знаел да ја разбранува не само домашната, туку напати и странската културна јавност и да предизвика многумина во тоа да се впуштат во разгатнување на не- говата комплексна поетика, која е тематски проткаена и со повеќето од “болните” феномени што и “болно” ја одбележуваат денешницата не само во европски, туку и во светски рамки .

19 ЈАКИМОВСКА, И . Букбокс интервју – Пишувањето го спасува светот (Миљенко Јерговиќ) . Во: https://off .net .mk/bookbox/miljenko-jergovikj-pishuvanjeto-go-spasuva-svetot 162 Звонко Танески: Сараевскиот писател Миљенко Јерговиќ во книжевно-критичкиот . .

Литература

Здравески, Ѓ . (2017), “Предизвиците на мојот превод (М . Јерговиќ: Рута Таненбаум)”, во: Репер, Скопје, Год . 9, бр . 78, мај 2017, (http://www .reper .net .mk/2017/03/30) Јакимовска, И . Кога писателите ќе го дигнат . . гласот или: дали Јерговиќ по националност е “контроверзен”? (http://kupot on. .net .mk/onnet/bookbox/miljenko-jergovik-nacionalnost- kontroverzen?page=4) Јакимовска, И . (2017), Букбокс интервју – Пишувањето го спасува светот (Миљенко Јерговиќ), во: https://off net. mk/bookbox/miljenko-jergovikj-pishuvanjeto-go-spasuva-svetot. Јерговиќ, М . (2011), Мама Леоне . Превод: Александар Прокопиев, Икона, Скопје Јерговиќ, М . (2017), Рута Таненбаум . Превод: Ѓоко Здравески, Бегемот, Скопје Јерговиќ, М . (2012), Татко . Превод: Јасмина Алексова, Икона, Скопје Крамариќ, З . (2012), “Конструкцијата на идентитетот во хрватската и во македонската книжевност”, во: Политика . Култура . Идентитет (Златко Крамариќ – Ангелина Бановиќ-Марковска), Магор, Скопје Лазаров, Р . (2013), “Вистински и вистинити песни, како букет од ран бехар” (Поговор кон поетскиот избор Промена на времето од Миљенко Јерговиќ), Везилка, Скопје, 2011 Траjковска, Д . (2013), “Про-за Балкан – Македонија”, во: Културен живот – Списание за култура, уметност и општествени прашања, год . 59, бр . 1–2, Скопје Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 163

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .2 .09

Albena Vacheva: The Literary Sketch and the Mythologems of Literary Realism

The article concerns itself with the problems of the modern sketch and its place within Bulgarian literature in the period after the Second World War . The analysis presented in the article places the main emphasis on the communist ideology and its reflection in literature . The problem of how literary texts become a part of the process of building social mythologems also takes up a significant place in the analysis .

Keywords: record, genre, factographic literature, ideology, social mythology

Crtica i mitologemi socijalističkoga realizma

Članak se bavi problemima moderne crtice i njezina mjesta u bugarskoj književnosti u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata . Glavni naglasak u analizi postavljen je na komu- nističku ideologiju i njezin odraz u književnosti . Važno mjesto zauzima i pitanje kako književni tekstovi postaju dio procesa izgradnje socijalnih mitologema . Umjetnička crti- ca iz tog razdoblja razmatra se kao jedan od osnovnih žanrova s visokom ideološkom za- sićenošću . To je razlog zbog kojeg je taj tip tekstova imao široku zastupljenost u medijima .

Ključne riječi: zapis, žanr, faktografska književnost, ideologija, socijalna mitologija

It is difficult to regard the literature created in the epoch of socialism as a unity, despite the unified ideological centre which kept sending out general messages and tried to sub- ject art to the communication of a common aesthetics . After 1944 and particularly after 1947 the so called method of socialist realism was introduced in Bulgaria, one that the party leadership tried to impose by a series of documents as the only method of artistic representation of reality . Literary theorists and critics were assigned the task of articulat- ing the method’s theoretical premises and of monitoring the application of the aesthetic principles, approved within its framework, to works of art . Among the important tasks to be completed by those working in the sphere of literature was that of conducting a reading the inherited past in such a way as to derive from it the democratic tradition of the new socialist literature . It was a direct function of the efforts to make of literature not simply a means of representing reality but an instrument of practical and applied value 164 Albena Vacheva: The Literary Sketch and the Mythologems of Literary Realism for the construction of the socialist person – one that had a new type of consciousness and morality . Criticism, the official state censorship and the artist’s self-censorship were the main mechanisms through which control over literature was exercised . The figure of the “new man” was the new mythologem for the construction of which extraordinary efforts were made . It was a key element of the sociogonic myth which quickly entered the ideology-dominated public language and became part of the knowl- edge used towards the making of man . The new man was created by the Party; his con- sciousness was the result of his evolving sense of class belonging, which in its turn was a function of the social conditions – rapidly changing as a result of the Party’s efforts . This mythological construct, which presents the Party as the creator of man and man’s humanity, demanded total and unreserved faith . Turned into a verbal trope which artic- ulated the supreme accomplishment of the socialist progress, the figure of the new man entered the literature, offering innumerable possibilities of literary interpretation . So- cialist realism was the method which had to present this figure and the ideology-related narratives in their completeness, by creating an appropriate language – one that could be used both in the literature and in public speaking . Thus, as Rafal Imos noted, socrealism is not a “damaged art”, but a myth – complete and consistent in its essence . What was created according to the rules of socialist realism can be regarded as art but on a certain condition, Imos points out . The analysis has to adopt the broad understanding of the no- tion of art which links together myth and art as a whole . In this way social realism can be said to have created art, but only insofar as “art itself is mythic narration” . This “means, Imos writes, that its artistic values are closely tied up to the referential social frameworks within which it functions; consequently, it does not belong to emancipated art and the criteria relevant to that sphere, do not apply to it” (Imos 2006: 152) . The theoretical premise of socrealism’s belonging with the modern social myth- making opens the possibility for the analysis of all the manifestations of ideology, which permeated literature after 1944 . It can be applied to all the creative endeavours which remained outside of the sphere of direct propaganda, of party visions and utopian pro- jects . Along with this, the broad understanding of socrealism as mythmaking offers a key to the comprehension of the fundamental figures (including the new semantisation of the verbal tropes), which originated in the literature produced after 1944 . Thanks to the interpretative energy contained in it, this key can also be applied to the new aesthetic norms, which literature strived to formulate and assert, in order to respond to the chang- es that were taking place in social relationships . Furthermore, this mechanism made possible the reformulation of stereotyped formulas, characteristic of ideology, and their functioning as symbols, whose power and creative potential derived from their connec- tion with myth in the socialist epoch . The utopian vision of a new world, created through talking in the public sphere, resembles the premodern mythological narration and struc- turing of the collective knowledge . The contemporary myth, however, differs from the classical myth, writes Barthes, in that it is no stated in extended, continued narratives, but only in “discourse”; at most, it is a phraseology, a corpus of phrases (of stereotypes) (Barthes 1989: 65) . With these phrases it constructs collective ideas and “can be read Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 165 in the anonymous statements of the press, advertising, mass consumption; it is a social determinate, a “reflection” (Barthes 1991: 142) . This reflection is simultaneously “in- verted” when it concerns the “nature – culture” relation and “straight” when the figures of speech are denoted in the speech acts . The “inversion” is a category that can be un- derstood only through a comparison of the different mechanisms on which knowledge, contained respectively within the narrative of classical myth and within the discourse of social myth, operates . In this way ideology is turned into “nature”: the mythopoeic impulses find expression in the striving to present “the social, the cultural, the ideologi- cal, the historical” as natural, primary and fundamental . The contemporary myth needs this in order to be able to derive from the notion of origin the legitimizing premises of its own existence . This effect is achieved by the creation of utopia in which space and time shed their essential characteristics . As noted by Lilyana Deyanova, unlike classical myth, socialist reality exists in a mode of mytho-utopia, in which ideology has a determining role for the overall cultural, political and social context . Socialism’s utopian time “does not sacralise the past”, writes Deyanova and this differentiates it from the mechanisms by means of which classical myth “copes with” history . Utopia also copes with nostalgia – here again time is not linear but is projected as cyclical . “Utopian time, on the contrary, is dependent on its interpreters, to whom the promises are made; it depends on those that measure it”, Deyanova points out and goes on to add: “here, as in myth, time is not a sequence in which “present”, ”past” and “future” “naturally” follow one another . Socialist time is an instant on the way to the future . But, on the other hand, the fu- ture is sacralised, becomes the unquestioned sacred Beginning . Beginning which casts light backwards on the way leading up to it” (Deyanova 2009: 312) . The contemporary myth in its socialist projections is thus a narrative of the pseudo- origination of social construction . The cyclicity of time and the utopian conception of space, distinct from, but at the same time resembling the classical mythological way of narrating the creation of the world, offer enough arguments to support its authenticity and verisimilitude . In this way, going back to Barthes’ analysis, “what is merely a product of class division and its moral, cultural, aesthetic consequences is presented (stated) as a natural consequence; the quite contingent grounds of the statement become, under the effect of mythic inversion, Common Sense, Right Reason, the Norm, Public Opinion, in a word, the Endoxa (the secular figure of the Origin)” (Barthes 1991: 142) . The beginning in the contemporary socialist myth is secular; it is constantly created in the narratives about the future, but is also based on the figures of the past . The future is prophetic – it has been foretold by the predecessors, the authors of the ideology . For that reason, its authenticity has to be repeatedly legitimised and substantiated in newer and newer nar- ratives, so that no logical incongruities could be revealed . This created the necessity for repeatedly resorting to ideology and making use of its social legitimations and authority . In this way, if Barthes’ analytical reading of contemporary myth is applied once again, the transformations of the mythological become more complex . The “inversion” of myth, understood in Marx’s sense, is accompanied by operations aimed at “straight- ening” the meanings articulated in speech acts . This straightening itself is the result 166 Albena Vacheva: The Literary Sketch and the Mythologems of Literary Realism of the capturing of the ideological stereotypes which have entered the public space as a consequence of the inversion of myth, and their inclusion into new narratives . They (the stereotypes) become the discursive building material for the modern type of mytho- logical narratives . As such they find their way into the texts of literature and become literature which can be analysed as created according to the rules of socialist realism . That, however, is only possible, if – as Imos says – it is placed within the existing general ideological framework, which holds the key to the stereotypes’ social meanings . In the operations for straightening myth, the message, Barthes writes, is decomposed “into two semantic systems: a connoted system whose signified is ideological […] and a denoted system […]” (Barthes 1989: 65) The. signified of the connoted system is ideological, Bar- thes continues his speculations, and it is revealed in the straight or cynically direct way in which it relates to ideology . The connoted part of the straightening directly points out the source which feeds the stereotype and makes it look and function as a symbol . The denoted system of myth is contained in language and seeks to find its legitimation in the naturalness of its signs . The main function of the denoted system, which is part of the operation for the straightening of myth, consists in the operation with the literal content of the image, in its motivated derivation from language, which provides the internal coherence of the speech act . In this way the notion of class becomes naturalised and is granted “the guarantee of the most “innocent” of natures: that of language”, Barthes concludes (1989: 65–66) . In this way contemporary myths are in a mode of continuously creating stereotype formulas which social reality saturates with meanings . In the socialist epoch these dis- cursive constructs entered into literature and bound it firmly with the signs of the social, insisted on its engaged presence within society . These signs, however, did not offer a straightforward reflection of reality (literature is not sociology, Marxist theoreticians and philosophers assert), they had accumulated other meanings, formed by the ideol- ogy itself and its political projections into the socialist public sphere . This resulted in a complex chainwork in which the literary production of meanings was of necessity and in theory directly dependent on the signs of reality . Literature had to reflect reality . On the assertion that literature is not sociology, artists were expected to produce works that incorporated aesthetic values derived from the new socialist morality which regulated social relations . Also, from a third perspective, the work of art itself had to be charged with the powerful visionary energy of ideology to be able to produce a cathartic effect in its readers 1. Ideology was the factor that mediated the signs of reality and offered to the artist the interpretative key for their representation . In this way, regardless of what social projections had infiltrated the meanings, their signification within the work of art was determined in accordance with a general semantic programme, characteristic of the

1 Along with the reference to catharsis, the case allows for the psychoanalytic understanding of the notion referring to the psychological effect produced on the patient by bringing him to a state similar to that of hypnosis . In socialist realism literature plays the role of the factor by means of which the ideological discur- sive formulas are allowed to infiltrate the collective conscious . Literature itself is the language, identical with the mythic, which is part of the whole ritualized system of socialism . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 167 whole social public sphere . The public spaces of socialism, which had turned into spaces where the languages of ideology were ritually celebrated, censured these accumulated additional meanings . In these spaces the semantics of signs was granted approval; new meanings were introduced and legitimised by the masses . The party congresses, rallies and processions, the socialist celebratory system demonstrated the power of the ideol- ogy’s semiotic system and strengthened it by means of the ritual collective sanction of the five-year plan (or a different length period which asserted the cyclicity of mytho- utopian time) . The socialist literary sketch is the genre that operated with the signs of reality to the greatest degree . It gathered in itself the key stereotype formulas and created a language in which it narrated the reality . Reality, however, according to the party ideologues, was new and this had to be constantly emphasised . As such it had a pressing need of and was at the same time subjected to fast transformations in an economic and cultural sense . For that reason, it was not only the changes but also the ways in which they were talked about, that had to be carried out under the immediate rigorous control of the ruling party . The dynamic registering of these changes had to be done in accordance with the party commandments and, along with the observation of that ideological key, had to be articulated in the aesthetics of socialist realism . This facilitated the ideological training of the masses and respectively, enhanced their literary aesthetic competence . In the light of this perception of its relation to literature, the literary sketch was recognized as the genre that possessed the full potential needed for achieving the aims, embedded in the ideological programmes and documents, concerning the infiltration of the stereotype formulas of the socialist myth in the sphere of public speaking . During the fifties of the twentieth century the literary sketch was regarded as a model genre which unambiguously demonstrated the possibility of producing politically engaged literature . “Nowadays, writes Bogomil Nonev, the author of literary sketches is among those, most needed as members of the editorial boards of newspapers, magazines, publishing houses and radio stations . This is made necessary by the need to “study” real- ity, to render its diversity in literature, to point out the wild sprouting of the germs of the new” (Nonev 1955:35) . The explorer of reality, a function which the literary sketch artist was expected to perform, has to have a sharp eye for the processes taking place in it, to represent them both as they happen and with regard to the future perspectives embed- ded in them . To be able to deal successfully with this task, the explorer had to have the right ideological orientation, to have the ability to situate the results of one or another event of the present in the general context of the political changes taking place in society . In this manner, through the endeavours of the literary sketch artist, the figures of social- ist utopia became part of the shared collective knowledge . It was extremely important that they should be presented artistically, in an easily comprehended language and form, in order to reach the widest possible audience . One of the mandatory conditions for the comprehension of statements made in a literary sketch was that semantically they had to overlap with the ideological discourse of public speaking . The stereotype formulas, how- ever, were to be artistically presented by observing the norms of socialist realism . “Using 168 Albena Vacheva: The Literary Sketch and the Mythologems of Literary Realism the power of the language of literature, Bogomil Nonev says, continuing his speculation, the literary sketch artist reveals to the readers that which is hidden behind statistical figures, behind the statements and conclusions of editorial articles, in the content of state leaders’ reports and documents . That is the way which quite often leads to new topics of relevance for the literary sketch” (Nonev 1955: 35) . This allowed for the double formalisation and ideological tightening of language . On the one hand, directly – by the perception of reality through the discourse of ideology; on the other, by the introduc- tion of socialist realism as a “method of literary representation,” which was an attempt at disciplining modern aesthetics . The socialist sketch should have literary value, Bogomil Nonev asserted . Sketch au- thors should be stimulated to write at a high rate, despite their job being unrewarding . Similar to the situation in Soviet Russia in the 1920s, the literary sketch in Bulgaria dur- ing the 1950s was a genre whose crucial significance was emphasised in party documents and which was financially stimulated by publishers . Despite that fact it did not enjoy great popularity among the established authors who avoided writing literary sketches . The genre thus became the testing ground for the talent of debuting authors and journal- ists, whic according to the critics of the socialist epoch, explains the unimpressive artis- tic quality of a great number of the produced texts . In contemporary literature, Nonev wrote, it is an “undervalued genre ( . ),. avoided by many of our talented writers, while in literary evaluations and in the listing of works in presentations and articles, the literary sketch is given very little space, usually somewhere toward the end” (Nonev 1995: 38– 39) . The situation of the 1950 described by Nonev remained the same over the following decades, as is obvious from the discussion, held during the Second National Conference of the Bulgarian Writers Association, and Severnyak’s critique (1972: 171–180) . Setting aside the debates on the artistic qualities of the literary sketch, during the whole socialist epoch it remained the genre which most neatly fitted ideology’s frame- works, regardless of how flexible or permeable they were . In 1986 and 1987 an extensive discussion took place on the pages of “Plamak”, which was the result of seeking to com- prehensively take in all those genres which remained in the periphery and were difficult to recognize as literature . Authors focused on the so called literature of fact and tried to employ a new rhetorical model for the interpretation of the “fact” concept – a result of the significant changes in readers’ attitudes . As Venko Hristov remarks, after World War II there was a noticeable increase in readers’ interest and a “strong preference in the contemporary reader for the facts of life in their concreteness” (Hristov 1989: 7) . The boundary between the literature of fact and the literature of the imagination is quite permeable, Hristov continues, but it exists and literary criticism has to pay attention to the specifics of this whole new literature, which enjoys an ever-growing interest world- wide . Itс origins can be found in USA of the 1950s when Truman Capote’s novel “In Cold Blood” was published . This novel, Hristov writes, which uses “only facts, represented in a way that reveals their comparability and complementarity, achieves the same artistic effect, the same ideational suggestiveness” as that of the traditional literature (1989: 12) . In the Bulgarian literary tradition many texts can be found that are based on fact and in Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 169 which the narrative is arranged on the basis of the first-person witness account . Hristov offers as examples works of literature from the beginning of the modern epoch and refers to works by Konstantin Velichkov, Simeno Radev, etc . The contemporary literature of fact, however, as it developed in the post-war period in USA was quite different, both from the existing tradition of memoir writing and from the trends characteristic of documentary literature in Bulgaria, Hristov emphasises . As a rule, Bulgarian literature of fact had a documentary basis, but the techniques of fictionalizing fact depended on the ideological reading of reality . The examples that Hristov offers are directed above all toward the past, heroicising certain figures (main- ly ones from the partisan movement as in David Ovadia’s “Levanevsky” or ones, re- lated to the events of 1925) . In most of the cases to which the author refers the handling of facts is rather free, which undermines the credibility of the text . “Vazmezdieto” by Ivan Paunovski is a book on the sittings of the People’s Court (1944–1945) and the sentences passed on the political, economic, culture and science elite of the Third Bul- garian Kingdom . The author relied on the notes, taken during the court’s sittings, and on the sentences issued by the court . The documents have been fully incorporated into the structure of the book and in that sense it can legitimately be defined as a documen- tary study . But the author’s ambition is oriented towards a higher aim – the creation of a documentary novel . It is precisely this genre form that allows him to organize the facts in such a way as to legitimize – by means of the literary techniques, the court’s decisions thirty years after the fact .2 In this way Paunovski subjects the whole narrative to the dominant ideology and applies interpretative methods which, while they don’t denying the authenticity of the documents, present them as insubstantial and even completely dispensable . In the con- text of their time however, they have their legitimizing role with regard role regarding the authenticity of what was written, since the comments that Paunovski made on the registered facts, are in complement with the general ideological postulates . With the use of this method the reader’s competence is not challenged, but is rather added up to, complemented with the newly added facts about what happened in 1944–1945 . Ideology is in that way asserted and factually substantiated . This transgression, in which there is a constant transference of legitimizing figures between literature and ideology, is the foundation of the whole mythology, with the help of which the ruling party constructed the socialist public space .

2 The edition titled “Vazmezdieto: Dokumentalno-hudozhestvena kniga za tsarskite savetnitsi, ministrite i regentite pred Narodniya sad 1944-1945” was published in 1971 – Cf . Paunvski (1971) . 170 Albena Vacheva: The Literary Sketch and the Mythologems of Literary Realism

References

Деянова, Лиляна (2009), Очертания на мълчанието . Историческа социология на колективната памет, Издателска къща “КХ”, С . [Deyanova, Lilyana, Ochertaniya na malchanieto . Istoricheska sotsiologiya na kolektivnata pamet, Izdatelska kashta “KH”, Sofija] Нонев, Богомил (1955), Жанрове и художествено майсторство . Литературно-критически очерки, Български писател, С . [Nonev, Bogomil, Zhanrove i hudozhestveno maystorstvo . Literaturno-kriticheski ocherki, Balgarski pisatel, Sofija] Пауновски, Иван (1971), Възмездието: Документално-художествена книга за царските съветници, министрите и регентите пред Народния съд 1944–1945, Български писател, С . [Paunovski, Ivan, Vazmezdieto: Dokumentalno-hudozhestvena kniga za tsarskite savetnitsi, ministrite i regentite pred Narodniya sad 1944–1945, Balgarski pisatel, Sofija] Северняк, Серафим (1972), “За публицистиката”, в: Проблемите на живота – проблеми на литературата . Сборник с материали от Втората национална конференция на Съюза на българските писатели (16, 19, 23 и 24 ноември 1970), Български писател, С ,. с . 174– 180 . [Severnyak, Serafim, “Za publitsistikata”, v: Problemite na zhivota – problem na litera- turata . Sbornik s materiali ot Vtorata natsionalna konferentsiya na Sayuza na balgarskite pisateli (16, 19, 23 i 24 noemvri 1970), Balgarski pisatel, s . 174–180, Sofija] Христов, Венко (1989), “Фактът – естетическа категория”, в: Факт и въображение . Проблеми на художествено-документалната литература и изкуство, cъст . Наташа Манолова, Български писател, С ,. стр . 7–22 . [Hristov, Venko, “Faktat – esteticheska kategoriya”, v: Fakt i vaobrazhenie . Problemi na hudozhestveno-dokumentalnata literatura i izkustvo, sast . Natasha Manolova, Balgarski pisatel, str . 7–22, Sofija] Barthes, Roland (1989), The Rustle of Language, University of California Press, Berkeley and Los Angeles Imos, Rafal (2006), Wiara człowieka radzieckiego, Zakład wydawniczy NOMOS, Kraków Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 171

Izvorni naučni rad UDK: 821 16. .09

Kalina Zahova: Examples of Animal Representations in Slavic Literatures and Cultures

The paper aims at presenting a few types of representation of animals in literature and contemporary culture . Through various examples from Slavic literatures and cultures the text illustrates three mechanisms of animal substitution: cultural, linguistic, market- ing . The vast diverse animal world is narrowed to just two main focuses: the scorpion and the cow, and their real life as opposed to their cultural duplicates .

Keywords: critical animal studies, scorpion, cow, representation, substitution

Primjeri reprezentacije životinja u slavenskim književnostima i kulturama

Cilj rada jeste predstaviti nekoliko tipova reprezentacije životinja u književnosti i savre- menoj kulturi . Kroz različite primjere iz slavenskih književnosti i kultura, tekst pokazuje tri mehanizma animalističke supstitucije: kulturalnu, lingvističku, marketinšku . Široki spektar raznolikosti životinjskog svijeta je sveden na dva glavna fokusa: na škorpiona i na kravu te na njihov stvarni život kao opreku njihovim kulturalnim duplikatima .

Ključne riječi: kritičke animalističke studije, škorpion, krava, reprezentacija, supstitucija

The perspective chosen in this text is rooted in the vast field of Critical Animal Studies that prefer to see the relations between human and nonhuman animals through an ethi- cal and actively engaged position . I will not try to be exhaustive in any way: either in pre- senting the whole Slavic cultural space, or in covering all types of representation of non- human animals in it . Instead, I will offer examples of three mechanisms of substitution as represented in selected illustrations drawn from the Slavic literatures and cultures . In order to fit in the necessary short genre of congress proceedings, I will narrow the vast diverse animal world to just two main focuses: the scorpion and the cow . 172 Kalina Zahova: Examples of Animal Representations in Slavic Literatures and Cultures

1. Cultural Substitution

The first biological species I chose for this paper is the scorpion . Naturally, although tra- ditionally generalised, the scorpion is not one species, but rather nearly 2,000 described species with 13 extant families recognised to date (National Geographic 2017) . Despite their catastrophically bad image, out of those 2,000 scorpion species actually “only 30 or 40 have strong enough poison to kill a person” (National Geographic 2017) . Except for their fatal venom, scorpions are also famous for another peculiarity, which I would like to illustrate by quoting 3 poems (or parts of them) by three different Slavic authors . NA KONCU Na koncu bom kot škorpijon poljubil lastno smrt . (Osti 2005: 96) In his short two-line poem “Na koncu” (“In the End”) Josip Osti writes that “in the end I shall as a scorpion // kiss my own death” . Dane Zajc ends his poem “Škorpijoni” (“Scorpions”) with the following two lines: živijo z želom/ namerjenim v lastno srce (Zajc 2008: 566) In M .Biggins’ English translation: they live with stings aimed at their own hearts (Zajc 1990) And in Erica Johnson Debeljak’s translation: they live with their stingers pointed at their own hearts (Zajc 2004) And Konstantin Pavlov ends his 1988 poem “Изход винаги съществува” (“There Is Always Way Out”) with the following lines: Ако изведнъж полудея! На какво да се надявам? На това, че миг преди Това, като скорпион, инстинктът ми за себесъхранение ще насочи жилото към собственото си коремче . . (Павлов 1993: 123) In Ludmilla Popova-Wightman’s English translation: If I suddenly went mad! What could I hope for? That a moment before That Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 173

like a scorpion my instinct for self-preservation would direct its sting towards its own belly… (Pavlov 2000: 86–87) The common motif in these three excerpts is the well-known belief that scorpions commit suicide when surrounded by fire or in another stressful situation . The three poets refer to this biological “fact” as a metaphor or a comparison to certain human psy- chological conditions . The interesting part here is that the biological “fact” in question is not a fact at all . Scientists explain that the legend of scorpions stinging themselves in danger is actually based “on real observation, but with a wrong interpretation” (Masó 2013) . In reality, scorpions belong to the type of animals that cannot regulate their own temperature, namely they are poikilothermic . Surrounded by fire, “their body gets hot and quickly dehydrates, which provokes frantic spasms and contractions of the ‘tail’” (ibid ). . This only looks like self-stinging, but it is actually an agony . The body convul- sions make their body arch in what only seems like reaching for suicide . In addition, the sting of the scorpions cannot pierce through their hard shell, and even if it could, scorpi- ons are immune to their own poison . Not to mention that suicide decision requires much higher intelligence and reasoning capacity . As Alfred Bourne wrote in 1887: In conclusion, I think we can understand how various observers have been led to form conflicting opinions, but I think we may safely assert that scorpions do not commit suicide . There is not only an absence of proof that they possess any instinct to do so, but absolute proof that it is chemically impossible for them to do so – at any rate, in the species which I have examined . (Bourne 1887: 20) Clearly, the image of the scorpion committing suicide is far from being based on a biological fact . One can think of many cultural references to animals, regarding which the 21st cen- tury human mind does not allow plausibility from a biological point of view . In cases such as the cat having nine lives for instance, plausibility could be achieved only through trust in esoteric beliefs . There are, on the other hand, cultural references to animals that do have biological plausibility – like the memory of the elephant or the strength of the lion . If we use Aristotle’s famous examples for simile and metaphor – Achilles “rushed as a lion” or “the lion rushed” (Aristotle 1991: 229) – we could notice that the reality to which the second reality is compared or with which the second reality is merged, does indeed have its grounds . In third cases, however, the reference claims to have biological plausibility, but in fact it refers to a biological myth, to some sort of a wrong conclusion, a widespread misconception that is not based on the real characteristics of the real biologi- cal species . In order to understand the allusion of the three poets quoted above, we need certain cultural competence – but this competence is based on a cultural substitution . The description of the willingness for suicide works through the reference to the scor- pion, and yet this is not a particular scorpion, neither a particular scorpion species, nor 174 Kalina Zahova: Examples of Animal Representations in Slavic Literatures and Cultures even the generalised animal “scorpion” – it is the cultural projection of the scorpion . The poets refer to a reference . The animal is substituted by its cultural duplicate . One obvious reason for this cultural substitution is of course the distribution of scorpions in continental Europe . Marjetka Golež Kaučič notes that “Slovene folklore is more or less silent about scorpions, because in they are difficult to meet, even though they live throughout all Slovenia” (Golež Kaučič 2012: 314) . Тhe Euscorpius ge- nus is spread all over Bulgaria as well (Юринич 1904: 7) and yet not well-known from real encounters . The same goes for most of Europe, even though scorpions “live on all major landmasses except Greenland and Antarctica” (Culin, Dunsmore Clarkson, Polis, Gertsch 2017) . And the second reason for the cultural substitution is the vast multiple-layered cul- tural intertext connected with scorpions . In this case we could and should see the scor- pion as an ideologeme in the sense of Julia Kristeva, entering the text web with its entire cultural and social legacy . To understand the nature of the scorpion in literature and culture, we need to “grasp the inherent ideological value of the sign as constitutive of its meaning” (Kristeva 1986: 62) . A proper illustration that indeed, as Kristeva insisted, texts must be viewed as “the combination and compilation of sections of the social text” (in Allen 2000: 37), is the variety of 20th century Bulgarian periodicals entitled Scorpion, most of which do not even bother to explain why the reference to the scorpion should mean exactly what it means according to them . Since the first name of the newspaper turned out to be unknowable and alien to the general public, we were compelled to substitute it with an expressive name that com- pletely corresponds to the newspaper’s content: ‘Scorpion’ . (Скорпион 1933: 1) Without further explanations, the newspaper calls itself a comic paper; hence the scorpion reference is directly connected with humour . Another magazine also called Scorpion gives a different angle to the ideologeme: Dear reader, why is our newspaper called ‘Scorpion’? Because it will be mercilessly critical towards all sorts of negative phenomena no matter what they are – ‘left’, ‘right’, or ‘centrist’ (Скорпион. 1993: 1) Furthermore, the zodiacal sign Scorpio refers to the Scorpius constellation, known to many cultures, and not necessarily associated with the shape of the scorpion as it is in Babylonian and Ancient Greek mythologies 1. In Hesiod the Scorpius constellation is explained through Orion, who threatened to kill every beast there was on earth; whereupon, in her anger, Earth sent up against him a scorpion of very great size by which he was stung and so perished . After this Zeus, at one prayer of Artemis and Leto, put him among the stars, because of

1 “However, Scorpius is not a scorpion to everyone . The Javanese people of Indonesia call this constellation Banyakangrem, meaning “the brooded swan” or Kalapa Doyong, meaning “leaning coconut tree ”. In Hawaii, it is known as the demigod Maui’s Fishhook . In Chinese mythology, the constellation was part of the Azure Dragon” (Zimmermann 2017) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 175

his manliness, and the scorpion also as a memorial of him and of what had occurred . (Homer and Hesiod 2008)2 In Ovid (1958: 37) Scorpion is mentioned with his cruelty in connection with Pha- ethon’s wish to his father Hellios to prove his fatherhood by giving him the chariot of the sun for one day: Then in quick terror he saw sky’s scattered islands, Where monsters rise: Scorpion’s arms and tail Opening, closing across two regions of The Zodiac itself; he saw the creature Black, shining with poisoned sweat, about to sting With arched and pointed tail . Then Phaethon, Numbed, chilled, and broken, dropped the reins . As a sign of the zodiac, scorpio refers to the Scorpius constellation, and the constel- lation refers to the scorpion shape . The psychological characteristics attributed to the person born between about October 24 and November 21 refer partly to the nature of the biological species, which is known for its venom with dual functions (offensive and defensive,) as well as for its aggressiveness often growing into cannibalism, for which they are considered “inveterate cannibals” (Culin, Dunsmore Clarkson, Polis, Gertsch 2017) . If traits like being deadly, poisonous and fatal could be connected directly with the biological species, further negative traits of the star sign (like being vindictive, resentful, revengeful, secretive, jealous, obsessive, manipulative, etc ). are purely anthropocentric, again referring not to the biological scorpion, but to its cultural duplicate, the cultural scorpion . The world-famous American astrologer Linda Goodman, for instance, also relies on the biological animal that “attacks and paralyzes its prey with a poison injected by the long, curved tail, used for both defense and destruction” (Goodman 1968: 316) and draws parallels between the animal and the person born under the Scorpio sign: These men have an explosive temper that can strike a life-time wound . When the Scor- pio lashes his deadly tail, the sting bites hard . (Goodman 1968: 327) Goodman often refers to the “fatal sting” of the Scorpio, and even mentions “self- destruction” (Goodman 1999: 116), thus reconfirming the fallacy and the cultural sub- stitution described here in the first part of the text .

2. Linguistic Substitution

The second animal I chose is the cow . Similarly to all signs of the zodiac that refer to animals, Taurus is also described through random parallels with the biological species .

2 Other classical quotes are available on the Theoi Project website (see for example http://www theoi. com/. Ther/Skorpios .html . 176 Kalina Zahova: Examples of Animal Representations in Slavic Literatures and Cultures

Thus, “when the bull gets mad, he can destroy everything in his path, up to and includ- ing Scorpios” (Goodman 1968: 53) . But the focus of this second part of the paper will be different; it will try to illustrate the linguistic substitution of animals in culture, as seen in a couple of examples that are visibly incorrect in terms of both ethics and gender . The anthropocentric principle of attributing traits and features characteristic of animals to people is wide-spread, we could say even universal . This aspect has been ex- amined at great length by linguists and other scholars, but the unsolved problem is that many of those traits are not even characteristic to the animal – they are again secondary cultural construction . And when offensiveness gets doubled, then the offence toward the human aspect turns out to weigh more than the offence toward the nonhuman animals, even if the latter is much more offensive than the former . A good example of such – not even double, but triple – offensiveness is a 2014 Czech advertisement of a restaurant (Štáfek 2014) that caused a noisy scandal, because it of- fended the Slovaks by drawing a parallel between Slovak women and cows . The adver- tisement shows a man on a date with a Slovak woman in a restaurant, and the woman is deliberately shown as verbose and boring, pouring a flood of words upon the man who is silently drinking his wine . Everything changes when the “perfect” beefsteaks arrive and the woman tastes a bite – then suddenly she lets her hair down and glows with a wide smile, while the slogan draws the conclusion: “U nás je každá kráva šťastná” (“At our place every cow is happy”) . It is obvious how through certain mechanisms of patriotism- based offence the linguistic substitution in this ad could be a problem for Slovaks . It is also obvious that a gender-based point of view provokes a sexist problem for women in general (not just Slovak ones) . But the somehow less obvious, and yet the biggest, prob- lem is actually for the cows – presented in the short film as juicy slowly burnt steaks . Beyond the linguistic substitution, the ad is grotesquely cruel and senseless – how exactly are the cows happy at this place?! Further example of linguistic substitution in a sexist direction is the Bulgarian pop- folk song of Milko Kalaydzhiev “Mad Cow” . The repeated chorus of the song is the fol- lowing: Жено, къде та намерих такава, хем си знаех за лудата крава! Я ела при батко да те гледа, той разбира от говеда . (Kaлайджиев 2015) which roughly translates from Bulgarian as: Woman, where would I find someone like you, Even though I knew about the mad cow! Come to uncle who’ll look after you, He has a grasp of cattle . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 177

The substitution here is again obvious – the mad cow disease is used as an insult for a woman who is being called the mad cow, as well as cattle – an attitude quite often encountered in this particular Bulgarian popular music genre . Such metaphorical transfers of animal characteristics are, of course, to be found in any language . Phraseological expressions have been examined linguistically, yet one fur- ther aspect that is still to be developed concerns the relevance of the comparison and the metaphorical transfer . Again, as in the case of the cultural scorpion, the second reality sometimes does correspond to the biological reality, and sometimes does not at all . And again, one could observe correct correspondence, like for example in the phraseologism “дойна крава” (“a milch cow”) that designates using a person in a material way (Ничева, Спасова-Михайлова, Чолакова 1974: 263–264), or partial correspondence, or even lack of correspondence, like for example in the expression “олизала го кравата” (“the cow has licked him”), used for a beardless man (Ничева, Спасова-Михайлова, Чолакова 1975: 24) . In there are many phraseologisms that have nonhuman animals as components, and over 150 of them expressively designate human qualities (Недкова 2006) . What is remarkable regarding the qualities presented in them is the obvious dis- proportion: the positive qualities presented through comparisons with nonhuman ani- mals are actually remarkably fewer than the phraseologisms for negative traits . Some of the most often used positive ones include “работлив като пчела” (“as hard-working as a bee”), “кротък като агне” (“as meek as a lamb”), “веренкато куче” (“as loyal as a dog”), “здрав като бик” (“as strong as a bull”), “тих като мишка” (“as quiet as a mouse”), “търпелив като бивол” (“s patient as a buffalo”),“волен като птичка” (“free as a bird”) (Недкова 2006: 330), “богат като воденичарска мишка” (“as rich as a miller’s mouse”) (Pietsch 2014: 35), “работя като вол” (“to work as an ox”) (Pietsch 2014: 36), “рядка птица” (“rare bird”) (Pietsch 2014:: 41), etc . These phraseologisms actually show the human being as more imperfect in comparison with the respective nonhuman animals, and that is the exact reason why there are not so many . Humans steadily refuse to ad- mit superiority to nonhuman animals, they prefer to compare themselves to the other animals on the basis of negative traits, they prefer to accept that the human being is as bad, stupid, arrogant, cowardly, stubborn, etc . as nonhuman animals, and as perfect as himself/herself . And nonhuman animals are much more frequently placed in a subor- dinate position in such comparisons rather than in a position of standard for positive qualities . Animal abuse is naturally linguistic too, and cows appear all over Bulgarian language and literature in an unfavourable position, e g. . “изяде ми крава езика” (“cow ate my tongue”, meaning being silent; Ничева, Спасова-Михайлова, Чолакова 1974: 437), “като крава стоя” (“I’m standing as a cow”, meaning not understanding anything, Ничева, Спасова-Михайлова, Чолакова 1974: 489), “като заклана крава гледам” (“I am staring as slaughtered cow”, meaning foolishly, Ничева, Спасова-Михайлова, Чолакова 1974: 486), etc ., etc . This tendency shows not only in phraseologisms referring to cows, and not only in Bulgarian culture . 178 Kalina Zahova: Examples of Animal Representations in Slavic Literatures and Cultures

3. Marketing Substitution

In the world of ubiquitous consumerism what we see around us are barely any real ani- mals, but predominantly their cultural duplicates . Instead of interiorising the real na- ture, children are constantly bombarded with cartoons, drawings, toys, advertisements, products . The marketing substitution is constantly receding the animals from reality, the duplicates from the nature . Analogous to Agamben’s “anthropological machine” that explains the relation between ‘man’ and ‘animal’ as “produced historically” (Benjamin 2010: 118), we could speak of a machine that produces the animals, the plants, all the nonhuman nature . Global market economy is all about products, and that is why animals in general and cows in particular all over the marketing network look joyful and happy . Most of the cows advertise various dairy products as if being milked excessively daily is actually the most pleasant thing in the world . What happens on dairy farms is a subject of ceaseless information eclipse, through which all the pain and suffering of the animals is substi- tuted with the image of “the laughing cow” – “la vache qui rit” – perhaps one of the most grotesque substitutions, along with those butcher’s shops and meat products that are being advertised by happy pigs, singing chickens, and joyful cows . The laughing cow is the emanation of the marketing substitution – it ascribes anthropomorphised emotions of happiness to a nonhuman animal that has been treated more and more cruelly by hu- mans in recent times . Instead of the brutal milk inducing and automated milking, what is constantly on display are the laughing cows . Instead of the real life of so many present time cows, stuck into large farms with no space to even breathe, what is constantly on display is their natural habitat, outside, on the grass, in the sunshine – something many of the real cows have never even seen, let alone enjoyed for long . Instead of cows being brutally killed for meat, what is constantly on display are immortal cartoon characters and juicy meat products . Advertisements about happy cows in Slavic cultures appear both as locally adapted replicas of global brands and as globally adapted versions of local brands . An example of the former is “Veselá kráva”, the Czech version of “La vache que rit”, in which all the animals happily work, laugh, party, dance, and sing that this is “the only real cheese” (Veselá kráva 2010) . The only slightly credible element of this advertisement is the thor- ough unflagging work of the animals, all the rest is anthropomorphised ruthless gro- tesque . An example of how local brands aspire to global vision are the advertisements for the Bulgarian dairy products “Пършевица” that actually present the animals in various roles of commercial shooting: the Buffalo being the producer, the Goat – the director, the Sheep – the star, the Cow – the aspiring star (Петров 2005) . There are numerous representations of cows’ joy and happiness that drastically dif- fer from the real life of cows in Europe . Not only do they happily advertise their dairy products, cows are also the face of many sugar products . The same mechanism of apply- ing the global brands all over the European (and not only) markets works here as well, and of course, the most famous of all cows is the purple cow representing the Milka Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 179 brand since 1973 . According to its creators, the purple cow is designed to unite the for- eign and the familiar, while another famous marketing creature – the red bull – is sup- posed to somehow give you wings . The regional and national marketing substitution functions flawlessly too, like for example the various types of candy: from the famous “krówki” originating from Poland but also famous in Ukraine and Belarus (Grzeszak 2009) to the Bulgarian “карамел МУ” (“karamel MU”) originating from the socialist 1970s, but revived recently as a part of product branding using socialist nostalgia . The “happy” cows everywhere around us look so truly happy that this is actually unbearably sad . The mixture of happy tunes, joyful songs and positive slogans is so loud that the thinking empathic listener just feels like drowning them out with the ending of Dane Zajc’s beautiful poem “Veliki črni bik”: Nobeden ne sliši tvoje samote . Nikogar ne napojiš s črno krvjo svojega glasu . Umolkni, veliki črni bik .

Veliki črni bik rjove v jutro . Sonee na vzhodu brusi bleščečo mesarsko sekiro . (Cooper 2003: 260) In the English translation of Ven Taufer and Michael Scammell: Nobody hears your loneliness . Nobody drinks the black blood of your voice . Shut up, big black bull .

The big black bull roars into the morning . The sun in the east sharpens the gleaming slaughterer’s axe . (Cooper 2003: 261) 180 Kalina Zahova: Examples of Animal Representations in Slavic Literatures and Cultures

References Allen, Graham (2000), Intertextuality, Routledge, London Aristotle (1991), On Rhetoric: A Theory of Civic Discourse, translated by George A . Kennedy, Oxford University Press, New York Benjamin, Andrew (2010), On Jews and Animals, Edinburgh University Press, Edinburgh Bourne, Alfred G . (1887), “The Reputed Suicide of Scorpions”, in: Proceedings of the Royal Soci- ety of London, Vol . 42, The Royal Society Publishing, 17–22,https://archive org/stream/phil. - trans09095956/09095956_djvu txt. (accessed 23 12. .2017) Cooper (2003), A Bilingual Anthology of , ed . by Henry E . Cooper, Jr ,. Slavica, Bloomigton, Indiana Culin, J ,. Dunsmore Clarkson J ,. Polis, G . A ,. Gertsch, W . J . (2017), “Scorpion”, in: Encyclopædia Britannica, https://www .britannica .com/animal/scorpion (accessed 23 12. .2017) Golež Kaučič, Marjetka (2012), “Fantje so goljufivi kot” . Kače in škorpijoni v slovenski folklori in poeziji,” in: Гуjе и jакрепи: кньижевност, култура, уред . Мирjана Детелич, Лидиjа Делич, Балканолошки институт САНУ, Београд, 301–322 . Goodman, Linda (1968), Sun Signs, Taplinger Publishing Co ., New York Goodman, Linda (1999), Love Signs . A New Approach to the Human Heart, Harper Perennial, Canada Grzeszak, Adam (2009), “Wypasiona krówka,” Polityka, 13 10. 2009,. http://www .polityka .pl/ tygodnikpolityka/rynek/216340,1,wypasiona-krowka .read (accessed 23 12. .2017) Homer and Hesiod (2008), Hesiod, The Homeric Hymns, and Homerica, ed . by Hugh G . Evelyn- -White, the Project Gutenberg, release date: July 5, 2008 [EBook #348], https://www .gute- nberg org/files/348/348-h/348-h. .htm (accessed 23 12. .2017) Kristeva, Julia (1986), The Kristeva Reader, ed . by Toril Moi, Blackwell, Oxford Masó, Albert (2013), Why do scorpions ‘commit suicide’ when surrounded by fire? https://metode . org/metodes-whys-and-wherefores/why-do-scorpions-commit-suicide-when-surrounded- by-fire .html (accessed 23 12. .2017) National Geographic (2017), “Scorpions,” National Geographic, https://www .nationalgeographic . com/animals/invertebrates/group/scorpions/ (accessed 23 12. .2017) Osti, Josip (2005), Rosa mystica (med belimi in črnimi lilijami), Litera, Maribor Ovid (1958), The Metamorphoses, translated by Horace Gregory . The Viking Press, New York Pavlov, Konstantin (2000), Cry of a Former Dog: Poems, translated by Ludmilla Popova- -Wightman . Ivy Press, Princeton, NJ Pietsch, Magdalena (2014), Nazwy zwierząt jako komponent bułgarskich frazeologizmów, praca magisterska, Uniwersytet im . Adama Mickiewicza w Poznaniu Štáfek, Jakub (2014), Restaurace Máneska – Steaks and More, Funny Bunny Films, https://www . youtube .com/watch?v=eisxxVDwLZY (accessed 23 12. .2017) Veselá kráva (2010), Veselá kráva, https://www youtube. .com/watch?v=nEc4pQZaNQE (accessed 23 12. .2017) Zajc, Dane (1990), Ashes, translated by M . Biggins . Miscellany Chapbooks, Chattanooga, USA Zajc, Dane (2004), Barren Harvest . Selected Poems, translated by Erica Johnson Debeljak . White Pine Press, Buffalo, NY Zajc, Dane (2008), V belo . Zbrane pesmi . Študentska založba, Zimmermann, Kim Ann (2017), Scorpius Constellation: Facts About the Scorpion, Space .com, 12 .05 .2017, https://www .space .com/16947-scorpius-constellation .html (accessed 23 12. .2017) III . 40 . godišnjica smrti I . Andrića: Andrićevo književno djelo danas

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 183

Izvorni naučni rad UDK 821 163. .4(497 .6) .09:27-789 .32(497 .6)

Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima u Andrićevom djelu)

Rad se bavi predodžbama o franjevcima u bosanskohercegovačkoj književnosti za koje je zaslužan / kriv kako Andrićev književni tako i njegov esejistički i znanstveni opus . U Andrićev “franjevački ciklus” ubraja se deset njegovih pripovijetki (U musafirhani, U zindanu, Ispovijed, Kod kazana, Napast, Trup, Čaša, U vodenici, Šala u Samsarinom hanu, Proba) nastalih od 1923 . do 1951 . godine . Cjelovitiji uvid u Andrićeve predodžbe o franjevcima dobiva se kada navedenim pripovijetkama pridodamo Prokletu avliju, ne gubeći iz vida franjevačke teme i likove i u drugim njegovim djelima (romani Travnič- ka hronika, Omer-paša Latas; pripovijetke Put Alije Đerzeleza, Za logorovanja, Mustafa Madžar, Mara milosnica, O starim i mladim Pamukovićima, Priča o vezirovom slonu; dva teksta esejističkog tipa: doktorska disertacija Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (odbranjena 1924 . godine u Grazu) i biografski ogled posvećen sv . Franji – Legenda o svetom Francisku iz Asizija, pa čak i Andrićev prijevod Franjine pjesme stvorenja . Veza između Andrića i bosanskog franjevaštva u radu se utvrđuje na razini tri modela citatnih odnosa: kao pamćenje teksta, kao pamćenje žanra i kao figure sjećanja . S obzirom na to da navedena Andrićeva djela stoje na ishodištu “franjevačke pripovjedačke Bosne”, to je ujedno i rekonstruiranje geneze narativa o bosanskim fra- njevcima, ali i ukazivanje na kontinuitet govorenja o njima u opusu drugih bosansko- hercegovačkih autora .

Ključne riječi: predodžba, mjesta pamćenja, pripovjedačka Bosna, franjevačka pripovje- dačka Bosna, bosanski franjevci, Andrićevi franjevci, fratrofilska književnost

Ivo Andrić, the Franciscan (Perception of the Bosnian Franciscans in Ivo Andrić’s opus)

The paper explores the perception of Franciscans in Bosnia-Herzegovinian literature for which Andrić’s literary, as well as essayistic and scientific opus is deemed meritorious/ guilty . Andrić’s ”Franciscan cycle” encompasses ten stories (U musafirhani, U zindanu, Ispovijed, Kod kazana, Napast, Trup, Čaša, U vodenici, Šala u Samsarinom hanu, Proba), written between 1923 and 1951 . A comprehensive insight into Andrić’s ideas and per- ception of the Franciscans is completed when we add his novelette Prokleta avlija to 184 Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima . . djelu) the aforementioned stories, yet without losing sight of the Franciscan themes and char- acters in his other works (his novels Travnička hronika, Omer-paša Latas; stories Put Alije Đerzeleza, Za logorovanja, Mustafa Madžar, Mara milosnica, O starim i mladim Pamukovićima, Priča o vezirovom slonu; two texts of essayistic type: his doctoral dis- sertation Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Development of Spiritual Life in Bosnia under the Influence of Turkish Rule), defended in 1924, in Graz, Austria, and his biographical essay dedicated to St . Francis – Legenda o svetom Francisku iz Asizija, and even his translation of Franjina pjesma stvorenja . Link between Andrić and Bosnian Franciscans in the paper is elaborated through three models of quo- tation relationships: as remembrance of the text, as remembrance of the genre, and as the figures of memory . Given that the aforementioned Andrić’s works are at the source of “Bosnia in Franciscan storytelling”, it is at the same time a reconstruction of the nar- rative about Bosnian Franciscans, but also an indication of the continuity of narrative about Franciscans in the opus of other Bosnian-Herzegovinian authors .

Key words: image, places of memory, the storytelling of Bosnia, Bosnian Franciscans, Andrić’s Franciscans, Franciscanophyle literature

Ivo je skrušen, pametan i tačan čovjek – ni fratri mu nisu ravni .

(Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem)

Andrić fra Ivo / Fra Ivan-beg

Moto rada imagološki je potentan i ne može se sa sigurnošću ustvrditi govori li više o uvriježenim pozitivnim predodžbama o Andriću ili o fratrima . Ono što se sa sigurnošću može kazati, nakon što se upustimo u imagološku analizu savremene bosanskoherce- govačke književnosti, jeste da je Andrić zaslužan, ili kriv, s navodnicima ili bez njih, za predodžbu o dobrohotnim, ovozemaljskom nepravdom zbunjenim, stoga i pravednim, čestitim, principijelnim, moralnim, ukratko – krajnje pozitivnim, bijelom tehnikom ori- sanim fratrima u bosanskohercegovačkoj književnosti . U nastavku teksta to će se poku- šati i dokazati . Ovakvoj metodološkoj postavci kao teorijsko utemeljenje mogu poslužiti promišlja- nja vodećeg imagologa Achenske škole: “Ako je neki književni ‘image’ tj . ‘mirage’ doista imao konkretan utjecaj na javno mnijenje, onda to, naravno, može biti legitiman pred- met književnoznanstvenog istraživanja jer ono uključuje i djelovanje i genezu književ- nog djela . U tom je slučaju ( . ). zadaća književnosociološkog istraživanja dokazati način djelovanja ( .)”, . što znači da će takva istraživanja biti “uistinu književnoznanstvena i razlikovati se od pukog prikupljanja građe tek u trenutku kada pravilno postave pitanje o djelovanju i pridonesu odgovoru na nj ”. (Dyserinck 2009: 30) Također, Manfred S . Fis- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 185 cher, analizirajući kontaktne veze, odnosno činjenično dane i jasno određene izravne i neizravne veze među tekstovima, piše: “Procesu utjecaja smisleno (se) pristupa tek kad se odgovori na pitanja o načinu i uzroku prijema i djelovanja (recepcije) određenog autora, ideje, književne struje ili cijele jedne pojedinačne književnosti unutar druge ”. (Fischer 2009: 40) U konkretnom primjeru za predodžbe o franjevcima u savremenoj bosanskoher- cegovačkoj književnosti, Andrićev utjecaj i književna vrsnoća Andrićevog umjetničkog djela, odnosno njegov estetski kanon, igrali su veoma važnu ulogu . Jer, kako podsjeća Karl Ulrich Syndram, pozivajući se na tezu Renea Welleka i Austina Warrena iz njihove kultne Teorije književnosti iz 1949 . godine, fikcionalni tekstovi djeluju unutar sistema književnih referencija i unutar kulturnih sistema koji djelimično determiniraju način njihovog razumijevanja; estetsko je značenje, dakle, uvijek povezano s kulturnom vri- jednošću . (Syndram 2009: 71) Također, književni izvori, kako podsjeća Leerssen (2009a: 178), ovisno o njihovoj kanoniziranosti, imaju dugotrajnu vrijednost i aktualnost . Me- đutim, treba imati na umu da taj utjecaj može biti ne samo poticajan nego i sputavajući! Jer predodžbe postoje unutar propisanih ili prethodno opisanih obrazaca, koji su djeli- mično uvjetovani konvencijama i očekivanjima publike, koja, doduše, prihvaća i njihovo kršenje i njihovo održavanje . “Strano se može slaviti u svojoj šarmantnoj slikovitosti ili se odbacivati i ocrnjivati kao tuđe i sirovo” (Syndram 2009: 77 i 79), upozorava Syndram . Osim što Andrićevo estetski kanonizirano djelo na izvjestan način determinira pre- dodžbe o bosanskim franjevcima u književnosti i kulturi uopće, znakovito je da su i u samoj znanosti postale uvriježene predodžbe o Andrićevom književnom djelu . Tako Ja- dranka Brnčić veli da: “Andrić ( . . ) portret svetog čovjeka (misli se na Franju Asiškog, op . E . B -S. ). vjerno i pažljivo slika, uključujući sva znanja koja ima o njemu, no, oslobođen predodžbi koje su se već uvriježile (Franjo je često viđen samo kao mučenik Ljubavi ili kao sladunjavi pjesnik prirode) . Možemo mu, zbog načina na koji je to učinio, pred ime staviti znak pripadnosti autentičnoj franjevačkoj duhovnosti – fra: Andrić fra Ivo ”. (Brn- čić 2003: 359) Takovrsne prispodobe nisu rijetke kada je riječ o ovom nobelovcu . Naime, “građanska srpska čaršija”, kako tvrdi Ivan Lovrenović, Andrićevo bavljenje “fratar- skom” i “turskom” temom ironično je sažela u: “fra Ivan-beg”, dok je Zuko Džumhur za Andrića napisao da je: “Najveći turski pisac svih vremena ”. (Džumhur 1991: 284) Slično i danas promišlja Ivan Lovrenović 1. (U nizu trvenja oko Andrića ne treba smetnuti s uma, ali ni time opterećivati tekst ove vrste i s ovom temom, knjige poput Rizvićeve, Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu iz 1995 . godine, ili Mahmutćehajićevo Andri- ćevstvo objavljeno 2015 . godine, ili zbornik radova iz 2000 . godine Andrić i Bošnjaci, ili, pak, Lovrenovićeve polemike s tim djelima .2 No, držimo se temom zadanih Andrićevih predodžbi o franjevcima a ne o Bošnjacima ).

1 “Moglo bi se s mnogo jakih književnih razloga dokazivati da je u cjelokupnoj bosanskoj (pa i bošnjačko- muslimanskoj) književnosti teško naći pisca koji je s tako rafiniranim suživljavanjem i s takvim ponornim tragičkim ko-sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana kao Ivo Andrić . Razvidno je to u čitavu njegovu opusu ”. (Lovrenović 2008: 37) 2 V . naprimjer, http://ivanlovrenovic .com/2014/01/kopile-ovjencano-nobelom-1-2/ 186 Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima . . djelu)

Franjevačka pripovjedačka Bosna

Pojam franjevačka pripovjedačka Bosna skovan je za potrebe doktorske disertacije3 a nalazim ga dovoljno preciznim u danom kontekstu, imajući na umu da su književne pojave dijelovi šire cjeline i da ih je potrebno svrstati u neki niz . Riječ je o svojevrsnom mikrokanonu unutar bosanskohercegovačke književnosti kao makrokanona . Naime, općepoznato je da tekstovi koji uživaju kanonski status u književnosti imaju dulji vijek trajanja i veću rasprostranjenost nego drugi žanrovi, a time i predodžbe formulirane u takvim tekstovima ostaju dulje djelotvorne u kulturnom sistemu . Dakle, pod franjevačkom pripovjedačkom Bosnom podrazumijevam tekstove s te- mom bosanskog franciskanizma koji posjeduju izvjesnu homogenost, a koja je rezultat svojevrsnog podražavanja tradicionalnog tipa književnosti, kao i određenog uzora – Ive Andrića . Vremenski bi ovaj pojam obuhvatao pripovjedače od Ive Andrića do danas . Svjesno je iskorištena aluzivnost Kršićevog i Schmausovog pojma “pripovjedačka Bosna” iz 1928 . godine (Lešić 1991: 7-10), ali su se imale na umu i Lešićeve “načelne primjedbe” o nedoumicama oko “bosanskog duha” i o spornosti tvrdnje o izražajnoj homogenosti pripovjedačke Bosne, kao i upozorenje da je potrebna “stilistička, naratološka ili bar te- matološka analiza” (Lešić 1991: 13) koja bi dokazala pretpostavljenu izražajnu homoge- nost fenomena o kojem je riječ . Za potrebe ovog teksta načinjena je takva analiza savremene bosanskohercegovač- ke književnosti s temom bosanskog franjevaštva (dakle, tematološka analiza nije bila sporna i pokazala je da je pisanje o franjevcima uvijek aktualno) . U imagološkoj analizi građe i na leksičkoj i na naratološkoj razini isplivali su andrićevski strukturni obrasci, uz oslanjanje na usmenu književnost i izrazito mimetički pripovjedni postupak, kao i podražavanje Andrićevog stila te intertekstualni dijalog s njegovim djelom . No, franje- vačkoj pripovjedačkoj Bosni nadahnuće nije samo povijesna Bosna, kako tvrdi Lešić za pripovjedačku Bosnu, nego i Andrićeva Bosna . Dakle, nije više samo riječ o pamćenju u književnosti nego i o pamćenju književnosti . Zanimljivo je bilo uočavati šta sačinjava svojevrsnu tradicijsku popudbinu (primjerice, uvriježeni imagotipski iskazi, tematika i motivi, hronotop . ),. a šta aktualnu matricu oblikotvornih modela savremene bosansko- hercegovačke književnosti (intertekstualnost na razini lokaliteta sjećanja, pamćenja tek- sta, pamćenja žanra i figura sjećanja) te koji su učinci njihovih međusobnih dodira (sim- bolički kapital, izmišljanje tradicije, mjesto pamćenja) . U potvrdi navedenih teza nadaje se korisnim Leerssenovo mišljenje da se tekst ne čita s namjerom usporedbe sa stvarnim stanjem stvari, nego imagolozi takav tekst historijski i intertekstualno istražuju naspram cijele tradicije sličnih tekstova . (Leerssen 2009b: 112)

3 Ena Begović-Sokolija, Slika Drugog u bosanskohercegovačkoj franjevačkoj književnoj tradiciji do početka 20 . stoljeća i predodžbe o franjevcima u savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, rad odbranjen 2017 . godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, rukopis . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 187

Znakovito je i šta o toj vezi između Andrića, njegovog književnog djela, franjeva- ca i pamćenja književnosti kažu književnici4, Andrićevi epigoni . Za Željka Ivankovića Andrić je “čovjek kome su fratri pomogli da razumije Bosnu, razumijevao ju je bolje od bilo koga dotada i od bilo koga poslije toga . ( . ). Tako razumjeti Bosnu ne može Srbin, jer njegova nikad nije bila . Tako razumjeti Bosnu ne može ni Musliman, jer ima psihološki limit zvan 1463 . i spoznaju da je prije toga bio netko drugi . Tako razumjeti Bosnu može samo Bosanac, katolik, franjevački đak, Hrvat ”. (Ivanković 2000: 10) Svoje “literarno iskustvo Bosne” Andrić je “učio iz kronika franjevačkih samostana”, dodaje Ivanković (2000:10) . Ivan Lovrenović, prigovarajući nedovoljno istaknuti Andrićev značaj u hrvatskoj književnosti, veli: “Ako (…) nisam pretjerao govoreći o Bosni kao o osnovi hrvatske po- vijesti i naroda, a o njezinoj književnosti kao o memoriji njezine duhovnosti, njezina stila i jezika, pa ako je istina da na kugli zemaljskoj od Andrićeva djela nema ‘zakonitijeg’ nasljednika i ujedno preoblikovatelja te memorije – nije li onda, doista, već davno bilo vrijeme da se počne nadoknađivati izgubljeno ”. (Lovrenović 2005: 134) Neki od autora koje bismo mogli svrstati u franjevačku pripovjedačku Bosnu svjesni su preoblikovatelji Andrićeve književne memorije . Tako Dragan Pavelić u Knjizi o krilatom fratru piše: “Tko o komu, ja o Andriću! ( . ). Od 1945 ,. kada se prvi put pojavila Na Drini ćuprija, (…) svima koji su držali olovku u ruci bilo je jasno da su, usporede li se s njim, tek šegrti i kalfe . Ponajvećma, neodlučni dunđeri spram rođena neimara ”. (Pavelić 2015: 27) Autori obuhvaćeni sintagmom franjevačka pripovjedačka Bosna i kada pišu o povi- jesnim bosanskim franjevcima, pa čak i o svojim savremenicima i poznanicima (primje- rice, Kemal Mahmutefendić o Ivi Markoviću ili o Ljubi Hrgiću5, ili Miljenko Jergović o fra Jeronimu Vladiću6), njihova predodžba o tim franjevcima gotovo u pravilu je andri- ćevska slika s ponekim vlastitim nanosom kista 7. Usuđujem se zaključiti da je savremena bosanskohercegovačka književnost fratro- filska, između ostaloga zahvaljujući i Andriću . Poneki izuzetak potvrđuje pravilo – takvi su, među pedesetak analiziranih tekstova s temom bosanskog franciskanizma,8 samo dva koja nude negativnu predodžbu o fratrima: pripovijetka Hamze Hume Kad tutnji

4 Naravno, ima i neistomišljenika među književnicima, koji smatraju da se Andrićeva “glorifikacija frataršti- ne” tek “potura kao prvoklasna umjetnička literatura” . (v . Kikić 1969: 275) 5 Susret s Hrgićem spominje i Ivo Andrić . (v . Jandrić 1982: 319) 6 Miljenko Jergović za fra Jeronima Vladića kaže da je njegova “lokalna priča posve fratarska (…) kao da ju je izmislio i nadopričao Ivo Andrić” . (http://www jergovic. com/subotnja-matineja/fra-jeronim-vladic-prije-. potopa/) 7 Osim predodžbi o fratrima, Andrić je tvorac i metapredodžbi (predodžba o predodžbama drugih o sebi): Metapredodžba koju izgovara Andrićev lik – bosanski franjevac “( . ). ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota . Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo . Cijelog vijeka bi ostao ono što si . Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje?” (Andrić 1977a: 153-154) 8 Detaljnije v . doktorsku disertaciju u rukopisu: Ena Begović-Sokolija, Slika Drugog u bosanskohercegovačkoj franjevačkoj književnoj tradiciji do početka 20 . stoljeća i predodžbe o franjevcima u savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, odbranjenu 2017 . godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu . Na ovom mjestu samo ću abecedno navesti autore koji bi bili ubrojani u franjevačku pripovjedačku Bosnu: Muharem 188 Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima . . djelu) iza brda iz 1952 . godine, koju treba čitati u okviru socrealističke poetike u kojoj nije bilo mjesta za Boga a kamo li za fratre, te “historijska satira”, kako stoji u podnaslovu romana Alena Ćorovića Stjepan, sultan i plameni fratar, iz 2012 . godine, pri čemu pridjev “pla- meni” označava homoseksualne navade franjevca u romanu .

Pamćenje teksta, pamćenje žanra i figure sjećanja

Ivo Andrić prvi je u južnoslavensku interliterarnu zajednicu uveo bosanske franjevce kao književne likove . No, mnogo važnije od hronološkog prvenstva jeste njegova uloga anticipatora, preteče, utrivača staza . “Andrićevi franjevci”9 sintagma je koja u književ- noumjetničkom diskursu gotovo da ima podjednaku težinu kao “bosanski franjevci” . Zapravo, Andrićevi franjevci poznatiji su od svojih povijesnih predložaka . U Andrićev “franjevački ciklus” ubraja se deset njegovih pripovijetki (U musafirha- ni, U zindanu, Ispovijed, Kod kazana, Napast, Trup, Čaša, U vodenici, Šala u Samsarinom hanu, Proba) nastalih u rasponu od 1923 . do 1951 . godine . Cjelovitiji uvid u Andrićeve predodžbe o franjevcima dobiva se kada navedenim pripovijetkama pridodamo Prokletu avliju, ne gubeći iz vida franjevačke teme i likove i u drugim njegovim djelima (romani Travnička hronika, Omer-paša Latas; pripovijetke Put Alije Đerzeleza, Za logorovanja, Mustafa Madžar, Mara milosnica, O starim i mladim Pamukovićima, Priča o vezirovom slonu; dva teksta esejističkog tipa: doktorska disertacija Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (odbranjena 1924 . u Grazu) i biografski ogled posvećen sv . Franji – Legenda o svetom Francisku iz Asizija10, pa čak i Andrićev prijevod Franjine pjesme stvorenja . Pogledajmo najprije šta Ivo Andrić u svojoj disertaciji piše o bosanskim franjevcima i kakva je veza uspostavljena između znanstvenog diskursa i književnoumjetničkog uo- bličenja iste teme . Naravno, ovakvom poslu treba pristupiti s oprezom jer, kako upozora- va Bašović, “treba razlikovati autora kao građansko lice od autorske pozicije, a autora od govorećeg subjekta, jer te instance nikad nisu podudarne . S druge strane, ( . ). prisustvo autora kao stvarne osobe nemoguće je izbrisati iz teksta i u potpunosti ga odvojiti od govorećeg subjekta ”. (Bašović 2015: 62)11 U Predgovoru disertacije Andrić piše: “Po svom sadržaju i po svojoj osnovnoj za- misli, ova rasprava je u vezi sa drugim radovima koje sam pripremio u drugom obliku

Bazdulj, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Dubravko Lovrenović, Ivan Lovrenović, Nebojša Lujanović, Zlatko Lukić, Kemal Mahmutefendić, Josip Mlakić, Dragan Pavelić, Feđa Šehović, Stjepan Zelenika . 9 I ova sintagma, koja zapravo označava Andrićevu predodžbu o bosanskim franjevcima, zbog svoje raspro- stranjenosti i uvriježene upotrebe u prošlosti i sadašnjosti, dobila je samostalnost i postojanost; dakle, postala je stereotip . A zašto je tako uspješna?! Upravo zato što je percepcija dobro postavljena . Andrić se, naime, školovao kod franjevaca, pa je imao pogled i iznutra i izvana na fenomen bosanskog franciskanizma . Isti je slučaj i s Ivankovićem, mada manje plodonosan i kvalitetan . 10 Andrić je Franjinu kratku biografiju objavio u Srpskom književnom glasniku 1926 . godine, o sedamstotoj godišnjici svečeve smrti . 11 Također, prevoditelj Andrićeve disertacije s njemačkog Konstantinović tvrdi: “To je u prvom redu književ- no delo, koje mora imati svoje mesto u celokupnom Andrićevom opusu ”. (u: Andrić 2008: 186) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 189 i drugom prilikom ”. (Andrić 2008: 220) Primjerice, obaveza katoličkih i pravoslavnih manastira da primaju i ugošćavaju putnike-muslimane najprije je opisana u disertaciji, zatim je propraćena navodima iz Batinićeve knjige Djelovanje franjevaca u Bosni i Her- cegovini za prvih šest viekova njihova boravka te poslovicom “Nema zime bez vjetra, ni zla gosta bez Turčina”, dok je svoje umjetničko uobličenje našla u pripovijetki U musafir- hani, objavljenoj 1923 . godine, u vrijeme Andrićevog boravka u Grazu i rada na diserta- ciji . Također, franjevačke hronike poslužile su Andriću kao povijesni izvori za znanstve- ni tekst (primjerice, podaci o popravcima samostana, o odlascima franjevaca u Carigrad po odobrenje za popravku, o požaru u Kreševskom samostanu 1765 . godine) (Andrić 2008: 261-263), a kao inspiracija za književnoumjetničke tekstove . Andrićeva ocjena djelovanja franjevaca u Bosni, osim prigovora da su “u svojoj religioznoj preteranosti istrebili narodne običaje” (Andrić 2008:292), u konačnici je pozitivna, naročito u oblasti književnosti: “Franjevci su ipak u svom šeststogodišnjem delovanju u Bosni dali redak i lep primer kulturnog rada i hrišćanskog požrtvovanja . Među zaslugama franjevaca je i to da je Bosna pod turskom vlašću razvila književnu delatnost; bez obzira na to što sle- deći većinom isključivo crkvene ciljeve za nas ona ima isključivo istorijsku vrednost, ta književnost je ipak plod plemenite težnje ”. (Andrić 2008: 293) Ovaj komentar odnosi se na književnost bosanskih franjevaca u 17 . i 18 . stoljeću, dok za franjevačku književnost u 19 . stoljeću Andrić veli da je “potpuno ( . ). u službi ideje nacionalnog preporoda i oslo- bođenja ispod turskog jarma” (Andrić 2008:310) . Zaključak Andrićev je sljedeći: “To nije literatura učenih i dokonih fratara, koji žive povučeno u bogatim manastirima, već je to duhovna hrana za one kojima je najviše potrebna . Upravo ta narodska crta, ta težnja da se koristi narodu i da se on usmerava ka boljem, može se naći u celokupnoj književnoj delatnosti franjevaca od Divkovića do Jukića . To čini i jednu od njenih najlepših osobina, a u isto vreme i jednu od njenih najvećih zasluga ”. (Andrić 2008: 311) Predodžba o ova- kvim franjevcima uočljiva je i u Andrićevoj pripovjednoj prozi . Veza između Andrića i bosanskoga franjevaštva može se pratiti na razini tri modela citatnih odnosa: kao pamćenje teksta, kao pamćenje žanra i kao figure sjećanja . Prva dva modela intertekstualnog dijaloga Andrićevog književnoumjetničkog djela i bosan- skohercegovačke franjevačke književne tradicije prepoznajemo u njegovoj poetici . Još je Ivan Lovrenović (1987), uspoređujući bosanske franjevačke hronike 18 . stoljeća i Andri- ćev tekst, pokazao da je taj odnos mnogo dalekosežniji od pukoga preuzimanja građe te da je kategorija “kronike” ključna u Andrićevom poetičkom registru . Naime, roman Na Drini ćuprija koncipiran je kao hronika a u prvotnim izdanjima imao je podnaslov “Vi- šegradska hronika”, dok roman Travnička hronika već naslovom to pokazuje . Nadalje, Lovrenović za franjevačke hronike tvrdi da su bili Andrićev “inspirativni arhemodel za vlastitu viziju ( . . ) Andrićev put do otkrića tih izvora ( . . ) išao je očito preko iskustvene, naslijeđene pučke tradicije uvažavanja franjevaca ( . ),. ne samo kao duhovni- ka već i kao živih usmenih čuvara povijesti ”. (Lovrenović 1987: 159) Navest ću nekoliko primjera intertekstualnog dijaloga Andrićevog djela i Bogdanovićevog ljetopisa . Iz Ljeto- pisa kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića direktnim preuzimanjem ili slo- bodnim preoblikovanjem građe Andrić je inkorporirao dijelove u svoju Travničku hro- 190 Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima . . djelu) niku, dok je lik fra Petra Alovića, koji se u toj hronici na više mjesta spominje, vjerovatno sudjelovao “pri gradnji književnoga lika fra Petra Jaranovića” (Lovrenović 1987:160), kako uočava Lovrenović . Kod Bogdanovića nalazimo da je 1775 . godine fra Petar Alo- vić otišao u Stambol potvrditi “naše fermane, s izunom od vezira”, a da se 1776 . godine vratio s fermanima povoljnim za fratre, doduše, uz goleme izdatke . (Bogdanović 2003: 197-199) Opaki turčin Kezmo iz kreševskog ljetopisa (Bogdanović 2003: 120) preselio se kod kazana12, dok je Bogdanovićev hajduk Roša završio na ispovijedi kod Andrićevog fra Marka Krnete . (Andrić 1977b)13 Motiv mučenja fratara podlijevanjem vode u zindanu Andrić je mogao također preuzeti iz Bogdanovićevog Ljetopisa kreševskoga samostana, u kojem ljetopisac bilježi da je 1773 . godine dignut vezir s Bosne te dođe kajmekam novog paše Ali-paše Daginstanlije, koji odmah traži džulus; iako su fratri dali čast (ovna, glavu šekera, 24 safuna, 24 kruha, dvije sviće vošćane) i molili da im se smiluje, da nisu kadri dati džulusa, jer su dali skoro, nema još mjesec dana, rezultat je sljedeći: “Namjesto da nam se smiluje, baci nas nevjernik u zindan na jednoj studeni golemoj na 6 . decembra sve- zane sindžirim, hotijući pod nas vodu podlit da se smrznemo ”. (Bogdanović 2003: 196) Navedeni primjeri oblici su pamćenja književnosti – i poetičkih odlika žanra hroni- ke i dijelova i sižejnih okosnica teksta hronike . Pogledajmo sada kako Andrić konstruira bosanske franjevce kao figure sjećanja u svome književnome djelu . Fra Rastislav Drljić svjedoči da je fra Serafin iz Andrićevog književnog djela doista postojao (“A što se tiče vašeg pitanja da li su postojali fratri o kojima je pisao Andrić, mogu vam reći da su postojali: i fra Marko, i fra Petar, i fra Serafin . . Zna se da je to bio fra Serafin Jurić . On je bio bohem, volio je da pije, obredao je sve samostane franjevačke u Bosni, nigdje nije mogao da se skrasi ”. (Jandrić 1982: 433-434) Andrićev fra Serafin upravo je tako predočen, ali je još neobičniji njegov razgovor o vjeri s prijateljem mu za akšamlučenje – Rasimbegom . Naime, kada fratar zapjeva sevdalinke a Rasim-beg mu kaže: “kakav bi mujezin mogao biti od tebe”, fra Serafin mu priča o Isi-pejgamberu koji mu je došao u san, pa ga kori zbog njegovih konvertitskih namjera: “I u svojoj sadašnjoj vjeri ti nit postiš nit se kako treba Bogu moliš, pa nećeš ni u novoj . A što se života tiče, i ovako živiš manje-više k’o Turčin”, zaključivši: “Ostani gdje si! Nek se nađe i jedan takav među fratrima ”. (Andrić 1977d: 94-95) Zanimljivo je da su ti identitarni susreti s Drugim, naravno pod uvjetom da jedan drugog ne ugrožavaju i da ti susreti ne završe sukobom, zapamćeni i u orijentalnim nadimcima Andrićevih fratara: fra Petar, “puškar i mehanik”, je “Tufegdžija”; fra Nikola Granić iz Čaše je “Mumin”; fra Serafin Begić iz Probe je “Bego” 14. Religijski Drugi može nas privlačiti ili plašiti, a može i jedno i drugo istovremeno . U tom bi se slučaju prozelitizam mogao razumjeti u smislu kulturne i duhovne razmje- ne, simboličke “žudnje” za Drugim . U Baltićevom Godišnjaku bilježi se da je najveća fra Jakina želja da turke upitomi i da im bolesnu djecu na samrti može krstiti . (Baltić

12 Aluzija na Andrićevu istoimenu pripovijetku u kojoj je “neki veoma zao Turčin, zvani Kezmo” ubio vikara franjevačkog samostana fra Marka Krnetu . (Andrić 1977c: 64) 13 Hajduk Roša spominje se i u Benića . (2003: 292-293) 14 Zanimljivo je da i u romanu Dubravka Lovrenovića Sirat-ćuprija fra Ante fra Antu zovu Vejsil-beg . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 191

2003: 123) Reflekse te povijesne ličnosti nalazimo u Andrićevim književnim likovima u Travničkoj hronici i U musafirhani . To je, uostalom, i franjevačka misija . No, evo i druge perspektive . Ovako je priču o preobraćenju u Persijskim pismima ispričao Monteskje: “Čovek koji me želi naterati da promenim religiju bez sumnje to čini samo zato što on ne bi promenio svoju kad bi ga na to hteli primorati: on, dakle, smatra čudnovatim što ja neću da učinim nešto što on sam, ni za sva blaga ovog sveta, ne bi učinio ”. (prema: Todorov 1994: 344)

Andrićevi franjevci u književnoj historiografiji

Andrićevi franjevci kao figure sjećanja pokušaj su borbe protiv prolaznosti i zaborava . I književnosti i u književnosti . Pa i sam Andrić vajkao se u jednom od pisama fra Rastisla- vu Drljiću: “A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija ”. (prema: Jandrić 1982: 54) Nije li to “poto- nulo kulturno dobro” (gesunkenes Kulturgut)15 o kojem piše Hans Neumann?! Na koncu, pogledajmo kako se i književnim kritičarima omaknu predodžbe o An- drićevim predodžbama o bosanskim franjevcima . “On (Ivo Andrić, op . E . B -S. ). im pri- lazi sasvim slobodno, prijateljski i s poštovanjem kao da živi u njihovoj sredini . ( . ). Zato su franjevci u njegovim djelima prirodni, neposredni i nekako mili . Tome se osjećaju ne može oteti nijedan čitalac koji imalo poznaje franjevački život” (Zirdum 1968: 270), iznosi imagološki potentan sud Andrija Zirdum . I dalje: “Andrićevi franjevci su urav- noteženi i prirodno zdravi ljudi . ( . ). Pojedini postupci franjevaca u Andrićevim djelima imaju u sebi toliko bezazlenosti i duha djetinjstva da bi komotno mogli ući u Fiorette sv . Franje . ( . . ) i kao jedino školovani ljudi onog vremena, predstavljaju sve ono što je dobro i plemenito ”. (Zirdum 1968: 277) Mato Nedić za franjevce u Andrićevom djelu primjećuje sljedeće: “Oni su ponekad nezgrapni i karikaturalni, ali uvijek dišu narodski i zbog toga su zanimljivi . Njihova mudrost nije naučena iz knjiga, već od života i u tome je njihova vrijednost . Oni su čuvari naroda i vjere, oni su skriveni prkos usmjeren protiv okupa- tora, lukavi su, pa kada pomalo i zastranjuju, simpatični su i to im se može oprostiti s obzirom da žive u teškim životnim uvjetima ( . ). ”. (Nedić 2013) Lovrenović, pak, uspostavlja kontinuitet te andrićevske slike bosanskih franjevaca: “Bosanski fratri likovi su brojnih Andrićevih proza . Njihova mudrost i blagost, gotovo gandijevska borba za opstanak u zlehudim povijesnim vremenima česte su teme i motivi Andrićevih proza . Sudeći i po njihovom djelovanju danas, kao da bosanske franjevce i danas vode Andrićevi fratri?”16 Zapravo, u to ne treba ni sumnjati, tvrdi Lovrenović u drugom tekstu proglašavajući predodžbe istinom: “Ivo Andrić je genijalnom povijesnom intuicijom ali i izvanrednom obaviještenošću pronicao u ovaj bosanski franjevačko-ka- tolički fenomen, osjećao jedinstvenost i ambivalentnost toga položaja, pa iako je on u taj

15 Sintagmu je prvi upotrijebio njemački etnolog Hans Neumann 1922 . godine . Prema: Džambo, Jozo, Osam eseja, (http://ivanlovrenovic .com/2012/06/jozo-dzambo-osam-eseja/), str . 138 . 16 http://ivanlovrenovic .com/2014/02/hrvatska-kultura-nema-razloga-za-nelagodu-oko-andrica/ 192 Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima . . djelu) kompleks i kontekst uronio umjetnički, književnoistraživački, njegovi uvidi imaju trajnu kognitivnu, povijesnu i antropološku, a ne samo književnoumjetničku relevantnost ”. 17 S druge strane, Käte Hamburger u knjizi Istina i književna fikcija tvrdi: “Ma koliko bio povijesno vjeran, opis nekog povijesnog događaja u romanu, makar se ne pojavljivala niti jedna fiktivna ličnost, ne može služiti kao informacija za historijski prikaz, jer taj opis kao dio romana ima određenu funkciju samo za radnju i svijet romana te je u toj funkciji stavljen na to, a ne na neko drugo mjesto u romanu ”. (prema: Bašović 2015: 53) Navedeni književnici i povjesničari književnosti upravo su se upleli u zamke tu- mačenja na koje upozorava Hamburger . Naime, neupitno je da su Andriću kao građa za Travničku hroniku poslužili dnevnički zapisi francuskog konzula u Travniku Pierrea Davida (Pjer David), ali je za temu rada zanimljivije kako se Andrić oglušio na zapaža- nja o bosanskim franjevcima francuskog kancelara u Travniku Chaumettea Des Fossésa (Šomet de Fose), čije Putovanje po Bosni (objavljeno prvi put u Berlinu) važi za “najpo- uzdaniji izvor obaveštenja o ustrojstvu vlasti, političkim i drugim prilikama, naravi- ma i običajima žitelja ove otomanske provincije iz njenih prvih decenija devetnaestog veka” . (Priče francuskih putnika . . 1998: 151) Za sedam mjeseci boravka u Travniku kao Davidov sekretar-prevodilac, De Fosea su mnogo više zanimali život i običaji lokalnog stanovništva nego tekući konzularni poslovi . Tako piše, između ostaloga, o stereotipnoj tvrdoglavosti domorodaca, Bosanaca, u što ga je uvjeravao dolački župnik: “Nas Bosan- ce ništa ne može odvratiti od prvobitnog nauma; tvrde smo glave ”. (Priče francuskih putnika . . 1998: 163) Zatim slijedi nekoliko negativnih predodžbi i na narativnoj razini o bosanskim franjevcima što ih De Fose uočava i bilježi, a Andrić odlučuje ne preuzeti: “katolici pokazuju toliki fanatizam u ispovedanju vere” što nas “vraća u običaje koji su vladali u XII i XIII veku” . (Priče francuskih putnika . . 1998: 166) Naprimjer, ugledni pro- povjednik došao je na Duhove 1808 . godine iz Fojnice u Dolac te u besjedi dokazivao “da su Muhamed i sotona jedna te ista osoba, u ljudskom liku”, što je, dakle, vrhunac sotoni- ziranja religijskog Drugog: on nije kao sotona, on jeste sotona! S druge strane, “za jednog odsutnog brata iz kreševskog samostana rekao (je) da je na nebu toliko omiljen, da retko prođu dve sedmice a da mu jedna golubica ne donese neko pismo od Majke božije” . (Priče francuskih putnika . . 1998: 166-167) Neuki vjernici ni trunku ne sumnjaju dok slušaju slične “budalaštine”, promišlja De Fose . Sljedeća stvar koju sekretar francuskoga kon- zula prigovara katoličkim pastirima jeste da se despotski ponašaju prema svome stadu, koristeći “bezgranično obožavanje, poverenje i pokornost” (Priče francuskih putnika . . 1998: 167) koje im vjernici ukazuju, a ovi to zloupotrebljavaju . “Najviše vole da na že- nama ispoljavaju svoju vlast” (Priče francuskih putnika . . 1998: 167), tvrdi tajnik francu- skog konzula, dajući primjer nesretnice koja je zbog beznačajne greške kažnjena strogim postom i nošenjem na misama drvenog đema koji vilice drži jako rastavljene dok jezik provučen kroz otvor visi izvan usta, ili siromašne udovice iz Fojnice koja je željela preći na islam a koju su redovnici toliko proganjali da ih je “užasnut vezir” htio kazniti “zbog njihove divljačnosti” . (Priče francuskih putnika . . 1998: 167) Koja razlika u odnosu na

17 http://ivanlovrenovic .com/2014/12/pripovijedanje-je-uvijek-potaknuto-licnim-obiteljskim-i-zavicajnim/ Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 193

Andrićeve, a potom i Jergovićeve fratre zbunjene samo ženskim pogledom! I kakav obrat uloga – vezir, koji je u franjevačkoj književnoj tradiciji veoma često konstruiran kao civilizacijski inferioran, sada mora posredovati zbog divljačnosti franjevaca . Također, upravo one koji bi trebali biti čuvarima vjere De Fose smatra krivcima za brojna turčenja: “Mešaju se u sve: u upravljanje kućom, rukovanje dobrima; i teško onom koji nema toliko poniznosti da se upregne u njihov jaram . Ovakvo ponašanje ima nekad loše posledice koje neumoljivi redovnici ne umeju da predvide . Dok sam bio tamo, više katolika dotu- čeni sličnim vređanjima, rešili su da pređu na islam ”. (Priče francuskih putnika . . 1998: 167) De Foseov konačni sud o njima i njihovom pozivu pokazuje da su i oni svojevrsni Drugi u odnosu na katolički puk: “Zbog njihove prevelike moći jadni katolici stalno su na kolenima pred ovim despotima . Sve što uspeju da spasu od grabljivosti Turaka, daju svojim redovnicima . Zbog toga se oni i drže tako čvrsto u zemlji, uprkos turskoj tiraniji . To je velika milost kada nekom bude dopušteno da stupi u redovnički poziv, u nekom od njihovih samostana gde zaista vode vrlo lagodan život, dobro se hrane; okolnost toliko retka da je dragocena ”. (Priče francuskih putnika . . 1998: 168) S druge strane, pak, iz spisa dvojice navedenih francuskih službenika Andrić je crpio inspiraciju za mnoštvo moti- va u svojim beletrističkim djelima, poput mučenja utamničenika podlijevanjem vode u ćeliju ili okivanjem uz mokri zid, zatim izljeva vjerskog fanatizma muslimanskih žena i djece koji pridošlice-strance pljuju s mušebaka, demonstrativno lupajući kapcima i posu- đem te kunući i psujući, ili ignorancije muškaraca koji tuđince ne udostoje ni podizanja očnih kapaka a kamoli pogleda . Čak i nakon uzgredne usporedbe možemo se saglasiti s Antom Kadićem, koji je “u jednoj analizi Travničke hronike ( . ). dokazao, da Andrić slijedi ‘vjerno svoje francuske izvore, dok ovi o bosanskim franjevcima pozitivno pišu, a preskače upravo one pasuse, u kojima (npr . des Fosses) piše, da su se ponašali poput turskih paša, te je njihov neljudski postupak prisilio mnoge vjernike, da predju na islam’ ”. (prema: Balić 1973: 56) Dvojaka mjerila Andrićeva i o Andriću odvela bi nas predaleko ako bismo započeli raspru o tome . Zaključak Käte Hamburger može poslužiti kao zaključak: “U književnoj fikciji po- stoje samo fikcionalne rečenice, svejedno da li i koliko je realija montirano u njih, ili, u slučaju povijesnog romana, jesu li one njihova građa ”. (prema: Bašović 2015: 53)

***

Budući da je tekst nastao u povodu četrdeset godina od Andrićeve smrti, za kraj se čini prikladnim navesti misao Pierrea Nore, koji za obljetnice veli da su “svjedoci jednog drugog vremena, iluzije vječnog trajanja” (Nora 2006: 28) . Možda obljetnice doista jesu samo “iluzije vječnog trajanja”, ali zasad, evo četrdeset godina od Andrićeve smrti, mo- žemo reći da “Andrićev duh lebdi nad bosanskohercegovačkom književnošću”, barem nad onom s temom bosanskog franciskanizma, koja je, između ostaloga i zbog njega fratrofilska (dozvolimo si ovu kovanicu), te da su pripovjedači koje smo za potrebe teksta nazvali franjevačkom pripovjedačkom Bosnom“ izišli ispod Andrićevog šinjela” . 194 Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima . . djelu)

Naposljetku, pomirljivo, možda je i sintagma iz naslova rada (fra Ivo Andrić) održiva, ako se pod njom ne podrazumijeva samo način na koji je Andrić pisao o Franji Asiškom, kako tvrdi Jadranka Brnčić, (Brnčić 2003: 359) nego i upravo navedeni zaključak rada . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 195

Izvori

Andrić, Ivo (1977a), Čaša, u: Žeđ, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb Andrić, Ivo (1977b), Ispovijed, u: Žeđ, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb Ivo Andrić (1977c), Kod kazana, u: Žeđ, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb Ivo Andrić (1977d), Proba, u: Žeđ, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb Andrić, Ivo (2008), Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, u: Branko To- šović, Der Nobelpreisträger Ivo Andrić in Graz – Nobelovac Ivo Andrić u Gracu, Beogradska knjiga, Graz – Beograd Baltić, Jako (2003), Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni 1754 – 1882 ,. priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao dr . fra Andrija Zirdum, Synopsis, Sarajevo, Zagreb Benić, Bono (2003), Ljetopis sutješkoga samostana, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao dr . fra Ignacije Gavran, Synopsis, Sarajevo, Zagreb Bogdanović, Marijan (2003), Ljetopis kreševskoga samostana (1765 – 1817), priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao dr . fra Ignacije Gavran, Synopsis, Sarajevo, Zagreb Džumhur, Zuko (1991), Adakale, knj . 7, Oslobođenje public, Sarajevo Ivanković, Željko (2000), Tko je upalio mrak? Sarajevski pojmovnik, Bosanska riječ, Sarajevo Jandrić, Ljubo (1982), Sa Ivom Andrićem, Veselin Masleša, Sarajevo Pavelić, Dragan (2015), Knjiga o krilatom fratru (Roman o romanu), V .B .Z ., Zagreb Priče francuskih putnika sa puta po Otomanskoj Bosni (1998), (izbor, prevod i predgovor Miroslav Karaulac), Izdavačko preduzeće Matice srpske, Novi Sad

Literatura

Balić, Smail (1973), Kultura Bošnjaka, Wien Bašović, Almir (2015), Maske dramskog subjekta, Govoreći subjekt i autorska pozicija na primjeru drame s kraja XIX i početka XX stoljeća, Buybook, Sarajevo – Zagreb Begović-Sokolija, Ena (2017) Slika Drugog u bosanskohercegovačkoj franjevačkoj književnoj tra- diciji do početka 20 . stoljeća i predodžbe o franjevcima u savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, doktorski rad odbranjen 2017 . godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, rukopis Brnčić, Jadranka (2003), “Pogled ‘fra’ Ive Andrića na ‘Pjesmu nad pjesmama’ i lik svetog Franje Asiškog”, u: Ivo Andrić, Priča iz Japana i druge odabrane, Konzor, Zagreb Dyserinck, Hugo (2009), “O problemu ‘images’ i ‘mirages’ i njihovu istraživanju u okviru kom- parativne književnosti”, u: Kako vidimo strane zemlje – Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb Fischer, Manfred S . (2009), “Komparatistička imagologija: za interdisciplinarno istraživanje na- cionalno-imagotipskih sustava”, u: Kako vidimo strane zemlje – Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb Kikić, Hasan (1969), “Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u Be-Ha literaturi”, u: Iza- brana djela, knj . 1, Svjetlost, Sarajevo 196 Ena Begović-Sokolija: “Fra” Ivo Andrić (Predodžbe o bosanskim franjevcima . . djelu)

Leerssen, Joep (2009a), “Imagologija: povijest i metoda”, u: Kako vidimo strane zemlje – Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb Leerssen, Joep (2009b), “Retorika nacionalnog karaktera: programatski pregled”, u: Kako vidimo strane zemlje – Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb Lešić, Zdenko (1991), Pripovjedačka Bosna: konstituisanje žanra, knj . 1, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo Lovrenović, Ivan (2008), “Ivo Andrić, paradoks o šutnji”, Novi Izraz, 39, Sarajevo Lovrenović, Ivan (2005), “Mjesto Ive Andrića u hrvatskoj književnosti”, Bosna franciscana, XIII/23, Sarajevo Lovrenović, Ivan (1987), “Tekst i arhetekst (Andrić i franjevačke kronike 18 . stoljeća)”, u: Kompa- rativno proučavanje jugoslavenskih književnosti (2), Zagreb – Varaždin Nedić, Mato (2013), “Franjevačka Bosna u djelima Ive Andrića”, Bosna franciscana, XXI/38, Sa- rajevo Nora, Pierre (2006), “Između pamćenja i historije . Problematika mjesta”, u: Kultura pamćenja i historija, priredile Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb Syndram, Karl Ulrich (2009), “Estetika alteriteta: književnost i imagološki pristup”, u: Kako vidi- mo strane zemlje – Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb Todorov, Cvetan (1994), Mi i drugi . Francuska misao o ljudskoj raznolikosti, Biblioteka XX vek, Beograd Zirdum, Andrija (1968), “Bosanski franjevci u djelima Ive Andrića”, u: Dobri pastir, XVII-XVI- II/1-4, Sarajevo

Internet izvori http://www jergovic. .com/subotnja-matineja/fra-jeronim-vladic-prije-potopa/ http://ivanlovrenovic .com/2014/01/kopile-ovjencano-nobelom-1-2/ http://ivanlovrenovic .com/2012/06/jozo-dzambo-osam-eseja/ http://ivanlovrenovic .com/2014/02/hrvatska-kultura-nema-razloga-za-nelagodu-oko-andrica/ http://ivanlovrenovic .com/2014/12/pripovijedanje-je-uvijek-potaknuto-licnim-obiteljskim-i-za- vicajnim/ Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 197

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09“20“ Andrić I .

Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

До критике о свом делу не држим баш много . Значајна је критика, али само она која ће се јавити педесет година после наше смрти . Ја сам равнодушан према критици и држим да је добро што сам такав . Не верујем да она баш много помаже и користи писцима .

Иво Андрић

Рад осветљава преглед 50 студија и монографија андрићолога и антиандрићолога у 21 . веку и показује како се и зашто хуманистичка визија неимара мостова из- вргава у дехуманистичку и политичку идеју која би да Андрића промовише као деструктивну личност а његово дело да прогласи као великосрпски и антимусли- мански пројекат . Иво Андрић је живот на овом свету схватао као бол и патњу или живот по нужди . Уметник је, записао је у Знаковима – стваралачком и исповедном креа- тивном дневнику – сам са својим ограниченим способностима, а тумачењима и ‘схватањима’ све нових критичара нема краја, као ни безбројним и ћудљивим зах- тевима публике 1. Однос према критици и публици одредио је питањем и катего- ричким одговором: Ко то може издржати, и докле? А све и кад би могао, да ли је достојно човека учествовати у тој безизгледној и немилосрдној утакмици? Не, није (Знакови поред пута, 290) .

1 Милослав Шутић истражује природу естеског и природу уметничког знака у Андрићевој естетици као појам којем је писац посветио велику пажњу . “Формирање знака у Андрићевом књижевном делу засновано је на најширим основама света природе и људског света, у индивидуалној и колективној свести, у духовној и материјалној сфери, у животу појединца и људске заједница” (Шутић 2007: 59) . Реагујући на бројна, стална и разноврсна питања новинара, Андрић је записао: И то нема краја (Знакови, 276) . Чини се зато да суштаственијег наслова за представљање критике у трећем веку од овога нема, било да га разумемо из перспективе писаца, било да га тумачимо у односу на рецепцију Андрићевог дела у критици . 198 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

С том магистралном идејом приступамо критици његовог дела у трећем веку и писцу – хуманисти, посвећенику муза и уметнику, који је био целог живота са обе ноге у књижевности и остао јавни живи споменик вредности . Али, приступамо и ствараоцу којег неки желе да оспоре, приписујући његовој поетици и естетици антиуметнички и антихуманистички карактер . У аналитичком прегледу синтеза нових андрићолога, независно од пишчеве побуне против критичара, а имамо на уму да је Предраг Палавестра посебно писао о Андрићевим критичарима, на крају, зато представљамо и дух синтезе антиандрићолога .2

Кључне речи: Иво Андрић, андрићолози, антиандрићолози, критика, идеје, кул- тура, рецепција, време

For and against Andric (The Critical Reception of the Writer in the 21st Century)

The work illuminates an overview of 50 studies and a monograph of critics who support Andrićand those who criticize him in the 21st century . It shows how and why the hu- manistic vision of the turbulence of the bridges is rooted in a dehumanistic and political idea that would promote Andric as a destructive personality and proclaim his work as a greater Serbian and anti-Muslim project . An overview and analysis reveal that new critics of Andrić, whether affirming or absolutely disputing, strives to emphasize the problematization of an increasing number of themes from the whole of Andric’s opus . The process of fundamental analysis began with Vučković’s BIG SYNTHESIS a half century ago and continues with new doctoral theses and the realization of sci- entific projects . The most important project in this century is the scientific project of professorBrankoTošović at the University of Graz: Andrić Initiative – Ivo Andrić in the European context / Andrić-Initiative – Ivo Andrić I meuropäischen Kontext (2007–2018) . New scholars discover the essence of literary criticism and its social significance . Disputes that can be reduced to the formula: for and against Andric, which we have marked – essentially prove it .

Keywords: Ivo Andrić, andricologists, antiandricologists, criticism, ideas, culture, work reception, time

1. Дух велике синтезе андрићолога

Полазимо од Велике синтезе Радована Вучковића (1935–2016), једног од водећих андрићолога, имајући на уму њено друго допуњено издање . Он је полазио од на-

2 “После наше смрти можете испитивати и шта смо били и шта смо писали, али за живота само ово друго” (Знакови поред пута, 1977: 208) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 199

чела да се критика о Андрићу нужно мора наслањати на хронологију развитка његовог дела . Та чињеница је условила методички приступ у овој, једној од најзна- чајних, монографији о Андрићевом делу . Kритичар заузима категорички став: Критика сведочи о духу времена и духу његових односа, из којих се изграђи- вала унутарња структура дела . (Вучковић 2011: 12) Иако су основни судови настали у другој половини прошлог века, моногра- фију разматрамо у овом поглављу, у време када је допуњена и поново објављена, јер указује и на хронологију критике, смер андрићологије и разликеу процесу формирања нових критичких идеја о писцу и делу које је доживело више преобра- жаја . На 517 страница великог формата аутор је критици приступио дескриптив- но, тражећи њен општи пресек у односу на поједине проблеме што их је наметало Андрићево дело, и маркирао специфичан однос критике према сваком Ан- дрићевом делу посебно . Вучковић приступа делу с друге стране, јер га превасход- но занимају чињенице о писцу огромне синтетичке моћи и стваралачке асими- латорске снаге . Суочавајући чињенице времена и дела, критичар се на овај начин чува од импровизације и категорички брани свој метод: Ја сам, приступајући књижевноисторијској анализи Андрићевог дела, поста- вио себи и одређени основни задатак: да, дајући преглед развитка Андриће- вог дела у времену реконструишем рељеф најважнијих чињеница у распону од пола века . Сматрам да овакав један спољашњи приступ (М . Ђ ). делу овог нашег познатог писца може, донекле, да осветли књижевну климу у којој се то дело развијало и да објасни, или пружи објашњење, за тумачење елемената његовог садржаја и смер његове еволуције . (Вучковић 2011: 10–13) После утврђивања чињеница, Вучковић тумачи проблемско-теоријска пи- тања, што чини његов унутрашњи приступ – и по томе се Велика синтеза битно разликује од осталих Андрићевих критичара у трећем веку . Методолошки пут до велике синезе и реторика наслова суштински говоре о критичаревом вредновању и вредности уметника . На посебне Вучковићеве судове нећемо се враћати, јер су они део и услов сваке озбиљне критике о Андрићу, која, у трећем веку, доживља- ва процват, какав је и сам Вучковић наслућивао и одредио . Он је маркирао све појавне облике критике о Андрићу: од дескриптивне и импресионистичке, фи- лозофске, психолошке и структуралистичке до стилистичке и научноисторијске, каква доминира у монографијама или књигама огледа и студија које приказујемо и вреднујемо .3 Друга Вучковићева монографијa Андрић – историја и личност као проблемско читање везе и односа историје и личности истражује тријаду: писац–дело–

3 Димитрије Ристевски, један од најистакнутијих антиандрићолога, сматра да је Вучковићева монографија “по обиму велика”, али “садржајно је веома скромна, и поред задивљујућег и великог рада који је уложен у њу” (Ристевски 2007: 331) . 200 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

историја и, разуме се, као критичарев континуитет у процесу интересовања за проблеме и апорије дела и писца 4. У закључном делу, по којем монографија носи наслов, изван могућих ограни- чења позитивизма као метода, трагајући за скривеним писцем у делу, као чињени- цом, и за односом између личности оваплоћене у лирском делу и касније транспо- нованој у епској форми, као процесом, Вучковић налази да “биографски детаљи и историјске чињенице ослобађају критички текст од исфорсиране доктринарности и спекулативне апстракције” (Вучковић 2002: 242–243) . За разумевање Андрићеве личности и функције историје у уметничком делу битни су: (1) Префињени есте- тизам који се у личности спојио са прикривеним трагизмом и аристократском интелектуалношћу, (2) наклоност више према прошлости и историји него према садашњости и (3) јунаци чији су извори у трагичном осећању живота и болести .

2. Синтеза биографије и приче

Ако је истинит већ општеприхваћен културолошки и етички критериј исказа и модела мишљења: Дело чини човека, извесно је да капитална монографија, на 627 страница великог формата, Писац и прича (Стваралачка биографија Иве Андрића) (2012) Жанету Ђукић Перишић (1956) чини водећим андрићологом у трећем веку . Наслов докторске тезе: Тематско-мотивски, идејни и поетички аспекти Андриће- вог стваралаштва у биографском и историјском контексту, из које је настала моно- графија, чини се, дубље објашњава њен смисао, захват и домете . Капитална књига је само једна у низу насталих са извора богате архивске грађе, која јој је као саветници доступна у Задужбини Иве Андрића . Методолош- ким приступом биографији и делу монографија се наслања на критичко завештање и резултате Вучковићеве Велике синтезе и резултат је дуготрајног посвећеног ис- траживања које паралелно красе: критичка самосвест и осећање дуга и љубави (а), опредељења да се кроз биографију као кључ чита, расклапа и склапа дело великог писца (б) и критичка и стваралачка потреба да се пређе “преко ћуприје Андрићеве уметности”(в) . (Ђукић, Перишић 2012: 626) Једном речи, Уводна реч, Завршна реч и Реч захвалности књиге о којој је дуго маштала, показују да је монографија, казано реториком Радована Вучковића – њеног блиског учитеља енергије и сарадника – нова велика синтеза биографије

4 Радован Вучковић: ИВО АНДРИЋ – ИСТОРИЈА И ЛИЧНОСТ, Гутенбергова галаксија, Београд, 2002 . Монографија има десет делова: АНДРИЋЕВА ПРОЗА У КЊИЖЕВНОСТИ ЕКСПЕСИОНИЗМА, ЗНАЧАЈ ДИСЕРТАЦИЈЕ ЗА ГЕНЕЗУ АНДРИЋЕВОГ КЊИЖЕВНОГ ДЕЛА, ИСТОРИЈСКИ ОКВИРИ РОМАНА “ОМЕР-ПАША ЛАТАС”, ТРАГОВИ БИБЛИЈСКОГ МИТА У РОМАНУ “ОМЕР-ПАША ЛАТАС”, “ПРОКЛЕТА АВЛИЈА” – ГЕНЕЗА И СКЛОП, АНДРИЋЕВИ ЕСЕЈИСТИКО-КРИТИЧКИ И ПУТОПИСНИ РАДОВИ, РАЗГОВОР ПРОТИВ ВОЉЕ, РАЗНОЛИКОСТ “ЗНАКОВА ПОРЕД ПУТА”, ЛИЧНОСТ ПРИПОВЕДАЧА У “КУЋИ НА ОСАМИ” И ИВО АНДРИЋ – ИСТОРИЈА И ЛИЧНОСТ . Анализирамо четири од десет делова . За ову монографију Вучковић је добио награду Вук Филиповић . Видети Ђорђевић (2007: 171–191) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 201

и уметности писца у његовом трећем веку . Током две деценије плодног истражи- вања, пошто јој се обзнанила централна идеја: о суштинској повезаности Андриће- вог живота и његове личности са његовим делом и потреба да, упркос пишчевом страсном настојању да своје дело одвоји од своје приватне личности5, истражи и осветли дело и биографију у узрочно-последичној и хармоничној повезаности – настала је незаобилазна студија за свако будуће разумевање и тумачење пишчеве уметности . Иако последња библиографија Иве Андрића има 15 631. јединицу, од чега се око 11 000. односи на литературу, монографија Писац и прича ће сваком будућем андрићологу омогућити да открије нешто ново . О критичком методу, критичком духу и стилу истраживања, који несумњи- во условљавају извесне промене у схватању и разумевању дела и живота писца и ослањају се на критички метод и поступак Вучковићеве Велике синтезе, Ђукић Перишић, доприносећи разумевању и тумачењу монографије и критичког метода, прецизно каже: У њој сам покушала да развијем слику Андрићевог живота и његовог ствара- лаштва, да писца посматрам у раму начињеном од кључних тачака његовог живота, а да онда тај рам премрежим и склопим у неку врсту ‘мендељејевског’ система у који сам уграђивала или, боље рећи, уплетала његова дела, део по део, корак по корак, онако како су настајала и како су се уклапала у ‘координатни систем’ његовог живота . Трудила сам се да покажем како су једни елементи утицали на друге, како су се повезивали и градили јединствен и непоновљив склад између пишчеве биографије и библиографије . Настојала сам да, препле- том биографског и стваралачког слоја, укажем на целовитост Андрићеве уметничке личности, те на делимичну условљеност његовог дела његовим жи- вотом . (Ђукић Перишић 2012: 13) Дакле, јединство дела и континуитет идеја или указивање на чињеницу како су “једни елементи утицали на друге” нешто је што је Ђукић Перишић већ означи- ла, али без намере да се студиозно бави тим феноменом .

3. Документарне и компаратистичке синтезе

На документима, чињеницама и оценама дела и догађаја, чији је писац сведок и актер био, доминанто кроз биографску призму, заснована је једна од три моно- графије Радована Поповића (1938) Андрићева пријатељства . И она је у функцији приближавања писца новој генерацији или разумевања појма историјског време- на . Као кључ за тумачење узета је Андрићева мисао: Сви прави животи су лепи и тешки и она објашњава пишчев поглед на живот и стварање .

5 И Ђукић Перишић, имајући на уму пишчев однос према критичарима и везу дела и биографије, као мото првог дела монографије УМЕТНИК И ЊЕГОВО ДЕЛО узима Андрићеву мисао: После наше смрти можете испитивати и шта смо били и шта смо писали, али за живота само ово друго . 202 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

Поповић, симбол српске биографистике, хронолошки је понудио радозналом читаоцу мноштво биографских чињеница, почев од рођења писца и детињства у Вишеграду, песнички именованог у делу Вишеград у души, до чињеница битних и после пишчеве смрти . Указујемо и на делове под насловом Коначно Београђанин, Отето од живота, мога и вашега, који показује како је схватао уметниково ства- ралаштво, и Диван са Титом, у којем открива да је Андрић на турску владавину гледао и позитивно, а да је народ све видео из перспективе данка у крви и јаничара: Не може се казати да је у првој фази њихов режим код нас био нарочито нечо- вечан, иако је свака окупација тешка . ( . . ) У Турској се морао примити ислам . Кад је то учинио, обичан човек, чак и роб, могао је постати маршал у турској војсци . Где је то другде било могућно? У многим земљама у том погледу и данас постоје разне ограде и препреке . У Турској је било великих везира Арбанаса, Мађара, Срба, Хрвата и Црногораца . А тако висок положај на Западу могао је заузети неко само ако је ( . . ), говори он Титу, инсистирајући на чињеници да је код ‘Турака било нешто слично као и у Америци’, а Тито завршава мисао ‘припадао плавој крви’ . (Поповић 2009: 284)6 Монографија Јована Делића (1949) Иво Андрић, мост и жртва производ је духа критичара који је као историчар књижевности и критичар у српској науци о књи- жевности себи изборио водеће место и као такав постао незаобилазна појава . Она има енциклопедијски карактер и урађена је по угледу на монографије какве о себи штампају глумци, вајари и ликовни уметници . Документарном основом (која до- минира) и скенерским снимцима дела и личности мудраца српског језика и писма (који репрезентују Делићев аналитички дух и стваралачки чин), састављена од пет делова, од којих је индикативан први: Иво Андрић (Енциклопедијски поглед), мо- нографија указује на суштински истраживачки карактер пројекта . Аналитиком и компаратистиком Делић баца нова светла на личност и дело писца . Функцију увода у монографију капиталног значаја и интенције аутора – ући у поетичке суштине и генезу дела – отвара Андрићев најзначајнији аутопоетички текст О причи и причању . Централна Делићева идеја јесте да је говор о Андрићевој “поетици незамислив без увида у његову есејистику” (Делић 2011: 52) која прожи- ма целокупно дело . Ауторов наслов Твори, творче, не говори суштински се везује за Андрићеву мудроносну прозу, чије поетичке и естетичке вредности осветљава и Р . Ивановић, стваралачке и мудроносне налоге: Пиши како говориш / Ћути како мислиш и: Пиши како мислиш / Ћути како говориш (Свеckе,163) до којих је дошао у време рада на Проклетој авлији 7.

6 Из прошлог века су и Поповићеве књиге: КАЗИВАЊА О АНДРИЋУ (УСПОМЕНЕ САВРЕМЕНИКА) (1976) и ИВО АНДРИЋ (ФОТОМОНОГРАФИЈА) (1988) . Прво издање књиге АНДРИЋЕВА ПРИЈАТЕЉСТВА је из 1992 . године . 7 Гетеова максима је, наводи Иво Тартаља, “била идентична: Твори, уметниче, не говори и изражава једну од строгих норми Андрићевог стваралачког духа” (Тартаља 1979: 7) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 203

Критичар темељно истражује колико већ познате или само означене феномене и неумене Андрићевог дела толико и непознате слојеве или загонетке ведрине . Ин- спиративно је како, на пример, осветљава везу и однос Вука Караџића и народне књижевности и наслове Андрићевих романа у делу монографије Андрић и Вук, или есеје о Вуку као учитељу енергије, како је критика већ утврдила – који чине средишњи део Андрићевог опуса као критичара . Полазна и закључна теза је: Андрић је био несумњиво импресиониран Вуком: послије Његоша више него иједним нашим писцем . Импоновали су му и смјелост и значај подухвата на стварању новог језика и књижевности, и психичка снага личности, борбеност, упорност, издржљивост, побједнички дух, везаност за свој народ упркос ком- пликованим односима са српском влашћу, високи критеријуми, строгост пре- ма себи и другима, висока начелност, огроман систематичан рад, стил ( . . ) . (Делић 2011: 158)

4. Искушења и синтезе историчара

Када се историчар књижевности и критичар определи да региструје и валоризује методе и садржај критике у Андрићевом трећем веку, он и не слути како улази у широко и неистражено поље . Капитална књига Иво Андрић, Краљевина Југосла- вија и Трећи рајх 1939–1941 (Прилог проучавању југословенских и српских поли- тичких и културних односа са Немачком, Аустро-Угарском и Аустријом) германи- сте Душана Глишовића (1953), на девет стотина страница, истина у тежишном делу изван књижевних тема, стоји као прва опомена и препрека . Глишовић показује, реконструишући дипломатски и књижевни живот писца у Берлину, колико је Ан- дрић јединствена, сложена и богата личност и колико је њено познавање у свим видовима делатности битно за сагледавање запремена и тумачење свих слојева његове уметности . Размотримо, на пример, како историчар, у контексту који примарно није књи- жевно-критички, озрачује чињенице и чврсто их фундира у процесу закључивања о вези и односу историје и књижевности, о којима расправља критика у моногра- фијама које смо приказали: Велика синтеза Р . Вучковића и Писац и прича Ђукић Перишић: Ниједан други писац XX века није био посредни или непосредни учесник неброја- них историјских догађаја, и нико други није лично у тој мери познавао њихове главне актере попут Андрића . Од раних дана он је заговарао ослобађање Бо- сне и Херцеговине и национално јединство јужних Словена, и до краја живота остао привржен тој идеји . Све до краја двадесетих година прошлог века, Андрић се јавља као аутор по- литичких коментара, али ће са напредовањем у каријери, политичке погле- де саопштавати прикривено у књижевном делу, да би после Другог светског 204 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

рата у једном краћем периоду поново иступао политички ангажовано, и онда се опет заувек определио да у књижевним остварењима своје политичке ста- вове уздигне на степен универзалне вредности, нарочито у приказу добра и зла . (Глишовић 2012: 11) Глишовић прати Андрићев берлински период из дана у дан и реконструише га на основу дипломатске и књижевне грађе у контексту европских политичких збивања, управо онако како га као писца вреднују андрићолози у контексту ев- ропске књижевности . Посебно су осветљени: пишчев однос према Аустро-Угар- ској, Немачкој и Аустрији (1), профил главних личности југословенске и немачке политике, дипломатије и културе са којима је Андрић долазио у додир (2) и култу- ре које су на њега утицале (3) . Из тако откривених и осветљених чињеница следи закључак од којег критичари полазе као од саморазумевајућег становишта: Такав приступ је омогућио стварање тзв . значењског притиска за тумачење приповедака о фра Петру, есеја о Симону Боливару, Његошу и Гоји, као и ре- мек-дела светске књижевности, Мост на Жепи . (Глишовић 2012: 12) Ако је смисао нових сазнања и осветљавања историје у томе да се грешке не понове, која призива на историју као учитељицу живота, онда је ова, по свему битно нова и другачија књига о Андрићу, значајна по томе што: показује како на- стаје и како се развија велика стваралачка личност као сведок и учесник великих историјских догађаја (1) и како на примеру тока историје и односа Србије према Аустрији и Немачкој открива велики наук народу уз који је стао када му је било најтеже (2): Са тим државама је Србија ратовала, али је у мирним временима највише преко њих налазила прикључење европској привреди, науци и култури . И Ан- дрићев животни пут и његово књижевно дело пружају сведочанство о таквом амбивалентном односу . Раскорак између званичне политике и животних по- треба је главна одлика односа Србије према Аустро-Угарској, тј . Аустрији и Немачкој . Потреба за радом и бољом зарадом одвела је до сада на стотине хиљада Срба у Немачку и Аустрију, у земље са којим је Србија највише рато- вала, а далеко мање или нимало у оне са којима је била војном или политичком савезу . ( . . ) Пада у очи да је свако политичко приближавање Србије Аустро-Угарској, од- носно Немачкој, махом насилно пресецано свргавањем са власти или прого- ном српских суверена и државника . Србија се у Првом свеском рату бранила од Аустро-Угарске, потом од Немачке, а у Другом светском рату Немачка је бомбардовала српске градове и окупирала Србију, што је на крају рата у дале- ко већем обиму чинила и англо-америчка авијација, иако Срби нису ратовали против Енглеске и Сједињених Држава, него су били на истој страни, било да је реч о четницима или партизанима . Крајем века, 1999, Србију су бомбардова- ле чланице Северноатланског савеза, међу којима се, као по неком неписаном Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 205

правилу, нашла и Немачка, али сада у друштву са Енглезима и Американцима . У чему лежи велики политички разлог за војни сукоб између Србије и Немачке, и да ли књижевна историја и историја могу бити од помоћи у разјашњавању тога узрока (М . Ђ ),. управо на примеру Андрићевих берлинских дана, и послу- жити да се, ма како то патетично звучало, могући будући сукоби одагнају . (Глишовић 2012: 13–14) То су питања која отвара Глишовићева монографија као доказ у којем правцу и колико дубоко иде андрићологија у Андрићевом трећем веку .

5. Синтезе научних пројеката

Андрићолозима трећег века припада и Тихомир Брајовић (1962) . Три монографије: „Заборав и понављања: Амбивалентно лице модернитета у роману На Дрини ћу- прија” (2009), „Фикција и моћ: Огледи о субверзивној имагинацији Иве Андрића” (2011) и „Грозница и подвиг: Огледи о еротској имагинацији у књижевном делу Иве Андрића” (2015), потврђују већ изнету тезу о развојном смеру и успону крити- ке и критичкој проблематизацији Андрићевог уметничког дела . Настале као резултат научног пројекта Српска књижевност у европском кул- турном простору Института за књижевност и уметност, оне подразумевају апри- орни критички и теоријски приступ и дубински снимак реториком наслова оз- начених проблема уметниковог дела на начин који одговара модерном процесу анализе . Као и Радован Вучковић, Брајовић анализира проблеме еротике у Ан- дрићевом делу, сучељавајући у сваком разматрању најмање два питања . Полази од Знакова поред пута као кључа разумевања и тумачења . У анализу паралелно уводи старе и нове методе истраживања и ослања се на налазе претходника и уметнички текст . Исходиште налаза и закључака увек се налази у јасном означавању пробле- ма у тексту: Мене су жене упропастиле или Убићу га, а волим га, како кажу Ан- дрићеви јунаци у приповеци . Природно сродна по методу истраживања, налазима и критичком духу и сти- лу, с обзиром на то да се критичар развија увек усавршавајући свој аналитички метод и критички стил, јесте и друга књига огледа Фикција и моћ: Огледи о суб- верзивној имагинацији Иве Андрића . Брајовић полази од Андрићевих Знакова као аутопoетичких коментара који су “по форми и дубини, јединствени у нашој књижевности – племенити и срећно нађени хибрид који је у себи објединио еле- менте лирске пјесме, есеја, дневника и особеног путописа” (Делић 2011: 26) . Они су, потврђује и овај критичар, андрићолозима постали услов разумевања и тума- чења целине опуса . Фокус критике је на истраживању функције фикције која се у приповедач- ком и романсијерском опусу јавља као моћ у „Причи о везировом слону”, све- моћ у „Проклетој авлији” и немоћ у „Омер-паши Латасу” . Како је у критици већ био означен проблем трансформације историје у причу, Брајовић тај проблем у 206 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

Травничкој хроници истражује под насловом „Приповедање и моћ: од фикције историчности до политичности фикције, и натраг” . Проблем осветљава дубље, са становишта нових теоријских сазнања, и, спорећи се или семантички померајући познате судове критике, налазе саопштава новом прецизнијом научном апарату- ром и језиком . Трилогију о Андрићу овог универзитетског професора и новог уредника Књижевне историје Института за књижевност и уметност, једног од најугледнијих српских часописа, а та чињеница битно одређује и карактер критике, окончава књига „Заборав и понављање” . На есејистички начин она разматра означене про- блеме у роману, место полифоног и полиморфног и филозофску рефлексију при- поведача у роману На Дрини ћуприја и тако стиже до продирања модерности у моноформни свет једнозначности . Брајовића, налази Р . Вучковић, не интересује компаративни метод, већ интерпретативни, онако како су га половином прошлог века “дефинисали теоретичари књижевности и његови заговорници” (Вучковић 2010:238) . У средишту Брајовићеве трилогије о Андрићу налази се интерпретатив- на критика . Јелена као таква, реална и измишљена, животна и уметничка фиксација – главна је јунакиња монографије Силвије Новак Бајцер (1971) „Jelena žena koje ima: Krakovska bibliografija Ive Andrića” (2015) и њеног тумачења писца у светлу његове везе с Пољском . Исходиште монографије вредне слависткиње јесте идеја Јана Вјежбицког, једног од првих слависта странаца који је написао монографију о Андрићу . Он је пошао од становишта да је Андрићева Босна “сцена на којој се одиграва вечита трагедија човекове судбине” (Wierzbicki 1956: 98) . Та кључна уну- трашња идеја и визија уметника о судбини човека и неимарства о којој говори и домаћа критика . Као врсни методичар и компаратиста који примењује метод интертекстуал- ности, полазећи од начела Ековог отвореног дела, Оливера Радуловић (1957) је још један у низу зрелих андрићолога који се писцем бави целог живота, почев од ди- пломског рада, магистарске и докторске тезе 8. У научној монографији „Ново чи- тање Андрићевог дела”, у петнаест радова насталих у минулој деценији са јасним априорним циљем, по захтевима научног пројекта, она тумачи Андрићево дело из три критичке тачке гледишта: у контексту Библије и хришћанске традиције (1), у контексту словенске митологије и усмене традиције (2) и у контексту савремене књижевности (3) . Андрићеви стилски поступци откривени су методом интертек- стуалности: (1) као “цитати, алузије, фигуративно изражавање, стилско усаглашавање, жанровске реминесценције, топоси, које препознајемо у Библији, словен-

8 Mагистарска теза Oливере Радуловић била је АНДРИЋ И НАРОДНО СТВАРАЛАШТВО, а докторска теза БИБЛИЈСКИ КОНТЕКСТ СРПСКЕ КЊИЖЕВНОСТИ XX ВЕКА . “Добар део своје сугестивности”, пише на корицама књиге рецезент Љиљана Љуштановић, “ова књига дугује управо дужини истраживачког и аналитичког дијалога који Оливара Радуловић води с Андрићевим делом” . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 207

ској митологији, а који су запретени најчешће у подтексту анализираних дела” (Радуловић 2013: 285); (2) указано је на структурне и жанровске поступке: “деконструкције, по- кушаје дописивања древног текста, дијалогизирање на одређене теме из културне и религијске баштине” (Радуловић 2013: 285), што говори о кре- ативном освајању стално присутне живе традиције у књижевности; (3) означене су “поетичке сродности и разлике” (Радуловић 2013: 285) из- међу Андрића и М . Селимовића, Достојевског и М . Павића и утицаји Вука на Андрића . Назначена проблематика и приступ упућују на сложене захтеве и циљеве Оливере Радуловић . Ново читање Андрића – приповедача по вокацији – у њеној интерпретацији доказује, када је реч о истраживању библијског архетипа у ра- ним приповеткама, да се оне могу читати као јединствена целина и да се “преко библијског архетипа уклапају у контекст целокупног стваралаштва” (Радуловић 2013: 9), чиме је наглашена идеја о континуитету и унутрашњем или кохе- зионом јединству дела . Иву Андрића као ангажованог дипломату и писца из разних углова и разлоге и домашаје друштвеног ангажмана у једној од најплоднијих деценија живота и рада, на темељу грађе првога реда, тумаче и осветљавају Ратко Пековић и Слободан Кљакић у занимљиво заснованој и оствареној монографији Ангажовани Андрић 1944–1954 . У десет делова књиге, укрштањем хронолошког и тематског приступа истраживане грађе, анализирани су друштвени рад, говори, предавања, чланци, путописи, репортаже, дакле мање тумачени и мање познати Андрићеви текстови . У њима је представљен као национални радник и дипломата у служби народа, на књижевном попришту и изван књижевног попришта бројних послератних идео- лошких и уметничких сукоба у југословенском друштву између догме и сумње, у односу према стилу и језику, културној баштини и савременом добу, учешћима на конгресима писаца Југославије, чији је председник био; приказан је у светлу држања под окупацијом, пријема у Савез комуниста Југославије, става према Но- восадском договору о јединству српског језикаи, на крају, кроз кроки преглед под насловом За или против или други о Андрићу . Монографија је уоквирена двема Андрићевим лозинкама . Првом, уводном, и већ наведеном као путоказ и оквир и код других критичара, која има функцију раздвајања дела од личности писца, на чему је писац доследно инсистирао: После наше смрти можете испитивати и шта смо били и шта смо писали, али за живота само ово друго . (Знакови, 1977: 208) Другом, закључном, у функцији поговора, која показује високу самокритичку свест и високе радне стандарде писца . Има једна чињеница која може да ме забрине . Често чујем да наши људи говоре о мени као добром и савесном раднику . ( . . ) И знајући све то морам да се забрину- 208 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

то упитам: какво је то схватање рада код нас кад и за човека као што сам ја могу да кажу да је вредан и савестан, и да ме наводе као пример доброг радника . Или је то, можда, само клетва у позитивном смислу, део оне опште склоности да се о такозваним јавним људима причају легенде и нетачности сваке врсте . (Знакови, 1977: 219) Између тих лозинки документована је Андрићева припадност масонима, по- нашање за време рата и однос према партизанима и четницима, Андрић као ан- тинедићевац, приврженост идеји југословенства, однос према Совјетској Русији и социјалистичком и критичком реализму и многа друга питања од значаја за разу- мевање комплексне Андрићеве личности . Тај ћутљиви и болешљиви човек, писац и дипломата, који је био више потре- бан Титовој Југославији него она њему, у светлу докумената ове документоване биографије, види се потпуно и са свих страна . Бранко Лазаревић иронично варира титуле којима су га ословљавали савременици и оне, чини се, пластично дешиф- рују Андрића: фра Иво, потом фра Иван бег и, на крају, друг фра Иван . “Духовни и психолошки портрет великога писца” (Пековић, Кљакић 2012: 265) монографи су покушали да осветле и аргументацијом Добрице Ћосића . Стварајући портрет на основу чињеница, Ћосић је написао да не зна “једноставнијег, а сложенијег и нејаснијег човека у свом времену” и зато сматра да “заслужује да се проучава више него иједан савременик кога познајe” . Ћосић је уметнички дао Андрићев портрет на темељу историјских чињеница који тешко могу домашити критичари својим анализама . То потврђује и Михиз за кога је Андрић био човек “о коме неће бити довољно речено чак ни онда када се буде написало много тога тачног и много тога произвољног”: Тај конспиративац, завереник, илегалац у животу и историји, диплома- та блиставе каријере, Хрват пореклом, а Србин културом и грађанством, дугогодишњи љубавник удате жене, тај човек Младе Босне, сужањ аустроу- гарске тамнице, и две окупације, амбасадор у Немачкој у време Хитлера, Ти- тов партијац, не по убеђењу, него по неотпору и филозофији прилагођавања и начелне добронамерности и патриотизма, тај вечити самац у животу и књижевности, он што је живео једино за себе и књиге, тај добротвор не у име хришћанских начела, него у име сократовског спокојства и осећања дужности и дужништва завичаја, тај велики и тамни егоцентрик који се генијално спо- разумева са животом, историјом и приликама, тај мудрац који се баналношћу скривао од моћних и глупих, тај филозоф овог тла мржњи – сигурно је човек који је у свом добу, са становишта трајања и опстајања, најсврсисходније, и себи најподобније, разумео тле и време у којем постојимо и живимо . (Ћосић 1999: 38–41) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 209

6. Естетичке и психолошке синтезе

Круг монографија из Андрићевог трећег века затварамо анализом Златног Јагњета (У видеокругу Андрићеве естетике) Милослава Шутића . У десет делова под пре- цизно означеним насловима9 и са прецизно осветљеном проблематиком Андриће- вог дела критичар ствара, у односу на Вучковићеву Велику синтезу, усмерену на стваралачки поступак и поетику, нову, другачију и велику – естетичку синтезу . Он је пошао од сазнања да у осветљавању дела писца (који зна да није филозоф, већ творац поетских дела) због “неразвијености естетичке мисли у српској науци о књижевности, недостаје естетички утемељена и усмерена велика синтеза која осветљава критичку мисао и поимање уметности, уметничког дела и естетичко биће као значајне елементе Андрићеве “стваралачке преокупације” (Шутић 2007: 7) . Златно јагње зато истражује само књижевно уметничко дело: Док поетика остаје на нивоу књижевног значења те структуре, ретко зала- зећи у подручје смисла књижевног дела, дотле је за естетику књижевности примарна уметничка вредност књижевне структуре, естетски смисао књи- жевног дела . (Шутић 2007: 12)10 У остваривању естетичке синтезе Шутић је пошао од основне естетичке ка- тегорије – категорије лепогкао ознаке за врховну естетичку вредност . Андрићева свест о лепоти, било да је образлаже на теоријском (што је занемарљиво) или на књижевном нивоу (што је доминантно), у знаку је негативног апсолута, на рас- кршћу између “субјективистичке и објективистичке естетике” и парадокса: “па- радоксални су и њен начин постојања и њена улога у свету”, јер лепота, тврдио је, “стварно не постоји” зато што “између њеног настанка и нестанка нема ничег” . (Шутић 2007: 15–16) Осим тога, лепота је у Андрићевој уметности увек увезана или у неком узроч- но-последичном односу са другим основним појмом естетике – трагичним . Овај естетички и поетички налаз основа је за разумевање свих мушких и женских тра- гичних ликова и њихове трагичне кривице у целини опуса . За најновији специјалистички, проблемски и аналитички микроприступ Ан- дрићевом делу значајна је и монографија Ивана Настовића (1932–2013) Записи о несаници Иве Андрића у светлу дубинске психологије . Чувени психолог и пси- хотерапеут, бечки и циришки специјализант и следбеник Јунгове школе, разма- тра двадесет и седам кратких записа о несаници као посебан психички ентитет Знакова поред пута . Бол саопштен у њима, налаз је психолога, који их тумачи је- зиком самог писца, јесте енергетско језгро и моћан подстицај старалаштву писца . Психолог полази од сазнања да записи о несаници представљају неосветљен део

9 Естетичка монографија М . Шутића о Андрићу има једанаест делова неједнаке дужине: ЛЕПО (И ДРУГЕ ЕСТЕТИЧКЕ КАТЕГОРИЈЕ), САВРШЕНСТВО, ХАРМОНИЈА, ИГРА, ЗНАК, УМЕТНОСТ, ОСЕЋАЊА, ЕСТЕТСКИ ДОЖИВЉАЈ, ЕСТЕТИКА ДЕТАЉА, АРХЕТИПСКА ЕСТЕТИКА . 10 М . Шутић упућује на садржај два зборника: АНДРИЋ У СВЕТЛУ ЕСТЕТИКЕ (1994) и АНДРИЋ У СИСТЕМУ УМЕТНОСТИ (2003) . 210 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

Знакова . У њима је доминантна тема: смрт као архетипска ситуација првог реда . Они показују како су велика дела великих стваралаца, што је Андрић несумњиво био, испричана “језиком архетипова” као “тамна и болна страна његовог живота” у чему “лично игра споредну улогу” . (Настовић 2005: 20)

7. Синтезе антиандрићолога

Аналитички преглед критике Андрића у XXI веку на одабраном узорку био би непотпун и једностран, уколико не би показао и налазе антиандрићолога . Њи- хова критика егзистира као негација, како пише Ристевски, вредности писца и утемељена је на судовима који негирају и естетичке основе дела и етичке особине писца . Синтеза антиандрићолога противна је основном уметниковом животном принципу и етичком критеријуму: “Мера је основ свега, то упамтите” (Разговоpи, 141) . С обзиром на то да наш критички однос према таквој негацији, без обзира на то што уважава право на различито мишљење, стаје у речи: неразумљиво и несхватљиво, свима који оспоравају вредности Андрићевог дела и учитавају му идеје зла и мржње према Босни и муслиманима супротстављамо најпре два суда страних критичара . Први суд се односи на Проклету авлију . По том тумачењу ово дело треба “ви- дети као спој специфичних локалних тема и атмосфере са западноевропским естетичким приступом” (М . Ђ ). (Вермут-Еткинсон 2005: 266) у духу естетике ро- мантизма и филозофије толеранције европског просветитељства, “којим се су- протставио Титовој теорији јединства” . (Вермут-Еткинсон 2005: 277) . Други суд валоризује Травничку хронику и читав Андрићев опус . Поводом роман о конзулским временима, први Андрићев роман преведен у Француској пре него што је писац добио Нобелову награду, Клод Авлин пише да је “такве мере и савршенства да му је место у првом реду савремене светске књижевности” (М . Ђ ,. према Ђорђић 2005: 461) . У Француској су, свесни уметничке вредности Ан- дрићевог дела, тврдили да међу педесет кандидата за награду он има предност над свима . У светлу та два непристрана суда битно је питање: Зашто је такав суд за антиандрићологе у Босни и Херцеговини неприхватљив? Андрић јесте Босну у уметничком и научном делу дефинисао и пројектовао као “вражји лонац, пун мржње и страсти”, одувек измучену, запарложену и увек “спремну на зло” (Ђорђић 2005: 461), како је поновио и француском репортеру и како је критика вредновала његово дело . И то је полазиште антиандрићолога . Они се не осврћу на примарну чињеницу да у основи Андрићево дело зрачи хуманиз- мом првога реда, својственом великим ствараоцима, какви су Т . Ман (о којем је Андрић писао)11, Л . Толстој и Ф . Достојевски, на пример, што сви критичари, ан-

11 Као писац који “брише или прекаљује све што је лично”, Томас Ман “описује вечиту људску жеђ за поседом и лепотом и вечиту осаму појединца”, пише Андрић, и тако пројектује свој стваралачки портрет и поступак . Видети Андрићев текст Педесетогодишњица Томаса Мана (Дисертација, Есеји I, 241) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 211

трополози и културолози, као и они чије смо монографије сумарно приказали, потенцирају већ читав век . Парадигма за такву слику Босне је слика Радисављевог набијања на колац у роману На Дрини ћуприја, о којој је већ било тумачења . O реализму те слике, а преузео је готово све описе из историјских докумената, уметник се прецизно изјаснио пред француским репортером, који је, по објављивању вести о додели Нобелове награде, објавио репортажу 1961 . године из Београда под насловом Ја сам оптимиста окренут животу: Знам, али таквих набијања на колац било је у Босни, на хиљаде . Слика коју ја сликам црна је, можда, све до алегоријског значења, које се у њој налази . А и неко је већ запазио да се у тој слици увек налази једна светла тачка која наговеш- тава излаз . Па, видите, ја сам, можда, песимиста, али лицем окренут према животу . (М . Ђ ). (Ђорђић 2005: 460)12 У Знаковима Андрић је цитирао и Гавра Вучковић који пише о херцеговачком устанку из 1875 . године, и открио генезу слике и показао да његова слика Босне није субјективна, већ објективна и историјска: Залуду су биле прокламације о једној крви, о једном језику, о једним обичајима, јер је вјерски фанатизам заслепљивао очи братске, те нијесу могле догледати у истину и заједничку будућност . Докле год заједничка просвета и изображење народа разних секта не дође, никад се неће доћи до солидарности између једног народа, разних секта, ниске културе . (Знакови, 525) Као културолог сваки критичар се нужно мора запитати: шта су узроци и услови, поводи и чиниоци да се Андрићево дело, засновано на историјским фактима и фикцијски уобличено, што су нагласили и стари и нови андрићоло- зи, специјалисти различитих наука, већ дуго оспорава у неким деловима бивших југословенских народа? Да ли је могуће да су у заблуди сви они који су, на при- мер, под истим државним кровом и вредносним системом, учили и прихватили чињеницу да је мост, као средишњи јунак романа, пример неимарства и снаге не- уништивог стваралачког духа који повезује све нужне потребе и тежње људи и израз највиталнијих снага лепоте као чиниоца људског бића? Дотле неки нови антиандрићолози, темељећи закључке на учености и изво- дећи их по обрасцима модерне науке, тврде да је Андрић – иако му је дело постало канон – писац зла и дела чији су симболи:мржња као извор и узрок геноцида над муслиманима, посебно у последњем рату! Његова слика Босне у историјском кон-

12 Поричући идеју песимизма, Андрић је новинару одговорио: “У мојим делима има свакако много мрачних предела, али мислим да је у праву онај критичар који је тврдио да се у дну сваког таквог мрачног предела може назрети светла тачка која наговештава излаз . То нема везе ни са приликама под којима сам писао моје романе ни са неком општом мојом песимистичком идејом о животу, него са тешким временима која сам обрађивао (М . Ђ ). у мојим историјским романима и приповеткама” . (Разговоpи, 63) 212 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

тексту је негативна – и то је срж антиандрићевства . Да ли је оно зато добило статус у дневно-политичком животу?13 Поновимо, не спорећи право на различито мишљење, изгледа као да је идео- лошко и политичко вредновање Андрића погрешан и плаћени пројекат са непред- видивим последицама и да никуда не води! Спорење са таквим андрићолозима је непотребно и изазива мучнину, јер их негирају просте чињенице: У двадесет и четири поглавља романа На Дрини ћуприја као основа основе или идеја над идејама пулсира мисао о мосту који стоји и опстаје, леп и непоновљив, у суштини недирнут и цео, између два зараћена света (На Дрини ћуприја, 348) као идеја о суштинском хуманизму и вредности . Он, дакле, настаје на темељу конти- нуитета идеја и јединства Андрићевог дела . “Можда треба рећи да сам”, упозорава он, “пре много година, у време моје младости, написао новелу Мост на Жепи као неки наговештај доцнијег романа” . (Разговоpи, 70) Роман се завршава смртном исповешћу Алихоџе, муслимана и једног од најзначајнијих Андрићевих јунака, који рушитеље моста именује као погану веру и, у смртном ропцу, пред сликом разореног моста, не може да верује да свет може постојати без снага стварања и естетичких и практичних визија света који мост као уметност запремина и практични предмет симболизује . Централни јунак оставља аманетну наду: Све може бити . Али једно не може: не може бити да ће посве и заувек нестати великих и умних људи који ће за божју љубав подизати трајне грађевине, да би

13 Како то изгледа у пракси, на терену? Бранко Тошовић бележи следеће чињенице: Промоција (зборника Нобеловац Иво Андрић у Грацу, 6 . априла 2009 . године, М . Ђ .) у Бањалуциодржана је под утиском прве вијести које смо прочитали када смо ушли у Босну и Херцеговину 6 . априла . На насловној страни Гласа Српске, који излази у Бањалуци, стајало је “Нобеловац Иво Андрић проглашен четничким идеологом”, а на четвртој је писало: “У хутби (молитви) која је у петак одржана у џамији Краља Фахда у Сарајеву хатиб Незим Халиловић Мудерис назвао је нобеловца Иву Андрића четничким идеологом ( . ). . Сутрадан смо боравили у Сарајеву и у Архиву града упознали се са документацијом о боравку Ива Андрића у овом граду током школовања . Током боравка у Сарајеву двије су ствари биле нешто ново . Прво, у Музеју Младе Босне, који је преименован у Музеј Сарајева нема више ни слике Ива Андрића нити помена о његовој повезаности са организацијом “Млада Босна” (представљање атентата и саме организације сада је потпуно ново у односу на оно до 1992 . године) . Друго, отишао сам на трг испред Свјетлости (који сада носи име Алије Изетбеговића) да сликам Андрићеву бисту за сајт пројекта “Андрић-иницијативе” . На велико изненађење она је била готово потпуно заклоњена кућицом у облику бијеле коцке ”. (Tošović 2010: 481–508) Могућ одговор на пројекат антиандрићолога је у питању новинараке Тамаре Никчевић у листу за младе БХ Дани и оно показује у којем смеру иде овакво тумачење Андрића . Разговарајући са Латинком Перовић о стању национализма код Срба и показујући како се овако тумачење Андрића спустило у рају, она пита: “Када сте говорили о новом националистичком таласу, не чини ли Вам се да је он, поред Босне и Херцеговине, данас веома жестоко усмјерен и на Црну Гору? Те идеје пропагирају исти писци, историчари, новинари, исти ратни хушкачи и добровољни даваоци туђе крви које је деведесетих предводио Добрица Ћосић, а које данас, у истим сулудим ћерањима, предводи в . д . оца нације, пјесник Матија Бећковић, који је крајем осамдесетих страсно подржао Слободана Милошевића ”. (БХ Дани, 22 . 01 . 2016 . Цитирано према сајту Peščanik .net, 24 . 01 . 2016) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 213

земља била лепша и човек на њој живео лакше и боље . Кад би њих нестало, то би значило да ће и божја љубав угаснути и нестати са света . То не може бити . (На Дрини ћуприја, 456) Идентична је и идеја из Знакова – дела у којим је, по критичарима и естети- чарима, Андрић главни јунак . Човекову суштину изражену у рушењу и грађењу он промишља, питајући се шта је праведније и “боље” и “прече, достојније нашег дивљења” на релацији између етике и естетике: Ко је у праву, онај који гради или онај који разграђује? То је немогуће пресудити и казати . Грађење и рушење су два лица наше људске судбине, два опречна вида исте нужности . Гради се и руши са истим смислом, иако са супротним циље- вима . Али жртва којом плаћамо грађење или рушење увек је светиња и остаје као светиња изнад свих грађења и рушења . (Знакови, 169) Андрића као српског писца који изузима Бошњаке из српскојугословенске заједнице и, у романтичарском Његошевом духу, писца који екавицом на југосло- венски простор разастире српску идеју, и ставља их изван људских права и закона, још из времена рада на докторској дисертацији, међу првима је, с краја прошлог века, у време рата у Босни и Херцеговини, тумачио један од најимпозантнијих и најауторитативнијих антиандрићолога у Босни, Мухсин Ризвић (1930–1994) 14. У Његошу као узору критичар види “Андрићев емоционални, етички, идејни и по- литички став према Бошњацима (М . Ђ ),. а после Другог светског рата тај узор му је био Вук Караџић” . За разумевање Андрића и за супротстављање Ризвићевом гледишту значајно је навести чињеницу да је Оглед о Вуку као писцу Андрић прочитао као приступну беседу у Српској академији наука и уметности 24 . 01 . 1946 . године . Идеју о утицаји- ма и подстицајима као историјске и личне разлоге Андрић именује када говори о томе о којим писцима је писао . Осим јединства критичке мисли и дела, он потен- цира и процес еволуције . Индикативна су два исказа дата новинарима: (1) “Тадашња Србија вршила је на нас велики и пресудан духовни утицај . Нарочито у књижевно- сти . После балканских ратова тај се утицај проширио и продубио” (Разговоpи, 13) и (2) “Писао сам заправо највише о онима које волим, о Његошу, Вуку, Кочићу, писао сам о Гоји . . И моје симпатије су се померале и мењале ”. (Разговоpи, 36) Ову монографију против Андрића карактеришу исцрпно цитирање и интер- претација текста окренута увек ка негацији вредности дела или ка представљању тенденциозности писца . Закључци су супротни идејним и уметничким суштина- ма текста . Илуструјемо наш суд још једним примером . Шта је спорно у Андриће- вом тумачењу Његоша и рецепције његовог дела у цитату који Ризвић наводи? Његош је највиши и нама најближи песнички израз свега што покреће човека у његовој борби за слободу, хлеб и просвећеност, у његовој тежњи да се ослободи

14 Мухсин Ризвић, БОСАНСКИ МУСЛИМАНИ У АНДРИЋЕВОМ СВИЈЕТУ (1995) . Првобитни наслов књиге био је ПРИСУСТВО МУСЛИМАНА У АНДРИЋЕВОМ КЊИЖЕВНОМ СВИЈЕТУ . 214 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

проклетства и рђе недостојне живота и робовања . (Уметник и његово дело, 1981: 61)15 Андрић говори о Његошевом песничком изразу који афирмише идеје слободе, егзистенције, просвећености и отпора историјској судбини недостојне човека, да- кле, свега онога што чини живот владике, владара и песника . За антиандрићолога то је доказ његове исконске усмерености против Бошњака и Босне засноване још у докторској дисертацији и дословно развијене у приповеткама и романима . На темељу таквог погледа и анализе настаје ова монографија као пројекат . Ризвићевом тумачењу супротстављамо политиколошку монографију Ми- рољуба Јевтића Његош и ислам (2015), јер је од значаја за разумевање антиан- дрићолога и Јевтићеву одбрану Андрића и Његоша . Наслови поглавља су: Сусрет Његоша и ислама, Исламско-османска државна пракса и државник Његош, Ње- гош, Горски вијенац и ислам, Ислам у Лажном Шћепану малом, Злоупотреба Ње- гоша од црногорских сецесиониста 16. Пољски слависта Зјелињски, такође, сматра да Андрић у роману На Дрини ћуприја, преко парадигме цитатности, “актуализира косовски мит и насупрот ње- гошевској канонизацији, враћа се на есхатолошку димензију високог култа косов- ског мита” . Он тврди да “Радисављево набијање на колац Андрић приказује према теологији св . Јована Евангелисте у којој крст није само знак муке и трпљења, анти- ципација Божије славе” . Посебно је актуелан и трајан његов закључак о Андрићу као писцу међукултурног дијалога: Из те перспективе Андрић као ревалоризатор косовског мита писац је међу- културног дијалога који се води у оквиру јужнословенског културног простора, а посебно српске, босанске и хрватске међукултурне заједнице . Андрићева по- рука упућена је не толико пређашњим Турцима и свету ‘свршене’ прошлости, колико су њени адресати сви наследници разних традиција на земљама Јужних Словена, у другој половини XX века и до данашњих дана . (Зјелињски 2011: 79) Иначе, интересантно је да је наслов Приче о Турцима и о нашима, а то је по- лазна основа Русмира Махмутћехајића (1948), Андрић 1946 . године предложио за избор приповедака Петеру Шегедину у издању Матице Хрватске . Када се Шегедин није сложио, већ је предложио наслов Приче о Босни, писац је то одбио с образло- жењем да је “претенциозно . . да један писац својата целу једну земљу” (Пековић, Кљакић 2012: 107) и прихватио је наслов Приповетке или Изабране приповетке .

