Prokletstvo Kulture Selektivnog Sjeçanja
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
Mile Lasić Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja Sarajevo, 2015. godine Naziv publikacije: Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja Izdavač: Friedrich-Ebert-Stiftung Autor: Mile Lasić Za izdavača: Judith Illerhues Lektura: Mirjana Janjetović DTP: Aleksandar Aničić Štampa: Amosgraf Sarajevo Tiraž: 300 primjeraka Sva prava pridržana od strane Friedrich-Ebert-Stiftung BiH. Stavovi i mišljenja izneseni u ovoj publikaciji su autorski i ne predstavljaju izričite stavove i mišljenja izdavača. Friedrich‐Ebert‐Stiftung ne garantuje za tačnost podataka koji su izneseni u ovoj publikaciji. Komercijalna upotreba izdanja nije dozvoljena bez pismene saglasnosti Fondacije. ------------------------------------------------- CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 32(049.3) LASIĆ, Mile Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja / Mile Lasić. - Sarajevo : Friedrich-Ebert-Stiftung, 2015. - 298 str. ; 23 cm O autoru: str. 297-298. - Bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-884-36-8 COBISS.BH-ID 21969926 ------------------------------------------------- Mile Lasić Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja Sarajevo, 2015. godine SADRŽAJ I – Umjesto proslova ................................................................... 7 1. Oproštaj s bratom ………………………………………………………… 9 2. Zapis s ruba pameti: život i pogrebnici ………………………… 13 3. Ispovijest preživjelog Srebreničanina Rešada Mujića: Bolje je godinu dana pregovarati nego jedan dan ratovati .......... 15 4. Umjesto klasičnog „in memoriam“: Adio Sulejmane, neka Ti je laka zemlja bosanska i posavska ..................... 18 II – Kako se i čega sjećamo ......................................................... 23 1. Podsjetnik na historijske kontekste i činjenice uz Dan državnosti BiH ................................................... 25 2. Branko Mikulić − zaboravljeni Sarajlija, čovjek i državnik ..................................................................... 28 3. O mrtvima kako su zaslužili za života ..................... 37 4. Velikosrpski „demokrata“ s kalašnjikovom ............. 45 5. Naming and shaming ................................................ 53 6. Deset godina poslije: Zoranovo srce na dlanu .......... 59 7. Njemački mediji i disolucija SFRJ ............................. 63 8. „Slučaj Handke“ iliti „Izvješće zabilaznog svjedoka o procesu protivu Slobodana Miloševića“ ............... 69 9. Na ukletom kolodvoru u Grunewaldu: vlak za Nigdjevo ..................................................................... 97 a) Razgovori s dr. Krležom ................................. 97 b) Pas koji je volio kolodvore smrti .................... 99 c) Zgrada Misije FNRJ/SFRJ/SRJ ......................... 101 10. Vatikan i holokaust ............................................... 103 III – Prilozi razumijevanju krivnje i viktimo-transagresije ....... 125 1. O prokletstvu selektivnog sjećanja u jugoistočnoj Europi ............................................... 127 a) Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja ....... 128 b) O doživotnoj traumi bosanskohercegovačkih žena ....................................................................... 133 c) O fenomenu krivnje i viktimo-transagresije . 138 2. Premošćivanje mržnje ........................................... 145 3. Vrijeme je za katarzu, a ne za licemjerje ............. 151 4. Suočavanje s prošlošću u zemljama bivše SFRJ kao pretpostavka izgradnje demokratskog i odgovornog društva .............................................. 159 5. Sjećamo li se Sarajeva? .......................................... 171 6. Sjećamo li se Srba iz naših komšiluka? ................ 175 7. Doktor za etiku: Bogić Bogićević ......................... 181 8. Razmišljanja o krivnji ............................................ 193 9. Nije li kod nas javni prostor okupiran od strane intelektualaca-licemjera? ..................................... 203 10. Tajna uspjeha višestruko bojkotirane „Lasićeve agore“ ………………………………………………………………. 209 11. Mostar anno Domini 2015: Pledoaje za sintetička sjećanja ……………………………………………. 221 IV – Appendix ....................................................................... 227 1. O Romima .......................................................... 229 1.1. Potcijenjeni i uvrijeđeni .................................. 229 1.2. Kratka povijest doseljavanja u Europu .......... 231 1.3. Grassova „Stiftung zugunsten des Romavolkes“ ....................................................................... 233 1.4. Jednakopravnost na papiru ............................ 235 1.5. Zakašnjela spomenička zadovoljština Roma u Berlinu ............................................................................. 