MONUMENTA SREBRENICA Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva KNJIGA 7.
SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA
Recenzenti: Prof. dr. sc. Jusuf Žiga Prof. dr. sc. Sead Selimović Doc. dr. sc. Anita Petrović
Urednik: Prof. dr. sc. Adib Đozić
Lektor: Zarfa Sarajlić, prof.
Prijevod na engleski: Prof. dr. sc. Selma Kešetović
Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona
Štampa: OFF-SET Tuzla
Tiraž: 500 kom
Tuzla – Srebrenica 2018.
ISSN 2233-162X
2 SADRŽAJ
Riječ urednika ...... 5
GENOCID
Enver Halilović PITANJE KOLEKTIVNE POLITIČKE ODGOVORNOSTI ZA MASOVNI RATNI ZLOČIN GENOCID ...... 17
Sead Omerbegović, Midhat Čaušević, Medina Salihović MASOVNE GROBNICE NA PODRUČJU OPĆINE ZVORNIK KAO MATERIJALNI DOKAZI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA 1992–1995...... 27
Midhat Čaušević, Sead Omerbegović, Fatija Hasanović ZLOČIN GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA NA PODRUŠJU OPĆINE ZVORNIK – SLUČAJ BIJELI POTOK ...... 65
IZ PROŠLOSTI BOSANSKOG PODRINJA
Kemal Nurkić POPIS STANOVNIŠTVA MAHALE CRVENA RIJEKA U SREBRENICI 1850/51. GODINE ...... 103
Šefko Sulejmanović DŽAMIJA U KOZLUKU KOD ZVORNIKA ...... 113
Adib Đozić, Rusmir Djedović MAHALA PETRIČ U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA ...... 145
Rusmir Djedović, Adib Đozić NASELJA FOJHAR, GOSTILJ I LIKARI KOD SREBRENICE KRAJEM 19. STOLJEĆA ...... 175
PRILOZI
Václav Radimsky RIMSKI GRAD DOMAVIA U GRADINI KOD SREBRENICE U BOSNI I TAMOŠNJI ISKOPI ...... 217 3
Riječ urednika
U prošlom broju „Monumente“ postavili smo pitanje fenomena kulture sjećanja kod Bošnjaka. Konkretnije, problematizirali smo uticaj „predrasudne historiografije“ na razvoj kulture sjećanja u pravcu zaborava ili pak pamćenja. Šta treba pamtiti i zašto pamtiti. Pamtiti treba sve i dobro i loše. Pamćenje je dio našeg identiteta. Sve što smo zaboravili, kao da smo zaboravili dio sebe. Ljudski život, i na individualnom i na kolektivnom nivou, odvija se između sjećanja i nadanja. Sjećanje je jedina ljudska stvarnost. Identitet je ono što nam se desilo. Zagovornici nesjećanja, zaborava, nebavljenja prošlošću, nisu u stanju izgrađivati pretpostavke za humaniju budućnost. Iz pouka i iskustva prošlosti, jedino je moguće projektirati budućnost. Objašnjavajući uticaj prošlosti na formiranje naroda kao društvene grupe, francuski mislilac Ernest Renan kaže da je narod kao globalna društvena grupa: „Rezultat duge prošlosti napora, žrtava i odanosti. Kult predaka je od svih najelegantniji; preci su nas učili tome što jesmo. Herojska prošlost velikih ljudi, slave (mislim, istinske), društveni je kapital na kome se zasniva nacionalna ideja. Imati zajedničku slavu u prošlosti, zajedničku volju u sadašnjosti; učinjene velike stvari zajedno, htjeti ih još činiti, eto bitnih uvjeta da bi bio narod.“1 Floskula, ne baviti se prošlošću već se okrenuti budućnosti, je nemoguća. Jedina društvena stvarnost je prošlost, druge nema. Prošlost je naš identitet, sve što imamo pokazati i sve čega se imamo sjećati, i na kolektivnom i na individualnom nivou, rezultat je prošlosti. Istina, ne treba biti zarobljen u prošlosti, ali je nije moguće negirati. Kako se okrenuti budućnosti, ako ne otklonimo negativne pretpostavke iz prošlost, koje bi se mogle ponoviti u budućnosti? Bošnjaci ne samo da ne smiju zaboraviti genocidno stradanje u posljednja dva stoljeća, već istovremeno, neophodno je da afirmiraju svoju ukupnu društveno-historijsku kulturu, nereduciranu na kulturne norme kulture lijevog mesijanizma. Nećemo pretjerati ako kažemo da su ideologije „predrasudnih historiografija“ srpskog i hrvatskog nacionalizma i ideologije lijevog mesijanizma kod samih Bošnjaka, dovele Bošnjake, kao naciju, s vrlo bogatom kulturom i tradicijom i vrlo prepoznatljivim nacionalnim identitetom, na granicu kolektivnog zaborava. Iz perspektive 1 E. Renan, Šta je nacija, Kulturni radnik, br. 6/1981, Prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb, str.104. 5 ideologije lijevog mesijanizma, kolektivno sjećanje Bošnjaka jedva da seže dalje od Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a. Ideologije srpskog i hrvatskog mesijanizma, zatomile su kolektivni identitet Bošnjaka u srpstvu i hrvatstvu i on kao samosvojan za njih i ne postoji. Obje ove ideologije, ideologija nacionalnog mesijanstva i ideologija lijevog mesijanizma uslovile su, ne samo to, da Bošnjaci nedovoljno prepoznaju svoj identitet u kulturi, jeziku, politici, ekonomiji, religiji, tradiciji,... već i da izgrade kod sebe jedan zaseban društveno-psihološki fenomen samostida, samoprezira, sličan fenomenu kompleksa niže vrijednosti. Bošnjački samostid, kao specifičan oblik kolektivne svijesti, ispoljava se u svim sferama života. No, prije nego što taj fenomen konkretno pokažemo na primjerima iz životne prakse, recimo da posjedovanje samostida kao kolektivne psihičke karakteristike, uzrokuje smanjenje samopoštovanja. Smanjenje samopoštovanja uzrokovalo je da se više cijene tuđe kulturne vrijednosti, nego svoje. Historija Bosne i Bošnjana/ Bošnjaka traje stoljećima i niko je nema pravo reducirati na devetnaesto i dvadeseto stoljeće, kada identitetske sadržaje određuju dominantno naprijed imenovane ideologije, mimo volje i želje Bošnjaka. Naši preci su i u srednjem vijeku i u osmanskom periodu mnogo više truda ulagali u svoj narodni, kulturni, jezički i vjerski razvoj, nego što to mi danas znamo. Nešto manje od pet stotina godina bošnjačkog kolektivnog identiteta u islamsko-orijentalnoj kulturi i civilizaciji je skoro izbrisano. Ideologija lijevog mesijanizma ga je izbrisala razvijajući mit o Bošnjaštvu kao ostataku „zaostalog feudalizma“, a time i svih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti toga perioda, koje imaju neprocjenjivu i svevremenu kulturno- civilizacijsku vrijednost i u materijalnoj i u duhovnoj kulturi. Pomenimo samo na Drini ćupriju, Mehmed paše Sokolovića, most sultana Sulejmana Veličanstvenog u Mostaru, koga neopravdano zovu Stari most. U duhovnoj, nematerijalnoj kulturi to su djela neprocjenljive kulturne vrijednosti: balada Hasanaginica, bezbroj sevdalinki, pobožnih pjesama ilahija i kasida, naučna djela Hasana Kafije Pruščaka,2 Mehmeda Hevaije Uskufije3 i drugih više od 2 Hasan Kafija Pruščak (1544.-1616.), piše djela iz filozofije, logike, prava, politologije, i digmatike i u njima raspravlja o najznačajnijim društvenim pitanjima svoga vremena. Među 17 napisanih naučnih djela posebnu vrijednost ima djelo Temelji mudrosti o uređenju svijeta (1596.) O značaju i veličini Pruščakovog naučnog djela možda najbolje govori podatak da je njegovo djelo Temelji mudrosti o uređenju svijeta prevedeno na francuski, turski, mađarski i njemački jezik, mnogo prije nego što ga je na bosanski jezik preveo 1919. godine S. Bašagić. Opširnije o biografskim i bibliografskim podacima o H. K. Pruščaku, vidi u: A. Ljubović, F. Nametak, H. Kafija Pruščak, Izabrani spisi, V. Masleša, Sarajevo, 1983. 3 Opširnije o Mehmedu Haveiji Uskufiji u: M. Huković, A. Kasumović, I. Smajlović, Mehmed Hevai Uskufi, Univerzal, Tuzla, 1990. 6 200 autora4 koji su pisali na arapskom, turskom i persijskom jeziku. Zar se svega toga treba odreći, stidjeti ili pak zaboraviti. Zamislite šta bi ostalo od današnje kulture zapadnoevropskih naroda, kada bi se odrekli svoje kulture pisane latinskim jezikom ili pak kada bi se odrekli srednjovjekovne crkvene pismenosti, kiparstva i slikarstva. Kada govori o historiji umnog razvoja kod Bošnjaka, Safvet-beg Bašagić tvrdi da je period osmanskog doba „najsjajnije doba.“ Dalje Bašagić piše: „u stoljetnoj borbi s vanjskim i nutarnjim neprijateljem, umorni bosanskohercegovački musliman zaboravio je na svoje slavne djedove, koji su mu u svoje vrijeme pronijeli ime po islamskom svijetu s učenim i pjesničkim djelima.“5 Ideologija nacijalnog mesijanstva, hrvatska i srpska, u nastojanjima da sve u Bosni i Hercegovini srbizira i hrvatizira, primijenila je u kulturi zločinačku formulu Ive Andrića, koji, kada piše o kulturnom i naučnom stvaralaštvu Bošnjaka na orijentalnim jezicima, kaže: „njihova duhovnost-i onda kada nije bila beznačajna i kada je svakako zasuživala pažnju-ne može biti predmet našeg rada jer su oni po jeziku i duhu pripadali sferi druge kulture.“6 Ta zloćudna misao, matrica je mišljenja obje nacionalne ideologije, i hrvatske i srpske, a one ili ne razumiju ili ne žele da razumiju bosansko jedinstvo različja, zasnovano na različju svetih predanja, kultura i civilizacija. Kako bi se danas okarakterizirao naučnik ili književnik, koji bi djela pisana na latinskom, njemačkom, francuskom, engleskom, ruskom, turskom ili nekom drugom jeziku, okarakterizirao kao djela koja „ne mogu biti predmet našeg rada“... „jer pripadaju sferi druge kulture.“ Od početka nacionalno- oslobodilačkih pokreta pa sve do danas, traje perfidno, prikriveno, ideološko kriptoiziranje bošnjačkog identiteta, posebno njegovih orijentalno-islamskih sadržaja. To je uslovilo mnogo veću afirmaciju nebosanskih identiteta u Bosni i Hercegovini, nego što su to bošnjački identiteti. To je posebno vidljivo u na nivou personalne afirmacije istaknutih ličnosti u kulturi, religiji, nauci, umjetnosti, politici i dr. Pokažimo to na nekoliko primjera. Primjer prvi. Naši istočni susjedi su izmislili svog epskog junaka Marka Kraljevića, koji je ubio izmišljenog Musu Kesedžiju, izmislili pobjedu na Kosovu polju, a mi Bošnjaci zaboravili stvarne bošnjačke epske junake, braću Muju i Halila Hrnjicu, Tala od Orašca, Mustaj-bega Ličkog i druge, koji su branili Bošnjake od progona i etničkog čišćenja u bosanskoj Krajini. 4 Mehmed Handžić, (1906.-1944.) u tekstu. Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana, napisan 1934. godine govori o 200 naučnika i pjesnika. 5 S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986., str. 21. 6 I. Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, Kocka, Banja Luka, 1995. str. 117. 7 Zaboravili smo Boj pod Banjalukom 1737. godine,7 kada su samoorganizirani Bošnjaci odbranili Bosnu od Austro-Ugarske i odgodili njezinu okupaciju za više od 150 godina. Postavljamo ovo pitanje kako nam se ne bi desilo da u skoroj budućnosti ne zaboravimo heroje odbrane Bosne i Hercegovine u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992–1995. godine, ne samo hrabre bosanske vojnike, već i sve one koji su Bosnu i Hercegovinu branili i brane u nauci, kulturi i umjetnosti. Ako bi nam se to desilo, onda bi morali pamtiti izmišljene junake, a bosanske krvnike kao heroje. Bio bi to potpun gubitak slobode i put u nestanak. Primjer drugi. Imenom reformatora srpskoga jezika, Srbina Vuka Stefanovića Karadžića (1787–1864), rođenom u selu Tršić kod Loznice, Republika Srbija, imenovano je na desetine škola u Bosni i Hercegovini, dok nijedna škola ne nosi ime jednog od najvećih bosanskog alhamijado književnika, Mehmeda Hevaije Uskufije (1601/1602–?), rođenog u Dobrinji kod Tuzle. Da ne bude zabune, niko nije protiv afirmacije Vuka Stefanovića Karadžića, niti protiv srpskog jezika, ali zašto bi zaboravili Mehmeda Uskufiju, Bošnjaka iz Tuzle, koji ni po jednom naučnom i umjetničkom elementu u doprinosu razvoju kulture, prije svega književnosti, u Bosni i Hercegovini, ne zaostaje iza Vuka Stefanovića Karadžića. Naprotiv, prednjači, ako ni po čemu drugom, onda po poznavanju više jezika i pisama te preko dvjesta godina djelovanja prije Vuka Karadžića. Poznata je jedna Hevaijina pjesma u kojoj on poziva na zajedništvo u Bosni, a počinje stihom „Bosanski da vam govorim bratani“8. Kako znate, Karadžić je zborio srpski, ali je zastupljeniji u simboličkoj sadržajnosti Bosne i Hercegovine od Mehmeda Uskufije. Nije to ni do Karadžića ni do Uskufije, ni do Srba kao jednog od bosanskohercegovačkih naroda, već isključivo do bošnjačkog samostida, nastalog pod dvostoljetnim nasiljem naprijed pomenutih ideologija. Primjer treći. Dva značajna guslara i kazivača epskih narodnih pjesama, Filip Višnjić (1767–1834) i Avdo Međedović (1875–1953), nejednako su prisutni u sjećanju i simboličkoj sadržajnosti kod nacionalnih grupa kojima pripadaju, iako je i ovdje razlika u kvalitetu na strani onoga koji je skoro zaboravljen. Jedan od najznačajnijih srpskih guslara F. Višnjić, pamti se u Bosni i Hercegovini kroz nazive gimnazije i gradske biblioteke u Bijeljini. U rodnom mjestu Gornja Trnava na Majevici, podignuto je kameno obilježje na mjestu rodne kuće. U Loznici, Republika Srbija, podignut mu
7 Opširnije u: O. Novljanin, Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736-1739, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 1994. 8 M. Huković, A. Kasumović, I. Smajlović, Mehmed Hevai Uskufi, Univerzal, Tuzla, 1990., str.68. 8 je spomenik, a u Beogradu jedna osnovna škola nosi naziv F. Višnjić. Po Avdi Međedoviću, nijedna škola niti bilo koja obrazovna i kulturna ustanova u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, ne nosi njegovo ime. A ko je bio Avdo Međedović? On je jedan od najvećih, ne samo Bošnjačkih, već svjetskih epskih stvaralaca svih vremena. Autor je čuvenog epa „Ženidba Smailagić Mehe“, koji ima 12.311 stihova i po dužini je kao Ilijada i Odiseja. Zbog toga je i prozvan „balkanski Homer“. Možemo slobodno reći, Avdo Međedović napisao je djelo umjetničke vrijednosti kao i djelo koje je napisao Homer. Za Avdu Međedovića zna se na univerzitetu Harvard, ali u Bosni i Hercegovini vrlo malo. Istražujući stvaralaštvo Avde Međedovića, Milam Peri i Albert Bates Lord, profesori s univerziteta Harvard, zabilježili su oko 100.000 stihova „bošnjačkog Homera“. Primjer četvrti. Sve znamo o Gavrilu Principu, pripadniku terorističke organizacije „Mlada Bosna“, koji je u Sarajevu 1914. godine ubio austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju. Na desetine lekcija napisano je o Principu kao heroju, on i jeste „heroj“ za ideologiju lijevog mesijanizma, a šta je iz pozicije demokratije i ljudskih prava danas, onaj ko ubije nevinu ženu na ulici i u stomaku njezino nerođeno dijete. To je iz pozicije principa pravde, pravičnosti i prava, zločin koji se imenuje terorizmom. Autentično ime jedne sarajevske ćuprije „Latinski most“, preimenovano je u Principov most. Svake godine organizirane su učeničke ekskurzije da idu da gledaju Principove stope uklesane u trotoaru kraj mosta, odakle je ubio nevinu ženu i njezino nerođeno dijete. I dok smo učili o ubici Gavrilu Principu, ništa nismo znali ni smjeli znati o Muhamedu Hadžijamakoviću, bosanskom patrioti i legalnom vojniku, borcu bosanske vojske koja se borila protiv austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Hadžijamaković je s još nekolicinom bosanskih patriota, boraca, nakon austrougarske okupacije Sarajeva i nakon njegove predaje okupacionim vlastima, na prijekom vojnom sudu, prvoj instituciji austrougarske vlasti nakon okupacije Bosne i Hercegovine, osuđen na smrt vješanjem. Hadžijamaković je svoje herojstvo pokazao i prilikom vješanja. Na upit o posljednjoj želji, Hadžijamaković je poželio da mu skinu lisice-sveze s ruku, da uzme abdest prije vješanja. Kada su mu skinuli lisice s ruku, on je oteo pušku s bajonetom od jedog vojnika iz streljačkog stroja i počeo ih bosti. Čitava je četa bajonetama izbola Hadžijamakovića i tek tako polumrtvog, kada je iskrvario i pao, objesili su ga. Eto, uporedite djela i herojstva Principa i Hadžijamakovića pa donesite zaljučak. I danas se spominje G. Princip, ideolozi revolucionarnih pokreta veličaju njegovo djelo kao herojsko, a Bošnjaci, pamte li Bošnjaci M. Hadžijamakovića. Ne obilježava se mjesto Hadžijamakovićevog vješanja, ne
9 zna mu se za mezar, nijedna ustanova ne nosi njegovo ime, nema njegovog imena u udžbenicima historije. Nije do Hadžijamakovića, već do bošnjačkog kolektivnog pamćenja, do „ugrađenog“ samostida, koji je uzrokovao nedostatak samopoštovanja. Kao dan je jasno, na primjerima G. Principa i M. Hadžijamakovića, ko bi se trebao stidjeti, a ko ponositi. Naka je rahmet duši velikom bosanskom heroju, Muhamedu Hadžijamakoviću. Primjer peti. Kada je u pitanju Drugi svjetski rat i borba protiv fašizma, pune su historije heroja. Npr. u Srebrenici je osnovna škola nosila naziv Mihajlo Bjelaković, partizan, rođen u Vidrićima kod Sokoca. Poginuo u Srebrenici 1944. godine. Gimnazija u Srebrenici nosila je ime Midhat Haćam, partizan, rodom iz okoline Vareša. Nije problem što su te dvije obrazovne institucije nosile imena dvojice antifašista, čije nijedno pojedinačno djelo nije poznato, osim toga da su poginuli. Nijedan od njih nije bio iz Srebrenice. Ni to nije problem. U čemu onda jeste problem. U kolektivnom sjećanju Bošnjaka. Doskora nije zabilježeno ime dvojice srebreničkih dobrotvora, koji su spasili od ustaškog pokolja 3.500 srebreničkh Srba 1942. godine, koje su ustaše bile zatvorile u logor. Radi se o Ali(ji) efendiji Klančeviću i njegovom sinu Nazifu Klančeviću. O njima se nije ništa pričalo kao antifašistima, najvjerovatnije što je Alija ef. Klančević bio imam-hodža. Za ideologiju lijevog mesijanizma, hodže su reakcionari i ne zaslužuju ličnu afirmaciju i kada čine mnogo veća dobra od drugih. Slična je sudbina i s tuzlanskim muftijom, Šefket efendijom Kurtom, koji je 1942. godine na Badnju večer spriječio pokolj tuzlanskih Srba i paljenje pravoslavne crkve. Sasvim je drugi fenomen kako su komšije Srbi uzvratili na ova djela, posebno u Srebrenici. Primjer šesti. U dobročinstvu, humanitarnom radu i požrtvovanosti, iza Bošnjaka ne zaostaju ni Bošnjakinje, ali isto kao i Bošnjaci nisu simbolički predstavljene u javnom prostoru Bosne i Hercegovine. Imali smo prilike saznati o partizanki Mariji Bursać i mnogim drugima, ali skoro je bilo zabranjeno i zaboravljeno ime Ifaket-hanume Tuzlić-Kulović, kćerke Bakir- bega Tulića. Da bi nahranila muhadžire iz istočne Bosne, Ifaket-hanuma i pored upozorenja da ne ide po hranu u Bosansku Dubicu, ona je otišla. Hrabro je stala pred ustaše, koje su je uhapsili i odveli u Jasenovac. Mučena je u logoru najstrašnijim mukama i na kraju umrla u najvećim mukama, polivena i spržena vrelim uljem. O toj žrtvi ustaških zločina ništa se nije znalo. Da li zbog toga što je kćerka Bakir-bega Tuzlića. Begovska djeca nisu bila poželjna u javnom prostoru kao dobročinitelji jer su oni „ostaci truhlog feudalizma“. Primjer sedmi. Ovaj primjer govori o odnosu Bošnjaka prema svojoj religijskoj tradiciji i plemstvu. Širom Evrope, i danas, sasvim je normalno
10 da se mladi supružnici vjenčavaju u crkvama i da ih vjenčavaju crkveni velikodostojnici. Posebno se u javnosti ističu vjenčanja evropskih prinčeva i princeza. Ceremonije vjenčanja se televizijski prate i prenose. Kako je to kod Bošnjaka. Vjenčanja u džamiji, šerijatska vjenčanja, za mnoge bošnjačke mlade bračne parove su tebu tema, nešto zaostalo, staromodno. Kada je u pitanju bosansko plemstvo, ono je potpuno zaboravljeno. Šta Bošnjaci znaju o svojoj princezi Katarini-Emini i princu Isak-begu, rođenoj djeci bosanskog kralja Tomaša i bosanske kraljice Katarine. O Tomašu i Katarini znamo sve, ali o njihovoj djeci ništa. Je li to zbog toga što su kralj i kraljica bili katolici, a njihova djeca muslimani? Bosna ne bi smjela da zaboravi svoje plemstvo, isto kao što Evropa ne zaboravlja svoje jer je Bosna evropska zemlja i baštini evropske vrijednosti, sve bez izuzetka. Primjer osmi. U Mostaru se neko sjeti da postavi bistu karatisti Brus Liju. Nije neki problem ako se grupi ljudi Mostaraca sviđa da u gradu imaju bistu Brus Lija. Problem je u nečemu drugom. Kakve kulturne, duhovne, sportske i druge veze ima Brus Li s Mostarom. Problem je zašto u Mostaru pa i u cijeloj južnoj bosanskoj pokrajini Hercegovini, nema mjesta za Fevzi Mostarca (1670–1747), koji je napisao najpoznatije djelo bošnjačke i bosanske književnosti na perzijskom jeziku Bulbulistan. Zašto nema mjesta za Ali Fehmi Džabića (1853–1918), vođu pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bosne i Hercegovine, za Mustafu Mujagu Komadinu (1839–1925), gradonačelnika Mostara, humanistu i graditelja džamije i drugih objekata, čija je ljepota opjevana u sevdalinci. „Dvore gradi Komadina Mujo“, Husejna- Husagu Čišića (1878–1941), antifašiste kome su ustaše ubile dva sina. Nije li spomenik Brus Liju podignut da se ne bi u historijskom pamćenju „okamenio“ u Mostaru ili Stocu Mehmedalija Mak Dizdar ili pak da se ne bi neko sjetio bosanskog plemića Ahmed-paše Hercegovića, sina Stjepana Vukčića Kosače i brata kraljice Katarine. Svi nabrojani, osim Brus Lija su rođeni Mostarci, Hercegovci, životno vezani za Mostar i Hercegovinu, ali je bista podignuta Brus Liju, a ne njima. Nije do njih, već do današnjih Bošnjaka kojima manjka malo više poznavanja vlastitog identiteta i malo više samopoštovanja, kako bi konačno prevladali nametnuti im samostid. Primjer deveti. O ovovremenom bošnjačkom samostidu možda najbolje govori njihov odnos prema nadijevanju imena svojoj djeci. Otkuda u Bošnjaka danas imena, umjesto Ali(ja) – Aljoša, umjesto Salih – Sandokan, umjesto Hasana i Haruna – Hamir. Da se ne bi pogrešno razumjeli, nije niko protiv slobode nadijevanja vlastitih imena svojoj djeci, ali zašto je to udaljavanje, „bježanje“ od imena svojih predaka, svoje tradicije, svoga tradicionalnog identiteta, prisutno samo kod Bošnjaka, a ne i kod njihovih susjeda i na istoku 11 i zapadu, sjeveru i jugu. Šta je ako nije bošnjački samostid u bošnjačka lična imena uveo Elviru i Elvira, tipična španska katolička imena, a istjerao Fatimu i npr. Hameda. Otkuda Rusmira i Rusmir, Jusmira i Jusmir, kada ih uopće nije bilo u bošnjačkoj tradiciji do prije 50 godina. Naveli smo ovih devet prinjera, a mogli smo i devedeset, kako bismo ukazali na bošnjački kolektivni zaborav, na slabo kolektivno sjećanje, koje je uzrokovalo pojavu nekoliko društveno-psihičkih karakteristika kod Bošnjaka na nivou kolektivnog aktivizma, među kojima se posebno ističu samostid i i nedovoljno samopoštovanje. Ako zaboravimo ovakve i mnoge druge slične primjere, a tiču se nas Bošnjaka, naše historije, našeg sjećanja, našeg identiteta, a drugog nemamo, smatram da nije daleko dan kada ćemo zaboraviti i sve genocide nad nama, pa i ovaj posljednji, koji se dogodio u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992–1995.godine. Riječi Alije Izetbegovića, izrečene 2. oktobra 2002. godine i danas, vrlo aktuelno i opominjujuće, djeluju. Izetbegović je tada poručio Bošnjacima:„Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.“ Bolest bošnjačkog samostida moramo liječiti povratkom samopoštovanja, preko spoznaje vlastitiog historijskog, društvenog, političkog, kulturnog i duhovnog identiteta. „Jedan narod može izgubiti moć i gospodstvo, slava njegova oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova – kratko rečeno: jedan narod može doživjeti pravi politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ipak, ima nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena, ne može pomračiti umne stečevine naroda, koje je privrijedio kad je pobijedio varvarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje navijek, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima.“9 Prostor i namjena ovoga teksta ne dozvoljava nam da šire elaboriramo naprijed navedene fenomene, ali ovom prilikom otvorili smo ova pitanja za naučnu i širu bosansko-bošnjačku javnost jer ih smatramo važnim za dalju izgradnju bošnjačkog identiteta, koji neće nikoga ugrožavati, ali se ni odrođavati „otuđivati“ od svoje iskonske identitetske sadržajnosti. Na kraju krajeva, sjećanje na sebe, svoju kulturu, vjeru, domovinu, religiju, običaje, na svoj toprak, njeguju i čuvaju svi narodi svijeta, zašto to ne bi radili i Bošnjaci. Nije to nikakav izuzetak niti hir, već pravilo življenja jer život čovjeka, kao 9 S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986., str. 20. 12 društvenog bića, nemoguć je izvan društvene grupe kojoj pripada, a Bošnjaci su, ne samo biološki već i kulturno i duhovno vezani, sedimentirani s Bosnom, kao državom, kao kulturom, kao civilizacijom, izvan koje je njihova egzistencija nemoguća. Zbog svega navedenog, „bosanski da vam kažem bratani“, Bosnu valja čuvati, u sjećanju, kulturi, politici, ekonomiji, vojnoj industriji, u pjesmi, posebno sevdalinci. Šehitluci, širom Bosne i Hercegovine nas opominju i obavezuju. Nadamo se da će i ovaj broj, „Monumente“, sedmi po redu, svojim sadržajem dati skromni doprinos spoznaji djela bosansko-bošnjačke historije, kulture, duhovnosti i time uticati na smanjenje samostida kod Bošnjaka, a povećanje samopoštovanja. U ovom broju, dragi i poštovani čitaoci, imaćete priliku pročitati osam tekstova, a radi se o zaista izvornim naučnim radovima. Ovom prilikom otvorili smo jedno novo, a veoma važno naučno pitanje, o kome se do sada izuzetno malo pisalo i govorilo. Radi se o kolektivnoj političkoj odgovornosti. O tom problemu piše Enver Halilović u radu: Pitanje koliktivne političke odgovornosti za masovni ratni zločin genocid. Obećali smo vam da „Monumenta“ neće obrađivati teme koje se odnose samo na Srebrenicu, već na prostor cijelog bosanskog Podrinja. U ovom broju, tri rada se odnose na područje općine Zvornik. Rad, Masovne grobnice na području općine Zvornik – materijalni dokaz genocida nad Bošnjacima, uradili su: Sead Omerbegović, Midhat Čaušević i Medina Salihović. I sljedeći rad se odnosi na Zvornik, a riječ je o radu: Zločin genocida nad Bošnjacima na području općine Zvornik - slučaj Bijeli Potok, autora M. Čauševića, S. Omerbegovića i F. Hasanović. Kako vidite, u naučna istraživanja uključuju se i mladi istraživači, kao što su: mr. Medina Salihović, mr. Midhat Čaušević i Fetija Hasanović. Džamija u Kozluku kod Zvornika, rad je dr. sc. Ševke Sulejmanovića. Da veliki značaj dajemo istraživanju društveno-historijske i kulturne sadržajnosti Srebrenice u 19. stoljeću, potvrđuju sljedeća tri rada. Rad mr. Keme Nurkića, Popis stanovništva mahale Crvena Rijeka u Srebrenici 1850/51. godine. Dr. sc. Adib Đozić i mr. sc. Rusmir djedović autori su dva rada: Mahala Petrič u Srebrenici krajem 19. stoljeća i Naselja Fojhar, Gostilj i Likari krajem 19. stoljeća. Iz starije prošlosti Srebrenice kao prilog predstavljamo rad: Rimski grad Domavija u Gradini kod Srebrenice u Bosni i tamošnji iskopi, V. Radimskyog. Očekujemo da pored zadovoljstva čitanjem i novim spoznajama povećate samopoštovanje, a smanjite samostid, ako osjećate da je u nekoj mjeri prisutan kod vas te da date kritičke primjedbe kako bi naredni brojevi „Monumente“ bili još kvalitetniji od dosad objavljenih sedam brojeva.
Dr. sc. Adib Đozić, red. prof.
13
GENOCID
Enver Halilović
PITANJE KOLEKTIVNE POLITIČKE ODGOVORNOSTI ZA MASOVNI RATNI ZLOČIN GENOCID
Uvod Karl Jaspers je otvorio pitanje individualne krivice i kolektivne odgovornosti za zločine protiv čovječnosti odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. On je afirmirao ideju kolektivne političke odgovornosti i krivice njemačkg naroda za nacističke zločine, počinjene u njegovo ime te je time bitno doprinio intelektualnoj i političkoj denacifikaciji Njemačke poslije Drugog svjetskog rata. Kolektivna politička odgovornost nerazdvojna je od individualne odgovornosti i krivice nalogodavaca i izvršilaca zločina. Individualno i kolektivno nisu međusobne suprotnosti, pod pretpostavkom da je individualno svjesno sebe kao individualiteta, u onoj mjeri u kojoj je i kolektivno svjesno sebe kao kolektiviteta, kao individualnog kolektiviteta. „Mi nismo svjesni sebe samo kao pojedinci, već i kao Nijemci. Svako je, kad zapravo jest, njemački narod. ... Ono njemačko nema drugi oblik doli tih pojedinaca. Stoga je zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenog, zadaća naroda u liku zadaće svakog pojedinca“.1 Svijest o sebi kao pojedincu i o svom nacionalnom kolektivitetu nije nešto što je karakteristično samo za individualno i nacionalno svjesnog Nijemca, njemačkog intelektualca, filozofa, već i svakog drugog individualno i nacionalno svjesnog pripadnika svake druge nacije: Bošnjaka, Srbina, Hrvata, Amerikanca, Turčina, Rusa itd. Kroz svijest o sebi i svojoj naciji, u vezi s ratom stičemo svijest o svojoj individualnoj i našoj kolektivnoj (ne) odgovornosti, u zavisnosti od toga na koji način smo u njemu učestvovali. Jaspers se bavio pitanjima ratne odgovornosti za počinjene zločine, stoga se ni mi ovdje ne bavimo pitanjem odgovornosti i krivice za neučestvovanje
1 Karl Jaspers, Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, AgfM, Zagreb, 2006. str.74 17 u konkretnoj odbrani svog nacionalnog kolektiviteta, za nepatriotizam, a time i neodbranu civilizacijskih vrijednosti i humanizma uopće jer različiti oblici odgovornosti, kako individualne tako i kolektivne, mogu biti ne samo za činjenje zločina, već i za nepružanje otpora zločinu, na individualnom i kolektivnom planu. Isaiah Berlin2 govori o dva oblika slobode, negativnoj i pozitivnoj slobodi, „slobodi od“ i „slobodi za“, što nam daje za pravo da govorimo o dva oblika odgovornosti, „odgovornost za činjenje“ i „odgovornost za nečinjenje“. Svaki oblik krivice je kažnjiv različitim vrstama kazni i odgovornosti, kako za ono što je učinjeno tako i za ono što nije, a trebalo je učiniti.
Kolektivna politička odgovornost Ideja njemačke kolektivne političke odgovornosti i krivice za zlodjela nacizma, primjeren je model za razumijevanje svakog konkretnog historijskog oblika masovnog zločina protiv čovječnosti. U okviru četiri odgovornosti za masovne zločine protiv čovječnosti: krivičnoj, moralnoj, političkoj i metafizičkoj odgovornosti individua, državnih struktura i institucija, posebno je značajno pitanje nacionalne političke odgovornosti državno organiziranih masovnih zločina protiv čovječnosti, uključujući i zločin genocid. Nakon vojnog sloma fašizma i nacionalsocijalizma, Jaspers je vraćen na Univerzitet u Freiburgu i u zimskom semestru 1945/46. održao je predavanja o „duhovnoj situaciji Njemačke nakon Drugog svjetskog rata“, koja su kasnije uobličena u knjigu Pitanje krivnje. Kako sam Jaspers kaže u Pogovoru za njeno drugo izdanje (1962), „spis je trebao pomoći da se sami priberemo, da pronađemo put prema dostojanstvu u preuzimanju krivnje, što smo je, ovisno o vrsti, jasno spoznali“3. Iskustvo genocida u Srebrenici, ali i drugim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini 1992–95, obavezuje nas da postavimo pitanje da li je takvo preispitivanje krivice Srba, Hrvata i Bošnjaka moguće danas u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj? Imaju li Srbi, Hrvati, Bošnjaci svog Jaspersa, postoji li Jaspers među nama? Za sada, nažalost, odgovor je negativan. Ta činjenica je vrlo simptomatična, kako u smislu stanja duha ovih nacionalnih kolektiviteta tako i moralne i intelektualne vrijednosti njihovih intelektualaca, ma šta značio 2 Vidi u Isaiah Berlin, “Four Essays on Liberty”, Oxford University Press London, 1969, tekstTwo concepts of Liberty, njegovo inauguralno predavanje održano 1958. 3 Karl Jaspers, Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, AgfM, Zagreb, 2006. str. 113 18 taj pojam. Pogledajmo šta kaže Jaspers o kolektivnoj odgovornosti Nijemaca za zločine nacizma: „Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obavezni da o pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obavezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli o nama ne može biti svejedno jer smo svjesni pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci ...Ovdje imamo posla isključivo s nama samima4; „trudio sam se postići jasnoću u kojoj bismo mi Nijemci u svojoj samosvijesti ponovo došli k sebi“. Mi sebi, kolektivno-nacionalno i personalno-individualno, moramo postaviti pitanje: jesmo li izgubili ljudsko dostojanstvo da ne možemo da postavimo pitanja koja postavlja Jaspers, ponavljajući ih sada i ovdje, nećemo biti originalni, ali ćemo izgraditi svoje i podići dostojanstvo naroda kojima pripadamo. Nemogućnost da postavimo ova pitanja ne potvrđuje samo našu licemjernost, već i to da zločini još traju, da nisu završeni, da su još na djelu, samo na drugi način. Ni Srbi ni Hrvati ni Bošnjaci, ni intelektualci ni teolozi ovih naroda, ne osjećaju svoju obavezu kao ljudi da postave pitanje krivice „svojih“ naroda za zločine koje smo činili jedni drugima. Znači li to da smo prestali, da nismo ni bili, da još nismo postali ljudi? Ako nismo ljudi, šta smo? Zar ni nakon dvije decenije nismo u stanju da stanemo pred svoja ratna ogledala i da vidimo sebe, odnosno narode kojima pripadamo u njima? Ako nismo u stanju to da uradimo, to znači da je sve to što je bilo i danas prisutno i sutra potpuno ponovljivo. Ta činjenica nije pesimistična, već poražavajuća. Može li pitanje krivice srpskog naroda za genocid u Srebrenici postaviti neki srpski filozof ili teolog? Može li pitanje krivice hrvatskog naroda za zločin, npr. u Ahmićima postaviti neki hrvatski filozof ili teolog? Može li pitanje krivice bošnjačkog naroda za neki zločin nad Hrvatima ili Srbima postaviti neki bošnjački filozof ili teolog? Zašto je značajno postavljanje pitanja kolektivne, a ne samo individualne krivice za masovne ratne zločine? Odgovor je vrlo jednostavan: razumijevanje individualnog krivičnog djela ratnog zločina zahtijeva društveni, politički, u odnosu na individuu, kolektivni kontekst. Izvršioci masovnih ratnih zločina jesu bili pojedinci ili grupe, paramilitarne ili oficijelno političke, ali oni su rađeni u ime naroda ili države, nastajuće ili postojeće. S druge strane, srpsko, hrvatsko, bošnjačko nema drugi oblik 4 Ibid, str.11 19 postojanja osim pojedinaca. Stoga je zahtjev „za odbacivanjem pokvarenog, zadaća naroda u liku zadaće svakog pojedinca“. Svaki pojedinac nosi u sebi i sa sobom svoju kolektivističku društvenost. Po njoj, svojoj kolektivističkoj društvenosti je prepoznatljiv član kolektiviteta kojemu pripada, ali kojeg i izražava. Najprepoznatljivija forma kolektivne društvenosti pojedinca je njegov jezik, ali tu su i drugi oblici i sadržaji njegove svijesti o sebi i svom svijetu. Postavljajući ovo pitanje, pitanje kolektivne odgovornosti za ratne zločine, jaspersovski kazano, „dolazimo k sebi“, ne prestajemo biti to što smo, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, ni u individualnom ni u kolektivnom smislu, već uz to što jesmo postajemo još i ljudi, potvrđujemo i svjedočimo ne samo da smo to što jesmo, individualno i kolektivno, već i da pripadamo čovječanstvu. Jesmo li dovoljno ljudi ako smo samo Bošnjaci, Srbi, Hrvati? Svakako da nismo. U procesu denacifikacije njemačkog naroda i njemačke države, po Jaspersu, posebnu ulogu imaju filozofija i teologija, filozofi i teolozi. „Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje“, u koju svakako spadaju i ratna ubistva nedužnih ljudi jer se radi o pitanjima svijesti, političkog i državničkog legitimiteta zločinaca, njihovom moralu i grijehu za masovna ubistva nedužnih ljudi drugog jezika, druge vjere, drugih imena. Uistinu, niko drugi ne može biti pozvaniji od njih da se zapitaju o kojoj i kakvoj vrsti svijesti i morala je riječ kada su u pitanju počinioci zločina, ko ih politički legitimira, u ime koga su djelovali, zašto su kao pojedinci izvršioci zlodjela imali za cilj masovno uništenje pripadnika drugog naroda? Šta je i kakva je to svijest zločinca, kakav je njegov moral, u sociološkom smislu kako i zašto nastaje, u čije ime on to radi, kako i zašto Bog dopušta zločine nad nedužnim, običnim ljudima na njihovim ognjištima, na njihovim livadama i u tvornicama, to su samo neka od pitanja na koja odgovore trebaju dati, prije svih, filozofi i teolozi, ali i svi ostali.
Politička odgovornost državnika i građana? Politička odgovornost ili krivica „postoji u djelovanju državnika i pripadnika nekoj državi, usljed koje moram snositi posljedice djelovanja te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak“... Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici“.5
5 Ibid, str.21 20 Pogledajmo u kontekstu ovog Jaspersovog određenja političke odgovornosti i krivice, koliko je pripadnika oficijelnih političkih struktura procesuirano i pravosnažno osuđeno za individualne ili udružene ratne zločene počinjene u Bosni i Hercegovini 1992–1995. godine na domaćim i međunarodnim sudovima. Da li su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Franjo Tuđman, Jadranko Prlić, Ratko Mladić, Rasim Delić itd. optuženi za ratne zločine kao tzv. obični pojedinci ili kao komandanti vojski, predsjednici država, politički prvaci bilo stvarnih ili tzv. država i politički prvaci svojih naroda? Za šta su optuženi? Jesu li oni bili neposredni, direktni, individualni izvršioci bilo kojeg pojedinačnog zločina? Da li im je neko naredio da izvrše neki konkretan zločin za koji im treba izreći kaznu? Jesu li oni i njihove stvarne ili tzv. države, njihovi narodi stvarali i stavljali u upotrebu sve čime su raspolagali da bi postigli lični ili politički cilj? Jesu li oni samo pojedinci, kakvi su milioni ili hiljade drugih? Na kraju: jesu li na te pozicije došli sami, nasilno ili ih je narod izabrao, neke direktno, a neke indirektno? Ko je taj ko ih je izabrao na najviša državno-politička mjesta? Može li biti politički neodgovoran onaj ko ih je politički izabrao, odnosno imenovao svojom voljom, svojim glasom na te državničke pozicije i dužnosti? Oni koji su ih izabrali i društvena pozicija na koju su izabrani, determinirali su njihovu kolektivnost. Niko od njih nije optužen kao pojedinac koji je izvršio neki konkretan zločin, već kao predsjednici ili drugi vojni i politički dužnosnici, koji su sa tih pozicija i u ime svojih institucija vršili svoje funkcije, kojima su determinirali individualne zločine onih nad kojima su imali političku, društvenu moć. Predstavljaju li i zastupaju li predsjednici, nacionalni izabranici tog ranga sebe ili nešto drugo, one koji su ih izabrali ili imenovali u ime nekog? Vrijeme je da se otvori pitanje, tema kolektivne političke krivice i krivice država i naroda u agresiji i ratu u Bosni i Hercegovini 1992–1995. godine. Sticanje svijesti o vlastitoj krivici individue i kolektiviteta je put ne samo individualne i kolektivne katarze, očišćenja, nije samo teorijsko filozofsko i teološko, već i praktično političko pitanje istinskog pomirenja danas i jedina garancija da se nešto slično onom što je tada bilo, više ne može i zato neće ponoviti u budućnosti. Tema kolektivne političke odgovornosti i krivice država i naroda za ratne zločine je primarno pitanje budućnosti, odnosno odgovornosti sadašnjosti prema budućnosti. Zamislimo šta će biti s okolišom nakon sljedećih dvije hiljade godina, ako nastavimo s njegovim ovakvim sadašnjim destruiranjem i ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere zaštite danas. Postavljanjem pitanja kolektivne političke odgovornosti i krivice države, agresori na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. postižu, kako bi rekao Jaspers, „unutarnji zaokret“. Pozvani smo i dužni da ga postavimo
21 mi sami, zbog svega gore navedenog. Svaki ratni politički kolektivitet, svaka nacija pojedinačno, svaki pojedinac njen pripadnik, među njima posebno filozofi i teolozi, dužan je postaviti sebi i drugima to pitanje, dužni smo ući u posao s nama i o nama samima. Potrebno je, uz bavljenje drugim pozabaviti se i sobom. Vidite kako bez zadrške kažemo: njemački nacizam, italijanski fašizam; da li možemo tako bez zadrške povezati zločine i nacije u slučaju agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995? Imamo li pravo ne postaviti ovo pitanje, poštedjeti politički odgovorne za ratni zločin kakav je genocid, ali i za druge masovne zločine nad nedužnim ljudima. U već spomenutom Pogovoru, drugom izdanju spisa Pitanje krivnje, Jaspers je odgovorio na ovo pitanje rekavši: „Stanovništvo, koje u službi zločinačke države angažira sve svoje snage, ne može više računati na poštedu“6. Otvaranje ovog pitanja Sad i Ovdje je utoliko vrjednije i historijski značajnije jer ne dolazi od vojnog pobjednika i nije politički nametnuto, ali ne zato što je diskutabilno pitanje vojnog pobjednika, već zato što je postavljanje tog pitanja pokazatelj da je agresija na Bosnu i Hercegovinu završena. Otvaramo ga mi sami, isključivo s nama samima i to zbog nas samih. Njegov cilj i smisao nije da proglasimo krivim drugog. Cilj je postići, u Jaspersovom smislu, „unutarnji zaokret“ u svakom narodu, iz kojeg će u budućnosti proizići međusobna tolerancija i suživot. „Najveće posljedice po naš opstanak imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika, ona imaju politički karakter, ali nam ne pomažu u onome što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje“7. Ovom prilikom neću se baviti pitanjem da li otvaramo pitanje kolektivne odgovornosti i krivice za agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. Kasno, ali ne mogu, a da se ne pitam zašto to pitanje nismo postavili ranije. Vjerovatno ima više razloga za to, ali osnovni (razlog) je u tome što u njemu nije bilo klasičnog vojnog, odnosno političkog pobjednika da nametne ovo pitanje, ako ni zbog čega onda zbog nadoknade materijalne ratne štete, s jedne, i što je politička žrtva rata i napadnuta država Bosna i Hercegovina politički nemoćna, kako na unutrašnjem tako i na vanjsko političkom planu, da izrazi i predoči svoje stradanje, s druge strane. Te činjenice, uz to dovode čak i do političkog nepriznavanja osporavanja izvršenog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, bez obzira na to da je to jedini genocid u historiji čovječanstva, koji je sudski dokazan. Bosna i Hercegovina nema ni unutarnju ni međunarodnu političku moć da politički zaštiti osporavanje i negaciju genocida Srebrenica. Zato je 6 Ibid, str.117 7 Ibid, str.19. 22 njegovo političko osporavanje i relativiziranje, isticanjem da je tada bilo u Bosni i Hercegovini ratnih zločina na svim stranama, postalo uobičajeno i svakodnevno. Neosporavanje genocida u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini i izvan nje, postalo je stvar moralnog digniteta samog pojedinca, političkog subjekta, odnosno kolektiviteta. Zbog činjenice da u tom ratu nije bilo vojnog pobjednika, ostale su u opticaju sve političke predratne i ratne opcije. Poslije rata nastavljena je njihova međusobna borba, samo ne vojnim, već političkim sredstvima jer države agresori na Bosnu i Hercegovinu nisu kažnjene. Zbog toga danas imamo kao činjenice da politički predstavnici i državnici Srbije i Hrvatske javno štite „svoje“ sunarodnike, ratne zločince, iz svoje države i iz Bosne i Hercegovine.8 Oni su anahronost današnjeg međunarodnog demokratskog i civiliziranog svijeta, koje u duhu Deridinog pojmovnika možemo nazvati odmetničkim državnicima, analogno značenju njegovog pojma „odmetnička država“9. Da podsjetimo, pod odmetničkom državom Derida podrazumijeva onu „državu koja ne poštuje svoje dužnosti pred zakonom svetske zajednice i obaveze međunarodnog prava, država koja se ruga pravu – i ismeva pravnu državu“10. Deridinoj listi nacija „izvan zakona“, „onog što američka administracija obznanjuje već nekoliko decenija: rogue State“ pridružuju se i konkurišu joj države, koje štite počinioce masovnih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini (1992–1995). Politička krivica građana i naroda u ime kojeg je izvršen masovni zločin, ne znači da je na bilo koji način odgovoran svaki pojedinac nekog naroda za učinjeni ratni zločin u njegovo ime. „Politička krivnja znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljanina, u odnosu na zločine koji su počinjeni u ime države“. Politička odgovornost se može hijerarhizirati prema stepenu političke dužnosti, tako da nisu podjednako odgovorni visoki politički dužnosnici i tzv. obični građani. Osim toga, nikada nisu svi ljudi jednog kolektiviteta istomišljenici i ne odnose se na isti način prema nekom društvenom i političkom događaju. U vezi Njemačke odgovornosti za zločine nacista, Jaspers nas opominje da „osim onih koji su u nacionalsocijalizmu vidjeli
8 Premijer RH Andrej Plenković, države članice EU, Hašku presudu Jadranku Prliću i ostalim zločincima tzv. Herceg Bosne, ocijenio je „dubokom moralnom nepravdom“ i nagovijestio međunarodni angažman RH na ispravci te „nepravde“. Predsjednik R Srbije Aleksandar Vučić, države koja je ušla u dijalog sa EU za ulazak u članstvo EU, presudu ratnom zločincu Ratku Mladiću, ocijenio je „neopravdanom“ i „cinično dodao“ da se svi „trebamo okrenuti budućnosti i ne utapati se u suzama prošlosti“. 9 Žak Derida, Odmetničke države, (Dva ogleda o umu), Beogradski krug i Centar za medije i komunikacije, Beograd, 2007. 10 Ibid, str.13. 23 zlatno doba ili ga još uvijek vide, bilo je i protivnika nacionalsocijalizma“.11 Tako je bilo i u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada su u njoj vršeni ratni zločini. Prema tome, ni ovdje uopštavanje, kao i inače, ne obuhvata sve, već najveći broj slučajeva. Neki Nijemci doživjeli su „iskustvo gubitka nacionalnog dostojanstva“ već 1933., “drugi od lipnja 1934., neki 1938. s progonima nad Židovima, mnogi od 1942., kada je poraz postao vjerojatan ili od 1943., kad je postao izvjestan, a neki tek 1945., kad je zaista uslijedio“.12 Iste ili približno iste doživljaje imali su srpski, hrvatski i bošnjački narod u zločinima njihovih pripadnika u Bosni i Hercegovini u periodu 1992–1995. U Bosni, Srbiji, Hrvatskoj danas, kao i u vrijeme rata, na svim ratnim stranama, u svim narodima bilo je i ima ljudi koji priznaju svoju nacionalnu krivicu, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge. „Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce. O našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom i prijezirom. Traži se kazna i odmazda. U tome ne sudjeluju samo pojedinci, već i neki njemački emigranti pa čak i neutralne države. U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge“.13 Pitanje odgovornosti država Srbije i Hrvatske, za agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. kao i političke odgovornosti građana i naroda Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine je politički zatomljeno, zabranjeno, zarobljeno. To su nametnuli i postigli: (1) politički predstavnici tzv. međunarodne zajednice, i (2) politički zvaničnici Srbije i Hrvatske, prvi zbog uvjerenja da će tako najbrže doći do pomirenja nekadašnjih ratnih strana, a drugi da bi izbjegli i onemogućili bilo kakvu odgovornost svojih država. Politički zvaničnici Srbije i Hrvatske samoproglasili su svoje države garantima Daytonskog mirovnog sporazuma, suvereniteta i postratnog mira u BiH, na osnovu toga što su kao zaraćene, bolje kazano agresorske strane, potpisale ovaj sporazum. Nakon što su Daytonski mirovni sporazum potpisale države učesnice u ratu, agresija i rat u BiH je zaustavljen. Države, garanti održanja i implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma, su države PIK-a. Međunarodni politički zvaničnici, kao i zvaničnici Srbije i Hrvatske, sveli su odgovornosti Srbije i Hrvatske za agresiju na BiH na ratne zločine u BiH, a ove (ratne zločine) na jednu vrstu odgovornosti, na krivičnu odgovornost. Tako je i na osnovu toga, potpuno izgnana iz vida, ne samo odgovornost ovih država, već su izgubili status građanstva i protjerani svi drugi oblici krivice i 11 Ibid, str.15 12 Ibid, str.15 13 Ibid, str.18 24 odgovornosti za sve masovne političke zločine, o kojima govori npr. Jaspers, a koji su se dogodili na tlu BiH, osim individualne krivične odgovornosti, pri čemu ni njih ne priznaju odmetnuti državnici agresorskih i nekih, na svu sreću manjeg broja, drugih država, kao npr. Ruske Federacije. Njihov zajednički odgovor na sva pitanja odgovornosti za agresiju i zločine u BiH (1992–1995) je u sloganu „okrenimo se budućnosti“.
Zaključak Politička odgovornost može biti, u individualnom smislu veća ili manja, ali je uvijek ili direktna ili indirektna. Direktna je za one događaje i u onom smislu u kojem narod učestvuje u njihovom nastanku i procesu. Primjer direktne političke odgovornosti naroda su njegovi izbori političkih stranaka i vođa na izborima. Narod je direktno odgovoran za izbor kojeg napravi na parlamentarnim izborima. Primjer indirektne političke odgovornosti naroda je učinak vlasti koju je izabrala. Ako izabrana vlast uspostavi teror, kako kaže Hannah Arendt, „narod postaje sudionikom u zločinima vođa“. „Teror je iznjedrio začudan fenomen da je njemački narod učinjen sudionikom u zločinima vođa“. U okolnostima političkog terora, potčinjeni postaju ortaci zločina ljudi na vlasti, ljudi režima. Tako zločincima postaju „ljudi, za koje se nikada ne bi pomislilo, očevi obitelji, marljivi građani koji savjesno obavljaju svaki posao, iz dužnosti ubijaju i na zapovijed izvršavaju ostala zlodjela“. Ključne riječi: Individualna krivica, kolektivna odgovornost, denacifikacija, degenocidacija, politička odgovornost, odmetnički državnici.
25
Sead Omerbegović Midhat Čaušević Medina Salihović
MASOVNE GROBNICE NA PODRUČJU OPĆINE ZVORNIK KAO MATERIJALNI DOKAZI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA 1992–1995.
Sažetak U radu se govori o masovnim grobnicama na području općine Zvornik kao materijalnom dokazu genocida nad Bošnjacima u toku agresije Republike Srbije i Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u periodu 1992–1995. godine. Obrađene su masovne grobnice na području općine Zvornik, gdje su pobacana tijela Bošnjaka, ubijenih u periodu od 1992–1995. godine. Pored Zvorničana, na području Zvornika ubijeno je i bačeno u masovne grobnice hiljade Bošnjaka s područja cijelog Podrinja i Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate države i članice Ujedinjenih nacija. Najviše grobnica je pripremljeno od strane agresora prilikom izvršenja genocida u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995. godine. Ekshumacije masovnih grobnica žrtava genocida vršili su istraživači ICTY-a, Državne komisije za traženje nestalih osoba, Federalne komisije za nestale osobe, Komisije za nestale Republike Srpske. Do kraja 2016. godine u Bosni i Hercegovini je pronađeno preko 750 masovnih grobnica. Na području Zvornika je od 19. augusta 1996. do 25. marta 2016. godine, izvršeno ukupno 207 ekshumacija, od čega se u 114 slučajeva radilo o masovnim grobnicama. U 114 masovnih grobnica, a samo u 27 slučajeva radilo se o primarnim masovnim grobnicama, ukupno je ekshumirano 9.786 žrtava, od čega na prostoru „Doline grobnica“ Kamenice 4997. Ključne riječi: masovna grobnica, genocid, agresija, ratni zločin, Republika Bosna i Hercegovina, Zvornik, Srebrenica. 27 Uvod Objektivna stvarnost današnjice su posljedice proizašle iz agresije Republike Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovini u periodu 1992–1995. godine, koje i dvadeset tri godine po njenom okončanju, još uvijek traju. Istraživanje koje smo sproveli odnosi se na izvršenje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad civilnim stanovništvom u periodu 1992– 1995. godine, te pojavu masovnih grobnica kao specifičnog oblika zločina poslije zločina. Masovne grobnice, teškoće i problemi njihovog otkrivanja, ukazuju na sistematičnost u planiranju, organiziranju, izvršenju zločina, kao i njegovom prikrivanju, destrukciji materijalnih dokaza i negiranju. Sve ovo urađeno je kako bi, pored prikrivanja zločina, bile sakrivene žrtve i onemogućena ili otežana njihova identifikacija. Artefakti pronađeni u neposrednoj blizini grobnica, kao i u samim grobnicama (ligature, povezi za ruke, noge i oči), ukazuju na oblike zločina i načine masovnih egzekucija izvršenih nad nedužnim civilima. Nastanak i pronalazak masovnih grobnica pokazatelj su i dokaz namjere izvršilaca zločina, segment planiranog i organiziranog sistema zločina, koji je za cilj imao proširenje životnog prostora za pripadnike samo jednog etnosa u skladu s programiranom ideologijom i praksom potvrđujući strategiju srpskih ciljeva. Masovne grobnice nastaju kao prateća pojava masovnih ubistava. Počinioci masovnih ubistava nastoje se osloboditi tijela žrtava, najčešće to radeći ilegalno i tajno, s ciljem prikrivanja materijalnih dokaza o izvršenom zločinu, kako bi se na taj način pokušala izbjeći krivična odgovornost. Ovdje treba imati u vidu da je riječ o neetičkom ukopu – ukopu bez vjerskog obreda, pri čemu su tijela najčešće neselektivno bačena i zatrpana. One su potvrda jednog procesa koji ima svojstva i odredbe planskog, organiziranog i ciljnog uništavanja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve. U njemu učestvuju društvene strukture, počevši od političko-državnih i vojnih do civilnih, sve s istim ciljem da se počinjeni zločini prikriju, a počinitelji zločina ostanu nekažnjeni. Problem masovnih grobnica je rasprostranjen, obiman i kontinuiran problem, društveno i naučno značajan, pokazatelj je izvršenih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Poseban interes za njega imaju same žrtve, kao i njihovi bliski srodnici.
28 1. Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini Predstavnici komisija za traženje nestalih proteklih godina na području Bosne i Hercegovine pronašli su više od 5.000 lokacija, na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice. U njima je pronađeno oko 25.000 posmrtnih ostataka. Najveći broj njih otkriven je u istočnoj Bosni, u okolini Foče, Višegrada, Vlasenice, Rudog, Čajniča, Zvornika, Srebrenice i Bratunca. Pored toga, nisu zanemarljivi ni nalazi u Prijedoru, Sanskom Mostu i Ključu.