15 У Ризвићевој књизи навод се налази на 149 . страници . 16 Јевтић полази од тезе: “Монографија је посвећена сигурно најважнијем питању Његошевог наслеђа, а то је однос који је ловћенски геније имао према исламу . Однос према овој религији предмет је бројних оспоравања Његошевог дела . И просто је невероватно да нико од познавалаца дела владике Рада није покушао да одговори на бројне нападе који се упућују овој литерарној громади . Одговор на то се вероватно налази у чињеници да они који познају Његошев рад, не познају ислам па се не упуштају у материју која би их могла довести на танак лед избегавајући да се по том питању изјасне “. (Јевтић 2015: 13) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 215

Критика Андрића у трећем веку од стране Махмутћехајића и Ризвића враћа се на време Информбироа, када је Андрића, патријарха српске књижевности, како га је на цртежу Књижевни иконостас представио Зухо Џумхур, бугарски писац Драгомиров назвао фашистом . (Пековић, Кљакић 2012: 142) Несхватљиво је како је могуће свести Андрићеве уметничке и историјске идеје и слике, како толкује бивши члан Владе БиХ после 1990 . године и доктор електро- технике Махмутћехајић, најзнаменитији међу антиандрићолозима, у обимној мо- нографији Андрићевство, на слике и идеје усмерене против: − Сарајева као првог лица муслимана у огледалу; − читаве Босне као земље мржње и страха зато што је за Србе немогућа Бо- сна турског принципа и зато што је реч о тенденциозно бојеној тамној слици; − Муслимана као животињској врсти и верском и расном односу хришћана према њима зато што су друга раса у односу на све хришћане; − Турака као ђавола, јер Турчин није ништа друго до пакао а “Сарајево није град без злочина, бар не јавног и крвавог, пре би се могло рећи да је град мржње ”. (Махмутћехајић 2015: 244–247) Поготову је неразумно доказивати да је та и таква Андрићева идеја и слика Босне настала “у вријеме када је нацистичка филозофија досегла врхунац” (Мах- мутћехајић 2015: 245), дакле, као плод научног концепта у култури . Размотримо, на само још једном примеру, Махмутћехајићеву идеју и анализу: Такви су Турци тог причања . Не одређује их ни сјеме из којег настају и посред- ством којег се обнављају, нити крв у којој им је живот . Могуће их је свести на животињу, јер тим су им посве одређене границе . Мимо њих не могу, онако како не може ниједна животиња . (Махмутчехајић 2015: 244)17 Сводити анализу Андрићевог дела под одредницу андрићевство, вероватно као великосрпство; полазити од естетике геноцида и антимуслиманства као етич- ке и уметничке суштине Андрићевог дела; измишљати естетизацију антибосан- ства и политизацију естетике; градити анализу, кроз призму телеологије, на идеји да Андрићева уметничка и хуманистичка визија (иако је настајала, по оценама водећих андрићолога, на темељима једне мановске хуманистичке идеје и идеја- ма највећих светских писаца и филозофа) “искључује људе турског принципа из њихове људскости, без обзира на расу којој могу припадати и име које носе (Мах- мутћехајић 2015: 240), како чини Махмутћехајић творећи средиште своје књиге – постаје несхватљиво и неразумно . Као своје антиандрићологу и критичкој јавности нудимо два пишчева одговора: “Сигурно је (и у томе наша критика има право) да ја нисам сликао Босну као неки спецификум, него човека и Његову судбину; а то да сам материјал узи-

17 Укратко смо се осврнули само на део САРАЈЕВО ТУРСКОГ ПРИНЦИПА, монографије Русмира Махмутћехајића АНДРИЋОЛОГИЈА (ПРОТИВ ЕТИКЕ СЈЕЋАЊА) . Монографија има 578 страница великог формата . 216 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

мао из средине у којој сам поникао, то је, чини ми се, најприроднија ствар на свету” (Разговори: 29) . Човек воли све, и свему се диви, и заиста пуно је лепог на свету, али то што Босна у себи носи, тешко ће се икад моћи у целости мисаоно ухватити и ка- зати, и тешко се икада може волети . Шта све она није прошла! ( . ). . Људских лепота свуда има, али у мени као писцу душевност и племенитост босанског човека изазива посебно осећање љубави (М . Ђ ). . Ја мислим да је Босна земља колосалних мисаоних и артистичких могућности и енергија . (Разговори, 33) Као и у другим примерима, и овде, и овој идеји супротстављамо другачији критички налаз . Разматрајући Андрићеву естетику, посебно основне појмове лепо и трагично, М . Шутић наводи исказ славног ратника Мустафе Маџара, који у ча- совима покајања надилази ограничења сопствене верске припадности, каже: “И крштеног и некрштеног: свијет је пун гада” (Шутић 2007: 31) . Маџаров исказ је син- теза књижевне конкретности и естетичке општости . Основно је питање: шта је овде дискриминишуће и антимуслиманство као суштина андрићевства о којој говори Махмутћехајић? Наспрам Махмутћехајићевог налаза стоји и анализа Оливере Радуловић у Ан- дрићевом трећем веку, и то као представника четврте генерације . Анализа проши- рује хуманистичку визију пишчеве уметности и показује какву рецепцију његове културе баштини народ којем је припадао . Компаратистичким и интертекстуал- ним методом, као и Зјелински, она закључује да “Ћамилов праотисак препознат је у јеванђељима, јер у Андрићевом роману постоји алузија на Христово месијанство и пророковано краљевско порекло као и на апсурдну казну која следи” (Радуловић 2013: 47) . Проклета авлија“подсећа на структуру и композицију јеванђеља у Новом завету” и настаје као прича покренута љубављу и служи човеку о човечности (М . Ђ . Радуловић 2013: 49) . Уметникову рефлексију, тврдећи да је настала на идејама универзалног значења, што значи да се ово канонско и класично дело обраћа свим људима и у раним приповеткама, и однос према религији вреднује овако: Рефлексивност раних приповедака Иве Андрића везана је за хришћанску ре- лигију, са којом су повезани његови естетички ставови; у њима писац спреже идеје лепоте, доброте, човечности и истинитости (М . Ђ ). . Њихов поетички постамент: на нов начин причати исту причу, одговара начелу понављања које структурира Библију . (Радуловић 2013: 14) Као контрааргумент занимљив je налаз румунског компаратисте Ј . Татоми- рескуа, који истражује експресионистички синхронизацију румунске и српске књижевности са западноевропским књижевностима на примеру романа Ј . Матеја Карађалеа Краљеви старог двора и Иве Андрића Проклета авлија 18. Он сматра

18 Prof . dr . Ion Pachia-Tatomirescu, SINCRONISMUL EXPRESIONIST al literaturilor valahe şi sârbe cu li- teraturile european-occidentale, prin romanele lui Mateiu I . Caragiale (Craii de curte veche, şi Ivo Andrić (Curtea blestemată), Revistă de literatură, artă şi cultură transfrontalieră, “Lumina”, Anul LX, Seria nouă, nr . 4 /2007, 355–358 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 217

да је већина књижевних критичара и историчара посматрала Андрићево мону- ментално епско дело из перспективе реализма, остављајући по страни величан- ствено усклађивање у наративном простору елемената који производе катарзу . У средишту анализе налазе се сличности поменутих романа . Из призме естетике ек- спресионизма, закључује компаратиста, оба романа се показују као хуманистичка дела уметника независних од свега материјалног и прожетих визијом вечности и емоцијама повезаним са апсолутом, односно изван светског зла 19. Критички одговор на питање зашто је европски и општи суд о Андрићу за антиандрићологе неприхватљив и како се он претворио у негацију вредности лич- ности и дела великог писца долази од врсног критичара и историчара књижевно- сти из Босне и Херцеговине, Станише Тутњевића (1942) . Он полази од става да би за све који оспоравају Андрића, а у последњим деценијама се све више акцентује негативна рецепција Андрићевог дјела међу Муслиманима, било упутно да пођу од чињенице да је андрићевска слика света основа муслиманско-бошњачке књижев- ности . Њени су књижевни и историјски оквири уобличени, независно од тога што муслимани, имајући на уму фактор језика “у већој мјери дијеле осећај истовјетно- сти него разлика” . (Тутњевић 2005: 450) Тутњевић разматра књижевноисторијске и културноисторијске садржаје и проблеме који се тичу муслиманске националне свести и књижевности . Сагледао је проблем који се у публицистичким текстовима третира једнострано и са же- стоким реторичким квалификацијама . Смирено и аналитички показао је како се “постепено и уз много несналажења формирала посебна муслиманска национална свест и у том контексту и посебна књижевност” (Вучковић 2005: 499) . И у овом суду нема ничега од суштина какве у Андрићевом делу налазе Махмутћехајић и Ризвић . Тегове овакве критике Андрић би, сасвим сигурно, прећутао, следећи преоб- ликовано Вуково правило: Ћути како пишеш . А ако би и ишта, шкрто и једностав- но, одговорио могао би то бити део из дневничких записа из Соко Бање из 1942 . године, који се односи на судбину приче и онога ко прича: ( . . ) оно што смо једном испричали и казали није више у нашој власти и ми не можемо ни предвидети шта ће од тога учинити туђа воља и памет, или ћуд случаја, а под нашим именом . ( . . ) Стога здрави и мудри људи и не помишљају да пусте машти и развежу језик ( . . ) а причање остављају доконим и несмотре- ним људима који су лишени урођеног обзира и васпитањем стеченог стида . (Свеске, Дневници, 233)

19 Татомиреску напомиње да је Андрић био упознат са експресионистичком школом из Букурешта још из периода 1921–1922 . године, када је боравио у Букурешту као представник југословенског конзулата . Тврди да постоји могућност да су први нацрти романа Проклета авлија настали у Букурешту и да оба романа “доприносе синхронизацији српске и румунске књижевности са западноевропским књижевностима” . 218 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

Међутим, Димитрије Ристевски (1935) под геслом да у својим књигама “брани част и достојанство човека (читаоца)” (Ристевски 2007: 331), оспорава колико дело, толико и Андрићеву личност . Он полази од пишчевог захтева из Знакова као пси- холошке аутобиографије и психолошког дневника: Као врхунски интелектуалац, иако као и Махмутћехајић не припада хума- нистичким наукама, мајор и пилот Ристевски је нашао да је Андрић нежељено, невољено и остављено дете, да не зна ко му је отац и да га је мајка оставила после друге године живота . Из те чињенице извлачи закључак да се то одразило и на његову личност и дело 20. Сматра да је Андрић највећи турски, а не српски писац, како пише српска критика 21. Био је партијски човек, “Титов партијац” (Пековић, Кљакић 2012: 266) и “режимски писац” (Д . Калезић) или “писац број један под заштитом Партије и државе” (Ристевски 2007: 221) као пројекат створен и подмет- нут од комуниста . Они му за време рата штампају романе, како би Срби уместо о српским кнезовима и војводама учили о турскима пашама и везирима . Иако је био слаб ђак,22 а за докторску дисертацију урађену на брзину и сам рекао да је “школски рад”, Андрић је добио све могуће награде у југословенском друштву, а да дуго није био члан партије .23 Како се пропагандна политичка и идеолошка (зло)употреба писца и културе из науке пренела и на медије, а имајући у виду чињеницу да су у југословенским ратовима на крају прошлог века неки национализми изашли као победници, а српски поражен, преносимо одговор Предрага Палавестре (1930–2014) на питање новинара београдског недељника Време: Да ли су Вишеградске стазе посвећене Иви Андрићу током рата биле адекватно место за политичке говоре и прогласе? И то је одговор свим антиандрићолозима: Свакако да је било ратних и пропагандних злоупотреба књижевности и културе и у овом рату, и чини се да их је било увек у свим ратовима и револуцијама . Биће их можда догод буде људског рода и сукоба између људи . Свако хоће да његова правда буде старија и да његово право буде најпрече . То води ка злоупотреби . Постоји безброј примера инструментализације књижевности и културе у идеолошке сврхе, постоји мноштво доказа о политичким и моралним злоупотребама духовних и уметничких вредности у читавоме свету, и ми у томе имамо знатан допринос . Не знам на шта конкретно мислите када помињете Вишеградске стазе, али ми се чини да се Андрић и даље увлачи или ‘учитава’ у ратне идеологије и наше сукобе . Тиме су се доскора бавили

20 “Емоционална структура личности”, закључује он, “формира се лицем у лице дојенчета са мајком и физичким контактом дојенчета са мајком” (Ристевски 2007: 332) . 21 “Срамота, у Истамбул долази највећи турски писац свих времена, а нико га не дочекује на станици осим мене”, написао је Зухо Џумхур (цитирано по Ристевски 2007: 225) . 22 Андрић каже: “Пустио сам дугу косу, читао сам песме и нисам превише марио за школу . Тако сам на крају изгубио годину” (Ристевски 2007: 77) . 23 Ристевски је побројао десет ордена, међу којима је и орден који је Андрићу доделио Адолф Хитлер 1939, 33 титуле, друштвене и научне почасти, међу којима је и избор за члана Српске краљевске академије 1926 . године, 15 диплома, повеља и признања и девет књижевних и других награда . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 219

неки људи у Хрватској, и посебно у Босни, где је Андрић чак цензурисан у школској лектири, али је ипак уз Мешу Селимовића јавно признат као писац најбољих романа написаних на том простору . Злоупотреба има свакојаких врста и са различитим побудама, које се на крају, мени се бар тако чини, увек изјалове . Зато злоупотребе, у ствари, не би требало озбиљно разматрати када је реч о озбиљним књижевним, културним или духовним добрима .24 Иако смо за аргументацију против антиандрићолога користили претежно су- дове критичара, при чему је јасно апострофиран и наш став да их не разумемо, на крају се свако мора нужно запитати: А шта би сам писац могао рећи на то, с об- зиром на то да је знао под какав удар може доћи са свих страна? Више одговора се налази у Знаковима . Позивамо се на оно што је Андрић рекао тумачећи поетику и естетику приче као могућ или прави одговор жестоким критичарима . У Соко Бањи, 1942 . године, проничући у причу сељака, записао је да: “жеља за причањем потиче из једне основне људске потребе” и да онај који прича “долази неминовно у подређен и завистан положај према ономе коме прича” јер у: ( . . ) сваком причању има нечег неприродног, опасног, штетног и помало недо- стојног . Онај који прича, као и онај коjи глуми, напушта за тренутак своје ја, одриче се своје личности ( . . ) и предаје се ћудима случаја и туђе воље . ( . . ) Оно што смо једном испричали и казали није више у нашој власти и ми не можемо ни предвидети шта ће од тога учинити туђа воља и памет, или ћуд случаја, а под нашим именом . (Свеске, Дневници, 2011: 233) Критичку и психолошку анализу приче и причања на примеру сокобањског сељака, о чему је беседио и у Стокхолму, на додели Нобелове награде, Андрић закључује тако што указује на потребу да се контролишу и машта и језик: Стога здрави и мудри људи и не помишљају да пусте машти и развежу језик ( .) . а причање остављају доконим и несмотреним људима који су лишени урођеног обзира и васпитањем стеченог стида . (Свеске, Дневници, 2011: 233) Међутим, ако бисмо проблем критике померили са феномена приче и при- чања на улогу и место уметника у друштву, свом језику, народу и култури, Ан- дрићеви одговори се налазе у Знаковима, у којима је, с разлогом, маркирао свест о припадности култури и отаџбини језика: Као што сам рекао на примању Повеље (Нобелове награде, М Ђ. ),. могу и вама поновити да је литерарно дело писца највећи могући експонент њега као чо- века . И стога, када се спомиње човечност у вези с мојим делом, сматрам то највећом похвалом која ми се може упутити . А да ствар буде потпуна, ту похвалу ја схватам и као оцену . (Разговори, 40) Или:

24 Слободан Костић, “Не прихватам општу кривицу” . In: ВРЕМЕ бр . 462 . 13 . 11 . 1999 . 220 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

“Мислим да писац мора увек да буде на страни свог народа, у свако доба и под свим околностима . Као и сви остали људи, не може ни он да се изолује, не може да зажмури пред догађајима у свету и у својој домовини “. (Разговори, 54) Или још: “За мене је јасно да сваки писац право разумевање треба да тражи у својој земљи, на свом језику, код својих људи“ (Разговори, 70) . Сваки човек има своју земљу где полаже испит свог живота . Није важно зове ли се Травник, Рим, Париз или Цариград . Ако писцу успе да из свог краја извуче шири смисао, значи да је успео у свом послу . У противном случају остаје локални писац ”. (Разговори, 102)

8. Шта је на крају (Скица наше синтезе)

Завршавајући преглед критике у Андрићевом трећем веку, понављамо да је гово- рио да до критике о свом делу не држи баш много и да је значајна само она критика која ће се јавити педесет година после његове смрти . “После наше смрти можете испитивати и шта смо били и шта смо писали, али за живота само ово друго“ (Зна- кови, 208) . Тврдио је да је све у делу и био експлицитан: Не волим да се о мени говори и пише; свет би требало да се занима за моје књиге и ни за шта друго . (Јандрић 1982: 35) Имајући на уму тај принцип, независно од сваке зависности, па и од пишче- вих ставова, четири деценије после пишчеве смрти, анализа неких монографија и студије насталих у XXI веку, примерена априорном циљу и концепту монографије, потврдила је неке наше налазе и показала да се, паралелно са снагом утицаја њего- вог дела (о којем постоји преко једанаест хиљада библиографских јединица) пре- веденог на 49 светских језика, критичка мисао андрићолога развија ослањајући се на налазе из минулог века .25 Показала је да и о ономе што смо сматрали својим могућим открићем и што се нашло у поднаслову монографије – и континуитет идеја и јединство Андрићевог дела – већ постоје сродни закључци или смер истраживања које смо сада заснова- ли на теоријским и практичним основама . Јединство дела и континуитет идеја открили смо и у равни поетике и у равни естетике, и у равни мотивике и тематика, и у равни стила и нарације, показујући како једно дело проистиче из другог . Андрићево дело зато у српској култури има антрополошке симболе . Доделу Нобелове награде Андрићу, бележи француски ре- портер истог дана, Југословени су примили као “своју” . (Ђорђић 2005: 456)26

25 Љиљана Клевернић, Библиографија Иве Андрића: 1911–2011 . Задужбина Иве Андрића . Београд, 2011 . 26 Андрић сам бележи карактеристичну чињеницу: “Била је то једна скромна честитка, која је била лаконска, али карактеристична . Био је то један телеграм девојчице из Босне који је гласио: ‘Срећна Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 221

Анализа открива да нoви андрићолози, било да га афирмишу или апсолутно оспоравају, теже наглашеној проблематизацији све већег броја феномена и нео- умена из целине Андрићевог опуса и времена које га је одредило: психолошки, идеолошки, културолошки или (над)национално, поетички и естетички . Процес темељне анализе започео је Вучковићевом Великом синтезом пре пола века и на- ставља се одбранама нових докторских теза и реализацијом научних пројеката . Најзначајнији и најкомплекснији пројекат у овом веку јесте деветогодишњи науч- ни пројекат професора Бранка Тошовића (1949) на Универзитету у Грацу: Андрић иницијативе – Иво Андрић у европском контексту / Andrić-Initiative – Ivo Andrić im europäischen Kontext (2007–2016) .27 Тумачећи Андрићеву поетику и реторику мудрости, нови андрићолози тако откривају суштину не само књижевне критике и њено друштвено значење . Спо- рови који се могу свести под формулу: За и против Андрића, које смо означили – суштински то доказују . Анализа критике у трећем веку, заснована на поузданом узорку монографија, потврдила је да је Андрић ипак одувек био тумач и сликар наших душа и нара- ви . Критичари који га подржавају, а реч је о већини, оцењују да је дао уметнички универзалну слику света и човека . У суштини то је оно што је осветљавао и као писац и тумачио као критичар и што, уздигнутим значењем, наглашавају тумачи његовог дела . Они који га оспоравају тврде да је његово дело: антимуслиманска слика и ан- дрићевство српског писца (1), или да је антисрпска слика највећег турског писца којег треба скинути с Олимпа (2) . Нови резултати критичара показују да тек удружени историја и наука о књи- жевности, теорија књижевности и књижевна критика, као видови проучавања књижевности, уз примену других сродних наука: психологије, антропологије, културологије, историје и естетике могу подићи ниво науке о књижевности . У корпусу анализираниих монографија то најбоље илуструју најновија Глишовиће- ва, Настовићева и Шутићева истраживања . Њихова истраживања осветљавају оно што је Палавестра исказао формулом Андрић као скривени песник, било да је мислио на његову тајанствену личност и природу, било да је мислио на садржаје и слојеве уметничког дела .

сам и поносна . Ученица петог разреда осмолетке’ . Ако је то босанско дете било срећно и поносно у тренутку када је чуло вест да сам добио Нобелову награду, тада и мене обузима дубоко задовољство и срећа кад то чујем” (Разговори, 66) . 27 Прву студију о И . Андрићу на 59 страница под насловом СТУДИЈА О ИВИ АНДРИЋУ објавио је германиста др Никола Мирковић 1938 . године . Централна идеја критичира била је да Андрићеви ликови имају страшну пасивност и да живе склони да се предају злу и судбини на милост и немилост . М . Шамић 1958 . године брани на Сорбони докторску дисертацију ИСТОРИЈСКИ ИЗВОРИ ТРАВНИЧКЕ ХРОНИКЕ ИВЕ АНДРИЋА, Милош И . Бандић тезу: ИВО АНДРИЋ – ЗАГОНЕТКА ВЕДРИНЕ, Живојин Станојчић тезу ЈЕЗИК И СТИЛ ИВЕ АНДРИЋА, Радован Вучковић НАША КРИТИКА И АНДРИЋЕВО КЊИЖЕВНО ДЕЛО итд . Видети Прилоге . 222 Mилош М . Ђорђевић: За и против Андрића (Критичка рецепција писца у 21 . веку)

Тек обједињене све ове науке значе истовремено и теоријско и критичко и историјско разматрање књижевности на свим нивоима: унутрашњи приступ, са више аспеката, и у дијахронији . Уосталом . Андрић је тврдио да је природа књижев- ног посла таква да је писцу готово немогуће сликати другога а да при том не да и сам свој портрет или бар неку његову црту . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 223

Stručni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-84 Andrić I .

Милош М . Ђорђевић: Знакови поред пута или шифра Андрићеве поетике

Рад тумачи Знакове поред пута као хибридни жанр и услов разумевања целине Андрићевог дела .

Кључне речи: Иво Андрић, Знакови поред пута, психологија стварања, филозо- фија стварања, поетика, стил

Signs by the Roadside – the Code of Andric´s Poetics

The paper interprets Signs by the Roadside as a hybrid genre and a condition for under- standing the entirety of Andric’s work . They are the prerequisite for the understanding of Andric’s poetics .

Keywords: Ivo Andric, Signs by the Roadside, psychology of creation, philosophy of creation, poetics, style

Реч више казује него што у обичном говору значи . Иво Андрић

Душа корен нема . Народна изрека са Косова

1. Аутопоетички коментари

Ван сумње критичара и естетичара и тумача јесте чињеница да се Андрићеви Зна- кови поред пута могу тумачити и читати у две равни: - као наративно-рефлексивни уметнички текст (1) и - као аутопоетички коментари (2) . Знаковима као књизи која се отима свим жанровима и несумњиво открива као шифра Андрићеве поетике, сви су они сагласни, може се приступити из много 224 Милош М . Ђорђевић: Знакови поред пута или шифра Андрићеве поетике

углова . Зато не постоји критичар или естетичар који се није њима послужио као аргументима у разумевању и тумачењу Андрићеве уметности . Сматрајући неважним жанровско одређење, полазимо од сазнања да су Зна- кови, које чини 1 442. записа, битни за разумевање: - филозофије и психологије стварања (а), - логике стваралачког поступка, структуру и јединство дела (б) и - континуитет идеја и целину Андрићевог дела као синтезе древног и мо- дерног приповедања и стила (в) 1. У Знаковима се уметник нагоном писца најпре, како би сам рекао претресајући поетске тајне и мудрости своје уметности и личности “на свом длану”, фрагмен- тарно “сложио у себе” (Стојадиновић 2011: 320) . Ако се то не схвати, не може се схватити ни сложеније слагање уметника у себе у романима и приповеткама, нити континуитет идеја и онтологија његовог дела .2 Критичар Д . Стојадиновић зато, имајући на уму дубину визије и истиниту и реалистичку слику света конкретне стварности забележене у Знаковимаи уписану у уметност великог писаца, с правом пише: Андрић се није чудио и кад је сумњао, јер је велико чуђење знак изненадног, непознатог, нечега што се први пут види и сазнаје . А Андрићево дело не зна за догађаје који се већ нису негде догодили и које једно искуство, никако само његово, не би имало негде у богатом сређеном архиваријуму успомена . (Стоја- диновић 2011: 322) У Знаковима, а у средишту је у највећем делу биографско Ја, Андрић фраг- ментарно записује та искуства – да их запамти и употреби . Ствара их исто онако како ствара волуминозно дело да би свет запамтио и описао интегралним реализ- мом, како сам каже, непрестано се ломећи у свом искуству и смрти као реално- сти, Стојадиновић исправно закључује да Знакови као “бескрајно разуђена” књига нису никаква радионица, већ представљају дело које се надовезује на свеукупно Андрићево стварање као “кондензовани вид сазревања истина, мудрости и тајни у њему” . (Стојадиновић 2011: 220) Сродну исходишну идеју и вредносни суд, иако ју је целином везао за рома- нескно дело, препознаје и С . Гордић . Он тврди да се распон Андрића као скривеног песника, о чему исцрпно пише П . Палавестра имајући на уму тајну уметности и психолошку природу писца, и песника тихе имагинације (који ствара дело што носи невиђену проблемску разноврсност) и свих знакова у Знаковима поред пута

1 За Р . Вучковића Андрић је писац професионалац који је у локални дух унео европска сазнања и резулате студија и као историчар “он је помно бележио све што му се могло учинити важним и подстицајним да би га касније унео у дело и разрадио као мотив” (Вучковић 2014: 13) . 2 Рад је саопштен на Институту за славистику УниверзитетaКарл Франц у Грацу на којем професор Бранко Тошовић води пројекатАндрић иницијативе – Иво Андрић у европском контексту, који разматра целину Андрићевог дела . У разматрањима ЗНАКОВА ПОРЕД ПУТА, на скупу који је одржан 2015 . године, он је понудио тематски оквир разматрања ове прозе . Видети Прилоге . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 225

креће – “од локалне хронике до велике метафоре о свету и човеку”, па закључује да Андрићево дело накнадно: ( . ). обраста шумом симбола, сигнала, архетипова, индиција, загонетки и на- говештаја, који би, зато што скупа представљају битне знакове, можда изне- надили и самог аутора . Или се, пак, природа и порука тог дела сагледавају из угла ауторових, експлицитних, дискурзивних изјашњавања, тражених у његовим беседама или есејистичким текстовима, макар исти тумачи били начелно медитативно скептични према таквим одгонетању књижевног дела (Гордић 2010: 7–8) . Знакови као шифре Андрићеве поетике, према томе, могу се тумачити у кон- тексту велике метафоре о свету и човеку, или као шифра за разумевање слутње и тајне, дубине и мудрости у великом распону значења уметниковог дела . У шуми симбола, показују сви записа као знакови назначени на 592 странице текста, нема изненађења . Нема ничег случајног и ничег што није преоптерећено значењима у настојању да се означи подвучена места живота, историје и времена у човековом и уметниковом искуству као реалном и историјским свету . Као хроника-роман На Дрини ћуприја, на пример, затвара се почетком Вели- ког рата . У XXI поглављу читамо не/скривеног наратора који иза свих уметничких и наративних уопштавања осветљава конкретно: Толико је божјих година прошло преко касабе поред моста и толико ће их још проћи . Било је и биће их свакојаких, али ће година 1914 . увек остати издвојена . Тако бар изгледа онима који су је преживљавали . Њима изгледа да се никад, ма колико се причало и писало о томе, неће моћи или неће смети казати све оно што се тада сагледало тамо у дну судбине, иза времена и испод догађаја (М . Ђ .) . Ко да изрази и пренесе (тако мисле они!) оне колективне дрхтаје који су одједном затресли масама и који су са живих бића стали да се преносе на мрт- ве ствари, на пределе и грађевине? (На Дрини ћуприја, 220) Трагање за садржајима тамо у дну судбине, иза времена и испод догађаја – то је смисао целине Андрићевог дела и оно што га повезује са шифрамаЗнакова . Они су као такви потврда пишчевог креативног свеприсутног духа који увек ствара . Увек реалистички, језички и стилски тај креативни дух фрагментарно завештан у Знаковима као муња осветљава и есеј . У Разговору са Гојом читамо: Има неколико тачака људске активности око којих се кроз сва времена, споро и у финим наслагама, стварају легенде . ( . . ) Те наслаге стално, иако све мање верно, понављају облик оног зрнца истине око којег се слажу (М Ђ),. и тако га преносе кроз столећа (. Разговор са Гоjом, 25) И у Андрићевој критици егзистирају сродне идеје, креативни дух посматрача и тумача и реалистички стил . У тексту Вуков пример, који потврђује уметникову идентификацију са српском културом и књижевношћу, тако читамо: 226 Милош М . Ђорђевић: Знакови поред пута или шифра Андрићеве поетике

Нико није боље од Вука знао колико су наше земље ‘каловите’, али нико није више био прожет народном мудрошћу да ‘живи блато газе’, тј . да се човеку више учинио да испод тог петовековног кала и наноса прво наслути и уочи, а што је Вук сматрао да треба да буде наш допринос општој култури . (Умет- ник и његово дело, 1981, 106) И Травничка хроника је сва у знаку и знамену истородне рефлексије и поетске слике . Историја Босне у хроници о везирима и конзулима насликана је реалистич- ким стилом и разуме се кроз поетичке шифре Знакова . Андрићева уметничка и историјска слика пресликава стварност Босне и данас, чиме се потврђује поетика трајања и вредности: Како је могућно – питао је Дефосе – да се ова земља смири и среди и да прими бар онолико цивилизације колико њени најближи суседи имају, кад је народ у њој подвојен као нигде у Европи? Четири вере живе на овом уском, брдовитом и оскудном комадићу земље . ( . . ) И свака од њих сматра да су њено добро и њена корист условљени штетом и назатком сваке од три остале вере, а да њихов напредак може бити само на њену штету . (Травничка хроника, 285) Тако поново стижемо до шифре Знакова као трезора истине и слика реално- сти . Докази се могу наћи и у поезији и поетским сликама, у којима Андрић раз- мишља о истини . Вођен је нагоном да реалистичким стилом осветли истину којом се слаже у себи самом, и то начелом које је сам формулисао: Угасите причу и фантазију као димљиву лампу . Свиће: У основи желимо само једно: истину . Ослободити се овог хука речи и пробити кроз ову схему слика и доћи до истине, наге, просте, па ма и смртоносне . После свих јадних прича, иза ћутања самог, отпочинути на тврдом и тамном тлу, не видети, не дисати, не живети, али последњим пламсајем свести обухвати- ти истину, једино достојанство. (М .Ђ ). (Знакови поред пута, 218) Као критичар који осветљава безимене суштине стварности и готово матема- тички доказује истине, Т . Брајовић доводи у директну везу финалну слику сруше- ног моста у роману На Дрини ћуприја, која показује како изломљене стране пре- кинутог лука болно теже једна ка другој, и Знакове, у којима је Андрић записивао идеје о мостовима као вечиту и вечно незасићену људску жељу да се повеже, измири и споји све што искрсне пред нашим духом, очима и ногама, да не буде дељења, противности ни растанка . У Знаковима он налази и уметникову средишну идеју о томе да најлепше и најстрашније ствари нису никад казане (Знакови, 217) . Дело које се опире жанровском одређењу, Знакови, дакле, настају као непрестан и ста- лан напор писца да изрази боју времена и нијансу звука сваке рече и историјског догађаја или појединачне човекове судбине у времену . Наравно, ово нису усамљени примери и докази који упућују на јединство Зна- кова и романсијерско-приповедачког опуса великога писаца . Следећи наше про- блемско осветљавање теме, илуструјемо га и Андрићевом рефлексијом у записима Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 227

о значају лука у грађевинарству и архитектури, дакле, елемента који фасцинира у лепоти вишеградског моста и представља сегмент уметникове рефлексије: Тамо где глатка површина окомитог зида напушта равну линију и савија се лагано у први наговештај заобљеног свода, ту је човекова грађевинарска веш- тина превазишла саму себе и престала да буде просто слагање камена на ка- мен . (Знакови поред пута, 228) Знакови нису само фрагменти, како изгледају на први поглед . Целину умет- никове есејистичке рефлексије налазимо у медитацији Mостови насталој деценију раније (1933) . Рефлексија показује да се ту налази: “заметак” многих идеја и слика из романа (1) и Андрић, уметник који је у континуитету опсесивно везан за од- ређене теме и мотиве, какав је несумњиво и био мост (2) . Он мисли и осећа што и Алихоџа и зато су Знакови као књига која настаје дуже од пола века и паралелно са уметничким опусом “бескрајно разуђена” и “протег- нута на читав живот и свеколику емпирију једног креативног чина” (Стојадино- вић 2011: 212): Тако, свуда на свету, где год се моја мисао крене или стане, наилази на верне и ћутљиве мостове као на вечиту и вечно незасићену људску жељу да се повеже, измири и споји све што искрсне пред нашим духом, очима и ногама, да не буде дељења, противности ни растанка . Тако исто у сновима и произвољној игри маште ( . . ) одједном ми се указа ка- мени мост пресечен по половини, а изломљене стране прекинутог лука болно теже једна ка другој и последњим напором показују једино могућу линију лука који је нестао (М . Ђ) (Стазе, Лица и предели, 15) . У том светлу постају јаснија драма и траума Алихоџе поводом рушења моста и приказују се као јединство и континуитет дела и стваралачке мисли Андрићеве: Тамо доле је разорени мост, грозно душмански пресечен по половини . Не треба му да се окрене (и не би се ни за шта на свету окренуо) па да види цео призор: при самом дну глатко одсечен стуб, као џиновско дебло, и разнесен у хиљаду комада по околини, а лукови лево и десно од тог стуба грубо прекинути . Из- међу њих зја празнина од петнаест метара . А изломљене стране прекинутих лукова болно теже једна ка другој . (На Дрини ћупријa, 257) И П . Џаџић суштински заступа исту идеју о јединству и континуитету дела и стваралачке мисли, јер тврди да “Мост на Дрини има свог метафизичког претечу у на Мосту на Жепи, као и у есеју Мостови” . У есеју се, тачно закључује, налази “идејна и емотивна потка приповедача-наратора из романа” . (Џаџић 1983: 201) Шире и дубље елаборирајући феномен везе и односа целине опуса и Знакова, на исти закључак упућује и Н . Кољевић, доказујући како је јединство хронике На Дрини ћуприја, осим на есеју Мостови, засновано још у приповеткама Рзавски брегови (1924), Мост на Жепи (1925), Љубав у касаби (1923), Ћоркан и Швабица 228 Милош М . Ђорђевић: Знакови поред пута или шифра Андрићеве поетике

(1921), Мила и Прелац (1936), За логоровања (1922) и другима . “У Андрићевим огледима наићи ћемо на мисли и есејистичке визије које стоје у непосредној вези са његовим романом-хроником” (Кољевић 1982: 32) Они откривају две творачке црте писца казане поводом неимарских подвига у идејама: (1) видим да је рад једино што човек може да супротстави свом непознатом удесу (Знакови 1976: 101) и (2) ниједна граница није оков, како се нама често чини, него прва црта вишег промисла, почетак стварања . (Знакови поред пута, 1976: 102) То су знакови Андрићевих Знакова који непогрешиво воде до поетике и есте- тике којима је изнутра осветљена целина и суштина његовог дела . А Знакови су настајали паралелно и у континуитету, као и приповедачко, есејистичко и рома- нескно дело писаца, од 1924 . године, и зато се, у суштини, откривају и осветљавају као елементи мозаика за склапање портрета уметника и биографије дела .3 Специфични по жанру, Знаковису страсно писана књига, Андрићева замена за дневник, путопис или лектиру, портрет уметника, његова етика и поетика, дело и драма дела у настајању . Они показују да “целог живота путује, бележи, коментарише, размишља, уписује, прави исписе из књижевних и културно-исто- ријских дела, прикупља обимну грађу из које настају и искрсавају његова дела, приче, романи, есеји” . (Первић 1999: 272) Као такви, они су све то заједно или архиваријум о ономе што је сањао и што му се догађало . Илустративан је део под насловом Несаница, који је постао пред- мет анализе психолога . Аутор није увек остао при првобитној класификацији и намени својих записа, и да је често оно што је припремао за Знакове улазило у приповетке и обрнуто . (Первић 1999: 273) Примарне знакове Андрићевих Знакова Первић види у сазнању да афирмишу принцип непрекидног стварања као принцип живота и људског постојања . Ан- дрић је схватио да за њега живети значи писати, да би касније увидео да је писати исто што и живети, и тај принцип је примио као сазнање да је писање помало и отимање од живота: Писање је облик постојања који не престаје да се подешава, истражује, до- казује, а који никад није до краја уобличен, извесно, непорециво . (Первић 1999: 274) Дакле, оно што је из Знакова нашло место у романима и приповеткама, као и оно што се, потом, из романа и приповедака вратило у Знакове, доказ је уметни- ковог отимања од живота . Он ствара да би се живот разумео и испунио људском срећом и лепотом . Стварање је настојање да се паралелно осветле и објасне фило-

3 Први текст који припада ЗНАКОВИМА И . Андрић је објавио 1924 . године у ГЛАСНИКУ Савеза трезвене омладине . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 229

зофија живота и његови природни и друштвени закони, али и тајна психологије стварања и уметности . Знакови настају с циљем да помогну да се разуме начин на који је настало Андрићево дело и као такви сами су део тог дела и потврђују кон- тинуитет идеја и јединство дела . Када говоримо о Андрићевом слагању у себе, имамо на уму све те процесе . Знакове разумемо не као упутство за живот, већ као искуство живота и начин стварања дела . Али једно упутство и једно искуство саздани су у његовој идеји и опредељењу: Гледајући око себе очајну ругобу и многоструке и тешке последице нерада и нехата, зарекао сам се да ћу радити, мишљу и рукама, за себе и за друге, увек и свуда, али радити . Тако да трајно живим у плодном покрету и корисним променама . Зарекао сам се да ћу бранити себе и своје место на којем живим од нерада и нечистоће, застоја и немаштина . (Первић 1999: 278) Како овај завет изгледа транспонован у структуру романа На Дрини ћуприја? Издушући и без снаге да се лицем окрене ка разореном мосту (који је и сам као знак задужбина, хаир и лепота), Алихоџа, са свешћу да исувише је био у праву, медитира као да слаже све мудрости овог света и пролазног живота, управо она- ко како се Андрић слаже у себи самоме и брани себе и своје место под сунцем у Знаковима: Све може бити . Али једно не може: не може бити да ће посве и заувек неста- ти великих и умних и душевних људи који ће за божју љубав подизати трајне грађевине, да би земља била лепша и човек на њој живео лакше и боље . Кад би њих нестало, то би значило да ће и божја љубав угаснути и нестати са света . То не може бити . (На Дрини ћуприја, 25) Место под сунцем тражи и Андрићев јунак – млади Гласинчанин . И он се сла- же у самом себи и брани своје право на бољи живот и нови лепши свет . У жару младости и понет идеалима слободе, пред ратну буру, вољеној жени беседи уто- пију младости и наде: Ја морам са друговима . Рат је ту, и нама је свима сада мјесто у Србији . Мора се, Зорка, мора, јер је дужност . А ако изађем жив из овога и ако се ослободимо, неће требати можда ни ићи у ону Америку преко мора, јер ћемо имати овдје своју Америку, земљу у којој се много и поштено ради а добро и слободно живи . У њој ће бити и за нас двоје живота, ако ти будеш хтјела . (На Дрини ћуприја, 233) Између Знакова и целине Андрићевог опуса постоји још једна дубинска исто- ветност значења . Она се огледа: у језику и стилу интегралног реализма ослоње- ним на реторику народног језика и казивања (а) и у вечитој тежњи уметника да се кажу, пренесу и упамте нужна искуства из историје о судбини човека и народа (б) . Гласинчанин у хроници о вишеградском мосту, и пре Великог рата, свом вољеном бићу исповедно беседи: 230 Милош М . Ђорђевић: Знакови поред пута или шифра Андрићеве поетике

Мислим да се не варам . Ако ни због чега другог, а оно због тога јер тебе не бих могао преварити . Док једни говоре и бунцају а други послују и стичу, ја све пра- тим и посматрам и све боље увиђам да овдје нема живота . Задуго неће овдје бити мира ни реда ни корисна рада . Ни Стиковићи ни Хераци неће их створи- ти . Напротив, биће све горе . Треба бјежати одавде, као од куће која се руши . Ови многобројни и збуњени спасиоци који се јављају на сваком кораку најбољи су знак да идемо у сусрет катастрофи . Кад се не може помоћи, треба се бар спасавати . (На Дрини ћуприја, 229) До најбољег знака о доласку катастрофе јунак је стигао процесом посматрања и анализе – метода својствених аутору Знакова . У закључку је синтеза историјских сукоба вера, народа и култура Истока и Запада и њихових историјских тежњи . Сукоб се огледа и у култури дијалога и моделима прича . А све то је обележило и крај прошлог века на тлу Босне . Као и аутор Знакова, Гласинчанин би злу да су- протстави мир, ред и рад, али тога у Босни нема, нити ће бити . Када је лане свет обележавао век од Великог рата, могао се, с разлогом и по- водом, вратити и овим Андрићевим идејама . У Знаковима се налази први знак и “изузетна њихова употребљивост за разумевање пишчевих ставова, о животу, књижевности, писању” (Вучковић 1999: 343) . У њима се види да “историја и про- шлост су за Андрића велика књига знакова коју и он чита и одгонета, уписујући у њу трагове сопственог постојања и делања” (Первић 1999: 280) . Знакови као скала немира од века су, ако се тако сме и може прагматизовати Андрићево дело, наста- ли с идејом да нам буду пред очима на свим животним путевима којим бродимо на Балкану . У најдубљем значењу они балканске народе у овом слоју значења упозо- равају да није тачно да смрт решава све, како су мислили и понашали се сатирући се, уз помоћ туђинаца из Азије или Аустро-Угарске . У природним наукама вреди правило: Трагај за једноставношћу и не веруј јој, а у друштвеним: Трагај за сложеношћу и уреди је (Н . Вајтхед), од којег смо пошли у тумачењу Знакова, имајући на уму да се у њима Андрић декларише и као ан- трополог . Иако је тврдио да нема девизу или животно гесло, Андрић је као “витез поетике вечног реализма” (Мркић 2011: 7) записао мисли, које, у извесној мери, покривају његов живот и дело, или, за тренутак, откривају како је мислио и како су, у континуитету и као органско јединство, настајали и дело и сами Знакови . Размотримо запис као знак у којем каже: Ја бих могао да узмем за девизу име једне канађанске лађе: I ‘m alone (Ja сам сам) . Али ја сам и без девизе . (Знакови поред пута, 189) Да бисмо илустровали то полазиште, експлицитно означено у Знаковима много пута, полазимо од исказа који показује да Андрић егзистира као спознајни субјект: Ја сам рођен и васпитаван у средини која је сматрала да у сваком јавном на- ступању има нечег недопуштеног и стидног . Зато ми се дешава доста често Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 231

ово: сањам да играм на некој великој позорници, пред невидљивом али строгом и многобројном публиком, и то играм неку улогу коју пре тога нисам ни прочи- тао и из које не знам ни речи . (Знакови поред пута, 189) Да је идеја о различитим приступима Знаковима исправна, показује и први кратки мото неимара Суецког канала Сваки је враг у моје librо записан . Дакле, они настају као чудо човекове потребе да се запише, запамти и употреби све оно што пролази кроз искуство, и то је у самој основи мога начина мишљења, каже уметник (Знакови, 185) . Ширу елаборацију исте идеје налазимо у уводном тексту под насло- вом Немири од вијека, у којима разматра проблем знака и Знакова: Има народних прича које су толико општечовеченске да заборавимо кад и где смо их чули или читали, па живе у нама као успомена на наш лични доживљај . Таква је и прича о младићу који је, лутајући светом и тражећи срећу, зашао на опасан пут за који није знао куда води . Да се не би изгубио, младић је у дебла дрвета поред пута засецао секирицом знаке који ће му касније показати пут за повратак. Тај младић је оличење опште и вечне људске судбине: с једне стране опасан и не- известан пут, а с друге, велика људска потреба да се човек не изгуби и снађе, и да остави за собом трага . Знаци које остављамо иза себе неће избећи суд- бину свега што је људско: пролазност и заборав . Можда ће остати уопште не- запажени? Можда их нико неће разумети? Па ипак, они су потребни, као што је природно и потребно да се ми људи један другом саопштавамо и откривамо . Ако нас ти кратки и нејасни знаци и не спасу од лутања и искушења, они нам могу олакшати лутања и искушења и помоћи нам бар тиме што ће нас уверити да ни у чему што нам се дешава нисмо сами, ни први ни једини. (Знакови поред пута, 11) Ако је критика утврдила да су Знакови услов разумевања и тумачења етике и поетике великог писца, овим је доказано да су они основа за разумевање и самих себе и природе уметникове медитације, јер “најкомплексније тумаче Андрића Ан- дрићем” . (Мркић 2011: 13) Они имају практичну функцију и исходиште им је, како демонстрира цитира- ни фрагменат, у древним причама и бајкама, каква је и бајка браће Грим Ивица и Марица . Гримови јунаци се помоћу знакова, који имају практичну функцију да се човек нађе и снађе у времену и простору, враћају из зачаране шуме: Не плачи, сестрице . Чим дође Мјесец, одвест ћу те кући . И заиста . Чим се Мјесец одвоји од планине, небо се осу сјајем, а каменчићи забљешташе попут малих звијезда . Дуго су дјеца ишла трагом каменчића до своје куће 4.

4 IVICA I MARICA (Jacob i Wilhelm Grimm), Bajke i priče za djecu, Lukin portal za djecu . Preuzeto sa: Lukin portal za djecu i obitelj . 232 Милош М . Ђорђевић: Знакови поред пута или шифра Андрићеве поетике

Знакови су потреба писца да као њихов главни и не једини јунак5 трага за знацима у свету, да се врати себи као Ивица и Марица своме дому, и ту спасоносну идеју Андрић именује: Постоји свет и ја у њему . Постојимо . Гушим се од заноса пред том чињеницом и губим се у тражењу њеног израза; а то што тражим, то и није више рече- ница или реч нека, него само један једини знак, једно слово, један звук који ће јасно и поуздано моћи казати: Постојимо. И ништа више(М . Ђ) . И све у томе . (Знакови поред пута, 185) Однос писца Знакова и монументалног епског опуса према чињеницама је од суштинског значаја за разумевање свих значења његових текстова, елемената и структуру дела, као и разуђености боја у слици или тонова у природи . Пред пи- тањем: чињеница, шта је то? Андрић одговара: Крајњи домет нашег вида, граница нашег људског схватања и разумевања . И ништа друго . То што називамо чињеницом, то је само замишљена (и из- мишљена) тачка на ивици нашег видокруга, којом желимо да утврдимо и огра- ничимо стварност и трајност нашег постојања . (Знакови поред пута, 157)

2. Коментари или савети писцу

На свакој књизи која значи добро уметничко дело могло би се написати: Отето од живота, мога и вашега (Знакови поред пута, 223) . Он је показао да следи самог себе или наслеђе као вредност јер је стварaо свестан да нико не може писати а да нехотично не узме понешто са тих путева којима су прошли они пре њега . Наведена чињеница такође указује на јединство Знакова и есејистичке прозе и јединство и континуитет Андрићевог опуса у целини . Уосталом, управо у њима писац је топографисао изворе својих сазнања и надахнућа:Ја сам страствен чи- талац старих хроника и биографија (Знакови поред пута, 298) и тако именовао ге- незу својих дела, односно извор у којем је дошао на идеју о митовима и легендама као средиштима зрнаца истине . Медитативним фрагментом као посебним прозним жанром и као основним обликом који се развија у просторима његових већих прозних целина, једнако као и са поглед на свет, уметника и човека . У њима је могуће пронаћи елементе ње- говог психолошког профила и “основу разумевања његових филозофских наче- ла и интелектуалних преокупација” (Ђукић Перишић 2013: 536) . У основи налаза Ђукић Перишић крије се само део онога што смо својом синтезом означили као континуитет идеја и јединство дела .

5 “Ако ЗНАКОВE ПОРЕД ПУТА посматрамо као јединствено дело, онда је у њима главна личност (јунак) ИвоАндрић” (Мркић 2011: 359) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 233

****

Неисцрпно поље тумачења Знакова поред пута свели смо на шифру тумачења дела великог писца . Онo се може проширити и на друге бројне проблеме . Знакови су, на пример, једна важна скала немира од века, како је свој век доживео и преживео писац . У том смислу могу се посматрати кроз Андрићеву девизу: Смрт решава све . Наспрам Андрићеве девизе стоје два принципа . У природним наукама вреди правило: трагај за једноставношћу и не веруј јој (1) а у друштвеним: трагај за сложеношћу и уреди је (2) . Од тих правила се може поћи у тумачењу Знакова, ако се има на уму чињеница да се у њима Андрић декла- рише и као антрополог . И заиста, иако је тврдио да нема девизу или животно гесло, Андрић је као витез поетике вечног реализма (Мркић 2011: 7) у Знаковима записао мисли, које, у извесној мери, покривају његов живот и дело, или, у тренутку, откривају како је размишљао и како су, у континуитету, настајали и дело и ови рашивени запи- си које обједињују Андрићево схватање живота и стваралаштва као континуитет идеја и јединство дела . Ако је критика утврдила да су Знакови услов за разумевање и тумачење етике, поетике и естетике великог писца, овим је доказано да су они основа за разуме- вање и самих себе и природе уметникове медитације и начина на који мисли и ствара током готово шест деценија . У њима се најкомплексније Андрић Андрићем тумачи (Мркић 2011: 13) и обзнањује континуитет идеје и јединство дела које је створио . Знакови су потреба писца да као њихов главни, и не једини јунак6 трага за зна- цима у свету, да се врати себи као Ивица и Марица своме дому . Спасоносну идеју Андрић именује овако: Постоји свет и ја у њему . Постојимо . Гушим се од заноса пред том чињеницом и губим се у тражењу њеног израза; а то што тражим, то и није више рече- ница или реч нека, него само један једини знак, једно слово, један звук који ће јасно и поуздано моћи казати: Постојимо. И ништа више (М . Ђ) . И све у томе . (Знакови поред пута, 185) Однос писца Знакова и његовог монументалног епског опуса према чињени- цама је од суштинског значаја за разумевање свих значења његових текстова, еле- мената стила и структуру дела у целини и разуђености боја у слици или тонова у природи . Пред питањем: чињеница, шта је то? Андрић одговара: Крајњи домет нашег вида, граница нашег људског схватања и разумевања . И ништа друго . То што називамо чињеницом, то је само замишљена (и измишље- на) тачка на ивици нашег видеокруга, којом желимо да утврдимо и ограничимо стварност и трајност нашег постојања . (Знакови поред пута, 157)

6 “Ако ЗНАКОВE поред пута посматрамо као јединствено дело, онда је у њима главна личност (јунак) Иво Андрић” (Мркић 2011: 359) . 234 Милош М . Ђорђевић: Знакови поред пута или шифра Андрићеве поетике

И зато, следећи његову мудрост, закључујемо: све што смо означили анали- зом и узели као чињенице само је “тачака на ивици нашег видокруга” од које се истовремено, у процесу разумевања и новог тумачења Андрићевог дела, може изнова поћи и наставити у другом правцу . Међутим, чињеница о континуитету идеја и јединству његовог дела се овим изнова потврђује . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 235

Литература

Андрић, И . (1976), Стазе, лица и предели, Удружени издавачи, Београд Андрић, И . (2005), Знакови поред пута, Logosart, Београд Андрић, И . (2010), На Дрини Ћуприја, Издавачки центар Матице српске, Нови Сад Брајовић Т . (2009), Заборав и понављања (Амбивалентно лице модернитета у роману На Дрини ћуприја), Нолит, Београд Вучковић Р . (1999), “Напомене о рецепцији Андрићевих дела у српској књижевној критици”, у: Зборник о Андрићу, Зборник радова, Радован Вучковић (ур ),. Београд, стр . 319–356 . Гордић, С . (2010), “Од локалне хронике до велике метафоре о свету и човеку”, у: Иво Андрић I, Славко Гордић (приредио), Издавачки центар Матице српске, Нови Сад, стр . 7–22 . Кољевић, Н . (1982), На Дрини ћуприја – портрет књижевног дела, Завод за уџбенике, Београд Стојадиновић, Д . (2011), Мудрости и тајне у делу Иве Андрића, Алтера, Београд Первић, М . (1999), “Портрет уметника”, у: Зборник о Андрићу, Зборник радова, Радован Вучковић (ур ),. СКЗ, Београд, стр . 272–281 . Џаџић, П . (1983), Храстова греда у каменој капији, Народна књига, Београд 236 Вук М . Ђорђевић: Телевизијски интервјуи Иве Андрића

Izvorni naučni rad UDK : 821 163. .4(497 .6):929 Andrić I . 821 163. .4(497 .6)-83

Вук М . Ђорђевић: Телевизијски интервјуи Иве Андрића

Да је ћутање снага а говорење слабост, види се по томе што старци и деца воле да причају . И . Андрић, Знакови поред пута

Тема Интервјуи Иве Андрића на електронским медијимa је изазовна јер се анализом долази до новог формата и недовољно осветљеног дела пишчеве личности и његове критичке слике света и медија . Са истраживачког аспекта тема је значајна, јер интервјуи на електронским медијима, а рад осветљава само телевизијске интервјуе, откривају нове чињеницe важне за разумевање и тумачење и Андрићевог дела и личности . Они показују како се писац мудро измакао од острашћене југословенске дневне политике и примитивизма и остао господин у односу на савременике – не само као велики писац, већ и својим односом према медијима .

Кључне речи: Иво Андрић, интервју, реторика, етика, питања одговори, новинар- ство, култура, књижевност

Television interview of Ivo Andric

The topic Interviews of Ivo Andric on the electronic media is challenging because through this analysis we reach new forms and insufficiently explored work of the writer’s person- ality and his critical view of the world and the media . From the research aspect this topic is significant because the interviews on electron- ic media, and the paper explores only television interviews, uncover now facts important for the understanding and interpretation of Andric’s work and persona . They show how the writer had wisely distanced himself from the impassioned Yugoslav daily politics and primitivism and remained a gentlemen in comparison to his contemporaries – not just as a great writer, but also through his relationship with the media .

Key words: Ivo Andric, interview, rhetoric, ethics, questions, answers, journalism, cul- ture, literature . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 237

У интервјуима на електронским медијима Андрић је био реторичар и етичар који је избегавао сваку препирку и свађу . Управљао се интелигенцијом и строго је над- зирао свој говор . У његовим одговорима новинарима нема лутања у језику нити “нагињања општим местима”, јер је знао да се фразирањем “осиромашује дух је- зика” . Одговарао је и говорио тако што је поштовао чињеницу да му је језик био све што је имао и оно у чему је живео . Сваки одговор потврђује како је заснивао пројекције своје мисли, слика и визије света . О истом је говорио увек исто, а не различито . Непрестано је демонстрирао како усменим одговорима и језиком по- тврђује и осваја “своју изразитост” (Станојевић 2013: 270–272) управо онако као је стилом интегралног реализма освајао поетику и естетику у уметности . Истраживањем Андрићеве “звучне” и “визуелне” слике личности на елек- тронским медијима и садржаја и значења онога што је одговорао на питања нови- нара, посебно анализирамо: - значај који Андрић даје медијима, новинарским жанровима и интервјуу као једном од најзначајних аналитичких новинарских жанрова (1), - значења која акцентује у односу на уметнички језик и језик комуникације (2), - значења која даје медијима уопште и књизи као медију (3) и - друга сродна питања на која указују интервјуи а тичу се његове поетике, реторике, естетике, стилистике и односа према друштву и медијима (4) . Имајући на уму карактер и циљ овако сложених истраживања, у процесу пре- зентације и осветљавања садржаја Андрићевих интервјуа, указаћемо на њихове битне елементе, посебно на: - невербалну реторику – изглед, мимику, дипломатски став, стил и манире Андрићеве (1) и - вербалну реторику: дикцију, нагласак у речи и реченици, мисаоне цели- не, темпо, боју, јачину гласа и све оно што интервју као жанр чини значај- ним у светлу постављеног задатка (2) . Из образложења и приступа теми произлази да су интервјуи на електронским медијима јавности мање познати или непознати и недоступни, иако неких има на друштвеним мрежама . Да би се разумео њихов значај, упоредићемо их са, ужој стручној јавности делимично познатим, интервјуима објављеним у штампаним медијима и сабраним делима . У том смислу указујемо на два нивоа истраживања: - У најширем смислу анализу заснивамо на теоријским и критичким иску- ствима и налазима теорије интервјуа као новинарског жанра . - У ужем смислу трагамо за везом и односом онога што је саопштено у ин- тервјуима са оним што је Андрић завештао у уметничком делу, критици и аутопоетичким коментарима, посебно у Знаковима поред пута и Све- скама . У тим делима (као жанровски нетипичним књижевним формама) налази се шифра његове поетике и естетике и биографије и стваралачке личности . У истраживању полазимо од чињенице да је то поље Андрићеве личности и дела недовољно осветљено . Циљ рада је да, примењујући научну методологију 238 Вук М . Ђорђевић: Телевизијски интервјуи Иве Андрића

истраживања, јавности представи недовољно познатог Андрића као реторичара који је зазирао од јавности и његов живот пројектован у медијима преко интервјуа на електронским медијима . У тим циљевима налази се и значај рада . Он треба да открије и нове чињенице и писца представи из новог угла – у ‘слици’ и ‘звуку’ интервјуа на електронским медијима 1. У класификацији су јасно означени интервјуи који се тичу и наше теме: Ан- дрићев однос према интервјуима, Андрићев однос према публицитету и Андрићева размишљања о новинама и новинарима, на пример . Анализирамо их с идејом да откријемо и специфичности и јединство реторике великог уметника, директно или посредно саопштене у интервјуима . Овај истраживачки пројекат представља телевизијске интервјуе и треба да буде увод у исцрпну обраду ове теме .2 У aрхиву РТС-а, смештеном у Таковској улици број 10, под ознаком Д 8978 чува се касета са бројним снимцима изјава, беседа и интервјуа Иве Андрића . То је заправо садржај емисије из два дела Слике из живота . Иако материјал није об- рађен, она представља основну грађу за наш рад и упућује нужно на потребу да се у анализи грађе не задржимо искључиво на интервјуу 3. Та касета заслужује, из више, разлога да буде подробно описана . Од уредника РТ Београда из 1981 . године, Мирослава Караулца, преписујемо битне информације о садржају и структури касете: Током Адрићевог живота ниједан телевизијски студио није направио целови- ту емисију о Андрићу . ( . . )Желећи да надокнадимо тај недостатак, потра- жили смо у архивима телевизијских центара све филмске материјале који су постојали о Андрићу . Ове преживеле фрагменте, најчешће анонимних смима- теља и недатираних година, објединили смо на једном месту . Оно што Караулац везује у ширем контексту за Андрићеву личност и дело у целини, ми пресликавамо на нашу тему – интервјуе на електронским медијима . Јер, интервјуи садрже идеје и чињенице које нису везане само за пригоде, какве су доносили пишчев живот и дело . Новинар је тачно маркирао узрок који је довео до тога да не постоји целовита телевизијска емисија о Андрићу: Ово упадљиво одсуство једне такве емисије на програмима обично се покрива- ло са лакоћом, формулом у оптицају – Андрићева пословична затвореност . А опет, оно што се називало пословична затвореност није се даље ни проверава- ло као ни друге пословице .

1 Штампани интервјуи се чувају у Андрићевој задужбини у Београду . Класификовани су у тематске и проблемске целине . То је претпоставка за ново разумевање и тумачење његовог дела и личности . 2 Ово је део мастер рада одбрањеног на мастер студијама, смер Новинарство, Факултета политичких наука Универзитета у Београду под насловм Интервјуи Иве Андрића на електронским медијимa под менторством проф . др Добривоје Станојевић, у јуну 2016 . године . 3 До ње смо дошли захваљујући љубазним члановима Редакције Трезор, коју води искусна новинарка Бојана Андрић и због тога јој изражавамо најдубљу захвалност . Снимци се налазе и на https://www . youtube .com/channel/UC7AVHSW03R-VipxbLnVXobQ Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 239

И тако се, унапред, одустајало да се та затвореност доводи у било какву сумњу . Тако да нам је остао готово непознат, онај такозвани пролазни део пишчеве личности, део који се код духовних стваралаца обично и ставља у неки спореднији план и обично имамо мало елемената када покушавамо да га се сетимо како је могао изгледати у речи и покрету . Та реч и покрет, међутим, у Андрићевом случају изгледа да су непоновљива слика изузетно срећног сусре- та начина, мишљења и постојања (В . Ђ ). . Дакле, истражујући интервјуе, настојимо да, колико-толико, надокнаднимо недостатак једном таквог Андрићевог портрета . Караулац је, такође, јасно означио смисао и значај интервјуа и свих слика из Андрићевог живота: Свака за себе, камере, најчешће анонимне, у разна времена и на разним мести- ма, бележиле су све оно што је био Андрићев јавни живот за последње две деце- није, и у својој радозналости омогућиле нам овај накнадни сусрет са Андрићем, и тако нам помогле да надокнадимо једну изгубљену прилику да га ближе упо- знамо . Анализирајући садржај касете, идемо ка задацима наше теме и осветљавамо Андрићеве телевизијске интервјуе, изјаве и сликe . Познато је да је oн, шетајући улицама Београда, случајно сазнао да је постао добитник Нобелове награде за књижевност . Дан касније отишао је у Клуба књижевника да, на позив новинара, одржи конференцију за штампу . Као да открива суштину свог уметничког по- ступка и тежњу да све сажме и нађе му суштину, Андрић на питања новинара одговара овако: Сва питања која ми се од данас у подне па до сада постављају, могла би се све- сти на три главне групе: Шта осећам, шта мислим и шта намеравам? На прво питање могу одмах и одређено да одговорим . Главно осећање које ме у овом тренутку испуњава је осећање захвалности . Захвалан сам, пре свега, Шведској академији наука на одликовању . Захвалан сам, не мање, установама и личностима моје земље које су ме за ову награду одавно предложиле . Као и иностраним које су тај предлог подржавале . Захвалан сам, на крају, свима који су ми икада и мом животу и раду помагали а којима речима нисам стигао да захвалим . То је моје лично схватање ове награде и нека ми буде допуштено да га овде изнесем јер управо то и такво излагање чини ову награду за мене драгоценом . Шта намеравам? И на то ћу вам искрено одговорити . Намеравам да стрпљи- во сачекам да прође ово узбуђење око мене, на које нисам навикао, и сва ова празнична атмосфера, па да се опет нађем у свом обичном радном дану . Радни дан је за мене најлепши празник . После ћу, ако ми стање здравља икако допусти, отуптовати у Стокхолм да се лично захвалим онима који су мојој земљи и мени указали ову велико част . 240 Вук М . Ђорђевић: Телевизијски интервјуи Иве Андрића

После ћемо, верујем, имати прилике да се још видимо и поразговарамо о свему што вас буде интересовало и на шта ја будем могао одговорити . Андрићева рекапитулација три питања показује континуитет идеја и једин- ство његовог наступа . Oно што је рекао београдским новинараима биће уводни део беседе у Стохолму, касније штампане под насловом О причи и причању . Осећање захвалности онима који су га предложили и подржали да добије награду, очекивање да слављеничка еуфорија прође, именовање радног дана као празника и спремност да са новинарими разговара о свему – то је суштина одговора на три питања . Новинар у једном тренутку поставља питање: Шта осећате, упућујући на пиш- чеве раније речи “да осећа да још нешто дугује Босни, његовој вечитој инспира- цији”? Можете ли да нам дефинишете шта је то што осећате? Човек никад нема осећање да је дао довољно, исто тако никад се све не може ни дати . Један шпански песник је написао својим земљацима у једној песми: Ја вама не дугујем ништа а ви мени све што сам написао! Мене није обдарила природа по осећању гордости; ја имам осећање да један човек треба да да коли- ко може, али то има своје границе, такорећи физичке . У кадровима који следе после конференције, грађани Андрића заустављају на улици и срдачно га поздрављају . Велики писац показује како има времена за све . Од снимака са касете под ознаком Д 8978 бележимо и интервју Иве Андрића и једног од многобројних новинара на аеродруму у Стокхолму, дан пре уручења Но- белове награде . Интервју се одвија стојећи . Андрић на себи има тамно одело, кра- вату и карактеристичне црне наочаре . На лицу се виде дух задовољства и захвал- ности, али и јасно стрпљење и спремност да одговори на свако питање . Интервју почиње куртоазним питањима и, по стратегији новинара, има за циљ добијање основних података и иинформација . - Како сте путовали? - Добро . - Први пут сте код нас? - Први пут сам у Шведској . - Како је Ваше здравље? - Не баш сјајно . Када сам сазнао за Нобелову награду, већ сам био болестан . После уводног круга питања, новинар усмерава интервју ка темама из поља књижевности, дакле, у средиште повода за интервју – добијања Нобелове награде за књижевност, и тако показује врхунски професионализам: - Пишете ли нови роман или је то тајна? - Немам ја тајни . Пишем збирку кратких приповедака за јуни месец . - Има ли нечега што бисте посебно желели да видите код нас? - Ја, сигурно . Први пут долазим у Шведску, али Шведска није за мене непозна- та земља . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 241

Андрић објашњава новинару да је у младости обимно изучавао скандинавску и шведску литературу, која је била преведена на немачки језик, који је он добро познавао, посебно Стриндберга, и наставља: Долазим, пре свега, да се захвалим Шведској академији и искористићу прилику, колико год ми здравље допушта, да упознам градове, људе, установе и пејзаже . И тако ћу остварити сан своје младости, када сам читао шведске књижев- нике . По сазнању да је примио Нобелову награду, у свом стану, Андрић даје интервју новинару и говори о својим свежим утисцима и осећањима . Обавештава новинара да је вест добио од двојице новинара и да је у њему било “мало сумње” . Андрић седи у фотељи, прекопута новинара, опуштен је и нагнут мало на- пред, као да показује да је спреман за интервју . Али исторемено говор тела по- казује да интервју мора бити кратак, јер нема времена, што се из контекста питања и одговора и види . Реч је о кратком, али за новинара и његову редакцију драгоце- ном интервју . Добрица Ћосић је изјавио, да никада није био овако узбуђен, каже новинар, и додаје да и он дели то осећање и да се нада да ће “у будућности имати више времена да разговара”? Ја се надам да ћемо имати више времена . Трудићу се да се што пре одазовем вашем позиву . А у вези са узбуђењима мојих колега и пријатеља, човек налази можда највеће задовољство овим признањем . Бележимо и интервју4 у којем Андрић говори о човеку и времену . За нас је ин- дикативан јер открива писца у крупном кадру, и новинара на задатку . Андрићева мисао о човеку у времену одговара његовим медитацијама из Знакова и Свезака, посебно о начину на који је то питање промишљао у литератури: У човеку се откривају нови људи у току стварања . Тај проблем времена, који је врло актуелан, траје откако постоји литература . Нарочито од Пруста наовамо . Ја остајем при свом мишљењу и никад не кажем да ћу ставити преда се проблем времена, па ћу читаоцима да изнесем то решење . Човек проблем трајања решава као што решава све друго . Он је бачен у море без свога знања и воље и стављен пред проблем да плива, да се одржи, носећи један идентитет, да издржи притисак атмосферски споља . И што је можда најважније, да издр- жи своју рођену мисао о свему томе . То је проблем . А после из тога излазе сви други проблеми . Проблем је егзистенције: како опстати у том свету? И како бити нешто – оно што би човек желео? И како не изневерити потпуно себе? И како не изневери- ти тај свет око себе?

4 На касети не пише ни када, ни где је забележен тај интервју . 242 Вук М . Ђорђевић: Телевизијски интервјуи Иве Андрића

Око тога се, мислим, креће све . И код мене сте правилно констатовали да постоји тај проблем трајања . Та тежња да ствари буду трајније од човека, да мост траје дуже, да човекове творевине трају дуже, тако да повезују гене- рације . На наведена питања Андрић је дао одговоре у поезији, приповеткама и ро- манима . Идеја “да ствари буду трајније од човека”, да “човекове творевине трају дуже, тако да повезују генерације”, на пример, средишња је идеја поетике трајања у роману На Дрини ћуприја . Дакле, интервју има значај, јер представља Андрићево посредно тумачење дела . Снимак на касети Д 8978 почиње догађајем из октобра 1972 . године, када је Београдски универзитет прогласио Ива Андрића за почасног доктора . На свеча- ној церемонији, приликом додељивања титуле, скидајући наочаре, тихим гласом и погледом упртим ка публици, Андрић се обраћа са “другарице и другови” и “дру- же ректоре”, и, како налажу пригодан тренутак и пригодна беседа, каже: Хтео бих у овоме тренутку да дам израза, великом и дубоком осећању, и то кратко и једноставно, како се и једино могу изразити осећања те врсте . Хтео бих да вам захвалим на части коју ми указујете, додељујући ми почасни док- торат Београдског универзитета на предлог Филолошког факултета . Дослед- но томе мислим да нећу погрешити ако ову част проширим на нашу књижев- ност и на све оне који су на том послу искрено радили или раде . Мислим да је то право, јер писци не настају, не развијају се и не расту издвоје- ни и усамљени, него у најужој вези са свим писцима свога језика из прошлости као и из садашњости . Исто тако, мислим да је правилно и праведно пожелети да то буде у све већој мери став целог друштва . И да у будућности књижев- ност, и све што је у вези са њеним опстанком и развојем, као и књижевници сами, млади и најмлађи, и њихово стварање и ширење њихових дела, да све то буде предмет сталне и озбиљне бриге свих друштвених снага и установа . То је потреба за одржање књижевности, али и неопходно за правилан развој друштва самога . Ова пригодна и свечана беседа носи све елементе реторичких говора и ин- тервјуа које је Андрић дао, али и идеје о којима је, како смо показали, писао у Знаковима и Свескама . У уводу беседа има ознаку идеолошког друштва у којем је живео, што показују модели обраћања: “Другарице и другови”, потом је означено и наглашено задовољство и понос наградом и захвалност онима који су га предло- жили, да би тежиште беседе било пренето на место и улогу књижевности и књи- жевника у друштву и култури . Он им даје оно место које им је одувек припадало, какво имају чак и у идеолошком друштву, какво је било комунистичко, а које су данас у демократском друштву изгубили . Један снимак је од 10 . октобра 1972 . године, када Рато Дугоњић, у име председ- ника Југославије, предаје Андрићу Орден јунака социјалистичког рада . Испраћен Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 243

великим аплаузом и обраћајући се, као и на Београдском универзитету при доде- ли награде почасног доктора са “драги друже Рато”, Андрић, у краткој и ефектној беседи, као да сумира суму питања коју би му поставили и новинaри у интервју, каже: Међу честиткама и признањима које сам добио ових дана, као што си право рекао, издвојено стоји ово одликовање . Оно је већ по свом имену, у ком су садр- жани социјализам и рад, тако лепо и велико да се са мало страха питам да ли треба можда тек да га заслужим . Молим те да будеш тумач моје захвалности председнику републике, другу Титу, поштованом и вољеном вођи наших наро- да, и онима који су ме за то одликовање предложили . Можете их уверити да ћу увек, док у мени траје санге и живота, бити поносан на овај знак пажње и признања . И одан својој социјалистичкој домовини, чврсто везан са свима онима који раде на њеном добру и напретку . Апострофирање значаја признања, вредности друштва и поретка у којем живи и ствара, наглашавање властите скромности и признања партијском лидеру Титу и вера у напредак – основни су садржаји беседе . Она пресликава Андрићев однос према свему што чини његову стварност . У последњем интервјуу на касети Д 8978, у соби пуној књига у позадини, за својим радним столом, са оловком у руци Андрић одговара на не баш прецизно одређена питања новинарке . Осврћемо се на тај интервју да бисмо, између оста- лог, указали и на ту чињеницу . Он открива новинарку која је неприпремљена за интервју и није дорасла задатку да разговара са Андрићем . На то упућује уводни део интервјуа у којем каже: “Ваше дело је толико обимно, многоструко, сложено, обилно, дивно (В . Ђ ). . Ми не бисмо желели сада о томе да говоримо . Хтели бисмо да вам се обратимо као писцу” . Оваква похвала великом писцу је бесмислена, а гомилање одредница: “толико обимно, многоструко, сложено, обилно, дивно” је сувишно . И приступ саговорни- ку: “Ми не бисмо желели сада о томе да говоримо . Хтели бисмо да вам се обрати- мо као писцу” тек дисквалификује новинарку . Шта је Андрић ако није писац који може одговарати на питања која се тичу његовог дела? Нажалост, тек после питања: “Да ли вам се наметао неки проблем као ства- раоцу на који сте остали дужни да дате одговор?”, Андрић је добио прилику да одговори . Нужно је рећи да ни ово питање није контекстуализовано, односно но- винарка није објаснила зашто је важно за јавност . Као последица свега, што није карактеристика Андрићевог наступа у јавности, уследио и одоговор ствараоца и мислиоца који није дао разлоге о томе ни шта није рекао ни зашто није рекао то што је остао дужан јавности: Свакако да ми се наметао проблем, и не један, као сваком човеку који живи и мисли, и, свакако, да сам на много од тих питања остао дужан . 244 Вук М . Ђорђевић: Телевизијски интервјуи Иве Андрића

Уследило је друго питање, опет без контекстуализације, за које се може рећи да одговара поступку, како би народ рекао “с неба па у ребра”: “Да ли је живот игра, варка, или тајна коју још не можемо открити?” Такво неодређено и преопширно питање тешко се може довести у везу с писцем и његовим делом . Можда је управо то имао на уму Андрић када је, како смо показали представљајући Знакове, проте- стовао зато што га новинари питају о свему . Камера показује како је писац застао на тренутак, благо се осмехнуо, конста- тујући да је то “велико питање” . И опет је дао кратак и мудар одговор, али без елаборације наведених тема, проблема и апорија означених у “великом питању” новинара: Ја верујем да је и игра и варка и тајна, али, пре свега, ја мислим да је живот битка коју сваки човек и сви људи заједно воде на земљи, док су живи . Кратки интервју, који може бити обаразац неуспелог интервјуа, јер се нови- нарка није припремила, нити је била дорасла саговорнику, завршава се трећим, такође недовољно прецизним питањем . Ни оно се не може довести у логичку везу са претходним питањима, непоказује смисао интервјуа, нити је само кохерентно . Пошто је новинарака констатовала: “Државе могу да буду мање или више неутрал- не, али писци свакако не”, питала је: . “Где је њихово место?” Као да је све то јасно приметио, Андрић је поново упућује на пишчево дело, како је то означио у Знаковима, као место на којем се налазе одговори на сва пи- тања која интересују јавност и одговара: Не знам како је са државама . Али што се писца тиче, ја мислим да он, по при- роди свога позива, не може бити неутралан . Јер, човек који даје слику свог све- та и људи око себе, и проблема који те људе муче, он, свакако, даје и свој став према свету и према тим људима и према тим проблемима . Ја мислим да је најбоље одговор на то питање тражити из онога што писац пише, јер ту се види његов став и његов однос према свету и људима . Шта је суштина сачуваних интервјуа и телевизијских слика из Андрићевог живота? Иако их је мало, иако су неки оштећени, а многи се не дају лоцирати, крат- ка анализа је показала да интервјуи и телевизијска слика показују Андрића као ствараоца и личност која није желела да се јавно експонира . Оно што је одговорио на постављена питања открива скривеног ствараоца, или скривеног песника, како су означили књижевни критичари, и Андрићеву личност из уметничког дела . Ис- траживање телевизијских интервјуа је показало да су видео-записи врло скромни и да постоји мало интервјуа са Ивом Андрићем . Нажалост, како се испоставило, неки су и оштећени: имају тон а немају слику . Много богатији су радио-записи и интервјуи са Андрићем и та чињеница је одредила њихово место у раду . Извесно је једно: и на телевизији и на радију показује се један и јединствен Андрић: одговоран према свакој речи и јавности у целини; сваку реч мери и прича Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 245

о истим темама на исти начин и увек заступа сродна гледишта 5. Говори мудро, смирено, сигуран у оно што каже као своје и опште искуство и сазнање . Само због тога, сматрамо, вредело је трагати за овом недовољно осветљеном и протумаче- ном грађом из живота великог писца . Уосталом, у дужем запису који има драмску форму, Андрић, објашњавајући свој однос према питању као средишту интервјуа и, наравно, имајући на уму свој статус писца као критичке свести, каже: “Само бу- дале могу да мисле да сви треба да знамо све, и да смо сви одговорни за све и сваког ( . ). . Облетају нас и боцкају неоправданим и бесмисленим питањима, уместо да ми њих питамо зашто и којим нам правом постављају таква питања . И зато је најму- дрије не одговарати на њихова заједања”

5 Видети монографију Милош Ђорђевић, Нова књига о Андрићу (Јединство дела и континуитет идеја), Висока школа за васпитаче „Михаило Палов, Градска библиотека, Институт за славистику Универзитета “Карл Франц”, Вршац, Нови Сад, Грац, 2016 . 246 Вук М . Ђорђевић: Телевизијски интервјуи Иве Андрића

Литература:

Андрић, Иво (1994), Писац говори својим делом (приредио и поговор написао Радован Вучковић), БИГЗ, СКЗ, Београд Андрић, Иво (2005), Знакови поред пута, Логос арт, Београд Ђорђевић, Милош (2016), Нова књига о Андрићу (Јединство дела и континуитет идеја), Висока школа за васпитаче “Михаило Палов”, Градска библиотека, Институт за славистику Универзитета “Карл Франц”, Вршац, Нови Сад, Грац Животић, Радомир (2001), Изражавање новинара, ауторово издање, Clio, Београд Животић, Радомир (1993), Новинарски жанрови, Институт за новинарство, Београд Животић, др Радомир, Станојевић, др Добривоје (2013), Реторика и политика, НК Јасен, Београд Јевтовић, Зоран, Петровић, Радивоје, Арацки, Зоран (2014), Жанрови у савременом новинарству, Јасен, Београд Кљајић, Веселин (2009), Интервју: у штампи, у он-лине магазинима, на интернету, Факултет политичких наука, Чигоја штампа, Београд Тодоровић, Неда (2002), Интерпретативно и истраживачко новинарство, Чигоја, Београд https://www youtube. .com/channel/UC7AVHSW03R-VipxbLnVXobQ Касета РТС-а Д 8978 Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 247

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-32 Andrić I .

Sanja Franković: Semioza slika u noveli Panorama Ive Andrića

Naslov Andrićeve novele Panorama upućuje na starinski niz slika koji je predstavljao zemlje i gradove svijeta . Već istrošen oblik zabave svidio se naivnu i siromašnu dječaku . Njegov složen doživljaj panorame uvjetuje kompoziciju novele, u kojoj se razabire ne- koliko semiotičkih slojeva . Slike kao kičast, lažan reprezentamen predstavljaju objekte – predjele, građevine i ljude iz raznih dijelova svijeta, a dječak ih povezuje s osobnim iskustvom ili predodžbama . Slika u njegovoj svijesti (interpretant) rađa podsvjesnu nad- gradnju (novi reprezentamen) nepokretnih slika, koje u dječakovu snu oživljavaju, ali i vode u tjeskobne ishode uzrokovane njegovim siromaštvom ili strahovima dječjega sna . U nostalgičnoj mašti odrasla čovjeka daljnjom semiozom domišlja se životni tijek likova nekadašnje panorame . Taj posljednji sloj djeluje kao epilog s nekoliko priča smišljenih uz upamćene slike . Austrougarski reklamni trik, koji ni u provincijskim gradovima nije na- ilazio na odjek, ostvario je cilj u recepciji sarajevskoga dječaka jer je on nepokretne slike doživio kao potenciju – ispunivši ih vlastitim značenjima . Naličje panorame u trenutku njezina odlaska jest dječakova spoznaja da novac nažalost bitno određuje sudbine ljudi i njihovih tvorevina . Međutim, odrastao čovjek ne odriče se ni imaginacije kao najboljega dijela sebe .

Ključne riječi: panorama, reklama, imaginacija, slike sna, semioza slika, mise-en-abyme

The Semiosis of Pictures in the Short Story Panorama by Ivo Andrić

The title of Andrić’s short story Panorama refers to an old-fashioned image sequence which represented countries and cities of the world . The already worn out form of enter- tainment was liked by a naive and poor boy . His complex experience of panorama causes the composition of the short story, in which several semiotic layers can be discerned . The pictures as kitschy, false representamen represent objects – landscapes, buildings, and people from different parts of the world, and the boy connects them with personal experience or images . The picture in his consciuosness (interpretant) raises the subcon- scious superstructure (new representamen) of still images, which become alive in the boy’s dream, but also lead into anxious outcomes caused by his poverty or fears present in children’s dreams . In the nostalgic imagination of an adult man the life course of former panorama characters is thought out by further semiosis . This last layer acts as 248 Sanja Franković: Semioza slika u noveli Panorama Ive Andrića an epilogue with several stories made up besides the remembered images . The Austro- Hungarian advertising trick, which even in provincial cities has no echo, realized its aim in the reception of the Sarajevo boy since he experinced the still images as potency – filling them with his own meanings . The reverse of the panorama in the moment of its departure is the boy’s realization that money, unfortunately, essentially determines the fate of people and their creations . However, an adult man does not give up on imagina- tion as the best part of himself .

Key words: panorama, advertisement, imagination, dream pictures, the semiosis of pic- tures, mise-en-abyme

1. Priča iz djetinjstva – gledište zrela i dječjega pripovjedača

Panorama je retrospektivna priča odrasla inženjera o uspomeni iz djetinjstva . Objav- ljena je 1958 . godine pod naslovom Inženjerova priča o panorami sveta (Đukić Perišić 2012:115) . Riječ je o pseudoautobiografskoj noveli pisanoj u prvome licu . Postoji jedna- kost između pripovjedača i lika, ali s njima nije podudaran autor . Genette takvu prozu naziva homodijegetskom fikcijom (Genette 2002:59) . Ustrojena po deduktivnome nače- lu, novela započinje općim razmatranjima zrela pripovjedača, koji je u djetinjstvu pri- grlio panoramu slika kao vjerna označitelja zbiljskih gradova i zemalja . U središnjem dijelu novele s dječačkoga gledišta detaljno se opisuju posjeti panorami, drvenoj građe- vini u obliku mnogostrane prizme, koja je pomoću posebnih zrcala i jakoga električnoga osvjetljenja svakoga tjedna prikazivala petnaest slika iz neke od zemalja svijeta . Mašto- viti je dječak dolazio u sukob s obitelji i prijateljima jer oni njegovu sklonost nisu smatra- li vrijednom novca, do kojega je dolazio zahvaljujući majčinoj blagoj naravi . Završetak iznosi zreo pripovjedač, različit od dječaka po životnim spoznajama, ali i blizak njemu zbog očuvane sklonosti prema imaginaciji kao najboljemu dijelu sebe . Kontrastiranje zreloga i dječjega gledišta nije oštro, nego pomirljivo jer je naivan dječji vidik, oplemenjen razumijevanjem odrasle osobe, pridonio moći zrela pripovjedača ne samo da očuva sjećanje na sretne trenutke nego da ih dalje nadograđuje i osobnim ži- votnim postignućima ovjerava smisao dječje mašte kao ishodišta koje nije bilo uzaludno .

2. Semioza slika kao doživljaj panorame

U okvirnome dijelu priče najavljuje se tema iz djetinjstva . Dolazak panorama u Sarajevo siromašni je dječak doživio kao atrakciju, a kao odrastao čovjek svjestan je pozadine toga događaja . Austrijska je uprava potrošenim trikom pokušala ostvariti profit u jednoj od perifernih provincija, a kada nije bilo rezultata, panorama je odvezena iz grada . Bio je to trenutak dječakova sazrijevanja i uviđanja da je odraslima novac pokretač svih interesa . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 249

U zapletu se s dječakova gledišta opisuju slike panorame . Budući da u doživljaju sudjeluje i njegova podsvijest tijekom sna, priča se usložnjava u više semiotičkih slojeva, koji, uzevši u obzir i maštu odrasla čovjeka, prate ne samo sazrijevanje pripovjedača nego i životni tijek likova sa slika iz panorame . Ovakva kompozicija podsjeća na Peir- ceovu1 semiozu znakova, pa se pripovjedačev složen doživljaj može lančano prikazati:

Panorama je bila proizvod primitivne reklamne industrije s kraja 19 . stoljeća . Dje- lujući na imaginaciju naivne publike, željne upoznavanja svijeta, služila je Austrijancima za ostvarivanje profita . Ponuđene slike (reprezentameni) gradova i zemalja (objekata) u dječakovoj svijesti izazivaju misaone slike (interpretante), koje se zatim u njegovu snu modificiraju i oživljavaju kao novi, nadograđeni reprezentameni . Budući da je i sâm dje- čak lik sna, reinterpretacije slika u njemu izazivaju ugodu ili strah, ovisno o priči sna ili aktualiziranim traumama siromaštva . Treći semiotički odnos prema slikama panorame nastaje kada se kao zreo čovjek prisjeća djetinjstva . Vrhunac je priče odlazak neprofitabilne panorame i dječakovo sazrijevanje . Spo- znaje da je u želji za upoznavanjem svijeta zašao u fikciju i došao u konflikt sa stvarnim životom Zreo. čovjek raspleće domišljene sudbine likova iz panorame i iznosi inventuru svojega života, obogaćena spoznajama i postignućima . Postao je inženjer koji putuje svi- jetom, stoga u prošlosti nije uzalud sanjario . U Andrićevim novelama o djeci, pisanima najčešće u trećem licu, a samo ponekad u prvome, s gledišta odrasla pripovjedača, Žaneta Đukić Perišić prepoznaje podudar- nost s piščevim životnim iskustvima, koja je u njima uzdignuo na univerzalnu razinu priča o dječjim radoznalostima i strahovima . Iako se ove priče mogu shvatiti i bez širega konteksta, autorica zaključuje da je u njima Andrić oblikovao jednu celovitu, živopisnu, polivalentnu sliku varoši i odrastanja u njoj . Rano piščevo životno iskustvo, upamćene slike, nataložena osećanja – sve je to bila ona riznica sirove građe iz koje je pisac zahvatao i u književnosti ostavio uobličenu, umetničku predstavu o jednom vremenu i jednom pro- storu . (Đukić Perišić 2012: 117–118)

1 Semiotički model Charlesa Sandersa Peircea preuzet je iz knjige Miroslava Bekera Semiotika književnosti . Reprezentamen je znak koji stoji u zamjenu za objekt, a interpretant je znak koji reprezentamen proizvodi u primateljevoj svijesti (prema Beker 1991: 34–35) . 250 Sanja Franković: Semioza slika u noveli Panorama Ive Andrića

3. Interakcija reklamnih slika, osobnoga iskustva i podsvjesnih stanja

Utjecaj panorame ovisi o imaginativnome potencijalu i željama gledatelja . Dječakova želja da upozna svijet bila je podudarna s namjerama prodavača jeftine zabave . Kada bi sjeo na crvenu plišanu sjedalicu, pogledao bi sve slike i po tri puta te otišao tek nakon upraviteljeva upozorenja . Panorama je za njega postala stvarnost, a vanjski svijet ružan san . Međutim, blaženstvo je pratio strah da će sreći doći kraj . Lagan zvuk mehanizma panorame najavljivao je prolaznost užitka, ali i ljepotu sljedeće slike . Pritom dječak nije pomišljao da slike nisu vjeran prikaz stvarnosti i da je za tvorbu ljepote zapravo zaslužna njegova imaginacija: I ja sam gutao očima predele i gradove sveta i njihove ljude, građevine i životinje, sve u boji, sve osvetljeno, ne pomišljajući ni jednog trenutka da bi to moglo i ne biti tako, da su to mrtve slike ( . . ) Zlata je za mene vredela ova igra sreće i zanosa, a ne sitnog niklenog novca . Jer, u stvari, sve što je potrebno za tu igru davao sam ja od sebe i vadio iz sebe ( . ). . (Andrić 1981: 123–124) U noveli slijede ekfraze slika koje je pripovjedač pamtio i u zreloj dobi . Prva je slika prikazivala aleju u Rio de Janeiru, gdje su šetali otac, majka i kći, koja je pred sobom tjerala drveni obruč . Slika dobrostojećih ljudi u njemu je izazvala žaljenje što i njegova obitelj nije takva . Činjenica da su slike nepomične i bezvučne nije mu smetala jer je mo- gao zamišljati sretan život likova i od njihovih života stvarati “svoje narative” (Nemec 2016: 199): A tako je bolje, jer da stvarno imaju sposobnost hoda i dar govora, oni bi brzo iz- govorili ono što imaju da kažu i prešli ovu sunčanu aleju, i celoj čaroliji bio bi kraj . Ko zna kakav kraj! A ovako, oni hodaju kad ja hoću i govore ono što ja želim, i kad zaželim( . ). . (Andrić 1981: 125) Interpretanti kao predodžbe u svijesti dječaka u interakciji su s njegovim skromnim životnim iskustvom . Slika užurbana trgovačkoga centra sjeti ga na malu prodavaonicu kuma Blagoja, u kojoj ga je nekoliko minuta zamijenio i smatrao to važnim iskustvom . Tvrđava na moru s topom izazove u njemu pomisao na rat . Osobito mu je draga slika baroknoga trga s palačama i vodoskokom . Dojmile su ga se lijepe prodavačice cvijeća i veseli kupci . Pojavljivanje interpretanata, predodžaba u dječakovoj svijesti, biva troslojno: u tre- nucima promatranja slika, zatim u snu, a na koncu i u meditativnim trenucima odrasla pripovjedača . Oživljavanje slika panorame u dječakovu snu snažno utječe na njegov dnevni život: Jer, treba znati da pravi život ovih slika počinje tek posle, kad se vratim kući i legnem u postelju . ( . . ) A ulaznicu u tu noćnu panoramu ja sam plaćao nesanicom i živcima . (Andrić 1981: 128) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 251

U snu se djevojčica iz Rio de Janeira zove Margarita . Dječak joj nosi obruč, ali ga ona ne zamjećuje . Slika tvrđave i topa budi ga i oslobađa od teške zadaće: u jednome se tre- nutku kao glasnik probijao kroz zasjede, a u drugome kao zapovjednik tvrđave pri slaboj svjetlosti nastojao pročitati loše vijesti . Nasuprot mučnim slikama, u snu se pojavljuje i krasna slika trga s cvijećem . Dječak zavodi lijepu prodavačicu, a onda se san prekida u trenutku neugodne spoznaje da za buket nema novaca . To ga podsvijest podsjeća da kao siromašan dječak ne može doseći ljepotu i ljubav o kojoj sanja . Njegovo tijelo fizički reagira na psihičku nelagodu sna: A kad se od te muke i nelagodnosti probudim, vidim da sam prste desne ruke zario duboko u procepan đački jorgan iz kog ispada jevtin i star pamuk . (Andrić 1981:130) U knjizi Tumačenje snova Freud govori o dvjema psihičkim snagama sna: jedna stvara želju, koja je zbog nekoga razloga neugodna drugoj, pa ona cenzurom izopačava san, čime sanjača brani od latentnoga sadržaja (usp . Freud 1969–1970: 149–151) . U An- drićevoj noveli prekid sna kao cenzura štiti dječaka od razotkrivanja njegova siromaštva, koje doživljava kao sramotu .

4. Racionalizam okoline i dječakov umjetnički svjetonazor

Iako ga cenzura sna štiti od teških ishoda, zaneseni dječak ne može izbjeći sukobe s okolinom . Riječ je o neslaganju racionalnoga i umjetničkoga, sanjarskoga svjetonazora . Dječakov najbolji prijatelj Lazar smatra da panorama ne služi ničemu jer prikazuje gra- dove o kojima ništa ne znaju i nikada ih neće posjetiti . Ovakav ga stav unaprijed zadrža- va u okviru sredine iz koje je potekao . Pripovjedača su sklonost mašti i nezadovoljstvo siromašnim životom poslije poveli do zanimanja zahvaljujući kojemu je posjetio brojne zemlje i njihove gradove . Dvojica se prijatelja razlikuju u tome što prvi ne razmišlja izvan poznatih i neposrednih okvira, a drugi ih želi nadići jer ga ne zadovoljavaju . Međutim, racionalnost Lazaru omogućuje da brže shvati reklamni trik panorame i profit u poza- dini svega, dok prijatelj slike doživljava kao prikaz stvarne ljepote . Lazar mu daje grub odgovor da su slike jedno, a svijet drugo: Gde? Kakva lepota? Kojeg sveta? – pitao je Lazar, kao da nismo bili u istoj panorami i gledali iste slike . Na ta pitanja ja nisam mogao da odgovorim . A drug je mirno i mrzovoljno zaključio: tih nekoliko naslikanih mrtvih prizora i predela, to nije ništa . Slika je slika, a svet je svet . ( . . ) Nisam znao ni kad sam se rastao s Lazarom, ni kako sam našao svoju kuću, posle udarca koji mi je za to veče oduzeo i prijatelja i ”svet“ iz panorame . Ali već iduće nedelje taj svet je vaskrsnuo u svoj svojoj moći i lepoti, a i sa Laza- rom sam našao svoj nekadašnji prijateljski ton . Ipak, o panorami više nismo razgovarali( . . ) (Andrić. 1981: 132) 252 Sanja Franković: Semioza slika u noveli Panorama Ive Andrića

Iako s prijateljem ne može dijeliti svoja oduševljenja, dječak ne odustaje od svoje sklonosti . Kada pogleda slike Cejlona s budističkim hramovima i neobičnim glazbenim instrumentima, po izlasku iz panorame želi zadržati pogled na zalazećem suncu . Da ga bolje vidi, penje se na tuđu hrpu drva, pa ga susjeda tuži majci . Zabrinuta da joj je sin nalik stricu sanjaru koji je upropastio život, majka se žali sestri . Dječak ostaje i bez njezi- ne podrške, a sa strogim ocem nema razgovora . U školi ga profesor opominje dok kolegi govori o Cejlonu, pa ga se taj dječak odriče . Napokon spoznaje da ljubav prema panorami ima bolno naličje u vidu njegove društvene izolacije: Zbog te strasti za svetom i životom sa slika, koja je potpuno ovladala mnome, ja sam postajao dužnik prema stvarnom svetu i krivac u životu u kom sam živeo ( . . ) . (Andrić 1981: 135) Na zabludjelost u svijetu mašte nauštrb stvarnoga života upozorava ga i san, ali odu- zimanje prava na vlastitu imaginaciju dječak doživljava kao nepravdu . Lutajući cejlon- skim šumama, dospije na studenu planinu . Strašan glas s neba opominje ga da je težio za varkom te se potom preobražava u ljudski glas koji ga optužuje za dnevne prijestupe . Njegovu potrebu za ljepotom sna s jedne strane osuđuje kao opasno življenje u zabludi o svijetu (glas s visina), a s druge je strane, posredstvom glasa, spuštena u ljudski svijet, snižava na razinu dječje nepodopštine: – Tvrdio si da voliš svet i nikad ti ga nije bilo dosta . Eto ti ga sad, nagledaj ga se, i vidi šta si voleo! Strašno je gledati svuda oko sebe mrko i hladno naličje sveta, slušati taj glas neumitne osude, i osećati se kao čovek koji je potpuno u pravu, a potpuno nemoćan protiv sve- moći nepravde . Ali onaj glas s visina stao je, začudo, odjednom da se spušta i menja i pretvara u ljudsko gunđanje, u neku sipljivu, staračku džandrljivost . – Eto, šta znači peti se na tuđe kamare drva . Sad vidiš! (Andrić 1981: 136–137) Noćne neugodnosti bile su ipak kratkotrajne muke odrastanja koje bi odnijela dnev- na svjetlost . Sazrijevanje nastupa nakon nagla odlaska panorame jer nije ostvarila očeki- vani profit . Iako je dječak već znao da novac utječe na kakvoću života, sada spoznaje da je on u pozadini svih stvari i da se njime mjeri i trajnost ljepote: U svemu što ljudi stvaraju i podižu kruži novac, nevidljivo kao krvotok u telu, ali presudno za čoveka i sve šta je čovekovo . To daje ljudima i stvarima izgled i značenje, i svemu određuje vek i trajanje ( . ). . (Andrić 1981: 138) Izgubivši povjerenje u stalnost svijeta, postavlja pitanje o srazu svijeta računice i svijeta ljepote, odnosno iskustvenoga svijeta i njegove zamišljene slike: – Šta je svet, stvarni svet sa živim ljudima i njihovim međusobnim odnosima izraže- nim u imanju, sili i vlasti, u novcu i računu, a šta slika sveta sa svojim bogatstvom, lepotom i radošću? – ( . . ) Godine prolaze: sa iskustvima i putovanjima pitanje dobiva stotine novih vidova, pa ipak ostaje bez rešenja . (Andrić 1981: 139) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 253

Nemogućnost da se na to pitanje odgovori upućuje na dvojstvo ljudskoga života i trajnu “inverziju” njegovih razina stvarnosti (Nemec 2016:200) .Zreo je čovjek u sebi za- držao panoramu svijeta i ovjerio je stvarnim putovanjima . Usporedno teče njegov život i fiktivni životi likova iz stare panorame: Zaborav koji je brisao tolika živa lica i predele, tolike stvarne sreće i potrese, nije imao vlasti nad tim svetom . Njegova godišnja doba su dolazila i odlazila, njegovi ljudi živeli i starili . Panorama ih je pratila uvek i svuda u njihovom kretanju po svetu i u svim promenama njihovog života . (Andrić 1981: 141) Pripovjedač domišlja obiteljski život, potomstvo i unuke likova . Zajedničko je svima da su proživjeli neku vrstu gubitka i razočaranja, ali i pokušali naći dobre strane vlastitih života . Drugim riječima, život je dobar ako nudi sigurnost, makar ona ne odgovara ne- kadašnjim mladenačkim nadanjima . Margarita se udala prije smrti majke, koja je umrla od žalosti za pokojnim suprugom . Nakon gubitka prvoga djeteta rodila je sina i kćer, a tada se sa suprugom otputila u Pariz, gdje je susrela prvu ljubav . Majka je bila u pravu što ju je svojedobno odvratila od njega jer taj muškarac nije imao namjeru vratiti se u do- movinu i u njemu nije bilo suosjećanja za druge: Kao da su nekom naročitom operacijom izvukli iz njega sve veselje i svu dobrotu njegove mladosti (Andrić 1981: 145) . Pripovjedač dodaje kako je Margaritinu naviku pisanja dnevnika naslijedila njezina kći, rekavši da to čine sva izuzetna ljudska stvorenja (Andrić 1981: 146) . Novi meditativni trenutak dogo- dio se u kazalištu, gdje mu je pred očima umjesto pozornice iskrsnula slika trga iz stare panorame . Umjesto lijepe Nine cvijeće je prodavala njezina unuka . Kći se udala za vri- jedna, ali ljubomorna vrtlara, pa se rijetko pojavljivala u javnosti . Starica o nedostacima života govori kao o neminovnosti koju nitko ne može izbjeći: Sve to kazuje Nina bez gorčine, a iz njenog govora izlazi da je život lep i dobar, da uto- liko više treba žaliti ovakve izuzetne slučajeve, da sve zajedno treba snositi i poprav- ljati kako se najbolje može . – Dok to govori, njene su oči nasmejane i krotke; ono ne- kadašnje prostranstvo mora i daljina odselilo se nekud iz njih . (Andrić 1981: 147–148) Pripovjedač kupuje cvijeće od Ninine unuke, nazvane po baki, i tako se oslobađa traume davnoga sna, u kojemu kao dječak nije imao novaca za buket bijelih ruža . San odražava njegovu pobjedu nad siromaštvom iz kojega je potekao . U meditativnim izletima, a nakon iskustva rata, pripovjedač razgovara sa starim topom, obraslim u travu . Čini mu se kao da i stvari, a ne samo ljudi, pamte počinjena nedjela jer nose tragove ljudskih ruku: Kao starom poznaniku, ja mu pričam sve ono što sam, u ratu, i u miru, kao inženjer i stručnjak, video i osetio i shvatio u dodiru sa topovima našeg vremena i sa onima koji ih izrađuju, usavršavaju i daju ljudima da ih upotrebe protiv ljudi . A sa njim se može o tom razgovarati kao sa živim bićem . Valjda stoga što, ovako star i napušten, u stvari i nije više top, a ipak, po još svežem sećanju, pamti i zna mnogo štošta o topovima i njihovim nedelima . (Andrić 1981: 149) 254 Sanja Franković: Semioza slika u noveli Panorama Ive Andrića

Tugu u pripovjedaču izaziva i slika cejlonskih hramova, njihovih glazbala i rijeke ljudi koji se mole . Budeći se iz toga žamora, pokušava zamisliti sretniju sliku svijeta . Novela završava sretnom slikom: dok putuje Srijemom, aleju topola, čije sjemenke raznosi vjetar, neočekivano zamijeni prizor s lisabonskim ribaricama, koje s rijeke nose ulov očeva, braće i muževa . Noseći ravnomjerno teret na glavi, pomalo podsmješljivo gledaju pripovjedača kao što su to činile dok je bio dječak . On unatoč tomu ostaje uz njih dok se njegova svijest ne vrati u aleju topola . Posljednji odjeljak ne govori samo o slikama panorame, koje povremeno izbijaju u svijesti pripovjedača, nego je riječ i o nadahnuću umjetnika, koje se uvijek iznova obnav- lja . Celia Hawkesworth (1984: 106) u refleksivnome završetku iščitava i Andrićev stav prema umjetnosti i njezinoj ulozi u vlastitome životu: Bila je skupa i teška ta strast, ali ja sam je plaćao radosno i neštedimice, ne više nikle- nim groševima, nego najboljim delom sebe . Pa ipak, ja sam njen dužnik, i ostaću to doveka, jer slike sveta koje sam video ili naslutio ne mogu biti nikad dovoljno plaćene . One me nose i podižu, i vezuju za život, i dokazuju mi uvek ponovo da lutajući godi- nama svetom nisam uludo snagu gubio . (Andrić, 1981: 151) Umjetnički darovit pojedinac iz grubih kontura života tvori slike koje nije svakomu dano razumjeti . Unatoč bolnu rascjepu između sebe i svijeta, on ustraje u zadržavanju svoje sklonosti . Oslobođen strahova iz doba odrastanja, ugrađuje slike djetinjstva u svoju zrelu osobnost, tvoreći od njih vrijednost u stvarnome svijetu .

5. Zaključak: Priča kao bezdanost (mise-en-abyme)

Semioza slika potaknuta panoramom može se sagledati i kao upisivanje uvijek novih priča u onu koja je ponuđena na slikama . Narativizacija slikovnoga prikaza u dječakovu se djetinjstvu odvija u snu . Jungova učenica Marie-Louise von Franz podsjeća na nje- govo tumačenje dviju funkcija sna, koji kao kompenzacija ispravlja neku jednostranost čovjekove svijesti ili komplementarno nadopunjava njegovo znanje o sadržajima koje nije sasvim osvijestio . (von Franz 2009: 14) Snovi dječaka imaju obje funkcije . Kompenzacijska funkcija podsjeća ga da ne može platiti buket ruža i da se zanosi maštarijama koje nemaju temelja u stvarnosti, a s druge strane djeluje ohrabrujuće kada ga postavlja u ulogu vojnoga zapovjednika jer mu time podiže samopouzdanje . Komplementarna funkcija djeluje kao proširivanje znanja o li- kovima s nepokretnih slika panorame, pri čemu i on kao akter sna ima ulogu u oživlja- vanju njihove pretpostavljene svakodnevnice . Novi oblik narativizacije slika stare panorame javlja se u pripovjedačevoj zreloj dobi, kada u trenucima meditacije razvija rodoslovlje likova . Ženski su potomci nalik maj- kama, pa se priča započeta nepokretnom slikom ponavlja u trima naraštajima . Stoga se može zaključiti da je Andrićeva Panorama ustrojena kao proces semioze, koja zbog Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 255 ponavljajućih obrazaca ima svojstvo bezdanosti2: priče o likovima heraldički se upisuju jedna u drugu, kao manji grb u većemu . Njihova reduplikacija svjedoči o trajnosti života i ujedno podržava imaginaciju kao pokretačicu čovjekova djelovanja i samoostvarenja .

2 Bezdanost se u Andrićevoj noveli prepoznaje kao nadređivanje dijelova cjelini tako što odražavaju neki njezin bitan aspekt . Tekst dio pretvara u cjelinu, to jest “izvija svoju unutrašnjost u vanjštinu” . Biti napominje da uklopljene pripovijesti, pojedini prizori ili replike likova kao dijelovi mogu sažimati smisao cjeline (Biti 1997: 27) . 256 Sanja Franković: Semioza slika u noveli Panorama Ive Andrića

Literatura

Andrić, I . (1981), Deca . Sabrana djela Ive Andrića 9, Svjetlost – Prosveta – Mladost – Državna založba Slovenije – Misla – Pobjeda, Sarajevo – Beograd – Zagreb – Ljubljana – Skoplje – Titograd Beker, M . (1991), Semiotika književnosti, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb Biti, V . (1997), Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb Đukić Perišić, Ž . (2012), Pisac i priča . Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad Franz, M -L. . von (2009), Snovi, Scarabeus-naklada, Zagreb Freud, S . (1969–1970), Tumačenje snova I, prev . A . Vilhar, Odabrana dela Sigmunda Frojda, knj . 6, Matica srpska, Novi Sad Genette, G . (2002), Fikcija i dikcija, prev . Goran Rukavina, Ceres, Zagreb Hawkesworth, C . (1984), Bridge between East and West, The Athlone Press, London and Dover N . H . Nemec, K . (2016), Gospodar priče . Poetika Ive Andrića, Školska knjiga, Zagreb Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 257

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6)=162 .4 Andrić I .

Alica Kulihová: Miesto Iva Andrića v slovenskej prekladovej literatúre

Slovenská prekladová literatúra sa vo svojom rozsiahlom opuse môže pochváliť aj ka- pitálnymi dielami autorov z bývalej Juhoslávie . Medzi nimi sa nachádzajú aj diela Iva Andrića, ktorý sa objavuje v slovenských prekladoch už v roku 1926 . Do slovenčiny boli preložené všetky jeho významné romány Prokleta avlija (Prekliaty dvor), Anikina vre- mena (Anikine časy),Na Drini ćuprija(Most na Drine), Kuća na osami (Dom na samote), Omer paša Latas, Travnička kronika (Trávnická kronika) . Andrićov výnimočný rozprávačský talent, realistickýpritom sugestívny spôsob zo- brazovania skutočnosti, ale aj formulovanie večných právd, prinášali pre slovenského čitateľa zaujímavý svet Bosny a Hercegoviny počas rôznych spoločensko-politických ob- dobí . Prekladatelia, ktorí mali možnosť prekladať Andrića si uvedomovali, že je to pre nichpríležitosť prejaviť sa so svojimi prekladateľskými schopnosťami, ale na druhej stra- ne znamenalo to aj veľkú zodpovednosť . K prekladom Andrićových diel sa na Slovensku dostali skutočne tí najrenomovanejší prekladatelia (Andrej Vrbacký, Tomáš Štrba, Ivan Minárik, Branislav Choma, František Lipka, Jarmila Samcová), ktorí už mali preklada- teľské skúsenosti a vycibrené prekladateľské pero z iných prekladov . To však neznamená, že ich prekladateľské kompetencie boli vždy dostačujúce, aby správne interpretovali An- drićove texty a preniesli jeho myšlienky do slovenčiny na adekvátnej úrovni . Ak analy- zujeme s odstupom času slovenské preklady Andrićových textov, najväčšie nedostatky sa vyskytli na lexikálnej úrovni, ktoré síce nenarúšajú plynulosť a zrozumiteľnosť textu, pri detailnejšom skúmaní však môžeme zistiť diskrepancie pri prekladoch reálií, toponým, turcizmov a frazeologických zvratov . Napriek tomu, môžeme jednoznačne potvrdiť, že Andrić nestratil v slovenských prekladoch na svojej originalite a dodnes sa k jeho tvorbe slovenskí čitatelia radi vracajú .

Kľúčové slová: slovenská prekladová literatúra, Andrić, prekladatelia, prekladateľské kompetencie

Mjesto Ive Andrića u slovačkoj prijevodnoj književnosti

Slovačka prijevodna književnost se u svom obimnom opusu može pohvaliti kapitalnim djelima autora iz bivše Jugoslavije . Pored ostalih, u njoj se nalaze i djela Ive Andrića 258 Alica Kulihová: Miesto Iva Andrića v slovenskej prekladovej literatúre koji se pojavljuje u slovačkim prijevodima već 1926 . godine . Na slovački jezik prevedeni su svi njegovi izvrsniromani: Prokleta avlija (Prekliaty dvor), Anikina vremena (Anikine časy), Na Drini ćuprija(Most na Drine), Kuća na osami (Dom na samote), Omer paša Latas, Travnička kronika (Trávnická kronika) . Andrićev izvrstan pripovjedački talenat, realistički sugestivan način predstavljanja stvarnosti, kao i formuliranje vječitih istina, donosili su slovačkom čitatelju zanimljiv svijet Bosne i Hercegovine tijekom raznih društveno-političkih razdoblja . Prevoditelji koji su imali mogućnost prevoditi Andrića, bili su svjesni toga da je to za njih prilika pokazati svoje prevodilačke sposobnosti, s druge strane, međutim, zna- čilo je to i veliku odgovornost . Prijevodima tekstova Andrića u Slovačkoj bavili su se najiskusniji prevoditelji (Andrej Vrbacký, Tomáš Štrba, Ivan Minárik, Branislav Choma, František Lipka, Jarmila Samcová), koji su već imali dugogodišnje prevodilačko isku- stvo . Međutim, to ne znači da su njihove prevodilačke kompetencije bile uvijek dovoljne da bi ispravno interpretirali Andrića i njegove tekstove te prenijeli njegove misli na slo- vački jezik na adekvatan način . Ako podvrgnemo analizi slovačke prijevode Andrićevih tekstova, najviše ćemo te najkrupnije greške naći na leksičkoj razini, greške koje, doduše, ne kvare tečnost i razgovjetnost teksta . Međutim, ako detaljnije analiziramo tekstove, možemo utvrditi diskrepancije u prijevodima realija, toponima, turcizama i nekih fraze- oloških jedinica . Unatoč tome možemo jednoznačno potvrditi da Andrić nije izgubio u slovačkim prijevodima svoju originalnost, pa se njegovom stvaralaštvu i danas slovački čitatelji rado vraćaju .

Ključne riječi: slovačka prijevodna književnost,Andrić, prevoditelji, prevodilačke kom- petencije

The Position of Ivo Andrić in Slovak Translated Literature

The Slovak translated literature, in its excessive opus, can proud itself with a large num- ber of capital works by authors from ex-Yugoslavia . Among others, it contains works by Ivo Andrić, whose literary work first appeared in Slovak translation as early as 1926 . The following great works by Andrić have so far been translated to Slovak language: ‘The Damned Yard’ (slo . ‘Prekliaty dvor’), ‘Anika’ / ‘Anika’s Times’ (slo . ‘Anikine časy’), ‘The Bridge on the Drina’ (slo . ‘Most na Drine’), ‘Solitude House’ (slo . ‘Dom na samote’), ‘Omer Pasha Latas’ (slo . ‘Omer paša Latas’), ‘Bosnian Chronicle’ (slo . ‘Trávnická kronika’) . Andrić’s extraordinary narrative talent, realistically suggestive method of present- ing reality, as well as skill at formulating the eternal truths – all of this brought to the Slovak reader the alluring world of Bosnia and Herzegovina, over the course of various socio-political eras . Translators who had the opportunity to translate Andrić were aware that this was a chance for them to showcase their skills; however, it also meant bearing a considerable amount of responsibility . Andrić’s opus has been translated to Slovak by the most expe- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 259 rienced professionals (Andrej Vrbacký, Tomáš Štrba, Ivan Minárik, Branislav Choma, František Lipka, Jarmila Samcová), who had had years of background in literary transla- tion . Nonetheless, this does not mean that their competencies were always sufficient for correct interpretations of Andrić’s work, influencing their ability to faithfully convey his words to Slovak language in an adequate way as a result . If we analyse Slovak literary translations of Andrić’s texts, we will find the most jarring discrepancies on the lexical level; discrepancies which, albeit, do not get in the way of fluency and clarity the text as a whole . On the other hand, if we analyse the texts in more detail, we can conclude that discrepancies exist in translations of Realia, toponyms, Turk loanwords, and some phra- seological units . Despite that, we are still able to unambiguously conclude that Andrić’s opus has not lost its originality in Slovak translation, as Slovak readers to this day happily return to these books .

Keywords: Slovak translated literature, Andrić, translators, translation competencies

Slovenská prekladová literatúra je bohato zastúpená dielami významných autorov z literatúr bývalej Juhoslávie . Od začiatkov prekladania týchto autorov vyšlo knižne na Slovensku do 900 prekladov . Časopisecký počet prekladov je ešte vyšší . Už samotný rok vzniku prvého prekladu z chorvátčiny potvrdzuje túto skutočnosť . V roku 1852 . bol totiž uverejnený prvý slovenský preklad Mirka Bogovića Hajduk Gojko v Slovenských pohľa- doch . Slovenskí prekladatelia sa pohotovo orientovali v slovanských literatúrach, a preto nezostali bez povšimnutia ani významní bosnianski, chorvátski, macedónski, slovinskí, či srbskí autori . A tak sa veľmi skoro, po nástupeIva Andrića na domácej literárnej scéne dostáva do centra pozornosti aj prekladateľom na Slovensku, resp . slovenským preklada- teľom, keďže do slovenčiny prekladali aj prekladatelia z Vojvodiny . Andrićov výnimočný rozprávačský talent, realistický,pritom sugestívny spôsob zobrazovania skutočnosti, ale aj formulovanie večných právd, prinášali pre slovenského čitateľa zaujímavý svet Bosny počas rôznych spoločensko-politických období . Čitatelia očarení jeho rozprávaním sa ocitli na miestach, na ktorých, ako sám písal, sa nikdy nemohli ocitnúť a zažívali s ním príhody a udalosti, ktoré sa im nikdy nemohli stať . Čitateľov očaril jeho rozprávačský talent, cit pre detail a realisticky opis prostredia, postáv a udalostí . Andrićov jazyk, ako ho vnímali aj prekladatelia, je citlivý, dôstojný, vrcholne komunikatívny a bez množstva básnických ozdôb . A tak kontrast dramatického príbehu a jednoduchého jazyka, resp . štýlu vytvára kontrast, ktorý prekvapí svojou hĺbkou a odvahou . Slovenské preklady An- drićových textov pozorne vnímali nielen čitatelia, ale aj literárni kritici avedci . Reago- vali na jeho diela, štýl, ale aj postoje a svetonázor . V slovenskej literárnom povedomí sa o Andrićovu príslušnosť k srbskej, chorvátskej či bosnianskej literatúre nikdy neviedli závažnejšie diskusie, pre nás Slovákov bol a je Andrić vždy excelentný autor, ktorý získal Nobelovu cenu a mnoho čitateľov dodnes možno nevie, akej bol národnosti . Slovenskí čitatelia vnímali a vnímajú Andrića v prvom rade ako autora, ktorý dokázal zaujímavo, pestro a príťažlivo hovoriť o Bosne . Téma Bosny mala pre slovenského čitateľa vždy ná- 260 Alica Kulihová: Miesto Iva Andrića v slovenskej prekladovej literatúre dych exotického, dobrodružného sveta, a preto po ňom radi siahali nielen prekladatelia ale aj čitatelia . Ale aj tie Andrićove texty, v ktorých sa nevenoval historickým témam a Bosne, v ktorých sa prejavil najmä jeho odpor k prízemnosti, lži, malosti, nenávisti a strachu, kde pranieroval spoločenské pomery, a kde sa na druhej strane prejavila jeho túžba po voľnosti a kráse, dokázali strhnúť slovenského čitateľa svojou sugestívnosťou a reálnym stvárnením . Prekladatelia, ktorí mali možnosť prekladať Andrića si uvedomovali, že je to pre nichpríležitosť prejaviť sa so svojimi prekladateľskými schopnosťami, ale na druhej stra- ne znamenalo to aj veľkú zodpovednosť . K prekladom Andrićových diel sa na Slovensku dostali skutočne tí najrenomovanejší prekladatelia (Andrej Vrbacký, Ivan Minárik, Bra- nislav Choma, František Lipka, Jarmila Samcová), ktorí už mali prekladateľské skúseno- sti a vycibrené prekladateľské pero z iných prekladov . Branislav Choma literárny kritik a prekladateľ sa často vyjadroval o tvorbe Andrića a jeho umelecký vývoj definuje skôr ako dosť nenápadný, bokom od modernistického aj nadrealistického pohybu v medzivojnových juhoslovanských literatúrach, a o samotnom Andrićovi uvažuje píše ako o človeku, ktorý sám nijako zvlášť na seba neupozorňoval, nezúčastňoval sa polemík, nemal ambície tvoriť kultúrnu politiku, nemal rád extrémy, charakterizovala ho umiernenosť a striedme využívanie ani tak nie jazykových ako štyli- stických novostí . Jazyk bol pre Andrića prostriedkom na vyjadrenie myšlienky o svete . Andrić všetky svoje príbehy rozpráva neafektívne, bez patetiky, ale pritom sugestívne, so zmyslom pre tragické polohy života, s hlbokým ponorom do psychiky postáv, ako to dokáže autor iba jeho formátu Andrićovská. invencia, jeho zmysel pre detail, ktorý je na jednej strane tak suchopárne reálny, dokáže z jednoduchej každodennej udalosti, ako zo skaly vykresať iskru – ktorá dokáže čitateľa ohromiť, prebudiť v ňom práve také pocity, ktoré Andrić vnímal, videl a dokázal bez príkras a pritom tam sugestívne podať . Nie nadarmo sa hovorí, že v jednoduchosti je krása . Silné pocity nepotrebujú veľa slov, patetické hromadenie slov dokáže príbeh iba zabiť . Andrić vníma realitu citlivo, jeho patetika je často iba náznak, nemusí ju vyjadriť slovami .Andrić dokázal z každej situácie vyťažiť úvahu o živote, nájsť východisko . Andrićove diela spopularizovali svojimi prekladmi aj slovenskí literáti, literárni vedci,či redaktori (Ivan Minárik, Branislav Choma, František Lipka, Jarmila Samová, Jozef Hvišč, Ivica Krošláková, Viera Prokešová, Alica Kulihová a i ). Od roku 1923 . až po 90 . roky 20 . storočia boli preložené takmer všetky jeho poviedky a romány . Ako prvý preklad Andrićovho diela sa na Slovensku objavuje text Viem… v periodiku Nedeľa Slovenského východu, avšak prekladateľ nie je uvedený . Prvý Andrićov text, pod ktorým nachádzame meno prekladateľa, pochádza z roku 1926 . ide o Prvý deň vo veselom meste v preklade J . Tarnócsyho v Slovenskej politike .Následne vychádzajú ča- sopisecky jeho ďalšie texty (V mesiaci marci, Svadba, Smrť v Sinanovej kaplnke, Deň v Ríme) a aj knižne Prekliaty dvor, Anikine časy, Most na Drine a iné prózy, Dom na samote, Omer paša Latas, Trávnická kronika a i) . Počtom prekladov sa o predstavenie Andrića na Slovensku zaslúžil najviac Andrej Vrbacký, ktorý uverejnil 13 časopiseckých prekladov a 5 knižných . Andrića prekladal s menšími prestávkami od roku 1938 . do roku 1973 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 261

Vrbacký od 30 . do konca 70 rokov 20 . storočia bol najagilnejším a najproduktívnejším prekladateľom z južnoslovanských jazykov, ktorý ani dnes nie je prekonaný v počte pre- kladov . Andrića prekladali aj menej známi prekladatelia, ktorí nemali ani filologické ani literárne vzdelanie . V pozícii nefilológa, s technickým vzdelaním železničiara, sa pred- stavil aj Tomᚊtrba pôvodom z Vojvodiny, ktorého prirodzený bilingvizmus ho na to v každom smere predurčoval . V zozname jeho prekladov nie je veľa diel, ale predstavil slovenskému čitateľovi niekoľko osobností srbskej a slovinskej literatúry . Napriek tomu, že nemal filologické vzdelanie, mal vycibrený jazykový cit a umelecké vlohy . Napriek jeho technickému vzdelaniu je jeho preklad románu Most na Drine z roku 1948 stále čitateľným prekladom, ktorý spĺňa všetky súčasné kritériá kladené na moderný preklad . Román vyšiel v preklade T . Štrbu (1908–1995) štyrikrát (1948, 1970, 1983) . Porovnávajúc jednotlivé vydania je očividné, že buď samotný prekladateľ alebo redaktori upravovali nové vydania prekladu z roku 1970 . a 1983 . podľa súčasnej normy slovenského jazyka . Ich zásahy v týchto nových vydaniach sa dotýkalinárečových a hovorových výrazov, re- ligionizmov, reálií a turcizmov . Porovnávajúc jednotlivé vydania je očividné, že jazykoví redaktori vo vydaniach v rokoch 1970 . a 1983 . upravovali text podľa súčasnej normy slovenského jazyka, ktorý pri- rodzene už nekorešpondoval so stavom slovenského jazyka z 1948a ich zásahy sa týkali najmä prekladov hovorových či nárečových výrazov, religionizmov, reálií a turcizmov, čo však nepredstavujevždy adekvátne riešenie . Štrba sa vo svojom preklade z roku 1948 a čiastočne aj v dvoch nasledujúcich vydaniach prekladu snaží o transparentnosť histo- rického a spoločenského koloritu a zachováva tento kolorit pomocou hovorových výra- zov, dobovýchreálií, či turcizmov . Andrić bol však autor, ku ktorému pristupovali prekladatelia s veľkým rešpektom, a preto aj naša analýza prekladov jeho diel len potvrdila, že sa nedopúšťali väčších po- chybení, či neadekvátnych riešení pri preklade . K nedostatkom, ktoré však, čitateľ ani nemusí pobadať, patria menšie posuny na lexikálnej rovine, ktoré nenarúšajú plynulosť a zrozumiteľnosť textu . Ide o diskrepancie pri preklade reálií, toponým, frazeologických zvratov a najmä turcizmov . Prekladatelia pristupovali k turcizmom v Andrićových textoch niekoľkými spôsobmi . 1 . Ponechali turcizmus aj v preklade, napr . jordamli (pyšný), sevepli (šťastný), akšam (večer), kasaba (mestečko), čaršija 2 . Turcizmus nahradili opisom, resp . výrazmi, ktoré presne vysvetľovali význam tohto slova, napr . simity (1948) – bochníky chleba (1970, 1983) . 3 . Turcizmus nahradili spisovným slovenským výrazom, a tak sa kolorit miesta, aj doby úplne stratil z prekladu . Turcizmy totiž považujeme za signifikantné identifikátory prostredia vo väčšine diel Iva Andrića . Napr .: ćeif (1948) – záľuba (1970, 1983), tilsum (1948) – talizman (1970, 1983), hamal (1948) – nosič (1970, 1983), basamak – schod (1948, 1970, 1983), kuluk – kuluk (1948, 1970) – robo- tizeň (1983) 262 Alica Kulihová: Miesto Iva Andrića v slovenskej prekladovej literatúre

Napriek týmto odchýlkam a posunom v porovnaní s originálom, Andrić nestratil v slovenských prekladoch na svojej originalite a dodnes sa k jeho tvorbe slovenskí čitatelia radi vracajú . Kultúrne a literárne, často aj mimoliterárne vzťahy medzi národmi sú rozvíjané, podporované, kultivované a udržiavané aj vďaka prekladateľskej činnosti, aktivitám a výstupom jednotlivých prekladateľov . Národné literatúry sa pomocou prekladov navzájom obohacujú, prinášajú do literatúry a literárneho povedomia druhého náro- da niekedy aj nové prvky, tendencie, smerovania a prúdy, ktorými sa môžu obohatiť, inšpirovať, dokonca kompenzovať prekladmi malý počet domácich diel v konkrétnom literárnom období národnej literatúry . Sám Andrić veľmi pozorne a citlivo vnímal prekladateľskú činnosť a vo svojom príhovore na 4 . Kongrese Medzinárodnej federácie prekladateľov v septembri 1963 ko- mentoval prekladateľskú činnosťa podľa neho práca dobrého prekladateľa občas hraničí s mágiou a podobá sa hrdinskému činu . Kladie si otázku, čo je vlastne prekladanie? Jeho odpoveď je veľmi výstižná a veľavravná, napriek tomu, že je vyjadrená obrazne . Ide o ši- kovnosť a schopnosť zobrať za ruku čitateľa a previesť ho cez krajiny a priestory, cez ktoré by nikdy neprešiel, a ukázať mu javy a predmety, ktoré by inak nikdy nevidel .

IVO ANDRIĆ SLOVENSKÉ PREKLADY V ČASOPISOCH Rok Názov Časopis Prekladateľ 1923 . Viem... Nedeľa Slovenského - východu 1925 . Pohrabná pieseň Slovenský východ - 1926 . Prvý deň vo veselom meste Slovenská politika J. Tarnócsy 1934 . V mesiaci marci Slovenské pohľady František Votruba 1938 . Svadba Slovenské pohľady Andrej Vrbacký 1940 . Smrť v Sinanovej kaplnke Slovenské pohľady Andrej Vrbacký 1942 . V temnotách Slovenská jednota Bohuš Gazdík 1943 . Deň v Ríme Národné noviny Andrej Vrbacký 1947 . Tyran Pravda R.O.V. 1955 . Na brehu rieky Slovenské pohľady Andrej Vrbacký 1962 . Zatvorené dvere Slovenské pohľady Andrej Vrbacký 1962 . Most na Žepe Ľud Andrej Vrbacký 1964 . Literatúra a prekladateľ Slovenské pohľady Fridolín Horváth 1967 . Žena zo slonovej kosti Večerník Branislav Choma 1967 . Oslava Pravda Branislav Choma 1967 . Pod hrabíkom Východoslovenské noviny Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 263

Rok Názov Časopis Prekladateľ 1967 . Víno Smer Andrej Vrbacký 1968 . Noc v Alhambre Svet socializmu Andrej Vrbacký 1968 . Slová Nové slovo Andrej Vrbacký 1968 . Smäd Život Branislav Choma 1968 . Smrť v Sinanovom kláštore Slovenské pohľady - 1968 . Dovolenka na juhu Predvoj Jozef Hvišč 1968 . Hra Večerník - 1968 . Zima Malý repertoár Andrej Vrbacký 1969 . Noc v Alhambre Svet socializmu Andrej Vrbacký 1970 . Slnko Večerník - 1970 . Maličká Večerník - 1972 . Mosty Ľud Andrej Vrbacký 1972 . Ranený v dedine Nedeľná Pravda Andrej Vrbacký 1973 . Pokušenie v cele číslo 38 Nedeľná Pravda Andrej Vrbacký 1975 . Opojenie a utrpenie Toma Ľud K.D. Galusa 1978 . Utrpenie Express Ivica Krošláková 1983 . Znamenia popri ceste : O Revue svetovej literatúry František Lipka, živote. O literatúre Jarmila Samcová 1989 . Poznámka o slovách Slovenské pohľady Viera Prokešová 1992 . Znamenia pri ceste Literárny týždenník Alica Kulihová 264 Alica Kulihová: Miesto Iva Andrića v slovenskej prekladovej literatúre

KNIŽNÉ PREKLADY Rok Názov Prekladateľ 1943 . Most na Žepe Andrej Vrbacký (v antológii Velebit), zostavil Antun Bonifačić a Andrej Vrbacký 1948 . Most na Drine a iné prózy Michal Štrba 1955 . Pokušenie a iné rozprávky Michal Filip

1958 . Prekliaty dvor Andrej Vrbacký 1963 . Slečna Andrej Vrbacký 1963 . Anikine časy Andrej Vrbacký (Cesta Aliju Djerzeleza, Most na Žepe, Anikine časy, Láska v mestečku, Cirkus, Svadba, Deň v Ríme, Na brehu rieky, Štrajk v tkáčovni kobercov, Zatvorené dvere, Bufet Titanic, Na štátnom majetku) 1966 . Travnická kronika Ivan Minárik 1970 . Most na Drine a iné prózy Michal Štrba, Branislav Choma, Andrej Vrbacký 1980 . Omerpaša Latas František Lipka 1983 . Dom na samote, Paša Omer Latas, Branislav Choma, František Lipka, Prekliaty dvor a iné Jarmila Samcová, Andrej Vrbacký 1983 . Most na Drine, Travnická kronika Tomáš Štrba, Ivan Minárik Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 265

Literatura

Andrić, I . (1923), Viem . . in: Nedeľa Slovenského východu, 7, 15 11. 1923,. s . 8 . Andrić, I . (1925), Pohrabná pieseň, in: Slovenský východ, 7, 4 10. 1925,. č . 225, s . 7 . Andrić, I . (1926), Prvý deň vo veselom meste, prel . J . Tarnócsy, in: Slovenská politika, 5, 24 1. 1926,. č . 19, s . 4 . Andrić, I . (1934), V mesiaci marci, prel . F . Votruba, in: Slovenské pohľady, 50, č . 7–8, s . 451 . Andrić, I . (1938), Svadba, prel . A . Vrbacký, in: Slovenské pohľady, 54, č . 7–8, s . 370–383 . Andrić, I . (1940), Smrť v Sinanovej kaplnke . (Rozprávka), prel . Andrej Vrbacký, in: Slovensképo- hľady, 56, č . 11, s . 652–660 . Andrić, I . (1942), V temnotách (Báseň), prel . B . G . / GAZDÍK, Bohuš / in: Slovenská jednota (Bu- dapešť), 1(4), 10 7. 1942,. č . 38, s . 6 . Andrić, I . (1943), Deň v Ríme (Poviedka), prel . Andrej Vrbacký, in: Národnie noviny, 74, 14 .8 .1943, č . 68, s . 8 . Andrić, I . (1947), Tyran (Poviedka), prel . R . O . V ., in: Pravda, 4, 22 7. 1947,. č . 165, s . 6 . Andrić, I . (1948), Most na Drine a iné prózy,Turčiansky Sv . Martin, Matica slovenská Andrić, I . (1955), Na brehu rieky (Rozprávka), prel . Andrej Vrbacký, in: Slovenské pohľady, 71, č . 11, s . 1170–1187 . Andrić, I . (1958), Prekliaty dvor, prel . A . Vrbacký, Slovenské vydavateľstvo krásnej literatúry, Bra- tislava, 125 s . Andrić, I . (1962), Most na Žepe (Poviedka), prel . Andrej Vrbacký, in: Ľud, 15, 23 .6 1962,. s . 5 . Andrić, I . (1962), Zatvorené dvere (Poviedka), prel . Andrej Vrbacký, in: Slovenské pohľady, 78, č . 9, s . 106–110 . Andrić, I . (1963), Anikine časy, prel . Andrej Vrbacký, Slovenský spisovateľ, Bratislava, 310 s . Andrić, I . (1963), Slečna, prel . A . Vrbacký, Slovenské vydavateľstvo krásnej literatúry, Bratislava, Obzor, Báčsky Petrovec, s . 253 . Andrić, I . (1964), Literatúra a prekladateľ (Posolstvo k rokovaniu 4 . kongresu Medzinárodnej fe- derácie prekladateľov, konaného v sept . 1963), prel . Fridolín Horváth, in: Slovenské pohľady, 80, č . 5, s . 101–102 . Andrić, I . (1966), Travnická kronika,prel . I . Minárik, Tatran, Bratislava, s . 403 . Andrić, I . (1967), Víno, prel . Andrej Vrbacký, in: Smer, 19, 27 10. 1967,. s . 4 . Andrić, I . (1968), Zima (Poviedka), prel . Andrej Vrbacký, in: Malý repertoár, č . 4, s . 164–166 . Andrić, I . (1967), Oslava, prel . B . Choma, in: Pravda, 48, 27 10. 1967,. s . 7 . Andrić, I . (1967), Pod hrabíkom (Poviedka), in: Východoslovenské noviny, 16, 9 12. 1967,. s . 4 . Andrić, I . (1967), Víno, prel . Andrej Vrbacký, in: Smer, 19, 27 10. 1967,. s . 4 . Andrić, I . (1967), Žena zo slonovej kosti, prel . B . Choma, in: Večerník, 12, 7 10. 1967,. s . 6 . Andrić, I . (1968), Zima (Poviedka), prel . Andrej Vrbacký, in: Malý repertoár, č . 4, s . 164–166 . Andrić, I . (1968), Dovolenka na juhu (Poviedka), prel . Jozef Hvišč, in: Predvoj, 4, č . 1, s . 8–9 . Andrić, I . (1968), Noc v Alhambre (Poviedka), prel . A . Vrbacký, in: Svet socializmu, 18, č . 1, s . 18–19 . Andrić, I . (1968), Hra (Poviedka), in: Večerník, 12, 3 .2 1968,. s . 6 . Andrić, I . (1968), Slová (Poviedka), prel . Andrej Vrbacký, in: Nové slovo, 10, č . 26, s . 13 . 266 Alica Kulihová: Miesto Iva Andrića v slovenskej prekladovej literatúre

Andrić, I . (1968), Smäd (Poviedka), prel . B . Choma, in: Život, 18, č . 48, s . 202–1 . Andrić, I . (1968), Smrť v Sinanovom kláštore (Poviedka), in: Pravda, 49, 25 10. 1968,. s . 7 . Andrić, I . (1970), Most na Drine a iné prózy, Slovenský spisovateľ, Bratislava Andrić, I . (1970), Maličká (Poviedka), in: Večerník, 15, 27 11. 1970,. s . 6 . Andrić, I . (1971), Slnko (Poviedka), in: Večerník, 16, 16 .4 1971,. s . 6 . Andrić, I . (1972), Ranený v dedine (Poviedka), prel . Andrej Vrbacký, in: Nedeľná Pravda, 5, č . 40, s . 12–13 . Andrić, I . (1972), Mosty (Próza), prel . Andrej Vrbacký, in: Ľud, 25, 12 10. 1972,. s . 8 . Andrić, I . (1973), Pokušenie v cele číslo 38 (Poviedka), prel . Andrej Vrbacký, in: Nedeľná Pravda, 6, č . 3, s . 12–13 . Andrić, I . (1975), Opojenie a utrpenie Toma Galusa (Poviedka), prel . K D. ,. in: Ľud, 21, 2 .10 .1975, s . 10 . Andrić, I . (1978), Utrpenie, prel . Ivica Krošlákova, in: Express, 10, č . 30, s . 20 . Andrić, I . (1980), Omerpaša Latas, prel . F . Lipka, Slovenský spisovateľ, Bratislava, s . 255 . Andrić, I . (1981), Na Drini ćuprija, Sabrana dela, Sarajevo Andrić, I . (1983), Znamenia popri ceste: O živote . O literatúre, prel . František Lipka, Jarmila Sam- cová, in: Revue svetovej literatúry, 19, č . 5, s . 127–137 . Andrić, I . (1983), Most na Drine . Travnická kronika, Tatran, Bratislava Andrić, I . (1983), Dom na samote, Paša Omer Latas, Prekliaty dvor a iné, prel . J . Samcová, F . Lipka, A . Vrbacký, B . Choma, Tatran, Bratislava, s . 655 . Andrić, I . (1989), Poznámka o slovách, prel . Viera Prokešová, in: Slovenské pohľady, 105, č . 10, s . 96–97 . Andrić, I . (1992), Znamenia pri ceste, preklad Alica Kulihová, in: Literárny týždenník, 5, s . 8 . Andruška, Peter (1980), Corkanov príbeh, in: Slovenské pohľady, 96, č . 7, s . 109–111 . (av) (1961), Čo cíti, myslí a plánuje Ivo Andrić (Udelenie Nobelovej ceny), in: Kultúrny život, 16, č . 46, s . 5 . A V. . /Vrbacký, Andrej/ (1972), Ivo Andrić v slovenčine (80 . ročný nositeľ Nobelovej ceny), in: Pravda, 53, 12 10. 1972,. s . 3 . Choma, Branislav (1961), Ivo Andrić laureát Nobelovej ceny, in: Kultúrny život, 16, č . 44, s . 3 . Choma, Branislav (1967), Ivo Andrić 75–ročný, in: Kultúrny život, 22, č . 41, s . 10 . Frýdecký, Ján (1948), Dr . Ivo Andrić, in:Slovenské pohľady, 64, č . 5, s . 305–309 . Frýdecký, Ján (1962), Dr . Ivo Andrić, laureát Nobelovej ceny – sedemdesiatročný, in: Ľud, 15, 10 10. 1962,. s . 4 . (fý) / Frýdecký, Ján/ (1962), Ivo Andrić (Profil), in: Slovenské pohľady, 78, č . 9, s . 106 . J . D . (1975), Zomrel Ivo Andrić, in: Matičné čítanie, 8, č . 8, s . 7 . Jankovič, J . (2005), Slovník prekladateľov s bibliografiou prekladov z macedónčiny, srbčiny, chorvát- činy a slovinčiny, Juga – VEDA, vydavateľstvo SAV, Bratislava Jankovič, J . (2011), Pragmatika prekladu, in: Preklad a kultúra 3, ed .: M . Kusá – E . Gromová, Ústav svetovej literatúry SAV, Bratislava, s . 78–89 . Karpatský, D . (1962), 70 rokov Iva Andrića, in: Rudé právo, 43, 10 10. 1962,. s . 5 . Klátik, Zlatko (1975), Staviteľ mostov, in: Slovenské pohľady, 91, č . 7, s . 134–135 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 267

Klátik, Zlatko (1982), Nad Andrićovou tvorbou (K nedožitej deväťdesiatke), in: Slovenské pohľady, 98, č . 10, s . 132–135 . Kudĕlka, Viktor (1973), Cesta Iva Andrića k slovenským čitateľom, in: Romboid, 8, č . 10, s . 81–83 . Kudĕlka, Viktor (1975), Pamiatke Iva Andrića, in: Romboid, 10, č . 6, s . 92–93 . Kudĕlka, Viktor (1978), Známy i neznámy Ivo Andrić, in: Slovenské pohľady, 94, č . 2, s . 148–149 . Lipka, Fero (1967), Zmysel nášho života (K 75 . narodeninám Iva Andrića), in: Smena, 20, 10 10. 1967,. s . 4 . Uzelac, Ana (1998), Most na Drine sa zrútil (Tvorba I . Andrića), in: Sme, 6(51), 28 1. 1998,. č . 22 . Príl . Sme v strednej Európe, s . 1 a 4 . Varsík, Milan (1975), Zomrel Ivo Andrić, in: Nové slovo, 17, č . 12, s . 15 . Vrbacký, Andrej (1964), Dve knihy o jubilantoch (Rec . zborníka O Miroslavovi Krležovi a štúdie Miloša Bandića Ivo Andrić– záhada jasnosti), in: Slovenské pohľady, 80, č . 7, s . 140 . Vrbacký, Andrej (1972), Spomienka na Iva Andrića, in: Ľud, 25, 7 10. 1972,. s . 5 . Významné výročia (1982), Ivo Andrić (9 10. 1892–13. .3 1975),. in: Sloboda, 37, č . 41, s . 4 . 268 Јасмина Мојсиева-Гушева: Хуманизмот во поетиките на Иво Андриќ и Блаже Конески

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09 Andrić I . 821 163. .3 .09 Koneski B .

Јасмина Мојсиева-Гушева: Хуманизмот во поетиките на Иво Андриќ и Блаже Конески

Трудот претставува компаративна анализа на поетиката на писателите Иво Ан- дриќ и Блаже Конески од аспект на застапеноста на филозофијата на моралот во нивното творештво и нивното сфаќање на истата . Анализата ги опфаќа сегмен- тите на односот на Андриќ и Конески кон декаденцијатаво уметноста, нивниот однос кон традицијата, кон насилството, како и стилската изразност на двата ав- тори . Посебно се истакнати нивните општо човечки ангажирања за доброто на сопствените нации, па и пошироко, за почитување на хуманистичките принципи во светски рамки . Релацијата на споредбата се движи во насока на присуството на балканската алтруистичка не кохерентност, проблемот на меѓучовечките односи и поделеноста на светот која ја имплицира отуѓеноста и осаменоста . На крај е ис- такнат и проблемот на рационалното однесување на нивните книжевни јунаци кој е основа за нивното хуманистичко дејствување .

Клучни зборови:Андриќ, Конески,хуманизам, декаденција, традиција, стилска изразност, алтруизам, рационалност

Humanism in the poetics of Ivo Andric and Blaze Koneski

This article presents a comparative analysis on the poetics od Ivo Andic and Blaze Koneski, from the aspect of moral philosophy coprehension and its portion of presence . The analysis covers the segments of the Andric and Koneski’s stands and attitude on the issues of the decadentism in the art, their stands on the matter of the tradition, on the violence, etc . Also, this research analyses the style expressions on bouth authors . Especially, their interests and engagments for the human values and principals are ac- centted . The path of comparison moves in direction of the Balkan altruistic incoherence, the problem of the human relations and world parttiality that implicates the alienation and the loneliness . And finally, the problem of the rational behaviour of their literature heroes is accented as a basic of their humanism .

Keywords: Andric, Koneski Andrić, Koneski, humanism, decadence, tradition, stylistic expression, altruism, rationality Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 269

1. Односот на Андриќ и Конески спрема декаденцијата во уметноста

Андриќ и Конески ја започнуваат својата лите­ратурна кариера во првите децении од векот токму кога на балканските простори почнуваат да се апсорбираат ли- тературни влијанија на декаденцијата заедно со нивните морални и психолошки претпоставки . Но, тие не ја сле­дат бурната динамика на авангардните текови и стру­ења . Нивната воздржана меланхолична природа се про­тивела на групните ак- ции и гласните декларации . Оние што ги познаваат Андриќ и Конески ги опишу- ваат како воздржа­ни, смирени луѓе, кои добро го промислу­ваат изречениот збор . За разлика од само заљубените декадентни поети,(преокупирани со по­модниот нарцизам и со уживањето во солип­сизам) тие се пре­окупираат со трагичното чув- ство за животот . Незадрж­ливиот бран песимизам присутен во лириката на Коне- ски и на Андриќ раѓа меланхолична рефлексивност и спири­туално визионерство . Нивната поезија е автентичен глас на човековата самотија, внат­решен немир, на нивното страдање и очај . Но, треба да се прави разлика помеѓу романтичниот индивидуализам што се базира врз психо­лошки субјективизам и дека­дент­ниот морален егоизам во вид на негирање на нацио­налното, на традицијата на колек- тивните искуства . Тонот на исповед во лириката на Конески (особено изра­зен во “Лирски записи”) е близок со оној на Андриќ (во “Ex Ponto”,“Немири” како водру- ги негови бројни лирски патеписи и есеистички записи) кои, како што нагласува и Предраг Палавестра1 (Палавестра1992:18–85), пред сè, може да се поврзе со тра­ диционалната струја на мисловната лирика, која ги влече своите корени од време- то на романтизмот . Тие и двајцата се самотници и сонувачи за подобра иднина, алтруисти загрижени за судбината на светот . Нивниот внатрешен интимен свет се спротивставува на надво­решниот и во тој антагонизам тие го наоѓаат поттикот за творечката ра­бота, ослободувајќи се на тој начин од своите пречувстви­телни интровертни личности . Нив­ната визија на умет­носта претставува перманентен и страстен напор за споју­вањето на субјективното поет­ско “јас” со големото “јас” на светот . На тој начин се отвораат кон филозофијата на хуманизмот, која ги води кон разумност и ја потенцира свесноста за постоењето на злото . Во многу нивни иска­жувања се насетуваат вербата во хармонијата и тагата што до неа во живо- тот тешко се доаѓа . Изразувајќи ги своите ставови за прија­телството, љубовта и жената, Андриќ внесува надеж и желба за една широкоградост . Неговата порака до луѓето гласи: “Живејте и борете се како што најдобро знаете; молете му се на бога и сакајте ја целата природа; но најмногу љубов, внимателност и сочувство оставете за луѓето” (Андрић 1967:28) Алтруистичката. настрое­ност се чувствува и во редовите: “Чувствувам голема љубов кон луѓето, кон нивните дела, кон среќата и несреќата, кон гревот и страста и кон сиот јад што излегува од нив, кон борбата и падовите, кон заблудите и страдањата на жртвите, кон сè што е човечко на оваа планета” (Андрић 1967:77) . Конески, пак, сво­јот незадржлив порив на чо­векољубие го искажува преку кратката песна “Гушкање”:

1 Предраг Палавестра во својата студија за лириката на Андриќ ја дава истата констатација . 270 Јасмина Мојсиева-Гушева: Хуманизмот во поетиките на Иво Андриќ и Блаже Конески

“Како ми дојде тој порив да прегрнам ластар од лоза . . Исто така би можел да прегрнам дури змија по таа посока иста, - ништо не би ме паркало, при такво чувство на љубов, од тоа гушкање!” (Конески 1990а:261) .

2. Односот на Андриќ и Конески спрема традицијата

Она што ги изделува од другите автори се дла­бо­ката свест за вредноста на кни- жевното наследство и дла­бокиот творечки нагон, како и храброста да му се спро- тивстават на хаосот на модерниот свет со хармоничната ствар­ност на уметноста . Додека следбениците на модернизмот во својот ре­волт против утврдените закони и норми драстично ја прекинале својата врска со минатото, тие ја гаснеле својата жед на богатото извориште на традицијата . Познавањето на “националниот фон” на поезијата на некој автор, според Конески, е основниот предуслов за правилното толку­вање на поетските идеи на тој автор . Ова повторно нè води до портите на колективното искуство, а нè оддале­чува од актуелните авангардни стремежи . И повторно ќе ја нагласиме констатацијата за важноста на традицијата во легити- мирањето на ал­труизмот . Откривањето на уни­верзалните човечки вистини, сми- слата за вечното, ги внесува во ре­дот на големите творци низ чие дело говори сета бал­канска традиција . Ним им е јасно дека духот на Балка­нот или духот на нив- ната сопствена земја е многу поважен од нивниот личен дух . Нивниот интелект ги цени вредностите на колективното искуство, а тој факт имплицитно води кон алтруистичките стремежи . Наро­дот е силата што го вдахнува поетот да создава стихови, кои со својата сила и убавина продираат до дла­боките корени на искон- ските сознанија на човештвото . Изне­сувајќи ги на виделина древните мудрости на сопст­ве­ниот народ и збогатувајќи ги со своите творечки визии, тие создаваат трајни вредности . Во тој контекст, можеме да ги спомнеме песните на Конески “Везилка”, “Тешкото”, “Болен Дојчин”, циклусот за “Марко Крале” и многу други, кои ја откриваат врската на поетот со народната почва од која тој израснал 2. Тој чудесен спој меѓу тради­цијата и визионерството кај Андриќ резултирал со пло- дотворност во развива­њето многу оригинални идеи .3 Односот спре­ма традици­ја­ та и иновациите (термин употребуван од Блаже Конески) тој пошироко ќе го об- разложи во ин­тервјуто за спи­са­ни­е­то “Израз”: “Никогаш не сум веру­вал во некој

2 Очигледна е улогата на традицијата и традиционалното во поезијата на Конески . Во македонската критиканајмногу за ова прашање пишивал Атанас Вангелов . 3 Андриќ имал разработено став за Његошевата борба против апсурдот и за “побунетиот човек” десетина години пред Алберт Ками . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 271

целосен раскин со традицијата како залог за обновување на поет­скиот израз . Како што се вели тоа обично, на традицијата во сите области, па и во уметноста, треба да и се приоѓа на творечки начин” (Koneski, 1977) 4. Традицијата кај нив се јавува како подлога за достигну­вање нови уметнички вредности, како и при градењето на сопствениот изразен стил .