238 1.6. Ambasadori ljudskih društava ....................... 240 2. Über Roma ......................................................... 243 2.1 Missachtet und beleidigt ................................ 243 2.2. Kurze Geschichte der Einwanderung nach Europa .................................................................... 245 2.3. Grass´ „Stiftung zugunsten des Romavolkes“ .......................................................... 248 2.4. Gleichberechtigung auf dem Papier .............. 251 2.5. Das Denkmal in Berlin - eine späte Genugtuung für die Roma ................................................. 254 2.6. Botschafter menschlicher Seelen ................. 257 3. Mostar anno Domini 2011: die geteilte Stadt und die geteilten Gefühle ................................. 261 4. Mostar anno Domini 2011: podijeljeni grad i podijeljena osjećanja ........................................ 269 V – Umjesto pogovora ................................................................ 277 Što je, a što nije genocid? ........................................................... 277 2. Richard von Weizsäcker (1920.−2015.): Pomogao im je otvoriti oči ………………………………………………………………………. 285 VI – Recenzije ................................................................................ 289 Dragan Markovina: Autentično svjedočanstvo jednog doba ...... 291 O autoru ......................................................................................... 297 I – U m j e s t o p r o s l o v a Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja 1. Oproštaj s bratom U moru smrti koje se s pijetetom obilježavaju ovih dana, nema mjesta za pomen mojem bratu. S pravom, jer on je umro njegovom voljom. Prošlo je od tada više od petnaest godina, ali sve je živo kao da se dogodilo jučer, kao živa rana. Otuda i razumijem bol onih koji su u posljednjim ratovima ostali bez najmilijih. U mojoj uobrazilji mi se čini da sve ratne i poslijeratne nasilne smrti povezuje neka nevidljiva nit. I mučim se s tim, priznajem, odgonetajući nevidljivu sponu među njima. Utoliko su ovi redovi posvećeni i prekinutoj mladosti na Tuzlanskoj kapiji, i nasilno zaustavljenim životima bilo gdje drugdje... ***** Moj brat Đoka je pokopan u posnu hercegovačku zemlju, u groblju Šarampovo 21. siječnja l998. godine. Dva dana ranije je u jutarnjim satima pucao sebi u glavu, prethodno se popevši na krov očeve kuće. Konstatirana je dragovoljna smrt, sahranjen je po katoličkim običajima. Đoki je bilo pravo ime Jozo, ali ga nitko nije tako zvao, pa čak ni mi, njegovi najbliži. On je bio posve običan dječak sve do momenta dok nije „izabran“ od strane nekog svećenika za „sjemenište“. Znam ime tog svećenika (umro je u međuvremenu)… Đoka je nakon dvije godine napustio „sjemenište“ u Visokom, pretpostavljamo samo zbog neprimjerene logike u odgoju, odnosno nekog nasilnika-svećenika poput onoga koji ga je i „vrbovao“ u njegovim pubertetskim danima. Poslije se više nije „snašao u životu“. Završio je „more zanata“, ali to nije bio njegov svijet. Živio je u hercegovačkom krasu, ali je duša bila negdje drugdje. 9 Mile Lasić Đoka je bio pjesnik u potaji, prefinjenog ukusa za književnost, film i rock muziku. U ratu je izgubio i posljednje iluzije. U moru grabeži kada su oni raspalih hlača preko noći postajali milijuneri, kada se kamionima vuklo iz tuđih firmi, gradova i stanova, on je malu vlastitu trgovinu stavio na raspolaganje narodu – vojsci i sirotinji. Kada je rat prošao, kada se otelo šta se moglo oteti, morao je posuđivati od novoustoličene lopovske klase na vlasti. I sve mu se definitivno zgadilo… Nije bio ratnik, ali nije ni htio napustiti rodni kraj i raju s kojom je proveo život. Vozio je sanitetska kola, opskrbljivao vojsku namirnicama, najčešće iz svoje prodavnice i na svoj račun. Nitko se i nikada poslije neće zapitati zašto je to činio. Svima je bilo normalno da Đoka čini to što čini. Kako bi Đoka, zaboga, i mogao drugačije...? Nije sudjelovao u masovnom groktanju protivu onih drugih i trećih. Gadilo mu se. Pogotovu kada se početni obrambeni rat pretvorio u nešto drugo, kada se Hercegovinom valjao govor mržnje koji je njemu oduvijek bio i ostao stran. Prilikom našeg zadnjeg susreta, njegove zadnje posjete nama u egzilu, samo par mjeseci uoči smrti, zajedno smo odgledali filmove „Kako je počeo rat na mom otok“u i „Lepa sela lepo gore“. Upitao sam ga kojemu „junaku“ je sličan, a on je stidljivo odgovorio: „Pa, profesoru…” Onom kontemplativcu iz „Lepih sela“, koji zna da je rat glupost, pa ipak sudjeluje u njemu. Meni je moj Đoka – sada poslije svega – samo onaj Brešanov pjesnik što umire u zadnjim sekvencama filma „Kako je počeo rat na mom otoku“… Kada je bio ranjen, kada ga je „okrznuo metak“ s protivničke strane, nije promijenio leksiku i ton. Govorio je i dalje o besmislenosti rata, o uzaludnoj krvi, o pljački pod paravanom borbe za „nacionalnu stvar“, o tomu kako bi „najradije