Slika 1. Lokacije masovnih grobnica u BiH
2. Zvornik – hronologija genocida Podrinje, smješteno duž granice sa Srbijom, udaljeno od Beograda oko 150 kilometara, zbog svog geografskog položaja i komunikacijske povezanosti sa Srbijom te svojom demografskom stukturom, bilo je prva meta velikosrpskih nacionalista. Činjenica da je većinsko stanovništvo uz rijeku Drinu bilo muslimansko, velikosrpskim nacionalistima predstavljalo je nezaobilaznu prepreku za ostvarenje historijski zacrtanih ciljeva1. Donesena 1 Planovi o stvaranju “Velike Srbije” egzistiraju stotinama godina, s ciljem proširenja Srbije na račun drugih naroda i tuđih teritorija. Još od Garašaninovih “Načartanija” (1844) uspostavljen je koncept po kome “Srbija ne sme ostati mala” i da se mora “rasprostraniti”. Cvijić je usvojio ovaj koncept, tako da je u vrijeme aneksione krize u Bosni i Hercegovini (1908) formulirao prijedlog o Podrinju. Kako bi se Srbija saglasila s aneksijom Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske monarhije, predložio je 29 je odluka da se ta prepreka fizički uništi. U realizaciji zločinačkog projekta izvršeno je osmišljavanje, planiranje, priprema te izvođenje, projektovano iz Beograda i potpomognuto aktivnostima kolaboracionalističke SDS Bosne i Hercegovine. Početkom aprila 1992. godine, jedinice JNA2 potpomognute naoružanim formacijama SDS-a, Specijalnim jedinicama MUP-a i vojske Srbije, između ostalih Arkanova garda, Beli orlovi i Crvene beretke, napale su gradove uz rijeku Drinu i počele njihovu okupaciju, s ciljem da pojas od 50 kilometara uz rijeku Drinu3 bude očišćen4 od muslimanskog i hrvatskog stanovništva. Uz tenkove i transportere JNA, specijalna jedinica MUP-a Srbije – Arkanova garda, je 1. aprila 1992. godine prešla rijeku Drinu i započela izvršenje zločina nad Bošnjacima Bijeljine. Samo tri dana kasnije, jedinice JNA potpomognute Arkanovom gardom, Belim orlovima Vojislava Šešelja i pripadnicima rezervista regrutovanih od strane SDS-a, napale su i grad Zvornik. Uslijedio je napad Užičkog korpusa na grad Višegrad, koji je također odmah okupiran, a područja općina Bratunac, Vlasenica i Srebrenica već tada su stavljena u okruženje srpskih snaga, kako će i ostati do kraja agresije. Istovremeno, jake srpske snage nalazile su se u Šekovićima i Han Pijesku, te je na taj način bilo planirano fizičko odvajanje ove regije od Tuzle i Sarajeva. Već pripremljen plan, poznat najužem rukovodstvu SDS-a, aktiviran je 14/15. aprila 1992. godine. Vojska iz Srbije ušla je 17. aprila 1992. godine u Bratunac koji je udaljen oko četiri kilometra od granice. Već sljedećeg dana,
ustupanje Podrinja Srbiji, odnosno uspostavljanjem koridora duž njene istočne granice dubine oko 50 km, s 12 srezova i površinom preko 10.000 km2. Ovakve tendencije su se nastavile. Stevan Moljević je 1941. objavio program “Homogena Srbija“, u kojem insistira na povezanosti srpskog naroda te predlaže da se izvrše preseljavanja i razmjena stanovništva, kako bi svi Srbi bili okupljeni u jedinstvenoj Srbiji i u okviru Jugoslavije. Moljevićev projekt ušao je i u temelje odluka četničkog Svetosavskog kongresa, održanog krajem januara 1944. Kolaboracionistički režim generala Milana Nedića, imao je isti cilj – granicu Bosne pomjeriti s Drine. Za vrijeme Jugoslavije (1945–1991), ideja o “Velikoj Srbiji“ nije jenjavala. Tako je donesen i Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (1986), koji je “na najjasniji način reafirmirao i reaktivirao težnje za ‘velikom Srbijom’, s tim što je taj političko-programski dokument definirao program za nacionalnim legitimitetom Srba i istovremeno kristalno naznačio kontinuitet logike nacionalnih ciljeva srpske inteligencije.“ (Vidjeti šire: Abazović, D. Mirsad: Kadrovski rat za BiH. Sarajevo: Savez logoraša Bosne i Hercegovine, 1999) 2 Jedinice JNA su još 1991. godine bile locirane na mostovima prema Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu i Srebrenici i spremne su čekale naredbu da krenu u oružanu akciju 3 “Kertes Mihalj – član Vlade SFRJ, op. a.] je na tom sastanku rekao da je političko i državno rukovodstvo SFRJ odlučilo da će područje 50 kilometara od rijeke Drine biti srpsko.“ (ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Miroslava Deronjića, Predmet IT-02-61-S, 30. mart 2004., Hag, paragraf 54.) 4 “Sve će biti srpsko, čisto srpsko” (ICTY, Predmet Miroslav Deronjić, br. IT-02-61, Izjava svjedoka Miroslava Deronjića, 19. novembar 2003., paragraph 17.) 30 18. aprila, Srebrenica je postala sljedeći grad koga će srpska vojska i policija okupirati po ustaljenom obrascu. Nakon ulaska srpskih snaga, ubijen je veliki broj civilnog stanovništva. Osim stanovnika Srebrenice, među ubijenim su bili i oni koji su živjeli u drugim dijelovima Podrinja, ali su u ovom gradu pokušali naći spas. Tokom prvih nekoliko mjeseci agresije, na ovom području izvršeni su zločini širokih razmjera. Krajem juna Glavni štab Vojske Srpske Republike izdao je naređenje „o širenju koridora između Romanije i Semberije i oslobađanje komunikacija u srednjem toku Drine”.5 Jugoslovenska narodna armija imala je za cilj ovladati tokom rijeke Save i kontrolirati Posavinu, kako bi uspostavila koridor koji bi zapadne dijelove Bosne i Hercegovine i područje Krajine u Hrvatskoj teritorijalno povezala sa Srbijom. Stoga su vršena ofanzivna djelovanja u proljeće i ljeto 1992. godine, koja su rezultirala zauzimanjem Bijeljine, 1–4. aprila, Janje 5/6. aprila, Zvornika 8–26. aprila, Bratunca 17. aprila, Srebrenice 18. aprila, Vlasenice 23. aprila, Brčkog 1/2. maja, Kalesije 11. maja 1992. godine, dok su borbe u Bosanskom Brodu trajale sve do 6. oktobra 1992. godine. Nakon okupacije Bijeljine, naoružane velikosrpske jedinice kreću se niz Drinu ka Zvorniku. Odlukom Kriznog štaba, tzv. Srpske opštine Zvornik od 5. aprila 1992. godine, započela je mobilizacija svih jedinica TO-e ove općine. Policija je podijeljena po nacionalnom principu u skladu s depešom Momčila Mandića, a srpski pripadnici SJB-a Zvornik premjestili su se u Karakaj, gdje je bio srpski Krizni štab. Proces formiranja i nastanka MUP-a Srpske republike Bosne i Hercegovine detaljno je objašnjen u njihovom Izvještaju o radu za period april – decembar 1992. godine. U općini Zvornik je od početka mobilizacije, od aprila do juna 1992. godine ubijeno oko 507 civila bošnjačke nacionalnosti. Napad na sam grad odigrao se 8. aprila 1992. godine, a tokom aprila i maja napadnuta su i sela koja su se nalazila 5 “U naređenju stoji: ‘Odlučio sam: izvršiti domobilizaciju sveg za borbu sposobnog srpskog stanovništva u opštinama Bratunac, Srebrenica, Milići, Vlasenica, Han Pijesak, Šekovići i Zvornik, prikupiti dovoljno jake snage, posebno u Bratuncu, Milićima i Zvorniku, a zatim osloncem na sadašnje položaje i u neposrednom sadejstvu sa mesnim stanovništvom preći u napad, grupišući glavne snage na pravcu: Milići – s. Konjevići – s. Drinjača – Zvornik, a pomoćne snage na pravcima: Bratunac – s. Kravice – s. Konjevići i Milići – s. Lukići – rudnik boksita u s. Gunjaci, s ciljem: energičnim i brzim dejstvima u širem zahvatu navedenih pravaca deblokirati, osloboditi i osposobiti komunikacije: Vlasenica – Milići – s. Konjevići – Zvornik, s. Konjevići - s. Kravice - Bratunac i Milići – s. Lukići – rudnik boksita. Istovremeno, osloncem na zaprečavanje i utvrđivanje održati pod kontrolom komunikacije: Sokolac – Han Pijesak – Vlasenica – Šekovići – Caparde – Zvornik i Gornja Spreča – Caparde. U daljem pristupiti čišćenju od ustaša prostora: s. Drinjača, Milići, Srebrenica, Bratunac, r. Drina i Vlasenica, Kladanj, Olovo, Sokolac’.” (Šabić Velid, nav. dj., str. 65.) 31 na teritoriji ove općine. Uz podršku tenkova i artiljerije iz Srbije, jedinice Dobrovoljačke garde 8. aprila vrše masovni progon stanovništva bošnjačke nacionalnosti koje nije uspjelo pobjeći. Pored TO, na području ove općine su djelovale i druge jedinice: Arkanova garda, Beli orlovi, Žute ose, Dušan Silni i Crvene beretke. Ove jedinice u gradu Zvorniku izvršile su masovne zločine nad bošnjačkim stanovništvom. Na području ove općine formirano je oko 25 zatočeničkih objekata, u kojima su civili bošnjačke nacionalnosti držani zatočenima i bili podvrgnuti raznim oblicima torture, a zatim ubijani. Major Svetozar Andrić, komandant 1. biračke brigade VRS je 28. maja naredio TO-u Zvornik da organizuje i koordinira odlazak bošnjačkog stanovništva, te su iseljene samo žene i djeca, dok su vojno sposobni muškarci bili smješteni u logore. Vojnici JNA su 30. maja zarobili oko 150 Bošnjaka muškaraca, žena i djece – iz sela Kostijerevo u općini Zvornik. Odveli su ih u Dom kulture u Drinjači, gdje su ih čuvali pripadnici JNA. U Domu kulture u Drinjači 30. maja 1992. godine, ubijeno je 88 zatočenika, a početkom juna u Tehničkoj školi u Karakaju 160 zatočenika, dok je 190 zatočenika ubijeno u tzv. Gerinoj klanici. Uslijedili su napadi na okolna mjesta i sela. 26. juna napadnut je Kozluk. Stanovnicima je naređeno da napuste svoje domove i pri tom potpišu izjave, kojima se odriču svoje cjelokupne imovine. Oko 1.800 ljudi deportovano je u Srbiju. Mnogobrojni Bošnjaci ove općine zatočeni su na raznim lokalitetima, između ostalog u fabrici Alhos u Karakaju, gdje su bili podvrgnuti strašnom zlostavljanju. Zatočenici su držani i u fabrikama Standard i Novi izvor. U Domu kulture u selu Čelopek, formiran je logor za bošnjačko stanovništvo. „Početkom juna jedna paravojna grupa iz Srbije je napala zatočenike željeznim šipkama sa šiljcima i lancima. Neki zatočenici su bili prisiljeni da tuku jedan drugoga, a stražari su ubili trojicu zatočenika. Pripadnici ‘Žutih osa’, na čijem su čelu bila Repić, Žućo i braća Vučković, stigli su 11. juna u Dom kulture i ubili najmanje pet zatočenika. Repićevi vojnici vršili su mučenja zatočenika, tjerali zatočenike da jedu odsječene dijelove tijela i ubili dvojicu koja to nisu mogla da urade. Dana 27. juna Repić se vratio u Dom kulture, ubio iz vatrenog oružja 20 zatočenika i ranio još 22.”6 U izjavi koju je dao ovlaštenim službenim licima, Duško Vučković je izjavio da je u “dva navrata u mjestu Čelopek opština Zvornik, iz vatrenog oružja pucao u zatvoru u lica muslimanske nacionalnosti (muškarce od 18 godina, na više) koji su se tu nalazili, a koliko je tom prilikom istih lica pobio, to mu nije poznato. Pobijena lica su od strane mještana Čelopeka kamionom negdje odvezena”.7 Ostala mjesta zatočenja na 6 9 ICTY, Presuda, Tužilac protiv Momčila Krajišnika, Predmet IT-00-39-T, 27. septembar 2006, paragraf 372. 7 AIIZ inv. br. 2-4411, Srpska republika Bosna i Hercegovina MUP – CSB Bijeljina, broj __ od 9. avgusta 1992. godine, Službena zabilješka; Godine 1996., u skladu s optužnicom 32 području ove općine su bila: SUP opštine Zvornik, zatvor u Zvorniku, štab CS-a u Orahovcu, zatvor nedaleko od Novog izvora, 81. škola u Kneževićima, upravna zgrada ciglane u Karakaju, preduzeće Hladnjača, omladinsko naselje, sportska dvorana, kuća Paše Salihović, motel Vidikovac te osnovna škola u Liplju.8 Zločini su nastavljeni i narednih mjeseci. Tako je već 1. juna počinjen najveći zločin u zvorničkoj općini. Naime, tada je oko 700 ljudi iz zvorničkih sela: Klisa, Kaludrani, Sjenokos, Đine, Mahmutovići, Mrakodol, Kučić Kula, Čelismani, Lupići, Radava, Tršić, Đulići, Hajdarevići, Durakovići i Dardagani, uhapšeno i odvedeno u Tehnički školski centar u Karakaj, a ostalo stanovništvo, njih oko 4.000, je deportirano za Kalesiju. Svih 700 ljudi zatvorenih u Tehničkom školskom centru u Karakaju je pobijeno narednih dana, osim dva svjedoka koji su preživjela strijeljanje. Ubijanja su nastavljena i po drugim selima. Tako je 12. juna u selu Križevići ubijeno 29 starih i iznemoglih lica koja nisu mogla pobjeći pred srpskim hordama zla, nakon što je “pala” odbrana ovog sela. Najstarija, tada ubijena osoba bila je Hata Nezirović, rođena 1886. godine, koja je tada imala 106 godina. Prilikom iseljavanja stanovništva Kozluka i Skočića, 26. juna, ubijena su i zarobljena 24 lica, a u selu Gušteri ubijeno je još 13 ljudi, krajem mjeseca juna. Dakle, tokom juna 1992. godine, u Zvorniku je ubijeno više od 750 Bošnjaka. Okončanje genocida na području ove općine izvršeno je tokom jula 1992. godine. Do tada su Bošnjaci u nekim selima Zvornika pružali otpor ili među zločincima nije bilo interesa da se osvoje ta sela. Ali, onda je došao red i na njih. Najprije je 5. jula organiziran progon 800 stanovnika Šepka, koji su protjerani preko Drine u Saveznu Republiku Jugoslaviju (u mjesto Loznica u Srbiji) i tom prilikom je ubijeno četvero ljudi. Jula 1995. godine, preko 400 Bošnjaka ubijeno je u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice. Od 20. maja do 2. juna 1992. godine, u logoru u Liplju počinjena su brojna silovanja civila Bošnjaka. Žene su zatvarane i više puta silovane, a među njima su se nalazile i maloljetnice, ali i određeni broj muškaraca. Mnogi Bošnjaci su zatočeni u sljedećim mjestima: Fabrika “Alhos”, 9. aprila 1992. godine ili približno tog datuma; zgrada u Drinjači – Dom kulture (od maja do juna 1992); Fabrika “Standard” (od aprila do kraja juna 1992), Dom kulture u Čelopeku (od maja do juna 1992), Tehnička škola u Karakaju (od maja do juna
podignutom povodom incidenta koji se 27. juna 1992. dogodio u Čelopeku, okružni sud u Srbiji je proglasio Repića krivim za ubistvo i ranjavanje 16 muslimanskih civila. 8 AIIZ inv. br. 2-4410, Republika Srpska – Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Srpske, Informacija o stanju u zatvorima i sabirnim logorima ratnih zarobljenika, broj: 04/2-112/92 od 22. oktobra 1992, Pale. 33 1992), Preduzeće “Novi izvor” (29. maja do 30. jula 1992), Poljoprivredno dobro Ekonomija (od aprila do decembra 1992). Iz samog Zvornika je izvršeno prisilno protjerivanje/deportacija 15.436 osoba u Mađarsku i Austriju. Cilj udruženog zločinačkog poduhvata postignut je i kampanjom progona, koja je dostigla takve razmjere da je uključivala ponašanje na osnovu kojeg se vidjela namjera da se djelimično ili u cijelosti unište Bošnjaci, nacionalna, etnička i/ili vjerska grupa kao takva. Bilo je neophodno uništiti tragove kulturnog i vjerskog postojanja uništavanjem spomenika kulture i sakralnih objekata. Tako je u Zvorniku uništeno 28 džamija, među kojima su one u Đulićima,u Kula Gradu, u Kozluku, u Diviču, u Snagovu, u Novom Selu, u Skočiću, u Svrakama, u Drinjači, u Glumini, u Donjoj Kamenici, u Gornjoj Kamenici, u Klisi, u Kovačevićima, u Rijeci, u Selimovićima…
2.1. Masovne grobnice na području općine Zvornik Vlastitim istraživanjem utvrđeno je da je na području općine Zvornik od 19. avgusta 1996. godine, kada je ekshumirana prva masovna grobnica Lažeta, do 4. decembra 2015. godine, kada je ekshumirana masovna grobnica u Kozluku, ukupno ekshumirano 114 masovnih grobnica. U analizu rezultata koristili su se podaci Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine i podaci Arhiva Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Dostupni podaci (u periodu pisanja ovog rada), koji su se mogli preuzeti te analizirati, pratili su ekshumacije do 25. marta 2016. godine, kada su na području Drinjače ekshumirani posmrtni ostaci jedne žrtve. U nastavku donosimo pregled ekshumacija koje su izvršene na prostoru općine Zvornik, a koje se odnose samo na masovne grobnice.
RB POČETAK ZAVRŠETAK MJESTO BROJ TIP EKSHUMA. EKSHUMA. EKSHUMA. EKSHUM. GROBNICE 1. 19.08.1996. 09.09.1996. Lažeta 146 Primarna MG 2. 10.09.1996. 24.09.1996. Branjevo 132 Primarna 3. 26.02.1997. Nezuk 5 Pojedinačno 4. 15.04.1998. 25.04.1998 Petkovci 43 Primarna 5. 08.05.1998. Baljkovica 2 Zajednička 6. 08.05.1998. Tisova kosa 7 Površinski Kamenica- 7. 10.05.1998. 25.05.1998. 174 Sekundarna Čančari Glođansko 8. 21.05.1998. 13 Površinski brdo
34 Kamenica – 9. 27.05.1998. 10.06.1998. 155 Sekundarna Čančari 10. 29.06.1998. 03.07.1998 Hodžići 40 Sekundarna 11. 10.07.1998. 20.07.1998. Hodžići 57 Sekundarna 12. 22.07.1998. 30.07.1998. Hodžići 81 Sekundarna 13. 07.08.1998. 25.08.1998. Liplje 191 Sekundarna 14. 29.09.1998. Baljkovica 12 Površinski 15. 30.09.1998. Zulići 7 Površinski 16. 01.10.1998. Križevići 4 Površinski 17. 01.10.1998. Križevići 6 Pojedinačno 18. 02.10.1998. Planina 6 Primarna 19. 06.10.1998. 11.10.1998. Glumina 274 Primarna 20. 24.06.1999. 06.08.1999. Kozluk 3 Zajednička 21. 24.06.1999. 06.08.1999. Kozluk 17 Primarna 22. 24.06.1999. 06.08.1999. Kozluk 320 Primarna 23. 12.07.1999. Motovo 6 Pojedinačno 24. 22.07.1999. Šib 2 Pojedinačno 25. 22.07.1999. Potočani 3 Površinski 26. 22.07.1999. Motovo 2 Pojedinačno 27. 22.07.1999. Seferovići 2 Površinski 28. 11.08.1999. Seferovići 3 Površinski 29. 12.08.1999. Brežljak 7 Primarna Motovska 30. 12.08.1999. 6 Primarna kosa 31. 13.08.1999. Kaludrani 3 Pojedinačno 32. 07.09.1999. Seferovići 2 Pojedinačno 33. 06.10.1999. Motovo 3 Površinski 34. 06.10.1999. Seferovići 3 Površinski Križevačke 35. 07.10.1999. 8 Površinski njive 36. 08.10.1999. Snagovo 5 Pojedinačno 37. 08.10.1999. Snagovo 2 Površinski 38. 01.11.1999. Snagovo 6 Površinski 39. 01.11.1999. Liplje 4 Površinski 40. 16.06.2000. Glodi 3 Površinski 41. 19.06.2000. Kostijerevo 4 Zajednička
35 42. 19.06.2000. Kostijerevo 3 Pojedinačno 43. 19.06.2000. Kostijerevo 2 Pojedinačno 44. 20.06.2000. Snagovo 3 Površinski 45. 20.06.2000. Snagovo 4 Površinski Križevačke 46. 21.06.2000. 5 Površinski njive Križevačke 47. 21.06.2000. 4 Površinski njive 48. 23.06.2000. Snagovo 5 Površinski 49. 13.07.2000. 03.08.2000. Lažete 131 Primarna 50. 02.08.2000. 17.08.2000. Lažete 42 Primarna 51. 08.09.2000. Kozluk 12 Primarna 52. 10.10.2000. Križevići 9 Primarna 53. 11.10.2000. Grbavci 7 Primarna 54. 12.10.2000. 16.10.2000. Grbavci 69 Primarna 55. 25.10.2000. Velja Glava 9 Površinski 56. 26.10.2000. Snagovo 2 Površinski Križevačke 57. 26.10.2000. 3 Površinski njive 58. 16.11.2000. Sopotnik 2 Zajednička 59. 15.05.2001. Motovo 2 Površinski Križevačke 60. 15.05.2001. 3 Površinski njive 61. 18.06.2001. 06.07.2001. Liplje 288 Sekundarna 62. 04.07.2001. Liplje 2 Zajednička Kamenica – 63. 28.08.2001. 28.09.2001. 242 Sekundarna Čančari Kamenica – 64. 02.10.2001. 22.10.2001. 200 Sekundarna Čančari 65. 24.10.2001. 22.11.2001. Liplje 305 Sekundarna 66. 12.02.2002. Đafin kamen 2 Površinski 67. 22.04.2002. Snagovo 5 Površinski 68. 22.07.2002. 06.08.2002. Kamenica 244 Sekundarna 69. 07.08.2002. Snagovo 3 Zajednička 70. 12.08.2002. 07.10.2002. Kamenica 506 Sekundarna 71. 14.10.2002. 25.10.2002. Kamenica 84 Sekundarna
36 72. 14.04.2003. Kozluk 3 Površinski 73. 15.05.2003. Motovo 2 Površinski 74. 23.06.2003. 10.07.2003. Kazan Bašča 29 Primarna 75. 23.06.2003. 10.07.2003. Kazan Bašča 12 Primarna 76. 23.06.2003. 10.07.2003. Kazan Bašča 8 Primarna 77. 23.06.2003. 10.07.2003. Kazan Bašča 32 Primarna 78. 23.06.2003. 10.07.2003. Kazan Bašča 32 Primarna 79. 23.06.2003. 10.07.2003. Kazan Bašča 2 Zajednička 80. 15.07.2003. 25.07.2003. Šahbegovići 33 Primarna 81. 15.07.2003. 25.07.2003. Šahbegovići 29 Primarna 82. 15.07.2003. 25.07.2003. Šahbegovići 31 Primarna 83. 28.07.2003. 03.10.2003. Crni vrh 629 Sekundarna 84. 23.01.2004. Kozluk 3 Zajednička 85. 05.05.2004. Snagovo 2 Površinski 86. 19.10.2004. 26.10.2004. Snagovo 94 Sekundarna 87. 16.05.2005. 21.06.2005. Liplje 240 Sekundarna 88. 15.09.2005. 16.10.2005. Liplje 482 Sekundarna 89. 24.10.2005. 14.11.2005. Snagovo 230 Sekundarna 90. 16.03.2006. 17.03.2006. Snagovo 32 Primarna 91. 28.04.2006. Kamenica 6 Primarna Kamenica – 92. 08.06.2006. 17.08.2006. 1153 Sekundarna Čančari 93. 20.09.2006. 11.10.2006. Snagovo 160 Sekundarna 94. 06.11.2006. 24.11.2006. Snagovo 156 Sekundarna 95. 24.05.2007. Divič 2 Površinski 96. 22.10.2007. 24.11.2007. Kamenica 616 Sekundarna 97. 13.05.2008. Motova kosa 3 Površinsku 98. 14.05.2008. Kamenica 5 Pojedinačno 99. 22.05.2008. 26.05.2008. Ulice 30 Primarna 100. 12.08.2008. 26.09.2008. Kamenica 362 Sekundarna 101. 07.10.2008. Gavrići 2 Pojedinačno 102. 08.10.2008. 11.12.2008. Kamenica 881 Sekundarna 103. 20.10.2008. 20.11.2008. Kamenica 262 Sekundarna Križevačke 104. 24.12.2008. 2 Površinski njive
37 105. 08.07.2009. 23.07.2009. Kamenica 107 Sekundarna 106. 20.01.2010. Mihaljevići 2 Površinsku 107. 20.01.2010. Mihaljevići 2 Površinski 108. 07.06.2010. Liplje 4 Zajednička 109. 04.11.2011. Crni vrh 4 Površinski Ravne - 110. 19.06.2012. 2 Površinsku Križevići Branjevo - Primarna 111. 01.04.2013. 10.04.2013. 61 Pilica (prekopavana) 112. 16.07.2013. Planinci 10 Površinski Gornji 113. 03.09.2015. 3 Površinski Lokanj 114. 04.12.2015. 23.12.2015. Kozluk 55 Primarna
2.2. Prezentacija i analiza 37 masovnih grobnica na području općine Zvornik Zbog postojanja velikog broja masovnih grobnica odlučili smo sažeti prezentaciju dijela rezultata vlastitog naučno-empirijskog istraživanja. U nastavku detaljno prezentiramo masovne grobnice:9 1. LAŽETE (LZ-02), 2. BRANJEVO – PILICE (PLC), 3. NEZUK (NEZ-1/1-5), 4. BRANA KOD PETKOVACA (DAM), 5. ČANČARI (CR- 12), 6. ČANČARI (CR-03), 7. HODŽIĆI (HZ-03), 8. HODŽIĆI (HZ-04), 9. HODŽIĆI (HZ-05), 10. LIPLJE (LP-02), 11. KOZLUK (KK-02), 12. KOZLUK (KK-03), 13. KOZLUK (KK-01), 14. BREŽLJAK (BRŽ-1/1- 7), 15. MOTOVSKA KOSA (M. KOS-1/1-6), 16. LAŽETE (LZ-01), 17. KOZLUK (KOZ-1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12), 18. KRIŽEVIĆI (Z. KRŽ- 1/1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9), 19. LIPLJE (zaselak Salihovići) (LP-01-001-288), 20. ČANČARI (Čančari 1) (CR-11/01-242), 21. ČANČARI (Čančari 2) (CR- 07/01-200), 22. LIPLJE (zaselak Jošanica) (LP-04/01-305), 23. KAMENICA (CR-02-001-244), 24. KAMENICA (njiva Prosine) (CR-05-001-506), 25. KAMENICA (Lugovi – Ravne) (CR-13-001-84), 26. SNAGOVO (ZV. SNA- 01/01-94), 27. LIPLJE (ZV. LIP-03/001-240), 28. LIPLJE (ZV. LIP-07/01- 482), 29. SNAGOVO (ZV. SNA-02/01-230-05), 30. KAMENICA (KAM-10 ZVO-001-1153), 31. SNAGOVO (SNA-03 ZVO-001-160), 32. SNAGOVO 9 Napominjemo da smo do rezultata istraživanja došli uglavnom koristeći dokumentaciju Arhiva Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu te Arhiva Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine. 38 (SNA-04 ZVO-001-156), 33. KAMENICA (KAM-09 ZVO-001-616), 34. KAMENICA (KAM-04 ZVO-001-362), 35. KAMENICA (KAM-08 ZVO- 001-262), 36. KAMENICA (KAM-06 ZVO-001-881), 37. KAMENICA (ZV. CR-01, KAM-14 ZVO-001-107).
2.2.1. Masovna grobnica Lažete (LZ-02) Primarna masovna grobnica Lažete 2 smještena je pored željezničke pruge, nedaleko od grobnice Lažete 1 u Grbavcima (Orahovac), na polju prekrivenom travom, odmah uz nasip željezničke pruge. Na zapadnoj strani bila je omeđena cestom i željezničkim nasipom, a na južnoj obronkom sa stablima i grmljem. Grobnica Lažete sastoji se od dvije glavne primarne grobnice, s ljudskim posmrtnim ostacima, koje su označene kao LZ-2a i LZ-2b, pri čemu prva nije neovlašteno prekopavana, dok je druga neovlašteno prekopavana i u njoj se nalazilo mnogo rastavljenih i presječenih tijela. Iz grobnice Lažete 2 izvađena su tijela 165 osoba. Od toga je jedno tijelo bilo nepotpun skelet, pronađen na površini grobnice, 112 tijela je izvađeno iz LZ-2a, a 52 tijela iz LZ-2b.7 Sve su osobe bile muškog spola. U sklopu nalaza utvrđen je starosni raspon žrtava između 13 i 70 godina. Ti nalazi mogu se grupirati u sljedeće dobne grupe: 11 do 15 godina = 8, 16 do 25 godina = 33, 26 do 35 godina = 44, 36 do 45 godina = 50, 45 i više godina = 28, nije utvrđeno = 1 manje od 25 godina = 18. Utvrđeno je da je osnovni uzrok smrti upotreba vatrenog oružja, odnosno od rana nanesenih vatrenim oružjem.
2.2.2. Masovna grobnica Branjevo – Pilice (PLC) U blizini sela Pilice nalazila se primarna masovna grobnica Branjevo – Pilice (PLC). Na Vojnoj ekonomiji Branjevo, vojnici VRS-a su 16. jula 1995. godine likvidirali veliki broj zatočenika, koji su autobusima dovezeni na tu lokaciju. U optužnici protiv Radislava Krstića, komandanta Drinskog korpusa, navodi se da su: ”oko 16. jula 1995. godine, vojnici VRS-a, pod komandom Radislava Krstića, odvezli na stotine muškaraca, bosanskih muslimana, iz škole u Pilicama na farmu Branjevo. Muškarci Bošnjaci su iskrcani iz autobusa, odvedeni u malim grupama na otvoreno područje i pogubljeni automatskim oružjem od strane vojnika VRS, iz 10. diverzantskog odreda i drugih jedinica. Između 16. i 17. jula 1995. vojnici VRS, pod komandom Radislava Krstića, koristeći tešku opremu, pokopali su stotine žrtava u obližnjim masovnim
39 grobnicama.“10 Vlada Sjedinjenih Američkih Država je 21. marta 1996. objavila određeni broj fotografija snimljenih iz zraka, na kojima se vidi kako je područje oko Vojne ekonomije Branjevo izgledalo 17. jula 1995. godine. Na tim snimcima prikazan je veliki broj tijela, koja su ležala na polju u blizini Ekonomije. Na snimcima od 27. septembra 1995. godine, također se vide tragovi prekopavanja masovne grobnice, kao i svježe iskopani rov na mjestu masovne grobnice, te rovokopač i utovarivač parkirani na prostoru Ekonomije. U grobnici su se nalazile 132 žrtve muškog spola, starosne grupe od 15 do 61 godine u trenutku smrti, a najmanje 130 je preminulo usljed rana nanesenih vatrenim oružjem. U grobnici su sveukupno pronađene 83 ligature, pri čemu je 76 žrtava imalo zavezane ručne zglobove. Povezi za oči nađeni su oko vrata dvije žrtve. U ovoj grobnici su tokom ekshumacije pronađeni posmrtni ostaci 132 osobe ili 53 kompletna i 23 skoro kompletna tijela. Za 144 odvojene skupine ljudskih ostataka utvrđeno je da pripadaju osobama muškog spola. Nisu identifikovani nikakvi ostaci, koji bi pripadali osobama ženskog spola.
2.2.3. Masovna grobnica Nezuk (NEZ-1/1-5) Primarna masovna grobnica Nezuk (NEZ-1/1-5) nastala je od 11. do 20. jula 1995. godine. Iz masovne grobnice Nezuk ekshumirano je pet slučajeva. U procesu identifikacije, do 31. decembra 2009. godine, identifikovana su 4 muškarca.11
2.2.4. Masovna grobnica Brana kod Petkovaca (DAM) Primarna masovna grobnica Brana kod Petkovaca (DAM) odgovara mjestu izvršenja zločina. Na platou ispod Brane, 14. jula 1995. godine ili otprilike tog datuma, pogubljeno je 1.500 do 2.000 muškaraca Bošnjaka, koji su na istom mjestu i pokopani. Kasniji pregled masovne grobnice, poznate pod nazivom Liplje 2, koja se nalazi oko 14 kilometara južno od Brane, ukazao je na to da je ona sekundarna grobnica primarnoj masovnoj grobnici Brana kod Petkovaca, tj. da su tijela, uklonjena iz grobnice Brana kod Petkovaca, ponovo pokopana u grobnicu Liplje 2. Na lokalitetu Liplje nalaze se četiri poznate sekundarne grobnice. Međutim, ekshumirana je samo grobnica Liplje 2. 10 3 ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA U SREBRENICI ZA VRIJEME AGRESIJE NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU 1991–1995, Dokumenti i svjedočenja, knjiga 2, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1999, str. 555. 11 AIIZ, inv. br. 2-3293. 40 2.2.5. Masovna grobnica Čančari (CR-12) Sekundarna masovna grobnica Čančarski put 12 (CR-12) prvi put je iskopana nakon 27. septembra 1995. godine i ponovo zatrpana prije 2. oktobra 1995. godine. Na fotografijama se može vidjeti da je „primarna grobnica na Vojnoj ekonomiji Branjevo nastala prije 17. jula 1995. ili tog dana, te da su na njoj ponovo vršena iskopavanja između 21. i 27. septembra 1995“.12 Masovna grobnica Čančarski put 12 je sekundarna grobnica iskopana u smeđoj ilovači i šljunku. Pokrivni sloj grobnice sadržavao je grumene zemlje i vegetaciju. U ovoj grobnici nalazili su se dijelovi tijela 174 osobe, no samo su 43 skoro kompletna tijela. Od kompletnih tijela, 39 osoba preminulo je usljed rana zadobivenih iz vatrenog oružja. Iz masovne grobnice Čančari (CR-12) ekshumirana su 174 slučaja. Do 31. decembra 2009. godine identifikovano je 98 osoba – 88 muškaraca i 10 djece.
2.2.6. Masovna grobnica Čančari (CR-03) Duž Čančarskog puta nalazi se dvanaest poznatih grobnica i sve su sekundarne. Svih dvanaest grobnica je pregledano i u svakoj od njih su pronađeni posmrtni ostaci više osoba. Dvije grobnice, označene kao Čančarski put 3 i Čančarski put 12, potpuno su ekshumirane 1998. godine. „Sekundarna grobnica Čančarski put 3 iskopana je u smeđoj ilovači s manjom primjesom vapnenačkog šljunka. Grobnica je iskopana uz pomoć utovarivača s točkovima i nazubljenom kašikom. Tokom ekshumacije nađeni su tragovi točkova i zubaca na dnu grobnice. Na južnom kraju grobnice nalazila se prilazna rampa za utovarivač. Konstrukcija i plan ove grobnice vrlo su slični izgledu grobnice Čančarski put 12. Treba, međutim, napomenuti da su tijela pronađena u grobnici Čančarski put 12 dovedena u vezu s primarnom masovnom grobnicom kod Vojne ekonomije Branjevo, a ne s Kozlukom. U grobnici su se nalazili posmrtni ostaci najmanje 158 osoba, s tim da je utvrđeno da je njih 126 bilo muškog spola, dok kod ostalih spol nije utvrđen. Od 35 skoro čitavih tijela, kod njih 29 uzrok smrti su bile rane nanesene vatrenim oružjem, a kod šest uzrok smrti nije utvrđen. Pronađeno je osam poveza za oči, i to četiri preko lica žrtava, tri poveza bila su direktno povezana s tijelom, a jedan je pronađen odvojen od tijela u grobnici. Pronađeno je 37 ligatura, od kojih se njih 26 nalazilo na šakama ili rukama, pet ih je bilo direktno povezano s tijelima, a šest ih je bilo odvojeno od tijela u grobnici.“13 U grobnici Čančarski put 3
12 D. Manning, nav. dj., 00967419, str. 19. 13 D. Manning, nav. dj., 00967451, str. 50. 41 pronađeni su dijelovi tijela najmanje 158 osoba, no nađeno je samo 35 skoro kompletnih tijela.
2.2.7. Masovna grobnica Hodžići (HZ-03) Sekundarnu masovnu grobnicu Hodžići 3 (HZ-03) otkrili su vojnici SFOR-a dok su popravljali cestu prema Hodžićima. Duž ceste postoji sedam poznatih grobnica, za koje se smatra da su sekundarne masovne grobnice. Svih sedam grobnica ispitano je i u svakoj od njih je pronađeno više ljudskih posmrtnih ostataka, osim u grobnici Cesta prema Hodžićima 1. Tri grobnice, označene kao Cesta prema Hodžićima 3, Cesta prema Hodžićima 4 i Cesta prema Hodžićima 5, potpuno su ekshumirane 1998. „Uzorci tla/polena, slični povezi za oči i ligature, podudarne čahure metaka, kao i zračni snimci po kojima su ustanovljeni datumi nastajanja i prekopavanja grobnice, ukazuju na to da je primarna grobnica Lažete 2 neovlašteno prekopavana i da su neka tijela premještena u sekundarne grobnice Ceste prema Hodžićima 3.“14 Grobnica je iskopana s neobičnom ilovačom te šljunkom, koji nisu karakteristični za ovaj prostor na kojem se nalazila masovna grobnica pa se smatra da se s tijelima prenio i taj dio zemlje, za čije iskopavanje je potreban rovokopač. Došlo se do podataka da je u grobnici bilo najmanje 45 tijela, od kojih je za 39 utvrđeno da su muškog spola. Kod ostalih spol nije utvrđen. Dobne skupine su iskazane na sljedeći način: 13 do 17 godina = 3, 18 do 24 godina = 10, 25 i više godina = 27. U ovoj grobnici nije identifikovana nijedna osoba ženskog spola. Uzorci tla pokazuju da je ova grobnica sekundarna masovnoj grobnici (grobnicama) Lažete.
2.2.8. Masovna grobnica Hodžići (HZ-04) Prema Hodžićima duž ceste nalazi se sedam grobnica i sve su sekundarne. Ispitane su i u svakoj od njih su pronađeni dijelovi tijela. Određeni dokazi pokazuju na veze primarnih i sekundarnih grobnica. Naime, uzorci tla/ polena, slični povezi za oči i ligature, podudarne čahure metaka, kao i snimci iz zraka, po kojima su ustanovljeni datumi nastajanja i prekopavanja grobnica, ukazuju na to da je primarna grobnica Lažete 2 neovlašteno prekopana i da su neka od tijela premještena u sekundarne grobnice Cesta prema Hodžićima
14 D. Manning, nav. dj., 00967427, str. 27. 42 3, 4 i 5. Prema tome, barem neka od izvađenih tijela iz masovne grobnice Orahovac (Lažete) prebačena su i ponovo pokopana u grobnicu Cesta prema Hodžićima 4, kao i u grobnice Cesta prema Hodžićima 3 i 5. Snimci pokazuju da je primarna masovna grobnica Orahovac (Lažete 2), koja je u vezi sa sekundarnim grobnicama na cesti prema Hodžićima, nastala u razdoblju od 5. do 19. jula 1995. godine, te da je prekopavana između 7. i 27. septembra 1995. godine. Način stvaranja ove masovne grobnice je sljedeći: „Ova sekundarna grobnica iskopana je u smeđoj ilovači. Grobnica je iskopana uz pomoć utovarivača s točkovima i nazubljenom kašikom. Na dnu grobnice nalazili su se tragovi kako zubaca, tako i točkova, a na sjeverozapadnom dijelu grobnice nađena je prilazna rampa za utovarivač.“15 Pronađena su tijela najmanje 82 osobe, od kojih je za njih 66 ustanovljeno da su bile muškog spola, dok za ostale spol nije utvrđen. Od 49 gotovo kompletnih tijela, 37 osoba je preminulo usljed rana iz vatrenog oružja. Nađeno je 40 poveza za oči, njih 14 oko lica, dok je pet poveza bilo povezano s tijelom na neki drugi način. Ostalih 21 povez bio je unutar grobnice odvojen od tijela. U ovoj grobnici nisu pronađene nikakve ligature. Dob ekshumiranih je sljedeća: 8 do 13 godina = 1, 13 do 18 godina = 3, 18 do 25 godina = 11, 25 i više godina = 66, 1 neutvrđeno.
2.2.9. Masovna grobnica Hodžići (HZ-05) Pokazano je da je ova sekundarna grobnica iskopana u crvenkasto- smeđoj ilovači na istočnoj i u mehkom pješčenjaku na zapadnoj strani. Grobnica je iskopana pomoću utovarivača s točkovima i nazubljenom kašikom. Zajedno s tijelima, nađeni su vidljivi grumeni tla koje nije pripadalo grobnici, kao i nekoliko komada crne plastične cijevi unutarnjeg prečnika dva centimetra. Prema nalazima „u ovoj grobnici nalazilo se najmanje 57 tijela, od kojih je 54 bilo muškog spola, dok za ostale spol nije utvrđen. Najmanje 45 osoba je preminulo od rana nanesenih vatrenim oružjem. Pronađena su 34 poveza za oči, od kojih je njih 22 bilo ovijeno oko glave, tri su bila povezana s tijelima, a devet ih se nalazilo odvojeno u grobnici. U ovoj grobnici je nađena samo jedna ligatura.“ Tokom ekshumacije pronađeni su važni dokazni predmeti. Najmanji broj osoba lociranih u grobnici iznosi 57, a pronađeno je 51 kompletno tijelo. Utvrđeno je da su 54 tijela bila muškog spola, dok za ostatak tijela spol nije utvrđen. Dobne grupe su sljedeće: ispod 25 godina = 0, 55 do 65 godina = 15 D. Manning, nav. dj., 00967436, str. 36. 43 7, iznad 65 godina = 1. Ovi muškarci bili su stariji od muškaraca u drugim grobnicama, ekshumiranim tokom 1998. godine.
2.2.10. Masovna grobnica Liplje (LP-02) Duž ceste prema Liplju nalaze se četiri grobnice sekundarnog tipa. U svakoj od njih pronađeni su posmrtni ostaci više osoba. Sekundarna grobnica, označena kao Liplje 2, potpuno je ekshumirana 1998. godine i u vezi je s primarnom grobnicom Brana kod Petkovaca. Za pokrivni sloj grobnice karakteristična su grubo iskomadana tijela i veliki blokovi krečnjaka bez tragova atmosferskih uticaja te poneki grumen zelenkaste ilovače. Te se karakteristike podudaraju s neovlašteno prekopavanom primarnom grobnicom kod Brane i ukazuju na to da je grobnica Liplje 2 (LP- 02) sekundarna grobnica primarne grobnice Brana kod Petkovaca. U grobnici su se nalazili posmrtni ostaci najmanje 191 osobe i prikupljeni su u 807 vreća. Kako bi se ukazalo na visok stepen fragmentiranosti tijela, treba istaći da su samo četiri tijela bila relativno netaknuta.
2.2.11. Masovna grobnica Kozluk (KK-02) Primarna masovna grobnica Kozluk (KK-02) nalazila se uz rijeku Drinu blizu Kozluka. Lokalitet grobnice korišten je kao smetljište i mjesto za vađenje šljunka. U dijelu smetljišta nalazi se velika količina flaša od zelenog stakla, komada zelenog stakla i naljepnica za flaše s natpisima „Vitinka“ i „Kozluk“. Slični komadi zelenog stakla i naljepnice nalazili su se i među tijelima ekshumiranim 1998. godine iz sekundarne grobnice Čančarski put 3. „Na temelju tih dokaza i studija koje je proveo stručnjak za ispitivanja polena dr. Tony Brown, smatra se da je grobnica Kozluk primarna grobnica sekundarnoj grobnici Čančarski put 3. Slični komadi zelenog stakla nađeni su i kod grobnice Čančarski put 1.”16 Iz grobnice Kozluk izvučeno je 340 tijela, odnosno 292 kompletna i 233 gotovo kompletna tijela. Smatra se da su grobnice Kozluk i Čančarski put 3 povezane primarna i sekundarna grobnica. Sve osobe za koje se spol mogao utvrditi bile su muškarci. Kod osoba kod kojih se mogla procijeniti dob, ona je bila otprilike od 8 do 85 godina.
16 D. Manning, nav. dj., 00967447, str. 46. 44 2.2.12. Masovna grobnica Kozluk (KK-03) Masovna grobnica Kozluk (KK-03) je primarna masovna grobnica. Mjesto izvršenja zločina odgovara mjestu masovne grobnice. Ekshumirano je 340 slučaja. Do 31. decembra 2009. identifikovane su 262 osobe – 243 muškarca i 19 djece.
2.2.13. Masovna grobnica Kozluk (KK-01) Iz masovne grobnice Kozluk (KK-01) ekshumirana su 3 slučaja. Do 31. decembra 2009. godine identifikovane su 3 osobe –3 muškarca. Identifikovani su: Besim Čikarić, Aljo Čemo, Nezir Muškić.
2.2.14. Masovna grobnica Brežljak (BRŽ-1/1-7) Brežljak je primarna masovna grobnica. Mjesto izvršenja zločina odgovara također i mjestu masovne grobnice. Ekshumirano je 7 slučajeva, a identifikovano 5 muškaraca, čija su imena: Sakib Ademović, Halid Hajdarević, Sulejman Hurić, Dževad Jusić, Avdo Jusipović.
2.2.15. Masovna grobnica Motovska kosa (M. KOS-1/1-6) Motovska kosa je primarna masovna grobnica, u kojoj je nađeno 6 slučajeva, a među njima se nalazilo i jedno dijete. Grobnica se nalazila na lokalnom putu od Parloga do Potočana, gdje su tijela pronađena s dosta odjeće, ali raskomadana. „Identifikovane su 4 osobe: Emin Alić, Mehmed Jusić, Mersudin Omerović, Omer Omerović. “17 2.2.16. Masovna grobnica Lažete (LZ-01) Grobnica Lažete 1, poznata i pod nazivom Orahovac je primarna masovna grobnica. Mjesto izvršenja zločina odgova mjestu i gdje je pronađena masovna grobnica. Ekshumirano je 130 slučajeva. Do 31. decembra 2009. godine identifikovana je 121 osoba – 120 muškaraca i 1 dijete.
17 AIIZ, inv. br. 2-3305. 45 2.2.17. Masovna grobnica Kozluk (KOZ-1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12) Primarna masovna grobnica Kozluk (KOZ-1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12) nastala je od 11. do 20. jula 1995. godine. U njoj je pronađeno 12 slučajeva. Od 12 ekshumiranih dijelova tijela, do 31. decembra 2009. godine, identifikovano je 7 muškaraca: Salko Begzadić, Suljo Hadžibulić, Meho Malić, Mustafa Mehmedović, Ramiz Mujkić, Nezir Muminović, Ibrahim Salkić.
2.2.18. Masovna grobnica Križevići (Z. KRŽ-1/1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9) Masovna grobnica Križevići je primarna grobnica i također jedina grobnica, u kojoj su tijela pronađena ukopana jedno pored drugog. Prema dostupnim informacijama ukupno je uhvaćeno 10 osoba, sami su sebi iskopali jamu, dok je deseti odveden u nepoznatom pravcu. Dakle, u masovnoj grobnici Križevići pokopano je 9 tijela. Inače, grobnica je bila locirana u naselju Križevići preko pruge i stanice, u neposrednoj blizini sadašnje osnovne škole.
2.2.19. Masovna grobnica Liplje (zaselak Salihovići) – (LP-01- 001-288) Ova masovna grobnica je sekundarna, a povezana je s masovnom grobnicom Petkovci. Tijela, koja su prethodno zakopana u primarnoj grobnici, prenesena su u i zakopana u ovu grobnicu. Prilikom iskopavanja uočeni su tragovi rovokopača, koji se koristio prilikom premještanja tijela iz primarne u ovu sekundarnu masovnu grobnicu. Prilikom ekshumacije pronađeno je ukupno 288 slučajeva. Do 2009. godine identifikovane su tek 23 osobe od kojih je 18 muškaraca i 5 djece.
2.2.20. Masovna grobnica Čančari (Čančari 1) – (CR-11/01-242) Čančari je masovna grobnica koja je pronađena na području općine Zvornik. To je sekudarna masovna grobnica, koja je povezana s primarnim masovnim grobnicama otkrivenim u Branjevu, Kozluku i Pilici. Pored tijela pronađeni su i predmeti koji su pripadali ubijenima. Neki od predmeta su: ručni sat, lična karta, saobraćajna dozvola, čahure od metka, platneni povez vezan u čvor, razbacane kosti, te tijelo s rukama vezanim platnenim povezom na leđima, a na gornjem dijelu tog istog tijela nalazila se crna kožna jakna, 46 ručni sat marke „Seiko“. Prilikom ekshumacije pronađena su 242 slučaja. Identifikovano je 90 osoba od kojih je 5 djece, a 85 muškaraca.
2.2.21. Masovna grobnica Čančari (Čančari 2) – (CR-07/01-200) Čančari se nalaze u selu Kamenica, koje pripada općini Zvornik. Sekundarna je masovna grobnica, te sva tijela koja su pronađena u ovoj masovnoj grobnici prvo su bila pokopavana u primarnim grobnicama u Pilici, Branjevu i Kozluku. Prilikom ekshumacije pronađeno je 200 slučajeva. Pored tijela pronađeni su i razni predmeti kao i ostaci flaša, na kojima je pisalo „Vitinka“, koje su se također nalazile i u masovnoj grobnici u Kozluku.
2.2.22. Masovna grobnica Liplje (zaselak Jošanica) – (LP-04/01- 305) Od 24. oktobra do 22. novembra 2001. godine izvršena je ekshumacija sekundarne masovne grobnice Liplje – Jošanica. Grobnica je povezana s primarnom masovnom grobnicom Petkovci. Na posmrtnim ostacima pronađeni su povezi na rukama. „Ukupno je pronađeno 305 slučajeva i različitih predmeta. Do 31. decembra 2009. godine identifikovano je 49 osoba – 44 muškarca i 5 djece.“18
2.2.23. Masovna grobnica Kamenica (CR-02-001-244) Sekundarna masovna grobnica Kamenica direktno je vezana za primarne masovne grobnice Pilice, Branjevo i Kozluk. Ekshumirana su 244 slučaja, a identifikovano do 2009. godine tek 84 osobe.
18 AIIZ, inv. br. 4-2562, Kantonalni sud Tuzla, broj KRI: 114/01, 22. novembar 2001, Zapisnik o ekshumaciji, str. 1. i 2. 47 2.2.24. Masovna grobnica Kamenica (njiva Prosine) – (CR-05-001- 506) Masovna grobnica, koja se također nalazila u općini Zvornik, tačnije selo Kamenica. Grobnica je također sekundarna, povezana s grobnicama Branjevo, Kozluk i Pilica. Pronađeni su i razni predmeti. Neki od njih su: ženski ručni sat, tabakera, dio pasoša, vozačka dozvola, novčanik, češalj, vojna knjižica. Također je pronađen i index s Univerziteta u Tuzli, kao i mnogi drugi predmeti. Pronađeno je 506 slučajeva prilikom eksuhmacije. Otkopavanjem su pronađeni predmeti, kao što su: proteza, drveni štap/noga od stolice, čahura, drvena tabakera, uzorak zemlje uzet pored grobnice, ženski ručni sat, limena tabakera, platneni povez vezan u čvor, kašika ručne bombe, ručni sat nepoznate marke, zlatna navlaka za zub, tijelo kod kojeg je u košulji pronađen dio pasoša na ime Nail Hasanović, tijelo s odjećom i vezanim rukama, kod kojeg je u zadnjem džepu hlača pronađen pasoš na ime Mehmedalija Ćosić, rođen 11. 10. 1959. godine u Cerskoj, općina Vlasenica, kao i mnogi drugi.
2.2.25. Masovna grobnica Kamenica (Lugovi – Ravne) – (CR-13- 001-84) Pošto je grobnica sekundarnog tipa, sva su tijela prethodno bila pokopana u primarnim masovnim grobnicama Pilice, Branjevo i Kozluk, odakle su naknadno izmještena i zakopana u ovu grobnicu. Ekshumirana su 84 slučaja, od čega 50 kompletnih tijela.
2.2.26. Masovna grobnica Snagovo (ZV. SNA-01/01-94) Sekundarna masovna grobnica Snagovo, nalazi se u mjestu Snagovo, općina Zvornik. Pošto se radi o sekundarnoj masovnoj grobnici, ona je u direktnoj vezi s primarnim masovnim grobnicama Lažete 1 i 2. Osim dijelova tijela, prilikom ekshumacije pronađeni su: čahure i zrna metka, dijelovi lobanje s povezima za oči, dijelovi odjeće (džemperi, košulje, pantalone, čarape, cipele, naočale, kaiš za cipele, donji dio trenerke, jakna, kaput, crni češalj). Prilikom ekshumacije izvađena su 94 dijela tijela.
48 2.2.27. Masovna grobnica Liplje (ZV. LIP-03/001-240) Sekundarna masovna grobnica Liplje (ZV. LIP-03/001-240) nalazi se na području sela Liplje, općina Zvornik, u neposrednoj blizini mjesnog asfaltnog puta. Kao sekundarna masovna grobnica, pripada primarnoj masovnoj grobnici Petkovci. Nakon fotografiranja, prema uputama, bagerista je započeo sa skidanjem površine zemlje, pa su već na dubini od 10-ak cm na nekoliko mjesta pronađeni dijelovi tijela, koji su locirani i obilježeni zastavicama, a daljnje otkopavanje je nastavljeno. Na dubini oko jednog metra bagerista je primijetio minsko-eksplozivnu napravu, zbog čega je ekshumacija bila privremeno prekinuta, a o tome su obaviješteni pripadnici Civilne zaštite Republike Srpske, s kojima je dogovoreno da sljedeći dan budu prisutni kako bi izvršili preuzimanje spomenute naprave. Narednog dana izvršeno je otvaranje plastičnog okvira, u čijoj unutrašnjosti nije pronađena nikakva eksplozivna naprava. Prema tvrdnjama tima, plastični okvir namijenjen je za smještaj bombe. Nastavljeno je skidanje zemlje u blizini mjesta na kojem je pronađena veća koncentracija dijelova tijela. U grobnici su, osim dijelova tijela, pronađeni: đon od cipele, dio pantalona- nogavica, čarape, čizme, gaćice, ljubičasta majica, džemper, košulja, čahure, zrna od metka i patika. Ukupno je pronađeno 240 slučajeva i različitih predmeta, a identifikovano je 11 osoba: Sejad Atić, Ibro Beganović, Nufik Halilović, Nihad Hasanović, Esmir Kadrić, Fehim Malić, Ramo Muminović, Meho Muratović, Redžo Omerović, Vejsil Ridić, Durmo Selimović. Identifikovani Nufik Halilović, u vrijeme kada je ubijen, imao je tek 16 godina.
2.2.28. Masovna grobnica Liplje (ZV. LIP–07/01-482) Sekundarna masovna grobnica Liplje (ZV. LIP–07/01-482) direktno je u vezi s primarnom masovnom grobnicom Petkovci. Tom prilikom ekshumirana su 482 slučaja.
2.2. 29. Masovna grobnica Snagovo (ZV. SNA–02/01–230-05) Sekundarna masovna grobnica Snagovo je u vezi s primarnim masovnim grobnicama Lažete 1 i 2. Ekshumirano je 230 slučajeva, od čega je, do 31. decembra 2009. godine, identifikovano 106 osoba, od kojih su 98 muškaraca i 8 djece.
49 2.2.30. Masovna grobnica Kamenica (KAM-10 ZVO-001-1153) Sekundarna masovna grobnica Kamenica (KAM-10 ZVO-001- 1153) direktno je vezana za primarne masovne grobnice Pilice, Branjevo i Kozluk. Ekshumirana su 1153 slučaja, tako da je to do sada najveća masovna grobnica na području Srebrenice, sigurne zone UN-a, jula 1995. godine. Do 31. decembra 2009. godine, identifikovane su 272 osobe – 260 muškaraca i 12 djece.
2.2.31. Masovna grobnica Snagovo (SNA-03 ZVO-001-160) Sekundarna masovna grobnica Snagovo (SNA-03 ZVO-001-160) nalazi se na njivi Ćuprije. Direktno je u vezi s primarnim masovnim grobnicama Lažete 1 i 2. Otkopavanjem masovne grobnice Snagovo pronađeno je: gornji dio tijela s ostacima donjeg dijela, jakna, kompletno tijelo, gaćice, kaiš, končani dijelovi pantalona, kompletno tijelo, pantalone, kaiš, vunene čarape, desna čizma, ostaci košulje, zrno u tijelu, kompletno tijelo, kaiš, vunene čarape, pantalone, zrno, kompletno tijelo s ostacima pantalona, kompletno tijelo, povez za oči, ostaci pantalona i cipele, kompletno tijelo i platneni kaiš, lijevo stopalo u patici, lijevo stopalo u čarapi, kompletno tijelo, sako, šareni džemper, majica, gornji dio tijela, zrno u tijelu... kao i još mnogo predmeta i kosti, koji nisu bili u sklopu skeleta. Iz sekundarne grobnice Snagovo (SNA- 03 ZVO-001-160) ekshumirano je 160 slučajeva, od toga 96 kompletnih i 64 nekompletna tijela.
2.2.32. Masovna grobnica Snagovo (SNA-04 ZVO-001-156) Sekundarna masovna grobnica Snagovo (SNA-04 ZVO-001-156) nalazi se na zemljištu u državnom vlasništvu, udaljena oko 150 m od masovne grobnice Snagovo 03. To je prva grobnica od Crnog vrha, s lijeve strane puta, paralelno s putem. Njena je dužina oko 20 m, dubina oko 2 m, a širina oko 3 m. Kao i prethodna grobnica, bila je dobro kamuflirana, s tim što se vegetacija na njoj razlikovala od ostatka vegetacije. Ova masovna grobnica direktno je vezana za primarne masovne grobnice Lažete 1 i 2. „Iz masovne grobnice Snagovo (SNA-04 ZVO-001-156) ekshumirano je 156 slučajeva, od čega 90 kompletnih tijela. Identifikovano je 79 osoba – 67 muškaraca i 12 djece.“19 Prilikom iskopavanja pronađeni su predmeti, a neki od njih su: kompletno tijelo, košulja, pantalone i metalna tabakera, kompletno tijelo, ostaci pantalona 19 5 AIIZ, inv. br. 2-3322. 50 i košulje, kompletno tijelo, košulja i par čarapa, lobanja s povezom, donji dio tijela, pantalone, kompletno tijelo, ostaci pantalona, lijevo stopalo u čarapi i cipeli, lijeva podlaktica, kompletno tijelo, pantalone i majica, kompletno tijelo, pantalone i kaiš, kompletno tijelo, pantalone, lobanja, lijeva potkoljenica, lijevo stopalo u čarapi i cipeli, kompletno tijelo, pantalone, džemper, čarape i cipele, kompletno tijelo s povezom, džemper, pantalone, košulja i čarapa, lobanja, kompletno tijelo s povezom (moguće tijelo 11 godina), kao i mnogi drugi predmeti.
2.2.33. Masovna grobnica Kamenica (KAM-09 ZVO-001-616) Sekundarna masovna grobnica Kamenica (KAM-09 ZVO-001-616) direktno je u vezi s primarnim masovnim grobnicama Pilice, Branjevo i Kozluk. „Iz masovne grobnice Kamenica (KAM-09 ZVO-001-616) ekshumirano je 616 slučajeva. Do 31. decembra 2009. godine identifikovano je 110 osoba – 104 muškarca i 6 djece.“20 Neki od predmeta pronađeni prilikom iskopavanja su: lijeva noga u pantalonama, donji dio i ostaci odjeće, lijeva ruka i ostatak jakne, kompletan skelet, pantalone i košulja, donji dio, pantalone, čarape, donji dio s dijelom gornjeg dijela pantalona, kaiš, kompletan skelet, pantalone, košulja, čizme i povez na rukama, skelet bez lobanje, lijeva šaka, pantalone, kaiš, majica, kompletan skelet, pantalone, košulja, desna podlaktica i povez na podlaktici, kompletan skelet bez lobanje, pantalone, košulja, čarape, lijeva potkoljenica, dio desne noge sa stopalom, kompletan skelet, dijelovi odjeće, tabakera, desna lopatica, pršljeni i rebra...
2.2.34. Masovna grobnica Kamenica (KAM-04 ZVO-001-362) „Iz masovne grobnice Kamenica (KAM-04 ZVO-001-362) ekshumirana su 362 slučaja. Do 31. decembra 2009. godine identifikovano je 75 osoba – 74 muškarca i 1 dijete.“21
2.2.35. Masovna grobnica Kamenica (KAM-08 ZVO-001-262) Sekundarna masovna grobnica Kamenica nastala je izmještanjem tijela iz primarne masovne grobnice Branjevo – Pilice. Broj ekshumiranih slučajeva je 353. Do 31. decembra 2009. godine nije identifikovana nijedna (ekshumirana) osoba. 20 AIIZ, inv. br. 2-3323. 21 AIIZ, inv. br. 2-3324. 51 2.2.36. Masovna grobnica Kamenica (KAM-06 ZVO-001-881) Sekundarna masovna grobnica Kamenica (KAM-06 ZVO-001-881) ekshumirana je od 8. oktobra do 11. decembra 2008. godine. Dimenzije grobnice su: lijeva ivica 13,90 m, desna ivica 16,90 m, širina grobnice na kraju iznosi 3,10 m, a na sredini 3,30 m. Dubina grobnice je od 0,60 do 1,30 m. Broj ekshumiranih slučajeva je 1.179. Do 31. decembra 2009. godine nije identifikovana nijedna (ekshumirana) osoba.
2.2.37. Masovna grobnica Kamenica (ZV.CR-01, KAM-14 ZVO- 001-107) Masovna grobnica Kamenica je sekundarna. Ekshumirana je od 8. jula do 23. jula 2009. godine. Broj ekshumiranih slučajeva je 127. Do 31. decembra 2009. godine nema identifikovanih osoba ekshumiranih iz ove grobnice.
2.3. Grafički prikaz masovnih grobnica 2.3. Grafički prikaz masovnih grobnica
Zvornik Bratunac Milići Vlasenica Šekovići
Grafikon br. 1 Najveći broj masovnihGrafikon grobnica br. 1 je otkriven u Zvorniku, te u Bratuncu, Milićima i Vlasenici, a najmanje je otkriveno u Šekovićima. Najveći broj masovnih grobnica je otkriven u Zvorniku, te u Bratuncu, Milićima i Vlasenici, a najmanje je otkriveno u Šekovićima. 52
Kamenica Liplje Kozluk Snagovo Križevići Orahovac Breželjak Brana- Petkovci Pilica- Branjevo Nezuk
Grafikon br. 2
22
2.3. Grafički prikaz masovnih grobnica
Zvornik Bratunac Milići Vlasenica Šekovići
Grafikon br. 1
Najveći broj masovnih grobnica je otkriven u Zvorniku, te u Bratuncu, Milićima i Vlasenici, a najmanje je otkriveno u Šekovićima.
Kamenica Liplje Kozluk Snagovo Križevići Orahovac Breželjak Brana- Petkovci Pilica- Branjevo Nezuk
U Kamenici je otkriveno najviše masovnih grobnica, njih 16. U Liplju je otkriveno 5 Grafikon br. 2 masovnih grobnica, u Kozluku i Snagovu po 4, te u Križevićima i Orahovcu po 2. Po jedna Grafikon br. 2 masovnaU Kamenici grobnica je otkrivena otkriveno u Breželjku, najviše masovnih Brana – Petkovci, grobnica, Pilica njih – 16. Branjevo U Liplju i Ne zuku. je otkriveno 5 masovnih grobnica, u Kozluku i Snagovu po 4, te u Križevićima i Orahovcu po 2. Po jedna masovna grobnica je otkrivena u Breželjku, Brana – Petkovci, Pilica – Branjevo i Nezuku.
