Zivot Umjetnosti, 6, 1968, Izdavac
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
103 1 igor Izložbom hrvatske likovne umjetnosti poslijerat nog razdoblja1 nakanila je Moderna galerija JAZU zidić »u reprezentativnoj postavi prikazati panoramu hrvatske umjetnosti«,2 a uspjela vratiti dug beo gradskom Muzeju savremene umetnosti za izložbu koju je ovaj, prije nekoliko godina, njezinim po opaske sredstvom, upriličio u Zagrebu.3 Priređivači ove izložbe našli su se u nezavidnu jednog položaju: uzvratnim karakterom smotre i načelom reciprociteta kojemu je ona morala udovoljiti bili hrvatskog su određeni: opći temat izložbe (suvremena naci onalna umjetnost) i specifikacije: 1. razdoblje (poslijeratni period), 2. discipline (slikarstvo, motrioca kiparstvo, grafika, crtež, tapiserija), 3. količina (broj izložaka). Morali su, kako vidimo, prirediti o izložbu suvremene umjetnosti ne polazeći od izvo ra i ne istražujući cijeli prostor suvremenog; mo jedinoj rali su prirediti smotru poslijeratnog razdoblja a nisu htjeli da ga u totalu obuhvate. Pa kad je us smotri pjela u ovako bizarnu zadatku Moderna se gale rija prihvatila još suptilnijega: da priredi izložbu poslijeratne reprezentativnu i panoramsku ujedno, da izabire i ne izabire, da djeluje kritički i nekritički, da sve hrvatske izrekne pomoću nekih i nešto pomoću svega. Odatle gradimo kritiku izložbe kao kritiku zami- umjetnosti sli izložbe. Prije svega treba ispitati izvedivost one zamisli koja se pojavljuje kao korektiv kri tizirane. Očito je, dakle, da nas zanimaju subjek tivne i objektivne determinante izložbe, da nas iz ložba zanima kao prikaz hrvatske suvremene um jetnosti i kao mogućnost prikaza hrvatske i suvre mene umjetnosti; kao voljni i kao iznuđeni izbor. Prvi dio naše kritike i jest i nije hipotetično ras pravljanje: govorimo o izložbi kao da je, takva kakva jest, idealno ispunjenje kriterija sastavljača. Odnosimo se prema njoj kao da je ilustracija od ređenog teorijskog polazišta, a može se dogoditi da nas analiza izvedivosti drugačije zamisli izložbe — što će reći: drugačijih kriterija — uvjeri da je primijenjeni kriterij bio i jedini praktički moguć. Ali priupitajmo: zar je to dokaz da se sastavljači s njime ne slažu, da mu se ne bi privoljeli sve da su bili u prilici i moći da drugo izaberu? Samo o tome čini se nije razmišljao kritičar, koji je inače s puno prava tražio krivce za siromaštvo MG među 1 Suvremena hrvatska umjetnost (poslijeratni period), MG, Zagreb, 23. XII. 1967. — 23. I. 1968. Djela izabrali: Ž. Grum, direktor MG, D. Schneider i J. Uskoković, kustosi. Izložba je prvo prikazana u Beogradu (12. IV. — 10. V. 1967.), a zatim u Sarajevu (27. V. — 18. VI. 1967.), Dubrovniku (10. VIII. — 2. IX. 1967.), Ljubljani (19. IX. — 19. X. 1967.) i, na kraju, u Zagrebu. 2 Ž. Grum u predgovoru kataloga izložbe. 3 Suvremena srpska umjetnost (poslijeratni pe riod), MG, Zagreb, 28. XII. 1963. — 2. II. 1964. 104 tzv. odgovornim drugovima.4 Da je stanje jedine Sada je jasnije zašto odgovora na »neka pitanja« galerije hrvatske moderne umjetnosti i političko ipak nema: tačni se odgovori ne bi najbolje slagali pitanje — ne može biti dvojbe, pa je opravdan sa pretenzijama istaknutim u citiranom predgo poziv da se pitanje odgovornosti za »žalosnu situa voru. A te se pretenzije, prema tomu, pokazuju kao ciju« MG upravi prvenstveno onima koji su odgo nerealne. Čini se, da je onaj koji najbolje zna teš vorni za vođenje kulturne politike, tj. političkim koće s kojima se sudara podlegao varavoj nadi da radnicima (i službenicima), odgovornim drugovima se unatoč izrazito nepovoljnim objektivnim prili i drugaricama. Ali ako je tomu tako, a slažemo se kama može polučiti izrazito povoljan rezultat. s Depolom da jest — onda je MG najpozvanija da Zato se ne slažemo s Depolom samo u tome da je to pitanje javno postavlja, onda je, štaviše, ona bila dužna da to pitanje javno postavi baš u povo ova izložba kako on kaže u svojoj osnovi bez sum du ove izložbe i zadatka kojemu — kako se, s pra nje dobra, jer ne može biti dobro u osnovi ono što vom, tvrdi — nije bila dorasla. je u osnovi određeno mnoštvom negativnih odre- dltelja. Ako Moderna galerija »još i danas ne ras- Čemu, međutim, braniti direktora MG od »nekih polaže kustosom specijaliziranim za ovaj poslije pitanja« javnosti ako je ta obrana tako jedno ratni period«, ako »još i danas ne raspolaže nijed stavna i ako je, kao što vjerujemo da ponajvećim nim dinarom za otkup djela«, ako se njen fundus dijelom jest, ključ te obrane u činjenici da su ma terijalna sredstva kojima galerija raspolaže apso »još i danas uglavnom popunjava 'milostinjom'«, lutno nedovoljna? Tko to, naime, može znati tako ako »raniji otkupi Odjela nisu metodički zahvaćali dobro kao što zna direktor galerije? I tko je onda kompleks suvremene hrvatske umjetnosti«, ako se