3. Стилската изразност на Андриќ и Конески

Дека основниот принцип на двајцата автори се хуманоста, редот и смислата, се огледа и во нивната стил­ска изразност, во речениците што се смирени и хармо­ нични, јасни и полни со скриена мудрост . Под превезот на наводната едностав- ност на нивните стило­ви, се кријат длабока контемплација, идејна сложе­ност и визио­нер­ство . Нивните зборови предизви­куваат широк спектар асоцијации и мо- жеби токму затоа нив­ните дела остану­ваат запаметени . Авторовиот став дека крајната цел на човекот е хуманоста се огледа и во тоа како Андриќ ги опишува ликовите, кои зрачат со својот алтруизам . Тој целиот се внесува во текстот зборувајќи секогаш во прво лице и од свое име . Личностите во кои се содржани цртите на нивната најдлабока хумана природа ги слика со љубов и топлина, со силата на сета своја раскошна изразност . Со ваквата своја постапка, сакал да ги издигне тие мигови на љубов и убавина над сите норми, правила, сту- дени закони, слепи конвенции и да докаже дека радоста е вечна и неуништлива . Таква е следнава сцена од раска­зот “На државниот имот”: “Тешко беше да се каже кој послатко се смеел, девојчето или Миќан . Тие се судираа, се одби­ваа и се при- влекуваа, занесени и опиени од радосниот плесок на својата смеа . Од таа игра сè околу нив почна да се менува . Голиот и посен предел околу шталата се исполни со жуборкање и шумење од некои чешми и потоци, со зеленило, овошје и богат цвет . Околу нив се ширеше радосната атмосфера што ја соз­даде играта и којашто со се- која нова трка, со секој судир и восклик, стануваше сè побогата и опојна” (Andrić 1989а: 235) . Со посебна одбивност и резигнација ги опишу­вал ликовите што своето би- тисување го оства­риле преку пос­тап­ките штетни за човештвото . За крај­но се- бичниот лик на госпоѓата Ната од расказот “Семејна фотогра­фија” го употребува следниов опис: “Фустанот одкрем свила по последна мода е непо­годен за нејзината кратка дебела фигура . Под силното црвило бледнеат нејзините тенки усни, кои не ги прикажуваат забите ниту при говорот ниту во смеата . За Каменковците­ сме- ата е злат­ник, а златниците тие не ги расфрлу­ваат туку ги чуваат за себе . Нешто навре­дено, луто има во нејзиниот глас, израз и во целото држење . Таа не се лишува од ништо, пред никого не се чувствува нелагод­но, никогаш не се воздр­жува, ка-

4 Овде сакаме да го нагласиме и фактот дека Конески нема да се вклучи во расправата што се води во педесеттите години во македонската литература меѓу реалистите и модернистите и со тоа тој останува доследен на своите теориски и творечки определувања, кои течат по самосвоен пат . 272 Јасмина Мојсиева-Гушева: Хуманизмот во поетиките на Иво Андриќ и Блаже Конески

жува сè што ќе помисли и токму тогаш кога ќе го помисли, не штеди никого и не води сметка за ништо . Бидејќи тоа што ќе го помисли, тоа за неа е вистината, тоа што ќе го каже, тоа за неа е закон, а она што ќе го направи тоа е она вистинското” (Andrić 1989б:275) . Секое пројавување на нехуманите сили на рас­падот, непостоењето и смртта Андриќ го сликал преку постапката на краен објективизам и дистанци­рање . Тие акти на насилство и деструкција ги прет­ставувал како неразумна и неразбирлива манифестација на злото . Такви описи има во “Олујаци”, во “Аника”, во “Приказ­на­ та за везировиот слон” . Емотивниот став на Конески е затскриен зад фор­мата на интелектуалноста . Тој умее искрено, едно­ставно и јасно да го искаже личниот став спрема нештата, а потоа преку него да воопшти некои заед­нич­ки сознанија . Сепак, чести се син- тагмите “родот мој”, “веселба јасна”, “бисер јасен”, “спокој мек”, “топол глас” кога станува забор за нешто со есен­цијални димензии и морални вред­ности и “лоша коба”, “црни водје”, “блесок црн”, “црни гласје”, “жален крик” кога се опишуваат универзалното зло, човечката мака, оса­меноста, разделбата и тагата .

4. Односот на Андриќ и Конески спрема насилството

Страдањето ја условува егзистенцијата на ал­труизмот . Прозата и романите на Ан- дриќ, во одредена смисла, можат да се сфатат како резултат на еден таков обид, преку опишаните страдања, да се изразат алтру­истичката филозофија на авто- рот и неговото сфаќање на историјата на човештвото . За формирањето на вак­ виот негов поглед на светот, евидентно е и влијанието на лирско-есеистичките ставови на Готфрид Бен за убави­ната и трајноста на уметничката хармонија . Врз Андриќ големо влијание имал и поетот Волт Витмен од кого ги примил чувството за пантеистичка солидарност, за демо­кратија и убедувањето дека “Иднината на светот е во слободниот промет и солидарноста на сите раси” (Andrić 1919) . Исти- от елемент го има и во поезијата на Конески . Тој е длабоко свесен за постоењето на злото во светот, но сесрдно се залага за негово надминување говорејќи дека борбата и упорноста и издржливоста ја чинат сушти­ната на човечката егзистен- ција . Само со работа човекот може да им се спротивстави на смртта и несреќата, човековата безнадежност ја наоѓа својата утеха во создавањето . Можеби и затоа го поставува прашањето за моралната издржаност на “лирата на по­етот во скуд­ните времиња” (Конески 1990б:379) . Решително застанува во одбрана на Елиот и Есе- нин, кои, впрочем, како и самиот тој, во скудните времиња повеќе претпочитале да се занима­ваат со пишување отколку со војување . И Андриќ ги пишува своите најголеми дела во окупира­ниот Белград, повлечен и изолиран од бурните настани на Втората светска војна . И двајцата веруваат во моќта на своето перо . Желбите, големината на човекот и убедувањата, според нив, се доволни за да се премостат бројните пречки и бездни на патот, кој води кон хармо­нијата . Заложбите на творе- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 273

цот, иако на многу луѓе им се чинат безумни и суетни, во суштина го означуваат рацио­нал­ниот напор со кој може да се совлада метафи­зичкиот очај и да се премо- сти бездната меѓу животот и смртта . Тој напор секогаш му помага на човекот да издржи, охрабрен од фактот дека не е сам, напуштен и беспо­мо­шен туку дека е дел од големото човечко братство . Филозофските определби на Андриќ и Конески се блиски до сфаќањето дека односот на севкупното добро и зло на земјата, на алтруизмот и егоизмот кај луѓе- то, секо­гаш е ист, дури понекогаш тој однос е повеќе на страната на злото . Но, чо- векот треба да се залага да го пренасочи тој однос во спротивна насока . Во своите дела, од една страна, тие предупредуваат за можните злодела, страдања и искуше- нија, додека од друга страна, свесни за неминов­носта од егоизмот, пропагираат храброст, достоинство и верба во алтруиз­мот . Една од главните идеи на песната “Стерна”е побу­ната против подземните сили на злото . Во таа борба, за разлика од Андриќ, Конески не се заложува за апсо­лутна победа на доброто над злото . Крај- ното негово сознание е дека по сите победи и порази доброто и злото остануваат во состојба на релативна рамнотежа и дека човечкиот подвиг се состои во одржу­ ва­њето на таа рамнотежа . За Андриќ, насилството е минливо затоа што е непри- родно и сака да ја наруши логиката на ре­дот . Тоа може само моментно да избие на површината, но не може да се задржи подолго и да владее, зашто тогаш светот би се претворил во хаос, а Андриќ верува во законите на хармонијата . Тој создава голема плејада ликови - насилници како што се: Хафиз, Ибрахим-Паша, Хуса Ко- кошкар, газда Јеврем . Кај Андриќ, ис­такнувањето на вредноста на човекољубието е на прво место . Тоа е олицетворено во чинот на соз­да­ва­њето на светот . А тој го љуби светот и поседува способ­ност и во она што е искривоколчено да гледа со бла- гост и надеж за промена, затоа што тој ја гледа севкупноста на сите настани што го чинат совршенството .

5. Општо човечката ориентација на Андриќ и на Конески

Етиката на двајцата автори што се предмет на ова истражување поаѓа од наци- оналните рамки и се движи кон светот на хармоничната целина . Со својот ан­ гажман и творештво, тие излегуваат од тесните нацио­нални рамки свртувајќи се кон пошироките прос­тори на Балканот . Нивниот интелект бара отвореност на прос­то­рот, а тој факт ја имплицира насо­ченоста кон алтруизмот . Тие го врват “тешкиот но свет пат преку националното кон човештвото” како што се изразува самиот Андриќ во еден краток есеј објавен во “Книже­вен југ”, алудирајќи на под- визите на следбениц­ите надвижењето Млада Босна . Но, оваа констата­ција сло- бодно може да се употреби и за нивната насоченост . Овде, пред сè ги истакнуваме ангажира­нос­та на Андриќ во Младо босанското движење и борбата што ја во- дел пред 1914 година за опстанокот на чисто­та­та на својот јазик . Во повеќето свои дела, обја­ве­ни подоцна, тој искажува почит за заложбите што ги прават Петар 274 Јасмина Мојсиева-Гушева: Хуманизмот во поетиките на Иво Андриќ и Блаже Конески

Кочиќ (Андрић 1951: 4) и Младо Босан­ците за зачувува­ње­то на народ­ниот јазик како средство за опстанок на својот народ . Конески е творецот на македонски- от литературен јазик и граматика . Тој ја водел истата оваа битка во годините по ослободува­њето . Јазикот е тој што ја пока­жува гене­зата на еден народ, што го со- чувал битот на културната припадност . Тие сметаат дека јазикот е жи­вотната сила со која се поврзани не само културата туку, во крајна линија, и опстанокот на еден народ . Затоа за него треба да водат сметка сите субјекти во државата, да бидат чувари и творци на јазикот . Со ваквиот свој однос и ангажман, тие ја иска­жу­ваат страсната љубов спрема сво­јот народ и земја . Иако ги ценеле и им се воодушеву- валена нацио­налните преродбеници, (Андриќ бил опиен од идеи­те на Караџиќ и Његош, додека Конески билпреоку­пирансо ликовите на Климент Охридски и Мисирков) тие нико­гаш не дозволиле националното чувство да ги за­сле­пи, да ги заведе или да биде причина за жртвува­њето на општо­човечкото добро . Независно од нивната национална при­падност, идеите изразени во нивното творештво ги опре­делуваат како космополити, кои се залагаат за доб­рото на луѓето, независно од на­ционал­носта или верата . Бореј­ќи се за својот национа­лен иден­титет, тие не ги занема­руваат правата и вред­ностите на другите народи, бидејќи се свесни за инте­ гритетот на човеко­вата заедница . Борба­та на совреме­ниот свет за рамно­правноста на народите, почитува­њето на духов­ниот свет на малите народи, придржува­њето до хума­нистичките принципи, се содр­жа­ни во исказот на една личност од “Трав- ничка хроника”, која со право се прашува: “Зошто мојата праведна и добра мисла да вреди помал­ку од истата таква мисла што се раѓа во Рим или Париз?” Вредноста на човековиот интелект или човековото битие во целост не треба да биде условена од националната и верската определба или од каква и да е друга конвенција . Во хумани­стичкатакон­цепција на Андриќ, секое човечко битие има еднакви права и чекори по патеки што водат кон една заедничка цел . Романите и расказите на Ан- дриќ покажу­ваат смисла за енциклопедиска анализа на моралните вреднувања, но таа негова наклонетост кон енцикло­педиското размислување, како што вели Миодраг Павловиќ (Павловић 1977: 204), “има посебна заслуга затоа што го оп- фаќа немирниот простор на Балканот и неговите османлиски и словенски коор- динати, каде што е многу тешко да се за­држат вообичаените мерки и стабилните судови на вредностите” .

6. Балканска алтруистичка не кохерентност

Проблемот на меѓучовечките односи, на поде­ле­носта на светот, која ги импли- цира отуѓеноста и осаме­носта, е обработен во поетиката на двајцата ав­тори . Кај Андриќ, ова е подиректно нагласено преку размис­ли­те на неговите јунаци, кои ја чувствуваат тежината на поделеноста меѓу луѓето . Стариот христи­јанин Левен­ ти­нец му се жали на францускиот конзул Дефосе: “Никој не знае што значи да се родиш и да живееш на работ меѓу два света, да ги познаваш и раз­бираш и едниот и Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 275

другиот, а да не можеш да сториш ништо тие да се разберат и зближат меѓу себе, да ги сакаш и мразиш и едниот и другиот, да се чувствуваш во двата родни краја како без ниеден, да бидеш секаде како дома, а да останеш засе­ко­гаш како странец, на- кратко да живееш распнат, но како жртва и мачител во исто време” (Andrić 1989в: 328) . Таквото чувство на осаменост и изгубеност длабоко во себе го носат и други- те странци од прозата на Андриќ . Тоа се ликовите на Давна, Никола Рота, Давил, Ибрахим-Паша, или Макс Леванфелд . Тешко е да се биде странец во Босна . Тоа добро го знае и монахот Никола од расказот “Чаша”, кој е згрозен од сознанието дека живее во свет што го мрази сето она што не е негово . Конески му се обраќа на духовниот и мисловен човек да не презира и мрази, да не осудува, туку со помош на алтруизмот да го сфати и разоткрие тоа што му е туѓо и далечно, зашто само така може да преживее како човек и да се разбере и самиот себеси . Кај него, овој однос се разоткрива на индиви­дуа­лен план . На пример, во пес­на­та “Гулаби” прави споредба на гулабите, кои “подед­накво си ја делат љубовта”, со гестовите на луѓето, кои или не ги разбираат алтру­истич­ките гестови или не се осмелуваат да ги изре- чат гласно . Можноста љубовта да се пројави и во најнепо­волни услови е асоцирана преку цветањето на ружата во длабоката зима во пес­ната “Ружа” . Комуникацискиот процес игра битна улога во воспоставувањето доверба и љубов меѓу луѓето . Но, таквиот процес на Балканот е сведен на минимално ниво или воопшто го нема . Кај јунаците на Андриќ од разни вери и цивилизации, до- ведени на исто рамниште, не започнува процесот на енкултуризација (Herskovits 1948) . Усвојува­њето на основните вредности, содржини и принципи на култур­ ната средина во која живеат им е туѓо и неважно . “Како може - се прашува Дефосе - оваа земја да се смири и среди и да прими цивилизација барем колку што нејзи­ ните најблиски соседи имаат, кога народот во неа е разделен како никаде во Евро- па? Четири вери живеат на овој тесен планински и скуден простор . Се­која од нив е исклучиво и строго одделена од другите . Сите живеат под исто небо и од иста земја, но секоја од нив го има седиш­тето на својот духовен живот далеку во туѓиот свет, во Рим, Москва, Цариград или Ерусалим” (Andrić 1989в: 296) . Дали воопшто може “балканската ледина да се престори во англиски тревник”, дали воопшто може народите на Балканот да го достигнат потребниот степен на цивили­зација за да можат да живеат заедно,се прашува Коне­ски . Во записот “Бавча” ќе се кон- статира растењето на магарешкиот трн, и другите неканети гости . Со оваа поет- ска персонифи­ка­ција се открива трагедијата на Бал­канот, во кој неконтро­лирано се шират разни вери и цивилизации алчни да заземат што поголем простор . Но, притоа не се свесни дека со своите плитки корени се осудени на кратко траење . Тоа некогаш го прават едни националности (пирејот), друг пат други (детелината), но никако да надвладеат разумот и толерантноста на која, пак, толку инсистира процесот на култивирање (засадувањето на англиска трева) . Во прозата на Андриќ, јунаците чувствуваат страв и одбивност кога ќе сфатат дека нивниот иден­титет не е единствен и дека светот што досега за нив бил цело- сен се состои од низа различни, дури и спро­тивставени пот све­тови . Ова сознание 276 Јасмина Мојсиева-Гушева: Хуманизмот во поетиките на Иво Андриќ и Блаже Конески

доведува до конф­ликтни ситуации во кои тие се чувствуваат неси­гурно, незадо- волно и резиг­ни­рано . Оттука се раѓаат и омра­за­та и верскиот фата­ли­зам, толку присутен меѓу ликовите со различни вероиспо­веди . За жал, точни се констата­ циите на Дефосе дека секоја од верските заед­ници во Босна верува дека нејзи­ ното добро и корист се условени од штетата и назадува­њето на другите вери и дека нивниот напредок може само да им штети . Проб­лемот е во тоа што проце- сот означен како хабитуали­зација5 (Berger 1974: 165), кој се состои од сведување на необичното, непо­знатото и туѓото на обично, познато и домашно, не функци­ о­нира кај босанскиот човек . Токму тој механи­зам на хабитуализација, кој е вооб- ичаен кај другите културни средини, доведува до помирување на страстите и до воспоставување хармонична атмосфера за живеење . Отсуството на овој процес во Босна, нај­веројатно, се должи на карактерните особини на босан­скиот народ, кои Андриќ децидно ги формулира во ро­манот “Трав­ничка хроника”: “Турското владеење остави кај своите христијански поданици извесни карак­терни особини, како: лицемерието, упорноста, недо­вербата, мрзели­воста на мислата и стравот од секоја новина и секоја работа и движење . Тие особини преми­наа во при­родата на босанскиот човек и станаа трајни црти на него­виот карактер” (Andrić 1989в: 296) . Тој е премногу недовер­лив спре­ма се што е непознато и ново, но и своеглав и упо- рен во зачу­ву­ва­њето на сопствената состојба . Со овие свои согледби, Андриќ како да ја предвидел денешната состојба во Босна . Додека во европ­ски­от контекст се помалку се зборува за граници и за меѓу­ национални поделби, во Босна се случува обратен процес . Создавањето мулти- културни општества во кои припад­ниците на различни култури живеат едни по- крај други но и едни со други, за Босна претставува голема утопија .

7. Рационалноста на Андриќ и Конески

Тлото на Балканот, со оглед на својата разно­ли­кост, не мора да биде расадник на човечката омраза, туку, едноставно треба да биде плодно тло за духовен, твореч­ ки, индувидуален, а пред сè, општествен разви­ток . Голе­мата стара традиција на предрасудите спрема сè што е туѓо треба да биде надвладеана со разумноста на алтру­истичкото однесување . Според Кантовите убе­дувања, ал­труизмот функци- онира преку рационал­носта . Секое морално­ дејствие повлекува логичност или коре­спондира со принципите според кои се дејствува . Вистинското деј­ствие е во согласност со разумот и не ги прекршува него­вите принципи . Со образованието, таа традиција бледнее, се губи и токму тоа е она што Андриќ сака да ни го пока­же . Преку ликот на заме­ни­кот на францускиот конзул во Травник - Дефосе, Андриќ ја изразува тезата за доб­ри­ната како функција на разумноста и поволната душевна состојба на инди­ви­дуата . На сите работи околу себе Дефосе гледа со здрав ум и

5 Терминот е земен од книгата на Berger, L .P ., Berger B ., Kellner, H . Hoеless Mind, Penguin Books, London, 1974 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 277

јасна мисла: “Дефосе со објек­тив­ност ги анали­зи­рал сите појави околу себе и нас­ то­јувал да ги најде вистинската причина и разјаснување за нив­ното наста­нување, без да се осврнува на штетата или корисноста, пријатноста или непријатноста што тој или неговиот Конзулат ги имаат моментно од нив” (Andrić 1989в: 414) . Свои- те сого­вор­ници секогаш ги гледал со почит, независно на која вера и припаѓаат или какви ставови и мислења заста­пуваат . Толерантноста спрема туѓиот начин на мислење се дол­жи на неговиот начин на размислување и на способ­нос­та да ја согледува и распознава вистинската опасност . Во ниеден момент тој не покажу- ва ниту за­вист ниту омра­за спрема својот претпоставен . Очистен е од сите нега­ тивни емоции – не е ниту суетен, ниту злобен, ниту пакос­ен . Напротив, ги посе- дува сите квалитети што се нужни за алтруистичко однесување и коишто даваат една духов­на ширина и благородност . Конески, пак, со својата будна набљудувачка дарба, мудро ги бележи сите ал- труистички појави поч­ну­вајќи од размислувањето за љубовта, за радоста, играта, човекољубието . Разумноста го наведува добро да размис­ли пред да направи каков и да е потег . Чинот на длабо­ката верба во луѓето, на алтруистичката за­гриженост за доброто на другите е содржан во следниве стихови:

“Иако сонот ми дал право да сложам сенка на секо чело, искрено кажи: дали сум те навредил, еднаш, со какво дело?” (Конески 1990а: 163)

Тој се клони од употребата на сила, иако ја посе­ду­ва, за да не им згреши на другите и со тоа да ја предизвика нивната омраза . Хуманизмот извира од дното на душата на двајцата автори и како што мо- жевме да видиме од сите поглавја на овој труд тој е основната нишка што ги по- врзува нивните мисли, емоции, светогледи, а како резултат на тоа и нивните кре- ативни поетики . Тој е вткаен во сликите што се откриваат во очите на јунаците на Андриќ, од различни вери и убедувања, традиции и цивилизации, коиградат духовни мостови врз бездната што ги разделува тие култури . Исто како што е при- сутен во комплицираните меѓучовечки односи опеани во поезијата на Конески преку дихотомијата чистота – валканост,индивидуално – колективно,силата на злото – силата на доброто . Хуманизмот е основа на која се потпира препознатли- вата рационалност на двајцата писатели, толку потребна за решавање на сложе- ните општо човечки проблеми, чија крајна цел е проширување на алтруистичката загриженост за доброто на другите . 278 Јасмина Мојсиева-Гушева: Хуманизмот во поетиките на Иво Андриќ и Блаже Конески

Литература

Andrić, Ivo (1919), Esej za Walt Whitman Андрић, Иво (1951), “Нешто о Кочичевој борби за народни језик”, Настава језика и књижевности у средној школи, 1–2, Београд Андрић, Иво (1967), Ex Pontо, Мисла, Скопје Andrić, Ivo (1989а), „Na državnom imanju”, vo: Žeđ, Svjetlost, Sarajevo Andrić, Ivo (1989б), „Porodična slika”, vo: Znakovi, Svjetlost, Sarajevo Andrić, Ivo (1989в), Travnička hronika, Svјetlost, Sarajevo Berger, L .P ., Berger, B ., Kellner, H . (1974), Hoeless Mind, Penguin Books, London Herskovits, M W. . (1948), Man and his Works: The sience of cultural antrophology, Knopf, New York Koneski, Blaže (1977), Intervju, u: Izraz br . 7, Sarajevo Конески, Блаже (1990a), Песни, Култура, Скопје Конески, Блаже (1990б), Лирата . Теми и ликови, Култура, Скопје Павловић, М . (1977), “Један поглед на Андрићево дело”, у: Зборник радова о Иви Андрићу, СА Н У, Б е ог ра д Палавестра, Предраг (1992), Књига о Андрићу, Београдски издавачко графички завод, Српска књижевна задруга, Београд Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 279

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09 Andrić I . 821 163. .41 .09 Kiš D .

Jelena Ratkov Kvočka: Cirkus kao paradigma – cirkuska igra kao igra života u delima Ive Andrića i Danila Kiša

Igra (cirkuska) života Salka Ćorkana koja na hartiji i u prostoru (na sceni) poprima eg- zistencijalni, umetnički metafizički smisao uporediva je sa životnom (cirkuskom) igrom Kišovog književnog lika Eduarda Sama (E . S ). . Obojicu junaka igra nosi kud ih hod ni- kad ne bi proneo . Igra ih preobražava, ruši sve ograde, otvara prostore slobode, uzvisuje ih, a život postaje lak, vešt, dostojanstven, lep i obremenjen smilom . Ćorkanovo uspinja- nje i ples po poleđenoj kamenoj ogradi mosta, velika opasnost i nesaglediv ponor nad kojim se zatekao na tankom rubu, gotovo na žici, značiće pobedu nad životom kakav mu je na zemlji dodeljen da živi, odvajanje od čvrstog tla, uzlet svetlom i željenom putanjom kojom bi u bivstvovanju vrednom življenja humano biće trebalo da se kreće . Ivo Andrić i Danilo Kiš, i njihove neobične, nadahnute, slobodoumne i obeščašćene (a vredne najvi- šeg poštovanja) ličnosti, pričaju nam priču (prikazuju igru) o smislu življenja –majstora i njegovog učenika .

Ključne reči: Andrić, Kiš, Ćorkan, Eduard Sam, dečak, cirkus, klovn, igra, pozornica, život, smrt

Circus as a paradigm – circus plays as the play of life in the works of Ivo Andrić and Danilo Kiš

The play of life by Salko Ćorkan which, both on paper and in space, takes up an existen- tial, artistic and metaphysical notion, is comparable to the (seemingly circus-like) play of life by Eduard Sam . Both characters are carried away by their play where their feet would never take them . Play transforms, it crashes all fences, opens up spaces of freedom, it exalts, while life becomes light, skilful, respectable and meaningful . Ćorkan’s ascent and dance on the icy stone fence of the bridge, the great danger and the gaping abyss on the verge of which he found himself, almost on a wire, will mean victory over life which he was destined to live on Earth, a detachment from solid ground, a take-off by light and on a desired path along which one should travel in life . Ivo Andrić and Danilo Kiš, and their unusual, free-thinking characters living a life lacking respect (though worthy of the 280 Jelena Ratkov Kvočka: Cirkus kao paradigma – cirkuska igra kao igra života u delima . . highest respect) tell us a story (perform a play) on the meaning of life – the master and his apprentice .

Keywords: Andric, Kish, Ćorkan, Eduard Sam, a boy, circus, clown, play, stage, life, death

Cirkus: nem . Zirkus ← lat . circus: krug, obruč; cirkus – circus maximus: najveći krug (naziv amfiteatra u Rimu) ← grč . kírkos: (soko) koji kruži u vazduhu . Omeđen kružni prostor pod šatorom u kom se izvode svakovrsne veštine i umeća od strane: mimičara i pantomimičara, klovnova, žonglera, pelivana, muzičara i plesača, virtuoza na konji- ma, krotitelja zverova, fakira, akrobata, igračica na žici…Poreklo cirkusa treba tražiti u počecima istorije pozorišta . To je umetnost putujućih glumaca i vašarskih lakrdijaša . “Možda je prvi klovn u tradiciji evropskog pozorišta” – kaže Radoslav Lazić – “bio Tespis na njegovim kolima kao protagonista – zabavljač u antičkom grčkom teatru . On je kao glumac na agori izvodio svoje mimove još pre rođenja tragedije” (Lazić 2009: 14) . Klovn nastavlja da postoji među hipokritesima u Aristofanovom glumištu kao nosilac poruge i satiričnog ismevanja . U starom Rimu – on je jokulatores u mimovima i atelanama . U srednjem veku nalazimo ga među farserima i bufo-igračima . Commedia dell Arte- donosi mnoštvo, raskoš klovnova i cirkusanata (Zanni, Arlequin, Brighella, pantalone, dotore . ). . Kod Šekspira ga prepoznajemo među dvorskim ludama rugalačkog karaktera koje po cenu života izgovaraju grube šale čak i na račun kralja ili u trenucima bezumlja Hamleta, Makbeta, Lira . . Klovn (engl . clown) izvedenica je od latinske reči colonus sa značenjem seljak u pejorativnom smislu: prostak (prostačina), neotesanac, budala, luda ili, kako bi Andrić rekao: fakir-fukara . Klovn u XVII veku napušta pozornicu, postaje vašarski lakrdijaš idući od mesta do mesta, dobivši cirkusku arenu i šatru (cirkus-plac), najčešće na pijaci ili na samom rubu nekog mesta gde o karnevalima i praznicima izvodi svoje veštine i lakrdije . U XIX veku, u takozvanoj beloj pantomimi, susrećemo novog cirkuskog klovna, naivčinu – Pijera, koji će uticati na postanak Belog klovna kojem će se pridružiti i Glupi Agust, a putujući glumci i njihova izvođenja sve će više da nalikuju cirkuskim predstavama . Pojavom filmske umetnosti (čije početke valja videti i u Pano- ramama), najpre nemih fimova, na velikom platnu susrećemo velikog klovna Čarlija Ča- plina, majstora neverbalne tragikomike, koji je čitavim svojim opusom, igrajući Šarla, u dotrajalom odelu prepunom zakrpa, u ogromnim cipelama, izazivao salve smeha i rastu- živao svojim neveselim očima i svojom nespretnošću, primljenim udarcima, padovima i porazima . Slavni italijanski filmski režiser i scenarista Federiko Felini rano otkriva svet stripa, pozorišta lutaka i cirkusa1 te kaže: “Kada sam kao dečak prvi put video klovna, odmah sam ga prepoznao . Video sam sasvim jasno kakav će biti moj život” (Lazić 2009: 42) . I sve te fascinacije najranijeg detinjstva sačuvaće do kraja života utkivajući ih u svoja nenadmašna dela (među kojima je i film Klovnovi) . “Za Flobera je cirkuski svet” – či- tamo u Lazićevom Teatru / Cirkusu klovnova – “bio prostrano carstvo, nepristupačno, egzotično, odvojeno od spoljnog sveta gotovo nesavladivim granicama koje dele moguće

1 Kada je imao dvanaest godina, Felini je pobegao od kuće i priključio se jednom putujućem cirkusu . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 281 od nemogućeg” (Lazić 2009: 92) . Klovnovi će se u XX veku maestralno vratiti i na po- zorišnu scenu kroz Beketovo pozorište poruge i apsurda, u kom se od glumaca upravo zahteva da budu lakrdijaši (Estragon i Vladimir, Vini i Vili, Ham i Klov), a od gledalaca – da budu filozofi . U književnosti XX veka akcentujemo i roman Hajnriha Bela Mišlje- nja jednog klovna, u kom sin bogatog industrijalca okreće leđa bezbrižnom životu jer ne može da laže i vara, kako u vreme Hitlerovog režima ne može mirno da spava, ili da se u potonjoj demokratiji lako prilagođava; u nameri da ostane čovek u smislu moralnih načela odriče se ljudskog lika i preuzima ulogu klovna . Na južnoslovenskim prostorima, među književnim stvaraocima koji su inspiraciju i teme crpili iz cirkusa kao paradigme sveta, a život klovnova prepoznavali kao paradigmu čovekove sudbine na zemlji i svojim književnim junacima pridodavali klovnovske karakteristike, ističemo velikog majstora priče i pripovedanja: Ivu Andrića i njegovog vrlog učenika: Danila Kiša . U Andrićevom stvaralačkom opusu, cirkus stiže i šatra cirkuska se podiže da oživi svet čudesa u više književnih dela: pripoveci Prvi put u cirkusu, Ćorkanu i Švabici, u eseju Razgovor sa Gojom, u Geometru i Julki i pripoveci Cirkus koje su pohranjene u zaostavštini među Andrićevim pripovetkama za štampu pripremljene zbirke od dvana- est priča pod nazivom Kuća na osami, koja će posthumno biti objavljena, kao i u Zna- kovima pored puta, jednako posthumno štampanim, u kojima pronalazimo umetnički svet i autopoetiku kao Cirkus Maximus i klovna kao umetnika i stvaraoca, ali i simbol ponižavanih i ugnjetavanih, vidimo to i na najširem planu Andrićevog književnog dela . Danilo Kiš nam je zaveštao svoj Porodični cirkus, romanesknu trilogiju (Rani jadi, Bašta, pepeo, Peščanik): “To su tri komponente autobiografskog ciklusa koje zovem Porodičnim cirkusom” – kaže Kiš (Gorki talog iskustva, 215) . Uz metaforično i ironično značenje cir- kusa u nazivu Kišove porodične trilogije, naićićemo u književnom opusu i na konkretan cirkus, tačnije na žaljenje zbog odlaska cirkusa i cirkusanata, a zanesenost opsenama, kao i društveno-politički svet kao ekvivalent cirkuske arene i život čovekov izrugan i obesmišeljen kao ekvivalent klovnovske umetnosti poraza – čitamo evidentno i u Knjizi kraljeva i budala u Enciklopediji mrtvih, i u gotovo svim drugim Kišovim delima . Sve je u Razgovoru sa Gojom u vezi sa simbolikom i metafizikom klovna i cirkuskog predstavljanja . Predgrađe, kafana u predgrađu . Nedaleko od kafane “podižu cirkusku šatru” (Razgovor sa Gojom, 12) . Od Goje saznajemo: “proste i uboge sredine su pozornice za čuda i velike stvari ”. (Razgovor sa Gojom, 13) Hramovi i palate u svoj svojoj veličini i lepoti ustvari su samo dogorevanje i docveta- vanje onoga što je niklo ili planulo u prostoti i sirotinji . U prostoti je klica budućnosti, a u lepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti . (Razgovor sa Gojom, 13) Cirkus je za Goju najviša vrednost u odnosu na sve druge predstavljačke umetnosti: Za mene je cirkus najpristojnija forma pozorišta . On je najmanja beda u toj velikoj bedi . (Razgovor sa Gojom, 18) Čitav razgovor se odvija uz povremeno oglašavanje truba i doboša ili štektanje živo- tinja iz menažerije, a esej se završava predstavom tokom cirkuske predstave, uzaludnim 282 Jelena Ratkov Kvočka: Cirkus kao paradigma – cirkuska igra kao igra života u delima . . nastojanjem da se Goja domaši, da se dosegne i prigrabi zanosna iluzija, pronađe ono što se ne može naći: Pred kafanom je bilo pusto, ali se oko cirkusa jednako skupljao grlat narod pod jar- kom i neprijatnom svetlošću karbidskih lampi, koja je licima davala bledi sanjiv izraz i očima nezdrav sjaj . Odjednom mi se učini da sam na kraju gomile, u polutami, ugledao pognutog starca u kaputu zastarelog kroja, sa štapom u ruci i velikim šeširom na glavi . I odmah ga izgubih iz vida . Potrčah kroz svetinu . . (Razgovor sa Gojom, 39) U Znakovima pored puta Andrić će zabeležiti dva fragmenta o davnašnjim oživelim dečačkim sećanjima o cirkusu . Prvi tvori poredbenu sliku: Kao dečak u cirkusu . Tu vlada samo igra . Tu ne postoji nikakav jezik, nema reči koje ljude dele, ograničavaju i zbunjuju; nema čekanja, nema promašaja, izgleda kao da nema ni napora; tu govori samo savladana materija, sve je u službi iluzije i igre, i sve teži samo ka jednom cilju, da što brže i što savršenije stvori svet koji ne postoji i da nji- me zakloni onaj stvarni, napolju, koji ne valja (baš ništa ne valja!), a koji smo ostavili tamo negde daleko iza sebe ( . . ) Osetio je da će to što gleda biti i ostati za njega jedini pravi svet . Bleštavi, nestalni i prolazni prividi toga sveta imaće nad njim punu vlast i sve i svak moći će lako da ga obenđija, povede za sobom i napusti kad mu se ushtedne . Do kraja života ostaće podložan svakom blesku svake veštine, i svaki put će svaku igru primati kao svetu i večitu istinu ( . . ) i on se te sjajne večeri obrekao i zaverio tom duhu igre i njenih zanosa i promena, ne što je tako hteo, nego jer drukčije nije mogao . (Znakovi pored puta, 283–284) Drugi govori o trenutnim iluzijama koje prođu bez traga, “kao nerazumljiva jeza uz kičmu” i koje uvek podsećaju na prvu cirkusku predstavu u životu, što je bila “jedna od najvećih i najlepših senzacija” (Znakovi pored puta, 342); gorki i glasni neutešni plač de- teta kad su iščezli akrobate i klovnovi, a šareni ćilim smotali, kao i zadivljeno grohotno smejanje, potom, kad su se pojavile mazge i konji sa praporcima i plavim vrpcama; teške suze i nezaustavljiv smeh . Treća sekvenca o cirkusu u Znakovima pored puta je potpuno bizarna, kazuje o cir- kuskoj atrakciji pola ribi pola ženi, veštačkih krljušti u kojima joj je zapreten donji deo tela, a koja na takvom mestu i u tim uslovima, kao svaka majka, doji svoje dete . Andrićevoj pripoveci Prvi put u cirkusu bliska je pripovetka Panorama po fascinaciji imaginarnošću i opsenarstvom, ali i po događajima neposredno viđenim očima dečaka . Isto tako (dečačkim pogledom) su doneti prizori u Kišovim Ranim jadima i Bašti, pepelu . “Klovn” – kaže Felini – “otelotvoruje osobenosti fantastičnog bića koje opisuje čove- kov iracionalni aspekt i njegov bunt spram višeg reda, skriven u svakom od nas” (Lazić 2009: 43) . Upravo to je ono što se detetu sviđa u cirkusu: svetkovina i smeh, čarolija i uz- buđenje, čudo i igra, lepota, bunt protiv razuma i reda, sloboda da se radi sve što je inače zabranjeno, da se viče do mile volje, da se utrkuje, skače i prevrće do razine vratolomije, da se bude u razigranom zajedništvu sa životinjama, da se uspinje do neverovatnih visi- na . To je ono nešto što izjednačava klošara, dete i cirkusanta, taj “čarobni svet krugova Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 283 koji se okreću” (Fernan Ležer), izvan svakodnevice, izopšten, izmešten na periferiju gra- da, a stvarni centar sveta tog iracionalnog aspekta . Kada je stupio u treći razred osnovne škole, u grad u kom je živeo dečak iz Andriće- ve pripovetke stigao je cirkus: Sve je bilo izmenjeno . Jednolični život koji sam toliko mrzeo sav je preplavljen uzbu- đenjem, a uzbuđenje je za mene pravi oblik života i preda mnom se kao svetlo, šareno i nemirno platno razvijao neki život koji nisam mogao slutiti da postoji, a koji sam u sebi, nesvesno, odavno očekivao . Javljalo se, izgleda, upravo ono što mi je u čestim časovima dečačke potištenosti toliko nedostajalo . ‘To je to, to je to!’ – govorio sam sam sebi i uživao kao zasebnu, izdvojenu slast svaki trenutak vremena koji je brzo prola- zio i svaku pojedinost prizora koji su se preda mnom odigravali . (Prvi put u cirkusu, 33–34) U Sarajevo je, u vreme kada je dečak, sad već mladić, pohađao drugi razred gimna- zije, pristigla stalna panorama . Ovo “stalna” trebalo je da povuče oštru crtu u odnosu na prolazne panorama i jeftine šatre u kojima su takve senzacije dotad boravile . Sve što je dotle značio moj stvarni život tonulo je u nepostojanje, a sve što sam čitao u romanima ili želeo i gradio u mašti, sve se moglo povezati sa ovim slikama . (Pano- rama, 120) Zlata je meni vredela ova igra sreće i zanosa, a ne sitnog niklenog novca . (Panorama, 122) Ali i to “stalna”, ispostavilo se, bila je obmana . Kada odu cirkusanti, čitamo u Ki- šovim Ranim jadima premišljanja dečaka Andreasa Sama: “( . ). cirkusi dolaze i odlaze, mali provincijski cirkusi sastavljeni od cigana i mađioničara, od pelivana i atleta, svake godine, s jeseni, kao poslednje slavlje leta, kao neki smešni paganski praznik ( . ). I neće biti ni traga od jesenje svečanosti koja je ovde cvetala pod ružičastim šatrama . I nigde više šarenog vašara, nigde pelivana, nigde kikota ( . . )” (Rani jadi, 35–36) . Andićev i Kišov dečak potpuno jednako u životima staju na stranu veličanstvenih cirkuskih predstava . Andrićev Ćorkan i nastupi Eduarda Sama jesu klovnovske pojave i cirkuski spek- takli: Salka Ćorkana, koji peva kroz čaršiju i igra na raskršću gotovo svaki dan, susrećemo u pripovetkama Ćorkan i Švabica (1921), Mila i Prelac (1936) i u romanu NaDrini ćupri- ja (1945) . Tim sledom su dela objavljivana . Međutim, hronološki ređajući događanja iz Ćorkanovog života, na prvom mestu bi bila Na Drini Ćuprija, koja će doneti istoriju ovog lika od rođenja, potom njegova zanesenost igračicom na žici prilikom prvog dolaska cirkusa u višegradsku kasabu u Ćorkanu i Švabici, (pri čemu je Ćorkanova zadivljenost igračicom – lepotom i igrom – jednaka očaranosti dečaka u pripoveci Prvi put u cirkusu) . 284 Jelena Ratkov Kvočka: Cirkus kao paradigma – cirkuska igra kao igra života u delima . .

Andrićeva Švabica je uporediva sa Salomom Gistava Flobera2 i OskaraVajlda 3, (ona je i glavna ličnost opere Riharda Štrausa)4, čak Miroslava Krleže5, ili sa Lulu Franka Vede- kinda6, po neobuzdanoj erotičnosti, po divljoj prirodi, po misterioznosti . Pred ovakvim ženskim figurama, njihovim zanosima i strastima, čoveku zastaje dah od lepote i užasa . Takvu ženu pronalazimo i u Andrićevoj Julki koju jedino zanima “igra, besmislice, koje- štarije” i koja svom mužu, geometru, priznaje “da bi najviše volela da igra gola na trapezu u nekom jarko osvetljenom cirkusu” (Geometar i Julka, 53) . Niko ih ne može posedovati jer izmiču pred očima i pod prstima, nošene snažnim nagonom igre, zanose do bezu- mlja, pomerajući iz osnova muški svet . I Oskaru Vajldu i Vedekindu ljubav su bili teatar, cirkus, vodvilji, varijetei i kabarei . Ove iluzionističke plesačice, savršeno izvajanog tela u svetlucavim trikoima, kostimima, sa zagonetnim osmesima, možda sa malenim amre- lom u ruci, delovale su kao imaginarna božanstva za kojima ruke uzaludno posežu . Evo Ćorkanovog proživljaja Švabice: ‘A ona igra na žici!’ I laka je kao pero i nogom treperi i samo što ne zuji kao zlatna buba, ljeti u usijanu vazduhu, nad lučevim krovom . Svašta ima na svijetu . Ni pomi- sliti se ne može šta sve može biti . Svašta . Svašta! – Sve tako neke misli od kojih mu se srce širi i on se cio nadima i raste . (Ćorkan i Švabica, 189) Tužni klovn Salko Ćorkan pripada onoj plejadi kasabalijskih luda koje žive od svirke i muzike, pesme i podsmeha drugih, igre i rakije (ruma) . “Oni su” – kaže Andrić – “večita i nepriznavana potreba kasabalijskog sveta čiji je duhovni život stegnut i izvitoperen . Oni su nešto kao umetnici u jednoj sredini u kojoj je umetnost nepoznata ”. (Na Drini ćuprija, 233) U romanu Na Drini ćuprija tri su izuzetne scene u vezi sa Ćorkanom: upoznajemo ga kao mladog čoveka čudnog izgleda, koji kasabalijama služi za circus i podsmevanje više nego za rad (VII glava); pri izvlačenju utopljenice iz Drine, lepotice na glasu, mudre i samosvojne Fate Avdagine – “Jer bez Ćorkana ne biva nijedna ovakva zgoda” (Na Dri- ni ćuprija, 132), kad spoznajemo Ćorkanovu onemelost nad posuvraćenošću mladosti i vanredne lepote koja se prosula u Drinu, u smrt, u zastrašujući prizor, erotičan i užasan,

2 Gistav Flober – Tri pripovetke: Prostodušno srce, Legenda o svetom Julijanu Gostoprimcu i Irodijada,preveo na srpski jezik Milenko Vodaković, Novo pokolenje, Beograd, 1953 . 3 Saloma je komad u jednom činu koji je Vajld napisao 1894 . na francuskom jeziku, za vreme zatočenja, a prikazan je 1896 . Igračica srebrnih stopala predstavlja zanos pozorištem kao umetnošću izraza, prikazuje opčinjenost igrom, kao i isprepletenost najvećih strahova i najvećih nadanja . 4 Štrausova tragična opera Saloma za koju je sam kompozitor napisao libreto, najdirektnije se oslanjajući na nemački prevod drame Oskara Vajlda, premijerno je izvedena u Drezdenu 1905 . godine izazvavši mnoštvo kontroverznih reakcija, čak i više nego Vajldova drama . Čuveni Ples sedam velova iz ove opere izvodi se danas i kao samostalna koncertna tačka . 5 Saloma Miroslava Krleže jeste legenda u jednom činu, pisana kao trodelna drama još 1913/1914 . u vreme kada nastaju Legenda i Maskerata, prerađivana više puta, štampana u Forumu (br 10). tek godine 1963 . pu- nih pedeset godina od prvih verzija . Ličnost Salome svojim seksipilom gospodari, uništava, postaje politički moćno biće, a erotiku snažno privlači igri smrti . 6 Lulu je komad sačinjen od dva dramska dela: Duh zemlje (1895) i Pandorina kutija (1904), koje izlažu sud- binu zajedničke junakinje, zavodljive, opasne i fatalne, koja je, također, očaravajuća i zastrašujuća predstava strastvene ljubavi u neposrednoj blizini smrti . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 285 bizaran (VIII glava); i u maestralnoj sceni Ćorkanovog zanosnog preleta po tankoj ivici mosta s jedne obale na drugu, toliko fantastičnoj i neverovatnoj, da nije dece koja su tog jutra idući u školu taj prizor gledala, činilo bi se da ga nije ni bilo, da je sâmo snoviđe- nje i čista imaginacija . Ali odigrao se taj slavodobitni i slobodonosni čin pred dečačkim očima: Od čuđenja su im bila otvorena mala usta iz kojih se vila bela para . Onako sitni, umotani, sa tablicama i knjigama pod pazuhom, oni nisu mogli da shvate ovu igru odraslih ljudi, ali im je za ceo život, zajedno sa linijom njihovog rodnog mesta, ostala u očima slika dobro poznatog Ćorkana, koji preobražen i lak, poigravajući smelo i radosno, kao mađijom nošen, hoda onuda kuda je zabranjeno i kuda niko ne ide . (Na Drini ćuprija, 246) Ćorkan se, od čaršijskog pijanca i zabavljača, pelivana i fakir-fukare, nakaze i bedni- ka koji vazda promašuje, kojeg svako ko hoće može da vređa, ponižava, prebija, preobra- ća u ovoj sceni, u zadivljenim dečačkim očima, u pobednika nad pobednicima, u artistu koji se vinuo do neslućenih visina, u akrobatu dostojnog najvećeg divljenja i najvišeg poštovanja budući da je savladao strah i silu teže, i uspeo u čemu niko drugi nije 7. Dečak (Andreas Sam) u Porodičnom cirkusu nastoji da pojmi svoga oca, bezazleno i s beskrajnom ljubavlju, ali ipak ne uspeva da eliminiše osećaj čudnog, grešnog, čak stid- nog u vezi sa očevim nastupima . Pijanog, ludog i nastrano učenog Eduarda Sama svet nije primao bez omalovažavanja, izrugivanja, batinanja . Postiđenost, ali i fasciniranost očevom čudnom učenošću i svakako neobičnošću dečak će, kao teško nasledno breme, vući kroz život, kao svoj najveći poraz i pobedu istovremeno . “Odjednom, sa zapada, izranja iz trava moj otac, zamahujući visoko svojim štapom, i zastaje na samoj ivici utabanog polja, tamo gde je bio šator sa majmunima” (Rani jadi, 38) . Eduard Sam, budući klovnovsko-karnevalska figura, predstavlja nastavak, ili po- novni dolazak cirkusa . U Bašti, pepelu on – gord i odan alkoholu izvodi svoje brojne krč- marsko-vašarske preludijume i predstave: komediju, sentimentalno pevanje, pokatkad i dramske recitative koji su uvek završavali žalosno, groteskno ili u tragičnoj farsi: Moj bi se otac budio u seoskim jendecima, išaran modricama sa svim nepoznata po- rekla, blatnjav, s mokrim, izbljuvanim nogavicama, bez prebijene pare u džepu, bez ijedne jedine cigarete, sa paklenim osećanjem žeđi u utrobi i sa neodoljivim samoubi- lačkim nagonom u duši . Kao kakav ostareli pjero, on skuplja svoje žalosne rekvizite iz blata, svoj štap, svoj šešir, svoje naočari ( . . ) Lišen znakova svog dostojanstva, žezla, štapa i krune halbcilindra, bez naočara i surove maske strogosti i meditacije, lice mu je otkrivalo anatomiju njegove kože, žilice i mitesere njegovog dominantnog muškog nosa, fizičku kartu njegovih bora za koje sam sve do tad verovao da su samo obrazina na licu patnika i apostola . (Bašta, pepeo,115–117)

7 Muta – Ćorkan – Pecikoza su trojica fakir-fukara kojima je to uspelo i o čemu autor kazuje u višegradskoj hronici, koji predstavljaju istu pojavu u različitim vremenima, ali je Ćorkan, ipak, centralna Adrićeva figura ovog arhetipa . 286 Jelena Ratkov Kvočka: Cirkus kao paradigma – cirkuska igra kao igra života u delima . .

Eduard Sam je prilika lakrdijaša i komedijanta, patnika-klovna koji u svetu–cirku- su–istoriji igra dramu ljudskog mučilišta i stradanja, bačen u arenu sveta kao u cirku- sku arenu, među brojnu, nasilno raspoloženu, primitivnu i uskomešanu svetinu, punu nestrpljenja da iščeka veliko finale života-spektakla – smrt; tada će se spustiti zavesa i ugasnuti lučevi ili reflektori . Ali, prvo ćemo videti poslednju cirkusku predstavu, salto mortale, skok smrti u ništavilo ili u sve jer će iz ništavila (života) skočiti . Ćorkanov kraj će se odigrati u pripoveci Mila i Prelac propraćen, opet, pomnim po- gledom dečaka naratora, koji je uvek ispoljavao jaku nezdravu radoznalost „za strance, skitnice i uopšte za prosjake, bedne i sakate“ (Mila i Prelac, 26) . Tako i za Ćorkana . „I to je bilo jedno od onih stvorenja koja su privlačila njegovu pažnju i ispunjavala ga strahom i saučešćem“ (Mila i Prelac, 30) . Poput Vasilija Vasiljeviča Svetlovidova u Čehovljevoj dramskoj skici u jednom činu, „otpevaće“ Ćorkan svoju Labudovu pesmu . Jednako osta- reo i umoran, sad već samo izbledela sena onog Ćorkana što se davno jednom „bio zagle- dao u Švabicu koja igra na žici, kad je prvi put stigao cirkus u kasabu, i zbog te Švabice vi- deo slavnih trenutaka, mnogo bruke i teških batina“ (Mila i Prelac, 30) . Odavno već ništa ne radi, „ni za podsmeh nije više“, a od malo tek rakije pada u bunilo . Sad: „čeka slavnu smrt, da prvi put legne na log koji je po njegovoj meri i koji nije tuđ [ . ]. da mu vlažna ilovača izvuče ovu gorčinu koja ga mori“ (Mila i Prelac, 31), tiho pevušeći: Akšam...gel- di..., zajedno sa suncem . Neponovljive su, dirljive, uzbudljive i do srži potresne ove scene Ćorkanovog umiranja koje je metaforično rečeno njegov najveći trijumf, čoveka-klovna koji je naš dvojnik, koji je simbol svačijih poraza, neuspeha, smrti, izraz životne melan- holije i neizostavnog tragičnog kraja8, ogledljiv u njegovim neveselim očima9, uprkos, paradoksalno, bezbrojnim i beskrajnim šalama i parodijama, veselju i smehu kojima je kroz život uveseljavao začudnom mimikom, gegovima i pokretima . Dečak narator se ukršta sa zrelim pripovedačem . Darovan bakrenim novčićem koji je iskopao iz kamenih sastavaka iz podzide, na kom se zagleda u lik „žene, kraljice ili boginje“, „bio je (Ćorkan) obasjan suncem i sav prožet osećanjem čudnog odnosa i savršene harmonije između svega što se gubi i što se nalazi, što biva i što nestaje“ (Mila i Prelac, 32) . Metafizička dra- ma – paradigma čovekove sudbine na zemlji . Akšam... geldi... „Umri Ćorkane!“ je bila najčešća rugalica gazda tokom više od trideset godina i „najposle“ – kaže narator – „sve se šale ostvaruju i na kraju svake šale je smrt i iza svakog smeha ćutanje“ (Mila i Prelac, 33) . Na životnoj sceni – cirkus-placu – ogledalu sveukupnog ljudskog postojanja, događa se spektakularan kraj, Akšam... geldi...: Ćorkan oseća kako najzad postaje ono što je oduvek maštao i žudeo da bude: velik i u usamljen čovek, ljubavnik i junak, vitak, prav, tvrd, kao beli neprolazni nišan nad grobom [ . ]. Sa ovog obasjanog zida na kom on stoluje i dospeva, bliži je najdalji ču- desni grad na dalekom Istoku, sa svojim kulama, ženama i podvizima, nego ova šaka prosutih kuća na ušću Drine i Rzava (Mila i Prelac, 33) .

8 Kraj partije (igre) je naziv čuvenog Beketovog antidramskog komada i apsurdnog teatra . 9 Nevesele oči klauna je naslov eseja Ranka Marinkovića po kojem će biti naslovljena čitava knjiga . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 287

Smrt Eduarda Sama, „divne pijanice“, biće predstavljena u jeftinoj farsi kroz kata- klizmčku, apokaliptičnu propast vascelog sveta, u varijacijama kroz sva tri romana poro- dičnog cirkusa . Akcentovaćemo scene iz Bašte, pepela, prizore prepune reminiscencija: Ta bedna parafraza pretpotopske evakuacije, ta kopnena, ovozemaljska repriza Noje- ve barke, te biblijske, božanstvene komedije, igra se dosledno i do kraja (Bašta, pepeo, 152) . Odlazak gospodina Eduarda Sama u geto, potom u Aušvic, pa u gasnu komoru i kre- matorijum, viđen očima dečaka Andreasa Sama je prepun teatralnosti, patetike, smeš- nog, tužnog i strašnog (rečju grotesknog) u isti mah; svojevrsna je maskerata, cirkuska igra, životna drama: Eduard Sam, moj veličanstveni otac, slao nam je sa vrha kočija neke vazdušaste po- ljupce, duvajući u dlan kao da raspršuje mehure od sapunice . Naravno, ta njegova lirska, klovnovska maska, jedna od poslednjih, nije služila za uveseljavanje zadivljene i malobrojne publike, nego je on njome hteo da prikrije patetiku ovog trenutka [ . ]. uzevši na sebe lik putujućeg glumca i vašarskog klovna, počeo odjednom da (se) šegači sa uzvišenom ulogom Nojevih potomaka, pravio je zlobne primedbe na račun takvih svetinja kao što su pravednici, Stari zavet i Božji izabranici . . (Bašta, pepeo, 153– 154) . Idući u sigurnu smrt, zajedno sa milionima sunarodnika, upriličiće svojoj deci neza- boravnu karnevalsku predstavu, trijumf života, govoreći između ostalog: „[ . ]. ući ćemo kao Gilgameš u predele besmrtnosti trijumfalno, potkupivši čuvare piramida zlatnicima i opivši rajnskim vinom heruvime koji stoje na vratima večnosti“ (Bašta, pepeo, 154) . Dečak, Andreas, za kog je uglavnom i bila ova predstava njegovog gordog oca, konstato- vaće postepeni kraj igre: „Već jedva razabiremo njegove reči, prekrivene škripom kola i biblijskom pometnjom životinja, koje u svojim cirkuskim kavezima počinju da zavijaju bolno, izgubljeno [ .] . moj otac je ponovo stavio svoj šešir i sagao svoju veličanstvenu glavu, ne mogavši da zadrži do kraja na svom licu tu jeftinu masku (Bašta, pepeo, 155) . Parodijsku ulogu preuzima zreli ironični pripovedač . Neka, na kraju, spadnu klovnov- ske maske ličnosti koje nisu ni skrivale svoj identitet, govoreći i tvoreći samu čovekovu bolnu životnu istinu . O značenjima Andrićevog i Kišovog književnog dela danas, zaključimo rečima Čar- lija Spensera Čaplina, svevremenog klovna nad klovnovima među nama koji jednako živimo opasnosti šaleći se, kao da živimo poslednji trenutak života, u cirkusu istorije i sveta: Hteli bismo živeti u međusobnoj sreći – a ne u bedi . Ne bismo hteli mrzeti ili prezirati jedan drugoga ( . . ) Ljudska mržnja će proći i diktatori će umreti, i sila koju su oduzeli narodu vratiće mu se . Ljudi umiru ali sloboda ne može umreti (Ljubojev,. 254–255) 288 Jelena Ratkov Kvočka: Cirkus kao paradigma – cirkuska igra kao igra života u delima . .

Izvori

Andrić, Ivo (1981), “Ćorkan i Švabica”, u: Jelena žena koje nema, Sabrana dela, Udruženi izdavači Andrić, Ivo (1981), “Razgovor sa Gojom”, u: Istorija i legenda, Sabrana dela, Udruženi izdavači Andrić, Ivo (1981), Znakovi pored puta”, Sabrana dela, Udruženi izdavači Andrić, Ivo (1981), Na Drini ćuprija, Sabrana dela, Udruženi izdavači Andrić, Ivo (1981), “Panorama”, u: Deca, Sabrana dela, Udruženi izdavači Andrić, Ivo (1981), “Mila i Prelac”, u: Deca, Sabrana dela, Udruženi izdavači Andrić, Ivo (1981), “Geometar i Julka”, u: Kuća na osami, Sabrana dela, Udruženi izdavači Andrić, Ivo (1981), “Cirkus”, u: Kuća na osami, Sabrana dela, Udruženi izdavači Andrić, Ivo (2009), “Prvi put u cirkusu”, u: (pr ). Lazić, Radoslav, Teatar/Cirkus klovnova, Beograd Beket, Samjuel (1981), Izabrane drame, Nolit, Beograd Bel, Hajnrih (2004), Mišljenja jednog klovna, Novosti, Beograd Čehov, Anton Pavlovič (1981), Drame, Sabrana dela, knj . X, Nolit, Beograd Kiš, Danilo (1983), Rani jadi, Globus, Zagreb/Prosveta, Beograd Kiš, Danilo (1983), Bašta, pepeo, Globus, Zagreb / Prosveta, Beograd Kiš, Danilo (1983), Peščanik, Globus, Zagreb / Prosveta, Beograd Kiš, Danilo (1983), “Knjiga kraljeva i budala”, u: Enciklopedija mrtvih, Globus, Zagreb / Prosveta, Beograd Kiš, Danilo (2007), Gorki talog iskustva, Prosveta, Beograd

Literatura

Lazić, Radoslav (2009), Teatar / Cirkus klovnova, Biblioteka dramskih umetnosti, Beograd Ljubojev, Petar (1994), Svet pokretnih slika, Matica srpska, Novi Sad Marinković, Ranko (1998), Nevesele oči klauna, Globus, Zagreb Molinari, Čezare (1982), Razbijanje scenskog prostora, u: Istorija pozorišta, Vuk Karadžić, Beograd Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 289

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09 Andrić I .

Marijana Terić: Specifičnosti pripovjedačkog postupka u Andrićevom književnom stvaralaštvu

U ovome radu posebna pažnja je posvećena narativnim tehnikama jednoga od najpre- vođenijih južnoslovenskih pisaca Iva Andrića, autora koji je svojim literarnim tvorevi- nama ostvario književnu enciklopediju života na Balkanu . S obzirom na to da njegova pripovjedačka proza nastaje iz drevnih priča, mita, legende, Andrić strukturira poliva- lentna literarna tkiva koja ga determinišu kao strogoga naučnika, istoričara, kao i autora filozofskih usmjerenja . Višestrukost njegova pripovjedačkog umijeća prepoznajemo i u prožimanju prošlosti i sadašnjosti, oniričkoga i stvarnoga, referencijalnoga i poetskoga, pri čemu se kao prepoznatljiva odlika autorova stvaralačkog procesa izdvaja jezgrovitost kazivanja . Analitičkim osvrtom na pojedina djela, posebnu pažnju poklanjamo funkciji pričanja priča, u kojima je, kako konstatuje Andrić, sadržana prava istorija čovečan- stva . Puštajući svoja djela da govore kako o različitim sudbinama, događajima i vreme- nima, tako i o različitim načinima i oblicima pričanja u narativnome tekstu, dolazimo do zaključka da Geteovo pravilo – umjetnikovo je da stvara, a ne da govori –predstavlja osnovno poetičko načelo Andrićeva književnoumjetničkog entiteta .

Ključne riječi: umjetnički postupak, istorijski dokument, pričanje priče, funkcija nara- tivnoga teksta

Specific narrative procedure in the literary work of Ivo Andrić

In this paper particular attention is paid to the narrative techniques of Ivo Andrić, the author who through his writing created a literary encyclopaedia of life in the Balkans . The multiplicity of his narrative art is also recognised in the interfusion of the present and the past, of the oneiric and the real, the referential and the poetic, whereat the most recognisable characteristic of the author’s creative process is the conciseness of telling . Through an analytical overview of certain works, particular attention is paid to the function of telling stories which, according to Andrić’s words, contain the real history of humanity .

Key words: Ivo Andrić, narrative techniques, telling stories, poetic principles 290 Marijana Terić: Specifičnosti pripovjedačkog postupka u Andrićevom književnom . .

Ovaj rad posvećen je narativnim tehnikama kojima Ivo Andrić kreira umjetnički svijet svojih djela . Kao autor evropske i svjetske književnosti, klasičan i moderan stvaralac i jedan od najprevođenijih južnoslovenskih pisaca, Andrić je svojim literarnim tvorevi- nama ostvario književnu enciklopediju života na Balkanu 1. Posmatrajući njegovo djelo od poezije, preko poetsko-meditativne proze, narativne proze do esejističko-kritičke proze, saznajemo da je riječ o specifično modelovanome univerzumu koji otkriva bo- gatstvo motiva, jezika i stilskih postupaka . Organizujući narativne tekstove na nivou ekstradijegeze, Andrićev pripovjedač otpočinje priču zauzimajući poziciju objektivnoga hroničara, pri čemu se u kritičkoj literaturi često govori o prividnome realizmu Andri- ćeva pripovijedanja . Iako je pojam prividnoga realizma u određenoj stvaralačkoj fazi po- smatran kao negativna determinanta Andrićeve proze2, kasnije je prihvaćen kao “izvan- redno pogodan izraz kojim se mogao kritički iskazati smisao onoga što ‘kazuje čitava Andrićeva literatura, raspeta između sna i jave, naslućivanja i neminovnosti’” 3. U tome smislu, zanimljiva je autorova konstatacija: “Ne znam da li je ovo što ja radim, i kako ra- dim, realizam, ali vjerujem da je – realnost!”4 S obzirom na to da njegova pripovjedačka proza nastaje iz drevnih priča, mita, legende, Andrić strukturira polivalentna literar- na tkiva koja ga determinišu kao strogoga naučnika, istoričara, ali i autora filozofskih usmjerenja . Specifičnost njegova pripovjedačkog tkanja vidi se u snažnome oslanjanju na istorijsku građu, koju prilagođava novome i modernome načinu pripovijedanja . Iako majstorstvo transformisanja istorijskoga materijala u umjetnička ostvarenja stvara iluzi- ju istorijske istine, zaAndrićeva dela se može reći da pružaju mnogo više istine od suvih, činjenično tačnih istorijskih dokumenata, jer njihov autor traži i nalazi ono što je bitno za ljude i njihov istorijski život, ne kostim, dekor i pojedinačna zbivanja nego ono što je opšte i duboko karakteristično za život naših naroda, pa i za sudbinu čovečanstva uopšte .5 Budu- ći da se Andrićev pripovjedač vraća iskustvu naroda, arhivska građa, zapisi, dokumenti, svjedočanstva najrazličitijih oblika, dnevnici, hronike, spomenici kao i usmena preda- nja predstavljaju pretekst i povod za dočaravanje prošlosti 6. Iz toga razloga, višestrukost Andrićeva pripovjedačkog umijeća prepoznajemo u prožimanju prošlosti i sadašnjosti, oniričkoga i stvarnoga, referencijalnoga i poetskoga, pri čemu se kao prepoznatljiva od- lika autorova stvaralačkog procesa izdvaja jezgrovitost kazivanja . Puštajući svoja djela da govore kako o različitim sudbinama, događajima i vreme- nima, tako i o različitim načinima i oblicima pričanja u narativnome tekstu, Andrić na- glašava da je upravo u priči sadržana prava istorija čovečanstva 7. Time Andrićeva priča

1 Miodrag Pavlović, “Jedan pogled na Andrićevo delo”, Zbornik radova o Ivi Andriću, ur . A . Isaković, Beo- grad, 1977, str . 204 . 2 Đorđe Jovanović je, između dva rata, negativno obilježio Andrićevo pripovjedačko opisivanje Bosne . 3 Radovan Vučković, Velika sinteza (O Ivi Andriću), Svjetlost, Sarajevo, 1974, str . 401 . 4 Ivo Andrić, Znakovi pored puta, Oktoih: Jumedia mont, Podgorica, 2007, str . 189 . 5 Dragan M . Jeremić, “Čovek i istorija u književnom delu Ive Andrića”, Zbornik radova o Ivi Andriću, ur . A . Isaković, Beograd, 1977, str . 153 . 6 Petar Džadžić, Hrastova greda u kamenoj kapiji, Mitsko u Andrićevom delu, Narodna knjiga, Beograd, 1983, str . 18 . 7 Ivo Andrić, “O priči i pričanju”, u: Istorija i legenda, Sabrana dela Ive Andrića, Beograd, Prosveta, 1976, str . 68 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 291 dobija ulogu sveznajućega pripovjedača, pri čemu njegovi narativni tekstovi funkcionišu na principu nefokalizovanoga heterodijegetičkog pripovijedanja u kome nema restrikcije u pogledu znanja .8 S obzirom na to da priča posjeduje neograničeno znanje, dolazi se do zaključka da je narator teksta zapravo sveznajuća pričakoja predstavlja centralnu for- mu Andrićeva romansijerskog stvaralaštva Pišući. o istoriji i kreativnome činu pisanja, Radovan Vučković uočava da dnevničke knjige Znakovi pored puta i Sveske potvrđuju koliko je Andrić poput Flobera, bio preokupiranželjom da izgrađuje, po cenu najvećih odricanja, lični stil, da sačinjava što savršenije pripovedačke oblike i da istovremeno poti- skuje autorsko prisustvo u delu kako bi ono govorilo samo sobom 9. Takvom koncepcijom literarnih djela gradi se komunikacioni most između teksta i čitaoca putem kojega autor ispoljava svoju proznu umjetnost . Savršenstvo umjetničkoga postupka Andrić dostiže u svojim narativnim djelima poput romana Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, pripovi- jetkama Put Alije Đerzeleza, Most na Žepi, Priča o vezirovom slonu i drugima, u kojima autor na osoben način ispoljava kreativnost svoga stvaralačkoga uma . Iako se Andrić u svojim djelima vraća istoriji i kulturnome prostoru Bosne, modernost njegova pripo- vjedačkog dara posebno se manifestuje kroz tradicionalni, ali istovremeno inovativni i autentični postupak strukturiranja priče koja se razvija spontanim, jednostavnim na- činom kazivanja, kojim se otkrivaju trostruka svojstvaautora kao naučnika, mislioca i umjetnika, pri čemu Andrić predstavlja najviši umjetnički izraz savremene književno- sti 10. Najznačajnije karakteristike njegova umjetničkog djelovanja prepoznajemo u nje- govome govoru u Stokholmu prilikom primanja Nobelove nagrade kada autor naglašava da nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smelo zaleće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo11,jer kako, također, konstatuje, sto načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svoga dela, ali jedino što je važno i presudno, to je delo samo 12. U tome smislu, čitalac uranja u literarni univerzum Andri- ćeva djela otkrivajući njegove značenjske slojeve, dešifrujući simbole inkorporirane u tekst upoznajući se tako s prošlošću, različitim vremenima i sudbinama ljudi, odnosno pričom o čovjeku i njegovome položaju u svijetu koji ga okružuje . Inovativnost Andrićeva umjetničkog postupka ogleda se i u njegovoj sklonosti ka imaginativnome, nemimetičkome modelu strukturiranja teksta . Stoga, elemente fan- tastičkoga u Andrićevom realizmu primjećuje Predrag Palavestra13, koji novi sloj pri- povijedanja naročito prepoznaje u pripovijetki Jelena, žena koje nema . Time dolazi do

8 Adrijana Marčetić, Figure pripovedanja, Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2003, str . 51 . 9 Radovan Vučković, Pisac, delo, čitalac: (o kreativnom pisanju, čitanju i interpretaciji), Službeni glasnik, Beograd, 2008, str . 59 . 10 Vidi: Velimir Živojinović, “Pripovedačko delo Ive Andrića”, Kritičari o Andriću, Ivo Andrić u svjetlu kritike/ izbor i redakcija Branko Milanović, Sarajevo, Svjetlost, 1977, str . 65 . 11 Ivo Andrić, nav . d ., str . 69 . 12 Isto, podvukla M . T . 13 Predrag Palavestra, “Elementi poetske fantastike u Andrićevom realizmu: ‘Jelena, žena koje nema’”, u: Sve- tozar Koljević, Pripovetke Ive Andrića, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1983, str . 129–133 . 292 Marijana Terić: Specifičnosti pripovjedačkog postupka u Andrićevom književnom . . saznanja da se, uvođenjem fantastičkoga u svoju prozu, Andrić oslobodio racionalno- realističkih normi i tradicionalnih paradigmi pri komponovanju literarnih djela: Primenom poetskoga postupka pri prevazilaženju i transponovanju objektivnog sveta i oslobađanjem primordijalnih subjektivnih i lirskih tvoračkih snaga, došlo se do gra- nice fantastike, koja je najbolje mogla da uspostavi sklad neskladnosti i da nemoguće pretvori u istinu 14. Kroz lik Jelene, žene koje nema, Andrić je pokrenuo iracionalne mehanizme i tako uspostavio dvije realnosti u svome poetsko-proznom triptihu: objektivna realnost (ona u kojoj se nalazi junak ali u kojoj Jelena ne postoji) i subjektivna realnost (unutrašnja realnost u kojoj junak ośeća prisustvo Jelene) . Kombinovanjem ove dvije stvarnosti, od- nosno mimetičkih i nemimetičkih parametara unutar teksta, gradi se fantastička priča, izgrađena na tajanstvenome, mističnome i simboličkome . Za razliku od priča sa izrazito realističkim narativnim odlikama, u pripovijetki Jelena, žena koje nema Andrić je po- kazao na koji način se preplitanjem dvaju nivoa stvarnosti može osvježiti pripovjedački postupak, upotpuniti ga fenomenom fantastičkoga i tako napraviti preokret u odnosu na postojeće paradigme . Andrićevu sposobnost da uroni u sferu nadrealnoga i imaginativ- noga prepoznaje i Stanko Korać koji elemente fanatstičkoga pronalazi u romanu Na Dri- ni ćuprija, u kojem slika kartanja na mostu, po njegovome mišljenju, predstavlja prilog fantastici koju Andrić nije zanemario u svojoj prozi 15. Sve to jasno ukazuje na činjenicu da je Andrić autor snažnoga imaginativnog izraza i autentičnoga modela komponovanja umjetničkih djela . Osobenost Andrićeva kazivanja nalazimo i u jezičko-stilskim karakteristikama koje autora čine jedinstvenim i prepoznatljivim stvaraocem . Budući da se njegova proza na- slanja na usmenu tradiciju, Dragiša Živković16 registruje bliskost u strukturiranju An- drićeve rečenice i narodnih pripovjedaka Vukovog načina kazivanja: ( . . ) u građenju i stilizovanju rečenice Andrić postiže rečeničku intonaciju koja je ne- obično bliska intonaciji narodne rečenice, a koja je istovremeno kvalitativno veoma mnogo iznad nje . Ono što je približava intonaciji narodne rečenice, to je blago i sklad- no talasanje intonacionog toka, jedna melodična povezanost intonacionih preliva, bez skokova i čestih prekidanja intonacione visine 17. Za razliku od opširnoga i sintaksički složenoga narodnog pripovjedača, Živković naglašava jezgrovitost, punoću i potpunost kazivanja kao bitne odlike Andrićeva pripo- vjedačkog zanata . Konciznost u iznošenju misli, prefinjenost u nijansiranju događaja, kao i smisao za detalj, predstavljaju nezanemarivi dio autorove proze . Bogatstvo motiva i jezička mašta plijene čitataoca dozvoljavajući mu da sagleda djelo u potpunosti, jer An-

14 Isto, str . 129 . 15 Stanko Korać, Andrićevi romani ili Svijet bez boga, Prosvjeta, Zagreb, 1989, str . 132 . 16 Dragiša Živković, „Nekoliko stilskih odlika proze Ive Andrića“, u: Ivo Andrić u svjetlu kritike/izbor i redak- cija Branko Milanović, Svjetlost, Sarajevo, 1977, str . 182–203 . 17 Isto, str . 188 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 293 driću, kao velikome eruditi, ništa nije strano . On vidi sve, a njegov vid je jezik 18. Stoga, njegovo stvaralaštvo čine djela najvećih estetskih dometa . Podjednako važan segment Andrićeva pripovjedačkog manira jeste i deskriptivni postupak, koji podrazumijeva registrovanje najsitnijih detalja neophodnih za potpun doživljaj ambijenta koji se želi predočiti čitaocu . Ta izuzetna čulna snaga detalja vidljiva je u svakoj sceni u Andrićevim djelima,19 i kako konstatuje Stanko Korać spada u red najviših ostvarenja u umjetno- sti detalja od Flauberta do Kafke 20. Jedan od primjera kojim se postiže ekspresivnost i umjetnički doživljaj prirode nalazimo u romanu Travnička hronika: Mećava je prošla kao gruba šala . Samo na obroncima su se belele tanke krpe snega . Zemlja je bila meka, kao prolećna, vidik ispran i dubok, planine modre, a na nebu čistom i bledoplavom, protezale su se, u dnu, dve-tri vatrene pruge svetlih oblaka iza kojih se krilo sunce i obasjavalo ceo kraj posrednom, neobičnom svetlošću . Sve je pod- sećalo na neke severne zemlje i predele . 21. Slikovitost navedenoga pejzaža izvedena je jednostavnim ali pažljivo odabranim jezičkim sredstvima, kojima se konstituiše konkretan, precizan i cjelovit vizuelni efe- kat . Takva sintaksička strukturiranost implicira lakoću čitalačke percepcije, oslobođene dramskoga naboja, prenaglašenosti i kitnjastoga stila čime se posebno izdvaja Andrićev umjetnički talenat . Analitičkim sagledavanjem Andrićeva proznog stvaralaštva nailazimo na određeni fragment teksta u kojem autor iznosi svoje poglede vezane za kritički pristup i valoriza- ciju umjetničkoga djela . Andrić, zapravo, ukazuje na lakoću i prebrzo donošenje zaklju- čaka koji percepciju čitanja vode u pogrešnom pravcu: Imam ponekad utisak da kritika pristupa piscima s naglašenim podozrenjem, sum- njom, gotovo islednički . Uvek kao da se traži ono poslednje, skriveno, šifrovano što je pisac želeo da kaže, s ciljem da ‘uhvati na delu’, demaskira u njegovim tobožnjim ta- janstvenim namerama . Kao da pisac, pišući, hoće ili smera da nešto posebno sakrije; naprotiv, on se otvara, on kazuje stvari, teži ka izvesnoj istini . Piscu treba pristupati kao prema vrednosti, kao prema nečem i nekom ko poseduje izvestan dar, izvesne (duhovne) sposobnosti i vrednosti, i negovati ga, podržavati u njegovom osnovnom nastojanju . I tek potom, rekao bih, dolazi posao kritike: da vidi, uoči, objasni vrednost te vrednosti, vrednost dela, pesničku ideju i jezik, a ne splet nekih tajnih ili mračnih namera 22. Navedeno razmatranje, koje bi se moglo shvatiti kao sugestija kritičarima kako da pronađu put do jednoga književnoumjetničkog ostvarenja u cilju što kvalitetnije formu-

18 Miodrag Pavlović, nav . d ., str . 208 . 19 Stanko Korać, nav . d ., str . 67 . 20 Isto, 68 . 21 Ivo Andrić, Travnička hronika, Dereta, Beograd, 2004, str . 102 . 22 Miloš I . Bandić, “Razgovori sa Andrićem”, u: Skupocene pristrasnosti, Ivo Andrić i male književne forme, Prometej, Novi Sad, 1996, str . 222 . 294 Marijana Terić: Specifičnosti pripovjedačkog postupka u Andrićevom književnom . . lacije svoga suda, može se, takođe, dovesti u vezu sa onim koje nam daje Mirko Kovač u svome jedinstvenome autopoetičkom djelu „Evropska trulež“: Piscu se može priznati hrabrost, ali za njega je najveće priznanje ‘umeće’! Valjalo bi da naši kritičari i naše kritičarke posvete više brige majstorstvu koje je retkost, a ne hvatanju ukoštac s tabu-temama, s ‘opasnom stvarnošću’ što je česta pojava i to u rasponu od ludaka pa sve do uzornih pisaca . ( . . ) posao kritike je da usprkos mode, zahteva vremena, tržišta, politike ili revolucije, brine isključivo estetsku brigu 23. Ovim dijelom teksta Kovač nam, poput Andrića, eksplicitno iznosi osnovne zako- nitosti umjetnosti, poziv umjetnika ali i njegovu ulogu u svijetu književnosti koju je po- trebno prepoznati . Dakle, oba autora su prepoznala pogrešan pristup književne kritike u analitičkom rasuđivanju knjiga kojima se bave . Iz toga razloga, potpuno opravdano šalju poruku ali i pouku svima onima koji se žele baviti književnošću, odnosno književnim djelima šta to, zapravo, jedno književno djelo predstavlja ali i koja je suštinska uloga knji- ževnosti i književnika . Kovač je književni stvaralac koji je uvijek težio usavršavanju svo- ga umjetničkoga zanata, pa je tako ostao dosljedan sebi i svojim poetičkim obrascima . On mašta o romanu „koji bi postao neka vrsta priručnika proznog zanata, ali priručnika koji se ne bi mogao koristiti“ .24 Zato je Mirko Kovač veliki individualac, koji je po riječima Filipa Davida „stalno bio u nekoj vrsti intelektualne i političke opozicije koja se svodila na individualan stav, na prkos, na veru u umetničku istinu koja je iznad svake, ideološke, političke istine“ 25. Da- vid vjeruje da su izuzetan talenat i nepotkupljivost bili najbolja odbrana Mirka Kovača protiv svih intriga, književnih, ali i drugih . Iz tog razloga, njegova djela jesu izraz jednog vremena o kojem svjedoče i progovaraju brojna autorova djela, dok poseban pečat sudbi- ne imaju eseji „Pisanje ili nostalgija“, „Elita gori od rulje“ i „Cvjetanje mase“ . To znači da Kovač svojim djelima ostvaruje dijalog s tradicijom, jer „sadašnje je vrijeme toliko muč- no da je vraćanje u prošlost postalo pravi užitak“ 26. Slikajući identitet društva u kome dolazi do dezintegracije čovjeka i kulturnih vrijednosti, Kovač gradi svijet umjetničkoga teksta kao „izraz nesaopštive realnosti koju pisac pokušava da saopšti“ (Jonesko),27 jer „roman je svet onakav kakav želimo, ili kakvog se bojimo!“ .28 Zato, autor „Evropske tru- leži“ kroz različite eseje daje dragocjena uputstva neophodna za nastanak književnoga teksta ističući da je književnost kruženje tekstova u tekstovima, potom da knjige služe knjigama a čitanje podstiče pisanje . „Ono što pišem plod je onoga što čitam“,29 kaže Ko- vač i poručuje: „Ono što doista voliš to ostaje, sve drugo je krš, ono što doista voliš niko ti oteti neće, ono što doista voliš pravo je nasleđe tvoje “. 30

23 Mirko Kovač: Evropska trulež, Prosveta, Beograd, 1987, str . 79/80 . 24 Mirko Kovač, Evropska trulež, Prosveta, Beograd, 1986, str . 44 . 25 , „Mirko Kovač – svedok mračnih vremena“, Ars, 5–6, OKF, Cetinje, 2014, str . 108 . 26 Mirko Kovač, Grad u zrcalu, Samizdat B92, Beograd, 2013, str . 7 . 27 Citirano prema: Mirko Kovač, Evropska trulež, Prosveta, Beograd, 1986, str . 126 . 28 Isto, str . 39 . 29 Isto, str . 104 . 30 Isto, str . 102 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 295

Otkrivajući Andrićeve navode o njegovoj zadivljenosti pred majstorstvom Matavu- ljevih djela, Kovač konstatuje da „to isto sada važi za nas koji se divimo Andrićevom majstorstvu, njegovim čudesnim građevinama koje stoje jedna iznad druge“ 31. „Uvek je znao da održi pripovedački oprez, da se povezuje s čitaocem, istrže ga iz osame i pruža mu osećaj da je u nekoj zajednici . I kao da je stalno imao na umu onu Čehovljevu: bolje reći manje nego previše!“32, zaključuje Kovač . Upravo se u tome sastoji nevjerovatna sna- ga riječi kojom plijeni gotovo svako Andrićevo djelo . Među brojnim specifičnostima Andrićeva pripovjedačkog procesa, posebno nagla- šavamo da je umjetničko savršenstvo njegovih literarnih ostvarenja jedno od rijetkih kvaliteta koje književni stvaraoci mogu dostići . Kao izuzetan poznavalac strane knji- ževnosti, Andrić je predano usavršavao svoj pripovjedački postupak vodeći, pri tome, računa da svaki detalj brižljivo inkorporira u tekst . „Andrić je svoja djela izgrađivao odmjereno, naoko bez uzbuđenja, pojmljivo pazeći na svaku riječ, kao da vaja u kamenu za neka daleka vremena . Svaku je rečenicu odvagnuo, nastojeći ukloniti svaki kriv ili nepotreban potez, izbacujući sve ono što je moglo stršiti odviše bučno i lično“ (Antun Barac) .33 Iako prepoznatljiv po preuzimanju motiva iz usmenoga nasljeđa, ovaj autor konstituiše osobeni univerzum u kome istorijska zbivanja predstavljaju idealnu podlogu za modelovanje umjetničke stvarnosti ili pak umjetničke istine . Preoblikovanjem svijeta stvarnosti u umjetničkom djelu, autor je uspostavio interferenciju različitih vremena u čiji je centralni prostor stavio čovjeka i njegovu sudbinu . Malo ko je tako lijepo govorio o čovjeku, malo ko je tako nepokolebljivo i istrajno vjerovao u čovjeka kao što je Ivo Andrić . Pisao je Andrić o pomućenim umovima, o čovjeku kojega su strasti obrvale, o čovjeku koji robuje predrasudama i nagonima, o survavanju čovjeka u tamne vrtloge zla i mraka, pisao je o svemu što je mračna strana čovjekove ličnosti 34. Ovakvom koncepcijom literarnoga univerzuma Andrić je dostigao jedinstvenost, cjelovitost, polivalentnost i neponovljivu umjetnost pripovjedačkoga tkanja . Nepristra- snost kao i umjetnička distanciranost autora, dovodi nas do zaključka da Geteovo pravi- lo umjetnikovo je da stvara a ne da govori predstavlja osnovno poetičko načelo Andriće- va književnoumjetničkog entiteta .

31 Isto, str . 60 . 32 Isto . 33 Citirano prema: Radovan Vučković, Velika sinteza (O Ivi Andriću), Svjetlost, Sarajevo, 1974, str . 407 . 34 Ljubomir Cvijetić, „Kako tumačiti Andrića“, u: Travnik i djelo Ive Andrića, Zavičajno i univerzalno (Zbor- nik radova sa naučnog skupa), IRO „Veselin Masleša“, OO Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1980, str . 64 . 296 Marijana Terić: Specifičnosti pripovjedačkog postupka u Andrićevom književnom . .

Literatura

Andrić, Ivo (2004), Travnička hronika, Dereta, Beograd Andrić, Ivo (2007), Znakovi pored puta, Oktoih: Jumedia mont, Podgorica Andrić, Ivo (1976), “O priči i pričanju”, u: Istorija i legenda, Sabrana dela Ive Andrića, Prosveta, Beograd Bandić I ,. Miloš (1996), “Razgovori sa Andrićem”, u: Skupocene pristrasnosti, Ivo Andrić i male književne forme, Prometej, Novi Sad Cvijetić, Ljubomir (1980), “Kako tumačiti Andrića”, u: Travnik i djelo Ive Andrića, Zavičajno i univerzalno (Zbornik radova sa naučnog skupa), IRO “Veselin Masleša”, OO Izdavačka dje- latnost, Sarajevo Džadžič, Petar (1983), Hrastova greda u kamenoj kapiji, Mitsko u Andrićevom delu, Narodna knji- ga, Beograd Jeremić, Dragan M . (1977), “Čovek i istorija u književnom delu Ive Andrića”, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, ur . A . Isaković, Beograd Korać, Stanko (1989), Andrićevi romani ili Svijet bez boga, Prosvjeta, Zagreb Kovač, Mirko (1987), Evropska trulež, Prosveta, Beograd Marčetić, Adrijana (2003), Figure pripovedanja, Narodna knjiga/Alfa, Beograd Palavestra, Predrag (1983), “Elementi poetske fantastike u Andrićevom realizmu: ‘Jelena, žena koje nema’”, u: Svetozar Koljević, Pripovetke Ive Andrića, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd Pavlović, Miodrag (1977), “Jedan pogled na Andrićevo delo”, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, ur . A . Isaković, Beograd Vučković, Radovan (2008), Pisac, delo, čitalac: (o kreativnom pisanju, čitanju i interpretaciji), Službeni glasnik, Beograd Vučković, Radovan (1974), Velika sinteza (O Ivi Andriću), Svjetlost, Sarajevo Živković, Dragiša (1977), “Nekoliko stilskih odlika proze Ive Andrića”, u: Ivo Andrić u svjetlu kritike/ izbor i redakcija Branko Milanović, Svjetlost, Sarajevo Živojinović, Velimir (1977), “Pripovedačko delo Ive Andrića”, u: Kritičari o Andriću, Ivo Andrić u svjetlu kritike/ izbor i redakcija Branko Milanović, Svjetlost, Sarajevo Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 297

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-31 Andrić I .

Olga Vojičić-Komatina: Individualni i kolektivni presjek izvora tragičnosti u Andrićevim romanima Prokleta avlija i Travnička hronika

Predmet ovog rada jeste interpretacija individualnih i kolektivnih izvora tragičnosti u Andrićevim romanima Prokleta avlija i Travnička hronika . Svi Andrićevi likovi pripa- daju hronotopu Bosne, a ta pripadnost je dvojaka – neki protagonisti su zaista narod- nosnobosanski izdanci, rođenjem i određenom konfesijom, a neki su stranci koji su se, usljed društveno-istorijskih prilika našli u bosanskoj kulturnoj omeđenosti . Već samo pripadanje zemlji nenavikloj na progresiju ekonomskih i socijalnih promjena, predis- ponira kolektivnu tragičnost likova koji naseljavaju prostorni milje Bosne . Odupiranje kanonima i raznim uslovljenostima ponašanja i življenja, kreira i individualne konfiktne linije u njihovim životima . Takav konceptživota usložnjava tragiku situacije u kojoj su tragični i oni sa bosanskim i nebosanskim porijeklom te su i jedni i drugi u širem smislu likovi stranci u specifičnom hronotopu tuđine .

Ključne riječi: individualno i kolektivno, izvor tragičnosti, hronotop Bosne, likovi stran- ci, hronotop tuđine

Individual and collective overview of source of tragedy in the novels written by Ivo Andrić The Damned Yard and Bosnian Chronicle

The subject of this paper is the interpretation of individual and collective sources of tragedy in the novels written by Ivo Andric The Damned Yard and Bosnian Chronicle . All the characters depicted in the novels belong to the chronotopos of Bosnia, and that affiliation is twofold - some protagonists belong to truly nationalized Bosnian offspring, by birth and a faith, and some are foreigners who, due to socio-historical circumstanc- es, find themselves in the Bosnian cultural limbo . The belonging to a country which is not used neitherto the economicprogress, nor social changes, predisposes the collec- tive tragicity of the characters, Bosnian inhabitants . Resistance to canons and various conditions of behavior and life creates individual confidential lines in their lives . Such a concept of life complicates the tragic situation in which they are tragic and those with Bosnian and non-Bosnian origin, both of them and others in a wider sense, are strangers in a specific chronotope of alienation . 298 Olga Vojičić-Komatina: Individualni i kolektivni presjek izvora tragičnosti u Andrićevim . .

Keywords: individual and collective, source of tragicity, Bosnian chronotopos, aliens, chronotope of alienation

“Čaršija je zatvorena. A avlija je prokleta.”

Prva rečenica se često ponavlja u djelu Travnička hronika i ima lajtmotivsku poziciju, jer je unjenoj semantičkoj nosivosti akumulirano imperativno geslo koje upućuje na ka- sabalijsku kulturološku izdvojenost prilikom stupanja na snagu određenih društveno- istorijskih prilika .A druga rečenica je, zapravo, naslovna sintagma Andrićevog romana- povijesti, potentnog je značenjskog opterećenja, čak mnogostrukijeg od onog sadržanog u fabularom tkivu samog djela, jer posjeduje široke humanističke aspiracije, budući da se odnosi na čovjeka i na sve ono što On, kao individua može donijeti prilikom svog cjelo- životnog samoospoljavanja . Dakle, u centru zatvorene čaršije i proklete avlije jeste čovjek sa svojim egzistencijalnim dilemama, emocionalnim disperzijama i više nego ekspresi- onističkom bujnošću koju Andrić permanentno poklanja svojim junacima u kontekstu odanosti stvaralačkim agensima na čijem je vrhu antropocentrizam, kao plemenita ideja posredstvom koje se reflektuje intelektualno i psihološko iskazivanje svakog pojedin- ca koji je Andrićev predmet istraživanja . Fundamentalni koncept svijeta koji nudi ovaj nobelovac sastoji se iz mikrokosmosa pojedinca predisponiranog da nadmaši sopstveni svijet i kolektiva koji se izmješta u pojedinčevu intimnu strukturu uvijek iznova kada osjeti da će kolektivna pozicija osrednjosti biti ugrožena nadolazećim vulkanoidnim kretanjem plemenitog pojedinca . Presjek pomenutog suodnosa za recipijenta predstavlja punktum na temelju kojeg reinterpretira sve pulsirajuće ose andrićevski oblikovanog dramskog krvotoka – tu je, dakle, junak osporenih mogućnosti, mučen intimnim pa- ranojama i kolektivnim nametanjem obrazaca koji ukupno dovode do njegovog duhov- nog ili pak, fizičkog posrnuća, a tu je i predočena psihologija kolektiva, kolektiva koji je osporavatelj individualnih težnji, uzrokovatelj najmučnijih agona pojedinca, uništitelj dobra, ali često i samouništitelj, jer Andrić ne dozvoljava konačnu prevagu ili pobjedu Zla . Tragika okolnosti, tragika krivice i tragika zla (Hartman)jesu etape temporalno-ka- uzalnog toka procjepa i destrukcije ličnosti koja usljed nemogućnosti samoostvarivanja mora ishodovati nesrećom . A ako je čaršija zatvorena i avlija prokleta, razumljivo je da je krah neminovan . Pokidanost kulturoloških interakcija koje bi nudile drugačiju egzisten- cijalnu shemu,smanjena mogućnost predistiniranosti, to jeste izmještenosti iz čaršijsko- avlijskog hronotopa, jesu sve pokazatelji objedinjenog kritičkog mišljenja da je Avlija nad nama i u nama, tačnije da počiva u vremenu, ali ne u jednom vremenu, te da je u svetu, ali ne u jednom svetu . Avlija se ne menja (Andrić, 2008) . Transformativne su samo metode urušavanja ličnosti junaka, a uzroci i posljedice su uvijek isti, potiču od Čovjeka . Literarno djelo je po mišljenju ruskih formalista složena struktura koja podrazumi- jeva anatomsko razmatranje, deskriptivno-fenomenološku konkretizaciju, kao i funk- cionalno estetsko poentiranje . Da bi se prikazane sadržinske predmetnosti u nekom djelu oživotvorile, dakle, da bi bile upodobljene djelujućom objektivizacijom, moraju Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 299 biti objektivizirane valjano . Znači, sadržina mora biti obuhvaćena efektnom formom, a dezautomatizacija čitanja i tumačenja mora biti intenzivna i ekspresivna kako bi se uopšte realizovao taj proces; posredstvom modelovanja takve invarijante ili realno-ma- terijalnog prednjeg plana, sve ono što se željelo reći, a tiče se sloja značenja, dobija više- struku asocijativnu konfiguraciju . Naposljetku, takvo literarno djelo jeste, onda, istinski artefakt sa preimućstvom estetskog poentiranja, maloprije pomenutog . Andrićev ne- ponovljivi leksički model odašilje obilje semantičkih mogućnosti, tako da je i kapacitet relacije autor – djelo – čitalac, na planu Andrićevog djela, i u perspektivi čak, nepresu- šan kada je u pitanju njegova jezičko-stilska, književno-teorijska, filozofska, sociološka i hermeneutička eksploatiranost . Materijal kojeg je Andrić upotrijebio prilikom lične verbalne konstrukcije svijeta, realno pripada bosanskom geografskom području . Etno- grafija, toponimija, onomastika, običaji i običajna kultura ili pseudokultura u nekom vidu manifestacije, apsolutno sve je bosanskohercegovačke pripadnosti . Svaki inostrani uticaj, pa bilo da je posrijedi izvanjac koji dolazi odnekud izvan bosanske omeđenosti ili da je u pitanju inostrani fenomen koji će naći ili neće naći svoje mjesto u jednoj regiji balkanskog stereotipa, kada se već nađe u domenu i dometu neobičnog konfesionalnog čvorišta, i samo postaje nalik njemu ili pak njima, Bosancima . Bosanska semiosfera, promišljanje bosanskog čovjeka, njegovo poimanje stvari i njegova intolerancija prema izvanjskim običajima, uticajima i dolascima, kao i uticaj cijelog tog modela ponašanja na onog ko dolazi ili je tek dolazeći, jeste kontinuirana andrićevska motivika na fonu koje se reflektuje mnoštvo drugih modelativnih sistema, prijemčivih za tumačenje . Sve izvire iz fundamenta bosanskog tematsko-motivskog plana, a na koncu, sve dobija univerzalnu idejnu fundiranost . U romanu Travnička hronika, ali i u romanu-povijesti Prokleta avlija, zatvorenost čaršije i ukletost avlije, najobjektivnije bivaju sagledane iz perspektive onog koji dolazi sa strane . Ta drugost ili različitost u odnosu na starosjedilačku ili pak avlijsku jedno- stranost i učaurenost, ovdje je iskazana kroz kulturološku izdvojenost onih koji dolaze i posmatraju . Konzuli Davil i fon Miterer koji dolaze u Travnik, tu tesnu i duboku raselinu, u potpunosti su drugačiji od mentaliteta dodijeljene im kasabe . Prvobitni kvalifikativ nepripadanja i komoditet duhovne distance, ipak se pokazuju samo kao početni njiho- vi izbori života u kasabi, jer totalno nepristajanje na uzus travničkog modusa vivendi, nipošto ne može biti pametan izbor . Eklatantna nadmoć čaršije produkuje i emotivne i karakterološke mijene kod junaka izvanjaca, što nas upućuje na zaključak o preimućstvu gordog i neumoljivog kolektiva . Jednoumlje travničkih begova kratkovido zagledanih u sopstvo rođenjem dobijeno, izvjesno je da ne uključuje u sebe i mogućnost samomije- njanja, kao ni primisao interesovanja za druge i razumijevanje drugih, tako da pozicija jednoobraznosti toga kolektiva, jeste i njihova pozicija uhljebljenosti u ovom svijetu i jedini mogući način funkcionisanja . Sami konzuli – francuski i austrijski, opstaju samo stoga što diplomatski taktiziraju i vremenom dobijaju snažnu adaptivnu moć, jer se po- prilično identifikuju sa kolektivom kojeg se, intimno, plaše i nad čijim se varvarskim manifestacijama ponašanja zgražavaju . Prosec pristajanja na prinudno interkulturalno prožimanje nije lak i kratkotrajan, naprotiv,konzuli promišljeno kodiraju lični mikrosvi- 300 Olga Vojičić-Komatina: Individualni i kolektivni presjek izvora tragičnosti u Andrićevim . . jet koji se prilagođava palanačkom, samo zbog nagona za fizičkim samoopstajanjem, a unutar svojih intimnih sfera grade nevidljive tvrđave koje su im neophodne za psihičko samoodržanje i omeđenost od sveprisutnih progonitelja . Procesuiranje etapa i strategija koje im istovremeno obezbjeđuju i fizičko trajanje, ali i duhovno nadvisivanje gordih kasabalija, psihološki je vrlo težak proces i zahtijeva misaoni napor, klonulost i česta po- srnuća . Tragičnost ovih Andrićevih junaka se sastoji u nemogućnosti slobodnog ispolja- vanja sopstvene drugosti ili različitosti, u tome svakako leži grijeh i krivica koju plaćaju i ispaštaju priličnom dezintegracijom svoje ličnosti . Motiv stranca koji je, po mišljenju kritike,najdominantnije prisutan kroz likove i istupanja dvaju konzula, posjeduje i proši- renu tematološku konspiraciju, pa ćemo svijet konzulske egzistencije u travničkoj čaršiji, nazvati i hronotopom tuđine u jednom podkulturalnom stereotipu . Odrednica TUĐI- NA ovdje ide u dva smjera i realizuje reciprocitet u ljudskom suodnošenju, jer su konzuli tuđinci u stranoj zemlji pa grade svoj lični hronotop, a sama strana zemlja u koju su došli je širi prostor tuđinstva, tako da se dva tuđinska uticaja interaktivno suprotstavljaju je- dan drugome i naposljetku, čak i prožimaju . Tuđinac u stranoj zemlji je, svakako, i fon Paulić, iako se demonstrira i njegova prilična moć prilagođavanja, a tuđinci su i Davna i Jevrejin – likovi autsajderi, bez svoje domovine, sa nepromjenljivim usudom tragičnosti datim kroz ostajanje u tuđoj zemlji . Maloprije smo namjerno prostor travničke kulture nazvali kvazikulturalnim stereotipom, a ne izričito bosanskim, jer je idejna poruka da na svijetu postoji sijaset takvih modela življenja, te da je svaki onaj model koji urušava princip i mogućnost postojanja drugog i različitog, zapravo, samo prividno kulturan, a suštinski je to model destrukcije, destabilizacije, devastiranja i diktature . Hronotop tuđine prisutan u travničkom tijesnom i dubokoraselinskom prostoru, evidentiran je i kroz funkcionisanje avlijskih stereotipa . I kao što Davil i fon Miterer do- laze u raselinu, udolinu, rupu, tako i fra Petar i Ćamil, jedan za drugim, dolaze u avliju, lucifersko grotlo, dakle, takođe, rupu – prostorno geografski, egzistencijalno, aksiološki i alegorijski . Uz distinkciju prethodnog poznavanja boljeg svijeta, svi protagonisti ukupno daju presjek ličnog doživljaja čaršijske ili avlijske ustajalosti ili pak zaustavljenosti pred boljim vremenom i svijetom . Centrirane između postojanja svakog ljudskog plemenitog aktivizma, jer je prije njih bilo bolje, a i poslije njih će biti takođe, Čaršija i Avlija su zgusnute u međuprostoru u kojem vlada opšta pasivnost i nipodaštavanje trajanja . Dina- mizacija jedino postoji u psihološkim kontrapunktima likova, a razumljivo je da je kao takva i uslovljena ukidanjem čovječnosti sveprisutnim u Čaršiji i Avliji . Iz čaršije postoji samo konzulska ambicija za rodnom zemljom, a iz avlije samo stremljenje ka nebu . Unu- tar čaršije postoji katkad moralna podrška između konzulskih kolega, a unutar avlije postoji priča između srodnih duša koje su srodne već samim tim što su u istoj avlijskoj ograničenosti od ostatka svijeta . Vezivna nit između ljudi je priča i pripovijedanje, a to ne samo da je prepoznatljiv Andrićev motiv, nego je i nepristajanje na limite eksponira- nja čovječnosti . Sama koncepcijsko-metodološka prezentacija priče i pripovijedanja je u oba romana dovedena do krajnjeg estetizma, što nas upućuje na lako dokaziv stav o tome da nijesu samo Andrićevi romani, ponaosob uzeti, estetički predmeti, već je estetično i samo sintetizovanje svih motivacija i fascinacija koje posjeduju protagonisti, tako da Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 301 i sama Priča postaje junakinja djela, budući da zaustavlja recipijentov svijet postojeće egzistencije i supstituiše ga, i to dugotrajno, u opalescentni fiktivni svijet . Priča dobija estetski kvalifikativ jer je najjača interkulturalna, dakle, internacionalna spona . Feno- men priče ili zborenja je ključ čovječnosti u čaršiji, kao i avliji podjednako, jer u straš- nom čaršijsko-avlijskom međuvremenu i međuprostoru, u duhovnom sljepilu za bilo koju vrstu optimalne projekcije budućnosti, u antimitu o ljudskosti, egzistiraju likovi srodnici po tragifarsičnosti dolaska, ali i po pripadanju istim kulturama koje se ne odre- đuju prema etnikumu, polu ili vjeri, već po filozofiji duha i opiranju tiranizaciji volje za slobodnim mišljenjem . Nepristajanje na jednostranost i time na potiranje ega, svrstava ih u elitističke srodnike, trajno odvojene od ostatka svijeta u kojem privremeno borave . Tragično je što njihov privremeni svijet pretenduje na uništenje drugog, a u kulminaciji takvih društvenih relacija, nije slučajno što konzuli komuniciraju srodnički, shvatajući da je fenomen istinske priče i zbližavanja jedini način spasavanja preostale ljudskosti . Varvarizmu ne smiju javno da se suprotstave, ali intimno kreiraju oazu sigurnog pri- bježišta od svake nadolazeće pošasti . I bez obzira na evidentni paralelizam po razlici u interpretaciji njihovih karakteroloških osobenosti, njihove vrijednosne pozicije postaju gotovo identične u vrijeme isplivavanja na površinu najstrašnijih naturalističkih nagona zatvorene čaršije . A u službi hronike o Travniku, daje se imali traktat o usudu jevrejskog naroda . Mor- do Atijas je bio izdanak španskih Jevreja koji su, gonjeni ratom i progonom, u strahu od pogroma, napustili svoju zemlju 300 godina prije opisivanih događaja, a zemlju u koju su stigli, Mordovi rođaci, prijatelji i saputnici, nijesu smatrali svojom . Svako nji- hovo obitavalište, postajalo je kafkijansko . Izrabljivani od svake vlasti, osuđivani bez krivice, progonjeni bez razloga, Mordovi prijatelji su opstajali i ostajali u tuđoj zemlji, ne stapajući se sa njom . Nepovjerljivi, navikli na stradanje i eksploataciju, klonili su se svih demonstracija varvarstva, a priklanjali se preimućstvu dobrog i dobra, kad god je to bilo moguće . Zato nije začuđujuće što je upravo Mordov rođak Salomon Atijas po- zajmio novac francuskom konzulu Davilu, iako je Matijasove sunarodnike svaka vlast maksimalno globila . Adaptivna moć jevrejskog naroda jeste ekstenzivna i nemjerljiva sa bilo čijom drugom prilagodljivošću zarad opstajanja, međutim, Andrić u svom djelu prikazuje i jedan čudesan disparitet, gotovo paradoks – bez obzira na to što se Jevreji pri- klanjaju datim okolnostima, jer samo tako čuvaju vjekovima ustoličeni poredak stvari, ipak se najmanje od svih konfesija u Andrićevom djelu, identitetski transformišu, dakle, oni najviše ostaju svoji i kada nijesu na svome . Naime, Bosna se postavlja kao hronotop tuđine za svakog onog ko u nju dolazi, milom ili silom . Ma koliko se stranac opirao pri- mitivnom i svirepom bosanskom načinu života, ipak se, prije ili kasnije, i sam mijenja i čak nesvjesno počinje usvajati gotovo tautološke opcije preživljavanja u Bosni . Međutim, modifikaciji identitetske semioze ne pripadaju Jevreji Više. nego u drugim djelima, to je istaknuto upravo u romanu Travnička hronika . Sve što potpada pod negativistički ka- non življenja u travničkoj kasabi, istovremeno postaje i individualni i kolektivni presjek tragičnosti, jer, prije ili kasnije, pod nemogućim uslovima života, svi postaju nesretni . I svi usvajaju, svjesno ili nesvjesno, već neki oblik bosanske kulture . Međutim, kako 302 Olga Vojičić-Komatina: Individualni i kolektivni presjek izvora tragičnosti u Andrićevim . . napomenusmo, Jevreji ne modifikuju svoje ideološke kodove . Navikli na stradanje i pat- nju, oni intuitivno, viševjekovno sviknuto i hipersenzitivno predosjete nesreću, a kao mehanizam odbrane koriste oprobani instrumentarij – ćutanje, strpljenje i rad . Način na koji protjeruju hibris iz svojeg istupanja, razlikuje se od istupanja svih drugih drugosti u Andrićevom djelu . Kada nastupi rat, glad, suša, ili pak kakvo krvoproliće ili sječa glava, raja se uskomeša, a konkretno u travničkoj kasabi, čaršija se zatvori . Tada se uskovitlaju sve manifestacije naturalističkih iskliznuća i ljudi pokazuju svoje mračne strane . Jevrej- ska samoospoljavanja ostaju čista i dubokočovječanska, opominjuća i mnogo bliskija čak hrišćanskim postulatima, nego što bi ijedan hrišćanin mogao to da spozna, primi i prizna . Motiv priče dobija unitarističku formu ostvarenu kroz prelamanje simboličkog i ikoničkog znaka u spajanju dva najznačajnija lika u romanu Prokleta avlija – fra Petra i Ćamila . Prvobitno je kao nagovještaj ideja spajanja srodnih duša u zatvorski ambijent stavljena knjiga, a samo modelovanje teksta u već postojećem tekstu, u teoriji recepcije može reflektovati široku asocijativnost . Knjiga u knjizi pretenduje na moć znanja pred vrhuncem neznanja i izopštenosti, knjiga u knjizi je instrument naratorove anticipacije predstojećih srodničkih odnosa u hronotopu tuđine, a takođe je i preslikani pripovjedni model postojeće konstrukcije sižejnog slaganja i izlaganja, jer kao što u tekstu postoji tekst, tako i u samom primarnom tekstu, romanu Prokletaavlija, postoji i više umetnutih privilegovanih pripovjedača koji preuzimaju naratorsko vođstvo već po tehnici iskazi- vanja određenih problemskih pitanja . Dakle, višeprstenasta sižejna linija ima svoju ra- zložnost u idejnom poentiranju priče – bili su neophodni svi pripovjedači da bi se gotovo dramski fluentno iskazala funkcija Avlije u ljudskom životu, a to što prološka i epiloška strana pripadaju fra Petru i njegovoj subjektivnoj perspektivi svijeta, ima takođe svoj kauzalitet . Na početku i na kraju priče je Petar koji više nije u carigradskom zatvoru, on je taj koji posjeduje privilegiju kazivanja dominantne, tačnije primarne pripovijesti, jer je preživio, pa je time i najbolji sudionik i arbitar svega viđenog . Dominantni prsten kazivanja priče pripada fra Petru, a svi drugostepeni prsteni u nosećem prstenu, izviru iz njegovog konstruktivnog načela, jer je zamisao bila da svaka motivacija, bila statička ili dinamička, bude objedinjena Petrovom auktorijalnošću . Prstenastu tehniku naracije prepoznajemo i u prološkoj i epiloškoj granici roma- na Travnička hronika – radnja počinje i završava pričom travničkih begova, jer se kroz njihovu frazeološku tačku gledišta prelama i psihološka intencija, kao i ideološki kod, preciznije kroz njihov sud se indukuje individualni i kolektivni presjek izvora tragičnosti svih protagonista i antagonista djela . Nezavisno od toga da li se njihovo ponašanje može uzeti kao katartički model, dakle, uzus identifikacije, jer postoji diskutabilnost u ocjeni njihove pozitivnosti ili negativnosti, travnički begovi su konstituenti idejno-vrijedno- sne semiosfere krutog bosanskog, pa i balkanskog kolektiva . Oni su posredni stožeri kazivanja i posmatranja; samoljubivi, antiadaptivni, neumoljivi u svojoj netoleranciji prema stranom uticaju, nepovjerljivi prema svemu što je izvanjsko, ali su i najobjektiv- niji komentatori prošlih, aktuelnih i budućih prilika, te je to i krucijalni razlog njihove inicijalne i finalne pozicije u djelu . Odllični su poznavaoci svih travničkih i bosanskih Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 303 istorijskih kauzaliteta, a i sami su uzročnici izazivanja intimne tragičnosti onih junaka koji najčešće bez učešća lične volje, dolaze u njihov kraj i tako uzdrmaju uobičajenu kolo- tečinu . Uobičajeno je i siromaštvo hrišćanske i turske raje i česti naprasni odlazak vezira sa prestola, sasvim je uobičajena sječa glava i ostalih dijelova tijela te njihova demonstra- cija u vezirskom domu kao na kakvom vašarištu gdje se dijelovi čovječijeg tijela pokazuju kao trofeji, dakle, uobičajene su i normalne sve satanističke realizacije čovjeka, a kada sve što je akutno bolesno, u vrijednosnoj prizmi individualca tuđinca, bude demaski- rano i potommarkirano kao abnormalnost i dehumanizacija, onda se rađa specični ko- lektivni mehanizam odbrane koji se sastoji prvo u nepriznavanju takvih kvalifikacija, a onda i u sprovođenju represalija prema svima koji se usude da osude ono što je vjekovima za osudu . Tortura je psihološka, ali pod pritajenom prijetnjom fizičke finalizacije, stoga je razumljivo prividno konzulsko prihvatanje demonskih oblika ponašanja i slaganje sa psihološkim hanibalizmom, sve po cijenu opstanka . Pojedinac strukturalno različit od mase u kojoj se prinudno nalazi, nema liberalan protok sopstvene duhovnosti, pa je ra- zumljivo njegovo saživljavanje sa takvom masom U. tom procesu, tragična su istupanja i pojedinca koji drugačije misli, ali i kolektiva koji sprovodi bezumlje . Travnički begovi koji ne prihvataju evropeizaciju ni kada ona dobro donosi ili pak Karađoz i sve institucije sistema kojima se bezuslovno predao, jednako su tragični u svom neshvatanju drugačijih filozofija života, kao i oni koji su u tom, selimovićevski kazano, tragičnom bezizlazu, traj- no dezintegrisani, jer su na bespovratnoj meti progonitelja . Razloge ovakvog ponašanja kolektiva Sanjin Kodrić vidi u historijskoj traumi koju vjekovima preživljavaju bosanski Muslimani, pa je i tema kulturalne tranzicije i kulturalnog prekodiranja nacije, eviden- tno bolna i interpretirana kroz literarnosti brojnih bosanskih stvaralaca . Susret bosan- skog kolektiva sa Dobrom, Znanjem i Prosvijećenošću potkraj 19 . vijeka, u vrijeme slablje- nja snage Porte, Kodrić naziva susretom sa Zlom, naravno, viđeno iz arhetipske bosanske perspektive, a takođe napominje i da je austrougarska tema nesumnjivo najpodesniji izraz cijelog egzistencijalnog, kulturalnog, društvenog i historijskog stanja u kojem se javlja . Takođe smatra i da opsesivna prisutnost oveteme i njezina naročita cirkulacija u bošnjačkoj ili ukupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj praksi nije ograničena samo na ovo relativno usko književnopovijesno razdoblje, već se ona u bošnjačkoj, te bosanskoher- cegovačkoj književnosti, između ostalog, zahvaljujući i vrlo složenoj i dinamičkoj proš- losti, neprestano modifikuje i dobija varijativne oblike . (Kodrić, 2013) Zaključujemo da efemerna pitanja intelektualne i emocionalne egzistencije, u svako vrijeme dobijaju novu transparentnost, a tragom svega rečenog jasno je i da tragizam pojedinac – kolektiv, u svako vrijeme, u svakom hronotopu i etničkoj ili vjerskoj zajednici, ima iste ishode, ra- zarujuće i dekonstruktivne po obje strane – progoniteljsku i progonjenu . 304 Olga Vojičić-Komatina: Individualni i kolektivni presjek izvora tragičnosti u Andrićevim . .

Izvori

Andrić, Ivo (2018), Prokleta avlija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd Andrić, Ivo (2011), Travnička hronika, Sezam Blok

Literatura

Bužinjska, Ana/Mihal Pavel Markovski (2009), Književne teorije dvadesetog vijeka,Beograd Gligorić, Velibor (1977), Romani Ive Andrića, Sarajevo Kodrić, Sanjin (2017), “Kad započinje novija bosanskohercegovačka književnost”, u: Zbornik ra- dova sa Međunarodnog naučnog skupa Njegoševi dani 6, Filološki fakultet, Nikšić Kodrić, Sanjin (2013), Turske priče Ive Andrića i književno-kulturalni arhiv njegova pripovjedačko- romanesknog djela (skica za moguća interkulturalna čitanja), Sarajevo Lotman, Jurij M . (1976), Struktura umetničkog teksta,Novi Sad Tartalja, Ivo (1979), Pripovedačeva estetika, Nolit, Beograd Vojičić-Komatina, Olga (2017), Andrićeva gospođica autsajder u vremenu i nevremenu, Banja Luka Živković, Dragiša (2001), Rečnik književnih termina, Romanov, Banja Luka Prins, Džerald (2011), Naratološki rječnik,Beograd Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 305

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-31 Andrić I .

Vesna VukićevićJanković: Sve/prostorna i vanvremenska ravan Andrićeve Proklete avlije

Ograđenost prostora i njegova demonijastička materijalizacija, nasuprot svevremenosti oduhovljavanja i očovječenja, snažno se reflektuju, kako na okvirima, tako i u seman- tičkim slojevima centralne priče . Istovremeno, sugeriše se slobodni i nezavršeni prostor pričanja, čime se ukida temporalno određenje ispričanog i projektuje njegova relativna i rastegljiva inkorporiranost u priču .

Ključne riječi: vrijeme, prostor, naracija, simbol, identitet

Omnipresent Plane of Andrić´s The Damned Yard

Enclosure of the space and its demoniac materialisation, as contrary to the timelessness of spiritualization and humanization, are strongly reflected both on the frame and on the semantic layers of the central story . At the same time it suggests a free and an open reading process, which denies temporal definition of the story told and, at the same time, projects the space’s relative and flexible incorporation in the story . At this level, which is an important basis for contemporary critical perspective, we can talk about re- actualization of certain contents and meanings of Andrić’s poetics and aesthetics, all the more for the fact that, naturally, they resist any attempt at a complete scientific decoding (as all the great accomplishment of human mind, principally, do) .

Keywords: time, space, narration, symbol, identity

Andrić je problemu prostora pristupio sa posebnom pažnjom . Prostorna struktura Avlije stupa u interakciju sa semantičkim konstruktom u arhitektonskom i institucionalnom obliku . Već samo prostorno određenje Avlije kao zatvora upućuje na njeno utemeljenje u društveni kontekst – jer zatvorski prostor je, u skladu sa Fukoovom filozofskom projek- cijom, jedna od oznaka kulture Zapravo,. to je simulakrum realnog prostora kakav po- stoji u svakoj kulturi i civilizaciji . Već naslovna sintagma Prokleta avlija isijava značenje negativnog hronotopa i reflektuje semantičku kondenzaciju značenja . Ona je semantič- ki opozitna Rajskom vrtu – što nam daje mogućnost iščitavanja u distopijskom ključu . Ograđenost i njene simboličke i psihološke predstave u duhovnom iskustvu uvijek sto- 306 Vesna VukićevićJanković: Sve/prostorna i vanvremenska ravan Andrićeve Proklete avlije je nasuprot svevremenosti i humanizmu . One se reflektuju, kako na okvirima romana, tako i u semantičkim slojevima centralne priče . Naime, u spoljašnjoj kompoziciji romana odjeljuje se prostor koji je izvan svijeta Avlije (oblikovan kroz okvirnu priču romana) i sami prostor Avlije (odnosno, prostor u kome se odvija centralna priča, razvijena u osam numerisanih poglavlja) . Takav odnos okvira i centralne priče doprinosi njihovom osa- mostaljivanju, na jednoj strani, dok se na drugoj njihova ukrštena značenja produbljuju . Tekst romana funkcioniše po principu priče u priči, odnosno odvaja semantičku konstrukciju Avlije od kondenzujućeg semiotičkog stanja na okvirima, što doprinosi for- miranju ”opštega sistema semiotičkog predstavljanja načina na koji se svet doživljava“ (Uspenski 1979: 194) . Iako je značenje teksta u punom obimu opredmećeno upravo u središnjem dijelu, u tamničkom prostoru, njegovo značenje se, reverzibilnim čitanjem, projektuje i na okvirni tekst čime se ukupna značenjska ravan romana nadograđuje i na izvjestan način kondenzuje . Na nivou makrostrukture Avlija se pojavljuje kao matrica Levantinske drevne priče, pa kao takva ”predstavlja meditaciju o jedinstvenom bivstvo- vanju, odnosno ‘objedinjujuće načelo’ naše egzistencije, ako ne i egzistenciju samu“ (Iva- nović 2006: 126) . Čovjek između svih binarnoopozitnih svjetova egzistira u svojevrsnom avlijskom prostoru, jer ”postoje dva sveta, između kojih nema i ne može biti ni pravog dodira ni mogućnosti sporazuma, dva strašna sveta osuđena na večiti rat u hiljadu oblika . A izme- đu njih postoji jedan čovek koji je, na svoj način, u ratu sa oba ta zaraćena sveta“ (Andrić 1963: 97) . S obzirom na to da je granica svjetova osnovno tipološko obilježje avlijskog prostora, stavljanje čovjeka u interpoziciju aktivira čitav niz semantičkih konotacija, čime se značenjska ravan izmješta sa fizičke na metafizičku ravan . Upravo socijalni, politički, ideološki, religijski, etički i estetički modeli svijeta pomo- ću kojih čovjek percipira stvarnost, gotovo uvijek sadrže prostorna određenja (bilo da je riječ o obliku vertikalne tročlane strukture koja se organizuje na osi gore – dolje, o obli- ku socijalno-političke hijerarhičnosti sa opozitnim odnosom vrha vlasti i nižih slojeva, o obliku ideološkog obilježavanja tipa lijevo – desno i sl ). . ”Odsustvo slobode, izbora – to je osobina materijalnog sveta . Njemu je suprotan slobodni svet misli“ (Lotman 1976: 295) . Drugim riječima, zatvorenost i ograđenost avlije egzistirajukao organizacioni elemenat oko koga se i neprostorne oznake formiraju u skladu sa prostorno uobličenim sistemom vrijednosti . Stožerna aksiološka pretpostavka krivice, takođe podložna semantičkim ko- notacijama, prostorno je određena: ”( . ). a krivice ovdje ima zaista mnogo i svakojake, i sumnjaidedaleko i zahvata u širinu i u dubinu“ (Andrić 1963: 15) . Potčinjenost prostoru aktivira perceptivni mehanizam usvojenog habitusa koji utiče na percepciju stvarnosti i na konstrukciju identiteta . Takvu situaciju imamo u sljedećem narativnom segmentu: ”Ja! – Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispredili iza onog što mi o sebi znamo, izvannaše volje i iznad naših snaga“(Andrić1963: 101) . S obzirom na to da na nivou psihološkog modelo- vanja jezik prostora egzistira kao sredstvo razumijevanja stvarnosti (Lotman 1976: 295), sam motiv zatvorenog prostora projektuje se na izgled i ponašanje likova u Avliji, koji u stanju krajnje preafektiranosti, pod uticajem južnog vjetra kao spoljašnje pošasti, čak Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 307 izgledaju avetinjski (up . Andrić 1963: 25) . On se odražava i na funkcionisanje komunika- cionog procesa . U atmosferi fizičke, psihičke i etičke izolacije njihove priče projektovane su uvijek na drugu osobu: fra Petar govori o Haimu, Haim priča o Ćamilu, Ćamil o Džem-sultanu, zatim se na scenu ponovo uvodi Haim (koji je znao i vidio čak i ono što nije bilo moguće vidjeti) sa nastavkom priče o Ćamilovom saslušanju i neobjašnjivom nestanku . Zatvorenost, sputanost, ograđenost dovodi do pojačane ekspresivnosti, emo- cionalne prenapregnutosti i iskrivljenog percipiranja narativne stvarnosti . Značenjska ravan avlijskog konstrukta rasprostire se prostorno-vremenskim projekcijama, koje po- primaju psihološka, ideološka, socioantropološka, pa i fundamentalna značenja . U nji- hovoj osnovi stoji otuđenost, utamničenost, demonijastičnost, neumnitnost i konstan- tnost . Sam Avlijski prostor se u svijesti personalnih medija doima kao postojanje svijeta izvan Avlije i svijeta same Avlije . U okviru takvog mikrostrukturnog sistema projektuje se čitav niz pravila, zabrana, ograničenja i frustracija, jer on funkcioniše kao ograđena semiotička konstrukcija, oštro polarizovana u odnosu na ono što je moralo biti tamo negdje napolju . Takvo ustrojstvo teksta neprekidno podiže tenziju graničnog – između zatvorskih zgrada i spoljašnjeg svijeta, između svijeta izvan i svijeta iznutra, između svi- jeta prošlosti i svijeta sadašnjosti, između različitih segmenata prošlosti, između različi- tih kulturnih identiteta, između psihološki određenih identiteta . Dehumanizovana struktura u okviru sistema sultanske dvolične pravde ovdje ko- respondira sa Fukoovom projekcijom heterotopičnosti, pri čemu je značajno njegovo viđenje ove strukture kao kontrastne u odnosu na strukturu utopije (up . Stanić i Pan- džić 2012: 238–239) . U tom kontekstu, posebno je interesantan spoj međusobno nespo- jivih mjesta, tj . shvatanje heterotropične konstrukcije kao mogućnosti da se u jednom realističkom prostoru, odnosno na jednom simulakrumu realnog, objedinjava nekoliko međusobno nespojivih institucionalnih oblika . Avlija se tako doživljava kao zatvor, ali i kao pozorišna scena, te kao ludnica, da bi na makrostrukturnom planu kroz segment svijeta bio odražen njegov totalitet, i to zahvaljujući heterohroničnosti (što je jedan od bitnih uslova za postojanje heterotopije) . Na tom fonu, posredstvom niza znakova i pred- metnosti, zatvor se doživljava kao pozorište, tj . kao performativna kulturološka oznaka . Takvu situaciju aktivira parasimoblično prisustvo Pozorišta sjenki, kojim vlada Karađoz (ime koje sadrži kulturalnomemorijski kod) kao produžena ruka nevidljive i sveprisutne vlasti . Ovo čini da se Avlija percipira kao scena na kojoj se odvija istovremeno odbojna i privlačna uloga njenog grotesknog upravnika . I sam Karađoz je izgledom i osobinama oličenjeAvlije, groteskna maska lika koja istovremeno razobličava i/ili deformiše i liko- ve zatvorenika . On sam je, zapravo, figura konvertita: ”Njegova konvertitska narava je simbolična: to je človek, ki se je nekajkrat znašel v navzkrižju z zakonom, pozneje pa se je preobrazil v lastno nasprotje: v upravnika zapora, v varuha zakona“ (Vladušić 2012: 218) . Njegova performativna uloga sračunata je da izvuče priznanje iz unaprijed okriv- ljenog (jer, po njegovom mišljenju u Avliji nema nevinih) . Ta igra kazne i krivice izaziva ambivalentne reakcije — istovremeno strah i podsmijeh, gnušanje i divljenje, jer je bila bez ”ponavljanja ni rutine, bila je uvek nova i rasla sama iz sebe, tako da je zbunjivala i najiskusnije, okorele i česte goste Proklete avlije“ (Andrić 1963: 37) . Osim toga, discipli- 308 Vesna VukićevićJanković: Sve/prostorna i vanvremenska ravan Andrićeve Proklete avlije nujući mehanizam institucionalne, produžene ruke državne vlasti poprima još jedan oblik isključivanja nepoželjnih – proglašavanje razuma za ludilo i gledanje na otpor i znanje kao na opasnost . Karađoz posmatra zatvorenike/stanovnike Avlije kao zločince i istovremeno kao mentalno oboljele: ”U toku mnogih godina on je na Prokletu avliju i na sve što živi u njoj gledao kao na karantin a na njene stanovnike kao na opasne i teško izlečive bolesnike koje raznim merama, kaznama i strahom, fizičkom i moralnom izola- cijom treba držati što dalje od takozvanog zdravog i poštenog sveta“ (Andrić 1963: 29) . Uvođenje značenjske strukture karantina još snažnije utvrđuje izolacione mehanizme avlijskog prostora . Međutim, neograničena kontrola nad stanovnicima Avlije osigurana je Karađozovim apsolutnim uvidom u sva zbivanja u njoj . Naime, kuća upravnika ove čudne i strašne ustanove prostorno nadređena Avliji, postavljena iznad, vezana s njom nevidljivim puteljcima – odnosno, spacijalno postavljena kao materijalizacija Svevidećeg oka (što korespondira sa Fukoovim razmatranjem Panoptikona kao mehanizma uvida, savršenog nadgledanja i zastrašivanja) . Zapravo ona je arhitekturno rješenje apsolutne kontrole, u funkciji neograničene moći . Time se avlijski prostor opredmećuje kao svoje- vrsna utopija savršenog zatočeništva (up . Foucault 1994: 223), totalitarna struktura de- humanizovanog poretka . Prostorna pozicija Avlije čini da se kuća upravnika Avlije percipira odozdo, znači – perspektivno podređeno, čime se psihološka, pa i etička percepcija prostora na vertikali gore – dolje još više sažima i psihološki ograničava . Pozicija neba koje parcijalno reflek- tuje odsjaje sunčeve svjetlosti, čini psihološki izolacioni efekat i doprinosi percipiranju Avlije kao dijaboličnog simulakruma . Pri daljem razmatranju, disperzivnost značenja ovog prostornog konstrukta se produbljuje uvođenjem korelativnosti Avlije sa pojmo- vima scena vitae ili theatrum mundi, jer ova prostorna ekskluzija društveno nepoželj- nih otvara mogućnosti za očitavanje ambivalentnih reflektovanja na svijest personalnih medija . Upravo izolacioni mehanizam Avlije doprinosi pretakanju čulnih senzacija u introvertovani prostor . Deformisana, izobličena stvarnost deformiše psihičku stabilnost likova . U takvom prostoru počinju da se miješaju realno i nestvarno, da se zaista otvara prostor ludilu, pri čemu se sa pojačavanjem osjećaja nepripadanja javlja paradoks – pre- puštanje, pa i stapanje sa neželjenim stanjem: ”Uplašim se od ludila kao od zarazne bole- sti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa . I stanem da se otimam . ( . ). A osjećam kako Avlija kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno “. (Andrić 1963: 127) Psihološka tačka gledišta likova predstavlja odraz narativne stvarnosti u takvom okruženju, tako da je u skladu sa tim njihovo percipiranje objektivnog prostora ogra- ničeno, a samim time psihološki deformisano . Doživljaju prostornog percipiranja i vre- menskog ekscipiranja Avlije doprinosi i mitološki kodirana projekcija zemaljskog pro- stora: ”Jedno vreme i celo dvorište bilo je puno rumenog odsjaja, ali se brzo praznilo kao nagnut, četvrtast sud, isve se više punilo senkom prvog sutona“ (Andrić 1963: 52) . Trodimenzionalnost i obuhvatna materijalnost Avlije isključuju postojanje vremena kao četvrte dimenzije . Dvorišni međuprostor ima četvrtast oblik, kao simbol zemlje u su- protnosti sa nebom . Isključivanje vremenske dimenzije još intenzivnije aktivira binar- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 309 noopozitni odnos zemlje i neba, odnosno svjetlosti i sijenke, otvarajući prostor čežnje za onostranim, za transcedencijom . Hronotop zemaljskog svijeta zamrznut trodimen- zionalnošću i obojen demonijastičkim projekcijama postavljen je nasuprot nemilosrdnoj ljepoti nebeskog svoda, koji tu konstrukcijuzatvara, a nikako otvara . U takvoj atmosferi protok vremena postaje neodređen, rastegljiv, subjektivan i podređen ukupnoj atmos- feri koja čini da se: ”Zaboravlja ono što je bilo i sve manje misli na ono što će biti, pa mu se i prošlost i budućnost slegnu u jednu jedinu sadašnjicu, u neobični i strašni život Proklete avlije“ (Andrić 1963: 24) . Čulne senzacije svode se na blijedo i fragmentarno reflektovanje ili naslućivanje stanja tamo, u svijetu izvanAvlije – čime se to što ne pripada ovdje projektuje kao poželjno i naslućeno . Tako, naprimjer, fra Petrovo buđenje pri bledoj svetlosti zore, produkuje umišljaj da je ona ”tamo napolju morala biti raskošna“ (Andrić 1963: 48) . Potčinjavanje likova prostoru ogleda se i u tome što se njihovo kretanje, ali i ukupno djelovanje, pa i trajanje, odvijaju po principu obrazovanja sopstvenih zatvorenih i bezizlaznih prostora: krugova . Zapravo, svaki lik kreira sopstveni zatvoreni prostor, samosvojnu avliju . Projekcijom svojevrsnih prostora u prostoru likovi nastoje da sačuva- ju iluziju integriteta i zaustavljanja vremena, čime se performativno priziva arhetipska situacija zaštite od demonske sile . Na drugom polu te situacije je bezizalaznost, psiho- loško stanje zatvorenosti i disciplinovanog ponašanja . Naravno, u ovoj ambivalentno određenoj situaciji osnažuje se totalitaristička projekcija apsolutne kontrole: ”Ne dati im da izađu iz svog kruga, ali i ne dirati ih bez potrebe, jer se od tog dodira ništa dobro ni pametno ne može izroditi “. (Andrić 1963: 29) Avlija je, dakle, uokvirena čitavim kompleksom prostorno određenih semantičkih struktura, koje upotpunjuje binarnoopozitni odnos prema otvorenom prostoru, odnos istine i laži, krivice i nevinosti, noći i dana, života i smrti, zemlje i neba . . Zgusnuto tka- nje tačaka gledišta ovaploćuje se u prstenastoj kompoziciji, u uokvirivanju priča u priči na svim nivoima, što proširuje semantičku ravan avlije i aktivira njenu simboličku ma- tricu . Produkcija fabularnih nizova kroz mehanizam sjećanja izaziva osamostaljenost pripovjedačeve tačke gledišta u odnosu na prostorno-vremensku poziciju likova u priči, čime se postiže svojevrsno ulančavanje i zgušnjavanje narativnog vremena i narativnog prostora, uobičajeno kod pripovijedanja zasnovanog na retrospekciji . Subjektivno vri- jeme personalnih medijuma prostorno podređeno, jer je svedeno na – sada i ovdje . Za- pravo, ona se u narativnoj zbilji prikazuje kao živa predmetnost, odnosno djelatna sila: ”Zbog svega toga Avlija brzo a neosetno savije čoveka i potčini ga sebi, tako da stane da se gubi“ (Andrić 1963: 24), odnosno: ”A osjećam kako Avlija kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno“ (Andrić 1963: 127) . Otuda se sve karakteristike Avlije doimaju kao mogućnost njenog oživljavanja krozdestruktivnu/demonsku energiju koju ona isijava, kao i kroz sposobnost za semantičko osamostaljivanje u odnosu na psihološki/ideološki prostor likova . Nemonolitni, ali jedinstveni konstrukt potčinjava i usisava sve što se u njemu nalazi . Zapravo, sve prikazane predmetnosti egzistiraju kao mnoštvo u jednom . Postupkom ukrštenog percipiranja avlije kao hronotopa i avlije kao psihološkog kon- strukta personalnih medija, ona se doima kao živa i neuništiva materija koja ”živi sama za sebe, sa stotinu promena, i uvek ista“ (Andrić 1963: 117) . Posredstvom priče i pričanja 310 Vesna VukićevićJanković: Sve/prostorna i vanvremenska ravan Andrićeve Proklete avlije ono se na višem nivou ireverzibiliše i transfiguriše – protok sjećanja otvara vremen- ski portal u kome se preokreće tok priče od kraja prema početku, jer: ”Učitavajući kraj u početak i početak u kraj, učimo da samo vreme čitamo naopačke, kao sagledavanje početnih okolnosti jedne radnje u njenim krajnjim posledicama“ (Riker 1993: 91) . Ova- kav rekonstruktivni manevar pričanja saobražava se zakonitostima mitskog vremena . Umetanje parabole o dva zavađena brata koja ”otkako je sveta i veka postoje i neprestano se ponovo rađaju i obnavljaju u svetu“ (Andrić 1963: 83), aktivira matricu Drevne pri- če i čini da se vrijeme Avlije “nikada ne završava, već se uvijek iznova ponavlja” (Solar 1988: 30) . Fra Petrov prelazak na drugu obalu priziva mitski privid putovanja u paralelni prostor u kojemu se iznevjeravanjem očekivanja osvjedočava protejska priroda zla, ali i vlasti kao njegove emanacije — da se prostorno i vremenski, ideološki i psihološki, prila- godi drugom društvenom kontekstu i novim medijumima . Pri Fra Petrovom napuštanju Avlije imamo situaciju dekonstruisanja značenja prelaska preko vode, koja u mitskim obrascima čini granični prostor između nevolje i izbavljenja . Njegov prelazak preko vode u Akru ne vodi spasenju, dakle, ona nije prepreka nakon kojenastupa preobražaj, već put u progonstvo, u novu avliju . Taj put se realizuje pod okriljem ramazanske noći, pod nebom bez zvijezda i mjeseca, tako da se projektuje svojevrsno razgrađivanje islamskog religijskog koda . Umjesto da nakon zatvaranja paklenog hronotopa nastupi ramazansko vrijeme nade i spasenja, aktivira se novi semantički nivo – spoznanje o sveprostornom i svevremenskom postojanju ljudskog zla i iskonskog straha čovjekovog od otvaranja prema svijetu i drugim ljudima . Druga obala / drugi i drugačiji svijet predstavlja nara- tivno projektovanu prostornu transpoziciju, ali ne i semantičku transfiguraciju Avlije: ”Zamoren, on se najposle okrenuo na drugu stranu, ka mračnom, nemom istoku, ali i tu kao i tamo na osvetljenom vidiku bila je misao o Prokletoj avliji . Ona je pošla sa njim na put i pratiće ga na javi i snu, do Akre, za vreme boravka u Akri, i posle toga“ (Andrić 1963: 130–31) . Komunikacija između stanovnika Avlije je ograničena, uslovljena strahom od ka- zanog, posredovana kontrolom nad izrečenim . U stanju budnog sanjanja, u paralelnoj stvarnosti Avlije i u paradoksalnoj poziciji fizičkog neprisustva stvarnog sagovornika uspostavlja se sfera istinske komunikacije . Posredstvom halucinogenog stanja fra Petar jedini put u Avliji uspijeva da uspostavi neograničeni, otvoren i potpun komunikacioni most sa drugom osobom: ”I ja razgovaram s njim srdačno i prosto, kako nikad nisam mogao dok je bio tu i dok smo se viđali“ (Andrić 1963: 125–26) . Upravo, komunikaciona konverzija ima za posljedicu konverziju posustajuće fra Petrove svijesti . Učinak haluci- nogenog dijaloga uslovljava intenziviranje “egocentričkog govora” (Lotman 2004: 32), što dovodi do samoosvješćivanja i psihološkog osnaživanja ovog lika, koji počinje da se otima i brani u sebi (Andrić 1963: 127) . Već je na okvirima teksta projektovan opozitni odnos spoljašnjeg svijeta i unutraš- njeg prostora i to kao suprotnost sveopšte sniježne bjeline(koja je svemu oduzela ”stvarni oblik“ i dala ”jednu boju i jedan vid“ (Andrić 1963: 9) i osjenčene unutrašnjosti samo- stanske ćelije . S obzirom na to da je riječ sneg ponovljena u četiri uzastopne rečenice na prološkoj granici teksta, a da se ovo ponavljanje uočava i na epiloškoj granici, uz Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 311 višestruko markiranje bjeline, smrti, groblja, imamo situaciju simboličkog osamosta- ljivanja, pri čemu simboličke oznake dobijaju ekspresivnu snagu i pomjeraju prostornu strukturu zemaljskog ka prostoru apsolutnog, svevremenskog hronotopa . Bijela boja u sprezi sa smrću upućuje na prostorprelaska vidljivog svijeta u drugi vid (bijelo pred- stavlja sjedinjenje svih boja svjetlosnog spektra u ne-boju) i otvaranje nove dimenzije u poimanju suštine trajanja . Jer ”jedino mostovi i nadgrobni spomenici svedoče o istoriji ili identitetima, koji tek tada, iz praznine smrti kao njihovog ishodišta, nastavljaju da žive svoje neuporedivo prisustvo i odsustvo“ (Bošković: 627) . Redukcija motiva omogućava postojanje svojevrsne praznine prostora za učitavanje značenja i ispisivanje priče . Ovo je pojačano situacijom zaustavljanja ljudskog, mehanički redukovanog vremena, čiji je dodatni signal zaustavljanje fra Petrovih nenavijenih časovnika . Iz slojeva ovog Andrićevog romana projektuje se ontološka konstanta priče i priča- nja . I upravo tu, u prostoru između onoga što se zaista događa i što ne se može izmijeniti, i onoga za čime se žudi, ali što nije dostupno, estetička dimenzija dobija punu snagu isija- vanja . Složićemo se sa konstatacijom da: ”Pozitivna reprezentacija odsutnog, prekrivanje znakovima onog izmičućeg, samo potvrđuje da su znakovi osuđeni na neobeležavanje i neoznačavanje, i da je svako čitanje osuđeno na prilaz tom prostoru narativne i sim- boličke istine nepredstavljenog“ (Bošković: 627) . Na ovom nivou, bitnom za savremeno utemeljenu književnonaučnu perspektivu, možemo govoriti o reaktuelizovanju sadrža- ja Avlije . Oni imaju regresivno–projektivnu simboličku funkciju, jer se njihovo istinski humanističko projektovanje osvjetljava tek u odsustvu, odnosno tek sa epiloške pozicije . A to je sigurno ukidanje svih avlija, svih oblika dehumanizovanja svijeta i pretvaranje epiloga u pra/početak, što upućuje na drugačiji, metasimbolički konstrukt – mogućnost prevladavanja svih utamničenosti . 312 Vesna VukićevićJanković: Sve/prostorna i vanvremenska ravan Andrićeve Proklete avlije

Literatura

Andrić, Ivo (1963), Prokleta avlija, Prosveta, Mladost, Svjetlost, Državna založba Slovenije, Beo- grad, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana Bošković, Dragan (2013), “Bez imena i znaka: Nihilizam Andrićeve figuracije mostova”, u: Slavi- stična revija, 61/4, Ljubljana, str . 621–29 . Foucault, M . (1994), Nadzor i kazna . Rađanje zatvora, Informator, Zagreb Fuko, Mišel (1980), Istorija ludila u doba klasicizma, Nolit, Beograd Ivanović, Radomir V . (2006), Andrićeva mudronosna proza, Zmaj, Novi Sad Lauer, Reinhard (1987), Poetika i ideologija, Prosveta, Beograd Lotman, J . M (1976),. Struktura umetničkog teksta, Nolit, Beograd Lotman, Jurij M . (2004), Semiosfera, Svetovi, Novi Sad Riker, Pol (1993), Vreme i priča, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad Solar, Milivoj (1988), Roman i mit . Književnost – ideologija – mitologija,August Cesarec, Zagreb Stanić, Sanja i Pandžić, Josip (2012), “Prostor u djelu Michela Foucaulta”, u: Socijalna ekologija, 21/2, Zagreb, str . 225–245 . Uspenski, B . A . (1979), Poetikakompozicije . Semiotikaikone, Nolit, Beograd Vladušić, Slobodan (2012), “Andrić in hibridna identiteta”, u: Slavistična revija 60/2, Ljubljana, str . 213–222 . IV . 100 . godišnjica smrti M . Ć . Ćatića: Moderna u književnostima narodā BiH i (južno)slavenskim književnostima

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 315

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-4 Ćatić M . Ć .

Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića

Krajem XIX i početkom XX stoljeća u Bosni i Hercegovini izražena je prevodilačka dje- latnost sa orijentalnih jezika, prvenstveno s turskog, pa je, shodno tome, i jasno uočljiv utjecaj istočnih književnosti na književna djela bošnjačkih pjesnika, posebno na djela Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića . Naime, Ćatić se, među prvima u Bosni i Hercegovini počinje intenzivno baviti književnošću na orijentalnim jezicima . Ćatićevi eseji odraz su njegove zanesenosti orijentalnom poezijom i predstavljaju kratak prikaz dešavanja u turskoj književnosti u jednom prilično širokom vremenskom rasponu, tač- nije od XVI stoljeća, pa do perioda u kome je on živio i stvarao . Međutim, zbog obimno- sti Ćatićevog rada na ovom polju, težište istraživanja stavljeno je na pjesnike o kojima je on pisao, a koji se odnose na period klasične turske književnosti . Autorovi eseji više predstavljaju jedno subjektivno mišljenje dobrog poznavaoca klasične, ali i novije turske književnosti nego pravi kritički stav, stoga smatramo da je primjerenije nazvati ih ese- jima nego književnokritičkim osvrtima . Nažalost, do sada, Ćatićevim esejima nije dat potreban značaj u bosanskohercegovačkoj, kao ni u turskoj književnoj kritici, i o njima nije dovoljno pisano, iako su oni važni kako s književnohistorijskog aspekta, tako i zbog samog razumijevanja Ćatićeve poezije, pogotovo one nastale u periodu kada je autor ponesen Istokom stvarao pod jakim utjecajem pjesnika toga podneblja .

Ključne riječi: esej, klasična turska književnost, pjesnici osmanskog perioda, poezija

The Poets of the Ottoman Literature in the Critical Essays of Musa Ćazim Ćatić

Since in Bosnia and Herzegovina, in the late 19 thand early 20 th century, translational activity from oriental languages, primarily from Turkish, is expressed, the influence of the Eastern literature on the literary works of Bosniak poets, especially the works of Safet-beg Bašagić and Musa Ćazim Ćatić, is clearly visible . Ćatić was among the first in Bosnia and Herzegovina who started dealing with literature in oriental languages . The essays of Musa Ćazim Ćatic are a reflection of his intoxication with oriental poetry, and they represent a brief overview of the events in Turkish literature in a rather wide time range, namely from the 16 th centuryto the period in which he lived and worked . How- ever, due to the size of Musa’s work in this field, the focus of this study is placed on the poets about whom he wrote, and which relate to the period of classical Turkish literature . 316 Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića

The author’s literary critiques, represent a more objective opinion of a good connoisseur of classical, but also new Turkish literature, than a real critical attitude . So far, unfortu- nately, neither in Bosnian nor Turkish literary critique, a greater significance to Ćatić’s essays is given, nor has been enough writings about them although they are important from both literary and historical aspect and the very understanding of Ćatić’s poetry, especially the one that appeared in the period when the author was carried away by the East and was under the strong influence of the poets of the region .

Keywords: essay, classical Turkish literature, poets of Ottoman period, poetry

Uvod

U Bosni i Hercegovini se do danas mnogo pisalo o pjesniku i prevodiocu Musi Ćazimu Ćatiću, ali njemu kao esejisti gotovo da nije ukazan nikakav značaj na našim prostori- ma . Ćatić je jedan od najplodnijih prevodilaca s orijentalnih jezika u svome vremenu i, zapravo, ni njegovu poeziju ne možemo temeljno sagledati ukoliko, prije svega, nismo upoznati s njegovim esejima o turskoj književnosti . Ćatić se, kao esejista, među prvima u Bosni i Hercegovini počinje intenzivno baviti književnošću na orijentalnim jezicima . Esej, kao umjetnički žanr, njemu je zanimljiv vjerovatno iz unutarnje želje da čitaocu predstavi tesavvufske pjesnike u kojima je i sam video inspiraciju . U Ćatićevim esejima nisu dati samo puki biografski podaci, već je izra- zito uočljiva i autorova upućenost, prije svega, u živote, a onda i u djela turskih pjesnika koji su bili predmet njegovog interesovanja . Iz ovih eseja vidljiva je i autorova naobrazba, te njegovo poznavanje tesavvufa . Ćatićevi prijevodi divanske poezije govore nam o tome na kako je visokom stupnju bilo autorovo znanje o tradicionalnoj divanskoj poeziji, a posebno o ustrojstvu rime i metra unutar stihova . Osim toga, Ćatić je nastojao čitaocima s ovog podneblja predsta- viti i tursku poeziju novog vremena, vremena u kome u Turskoj dolazi do društvenih i kulturnih reformi, počev od 1839 . godine, odnosno od perioda Tanzimata . Također, posebnu pažnju Ćatić je posvetio pjesnikinjama u turskoj književnosti, vjerovatno želeći na taj način predstaviti ženu muslimanku koja u jednoj zemlji sa izra- ženom islamskom tradicijom ravnopravno s kolegama pjesnicima stvara estetski uspjelu i spomena vrijednu poeziju . Autor je s velikim umijećem prevodio teško prevodivu divansku poeziju, ali nije zanemario ni savremene pjesnike . S književnohistorijskog aspekta značaj Ćatićevih eseja je neupitan, jer pjesnici predstavljeni njegovim esejističkim radom omogućavaju uvid u književnu prošlost, kako turske tako i bosanskohercegovačke književnosti, ali i ondaš- nje društvene odnose te kulturne prilike . Budući da odražava pjesnikove stavove i lične sudove, ovdje je značajan i Ćatićev kritički osvrt na tursku, odnosno književnost na ori- jentalnim jezicima 1.