22
Primarne masovne grobnice Sekundarne masovne grobnice
Grafikon br. 3
Od 37 prezentiranih masovnihGrafikon grobnicabr. 3 na području općine Zvornik, Od 3712 prezentiranihsu primarne, maa 25sovnih su sekundarne. grobnica na području općine Zvornik, 12 su primarne, a 25 su sekundarne. 53
Zaključak
Predstavnici komisija za traženje nestalih proteklih godina, pronašli su više od 5000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne masovne grobnice. U njima je pronađeno oko 25.000 posmrtnih ostataka. Veliki broj njih je otkriveno na području općine Zvornik. Iako su od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, otkrivene mnoge masovne grobnice, i dalje je potreban veći angažman cjelokupne društvene zajednice i nadležnih institucija da bi se identifikovale osobe koje su ekshumirane, te da se pronađu i ostale osobe koje su nestale u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Do kraja 2016. godine u našoj zemlji je pronađeno preko 750 masovnih grobnica. Po najnovijim podacima, na području Zvornika, od 19. augusta 1996. do 25. marta 2016. Godine, izvršeno je ukupno 207 ekshumacija, od čega se u 114 slučajeva radilo o masovnim grobnicama. Vlastitim istraživanjem utvrđeno je da je na području općine Zvornik od 19. augusta 1996. godine, kada je ekshumirana prva masovna grobnica Lažeta, do 4. decembra 2015. godine, kada je ekshumirana masovna grobnica u Kozluku, ukupno ekshumirano 114 masovnih grobnica. Najviše masovnih grobnica ekshumirano je na prostoru Kamenice, njih 15, te se zato taj
23
Zaključak Predstavnici komisija za traženje nestalih proteklih godina, pronašli su više od 5000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne masovne grobnice. U njima je pronađeno oko 25.000 posmrtnih ostataka. Veliki broj njih je otkriveno na području općine Zvornik. Iako su od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, otkrivene mnoge masovne grobnice, i dalje je potreban veći angažman cjelokupne društvene zajednice i nadležnih institucija da bi se identifikovale osobe koje su ekshumirane, te da se pronađu i ostale osobe koje su nestale u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Do kraja 2016. godine u našoj zemlji je pronađeno preko 750 masovnih grobnica. Po najnovijim podacima, na području Zvornika, od 19. augusta 1996. do 25. marta 2016. Godine, izvršeno je ukupno 207 ekshumacija, od čega se u 114 slučajeva radilo o masovnim grobnicama. Vlastitim istraživanjem utvrđeno je da je na području općine Zvornik od 19. augusta 1996. godine, kada je ekshumirana prva masovna grobnica Lažeta, do 4. decembra 2015. godine, kada je ekshumirana masovna grobnica u Kozluku, ukupno ekshumirano 114 masovnih grobnica. Najviše masovnih grobnica ekshumirano je na prostoru Kamenice, njih 15, te se zato taj prostor često naziva „Dolina grobnica“. U 14 od 15 masovnih grobnica radilo se o sekundarnim masovnim grobnicama, gdje su žrtve u Kamenici dovučene iz primarnih masovnih grobnica s prostora Branjeva, Kozluka i ostalih prostora Zvornika i Podrinja. Specifikum je da su posmrtni ostaci žrtava, nakon što su uznemirene i prebačene u Kamenicu, za lokaciju sekundarne masovne grobnice birane i septičke jame. Posmrtni ostaci žrtava sastavljani su prilikom identifikacije iz 4-5 sekundarnih grobnica. Istraživanjem je utvrđeno da je na prostoru Zvornika pronađeno 114 masovnih grobnica, a samo u 27 slučajeva radilo se o primarnim masovnim grobnicama. Ukupno je ekshumirano 9.786 žrtava, od čega na prostoru „Doline grobnica“ Kamenice 4997. Izvršioci zločina su raskomadana tijela žrtava genocida po nekoliko puta premještali s jednog na drugo mjesto i time žrtve ponovo masakrirali. To je dodatno otežavalo i otežava identifikaciju žrtava genocida i nanosilo i nanosi bol i tugu preživjelim članovima porodica. Na monstruoznost zločina posebno ukazuje činjenica da su tijela pojedinih žrtava genocida pronalažena u nekoliko različitih masovnih grobnica sekundarnog tipa, međusobno udaljenih desetinama kilometara jedna od druge. Jedan od ključnih pokazatelja izvršenog genocida i najbolji materijalni dokaz njegovog izvršenja su masovne grobnice žrtava genocida. Postojanje masovnih grobnica, ali i teškoće i problemi njihovog otkrivanja i s današnje vremenske distance od počinjenih zločina, ukazuju, između ostalog, na planiranje, organiziranje i izvršenje zločina, kao jako važne komponente u strategiji genocida. Ni nakon
54 20 godina od počinjenog genocida nije prestalo vrijeđanje žrtava negiranjem dokazanog genocida. I dok posljednja faza genocida, odnosno negiranje genocida, itekako traje, i to kroz dvije stvari koje izvršioci agresije i genocida nad Bošnjacima konstantno naglašavaju. Prvo, da nije bilo agresije već je bio građanski rat i drugo, genocid u Srebrenici i drugim mjestima i gradovima se nije desio. Šta žele dokazati? Agresija se pokušava predstaviti građanskim ratom, kako se uzroci rata ne bi tražili izvan granica Bosne i Hercegovine, odnosno žele da skinu odgovornost Srbije za učešće u agresiji, te bilo kakvu vezu s počinjenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid kao najteži oblik zločina, a negiranjem genocida u Srebrenici želi se skinuti odgovornost Republike Srpske za bilo kakvu kolektivnu odgovornost, naglašavajući da su zločine, ne genocid, počinili pojedinci. Ironično je da je Vlada Republike Srpske formirala Komisiju za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine,22 koja je apsolutno dokazala da su vojne i policijske snage RS-a počinile genocid. Iako Međunarodni sud pravde u Hagu u postupku „Bosna i Hercegovina protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora)“, nije ni spomenuo masovne grobnice žrtava genocida, postoje svi naučno-relevantni parametri koji mogu potvrditi tezu da su masovne grobnice neodvojivi dio, odnosno, posljedica genocida nad Bošnjacima. U procesu poricanja, odnosno negiranje, svega onog što se desilo, svakako je premještanje prvobitno formiranih masovnih grobnica žrtava na razne druge lokacije, jedan od krucijalno važnih elemenata u procesu genocida, te dokaza organiziranja procesa genocida do najsitnijih detalja. Taj postupak, neviđen u historiji svijeta, ponavljao se dva, a često i više puta. To dalje pravi problem pri identifikaciji žrtava nakon izvršenih ekshumacija, što dalje ne da žrtvi i porodici žrtava, da konačno pronađu mir i da pokušaju svoj pogled usmjeriti ka budućnosti. Svakako, pisanje rada o masovnim grobnicama na tlu Bosne i Hercegovine ne možemo finalizirati, a da ne spomenemo rijeku Drinu. I previše je svjedoka koji su preživjeli ili gledali klanje i ubijanje Bošnjaka, čija su tijela bacana s drinskih mostova u Drinu u posljednja dva stoljeća. Stotine je onih koji su svjedočili sakupljanju tijela hiljada nedužno ubijenih Bošnjaka niz cijeli tok Drine. Stoga se, iako to po definiciji nije, za rijeku Drinu može kazati da je to najveća „masovna“ grobnica na tlu naše zemlje. U prilog tome, rad završavamo izjavom Amora Mašovića, člana Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, koji ističe: „Mislim da je rijeka Drina najveća masovna grobnica na Balkanu. Ako se vratimo nazad u historiju i na događaje iz Prvog i Drugog svjetskog rata, iz balkanskih ratova i sve one genocide, kojima je bio izložen bošnjački narod, kojih je prema nekima bilo
22 Šire o tome: Čekić, Smail, nav. dj.,, 2012, str. 672 - 694. 55 čak deset, onda je sigurno da korito rijeke Drine od svog nastanka pa do ušća, jeste vjerovatno najveća masovna grobnica Balkana“.23 Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini, a time i u općini Zvornik, odnos prema nevino ubijenim žrtvama, onemogućavanje njihovog otkrivanja, eksuhmacije i identifikacije posmrtnih ostataka žrtava, su materijalni dokazi genocida u općini Zvornik od 1992. do 1995. godine.
23 http://balkans.aljazeera.net/vijesti/masovic-drina-najveca-grobnica-na-balkanu, (posjeta 3. 3.2017.) 56 Literatura Knjige: 1. Abazović, D. Mirsad: Kadrovski rat za BiH. Sarajevo: Savez logoraša Bosne i Hercegovine, 1999; 2. Antić, Ljubomir, Velikosrpski nacionalni programi, ishodišta i posljedice, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007; 3. Avdić, Hakija, Položaj Muslimana u Sandžaku, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991; 4. Balić, Hasan, Bosanska kataklizma: studija slučaja Foča, Magistrat, Sarajevo, 2001; 5. Banac, Ivo, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb, 1988; 6. Bandžović, Safet, Muslimani u Smederevskom sandžaku: progoni i pribježišta (1804- 1862), u: „150 godina od protjerivanja muslimana iz kneževine Srbije, Zbornik radova, Medžlis Islamske zajednice Orašje, Orašje, 2013; 7. Bartol, Letica, Slaven, Letica, Postmoderna i genocid u Bosni, Jesenski i Turk-Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb,1997; 8. Begić, Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996.), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997; 9. Biserko, Sonja, Kovanje antijugoslovenske zavere, Knjiga I, Svjedočanstva 26, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006; 10. Boyle, F. A., Bosanski narod optužuje za genocid: postupak pred Međunarodnim sudom pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije radi sprječavanja i kažnjavanja zločina, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2000; 11. Cigar, Norman, Genocid u Bosni, politika „etničkog čišćenja“, VKBI, Sarajevo, 1998. 12. Cigar, Norman, Uloga srpskih orijentalista u opravdavanju genocida protiv muslimana,Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo,Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2000; 57 13. Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje, priprema, izvođenje (Knjiga I i II), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2004; 14. Čekić, Smail, Anaut-Haseljić, Meldijana, Macić, Bećir, Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini – sigurna zona Ujedinjenih nacija Srebrenica -, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010; 15. Čekić, Smail, Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija genocida u Republici Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2016; 16. Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012; 17. Čekić, Smail, Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, MAG, Sarajevo, 1996; 18. Čekić, Smail, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej grada, Sarajevo, 1997; 19. Čekić, Smail, Kreso, Muharem i Macić, Bećir, Srebrenica 1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2000; 20. Čekić, Smail, Šestanović, Muhamed, Merisa Karović, i Zilha Mastalić- Košuta, Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010; 21. Dedijer, Vladimir, Miletić, Anton, Genocid nad Muslimanima, 1941 – 1945, II izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1990; 22. Donia, Robert, Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996, University Press, Sarajevo Tuzla, 2012; 23. Duraković, Nijaz, Prokletstvo muslimana, Oslobođenje, Sarajevo, 1993; 24. Đorđević, Mirko, O sprezi pravoslavne crkve sa strukturama političke moći, Koreni, 2006; 25. Đorđević, Mirko, Ratni krst srpske Crkve, Republika, Beograd, Broj 273; 26. Đozić, Adib, „Genocid kao društvena i pravna činjenica bošnjačke historije“,ZBORNIK RADOVA, Ustavno pravni razvoj Bosne i Hercegovine (1910-2010), Univerzitet u Tuzli, Pravni fakultet. TuzIa 58 2011, ISNB 978-9958-609-63-3; COBISS.BH-ld 19265286; (str, 289- 307.); obim 19 stranica, format B-5.; 27. Đozić, Adib, „Genocid u Srebrenici paradigma bosnacida“, Educa, Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, Nastavnički fakultet Univerziteta ,,Džemal Bijedić” Mostar, 2009. god. II, br.2. ISSN, 1840-3301, UKD 316.48 (497.6) (str. 141-154.); obim: 14 stranica, format B-5-; 28. Đozić, Adib, „Ideologija lijevog mesijanizma i kolektivno društveno- historijsko pamćenje kod Bošnjaka“, ZBORNIK RADOVA sa naučne konferencije ,,Bosna I Hercegovina i Bošnjaštvo, historija, stvarnost, perspektive”, Filozofski Fakultet Univerziteta u Tuzli, 2014; 29. Đozić, Adib, „Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom drustvu“, ZNAKOVI VREMENA, Časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu; Naucnoistraživački institut “IBN SINA” Sarajevo, 2004.,Vol.7,broj 22/23. ISSN 1512- 5416 (str.131- 146.); obim;16 stranica, format B-5.; 30. Đozić, Adib, „ldeologija nacija-države i zločini etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima u 19. i 20. stoljeću“, ZBORNIK RADOVA, sa naučnog simpozijuma , Orašje, 2012. godine. U štampi, format B-5.; 31. Đozić, Adib, „Neki oblici neofašizma i Bošnjaci danas“, ZBORNIK RADOVA sa međunarodnog znanstvenog skupa ,,Bošnjačko iskustvo antifasizma”, Zagreb 30. novembar i 01. decemdar 2012. godine, Bošnjačka pismohrana. Časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2013., U štampi; formatB-5.; 32. Đozić, Adib, „Studije o bošnjastvu, Prilog sociologiji nacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini“, BKC, Sarajevo, - OFF-SET, Tuzla, Sarajevo/Tuzla, 2012; 33. Đozić, Adib, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003; 34. Đozić, Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji bosanskohercegovačkog društva, Bosanski kulturni centar, Off-set,Tuzla/Sarajevo, 2012; 35. Efendić Hasan, Paradržavne tvorevine – Oslonci uništavanja BiH, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 2011; 36. Filipović, Muhamed, Korijeni agresije, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995, Zbornik radova, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1997; 59 37. Gleni, Miša, Balkan 1804-1999. (nacionalizam, rat i velike sile)(drugi dio), B92, Beograd, 2001;38.Gutman, Roy, Svjedok genocida, VKBI, MAG, Sarajevo, 1995; 38. Herbst, Anne, „Zagovara li srpsko-pravoslavna crkva religioznu ili nacionalnu mržnju?, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991- 1995“, Zbornik radova, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1997; 39. Horvitz, Leslie Alan, Catherwood, Christofer, Encyclopedia of war crime&genocide, Facts of File Library of World History, New York, 2006; 40. Huseinović, Samir, „Uloga patrijarha Pavla u politici“, Deutsche Welle, 16.11.2009 41. Ibraković, Dželal, Bosna, islam – Bošnjaci: (etnološko-povjesne skice), Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2008; 42. Imamović, Mustafa, Kontinuitet genocida nad Bošnjacima, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995, Zbornik radova, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1997; 43. KaravelićVahid,Agresija na Bosnu i Hercegovinu – Sjeveroistočna Bosna 1991.-1992., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, Sarajevo 2004; 44. Karić, Enes, „Eseji od Bosne (Tri bosanske enklave)“, Sejtarija, Sarajevo, 1999; 45. Lavić Senadin, Leksikon socioloških pojmova, Fakultet političkih nauka Sarajevo, Sarajevo 2014; 46. Macić, Bećir, Zločini protiv mira, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001; 47. Međunarodni krivični sud Ujedinjenih nacija za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine, Dokumenta, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 1997; 48. Memić, Mustafa, “Bošnjaci – Muslimani Sandžaka i Crne Gore”, Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo, 1996; 49. Memić, Mustafa, “Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore”, ALMANAH, Podgorica, VKBI, Sarajevo, 2002; 50. Mesić, Stipe, Kako je srušena Jugoslavija: politički memoari, Zagreb, 1994; 51. Mulić, Jusuf, “Velika Srbija, Muslimani i Bosna”, autor, Sarajevo, 2006; 52. Muratović, Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocide nad Bošnjacima, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012; 53. Nilsen, Kjell Arild, „Milošević u ratu i u Haagu – dokumentacija-, Institut za istraživanje zločina protivčovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2013; 54. Protić, Milan, “Uspon i pad srpske ideje”, Beograd, 1995; 55. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, 1995; 56. Saltaga, Fuad, Da li je genocid sudbina Bošnjaka?, Sarajevo, 1996; 57. Sells, A. Michael, Iznevjereni most, religija i genocid u Bosni, Sedam, Sarajevo, 2002; 58. Slatina, Mujo, „Socijalno-psihološko razumijevanje srpskog genocidnog ponašanja, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991- 1995“, Zbornik radova, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1997; 59. Šabić Velid, Genocid u Srednjem Podrinju 1992.-1995., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2008; 60. Šadinlija, Mesud, Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine 1986- 1992, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014; 61. Šarić, Sabahudin, Velikosrpska ideologija, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Naučnoistraživački institute “IBN SINA”, Sarajevo, 2010; 62. Tomović, Milorad, “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj”, Medijska knjižara Krug, Beograd, 2001; 63. Turudić, Momir, „Ratnik u mantiji“, VREME | BR 881 | 22. NOVEMBAR 2007; 64. Veselica, Marko, “Temeljni izvori i akteri genocida na prostoru Hrvatske Bosne i Hercegovine i ex-Jugoslavije”, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995,Zbornik radova, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1997; 65. Vučković, Slavica, Moderna i antimoderna u Srbiji, Republika, Beograd, Godina XIII (2001), Broj 262;
61 66. Zbornik radova Ćosićev rat, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2013; 67. Zbornik radova Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Gesellschaft fur bedrohte Völker, Human rights Group for Bosnia, Sarajevo, Göttingen, Kuala Lumpur, 1997; 68. ZbornikradovaGenocid u Bosni i Hercegovini-Posljedice presude Međunarodnog suda pravde, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2011; 69. Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo, 2003.; Ibrahimagić, Omer, Bosanski identitet i suverenitet, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012; 70. Zgodić, Esad, Ideologija nacionalnog mesijanstva, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1999; 71. Žiga, Jusuf, Bosanska krvava zbilja, VKBI, Sarajevo, 1997; 72. Žiga, Jusuf, Đozić, Adib, Sociologija, OFF-SET, Tuzla, 2007; 73. Žiga, Jusuf, Vrijeme razljuđenih dvonožaca : paradigma Bosne koju su izdali, Institut za istraživanje zločina ; Sarajevo 2007;
Arhivska građa, legislativa, ostalo: 1. Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava univerziteta u Sarajevu (AIIZ); 2. Dopunski protokol I uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba; 3. Dopunski protokol II uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba; 4. Javnost, List SDSa (1991-1992); 5. Konvencijaosprječavanjuikažnjavanjuzločinagenocidaod9. decembra1948.godine; 6. Krivični zakon Bosne i Hercegovine 1. mart 2003; 7. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) – Online baza; 8. Oslobođenje, Sarajevo (1991-1995.);
62 9. Rezolucija br. 3314, Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, od 14. decembra 1974,; 10. Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998, “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 2, 6. mart 2002; 11. Ženevske konvencije I, II, III i IV;
Internet izvori: 1. http://www.youtube.com/watch?v=vdU6ngDhrAA, (posjeta 13. 1. 2017.); 2. http://www.youtube.com/watch?v=hB373oKqI3s, (posjeta 22. 1. 2017.); 3. http://www.camo.ch/deset_genocida.htm, (posjeta 20. 2. 2016.; 4. http://dzemat-oberhausen.de/?p=1656, (posjeta 20. 2. 2016.); 5. http://www.youtube.com/watch?v=LscWKbqb-6c, (posjeta 2. 1. 2017.); 6. http://pescanik.net/wp-content/PDF/zasto_se_u_crkvi_sapuce_2. pdf, (posjeta 25. 12. 2017); 7. http://www.hlcrdc.org/Transkripti/Milosevic/Transkripti/ Transkripti%20sa%20sudjenja%20Slobodanu%20Milosevicu%20 %2844%29/Transkript%20sa%20sudjenja%20Slobodanu%20 Milosevicu%20-%2015.%20decembar%202003..pdf, (posjeta 17. 1. 2017.); 8. http://www.hlcrdc.org/Transkripti/Milosevic/Transkripti/ Transkripti%20sa%20sudjenja%20Slobodanu%20Milosevicu%20 %2843%29/Transkript%20sa%20sudjenja%20Slobodanu%20 Milosevicu%20-%2027.%20novembar%202003..pdf, (posjeta 20. 1. 2017.)
63
Midhat Čaušević Sead Omerbegović Fatija Hasanović
ZLOČIN GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA NA PODRUŠJU OPĆINE ZVORNIK – SLUČAJ BIJELI POTOK
Sažetak Iako nije sudski dokazano, činjenice eksplicitno pokazuju da se u periodu od 1992. do 1995. godine, na području općine Zvornik, dogodio genocid nad Bošnjacima. Ukupan broj ubijenih Bošnjaka u općini Zvornik je 1976, od čega je identifikovano njih 1542, dok se 434 osobe vode kao nestali. Posebno želimo naglasiti da je od ukupnog broja ubijenih u općini Zvornik, najveći broj na područiju Bijelog Potoka. U Bijelom Potoku je, početkom juna 1992. godine, zarobljeno i ubijeno 665 civila Bošnjaka. Od toga je identifikovano 422, a 243 se vode kao nestali. Većina stradalih Bošnjaka bili su muškarci, njih 655, dok su ostalo bile žene. U vrijeme kad su ubijeni, starosna struktura je bila sljedeća: 69 bilo je staro od 15 do 20 godina, 150 ubijenih od 20 do 30 godina, 180 ubijenih bili su stari od 30 do 40 godina, 121 ubijenih bili su stari od 40 do 50 godina, dok je od 50 i više godina bilo njih 145. Najviše ubijenih Bošnjaka bili su porijeklom iz mjesne zajednice Đulići, zatim iz mjesne zajednice Klisa. Također, veliki broj žrtava živjelo je na području mjesnih zajednica Kučić Kula, Tršić, Šetići te na Bijelom Potoku ili su se tu slučajno zadesile. Ključne riječi: genocid, etničko čišćenje, zločin, općina Zvornik, Bijeli Potok, istrjebljivanje, Bošnjaci.
65 Uvod Pored utvrđenih i pravosnažno presuđenih zločina protiv čovječnosti, koji su okarakterisani kao genocid nad Bošnjacima na prostoru Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine, dogodili su se i zločini koji po svojoj strukturi imaju sve elemente zločin genocida, ali nisu pred nadležnim sudovima okarakterisani kao takvi. Jedan od takvih zločina protiv čovječonsti, koji ima sve elemente genocida, jeste i zločin genocida nad Bošnjacima na području općine Zvornik iz 1992. godine. Činjenice nam daju za pravo da u domenu naučno-istraživačkog opusa ovaj zločin protiv čovječnosti okarakterišemo kao zločin genocida te ćemo se u nastavku rada prema istom tako i odnositi. Zločin genocida, koji se dogodio u Bijelom Potoku, najreprezentativniji je primjer stradanja Bošnjaka općine Zvornik iz 1992. godine. Bijeli Potok je mjesto gdje su na mučki način prvo dovedeni, a zatim i ubijani Bošnjaci sa šireg područija općine Zvornik. „U jutarnjim satima, 01.06 1992. godine. na prevaru, umjesto u pravcu Sapne odvedeni su na Bijeli Potok. Istoga dana, agresori su vršili razdvajanje muške i ženske populacije, gdje su muškarci odvedeni prema Karakaju, s namjerom da budu pogubljeni, a žene, djeca i iznemogli starci odvedeni su ka Memićima, s ciljem etničkog čišćenja općine Zvornik od Bošnjačkog stanovništva.“ Sam čin sitematskog ubistva i uništenja jedne skupine ljudi imao je za cilj da se obilježe, registruju, ponize, siluju i ubiju žene, djeca i muškarci iz jednog jedinog razloga, a to je pripadnost drugoj etničkoj grupi, religiji, kulturi i naciji. Sve ovo potvrđuje da su u samom činu ubistva u Bijelom Potoku sadržani svi elementi, koji su neophodni da bismo mogli jedan zločin okarakterisati kao genocid. Jedan od osnovnih problema koji će biti problematiziran u ovom radu jeste stav preživjelih žrtava i njihov odnos prema varvarstvu onih „ljudi“ ili pak „društvene grupe“, koji su počinili najgnusniji zločin protiv čovječnosti u Bijelom Potoku. Problematizirat ćemo spoznaju preživjelih, šta njima znači činjenica o zločinu genocida nad njihovim najbližim. Činjenica je da monstrumi nisu marili, s jedne strane za djecu koja će ostati bez roditelja, što je danas čest slučaj, a sa druge strane za roditelje koji će ostatak svog života provesti u nenadoknadivoj boli za svojim najmilijim. Život poslije zločina genocida je osnovno problemsko pitanje ovog rada. Da bismo došli do odgovora na ova pitanja, koristit ćemo se osnovnim metodama naučnog istraživanja anketom, statističkom metodom, analizom sadržaja i intervjuom kao metodom za prikupljanje podataka. Istraživanje je provedeno na području općine Zvornik u julu 2017. godine. U istraživanju su učestvovale osobe koje su u preživjele genocid i etničko čišćenje, kao i institucije zadužene za dokumentovanje i izučavanje zločina protiv čovječnosti. Smatramo značajnim 66 da u radu utvrdimo kakve je posljedice ostavio zločin genocida u Bijelom Potoku na preživjelo bošnjačko stanovništvo, poput straha, očajanja, strepnje i slično, koji su trajna kategorija. Naučni cilj ovog rada ogleda se u tome da se ukaže, a ujedno i ne zaboravi, na kontinuitet zločina genocida koji se dešava nad Bošnjacima u posljednjih tristo godina, te da ukažemo s naučnog aspekta da zločin genocida ostavlja nesagledive posljedice na preživjele žrtve i društvo u cjelini. U okviru hipotetičkog okvira, vodili smo se pretpostavkom da je zločin genocida i etničkog čišćenja, koji je počinila vojska i policija Republike Srpske na Bijelom Potoku, općina Zvornik 1992. godine, uzrokovao mnoštvo negativnih posljedica na bošnjačko stanovništvo bosanskog Podrinja. U radu ekspliciramo još nekoliko bitnih hipotetičkih polazišta, kao što su: zločin genocida i etničkog čišćenja nad Bošnjacima u Bijelom Potoku rezultat su i sredstvo ideologije srpskog velikodržavlja. Pored negativnih demografskih posljedica po bošnjačko stanovništvo, zločini genocida i etničkog čišćenja narušili su tradicionalne međuetničke vrijednosti života u bosanskom Podrinju. Zločin genocida i etničkog čišćenja istovremeno je pratio i urbicid, što je uzrokovalo veoma lošu ekonomsku situaciju na području učinjenog zločina. Rad ima i društveni značaj koji se ogleda u tome da društvo, kao cjelina, treba raditi institucionalno na afirmaciji jedne od osnovnih vrijednosti i obilježja bosanskohercegovačkog društva, a to je otvorenost za drugo i drugačije, ali i prihvatanju istine koja se mora bazirati na činjenicama jer samo tako Bosna i Hercegovina ima smisao kao cjelina u „jedinstvu različja“.
1. Teorijska elaboracija osnovnih pojmova rada 1. 1. Ratni zločin Pored mnoštva ostalih djela, koja spadaju u zločin, kao takav, tu je i ratni zločin. Ratni zločin svrstava se u teška krivična djela koja se vrše u toku rata te za koje se počinitelji istog mogu kazneno goniti. Ratni zločini sastoje se od ubijanja, mučenja, nečovječnog postupanja, nanošenja težih tjelesnih povreda ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, kao i pljačkanja stanovništva. Ne postoji jedinstvena definicija termina „ratni zločin“. Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, daje sljedeću definiciju: „Ratnim zločinom smatraju se teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine te druge teške povrede zakona i običaja primjenjivih u međunarodnom oružanom sukobu u uspostavljenim okvirima međunarodnog prava, odnosno
67 u slučaju oružanog sukoba čiji značaj nije međunarodni, teške povrede članka 3. zajedničkoga za sve četiri Ženevske konvencije.“1 Druge međunarodne konvencije pod time podrazumijevaju „povrede zakona i običaja rata“, a što uključuje ubistva, zlostavljanje i deportacije civilnog stanovništva u logore za prisilni rad; ubistva i zlostavljanje ratnih zarobljenika; ubistva talaca; uništenje gradova i naselja koje nije opravdano vojnim potrebama. Definicija ratnog zločina nalazi se i u cijelom nizu nacionalnih kaznenih zakona koji reguliraiju materiju. Navedene činjenice jasno ukazuju, što na složenost samog pojma, što na nepostojanje jedinstveno usvojene i unificirane definicije koja bi na odgovarajući način obuhvatila sve postojeće. U poratnim društvima nije rijedak slučaj da dolazi do pravdanja pa i glorifikovanja ratnih zločina. Antropolog Ivan Čolović to objašnjava time što „prema ideologiji ekstremnog nacionalizma, nacija stoji iznad svega, pa ništa što je učinjeno u borbi protiv neprijatelja nacije ne može biti zločin.“2 Povrede zakona i običaja rata se od završetka Drugog svjetskog rata, temeljom svjetskih sporazuma smatraju na primjer sljedeći zločini: • ciljano ubijanje civila, • razaranje vodoopskrbnih sustava i sustava električne opskrbe, • izgladnjavanje civilnog stanovništva, • ometanje dopreme humanitarne pomoći, • masivna bombardiranja gradova, • napadi na nezaštićene gradove, • korištenje biološkog ili hemijskog oružja, • ubijanje zarobljenika ili talaca, • pljačke na zauzetim područjima, • sustavne pljačke kulturnih dobara, • genocid • ili druga masovna ubistva (democid).
Jednostavnije rečeno, ratni zločini su krivična djela koja podrazumijevaju: napad na civilno stanovništvo, naselje ili pojedine civilne osobe, ubijanje, mučenje, namjerno nanošenje osobi tjelesnog ili duševnog bola, preseljenje, prisilno prevođenje na drugu vjeru, prisiljavanje na prinudni rad, pljačkanje imovine stanovništva i drugo. Zločin protiv čovječnosti i Ratni
1 Zakon o potvrđivanju Rimskog statuta Međunarodnoga kaznenog suda – članak 8. 2 http://pescanik.net/2012/09/ivan-colovic-intervju/ Ivan Čolović – intervju 68 zločin predstavljaju dva internacionalna krivična djela, ali pored njih tu je još i Terorizam i Zločin protiv mira (Agresija).
1. 2. Genocid Pojam „genocid“ nastao je kombiniranjem grčke riječi genos (rasa ili pleme) s latinskom riječju cidere (ubiti). Riječ je prvi put upotrijebljena 1944. godine, u djelu stručnjaka Rafaela Lemkina, ULOGA SILE OSOVINE U OKUPIRANOJ EVROPI te je tada ušla u širu upotrebu. U navedenom djelu Lemkin kaže: „Nove koncepcije zahtijevaju nove termine. Pod genocidom mislimo na destrukciju nacije ili neke etničke grupe... općenito govoreći, genocid ne znači neophodno direktnu destrukciju nacije. Radije namjeravamo označiti koordinirani plan različitih akcija, s ciljem da je destrukcija od suštinskog temelja za život nacionalnih grupa, a s ciljem uništenja grupa kao takvih.“3 S obzirom da je to širok i kompleksan pojam, još uvijek se vode rasprave oko najadekvatnije definicije genocida. 1947. godine Lemkin je napisao članak za list, Američki časopis za međunarodno pravo, gdje kaže: „... zločin genocida obuhvata svakojaka djela, uključujući ne samo lišavanje života već i sprječavanje života (putem abortusa, sterilizacije), kao i postupke koji u znatnoj mjeri ugrožavaju život i zdravlje (vještački izazvane infekcije, tjeranje na rad do smrti u posebnim logorima, namjerno razdvajanje porodica u cilju raseljavanja...“4 Definiciju genocida dali su i priznati stručnjaci iz ove oblasti, Frank Čalk i Kurt Jonason. Kako oni kažu, genocid se može definisati kao: „... oblast jednostranog masovnog ubijanja, u kojem država ili neki drugi organ vlasti namjerava da uništi jednu grupu, kao što su ta grupa i pripadništvo njoj definisani od strane počinioca.“5 Kako je potvrdila Helen Fein, genocid je „... 3 Raphael Lemkin, AXIS RULE IN OCC UPIED EUROPE (ULOGA SILA OSOVINE U OKUPIRANOJ EVROPI), Karnegijeva zadužbina za mir u svijetu, Washington, D.C.,1944. Str. 79. Citirano po Ton Zwaan, ZBORNIK RADOVA:SREBRENICA OD PORICANJA DO PRIZNANJA, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2005, str. 27. Preuzeto od Muratović Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima, Sarajevo, (2012), str. 28 4 Raphael Lemkin: GENOCIDE AS A CRIME UNDER INTERNATIONAL LAW (GENOCID KAO OBLIK ZLOČINA PO MEĐUNARODNOM PRAVU), American Journal of International Law, br.41, 1947, str. 147; Isto, str.27. Preuzeto od Muratović Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima, Sarajevo, (2012), . Str. 28. 5 Frank Chalk i Kurt Jonasson, THE HISTORY AND SOCIOLOGY OF GENOCIDE, ANALISES AND CASE STUDIES (HISTORIJA I SOCIOLOGIJA GENOCIDA: ANALIZA I STUDIJE SLUČAJEVA), Yale University Press, u saradnji sa Institutom za proučavanje genocida iz Montreala New Haven/London, 1990, str. 23. Citirano po: Tom Zwaan, ZBORNIK RADOVA: SREBRENICA OD PORICANJA DO PRIZNANJA, 69 kontinuirano i namjerno djelovanje počinioca, koje ima za cilj da neposredno ili posredno fizički uništi jednu zajednicu putem onemogućavanja biološke i društvene reprodukcije pripadnika te grupe, koje se kontinuirano vrši bez obzira na to što se žrtva predala ili što od nje ne prijeti nikakva opasnost.“6 Izrael Čarni, također jedan od stručnjaka za genocid, dao je u razmatranje sljedeću definiciju genocida: „... masovno ubijanje velikog broja ljudskih bića, u slučaju kada se ne radi o vojnoj akciji protiv vojnih snaga zakletog neprijatelja, već u slučaju kada su žrtve u suštini nezaštićene i bespomoćne.“7 Navedene su samo neke od definicija genocida, s obzirom da ima dosta definicija i interpretacije istog, od različitih autora. No, svakako treba reći da je genocid zločin kažnjiv po međunarodnom pravu. Mnogi autori i stručnjaci, s pravom, smatraju da je to najstrašniji, najgnusniji i najteži oblik zločina u cijeloj historiji čovječanstva.
1. 2.1. Genocid kao najstrašniji i najgnusniji zločin Prema stupnju svoje kompleksnosti, genocid je vrlo složena i kompleksna društvena činjenica. Zbog kompleksnosti, kao takve, genocid je, istovremeno sociološko, politološko, antropološko, kriminološko, kao i historijsko pitanje, pitanje koje „nije problem samo jedne zajednice, jedne rase, jednog naroda, jedne kulture, ili pak jedne države, nego je problem koji se tiče svih zajednica, svih rasa, svih naroda, svih kultura, svih država, svih ljudi uopće.“8 Razlog zašto je to tako, jeste taj zato što je genocid oblik najstrašnijeg i najokrutnijeg zločina u historiji čovječanstva, koji, nazovimo, „ljudi“ mogu da počine. U toku genocidnih radnji, vrše se jednostrana, a ne dvostrana ubijanja, gdje su žrtve, pretežno, nezaštićene i bespomoćne, čak i u slučaju kada ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Pojava karakteristična za Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2005, str. 29. Preuzeto od Muratović Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima, (2012), str. 30. 6 Helen Fein, GENOCIDE: A SOCIOLOGICAL PERSPEKTIVE (POSMATRANJE GENOCIDA IZ SOCIOLOŠKOG UGLA), Sage Publications, London, 1993, str. 24; Isto str.29. Preuzeto od Muratović Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima, Sarajevo, (2012) str. 30. 7 Israel Charny, TOWARD A GENERIC DEFINITION ON GENOCIDE (PREMA GENERIČKOJ DEFINICI GENOCIDA), u djelu GENOCIDE: CONCEPTUAL AND HISTORICAL DIMENSIONS (KONCEPCIJSKE I HISTORIJSKE DIMENZIJE GENOCIDA), priredio George J. Andreopolis , University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 1994, str. 66; Isto, str. 29. Preuzeto od Muratović Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima,Sarajevo (2012), str. 30. 8 Genocid kao društveni i znanstveni fenomen
Opširnije pogledati u: Adib Đozić, , DHS, društvene i humanističke studije, Časopis filozofskog fakulteta u Tuzli, God. I, br. 1, 70 Tuzla, 2016, str.121-163. sam proces progona i genocida jeste ta što su žrtve uglavnom nespremne. Posebno na početku takvog procesa, potencijalnim žrtvama je jako teško shvatiti šta se događa, pa čak i kasnije, kad je taj proces uveliko u toku i kada je postao donekle uočljiviji, mnogim žrtvama i dalje je teško uvidjeti i shvatiti šta se događa i šta će se dogoditi. Jasno je da počinioci imaju namjeru zbuniti žrtvu raznim obmanama, kako bi što lakše ostvarili svoj cilj. „Čovjek još teže može zamisliti i doći do zaključka da neko od njegovih radnih kolega, poznanika, komšija ili drugih ljudi, koje igrom slučaja poznaje, planiraju i izvršavaju njegovo uništenje.“9 Pa čak i oni koji imaju dobar predosjećaj ili mogu s tačnošću predvidjeti šta ih čeka, samo doneke mogu shvatiti šta ih sve može zadesiti. Na koncu, kada se žrtve nađu u rukama dželata, može ih zadesiti svakakva sudbina. Mogu završiti u pritvoru, zatočeni u logorima i biti mučeni i prisiljeni na rad do iznemoglosti, mogu biti deportovani raznim prevoznim sredstvima, mogu biti opljačkani i poniženi na najgore moguće načine, a mogu i, jednostavno, biti ubijeni na licu mjesta. „ Ako čovjek pokuša zamisliti kakva je bila sudbina žrtava, ne samo u općem smislu, već i u svim užasnim detaljima, tek se onda može ponadati da će, donekle, uspjeti proniknuti u pravu suštinu procesa progona i genocida.“10 Cilj genocidnih djela, jeste taj da se neko otarasi, to jeste, riješi određenih grupa ljudi, da se oni smaknu, uklone i izbace iz zacrtane teritorije, samo iz razloga što pripadaju različitoj vjeri, naciji, religiji, kulturi i, slobodno možemo reći, rasi. Specifičnost genocida ne proizilazi iz opsega ubijanja kao ni divljaštva i nečasti koje karakterizira počinioce, već proizilazi iz same namjere uništenja određene grupe ljudi. Generalna skupština UN-a je 9. decembra 1948. godine usvojila međunarodnu Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, genocidom se označava svako djelo „... počinjeno s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina: a. ubojstvo članova grupe; b. nanošenje teške ili duševne povrede članovima grupe; c. namjerno podvrgavanje grupe takvim uslovima života, koji bi trebali dovesti do njezinog potpunog ili djelimičnog uništenja; d. nametanje takvih mjera, kojima se želi spriječiti rađanje u okviru grupe; e. prisilno premještanje djece iz grupe u drugu.“11 9 Muratović Rasim, HOLOKAUST NAD JEVREJIMA I GENOCID NAD BOŠNJACIMA, Sarajevo, (2012), str. 42. 10 Isto, str. 43. 11
Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Rezolucija 260A, III, 9. Decembra 1948. god.) 71 1.2.2. Genocid kao historijska stvarnost Bošnjaka Kada govorimo o historiji Bošnjaka, ne možemo ne spomenuti da je to narod nad kojim se vrši genocid u kontinuitetu u posljednja tri stoljeća. Od druge polovine 17. stoljeća pa do danas, izvršeno je ukupno jedanaest genocida nad Bošnjacima Balkana. Prvi genocid nad Bošnjacima dogodio se tokom i poslije Velikog-bečkog rata između Turske i Austro–ugarske carevine. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki- Kotorskoj, svi muslimani-Bošnjaci koji se iz ovih krajeva i zemalja nisu na vrijeme uspjeli povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava, bili su pobijeni, protjerani ili prisilno prevedeni u krišćanstvo. Drugi genocid nad muslimanima-Bošnjacima dogodio se na Badnje veče 1711. godine. Te noći je sprovedena takozvana „ istraga poturica“. Tada je ubijeno oko 1000 Muslimana koji su živjeli na prostoru „Stare Crne Gore “. Glavni i odgovorni krivac i organizator drugog genocida nad Bošnjacima bila je pravoslavna crkva. Treći genocid nad Bošnjacima dogodio se između 1804–1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Ovaj genocid, srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označio je kao ”generalno trebljenje Turaka-muslimana iz naroda”. Pored pravoslavne crkve, koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad Bošnjacima, njoj su se pridružili historičari, političari i pjesnici, poput Njegoša. Četvrti genocid nad Bošnjacima dogodio se između 1830–1867. godine kao posljedica Hati-š- šerifa iz 1830. godine i njegovog aneksa iz 1833. godine. Ovim dokumentom je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva. Tada su svi Bošnjaci protjerani iz Beograda, Užica, Sokola, Šapca. Sve protjerane muslimane Porta je naselila u Bosnu, gdje je za njih podigla dva naselja, Gornju i Donju Aziziju, to jeste Bosanski Šamac i Orašje. Peti genocid nad Bošnjacima dogodio se nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, na osnovu čijih odluka su dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stekle potpunu nezavisnost i gdje su proširile svoje teritorije. Iako su se Srbija i Crna Gora na Berlinskom kongresu obavezale da će poštovati slobodu vjeroispovijesti Muslimana, to se, nažalost, nije dogodilo. Muslimani su pobijeni i protjerani u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu i Vranju, a porušeni su svi njihovi kulturni i vjerski objekti. Šesti genocid nad Bošnjacima dogodio se kao posljedica Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su se u toku i poslije okupacije počeli iseljavati u: Sandžak, Kosovo, Makedoniju, gdje je u to vrijeme još uvijek bila turska vojska. Tako je došlo do radikalnog smanjenja muslimanske populacije u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine.
72 Sedmi genocid nad Bošnjacima dogodio se u Sandžaku i Crnoj Gori, gdje se vršilo nasilno pokrštavanje muslimana u Plavu i Gusinju. Ovaj genocid je direktna posljedica prvog i drugog balkanskog rata. Bio je to sedmi genocid nad muslimanima Balkana, a prvi nad Bošnjacima Sandžaka. Osmi genocid nad Bošnjacima dogodio se 1919. godine u plavsko- gusinjskom kraju. Tačnije rečeno, ponovio se u ovom istom kraju nakon nasilnog pokrštavanja 1912–1913. godine. Za razliku od tada, ovog puta je stradalo 450 najodabranijih Bošnjaka ovog kraja, o kojima se inače nikako nije pisalo. Deveti genocid nad muslimanima-Bošnjacima trajao je od osnivanja Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) 1918. do propasti iste 1941. godine. U ovim vremenima, životi Bošnjaka bili su bez ikakve vrijednosti, a posebno je bila teška situacija za muslimane Sandžaka i Hercegovine. Tako je u Bijelom Polju, u selu Šahovićima 7. novembra 1924. godine ubijeno oko 600 muslimana bez ikakvog povoda, krivnje ili razloga. Također, podaci govore da je u Hercegovini od kraljevih komita bilo oko 3000 neotkrivenih ubistava nad muslimanima. Deseti genocid nad Bošnjacima događao se od 1941–1945. godine. To je bilo vrijeme Drugog svjetskog rata, gdje je po nekim procjenama stradalo oko 103.000 Bošnjaka, uglavnom civila. To znači da je negdje oko 8,1 % muslimana nastradalo u ovom razdoblju. Ovo su samo podaci, a detalji stradanja nisu još uvijek dovoljno istraženi. Jedanaesti genocid nad Bošnjacima događao se u periodu 1992–1995. godine, prilikom agresije na Bosnu i Hercegovinu. U ovom genocidu zajedno su učestvovale Srbija, Crna Gora i Hrvatska, što u prethodnih deset genocida nije bio slučaj da zajednički čine zločin. Ovaj genocid je bio najokrutniji, najsuroviji i najveći po razmjerama od svih dosadašnjih. U ovaj zločin bilo je uključeno sve srpsko i crnogorsko, do najviših državnih, političkih, vojnih i crkvenih struktura. Također, veliki doprinos ovom zločinu dale su srpska i crnogorska inteligencija. Cilj je bio formiranje Velike Srbije. U ovoj zločinačkoj agresiji učestvovala je i Hrvatska, s ciljem ostvarivanja Velike Hrvatske. Stradanja Bošnjaka civila su bila su masovna. Važno je napomenuti da je u ovoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu izvršen urbicid i kulturocid. Za razliku od prethodnih deset genocida, iako u početku nenaoružani i na prevaru opkoljeni, Bošnjaci su skupili snagu i suprostavili se agresoru, gdje su pokazali da mogu i moraju da se brane. 12 Kada govorimo o uzrocima genocida općenito, važno je spomenuti da dominiraju tri glavna uzroka: politički, ideološki i ekonomski. Što se tiče
12 Opširnije pogledati: Smail Čekić, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej genocida, Sarajevo, 1977., i Dedijer Vladimir, Miletić Antun, Genocid nad muslimanima 1941.- 1945., Svjetlost, Sarajevo, 1990. 73 uzroka genocida nad Bošnjacima,13 oni se nalaze u nacionalnoj ideologiji napadača te negaciji države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, bošnjačkog identiteta, kao kvintesencijalne sadržajnosti bosanskog društva i bosanske države. Negiranje bošnjaštva pojačano je povlačenjem Osmanskog carstva s prostora Balkana pa su Bošnjaci prisiljeni da se isele ili prilagode. Podloga i mentalna priprema za činjenje zla nad Bošnjacima nalazi se u srpskoj ili hrvatskoj nacionalnoj ideologiji. Glavni krivci, koji su svjesno ili nesvjesno, kroz svoja djela uzrokovali genocidnu historiju Bošnjaka, a time i postavili temelj za sve buduće, potencijalne genocide, bili su srpski intelektualni i kulturni radnici i crkveni veledostojnici: Petar Petrović Njegoš, Petar Kočić, Vuk Karadžić, Ivo Andrić, Vladimir Gaćinović, Jovan Cvijić, Čedomir Mitrinović, Jovan Dučić, Petar Gaković, Vladimir Dvorniković, Milorad Ekmečić, Petar Lubarda i mnogi drugi, a od hrvatskih Ivo Pilar, Ferdo Šišić i drugi, a sve u cilju ostvarivanja „Velike Srbije“ ili „Velike Hrvatske“.
1.3. Etničko čišćenje Jedan od mnogih zločinačkih procesa rata jeste i etničko čišćenje. Termin je ušao u politički rječnik 1990-ih godina, nakon izbijanja agresorskog rata protiv bosanskohercegovačkog stanovništva. Taj izraz se počeo koristiti od strane počinitelja tokom ratova vođenih pri raspadu bivše Jugoslavije i u ovom kontekstu se koristio kao eufemizam srodan „konačnom rješenju“ da bi od 1990-ih termin postao široko prihvaćen u akademskom diskursu u svom generičkom značenju. Etničko čišćenje je eufemistički naziv za prisilnu promjenu etničkog sastava nekog područja, i to smaknućima, protjerivanjem ili preseljavanjem stanovništva, s ciljem promjene etničke strukture na nekom području. Čin je u pravilu, psihološki i fizički, nasilan prema ciljanoj “neodgovarajućoj” etničkoj skupini (ne nužno uvijek i manjinskoj) na određenom području. U toku etničkog čišćenja vrši se progon domicilnog stanovništva, odnosno raznim mjerama prisile, stanovnici se dovode u takav položaj da oni sami napuste područje. Nekada stanovnici određenog prostora napuste svoje domove radi izbjegavanja onoga što bi moglo biti, a nekada nakon upućenih prijetnji od strane izvršitelja. Međutim, postoji mogućnost i kada ciljana etnička (ili kulturna ili civilizacijska) skupina, uprkos svim pritiscima ne želi napustiti svoje domove pa ih izvršitelji etničkog čišćenja fizički i prisilno odvedu s ciljanog područja.
13 Opširnije pogledati: Mehmedalija Bojić, Uzroci genocida u Bosni, El-Kalem, Sarajevo, 2001. 74 Etničko čišćenje je nezakonit metod koji se uglavnom dešava tokom rata, a sastoji se od ubistva, silovanja, mučenja i zastrašivanja do nasilnog protjerivanja. Etničko čišćenje je obično praćeno naporima za uklanjanje fizičkih dokaza i dokaza o kulturi grupe koja je podvrgnuta etničkom čišćenju, a što se ogleda kroz uništavanje domova, infrastrukture, kao i skrnavljenje spomenika, groblja i bogomolja. Tadeuš Mazovjecki, bivši predsednik poljske vlade, koga su Ujedinjene nacije imenovale za opunomoćenog izaslanika za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji, u svom izveštaju iz 1992. godine izričito je ukazao da „etnička čišćenja u Bosni nisu bila posljedica nego cilj rata.“14 U izvještaju UN se kaže da je etničko čišćenje od strane srpskih snaga bilo „sistematsko i očigledno dobro planirano“. Za najbrutalnije vidove „etničkog čišćenja“ na početku rata u Bosni i Hercegovini odgovorne su paravojne jedinice. Dvije jedinice koje su odigrale ključnu ulogu u etničkom čišćenju u Bosni i Hercegovini bili su „Četnici“ Vojislava Šešelja i „Tigrovi“ Željka Ražnjatovića Arkana. Noel Malcolm također ocjenjuje da etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini nije bilo samo popratna ratna pojava, već zapravo glavni dio političkog plana koji je trebalo ostvariti ratnim sredstvima, naime stvaranje homogenih srpskih područja koja će se na kraju moći pripojiti drugim srpskim područjima pa i samoj Srbiji, kako bi se stvorila „Velika Srbija“. Optuženo je i osuđeno nekoliko hrvatskih generala i ratnih vođa za učešće u udruženom zločinačkom pothvatu, s ciljem da etnički očiste dijelove Bosne i Hercegovine, koju je trebalo priključiti „Velikoj Hrvatskoj“.15
1. 3.1. Razlika između genocida i etničkog čišćenja Zločini počinjeni u toku etničkog čišćenja slični su zločinu genocida. Međutim, etničko čišćenje nije potpuno isto što i genocid. Dok genocid podrazumijeva namjeru za potpunim ili djelimičnim uništenjem određene grupe, etničko čišćenje može uključivati ubistvo samo do tačke mobilizacije, odnosno protjerivanja određene grupe izvan sporne teritorije. Etničko čišćenje često jenjava ili prestaje kada ciljna grupa pod pritiskom napusti željenu teritoriju, dok su tokom genocida masovna ubistva sveprisutna i stalna tokom cijelog procesa i nastavljaju se čak i kada ciljna grupa pokuša da pobjegne počiniocu genocida. Jasnu znanstvenu razliku između zločina genocida i zločina etničkog čišćenja objašnjava A. Giddens, koji kaže: „Etničko čišćenje podrazumijeva 14 https://sh.wikipedia.org/wiki/Etni%C4%8Dko_%C4%8Di%C5%A1%C4%87enje 15 Pogledati presudu Haškog tribunala Jadranku Prliću i drugim. 75 prisilno izmještanje stanovništva putem upotrebe sile, uznemiravanja, prijetnji i terora. Genocid, s druge strane, predstavlja sistematsko uništavanje jedne etničke grupe od strane druge.“16
1. 4. Zvornik Grad Zvornik se prvi put u historijskim izvorima spominje u jednom dubrovačkom dokumentu 21. maja 1410. godine, i to pod imenom Zvonik, a 1519. godine pod sadašnjim nazivom Zvornik. Središte općine je smješteno u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine na istočnim obroncima Majevice. Administrativno pripada Republici Srpskoj. Prijeratna općina Zvornik se prostirala na 500 km², s 14.500 stanovnika u gradu i 50.000 stanovnika u općini. Danas je površinski ograničena na 387 km². Teritorija grada se prostire uz lijevu obalu rijeke Drine u dužini od 52 km, dok se u dubini najviše prostire 26 km. Graniči se s općinama Bratunac, Milići, Vlasenica, (na jugu), Šekovići, Osmaci, Kalesija, (na zapadu), Lopare, Ugljevik i Bijeljina (na sjeveru), a na istoku s rijekom Drinom i Srbijom. Nekoliko kilometara uzvodno od grada, Drina je pregrađena te je stvoreno Zvorničko jezero. Ima šezdeset i jedno naseljeno mjesto, s oko 13.000 domaćinstava organizovanih u 40 mjesnih zajednica. Veća naseljena mjesta općine su: Kozluk, Karakaj, Pilica, Drinjača, Đulići, Čelopek, Roćević, Orahovac i dr.
Sastav stanovništva – općina Zvornik 2013 1991 1981 1971 Osoba 58 856 (100,0%) 81 295 (100,0%) 73 845 (100,0%) 60 910 (100,0%) Srbi 38 579 (65,55%) 30 863 (37,96%) 30 064 (40,71%) 27 769 (45,59%) Bošnjaci 19 855 (33,73%) 48 102 (59,17%) 40 801 (55,25%) 32 504 (53,36%) Ostali 316 960 295 316 (0,537%) (1,181%) (0,399%) (0,519%) Hrvati 106 122 104 107 (0,180%) (0,150%) (0,141%) (0,176%) Jugoslaveni 49 - 1 248 (1,535%) 2 110 (2,857%) (0,080%) Romi 335 49 - - (0,454%) (0,080%)
16 E. Gidens, Sociologija, (prijevod), Ekonomski fakultet, Beograd, 2007, str. 273. Preozeto od Jusuf Žiga i Adib Đozić, Sociologija, Tuzla, 2013, str. 307-308. 76 Albanci 58 31 - - (0,079%) (0,051%) Crnogorci 44 47 - - (0,072%) (0,064%)
Makedonci 10 12 - - (0,016%) (0,016%)
Sloveni 12 18 - - (0,016%) (0,030%) Mađari 13 7 - - (0,021%) (0,009%)
Nacionalni sastav stanovništva – općina Zvornik
1. 4.1. Zločin prema stanovnicima Klise i okolnih sela na području općine Zvornik 1992. S obzirom da je grad Zvornik pao u ruke neprijatelja u aprilu 1992. godine, a poslije toga i Kula Grad, mještani okolnih sela su iz straha za svoju egzistenciju izbjegli u Klisu oko 10. maja 1992. godine, iz razloga što je Klisa bila najveće selo i sigurna zona u to vrijeme. Postignut je dogovor o dobrovoljnom iseljenju preko Sapne svih mještana bošnjačke nacionalne pripadnosti, 31.5.1992. godine kod kuće Vinka Radovića u selu Petkovci, između predstavnika tadašnje strukture vlasti općine Zvornik i predstavnika mjesnih zajednica Klisa i Đulići. Međutim, u jutarnjim satima, 1.6.1992. godine, odlučeno je da se pomenuti dogovor ne ispoštuje, tako što su stanovništvo koje se zadesilo u Klisi prisilno odveli prema Bijelom Potoku. Kako su mještani pristizali u Bijeli Potok, agresori srpske nacionalnosti su vršili razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od žena, dok su neke od njih ubijali i mučili na licu mjesta. Nakon što su izvršili razdvajanje, bitno je navesti da su muškarce prisilno uveli u kamione i autobuse, uglavnom firme „Drina trans“, koja čak i danas egzistira i to na liniji Zvornik – Sapna, i odvezli ih u pravcu Karakaja. Žene, djeca i starije osobe odvedeni su u pravcu Memića. Kada su dospjeli u Karakaj, taoce su zatočili u prostorije Tehničko-školskog centra, gdje su ostali zatočeni, a neki od njih mučeni i ubijani do 5.6.1992. godine. Preživjeli su transportovani u Dom kulture Pilica, selo između Bijeljine i Zvornika, gdje je ubijeno oko desetak uglednijih ljudi. Ostali su vraćeni do Karakaja, u tzv. „Gerinu klaonicu“ te im se tu gubi svaki trag. Od šesto šezdeset šest civila 77 prognanih iz Klise, samo jedan je uspio da preživi strijeljanje i „pobjegne“. Nekolicina ljudi, tj. oko šezdeset osoba, je ne znajući šta se dešava, ostalo u svojim domovima. Međutim, srpski agresori se 3. i 4. juna vraćaju na okupiranu teritoriju, gdje navedene protjeruju u džamiju u Đulićima. Držali su ih u zarobljeništvu dvadesetak dana, neke i do mjesec, nakon čega je izvršena razmjena zarobljenih. Tokom boravka su mučeni, dvije djevojke su silovane i jedan čovjek ubijen. Pored nehumanog djelovanja agresora srpske nacionalnosti, na području općine Zvornik uništili su sve objekte koji se tiču i podsjećaju na etničku, vjersku i nacionalnu pripadnost Bošnjaka.
2. Analiza i interpretacija rezultata istraživanja 2. Analiza i interpretacija rezultata istraživanja U ovomU ovom dijelu dijelu rada, predstavit rada, predstavit ćemo rezultate ćemo istraživanja rezultate i istraživanja dati analizu dobijenih i dati rezultata.analizu Nadobijenih području rezultata. općine Zvornik Na području, vršili smo općine anketu Zvornik, o zločinu vršili genocid smoa anketu u Zvorniku o 1.6.1992.zločinu godinegenocida u Bijelom u Zvorniku Potoku. 1.6.1992. Anketa jegodine bila podu Bijelomijeljena, odnosnoPotoku. usmjerenaAnketa je na stabilarosnu podijeljena, strukturu i spol, odnosno kako bi usmjerenasmo imali tačnije na starosnu i konkretnije strukturu odgovore i spol, na određena kako bismo pitanja, teimali sam pluralizam tačnije i kao konkretnije takav. odgovore na određena pitanja, te sam pluralizam kao takav.
muški spol 35-55 22% 55-85 godina muški spol 35-55 godina ženski godina 42% ženski spol 58% 55-85 godina spol 78%
Odgovori na pitanja koja su postavljena u anketi domicilnom Odgovoristanovništvu, na pitanja su koja sljedeći: su postavljena u anketi domicilnom stanovništvu, su sljedeći:
• • Na Na pitanje pitanje „Da „Da li priznajete li priznajete genocid genocid koji sekoji desio se desio 1.6. 1992. 1.6. 1992. godine godine na području na Zvornika?“području ispitanici Zvornika?“ su odgovorili: ispitanici su odgovorili: a) a)Da –Da 99 –% 99 % b) Djelimično – 1 % c) b)Ne –Djelimično 0 % – 1 % d) c)Ne izjašnjavamNe – 0 % se – 0 % d) Ne izjašnjavamDjelimično se – 0 % 1%
78 Da Djelimično Ne Da Ne izjašnjavam se 99%
13
2. Analiza i interpretacija rezultata istraživanja
U ovom dijelu rada, predstavit ćemo rezultate istraživanja i dati analizu dobijenih rezultata. Na području općine Zvornik, vršili smo anketu o zločinu genocida u Zvorniku 1.6.1992. godine u Bijelom Potoku. Anketa je bila podijeljena, odnosno usmjerena na starosnu strukturu i spol, kako bismo imali tačnije i konkretnije odgovore na određena pitanja, te sam pluralizam kao takav.
muški spol 35-55 22% 55-85 godina muški spol 35-55 godina ženski godina 42% ženski spol 58% 55-85 godina spol 78%
Odgovori na pitanja koja su postavljena u anketi domicilnom stanovništvu, su sljedeći:
• Na pitanje „Da li priznajete genocid koji se desio 1.6. 1992. godine na području Zvornika?“ ispitanici su odgovorili: a) Da – 99 % b) Djelimično – 1 % c) Ne – 0 % d) Ne izjašnjavam se – 0 % Djelimično 1%
Da Djelimično Ne Da Ne izjašnjavam se 99%
Kao što iz priloženog vidimo, 99 % ispitanika ispitanika je odgovorilo da priznaju da je se desio genocid 1.6.1992. godine na području općine Zvornik. 13 Jako je bitno da sa ove vremenske distance imamo jasan stav preživjelih o tome šta je se to desilo u proteklom periodu, kada je upitanju stradanje nevinih ljudi na području općine Zvornik. Svijest o tome šta je bilo je podjednako važna kao i činjenica da se moraju sankcionisati počinioci zločina genocida na području općine Zvornik. Suočiti se s činjenicama, važno je za žrtvu i za počinioca zlodjela. Bez suočavanja s činjenicama i priznavanja istih, neće se moći govoriti o suživotu i boljoj budućnosti na području općine Zvornik. • Na pitanje „Možete li potvrditi na osnovu ličnog iskustva, da se na području općine Zvornik desio zločin genocida i etničko čišćenje i da li ste bili žrtve fizičkog i psihičkog zlostavljanja“, odgovori su sljedeći: a) Nisamo bili prisutni u vrijeme kada je počinjen zločin genocida i etničko čišćenje – 14 % a) Bili smo prisutni, ali nisu bili direktni očevici počinjenog zločina genocida i etničkog čišćenja – 21 % b) Bili smo očevici počinjenog zločina genocida i etničkog čišćenja – 43 % c) Bili smo žrtve fizičkog i psihičkog nasilja u vrijeme ratnih dešavanja – 21 %.
79 Kao što iz priloženog vidimo, 99 % ispitanika ispitanika je odgovorilo da priznaju da je se desio genocid 1.6.1992. godine na području općine Zvornik. Jako je bitno da sa ove vremenske distance imamo jasan stav preživjelih o tome šta je se to desilo u proteklom periodu, kada je upitanju stradanje nevinih ljudi na području općine Zvornik. Svijest o tome šta je bilo je podjednako važna kao i činjenica da se moraju sankcionisati počinioci zločina genocida na području općine Zvornik. Suočiti se s činjenicama, važno je za žrtvu i za počinioca zlodjela. Bez suočavanja s činjenicama i priznavanja istih, neće se moći govoriti o suživotu i boljoj budućnosti na području općine Zvornik.