pozvan ako ne on da o tome govori, to više što su »ta stihija još i danas nastavlja s djelima poklo- mu javno neka pitanja bila postavljena; to prije nienim od raznih otkupnih komisija«, ako »MG što bi on morao inzistirati na javnosti razgovora još uvijek nije u mogućnosti da barem kronološki o položaju galerije i onda kad neki drugi tome ne prati razvoj najnovije hrvatske umjetnosti« — što bi bili skloni? Napokon, najneumjesnija od tih pi je za očekivati kad se pred takvu Modernu galeriju tanja pokazuju nedvojbeno da javnosti nedostaju postavi zadatak organiziranja izložbe suvremene informacije o teškoćama, pa bi baš ta pitanja mo hrvatske umjetnosti? rala dobiti odgovore, a ne bi smjela izazivati aler gije prema javnom raspravljanju. Na kraju kraje Depolo kaže: »U takvoj situaciji rješenja su nužno va predgovor katalogu ove izložbe bio je pravo bila polovična i vodila su izravno u — improviza mjesto i dobra prilika da se pruže obavještenja o ciju. Na stare improvizacije — nove improvizacije. dijetalnoj prehrani MG i onim manjkavostima koje Na brzinu se pronalaze sredstva da se popune ru iz neishranjenosti proistječu. pe (. .). I tim, jasno, nedovoljnim sredstvima da Umjesto toga, odjedanput, neočekivana iluzija mo se popuni praznina od gotovo četvrt stoljeća, na ći (»Moderna galerija nastojala je u reprezentativ stoji se zakrpati taj nesretni fundus.« noj postavi prikazati panoramu hrvatske umjet Sve je to, na žalost, tako: polovična rješenja, im nosti . .«), neočekivano pretenciozna nekritič provizacije, rupe, zakrpe, fundus doista nesretan. nost (»Kao što je već istaknuto Moderna galerija Ako se, dalje, »mnoga djela značajna za to razdo nastojala je biti objektivistički i historijski tole blje, djela koja su predstavljala prekretnice — rantna prema svim likovnim pojavama koje su se više (. .) nisu mogla kupiti« (jer su ih kupili dru afirmirale u tom periodu«), neočekivana plima sa gi), a mnoga, dodajmo, ni posuditi (jer su otišla mouvjerenosti (»Tim načinom, indirektno, ne raz bijajući ličnosti, prikazani su i svi. stilski fenomeni u svijet), ako je istom pripremanje izložbe poka koji postoje u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, zalo da je poslijeratni period hrvatske umjetnosti pa tako i njena dvadesetgodišnja historija«)5. za Modernu galeriju »fikcija i magla«, ako se tada 4 napokon vidjelo da ». MG uopće nema OSNOV Josip Depolo: Milostinja za zagrebačku Modernu NIH uvjeta da egzistira i djeluje kao znanstvena g a I e r i ,j u, »Telegram«, Zagreb, 23. II. 1968. i muzejska ustanova« — kako se, do vraga, moglo 5 doći do izložbe »u svojoj OSNOVI bez sumnje do Svi su citati iz predgovora katalogu izložbe. bre«?!6 Zahvala brojnim pozajmiteljima umjetnina, pri kraju predgovora, kazuje doduše da MG nije mogla reprezentativno prikazati ni Za to je bilo potrebno čudo i vjerujemo da nitko sve ličnosti, ni sve pojave, ni sve stilske fenomene u hrvatskoj likov noj umjetnosti, pa, reklo bi se, ni njenu 20-godišnju povijest, djeiima neće htjeti da u nj povjeruje kao što će to htjeti iz svoga fundusa. Ali uvijena u bontonski ritual ova tragična činjenica neki »odgovorni drugovi«. slabo je vidljiva. Jer i posudbe mogu biti različite: jednom pomažu 6 da netko bude bolje predstavljen — drugi put, da netko bude uopće predstavljen. Katalog, naravno, ne govori o tome i ne pruža nam Svi citati J. D. iz njegova teksta navedenog u bilješci 4. Verzal je takvih obavijesti. u posljednjem citatu naš. 105 2 va nastojanje da vuk bude sit, a blago na broju. Nije li, uostalom, i to samo emanacija težnje da se Promotrimo sada redom (I.) koliko su ostvariva i bude historijski tolerantan i objektivističan — na (II.) kako su ostvarena deklarirana načela repre neki način apsolutno pravedan? Ali: »ni med cvet- zentativne panoramnosti, odnosno, objektivističke jem ni pravice«; hoće li je biti među djelima koja, i historijske tolerantnosti. uz ostalo, određuju različiti intenziteti volje i ra Reprezentativno pretpostavlja birano, izlučeno, zličite volje; koja nastaju i svjesnim ograđivanjem selekcionirano: a) po kriteriju karakterističnoga svojih stvaralaca od drugih djela i stvaralaca, svje tj. kolektivno specifičnog (onog pojedinačnog koje snim suprotstavljanjem drugim djelima i stvarao najbolje zastupa pretežna, opća nastojanja) i b) cima? Mi poštujemo obazrivost kojom Moderna ga po kriteriju iznimnoga tj. individualno specifično lerija nastoji ovladati poslijeratnim vremenom na ga (»neka svjetaju svi cvjetovi«) i to, oba puta, u še umjetnosti i »svim likovnim pojavama koje su smislu usmjerenja i ostvarenja. Ali: »Jedini uv se afirmirale u tom periodu«. Treba ipak naglasiti jet za izlaganje bila je kvaliteta djela.« Znači li to da sveukupnost djela i pojava u tome vremenu još biti objektivistički i historijski tolerantan prema ne čini povijest i da je