1 Ćatić je osim s turskog prevodio i s arapskog te dvije pjesme s perzijskog jezika . Tema ovog rada su njego- vi eseji o klasičnim turskim pjesnicima i iz tog razloga će u ovom radu predmet detaljnog istraživanja biti Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 317

Dakle, Ćatićevo interesovanje ide u dva pravca, u pravcu starije (divanske, osman- ske) književnosti2 i novije (savremene) turske književnosti3, gdje je Ćatić kao esejist na- stojao predstaviti kulturnohistorijske prilike u kojima je određeni pjesnik stvarao, dati svoj kritički osvrt na poeziju svakog pojedinačnog pjesnika koji je bio predmet njegovog interesa i ovakvo što potvrditi prijevodom njegove / njihove poezije . Ovdje se ne smije zaboraviti ni, po mišljenju većine historičara književnosti, naju- spjeliji Ćatićev tekst Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo4 koji otkriva Ćatića kao vrsnog poznavaoca tesavvufa . Zbog same obimnosti autorovog rada na ovom polju, istraživanjem su obuhvaćeni isključivo Ćatićevi ogledi koji se odnose na period turske književnosti za vrijeme Osmanske Imperije . Zanimajući se za tursku književnost, Ćatić je u svojim esejima predstavio vremenski izrazito široku paletu pjesnika koja obuhvata period od četiri stoljeća, a koji su nažalost ostali na marginama, nedovoljno istaknuti, moglo bi se čak reći – zanemareni . Naime, ovaj autor je našim čitateljima prezentirao presjek turske književnosti od XVI stoljeća, pa sve do svoga savremenika Tevfika Fikreta5, na osnovu čega se može steći “okviran” uvid u dešavanja i previranja unutar turske književnosti u jednom prilično obimnom vremenskom rasponu . Neki od ovih eseja produkt su, što je vidljivo nakon jednog letimičnog čitanja, iscr- pnih istraživanja života i djela pojedinih autora, dok su drugi pak, samo pregledi odre- đenih djela ili preporuka čitateljima da se upuste u njihovo čitanje . Neki historičari i analitičari književnosti s prostora bivše Jugoslavije, poput Darka Tanaskovića, Lamije Hadžiosmanović, Vojislava Maksimovića i dr ,. Ćatiću su zamjeri- li na površnosti, potom odsutnosti kritičkoga suda u iznošenju podataka o pojedinim djelima, pretjeranim pohvalama i odveć prevelikoj subjektivnosti . Međutim, ovdje, sva- kako, treba imati u vidu činjenicu da književnokritički sud iznosi jedna krhka pjesnička duša koja podržava pravo svakog pjesnika na slobodan izričaj i ničim ne želi da omalo- važi nečiji trud, zalaganje i odricanje . samo to područje njegovog stvaralaštva . Ipak bitno je istaći da je najobimniji tekst koji je Ćatić preveo s arapskog studija Muslimanska žena, egipatskog islamskog mislioca s kraja prošlog i početka ovog vijeka Mu- hameda Ferida Vedždija . Ostali prijevodi su Teiste i ateiste Osmana Namika, Islam u Americi Mirze Abdela Rahmana, Islam i Evropa Sejjida Muhameda el-Asrema, te tekst nepoznate Iranke Znači da se budi islamsko ženskinje . Prva dva rada objavljenja su u nastavcima u Biseru, a ostala tri štampana su u Beharu . Poezija koju je Ćatić preveo s arapskog nije obimom značajna: preveo je tri pjesme u fragmentima i jednu cijelu, a sve su objavljene 1907 . godine, tri u Beharu i jedan u Gajretu (usp . Memija 1980: 115–128) . 2 Iz stare turske književnosti objavio je sljedeće eseje: Prvak turskih pjesnika: Fuzulija ([16 . stoljeće] [objavlje- no u Beharu IX/1908-08; 9, str . 141–144]), Ruhija Bagdadski ([16 .stoljeće]; [objavljeno u Gajretu V/1912; 9/10, str . 132–136]), Pjesnik Nef’ija ([16–17 . stoljeće]; [objavljeno u Biseru II/1913-15; 11, str . 167–169]), Osmanlijski pjesnik Galib-Dede ([18 . stoljeće]; [objavljeno u Biseru I/1912; 7, str . 124–128; 8, str . 155–159; 9, str . 173–176]) i Dvije-tri o Zija Paši ([19 . stoljeće]; [objavljeno u Gajretu V/1912 11/12, str . 165–169]) . 3 Što se, pak, kritičkih tekstova iz novije turske književnosti tiče, tu su: Kipovi (Temasil) (objavljeno u Biseru I/1912–13; 8, str . 165–166), Halukov dnevnik (objavljeno u Gajretu IV/1911; 13/14, str . 201–203), Odbjegle noći (objavljeno u Biseru I/1912–13; 4, str . 68–70), Gizli figanlar (Mukli jecaji) (objavljeno u Beharu VIII/1907-08; 4, str . 64) i Turska pjesnikinja Nigjar (objavljeno u Beharu VIII/1907-08; 7, str . 104–106) 4 Objavljeno u Biseru I/1912–13; 5, str . 73–76 . 5 Tevfik Fikret se, nesumnjivo, može smatrati Ćatićevim učiteljem i vodičem kroz tursku književnost . 318 Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića

Diskusija

“Prvak turskih pjesnika: Fuzulija” naziv je Ćatićevog poetsko-kritičkog ogleda o divans- kom pjesniku Fuzuliji . Fuzulija odnosno Fuzûlî 6 (?–1556) iznimno je cijenjeni pjesnik XVI stoljeća, stoljeća u kojem je vladao Sultan Sulejman (Zakonodavac) i u kojem je Os- mansko Carstvo doseglo vrhunac u svakom pogledu, pa tako i u poeziji . To je stoljeće u kojem su pored Fuzûlîja u punom sjaju zablistali i mnogi drugi izrazito uspješni divanski pjesnici kao što su Hayâlî, Bâkî, Taslıcalı Yahya, Nev’î, Muhibbî, Latifî, Âsık Çelebi . Ća- tić, u ovom ogledu, kao i u eseju pod nazivom “Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tur- sko pjesništvo”, Fuzûlîja naziva “prvakom turskih pjesnika”7 (Ćatić 1968: 15) odnosno “najvećim turskim pjesnikom” (Horozović 2002: 391) iako je, zapravo Bâkî još za života dobio titulu “Sultânu’s-Suarâ”8 . Ovaj potonji bio je dvorski pjesnik, odrastao pod okriljem Sultana Sulejmana, dok je Fuzûlî odrastao daleko od sjaja i bogatstva, u bijedi i neimaštini . Čini se da se Ćatić u ovome poistovijetio s Fuzûlîjem, pa se iz unutarnjih razloga, osjećaja povezanosti i soli- darnosti, odlučio pisati upravo o njemu kao velikanu turske književnosti na osmanskom jeziku . Fuzûlî, pjesnik i učenjak iz Bagdada, koji je svoja djela, s podjednakim uspjehom, pisao na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, na Ćatića je nesumnjivo ostavio veliki utisak, jer autor o njemu ima samo riječi hvale: Gore smo rekli, da je Fuzulija utemeljitelj turskog pjesništva . Njegove su pjesme po- znate i kod cijelog turskog naroda, s toga su nekoliko izdanja doživjele . To treba samo uočiti, pa da shvatimo Fuzulijin upliv na kasnije turske pjesnike . Načelo je, da pje- snikova djela moraju biti tako napisana, kako mogu služiti kao ogledalo stoljeća, u kojem je pjesnik pripadao i sviju događaja, koje je pjesnik vidio ili o njima čuo . Fuzu- lija je potpuno shvatio ovu pjesničku dužnost i s najvećim je marom vršio ( . . ) (Ćatić 1968: 17) Ipak, Ćatić naglašava da suvremenici nisu puno cijenili Fuzûlîja, ali on se, kako au- tor dalje navodi, na to nije obazirao nego je uzdignute glave išao naprijed i “utirao” put budućim generacijama turskih pjesnika . Ćatić potom predstavlja Fuzûlîja kao “pjesnika gazela”, a upravo gazeli i jesu ono što ga je proslavilo: “U njima nema niti jedne riječi su- višne; svaka je gazela čarobna kompozicija, sastavljena od najmilozvučnijih akorda, koji se zamamnu ritmu i varijacijama ljubavnog čeznuća izvijaju poput nebeske harmonije ”. (Ćatić 1968: 17)

6 Pravo ime mu je Mehmed bin Süleyman Fuzûlî . Nije poznata tačna godina njegovog rođenja; iako neki autori tvrde da je rođen 1480 . godine, drugi opet kao godinu njegovog rođenja navode 1494 . godinu, dok bosanskohercegovačka orijentalistica i turkologinja Lamija Hadžiosmanović, 1495 . godinu bilježi kao godinu Fuzûlîjevog rođenja . 7 Fuzûlî nije uvršten ni u Antologiju sufizma, jer ga, čini se, nisu smatrali dovoljno mistikom, dok je svoje mje- sto u ovoj antologiji našao upravo njegov gorljivi obožavatelj Musa Ćazim Ćatić, o čemu historičar književnosti Darko Tanasković piše sa velikim sarkazmom, pitajući se “Otkuda on tamo?” (usp . Tanasković 1980: 102) 8 “Sultan među pjesnicima ”. Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 319

Prozni pisac i esejista Vojislav Maksimović u svom književnokritičkom osvrtu pod naslovom “Smjerovi književnokritičkog interesovanja M . Ć . Ćatića”, govoreći o Musi- nom doživljaju Fuzûlîjevih gazela, kaže:“Doživljavanje Fuzulijinih pjesama bila je za Ća- tića i prilika da pokaže emotivnost, koja je karakteristična upravo za pjesnički, a ne za kritički odnos prema pjesništvu . Pišući o gazelama Muhameda Fuzulije, Ćatić ne obuz- dava svoja osjećanja ( . )”. (Maksimović 1980: 107) I doista, dok Ćatić kazuje o Fuzûlîjevim gazelima, jedino što primjećujemo jeste duboka emocija, raspjevanost i opijenost njegovim stihovima koje Ćatić upoređuje s “mirisom rumenih gjulova”, “slavujskom milozvučnošću”, “ljubavnim šapatom blagog povjetarca” (usp ., Ćatić 1968: 18) . Na taj način, Ćatić nas vodi u neki drugi, daleki svijet, gdje poneseni emocijama postajemo dijelom nekog davnog bitisanja . Osim Fuzûlîjevih gazela, Ćatić predstavlja i njegov antologijski uradak, pjesničku pripovijest “Lejla i Medžnun” (Leyla ile Mecnûn) za koju naglašava da je “strogo umjet- nički napisano i da se može ubrojiti među najvrsnija djela turskog pjesništva” (Ćatić 1968: 18), što je bez sumnje tačno, i upravo je ovo djelo Fuzûlîju donijelo veliku slavu među turskim, arapskim iperzijskim narodom . Dok čitamo Ćatićev esej “Ruhija Bagdadski” koji govori o vrsnom osmanskom pje- sniku Rûhîju9 koji prezire izvještačenost, utjecaj novca na ljudski život, robovanje bilo čemu i nadasve prezire licemjerstvo i gramzljivost, nije slučajno da nas ovaj pjesnik u mnogočemu podsjeća upravo na samog Ćatića . Stoga nije neobično što ga je Rûhî na poseban način privlačio, pošto je vjerovatno u njegovom životu našao sličnosti sa svojim vlastitim: “Ruhija Bagadadski bijaše avanturist, bohem par exellenc, indiferentan prema svemu u svijetu, kao što to obično bivaju pjesnici – probisvijeti, koji nemaju drugog za- nimanja osim pjesništva” (Ćatić 1968: 34) . Ćatić, u ovom ogledu, Rûhîja naziva “najmarkantnijom pojavom osmanlijskog par- nasa” i naglašava da je vladao jezikom bolje od bilo kojeg drugog osmanlijskog pjesnika, te ovdje, kao i u svom eseju o Fuzûlîju, makar u jednoj rečenici, nastoji, na neki način, degradirati Bâkîja nazivajući njegov umjetnički jezik “načičkanim i frazerskim”, dok s druge strane, opet, Rûhîjev jezik nesebično hvali govoreći da su riječi u njegovim pjes- mama “elegantne, gizdave i prozirno istančane baš kao da su birane i mnogo vremena brušene poput dragog kamenja” (usp . Ćatić 1968: 34–35) . Nesumnjivo je to da je Ćatić, u svojim ogledima vođen dušom i srcem te da je u njima njegova subjektivnost više nego očigledna, dok činjenice upućuju na nešto prilično drugačije . Vidljivo je i to da su pjesnici i njihova djela birani na osnovu nekog unutarn- jeg Ćatićevog osjećaja, osjećaja solidarnosti ili, pak, poistovjećenosti s ovim divanskim pjesnicima, premda mu to ne daje za pravo da na osnovu ličnog preferiranja kritički negativno ocijeni jednog velikog pjesnika kakav je Bâkî uistinu i bio .

9 Bağdatlı Rûhî – pravo ime mu je Osman, ne zna se tačan datum njegovog rođenja, jedan je od velikih pje- snika XVI stoljeća u osmanskoj književnosti . Svi dostupni turski izvori navode da je umro je 1605 . godine, premda je M Ć. . Ćatić kao godinu njegove smrti naveo 1589 . godinu . 320 Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića

U ovom eseju Ćatić dalje piše o Rûhîjevom najpoznatijem djelu Terkib-i Bend na koji su Şeyh Galib i Ziya Paşaspjevali nazire10 . Predstavljajući ovo estetski izrazito uspjelo Rûhîjevo djelo, Ćatić je pun riječi hvale, te čitaocu predstavlja i neke, njemu zanimljive stihove Terkib-i Benda, te na taj način približava čitateljima Rûhîja pjesnika i Rûhîja čovjeka: Jezgro je filozofije ovog djela Ruhijina – indiferentnost prema svemu u životu i iro- nično ismijavanje sviju visokih položaja i nazadak, bogatstvo i siromaštvo, slava i neznatnost, ljubav i mržnja, ljudska sreća i nesreća (. . . ) Ruhija iz dna duše mrzi šre- berstvo i puzavost prema ljudima višeg položaja; kod njega su jednaci svi ljudi bez razlike; bili bogati ili siromašni, slavni ili neznatni . (Ćatić 1968: 35–39) Uistinu nije čudo što je našeg iskrenog, životnog i prirodnog pjesnika Ćatića svojim načelima i pogledom na život privukao ovaj osmanlijski pjesnik dalekog XVI stoljeća, jer i Ćatićevo poimanje ljepote, i kao pjesnika i kao čovjeka, ogleda se u istim principima kao i Rûhîjevo, iako je Ćatić daleko skromniji u kriticiziranju . S druge strane, Rûhî, u svakoj prilici nastoji izreći neku kritiku o svojim savremenicima, vlasti, vremenu u kome živi, osuđujući sve predrasude, kao i nedostatke ljudskog društva . On je pjesnik koji se izdigao iznad ovoživotnog, indiferentan prema svemu što bi mu moglo biti prijetnja i nanijeti bol, a sve ono materijalno što čovjeka okružuje ne smatra i garancijom sreće . Ubijeđen je da se čovjek mora osloboditi svega što izaziva afekte u duši i da mora biti ravnodušan prema udobnosti i nevolji, prema bogatstvu i siromaštvu jer samo na taj način će postići potpunu ovozemaljsku sreću (usp . Ćatić 1968: 37) . Na kraju ovog književnog prikaza Ćatić čitateljima Gajreta najavljuje da će u narednom broju pi- sati o turskom pjesniku Zija Paši; na taj način, čini se, pozivajući ih i poručujući im da ima još puno toga za reći . Ćatić i o “kontroverznom” divanskom pjesniku XVII stoljeća Nef’iju 1913 . godine u Biseru također piše jedan ogled pod nazivom “Pjesnik Nef’ija” . Ovaj pjesnik, britke i uvredljive riječi, koji je prije svega poznat kao satiričar, koristio je jezik na veoma zavidan način, a pjesme su mu, kako i Ćatić ističe, pune neviđenih tonova i boja . Nef’ija je autor najljepših kasida (panegiričkih pjesama) u osm književnosti,. nu on u isto vrijeme bijaše i nenatkriljiv satirik, koji je znao u najduhovitijim stihovima šibati sve poroke i mahane svog doba i svojih savremenika . Kasnije mu je satira rekbi prešla u krv, pa je čestobez ikakva povoda izrugivao i napado sve, što ga je okruživalo; biču njegova ognjenog sarkazma i jetke poruge nije mogao niko izbjeći, pa ni sami njegov otac . (Ćatić 1968: 100) Njegovo najznačajnije djelo je satira koja nosi naziv Strijele sudbine (Sihâm-ı Kazâ), a iza sebe je ostavio jedan divan na turskom i jedan na perzijskom jeziku . Nef’i je bio

10 U klasičnoj osmanskoj književnosti nazira predstavlja umjetnički postupak koji možda ponajviše promo- vira prirodu orijentalno-islamske književne tradicije zasnovane na reproduciranju i afirmiranju postojećih uzora . Turski književni historičari definiraju naziru kao poeziju nastalu prema određenom modelu čije me- tar, rima i redif(refren), kao i osnovna tema ostaju nepromijenjeni u odnosu na poemu na koju se ugleda (Karahalilović­, Ćatović 2013: 163) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 321 zaljubljenik u satiru, pa čak i kad mu je sultan Murad IV zabranio ovakvu vrstu poezije, on nije mogao odoljeti svojoj opsjednutosti, te je spjevao jednu izrazito oštru satiričnu pjesmu što ga je, na koncu, koštalo i života . Iznimno duhovit, obrazovan, dobar poznavatelj turskoga i perzijskoga jezika, i na- dasve talentovan pjesnik Nef’i bio je i vrlo samodopadan što su mu neki zamjerali, dok su drugi ovu njegovu osobinu smatrali opravdanom s obzirom na neprikosnoveno umijeće stvaranja stihova koje, po mnogima, nijedan pjesnik u klasičnoj turskoj poeziji nije uspio dostići . Istina, bilo je mnogo onih koji su Nef’ija pokušali imitirati, međutim, bezuspješ- no . Darovitost, oštroumnosti nadmenost, čini se, bili su recept za uspjeh, osobito na polju satire jer tu je, nesumnjivo, pjesnik Nef’i bez premca . Ćatić ovdje, kao i u svojim ostalim esejima vezanim za osmansku tursku književ- nost, ne škrtari po pitanju pohvala, pa i za Nef’ija ima samo najljepše riječi . Bitno je istaći da Ćatić nije slučajno o Nef’iju imao samo riječi hvale, jer kad se u obzir uzme činjenica da je i autorov uzor –Tevfik Fikret– ovom pjesniku posvetio jednu pjesmu, onda postaje očigledno zašto je Ćatić odabrao predstaviti našim čitateljima baš Nef’ija u moru sjajnih divanskih pjesnika . Nažalost, kako je već rečeno, njegov život koji je otpočeo, kako Ćatić navodi, 1582 . godine11 u Hasankuli završen je 1632 . (?) godine u Carigradu, smaknućem koje je naredio Murat IV upravo zbog oštre i uvredljive satire koju je posvetio državniku Bajram-paši . U svom najobimnijem književnom eseju koji nosi naziv “Osmanlijski pjesnik Ga- lib-dede” Ćatić predstavlja nadaleko čuvenog tesavvufskog pjesnika i filozofa šejha Ga- lib-dedea (1757–1799) . Čitajući ovaj iscrpni esej, uočavamo Ćatićevu obavještenost o ovom, kako ga mnogi nazivaju, posljednjem “velikom” divanskom pjesniku . Činjenice i podaci koje M . Ć . Ćatić iznosi odnose se kako na život Galib-dedea tako i na, prije svega, njegovo najpoznatije djelo Ljepotu i ljubav12,ali i na ostala, vrsnim pe- rom i umom, napisana djela . Za vrijeme svoga kratkog, ali umjetnički veoma plodnog života, pjesnik Galib-dede, čije je srce gorjelo mističnom ljubavi koju je crpilo iz Me- snevije13, kako piše i sam Ćatić, dostigao je izvrstan pjesnički nivo . Svojim je uspjehom, kako to obično i biva u životu, na sebe navukao zavist, bijes i srdžbu onih koji se, ni u kom pogledu nisu s njim mogli mjeriti –zavist, bijes i srdžbu pjesnika suvremenika koji su na njegove stihove spjevali mnogobrojne satire . Ali on se na to nije obazirao, štaviše, nijednog pjesnika suvremenika nije smatrao sebi ravnim, a osim što je bio omiljen među ljubiteljima mevlevijskog reda, veoma su ga cijenili i vlastodršci . Sultan Selim III i njegova sestra Beghan gajili su veliku naklonost prema ovom pje- sniku, što opet govori o njegovom velikom pjesničkom talentu, mnogi bi rekli, talentu bez premca . Značaj šejh Galib-dedea koji je smatrao da je “mašta pjesnička stvaralačka moć, dok su slike vrhunac umjetnosti” (usp . Ćatić 1968: 102), ogleda se u tome što se on

11 Turski izvori kao godinu rođenja navode 1572, a godinu smrti 1635 . 12 Hüsn ü Aşk . 13 Mesnevija je remek-delo najvećeg mističkog pjesnika islamskoga svijeta, Mevlane Dželaluddina Rumija (1207–1273), napisana u XIII stoljeću i nesumnjivo spada u red najvećih literarnih, duhovnih i kulturnih spomenika čovječanstva uopšte . Ima više od 25 .000 stihova . 322 Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića uzdigao iznad svoje okoline i divanske poezije kakva mu je prethodila, te u nju unio da- šak novoga, do tada nepoznatoga, a što je udarilo temelje preporodu turske poezije koji će kasnije uslijediti . Burna i ključava mašta pjesnika ‘Ljepote i ljubavi’, koja je nove svjetove osmanlijskoj pjesmi otkrila i uvijek nove boje, slike, zvuke i mirise stvarala, Galibu je osim velikog ponosa i samodopadnosti dala još neko vječito i duboko nezadovoljstvo . Tadašnji je- zik i pjesničke forme bijahu ograničene i nijesu dopuštale ovom genijalnom pjesniku da u njima svoje slike i osjećaje izlije; s toga kroz sav život izbija iz njegovih radova nezadovoljstvo:

‘Gle, šta bih ja sve pjevao, Kad bi r’ ječi dopuštale!’ (Ćatić 1968: 101) Smatrao je da je u dotadašnjoj divanskoj poeziji sve već rečeno i da novi pjesnici svojom poezijom ne donose ništa novo već samo oponašaju sto puta “prožvakane” stva- ri . S druge strane, pretjerano – cijenio je perzijske pjesnike na čelu sa Rumijem, te ih je smatrao svojim stvarnim i istinskim učiteljima, što je i Ćatić zabilježio u ovom eseju . O velični i značaju ovog pjesnika za divansku književnost govorili su mnogi, a Ćatić navodi riječi Ziya Paşe koji je u svojoj antologiji napisao da je “Galib na ovaj prolazni svijet došao samo zato da stvori Ljepotu i ljubav” (Ćatić 1968: 66) . Ovo uistinu hvale vri- jedno djelo, prepuno simbola i alegorije, Ćatić, osim svojim kritičkim sudom, čitaocima predstavlja i sadržajem, a osim toga u svom, kako je uobičavao reći, “mršavom prijevodu” (iako se s tim ne bismo složili),donosi i neke stihove iz Ljepote i ljubavi, predstavljajući ga, prije svega, kao majstora u opisivanju stvari i prirode, boja i slika . Najistaknutiji biljeg Galibove pjesničke indvidualnostije to, što je uvijek znao izabrati tanke i poput bistrog potočića prozirne slike, a onda ih zaodjenuti neviđenim i neču- venim riječima (. . . ) Katkad se Galib upravo igra antitezama i pred oči čitaoca donosi cijeli ciklus zamamnih svetih slika, do kojih mašta ne može doprijeti . Tada se s pje- snikova pera cijedi u jedinstvenu harmoniju sliven čitav pompozni šum tišine i bure . (Ćatić 1968: 71–72) Ćatić, kojem povijesničarka književnosti Lamija Hadžiosmanović spočitava nedo- statak objektivnosti i mjere u pohvalama (usp . Hadžiosmanović 1980: 132), ipak na ne- koliko mjesta u ovom eseju ističe da Galib-dedeovi gazeli nemaju veliku vrijednost, što znači da se njegov kritički sud ipak može smatrati donekle relevantnim i objektivnim i da cijeli ogled nije napisan samo u cilju slave i hvale ovog pjesnika . Autor piše da Galib- dedeovi gazeli koje je spjevao u ranijoj mladosti nisu od bogzna kakve vrijednosti, ali ni da u kasnijim pjesmama ove vrste Galib-dede nije imao velikog uspjeha te se nije mogao uzdići iznad Fuzûlîja i Nedima (usp . Ćatić 1968: 60) . Zanimljivo je i to da vrsnog pjesnika Nedima spominje samo u kontekstu poređenja s Galib-dedeom, pri čemu hvali njegovu spretnost u pjevanju gazela, ali ipak njemu ne posvećuje detaljnu pažnju u svojim književnim osvrtima . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 323

Na kraju svog ogleda o šejh Galib-dedeu Ćatić još jednom u “svoju odbranu” zbog veličanja ovog pjesnika piše da su mnogi Galibovi suvremenici koji su za njegovog ranog stvaralaštva pisali satire na njegovu poeziju, pred kraj života počeli da cijene njegov rad, talenat i inovacije, pa je nakon njegove smrti i jedan od njegovih najvećihprotvinika Sururija (Surûrî) koji mu je u jednoj satiri rekao “da je na pjesničkom mejdanu vazda poražen” spjevao hronogram u kojem je napisao da mu nijedan pjesnik nije ravan (usp . Ćatić 1968: 86) . Ziyâ Paşa(1829–1880)14– slobodumni pjesnik i borac za narodna prava kako ga Ća- tić naziva,u eseju “Dvije-tri o Zija Paši” predstavljen je kao pjesnik socijalne misli i na- zora koji je u svojim djelima spojio Istok i Zapad . Naime, Ćatić svoje izlaganje započinje konstatacijom da poslije Şeyha koji je živio u XVIII stoljeću pa sve do kraja XIX stoljeća, odnosno do pojave jednog mladog i darovitog pjesnika, tj . Ziyâ Paşe, osmanlijska lijepa književnost nalazila se u periodu stagnacije . Međutim, Ćatić ovdje ipak pripisuje zasluge uvođenja “novotarija” Šinasiju (Şinasi) koji je 1860 . godine pokrenuo časopis pod na- zivom Terdžumani ahval15 s kojim je započeo jezičku borbu, zagovarajući jednostavan i narodu razumljiv jezik . Ovaj časopis, u kome je svoje radove objavljivao i Ziyâ Paşa, upravo zbog jednog njegovog članka bio je u maju 1861 . godine zatvoren na dvije sedmi- ce . IbrahimŞinasi je potom pokrenuo i časopis pod imenom Tasvir-i Efkâr (1862–1925)16 čiji je urednik kasnije bio Namık Kemal, a zatim i Recaizâde Ekrem . Oba ova časopisa za- govarala su slobodu u izražavanju, pravo na objektivne vijesti, pravo na slobodu mišlje- nja, te su insistirali da se piše jezikom razumljivim običnom čovjeku iz naroda, pa stoga ovi književni časopisi predstavljaju, na neki način, prekretnicu u turskoj književnosti . U ovom pregledu, Ćatić ističe da se Ziyâ Paşa u stilskom pogledu ugledao na Rûhîja, ali da je njegovo djelo Terkibi bend “svojom unutrašnjošću i dušom, svojom svrhom i za- daćom, potpuni kontrast svoga uzora” (Ćatić 1968: 46), te da su primjetna dva književna perioda u njegovom stvaralaštvu – jedan koji pripada prošlosti odnosno staroj turskoj književnosti i jedan gdje se on potpuno udaljio od prošlosti i okrenuo ka djelima sa Zapa- da . U oba slučaja, tvrdi dalje Ćatić, Ziyâ Paşa nije izgubio ni djelić od svoje individualno- sti . On također smatra da je upravo Ziyâ Paşa zajedno sa Şinasijem i Namıkom Kemalom doprinio preporodu osmanske književnosti, i to svojim idejama, odnosno knjigom koju je smatrao sredstvom da među narodom širi napredne misli te da na isti način taj narod oplemeni i odgoji . Kroz svoje stihove on izražava svoj buntovni duh i revolucionarne misli te poziva narod na buđenje . Ćatić o ovom pjesniku i njegovoj vrsnoj upotrebi jezika u ovom kritičkom ogledu kaže:

14 Kao godinu rođenja ovog pjesnika Ćatić navodi 1822, a Lamija Hadžiosmanović 1825, dok je godina smrti kod Ćatića zabilježena 1879 . Svi izvori dostupni na internetu na turskom jeziku navode kao godinu rođenja 1829, a godinu smrti 1880 . 15 Tercüman-ı Ahvâl (1860–1866) 16 Ovaj časopis promijenio je mnogo urednika i naziva; nekoliko puta je zatvoren i ponovo pokrenut; 1925 . godine potpuno je zatvoren, ali je 1940 . godine ponovo pokrenut pod imenom Tasvir, da bi definitivan kraj doživio 1949 . godine . 324 Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića

Priznati se mora, da je Zija Paša jedan od onih pjesnika turskih, koji su najbolje vla- dali jezikom, njegove pjesme imaju snažnu dikciju a proza veoma jedar, ali jednosta- van stil, kakva je teško naći medju njegovim savremenicima . Njemu je tako uspjelo, da spoji po sebi postavljenu zadaću lijepe knjige sa prvotnom njenom zadaćom, t j. . da spoji opću korist sa uzbuđenjem estetskog čuvstva . Svoje najljepše djelo ‘Terkibi bend’ spjevao je s tom svrhom . Ovo je reakcija proti dotadašnjeg shvatanja literarnog, a ujedno i proti svjema neurednostima i mahanama, koje su onda vladale u osmanlij- skom društvu i njegovoj državnoj upravi . (Ćatić 1968: 47–48) Autor u daljem tekstu detaljno opisuje ovo djelo nazivajući ga poemom borbe i slo- bode gdje pjesnik štiti pravdu, moral i istinu . Također, on predstavlja i Ziyâ Paşu kao prevodioca, te napominje da mnogo njegovih prijevoda nedostaje, jer poznanik kod koga je pohranio svoje prijevode nije znao istinski cijeniti njihovu vrijednost . Ćatić u ovom ogledu nije zaboravio spomenuti ni njegovo djelo pod naslovom Harabat koje, kako on ističe, nema posebnu književnu vrijednost i osobito ovom autoru zamjera zbog nepra- vednog komentara o Zafernami pjesnika s naših prostora Sabita Užičanina . Zanimljivo je da je među čitavom plejadom turskih pjesnika XIX stoljeća Ćatić iza- brao upravo Ziyâ Paşu kao predstavnika toga stoljeća, a s druge strane, to opet i ne izne- nađuje, jer postaje sve očiglednije da je pjesnike birao na osnovu načina života kojim su živjeli, a s kojim se on sam mogao poistovjetiti . Naime, i Ziyâ Paşa je u početku živio boemskim životom, mnogo se opijao te bio indiferentan prema ovozemaljskim pojavama baš poput svog uzora i ranije predstavljenog pjesnika Rûhîja, a sve ovo u mnogome pod- sjeća i na Ćatićev raskalašeni i neuredni život . On u ovom ogledu, pišući o životu Ziyâ Paşe, kao da piše o svome vlastitom: ( . . ) Zija pašin život bijaše – život običnog raskalašnog bekrije, život pravog raspoja- sanog bohema . U društvu s mnogim tadašnjim pjesnicima dan je i noć ispijao boce ‘sakizmastike’, rakije i vina po običnim carigradskim mejhanama, koje u ono vrijeme bijahu stjecište književne elite, gdje se vodile literarne rasprave u dimu od cigareta i smradu alkoholnih pića . Življaše vazda razuzdano, bohemski, indiferentan prema svjema pojavama, koje se oko njega zbivaju, poput svog književnog mentora, Ruhije Bagdadskog . U dani bi se – kako vele – na kratko vrijeme svratio na vis . portu i, kako je mogao vrlo brzo pisati, sve bi svoje poslove posvršavao za sat-dva, pa opet letio u zakutke zadimljenih mejhana i pijančevao . (Ćatić 1968: 52) Nakon izvjesnog perioda raskalašenosti i neimaštine Ziyâ Paşa biva imenovan tre- ćim tajnikom carske kabinetske kancelarije te se tada i prolazi pića i boemskog života i vraća se na pravi put . I na kraju, ali nikako manje važan, jeste Ćatićev esej koji nosi naziv “Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo” . Naime, on svoje viđenje i svoj stav o utjecaju Perzijanaca i misticizma na tursku poeziju iznosi u Biseru 1912 . godine, te se ovaj njegov esej smatra jednim od njegovih najboljih tekstova . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 325

Ćatić je ovdje pokušao prikazati taj utjecaj od njegovih samih početaka, odnosno od perioda kada su turski pjesnici imitirali svoje perzijske uzore, pa sve do maničnog imitiranja kad su od njih preuzimali ne samo trope, slike i figure nego kompletan smisao određenih pjesama, pa sve do prestanka tog utjecaja . Budući da je Ćatić veoma dobro po- znavao tesavvuf, dobro ga je i interpretirao, što je u ovom eseju i vrlo znalački predstavio svojim čitateljima . Darko Tanasković ovaj Ćatićev rad vidi na sljedeći način: Najzanimljiviji Ćatićev esej je Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo (Biser, 1912) . O neposrednom prožimanju turske i perzijske literature govorio je mje- stimično i ranije, povodom nekih pjesnika (Galib-dede, na primjer) . Bila je to, izgleda, tema koja je Ćatića trajnije obuzimala, pa je to i dalo ovaj njegov najcjelovitiji eseji- stički tekst . On se donekle može uzeti i kao sinteza nekih Ćatićevih već ranije izrečenih mišljenja . On je osjećao duboki uticaj Perzijanaca na cjelokupni turski duhovni život, na jezik i poeziju . U nekim slučajevima javljalo se i pravo oponašanja mišljenja, a potom forme i duha perzijske poezije . Mada podrazumijeva istorijske, vjerske i druge veze Turaka sa Perzijancima, Ćatić se usredsređuje na otkrivanje utjecaja koji je per- zijski misticizam ostavio turskoj literaturi . (Tanasković, 1980: 110) Na početku ovog ogleda Ćatić ističe značaj velikog turskog pjesnika iz XVI stoljeća Bâkija koji je turski umjetnički jezik uspio izbrusiti, dotjerati i dati mu eleganciju, te se njime svaka misao mogla izraziti, ali ipak nije uspio istisnuti utjecaj Perzijanaca iz osmanlijske lijepe literature (kako to naglašava Ćatić) . Mnogi pjesnici su čak cijele divane u ono vrijeme pjevali na perzijskom jeziku, jer je upravo perzijski smatran jezikom umjetnosti, odnosno poezije . Shodno tome, i perzij- ski misticizam dotakao je srca osmanlijskih pjesnika . Ćatić u daljem tekstu objašnjava etimologiju i značenje riječi “misticizam” iz čega još jednom vidimo njegovo neosporno znanje o ovoj temi . Misticizam je grčka riječ, a znači: tajanstvenost; tajna, čudnovata vjera; vjerovanje, da ljudi mogu s Bogom općiti; zatim: duševna bolest, kad se neko prepušta nepravilnoj igri mašte, koja ga mami u nadnaravni svijet . Inače misticizam (Ilmi tesavuf) – znači govoru (riječiili rečenici) dati dva smisla: vanjski i unutarnji (manai zahiri, manai batini); ili – da se jasnije izrazimo – smisao u pravom filozofskom značenju, kako ga riječ ili rečenica donosi, i smisao u metaforičnom značenju, kako ga mistik – pjesnik u sebi zamišlja . (Ćatić 1968: 90) Naime, smisao misticizma jeste slaviti Boga kao prauzrok svega, a svaka riječ u mi- sticizmu ima neki tajni, skriveni smisao koji nije vidljiv i jasan . Ćatić dalje opisuje i mi- stičnu filozofiju u grčkoj kulturi te Aristotela kao njenog predstavnika, redajući pred očima čitatelja njegove premise kojima nas on dovodi do prauzroka a to je Bog, što su, kako Ćatić veli, istočni mistici prihvatili i “probudili u srcima ljubav za spoznajom Tvor- ca i u svakom objektu pojavnog svijeta našli su po jedan smisao za hvaljenje njegova neizmjernog bića” (usp . Ćatić 1968: 91) . 326 Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića

Autor se u ovom eseju najviše zadržava na pojašnjavanju misticizma kojeg su u tur- skoj književnosti raširili derviški redovi te primjećuje razliku između prvih mistika i onih sljedbenika misticizma iz kasnijeg perioda . Najveći višestoljetni “krivac” za utje- caj Perzijanaca na Osmanlije, smatra Ćatić, jeste Rumijevo besmrtno djelo Mesnevija, međutim, ni taj utjecaj nije mogao vječno trajati, pa se već u XVII stoljeću, zajedno sa kontroverznim pjesnikom Nef’ijem, o kome je bilo govora, pomalo počeo gubiti, a s ca- rigradskim pjesnikom Nedimom već se javlja potreba za reformama gdje se Turci okreću ka Zapadu, a misticizam u pjesništvu se počinje vrlo ružno shvatati i tumačiti: ( . . ) mistična se ljubav stala pretvarati u erotičke izlive, a vino koje bijaše simbol Bo- žijih tajni, opjevalo se i slavilo kao izvor tjelesne ugode i naslade bekrijske . To nije nikako čudo, jer je to iziskivala potreba vremena, u kojem je u Carigradu vladao duh raskoša i raskalašenosti gdje se je uz pehar ‘rumenike’ veselilo i pjevalo, naravno je, da nijesu bile primane pjesme pravih mistika, koji su se trudili da svojim duševnim tvorevinama u povučenosti i rezignaciji protumače narav stvari i razotkriju koprenu spoznaje sa lica apsolutnog bića . Za vrijeme dakle Nedimovo u carigradskom životu je više vladao utjecaj Bizanta nego Perzije . (Ćatić 1968: 92) Ovdje je Ćatić na jedan vrlo slikovit način prikazao pad utjecaja misticizma na di- vanske pjesnike, ali i njegovo pogrešno tumačenje i odbacivanje pravog i izvornog nje- govog smisla . On smatra da je u vrijeme šejha Galib-dedea kratko došlo do njegovog po- novnog oživljavanja, a potom je turska književnost prepuštena utjecaju Zapada, posebno Francuza . Nakon ovoga mladi pjesnici poput Şinasija, Namıka Kemala i Ziya Paşe vodili su rasprave o negativnom utjecaju i štetnim posljedicama koje je perzijski misticizam imao na osmanlijsku književnost, pa su, nakon što su se riješili misticizma, počeli u tur- sku lijepu književnost unositi realne i korisne motive i elemente, te na taj način nastojali oplemeniti svoj narod (usp . Ćatić 1968: 95).

Zaključak

U vremenu kada čitaoci i književna kritika u Bosni njeguju simpatije prema evropskoj literaturi sukladno ondašnjem društvenom, političkom i kulturnom uređenju, prvo Safvet-beg Bašagić, a potom i Musa Ćazim Ćatić oživljavaju prilično oslabljeno intere- sovanje za književnošću na orijentalnim jezicima . U tom pogledu, Ćatić nam je ostavio spomena vrijedne eseje koji nam, na neki način, osim što prikazuju određene pjesnike iz turske književnosti, otvaraju prozor i u svijet samog autora . Ćatićeva književna esejistika važna je i zbog toga jer je odraz jednog tankoćutnog pjesnika nemile sudbine koji se s mnogim pjesnicima turske književnosti koje je pred- stavio u svojim esejima mogao i poistovjetiti, što se može smatrati i djelimičnim odgo- vorom na pitanje:“Na osnovu kojeg kriterija je birao pjesnike koje je prezentirao našim čitaocima?” . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 327

Što se tiče klasičnih pjesnika, interesantno je da se Ćatić opredijelio pisati o Fuzûlîju, a ne o njegovom savremeniku Bâkîju koji je još za života dobio titulu “Sultânu’s-Suarâ” . Međutim, očigledno je da je Ćatić vođen srcem, a ne glavom, jer upravo je Fuzûlîjeva nesretna i teška sudbina bliska i poznata našem pjesniku, tako da se iz solidarnosti nije mogao prikloniti Bâkîju koji je stvarao u sjaju i bogatstvu . I sudbina pjesnika Ziyâ Paşe kojije u početku živio boemskim životom, mnogo se opijao, te bio indiferentan prema ovozemaljskim pojavama poklapa se s ranije pred- stavljenim pjesnikom Rûhîjem, a sve skupa u mnogome podsjeća i na sam raskalašeni i neuredni Ćatićev život što opet poentira na ličnu selekciju odabira turskih pjesnika predstavljenih kroz njegov esejistički prikaz uz usmjerenost kroz rad Tevfika Fikreta koji mu je, nesumnjivo, poslužio kao inspiracija . Ovdje ne smijemo zaboraviti ni, po mišljenju mnogih historičara književnosti, naj- bolji Ćatićev tekst Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo koji govori o Ća- tiću kao o vrsnom poznavaocu tesavvufa . On se u ovom radu najviše zadržava na pojaš- njavanju misticizma kojeg su u turskoj književnosti raširili derviški redovi, te primjećuje razliku između prvih mistika i onih sljedbenika misticizma iz kasnijeg perioda . Ćatić je, osim eseja prikazanih u ovom radu gdje su obuhvaćeni pojedini pjesnici iz klasične turske književnosti, za vrijeme svoga kratkog života našim čitateljima ostavio u amanet i književnokritičke osvrte o nekim pjesnicima savremene turske književno- sti, a potom i nekolicinu prijevoda/prepjeva, njemu dragih i značajnih pjesama turskih pjesnika, iz kojih je vidljivo njegovo dobro poznavanje turskog jezika i velika sloboda u prevođenju, svojstvena dobrom znalcu metra i rime u divanskoj poeziji koji je u svojim prijevodima prvo pjesnik, pa tek onda prevodilac . 328 Melinda Botalić: Pjesnici osmanske književnosti u esejima Muse Ćazima Ćatića

Literatura

Begić, Midhat (1998), “Ćatićeva razdjelnost”, u: Enes Duraković, Bošnjačka književnost u književ- noj kritici, Alef, Sarajevo, str . 78–87 . Ćatić, Musa Ćazim (1968), Sabrana djela II (Izvorna proza-prevedena proza), prir . Abdurahman Nametak, Narodni univerzitet, Tešanj Ćatić, Musa Ćazim (2002), Pjesme, prepjevi, eseji, prir . Enes Duraković, Preporod, Sarajevo Daşçıoğlu, Yılmaz (2006), ‘Boşnak Şair Musa Kazım Çatiç’in Gözünden Türk Edebiyatı’, İlmî Araştırmalar, Cilt 22, ISSN, DOI, pp . 65–81 . Duraković, Enes (1998), “Pjesnik na razmeđu epoha”, u: Enes Duraković, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Alef, Sarajevo, str . 87–103 . Hadžiosmanović, Lamija (1980), “Turska poezija u prevodilačkom djelu Muse Ćazima Ćatića”, u: Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću, prir . Munir Maglajlić, Institut za jezik i književnost u Sarajevu – Odjeljenje za književnost, Sarajevo, str . 129–147 . Karahalilović N ,. Ćatović A . (2013), “Nazira: poetska poveznica bošnjačkih divanskih pjesnika s književnošću orijentalno-islamskog kulturnog kruga”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, 62/2012, OIS, Sarajevo, str . 163–175 . Kazaz, Enver (1998), “Linija pejzažnog pjesništva”, u: Enes Duraković, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Alef, Sarajevo, str . 103–115 . Kazaz, Enver (1997), Musa Ćazim Ćatić – književno nasljeđe i duh moderne, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj Maglajlić, Munir (1980), Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću, Institut za jezik i književnost u Sarajevu – Odjeljenje za književnost, Sarajevo Maksimović, Vojislav (1980), “Smjerovi književnokritičkog interesovanja M . Ć . Ćatića”, u: Zbor- nik radova o Musi Ćazimu Ćatiću,prir . Munir Maglajlić, Institut za jezik i književnost u Sa- rajevu – Odjeljenje za književnost, Sarajevo, str . 105–115 . Memija, Minka (1980), “Musa Ćazim Ćatić – prevodilac s arapskog jezika”, u: Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću, prir . Munir Maglajlić, Institut za jezik i književnost u Sarajevu – Odje- ljenje za književnost, Sarajevo, str . 115–129 . Nametak, Fehim (2007), Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti, Orijentalni institut, Po- sebna izdanja XXVII, Sarajevo Nametak, Fehim (2013), Historija turske književnosti, Orijentalni institut, Posebna izdanja XL, Sarajevo Rizvić, Muhsin (1980), “Prisjećanja o Ćatiću – pjesniku i patniku”, u: Zbornik radova o Musi Ća- zimu Ćatiću, prir . Munir Maglajlić, Institut za jezik i književnost u Sarajevu – Odjeljenje za književnost, Sarajevo, str . 11–23 . Rizvić, Muhsin (1994), Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo Tanasković, Darko (1980), “Misticizam u poeziji Muse Ćazima Ćatića”, u: Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću, prir . Munir Maglajlić, Institut za jezik i književnost u Sarajevu – Odjeljenje za književnost, Sarajevo, str . 93–105 . www .filozof .net, dostupno 21 .01 .2014 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 329

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-2 Topčić Z .

Amra Memić: Zlatko Topčić, Kako Musa dere jarca (Životopis / smrtopis Muse Ćazima Ćatića) ili poezijom oslikana neohistorijska drama

Dramski tekst Kako Musa dere jarca (Životopis / smrtopis Muse Ćazima Ćatića) je poet- ska drama Zlatka Topčića koja svoje izvore crpi iz biografskih podataka o životu jednog od najvećih bošnjačkih pjesnika Muse Ćazima Ćatića, ali ona ujedno u sebi nosi i jedin- stvenu univerzalnu poruku o pjesniku kao vječitom strancu u ovom materijalno deter- miniranom svijetu, o pjesniku zarobljenom u ovosvjetskoj tegobnoj utrobi bivstvovanja i o pjesniku koji je kroz svoju egzistenciju nužno sputan materijalnim sferama svoje tu- robne egzistencije . Lik pjesnika i na početku i na kraju drame je predstavljen kao mrtvac, ali u specifičnoj formi fetusa, što je svakako jedan efektan simbol koji predstavlja pjesni- ka zauvijek začetog u utrobi Bosni i u bosanskome svijetu . Pjesnik je zarobljen u univer- zalnoj pjesničkoj sudbini u kojoj živi i egzistira kao vječiti stranac na ovome svijetu, kojoj se uzalud otima i stvara, živi poeziju u umire za poeziju . Sam podnaslov ove predstave životopis/smrtopis ima inkoativnu i presausuvnu funkciju, jer nas uvodi u nutrinu ovog dramskog teksta i nudi nam na recepciju tragičnog junaka kod kojeg su eros i thanatos u stvaralačkoj simbiozi, kod kojega je cijeli život obilježen smrću . Međutim, Ćatić je ujed- no i simbol bošnjačke patnje, na razmeđu između historijskih trzavica, u pokušajima da uvijek ostanu svoji na svome . Musa ne umire slučajno u položaju embriona, on sasvim simbolično umire onako kako se drugi rađaju, što njegovu smrt čini novim rođenjem, rođenjem u onom pravom životu kojem je on oduvijek težio; tako sam pjesnik postaje na svojevrstan način beskrajan u simbiozi sa svojom zemljom – Bosnom .

Ključne riječi: Musa Ćazim Ćatić, Bosna, neohistorijska drama, poezija, intertekstual- nost, drama u drami, monolog, ideologija, san, sufizam

Zlatko Topčić, ‘Kako Musa dere jarca’ (Biography/Necrography of Musa Ćazim Ćatić) or Lyrical Neohistoric Dramatic Text

Dramatic text “Kako Musa dere jarca’’ (CV / Necrography of Musa Ćazim Ćatić) is a poetic drama of Zlatko Topčić, which draws its sources from biographical data about the life of the one of the largest Bosniak poets Musa Ćazim Ćatić, but at the same time, it also carries in itsself the unique universal message of the poet as a perpetual foreigner in this 330 Amra Memić: Zlatko Topčić, Kako Musa dere jarca (Životopis / smrtopis Muse Ćazima . . material deterministic world . The poet is imprisoned in this world’s troubled womb of existence and the poet is also, through his existence, necessarily constrained by material aspects of his bleak existence . The figure of the poet, at the beginning and end of the play, is presented as a dead man, but in the specific form of the fetus, which is definitely one effective symbol that represents the poet ever conceived in the womb of Bosnia and the Bosnian world . The poet has captured the universal poetic fate in which he lives and ex- ists as a perpetual stranger in this world, where he fights and creates, lives for the poetry and dies for it as well . The subtitle of this, shows that CV / Necrography has incognitive and persuasive function, because it introduces us to the inside of the play and offers us the reception of the tragic hero in which the eros and thantos are in creative symbiosis, in which the entire life is marked by death . However, Ćatić is also the symbol of the Bosniaks’ sufferings, at the crossroads between historical frictions, in an effort always remains connected with their heritage . Musa does not accidentally die in the position of the embryo, he symbolically dies in this position in which the others are born – what makes his death a new birth, birth in the true life which he has always aspired to, so the poet becomes in a certain way infinite in symbiosis with his country- Bosnia .

Keywords: Musa Ćazim Ćatić, Bosnia, neo-historical drama, poetry, intertextuality, drama in drama, monologue, ideology, dream, sufism

Dramski tekst Kako Musa dere jarca (Životopis / smrtopis Muse Ćazima Ćatića) je poet- ska drama Zlatka Topčića koja svoje izvore crpi iz biografskih podataka jednog od naj- većih bošnjačkih pjesnika, Muse Ćazima Ćatića, ali, ona ujedno u sebi nosi i jedinstvenu univerzalno kodiranu poruku o pjesniku kao vječitom strancu u ovom materijalno de- terminiranom svijetu, o pjesniku zarobljenom u ovosvjetskoj tegobnoj utrobi bivstvova- nja i o pjesniku koji je kroz svoju egzistenciju nužno sputan materijalnim sferama svoje turobne egzistencije . Da bi ovaj dramski tekst doživio svoju potpunu i punoznačnupercepciju, nužno je poznavati bar osnovne podatke o jednom od najvećih bošnjačkih i bosanskohercegovač- kih pjesnika, na što nas imperativno navodi i sam naslov drame –Kako Musa dere jarca (Životopis/smrtopis Muse Ćazima Ćatića) – koji ima inkoativnu, konativnu, referenci- jalnu i metatekstualnu funkciju, te uvodi recipijente drame u nadređenu perspektivu u odnosu na aktere dramskog prikazanja i daje određenu dozu dramske ironije koja pro- izlazi iz predznanja o radnji koja se scenski izvodi . Inkoativnost dramskog naslova kod dramskih recipijenata stvara tačno određeni obzor očekivanja, ali ih i intertekstualno uvodi u Ćatićevu vrhunsku poeziju, tako da ovaj dramski komad moramo, prije svega, posmatrati kroz prizmu metatekstualnih postulata postmoderne književnosti . Prema onoj definiciji koju je dao Aznaurov, konotacija nije ništa drugo do dopunski sadržaj koji je uvijek prisutan u riječi i koja se bazira na stalnim asocijativnim vezama koje su uslovljene njihovim predmetnim značenjima . Imajući u vidu paralelizam koji je uvijek u konstruktivnoj osnovi ovoga dramskog teksta u modernom smislu, postaje nam jasno da Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 331 je jedna od najzastupljenijih jezičnih funkcija koje obitavaju u ovom dramskom tekstu, upravo konativna funkcija . Ona funkcionira na bazi asocijacija koje se ostvaruju u sliva- nju vremena prošlog i vremena sadašnjeg . Musa Ćazim Ćatić, vjerni rob ljepote, bio je pjesnik po svojoj iskonoj prirodi i emo- cionalnoj strukturi svoga bića . Svojim rođenjem on je bio predodređen da postane živi, varijabilni skup pjesama, tako je poetskidoživljavao i maštovito metamorfozirao u po- eziju sve ono sa čim je dolazio u dodir i sve ono što ga je okruživalo, što je i iskorišteno kao jedan od osnovnih konstruktivnih elemenata ovog dramskog teksta . Dakle, na tom svepoetskom principu funkcionira i ovaj dramski tekst, jer se on ciljano ulijeva u vješto konstruiranu Ćatićevu fiktivnu podsvijest i iz njegove podsvijesti se reflektuje na per- cepciju poezije (u širem smislu– i umjetnosti općenito), ne samo kao jednog od životnih poriva većkao jedinog mogućeg načina života, jedinog mogućeg smisla egzistencije na ovoj surovoj planeti . U većini modernih drama tekst je realiziran u prozi, a vrlo rijetko u stihu, međutim, često dolazi do odstupanja i miješanja, čime se stvara markiranost teksta i utiče se na stvaranje začudnosti i distanciranosti recipijenata dramskog teksta . Uvodeći u prozni dramski tekst Ćatićeve stihove, preko poetsko-lirskog monologa, kroz poetsku funkciju, izraženo je autorovo nastojanje da djeluje na recipijente dramske igre, tako da od njih načini koautore, uvlačeći ih u svoj svijet realnosti, a sve kako bi isprovocirao određenu estetsku aktivnost recipijenta dramske prezentacije . Dakle, estet- ski utisak o prezentiranom dramskom djelu ne ogleda se samo u percepciji odašiljanih informacija, nego je njegova osnovna svrha u reakciji recipijenata koji se na stvaralački način odazivaju odašiljanoj poruci . Ovakva vrsta monologa kada je govorni lik sam na sceni i kada je njegov monolog usmjeren prema publici/recipijentima, često je mnogo otvorenija od klasičnog monologa, pošto su oni konstalirani kao unutrašnji monolozi . Sergej Baluhati je dao definiciju dramskog monologa u kojoj kaže: To monološko jedinstvo govora jednog lica obično je produbljena i dramatizovana autokarakterizacija (najčešće praćena razotkrivanjem emocije) . Monolog napreže osnovnu dramsku liniju komada, stvara mjesta emocionalnih eksplozija, osnažuje tačke sila dramatičnosti, zavezuje, razvezuje dramske čvorove . (Miočinović 1981: 82) Ja sam vjerni rob ljepote . . Kad mi majka život dala, S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo, Taknula u usne moje i djetinsko sitno čelo; Zato vazda na mom čelu vječnog aška misli gore, A usne ih pjesmom zbore . . (Ćatić 1998: 22) Upravo ovakvu vrstu monologa je Una Elis-Fermor navela kao jedan od načina rješavanja tehničkog problema otkrivanja neizrečenih misli u drami . Ona mu pripisuje sljedeće funkcije: “( . ). monolog služi pravim ciljevima drame svojim brzim i dubokim otkrivanjem strasti . On otkriva ono što inače ne bismo mogli da naslutimo u dubinama duha onog koji govori ( . ). ono što bi inače tražilo veći dio čitavog jednog čina da bi bilo 332 Amra Memić: Zlatko Topčić, Kako Musa dere jarca (Životopis / smrtopis Muse Ćazima . . preneto . A to se čini bez prekida dijaloga, koji bi bio dovoljno dug da oslabi opšti utisak verovatnoće ”(Miočinović. 1981: 300) Osnovna poetska formula, ne samo Ćatićeve poezije nego i Ćatićevog života, jeste u tome da je poezija (umjetnost) sam život, a on nije ništa drugo nego obična najdublja bol, tragedija koja čovjeka, bez obzira na patnju koju s njom nužno proživljava, treba činiti sretnim, jer sama spoznaja života kao umjetnosti, iako bolna, treba da usrećuje čovjeka zbog toga što je u mogućnosti da je u potpunosti spozna i živi . Kako su Topčićeve osnоvne postavke pri konstrukciji ovog dramskog teksta vođe- ne idejom da jedini smisleni osjećaj postojanja možemo dotaknuti samo kroz buđenje i življenje umjetničkog senzibiliteta u čovjeku, koji je uvijek osuđen na patnju i determi- niran kao hibridna životna ideologija u ekstremnom materijalističkom društvu, tako je i, analogno tom imperativu, ova drama prepuna osjećaja melanholične tuge, ali ujedno i onog lijepog, kontradiktornog i osjećanja velike i nehinjene životne radosti . U tom stra- stvenom, kontradiktornom dualizmu se nalazi i objašnjenje najteže dramske zagonetke, ali i stvarne, proživljene i preživljene Musine životne tragedije koja nadrasta biografsku tragediju i evoluira u simbol tragedije cjelokupne kulturalne historije ljudskog roda . To je onaj neizlječivi melanholični osjećaj potpuno obuhvaćenog semantičkog značenja poj- ma tuge koja je u svom dualističkom bitku uvijek kontradiktorno markirana i erosom i thanatosom, i stvaralačkim, ali i rastvaračkim silnicama koje je u suštini svojih oscilacija i tvore . Ovakva konstrukcija drame epiziranjem putem zatvaranja likova u prostorno- vremenski totalitet iz kojeg nema izlaza, nego kontrast vanjskog svijeta biva postignut nekim audio ili vizualnim zvukovima, izaziva otuđenje dramskog svijeta iz područja svakodnevnog i onog što je očekivano . Na takav način, putem otuđenja, ovaj dramski prikaz postaje kritička reprodukcija stvarnosti . Metodom modernog teatra koji uvlači gledateljstvo na scenu i glumce sa scene među gledateljstvo stvara se jedna simbioza i pozornica postaje proširena i na publiku, te više nije samo daleki pijadestal, još daljih događanja . Topčić tako od pozorišta pravi ono što je Makluan označio kao ledeno hladni medij –medij u kojem publika biva ohrabrena da učestvuje u kreiranju, prijenosu i recepciji in- formacije koja se prezentuje na sceni . Na taj način se pokušava izazvati emocionalni šok gledateljstva koje bi i samo trebalo da proživljava dramski sukob zajedno sa likovima ove drame . Svi ovi elementi imaju za funkciju ono što je Breht nazvao otuđenje, dakle, isije- canje iz sfere uobičajenosti, s ciljem da se na to isječeno skrene posebna kritička pažnja recipijenata Po. uzoru na brehtovski tip drame, autor nastoji što potpunije (realističnije) prikazati stvarnost postojećih društvenih odnosa koji su uslovili Ćatićevu tragediju . Topčić je tako u svom specifičnom i metatekstualno isprepletenom dramskom tek- stu obuhvatio cjelokupan dijapazon Ćatićeve pjesničke tematike koja se može odrediti sa dvije osnovne determinante, erotskom i mističnom, koje neprestano osciliraju i ome- đuju njegovu poetiku, a to su one dvije komponente koje u suštini čine osnovne poetske smjernice sufijske poezije koju je Ćatić vrlo dobro poznavao, pa se čak bavio i njenim istraživanjem (perzijski i turski sufijski pjesnici) . Tako da Ćatićevu pjesničku melan- holiju ne možemo odijeliti od izvornog orijentalnog nasljeđa, islama i autohtonog (živ- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 333 ljenog) istočnjačkog misticizma – i onog čuvenog bošnjačkog sevdaha, gorkog i slatkog istovremeno, one crne žuči koja je izrodila sevdalinku . Iako on živi u vrijeme kada se na području južnoslavenskih književnosti javlja velik broj oponašatelja njemačkih roman- tičarskih liričara (Weltschmertz), ne smijemo zaboraviti nepobitne fakte i tako poreći Ćatićevu poetsku izvornost da su liričari evropskog romantizma neosporno bili pod ja- kim uticajima istočnjačkog misticizma i orijentalnogfatalizma, tako da su ga de facto evropeiziranog širili na područja koja nikad nisu bila dio Orijenta, dok Ćatićeva izvorna orijentalna poetika, vođena zakasnjelim južnoslavenskim romantizmom, posjeduje pro- življenu izvornost . Ljubav u prvom planu, ona je praktično dominantan motiv, a sva druga, tako brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik . Ćatić je naspram plača i jeca- ja postavio ‘bolnost’ . Svaki neuspjeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim mirom, za materijalnom sigurnošću, strašno su bolni za njega i zato su svi njegovi soneti ispjevani nesrećama i porazima, nedokučive ljubavi i nezagrljajem sreće, i svom čestotom doživljaja ispisane su tuge i jadi . (Duraković 1988: 8) Topčić ovako složenu Ćatićevu poetiku na vrlo jednostavan način prikazuje kroz Gazdine komentare: “GAZDA: Nikad niko od Muse još ne ču lijepu riječ, nego samo suze i patnju, a toga je danas svima preko glave ”. (Topčić 1995: 124) Problematika neshvaćenog pjesnika i njegove teške materijalne situacije prepliće se i kroz dramski tekst kao jedan od osnovnih uzroka njegovog duševnog jada i bijede zbog neuzvraćene ljubavi . Ljubav prema ženi koju Ćatić pjeva u svojim pjesmama determini- rana je varijabilno, od platonskog diviniziranja, poput zanesenih renesansnih trubadu- ra, do gotovo eksplicitnih i sočnih erotskih slika . U dramskom tekstu njegova životna ljubav je konkretna, djevojka po imenu Armina, ona koja je, vođena predeterminiranim shvatanjem životnih vrijednosti, otišla za materijalnom srećom, ali ujedno i ona koja je kao uvijek tu uz njega, kao izmaštana sjena voljene žene, kao neodvojivi dio pjesnikovog bića, dual njegove ličnosti . MUSA: Ti si jedina koju sam zaista volio . Volio sam te, Armina… MUSA:Ja se ne sjećam jedino kraja . Možda zato što te nikad nisam ni prestao voljeti . Musa joj priđe i davnom pjesmom je podsjeća na njihov prvi susret . Ne gledaj me, ljepote ti tvoje Jer tvoj pogled mir mi samo muti Ne gledaj me jer do tvog su skuta Mom sevdahu zagrađeni puti . (Topčić 1995: 130–131) U ovom dramskom tekstu jezik u stihovima su odlomci iz Ćatićeve poezije koji nas intertekstualno uvode u njegov poetski rad, ali i u njegovu dušu koja se tamo pretače, a pored toga je stihovni monolog markirani dio ovog dramskog teksta i ima posebnu persausuvnu funkciju u odnosu na recipijente . Pored ovog intertekstualnog uplitanja Ćatićevih stihova u kojima se slavi čulna ljubav, Topčić iskorištava i drugu vrstu Ćatiće- 334 Amra Memić: Zlatko Topčić, Kako Musa dere jarca (Životopis / smrtopis Muse Ćazima . . vih stihova u kojima lirski subjekt izražava bolno osjećanje pokajanja i obraćanja Bogu, tražeći utočište u okrilju religije . U takvim se pjesmama opći religijski ton pretvara u lični doživljaj lirskog subjekta i spoznaju ontološkog značaja onog duhovnog nad onim materijalnim . Tako je Ćatićeva najpoznatija pjesma religioznog karaktera upravo ona koja je iskorištena za kraj ovog dramskog teksta Teubei-nesuh . Lik pjesnika i na početku i na kraju drame se predstavlja kao mrtvac, ali u specifič- noj formi fetusa, što je svakako jedan efektan simbol koji predstavlja pjesnika zauvijek začetog u utrobi Bosni i u bosanskome svijetu . Pjesnik je zarobljen u univerzalnoj pje- sničkoj sudbini u kojoj živi i egzistira kao vječiti stranac na ovome svijetu, kojoj se uzalud otima i stvara; živi poeziju i umire za poeziju . Sam podnaslov ove predstave životopis/ smrtopis ima inkoativnu i presausuvnu funkciju, jer nas uvodi u nutrinu ovog dramskog teksta i nudi nam na recepciju tragičnog junaka kod kojeg su eros i thantos u stvaralačkoj simbiozi, kod kojega je cijeli život obilježen smrću . Međutim, Ćatić je ujedno i simbol bošnjačke patnje na razmeđu između historijskih trzavica, u pokušajima da uvijek osta- nu svoji na svome . Za prikaz Musinog patriotizma i njegove beskrajne ljubavi prema Bosni iskorištena je 6 . dramska scena koja predstavlja Musin san o regrutaciji kod okrutnog austrougar- skog Narednika i Kapetana koji ga ponižava i tjera da jede slaninu iako je svjestan da je to Musi zabranjeno i da u njemu izaziva gađenje i najveće poniženje njegovog nacionalnog identiteta . MUSA: Bosna je sva od srca . Kud god joj se bolje zagledate u lice, vidjet ćete da sasvim liči na srce . Hoću da vam kažem da moja Bosna ima jedan sasvim srcolik oblik . KAPETAN: Ćatiću, naređujem ti da jedeš? Hoćeš li bič ili ćeš samicu, ili ćeš paščaru . . ili lijepu, spasonosnu, domaću i slasnu . . slaninu!!! NAREDNIK: I sam ćeš postati svinja . (Topčić 1995: 106) Kraj ove drame je otvorenog tipa što recipijentima pruža mogućnost višeznačne percepcije dramskog teksta: MUSA: . Hoću. da umrem ovako go na hladnoj zemlji . . Oprašta se od života: Recituje pjesmu Teubei nesuh Pri kraju pjesme, jedan za drugim, scenu polahko napuštaju svi likovi: prije nego, zgrčen kao u embriu sasvim klone, Musa će pogledom ispratiti i onu koja je, kao u snu, stajala na razmeđu života i smrti – Arminu . Sve veći mrak, sve dalja pjesma . . (Topčić 1995: 141–142) Musa ne umire slučajno u položaju embriona, on sasvim simbolično umire onako kako se drugi rađaju, što njegovu smrt čini novim rođenjem, rođenjem u onom pravom životu kojem je on oduvijek težio, tako sam pjesnik postaje na svojevrstan način beskra- jan u simbiozi sa svojom zemljom – Bosnom . Položajem embrija Musa i započinje svoj životopis/smrtopis, tako da on predstavlja onaj najjači simbolički element koji uokviruje ovaj dramski tekst: “Scenski prostor ispunjen je svim protagonistima predstave . Dok Musa leži između njih, zgrčen kao u embriu, prilazi mu, svijetljena blještavom svjetlošću Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 335

Armina i lagahnim dodirom poput vile, oživi ga, dozove iz sna . Armina se posljednja udalji sa scene . Tada ugledamo siluetu Mesuda Smailbegovića, Musinog dragog učitelja iz Tešanjske medrese ”. (Topčić 1995: 105–106) Dramska radnja se odvija kroz dva paralelna vremenska toka: 1) Prvi vremenski tok se odvija na javi i obuhvata zadnje sate života Muse Ćazima Ćatića, dakle 1915 . godinu . 2) Drugi vremenski tok pripada snovima i sastoji se od sjećanja, snoviđenja . Na osnovu podvojenog vremena radnje, i scena je podijeljena na dva dijela, jedan dio scene prikazuje zadnje sate života Muse Ćazima Ćatića, Tešanj, a drugi dio scene prikazuje njegova snoviđenja u kojima je razbijeno jedinstvo mjesta . Ovakva specifična konstrukcija dramskog teksta u paralelizmu suprotstavlja javu (tri scene jave) i san (šest scena sna), i to uvjetuje specifično uređenje pozornice koje će dramskim recipijentima omogućiti jasno razlikovanje jednog od drugog, ali će im ipak i omogućiti simbiozu značenja . Pored sna kao načina dramske konstrukcije, Topčić iskorištava i dramu u drami kojom se primarna fikcionalnost potencira sekundarnom fikcionalnošću . Pfister je dao grafički prikaz koji nam na lijep način može prezentirati konstrukciju drame na ovaj način .

nadređena sekvencapodređena sekvenca

Scena sna fikcionalnost fikcionalnost + imaginaronst

Drama u drami fikcionalnost fikcionalnost + fikcionalnost

Korištenje snova u komponiranju dramske strukture oduvijek je imalo zanimlji- vu ulogu . Snovi predstavljaju sekvence radnji ili događanja . Oni su jedan od omiljenih principa konstruiranja modernog teatra i jedan od načina kojim se odbacuje i izruguje Aristotelova logika kao osnovni princip koji emanira prepojednostavljenost i izvještače- nost . Za razliku od većine autora koji snove narativno uvode u dramsko, zbog olakšava- nja tehničke strane izvođenja drame, Topčić u ovoj drami eksperimentira sa direktnim prikazivanjem sna na pozornici, te pozornica tako postaje specifični prostor svijesti sni- vajućeg lika . Iako je kod ovakve konstrukcije sna na pozornici jako bitno da se recipijentima dra- me jasno signalizira prelazak iz nadređene primarne razine dramske igre u uklopljenu razinu zbivanja u snu, ovdje kao da je to namjerno izbjegnuto, a sve s ciljem da se kod recipijenata stvori zamagljena slika i obavije mistični veo oko Ćatića kao glavnog aktera ove drame koji je u legendama opisan kao živa pulsirajuća pjesma . Na ovaj način se na funkcionalnoj razini dramske igre isprepliću scene funkcionalnosti i imaginarnosti što drami daje određenu metafizičku vrijednost . Ujedno je ovo scenska igra koja na vrlo simboličan način manifestuje Ćatićevu cjeloživotnu poziciju između života i smrti . Ima- mo introspektivno ispreplitanje sna i jave i cjelokupno smjenjivanje dramskih sekvenci 336 Amra Memić: Zlatko Topčić, Kako Musa dere jarca (Životopis / smrtopis Muse Ćazima . . je gotovo fragmentarno, ponekad vrlo oštro i sa jako naglašenim elementima lirskog kontrasta . Isprepliću se realne scene, sa scenama košmarnih snova ili sa odmaštanim scenama, tako da se postiže svojevrsna zbunjenost, jer više nije jasno ko je živ, a ko je mrtav, a to samo nadopunjuje veliku alegoriju koju tka ova drama i koja je uvertira za suočavanje grubog spleta nesretnih okolnosti u ekstremno materijalističkom svijetu sa Ćatićem, kada Ćatić postaje simbol za sve pjesnike svijeta, i one koji su mu prethodili i one koji će tek doći . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 337

Literatura

Duraković, Enes (1988),“Pjesnik na razmeđu epoha”, Musa Ćazim Ćatić: Izabrana djela, Bibliote- ka “Kulturno nasljeđe”, Svjetlost, Sarajevo Katnić-Bakaršić, Marina (2003), Stilistika dramskog diskursa, Vrijeme, Zenica “Kraj utopije i pozorišta” (2000), Kritike i eseji (1985–2000), Otkrovenje, Beograd, Sterijino po- zorje, Novi Sad Lešić, Josip (1991), Dramska književnost II, Institut za književnost / Svjetlost, Sarajevo Lešić, Josip (1984), Savremena drama i pozorište u Bosni i Hercegovini, Sterijino pozorje, Novi Sad Lešić, Josip (1985), “Savremena dramska književnost u Bosni i Hercegovini (tema i struktura)”, u: Drame, Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo Lešić, Josip (1970), “Vrijeme prošlo – vrijeme sadašnje”, Scena, br . 1–2 Lešić, Zdenko (2003), Nova čitanja . Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo Lešić, Zdenko (1977), Teorija drame kroz stoljeća, Svjetlost, Sarajevo Miočinović, Mirjana (1981), Moderna teorija drame, Nolit, Beograd Muzaferija, Gordana, Rizvanbegović, Fahrudin, Vujanović Vojislav (2000), Antologijabošnjačke drame XX vijeka, Alef, Sarajevo Muzaferija, Gordana (2004), “Bosanskohercegovačka drama ili Dijalog s vremenom”, u: Činitiza teatar, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj Muzaferija, Gordana (1998), Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost – Drama, Alef, Sarajevo Muzaferija, Gordana (2004), “Između historije i savremenosti (bosanskohercegovačka drama 1967–1977)”, u: Činiti za teatar, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj Pfister, Manfred (1998), Drama . Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb Pavis, Patrice (2004), Pojmovnik teatra, Izdanja antibarbarus, Zagreb Selenić, Slobodan (1971), Dramski pravci XX veka, Umetnička akademija u Beogradu, Beograd Topčić, Zlatko (1995), Kulin ban, Kako Musa dere jarca, Kolaps, Svjetlost, Sarajevo 338 Adnan Pejčinović: Sufijsko-simbolistička paradigma u poeziji Muse Ćazima Ćatića

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-1 Ćatić M . Ć .

Adnan Pejčinović: Sufijsko-simbolistička paradigma u poeziji Muse Ćazima Ćatića

Musa Ćazim Ćatić u recenetnoj bosanskohercegovačkoj književnoj znanosti pozicionira se kao prvi bošnjački pjesnik moderne . Njegovo pjesništvo dijahronijski se svrstava u tri perioda, pri čemu se u prvi period svrstavaju pjesme u kojima dominira uticaj narodne poezije, u drugom pjesme u kojima se miješaju poetička načela romantizma i moderne, a u treći modernistička poezija u pravom smislu te riječi . K tome, Ćatićeve pjesme sa re- ligijskim motivima nekritički se svrstavaju u religijsku, odnosno sufijsku poeziju, što ne treba da čudi jer je pjesnik baštinik bošnjačkog književnog nasljeđa osmanskog perioda, tj . divanske poezije . U ovom radu pokušali smo dokazati da postoji jedinstveno poetičko načelo Muse Ćazima Ćatića bez obzira na period u kojem je stvarao i bez obzira na to da li su ili ne u pjesmama prisutni religijski motivi . To poetičko načelo nazivamo sufij- sko-simbolistička paradigma, čiju održivost možemo naći u bliskom idejno-filozofskom ishodištu sufizma i simbolizma, te na razini stilskih postupaka dva pjesništva .

Ključne riječi: Musa Ćazim Ćatić, sufizam, divanska poezija, simbolizam, bošnjačka književnost moderne

A Paradigm of Sufi Symbolism in Poetry of Musa Ćazim Ćatić

In recent Bosnia and Herzegovina literature, Musa Ćazim Ćatić is positioned as the first Bosniak poet of modern literature . His poetry diachronically belongs to three periods, first of which includes poems dominantly influences by folk poetry . Second period in- volves poems which combine rules of poetry of and modern literature and the third is modern poetry in the true sense of the word . His poems are uncritically described as religious, Sufi poetry, which should not be surprising because the poet is a successor of Bosniak literary heritage of Ottoman period, Ottoman Divan poetry . The paper tries to prove that there is a unique poetic principle of the poet’s work exclusive of the period when he was writing and if religious motives are present in his poems or not . The poetic principle is called a paradigm of Sufi symbolism, which sustainability can be found in similarity in ideological and philosophical outcome of Sufism and symbolism and in stylistic procedures in both poetries .

Keywords: Musa Ćazim Ćatić, Sufism, Divan poetry, symbolism, Bosniak modern lit- erature Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 339

Nedostatnom valoriziranju bošnjačke književnosti u njenom dijahronijsko-sinhronij- skom redu, time i poezije Muse Ćazima Ćatića, ponajviše kumuje predanost naše knji- ževne znanosti pozitivističkom književno-teorijskom modelu čiji vitalitet imamo prije svega zahvaliti tzv . kulturalnim studijama, unutar kojih su analitičko-interpretacijski pristupi književno-umjetničkim tekstovima bez pozitivizma skoro nezamislivi . Sliko- vito to pokazuje svojevremena polemika dvoje orijentalista i filologa, bosanskoherce- govačke, rahmetli Lamije Hadžiosmanović i srpskog, Darka Tanaskovića . Povodom jedne od najpoznatijih Ćatićevih pjesama “Teubei-nesuh – Pokajanje jednog grešnog pjesnika”Hadžiosmanović će zamjeriti Tanaskoviću konstataciju da se ta pjesma ne može svrstati u sufijsku poeziju, jer u njoj nema “mističnog saznavanja srcem kroz spe- cifično sufijsku disciplinu tela i duha”1: “Tewba je u sufizmu prva stepenica za pročišćenje, pa je jasno da je i Ćatić preživlja- vao teške trenutke, izgarajući od želje da se vrati i da krene putem koji će ga odvesti do Njegovog zadovoljstva . Tanasković čak smatra da ova pjesma nema ni elemenata sufizma i čudi se da ju je autorica (Eva de Vitray Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, op . A .P ). odabrala za svoju Antologiju . Iako se Ćatić, kao što smo rekli, u životu ponašao da- leko od ponašanja sufijskih pjesnika, uzora njegove poezije ovoga žanra, mnoge njegove pjesme, kao i Pokajanje, svjedoče da je želio da njegov život krene drugim tokom i da nadjača štetne porive ”. 2 (istakao A .P ). Za razumijevanje pjesme “Teubei-nesuh – pokajanje jednoga grešnog pjesnika”, te njeno (ne)svrstavanje u korpus sufijske poezije najmanje je važno šta je naš pjesnik za života želio, da li je njeno uvrštavanje u antologiju sufijske poezije dovoljno da bi se ona tako i nazvala, i u konačnici, ima li ili ne u tekstu značenja “mističnog saznavanja srcem kroz specifično sufijsku disciplinu tela i duha”, tim više jer potonje jeste odlika svakodnevnog života sufija, ali ne i sufijske poezije . “Teubei-nesuh . ”. u dijelu bošnjačke javnosti općenito, ali i u nekim oficijelnim književnoznanstvenim krugovima, i danas se čita kao “islamska / sufijska pjesma”, odnosno na način koji savršeno korespondira sa utilitarnim intencijama etno-nacionalnih narativa kontekstualiziranih prije u diskur- zivnoj praksi 19 . stoljeća nego u duhu književne znanosti rasterećene ideologiziranog pristupa kojem danas od savremenih metodoloških praksi legitimitet može dati samo postmoderni relativizam . S druge strane, iako Hadžiosmanović usvaja metodologiju neprihvatljivu književnoteorijskim narativima više orijentiranim na tekst, a manje na biografiju njegova autora, ne može se osporiti njeno stajalište da je Musa Ćazim Ćatić bio vrstan poznavalac sufizma . Ali to što sufizam “nije samo manir koji bi katkada zavladao njegovim stihom”3, književnohistorijska je činjenica koju bi trebalo sagledati iz drukčije perspektive .

1 Darko Tanasković: “Misticizam u poeziji Muse Ćazima Ćatića”, Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću, Sarajevo, Institut za jezik i književnost, 1980, str . 96 . 2 Lamija Hadžiosmanović: “Eseji i tesavvuf u Ćatićevom djelu”, Godišnjak BZK Preporod, Sarajevo, 2005, str . 214 . 3 Vidi više u: Melinda Botalić, Nadira Žunić: “Nova turska književnost u književnokritičkim osvrtima Muse Ćazima Ćatića” i Lamija Hadžiosmanović: “Eseji i tessavuf u Ćatićevom djelu”, Godišnjak BZK Preporod, Sarajevo 2005 . 340 Adnan Pejčinović: Sufijsko-simbolistička paradigma u poeziji Muse Ćazima Ćatića

Ćatić jeste bio pjesnik na razmeđu kulturno-civilizacijskih epoha u kojima su se Bošnjaci nalazili na prelazu između 19 . i 20 . stoljeća; svjedok, slobodno možemo reći, tektonskih promjena koje su bile zatalasale Rimbaudove “mirne vode” iz kojih je boš- njačka književnost, pa time i njegovo pjesništvo, morala bez kormilara zaploviti nemir- nim vodama kako bi pronašla vlastito mjesto u užoj i široj (inter)literarnoj zajednici . Književno nasljeđe mu je bitno islamsko- -orijentalno, a za života se upoznaje sa naslje- đem evropske i turske moderne . To je možda i glavni uzrok “nesređenosti” Ćatićevog pjesničkog opusa; veoma je teško prepoznati evolutivnu trasu njegovoga izraza, bez ob- zira što su svi dosadašnji kritičari s pravom podijelili njegove pjesme na one pisane do 1908 . godine i one napisane poslije . Ipak, pažljivim čitanjem najuspjelijih ostvarenja ovo- ga pjesnika možemo zaključiti da postoji jedinstvena idejno-stilska paradigma Ćatićevih pjesama koja se ne da determinirati ovim ili onim kulturno-civilizacijskim nasljeđem ili nepripadanjem . Ne analizirajući biografiju pjesnika, nego analizom i interpretacijom konkretnih stihova spomenuta paradigma se može prepoznati, te atribuirati kao sim- bolističko-sufijska, pri čemu se simbolistička i sufijska poezija prepliću kao dva Venova dijagrama u čijem presjeku jedan književno-stilski pravac i jedna vjerska filozofija imaju zajedničke sadržitelje . U oba vremenski određena korpusa, do 1908 . i poslije 1908 . godine, možemo prepo- znati pjesme koje mu, uslovno rečeno, ne pripadaju . Enver Kazaz, koji Ćatićevo pjesniš- tvo dijahronijski svrstava u tri kategorije (romantičarsko pjesništvo s elementima narod- ne poezije koje traje od početka stvaranja do 1906 . godine, poezija miješanja romantizma i modernističkih poetičkih načela od polovine 1906 . do upoznavanja s matoševcima, modernistička poezija od dolaska u Zagreb 1909 . pa do smrti) također primjećuje: “Tako se folklorni poetski elementi mogu naći u poeziji sa modernističkim duhom, a roman- tičarska stilska sredstva ponekad narušavaju čistu simbolističku pjesmu ”. 4 Zbog toga ćemo, primjera radi, već u prvoj fazi njegova pjesništva, naići na pjesmu “Afijundžija”, koja na idejnoj ravni, pa i motivski, neodoljivo podsjeća na Bodlerovoga “Albatrosa” . “Na samoći samac sio, jer mu smeta društvo ljudi; Sklopio je mutne oči, pa o plavom nebu sniva” Bodlerovog albatrosa zlostavljaju mornari, a ljudi smetaju i Ćatićevom afijundžiji . Albatros je “kralj azura”, a afijundžija, također, sanja o “plavom nebu” . “Afijundžija” je samo jedno u nizu pjesničkih ostvarenja Muse Ćazima Ćatića koje nam može potvrditi da je ne samo veoma teško izvršiti njegovu poetičku raslojenost u dijahronijskom smislu nego i potvrditi da je autentičan senzibilitet ovoga pjesnika prisu- tan u skoro svim njegovim pjesmama . Teško je vremenski odrediti do kada je Ćatić bio romantičar ili neoromantičar, a od kada sljedbenik modernističkih strujanja u književ- nosti . On jeste baštinio i nasljeđa bošnjačke usmene književnosti, sevdalinku prije sve- ga, prihvatao određena načela romantizma, pisao prigodnu religijsku liriku, ali u većini njegovih pjesama, bez obzira u koju ih kategoriju svrstali, razvidan je njegov specifičan

4 Enver Kazaz, Musa Ćazim Ćatić – književno nasljeđe i duh moderne, Institut za književnost Sarajevo, Sara- jevo, 1992, str . 23 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 341 senzibilitet, s jedne, i umijeće interpoliraranja književnoga nasljeđa kojem pripada sa prilično zahtjevnim načelima simbolizma i modernističkog pjesništva, uopće, s druge strane . Kada spominjemo književno nasljeđe kojem danas pripada i Ćatićevo pjesništvo, onda je nužno imati u vidu višestoljetno književno stvaralaštvo Bošnjaka na orijental- nim jezicima, preciznije divansku poeziju, čiji estetski dometi vrhune u pjesmama koje se u historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti atribuiraju kao sufijska po- ezija .5 Uticaj divanske poezije na Musu Ćazima Ćatića je nesumnjiv i upravo zbog toga, a u cilju prepoznavanja poetičkog načela koje objedinjuje divansku i poeziju simbolizma, potrebno je prepoznati mjesta na kojima se susreću pjesnički sistemi nastali u dvama različitim kulturno-civilizacijskim okvirima . Smatramo da idejno-motivski registar di- vanske/sufijske, s jedne, i poezije simbolizma s druge strane nije mjesto razdvajanje pje- sništva nastalih u duhu islamsko-orijentalne poetike i poezije evropske moderne . Istina, govorimo o dva različita poetska koncepta, nastala pod različitim motivima i različitim razumijevanjem smisla i funkcije poezije, pa i književne umjetnosti uopće . Poetske teh- nike divanskoga pjesništva, vidjet ćemo nešto kasnije, kod Ćatića se na zanimljiv na- čin transformiraju u oblike imanentne motivsko-stilskom registru simbolističke poe- zije, odnosno, kako Kazaz primjećuje, pjesnik postiže “modernizam na razini stilskih sredstava”6 . Također, na idejnoj razini simbolizam i sufizam dijele, smatramo, suštinsku vrijed- nost, a to je istovrsna težnja pronicanja u samu bit postojanja . Motivi i tehnike kojima to žele postići simbolisti, odnosno sufije, pripadaju dvama različitim poljima duhovnih pregnuća: simbolizam je književno-stilski pravac, sufizam, odnosno tesavvuf, vjerska filozofija . Ipak, i sufijski i pjesnik simbolizma depersonaliziranost tretiraju kao osnovni postupak – sufija zarad sjedinjavanja s Bogom, a pjesnik simbolizma želi pronaći uni- verzalne analogije . Spiritualnost je, u skladu s pomenutim, bitna odrednica pjesničkih izričaja, i jednih i drugih . A tu spiritualnost, koja je dodirna tačka simbolističkoga i sufij- skoga pjesništva, i iz koje emanira sufijsko-simbolistička paradgima Ćatićevih stihova, primjećuju i Enver Kazaz i Vedad Spahić u svojim analizama pjesme “Ramazansko veče” . Veznikom dopusne rečenice “iako”, Enver Kazaz ipak želi naglasiti nespojivost spi- ritualnosti islamske, “religijske”, i simbolističke provenijencije . Tako za stih “Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk sjaje” kaže: “Stih ( . ). je iz pjesme ‘Ramazansko veče’, u kojoj do punog izraza dolazi pjesniko- vo religijsko osjećanje . No taj stih, iako (istakao A P. ). je iz pjesme bitno religijske motivike i duha, zgusnuto poetski iskazuje samu bit nastojanja karakterističnih za simbolizam ( . )”. 7

5 Više o divanskoj poeziji vidi u predgovoru Lamije Hadžiosmanović i Emine Memije u zbirci: Poezija Bošnja- ka na orijentalnim jezicima, KDB, IP “Preporod”, Sarajevo, 1995 . 6 Isto, str . 69 . 7 Isto, str . 58 . 342 Adnan Pejčinović: Sufijsko-simbolistička paradigma u poeziji Muse Ćazima Ćatića

Pojednostavljeno rečeno, po Kazazu samo u izuzetnim slučajevima pjesma “bitno religijske motivike i duha” može biti napisana na simbolistički način .8 Vedad Spahić, za razliku od Kazaza, bez zadrške otvara mogućnost traženja pozicija sa kojih je moguće pronaći istovjetno izvorište idejnih supstanci i sufijske i simbolističke poezije: “Ramazanska večer je pjesma ugođaja . Predakšamski je vakat svetog islamskog mje- seca ozbiljena zornost punog jedinstva duha i materije, a to je jedinstvo (sic!) podjednako i tevhid (islamsko učenje o Božijem jedinstvu) i Bodlerova l’ analogie universelle . Idejna je dakle supstanca pjesme dobijena osmotičkim dodirom tradicionalne islamske misli i njoj korespodentnih filozofskih ishodišta moderne zapadne poezije ”. 9 Da li se, spahićevski rečeno, “osmotički dodir” sufizma i simbolizma desio empi- rijski, odnosno direktnim uticajem predstavnika islamske klasične misli na evropske filozofe ili ne? Vujadin Jokić, primjerice, tvrdi da su filozofi koji su najviše uticali na pje- snike simbolizma (Schopenhauer, Bergson, Nitsche, Spencer i Hartman)10 svoje izvorište nalazili u filozofima starog Istoka . Neovisno o odgovoru na naše pitanje, nije teško za- ključiti da na idejno-filozofskoj ravni sufizam i simbolizam dijele zajedničke vrijednosti . One se, između ostaloga, očituju i u odnosu spram ovoga svijeta, i to na tri nivoa, od koja dva pripadaju socijalnom kontekstu, a treći stilskoj naravi pjesništva o kojima govorimo . Prvi nivo bi se mogao očitovati na socijalnoj ravni . Za simbolistu pjesnik je uzvišeno biće, pripadnik je odabrane manjine, teško se snalazi u ovozemaljskome svijetu . Sufije, s druge strane, praktično također pripadaju manjini naspram ostalih ljudi; među mu- slimanima, sufije su manjina, neka vrsta duhovnoga plemstva koja raspolaže znanjima i duhovnim uvidima nedostupnim prosječnom muslimanu . “Velika krila” Bodlerovoga albatrosa i sufijskim i pjesnicima simbolizma “smetaju dok hodaju” (ovim svijetom), dok su tek u visinama “kraljevi azura” . Drugi nivo je prevazilaženje ovosvjetskih vrijednosti . Na tom nivou sufije se ra- zlikuju od simbolista, tim prije što islamski svjetopogled ne isključuje važnost ovoga svijeta, pa se sufija ne smije s prezirom odnositi prema njemu, štaviše, po- stoje precizna pravila Bogu ugodnoga ponašanja (ahlaka, islamskoga morala), a sufije su, u tom smislu, spartanski nastrojene . Suprotno, pjesnici simbolizma irelevantnost ovosvjetskih pravila pokazuju na način koji je, u formalnom smi- slu, potpuno oprečan sufijskim promišljanjima, što će se kasnije odraziti i na ši- roku lepezu motiva koji pripadaju mračnoj strani ljudskoga postojanja . Međutim: Društvena stvarnost za ove pesnike (simboliste, op . A .P ). je velika niskost i oni je sta- vom i pesmom omalovažavaju i ne priznaju kao ljudsku stvarnost . Jedina stvarnost ovih pesnika je iluzija . . Aksel neće pravu ljubav, on je ne prihvata, on se boji nje, boji

8 Dvanaest godina kasnije, Kazaz će, ipak, “priznati” da religija, per se, nije nužno suprotstavljena moder- nim poetskim izričajima: “Ako se pažljivije analizira njegova poezija i najvažnije pjesme u njoj, prepoznat će se neobična stvaralačka međuoplodnja duha islama i baudelaireovske secesije unutar modernističkog splinskog osjećanja svijeta ”. (E . Kazaz: Stoljeće moderne bošnjačke poezije, Portal za književnost i kulturu “Strane”,http://strane .ba/enver-kazaz-stoljece-moderne-bosnjacke-poezije/, pristupljeno: 2 . 1 . 2018) 9 Spahić,Vedad, “Islam u Ćatićevoj poeziji”, u: Tekst, kontekst, interpretacija, DOO Grafičar Tuzla, Tuzla – Tešanj, 1999, str . 112 . 10 Jokić, Vujadin, Simbolizam, IŠP Obod, Cetinje, 1967, str . 18 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 343

se ropstva ljubavi . Stvarna ljubav – stvarnost – to je ropstvo, treba se čuvati da čovek primajući je ne postane njen rob . . On neće ljubav ni za jednu noć, koju mu nudi Sara, on se boji greha Adamovog . Ukus ljepote ljubavne noći se ne sme osetiti . U ovome je stvoren i niz pesama koje su ovekovečile prostitucije . To nije slučajno . Prostituciju su ovi pesnici uzimali kao jedini pravi život, baš zbog toga, jer je prostitucija negirala svakodnevicu jednog poretka . Ona je laž ljubavi otkrivala na veoma originalan način i veoma prihvatljiv za ove pesnike 11. Ma koliko paradoskalno izgledalo, i Aksel12 se, kao i sufija – boji grijeha Adamovog . Treći nivo na kojem pronalazimo zajedničke vrijednosti divanske poezije i simboliz- ma je korištenje simbola . Razlika je u tome što su u sufijskoj poeziji simboli fortificirani, jasno upućuju na promociju temeljne ideje sufizma (sjedinjenje s Bogom), a njihov od- nos prema ovosvjetskim vrijednostima na tematsko-motivskoj ravni drugačiji je nego u simbolizmu . Erotsko-hedonistički motivi, zapravo, sa ovosvjetskog aspekta uljepšavaju lirske slike u sufijskim pjesmama i ne dozvoljavaju nam negativan odnos spram dunja- lučkih vrijednosti, što jeste u duhu islamskoga svjetopogleda u kojem se i ovom (dunja) i onom (ahir) svijetu treba poklanjati jednako vrijedna pažnja . U poetici simbolizma, s druge strane, motivsko-stilski registar je bitno različit . S obzirom na to da iza sebe nema jasno određeni religijski, filozofski, još manje ideološki predtekst, nestalan je i šarolik, odnosno, bitno subjektivan . Lirski subjekt u sufijskom gaze- lu će ići u harabat, diviti se krčmaricinom stasu, piti vino, a što sve ima značenje odlaska u tekiju na zikr, poslušnost šejhu koji vodi zikr, a koji ih podiže na više deredže, više duhovne nivoe . Značenja simbola u sufijskoj poeziji su precizna i jasna, dok u poeziji simbolizma funkcija simbola je ne da označi, nego da nagovijesti, pri čemu organizacija pjesme ima za cilj postići efekat koji postiže i sama muzika, ili kako smatra Edgar Alan Po: “Ja znam da je neodređenost jedan od elemenata istinske muzike (poezije) – mislim istinskog muzičkog izraza ( . ). jedna sugestivna neodređenost maglovitog i prema tome spiritualnog dejstva ”. 13 Približiti se neodređenosti muzike, jedan je od zahtjeva simbolizma . Organizacija stiha, postizanje melodije i ritma koji imaju svoja značenja ili aludiraju, nagovještava- ju slike ili doživljaje, postaje jedan od manira simbolističkoga pjesništva . S tim u vezi, pokušat ćemoanalizom pjesme “Kada vjetrić piri” pokazati kako je Ćatić uspio, s jedne strane, odgovoriti spomenutom zahtjevu simbolističke poetike, a s druge aludirati na forme divanskoga pjesništva: Gled’o sam kad vjetrić u obijesnoj šali Uvojcima tvoje sumbul-kose njiše, I s nje plavu ambru žudno, žedno siše Ko bekrija vino, kad mahmurluk pali . .

11 Jokić Vujadin, Isto, str . 25–26 . 12 Aksel je glavni lik istoimene romantičarsko-simbolističke drame Villiers de l’Isle Adana, u kojoj sa svojom djevojkom Sarom dolazi do zaključka da se nijedan stvarni doživljaj nikada ne može porediti sa maštanjem, pričama i očekivanjima . 13 Citirano prema Edmund Wilson: Akselov zamak ili o simbolizmu, Kultura, Beograd, 1964, str . 12 . 344 Adnan Pejčinović: Sufijsko-simbolistička paradigma u poeziji Muse Ćazima Ćatića

Gled’o sam kad vjetrić jelečić ti mali Na grudima treska i strastveno diše, Gladeći ti dojke . . lako . . tiho . . tiše, Ko lijera na žali kad draškaju vali .

Ah! gled’osam vjetrić vragoljasto kada Svojom mekom usnom svilen zar upija Međ’ oblike lijepa tvoga tijela mlada:

I na toj sam sreći zavidan mu bio – Đulizaro moja, sad baš evo i ja U vjetrić bih laki pretvorit se htio! . . Česti motivi u divanskoj poeziji su leptir i svijeća14, pri čemu leptir simbolizira sufiju koji žudi za svjetlošću Uzvišenoga, a što simbolizira svijeća, odnosno plamen . Sagorije- vanje leptira na plamen svijeće simbolizira sjedinjavanje ašika (sufije) sa Bogom, utapa- nje u Njegovu Ljubav . U citiranom Ćatićevom sonetu konvencionalni simboli divansko- ga pjesništva “profanirani” su: mjesto leptira zauzima vjetrić, a na mjesto svijeće dolazi djevojka . Lirske slike su blago erotizirane, no i u samoj divanskoj poeziji imamo erot- sko-hedonističke motive . Od simbola u divanskoj poeziji osim lijepe djevojke u ovom sonetu je i njena “sumbul-kosa”, “bekrija” koji pije “vino” . U trećoj strofi kao da vidimo kako se “vjetrić” (“leptir”) sjedinjuje sa “mladim lijepim tijelom” (“plamenom svijeće”), jer dvanaesterac, sa cezurom na šestom slogu, semantizira ritam pjesme – poigravanje “vjetrića” (“leptira”) najprije polako u prvoj strofi, a onda brže u drugoj . Sličan postupak sjedinjavanja prepoznajemo i u pjesmi “Kamelije”, u kojem sada ulogu “leptira” preuzimaju mirisi cvijeća, “ambre kamelijina daha”, a na mjesto “plame- na svijeće” dolazi – “sevdah” . Cvijeće u vazi kristalnoj sniva: To su bijele kamelije - Gle, sjeta njinom bjelinom pliva Ko duša kakove Ofelije .

O gdje su ambre njihova daha? Zar tako rano ishlapiše . . Na žrtveniku našega sevdaha Sav tamjan svoj ispališe . . Melanholičan ton ove pjesme u suglasju je sa skoro tipskim pesimističnim raspo- loženjima simbolističke poezije . Antropomorfiziranjem kamelija, čijom bjelinom sjeta pliva “ko duša kakove Ofelije” i koje lirskom subjektu prenose poruku da su im nevidlji-

14 “Kao leptirica kružio sam oko svjetiljke” (Mehmed Mejlija Guranija) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 345 vi aspekti ljudskoga postojanja (snovi) razumljivi – udovoljeno je zahtjevu univerzalne analogije, odnosno duhovnoj povezanosti svega postojećeg: I meni, Niđar, sada se čini, Da shvaćam pjesmicu latica njinih, Gle, kako diskretno šumore:

– Mi dječica smo dalekog luga, U šapatu nam sva vaša tuga I vaši svi snovi govore . Još je nekoliko pjesama u kojem se kod Ćatića javlja motiv žene . On se uglavnom tumači kao zaostavština sevdalinke ili, pak, romantičarski motiv . Međutim, prije bismo rekli da je motiv žene zaostavština divanske/sufijske poezije koji u Ćatićevoj poeziji nije simbol koji označava “šejha”, ali jeste simbol koji nagovještava pjesnikovu želju ili potre- bu da se sjedini s onostranim . U pjesmi “Ja čekam” lirski subjekt čeka “vilu ljubavi i moći” čiji će mu “cjelov dušu da posveti”, kako bi “bez grijeha i boli snivao o Edenu”: Ja čekam vilu ljubavi i moći Što živi negdje u dalekom kraju, ...... Pod ml’ ječnim grudma mi ljubav će don’ jeti Na usnam’ pjesmu, kakve niko ne ču, Njen će mi cjelov dušu da posveti .

I ja ću tada bez grijeha i boli, – Ko asket, koji tek ljubi i moli – Snivati Eden i beskrajnu sreću . . Važno je napomenuti da lirski subjekt rješenje vidi ne u ulasku u Eden, nego u sniva- nju Edena, te da će cjelov vile njegovu dušu posvetiti, ali samo nakon što mu donese “Na usnam’ pjesmu, kakve niko ne ču” . Snovi, nagovještaj, riječ, priča, pjesma imaju prioritet nad realnošću, izvijesnošću, otjelovljenjem . . Duhovna istina, suština, ne može imati ime; prema francuskom simbo- listi Stephene Mallarmeuona može biti samo nagoviještena: “Kad se predmetu kaže ime, uništava se tri četvrtine onog uživanja u pesmi koja se sastoji u postepenom pogađanju: nagovestiti, evocirati – to je ono što maštu ushićuje ”. 15 Ideal ljepote, kao jedan od temeljnih postulata simbolizma, eksplicitno je promovi- ran, dakle, na razini osnovnog značenja riječi, upravo u Ćatićevoj pjesmi koju smo spo- menuli na početku ovoga rada, “Teubei-nesuh – pokajanje jednoga grešnog pjesnika” . Teško je oteti se dojmu da je pjesnik, sjetimo se riječi Lamije Hadžiosmanović, stvarno “želio da njegov život krene drugim tokom i da nadjača štetne porive” . Ali to je, pono-

15 Citirano prema: Edmund Wilson, Isto, str . 18–19 . 346 Adnan Pejčinović: Sufijsko-simbolistička paradigma u poeziji Muse Ćazima Ćatića vimo, potencijalna biografska činjenica o Musi Ćazimu Ćatiću koja može, a ne mora, imati veze sa tekstom . Ako se posvetimo samom tekstu pjesme, bez ikakvih saznanja o pjesnikovom privatnom životu i njegovim htijenjima i željama, onda prepoznajemo pjesnika koji odrješenje grijeha poistovijećuje sa idealom simbolizma – davanjem/vra- ćanjem smisla za ljepotu (“ . Gospode,. grijehe odriješi moje . . // . . Proseć: ‘Oh daj mi smisao za ljepotom!’”) . Obratimo pažnju i na prva dva stiha pete strofe: . . I slavih Bakha kao sveto biće, Veneri pete jezikom sam lizo– . . Prisjetimo li se Aksela i njegovog odbijanja da uživa u tjelesnoj ljubavi, motivi rim- skih božanstava hedonizma (Bakha) te požude i tjelesnosti (Venera) u pjesmi, tj . kajanja što se jednoga slavilo “kao sveto biće”, a drugoj se “lizalo pete”, signal je za traženja zna- čenja pjesme van okvira islamsko-orijentalnog kulturnog kruga, unutar kojeg su insti- tucije hedonizma i erotičnosti, a posebno motivi i jednog i drugog u divanskoj/sufijskoj poziciji pozicionirane na sasvim drukčiji način . Osim toga, Bakh i Venera, božanstva su koja imaju vrijednost unutar evropko-kršćanskog kulturno-civilizacijskog ozračja unu- tar kojega i nastaje simbolizam . Naravno, kajanje zbog opijanja i nesputane seksualnosti, što simboliziraju Bakh i Venera, istovjetni su sa strogim islamskim moralom . Još kada pjesnik pada na “sedždu” i sklanja se pod “okrilje Kur’ana”, naizgled je sasvim otklo- njena dilema da li je riječ o islamskoj, religijskoj, moralističkoj pjesmi; svi putevi vode ka pozitivnom odgovoru . Međutim, lirski subjekt koji “pada na sedždu”, sklanja se pod “okrilje Vječne Riječi / Kur’ana”, ne moli Gospoda da ga vrati načinu života usklađenim sa ahlakom, nego da mu da smisao za ljepotu . Ne ostaje nam ništa drugo nego da zaključimo kako lirski subjekt moli Stvoritelja da ga “vrati pod okrilje Kur’ana”, što je islamski ideal, a zarad davanja “smisla za ljepo- tu”, što je simbolistički ideal . Ovaj prvi nije suprotstavljen drugome, zbog čega možemo reći da su interkulturalna objedinjavanja Istoka i Zapada našla pravo mjesto u najboljim Ćatićevim pjesmama . Njegovo pjesništvo jeste doprinos davanja čistijeg smisla riječi- ma plemena 16. Tim više jer modernistička poezija Muse Ćazima Ćatića potvrđuje misao poznatog perijanalnog filozofa Frtithjofa Schouna: “Istina je jedna, ali ima više obzira ”.

16 U jednom pismu Pou, Mallarme je rekao da je zadatak poezije: “Dati čistiji smisao riječima plemena ”,. Citi- rano prema: Edmund Wilson, Isto, str . 17 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 347

Literatura

Ćatić, Musa Ćazim (1998), Pjesme, Sarajevo Publishing, Sarajevo Godišnjak (2005), BZK Preporod, Sarajevo Hadžiosmanović, Lamija, Memija, Emina (1995), Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, KDB IP Preporod, Sarajevo Jokić, Vujadin (1967), Simbolizam, IŠP Obod, Cetinje Kazaz, Enver (1992), Musa Ćazim Ćatić – književno nasljeđe i duh moderne, Institut za književ- nost Sarajevo, Sarajevo Spahić, Vedad (1999), Tekst, kontekst, interpretacija, DOO Grafičar Tuzla, Tuzla – Tešanj Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću (1980), Institut za jezik i književnost, Sarajevo Wilson, Edmund (1964), Akselov zamak ili o simbolizmu, Kultura, Beograd

V . 90 . godišnjica smrti A . B . Šimića: Avangarda u književnostima narodā BiH i (južno)slavenskim književnostima

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 351

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09 Šimić A . B . 821 163. .42 .09 Krleža M .

Suzana Marjanić: Antun Branko Šimić i Krleža: točke susreta – anarhoindividualizam i Karl Kraus

Nastojat ću izložiti po/etičke točke susreta Šimićevih i Krležinih aktivističkih svjetova, i to dakako nakon njihova osobna susreta kada je Krleža Šimiću otvorio vidokrug u lijeve političke opcije . Bio je to ujedno početak Šimićeva zanosa anarhističkim vizijama kao i kritikom novinskoga cinizma koju je demaskirao Karl Kraus . Krleža je tehniku glosiranja Obzorovih članaka počeo primjenjivati u dnevničkim zapisima Davnih dana 1916 . godine . Poput Krausa Krleža je u Davnim danima, da se poslužimSloterdijkovim određenjima, razotkrio tetramorfni niz krive svijesti – laž, za- bluda, ideologija i sveprisutnost ciničke svijesti, koja je pribavila dvorskoga kroničara u formi informacijskoga cinizma .

Ključne riječi: Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža, Karl Kraus, anarhoindividualizam

Antun Branko Šimić and Krleža: the Meeting Points – Anarcho-Individualism and Karl Kraus

The article interprets the po/ethic meeting points between the activist worlds of A . B . Šimić and M . Krleža, which manifested after they had personally met, when Krleža introduced Šimić to the horizons of left-wing politics . This was also the beginning of Šimić’s enthusiasm for anarchist visions and for the critique of journalist cynicism ex- posed by Karl Kraus . Šimić claims that Karl Kraus not only exposed the corruption in journalism, but also “discovered journalism”: “It was only after him that the true nature of journalism has been made known ( . . ) that it is quite powerful ( . . ) a grave danger to all human values ( . . )” Krleža started to use the commenting technique of the articles in Obzor in the diary, memoir Bygone Days (Davni dani) in 1916 . Like Kraus, in said memoir Krleža exposed – allow me to use Sloterdijk’s definition – the tetramorphic sequence of wrong conscio- usness that consists of the lie, the misconception, the ideology and the omnipresence of cynical consciousness, which created a court chronicler in form of information cynicism .

Keywords: Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža, Karl Kraus, anarcho-individualism 352 Suzana Marjanić: Antun Branko Šimić i Krleža: točke susreta – anarhoindividualizam . .

“Samo iz anarhije, koja je sva kretnja, i koja je sva život, može da se rodi život” .

Antun Branko Šimić: Anarhija u umjetnosti, 1918 .

1. Šimićeva anarhija, Krležin anarhizam

Nastojat ću izložiti po/etičke točke susreta Šimićevih i Krležinih aktivističkih svjetova, i to dakako nakon njihova osobna susreta kada je Krleža Šimiću otvorio vidokrug u lijeve političke opcije (usp . Žmegač1999) . Bio je to ujedno početak Šimićeva zanosa slobodar- skim vizijama (usp . A . B . Šimić: Anarhija u umetnosti . Vijavica, 1918) kao i kritikom novinskoga cinizma koju je demaskirao Karl Kraus (usp . A . B . Šimić: Karl Kraus . Knji- ževnik, 1924) . Tako Šimić za Karla Krausa tvrdi da nije samo otkrio korupciju štampe već je otkrioštampu: Tek se posle njega pravo zna što je štampa ( . ). da je ona velika moć ( . . ) velika opasnost za sve ljudske vrijednosti, od privatnog života, jezika, umjetnosti do samog života čovječjega (Šimić 2013: 198–199) . Naime, poznato je da je Šimiću u kritici bio uzor Karl Kraus . Krleža je pak tehniku glosiranja Obzorovih članaka počeo primjenjivati u dnevnič- kim zapisima Davnih dana 1916 . godine . Poput Krausa Krleža je u Davnim danima, da se poslužimSloterdijkovim određenjima, razotkrio tetramorfni niz krive svijesti – laž, zabluda, ideologija i sveprisutnost ciničke svijesti, koja je pribavila dvorskoga kroničara u formi informacijskoga cinizma (usp . Marjanić 2005) . Krenimo od prve točke susretišta – anarhoindividualizma, što je u Krležinu slučaju u prvom redu anarhoindividualizam Maxa Stirnera (Jedini i njegovo vlasništvo, 1844), kao što demonstrira Krležina knjiga aforizama Mnogo pa ništa, iz Davnih dana, ali jed- nako tako i pitanje Kropotkinova i Bakunjinova slobodarskoga koncepta . Tako je npr . u Napomeni o Kristovalu Kolonu (Književna republika, broj 5–6, 1924), Krleža zabilježio kako je antitetički doživio Lenjina na tragu Maxa Stirnera (anarhoindividualizam) i na tragu Mihaila Bakunjina (kolektivni anarhizam) . Daljnju antitetičku vrtešku između marksističke dogme i slobodarske vizije Krleža je npr . tematizirao u svojoj Golgoti (1922), odnosno parafrazom kolektivističkih scena u navedenoj drami: i dok je Marx vjerovao da se socijalizam može izgraditi preuzimanjem države, odnosno diktaturom proletari- jata, anarhisti su na čelu s Bakunjinom željeli ukidanje države istovremeno s ukidanjem kapitalizma . Pritom Antun Branko Šimić piše samo jedan esej o anarhiji, i to u kontekstu trijade anarhija – život – umjetnost; riječ je, dakako, o njegovu manifestu Anarhija u umjetnosti (Vijavica, 1918)1 kojim uvodno okvirno pozdravlja anarhiju u modernoj umjetnosti i

1 Šimića kao središnju figuru hrvatskoga ekspresionizma već iz navedenoga razloga (poe/etika slobodnoga stiha i primjena novih kompozicijskih načela) približavam slobodarskim konceptima, odnosno kao što je sâm manifestno pozdravio anarhiju u umjetnosti (Šimić 2013:67) . O negaciji i anarhiji kao svjetonazornim načelima avangarde usp . Pieniążek 2000: 42–43 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 353 pritom je određuje kao kontrapunkt monolitnoj svijesti kao i konvencionalnosti: “Ne može se iz mrtvoga: iz reda, iz smirenosti da rodi išta drugo osim opet nešto što je mr- tvo . Samo iz anarhije, koja je sva kretnja, i koja je sva život, može da se rodi život ”. U ekspresionističkom stilu anarhiju upisuje kao princip stvaranja, što se može prispodobiti Krležinoj Hrvatskoj književnoj laži koja nastaje godinu dana kasnije . Naravno, teoretičar anarhizma Zoran Senta smatra da Šimić nije bio anarhist, nego naprosto buntovnik bez artikuliranog stava o anarhizmu, odnosno kao što bi rekao Zdenko Lešić u svojim Klasi- cima avangarde – Šimić je anarhičan pjesnik (Lešić 1986) . U prilog posljednjem određe- nju ide prvi konstativ Šimićeva manifesta o anarhiji u umjetnosti: Mnogi se ljudi boje i od samoga zvuka riječi: anarhija . Zasigurno je da navedenom modusu pripada i Nedjeljko Mihanović, urednik Matice hrvatske . Naime, Nedjeljko Mihanović navodi kako je Jure Kaštelan u eseju Antun Branko Šimić“spočitnuo” da Šimić nije tražio rješenje na druš- tvenom historijskom planu te da je njegov unutarnji sluh ostao (gluh) za poretke masa i revolucionarno nastupanje proletarijata, da bi Mihanović na navedeno pridodao kako Šimić nije imao krležijanske ambicije da izvješava svoje lenjinističke ljevičarske barjake o javnim trgovimahrvatske književnosti (Mihanović, prema Šimić 2012: 23) . Nadalje na- dovezuje, bez kontekstualizacije, da u Šimićevu mentalitetu nisu odgovarali ni radikalni socijalizam, ni komunizam, ni anarhizam (ibid :. 2), vjerojatno iz razloga što nisu odgo- varali ni samom uredniku Mihanoviću . Za razliku pak od Mihanovićeve ideologijske procjene, Lejla Žujo-Marić, u poglavlju Autoimaginativna vizija balkanskih ‘drugih’ – poetska biografija bogalja, kljastih, zapu- štenih i bolesnih, na tragu Midhata Begića i Radovana Vučkovića o Šimićevoj socijalnoj poeziji, ističe da se u Šimićevoj poeziji osjeća prijelaz od filozofije transcendencije prema filozofiji trpljenja i stradanja, odnosno kao što je to sjajno iznio Enes Duraković, da je riječ o prijelazu od religiozne hipostaze prema socijalnom aktivizmukoji su i u hrvatskoj književnosti ekstatični anarhizam lirske revolucije kanalisali u pravcu društvenog angaž­ mana pisane riječi (prema Žujo-Marić 2014: 204) . Zamjetno je pritom da u tom zahtjevu anarhije u umjetnosti Šimić (2013: 68) ističe metaforičku potrebu deranja uniforma (lat . uniformis) i razotkrivanja duše, što je jedan od atributa anarhizma, dakako, ekspresionističkoga, umjetničkoga formata .

2. Krausov Die Fackel (1899–1936)

Što se tiče suodnosa Krleže i Krausa, navedeno je do sada obrazložio Viktor Žmegač (1999), a Radovan Vučković (1979) suodnos A . B . Šimića i Krausove kritike2, a što se tiče samoga Krausa i njegova raskrinkavanja ideologema dnevne štampe, time se sustavno pozabavio Edward Timms, osnivač Centra za njemačko-židovske studije Sveučilišta u Sussexu, u svojoj knjizi Kraus kao apokaliptični satiričar iz 1986 . godine, s podnaslov- nom odrednicom Kultura i katastrofa u habsburškom Beču . Inače, Edward Timms svoja

2 Usp . Vučkovićevu procjenu o tome da je, kada je Šimić prihvatio Krausa, riječ o razdoblju razlaza s ekspre- sionizmom (1979: 124) . 354 Suzana Marjanić: Antun Branko Šimić i Krleža: točke susreta – anarhoindividualizam . . je istraživanja uglavnom usmjerio na Beč s početka prošloga stoljeća i pritom se foku- sirao na Karla Krausa i Freuda . Drugi tom knjige o Krausu objavio je 2005 . godine pod nazivom The Post-War Crisis and the Rise of the Swastika/ Poslijeratna kriza i uspon svastike (2005), a jedna od njegovih novijih knjiga na temu Krausova časopisa Die Fac- kel je Taking Up the Torch: English Institutions, German Dialectics and Multi-Cultural Commitments/Podižući baklju: engleske institucije, njemačka dijalektika i multikulturne obveze, gdje za naslovni simbol ustoličuje Krausovu B/baklju (Die Fackel) . Odnosno, kao što navodi Timms, to je b/Baklja Prometeja Vatronoše koja baca svjetlo na monolitno čovječanstvo . Ujedno, to je i b/Baklja koja najavljuje apokalipsu (Timms 1986: 56–57) . U početnim godinama časopisa Die Fackel Kraus je imao namjeru razotkriti novinski cinizam, ali već od 1904 . godine svoj književni zamašnjak usmjerava prema fiktivnoj formi satire, čime se povećala uznemirujuća mješavina dokumentira- nih fakata i imaginativne fantazije (ibid :47). . Za Krausa prvotan izvor svih mistifikacija upravo je dnevna štampa . Naime, Edward Timms, kontekstualizirajući dnevni tisak u Krausovo vrijeme, pokazuje kako je tisak dobio opčinjujuću moć nad publikom . Pritom je uprava tiskajoš uvijek bila u rukama pojedinačnih poduzetnika, za razliku od kasnije- ga razdoblja kada su novine bile pod vlasništvom financijskih korporacija . Bila je to era novinskih baruna (engl . newspaper baron) – vlasnika-urednika koji su imali kontrolu nad udjelom kapitala kao i nad uređivačkom politikom . Kao takvi spajali su se s režimi- ma s kojima su dijelili imperijalistički pogled na svijet . I sve do otkrića radija i televizije oni su kolektivno sustavno držali monopol nad distribucijom vijesti (ibid .:30) . Odnosno, kao što je to sjajno detektirao Šimić u eseju o Krausu – nakon što je Kraus razotkrio ko- rupciju u štampi, otkrio je moć štampe – grotesknu disproporciju između vanjske moći i stvarne sitnoće novinara (Šimić 2013: 199) .

3. Uljepci istine – laži

Tehniku glosiranja Karla Krausa – figure negativnog kritika, misaonog skeptika, sjenke koja stoji pred bečkim Spomenikom Kuge (Krleža 1961I: 169–170) – Krleža je počeo pri- mjenjivati u dnevničko-memoarskim zapisima Davnih dana 1916 . godine (ožujak, tra- vanj, svibanj), kao što je u studiji Krležin polemički stil i baština Karla Krausa istaknula Mirjana Stančić, pri čemu Moj obračun s njima (1932) određuje kao Krležin Die Fackel (Stančić 1990: 139) . Montažom Obzorovih članaka, citiranih prema načelu aktualiteta ratnoga makrokonteksta i njime inducirane Odisejade hrvatskih ratnika i Penelopijade hrvatskih ratnih udovica, Krleža kontekstualizira Ideje-u-novinskoj formi . Istina, pritom Viktor Žmegač navodi da će Kraus, njegov Die Fackel (1899–1936), tek poslije Prvog svjetskog rata utjecati na Krležin polemički stil, iako je, kao što je vidljivo, Krleža tehni- ku glosiranja započeo primjenjivati još u Davnim danima (1914–1921/1922) (1 . izdanje 1956, 2 . izdanje 1977) . Zadržala bih se sada ukratko na Krležinoj tehnici glosiranja, da- kako na jednom primjeru iz ratne 1916 . godine, a o čemu sam detaljnije pisala drugom prigodom (usp . Marjanić 2005) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 355

Poslužimo li se Sloterdijkovom atribucijom novinske enciklopedije ravnodušnosti kao difuzno sveprisutnog cinizma (Sloterdijk 1992: 303), Krleža razotkriva indiferentnu linearu s/vijesti sučeljavanjem Obzorova članka Na morskoj pučini opet nadjeno osamna- est ljudskih lješina i reklame Biti lijep – Oglas plaćen za čitav mjesec ožujak 1916 . – s mit- skom porukom reklamne strategije Yes porculan puder konzervira teint do u najpozniju starost (Krleža 1977: 112–113) . Krleža ne komentira disparatizam njihovih sadržaja: re- klamu Yes porculan puder uljepljuje kao komentar indiferentnosti članku – u larpurlar- tizmu ljepote vlastitoga porculanskoga teinta potrebno je zanemariti osamnaest ljudskih lješina, pri čemu se prema Sloterdijkovoj (1992: 303) kritici informacijskoga cinizma sve niže u jednoličnu liniju u kojoj jednoličnost rađa i jednakovrijednost i ravnodušnost: Reklama B(b)iti lijep je mit-laž u kojemu puder prodaje vlastitu bjelinu: mit-laž užljebljuje se u stvarnost osamnaest ljudskih lješina . Ovdje se brine za ljepotu vlastitoga teinta, tamo se umire Pasjom Smrću . Podsjećam na Salomine negacije ljepote ženskoga tena u fragmentu Saloma koji čini uvodni okvir Davnih dana pod datumom 26 . II . 1914 . kao prélude za hebrejsku pentalogiju . Pod okriljem aksioma ljudske gluposti, zemaljske dosade, Zemlje koja je pasji glupa kad hoće da oplodi samu sebe Saloma u traganju za astralno-etičkom strategijom negira mitos o Vječnom ženskom i vlastiti estetički senzu- alizam . Ne zanima je što se hipopotamovo sjeme cijeni kao krema za ten jer: Ten je kod žene najmanje važna stvar! Važne su zvijezde! (Krleža 1977: 11) . Ili kako istinosno leksičkom igrarijom Zeitung (novine) i Zeit (vrijeme) svjedoči Karl Kraus – Novine su konzerva vremena (Kraus 2001: 112) . Montiranjem i glosiranjem obzoraških uljepaka istine-laži kao citata moći na vlasti u introspektivnu sferu dnevničkih zapisa Krleža ogoljuje mitoideologeme obzoraške re/ konstrukcije povijesnoga konteksta 1916 . godine; demaskira informacijski cinizam, što je kao strukturu razotkrivanja prepoznao u Krausovu časopisu Die Fackel . Obavio je kiničku strategiju što je u eseju Karl Kraus o ratnim stvarima (Hrvatska revija 1929: 11)3 pridaje Krausovoj drami/poemi Posljednji dani čovječanstva . Iz bipolarnosti leksema dnevnik Manfred Jürgensen zaključuje kako u manje ili više jasnom obliku većina dnevnika, shodno svojoj biti, posjeduje karakter ‘dnevničke novine’ (Jürgensen 1990: 234) . Riječ je o Krleži i kao teoretičaru medija jer – određenjem Freda Inglisa (1997: 78) – u usporedbi s teoretičarima obmane, teoretičar medija pri proučava- nju ideologije stoji na strani Onih koji nemaju pravo na Vlastitu Istinu pred Ideologijom obmane . Tehnikom montaže Obzorovih članaka, komentara njihova sadržaja i dnevnič- koga teksta Krleža demaskira kako se novinsko pismo užljebljuje između stvarnosti i opažanja te stvarnosti; dnevne novine funkcioniraju kao prividno objektiviran Mi-dnev- nik, kao dnevnički izražaj fikcionalnoga kolektivnog identiteta (Jürgensen 1990: 233) .

3 Ulomak eseja u njemačkom prijevodu objavio je Karl Kraus u časopisu Die Fackel (br . 834–837, 1930, str . 18–20) [usp . Bibliografija Miroslava Krleže (1999: 72), usp . Savić 1988: 56] . Zanimljivo je da Kraus pritom ne navodi autora eseja . U Napomeni za knjigu studija i osvrta Eppur si muove Krleža bilježi: Prigodom svog boravka u Zagrebu poklo- nio mi je Kraus jedan od programa svoje njemačke lektorske turneje, gdje je na uvodnome mjestu bio preštam- pao ovaj moj prikaz ‘Posljednjih Dana’, upozorivši me, da je njemačkoj književnoj kritici u prkos, kao uvod u svoja predavanja, čitao moj članak . (Krleža 1938: 235) 356 Suzana Marjanić: Antun Branko Šimić i Krleža: točke susreta – anarhoindividualizam . .

Krleža o Krausu esejistički piše pet godina nakon Šimićeva eseja, u eseju Karl Kra- us o raznim stvarima gdje je istaknuo njegovu dokumentarnu metodu o umjetničkoj transpoziciji stvarnosti: navodi kako je Kraus od citata ratne štampe slijepio knjigu od 800 stranica i time je od citata podigao spomenik koji će tu štampu preživjeti za sva vre- mena . Jednako tako u eseju iz 1926 . godine u kojemu postavlja u paralelizam Georgea Grosza i Krausa navodi kako je Grosz slično kao i Kraus citatima fotografskih izrezaka i lijepljenjem novinskih i plakatnih fragmenata optužio suvremenu stvarnost; osobno mi se čini da upravo prema tom modelu Krleža i oblikuje svoje Davne dane koji ostaju naš jedini literarni dnevnik iz Prvog svjetskog rata . Naime, Krleža ističe kako je Karl Kraus navedeno riješio citatom, dokumentarnom metodom kako predočiti ratno ludilo (usp . Vučković 1979: 160) .

4. A. B. Šimić i Kraus

U Književniku (broj 1, 3–4) Šimić je 1924 . godine objavio esej o Karlu Krasu, ističući kako je to prvi članak o Krausu na hrvatskom jeziku . Dakle, riječ je o 1924 . godini, no Krleža je, ako slijedimo dnevničke zapise Davnih dana, daleko prije Šimića (već 1916 . godine u Davnim danima) isto tako svjedočio o Krausu . Posebno ističe, što sam već naglasila, kako je Kraus demontirao korupciju dnevnoga tiska te da je pritom, kao teoretičar medi- ja, otkrio moć štampe, u usporedbi s Krležom kojega je, isto tako kao teoretičara medija, zanimala Krausova tehnika glosiranja kao metoda uništavanja protivnika . Pritom Šimić u navedenom eseju navodi da bi Kraus trebao biti poznat kod nas jer nas je branio za Fri- edjungova procesa kao i za vrijeme Prvog svjetskog rata, i to od bečkih feljtonista koji su se skitali s bilježnicom u ruci po okupiranom Beogradu i balkanskim razbojištima (Šimić 2013: 192) . Uvodno utvrđuje kako je zavodljiva bečka štampa mamila k sebi mladoga Krausa, te kako je mogao postati slavni bečki feljtonist, no navedeno je odbio iz etičke pozicije, jer je shvatio da Neue Freie Presse ne podržava slobodu tiska . Naravno, ideološki cinizam mediokracije navedenoga tiska odaslao je u javnost suprotnu, negativnokvalita- tivnu poziciju o odnosu na Krausa, propagirajući laž da ga nisu željeli primiti u redakciju Neue Frei Presse; riječ je o strategiji pozicije moći niveliranja ideološkoga protivnika . Ši- mić utvrđuje kako ga je pomalo stid što uopće spominje ovu anegdotu koja samo potvr- đuje značenje i status egzistencije satirika (Šimić 2013: 90) . I dok u prvome dijelu članka Šimić utvrđuje Krausovu ulogu u demontiranju seksualne slobode (koja se u austrijskom društvu ostvarila tek 1975 . godine kada je npr . i pitanje abortusa postalo legalno [Timms 1989: 64])4, Šimić ukratko demonstrira kako je Kraus otkrio da reporteri svaki dan sve

4 Pritom Šimić piše zanimljivu studiju o Krausovu feminizmu u kontekstu duha epohe kraja 19 . stoljeća kada se s čuđenjem stalo gledati na ženu kao da je to stvorenje bilo tek tada prvi put otkriveno od postanka svijeta (Šimić 2013: 195) . Naime, poznato je da je Kraus čestitao Weiningeru na njegovoj mizoginoj knjizi Spol i ka- rakter sljedećim performativom: Jedan poštivač žena se zanosno slaže s argumentima Vašega preziranja žene, pri čemu Šimić argumentirano utvrđuje da u Krausovu slučaju nikako nije riječ o mizogoniji duha epohe . Zapravo bolje bi bilo reći da Kraus napadajući muškaraca brani ženu, nego da braneći ženu napada muška- raca . Ili, kako on sam veli: ‘Ja nisam za ženu nego sam protiv muškaraca ’. Hoću reći: protiv današnjega gra- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 357 manje kazuju što je bilo već prikazuju, slikaju, pjevaju o događajnostima; dakle, umjesto reprezentacije nastupa novinska prezentacija, odnosno kao što je demonstrirao Kraus: Nemati nikakvih misli a moći ih izreći – to čini novinara (Šimić 2013: 200) . Ukratko, točke susretišta Krležinih i Šimićevih aktivističkih svjetova mogu se i da- lje nizati, kao i od onih psihobiografskih koji se odnose na sukob s figurom Oca kao i lacanovskom figurom Ime Oca, pokretanje niza časopisa5, a tu je i feministička točka koju podjednako dijele i Krleža i Šimić, gdje ovom prigodom mogu spomenuti da prvi dio eseja o Krausu Šimić završava konstativom o tome da je Kraus kršćanski seksualni moral odredio rugobom i opasnošću, citiram, kako vjerojatno nije odredio ni sâm Ni- etzsche (usp . Šimić 2013: 36) . Aposlutno točno što se tiče i Krležinih književnih svjetova . Zamjetno je da Šimić navedena razmatranja započinje interpretacijom Krausova eseja Moralnost i kriminalitet (Sittlichkeit und Kriminalität), iz rujna 1902 . godine, kojime je započeo sustavni napad na maske moralističkih stavova prema spolnosti . Navedene je eseje kasnije (1908) objavio u knjizi pod istim naslovom (Timms 1989: 63) . Inače Šimićeva Vijavica vizualno podsjeća na sâm Die Fackel, kao što sličnost de- monstrira i Krležin Plamen; dok Šimićev Juriš asocira na njemački ekspresionistički Sturm . Ukratko, Šimićevi časopisi Vijavica i Juriš svjedoče da je ostao vjeran onome što je upoznao u Sturmu od 1917 . do 1919 . (usp . Baur 1969, Milanja 2000) . Naime, sâm je Šimić zapisao da se krajem 1916 . godine počeo zanositi ekspresionizmom iz Sturma za kojega je saznao od Milana Steinera i pod navedenim je utjecajem prestao doživljavati Matoša kao uzor, te od pjesnika ističe Kurta Heynickea, kako je to zapisao u eseju Ek- spresionizam i svečovječanstvo (Šimić 2013: 194) .

5. Post scriptum

A da je i spiritističko prizivanje Krausova duha još uvijek plodotvorno u demistifikaciji crne magije, svjedoče Barikade Borisa Budena – koje autor autointerpretira kao kritiku oportunizma u izvanmoralnom smislu (Buden 1998: 10) – kao uostalom i njegov Kaptol- ski kolodvor (2002) . Ujedno tu je i Krausova drama/poema Posljednji dani čovječanstva iz 1922 . godine, dramski kolaž o civilizacijskoj kataklizmi Prvoga svjetskog rata, za koji mnogi pretpostavljaju da donosi i kontekst duha epohe u kojemu trenutno preživljava- mo . Odnosno, vrlo jakom detekcijom Borisa Groysa: Danas živimo pod iluzijom mira i

đanina, koji je habitualnu seksualnost žene stegnuo konvencijom, a svojoj funkcionalnoj seksualnosti dao svu slobodu: tako žena postaje histerična, muškarac naposljetku impotentan, ako već nije bio na početku; ženska čula otupe, muškarčev mozak zakržlja (ibid .: 196) . Naime, Kant je pod okriljem Antropologije u pragmatičnom pogledu proklamirao kako žena (navodno) posjeduje nižu intelektualnu i moralnu poziciju, a Schopenhauer (podsjećam na određene stavove iz Schopenhauerova poglavlja Metafizika spolne ljubavi njegova djela Svijet kao volja i predodžba) i Nietzsche otvorili su retoriku mizoginije koja je inicirala Weiningerov Spol i karakter (usp . Sengoopta 2000: 29–30) . 5 Kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, pre- kida školovanje . Tada se posvećuje književnosti i novinskoj kritici (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr ). te 1919 . godine pokreće časopis Juriš . Godine 1924, kada pokreće i časopis Književnik, obolijeva; premi- nuo je u 27 . godini života, tragično se upisujući u metonomiju života Kluba 27 . 358 Suzana Marjanić: Antun Branko Šimić i Krleža: točke susreta – anarhoindividualizam . . slobodnoga tržišta kao što se živjelo krajem 19 . stoljeća, prije Prvoga svjetskoga rata . Naš sadašnji način života vrlo je sličan drugoj polovici 19 . stoljeća: masovna kultura, zabava umjesto visoke kulture, terorizam, zanimanje za seksualnost, kult ‘celebrityja’, otvoreno tržište itd . Prije pojave imperijalne Njemačke svi su na Zapadu vjerovali da je riječ o za- nimanju za kapitalizam, iako su u Njemačkoj svi znali da se radi o pripremama za rat . I to je upravo ono što će se dogoditi u doglednoj budućnosti (Groys, 2013) . Sve navedeno je demonstrirao u svom časopis Die Fackel Karl Kraus koji je prema Šimiću kao i prema Timmsu, kao teoretičar medija, otkrio moć štampe, onoga što se danas naziva medio- kracija (u značenju Thomasa Meyera kao medijske kolonizacije politike) u punom jeku korporatizma .

Fotografija 1 i 2: Dizajnerska sličnost naslovnice Krausova časopisa Die Fackel i Šimićeve Vijavice Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 359

Literatura:

Baur, Rupprecht Slavko(1969), “A . B . Šimić i njemački ekspresionizam”, u: Ekspresionizam i hrvat- ska književnost . Posebno izdanje časopisa Kritika, sv . 3, str . 84–87 . Bibliografija Miroslava Krleže . Krležijana (1999), glavni urednik Velimir Visković, suradnici Da- vor Kapetanić … et . al ., Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb Buden, Boris (1998), Barikade 2 . Drugo izdanje, Arkzin, Zagreb Buden, Boris (2002), Kaptolski kolodvor: politički eseji, Centar za savremenu umetnost, Beograd Groys, Boris (2013), “Remembrance of Things Past: An Interview with Boris Groys” . (Razgova- rala Ross Wolfe), Platypus Review 54, 1 . kolovoza 2015 . Inglis, Fred (1997), Teorija medija, Barbat: AGM, Zagreb Jürgensen, Manfred (1990, 1979), “Dnevnik: Uvod”, Gordogan 31–32–33: str . 231–247 . Kraus, Karl (1956), Widerschein der Fackel . Glossen, Im Kösel–Verlag zu München Kraus, Karl (2001, 1909), Izreke i protuslovlja, DISPUT, Zagreb Kraus, Karl (2002), “U ovo veliko vreme (1914)”, u: Karl Kraus: figure jezičke sumnje, uredio Obrad Savić, Biblioteka Collectanea, Beogradski krug, Beograd, str . 8–17 . Krleža, Miroslav (1961, 1929), “Karl Kraus o ratnim stvarima”, u: Eseji I, Zora, Zagreb, str . 159– 170 . Krleža, Miroslav (1961, 1938), “Uspomeni Karla Krausa”, u: Eseji I, Zora, Zagreb, str . 171–195 . Krleža, Miroslav (1977), Dnevnik 1914–17: Davni dani I, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo Lešić, Zdenko (1986), Klasici avangarde, Svjetlost, Sarajevo Marjanić, Suzana (2005), Glasovi ‘Davnih dana’: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914– 1921/22, Naklada MD, Zagreb Milanja, Cvjetko (2000), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb Pieniążek, Krystyna (2000), Pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića, Matica hrvatska, Za- greb Savić, Obrad (1988), “Karl Kraus u Jugoslaviji”, u: Delo 11, str . 41–58 . Sengoopta, Chandak (2000), Otto Weininger: Sex, Science, and Self in Imperial Vienna, The Uni- versity of Chicago Press, Chicago and London Sloterdijk, Peter (1992, 1983), Kritika ciničkoga uma, Globus, Zagreb Stančić, Mirjana (1990), Miroslav Krleža i njemačka književnost . Krležin odnos prema reprezen- tativnim autorima suvremene mu njemačke književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb Šimić, Antun Branko (2012), Izabrane pjesme, priredio Nedjeljko Mihanović, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb Šimić, Antun Branko (2013), Izabrana proza, priredio Nedjeljko Mihanović, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb Timms, Edward (1989), Karl Kraus: Apocalyptic Satirist . Culture and Catastrophe in Habsburg Vienna . Drugo izdanje, Yale University Press, New Haven and London Vučković, Radovan (1979), Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Svjetlost, Sarajevo 360 Suzana Marjanić: Antun Branko Šimić i Krleža: točke susreta – anarhoindividualizam . .

Žmegač, Viktor (1999), “Karl Kraus”, u: Krležijana 2 M–Ž, glavni urednik Velimir Visković, Lek- sikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb Žujo-Marić, Lejla (2015), “Drugi u poeziji Antuna Branka Šimića i Alekse Šantića”, u: Slovo o Aleksi Šantiću, Antunu Branku Šimiću i Zulfikaru Zuki Džumhuru, urednici Dijana Had- žizukić, Edim Šator, Univerzitet “Džemal Bijedić”, Fakultet humanističkih nauka, Mostar; Univerzitet u Sarajevu, Institut za jezik, Sarajevo, str . 201–214 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 361

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .2 .09 Milev G . 821 163. .41 .09 Micić Lj .

Jolanta Sujecka: The New National “We” in the Slavia Orthodoxa Circle in the 20th-Century Balkans1

The article outline the development of the new national “we” in texts from the Slavia Orthodoxa area in the Balkans during both Balkan wars and World War I . The analysis will focus on the notion of народ [narod], which should be translated as people-nation and not people or nation, as is usually the case not only in the practice of translators but also very frequently in academic discourse . Thus, the notion of people-nation is considered here as an analytical key making it possible to present the problem put forward in the title, but also as an illustration of the Balkan perception of war and revolution within Slavia Orthodoxa . The analysis will encompass the poetry and articles of Bulgarian poet Geo Milev (1895–1925) as well as the barbarogenius concept developed by Ljubomir Micić (1895–1971), a Serb from the Military Frontier . The context that will serve as a point of reference will be the 19th century in both the Serbian and Bulgarian version . This seemingly broad space and time framework is essential to explain the change in how the notion of народ was understood, a change caused by the Balkan wars, World War I and the revolution and introduced by repre- sentatives of the Avant-garde . The panchronic perspective used in the analysis involves explaining contemporary cultural facts with the help of both synchrony and diachrony in the process of text analysis .

Keywords: Slavia Orthodoxa, narod as people-nation, Geo Milev, Ljubomir Micić, bar- barogenius

1 During the Second Bosnian-Herzegovinian Congress in in Sarajevo (28–30 . 05 . 2015), I pre- sented paper titled New National ‘We’ in the Slavia Orthodoxa Circle in the Balkans in 20th Century . Context of War and Revolution . In 2014 in version I published an article titled: Nowe narodowe ‘my’ awangardy w kontekście procesów narodotwórczych kręgu Slavia Orthodoxa na Bałkanach . (Geo Milew i ze- nityzm Ljubomira Micicia) (Sujecka 2014: 137–15) . In this article I used a little partofmy Polish text . In Polish version of the article I present a widerhistorical context from 19th century as well as wider context from the critical writings of Geo Milev . 362 Jolanta Sujecka: The New National “We” in the Slavia Orthodoxa Circle in the 20th . .

Novonastali nacionalni kolektivni identitet u krugu Slavia Orthodoxa na Balkanu u 20. stoljeću

Članak omogućuje kratak pregled razvoja novog grupnog nacionalnog identiteta u tek- stovima nastalim u slavenskim pravoslavnim zemljama (Slavia Orthodoxa) Balkana to- kom oba Balkanska rata, kao i Prvog svjetskog rata . Analiza će se fokusirati na smisao pojma narod, koji bi se na engleski jezik najtačnije preveo kao spojenica people-nation, umjesto samo people ili samo nation, što je čest slučaj ne samo u prijevodima, već i u akademskom diskursu . Na pojam narod (u smislu people-nation) gleda se kao na analitički ključ koji omogućava predstavljanje problema iz naslova, kao i na svojevrsnu skicu balkanskog poimanja rata i revolucije unutar granica pravoslavnih slavenskih zemalja . Analiza će obuhvatiti poeziju i članke bugarskog pjesnika Gea Mileva (1895-1925), kao i koncept barbarogenija, koji je razvio Ljubomir Micić (1895-1971), porijeklom krajiški Srbin . Kontekst koji će služiti kao referentna tačka bit će 19 . stoljeće i za srpsku i za bugar- sku verziju . Ovaj naizgled opširan prostorski i vremenski okvir neophodan je kako bi se mogla objasniti promjena u razumijevanju pojma narod, a koju su uzrokovali Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, te revolucija i razmišljanja avangardista . Pankronijska perspek- tiva koja se koristila u analizi uključuje pojašnjenje savremenih kulturoloških činjenica uz upotrebu i sinkronije i dijakronije u samom procesu analize teksta .

Ključne riječi: Slavia Orthodoxa, narod, Geo Milev, Ljubomir Micić, barbarogenije

The article outline the development of the new national “we” in texts from the Slavia Orthodoxa area in the Balkans during both Balkan wars and World War I . The analysis focus on the notion of народ [narod], which should be translated as people-nation and not people or nation, as is usually the case not only in the practice of translators but also very frequently in academic discourse2 . The analysis will encompass the poetry and articles of Bulgarian poet Geo Milev (1895–1925) as well as the barbarogenius concept developed by Ljubomir Micić (1895– 1971), a Serb from the Military Frontier3 .

2 In the academic discoursethe lexeme народ has been translated and explained as a ‘nation’ . Such inter- pretation obviously changes the actual semantics of the term adding to it a heuristic function: it presents a not-yet-existing phenomenon as something already in the process of becoming or slowly maturing . On the other hand, translating the term народ as the “people” fails to account for the liminal “passage” from kinship (tribal) identity to national (state-based) identity . However, neither the Polish nor the English-language dis- course (Friedman 1975: 83–99; Felczak, Wasilewski 1985; Kramer 2001) accounts for the concept’s two-tier structure of the lexeme народ . Such misleading translation of the terms also suggests that we take at face va- lue the Habsburg Serbs’ refusal to describe themselves as the Orthodox nation in favour of “proclaiming the national idea based on language” (Felczak, Wasilewski 1985: 248), or describe Serb uprisings from the very beginning of the 19th century as “national” (Jelavich 1983) . 3 The researchers of Avant-garde writes about a syncretic nature of Zenitismwhich combine an elements of Expressionism, Dadaism, Futurism and (Proto) Surrealism (Палавестра 1986: 501), as well as about it`s an ideological transformation (Константиновић 1972: 181–183) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 363

The context that will serve as a point of reference will be the 19th century in both the Serbian and Bulgarian version . This seemingly broad space and time framework is essential to explain the change in how the notion of народ was understood, a change caused by the Balkan wars, World War I and the revolution and introduced by repre- sentatives of the avant-garde .

Cultural Context of the Serbian 19th Century

A historical parallel from the same cultural domain for this understanding of the notion is provided by the tradition of the fight for a standard in the first half of the 19th century . Vuk Kardžić, reformer of the Serbian language, in his planned reform rejected the so-called Ruthenian redaction of Church Slavonic used by writers of the Sremski Karlovci writing school, which was famous across the Balkan Slavia Orthodoxa, and its main representative Jovan Rajić . Writers from the Karlovci school were bilin- gual (Терзић 1997: 141–147; Gil 2005), i e. . they wrote religious and historical works in the “high language”, namely the Ruthenian redaction of Church Slavonic . The fact that Rajić and other writers from the Karlovci circle actually used two languages shows that they were aware of the existence of two different cultures . In this context, Vuk Kardžić’s choice essentially meant rejecting one audience, i e. . those who read in the Ruthenian redaction of Church Slavonic, and intentionally including the non-elite audience in the national culture . We find justification for Kardžić’s decision in the autobiography of his predecessor, Dositej Obradović (Обрадовић 1961) . Kardžić’s language reform was a continuation of Obradović’s rationalthinking while also upholding the Church Slavonic tradition in the sense of the idea of one’s own cultur- al space continuum (Sujecka 2011) . However, with their linguistic decisions both Dositej Obradović and Vuk Kardžić permanently changed the character of Serbian culture . Their decisions served to form a new model of the educated person using a language comprehensible to the whole community . Consequently, the understanding of culture also changed, and with it the semantics of the “we” of that community .

Geo Milev’s Avant-garde Ethical Man

The most famous poem by Bulgarian poet Geo Milev (1895–1925), September, was writ- ten after the suppression of a bloody uprising that broke out in June 1923 in defence of the people’s government of the Bulgarian Agrarian National Union and its leader, Prime Minister Aleksander Stamboliyski, who had been chosen in democratic elections but overthrown by a military coup . Its publication in Пламък (1924) gave cause to confis- cate the monthly edited by Milev and devoted (as its subtitle stated) to art and culture . A further consequence was the poet’s arrest and his death (Марков 1985; Милев 1989) . 364 Jolanta Sujecka: The New National “We” in the Slavia Orthodoxa Circle in the 20th . .

In the poem September the notion of народ gains a new semantic aspect thanks to an unusual stylistic operation . Milev’s poetic “I” identifies with the poem’s protagonist: the Bulgarian people standing up to defend the legal government of the agrarian national movement and its leader, the prime minister, after they were overthrown by force . This historical context is illustrated by Milev in the poem with a very meaningful (for Bulgarian culture) image of the storm in the Balkan Mountains4:

6. Блѣсна надъ родни Балкани, / . . ./ . свѣткавица - гръмъ хрясна право в сърцето на гигантския столѣтния дѧбъ / . . ./

7. Започва трагедията ! –

8. Първитѣ паднаха въ кърви . Метнежниятъ устремъ бѣ посрещнатъ съ куршуми . Знамената изтръпнаха пронизани . Планината гърми . . . Там горе далечнии близки хълми потъмнѣха обнизани съ хора - плъпнаха черни редици: редовни платени войници и разлютенамилиция--

4 In Bulgarian, the word balkan (балкан) means every “mountain” (Андрейчин: 1994) and from the 19th century has connotation connected with national movement . In this sense the lexeme balkanis a sign of free- dom and native in the same time . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 365

Всички тѣ знаятъ: “Отечеството е въ опасность !” Прекрасно: но – що е отечество ? -

(Септември) The poetic commentary on the uprising being bloodily suppressed by “enraged po- lice” [разлютенамилиция] and “a regular paid army” [редовни платени войници] supplements the non-textual context of historical events . By having the context of his poetic world include those whom official Bulgaria excluded from the concept of home- land, by using the ambivalent image of the rebels as “hideous”, gripping “hatchet and sunflowers” [уродливи /…/ съ коси и слънчогледи], the poet in a way automatically moves an individual deed - the September uprising - into the sphere of national sacred- ness, and re-evaluates the semantic aspects of the notion of nation as a whole:

1 . изпокъсани кални гладни навѧсени измършавѣли отъ трудъ загрубѣли отъ жега и студъ уродливи сакати космати черни боси изподрани прости диви гнѣвни бѣсни / . . / съ топори съ коси ислънчогледи (Септември:210) On the one hand, he questions the right to be included in this notion of those who represent the authorities after the military coup and have become their tool, while on 366 Jolanta Sujecka: The New National “We” in the Slavia Orthodoxa Circle in the 20th . . the other including in it those who have been excluded from it by those very authorities . Written in capital letters, Milev’s people-nation (народ), while consistently preserving the semantic domain structure5 generated by the Bulgarian national rebirth, adds new elements to it:

– стари и млади – / . . / неудържими страхотни велики НАРОДЪ!

(Септември:210)

His people-nation upholds the notion’s grassroots, agrarian-peasant character . What is discarded from it is that part which is situated on the side of the unaccepted authorities and their military arm, i .e . Macedonian chetniks from the VMRO and the Bulgarian po- litical elites controlling them . In the 19th century these were Grecized supporters of the ecumenical patriarchate in Constantinople, i e. . opponents of the autocephaly that was essentially a way towards obtaining autonomy within the Ottoman Empire . The core of the notion of a Bulgarian that was developing at the time referenced an even older con- text, namely the 18th-century work of monk Paisiy Khilendarski (1722–1773): Slavonic- Bulgarian History (1762 История славяно-болгарская) . This author defined the notion of a Bulgarian in opposition to the educated but sly Greek . Monk Paisiy’s ‘Bulgarian’ was uneducated but good man,honest, pure and beautiful in his natural ways, though at the same time he had his great past - the Bulgarian tsars from the Middle Ages (Dąbek-Wir- gowa 1989: 35–55) . For Milev’s poem analysed here, the non-poetic context of historical events becomes a historical framework .

The “Barbarogenius” of Ljubomir Micić

Coined by a Serb from the Military Frontier, Ljubomir Micić’s concept of the barbaroge- nius is a good illustration of how representatives of the Slavia Orthodoxa Avant-garde in the Balkans were conditioned by native tradition despite opening up to European influ- ences . The concept ofbarbarogenius is a different exemplification of the new “we” of the Serbian Avant-garde than Milev’s ethical man . Initially defined as “An anarchist / Man not murderer / son of the Sun and Zenith” (Micić 1921: 4, 6–7), the barbarogenius is the

5 I e. . the information, implicitly contained in the two-tier structure of the notion, about the folk and not Church-Slavonic roots of modern nations in Orthodox culture . The core of modernization and identity chan- ges in the Balkans was the young intelligentsia, usually from merchant families . New language standards in the Balkans developed on the basis of vernacular language and not Old Church Slavonic . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 367 embodiment of pacifism and, echoing Mayakovsky’s poetry, a longing for a new man, a supranational, mystical creation of good and beauty:

Mi smo goli i čisti . Zaboravite mržnju – utonite u gole dubine Sebe! Zaronite i uzvisite se do svojih visina! ZENIT Uzvisitenad ovo zločinačko, bratoubilačko Danas!