• Na pitanje „Možete li potvrditi na osnovu ličnog iskustva, da se na području općine Zvornik desio zločin genocida i etničko čišćenje i da li ste bili žrtve fizičkog i psihičkog zlostavljanja“, odgovori su sljedeći: a) Nisamo bili prisutni u vrijeme kada je počinjen zločin genocida i etničko čišćenje – 14 % a) Bili smo prisutni, ali nisu bili direktni očevici počinjenog zločina genocida i etničkog čišćenja – 21 % b) Bili smo očevici počinjenog zločina genocida i etničkog čišćenja – 43 % c) Bili smo žrtve fizičkog i psihičkog nasilja u vrijeme ratnih dešavanja – 21 %.
d a 14% 21% a b b 21% c c 44% d
Ono što je jako Ono bitno štoje da je sujako sami bitno ispitanici je da su dali sami odgovor ispitanicie, koji dali mogu odgovore, biti odraz koji stanja u kojem se mogutada stan bitiovništvo odraz stanja u Zvorniku u kojem nalazilo.se tada stanovništvo Ako uzmemo u Zvorniku u obzir danalazilo. je 44% Ako ispitanika uzmemo u obzir da je 44% ispitanika bilo direktni očevidac zločina genocida, bilo direktni očevidac zločina genocida, uz to da je 21 % ispitanika bilo žrtva psihičke i uz to da je 21 % ispitanika bilo žrtva psihičke i fizičke torture, onda možemo fizičke torture, onda možemo zaključiti da je u više od polovine odgovora sadržan lični zaključiti da je u više od polovine odgovora sadržan lični doživljaj zločina doživljaj zločgenocida.ina genocida. Ovi odgovori Ovi odgovori su posebno su posebno značajni značajni jer govore jer govoreo ljudima o ljudima koji su kojise su se vratili na mjestovratili nastradanja. mjesto stradanja. Neki od primjera Nekifizičkog od primjera i psihičkog fizičkog zlostavljanja i psihičkog, koje zlostavljanja,su ispitanici naveli:koje su ispitanici naveli: 1. „Vidjela1. sam„Vidjela kako samodvode kako sve odvode muškarce sve ,muškarce, a ujedno i akako ujedno vrše i kakonasilje vrše nad nasilje njima.“ 2. „Jedan samnad od njima.“ rijetkih koji je preživio strijeljanje, uspio sam da im pobjegnem pa su me opet2. uhvatili,„Jedan samali sam od opetrijetkih uspio koji pobjeći.“ je preživio strijeljanje, uspio sam da im 3. „Ponijela pobjegnemsam mužu jaknu,pa su mea jedan opet oduhvatili, njih mi ali je sam rekao opet da uspio mu to pobjeći.“ ne treba, ako mu bude trebalo,3. obući„Ponijela će oni sam njega.“ mužu jaknu, a jedan od njih mi je rekao da mu to ne treba, ako mu bude trebalo, obući će oni njega.“ 4. „Čuli smo prijetnje kako će nas poklati sve.“ 14 5. „Na Bijelom Potoku, jedan od njih prišao je mom sinu i rekao: ‘Dođe ti jarane meni u šake’.“
• Na pitanje „U kojem momentu ste bili svjesni da situacija nije uredu, tj. da se sprema genocid, odnosno plansko istrjebljivanje Bošnjaka?“ ispitanici su odgovorili: a) U momentu odvođenja muškaraca – 29 % b) Protjerivanje, kao i razdvajanje muškaraca od žena, na Bijelom Potoku, 1.6.1992. godine – 59 %
80 4. „Čuli smo prijetnje kako će nas poklati sve.“ 5. „Na Bijelom Potoku, jedan od njih prišao je mom sinu i rekao: 'Dođe ti jarane meni u šake'.“
• Na pitanje „U kojem momentu ste bili svjesni da situacija nije uredu, tj. da se sprema genocid, odnosno plansko istrjebljivanje Bošnjaka?“ ispitanici su odgovorili: a) U momentu odvođenja muškaraca – 29 % b) Protjerivanje, kao i razdvajanje muškaraca od žena, na Bijelom Potoku, 1.6.1992.c) U mjesecugodine – 59aprilu/maju, % 1992. godine, kada su opkoljena okolna c) U mjesecusela aprilu/m – 13 %aju, 1992. godine, kada su opkoljena okolna sela – 13 % d) Mnogod) Mnogo ranije, poučen ranije, iskustvima poučen iskustvima iz prošlosti –iz 0 prošlosti %. – 0 %.
c d 12% 0% a 29% a b c b 59% d
Iz samih odgovoraIz samih se jasno odgovora može zaključitise jasno možeda su ispitanicizaključiti bili da svjesnisu ispitanici stanja ubili kojem svjesni su se našli stanja tek onda u kojem kada susu sese počelenašli tek odvijati onda konkretnekada su se radnje počele, koje odvijati će rezultirati konkretne genocidom radnje, i etničkimkoje čišćenjem. će rezultirati Da je genocidom postojala svije i etničkimst koja je čišćenjem. zasnovana naDa iskustvu je postojala iz prošlosti svijest, na koja prve znakeje opasnosti zasnovana stanovništvo na iskustvu je mogloiz prošlosti, reagovati na prve i na tajznake način opasnosti bi se preduprijedili stanovništvo zločini. je Potrebnomoglo je pisatireagovati i govoriti i na tajo do načingađajima bi se koji preduprijedili su se desili, zločini.kako bi sePotrebno u teorijskom je pisati smislu i sačuvalagovoriti istina o o događajima zločinima, a kojiu suštinskom su se desili, smislu kako razvijala bi se u svijeteorijskomst o postojanju smislu namjerasačuvala zla koje trebaistina prepoznavati o zločinima, i sankcionisati. a u suštinskom smislu razvijala svijest o postojanju namjera zla koje treba prepoznavati i sankcionisati. • Na pitanje „Da li ste ikada mogli zamisliti, prije počinjenog genocida, da Vaše • Na pitanje „Da li ste ikada mogli zamisliti, prije počinjenog genocida, „komšije“, budu počinioci ili saučesnici zločina?“ ispitanici su odgovorili: a) daDa Vaše – 3 % „komšije“, budu počinioci ili saučesnici zločina?“ ispitanici b) suBili odgovorili: smo na oprezu – 6 % c) Ne a)– 91Da % .– 3 % b) Bili smo na oprezu – 6 % c) Ne – 91 %.
Bili smo na oprezu 6% Da 3% Da Bili smo na oprezu Ne Ne 15 91%
81 Odgovor na ovo pitanje daje nam jasno do znanja da su međuljudski, komšijski odnosi, bili na zavidnom nivou među stanovnicima na području općine Zvornik. Sama činjenica, a to potvrđuje i odgovr na prethodno pitanje da su žrtve bile svjesne šta se događa tek u momentu konkretnih radnji zločina, govori o tome da je stepen povjerenja i međusobne solidarnosti bio osnova života na tim područjima. Postojanje zločinačke namjere od strane ljudi s kojima su žrtve svakodnevno dijelile prostor življenja, nije prepoznato od strane žrtava. Stoga smatramo da je dokumentovanje istine i činjenica o zločinima koji su se desili 1990–1995. godine, neophodno radi budućih generacija.
• Na pitanje „Ko vam je ubijen u toku genocida?“ ispitanici su odgovorili: a) Otac – 26 % b) Majka – 4 % c) Djeca – 24 % d) Braća/sestre – 47 % e) Ostala rodbina – 79 % f) Niko – 0 % g) Muž – 50 %.
Otac 10% Majka 2% Otac Muž 20% Djeca Majka Niko 10% 0% Djeca Ostala Braća/sestre Braća/sestr rodbina e Ostala rodbina 31% 27% Niko Muž
16
Bili smo na oprezu 6% Da 3% Da Bili smo na oprezu Ne Ne 91%
Odgovor na ovo pitanje daje nam jasno do znanja da su međuljudski, komšijski odnosi, bili na zavidnom nivou među stanovnicima na području općine Zvornik. Sama činjenica, a to potvrđuje i odgovr na prethodno pitanje da su žrtve bile svjesne šta se događa tek u momentu konkretnih radnji zločina,Odgovor nagovori ovo pitanjeo tome daje da jenam stepen jasno povjerenja do znanja da i međusobne su međuljudski, solidarnosti bio osnova životakomšijski na tim odnosi, područ bilijima. na Postojanje zavidnom nivouzločina međučke stanovnicimanamjere od strane na području ljudi s kojima su žrtve svakodnevnoopćine Zvornik. dijelile Samaprostor činjenica, življenja a to, nije potvrđuje prepoznato i odgovr od na strane prethodno žrtava. pitanje Stoga smatramo da su žrtve bile svjesne šta se događa tek u momentu konkretnih radnji da je dokumentovanjezločina, govori istine o tome i činjenica da je stepen o zpovjerenjaločinima i kojimeđusobne su se desilisolidarnosti 1990 –bio1995. godine, neophodno osnovaradi budućih života generacija. na tim područjima. Postojanje zločinačke namjere od strane ljudi s kojima su žrtve svakodnevno dijelile prostor življenja, nije prepoznato • Na pitanjeod strane „Ko žrtava. vam Stogaje ubijen smatramo u toku dagenocida?“ je dokumentovanje ispitanici su istine odgovorili: i činjenica a)o zločinimaOtac – 26 koji % su se desili 1990–1995. godine, neophodno radi budućih b)generacija. Majka – 4 % c) •Djeca Na pitanje– 24 % „Ko vam je ubijen u toku genocida?“ ispitanici su odgovorili: d) Braća/sestrea) Otac – 47– 26 % % e) Ostala b)rodbina Majka – – 79 4 %% f) Niko –c) 0 %Djeca – 24 % g) Muž – d)50 Braća/sestre%. – 47 % e) Ostala rodbina – 79 %
f) Niko – 0 % g) Muž – 50 %.
Otac 10% Majka 2% Otac Muž 20% Djeca Majka Niko 10% 0% Djeca Ostala Braća/sestre Braća/sestr rodbina e Ostala rodbina 31% 27% Niko Muž
Struktura odgovora pokazuje da je kod ispitanika ubijeno jedan ili više članova uže i šire rodbine, što dokazuje da su ispitanici sami mogli da 16 osjete razmjere zločina genocida na području općine Zvornik. Značajno je
ovdje istaći i činjenicu da se sami ispitanici susreću s počiniocima zlodjela i svakodnevno posmatraju mjesta pogubljenja.
82 Struktura odgovora pokazuje da je kod ispitanika ubijeno jedan ili više članova uže i šire rodbine, što dokazuje da su ispitanici sami mogli da osjete razmjere zločina genocida na području općine Zvornik. Značajno je ovdje istaći i činjenicu da se sami ispitanici susreću s počiniocima zlodjela i svakodnevno posmatraju mjesta pogubljenja.
• Na pitanje „Da li su Vaša osjećanja, poput straha, strepnje, očaja, kao takva, iščezla?“ ispitanici su odgovorili: • Na pitanje „Da li su Vaša osjećanja, poput straha, strepnje, očaja, kao a) Da – 0 % takva, iščezla?“ ispitanici su odgovorili: b) Djelimično – 11 % a) Da – 0 % c) Ne – 89 %. b) Djelimično – 11 %
c) Ne – 89 %.
Djelimično Da 11% 0% Da Djelimično Ne Ne 89%
Odgovori na postavljeno pitanje, u kojem se želi saznati da li postoji strah kod samih Odgovori na postavljeno pitanje, u kojem se želi saznati da li postoji ispitanikastrah u odnosu kod samih na zločine ispitanika koji su u odnosuse desili na je zločine jasan i kojinedvosmislen. su se desili I nakon je jasan više i od 20 godina, strahnedvosmislen. je prisutan I, anakon znamo više da jeod strah 20 godina, kategorija strah koja je otežavaprisutan, svakodnevni a znamo da život je ljudi. Postavljastrah se sada kategorija pitanje koja o razmjeramaotežava svakodnevni samog čina život zločina ljudi. Postavlja genocida se i sada etničkog pitanje čišćenja i koliko suo razmjerama one dalekosežne? samog Izčina ovih zločina odgovora genocida vidimo i etničkog da su čišćenja posljedice i koliko trajne su i da su cjeloživotne.one dalekosežne? Iz ovih odgovora vidimo da su posljedice trajne i da su cjeloživotne. • Na pitanje „Kakvo je ekonomsko, odnosno materijalno stanje, nakon genocida nad Bošnjacima• Na napitanje području „Kakvo Zvornika?“ je ekonomsko, ispitanici odnosno su odgovorili: materijalno stanje, nakon genocida nad Bošnjacima na području Zvornika?“ ispitanici su a) Dobro – 2 % odgovorili: b) Djelimično dobro – 12 % a) Dobro – 2 % c) Stabilno – 27 % d) Loše b)– 59Djelimično %. dobro – 12 % c) Stabilno – 27 % d) Loše – 59 %.
83
17
Djelimično DjelimičnoDobro dobro 12% Dobro dobro2% 2% 12% Dobro Stabilno Loše Dobro Djelimično dobro 27% 59% Stabilno Stabilno Loše Djelimično dobro 27% 59% Stabilno Loše Loše
• Sam čin zločina genocida i etničkog čišćenja ima za posljedicu i • Sam čin zločina genocida i etničkog čišćenja ima za posljedicu i lošije ekonomsko lošije ekonomsko stanje preživjelih žrtava, ako imamo u vidu da su stanje preživjelih žrtava, ako imamo u vidu da su to ljudi koji su imali riješen to ljudi koji su imali riješen materijalni status, a da su poslije samih • Sam čin materijalni zločina genocida status, ia etničkog da su poslije čišćenja samih ima zločina za posljedicu ostali bez i lošije vlastitih ekonom dobarasko i da su zločina ostali bez vlastitih dobara i da su morali početi sve iz početka stanje preživjelihmorali početi žrtava, sve iz ako početka imamo u egzistencijalnom u vidu da su tosmislu. ljudi Sam koji odlazak su imali s mjesta riješen življenja u egzistencijalnom smislu. Sam odlazak s mjesta življenja i dugotrajno materijalnii dugotrajno status, a daodsustvo su poslije preživjelih samih žrtava zločina, imalo ostali je bez za vlastitihposljedicu dobara i gubitak i da posla su kojeg odsustvo preživjelih žrtava, imalo je za posljedicu i gubitak posla morali početisu imali sve prije.iz početka Dugotrajno u egzistencijalnom odsustvo je prouzrokovalo smislu. Sam odlazak i nemar s premamjesta dobrimaživljenja, koja su kojeg su imali prije. Dugotrajno odsustvo je prouzrokovalo i nemar i dugotrajnou njihovim odsustvo posjedima preživjelih, što žrtava je podrazum, imaloi jevaloje za posljedicudodatni napor i gubitak i snagu posla da se kojeg ta ista dobra prema dobrima, koja su u njihovim posjedima, što je podrazumijevalo su imali prije.vrate Dugotrajno svojoj svrsi. odsustvo Sve su ovoje prouzrokovalo razlozi za loši i jnemari materijalni prema statusdobrima porodica, koja ,su odnosno dodatni napor i snagu da se ta ista dobra vrate svojoj svrsi. Sve su ovo u njihovimispitanika posjedima, nego, što što je supodrazum to imali iprijejevalo čina dodatni zločina. napor i snagu da se ta ista dobra razlozi za lošiji materijalni status porodica, odnosno ispitanika, nego vrate • svojoj Na pitanje svrsi. Sve„Kakve su ovoje posljedice razlozi zaje uzrokovao lošiji materijalni genocid?“ status ispitanici porodica su ,odgovorili: odnosno što su to imali prije čina zločina. ispitanika, negoa) štoLoše su materijalno to imali prije i duhovno čina zločina. stanje – 31 % • Na pitanje „Kakve•b) TrajnaNa je pitanje posljedice osjećanja/ „Kakve jestanja, uzrokovao je posljedice poput genocid?“ straha, je uzrokovaode ispitanicipresije, bola, genocid?“su odgovorili: tuge, stresaispitanici (psihološke su a) Loše materijalnoposljedice)odgovorili: i duhovno – 59 % stanje – 31 % b) Trajnac) osjećanja/Fizičke/vanjskea) Lošestanja, materijalno poputposljedice straha, i– duhovno10 de %presije,. stanje bola, – 31tuge, % stresa (psihološke posljedice) – b)59 %Trajna osjećanja/stanja, poput straha, depresije, bola, tuge, c) Fizičke/vanjske posljedicestresa (psihološke – 10 %. posljedice) – 59 % c) Fizičke/vanjske posljedice – 10 %. c 10% a 31% a c b b 10% a c 59% 31% a b b c 59%
Ovo pitanje je imalo za cilj da ustanovimo koji segment zločina: materijalni, duhovni ili fizički, je ostavio veće posljedice na žrtve genocida i etničkog čišćenja. Iz samih odgovora
evidentno84 je da su posljedice koje imaju karater duhovne prirode (straha, depresije, bola, tuge, Ovo pitanjestresa) je imalo, odnosno za cilj psihološke da ustanovimo posljedice koji ,segment ostavile zločinanajviše: traga materijalni, na same duhovni ispitanike. ili Iz toga fizički, je ostavio veće posljedice na žrtve genocida i etničkog čišćenja. Iz samih odgovora evidentno je da su posljedice koje imaju karater duhovne prirode (straha, depresije, bola, tuge, 18 stresa), odnosno psihološke posljedice, ostavile najviše traga na same ispitanike. Iz toga
18
Ovo pitanje je imalo za cilj da ustanovimo koji segment zločina: materijalni, duhovni ili fizički, je ostavio veće posljedice na žrtve genocida i etničkog čišćenja. Iz samih odgovora evidentno je da su posljedice koje imaju karater duhovne prirode (straha, depresije, bola, tuge, stresa), odnosno psihološke posljedice, ostavile najviše traga na same ispitanike. možemo zaključitiIz togada gubitak možemo materijalnih zaključiti dobarada gubitak nije usporedivmaterijalnih sa psihološkimdobara nije usporediv sa posljedicama, kojepsihološkim prate same posljedicama, žrtve genocida. koje prate same žrtve genocida.
• Na pitanje „U• kakvimNa pitanje ste „Uodnosima kakvim stebil iodnosima s „komšijama“ bili s „komšijama“ prije počinjenog prije počinjenog genocida?“ ispitanici su odgovorili:genocida?“ ispitanici su odgovorili: a) Dobrim – 79a) % Dobrim – 79 % b) Djelimično dobrimb) Djelimično – 21 % dobrim – 21 % c) Lošim – 0 %c). Lošim – 0 %.
DjelimičnoLošem dobrim 0% 21% Dobrim Djelimično dobrim Dobrim Lošem 79%
Odgovor na ovo pitanjeOdgovor je potvrda na svega ovo pret pitanjehodno je kazanog potvrda o međuljudskim svega prethodno odnosima kazanog na o međuljudskim odnosima na području općine Zvornik. Činjenica je da su se području općine Zvornik. Činjenica je da su se mogli preduprijediti mnogi zločini da nije bilo mogli preduprijediti mnogi zločini da nije bilo lažnog i neiskrenog odnosa lažnog i neiskrenog odnosa među žrtvama i počiniocima zločina. Potrebno je naglasiti da je među žrtvama i počiniocima zločina. Potrebno je naglasiti da je bilo i onih bilo i onih slučajevaslučajeva u kojima u kojima je ljudskost je ljudskost zadržana zadržana i na taj način i na tajsu spašeni način su životi. spašeni Ko m životi.šija je ostao komšija i Komšijanije prihvatio je ostao da budekomšija zločinac. i nije prihvatio da bude zločinac.
• Na pitanje „Postoji• Na pitanjeli mogućnost „Postoji zaborava li mogućnost i oprosta zaborava onima koji i oprosta su počinili onima genocid?“ koji su ispitanici su odgovorili:počinili genocid?“ ispitanici su odgovorili: a) Da – 0 % a) Da – 0 % b) Postoji mogućnost,b) Postoji ako mogućnost, priznaju genocid ako priznaju i budu genocid svjesni i počinjenoga, budu svjesni uz adekvatnu kaznupočinjenoga, zločinaca – uz4 % adekvatnu kaznu zločinaca – 4 % c) Ne – 96 %. c) Ne – 96 %.
Da 85 4%
postoji mogućnost, ako priznaju genocid i budu svjesni počinjenoga ne 96%
19 možemo zaključiti da gubitak materijalnih dobara nije usporediv sa psihološkim posljedicama, koje prate same žrtve genocida.
• Na pitanje „U kakvim ste odnosima bili s „komšijama“ prije počinjenog genocida?“ ispitanici su odgovorili: a) Dobrim – 79 % b) Djelimično dobrim – 21 % c) Lošim – 0 %.
DjelimičnoLošem dobrim 0% 21% Dobrim Djelimično dobrim Dobrim Lošem 79%
Odgovor na ovo pitanje je potvrda svega prethodno kazanog o međuljudskim odnosima na području općine Zvornik. Činjenica je da su se mogli preduprijediti mnogi zločini da nije bilo lažnog i neiskrenog odnosa među žrtvama i počiniocima zločina. Potrebno je naglasiti da je bilo i onih slučajeva u kojima je ljudskost zadržana i na taj način su spašeni životi. Komšija je ostao komšija i nije prihvatio da bude zločinac.
• Na pitanje „Postoji li mogućnost zaborava i oprosta onima koji su počinili genocid?“ ispitanici su odgovorili: a) Da – 0 % b) Postoji mogućnost, ako priznaju genocid i budu svjesni počinjenoga, uz adekvatnu kaznu zločinaca – 4 % c) Ne – 96 %.
Da
4%
postoji mogućnost, ako priznaju genocid i budu svjesni počinjenoga ne 96%
Sami odgovri na Samiovo pitanje odgovri pokazuju na ovo dapitanje su žrtve pokazuju zločina da genocida su žrtve ojađene zločina i genocidadvadeset godina poslije rata.ojađene Činjenica i dvadeset je dagodina ne postojiposlije mogućrata. Činjenicanost zaborava je da ne i postoji oprosta mogućnost, ali ipak postoji mogućnostzaborava suživota i ,oprosta, a to potvrđ ali ujeipak i sampostoji čin mogućnostpovratka na suživota, prijeratna a ognjišta.to potvrđuje i sam čin povratka na prijeratna ognjišta. 19 • Na pitanje „Mogućnost ponovnog genocida?“ ispitanici su odgovorili: • Na pitanje „Mogućnost ponovnog genocida?“ ispitanici su odgovorili: a) Da, postoji mogućnost – 41 % a) Da, postoji mogućnost – 41 % b) Nikad se ne zna – 57 % b) Nikad se ne zna – 57 % c) Ne – 2 % c) Ne – 2 %
Ne 2% Da, postoji mogućnost Da, postoji mogućnost 41% Nikad se ne zna Nikad se ne zna 57% Ne
Ako usporedimoAko odgov usporedimoore na neka odgovore od pret nahodnih neka pitanjaod prethodnih, koja govore pitanja, o kojastanju govore svije sti prije izvršenja o zločina stanju svijesti genocida prije, vidje izvršenjat ćemo zločina da su genocida, odgovori vidjet usmjereni ćemo na da tosu daodgovori nije postojala usmjereni na to da nije postojala mogućnost da se dese sva ta zlodjela. Dobri mogućnost da se dese sva ta zlodjela. Dobri komšijski odnosi i povjerenje, odnosno nije se ni komšijski odnosi i povjerenje, odnosno nije se ni pomišljalo da bi se moglo pomišljalo da bi se moglo nešto tako desiti. Međutim, sad je situacija dosta drugačija. Ne nešto tako desiti. Međutim, sad je situacija dosta drugačija. Ne postoji više postoji višeona ona sigurnost sigurnost da seda neće se neće ponoviti ponoviti zločin zločin genocida. genocida. Ako Akojoš imamo još imamo u vidu u viduda da je kategorija oprosta i zaborava prisutna kod preživjelih žrtava, onda vidimo koje je sve posljedice86 ostavio zločin genocida.
• Na pitanje „Da li su pronađeni ostaci vaših ubijenih?“ ispitanici su odgovorili: a) Da – 33 % b) Ne – 6 % c) Neki da, neki ne – 61 %.
20
je kategorija oprosta i zaborava prisutna kod preživjelih žrtava, onda vidimo koje je sve posljedice ostavio zločin genocida. • Na pitanje „Da li su pronađeni ostaci vaših ubijenih?“ ispitanici su odgovorili: a) Da – 33 % b) Ne – 6 % c) Neki da, neki ne – 61 %.
Ne 6% Da 33% Da Neki da, neki Neki da, neki ne ne Ne 61%
Odgovor na posljednje pitanje može biti i sublimacija općeg stanja, u kojem se nalaze sami ispitanici. Većina ispitanihOdgovor ina dvadeset posljednje godina pitanje poslije može rata biti nije i uspjelasublimacija da pronađe općeg posmrtnestanja, u kojem se nalaze sami ispitanici. Većina ispitanih i dvadeset godina poslije ostatke svojih najmilijih. Svjesni su da je njihove najdraže neko ubio, smjestio u grobnice i da rata nije uspjela da pronađe posmrtne ostatke svojih najmilijih. Svjesni su da se sigurno zna gdje su, ali ne žele to obznaniti. Sve ovo nas upućuje na to da mora postojati je njihove najdraže neko ubio, smjestio u grobnice i da se sigurno zna gdje su, minimum ljudskostiali ne žele poslijeto obznaniti. počinjenih Sve ovo zločina, nas upućuje žrtve se na moraju to da moradostojno postojati sahranit minimumi ako želimo da stanje unutarljudskosti zajednice poslije bude počinjenih bolje. Bez zločina, istine ižrtve otkrivanja se moraju činjenica dostojno, nećemo sahraniti moći ako zasnivati svijetlu budućnostželimo da Bosne stanje i Hercegovine.unutar zajednice bude bolje. Bez istine i otkrivanja činjenica, nećemo moći zasnivati svijetlu budućnost Bosne i Hercegovine.
87
21
2.1. Grafički prikaz osnovnih karakteristika ubijenih u zločinu genocida na području općine Zvornik
Ovo su podaci koji se odnose na mjesto stanovanja, stepen obrazovanja, starosnu dob, kao i spolnu strukturu nevino ubijenih2.1. Grafički Bošnjaka s prikazpodručja osnovnihopćine Zvornik. karakteristika ubijenih u zločinu genocida na području općine Zvornik
Ovo su podaci koji se odnose na mjesto stanovanja, stepen obrazovanja, starosnu dob, kao i spolnu strukturu nevino ubijenih Bošnjaka s područja općine Zvornik. Mjesto stanovanja
MZ K. Kula MZ Klisa 19% MZ Klisa MZ Šetići 27% 5% MZ B. Potok Mz Tršić MZ Đulići 7% Mz Tršići B. Potok MZ Šetići 3% MZ Đulići MZ K. Kula 39%
1. U mjesnoj zajednici Klisa, gdje pripadaju: Kalidrani, Sjenokos, 1. U mjesnoj zajednici Klisa, gdje pripadaju: Kalidrani, Sjenokos, Čelišmani i Džine, živjelo je Čelišmani i Džine, živjelo je 27 % nevino ubijenih Bošnjaka. 27 % nevino ubijenih Bošnjaka. 2. U mjesnoj zajednici Đulići, gdje pripadaju: Durakovići, Radava, 2. U mjesnoj zajednici Đulići, gdje pripadaju: Durakovići, Radava, Hamzići, Mahmutovići Hamzići, Mahmutovići Mrakodol i Petkovci, živjelo je 39 % nevino Mrakodol i Petkovci, živjelo je 39 % nevino ubijenih Bošnjaka. ubijenih Bošnjaka. 3. U mjesnoj zajednici Kučić Kula, gdje pripadaju: Lupe, Tahići, Ramići, Grebe, Hajdarevići i 3. U mjesnoj zajednici Kučić Kula, gdje pripadaju: Lupe, Tahići, Ramići, Dardagani, živjelo je 19 % nevino ubijenih Bošnjaka. Grebe, Hajdarevići i Dardagani, živjelo je 19 % nevino ubijenih 4. U mjesnoj zajedniciBošnjaka. Tršić živjelo je 7 % nevino ubijenih Bošnjaka. 5. U mjesnoj zajednici Šetići živjelo je 5 % nevino ubijenih Bošnjaka. 4. U mjesnoj zajednici Tršić živjelo je 7 % nevino ubijenih Bošnjaka. 6. U mjestu Bijeli Potok živjelo je, ili se tu zadesilo 3 % nevino ubijenih Bošnjaka. 5. U mjesnoj zajednici Šetići živjelo je 5 % nevino ubijenih Bošnjaka.
6. U mjestu Bijeli Potok živjelo je, ili se tu zadesilo 3 % nevino ubijenih Bošnjaka.
88
5% Stepen obrazovanja 10% 5% Stepen obrazovanja20% nepismeno 10% polupismeno pismeno 65% 20% nepismeno polupismenovisoko obrazovani pismeno 65% 1. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka,visoko nepismenih obrazovani je bilo 1. Od šestooko šezdeset 10 %. i pet nevino ubijenih Bošnjaka, nepismenih je bilo oko 10 %. 2. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, polupismenih je bilo oko 20 % 2. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, polupismenih je bilo 3. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, pismenih je bilo oko 65 % 1. Od šesto šezdesetoko 20 i pet% nevino ubijenih Bošnjaka, nepismenih je bilo oko 10 %. 4. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, visokoobrazovanih je bilo oko 5 %. 2. Od šesto3. šezdeset Od šesto i pet šezdeset nevino iubijenih pet nevino Bošnjaka, ubijenih polupismenih Bošnjaka, pismenih je bilo okoje bilo 20 oko% 3. Od šesto šezdeset65 % i pet nevino ubijenih Bošnjaka, pismenih je bilo oko 65 % 4. Od šesto4. šezdeset Od šesto i pet šezdeset nevino ubijenihi Starosnapet nevino Bošnjaka, ubijenih dob visoko Bošnjaka,obrazovanih visokoobrazovanih je bilo oko 5 %. je bilo oko 5 %. 10% 22% Starosna dob 15-20 23% 20-30 10% 22% 30-40 18% 15-20 40-50 23% 20-30 27% 30-4050 i više 18% 40-50 1. Od šesto šezdeset i pet nevino 27%ubijenih Bošnjaka, od 15–20 godina imalo50 i višeje njih 10 % 2. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 20–30 godina imalo je njih 23 % 3. Od šesto1. Od šezdeset šesto šezdeseti pet nevino i pet ubijenih nevino Bošnjaka, ubijenih Bošnjaka,od 30–40 godinaod 15–20 imalo godina je njih 27 % 1. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 15–20 godina imalo je njih 10 % 4. Od šestoimalo šezdeset je njih i pet 10 nevino % ubijenih Bošnjaka, od 40–50 godina imalo je njih 18 % 2. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 20–30 godina imalo je njih 23 % 5. Od šesto2. Od šezdeset šesto šezdeseti pet nevino i pet ubijenih nevino Bošnjaka ubijenih, Bošnjaka,od 50 i više od godina 20–30 imalo godina je njih 22 %. 3. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 30–40 godina imalo je njih 27 % imalo je njih 23 % 4. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 40–50 godina imalo je njih 18 % 3. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 30–40 godina 5. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 50 i više godina imalo je njih 22 %. imalo je njih 27 %
4. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 40–50 godina imalo je njih 18 %
5. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka,2% od 50 i više godina imalo je njih 22 %.Spolna struktura 89 Spolna struktura 2%
muskarci žene
muskarci 98% žene
98% 1. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, 98 % bili su muškarci.
1. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, 98 % bili su muškarci.
5% Stepen obrazovanja 10%
20% nepismeno polupismeno
65% pismeno visoko obrazovani
1. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, nepismenih je bilo oko 10 %. 2. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, polupismenih je bilo oko 20 % 3. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, pismenih je bilo oko 65 % 4. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, visokoobrazovanih je bilo oko 5 %.
Starosna dob 10% 22% 15-20
23% 20-30 30-40 18% 40-50 27% 50 i više
1. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 15–20 godina imalo je njih 10 % 2. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 20–30 godina imalo je njih 23 % 3. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 30–40 godina imalo je njih 27 % 4. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 40–50 godina imalo je njih 18 % 5. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, od 50 i više godina imalo je njih 22 %.
Spolna struktura 2%
muskarci žene
98%
1. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, 98 % bili su 1. Od šesto šezdesetmuškarci. i pet nevino ubijenih Bošnjaka, 98 % bili su muškarci. 2. Od šesto šezdeset i pet nevino ubijenih Bošnjaka, 2 % bile su žene.
3. Zaključak Analiziom uzroka i posljedice zločina počinjenih u Zvorniku 1992. godine na Bijelom Potoku, nedvosmisleno smo pokazali da se radi o zločinu genocida. Da se radilo o genocidu potvrđuju to višestruke posljedice, kao što su: ljudske žrtve, gubici materijalnih dobara, duševne boli, gubitak povjerenja u suživot, traume preživjelih, demografske posljedice i sl. Ljudske, civilne žrtve su najeskplicitniji i neosporivi dokaz, a one su sljedeće: cijelo vrijeme od 1992. do 1995. godine, na području općine Zvornik ubijani su civili bošnjačke nacionalnosti. Zločin na Bijelom Potoku, predstavlja paradigmatičan primjer zločina nad nenaoružanim civilima, koji su se bez borbe predali vojsci i policiji Republike Srpske. Ukupan broj ubijenih Bošnjaka civila u općini Zvornik u periodu 1992–1995. je 1976, od čega je, do sada, identifikovano njih 1542, dok se još traži 434 nepronađenih (nestalih). Od ukupnog broja ubijenih u općini Zvornik, iz Bijelog Potoka je ubijeno 665 Bošnjaka. Od toga je identifikovano 422, a traži se još 243 nestala. Većina stradalih Bošnjaka bili su muškarci, njih 655, dok su ostalo bile žene. U vrijeme kad su ubijeni, njih 69 bili su maloljetni, starosti od 15 do 20 godina, 150 su bili stari od 20 do 30 godiina, 180 su bili stari od 30 do 40 godina, 121 su bili stari od 40 do 50 godina, dok je od 50 i više godina bilo njih 145. Najviše ubijenih Bošnjaka bili su porijeklom iz mjesne zajednice Đulići, zatim iz mjesne zajednice Klisa. Također, mnogo žrtava živjelo je na području mjesnih zajednica Kučić Kula, Tršić, Šetići te u Bijelom Potoku ili su se tu slučajno zadesile. 90 Analizirani i interpretirani podaci potvrdili su u potpunosti postavljenu generalnu hipotezu: „Zločin genocida i etničkog čišćenja, koji je počinila vojska i policija Republike Srpske na Bijelom Potoku, općina Zvornik 1992. godine uzrokovao je mnoštvo negativnih posljedica na bošnjačko stanovništvo bosanskog Podrinja.“ Također, potvrđena je i pomoćna hipoteza: „Zločin genocida i etničkog čišćenja nad Bošnjacima u Bijelom Potoku, rezultat su i sredstvo ideologije srpskog velikodržavlja;“ Cilj srpskih agresora bio je ostvarenje „Velike Srbije“. S obzirom da se Bošnjaci nisu htjeli iseliti s područja općine Zvornik, a samim tim ni podržati tu ideju, agresorima je samo preostalo da izvrše zločin genocida i etničkog čišćenja, što su i učinili. „Pored negativnih demografskih posljedica po bošnjačko stanovništvo, zločini genocida i etničkog čišćenja uništili su djelimično i volju za životom;“ Nakon teorijske i empirijske analize same teme, utvrdili smo da je naš hipotetički okvir dobro postavljen i da je dokazan. Nakon genocida nad Bošnjacima, na području općine Zvornik izmijenjena je spolna struktura te uglavnom preovladava žensko stanovništvo. Drastično je smanjen broj Bošnjaka, u odnosu na popis od prije genocida. Prisutno siromaštvo je samo jedna od posljedica zločina genocida, a uzrokuje višestruke trajne posljedice na bošnjačko stanovništvo. Uništene su kulturne, vjerske i obrazovne ustanove, s ciljem da se područje općine Zvornik u potpunosti etnički očisti od bošnjačkog stanovništva. Zločin genocida i etničkog čišćenja na području općine Zvornik pratio je i urbicid. Posljedice su trajne i nenadoknadive, kako za same žrtve, tako i za bosanskohercegovačko društvo u cjelini.
91 PRILOG Spisak ubijenih 1.6.1992. godine Bijeli Potok – Zvornik – identifikovani
Prezime Ime oca Ime Prezime Ime oca Ime Ademović Salko Beriz Avdić Agan Nurija Ahmetović Hasan Agan Avdić Arif Elvir Ahmetović Agan Ismet Avdić Mustafa Arif Alić Mehmed Meho Avdić Ibrahim Smajil Alić Mehmed Ibrahim Avdić Husejn Dženit Alić Alija Ramo Avdić Mujo Ćazim Alić Alija Nura Avdić Hrustan Hazim Alić Safet Samir Avdić Hajdar Hrustan Alić Hilmo Safet Avdić Alija Hrustan Alić Abdulah Refik Avdić Alija Hasan Alić Abdulah Rešid Avdić Emin Husein Alić Meho Abdulah Avdić Muradif Muhamed Alić Salih Sabit Avdić Selmo Sadik Alić Hasan Samed Bajrić Ibrahim Sakib Alić Abdulah Adil Beganović Mustafa Muriz Alić Hasan Osman Beganović Mujo Mustafa Alić Hasan Alija Beganović Himzo Salkan Alić Ibrahim Nedžad Beganović Himzo Safet Alić Aljo Rašid Beganović Rifet Dževad Alić Meho Ramiz Beganović Mustafa Idriz Alić Ševko Nijaz Beganović Rifet Refik Alić Dedo Hariz Beganović Zeir Halil Alić Hašim Redžo Beganović Zeir Džemil Alić Hašim Nedžib Bekrić Salko Sabit Alić Mustafa Fikret Bekrić Zećo Abdulah Alić Kasim Mehdin Bošnjak Husejn Rizvo Alić Salih Sadik Bošnjak Selim Fetija Alić Ahmo Avdo Bošnjaković Ahmet Rifet Alić Mustafa Selim Bošnjaković Mahmut Ibrahim Avdić Hajdar Agan Bošnjaković Safet Mevludin Avdić Alija Nesib Bošnjaković Alija Mehmed Avdić Mujo Zuhdija alija
92 Bošnjaković Rašid Alija Delić Osman Mensur Brkić Agan Ahmet Delić Nazif Osman Brzović Memšo Bego Dogić Safet Mehmed- Brzović Memšo Sejfo alija Čektavica Sejfo Ohran Duraković Mumin Hajrudin Čerkić Salko Nurija Duraković Mujo Mumin Čolić Bego Salko Džafić Mujo Agan Čolić Mujo Fahrudin Džafić Agan Senad Čolić Jusuf Nasuf Džafić Agan Smail Čolić Salko Šefik Džinić Šahbaz Rifet Čolić Zećo Haso Džinić Ibrahim Rasim Čolić Haso Muhamed Džinić Avdija Muhamed Čolić Mustafa Hatija Džinić Avdija Hazim Dardagan Omer Hasan Džinić Rasim Enver Dardagan Hasan Mensur Džinić Hasan Izet Dardagan Bajro Osman Džinić Ahmet Haris Dardagan Osman Saud Džinić Ahmet Sabit Dardagan Omer Husejin Džinić Džemal Sejdalija Dardagan Mešan Damir Džinić Avdija Mustafa Dardagan Smajo Ifeta Džinić Šahbaz Alija Dautović Džemal Rasim Džinić Himzo Muhamed Delić Mehmed Nurif Džinić Šahbaz Izet Delić Rasim Sead Džinić Halil Himzo Delić Hasan Rasim Džinić Šahbaz Sejad Delić Rasim Zijad Džinić Mustafa Veiz Delić Hrustan Amir Đulić Rašid Sabit Delić Husejin Smajil Đulić Halil Jusuf Delić Nazif Safet Đulić Hasim Hazim Delić Mehmed Hrustan Đulić Halil Hajrudin Delić Safet Mirsad Đulić Halil Omer Delić Mumin Sejdo Đulić Husein Sulejman Delić Džemal Džemil Đulić Adem Nedžad Delić Mehmed Fahrudin Đulić Agan Sead Delić Nurija Nurdin Đulić Sulejman Emin Delić Mehmed Nurija Đulić Meho Muhamed Delić Osman Nusret Đulić Selim Hajrudin Delić Jusuf Nihad Đulić Alija Admir
93 Đulić Selim Alija Grahić Smajl Nurija Đulić Ibro Ismet Grahić Hasib Avdo Đulić Mehmed Hazim Grebić Mujo Mustafa Đulić Nedžib Džemil Hajdarević Osman Mehemed Đulić Ibro Rifet Hajdarević Ćazim Haris Gakić Osman Šaban Halilović Mehmed Fetija Gojkić Himzo Agan Halilović Fetija Izudin Gojkić Husein Nijaz Halilović Fetija Šemsudin Gojkić Himzo Husein Hamidović Ibro Nurko Gojkić Mujo Mustafa Hamzić Ramo Ibrahim Gojkić Mujo Alija Hamzić Rasim Nešad Gojkić Ibrahim Hamza Hamzić Hamed Edvin Gojkić Ohran Himzo Hamzić Rasim Izet Grahić Avdo Ibro Hamzić Jusuf Rasim Grahić Refik Hazim Hamzić Abid Asim Grahić Ramo Hasan Hamzić Islam Hrusto Grahić Hasan Salih Hamzić Fehim Šaban Grahić Halil Mirsad Hasanović Alija Muradif Grahić Džafer Hajdar Hasanović Mujo Fetija Grahić Šaban Muhamed Hasanović Selmo Šemsudin Grahić Ibro Refik Hasanović Mujo Muriz Grahić Alija Mujo Hasanović Husejn Rusmin Grahić Selmo Salko Hasanović Mujo Sejdo Grahić Hajdar Halčo Hasanović Fehim Fehro Grahić Salih Senad Hasanović Mustafa Osman Grahić Šemso Halil Hasanović Smajo Hasan Grahić Hamdija Alija Hasanović Mustafa Husejn Grahić Džafer Alija Hodžić Mehmed Ibrišim Grahić Halil Nijaz Hrustić Alija Ajša Grahić Arif Muradif Hrustić Džemal Mehmed- Grahić Selmo Hamed alija Grahić Šaban Mehmed Hrustić Mehmed Ferhat Grahić Salko Jasmin Hrustić Mehmedalija Mirsad Grahić Hajdar Safet Hrustić Mehmedalija Muhaed Grahić Salih Sejad Hrustić Mehmedalija Fikret Grahić Šerif Elvir Hrustić Safet Fedahija Grahić Džafer Ibrahim Hrustić Rahmo Fehrat
94 Hrustić Fehrat Fetija Jašarević Edhem Bajro Hrustić Mehmed Kajtaz Jašarević Abdulah Nurija Hrustić Alija Muhamed Jašarević Husejn Hasan Hrustić Ahmet Mehmed- Jašarević Vehid Elvir alija Jašarević Mehdin Vehid Hrustić Ejub Nedžad Jašarević Ramo Selim Hrustić Džemal Mevludin Jašarević Džafo Džafer Huremović Mustafa Safet Jašarević Muradif Izet Huremović Safet Mirzet Kadrić Rifet Mirsad Huremović Safet Ismet Kadrić Avdo Nakić Huremović Alija Salko Kahrimano- Dedo Nešad Husejnović Huso Sejfo vić Husejnović Sejdo Senad Kalajdžić Suljo Himzo Husejnović Sejdo Rasim Kalajdžić Šaban Fetija Husejnović Sejfo Nihad Limić Meho Ibrahim Husejnović Sejfo Mensur Lolić Mehmed Izet Husejnović Sejdo Mehdin Lolić Ahmet Džemo Husejnović Sejdo Ševko Lolić Murat Ramo Ibrahimović Rašid Himzo Lolić Ibrišim Mehdin Ibrahimović Ibrahim Elvir Lolić Mehdin Mensur Ibrahimović Ibrahim Jasmin Lolić Hasan Emin Ibrahimović Ramo Izet Lolić Murat Dževad Ibrahimović Redžo Mujo Lolić Ramo Amir Ibrahimović Mujo Muradif Lolić Mehdin Mehmed- Ibrahimović Ćazim Nijaz alija Ibrahimović Ćazim Esnaf Lolić Meho Ahmet Ibrahimović Ćazim Muamed Lolić Meho Murat Ibrahimović Hasib Osman Lolić Mustafa Enver Ibrić Redžo Sejfo Lolić Mustafa Hajro Islamović Mehmed Elvir Lolić Ramo Said Islamović Huso Mehmed Lolić Mujo Salih Islamović Ibrahim Šaban Lolić Ibrišim Redžep Islamović Mehmed Mustafa Lolić Safet Abdulah Islamović Ibrahim Agan Lolić Meho Hasan Islamović Ibrahim Ramiz Lupić Redžo Omer Jahić Tosun Ejub Lupić Mehmed Ramo Jašarević Abdulah Avdo Lupić Rahmo Mahmut
95 Lupić Adem Meho Mustafić Zahir Senad Lupić Mehmed Ramo Mustajbašić Mujo Mustafa Lupić Alija Ibro Mustajbašić Safet Samir Lupić Mehmed Ramiz Mustajbašić Safet Admir Lupić Ahmet Jusuf Mustajbašić Mujo Hamed Lupić Safet Ismet Mustajbašić Hasan Ramo Lupić Ramo Ibrahim Mustajbašić Izudin Elvir Majlović Ahmet Junuz Mustajbašić Refa Izudin Majlović Avdo Enes Nuhanović Jahija Hata Majlović Šaban Munira Nuhanović Nurija Izet Majlović Mustafa Omer Nuhanović Šerif Fehim Mehmedović Ibrahim Hamdija Nuhanović Fehim Šemso Memidžano- Omer Fehim Nuhanović Meho Fazila vić Nukić Ševko Šefik Memidžano- Omer Alija Nukić Šefik Ismet vić Okanović Šemso Omer Muhamedbe- Sulejman Admir Okanović Omer Rejf gović Okanović Rizvo Ramiz Mujkanović Šahman Šaban Okić Zaim Ibrahim Muminović Šaban Nijaz Okić Fehim Fehrat Muminović Smajo Mujo Omerović Suljo Sulejman Muratović Ahmo Idriz Omerović Agan Mersudin Muratović Džafer Adem Omerović Juso Zeir Muratović Džafer Abaz Omerović Osman Muharem Muratović Džafer Šaban Omerović Dedo Began Muratović Ahmo Senad Muratović Ahmo Beriz Omerović Salih Mujo Musić Huso Šaban Omerović Suljo Safet Musić Nurija Ahmet Omerović Šerif Kadira Musić Salih Said Omerović Safet Edin Musić Aljo Abdurah- Osmanović Juso Nedžib man Osmić Aljo Izudin Musić Hilmo Džemil Osmić Aljo Fahrudin Musić Šemso Izudin Osmić Mujo Jasmin Musić Salko Salih Osmić Alija Mirsad Musić Musa Hakija Pargan Hrusto Mustafa Musić Redžo Mehmed Pargan Hasan Senad Musić Ibro Meho Pargan Hasan Husejn
96 Pargan Šaban Murat Smajlović Ahmet Ismet Pargan Mujo Šaban Smajlović Mahmut Smajo Ramić Alija Hamdija Softić Avdija Hakija Ramić Alija Mehmed- Softić Hakija Safet alija Softić Pašan Mešan Ramić Tahir Nedžib Subašić Sulejman Rasim Ramić Juso Ismet Suljić Sejdo Muzafir Ramić Mujo Muhidin Suljić Šaban Uzeir Ramić Mujo Mustafa Suljić Smajl Ibrahim Ramić Ibro Rizvan Šerifović Murat Hajdar Ramić Rizvan Izo Šerifović Murat Safet Ramić Omer Murat Šerifović Murat Rifet Ramić Tahir Fetija Šerifović Husejin Enes Ramić Selim Mumin Tahić Alija Smajl Sakić Ibrahim Salih Tahić Agan Mirsad Sakić Ibrahim Sakib Tahić Husejn Agan Salihović Abdulah Mensur Tahić Salih Muzafir Salkić Ibro Ramo Tahić Hasan Amir Seferović Huso Mujo Tahić Salih Hasan Seferović Hasan Husejn Tahić Hasan Adil Selimović Mustafa Safet Tahić Husejn Mustafa Selimović Mahmut Zenun Talović Suljo Esed Selimović Mahmut Emin Talović Suljo Hajro Selimović Hrustan Rifet Terzić Rifet Mirzet Selimović Safet Agan Terzić Salko Avdija Selimović Mehmed Smajo Terzić Sejmo Sejad Selimović Agan Emir Terzić Sejdo Rašid Selimović Mahmut Mevludin Terzić Rašid Refik Selimović Safet Husejin Topalović Husejn Izet Selimović Safet Avdija Topalović Mustafa Asim Selimović Rifet Dževad Topalović Salko Suljo Selimović Safet Hasan Topalović Mehmed Agan Selimović Hrustan Osman Topalović Ibrahim Aljo Smajić Hajrudin Avdo Topalović Omer Safet Smajić Hajrudin Avdija Topalović Safet Ibrahim Smajić Džafer Fahrudin Smajić Hajrudin Šemsudin
97 LITERATURA
1. Bećirović, Hajriz, Genocid u savremenoj društvenoj znanosti, Sarajevo, 2007. 2. Bojić, Mehmedalija, Uzroci genocida u Bosni, El-Kalem, Sarajevo, 2001. 3. Cigar, Norman, “Genocid u Bosni, politika “etničkog čišćenja”. VKB1, Sarajevo, 1998. 4. Čekić, Smail, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej genocida, Sarajevo, 1997. 5. Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004. 6. Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012. 7. Dedier, Vladimir, Miletić, Antun, Genocid nad muslimanima 1941- 1945., Svijetlost, Sarajevo, 1990. 8. Doubth, Keith, Sociologija nakon Bosne, Bubook, Sarajevo, 2003. 9. Đozić, Adib, Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom društvu, Znakovi vremena, br. 22/23. 2004. 10. Đozić, Adib, Elementi za novu subznanstvenu teoriju (sociologiju) genocida, Godišnjak Filozofskog fakulteta Tuzla, br 6/2005. 11. Đozić, Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji bosanskohercegovačkog društva, BKC, Sarajevo, OFF- SET, Tuzla, 2012. 12. Đozić, Adib, Studije o bošnjaštvu, Prilog sociologiji nacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, OFF-SET, Tuzla, 2012. 13. Đozić, Adib, Žiga, Jusuf, Sociologija, OFF-SET, Tuzla, 2013. 14. Filipović, Muhamed, Korijeni agresije, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995., Sarajevo, 1997. 15. Grupa autora, Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995., Sarajevo, 1997. 16. Halibegović, Nihad, Bošnjaci u jesenovačkom logoru, VKBI, Sarajevo, 2006. 17. Kulić, Slavko, Strategija nasilja kao strategija razvoja, Naprijed, Zagreb, 1996.
98 18. Letica, Barton, Letica, Slaven, Postmoderna i genocid u Bosni, Naklada Jesin-ski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1997. 19. Memić, Mustafa, Bošnjaci ( Muslimani) Crne Gore, ALMANAH, Podgorica, VKBI, Sarajevo, 2003. 20. Muratović, Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima, Sarajevo, 2012. 21. Ziilch, Tilman, “Etničko čišćenje” genocid za “Veliku Srbiju”, VKBI, Sarajevo, 1996. 22. Žiga, Jusuf, Bosanska krvava zbilja, VKBI, Sarajevo, 1996.
Internet izvori 1. https://bs.wikipedia.org/wiki/Zvornik 2. https://sh.wikipedia.org/wiki/Ratni_zlo%C4%8Din#cite_note-2 3. https://sh.wikipedia.org/wiki/Etni%C4%8Dko_%C4%8 Di%C5%A1 %C4%87enje 4. http://www.monteislam.com/islamske-teme/korijeni-i-uzroci- genocida-nad-bosnjacima
99
IZ PROŠLOSTI BOSANSKOG PODRINJA
Kemal Nurkić
POPIS STANOVNIŠTVA MAHALE CRVENA RIJEKA U SREBRENICI 1850/51. GODINE
Sažetak Rad se bavi popisom stanovništva, koji je rađen polovinom XIX stoljeća u okviru reformi koje su tada izvršene u Osmanskom carstvu. S obzirom da su u popisima Bosanskog ejaleta, u velikom dijelu navedena i prezimena popisanih osoba, oni mogu služiti, ne samo za genealoška istraživanja, već i za svestranu analizu vlasničkih, demografskih i drugih društveno-historijskih činjenica. U ovom radu razmatran je popis stanovništva mahale Crvena Rijeka u Srebrenici, kadiluk Srebrenica, iz 1850/51. godine, tako što su prezimena iz ovog perioda upoređena s prezimenima koja su i danas u ovom mjestu. Istraživanje pokazuje da se na temelju ovog popisa može utvrditi, ne samo postanak nekih današnjih prezimena u mahali Crvena Rijeka i tako otvoriti mogućnost za rekonstrukciju rodoslovlja pojedinih porodica od sredine XIX stoljeća do danas, već utvrditi i „starosjedilačko“ stanovništvo ove mahale, pošto su upisane godine rođenja. Ključne riječi: osmanski popis stanovništva, XIX stoljeće, kadiluk Srebrenica, Crvena Rijeka.
Uvod Napisati bilo koji segment historije bosanskohercegovačkog društva i njegove države, bez poznavanja podataka iz popisnih deftera Osmanskog carstva, skoro je nemoguće. Radeći istraživanja u Arhivu Vlade Republike Turske u Istanbulu (Başbakanlık Osmanlı Arşivi), imam priliku često pregledavati popisne deftere upravo iz fonda ovih deftera (NFS.d.). Riječ je o defterima koji se odnose na Bosanski ejalet. U ovom radu želim ukazati na njihov značaj za geneološka, demografska, historijska i sociološka istraživanja na temelju popisa mahale Crvena Rijeka (Kızıl Dere) u kadiluku Srebrenica.1 1 Radi se o defteru 5951. 103 Popisni podaci iz 1850/51, posebno su značajni jer sadrže prezimena mnogih porodica. Zadnjih deset godina vladavine Mahmuda II, osmanska država bila je primorana oformiti popisni centar. Popis stanovništva je rađen kako bi ga carstvo koristilo za regrutaciju vojnika i saznalo postojeću socijalnu strukturu u samoj državi. Poslije ukidanja janjičarskog sistema 1826. godine, došlo se u situaciju da se mora znati broj stanovnika za formiranje novog vojnog sistema. Bilo je potrebno voditi dnevnu evidenciju mlađih muških članova, kako bi se, prije svega, formirala moderna vojska.2
1. Nekoliko napomena o osnovnim karakteristikama popisnog deftera iz 1850/51. godine Osmanski sultan Mahmud II je prvu odluku o popisu stanovništva donio 1829. god. Bez obzira što je u Istanbulu 1829. god. počeo popis stanovništva, zbog rusko-osmanskog rata i pobune u Grčkoj, popis nije mogao biti završen do 1831. god. Popis stanovništva 1831. god. je prvenstveno bio planiran kako bi Osmanska carevina imala tačnu evidenciju potencijalnih vojno sposobnih muškaraca. Najveća pobuna Bosanskog ejaleta u XIX stoljeću je svakako bila povodom ukidanja janjičarskog sistema. Prvi put s kapetanima, begovima i jednim dijelom običnog stanovništva, organizovano se u Bosni protestvuje protiv centralne vlasti.3 Nakon čitanja fermana o ukidanju janjičarskog sistema, u Bosni je došlo do ozbiljne pobune i u Sarajevu i u Travniku.4 Prımjena tanzimata u Bosanskom ejaletu počela je 1850. Godin,e što je bilo kasnije u odnosu na ostale dijelove carstva. Razlog tome je geografski položaj samog Bosanskog ejaleta, koji se nalazio u zapadnom dijelu države i 2 Kemal H. Karpat, Osmanlı Nüfusu (1830-1914): Demografikve Sosyal Özellikleri, preveo. Bahar Tırnakçı, İstanbul 2003, str.44. 3 Ako se ovome doda i slabost koju je pokazao u vođenju i upravljanju ejaletom, bosanski Valija hadži Mustafa paša, nezadovoljstvo je još više poraslo. (A. Cevat Eren, Mahmud II. zamanında Bosna – Hersek, Istanbul 1965, s. 72-3; Ahmed Lütfi Efendi, Vak’anüvis Ahmed Lütfi Efendi Tarihi, akt. Ahmed Hezarfen, İstanbul 1999, I, 133-135). 4 Nakon dva mjeseca ukidanja Janjičara u Istanbulu, u cijeloj imperiji napisani su različiti fermani o ukidanju janjičara i formiranju novog vojnog sistema Asakir-I Mumammedije. Ferman koji govori o ukidanju janjičara poslat je u septembru 1826. godine. Kada je prvi puta pročitan u Travniku, stanovništvo se uputilo u mjesto gdje borave valije i zasuli su kamenjem pašina vrata. Kroz ova vrata su mogli samo da uđu i izađu Travničani. Zaprijetili su svima drugima koji žele do čaršije da nešto uzmu i vrate se da će biti kamenovani. Od 48 kadiluka u Bosanskom ejaletu samo je 15 izrazilo poslušnost fermanu. (Eren, s.78-79). 104 zbog različitosti u socijalnim i ekonomskim pitanjima. U isto vrijeme, ovo je pokazatelj odlučnosti osmanske države da sprovede reforme u samom carstvu. Sveobuhvatne reforme u Osmanskom carstvu, pokrenute u prvoj polovini XIX stoljeća, rezultirale su novim načinom vođenja administracije i pojavom novih statističkih knjiga. Jedna od tih novina bili su popisi stanovništva (tur. Nüfus defterleri). Na ovim popisima, istraživački rad je počeo polovinom XX stoljeća, a u zadnje vrijeme se intenzivirao što je doprinijelo pojavljivanju brojnih prijevoda deftera.5 Defteri su vođeni posebno za pojedine kadiluke i to odvojeno za muslimane, nemuslimane i Rome. Prvo su popisivana sjedišta kadiluka, a zatim sela. Mjesta su popisivana po mahalama, odnosno kućama, tako što je svaka kuća bila zavedena pod rednim brojem. Pod brojem jedan je upisan kućni domaćin, potom i drugi muški članovi domaćinstva, njegovi sinovi, braća, bratići i ostala muška čeljad, koja je živjela u kući. Uz ime svake muške osobe, izuzev maloljetne djece, dat je ukratko i tjelesni opis. Ukoliko je u mahalama, odnosno selima, postojala džamija, pisar obično na prvom mjestu bilježi kuću imama, a zatim ostala domaćinstva. Za razliku od identifikacijskih podataka u osmanskim defterima iz ranijeg perioda, koji se uobičajeno sastoje od imena same osobe i imena njegovog oca, u ovim defterima, u najvećem broju slučajeva, navedeno je i porodično prezime. Kod rada na ovom popisu, neki od problema ostaju isti kao i u slučaju ostalih popisa. To se najprije odnosi na čitanje imena osoba ubilježenih u ovaj jer pisar غ iق popis. Uobičajen problem ovih popisa je zamjena suglasnika i obratno.6 , غ piše ق tamo gdje bi trebao pisati Mahala Crvena Rijeka (Kızıl Deresı) ime je dobila prema nazivu istoimene rijeke, koja protječe kroz cijelu mahalu. Rijeka je naziv dobila prema boji vode, odnosno oksidima željezno-arsenskih elemenata, koji prekrivaju korito rijeke jer su izvorišta oko rijeke bogata mineralima raznih metala, kao što su: željezo, olovo, cink, srebro, kalaj, arsen i drugi. Oni koritu daju karakterističnu boju, od koje pri posmatranju rijeke stičemo dojam da voda ima crvenu boju, odnosno boju hrđe (oksida) željeza. Mahala Crvena Rijeka se nalazi u istočnom dijelu grada Srebrenice, a svojim zapadnim dijelom se
5 Enver Ziya Karal, Osmanlı İmparatorluğunda İlk Nüfus Sayımı, Ankara, 1943; Mehmet Güneş, Osmanlı Dönemi Nüfus Sayımları ve Bu Sayımları İçeren Kayıtları, Gazi Akademik Bakış 8/15 (2014), 221-240. 6 Nedim Zahirović, Osmanski popisi stanovništva kao izvor za geneološka istraživanja na primjeru popisa sela Donji Ljenobud i Gornji Ljenobud iz 1850/1851. Godine, Anali GHB 2017, 179-194. 105 utapa u Čaršiju, dok se jugozapadnim dijelom naslanja na Skender Mahalu, a sjeverozapadnim približava Varoši. U topografskom pogledu se mahala nalazi u donjem dijelu doline Crvene Rijeke i zauzima njene najniže dolinske dijelove, nešto blaže sjeverne dolinske padine. Pruža se pravcem sjeverozapad- jugoistok na dužini od oko 550 metara. Dolina je široko otvorena ka zapadu i središtu Srebrenice, a ka istoku se sužava.7 Područje današnje mahale Crvena Rijeka naseljeno je još od srednjeg vijeka. Pored stambene funkcije, neposredno oko tog područja, postoje rudarska okna. U srednjem vijeku se Srebrenica i Crvena Rijeka izričito spominju u dokumentima. O višestoljetnoj urbanoj tradiciji Crvene Rijeke govore brojni pisani i materijalni historijski izvori. Jedan od njih je i postojanje javnog kupatila – hamama, u ovoj mahali. Bogatstvo vode, prije svega mineralne, omogućilo je da u Srebrenici postoji hamam ili banja još početkom 16. stoljeća (tačnije 1533. godine). Tad se spominje kao Carski hamam i donosio je godišnji prihod od 333 akče. Hamam se nalazio u mahali Crvena Rijeka. Spominje ga i osmanski putopisac Evlija Čelebija u 7. stoljeću.8 Hamam je stajao u vrhu mahale, koja se zove Crvena Rijeka. Mjesto gdje se nalazio hamam danas se zove Hamamluk. Zidovi su mu se vidjeli još pred okupaciju 1878. godine. Na tom mjestu nađeni su kanali i ploče hamama.9 Krajem 19. stoljeća se u vrhu mahale Crvena Rijeka, pored toka Crvene rijeke u gruntovnim knjigama, spominje parcela na k.č. 1/369 kao voćar (bašča) pod nazivom Hamamište. Odmah pored nje se nalazi i parcela na k.č. 1/361 naziva kod Nove vode, a blizu je i parcela na k.č. 373 s mliništem. Sve ovo je 1894. godine bilo u vlasništvu Arif age Pašagića, sina Suljage.10
7 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena Rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica Knjiga 2, Tuzla-Srebrenica, 2013, 39-68. 8 Čelebi, Evlija: Putopisi, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1996. 9 Kreševljaković, Hamdija: Hamami u Bosni i Hercegovini, 1462-1916, Beograd, 1937, 73. 10 Uložak 417, Gruntovna knj. IX, K.O. Srebrenica, Gruntovnica suda u Srebrenici. 106 2 Personalna, starosna i etnička struktura mahale Crvena Rijeka 1850/51. Crvena Rijeka (BOA Istanbul, NFS.d. 5951, 25-31) Kuća 1. 1. Mula Jusuf, sin Mehmed efendije, srednjeg rasta, rođen 1236. h. g., ima 30 godina, 2. Njegov sin, Mehmed, rođen 1253. h. g., ima 13 godina, 3. Njegov sin, Omer, rođen 1265. h. g., ima 1 godinu.
Kuća 2. 1. Sulejman Pašalić, sin Sulejmana, srednjeg rasta, rođen 1226. h. g., ima 40 godina, 2. Njegov sin, Arif, srednjeg rasta, rođen 1246. h. g., ima 20 godina.
Kuća 3. 1. Husejn Selimćehajić, sin Ismaila, visokog rasta, rođen 1229. h. g., ima 37 godina, 2. Njegov brat, Ismail, rođen 1243. h. g., ima 23 godine.
Kuća 4. 1. Abdulatif Đozić, sin Husejna, niskog rasta, rođen 1216. h. g., ima 60 godina, 2. Njegov sin, hadži Husejn efendija, rođen 1235. h. g., ima 31 godinu, 3. Njegov sin, Hasan, rođen 1241. h. g., ima 25 godina, 4. Njegov sin, Alija, rođen 1247. h. g., ima 19 godina, 5. Njegov sin, Mustafa, rođen 1249. h. g., ima 17 godina.
Kuća 5. 1. Omer Porčić, sin Mustafe, srednjeg rasta, rođen 1226. h. g., ima 40 godina, 2. Njegov sin, Ibrahim, rođen 1251. h. g., ima 15 godina.
Kuća 6. 1. Hasan Tabaković, sin Omera, srednjeg rasta, rođen 1236. h. g., ima 30 godina, 2. Njegov brat, Sulejman, rođen 1241. h. g., ima 25 godina.
107 Kuća 7. 1. Ibiš Jahić, sin Mehmeda, srednjeg rasta, rođen 1224. h. g., ima 42 godine.
Kuća 8. 1. Mustafa Saračević, sin Osmana, niskog rasta, rođen 1250. h. g., ima 16 godina.
Kuća 9. 1. Jusuf-aga Đuzdarević, sin Ismaila, visokog rasta, rođen 1221. h. g., ima 45 godina, 2. Njegov sin, Salih, rođen 1252. h. g., ima 14 godina, 3. Njegov sin, Rešid, rođen 1261. h. g., ima 5 godina, 4. Njegov sin, Abdullah, rođen 1263. h. g., ima 3 godine.
Kuća 10. 1. Hasan Perčo, sin Hasana, visokog rasta, rođen 1202. h. g., ima 64 godine, 2. Njegov sin, Rizvan, rođen 1257. h. g., ima 9 godina, 3. Njegov sin, Mehmed, rođen 1261. h. g., ima 5 godina.
Kuća 11. 1. Mlinar Osman Pečan, sin Sinana, niskog rasta, rođen 1216. h. g., ima 50 godina, 2. Njegov sin, nema imena, rođen 1260. h. g., ima 6 godina.
Kuća 12. 1. Šejh Mustafa, sin Ibrahima, niskog rasta, rođen 1211. h. g., ima 55 godina, 2. Njegov sin, Salih, rođen 1244. h. g., ima 22 godine.
Kuća 13. 1. Ahmet Sarač, sin Halila, srednjeg rasta, rođen 1220. h. g., ima 46 godina, 2. Njegov sin, Ismail, rođen 1254. h. g., ima 12 godina.
108 Kuća 14. 1. Mustafa Pašić, sin Abdullaha, visokog rasta, rođen 1231. h. g., ima 35 godina, 2. Njegov brat, Abdullah, rođen 1242. h. g., ima 24 godine, 3. Njegov sin, Omer, sin Mustafe, rođen 1257. h. g., ima 9 godina, 4. Njegov sin, Ibrahim, sin Mustafe, rođen 1259. h. g., ima 7 godina, 5. Njegov bratić, Pašo, sin Abdullaha, rođen 1262. h. g., ima 4 godine, 6. Njegov bratić, Salih, sin Abdullaha, rođen 1263. h. g., ima 3 godine.
Kuća 15. 1. Alija Klančanin, sin Nuke, niskog rasta, rođen 1238. h. g., ima 28 godina, 2. Njegov sin, Abdullah, rođen 1261. h. g., ima 5 godina, 3. Njegov sin, Ibrahim, rođen 1265. h. g., ima 1 godinu.
Kuća 16. 1. Mustafa Bakalović, sin Omera, niskog rasta, rođen 1236. h. g., ima 30 godina, 2. Njegov sin, Ibrahim, rođen 1263. h. g., ima 3 godine, 3. Njegov sin, Alija, rođen 1265. h. g., ima 1 godinu.
Kuća 17. 1. Mehmed Vitlovac, sin Mustafe, niskog rasta, rođen 1196. h. g., ima 70 godina, 2. Njegov sin, Salih, rođen 1241. h. g., ima 25 godina – vojnik, 3. Njegov sin, Mustafa, rođen 1243. h. g., ima 23 godine, 4. Njegov sin, Ibrahim, rođen 1246. h. g., ima 20 godina.
Kuća 18. 1. Ismail Odunđu, sin Alije, visokog rasta, rođen 1240. h. g., ima 26 godina, 2. Njegov sin, Hasan, rođen 1265. h. g., ima 1 godinu.
Kuća 19. 1. Mustafa Kapudžić, sin spahije Ibrahima, srednjeg rasta, rođen 1238. h. g., ima 28 godina, 2. Njegov sin, Pašo, rođen 1262. h. g., ima 4 godine. 109 Kuća 20. 1. Abdullatif, sin Ahmeda, srednjeg rasta, rođen 1231. h. g., ima 35 godina, 2. Njegov sin, Mustafa, rođen 1265. h. g., ima 1 godinu.
Kuća 21. 1. Ibrahim Purta, sin Halila, srednjeg rasta, rođen 1231. h. g., ima 35 godina – vojnik.
Zaključak Prema popisu iz 1850/1851. godine, mahala Crvena Rijeka ima ukupno 21 kuće i 55 upisanih muških stanovnika, od kojih su 25 navedeni kao sposobni, 18 kao stari, 9 kao maloljetni i 2 vojnika. Komparativnom analizom podataka iz ovog popisa s podacima iz katastarskih i matičnih knjiga, koje su nastale za vrijeme austrougarske vlasti i u vrijeme prve Jugoslavije, dobili bismo precizne podatke o kontinuitetu vlasništva nad zemljom, geneaologiji jednog broja porodica, doseljavanju novih porodica, prirodnom prirastu stanovništva, starosnoj strukturi, dobnom rađanju djece, veličini porodice i mnogim drugim društveno-historijskim pokazateljima.
110 Literatura 1. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena Rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica Knjiga 2, Tuzla- Srebrenica, 2013. 2. Čelebi, Evlija: Putopisi, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1996. 3. Kreševljaković, Hamdija: Hamami u Bosni i Hercegovini, 1462-1916, Beograd, 1937. 4. Gruntovna knj. IX, K.O. Srebrenica, Uložak 417, Gruntovnica suda u Srebrenici. 5. Enver Ziya Karal, Osmanlı İmparatorluğunda İlk Nüfus Sayımı, Ankara, 1943; 6. Mehmet Güneş, Osmanlı Dönemi Nüfus Sayımları ve Bu Sayımları İçeren Kayıtları, Gazi Akademik Bakış 8/15 (2014). 7. Nedim Zahirović, Osmanski popisi stanovništva kao izvor za geneološka istraživanja na primjeru popisa sela Donji Ljenobud i Gornji Ljenobud iz 1850/1851. godine, Anali GHB 2017, 179-194. 8. Kemal H. Karpat, Osmanlı Nüfusu (1830-1914): Demografikve Sosyal Özellikleri, preveo. Bahar Tırnakçı, İstanbul 2003, str.44. 9. A. Cevat Eren, Mahmud II. zamanında Bosna –Hersek, Istanbul 1965. 10. Ahmed Lütfi Efendi, Vak’anüvis Ahmed Lütfi Efendi Tarihi, akt. Ahmed Hezarfen, Istanbul 1999.
111
Šefko Sulejmanović
DŽAMIJA U KOZLUKU KOD ZVORNIKA
Sažetak Džamija u Kozluku kod Zvornika sagrađena je polovinom 17. stoljeća, u vrijeme osmanske administrativne uprave bosanskohercegovačkim prostorom. Prema vremenu izgradnje, spada među najstarije džamije na prostoru Zvornika i njegove okoline. Uz povremene sanacije i obnovu te prinudne prekide rada, služila je svojoj primarnoj namjeni od vremena osnivanja pa sve do danas. Od prvobitno skromne džamije s drvenom munarom i drvenim krovom, vremenom je izrasla u monumentalnu potkupolnu džamiju s dvjema igličastim munarama. Kozlučka džamija je u ovom radu predstavljena kroz četiri vremenska perioda. Pored historijske vertikale, eksplicirane su i njene arhitektonske karakteristike u svim epohama postojanja. Uz džamiju su predstavljeni vakufi, mezarja i mekteb, kao njeni neodvojivi infrastrukturni agensi. U radu su navedene i sve poznate ličnosti koje su je opsluživale, kao što su: imami, vakifi, mutevelije, mujezini, mualimi i sl. Ključne riječi: Podrinje, Zvornik, Kozluk, Kozlučani, džamija, vakuf, mekteb, imami, dobrotvori.
1. Naselje Kozluk Kozluk se nalazi na četrnaestom kilometru puta Zvornik – Bijeljina, na lijevoj obali rijeke Drine. Dosta su oskudni podaci o dalekoj prošlosti ovoga naselja.1 Ipak, o njegovoj davnoj naseljenosti govore brojni stećci, kojih i danas ima po svim okolnim selima. Nije poznato ni zbog čega je ovo naselje dobilo navedeni naziv. O tome postoje dvije verzije. Po jednoj predaji, Kozluk je dobio ime po jednoj vrsti divlje biljke koju je narod zvao koziji luk, a samo mjesto prozvano je Kozluk. Po drugoj verziji, koja ima korijene u turskom jeziku, zato što tu raste mnogo orahovih stabala, zove se Kozluk (“Kozlidze“),
1 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II, Sarajevo 1998, 133, (dalje: M. Mujezinović, Islamska epigrafika II). 113 kako to bilježi i znameniti Evlija Čelebi.2 Iako se pod tim imenom ne spominje u najranijim osmanskim popisima,3 Kozluk je pripadao grupi značajnijih naselja u osmanskom periodu, na prostoru Zvorničkog kadiluka.4 Opisujući Kozluk, Evlija Čelebi u svojoj Sejahatnami kaže da je to kasaba u Zvorničkom sandžaku i da ima džamiju, dva svratišta i nekoliko dućana.5 Imajući u vidu da je Kozluk nazvan kasabom, morao je imati sedmični pazarni dan, a moguće i godišnji sajam (vašar). Veliki broj muhadžira iz Srbije, mahom iz Sokola, poslije 1862. godine naselio se u Kozluku, nakon čega ova kasaba doživljava brži urbani razvitak.6 Dolaskom Osmanlija na bosanskohercegovačke prostore, Kozluk se značajnije počeo razvijati kao karavanska stanica jer su se na putu Zvornik – Bijeljina već u 17. stoljeću počela upotrebljavati kola. „Francuz Kikle, koji je po profesiji bio kraljevski tumač za turski jezik, na svom putu po diplomatskom zadatku od Pariza do Carigrada prošao je kroz Kozluk 1658. godine.“7 Tom prilikom je zapisao da Kozluk ima dva hana, i to: Sarajli-han i Mehmed Čelebijin-han, zatim džamiju koja nosi ime Mehmeda Čelebija. Dr. Hazim Šabanović navodi da je Kozluk bio važnije naselje zvorničkog kadiluka u XVII vijeku.8 Međutim, veoma turbulentna politička zbivanja u 17. i 18. stoljeću u Bosanskom ejaletu, onemogućili su dalji ekonomski i kulturni razvoj kozlučke kasabe. Kozluk je značajno stagnirao u 18., a ne pominju ga ni putopisci u 19. stoljeću, što je vjerovatno posljedica ratnih dešavanja, kojom prilikom je Kozluk opustošio. Ipak, Kozluk je bio značajno strateško mjesto za Osmansku državu, tako da je neposredno po osnivanju zvorničke kapetanije poslije 1718. godine dobio kulu. „Sredinom XIX vijeka teritorij današnjeg Kozluka je posjed Fidahića (vjerovatno od XVIII vijeka).“9 Prema nekim podacima, 2 Evlija Čelebi, Putopisi – odlomci o jugoslovenskim zemljama, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo 1996, 485, (dalje: E. Ćelebi, Putopis). 3 Vidi opservaciju u prilog nastanka ovog a naselja u: A. Uzunović, N. Banjanović, Kozluk, 30. 4 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1959, 201, (dalje: H. Šabanović, Bosanski pašaluk). 5 E. Ćelebi, Putopis, 485. 6 Memoari Živka Crnogorčevića, priredio Milenko Filipović, Sarajevo 1966, 71. U navedenom djelu se navodi kako je bosanski vezir Osman-paša Skopljak imao veliku imovinu u Bosni, te kako je nakon njegove smrti sva njegova zemnlja otišla u malul (u državu), a tako isto i selo Kozluk u zvorničkom kotaru na Drini... 7 Alija Uzunović, Nusret Banjanović, Kozluk: Monografija, Kozluk 1979, 30, (dalje: A. Uzunović, N. Banjanović, Kozluk). 8 A. Uzunović, N. Banjanović, Kozluk, 30-31. 9 Isto, 36. 114 na samom početku 19. stoljeća Kozluk je imao samo jedan han, što svakako govori o smanjenom tranzitu ljudstva i prometa roba duž Drine, u odnosu na raniji osmanski period.10 U drugoj polovini 19. stoljeća, tačnije 1862. godine, iz grada Sokola u zapadnoj Srbiji u Kozluk će se doseliti 141 porodica sa 373 imena muških članova. Navodno su ovi muhadžiri, uz džamiju, kulu, ostatke krečane i stambenih objekata zatekli u Kozluku samo dvije porodice, porodicu Mehića i Marhoševića, a naselje je već bilo zaraslo u korov.11 Doseljavanjem sokolskih muhadžira u Kozluk 1862. godine, kozlučka kasaba započela je svoj novi život. Najvjerovatnije u to vrijeme u Kozluku je otvorena i prva medresa, što je veoma značajno za urbanu fizionomiju i kulturni oreol ove kasabe,12 a s dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine, Kozluk dobija status općine, koji će zadržati sve do 1962. godine.13 Nakon toga, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, Kozluk je bio značajno mjesto na području općine Zvornik, povezano redovnim cestovnim saobraćajem s općinskim centrom.14 U zvaničnoj državnoj administraciji, imao je status mjesne zajednice.15
2. Džamija u Kozluku U svom višestoljetnom trajanju, od sredine 17. stoljeća pa sve do danas, džamija u Kozluku prošla je kroz različite društveno-političke periode. Kao i druge džamije, dijelila je sudbinu naroda kojem je po vjerskoj i simboličkoj korelaciji i pripadala. U arhitektonskom smislu, u svim periodima svoga
10 A. Uzunović, N. Banjanović, Kozluk, 32. 11 Isto, 38-39. Detaljnije podatke o spomenutim migracijama vidi u: Hodžić, Šaban „Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788- 1862. godine“, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga II, Tuzla 1958, 65-142. 12 Hifzija Suljkić, „Islamski spomenici u Kozluku“, Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini, sabrani tekstovi, Tuzla, 2007, 191, (dalje: H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku) 13 Kozluk je do 1963. godine bio i sjedište općine koja je obuhvatala sjeveroistočni dio današnje općine Zvornik uz rijeku Drinu prema Janji. Wikipedija,15.4.2018. 14 „Kozluk je čaršija. Nikada nije bio selo. Do 1962. godine bio je općina sa 19.000 stanovnika. Te godine doživljava degradaciju i svodi se na mjesnu zajednicu. Imao je svoje privredne resurse, turističke potencijale. Mi smo jedna od urbanih sredina.“ Ovako o svome Kozluku kažu sami Kozlučani. U: Bajro Perva, „Kozluk (Zvornik): Obnovljenu džamiju sad krase dvije munare“, Preporod, br. 16/930, (15.8. 2010.), 37, (dalje: B. Perva, Obnovljenu džamiju sad krase dvije munare). 15 Prema popisu stanovništva Kozluk je imao: 1971 godine - 2.115, 1981. - 2.652 i 1991. - 3.017 stanovnika. Wikipedija, 20.4.2018. 115 postojanja odražavala je ekonomske i druge društveno-političke i kulturne prilike vremena. Stoljećima je personificirala doseg orijentalno-islamske kulture i svjedočila prisustvo muslimana na lijevoj obali rijeke Drine. Više je puta sanirana, prepravljana i proširivana. Koliko je poznato, bila je teško oštećena u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je najtežu devastaciju, rušenje i prekid njenog višestoljetnog rada doživjela u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine. Danas je ponovo izgrađena, daleko većeg prostornog kapaciteta, ljepša i funkcionalnija, nego što je to ikada bila. Prostorno i simbolički, situirana je u srcu Kozluka, gdje je najvjerovatnije „oduvijek“ i bila.16 U ovome radu, njeno višestoljetno postojanje i njen kulturno-histoijski značaj bit će predstavljeni u četiri korelativna vremenska perioda.
2.1. Prvi period Koliko je do sada poznato, prvi putopisac koji je spomenuo džamiju u Kozluku bio je Francuz Kikle, koji za ovu džamiju 1658. godine kaže da je to Mehmed Čelebijina džamija.17 To je prvi spomen ove džamije, pod ovim nazivom, što je vjerovatno i ime njenog prvog ktitora.18 U historiografiji se ovaj podatak smatra dosta pouzdanim, što ukazuje da je u navedenom periodu nedvojbeno postojala džamija u Kozluku. Nažalost, za sada nemamo preciznijih podataka o njenom izgledu, prihodima iz kojih je izdržavana, vjerskim službenicima, kao ni tačno mjesto gdje se nalazila. S obzirom da je imala svoga ktitora, morala je imati i vakufe iz čijih sredstava je osiguravan njen rad. Neki autori, utemeljitelja ove džamije dovode u vezu s osnivačem Mehmed Čelebijine džamije u Zvorniku, o kojoj se, također, malo zna.19 16 Vidi kopiju katastarskog planana kome je označena situiranost Kozlučke džamije Prilog: F-1. 17 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 188; Kao što je već navedeno, Francuz Kikle na svom diplomatskom putu od Pariza do Carigrada zadržao se nekoliko sati u Kozluku 1658. godine, zapisavši o njemu nekoliko šturih podataka. A. Uzunović, N. Banjanović, Kozluk, 30. 18 U petak 22. jula 2016. godine, organiziran je okrugli sto povodom “450 godina džamije u Kozluku“, o čemu će biti više riječi u dijelu koji govori o najnovijem obnavljanju i funkcionisanju Kozlučke džamije. 19 „Istoimena džamija je postojala i u Zvorniku, gdje se prvi put spominje 1600. godine. Pretpostavlja se da je to današnja džamija Rijeka, čije ime, prema predaji, je Hadži Mehmedova džamija. O njenom utemeljitelju se ništa ne zna, ali je izvjesno da se, po svoj prilici, radi o istom čovjeku koji je sagradio i džamiju u Kozluku.“ A. Uzunović, N. Banjanović, Kozluk, 30-31. 116 Mehmed Čelebijina džamija u Zvorniku spominje se i kao Hadži Mehmedova ili u narodu poznata kao Riječanska džamija.20 Da li se radi o jednoj ili dvije različite osobe, do sada nije pouzdano razjašnjeno. Pri svemu navedenom, treba imati u vidu da se Hadži Mehmedova mahala u Zvorniku, kao i njegovi vakufi, spominju u osmanskim izvorima sredinom 16. stoljeća,21 dok se u drugoj polovini 16. stoljeća, među pet muslimanskih mahala, decidno navodi i Mahala Mehmed Čelebijine džamije.22 Dakle, dosta je izvjesno da je sredinom druge polovine 16. stoljeća u Zvorniku živio dobrotvor i vakif Mehmed Čelebi te da je u to vrijeme mogla i nastati prva džamija u Kozluku, koja je po svome ktitoru i dobila ime. Drugi spomen ove džamije je iz 1664. godine. Naime, nekoliko godina poslije Francuza Kiklea, tačnije 1664. godine, kroz Kozluk je prošao osmanski putopisac Evlija Čelebi,23 koji govoreći o kozlučkoj kasabi i onome što je vidio u Kozluku kaže: „Ima džamiju, dva svratišta (han) i nekoliko dućana. Kuće su u njoj pokrivene daskom.“24 Ni Evlija Čelebi nam ne daje podrobnije podatke o Kozlučkoj džamiji, kako o njenom izgledu, tako i osnivaču. S obzirom da kaže da su kuće pokrivene daskom, vjerovatno je i postojeća džamija imala pokrov od daske, odnosno šindre. Može se s velikom sigurnošću tvrditi da je bila i skromnog prostornog kapaciteta i građevnog materijala jer bi, u suprotnom, Evlija Čelebi više kazao o njoj, kao što je s vidnim ushićenjem govorio o Musa-pašinoj džamiji u Novoj Kasabi. Također, da je džamija tada imala u svome haremu tekiju, turbe ili neki drugi značajniji objekat ili obilježen mezar njenog ktitora, Evlija Čelebi bi sigurno to spomenuo u svojoj Sejahatnami. Period u kome se prva dva puta spominje džamija u Kozluku (1658. i 1664), u historiografiji je poznat kao period slabljenja moći Osmanskog carstva (1579-1683) i gubljenja teritorija u njegovom evropskom dijelu
20 „Moguće je da je mahala Mehmed-Čelebijine džamije, odnosno džamija, identična sa današnjom mahalom i džamijom zvanom Rijeka. Prema predaji, staro je ime Riječke džamije: Hadži Mehmedova džamija.“ Mustafa Sulejmanović [Hifzija Suljkić], „Tri zvorničke džamije“, Islamska miso, br. 78-79, Sarajevo 1985, 28. 21 „Ne zna se ko je bio pokojni Hadži Mehmed. Njegov vakuf bio je najznačajniji, iznosio je 5.400 akči, a sastojao se od prihoda (kamate) zavještane gotovine i od zakupnina 23 dućana koja je podigao i uvakufio. Rashode su činile plaće službenika jedne džamije i službenika dva mesdžida, što je ukupno iznosilo 5.266 akči.“ Više o ovome vidi: A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 147. i podnožne napomene por rednim br. 21 i 22. 22 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, 149. 23 Evlija ibn Derviš Mehmed Zili, poznatiji pod imenom Evlija Čelebi, “svjetski putnik“, kako je sam s pravom sebe nazivao, proputovao je kroz Kozluk 1664. godine, idući iz Tuzle prema Bijeljini. 24 E. Ćelebi, Putopis, 485. 117 (1685-1792).25 Osmansko carstvo je vodilo dugotrajne i iscrpljujuće ratove s Hazburškom monarhijom, zatim s Mletačkom republikom, Poljskom, te na istoku s Perzijom i Rusijom. Da je džamija nastala ili da je obnovljena u tako nepovoljnim društveno-političkim okolnostima, sasvim sigurno bi i tada imala skromne arhitektonske karakteristike. Džamija u Kozluku je prema svim indicijama i analognim pokazateljima nastala znatno ranije od navedenih godina, na mjestu od strateškog značaja za državu, pored važne putne komunikacije između Zvornika i Bijeljine, odnosno Rače na Savi. Da je džamija u Kozluku postojala sredinom 18. stoljeća, tačnije 1755. godine, može se zaključiti iz jednog sudskog spora oko vršenja mutevelijske dužnosti kozlučkih vakufa.26 Krajem 19. stoljeća u Proračunima vakufa u Bosni i Hercegovini za 1889. godinu, navodi se „Kozluk džamije vakuf. (Zvornik)“, s naznačenim godišnjim novčanim prihodima i rashodima.27 U funkcionalnom smislu, bez obzira na njen izgled i veličinu, džamija u Kozluku je služila za obavljanje pet dnevnih namaza i mektepsku pouku, a vjerovatno i za obavljanje džuma-namaza i dva bajramaa. Za poznavaoce društvenih i kullturnih prilika toga doba, to znači da je Kozluk, u urbanom pogledu, imao status kasabe,28 što znameniti Evlija Čelebi explicite i navodi te da je Kozluk u to vrijeme bio nastanjen muslimanima.
2.2. Drugi period Vremenski period Kozluka od stjecanja statusa kasabe pa do 19. stoljeća nije dovoljno razjašnjen, a ne spominju ga ni putopisci. Na prostoru Zvornika i njegove okoline, vođene su teške borbe 1688/89. godine, između osmanske i austrijske vojske, kojom prilikom je došlo do velikih materijalnih razaranja, pljački i demografskih pomjeranja. Svakako da ratne posljedice nisu mogle mimoići ni Kozluk i njegovu džamiju. I pored toga, ima mišljenja da je Kozluk u 17. stoljeću bio jedno od važnijih naselja Zvorničkog kadiluka,
25 Vidi: Mustafa Spahić, Povijest islama, Sarajevo 1996, 435-437; i drugi. 26 Više o navedenom vidi fusnotu u ovome radu pod brojem 79. 27 Detaljnije o ovome vakufu pogledati u: Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889, Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, Sarajevo 1890, 647, (dalje: Proračuni vakufa u BiH za godinu 1889). 28 Da bi jedno mjesto steklo status kasabe, bilo je potrebno da dostigne određeni stepen razvitka, te da ima: najmanje jedan džemat muslimanskog stanovništva (mahalu od pedesetak stalno nastanjenih muslimana), najmanje jednu džamiju u kojoj se obavlja džuma-namaz petkom i dva bajram-namaza, pazarni dan i trg s dućanima gdje se pazar održava. 118 dok neki pokazatelji govore da je Kozluk doživio urbanu stagnaciju u 18. stoljeću. „Prema nekim manje pouzdanim izvorima, na samom početku XIX vijeka, radio je jedan han u Kozluku (handžija je bio neki Murat), a 1785. godine spominje se kao imam džamije u Kozluku Sulejman Bošnjak.“29 Pretpostavlja se da je džamija zadržala svoj autentični izgled sve do sredine 19. stoljeća i pristizanja većeg broja muhadžira iz Srbije, kada se ukazala potreba za popravkom i proširenjem džamije. „Sokolski doseljenici su u Kozluku zatekli džamiju, mekteb, kulu i ‹dvije-tri kuće’ (valjda usljed kuge i ratova koji su harali)“.30 Opće je poznato da su kuge često harale Bosanskim ejaletom i pustošile njegova sela i kasabe, a ljetopisci naročito ističu 1690, 1732, 1782. i 1816. godinu, kao godine najvećeg pomora bosanskog stanovništva.31Bio je ovo treći spomen Kozlučke džamije, datiran s 1862. godinom i doseljavanjem novog stanovništva iz Kneževine Srbije u Kozluk.32 Dolaskom Austro-Ugarske monarhije u Bosnu 1878. godine, neposredno nakon toga, džamija je ubilježena na njenim topografskim kartama.33 Nešto više podataka o ovoj džamiji imamo s početka 20. stoljeća. Zahvaljujući tarihu koji se nalazio iznad ulaznih vrata džamije, a koji je u svojoj Epigrafici Bosne i Hercegovine zabilježio znameniti Mehmed Mujezinović, poznata je i godina i ktitor njene obnove. Naime, iznad ulaznih vrata bio je, arapskim pismom, a običnim neshom, ispisan tekst:
„Ovu džamiju obnovio je iz svojih sredstava hadži Salih Suljagić, a munaru je gradio Redžeb Čajić iz kasabe Odžaka, godine 1321.“ (1903)34 29 A. Uzunović, N. Banjanović, Kozluk, 31-32. 30 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 189. 31 Za kugu kojaje harala Bosnom 1690. godine, ljetopisac fra Nikola Lašvanin je zapisao: „Kud god bi se mako, ležahu mrtvaci: nit se kopahu, nit imadiješe tko. Ljudi jiđahu risu liskovu, s drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke. U Sarajevu izidoše dica mater mrtvu; u Banjoj Luci, koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili...“ Vidi: Nikola Lašvanin, Ljetopis, Sarajevo, Zagreb, 2003, 197; Vidi i: Senaid Hadžić, Primjeri suživljenja, Tuzla 2017, 254-255. 32 M. Mujezinović, Islamska epigrafika II, 133 33 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABH), Zbirka: Karte i planovi (dalje: ZKP), Topografska karta, 6262 – Zvornik; Vidi F-1 u Prilogu ovoga rada. 34 M. Mujezinović, Islamska epigrafika II, 133 119 Džamija je bila građena od tvrdog materijala, postavljena na kameni sokl. Vanjska fasada je bila bijele boje, s dvije etaže uskih pravougaonih prozora, jednostavne izvedbe. Na donjim prozorima bile su postavljene zaštitne rešetke (demiri). Džamija je bila natkrivena četvorovodnim drvenim krovom s pokrovom od sitnog (biber) crijepa, što je bila uobičajena praksa toga doba. S desne strane džamije bila je situirana zidana munara, čiji je ćup dosezao do podnožja prozora u gornjoj etaži. Po navedenom se može zaključiti da se na munaru uspinjalo s mahfila džamije. Kao takva služila je svojoj namjeni sve do 1967.godine.35 Iz ranije navedenog tariha se vidi da je hadži Salih Suljagić iz svojih sredstava podigao džamiju s kamenom munarom, koja će kao takva postojati sve do 1992. godine. Ko je bio navedeni Salih Suljagić, nemamo nikakvih saznanja. Vjerovatno se radi o nekom imućnijem muhadžiru, koji se nastanio u Kozluku i za potrebe tadašnje ehalije podigao džamiju.36 Da je džamija služila svojoj namjeni sve do 1965. Godine, vidimo i po tome što je u Kozluku 16. jula 1965. godine, proučen Mevlud u džamiji povodom obilježavanja rođenja Muhammeda, a.s. Mevlud su pripremili i proučili polaznici vjerske pouke, pod rukovođenjem džematskog imama Sulejman ef. Osmanagića.37
2.3. Treći period Treći period Kozlučke džamije nastupa 1967. godine, kada je porušena stara, a na istoj lokaciji podignuta nova džamija, uz postojeću zidanu munaru koja, koliko je poznato, nije rušena.38 U jednom reportažnom izvještajuiz 1968. godine se navodi da je stara džamija „uz rat zadobila teške rane i bolovala 35 Opis džamije je uradjen na osnovu raspoložive fotografije iz 1961. godine. Vidi F-16 u Prilogu ovoga rada. 36 Među doseljenicima sokolskih muhadžira koji se nastaniše u Kozluku oko 1862. godine bio je veliki broj Saliha. Suljagića nema, ali je njabliže prezime Salihagić. Tako se pod brojem25 spominje Salihagić Salih sin Ibrahimov. Vidi: A. Uzunović, N. Banjanović, Kozluk, 43. 37 Pored velikog broja vjernika, Mevludu su prisustvovali: vjersko-prosvjetni referent Ibrahim ef. Pajić i predsjednik Odbora IVZ Zvornik hadži Jusuf Omerović, te učenik Gazi Husrev-begove medrese Abdulgafar Jukić. U: Muhamed Jakubović, „Mevludi- šerif u Kozluku“, Glasnik, br. 9-10, XXVIII/1965, (Sarajevo 1965), 364. 38 „Odobrava se Odboru Islamske vjerske zajednice iz Zvornika kao investitoru, da može temeljnu adaptaciju džamije u Kozluku izvršiti, a pod uslovima da se pridržava odobrene tehničko-investicione dokumentacije – projekta, arhitektonsko-urbanističkih i gradjevinskih propisa o izvodjenju radova.“ Skupština opštine Zvornik, Rješenje, broj: 05-600/67, 12.6.1967, prvi stavak. Dokument se nalazi u posjedu Muhameda Banjanovića iz Kozluka. 120 ih je preko dvadeset godina. A sada je došlo vrijeme da se i ona temeljitim renoviranjem39 potpuno izliječi i da ponovljena bljesne u mnogo ljepšem sjaju, nego što je to ikada ranije bila.“40 Ova konstatacija upućuje na zaključak da je Kozlučka džamija u vrijeme Drugog svjetskog rata teško stradala i da dugo vremena nije adaptirana. Adaptacija nove džamije rađena je prema uredno urađenoj i odobrenoj projektnoj dokumentaciji. Projekat je sačuvan do danas kod nadležne Općinske uprave u Zvorniku.41 Prema navedenoj projektnoj dokumentaciji, džamija je imala pravougaonu tlocrtnu koncepciju 18,32x11,02 m. Na kameni postament visine 80 cm, bili su postavljeni zidovi debljine 38 cm, s dvije etaže prozora, donji pravougaonog oblika s polukružnim završetkom, i gornji okrugli prozori.42 Ukupno je bilo dvanaest velikih prozora, šest na lijevoj fasadi od ulaza, četiri na desnoj i dva s prednje strane. Prozorski otvori bili su široki 1,20 m. Visina unutrašnjeg svijetlog prostora od plafona do podne površine bila je 6 m. Prema tlocrtnoj projekciji džamije, mihrab je bio širok ukupno 184 cm, a polukružna niša 114 cm. Rubne strane mihraba bile su isturene prema unutrašnjosti džamije 57 cm. Mihrab je građen po uzoru na Namazđah džamiju u Zvorniku,43 a i druge građevne karakteristike bile su slične ovoj džamiji.44
39 Tehnička kontrola izvršena i odobrenje za izgradnju izdato pod brojem: 05-600/1967 od 12.6.1967. god. “Preduzeće za projektovanje Bijeljina“, naziv objekta: Adaptacija džamije, Investitor: Džematski odbor. Dokument u posjedu Muhameda Banjanovića iz Kozluka. 40 Ešref Berberović, „Reis-ul-ulema otvara nove džamije“, Glasnik VIS u SFRJ, br. 11-12/ XXXI, Sarajevo 1968, 530, (dalje: E. Berberović, Reisu-ul-ulema otvara nove džamije). O stradanj ove džamije u Drugom svjetskom ratu za sada nemamo jasnijih podataka. 41 Fotokopije projektne dokumentacije nalaze se u posjedu Muhameda Banjanovića iz Kozluka. Na fotokopiji izdatoj 06.02.2003. godine u Zvorniku, štampaćom mašinomje napisano: Da su fotokopije vjerne originalu tvrdi i ovjerava šef prijemne kancelarije, upotpisu Stevo Jović. Dokument je ovjeren pečatom Opštinske uprave u Zvorniku. Na svim listovima projektne dokumentacije potpisani su projektanti: ing. arh. S Lukić, ing. arh. K. Andrejević, teh. M. Janča i ing. arh. V. Ratković. 42 Interesantno je primijetiti da su mali prozori u projektnoj dokumentaciji imali kvadratičan oblik sa četiri svjetlosna polja, ali se na fotografijama džamije vidi da su u izvedbi bili okruglog oblika. Pretpostavlja se da je do korekcije oblika prozora došlo zbog simbolične važnosti sakralnog objekta. Uporedi nacrt džamije F-4 i fotografiju F-5 u Prilogu ovoga rada. 43 Namazđah džamija u Zvorniku, srušena je 31.7.1978. godine. Vidi: H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 189. 44 ABH, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu - Građevinsko odjeljenje (ZVS-GO) 1873-1918, Sakralni objekti. U Arhivu se nalazi projekat gradnje Namazđah džamije kao i njen opis. Namazđah džamija iz novijeg perioda sagrađena je 1911. godine (1329. po Hidžri). Projekat za izgradnju džamije izradio je arhitekta L. Wendleuner, a njegovu realizaciju ispred Mearifskog povjerenstva u Zvorniku potpisao je presjednik 121 Nastrešnica ispred ulaznih vrata u tlocrtnoj projekciji bila je 3,80x3,00 m. Džamija je bila natkrivena četvorovodnim drvenim krovom s pokrovom od crvenog crijepa. Munara je bila zidana, s jednom otvorenom šerefom, ali se ne navode bliže njene krakteristike. Nova džamija izgrađena je za godinu dana, od čvrstog građevnog materijala. Nakon izgradnje džamije, izvršen je inspekcijski pregled od nadležnih općinskih organa, kako bi objekat mogao dobiti upotrebnu dozvolu.45 Nakon izdatog odobrenja za upotrebu od nadležnih državnih organa,46 džamija je svečano otvorena 8. septembra 1968. godine.47 Svečanosti je prisustvovao tadašnji reisul-ulema Sulejman ef. Kemura, koji je svečano i otvorio džamiju.48 Kao takva, uz povremene sanacije i manje dorade, postojala je sve do 1992. godine.49
Smailbeg Skopljaković. Projekat Namazđah džamije objavljen je unutar: Projekti (skice i planovi) sakralnih objekata u fondovima Arhiva Bosne i Hercegovine 1878-1918, Sarajevo 2005, bez naznake stranice. 45 Pregled objekta i izvršenih radova na objektu izvršen je 29.4.1968.godine. Komisija je završila svoj rad i sačinila Zapisnik o izvršenom tehničkom pregledu objekta 30.4.1968. godine. Zapisnik su potpisali; Ispred Investitora: Hadžiomerović Juso iz Zvornika i Muharemović Islam iz Kozluka; Izvodjači radova: Ibrahimović Halčo i Selimović Mujčo; Nadzorni organ: Djurdjić Radoje, gradj. tehn.; Članovi komisije: Jašić Tomo, ovl, gradj. tehn., Rajković, ing. Ljubomir i Jocić Miomir. Dokument se nalazi u posjedu Muhammeda Banjanovićiz Kozluka. 46 Rješenje kojim se odobrava upotreba džamije u Kozluku izdao je Sekretarijat za privredu i društvene službe Skupštine opštine Zvornik, 27.3.1968. godine pod brojem 03-1323/68. Rješenje je potpisao načelnik Sekreterijata Ostojić inž. Srećko. Dokument se nalazi u posjedu Muhameda Banjanovića iz Kozluka. 47 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 189. 48 Ovoj svečanosti, pored ostalih, prisustvovali su: Predsjednik Odbora IVZ Zvornik Jusuf Hadžiomerović, glavni imam iz Tuzle hfz. Husein ef. Mujić, presjednik Odbora IVZ Bijeljina Husein ef. Grabčanović, vjersko-prosvjetni referenti iz Bijeljine, Gradačca, Zvornika i Srebrenice te veliki broj imama. Ašere na početku svečanost proučio hfz. Abdulah ef. Budimlija, izvještaj o izugradnji džamije podnio je sekretar IVZ Zvornik Salih Mujaković, a ključ od novoizgrađene džamije predao je Reisul-ulemi mjesni imam Rašid ef. Ahmetović. Na svečanosti su, pored ostalih govorili i: H. Naim ef. Hadžiabdić, prota Miladin Racić i glavni imam iz Beograda Hamdi ef. Jusufspahić. U pratnji Reisul- uleme bili su i H. Kasim ef. Ibrišimović i H. Ešref Berberović. Vidi više u: E. Berberović, Reisu-ul-ulema otvara nove džamije, 530-531. 49 Više o Kozlučkoj džamiji i drugim spomenicima islamske kulture u Kozluku pogledati i: www:medzlis-zvornik.info, Džemat Kozluk, (dostupno, 22. 10. 2012.); Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini: Monografija, Sarajevo 2013, 581, (dalje: Islamska zajednica u BiH: Monografija); Mehmedović-Mulalić Medina, „Džamije na području Medžlisa IZ-e Zvornik prije agresije na BiH i danas“, Novi Muallim, XI/41, Sarajevo 2010, 39, (dalje: M. M. Mulalić, Džamije na području MIZ Zvornik). 122 Prema Mehmedu Mujezinoviću, uz džamiju u Kozluku se nalazilo nekoliko nišana s natpisom, doduše iz novijeg vremena. Epitafi na nišanima kazuju nam da su ovdje, između ostalih, ukopani: Zumreta Čučković, supruga hafiz Abdulah-age Suljagića, kći Mustafina, umrla 1315 (1897); Emira-hanuma, supruga hadži Salih-age Suljagića, kći Abdi-agina, umrla 1321 (1903). Epitaf na njenom uzglavnom nišanu ispisao je veoma lijepim talik pismom Ahmed Burić iz Brčkog; Safija-hanuma, kći Abdulaha efendije Kučukalića, umrla 1324 (1906) i hadži Mustafa-aga Suljagić, sin Sulejman-age, umro 1336 (1917).50 Kada su srpske paravojne formacije bez ikakva povoda okupirale Kozluk u aprilu mjesecu 1992. godine, brutalno su protjerale cjelokupno bošnjačko stanovništvo, do temelja razorile Kozlučku džamiju i uništile sve tragove postojanja džamije i njenog harema. Skoro deset godina, njen harem i poravnato mezarje služili su kao parking i pijaca mješovite robe.51 Koliko je poznato, bio je ovo jedini i najduži period prekida rada ove džamije. Međutim, ona nikada, pa ni tada, nije bila razorena u srcima i mislima njenih Kozlučana. Ovako se jedna prognana djevojčica iz Kozluka, iz dalekog svijeta sjeća svoje džamije: “…i da džamije u koju bih ramazanom išla na teraviju, više nema. Na tom je mjestu sada stanica za autobuse, kojima Srbi naseljavaju kasabu, iz koje su prethodno protjerani svi Muslimani. Jest, srušili su džamiju. A kako je nekad bilo ugodno slušati pomiješani zvuk crkvenih zvona i ezana s minareta.”52 Ove riječi prognane djevojčice iz Kozluka na najbolji način govore čemu je džamija učila ljude i kako ih je odgajala. I pored tako strašnog zla koje je učinjeno njoj, njenim roditeljima i njenom rodu pa i njenoj džamiji, u njenom srcu se ne nazire ni zrno mržnje prema crkvi i crkvenom zvonu. Prema bogomolji onih, koji su joj takvo zlo učinili.
50 M. Mujezinović, Islamska epigrafikaII, 133. 51 Muharem Omerdić, Prilozi izučavanja genocida nad Bošnjacima (1992-1995), Sarajevo 1999, 151, (dalje: M. Omerdić, Prilozi izučavanju genocida). 52 Alma Iman, “Kozluk – tamo gdje Bosna počinje”, Ratna tribina, br. 14, 25.1.1993, str. 12.Nadnaslov: “Zagrebačke tuge“, (dalje: A.Iman, Kozluk). Poruka jedne djevojčice iz Kozluka koja je u to vrijeme bila prognanik u Zagrebu. “Ni jedno zlo nije dovijeka trajalo, pa neće ni ovo.“ 123 2.4. Četvrti period Nakon prisilne deportacije muslimana iz Kozluka 1992. godine, nada u povratak u svoj Kozluk nije napuštala nikada one koji su mu istinski i pripadali. To su Kozlučani i pokazali nakon Dejtona, vraćajući se u Kozluk u velikom broju, obnavljajući svoje kuće i gradeći svoju džamiju. Kao što je već rečeno, Kozlučka džamija bila je u srcu Kozluka, u njegovom stvarnom i simboličkom smislu. Stoga, i u vrijeme najžešće oružane agresije (1992– 1995), kod Kozlučana nisu ugasle nade za povratak na svoju rodnu grudu. Tako, ranije spominjana prognana djevojčica iz Kozluka, dječijom maštom gradi porušeno i čuva od zaborava svoju domovinu i najmilije: “Izgradit ćemo nove kuće, tvornice i bogomolje. Izgradit ćemo novu Bosnu. Otpuhnut će vjetar pepeo i zatrti ga vrijeme. I neka ga svi zaborave, ja neću. Čuvat ću ga u nekom kutku svojih sjećanja, za unuke, ako ih budem imala. Pa ako oni budu Bosnu osjećali po neninim pričama, neka je osjete po pepelu. Bit će im utoliko draža i neće dozvoliti još jedan ovakav rat.“53 S povratkom Kozlučana u Kozluk, nakon Dejtonskog ugovora, započete su i pripreme za izgradnju džamije. Prvi ramazanski bajram-namaz u Kozluku obavljen je 16.12.2001. godine u kući Jakubović Abdullaha.54 Bajram- namaz predvodio je Mehmed ef. Huremović iz Kraljevića kod Sapne. Nakon bajram-namaza potekla je inicijativa za osnivanjem Džematskog odbora. Za sastav Džematskog odbora predloženo je sedam članova, što je i potvrđeno Rješenjem Medžlisa Islamske zajednice Zvornik od 19.2.2002. godine. Za predsjednika Džematskog odbora imenovan je Muhamed Banjanović,55 koji 53 A.Iman, Kozluk. Ovoje poruka jedne prognane djevojčice iz Kozluka koja je u to vrijeme svoje prognaničke dane provodila u Zagrebu. Ovo su njene riječi podrške, ohrabrenja, ali i nade za bolje sutra. Ona kaže: “Dijete sam Bosne. Ove, iz pepela. To je temelj njene nove budućnosti. A ja svoje, bez njene ne vidim.“ 54 Bajram-namazu prisutvovali su: Jakubović Abdullah, Mehmedovoć Sulejman, Osmanbegović Muhamed, Osmanbegović Mehmedalija, Hadžimuratović Zuhdija, Hodžić Sadik, Hodžić Huso, Delić Salih, Delić Hasan, Kuprašić Nurija, Hadžialić Fahrudin, Banjanović Alija, Melezanović Meksud, Haranbašić Mustafa, Marhošević Sejdalija, Hergić Mustafa, Pekmezović Hasan, Banjanović Muhamed, Čajkić Husejn i Imeri Isen. Sastanku nakon bajram-namaza prisustvovale su i dvije žene: Jakubović Emina i Melezanović Hirka. Dokument pisan rukom nalazi se u posjedu Banjanović Muhameda iz Kozluka. 55 Rješenjem Izvršnog odbora MIZ Zvornik broj: 28/02 od 10.02.2002. godine, imenovan je Džematski odbor džemata Kozluk u sljedećem sastavu: 1. Banjanović Muhamed, presjednik, 2. Osmanbegović Muhamed, član, 3. Hergić Mustafa, član, 4. Melezanović Meksud, član, 5. Haranbašić Mustafa, član, 6. Jakupović Amir, član i 7. Jatić Sado, član. Rješenje je potpisao presjednik IO Medžlisa IZ Zvornik Juso Jusić. Vidi: Arhiv Medžlisa IZ Zvornik. 124 je obavljao navedenu dužnost sve do 2014. godine.56 Prvi dobrovoljni prilozi za izgradnju džamije evidentirani su 15.8.2002.godine.57 Kamen temeljac za džamiju, uz prigodna obraćanja, postavljen je 21.5.2004. godine,58 a džamija je svečano otvorena 24. jula 2010. godine.59 Obnova je trajala 7 godina.60 Od 19 obnovljenih džamija na području Medžlisa IZ Zvornik, ovo je najveća džamija koja se otvara poslije rata.61 Otvorenju džamije prisustvovali su najviši zvaničnici Islamske zajednice.62
56 Naredne 2015. godine Izvršni odbor MIZ Zvornik imenovao je Povjernestvo koje je imalo zadatak da organizuje izbore za Džematski odbor i za članove Skupštine Medžlisa. Na čelu Povjereništva bio je Muhamed Banjanović. Vidi: Akt Izvršnog odbora MIZ Zvornik broj: 02-03-3-365-1/15 od 4.10.2015. godine o imenovanju Povjereništva džemata Kozluk u sastavu: 1. Banjanović Muhamed, predsjednik, 2. Kahrimanović Hajrudin, član i 3. Hadžić Hakija, član. Arhiv MIZ Zvornik; Lična evidencija Muhameda Banjanovića. 57 Prvi davaoci dobrovoljnih priloga 15.8.2002. godine bili su: 1. Banjanović (Salih) Muhamed - 200, 2. Pekmezović (Jusuf) Ševko – 250, 3. Banjanović (Junuz) Husejin – 50, 4. Halužan (?) Stjepan – 200, 5. Pekmezović (Alija) Velid – 100, 6. Hadžialić (Meho) Mujo – 50. Svi novčani iznosi navedeni su u eurima (€). Već naredne 2003. godine Muhamed Banjanović je dobio odobrenje od Muftijstva tuzlanskog za prikupljanje sredstava za izgradnju džamije, pisano na turskom jeziku, koje je potpisao zamjenik Muftije tuzlanskog Besim ef. Čanić. Dokument Ureda muftije tuzlanskog broj: 204/03, od 10.12.2003. godine. Navedeno prema ličnoj evidenciji Muhameda Banjanovića 1.4.2018. 58 Ispred Džamijskog i Građevinskog odbora riječi zahvale svima koji su pomogli početak izgradnje džamije, kao i svim prisutnim uputio je predsjednik Džematskog i Građevinskog odbora gospodin Muhamed Banjanović. Prigodan govor, pisan rukom na dvije stranice lista formata A-4 nalazi se u vlasništvu Muhameda Banjanovića. Skupu je prisustvovao i predsjednik IO Medžlisa IZ Bijeljina Sead Berberović, koji je tom prilikom priložio i novčani prilog MIZ Bijeljina kao simboličan vid pomoći povratničkom džematu. Dokument se nalazi u posjedu Muhameda Banjanovića. 59 Islamska zajednica u BiH: Monografija, 518; Pozivnica , Odbor Islamske zajednice Zvornik, džemat Kozluk, Organizacioni odbor, „Pozivamo Vas na otovrenje džamije u Kozluku dana 24.07.2010 godine u 13 sati. Odbor“ 60 „Sve džematlije Kozluka, u granicama svojih mogućnosti, pomogle su obnovu džamije. Prije rata kozlučki džemat je imao oko 700 domaćinstava. Vratilo se oko 350 domaćinstava.“ B. Perva, Obnovljenu džamiju sad krase dvije munare, 37. 61 Riječi su glavnog imama Nurije ef. Čikarića na svečanom otvorenju džamije. Vidi: B. Perva, Obnovljenu džamiju sad krase dvije munare, 37. 62 Na dan prije otvorenja džamije, džumu-namaz obavio je tadašnji reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, jer je sutradan prisustvovao otvorenju džamije u Sanici kod Ključa. Njegov izaslanik na svečanom otvorenju bio je vojni muftija Ismail ef. Smajlović. Na svečanosti otvorenja džamije govorili su: muftija Tuzlanski Husejn ef. Kavazović, gl. imam Nurija ef. Čikarić, imam, Ahmed ef. Purković, predsjednik Građevinskog odbora Abdulah Jatić i drugi. Džamiju su svečano otovrili: imam Ahmed ef. Purković, predsjednik Građevinskog odbora Abdulah Jatić i mutevelija Muhamed Banjanović. Vidi: B. Perva, Obnovljenu džamiju sad krase dvije munare, 37. 125 Novoizgrađena džamija je pravougaone tlocrtne koncepcije 21,22x14,95 m,63 natkrivena je jednom velikom i trima malim betonskim kupolama opšivenim bakrenim limom.64 Uz džamiju su izgrađene dvije munare od betonskih elemenata sa po dvjema šerefama. Munare su visoke po 41,70 m i imaju po 109 metalnih stepenika.65 Kako sami Kozlučani vole reći, ovo je prva džamija s dvjema munarama u donjem Podrinju.66 Iako je Kozlučka džamija izgrađena u najvećoj mjeri sredstvima Kozlučana rasutih danas diljem svijeta, najzaslužnij pojedinci za današnju njenu obnovu bili su: hadži Salih Suljagić, Ahmed ef. Purković, Abdulah Jatić, Muhamed Banjanović i Hakija Hadžić.67 Unutrašnjost džamije je veoma dekorativno uređena. Visina svijetlog prostora džamije od čela kupole do podne površine je 13,75 m. Mihrab je izgrađen od mermera matirano zlatne boje, s ugraviranim arabesknim ornamentom. Mihrab, kao i svi prozorski otvori završavaju se oštrim slomljenim lukom.68 Minber i ćurs su izgrađeni od drveta, ukrašeni perforacijama i presvučeni bojom u tonalitetu s bojom mihraba.69Z aštitna ograda na mahfilu i stepeništima za mahfil i suteren urađena je od rostfrajnog materijala.70 Kaligrafsko i ornamentalno ukrašavanje džamije radili su vrhunski kaligrafi i slikari, što ovoj džamiji daje posebnu dekorativnu vrijednost.71 Džamija je klimatizirana, ima podno grijanje,72 a podna površina u glavnom prostoru za klanjanje prekrivena je tepih sedžadama u kombinaciji crvene i zlatne boje. Osnova prizemlja s prostorom za namaz, lijevim i desnim predprostorom i stubištem zauzima površinu od 259,70 m², a osnova suterena s bibliotekom, salom, učionicom, dvije abdesthane, hodnikom, ostavom, muškim i ženskim
63 Pogledati tlocrtni koncept džamije u Glavnom projektu za izgradnju džamije u Kozluku iz 2003. godine. 64 Navedeni i drugi tehnički podaci su iskazani prema Glavnom projektu za izgradnju džamije u Kozluku: Re-Konstrukcija, doo Sarajevo, glavni projektant: Husein Redžić, dipl. ing, građ., Sarajevo, septembar 2003. Investitor projekta: Povjereništvo džemata Kozluk. Projekat mi je dostupnim učinio predsjednik Džematskog odbora gospodin Abdulah Jatić. Građevinske radovi na džamiji izvodila je firma “Tehnograd“ iz Tuzle. 65 Munare je radio majstor Samir (?) iz Bosanskog Novog. 66 Islamska zajednica u BiH: Monografija, 518. 67 M.[Muhamed] Berbić, „Obilježena četiri i po stoljeća islama u Kozluku“, Dnevni avaz, 26.7.2016, 21, (dalje: M. Berbić, Obilježene četiri i po stoljeća islama u Kozluku). 68 Mermerni mihrab radio je majstor Samir Džafić iz Rainaca, Kalesija. 69 Minber i ćurs radila je firma “Hamidović“, čiji je vlasnik Rasim Hamidović iz Hidana, Kalesija. 70 Navedene radove izvodila je firma “Herceg“ iz Srebrenika. 71 Kaligrafsko i dekorativno ukrašavanje džamije radjeno je po nacrtu i pod nadzorom dr. Ćazima Hadžimejlića iz Sarajeva. 72 Elektro instalacije i grijanje radila je firma “Elektro-tehna“ iz Tuzle. 126 toaletom i stubištem 261,30 m².73 Džamija ima ukupno 72 otvora, raznovrsnih oblika i veličina, koji se zatvaraju plastičnom stolarijom, u kombinaciji sa staklom i metalom.74 Dvorište džamije je ozelenjeno i uredno se održava. Ograđeno je betonskim soklom i stubovima s kovanom metalnom ogradom, u veoma dekorativnoj izvedbi. U dvorištu džamije, pored šadrvana, uređenih staza i klupa za sjedenje, postavljena su i tri metalna jarbola za zastave. Obnovljeno je i jedanaest mezarova s nišanima izvedenim od bijelog mermera. Prema navodima mještana, ovo je samo dio nanovo podignutih nišana koji su ranije postojali u dvorištu džamije, a koji su brutalno uklonjeni u vrijeme agresije (1992–1995) i rušenja Kozlučke džamije. S desne strane, kod jarbola nalaze se tri nišana porodice Purković, kod desne munare pet nišana porodice Banjanović, ispred džamije jedan nišan merhume Zumrete i s lijeve strane džamije dva nišana. Prema natpisu na postojećim nišanima, u haremu su ukopani sljedeći merhumi: Selmo Purković (1872–1926), Purković Ibrahim (1886–1934), Purković (Selme) Šefik (1926–1983), Banjanović (Mustafe) Sabit (1907–1982), Banjanović (Sulejmana) Mustafa (1886–1971), Banjanović (Sulejmana) Jusuf (1897–1960), Banjanović (Sulejmana) Abdulah (1885– 1960) Banjanović (Avdije) hadži Sulejman (umro 1917), Begtašević Zumreta (1900–1983), Banjanović Salko i Banjanović Nura.75 Danas u Kozluku živi oko 330 stanovnika bošnjačke nacionalnosti, što je 10-11% od prijeratnog broja stanovnika. Na evidenciji džamijskog odbora ima oko 400 članova Islamske zajednice. U mekteb je upisano ukupno 19 polaznika mektebske nastave. U džamiji se obavljaju svi dnevni namazi, džume, bajram-namazi, a povremeno se održavaju i drugi vjerski programi, kao što su mevludi, tevhidi i sl. Džemat Kozluk postiže veoma zapažene rezultate na mektebskim takmičenjima koje organizira Islamska zajednica. Iako pripada tzv. „povratničkom džematu“, Kozluk se ističe u odazivu mnogobrojnim humanitarnim akcijama, a dobili su i posebno priznanje od Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao najuspješniji džemat u prikupljanju sredstava zekata i sadekatul-fitra na području Medžlisa IZ Zvornik. Povodom obilježavanja Dana prisilne deportacije Kozlučana 26. juna 1992. godine, u 73 Podaci navedeni prema Glavnom projektu iz 2003. godine. 74 Svu plastičnu stolariju radila je firma “Drina-plast“, vl. Hariz Bećirović. Sve navedene podatke o izvodjenju radove saopštio mi je Abdulah Jatić, 20.04.2018. 75 Uvid ostvaren na licu mjesta, u petak, 20.04.2018. godine. Navedenog dana obavio sam razgovor u Kozluku s Abdulahom Jatić, predsjednikom Džematskog odbora, Ahmetom ef. Memić, imamm džamije u Kozluku i Ahmedom ef. Purković, penzionisanim kozlučkim imamom. Na ovom mjestu izražavam im veliku zahvalnost za pruženo gostoprimstvo i obilje korisnih informacija. 127 Kozlučkoj džamiji se svake godine organiziraju prigodni vjerski programi.76 Aktuelni predsjednik Džemtaskog odbora u Kozluku je Abdulah Jatić.77 U petak 22. jula 2016. godine, povodom šeste godišnjice otvorenja obnovljene Kozlučke džamije, u Kozluku je priređena kulturno-vjerska manifestacija pod nazivom „Četiri i po stoljeća islama i muslimana u Kozluku“. Cilj ove manifestacije bio je da okupi sve Kozlučane iz cijeloga svijeta, te da ova manifetacije preraste u tradicionalno godišnje okupljanje Kozlučana. Manifestacija je obilježena nizom sadržaja vjerskog, kulturnog i sportskog karaktera. Tim povodom Kozluk je posjetio muftija tuzlanski mr. Vahid ef. Fazlović, koji je i predvodio džuma-namaz u petak 22. jula 2016. godine. Centralni dio manifestacije bio je okrugli sto, koji je priređen u Kozlučkoj džamiji nakon džuma-namaza.78 Bio je ovo četvrti susret s Kozlučkom džamijom i njenim džematom.
3. Vakufi Kako se džamija u Kozluku izdržavala u vrijeme njenog osnivanja, za sada nemamo pouzdanih saznanja. Najvjerovatnije da je njen ktitor Mehmed Čelebi zavještao potrebna sredstva, iz kojih su se izdržavali njeni službenici. Samo njeno postojanje i rad u osmanskom periodu govore o nužnosti postojanja vakufa. Prvi spomen vakufa Mehmed-age u selu Kozluk potiče iz 1755. godine, u vezi jednog spora oko prava vršenja dužnosti mutevelije tog vakufa.79 Preko stotinu i trideset godina kasnije, u Proračunima vakufa
76 Prema kazivanju Ahmet ef. Memića, 20.04.2018. godine. 77 Prema Zapisniku sačinjenom 14.03.2016. godine na konstituirajućem sastanku Džematskog odbora u Kozluku, u sastav Džemtaskog odbora izabrani su: Abdulah Jatić, predsjednik, Ahmed ef. Purković, zamjenik predsjednika, Hakija Hadžić, blagajnik, Muhamed Osmanbegović, član, Mahmut Kalabaluković, član, Abdulah Hasanović, član i Ahmet ef. Memić, član. Zapisnik je istaknut na oglasnoj ploči u džamiji. 78 Na okruglom stolu govorili su novinar i publicista Mehmed Pargan, profesor historije Mustafa Muharemović i magistar historijskih nauka Šefko Sulejmanović, na kome je, pored ostaloga, rečeno da džamija u Kozluku predstavlja najstariji sakralni spomenik na prostoru Kozluka, da je u kontinuitetu vršila svoju funkciju oko 450 godina, te da su današnji Bošnjaci Kozluka u najvećoju mjeri potomci stanovnika grada Sokola i drugih mjesta iz zapadne Srbije, doseljenih u Kozluk u drugoj polovini 19. stoljeća. Više o ovoj manifestaciji vidjeti novinsku reportažu: M. Berbić, Obilježene četiri i po stoljeća islama u Kozluku, 21. Vidi fotografiju u Prilogu rada, F-14 79 Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje: GHB), Turski dokumenti (dalje:TD), Polimac, XII/251. U dokumentu upućenom kadiji Zvornika 1755. (1169) godine spominje se vakuf Mehmed-age u selu Kozluku i spor oko prava na vršenje dužnosti mutevelije tog vakufa; GHB, TD, Polimac; XII/417. Dokument je upućen Bosanskom valiji i kadiji ... 128 u Bosni i Hercegovini za 1889. godinu, „Kozluk džamije vakuf. (Zvornik)“ ostvario je godišnji prihod u iznosu od 45 forinti, od dohotka za dvije njive. Sredstva su utrošena za plaće imama i mujezina. Mutevelija vakufa bio je H. Mustafa-aga.80 Drugi Vakufi se u navedenom Proračunu ne spominju. Vremenom, Vakuf džamije u Kozluku se povećavao ili svi vakufi ranije nisu bili uredno evidentirani. Na osnovu ugovora o darovanju i naredbe zemaljske vlade 29. jula1913. godine, uknjiženo je pravo vlasništva određene nekretnine u korist Vakufa džamije u Kozluku.81 Prema podacima koje iznosi Hifzija Suljkić, pasionirani istraživač muslimanske baštine, posebno u sjeveroistočnoj Bosni, Vakuf džamije u Kozluku osamdesetih godina 20. stoljeća raspolagao je sljedećim nekretninama: Ćeramidluci – 9 dunuma oranice, Buban – 4 dunuma, Vrbak - 2 dunuma, Bare – 9 dunuma, Nožinovića polje – 4 dunuma, Vakuf – 3 dunuma, Harem – 18 dunuma, nekoliko parcela u Skočičkom polju, kao i mezaristan oko džamije površine 1,5 dunuma.82 Kao što se iz navedenog može zaključiti, džamija u Kozluku imala je u prošlosti veći broj vakufskih nekretnina, a mnoge od njih očuvale su se do danas. Prema prepisu Posjedovnog lista 295/03, Općinske uprave za geodetske poslove i katastra nekretnina Zvornik, izdat pod brojem: 06-952 od 03.06.1998. godine, katastarski srez Zvornik, katastarska općina Kozluk, Islamska vjerska zajednica – Vakuf Kozluk posjedovala je sljedeće nekretnine:
u Zvorničkom sandžaku 1761. (1174) godine u kome se Mustafa sin Ibrahim-paše žali na muteveliju vakufa džamije u Kozluku, silovitog Alibega, jer mu se miješa u njegov zijamet; H. Suljkić, Islamska baština, 189. 80 Detaljnije o ovome vakufu pogledati u: Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889, Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, Sarajevo 1890, 647, (dalje: Proračuni vakufa u BiH za godinu 1889). 81 Vakufska direkcija Sarajevo (dalje: VDS), Prepisi z.k. izvodaka za godinu 1911. Vlastovnica, br. g.u. 499. 82 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 189; Islamska zajednica u BiH: Monografija, 518. 129 Redni Br. Broj parcele Naziv parcele kultura Površina Posjednik broj Posjed. Novi premjer u m² IVZ lista Kozluk 1. 295 366 Polje Njiva - 1 4.955 1/1 2. 295 413 Polje Njiva - 2 2.050 1/1 3. 295 431 Hodžinovića polje Njiva - 1 4.293 1/1 4. 295 1378 Tabanci Voćnjak - 4 4.32 1/1 5. 295 1379 Tabanci Njiva -5 1.446 1/1 6. 295 1390 Tabanci Voćnjak -3 216 1/1 7. 295 1736/1 Vakuf Njiva 3 1.379 1/1 8. 295 1830 Ćeremizluk Njiva 1 7.620 1/1 9. 295 1847 Vrbak Njiva -1 1.558 1/1 10. 295 1902/2 Dvorište Njiva - 4 126 1/1 11. 295 1903 Plac Dvorište 75 1/1 12. 295 1917 Dvorište Kuća I zgr. 106 1/1 Dvorište dvorišta 284 13. 295 2327/1 Džamijski plac Bogomolja 150 1/1 Džamijski plac Dvorište 170 14. 295 2328 Džamijski plac Groblje 1.052 1/1 15. 295 2379 Polje Vrbak Njiva -3 2.000 1/1 Polje Vrbak Njiva -2 2.000 16. 295 2583 Bara Njiva - 2 3.849 1/1 17. 295 2707/2 Njiva kod groblja Njiva -3 1.000 1/1 18. 295 2708 Groblje Groblje 11.270 1/1 19. 295 2709 Groblje Njiva -3 1.773 1/1 20. 295 2710 Groblje Groblje 1.269 1/1 UKUP 49. 073 NO
Ukupno su navedene 23 parcele, pod 20 katastarskih čestica. Prema navedenom, Vakuf džamije u Kozluku posjedovao je nekretnine u površini 49.073 m, s katastarskim prihodom od 1.049,01, u sektoru vlasništva 1/1. Na jednoj zemljišnoj parceli nalazi se džamijski plac od 150 m², dvorište 170 m² i mezarje (groblje) 1052 m². I u Posjedovnom listu gruntovnice iz 2012. godine navedene su 23 parcele s ukupno 49.073 m².83
83 Medžlis Islamske zajednice Zvornik (dalje: MIZZ), Odjel za vakuf, Kozluk. Pogledati: Posjedovni list – prepis, broj 295/0 od 13. 9. 2012. godine i Kopiju katastarskog plana broj: 6 od 17. 9. 2912. godine. Prema novom premjeru džamija i dvorište se vode pod katastarskim brojem 2327/1, a mezarje (groblje) pod brojem 2328. 130 4. Vjerski službenici Smatramo umjesnim da na ovome mjestu spomenemo imena svih imama, mujezina i drugih osoba koje su na bilo koji način opsluživali rad džamije ili džemata, koji je gravitirao Kozlučkoj džamiji.