(Micić 1921:3)

From the very beginning the barbarogenius is anti-European, but the image of Eu- rope is ambivalent, simultaneously identified with an old women, who needs young bar- barian man, and as a dissolute women who abuse youth:

Zatvori vrata Zapadna – Severna – Centralna Evropo – Dolaze Barbari! Zatvori zatvori ali Mi ćemo ipak ući

(Micić 1921:3)

From the point of view of the present outline, the most interesting stage of the evo- lution seems, however, to be a peculiar narrowing, or perhaps rather a shift of mean- ings of the hypostasis in Micić’s approach . His barbarogenius becomes a synonym of the Balkans and at the same time “a marriage knotbetween Hellas and Slavdom” (Sujecka 1996: 89–91) . The concept of the barbarogenius as the embodiment of the Balkans ena- bles Micić to draw a clear boundary between Europe represented by its “parrot” Croatia, and which is Slavic-Balkan . Another important context deciding about the semantics of the barbarogenius is the image of Russia, including Bolshevik Russia . As Croatian researcher of the Avant-garde Aleksandar Flaker wrote, Micić was among those most dissatisfied with the activity of the “white” émigrés in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (Flaker 1968: 9–10) . His clear friendly feeling towards Bolshevik Russia6 stemmed from a conviction that in the new Russia “the future new man is being born / … / a genius” (Micić 1921: 2) .

6 Pro Bolshevik feelings in Micić`s though is a result of his fascination of revolution, which he understand (like many other representatives of Avant-garde) as an ethical change, artistic provocation or protest against conservative world . Goran Miloradović in his very interesting work about Micić describe his way from anar- chism to nationalism (even chauvinism) . Simultaneously Miloradović writes about Micić`s anti communistic views after the World War II . Yugoslavian authorities treat him as a dissident . (Miloradović 2013: 305–332) 368 Jolanta Sujecka: The New National “We” in the Slavia Orthodoxa Circle in the 20th . .

On the other hand, Russia was perceived by Zenit magazine’s editor-in-chief as a mother and sister rolled into one . The image of starving Bolshevik Russia in a way con- solidated the new entity, jugoslovenski narod, or Yugoslavian people-nation:

NARODE JUGOSLOVENSKI PRUŽI SVOJU RUKU SESTRI-MAJCI RUSIJI I POMOZI BELIM HLEBOM DA SE RODI GE- NIJE .

(Micić 1921: 2)

An important and significant background for this statement by the Zenit editor-in- chief from the magazine’s early period is the ideology of officially pursued in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes . It has little in common (besides the name) with the 19th-century Croatian programme for uniting the southern . At the same time, Micić himself not only was not a supporter of the Yugoslavism promoted by the state but opposed it, considering this ideology to be a sign of “false love and suppressed hatred” (Miloradović 2013: 322) . Saturated with ethical values, Balkan character - primitive but heroic, pure, spir- itual and humanity-loving – is the cradle of unsentimental Serbian character, the race of the future . Related to an indeterminate East from the very beginning, with time the bar- barogenius began embodying the Balkan-Russian East . Russia is an example of a young, collective, to Micić “unsentimental” culture, so Serbia should follow its example while Serbian politicians are wrong to restrain themselves from establishing contacts with it . For Zenit’s editor, Serbian character merged with Balkan character embodies a force ca- pable of creating new art, a new culture and, finally, a new civilization of the future that can cure the old Europe . Meanwhile, the Balkans that to Micić embody the “marriage knot between Hellas and Slavdom” lend the barbarogenius new meanings . The purity of Slavic culture gains an element of sophistication and thus the barbarian and genius fruit of its womb can become a bridge for Eastern influences and a wall stopping the influence of the West (Sujecka 1996: 89) . The concept of a synthesis of Hellenism with Slavdom (regardless of Micić’s views) owes a lot to the impulse that came from Croatian history writers during humanism, above all Mavro Orbini and his Il regno degli Slavi (1601) . In Orbini’s vision the Slavs were not barbarians, as the ancients saw them, but joint proprietorsof a territory that they had received by testament from Alexander the Great (Orbini 1722: 146–147) . This fantasy theory was consolidated in the Balkans throughout the 19th century, and not just among Orthodox Slavs, by popular literature, including the “Serbian Alexandreid” (Usakiewicz 2013: 255–284) . However, the essence of the ties between Hellenism and Slavdom was supposed to be a transformation of Serbian character into something more than Yugoslavism, and Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 369 this was the task of the Balkan context . To the conceptualizer of the barbarogenius this context became a niche for multiple-level cultural influences, sometimes enclosed in the metaphor of a marriage knot between Hellas and Slavdom, at other times expanded to include Russia . The avant-garde with its supranational projects and the young Yugosla- vian state turned out to be insufficient for the planned barbarogenius project .

Conclusions

Milev’s poetry as well as his early journalistic texts, placed within the context of a pecu- liar revolution involving language and identity that was occurring all over Slavia Ortho- doxa in the Balkans, which I have presented through the distinctive Serbian example and the supplementary Bulgarian one, enable us to observe a phenomenon that I have called the extension of the national “we”, or essentially its redefinition based on a language and culture pattern developed in the 19th century . The barbarogenius concept, on the other hand, illustrates an attempted revival (through the barbarian mask of the Balkans) of Serbian character which did not find a place in the Yugoslav people-nation or in the avant-garde supranational ethical man . Redefining of the national “we” in the contexts that I have analysed occurs through changing meanings within the two-tier structure of the notion of народ, i e. . people-na- tion, which essentially describes the character of the developing modern semantics of the notions of a Bulgarian and a Serb . Their 19th-century “rooting” in the Slavia Orthodoxa circle in the Balkans was linked to a deep change in the model of culture and education . In Avant-garde poetry in the 20th century, this brought a modification of meaning in a direction that had, it needs noting, been suggested in the 19th century . Neither the Avant-garde nor the ideology of Yugoslavism in the cultural circle I outlined using the Bulgarian and Serbian representation, introduced any “revolutionary” changes in the definition of the national “we” . Both exemplifications do show, however, that moder- nity in the Orthodox Balkans began at the turn of the 18th and 19th centuries with the influences of the Enlightenment and Romanticism coming from Europe, and not in the times of the Avant-garde breakthrough . Both the language used by representatives of the Avant-garde in the Orthodox Balkans and the concepts of rebirth that they built, served to consolidate that earlier 19th-century revolution . The panchronic context method I have used in my analysis owes a great deal to linguists dealing with the Balkans (Sawicka, Sujecka 2014) . As in their texts, here too it serves to explain the culturally complicated Balkan web of meanings . Using what we call panchronic context means, as I have tried to show in this presentation, explaining con- temporary cultural facts using both synchrony and diachrony in the process of analysing texts . This special hybrid research perspective harmonizes with the multi-tier identifica- tions of identity in the Balkans going far beyond the area of a single koine . 370 Jolanta Sujecka: The New National “We” in the Slavia Orthodoxa Circle in the 20th . .

References:

Dąbek-Wirgowa (1989), “Car, prostaczek i hajduk . Z rozważań o bułgarskiej mitologii naro- dowej”, w: Polono-Slavica Vasoviensia . Literackie i folklorystyczne sondaże, pod . red . Józefa Magnuszewskiego, Warszawa, s . 35–55 . Felczak, Wacław, Wasilewski, Tadeusz (1985), Historia Jugosławii, Wrocław Flaker, Aleksandar (1968), Zenit i sovjetska književnost, “Mogućnosti”, nr . 9–10 . Friedman, Victor (1975), “ and Nationalism during the Nineteenth and Early Twentieth Centuries”, Balkanistica 2, pp . 83–98 . Фридман, В . А . (2011), Македонистички студии, МАНУ, Скопје Gil, Dorota(2005), Prawosławie . Historia . Naród . Miejsce kultury duchowej w serbskiej tradycji i współczesności, Kraków Kramer, Christina (2001), From The Halcyon: The newsletter of the Friends of the Thomas Fisher Rare Book, University of Toronto Library, Issue No . 27, June 2001 Micić, Ljubomir, Goll, Ivan, Tokin, Boško (1921), Manifest zenitizma, Biblioteka Zenit, Zagreb Miloradović, Goran (2013), “Od anarhizma do šovinizma . Drugi svetski rat i pripadnici avangar- dnog umetničkog kruga . Oko časopisa Zenit – Ljubomir Micić i Marijan Mikac”, w: Intelek- tualci i rat 1939–1947 . Zbornik radova s Desničkih susreta 2012, Dio 2, red . Drago Roksandić, Ivana Cvijović Javorina, Zagreb, str . 305–332 . Sawicka, Irena, Sujecka, Jolanta (2015), Wprowadzenie do bałkanologii . Języki, etnosy, konceptua- lizacje, Instytut Slawistyki PAN, Warszawa Sujecka, Jolanta (1996), Obraz wielkiej przemiany w poezji bułgarskiej (1918–1925), Warszawa Sujecka, Jolanta (2011),“Imagues du voisinage dans la Slavia Orthodoxa du XVIIIe siécle, du po- int de vue des langues modes de pensée, L`Homme et son environnement dans le Sud-Est Européen”,sur la direction de Héléne Antoniadis-Bibicou, Maurice Aymard, André Guillou, “Actes” 11, Paris, str . 541–550 . Sujecka, Jolanta (2014), “Nowe narodowe “my” awangardy w kontekście procesów narodo- twórczych kręgu Slavia Orthodoxa na Bałkanach . (Geo Milew i zenityzm Ljubomira Mi- cicia)”, in: Awangarda Środkowej i Wschodniej Europy – innowacja czy naśladownictwo? In- terpretacje, series of book ‘Awangarda/rewizje’, ed . by Michalina Kmiecik and Małgorzata Szumna, Wydawnictwo Uniwersytetu Jagiellońskiego, Kraków Usakiewicz Krzysztof (2013), “Alexander the Great as a Multicultural Hero”, w: Macedonia: Land, Region, Borderland, ed . Jolanta Sujecka, Wydawnictwo DiG, , str . 255–284 .

***

Андрейчин, Любомир and others (1994), Български тълковен речник (допълнен и преработен от Д . Попов), четвърто преработено и допълнено издание, Издателство “Наука и изкуство”, София Јелавич, Барбара (1999), Историја на Балканот, t . I, Скопје Kонстантиновић, Радомир (1972), Четири песника, Трећи програм, 4/1972, Београд, s . 175– 349 . Марков, Георги, Милев, Гео (1985), Литературно, критически очерк, София, s . 175–349 . Милев, Гео (1989), Нови изследвания и материалi, София Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 371

Милев, Гео (1976), Съчтнения в три тома, t . 3, red . Георги Марков, Леда Милева, София Милев, Гео (1986, 1924), Септември, “Пламък”, nr . 7–8, rok 1924, София, [reprint] red . i Wstęp, Георги Марков, 1986 . Мицић, Љубомир (?), “Protiv sentimentalne politike – za balkansku civilizaciju”, w: Зенитизам, red . Вида Голубовић, Ирина Суботић, Београд Мицић, Љубомир (1991), “Revolucija u gradu belome ili traži se čovek”, w: Зенитизам, red . Вида Голубовић, Ирина Суботић, Београд Обрадовић, Доситеј (1961), Живот и прикљученија Димитрија Обрадовича I, II, в: Сабрана дела I, приредио Ђуро Гавела, Београд, с . 73–284 . Обрадовић, Доситеј, Јест ли полезно у простом дијалекту на штампу што издавати, приредио, Јелена Шаулић и Ђурo Гавела, op .cit ., II, с . 277–281 . [OrbiniMavro] Кнiга Iсторiографiя початiя имене, славы, и разшiренiя народа славянского чрезъ Господина Мавроурбина Архiмандрита Рагужского . , . въ Санктъпiтербургскои Тvпографiи 1722 году, p . 36; p . 146–147 . Палавестра, Предраг (1986), Историја модерне српске књижевности, Београд Терзић, Богдан (1997), “Један поглед на руски књижевни језик у делима Захарија Орфелина и Јована Рајића”, w: Јован Рајић . Живот и дело, red . Марта Фрајнд, Београд 372 Jurica Vuco: Motivi duše i tijela u Šimićevu pjesništvu

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09 Šimić A . B .

Jurica Vuco: Motivi duše i tijela u Šimićevu pjesništvu

Značajni motivi Šimićeva pjesničkog opusa tiču se interpretacije duše i tijela, odnosno poimanja duhovnosti i tjelesnosti . U svim je svojim fazama, od kasne impresionističke, preko ekspresionističke do socijalne, autor bio, u određenoj mjeri, zaokupljen dihoto- mijom spomenutih pojmova preko kojih je (re)prezentirao egzistencijalističku, metafi- zičku, duhovnu, identitetnu i socijalnu tematiku koja ga je zaokupljala . Rad će prikazati asocijativni niz motivskih slijedova, koji tvore osnovne pojmove duhovnosti i tjelesnosti, kroz projicirane binarne opreke kao što su bog/žena, radost/patnja, ples/bolest, mir/bor- ba, život/smrt i sl . Upravo preko spomenutih motivskih sugestija istražit će se autorovi pokušaji otkrivanja identitetnih označica i smještanje subjekta unutar metatekstualnih i kontekstualnih svjetova pjesničkog teksta .

Ključne riječi: Antun Branko Šimić, duhovnost, tjelesnost, subjekt, identitet, kriza

Motifs of soul and body in poetry of Antun Branko Šimić

Significant motifs in Šimić’s poetry pertain to the interpretation of soul and body, that is to comprehension of spirituality and materiality . In all his phases, from late impression- ism, through expressionism to social phase, the author was, to a certain degree, preoc- cupied with dichotomy of those concepts by means of which he (re)presented existential, metaphysical, spiritual and social topics . This paper will show associative sequence of motifs composing basic terms of spirituality and materiality and projecting binary op- positions, such as god/woman, bliss/suffering, dance/illness, peace/struggle, life/death, etc . Through specified motif suggestions the paper will examine author’s attempts in revealing identity marks and situating subject within metatextual and contextual worlds of poetic text .

Key Words: Antun Branko Šimić, spirituality, materiality, subject, identity, crisis

1. Uvod

Među najznačajnim motivima Šimićeva pjesničkog opusa oni su koji se tiču interpretaci- je duše i tijela, odnosno poimanja duhovnosti i tjelesnosti . U svim je svojim fazama, od Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 373 novosimboličke i kasne impresionističke, preko ekspresionističke do socijalne, autor bio, u određenoj mjeri, zaokupljen dihotomijom spomenutih pojmova preko kojih je motiv- skim slijedovima koji tvore osnovne pojmove duhovnosti i tjelesnosti, kroz projicirane binarne opreke kao što su bog – žena, radost – patnja, ples – bolest, mir – borba, život – smrt i sl . (re)prezentirao egzistencijalističku, metafizičku, duhovnu, identitetnu i socijal- nu tematiku kao i pokušaje otkrivanja identitetnih označica i smještanja subjekta unutar metatekstualnih i kontekstualnih svjetova pjesničkog teksta . Autorov se opus, tradicionalno, promatra u trima fazama1 . U prvoj, novosimbolič- koj i zakasnjeloimpresionističkoj, pod osjetnim je utjecajem impresionističke poetike i poetskog diskurza hrvatskog pjesništva na prijelazu stoljeća i, kako Flaker navodi, tra- dicije ironičnog simbolizma (Flaker 1976: 291) za koju Milanja konstatira kako je u civi- lizacijskom, kulturnom pa i filozofskom smislu riječ o patrijahalnoj i kršćanskoj koncep- ciji kulture i modela porodične, seoske strukturirane zajednice, u kojoj je hijerarhijski red strogo zadan, kako u pogledu svakodnevnih radnji i činova, tako i u pogledu ponašanja, mišljenja i očitovanja (Milanja 2000: 56) . Za tu je fazu značajno ono što Žmegač naziva (impresionističkim) individualnim sjećanjem i kolektivnim pamćenjem2 te impresioni- stičko poimanje subjekta kojeg čine sjećanja, dojmovi, osjećaji i utisci . Druga faza izrazito je ekspresionistička, najbliža izvornom ekspresionizmu njemačkog govornog područja i očitovala se kao paradigmatska u okviru hrvatskog pjesništva 3. U njoj autor predstav- lja tipične tematsko-motivske sugestije ekspresionističke poetike, a subjekt postavlja u opreku društvu i svijetu čijom se logikom više ne može voditi te ga prepušta misaonim i kontemplativnim metodama pronalaska vlastitih identitetnih uporišta i egzistencijalnih ciljeva . Treća faza, faza socijalne osjetljivosti,4 sjedinjuje (post)ekspresionistički krik s naglašenom osjetljivošću za individualna i kolektivna socijalna pitanja te daljnje zahtje- ve potrage za vlastitim identitetnim određenjima i egzistencijalnim nužnostima, subjekt se jasnije okreće kolektivnim problemima, a Donat zaključuje kako je taj zaokret općin- stvu prepoznatljiv i prihvaćen između ostalog i zbog objektivističkog glasa kojim se pjesnik obraća drugima (Donat 2001: 475) .

1 Cvjetko Milanja u Pjesništvu hrvatskog ekspresionizma (2000) te faze imenuje kao: postimpresionističku, novosimbolističku (fazu pozitivističkog impresionizma) koja traje od 1913 . do 1917 . i obilježavaju je moti- vi pejzaža, majčinstva, djetinjstva; ekspresionističku (faza subjektivne ekspresije) koja traje od 1917 . do 1920/1921 . i opisana je standardnim ekspresionističkim motivima krika, boli, patnje, smrti, raspadanja, bo- lesti i otuđenosti te socijalna, mimetička faza (postekspresionistička) koja traje od 1920/1921 . do 1925 . i u kojoj su provodni motivi motivi siromaštva, egzistencijalne patnje, gladi i propasti . 2 Viktor Žmegač (1993: 22) 3 Milanja ju naziva fazom asocijativno-misaonog ekspresionizma (Milanja 2000: 131) . 4 Nakon ekspresionističke faze u Šimićevu je stvaralaštvo došlo do prijelaza k opservaciji više konkretnih ili soci- oloških pojava ( . . ) U središtu posljednje stvaralačke faze nalazi se čovjekova sudbina sagledana s egzistencijalne točke gledišta, koja dobiva osobit izraz zahvaljujuć stalnoj konfrontaciji života siromaha sa smrću (Pieniazek 2000: 227) . 374 Jurica Vuco: Motivi duše i tijela u Šimićevu pjesništvu

2. Poimanje duhovnosti i tjelesnosti

Idejno-tematsko-motivski sklopovi koji sugeriraju duhovnost i tjelesnost među najče- šćim su i najznačajnijim u autorovu pjesništvu i u određenoj se mjeri protežu kroz cje- lokupan opus, a u najvećoj se mjeri očituju preko motivskih sugestija duše i tijela, koji nerijetko prerastaju u sub-tematske sklopove i očituju idejno-tematsku domenu nadre- đenih pojmova duhovnosti i tjelesnosti . Motivi duše i tijela kao konkretne motivske rea- lizacije ili preko svojih semantičkih signifikatora pojavljuju se u velikom broju autorovih tekstova . Motiv duše i posebno motiv boga, koji je nerijetko kohipomin motivu duše, u kon- tekstu domene duhovnosti osnovni su semantički signifikant u smislu kodifikacije idej- no-tematskih sklopova duhovnosti . Značajno je naglasiti tvrdnju Krystyne Pieniazek kako bog u Šimićevoj poeziji nije otjelovljenje kršćanskoga, katoličkoga Boga, nego prije Apsoluta ili Logosa (Pieniazek 2000: 123) te je on personificirana težnja, ideal (Pieniazek 2000: 100) . Bog se u autorovim tekstovima prikazuje kao: metafizički, ontološki entitet ili kao materijalističko oživotvorenje . U prvom se slučaju njegova pojavnost može oka- rakterizirati kao: odsutna i daleka predodžba, imaginaran, ali blizak entitet ili kao osob- ni bog kojem se upućuju molitve i konkretiziraju zahtjevi . U drugom, pak, slučaju bog nastupa ili izravno kao objektivizirani konkretni lik ili neizravno kada se spominje nje- gova antropomorfnost . Kada se javlja kao metafizički entitet bog posjeduje mogućnost, a kada se javlja kao materijalističko oživotvorenje ima sposobnost izravnog djelovanja . U kontekstu domene tjelesnosti osnovni je semantički signifikant upravo tijelo, a autorov je odnos prema njemu, kako Pieniazek sugerira, izrazito ambivalentan: ono je istodobno i pozitivna i negativna vrijednost (Pieniazek 2000: 131) . Ono se u pravilu po- javljuje u dvjema različitim funkcijama u odnosu na svijet teksta kao i na sam subjekt . U prvom se slučaju motiv tijela poopćava sugerirajući nadsubjektni prostor teksta koji je u kontrastu s drugim slučajem u kojem subjekt individualizira tijelo stavljajući ga u, za subjekt, standardni odnos prema bogu . Funkcije poopćenog tijela kontekstualiziraju kolektivne mogućnosti svijeta koji je subjektu nedostupan i koji je oprečan njegovim vlastitim ograničenjima tijela i njegovoj esencijalnoj ulozi približavanja duši i u konač- nici bogu5 . U autorovim tekstovima tijelo najčešće može: biti izliječeno (posredstvom duše/boga), sporo umirati ili propadati te biti u završnoj fazi propadanja, odnosno (od) umirati . Ostali značajni, kvalitativno visokobliskoznačni, semantički signifikanti tjele- snosti, u prvom su redu bolest, grijeh i žena . Bolest kao motivska signalizacija najčešći je provodni motiv tjelesnosti i u većini tekstova stoji kao motivska opreka antropomorfne mogućnosti boga svodeći tjelesnost na smrtnost te izravno pozicionirajući lirski subjekt na marginu društvenog postojanja simbolički implicirajući neminovnu smrt . Bolest dje- luje upravo kao najsnažniji kod smrtnosti jer s jedne strane fizički odjeljuje subjekt od društva, dok s druge strane jasno potiče subjektovu samosvijest o vlastitoj smrtnosti . Signal grijeha najčešće se javlja kao izravna opreka transcedentalnog boga aludiraju-

5 Takvi se slučaji najzornije očituju u tekstu Tijelo, no vidljivi su i u mnogim drugim tekstovima u kojima, navodeći Rema, subjekt objektivizira svoje tijelo svodeći ga na fizičku konstitutivnost (Rem 2009: 22) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 375

ći subjektov, nenamjerni ili namjerni, odmak od Boga i time zasluženu kaznu . Subjekt autorovih tekstova svjestan je vlastita grijeha i, što je zanimljivo, kazne koja zbog istog usljeđuje . Rubni motivski signal žene kao stratifikacije tjelesnosti javlja se u tekstovima koji glorificiraju život kao radost tematizirajući ovozemaljske radosti pri čemu se u pra- vilu tjelesnost konkretizira često pojačana posvojnošću (npr . tijelo moje drage) . U tim se slučajevima tjelesnost manifestira u funkciji želje i pomame, a žensko tijelo kao izvor požude i sukoba – materijalnog kao subjekta s objektom ili metafizičkog kao unutraš- nja borba subjekta . Ukoliko se simbolički identificira s božanstvom, žensko tijelo može označavati nedohvatnost u subjektovoj iluziji cjelovitosti i potpunosti što često potencira subjektovu podređenost ženskoj tjelesnosti i, kako naglašava Pieniazek, žena, dakle, za- uzima mjesto ne samo nebeskih tijela nego i Boga (Pieniazek 2000: 208) .

3. Motivske opreke duše i tijela

Opreke duše i tijela kao najizrazitijih semantičkih signifikanata u Šimićevim se teksto- vima javljaju na idejnoj, tematskoj i motivskoj razini . Kontrasti kojima subjekt gradi vla- stiti svijet i svijet teksta ispoljavaju se kroz simboliku ovih oprečnih pojmova i njihove signalizirajuće motivacije . U prvim dvama stihovima Zanesene pjesme koji glase Nisam mrtav / živa mi je duša naglašava se besmrtnost duše, za razliku od smrtnosti tijela, koja pretpostavlja vječni život . Potencirajući, u nastavku teksta, smrtnost ne samo čo- vjeka i njegova tijela već i transfizioloških veličina implicira se zemaljska smrt i dodatno naglašava besmrtnost duše . U posljednjem stihu prve strofe Moja duša tvom se tijelu moli svjedočimo inverznosti simboličko--semiotičkih oznaka binarne opozicije duša/ tijelo pri čemu tijelo predstavlja ideal . Takav ideal postiže se objektivizacijom božjeg, ili ženskog – kada se ono (petrarkistički) uzdiže na simboličnu razinu božanstva, tije- la, pri čemu se subjektova duša podređuje objektovu tijelu . U daljnjem petrarkističkom konceptu materijalizacije tijela javlja se idealizacija tjelesnosti semantičkim razlaganjem simbolike tijela: oči ko dva crna svijetla svijeta, ruke ko dva duga bijela krika, duša koja vječno sja kroz prostore . Smrt duše uzrokuje raspad i odumiranje tijela, dok je subjekt izgubljen bez boga i prijeti mu skora smrt . U tekstu Vampir subjekt prepušta svoje tijelo skrivajući dušu, no naposljetku saznaje kako je tijelo neraskidivo povezano s dušom te kako odumiranje jednoga potencira smrt drugoga, uviđajući kako objekt teksta zapravo ne zanima njegovo tijelo, već njegova duša . I u ovom se slučaju aluzivno motiv duše po- vezuje s bogom epitetnim konotacijama svetosti, čistoće i bjeline . Tekst Popodne i bolesnik paradigmatski je tekst za očitovanje oprečnosti života i smrti . Kroz čitav se tekst izravno i neizravno nameću snažno semantički obilježene motivske opreke koje sugeriraju ispunjen i sređen život u odnosnu na tegobnu i bolnu smrt . Takvi se osjećaji najizraženije prikazuju u kontrastnom prikazu golih djevojaka koje se sunčaju u idiličnoj atmosferi i bolesnika koji umiru u patnji i samoći zaboravljeni i odbačeni od društva i svijeta oko njih . U navedenom je kadriranju subjekt sveden na beživotni predmet u potenciranju ravnodušnosti prema smrti i cikličkom kretanju ži- 376 Jurica Vuco: Motivi duše i tijela u Šimićevu pjesništvu vota u čemu se očituje ekspresionistička postavka o nastavku života svijeta nakon smrti subjekta . U tekstu Bolesnik autor institucionalizira bolest/bolesnike fizički ih odvajajući od društva i svijeta pri čemu je subjekt svjestan vlastita stanja i neizbježne sudbine . Po- jačavanje subjektove samosvjesnosti i naglašavanje neizbježnosti smrti postiže se spaja- njem prostornih (bolnica na osami, nebo, mrtvi vrt) i vremenskih (blijedi dan, zimsko sunce) motiva kao katalizatora neizbježnosti predodređene sudbine . Subjekt je pomiren sa smrću, a takvo je stanje posljedica spoznaje o odsutnosti boga čiji izostanak, za subjekt neupitno, uvjetuje skoru smrt . Takva slika javlja se i u tekstu Zavodnik u kojem se ekspli- citno naglašava izolacija bolesnika i njihova izopćenost iz društva . U tekstu Tijelo i mi subjekt tematizira odbojnost prema vlastitom tijelu i tjelesnosti uopće ne postavljajući ga u opreku s duhovnošću ili bogom, već isključivo semantizirajući njegove nedostatke i odbojnost koju predstvlja . Uvodna motivacija, kontekstualizirajući vanjski sloj teksta, naglašava štetnost poročnog života koja utječe na raspad tijela koje, pak, nagovještava propast samog bića . U daljnjim se stihovima potencira subjektovo gađenje nad vlastitim tijelom i vječno pitanje o odnosu i odjeljivanju duše i tijela . Spoznavajući ne- mogućnost izlaska iz tijela, subjekt otkriva kako je tijelo uteg čovjeka: Tijelo je teret . . Ja bih ga rado ostavio negdje i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu čime jasno nagovještava kako tjelesnost anticipira smrtnost, a tjelesna je materija poistovjećena s determinizmom, ropstvom izvanvremenske duše, uzrok je patnje i bolesti (Pieniazek 2000: 127) . Metonimijsko signaliziranje tijela u tekstu Svirač ili Preobraženje glasova potenci- ra cjelovitost tjelesnosti kao nositelja ukupnosti subjektovih obilježja . Uvodna stihovna sugestija implicira snagu i težinu djelovanja i pojašnjava zašto se upravo metonimijska signalizacija tijela nameće kao mogućnost objektivizacije tjelesnosti . Razvijanje motiv- skih nizova tjelesnosti (ruke, usta, glas, grlo) vodi k naznačavanju idejne postavke teksta kako se samo smirivanjem i obuzdavanjem tijela može postići približavanje bogu ( . . čovjek ječi . ostavši. bez riječi . raspjevanih. grla . ispred. boga kleči . ). .6 Ljubavno tijelo u autorovom se opusu pojavljuje rjeđe, pogotovo u ekspresionističkoj fazi gdje mjestimice rubno sugerira erotičnost proizašlu iz žudnje za ženskim tijelom . Tjelesnost iskrene ljubavi provodni je motiv teksta Dva tijela u kojem se predočava lju- bavni zanos, uzbuđenje i nagovještaj sreće, no ubrzo motiv čežnje anticipirajući nemo- gućnost ostvarenja željenih osjećaja, oslikava ljubav kao tek trenutnu potenciju 7.

4. Subjektov odnos prema bogu

Temeljna strategija dekodiranja Šimićevih tekstova koji očituju duhovnost i tjelesnost subjektov je odnos prema bogu koji djeluje i kao unutarnji i kao vanjski motivator su-

6 Problem tijela u Šimićevoj poeziji korelira s ekspresionističkim pogledom na svijet u kojemu su dobro i snaga volje poistovjećeni s duhom, a zlo s determinizmom materije (Pieniazek 2000: 144) . 7 Eros i seks je izgubio raniju ljubavnu značajku i sveo se na instinkt i nagon, ili njegovu duševnu zlorabu, te s druge strane strah od žene kao demona i zla; otac je kao i Bog, a te se figure preklapaju, mrtav, a vjera u Boga vjera je u etičko načelo i utopiju pravde ili kozmičku utopiju (Milanja 2000: 243) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 377 bjektovih stanja, ideja i mogućnosti . Subjekt autorovih tekstova izrazito je samosvje- stan vlastitog stanja propadanja i anticipirajuće smrti na čemu temelji svoj odnos prema bogu . Ovisno o subjektovoj mogućnosti djelovanja i zatomljavanja patnje, bog se pojav- ljuje u nekoliko funkcija: od milostivog i dobroćutnog boga u novozavjetnoj aluziji, pre- ko boga koji pamti, ali prašta, boga koji pamti, ali milostivo kažnjava, nedostižnog boga do okrutnog i osvetoljubivog boga iz starozavjetne aluzije . Manifestacije boga, njegova materijalistička antropomorfnost ili idealistička transcendentalnost, odraz su subjekto- ve težnje za sjedinjenjem s njim . U tekstu Nađeni Bog javlja se motiv osobnog boga . Osobni bog koji se u autorovim tekstovima pojavljuje nije nedostižan metafizički entitet nego sveprisutna stvarnost – Bog ti je uvijek najbliži od svega . Racionalizacijom božje pojavnosti subjekt implicira božje djelovanje koje se izdiže iz smrti jamčeći mogućnost života i spokoj subjekta . U tekstu 20 godina subjekt najizravnije zaključuje kako je on tek voljni entitet boga i kako bog u potpunosti utječe na njegovu sudbinu: Ništa nije moje / Ja sam igra svoga boga . Su- bjekt se, prepuštajući se bogu, u molitvenoj aluziji budi volja Tvoja, nada kako će njegov život dobiti novi put . Završna konstatacija ipak sugerira kako je subjektov put osuđen na život uz rub, tajni tamni zastor . Tekst Prazno nebo manifestno je pesimističan ekspre- sionistički tekst u kojem subjekt preko prostorne metafore neba kao vječnog boravišta uvodi ideju izgubljenosti čovjekove duše u izostanku boga . Upravo zbog izostanka boga kao pretpostavke vječnog života, čovjekova je duša osuđena na život na zemlji . Binariz- mom prostornih motiva nebo – zemlja i konotacijskim mogućnostima koje ti lokaliteti pružaju naglašava se razlika prolaznosti života i vječnog života te neposredna važnost boga u samoj ideji postanka čovjeka . Svojevrstan izostanak boga tematizira se i u tekstu Mladić u kojem subjekt čezne za bogom kao jedinim spasiteljem, ali ga ne pronalazi . U tekstu nailazimo na snažnu stihovnu sugestiju boga kao subjektova smjerokaza: Da ima barem bog da mi on / pomogne iz ovih muka / i da mi njegova ruka / pokaže pravi put . U tekstu Bog mučitelj javlja se ideja okrutnog boga koji utječe na čovjekovo stanje . Motivska povezanost duše i tijela očituje se kroz motiv mržnje koja iskrivljuje usne i kida lica za što je neizravno odgovoran nevidljiv i svirep bog . Kodiranje motivskih inačica odsutnosti boga u tekstu aludira na superiornost boga, ali i na, po subjekte, negativne odraze takve superiornosti . Subjektovo stanje mijenja se tek nakon što se bog preobrati iz tamnog u svijetlog čime se otvara i mogućnost svojevrsnog izlječenja tijela . U tekstu Bog i moje tijelo javlja se motiv boga rušitelja koji u potpunosti vlada subjektovim tijelom, što se opetuje stihom Bog baca moje tijelo, što kod subjekta stupnjevanjem motivskih konotacija melankolije, apatije, rezignacije i tegobe, muke, traume– vodi u neizvjesnost . Takvo se stanje pojačava nesigurnošću vremenskih kategorija i potenciranjem bezvre- menosti kao trajnog stanja (I negdje preko dana ili možda sati (ne znam)) . Subjekt i u ovom tekstu jasno predočuje težnju za sjedinjenjem s bogom, ali i svjesnost kako se to ipak neće dogoditi . Ovakav prikaz boga javlja se i u tekstu Pjesma čovjeka s tajnom gdje se bog igra subjektovom sudbinom (Moja vječna nemoć / Božja igra) i u kojem subjekt izravno naglašava kako je za njega bog odabrao drukčiji put . 378 Jurica Vuco: Motivi duše i tijela u Šimićevu pjesništvu

Nešto drukčiji pogled vidljiv je u dvama tekstovima u kojima je subjektov doživljaj boga izrazito osoban . U tekstu Molitva na putu koji je pisan u obliku psalma i u kojem u psalmičkom tonu subjekt usmjerava svoje molbe, želje i zahtjeve bogu i traži njegovu pomoć, bog se nameće kao jedina mogućnost subjektove tjelesne i duhovne opstojnosti . Početni stihovi strofa tvore svojevrstan zaziv . Bože, Ne ostavi me, Bože, Budi . Tekst Mu- čenik izravna je konotacija Isusa Krista na kojeg upućuju motivski signali gotovo svih stihova, kao i simbolika naslovne sugestije i strofnih tematskih obilježja . Simbolika Kri- stova raspeća javlja se i u tekstu Raspeće u kojemu se Isusova muka i patnja prikazuje kroz traumu tijela .

5. Vanjske motivacije subjekta

Motivi plesa, smrti i vremenski motivi nameću se kao najizraženiji vanjski motivatori subjekta u njegovu poimanju (vlastite) duhovnosti i tjelesnosti . U tekstu Ples motiv golih tijela stupnjevan je od početnog ushita semantičkom konkretizacijom golog tijela do za- vršne simbolizacije učinka kojeg nosi početna motivacija – raspada uvodne, potencijalno radosne, slike plesa tijela i opstojnosti tjelesnosti . Postupnim stupnjevanjem učinka plesa (radost – sjeta – očaj – užas) subjekt nagovještava nemogućnost opstanka tijela i njegovu neminovnu propast . Takva je slika pojačana udvostručavanjem metonimijskih zamjena osnovnog motiva ( . ruke. klonu . mru. u teškom ritmu . . oči gasnu/ kose kriče . ). . U tekstu Radosna noć u gradu ples donosi radost, uzbuđenje i strast i u opreci je sa smrću koja se prikazuje kao nemogućnost opstanka tijela, a smrt tijela prvi je znak smrti subjekta . U tekstu Bolesnik ples ponovno označava radost i ispunjenost života u suprotnosti bolesnom stanju tijela . Nemogućnost plesa za subjekta označava nemogućnost zadovoljstva i funk- cioniranja u životu i aludira na bespomoćno stanje koje najavljuje skori kraj, a isti se ugo- đaj radosti plesa javlja i u tekstu 20 godina . U brojnim, pak, tekstovima javlja se motivska sugestija, (ne)izravna aluzija i/ili kodna signalizacija smrti8, a u nekim tekstovima (Lju- bomora, Moja draga, Prijatelj i ja, itd ). smrt se piše velikim slovom čime autor smrti daje osobnost pri čemu ona djeluje osobnije i bliže, a imenovanjem implicira njezinu neminov- nost i vlastito osvještenje istoga . U autorovim implikacijama smrt ne posjeduje uzvišenost nego označava kraj . Kako Pieniazek naglašava, smrt ima bitnu ulogu u oblikovanju slike svijeta u raspadu (Pieniazek 2000: 206), a prihvaćanje smrti za jedinu i najadekvatniju potencijalnost omogućuje pravo razumijevanje samog subjekta (Pieniazek 2000: 172) . U autorovu opusu važno mjesto imaju i vremenski motivi koji označuju godišnja doba ili dnevne cikluse . Konotacijske označnice godišnjih doba tematski se razlikuju unutar autorovih faza: proljeće i ljeto načelno se češće pojavljuju u prvoj, novosimbolič- ko-zakasnjeloimpresionističkoj fazi, dok se jesen i zima češće pojavljuju u druge dvije; zima u ekspresionističkoj, a jesen u fazi socijalne osjetljivosti . Vremenske se, pak, suge- stije dana (jutro, popodne, predvečerje, veče, noć, ponoć) idejno vežu uz manifestacije

8 Kako Peiniazek tvrdi: Svijest o smrti i prihvaćanje smrti ključ su za istinsko sjedinjenje s Bogom (Pieniazek 2000: 139) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 379 subjektove neposredne stvarnosti i potenciraju njegova trenutna stanja . Motiv noći naj- češće simbolizira (pripremu za) smrt, dok motiv dana simbolizira život . Proljeće, tako, uvriježeno simbolizira buđenje i rađanje života (U vrtu ispod april- skog sunca / pucaju polako prvi pupovi) . U tekstu Žene, mladići, ljeto motiv tijela veže se uz vremensku odrednicu ljeta preko motivske sugestije plesa kao katalizatora ispunjeno- sti, sreće i pozitivnih osjećaja . Motiv jeseni čest je vremenski motiv u fazi socijalne osjet- ljivosti preko kojeg autor detektira problematiku siromaštva, gladi i bolesti i sugerira početak propasti duše i tijela . U tekstu simbolički naslovljenom Zima naslovna sugestija otvara mogućnost iščitavanja semantičkog materijala koji ovaj vremenski motiv uvodi 9. Preko vremenske odrednice zime u tekstu se postiže otjelovljenje duše u boli, odnosno materijalne pojavnosti duše koja u smrti i boli poprima karakteristike tijela: bolesna je, ukočena, bole ju pokreti . Motiv jutra subjekt veže uz sjećanje i uspomene evocirajući dje- tinjstvo, sliku majke i pejzažno-zavičajnu konkretizaciju . Vremenska odrednica popod- neva najčešće označava melankoliju, ravnodušnost i neizravnu aluziju na smrtnost koja dolazi . Motiv večeri neminovno sugerira blizinu kraja i prolaznosti života aktualizirajući ekspresionističku simboliku smrti nakon rođenja, odnosno paradoksa života koji samim stvaranjem kreće prema završetku . Motiv noći najčešće se pojavljuje u ekspresionističkoj fazi kada u kontekstu poetike spomenute formacije reprezentira konotacijska obilježja i simboliku pojma i često je vezana uz prostorni motiv grada kao urbane kolektivne cjeli- ne u kontrastu s osjećajem izgubljenosti i nepripadnosti subjekta . U tekstu Raspeće noć signalizira tegobno vrijeme za ljude kao posljedica njihova čina . U tekstu Bog i gradsko popodne simbolizira svršetak vremena i kraj života (noć je / konac) . U tekstu 20 godina noć se javlja kao metafora života bez jasnoće i konačne, neizbježne propasti . U tekstu Izgubljen noć je epitetom duboka dodatno stilski obilježena kao stanje tame duha i tijela iz kojeg se subjekt ne može izvući i koja ga vodi u smrt: Moja duša tone u dubine noći / i ko zvuk se rasiplje / i mre .

6. Nemoć subjekta i kriza identiteta

Subjekt Šimićevih tekstova kroz sve faze autorova opusa, na različite načine, proživljava krizu identiteta, egzistencijalne teškoće, nemogućnost konstruiranja čvrstih identitetnih odrednica pri čemu ga prati stalan osjećaj izgubljenosti i nepripadanja . U prvoj se fazi takva stanja očituju u melankoličnom tonu reminiscencija na zavičaj i djetinjstvo kroz ontološko iskustvo identiteta 10. Drugu fazu odlikuje tipična ekspresionistička individu- alna otuđenost, kriza identiteta i osjećaj nepripadanja, dok se u trećoj fazi subjekt, kroz poistovjećivanje sa socijalno ugroženima i društveno marginaliziranima, nalazi u stanju egzistencijalne napetosti i nemira .

9 U brojnim autorovim tekstovima naslovna sugestija semantičko-semiotički otvara tematsko-motivsku di- menziju teksta . 10 Što je, prema Gusdorfu, odlučujuće iskustvo pamćenja koje će se vječno ponavljati tijekom cijeloga života (Gusdorf 1999: 187) . U kontekstu Šimićeva pjesničkog subjekta – kroz sve faze njegova opusa . 380 Jurica Vuco: Motivi duše i tijela u Šimićevu pjesništvu

U tekstu Pjesma otvarajući motivski slijed koji očituje identitetnu nesigurnost i ne- moć sebstva u središnjem se dijelu teksta pojačava osjećajem napuštenosti od svih, a završava hiperbolizacijom kontrastnih motiva bjeline nasuprot smrti, snu i tišini koji sugeriraju napuštenost i nemoć . Tekst 20 godina eklatantan je primjer nemoći subjekta i krize identiteta . Subjektova izgubljenost i identitetna nepripadnost opisane su kroz spoj novosimboličkih, kasnoimpresionističkih i ekspresionističkih motivskih sklopova . Svo- ju izgubljenost pokušava pronaći u bogu, no shvaća da je njegov put izvan sigurnih upo- rišta11 i, kako Burke konstatira, subjekt sumnja u egzistenciju svih fenomena izvan sebe, pa čak i u tijelo kojemu je navodno udomljen, a predodžba, shvaćena na bilo koji način, očigledno u odsustvu objekata ne može postojati (Burke 1999: 93) . U tekstu Pjesma čo- vjeka s tajnom nailazimo na subjektovo traganje za vlastitim identitetnim označnicama koje rezultira neostvarenjem čvrstih identitetnih uporišta . Nepripadnost se naglašava i nekonzistentnim vremenskim određenjima (Zar ću uvijek čekat danju noć i noću dan?), što vodi u nerazumijevanje od strane okoline, nepripadnost i subjektovo pretvaranje: Ja imadem bezbrojlica / Ja imadem bezbroj duša, dok u tekstu Izgubljen već naslovna sugestija upućuje na krizu identiteta i subjektovu nepripadnost . Tragajući za osloncima, subjekt otkriva osuđenost na drukčiji život i vječnu pratnju tame, a kako Gusdorf na- pominje, traganje za pojedinačnim identitetom proizlazi, dakle, iz iluzije na temelju koje ljudsko biće pronalazi smisao za samoga sebe i izgovara se, protiv svake očitosti, u ime vlastite egzistencije (Gusdorf 1999: 159) . Flaker za Šimićevo pjesništvo izjavljuje kako je ono avangarda sažetih struktura (Flaker 1976: 268) . Jedna od takvih dominantnih struktura ticala se idejno-tematsko- motivske dihotomije duhovnosti i tjelesnosti očitovanih kroz simboliku duše i tijela . Upravo preko potonjih motivskih sugestija i njihovih pomoćnih (kontekstualnih) sig­ nala, subjekt uspostavlja mogućnost za samoosvješćivanje duhovnosti i tjelesnosti, od- nosno spoznavanje vlastite duše i tijela . U svojoj najznačajnijoj, ekspresionističkoj, fazi autor tematsko-motivsku dimenziju ratnog stradavanja i moralnog propadanja, temelj- nu u europskom ekspresionističkom pjesništvu, posebno ekspresionizmu njemačkog govornog područja, zamjenjuje motivom samosvjesne individualne propasti subjekta i subjektovim psiho-fizičkim stradavanjem . Takav slučaj prati subjekt duž cijeloga puta i osigurava mu mjesto čuđenja u svijetu .

11 Kako Gusdorf ustvrđuje, načelo identiteta ne postoji kao nadahnuto neposredno poimanje, kao intenzivno pridruživanje samom sebi, jamstvo od strane neke metafizičke instancije kaju uvjetuje Bog, čuvar znanja i predodređenosti svake duše posebice (Gusdorf 1999: 157) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 381

Literatura

Burke, Sean (1999), “Autor i smrt čovjeka”, u: Autor, pripovjedač, lik, ur: Cvjetko Milanja, Svjetla grada, Osijek Donat, Branimir (2001), Put kroz noć: antologija poezije hrvatskog ekspresionizma, Dora Krupi- ćeva, Zagreb Flaker, Aleksandar (1976), Stilske formacije, Liber, Zagreb Gusdorf, Georges (1999), “Ja sam ja”, u: Autor, pripovjedač, lik, ur: Cvjetko Milanja, Svjetla grada, Osijek Milanja, Cvjetko (2000), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb Pieniazek, Krystyna (2000), Pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića, Matica hrvatska, Za- greb Rem, Goran (2009), Tijelo i tekst, Matica hrvatska, Osijek Žmegač, Viktor (1993), Duh impresionizma i secesije, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb

VI . 120 . godišnjica prvog romana u BiH: historija i poetika romana u književnostima narodā BiH i (južno) slavenskim književnostima

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 385

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .6 .09:929 Mohorič M .

Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke u postsocijalizmu1

U radu će se razmotriti pripovjedni i nefikcionalni tekstovi slovenske spisateljice Milene Mohorič, obilježeni njezinim interesom za ženski položaj u međuratnom građanskom društvu, te njezinim aktivizmom za ženska prava u okviru komunističkog pokreta . Dje- lomično autobiografski roman Korenove Saše učna doba (1940) analizirat će se s obzirom na dominantnu raspravu tog doba između građansko-liberalnog feminizma s jedne, te socijalističke i radničke borbe za ženska prava s druge strane . Tragična biografija autori- ce poslužila je nedavno kao predložak biografskom romanu slovenskog pisca Lade Kra- lja, Če delaš omleto (2014), koji se neposredno referira na autoričin roman Korenove Saše učna doba, ali i kronološki nastavlja pripovijest o autoričinu kasnijem životu i stradanju u partijskim čistkama . Biografski ženski lik i pripovjedni postupci u Kraljevu romanu (humor, višeglasje, fantastika, odnos fikcije i dokumenta) bit će predmet analize . Usto, odnos s povijesnim prilikama te usporedba Kraljeva romana s autoričinim pripovjed- nim i nefikcionalnim tekstovima pružit će argumente za raspravu o tome može li se Kraljev roman smatrati poticajnim ili limitirajućim posrednikom u pamćenju ženske povijesne traume .

Ključne riječi: Milena Mohorič, Lado Kralj, komunizam, staljinizam, ženski pokret, strah od revolucije

Who is actually afraid of Milena Mohorič? The biography of a revolutionary in post- socialism

The paper will examine narrative and nonfiction works by Slovenian author Milena Mohorič, characterised by her interest in the position of women in bourgeois society between the two wars and by her commitment to women’s rights within the communist movement . Her partly autobiographical novel Korenove Saše učna doba (1940) will be analysed, particularly as regards the debate between liberal feminism on the one hand and the socialist fight for women’s rights on the other . The tragic events of her life are the

1 Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom IP-06-2016-2463 (Naracije straha: od sta- rih zapisa do nove usmenosti) . 386 Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke . . subject of the recent biographical novel Če delaš omleto (2014) by Slovenian author Lado Kralj . Kralj’s novel refers directly to Korenove Saše učna doba, but also continues the chronological line of the story, depicting the author’s misfortunes during the purges of the Jugoslav Communist Party . The main female character and the narrative procedures in Kralj’s novel (humour, heteroglossia, elements of the fantastic, the relation between the fictional and the documented) will be the matter of an examination . Futhermore, the relation to historical events and the comparison of Kralj’s novel with Mohorič’s fictional and nonfictional texts will be discussed in order to see if Kralj’s novel may be considered as stimulating or limiting mediator in remembering women’s historical trauma .

Keywords: Milena Mohorič, Lado Kralj, comunism, stalinism, women’s movement, fear of revolution

1. Ženska biografija

U tragičnoj sudbini slovenske spisateljice, prevoditeljice i javne djelatnice Milene Mo- horič (1905–1972), njezinu isključenju nakon godine 1948 . iz javnog života i iz nacional- nog književnog kanona, te kasnoj rehabilitaciji poslije 2010 . godine, prepliće se nekoliko ključnih problema o kojima danas raspravljaju ženska povijest, studiji pamćenja i povi- jest književnosti . Tek su u novije vrijeme poduzeta interdisciplinarna istraživanja sudbi- ne politički aktivnih žena u ranom socijalizmu, osobito onih koje su ubrzo nakon Dru- gog svjetskog rata naprasno prekinule svoj intelektualni i javni rad (Milharčič Hladnik 2001, Jambrešić Kirin 2014, Taczyńska 2017) . Ta se istraživanja služe hermeneutičkim čitanjem pisane ostavštine, dosad nepoznatim arhivskim izvorima, biografskom meto- dom te prevrednovanjem autobiografskog diskurza kao onog koji nam može istovreme- no posvjedočiti o osobnoj i o društvenoj povijesti (Jambrešić Kirin 2014: 28) . Biografska metoda i korištenje autobiografskih izvora važan su dio rada na ženskoj povijesti . Bilježenje ženskih biografija jedan je od načina kojim se transformira službena, nepotpuna i androcentrična historiografija, a ujedno je i sredstvo političkog djelovanja protiv mizogine tradicije . To je sredstvo osobito učinkovito otkad je, u vrijeme moderni- zacije društva tijekom 19 . stoljeća, došlo do “biografskog obrata” koji je u središte pažnje doveo žensko aktivno djelovanje u društvu na mjesto dotadašnjih vrlina plemenitosti, pobožnosti i visokog roda (Verginella 2012: 21) . Ženskim biografijama služile su se prve borkinje za ženska prava u 19 . stoljeću, ali i pripadnice drugog vala feminizma s kraja šezdesetih godina . Nije međutim posve samorazumljivo kakve ženske biografije trebaju nova historiografija i šira javnost . Autorice Pozabljene polovice, značajnog poduhvata na prikupljanju biografija zaslužnih slovenskih žena iz 19 . i 20 . stoljeća, prvi put izdanog 2007, otvoreno su razmišljale o svojoj metodologiji odabirući kombinaciju biografske metode i studija slučaja (Šelih 2012: 19); sama leksikonska obrada činila im se naime limitirajućom za ženske biografije u kojima je granica između privatnog i javnog po- stavljena drukčije nego kod javnih muških osoba . Autorice su naravno bile svjesne da je Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 387 njihov rad na prikupljanju ženskih biografija nedovršiv proces i da su nova otkrića uvi- jek moguća . Tako se dogodilo da nekoliko godina nakon njihovog izdanja, zahvaljujući spletu okolnosti i istraživačkom radu teatrologa i pisca Lada Kralja, pažnju slovenske jav- nosti probudi posve zaboravljen lik Milene Mohorič . Na njezinom ćemo “slučaju” ovdje razmotriti kakav rad na književnoj i javnoj biografiji može (ili ne može) život značajne ženske osobe učiniti aktivnim dijelom kolektivnog pamćenja .

2. Milena Mohorič: književni i politički rad

Nakon prvih književnih radova, pretežno lirskih proza i ekspresionističkih vizija objav- ljivanih u književnim časopisima (Ženski svet, Modra ptica), Milena Mohorič početkom tridesetih godina počinje pisati kratke pripovijesti iz građanskog života, koje će osta- ti najvrednijim dijelom njezina opusa i biti prva poluga njezine današnje rehabilitacije . Upravo su izborom pripovijesti 2010 . Lado Kralj i Peter Scherber nakon dugog zaborava spisateljicu predstavili slovenskoj javnosti (Mohorič 2010, Čeh Steger 2014) . Njezine pri- povijesti odlikuje uvjerljiva ženska psihologija i poniranje u neugodne teme (kao što su seks i trudnoća u pripovijesti Anamarija) te opis pasivnog ženskog položaja u građan- skom braku prikazanom kao nepodnošljivo paternalistički odnos i neka vrsta nužne ali ponižavajuće “osiguravajuće premije” za ženu . Nametnuta ženska požrtvovnost vodi de- presiji, totalnoj samoći, otuđenosti i (samo)destrukciji . Opis bolničkog poroda u pripo- vijetki Anamarija temeljen je vjerojatno na spisateljičinu vlastitu iskustvu (pripovijetka je iz 1932) i dragocjeno je svjedočenje o tome kako je to iskustvo izgledalo u tridesetima: osoran odnos bolničkog osoblja prema rodiljama, rađanje u sobi od šest kreveta, lakoća s kojom su rađale seoske žene, očaj rodilje kad se rodi žensko dijete; sve o čemu ne bismo znali da smo u tridesetima imali samo velike muške pisce . Autoričin pristup odaje razu- mijevanje građanskih žena i kritiku njihova teškog položaja, ali i vjeru u progres koji će preko drukčijeg odnosa prema ženama preobraziti društvo uopće . To je osobito vidljivo kad se u njezinim pripovijestima uz građanske žene pojavljuju i likovi žena radnica (Ob cesti) . Za njih trudnoća nije, kao za građanke, “vrijeme kad tisuće žena očajava jer ne zna kamo bi ni kud bi” (“čas, ko tisoč žena obupuje, ker ne vedo, ne kod ne kam”, Mohorič 2010: 62) već vrijeme samoobrazovanja, klasnog osvještavanja i pripreme za bolji svijet . U pripovijesti Izpoved gospe Forcesinove Mohorič polemično i s feminističkog sta- jališta odgovara na pripovijetku Izpoved gospoda Forcesina Vladimira Bartola, u kojoj je autor, ne citirajući svoj izvor, promovirao Weiningerove ideje o muškoj duhovnoj su- periornosti (Kralj 2010: 158–159) . U Bartolovoj pripovijesti znanstvenik Forcesin žali se znancu da ga je supruga svojim hinjenim razumijevanjem za njegov intelektualni rad, zapravo samo htjela “uhvatiti” u brak, te zaključuje da u muškarcu prebiva demon na- diskustvenog i duhovnog, dok u ženi samo nagon za održanjem vrste . Duhovit i britak odgovor Milene Mohorič Vladimiru Bartolu usmjeren je prije svega na društvene okol- nosti koje građanskim ženama onemogućuju rad i materijalnu nezavisnost . U njezinoj se pripovijesti sreću pripovjedačica i Forcesinova žena, svaka sa svojim djetetom, a gospođa 388 Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke . .

Forcesin, inače ljubiteljica egzaktnih znanosti, znanici se žali da je njezin muž konstru- irao teoriju o ženskom i muškom principu da bi prikrio vlastitu neinventivnost, te da je ženski imperativ braka tek rezultat krivih društvenih praksi . Kad bi ženska ekonomska i duhovna emancipacija postala za državnike pitanje općeg blagostanja, zaključuje gos- pođa Forcesin (ograđujući se pritom od zastarjele argumentacije “naših feministkinja”, o čemu će ovdje još biti riječi), nestalo bi takvih žalosnih okolnosti . Sličan svjetonazor dijeli i prvi roman Milene Mohorič, Korenove Saše učna doba, koji je 1940 . tiskan pri izdavaču Belo-modra knjižnica, specijaliziranom za žensku li- teraturu (Mihurko Poniž 2004) . Roman je dijelom autobiografski: radi se o odrastanju, sazrijevanju i prvom učiteljskom iskustvu djevojke Saše iz ugledne ljubljanske građan- ske obitelji . Njezina hladna i nesretna majka plod je nepovoljnog društvenog položaja nezaposlene supruge uglednog profesora . Junakinjino obožavanje oca uvelike odražava spisateljičin odnos s vlastitim ocem 2. Putem majčinih prijateljica Saša upoznaje femini- stičke zahtjeve i zanosi se borbom za prava žena, a u sudbini siromašne školske prijate- ljice koja tragično strada u pokušaju prekida neželjene trudnoće otkriva dramatičnost klasnih razlika . Premda je osjetljiva za socijalna pitanja, Saša je zapravo naivna, koleblji- va i ideološki nedorečena . Socijalni realizam tog romana socijalne ideje često svodi na opću humanost te izbjegava zaoštravanje političkih pitanja . U odnosu s revolucionarom Janezom Saša je nezgrapna i odupire se ljubavi, pri čemu nije jasno događa li se to zbog zbog njezina građanskog odgoja ili zbog toga što joj je stalo do vlastite samostalnosti . Stoga svršetak romana, u kojem ona puna tjeskobe napušta svoje učiteljsko zvanje da bi se udala, ostaje pomalo neuvjerljiv i skučen okvirima slike građanskog života i ženske podijeljenosti između rada i obitelji (to je i glavni prigovor pretežno negativne recenzije romana u Borštnik 1941, v . i Mihurko Poniž 2004: 36) . Nasuprot prozi, politički su spisi Milene Mohorič – od onih s kraja dvadesetih do posljednjeg, pisanog pod sumnjičavom partijskom paskom u kasnu jesen 1948 . godine – idejno posve čvrsti . Dok je u književnim djelima pokazivala razumijevanje prema sta- tusu građanske žene i njezinim zahtjevima, u političkim je esejima dosljedna kritičarka građanskog feminizma . U ranijim radovima borbu za prava žena radnica još zove femi- nizmom (Mohorič 1927: 83), no ipak ju nedvosmisleno razlučuje od feminizma kao borbe građanske žene za vlastitu udobnost unutar društva čiji je upravo žena glavni potporni stub . Za pobjedu nad tim društvom, kako britko piše tada dvadesettrogodišnja Mohorič, “nisu dovoljni kongresi” (“niso zmožni kongresi”, 1927: 83) . U borbi za ženska prava radi se prije svega o priznanju “jednakovrijednosti ženskog i muškog rada” . To nije “pobuna žena protiv muškaraca” već “zajednička borba žene i muškarca u znaku ideje jednako- pravnosti svakog pojedinog najmanjeg čovjeka” (“skupen boj žene in moža v znamenju ideje enakopravnosti slehernega najmanjšega človeka”, 1927/1928: 14–15) . To je pitanje

2 France Mohorič bio je ugledan pravnik i polihistor, dalji rođak Stanka Vraza, a duže je vremena predavao i na zagrebačkom Pravnom fakultetu . Bavio se, među ostalim, i slovenskim spisateljicama iz 19 . stoljeća . Milena Mohorič je njegov lik provela kroz nekoliko svojih pripovijesti (npr . Dekadentna zgodba iz 1935), te ih i uplela u roman . Adoracijski odnos prema ocu naglašen je u Kraljevoj romansiranoj biografiji Milene Mohorič, o kojoj će biti riječi u nastavku . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 389 koje je, kako tumači Mohorič, na europskom istoku riješeno zajedničkom borbom muš- karaca i žena, odnosno socijalističkom revolucijom . Među liberalnim i konzervativnim ženskim pokretom nema bitnih razlika; jedini doista radikalan pokret kadar privući mlade žene u borbi za njihova prava je onaj u okviru radničkih organizacija (Mohorič 1927/1928) .Iz njezinih književnih kritika i nekrologa (npr . onog u spomen pjesnikinji Vidi Jeraj, Mohorič 1932b) ponekad zrači naivni socrealizam . No, mimo svoje povremene ide- ološke isključivosti, Mohorič pronicljivo detektira licemjerje slovenskih ženskih listova koji su načelno naklonjeni ženama, ali oportunistički izvrgavaju ruglu sufražetkinje kao odvratne i pretjerane, te ismijavaju politički aktivne žene uopće, navlačeći krinku klau- na čak i na lice spisateljica (Mohorič 1932a: 45) . Isticanju nužnosti ženske žrtve i izbora između majčinstva i rada koji se promoviraju u katoličkim ženskim časopisima Mohorič suprotstavlja optimističnu viziju povijesnog progresa ka društvu koje će “iz svoje vlastite organizacije isključiti pojam žrtve” i izrabljivanja koje žrtvu proizvodi (“iz svoje lastne organizacije izključiti pojem žrtve”, 1932a: 713), te ženama omogućiti ono što je radnič- ki ženski pokret prvi postavio kao prioritet: i posao i majčinstvo . Kapitalizam po sebi, građanski moral i podjela rada na javni i privatni odnosno produktivni i reproduktivni, prema njoj nisu okvir u kojem bi žene, kao ni muškarci, mogli ostvariti sreću . Svoju kritiku paternalističkog odnosa građanskih ženskih organizacija prema pro- leterskim ženama Mohorič gradi na marksističkim temeljima .3 Nikakvo interesno zajed- ništvo nije zamislivo između žene industrijalca i njegove tvorničke radnice, zato što i in- dustrijalac i njegova žena parazitiraju na višku vrijednosti koji radnica proizvodi svojim radom . Ciljevi građanskog ženskog pokreta (feminizma) su omeđeni na interese jedne skupine žena i njihov bolji položaj u postojećem sustavu . Nasuprot tome, proleterski žen- ski pokret bori se za oslobođenje žene uopće u novom socijalističkom društvu . Mohorič kritizira međunarodnu žensku konferenciju za mir i razoružanje koja se održala 1931 . u Beogradu . Ona ne prihvaća definiciju sudionica kongresa prema kojoj je rat “sankcioni- sano ubijanje za neke imaginarne vrednosti” jer, kako upozorava, uzroci rata nisu imagi- narne već vrlo konkretne vrijednosti kao nafta, pamuk, ugljen i zemlja, iz čijeg vlasništva kao sredstva proizvodnje izvire bogatstvo i politička moć . Te uzroke neće eliminirati visoki moralni principi, nove odgojne metode i prijateljstvo, koje kao ciljeve zadaju sudi- onice konferencije, nego “organizirani klasno svjesni proletarijat” (“organizirani razred- no zavedni proletariat” , 1983: 761) . U okvirima kapitalizma, u kojima ostaje građanski feminizam, nemoguća je proturatna kampanja, pa je jasno da su sudionice kongresa dale prednost sigurnosti a ne razoružanju, podredivši svoje ciljeve kapitalističkom prioritetu odbrane vlastitog tržišta unutar nacionalnih država . “To je recept kapitalističkog druš- tva, čija je posljedica do zuba naoružani fašizam, koji izaziva ratove zbog suprotnosti između pojedinih imperijalističkih skupina takozvanih nacionalnih država” (“To je re- cept kapitalistične družbe, čigar posledica je do zob oboroženi fašizem, ki izziva vojne radi nasprotja med posameznimi imperialističnimi skupinami takozvanih nacionalnih

3 V . osobito članak Feminizem in borba delovne žene iz 1934 . (Mohorič 1983) . Tekst je djelomično pretiskan 1983 . u antologijiskom izboru međuratne slovenske marksističke misli u časopisu Teorija in praksa, no tada je vjerojatno malo tko znao tko je autorica i kakva je bila njezina kasnija politička sudbina . 390 Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke . . držav”, 1983: 761) . Na trenutnom stupnju razvoja kapitalizma Mohorič smatra pukom utopijom međunarodnu uniju država koju je predložila ženska konferencija . Jedini izlaz vidi u eliminaciji kontradikcija kapitalistične ekonomije: suprotnosti između kapitala i rada, suprotnosti između pojedinih financijskih skupina, te suprotnosti između imperi- jalnih i koloniziranih naroda . Borba protiv tih suprotnosti nadilazi okvire ženskog po- kreta i tiče se klasne borbe proletarijata, a njezin je cilj ostvaren u Rusiji, u kojoj je štrajk žena 1917 . bio dio borbe ljudskog naroda protiv carizma . “Žena danas u Rusiji zauzima posve slobodan i jednakopravan položaj i u društvu i u odnosu prema muškarcu” (“Žena zavzema danes v Rusiji povsem svoboden in enakopraven položaj tako v družbi kakor v razmerju do moškega”, 1983: 762) . Jaz između feminizma i socijalističkog ženskog pokreta koji se vidi u člancima Mile- ne Mohorič uzoran je primjer onoga što opisuje Lydia Sklevicky (1996: 80): “Oštra linija, uspostavljena prije svega ideološkom isključivošću radničkog pokreta inspiriranog dje- lovanjem ilegalne KPJ, dijeli feminističke/građanske ženske organizacije od aktivnosti žena u radničkom pokretu međuratnog razdoblja” . Fašistička prijetnja dovodi do po- vezivanja ovih dviju struja u Kraljevini Jugoslaviji sredinom tridesetih, no partija nad- zire “feministička skretanja” skojevki . U tom pravcu usmjeren je i referat “O ženskom pitanju” Vide Tomšič na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ-a u Zagrebu 1940 . (Sklevicky 1996: 141) . Godine 1934, u vrijeme najgorih čistki, Mohorič je otišla sama u Rusiju (kod kuće je ostavila trogodišnjeg sina), želeći se na licu mjesta uvjeriti u povijesne promjene . Uspjela se vratiti, no nije jasno s kakvim dojmovima, jer se odmah po povratku ipak nije učla- nila u Komunističku partiju, nego tek 1942 . O tome putu Lado Kralj saznaje iz njezine partijske autobiografije iz 1944, koja nam dakako ne omogućuje uvid u njezine stvarne dojmove (Kralj 2010) . Činjenica je da se njezin pripovjedni stil nakon povratka iz Rusije nimalo ne mijenja; ni u drugoj polovici tridesetih ona nije prihvatila socrealizam, nego je nastavila s pripovijestima građanske psihološke tematike i dekadentnog ugođaja . Zbog neslaganja s politikom Kraljevine Jugoslavije Milena Mohorič je 1933 . dala ostavku na državno profesorsko mjesto i postala slobodnom spisateljicom i prevodi- teljicom (Mihelič 1972; Kralj 1993: 205, Janež 1997: 552) . Od njezinog prevoditeljskog rada vrijedi spomenuti da je 1933 . pod pseudonimom Miha Lavrič prvi put u cijelosti na slovenski prevela Engelsov Anti-Dühring . Svega petnaest godina kasnije, 1948, izlazi novi prijevod Mirka Košira u redakcijskoj opremi koja je slijedila tada uvriježen model u međunarodnoj Knjižnici marksizma-lenjinizma (Debenjak 1979: 33) . Može se zaključiti da je u slučaju tog žurnog novog prijevoda u novoj Jugoslaviji 1948 . godine potreba za kontrolom nad izdanjima klasika marksizma preduhitrila i sam zaborav prve prevodi- teljice koja će upravo te godine postati nepodobnom . Taj je namjerni zaborav, međutim, evidentan kad 1979, u predgovoru novom prijevodu, Božidar Debenjak govori o prijevo- du iz 1948 . kao o “pionirskom djelu”, ne komentirajući prethodni rad Milene Mohorič . Damnatio memoriae je očit i u slučaju njezina prijevoda Toma Sawyera iz 1947 . Premda je prijevod bio vrlo dobar, nikad se nije pretiskao, nego je 1960 . Janez Gradišnik napisao novi, koji se pretiskao 9 puta (Pokorn 2012: 43) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 391

Na početku rata Mohorič se uključuje u Osvobodilnu frontu, zbog čega ju Talijani zatvaraju i šalju u logore na Rab i u Visco kod Palmanove . Nakon kapitulacije Italije radi ilegalno u Ljubljani, zatim prelazi na oslobođeno područje, uređuje Partizanski dnevnik, radi u visokim tijelima revolucionarne vlasti . U ovom razdoblju nastupa promjena u njezinu pripovjednom stilu koji postaje propagandni . Motivi z Raba su socrealističke angažirane crtice slične svjedočenjima tadašnjih jugoslavenskih povratnika iz logora, bez osobnih dojmova i s prevlašću kolektivne svijesti, premda su joj u vrijeme kad je pala u nemilost prigovarali da je previše inzistirala na očaju logoraša . Te su crtice danas jedno od rijetkih književnih svjedočanstava o fašističkom logoru na Rabu . Nakon rata njezina je karijera vrlo kratka: radila je u ministarstvu za socijalnu po- litiku (Kralj 1993: 205), a zatim je trebala nastupiti kao predavačica na višoj pedagoškoj školi u Ljubljani . No uvjerena je u sovjetski put u socijalizam i već kod prvih najava ju- goslavenskog razlaza sa SSSR-om, prije same rezolucije Informbiroa, u privatnom pismu Mihi Marinku jasno se izjašnjava za Staljina (Kralj 2010: 168) . U članku “Žensko gibanje in Partija med obema vojnama” objavljenom u Našoj ženi nekoliko tjedana nakon rezo- lucije4, piše kako je generacija intelektualaca i slavista poslije Prvog svjetskog rata bila obilježena ljubavlju “prema naprednoj misli slavenskih naroda, prije svega ruskog naro- da i njegove avangarde” (“do napredne misli slovanskih narodov, zlasti ruskega naroda in njegove avantgarde”, 1948: 297) . Prikaz predratnog ženskog pokreta u tom je članku posve podređen interesima partije i revolucije, pa je u odnosu na njezin predratni pregled slovenskog ženskog tiska (1932a) očita znatna redukcija . U nabrajanju zaslužnih pretki- nja u borbi za prava žena radnica Mohorič priželjkuje novu marskističku historiografiju koja će te zaslužne prvoborkinje “iskopati iz ruševina staroga svijeta” (“izkopati iz ruše- vin starega sveta”, 1948: 297),no nažalost, to piše kad je već i ona sama posve uklopljena u sustav koji će mjesto žena i u revoluciji i u ženskom pokretu strogo nadzirati i omeđiti .5 Suprug Vladimir Premru, onkolog i predratni komunist, za vrijeme je rata bio za- točen u Dachau . Kao potencijalno sumljivom preživjelom, još i medicinske struke, bilo

4 Naša žena objavila je, čini se nevoljko, članak o rezoluciji u broju 8/9 u ljeto 1948 . (usp . Vrečko et al 2009: 23) . Članak Milene Mohorič je objavljen u jesen, u broju 11 . 5 Već na početku rata građanski je ženski pokret posve utihnuo, a u prvi su plan stupile komunističke borkinje za ženska prava . Socijalizam je u zaborav potisnuo građanske ženske organizacije, njihove listove i predstav- nice, predstavljajući AFŽ kao jedinu povijesnu platformu borbe za ženska prava . Kako je, prema uvjerenju partijskog vodstva, u socijalizmu “žensko pitanje riješeno” (Sklevicky 1996: 53), novo se društvo lako rješava svojih istaknutih borkinja (Jambrešić Kirin 2014) a uskoro, već 1953, i AFŽ-a (Sklevicky 1996) . Alenka Puhar bilježi incident do kojeg je došlo 1980, kad su Erna Muser, Mira Svetina i Dragana Kraigher Šenk u Našoj ženi uredile prilog posvećen prethodnicama u borbi za ženska prava, od časopisa Slovenka (1897) do suvremenosti . Prilog je trebao početi citatom Minke Govekar u kojem ona podsjeća suborkinje da “život nije počeo s njima” . Navodno prema nalogu Vide Tomšič, prilog je iskidan iz već tiskane naklade (Puhar 2010: 180–182) . Zaborav predratnog feminizma trajao je do propasti komunizma, nakon kojeg je došlo do zanimljivog pre- okreta: pojavljuje se interes za obnavljanjem pamćenja na građanski feminizam, a novi liberalni feminizam posve apsorbira i čini nevidljivom borbu za prava radnica . Time je iščeznula nekadašnja, ovdje već spomenu- ta, “oštra linija” (Sklevicky 1996: 80), a ideološki sukob koji je obilježavala pao je u zaborav po drugi put, ali s novim predznakom . Jedno od pitanja o kojem ovdje želimo raspravljati jest upravo kako pamtiti životopise borkinja na danas zaboravljenim ideološkim bojišnicama . 392 Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke . . mu je suđeno na Dachauskim procesima (supruga ga je na jednom partijskom sastanku, prema sudu zapisničara, “nekritično” branila, v . Kralj 2010: 162–163), ali je oslobođen optužbe . I on je, međutim, javno manifestirao svoju sklonost sovjetskom bloku . Premru je umro na Golom otoku već 1949, a tamo je poslan i njihov sin Lev, još gimnazijalac, osuđen na 8 godina robije .6 Milena Mohorič je 1948, kad su joj bile 43 godine, zatvorena u psihijatrijsku kliniku u Ljubljani u kojoj će, uz povremene boravke u zatvoru i u domu književnika na Bledu, provesti ostatak života, do smrti 1972 . Nitko od biografa Milene Mohorič ne sumnja u to da je njezino psihičko zdravlje bilo doista narušeno, smatra- jući to logičnim ishodom poslijeratne živčane napetosti . Pa ipak, nije vjerojatno da bi za budući pristup tom slučaju psihijatrijski okvir bio prikladniji od antipsihijatrijskog, odnosno od razumijevanja psihičke bolesti kao društvene, a ne individualne patologije koja se manifestira kroz simptom isključenja . U klinici je Mohorič napisala svoj posljednji roman, Kuću umirućih (Hiša umirajo- čih), na temu seljačkog života te pobune potlačene žene u tradicionalnoj patrijarhalnoj sredini (Prešern 2011: 20) . Roman je objavljen postumno, 1975 . godine, s pogovorom Erne Muser, također predratne aktivistkinje i bivše logorašice koju, međutim, nije odnio val poslijeratnih političkih previranja . O nesretnijoj suborkinji Muser tom prilikom piše oprezne riječi jer, kako kaže, Mohorič jest bila radikalna ljevičarka, ali dobro znamo da su “i ljevičarstvo i radikalnost pojmovi relativni i puni nijansi” (“čeprav sta seveda tudi levičarstvo in radikalnost relativna pojma in polna odtenkov”, Muser 1975: 236) . Osim tog stidljivog postumnog izdanja, Milena Mohorič je posve izbrisana iz po- slijeratne slovenske i jugoslavenske javnosti . Premda je, kako smo vidjeli, prije kobnog političkog odabira bila autorica opsežnog i značajnog proznog opusa, te dobro artiku- lirane političke esejistike, za slovensku književnu i kulturnu povijest ona nije postojala punih šezdeset godina . Njezina se sudbina uklapa u ono što je Jambrešić Kirin opisala kao moralno, profesionalno i ljudsko degradiranje žena u komunističkom sustavu koji im je formalno jamčio potpunu jednakost . To je degradiranje osobito snažno upravo u vremenu oko rezolucije Informbiroa, kao da se u svojoj biti i dalje patrijarhalni i pa- ternalistički sustav obilježen antiintelektualizmom htio riješiti uspješnih žena zajedno sa starijom generacijom uglednih komunista i boraca koja je završila na Golom otoku . “Budući da je ‘nova žena’ bila simbol transformativnog potencijala jugoslavenskog so- cijalističkog društva, njezina moralna degradacija i kriminalizacija njezinog političkog i javnog angažmana – u vrijeme sukoba između Tita i Staljina – predstavljala je opasno nazadovanje” . Radilo se, prema ovoj autorici, o tri vrste postrevolucionarne patrijarhalne tjeskobe odnosno straha: “a) o političkom strahu od ambicioznih žena (‘kvalitetnih ka- drova’); b) o ideološkom strahu od žena kao čuvarica tradicionalnih i religijskih temelja

6 Oslobođen 1953, Lev će po povratku s robije uspjeti završiti studij i postati ugledan kemičar, a u osamde- setima i direktor Leka, tada najjače slovenske industrije . Kad je 2005 . Lev Premru umro, umjesto nekrologa njegovi su suradnici iz Leka objavili plaćeni oglas u Delu kojim su htjeli javnost upoznati s nesretnom sud- binom te obitelji, i konačno opozvati njezin damnatio memoriae . Oglas je imao važnu ulogu u pokretanju kotača pamćenja . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 393 kolektivnog identiteta; c) o kulturnom nepovjerenju prema ženama koje s lakoćom pre- laze porodične, društvene i etničke granice” (Jambrešić Kirin 2014: 38) .

3. Romansirana biografija Milene Mohorič

Lado Kralj je proveo temeljito arhivsko istraživanje o životu Milene Mohorič . Na osnovu spisateljičinih djela te dokumenata poput partijskih izvještaja, zapisnika sa sjednica ko- miteta, sudskih presuda i privatnih pisama, napisao je biografski roman pod naslovom Ako praviš omlet (Če delaš omleto, Kralj 2014), u kojem se iz sve te građe pojavljuju manje ili više primjetni citati . Roman je privukao veliku pažnju jer se uklopio podjednako i u kontekst spomenutog temeljitog rada koji slovenske znanstvenice zadnjih petnaestak godina provode na obnavljanju ženskih biografija (osobito disidentica na ljevici, poput Angele Vode), i u politički okvir postsocijalističkog sjećanja na žrtve komunizma i revo- lucije . Na te žrtve upravo smjera i Kraljev naslov: ako praviš omlet, valja ti razbiti jaja7, pa tako ni revolucije valjda ne može biti bez koje žrtvovane glave . No, kako je to rekao jedan od recenzenata, i pri Kraljevu je pravljenju ovog biografsko-romanesknog omleta štošta razbijeno, a prije svega povjerenje u moć da se povijest prikaže vjerodostojno (Rus 2014) . Lado Kralj je dakle poduzeo pothvat da ispripovijeda životopis spisateljice koji je bio tragično određen njezinim čvrstim političkim uvjerenjima . No pri tome je, dakako, za romansiranu biografiju daleko prikladniji izvor bio autoričin autobiografski roman nego njezini politički članci, pa se tako Kraljev roman predstavlja kao nastavak romana o Saši, iz kojeg preuzima pojedine epizode i motive (npr . etnografski opis sela koje kao djevojka posjećuje s ocem), a ponajviše karakter junakinje . Tamo gdje je Mohorič stala u pripovi- jedanju o Saši, Kralj nastavlja s djevojaštvom, brakom, odlaskom u Rusiju, povratkom, političkim progonstvom i konačno ludilom: etape su to života Milene Mohorič, no kroz njih kao da prolazi njezina naivna Saša . Pripovjedač povremeno izražava svoju skepsu u mogućnost vjernog prikazivanja povijesti, te prema čitatelju nastupa provokativno i ironično . Slijedom iste skepse, junakinja romana ne zove se Milena Mohorič već Helena Murkovič . Učinak Kraljeva odabira da se u svom pripovijedanju nadoveže na roman Milene Mohorič iz 1940 . jest taj da je povijesna osoba koja je bila zastupnica čvrstih ideja (Milena Mohorič) prikazana kao naivna djevojčica koja je bila tek lik u njezinoj prozi (Saša Koren) . Štoviše, dok je roman o Saši roman o odrastanju, Kraljev Omlet ide u obr- nutom pravcu, jer je njegova junakinja Helena na početku mlada i borbena polemičarka, a tijekom romana, osobito tijekom boravka u Moskvi, postaje sve naivnija i infantilnija, kao kakva poslušna i ostarjela djevojčica . Njezino ludilo na kraju romana, prikazano kroz bulgakovljevske motive i bajkovite halucinacije, razlog je da ju moćni političari go- tovo očinski zaštite internacijom u psihijatrijsku bolnicu, i time trezveno riješe problem ženske političke upornosti .

7 Izreka je nejasnog porijekla, engleskog ili francuskog, i u svakom se slučaju odnosi na nužnost žrtve pri ostvarenju cilja . Među ostalima pripisuje se i Lenjinu . 394 Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke . .

Za razliku od Milene Mohorič, koja je, kako smo vidjeli, nakon puta u Rusiju na- stavila pisati jednako kao i prije njega (a 1940 . napisala i razvojni roman koji nimalo ne sliči romanu Nikolaja Ostrovskog Kako se kalio čelik), Kraljeva Helena Murkovič u Rusiji oduševljeno čita Ostrovskog, prihvaća socrealizam i preispituje sav svoj dosadašnji književni rad . Na povratku iz Rusije piše za svoju karijeru prijelomni roman o mladom komunistu Janezu (ne o njegovoj djevojci) koji bi trebao biti sličan romanu Ostrovskog, i s kojim je, dakako, roman Korenove Saše učna doba neusporediv . Unatoč tome, u Kralje- vu se romanu citati iz Korenove Saše prikazuju upravo kao odlomci tog novog Heleninog djela . Njihova bi sličnost trebala biti u tome što je Helenina pripovijest protiv njezine vo- lje krenula u drugom pravcu te u središte donijela djevojku kao glavnu junakinju . Roman Milene Mohorič, međutim, nije moguće shvatiti kao izjalovljenje ideje romana o mladiću komunistu jednostavno zato što je to od početka do kraja autobiografski i nimalo ideo- loški roman o ženskom sazrijevanju . Helena je prikazana kao naivna jer, za razliku od pripovjedača, ne zna kamo će ju odvesti njezina politička zanesenost . Zbog tog neznanja, iz perspektive onog koji o njoj pripovijeda, a i nas koji priču čitamo, ona zapravo ispada smiješna . Humor je u romanu upućen svim likovima koje nosi bilo kakav zanos, bilo za književnošću ili politikom . S podsmijehom je prikazan podjednako Srečko Kosovel, kao i komunistički ilegalci u oku- piranoj Ljubljani . Efekt smiješnoga izaziva jezik likova i pripovjedača koji je, uz pokoji šarmantni arhaizam, napadno suvremen, kolokvijalan i dijalektalan . Humor polučuje i ravnodušna distanca u odnosu na sve velike političke ideje, koje se kao citati provlače kroz roman i pojavljuju tamo gdje ih ne bismo očekivali . Helenin otac, naprimjer, koji na stolu drži Marxa, uzvikuje “Rad oslobađa” (“Delo osvobaja!”, 2014: 27; Kralj to prikazuje kao karikaturu stihova Helenina oca, odnosno samog Franceta Mohoriča), a isto kaže i boljševička poručnica u Moskvi opravdavajući gulage (2014: 132–133) . Isljednici različi- tih režima postavljaju ista pitanja . Unutrašnji monolozi likova koji razmišljaju o velikim ideologijama prikazani su u dvoglasju kroz koje se jasno čuje autorova ironija, tako da njihove misli djeluju nezgrapno i naivno, u infantilnim rečeničnim nizovima .8 Uz naivnost, Helenu odlikuje i izrazita emotivnost: “O tim stvarima moram dobro razmislit ( . ). o tome kolko ja volim partiju . ( . ). Kod mog Vladimira je to drukčije, on je znanstvenik . Partija je znanstveni odgovor na znanstveno stoljeće, kaže on . Ali to je racionalni pristup . A predavačica Ustinova – i razumije se pisac Ostrovski – govore o

8 Helenin otac, promatrajući žalosni prizor seoske dražbe, razmišlja o prednostima sovjetskog sustava: “Na- vodno su to u Rusiji uredili tako, sad kad su tamo vlast preuzeli boljševici, da seljaci udruže svoje posjede, i takvo veliko imanje se onda zove kolhoz . Koji ima svog knjigovođu, zato se ne može dogodit da se kolhoznici preračunaju i od banke posude više nego što mogu vratit, pa onda ni kolhoz ne može otići na bubanj, kolho- znike banka ne može potjerat na cestu . Navodno ima i drugih dobrih strana: zemlju obrađuju traktorima i kombajnima, pa proizvedu više nego prije . Dobiju mjesečnu plaću, da kupe što tko već hoće, na primjer staroj novu suknju” (“Baje imajo v Rusiji to urejeno tako, zdaj ko so tam oblast prevzeli boljševiki, da kmetje združi- jo svoje grunte, takšno veliko posestvo se potem imenuje kolhoz . Ki ima svojega knjigovodjo, zato se ne more zgodit, da bi se kolhozniki zakalkulirali in si od banke posudili več, kot morejo vrnit, torej tudi kolhoz ne bo nikoli prišel na boben, kolhoznikov banka ne more pognat na cesto . So pa baje še druge prednosti: zemljo obdelujejo s traktorji in kombajni, zato pridelajo več kot prej . Dobijo mesečno plačo, da lahko kupijo, kar pač kdo hoče, na primer babi novo kiklo”) (Kralj 2014: 7) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 395 ljubavi . O ljubavi, o nečem što osjećaš u srcu, osjećaš kao vatru! Partiju treba voljeti bez obzira na razum! To je ispravno, tako mora bit” (“Te reči bom morala zelo resno pre- mislit . ( . ). o tem, koliko jaz ljubim partijo . ( . ). Pri mojem Vladimirju je to drugače, on je znanstvenik . Partija je znanstveni odgovor na znanstveno stoletje, pravi on . Ampak to je razumski pristop . Predavateljica Ustinova – in seveda tudi pisatelj Ostrovski – pa govorita o ljubezni . O ljubezni, o nečem, kar čutiš v srcu, čutiš kot ogenj! Partijo je treba ljubit ne gleda na razum! In tako je prav, tako mora bit” 2014: 110) 9. Time se dakako upućuje na emotivnu, religijsku, mističnu i libidinalnu stranu sovjetskog socijalizma, no posljedica ove komponente na Kraljev glavni ženski lik, i osobito na njegov odnos sa stvarnom osobom Milene Mohorič, razorna je . Svoju junakinju Kralj zapravo privodi Bartolovom (weiningerovskom) modelu gospodina Forcesina . U spomenutoj pripovijet- ki Milene Mohorič, kojom je odgovorila Vladimiru Bartolu, njezina je gospođa Forcesin tvrdila upravo suprotno, braneći ženski razum i znanstveni dar . I Saša u autobiograf- skom romanu bjesni na profesora koji podcjenjuje matematičke sposobnosti djevojaka (Mohorič 1940: 79), a kad ju zatresu emocije, budi se njezina razumna narav (Mohorič 1940: 167) . Kad piše o Puškinovu Onjeginu, Mohorič kao najvažniju Tatjaninu osobinu ističe njezinu sposobnost da razumom i intelektom svlada svoje nemire zaključujući da je takvo sazrijevanje “jedini mogući put za modernog kulturnog čovjeka” (“edina možna pot za modernega kulturnega človeka” Mohorič 1935/36) . U svojim političkim teksto- vima Mohorič ne govori o strasti i srcu, nego o razumu i društvenom progresu . Pozna- vatelj opusa Milene Mohorič, čitajući Kraljev roman, povremeno ima osjećaj da bi mu Mohorič, kad bi bila živa, na ovaj roman odgovorila jednako kako je odgovorila Bartolu na njegovu pripovijest . I evidentna nevjerodostojnost nekih likova i situacija, u kontrastu s naizgled po- mnim slaganjem i citiranjem dokumentiranih činjenica i izvora, vjerojatno želi čitatelja najprije zbuniti, a zatim nasmijati ili olakšati osjećajem da je sve u našem znanju o po- vijesti ionako jednako lažno . Navedimo tek djevojku Doroteju Martinuzzi, Hrvaticu iz Trsta s kojom se Helena upoznaje u Moskvi, a čije je prezime već mamac koji nas može voditi na krivi trag jer ju dakako ni na koji način nije moguće povezati s Giuseppinom Martinuzzi, istarskom socijalistkinjom umrlom 1925 . Doroteja Heleni kaže: “Znaš, ja radim u Trstu, na mjesnom komitetu Komunističke partije Italije, tamo gore u ulici Madonnina . Malo tipkam, malo stenografiram, rasporedim poštu, skuham kavu, takve stvari . Ljetos je opet došao poziv iz Moskve i nitko nije htio ić . Sekretar je rekao da netko mora, ostavili bi strašno loš dojam kad nitko ne bi išao, pa odi ti, Doroteja, kad si već bila i imaš praksu . Znaš i sama, Helena, što znači ekonomska kriza, ne nađeš posao tek tako, nisam imala što izmišljat . Ne možeš šefu reći ne . I tako sam otišla” (“Veš, jaz delam v Trstu, na mestnem komiteju Komunistične partije Italije, tam na zgornjem koncu ulice Madonnina . Malo tipkam, malo stenografiram, razporedim pošto, skuham kavo, take stvari . Potem je letos spet prišlo vabilo in noben ni hotel it . Je rekel sekretar, eden mora

9 V . i na str 191: Vladimir “razumije marksizam kao znanstvenu teoriju za znanstveno stoljeće, a ona mora svaku stvar doživjeti osjećajima ili ništa” (“razume marksizem kot znanstveno teorijo za znanstveno stoletje, ona pa mora vsako stvar dojet čuvstveno ali pa nič”) . 396 Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke . . it, bi naredili zelo slab utis, če nobeden ne gre, pa pojdi ti, Doroteja, ki si že bila in imaš prakso . Saj veš, Helena, kaj je ekonomska kriza, službe ne dobiš kar tako, in jaz si nisem mogla kaj dosti zmišljevat . Šefu ne moreš ugovarjat . Pa sem šla” 2014: 112–113) . Sve što je navela Doroteja, naravno, posve je nemoguće . U Italiji u doba fašizma, kad je partija zakonom zabranjena i djeluje u ilegali, nije moglo postojati nikakvo sjedište partijskog komiteta na stalnoj adresi, u kojem bi još k tome netko radio tek tako, za plaću (to je bilo moguće u Kralju iskustveno bližem dobu, u Jugoslaviji u osamdesetima); u Moskvu se 1934 . nije išlo bez čvrste motivacije, a i sama adresa koju navodi pisac pravi je mamac za tragače za uljezima među povijesnim podacima, jer je tršćansko sjedište KPI u ulici Madonnina postojalo, ali mnogo prije, i mnogo poslije – u vrijeme fašizma svakako ne . Uostalom, Dorotejinu monologu slijedi posve anakron komentar Helene, očito prosvi- jetljene pripovjedačevim skeptičnim umom: “A znaš zašto sam išla ja? Da na licu mjesta vidim plodove povijesnog preokreta . To sam čak negdje i napisala, u nekom formularu 10. Činim li ti se patetična?” (“Veš zakaj sem šla jaz? Da vidim plodove zgodovinskega pre- loma na licu mesta . To obrazložitev sem celo nekje napisala, na nek formular . Se ti zdim patetična?” 2014: 113) . I Dorotejin je odgovor na Helenino pitanje dostojan beskrajne ravnodušnosti današnje Erasmus generacije: “Ma ne, uopće ne, svatko živi po svom, šta ne? Svatko po svom ”. (“Ne, sploh ne, vsak po svoje, a ne? Vsak po svoje ”,. 2014: 113) . Jedina poruka koja se iz takvog naprasnog prodora suvremenosti u prošlost može iščitati jest ta da se priča o ljudima koji su se tijekom 20 . stoljeća zanosili velikim idejama i za njih stradali, danas naprosto ne može ispričati . Idejni kontekst iz kojeg proizlazi takav autorov stav je dakako ozračje kraja povijesti i kraja velikih priča, pogotovo priča o progresu . Radi se o shvaćanju prema kojem je svijet u kojem živimo najbolji mogući, i u kojem se u zadanim okolnostima svatko snalazi kako najbolje može – svatko po svom, kako reče Doroteja . Ono je znamenje milenijske generacije i tekuće modernosti, doba bez kolektivne borbe i bez zajedničkog cilja . Slutnja te naše današnje skepse s vremena na vrijeme prostruji Kraljevim likovima kao glas razuma . Na primjer, prilikom posjeta etnografskom muzeju u Berlinu, Helena sluša kako su se Maori, kad je ponestalo hrane, ukrcali na brodove i zaplovili u nepoznato, a smjer je određivao poglavica držeći se za vlastiti spolni organ . Helena s divljenjem i iskrenom zavišću, gotovo čežnjom, pomisli: “Tko napreduje držeći se za svoja muda, živi u paralelnom svijetu i fućka mu se i za kapitalizam i za komunizam” (“Kdor napreduje tako, da se drži za svoja moda, živi v paralelnem svetu, lahko se požvižga tako na kapitalizem kot tudi na komunizem”, 2014: 93–94) . No njezin strogi komunistički nad-ja odmah intervenira i ušutka taj trbuhozbo- rački autorov glas, pokazujući kako je jaz između njezine vjere i naše skepse dubok, da ne može biti dublji . Iz ovako ispričane priče o Mileni Mohorič iščeznula je spomenuta rasprava o žen- skom pitanju koja je bila središnjom temom njezina esejističkog opusa . Tome se ne treba čuditi; sukob između socijalističke i liberalne borbe za ženska prava iz današnje je per- spektive, iz koje je roman deklarativno pisan, potpuno nevidljiv . Tko bi danas mogao

10 Kralj se referira na partijski izvještaj Milene Mohorič iz 1944, pa se dakle i na tom mjestu kreće dvosmjerno kronologijskom crtom, opisujući događaje iz naknadne perspektive i upisujući tu perspektivu i u svoje likove . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 397 pomisliti da se nekoć borba za prava radnica vodila u antifeminističkom ključu? Tko bi u današnjem ženskom pokretu mogao jasno razdvojiti njegovo socijalističko od njegovog liberalnog nasljeđa? Ovdje nam je međutim ključno odgovoriti na pitanje: je li u današ- njem kontekstu uopće moguće pisati biografiju Milene Mohorič?

4. Strah od komunizma

Slovenska teoretičarka Liliana Burcar (2014) tumači kako se u kontinuitetu od drugog vala feminizma u Jugoslaviji do tranzicijskih procesa u devedesetima odvio proces pri- ključenja socijalističkog nasljeđa u liberalni feminizam uvezen sa Zapada . Socijalističko je nasljeđe u ženskom pokretu zamagljeno i učinjeno bezopasnim za današnju neolibe- ralnu ravnotežu . Novoj feminističkoj ljevici Burcar predbacuje reformistički odnos pre- ma kapitalizmu kojim zatire svoje socijalističko nasljeđe, dekorativno ga zaodijevajući u žaljenje za AFŽ-om . U svojoj je kritici Burcar na metu uzela prije svega hrvatsku antifa- šističku scenu (osobito serijsku publikaciju Nepokoreni grad), optuživši ju za pomodni antifašizam što je neosjetno kooptiran u neoliberalno okružje . Boljim će se poznavate- ljima hrvatske marksističko-feminističke scene ove optužbe učiniti pretjeranima, ako ne i nepravednima; boljim pak poznavateljima slovenske scene moglo bi se učiniti da je prava meta kritike Liliane Burcar tendencija slovenskih feministkinja i povjesničarki ka pretjeranom veličanju građanske prošlosti kao glavnog okrilja borbe za ženska prava, pri čemu se predratne feministkinje rado prikazuju kao žrtve kasnije socijalističke antibur- žoaske histerije . Šira bi pak meta njezine kritike mogla biti i uopće tendencija slovenske lijeve kulturne scene da s osjećajem grižnje savjesti svoje preispitivanje socijalističkih grijeha olako dovede u suglasje s desničarskim oplakivanjem žrtava komunizma – opla- kivanjem koje je sasvim blizu likovanju nad propašću komunizma, odnosno, kako bi rekao Claudio Magris, “magarećem njakanju nad umirućim lavom” (Magris 2005: 30) . Takvo je oplakivanje, na primjer, jedan veliki lik iz povijesti slovenskog ženskog pokreta poput Angele Vode, u popularnom doku-fikcionalnom filmu učinilo nemoćnom i poli- tički upotrebljivom žrtvom (Angela Vode, skriti spomin, produkcija TV Slovenija, 2009) . Upravo jedna od autorica filma o Angeli Vode, Alenka Puhar, piše i pogovor zbirci krat- kih priča Milene Mohorič koju je 2010 . uredio Lado Kralj, prikazujući Milenu Mohorič kao liberalnu feministkinju koju je na nesreću disciplinirao komunizam (Puhar 2010) . Bez obzira na tu neizrečenu, no čini se, prisutnu metu kritike, zanimljiva je opser- vacija Liliane Burcar da je upravo spomenuta današnja transformacija ženskog pokreta dopustila da se žene od aktivnih društvenih sudionica iz socijalizma, u postsocijalistič- kom dobu ponovno pretvore u osobe kojima treba pomoć u vidu različitih paradržavnih i civilnih potpora, odnosno u društvenu skupinu koja je predmet paternalističke zaštite, a ne poštovanja (to je pomalo slično infantiliziranju kojim prolazi junakinja Kraljeva romana) . U svojoj se argumentaciji Burcar temelji na teorijskoj i političkoj građi (ponaj- prije na tekstovima Vide Tomšič) kojoj bi za cjelovitiju (i sjenovitiju) sliku o ženi u ranom socijalizmu valjalo dodati mnoštvo dosad skupljenih i proučenih svjedočenja, memoara 398 Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke . . i intervjua (o čemu valja ponovno uputiti na Jambrešić Kirin 2014) . No obostran uvid u ovaj problem koji je u stanju obuhvatiti, s jedne strane, mračnu stranu socijalističkog patrijarhata, a s druge socijalističku žensku emancipaciju i njezinu transformaciju u libe- ralizmu, omogućit će nam da uočimo kako je biografija Milene Mohorič danas razapeta između dva straha: straha jugoslavenskog socijalizma od politički aktivnih žena, i straha današnje liberalne svijesti od samog spomena komunizma i revolucije . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 399

Literatura

Borštnik, Marja (1941), “Milena Mohoričeva, Korenove Saše učna doba”, u: Sodobnost, br . 3, str . 139–141 . Burcar, Liliana (2014), “Izkrivljanje in degradacija samoupravnega socializma v imenu liberalnega feminizma in novodobnega ‘antifa’”, u: Borec, LXVI, br . 706–708, str . 54–82 . Čeh Steger, Jožica (2014), “Kratka proza Milene Mohorič od ekspresionistične vizije do realistične podobe življenja”, u: Jezik in slovstvo, g . 59, br . 2–3, str . 171–178 . Debenjak, Božidar (1979), “Anti-Dühring: prvih sto let”, u: Friedrich Engels, Gospoda Eugena Dühringa prevrat znanosti, Cankarjeva založba, Ljubljana, str . 7–36 . Jambrešić Kirin, Renata (2014), “Yugoslav Women Intellectuals: From a Party Cell to a Prison Cell”, u: History of Comunism in Europe, vol . 5, str . 36–53 . Janež S . (1997), “Mohorič, Milena, s v. ”,. u: Leksikon pisaca Jugoslavije, sv . IV, Matica srpska, Novi Sad, str . 552 . Kralj, Lado (1993), “Mohorič, Milena, s v. ”,. u: Enciklopedija Slovenije, sv . VII, Mladinska knjiga, Ljubljana, str . 205 . Kralj, Lado (2010), “Danes so njene kratke zgodbe pozabljene”, u: Milena Mohorič, Zgodbe iz tri- desetih let, Študentska založba, Ljubljana, str . 154–169 . Kralj, Lado (2014), Če delaš omleto, Beletrina, Ljubljana Magris, Claudio (2005), Alla cieca, Garzanti, Milano Mihelič, Mira (1972), “Milena Mohorič” [nekrolog], u: Delo, 1/IX/1972 Mihurko Poniž, Katja (2004),“Knjige slovenskih pisateljic pri založbi Belo-modra knjižnica”, u: Jezik in slovstvo, g . 49, br . 1, str . 29–41 . Milharčič Hladnik, Mirjam (2001), “Osebnost Angele Vode”, u: Peter Vodopivec (ur ),. Usoda slo- venskih demokratičnih izobražencev: Angela Vode in Boris Furlan, žrtvi Nagodetovega proce- sa, Slovenska matica, Ljubljana, str . 17–28 . Mohorič, Milena [Milena Vladimirova] (1927), “Glose k ženskemu gibanju”, u: Ženski svet, br . 2, str . 81–83 . Mohorič, Milena (1927/1928), “Doneski k poglavlju o ženski volilni pravici”, u: Mladina, br . 1, str . 14–16 . Mohorič, Milena (1932a), “Sodobni slovenski ženski listi”, u: Ljubljanski zvon, str . 41–47; 606–615; 710–717 . Mohorič, Milena (1932b),“Nekdo je umrl” [nekrolog Vidi Jeraj], u: Ljubljanski zvon, str . 304–305 . Mohorič, Milena (1935/36), “Larinova Tatjana v Jevgeniju Onjeginu”, u: Modra ptica, g . 8, br . 3 Mohorič, Milena (1940), Korenove Saše učna doba, Belo-modra knjižnica, Ljubljana Mohorič, Milena (1948), “Žensko gibanje in Partija med obema vojnama”, u: Naša žena . Glasilo AFŽ Slovenije, g . V, br . 11, str . 297–299 . Mohorič, Milena (1983), “Feminizem in borba delovne žene”, u: Teorija in praksa . Revija za druž- bena vprašanja, Ljubljana, g . XX, br . 4–5, str . 759–762 . [djelomični pretisak članka koji je prvi put objavljen pod pseudonimom Majda Knap u časopisu Književnost, Ljubljana, 1934, g . II, br . 1, str . 24–31] Mohorič, Milena (2010), Zgodbe iz tridesetih let, uredili Lado Kralj i Peter Scherber, Studentska založba, Ljubljana 400 Natka Badurina: Tko se, zapravo, boji Milene Mohorič? Biografija revolucionarke . .

Muser, Erna (1975), “Nekaj besed o Mileni Mohoričevi in njenem delu”, u: Milena Mohorič, Hiša umirajočih, Ljubljana, str . 236–240 . Pokorn, Nike K (2012), Post-Socialist Translation Practices . Ideological struggle in children’s litera- ture, John Benjamins Publishing Company, Amsterdam – Philadelphia Prešern, Nina (2011), “Milena Mohorič – skoraj pozabljeno pero 20 . stoletja”, u: Liter jezika: lite- rarno jezikoslovna revija, g . 2, br . 3, str . 18–24 . Puhar, Alenka (2010), “Med protestom in mrakom”, u: Milena Mohorič, Zgodbe iz tridesetih let, uredili Lado Kralj i Peter Scherber, Studentska založba, Ljubljana, str . 172–182 . Rus, Žiga (2014), “Kuhajmo z dialektiko . Lado Kralj, Če delaš omleto, Beletrina, Ljubljana, 2014”, u: Literatura, Ljubljana, g . XXVI, br . 282, str . 155–160 . Sklevicky, Lydia (1996), Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Zagreb Šelih, Alenka (2012), “Projekt Pozabljena polovica”, u: Alenka Šelih i dr ,. Pozabljena polovica . Portreti žensk 19 . in 20 . stoletja na Slovenskem, Založba Tuma, Ljubljana, str . 9–20 . Taczyńska, Katarzyna (2017),“‘A Scattered Mosaic of Records and Reminiscences’: Ženi Lebl’s War Odyssey in Her Personal Writings”, u: Urszula Markowska-Manista, Justyna Pilarska (ur ),. An Introspective Approach to Women’s Intercultural Fieldwork, Wydawnictwo Akade- mii Pedagogiki Specjalnej, Varšava, str . 68–102 . Verginella, Marta (2012), “Zlate niti ženskih biografij”, u: Alenka Šelih i dr ,. Pozabljena polovica . Portreti žensk 19 . in 20 . stoletja na Slovenskem, Založba Tuma, Ljubljana, str . 21–24 . Vrečko, Lea; Habjan, Hana; Zupanc, Lea (2009),“Podobe in vloge žensk v ženskem revijalnem tisku v času socializma in na prehodu v demokracijo . Pregled Naše žene in Jane”, u: Delovni zvezki Instituta za civilizacijo in kulturo, g . 5, br . 1, Ljubljana, str . 1–60 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 401

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .41 .09-31 Šćepanović B .

Miluša Bakrač: Poetika Šćepanovićevih romana Sramno leto, Iskupljenje i romana-novele Ustapuna zemlje

U okviru rada se prikazuje romaneskni postupak Branimira Šćepanovića u romanima Sramno leto, Iskupljenje i romanu-noveli Usta puna zemlje . Analiza je bazirana na plura- lizmu književno-teorijskih metoda, odnosno na kombinaciji fenomenološke, semiotičke i naratološke metodologije i usmjerena je na izdvajanje osobenosti sljedećih elemenata ro- maneskne strukture: pripovjedačka situacija, organizovanje vremena i prostora, kompozi- cija i modelovanje likova s posebnim osvrtom na modernizaciju proze u Šćepanovićevom romanesknom postupku koju, u prvom redu, karakterišu potiskivanje tradicionalnog do- gmatizma i patrijarhalne etike, razgrađivanje semantike čojstva i junaštva i kulta žene kao uzorne majke, sestre i supruge, relativizovanje komunističke poslijeratne ideologije i sl .

Ključne riječi: pripovjedačka situacija, organizacija vremena i prostora, kompozicija, mo- dernistički postupak, lajtmotivski nizovi, dominantnost dijaloga, redukcija monologa

Scepanovic’s narrative procedure in the novels: Sramno leto (Summer of Disgrace), Iskupljenje (Redemption) and his novel/novella Usta puna zemlje (Mouth Full of Earth).

The research issue of this paper is Scepanovic’s narrative procedure in the novels: Sram- no leto (Summer of Disgrace), Iskupljenje (Redemption) and his novel/novella Usta puna zemlje (Mouth Full of Earth) . The analysis is based on the pluralism of literary theory methods, i e. . a combination of phenomenological, semiotic and narratological method- ologies, and focuses on distinguishing of the following elements of the narrative struc- ture of the mentioned texts: narrative situation, time and space organization, composi- tion and character modeling, with a special view on Scepanovic’s modernist method which is, in the first place, characterized by the suppression of traditional dogmatism and patriarchal ethics, deconstruction of “humanity and heroism” semantics and the cult of the woman as an exemplary mother, sister and wife, relativization of post-war communist ideology ect .

Keywords: narrative situation, organization of time and space, comp characterization, motif of scent, modernist method, series of leitmotifs, prevalence of dialogue, reduction of monologue 402 Miluša Bakrač: Poetika Šćepanovićevih romana Sramno leto, Iskupljenje i romana-novele . .

1. Organizovanje narativnog teksta

Branimir Šćepanović nije autor koji razvija fabulu, već vještim odabirom kratkih i zgu- snutih rečenica recipijentu nudi sveprisutne istine koje svjedoče o neprolaznosti ljudskih slabosti i mana, o suštini neminovnog, o čovjeku kao nemoćnom biću u svijetu koji ga okružuje i sa kojim se cjeloživotno bori . Narativni model uspostavljen u tekstovima Sramno leto, Iskupljenje i Usta puna ze- mlje karakteriše povlačenje autora u pozadinu, dominantnost ,,personalne pripovjedač- ke situacije” i, uglavnom, ,,fokalizovano heterodijegetičko pripovijedanje” . (Ženet 1985) Instanca koja priča priču u tekstu Sramno leto (Šćepanović 1965) nije dio svijeta djela, pa je riječ o heterodijegetičkom pripovjedaču, a narativna situacija je fokalizovano pripovijedanje u ER-formi uz dosljedno praćenje tačke gledišta književnih junaka, od kojih je recipijentu najbliža tačka gledišta glavnog junaka Isaka . Primarni je pripovjedni nivo heterodijegetičkog pripovjedača . Ovaj pripovjedač privremeno daje riječ likovima, pri čemu likovi nijesu pripovjedači, ali jesu akteri i fo- kalizatori koji se ispoljavaju kroz umetnute dijelove teksta čiji sadržaj, po Mikeu Balu (2000), sačinjavaju razgovori između aktera, uopštene tvrdnje, opisi i slično . Oblik koji se najčešće pojavljuje, izdvajajući se kao konstanta na nivou ovog teksta, jeste razgovor dva ili više aktera . Roman Sramno leto strukturiran je u najvećoj mjeri kroz dijalog kao oblik nepripo- vjednog dijela narativnog teksta, što uzrokuje ukrštanje različitih tačaka gledišta . Dija- log često prerasta u polilog, a samim tim se istovremeno pokreće više različitih fokusa koji se ukrštaju u zajedničkoj tački presjeka formiranoj na nekom od ključnih motiva . Na dijaloškim i poliloškim tačkama presjeka izdvajaju se svi elementi kompozicije djela, a cio tekst blizak je dramskom modelativnom sistemu . U dijalogu se udružuju naj- češće po tri tačke gledišta – junaci i primarni pripovjedač kao nužna veza među njima . Iz tog sistema tačaka gledišta izdvaja se Isakov ideološki, prostorno-vremenski i psihološki fokus, a narativna stvarnost obuhvaćena je u najvećoj mjeri njegovim fokusom . U romanu Iskupljenje (Šćepanović 1994) dominira, “glas” (Ženet 1985) koji je izvan svijeta djela, pa je i u njemu riječ o heterodijegetičkom pripovjedaču u trećem licu . U tekstu ima i elemenata “homodijegetičkog” (Ženet 1985) pripovijedanja u prvom i dru- gom licu u netipičnim narativnim nivoima u kojima primarni pripovjedač dominantno slijedi tačku gledišta glavnog junaka romana, Grigorija Zidara . Pri modelovanju likova, primarni pripovjedač ima ograničeno znanje i preuzima tačku gledišta likova, što je od- lika fokalizovanog pripovijedanja . U sedamnaestom poglavlju Iskupljenja evidentno je izdvajanje drugog narativnog nivoa iz dijaloga . Prevazilazeći formu dijaloga kao nepripovjednog dijela teksta, lik (Gri- gorije) napušta dijalog, pri čemu se zanemaruje Stanojlovo prisustvo koji se sporadično pojavljuje kao motivaciona tačka koja stimuliše tok pripovijedanja . Posredstvom Grigorijevog fokusa, kroz spoljašnju analepsu, umetnuta je priča koja se odnosi na period kada je Grigorije kao dvadesetpetogodišnjak napustio Inger i vra- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 403 tio se u zavičaj susrevši se s nepravdom “Eksterni. pripovjedač” (Bal 2000), čiji narativni tekst je primaran, privremeno daje riječ Grigoriju koji time postaje “PL2” (Bal 2000) . Umetnuta priča bazirana je na motivu stradanja Grigorijevog oca Stefana, za koje je u velikoj mjeri zaslužan Maksim, u kojem je ovaploćen tada aktuelni režim . Pripo- vijedanje ove umetnute priče višestruko je motivisano . U kompozicionom sklopu ovaj narativni segment predstavlja bitno motivaciono čvorište i služi za uvođenje činjenica i likova značajnih za razumijevanje primarne fabule . Njenim dekodiranjem recipira se i sociokulturni ambijent crnogorske varošice sredinom XX vijeka u kojoj je na snazi ko- munistička ideologija usmjerena na stradanje junaka koji je kriv bez krivice . U nešto manjoj mjeri dolazi do izdvajanja još jedne umetnute priče (smještene u hronotop zatvora i utemeljene opet u dijalogu između Grigorija i Stanojla), hibridnog trećeg narativnog nivoa . Stanojlo time postaje PL3 (Bal 2000) . Na ovom narativnom ni- vou uočava se smjena glasa koji pripovijeda u prvom licu s glasom koji pripovijeda u tre- ćem licu, odnosno kroz Stanojlovo pripovijedanje u prvom licu prepliće se oglašavanje primarnog pripovjedača u trećem licu: I stvarno, kad promislim o svemu, nisam ni mogao ništa da izmenim! Sve je teklo ona- ko kako je i moralo da teče . Odmah posle rata bio sam postavljen za stražara u jednom od naših zatvora, a u zatvoru, razume se, svakojakog ljudskog ološa . Grigorije ustade i natoči čašu vode . Pio je polako da rastera gorčinu u ustima . Već je naslućivao sve što je Stanojlo odlagao da ispriča . A ta nedela su velika – opet progovori Stanojlo i donja usna mu najzad zadrhta kao da je počeo i da preživljava ono o čemu priča . – Naravno, u samom početku mog službovanja, zanet snovima o pevanju i muzici, nisam bio najrevnosniji . (Šćepanović 1994: 119 i dalje) Kroz Stanojlov fokus vrednuje se sistem vlasti i rasvjetljava politička potka koja nužno utiče na modelovanje likova pojedinaca, ali i sveukupnog socijalnog ambijenta crnogorskog hronotopa . Za razliku od prethodnog dijaloga vođenog između Stanojla i Grigorija, Grigori- je u novom dijalogu gotovo da i ne prekida Stanojla, a naracija je vođena smjernicama primarnog pripovjedača . Prisutno je samo jedno onomatopejsko i semantički produk- tivno “Fuj!” koje mu se, po riječima primarnog pripovjedača, “ote” (Šćepanović 1994: 119), ali dovoljno da sugeriše Grigorijevo prisustvo prilikom Stanojlove ispovijesti, dok u prethodnom dijalogu u kojem je glavnu riječ vodio Grigorije, pripovjedač prepušta usmjeravanje pripovijedanja Stanojlu, što dokazuje vezu pripovjedača osnovne priče za Grigorijev lik i preuzimanje njegovog fokusa na ideološkom, frazeološkom, psihološkom i prostorno-vremenskomplanu (Uspenski 1979) . I drugi i treći narativni nivo obilježila je fragmentarna upotreba Ich-forme, a pri- povjedači su ujedno junaci priče i pripadaju svijetu djela . Bez obzira na činjenicu da se u izvjesnom smislu u romanu javlja polifonija (Bahtin 2000) računajući na oglašavanje triju, uslovno rečeno, različitih pripovjedača, ne možemo do kraja prihvatiti polifonič- 404 Miluša Bakrač: Poetika Šćepanovićevih romana Sramno leto, Iskupljenje i romana-novele . . nost ovog romana, bar ne u onom smislu kakvi su romani Dostojevskog za koje Mihail Bahtin i vezuje ovaj termin . Činjenica je da je riječ o modernom romanu u kojem je upravo i moguća polifonija u naznakama, ne razvijena, ali primjerena romanima ovog tipa . Ženet ističe da prilikom pripovijedanja može da se izdvoji nekoliko nivoa pripovi- jedanja: Osnovni ili autonomni status ima onaj nivo na kojem se odvija naracija, pripoveda- čev nivo . Ovom nivou je podređen nivo samih likova, kao i svih drugih sekundarnih pripovedača kojima osnovni ili glavni pripovedač u nekom trenutku svoje priče može prepustiti reč . (Marčetić 2004: 86) Osnovni pripovjedač u tekstu Iskupljenje je ekstradijegetički . Njemu su podređeni sekundarni pripovjedači, Grigorije i Stanojlo . U trenutku kada riječ uzme Grigorije do- lazi do promjene narativnog nivoa . Uslovno rečeno, Grigorijeva umetnuta priča se nalazi na drugom dijegetičkom nivou, dok je Stanojlova na trećem, metadijegetičkom nivou . Kada pripovijeda o sebi u prvom licu ili o ocu Stefanu u trećem licu, Grigorije je u ulozi homodijegetičkog pripovjedača na sekundarnom dijegetičkom nivou i istovremeno je i glavni lik o kojem se pripovijeda na nivou osnovne priče: Evo kako je to bilo – reče najzad – Završio se rat: imao sam dvadeset pet godina i u Trondhajmu moju lepu Inger . . I s pravom: čim sam prešao našu granicu i osetio miris naših šuma, izgubih pamet, i zaboravih na svoje obećanje . Vraćao sam se u zavičaj, ali ne kao ostali svet, najprečim putevima; već drugačije–za- obilazno . Gde god mi se ukazala zgodna prilika zadržavao sam se da pojurim koju suknju, održim govor, proslavim slobodu . Jedan komšija mi ispriča sve što se beše desilo tih dana mom Stefanu . . Dakle, otac mi je bio sveštenik, dobar čovek, pravi rodoljub . Ali šta vredi: neko ga beše ocrneo, pod- neo nekakvuprijavu protiv njega . A selo je maleno, ubogo, nikakvo – sva vlast je bila u rukama bivšeg kočijaša Maksima poznatog iz prošlih vremena po krađama zvona . (Šćepanović 1994: 63 i dalje) U okviru Grigorijeve priče fragmentarno se pojavljuje priča u priči vezana za Stefa- na i Maksima, data s tačke gledišta lika jednog komšije koji nije dio svijeta djela, tj . koji je indirektno prisutan u vremenu priče: Jedan komšija mi ispriča sve što se beše desilo tih dana mome Stefanu . U prvi mah, nisam mu verovao . Možda nećeš ni ti meni . Dakle, otac mi je bio sveštenik, dobar čovek . . (Šćepanović 1994: 64) Metadijagetički nivo na kom Stanojlo uzima riječ je nivo sa kog Stanojlo vrednuje sistem vlasti, posebno zatvorske uprave, pri čemu je prisutno analepsično usmjeravanje priče na dane kada je radio kao zatvorski čuvar . Stanojlova priča nije neposredno vezana za glavni fabularni tok i predstavlja okvir kroz koji se razotkriva funkcionisanje društva isprogramiranog po sistemu vlasti: Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 405

Odmah posle rata bio sam postavljen za stražara u jednom od naših zatvora, a u zatvoru, razume se, svakojakog ljudskog ološa: domaćih izdajnika, okupatorskih sa- radnika, dezertera, špijuna, provokatora, falsifikatora, lopova, ubica, ucenjivača i pretpostavljam, kao i svuda na svetu, izvestan broj nevino osuđenih . . Računao sam: izdržaću godinu – dve, a onda ću izmisliti bilo kakav izgovor da se razrešim uniforme i posvetim umetnosti . Pusti snovi! Kao što vidiš: ostao sam ono što sam bio . . Naravno, u samom početku mog službovanja, zanet snovima o pevanju i muzici, ni- sam bio baš najrevnosniji . Ali jednog dana, zove me upravnik zatvora, kaže: ‘Suviše si mekan druže Poskok, ne pokazuješ dovoljno inicijative u poslu . . Ne tučeš, bratac, nikoga! . . Ja još uvek mislim: šali se čovek, iskušava me iz dosade, pa mu otresito uz- vraćam, očekujući da me pohvali: ‘Druže upravniče, ja radim po propisima, a član taj i taj, stav taj i taj – najstrože zabranjuje da se zatvorenici tuku ’. (Šćepanović 1994: 118 i dalje) Umetnuta priča nije reprezentativan primjer uokvirene priče, prvenstveno zbog toga što ne govori o jednom zaokruženom zbivanju koje je samostalni dijegetički univer- zum, ali jeste primjer smjene narativnih nivoa uslovljenih oglašavanjem drugog glasa . Naracija se odvija na nivou lika i on je podređen pripovjedačevom nivou i treba je u tom kontekstu posmatrati . Mike Bal o ovoj problematici kaže: Pripovedni tekst je priča iskazana jezičkim znacima . . Instanca koja pripoveda proiz­ vodi jezičke znakove . To nije pisac . On daje reč, ustupa je fiktivnom govorniku, na- ratoru . Ali pripovedač nema sve vreme reč . . Zato je pri opisu nivoa u tekstu bitno ustanoviti ko ima reč . (Bal 2000) Osim dominantne upotrebe Er-forme, fragmentarnog prisustva Ich-forme pripovi- jedanja, u tekstu se izdvajaju i segmenti pripovijedani u Du-formi (pismo Inger, Sofiji, direktoru Ristiću, Savezu boraca) . Ove narativne cjeline predstavljaju ključna semantič- ka žarišta u tekstu Iskupljenje . Pismo Savezu boraca (Šćepanović 1994: 114), predočeno kroz Grigorijev fokus, otva- ra semantičko polje utemeljeno na motivu vlasti . Ovaj motiv je reflektovan ironičnim, do apsurda dovedenim vrednovanjem nekadašnjeg Saveza boraca i komunističkog nači- na vladavine . Nasuprot poslijeratnom idealizovanju komunizma, Šćepanović predočava jedno njegovo novo lice, jedan drugačiji sistem vrijednosti, sistem u kojem je zaslužni kriv zbog zasluge, moralni zbog moralnosti, a na tron dospijevaju lažni heroji i rodoljubi, sistem koji ni po koju cijenu ne smije biti razotkriven i poljuljan . Na širem fonu roman je utemeljen na binarnoj opoziciji vlast i oni koji suprotno misle i zbog toga neminovno stradaju: Međutim, sigurno vam nije poznato da je Grigorije Zidar živ i da se nalazi u nehaj- skom zatvoru . On tamo nije dospeo zbog krađe, silovanja ili nedoličnog ponašanja . On tamnuje samo zato što je ostao živ! . . Znači on nekome smeta, jer može da dokaže da je sam samcit u ratu spasao, na prilazu Nehaju, mnogo ljudskih života . A takvo 406 Miluša Bakrač: Poetika Šćepanovićevih romana Sramno leto, Iskupljenje i romana-novele . .

svedočenje bilo bi neugodno za pojedince koji su samovlasno iskitili Zidarov spomenik svojim imenom i tako se možda malčice ofajdili na tuđ račun . (Šćepanović 1994: 114) Riječ je o sistemu vlasti koji, koristeći se nemoći jedinke i psihologijom mase (Frojd 2006), progoni pojedinca koji bi da se odupre, ali koji na kraju biva slomljen i samonegi- ran u svojoj apsurdnosti: Možda je sve ovo još jedan moj pusti san, pomisli i okrenuvši se licem prema bron- zanom licu Grigorija Zidara, poverova da je sišao s uma: iz tamno oksidiranih očiju spomenika kapale su suze – zamućene krvlju i prašinom . Iako je mogao pretpostaviti da mu se sve to samo priviđa, osmehnu se jetko i šapnu: Zašto plačeš? Pa ja sam stvar- no neko drugi . (Šćepanović 1994: 165) Pismo Sofiji, zasnovano na motivu opstanka obespravljene jedinke, predstavlja neku vrstu katarze za junaka okrivljenog bez krivice koji traži oslonac u ženi . Uočava se da su ključna semantička čvorišta, koja na planu sižejne organizacije igraju značajnu ulogu, izražena kroz Ich i Du-formu pripovijedanja, iako su u pogledu pripovijedanja ograniče- ne fokalizovanim heterodijegetičkim primarnim naratorom . Franc Štancl je razlikovao tri tipa romana:auktorijalni roman, personalni roman i roman u prvom licu (Štancl 1987), tj . tri pripovjedačke situacije u odnosu na prisustvo, odnosno odsustvo pripovjedača u svijetu djela . Žerar Ženet dopunjuje Štanclovu tipologiju zasnovanu na kategoriji glasa (pripo- vjedača) kategorijom načina (tačka gledišta sa koje se sagledava zbivanje) . Tačnije, ra- zlikovanjem načina i glasa Ženet je pružio osnov za koherentniju tipologiju narativnih situacija . Glasse, po Ženetovom mišljenju, tiče odnosa pripovjedača prema predočenom fik- tivnom svijetu, koji može biti dvojak: homodijegetički (pripovjedač je dio svijeta djela i sličan je tradicionalnom pripovjedaču u prvom licu) i heterodijegetički (odnosi se na pripovjedača koji je izvan svijeta djela) . Parametre drugog narativnog aspekta – načina Ženet je definisao pozivajući se na kriterij znanja i u odnosu na to ukazao na fokalizovano (pripovjedačevo znanje je ogra- ničeno na fokus jednog ili više likova) i nefokalizovano (blisko tradicionalnom svezna- jućem pripovijedanju) pripovijedanje . Ako uzmemo u obzir Ženetove parametre, narativna situacija u tekstu Usta puna zemlje (Šćepanović 2008) bi se mogla definisati kao koherentnost fokalizovanog homo- dijegetičkog pripovijedanja, u kojem je pripovjedač istovremeno i junak priče i heterodi- jegetičkog fokalizovanog pripovijedanja u kojoj je bezimeni junak lik fokalizator, ali ne i narativna instanca . Fokalizovano homodijegetičko pripovijedanje je ograničeno na doživljajno JA koje usmjerava tok radnje, tj . događaji se prikazuju neposredno iz perspektive onog JA koje do- življava . Ovakvo pripovijedanje se približava Štanclovom personalnom tipu pripovijedanja . Evidentno je da u tekstu Usta puna zemlje dolazi do promjene unutar kategorije načina . Pripovjedač počinje priču pripovijedajući u prvom licu kao homodijegetički Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 407 pripovjedač, a zatim napuštajući, nakratko, svijet djela i pripovijedajući o trećem licu – bjeguncu, prekoračuje u polje heterodijegeze pri čemu uzrokuje promjenu narativnog načina . Igra prisustva, odnosno odsustva pripovjedača u djelu će se dosljedno primjenji- vati do kraja . Na polju homodijegeze se poklapaju glas i način, dok se na polju heterodijegeze us- postavlja distanca između narativne i posmatračke instance, tj . glas ostaje isti, a način promijenjen . Dakle, homodijegetička i heterodijegetička pripovjedačka situacija se suk- cesivno smjenjuju, a likovi ostvaruju kontakt posredstvom neverbalne komunikacije pri čemu se odvija “nijemi dijalog” (Hol 1976) koji pokreće likove na dinamiku i kroz koji je modelovan centralni motiv, motiv hajke . Na tekstu UPZ je primjenjivo čitanje s bilo koje strane slobodnim odabirom poput Pavićeve zamisli u Hazarskom rječniku . Mogu se grafički razlikovani dijelovi teksta či- tati odvojeno i pratiti postupci bjegunca i postupci gonitelja kao odvojene cjeline, a da centralni narativ, hajka, ostane nerazgrađen . Svakako u ukupnoj strukturi teksta ovi djelovi se upotpunjuju u jedinstveno fabularno jezgro i postižu kompoziciono jedinstvo . Dominantnost dijaloga i dramski model pripovijedanja prepoznat je u svim Šćepanovi- ćevim tekstovima . Kao specifičnost u pripovjedačkom postupku analiziranih tekstovaje formiranje hibridnih, netipičnih narativnih nivoa anegdotskog tipa izuzetne semantičke nosivosti koji nastaju (Hibrid napravljen od dijaloga i monologa kroz koje se prožimaju analepse subjektivnog ili objektivnog tipa) recipijentovim popunjavanjem mjesta neodređenosti . U Sramnom letu se iz dijaloga likova, posredstvom analepsi prožetih kroz monolog i dijalog, izdvaja priča o svešteniku Bodinu koji je predstavljen kao neko ko nije odani božji sluga jer propovijeda o svemu više nego o Bogu, psuje na Boga, pije u krčmi i sl . i nosilac je semantički snažnog motiva razgrađivanje vjerskog kroz binarnu opoziciju s komunizmom koji se takođe razgrađuje pod uticajem socijalnog ambijenta . Hibridni narativni nivo predstavlja i priča o Petru koji zanemaruje preljubu svoje žene smatrajući je prihvatljivom jer se dešava s nekim ko je na putu da postane vlast . Ova priča je semantički značajna jer je u njoj sadržano, kroz motiv preljube i motiv vlasti, na- rušavanje tradicionalnog morala Crnogoraca utemeljenog u epskoj tradiciji . U njoj želja da se bude uz vlast nadvladava patrijarhalni kodeks, marginalizuje moral i daje prioritet udovoljavanju nekome ko je možda vlast . U Iskupljenju iz dijaloga, nepripovijednog dijela teksta, glavni lik Grigorije, kroz spoljašnju analepsu, umeće priču o stradanju svog oca Stefana, sveštenika koji se pod prisilom tadašnjeg vlastodršca Maksima odriče Boga . Junaci u izdvojenim narativnim segmentima stradaju, uglavnom zbog ucijenjenosti životom, straha od kazne ili straha za opstanak na nekom položaju . Svakako je semantički najsnažnija Grigorijeva apsurdna drama u kojoj pod priti- skom režima biva primoran da se samonegira i strada samo zato što je živ . Povratkom iz Norveške u zavičaj susreće se sa svojim spomenikom podignutim u čast spasavanja talaca od strijeljanja u mikrohronotopu, Velikoj jaruzi . Uz njegovo ime potpisani su i 408 Miluša Bakrač: Poetika Šćepanovićevih romana Sramno leto, Iskupljenje i romana-novele . . aktuelni vlastodršci u tom mjestu Simeon Bojović i Luka Savić i njegov povratak im ne odgovara, kao ni činjenica da je živ . U pokušaju da dokaže svoje postojanje, junak trpi pritiske, ucjene, iskrivljene istine i na kraju je primoran da javno, kraj sopstvenog spomenika negira sebe, odrekne se sebe da bi nastavio svoj život, odnosno iskupi se, žrtvuje sebe radi sebe, a istina nastavi da živi u okamenjenoj laži – spomeniku . Ponovila se sudbina njegovog oca koji je takođe stavljen pred izbor između sebe fi- zički živog, a duhovno mrtvog ili sebe duhovno živog, ali tjelesno mrtvog . Obojica biraju iskonsku težnju svakog živog bića – održanje u životu, a obje sudbine likova semantički upućuju na razgrađivanje čojstva pod pritiskom upravljačkog režima . U Ustima punim zemlje izdvaja se i hibridna priča o pradjedu Joksimu koja je takođe jedan od motiva u kome se sadrži želja za produžetkom života, ali u ovom slučaju junak nije stavljen pred izbor između života i smrti već mu se smrt nametnula kao jedina izvje- snost ovozemaljskog života simbolišući prolaznost svih čovjekovih ambicija .

1.1. Vrijeme i prostor

Narativna stvarnost u analiziranim tekstovima se uglavnom formira u hronotopima ru- ralnog ambijenta . U Sramnom letu to je ambijent varošice, u Iskupljenju ambijent sela, a u Ustimapunim zemlje likovi obitavaju u ambijentu planine . Tip otvorenog prostora čini konstantu u Sramnom letu i Ustima punim zemlje, dok u Iskupljenju dominira zatvoreni prostor . Hronotop je jedan od objedinjujućih elemenata u romanesknoj strukturi i on ima višestruk semantički značaj . Uticaj prostora na junake očigledan je . Junak i prostor su u interakciji, pri čemu svoju semantičku prenaglašenost ovaj odnos dostiže u tekstu Usta puna zemlje u kome dolazi do potpunog sjedinjavanja junaka sa prirodom . Interesantno je postepeno rušenje granice između junaka i prostora simboličkim uklanjanjem jednog po jednog odjevnog predmeta Važno. je razumjeti gradacijsku sim- boliku pomenutih odjevnih predmeta (šešir, cipele i sl ). bez kojih junak postepeno ostaje do potpune nagosti i njegovog spajanja sa ustima punim zemlje sa prirodom . Naime, bjegunac je živio u urbanom ambijentu i iz njega izlazi kao čovjek prikazan u kontrastu u crnom odijelu s bijelim šeširom . Prolaskom kroz ambijent prirode, gubi dio po dio garderobe koja se može shvatiti kao granica između njega i prirode . Prvo ostaje bez šešira . Šešir je simbol vlasti i suvereniteta, a njegov gubitaktreba shvatiti kao gubitak bje- gunčeve apsolutne vlasti na tom prostoru . Potom ostaje bez cipela . Cipela označava autoritet i slobodu, ali i ništavnost i smjernost . Predstavlja i vlast, jer se vlašću nad cipelom stiče i vlast nad osobom čija je . Ima i pogrebno značenje jer umirući odlazi na put (Lampić 2000), a svaki od navedenih simbola može se povezati s Bjeguncem . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 409

(Treba naglasiti da gonitelji ne uspijevaju da pronađu nijedan trag o postojanju bje- gunca, nijedan odjevni predmet, što u bogatoj simbolici ovog teksta, ukazuje na uzalud- nost njihove hajke i pokušaja da steknu vlast nad gonjenim ). Na kraju, u semantički najjačoj slici, dolazi do potpunog Bjegunčevog ogoljavanja, tj . brisanja granice i njegovo sjedinjavanje sa prirodom u kojoj je spoznao sopstvo i od- gonetnuo suštinu postojanja – da smisao treba tražiti najpre u ljubavi i lepoti (Šćepanović 2008: 67) . I stvarno, pronašli smo ga na toj steni . Ispružen nauznak, ležao je u travi, potpuno go . . On je već pripadao zemlji: dugačka plava kosa – mešala mu se sa travom, a cvetni polen što ga je vetar donosio – lepio mu se za stomak, za stegna i za veliki ud, menja- jući mu tako boju kože . . (Šćepanović 2008: 75) Nagost je simbol prirodnog, nevinog, rajskog stanja, rođenja i uskrsnuća u ponovnom rađanju (Lampić 2000), pa sjedinjenje junaka sa prirodom kroz simboličko pojačava se- mantičko značenje ovog teksta . Ove pojave kod bjegunca uzrokuju višestruku naturali- zaciju koja dostiže vrhunac u poetskoj slici bjegunca sa ustima punim zemlje . U sva tri teksta uočava se podudaran odnos junaka prema hronotopu zavičaja . Ju- naci dolaze u zavičaj tražeći utočište . Ambijent urbanog prisutan je u sjećanjima junaka i semantički nije suprotstavljen elementima ruralnog . Junaci napuštaju hronotop gra- da i, tražeći spas, usmjeravaju se na hronotop zavičaja koji ih odbacuje . Ovaj paradoks značenjski dovodi u istu ravan naizgled suprotstavljene hronotope, urbani i ruralni . U tekstovima Sramno leto i Iskupljenje junaci, odbačeni, napuštaju zavičaj dok u Ustima punim zemlje razorna snaga zavičaja rezultira smrću glavnog junaka . U pomenutim tekstovima radnja se odvija na relativno malom prostoru, pa se i vre- menski opseg prilagođava datom prostoru . Riječ je o vremenskim isječcima iz života glavnog junaka kroz koje se prožimaju analepse asocijativnog i lajtmotivskog tipa zna- čajne za kompozicionu skladnost teksta . U sva tri teksta naglašena je funkcionalnost okvira (početka i kraja) . U Sramnom letu i Iskupljenju okvir karakteriše junakov dola- zak i odlazak iz zavičaja, odnosno boravak glavnog junaka u istom mikrohronotopu na početku i na kraju teksta . Tekst Usta puna zemlje karakteriše slična situacija, ali je kraj teksta dostigao viši stepen simbolizacije, a odlazak glavnog junaka u smrt opteretio je okvir metafizičkim elementima i metatekstualnim značenjima . Odabrani prostor u kojeg su smješteni likovi je u svim tekstovima naglašeno mode- lativan . Većina mikrohronotopa je lajtmotivskog tipa sa naglašenom semantikom i pred- stavljaju vezivna tkiva u kompozicionoj organizaciji teksta funkcionišući kao simbolički centri . Pod uticajem novelističkog koda koji je uočljiv u sva tri teksta fabula se sažima što rezultira proširivanjem simboličkih značenja gotovo svih kompoziciono aktivnih eleme- nata . Visok stepen simbolizacije i lajtmotivsko ponavljanje motiva približava Šćepanovi- ćeve tekstove pjesničkom kodu koji uzrokuje njihovu poetizaciju što je svakako potvrda primjene modernističkih principa u njima . U sveukupnoj organizaciji djela nameće se složenost Šćepanovićeve metaforike . Prednji plan ovog estetskog predmeta pokreće niz pozadinskih slojeva . Prilikom tuma- 410 Miluša Bakrač: Poetika Šćepanovićevih romana Sramno leto, Iskupljenje i romana-novele . .

čenja djela kroz analizu mikrostrukturnih elemenata stvara se uvid u njegovu makro- strukturu, pa se pažljivom recepcijom svake rečenice ili sintagme može dekodirati ovaj polisemijski tekst . Kao kompozicione konstante u Šćepanovićevom pripovjedačkom postupku u raz- matranim tekstovima javljaju se: naglašena funkcionalnost tačke gledišta, produktiv- nost mikrohronotopa i lajtmotivski nizovi koji djeluju kao snažni semantički centri oko kojih se formiraju složene simboličke, semantičke, vrijednosne i ideološke strukture što sveukupno modeluje tip prstenaste kompozicije .

1 1. 1. . Modelovanje likova

Modelovanje likova se ostvaruje kroz principe ponavljanja, akumulacije, odnosa prema ostalim likovima i njihovim promjenama . U pogledu funkcije koja im je dodijeljena u sižeu, sporedni likovi su nosioci dinamičkih motiva i javljaju se u funkciji razvijanja cen- tralnog motiva . Ovi likovi pripadaju Bartovom tipu actant . Glavni junaci su bliski tipu likova personnage, odnosno nalaze se na granici između lika actant i personnage . Likovi ovog tipa nemaju, kako bi se očekivalo, razvijen psihološki profil, već jedan elemenat nji- hovog psihičkog života postaje nosilac slike lika . Često je upravo taj moment prenaglašen i njegovim posredstvom lik postaje simbol . Većini likova su imena i nadimci motivisani i potiču iz hrišćanske mitologije . Upravo njihova simbolika dodatno usložnjava lik i po- punjava njegov sadržaj približavajući ih likovima tipa personnage . Posebno su značajni likovi žena . U Šćepanovićevim tekstovima Sramno leto i Iskup­ ljenje one su nosioci niza semantičkih i simboličkih značenja i jesu pokretački motivi za ponašanje junaka . Kroz njihove likove se razgrađuju semantičke strukture utemeljene u crnogorskoj književnoj tradiciji vezane za kult žene kao uzorne majke, sestre, snahe i supruge . Razgradnja semantičkih struktura utemeljenih u crnogorskoj književnoj tradiciji nije prisutna samo kroz modelovanje likova žena već se i kroz druge likove narušavaju mnoge patrijarhalne norme (u prvom redu kult čojstva) kojima se podređuje crnogor- ska patrijarhalna kultura . Sve to rezultira građenjem likova, uslovno rečeno, antijunaka . Šćepanovićevi likovi su oslobođeni osobina naglašene čovječnosti i njihovi karakteri su podređeni uticaju sredine kojoj su nemoćni da se odupru . Šćepanovićeve poetske zahvate odlikuje potiskivanje tradicionalnog dogmatizma i patrijarhalne etike i izdvajanje elemenata modernstičkog postupka kojim se narušava narativna paradigma u korist dramske ili lirske, pri čemu se narativni tekst podvrgava intenzivnom procesu simbolizacije . Prisustvo groteske, ironije, alegorije, apsurda, sim- bola, poetski obogaćenog dijaloga, sažimanje fabule, modelovanje lika otuđenog junaka koji graniči sa tipom antijunaka, uvođenje transcendentnih prostora, visok stepen sim- bolizacije, samo su neki od elemenata modernizacije proze u Šćepanovićevim poetskim zahvatima koji je svoju punu zrelost postigao u romanu-noveli Usta puna zemlje, remek- djelu svjetske književnosti . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 411

Izvori

Šćepanović, Branimir (1965), Sramno leto, Beograd Šćepanović, Branimir (1994), Iskupljenje, Cetinje Šćepanović, Branimir (2008), Usta puna zemlje, Beograd

Literatura

Bal, Mike (2000), Naratologija, Beograd Bahtin, Mihail (1989), O romanu,Beograd, Bahtin, Mihail (2000), Problemi poetike Dostojevskog, Beograd Biderman, Hans (2004), Rečnik simbola, Beograd Chevalier J ., Gheerbrant A . (1987), Rječnik simbola, Zagreb Flaker, Aleksandar; Škreb, Zdenko (1964), Stilovi i razdoblja, Zagreb Foht, Ivan (1984), Uvod u estetiku, Sarajevo Frojd, Sigmund (2006), Psihologija mase i analiza ega, Beograd Hartman, Nikolaj (2004), Estetika, Beograd Jakobson, Roman (1966), Lingvistika i poetika, Beograd Jaus, Hans Robert (1978), Estetika recepcije, Beograd Kajzer, Volfgang (1973), Jezičko umjetničko delo, Beograd Kovačević, Miloš (1995), Stilistika i gramatika stilskih figura, Nikšić Kovačević, Miloš (1998), Stilske figure i književni tekst, Beograd Lampić, Mario (2000), Mali rečnik tradicionalnih simbola, Beograd Lotman, Jurij (1976), Struktura umetničkog teksta, Beograd Lotman, Jurij (2004), Semiosfera, Novi Sad Marčetić, Adrijana (2004), Figura pripovedanja, Beograd Milosavljević, Petar (1991), Teorijska misao o književnosti, Novi Sad Milosavljević, Petar (1993), Teorija beletristike, Niš Milosavljević, Petar (1997), Teorija književnosti, Beograd Milosavljević, Petar (2000), Metodologija proučavanja književnosti, Beograd Peleš, Gajo (1966), Poetika suvremenog romana(1945–1961), Zagreb Petre, Fran i Škreb, Zdenko (1961), Uvod u književnost, Zagreb Petrov, Aleksandar (1970), Poetika ruskog formalizma, Beograd Popović, Tanja (2007), Rečnik književnih termina, Beograd Prčić, Tvrtko (1997), Semantika i pragmatika reči, Novi Sad Simić, Radoje (2001), Opšta stilistika, Beograd – Nikšić Solar, Milivoj (1979), Moderna teorija romana, Beograd Solar, Milivoj (1982), Suvremena svjetska književnost, Zagreb Solar, Milivoj (1984), Teorija književnosti, Zagreb 412 Miluša Bakrač: Poetika Šćepanovićevih romana Sramno leto, Iskupljenje i romana-novele . .

Štancl, K . Franc (1978), Tipične forme romana, Novi Sad Taljabue, Gvido Morpurgo (1968), Savremena estetika, Beograd Tomaševski, Boris (1972), Teorija književnosti, Beograd Tomović, Slobodan (2006), Moralna tradicija Crnogoraca, Podgorica Trebješanin, Žarko i Lalović, Zoran (2008), Psihologija 2, Podgorica Uspenski, Boris (1979), Poetika kompozicije i semiotika ikone, Beograd Velek, Rene i Voren, Ostin (1991), Teorija književnosti, Beograd Veličković, Staniša (1993), Književni proces, Nikšić Ženet, Žerar(1985), Figure, Beograd Živković, Dragiša (1992), Teorija književnosti, Novi Sad Živković, Dragiša (2001), Rečnik književnih termina, Beograd Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 413

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-31 Selimović M . 821 162. .3 .09-31 Šotola J .

Romana Benić Brzica: Ahmed Nurudin i Vojtech Had – i naše vrijeme

Na brojne sličnosti između romana Derviš i smrt Meše Selimovića i Družbe Isusove Jirija Šotole već je 1970 . godine u Književnoj smotri upozorio Ljudevit Bauer . Tema im je zajed- nička i bavi se sudbinom čovjeka, predstavnika vjerskog reda, derviškog i isusovačkog, koji je u sukobu sa sredinom i samim sobom, razapetog između vlastitih želja, s jedne, i institucionalnih, društvenih i crkvenih konvencija, dogmi i zabrana, s druge strane . Oba su romana priča o ljudskom životu, propitivanju, egzistencijalnoj nemoći, ne- sposobnosti podnošenja relativnosti života i obračunu s mračnim demonima koji leže u temelju svake ljudske osobnosti, nešto u čemu se svi lako prepoznajemo . Baveći se svojim razmišljanjima i svojom (opterećenom) savješću, glavni likovi propituju to isto i vrijeme u kojem žive, a njihove su opet analize i dvojbe ništa drugo nego i naše . Tekst polazi od pretpostavke kako jedan vjerski oblik može pogubno djelovati na život pojedinca kojega je i sam sastavni dio . Čovjek je žrtva reda u kojem je moć vlasti onemogućila bilo kakvu mogućnost slobodnog življenja . Karakter redova u tom se smi- slu može shvatiti represivnim, kako u ideološkom smislu, tako i na osobnom, intimnom planu . Govoreći o jednom prošlom vremenu, romani istovremeno potvrđuju brojne ne- gativnosti našeg, poput ideoloških sukobljenosti, borbi za vlast, moralne nestabilnosti, osjećaja ugroženosti i besmisla, a kao posljedicu svega toga dehumanizaciju čovjeka, odricanje ljudskosti i prava na slobodan izbor, odnosno tragičnoj otuđenosti koja odlič- no opisuje današnje vrijeme i robota u njemu, modernog čovjeka .

Ključne riječi: vjerski red, otuđenost, povijest, suvremeni čovjek

Ahmed Nurudin and Vojtech Had – and Our Time

Numerous similarities between novels Death and the Dervish by Mesa Selimovic and Jesuits by Jirij Sotola have been noticed by Ljudevit Bauer in the Literary Review back in 1970 . Their common theme discusses the fate of man, representative of the religious order, dervish and Jesuits, who is in the conflict with his surroundings as well as with himself, the one who is torn between his own inclinations on one side and institutional, societal and church conventions, dogmas and restrictions on the other . 414 Romana Benić Brzica: Ahmed Nurudin i Vojtech Had – i naše vrijeme

Both novels tell the story of a human life, enquiring, existential powerlessness, in- ability to endure relativity of life and the fight with dark demons who lie in the founda- tions of every human personality, something which we all can relate to . Dwelling on their own thinking and their (burdened) consciousness, the main characters question their own time, and then, their analyses and doubts are no different from ours . The text’s main premise is a detrimental effect of a religious form on a life of an individual who is a part of it . The man is a victim of an order who has suppressed any possibility of his free life . The character of the religious orders can be presumed as re- pressive, both as an ideology as well as on personal and intimate plane . The novels speak of a past; however, they simultaneously confirm many negativities of our contemporary time . Such are the ideological conflicts, power struggles, moral instability and the feelings of imperil and absurdum . The consequences are dehumani- zation of a man, denial of humanism and the right for a free choice and the tragic aliena- tion which aptly describes current times and the robot in it, the modern man .