4.1. Imami Svaka džamija od svoga osnivanja, pa tako i Kozlučka, morala je imati svoga imama. Od 1879. godine, pa do danas, imami džamije u Kozluku bili su: - hadži Sulejman ef. Banjanović iz Kozluka (1879–1914),84 - Abdullah ef. Banjanović (zvani Mulavdija),85 sin Sulejman ef. (1914– 1958),86 - Muradif ef. Omeragić od Srebrenika (1958–1959), - Sulejman ef. Osmanagić od Goražda (1959–1966), - Rašid ef. Ahmetović od Nove Kasabe (196687–1991), - Vahid ef. Hadžić iz Trnave, kraći vremenski period (1991. – oko šest mjeseci),
84 Prema kazivanju Muhameda Banjanovića (1.4.2018), Abdija je, kao prognanik iz Sokola, doveo za ruke dva malodobna dječaka, Sulejmana i Saliha. Salih, jedan od njegovih sinova, biće kasnije imam džamije u Kozluku oko 35 godina. 85 „Dana 10. juna 1960. godine u 79. godini života preselio je na ahiret Abdulah ef. Banjanović – Mulabdija, penzionisani džematski imam iz Kozluka. Rahmetlija je rođen u Kozluku 1881. godine od oca H. Sulje, koji je također bio imama džamije u Kozluku. Rahmetlija je poslije svršene mektebi ibtidaije završio Podrinjsku medresu u Zvorniku. Poslije završene medrese bavio se trgovinom, a kasnije je postavljen za imama i vjeroučitelja u Kozluku. Na toj dužnosti ostao je sve do poslije rata kada je bio imam džamije u Kozluku sve do 1955. godine kada je penzionisan. Rahmetlija je bio cijenjen i poštovan kod svojih i drugih džematlija koji su ga poznavali. Bio je također cijenjen i kod organa vlasti. Na dženazi rahmetlije bilo je mnogo džematlija kako iz Kozluka tako i iz okoline, koji ga ispratiše do vječne kuće.“ Redakcija, „Merhum Abdulah Banjanović – Mulabdija“, Glasnik VIS u SFRJ, br. 1-3/XIII, Sarajevo 1962, 98. 86 Godine službe Abdullah efendije potrebno je provjeriti, jer je u prethodnoj podnožnoj napomeni navedena 1955. godina, kao godina njegovog penzionisanja, osim ako nije obavljao imamsku službu u Kozluku još tri godine nakon penzionisanja. 87 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 190. 131 - Ahmed ef. Purković88 iz Kozluka, od 1991. do aprila 1992. godine89 i od 1.9.200390 do 31.03.2011.91 - Ahmet ef. Memić,92 sadašnji imam, od 01.06.2012. godine.93
Nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), u danima povratka mještana na svoja ognjišta, imamsku dužnost obavljali su mladi imami iz Kraljevića (Sapna), svršenici Behram-begove medrese u Tuzli: - Nehrudin ef. Čikarić i - Mirzet ef. Sinanović.
Uspostavljanjem funkcionisanja džemata i povratkom većeg broja Kozlučana u svoj rodni zavičaj, imamsku dužnost preuzeo je prijeratni imam Ahmed ef. Purković, koji je obavljao imamsku dužnost od 1.9.2003. godine, sve do imenovanja novog imama Ahmet ef. Memića, 1.7. 2012. godine.
88 Ahmed ef.Purković rođen je 15.01.1946. godine u Kozluku, gdjeje završio i osnovnu školu. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1977. godine. Od 1979. do 1983. godine bio je imam u Zamlaz džamiji u Zvorniku.Od 1983. do 1991. godine službovao je kao imam u Bijeljini, a od 1991. do početka agresije na BiH bio je imam u Kozluku. Početkom 1992. godine, nakon deportacije iz Kozluka, radio je kao imam u Mariboru do 1996. godine, da bi povratkom u Bosnu i Hercegovinu bio postavljen za imama u džematu Kreševo, Medžlis IZ Tešanj. U ovom džematu ostaje sve do 2003. godine kada je dekretom ponovo premješten u Kozluk gdje obavlja imamsku dužnost sve do odlaska u mirovinu 2011. godine. Iz navedene biografije se vidi da je Ahmed ef. Purković cio svoj život posvetio imamskom pozivu. Vidi fotografiju Ahmed ef. Purkovića u Prilogu rada F-12. 89 Do početka agresije na BiH 1992-1995. 90 Rijaset IZ u BiH. Dekret o premještaju imama, broj: 02-MO-785/2006, od 06.03.2006. godine. Purković (Šefika) Ahmed, do sada rasporedjen na dužnosti imama, hatiba i mualima u džematu Kreševo MIZ Tešanj, razrješava se navedene dužnosti i raspoređuje na dužnost imama, hatiba i mualimau džematu Kozluk, MIZ Zvornik, počevši od 01. septembra 2003. godine. 91 Rijaset IZ u BiH. Dekret o razrješenju dužnosti imama, broj: 02-MO-07-1-560-1/11, od 15.03.2011. 92 Ahmet ef. Memić rođen je 26.10.1981. godine u Sapni, gdje je završio i osnovnu školu. Nakon osnovnog obrazovanja upisao se na Behram-begovu medresu u Tuzli koju uspješno završava 2001. godine, da bi već naredne godine stupio u imamsku službu. Od 2002. do 2012.godine radio je kao imamu džematu Kovačevići, Medžlis IZ Zvornik, a od 2012. do danas obavlja imamsku dužnost u džematu Kozluk.Oženjen je i ima troje djece. 93 Rijaset IZ u BiH. Dekret o postavljenju imama, broj: 02-07-1-962-1/12, od 22.05.2012. 132 4.2. Mujezini U ranijem periodu, pored imama većina značajnijih džamija je imala i svoga dekretiranog mujezina. Danas, u najvećem broju džamija mujezini obavljaju tu dužnost dobrovoljno, ponekad uz simboličnu novčanu nadoknadu. Prema navodima Hifzije Suljkića, mujezinsku dužnost u Kozlučkoj džamiji obavljali su: - Mustafa Terzić, mujezin za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, - Hasan Purković (1890–1922), - Mehmed Alajbegović (1922–1941), - Jusuf Hublić (1947–1958), - Nurija Jakubović od 13. 4. 1966.94 Posljednji je mujezin koji je zvanično obavljao ovu dužnost.
U današnje vrijeme Kozlučka džamija nema stalnog mujezina. Na džuma-namazu i bajram-namazima mujezini penzionisani imam Ahmed ef. Purković.
4.3. Mualime (bule)95 Muallime, u narodnom govoru poznatije kao bule, su ženske osobe koje su samostalno ili kao ispomoć mjesnom imamu, obavljale određene vjerske obrede, specifično vezane za žene, kao što su učenje tevhida, mevluda, spremanje umrle ženske osobe za ukop (dženazu) i sl. Najpoznatije bule u Kozluku bile su: - Mirsa-hanuma Dudaković, za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, - Aiša Alajbegović, isto, - Selima Banjanović, između dva svjetska rata, - Hafiza Omerović, poslije Drugog svjetskog rata, - hadži Hadžera Velagić (umrla 1982. godine).
Sve navedene bule su svoje vjersko znanje i obrazovanje stjecale u Kozluku.96 U današnje vrijeme opremanje ženskih merhuma u Kozluku
94 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 190. 95 Za razliku od mualima, bule obično nisu imale zvanično vjersko obrazovanje, nego su znanje stjecale, neformalno, od učenih osoba, a u praktičnim obredima, uglavnom, od starijih bula. 96 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 190. 133 obavlja Safeta-hanuma Purković, supruga penzionisanog imama Ahmed ef. Purkovića, zajedno s Hanifa-hanumom Kalabaluković.97
5. Mekteb u Kozluku S izgradnjom prve džamije u Kozluku, morao je postojati i mekteb za vjersko poučavanje muslimanske mladeži. O nastanku i radu mekteba u Kozluku, u osmanskom periodu, nema pisanih podataka. Može se samo pretpostaviti da je prvi mekteb bio formiran u vrijeme izgradnje prve džamije ili nešto malo ranije. U kasnijem periodu, krajem 19. stoljeća, došlo je do reformisanja mekteba u Bosni i Hercegovini. Hamdija Kreševljaković kaže da je u Kozluku bila sagrađena dosta velika kula kvadratne osnove, na više spratova. Bila je situirana preko puta mektebi ibtidaije ili kasnijeg vakufskog stana za imama Kozlučke džamije. Prema njegovom mišljenju, kula je porušena poslije 1878. godine, a od njenog materijala sagrađena je zgrada mekteba.98 Sibjan mekteb u Kozluku reformisan je u mektebi ibtidaiju 1896. godine. Organizacija rada mekteba prilagođena je novim uslovima i pravilima rada. Učionice su opremljene klupama, odgovarajućom tablom za pisanje i drugim nastavnim učilima. Nastava se nije više održavala na individualiziran način, nego frontalno i po razredima. U tom (austrougarskom) periodu, učenici su dobijali svjedodžbe na osmanskom jeziku i nosili su naziv Mektebi-ibtidaijje šehadetnamesi. U svjedodžbama su bili upisani predmeti i pojedinačne ocjene iz svakog premeta i na kraju konačan uspjeh učenika s kojim je završavao razred, i to na osmanskom jeziku.99 Iz jedne sačuvane svjedožbe mektebi ibtidaije u Kozluku, navedeni su sljedeći predmeti koji su se izučavali 1910–1913. godine: Kur’an, Tedžvid, Akaid-islam, Šurutil-salat (islamski obredi) i Hati-arebi (arapsko pismo – krasnopis). U navedenom periodu svjedodžbe je potpisao tadašnji mualim Hasan ef. Hublić.100 Kao i drugi vjerski i kulturni objekti i mektebi su se održavao sredstvima vakufa. Od Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Zvorniku, mualim u Kozluku primao je platu od 600 kruna godišnje.101 97 Navedeno prema kazivanju Ahmet ef. Memića, u Kozluku, 20.04.2018. 98 H. Kreševljaković, Izabrana djela II, 481. 99 Vidi u prilogu rada faksimil svjedodžbe i jednog Izvještaja o polaznicima mektebi ibtidaije u Kozluku, F-15. 100 Isto 101 Najveći broj podataka o kozlučkom mektebu preuzet je iz rada Hifzije Suljkića pod naslovom „Islamski spomenici u Kozluku“. Pogledati: H. Suljkić, Islamska baština, 190-191. 134 U mektebi ibtidaiji u Kozluku mualimsku dužnost obavljali su: - Abdulgafar ef. Jukić iz Kozluka (1878–1907); - Muhamed ef. Hodžić iz Nove Kasabe (1908–1911) i - Hasan ef. Hublić iz Srebrenice (1912–1954).
Uobičajeno je bilo da mektepska djeca u sušnom periodu uče kišne dove. Tako su djeca u Kozluku, predvođena svojim mualimom, obavljali kišne dove na Mešanagića brdu i kod Vodenica na Drini. Vele da je nakon učenja takvih dova ubrzo počela da pada kiša. Mektebska nastava u pojedinim periodima održavala se u džamiji, a postojao je i poseban objekat koji je u narodu bio poznat kao „mekteb“. Bila je to prizemna zgrada skromnog prostornog kapaciteta postavljena na sokl visine oko 80 cm, natkrivena četvorvodnim krovom s pokrovom od sitnog zemljanog crijepa. Izgradnjom nove džamije 1967. godine, mektebska nastava se održavala u namjenski urađenoj prostoriji u džamiji, a mekteb je preuređen u stambeni vakufski prostor. Posljednji imam koji je stanovao u ovom „mektebu“ bio je Rašid ef. Ahmetović.102 Od nekadašnjeg mekteba, odnosno vakufskog stana, danas su preostali samo njegovi temelji.103 Da se mektebska nastava održavala u džamijskom prostoru nakon adaptacije džamije 1967. godine, vidi se i po tome što je u Zapisniku o izvršenom tehničkom pregledu objekta, pored ostaloga, navedeno i sljedeće: „Dimnjačka vrata u sobi za vjeronauku postavljena su visoko.“104 Prema islamskoj tradiciji, u svim krajevima svijeta gdje žive muslimani, djeca su obavezno pohađala mekteb, u kome su stjecala osnovna znanja o vjeri i vjerskim propisima.
102 Ahmed ef. Purković je kao imam džemata u Kozluku, i mještanin, stanovao u svojoj vlastitoj kući, a sadašnji imam, Ahmet ef. Memić, stanuje u kući Emina-hanume Spahić u Kozluku. Navedeno prema kazivanju Ahmet ef.Memića i Abdulaha Jatića. 103 Prema kazivanju Abdulaha Jatića, 20.04.2018. Vidi fotografiju starog mekteba u Prilogu rada, F-14. 104 Komisija u sastavu: Jašić Tomo, ovl. gradj. tehn. kao predsjednik komisije, Rajković ing. Ljubomir, gradjev. inspektor kao član i Jocić Miomir, kao član komisije obavila je pregled džamijskog objekta u Kozluku 29.4.1968. godine i o obavljenim radovima i potrebama završetka radova sačinila Zapisnik - Izvještaj. Na kraju Zapisnika je rukom upisana napomena: Konstatuje se da su navdene primjedbe i nedostaci na objektu otklonjeni te da se može izdati dozvola za upotrebu. 30.11.1968. Kopija Zapisnik se nalazi u posjedu Muhameda Banjanovića iz Kozluka. 135 Zaključak Džamija u Kozluku pripada skupini najstarijih sakralnih objekata islamske provenijencije na prostoru nekadašnjeg Zvorničkog sandžaka. Nastala na prometnoj putnoj komunikaciji pored rijeke Drine, s povremenim obnovama i prekidima, služila je svojoj primarnoj namjeni sve do naših dana. U ovome radu predstavljena je kroz četiri korelativna vremenska perioda, po kojima se vidi da je dijelila sudbinu bošnjačkog naroda, kome je oduvijek i pripadala. Doseljavanjem u Bosanski vilajet prognanih porodica iz Sokola i okoline u drugoj polovini 19. stoljeća, u Kozluku se nastanio i određeni broj uleme koja je mogla, pored džamije, meritorno opsluživati i rad novoosnovane medrese. To upućuje na ubrzan razvoj i urbani status Kozluka kao kasabe, kada je i džamija dobijala novi izgled i dostojanstvenije ruho. Međutim, Kozluk će doživjeti najteže dane u svojoj povijesti u periodu brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), kada su svi tragovi višestoljetnog postojanja Kozlučke džamije vandalski uklonjeni s lica Zemlje. Povratkom na svoju rodnu grudu, nakon Dejtona, i izgradnjom monumentalne džamije, Kozlučani su pokazali svoj vjerski i nacionalni identitet, ali i društveni, urbani i kulturni dignitet. Tako je Kozlučka džamija, od nekad skromne džamije s drvenim krovom i drvenom munarom, izrasla u jednu od najljepših i najfunkcionalnijih potkupolnih džamija u bosanskom Podrinju. Ona danas na najbolji način govori o Kozluku i dostojanstvu Kozlučana, koji ovakvu džamiju sasvim sigurno i zaslužuju.
136 Prilozi
F-1: Džamija u Kozluku ubilježena na topografskoj karti iz ranog austrougraskog perioda105
F-2: Kopija katastarskog plana Kozluka sa Kozlučkom džamijom i njenim haremom106 105 Arhiv Bosne i Hercegovine Sarajevo, Zbirka karti i planova. 106 Kopija katastarskog plana Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Zvornik, Katastarska opština Zvornik, br. plana 6. Broj parcele prema novom premjeru je 2327. Izdato u Zvorniku, 17.09.2012. Arhiv MIZ Zvornik, Registrator: Vakuf – Kozluk. 137 F-3: Tlocrtna koncepcija džamije u F-4: Izgled ulazne fasade džamije u Kozluku prema Glavnom projektu iz Kozluku iz 1967, pogled s ulice 107 1967. godine
107
F-5: Kozlučka džamija krajem F-6: Panoramni izgled današnje 20. stoljeća108 Kozlučke džamije 107 Prema Glavnom projektu iz 1967. godine. 108 Kozlukonline graphic » kozlukonline.com, 15.4.2018. 138 F- 7: Mihrab džamije u Kozluku iz 1967.109
F-8: Minber i mihrab Kozlučke džamije iz 2010.
109 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, str. 45. 139
F-9: Hasan ef. Hublić110 F-10: Sulejman ef. Osmanagić F-11: Rašid ef. Ahmetović
F-12: Ahmed ef. Purković F-13: Ahmet ef. Memić
F-14: Objekat nekadašnjeg mekteba u Kozluku111
110 Mualim mektebi-ibtidaije u Kozluku, Isto, str. 46. 111 Objekat je prvobitno služio kao mekteb, a u kasnijem periodu u njemu su stanovali imami džamije u Kozluku. Prema riječima Muhameda Banjanovića u ovom objektu jestanovao Rašid ef. Ahmetović. 140 F-15: Faksimil svjedodžbe o završenoj mektebi ibtidaiji i Izvještaja o polaznicima mektebi ibtidaije u Kozluku112
F-16: Zajednička fotografija nakon džume-namaza ispred Kozlučke džamije iz 1961. godine113 112 H. Suljkić, Islamski spomenici u Kozluku, 47. 113 U sredini, stoji, Sulejman ef. Osmanagić, s bijelom ahmedijom na glavi.Fotografija se nalazi u posjedu hadžije Muhameda jakubovića iz Kozluka 141 F-17: Unutrašnji izgled i funkcionalnost današnje džamije u Kozluku114
114 Detalj s manifestacija obilježavanja šeste godišnjice otvorenja obnovljene Kozlučke džamije. 142 F-18: Vertikalni presjek munare Kozlučke džamije. (Glavni projekat iz 2003. godine) 143
Adib Đozić Rusmir Djedović
MAHALA PETRIČ U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA
Sažetak Mahala Petrič je jedna od najstarijih mahala, gradskih četvrti, Srebrenice.Sam naziv mahale, mnogi toponimi u i oko mahale, te arheološka nalazišta, dokazuju da je prostor mahale Petrič bio naseljen i prije dolaska Osmanlija u Bosnu. Nalazi se na krajnjem jugu Srebrenice u dolini Bijele rijeke ili Čičevačke rijeke. O dugovjekovnoj urbanoj tradiciji ove mahale, kao jednog od urbanih dijelova Srebrenice, svjedoče: putne komunikacije, broj i prostorni razmještaj kuća, broj stanovnika, mahalska džamija, kao materijalno i duhovno središte mahale, Vakufska zemljišta, stara mezarja, nekoliko vodenica i drugih privrednih objekata, te složena struktura zanimanja stanovnika mahale od zemljoradnima, zanatlija do uleme. U radu interpretiramo osnovne, geografsko-urbane, demografske, vlasničke, geneaološke i ostale društveno-kulturne činjenice iz prošlosti mahale, prije svega one koji se odnose na drugu polovinu 19 stoljeća. Glavni dio rada bavi se detaljanim pregledom mahale Petrič iz 1894. godine. Prije svega, prezentiraju se i analiziraju: vlasništvo nad zemljištem i kućama, familijama, javnim objektima, toponimima sa kraja 19. stoljeća. Za ovo istraživanje korišteni su izvori austrougarske provenijencije, prije sveka Gruntovne knjige i katastarski planovi Ključne riječi: Petrič mahala, Srebrenica, kraj 19. stoljeća, džamija Petrič, familije, kuće.
145 Uvod U više radova je ranije dat detaljan pregled većine mahala grada Srebrenice a na kraju 19. stoljeća.1 Posljednja istražena mahala Srebrenice bit će ona pod nazivom Grad (između srebreničkih gradova – utvrdi).2 Na par mjesta u radovima koji su posvećeni urbano geografskim karakteristikama i urbano geografskom razvoju grada Srebrenice već je dato nešto podataka i o Petrič mahali. Ova mahala se nalazi nešto uzvodnije uz Bijelu rijeku a od Skender mahale je odvojena manjim slobodnim prostorom. Naziv mahale Petrič (može se naći i kao Petrić), upućuje na srednjovjekovnu starost. Krajem osmanskog perioda mahala ima oko 40 kuća, džamiju, više muslimanskih mezaristana, veći vakufski kompleks Učina bašča, koja je, također, mezarje. Na Bijeloj rijeci ima i vodenica.3 Kada smo opisivali južnu granicu Skender mahale4 na koju se svojom sjevernom stranom naslanja Petrič mahala, navedeno je:
1 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2013.;Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014.;Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla- Srebrenica, 2015.; Adib Đozić, Rusmir Djedović, Musala, Varoš i Ciganluk u gradu Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2016.; Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište, Baratova i Soločuša u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 6, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2017. 2 U Knjizi broj 8 Edicije Monumenta Srebrenice za 2019. godinu. 3 Rusmir Djedović, Senad Begović, Urbani razvoj grada Srebrenice u osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova naučnog simpozijuma Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove, JU Arheološki muzej „Rimski municipium“ Skelani Srebrenica, 2012., str. 209.; Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do početka 21. stoljeća, Zbornikradova naučnog skupa Uloga grada i regije u privrednom razvoju i političkom životu BiH (1851-1995), održanog u Mostaru 2013. godine, Muzej Hercegovine, Mostar, 2014., str. 210. 4 Naknadno smo pronašli još jednu kuću u Skender mahali 1894. godine. Radi se o kući na k.č. 1/239 u vlasništvu Hasana Kardaševića sin Alije. Ona je u vrhu mahale. 146 Od susjedne mahale Petrič sa južne strane odvojena je slobodnim prostorom, po prilici od oko 150 m. Mahala Petrič zapravo počinje, posmatrano iz centra grada, uzvodno uz Bijelu rijeku, gdje je put prelazi jednim mostom. Mahala Skender se naslanja na jugozapadne padine grebena na kojem su u višim predjelima stari srednjovjekovni grad Srebrenik i nešto niže utvrda Donji grad (na oko 430 metara nadmorske visine), pored koje je stara mahala Grad. Greben se spušta ka Skender džamiji i naziva se Bandera, a niži predjeli ka Skender mahali nazivaju se Klisa i Rajčevac. Sa suprotne, lijeve, dolinske strane Bijele rijeke mahala se naslanja na najniže padine brda Bojna (Velika i Mala, najveća nadmorska visina je 554 m) i zemljište pod nazivom Komačevo groblje.5 Vrlo sličan je i topografski položaj Petrič mahale. Sa sjeveroistoka ka mahali Grad i Skender mahali su padine pod nazivom Klisa i Majdan. Sa istoka padine Rajčevac, te groblje i brdo Karšija.6 Sa južne strane je Učina bašča, mezarje, koga danas, skoro da i nema, sem pojedinačno očuvanih i zagrađenih mezara, i istoimeno zemljište, Vinogradište i Grebendek. Za zapada su zemljišta: Kamen, Višdrum i Agićeva bašča a iznad njih brdo Bojna (zemljišta Indžirka, Papratnja, Marin vinograd). Više ka jugoistoku su zemljišta sa starim nazivima koji podjećaju na staro i razvijeno rudarstvo. Većina zemljišta (pašnjaka i šuma) oko mahale Petrič krajem 19. stoljeća je u državnom (erarnom) vlasništvu.7 Odmah iza 1878. godine na javnim zemljištima južno od mahale je strelište (Schiefsstatte).
5 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici..., str. 10. 6 U narodu se još zove Karaboja. Na prostoru Karaboje, odmah do Bijele rijeke, s desne strane nalazi se kuća poznatog srebnreničkog romanopisca Mirdasa Mustafića, (1956.- ) sina Salihovog. Prema kazivanju Mirsada Mustafića, njegovi preci su prognani iz Soko grada iz Srbije, polovinom 19. stoljeća. Prvobitno su se Mustafići nastanili u selu Tokoljaci. Najstarije poznati predak Mustafića je nekiAlija , koji je imao sina Hamdiju, ubijen u selu Karna 1941. godine. Salih (1930.-1991.) je sin Hamdijin a otac Mirsadov. Salih je na Karšiju, odnosno, Karaboju doselio 1962. godine kupivši neku stariju kuću od porodice Brezovica. Ovu sadašnju kuću je, također, pravio Salih Mustafić 1974. godine. Kazivanje Mirsad Mustafić, 21. 04. 2018. 7 Uložak broj 8, Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Srebrenicu iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica, vlasništvo Bosanskohercegovačkog erara. Neka od navedenih zemljišta su parcele: pašnjak Kod ćuprije k.č. 1/250 (kod ćuprije na početku mahale); pašnjak Rajčevac k.č. 271 (preko 23 dunuma); k.č. 284 Majdan (istočno od Petriča); k.č. 279 Groblje (istočno, ispod Karšije); k.č. 406 šuma Karšija od 297 dunuma; k.č. 408 pašnjak Karšija 19 dunuma i 400 m2; k.č. 410/1 pašnjak Ućina bašča sa 39 dunuma i 500 m2 (južno) a zapadno od mahale su: k.č. 412 šuma Bojna od 56 dunuma; k.č. 416/1 šuma Bojna, Dedino brdo, Zlativoda, Marin vinograd sa ukupno 808 dunuma. 147 Kroz Petrič mahalu: protječe Bijela rijeka, koja je dugačka oko 5 km i izvire južno, iznad naselja Čičevci. Zbog toga se ponekad naziva i Čičevac rijeka ili Čičevačka rijeka. Iznad mahale Petrič prima potok Zlativodu...8 Bijela rijeka se od lokalnog stanovništva starinom zvala i nazivom Guška. Primijećeno je da se kod ljudi u njenoj okolini javljala guša, jer nema joda u izvorima u blizini njezinog vodotoka.9 Tu je pojavu zabilježio još poznati putopisac Evlija Čelebijau 17. stoljeću. Pri prolasku kroz Srebrenicu on bilježi: „Jedna interesantna rijetkost – ...stanovnici ove varoši, pijući tu vodu, većinom dobiju na vratu gušu.“10
Starija prošlost Područje mahale Petrič naseljeno je od najstarijih vremena. Sudeći prema otkrivenim ostacima zgrade iz antičkog perioda, a koja se nalazila neposredno do mahale Skender, u susjednoj mahali Petrič, ovo uže područje naseljeno je još u antičko doba.11 Blizu mosta u Petriči, odnosno mosta koji spaja Klisu i mahalu Petruič, u Atifovoj bašči nađeni su temelji neke zgrade.12 Najvjerovatnije radi se o taajnom podzemnom izlazu i ulazu u tvrđavu na Starom gradu. Vrlo važna srednjovjekovna starina je lokalitet Klisa, odnosno parcele pod nazivom Klisa u susjednoj Skender mahali u kojoj su pronađeni temelji manastira i crkve Svete Marije.13 Danas se tu nalazi obnovljena katolička Kapelica. Značajna, do danas neistražena starina koja se nalazi sa jugoistočne strane mahale Petrič je toponim Grad. Radi se o uzvišenju (kota 747 m) na dugačkoj kosi koja se od mahale uzdiže ka Pribićevcu. Ovo je treći lokalitet koji jugoistočno od grada Srebrenice upućuje na eventualni srednjovjekovni grad – utvrdu. Ispod toponima Grad je zemljište pod nazivom Karšija a na njemu je i jedno staro mezarje. Na ovaj toponim je ukazano i nedavno: Između grada Srebrenica i Pribićevca ima jedan lokalitet, koji se krajem 19. stoljeća naziva Grad. Neposredno oko lokaliteta Grad, nalaze se toponimi: Karšija, Vodenica, Olovine, Majdan, Kinštica...14 8 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici..., str. 10. 9 Kazivanje Hilme (Ahme) Siručića, rođenog 1939. godine, zabilježeno aprila 2014. 10 Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo-Publishing, Sarajevo,1996., str. 99. O tome više na istoj strani. 11 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici..., str. 11-12. 12 Kazivanje Hilme (Ahme) Siručića... On je vidio ciglu od nekakvih ložionica. 13 Više u radu Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici..., str. 12. 14 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulić (sa Jasenovom) i Čičevac (sa 148 Detaljnijim pregledom toponima jugoistočno od Srebrenice i mahale Petrič, a prema platou Pribićevac (koji ima dosta starina) utvrdili smo brojne interesantne toponime. Takvi su: Rajčevac i Majdan (neposredno iznad Petriče), Karšija, Groblje, Grad, Vodenice, Kiselj, Olovine, Sokolac, Ruine (misli se na srednjovjegovni grad Srebrenik), Kinštice, Stara voda, Carev gaj, Zlativoda, Pištje voda, Kriva kaldrma, Stinska rijeka, Majdan i drugi. Naziv mahale Petrič upućuje na znatnu starost. Vjerovatno, srednjovjekovnu. Treba kazati da se srednjem vijeku jedan prelaz na rijeci Drini kod Srebrenice spominje pod nazivom Petrič (i danas ima takvo naselje). U raznim izvorima se naziv najčešće javlja kao Petrič, mada ima slučajeva i kao: Petrić, Petriča, Petrića, Petrović? Naziv vjerovatno potiče od ličnog imena Petar, kakva su mogla biti u Srebrenici tokom srednjeg vijeka i prvih stoljeća osmanske uprave. Nema dokaza da se radi o tzv. svetačkom toponimu.15 Tokom većeg dijela srednjeg vijeka ovo područje pripada velikoj oblasti pod nazivom Osat. Od 14. stoljeća pripada distriktu Srebrenica koja se formira oko srednjovjekovnog grada Srebrenik i trga Srebrenica. Dolaskom osmanske uprave oko 1460. godine pripada nahiji a nešto kasnije i kadiluku Srebrenica.16 U 16. stoljeću se spominje i naziv dijela grada Srebrenice, kao mahala Pišni/Pišti Voda, sa samo jednim domaćinstvom i mezra Pribićevac, u nahiji Srebrenica. Kasnije lokalitet Pištivoda postoji između Srebrenice (mahala Petrića) i Pribićevca. Krajem 19. stoljeća šuma pod nazivom Pribićevac i Pištivoda ima 491 dunuma površine.17
Pribićevcem) kod Srebrenice krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 6, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2017., str. 88. 15 Kazivanje Mustafe Siručića zv. Zubar, rođenog 1929. godine, dato 18. 5. 2013: Petrič je naziv po nekom fra Petru, kako mu je pričao neki fratar. 16 Sjeverni niži dio naselja Pusmulići i Čičevac, bliže ka gradu Srebrenici u 16. stoljeću pripadaju nahiji Srebrenica. Između ostalih, na tom području se spominju mezra Gornja i Dolnja Kozina ili Jakov, koje obrađuje rajinsko stanovništvo Srebrenice. Tako se navodi: godine 1533. Kozlin, a 1548. godine Dolnji Kozlin. Tada ima 3 kuće (2 muslimanske i jednu nemuslimanska), zemin i nekoliko zemljišta, koje obrađuje stanovništvo kasabe – grada Srebrenica. Navodi se i godine 1533. Gornji Kozlin sa 4 kuće, a 1548. godine, Jakov ili Gornji Kozlin. Nisu se mogle ubicirati. Ima mišljenje da se radi o Kožlju, današnjem zaseoku Čičevaca. Više u Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulić..., str. 88-89. 17 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulić..., str. 88-89. 149 Iz središta grada Srebrenice od srednjeg vijeka pa kroz cijeli osmanski period vodi važan put kroz Petriču i dalje na jug i jugoistok sa nekoliko krakova. Jedan važan put od Srebrenice ka jugu vodi preko Čičevaca. Polazi iz središta grada Srebrenice (Trga, Čaršije), preko Skender i Petrič mahale. Odatle se kraj starog groblja Učina bašča, kosom penje na greben između Rajni i Jelića. Tu se u njega uklapa krak, koji grebenom brda Bojna dolazi sa sjevera (taj put zovu i Drum, a na njega se iz Čaršije može i uz Hrid).18 Za područje jugoistočno od Petrič mahale su jako zanimlji toponimi koji upućuju na bogatstvo ruda i minerala te nekadašnje razvijeno rudarstvo. Takvi su: Majdan (na dva mjesta), Vodenice, Kiselj, Olovine, Kinštice, Stara voda, Pištje voda. Posebno je interesantan naziv potoka Zlativoda.19 U Petrič mahali i neposredno oko nje starinom ima nekoliko mezarja. Vjerovatno je najstarije ono istočno od mahale ispod zemljišta Karšija na k.č. 279 pod nazivom Groblje. Ono je krajem 19. stoljeća erarno (javno) što upućuje na njegovu znatnu starinu. Godine 1894. su vlasništvo Vakufa Petrič džamije groblja na 1/312 i 205 u samoj mahali. Viš Petrič mahale je i poznato i veliko groblje Učina bašča na k.č. 247.20 Istočno od mahale nalazi se interesantan toponim Parisov grob.21 Pošto se spominje krajem 19. stoljeća, radi se lokalitetu iz osmanskog perioda.
18 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulić...., str. 92-93. Trasa glavnog puta, dalje ide na jug grebenom preko Kožlja. Tu se starinom nalazila neka mehana (krajem 19. stoljeća, na planu ima naziv Kod mehane). Trasa dalje prolazi između Vrhova (Čičevac) i Ljubisavljevića (Pusmulići) i lagano se spušta (kraj Pogledala) u dolinu Zelenog Jadra. Na zemljištu Selišta, kod ušća Jasenovačke rijeke prelazi Zeleni Jadar. Tu izgleda starinom postoji most, jer ga zatičemo na katastarskom planu 1882–85. godine. Lokalitet se naziva i Gaz. Tu je starinom i važno raskršće. Upamćena je na Kožlju, prije više od 50 godina, Radomirova mehana. Iz doline Zelenog Jadra trasa ovog starog puta ka jugoistoku penje se uz kosu velikog brda Nesmotar (944 m). Na platou koji se zove Tržakovac, na oko 920 m visine, nalazi se raskršće. Glavni krak ide dalje ka jugozapadu, iznad naselja Karačići i dalje ka prelazu na rijeci Drini (Skelani), a drugi ka jugu, preko naselja Ljeskovik, opet ka prelazu na Drini kod Klotijevca. Tu se starinom nalazi poznati Han Nesmotar.31 Oko hana i raskršća je izgleda prisutna trgovina od davnina, pa se taj lokalitet i naziva Tržakovac. (Isto) 19 Zlativoda potok, pritoka Bijele rijeke je ime dobila po starom ispiranju zlata. Kazivanje zabilježeno 15. aprila 2014. godine od Hilme (Ahme) Siručića, rođenog 1939. godine. 20 U susjednoj Skender mahali, je Komačevo groblje, dio Vakuf Hadži Skender (Bijele) džamije a dio privatni. Radi se o k.č.: 1/227 šljivik Komačevo groblje, 187 Komačevo groblje kasnije a 1/227 kasnije se piše kao Kovačevo groblje. 21 Uložak 29...Parcela na k.č.: 404/1 pašnjak Parisov grob, 287 Jabuka, 290 Podrenub(?), krajem 19. stoljeća vlasnik je mal. Omer um. Edhema Fazlića(?). Tu je i parcela k.č. 287 kod Jabuke. 150 Prema detaljnom popisu stanovništva koje je osmanska uprava sprovela 1850/51. godine, mahala Petrič u gradu Srebrenici ima nekoliko desetina kuća. Kao prva kuća popisana je kuća imam efendije. Glava kuće te godine je bio Murat ef. sin Omer ef. Druga popisana kuća je bila mahalskog muhtara Mula Halila sina Abdije, starog 55 godina. Donosimo i neka prezimena vlasnika ostalih kuća u mahali: Selimćehajić, Bektić, Jakupović, Sarač... Od zanimanja stanovnika Petrič mahale iz sredine 19. stoljeća spominju se: terzija, berber, drvar...22 Iz dokumenata šerijetskog kadije iz 1887.23 godine imamo dva spomena Petrič mahale. Prvi je izinnama (dozvola) za udaju udovice Arife kćeri Husejin age iz mahale Petrić za Salku , sina Mehe iz sela Pirić podloznik?24 A drugi je također izinnama za udaju Paše kćeri Mehmedove iz mahale Petrović za Sulju sina Omerovog iz iste mahale.25
Petrič džamija Džamija u mahali Petrič je vrlo stara i poznata pod nazivom mahale. Već je primjećeno da se: ne zna tačan datum izgradnje niti ko je bio prvi vakif džamije.26 Zato se kao važno naučno pitanje sa aspekta poznavanja kulturno- historijskog naslijeđa Srebrenice nameće poznavanje starosti Petrič džamije. Najnovija istraživanja starosti džamije u Petrič mahali upućuju na zaključak da se radi o izuzetno staroj džamiji. Sa sigurnošću se može tvrditi, da je to jedna od gradskih mahalskih džamija u Srebrenici i da je nastala odmah po formiranju mahale Petrič. Starost džaije vezana je za starost mahale. Jedno od pravila razvoja mahala i gradova u Osmanskom periodu jeste da su mahale nastajale oko džamije ili pak da su odmah po naseljavanju mještani gradili džamiju u središtu mahale. Kao sasvim tačna može se prihvatiti tvrdnja osmanskog putopisca iz sredine 17. stoljeća Evlije Čelebije, kada on kaže, da
22 Prema istraživanjima i prevodu mr.sc. Kemala Nurkića. Izvor: Nufus defter 1850/51 BOA NFS.d 5951. 23 Šerijatski kadija 1887. godine u Srebrenici bio je Hadži Husejn eff. Đozić, sin Abdulatifov, rođen 1820. godine iz mahale Crvena rijeka. (Bošnjak, za 1887, ili Šematizam svijeh oblasti u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, Sarajevo.) 24 Tufan Gunduz, Tuzlanski, Bijeljinski i Srebrenički Sidžil (1641.-1883.), Arhiv TK, Tuzla, 2008., str. 20. 25 Tufan Gunduz, Tuzlanski, Bijeljinski i Srebrenički....str. 28. 26 Adib Đozić, Gradske džamije Srebrenice, Monumenta Srebrenica, knjiga 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2012., str. 49. 151 tada značajni grad Srebrenica između brojnih urbanih i kulturnih sadržaja ima i šest džamija.27 Jedna od tih šest, svakako je i Petrič džamija.28 O znatnoj starosti ove džamije i vakufa vezanog za nju imaju pretpostavke i od ranije: Ovaj vakuf je osnovan u prvoj polovini 17. stoljeća, a vezan je za uzdržavanje džamije u Petrič mahali. Bit će da je stradao na prelazu 17-18. stoljeće.29 Na osnovu podataka kojima raspolažemo u pisanoj formi interpretiraćemo podatke o starosti Petrič džamiji krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Započinjemo od početka 20. stoljeća. Prema proračunu vakufa iz 1913. godine Vakuf Petrič džamije ima prihode od vakufske zemlje u iznosu od 40 i vakufskih nekretnina od 5 kruna. Izdaci su išli na plaće imama i mujezina od 40 i 5 kruna. Mutevelija vakufa je bio Ahmetaga Pašagić.30 Hivzija Suljkić, dobar poznavalac islamske baštine sjeveroistočne Bosne, ne navodeći izvor, spominje prihode Petrića džamija iz Srebrenice za 1912. godinu od 50 kruna.31 Vakuf Petričke džamije pri osnivanju gruntovnice kotara Srebrenica 1894. godine, ima više nekretnina. Zgradu džamije sa gradilištem i dvorištem na k.č. 1/291 površine 140 m2; šljivik kod džamije na k.č. 1/290 površine 350 m2; gradilište blizu džamije na k.č. 1/279 površine 30 m2. Zatim, vakuf ima veće zemljišne posjede u vrh mahale Petrič: groblje Učinabašča na k.č. 247/1 površine 26.000 m2, groblja na k.č. 205 i 1/312 površine 1.830 i 500 m2 i oranicu kod groblja na k.č. 240 površine 1.980 m2.32 Džamija, te šljivik
27 „Varoš leži na vrletnom mjestu. Krovovi svih osam stotina i na sprat tvrdo zidanih i lijepih kuća su odreda pokriveni šindrom. Ima šest mahala i šest džamija s mihrabom. Glavna je Bajazid-Velijina džamija, a pokrivena je ćeramitom. Dalje ima jedna tekija, tri osnovne škole (sibijan mektebi), jedan mali han i sedamdeset esnafskih dućana. Postoji i jedno malo kupatilo (hamam), a nema bezistana niti drugih značajnih građevina, jer je to osamljen kraj u unutrašnjosti zemlje, daleko od glavnog druma.“ (Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo-Publishing, Sarajevo,1996., str. 100.) 28 Inače, ova džamija je pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine imala veće dimenzije od ostalih gradskih džamija Srebrenice. Osnovica je pravougaonik sa stranicama 10x7,5 m. Zidana je od lomljenog kamena sve do krovne konstrukcije, 6 metara visine i 98 cm debljine. Pokrivena je četvorovodnim krovom koji je u novije vrijeme prekriven crijepom. Munara je drvena, a džamija je imala i mahfil. Obnovljena je 1983. godine. (Hifzija Suljkić, Spomenici..., str. 286-287.) 29 Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici..., str. 46. 30 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913., Sarajevo., str. 288. 31 Hifzija Suljkić, Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Sabrani tekstovi knjiga II, BMG, Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007.,str. 289. 32 Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća, Baština sjeveroistočne Bosne, broj 3/2010, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla., str. 47. 152 i gradilište u blizini su u statusu mulka a ostale nekretnine (groblja) u statusu mirije.33
Vakuf Petričke džamije u Srebrenici prema Gruntovnim knjigama iz 1894. godine
Vakuf Petričke džamije u Srebrenici godine 1894. ima u svom vlasništvu i k.č. 143/2 oranicu Palučak od dunum i 600 m2 u naselju Likari.34 Vakuf Petrič džamije 1890. godine, ima prihod kao musakafat od kirije u
33 Uložak 460..., Groblje Ućina bašča na k.č. 247 od 26 dunuma je vremenom smanjivano, na k.č. 247/1 od 25 dun i 600 m2, pa 21 dun i 620 m2. Najprije je otcjepljena parcela k.č. 247/2 kuća sa kućištem i dvorištem kućni broj 419, od 400 m2 a u najnovije vrijeme i put od oko 3,5 dununa. (Isto). U najnovije vrijeme na parceli ovog groblja je napravljena ona oštra okuka savremenog puta Srebrenica – Zeleni Jadar i na taj način devastiran je njegov značajan dio. 34 Uložak 62 Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Likari iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 153 iznosu 10 forinti. Prihod kao mustagelat od trećine jedne kuće čifčija. Ove godine rashodi vakufa odlaze kao berivo na plaće imama džamije (24 forinte) i mujezina (2 forinte). Za rasvjetu džamije potrošeno je 5 forinti. Suvišak vakufa je iznosio 3 forinte.35 O Petrič džamiji a vjerovatno i o mahali ima nešto podataka i u Vasijetnami Hadži Mustafe Verlaševića iz Petrića iz Srebrenice, od 1307. ili 1889. godine.36 U katastarskim planovima grada Srebrenice iz 1882-5. godine a koji se još uvijek koriste u Katastru u Srebrenici ucrtana je Petrič džamija kao tada postojeća.37 na originalnom katastarskom planu grada Srebrenice iz 1884. godine, džamija u Mahali Petrič je jasno i vidljivo ucrtana.
Dio Katastarskog plana grada Srebrenice iz 1884. godine na kome se vidi džamija u Petrič mahali
Na osnovu činjenice da na prvim austrougarskim planovima nastalim odmah iza 1878. godine i odlaska osmanske uprave, ima ucrtana Petrič džamija kao postojeća, možemo zaključiti da je ona izgrađena u osmansko doba. Prema činjenicama koje smo do sada iznijeli džamija sigurno postoji polovinom 17. stoljeća a najvjerovatnije i mnogo ranije, kako smo naprijed
35 Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1890., Sarajevo., str. 77. 36 OZ – 67 R, dokumenat u Arhivu Tuzlanskog K, Nermana Hodžić, Orijentalna zbirka arhiva Tuzlanskog kantona 1563–1936, analitički inventar, Arhiv TK, Društvo arhivskih zaposlenika TK, Tuzla, 2017., str. 35. 37 Katastarski planovi grada Srebrenice iz 1882-5. godine razmjera 1:6.250 i 1:3.125. Katastar Srebrenica. 154 istakli, od nastanka same mahale, što bi trebalo provjeriti u osmanskim arhivima.
Prednji desni dio Petrič džamije krajem osme decenije prošlog stoljeća
Himzo Murathodžić (1953. - ) unuk Himze Murathodžića, pored Petrič džamije krajem osme decenije prošlog stoljeća. Na slici se vidi dio drvene munare i jugoistočni i zapadni zid džamije
155 Džamija u Petrič mahali, je kao i ostale gradske džamije Srebrenice, uništena u zločinu genocida 1995. godine. Obnovljena je 2017. godine i sada nosi naziv „Šehidska džamija“, zbog velikog broja šehida iz ove mahale ubijenih u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine.
Sadašnji izgled džamije u Petrič mahali koja nosi naziv „Šehidska džamija“
Najzaslužniji za obnovu džamije i u materijalno-financijskom i u idejnom smislu je inžinjer tehnologije Meho Tepić (1951.-), sin Muje Tepića (1905.-1954.) unuk Mahmuta a praunuk Abdulaha Tepića. Braća Mehe Tepića (Jusuf, 1938.-1995., Abdulah (Avdo) 1941.-1995., i Asim, 1943.-1995.), kao i većina bližih muških srodnika ubijeni su u zločinu genocida nad Bošnjacima 1995. godine. Četvrti brat Mehe Tepića Ibrahim je umro prirodnom smrću.
156 Meho Tepić (1951. - )
Zadnjih godina su istraživačima prošlosti i naslijeđa naših krajeva pristupačni i dokumenti detaljnog popisa stanovništva naselja sjeveroistočne Bosne iz sredine 19. stoljeća. Prema ovom popisu prvi popisani stanovnik Petrič mahale 1850/51. godine je imam Murat ef. sin Omer ef., star 33 godine, što znači da je rođen 1817. godine. Kao njegov sin se spominje Husein.38 Vidimo da u Petrič džamiji sredinom 19. stoljeća službuje imam (narodski hodža) po imenu Murat ef.. Pošto je tada star 33 godina, vjerovatno tu službuje stanoviti broj godina. Pošto mu se umrli otac zvao Omer ef., vidimo da se radi o imamskoj (hodžinskoj) porodici možda još iz 18. stoljeća. Dali mu je i otac službovao ranije u Petrič džamiji neznamo. Ovaj Murat ef. je u narednim decenijama ostao u Petrič mahali i tu umro. Mezar mu se i danas prepoznaje i pamti u porodičnoj tradiciji a nalazi se u Komarčevom mezarju. Krajem 19. stoljeća u ovoj mahali nalazimo jednu kuću familije sa prezimenom Murathodžić. Tačnije, 1894. godine te kuće je vlasnik Husein Murathodžić um. Murata. Očito se radi o onom Huseinu koji je sin Murat ef. a koji je po ocu Muratu u narodu zvanom hodža uzeo i prezime Murathodžić. Godine 1908. Huseina, sina Murata efendije, nasljeđuje sin Himzo Murathodžić.39 Na osnovu pisanih izvora i usmenog pamćenja članova porodice Murathodžić možemo utvrditi preciznu geneaologiju porodice Murathodžić, koja je starosjedilačka porodica mahale Petrić jer nema podataka o njezinom doselavanju u Srebrenicu. Najstariji poznati Murathodžić je Omer, otac imama Murata, po kome su dobili prezime. Omer je rođen krajem 18.
38 Prema istraživanjima i prijevodu mr.sc. Kemala Nurkića. Izvor: Nufus defter 1850/51 BOA NFS.d 5951. 39 Himzo Murathodžić nije imao braće. Najvjerovatnije ni njegov otac Husejn nije imao više djece jer ga nasljeđuje samo sin Himzo. Himzo je imao dvije sestre. Jedna od njih se zvala Dževahira i udala se za Džafera Akagića u mahalu Stari grad i rodila Aliju Akagića. 157 stoljeća. Već smo istalki da je imam Murat rođen 1817. godine. Muratov sin je Husejn, nije zabilježena godina rođenja i smrti. Husejn je imao sina Himzu (Himzaga) rođen 1886. a umro 1952. godine. Mezar mu se nalazi na Klisi iznag glavnog puta za Zeleni Jadar. Himzin sin je Omer (1923.-1992.). Omer je imao polubraću Fehima i Nedžiba, Nedžib je rođen najvjerovatnije 1915. godine. Nedžib je otac Muje (Mujice) Murathodžića (1945.-2014.). Vratimo se sada potomcima Omera Murathodžića. To su sinovi Fahrudin (Fahro) (1949.-) i Himzo (1953.-) i kćerka Fatima (Fata) (1955.-) udata za Sameda Glumčevića u Tuzlu. Fahrudin Murathodžić ima dvoje djece sina Emira (1978.-) i kćerku Aminu (1983.-). Dakle, po muškoj liniji ili kako se to još kaže u narodu po „debaloj krvi“, „loza“ Murathodžića izgleda ovako: Omer, rođen, kraj 18. stoljeća, - Murat, (1817.-?) – Husejn, (?-?) –Himzo, (1886.-1952.) – Omer, (1923.-1992.) – Fahrudin, (1949.-) – Emir, (1978.-). Dakle sedam generacija ili „koljena“.40
Mezar Himze Murathodžića na Klisi - Srebrenica U Petrič mahali krajem 19. stoljeća ima i familija sa 2 kuće prezimena Hodžić zv. Muštikić. Očito su potomci nekog hodže iz 18/19. stoljeća.
40 Podatke o usmenoj tradiciji porodice Murathodžić smo dobili od Fahrudina Murathodžića, njegove hanume Azemine, rođene Ahmić iz Bratunca, i Fatime (Fate) Murathodžić udate Glumčević. 158 Demografsko-vlasnička struktura mahale Petrič 1894. godine Najsjevernije kuće mahale, odmah jugozapadno kraj rijeke su Berberovića/Nalića i Hadžiomeragića. Kuća na k.č. 1/247 u vlasništvu 1894. godine Mehmeda Berberovića um. Huseina, i Avde Nalića sin Ibrahima. Vjerovatno riječ je o berberu iz popisa 1850/51. godine. Kuća na k.č. 1/255 je Šaćir effendije Hadžiomeragić um. Hadži Omerage. Godine 1907. spominje se Atif Delić um. Ibrahima. Nešto udaljenija od rijeke je kuća na k.č. 1/257u vlasništvu Avde mal. sina Smajla Selimćehajića zv. Ibrahimovića i Dundže rođ. Bajraktarević udate za Mustafu Kadića zv. Avdića. Parcele, na k.č. 172 Bojna vlasnik je Smail Selimčehajić zv. Ibrahimović um. Ibrahima Krajem 19. stoljeća u naselju Likari neko Avdo (Avdaga) Nalić zemljište imaju: Dundža rođ. Bajraktarević udata za (1870 - 1954) Mustafu Avdića iz Srebrenice i Avde mal. sina Smajla Ibrahimovića zv. Selimćehajića iz Srebrenice.41 Najvjerovatnije, radi se o istoj porodici, familiji, Selimćehajića iz popisa 1850/51. godine mahale Petrič. Danas je potomci ove porodice prezivaju Ćehajići. Glavnim putem iz središta Srebrenice ka jugu, par stotina metara od mosta na rijeci krajem 19. stoljeća nalaze se sljedeće kuće. Velika kuća na sjevernom ulazu u mahalu, na ćošku uličice koja preko mosta spaja nekoliko kuća je kuća na k.č. 1/265 u vlasništvuSulejmana Halilovića um. Ibrahima i mal. Saliha um. Hasana Halilovića. Njima pripadaju i parcele k.č. 1/252Kod Kamena (ispod kuće, između puta i rijeke, na kojoj je kasnije izgrađena zgrada) i 318 i 319 Klisa (više puta ka Skender mahali).Ovi Halilovići su možda potomci muhtara Mula Halila iz popisa 1850/51. godine. Na to upućuje i spominjanje 1894. godine Zade rođ. Pašalić udove iza Hadži Ibrahima Mulahalilovića. Od 1899. godine spominje se Hanifa rođ. Pašalić udova iza Omera Pašalića zv. Beširevića a 1921. Osman Pašalić-Beširović um. Omera.42
41 Uložak 30... 42 Uložak 50... 159 Desno od puta, ka džamiji, ima više kuća, prva je na k.č. 1/259 vlasnici su:Mustafa, mal. Mehmed i Mulija(kći) um. Avde Kadića zv. Avdića. Godine 1936, vodi se na Atifu Kadiću um. Mustafe. Kuća na k.č. 1/263 koje je 1894. godine vlasnik Jusuf Delimehmedović um. Huseina. Iza Prvog svjetskog rada, 1921. godine vodi se na djeci mal. Aliji i Husi. Kuća na k.č. 1/280 u vlasništvu Omer Nalića um. Hasana. Godine 1928. spominju se: Timka Ustić udova, te djeca Idriz i Huso.43 Kuća na k.č. 1/282 vlasnika: Jusufa, Sulejmana i Mahmuta Tepić um. Abdulaha. Godine 1926. spominje se mal. Mujo Tepić um. Mahmuta. Isti su vlasnici i zemljišta Papratnja na k.č. 416. Sa lijeve strane puta ka džamiji je nekoliko kuća. Kuća na k.č. 1/277 krajem 19. stoljeća u vlasništvu Hadži Mustafe Verlaševića um. Osmana. Nešto kasnije, 1910. godine vodi se na: Tiji Kapidžić(?), Zejni Kandžetović udovi, Sulejmanu, Ibrahimu, Avdi i Jusufu Verlašević um. Hadži Osmana, te Hanifi udato Đozić i Nuri. Verlaševići imaju više dućana u Čaršiji. Tako, Osman, mal. Sulejman i Ibrahim sinovi H. Mustafe Verlaševića imaju jedan dućan u Čaršiji. Kuće na k.č. 1/278 vlasnik je Smajl Begtić um Smajla. Nasljeđuje ga 1903. Godine sin Nazif Bektić. Kuće na k.č. 1/276. i parcele Bojna k.č. 169 vlasnik je Arif Begtić um Smajla. Godine1912. spominje se Meho Gluhić um. Avdije. Radi se o Bektićima iz 1850/51. godine mahale Petrič. Sjeverno od džamije, preko rijeke je nekoliko kuća do kojih vodi spomenuta uličica od kuće Halilovića. Radi se o najmanje tri kuće Pašalića i jednoj Verlaševića, poznatih familija Petrič mahale. Najbliža rijeci je velika kuća na k.č.1/270 u vlasništvu 1894. godine Hadži Huseina Pašalića um. Ibrahima. Oko kuće je imanje sa više pomoćnih
43 O Nalićima se zna i sljedeće: Posmatrano od mahale Petrič, nizvodno niz Bijelu rijeku u ovom su dijelu mahale Skender kuće familije Nalić. Prva je kuća Ibrahima Nalića umrlog Hasana. Ibrahimova kuća sa pomoćnim zgradama krajem 19. stoljeća nalazila se između puta i rijeke na k.č. 1/243. Ibrahim Nalić se 1914. godine spominje kao umrli, a nasljeđuju ga udova Naza, rođena Efendić, sin hadži Avdaga i kćeri. (Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici..., str. 16.) I više o Nalićima na istom mjestu. 160 zgrada. Dvije godine kasnije 1896. u vlasništvu je: Bejhe udove, Muške udove (obje Hadži Huseina), Hadži Mustafe, te Hanife Pašalić udata Mehmed Pašagić i Nesibe, svi um. Hadži Huseina. Isti su vlasnici i jednog dućana u Čaršiji te zemljišta 300 Klisa (k.č. 299 i 300).44 Hadži Mustafa Pašalić sin Hadži Hasana također ima dućam u Čaršiji, te zemljište Viganj. Godine 1896, Hadži Mustafa se spominje kao umrli. Ubrzo je u blizini izgrađena kuća k.č 1/272 ili 1/273. Kuće na k.č. 1/267 i parcela 312, 313 i 315 Klisa vlasnik je Omer Pašalić um. Bešira. Godine 1899. nasljeđuju: Osman, Fatima udata H. Mujo Siručić iz Voljevice, Safija udata Mujaga Osmanagić, Iza(?), Hanifa udova Omera a 1917. godine se spominje Meho um. Osmana. Kuća na k.č. 1/268 u vlasništvu je Osmana Pašalića sin Omera. Više podataka o Pašalićima iz Petrič mahale, vidimo u vlasnicima zemljišta u Likarima.Više kmetovskih selišta, npr. Begtić i Suljić vlasnici su Sulejman mal. sin i Emina mal. kći Osmana Pašalića iz Srebrenice. Od Emine prelazi na Hanifu Pašalić udata Mehmed Pašagić i Rukiju rođ. Akagić udata Arif Pašagić. Od um. Arifage prelazi na sina Mehmeda 1919. godine. Neke parcele u Likarima drže zajedno Hadži Husein Pašalić um. Ibrahima i Hadži Mustafa Pašalić sin Hadži Huseina. Zemljišta ima i Osman Pašalić sin Omera iz Srebrenice a od 1907. godine Suljo i mal. Mehmed sinovi Osmana. Hadži Mustafa Pašalić sin Hadži Huseina iz Srebrenice, također, od 1919. godine prelazi na: Mejru rođ. Hasić udovu, Mujagu, mal.: Abdu, Smaju i Saliha, svi um. H. Mustafe iz Likara, te Dževu udata Salko Mulamujić (Kozluk).45 Kuće na k.č. 1/269 vlasnik je Hadži Mustafa Verlašević um. Osmana. Godine 1914. Nasljeđuju ga: Sulejman, Ibrahim, Hanifa udata Đozić i Nura udata Hasan Dautbašić. Isti su vlasnici i parcele između rijeke i džamije na k.č. 1/292 pod nazivom Kod Džamije, te parcela 192 Kamen, 170 i 175 Bojna.46 U središtu mahale Petrič nalazi se istoimena džamija. Uz džamiju se krajem 19. stoljeća nalaze vakufska zemljišta na k.č. 1/279 gradilište i
44 Uložak 53.Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Srebrenicu iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica.Hadži Husein ima i jednu kuću u Skender mahali. 45 Uložak 40.Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Likari iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 46 Uložak 50.Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Srebrenicu iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 161 1/290 šljivik kod džamije. Neposredno sa istočne strane džamije je i parcela Verlaševića na k.č. 1/290 šljivik kod džamije. Tu je i vodenica na k.č. 1/294 u vlasništvu Smaila Tepića. Preko puta od džamije je imanje sa dvije kuće i pomoćnim zgradama. Kuće na k.č. 1/285 vlasnik je Emina mal um. Huseina Agiščića?. Krajem 19. stoljeća parcela Bojna k.č. 216 i Ljuta strana Tupeljevac k.č. 83 (157 dunuma) vlasnik je Emina mal. kći um. Huseina Agiščića? Kuće na k.č. 133/2 na Musali krajem 19. stoljeća vlasnici su mal. Emina um. Huseina Agiševića i Abida Tepić udova Huseina. Kuće na k.č. 1/286 krajem 19. stoljeća vlasnik je Husein Murathodžić um. Murata. Godine 1908. vlasnik je Himzo Murathodžić. Vlasnici su zemljišta Indžirka (k.č. 196). Ovaj Husein je kako znamo, sin imama (hodže) Petričke džamije iz sredine 19. stoljeća Murat ef.. Odatle i prezime. Kasnije na k.č. 1/284 odmah pored njih je velika zgrada. K.č. 243 Mlinište sa dvorištem i 414 Zlativoda vode se na Himzi mal. Hasana? Murathodžića. Od 1924 na: mal. Muratu, Nedžibu i Fehimu47 sinovima Huseina. Imanja sa dvije kuće i pomoćnom zgradom vlasnici krajem 19. stoljeća su Tepići. Radi se o većoj kući na k.č. 1/287, u vlasništvu Smajla Tepića um. Saliha. Također, kuće na k.č.1/288, vlasnik je Smajl Tepić um Saliha. Godine 1912. nasljeđuje ga Mustafa um. Smajla, a njega 1933. Huso i Osman Tepić. Isti su vlasnici i jednog dućana u Čaršiji te parcele pod nazivom vrt Kod Džamije. Vlasnici su i Mliništa sa mlinom na k.č. 1/294 koji se nalazi na Bijeloj rijeci kod džamije.48 Parcela k.č. 197 Kruščik i 221 Agićeva bašča vlasnik je Smajl Tepić um. Saliha a od 1912. godine Mustafa Tepić um. Smajla, Rašid Tepić um. Ibrahima. Jugoistočno od džamije, preko uličice koja vodi ka mlinu Tepića je kućište na k.č.1/296 u vlasništvu Jakupa i Muharema Osmanovića zv. Didović sinova Mustafe. Salčin Osmanović zv. Didović um. Osmana ima dućan u Čaršiji i kuću na Hridu. Kuće na k.č. 1/298 vlasnici su: Mehmed, Ibrahim, Osman i Abdulah Brezovica um. Osmana. Od 1918. godine vodi se na Aliji i Husi um. Mehmeda.
47 Nedžib i Fehim (1910.-1990.) su polubraća Omera Murathodžića. Oba su stariji od Omera. Naprijed spomenuti Murat (1947.-1995.) je sin Nedžiba Murathodžića. Kazivanje Fahrudina Murathodžića 28. 04. 2018. 48 Uložak 44... 162 Dalje ka jugoistoku, poslije nekoliko manjih parcela je više kuća između puta i rijeke. Kuće na k.č. 1/304, te zemljišta Grebendek k.č. 418/1 i 418/2 i Zlativoda 423, vlasnici suSmajl i Mustafa Jahić um. Jahije. Od 1907. Godine vode se na: Mejri rođ. Štitar, Bejdi i Hanifi um. Mustafe. Kuće na k.č. 1/306 vlasnici su Avdo i Paša um. Mustafe Ramića. Godine1905. vodi se na Fatimi Hodžić udovi Abdulaha. Pored ovih kuća na katastarskom planu iz 1884. godine nalaze se i kuće, otprilike na k.č. 1/302 i 1/307?. Kuće na k.č. 1/309 godine 1894. Vlasnici su: Salih, mal Husein, Osman i Mejra um. Avde Durkovića, te Fatima rođ. Šakić?. Najjužnije je imanje sa kućom na k.č. 1/310 Avde Šakića zv. Ibrahimovića um. Osmana. Godine 1912. prelazi na Džehvu rođ. Hublić udovu Avde. Isti su vlasnici Mliništa 410/2 u vrh Petrič mahale te zemljišta Višdrum k.č. 206/1 i 206/2. Neposredno na Bijeloj rijeci na k.č. 1/313 krajem 19. stoljeća je Mlinište sa dvorištem u vlasništvu: Alije i Mustafe Hasića um. Hasana, Mejre udate za Hadži Mustafu Pašalića, mal. Have i Naile udove rođ. Gladović. U ovom dijelu mahale na k.č. 1/312 je groblje (između glavnog puta i rijeke), te na k.č. 205 groblje (viš glavnog puta, ka zapadu), sve vakuf Petričke džamije u Srebrenici. U Petrič mahali se krajem osmanskog perioda polazeći uzvodno od džamije nalazi veći broj kuća sa desne, istočne strane Bijele rijeke. Prva kuća od džamije je na k.č. 1/359 u vlasništvu Abdulaha Tutundžića um. Sulejmana i Fatime Štetarac? udate za Abdulaha Od 1923. godine vodi se na Sulji i Rasimu um. Abde. Kuće na k.č. 1/355 vlasnici su: Ibrahim, mal Sejfo i Sulejman um. Sulejmana Parića, te Mejra rođ. Hasić udova. Na planu iz 1884. godine prije ove je ucrtana neka kuća. Kuće na 1/ 352 vlasnici su 1894. godine: Osman, Ibrahim mal.um. Hasana Hodžića zv. Muštikić ili Ibrahimović. Kuću na k.č. 1/350 imaju: Hata rođ. Hodžić udata Huso Selimović (negdje i Selmić) iz Bajramovića, mal. Mustafa i Zahid um. Mehmeda Muštikića zv. Hodžića?. Godine 1919. vodi se na mal. Ibri i Hakiji um. Muje. Izgleda da se radi o staroj hodžinska familija, iz 18/19. stoljeća.
163 Muštikići imaju kućište i zemljišta u naselju Likari. Spominju se Hata rođ. Muštikić udata za Huseina Selmića iz Bajramovića, te mal.: Mustafa, Zahid i Salih um. Mehmeda Muštikića.49 Kuće na k.č. 1/347, te parcele Zlativoda k.č. 411 vlasnik je Mehmed Ademović um. Adema. Od 1915. godine vodi se na Ademu um. Mehmeda i Fati rođ. Omerović udata Mujo Smajlović. Na Baratovi jednu kućuima Sulejman Ademović um. Adema. Kuća na k.č. 1/346 u vlasništvu je Fatime rođ. Mujić udove Mehmeda Alića. Od 1909. Vodi se na mal. Mehmedu Šakiću sinu Osmana. Kuće na k.č. 1/345 vlasnik je Kadundžika rođ. Hasić50 udova Hajdara Mehmedovića. Kasnije se vodi na Abdulahu i Sulji Mehmedoviću. Mehmedovići su, također, starosjedilačka porodica mahale Petrič. Prema kazivanju Amira (Hamdija) Mehmedović zv. Gera, rođen 1959. godine, a on je tu priču čuo od svoga oca, Mehmedovići nisu doselili iz Užica niti iz bilo kog grada iz Srbije, već naprotiv, prema usmenoj tradiciji, najstariji poznati Mehmedović bio je Sulejman, visoki vojni činovnik osmanske vojske rodom iz Srebrenice. Veliki zemljišni posjed imao je u Zelenom Jadru, lokalitet, Kulače. Danas tu živi porodica Damira Jusufovića. Zemlju je Jusufovićima iz Karačića prodao Amirov djed Sulejman (Suljo), sin Hajdarov a unuk Sulejmanov. Geneaološka „loza“ Mehmedovića izgleda ovako: Sulejman, oficir osmanske vojske, ukopan na prostoru lokaliteta Misirlije. Mezarje uništeno. Živio, najvjerovatnije u prvoj polovini 19. stoljeća. Sulejman je imao sina Hajdara, naprijed pomenutog, muža Kadindžuke Hasić. Hajdar je imao sinove: Abdulaha (Avdu) i Sulju (1900.-1976.). Hajdar je živio u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća. Suljo Mehmedović je imao sina Hamdiju, (1930.- 1995.) a Hamdija Amira zv. Gera. Dakle, „loza“ Mehmedovića, s koljena na koljeno je: Sulejman – Hajdar – Suljo, (1900.-1976.) – Hamdija,(1900.-1976.) – Amir, (1959.-)zvani Gera. Kuću na k.č. 1/342 ima Salčin Hasić um. Ibrahima: od 1898. godine vodi se na: Aliji i Mustafi Hasiću um. Hasana, te Fatimi rođ. Šakić?. Prema kazivanju Alije (Ibrahim) Hasića, (1954.-) Hasići su porijeklom iz sela Beserovina, općina Bajina Bašta, Srbija.51 Zbog zastrašivanja, nasilja u vidu
49 Uložak 21.Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Likari iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 50 Kadindžuka zv. Kada bila je sestra Osmana Hasića. Kazivanje Amira, zv. Gera Mehmedovića, 30. 04. 2018. 51 „Posle drugog ustanka, muslimansko stanovništvo koncentrisano je u palankama i gradovima, pod zaštitom tvrđava s vojnom posadom. Međutim u sokolskoj nahiji pored 164 pljački i paljenja ljetine i imovine, jednom prilikom je, preko noći, Hasan Hasić, preko Drine na bosansku stranu u mjesto Liješće prebjegao sa sinovima Mujom i Alijom. Nešto kasnije Hasan Hasić se naselio u mahalu Petrič. Dakle, imaju dvije „loze“ Hasića. Jedna koja pripada Muji a druga Aliji. Geneaološku „lozu“ Hasića izvešćemo po Mujinoj liniji jer imamo precizne podatke. Dakle, Hasan, prognanik iz Srbije dolazi sa sinovima Mujom i Alijom. Progon se dogodio polovinom 19. stoljeća, prije progona Bošnjaka iz Užica 1862. godine. Mujo sinu daje ime po ocu, također, Hasan, (1898.-1972.). Hasanov sin je Ibrahim, (1930.-1986.). Alija Hasić, naš sagovornik sin Ibrahimov je rođen 1954. godine. Alijin sin Alem rođen je 1983. godine. Potomci Alije Hasića, brata Mujinog a sina Hasanovog su Jusuf Hasić,(1928.-1998.). Jusuf Hasić je bio značajna politička ličnost Srebrenice prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Dakle sa sigurnošću smo utvrdili 6 „koljena“ Hasića u Mahali Petrič a to su: Hasan –Mujo52 – Hasan, (1898.-1972.) – Ibrahim, 1930.- Drine (račanski kraj) ostala su turska sela. Od ukupno 28 muslimanskih sela s 2504 familije i 1218 muških glava, u račanskoj kapetaniji postoje, 1832. godine, sledeća turska naselja: Naziv sela br. kuća broj familija muških glava Napomena Raočići 12 52 24 - Pljeskovo 57 300 128 današnja B. Bašta Bačevci 15 51 27 - Aluge 23 110 65 zaseok Jagoštice Beserovina 10 51 21 - Šapari - - - zaseok Lještanskog Bušine - - - polje/Beserovini Perućac 24 131 73 - Žabljak - - - deo Pljeskova Dona 22 84 - deo Bačevaca Muslimanska naselja pored Drine prirodno su odsečena od zaleđa, etnički izolovana od sve jače populacije srpskog stanovništva. ( Dr. Stevan Ignjić, Račanski kraj u njaževini Srbiji 1815-1860) Užički zbornik, Titovo Užice, 1980. str. 85.) 52 Podatke o Muji Hasiću koji je imao imanja u Beserovini i Peručcu nalazimo i kod Stevana Ignjića. „Stupanje na snagu novog hatišerifa unese još više nepoverenje mržnju i neprijateljstvo između Srba i muslimana. Na osnovu podataka Suda nahije sokolske u Rogačici od 3 maja 1834 godine vidimo da je duga lista registrovanih sukoba. Beserovina: Ivan Radivojević se žali na Mujagu Asića, (Hasića, o.p. autori) i Omera Ankića, (Hankića, o.p. autori), da mu ubijaju stoku na livadi, nanose štetu usevima s lovačkim „kerovima“. Sekula Mijailović tuži Muju Asića da mu ubija svinje. Miloš Nikolić prijavio je nahijskom sudu Muju Kordića, Omera Burića i Aliju Sejdinovića iz Perućca da mu ubijaju stoku u torovima. Radojica Veselinović tereti u tužbi Usu, Husu, o.p., autori) Alilovića, Halilovića, o.p., autori) i Muju Asića da su mu obili vajat, odneli ponjave, guber i dve puške. Krsta Mihajlović tuži Aliju i Džana Došljevića da su mu napravili ‘potru’ na usevima i odneli prošće s ograde oko avlije. Ivan Stančić se žali da mu je Mujo Asić ubio iz puške „‘jednog krmka’.Milan Marjanović tvrdi pred organima srpske vlasti da ga je opljačkao Alil, (Halil, o.p., autori) odneo mu stvari u vrednosti od 165 1986.) – Alija, (1954.-) – Alem, (1983.).53 Nažalost, zbog iste ideologije, širenja granica srpske države, koja se više od 200 godina realizira progonom i genocidnim zatiranjem Bošnjaka, posljednja generacija Hasića, Alijin sin Alem, radi i živi u Njemačkoj. Najjužniji, odnosno najgornji dio mahale Petrič krajem 19. stoljeća ima sljedeće kuće. Kuća na k.č. 1/339, te zemljišta: Rajčevac k.č. 267 i 268 i Vinogradište 407, u vlasništvu su Alije i Mustafe Hasića um. Hasana. Kuću na k.č. 1/335 imaju: Mehmed Gladović um Saliha, Salih um Ibrahima, Najla udata Hasan Hasić i Bejha prvog braka Selimović udata Hadži Husein Pašalić. Od 1906. godine vodi se na Salihu Mehmedoviću zv. Rogalić um. Alije i mal. Mehmedu Kadiću um. Abdulaha. Uvrh mahale Petrič, Gladovići imaju parcele na k.č.: 251 vrt pod putem, kasnije Kolište, 443 oranica Zlativoda (Bejha Gladović prvog braka Selimović udata Hadži Husejn Pašagić, od 1899. godine na Aliji i Muji Hasić um. Hasana), 440, 444 i 445 Zlativode (Mehmed Gladović um. Saliha), 1/338 Višput, 212 Bojna (Zejna Gladović udata Abdulah Kadić, od 1906. godine Salih Mehmedović zv. Rogatičanin um. Alije i mal. Mehmed Kadić um. Abdulaha).54 Kuće na k.č. 1/333 vlasnik je Aiša rođ. Sušić prvog braka Bećirović udata Husein Turković. Godine 1902. spominje se Alija Hasić um Hasana.
360 groša, žali se i knezu Mići Vojiću. Maksim Sandić se žali da mu Mujo Asić ubija stoku na pašnjaku bez ikakva razloga i pali ogradu...Filip Čolić se žali na Muju i Ameta, Ahmeta, o.p., autori) da mu ‘prete ubistvom’. Nikola Stamenić tuži Ameta , (Ahmeta, o.p., autori) Ukića, (Hukića, o.p., autori) da mu je u avliji (dvorištu) ubio tri svinje. „ (Dr. Stevan Ignjić, Račanski kraj u njaževini Srbiji 1815-1860) Užički zbornik, Titovo Užice, 1980. str. 89.) Iznesenim tvrdnjama S. Ignjića neophodno je pojašnjenje. Radi se uistinu o kmetovima koji su nasilno , u većini slučajeva, uzurpirali zemlju vlasnika. Također puštali su stoku u zemlju vlasnika koji su se teško mirili sa načinom nasilja koje je nad njima provodila vlast knjaževine Srbije. Bošnjaci, vlasnici zemlje branili su se oružjem. Kada više ni tako nisu buli u stanju onda su se iselili u Bosnu. Po podacima S. Ignjića ispada da nad prognanim Bošnjacima nije vršeno nasilje. Kao da su se oni iselili dragovoljno, iz bijesa, ili pak zbog nasilja koje su vršili nad uzurpatorima vlastite zemlje. 53 Kazivanje Alije (Ibrahima) Hasića, (1954.-), zabilježeno, 29. 04. 2018. 54 O Gladovićima više u Rusmir Djedović, Naselje Luka krajem 19. stoljeća (historijsko- geografska i etnološka istraživanja), Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla- Srebrenica, 2014., str. 50. 166 Kuću na k.č. 1/332, te parcele: gradilište k.č. 339, Marin vinograd k.č. 447, kasnije i dućan u Čaršiji ima Alija Hasić um. Hasana. Nasljeđuje ga 1928. godine Osman55 um. Alijage. U samom vrhu mahale Petrič a sa istočne strane rijeke krajem 19. stoljeća je još nekoliko kuća. Kuću na k.č 1/330 ima Mustafa Alić zv. Čavkunić um. Alije. Od 1913. godine spominje se Bego Konaković um. Halila. Kuće na k.č. 1/327 i parcele Rajčevac k.ć. 357 vlasnik jeSalih Halilović um. Halila Kuću na k.č. 1/325 imaju Omer Hrustemović um. Hrustema sa ½ i Salih Džilić zv. Smajlović um. Smajla sa ½. Od 1908. godine spominju se: Mehmed, Mahmut, Osman i Mustafa Zuhrić um. Dauta iz Džila. Kuće na k.č. 1/320 vlasnik jeAhmet Purković um. Osmana a od 1930. Godine spominju se Hasib, Mustafa i Jusuf, vjerovatno njegovi sinovi. Kuću na k.č. 1/316 imaSulejman Mujić? zv. Omerović um. Omera. Od 1923. godine spominju se Hamša udova rođ. Kardašević i Kada udata Hadžić. Nešto izdvojenije kuće mahale ka jugu su sljedeće dvije. Kuća na k.č. 252/2 u vlasništvu: malodobnih Mehmeda, Jusufa i Rukije um.Mustafe Rumičanina zv. Kozarac, te Zejna rođ. Turnadžić.56 Mehmed Rumičanin zv. Kozara umrlog Mustafe ima kuću i u mahali Crvena rijka. Kuće na k.č. 244/2 1894. godine vlasnik je Avdo Jašarević um. Jašara a 1923. godine spominju se Omerovići. Ka zapadu i jugozapadu od mahale neka od zemljišta su na k.č.: 231 Glumać, 237 Grebendek, 418 Grebendek,193/1 U kamenu. Vlasnici
55 Prema kazivanju Alije Hasića, Osman Hasić je bio trgovac, kao i otac mu Alija. Osmanov otac Alija, umro 1953. godine, sin je Hasanov a dobio je ime po Aliji Hasiću koga je Otac Hasan doveo iz Beserovine, Srbija, zajedno sa , ranije spomenutim Mujom. Osman je naslijedio poslije oca dućane u Srebrenici i Sućeskoj, na Brdima. Osmanov dućan u Srebrenici je bio na mjestu gdje je sada motel Alić. Alija Hasić je imao dućane i u Liješću i Pobuđu. Kompletno selo Liješće je bilo Hasića. Dio Hasića imanja u Liješću danas posjeduje porodica Jelisavčić. Kako su Jelisavčići došli do imanja, kupnjom ili poklonon od Kraljevine Jugoslavije koja je oduzela zemlju Hasićima treba utvrditi daljim istraživanjem zemljišnih knjiga. Još jedan interesantan podatak vezan je za Osmana Hasića. Imao je tri žene istovremeno. Prva i najstarija žena mu je bila iz Voljavice i zvala se Javra. Druga žena se zvala Šahza Pašalić rodom iz Gostilja, Potočari. Najmlađa se zvala Esma a zvali su je i „Slatinka“ jer je bila iz sela Slatina, Ja sam zapamtio Šahzu i Slatinku. (Kazivanje Alije (Ibrahima) Hasića, (1954.-), zabilježeno, 29. 04. 2018. 56 Uložak 21.Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Srebrenicu iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 167 su: Mustafa Ridžić um. Smaila, Muhamed Škodrić um. Ibrahima, Šaksima Škodrić udata Jusuf Delimehmedović, Mehmed Rumičanin zv. Kozara um. Mustafe. Na brdu Bojna je kuća na k.č 416/15, zatim oranica Mejrina voda k.č. 160 u vlasništvu Mumina Mustafića um. Mustafe, a od 1918. godine Šemse Hankić udove, Muje i Aljo sinova. K.č. 155 Bojna vlasnik je Avdo Mustafić umrlog Mustafe. Zemljišta na k.č. 406 i 426 Bojna,kasnije 1/687 kuća vlasnik je Ibrahim Hukić umrlog Omera, dalje Bakalović Jusuf umrlog Muje.Parcele k.č.416/11 Mejrina voda, kasnije 416/71 kuća vlasnik je Uzeir Hankić um.Sulejmana i Salih Skender um. Mujčina. Parcele na k.č. 128 Mala Bojna krajem 19. stoljeća vlasnik je Arif Muhagić umrlog Hasanage, dalje Begovići.Tu su i parcelena k.č.:196 Indžirka, 217 Bajrina bašća,447 Marin vinograd (kasnije na planu razmjera 1: 6250 ucrtana kuća sa pom objektima, na 447/2), 206 Višdrum. Jugoistočno od Petrič mahale je zemljište i potok Zlativoda, npr. k.č.: 411 Zlativoda, 443 oranica Zlativoda, 444 Zlativode, pa 440 i 445 Zlativode. Dalje ka jugu su zemljišta pod nazivom Kozlje (npr. k.č. 438 i 439 Kozlje), ka naselju Čičevci i njegovom dijelu Kožlje. U Petrič mahali krajem 19. stoljeća, kao i u susjednoj Skender mahali, ima nekoliko vodenica (mlinova) na Bijeloj rijeci. Najnizvodnija je ona na k.č. 1/294 kod džamije a u vlasništvu Smajla Tepića um. Saliha. U gornjem dijelu mahale na k.č. 1/313 je Mlinište sa dvorištem Alije i Mustafe Hasića um. Hasana. Iznad mahale na k.č. 243 je Mlinište sa dvorištem, u vlasništvu Hivze mal. Hasana Murathodžića (i k.č. 414 Zlativoda). Od 1924. godine se vodi na: mal. Muratu, Nedžibu i Fehimu sinovima Huseina.57 Najuzvodnija je Mlinište na k.č. 410/2 Avde Šakića zv. Ibrahimovića um. Osmana. Godine 1912. prelazi na Džehvu rođ. Hublić udovu Avde. Kasnije imaju na k.č. 1/792 Mlin sa mliništem, u vrh mahale Crvena rijeka.
Opće karakteristike Iz prethodnih razmatranja i detaljnog pregleda Petrič mahale a na kraju 19. stoljeća možemo dati i njene opće karakteristike. Vidimo da su tokom
57 Uložak 406. Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Srebrenicu iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 168 19. stoljeća, pa i ranije u mahali postojale neke značajnije ličnosti. To su: Selim ćehaja, Deli Mehmed, Omer ef. u 18.; kadija (Abdulah ili njegov otac) na prelazu 18/19.; Hadži Omeraga, imam Murat ef., muhtar Mula Halil u prvoj polovini 19. i Hadži Mustafa Verlaševića, Hadži Husein Pašalića, Hadži Osman Verlašević, Smail Tepić, Hadži Mustaf Pašalića, Alijaga Hasić u drugoj polovini 19. stoljeća. Starinom u mahali i neposredno pored nje ima više groblja. Vrlo staro je ono ispod Karšije a veliko Učina bašča. Najvjerovatnije, sa nastankom mahale Petrič, a sigurno od sredine 17. stoljeća, u sjevernom (donjem) dijelu mahale postoji džamija. Kako je stara izgubilo se njeno pravo ime, pa je poznata kao Petrič džamija. Starinom ima i vakuf od kojeg se džamija i njeni službenici uzdržavaju. Godine 1894. u mahali ima tačno 45 privatnih stambenih kuća i veći broj pomoćnih zgrada. Te kuće su vlasništvo sljedećih familija: Berberović/Nalić, Hadžiomeragić, Selimćehajića zv. Ibrahimovića, Halilovića (Mulahalilović?), Kadića zv. Avdića, Nalić, Delimehmedović, Tepić-3 kuće, Verlašević-2, Begtić-2, Pašalić-3, Agiščić, Murathodžić, Osmanović zv. Didović, Brezovica, Jahić, Ramić, Durković, Šakić zv. Ibrahimović, Tutundžić, Parić, Hodžić zv. Muštikić ili Ibrahimović-2, Ademović, Alić, Mehmedović, Hasić-3, Gladović, Sušić, Bećirović-2, Alić zv. Čavkunić, Halilović, Hrustemović, Džilić zv. Smajlović, Purković, Mujić zv. Omerović, Rumičanina zv. Kozarac i Jašarević. Neke familije krajem 19. stoljeća imaju po nekoliko kuća: Pašalić-3, Tepić-3, Hasić-3, Verlašević-2, Hodžić zv. Muštikić ili Ibrahimović-2, Begtić-2, Sušić, Bećirović-2 i Nalić-1-2. U mahali imaju četiri vodenice na Bijeloj rijeci. Vlasnici su familije: Tepić, Hasić, Murathodžić i Šakić zv. Ibrahimović Interesantno je dalje porijeklo familije Verlaševića iz Petrič mahale. Verlaševići su porijeklom iz Verlaša.58 Verlaši, Verlaševići ili Verlovići (Velovići) je lokalitet između Klotijevca, Ljeskovika i Urisića, najbliže Urisićima. Inače tu zemlju su koristili i obrađivali Urisićani. Prema predratnim kazivanjima starijih mještana sela Urisići, sredinom 19. stoljeća zabilježena je kuga u maloj zajednici Verlaša koji su, bojeći se izumiranja, izbjegli na područje varošice Srebrenica. Danas, na ovom lokalitetu imaju ostaci mezarja, umrlih i pokopanih Verlaševića.59 U naselju Urisići su krajem 19. stoljeća
58 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica, antropogeografska monografija, knjiga treća, Autorsko izdanje, Tuzla, 2017., str. 67. 59 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja..., str. 67. 169 zaista konstatovane brojne parcele pod nazivom Verlovići.60 Također je konstatovano da: Na staro stanovništvo i naseljenost upućuju toponimi: Đurđev dol, Živanovina, Lauković, Verlovići, Pašića diljka, Besare, Staništa...61
Zaključak Tradicionalna urbano-geografska i društveno-historijska cjelina grada Srebrenice, poznata pod nazivom Petrič mahala je vrlo stara. U njoj se nalaze brojne starine, od kojih ističemo džamiju, zasigurno iz prve polovine 17. stoljeća, a najvjerovatnije i odmah po nastanku mahale Petrič, te nekoliko izuzetno starih mezarja/groblja. Kroz mahalu prolazi stari i važan put koji iz središta Srebrenice ide ka jugu i jugoistoku. U mahali su na razmeđu 19. i 20. stoljeća postojale i četiri vodenice na Bijeloj rijeci. Vlasnici su familije: Tepić, Hasić, Murathodžić i Šakić zv. Ibrahimović. Danas nema ni jedne Krajem 19. stoljeća, tačnije 1894. godine, Petrič mahala ima 45 privatnih stambenih kuća. Po nekoliko kuća imaju stare i dobro poznate srebreničke familije: Pašalići, Tepići, Hasići,Verlaševići, Begtići, Nalići. Većinu familija čine prognanici iz knjaževine Srbije čiji se progon, odnosno zločin etničkog čiščenja odvijao cijelo 19. stoljeće. Najintezivniji period izgona iz Srbije i doseljavanja u mahalu Petrič odvijao se u periodu 1815. do 1862. godine. Neke familije su starosjedilačke, odnosno nije zabilježeno ili pak upamćeno njihovo doseljavanje iz nekih drugih krajeva. To su familije: Murathodžić i Mehmedović. Nažalost, nakon zločina etničkog čiščenje u 19 stoljeću u knjaževini Srbiji, potomci prognanih familija doživjeli su zločin genocida krajem 20. stoljeća od nosilaca iste ideologije.
60 Rusmir Djedović, Nermin Ibrić, Naselje Urisići u okolini Srebrenice krajem 19. stoljeća – kulturno-historijsko naslijeđe, Baština sjeveroistočne Bosne, broj 9/2016, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2017., str. 117-135. 61 Rusmir Djedović, Nermin Ibrić, Naselje Urisići..., str. 118. 170 Izvori i literatura
1. Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Srebrenicu iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 2. Gruntovne knjige za katastarsku općinu (K.O.) Likari iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 3. Katastarski planovi grada Srebrenice iz 1882-5. godine razmjera 1:6.250 i 1:3.125. Katastar Srebrenica. 4. Katastarski plan grada Srebrenice iz 1884. godine, Zone XXXXX Colone XX, Section 12, Viertel b, Sechztl.b/1,3, razmjera 1:3.125. Krieg arhiv, Vien. 5. Topografske karte iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000 i 1:25.000. 6. Topografske karte iz sredine 20. stoljeća, izdanje JNA, razmjera 1:50.000 i 1:100.000. 7. Nufus defter 1850/51 BOA NFS.d 5951.Istraživanja i prevod mr.sc. Kemala Nurkića. 8. Kazivanje Mustafe Siručića zv. Zubar, rođenog 1929. godine, umro nedavno, dato 18. 5. 2013. godine. 9. Kazivanje zabilježeno aprila 2014. godine od Hilme (Ahme) Siručića, rođenog 1939. godine. 10. Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1890., Sarajevo. 11. Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913., Sarajevo. 12. Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo-Publishing, Sarajevo,1996. 13. Hifzija Suljkić, Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Sabrani tekstovi knjiga II, BMG, Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007. 14. Tufan Gunduz, Tuzlanski, Bijeljinski i Srebrenički Sidžil (1641.-1883.), Arhiv TK, Tuzla, 2008. 15. Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća, Baština sjeveroistočne Bosne, broj 3/2010, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla. 16. Rusmir Djedović, Senad Begović, Urbani razvoj grada Srebrenice u osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova naučnog simpozijuma Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove, JU Arheološki muzej „Rimski municipium“ Skelani Srebrenica, 2012.
171 17. Dr. Stevan Ignjić, Račanski kraj u njaževini Srbiji (1815-1860), Užički zbornik, Titovo Užice, 1980. 18. Adib Đozić, Gradske džamije Srebrenice, Monumenta Srebrenica, knjiga 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2012. 19. Rusmir Djedović, Urbani razvoj grada Srebrenice od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2012. 20. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2013. 21. Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do početka 21. stoljeća, Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i regije u privrednom razvoju i političkom životu BiH (1851-1995), održanog u Mostaru 2013. godine, Muzej Hercegovine, Mostar, 2014. 22. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014. 23. Rusmir Djedović, Naselje Luka krajem 19. stoljeća (historijsko- geografska i etnološka istraživanja),Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014. 24. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla- Srebrenica, 2015. 25. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Musala, Varoš i Ciganluk u gradu Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2016. 26. Nermana Hodžić, Orijentalna zbirka arhiva Tuzlanskog kantona 1563– 1936, analitički inventar, Arhiv TK, Društvo arhivskih zaposlenika TK, Tuzla, 2017.
172 27. Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište, Baratova i Soločuša u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 6, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2017. 28. Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica, antropogeografska monografija, knjiga treća, Autorsko izdanje, Tuzla, 2017. 29. Rusmir Djedović, Nermin Ibrić, Naselje Urisići u okolini Srebrenice krajem 19. stoljeća – kulturno-historijsko naslijeđe,Baština sjeveroistočne Bosne, broj 9/2016, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2017. 30. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulić (sa Jasenovom) i Čičevac (sa Pribićevcem) kod Srebrenice krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 6, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2017.
173
Rusmir Djedović Adib Đozić
NASELJA FOJHAR, GOSTILJ I LIKARI KOD SREBRENICE KRAJEM 19. STOLJEĆA
Sažetak U radu su obrađena tri naselja, koja se nalaze sa sjeverne strane grada Srebrenice. To su prilično međusobno isprepletana naselja: Fojhar, Gostilj i Likari. Istražuje se stanje naselja krajem 19. stoljeća. Daje se detaljan pregled svakog naselja, posebno urbano-geografskih, vlasničkih i demografskih karakteristika. Navode se kuće i drugi urbani sadržaji, imanja i zemljišta, njihovi vlasnici i brojni toponimi. U svakom od naselja je navedeno cjelokupno poznato kulturno-historijsko naslijeđe. Rad je napisan na osnovu gruntovnih knjiga iz 1894. godine i katastarskih planova iz istog perioda. Ključne riječi: Fojhar, Gostilj, Likari, kraj 19. stoljeća, kuće, familije.
Uvod Sjeverno od grada Srebrenice starinom se nalaze tri naselja, koja se naslanjaju jedno na drugo i čije su teritorije (katastarske općine – k.o.) prilično isprepletane. Radi se o naseljima Fojhar, Gostilj i Likari. Najsjeverniji dio teritorija (k.o.) grada Srebrenice se u vidu vrlo uskog pojasa, još krajem 19. stoljeća, uvlači među navedena naselja. Taj pojas je sa zapada ograničen rijekom Križevicom, a s istoka starim putem za Bratunac. Naselja Fojhar, Gostilj i Likari se nalaze u dolini rijeke Križevice, koja nastaje u Srebrenici od Crvene i Bijele (Čičevačke) rijeke. Stariji dijelovi naselja su visoko na padinama doline (i zapadno i istočno). Već krajem 19. stoljeća, neki dijelovi su na nižim padinama, a kroz 20. stoljeće sve gušće je naseljeno samo dno doline, pored rijeke Križevice, njenih pritoka i modernog puta Srebrenica – Bratunac.
175 Sjevernije od naselja Fojhar, Gostilj i Likari, u proširenijoj dolini rijeke Križevice su stara naselja Potočari i Pećišta, koja na neki način, čine jednu cjelinu. Istočno je staro naselje Sase (s Gradinom), kao i Obadi (sa Zalazjem), koji također čine cjelinu. Zapadno je malo brdsko naselje Osredak, koje se izgleda razvilo na području Fojhara jer šumovita brda, još zapadnije, starinom pripadaju k.o. Fojhar.
Starija prošlost Područje sjeverno od grada Srebrenice, odnosno srednji dio sliva i doline rijeke Križevice (od Srebrenice do Potočara), s naseljima Fojhar, Gostilj i Likari naseljeno je u prahistoriji i antici. Već je primijećeno da nazivi uzvišenja Gradac (527 m) u Likarima i Gračić u Potočarima potiču iz daljnje prošlosti.1 Već je poznato da su u Potočarima bile dvije rimske stele s reljefno predstavljenim figurama ljudi, prenesene u Srebrenicu.2 Krajem 19. stoljeća u Likarima su registrovani toponimi na austrougarskim planovima i kartama. To su toponimi Gradac, Gračan brdo3 i Gračan4. Na lokalitetu Lubardišta, u naselju Gostilj, otkrivena je radionica (deponija) srednjovjekovnih topovskih kugli od kamena. U blizini je Kamenolom pod Gracem, s nekoliko stotina kugli (promjera 6,5–9,5 cm).5 Srednjovjekovna naseljenost ovog područja se ogleda i kroz postojanje srednjovjekovnih nekropola s nadgobnicima – stećcima. Najpoznatiji istraživač bosanskih stećaka Šefik Bešlagić, prije pola stoljeća registruje više nekropola u okolnim naseljima Gostilju, Fojharu, Potočarima i Pećištima.6
1 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište, Baratova i Soločuša u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 6, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2017, str. 61. 2 Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, str. 234. 3 Katastarski plan za k.o. Likari, iz 1884. godine, Katastar Srebrenica i Uložak broj 64, k.o. Likari, Gruntovnica Srebrenica (npr. K.č. 201/6 šuma Gradac, 201/9 šuma Gradac). 4 Topografska karta okoline Srebrenice, razmjera 1:25.000, kraj 19. stoljeća. 5 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo, 1988, str. 74. Tekst potpisuje poznati istraživač naše prošlosti Ivo Bojanovski. 6 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište..., str. 62. 176 Zna se za srednjovjekovnu nekropolu na lokalitetu Bašča u Fojharu.7 Na lokalitetu Bašča, pokraj puta (vlasništvo Sejfe Mujića), nalazi se nekropola s 32 stećka (4 ploče, 18 sanduka i 10 sljemenjaka). Spomenici su dobro obrađeni i očuvani.8 Na lokalitetu Osojnača (vlasništvo Cvijetina Grujičića), pokraj puta i nedaleko od sela, nalazi se nekropola s 38 stećaka (3 ploče, 16 sanduka, 17 sljemenjaka i 2 stuba). Ukrašena su dva stuba. Njihovi motivi su figure čovjeka i mača.9 Nedaleko od Kamenola pod Gracem su i dva velika sljemenjaka iz kasnog srednjeg vijeka.10 Lokalitet Troliz, vezuje se za Gradac i kamenolom, lijevo od puta. Tu su dva stećka u obliku sljemenjaka, s postoljem izuzetno velikih dimenzija.11 Nekropola Vrhovine u Gostilju je još jedan lokalitet sa stećcima. Na uzvišenju od 330 metara n.v. nalaze se jedan stećak u obliku ploče, četiri u obliku sljemenjaka i tri stećka, za koje zbog znatnog oštećenja ne možemo odrediti oblik.12 Jedna do sada nepoznata nekropola srednjovjekovnih stećaka je morala biti u Fojharu, iznad Borkovića. Naime, krajem 19. stoljeća na brdu Lupoglava registrovan je lokalitet s nazivom Mramorje, npr. na planu iz 1884. godine ili gruntovnim knjigama iz 1894. godine.13 Na međi Fojhara ka naselju Bajramovići, starinom je lokalitet Mramor.14 Brojni su lokaliteti sa srednjovjekovnim nekropolama i u neposrednoj okolini naselja Potočari, brežuljak Gračić i lokalitet Mramorje (u Budaku), 7 Arheološki leksikon..., str. 61–82. 8 Šefik Bešlagić, Stećci..., str. 235. 9 Biće da to onih „nekoliko bogumilskih stećaka“, koje je vidio poznati putopisac Renner, na samom kraju 19. stoljeća. (Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko – putovanja Henrika Rennera, Mitrovica, 1900, str. 219.) 10 Arheološki leksikon..., str. 74. 11 Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko-bratunačkog kraja i mogućnosti njihove valorizacije u turizmu, Magistarski rad odbranjen na Odsjeku Geografija Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli, decembar, 2012, str. 77. 12 Sead Jahić, Stećci..., str. 76. 13 Katastarski plan za k.o. Fojhar, iz 1884. godine, Katastar Srebrenica. Uložak broj 49 (31/1 šuma Lupoglava, Mramorje... od 687 dunuma) i Uložak broj 21, (31/2 šuma Mramorje...), k.o. Fojhar, Gruntovnica Srebrenica. 14 Više u Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2015., str. 175. 177 Zalazje, srednjovjekovna nekropola s 20 stećaka, brdo Biljeg u Obadima, istočno od Likara. U samom sjevernom dijelu Srebrenice ima više lokaliteta sa stećcima.15
Topografska karta naselja Fojhar, Gostilj i Likari oko 1887. godine (svijetlo – važniji putevi, tačkasto – granice katastarskih općina)
Srednjovjekovno naselje pod nazivom Gostilj, zatekli su Osmanlije. Naziv je od riječi gost, što je visoki sveštenik Crkve bosanske ili riječi gostinac, koja označava važno središte te crkve. Naselje Gostilj 60-tih godina 15. stoljeća ima sedam kuća.16 S aspekta starina, vrlo je zanimljivo područje koje se naziva Soločuša, kako u naselju Gostilj, tako i na krajnjem sjeveru Srebrenice.17 Starinom, naziv Soločuša podrazumijeva prostor oko ušća istoimenog potoka u Križevicu (što pripada k.o. Gostilj). Tu se krajem 19. stoljeća nalazio Han Soločuša, a u najnovije vrijeme nekoliko kuća oko glavnog puta pri ušću potoka. Inače, Soločuša potok nastaje sa sjeverozapadnih padina manje planine Kvarac18 pa se pravoslavna crkva na krajnjem sjeveru Srebrenice često naziva Soločuša.19 15 Više u Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište..., str. 62–63. 16 Ahmet Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008, str. 74. 17 O nazivu Soločuša više u Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište..., str. 73. 18 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište..., str. 73. 19 Više o pravoslavnoj crkvi na Soločuši u Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište..., str. 74–76. 178 O bogatstvu rudama i rudarskoj djelatnosti još prije osmanske uprave, pa i za vrijeme njenih prvih stoljeća, govore brojni toponimi na ovom području. Naziv naselja sa sjeverozapadne strane Srebrenice, Fojhar je zasigurno iz srednjeg vijeka i vezan za rudarstvo od strane Sasa, kao i naziv naselja Pećišta, nešto sjevernije. Toponimi: Kvarac, Kiselica, Vitlovac, Soločuša?, Rusenovac?... neki su od toponima vezani za rude.20 Zanimljiv je i naziv glavne rijeke u navedenim naseljima. Redovno se krajem 19. stoljeća pojavljuje kao Križevica rijeka. Tad postoji i lokalitet s nazivom Križevac. Nalazi se sjeverno od Gnione u Gostilju. Radi se o parcelama na k.č. 169/1 i 169/2 Križevac.21 Po naseljima Fojhar, Gostilj i Likari su krajem 19. stoljeća brojni i lokaliteti s tragovima groblja iz osmanskog (možda i starijeg) perioda. U Gostilju: 3/2 šuma Grobnica, 58/2 groblje, 116 groblje i 169/5 groblje. U Fojharu 36/1 groblje i 89 groblje. U Likarima: 35/4 groblje,110/2 groblje, 135/2 groblje.22 Veliki je broj toponima koji upućuju na značajnu starost i naslijeđe. Neki od njih su srednjovjekovne starosti: Stup – Fojhar, Donji Vitlovac, Vitlovac,Vitlovački gaj, svi u Gostilju, Plan i Zagoni u Likarima, Zviezda (Zvijezda), Gradno i Seoča u Fojharu, Štap i Podštapski potok u Likarima, Katince kraj Križevice ispod Purkovice, Obrnovac i Stražioc u Likarima, Senega, između Borkovića i Lipe i Kutlići u Fojharu, Bran brdo i Bran (istočna padina Zanika) u Gostilju... Toponimi koji upućuju na staru privrednu aktivnost su: Božino guvno, Sofa u Joševi, Podvinjica, Dautovo guvno u Kutlićima, sve u Fojharu, Vinogradina, Stupa, Vinica, Zavinje, Valjenovac, Bjelilo, Lazine krčevine, Gniona, Brzo vrt iznad Vitlovca, Blagolažje kod Gnione, Strijelci, Močila, Barilovo guvno, Redžića guvno, sve u Gostilju, Budak, Laz, Kalemić, Kalemci, Vrtine, Redžića guvno, sve u Likarima. Toponimi koji upućuju na staru naseljenost su: Seoca (Seoča), Selišta u Kutlićima, Selište i Kućišta, sve u Fojharu, Selište u Orićima, Ulica, Selište u Purkovici, Čardak, sve u Gostilju. Toponimi koji ukazuju na stariji sloj stanovništva od 19. stoljeća su: Borkovići, Buljičić, Šegrić, Dautovo guvno
20 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište..., str. 62. Takvi su toponimi npr. K.č. 100/1 oranica Kiseljak za crkvom i 100/2 pašnjak Kiseljak za crkvom, Uložak broj 30, k.o. Gostilj, Gruntovnica Srebrenica. 21 Uložak broj 17, k.o. Gostilj, Gruntovnica Srebrenica. 22 Ulošci broj 12 i 34, k.o. Gostilj; 7 i 49, k.o. Fojhar; 64, k.o. Likari, Gruntovnica Srebrenica. 179 sjeverno od Kutlića, sve u Fojharu, Barilovo guvno, Milačevići, Markovište, Mijatinovac, Milačevićki gaj, Antolov vrh, Redžića guvno, Jovina voda, Orići, Mujčinov brijeg u Orićima, Cvietko (Cietko), sve u Gostilju, Rokovac, Begina njiva, Vukojevica, sve u Likarima. Ima i drugih starih i zanimljivih toponima: Ićigrije-brdo od Fojhara ka Osredku, Zanik, Koribašča, Kamenita luka, Tušanj, Potrkuša, Kotlina, Purkovice, Lupaglava... Veliki značaj u prošlosti naselja Fojhar, Gostilj i Likari imaju trase starih puteva, koje idu kroz njih. Već je primijećeno da je glavni faktor u urbano-geografskom izgledu i razvoju ovog dijela Srebrenice stari osmanski put, a kasnije dorađena austrougarska cesta ka Bratuncu.23 Moderna cesta od Bratunca do Srebrenice je dolinom Križevice rijeke građena od 1881. godine. Administrativni direktor Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, Hugo Kuchera, u jednom izvještaju iz 1885. godine navodi: sada se žustro radi na nekoliko mostova i propusta i vidio sam kmetove koji blanjaju balvane.24 Na njemu je na ulazu u Srebrenicu poznati Han Baratova. Pored ovog najvažnijeg puta, dolinom Križevice važan je i put koji se odvaja od Hana Soločuša pa kroz Likare i preko prevoja Predola, ide kroz Obade pa pokraj Gradine i Sasa, izlazi na rijeku Drinu. Na mjestu gdje se s glavnog puta za Bratunac odvaja stari put preko Likara i Obada za Zalužje, Gradinu i Drinu, starinom se nalazi jedan han. Poznat je kao Han Soločuša, a nalazi se već na teritoriji naselja Gostilj. Kada opisuje ovaj put, putopisac Renner na samom kraju 19. stoljeća, za njega kaže da:„Prolazi kraj „jednog hana“, „med lijepo obrađenim poljima... gdje ima još nekoliko kuća“. Dalje na putu za Gradinu (kroz Gostilj) prolazi „ukraj nekoliko bogumilskih stećaka“.25 Manje važan stari put je onaj koji ide iz Gostilja, uz Gnionu, preko Lipe pa na Gradno i na staru trasu za Novu Kasabu. Istočne dijelove Gostilja i Likara dodiruje stari put iz Srebrenice, preko vrha Kvarac i Zalužja za Gradinu i Sase. Sjevernije, u Potočarima, s glavnog puta se kod hana Potočarska rijeka, ka zapadu odvaja važniji put, preko Milačevića i Rogača za Novu Kasabu. U naseljima Fojhar, Gostilj i Likari u 19. stoljeću izgleda nema vjerskih objekata. Od vjerskog naslijeđa imaju samo stara groblja. U Likarima se 1885. godine spominje svećenik. Pošto su tada svi stanovnici naselja muslimani, 23 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište..., str. 74. 24 Azem Kožar, Granica na Drini prema izvještaju Huge Kutschere, administrativnog direktora Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 14. 11. 1885. godine, Saznanja 4, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Tuzla, 2013, str. 64. 25 Herceg-Bosnom..., str. 219. 180 to može biti samo neki hodža. Godine 1894. u Likarima imaju zemljišta, koja pripadaju vakufima iz grada Srebrenice. To su parcele k.č. 143/2 oranica Palučak (kasnije Luka) od dunum i 600 m2 (vakuf Petričke džamije u Srebrenici)26 i k.č. 26/1 oranica Prisojnica od 2 dunuma i 700 m2 (vakuf Skender džamije u Srebrenici).27 Pravoslavno stanovništvo krajem 19. stoljeća pripada Protoprezviterijatu srebreničkom. Naselje Fojar ima jednu kuću s pet duša, a Gostilj dvanaest kuća s osamdeset i pet duša.28 Osamdesetih godina 19. stoljeća imamo nekoliko podataka o stanovništvu naselja. Iz godine 1887. izjava je osobe po imenu Gralević (valjda Garaljević) iz sela Likari o poklanjanju svoje cijele imovine kćerki i zetu.29 Godine 1887. podijeljena je imovina preminulog Salke Ejubovića iz sela Fojhar u Srebrenici.30 Iz 1887. godine je Izinnama za udaju Hatidže iz sela Babolić (valjda Babuljice) za Dženana, sina Beganovog iz sela Jašve Kojhar (valjda Joševa Fojhar).31
I Fojhar Naselje Fojhar se nastavlja na krajnji sjeverozapadni dio grada Srebrenice i zapadno od toka rijeke Križevice. Područje naselja se nekada protezalo daleko na zapad, sve do manje planine Gradno (vrhovi Gradno, Zvijezda i Bukovik). To vidimo jer krajem 19. stoljeća šume na krajnjem sjeveroistoku planine (do vrha Bukovik) pripadaju k.o. (katastarskoj općini) Fojhar. Mada se između tih šuma i naselja Fojhar u međuvremenu razvilo naselje Osredak, kao posebna k.o., veći dio naselja smješten je u slivu Kutlića rijeke, na različitim nadmorskim visinama (od 320 do 600 m). Ovo naselje pripada razbijenom tipu, a čine ga sljedeći zaseoci: Fojhar, Joševa, Kutlići, Lipa i Seoce.32
26 Uložak broj 62, k.o. Likari, Gruntovnica Srebrenica. 27 Uložak broj 63... 28 Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske za godinu 1882. Zemaljska tiskara, Sarajevo, 1882., str. 64. 29 Tufan Gunduz, Tuzlanski, bijeljinski i srebrenički sidžil (1641–1883), JU Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika TK, Tuzla, 2008, str. 20. 30 Tufan Gunduz, Tuzlanski..., str. 24. 31 Tufan Gunduz, Tuzlanski..., str. 25. 32 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica – antropogeografska monografija, Geografsko društvo Tuzlanskog kantona i Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011, str. 191. 181 Prema prvom austrougarskom popisu stanovništva iz 1879. godine, naselje Fojar ima 15 kuća i 93 stanovnika, od toga 89 muhamedanaca i 4 građana-istočnjaka.33 Fojar 1885. godine ima 19 kuća i 100 stanovnika, od toga 85 muhamedanaca, a 15 su istočno-pravoslavni.34 Na kraju stoljeća, 1895. godine, naselje Fojhar ima 19 kuća s ukupno 94 stanovnika, od toga 87 muhamedanaca, a 7 su istočno-pravoslavni.35 Prema službenom popisu iz 1895. godine, naselje Fojhar ima sljedeće dijelove: Borkovići, Fojhar, Joševa, Kutlići i Seoce.36
I 1. Pregled naselja1894. godine Naselje Fojhar krajem 19. stoljeća ima dosta površina pod pašnjacima i šumama u državnom (javnom) vlasništvu. Takva su sljedeća zemljišta: 31/1 šuma Lupoglava, Mramorje, Vrane? i Kamen od 687 dunuma, 31/12 šuma Šegrić sa 176 dunuma, 31/13 šuma Podhrašće od 762 dunuma, 31/18 šuma Grabić s 36 dunuma, 40/1 pašnjak Grabić od 24 dunuma, 40/2 Poratak, 40/4 Ražište, 49/4 Ražište, 81/1 pašnjak Pridol od 12 dunuma, 89 groblje od 470 m2.37
I 1.1. Fojhar Dio naselja Fojhar, koji se nalazi na padinama sjeverno od ušća Kutlićke rijeke u rijeku Križevicu, starinom se također naziva Fojhar. Po njemu je i cijelo naselje dobilo ime. Stanovnici i njihove kuće u naselju su kako slijedi: vlasnici kuće na k.č. 130/1 i parcela: 129 voćar oko kuće, kasnije kuća na k.č.: 130/3, 130/7, 130/9, 130/10, 129/2 i 129/4, zatim kasnijeg groblja na k.č. 129/3, te 130/12 Zanoge, su Arif i Hasan Mujić um. Mustafe. Godine 1918. od Mustafe nasljeđuju: Fata rođ. Čeliković udova, Šaćir, Zejfa udata za Halila Brvarevića
33 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo, 1880, str. 95. 34 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886, str. 154-155. 35 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896, str. 346-347. 36 Glavni rezultati popisa žiteljstva, str. 346. 37 Uložak broj 49, vlasnik Bosanskohercegovački zemaljski erar, k.o. Fojhar, Gruntovnica Srebrenica. 182 iz Milaćevića, Hamša udata za Moju? Smajlovića iz Srebrenice, mal.? Tima.38 Najvjerovatnije da je ova kuća nastala iz kmetovskog selišta jer se kao dio kmetovskog selišta Mujić, krajem 19. stoljeća navode parcele 126 i 127 Vodica, u vlasništvu Sulejmana, um. Adema iz Srebrenice. Godine 1895. spominje se Fatima, udata za Sulejmana Ademovića, 1895. Arif Mujić, um. Muje, a 1918. Smajo, Mujo, Alija i Ibro, um. Arifa.39 Kuća na k.č.130/2? je 1894. godine vlasništvo Arifa i Hasana Mujića, um. Mustafe. Godine 1918. od Mustafe nasljeđuju: Fata rođ. Čeliković, udova, Šaćir, Zejfa, udata za Halila Brvarevića iz Milaćevića, Hamša udata za Moju? Smajlovića iz Srebrenice, mal.? Tima.40 Vlasnici kuće na k.č. 130/9, a kasnije i kuća na: 130/7, 130/9, 130/10, su Arif i Hasan Mujić, um. Mustafe. Od 1918. godine nasljednici su isti.41 Isti su vlasnici i brojnih drugih zemljišta u okolini. Na primjer: 31/15 šuma Fojharski vrhovi, s 148 dunuma, 111 i 115 Dol, 118 i 119 Brdo, 117 Njiva, 120 Slana bara od 8 dunuma i 900 m2, 121 Luka, 122 Kamenolom, 126 i 128 Podkućnica, 191 i 192 Drenja, 193 i 194 Strugar, 202 i 203 Duga njiva. Arif i Hasan Mujić, um. Mustafe su izgleda vlasnici i stare vodenice ispod Fojhara na rijeci Križevici. Zasigurno su kasnije vlasnici k.č. 121/2 Mlinište s mlinom. Nešto dalje niz rijeku, starinom je bila još jedna vodenica, ali na teritoriji Srebrenice. Nizvodnije od Tvornice, starinom se nalazi jedna vodenica, čiji jaz ide desnom stranom rijeke Križevice (na k.č. 7/4).42
I 1.2. Seoča (Seoce) Zapadnije od Fojhara, preko manjeg potoka i na višoj padini je dio naselja koji se naziva Seoce ili Seoča. U naselju su sljedeće porodice s kućama. Vlasnici kuće na k.č. 101/2 i parcela: 86/2 i 86/3 Božino guvno, 86/6 Šator, 140 i 141 Vranjeva stijena su: Šaćir Šakanović sin Alije, Mehmed i Halil Šakanović um. Šakana, svi iz Srebrenice. Godine 1900. spominje se Aleksa Mičić pok. Miće.43
38 Uložak broj 1... 39 Uložak broj 22... 40 Uložak broj 2... 41 Uložak broj 3... 42 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište..., str. 79. 43 Uložak broj 5... 183 Kmetovsko selište Ahmetović s kućištem na k.č.?106 u vlasništvu je Mahmutage Efendića, um. Avdage iz Srebrenice. Godine 1896. prelazi na: Saliha, Hasana, Hakiju, mal. Jusu, Nazu, udatu za Ibru Nalića i Hašu, udatu za Salih-bega Abdurahmanovića, svi iz Srebrenice.44 Kmetovskom selištu Ahmetović pripada i parcela na k.č. 100 Podkućnica, u vlasništvu Jovana Ilića, zv. Marić, pok. Rade iz Srebrenice. Odlukom sreskog načelstva 1930. godine prelazi na Ragiba i Salčina Ahmetovića, um. Saliha.45 Obližnja zemljišta na k.č.: 103 i 108 Bašča (kasnije 108 groblje), 86/5 Šator, 86/6, 86/9 i 88 Brdo, u vlasništvu su: mal. Saliha i Fatime Mehmeda Berberovića, svi iz Srebrenice i Bejde, udate za Mustafu Memiševića iz Podčauša. Godine 1895. prelazi na Saliha i Fatimu iz Fojhara.46 Vlasnici velike parcele 31/14 šuma Podkućnica i Boćino guvno od preko 160 dunuma su: Šaban Berberović um. Ahmeta, mal. Salih i Fatima Mehmeda Berberovića, Bejda, udata za Mustafu Memiševića iz Podčauša, Šaćir Šakanović, sin Alije, Mehmed i Halil Šakanović, um. Šakana, svi iz Srebrenice, Sulejman Salkić, sin Begana, mal. Bećir, Avdo i Zlatka, djeca Lutve Siručića. Godine 1914. spominju se: mal. Mustafa i Rabija, um. H. Ahme, Haša udata za Fejzagu H. Selmanagića i Šemsa, udata za H. Saliha H. Suljagića.47 Ispod Seoče ka Kutlićkoj rijeci nalazi se parcela na k.č.: 144 i 145 Dolnji Palučak, 146 i 147 Gornji Palučak, čiji je vlasnik Jovo Jovanović, sin Jakova iz Srebrenice.48 Vlasnik parcele na k.č. 139 Palučak je Ahmo Hadžimujagić, um. Hadžimujage iz Srebrenice.49
I 1.3. Joševa Sjevernije od Fojhara, na Brdu je Joševa. To je krajem 19. stoljeća najveći i najgušće naseljeni dio cijelog naselja Fojhar. U središtu na k.č. 6/1 je Mjesni prostor, za okupljanje stanovnika, a stanovnici i kuće su kako slijedi. Vlasnici kuće na k.č. 9/4 i zemljišta 13/1 voćar Sofa, godine 1894. su Hasan i mal. Beguna, um. Sulejmana Kovačevića.50
44 Uložak broj 4... 45 Uložak broj 40... 46 Uložci broj 29 i 30... 47 Uložak broj 31... 48 Uložak broj 41... 49 Uložak broj 37... 50 Uložak broj 6... 184 Vlasnik kuće na k.č. 1/1 i parcela 36/1 groblje od 700 m2 i 36/2.... Jasen, je Zulfo Salkić, um. Saliha. Godine 1903. vodi se na: Bejhani rođ. Velić udovi, mal. Huseinu i Hatidži, udatoj Alić iz Milaćevića. 1905. godine od Hatidže prelazi na Omera Alića, sina Mehmeda i mal. Mevu, kćerku Omera.51 Kuću na k.č. 1/4, te parcele: 31, 38 i 39 Selište (kasnije kuća 2/2) ima Alija Salkić, sin Begana. Godine 1923. spominju se Sejfo Salkić, um. Džanana i mal. Omer Salkić, um. Salke.52 Vlasnik kuće na k.č. 2/1 i parcela: 2/2 gradilište, 13/3 i 14/4 Sofa je Began Salkić, um. Saliha. Godine 1901. prelazi na: Sulejmana, Aliju i Džanana, um. Bege.53 Vlasnik kuće na k.č. ?2, te parcela: 33 i 34 Zabrdica, 14 Sofa, 64 Studenac, 69 i 82 Kućišta je Osman Salkić um. Saliha. Godine 1897. spominju se: Čuća, um. Osmana, Salkuna, udata za Saliha Ahmetovića, Ibrahim, Began i Medo Salkić, um. Salke, Hurma, udata za Durmu Hasanovića iz Suhe.54 Kuću na k.č. 4 i parcele: 9/7 Hupina, 17 Brdo, 24 Ravan, 33 Zabrdnica, 63 Studenac, 153 Buljičić... ima Medo Salkić, um Saliha. Godine 1919. vlasnici su: Fata rođ. Halilović, udova, Ibriša, udata Brdarević s ½, Džanan, Alija i Suljo, um. Begana.55 Kuću na k.č. 3 ima krajem 19. stoljeća Sulejman Salkić, sin Begana. Godine 1918. prelazi na: Ramu i Šaban,a um. Sulejmana, Sulejmanu udatu za Sejdina Ademovića iz Milačevića i Razu, udatu za Ibru Mujića.56 Vlasnik parcela na k.č.: 6/2 Gradilište, 25/1 Podvinjica, 33/2 Zabrdnica, 59 i 60 Podkućnica, 65 Studenac, 69/1 Kućišta, 149 Podvinjica... je Ibrahim Salkić, um. Saliha.57 Također, vlasnici velikih zemljišta na k.č.: 31/6 šuma Studenac, kućišta s 357 dunuma, 31/7 šuma Podkućnica i Studenac, 31/8 šuma Zabrdnica i Selište od 220 dunuma, krajem 19. stoljeća, su: Began, Ibrahim, Zulfo, Medo i Osman Salkić, um. Saliha, Hasan i mal. Beguna, um. Sulejmana Kovačevića.58 Južno od Joševe je spomenuto groblje na k.č. 36/, a blizu Joševe i obližnje Lipe je i groblje na k.č. 89.
51 Uložak broj 7... 52 Uložak broj 8... 53 Uložak broj 9... 54 Uložak broj 10... 55 Uložak broj 11... 56 Uložak broj 12... 57 Uložak broj 46... 58 Uložak broj 48... 185 I 1.4. Lipa Sjevernije od Joševe starinom je jedno kmetovsko selište zvano Lipa ili Na lipi. Krajem 19. stoljeća na tom kmetovskom selištu je porodica Lazić, s kućištem na k.č. 78/2 te parcelama 77 i 78 Alijino brdo. Vlasnik je Avdibeg Abdurahmanbegović, um. hadži hafiza Abdurahmanbega iz Bijeljine. Godine 1908. prelazi na Rukiju, rođ. Efendić, udatu za Rašidbega Abdurahmanovića iz Srebrenice. Od 1913. godine spominju se: Milovan Lazić, pok. Neđe, mal. Cvjetko i Rajko Milošević, Ilije.59 Ovom kmetovskom selištu pripadaju i zemljišta 31/2 šuma Mramorje od 25 dunuma i 800 m2 i 31/5 šuma Lupoglava, sa preko 100 dunuma. Vlasnici su: Avdibeg Abdurahmanbegović, um. hadži hafiza Abdurahmanbega iz Bijeljine, Arif Ahmetović, um. Mehmeda, Mustafa Ahmetović, um. Mustafe, Havka, udata za Huseina Šemšića iz Milačevića i Zeka, udata za Rašida Jahića iz Lipovca.60
I 1.5. Borković Zapadno od Joševe, preko potoka i na padini je dio Fojhara, Borkovići. Iznad Borkovića je brdo Lupoglava, s lokalitetom Mramorje. Vlasnici kuće na k.č. 45/3 su krajem 19. stoljeća: Arif Ahmetović, um. Mehmeda, Havka, udata za Huseina Šemšića (kasnije preudata Budić, Pale) iz Milačevića, Mustafa Ahmetović, um. Mustafe i Zeka, udata za Rašida Jahića iz Lipovca.61 Isti su vlasnici i druge kuće na k.č. 45/2.62 Vlasnik zemljišta na k.č. 48 i 52 Nadkućnica je Arif Ahmetović, um. Mehmeda. Godine 1911. spominju se: Mehmed, Ahmet i Bećir, sinovi Arifa.63 Vlasnici parcela na k.č.: 31/4, 72, 75 i 76 Senoga, 42, 45 i 47 Podkućnica 51 i 53 Lupoglava su: Arif Ahmetović, um. Mehmeda, Havka, udata za Huseina Šemšića (kasnije preudata Budić, Pale) iz Milačevića, Mustafa Ahmetović, um. Mustafe i Zeka, udata za Rašida Jahića iz Lipovca.64 Vlasnici kuće na k.č. 44/2 i parcele 41 voćar Dol su: Jusuf Avdić, um. Abdullaha, Alija, Hasan i Zulfo Avdić, um. Saliha i Pemba, um. Saliha Avdića. Oko 1900. godine od Jusufa prelazi na sina (Šaban?), kćeri i udovu ?. Oko 1908. godine od Alije prelazi na mal. djecu.65 59 Uložak broj 13... 60 Uložak broj 21... 61 Uložak broj 14... 62 Uložak broj 15... 63 Uložak broj 23... 64 Uložak broj 24... 65 Uložak broj 16... 186 Jedno zemljište krajem 19. stoljeća posjeduje Avdibeg Abdurahmanbegović, um. hadži hafiza Abdurahmanbega iz Bijeljine. Godine 1897. kupio ga je Jusuf Avdić, um. Abdulaha. Godine 1914. spominju se i: Šaban Avdić, um. Jusufa, Muška, udata za Hasu Grebenkušića iz Karačića (kasnije sinovi Jusuf i Husein Kahrić) i Hajra, udata za Ibru Vranjkovinu iz Bajramovića.66 Južno od Borkovića je šuma Šegrić. Vlasnici parcele na k.č. 21/10 šuma Šegrić od 70 dunuma su: Jusuf Avdić, um. Abdulaha, Alija, Hasan i Zulfo Avdić, um. Saliha i Pemba, um. Saliha Avdića.67
I 1.6. Kutlić Na krajnjem jugozapadnom dijelu naselja Fojhar je njegov dio Kutlić. Nalazi se na južnoj padini doline Kutlićke rijeke, ka naselju Bajramovići. Kućište na k.č. 181/2 i parcele: 160/1 i 160/2 Dautovo guvno, 160/4, 160/5 i 160/6 Selišta, 162 i 166 Selišta...u vlasništvu su Mejruše rođ. Ejubović, udate za Hasana Ramića. Godine 1924. spominje se Arif Ejubović, um. Muje.68 Vlasnici kuće na k.č.? 188/2 krajem 19. stoljeća su: Mustafa Ejubović, um. Saliha? udova? rođ. Ahmetović, kćeri, mal.? Abdo Ejubović, um. Salke, Arif, um. Muje.69 Parcela na k.č.: 160, 167 i 168 Selišta, 189 Drenja... u vlasništvu je Bejte rođ. Ejubović, udate za Aliju Salkića.70 Iznad Kutlića, na zemljištu Duge njive (blizu starog puta prema Bajramovićima) je kuća na k.č. 208/2, s parcelom 208 Duga njiva, od preko 34 dunuma. Vlasnik 1894. godine je bio Abdullah Đozić, sin hadži Ali efendije iz Srebrenice.71 Godine 1933. odlukom sreskog načelstva, vlasnici su: Milovan, Radovan i Pavle Vasić, pok. Pere.72 U blizini, na Brdu prema Bajramovićima, Đozići su vlasnici još zemljišta.73 66 Uložak broj 20... 67 Uložak broj 26... 68 Uložak broj 17... 69 Uložak broj 18... 70 Uložak broj 32... 71 O načinu oduzimanja zemlje od vlasnika, a oni su većinom bili Bošnjaci, i minimalnoj, skoro beznačajnoj, nadoknadi te dugogodišnjem čekanju na naplatu, u Kraljevini Jugoslaviji, konkretno u slučaju Abdulaha Đozića, pogledati priloge br.1 i 2. 72 Uložak broj 19... 73 Sjeverno od mahale Bajramovići, na Brdu, kraj starog puta se nalazilo kmetovsko selište 187 Zemljišta na k.č.: 196 Bašča, 198 Dol, 31/16, 166, 167 i 172 Luka 190, 195 i 201 Drenja... u vlasništvu su Suljage Halilovića, um. Ibrahima i mal. Salih, um. Hasana Halilovića. Godine 1928. od Sulejmana prelazi na: Džemilu rođ. Mulahalilović, udatu za Mehu Bakalovića i Salku Mulahalilovića, um. Huse.74 Velika parcela na k.č. 31/17 šuma Pišanja, Duga njiva i Podkućnica od 318 dunuma u vlasništvu je: Arifa i Hasana Mujića, um. Mustafe, Suljage Halilovića, um. Ibrahima i mal. Saliha, um. Hasana Halilovića, Mustafe Ejubovića, um. Saliha i Begana Salkića, um. Saliha.75 Neka zemljišta u Fojharu imaju i: Salih, Husein, mal. Asim i Hasan, um. Sulejmana Hublića.