Keywords: religious order, alienation, history, modern man

1. Uvod

“Kad pisac danas posegne za temom iz nekog drugog vremena, onda je to zato što želi reći nešto svom vremenu o njemu samom” (Bauer 1970: 91) . To je početak teksta Ljude- vita Bauera u kojemu je 1970 . godine upozorio na brojne sličnosti između romana Derviš i smrt Meše Selimovića i Družbe Isusove Jirija Šotole, čija je tema zajednička i bavi se sudbinom čovjeka, predstavnika vjerskog reda, derviškog i isusovačkog, koji je u sukobu sa sredinom i samim sobom, razapet između vlastitih želja, s jedne, i institucionalnih, društvenih ili crkvenih konvencija, dogmi i zabrana, s druge strane . Odabir duhovne osobe za glavni lik romana kod oba autora u tom smislu nije slučajan; položaj i uloga svećenika u društvu uvijek je aktualna, kao i njegova vječna razapetost između vjere i dužnosti, kolektivnog i osobnog, svjetovnog i sakralnog . Iz nezahvalnog položaja po- srednika između Boga i čovjeka, od pojedinaca koji u ime vjere i bezgranične pripadno- sti određenoj ideologiji kojoj su posvetili čitav život, glavni likovi spomenutih romana, derviš Ahmed Nurudin i isusovac Vojtech Had, s vremenom doživljavaju razočaranje, gube ideale i otuđuju se od drugih i samoga sebe te na kraju doživljavaju potpuni poraz, kako u profesionalnom, tako i ljudskom smislu . Čitanje ovih tekstova pokazuje kako jedan vjerski oblik može pogubno djelovati na život čovjeka kojega je i sam sastavni dio . Karakter redova u tom se smislu može shvatiti represivnim, kako u ideološkom smislu, tako i na osobnom, intimnom planu . Čovjek je žrtva reda u kojem je moć vlasti one- mogućila bilo kakvu mogućnost odabira i slobodnog življenja . Prema Bauerovim rije- čima, takav proturječni mehanizam dobro je poznat svim razdobljima ljudske povijesti jer svaka borba bilo za čovjeka, vjeru i slično pretpostavlja vlast i nasilje koji navode na borbu protiv čovjeka, tražeći poslušnost i određenu hijerarhiju . Na taj način ljudi postaju Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 415 neprijatelji vlasti ili njezini prijatelji, a svaka borba protiv tog mehanizma doživljava se kao pobuna protiv onoga u ime čega je i nastao 1. Govoreći o jednom prošlom vremenu, oba romana istovremeno potvrđuju brojne negativnosti našeg, poput ideoloških sukobljenosti, borbi za vlast, moralne nestabilno- sti, osjećaja ugroženosti i besmisla, a kao posljedicu svega toga dehumanizaciju čovjeka, odricanje ljudskosti i prava na izbor, odnosno tragičnoj otuđenosti koja odlično opisuje današnje vrijeme i robota u njemu, modernog čovjeka .

2. Na vjetrometini povijesti

Kroz okvir povijesti, autor upućuje na suvremenog čovjeka i sve probleme njegovog po- stojanja .2 Oba autora, i Selimović i Šotola, živjeli su i djelovali u vrijeme socijalizma, a svoje su romane napisali u kratkom vremenskom odmaku, Derviš i smrt 1966 . godine, a Družbu Isusovu 1969 . godine . Izbor teme i likova kod obojice ne bi bio iznenađujuć i naročito izazovan kad bi se radilo o nekom drugom vremenu, ali u kontekstu tadašnje Čehoslovačke (Šotola) i bivše Jugoslavije (Selimović), takva situacija donosi jednu dodat- nu dimenziju i svojevrsnu opterećenost . Šotolin se roman pojavio u Pragu 1969 . godine u razdoblju gušenja Praškog proljeća i iako je radnja romana smještena u vrijeme najjače protureformacije u Češkoj (od 1667 . do 1694), ne može se ne primijetiti istovjetnost sa stvarnim socijalizmom u tadašnjoj Če- hoslovačkoj . Osvrnuvši se na film Družba Isusova iz 2004 . godine, u režiji Silvija Petra- novića, snimljen prema istoimenom romanu Jirija Šotole, Josip Sanko Rabar je utvrdio kako je: “Šotola napisao roman o vječnoj biti ideološke vlasti, neovisno o tome radi li se o vlastodržačkoj Crkvi 17 . stoljeća, otuđenoj od Boga, ili o marksističkom socijalizmu 20 . stoljeća” (Rabar 2005: 1–2) . Selimovićev roman, iako strogo vremenski neoznačen, za razliku od Šotoline Družbe Isusove iznjedrio je autorovo doba, njegovo osobno iskustvo . Osnovni motiv romana proizlazi iz događaja o kojemu je autor pričao u Sjećanjima, o strijeljanju brata Šefkije te o predavanju koje je održao dan nakon što je saznao za brato- vu smrt . Svjestan težine teme koja ga je intimno opsjedala i mogućnosti upadanja u su- bjektivnost koju je želio izbjeći, Selimović je priznao kako je taj problem nastojao riješiti smještanjem djela u povijest . Midhat Begić s pravom je utvrdio kako taj roman “sadrži izvjesnu veoma značajnu notu našeg socijalističkog vremena revolucija, prevrata, čistki, suđenja po unaprijed pripremljenim presudama itd ,. sa svim elementima dekora naše epohe” (Begić prema Lagumdžija 1973: 16) . Zaokupljenost problemom ljudske egzistencije, prikazana kroz strukturu derviša Nurudina i isusovca Hada, a obzirom na ograničenost opsega teksta, bit će na ovome mjestu ukratko predstavljena pomoću odrednica kao što su značenje vjere, pripadnost

1 Bauer, Ljudevit, Jiri Šotola: Bratstvo Isusovo, Književna smotra, Časopis za svjetsku književnost, Godište II, Broj 3, 1970, str . 91–92 . 2 Bauer, Ljudevit, Jiri Šotola: Bratstvo Isusovo, Književna smotra, Časopis za svjetsku književnost, Godište II, Broj 3, 1970, str . 91–92 . 416 Romana Benić Brzica: Ahmed Nurudin i Vojtech Had – i naše vrijeme vjerskom redu, odnos prema obitelji, poslušnost, sumnja i nemir, životno neiskustvo, emotivnost, problem otuđenosti i podvojenosti, odnos prema ženi, osjećaj grijeha te od- nos prema vlasti . One će, u kontekstu uspoređivanih romana, odnosno njihovih glavnih likova, ispričati priču o ljudskom životu, propitivanju, egzistencijalnoj nemoći, nespo- sobnosti podnošenja relativnosti života i obračunu s mračnim demonima koji leže u te- melju svake ljudske osobnosti . Baveći se svojim razmišljanjima i svojom (opterećenom) savješću, Ahmed Nurudin i Vojtech Had propituju to isto i vrijeme u kojem žive, a njiho- ve su (opet) analize i dvojbe zajedničke svima nama .

3. Ahmed Nurudin i Vojtech Had

- značenje vjere

Ontemskom vrijednošću vjera, započinju oba romana; citati iz Kurana kod Ahmeda Nu- rudina i Davidov pokajnički psalam kod Vojtecha Hada simboli su moralnog zakonika i traženja zaštite i utjehe u vjeri, ali i metafora podređenosti nekome ili nečemu . U isto vrijeme, ta je intertekstualnost oznaka suvremenosti samih tekstova: Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše, pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi… pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku . (Selimović 1985: 19) Ili kod Šotole: Gospodine, ne karaj me u srdžbi svojoj, u gnjevu svojem ne kažnjavaj me . Jer strijele tvoje ostaše u tijelu mojem, a ruka tvoja teško me je pritisla . (Šotola 1988: 5)

- pripadnost vjerskom redu

Oba lika ne djeluju kao individue, samostalne osobe, već kroz prizmu pripadnosti odre- đenom redu, instituciji, jedan derviškoj, drugi isusovačkoj . Ni jedan ni drugi ne mogu zamisliti život izvan takvih okvira, neovisan o konvencijama vlastitog staleža, za njih život izvan toga ne postoji, a i kad bi postojao, to ne bi bio život: Isključiti iz Družbe Isusove . To bi bio kraj . Život postoji samo u Družbi Isusovoj . Već odavno, već dvadeset godina . Tko odluči, odlučio je zauvijek… Život bez Družbe ne bi bio život . Ne bi bilo razloga da se ujutro budi . Ne bi bilo ničega . (Isto: 66) Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče . ( . . ) Derviški red je mislio za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i široki, i ništa moje nije postojalo što se u njih nije moglo uklopiti . (Selimović 1985: 86) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 417

- poslušnost

Pripadnost određenom redu uvjetuje slijepu poslušnost i bespogovorno podređivanje vlastitih misli i djela njegovim zahtjevima . Pojedinac je samo dio moćnog mehanizma koji u potpunosti gospodari njegovim životom . Ta sputanost ljudske prirode i nametnuta pravila po kojima treba živjeti, kod likova pridonose stvaranju napetosti zbog neusklađe- nosti u odnosu na ustaljeni red: Eto, takav se kruh jede u Družbi Isusovoj: kažu idi, i ti ustaješ i ideš . Pater Had uvijek ustaje i ide . Dao je zavjet poslušnosti i po slovu tog zavjeta mora biti poput nijema i tvrda štapa koji služi onome tko ga drži u ruci: kao mrtvac koji leži onako kako ga okrenu . (Šotola 1988: 13) Isti je slučaj i u organizaciji derviškog reda kada šejh Ahmed Nurudin za mlađeg derviša kaže: Ništa ga ne pitam, sam treba da kaže . Pristao je da nema ličnih tajni, osim onih koje niko ne može saznati . Red u tekiji je strog i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadržao . (Selimović 1985: 43)

- odnos prema obitelji

Pristupanje redu i Ahmeda Nurudina i Vojtecha Hada rano je odvelo iz roditeljskog doma . Topao obiteljski život zamijenjen je kolektivnim životom u zajednici, a to dovodi do otuđenja te površnog, hladnog i rezerviranog odnosa prema najbližima, što priznaju jedan i drugi: Onome tko jednom stupi u Družbu Isusovu, otac je onaj koji je umro na križu, on mu je i otac, i majka, i sestra, i dom, i grob, sve . (Šotola 1988: 51) Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju ( . . ) moja jer tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna ( . . ) Nisu ni smetali ni pomagali mojoj službi vjeri, iako sam više osjećao ponos što sam našao širu porodicu, nego žalost što sam se udaljio od svoje vlastite . (Selimović 1985: 86–87)

- sumnja i nemir

Vjera i moral, za obojicu predstavljaju osnovno mjerilo životnih vrijednosti, ali s vreme- nom počinju u njih sumnjati, suočeni sa nepravdom i poraženi u vlastitim nastojanjima za dobrotom i ispravnošću . Osim sumnje u vlastitu doličnost, snagu uvjerenja i karakter pobuda, oni počinju sumnjati i u druge ljude do konačnog propitivanja svega, “poštenja, ljubavi, mržnje, solidarnosti i drugih životnih odnosa i vrednosti ”. (Pervić prema La- gumdžija 1973: 22) 418 Romana Benić Brzica: Ahmed Nurudin i Vojtech Had – i naše vrijeme

( . . ) vi vjerujete da su blagoslovljeni oni koji čeznu za pravdom . I oni koji su čista srca . Vjerujete u sol zemlje . U ono čega nema . A ja više ne vjerujem . (Šotola 1988: 297) Došlo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji što su me uzdrma- le u korijenu, provalila je sila života što čeka da se poruše temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivši krš i pustoš . (Selimović 1985: 45) Zajedno s postojanjem sumnje, javlja se nemir, proizašao iz nemogućnosti pomi- renja određenog kanona i prirodnih nagona karakterističnih za svakog čovjeka, a on pokreće samoanalizu, ali i propitivanje drugih . Nurudin kaže: “A ja baš to nisam htio, ni da se pomjerim iz ležišta ni da promijenim ugao gledanja, jer ne bih bio više što sam, a šta bih bio, to niko nije mogao da zna . Možda neko nov i nepoznat kome ne bih mogao da odredim i predvidim postupke” (Selimović 1985: 82) . Nezadovoljstvo koje za posljedicu ima stalne napetosti i dvojbe prvenstveno postoji zato jer je kod obojice nezadovoljen osnovni životni nagon; vlastita postignuća, ono što je tim životom ostvareno .

- životno neiskustvo

Osjećaju bespomoćnosti, saznanju kako se stvari događaju mimo njihove volje, a oni na njih nikako ne mogu utjecati, kod obojice još više pridonosi spoznaja o vlastitom život- nom neiskustvu i potpunom nesnalaženju u osnovnim životnim odnosima: Ja zaista slabo poznajem život . Upoznao sam ga samo izvana, gledajući tuđe živote . I iz knjiga ( . . )Ne mogu, međutim, tvrditi da razumijem ono što predstavlja ljudski život ( . . ) Ja ne znam kako je čovjeku kad mu umire dijete, kad izađe iz tamnice ili kad dobije dragulj na poklon . Ja se samo iz glupe umišljenosti ponekad pretvaram da razumijem život . Ne tražite od mene da to činim danas . (Šotola 1988: 130) Ispričao je čudnu priču, koju sam jedva shvatao svojim ograničenim i jednostranim iskustvom, djetinjim po nepoznavanju svijeta u kome sam živio . (Selimović 1985: 95)

- emotivnost

Usprkos svojim zvanjima koja ih uniformiraju, jedan i drugi se u mnogim situacijama otkrivaju kao emotivne osobe, osjetljive na ljude i događaje te kao i svaki čovjek čeznu za ljubavlju, prijateljem, drugim čovjekom . Takav je slučaj kada Had nakon mnogo godina sreće starog prijatelja koji ga tom prilikom ne prepoznaje: Stajali su i gledali jedan u drugoga, i u tom trenutku iz oka patera Hada otkinula se ledena iglica, padala sve niže i niže i zaustavila se u srcu . (Šotola 1988: 192) Ili kada derviš treba odlučiti o Hasanovoj sudbini: Na šta me ovo prisiljavaju? Da osudim prijatelja, jedino stvorenje koje sam sačuvao za svoju nezadovoljenu i gladnu ljubav ( . . )Zar bi tražio da ubijem oca ili brata? A on Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 419

mi je više od njih . Više mi je i od mene samog . Bez tog čovjeka svijet bi mi bio tamna špilja . On mi je sve što imam i ne dam ga . (Selimović 1985: 335)

- otuđenost i podvojenost

Otuđenost, kao jedan od osnovnih motiva ovih romana, kod glavnih likova nastaje zbog gubitka dodira s drugim ljudima, a bez njega nema pravog života, zadovoljstva i sreće . Potreba za drugim čovjekom, za bliskošću, razumijevanjem, suosjećanjem i osloncem glavna je i prirodom određena potreba svakog živog bića . To su temeljne životne osnove koje ni Had ni Nurudin ne mogu osporiti jer su ljudi, a kao takvi ranjivi i željni ljubavi i topline . “Osuđen sam istinom”, izgovara Selimovićev derviš, razdiran pitanjima koja ga opsjedaju i na koja ne može naći odgovore, a koja ga nužno udaljavaju od drugih, ali i njega samog . I opet ovdje postoji mogućnost prepoznavanja u današnjem svijetu, odno- sno: “( . ). njegova zapisana muka razgovora sa sobom” postaje jedan kolektivni razgovor autora, ličnosti i čitalaca u kojem, parafrazirajući pisca, sve smo mi na tom suđenju – i sudije, i svjedoci, i tuženi” (Bogićević prema Lagumdžija 1973: 54) . Sama uloga vjerskog starješine i autoritet koji ona donosi ne umanjuje njihovu ljud- sku slabost u trenutku kad ih treba potvrditi; istovremeni proturječni osjećaj stida i pono- sa kod Hada u trenutku sudjelovanja u kamenovanju heretika zajedno s bijesnom svjeti- nom, dokaz je mogućnosti upravljanja njime, kao što je Nurudin svjestan da je na mjesto kadije postavljen prvenstveno zbog povodljivosti i jer se njime lako može upravljati: Često je podizao ruku i zamišljao da u njoj drži kamen ( . . ) Bilo je to gadno . Ali bilo je djelo, a pater Had je znao ( . . )da su djela do kojih mu je dano da dosegne rukom sitna i nimalo časna i da okus koji nakon njih ostaje na jeziku nije nimalo ugodan ( . . ) Pobjeda je bila osigurana . (Šotola 1988: 338) Ili kod Selimovića: A izabrali su baš mene, zato što sam bio pomalo junak, pomalo žrtva, pomalo narod- ni čovjek, ništa odviše, već s mjerom prihvatljivom i za narod i za prvake . A pretegnu- lo je, izgleda, to što su bili sigurni da će lako vladati sa mnom i činiti što budu htjeli . (Selimović 1985: 317)

- odnos prema ženi

Odnos sa ženom kod obojice je iznimno složen, jakog intenziteta, iako potiskivan zbog njihovog položaja, nesklonog takvoj vezi . Jednom i drugom, žena će snažno obilježiti život, trajno ga usmjeravajući . Derviš i isusovac nastoje potisnuti vlastite osjećaje, ali to kod njih dodatno potiče razdiruće osjećaje čežnje, nemira, strasti i zabrane . Nurudinova zadivljenost kadiničinom ljepotom, kao i ona lijepe grofice na koju isusovac Had dola- zeći u dvorac Košumberk nije računao, još više kod obojice izazivaju osjećaje životne 420 Romana Benić Brzica: Ahmed Nurudin i Vojtech Had – i naše vrijeme promašenosti i vlastite nedostatnosti . Primjerice, prvi susret isusovca Hada s groficom Marijom Maximilianom, čiji ispovjednik tek treba postati: Sjedim i naklapam zamuckujući kao kapelan s pekarevom kćerkom . Bičem bi je tre- balo, taj njezin izrez i biser ( . ). (Šotola 1988: 14) Ahmed Nurudin je za razliku od Vojtecha Hada imao jednu prednost; kao musli- manski svećenik mogao se vezati uz ženu jer mu to vjera nije zabranjivala . Ipak, ni on nije uspio ostvariti svoju životnu ljubav, ali ona nije ostala bez posljedica jer susret s mla- dićem, a sinom nekadašnje ljubavi, neposredno pred smrt, upućuje kako bi to mogao biti njegov sin . Određeno životno iskustvo pomoglo mu je u razumijevanju žena i njihove psihologije, ali se nikada u potpunosti nije oslobodio nelagode i opasnosti koju je osjećao u njihovoj blizini . Takav je susret s kadinicom, sestrom prijatelja Hasana: Nevješt sam razgovoru sa ženama, pogotovu sa ženama njene ljepote i njenih godina ( . . )Najneugodnije je što znamo da one znaju više nego što pokazuju, i da nas mjere svojim neobičnim mjerilima, koja teško saznajemo . (Selimović 1985: 27) Ili sjećanje na ženu iz njegove mladosti: Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio . Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome: osjećao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj . Možda sam se svetio sebi, i lju- dima, nehotice, i ne znajući . Boljela me, odsutna . (Isto: 351)

- osjećaj grijeha

Odrednica grijeh kod obojice je izražena u većoj mjeri od ostalih ljudi; riječ je o duhov- nim pastirima čija je zadaća borba protiv istog, sputavanje nagona koji ga proizvode, a sve to potire svećeničko zvanje, odnosno temeljni smisao njihovog postojanja; predanost vjeri, dominaciju duhovnog, tjelesnu čistoću i unutrašnji mir . U toploj jurjevskoj noći, punoj grijeha, Ahmed osjeća uzbuđenost i nemir: Zapamtio sam tu noć, zapamtio bih je po vrelini kojom me gušila i po praznini kojom me istrugala tuđa strast, da ništa drugo nije bilo . (Selimović 1985: 41) Ili Hadova nelagoda kad se otkrije kako mu je poznata unutrašnjost grofičine sobe u kojoj se slučajno zatekao kad mu je jednom prilikom htjela pokazati svoj portret: - U sobi ima kućni oltar? - Ima klecalo i sliku . - Djevicu Mariju? - Da . - A odakle to znate? (Šotola 1988: 44) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 421

- odnos prema vlasti

Sukobi koji nastaju u oba romana prvenstveno su posljedica pritiska vlasti, “jednog nesmiljenog totalitarizma u kojem se čovjek poništava kao blijeda sjenka” (Bogićević prema Lagumdžija 1973: 50) . Istu će vlast koja im je donijela mnogo razočaranja i boli obojica dobrovoljno prihvatiti, jedan postajući kadija, drugi superior, potvrđujući time kako je njezin okus svima neodoljiv: Začudo, brzo sam se saživio s novim položajem, kao da sam dočekao ostvarenje nekog davnog sna . Možda je to zlatna ptica iz djetinjih priča, možda sam potajno, u sebi, če- kao ovakvo povjerenje odavno, oduvijek . Što nisam dopuštao da ta maglovita čežnja postane jasna, to je zbog toga što sam se sigurno plašio razočarenja ako se ne ostvari, i otiskivao je u tamni i skriveni prostor duše, kao i sve ostale opasne želje . (Selimović 1985: 317) Kad sagradimo rezidenciju, bit će imenovan i njezin superior . Mislim da svatko od nas zna tko će biti košumberški superior ( . . ) Zato vam već sad želim mnogo uspjeha, oče . Biti superior, velika je odgovornost . Vjerujem da ćete učiniti mnogo korisnih stvari . Želim da budete koristan superior i da takvi ostanete što duže . Vaš će rad promatrati cijela Družba . I strogo suditi o njemu ( . ). (Šotola 1988: 209–210) Osjetivši njezinu moć, obojica upadaju u zamku; kadija Nurudin naći će se u neu- godnoj situaciji izricanja presude prijatelju, a nezasitni zahtjevi pripadnika Družbe Isu- sove prisiliti Hada na potpuno osiromašenje grofice i njezin nedostojanstven završetak . “Život je pun poniženja, gorčine i osamljenosti ( . ). Svaki je život samo kamen iz- gubljen negdje u zidu velikog Božjeg hrama” (Šotola 1988: 137), pesimistično zaključuje Had, dok Nurudin priznajući vlastitu zabludu, sam za sebe kaže: Ovaj mladić je pomogao da se ubije taj mirni i blagi čovjek, koji je vjerovao u svijet koji ne postoji . (Selimović 1985: 287)

4. Zaključak

Glavne likove ovih romana moguće je shvatiti kao znakove kojima se iskazuje sva tragič- nost čovjeka našeg doba . Upravo takvu sudbinu doživljavaju i derviš Nurudin i isusovac Had i to je najsnažnija točka njihove usporedbe . I jedan i drugi izgrađeni su oko jednog lika koji sa svojom okolinom komunicira kroz pripadnost određenom vjerskom redu, jedan derviškom, drugi isusovačkom, dakle svećenici, s naglašenim baroknim značajka- ma . (Isto: 92) . Barokni se stil razvio u okrilju katoličke protureformacije i suprotstavljen je slobodnoj i nesputanoj renesansi koja mu je prethodila; karakterizira ga pojačana reli- gioznost, refleksivnost i negiranje svjetovnog . To je razdoblje prožeto napetošću između nepomirljivih suprotnosti što odlično opisuje isusovca Hada i derviša Nurudina; okre- nuti su duhovnom, smješteni između apsolutnog dobra i apsolutnog zla, djeluju prema 422 Romana Benić Brzica: Ahmed Nurudin i Vojtech Had – i naše vrijeme općim, a ne osobnim načelima, pasivni su, s vremenom počinju sumnjati u ono što je osnova njihovog postojanja, vjera, i obojica završavaju kao žrtve institucije čiji su temelj- ni dio . Baveći se svojim razmišljanjima i svojom (opterećenom) savješću, ovi likovi propi- tuju to isto i vrijeme u kojem žive, a njihove su opet analize i dvojbe ništa drugo nego i naše . Problemi podrijetla, identiteta i osmišljavanja života usklađeni su ovdje sa “širim idejnim kontekstom ( . ). s bićem glavnog junaka koji dodiruje svoju konačnost u prosto- ru i vremenu” (Pervić prema Lagumdžija 1973: 37) . Sukobi s kojima se suočavaju, nastaju zbog ljudske težnje za nesputanim odlučiva- njem i stvarnosti pritiska nad njime, ostvareno snagom određene ideologije koja ga u potpunosti negira . U tom je smislu aktualnost teme nedvojbena; već je Markus govoreći o Dervišu i smrti istaknuo kako je riječ o “mogućnosti svakog čovjeka da se identifici- ra, da se pronađe u rascjepima i duhovnim raskršćima Selimovićeva derviša Ahmeda” (Markus prema Lagumdžija 1973: 60) . To je istina jer se svatko, bar jednom u svom živo- tu, našao rascijepljen između, s jedne strane, vlastitih ljudskih strasti i, s druge, konven- cija, odgovornosti i zabrana, osjetio nesuglasje između svijeta koji ga okružuje i vlastitih ideala, osvijestivši lažno uvjerenje kako vlada svojim životom, poput Selimovićevog i Šotolinog junaka . Smještajući radnju svojih romana u prošlost, autori su željeli progovoriti o vlastitom vremenu pri čemu je ona bila onaj materijal koji je i ovdje poslužio za priču o čovjekovoj sudbini, moralnim dvojbama i egzistencijalnoj nemoći, a sve u kontekstu označavanja temeljnih ljudskih odnosa, ljubavi i mržnje, dobra i zla, pripadnosti, identiteta, života kao takvog . U središtu su zanimanja Selimovićevog i Šotolinog romana jedan derviš i isusovac, pripadnici dvije velike svjetske religije, islama i kršćanstva . Intertekstualnost koju oni zrcale kroz Kuran, odnosno Bibliju, svjedoči o mogućnosti još jednog elementa njihove usporedbe ili još bolje poticaju, a to je podsjećanje na njihove zajedničke teološke kori- jene i ideju židovsko-islamsko-kršćanske tradicije što je nužnost za uspostavu mira u današnjem svijetu . I Nurudin i Had potvrđuju kako je, na kraju krajeva, čovjek samo čovjek, bez obzira na to gdje živi, kojim jezikom govori i u što vjeruje; mnogo nas je na svijetu poput njih, “dovoljno je pogledati se u ogledalo” (Selimović 1990: 314) . Ljudski život kao trajnu potragu za srećom, odnosno ljepšim, boljim i pravednijim životom najbolje opisuje rečenica iz Selimovićevog romana, a ona glasi: “Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dola- zi” (Selimović 1985: 203)? S ovim pitanjem, jer odgovore svaki čitatelj daje sam za sebe, zaključujem vlastito čitanje ova dva romana u kojima glavni likovi pričaju dobro nam poznatu priču o životu kao mjestu borbe i neprekidnih traženja . U toj igri ponekad nas zapadnu bolje, ponekad lošije karte, ali igra se nastavlja, uz neizbježne dvojbe, razoča- ranja, ali i neočekivana otkrića, pri čemu je najvažnije, ne predati se nikada . Ili prema Bauerovim riječima: “I valja se što češće osvrtati za samim sobom, vraćati se i počinjati iz početka . S onima koji su, hvala budi bogu, bar preživjeli . Stalno se mora počinjati iznova . Pod zvijezdom ljubavi i vjere i nade” (Bauer 1970: 92) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 423

Literatura

Bauer, Lj . (1970), Jiri Šotola: Bratstvo Isusovo, Književna smotra, Časopis za svjetsku književnost, Godište II, Broj 3, str . 91–92 . Lagumdžija, R . (1973), Kritičari o Meši Selimoviću, Izdavačko preduzeće Svjetlost, Sarajevo Rabar, J S. ,. Družba Isusova: Meditativna ljepota duhovnosti . http//www ver. hr/ver2005/ver01/. film .htm Selimović, M . (1985), Derviš i smrt, OOUR Izdavačka djelatnost, SOUR Svjetlost, Sarajevo Selimović, M . (1990), Pisci, mišljenja, razgovori, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, Svjetlost, Sarajevo Šotola, J . (1988), Družba Isusova, Znanje, Zagreb 424 Марија Ѓорѓиева Димова: Нарцистички наративи

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-31 Lešić Z . 821 163. .3 .09-31 Minevski B .

Марија Ѓорѓиева Димова: Нарцистички наративи

Предемет на интерес на овој текст се метафикционалните елементи во романите Нишан (2007) на Блаже Миневски и Книга за Тара (2004) на Зденко Лешиќ . По- аѓајќи од теориските модели на метафикцијата (Линда Хачион, Патриша Во, Марк Кари), компаративната интерпретација на романите ќе се одвива на три рамништа: 1 . Преглед на метафикционалните теми и постапки во романите: тематиза- ции и демонстрации на односот книжевност – стварност, уметност – живот, факт – фикција; техниките на “отворен диегетски нарцизам” (самосвесен наратор, ав- то-тематизација на пишувањето) . 2 . Метатекстуалните рамништа во романите: варијантите на автореферен- цијално промислување на сопствениот наративен идентитет и метатекстуалните варијанти на коментаторски однос кон туѓите текстови, кон книжевната тради- ција и кон книжевните кодови и конвенции . Автореференцијалните и метатек- стуалните рамништа на романите го афирмираат “истражувањето на теоријата на фикцијата преку практиката на пишување фикција” (Патриша Во) . 3 . Онтолошките импликации на метафикцијата во романите: - функцијата на метафикцијата во индицирање на разнишаниот онтолошки статус на книжевноста; - функцијата на метафикцијата во самосвесните проблематизаци и нивела- ции на границите меѓу световите (книжевност – стварност, факт – фикција) и меѓу текстовите (книжевен – некнижевен, оригинал – плагијат) .

Клучни зборови: роман, метафикција, онтолошка доминанта

Narcissistic Narratives

Subject of this text are metafictional elements in novels Nišan (2007) by Blaže Minevski and Knjiga o Tari (2004) by Zdenko Lešić . Starting from theoretical models of metafic- tion (Linda Hutcheon, Patricia Waugh, Mark Currie), our comparative interpretation of the novels will be conducted on three levels: 1 . Review of metafictional topics and techniques in the novels: explicit thematisa- tion and demonstrations of relations literature – reality, art – life, fact – fiction; the tech- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 425 niques of an “overt diegetic narcissism” (self-consciousnarrator, auto-thematisation of writing) . 2 . Мetatextual levels in the novels: variants ofauto – referential rethinking of his own narrative identity and metatextual variantsof commentary relations to other texts, to literary tradition and to literary codes and conventions . 3 . Ontological implications of metafiction in the novels: function of metafiction in indicating of destabilized ontologicalstatus of literature; function of metafiction regard- ing creation of ontological implosion: self-conscious problematizations and levelling of boundaries between worlds (literature – reality, fact – fiction) and between texts (literary – nonliterary texts, original–plagiarism) .

Keywords: postmodern novel, metafiction, ontological dominant

Метафикцијата, како што денес се нарекува, претставува фикција за фикцијата - односно фикција која во себе го вклучува и коментарот за сопствениот раскажувачки и/или лингвистички идентитет .

Линда Хачон

Теориски контекстуализции

Теориските модели на метафикцијата во концепциите на Линда Хачон, на Патри- ша Во и на Марк Кари упатуваат на нивниот заеднички интерес за поврзаноста на метафикцијата со постмодернистичката проза, воопшто, и со романот, посеб- но . Студијата NarcissisticNarrative . TheMetafictionalParadox (1980) на Линда Хачон го промовира поимот раскажувачки нарцизам како ознака за текстуалната само- свест, иманентна на т .н . нарцистички текстови, односно на текстовите кои во себе вклучуваат и свест за сопствената природа на артефакт и кои ја поставуваат таа артифициелност како книжевна тема . “Метафикцијата, како што денес се нареку- ва, претставува фикција за фикцијата - односно фикција која во себе го вклучу- ва и коментарот за сопствениот раскажувачки и/или лингвистички идентитет” (Хачон 1984: 1) . Посматрајќи го нарцизмоткако генеричка особина на романот, какоалтернативна развојна линија во неговата историја, а не како негова деструк- ција, Хачон ги зема предвид импликациите на метафикцијата не само во однос на историјата на романот, туку и во однос на неговата теорија: иако романот го задржува статусот на миметички жанр, сепак, метафикциските преобликувања на “виталниот линк живот – уметност” придонесуваат за редефинирање на ро- манескната миметичност . Преобликувањето на оваа врска се остварува нарам- ништето на имагинативниот процес (на раскажување), наместо на рамништето на продуктот (раскажаната приказна) . Оттаму, авторката ја воспоставува дистинк- 426 Марија Ѓорѓиева Димова: Нарцистички наративи

цијата меѓу “мимезис на продуктот” (како одлика на традиционалниот реализам) и “мимезис на процесот” (како одлика на постмодерната метафикција) . “Мета- фикцијата сè уште е фикција и покрај поместувањето на фокусот на нарацијата од продуктот што го претставува врз самиот процес (на нарација) . Романот не е само продукт (раскажана приказна), туку и процес (раскажување на приказната)” (Хачон 1984: 39) . Патриша Во во студијата Metafiction . TheTheoryandPracticeofSelf- ConsciousFiction (1984) нуди пошироко поимање на метафикцијата: “Метафик- цијата е термин којшто му се доделува на фикциското пишување, кое самосвесно и систематски свртува внимание врз својот статус на артефакт, а со цел да ги по- стави прашањата за односот меѓу фикцијата и реалноста . Таквите пишувања, во обезбедувањето критика за сопствените методи на конструкција, не само што ги испитуваат фундаменталните структури на наративна фикција туку, исто така, ја истражуваат и можната фикционалност на светот надвор од книжевниот, фикци- скиот текст” (Во 1996: 2) . Во принцип, Во го фокусира односот меѓу метафикцијата и традиционалниот книжевен реализам, но не во смисла на директно спротивста- вување, туку во насока на откривање на комплексниот однос меѓу нив . “Метафик- цијата експлицитно ги оголува конвенциите на реализмот, не ги игноририра и не ги напушта . . Не го напушта ‘реалниот свет’ во име на нарцистичките задоволства на имагинацијата . . Покажувајќи на кој начин книжевната фикција ги креира своите имагинарни светови, метафикцијата помага да се разбере на кој начин реалноста која ја живееме слично е конструирана, ‘напишана’” (1996: 18) . Оттаму, во проблематизирачкиот однос кон книжевниот реализам,метафикцијата ги оголува неговите конвенции, покажувајќи дека јазикот на реализмот не репродуцира објективно дадена реалност, туку дека самиот конструира верзија на стварноста . “Поимот реалност како конструкт е истражуван низ текстуалната самореференција” (Во 1996: 54) . Во обид да го редефинира поимот метафикција Марк Кари се фокусира и врз друга димензија на метафикцијата, врз книжевната самосвест која се создава на границата меѓу книжевноста и критиката: фикцискиот текст ја вклучува и критичката саморефлексија која ја демонстрира текстуалната свест за сопствената артифициелност, додека границата меѓу книжевноста и критиката е означена како вид (само)коментар во книжевноста . “Метафикцијата е граничен дискурс, вид пишување кое се сместува себеси на границата меѓу фикцијата и критиката, кое ја зема границата како своја тема” (Кари 1995: 2) . Кари го претпочита терминот теоретска фикција, означувајќи ја “фикцијата која има теориска/критичка функција во однос кон себе и кон своите конвенции” (1998: 62) . Иако внесувањето критичка експертиза во романот не е единствениот начин на дисеминирање на теоријата, сепак, според Кари, тоа е актуелен начин на давање критичка функција на романот, односно “способност да ја истражува логиката на наративот без да прибегнува кон метајазик” (1998: 52) . Оттаму, теоретската фикција е дефинирана и како вид “перформативна наратологија”: “ослободена од дистанцираните Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 427

метајазични описи во однос на објектот-наратив, таа ги перформира сфаќањата за наративот додека е самата наратив” (Кари 1998: 52) .

Интерпретативни контекстуализации

Теориските елаборации на метафикцијата се фонот врз којшто ќе се контекстуализираат споредбените интерпретации на романите Книга за Тара (2004) на Зденко Лешиќ и Нишан (2007) на Блаже Миневски . Компаративниот контекст на интерпретација е оправдан дотолку повеќе што и двата романа ја користат постапката текст во текст или роман во роман, како наративна структура која е двојно индикативна: го демонстрира метафикциското поигрување со и поместување на границите меѓу текстовите и световите и ја илустрира “онтолошката доминанта на постмодерната проза” (Мекхејл 2001: 3–11) .

1. Метафикциски теми и постапки

И во Книга за Тара и во Нишан, присутни семетафикциските тематизации и коментари на односот книжевност – живот, со оглед на тоа што ликовите-наратори во истовреме се и романсиери, фокусирани во процесот на пишување (романи), кои паралелно коментаторски се движат низ историјата и теоријата на жанрот . Во тој процес ги актуализираат прашањата и дилемите за односот книжевност – стварност, повикувајќи се на книжевни и теоретски примери, но и на сопствените животни и романсиерски искуства . Во романескната практика оваа мета – позиција се афирмира како пишување, кое ја открива својата конвенционалност, кое го оголува својот статус на артефакт и ги истражува проблематичните односи меѓу “животот и фикцијата” . Тоа е односот за којшто станува свесен нараторот во Книга за Тара, кога ќе одлучи да пишува “занимлив роман”: “Околу мене седвижеајунаци од неколку различни романи, кои, неповикани, упаднаа воовој мој единствен живот и се измешаа во него, создавајќи вистинска збрка, бидејќи се дојдени од жанровски и стилски различни романи . . Помислував дека би требало, како писател на роман, да се фокусирам врз еден од случаите што ги познавам, да го извлечам од животот и, трпеливо и полека, да го внесувам во романот . Со малку вештина, тој случај би се претворил во сиже на романот . Една животна приказна, на тој начин, би станала фабула, а еден жив човек – карактер” (Лешиќ 2004: 38) . Трансгресиите меѓу световите на стварноста и на фикцијата се освестени и во Нишан: во мигот кога ликотја држи на снајперски нишан девојката од албанскиот непријателски табор (именувјќи ја според лик од албанските легенди, Дорунтина), којашто,исто така, го држи на нишан, ќе констатира: “Ти можеби мислиш дека сето ова е роман и дека можеби сум само лик од твојот роман” (Миневски 2008: 254) . Во инструкциите што професорот по креативно пишување им ги дава на 428 Марија Ѓорѓиева Димова: Нарцистички наративи

студентите, се препорачува истата онтолошка трансгресивност и како книжевна тема, но и како книжевна постапка: “Мешањето на податоците е креативна по- стапка; пред да ги преземеш од некаде, постоеле во твојата фантазија, твојата ав- торска имагинација, која знае зошто ѝ требаат! . . Ако пишувате како што велам, тогаш никој нема да знае што е вистина, а што е измислено . А тоа е суштината на уметноста . Вистината е фантазија, а фантазијата е Вистина . Запомнете или запи- шете, дека без тоа нема книжевност (Миневски 2008: 210) . Коментаторското врамување на процесот на пишување роман за себе “ќе раскажувам за себе, но тоа не значи дека ќе ги наведувам читателите да веруваат дека во мојот живот сè се случувало токму така како што раскажувам” (Лешиќ 2004: 84), “Јас го раскажувам животот, реков” (Миневски 2008: 69), го актуализира и прашањето на наративизацијата на стварноста . Хејден Вајт упатува на важноста на процесот на наративизација: тоје средиштен процес во човековото разбирање, кој ги организира настаните, наметнувајќи им структура на значење што тие ја немаат сами по себе . “Наративизацијата на стварноста значи наметнување врз таа стварност форма на приказна” (Вајт 1990: 2), што го обезбедува решението на проблемот околу трансферот на знаењето во раскажување . Токму наративното, романескното осмислување на животот, на (персоналното и колективното) ми- натото, на стварноста, воопшто, е во фокусот на двата романа . Дополнително, во самосвесниот чин на пишување на романите го следиме и наративниот трансфер на дел од теориското знаење што го поседуваат ликовите/нараторите . “Многу мис- лители тврделе дека и да се живее и да се пишува значи да се трага по смисла . Дека смислата мора да биде атрибут на животот како што е атрибут на пишувањето” (Лешиќ 2004: 191) . “Всушност, кога е во прашање романот сè е многу поедноставно: она за што се раскажува се случува не онака како што бара вистината, туку како што бара приказната која се раскажува” (Лешиќ 2004: 84) . “Останува запаметено само она што е раскажано . Но, тоа не значи дека она што е раскажано навистина се случило така како што е раскажано . Би биле наивни кога би верувале дека она што се раскажува е нешто повеќе одприказна (Лешиќ 2004: 141) . “Ба ти писате- лот, ба ти книгите, вели, книгите, рече, ако не го доживееш и преживееш, пес му матер, она што го пишуваш; можеш да измислуваш колку сакаш – вели - но само животот пишува романи со мадиња, брат” (Миневски 2008: 38) . “Животот е она што ќе се раскаже . Животот навистина е само она што ќе се запомни и само она што ќе се раскаже . Сосема е јасно дека сите живееме во една единствена приказна само што неа секој различно ја раскажува (Миневски 2008: 58–59) . “Постојано со задоволство си го лажирав животот, измислувајќи лага што потоа се трудев да стане вистина Јас го раскажував својот живот однапред, а тој сè раскажувал само отпосле . Мојот живот е приказна што не може да се живее” (Миневски 2008: 69) . “Јас ќе ти го раскажам животот, ти направи приказна од него . Но мора да знаеш –продолжи – дека ниеден живот како обичен живот не е доволен за приказна што вреди да се запише . Приказната не е за докажување, приказната е за раскажување” (Миневски 2008: 103) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 429

Метафикциското ревитализирањена линкот живот – уметност се реализира преку варијантите на она што Хачон го именува како отворен диегетски нарци- зам (на пример, пародијата, алегоријата, мизанабим структурите) (Хачон 1984: 22) . Експлицитното тематизирање на процесот на раскажување во романите се артикулира преку самосвесните наратори, кои ја откриваат креативната намера: “Следните девет месеци ќе учам како се пишува роман” (Миневски 2008: 33) . “Во тој страв од слободното време одлучив – да пишувам роман” (Лешиќ 2004: 17) . Со свест дека “воопшто не е лесно да се пишува роман” (Лешиќ 2004: 17) нараторите коментаторски го врамуваат процесот на пишување, илустрирајќи го метафик- цискиот принцип на “симултана креација на фикцијата и правење искази за кре- ацијата на таа фикција” (Во 1996: 6) . Во контекст на онтолошките импликациина метафикцијата во Книга за Тара и во Нишан коментарите на раскажувачите ги откриваат нивните романсиерски дилеми околу базичните наративни/нарато- лошки категории: ликот, приказната, фабулата/сижето, гледната точка, авторот/ нараторот, книжевните репрезентации на стварноста/животот . Во истовреме, дилемите со коишто се соочуваат нараторите во процесот на своето пишување, ги подложуваат на теориска верификација, барајќи решение во авторитетот на теориите и на теоретичарите (како, на пример, Вејн Бут, Хенри Џејмс, Жерар Же- нет), но, паралелно, преку сопственото романсиерско искуство, ја осведочуваат- нефункционалноста на теориските промислувања во практиката, т е. . во самиот чин на пишување . “Од многуте книжевнотеориски расправи што сум ги прочи- тал во животот врз мене се срушија одеднаш сите оние проблеми кои во нив беа разгледувани уште од времето на Хенри Џејмс” (Лешиќ 2004: 19) . Нараторот на Лешиќ, чувствувајќи се “измамен од теориите во кои верував” (2004: 71) и потпи- рајќи се врз сопственото романсиерско искуство ќе констатира дека “сè што треба да се направи е – да се пушти приказната да тече” (Лешиќ 2004: 21) . Нараторот на Миневски, студент по компаративна книжевност и стипендист на интернацио- налната школа по креативно пишување во Ајова, одлучува пишувањето на својот роман да госпроведе надвор одтеориските експликации и совети што му ги дава професорот по креативно пишување “Мојот. први единствен роман, мојот Нишан ( . . ) Сакав да биде љубовен роман, но на крајот излезе роман за нишанот, за белегот воопшто, за лузната што сум ја носел, а не сум знаел дека ја носам . А нишан е знак, белег, лузна, Дорунтина, нишан е мојот живот” (Миневски 2008: 199) . Овие постапки во Книга за Тара и во Нишан, несомнено, го илустрираат оној аспект на метафикцијата што го има предвид Марк Кари кога ја именува како тео- ретска фикција, т е. . како “фикција која има теориска/критичка функција во однос кон себе и кон своите конвенции” (1998: 62) . Во Книга за Тара перформативно се артикулира “постструктуралистичката идеја за авторот како поле по кое се раз- лева реката на јазикот и по кое слободно пловат зборовите, речениците, сликите, мислите, метафорите кои не му припаѓаат на авторот – бидејќи, авторот е мртов! како што тоа одамна гообјави Ролан Барт – туку како цитати влегуваат во текстот од различни средишта на културата” (Лешиќ 2004: 22) . Дел од тезите на Барт се ре- 430 Марија Ѓорѓиева Димова: Нарцистички наративи

ферирани и во Нишан: “Писателот не постои; постои само јазикот на кој пишува, а односот меѓу песната и слушателот, односно меѓу романот и читателот, сеедно, секогаш е исклучиво еротски чин” (Миневски 2008: 168–169) . И романот на Миневски своето “наратолошко знаење за другите текстови го деривира од своите интертекстуални перформанси, а не од метајазичните искази” (Кари 1998:70) . Имено, Нишан нуди романескни артикулации на постструктура- листичкитеконцепции на интертекстуалноста, коишто ги “перформира” преку сопствените интертекстуални релации кон другите текстови (книжевни истори- ски, теориски) . Следствено, фокусот не е само врз она што романот го (рас)кажу- ва, туку и врз она што тој го прави, а токму во романескниот интертекстуален перформанс е содржано наратолошкото и теориското знаење за туѓите текстови, за книжевноста генерално . Перформативната наратологија е присутна и во ме- тафикциските проблематизации на конвенциите на книжевниот реализам и на неговите миметички концепции: оголувајќиги модусите на конструкција на има- гинарните светови на книжевната фикција, “метафикцијата помага да се разбере на кој начин реалноста која ја живееме слично е конструирана, ‘напишана’” (Во 1996: 18) И во двата романа се афирмира поимот реалност како “конструкт истра- жуван низ текстуалната самореференција” (Во 1996: 54) . “Романот не е реалност, но реалноста не е роман; читателот не верува во вистинска, туку во уверлива при- казна . Иднината на новата книжевност е во податокот кој измислените податоци ги прави реални” (Миневски 2008: 29) . “Животот може да се преобрази во fiction . Но јас со тоа не можам да се согласам . Зарем и сеќавањата коисе вплетуваат во наративниот текст со самиот чин на нарација не стануваат fiction? Оној којшто раскажува со самото тоа што раскажува повеќе не е оној што се сеќава . Штом ќе започне да раскажува, тој ги преобразува своите сеќавања во приказна во којашто сè, самото од себе, се претвораво онаа недоверлива материја што ја нарекуваме ‘фикција’” (Лешиќ 2004: 140) . Интертекстуалноста е типично метафикциска постапка којашто Хачон ја одредува како вид отворен диегетски нарцизам, а Кари како граничен случај на метафикција: “Внатрешната граница меѓу екстратекстуалната референција кон реалниот живот и интертекстуалната референција кон другите текстови и кон традицијата ја означува артифициелноста на фикцискиот свет додека симултано ги нуди нејзините референцијални можности” (Кари 1995: 2) . Интертекстуалноста е доминантна постапка во Нишан кој, цитатно или алузивно, упатува на голем број книжевни и некнижевни интертекстови (Мадам Бовари на Флобер, Ана Каренина на Толстој, Три сестри на Чехов, Неверојатната и тажна историја наневината Ерендира и нејзината бездушна бабана Маркес, вклучително, и мотоцитатот од македонската народна песна Нишан ти чинам Деспино) . Од друга страна, и романот што го пишува нараторот, а којшто исто така носи наслов Нишан, според објаснувањето на нараторот-романсиер, е интертекстуално структуриран . “Јас го раскажав романот во кој препишав сè, навистина сè што ми дојде при рака и сè што можев да измислам за да биде вистина велам, вистина, реков” (Миневски 2008: Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 431

265) . Впрочем, и книжевната критика, по првичниот успех и бројните позитивни рецензии, го прогласува романот за “обичен, безочен плагијат”, “компилација од неколку романи” (Миневски 2008: 221) . Конечно, и професорот по креативно пишувањеим ги препорачува на своите студенти интертекстуалните постапки на пишување, посочувајќи ги како константа во книжевната историја, но и како единствено можна творечка постапка во постмодернистичкиот контекст на она што Џон Барт го именуваше како “книжевност на исцрпеноста” (1980: 101): “Пишувајте по маргините на старите книги, зашто сите приказни веќе се напишани, освен приказната за приказните . Неа никој не може да ја напише докрај, еднаш засекогаш” (Миневски 2007: 211) . “Измислувај документи, документирај измислици и никој нема да знае штое вистина, а што е лага, што е твое а што е туѓо . И Данте Алигиери во својата Божествена комедија вклучува многу делови од Платон, Аристотел, Цицерон, Вергилиј и Тома Аквински, па никому ништо” (Миневски 2008: 77) . И во Книга за Тара нараторот одлучува да го започне својот роман интертекстуално, земајќи го како предлошка жанровскиот модел напатописот: “Го започнав романот со еден патопис како што тоа бидува во многу старински романи . (Поупатените читатели сигурно ќе се сетат дека во старите романи јунаците честопатувале од едно место на друго и на тој начиндоаѓале во необични ситуации” (Лешиќ 2004: 22) . Интертекстуалноста е метафикциска постапка којашто, меѓу другото, ги артикулира онтолошките теми во постмодерниот роман: таа го индицира разнишаниот онтолошки статус на книжевноста, илустрирајќи дека примарен станува односот со другите текстови, па книжевноста повеќе не се сооднесува непосредно на стварноста, на референтниот свет и на неговите значења, туку до нив доаѓа посредно и интерпретативно упатена кон другите текстови . Овие метафикциски аспекти на интертекстуалноста се демонстрирани во двата романа:пишувањето роман за стварноста /реалните настани е филтрирано низ интертекстуалните референции кон туѓите текстови – книжевни и теориски . Тие референции се присутни и во пишувањето на романите од страна на ликовите/ нараторите и во коментаторското врамување на тој процес, како и во наративните упатувања кон минатото (лично, колективно, трауматично) и, на тој начин, учествуваат во онтолошките трансгресии со коисе соочуваат ликовите и во животот, но и во сопственото романсиерско искуство . Во Нишан нараторот ја опишува својата љубовна приказна со професорката по литература користејќи се со бројни интертекстуални упатувања кон ликови и ситуации од други книжевни текстови (на пример, Ана Каренина, Мадам Бовари), освестувајќи ги пред читателот онтолошките трансгресии книжевност-стварност . “Како што ми се измеша сè пред една недела, така и сега ми се измеша реалноста со фикцијата, или фикцијата со реалноста, сеедно ( .) . Професорката ме бакна во челото, а јас помислив дека ме бакна Ана Каренина; толку ги имав измешано работите, Дорунтина, па не знаев што е реалност, а што фикција, всушност, не знаев што е веројатно вистинско, а што е веројатно лажно” (Миневски 2008: 72, 432 Марија Ѓорѓиева Димова: Нарцистички наративи

64) . “И таа понекогаш не прави разлика меѓу веројатната вистина и веројатната лага, меѓу реалноста и фикцијата, меѓу уметноста и животот . Вистината што ја наоѓа во книгите често е многу поуверлива од вистината во животот” (Миневски 2008: 80) . Интертекстовите во романот Нишан на Блаже Миневски и интертекстовите на романот Нишан на ликот-наратор Константин потврдуваат дека стварноста на- вистина (може да) функционира како фикција и дека границата живот – фикција прилично е порозна и трансгресивна, во зависност од перцепциите на животот/ стварноста . Интертекстуалните перформации коишто ефектуираат со онтолош- ките трансгресии меѓу световите/текстовите упатуваат на можностаживотот да се “живее” врз фонот на книжевното и на книшкото искуство, потврдувајќи ја тезата на Патриша Во дека поради својата јазична природа, фикциските светови немаат апсолутна автономија во однос на емпириското искуство на секојдневието . “Пишувајќи брзо и во занес, веќе не знаев што е реалност, а што фикција; што е вистина, а што лага, што е мое, а што туѓо . Мислев само дали е добро” (Минев- ски 2008: 155) . Врз фонот на тие онтолошки нивелации и трансгресии треба да се сфатат и замените (споредметонимиски принцип) што ги прави нараторот помеѓу имињата на ликовите во фикциските светови/текстови и имињата на авторите на тие фикциски текстови: “Сега знам дека тоа беше ‘Мадам Бовари’ на Бувар И . Пе- кише” (Миневски 2008: 72) . “‘Nevermore’, би рекол колегата Артур Гордон Пим, но сенката останува, би рекол јас, пријателе, сенката е во мене” (Миневски 2008: 99) .

2. Метатекстуалните функции на метафикцијата

Комплексот метафикциски теми, постапки и коментари употребени во рамки на еден роман, има поширока метатекстуална функција: тие го обликуваат (ро- манескното) паметење на сопственото (романескно) минато, на жанрот, но и на книжевната традиција, воопшто . “Се разбира, лектирата е она сеќавање од кое ро- мансиерската имагинација ја црпи својата најдобра и најблагородна граѓа” (Лешиќ 2004: 78) . Според Марк Кари, романите кои рефлектираат врз себе, делуваат и како коментари на своите претходници: метафикцијата упатува на другите фикции во сопствената историја, што во случајот на постмодерната фикција уште повеќе ја разоткрива нејзината вовлеченост во сопственото минато, нејзиниот константен дијалог со сопствените конвенции Тематизирајќи. го и коментирајќи го односот- паметење – сеќавање/заборавање Книга за Тара и Нишан ги демонстрираат капа- цитетите на романот да се постави како меморија на одредена историска/персо- нална стварност, односно на извесно трауматично искуство,1 но и како паметење на сопствената (жанровска) еволуција . Убеден дека “романот настанува од сеќа- вањето”, Лешиќ, низ сопственото (животно и творечко) искуство, потврдува дека

1 Романите упатуваат на специфичен историски контекст: војната во Босна и Херцеговинаво 90 . години од XX век и воениот конфликт на територијата на Република Македонија во 2001 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 433

имагинацијата на романсиерот, еднакво, црпи и од неговите сеќавања за случе- ното, но и од сеќавањата на прочитаното . “Колку и да е слободна и силна, бујна и каприциозна имагинацијата на романсиерот, тој нема на располагање друга граѓа освен онаа што низ годините се собирала во неговото сеќавање како нешто што тој го доживеал, го сочувал, го видел, го чул и го прочитал” (Лешиќ 2004: 78) . Постапката на жанровска хибридизација во Книга за Тара, еднакво, е носител на жанровската меморија на романот . (Впрочем, и авторот го сигнализира овој вид жанровско паметење кога вели дека започнува како во старинските романи – со патопис, т е. . со патување) . Во романот на Миневски нараторот се соочува со констатацијата дека треба “да пишуваш како да те држат на нишан”, манифести- рајќи самосвесен однос кон традицијата, кон постојните текстуализации на ствар- носта – мината или сегашна, т е. . кон сета дискурзивна практика на една заедница на која припаѓаат и читателот и авторот . Впрочем, интертекстуалните (алузивни, цитатни, реминесцентни) упатувања кон Флобер, Толстој, Маркес, што ги прават дел од ликовите во романот, се дел од таа романескна и романсиерска коментатор- ска самосвест за традицијата . Во таа смисла, Нишан е метафикција којашто преку типично метафикциските теми и постапки “ја држи на нишан” традицијата, само- свесно упатувајќи на неа .

3. Мнемоничките функции на метафикцијата

Метафикциските теми и постапки и нивните метатекстуални функции во Книга за Тара и во Нишан стануваат носителии на меморијата за сопствениот романе- скен жанр – за неговите историски и теориски премиси, разоткривајќи ја “само- свеста за наративниот и за лингвистичкиот идентитет на текстот” (Хачон 1984: 1), свеста за теориските прашања вовлечени во конструирањето на фикцијата, кои ја “истражуваат теоријата на фикцијата преку практиката на пишување фикција” (Во 1996: 2) . Индикативно е што поголемиот дел од Книга за Тара е метафикциско соочување со тешкотиите да се пишува роман, што, споредбено, се разгледува врз фонотна претходните и на туѓите романсиерски и романескни искуства . Цити- рајќи ја изјавата на писателот Ќамил Сијариќ дека “романот е мошне комплици- рана работа”, Лешиќ тешкотиите на романескното пишување ќе ги фокусира во експлицитните коментари, кои упатуваат еднакво и на метафикциските постапки на Стерн и на наратолошките теории на Женет, но и структурно ќе гидемонстрира низ сопствениот романескен пример, така што се добива препознатлива метафик- циска рамка: теоретизирање на романот кој во романескната приказна се одржу- ва со постојаното прашање како да се напише роман . Конечно, ова рамниште во Книга за Тара ја потврдува и тезата на Во дека писателите артикулираат повисок степен на свест за “теориските прашања кои се вовлечени во конструирањето на романите” (1996: 2) . Во Нишан, пак, се сопоставуваат неколку различни концеп- ции во однос на можните модуси и практики на пишување роман – оние на про- 434 Марија Ѓорѓиева Димова: Нарцистички наративи

фесорот по креативно пишување, на студентот по компаративна книжевност, на професорката по литература, па и накомандантот на четата . Сите тие се само раз- лични (романсиерски и читателски) перспективи од коишто се промислува одно- сот книжевност – стварност, што е типично романескна (метафикциска) тема . Во поширока смисла, оваа мнемоничка димензија на метафикцијата ја демонстрира конверзијата читател - автор: читателското сеќавање на прочитаното, на лектира- та, како што вели Лешиќ, потоа се артикулира во романескната интертекстуална структура, станувајќи извор на она што Лешиќ го нарекува “романсиерска имаги- нација” . Оваа конверзија ја освестува и раскажувачот: “Потоа се сетив дека такво нешто прочитав во една антологија на новиот француски феминизам но кога го проверив изворот утврдив дека таа мисла ми се јавила во изменет облик и онака како што мене ми одговара . . Утврдив дека тие во моето паметење се сочувале ток- му онака како што препорачуваат тие реченици ‘да го задржиме само она што нам ни одговара’” (Лешиќ 2004: 21) . “Впрочем, поради таквите романи јас рано станав страствен читател” (Лешиќ 2004: 19) . Во романот на Миневски, нараторот – романсиер го транспонира своето чи- тателско искуство во намерата да авторизира “цела нова глава за Наташа Ростова, Ана Каренина и Ема Бовари . Гледав какозаедно патуваат во француска кочија со федери, а во левиот прозорец, како во голем фенер, се клати залезот . Само ко- чијашот знае кога и каде ќе стигнат . Госпоѓа Бовари дреме врз рамото на Ростова, а таа и Каренина гневно го оговараа гроф Толстој . На прозорецот од кочијата се појавува Ема Бовари” (Миневски 2008: 218) . Токму свеста за книжевните претход- ници, за туѓите текстови, за веќе артикулираните постапки/теми, не само штоја потврдува конверзијата читател – автор, туку ги афирмира и можните поигру- вања со границите меѓу световите и текстовите, што се прават од таа самосвесна, конвертирана позиција . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 435

Литература

Barth, John (1980), “Književnost iscrpljenja”, u: Književna smotra, 37, str . 98–103 . Currie, Mark Ed . (1995), Metafiction, Longman, London and New York Currie, Mark (1998), Postmodern Narrative Theory, St . Martin’s Press, New York Hutcheon, Linda (1984), Narcissistic Narrative: The Metafictional Paradox, Methuen, New York and London Lešić, Zdenko (2004), Knjiga o Tari, Naklada Zoro, Sarajevo/Zagreb McHale, Brian (2001), Postmodernist Fiction, Routledge, London Waugh, Patricia (1996), Metafiction: The Theory and Practice of Self-Conscious Fiction, Routledge, London and New York White, Hayden (1990), The Content of the Form,The Johns Hopkins University Press, Baltimore and London

***

Женет, Жерар (2003), “Палимпсести”, Теорија на интертекстуалноста, прир . Катица Ќулавкова, Култура, Скопје, 63–77 . Миневски, Блаже (2008), Нишан, Микена, Битола 436 Renate Hansen-Kokoruš: Povijest i modeliranje sjećanja – Otkup sirove kože . .

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-312 .6 Sidran A .

Renate Hansen-Kokoruš: Povijest i modeliranje sjećanja – Otkup sirove kože Abdulaha Sidrana

Autofikcijom Otkup sirove kože Abdulah Sidran se nadovezuje na književnu obradu teme Golog otoka iz osamdesetih godina koju prezentira u biografskom i autobiograf- skom ključu . Pisan iz različitih perspektiva mladog i zrelijeg sina golootočkog osuđe- nika, fikcionalni tekst sadržava i umetnute dokumente svjedoka te povezuje različite žanrove . Ova autofikcija predstavlja pokušaj približavanja povijesnim činjenicama koje su potisnute u kolektivnom i u komunikativnom, porodičnom sjećanju te ne poziva is- ključivo “Sinove Golog otoka” na prisjećanje . Kako se pripovjedač samo rudimentarno sjeća događaja iz djetinjstva, on traži razloge osuđivanju i sastavlja od toga i tuđih svje- dočanstava svoju viziju te alternativne povijesti . Članak analizira narativne instance i strategije, kompoziciju i s time povezane ciljeve toga teksta . Posebnu pažnju posvećuje i pitanju kako Otkup sirove kože korigira i modificira prikazivanje tih događaja u Kustu- ričinim filmovima Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu za koje je A . Sidran napisao scenarije .

Ključne riječi: Goli otok, autofikcija, komunikativno sjećanje, alternativna povijest, “Sje- ćaš li se Dolly Bell”, “Otac na službenom putu”

History and the Modelling of Memory – the Novel “Otkup sirove kože” by Abdulah Sidran

With the autofiction “Otkup sirove kože” (The Buying of Raw Skin) Abdulah Sidran takes up the literary handling of the political prison camp Goli otok from the 80ies which he presents in a biographical and autobiographical way . It is written from different per- spectives of a young and then older son of a ex-convict; the fiction which contains also documents of witnesses and other literary sources combines all in a specific way . This autofiction attemps to approximate historical facts which are subdued in the collective and the communicative (familial) memory and invokes not only the “Sons of Goli otok” to remember . Because the narator is able to evoke childhood memory only rudimental, he searches for the reasons of his father’s condemnation and creates from this and testi- monies of others his own vision of alternative history . The article analyzes the narrative instances and strategies, composition and the aims of the text . Special attention is paid to the question how “Otkup sirove kože” modifies and corrects the presentation of these Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 437 events in ’s films “Sjećaš li se Dolly Bell” (“Do you remember Dolly Bell”) and “Otac na službenom putu” (“When Father was away on Business”) for which A . Sid- ran wrote the screenplays .

Keywords: Goli otok, autofiction, communicative memory, alternative history, alterna- tivna povijest, Do you remember Dolly Bell, When Father was away on Business

1 . Proznom djelu Otkup sirove kože (OSK) koje je Abdulah Sidran, dosada poznat kao liričar i scenarist, publicirao u kratkom roku u BiH, Hrvatskoj i Srbiji1, dodijeljena je pozornost koju je rijetko koja knjiga zadobila u postjugoslavenskom prostoru . Knjiga nije postigla velik uspjeh samo na Sajmu knjiga u Puli (“glavna zvijezda pulskog sajma knjiga”; Ivanjek 2011), nego i u Srbiji (“izazvala ogromnu pažnju čitalaca”; NIN 2013), o čemu svjedoči, pored ukupno četiri izdanja, i izvedba u Ateljeu 212 u Beogradu, u režiji Olivera Frljića . Razlozi za takav uspjeh sigurno su raznovrsni: najavljeno kao au- tobiografija, djelo obećava uvid u razmirice s ličnim i kulturnim okruženjem autora u BiH, osobito s Emirom Kusturicom i njihovom filmskom suradnjom2, ali i u životnu priču Abdulaha Sidrana . Međutim, prije svega se Sidran svojom knjigom nadovezuje na literaturu o Golom otoku koja je početkom 80-ih godina obuhvatala romane kao što su “Noć do jutra” (1981) Branka Hofmana, “Tren 2” (1982) Antonija Isakovića, Pismo/Glava (1982) Slobodana Selenića, autobiografski roman “Levitan” (1982) Vitomila Župana ili dramu “Karamazovi” (1981) Dušana Jovanovića (usp . Münnich 2005: 131–137; Münnich 2006: 208–209; Kralj 2010: 479) . Nakon kratke faze javne rasprave o Titovu obračunu s jučerašnjim suborcima poslije 1948, u književnosti i historiografiji tema je u javnoj dis- kusiji gubila na značaju jer nije bila podobna za nacionalna prisvajanja (usp . Münnich 2005: 138) . Vraćajući se ovoj tabuiziranoj i u vrijeme nacionalizma zapostavljenoj temi, i to kroz vrlo privatnu priču o ocu, obitelji i vlastitoj prošlosti, koja je istodobno politička i nikad obrađena – niti u Jugoslaviji niti u postjugoslavenskim državama – Sidran svojom knjigom očigledno odgovara na opću potrebu za tematiziranjem i osvjetljavanjem tog mračnog poglavlja iz osnivačkog mita Jugoslavije . 2 . OSK povezuje različite teme i sižeje . U središtu je vlastito odrastanje (iz tog razlo- ga ga Vujanović 2013 . smatra “romanom o odrastanju”), očeva sudbina kao političkog logoraša, majčina patnja i svakidašnja borba za opstanak 3. Osim toga prikazuje auten- tičnu svakodnevicu Sarajeva u 50-im i 60-im godinama . Autofikcija ima jaku povijesnu dimenziju u kojoj se križaju politička i lična, individualna istorija: povijest prekida s Kominternom i značaj logora na Golom otoku za “preodgajanje” navodnih staljinista

1 Knjiga je objavljena 2011 . u Zagrebu (Ljevak) i u Beogradu (Službeni glasnik) gdje je 2012 . doživjela tri dalj- nja tiraža, a 2012 . u Sarajevu i Banjoj Luci (Zalihica/Biblioner) . 2 Surađivali su u sljedećim filmovima: Sjećaš li se Doli Bel . E . Kusturica (režija), E . Kusturica, A . Sidran (sce- nario) . Jugoslavija 1981: Kinema Sarajevo, RO Forum Sarajevo, SIZ za kinematografiju BiH; Otac na službe- nom putu . E . Kusturica (režija), A . Sidran (scenario) . Jugoslavija: Centar film, Forum Sarajevo 1985 . 3 Pod tim se aspektom OSK može shvatiti i kao “porodična istorija” ili – zbog mnogobrojnih likova iz kruga porodice – kao “saga o sarajevskoj porodici Sidran” (Vujanović 2013) . 438 Renate Hansen-Kokoruš: Povijest i modeliranje sjećanja – Otkup sirove kože . . i Titovih kritičara iz sinovljeve perspektive . Bosansko izdanje iz 2012 . naglašava doku- mentarni karakter i političke relacije u dodatku “Album”4 u kojem se neke u romanu spomenute osobe sjećaju tih događaja, dopunjuju ih i time potvrđuju prikazano . 3 . Goli otok prikazan je ne samo kao mjesto užasa nego i u različitim sudbonosnim (općim i ličnim) dimenzijama političkog terora krajem 40-ih i početkom 50-ih; prema tome u sižeju OSK bitnu ulogu zauzimaju sljedeći aspekti: 1 . Uzrok – posljedica . Prema “krivici” koja je potpuno beznačajna ili ne postoji, posljedice, tj . kazne su nesrazmjerne i strašne . Jedan trenutak nepromišljene primjedbe plaća se godinama logorovanja i prisil- nog (eufemistično: “samovoljnog”) rada što je imalo teške posljedice na fizičko i psihičko zdravlje . Taj je sistem pokazao da čovjek ne upravlja svojim životom, već politika anoni- mno – bez vidljivih odgovornih ljudi – upravlja ljudima i njihovim životom, dodjeljuje nesreću i sreću, bez mogućnosti da se pojedinac tome suprotstavi . 2 . Predodžbe o Golom otoku u OSK prikazane su na dva načina: a) kroz dokumente i pisanje osuđenih i svjedo- ka, jer sam pisac o tome ne može svjedočiti; b) kroz emocionalno kazivanje pripovjedača . On daje svoj glas, umeće tuđa svjedočenja u jednu cjelinu, povezuje i uklapa ih u povi- jest svoje porodice kao dio prešućene povijesti Jugoslavije . Faktografiju npr . mučilačkih metoda kao što su “japanska kragna, kibla, pomornica, presovanje, špansko plivanje . ”. (Sidran 2012: 193) dopunjava svojim emocionalnim glasom, i na taj način stvara pro- dubljenu istinitu sliku, jer kao što u pjesmi “Sinovi Golog otoka” kaže: “još uvijek smo dužni našim očevima” (Sidran 2012: 197) . Pripovjedač raspravlja o motu “Sudbina očeva u našim je rukama!” (Sidran 2012: 80; kurzivno u originalu) iz pjesme Vuka Krnjevića i polemizira s tim na način da je baš obratno, naime da sudbinom sinova upravljaju mr- tvi očevi . Djelo se može čitati kao pokušaj prekrajanja povijesti očeva, a time i vlastite . Odrasli pripovjedač i lik pomoću pročitanih svjedočenja i vlastite mašte pokušava sebi predočiti užas logorskog sistema . Odrasli lik kao svjedok drugog ranga koji nije doživio, ali naslućuje očevo zlostavljanje iz njegovog ponašanja te na temelju svega toga teži pre- dočiti užas sistema logora i gulaga kao i propaćeno zlo . Zato posebno prikazuje mučenje novodospjelih logoraša na Golom otoku ‒ o osuđenima se zbog nedostatka pravnih po- stupaka teško može govoriti ‒ ne imenujući njihove mučitelje: Nama su iz čeljusti, nazdravo, čupali zube . Njima, našim očevima – zube, oči, jetru, i srce, golom rukom, dlakavom šakom, ispod slomljenih rebara . Udarci, od kojih smo tako lako posrtali i padali, bihaju tek odjeci; nježni i blagi odjeci udaraca što su ih oni, naši očevi, primali . Po robijama, po Golim Otocima, u samoj utrobi zemlje, po rudnicima i po samicama . Mozak su im iz žive lubanje čupali, čupavom šakom, i pod živu lubanju, istom šakom, vraćali . Mrtvim našim očevima, još uvijek smo dužni . (Sidran 2012: 197)

4 “Album: sličice i pisma” sadržava porodične fotografije, novinske članke, pisma autoru i druge dokumente . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 439

Ali pripovjedač prikazuje perfidnost sistema i s druge strane, sa strane starijih lo- goraša koji se natječu u mučenju supatnika . Takav sistem, naime, uspijeva ne samo de- gradirati nego i potpuno dehumanizirati čovjeka . Stariji logoraši preuzimaju “prijem” novopridošlih osuđenika i brutalno ih isprebijaju: Golootočka pisana svjedočanst(a)va kazuju da su oni, golootočki sužnji, što su jedan drugog do krvi i do smrti tukli, šaketali i nogama gazili, jedan drugome, i svaki svakome – oprostili! ( . . ) Pod uslovom da preživi to kazneno premlaćivanje, u prvoj narednoj situ- aciji premlaćivaće temeljitije i grublje nego što su premlaćivali njega . (Sidran 2012: 193) 4 . Kazna nije gotova s odležanim rokom, ona traje i dalje, i mnoge obilježava cijeli život . I među bivšim logorašima vlada strah od toga da se to može ponoviti i od prijetnje da se bilo kome o tome govori, jer kršenje te zabrane moglo je voditi ponovnoj kazni . Osim toga psihički je pritisak u najmanju ruku pogodovao razvoju psihičkih bolesti, alkoholizma, suicidu . Bivši logoraši nakon puštanja nisu na pravoj slobodi, već ih prati Udba, a suočeni su sa činjenicom “krivnje” na svakom koraku, u svom zanimanju i pri zapošljavanju te rješavanju stambenog pitanja – radi se, dakle, o kolektivnoj kazni za cijelu porodicu, a ne samo za jednu osobu . Sidran prikazuje u OSK da se nije radilo o kaznama pojedincima, već o kažnjavanju, izolaciji i desocijalizaciji cijele porodice . Sti- gmatizirani su bili svi članovi familije, osobito djeca, jer su obilježeni očevom kaznom . Jer, iako je tema bila politički tabuizirana, administracija i susjedi znali su o tome, te se na osnovi toga sudilo i potomstvu . Perfidnost se sistema prolongira i u “privatni” život nakon povratka iz logora, o čemu govori epizoda o bivšem logorašu i stručnjaku za eksploziv . Njega je Udba prisilila na ulogu žbira, što ga je dovelo do potpune izolacije i usamljivanja . Njegova osveta po- kazala je kafkijanski izobličenu nehumanost kojom su sistematski uništili socijalnu eg- zistenciju čovjeka; istodobno je tom javnom optužbom tajne službe i partijskog aparata golootočka žrtva trijumfirala nad svojim mučiteljima . Objesio se na stablu neposredno ispred sjedišta zagrebačke Udbe, na Zrinjevcu, miniran, tako da ga danima nisu mogli skinuti, s tablom oko vrata: “JEBEM VAM MATER ZLIKOVAČKU! NE DODIRUJTE ME! MINIRAN SAM!” (Sidran 2012: 213) 5. Osuđenik se pretvorio u svoj vlastiti spo- menik Golom otoku i nepravdi . U vrijeme šutnje – kad mislimo na početak autofikcije gdje je šutnja o prošlosti jedina strategija izmicanja – on je suicidom izabrao drugi način protesta i postao svima vidljivo nezaboravno upozorenje na sistem beskrupuloznog pro- ganjanja i uništenja “neprijatelja” . Povijest se u OSK prikazuje kao povijest koju pišu pobjednici . Povijest Jugoslavije tu je nešto što se čovjeku desi, što izmiče uplitanju ljudi koji nemaju moć i nisu na vlasti . Čak ni monopol moći ne garantira sigurnost jer se sudbina naglo može okrenuti i moćni

5 Sidran s jedne strane naglašava autentičnost i dokumentarnost tog slučaja kada govori o tome kako je poku- šao pronaći zgradu . “Minirao se desecima mina i nije bilo načina da se to brzo riješi . Dva voda vojske morala su doći i kompletna zagrebačka policija, zatvorili su sve prilaze Zrinjevcu, trebali su im sati da ga skinu sa stabla . Narod je cijeloga dana gledao obješeno tijelo i čitao poruku” (Simić 2011) . S druge strane objašnjava umjetničku koncepciju u fikcionalnom obrađivanju tog slučaja koji je prikazao kroz reakcije zagrebačkog stanovništva i glavnog ravnatelja Udbe . 440 Renate Hansen-Kokoruš: Povijest i modeliranje sjećanja – Otkup sirove kože . .

čovjek postati gubitnikom . Tako pripovjedač prezentira očev životni put, uspon i pad, s nekoliko riječi: Sirotinjsko vratničko djetinjstvo, proleterska mladost u Željezničkoj ložionici, potom munjevita karijera zasnovana na porodičnim i ličnim zaslugama i sposobnostima, i njen tragičan vrhunac: ministarsko mjesto i visoka društvena pozicija, za koje, u času zbivanja, niko i ne sluti da će potrajati samo dvanaest mjeseci i tri dana! Imenovanje: 28 . Maja 1948, hapšenje: 1 . Juna 1949! Goli otok, rudnik, Zvornik, Sarajevo, baraka, bolest, smrt! (Sidran 2012: 51) Čovjek je izložen moći, ne samo neposredno, već i posredno, kroz porodice . I one bivaju uvučene i moraju snositi posljedice za ono što nisu prouzrokovale . Sidran opisuje strah kao sveprisutan motiv za šutnju i izbjegavanje sjećanja . Nikakav stid, nikakav sram – nikakvog razloga za stid i sram u porodičnoj povijesti nije bilo – ali razloga za strah jeste, i nikada nisu ni prestali, nego su se prenosili s koljena na koljeno, kao jedino pouzdano porodično imanje: strah, strah, strah . Po- rodični, sidranski, strah . Od Hasana Mehmedu, od Mehmeda Abdulahu, sidranski, golootočki, i stariji, hercegovački, organski strah što jednako prožima misao i kosti, meso i očnu trepavicu, nokat i kožu oko njega, i svaki milimetar kože u koju je Bog umotao čovjeka, da se ne prospe, da ne iscuri . Strah, strah, strah . (Sidran 2012: 5) Kako pokazuje logika ove autofikcije, jedino što to može prekinuti jeste svjedočenje na bilo koji kreativan način: dok netko od sebe pravi živi spomenik, Sidran koristi svoje umijeće pisanja i upletanja raznih dokumenata da bi žrtve preživjele u OSK, autobio- grafskom romanu koji produžuje pamćenje onoga što će u drugom slučaju izumrijeti s ljudima kojima se ta povijest dogodila . 5 . Tko se sjeća i čega; kako se modelira sjećanje? “U našoj kući nije postojala prošlost . Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim večere, ručkove, praznične dane, ne pamtim šetnju na Trebević, izlet u Faletiće kod tetke- Rabije, među Olovčiće, u koje se udala, nijednoga porodičnoga trenutka na pamtim, a da je u njemu neko govorio o prošlosti, da se išta govorilo o prošlosti . U kući Mehmeda Sidrana prošlost nije postojala ”. (kurziv: RHK) (Sidran 2012: 5) Sam početak knjige predočava, dakle, otpor prema sjećanju koje se u principu može smatrati srži i glavnom temom žanra autobiografije . OSK može zadovoljiti takav meta- tekstualan zahtjev samo djelomično, jer fikcionalni lik koji je istodobno i pripovjedač Avdo (Abdulah Sidran) ne može se sjetiti onoga kada ga još nije bilo, gdje nije bio ili čega se ne sjeća . Otpor prema sjećanju prikazuje se kao pokušaj eliminiranja bolnih eleme- nata vlastite ili familijarne prošlosti . Ovom autodijegetskom pripovjedaču kao subjek- tu sjećanja zato je važno uključiti upravo te fakte koji ne spadaju u njegovu svijest da bi stvorio što potpuniju i alternativnu vizijudogađaja u odnosu na one koji su pogodili cijelu porodicu . Zatomora umetnuti druge, tuđe dokumente koji podržavaju i dopunja- vaju čega se on ne može sjetiti . Međutim, postoji i drugi aspekt dileme sjećanja koji se Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 441 tek postupno otkriva: prošlost je opterećena i bolna, ali nije sramna (“nikakakav stid, nikakav sram”; Sidran 2012: 5), nego strah određuje šutnju kao strategiju koja je veza- na za oca na način koji se tek kasnije objašnjava . Tek njegovom smrti završava blokada obiteljskog pamćenja, barem sa strane odraslog pripovjedača, čije je ranije postupanje bilo određeno zaštitnom obiteljskom strategijom: “Sve što u ovim zapisima bude rečeno, shvatio sam i dokučio mnogo kasnije, sam samcijat, poslije očeve smrti 1965 . godine” (ibid ). . Autodijegetski pripovjedač, dakle, ne raspolaže obiteljskom poviješću, nego je sam mora iskopati i istraživati, otkrivati i čuvati u obliku koji je dostupan i drugima . Ono što on otima zaboravu istodobno je njegova i porodična prošlost, kao i kolektivna povijest koja je dugo bila potisnuta . Zbog toga ona pripada komunikativnom pamćenju koje je vremenski ograničeno te se temelji isključivo na svakodnevnom iskustvu suvre- menika i porodičnoj – materijalnoj i verbalnoj – predaji . Kao što se vidi iz gore citiranog o porodičnoj prošlosti, strah je uglavnom spriječio čak i to . To određuje alternativnu na- rativnu strategiju u OSK: kopati po zaboravljenim kutijama, tražiti druga dokumentarna ili književna svjedočenja i dosjetiti se, koliko je moguće, onoga što mu je ostalo u sjećanju iz djetinjstva 6. Srž toga je opasan i zato skriven “familijarni arhiv”: “Mrtvački sanduci porodičnih uspomena i živa staništa svilenkastih smeđežutih moljaca, moje kartonske kutije ( .)” . (Sidran 2012: 122) . Upravo zbog toga pripovjedaču je od izuzetne važnosti asocijativni tok svijesti koji mu pomaže u tom procesu sjećanja . Kao odvojena, odcije- pljena svijest pri tome mu služi dječja perspektiva koja neposredno prenosi atmosferu tog doba bez ikakvog racionaliziranja kasnijeg i zrelijeg pripovjedača . 6 . Ne iznenađuje činjenica da su čitatelju poznati neki detalji knjige već iz Kusturi- činih filmova “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu” jer je A . Sidran za njih napisao scenarije . Ipak ih autofikcija prikazuje u sasvim drugom svjetlu, zbog čega se može pretpostaviti da je jedan cilj autofikcije i to da korigira i nadopuni te filmove . Iva- njek (2011) naglašava da javnosti gotovo nije bilo poznato da se radilo o autobiografskoj građi iz piščeva života . Tko je mogao reći da je to ‘istinita priča na filmu’, da je to priča o ‘Avdinom ocu’ . Znao je to jedino naš prijatelj i redatelj Adi Imamović – ne pjesnik Ahmed M . Imamović . U pripovjedaču i glavnom liku OSK prepoznajemo scenaristu i lik – starog i mladog, s njim roditelje i širu porodicu, s očiglednom težnjom nadovezivanja na filmove, korek- cije i dopune onoga što nam je iz njih poznato . Autofikcija na taj način predstavlja vrstu autointertekstualnog odnosa prema vlastitim predtekstovima, te intermedijalnog prema navedenim filmovima – Dimitrijević (2013) označava OSK kao njihov hipertekst– koje Sidran smatra općim blagom u kulturnoj svijesti bivše Jugoslavije (v . Nježić 2014) . Dopu- ne i korekcije tiču se familijarnih i ličnih pitanja, a u širem kontekstu i kulturnih i povije- snih vrednovanja . OSK tu stavlja druge akcente, izoštrava političku dimenziju i povezuje je s osobnom sudbinom osuđenog oca, prikazujući dalekosežne posljedice za logoraše, njihove porodice, poznanike i njihov socijalni život . U tom pogledu knjiga se bavi, iz- među ostalog, i dalekosežnim posljedicama, političkom represijom . Dok je mali Avdo,

6 Sličan postupak nalazimo kod Danila Kiša i Bore Ćosića . 442 Renate Hansen-Kokoruš: Povijest i modeliranje sjećanja – Otkup sirove kože . . dječji “ja”, prirodno ograničen u svojem znanju, njegovo osjećanje svjedoči o atmosferi tog vremena, o obiteljskom životarenju za vrijeme očevog odsutstva, o slutnji toga da nešto nije u redu . Stari pripovjedač ponovo se pita o stvarnim uzrocima očeve osude i, kopajući po starim dokumentima, nalazi drugačiji odgovor nego u filmu “Otac na služ- benom putu” . I Dimitrijević primjećuje da su u filmu propušteni neki motivi za očevu osudu 7. Neke su scene slične onima iz filmova, ali stavljaju druge akcente, npr . na sud- bonosne odluke porodičnog savjeta o profesijama Avde i njegove braće nakon školskih i fakultetskih neuspjeha (“Sjećaš li se Doli Bel”) . Osobito jedan vrlo bitan detalj iz očeve prošlosti prikazan je u potpuno drugačijem svjetlu: dok njegova nesreća u filmu “Otac na službenom putu” počinje s vanbračnom ljubavnom aferom i osvetom ljubavnice koja dojavljuje Mehin komentar o Džumhurovoj karikaturi Staljina mjesnom vodstvu partije i Mehinom šogoru, razlog je u OSK puno banalniji: stari autor, naime, ovdje nalazi očevu razglednicu, koji je tada još na visokom položaju, iz slovenske banje . U njegovom ruskom pozdravu “Zdravstvujte!”, očigledno u šali, ali nepromišljeno napisano, svima otvoreno i ni od koga skriveno, sin pretpostavlja pravi “razlog” . Jer iza toga, sumnja stari autodije- getski pripovjedač, naslutili su pravi stav oca, poistovjetili su ga s pozicijom informbiroa i staljinskog, ruskog hegemonijskog ideološkog puta . ( . . )raspojasani i razgaćeni bosanski v d. . ministar za radnu snagu započinje ruskom riječju: ‘zdravstvujte!’ U doba kad se hapsilo i za neizgovorenu misao o Rusiji i rusko- me vođi! Zdravstvujte, a već godinu dana po Jugoslaviji hapse sve što se trunku jednu koleba između Tita i Staljina! Sve što na bilo kakav način, bilo kakvu rusofiliju sakri- va ili pokazuje – svejedno! Kakav neoprez! Kakva glupost! Kakvo autodenunciranje! Golo i čisto idejno, političko i bukvalno samoubistvo! Samoubistvo iz nehata! (Sidran 2012: 53–54) Sin ima još banalnije objašnjenje za ovaj pozdrav, naime da pod utjecajem slovenske jezične okoline i intonacije nije ni primijetio svoju grešku: “ta melodija slovenačkog . . tako je bliska melodiji ruskog jezika” (Sidran 2012: 56) . Sidran dakle u ovom autobio- grafskom romanu nalazi drugo objašnjenje za osudu njegova oca i prikazuje očev pad (iz Ministarstva rada NR BiH na Goli otok) koji je utoliko drastičniji jer on ne strada zbog ideoloških grešaka ili antikomunističkih aktivnosti, već uslijed potpuno beznačaj- ne nemarnosti, zbog vica i iz neshvatljivih razloga . Dimitrijević (2013) u tom kontekstu govori o “kafkijanskom ključu” . Na taj način pripovjedač ilustrira izloženost pojedinca političkim vrtlozima krajem 40-ih godina, i to pored dokazane podrške partizanima kada je ova bila opasna, dakle u ono vrijeme idealnom biografijom . Autofikcija navodi sedam varijanti očeve biografije kao naknadno naglašavanje toga i očeve rehabilitacije, što je već u vrijeme kada su bile napisane predstavljao očajan, ali uzaludan pokušaj do- kazivanja lojalnosti . 7 . Ovo prozno djelo žanrovski nije lako odrediti . Dok ga neki kritičari označavaju kao autobiografiju (Nježić 2014) ), drugi ga određuju kao roman (Džajić 2014, sam Sidran

7 Da li je to mišljenje opravdano, ne može se ustanoviti jer scenario nije bio dostupan . Ali očigledno je Sidran želio korigirati prikazivanje toga u filmu . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 443 u NINu 2013) . Većina ga smatra hibridnim oblikom (Vujanović 2013, Ivanjek 2011), mje- šavinom romana i autobiografije, naime autobiografskim romanom (Dimitrijević 2013) ili “romansiranom biografijom” (Simić 2011) . Iako se čini da je to marginalnog značaja i da književna teorija više ne povlači potpuno oštre granice između “nefikcionalnog nara- tivnog teksta u kojem se život autora djelomično ili u cjelini ispripovijeda retrospektiv- no”, kako Kraus (2009: 22) određuje autobiografiju, i najšireg i najraznorodnijeg dužeg fikcionalnog narativnog žanra kakav predstavlja roman, shvaćanje žanrovske pripadno- sti dotiče srž našeg pitanja o povijesti i modeliranju sjećanja . Autobiografija se temelji na zahtjevu istinitosti, tj . da prikazano predočuje stvarnost autorovog doživljavanja i da se odnosi na sjećanje tog subjekta . Dok je ona za Diltheya bila književnost koja spaja tuma- čenje i smisaonost životne povezanosti u sjećanju (Kraus 2009: 24), već je Goethe uputio na konstruktivan odnos između subjekta i povijesti u tom književnom obliku koji je tek omogućen “simbiozom sjećanja i mašte” (ibid :. 249) . Novija teorija književnosti ne sma- tra problematičnom samo načelnu podjelu fikcionalnog i faktičnog, ona pretpostavlja da subjekt koji se sjeća principijelno miješa ove dvije kategorije te da postoji veliko bogat- stvo oblika . U OSK, gdje se već na omotu pojmovima “dokumentarni” odn . “memoarski roman” naglašava biografski element, već umetnute Sidranove pjesme , ali i dijelovi s dječijim pripovjedačem predstavljaju fiktivni element . Ovdje se radi o vrsti fikcionalnog u kojem vlastita autorova povijest odn . faktografija njegovih bliskih, porodice itd . igra odlučujuću ulogu u stvaranju sižeja .8 Dakako, u slučaju OSK moglo bi se govoriti o auto- fikciji toga podtipa koji pripada autobiografiji, ali izbjegava kronologiju, a koristi zakone i narativne strategije fikcionalnog pisanja poput onih u organizaciji vremenske struktu- re, opisivanju izmišljenih detalja koji autobiografskom subjektu ne mogu biti poznate i sl . Djelo bi se moglo nazvati i autobiografskim romanom što signalizira premošćivanje granica između različitih žanrova . Zipfel (2009: 32) ovaj tip naziva Ummantelung des Geschilderten als Fiktion (“prikrivanje opisanog pomoću fikcije”) i tumači glavni cilj tog maskiranja kao zaštitu privatnih i previše intimnih priznanja . Sam se Sidran (2012: 71) u izboru žanra i narativnih perspektiva poziva na Tolstojevo “Djetinjstvo” i potvrđuje koncepciju autofikcije jer on ne vidi bitnu opreku između dokumentarne građe i fikcio- nalnog pisanja, kako je izjavio u intervjuu za zagrebački magazin “Nacional” uoči objav- ljivanja knjige: “Sve su to fakti, ali kad su mi se tu fakti složili tako da mogu komotno izmišljati i praviti fikcionalnu književnost, ja sam je pravio” (Simić 2011: 5) . 8 . Narativne perspektive i postupci . OSK koristi homodijegetsku fokalizaciju (Ich- formu) s autodijegetskim poklapanjem autora, pripovjedača i glavnog lika koje Genette smatra tipičnim za autobiografiju . Međutim u autobiografskom pripovijedanju uvijek dolazi do karakteristične pojave . Treba naime razlikovati između “ja” koje pripovijeda i “ja” koje doživljava, pri čemu vremenske dimenzije doživljavanja, sjećanja i pripovijeda- nja stvaraju razgranat sistem . Ovdje je, međutim, situacija kompleksnija jer su pripovje-

8 U jednom kritičkom osvrtu na Sidranovu knjigu nalazimo i određenje kao porodična saga i porodična kronika što po našem mišljenju manje odgovara osobinama teksta: nedvojbeno i jedna i druga vrsta obrađuju (auto)biografsko u fikcionalnom obliku, ali prva se pruža iz perspektive pripovjedača u trećem licu, dok dru- ga slijedi kronologiju događaja i u pripovijedanju što ovdje – i zbog brojnih digresija – nije slučaj . 444 Renate Hansen-Kokoruš: Povijest i modeliranje sjećanja – Otkup sirove kože . . dač i lik udvostručeni: s jedne strane imamo zrelog, starijeg pripovjedača i lika-pisca koji se sjeća prijašnjih, a i nedavnih događaja (vlastitih doživljaja kao i prepričanih, otkrive- nih i sl ),. a s druge strane malog Avdu, dječaka koji još potpuno ne razumije što se zbiva oko njega . On predstavlja dječiji glas autora kao samostalnu pripovjedačku instancu . Taj lik zastupa dječju perspektivu – Jasna Dimitrijević (2013) govori o “rekonstrukcij(i) djetinjstv(a) u fingiranom dečjem govoru u pripovedačkom prezentu, ispričana u pre- poznatljivom maniru ‘naivnog verizma’” – i raspolaže isključivo takvim jezikom i svje- tonazorom 9. Obje perspektive jasno su obilježene i različite: odrasli pripovjedač koristi perfekt i distancira se prema prikazanom, dok se infantilni pripovjedač služi prezentom i sav uranja u emocionalno opisivanje onoga što se oko njega dešava . Dok je za prvi lik orijentacija na nefikcionalno važan izvor motiva, mladi lik uvjerljivo inferiorizirane svijesti potpuni je proizvod autorovog sjećanja i mašte . Na taj način perspektive dvaju pripovjedača i lika bitno se razlikuju: znanju staroga pisca o svijetu, u koje se sjećanje s vremenom uklapa u njegov svjetonazor, suprotstavljen je stav neznanja i čuđenja mladog Avde kojim se on protivi neshvatljivom viđenju odraslih koji društvene okolnosti – za razliku od njega – smatraju gotovim i završenim . Taj posljednji stav nije autoriziran i prerađen odn . prilagođen izražajnim sposobnostima odraslog subjekta . Ovi dijelovi au- tobiografskog romana s djetetom kao fokalizatorom mogli bi se razumjeti kao građa za projektni roman “Otac je kuća koja se ruši”10, koji nije predstavljen u kontinuitetu, već u odvojenim dijelovima nepravilno umetnutim u cijelu autofikciju; Brka ga zove nu- kleusom “Otkupa sirove kože” koji kao “životno(m) djelo(m) u nastajanju” (Brka 2012: 429) završava taj predložak . Dio “Otac je kuća koja se ruši” jest “piščev autocitat”, ali ne predstavlja – tu treba korigirati Brku – izraz prijašnje “gluposti, neznanja i naivnosti” (ibid ). . Radi se o naivnoj fokalizaciji, ali s prikazom kritičnog i subverzivnog pogleda na svijet koji koristi prirodno neznanje djeteta za komično-uvjerljivo distanciranje . Zbog toga poređenje sa Ćosićevim čuvenim romanom “Uloga moje porodice u svjetskoj revo- luciji” nije slučajna (Ivanjek 2011) jer Sidran tome daje povodmeđunaslovom “Svjetska revolucija i Mehine gaće” . Slično kao Ćosićev roman može se i roman-torzo “Otac je kuća koja se ruši” shvatiti kao pokušaj satiričnog prikaza totalitarne stvarnosti iz neoborive, naivno-dječje perspektive . Ovakva striktna dioba u nadmoćno starije “ja” koje razumno reflektira prošlost i sadašnjost te u mlado naivno “ja” koje prije svega doživljava i zbog dobi još nije u stanju razumjeti sve što ga okružuje, omogućuje autoru distanciranost i diferencijaciju perspektiva . Međutim, čin pismenog obrađivanja privatnih događaja po- vezuje oba lika – iako ne uvijek na radost njima bliskih (v . negativnu reakciju sestre Dine koja zahtijeva oštru granicu između književnosti i “porodične privatnosti”; Sidran 2012: 361) . U mlađem subjektu ne krije sesamo druga perspektiva, nego i tematika samoga pi- sanja, razvitka i sazrijevanja u pisca kako pokazuje odlomak gdje staro “ja” citira iz svog vlastitog teksta kao mlađi autor:

9 I sam Sidran (2012: 184) označava taj postupak kao “naivni verizam” . 10 U svojoj autobiografiji Kusturica (2011: 191) potvrđuje ovaj prozni Sidranov projekt u čijem je središtu trebao biti njegov otac kao žrtva Golog otoka . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 445

Mladi Abdulah Sidran, 1970 . godine, trudeći se da postane i pisac, a ne samo pjesnik, u jednoj od svojih Zadaća, uzima dječiji glas i kazuje ovako: Onda sam ja bio bolestan pa sam otišao u bolnicu jer sam imao difteriju u nosu i mama mi nije dugo dolazila u bolnicu jer je morala slati tati pisma i pakete i još neke poslove oko tate raditi pa kad je onda došla meni u bolnicu ja je nisam prepoznao kad mi je davala čokoladu nego sam se sakrio iza kreveta i plakao . Neću niste vi moja mama . ( . . ) Onda sam prisluškivo kako mama govori teti-Milici da je ona bila puno smršala i pocrnila od sikiracije za tatom pa da je ja zbog toga nisam prepoznao . (Sidran 2012: 96) Autofikcija zahtijeva vrlo kompleksno postupanje: Modeliranje cijele građe u nešto novo i skladno, čime upravlja odrasli pripovjedač, odnosno apstraktni autor kao vrhov- na instanca teksta . Od svih tih raznih slojeva vlastite i drugih svijesti on pokušava (re) konstruirati obiteljsku, a time i vlastitu povijest . Kao najvažniji moment služi mu talent pisanja koji se osjeća dužnim koristiti u svrhu svjedočenja o obiteljskoj povijesti (usp . pjesmu “Sinovi Golog otoka”) . Zbog toga fikcionalno i fiktivno njemu ne predstavljaju opreke, već pomoću fikcionalizacije sve uklapa u nešto jedinstveno, kako objašnjava u jednom intervjuu: “Miksanje dokumenta i fikcije nije nešto naročito originalan knji- ževni postupak, ali je meni bio neophodan kako bih svoju ispovijest što više udaljio od standardnog autobiografskog teksta” (Simić 2011) . Pisanje je za pripovjedača i subjekt teksta bio prvi pokušaj prerađivanja i prisjećanja prošlosti, povijesti i sudbine logoraša koji su bili lišeni svoje životne perspektive . Ali pisanjem je mladi Avdo prvi put prizvao doživljeno, primjenom svojih kreativnih sposobnosti sinovi se oslobađaju tabuiziranih sprega da bi prikazali povijesnu istinu i sačuvali memoriju u komunikativnom i kolek- tivnom sjećanju . 446 Renate Hansen-Kokoruš: Povijest i modeliranje sjećanja – Otkup sirove kože . .

Literatura

Brka, Amir (2012), “Promatrati, pribirati, probirati i potom – zadojiti svrhom”, u: Sidran (2012), str . 423–430 . Dimitrijević, Jasna (2013), “Kritika 176: Abdulah Sidran”, 25 03. 2013. . http://www booksa. hr/ko. - lumne/kritika-176-abdulah-sidran [28 .04 .2015] Džajić, Harris (2014), “Sidran, Abdulah – Otkup sirove kože”, In: Kindlers Literatur Lexikon, 3, völlig neu bearb . Aufl . Hrsg . Heinz Ludwig, Stuttgart, Weimar . Kindlers Literatur Lexikon Online: www .kll-online .de . Ivanjek, Željko (2011), “Veliki bosanski pjesnik Abdulah Sidran: Potraga za istinom o ocu u auto- biografskom vodiču kroz vlastitu umjetnost”, u: Jutarnji list, 02 12. . http://www jutarnji. hr/. template/article/article-print jsp?id=991015. [28 .04 .2015] Kliems, Alfrun; Winkler, Martina (Hrsg ). (2005), Sinnstiftung durch Narration in Ost-Mittel-Eu- ropa, Berlin Kralj, Lado (2010), “‘Goli Otok’ Literature”, In: Types and stereotypes, ed . by Marcel Cornis-Pope, J . Neubauer, Amsterdam, Philadelphia, 478–483 . Kraus, Esther (2009), “Autobiographie”, In: Lamping (Hrsg ),. 22–30 . Kusturica, Emir (2010), Smrt je neprovjerena glasina, 3 . izd ., Beograd Lamping, Dieter (Hrsg ). (2009), Handbuch der literarischen Gattungen, Stuttgart Münnich, Nicole (2006), “Jugoslavische literarische Geschichtskonzeption als Katalysator im gesellschaftlichen Umbruchsprozess . Die Goli Otok-Literatur nach dem Tode Titos”, In: Richter; Beyer (Hrsg ),. 205–220 . Münnich, Nicole (2005), “Das Grauen erzählen . Vergangenheitsdeutungen in historiographis- chen Texten am Beispiel des jugoslawischen “Umerziehungslagers” Goli Otok”, In: Kliems, Winkler, 123–147 . NIN (2013), “Scenarista Abdulah Sidran – Hercegovina je Bosni “veranda prema moru” . Akade- mik Abdulah Sidran – intervju za NIN”, u: NIN 16 5. 2013. . http://www bosnjackooko. .com/ index .php?option=com_content&view=article&id=1018:akademik-abdulah-sidran-inter- vju-za-nin&catid=29:the-cms [06 .03 .2016] Nježić, Tatjana (2014), “Abdulah Sidran: Sve sam znao kad sam bio mlad”, u: Bliconline 10 .08 .2014 . http://www .blic .rs/Kultura/Vesti/486709/Abdulah-Sidran-Sve-sam-znao-kad-sam-bio- mlad/print [15 .05 .2015] Petersen, Jürgen (1993), Erzählsysteme . Eine Poetik epischer Texte, Weimar, Stuttgart Richter, Angela; Beyer, Barbara (Hrsg ). (2006), Geschichte (ge-)brauchen: Literatur und Geschicht- skultur im Staatssozialismus in Jugoslavien und Bulgarien, Berlin Simić, Tanja (2011), “Abdulah Sidran – zagrebački povratak najboljeg scenarista Emira Ku- sturice . Interview”, u: Nacional 31 05. 2011. . http://arhiva .nacional hr/clanak/print/109151. [15 .05 .2015] Stojanović, Milinko B . (1991), Goli otok: anatomija zločina . Stručna knjiga, Beograd Vujanović, Vojislav (2012), “Otkup sirove kože: Razgovorni jezik protkan Sidranovskom idioma- tikom”, http://www tacno. net/knjizevnost/otkup-sirove-koze-raz-govorni-jezik-protkan-. osobenom-sidranovskom-idiomatikom/ [28 .04 .2015] Zipfel, Frank (2009), “Autofiktion”, In: Lamping (Hrsg ),. 31–36 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 447

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .42 .09-31 Ugrešić D . 821 111(73). .09-31 821 163. .4(497 .6) .09-31 Hemon A . 821 163. .6 .09-31 Vojnović G .

Miranda Levanat-Peričić: Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu

Premda je kronotopski pristup romanima egzila gotovo samorazumljiv, određene spe- cifičnosti koje iskazuje postjugoslavenska egzilna naracije prizivaju zasebnu kronotop- sku interpretaciju . Prije svega, postjugoslavenska književnost opterećena je dodatnim identitetskim bremenom jer napušteni prostori devedesetih godina za pisca u egzilu ne nestaju na nekoj metaforičkoj razini seleći se u mnemotope, nego se stvarnim raspadom političke cjeline, imaginarna supranacionalna baština transformira u svojevrsnu kontra- kulturu, najčešće afirmiranu upravo posredstvom egzilnih pisaca . Stoga i povratak na napušteno mjesto često postaje moguć samo kao povratak u prošlost . U ovom će se radu književna tema egzila pratiti komparativno, počevši od refleksivne nostalgije u prozi Dubravke Ugrešić (Ministarstvo boli), preko globalnog egzila u kojemu se zrcali povi- jest odnosa europskih progona i Amerike kao maćehinske domovine koja rastače sve identitetske oslonce u romanima Aleksandra Hemona (Čovjek bez prošlosti; Projekat La- zarus), do unutarjugoslavenskog, “naslijeđenog” egzila u romanima Gorana Vojnovića (Čefuri raus!; Jugoslavija, moja domovina), koje, poput prokletstva roda, očevi ostavljaju sinovima . U navedenim tekstovima o kronotopu egzila govorimo na razini žanra, kao glavnom, nadređenom kronotopu koji uključuje ili otvara prostor nizu specifičnih lokal- nih kronotopa ili motiva, ključnih za egzilnu naraciju . Te se motivske jedinice susreću i u drugim žanrovima, no u egzilnoj su naraciji nosivi stupovi žanra . Po svojoj su naravi kronotopični jer se realiziraju kroz binarne prostorno-vremenske kategorije prisutnosti i odsutnosti, pripadanja i nepripadanja, usidrenosti i skitalaštva . U ovom radu osvrnut ću se na tri takva kronotopska motiva: 1 . motiv doma kao ne-mjesta ili mjesta odsustva; 2 . motiv druge/zrcalne domovine i druge/zrcalne povijesti; 3 . motiv povratka i putovanja (vlakom), koje redovito priziva stereotipnu reprezentaciju mjesta i prošlosti .

Ključne riječi: kronotop, egzilna naracija, postjugoslavenski roman, refleksivna nostalgi- ja, imaginarne domovine, ne-mjesto 448 Miranda Levanat-Peričić: Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu

The Chronotope of Exile in the Post-Yugoslav Novel

Although the chronotopic approach to the novels of exile is almost self-explanatory, cer- tain specifics expressed by post-Yugoslav exile narrations evoke a separate chronotope interpretation . First and foremost, post-Yugoslav literature is additionally encumbered with the identity issue because the abandoned areas of the nineties for the exiled writer do not disappear at a metaphorical level, by turning into a mnemotope, but in the actual break-up of the political entity, the imaginary supranational heritage transforms itself into a kind of counterculture, mostly affirmed by exile writers . Therefore, returning to the abandoned place often becomes possible only as a return to the past . In this paper, the literary theme of exile will be followed comparatively, starting from the reflective nostalgia in the prose of Dubravka Ugrešić (The Ministry of Pain), through a global exile which reflects the history of the relationship between European persecutions and Ame­ rica as an unfair homeland, which breaks all identity support in the novels of Aleksandar Hemon (The Nowhere Man; The Lazarus Project), to the intra-Yugoslav, “hereditary” exile in the novels of Goran Vojnović (Chefurs Raus!; Yugoslavia, My Homeland), which fathers left to their sons like a curse of the genus . In the texts mentioned above, the chronotope of exile is dealt with at the level of genre, as the major, supreme chronotope, which includes or opens space to a series of specific local chronotopes, which are funda- mental to exile narration . These motifs are also encountered in other genres, but in exile narration they are the bearing pillars of the genre . They are, by their nature, chronotopic because they are realised through the binary spatial-temporal categories of presence and absence, affiliation and non-affiliation, anchoring and nomadism . In this paper, I will look at three such chronotope motifs: 1) the motif ofhome as a non-place or a place of absence; 2) the motif of other/mirror country and other/“mirror” history; 3) the motif of return and travel (by train), which regularly invokes the stereotypical representation of the place and the past .

Keywords: chronotope, exile narration, Post-Yugoslav novel, reflective nostalgia, imagi- nary homeland, non-place

1. Uvod u kronotopski pristup egzilnoj naraciji

Književnost egzila na osobit je način zaokupljena prošlim vremenom i pamćenjem te uz bezdomnost i izmještenost kao opća mjesta egzilne naracije uključuje i specifičan pogled na napušteno mjesto i kulturno nasljeđe . Taj je pogled odmaknut od središta u kojemu se slojevi kolektivnog sjećanja oblikuju pod utjecajem aktivnih praksi prerade, zadržavanja ili odbacivanja informacija i u skladu s činjenicom da je “kolektivno pamćenje uvijek po- litički proces” (Brkljačić i Prlenda 2006: 12) . U tom smislu, pamćenje u egzilu oslobođeno je pritisaka i nametnutih sadržaja konstruirane, službene povijesti . No, odmicanjem od središta u kojemu postoji svojevrsna kontrola ili zajednički rad na postizanju konsenzusa Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 449 oko ključnih mjesta kolektivnog pamćenja, nastaju konstrukcije individualnih memorij- skih mapa koje Rushdie naziva “zamišljenim domovinama” . Time nas Rushdie ujedno podsjeća kako se u egzilnoj naraciji napuštena domovina ne rekonstruira u odnosu na konkretan prostor, nego kao nevidljiva, nepostojeća, mentalna projekcija ili, u njegovu slučaju, “Indija uma” (Rushdie 1991: 10) . S tim u vezi, uviđajući da je upravo “prošlost zemlja iz koje smo svi emigrirali”1, Rushdie kronotopski omeđuje poziciju egzila; to je stanje koje petrificira napušteni prostor i prošlo vrijeme u okaminu “bivše domovine”, koja obzidana sjećanjem, gubi ekvivalente u suvremenoj zbilji . U tom smislu, egzilna na- racija, i kada prividno govori o sadašnjem stanju, zapravo je iskaz o odsutnosti prošlog i stalno vraćanje na ono što je zauvijek izgubljeno . Stoga ovaj citatni niz ne bi bio potpun bez iskaza Edwarda Saida da je egzil “stanje trajnog gubitka” (Said, 2000) . Kada je u pitanju kronotopska interpretacija, valja napomenuti kako Bahtin, prem- da pojmove kronotopa i motiva ponekad koristi kao sinonime2, u zaključku svoje ra- sprave o oblicima kronotopa u romanu, uključuje i distinkciju nadređenih i podređenih, dominantnih i lokalnih kronotopa postavljajući ih u hijerarhijski odnos u kojemu bi “lokalni” kronotop odgovarao razini motiva, a “dominantni” razini žanra (Bahtin 1989: 382) . U tom smislu o kronotopu egzila govorimo na razini žanra, kao glavnom, nadređe- nom kronotopu koji uključuje ili otvara prostor nizu specifičnih lokalnih kronotopa ili motiva, ključnih za egzilnu naraciju . Te se motivske jedinice susreću i u drugim žanro- vima, no u egzilnoj su naraciji nosivi stupovi žanra . Po svojoj su naravi kronotopični jer se realiziraju kroz binarne prostorno-vremenske kategorije prisutnosti i odsutnosti, pri- padanja i nepripadanja, usidrenosti i skitalaštva . U ovom radu osvrnut ću se na tri takva kronotopska motiva: 1 . motiv doma kao ne-mjesta ili mjesta odsustva; 2 . motiv druge/ zrcalne domovine i druge/zrcalne povijesti 3 . motiv povratka i putovanja (vlakom), koje redovito priziva stereotipnu reprezentaciju mjesta i prošlosti .

2. Kronotop doma u refleksivnoj i restaurativnoj nostalgiji

Postjugoslavenskoj egzilnoj naraciji u ovom se radu pristupa kroz primjere iz romana Ministarstvo boli (2004) Dubravke Ugrešić, romane Čovjek bez prošlosti (2002) i Projekt Lazarus (2008) Aleksandra Hemona te romane Čefuri raus! (2009) i Jugoslavija moja domovina (2014) Gorana Vojnovića, koji su izabrani jer na određeni način oblikuju za- sebne paradigme unutar genologije postjugoslavenskih egzilnih pisaca . Goran Vojnović, najmlađi u ovoj skupini, realizirao se kao pisac druge generacije unutarjugoslavenskog egzila, koji živi i piše u Sloveniji, a na širem regionalnom prostoru bivše države postao je poznat po uvođenju “čefurske teme”3 u suvremenu postranzicijsku književnost . Aleksan-

1 “It may be argued that the past is a country from which we have all emigrated, that its loss is part of our commom humanity” (Rushdie 1991: 12) . 2 Tako primjerice piše o “motivu susreta” i “kronotopu susreta” naizmjenično, bez potrebe definiranja razlike (Bahtin 1989: 208–209), da bi raspravu zaključio riječima: “Toliko o kronotopičnom motivu susreta” (Isto: 210) . 3 “Čefur” je pogrdni slovenski naziv za sve doseljenike koji u Sloveniju dolaze iz bivših jugoslavenskih repu- blika, odnosno za sve južne imigrante . U svom prvom romanu “Čefurji raus!”, naslovljenom po grafitu koji 450 Miranda Levanat-Peričić: Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu dar Hemon pisac je kojemu je egzilno polazište njegov odlazak iz Bosne u Ameriku, no u svojim književnim tekstovima razvija teme globalnog, omniprezentnog egzila i noma- dizma, s ishodištem u Bosni i rasponom koji se širi od istočne Europe do Amerike, najče- šće Chicaga . Konačno, ovaj izbor uključuje i Dubravku Ugrešić, koja, kako je to istaknula Renata Jambrešić Kirin, predstavlja “protuglas i protuzaplet tipične muške egzilantske hagiografije koja je isticala dvostruku stigmu ‘odmetnutog’ hrvatskog intelektualca u tuđini – njegovu (po)ratnu traumu političkog gubitnika i njegovu napornu borbu za odr- žanje ‘kulturne vidljivosti’ u stranom svijetu (Jambrešić Kirin 2001: 183) . Općenito je egzilna postjugoslavenska proza nakon devedesetih godina prošlog stoljeća obilježena tim “protuglasom” u odnosu na prethodne naracije o “pjesniku u tuđini” . Za potrebe razlikovanja neke vrste konstruktivnih i destruktivnih, regresivnih egzilnih (nostalgič- nih) narativa, opreke koja se javlja nakon raspada Jugoslavije, Aleksandar Hemon će u svom tekstu “Budućnost egzila” parafrazirati naslov knjige “Budućnost nostalgije” (The Future of Nostalgia) Svetlane Boym, i pozvati se na njezino razlikovanje “restaurativne” od “refleksivne” nostalgije 4. Kao i Svetlana Boym, i Hemon konstruktivnu i kreativnu prednost pripisuje refleksivnoj nostalgiji jer je takav tip nostalgičnog narativa “ironičan, fragmentiran i nedovršen” te ne obnavlja “mitsko mjesto zvano dom”, dok je restaurativ- na nostalgija s druge strane neproduktivna budući da konsolidira “kolektivne fantazije o prošlosti sve dok se ne skamene u nacionalne mitove i spomenike bez kojih je nemoguće reproducirati nacionalističku ideologiju” (Hemon 2014: 14) . Naime, Hemon ističe kako je devedesetih godina došlo do neke vrste generacijske smjene egzilnih naracija; do deve- desetih ona je više njegovala restaurativnu, a od devedesetih refleksivnu nostalgiju . Na tragu Hemonovih zapažanja, u romanu Ministarstvu boli Dubravke Ugrešić eksplicitno se naglašava potreba razlikovanja egzilanata koji su napustili zemlju nakon devedesetih od emigranata koji su otišli nakon Drugog svjetskog rata ili sedamdeset prve, da bi se vratili devedesetih, a pritom izgledali “kao da su ispali iz nekog provincijskog povijesnog muzeja” .5 Egzil naime mijenja percepciju vremena jer egzilant ostaje na neki način zaglavljen u vremenu odlaska . S odlaskom se mijenja ne samo prostor nego i način postojanja u se povremeno može pročitati na ljubljanskim ulicama, a koji priziva zlokobni nacistički povik “Juden raus!”, Vojnović je prikazao probleme druge generacije doseljenika iz južnih jugoslavenskih republika u Sloveniju, naseljenih u ljubljanskom kvartu Fužine . 4 “Restorative nostalgia evokes national past and future; reflective nostalgia is more about individual and cul- tural memory ( . ). Nostalgia oft he first type gravitates toward collective pictorial symbols and oral culture . Nostalgia of the second type is more oriented toward an individual narrative that savors details and memorial signs, perpetually diferring homecoming itself . If restorative nostalgia ends up reconstructing emblems and rituals of home and homeland in an attempt to conquer and spatialize time, reflective nostalgia cherishes shattered fragments of memory and temporalizes space . Restorative nostalgia takes itself dead seriously . Re- flective nostalgia, on the other hand, can be ironic and humorous” (Boym 2001: 49) . 5 Ta se tema razvija pri povratku iz Zagreba u Amsterdam, kada profesorica Lucić razgovara sa suputnikom u avionu koji je uvjerava da je njezino vrijeme u egzilu zaustavljeno i pritom je podsjeća na emigrante koji su se devedesetih vraćali u Hrvatsku nakon proglašenja neovisnosti – “Sjećate se hrvatske emigracije koja se početkom devedesetih stuštila u Hrvatsku, iz Kanade, Australije, Zapadne Evrope, Južne Amerike . ?. Svih onih ljutitih Hrvata, polukriminalaca, legionara, plaćenih ubojica, gubitnika, svih tih koji su došli privučeni zovom Tuđmanovih trublji . ?”. (Ugrešić 2004: 129) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 451 vremenu . Sugovornik u avionu profesorici Lucić objašnjava kako u trenutku njihova raz- govora vrijeme u Zagrebu teče mnogo brže od njezina “unutrašnjeg vremena” jer za nju rat još uvijek traje . O temi nostalgije u egzilnoj naraciji Dubravke Ugrešić napisani su brojni radovi, iz različitih teorijskih motrišta (Biti, 2005; Hawkesworth, 2006; Luketić, 2014; Lukić, 2006; Ladány, 2008; Mijatović, 2014) . Ipak, polemizirajući s učestalim tvrdnjama o “jugono- stalgiji” Dubravke Ugrešić, Igor Mandić navodi primjer iz njezine zbirke eseja Kultura laži u kojemu autorica tvrdi da je “jugoslavenski kulturni prostor bio zajednički”, da su ga činile “različite kulturne i jezične tradicije koje su se međusobno miješale i međusob- no komunicirale” . Mandić naime tvrdi da je nostalgija u ovom slučaju nemoguća zato što Ugrešić u svojim tekstovima sama nema “predmet koji bi je trebao učiniti takvom, kakvom se pričinjava” . Naime, Mandić smatra da predmet te nostalgije koji bi trebao biti “zajednički jugoslavenski duhovni prostor” zapravo nikada nije ni postojao, osim kao “zemljopisna i trgovačka činjenica” (Mandić 1998: 268) . U tom smislu Dubravka Ugrešić opisuje zamišljenu jugoslavensku mentalnu mapu usporedivu s Rushdijevim “Indijama uma”, nepostojećim domovinama, virtualnim projekcijama koje nikada nisu zaživjele u prošlosti . Prisjećajući se prošlosti, Dubravka Ugrešić zapravo rekonstruira sjećanje na tu optimalnu projekciju zajedništva koja nikada nije realizirana . Vrijeme njezine (jugo) nostalgije je vrijeme budućnosti, ona priziva sjećanje na vladajuće idealističke narative u bivšoj Jugoslaviji koji su, usmjereni prema budućnosti, također ignorirali zbilju, a pred- met je njezine nostalgije sama nostalgija . Iako proturječje da se u emigraciji brzo stari i dugo ostaje mlad, vrijedi za sve eg- zilante, Hemon zapaža da postoji razlika u nostalgičnim pristupima domu: dok se re- staurativni pristup vezuje uz nacionalne mitove i spomenike, refleksivna nostalgija ne pristupa “domu” kao mitskom mjestu . Štoviše, dom postaje ne-mjesto, mjesto gubljenja i mjesto odsustva, mjesto na kojem se ne mogu rekonstruirati emotivne spone iz proš- losti . U njegovu romanu Projekat Lazarus ta negativna identifikacija doma javlja se u pripovjednim impresijama pri susretu s moldavskim Kišinjevom – “Dom je tamo gdje netko primjećuje tvoje odsustvo” (Hemon 2009: 163); a ona se potvrđuje kada glavni pro- tagonist nakon povratka u Sarajevo zapaža da ga se nitko više ne sjeća – “Kuća je tamo gdje netko primijeti da te nema”(Isto: 219) . Sličnim riječima junakinja Ministarstva boli iskazuje dojmove pri povratku na zagrebački aerodrom – “Strana zemlja je tamo gdje nas nitko ne dočekuje prilikom dolaska” (Ugrešić, 2004: 106) Gotovo. ista misao ponavlja se pri kraju Vojnovićeva romana Jugoslavija, moja domovina – “Ljubljana je za mene uvijek bila i ostala grad naizgled poznatih stranaca, tako da tu, gdje je trebao biti dom, nikome nisam nedostajao” (Vojnović 2014: 271) . U Čovjeku bez prošlosti okidač refleksivne nostalgije za Jozefa Proneka je kišna lo- kva u Čikagu koja ga potiče na zaključak da “( . ). svagdje gdje je dom imaš lokvu u kojoj možeš vidjeti je li pada kiša ( . ). Imao sam jednu u Sarajevu, pred svojom kućom” (He- mon 2005: 163) . No, ako je lokva pred kućom signal za dom, onda on može biti bilo gdje gdje ima kiše i rupa na cesti . 452 Miranda Levanat-Peričić: Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu

3. Gramatika egzilnog jezika: pluralni identitet, pluskvamperfektno zlo i supstantiv za povijest

Kao logična posljedica odsustva na mjestu koje je nekad bilo dom, identitetska nedou- mica zapliće se na mjestima koja bi mogla postati dom, a to nisu . Tako primjerice, dok kao aktivist Green Peacea obilazi čikaško predgrađe u potrazi za donacijama, ovisno o sugovornicima, Hemonov će se Pronek predstavljati kao Mirza iz Bosne, Sergej Kata- strofenko iz Ukrajine, Jukka Smrdiprdiuskas iz Estonije, John iz Liverpoola, Phillip iz Luxemburga, Joseph iz Snitzllanda, domovine šnicle, sve dok konačno ne otkrije sebe u primjedbi kućanice koja otvorivši vrata kaže – “Mislila sam da ste Netko Drugi” (Hemon 2005: 165) . Na tragu toga, u romanu Projekat Lazarus egzil kao novi život Lazarusa Aver- bucha, metaforički se vezuje uz mit o Lazarevu uskrsnuću, odnosno uz pretpostavku da se Lazar nije sjećao sebe kad je bio mrtav, kao ni imigrant prošlog života . Pored toga, u Hemonovim romanima Projekat Lazarus i Čovjek bez prošlosti, do- lazi do udvostručavanja egzilantske pozicije na različitim vremenskim i vrijednosnim planovima, te se u njima postupno, kroz “zamjenske” bivše domovine i kroz usporedive slojeve problematične prošlosti, razvija narativ o globalnom i trajnom, svevremenom eg- zilu . Najprije se to događa tako što smještajući svoje junake, bosanske egzilante, u Čika- go, Hemon polarizira različite egzilne pozicije vrednovanjem “loše asimiliranih” novih useljenika iz aspekta “dobro asimiliranih” egzilanata druge generacije . Tako naprimjer, premda Mary, supruga glavnog protagoniste u Projektu Lazarus, porijeklom iz obitelji ir- skih useljenika, tvrdi “Mi smo nacija imigranata”, njezin suprug zapaža kako ona koristi kolektivno “mi” kao “čistokrvna Amerikanka” . Slično tomu, u Čovjeku bez prošlosti, de- tektiv Owen, potomak poljskih useljenika kaže Proneku: “Divim se ljudima poput tebe, pa to je smisao ove zemlje: najgore smeće može doći ovamo i postati Amerikanac” (He- mon 2005: 134) . Osim na vrijednosnom planu, u Projektu Lazarus, Hemon udvostručava egzilnu poziciju i na vremenskom planu: u suvremeni prezent glavnog junaka ulijeva se prošlost Lazarusa Averbucha, izbjeglice iz Kišinjeva, koji nakon što je preživio carski po- grom 1903 . u Moldaviji, strada u Americi u paranoidnoj hajci na anarhiste, koja poprima oblik antisemitske histerije od koje je pobjegao i u kojoj se povrh svega zrcali prepo- znatljiva suvremena antiteroristička retorika . U Čovjeku bez prošlosti, Hemon izmješta prošlost i bivšu domovinu u Ukrajinu gdje Jozefa Proneka pratimo u Kijevu devedesetih pogledom Victora Plavchuka, američkog studenta ukrajinskog porijekla . Ono što vezuje Moldaviju iz Projekta Lazarus i Ukrajinu iz Čovjeka bez prošlosti tema je pogroma – tra- gična židovska sudbina u obama je romanima s jedne strane paradigma europskog nasi- lja nad Drugima, a s druge, u američkoj perspektivi, paradigma emigrantskog kretanja koje prelazi u nomadizam i nepoželjno useljeništvo . Osim toga, Ukrajina i Moldavija surogati su bivše domovine, koja je Bosna, i kojoj se identitet umnaža kao i Jozefu Pro- neku . Toponimi koje Hemon spominje na početku romana Čovjek bez prošlosti vezani su uz Bosnu; no, dok pripovjedač u Čikagu čita novinski naslov “PALA OBRANA U GORAŽDU”, ne slijedi pripovijedanje koje se odnosi na očekivani i najavljeni sadržaj, već pripovjedač prebacuje temu pogroma, pokolja i nasilja na neki drugi prostor . Nai- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 453 me, do toga se naslova nalazi naslov “SJEDINJENE DRŽAVE ZAPLIJENILE BROD SA 111 DOSELJENIKA” a potom i “POKOLJ SE NASTAVLJA . TIJELA SE GOMILAJU U RUANDI” (Hemon 2005: 17–18) . Povijest više nije ni linearna ni ciklična, nego je nalik klupku u kojemu su upleteni ratni pokolji i nepoželjni egzilanti bez krajeva i početaka . No, ta je istodobnost tragičnih zbivanja uvijek usidrena u pluskvamperfektu, pret- prošlom vremenu u kojemu su se zbili događaji trajne relevantnosti . Pluskvamperfekt je vrijeme pogroma i holokausta . Stoga epizoda s početka romana Čovjek bez prošlosti, kada na satu engleskog doseljenici uče pluskvamperfekt, ima simboličnu razinu na kojoj se može iščitati značenje prošlog vremena za cijelu pripovijest . Razgovor se vodi o si- jamskim blizancima, čudovištima i nacistima kada jedan polaznik tečaja ustanovi: “Bio je postojao jedan znanstvenik koji je bio sakupljao ljudske glave, i bio je napisao jednu knjigu za Himlera i njegovi vojnici su je bili morali čitati da bi mislili da su Židovi bili ču- dovišta” (Isto: 25) – ovo pogrešno, tj . pretjerano korištenje pluskvamperfekta nije sasvim slučajno: holokaust je pretprošlo vrijeme suvremenih pokolja spomenutih na početku romana, a opet u vezi s nepoželjnim doseljenicima . Ta se tema javlja u istom romanu kada se za Rachelina djeda koji dolazi u Ameriku nakon Auschwitza kaže – “odisao je zadahom europske smrti i bolesti, kužnim smradom izbjeglištva” (Isto: 169), a tema se aktualizira i u središnjem dijelu romana kada George W . Bush držeći govor na Babi Jaru 1991 . godine ustvrdi “Kunemo se da se ova vrsta pokolja više nikada neće ponoviti” (Isto: 100) . Naravno, to se ponavljanje pokolja u romanu već zbilo, odmah na početku najavlje- no je novinskim naslovom “PALA OBRANA U GORAŽDU” (Isto: 12) . Međutim, kada na Babi Jaru, nakon fiktivnog susreta Geogrea Busha i Josefa Proneka, Bush utvrdi da je to sveta zemlja, Pronek Bushu kaže: “To nije moja zemlja, ja sam iz Bosne”, Bush mu odgovara: “Je, tvoja je . Sve je to jedna velika obitelj, ta tvoja zemlja” (Isto: 101) . Koliko god bila naizgled besmislena tvrdnja fiktivnog Busha, ona upućuje na čitanje ukrajinske po- vijesne epizode kroz suvremenu bosansku ratnu zbilju, ali i na temu genocida i masovnih grobnica, od koje se ne može pobjeći ni u egzilu . Nacionalna povijest, kao i domovina, također ima zrcalnu projekciju ili zamjensku priču, a jedna od njih je priča američkog studenta ukrajinskog porijekla Victora Plavchu- ka, u verziji njegova oca, sljedbenika Bandere, koji nakon rata emigrira u Ameriku: Odrastao sam uz očevu verziju ukrajinske povijesti, u kojoj su česti i redovni porazi zapravo predstavljali trijumfe mučeništva; u kojoj su slabašni intelektualci i nesigurni političari obmanuli običnog čovjeka i izdali heroja; u kojoj su pogromi bili puka sa- moobrana; u kojoj su Ukrajinci čuvali pravoslavlje od Poljaka i komunista . (Hemon 2005: 94) Banderističko izvrtanje povijesti nudi se kao neizravna paralela s tumačenjima po- vijesti s kojima se možemo susresti na prostoru bivše Jugoslavije, koja su u svojim revi- zionističkim verzijama osobito aktualna u nacionalističkim narativima devedesetih, a s kojim će se protagonist romana Josef Pronek susresti u Chicagu, kada u svojstvu prevo- ditelja ide uručiti sudski poziv za neplaćenu alimentaciju jednom nepoznatom Srbinu . Međutim, vrata mu otvara stereotip bradatog četnika koji smrdi na luk, rakiju i nosi 454 Miranda Levanat-Peričić: Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu pištolj za pojasom . U sobi koja zaudara “na kavu i znoj, užegli dim i Vegetu” na stolu su novine s naslovom “TISUĆE UBIJENIH U SREBRENICI” (Isto: 144) . U strahu, Pronek mu se predstavlja kao Ukrajinac, a on u njemu prepoznaje “pravoslavnog brata” i objaš- njava da je novinski naslov tek “muslimanska propaganda” – i u toj epizodi susreću se zrcalne priče iz pretpovijesti, tako što se otac Victora Plavchuka projicira u izvjesnom Brđaninu, a pogrom na Babi Jaru nastavlja se u Srebrenici .

4. Putovanje vlakom ili kronotop Orient-Expressa

Vesna Goldsworthy (1998: 101), a na njenom tragu i Katarina Luketić (2013: 66), puto- vanje vlakom ističu kao opće mjesto naracije o Balkanu, kako putopisne (Arthur Evans, Rebecca West, Robert Kaplan), tako i fiktivne (Bram Stoker, Graham Greene, Agatha Christie) . Putovanje vlakom kronotopski je motiv zastupljen u svim romanima navede- nih autora; vezan je uz nostalgične kronotope Dubravke Ugrešić, a u romanima Hemona i Vojnovića uz balkanističko-orijentalističke reprezentacije, koji su nešto kao citatno na- sljeđe “orient-express” romana . Dubravka Ugrešić često se vraća vlaku, kao velikoj citatnoj temi i kao nostalgičnom kronotopu . U romanu Ministarstvo boli jedan od studenata profesorice Lucić na amster- damskoj katedri slavistike piše esej u kojemu jugoslavensku povijest prati kao povijest vlakova – od fiktivnih, Lovrakova romana Vlak u snijegu, preko Bulajićeva filma Vlak bez voznog reda sve do tvrdnje da je “raspad Jugoslavije, a onda i rat, započeo sa željezni- com kada su balvani na pruzi Zagreb-Split zaustavili vlakove na nekoliko godina” (Ugre- šić 2004 (a): 80) . Zanimljivo, esej o vlakovima koji je dio romana, uključen je i kao esej u zbirku Nikog nema doma, pod naslovom “Europa, Europa” (Ugrešić 2004 (b): 110) . Tu se o putovanju piše kao o “retroutopiji”, a u odlomku “U svakom putniku čuči kolonizator” zanimljivo je objašnjenje zašto je vlak opće mjesto orijentalističkih reprezentacija: “Ovo putovanje povlači u svima nama skriveni obarač kolonizatorske nadmenosti ( . . ) Zgrozio sam se nad sobom kad sam zamijetio s kojom lakoćom sudim o gradovima i ljudima, s kojom ih lakoćom prisvajam ili otpisujem . Da mi je još koji mjesec dana puta pretvorio bih se u Aleksandra Velikog!” (Ugrešić 2004 (b): 115) . Iako su vlakovi Hemonova romana Čovjek bez prošlosti ukrajinsko-poljski, njihova je atmosfera posve na tragu diskursa američkog novinara i putopisca Roberta Kaplana koji je devedesetih Balkan doživio kao primitivno i opasno mjesto upravo u vlaku gdje u “kupeima grijanje ne radi, ljudi piju alkohol, svađaju se i gledaju pornografske časopise” (Luketić 2013: 322) . Hemonov roman Čovjek bez prošlosti ima dva putovanja vlakom; najprije u vlaku za Kijev, negdje kroz Poljsku, anonimni suputnik Victora Plavchuka pohlepno otvara knjižicu na čijim je koricama “prsata djeva u seksi nevolji”, svako malo uzima gutljaj iz upackane boce u koju kasnije pljuje, a ujutro se u Vagon restoranu, za doručkom dvoje Rusa svađa ispijajući čaše votke dok stolnjaci izgledaju “kao platna lo- kalnog Jacksona Pollockovića” (Isto: 72) . Ni u vlaku iz Kijeva za Lvov nije ništa bolje; Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 455

Plavchuk uočava “sovjetske mase na sve strane”, a pritom se neugodni mirisi i slike sta- paju u groteskno zapažanje o sudbinskoj ulozi vlaka u svjetskoj revoluciji . Vlak je bio preslan: sovjetske mase na sve strane, svi s izrazima rutinskog očajanja: žene s glomaznim zavežljajima nagomilanim na podu, hroptavi muškarci koji se protežu gore na policama za prtljagu; znoj, kvasac, sveprisutni luk ( . . ) Pomislio sam kako će, ako u SSSR--u ikada bude izbila još jedna revolucija, ona započeti u vlaku ili nekom drugom sredstvu javnog prijevoza – iskra će sijevnuti iz trljanja dvije znojne guzice . (Hemon 2005: 81) Putovanje Vojnovićeva junaka u romanu Jugoslavija moja Dežela, iako se ne odvi- ja vlakom, puno je općih mjesta koje pripadaju balkanističkom diskursu . Za glavnog junaka Vladana Borojevića Balkan počinje nakon prelaska slovensko-hrvatske grani- ce . Naime, onog trenutka kada Vladan Borojević, nakon što krene u potragu za ocem, prijeđe slovensko-hrvatsku granicu, on ulazi u prostor simbolične geografije Balkana, koji se samo nominalno predstavlja kao prostor bivše Jugoslavije, a zapravo nije riječ o konkretnom nego o simboličnom prostoru zabiti, smještene negdje “usred ušljivog ništa- vila između Zagreba i Beograda” (35), tamo gdje u kolektivnom slovenskom imaginariju počinje Balkan sa svim popratnim efektima: blatom, namrgođenim bradatim tipovima u uniformi, ciganskom djecom i prljavom kavanom .6 Inzistiranje na bizarnom doživlja- ju trivijalnog započinje kada se, u nedostatku konkretnih zemljopisnih podataka, glavni lik zatekne negdje usred tog “ušljivog ništavila”, u neurednom restoranu za klimavim stolom na kojemu je “plastična sponzorska pepeljara” i “vaza s plastičnim cvijećem iz jugoslavenske pretpovijesti”, a na bijelom stolnjaku “punoljetne mrlje od kave”, pa tada prvi put u životu stječe iskustvo miješanja kave “tankom plastičnom žličicom” . Odmah nakon kave, na benzinskoj postaji “usred puste ravnice između Zagreba i Brčkoga” na- plaćuje mu natočeno gorivo “brkati tip u uniformi”, koji je “prijepodne mrzio sebe a

6 Istražujući obrasce reprezentacije kojima su se sve etničke skupine u bivšoj Jugoslaviji koristile kako bi de- finirale Drugo, smještajući ga uvijek istočno u odnosu na vlastiti poziciju, Milica Bakić-Hayden zapazila je kako se u pogledu prema istoku “gnijezdi orijentalizam” . Tako započinje proces “reprodukcije orijentalizma” ili gradacije Orijenta koji predstavlja neku vrstu “subjektivacijske prakse” kojom određena skupina definira sebe kao superiorni Zapad, a Druge kao primitivni Istok te pritom ne samo da orijentalizira druge nego i “okcidentalizira” sebe . Iako ta gradacija gledajući, primjerice, iz istočne Europe na najistočnijoj poziciji ima Balkan, unutar Balkana koncipira se hijerarhija prema istom obrascu “ugniježđivanja” (Bakić Hayden, 2006: 54) . Premda se ne poziva na Milicu Bakić Hayden, Slavoj Žižek ovako definiran proces opisuje iz pozicije Slovenije . Naime, kako sam kaže, za većinu Slovenaca, Balkan počinje u Hrvatskoj, a Slovenija je Mittele- uropa . No, dok za Talijane i Austrijance, Balkan počinje na granici sa Slovenijom, za Hrvate on počinje u Bosni . Dakle, granica Balkana uvijek je postavljena u blizini, ali u smjerujugoistoka – “So Balkan is always the Other: it lies somewhere else, always a little bit more to the southeast, with the paradox that, when we reach the very bottom o the Balkan peninsula, we again magically escape Balkan . Greece is no longer Balkan proper, but the cradle of our Western civilisation” (Žižek 1999) . Slična je zapažanja o slovenskom pogledu prema istoku iznio i Aleš Debeljak – “( . ). među Slovencima kad gledaju preko rijeke Kupe, prema jugu, svi koji govore srpski ili hrvatski jezik jednostavno su Bosanci . Svi posebni kulturni identiteti utapaju se u općem potezu mistifikacije, bez obzira na to bili oni nazvani ovim ili onim zajedničkim uvredljivim izrazom, od čapca i dizelaša do boskurja i čefurja” (Debeljak 2009: 97) . Balkanistički diskurs u djelima postjugoslavenskih autora/-ica istraživala sam u radu koji se djelomice poklapa s kronotopskom interpretacijom egzila u ovom članku (usp . Levanat-Peričić 2016) . 456 Miranda Levanat-Peričić: Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu poslijepodne cijeli svijet” (Vojnović 2014: 34) . Ni u Bosni nije ništa bolje . Recepcionar Hotela Behar u Goraždu je “propali ‘siledžija’ s kompleksom neizlječive žgoljavosti, ( . ). prvorazredni primjerak ‘balkanske ljige’” kojega razdire nostalgija dok se prisjeća Anje Rupel i na kojem se vidjelo “da bi početak dvadesetog prvog stoljeća u Goraždu odmah zamijenio za drugu polovinu dvadesetog u Deželi” (Isto: 80) . U Vojnovićevu romanu Čefuri raus! vlak je važan dio “čefurskog folklora” o kojemu glavni junak mlađe generacije doznaje posredno, kroz željezničke anegdote svoga oca, no na kraju, na svom poraznom i kaznenom povratku u Bosnu, doživljava vlak kronotopski, kao putovanje u prošlost i povratak na djedovinu kojoj više ne pripada jer on je “Čefur” u Ljubljani, i ne želi bit “Janez” u Bosni . Povrh toga, besmislenost povratka argumentiran je gorkom spoznajom da je Bosna “država u kojoj se ljudi s nostalgijom sjećaju ratnih vremena kad su se mogli nadati da će jednom biti bolje” (Vojnović 2009: 144) . Umjesto zaključka, za kraj bih istaknula zanimljivo proturječje postjugoslavenske egzilne naracije, koje proizlazi iz ove kratke kronotopske interpretacije: premda je kro- notop doma i bivše domovine mjesto izgubljeno u prošlosti, mjesto negativne identifika- cije i mjesto odsustva, ono se reprezentira kao homogeno mjesto, najčešće kao jedinstve- ni prostor Balkana, i u Vojnovićevu romanu, a također i u prozama Dubravke Ugrešić . Hemonovi romani umnažaju “bivše domovine” i traže zrcalne projekcije problematičnih mjesta prošlosti, no u njih povremeno učitavaju prepoznatljivi esencijalizirajući diskurs razvijen u imagološkim reprezentacijama Balkana . Time se subverzivna neangažiranost po pitanju nacionalne identifikacije (koju postjugoslavenski romani egzila najčešće ra- zvijaju) pretvara u reprodukciju (supra)nacionalnih streotipova . Bez obzira na različite narativne strategije u konstrukciji egzila, navedeni tekstovi pokazuju određene stilske, ideološke i recepcijske podudarnosti: zagovaraju subverzivnu neangažiranost (dvostru- ko nepripadanje kao jedini oblik izjašnjavanja o identitetu); razvijaju recepcijski eskapi- zam (kroz obraćanje novoj publici i bijeg u drugi jezik); posežu za hibridnim oblicima objedinjujući autobiografsko, esejno i fiktivno pripovijedanje uz opsesivno ustrajavanje na temama gubitka prošlosti kao gubitka doma . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 457

Literatura

Bahtin, M . (1989), O romanu, s ruskog preveo Aleksandar Badnjarević, Nolit, Beograd Bakhtin, M . (2003), “The Dialogic Imagination: Four Essays”, trans . M . Holquist and C . Emerson, In: Pam Morris (ed ),. The Bakhtin Reader: Selected Writings of Bakhtin, Medvedev and Volo- shinov, Arnold, London Bakić-Hayden, M . (2006), Varijacije na temu ‘Balkan’, Institut za filozofiju i društvenu teoriju I . P . “Filip Višnjić”, Beograd Biti, V . (2005), “Rasuta bašćina: Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrešić”, u: Doba svjedočenja . Tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi, Matica hrvatska, Zagreb, str . 225–241 . Boym, S . (2001), The Future of Nostalgia, Basic Books, New York Brkljačić, M . & Prlenda, S . (2006), “Zašto pamćenje i sjećanje?”, u: Kultura pamćenja i historija (izbor), Golden marketing, Zagreb, str . 7–18 . Debeljak, A . (2009), Europa bez Europljana, prevela Jagna Pogačnik, Profil, Zagreb Goldsworthy, V . (1998), Inventing Ruritania . The Imperialism of the Imagination, Yale University Press, New Haven and London Hawkesworth, C . (2006), “Vrijeme i mjesto u djelima Dubravke Ugrešić”, u: Čovjek/ prostor/ vrije- me, ur . Živa Benčić i Dunja Fališevac, Disput, Zagreb, str . 431–444 . Hemon, A . (2005), Čovjek bez prošlosti, preveo Luka Bekavac, Biblioteka Dani, Sarajevo Hemon, A . (2009), Projekat Lazarus, prevela Irena Žlof, V . B . Z ., Zagreb Hemon, A . (2014), “Budućnost egzila”, u: Sarajevske sveske, br . 45–46, str . 11–16 . Jambrešić Kirin, R . (2001), “Egzil i hrvatska ženska autobiografska književnost 90-ih”, u: Reč . Časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja, br . 61/7, str . 175–197 . Ladány, I . (2008), “Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrešić”, u: Fluminen- sia, god . 20, br . 1, str . 119–138 . Levanat-Peričić, M . (2016), “Kako se gnijezdio Balkan na ‘jugoslavenskoj Atlantidi’ (četiri pogle- da na reprodukciju orijentalizma u postjugoslavenskoj književnosti” . [sic] - časopis za knji- ževnost, kulturu i književno prevođenje 6/2: http://sic-journal org/ArticleView. .aspx?aid=396 Luketić, K . (2014), “Krhotine, kamenščiki, suveniri”, u: Mjesto, granica, identitet . Prostor u hrvat- skoj književnosti i kulturi, ur . Lana Molvarec, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb Luketić, K . (2013), Balkan: od geografije do fantazije, Algoritam, Zagreb Lukić, J . (2006), “Imaginarne geografije egzila: Berlin i Rijeka kao fikcionalni toponimi u prozi Dubravke Ugrešić i Daše Drndić”, u: Čovjek/ prostor/ vrijeme, ur . Živa Benčić i Dunja Fališe- vac, Disput, Zagreb, str . 461–476 . Mandić, I . (1998), Književno (ST)ratište, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb Mijatović, A . (2014), “Sjećanje na život koji bude bio: davnina u Ministarstvu boli Dubravke Ugre- šić”, u: Fluminensia, god . 26, br 1,. str . 19–34 . Rushdie, S . (1991), Imaginary Homelands . Essays and Criticism 1981–1991, Granta Books, London Said, E . (2000), Reflections on Exile and Other Essays, Harward University Press . Cambridge, Ma- ssachusetts, http://www dartmouth. .edu/~germ43/pdfs/said_reflections pdf. Ugrešić, D . (2004a), Ministarstvo boli, 90 stupnjeva, Zagreb Ugrešić, D . (2004b), Nikog nema doma, 90 stupnjeva Zagreb 458 Miranda Levanat-Peričić: Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu

Vojnović, G . (2009), Čefuri raus!, sa slovenskog prevele Anita Peti-Stantić i Jagna Pogačnik, EPH i Novi Liber, Zagreb Vojnović, G . (2014), Jugoslavija, moja domovina, sa slovenskog prevele Anita Peti-Stantić i Jagna Pogačnik, Fraktura, Zagreb Žižek, S . (1999), “The Spectre of Balkan”, In: Journal of International Institute 6/2, http://quod .lib . umich .edu/j/jii/4750978 .0006 .202/--spectre-of-balkan?rgn=main;view=fulltext Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 459

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4 .09-31 Bašić H . 821 163. .4 .09-31 Hodžić Z .

Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića i Huseina Bašića

U radu Granica kao specifični modelativni prostorprikazuju se neke od manifestacija fe- nomena granice u romanima Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića . Granica je jedan od glavnih motiva i modelativnih principa u romanima ovih autora i jedna od specifičnosti književnosti sandžačkog kulturno-povijesnog prostora . Autor je pokazao da se ovaj fenomen u djelima navedenihpisaca manifestuje kroz nekoliko vidova semantizacije koji svakako nijesu jedini, ali obuhvataju određen spektar značenja koji se mogu naći u romanima o kojima je riječ .

Ključne riječi: granica, pripovijedanje, novoistorijski roman, liminalni kulturni sistem, identitet, Zuvdija Hodžić, Husein Bašić

Border as a Specific Modelative Space in the Novels of Zuvdija Hodžić and Husein Bašić

The paper Border as a Specific Modelative Space in the Novels of Zuvdija Hodžić and Husein Bašić concerns itself with presenting some of the manifestations of the border phenomenon in the novels of Husein Bašić and Zuvdija Hodžić . The border is one of the main motifs and modelative principles in the novels of these authors and one of the specifics of the literature of the Sandžak cultural-historical space . The author aims to show that this phenomenon is manifested in the works of the aforementioned writers through several forms of meaning-making, which are certainly not the only ones, but they encompass a certain range of meanings that can be found in the novels in question .

Keywords: border, narration, new historical novel, liminal cultural system, identity, Zu- vdija Hodžić, Husein Bašić 460 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića . .

Svaka je granica vještačka, neprirodna i nepravedna, a pogotovu ona koju zovemo istorijskom, kao i ona koja bi da dijeli ljude . Svaka je granica strah od slobode, strah za sebe i svoj maleni svijet . Zuvdija Hodžić, To je to

Pojam granice je dvosmislen . Ona s jedne strane razdvaja, a s druge – spaja . Ona je uvijek granica s nečim . Jurij Lotman: Semiosfera: U svetu mišljenja . Čovek – tekst – semiosfera – istorija

To je jedno malo izdvojeno čovečanstvo, koje grca pod dvostrukim istočnim grehom, i koje treba još jednom da bude spaseno i otkupljeno a niko ne zna kako ni od koga . To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled teškog i ap- surdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice… Ivo Andrić, Travnička hronika

Kad u romanu Gusinjska godina Tonko M . nakon smrti kćerke Rufine lista njen dnevnik, čitamo sljedeće: “Jauk mu se ote još jednom, kad je u sobi prelistao njen dnevnik u koji je zapisala samo dvije riječi: Na granici .” U toj sintagmi “na granici” sadržana je čitava kompleksna priroda i sudbina likova, prostora i vremena o kojima pripovijedaju romani Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića . Semantički izdvojena, opterećena svim značenjima, gnomski sadržajna, ova rečenica u sebi sažima glavnu temu (motiv) i princip modelovanja zbilje i istorije u ovim romanima . Granica je glavni simbol preko kojega se razvijaju ostale priče i glavni fabulativ- ni tokovi: ljubavna priča u Gusinjskoj godini,političko-ideološka, odnosno porodična drama u Davidovoj zvijezdi, i najzad, tragična sudbina individue pritisnute totalitarnim sistemom u Tuđem gnijezdu, pa su i ovi romani poetsko-parabolički romani koji razvi- jaju simboličku viziju granice u povijesti, te predstavljaju sliku suženoga prostora “go- lemih istorijskih preokreta” . Njihova djela zaokupljena su metaforom raskrsnice, kako prostorno-granične tako i povijesne, te će se u njima, kako to veli Kodrić “ponajviše dešavati neki od u širim okvirima najradikalnijih kulturno--civilizacijskih lomova, te uspostavljati, ukidati, presijecati, ili umrežavati različite identitarne granice, oblikujući tako višestruko rubnu književnost – kulturu brojnih sinkretičkih i liminalnih fenomena s čitavim preturajućim šarenilom diskurza kulturalnog uključivanja, isključivanja, pri- lagođavanja i preinačavanja, a zapravo prvenstveno konstituirajući upravo književnost / kulturu pamćenja – zapamćivanja i zaboravljanja, prisjećanja i potiskivanja, što je u Levi--Straussovoj opreci prema hladnim, stabiliziranim – čini pretežno “vrućom” knji- ževnošću njezinih konektivnih struktura (kako je to uostalom na različite načine vrlo Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 461

često naglašavala i ranija bosanskohercegovačka književnoznanstvena praksa, posebno zaokupljena metaforom bosanskohercegovačke raskrsnice” (Kodrić 2012: 56) . Kako se kaže u Gusinjskoj godini: “Zato tu čovjek sreće svašta”, zbog blizine granice, pa se u ovim romanima srijeće šarenilo diskursa kulturalnih procesa, ali je mjesto kul- turalno--civilizacijskih lomova, pa je granica modelovana kao surovo mjesto sa svojim posebnim zakonitostima, koji se mijenjaju u skladu s političko-društvenim prilikama, te su romani, prije svega Zuvdije Hodžića, često definisani kao romani o granici, kako su ih definisali i brojni kritičari1, a Gusinje, ali i Plav u romanu Bašića, modeluju se kao “sim- bolički granični topos među različitim kulturama i civilizacijama, ideološko-političkim sistemima u historijskim projekcijama” (Kazaz 2004: 334) . Priče likova unutar tog graničnog svijeta modeluju se kao sudbine čiji je život, odno- sno tragika, obilježena životom na granici, ili kako to kaže Enver Kazaz, da se ovi roma- ni, pogotovo Davidova zvijezda “udaljava od Kalmijevog stradanja ispitujuću principe na kojima u povijesti postoji i strada svijet na granici” (Kazaz 2004: 337) . Osim toga, prisu- stvo granice u romanima dvojice autora, kao glavnog poetičkog i modelativnog sistema, ali šire kulturološki gledano, mjesto je nastanka ovih romana, pa je produktivnost grani- ce tvorila književnost kulturalno-poetičkih sinkretizama i liminalno-hibridnih oblika, to jest graničnih “specifičnih” prostora i likova, kao i specifičnih formi . Ovi romani ispituju nekoliko aspekata simbola granice, odnosno ispituju granicu kao modelativni sistem ljudskih i kulturnih, društvenih, političkih i estetskih vrijedno- sti, ali i granica umjetnosti, tj . književnosti . Ovi romani, prema riječima samog Hodžića, ali i kritičara koji su pisali o njemu, jesu težnja da se granica pređe,2 da se naruši granica, njena apsurdnost i apstraknost, da se uspostavi novi sistem vrijednosti, i to samo uz pomoć priče kojom se prevlađuju granice u vremenu i prostoru, pričajući univerzalnim jezikom o “ljudskom srcu – u kojem nema granica” (Sijarić 1993) . Prostor Gusinja i Plava u romanima dvojice autora modeluje svoju individualnost kroz pojam granice i specifičnog života na njoj prepunog iznenađenja i opasnosti, što predstavlja prosede sličan prosedeu američkih vestern-filmova i “Divljega zapada” . Gusinjani u romanima Hodžića modelovani su, dakle, kao mjesto na kojem se su- kobljavaju pojmovi kao što su “naš, svoj, kulturan, bezbjedan, harmonično organizovan” s pojmovima “njihov prostor, tuđe, neprijateljsko, opasno i haotično”, to jest kao jedini prostor u kojem se suprotnosti mogu očitovati kao jedinstvenost . Prostor granice u ro- manima modelovan je kao polarizovan, odnosno kao da je sastavljen od struktura u konfliktu . Primjera za to imamo mnogo, a neke od njih ćemo navesti u daljem tekstu . Likovi u romanima obojice pisaca, preko glavnih likova: Davida Šahana, Muhtar- age, Ibrahima Žioca pa do sporednih epizodnih uloga: Zika, Strahinje Dragaša, Ara- pa, Josipa Janoša, Hanke ciganke i drugih, modelovani su kroz specifični kulturni kod granice (albansko--jugoslovenske granice), te su njihove sudbine i ponašanje, kako je već rečeno, “uslovljeni vremenom i prostorom u okviru kojeg ostvaruju svoju narativnu

1 Up .: Safet Sijarić, Roman o granici, Kultura, Pobjeda 2 Up .: “Kazivanje o granici završavam podsjećanjem da sam uvijek želio da je pređem . ”. (Zuvdija Hodžić, To je to, Cekum, Podgorica, 2013, str . 196) 462 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića . . egzistenciju” (Bečanović 2009: 173), to jest prema riječima Bečanović, oni su po definiciji hronotopični . Evo primjera na koji način autori modeluju prostor na granici i likove koji žive na njoj: 1 . – Zašto si htio da sakriješ to što svi znaju? – Šta znaju? – upita zgranuto, ne krijući više svoju tajnu lukavstvom koje mu nije pristajalo . – To da si sa granice Crne Gore .

2 . Ne znam ko je izgubljeniji, ko nesrećniji: ja ili ta kaplja Lima, taj trun skotrljan dovde s Prokletija?

3 . Naš čovjek, šapnuo sam u tami počrveljnim usnama, kao da sam imao nekog ne- vidljivog sagovornika pred sobom . Osmjenuh se krajem usana, obliznuh ih vrelim je- zikom, ne mogavši da nađem drugi razlog za takvo držanje, osim onu ničim neobjaš- njivu, huju i ćud koja naše ljude kao prokletstvo satire po svijetu .

4 . Ponio je u svijet prokletstvo mjesta u kome je rođen, proglasio ga sopstvenom slabo- šću i krivicom . Sve što je poslije činio da sakrije trag kojim je došao, palo je u njega kao živi oganj,koji se nije mogao ničim ugasiti . (Husein Bašić, Tuđe gnijezdo)

1 . ‘Kćeri moja’, rekao joj je otac i to je zapamtila, ‘ljudi što se rađaju i žive u mjestima kao što je Gusinje, mimo su ostalog svijeta . Tome je uzrok i granica (stalni izazov njihovim mislima, želji i činu) i život na njoj . Nikad se ne zna šta dan nosi i uzima . Ljudi ovdje žive kao zapete puške, spremni na sve, a opet, na oku i sumnji svakome . Tome su uzrok i planine, koje su ovo mjesto odvojile od drugih . Vidjela si i sama ka- kve su: divlje i pitome, sa lazinama ali i vratolomnim vrletima od kojih mrči svijest i kad se samo pomisli na njih . Osoben i čudan svijet, za koji nema i ne može biti granica i međe . Naučili su da ih preskaču, nekad tajno, nekad javno . Sirovi i pitomi, umiju da mrze ali i da vole, široko oproste i surovo ubiju . Sačuvaj me gospode njihove ljubavi . Kao da se otrk okine i sruči ’. 2 . Sada razumijem onu priču da pod zvijezdama nema mjesta u kojem nećete naći nekog iz Gusinja . I u njima se zadržavaju privremeno, iako ih u nekim gradovima živi više no što ih ima u zavičaju . Najviše se zadržavaju u naseljima koju su pored granice i vru od opasnosti . 3 . Što ovdje možeš sresti, kćeri, ne možeš niđe drugo . Čudni ljudi i sudbine, da ih je nekom svijećom birao – ne bi ih takve sastavio . 4 . ‘Ja sam u jednom mjestu na kraju svijeta, đe je Pobodeni Kamen’, napisa jadnik, ‘đe pas psa ije, đe sin oca bije, a jedna trava što insana ije i insan nju ije . ’ Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 463

5 . Zato tu čovjek srete svašta: arnautski hrabre i svojeglave ljude, turski nemirne i dembeljne, dokone Bošnjake, navikle da malo rade a da žive i da im paša zavidi . Sre- šćete i zanesenjake i zlikovce, umješne i preduzimljive novajlije, spremne da se svemu prilagode i da sve sebi podrede, ali i bistre i žive brđane, časne i osjetljive ljude koji drže do sebe i ponosa, razborite i pametne, pa i one čija je duša tamnija od bunara, mutna kao oranje . Srešćete, bogme, i trpeljive i mudre ljude koje je Gusinje naučilo posebnom životu prema svijetu . Granica je blizu pa se tu okotilo i dosta prepredenih i lukavih krijumčara, koji to možda i ne čine zbog ćara i zarade, no više zbog uživanja koja im taj opasni posao pruža .

(Zuvdija Hodžić, Gusinjska godina)

1 . Ljudi koji vijek provedu uz granicu, gdje je metak često skuplji od glave, naviknu se da procijene svakoga . 2 . Čudan je to svijet u pograničnim mjestima, i sam često spreman da pruži više nego što može ali da popusti da pod bremenom kojeg ni dijete ne bi osjetilo . Umije da bude širok i mudar, ali i da olako pređe granicu i poigra se sudbinom i životom, ni sam ne znajući čemu to, kajući se kad je dockan, žaleći a ne priznajući to ni sebi ni drugome . 3 . A ovdje Prokletije, proklet bio ko njima hodio – kako veli pjesma, ne zna si ni gdje je granica, ni kuda ide . Čas se vine vrhom od kojeg i tice bježe, čas padne na preslo, čas uđe u mrčavu đe se ne vidi ni prst pred okom, pa se izvije povorjem, zaveruga vrleti- ma, lomi sebe i sve na njoj . 4 . Ko se rodi na granici – ili streca od svega ili ogugla pa se ne boji ni crnog vraga . . 5 . Veli se: blago mjestu na granici u miru, teško njemu u ratu! 6 . Kruška ukraj puta i mjesto pored granice, nijesu ničiji . (Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda) U ovim primjerima vidimo da se u simbolu granice i životu likova koji na njoj žive spajaju suprotnosti koje su njihova glavna karakterna osobina, i koja je osim toga uslov- ljena i prirodom koja okružje te likove, te da je “granica u prostornom, kulturološkom i ideološkom smislu složen simbol, koji označava susret i preplitanje različitih kultura, kao i tačku preseka dozvoljenog i nedozvoljenog, norme i otklona, što znači da u romanu dolazi do veoma složene semantizacije ove prostorne strukture” (Bečanović 2009: 173) . Semantizacija prostora granice, kao što možemo pročitati u ovim primjerima, ostvaruje se kroz nekoliko vidova ili aspekata .

1 . Prvi vid semantizacije prostora granice u romanima Bašića i Hodžića ostvaru- je se kroz njen prirodni položaj: “Granica je ili isključivo prirodna, npr . između mora i kopna ( . )”. (Dvorski 2000: 7) . 464 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića . .

Tako su likovi i prostor Gusinja i Plava modelovani kao prokleti, ili ukleti prostor, simbolizovani prirodnom granicom planinom Prokletije, koja je Gusinje svojim masi- vom “gotovo odvojila od svijeta (po vjerovanju Starih Grka, tu negđe je bio ulaz u pod- zemni svijet)” (Hodžić 2013: 193), u kojem su događaji i ljudi “demonizovani”, to jest modelovani kao čudni i strani3, ali i jedinstveni . Ovaj vid semantizacije prostora često daje opise unutar fiktivnoga svijeta romana koji se javljaju kao stalni epiteti (epitheta perpetua), i predstavljaju važno stilsko sredstvo vezivanja narativnoga teksta za odre- đenu tradiciju, kao što su simbolički opisi prirode, rijeka i planina, tipični za područje Sandžaka, pa se variraju i ponavljaju kod dvojice pisaca i “javljaju se kao stabilna i rela- tivno samostalna semantička struktura ( . ). što je u crnogorskoj književnosti tipično za modernističke tekstove Lalića, Bulatovića i Šćepanovića” (Bečanović 2009: 177) . Ovđe ćemo, poređenja radi, navesti dva primjera opisa prirode, jedan iz Tuđeg gni- jezda, a drugi iz Davidove zvijezde, koji se javljaju kao stalni epiteti, preko kojih se stvara “slika dvojedinstva”, koji, kako konstatuje Muratagić, “i nisu baš tako udaljeni od osnov- nog tematsko-sižejnog toka” i ukazuju na stilsko-poetsku sličnost dvojice autora: A šejtan mi jednako zbori, zaturen negdje u krvi, pod lobanjom, ponavlja i okreće po bogzna koji put istu priču: kako je u mom Plavu sada ljetio s hiljadu imena i mijena, u kome nećeš naći nijedan dan bez čistog daha planine, nijednu noć bez rose, koja oku- pa i spere hrđu života, obriše kaljave tragove kuda je pošao čovjek i ostavio nered za sobom . Kao da neka nevidljiva ruka vraća ponovo sve na svoje mjesto, daje prvobitni izgled i sjaj, čist i nenatrunjen ljudskim nehatom . Nebo je iznad Prokletija duboki plavi požar ispod sunca . Kao da neko njegovu plavu kupolu podiže uvis, u nedokučivi sjaj zvijezda, tamo gdje se svaka ljudska misao gasi i nestaje, kao plamičak utuljen dalekim mrakom . Dolje je Lim, vječan i nepresušan, zaboden u razdvojak planina, voda i granica koje se ne mijenjaju . (Husein Bašić, Tuđe gnijezdo, str . 79)

Nebo nad Prokletijama najljepše je za ljetnjih večeri . Tada je drukčije od svih pod kojima je, “idući za svojom zvijezdom”, stranstvujući svijetom, David stajao i snatrio . Kao da su dva neba – jedno gore, drugo dolje . Na gornjem se izvija zvjezdani oro; na donjem, kao u jezerskom tišaku, sve se ogleda i ponavlja . Onda se svod prelije bojom zrelih šipaka i na njemu se, kao pod prelamajućim zrakama, začas odbljesne sve što je na zemlji –kuće, briježja, planine, planine i drveća . Kao da su neba zamijenila mjesta . ( . . ) Liče na plamen kućnog ognjišta, onaj što gori u nama, grije nas kad smo blizu, a još više kad smo daleko . (Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda,str . 36)

3 Up .: “Šta bi tek rekao da je prošao sjevernije – pomislih . Kakva bi to divljina i divina u pričama ovog nesva- kidašnjeg i umnog čovjeka, koji ne samo da tako misli o nama tamo, već to može i da napiše, da ostavi za ukor i sram onima koji dođu poslije nas ”. (Husein Bašić, Tuđe gnijezdo, str . 169) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 465

Možemo zaključiti iz priloženih primjera da se preko upotrebe epiteta vezanih za prirodu područja Prokletija kao stilskog sredstva ostvaruje bliska veza i poetička uve- zanost sandžačkih pisaca, ali, kao što vidimo iz primjera, prirodna granica, koja je dio tradicije i koja je, za razliku od političkih granica, nepromjenljiva, stoji u vezi s tradici- jom ovog područja .

2 . Drugi vid semantizacije prostora granice ostvaruje se kroz isticanje njezina apstraktnog smisla i u “relaciji je s čovjekom”, ili je u čovjeku: “U stvarnosti granica se uvijek pojavljuje kao pojas, granična linija je samo apstrakcija” (Dvorski 2000: 7) . Granica je u djelima Zuvdije Hodžića data često kao apstraktna ili zamišljena linija između ljudi . U zavisnosti od prilika prikazana je kao opasno, zatvoreno, neprohodno mjesto koje razdvaja ljude ili kao otvoreno i nepostojeće mjesto koje spaja ljude . Kako to kaže Zuvdija Hodžić u svom eseju o granici “svaka je granica, vještačka, neprirodna i nepravedna”, granica istovremeno spaja i razdvaja . Ova osobina, kao što možemo pročitati u gore navedenim primjerima, karakteriše graničare (likove), i često je motivacija za njihove postupke koji su protivzakoniti, krvavi (npr . ubistvo Rufine u Gusinjskoj godini), ali i moralno opravdanje koje dolazi s jedne više egzistencijalne instance, granice u ratu, koja narušava zakone i konvencije ljudskoga ponašanja Ovaj. vid apstraktnosti granice prije svega je vezan za čovjeka i za granice koje su u njemu samome, pa se hronotop Gusinja često modeluje kao hronotop u kojem se brišu zamišljene granice između ljudi, ali se one isto tako i vraćaju i ističu, kada umjesto ljudskoga zakona vlada zakongranice . Stoga se ovi romani žanrovski mogu definisati kao romani o granici, i u vezi su s pominjanim Frajovim romantičkim modusom koji oživlja- va anegdotu i legendu . Ova djela istovremno pripadaju i korpusu djela komičkoga roman- tičkog modusa koji za svoj prosede uzima pastoralu, to jest “idealizira jednostavan seoski ili graničarski život (pastorala popularne moderne jest western priča)” (Frye 1979: 56) . Romani dvojice autora mogu se na kraju uzeti kao romani čija je težnja da opisuju, to jest da narativno predstave svijet granice . Njihovi romani se čitaju (ne samo u for- malnom, žanrovskom smislu), i u egzistencijalno-metafizičkom smislu kao težnja da se ta granica pređe . Predstavljanje granice je u vezi sa smislom književnosti koja treba da služi čovjeku i čovječnosti, a njihovi likovi su slika “ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usljed teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice (istakao E . M )”. (Andrić 1977: 290) . Tu težnju da se izbrišu apstraktne granice koje stvaraju sukobe između ljudi najbolje je opisao Zuvdija Hodžić u govoru koji je Enver Hodža održao, a koji nam pripovjedač Davidove zvijezde prenosi autentično: Na putu u Beograd, Hodža je predahnuo u Davidovom zavičaju . Oduševljeno doče- kan, održao je kratak govor:‘ . Granica. nas nikad nije razdvajala, a sada nas i spaja . . Bili smo prijatelji i komšije, a sada smo braća . Crnogorci i Albanci imaju iste običaje, u sličnim smo uslovima živjeli, ista nam je sudbina . Nikad se nijesmo žalili na nju, ali 466 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića . .

ni mirili sa njom . Od kada znamo za sebe, a mi smo najstariji na Balkanu, ratovali smo protiv istih neprijatelja . Nikad međusobno . I sada smo pobijedili zajedničkog neprijatelja i s neviđenim zanosom stremimo istom cilju . . Izbrisaćemo sve granice, pokazaćemo kako žive slobodni ljudi i narodi... (istakao E . M ). ’ (Hodžić 2000: 107) Iz ovoga primjera zaista možemo zaključiti da povlačenje apstraktnih granica, gra- nica među ljudima jeste samo strah od slobode, strah za sebe i svoj maleni svijet, strah koji romani kao što su Davidova zvijezda, ili Travnička hronika, vrhunci južnoslovenske, ali i svjetske književnosti pokušavaju prijeći i savladati . Romani Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića jesu i svojevrsna potraga za identitetom koja se odvija u granicama kulturno- istorijskoga prostora omeđenog njihovom fabulom . Potraga za identitetom je prepoznatljiv književno-kulturalni oblik bošnjačke i cr- nogorske književnosti, te su likovi u djelima dvojice autora često opisani kao društveno, kulturno i istorijski granični likovi čija se sudbina i potraga odvija na složenom geo-kul- turnom prostoru, a granice njihova identiteta prostiru se i dodiruju, to jest i u njima, u njihovim identitetima prisutne su “obje jedinice”, i vremena i prostora, i smisla, te su oni sami mjesto susreta, oni sami su granica . Povukao je granicu između nas, ja sam dušmanin, odmetnik, on svemoćni carski prst koji surovo kažnjava prestupnike . (Husein Bašić, Tuđe gnijezdo) Dođem u Stambol i pitaju me: ko sam? Rečem da sam Turčin, a oni zanjišu glavom: E, nijesi, ti si Arnaut . Dođem u Skadar kao Arnautin, a oni će: Jok, more, ti si Bošnjak . Dođem u Sarajevo a pitaju me ljudi oklen sam i ko sam . Kažem Bošnjak . A Bošnjaci će: Hajd, bolan, otkud? Ti si Crnogorac, samo što ti je vjera naša . A jedan iz Podgorice ne priznaju ni to ne veli: Turčin si, što drugo . E, hajde ti se snađi u tome . (Zuvdija Hodžić, Gusinjska godina ) Galerija likova u Tuđem gnijezdu, Gusinjskoj godini i Davidovoj zvijezdi kao da pred- stavlja mikrogranice one velike prostorne granice s koje dolaze, Gusinja i Plava . I sami likovi, kao prostor granice, predstavljaju “tragički intoniranu viziju svijeta” koji “postaje simboličkim graničnim toposom među različitim kulturama i civilizacijama, ideološko- -političkim sistemima i historijskim projekcijama” (Kazaz 2004: 334), te su ti likovi gu- sinjsko- -plavskoga prokletog svijeta dati ne kroz sliku realističke društvene stvarnosti, već su se autori obratili, za bošnjačku književnost karakterističnoj “stiliziranosti arabe- ske i onom tihom kujundžiluku intimne ljudske drame” (Kodrić 2012: 67) . Njihova potraga za identitetom kulturnim, nacionalnim, religioznim stalna je priča o specifičnom problemskom individuumu s prostora crnogorsko-albanske granice, koji je u romanima predstavljen kao “prirodan”, odnosno naslijeđen rođenjem na granici, a ostvaren je kao balansirajući identitet, izgrađen na naizmjeničnim uključenjima i is- ključenjima iz pojedinih socijalnih sistema (državnih, kulturnih, nacionalnih, religij- skih), odnosno na preuzimanju i napuštanju uloga što ih ti sistemi nude . Njihovi likovi opterećeni su specifičnom traumom koju proživljavaju ljudi na prostorima u kojima se Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 467 političko-državni i društveno-kulturni sistemi mijenjaju iz korijena, kao što je to slučaj s ljudima na kulturno-povijesnom prostoru Sandžaka . U Tuđem gnijezdu balansirajući identitet Ibrahima Žioca ogleda se u tome što on prihvata religijski aspekt identiteta koji nameće osmanski socijalni sistem, ali njegov identitetski sukob s Durmišom zasniva se na nemogućnosti toga socijalnog sistema da prihvati, odnosno da uključi individuum koji potiče iz drugoga socijalnog sistema (crno- gorsko-bošnjačkog), iako je taj sistem uključen u aparat osmanske državne organizacije . U Davidovoj zvijezdi tretira se tema neprihvatanja jevrejske porodice unutar crno- gorskoga sociokulturnog koda u traumatičnome periodu Rezolucije Informbiroa, kad su se identiteti dijelili na ruske i neruske, pa je tragična sudbina Davidove familije, to jest njegova ujaka Kalmija ne samo tragična sudbina pojedinca pritisnutna velikim istorij- skim događajima i totalitarnim sistemom – već i tragedija individuuma na više nivoa . U prvome redu zato što David pripada judejskom sociokulturnom kodu,4 a u drugom, stoga što Kalmijeva sudbina poprima dimenzije paradoksalnoga, jer prikazuje sudbinu nedužna čovjeka kojeg je sistem ucjena i nasiljaizazvanih političkim prevratom nakon Rezolucuje Informbiroa doveo do ludila i samoubistva . Ova priča govori o nemogućnosti ugradnje, integracije indvidue u jedan politički sociokulturni sistem . Bitna osobina identitetskih granica u likovima ovih autora jest ono, kako navodi Vladimir Biti, što se upravo u vijeku koji opisuju ovi autori došlo do “funkcionalnog osamostaljivanja pojedinih socijalnih sistema”, pa se u tome periodu i na tome prostoru istorijskih i identitetskih raskršća javlja nova vrsta identiteta koja se temelji na diferenci- jalnome iskustvu: “ja sam ono što nijesam”, to jest na neumornome distanciranju, te je vrijeme i istorijski događaji koje opisuju Hodžić i Bašić vrijeme kada se jedan cijeli narod i identitet projektuje u ono što nije, u “tuđe” i “strano” . To plastično opisuju priče ovih autora s temom muhadžira u Tuđem gnijezdu i Gusinjskoj godini, ali i vrijeme Rezolucije, kad su se ljudi miješali ne samo religijski već i ideološki: “Sad bježe od svojih tuđima!” (Hodžić 2000: 150) . U romanima i pripovijetkama Zuvdije Hodžića izražena je moralna i emocionalna dimenzija njegovih junaka, a u centru svih događaja je Gusinje, literarni toponim široko- ga simboličko-metaforičnog značenja . Njegovi su likovi građeni kroz složeni istorijski, mentalni i moralni sklop, ali etički i jezički, te se konstituišu kao poseban “gusinjski iden- titet”, čija je glavna osobina magijska opčinjenost mjestom porijekla i njihovom težnjom stalnom povratku i željom da u rodnome mjestu budu sahranjeni, jer se Gusinje i Plav, u djelima Hodžića i Bašića modeluju kao prostor prirodnoga raja, na granici između ovoga i onoga svijeta, mjesto na kojem su blizu i ovome i onome svijetu . To mjesto prirodnoga raja u Davidovoj zvijezdi, koje je nemoguće pronaći na ovom svijetu i u realnoj geografiji je mitsko mjesto zvano Kodra Alijina, za čijim porijeklom traga i autor romana .

3 . Treći vid semantizacije prostora granice ostvaruje se kroz povijesni, politički, ideološki ireligijski smisao: “svaka granica uopšte izraz je neke težnje” (Dvorski 2000: 8) .

4 Up :. “Čovjek je pokušao da se otrgne, drma, vuče, ali se David zakačio kao pašče . Ne pušta, ili ne može od grča . – Pašče jevrejsko! . . Platićeš” (Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, str . 63) . 468 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića . .

Romani Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića ispituju uticaj povijesti, politike i ideolo- gije na život ljudi na toj granici . Sȃm pojam “istorijske granice”, koji se ispituje u ovim romanima kao dominantna tema je otcjepljenje Gusinja i Plava od Turske, da bi postale dijelom “crnogorske granice” . Formiranje ove “istorijske granice” tretira se kao trau- matični događaj oko kojeg se dominatno formirala poetika sandžačkih pisaca, to jest formirala se književnost“dominantno obilježena takvim ‘smislom za istoriju’i takvom ‘okrenutošću tradiciji’, što kao njezino bitno određenje uspostavljaju osobenu vrstu di- jahronijskog vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” (Kodrić 2012: 96) . U tome smislu ovi romani, osim što su psihološki novoistorijski romani, ujedno su i politički romani,5 jer obrađuju temu političkih previranja između velikih sila u XIX stoljeću . Formiranje političkih granica koje se dogodilo 1878 . također se opisuje u romanima . Političke granice su izraz prostornoga širenja pojedinih državnih organizacija, dok osta- le društveno-kulturne pojave, kao što su narodnost, religija, imaju svoje vlastite granice, koje se često ne poklapaju s političkim, kako to tvrdi Viktor Dvorski, pa se tako Berlinski kongres tretira, modeluje, kao prekretni istorijski događaj, koji je “označavao granicu koju su srezali po volji pobjednika, ne ostavljajući Turskoj gotovo ništa od onoga što je zahtijevala Crna Gora” (Bašić 2000: 59), što je prijelomna dramatična tačka na kojoj počinje proces evropeizacije naroda s prostora Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koji je uticao na miješanje književnosti i uticaja na bosanskohercegovačku i crnogorsku knji- ževnost i stvaranja liminalnih kulturnih oblika . Osim pomenutih semantizacija prostora granice kao simbola, možda najvažniji as- pekt granice jesu same granice žanra koje ovi romani pomjeraju ili prekoračuju u odnosu na tradicionalnu modernističku prozu . Romani Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića konstituišu se kao poližanrovski romani, koji razaraju žanrovske konvencije hronike, a kulturalno gledano preobražavaju elemen- te kulture, kulturne kodove od kojih su sazdani u novi originalni strukturalni model . Oni ostvaruju poetiku liminalnosti kroz transformaciju kulturalnih sistema i njihovih karakteristika u toposu granice, koji nije samo mjesto sukoba (antagonizacije) kulturnih sistema, već i mjesto njihova spajanja, pa se u njihovu djelu “granica ukazuje kao prostor na kojem se sazdaju novi, liminalni kulturalni sistemi, pri čemu jedna kultura prodire u drugu i ponaša se poput limesa, ostavljajući tragove svog prisustva duž neograničenog prostora” (Kazaz 2008: 11) . Iskustvo gubitka koje se steklo gubitkom ne samo političkih granica, već i granica identiteta, proizvelo je ovu književnost “stalnog prisjećanja na traumatični trenutak hi- storijske prekretnice” (Kodrić 2012: 75), a iskustvo gubitka,6 prema definiciji Lamana, koju navodi Kodrić, vodi tehnikama čuvanja i upotrebe, to jest aktiviranjem paralite-

5 Up .: “Dok je Davidova priča poetski bolno intonirana preplitanjem snovidnog i stvarnog, dotle je Dragaševo pričanje policijski precizno, dokumentarno notiranje zbivanja i društvenih stanja, oživaljavanje političke situacije (podvukao E .M ). u kojoj niko nikom ne vjeruje i u kojoj svako svakog špijunira i potkazuje, a spletke i nasilje su temeljna načela funkcioniranja vlasti ”. (Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, str . 339) 6 Up :. “Izgubićemo vjeru u budućnost pa ćemo se okretati prošlosti ”. (Zuvdija Hodžić, Gusinjska godina, str . 159) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 469 rarnih žanrova kao što su hronike, enciklopedije, putopisi, anali, koji su aktivirani u djelima dvojice autora, ali su u politradicijskom makromodelu podvrgnuti reorganizaciji njihovih žanrovskih konstituenata . Hronika, to jest njena suština (pamćenje istinitih događaja koji se odigravaju upravo na granici), zbog njene već opisane simboličnosti i ambivalentnosti u djelu Hodžića dobija simbolička i parabolička značenja . Događaji iz hronike prelaze iz značenjskog – informativnog na estetski nivo, pa se i tok istorije nadvladava pričom koja, prevlađujući granice u vremenu i prostoru, dostiže univerzalnost svoje semantike . Istorija koja se tvori ovim djelima nije istorija fakata već estetska istorija, koja isto- rijsku činjenicu gubljenja državnih i identitetskih granica pretvara u književnoistorij- sku činjenicu . Romani Hodžića i Bašića u obzoru bošnjačke i crnogorske književnosti reaktiviraju žanr istorijskog romana kroz obradu istorijske teme koja je bila podobna postati “književnom činjenicom” i prijeći granicu književnoistorijske periferije, te stigla u centar kao nova pojava7koja učestvuje u dekanonizaciji, to jest razgradnji socrealističke i ideologizirane književnosti i tako shvaćene istorije . Pojava njihovih romana označava reaktiviranje žanra istorijskoga romana u ovoj književnosti, to jest njegovo premještanje s periferije (tu se vratio nakon njegove dominacije u folklorno-romantičarskom poetič- kom sistemu) u centar književnih dešavanja, u postmoderni poetički sistem, koji, prema riječima Kazaza, umjetnički uvjeriljivo trijumfuje i u ratnoj književnosti . Linija razvoja, to jest evolucije istorijskoga romana nije ravna linija, nego je izlo- mljena u tri dominantne tačke, u kojima se evolucija, kako to definiše Tinjanov, dešava- la upravo na račun temeljnih obilježja žanra . U slučaju istorijskoga romana to svakako jest odnos prema povijesti, tačnije prema koncepciji povijesti, koja je natpovijesna i koja tradicionalno pojmljenoj povijesti “suprotstavlja antropološki relativizam smisla povije- snih zbivanja” (Kazaz 2004: 148), pa se u romanima Hodžića i Bašića preispituje smisao događaja o kojima govore, formiraju granice novoga žanra istorijskoga romana (psiho- loški novoistorijski roman) preoblikujući temeljno njegovo obilježje . Možemo zaključiti da je poetika granice u djelima dvojice autora jedan specifični modelativni prostor u okviru kojeg se istražuju istorijski problemi individuuma, nacije, ali i žanra . U njihovim djelima žanr istorijskoga romana, kao i povijesni diskurs služio je kao “polje elaboriranja (de)ideologizacije zbilje, granice i identiteta” (Sabljić 2010: 47), a zbilja, granica i identitet aktualizovani su kroz modalitet “stranog” i “čudnog”, odnosno kroz vizuru prokletog i vilajetskog prostora koji ostaje nepromijenjen kroz vrijeme, kao što se ni ljudi, odnosno likovi u tome prostoru nikada ne mijenjaju . Tematizacija granice i života na njoj dominantna je literarnostvaralačka orijentacija ovih autora, ili, preciznije rečeno,proces definisanja granica (kroz razne vidove njene semantizacije od državnih, političkih, kulturnih, individualnih, psiholoških) u slučaju ovih autora dat je kroz evokativnost istoriografskoga sloja . Blez Paskal je, kako kaže Aleš

7 Up .: “U razdoblju raspadanja nekoga žanra, on se iz centra premješta na periferiju, a njegovo mjesto iz knji- ževnih sitnica, iz njezina stražnjega dvorišta i nizina dolazi u centar nova pojava (upravo je to pojava ‘kanoni- zacije mlađih žanrova’ o kojoj govori Viktor Šklovski) . Tako je pustolovni roman postao trivijalan, tako sada trivijalnom postaje psihološka pripovijetka ”. (Jurij Tinjanov, Pitanja književne povijesti, str . 9) 470 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića . .

Debeljak u svom eseju “Istok, tamna strane Evrope”, primijetio kako ono što je istina na jednoj nije istina na drugoj strani Pirineja . Istu, ili sličnu, Paskalovu misao uzima Zuvdija Hodžić kao moto svog romana Gusinjska godina: “Zašto me ubijate? Nego šta! Ne stanujete li vi s one strane vode? Kada biste stanovali s ove strane, ja bih bio ubica, ali pošto stanujete s one strane, ja sam junak ”. U slučaju ovih romana želi se prikazati sud- bina ljudi, pamćenje događaja koji se drugačije posmatraju s jedne, a drugačije s druge stane Prokletija . U njima se prikazuje drama ljudi koji crtaju granice među sobom, kao u Davidovoj zvijezdi, ili drama ljudi među kojima velike sile crtaju granice, kao u Gusinj- skoj godini ili Tuđem gnijezdu . Roman Davidova zvijezda pokušaj je autora da ukloni granice između sna i jave, mašte i realnoga, fikcije i fakata, paradigmatske istine i cikličnoga obnavljanja sreće, u kojem se čovjekova drama ogleda u želji da se prevaziđu granice, nadživi nasilje . Daje se priča u kojoj se čovjekovo biće uzdiže na nivo univerzalnoga, a ta se priča postavlja kao jedino polje na kojem se brišu granice među ljudima . Čovjek u romanu postaje univer- zalno biće izvan političkih, religijskih, nacionalnih i etičkih pripadnosti i ograničenja . Zato je ovaj roman, kao i druga djela Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića, velika poema o bezgraničnom ljudskom srcu . Možemo kazati da se u prozi ovih autora “balkanske teme”, to jest glavni prekretni događaji u istoriji Balkana, modelovani prema uticajima zapadne, ali i istočne Evrope, od Berlinskoga kongresa do Rezolucije Informbiroa demitiziraju, monumentaliziraju i per- sonaliziraju, a javljaju se u njihovim djelima kao opsesivna tema . Ove teme predstavljaju bogato literarno jezgro iz kojeg izrasta specifična književnost, jer “sve paradoksalne re- lacije semantičkih i pragmatičkih efekata kandidiraju, dakle, ‘Balkan’ za prepoznavanje graničnog fenomena par excellance” (Moranjak-Bamburać 2004: 99) . Ovi romani bave se ogoljavanjem i demitizacijom vrijednosti koje su imanentne “procesu balkanizacije”, nametnute od strane imperijalističkih težnji Zapada i Istoka, i predstavljanja “tamno- vilajetskog” i “ukletog” prostora Balkana kao mjesta “vječitih ratova”, demitizacijom metafore Balkana, koja se, prema riječima Moranjak-Bamburać, “u svojoj pragmatičnoj dimenziji, neminovno otvara i kao pripovijest o naporu da se metafora zlo(upotrijebi) kao programiranje alibija” i kao pripovijest o “kolateralnoj šteti” koji predstavljaju mali narodi u sukobima između imperijalističkih interesa velikih država, a njihove priče emaniraju zamršenost i tragičnost egzistencije ljudi s Balkana .

Zaključak

U radu Granica kao specifični modelativni sistemprikazali smo neke od manifestacija fe- nomena granice u romanima dvojice autora Granica. je jedan od glavnih motiva i mode- lativnih prinicpa u romanima Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića i jedna od specifičnosti književnosti sandžačkog kulturno-povijesnog prostora . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 471

Pokazali smo da se taj fenomen u djelima pisaca koji su predmet ovoga rada ma- nifestuje kroz nekoliko vidova semantizacije koji svakako nijesu jedini, ali obuhvataju određen spektar značenja koji se mogu naći u romanima o kojima je riječ, i to: 1 .Prvi vid semantizacije prostora granice u romanima Bašića i Hodžića ostvaruje se kroz njen prirodni položaj: “Granica je ili isključivo prirodna, npr . između mora i kopna…” 2 . Drugi vid semantizacije prostora granice ostvaruje se kroz isticanje njezina apstraktnog smisla i u “relaciji je sa čovjekom”, ili je u čovjeku: “U stvarnosti granica se uvijek pojavljuje kao pojas, granična linija je samo apstrakcija ”. 3 . Treći vid semantizacije prostora granice ostvaruje se kroz povijesni, politički, ideološki ireligijski smisao: “Svaka granica uopšte izraz je neke težnje ”. Romani Tuđe gnijezdo, Gusinjska godina i Davidova zvijezda ispituju granicu kao modelativni sistem ljudskih i kulturnih, društvenih, političkih i estetskih vrijednosti, ali i granice umjetnosti, tj . književnosti, koje smo mi u ovom radu sveli na ova tri vida semantizacije koja smo definisali i tumačili . Ovi romani, kako smo već napomenuli, jesu težnja da se granica pređe, da se naruši granica, njena apsurdnost i apstraknost, da se uspostavi novi sistem vrijednosti, i to samo uz pomoć priče kojom se prevlađuju granice u vremenu i prostoru,pričajući univerzalnim jezikom o “ljudskom srcu – u kojem nema granica” (Sijarić 1993) . Priča je svijet, paralelna ljudska stvarnost u kojoj ne postoje, ili se brišu granice između država i između ljudi . Priča je mogući svijet u kojem su autori izrazili svoje humanističke ideje i vizije o čovjeku bez granica . 472 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića . .

Izvori i literatura

Andrić, Ivo (2003), Prokleta avlija, Vijesti, Podgorica Andrić, Ivo (1977), Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo / Mladost, Zagreb Bašić, Husein (2000), Tuđe gnijezdo, Almanah, Podgorica Beker, Miroslav (1986), Suvremene književne teorije, SNL, Zagreb Bečanović, Tatjana (2009), Naratološki i poetički ogledi, CID, Podgorica Bibo, Ištvan (1996), Beda malih istočno-evropskih država, Izdavačka knjižarica Zorana Stojanovića Biti, Vladimir (2000), Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb Bodler, Šarl (1954), Romantična umetnost, Prosveta, Beograd Borhes, Luis Horhe (2012), Umeće stiha, Službeni glasnik, Beograd Borhes, Luis Horhe (2008), Nova istraživanja, Paidea, Beograd But, Vejn (1976), Retorika proze, Nolit, Beograd Dvorski, Viktor (2000), Crnogorskoturska granica, CID, Podgorica Duraković, Esad (1995), Antologija bošnjačke pripovijetke XX vijeka, Alef, Sarajevo Đukić, Marjana (2011), U potrazi za romanom, ICJK, Podgorica Eco, Umberto (2006), Šest šetnji pripovjednim šumama, Algoritam, Zagreb Eko, Umberto (2013), Ispovesti mladog romanopisca, Službeni glasnik, Beograd Eko, Umberto (2000), Kako se piše diplomski rad, Narodna knjiga, Alfa, Beograd Flaker, Aleksandar (2011), Period, stil, žanr, Službeni glasnik, Beograd Folić, Zvezdan (2013), Istorija muslimana Crne Gore 1455–1918, Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica Frye, Northrop (1979), Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb Hodžić, Zuvdija (2013), To je to, Cekum, Podgorica Hodžić, Zuvdija (2009), Gusinjska godina, Almanah, Podgorica Hodžić, Zuvdija (2003), Neko zove, Almanah, Podgorica Hodžić, Zuvdija (2000), Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, Sarajevo Istorijski leksikon Crne Gore(2006), Daily Pres, Podgrica Isaković, Alija (1996), Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka, Alef, Sarajevo Jestrović, Zora (1996), Poetika fragmentarne proze Mihaila Lalića, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, Pljevlja Jelušić, Božena (2006), Hiljadu i jedna priča, Pobjeda, Podgorica Jovanović, Borislav (2003), Misterija neispričanog, Pobjeda, Podgorica Kazaz, Enver (2004), Bošnjački roman XX vijeka, Naklada Zoro, Zagreb – Sarajevo Kern, Ivan (2015), Šabataj Cevi i Servantes: Slavni robovi i izgnanici, ulcinjske tajne pod naslagama vjekova, Pobjeda, Podgorica Kiš, Danilo (2007), Život, literatura, Prosveta, Beograd Kiš, Danilo (2005), Čas anatomije, Prosveta, Beograd Kiš, Danilo (2004), Grobnica za Borisa Davidoviča, Dani, Sarajevo Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 473

Kodrić, Sanjin (2012), Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novi- joj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo Kopmanjon, Antoan (2012), Pet paradoksa modernosti, ICJK, Podgorica Kundera, Milan (2007), Iznevjerene oporuke, Meandar, Zagreb Kundera, Milan (2002), Umjetnost romana, Meandar, Zagreb Lešić, Zdenko (2011), Jezik i književno djelo, Službeni glasnik, Beograd Lešić, Zdenko (2010), Teorija književnosti, Službeni glasnik, Beograd Lešić, Zdenko (2003), Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo Lukacs, Georg (1990), Teorija romana, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo Lukač, Đerđ (1979), Estetičke ideje, BIGZ, Beograd Martinović, Vukica (2002), Semantička, stilska i jezička mozaičnost Davidove zvijezde, Crnogor- ski književni list Milošević, Nikola (1976), Andrić i Krleža kao antipodi, Slovo ljubve, Beograd Muratagić-Tuna, Hasnija (1991), Lepota kazivanja, Obod, Cetinje Pavličić, Pavao (1983), Književna genologija, SNL, Zagreb Peleš, Gajo (1999), Tumačenje romana, Artesor naklada, Zagreb Perović, Sreten (2012), Studije, kritike, eseji, Fondacija Prijateljstvo, Podgorica Prins, Džerald (2011), Naratološki rečnik, Službeni glasnik, Beograd Radulović, Dragan (2003), Parabole o zlu, Monitor, Podgorica Rotković, Radoslav (1976), Roman za studiju, Pobjeda, Titograd Ruse, Žan (2012), Intimni čitalac, ICJK, Podgorica Sabljić, Jakov (2010), Hrvatski i crnogorski roman, ICJK, Podgorica Sijarić, Safet (1993), Roman o granici, Pobjeda, Podgorica Selimović, Meša (1986), Pisci, mišljenja i razgovori, Beogradsko izdavačko-grafički zavod, Beograd Servantes, Migel (2004), DonKihot, Vijesti, Podgorica Solar, Milivoj (1970), Moderna teorija romana, Nolit, Beograd Solar, Milivoj (2012), Povijest svjetske književnosti, ICJK, Podgorica Šarkinović, Hamdija (?), “Hronika prokletijske kasabe”, u: Behar, Jul-Avgust Tinjanovi, Jurij (1998), Pitanja književne povijesti, Matica hrvatska, Zagreb Todorov, Cvetan (1986), Poetika, Filip Višnjić, Beograd Tomaševski, Boris (1998), Teorija književnosti, Matica hrvatska, Zagreb Vuković, Novo (1980), Pripovijedanje kao opsesija, Obod, Cetinje Žmegač, Viktor (2004), Povijesna poetika romana, Matica hrvatska, Zagreb

Časopisi i almanasi

Almanah 39–40 (2008), “Husein Bašić 1938–2007”, Almanah, Podgorica Bosanskohercegovački slavistički kongres I (2012), Zbornik radova, Slavistički komitet, Sarajevo 474 Ethem Mandić: Granica kao specifični modelativni prostor u romanima Zuvdije Hodžića . .

Istorijski roman (1992–1996), Zbornik radova, Institut za književnost i umetnost – Beograd, Insti- tut za književnost – Sarajevo, Beograd – Sarajevo Lingua Montenegrina (2012), Časopis za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja, br . 10, ICJK, Podgorica Sarajevski filološki susreti II (2014), Zbornik radova, Bosansko filološko društvo, Sarajevo Sarajevske sveske 6–7 (2004), Mediacentar, Sarajevo Sarajevske sveske 5 (2004), Mediacentar, Sarajevo Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 475

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4(497 16). .09-31 Đilas M .

Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora

Ovaj rad ima za cilj da, koristeći se najnovijim teorijskim i kritičkim metodama iz obla- sti naratologije, fenomenologije i semiologije, pruži recipijentu detaljniju i cjelovitiju analizu Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora . Taj analitički sublimat Đilasove romaneskne proze zasnovan je na načinu inkorporiranja strukturnih elemenata (pripo- vjedačkih situacija, organizacionih načela temporalnih i prostornih kategorija, kompo- zicionih determinanti i modelativnih elemenata za oblikovanje likova), ali i na njihovoj interakciji i interferenciji na metatekstualnoj ravni koja se uspostavlja među ovim roma- nima . Hronološki red u narativnom tkivu ovih romana naknadno se uspostavlja jer pri- povjedač smjenu vremenskih kategorija (prošlo, sadašnje i buduće vrijeme) interpretira kroz različite priče u kojima temporalnu paradigmu predstavlja naizmjenično smjenji- vanje vremenskih anahronija (analepsi, prolepsi i elipsi) čime se na nivou pripovjednog teksta uspostavlja kompleksan temporalni obrazac .

Ključne riječi: rat, Mokjovačka bitka, djetinjstvo, bjelaši, zelenaši, vlast, pobuna, austrij- ska okupacija

The History and Poetics of Đilas’ Novels Land Without Justice and Montenegro

This paper aims to give the recipient detailed and comprehensive analysis of Đilas’ nov- els Land Without Justice and Montenegro, using the latest theoretical and critical meth- ods in the field of narratology, phenomenology and semiology . The analytical sublimate of Đilas’ novelistic prose is based on the incorporation of the structural elements such as: the narrative situation, the organizational norms of the temporal and spatial cat- egories, the compositional determinants and pattern system for creating characters in Đilas’ novels, but as well as on their interaction and interference on the meta-textual plane which is established between these novels . The chronological order of the narrative structure of these novels is subsequently established, hence the narrator, the dismissal of the time categories (past, present and future tense), interprets through the different sto- ries in the temporal paradigm which present alternatively dismissal of time anachronism (analepsi, prolepsis, ellipses) that at the level of the narrative text establishes the complex temporal pattern . 476 Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora

Keywords: the war, Montenegro, The Battle of Mojkovac, the childhood, bjelashi, zele- nashi, the government, the rebellion, the Austrian occupation

Naučno prepoznavanje i priznavanje velikog broja crnogorskih autora u Evropi i svijetu nameće obavezu da se poslije više decenija (oslobođeni pogrešnih ideoloških i političkih prekodiranja), u našoj zemlji objavljuju njihova djela i donosi naučni sud o njima . Među impozantnim imenima, koja su svojim književnim angažmanom postavili čvrst temelj crnogorskoj književnosti izdvaja se i ime Milovana Đilasa 1. Njegova politič- ki donekle rasvijetljena ličnost, koja je za proučavaoce istorije postala sinonim pokreta otpora apsolutističkog demagogizma, heroja,antiheroja, disidenta itd ., tek je nešto više od jedne decenije u književnim krugovima počela da se analizira i kroz prizmu ne malog književnog stvaralaštva . Od 1929 . godine kada su objavljene prve Đilasove pjesme, pa sve do 1964 . godine kada je iz štampe izašao njegov posljednji roman, možemo pratiti liniju Đilasovog knji- ževnog razvoja, uzevši u obzir nezaobilaznu i surovu istinu da su svi Đilasovi romani štampani prvo u inostranstvu, pa poslije četiri decenije “zakašnjenja” i kod nas . Razloge koji su doveli do sprovođenja “izdavačke egzekucije” nad Đilasovim literarnim stvara- laštvom, a takođe i objašnjenje činjenice da je crnogorska javnost tek krajem posljednje decenije XX vijeka i početkom prve decenije XXI vijeka dočekala “legalni” ulazak Đila- sovih književnih ostvarenja i njihovo štampanje na našem jeziku, nalazimo u Đilasovom političkom neslaganju sa nosiocima tadašnje izvršne vlasti u zemlji i razilaženjem sa nji- hovim vođom Josipom Brozom Titom .

1 Milovan Đilas je rođen 12 . juna 1911 . godine u selu Podbišće kod Mojkovca . Gimnaziju je pohađao u Ko- lašinu i Beranama, a Filozofski fakultet, grupa za jugoslovensku književnost na Univerzitetu u Beogradu . Dolaskom u Beograd 1929 . godine počinje Đilasovo javno isticanje, kako u književnim, tako i u političkim krugovima . Od te godine preko tridesetak jugoslovenskih listova i časopisa objavljuje brojne Đilasove pjesme, priče, eseje, književno-kritičke prikaze i kulturno-političke članke . U isto vrijeme postaje vođa studentskih demonstracija protiv diktature kralja Aleksandra I, zbog čega će nakon tri godine skrivanja biti uhapšen i osuđen na trogodišnju robiju . U sremsko-mitrovičkom zatvoru napisao je zbirku pripovjedaka i roman Crna Brda, ali mu ih je pri izlasku iz zatvora policija zaplijenila, a ti rukopisi nikada više neće biti vraćeni autoru . Milovan Đilas je imao zapaženu ulogu u obnavljanju i širenju partijske organizacije u Srbiji, pa već 1937 . godine postaje član Pokrajinskog komiteta za Srbiju i član najužeg jugoslovenskog partijskog vođstva – Centralnog komiteta i Politbiroa . Na najvišim partijskim funkcijama (sekretar KPJ-a, potpredsjednik SIV-a, predsjednik Savezne narodne skupštine) Đilas obavlja najozbiljnije i najpovjerljivije političke zadatke sve do 16 . januara 1954 . godine, kada ga, na sjednici Trećeg plenuma CKSKJ-a, Josip Broz optužuje za “reviziono- zam”, protivljenje politici partije i ugrožavanje njene monolitnosti . Povod ovakvoj Brozovoj odluci bili su Đilasovi članci i feljtoni koje je objavljivao u “Borbi” i časopisu “Nova misao”, a u kojima se oštrom kritikom suprotstavio političkoj jednostranosti, partijskom konzervatizmu i gušenju bilo kakvog vida demokratije . Objavljeni novinski članci okarakterisani kao “neprijateljska propaganda” rezultirali su Đilasovim ponov- nim hapšenjem i u nekoliko navrata izdržavanjem devetogodišnje robije . U Kazneno-popravnom domu u Sremskoj Mitrovici Đilas je napisao četiriromana: Besudna zemlja, Crna Gora, Izgubljene bitke i Svetovi i mostovi . Njihovo štampanje u zemlji bilo je strogo zabranjeno . Zabrana objavljivanja Đilasovih djela u Jugoslaviji trajala je do 1988 . godine . Iste godine je štampana na srpskom jezi- ku njegova studija: Njegoš – pesnik, vladar, vladika . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 477

Marksovo isticanje da politička emancipacija nije ljudska emancipacija potpunije i ranije od svih shvatio je Milovan Đilas, napravivši za Partiju neočekivana i neoprostiva “izgredništva” . Svoja mišljenja i viđenja stvari i situacija, u kojima dominiraju partijska neslaganja i priličan broj prljavih i nemoralnih igara, Đilas je počeo objavljivati u Borbi ičasopisu Nova misao, u kojem će i objaviti “sporni” esej Anatomija jednog morala zbog kojeg će, na Trećem plenumu KPJ-a, biti donesena konačna i jednoglasna odluka da se “drug” Đilas isključi iz svih partijskih i državnih funkcija . Od tog vremena pa sve do konačne, fizičke smrti Milovan Đilas će biti proganjan, zatvaran, psihički i fizički zlo- stavljan i osporavan, do te mjere da je objavljivanje i štampanje svih njegovih rukopisa bilo strogo zabranjeno . Od 1954 . do 1988 . godine Đilas nije mogao da objavi u Jugoslaviji nijedan svoj tekst, pa čak ni prevod engleskog spjeva iz 17 . vijeka Izgubljeni raj Džona Miltona . O razlozima oskudnosti istraživanja i tumačenja njegovog djela u našoj književno- sti, najbolje svjedoči činjenica da su Đilasovi politički, publicistički i književni radovi odmah po objavljivanju u inostranstvu dobili veliki značaj i stekli ogromni publicitet u svijetu . Shodno tim razlikama u vrednovanju i priznavanju djela Milovana Đilasa dogo- dio se i veliki paradoks: Dok Oksfordski forum za svetsku književnost proglašava Đilsovu studiju Nova kla- sa – analiza komunističkog sistema za jednu između 100 knjiga ‘koje su izvršile najveći uticaj na kulturu i civilizaciju Evrope’ XX veka, dotle ta vizionarska studija nije kod nas ni čestito pročitana a kamoli adekvatno vrednovana . Inostrani tumači te studije bili su u dvostrukoj prednosti: čitali su je na vreme i vrednovali bez ideološkog animoziteta 2. Raskid sa vladajućom komunističkom partijom Đilasa dovodi do neminovnosti pre- ispitivanja sopstvene ličnosti, do dubljeg sagledavanja svoga Ja, do odgovora na mnoga individualna i društvena pitanja koja se nude i dešifruju u ispovjednoj prozi Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora . Branko Popović naglašava da je nastanak Besudne zemlje vezan za prelomni trenu- tak u Đilasovom životu, tj . za 1954 . godinu kada on i počinje da piše svoj kvaziautobio- grafski roman, a to je vrijeme kada je zvanično prekinuo sa angažmanom u Komunistič- koj partiji i kada je raščistio sa komunistom u sebi . Vrijeme robijaških godina mnogi proučavoci Đilasovog književnog stvaralaštva smatraju najplodotvornijim, tj . godinama nastanka čitave velike literature koja je, naža- lost, dugo čamila izvan književnih tokova . Njegova proza kao da je u svome egzilu sazrevala u svojimunutrašnjim tokovima u kojima se kristalizovala i utemeljivala kao autentičan izraz, kao specifični umetnički

2 Uređivački odbor: Matija Bećković, Slavoljub Đukić, Momčilo Zečević, Vasilije Kalezić, Čedomir Mirko- vić, Latinka Perović, Branko Popović, Mirko Tepavac, Momčilo Cemović:Zbornik radova, Milovan Đilas (1911–1995), GIP “Kultura”, Beograd, 1996, str . 9 . 478 Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora

pogled na svet, kao filozofija i istorija života proizašla iz izuzetnog stvaralačkog bića čoveka koji se višestruko sukobljavao sa istorijskim i moralnim odnosima u životu 3. Njegoš je u Šćepanu Malom napisao: Rođeni smo u besudnu zemlju, a Đilas će iz tog stiha izdvojiti posljednje dvije riječi i istaći važnost atributa besudna stavivši ga za početnu riječ naslova romana u kojem će individualne i društvene dimenzije vremena, prostora i duhovnog identiteta, tj . entiteta sačinjavati eksplicitnu poetiku njegovog pro- znog ostvarenja . Autobiografska formalna obilježja u Đilasovoj Besudnoj zemlji ponovo reflektuju, osim topografski određenog i stalnim bitkama omeđenog crnogorskog hro- notopa, i širi sociološko--psihološki kon­teks­t . Osnovna karakteristika diskursa života, naznačena granica između fikcije i života, “razlikovanje fikcije i ne-fikcije” (Bruss) u ovom Đilasovom romanu gube oštrinu, fikcija i ne-fik­ci­ja usko se stapaju, međusob- no mijenjaju i nadopunjuju očekivane funkcije nu­deći tako nove izvore perspektiviza- cije i otkrivajući nove domene kako estetskog ta­ko i stvarnog . Roman Besudna zemlja predstavlja jednu vrstu Đilasove biografije koja, u određenoj meri predstavlja psihološki portret jedne ličnosti . Ako je biografija uspela, pojedinačne činjenice iz života junaka bio- grafije, kao i njegova ili njena kompletna životna priča, biće osvetljeni s obzirom na značaj koje imaju ili su imale za tu ličnost 4. Psihološko portretisanje Đilasove ličnosti u Besudnoj zemlji možemo kontinuirano pratiti od prve do posljednje stranice romana kroz premisu trosmjernog pripovijedanja kroz koje se istovremeno sagledava formiranje autorovog Ja, slika piščeva porodica i druš- tveno okruženje 5. U Besudnoj zemlji esejistički pasaži koji u narativnom tkivu ovog romana ostva- ruju funkciju deskriptivnih pauza6postaju važni parametri kako ritma pripovijedanja7 tako i samog sižejnog sklopa romanesknog teksta . Naime, njihovim transponovanjem kroz narativno tkivo autor raščlanjuje, teorijski postavlja pripovjedačev komentar o obilju kulturnih, političkih, religijskih, istorijskih, moralnih i mnogih drugih pitanja koja se propuštena kroz njegov fokus, kroz njegovu frazeološku, psihološku, ideološku i prostorno-vremensku tačku gledišta reflektuju i na fiksiranu društvenu sredinu, tj . na ambijent Crne Gore koja predstavlja centralni hronotop te besudne zemlje o kojoj Đilas pripovijeda . Budući da se identifikacija Drugog u romanu Besudna zemlja odvija kroz proces ne- prestanog iskušavanja i promišljanja vlastitog identiteta, promatračko-spoznajni registar prelazi iz fikcionalno-posredovane u stvarno-neposrednu komunikaciju . To nam govori da ni pošiljalac ni primalac ne ulaze u proces kao autonomni subjekti, pojedina osobina ili identitet ne prethode prijemu, nego se odvija proces identifikacijskog potraživanja .

3 Milivoje Marković, Suočenja i preispitivanja, Milovan Đilas (1911–1995), Zbornik radova, Beograd, 1996, str . 247 . 4 Andrijana Marčetić, Figure pripovedanja, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2003, str . 13 . 5 Branko Popović, Stasavanje Milovana Đilasa, Predgovor Besudna zemlja, Narodna knjiga, 2005, str . 9 . 6 O tome vidjeti u: Andrijana Marčetić, Figure pripovedanja, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2003, str 185. . 7 Isto, 165 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 479

Do metamorfoze doživljajnog Ja u mlađe i starije, ali i metamorfoze doživljajnog Ja u pripovijedačko Ja8 u narativnom tkivu ovog romana dolazi usljed prisustva “dvostru- ke temporalnosti” samog pripovjednog teksta koji po Ženetovoj analizi “traje” u dvije vremenske dimenzije: – u dimenziji priče (događaja o kojima se pripoveda) i u dimenziji pripovedanja (samog narativnog teksta),9 ali i usljed uspostavljene osnovne narativne si- tuacije u Besudnoj zemlji, a to je retrospektivno pripovijedanje u prvom licu koje omogu- ćava pripovedaču da u ‘svom duhu’ istovremeno održava ‘čitavu mrežu svog sećanja’ kao jedan vid sadašnjosti: svaki trenutak svoje prošlosti i sve ‘niti’ svoje pripovesti 10. Taj aspekt “omnitemporalnosti” dozvoljava pripovjedaču da prikazana zbivanja u narativnoj zbilji sagledava “teleskopski”, pri čemu početna analepsa predstavlja pripo- vjedačevo sjećanje na različita mjesta u kojima je boravio u različitim periodima svog života . Anahronična struktura predočenih pripovjedačevih sjećanja pretežno je ite- rativnog11 karaktera, pa je u tom pogledu precizno razlikovanje vremenskih planova i uspostavljanje hijerarhijske skale njihovog hronološkog redoslijeda u romanu gotovo nemoguće precizno determinisati . U Besudnoj zemlji i Crnoj Gori prožimaju se i smjenjuju egzistencijalistički i onto- loški nivoi priče, kroz život i lik pojedinca dat je i širi aspekt značenja – sagledan je širi društveni kontekst . Autorski glas, u oba navedena Đilasova romana, sa svakim činom identifikacije pretvara recipijenta u sudionika komunikacijske radnje koja se izvodi pre- ko njega i tako postavljen subjekt je zapravo u srednjem položaju između moći i otpora . Ta je dihotomija već sadržana u engleskoj riječi za subjekt (subject): subjekt je tu i akter, osoba, onaj koji djeluje, koji nešto aktivno čini, ali je takođe i podvrgnut (subjected), podanik, predmet . Zato s pravom možemo tvrditi da Đilas od čitaoca zahtijeva premje- štanje, zahtijeva identifikaciju s tačkama gledišta zastupljenim u tekstu, ali mu i otvara mogućnost otpora, prekida . Na taj način – zarazliku od shvatanja u naratološkoj koncepciji pripovjednog kon- stativa kao svjesnog nosioca operacije, odnosno subjekta kao nesvjesne žrtve u ideološ- ko-kritičkoj koncepciji pripovjednog performativa – Đilas u performativno-konstativ- nom suodnosu zauzima srednji, trajno neodlučivi položaj, između moći i otpora, što predstavlja veoma važan moderan, modelativni koncept oblikovanja narativne zbilje u romanima Besudna zemlja i Crna Gora Okvirni. shematski prikaz posredovanosti pri- povjedne instance unutar narativnog tkiva Besudne zemlje mogli bi definisati smjenom mlađeg i starijeg doživljajnog Ja, tj . vremenskom raspolućenošću perspektivizovane je- dinke, koja između djetinjstva, prvih mladalačkih zanosa i metalepsičnim diskursom in- terpoliranih isječaka zrele i društveno odgovorne ličnosti (Crna Gora), ispisuje stranice sopstvenog života .

8 Termin preuzet iz: Andrijana Marčetić, Figure pripovedanja, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2003 . 9 Andrijana Marčetić, Figure pripovedanja, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2003, str . 105 . 10 Isto, str . 154 . 11 Iterativni niz predstavlja klasu sličnih događaja, spojenih po paradigmatskom principu, koji se u manje-više pravilnim vremenskim intervalima stalno ponavljaju . Citat je preuzet iz: Andrijana Marčetić, Figure pripove- danja, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2003, str . 201 . 480 Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora

Zajedničko za oba tipa romana je činjenica da sâm pripovjedački proces može po- stati predmet prikazivanja . Po “ženetovskoj” tipologiji pripovijedanja i slobodi kombinovanja “aspekata glasa” sa “aspektima načina” pripovijedačku situaciju u romanu Besudna zemlja možemo ozna- čiti kao nefokalizovano homodijegetičko pripovijedanje sa situacijama u kojima se javlja i drugi tip homodijegeze: fokalizovano homodijegetičko pripovijedanje . Jezik autorovih prostornih odnosa u Besudnoj zemlji, koji ima obilježje ideološkog modelovanja, predstavlja širok pojmovni aparat koji i na nivou metatekstualnog postaje osnovno sredstvo razumijevanja svijeta . Romaneskni prostor Besudne zemlje, ali i roma- na Crna Gora raščlanjen je na tri osnovne podstrukture (ako uzmemo u obzir činjenicu da je glavna hronotopska struktura u oba romana topografski određen, realan prostor Crne Gore), pa u tom pogledu možemo govoriti o tri manje determinante hronotopskih jedinica u okviru kojih egzistiraju Đilasovi likovi, a koje u narativnom tekstu obuhva- taju prostor Podbišća, Kolašina i Berana, odnosno mojkovačke poljane, zatvorske sobe i neidentifikovane varošice . U narativnom tekstu oba romana različite vremenske dimenzije transformišu, pre- obražavaju vrijeme pojavnog svijeta u svijet fikcije unutar kojeg egzistiraju romaneskni junaci koji su na različite načine obilježeni vremenom kao bitnom kategorijom koja u cjelosti određuje književni lik . Vrijeme junake održava u “životu”, dok im prostor do- zvoljava da se kreću, da “udišu” to vrijeme i prostorno ga različito transponuju . Prostor romana je kroz fabulu određen totalitetom vremena, pa je autoru omogućeno da kroz unutrašnju strukturu romanesknog teksta ili kroz različite doživljaje junaka primjenjuje i različite vremenske obrasce, stvarajući tako neograničen, tačnije, proizvoljan broj “hro- notopskih performansa” – različitih narativnih elemenata koje karakteriše neraskidivost prostora i vremena . Hronološki red u narativnom tkivu ovih romana naknadno se uspostavlja jer pri- povjedač smjenu vremenskih kategorija (prošlo, sadašnje i buduće vrijeme) interpretira kroz različite priče u kojima temporalnu paradigmu predstavlja naizmjenično smjenji- vanje vremenskih anahronija (analepsi, prolepsi i elipsi) čime se na nivou pripovjednog teksta uspostavlja kompleksan temporalni obrazac . Najpribližnija odrednica prostorno-vremenske strukture narativnog teksta Besudne zemlje mogla bi se determinisati jednom od najidealnijih kombinacija parova prostor – vrijeme, a to je: veliki prostor – veliko vrijeme, dok je u romanu Crna Gora ta hrono- topska struktura ambivalentna, tj . određena antitetičnom konstrukcijom veliki prostor –“malo vrijeme” . Tehnika retrospekcije uslovila je udvajanje narativnog vremena, pa se opozitnost između ove dvije vremenske ravni u romanu Besudna zemlja ispoljava prvenstveno u ideološkom stavu koji se prema njima zauzima, dok se u romanu Crna Gora promjenom pripovjedačevog glasa, tj . preinačenjem narativnog nivoa temporalna ambivalentnost dijegezisa kategoriše kao negativna . Obje temporalne kategorije prošlosti (daleka i bliska prošlost), kao i narativna sa- dašnjost u Besudnoj zemlji i Crnoj Gori date su isključivo s unutrašnje, sinhrone tačke Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 481 gledišta . U oba romana pripovjedačeva i autorova tačka gledišta potpuno se poklapaju što navodi na zaključak da je vrijeme romana prije svega subjektivno . Upotrebom različitih vremenskih planova (prošlost, sadašnjost i budućnost) “pripo- vijedačka svijest” reflektuje ambivalentnu temporalnu strukturu romana u kojoj “omni- temporalnost” – pripovjedačeva sveprisutnost u prostoru i vremenu priče ostvaruje svo- ju egzistentnost posredstvom “složenih anahronija” . Za Đilasa je karakteristična upotreba analepsi u kojima se pripovjedač vraća u proš- lost da bi simbolično najavio neki budući događaj – onaj koji je kasniji u odnosu na taj retrospektivni flash back i u odnosu na trenutno opisivano zbivanje . Složenu pripovjedačku situaciju u romanu Crna Gora karakteriše sintetizovan oblik fokalizovanog heterodijegetičkog pripovijedanja sa unutrašnjom fokalizacijom (personal- na pripovjedačka situacija) i auktorijalnog pripovjedača . Ekstranarativna funkcija pripovjedačevog glasa u romanima Besudna zemlja i Crna Gora (funkcija vezana za naraciju, za sam narativni čin) kod Đilasaosim afektivnog od- nosa prema priči dobija kako moralnu tako i intelektualnu angažovanost čime je termi- nološki možemo definisati kao testimonijalnu funkciju ili funkciju svjedočenja . Simultano prikazivanje narativne zbilje, kao jedno od važnih obilježja modernog romana, omogućilo je autoru da unutar vremenski ograničenog narativnog tkiva Besud- ne zemlje i Crne Gore modeluje veliki broj likova (posebno pri opisu pripreme, početka i samog toka Mojkovačke bitke) i uvede dosta sporednih sižejnih linija, usljed čega recipi- jent stiče utisak proširivanja objektivne temporalne paradigme ispripovjedanog . Temporalnu složenost oba romana potvrđuju i epizode u kojima su ispripovjedani događaji u vremenu priče bili anticipacije a njihovo vremensko odredište u pseudovre- menu pripovijedanja (redoslijed događaja u samom romanesknom tekstu) dobija obiljež- je i funkciju retrospekcije . Osim epizoda koje su temporalno ambivalentne, u romanima Besudna zemlja iCrna Gora postoje i one koje su “oslobođene” temporalnosti, tj . epizode “vanvremenog” karaktera tzv . ahronije, temporalne figure koje bitno utiču na brzinu pripovijedanja . Ekstenziju subjektivnog vremena12 autor postiže osim kretanjem po dubini, i kre- tanjem po širini sadržaja svijesti glavnog junaka . U njegovoj svijesti zgusnuti doživlja- ji i veliki broj asocijacija pomjeraju granice subjektivnog vremena koje je u narativnoj strukturi oba romana naglašeno dinamično i fleksibilno . Posredstvom centralne – mo- nolitne tačke gledišta, čiji je nosilac glavni junak, vrši se prelamanje predočene roma- neskne zbilje, pa na tom sukcesivnom smjenjivanju njegovih utisaka, misli, osjećanja asocijacija i opažaja gradi se i osnova sižejnog temporalnog obasca Đilasovog romana Besudna zemlja . Domet početne analepse od jednog vijeka koju je pripovjedač otvorio na nivou “okvirne” priče smanjuje svoju amplitudu tokom narativnog trajanja radnje kroz “umetnute”, “uokvirene priče” unutar kojih pripovjedni subjekat kojeg posmatramo s pozicije temporalnog središta, upotrebom različitih vremenskih anahronija i modifika-

12 Tatjana Bečanović, Poetika Lalićeve trilogije, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2006, str . 76 . 482 Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora cijom brzine pripovijedanja (koja se ispoljava u činu elidiranog vremena)13 modeluje na nivou cjelokupnog narativnog teksta ovog romana temporalni okvir: analepsa čiji vre- menski raspon iscrtava opadajuću varijablu koju bismo grafički mogli označiti linijom koja od daleke prošlosti silaznom putanjom dolazi do bliske prošlosti . Na varijabli ove silazne putanje kojom smo označili temporalni okvir ispripovijedanog teksta Besudne zemlje dijegetičko vrijeme se zgušnjava pa početni vremenski raspon sa dometom ana- lepse od jednog vijeka, umetanjem brojnih analeptičnih tipova anahronija (spoljašnje, unutrašnje i miješane analepse) bilježi određen broj vremenskih oscilacija – dolazi do sažimanja vremena što rezultira smanjenjem predočenog raspona na kraju romaneskne priče, pa domet analepse u tom dijelu narativnog teksta iznosi oko tri decenije . U “spoljašnjoj” analepsi kojom nas pripovjedač upoznaje sa nastankom đilaskog plemena, iznoseći događaje koji su prethodili vremenu “osnovne priče”, dolazi do hro- nološkog disbalansa, amplituda ovakve analepse se ne poklapa sa vremenom osnovne priče . Funkcije ovakvih analepsi usmjerene su na motivacionu ili dopunsku paradigmu dijegeze, jer služe kao dodatna objašnjenja za neko aktuelno zbivanje . Ove eksplikativne analepse u narativnom tkivu Besudne zemlje postaju važno paradigmatsko obilježje tem- poralne strukture romana . Složenu pripovjedačku situaciju u romanu Crna Gora karakteriše sintetizovan oblik fokalizovanog heterodijegetičkog14 pripovijedanja sa unutrašnjom fokalizacijom (perso- nalna pripovjedačka situacija) i auktorijalnog pripovjedača . Paradigma personalne narativne situacije podrazumijeva pripovjedačku tehniku sa strogom i fiksiranom perspektivom kojom personalni medij dosljedno prati (sagledava) čovjekovu svijest i podsvijest . Fiktivna zbilja se prelama kroz svijest i opažajno-doživljaj- ne mehanizme lika – personalnog medija, čijim posredstvom temporalna organizacija ispripovijedanog dobija odlike subjektivnog, a ne objektivnog prikaza vremena u roma- nesknoj stvarnosti . U ovom romanu, lik auktorijalnog pripovjedača sporadično je prisutan i njegova uloga da na krajnje ličan, subjektivan način komentariše zbivanje, često je u službi mo- tivacione prolepse kojom poput didaskaličnih isječaka auktorijani pripovjedač upoznaje recipijenta o istinitosti onoga o čemu će pripovijedati: Mogla bi sada da počne izmišljena priča o njegovom bratu Vlajku – ovdje Milošu Miloševiću , koji nije učinio nikakav podvig, ako se časna smrt ne smatra za najveći . (CG, 106) Osim procesa autorovog povlačenja u pozadinu pripovijednja paradigmatska obi- lježja ovog romana su i dominacija scenskog oblikovanja, upotreba doživljenog govora, unutrašnjeg monologa i solilokvija – pripovjedačkih tehnika pomoću kojih personal-

13 Narativnim elipsama pripovjedač “ubrzava” tok svoje naracije i jednostavno “preskače” vrijeme . 14 Pripovedanje čiji ‘način’ nije uslovljen nikakvom restrikcijom u pogledu ‘znanja’ (na primer usvajanjem tačke gledišta jednog lika) Ženet naziva nefokalizovanim pripovedanjem, ili pripovedanjem sa ‘nultom’ fokalizaci- jom . Druga mogućnost je da se pripovedačevo ‘znanje’ ograniči na perspektivu jednog ili više likova, tako da se čini da pripovedač ‘zna’ onoliko koliko ‘znaju’ i oni . Pošto se u ovakvom slučaju usvaja tačka gledišta lika, odnosno njegov fokus, ovu vrstu pripovedanja Ženet naziva fokalizovanim pripovedanjem . (Marčetić 2003: 51) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 483 ni medij posrednost svakog epskog toka maskira prividom objektivne neposrednosti . S obzirom na duhovne kvalitete koje posjeduju personalni mediji mogućnosti čitaočeve orijentacije da prikazani svijet gledaju njihovim očima određene su osobinama datih medijatora narativne zbilje koji poput optičkog sočiva projektuju različite slike prikaza- nog svijeta . Naime, psihološka stanja personalnih medija, njihove misli, osjećanja, asocijacije i emocionalna preživljavanja direktno su projektovana na recipijenta čije aktivno uče- šće i angažovanost u realizaciji teksta opravdavaju autorov postupak neposrednog pred- stavljanja drame svijesti, tj . mimetičkog prikaza unutrašnjih, dinamičkih procesa koji se odvijaju u njihovoj svijesti . Različiti ideološki i psihološki profili personalnih medija u romanu Crna Gora zasnovani su na disparatnosti kulturnih kodova kojima pripadaju likovinaratori, ali i na različitim duhovnim i intelektualnim referencama koje možemo posredstvom frazeološke tačke gledišta simultano pratiti od centralintelligences15 jednog lika, studenta filozofije Miloša Miloševića (projektovanje njegovih opažaja, doživljaja, osjećanja oblikovano je visokointelektualnim iskazima), preko Draška Dragovića i nje- govih duboko intuitivnih preživljavanja u kojima slivene u jednu – sopstvenu – žive i sudbine njegovih sapatnika, osuđenika na smrt, do čisto nagonskih, prilično neukih i “sirovo” iskazanih misli i osjećanja starca Vuka Rovčanina, kojima se ovaj starac otima od konačnog kraja svoga trajanja . U romanu Crna Gora prisutan je odnos subordinacije pojedinih narativnih nivoa, a njihovo razlikovanje u tradicionalnoj teoriji proze označeno terminima “uokvirene” ili “umetnute” priče, ekvivalentno je Ženetovom terminu “pripovijedanja u pripovije- danju” . Promjenu pripovjedačevog fiktivnogstatusa, tj . njegova prekoračenja narativnih ni- voa u romanu Crna Gora možemo pratiti od uvodnog dijela narativnog teksta, tj . kroz “okvirnu” priču u kojoj anonimnipripovjedač najavljuje da će ispričati svoju priču o Moj- kovačkoj bici, priču koju sam pamti i koju su mu pričali: Mojkovačka bitka, i topovi, i krv, i smrt iz nje razbili su moje dječačko nebo u param- parčad . No, njeni ljudi vraćali bi njegovo sunce, svaki put iznova – i kad sam slušao njihova pričanja, i kad sam čitao o njima, i sad sjećajući ih se izblijedjelo u ovim samotnim zatvorskim časovima (CG,. 26) Ovo “osnovno” ili récit premier pripovjedanje kako ga Ženet naziva, otkriva nam ekstradijegetičkog pripovjedača koji, iako najavljuje i uvodi narativni tekst, nije dio ni- kakve dijegeze: Posljednji okršaj zemlje, koja je stvorila svoje ime i pojam o sebi neprestanim rato- vanjem u toku tri stoljeća, ište nekazive riječi i neviđene slike, iz dubine dublje od narodne pjesme, kojom Crnogorci još žive jurišajući prsimice na razjapljena ždrijela topova i ognjene čelične žaoce mitraljeza . (CG, 6)

15 Termin preuzet od Franca K . Štancla . 484 Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora

Po Ženetu, presudno je to što se on nalazi na istom nivou sa stvarnim čitaocem kojem se obraća – s ove strane ‘praga’ koji deli realni svet pisca i čitaoca od fiktivnog sveta junaka 16. Možemo zaključiti da se u romanu Crna Gora ekstradijegetički pripovjedač “osnov- ne” priče javlja u ulozi heterodijegetičkog pripovjedača na “sekundarnom” dijegetičkom nivou . Ekstranarativna funkcija pripovjedačevog glasa u ovom romanu (funkcija vezana za naraciju, za sam narativni čin) bliska je Jakobsonovoj “emotivnoj funkciji jezika” kojoj Ženet osim afektivnog odnosa prema priči dodaje još moralnu i intelektualnu angažo- vanost određujući je terminološki kao testimonijalnu funkciju ili funkciju svjedočenja . Polazeći od činjenice da je svako pripovijedanje dvostruko temporalno, tj . da se ono odvija u dvije vremenske linije: u vremenu priče i vremenu pripovijedanja, ili kako to Ženet naziva u dijegetičkom vremenu i pseudovremenu, pri obradi temporalne sheme nekog romana važno je ukazati na uspostavljeni odnos između ova dva vremena . Kate- gorije redosleda, trajanja i učestalosti, su najadekvatniji parametri za ovaj vid analize, pa bi u tom pogledu u romanu Crna Gora kategoriju redosleda mogli opisati kao komplek- snu varijablu kojom se označava specifičan odnos između anticipacija i retrospekcija u sižejnoj konstrukciji ovog narativnog teksta . Događaji iz fabule raspoređeni su u sižeu linearno jer se u ovom romanu pretežno sižejna pozicija nekog događaja podudara s nje- govom vremenskom pozicijom u fabuli, ali postoje i drugi slučajevi u kojima su događaji iz fabule raspoređeni prstenasto, jer se sižejna pozicija nekih događaja ne podudara s njegovom temporalnom pozicijom . To znači da je događaj premješten, tj . ispripovijedan unaprijed: kao u epizodi u kojoj je opisano stanje komande kod Lovćenom, jednom od najvažnijih frontova kojim je upravljao kraljev sin Petar, gdje auktorijalni pripovjedač unaprijed obavještava da su protivnici kraljevog režima, odnosno crnogorske državne po- sebnosti, kasnije mnogo govorili i pisali o neaktivnosti, pa čak i o izdaji na ovom frontu (CG, 67) . ili je ostavljen za kasnije kao epizoda u kojoj auktorijalni pripovjedač govori o brojnom stanju i sastavu bataljona serdara Janka Vukotića, iako je u prethodnom dijelu narativnog teksta kroz hronotop Mojkovačke bitke bilo riječi o njima, ova objektivna analepsa je u pogledu redoslijeda jasan pokazatelj da autor ovog romana koristi i prste- nasti raspored događaja iz fabule – sižejna pozicija ovog događaja ne podudara se sa nje- govom temporalnom pozicijom jer prikupljanje serdarove vojske i stvaranje bataljona, po pravilu prethodi vremenu same bitke . Likove znamenitih crnogorskih vojskovođa (Crna Gora) heterodijegetički pripovje- dač uvodi kroz veliki broj motivacionih analepsi, dok upotrebom eksplikativnih analepsi homodijegetički pripovjedač (Besudna zemlja) modeluje i druge romaneskne likove, (li- kove oca, majke, brata, Stanojke Aleksine, svoje djevojke) ali i likove trojice osuđenika na smrt (Draško, Miloš i Vuk), (Crna Gora) . U ovim dijelovima narativnog teksta imamo jasan model piščeve organizacije sižejnog teksta na osnovu nesižejnog jer je svijet prika- zanih likova podijeljen na dva dijela nesavladivom linijom, tj . granicom koja odvaja taj skup ličnosti na statične i dinamične .

16 Isto, str . 51 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 485

Specifičnost Đilasovog umjetničkog transponovanja prostora i vremena u oba ro- mana ogleda se u sublimiranju i skoro nerazdvojivom funkcionisanju realnog i metafizič- kog hronotopa . Naime, pripovjedač često pripovjednom tehnikom komentara, deskrip- tivne pauze i scenskog prikaza, služeći se formama nepravog upravnog govora, monologa i solilokvija i koristeći različite tačke gledišta (tačka gledišta nekog lika, kolektivna tačka gledišta, tačka gledišta autora) eksplicitno upućuje na odnos čovjeka i prostora, stvara- jući na taj način jednu vrstu metafizičkog hronotopa čiji su nosioci upravo likovi koji su manje ili više srasli s realnim prostorom ili su u određenom konfliktu s njim . Tišina je jedan od oblika atmosfere u nekom prostoru . Motiv tišine u romanesknom tkivu ovog romana dobija simbolično značenje zasnovano na apstraktnom kodu koji se uspostavlja u subordiniranom odnosu neverbalne komunikacije i “oka ogledala” ko- jim pripovjedač fokusira i definiše prostore izvan i unutar lika stvarajući tako jednu vrstu specifične dramske napetosti . Interpoliranje motiva tišine možemo pratiti putem semantičke varijable čiji tok recipijent slijedi kroz sva tri fabularna toka ovih Đilasovih romana . Pripovjedačevo “oko ogledala” mijenja svoj smjer fokusirajući se na različite prostorne oblike, pa ga u pojedinim dijelovima teksta zatičemo kako iz otvorenog pro- stora iz položaja “dolje” usmjerava svoj pogled naprijed tj . “gore”, oblikujući eksterijer cetinjskog dvora kroz simbolične slike odsustva svjetlosti i zaboravljenih izlaza . Tako oblikovan prostor, ali i položaj u kojem se nalazi, dozvoljavaju pripovjedaču da atmosfe- ru koja vlada unutar dvora transponuje izvan njegovih “ivica”, prenose je u taj “otvoreni” prostorkroz apstraktno-akustičke slike “strujanja smrtnog zadaha za dinastiju” . Motiv tišine se s individualnog plana prenosi na kolektivni, iz zatvorenog prostoradospijeva u otvoreni, pa dolazi do semantičkog usložnjavanja ove neverbalne jedinice koja, postajući dijelom metafizičkog hronotopa kroz simbolične slutnje i mučnu napetost, predskazuje nesreću – neminovnost početka Mojkovačke bitke: Niko više nije progovorio ni riječ, čak ni šapatom (. . . ) ( . . )Ona tišina iz sobe prenosi se i ovdje i čak posta napetija – svi se ukočiše očekujući da će Serdar, polažući badnjak, ipak reći nešto, možda i veoma značajno . ( . . )Oko Mojkovca gluva tišina (Podvukla A . P ). (CG, 33–34) Motiv tišine simboliše i prostore unutar likova . Naime, kroz hronotop zatvorske ćelije koja upućuje na strogo zatvoren, “sveden”prostor koji onemogućava slobodno kre- tanje likova, motiv tišine prenosi se iz prostora enterijera u duhovne i duševne prostore likova: Nastalo je ćutanje, dugo i mučno – svaki od njih je znao i vidio da ona druga dvojica nepogrešivo primjećuju šta se s trećim zbiva . Kao da su spolja i iznutra goli golcati stajali jedan pred drugim . (CG, 156) Upotrebom paralingvističkog znaka leleka, koji se javlja kao akustički antitetičan motivu tišine, pripovjedač prikazuje još jedan od oblika atmosfere u nekom prostoru . Naime, njegovom frekventnom upotrebom vezanom isključivo za lokacije koje sugerišu “otvoreni” prostor stvara se sematički opterećen indeksni znak koji predstavlja jednu 486 Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora vrstu filtera kroz koji prolazi pripovjedačevo “oko ogledala” . Takvi prostori, koji funkci- onišu na granici realnog i metafizičkog hronotopa, stvaraju desocijalizovan prostor kroz koji egzistiraju funkcionalno “oštećeni” likovi . Razvoj sižea u narativnom tekstu Crne Gore obustavlja se incidentom (krvoproli- ćem) koji je hronotopski definisan Dostinom kafanom, mjestom nedostojnim za rješa- vanje krupnih i društveno važnih odluka, čime se na polju semantičke strukture ispri- povijedanog recipijent uvodi u minus postupak u jednu vrstu antipočetka jer završetkom ratnog hronotopa mojkovačke bitke ne nastupa očekivani mir, već se otvara novi, ne manje razorniji hronotop bitke interpoliran kako u likovima tako i u svim drugim hro- notopskim kategorijama Đilasove Besudne Gore . Iz izloženog možemo zaključiti da je pitanje geneze modernih narativnih elemenata u ovim Đilasovim romanima kompleksno i teorijski višeznačno pa bi u tom pravcu kao referencijalne činioce njegovog romansijerskog umijeća mogli izdvojiti: – stvarnost– kako fikcije, tako i faktičkog – primarno postaje kulturni kon­strukt koji je neminovno podvrgnut istorijskim mijenama; – romaneskna žanrovska polivalentnost s naglašenim intelektualističkim, mono- loško-asocijativnim, esejis­tič­kim, egzistencijalističkim i autobiografskim crtama; – dramsko-mimetička paradigma ovih romana ogleda se i u prikazivanju pove- zanosti neposrednih utisaka iz sadašnjeg trenutka sa “retrospektivnim nadah- nućem” personalnog medija; – povlačenje autora u pozadinu pripovijedanja; – upotreba unutrašnjeg monologa kao osnovnog sredstva lirizacije narativnog teksta; – upotreba solilokvija kao osnovnog sredstva pomoću kojeg narativna instanca analitički sagledava i modeluje, kako niz unutrašnjih, psihičkih procesa, tako i niz spoljašnjih, objektivnih (etičkih, socijalnih, istorijskih, estetičkih) činjenica; – modelovanje subjektivnog vremena u narativnim tekstovima; – subjektivna projekcija romanesknog prostora; – upotreba tehnike montaže i simultanizma u organizaciji narativnog teksta; – lajtmotivska kompoziciona shema . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 487

Izvori

Đilas, Milovan (2005), Besudna zemlja, Narodna knjiga, Beograd Đilas, Milovan (1994), Crna Gora, Obod, Cetinje

Literatura

Aranitović, Dobrilo (2008),Milovan Đilas: Bibliografija sa hronologijom života i rada, Službeni glasnik, Beograd Bartsch, Guenter (1971),Milovan Djilas oder die Selbstbehauptung des Menschen: Versuch einer Biogaphie, Manz Verlag, Muenchen Cemović, Momčilo (1997), Đilasovi odgovori, Svetlostkomerc, Beograd Cemović, Momčilo (1997), Tajna suđenja Milovanu Đilasu, Dnevnik, Novi Sad Đorgović, Momčilo (1989), Đilas: vernik i jeretik, Akvarijus, Beograd Đurković, Živko (2008), Đilas i Njegoš, CANU, Podgorica Kalezić, Vasilije (1999), Đilas: kontroverze pisca i ideologa, Biblioteka radne sveske, Beograd Kovačević, Branislav (2006), Đilas, heroj – antiheroj: iskazi za istoriju, Pobjeda, Podgorica Lustig, M . Michael (1989), Trotsky and Djilas: Critics of Communist Bureaucracy, Greenwood Pre- ss, New York Milenkovitch, M . Michael (1976), Milovan Djilas: An Annotated Bibliography, 1928–1975, Univer- sity Microfilms International, Ann Arbor, Michigan Milikić, Miloš (2009), Ratnim stazama Milovana Đilasa, Fondacija “Milovan Đilas”, Podgorica Pavićević, Ilija (2005), Đilasova umjetnička proza, Interpres, Beograd Popović, Branko (ur ). (2003), Djelo Milovana Đilasa, CANU, Podgorica Popović, Branko (ur );. Momčilo, Cemović (koordinator) (1996), Milovan Đilas (1911–1995) . Zbor- nik radova, Kultura, Beograd Reinhartz, Dennis (1981),Milovan Djilas: A Revolutionary as a Writer,East European Mono- graphs, Columbia University Press, New York Tošić, Desimir (2003), Ko je Milovan Đilas: Disidentstvo 1953–1995, Otkrovenje, Beograd Vojinović, Vladimir (2008), Poročni sudija: studija o crnogorskom pokretu socijalne literature i međuratnim člancima i pripovijetkama Milovana Đilasa, Matica crnogorska, Podgorica Vojinović, Vladimir (2009), Milovan Đilas . Problemi naše književnosti i drugi međuratni članci, CDNK, Cetinje

Opšta literatura

Auerbah, Erih (1968), Mimezis, Nolit, Beograd Bahtin, Mihail (1980), Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd Bahtin, Mihail (1989), O romanu, Nolit, Beograd Bahtin, Mihail (2000), Problemi poetike Dostojevskog, Slovo, Beograd 488 Ana Pejović: Istorija i poetika Đilasovih romana Besudna zemlja i Crna Gora

Bal, Mike (2000), Naratologija, Narodna knjiga Alfa, Beograd Bart, Roland (1979), Književnost, Mitologija, Semiologija, Nolit, Beograd Bečanović, Tatjana (2006), Poetika Lalićeve trilogije, CANU, Podgorica Bečanović, Tatjana (2009), Naratološki i poetički ogledi, CID, Podgorica Beker, Miroslav (1979), Povijest književnih teorija, SNL, Zagreb Beker, Miroslav (1995), Uvod u komparativnu književnost, Školska knjiga, Zagreb Biderman, Hans (2004), Rečnik simbola, Plato, Beograd But, Vejn (1976), Retorika proze, Nolit, Beograd Chevalier J ., Gheerbrant A . (1987), Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske Ćorović, Radomir – Rašo (2006), Prvi kapetan Župe nikšićke Akica Jova Ćorović, Pokret, Podgorica De Montenj, Mišel (2002), Ogledi, Rad, Beograd Dubrovski, Serž (1971), Zašto nova kritika, Srpska književna zadruga, Beograd Flaker, Aleksandar (1984), Poetika osporavanja, Zagreb Flaker, Aleksandar, Škreb, Zdenko (1964), Stilovi i razdoblja, Matica hrvatska, Zagreb Foht, Ivan (1984), Uvod u estetiku, Svjetlost, Sarajevo Frojd, Sigmund (2006), Psihologija mase i analiza ega, Fedon/Anima, Beograd Gašović, Danilo (1995), Carstvo nesvjesnog i metafizika ljudske duše, KPZ, Podgorica Gilbert, Everet, Katarina, Kun, Helmut (2004), Istorija estetike, Dereta, Beograd Hamburger, Kete (1976), Logika književnosti, Nolit, Beograd Hartman, Nikolaj (2004), Estetika, Dereta, Beograd Hol, Edvard (1976), Nemi jezik, BIGZ, Beograd Jakobson, Roman (1966), Lingvistikai poetika, Nolit, Beograd Jaus, Hans Robert (1978), Estetika recepcije, Nolit, Beograd Jerkov, Aleksandar (1992), Nova tekstualnost, Unireks – Nikšić, Prosveta – Beograd, Oktoih – Podgorica Kajzer, Volfgang (1973), Jezičko umjetničko delo, Srpska književna zadruga, Beograd Kalezić, Slobodan (2003), Crnogorska književnost u književnoj kritici (VI), Podgorica Kalezić, Vasilije (1975), Pokret socijalne literature, KZ “Petar Kočić”, Beograd Konstantinović, Zoran (1984), Uvod u uporedno proučavanje književnosti, Srpska književna za- druga, Beograd Kovačević, Miloš (1995), Stilistika i gramatika stilskih figura, Nikšić Kovačević, Miloš (1998), Stilske figure i književni tekst, Trebnik, Beograd Lejeune, Philip (2000), “Autobiografski sporazum”, u: Autor, pripovijedač, lik, priredio C . Milanja, Tisak, Osjek Lotman, Jurij (1976), Struktura umetničkog teksta, Nolit, Beograd Lotman, Jurij (2004), Semiosfera, Svetovi, Novi Sad Marčetić, Adrijana (2004), Figura pripovedanja, Narodna knjiga, Alfa, Beograd Milosavljević, Petar (1991), Teorijska misao o književnosti, Svetovi, Novi Sad Milosavljević, Petar (1993), Teorija beletristike, Prosveta, Niš Milosavljević, Petar (1997), Teorija književnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 489

Milosavljević, Petar (2000), Metodologija proučavanja književnosti, Trebnik, Beograd Palavestra, Predrag (1972), Posleratna srpska književnost, Prosveta, Beograd Peleš, Gajo (1966), Poetika suvremenog romana (1945–1961), Naprijed, Zagreb Petković, Novica (1988), Dva srpska romana, Narodna knjiga, Beograd Petre, Fran i Škreb, Zdenko (1961), Uvod u književnost, Znanje, Zagreb Petrov, Aleksandar (1970), Poetika ruskog formalizma, Nolit, Beograd Popović, Branko (2002), Tumačenja, CANU, Podgorica Popović, Tanja (2007), Rečnik književnih termina, Logos Art, Beograd Prčić, Tvrtko (1997), Semantika i pragmatika reči, Izdavačka zajednica Zorana Stojanovića, Srem- ski Karlovci – Novi Sad Radulović, Zorica (2002), Alhemija riječi, Unireks, Podgorica Ruse, Žan (1995), Narcis romanopisac, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad Simić, Radoje (2001), Opšta stilistika, Jasen, Beograd – Nikšić Šklovski, B . Viktor (1969), Uskrsnuće riječi, Svijet suvremene stvarnosti, Zagreb Solar, Milivoj (1979), Moderna teorija romana, Nolit, Beograd Solar, Milivoj (1982), Suvremena svjetska književnost, Školska knjiga, Zagreb Solar, Milivoj (1984), Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb Štajger, Emil (1978), Umeće tumačenja i drugi ogledi, Beograd Štancl, K . Franc (1978), Tipične forme romana, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad Taljabue, Gvido, Morpurgo (1968), Savremena estetika, Nolit, Beograd Tomaševski, Boris (1972), Teorija književnosti, Srpska književna zadruga, Beograd Tomović, Slobodan (2006), Moralna tradicija Crnogoraca, CID, Podgorica Trebješanin, Žarko i Lalović, Zoran (2008), Psihologija 2, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica Uspenski, Boris (1979), Poetika kompozicije i semiotika ikone, Nolit, Beograd Velek, Rene (1966), Kritički pojmovi, Vuk Karadžić, Beograd Velek, Rene i Voren, Ostin (1991), Teorija književnosti, Nolit, Beograd Veličković, Staniša (1993), Književni proces, Unireks, Nikšić Vujaklija, Milan (2003), Leksikon stranih reči i iskaza, Prosveta, Beograd Vulf, Virdžinija (1956), Eseji, Nolit, Beograd Ženet, Žerar (2002), Figure V, Svetovi, Novi Sad Živković, Dragiša (1992), Teorija književnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Novi Sad Živković, Dragiša (2001), Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd Žmegač, Viktor (1987), Povijesna poetika romana, Grafički zavod Hrvatske 490 Elbisa Ustamujić: Poetika romana Krivice Huseina Bašića

Izvorni naučni rad UDK: 821 163. .4 .09-31 Bašić H .

Elbisa Ustamujić: Poetika romana Krivice Huseina Bašića

Rad se bavi poetikom u ciklusu romana Krivice 1–2 i Pusta vrata, Krivice 3 Huseina Bašića . Krivice su novohistorijski romani-hronike o Drugom svjetskom ratu, revoluciji, uspostavi nove vlasti i Rezoluciji Informbiroa u Sandžaku . Naslov je izveden iz ideološ- kog stereotipa “turska krivica” kojim se, u epskoj kulturi mržnje i osvete, amnestiraju progoni i zločini nad Bošnjacima koji su se nakon povlačenja Otomanske Imperije našli u poziciji nepoželjnog Drugog, stradajući u svakom balkanskom ratu . Narator je dis- tancirani analitičar i hroničar događaja koje dokumentuje citiranjem arhivske građe, literarnih, novinskih, dnevničkih tekstova, proglasa, pisama i dr ,. kao što je i uvođenje živih ljudi i historijskih ličnosti u funkciji političkog i kulturološkog svjedočenja . Modus pripovijedanja je podređen objektivu istinitosti svjedočenja dijalogom, direktnim i indi- rektnim govorom likova te slobodnim neupravnim govorom koji uključuje autorov stav s ironijskim otklonom . Prikazivanje i izvještavanje povezuje isprepletene scenske prikaze nacionalno-političkih i društveno-socijalnih zbivanja, utiskujući metodom montaže u mozaičku mapu kompleksne historijske situacije . Epizodne sekvence psiholoških drama i trauma date su lirskim izrazom i dramskim nabojem . Finom duhovito-relaksirajućom ironijom prožet je sav narativ, u kojem se oštrije ironizira diskurs moći diktata Partije, kao i diskurs svake ideološke prakse .

Ključne riječi: novohistorijski roman-hronika, rat i revolucija, ideologija i mitovi, turska krivica, iseljavanje, masovni zločini, narator, pripovijedanje, citatnost, dokumenti, iro- nični diskurs

The Poetics of the book series Krivice 1–2 and Krivice 3 by Husein Bašić

This paper deals with the poetics of the book series “Krivice 1–2” and “Krivice 3” by Husein Bašić . “Krivice” are new-history novel-chronicles about World War II, revolu- tion, implementing a new authority and the Informbiro Resolution in Sandžak . The title comes from an ideological stereotype “Turkish blame” used to, in an epic culture of ha- tred and revenge, grant amnesty to persecutions and crimes committed against Bosniaks who, after the Ottoman Empire receded, found themselves in a position of an unwanted Other, suffering in every Balkan war . The narrator is a distanced analytic and chroni- cler of events, who documents by citing archival material, literary, newspaper and diary Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 491 texts, proclamations, letters etc ,. as well as introducing living people and historical fig- ures in a role of political and cultural witnessing . The modus of narration is subordinate to the objective of truthfulness of witnessing through dialog, direct and indirect speech- es from the characters and free indirect speech which includes the author’s attitude with an ironical deflection . Showing and reporting connects intertwined scenic displays of national-politic and social happenings, imprinting via method of montage into a mo- saic map of a complex historical situation . Episodic sequences of psychological dramas and traumas are told with a lyrical expression and a dramatic charge . A nice humoristic and relaxing irony permeates the entire narrative, in which the discourse of power of the Party is strongly ironized, as well as the discourse of every ideological practice .

Keywords: new-history chronicle-novel, war and revolution, ideology and myths, Turk- ish blame, emigration, mass crimes, narrator, narration, quotability, ironical discourse

Romane-hronike o ratu i revoluciji, u trilogiji Krivice1–2 (1986) i Pusta vrata, Krivice 3 (1998), Husein Bašić piše sa distance od skoro pola stoljeća, oslanjajući se na dokumen- te i kulturno pamćenje, a u kontekstu savremenih društvenih i političkih kontroverzi, pojačanog interesa za nacionalnu prošlost i oživljavanje nacionalnih mitova, a sve uz medijsku retoriku razlika i podjela . Hronotop romana seže do turskih vremena, zahva- ta predratno stanje, Drugi svjetski rat i Rezoluciju Informbiroa s implikacijama na za- vičajni prostor Sandžaka u uvjetima izmiješanosti naroda, religija i ideoloških podjela unutar svake zajednice, te smjenama okupacionih snaga Italije i Velike Šćipije, pa Nje- mačke . Sva ta mnogostrukost građe i složenost kulturoloških društvenih i političkih pri- lika prelama se preko sudbina stanovnika Varoši (Plav ‒ Gusinje) u ratom poremećenim uvjetima života . U romanu, društveno i politički angažiranom, istražuju se i kritički procjenjuju tragični učinci historije na položaj muslimana . Bašić priča o ideologijama zla, o strahotama ratnih stradanja, o psihološkim traumama žrtava i tragičnim ljudskim sudbinama . Ustvari, tu je prvi put otvorena agonalna tema trauma i tragike masovnih zločina nad Bošnjacima koji se ciklično ponavljaju u ratovima na Balkanu . O ustanku i partizanskom ratovanju na tim prostorima ranije su ispisana djela Mihaila Lalića, Ra- dovana Zogovića i drugih, ali Bašićevi romani sagledavaju odigranu dramu historije iz pozicije politički marginaliziranog naroda koji trpi posljedice historijskih odluka . Kri- vice su odmah ocijenjene kao događaj ne samo po svojim novim složenim i izražajnim romanesknim vrlinama već, prije svega, značajne i kao “nova umjetnička interpretacija ideje revolucije” (Marković 1986: 12) . Međutim, uprkos književnoj nagradi i renomira- nom žiriju1, izostala je zaslužena recepcija, ali nije naručena kritika u listu Komunist koju potpisuje Bašićev zemljak Iso Kalač, optužujući ga za nacionalizam i krivotvorenje

1 Napomena združenih izdavača uz prvo izdanje knjige Krivice 1 i 2: Djelo je nagrađeno (prvom nagradom) na jugoslavenskom konkursu, koji je raspisan 1985 . godine povodom četrdesete godišnjice pobjede nad fašiz- mom i oslobođenja zemlje . Članovi žirija: Mirko Božić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veljko Kovačević, Ivan Lovrenović, Vaso Milinčević i Neđo Parežanin (predsjednik) . 492 Elbisa Ustamujić: Poetika romana Krivice Huseina Bašića historije i što je pisao o komunističkoj omladini Velike medrese u Skoplju, te u odnosu na monumentalizam historijskih romana zasnivanih na liku, događaju i akciji, zamjeraju mu se poetičke inovacije poput “prevaziđene” hronike događaja i učešća stvarnih ljudi iz gusinjsko-plavskog kraja, usto su posebno zasmetali dokumentarnost i naturalizam u slikanju svireposti zločina . Očito je zasmetalo to što autor istražuje i dokumentira doga- đaje i pojave o kojima se iz određenih razloga šutjelo, pa istina nije odgovarala ni politici ni ponovo ostrašćenim kleronacionalizmima na društvenoj sceni . Naslov se iskristalizirao kao traumatično iskustvo u kulturnom pamćenju muslima- na Sandžaka, sudbinom nametnuta tuđa, “turska krivica”, a kako sugerira moto, “to je najveća moguća nesreća – postati sudbinom kriv, bez prave krivice” (Schelling) . Korije- ni problema sežu od turskih osvajanja balkanskih prostora dezintegriranih podjelama, vjerskim i socijalnim, a potom i nacionalnim, tako da krizna i turbulentna vremena za njih traju, posebno od pomjeranja granica na Berlinskom kongresu i povlačenja Turske, i manifestiraju se istragama, ubistvima, pljačkama, paljevinama, pokrštavanjem, ali i masovnim zločinima i egzodusima radi istrebljenja, a što je za posljedicu imalo konti- nuirane talase iseljavanja . Srž problema Bašić vidi u balkanskom prokletstvu da se ljudi razlikuju po naciji i vjeri, plemenu i tlu, a ne po kategoriji dobra i zla . U epskoj kulturi “čojstva i junaštva” čojstvo je u odnosu prema Drugom i drukčijem često upitno, a ju- naštvo generirano mržnjom, tako je taj Drugi povremeno žrtva na meti i krvavi kusur historije . Uostalom, taj moral uopćavanja krivice do mjere imena, vjere i nacije ne spori ni Njegoš . Bašić, kao istraživač usmene poezije Bošnjaka iz Sandžaka te Srbije i Crne Gore i autor više knjiga, meritorno ističe: “I muslimanska epika Sandžaka sadrži i veliča kult junaštva, ali kao vrhunaravni čin suprotstavljanja zlu; ni malo manje i kult čojstva; ne nipodaštava protivnika, ne podstiče na mržnju, ističući osvetu, ne kao mrak i sljepilo u kome je lako počiniti zločin, već kao regulativ pravde koja traži da bude zadovoljena ”. (Bašić 1991: 8) Traganje za historijskim krivicama ne iscrpljuje se samo na kompleksu Bošnjaka i nametnute im tuđe krivice, nego se krivice pronalaze i u epskom kulturnom kodu iz kojega se mitomanijom i stereotipima napajaju pokreti etnonacionalne ideologije, a sve u sprezi s političkom ulogom religije . Roman tako u jednom sloju razotkriva nacionali- stičke i vjerske ideologije i njihove političke ciljeve koji u svakom ratu na Balkanu vode u sunovrat ljudskosti i etičnosti i u zločine širokih razmjera . Također, pod lupom istraživanja je i geneza revolucionarne ideje, s fokusom na or- ganiziranje komunista, Bošnjaka i Arbanasa Sandžaka i njihova očekivanja od prevrata, uprkos stereotipu o “ropskom mentalitetu Sandžaka”, a to znači bez samosvijesti o sebi kao narodu, što ideolog revolucije Milovan Đilas potkrepljuje stihovima uspavanke: Ra- sti, sine, da agi konja vodiš / rasti, sine, da agi njivu oreš (Bašić 1986: 150), a čije mišljenje nije bolje ni kad je riječ o kulturnom nivou: “Njihovi motivi ‒ pjesama i linija na vezu – često su abnormalnost, ogoljenje i forme i suštine ”. Kako je Rifat Burdžović imao s Đilasom izvjesna razilaženja u viđenju mogućeg rješenja sandžačkog pitanja, ostala je sumnja oko okolnosti njegove smrti . Međutim, od vjere u revolucionarni prevrat koji će dovesti do ukidanja svih razlika među ljudima i proklamiranog oslobođenja čovjeka Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 493 i pravde za sve ljude u humanim društvenim odnosima, pređen je put borbe i žrtava do pobjede, ali i razbijenih iluzija nakon oslobođenja i uspostave narodne vlasti . Priča počinje prije rata u Velikoj medresi kralja Aleksandra Prvog u Skoplju među učenicima, profesorima i njihovim studentima na Beogradskom univerzitetu koje or- ganizira Rifat Burdžović oko sprečavanja provedbe Ugovora o iseljavanju Muslimana i Arbanasa u Tursku iz Sandžaka i s Kosova (dogovorenih 300 .000), a koji podržava propa- gandom korumpirano Islamsko vjersko starješinstvo . Na tom pitanju se dijele profesori i učenici na komuniste i islamiste koji će se i u ratu naći na suprotnim stranama . Me- đutim, politički cilj komunista nije samo osujetiti provedbu programa iseljavanja, nego su odlučni da prvi put uzmu sudbinu u svoje ruke i da se, političkim organiziranjem i učešćem u revoluciji, izbore za priznavanje nacionalnog identiteta i promjenu položaja u društvu i državi . Programski ciljevi razrađeni su u brošurama Muslimani u budućem ratu i Položaj muslimana u Sandžaku . Prvi dio Krivica završava predajom jugoslavenske vojske, okupacijom i podizanjem ustanka . Krivice 2 prate događaje u okupiranoj Varoši u kojoj se smjenjuju okupacione vlasti koje sarađuju sa domaćim nacionalnim vojskama, što multiplicira teror i stradanje ne- vinih ljudi . Međutim, znatno je širi prostor kojim se kreću likovi, kakav je onaj koji nam približava iskustvo fašističkih konclogora u Albaniji u kojima robijaju varoški komuni- sti, te informacije koje stižu o četničkom ratovanju i zločinima po Bosni, o ustaškoj NDH i “Handžar” diviziji, odnosno o učincima genocidnih nauma: Đurišićevog o “čišćenju turskog uva”, Dangićevog slanja “krvavom rijekom do Azije” ili Šaljićeve ideje “turske čorbe” . Uostalom, osim motivacijske uloge u pljačkaškim pohodima, takve ideološke krilatice su mobilizirale mase i amnestirale zločine . Treći dio Krivica, roman Pusta vrata, prati bježanje poraženih vojski i skrivanje ratnih zločinaca po pećinama Prokletija u namjeri da se prebace preko Albanije, Grčke i Turske do Italije i Amerike . Prate se prilike i neprilike prvih godina poslijeratne usposta- ve lokalne vlasti s kritičko-ironičnim tonovima prema devijantnim pojavama u prakti- ciranju totalitarnog sistema vlasti koja komunicira putem naredbi koje se drastično pro- vode, a često se radi o bolnim promjenama koje zadiru u kulturnu i privrednu tradiciju, kakve su one o skidanju zara, ukidanju koza, formiranju seljačkih radnih zadruga te o prikupljanju narodne pomoći uz rekvizicije, konfiskacije i sl . Na liniji razvoja bošnjačkog romana Husein Bašić sa devet povijesnih romana, sva- kako, zauzima posebno mjesto i to svojim “smislom za historiju” (kako bi rekao Kodrić), širinom i dubinom tematskog zahvata, etičnošću književnosti i raznolikošću modela- tivnih oblikovanja priče . Prvi roman o prelomnim događajima poslije Berlinskog kon- gresa, naslova egzistencijalno--psihološke simbolike Tuđe gnijezdo (1979), ostvaren je u modernističkoj poetici Selimovićeva ispovjednog romana, koji je kasnije ušao, kao prvi, u ciklus od pet romana Zamjene, dok je u romanu Crnoturci (1997) o izbjegličkoj trau- mi svjedočio fantazmagoričnim slikama tragične zbilje, pa je u fakturi pribjegao nekim postmodernim strategijama i fantastičkom diskursu . Krivice su novohistorijski romani, kako je tražilo ovladavanje građom kojoj je historija konkretni vremenski i prostorni okvir, i razumijevaju se na relaciji između povijesnog, ratnog i političkog značenja, ali je 494 Elbisa Ustamujić: Poetika romana Krivice Huseina Bašića sve primarno plasirano individualiziranim sudbinama i, u konačnici, sudbinom naroda, određenog drukčijom religijom . Narator kao distancirani analitičar i hroničar događaje kišovski dokumentira: arhivskom građom, stvarnim događajima, uvođenjem historij- skih ličnosti i živih ljudi . Prikazivanje i izvještavanje je u funkciji uvezivanja preplete- nih scenskih prikaza predratnog, ratnog i poratnog društvenog i političkog stanja, pri čemu su likovi u ulozi aktera ili su svjedoci događaja, u pripovijedanju kojem je interes da se kaže istina i zastupa pravda, odnosno postigne što dublji realizam, pa su bliski modelu novog realizma . Bašić uspijeva dokumentarno-analitički pohvatati konce naci- onalno-političkih i društveno-socijalnih zbivanja u haotičnim okolnostima, utiskujući metodom montaže detalj po detalj, scenu po scenu u mozaički popunjavanu mapu doga- đaja, kulturoloških i psiholoških sadržaja i individualnih sudbina, a sve harmonizirano dramskim i lirskim uplitanjem u stilski i misaono koherentnu narativnu cjelinu . Modus pripovijedanja podređen je objektivu istinitosti svjedočenja dijalogom, direktnim i in- direktnim govorom likova, ili slobodnim neupravnim govorom koji uključuje autorov stav s mogućnošću ironijskog otklona . Tako, osebujnom organizacijom viđenje događaja se prelama u svijesti više sudionika, što omogućava sažimanje na bitno i sugerira auten- tičnost prikaza . Često o nečemu što je narator samo naznačio saznajemo naknadno iz drugih izvora kojima se provjerava istinitost pomoću svjedoka ili citiranjem novinskog teksta, dnevničkog zapisa, pisma ili izvještaja i drugih fakata, odnosno na osnovu stvar- nih ili fiktivnih dokumenata, čime se u naraciju uvodi promjenjiva fokalizacija . Iracionalne krivice, prepoznate u traumatičnom lancu predaje kao sudbina ili zla kob, postale su alibi za masovne zločine širih razmjera koji su se u kriznim vremenima ponavljali, a što je deponirano u memoriji kolektiva i zbog čega se trajno strepilo od bu- dućnosti . Svjedočenjem Islama Šahovića otvaraju se događaji u Šahovićima i Pavinom polju iz 1924 . godine, kada je, vjeruje se, stradalo više od 2 .000 ljudi i popaljena su cijela sela, a koji su zavijeni u šutnju i zataškani od vlasti . On je cijeli život posvetio istraži- vanju tih zločina i posvjedočio traumu o 23 stradala srodnika iz sedam kuća Šahovića . Kad su se u Drugom svjetskom ratu ponovila četnička klanja po Sandžaku i niz Drinu, ni o tim se zločinima nije na odgovarajući način govorilo poslije rata, što je dodatno traumatiziralo preživjelu rodbinu i sunarodnjake . Islam Šahović je, opet, kao opsjednut pravio spiskove po općinama i abecednim redom ispisivao prezimena i imena žrtava i kao dokaz sakupljao prste i oči, te “metafore tijela” pobijene djece . Dio zaplijenjenog spiska čita četnik, a na tom spisku su deseci žrtava prezimena Klapuh, muškaraca, žena i djece, cijelih porodica, što neodoljivo podsjeća na duge popise i po stotinjak žrtava istog prezimena urezanih u kamenu na srebreničkom memorijalu genocida . U nekoliko jezivih scena stradanja ljudsko tijelo je prostor “ranjivosti i oštećenosti” (Judith Butler) . Na izložbi ratne fotografije ispod jedne stoji tekst: “Selo Visočka, 6 . ja- nuar 1943 . godine . Četnici Šaljić i Jelovac zvjerski muče muslimansku djevojku Eminu Bojadžić . (Iz prvog broja Ravnogorca)” . Svjedok događaja, četnik Raklja koji je snimio fotografiju s usnama na krvavim grudima s kojih su zubima otkinute bradavice, prisjeća se: “Sisali su i ćaptali usnama, kao dva gladna vuka ”. Niko Šaljić ima problem musliman- sko-arbanaskog porijekla: otac Čero Šalja mu je pokršten 1913 . u Čedomira Čedu Šaljića, Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 495 kada su svi muslimani morali prihvatiti ili krst na čelo ili metak u čelo, ali se poslije većina njih vratila staroj vjeri . Apsurdan je prizor kada mu brat poslije smrti triput kopa grob pokušavajući da ga prenese u drugo groblje . Niko se, ustvari, mržnjom i svirepošću utvrđuje u svom novom identitetu . U haotičnom vremenu poremećenih odnosa i normi autoru uspijeva da održi ravno- težu između dobra i zla, za šta nalazi primjere na svim stranama . Jednako su fašisoidne ideologije Đurišićevih četnika i Džihad-hodžinih balista koje daju za pravo pojedincima da legaliziraju svoje opačine, ali im nisu jednake razmjere zločina . Drama stradanja ne- vinih posvjedočena je primjerom egzekucije balista nad grupom varošana . Među njima je i pekar Petar Rajić koji je pamćen samo po dobru, a ubijen samo zato što se tako zove i to je dovoljno za opravdanje masovnih zločina . Drukčije je poruke plemeniti gest Idriz- bega Resulovića, a to je spašavanje Njegoševe biste od ustaša u Trebinju . Scena stradanja u italijanskom koncentracionom logoru Tepe u Albaniji 1942 . godi- ne data je u zapisu iz Bećinog dnevnika . Pred jezivom slikom gladi seljak prestaje orati njivu i nudi volove za hranu zatvorenicima po cijenu gubljenja života . Govorom činje- nica, uplitane scene dobijaju na stvarnosti uz pomoć doživljaja očevica koji je to i zabi- lježio u dnevniku, ili u slučajevima kad žrtva traumom sjećanja sama svjedoči . Ali za Redže­povo nepodnošljivo iskustvo boli, stanja nesvijesti i traumatiziranog tijela i psihe na Golom otoku, nema svjedoka, jer je o tome dugo bilo opasno govoriti . Međutim, sta- nje užasa svjedoči sama žrtva, prizvanom traumom sjećanja o očaju gladi u logoru Tepe kada je prstima izvadio iz usta drugom logorašu grumen bitumena da utaži nesnosnu bol . Ispričano i posvjedočeno postaje moguća i uvjerljiva životna istina pred kojom se gubi veza između fikcije i stvarnosti . Slike ličnih sudbina sabiru sav užas rata . Prizor vrijedan antičke tragedije Mehmed Bošnjak vidi s prozora kafane . Starica, majka Alta, vuče tešku pletenu ljesu . “Uspravila se, sporo i teško, kao da nadlama okoštalu sušiku kičme koja je savire k zemlji ”. Pošla je da omiluje i sahrani sina Hajru i druga mu Husnija, njegove učenike koji su na besu prevareni i strijeljani uz zid džamije . Primjer je to patnje i neizrecive boli koju podnose žene u ratu što priziva Antigonu i Hekubu i druge opjevane, ojađene žene, majke, sestre i kćeri . Bivši direktor medrese, Mehmed Bošnjak, od početka rata zapisuje u dnevniku vi- jesti s fronta, uglavnom, sudbine i smrti svojih učenika komunista . Predavao je Kur’an i islamsku etiku, čiju dogmatiku godinama proučava u rukopisu Islamska etika esejizira- jući pitanja suštinskog poimanja etike u islamu nasuprot džihadu i njegovoj radikalizaci- ji zasnovanoj na ideologiji mržnje: “Džihad-hodža je fanatik i zlikovac, od takvih su vjere uvijek u krvi plivale” (Bašić 1986: 191) . Bošnjak preispituje svoj etički i humanistički stav pedagoga, mučen sumnjom da li je mogao učiniti više dobra za svoje učenike i bolje ih pripremiti za život, ali i za rat, odnosno prenijeti im svoje iskustvo da je rat “samo dono- sio pustoš i smrt i ništa drugo” (Bašić 1986: 192) . Među posljednjim poginulim zapisana su imena Beće i Hajre, stradalih u zamci izdaje uoči oslobođenja Varoši i zabilježenih pod brojem 32 i 33 . Mislilac, pedagog i etičar, uvijek na strani dobrote, divio se tim mla- dim ljudima koji su spremno život dali u uvjerenju da čine dobro za drugog i u nadi da 496 Elbisa Ustamujić: Poetika romana Krivice Huseina Bašića se mogu zaustaviti ako već ne mogu ispraviti greške historije . Međutim, tragično je, su- gerira autor, da se one na prostoru Balkana ciklično ponavljaju u sve stravičnijem obliku . Na kraju druge knjige, na više stranica se fokusira zločinačka ideologija i slom čet- ništva u Zapisima iz Bosne i Amerike Nike Šaljića i Popa Novice, čime se fokus prenosi na autore zapisa u svojstvu svjedočenja, iz kojih se saznaje o zločinima po Bosni kao i četničkoj “bosanskoj skapaniji” i “bosanskoj golgoti” te konačnoj propasti planova o srpskoj Bosni, Pavelićevoj granici na Drini i islamistanu profesora Gadže . Treći dio Krivica, roman Pusta vrata, prati bježanje i skrivanje ratnih zločinaca i poraženih vojski po pećinama Prokletija i prve godine poslijeratne uspostave vlasti s kritičko- -ironičnim tonovima prema devijantnim pojavama u prakticiranju totalitar- nog sistema . Ljudsko iskustvo o Prokletijama sažeto je u stihovima: Ja kakva je prokleta planina / proklet bio ko njome hodio (Bašić 1998: 179) . Prokletijske pećine odgovaraju- ćih imena: Kamena ždrijela, Mečkine hrupe, Đavolja guša, Vučjak, Šejtansko gnijezdo, Skopan, Smrzikur, oduvijek su se u zlim vremenima punile krivcima i bjeguncima koji su tražili utočište u zvjerinjim jamama . Pećina Jejinjak mjesto je pamćenja po Rustemu Jejini koji je u njoj boravio u vrijeme pokrštavanja (1912/13) više od dvije godine, a od Dojčina i Gojčina do Rustema Jejine poduži je spisak njenih “zlih i nesrećnih” stanovni- ka . Tu su se sklonili Džihad-hodža sa grupom i pridošlicom fra Pjetrom Davidom, dok im iznad glava jato orlova graktanjem simbolično najavljuje zlu sudbinu . Pusta vrata, “đavolja klisura u kamenim ustima punim mraka i strave kroz koju valja proći, a ko ipak prođe nije onaj što je prije bio . Promijenio je dušu s nevidljivim đa- volom i ostao mu ortak i drug u svemu” (Bašić 1998: 88) . To je stvarni prolaz kroz pećinu i simbolični prijelaz iz jednog svijeta u drugi, iz jednog stanja u drugo; kroz njih su uvijek prolazili krivci tražeći spas prelaskom na drugu stranu . Kroz ta vrata su neslavno prola- zili italijanski i albanski vojni bjegunci, tuda su bježali četnici, balisti i drugi ratni zlo- činci, svakojaki špijuni i kriminalci i na kraju politički krivci Informbiroa . U kamenom prolazu je stigla sudbina Džihad-hodžu, ostao je da visi kao groteskna figura ‒ utvara, a njegovi saputnici su na albanskoj strani prolaza viđeni u iracionalnoj predodžbi “kako zamiču k vrhu planine, gore, goli i bijeli, kao labudovi” (Bašić 1998: 185), kako je Ismailu Šahvanu ispričao domaćin u čijoj je kući prepoznao njihovu odjeću i oružje . Međutim, u turbulentnim vremenima preživljavaju ljudi poput Ismaila Šahvana koji je poželjan činovnik i podanik svakoj novoj vlasti i svačiji špijun, igra na promjene identiteta kako kojoj vlasti odgovara; u medresi je bio Šahvan i islamist, pa Šahvani i Šahvanić, a poka- zao se korisnim i upotrebljivim i novoj vlasti, vičan prljavim poslovima i špijunaži . Događajni tok pripovijedanja ulančuje se sažetim epizodnim sekvencama koje su inicijalne za psihološke drame i traume likova te za problematiziranje etičko-političkih pitanja, pa je otuda doživljajno i misaono u prvom planu . To u pripovjednu strukturu uvodi karakterističan lirski senzibilitet misaono-emocionalne izražajnosti i slikovnosti; uostalom, liričnost je odlika svih Bašićevih proza . Dojmljivi su lirski pasaži prokletijskih pejzaža, posebno onih dozvanih kroz sjedinjenu traumu dva logorska iskustva u Red- žepovom sjećanju na labilnoj granici svijesti i nesvjestice, od žice i boli, žege, kamena i galebova na otoku, da bi iz tog užasa kao nesvjesni vapaj duše prizvao: “Kao da s drugog Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 497 svijeta dolazi zaumni glas, kao vjetar ili muzika”, jedinstveni inspirativni doživljaj čiju je melodiju u sebi nosio i ranije pokušavao uhvatiti na strunama svoje violine . Traumom je prizvana svježina vjetra iznad borove šume gdje “i svaka borova iglica, grana i mahovina na njoj puštaju glas iz sebe, iz žila i korijena, iz ljutog kamena što je krenuo k nebu da se sa tim glasom ujedini u jednu jedinstvenu pjesmu, koju otvara i razgara vjetar, i suklja njome kroz kamena ždrijela u kojima se razdvaja i sjedinjuje u neponovljivi i neuhvatljivi glas divljine” . A sva ta glasnost sjećanja, glasovi i tonovi “kao naglo obrušena matica rijeke ključaju u njemu” (Bašić 1998: 177) . Traumatična su iskustva preživjelih boraca rata i revolucije koji su iskusili političku represiju vlasti i moć pojedinaca koji je provode . Nailu, Bošnjakovu kćerku, upoznaje- mo prije rata na demonstracijama kao heroinu visoko podignutu na rukama kako maše krvavom košuljom ranjenog druga kao zastavom . U ratu je borac, ilegalka, sekretar Ko- miteta i prva osoba koja je održala govor u oslobođenoj Varoši, da bi poslije rata postala žrtva autoriteta Partije i u njeno ime neprikosnovenih direktiva . Njeni drugovi često su stradali u izdaji onih koji su bili i “na jednoj i na drugoj strani” i tako preživjeli rat i zauzeli položaje u vlasti s koje donose presudne odluke, često u svoju korist . U tri raz- govora između druga iz Republike Đera Vojdića i Naile ironizira se diskurs moći, koji je jednosmjeran i ne poznaje dijalog . Prvo se od nje traži da se uda za zapovjednika Varoši Rista Balabana kako bi taj brak poslužio kao primjer bratstva i jedinstva . Nevoljko pri- staje, iako je s njim ništa ne veže . Smeta joj rekvirirani tuđi namještaj koji je asocira na strijeljanog druga (Selimović), dok je miris muža podsjeća na nekada bolno doživljavane Njegoševe stihove “kako smrde ove poturice”, shvatajući da, ustvari, jednako smrde jed- ni drugima oni koji se ne vole ili mrze . Drugi put se od nje traži da se odrekne muža, jer je krivac po osnovu Informbiroa, pa se potežu i njegove ratne izdaje, a što Naila odbija radi djeteta koje očekuje i zato što miješanje u najintimnije stvari smatra neprihvatljivim atakom na već povrijeđeni lični integritet . Presuđeno joj je izbacivanjem iz Partije i iz službe, čime su joj poništene sve ratne zasluge i tako potpuno smrvljen svaki identitet . Kad joj umre dijete, ona doživljava traumatičan gubitakstvarnosti, zatvara se u šutnju, ograđuje se od svijeta zabranjenom feredžom, onom istom kojom se služila u ilegali no- seći smotuljak pod pazuhom (kao što je do groblja sama nosila dijete), pretvarajući se u varošku ludu . Sa društvene i političke scene zbrisan je i Redžep Ćeman, jedini preživjeli komunist iz Medrese koji je, intrigom, lažnim svjedočenjem i insinuacijama, optužen kao politički krivac i poslan na Goli otok, gdje mu je na kraju dokazana nevinost, ali nije dobio reha- bilitaciju jer to nije bilo u interesu moćnika koji su ga tamo i poslali . Da ironija sudbine bude veća, oboje su zatvarani kad bi u Varoš došao neki Drug iz više vlasti kako bi bili nevidljivi i uskraćeni za mogućnost da govore . Tako su subjekti povijesti u ratu postali objekti za represivne metode dehumaniziranog režima, junaci negativnog iskustva, kako bi rekao Enver Kazaz . Njihovo uklanjanje sa scene može se povezati sa činjenicom da su, u većinskom bošnjačkom i arbanaskom stanovništvu, bivšeg narodnog zastupnika i sre- skog načelnika i četničkog ideologa Novicu Popa samo zamijenili Risto i Đero, kreatori izdaja u kojima su stradali varoški komunisti . 498 Elbisa Ustamujić: Poetika romana Krivice Huseina Bašića

Romane povezuju tri boravka u Varoši Nijemca doktora Eugena Zoratija; prvi prije rata u ulozi ljekara i špijuna, drugi u ratu na čelu Tristatrinaestog motorizovanog puka “Princ Eugen” divizije i treći put radi odabira radnika za njemačku firmu . Nakon 25 godina s nelagodom se sjeća s kakvim je entuzijazmom uređivao gradski park i postavio kukasti krst kojeg su varoški mladići razrušili i čija je imena zapisao, a danas ih prepo- znao urezana na kamenim spomen-pločama kao i likove sa dvije bronzane biste u parku, mjestu pamćenja na danak koji u ljudstvu uzima historija . Uvođenje postupka citatnosti u strukturu naracije prisutno je u svim oblicima: kao literarni citati (Krleža, Zogović, Njegoš), arhivski dokumenti i posebno programski i propagandni novinski tekstovi, partijski i državni proglasi, dnevnički zapisi, pisma i dr . u ulozi političkog i kulturološkog svjedočenja . Takav je poduži citat iz Krležinog prikaza knjige Dimitrija Tucovića Srbija i Albanija, u kojem se ironično i sarkastično obračunava s beogradskom štampom akceptirajući plasirane otrovne stereotipe na račun kulture i mentaliteta Arbanasa . Ili pak politički program perfidnih mjera za iseljavanje s Kosova uvaženog Profesora (prepoznaje se Vasa Ćubrilović) . Međutim, obilje citiranog materi- jala, između ostalog, ima i ulogu ironiziranja ideoloških diskursa, kako onih u kojima se iščitava četnička politika i ideologija, mržnje i kame, tako i onih komunističkih pro- pagandnih idealizacija koje postaju komične kad se dovedu u vezu sa diskursom moći diktata Partije u funkcioniranju novouspostavljene vlasti . Finom duhovito relaksirajućom ironijom prožet je sav narativ romana, dok se nje- na razarajuća moć prepušta likovima koji procjenjuju pojedine postupke i komično-ap- surdne situacije . Komično-ironična je scena s američkim odijelima što ih je slao Novica Pop Raklji, a on odlučio da po jedno pokloni za državni praznik ljudima na vlasti, “bor- cima koji su očito počeli da naplaćuju svoje učešće u posljednjem ratu” . Odijelo je vratio samo Voja Zigić koji je, iako zaslužan borac, umjesto vlasti izabrao svoj stari šoferski zanat i rakiju, a time i zadovoljstvo da slobodno govori . Kad su se na velikom narodnom zboru pojavili drugovi u raznobojnim odijelima kao “šarene mačke” i “šareni ćurani”, od Vojine predstave svima je prisjela proslava i postavljena trpeza . Jupo Tajbin je karnevalski lik lakrdijaša, “varoška skitnica i šerbudala”, inteligentna luda koja se duhovitim posprdnim stihovima šegači u svakoj prilici s varoškim gluposti- ma i autoritetom svake vlasti . Neka je vrsta varoške savjesti, njen zabavljač, ali i duhovi- tim opaskama nepopravljivi kritičar oponent . Zbog rugalice zapovjedniku mjesta Risti Balabanu, Bapku dobija prve batine od nove vlasti, “ništa lakše od onih koje je dobijao od predratnih žandara, Preng--Caljovih uštara i Pikolinijevih karabinjera” . Uvijek u centru zbivanja, bez ikakvih kalkulacija, spreman je makar psovkom osuditi nepravdu i pomoći gdje je potrebno i gdje drugi neće; pomoći će majci da sahrani strijeljane komuniste, a Naili da sahrani dijete . Potpuno drukčijeg mentalnog sklopa su Hako i Zako, tipovi ka- kve ima svaka čaršija, upotrebljivi i spremni da revnosno izvrše svaku naredbu, pa je više apsurdna nego tragikomična scena likvidacije pronađene Zinkine koze . Milovanu Đilasu je namijenjeno da pred engleskim ambasadorom Alenom Bevkom izrekne kritičke tonove o funkcioniranju vlasti u kojoj je Partija iznad zakonodavstva države, te razmišljanja o potrebi uvođenja višepartijskog sistema, kao i kritiku mnogih Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 499

“gluposti” oko uvođenja socijalizma nasilu, između ostalih, i seljačkih zadruga . Narav- no, ubrzo je uslijedila kazna, pa je duhovita scena skidanja Đilasove slike sa školskog zida . Međutim, duboko u psihi ljudi urezanih podjela na “naše” i “njihove” nije se oslo- bodio ni Đilas koji objašnjava sagovorniku da je posljednja velika bitka između naših i njihovih bila na ovoj rijeci 1879 . godine, pa kaže: “Bila je to prva naša izgubljena bitka ‒ ako priznamo da smo je izgubili ”. Dalje iznosi generalizaciju o sklonosti ka mitizaciji povijesnih činjenica: “Kod nas se ništa ne priznaje što se ne mora . I kad se mora, mi imamo svoju priču . Tako je kako mi šapućemo, a ne kako drugi lažu” (Bašić 1998: 202) . Također, ironizira se kultura proslava socijalističkih radnih pobjeda i dočeka uvaže- nih drugova, gdje se obavezna inscenacija ćilimima, parolama i zastavama “šarenjela kao ciganska šatra” (Bašić 1998: 205), dok je umjetnička strana “šarenog programa” povjere- na “glavnom snagatoru i cirkusantu”, a program je popunila Fata Ciganka koja je pjevala partizanske pjesme na ciganski glas . Iz zatvora, ne zna se kako, pojavio se nepozvani i nepredviđeni, ali neizostavni Jupo Tajbin i svojom pojavom i starom dosjetkom “psss, ide Švabo” nasmijao publiku . Posjeta druga Marka radi svečanosti radne pobjede otvaranja fabrike tekstila prika- zana je u ironičnom tonu od hapšenja bivših drugova Redžepa i Naile te Jupe Tajbina i drugih varoških spadala koji bi mogli poremetiti red do grotesknosti sklepanog šarenog programa koji mu se svidio i, na kraju, demonstracije nemorala izborom mlade tekstilne radnice za vikend provod u Lovačkom domu . Doček i roman se završavaju sarkastičnom opaskom: “Odijelo se smijalo na njemu” (Bašić 1998: 246) . Tako je geneza revolucije izve- dena od zanosa humanističkim i etičkim vrijednostima slobode i pravde za sve, te borbe i ogromnih žrtava za ostvarenje tih ciljeva, do ustrojstva represivnog sistema osvojene vla- sti u kojoj bi se ispod odijela često izgubio čovjek i njegove ljudske i moralne vrijednosti . Nesumnjivo je da su romani Krivice, tematskim obuhvatom i sadržajno, popuni- le književno stvaranje novim viđenjem rata i revolucije iz ugla muslimanskog učešća i očekivanja te širinom zahvata predratnih, ratnih i poratnih zbivanja u Crnoj Gori i San- džaku i, posebno, otvarajući i one dotad tabu teme . Usto, romanima nije samo značajno dopunjena, nego i zaokružena tematika rata i revolucije . Svojstvenom etičnošću naracije, historiografskom dokumentarnošću i istinitošću fakata, Bašić je kritički procjenjivao događaje i učinke nacionalističkih politika, demistificirajući korijene ideologije zločina koje vidi u epskom kulturnom kodu iz kojeg se generira mržnja i plasiraju stereotipi . Nažalost, ono što je u kritičko-umjetničkoj valorizaciji historije u Krivicama tek otvo- reno agonalnom temom “turske krivice” i ponavljanjem stravičnih zločina i egzodusa u traumatičnoj povijesti Bošnjaka na Balkanu, samo nekoliko godina kasnije, u bosan- skom ratu, dobit će krvavi epilog u ludilu potpunog raščovječenja . Tako će teme ratnih stradanja, ljudskih sudbina i psiholoških trauma, zločina i krvnika, kolektivnih žrtava i starih/novih strahova u Bašićevim romanima anticipirati budućnost i postati trajna preokupacija bošnjačkog romana . 500 Elbisa Ustamujić: Poetika romana Krivice Huseina Bašića

Izvori i literatura

Bašić, Husein (1991), “Čekanje ‘ponoćnog’ sunca”, Intervju, Oslobođenje, Sarajevo, 25 . maj 1991, str . 8 . Bašić, Husein (1996), Krivice 1–2, Veselin Masleša, Sarajevo Bašić, Husein (1998), Pusta vrata, Krivice 3, Udruženje Almanah, Podgorica Marković, Milivoje (1986), “Ponornice i poniranja”, Nedeljna Borba, 27 . i 28 . decembar 1986, str . 12 . VII . METODIČKA TEORIJA I PRAKSA

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 503

Stručni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-2 Karahasan Dž .

Sava Anđelković: Gozba Dževada Karahasana, od operskog libreta do dramske predstave studenata slavistike

U članku, čija je namera da predstavi najznačajnijeg savremenog bosanskohercegovač- kog pisca na repertoaru sorbonskog Atelje teatra, govori se o radu na predstavi “Le baqu- et / Gozba” Dževada Karahasana u bilingvalnom izvođenju studenata slavistike Uni- veziteta Paris Sorbonne, izvedene 2007 . godine . Predstava je nastala prema libretu za kamernu operu “Gastmahl” (2005) istog autora . Kako je autor ovog rada dramaturg i reditelj studentske predstave, veća pažnja je posvećena dramaturškim intervencijama u pretvaranju postojećeg teksta u tekst buduće predstave (“redundantni” delovi Karahasa- novog libreta, Platonov “doprinos” tekstu,“dopisivanje” likova prema profilu postojećih studenata) . Zatim, govori se o poteškoćama u bilingvalnom izvođenju uopšte, i u ovom posebno, o značaju muzike, gesta i radnji, o izboru kostima, kao i odrugim elementima “Le banquet-a / Gozbe” .

Ključne riječi: adaptacija, Atelier-théâtre, bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski jezik (BCHS), bh . drama, dramaturške intervencije, Laibach

Symposium (Banquet) by – from Opera Libretto to Stage Performance by Students of Slavistics

The paper intends to present the most important contemporary Bosnian-Herzegovinian writer in the repertoire of the Sorbonne Theater workshop . It deals with the work on the play “Symposium / Banquet” by Dževad Karahasan in bilingual performing by students of BCHS language at the University of Paris-Sorbonne, in 2007 . The play was based on the libretto for chamber opera “Gastmahl” (2005) by the same writer . As the author of this paper is the dramaturg and director of the student performance, a greater attention is paid to dramaturgical interventions, aimed at transforming the original text into the text for the performance (“redundant” parts of Karahasan’s libretto, Plato’s “contribu- tion” to the text, “additional” characters according to the students’ profiles) . Then, the paper deals with the difficulties in bilingual performances generally as in this perfor- mance particularly, with the importance of music, gestures and action, the choice of costumes, as well as other elements of “Symposium / Banquet” . 504 Sava Anđelković: Gozba Dževada Karahasana, od operskog libreta do dramske predstave . .

Keywords: adaptation, “Atelier-théâtre”, BCHS,Bosnian-Herzegovinian drama, bilin- gual performing, Laibach

Atelje teatar na srpskohrvatskom (BCHS) jeziku pri Univerzitetu Sorbona nastao je pre 20 godina (na inicijativu Paul-Louis Thomasa, profesora slavistike) na odelu srpskohr- vatskog jezika, a u okviru druge godine studija jezika i književnosti . Bio je osmišljen kao teatar za zbližavanje studenata kroz rad na pozorišnoj predstavi, sa ciljem da bi se umanjile nacionalne tenzije među našim studentima u vreme trajanja ratova na Balkanu . U potonjim godinama njegovog postojanja bila je dominantnija didaktička komponenta koja je ciljala na učenje jezika i upoznavanje sa dramskim autorima sa ovih prostora . Atelje je istovremeno predstavljao vezu jezika i pozorišnog govora, ličnog oslobađanja studenata u težnji ka vlastitoj spontanosti i izražavanju, kao i u komuniciranju . Preko klasičnih i savremenih dramskih tekstova1, adaptacija proze2 ili poezije3 pokušavali smo da tražimo odgovore na mnoga pitanja koja su nas mučila u vezi sa ratom . Atelje se sa Karahasanom prvi put sreo 2003 . godine, kada smo za međunarodni skup “Teatar danas u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori” pripremali čitanje scene “Ni tamo, ni ovamo” iz Kotača svete Katarine . (Dževad Karahasan je tada publici bio predstavljen kao jedini predstavnik dramske književnosti Bosne i Hercego- vine4, sa do tada objavljenim najvažnijim radovima koji su na samom vrhu balkanskih književnosti – bilo da je reč o romanu, eseju ili drami 5. ) Kotač nam je bio inspirativan zbog zapitanosti o teatru i mogućnosti njegovog delovanja na sam život, još više zbog autorovog postmodernog načina preispitivanja prošlosti i konfrontacije sa sopstvenom istorijom, kao i ispitivanja srednjevekovnih žanrova i istorije nacionalnog teatra (izvođe- nje Divkovićeve “Muke svete Katarine”, o kojoj je reč u ovoj drami, što je prvo zabeleženo dramsko delo u bosanskohercegovačkoj književnosti) . Ovde ćemo pokušati da rekonstruišemo višeslojan postupak saradnje sa piščevim delom Gozba i našom izvođačkom ekipom tako što ćemo obratiti pažnju na dve osnovne komponente predstave, na njen tekstualni sloj, navodeći razlike iz predloška libreta i tek-

1 Sterijini Rodoljupci, Imširevićev komad Kad bi ovo bila predstava, Jergovićev Kažeš anđeo (dve dramske slike Rasejana lica i Bekstva, Šnajderov tekst Inés & Denis kojeg smo adaptirali i izveli kao Bosna – Pasadena, Đurkovićevo Presvlačenje, Europa Ivane Sajko ili Valentova Gola Europa . 2 Kosovo u delu J . Sterije Popovića, kao i Đurićeve biografske proze za predstavu Lucien, Milunka i Vasilija govore o Velikom ratu . 3 Kao što je bilo sa stihovima iz zbirki poezija Nine Živančević za oblikovanje predstave Ratni izveštač, izve- štaji srca . 4 Pored po jednog dramskog predstavnika iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore: Slobodana Šnajdera (Zmijin svlak), Biljane Srbljanović (Porodične priče) i Ljubomira Đurkovića (Otpad) . 5 Tada smo pomenuli zbirku pripovedaka Kraljevske legende (1980), romane Stidna žitija (1989), Šahrijarov prsten (1996), preveden na francuski kao L’âge de sable, i Istočni diwan (1989), kao i da o vremenu opsade gra- da Sarajeva piše u esejističkoj prozi Dnevnik selidbe (1993), objavljen na francuskom kao Un déménagement i u romanu Sara et Serafina (1999); da je autor drama: Strašno je vani (1984), Kralju ipak ne sviđa se gluma (1985), Tamo je dobro (1986), Kotač Svete Katarine (1991), objavljena kod pariskog izdavača L’espace d’un instant, Povučeni anđeo (1995), Koncert ptica (1997) i Atlas osjećanja (1999) . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 505 sta adaptacije, i na njen scenski iskaz, kao rezultat režije . Pošto je autor ovog teksta isto- vremeno autor adaptacije i režije moguće je da nevoljno dođe do mešanja ova dva sloja . Kada sam od Karahasana dobio Gozbu6 odmah sam odlučio da pokušam da od nje napravim svoju adaptaciju jer mi se učinila vrlo prigodnom za repertoar našeg Atelje teatra, s obzirom na osnovnu piščevu ideju o ugroženosti čoveka u savremenom totali- tarnom političkom sistemu, a imajući u vidu naše skromne izvođačke uslove . Pogodnosti koje pruža ovaj tekst za rad u studentskom teatru jesu da ne zahteva karakterne likove sa obiljem monološkog teksta, kao ni komplikovanu scenografiju, jer scena kakvu nam nudi fakultetski amfiteatar nije pogodna za izvođenje složenijih predstava . Libretski predložak Gozbe se nametnuo kao scenska politička parabola o nasilju i moralu u strogo kontrolisanom društvenom uređenju . Parabola kao forma zahteva pojednostavljenost i uopštenost likova (što bi inače bila mana u realističnoj drami) . O osnovnim problemima postavljanja Karahasanovih drama Nirman Moranjak- Bamburać (2007:43) je rekla: “Karahasanove drame su prije svega dobra književnost i utoliko su problem za svaku translaciju u teatarski medij” . Sa Gozbom kao tekstualnim predloškom za istoimeno muzičko-scensko deloto nije bio takav slučaj, jer je pisana po narudžbi, za tačno određenu instituciju (ARBOS, sa kojom je i ranije sarađivao, za odre- đenog reditelja i kompozitore) . Dakle, kao pisac nije imao dilemu da li će njegovo delo biti izvedeno ili ne (već samo kako), što mu je pomoglo u neophodnoj “virtuelnoj pred- stavi”, odnosno virtuelnoj režiji svog sopstvenog komada u nastanku, obaveznoj za sva- kog autora u procesu pisanja scenskih dela (Issacharoff 1985:10) . Naš problem je bio kako adaptirati to delo za izvođenje studenata koji uče jezik (a ne glumu), i od njega napraviti predstavu koja bi bila dostojna imena Dževada Karahasana . Pisac je za Austrijance uradio predigru, 8 scena naslovljenih prema pojavama stra- naca i jednu sa naslovom “Bez razloga” . Naša adaptacija pored predigre imala je 6 scena i epilog . Predigra je u ovoj dvojezičnoj adaptaciji bila bez dramaturških intervencija (osim dodatog prevoda na francuski) . Telali Velikog brata koji upravlja zemljom Dembelijom pozivaju na jedinstveno slavlje bez konobara na koje su svi pozvani . Oni započinju pre- digru u sali među publikom i sa likovima Majke i Sina, završavaju je na pozornici . Karahasan je pisac koji skoro da nema suvišnog marerijala ni u didaskalijskom, ni u dijaloškom tekstu . Ipak, zbog limitiranog broja stranaca u našoj predstavi (5 umesto 7) odustali smo od dve scene: “Treći i hljeb” i “Četvrti i krumpiri” koje su u našim uslovima postale redundantni deo njegovog predloška . Smatramo da time nismo mnogo oduzeli od samog dela, niti od lika Velikog Brata . Big Brother je najbolje oslikani lik i zapravo jedini (uz Sina), zahvaljujući kojem predstava napreduje svojim tokom . Inače, tumač glavnog lika je bio naš lektor Boris La- zić, istovremeno i prevodilac Karahasanovog teksta . Veliki Brat je bio predstavljen kao

6 Dž . Karahasan je napisao operski libreto Gozba za Herberta Gantschachera, austrijskog reditelja i umetnič- kog direktora ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater . Autori muzike za ovu kamernu operu, prilagođe- nu savremenim slušaocima, odnosno gledaocima su Herbert Grassl, Hossam Mahmoud i Bruno Strobl . Delo je premijerno izvedeno 28 . oktobra 2005 . u austrijskom gradu Villach pod naslovom Gastmahl . 506 Sava Anđelković: Gozba Dževada Karahasana, od operskog libreta do dramske predstave . . veliki crveni balon koji je bio animiran dok je Lazić izgovarao tekst iza paravana . Zbog obilja njegovog teksta i dvojezičnog izvođenja morali smo da se lišimo realizacije nekih replika na francuskom, ali smo zadržali ceo njegov tekst na BCHS-u: – u sceni “Prvi i riba”: Veliki Brat: Radujte se, ljudi! Jedite i pijte, uživajte! Pozvao sam vas na narodno slavlje da bismo se zajedno radovali našim velikimpobjedama . Mi nemamo samo ovdje, kod kuće, da obavimo važne zadaće, mi imamo očigledno i u inozemstvu da obavimo važ- ne zadaće . Mi vodimo rat . I ja želim svima vamasaopćiti neke moje misli o tom ratu koji mi vodimo . Kao prvo trebate znati da se mi borimo protiv jednog vrlo odlučnog neprijatelja . Ti ljudi bi radije umrli nego odustali . Ti ljudi nas mrze . Oni mrze našu slobodu, našu vjersku slobodu, naše pravo na slobodne izbore, našu slobodu štampe . Oni mrze naše pravo da kažemo ono što mislimo . Oni ne mogu podnijeti ono za šta se mi zalažemo . A mi njih ne mrzimo, mi samo volimo njihova bogatstva . I zato mi nemamo drugog izbora nego da ih jednog po jednog eliminišemo i tako odbranimo našu slobodu i naše pravo da volimo . Mi ćemo pobijediti jer se mi borimo zbog ljubavi . Sada znate . Sada jedite i pijte! Slavite! Big Brother: Réjouissez-vous, bonnes gens, mangez et buvez, amusez-vous ! ( . . ) Nous sommes en guerre ( . . ) Vous devez avant tout savoir que nous luttons contre un ennemi très déterminé . Ces gens préféreraient mourir plutôt que d’abandonner . Ces gens nous haïssent . Ils haïssent notre liberté, notre liberté de culte, notre droit à des élections li- bres, notre liberté de presse . Ils haïssent notre droit de parole . Ils ne peuvent supporter ce pour quoi nous nous engageons . Alors que nous ne les haïssons pas, nous aimons simplement leurs biens . C’est pourquoi nous n’avons d’autre choix que de les éliminer, un par un, afin de défendre notre droit d’aimer . Nous vaincrons car nous nous battons pour l’amour . Maintenant mangez et buvez, rendez gloire!

– u sceni “Drugi i riža”: Veliki Brat: Radujte se, ljudi! Jedite i pijte! Uživajte! Pozvao sam vas na ovo narodno slavlje da bismo se zajedno radovali našim pobjedama koje ne prestaju . Slavite naše pobjede . Mi vodimo rat . I taj rat je pobjedonosan . Oni mrze naše pravo da zaboravi- mo . Oni mrze naše oblake . Uzalud . Oni gube, mi pobjeđujemo . Mi imamo poteškoća . Svi ih imaju . Imaju ih države i pojedinci . Ali mi smo riješili sve poteškoće u snabdi- jevanju . Opet možete kupovati koliko hoćete . Kupujte! Dok kupujete znate da živite . Kupujte . I slavite . Jedite i pijte, uživajte . Big Brother : Réjouissez-vous, bonnes gens, mangez et buvez, amusez-vous! ( . . ) Glo- rifiez nos victoires ! Nous sommes en guerre . Cette guerre est victorieuse . Ils haïssent notre droit à l’oubli . Ils haïssent nos nuages . C’est en vain . Ils perdent, nous gagnons . Certes, nous avons des difficultés . Tous en ont . Les Etats comme les individus . Mais nous avons résolus tous les problèmes de ravitaillement . Vous pouvez de nouveau Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 507

acheter autant que vous le voulez . Vous êtes vivant tant que vous achetez . Achetez et rendez gloire . Mangez et buvez, amusez-vous! – u sceni “Treći i jabuke”: Veliki Brat: Radujte se, narode! Naši uspjesi na svim planovima iz dana u dan su veći . Oni koji nas mrze gube . Oni su već izgubili, ali to još nisu shvatili . Oni mrze naše voće . Oni lažu . Oni kažu da smo mi glupi . A mi smo pametni . Mi smo mudri . Radujte se . Mi napredujemo, a oni tonu . Znate već sve . Kupujte! Kupujem, dakle jesam! Radujte se! Big Brother: Réjouissez-vous, bonnes gens! Nous réussites sont de jour en jour plus éclatantes ! ceux qui nous haïssent sont en train de perdre . Ils ont déjà perdu, mais ils ne l’ont pas encore compris . Ils haïssent nos fruits . Ils mentent . Ils nous croient stupi- des . Mais nous sommes malins . Nous sommes sages . Réjouissez-vous . Nous allons de l’avant, eux stagnent . Vous savez déjà tout . Achetez ! J’achète, donc je suis ! Réjouissez- vous ! Rendez gloire! – u sceni “Četvrti i izgled”: Veliki Brat: Radujte se, narode! Pobjeda je naša . Pred nama su borbe . Pred nama su mnoge borbe . Ali konačna pobjeda je sigurno naša . Oni lažu . Oni kažu da smo mi sebični i gledamo samo svoj interes . To nije istina . Veći dio našeg uvoza dolazi iz ino- zemstva . Oni nas mrze . Oni kažu da smo mi ružni . A mi smo lijepi . Mi idemo svojim putem . Radujte se! Slavite! Big Brother: Réjouissez-vous, bonnes gens! ( . . ) De nombreuses batailles sont devant nous . Mais la victoire finale nous est d’ores et déjà acquise ( . . ) Ils mentent quand ils disent que nous sommes égoïstes et que nous regardons notre seul intérêt . Ce n’est pas vrai ( . . ) Ils nous haïssent . Ils disent que nous sommes laids . Alors que nous sommes beaux . Nous suivons notre chemin . Réjouissez-vous! Rendez gloire! – u petoj sceni “Peti i bolest”: Veliki Brat: Radujte se, narode . Pobijedili smo . Naši naprijatelji su izgubili . Njih više i nema . Oni se prave da ih ima . Oni se ponašaju kao da ih ima . Ali njih nema . Mi slavimo . Slavite! Veliki Brat: Réjouissez-vous, bonnes gens! Nous avons gagné! Nos ennemis ont perdu . Ils n’existent plus . Ils font comme s’ils existaient . Ils se comportent de la sorte . Mais ils n’existent plus . Nous célébrons . Célébrez! Dok je na kraju svih ovih scena njegov tekst isti: Veliki Brat: Dovedite ga ovamo! Toga novog, toga na uglu stola . Ovamo! Big Brother: Qu’on l’apporte! Ce nouveau, au coin de la table . Emmenez-le ici! U sceni “Bez razloga” nema ni Velikog Brata ni Stranca . Naime, njegovu stolicu na gozbi zauzima Sin, koji na reakciju Majke da sa tog mesta odvode ljude, kaže: 508 Sava Anđelković: Gozba Dževada Karahasana, od operskog libreta do dramske predstave . .

Sin: Zato sam i sjeo, odveli su sve zanimljive ljude, valjda će i mene . Fils: C’est pour ça que je me suis assis, ils ont amené tous les gens intéressants,j’espère qu’ils m’amèneront aussi . Pored postojećih stranaca (koji su jednaki jer imaju istu sudbinu) i nevidljivog, ali sveprisutnog Velikog Brata, čija dva stražara ih zauvek odvode zato što se po nečemu razlikuju od ostalih građana (statista i/ili lutaka za stolom, kako predlaže Karahasan), uveli smo likove žitelja zemlje Dembelije prema profilima raspolagajućih studenata: Bo- gomoljku, dve Djevojke (jednu koja na kraju svake scene povraća i drugu sa pacovom, kućnim ljubimcem na ramenu), Mladića (koji se koleba između ove dve devojke), Dje- vojčicu sa lutkom, Poslovnu ženu, Pjesnika, Perverznog starca, Srebroljupca i Seksipilnu djevojku (ukupno 23 učesnika umesto minimalno predloženih pet) . Oni su u scenama pre dolaska Stranca imali zadatak da pojavom bez teksta, pre nego što zauzmu svoja mesta za velikom stolom, opravdaju imenovanje svog lika sa liste likova . Kasnije je ve- ćina ovih “dopisanih” likova govorila replike iz Platonove Gozbe u slavu boga Erosa na BCHS jeziku i francuskom . (Karahasan je za svoju Gozbu izabrao žanrovsku odrednicu “rasprava o ljubavi”) Podela ovih kraćih replika, infiltriranih u Karahasanov dijaloški deo teksta, više je odgovarala njihovom poznavanju oba jezika nego likovima koje su predstavljali: – u prvoj sceni: Mladić: Eros je veliki bog, čudan i ljudima i bogovima, kako po mnogim drugim stva- rima, tako i po svome poreklu . Jer pripadati među najstarije bogove to je časno . Eros est un dieu important et qui mérite l’admiration chez les dieux comme chez les hommes, pour de multiples raison, dont la moindre n’est pas son origine . Il est parmi les dieux l’un des plus anciens, ce qui est un honneur . Pjesnik: A kako je najstariji, tako nam je uzročnik najvećih dobara . Et, puisqu’il est le plus ancien, Eros est pour nous la source des biens les plus grands . Srebroljubac: Eros je najčasniji pomoćnik u postizanju vrline i blaženstva ljudima i živima i mrtvima . Eros a le plus d’autorité s’agissant de l’acquisition de la vertu et du bonheur pour les êtres humains, aussi bien lorsqu’ils sont vivants qu’après leur mort . – u drugoj: Perverzni starac: Eros je veliki bog, čudan i ljudima i bogovima . Eros est un dieu important et qui mérite l’admiration chez les dieux comme chez les hommes . Poslovna žena: Eros je najčasniji pomoćnik u postizanju vrline i blaženstva ljudima . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 509

Eros a le plus d’autorité s’agissant de l’acquisition de la vertu et du bonheur pour les êtres humains . Bogomoljka: Ono što ljude treba da vodi kroz ceo njihov život, ako hoće da žive lepim životom, to ne može ni rodbina, ni položaj, ni bogatstvo, niti išta drugo nego ljubav . Le principe qui doit inspirer pendant toute leur vie les homes qui cherchent à vivre comme il faut, cela ne peut être ni les relations de famille, ni les honneurs, ni la riche- sse, mais cela doit être au plus haut point l’amour . – u trećoj: Mladić: Eros je veliki bog, čudan i ljudima i bogovima . Eros est un dieu important et qui mérite l’admiration chez les dieux comme chez les hommes . Pjesnik: On je donosilac blagosti, odnosilac surovosti; izdašan milošću, milostiv do- brima, primeran mudrima, žuđen od nesrećnih, čuvan od srećnih, otac raskoši, než- nosti, bujnosti, miline, žudnje, želje, brižan za dobre, nebrižan za zle . C’est un dieu qui apporte la douceur, alors qu’il écarte l’agressivité, qui est généreux enbienveillance, alors qu’il est avare en malveillance, qui se montre propice à ceux qui font preuve de bonté, qui se voit contemplé par les sages, qui est envié de qui s’en voit privé, tandis qu’il est précieux à qui s’en voit comblé, lui qui est le père de la Mollesse, de la Délicatesse, de la Volupté, des Graces, de la Passion, du Désir, lui qui s’intéresse aux bons et qui se désintéresse des méchants; – u četvrtoj: Srebroljubac: Eros je veliki bog, čudan i ljudima i bogovima . Eros est un dieu important et qui mérite l’admiration chez les dieux comme chez les hommes . Mladić: Ono što ljude treba da vodi kroz ceo njihov život, ako hoće da žive lepim životom, to ne može ni rodbina, ni položaj, ni bogatstvo, niti išta drugo nego ljubav . Le principe qui doit inspirer pendant toute leur vie les homes qui cherchent à vivre comme il faut, cela ne peut être ni les relations de famille, ni les honneurs, ni la riche- sse, mais cela doit être au plus haut point l’amour . – u petoj sceni: Perverzni starac: Eros je veliki bog, čudan i ljudima i bogovima . Eros est un dieu important et qui mérite l’admiration chez les dieux comme chez les hommes . Djevojčica: Eros je najčasniji pomoćnik u postizanju vrline i blaženstva ljudima . 510 Sava Anđelković: Gozba Dževada Karahasana, od operskog libreta do dramske predstave . .

Eros a le plus d’autorité s’agissant de l’acquisition de la vertu et du bonheur pour les êtres humains . Za poslednju, šestu sliku iz Platonovog teksta izabrali smo replike o pijanstvu koje je izgovarao Sin: Sin: Eros je veliki bog, čudan i ljudima i bogovima . Eros est un dieu important et qui mérite l’admiration chez les dieux comme chez les hommes . (Obraća se ostalima) Možda vam neće biti neprijatno ako vam iznesem istinu o tome šta to znači opiti se . Ja mislim da mi je iz medicine postalo jasno da je pijanstvo za ljude teška stvar, pa zato niti bih drage volje hteo da piće produžim, niti bih drugome to preporučio, naročito kada je mamuran od prošlog dana . Le fils: (aux autres) Peut-être arriverais-je à vous paraître moins agaçant, en vous disant la vérité sur l’ivresse . Pour moi, assurément, s’il est quelque chose que la méde- cine a fait apparaître clairement, c’est que l’ivresse est dommageable pour l’homme . Aussi me garderais-je de souhaiter boire de mon plein gré outre mesure et de conseiller à quelqu’un d’autre de le faire, surtout s’il a la tête encore lourde de la veille . Mada je 2006 . godine u Austriji izdat CD-snimak ove kamerne opere, nismo uspeli da ga nabavimo; stoga nismo koristili već postojeću muziku za ovu predstavu . Karaha- san u didaskalijskom tekstu, s obzirom da stvara muzičko-scensko delo, brižno govori o muzici kojom bi se predstava mogla ‘historizirati’, ukoliko se predložene scene smeste u širok vremenski prostor, od srednjeg veka do naših dana . Druga mogućnost je da se za cijelu predstavu komponira ili izabere jedinstvena muzika . U oba slučaja molim da ta muzika bude jako ritmizirana, to jest da ritam dominira nad melodijom, i da asocira na popularne muzičke forme koje bi se, kao dio popularne kulture, mogle povezati s motivom Zemlje Dembelije i s pučkim snom o dobrom životu (Predigra) . Odlučili smo se za ovu drugu soluciju, jer smo hteli da naglasimo aktuelnost našeg vremena . Stoga smo za dr- žavnu himnu zemljeDembelije odabrali deo himne “Slovania” sa albuma “Volk” Laibach grupe7 koji je izdao Mute Records 2006 . godine . Pošto je trebalo ubrzavati ritam u svakoj novoj slici (Sve treba biti vjerna rekonstrukcija onoga što je bilo na početku prethodne scene, samo za jedan stupanj brže i zato traje nešto kraće nego u drugoj, kao što je u toj trajalo nešto kraće nego u prvoj, kako autor sugerira) snimili smo varijante sa 15%, 25%, 35%, 45% i 50% ubrzanja od normalnog ritma himne . “Pridodati” likovi su morali svaki put da obave iste radnje, pošujući određeni procenat ubrzanja . Za ostale muzičke nu- mere i efekte prepustili smo izbor našem bivšem studentu i čitaču replika Glasa Nenadu Tomiću koji ih je odabrao iz bogate muzičke kolekcije RFI-a . To su bili efekti za protok vremena (između scena), za teror, za ubistva, pojave Stražara, kao i zvukove bubnjeva i gonga . O muzici i muzičkom fonu autor je posebno vodio računa:

7 Ovaj slovenački industrijski bend nastupa od 1980 . godine; delovao je kao umetnički angažovani pokret Neue Slowenische Kunst i izvesno vreme je imao disidentski status u Titovoj Jugoslaviji, zbog subverzivno- kritičkih stavova prema kultu ličnosti i autoritativnoj koncepciji društva . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 511

Kratko muzika, zapravo tuš da bi se govor odsutnih i govor prisutnih jasno razdvojili jedan od drugoga ( . . ) Tihi udari gonga kao odjava ( . . ) Muzika se nastavlja, ubrzava i intenzivira . Raste sve dok ne ‘eksplodira’ . (II scena) Koliko je muzika imala udela u našoj predstavi govori činjenica da smo tokom pred- stave imali 91 zvučni efekat . Karahasanovom predlošku smo ipak dodali kratku epilošku scenu bez teksta, sa Djevojčicom i lutkom koja buši crveni gumeni balon (koji je u prethodnim scenama predstavljao Velikog brata) . Time smo hteli da unesemo zračak nade u buđenje i otpor novih generacija protiv totalitarizma koji je neprekidna pretnja demokracijama u povoju . Uloge Stražara smo dodelili devojkama (kao i obično zbog manjka mladića na na- šim studijama) koje su pri svakoj novoj pojavi, prilikom odvođenja stranaca, menjale kostime ratnica, amazonki, bolničarki, savremene urbane odeće i zavodnica . Osnovna boja kostima svih građana je bila siva . Od različitih varijanata sive boje, razlikovali su se raznobojni kostimi telala, stražara i posebno stranaca koji su izabrani u intenzivnim i toplim bojama . Ovo je bilo prvo izvođenje Gozbe na jeziku autora (uz prevod replika na francuski), ali pored najava u štampi i na francuskim internet-portalima koji prate događanja veza- na za naše prostore, po običaju, nije se pojavila nijedna prava recenzija predstave . Novi- narka koja je redovno izveštavala sa premijera Atelje teatra je zabeležila: “Predstava koja je ovih dana izvedena, drugačija je od dosadašnjih, možda i najbolja, nosi naslov ‘Gozba’, autora Dževada Karahasana . Govori o moći, o vlasti i o tome šta sve jedan diktator može da uradi . Aktuelno je to i na Balkanu, ali i ovde ima onih koji su prigrabili apsolutnu moć ”. (Đoković 2007: 19) Thibault Joubert koji je igrao Sina zapisao je: “U mojim sjećanjima se nalazi također nasilje koje je bio glavni element predstave, likovi stranaca koje proždire mrak, glas moć- nika Big Brothera, i njegovih pomoćnika, svi ujedinjeni u istim besmislenim činovima . . Mislim da je Karahasanova Gozba jedan od najboljih dramskih primjera državnog na- silja koje se koristi protiv građana usprkos ‘dojmu’ demokracije ”. (Anđelković 2012: 132) 512 Sava Anđelković: Gozba Dževada Karahasana, od operskog libreta do dramske predstave . .

Literatura

Anđelković, Sava (2012), Komparativno pozorište Atelje teatra na Sorboni, Kulturni centar Rib- nica, Kraljevo Moranjak-Bamburać, Nirman (2007), “Govorne izvedbe i pitanje subjekta u dramama Dževada Karahasana”, u: Anđelković S ,. Senker, B ,. Govor drame, govor glume, Disput, Zagreb, str . 37–46 . Đoković, Olga (2007), “Srpsko-hrvatska ‘Gozba’”, u: Vesti, 17 . juni 2007, str . 19 . Issacharoff, Michael (1985), Le spectacle du discours, Librairie José Corti, Paris

Prilog: Plakat i fotografija sa predstave

L’Université Paris IV-Sorbonne, l’UFR d’Études Slaves, l’ATELIER THÉÂTRE SERBO-CROATE (bosniaque-croate-monténégrin-serbe), présentent : LE BANQUET de DZEVAD KARAHA- SAN Adaptation et mise en scène Sava ANDJELKOVIC Vendredi 25 mai 2007 à 18 h et Jeudi 31 mai 2007 à 16 h 30 Grand amphithéâtre du Centre Universitaire Malesherbes ; 108, bd Malesherbes, Paris 17ème Entrée Libre Avec le soutien de la Commission “Aide aux pojets étudiants” FSDIE (Paris-IV Sorbonne), du SCDE et du CROUS Paris Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 513

Fotografija sa predstave: Pozdrav Velikom Bratu . 514 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih

Stručni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-32 Andrić I . 028 1:615. .851

Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih

U nastavi književnosti istražujem mogućnosti korištenja kreativnih terapija (bibliote- rapija, poetska terapija, art terapija, forum teatar, labirint čula i dr ). i zapazila sam da učenici emotivno reagiraju i s radošću usvajaju nova znanja razvijajući svoj kreativni potencijal, samoizražavanje i samospoznaju . Iščitavajući brojnu literaturu otkrila sam pozitivna iskustva drugih koji koriste kreativne terapije u radu s djecom . Istražila sam terapeutsku vrijednost Andrićevih pripovjedaka u radu s učenicima osnovne škole . To su sljedeće pripovijetke: “Kula” u prevenciji inicijacijskih strahova odrastanja, “Prozor” u prevenciji nasilja u obitelji i “Deca” u prevenciji vršnjačkog nasilja pomoću koje propi- tujem etička načela odgovornosti potvrđujući ideju o književnosti kao mediju za uspo- stavljanje komunikacije sa samim sobom koji se osvještava u drugom . Biblioterapijski pažljivo odabran tekst ima više uloga: preventivna - priprema djece za strahove koji bi mogli izazvati traume i katarzična - prerađivanje već postojeće traume kroz slično isku- stvo koje preživljavaju likovi iz priča i tu vidim mogućnosti Andrićevih pripovijedaka u odgoju djece i mladih .

Ključne riječi: Ivo Andrić, Prozor, Kula, Deca, nastava književnosti, biblioterapija

Possibilities of Andric´s Short Stories for Children in the Education of Children and Young People

In teaching of literature, I explore the possibilities of using creative therapies (biblio- therapy, poetic therapy, art therapy, forum theater, labyrinth of the senses, etc ). and I no- ticed that the students emotionally react and acquire new skills with joy, by developing their creative potential, self-expression and self-realization . While reading a wide range of literature, I discovered the positive experiences of others who use creative therapies in working with children . I investigated the therapeutic value of Andric’s short stories in working with students of primary school . These are the following stories: “The Book” in the prevention of fears of authority that turn into anxiety, “The Tower” in the prevention of initiation fears of growing up, “The Window” in the prevention of family violence, and “Children” in the prevention of bullying, by which I question the ethical principle of responsibility, confirming the idea of literature as a medium to establish communication Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 515 with oneself that becomes aware of the other . Bibliotherapeutically carefully selected text has multiple roles: preventive - preparing children for fears that could cause trauma, and cathartic - processing existing trauma through a similar experience that characters from the story survive . That is where I see the possibilities of Andric’s short stories in the education of children and youth .

Keywords: Ivo Andrić, “The Book”, “The Tower”, “Children”, teaching of literature, bib- liotherapy

1. Kakvu školu (ne) želimo

Zainteresiraj me ili ću umrijeti od dosade! (Marc Prensky)

Brojna istraživanja odgojno-obrazovne klime u školama pokazuju da kod učenika do- miniraju negativne emocije koje se pojačavaju u dobu adolescencije (Bognar 2012), a to su dosada, strah, nezainteresiranost, dok su pozitivne emocije više vezane za nastavu u kojoj su korišteni neki kreativni postupci i u kojoj se može izraziti lateralno mišljenje . Istraživanja emocija u nastavi koja su vršili Bognar i suradnici 2004 . pokazuju da pro- mjena pristupa i uvođenje kreativnosti u škole mijenja i negativne emocije u pozitivne . Agencija za odgoj i obrazovanje Republike Hrvatske organizira projekte Poticanja kre- ativnosti u cjeloživotnoj edukaciji učitelja s naglaskom na poticanje kreativnosti . Vrije- me je da se i u našoj zemlji više pažnje posveti ovoj tematici . A da bismo znali zašto se učenici dosađuju u školi, a što smatraju zabavnim, moramo uvažiti njihova razmišljanja i pitati ih kakvu bi školu željeli . Njihova razmišljanja o školi iz perspektive osmaša koji se sjećaju vremena kad su bili prvašići opisani su u pismenom radu učenika 8 . razreda . Ovo su njihova razmišljanja: Škola je za mene na početku bila samo igra, sve smo učili kroz igru . Bilo je jako za- bavno, ali kako smo prelazili u dalje, teže razdoblje, bilo je pomalo dosadno . Sad je škola za mene samo ustanova u koju idemo da naučimo stvari koje će nam nekada biti potrebne u životu . Nastava je period u kojem mi otkrivamo nešto novo, ali na dosadan način . Nastavnici govore iz svoje perspektive, a mi to na težak način svladavamo . Po meni bi lakše bilo naučiti kroz priču jer nju lako upamtimo i ona bude uvijek tu, u mozgu, možda neka- da i kroz maglu, ali kada bismo negdje zapeli, priče bismo se mogli sjetiti . Meni je dosadno kad mnogo pišemo, a kada nastavnik nešto zanimljivo priča, mi to slušamo uz kratka potpitanja i kada je nešto smiješno, povežemo s tom lekcijom . Više aktivnosti i zabave bi se moglo postići grupnim radom . Nekada nam samo treba odmor od nekog predmeta, samo malo više priče o jednostavnim temama i o nečemu što nas zanima . Danas na satu treba manje rada na strogi način, a samo malo više jednostavne priče i lekcija na kreativniji način . 516 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih

Analizirajući pjesme Mačka kod psihijatra Luke Paljetka (al mučilo je ipak nešto, / jer nije znala što bi htjela) i Loš učenik Jacquesa Preverta (on kaže da onome koga voli / on kaže ne svome profesoru), koje se na humorističan i crnohumoran način bave motivima dosade, depresije i razlozima neposluha, učenici su na satu književnosti razgovarali o negativnim i pozitivnim emocijama vezanim za nastavu te su rangirali emocije pod na- zivom Dosada i Zabava . Na osnovu mini anketnog upitnika (50 učenika 6 . i 8 . razreda) napravljena je rang-lista emocija na temu Dosada i Zabava u školi . Mini anketni upitnik nije relevantan za dublju analizu, ali može biti primjer učeničkog razmišljanja o školi kao prostoru dosade ili zabave koji se mijenja zavisno od toga da li smo spremni slušati ono što nam učenici žele reći i da li smo odlučiti primijeniti nove alate kojima bismo mogli transformirati svoj rad jer “( .) . dobri modeli učenja daju prostor učiteljima da osmišljavaju i kreiraju situacije učenja za svoje učenike unutar postojećeg okvira . Uko- liko nastavnik želi da njegovi učenici napreduju, onda je potrebno osmisliti uslove tog napredovanja . Zato je važno tragati za mogućnostima i prilikama sopstvenog dizajnira- nja nastave i učenja” (Robinson 2012, Teachers Are Like Gardeners, YouTube) . Za dalje istraživanje potrebno je redovito anketirati djecu i uvažavati njihova razmišljanja jer oni su naši korektivi i ogledalo u kojem možemo provjeriti kvalitetu svoga rada i otkriti propuste u organizaciji nastave . Mislim da se ni jedna analiza rada prosvjetnog radnika ne može smatrati potpunom bez uključivanja mišljenja učenika o nastavi, svim segmen- tima nastavnog procesa i školi kao odgojno-obrazovnoj instituciji . DOSADA U ŠKOLI (6 . razred): Kada nastavnici ispituju, ja se bojim odgovaranja . – Kada galame dječaci . – Kada nastavnici nešto govore, a mi, učenici, samo gledamo i šutimo . – Meni je u školi rijetko dosadno jer su prijatelji tu i svi me vesele . – Nikada mi nije dosadno zato što se stalno zabavljamo i radimo . – Na satu mi nije dosadno jer slušam da nešto naučim . – Dosadno mi je kad sjedim i mnogo pišem . – Kad sam nenaspavan . –Meni u školi nije dosadno . DOSADA U ŠKOLI (8 . razred): Puno pisanja, stalno . – Sjedimo i šutimo kao kipovi . – Šutnja, stalno moramo šutjeti . – Glupo i dosadno je to što nemam neke uvjete za rad . – Nemam prava da iznesem svoje mišljenje . – Ne daju ti sjediti s kim hoćeš . – Učenje stvari koje nam neće trebati . – Ne trude se da nas zainteresiraju za predmet . – Velika očekivanja od učenika . – Ljuti, nezadovoljni i nezabavni nastavnici . – Moram sjedjeti 45 minuta na svakome satu . – Većina predmeta je dosadna . – Isto nas tretiraju . – Šuti, slušaj, sjedi, radi zadatke, piši . ZABAVA U ŠKOLI (6 . razred): U školi mi nije dosadno kad nešto imamo zabavno raditi ili kreativno i kada možemo slobodno s nastavnicima razgovarati . – Kada se šalimo i nešto zanimljivo radimo . – Kada radimo zanimljivu lekciju, meni je lijepo . – Najviše volim kada se netko želi družiti sa mnom i kad me podržavaju u nečemu . – Kada radimo u paru . – Druženje, smijanje, igra . – Volim kada pišemo i radimo hrvatski jezik zato što je jednostavno zabavan . ZABAVA U ŠKOLI (8 . razred): Pričanje s nastavnicima . – Kad su nasmijani nastav- nici . – Pojedini predmeti gdje možemo reći šta mislimo . – Grupni rad . – Eksperi- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 517

menti –. Razne školske aktivnosti i sekcije . – Sudjelovanje u nečemu . – Kad nam je dopušteno ludirati se na satu . – Kad smo složni . – Igra s drugima . – Kad je zabava u školi . – Kada radimo sami . – Tjelesno i Glazbeno . – Sat s drugim razredom . – Šala i zabava i zafrkancija . – Zabavne teme . – Slobodno vrijeme . Iz odgovora koji se odnose na teme dosade i zabave može se iščitati da su različite emocije vezane za njihov uzrast i različit stupanj psihofizičkog i socijalnog razvoja i iz odgovora se može vidjeti na što oni reagiraju, koje situacije im se ne sviđaju, a koje izdva- jaju kao zanimljive . Komparativna analiza pokazuje da se 48% učenika 6 . razreda nikad ne dosađuju u školi, dok se 44% učenika 8 . razreda dosađuje iz više razloga koji se mogu vidjeti u rang-listama . Učenici pozitivno prihvaćaju školu u kojoj uspostavljaju dobru ko- munikaciju s nastavnicima, rade kreativne i zanimljive lekcije, sudjeluju u različitim ak- tivnostima gdje dominiraju smijeh, zabava i ludiranje . 20% učenika 6 . i 8 . razreda zabavu u školi vidi kroz druženje s prijateljima, a 26% pozitivno ocjenjuje kreativnost u nastavi i vannastavne aktivnosti . Od 50 anketiranih učenika samo 2% ne voli kad nema nastave .

2. Mogućnosti kreativnih terapija u nastavi književnosti

Svako dijete je osobeno na svoj način i stoga izbor kreativnih terapija treba da bude prila- gođen djetetu (djelatnica Prve osnovne Montessori škole Zenica) .

Pričanje i čitanje priča koje obrađuju vrijeme adolescencije čiji se junaci susreću i na različite načine suočavaju s temama odrastanja pomažu u učenju strategija rješavanja problema što dokazuju ogledni sati . Mišljenja sam da se kreativne terapije mogu ugra- diti u nastavu književnosti kao učinkovita i inovativna odgojna metoda što ću pokaza- ti primjerima oglednog sata lektire: Ivo Andrić, pripovijetke za djecu iz zbirke Kula i oglednog sata: Labirint osjećaja jednog tinejdžera pomoću pripovijetke Kula . Pripovijet- ke Prozor, Knjiga, Deca i Kulapogodne su za korištenje novih kreativnih terapija i me- toda . Pomoću biblioterapije, forum teatra i labirinta osjećaja otvorene su teme strahova (inicijacijski strah, strah od osobe suprotnog spola, strah od autoriteta, strah od kazne), vršnjačkog nasilja i nasilja u obitelji U. pripovijetci Prozor Andrić se bavi temom nasilja u obitelji propitujući uzroke straha od kazne i posljedice kažnjavanja djece na psihološ- ki razvoj djeteta te mogućnosti njihove zaštite . Pogodne metode pored biblioterapije su likovna terapija, forum teatar i fototerapija s naglaskom na važnost razgovora o nasilju u obitelji, njegovog prepoznavanja i mogućnostima zaštite djece, žrtava nasilja . U pripo- vijetci Knjiga opisan je strah od autoriteta koji kod dječaka iz osjećaja krivnje prerasta u strepnju, “ali onaj ko kroz strepnju postaje kriv, ustvari je nedužan; jer nije on to sam bio, već strepnja, jedna strana sila koja ga ščepala, sila koju on nije voleo; ne – on je od nje strepeo” (Kierkegaard 1970: 40) . Dječji strahovi mogu preći u anksioznost i dovesti do ozbiljnih poremećaja ukoliko ne ovladaju impulsom strepnje . Pripovijetka Deca u pre- venciji vršnjačkog nasilja propituje etičko načelo odgovornosti potvrđujući ideju o knji- ževnosti kao mediju za uspostavljanje komunikacije sa samim sobom koji se osvještava 518 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih u drugom . U pripovijetci Kula opisani su inicijacijski strahovi odrastanja koji se također vežu za osjećaj strepnje s naglaskom na čulnost kao strepnju duha Pripovijetka. se bavi temom labirinta kao inicijacijskog putovanja iz djetinjstva u doba adolescencije tako da je metoda labirinta pogodna za ovakav kreativni pristup analizi pripovijetke .

3. Sat lektire: Ivo Andrić Kula

Mali ljudi koje mi zovemo deca imaju svoje velike bolove i duge patnje koje posle kao mu- dri i odrasli ljudi zaboravljaju (Ivo Andrić) .

S ciljem istraživanja mogućnosti kreativnih terapija u nastavi književnosti primijenila sam metode razvojne biblioterapije, art terapije i forum teatra u obradi pripovjedaka iz zbirke Kula . Uvodni dio i pripremu istraživačkog projekta uradila sam u 7 . i 8 . razredu tako što su učenici na satu lektire metodom rada u skupini dobili različite teme koje su obradili na osnovu pripovjedaka iz zbrike Kula . Skupina A je obrađivala strah od auto- riteta pomoću pripovijetke Knjiga, B skupina strahove odrastanja pomoću pripovijetke Kula, C skupina nasilje u obitelji pomoću pripovijetke Prozor, a D skupina vršnjačko nasilje pomoću pripovijetke Deca . Učenici 7 . razreda su pripremili predstavu Pogled kroz prozor na osnovu priče Prozor metodom forum teatra i Labirint osjećaja na osnovu priče Kula . Oni su imali zadatak da naprave scenarije i pripreme predstave u obliku forum teatra koju su poslije izveli u 5, 6, 7 . i 8 . razredu . Očekujući emocionalne rezultate, u toku rada sam provela ex post facto istraživanjeobuhvativši četiri razreda od 5 . do 8 . (101 učenik) te ispitala efekte novih terapija na socijalno-emocionalne kompetencije učenika s naglaskom na emocijski diskurs . Koristila sam skalu procjene raspoloženja, ček-listu pridjeva za mjerenje emocionalnih stanja koji pokazuju osjetljivost na stres izazvan pri- kazom scena vršnjačkoga nasilja . Obzirom da učenici uspostavljaju slojevitu komunika- ciju s likovima, bilo mi je važno izmjeriti vrstu i jačinu njihovih emocija poslije bibliote- rapijske obrade teksta i performativne izvedbe forum teatra te napraviti komparativnu analizu . Prvi presjek za mjerenje emocija napravila sam u trenutku kulminacije pripo- vijetke kada se glavni junak simbolično nazvan (ne)posluh nađe licem u lice sa žrtvom . “Za jedan tren oka videh ga pred sobom, sa uzdignutim rukama, jedna mu podlanica sva u krvi, sa zabačenom glavom kao kod samrtnika . U tom trenutku ugledah prvi put njegovo lice . Usta mu napola otvorena, usne bele, oči bez pogleda, razlivene kao voda, bez ikakva izraza više, i odavno izbezumljene . Tu je trebalo udariti” (Andrić 1972: 17) . Obzirom da smo se koristili metodom forum teatra, napravili smo “mogući” kraj, zamrznuli imago scenu nasilja i izmjerili emocije . Nakon toga su se uključili učenici i ponudili rješenja nudeći prijedloge: da svi zajedno odbrane žrtvu, da zovu policiju ili nekog od odraslih, dok nismo došli do očekivanih odgovora, a to je promjena ponašanja u mišljenju i ponašanju mogućih i stvarnih nasilnika te spoznaja da jedino možemo mijenjati sebe . Tada je odigrana završna scena u kojoj je došlo do performativnih obrata i željenog završetka što je kod promatrača izazvalo nestanak negativnih i javljanje pozi- tivnih osjećanja . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 519

Organiziranje pripreme za sat lektire u 7. i 8. razredu

U okviru nastave književnosti obrađen je lektirni naslov, zbirka pripovjedaka Kula pisca Ive Andrića u 7 . i 8 . razredu osnovne škole . Pripremljen je oblik rada u skupini u kojem su učenici 7 . i 8 . razreda podijeljeni u 5 skupina obrađivali različite pripovijetke po tema- ma . Za svaku skupinu su pripremljena različita pitanja, s tim da nismo birali vođu, nego su svi učenici imali istu poziciju . Zadaci po skupinama su bili: A skupina: tema –Strah od autoriteta pomoću pripovijetke Knjiga B skupina: tema – Strahovi odrastanja pomoću pripovijetke Kula C skupina: tema – Nasilje u obitelji pomoću pripovijetke Prozor D skupina: tema – Vršnjačko nasilje pomoću pripovijetke Deca Ciljevi rada u skupini na prvom satu obrade obuhvaćaju ulazak u sferu spoznajnog (intelektualnog, logičkog), emocionalnog i socijalnog . Razvija se unutarnja motivacija koja uključuje emocije, budi se radoznalost i sat postaje zanimljiv jer se realizira kao igranje uloga što je jedna od osnovnih dječjih preokupacija . Kroz dramatizaciju knji- ževnog teksta razvija se kreativnost . Kritičko-logičko mišljenjejačakroz sposobnost ra- zumijevanja poruke teksta po pitanju uzroka i posljedica vršnjačkog nasilja te učeničku evaluaciju kroz izvođenje predstave i mijenjanje mišljenja sudionika projekta o proble- mima žrtva – nasilnik –(ne)posluh . Kooperativnostse gradi kroz formiranje zajedničkog mišljenja skupine, a individualnost kroz dramsko i likovno stvaralaštvo . Sposobnost emocionalnog uživljavanja u tekst vodi razvijanju empatije za žrtvu i neposluha . Potvr- da uspješnosti realiziranih ciljeva ogleda se u ponašanju i dojmovima učenika . Oni traže da se češće primjenjuju ove metode rada, žele ostati duže od planiranog sata, pokazuju dodatnu zainteresiranost za rad i pripremaju se kod kuće . Motiv grupe je druženje kroz kooperativni odnos u grupi, zajedničko postignuće i doprinos svakog ponaosob .

Priprema učenika za sat lektire

Za pripremu učenika za sat analize koristila sam sate odjeljenske zajednice u okviru kojih smo obrađivali teme vršnjačkog nasilja, nasilja u obitelji, strahova i probleme koji prate adolescentsko doba . Učenici su upoznati s principom rada kazališta potlačenih Augusta Boala i putem Facebook mreže dobili su linkove za nekoliko predstava koje su realizirali njihovi vršnjaci na slične teme . Formirane su skupine i podijeljeni zadaci .

Zadaci za skupinu A: A skupina: tema – Strah od autoriteta pomoću pripovijetke Knjiga Pripovijetka Knjiga opisuje strah od autoriteta koji može odvesti mlade u anksio- znost . Pogodne metode pored biblioterapije su likovna terapija, forum teatar i terapija pisanjem dnevnika, ekspresivno pisanje s ciljem prevencije strahova od autoriteta . Sku- pinu čine četiri učenika koja su dobila po dva pitanja i jedan zajednički zadatak . 1 . Objasni zašto pisac kaže da je ovo kratka istorija jednog dugog i velikog straha? 520 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih

2 . Kako tumačiš citat: “U životu je bilo mnogo stvari kojih smo se bojali, a nije tre- balo, trebalo je živjeti ”. 3 . Sjeti se trenutaka tvojih najvećih strahova i opiši ih . 4 . Gdje se krije uzrok dječjeg straha? Pronađi citate, prepiši ih i pojasni kako se osje- ćao dječak dok je razmišljao o oštećenoj knjizi? 5 . Kakav je dječakov susret s bibliotekom, opiši je kroz njegove oči i usporedi s knjiž- nicama koje danas postoje? Kakva bi po tebi trebala biti knjižnica? 6 . Kako se u dječakovom umu razvijao strah i kako se to odrazilo na kvalitetu nje- gova svakodnevnog života? 7 . Što se dogodilo na kraju pripovijetke, je li takav kraj očekivan? 8 . Opiši obrat i promjenu raspoloženja praveći tabelu emocija prije i poslije straha . Zadatak za skupinu: Napravite literarni rad inspiriran djelom .

Realizacija zadataka skupine A: A skupina je prezentirala rad članova koji su se bavili temom dječjih strahova od autoriteta (roditelja, nastavnika, odraslih) i strahovima koji, ukoliko ih se ne oslobode, mogu kod osoba izazvati anksioznost . Predstavili su rad inspiriran citatima iz pripovi- jetke . Članovi skupine su pojasnili motivacijski citat: “Tako svi traže od njega napor i pita- ju za plodove toga napora, a nema nikoga kome bi mogao da se poveri i da potraži saveta i izlaza ”. i pokrenuli raspravu o pitanjima povjeravanja tajni, traženju savjeta i komuni- kaciji s odraslima . Razgovarali su o temama: Povjeravaš li nekome svoje tajne i strahove? Koje je osjećaje pobudio ovaj ulomak? U što sve može prerasti ako ga pustimo da nama ovlada? Koji osjećaji prožimaju dječaka? Što je uzrok straha i kako nezgoda prerasta u krivicu? Opiši sve posljedice prikrivenog straha . Što mu je sve na um padalo? Razmisli o riječima: Da umrem ( . . ) . Razumjeli su zašto se dječak nikomu nije povjerio jer i sami nemaju jaku komunikaciju s roditeljima iz straha da će oni uvijek biti protiv njih, a na strani onih koji ih kritiziraju . Na kraju pripovijetke dječak je smogao hrabrost da vrati knjigu i tada se desilo najveće čudo – ništa se nije desilo . Profesor nije vidio oštećenje, dječak je oslobođen straha i sve se dobro završilo . Mnogi književni tekstovi imaju komu- nikacijsku vrijednost, tako i ova priča o strahu kod malih ljudi, kako pisac naziva djecu, je poslužila kao primjer kako bezrazložan strah, ukoliko ga ne podijelimo s drugima, može ozbiljno ugroziti zdravlje djeteta – mišljenje je članova skupine . Zaključak je da se od straha trebamo i možemo braniti tako što ga podijelimo s drugima i suočimo se s njim, a ne da postanemo zarobljenici sopstvenih strahova .

Zadaci za skupinu B: B skupina: tema – Strahovi odrastanja pomoću pripovijetke Kula 1 . Imaš li ponekad sljedeće strahove: strah od nepoznatog neistraženog prostora, strah od zatvorenog prostora, strah od osobe suprotnog spola? 2 . Opiši neke od svojih strahova s akcentom na emocionalnu reakciju . U savladava- nju strahova što ti najviše pomaže, koje metode su po tebi učinkovite? Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 521

3 . Na koji se način pisac kroz lik dječaka obračunava sa strahom? Opiši odlazak u kulu i suočavanje sa bezrazložnim svemoćnim strahom . 4 . Šta bi uradio/-la da se nađeš u jednoj od situacija kao i dječak iz pripovijetke? Kako bi se zaštitio/-la od onoga čega se bojiš? 5 . Što je za tebe labirint? Što je njegova svrha? Sagledaj ga piščevim očima i opiši kako je dječak doživio labirint kule . 6 . Opiši ratne igre koje su česte među dječacima, podijeljenost djece na naše i vaše i objasni zašto su te igre zanimljive djeci? U opisu koristi citate iz teksta kao primjer . 7 . U opisu ratnih igara pisac je dao snažnu antiratnu poruku, kako si je ti razumio/-la? 8 . Opiši dječakov prolaz kroz labirint kule s osvrtom na načine savladavanja straha . 9 . Obrazloži citat: “Glavno je da mračni krug nije bez kraja ”. 10 . Na kraju labirinta dječak je susreo djevojčicu, kako se odvijao susret i koju je temu pisac pokrenuo u zadnjoj sceni? Zadatak za skupinu iz 8 . razreda: Nacrtaj labirint strahova jednog tinejdžera . Zadatak za skupinu iz 7 . razreda: Pripremi labirint osjećaja jednog tinejdžera meto- dom labirinta čula s ciljem putovanja kroz vlastite strahove, sjećanja, imaginacije .

Realizacija zadataka skupine B: B skupina 8 . razreda je prezentirala rad članova koji su akcent stavili na labirint strahova dječaka što su ilustrirali crtežom labirinta . B skupina 7 . razreda je prezentirala rad članova koji su napravili predložak za labi- rint osjećaja jednog tinejdžera . Osmislili su projekt i pripremili Labirint: 1 . Ruke koje trepere . – Prolazak kroz špalir ruku koje nježno trepere . 2 . Čik, pogodi tko sam! – Prepoznavanje pomoću dodira jedne osobe koja se sretne . 3 . Ljuljačka-nosiljka . – 5 do 6 učenika nosi i ljulja jednog što doprinosi povjerenju . 4 . Okusi i pogodi što je! – Prepoznavanje voća ili povrća dodirom, mirisom, okusom . 5 . Moć smijeha . – Trenutak za smijanje koje opušta mišiće lica . 6 . Ja sam za ples! – Trenutak za ples i pokret koji opuštaju tijelo . 7 . Pjevaj svoju pjesmu . – Trenutak za unutarnju pjesmu cijelog bića . 8 . Nacrtaj što osjećaš . – Trenutak za ekspresiju slikanja . 9 . Napiši što ti je na umu . – Trenutak za ekspresivno pisanje . 10 . Predstavi se tko si i kako ti je bilo .

Zadaci za skupinu C: C skupina: tema – Nasilje u obitelji pomoću pripovijetke Prozor 1 . Koje asocijacije budi riječ prozor, simbolika kad je otvoren, zatvoren i razbijen? 2 . Jesi li čuo za sintagmu otrovniroditelji, što bi pod njima podrazumijevao/-la? 3 . Misliš li da djecu treba kažnjavati za pogreške? Kako je to bilo u piščevo vrijeme, a kako je danas, je li se što promijenilo? Da li je kazna i dalje jedan od oblika odgajanja? 4 . U pripovijetci je opisan dječakov strah od kazne, čega se najviše bojao? 5 . Strah od očevih batina bio je s razlogom, zašto neki roditelji tuku djecu, šta misliš o ovoj temi, kako se mogu zaštititi djeca od obiteljskog nasilja? 522 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih

6 . Misliš li da su roditelji koji tuku svoju djecu bolesni i kako bi im trebalo pomoći? Što društvo čini da zaštiti djecu od nasilja u obitelji? 7 . Navedi neki primjer nasilja u obitelji za koje si čuo/-la . 8 . Opiši nasilnika oca, žrtvu dječaka i promatrača majku . Zadatak za grupu iz 8 . razreda: Napravite literarni rad inspiriran tekstom . Zadatak za skupinu iz 7 . razreda: Dramatiziraj tekst i pripremi ga za izvođenje me- todom forum teatra .

Realizacija zadataka skupine C: C skupina je prezentirala rad članova koji su propitivali temu nasilja u obitelji i na- silja nad djecom od strane odraslih . Predstavili su kolaž-rad inspiriran pripovijetkom . Napisali su scenarij i pripremili igrokaz za izvođenje u razredu metodom forum teatra . a) kolaž-rad b) scenarij pripovijetke Prozor Ivo Andrić c) literarni rad

Zadaci za skupinu D: D skupina: tema – Vršnjačko nasilje pomoću pripovijetke Deca 1 . Analizirajte nasilnike i njihove metode nasilništva . 2 . Analizirajte lik (ne)posluha . 3 . Analizirajte lik žrtve . 4 . Napravite anketu o vršnjačkom nasilju Zadatak za skupinu: Dramatizirajte pripovijetku i pripremite je u obliku forum teatra .

Realizacija zadataka skupine D: D skupina je prezentirala rad članova koji su propitivali temu vršnjačkog nasilja . Oni su prezentirali svoje uratke: analizu vršnjačkog nasilja, kolaž-rad, anketu i scenarij pripovijetke . a) analiza vršnjačkog nasilja: nasilje nad djecom, vršnjačko nasilje; odnos prema Drugom, drugačijem; uzroci i posljedice mržnje prema Drugima . Osnovni cilj aktiv- nosti: osvijetliti problem vršnjačkog nasilja i kritički promišljati o načinima kako ga spriječiti . Pojmovi: mobing – napadanje i bullyng – nasilništvo ili viktimizacija . Vrste nasilništva: a) izravno nasilništvo: fizički napad (tjelesni dodir); b) neizravno nasilniš- tvo: verbalno putem riječi – prijetnje, izrugivanje, zadirkivanje i gađenje te psihičko – ruganje, kreveljenje, nepristojne kretnje, isključivanje iz skupine, ogovaranje i odbijanje da se udovolji željama druge osobe . Osobe koje sudjeluju u nasilništvu: 1 . tipična žrtva, 2 . tipični nasilnik i 3 . promatrači . b) kolaž-rad, korelacija s likovnom kulturom c) anketa o ispitivanju mišljenja učenika o temi nasilje u školi 1 . Ima li nasilja u našoj školi? 2 . Kako možemo spriječiti nasilje u našoj blizini? 3 . Šta misliš, da li se nasilnik osjeća dobro ako nekog maltretira? Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 523

4 . Zašto drugi ne spriječe nasilnika ako na nekome vrši nasilje? 5 . Tko si ti, šta si ti, kako sebe vidiš? 6 . Koje osobine svaki dan koristiš? 7 . S kim ćeš ti sklopiti mir? 8 . Kako bi reagirao/-la? 9 . Osjetiš li ti nekad potrebu za nasiljem? 10 . Koliko razumiješ ovu temu pomoću Andrićeve priče? d) scenarij pripovijetke Deca Ivo Andrić

4. Ogledni sat u 7. razredu Pogledaj kroz prozor

A negde u tom prostoru postoji još i ne­mirno, malo telo koje, želeći da izbegne udarce, nailazi na njih pri svakom pokretu, ali postoji samo kao svest o strašnom bolu od koga se, kao nemoćna životinja, brani jedino vriskom i jau­kom . (Andrić 1972: 25)

Scenarij predstave

I . DIO U predstavi sudjeluje promatrač, dječak Nitko, otac i majka, dva brata i sestra . NITKO: Neću vam reći svoje ime jer to nije ni važno . Zovite me Nitko zato što ja mogu biti bilo tko od vas koji me sada gledate . I neću više šutjeti jer ono što se događa meni ima svoje ime, to je nasilje nada mnom, skriveno iza vrata moga doma, to je moj život i život moje obitelji . Želim da mi netko postavi pitanje o mojim strahovima! PROMATRAČ: Čega se plašiš? NITKO: Plašim se svega, a naročito očevih batina, jer svi znaju kakvog stro­gog i opakog oca imam . Sada ću skloniti s prozora zastore i ti ćeš vidjeti moju priču . Ti je ne možeš promijeniti! Ili možda možeš?! PROMATRAČ: Ne znam mogu li!Ali ću pokušati! NITKO: Nisam vam sve rekao, imam najboljeg druga Miška . On me je nagovarao da večeras razbijem prozor babi Kokotovički . PROMATRAČ: Pitam se zašto? Što vam je skrivila? NITKO: Moj drug nije imao mnogo strpljenja, niti je volio da stva­ri objašnjava, i tražio je samo da se izjasnim hoću li da učestvu­jem sa njim u pohodu na babine prozore ili neću . Odgovorio sam da neću . PROMATRAČ: Dobra odluka! NITKO: Vidjet ćemo . Mrak je, sjedimo za stolom . Tu su moja dva mlađa brata i sestra . Ja sam najstariji i nekako odgovoran za njih . Večeramo, to je u našem kućnom životu težak čas sa ustaljenim, strogim ceremo­nijalom koji je svima bio mučan i nemio . Očevo prisustvo leži na nama kao teret i sjenka i stalno osjećanje nelagodnosti i straha kojim plaćamo svaki za­logaj . Ni danas ne znam zašto nas je bez razloga kažnjavao svo­jim ćutanjem i izbjegavao pogledom, ni kome se to on svetio mu­čeći nas ni krive ni dužne . 524 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih

Otac je odgurnuo sud ispred sebe . To je bio znak da je kraj večeri . A onda se od­jednom čuo– tresak . Staklo na prozoru u prednjoj sobi prslo je u parčad . PROMATRAČ: Iiiiiiiiiiiii?! NITKO: A onda se sve stišalo . Svega je nestalo, ili je sve zaklonila krupna očeva pojava . OTAC: To su svakako tvoji krasni jarani! NITKO: Isukao je dugačak crn kaiš i sve pređe u nejasnu, do neizdržljivosti bolnu igru . Udarci, samo udarci, nejednaki po snazi, ali jedan strašniji od drugog, bezbrojni i svudašnji . MAJKA: Plače i ne prilazi . NITKO: Cijelog vijeka se poslije liječimo od tog detinjstva! Ali nikad, čini mi se, ni prije ni poslije nisam teže ni gorče osjetio bol i poniženje od tih batina kao toga jutra, dok su još svi u kući spa­vali i dok se kroz razbijen prozor ukazivao u prvoj svjetlosti spoljni svijet, pun besmislenih zala i nerazumljivih, zamršenih od­govornosti .

II . DIO PROMATRAČ: Vidjeli ste jednu tužnu priču koja može biti i vaša, hoćemo li je osta- viti ovakvu i otići ispred ovog prozora kao da ništa nismo ni vidjeli? POLICAJAC: (iz publike dolazi dječak koji uzima ulogu policajca) Dobio sam prija- vu od susjeda da se ovdje događa nasilje, šta imate reći? OTAC: Šta vas briga što ja radim u svojoj kući! (policajac ga zapisuje i odlazi) SOCIJALNI RADNIK: (iz publike dolazi djevojčica koji uzima ulogu socijalne rad- nice) Dobila sam prijavu da se ovdje događa nasilje, šta imate reći? OTAC: Šta vas briga što ja radim u svojoj kući! (tjera socijalnu radnicu) ŽENA: (iz publike dolazi djevojčica koji uzima ulogu supruge) Ja ovo više ne mogu podnijeti . Napuštam te i odvodim djecu sa sobom! OTAC: Samo probaj, ubit ću i tebe i djecu! (tuče je) PSIHOLOG: (iz publike dolazi djevojčica koji uzima ulogu psihologinje) Voljela bih da porazgovaram, s vama o svemu što vas boli i tišti, dajte sebi novu šansu za bolji život . OTAC: Uredu, dosta mi je ovakvog života, idem s vama . PROMATRAČ: Ova priča je dobila sretan završetak jer je otac uspio da se izliječi od ovisnosti o alkoholu zahvaljujući vama koji ste napravili ovakav završetak . Često prola- zimo ispred mnogih prozora i ne znamo što je iza njih, a ukoliko bismo saznali i prijavili, postoji nada da će obitelji koje su žrtve nasilja biti spašene . Ovo je jedan od mogućih završetaka . Od vas zavisi hoćete li se umiješati .

Osobni iskazi učenika 7. razreda (neki primjeri): Bilo je lijepo glumiti, ali je ružan osjećaj uživjeti se u lik nasilnika . Sve je malo čudno i mora se dobro organizirati . Mislim da će ovaj projekat imati dobar utjecaj u obitelji- ma . (M . S ,. dječak) –Ovaj rad mi je jako zanimljiv zato što prikazujemo ponašanje u obitelji . Glumio sam mlađeg brata i moji osjećaji su tužni, ali sve u svemu, zadovoljan Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 525 sam radom u grupi koji je bio savršen . (M .M ,. dječak) – Bilo mi je jako lijepo raditi s kolegama, to je bilo divno iskustvo, ali strašno je to što smo pripremali scene nasilja . Sljedeći put bih želio uraditi neku radosnu temu . (G G. ,. dječak) –Moje mišljenje na temu obiteljskog nasilja je da alkoholičara treba odvesti na liječenje, nagovoriti ga da se podvrgne odvikavanju od alkohola . (A Z. ,. djevojčica) – Bila sam promatrač iz publike i čekala sam priču da vidim što su moje kolege pripremile . Priča je bila dosta tužna i pogodilo me je kako se otac odnosio prema svojoj obitelji . U jednom dijelu sam se uključila i preuzela ulogu supruge . Mislim da nikad ne bih mogla biti žena takvom muškarcu u stvarnom životu . Ali na kraju se sve dobro završilo . Sviđa mi se ovaj način rada, puno je zanimljiviji od običnog sata . (K B. ,. djevojčica) – Ja sam se uključila u predstavu kao psihologinja . Scenarij je bio malo tužan . Bilo je jako nasilno . Danas je mnogo nasilja u obitelji . Mi to trebamo spriječiti jer je to jako ružno i djeca nose svoje ponašanje od kuće . Možda će se i oni tako nasilno odnositi prema svojoj obitelji . Trebamo spasiti tu djecu jer su oni sigurno žalosni i uplašeni . Djeci bi trebalo omogu- ćiti sretno djetinjstvo inače će im ostati praznina u srcu . Mi bismo se trebali ozbiljno zabrinuti u vezi nasilja . Takve ljude koji plaću potroše na piće, kladionicu i drugo treba odvesti na liječenje radi djece i njihove sreće, a ponajprije radi vlastitog zdravlja . (M .R ,. djevojčica)

Literarni rad učenika 7. razreda (jedan primjer): PROZOR KAO METAFORA ŽIVOTA Prozor je za mene jedna čudesna stvar, kao dragi prijatelj koji me uvijek brižno čeka . Kada pogledam s vanjske strane prozora, vidim lijepo nacrtanu sliku koju ne želim brisati jer osvjetljava moje sretno lice . Svaki dan, kada se vraćam iz škole, prolazim pored jedne napuštene kuće, koja je sva izlomljena, ali na njoj i dalje stoji jedan prozor bez ijedne mrlje na sebi . Ljudi bi rekli, normalan prozor baš kao i svi drugi, ali za mene koji volim razgledati kuće u susjed- stvu, ovo je poseban prozor . Bilo mi je neobično da se baš on nije slomio, a svi drugi prozori jesu . Uvijek se je širila priča da iz ovog prozora isijava prva jutarnja svjetlost . Izvana, kada gledate u njega, sija kao čisto zlato . Iz radoznalosti sam otišao do te kuće, približio se prozoru i nisam mogao vjerovati da takva ljepota postoji . Tako sam, vođen sjajem vanjštine unišao u kuću da vidim kakav je osjećaj biti u zlatnoj boji . I kada sam zakoračio unutra, ni svo svjetlo svijeta ne bi mi pomoglo . U unutrašnjosti kuće je bio toliki mrak kakav još nisam vidio . Izađem vani i pogledam prozor, svijetli; uđem unutra, on je prazan i pun prašine . I u tom trenutku sam shvatio da, kakav god bio izvana, nikada ne znamo kakav si iznutra . Koliko god bio lijepe vanjštine, ako se ne daš očistiti iznutra, svatko bi te na- pustio i ostavio zauvijek . Sada razumijem da je najvažnije čuvati svjetlost u sebi jer tada naš prozor osvjetljava izvana i iznutra . I .M . dječak 526 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih

Zaključak

Na osnovu istraživanja komunikacijske i terapeutske vrijednosti pripovjedaka Ive Andri- ća iz zbirke Kula, primjene nekoliko odabranih tekstova pomoću metoda biblioterapije i forum tetara, te nakon provedene evaluacije– rezultati pokazuju da kombiniranje više kreativnih terapija daje bolje rezultate i dodatno motivira djecu i mlade, tzv . digitalne urođenike za teme koje su bliske multimedijalnom dobu . Zato je potrebno preoblikovati metodološki instrumentarij u čitankama za tekstove koji bi se mogli obrađivati pomoću pomno odabranih kreativnih terapija zavisno od učinka koji se želi postići . Metodološki i odgojno-obrazovni koncepti trebaju biti u službi širenja učeničke kreativne slobode, oblikovanje ispravnih i promjenu pogrešnih obrazaca mišljenja i ponašanja te ih pripre- mati za život u suvremenom demokratskom društvu . Biblioterapija, poetska i terapija pisanja kao socioterapije korisne su kroz program poticanja čitanja i pisanja, usmjeravanja ukusa na drugi način čitanja i izbora knjiga, kao odgojno sredstvo koje mijenja pogrešne obrasce razmišljanja i ponašanja, kod ja- čanja imperativne samoanalize, učvršćivanja komunikacijskih veza s vršnjacima, ali i s odraslima kroz razgovor o sebi i drugima . Papirnata knjiga je još omiljena, ali ubr- zan razvoj tehnologije donosi e-book readere na kojima se mogu čitati knjige u PDF-u i drugim formatima, gledati filmovi i fotografije, pretraživati internet, slušati muzika . Naša zemlja mora raditi na programima koji podržavaju knjigu, čitanje i pisanje jer je to važan vezivni element unutar našeg društva i strateški interes na putu ka povezivanju s europskim zemljama . Uz redovito čitanje lektira i obradu tekstova na satima književno- sti potrebno je usmjeravati rekreacijsko čitanje u pravom smjeru da učenici biraju knjige koje nisu trenutni medijski hit, nego kvalitetno štivo, pažljivo odabrano pomoću metode biblioterapije . Terapija psihodramom je područje scenskog izražavanja, u kombinaciji s glazbom, plesom i pokretom povezuje književnost s glazbenom i tjelesnom kulturom . Istraživanje novih načina komunikacije s publikom pokazuje pojava novih oblika kazališnog perfor- mansa u svijetu kao što je npr . forum teatar . Filmoterapija pripada području medijske kulture u okviru književnosti, muzikoterapija glazbenoj kulturi, art terapija likovnoj kulturi, a ples i pokret tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi . Labirint osjećaja je test njihove osjetljivosti na dodir, susret s osobom suprotnog spola te utječe na građenje samopouz- danja i samospoznaje i otkriva njihove strahove, želje i sklonosti za kreativnim izraža- vanjem . Posebno je pogodan za rad s adolescentima jer propituje njihove stavove o sebi i drugima i može pomoći u socijalizaciji mladih i jačanju samopouzdanja . Pogodan kao oblik rada s djecom i mladima na satu odjeljenske zajednice, u vannastavnim aktivnosti- ma i kao motivacijsko sredstvo za sat književnosti . Umjetnost kreativnog življenja, otkrivanje i obnavljanje stvaralačke energije u sva- kom djetetu, dopuštanje da se flow-stanje oslobađa kroz kreativne treninge i terapije budućnost je modernog školstva kojem će dijete, njegov mozak i kreativni um biti naj- vredniji nacionalni resurs . Za stvaranje uvjeta u optimalnom razvoju kreativnosti kod učenika ključno je njegovanje flow-stanja kroz kreativne terapije koje čine osnovu pra- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 527 vilnog razvoja ljudskog bića od prenatalnog perioda do njegove samoaktualizacije kao vrhunskog iskustva . I za kraj, primjer obrade pripovijetke Deca prezentirala sam na Drugoj međuna- rodnoj znanstvenoj konferenciji o Andriću održanoj 2014 . na Edukacijskom fakultetu Univerziteta u Travniku pod temom Propitivanje etičkoga načela odgovornosti kroz bi- blioterapijsko iskustvo čitanja i izvedbeni performativ Andrićeve pripovijetke ‘Deca’ . Pri- mjer obrade pripovijetke Kula prezentirala sam na 8 . Symposiumu Andrićevi znakovi: Ivo Andrić kao mislilac, filozof, psiholog, logičar i estet(a) održanom 2015 . u Grazu pod temom Propitivanje inicijacijskih strahova odrastanja kroz biblioterapijsko iskustvo čita- nja i izvedbeni performativ Andrićeve pripovijetke ‘Kula’ . 528 Ozrenka Fišić: Mogućnosti Andrićevih pripovjedaka za djecu u odgoju djece i mladih

Literatura

Andrić, I . (1972), Kula, Veselin Masleša, Sarajevo Bašić, I . (2011), Biblioterapija i poetska terapija, Balans centar, Zagreb Bognar, L . & Dubovicki, S . (2012), Emocije u nastavi . Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, Vol 14 . No 1 2012 . Očitano 20 10. .2014 . sa sajta http://ladislav-bognar .net/files/ Emocije u nastavi 1 doc-b. pdf. Đurić, Z ., Veljković, J . i Tomić, M . (2004), Psihodrama, Alinea d o. o. ., Zagreb Goleman, D . (2012), Emocionalna inteligencija, Geopoetika, Beograd Grahovac, N . (2010), Vršnjačko nasilje u obrazovnom sistemu, Ombudsman, Banja Luka Guld Landi, K . (2007), Zainteresujte đake za učenje, Kreativni centar, Beograd Kierkegaard, S . (1970), Pojam strepnje, Srpska književna zadruga, Beograd Mijatović, M . (2012), Dramski postupci u nastavi b/h/s jezika i književnosti . Očitano 12 .12 .2014 . na str www. .bnp .ba/dols/doc/ DRAMSKI_POSTUPCI _U_NASTAVI pdf. Olweus, D . (1998), Nasilje među djecom u školi, Školska knjiga, Zagreb Plučik, R . (2006), Emocije u psihoterapijskoj praksi, Centar za primijenjenu psihologiju, Beograd Robinson, K . (2012), Teachers Are Like Gardeners . Očitano 12 12. 2013. nahttps://www. . youtube . com/watch?v=rql7SFey5M0#t=20 Škrbina, D . (2013), ART TERAPIJA I KREATIVNOST, VEBLE commerce, Zagreb Weger, M . (2006), Osjećaji liječe, Medicinska naklada, Zagreb Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 529

Stručni rad UDK: 821 163. .4(497 .6) .09-32 Andrić I . 821 163. .4(497 .6) .09-32 Samokovlija I .

Emina Hadžić: Usporedba pripovjedaka o djeci Ive Andrića i Isaka Samokovlije – Biti drugačiji

Ovaj rad donosi kratak pregled dodirnih tačaka između književnog stvaralaštva dvojice velikih bosanskohercegovačkih književnika: Ive Andrića i Isaka Samokovlije . U prvom dijelu rada je ukazano na odlike koje čine sličnim književno djelo ove dvojice stvaralaca . U drugom dijelu se na konkretnim primjerima prikazuje taj odnos . Iako se, komparirajući stvaralaštvo ove dvojice književnika, može navesti više ra- zlika nego sličnosti, nepobitno je da, kad se njihova pripovjedačka djela posmatraju u kontekstu vremena, u promjenama na koje su književni maniri, ideje, teme i akcentuaci- je problema upućeni, lahko je tražiti sličnosti . Može se govoriti i o istovjetnoj inspiraciji oba pripovjedača temama, pojavama i ljudima iz zavičajne Bosne . Zajednička im je že- lja da pred čitateljem demonstriraju, u slici, pokretu i ritmu, bogatstvo surovog pejzaža Bosne, čudne manifestacije ljudskih strasti koje su često na granici patološkog; mistiku što zrači iz okoline i ljudskih duša . Obojica posežu za govornom narodnom frazom da bi u njenoj neokrnjenoj svježini prenijeli stanja i ponašanja čovjeka u posebnoj situaciji ili povišenom emotivnom pritisku: Andrić i Samokovlija su majstori jezika, pisci koji moduliraju ljudske patnje i nesnalaženja u svježini narodnog govora .

Ključne riječi: Ivo Andrić, Isak Samokovlija, nastava književnosti, socijalne teme, odnos pojedinca i kolektiva, socijalna isključenost, otuđenje

The Comparison of Stories About Children by Ivo Andrić and Isak Samokovlija; the Thematic Analysis: “Being Different”

This paper provides a brief overview of touch points between the literary opus of two great Bosnian-Herzegovinian writers: Ivo Andrić and Isak Samokovlja . The first part of the paper points to similarities of literary opus by these two writers . In the second part, this relationship is shown in concrete examples . Although, comparing the works of these two writers, there may be more differences than similarities, it is indisputable that when their narrative works are viewed in the con- text of time, in the changes in which the literary manuscripts, ideas, topics and accentua- tions of the problem are addressed, it is easy to look for similarities . It is also possible to speak about the same inspiration of both writers on topics, occurrences and people 530 Emina Hadžić: Usporedba pripovjedaka o djeci Ive Andrića i Isaka Samokovlije – Biti drugačiji from the native Bosnia . They share their desire to demonstrate, in the image, motion and rhythm, the richness of the gloomy landscape of Bosnia, the strange manifestations of human passions that are often on the pathological path; the mystic of the environment and human souls . Bouth of them used a folk phrase to show behavior of a man in a spe- cial situation or heightened emotional pressure: Andrić and Samokovlija are masters of languages, writers who modulate human suffering in the freshness of folk speech .

Keywords: Ivo Andrić, Isak Samokovlija, literature teaching, social topics, individual and collective relations, social exclusion, alienation

1. Uvod

Ivo Andrić i Isak Samokovlija su bosanskohercegovački književnici čije je književno dje- lo obuhvaćeno Okvirnim nastavnim planom i programom za devetogodišnju osnovnu školu . Radeći na poslovima nastavnika Bosanskog jezika i književnosti, uočila sam da učenici osnovne škole u djelima ova dva književnika pronalaze mnoge sličnosti, a često ih i međusobno zamjenjuju, pripisujući djela jednog od njih onom drugom . Vođena isku- stvom stečenim u nastavnoj praksi, odlučila sam da analiziram sličnosti između nekih djela ova dva književnika . U ovom radu želim dati kratak pregled dodirnih tačaka između književnog stva- ralaštva Ive Andrića i Isaka Samokovlije . U prvom dijelu rada ću ukazati na odlike koje čine sličnim književno djelo ove dvojice stvaralaca . U drugom dijelu ću na konkretnim primjerima ukazati na taj odnos . Odlučila sam se za Andrićevu pripovijetku “Deca” i Samokovlijinu “Mirjamina kosa” zato što su tematski slične, obje odgovaraju na temu “biti drugačiji” .

2. Lik i djelo Ive Andrića i Isaka Samokovlije

Kontekst života i književnog stvaranja neminovno utiče na književno djelo, a Andrić i Samokovlija su živjeli i stvarali u sličnim okolnostima, u Bosni i Hercegovini na prelazu između devetnaestog i dvadesetog stoljeća . Isak Samokovlija je rođen u Goraždu, tada dijelu Austro-Ugarskog Carstva, 3 . sep- tembra 1889 . u porodici sefardskih (španskih) Jevreja . Njegova porodica se doselila iz Samokova u Bugarskoj, po čemu su dobili prezime Samokovlija . Nakon djetinjstva pro- vedenog u Goraždu, odlazi u Sarajevo i završava Prvu gimnaziju, te studira medicinu u Beču . Nakon studija radio je kao ljekar u Goraždu, Fojnici i Sarajevu . Svoju prvu pripo- vijetku “Rafina avlija” objavljuje 1927, a dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovi- jetki “Od proljeća do proljeća” u izdanju Grupe sarajevskih književnika . Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu, gdje je bio šef jednog odjeljenja . Ubrzo dobija otkaz i biva prinuđen nositi žutu traku s Davidovom Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 531 zvijezdom kojom su nacisti obilježavali sve Jevreje . Nakon proglašenja NDH zatvoren je od strane ustaša te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom Mostu u Sarajevu . U proljeće 1945 . uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje . Po završetku Drugog svjetskog rata drži razne pozicije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima . Uređivao je književni časopis “Brazda” od 1948 . do 1951, a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću “Svjetlost” . Na njegovo književno djelo mnogo je uticalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu . Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića . Umro je 15 . januara 1955 . u Sarajevu . Sahranjen je na starom jevrejskom groblju na strmoj padini Trebevića 1. Ivo Andrić je rođen 9 . oktobra 1892 . godine u siromašnoj zanatlijskoj porodici u Travniku . Rano je ostao bez roditelja . Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu . Gimnaziju je učio u Sarajevu, a filozofiju (Odsjek za slovenske književ- nosti i istoriju) u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu . Kao srednjoškolac i student Andrić učestvuje u revolucionarnoj djelatnosti “Mlade Bosne” . U periodu između dva rata nalazi se u diplomatskoj službi . Za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u okupiranom Beogradu ne dozvoljavajući bilo kakvo pre- štampavanje i objavljivanje svojih djela . Prve književne radove, stihove, objavljuje 1911 . u časopisu “Bosanska vila”; 1918 . izlazi mu iz štampe knjiga lirske proze “Ex Ponto”, a 1920 . njegova prva pripovjedačka knjiga “Put Alije Đerzeleza” kao i još jedna knjiga lirske proze – “Nemiri” . Između dva rata Srpska književna zadruga mu objavljuje tri knjige pripovjedaka: 1924, 1931 . i 1936 . Poslije Drugog svjetskog rata Andrić objavljuje romane “Na Drini ćuprija” (1945), “Travnička hronika” (1945), “Gospođica” (1945), “Prokleta avlija” (1954) kao i zbirku pripovjedaka . Godine 1956 . dobio je povelju za životno djelo, a 26 . oktobra 1961 . dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost . Djela su mu prevedena na sve evropske i mnoge druge svjetske jezike . Umro je u Beogradu 1975 . godine (Andrić 1989: 197) . Iz njihovih biografija saznajemo da su oba ova književnika rođena na samom kraju 19 . stoljeća u malim bosanskim gradovima, da su djetinjstvom vezani za Drinu, a živo- tom za Sarajevo te da teme za svoje stvaralaštvo crpe iz bosanske svakodnevnice . Sam Andrić je u dva navrata pisao o Samokovliji, a jednom prilikom je rekao da je Isak Samokovlija “jedan od najboljih pisaca što ih je Bosna i Hercegovina našoj književ- nosti dala” (1981: 156–157) . Iako se, komparirajući stvaralaštvo ove dvojice književnika, može navesti više ra- zlika nego sličnosti, nepobitno je da, kad se njihova pripovjedačka djela posmatraju u kontekstu vremena, u promjenama na koje su književni maniri, ideje, teme i akcentuaci- je problema upućeni, lahko je tražiti sličnosti . Može se govoriti o tome kako pitanje erot-

1 http://bs wikipedia. .org/wiki/Isak_Samokovlija (25 .5 . 2015) 532 Emina Hadžić: Usporedba pripovjedaka o djeci Ive Andrića i Isaka Samokovlije – Biti drugačiji skog i smrti dominira u prvoj Samokovlijinoj knjizi “Od proljeća do proljeća” iz 1929 . godine, kao i u Andrićevoj zbirci pripovjedaka pisanoj u isto vrijeme . Isto tako, nije teško uočiti da u Samokovlijinoj drugoj knjizi, kao i u trećoj Andrićevoj, postoji pomjeranje interesa za teme koje su šireg društvenog i etičkog karaktera – i metafizika i mistika čulnog i ljubavne nesreće ne raspinju u toj mjeri njihove junake kao ranije . U Samokovli- jinim pričama jasno, a u Andrićevim diskretno i gotovo nevidljivo, osjeća se sapatnja sa onim dijelom čovječanstva koje strada u uvjetima socijalne bijede, odbačenosti ili suro- vih ljudskih nagona koji ih stavljaju jedne prema drugima u položaje goniča i gonjenih . Društvene teme i socijalna isključenost pojedinca, odnos pojedinca i kolektiva u koji se ne uklapa su česti književni motivi, koji nisu isključeni ni u djelima ova dva književnika . Andrić i Samokovlija su bili pripovjedači koji su sačuvali punu vitalnost pedesetih godina, koji su stvorili, u okviru vlastitog pripovjedačkog modela, novi tip pripovijetke, koja je bila moderna, ali i epski sugestivna . U tome se ogledala svježina i snaga njihovih talenata . Samokovliji je u tome pomogla okolnost da je u biću ponio ranu stradanja i masakra svojih sunarodnika u Drugom svjetskom ratu . Krug priča što ih govori Sa- mokovlijin pripovjedač Davoko, jedinstven je kompleks pripovjedaka sa inspiracijom ratnog stradanja . No, i izvan tog kruga Samokovlija je napisao novelu Simha – priča o radostima, koja prikazuje igru nesporazuma, iluzija i njihovih lomova, sa stalnom pri- jetnjom društvenog kraha i pada u poniženje i grotesku, kao i Andrićeve pripovijetke iz toga vremena, među kojima se ističe Jelena, žena koje nema . Izvan ovih sličnosti, što ih nameće duh vremena, može se govoriti i o istovjetnoj inspiraciji oba pripovjedača temama, pojavama i ljudima iz zavičajne Bosne . Zajednička im je želja da pred čitateljem demonstriraju, u slici, pokretu i ritmu, bogatstvo surovog pejzaža Bosne, čudne manifestacije ljudskih strasti koje su često na granici patološkog, mistiku što zrači iz okoline i ljudskih duša . Obojica posežu za govornom narodnom fra- zom da bi u njenoj neokrnjenoj svježini prenijeli stanja i ponašanja čovjeka u posebnoj situaciji ili povišenom emotivnom pritisku: Andrić i Samokovlija su majstori jezika, pisci koji moduliraju ljudske patnje i nesnalaženja u svježini narodnog govora .

3. Biti drugačiji

Neke Andrićeve pripovijetke “Priča o kmetu Simanu”, “Zeko”, “Deca”, motivisane su istom željom kao i Samokovlijine priče o nosaču Samuelu: da se pokažu ljudi što ih je sredina odbacila, a oni nastoje da u uvjetima svih poniženja sačuvaju dostojanstvo i pro- nađu vlastiti životni put . S druge strane, Isak Samokovlija je “pisac koji je u svojim pričama dao snažne li- kove jevrejske djece: Rafaela, Mirjamu i sl . U svojim pričama je slikao siromašne i bose sarajevske dječake i naglašavao je socijalnu dimenziju . Njegove socijalne slike govore o sudbini ljudi u sredinama u kojima žive, ali i u tihoj, dubokoj ljubavi koja tinja u njihovoj duši . Govore o tragici djeteta u svijetu i vremenu, njegove pokušaje da se uzdigne do čovjeka i izgradi u korisnog člana društva (Kako je Rafael postajao čovjek, Mirjamina Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 533 kosa) . Samokovlija govori o djeci i njihovim patnjama, o sudbinskoj predodređenosti na patnju i stradanje . U svojim pričama slika likove iz različitih sredina i različitih zani- manja: zanatlije, trgovce, nosače . Ti njegovi likovi su najčešće iščašeni iz sredine u kojoj žive, na neki način obilježeni, deformirani, stavljeni pod lupu stvarnosti, osvijetljeni sa svih strana . Ulazi u psihu junaka i opisuje što se tamo zbiva – slika njihove snove, maštu i nadu u ljepši život koji najčešće i ne dočekaju . Osnovna tema njegovih priča je sukob iz- među svijeta u kom dijete živi i onog svijeta koji dijete nosi u mašti i kakav bi trebao biti . Ti sukobi, želje i stvarnost, najčešće imaju tragične dimenzije . Zato je u njegovim priča- ma prisutna neka tiha sjeta, patnja i pomirenost čovjeka sa sudbinom i stradanjem . (…) U pričama “Kako je Rafael postajao čovjek” i “Mirjamina kosa” Samokovlija je poka- zao mnogo ljubavi prema problemima, patnjama i stradanju malog čovjeka . U središtu njegove proze za djecu je junak koji trpi pritisnut društvenim i etičkim konvencijama . Naslikao je svijet mladih u godinama kad počinju shvatati životne nepravde i socijalnu nejednakost i naglašava bolno sznanje mladog čovjeka da se odupre normama i zako- nima starijih . To je svijet mladih na raskrsnici između stvarnosti i snova, pa se u njima gasi ljubav, san i želja da se nešto izmijeni . Istovremeno je naglašen snažan humanizam i razumijevanje prema problemima tog svijeta ”. 2 Opisujući bosanski život i ambijent, oba ova pisca ukazuju na činjenicu da se ovaj život odvijao u zatvorenim konfesionalnim krugovima . Jevreji su se izdvajali kao ma- lobrojni i drugačiji . Postavlja se pitanje odakle Jevreji u Bosni . Naseljavanje Jevreja na Balkansko poluostrvo započinje još za vrijeme grčko-persijskih ratova i traje i u periodu turske vladavine . Snažan talas doseljavanja Jevreja iz Španije i Portugala u naše krajeve počinje krajem 15 . i početkom 16 . stoljeća . Tada se veliki broj Jevreja – Sefarada doselio u BiH, tačnije u Sarajevo . Kao socijalno ugrožena skupina, Jevreji postaju interesnom sferom književnog stvaralaštva kako Isaka Samokovlije, koji je pripadao toj skupini, tako i Ive Andrića, koji je na njih gledao sa druge tačke gledišta . Izdvojit ću po jednu pripovijetku ove dvojice autora koje govore o svijetu jevrejske djece . Andrić u priči “Deca” u prvi plan stavlja kršćansku djecu, suprotstavljenu jevrej- skoj djeci, a kroz sukob ove dvije konfesionalne skupine se izdvaja pojedinac koji je su- protstavljen kolektivu . S druge strane, u Samokovlijinoj priči “Mirjamina kosa” opisan je život bosanske jevrejske djece u siromašnom ambijentu iz kojeg se izdvaja pojedinac suprotstavljen kolektivu . Jedinstvo kolektiva u dječijem svijetu, sa vođama na čelu, na veoma sličan način su prikazali i Andrić i Samokovlija . Tom je kolektivu suprotstavljen pojedinac koji je dru- gačiji, pa zato biva i odbačen .

Andrić (1989: 59–60): Dečje vođe iz našeg sokaka bili su neki Mile i Palika . Mile je bio pekarev sin, bled, oštar, sa licem suviše izrađenim za njegove godine . Palika je bio bucmast i rumen, Mađar po ocu, pa iako je bio rođen u toj istoj ulici u kojoj i mi ostali, imao je neki otegnuti i težak izgovor, kao da su mu usta puna testa: Njih dvojica su vodili žestoke

2 http://hr wikisource. .org/wiki/Knji%C5%BEevnost_za_djecu_i_omladinu#Isak_Samokovlija 534 Emina Hadžić: Usporedba pripovjedaka o djeci Ive Andrića i Isaka Samokovlije – Biti drugačiji borbe sa vođom dečaka iz susedne mahale . To je bio neki naš vršnjak, Stjepo Ćoro, koji je već stigao da izgubi jedno oko . Mi ostali bili smo vojska, nestalna i nedisciplinovana, ali borbena i grlata . Kao u svakoj borbi, i tu je bilo privrženosti i neverstva, suza, krvi, izdaje i zakletvi . Gotovo svako predveče, dok smo sedeli iskupljeni oko kamene česme, prilazile su vođe ponekom od nas, odvodile ga u stranu, i ozbiljnim, muklim glasom postavljale mu pitanje: ‘Jesi li mi drug?’

Samokovlija: ( . ). crni Avram, dječak, krupan i od nje stariji za dvije-tri godine, pred- vodio je ostale dječake i djevojčice i napadao malu Mirjamu . (Mujkanović, Hadžihrustić 2004: 70)

Andrićev junak je suprotstavljen kolektivu zbog svojih karakternih osobina, to je dječak koji, za razliku od ostalih vršnjaka iz svoje ulice, nije sposoban da ubilački mrzi jevrejsku djecu . Kolektiv ga, sa vođama načelu, odbacuje i ponižava zato što nije digao ruku na dijete koje je od njih drugačije po konfesionalnoj pripadnosti . Samokovlijina junakinja, s druge strane, je odbačena zbog svog izgleda . I u ovoj pripovijetki vođe određuju ponašanje kolektiva koji drugačijeg pojedinca odbacuje i po- nižava . Krah odbačenog pojedinca najbolje se može razumjeti iz sljedećih citata:

Andrić (1989: 46): Išao sam dva koraka iza njih, uviđajući i sam koliko sam glup i smiješan . Smišljao sam neprestano šta bi trebalo kazati i kako se objasniti . Možda sam u tom razmišljanju i glasno rekao neku riječ . Tada se Mile naglo zaustavi, okrenu se i, pre nego što sam mogao išta da kažem ili učinim u svoju odbranu, pljunu na mene, zasu me svega pljuvačkom . Da me je udario svojom cevi od gume, verovatno bih se manje zbunio i možda znao kako da se branim ili kako da mu vratim udarac . Ovako, stajao sam nasred ulice i brisao se rukavom, dok su njih dvojica odmicali, kako se meni činilo, neverovatno brzo . Izgledalo je da oni lete, a da vreme stoji .

Samokovlija: Djeca su je mrzila i rijetko da se vraćala kući neuplakana . Tukli su je, teglili za kose i bacali se prašinom ili blatom na nju . I Mirjama je bivala sve tiša i sve stra- šljivija . Sjedila je kod kuće, preturala svoje igračke i neveselo namještala lutke na minderu . Provirivala je s prozora na sokak, slušala dječiju viku i čeznula da istrči napolje, da se i ona poigra s njima . Neće je tući, neće sigurno, nadala se, ali su djeca uvijek iznalazila što bilo da joj iskažu mržnju . ( . . ) Mirjama uze lonac, a mlaz prljave vode pljusnu po kecelji . Mir- jama stajaše kao ukočena . Osjeti mokrinu niz čarape i u cipelama . Usta joj se razvukoše u plač . Oko nje se poređala djeca i gledaju je ukočeno i nesigurno . ‘Začepi, začepi rupu, ludo jedna, iscuri nam voda’, – viče crni Avram . Otkotrlja se lonac šoboćući po kaldrmi . ‘Jare žuto! Budalo! Ti nisi ništa drugo nego jedna beba . ( . ). Ti si Švabica jedna . Nisi Jevrejka! Sram te bilo!’ – pljunu pa dohvati lonac i navuče joj ga onako blatnjava na glavu . (Mujkanović, Hadžihrustić 2004: 69) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 535

Između nesreće i sreće u dječijem svijetu je tanka granica . Djeca posjeduju sposob- nost da izgrade vlastitu iluziju sreće koja im služi kao spontani odbrambeni mehanizam u odbačenosti, boli, mraku i nesreći . Za tu iluziju im je potrebno malo, samo nekoliko suhih kolača i razbacane igračke u dvorištu bolesne djevojčice . No, granica između sreće i nesreće je tanka . U uvodu u Andrićevu zbirku pripovjedaka Ljiljana Cikota opisuje dječiji svijet i dječiju svijest prikazanu kod Ive Andrića: “Tu otkrivamo sve dječije sanje, igru (potrebnu kao disanje i življenje), ljepotu, naivnost, čistotu, bezbrižnost: ‘Bogat je svet, širok i raznolik, nema u njemu mesta praznini’ ( (‘Panorama’) . Kreće se dijete tim i takvim svijetom, sretno i sigurno ( . ). raste i hoće i mora da vjeruje u ljepotu i sklad, otvorene prostore i snagu koja te prostore svladava ( . ). . A onda preokret: spoznaja bola, patnje, nemoći, nepravde, zla, samoće prodire u svijest djeteta ”. Međutim, ova se zapaža- nja u potpunosti mogu primijeniti i na svijet i svijest Isakove male Mirjame koja u najte- žim trenucima želi da se igra sa djecom, dovodi ih u svoje dvorište i uživa u iluziji sreće i pripadanja, a onda djeca jedno po jedno nestanu iz njenog malog svijeta sreće, što je sam Andrić (1989: 19) opisao u pripovijeci “Panorama”: “U sreći postojanja koju za mene znače ove slike, to je tragični akcent bez kojeg, kako izgleda, nema ni sreće ni postojanja . Taj akcent kazuje da se svaka sreća i svako postojanje mogu svakog trena pretvoriti u nešto što je protivno od njih, a to ih i čini tako nestalnim i – tako divnim i dragocenim ”.

4. Zaključak

U zaključku ovog komparativnog osvrta na pripovijetke Ive Andrića i Isaka Samokovlije ću se vratiti tamo odakle sam i počela – u nastavni proces . Sličnosti između djela Ive Andrića i Isaka Samokovlije, književnika koji su zastu- pljeni u nastavi književnosti u bosanskohercegovačkim osnovnim školama, otvaraju ši- rok spektar mogućnosti za kreativan rad s učenicima . Nastavnici književnosti djelima ovih književnika mogu pristupiti sa aspekta tematske sličnosti, perioda u kojem su živje- li i radili, a imaju mogućnost interpretacije njihovih pripovjedaka kroz analizu mnoštva zajedničkih motiva koji su kroz rad navedeni, prvenstveno kroz odnos pojedinca i kolek- tiva, otuđenosti, dječijih želja i snova naspram surove životne stvarnosti . Svaki nastavnik, posebno nastavnik književnosti, bi u radu sa djecom kao misao vodilju trebao imati nekoliko Andrićevih rečenica, koje će na svoj način, diskretno, za- ključiti ovaj rad: Mladi ljudi, koje mi zovemo deca, imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju . Upravo, gube ih iz vida . A kada bismo mogli da se spustimo natrag u djetinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izašli, mi bismo ih opet ugledali . Tamo dole, pred tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost . (1989: 46) 536 Emina Hadžić: Usporedba pripovjedaka o djeci Ive Andrića i Isaka Samokovlije – Biti drugačiji

Literatura

Andrić, Ivo (1981), Isak Samokovlija, Sabrana dela, knj . XIII, Beograd Andrić, Ivo (1989), Izabrana proza: Kula i druge pripovijetke, Veselin Masleša, Sarajevo Andrić, Ivo (1960), PutAlije Đerzeleza, Pričaovezirovomslonu, Rad, Beograd Encyclopedia of Modern Jewish Culture (2005), Routledge, New York Mujkanović, Azra, Hadžihrustić, Almira (2004), Čitanka za 7 . razred, Bosanska riječ, Tuzla Rizvić, Muhsin (1980), Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata I, Svjetlost, Sarajevo Samokovlija, Isak, Nosač Samuel Samokovlija, Isak, Od proljeća do proljeća Zbornik radova o Isaku Samokovliji (1986), ANUBiH, Sarajevo http://hr wikisource. .org/wiki/Knji%C5%BEevnost_za_djecu_i_omladinu#Isak_Samokovlija (5 .5 .2015) http://www .balcanicaucaso .org/bhs/zone/Bosna-i-Hercegovina/Isak-Samokovlija-price-iz-bije- log-mantila-158687 (6 .5 . 2015) https://www .academia .edu/4373037/Novo (19 .5 .2015) http://bs wikipedia. org/wiki/IsakSamokovlija. (25 .5 .2015 ) Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 537

Pregledni naučni rad UDK: 82 .0:316 7(497. .2)

Nikolay Papuchiev: Literature and Ethnography: Specifics of Modern Methodology

This paper presents the theoretical experience of the importance of anthropological knowledge in the formation of professional competence of students of philological dis- ciplines . Specific attention is paid to the history of the discipline as well as to the meth- odological challenges it faces today . Among the major issues under consideration is the one about theoretical disciplinary heritage, as well as the one about inevitability of its modernization . The dynamic changes in contemporary Bulgarian anthropology and its reflection in university curricula is also one of the issues under discussion .

Key words: philology, anthropology, methodological challenges, education, ethnography

Književnost i etnografija: Osobitosti moderne metodologije

Članak predstavlja teorijsko iskustvo o važnosti antropološkog znanja u formiranju stručne kompetentnosti studenata filoloških disciplina . Posebna je pažnja posvećena povijesti discipline, kao i metodološkim izazovima s kojima se danas suočava . Među glavnim problemima koji se razmatraju je onaj o teorijskom disciplinarnom naslijeđu, kao i o neizostavnosti njegovog osuvremenjivanja . Dinamične promjene u suvremenoj bugarskoj antropologiji i njezinu odražavanju u nastavnim sveučilišnim programima također je jedno od pitanja o kojima se raspravlja .

Ključne riječi: filologija, antropologija, metodološki izazovi, obrazovanje, etnografija

Posited as it is, the title presupposes some agonistic, even a contesting contrasting of its two parts . Such a contrast would have been productive, if the need existed for support- ing certain disciplinary values at the expense of others, for motivating the new at the expense of the ones already established . However, there is no such need any more, or, if there is, it does not provoke that incisive tone of the discussions we encounter in the late eighties and especially during the nineties of the twentieth century in the academic and disciplinary field . In brief, the motivations for the debates, which resulted in the split- ting of anthropology between two or even three faculties at the time of its disciplinary, thematic and methodological establishment, are irrelevant from our contemporary per- 538 Nikolay Papuchiev: Literature and Ethnography: Specifics of Modern Methodology spective . They have exhausted the heuristic energy which has led to this state of affairs in all the former socialist countries . If inter-faculty strife over disciplines and courses was significant during the nine- ties, twenty years later the emphasis in the debates can be placed differently, I believe . For this reason, the aim of the present analysis is not the problematising of the academic discipline distribution with its twenty-year-long tradition but to reach beyond it . This does not mean that the objective is that of crossing into neighbouring territories but rather of keeping the focus within the field while directing it onto the methodology of anthropological research . The discussion on this issue, however, requires a more nar- rowly specialized academic forum . What is of greater interest for the present moment is perhaps the connection between anthropological research and its presence in the courses taught within the discipline . To put it differently, the teaching of anthropology as a mod- ern discipline, attuned to the changes shaping the field of knowledge itself, has probably more place in a talk like today’s one, together with the fact that the moment for such a talk has long since arrived . Anthropological research of the last decades in Bulgaria has been striving to offer – with varying degrees of success – a self-reflexive critical reading of its own traditions in the development of this scholarly field . The main focus – consistent with the new dialogic context of the international scene – has fallen on the rereading not only of the culture’s text, but also on the texts of the “realistic” ethnography, which have a more than 120-year-long tradition . This is a relatively long history which overlaps with the estab- lishment and the existence of the University of Sofia itself . This overlap is significant not only with regard to the chronology, but mainly with regard to the mutual interdepend- ence of the results from the early research and academic teaching . All this creates shared spaces for the academic tradition and even, it would not be an exaggeration to say, for the national memory, in which academic teaching has a key place . Considered in this light, the critical reading of the tradition brings to the foreground anthropology’s com- mitments and the ethical challenges it faces, which, in its turn, puts the question of the methodology of teaching on the agenda . The analytical return to the beginnings of ethnography in the Bulgarian academ- ic and cultural sphere reveals the connection of ethnography to the modern collective identity defined in terms of nationality . This has not simply been noted, but has also been well-argued by Ivan Shishmanov, who, at the end of the XIX century, wrote that it was true that ethnography and nationalism have common roots . What he wrote about the Prague ethnographic exhibition of 1895 was relevant not only to Czechia, but also reflected the efforts of the Bulgarian national elite to assemble a modern political project for group identity, relevant to the European realities . Shishmanov believed that the na- tionalist ideology was vital for small nations and their efforts to assert their presence on the political map of Europe as culturally developed and civilizationally advanced . In the general context of the acknowledgement of Bulgarians’ European identity, the “immedi- ate aim” of nationalism was to be the historically oppressed and marginalized nations’ “means towards freedom, enlightenment and progress”, and not an instrument of op- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 539 pression, “tyranny and obscurantism”, as Shishmanov asserted . According to him, small nations needed this project most of all . “When all – including the small nations who are nowadays constrained, assert their national rights, and have these rights guaranteed, nationalism will probably lose a lot of its raison d’être . Then the doors could freely be open to cosmopolitanism, because there would no more be a danger of this or that nation irreversibly dying out” (Shishmanov 1895: 114–115) . This, however, is only possible when every “national type” has reached a point of culmination in its historical development and has acquired existence in the collective space of the national . Its identity would not be threatened because it would be manifested in the wide field of the European cultural dialogue . The words of the scholar have proved to have such validity that they can be seen as illustrative of his analytical and prognostic abilities . More important at this point, how- ever, is that his words offer the key to what went on in the field of Bulgarian ethnography and its existence in the university during the epoch of modernity . The interpretative power of Ivan Shishmanov’s words has been so lasting that they have retained their rele- vance to the socialist epoch and could also suggest explanations for processes happening after 1989 . Modern ideology, however, turns out to have performed the role of a motivat- ing factor not only for a great deal of research work, but also for the presentation of the research results in the academic lecture halls . And this went on for a significant length of time, measured from the beginnings of systematized ethnographic knowledge onwards, over a period of about a hundred years, possibly even more . Removed from the realities of the social sphere, in the period leading up to World War II, ethnography defined tra- dition and the past as its own exclusive territory . What is more, in its efforts to restore that past, it pared down the meanings of the social, presenting the village and country life in a romantic interpretive key . It tried to create a unified narrative, oriented towards the presentation of culture as collective and also as the force shaping human behaviour . In this way the narrative was constructed as separate and independent from indi- vidual human activity, from the individual’s ability to introduce changes to the general cultural code by one’s behaviour . And a side effect, or probably not just a side effect of this, was the ethnic colouring of the realistic ethnography texts . The latter is pre- dominantly interested in the past of its people, acknowledging the existence of an inner other, but paying little attention to the other’s cultural presence and even less to the intermediary spaces of cultural interaction . Evidence of this process can once again be found in an analysis by Ivan Shishmanov, who subjected his programmatic article to contextual reading, only five years after its publication in the “Collection of People’s Wisdom, Science and Literature” (Shishmanov 1889: 1–63), and thus summarised the results obtained in the field of ethnographic research . Anthropology’s interests and aims had been articulated in the tenth volume of the same collection . In the editorial preface the author noted that “the study of our nationality, as it has been repeated so many times, here and elsewhere, will rest on a solid scholarly foundation, only when it is studied together with all the ethnic factors with which it has been in touch and in closer interac- tion” (Shishmanov 1894: XI) . Moreover, Shishmanov (1894: XI) claimed that: “The aim 540 Nikolay Papuchiev: Literature and Ethnography: Specifics of Modern Methodology of the Collection is, in the broadest sense, to encompass not only the study of the Bul- garian ethnicity but also of all those ethnic elements which have entered the collective unity of the Bulgarian state ”. These ethnicities, however, which were part of the overall ethnic makeup of the Bulgarian state, did not enter the field of interest of Bulgarian eth- nography . In subsequent years specialised methodologies were lacking the study of their cultural presence in the life of the Bulgarian ethnic community . Yet, they were present in Bulgarian scholarship – in the history which focused on the political dimension of the Bulgarian people’s past, something that inevitably involved the important issue of their relations to the others . The results of this kind of historical research were accumulated as conclusions of national importance and this in turn influenced the thematic focus of ethnographic research . The energy was directed towards the possibility of revealing the cultural achievement of the Bulgarian ethnic group . These two features of ethnography – orientation toward the collective and engage- ment with issues of ethnicity – made the research results useful for political purposes since they coincided with the value system of modern nationalism . Despite the competi- tive character of the comparison between the identity type it formed and the challenges of cosmopolitanism, Bulgarian ethnography preserved its National Revival period ten- dency to search for common Slavic roots . Already the first university courses in ethno- graphy and the literature, which is the compendium of specialized knowledge, reflected the comparativist emphases of the endeavours in research and teaching . “Within the limited number of disciplines – Ivanichka Georgieva (2010: 9) notes – during the very first semester of the newly founded Higher Education Pedagogical Course in 1888, later named Higher Education School, ( . . ) a course on ‘Slavic Ethnography and Dialectology’1 was taught” . This focus within research and teaching was maintained for many years, rendering the notion of Bulgarian identity in terms of its larger projection as Slavic . That was the dominant picture in which the inevitable tendencies in both directions can be re- cognised – towards a disregard of the current political conjunction, on the one hand, and in favour of a direct engaging with the power structures of the times, on the other . This, however, was not a characteristic feature, exclusive to Bulgarian research only . It has to be pointed out that even when the latter was “politically correct”, it maintained “political neutrality” with regard to the ideology of modern nationalism on the whole, indicating the commitments of scholars to various social projects of those in power . So, against the

1 The greater number of academic courses, taught up to World War II, had the word “Slavic” in their titles . The names of Dimitar Matov, Lyubomir Miletich and especially Stoyan Romanski, were associated with many courses, which cultivated the students’ knowledge about Bulgarian culture in a comparative historical perspective (See Georgieva [2010: 18–21]) . Their Slavic origin predetermines the characteristics that Bulga- rian culture shares with that of the other Slavic people, which – in an ideological perspective – situates the Bulgarian nation within the common space defined by the Slavic unity . Even though this impulse – whose beginnings are found already in Yuriy Venelin’s appeals - did not come to noticeable fruition during the period of the Bulgarian National Revival, it acquired, in later times, more palpable manifestations and made an impact on the teaching in the university . Its presence was also assertively maintained in the decade prece- ding World War II and even more so during the war, when the tendency towards “loosening” of the identity connection between Bulgarians and the other Slavs, with most of whom Germany was at war, became more forceful . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 541 background of the World War II aftermath, when the existence of anthropology as a field of knowledge2 was threatened on a world scale, Bulgarian ethnography survived, albeit within the framework of a new political conjunction . These emphases in the existence of anthropology as a discipline in the university and a field of knowledge were maintained over a long period of time, one that reached beyond 1989 . As with research, teaching was not a sphere for the direct articulation of the po- litical . The latter’s dimensions unfolded and were revealed on the larger plane of the engagement of academic teaching with the leading trends, projected in the conceptual measures of modern nationalism . That projection was effected in a really interesting manner – through the issues of the aesthetic in Bulgarian folklore . The approach adop- ted in research during the fifties and the sixties was oriented above all towards literary studies . It asserted the status of folk texts as works of literature and it dominated te- aching during the next 30 to 40 years, possibly longer . Folklore studies in the university began to depart from the practices of ethnographic and folkloristic research, oriented as they were, more and more towards structuralism and its semiotic dimensions . They insisted on their engagement with aesthetics and their allegiance to a literature-centric reading of folklore artefacts . They also insisted on the tracing of similarities and diffe- rences between the works of folklore and literature, which had motivated the existence of folklore studies as philological knowledge . Along with appearing to be distanced, in its academic infallibility, from the political dimension, teaching in fact aligned itself – rather consistently and unapologetically – with the broad cultural programme of mo- dern nationalism . According to its criteria aesthetics was one of the indicators, asserted in the epoch of Romanticism, of what was to be taken over and further continued . And that was to be done on the national dimension where the moulding of the modern nati- onal identity could not afford to do without the codes of the collective, discovered in the tradition of the past . From Ivan Shishmanov’s programme only those parts which moti- vated the domination of the literary perspective in the reading and teaching of folklore were selected . The social premises and conditions of culture were pared down within the broad folkloristic narrative so as to form a specific picture of the past . Its main cha- racteristics were revealed in a romantic heroic light, which left the questions of power and of the centre-periphery tensions in the sphere of the marginal and the insignificant . To this sphere of semi-darkness were also relegated the real projections of the issues of otherness, most often transposed in the ethnographic narrative in the interpretative keys of the heroic and the sacrificial, where the conflict was above all with the others, the different . This became neatly inscribed – independently from the political conjunction – within the value concepts of the modern nationalism, which linked itself to modern ethnography at the dawn of its birth .

2 Its recognition as politically engaged – especially in the German tradition, was an outcome of the fact that quite often in the preceding years it had supplied “scientific” arguments about the racial superiority of some nations over other and had in this manner done service to the genocide that was committed in Europe . 542 Nikolay Papuchiev: Literature and Ethnography: Specifics of Modern Methodology

The consequences of this massive aestheticist downscaling are easy to notice in the application of the comparative historical approach in the sphere of research methodo- logy . During the thirties of the twentieth century Mihail Arnaudov explained the need for adopting a “systematic approach” in the study of folklore (in Zhivkov 1999: 313) . This was necessitated by a number of reasons, one of which is related to the need for updating the methodology of research . Another reason was provoked by the need to justify the syllabus of a specialised academic discipline, introduced in the course taught to students at Sofia University several years earlier . The author of “Essays on Bulgarian Folklore” (1934) is the university professor who found a space for folklore studies as a separate specialised course in the year WWI came to an end . In the following 10 to 15 years he worked hard to establish the methodology for the work of the folklorist . The result was a “systematic approach” (Zhivkov 1999: 313), which registers the results of the necessary connection between folklore theory and practical fieldwork . No more was it sufficient to analyse and systematise folk materials collected by third parties (teachers, museum workers, etc ). . A scholar, according to Mihail Arnaudov, has to go the fieldwork terrain and test their theoretical hypotheses in the space where culture itself happens . This is the essence of the systematic approach that Arnaudov argued for in his works and which re- vealed the influence, although not always direct, of the achievements of the British ant- hropology of that period . And if “Essays on Bulgarian Folklore” were the systematisation of Mihail Arnaudov’s research endeavours, they were at the same time the documentary evidence of his efforts to summarise and include the results from those in his teaching . A particularly strong impact on the methodology field was made by the changes in Bulgarian science after 1944 – including administrative ones – which led to wholesale transformations in the disciplinary field and its existence in the university . Attempts to establish dialogue with the Western traditions were, while not completely interrupted, very limited and allowed only under certain conditions . In the same period, the Soviet models for the structuring of the disciplines were established and the main parameters – including ideological ones – were set for the research tools . Folklore studies become more visibly separated from ethnography, preserving their place within the larger frame- work of philological knowledge . An “updating” of methodology, however, became nec- essary, in order to justify this place in the established structure of the disciplines . Once again attention was directed to Ivan Shishmanov’s programme, only this time it was from a different perspective . The agonal tension with history and the ever more closely neighbouring ethnography became some of the most significant arguments in favour of the “philologisation” of folklore studies . The “ethnographic” element was, in the course of teaching, gradually reduced while the perspective of the future philologists on tradi- tional culture began to form exclusively on the basis of folklore texts . Aesthetics, which is important, but was only a part of the bigger framework within which Ivan Shishmanov situated culture, acquired a dominating significance for research . Teaching also moved closer to Pencho Slaveykov’s understanding of the significance of the folk song for the development of literature than to the cultural project of Shish- manov and Arnaudov’s legacy . The same tendency is noticeable in the teaching of Slavic Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 543 folklore . There too, emphasis on the literariness of the folk texts, which were read from a comparative perspective as well, reduced the ethnographic emphases in the courses taught by Stoyan Romanski . Until the nineties aesthetics remained one of the main crite- ria, granting legitimacy to the reductionist reading of culture’s texts .3 Through its agen- cy, folklore was included within the overall literary development of the nation . Since the first historiographic works in the field of Bulgarian literature, – published in the period from 1878 to 1900 – folklore was presented as the substitute for literature in the peri- ods marked by absence of state sovereignty . It is with this role that folklore entered the teaching syllabi for literature in the secondary schools in the country and became part of the knowledge about the non-written literary achievements of the people . “The early culture of a people is given expression in its oral lore, while its written lore articulates its subsequent development,” wrote Alexandar Teodorov (1896: 8) in his introduction to Bulgarian literature . At the end of the 1940s, it was precisely this tendency, until then developed mainly in the secondary schools, that became the foundation of the university folklore courses as well 4. By complementing in this way the philological project – particularly in the second half of the 1950s – the teaching of folklore texts as aesthetically refined works, appeared incontestable in its methodological self-sufficiency . Fossils of this interpretative key can be found, without much effort, in our times, regardless of the dynamics of change . This can be done with criteria postulated as early as the beginning of the fifties of the previ- ous century and related – even in their attempts at resistance – to a particular political conjunction, which determined the structure of the whole disciplinary field .5 The period following 1989 again opened Bulgarian folkloristics and ethnography to the traditions which had determined to a significant extent their research tools and the- matic scope prior to 1944 . The adoption of a new methodological approach was related to the enriching of research, the fast segmentation of the field, the expansion into new themes and, last but not least, the new distribution and reconfiguration of the discipli- nary field . Some newly sprung interpersonal tensions were replicated in these changes (a fact of some significance), but they were more directly influenced by the need for up- dating the research in the field of Bulgarian scholarship and the dialogue within it . The

3 It is highly probably that this process continued into the next decade, but to argue convincingly for such a statement it is necessary to study the concrete curricula at a number of universities . As regards the textual compendium, necessary for the teaching, two new publications came out at the beginning of the new centu- ry, which defined themselves as academic lecture courses – Introduction to Ethnology by Todor Iv . Zhivkov (2000) and An Introduction to Folklore Culture by Plamen Bochkov (2002) . 4 Until the end of World War II Mihail Arnaudov’s course presented the results of the systematic approach to folklore literature which he advocated . Alongside this course, also in 1919, Yordan Ivanov’s course on the Bulgarian folk song (taught until 1943) was introduced in teaching of students at the Faculty of History and Philology at the University of Sofia . This course, however, only added up to the knowledge about the language of folklore without being a significant key for the comprehension of the Bulgarian traditional culture in its completeness . 5 Apart from the several revised editions of Petar Dinekov’s B’lgarski Folklor [Bulgarian Folklore; first pu- blished in 1949] and Tsvetana Romanska’s Slavianski Folklor: Otchertsi I obraztsi [Slavic Folklore: Essays and Examples] Sofia University has no other publication that undertakes to update and present in systematic form the new trends in folkloristics . 544 Nikolay Papuchiev: Literature and Ethnography: Specifics of Modern Methodology new disciplinary distribution was the result of the expansion of the scope of research in the humanities and social sciences . At the same time it made visible the fact that deep beneath the surface of the disciplinary field, officially guarded by the uniform stand- ards of the communist state, processes of internal redistribution had been taking place, whose impact extended to the plane of methodology . It was these processes that required new spaces and perspectives and were institutionalised as separate disciplines during the nineties of the previous century . The first ones actually acquired their spaces already in the eighties . In the disciplinary structuring of the heritage – or the refusal of it – all this led to its distribution into three faculties in the sphere of the humanities and social sciences . An attentive look now reveals that hardly noticeable processes are once again taking place which could soon provoke a specialised discussion on this issue, relating not only to the heritage but to the future of the established disciplinary status quo . It requires mentioning that during the seventies the disciplines which assisted stu- dents in building their literary and linguistic competences also underwent deep meth- odological changes . A direct consequence of all these implemented changes – some of which are still under way – is the change in the names of university disciplines, syllabi and respectively, the literature which supports the teaching process . The questions of aesthetics – in the broad projections of the philological competence – have proved insuf- ficient in ensuring the update of anthropological knowledge and its outward convert- ibility . This faced academic anthropology, still approaching texts as works of literature, with the risk of remaining distanced from the contemporary debate in the humanities . And that is the smaller problem . The possibility of remaining detached from what is novel and of relevance in contemporary research is likely to carry greater risks . For these reasons it is essential to take up the challenge of introducing significant changes into the academic syllabi . On this necessary condition the future existence of the science among the philological disciplines depends . For this purpose there is no need to renounce the inherited scholarly traditions . On the contrary, they are a solid enough foundation for the new methodological inquiries . To abandon work with the folklore text as a key to the culture’s traditions would also be unfruitful . Better oriented towards the future is the expansion of work with the texts – both those that are related to the composition of the large “ethnographic” narrative, and those reflecting the construction of the contem- porary cultural realities . The revision of the knowledge out of which the big narratives of modern nationalism are composed would bring into prominence the significant em- phases in the constructs of collective culture . That would show it from the perspective of its internal organisation as a result of which the distributions of power, the relations of production and the question of the Other, would cast new light on the conceptualisa- tions of group identity . That would offer a new reading of the modern national identity metaphors, which have been turned into cognitive clichés, and would present tradition and the past beyond their potential to supply arguments for the “ethnographic” claims for cultural hegemony . No less important is the second tendency – the culture texts of the present . The sensitivity demonstrated in studies, to the differentness of small groups and individual Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 545 persons, to the new narratives of communal communication, as well as the studies’ ethi- cal engagement, are among the challenges which create important new perspectives for contemporary anthropology . This includes its philological mode of being, which culti- vates in young people an understanding that complements and expands their profes- sional competence . 546 Nikolay Papuchiev: Literature and Ethnography: Specifics of Modern Methodology

References

Георгиева, Иваничка (2010), “Ethnologia in Aula Academica”, Ethnologia academica6, стр . 7–72 . Живков,Тодор Ив . (1999), “Живков, Михаил Арнаудов и българската етнология и фолклористика”, До следващата запетая…, ИК “Христо Ботев”, София, стр . 310–328 . Теодоров, Александър (1896), Българска литература . Кратко ръководство за средни и специални училища, Христо Г . Данов, Пловдив Шишманов, Иван (1889), “Значението и задачата на нашата етнография”, Сборник за народни умотворения, наука и книжнина, 1888, стр . 1–64 . Шишманов, Иван (1894), “Предговор”, Сборник за народни умотворения, наука и книжнина, кн . 10, стр . VII–XI Шишманов, Иван (1895), “Впечатления от Пражската народописна изложба”, Български преглед, кн . 9–10 (юли-август), стр . 113–139 . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 547

Stručni rad UDK: 003 .349(497 .5)”15”

Jelena Vignjević, Vladimira Velički: Učenje čitanja po najstarijim hrvatskim početnicama

Najstarije hrvatske početnice, one iz 16 . stoljeća, pokazuju povijesne metode učenja či- tanja, današnjom metodičkom terminologijom – početnoga čitanja . One su autentičan dokument za proučavanje povijesti učenja, povijesti opismenjavanja, povijesti čitanja . Analizirajući Tablu za dicu, hrvatsku glagoljičnu i ćiriličnu početnicu otisnutu 1561 . go- dine, ovaj rad donosi osvrt na povijesne metode učenja čitanja . U najstarijim hrvatskim početnicama učenje čitanja put je do znanja o kršćanskoj vjeri i kreposnom životu . Sadr- žaj koji početnica donosi učenik je trebao naučiti napamet . Učenje napamet olakšavala mu je početnica svojom strukturom i učitelj metodom poučavanja . Ovaj uvid u drevnu pedagošku i edukacijsku kulturu, nudi razumijevanje kontinuiteta pismenosti i opisme- njavanja na hrvatskome jeziku, kao i kontinuiteta literature namijenjene djeci .

Ključne riječi: učenje čitanja, povijesne metode početnoga čitanja, Tabla za dicu (1561)

Learning to Read and the Oldest Croatian Primers

The oldest Croatian primers from 16th century can show us the historical methodol- ogy of literacy, methodology of reading and learning . They are the source for historical literacy methodology and didactic approaches on learning in general . Using examples of the primerTabla za dicu (1561) this article presents the review of historical methodol- ogy of literacy, memorization, learning, and learning to read . Tabla za dicu provides an excellent insight into the ancient pedagogical and educational culture, which can help in understanding the continuity of Croatian literacy .

Keywords: methodology of literacy, Croatian primers, Tabla za dicu

1. Uvod – O djeci i čitanju do 16. stoljeća

Pogled u prošlost – kroz prizmu sačuvanih pisanih tragova – pokazuje nam neobičan izostanak djece i motiva iz dječjeg života u literaturi . A djece je uvijek bilo . Tako i Johan Huizinga (1991) u lucidnom osvrtu na kulturu srednjovjekovlja primjećuje: “( . . ) naglasci dječjeg života neobično su rijetki u literaturi kasnog srednjeg vijeka; njima nije bilo mje- 548 Jelena Vignjević, Vladimira Velički: Učenje čitanja po najstarijim hrvatskim početnicama sta u teškoj krutosti uzvišenog stila . Dijete zapravo ne poznaje ni crkvena ni svjetovna literatura” (Huizinga 1991: 139) . I u biblijskom prikazu Isusova života malo doznajemo o njegovu djetinjstvu, tek zgodan podatak da je bio i neposlušan dječak . Mariji i Josipu zadao je dvanaestogodišnji Isus puno brige kad je otišao ne rekavši gdje ide, a našli su ga u hramu . Literarizacija djetinjstva i dječjega života, istina, izostaje u djelima visokoga stila, no to o čemu visoka literatura nije znala gotovo ništa živo je bilo prisutno u pučkoj, usmenoj književnosti, u legendama i u apokrifnim spisima . U hrvatskoj se literarnoj baštini tu posebno ističu apokrifi o Marijinu djetinjstvu i o Isusovu djetinjstvu zabilje- ženi u glagoljskim kodeksima, npr . u Ljubljanskom (Beramskom) brevijaru iz 15 . stoljeća (usp . Nazor 2008) . Jednako tako malo je ili nimalo bilo literature namijenjene djeci, ni onoj mlađe ni onoj starije dobi . Mnogi su socijalni i kulturološki razlozi za to, no razlog je i u činjenici da dijete prije 19 . stoljeća uglavnom nije čitatelj . Naravno, podučavalo se djecu čitanju i pisanju, i privatno i javno, no udio pismenih i školovanih u europskim društvima prije 19 . stoljeća bio je malen . U europskom kasnom srednjem vijeku, rene- sansi i sve do kraja 18 . stoljeća učenje čitanja i pisanja, izvan Crkve, bila je isključivo povlastica plemstva, a poslije i bogatijega građanstva, mahom trgovaca . Osim toga, s podukom se često počinjalo kasnije nego li danas . Alberto Manguel (2001: 81) navodi dokument, iz njemačke škole oko 1500 . godine u francuskom gradu Sélestatu, u kojem stoji da će učitelj podučavati “članove bratovština i druge, od dvanaeste godine nadalje ”. Među malobrojnim knjigama namijenjenim djeci, uz molitvenike i katekizme, nalaze i početnice – priručnici za početno učenje čitanja . I u povijesti hrvatske knjige i kulture, početnice su najstarija literatura koja se obraća djetetu . U jednoj od najstarijih sačuvanih početnica, glagoljičnoj i ćiriličnoj Tabli za dicu iz sredine šesnaestog stoljeća, naslov već upućuje na njezina korisnika – dijete . Te su dvije knjižice namijenjene “mladoj predra- goj” djeci, iako se današnjemu čitatelju ne bi na prvi pogled učinilo da se radi o dječjim knjigama . Osim možda po tome što su dimenzijama to uistinu “malahne” knjižice . Po svemu ostalome to su vrlo ozbiljne knjige, namijenjene ozbiljnoj djeci za ozbiljan posao – čitanje . U pismenim društvima i danas je polazak u školu i početak opismenjavanja svojevrsna inicijacija, ritual prijelaza u ozbiljan svijet, svijet s manje igre, svijet obaveza, svijet odraslih . Prije 19 . stoljeća to se i vizualno, grafički, slikovno izražavalo . Najstarije hrvatske početnice nisu donosile sliku idealiziranih djetinjstava, već sliku svijeta škole i školskih obaveza, često i upozoravajuću i zastrašujuću, kao npr . Prva hrvatska početnica, iz 1527 . Svrhom poučavanja, metodama podučavanja čitanja i načinima učenja općeni- to pa i učenja čitanja, najstarije su hrvatske početnice slika duha vremena u kojem su nastale . Te će povijesne metodame učenja, poučavanja i podučavanja u ovom radu biti oprimjerene Tablom za dicu .

2. Učenje čitanja u najstarijim hrvatskim početnicama

U mnogim su područjima hrvatske kulture najstariji slojevi oni glagoljicom zapisani . Riječima Stjepana Damjanovića (2014): “Sve hrvatsko ‘prvo’ i ‘najstarije’ glagoljicom je Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 549 pisano ”. Tako su i na početku duge tradicije opismenjivanja na hrvatskome jeziku – gla- goljične početnice . O njima postoji znatna znanstvena literatura usredotočena na jezične i kulturno-povijesne odlike (Bratulić 2007; Damjanović 1986, 2007, 2014; Jembrih 1980; Nazor 1964; Šimčik 1933), na tipografske odlike (Reberski 2008) te na didaktičke osobi- tosti (Putanec 1933; Tvorić 2007) . Najstarija cjelovito sačuvana hrvatska početnica otisnuta je 1527 . u Veneciji . Nema naslova, a uobičajilo ju se nazivati Prva hrvatskoglagoljska početnica . Ta početnica zapo- činje nizom glagoljične azbuke (33 slova), potom slijedi tablica za sricanje slogova (147 kombinacija suglasnika sa svakim samoglasnikom) nakon čega su dvije molitve: Oče- naš (“Molitva nedilna”) i Zdravomarija (“Pozdravlenie anjela”) . Slijede Davidovi psalmi, molitve, početak Ivanova evanđelja . . “To su načelo poštivali i u drugim europskim sre- dinama pa su takve početnice (u kojima je Očenaš jedan od stožernih tekstova, i gotovo uvijek prvi) nazivali patrnoster-abecedarima” (Damjanović 2014: 103) . Analogijom pre- ma latiničnim abecedarima, glagoljični su se priručnici za opismenjavanje nazivali azbu- kividnjacima ili bukvarima . Ti su nazivi izvedeni prema slijedu prvih triju glagoljičnih slova – azь, buky, vědě . Kako su u početnicama bili i psalmi i druge molitve, u hrvatskoj tradiciji poznat još jedan naziv za početnice odnosno bukvare – psalterići (Damjanović, 2014: 107) . Iz opisa najstarije hrvatske početnice vidljiva je duboka povezanost opismenjavanja s kršćanskom vjerom . U početnici je isprepleteno učenje čitanja, opismenjavanje, s usva- janjem temelja katoličke vjere, tj . s odgajanjem . Teško je u njima razlučiti gdje prestaje obrazovanje, a započinje odgoj . Ta pojava, kako ističu mnogi autori (Stjepan Damjanović 2014, Josip Bratulić 2007, Marica Čunčić 2003) moguće je vidjeti i u početnoj koncepciji glagoljičnoga pisma kao medija širenja kršćanske vjere, i to na puku razumljivu jeziku, kako je to usustavio Konstantin Filozof . Damjanović (2014: 111) pojašnjava: “Izašle iz ćirilometodske tradicije sve su [najstarije hrvatske početnice, op . a ]. na tragu poznatoga Konstantinova – Ćirilova gledišta da se čovjek Bogu i čovjek čovjeku najizravnije i naj- prisnije obraća na materinskom jeziku . Zato je svaki jezik dostojan knjige i oltara, a po- četnice (bukvari, paternoster-abecedari, psalterići) služe da se nauče pismena u kojima je taj jezik sačuvan i u kojima se prenosi s naraštaja na naraštaj ”. Jedinstvo opismenjavanja i učenja osnova kršćanske vjere proizašlo je, osim iz na- vedenoga, i iz same srži koncepta poučavanja, odnosno odgoja i obrazovanja . Naime, obrazovanje ni danas ni u prijašnjim vremenima nije moguće odvojiti od odgoja . Sustav odgoja i obrazovanja u suštini svakom društvu služi za nasljedovanje svojih temeljnih vrijednosti budućim generacijama, u konačnici – za samoodržanje, osiguravanje posto- janja u budućnosti . Riječima Alberta Manguela (2001: 83): “Dijete koje uči čitati, preko knjiga dobiva pristup u zajedničko pamćenje, pa se tako upoznaje sa zajedničkom proš- lošću koju onda obnavlja, u većoj ili manjoj mjeri, sa svakim čitanjem ”. Takva je funkcionalnost početnice duboko prisutna u poimanju učenja i poučava- nja, kako u srednjem vijeku tako i u novovjekovlju . Već od prve stranice svake od počet- nica iz 16 . stoljeća jasno je vidljivo da učenje čitanja služi spoznaji vjerske istine . Frances Yates (2011) u knjizi Umijeće pamćenja, prikazuje umijeća pamćenja kroz povijest, nagla- 550 Jelena Vignjević, Vladimira Velički: Učenje čitanja po najstarijim hrvatskim početnicama

šava kako je u srednjem vijeku svrha učenja i pamćenja dolazak do konačne istine, isti- ne o vječnom životu i putu do njega nasljedovanjem kršćanskih vrlina i odricanjem od grijehā . Novovjekovlje u mnogome nasljeduje i baštini srednjovjekovne fenomene . Tako se i novovjekovne početnice nastavljaju na srednjovjekovni koncept koji razumijeva uče- nje kao put do konačne istine vječnoga života . Ili, riječju Table za dicu – iz početnice će se “mala predraga” djeca naučiti osnovama “prave stare kršćanske vjere”1 . Odmah po naslovu, Tabla za dicu to jasno ističe kao svojevrstan podnaslov:

EDNE MA- lahne knižice iz koih se ta mlada predraga dit- ca , priprosti ljudi zgla- golskimi slovmi čtati , i po- glavitei , i potribnei artiku- li , ili členi ove prave stare karstianske vere, koja sva- koga čovika izveli- čalahko mogu naučiti .

Taj se koncept učenja nastavio i na sljedeća razdoblja, sve do u 19 . stoljeće . Obra- zovanje, učenje i umijeće pamćenja kao sredstvo stjecanja i prijenosa znanja izviru iz srednjega vijeka i teku u kasnija stoljeća .

3. Učenje čitanja po početnici Tabla za dicu

Naslov Tablu za dicu nose dvije početnice otisnute 1561 . godine u okviru djelatnosti hrvatske protestantske tiskare u Urachu, blizu Tübingena, koja je djelovala od 1561 . do 1564 . godine . Knjige su se tamo tiskale glagoljicom, ćirilicom i latinicom, u skladu s namjerama da se protestantizam proširi među južne Slavene “( . ). svakome u njemu naj- prihvatljivijem ruhu” (Damjanović 2014: 109) . Kao uzorak za izradu glagoljičnih slova za protestantska izdanja poslužila je, među inima, i spominjana najstarija hrvatska gla- goljska početnica iz 1527 . (Damjanović 1986) . Početnice su otisnute iste godine, najprije glagoljična potom ćirilična, svaka u nakladi od 2000 primjeraka . Glagoljična Tabla za dicu strukturom i sadržajem gotovo je ista kao i ćirilična, razli- kuju se samo u dijelu teksta pod naslovom “Kako se imaju slova izgovariti” te u pojedi- nostima prilagodbe pismu (npr . u podnaslovu u jednoj piše “zglagolskimi slovmi čtati” u drugoj “scirulskimi slovmi čtati” . Stoga, iako oprimjereno glagoljičnom Tablom za dicu, sve što će se kazati i zaključiti u daljnjem tekstu odnosi se u jednakoj mjeri na obje po- četnice, glagoljičnu i ćiriličnu .

1 Sav tekst citiran iz glagoljične Table za dicu transliteran je prema pretisku Glagoljska i ćirilska Tabla za dicu, Tűbingen 1561 . koji je objavljen 1986 . u izdanju Međunarodnoga slavističkog centra SR Hrvatske . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 551

U odnosu na najstariju hrvatsku glagoljsku početnicu (1527), Tabla za dicu donosi znatnu promjenu – naslovom i podnaslovom ističe svoju namjenu djeci . Naslovom se djelo definira, a podnaslovom predstavlja kao “malahna knjižica” – mala knjiga, djelce . Podnaslov navodi i njezinu namjenu – da njome mogu djeca naučiti glagoljična slova i osnove kršćanske vjere . Podnaslov ističe i ono čemu ta mala knjižica služi, njezinu svrhu i njezinu funkcionalnost u dolasku do vjere i vjerske pouke za dobar kršćanski život . Nakon podnaslova stoji tekst na njemačkom jeziku goticom pisan, podatak o tome da je knjiga abecedar i katekizam na hrvastkome jeziku:

ABECEDARIUM, Und der gan- Ze Katechissmus / one aussle- gung / in der Crobatishen Sprach te mjesto i godina tiska . Na sljedećoj je stranici predgovor u čijoj je strukturi i sadržaju naglašeno sljedeće . 1 . Uputa djeci: “Bog otac ( .) . moćno zapověda mladu dicu : ovi njega zakon i za- povědi vazda učiti : IS(U)H(RST) takoe Sin Božji ( . )”. Dakle, obraćanje djeci s jasnom porukom o tome što je krajnja svrha opismenjivanja i učenja . 2 . Uputa učiteljima (“meštrima”), svećenicima (“pripovidavcima na božjem městu”):da djecu i puk (“priproste uboge ljudi”), od Boga im dane i izručene, nauče iz ove knjige vjerno čitati i napamet govoriti u njoj zapisane temeljne kršćanske vjerske istine . “( . . ) iz ovih knjižic v(ě)rno čtati, potom ove artikule ili člani karstianske vjere ovdi zapisane napamet zredom govoriti naučite ( . )”. Obraćanjem učiteljima jasno je istaknut njihov zadatak da učenike nauče čitati i napamet redom govoriti sadržaj katekizma koji Tabla za dicu donosi . Dakle, učiteljev je cilj ne samo poučiti čitanje i pisanje već i kršćanski nauk za život . Drugo što je istaknuto jest da sve to učenik treba napamet po redu znati . Pamćenje je u srednjem vijeku razumijevano kao dio vrline razboritosti, prve od kardinalnih vrlina . Od svega što pripada razboritosti pamćenje je najvažnije jer nas od onoga prošloga usmjerava sadašnjem i budućem (usp . Yates 2011) . Pamćenje upotrijeblje- no za izvlačenje korisnih pouka iz prošlosti i za stjecanje znanja dio je razboritosti . Osim toga, srednjovjekovlje je razdoblje rukopisne knjige, knjigâ je malo i znanje treba čuvati u glavi, u pamćenju . S tiskanom knjigom znanje postaje dostupno u mnoštvu kopija, no do današnje lake dostupnosti jednim klikom bio je dug put . Na početku novovjekovlja knjiga je još uvijek i rijetka i skupa . Srednjovjekovna ars memoriae razvila je brojne na- čine unaprjeđivanja sposobnosti pamćenja . Većinom se ti načini temelje na pamćenju pomoću slika, na odabiru upadljivih i neobičnih slika koje se lako pamte, a uz njih i ono što se želi zapamtiti . Brojni su srednjovjekovni zapisi o memorijskim slikama pomoću kojih je moguće pohraniti u pamćenju ono što želimo zapamtiti . Frances A . Yates (2011: 101) navodi memorijska pravila Tome Akvinskoga: 552 Jelena Vignjević, Vladimira Velički: Učenje čitanja po najstarijim hrvatskim početnicama

Četiri su stvari koje pomažu čovjeku da dobro pamti . Prva je da stvari koje želi upamtiti na određeni način rasporedi . Druga je da se prema njima odnosi s ljubavlju . Treća je da ih svede na neobične sličnosti . Četvrta je da ih često ponavlja .

Razvijanje dobra pamćenja ostalo je cilj školskog poučavanja još duboko u novovje- kovlje . No, duhom razuma vođen humanist Erazmo Roterdamski preporučuje drukčije metode upamćivanja (prema Yates 2011: 150): Premda ne poričem da mjesta i slike mogu biti pamćenju od koristi, ipak se najbolje pamćenje temelji na tri najvažnije stvari, a to su učenje, poredak i marljivost . Talijanski retorički priručnik iz 1534 . brani svojim učenicima služenje srednjovje- kovnim mnemotehničkim sredstvima i zahtijeva učenje napamet kao isključiv način pamćenja . Učenje napamet ili da se “napamet zredom govoriti uči” propisivat će kao osnovnu metodu učenja i početnica Tabla za dicu . Kako je učenje napamet bio temeljni način učenja, uspjeh u učenju više je ovisio o ustrajnosti i metodama zapamćivanja nego o inteligenciji učenika . Poticane su stoga ustrajnost i školska disciplina te metode učenja i poučavanja koje će olakšati pamćenje . Metodika poučavanja i učenja sva će biti usmje- rena tom konačnom cilju – pamćenju, zapamćivanju po redu . Početnica Tabla za dicu pomno usustavljuje poredak građe . Građu raspoređuje na način da najprije donosi slova, azbučnim slijedom, u četiri varijante . Na sljedećoj su stranici kombinacije svakog suglasnika sa svakim samoglasnikom . Trebalo ih je “nabubati” napamet . Vjerojatno je i sam izraz “bubati” (napamet učiti bez razumijevanja, učiti napamet besmislen tekst) nastao od prvoga reda – ba be bi bo bu bě bь – toga drevnoga učeničkog zadatka . Taj je zadatak olakšan ritmizacijom . Poznato je da ritam i rima, posebno učenicima mlađe dobi, uvelike olakšavaju zapamćivanje . Tako se ritmom, rimom i nizom predvidljivih elemenata olakšava zapamćivanje besmislena sadržaja . Ovladavanje ovim zadatkom na samom početku učenja olakšat će sve daljnje učenje . Naime, učeći slogove u svim kombinacijama suglasnika i samoglasnika učenik će steći svijest o tekstu kao strukturi sastavljenoj od slovnih i slogovnih elemenata . Ta će mu svijest uvelike pomoći poslije u čitanju i pisanju riječi i rečenica, ali i u odgonetanju i razumijevanju značenja novih riječi . Suvremenim rječnikom metodologije početnoga čitanja rekli bismo da se tablicom za sricanje kao prvom lekcijom radilo na razvoju me- tajezične svijesti i učenju metajezičnoga znanja te se uvježbavala glasovna analiza . Sljedeća stranica donosi lekciju “Kako se imaju slova izgovariti” . Azbučnim su sli- jedom od a do ju (28 slova) u tri niza poredana po tri imena . Ukupno su 84 imena . Uglavnom su navedena imena ljudi (Adam, Vidь, Elisabet, Maria .), . ali i imena loka- liteta (Betleem, Babilonia, Carigrad . ). te imena stvari, imenice (Čemer, Čovik, Jelenь) . Tu je zapamćivanje olakšano djeci poznatim sadržajem . Ljudska imena djeci su poznata, svatko ima svije ime, svatko zna svoje ime . I danas dijete najprije nauči napisati svoje ime kojim se potpisuje na crtež ili ga piše po papiru . Imena ljudi i stvari neposredno su dječ- Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 553 je iskustvo, pa je postupak asocijacije imenom uz svako slovo, zapravo mnemotehnički postupak vezivanja nepoznatoga uz poznato; npr . novoga, nepoznatog slova v uz poznate riječi Vitez, Vidь, Vita . Ista cjelina “Kako se imaju slova izgovariti” u ćiriličnoj Tabli za dicu donosi još je- dan poznati srednjovjekovni mnemotehnički postupak dodavanja poznatoga nepozna- tom i stvaranje pamtljive smislene cjeline . Smisleni tekst učenika vodi u zapamćivanju slijeda slova . Npr :.

A Azbo jesam Bog . B Bě IS(US) Bogaživago Sin . V Vidih slavu Božju . G Glagolah dobra . D Dobro dobarbo jessam . E E jessambo Bog . Ž Život nošu vassebe vsemu miru . З Зelo divna satvorih . . .

“Osmišljavanje” azbučnoga slijeda slova temeljnim kršćanskim istinama poznato je kao azbučna molitva . Ona donosi i epizode iz Kristove muke, koja je učenicima sadržaj- no otprije poznata .

( . . ) N na križ me prigvozdiste . O oni me onda poješe . P Pilatu me pridadoste . R Rodih se roda zemelnago radï . S Spastï svih ki mene veruju . T Trnov venac na glavu položiste . ( . . )

Potom slijede kraći tekstovi – vježbe za čitanje . Redom su to: Deset zapovijedi Bož- jih, Vjerovanje, Očenaš, ulomci iz Markova i Lukina evanđelja, potom molitve “kim načinom gospodari družinu svoju molbu jedanu vjutro, a drugu uvečer da se govori priprosto učiti imaju” . I tu se čitanje olakšava korištenjem postojećeg znanja . Očenaš i Vjerovanje slušali su učenici i zapamtili u svakodnevnom životu i na misi, a i Deset za- povijedi bilo je dio kolektivnog znanja i vjerojatno nije bilo učenika koji već tisuću puta u roditeljskom domu nije čuo: Počtui Otca tvoga i Mater tvoju, da dugo živiti budeš na Zemli, koju hoĉe tebi tvoi Gospodin Bog dati . 554 Jelena Vignjević, Vladimira Velički: Učenje čitanja po najstarijim hrvatskim početnicama

Tako početnica Tabla za dicu učenike vodi do čitanja hodom od prvoga vizualnog upoznavanja s tipovima slova s kojima će se u knjizi susretati, preko slogovnih kombi- nacija te imena na početno slovo, do naziva slova u azbučnoj molitvi . Time su učenici ovladali slovima, slogovima, riječima i rečenicama te su spremni za čitanje i pamćenje tekstova . Da se olakša učenje napamet, tekstovi su bili pomno strukturirani, od jedno- stavnih prema složenima, od poznatijih prema manje poznatima . Ponavljanje je majka znanja . Ponavljanje pomaže pamćenju . Ponavljanje je u drev- nom poučavanju bilo ključna metoda učenja . Najprije, iščitavao se tekst i opetovano ga se ponavljalo . Drugo, tekst su učenici višestruko prepisivali i mehaničkim prepisivanjem zapamćivali (usp . Manguel 2001) . Prepisivanje i čitanje te znanje napamet međusobno su se podupirali . Na početku prepoznavanja slova i ovladavanja njima vježbalo se na osnovnim molitvama koje su učenici već znali napamet i to im je znanje pomagalo odgo- netati nepoznato – nepoznata slova . Poslije su ovladavši slovima višestrukim čitanjem i prepisivanjem učili napamet nepoznate tekstove . Čitanje naglas također je olakšavalo zapamćivanje . Malobrojnost knjiga i njihova vrijednost, čitanje naglas činili su nužnim i sveprisutnim . Dugu tradiciju glasnog čita- nja tek je u 19 . stoljeću zamijenilo čitanje u sebi (prema Pugh 1978) . U kontekstu škole i nastave glasno je čitanje bilo prisutno i znatno dulje . Učenici su imali svoje bilježnice, a knjiga je bila kod učitelja . Svaki je učenik dokazivao svoje znanje čitanja čitajući naglas . Svi ostali tako su imali priliku na desetke puta slušati isti tekst . I pamtiti . Čitanje naglas poticalo je i usavršavanje čitanja i govora samog jer, kako primjećuje Manguel (2001: 135) “čin čitanja naglas pažljivu slušatelju, često prisiljava čitatelja da bude pedantniji” .

4. Zaključak

Način učenja čitanja kojim su se koristile najstarije sačuvane početince u današnjoj se didaktičkoj literaturi (usp . Mendeš 2009, Bežen 2004) svrstava među sintetičke metode učenja slova . Tom su se metodom slova učila slovnim slijedom (latinična abecednim, glagoljična i ćirilična azbučnim) . Metoda je sintetička jer je usmjerena na postupak sin- teze manjih jezičnih elemenata, slova odnosno glasova, u veće jezične elemente – slogove, riječi, rečenice, tekstove . Ono što se jasno uočava kao specifičnost izabranih tekstova u Tabli za dicu i sličnim početnicama, jest činjenica da su učenicima ti tekstovi bili otprije poznati i to im je znanje pomagalo u odgonetanju slova i čitanju . Učenje je time znatno bilo olakšano jer je učenika predznanje vodilo i usmjeravalo u učenju novoga – iz očeki- vane riječi moglo se naslutiti, pretpostaviti slovo u nizu . Učilo se napamet, a zapamćiva- nje je bilo olakšano ritmizacijom, všestrukim čitanjem, čitanjem naglas i prepisivanjem . Svrha učenja slova bilo je učenje temelja kršćanske vjere i upućivanje u krepostan život . Taj će se koncept poučavanja, učenja i podučavanja u čitanju zadržati u hrvatskim početnicama sve do kraja 18 . stoljeća . Devetnaesto i dvadeseto stoljeće donijeli su velike promjene u tom području, no mnogi su se fenomeni iz drevnih učionica zadržali i do danas . Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 555

Literatura

Bežen, Ante (2004), “Sintetičke metode u nastavi početnog čitanja i pisanja”, Metodika, 5 (1), str . 32–47 . Bratulić, Josip (2007), “Hrvatske početnice do narodnoga preporoda”, Pogovor pretisku Prve hr- vatskoglagoljske početnice 1527, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sve- učilišna knjižnica, Školska knjiga, Zagreb, str . 15–29 . Damjanović, Stjepan (1986), “Glagoljska i ćirilska Tabla za dicu”, Pogovor pretisku Glagoljske i ći- rilske Table za dicu Tűbingen 1561, Međunarodni slavistički centar SR Hrvatske, Sveučilišna naklada Liber, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, str . 49–53 . Damjanović, Stjepan (2007), “Tri najstarije tiskane hrvatske početnice”, Hrvatski, god . V, br . 2, str . 9–21 . Damjanović, Stjepan (2014), “Tri najstarije hrvatske početnice”, u: Novi filološki prinosi, Matica hrvatska, Zagreb, str . 99–111 . Huizinga, Johan (1991), Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb Jembrih, Alojz (1980), “Najstarije hrvatske početnice”, IV . ročki glagoljaški bijenale, Pula, str . 59–67 . Manguel, Alberto (2001), Povijest čitanja, Prometej, Zagreb Mendeš, Branimir (2009), “Početna nastava čitanja i pisanja – temelj nastave hrvatskoga jezika”, Magistra Iadertina, 4 (4), str . 116–130 . Nazor, Anica (1964), “Kožičićev bukvar”, Slovo: Časopis Staroslavenskoga institute, br . 14, str . 121–128 . Nazor, Anica (2008), Knjiga o hrvatskoj glagoljici ‘Ja slovo znajući govorim’, Erasmus naklada, Zagreb Pugh, A . K . (1978), Silent Reading, Heinemann Educational, London Putanec, Valentin (1979), “Značenje riječi psaltir ‘bukvar’”, Slovo, br . 29, str . 93–96 . Šimčik, Antun (1933), “Najstarija hrvatska početnica štampana 1527 .”, Hrvatska revija, str . 375–376 . Štrkalj Despot, Kristina (2010), “Srednjovjekovna ars memoria i Šimun Klimantović”, Zadarska smotra, časopis za kulturu, znanost i umjetnost, Matica hrvatska, Zadar, str . 79–99 . Yates, Frances . A . (2011), Umijeće pamćenja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb

Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 557

Podaci o autorima

Sava Anđelković Université Paris Sorbonne, UFR d’Études Slaves Centre Universitaire Malesherbes 108, Bd . Malesherbes, 75850 Paris Cedex 17, Francuska sava .andjelkovic@free .fr

Natka Badurina Università degli studi di Udine Vicolo Florio 2, 33100 Udine UD, Italija natka badurina. @uniud .it

Miluša Bakrač JUOŠ”Marko Miljanov” Žrtava fašizma bb, Konik, 81000 Podgorica, Crna Gora bmikana@gmail com.

Ena Begović-Sokolija Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu ena begovic. @ff unsa. ba.

Masha Belyavski-Frank Dept . of Modern Languages, DePauw University Greencastle, Indiana, USA belyavsk@depauw edu.

Romana Benić Brzica Tehnička škola Karlovac Ede Šena 13, 10000 Zagreb, Hrvatska romana benic-brzica. @skole .hr

Melinda Botalić Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli Dr . Tihomila Markovića 1, 75000 Tuzla, BiH melindabotalic@gmail com. 558 Podaci o autorima

Almedina Čengić Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Franje Račkog 1, 71000 Sarajevo, BiH almedina_dr@yahoo com.

Srebren Dizdar Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Franje Račkog 1, 71000 Sarajevo, BiH srebren .dizdar@ff unsa. ba.

Miloš M . Đorđević Beograd, Srbija

Miloš M . Đorđević Visoka škola strukovnih studija za vaspitače “Mihailo Pavlov” Omladinskitrg 1, 26300, Vršac, Srbija

Vuk M . Đorđević Beograd, Srbija

Ozrenka Fišić Osnovna škola ”fra Marijan Šunjić” Stojkovići bb, 72290 Novi Travnik, BiH

Sanja Franković Trinity College Dublin CollegeGreen, Dublin 2, Irska sanja .frankovic@gmail com.

Marija Gorgieva Dimova Filološki fakultet “Blaže Koneski”, Univerzitet “Sv . Kiril i Metodij” Skopje 1000, Makedonija marija .gorgieva@gmail com.

Dolores Grmača Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu IvanaLučića 3, 10000, Zagreb, Hrvatska dgrmaca@ffzg .hr

Emina Hadžić Pedagoški zavod Bosansko-podrinjskog kantona Goražde Višegradska 2a, 73000 Goražde, BiH eminavelic@yahoo com. Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 559

Renate Hansen-Kokoruš Karl Franzens Universität Universitätspl . 3, 8010 Graz, Austrija renate .hansen-kokorus@uni-graz .at

Adijata Ibrišimović-Šabić Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Franje Račkog 1, 71000 Sarajevo, BiH adijata .ibrisimovic-sabic@ff unsa. ba.

Alica Kulihová Filozofická fakulta Univerzity Komenského v Bratislave Gondova 70/2, 811 02 Staré Mesto, Slovačka alica .kulihova@uniba .sk

Erika Lalíková Filozofická fakulta Univerzity Komenského v Bratislave Gondova 70/2, 811 02 Staré Mesto, Slovačka erika .lalikova@uniba .sk

Miranda Levanat-Peričić Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru Mihovila Pavlinovića 1, 23000 Zadar, Hrvatska mlevanat@unizd .hr

Leszek Małczak Šleski univerzitet Bankowa 12, 40-007 Katowice, Poljska leszek .malczak@us edu. .pl

Ethem Mandić Fakultet za crnogorski jezik i književnost Vladike Petra I b . b ,. Cetinje 81250, Crna Gora talemandic@gmail com.

Suzana Marjanić Institut za etnologiju i folkloristiku Šubićeva ul . 42, 10000, Zagreb, Hrvatska suzana@ief .hr

Amra Memić Pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću Luke Marjanovića b . b ,. 77000 Bihać, BiH mali_svijet@msn com. 560 Podaci o autorima

Jasmina Mojsieva-Guševa Institut za makedonsku književnost Grigor Prpičev 5, 1000 Skoplje, Makedonija jasminamg@gmail com.

Nikolay Papuchiev Sofia University St . Kliment Ohridski bul . “Tsar Osvoboditel” 15, 1504 Sofia Center, Sofia, Bugarska papuchiev@gmail com.

Adnan Pejčinović JU Mješovita srednja škola Gračanica Mula Mustafe Bašeskije 2, 75320 Gračanica, BiH adnanhpejcinovic@gmail com.

Ana Pejović JU Narodna biblioteka “Njegoš” Trg Šaka Petrovića, 81400 Nikšić, Crna Gora anapejovic73@gmail com.

Jelena Ratkov Kvočka Centar za talente Sremski Karlovci Trg Branka Radičevića 6, 21205 Sremski Karlovci, Srbija jratkov@ptt .rs

Larisa Softić-Gasal Mješovita srednja elektrotehnička škola Muhameda Hevaije Uskufija 2, 75000 Tuzla, BiH softic .larisa@bih .net ba. larisa .softic .gasal@gmail com.

Nadežda Starikova Institut za slavistiku Ruske akademije nauka Možajskoe šosse 28-25, 121471, Moskva, Rusija nstarikova@mail .ru

Jolanta Sujecka Faculty of ‘Artes Liberales’, University of Warsaw Nowy Świat 69, 00-046 Warszawa, Poljska jolanta .sujecka@al uw. edu. .pl Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova (knjiga 2) 561

Zvonko Taneski Filozofski fakultet Komenskovog univerziteta u Bratislavi Gondova 70/2, 811 02 Staré Mesto,Slovačka zvonko taneski. @uniba .sk

Marijana Terić Fakultet za crnogorski jezik i književnost Vladike Petra I b . b ,. Cetinje 81250, Crna Gora marijana teric. @fcjk .me

Elbisa Ustamujić Fakultet humanističkih nauka u Mostaru Maršala Tita 35, 88000 Mostar, BiH elbisa ustamujic. @unmo ba.

Albena Vacheva South-West University “Neofit Rilski” Ivan Mihaylov 66, 2700 Blagoevgrad, Bugarska bnv@abv bg.

Vladimira Velički i Jelena Vignjević Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Savska cesta 77, 10000 Zagreb, Hrvatska jelena vignjevic. @ufzg .hr vladimira velicki. @ufzg .hr

Olga Vojičić-Komatina Filološki fakultet Univerziteta Crne Gore Danila Bojovića bb, 81400 Nikšić, Crna Gora olgako@ucg .ac .me

Jurica Vuco Filozofski fakultet, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Lorenza Jagera 9, 31000, Osijek, Hrvatska jurica vuco. @gmail com.

Vesna Vukićević Janković Filološki fakultet Univerziteta Crne Gore Danila Bojovića bb, 81400 Nikšić, Crna Gora vesnajan@ac .me 562 Podaci o autorima

Kalina Zahova Institute for Literature – Bulgarian Academy of Sciences 52 Shipchenski Prohod Blvd ,. Bl . 17, 1113 Sofija, Bugarska kalinaz@abv bg.

BOSANSKOHERCEGOVAČKI SLAVISTIČKI KONGRES II ZBORNIK RADOVA (KNJIGA 2)

Za izdavača Senahid Halilović

Korektura Azra Ahmetspahić-Peljto

UDK Lejla Hajdarpašić

Dizajn korica Tarik Jesenković

DTP Narcis Pozderac

Štampa Dobra knjiga, Sarajevo