I 1.7. Opće karakteristike naselja krajem 19. stoljeća Prema prethodnom detaljnom pregledu naselja Fojhar 1894. godine, vidimo njegove opće urbano-geografske karakteristike. Najveći dio Fojhara je Joševa, koja je zapravo prava mahala, kao tradicionalni sadržaj naših naselja. Joševa 1894. godine ima 7 kuća i Mjesni prostor u svom središtu. Najviše kuća ima familija Salkić. Tačnije, u mahali je 6 kuća Salkića i 1 kuća Kovačevića. Fojhar kao dio istoimenog naselja ima 3 kuće, sve 3 kuće Mujića i jednu vodenicu. Seoča ima 2 kuće, 1 kuća Šakanovića i 1 kmetovsko selište Ahmetović – Efendić. Lipa ima samo 1 kuću, kao kmetovsko selište Lazić – Abdurahmanbegović. Borković ima 3 kuće, 2 kuće Ahmetovića i 1 kuću Avdića. Kutlić ima 3 kuće, 2 kuće Ejubovića (jedno je kućište) i 1 kuću Đozića Cijelo naselje Fojhar 1894. godine ima 19 kuća (16 kuća, 1 kućište i 2 kmetovska selišta). Najviše kuća u naselju tada imaju sljedeće familije: Salkić-6, Mujić-3, Ahmetović-2/3, Ejubović-2, a po jednu kuću imaju: Šakanović, Kovačević, Avdić, Đozić i Lazić. Dakle, Fojhar je 1894. godine manje naselje čiji su stanovnici vlasnici zemljišta i i kuća, svega je par kmetovskih selišta. Zbog blizine Srebrenice i
Hadžibulić. Kmetovsko selište Hadžibulić obuhvata kućište k.br. 11, na k.č. 185/2 i par- cele na k.č.: 184, 185, 205, 206 i 207 pod nazivom Brdo. Krajem 19. stoljeća vlasnik sve- ga navedenog je mal. Salih, sin hadži Alije efendije Đozića iz Srebrenice. (R. Djedović, Naselje Bajramovići..., str. 182.) 74 Uložak broj 38 75 Uložak broj 45 188 glavnog puta, naselje je kasnije raslo. To vidimo iz stanja naselja sredinom 20. stoljeća.76
II Gostilj Područje naselja Gostilj krajem 19. stoljeća se naslanja na teritoriju grada Srebrenice, s njene sjeverne strane. Gostilj se proteže sjeverno od potoka Kiselica i s desne strane rijeke Križevice zauzima područje do Hana Soločuša i sve s istočne strane starog puta za Sase i do zapadnih padina velikog brda Zanik. Sa zapadne strane, Gostilj zauzima cijeli sliv potoka koji teče s brda Ravna njiva kroz Gnionu. Na jugoistoku se proteže uz planinu Kvarac. Dio naselja Gostilj smješten je u dolini rijeke Križevice s obje strane njenog vodotoka, a dio je u manjim riječnim dolinama pritoka ove rijeke. Naselja se nalaze na različitim nadmorskim visinama od 268 do 500 metara. Naselje Gostilj, kao i većina naselja općine Srebrenica, pripada naseljima razbijenog tipa. U sastav ovog naselja ulaze zaseoci: Gaj, Gostilj, Gniona, Orići i Soločuša.77 Prema prvom popisu stanovništva za vrijeme austrougarske uprave iz 1879. Godine, naselje Gostilj ima 12 kuća, 87 stanovnika, svih 87građana- istočnjaka.78 Godine 1885. Gostilj ima 16 kuća, 100 stanovnika, od toga 13 muhamedanaca, a 87 su istočno-pravoslavni.79 Na samom kraju stoljeća, 1895. Godine, naselje Gostilj ima 18 kuća s ukupno 104 stanovnika, od toga 12 muhamedanaca, a 92 su istočno-pravoslavni.80 Na popisu 1895. godine, naselje Gostilj ima sljedeće dijelove: Arići, Gaj, Gniona, Gostilj, Soločuša i Vitkovići.81 Arići su nepoznate lokacije.
76 Prema popisu iz 1953. godine Fojhar ima 35 kuća i 213 stanovnika, i to: Borkovići 5, 31; Fojhar 10, 59; Joševa 6, 47; Kutlići 7, 46; Lipa 2, 11 i Seoce 3, 12. (Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 221.) 77 Alija Suljić, Stanovništvo..., str. 223. 78 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo, 1880., str. 95. 79 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886. , str. 154-155. 80 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896., str. 346-347. 81 Glavni rezultati popisa žiteljstva..., str. 346. 189 I 1. Pregled naselja 1894. godine Starinom u naselju Gostilj znatne površine su u državnom (javnom) vlasništvu, prije svega pašnjaci i šume. Krajem 19. Stoljeća, radi se o sljedećim zemljištima na katastarskim česticama: 24 pašnjak Močila od 4 dunuma i 300 m2, 31 pašnjak kraj rijeke, 49/1 šuma Zanik, Brzovrt od 1260 dunuma, 58/1 pašnjak iz iznad groblja s 19 dunuma, 58/2 groblje od 500 m2, 64/2 pašnjak Skakavac s 21 dunumom, 116 groblje od 600 m2, 152 pašnjak kraj ceste s 8 dunuma, 168 pašnjak iznad rijeke od 3 dunuma, 169/1 šuma Orići, Plandište, Barilovo guvno s preko 1300 dunuma, 169/2 pašnjak Ravna njiva, 169/5 groblje od 650 m2, 170 šuma Brzovrt, Divjakinja, Kvarac – 1215 dunuma.82
II 2. Današnje naselje Vidikovac Od grada Srebrenice, tačnije od Baratove i crkve na Soločuši, nizvodno s desne strane rijeke Križevice su zemljišta Gostilja, koja su danas u prigradskom naselju Vidikovac. Na njima je krajem 19. stoljeća bilo samo nekoliko kuća. Kućište na k.č. 37/2 (kasnije pod nazivom Kamenita luka), s parcelama: 37/1, 38 i 39 Kamenita luka, godine 1894. u vlasništvu je Salih efendije Šehomerovića um. Šeh Omera iz Srebrenice. Od 1924. godine se vodi na: malodobnom Orhanu i Mustafi Šehomerović, um. Salih ef., oba iz Srebrenice. Godine 1964. spominju se Zuhdija Ikanović, um. Mustafe iz Fojhara i Azem Begić, Selmanov iz Luke.83 Vlasnici ogromne parcele, koja se proteže od rijeke Križevice pa visoko prema Vitlovcu na k.č. 40/2 šuma Vitlovački gaj od 522 dunuma, krajem 19. stoljeća su: Salih efendija Šehomerović, um. Šeh Omera, Asim, Nazif, mal. Hasib i Habiba, djeca Abdulaha Klančevića i Mehmed Mustafić, um. Mustafe, svi iz Srebrenice.84 Na ovim zemljištima u najnovije vrijeme je formiran veliki broj manjih parcela, odnosno placeva za kuće. Kraj glavnog puta za Bratunac je kuća na k.č. 38/2 u vlasništvu Alekse Popović,a pok. Steve i Soke rođ. Jurošević, udate za Aleksu Popovića, oboje
82 Uložak broj 34, vlasnik Bosansko-hercegovački zemaljski erar, k.o. Gostilj, Gruntovnica Srebrenica. Kasnije su i parcele: 169/11,12...Redžića guvno, 169/17,18 Stražilac, 169/20 Križevac... 83 Uložak broj 11k.o. Gostilj, Gruntovnica Srebrenica. 84 Uložak broj 33... 190 iz Srebrenice. Godine 1897. Nasljeđuju je: Soka udova, mal. Pelka, Staka i Savka, pok. Alekse.85 Nešto više na padini Milačevići je kuća na k.č. 41/2 i zemljišta na k.č.: 35, 36 Milaćevići, 40/3 Markovište Milačevićki gaj, 41, 42, 43 i 44 Milačevići, sve u vlasništvu Alekse Popovića, pok. Steve iz Srebrenice i Soke r. Jurošević, udate za Aleksu Popovića iz Srebrenice. Nasljednici su isti.86 Krajem 19. stoljeća, zemljište na k.č. 100/1 oranica Kiseljak za crkvom i 100/2 pašnjak Kiseljak za crkvom, s preko 7 dunuma je također u vlasništvu Alekse Popovića, pok. Stevana iz Srebrenice.87 Ova zemljišta se očito nalaze odmah iza crkve na Soločuši, koja katastarski pripada Srebrenici.
II 3. Han Soločuša (Soločuša) Na glavnom putu za Bratunac i na mjestu gdje se u Križevicu uliva potok Soločuša, starinom se nalazi jedan han. To je poznati Han Soločuša, koji je redovno naznačen i na najstarijm kartama i planovima ovog područja (s kraja 19. stoljeća). Han Soločuša 1894. godine obuhvata kuću na k.č. 25/2, te imanje sa zemljištima: 25/1 vrt kod kuće 26 i 28 Milačević, 29 pašnjak kraj ceste, 32 Luka, 33/1 Prosjek, 33/2 i 34 Luka... Nešto kasnije i k.č 24/2 pašnjak Močila i 24/3 s gospodarskom zgradom s dvorištem. Vremenom se tu formiralo više zgrada, s hanom u središtu. Vlasnik hana i ostalih navedenih nepokretnosti, krajem 19. stoljeća je Ilija Miladinović, pok. Đure iz Srebrenice. Njega nasljeđuju 1912. godine: Sofija udova, mal. Milan, Savo i Mara Miladinović, pok. Ilije.88 Sjeveroistočno od Hana Soločuša je uzvišenje, čija zapadna padina ide ka starom putu za Sase, sa zanimljivim nazivom Grobnice. Radi se o zemljištu na k.č. 3/2 šuma Grobnica, s preko 7 dunuma površine. Zajedno s obližnjom parcelom k.č. 23 Potrkuša (na kojoj je kasnije kuća na 23/2), 1894. godine u vlasništvu je Avdibega Abdurahmanbegovića, um. hadži hafiza Abdurahmanbega iz Bijeljine. Od godine 1908. vode se na H. Hasanu i Salihu Sejfiću, um. Sejfe iz Srebrenice, a kasnije na Sabitu i Ademu, um. Saliha.89 85 Uložak broj 8... 86 Isto 87 Uložak broj 30... 88 Uložak broj 7... 89 Uložak broj 12... 191 II 4. Gostilj Još više na sjeveroistok, preko Grobnica i Koribašče je par kuća. Za ovaj dio naselja u različitim vremenima se koriste razni nazivi. Najstariji je vjerovatno Gostilj, zatim Bran (Bran brdo), Cvjetko (Cietko), Grujičići... Između Paljevina i Koribašče, krajem 19. stoljeća je kmetovsko selište Ilić, s kućištem na k.č. 1/2, te parcelama: 4/1 pašnjak Ulica, 5 šuma Ulica, 16/1 Liještak, 18 Koribašča, 19 Paljevina... Sve to je u vlasništvu Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega iz Srebrenice. Godine 1939. odlukom sreskog načelstva vodi se na Maksimu Maksimoviću, pok. Jove.90 U blizini su zemljišta: k.č. 3/1 šuma Paljevine od 67 dunuma, 154 i 155 Luka, također, u vlasništvu Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega iz Srebrenice. Nasljeđuju ga 1925. godine: mal. Ibrahim, Šuhreta i Emina Rustanbegović, um. Avdibega, svi iz Sarajeva. Od 1926. godine vode se na Stojanu Grujičiću.91 Sjeverno od Koribašče je kmetovsko selište Grujičić, s kućištem na k.č. 8/2 , i zemljištima: 7/1 i 7/2 Zanik, 10 Podkućnica, 12/1 pod Zanikom, 13 Poretak, 16/2 Liještak, 64/1 iznad kuće, 64/2 Skakavac, 113/3 kod Luke, 116 Strijelci, 120 Luka, 121 i 122 Bara, 123/2 Strijelci, 128 Selište, 137/1 Strijelci,... kasnije i 18/1 Koribašča, te kuće na 18/2 i 8/3. Sve je u vlasništvu Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega iz Srebrenice. Godine 1929, na osnovu odluke sreskog načelstva u Srebrenici, vlasnici su: Milorad, Vukoja, Anđelko i Budimir Grujičić, um. Radovana.92 Vremenom, ovaj dio Gostilj se počinje zvati Grujičići.
II 5. Gaj Istočno od Hana Soločuša, na kosi koja se s jugozapada diže na brdo Zanik je nekoliko kuća. Na sredini kose je lokalitet po imenu Groblje na k.č. 58, koje je krajem 19. stoljeća erarno zemljište. Ovaj dio Gostilja starinom se naziva Gaj. S južne strane groblja 1894. godine je kuća na k.č. 52/2, s parcelom 52/1 šljivik kod kuće. Vlasnici su Omer Beganović, um. Omera i Fatima rođ. Beganović, udata za Arifa Begtića iz Srebrenice. Godine 1905. vodi se na: 90 Uložak broj 2... 91 Uložak broj 31... 92 Uložak broj 1... 192 Salkanu, Avdi i mal. Muhamedu Gušiću, um. Hasana iz Srebrenice, a kasnije na Avdi Gušiću, um. Hasanage iz Gostilja.93 Isti su vlasnici i obližnjih zemljišta na k.č. 40/16 Selišta i 51.94 Zapadnije od groblja je kuća na k.č. 53/2 (kasnije se vodi kao Selište), sa zemljištima na k.č.: 21 i 22 Podkućnica, 27 Luka, 40/14 i 53/1 Selišta, 55 i 56 Porednica...Krajem 19. stoljeća sve je u vlasništvu Hasana Gušića, um. Saliha iz Srebrenice. Godine 1898. vodi se na: Zulfi, mal. Salihu, Avdi, Muhamedu i Šidi Gušić, um. Hasana te Zubejdi rođ. Zulfić, udovi, svi iz Srebrenice.95 Iznad groblja su zemljišta na k.č. 40 i 70 Jelah, u vlasništvu Ibrahima Hadžismajlovića, um. hadži Smajla, a od godine 1903. Mustafe, um. hadži Ibre.96 Kao i: 40, 45, 73 i 74 Mijatinovac te 60 Vinogradina, sve u vlasništvu Saliha Hadžismajlovića, um. hadži Smajla te Murata i Ibrahima Smajlovića, um. hadži Smajlage.97 Nešto iznad groblja je kmetovsko selište Ilić, s kućištem na k.č. 67/2 te parcelama: 4/2 Ulica, 6 i 12 Podkućnica, 49 šuma Stupa, 57 oranica Čardaksa oko 6 dunuma, 61, 62 i 65 Vinica, kasnije i 67 i 77 Lipak, kao i kuća na 67/2. Sve navedeno, krajem 19. stoljeća je u vlasništvu Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega iz Srebrenice. Godine 1930. odlukom sreskog načelstva, vlasnici su Jovan i Blagoja Ilić, pok. Riste.98 Još jedno kmetovsko selište, s kućištem na k.č. 69/2 te parcelama: 47 i 48 Stupa, 76 Lipak 78 i 79/1 Liještak, 79/2 i 82 Orašje, 81, 82 i 83 Krčevina... nalazi se u posjedu porodice Ilić. Godine 1894. vlasnik je hadži Alija Efendić, um. hadži Hasana iz Srebrenice. Godine 1930. odlukom sreskog načelstva, vlasnik je Milorad Ilić, pok. Sje.e.a?.99
II 6. Vitlovac Dio Gostilja koji se nalazi u blizini Srebrenice na dugačkoj kosi između potoka Kiselica i Soločuša, starinom se naziva Vitlovac. Na Vitlovcu je krajem 19. stoljeća kmetovsko selište Marković, s kućištem na k.č. 93/2 i parcelom 96 Dolnji Vitlovac. Vlasnik kmetovskog selišta je Salih efendija 93 Uložak broj 5... 94 Uložak broj 22... 95 Uložak broj 6... 96 Uložak broj 24... 97 Uložak broj 25... 98 Uložak broj 3... 99 Uložak broj 4... 193 Šehomerović, um. Šeh Omera iz Srebrenice. Odlukom sreskog načelstva iz Srebrenice, od 1930. godine vlasnik je mal. Marko Marković, pok. Alekse.100 Ovom kmetovskom selištu pripadaju i druga zemljišta, kao k.č.: 97 Donji Vitlovac u vlasništvu Mehmeda Mustafića, um. Mustafe.101 Također, i: 86 Lazina Krčevina, 89, 90, 92 i 94 Vitlovac, u vlasništvu su: Salih efendije Šehomerovića, um. Šeh Omera, Asim, Nazif, mal. Hasib i Habiba, djece Abdulaha Klančevića, svi iz Srebrenice. Godine 1903. od Habibe prelazi na mal. Maidu, kći Husein ef. Đozića, 1905. od Nazifa na mal. Zuhdiju, um. Nazif ef... Godine 1929. odlukom sreskog načelstva, vlasnik je Stojan Mitrović, pok. Mitra,....102 Vlasnik kuće na k.č. 95 (kasnije 37/2 Kamenita luka) je Salih efendija Šehomerović, um. Šeh Omera iz Srebrenice. Godine 1923. vlasnici su: Vasfa rođ. Muhagić, mal. Orhan i Mustafa Šehomerović, um. Salih ef., svi iz Srebrenice. Od 1925. vodi se na: Lazi Radivojeviću, pok. Sime iz Likara, Božidaru Jankoviću, pok. Maksima i Đorđi Saviću, sinu Drage, oba iz Ljubovije srpske.103
II 7. Orići Na padini brda, u uglu Rijeke Križevice i potoka, koji se u nju uliva sa zapada iz pravca Gnione je dio Gostilja, Orići. Krajem 19. stoljeća, tu se nalazi kmetovsko selište Suljaković (Čuljaković?), s kućištem na k.č. 149/2 te parcelama: 142 Mujčinov brijeg, 157 i 159 Dolača, 161 vrt kod groblja, 162 oranica Orići od 8 dunuma, 165 Luka, 169/6 Liještak kod Luka... Vlasnici su mal. Mujaga i Begto, um. Salihage Ibrahimagića iz Srebrenice. Od godine 1916. vodi se na Begti, zv. Bekir ef. Ibrahimagić, um. Salihage iz Srebrenice, a od 1930. na Rami i Rejhi Suljaković, um. Sulje.104 Ovo kmetovsko selište Suljaković, obuhvata i zemljište na k.č. 147/2 Brijeg, u vlasništvu Vasve rođ. Avdagić, udate za Mujagu Zildžića (1902. godine vodi se na Mehi Anadolcu, zv. Ibrahimagić, um. Hasanage, kao i Hafi rođ. Dedeić, udatoj za Sulju Suljakovića).105 Također i zemljišta: 143, 144 i 100 Uložak broj 9... 101 Uložak broj 28... 102 Uložak broj 32... 103 Uložak broj 10... 104 Uložak broj 13... 105 Uložak broj 19... 194 145 Selište te 164 Orići, su u vlasništvu Vasve rođ. Avdagić, udate za Mujagu Zildžića (od godine 1929. Rejhe r. Čulahović (Suljaković?), udate za Nuriju Ložića iz Orića.106 Ispod Orića, u polju kraj rijeke Križevice, u tom periodu zemljišta posjeduju i drugi. Na primjer, k.č. 156 Luka u vlasništvu je Mujage i Hasanage Efendića, um. Muhamedage iz Srebrenice,107 te 151 Luka. Vlasništvo mal. Mujage i Begte, um. Salihage Ibrahimagića iz Srebrenice (od 1901. prelazi u vlasništvo hadži Saliha Hodžića, um. Hasana i Fate rođ Tanković, udate za hadži Saliha Hodžića, oboje iz Deljegošte Velike, a 1914.: Šaćira, Abdurahmana, Mehmeda, mal. Seida, i 6 kćeri, um. hadži Saliha).108Odmah iznad Orića je i Groblje na k.č. 169/5. Ispod Orića, kraj rijeke Križevice 1900. godine je formirano kmetovsko selište Radivojević na parcelama k.č. 154 i 155 Luka, a u vlasništvu Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega iz Srebrenice. Od 1907. godine vodi se na Lazi Radivojeviću, pok. Sime.109
II 8. Gniona Ka sjeverozapadu, u gornjem dijelu potoka koji se uliva u rijeku Križevicu je dio Gostilja, pod imenom Gniona. Krajem 19. stoljeća tu se nalazi kuća na k.č. 131/2, kasnije i na 131/3. Godine 1894. vlasnici su: Vukašin, Vaso, Obrad i Risto Petrović, sinovi Rade te Todor i Boško Petrović, sinovi Janka. Od 1901. spominju se: Vaso, Obrad , Risto i Milovan Petrović, pok Rade te Mitre, udove iza Vukašina, a od 1914.: Spasenija udova, mal. Veljko, Ljubinko, Jevra, Stoja i Savka, pok. Todora.110 U blizini su zemljišta na k.č.: 108 Valjenovac, 123 Predola, 124 Zagajnica, 130 Duga njiva, 132 i 133 Podkućnica, sve u vlasništvu: Vukašina, Vase, Obrada i Riste Petrovića, sinova Rade te Todora i Boška Petrovića, sinova Janka.111
106 Uložak broj 21... 107 Uložak broj 23... 108 Uložak broj 26... 109 Uložak broj 43... 110 Uložak broj 14... 111 Uložak broj 29... 195 Kuće na k.č. 128/3 te zemljišta: 129 u Dugoj njivi, 123 Predola, 127 Zagajnica, 128/1 Duga njiva, u vlasništvu su: Ilije, Stevana i Marka Alempića, pok. Alempije. Godine 1904. od Stevana prelazi na: Iliju i Marka Alempića, pok. Alempije i Maricu, udatu Kipić iz Buljevića, kotar Vlasenica, a 1912. od Ilije na Jeftu Slijepčevića, sina Lazara.112 Kmetovsko selište Simić s kućištem na k.č. 120/4? je u vlasništvu Abide rođ. Avdagić, udate za Ibrahima Mujkića iz Srebrenice. Od 1896. godine vodi se na Risti Simiću, pok. Jovana, a od 1929. godine na: Rodoljubu, Despotu, mal. Dušanu i Ljeposavi, pok. Riste.113 Vlasnik kuće na k.č. 115/2 te zemljišta na k.č.:102 Jovina voda, 103 Osoje, 113 i 114 Previla, 169/1, i 169/2 Križevac, s oko 5 dunuma je Jovan Đokić, pok. Đoke. Od godine 1922. vodi se na: Mitri, udovi Jovana, mal. Nedjeljku i Stojku Krzmanović, djeci Ilije, i Mari udovi.114 Kmetovsko selište Tešanović s kućištem na k.č. 111/2 i zemljištima 109 Bukvica i 110 Podkućnica, krajem 19. stoljeća je u vlasništvu Makse Mičića, pok. Miće iz Srebrenice i Savke rođ. Dragičević, udove Rade Ilića iz Srebrenice. Godine 1907. od Makse prelazi na Jovu Ilića, pok. Rade iz Srebrenice.115 Ispod Gnione su zemljišta na k.č. 136 Lapak i Antolov vrh i 139 Zavinje. Isto tako i parcele kmetovskog selištaTešanović141 Bjelilo i 142 Lučica, u vlasništvu su Vasve rođ. Avdagić, udate za Mujagu Zildžića. Od 1910. godine vodi se na: Vasi, Obradu, Risti i Milovanu Petrović, pok. Rade.116 U Gnioni na k.č.116 je groblje. U Gostilju krajem 19. stoljeća vlasnik zemljišta Tušanj je Mustafa Kadrić, zv. Karačić, um. Ahmeta iz Srebrenice. Od 1901. godine vodi se na Jovanu Maksimoviću, pok. Antonija.117
112 Uložak broj 15... 113 Uložak broj 16... 114 Uložak broj 17... 115 Uložak broj 18... 116 Uložak broj 20... 117 Uložak broj 27... 196 II 9. Opće karakteristike naselja krajem 19. stoljeća Naselje Gostilj je krajem 19. stoljeća manje naselje razbijenog tipa, s približno pola kuća i pola kmetovskih selišta. Zanimljivo je da je već tada pravoslavno stanovništvo Gnione imalo više kuća, nego kmetovskih selišta. U dijelu Gostilja, gdje se u najnovije vrijeme nalazi naselje Vidikovac, godine 1894. nalazile su se 3 kuće, 2 kuće Aleksića i kućište Šehomerovića. Na mjestu poznatom kao Han Soločuša bila je samo kuća Miladinovića. Tu je zapravo poznati Han Soločuš, s imanjem i pomoćnim zgradama oko njega. Dio koji možemo nazvati Gostilj, u užem smislu riječi, ima 2 kuće, zapravo kmetovska selišta Ilić – Rustanbegović i Grujičić – Rustanbegović. Gaj ima 4 kuće, kuće Beganovića i Gušića te kmetovska selišta Ilić – Rustanbegović i Ilić – Efendić. Vitlovac ima 2 kuće, kuću Šehomerovića i kmetovsko selište Marković – Šehomerović. U Orićima je samo 1 kuća, zapravo, kmetovsko selište Suljaković – Ibrahimagić. Gniona 1894. godine ima 5 kuća, po jednu kuću: Petrovića, Alempića i Đokića te dva kmetovska selišta, Simić – Avdagić i Tešanović – Mičić, Ilić. Naselje Gostilj 1894. godine ima ukupno 18 kuća, i to: 9 kuća, 1 kućište i 8 kmetovskih selišta (najviše Rustanbegovići -3). Najviše kuća imaju sljedeće familije: 2-3 kuće Šehomerovići (kuću, kućište i kmetovsko selište Marković), 2 kuće Aleksići, 3 kuće Ilići (2 kmetovska selišta Rustanbegović i jedno Efendić), a po jednu kuću imaju: Miladinović (Han Soločuša), Beganović, Gušić, Petrović, Alempić i Đokić te po jedno kmetovsko selište: Grujičić, Simić i Tešanović. Zbog blizine grada Srebrenice i glavnog puta, naselje Gostilj se kasnije razvijalo. Sredinom 20. stoljeća Gostilj ima 29 kuća i 192 stanovnika.118
118 Broj kuća i stanovnika u pojedinim dijelovima Gostilja je tada bio sljedeći: Gaj 5, 27; Gniona 8, 60; Korbašča 4, 19; Mijatovac 1, 10; , Orići 1, 9; Repatica 2, 19; Soločuša 2, 10; Vitlovci 1, 9; Zanik 1, 4 i Zeljanik 4, 25. (Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955.,str. 221.) 197 III Likari Naselje Likari se nalazi sjeverno od Gostilja i s obje strane rijeke Križevice. Jugoistočnu granicu naselja čini stari put za Sase i to od Hana Soločuša do Purkovice. Prema sjeveroistoku obahvata teritoriju do vrha velikog brda Čauš. Zapadno, Likari obuhvataju područje preko rijeke Križevice, ispod brda Gradac. Sjeverno se nalaze naselja Potočari i Pećišta. Veći dio naselja nalazi se u dolini rijeke Križevice, u podnožju brda Zanik (831 m. n. v.). Dijelovi naselja nalaze se na različitim nadmorskim visinama (260-580 m). Naselje je razbijenog tipa i pripadaju mu sljedeći zaseoci: Likari, Obrenovac, Prikovina i Predola.119 Prema prvom popisu stanovništva za vrijeme austrougarske uprave iz 1879. godine, naselje Likari ima 21 kuću, 103 stanovnika, svih 103 muhamedanaca.120 Likari 1885. godine imaju 24 kuće s ukupno 112 stanovnika, svih 112 muhamedanaca, a jedan stanovnik je po zanimanju svećenik.121 Na samom kraju 19. stoljeća, 1895. godine naselje Likari ima 27 kuća, 108 stanovnika, od toga 103 muhamedanaca, a 5 su istočno-pravoslavni.122 Prema popisu iz 1895. godine, naselje Likari obuhvata sljedeće dijelove: Gostilj, Gradac, Likari, Obrenovac i Podgostilj.123
III 1. Pregled naselja 1894. godine Krajem 19. stoljeća kroz naselje Likare, pored korita Križevice ide put Srebrenica – Bratunac. U gruntovnim knjigama je zaveden kao Cesta na k.č. 189/2. Značajne površine naselja su krajem 19. stoljeća u državnom (javnom) vlasništvu. Takva zemljišta, pretežno šume i pašnjaci su na k.č.: 35/4 groblje od dunum i 500 m2, 85/1 šuma Zanik s oko 630 dunuma, 85/6 pašnjak Površje, 85/7 šuma Budak od oko 400 dunuma, 97/1 Zanik, 97/2 Podkesten, 110/2 groblje od 2 dunuma i 400 m2, 135/2 groblje od dunum i 600 m2, 201/5 šuma
119 Alija Suljić, Stanovništvo..., str. 291. 120 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo, 1880., str. 95. 121 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886. , str. 154-155. 122 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896., str. 348-149. 123 Glavni rezultati popisa žiteljstva..., str. 348. 198 Stražioc s 32 dunuma, 201/6 šuma Gradac Borik sa 105 dunuma, 201/9 šuma Gradac od 68 dunuma, 201/31 šuma Borik, kasnije i 215/1 Štap...124
III 2. Likari Likari, u užem smislu riječi, su najvažniji dio istoimenog naselja krajem 19. stoljeća. Radi se o tada najgušće naseljenom dijelu naselja, zapravo jednoj pravoj mahali, kao tradicionalnom urbano-geografskom sadržaju naših naselja. Godine 1894. Likari imaju veći broj kuća i druge tradicionalne urbane sadržaje. U središtu Likara je lokalitet koji je važio za središte cijelog naselja, tj. za okupljanja ljudi. Radi se o parceli na k.č. 1/11 pod nazivom Mijestni prostor. Okolo su vrlo gusto poredane kuće i drugi objekti. Uz kuće je Groblje na k.č. 35/4, a među kućama prolazi i stari put za Sase i Drinu. Kmetovsko selište Hasanović 1894. godine ima kućište na k.č. 1/1 te parcele: 17 Prijedol, 54/1 Ravan... Sve je u vlasništvu Ibrahimage Mašića, um. Mahmutage, mal. Hatidže i Nure, kćeri Ibrahimage Mašića, tada svi iz Sarajeva. Od godine 1930. odlukom sreskog načelstva, vlasnik je Redžo Hasanović, um. Rašida.125 Kmetovsko selište Suljaković ima kućište na k.č. ½ i parcele: 21 oranica Premakuća, 30 i 32 Prisojnica, 44 Tutnjeva, 51 Gaj... Vlasnici su: Ibrahimaga Mašić, um. Mahmutage, mal. Hatidža i Nura, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Od 1930. odlukom sreskog načelstva, vlasnik je Jusuf Salihović, um. Saliha126 Kmetovsko selište Hasanović s kućištem na k.č. 1/? te parcele: 18/2 Potočje, 45 Tutnjevac, 49 i 50 Gaj... krajem 19. stoljeća je vlasništvo: Ibrahimage Mašića, um. Mahmutage, mal. Hatidže i Nure, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Od 1931. godine odlukom sreskog načelstva, vlasnik je Abdo Hasanović, um. Omera.127 Kmetovsko selište Mujić s kućištem na k.č. 1/7 i parcele: 29 i 34 Prisojnica, 35/3 šljivik iznad groblja, 59 Poljanska njiva, 60 i 61 Brdo, 68/1 Površje...Vlasnici su: Ibrahimaga Mašić, um. Mahmutage, mal. Hatidža 124 Uložak broj 64,vlasnik Bosansko-hercegovački zemaljski erar, k.o. Likari, Gruntovnica Srebrenica 125 Uložak broj 1,k.o. Likari, Gruntovnica Srebrenica. 126 Uložak broj 2... 127 Uložak broj 3... 199 i Nura, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Godine 1931. odlukom sreskog načelstva vlasnik je Suljo Pirgić, um. Smaila.128 Vlasnici kućišta na k.č. 1/8, 1894. godine su: Ibrahimaga Mašić, um. Mahmutage, mal. Hatidža i Nura, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Godine 1921. spominju se: Safija rođ. Halilbašić, udova Ibrahimage Mašića iz Sarajeva (Sagrdžije), Hatidža, udata za Muhameda ef. Sarića iz Sarajeva (Korvićeva?), Nurija, udata za Ragiba ef. Bakarevića iz Sarajeva (Hrvatin) i Ajiša, udata za Mujagu Bičakčića iz Sarajeva. Godine 1922. dio od Ajiše prelazi na: Mujagu, sina hadži Salihage iz Sarajeva (Šantićeva), mal. Bedru? kćer Mujage, Hibu rođ. Selmanagić, udovu Ibrahimbega Halilbašića iz Sarajeva (Halilbašića gr.?), Nuru i Hatidžu. Ubrzo od Safije prelazi na: Hibu, Mustajbega Halilbašića, um. Ibrahimbega, Samiju udatu Prijepoljac, Abidu udatu Bičakčić, Mujagu Bičakčića, um. hadži Salihage, hadži Naima ef. Kadića, Muhameda ef., kćeri...129 Kmetovsko selište Garaljević s kućištem na k.č. 1/9 te parcele: 9 i 10 Bašča, 14 Brdo, 27 Prisojnica, 47 Tutnjevac, 55 Begina njiva, 94 Rokovac... u vlasništvu su: Ibrahimage Mašića, um. Mahmutage, mal. Hatidže i Nure, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Godine 1940. odlukom sreskog načelstva vodi se na Mešanu Garaljeviću, um. Muje.130 Kućište na k.č. 1/10 u vlasništvu je: Ibrahimage Mašića, um. Mahmutage, mal. Hatidže i Nure, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva.131 Kmetovsko selište Ademović koje obuhvata kućište na k.č. 1/9?, te parcele: 12 Šljivak, 58 Njiva, kasnije 1/15 kuća... Vlasnici i ovog zemljišta su: Ibrahimaga Mašić, um. Mahmutage, mal. Hatidža i Nura, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Godine 1937. odlukom sreskog načelstva, vodi se na: Abdi, mal. Mehi i Habsiji? Ademović, um. Bajre.132 Kmetovsko selište Osmanović s kućištem na k.č. 1/5 i zemljištima: 64/1 Kotlina, 65 Budak, 74 i 76/1 Vrbanje... krajem 19. stoljeća u vlasništvu su: Ibrahimage Mašića, um. Mahmutage, mal. Hatidže i Nure, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Godine 1931. odlukom sreskog načelstva, vlasnici su: Suljo Osmanović, um. Osmana, Sejfo Osmanović, um. Hasana, Ramo i Osman Kasumović, um. Hasana.133 128 Uložak broj4... 129 Uložak broj5... 130 Uložak broj6... 131 isto 132 Uložak broj8... 133 Uložak broj9... 200 Kućište na k.č. 1/4 je vlasnika: Ibrahimage Mašića, um. Mahmutage, mal. Hatidže i Nure, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Od 1921. godine vlasnici su: Safija rođ. Halilbašić, udova Ibrahimage Mašića iz Sarajeva (Sagrđije), Hatidža, udata za Muhameda ef. Sarića iz Sarajeva (Koroščeva?), Nurija, udata za Ragiba ef. Bakarevića iz Sarajeva (Hrvatin) i Ajiša, udata za Mujagu Bičakčića iz Sarajeva. Godine1922. od Ajiše prelazi na: Mujagu Bičakčića, sina hadži Salihage iz Sarajeva (Šantićeva), mal. Bedru? kćer Mujage, Hibu rođ. Selmanagić, udovu Ibrahimbega Halilbašića iz Sarajeva (Halilbašića gr.), Nuru i Hatidžu.134 Kmetovsko selište Suljaković s kućištem na k.č. 2/2, te parcele 39/1 Poretak, 41 Laz, 42/2 Plan, 46 Tutnjevac, 87 Zahrast, 93 Dolovi... posjeduju: Ibrahimaga Mašić, um. Mahmutage, mal. Hatidža i Nura, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva. Od 1931. godine odlukom sreskog načelstva, vlasnici su Redžo i Šećo Suljaković, um. Arifa.135 Oko Likara brojna zemljišta imaju ljudi sa strane, pretežno iz Srebrenice. Istočnije od Likara su zemljišta 67/1 Površje i 72/4 Površje, krajem 19. stoljeća u vlasništvu hadži Husein efendije Đozića, um. Latifa iz Srebrenice. Godine 1898. nasljeđuju ga: Abdulah ef., Haki ef., Meho, mal. Ahmo, Vehbija, Safija Đozić, um. Huseina, Bejda, udata za hadži Aliju Efendića, svi iz Srebrenice, Abida, udata za Selima Alemića iz Kutuzera, Zahida, udata za hadži Avdu Nalića, Emina Begović, udata za Nazifa Efendića iz Srebrenice.136 Parcele: 20/3 Ravan, 67/2 Površje, 92 Zanik posjeduje hadži Husein efendija Đozić, um. Latifa iz Srebrenice. Godine 1898. nasljeđuju isti. Od 1910. godine od Emine prelazi na hadži Avdu Nalića, sina hadži Ibre i Haki ef. Đozića, um. hadži Huseina. Godine 1931. odlukom sreskog načelstva, vodi se na Osmanu Kasumoviću, um. Hasana i Sejfi Osmanoviću, um. Hasana.137 Vlasnici zemljišta na k.č.: 9/1 Bašča, 22/2 Ravan, 311 Podkućnica, 84 Tinjci... su: Mehmed i Šaban Alić, um. Abdulaha iz Pale, Hankija, udata za Aliju Rahmanovića iz Potočara, Hasan i Sado Salihović iz Pale. Od 1913. godine spominje se Mešan Garaljević, um. Muje.138 Jugozapadno su parcele na k.č.: 33 Vernik, 32 Kotlina, 85/2 Mrakodol, ... u vlasništvu:
134 Uložak broj10... 135 Uložak broj11... 136 Uložak broj35... 137 Uložak broj34... 138 Uložak broj28... 201 Ibrahimage Mašića, um. Mahmutage, mal. Hatidže i Nure, kćeri Ibrahimage Mašića, svi iz Sarajeva,139 zatim 23 Kotlina, 25 Vinograd, 53 Pežulica, 63 Bačina njiva, 83 Tinjci... u vlasništvu: Hasana, Lutve i Mustafe Siručića zv. Salihović, um. Saliha iz Voljevice.140
III 3. Zagoni Zagoni su dio Likara na krajnjem sjeveru naselja. To je veće zemljište s istočne strane rijeke Križevice. Potok koji izvire u dijelu Likari ide ka istoku, pored kose, sa zanimljivim nazivom Štap. Zbog toga se nizvodno i naziva Podštapski potok. Na kosi Štap je krajem 19. stoljeća jedno kućište. Radi se o kućištu na k.č. 215/2, (kasnije Štap), s parcelama: 85/15 šuma Štap , 215/1 oranica Štap, ukupno s oko 22 dunuma, 217 Barica... Vlasnik je Salih Smajlović, zv. Osmanović, um. Osmana iz Poznanovića. Godine 1906. spominju se: Ibro, Rašid, Jusuf, mal. Šaban i Huma Smajlović, zv. Osmanović, um. Osmana, svi iz Poznanovića.141 Ka sjeverozapadu od Štapa i ka Križevici je zemljište Zagoni, s dvije kuće i vodenicom. Kućište na k.č. 225/1, s parcelama: 221 Nadkućnica, 224 i 226 Podkućnica... 1894. godine sve je u vlasništvu Ibrahima Smajlovića, sina Demira.142 Kuće na k.č. 223/3 i parcela 222 i 223/1 Zagoni, u vlasništvu je Mustafe Osmanovića, um. Osmana. Godine 1902. spominju se Jakub i Muharem Osmanović, zv. Divović, um. Mustafe iz Srebrenice.143 Ispod Zagona na rijeci Križevici je starinom jedna vodenica. Nalazi se na k.č. 227/2 mlinište s mlinom, pored nje su parcele227/1 vrt kod mlina i 218 Zagoni. Vlasnici su iz Srebrenice, hadži Husein Pašalić, um. Ibrahima i hadži Mustafa Pašalić, sin hadži Huseina.144
139 Uložak broj42... 140 Uložak broj59... 141 Uložak broj14... 142 Uložak broj12... 143 Uložak broj13... 144 Uložak broj51... 202 III 4. Purkovice Na padini s istočne strane doline Križevice je nekoliko kuća krajem 19. stoljeća. Nalaze se ispod puta za Sase. Starinom se ovaj dio Likara naziva Purkovice (kasnije valjda iskvareno Prikovine). Tu je zemljište Kalemci pa u novije vrijeme preovladava takav naziv, Ispod ka Križevici je zemljište Katince. Krajem 19. stoljeća je tu kuća na k.č. 112/2, kasnije kuće i na 113/5 i 111/6 te parcela 113/5 Kalemić. Tada su oko kuće parcele: Ravan, Podvoda, 118 Luka, 117 kod Luke, 191 Luka, 194/2 gradilište, 195 Kalemci, 214 Smajlovača, Zagoni... Vlasnik svega ovoga je hadži Husein Pašalić, um. Ibrahima iz Srebrenice. Godine 1895. vlasnik je hadži Mustafa Pašalić, um. hadži Huseina, a 1919.: Mejra rođ. Hasić, udova, Halima rođ. Ustić, udova, Mujaga, mal. Abdo, Smajo i Salih, um. h. Mustafe, svi iz Likara, Džehva, udata za Salku Mula Mujića, Tima, udata za Mehu h. Alića, Hanifa, udata za Mula Mustafu Mula Ibiševića, sve iz Kozluka, mal. Ajiša i Hafa, um h. Mustafe (Mujage) iz Likara, Sefa, udata za Atifa Ustića iz Srebrenice, mal. Šahza, Zilka i Alija, um. h. Mustafe iz Likara.145 Kmetovsko selište Ibrahimović s kućištem na k.č. 111/8, s parcelama:101/1 Brdo, 110/1 Brezak, 111 Osojnjača, 195 kraj Luke, 196 Luka, 212 Smrečak u vlasništvu je hadži Huseina Pašalića, um. Ibrahima iz Srebrenice. Godine 1895. nasljednici su: hadži Mustafa Pašalić, um. hadži Huseina, Hanifa Pašalić, udata za Mehmeda Pašagića i Muška, um. h. Huseina. 1919. godine nasljednici su isti.146 Vlasnik obližnjih parcela na k.č.: 85/12 i 85/13 Rupovače, 118 i 191 Luka, 193 Kalemci, 219 Zagoni... je opet hadži Husein Pašalić, um. Ibrahima iz Srebrenice, a 1895. nasljeđuju: hadži Mustafa Pašalić, um. hadži Huseina, Hanifa Pašalić, udata za Mehmeda Pašagića i Muška, um. h. Huseina.147 Kuću na k.č.111/6 i parcele:111/4 Podkućnica, 165 i 201 Zagajnica, 192 Vukojevica, posjeduje Avdo Šakić, um. Osmana iz Srebrenice. Godine 1902. vlasnik je Avdibeg Rustanbegović, um. Mustajbega, a 1925.: mal. Ibrahim, Šuhreta i Emina Rustanbegović, um. Avdibega, svi iz Sarajeva.148 Kmetovsko selište Jašarević s kućištem101/3, kasnije 85 Vodica, 210/2 Vodica, krajem 19. stoljeća ima Osman Pašalić, sin Omera. Od 1898. godine vodi se na mal. Sulejmanu Pašaliću, sinu Osmana, a od 1933. odlukom sreskog načelstva, vlasnik je Mustafa Jašarević, um. ?.149 145 Uložak broj15... 146 Uložak broj16... 147 Uložak broj46... 148 Uložak broj17... 149 Uložak broj18... 203 Kmetovsko selište Jašarević i Ibrahimović s kućištem na k.č. 102 i parcelama: 107 Podkućnica, s oko 30 dunuma, 108 Podkućnica, 209/1 oranica Polje, kas. 107..., u vlasništvu je Osmana Pašalića, sina Omera. Godine 1918. vodi se na Mehi Pašaliću, sinu Osmana, a kasnije se spominju nasljednici Alije Ibrahimovića.150 Među ovim kućama, kraj puta za Drinu (Sase), sa zapadne strane je k.č. 110/2 groblje. Iznad Selišta, kraj puta za Likare i Sase, a južnije od Purkovice je kmetovsko selište Beganović, s kućištem na k.č. 125/2 te parcelama: 104, 106 Osojnjača, 115, 119 i 124 Luka, 123 i 125 Strijelci, 131 Gornje Vrtine... Sve je 1894. godine vlasništvo Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega. Od 1905. godine vlasnik je hadži Mustafa Pašalić, um. hadži Huseina, a od 1919. Mujaga. Godine 1930. odlukom sreskog načelstva, vlasnici su Mustafa i Aljo Beganović, um. Saliha.151 Dalje ka jugozapadu, ispod puta su zemljišta Selišta, Vrtine (bliže Križevici) i Potrkuše, s obje strane puta blizu Hana Soločuša. Tu je na k.č. 135/2 groblje (u Potrkuši). Zemljišta na k.č.: 134, 135 i 136 pod nazivom Potrkuša (kasnije je na 136/2 izgrađena kuća), 139 i 140 Luka (sve s istočne strane Križevice) i parcela147 pašnjak kraj vode i 157 pašnjak kraj ceste (zapadno od rijeke) vlasnik je Avdibeg Abdurahmanbegović, um. hadži hafiza Abdurahmanbega iz Bijeljine. Godine 1899. spominje se h. Hasan Sefić, um. Sefe iz Srebrenice.152
III 5. Obrnovac Suprotno od Vrtina, na zapadnim padinama doline rijeke Križevice je dio Likara Obrnovac. Tako se naziva zemljište, a starinom se redovno označava kao Obrnovac. U novije vrijeme pojavljuje se iskrivljeni naziv kao Obrenovac. Kućište na k. č. 161/3 s parcelom 161/2 Jelah u vlasništvu je Hate rođ. Muštikić, udate za Huseina Selmića iz Bajramovića, mal. Mustafe i Zahida, um. Mehmeda Muštikića iz Srebrenice.153 Od Mustafe i Hate 1902. godine kupuje ga Avdibeg Rustanbegović, um. Mustajbega.154
150 Uložak broj19... 151 Uložak broj20... 152 Uložak broj7... 153 Familija Muštikići ili Hodžići ili Ibrahimovići iz mahale Petrič. 154 Uložak broj21... 204 Kmetovsko selište Gelo s kućištem na k.č. 162/2 te parcele: 155 Zanoga, 164 Brdo, 201/2 šljivik Obrnovac (kasnije Obrenovac, kuća na 201/3), u vlasništvu su Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega. Od 1910. godine spominje se Salih Husić, um. Kare iz Pusmulića.155 Kuća na k.č. 153/3 i zemljišta: 131/1 Dolnje Vrtine, 134/1 šuma Pasik od 56 dunuma, 148 Obrnovac, 150 Obrnovac, 201/1 šuma Obrnovac sa 135 dunuma, opet su krajem 19. stoljeća vlasništvo Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega. Godine 1925. vode se na: mal. Ibrahimu, Šuhreti i Emini Rustanbegović, um. Avdibega, svi iz Sarajeva. A 1927. godine spominje se Avdo Mujkanović, um. Osmana.156 Kmetovsko selište Mujkanović s kućištem na k.č.153/4 i parcele 146 Luka, kasnije kuća na 201/3 (Obrnovac) u vlasništvu je Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega. Godine 1913. spominje se Husejn Šaran, um. Smajla, a 1930. odlukom sreskog načelstva, vlasnik je Abdo Mujkanović, um. Osmana.157 U blizini parcele: 144 Obrnovac, 163 Ravan, kasnije kuće na 144/2 i 144/3, ima Mehmed Hublić, um. Derviša iz Srebrenice. Godine 1903. spominje se Pašo Hopić, sin Rame iz Orahovice, a 1919. mal.: Alaga, Turso zv. Huso i Đulsa, djeca Paše Hopića iz Likara.158
III 6. Gradac Na jugoistočnim padinama brda Gradac (negdje i Gračan brda) je istoimeni dio naselja Likari. Kuće na k.č. 184 i zemljišta: 168 i 201/21 Premakućnica, 183 i 201/18 Podkućnica, 203, 204, 205 i 206 Dolovi, 234 šuma Redžića guvno od 16 dunuma, krajem 19. stoljeća u vlasništvu je Mešana Malića, um. Male. Godine 1902. nasljeđuju: Avdo, mal. Šaban, Mujo, Hadžira, Mejra Malić, um. Mešana, Hava, udata za Smaila Husejnovića iz Glogove i Hamša Halilović, udova Meše Malića.159
155 Uložak broj22... 156 Uložak broj23... 157 Uložak broj24... 158 Uložak broj38... 159 Uložak broj25... 205 Izgleda da je neposredno prije 1894. godine ovo bilo kmetovsko selište, pa se na kmetovskom selištu Malić nalaze i parcele: Premakućnica, 166, 201, 229, 231 i 239 Stražioc, 156/2 Bašča, Podbašča, a sve u vlasništvu: Avdibega Rustanbegovića, um. Mustajbega s 1/3 te Rade i Janka Petrovića, pok. Petra s po 1/3. Godine 1899. od Rade nasljednici su: Šurko, Vaso, Obrad, Milovan i Risto Petrović, pok. Rade i Miljana, udata za Mališu Milanovića iz Viogora. Godine 1905. od Šurke prelazi na udovu Mitru i braću.160 Kraj rijeke Križevice je kmetovsko selište Begtić s kućištem na k.č. 173/2, s parcelom 172/2 Bara. Vlasništvo je mal. Sulejmana i Emine, djece Osmana Pašalića iz Srebrenice. Godine 1901. vode se Hanifa Pašalić, udata za Mehmeda Pašagića i Rukija Akagić, udata za Arifa Pašagića, iz Srebrenice, a 1919. od Rukije prelazi na Mehmeda Pašagića, um. Arifage iz Srebrenice te od Mehmeda prelazi na mal. Raifa, Seida,.. um. Mehmeda Pašagića.161 Tu su i parcele 173/2 Palučak i 201/14 iznad Palučka u vlasništvu Osmana Pašalića, sina Omera iz Srebrenice, a od 1917. godine spominje se Salko Suljić, um. Huse.162 Kmetovsko selište Suljić s kućištem na k.č. 174/2 te parcele: 174/1 Bara, 180 Okrugla njiva, 211/13 kod Okrugle njive... imaju mal. Sulejman i Emina, djeca Osmana Pašalića iz Srebrenice. Od 1901. godine spominju se Hanifa Pašalić, udata za Mehmeda Pašagića i Rukija Akagić, udata za Arifa Pašagića, iz Srebrenice.163 Ispod Gradca kraj Križevice su i parcele 179/1 Bara i kasnije kuća na 179/5, u vlasništvu Zade Pašalić,udove hadži Ibrahima Mulahalilovića iz Srebrenice, tačnije Petrič mahale. Godine 1899. spominje se Hanifa Pašalić, udova Omera Pašalića, zv. Beširović, a 1921. Osman, ... Pašalić-Beširović, um. Omera.164 U Likarima neka zemljišta imaju Dundža Bajraktarević, udata za Mustafu Avdića i mal. Avdo, sin Smajla Ibrahimovića, zv. Selimćehajića iz Srebrenice (od 1903. godine vlasnik je Mešan Garaljević, um. Muje),165 hadži Alija, Osman, mal. Salih, Mustafa i Vasfija, um. hadži Hasana Efendića iz Srebrenice.166 Parcelu Palučak ima Ajka rođ. Siručić, udova Smajlage Mujičića 160 Uložci broj55, 56 i 57... 161 Uložak broj26... 162 Uložak broj47... 163 Uložak broj27... 164 Uložak broj50... 165 Uložak broj30... 166 Uložak broj31... 206 iz Rakovca.167 Zemljišta ima i Emina rođ. Orić, udova adži Mustafe Ustića iz Srebrenice.168
III 7. Opće karakteristike naselja krajem 19. stoljeća Na osnovu prethodnog detaljnog pregleda naselja Likari iz 1894. godine, vidimo i njegove opće urbano-geografske, demografske i vlasničke karakteristike. Najvažniji i najgušće naseljeni dio tadašnjih Likara je bio dio koji je nosio upravo takav naziv. Ovaj dio je 1894. godine predstavljao formiranu mahalu, kao tradicionalni sadržaj naših naselja. Mahala Likari tada ima 10 gusto poredanih kuća i Mjesni prostor u središtu. Ona tada ima: 1 kuću Mašića, 1 kućište Mašića i 8 kmetovskih selišta, sve u vlasništvu Mašića iz Sarajeva. To su kmetovska selišta: 2Hasanovića, 2 Suljakovića te po jedno Mujića, Garaljevića, Ademovića i Osmanovića. Dio naselja Zagoni ima 3 kuće i vodenicu, kuću Osmanovića, zv. Divović i 2 kućišta Smajlovića, zv. Osmanović i Smajlovića. Purkovice su dio naselja Gostilj, koje 1894. godine ima 6 kuća: 1 kuću Pašalića, 1 kuću Šakića te kmetovska selišta: Ibrahimović – Pašalić, Jašarević – Pašalić, Jašarević i Ibrahimović – Pašalić, Beganović – Rustanbegović Obrnovac ima 3 kuće, 1 kućište Muštikić i kmetovska selišta Gelo – Rustanbegović i Mujkanović – Rustanbegović. Gradac također ima 3 kuće, 1 kuću Malića i kmetovska selišta Begtić – Pašalić i Suljić – Pašalić. Vidimo da su Likari 1894. godine srednje veliko naselje s ukupno 25 kuća. Od toga je: 5 kuća, 4 kućišta i 16 kmetovskih selišta. Znatno je više kmetovskih selišta od kuća. Vlasnici kmetovskih selišta su familije sa strane. Mašići iz Sarajeva imaju 8, a Pašalići i Rustanbegovići iz Srebrenice imaju po 5 i 3 kmetovska selišta u Likarima. Tada u naselju po dvije kuće imaju familije: Mašić, Hasanović, Suljaković, Smajlović, Ibrahimović i Jašarević, a po jednu imaju: Pašalić, Šakić, Osmanović – Divović, Muštikić, Malić, Suljaković, Mujić, Garaljević, Ademović, Osmanović, Beganović, Gelo, Mujkanović, Begtić i Suljić. Ima
167 Uložak broj58... 168 Uložak broj45... 207 mišljenja da su Malići porijeklom vjerovatno iz Malešića (Zvornik) ili iz Donjeg Vrsinja (Vlasenica)169 Zbog nešto udaljenijeg položaja od grada Srebrenice i činjenice da se najvažniji dio mahale Likari nalazi visoko na brdu, naselje Likari se sporo razvijalo. To vidimo i iz stanja kuća i stanovnika u naselju sredinom 20. stoljeća.170
Zaključak Prema podacima s kraja 19. stoljeća, gruntovnim knjigama i katastarskim planovima, naselja Fojhar, Gostilj i Likari su razbijenog tipa i sastoje se od više dijelova, razbacanih po padinama brda i dolinom rijeke Križevice. U Likarima je već krajem 19. stoljeća formirana mahala pod nazivom Likari. Ona ima deset kuća i Mjestni prostor kao svoje središte. U Fojharu je opet, formirana manja mahala pod nazivom Joševa sa sedam kuća i mjesnim prostorom. Svaki dio ova tri naselja ima po jedno staro groblje. Naselja Fojhar i Gostilj su manja i imaju manje od 20 kuća. Naselje Likari je nešto veće, s 25 kuća. U naseljima Fojhar, Gostilj i Likari su brojni lokaliteti sa značajnim kulturno-historijskim naslijeđem, posebno nekropole sa stećcima i stara muslimanska mezarja. Kroz ova naselja starinom vode trase nekoliko važnih puteva. Vrlo važan lokalitet u 19. stoljeću je Han Soločuša, na glavnom putu iz Srebrenice za sjever (Bratunac, Zvornik, Nova Kasaba) i na mjestu s koga se od njega odvaja put preko Likara za Sase i rijeku Drinu. Vlasnici zemlje u sva tri naselja su dominantno porodice sa strane, iz Srebrenice, Sarajeva i Bijeljine. Mnogo je više kmetovskih selišta, čiji su posjednici pretežno pravoslavne vjere, ali nije ni mali broj muslimana, kako ih tada po zvaničnim popisnim podacima nazivaju muhamedanci.
169 Alija Suljić, Stanovništvo..., str. 298. 170 Likari prema popisu iz 1953. godine imaju ukupno 36 kuća i 223 stanovnika. Broj kuća i stanovnika po dijelovima naselja je sljedeći: Bare 5, 36; Kalemci 11, 67; Likari 12, 64; Obrenovac 4, 25 i Potrkuša 4, 31. (Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 221.) 208 Izvori i literatura
1. Gruntovne knjige za k.o. Fojhar iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica. 2. Gruntovne knjige za k.o. Gostilj iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica. 3. Gruntovne knjige za k.o. Likari iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica. 4. Katastarski planovi razmjera 1:6.250 za k.o. Fojhar, Katastar Srebrenica. 5. Katastarski planovi razmjera 1:6.250 za k.o. Gostilj, Katastar Srebrenica. 6. Katastarski planovi razmjera 1:6.250 za k.o. Likari, Katastar Srebrenica. 7. Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko-bratunačkog kraja i mogućnosti njihove valorizacije u turizmu, Magistarski rad odbranjen na Odsjeku Geografija, Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli, decembar, 2012. 8. Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo, 1880. 9. Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886. 10. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896. 11. Austrougarske topografske karte razmjera 1:25.000 s kraja 19. stoljeća. 12. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000, sekcija Vlasenica und Srebrenica. 13. Topografska karta razmjera 1:50.000, sekcija Zvornik 4, Vojnogeografski Institut na osnovu reambulacije iz 1932. g. 14. Topografska karta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera 1:25.000, sekcije Zvornik 477-4-3 i Zvornik 477-4-1. 15. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955. 16. Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske za godinu 1882. Zemaljska tiskara, Sarajevo, 1882. 17. Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko – putovanja Henrika Rennera, Mitrovica, 1900.
209 18. Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971. i umjetnosti Bosne i Hercegovine Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986. 19. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo, 1988. 20. Ahmet Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008. 21. Tufan Gunduz, Tuzlanski, Bijeljinski i Srebrenički Sidžil (1641. – 1883.), JU Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo Arhivskih zaposlenika TK, Tuzla, 2008. 22. Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica – antropogeografska monografija, Geografsko društvo Tuztlanskog kantona i Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011. 23. Azem Kožar, Granica na Drini prema izvještaju Huge Kutschere, administrativnog direktora Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 14. 11. 1885. godine, Saznanja 4, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Tuzla, 2013. 24. Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići na razmeđu 19 i 20. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla- Srebrenica, 2015. 25. Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište, Baratova i Soločuša u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 6., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2017.
PRILOG br. 1. Presuda Upravnog suda u Sarajevu 1933. godine po tužbi Abdulaha Đozića PRILOG br. 2. Obračun o isplati odštete za oduzeto zemljište Abdulahu Đoziću 1935. godine prema Zakonu o beglučkim zemljama iz 1928. godine.
210 PRILOG BR. 1
(UPRAVNI SUD U SARAJEVU, o.p. autori)
211 212 PRILOG BR. 2
213
PRILOZI
217 218 219 220 221 222 223 224 225 226 227 228 229 230 231 232 233 234 235 236 237