ILIJA ZLATIČANIN: Svjedočanstva Podgoričkog Hroničara
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
ILIJA ZLATIČANIN: Svjedočanstva podgoričkog hroničara Priče Ilije Zlatičanina predstavljaju najdragocjenije zapise o dobu u kojem je Podgorica iz tipično otomanske, postajala crnogorska varoš. Njegov pitki opisi prošarani podgoričkom svakodnevicom i sudbinama “malih” i “velikih” ljudi, čuvaju od zaborava duh davno minulog vremena • Objavljeno: 21.03.2013 Narod i danas strahuje od cara Dioklecijana Ilija Zlatičanin, podgorički trgovac i terzija (1860-1941) spada meñu malobrojne domaće hroničare koji su uopšte ostavili nekakvo svjedočanstvo o vremenu u kojem su živjeli. Ali, njegov značaj nije samo u tome što je bio rijedak hroničar svog doba, već zbog toga što je bio umješan pripovijedač, kadar da pitko, jezgrovito i duhovito opiše različite zgode s puno obrta i dragocjenih detalja. Njegovi zapisi o različitim istorijskim dogañajima i ličnostima, “malim” i “velikim”, obiluju usputnim i zaboravljenim detaljima koje je zamalo prekrila tama zaborava. Ponajviše onih o podgoričkoj i zetskoj osmanlijskoj svakodnevici u kojoj je vladala oštra društveno-politička i religiozna podjela, i skoro potpuna obespravljenost raje. Tu situaciju je do krajnosti pojačavala činjenica da je Podgorica bila osmanlijski grudobran prema Crnoj Gori, na kojem su se najjače odražavale posljedice pobuna susjednih crnogorskih plemena. Zlatičanin nam daje priliku da dogañaje osmotrimo ne iz crnogorske perspektive kakvu po pravilu nude sačuvani putopisi, već iz pozicije Podgoričanina, pravog “insajdera”, koji je svakako bio uz crnogorske interese, ali je i pripadao jednom multietničkom miljeu, pa nije ćutao o ljudskim zaslugama i veličini muslimanskih prvaka. CAR DUKLJANIN - MISLI NARODNE O NJEMU Ne može se to zamisliti kako naš narod rñavo misli o Dukljaninu (Diokletijanu), negdašnjem rimskom ćesaru i vselinskom imperatoru. Kod nas se i danas misli da je car Dukljan živ, naš narod i danas od njega strahuje. Upitate li jednog prostaka o caru Dukljanu, evo što će vam odgovoriti: Car Dukljan je činio svaka zla, sve dotle dok mu jednom Bog pošalje anñela, koji ga prijevarom okuje u gvožña i priveze ga za nogu od mosta (most, ćuprija), koja nosi ime Vezirov most. Ovome mostu ima nešto blizu 200 godina, pa zato se čudim: otkud ovakvo mišljenje? Ko zna, moguće da je i prije na istom mjestu morao most postojati, pošto je tu najzgodnije mjesto za most. Za vrijeme grada Duklje, pod samom varoši na istoj rijeci Morači, vide se tragovi od staroga mosta i on se zove Zlatički most. Ali vodovod, koji je poveden upravo od rijeke Cijevne, on se spaja sa Zlatičkim mostom, i prilika da će biti taj most služio i kao most za vodovod). Taj je car Dukljan i danas živ neprestano grize sindžir gvozdeni za čitavu godinu; i tako ga, kad doñe ðurñevdan, gotovo pregrize. Ali naši Cigani, koji dobro paze, oni svakojega ðurñevadne urane, i to prije sunca, kucnu čekićem po nakovanju, te tako caru Dukljanu opet njegov gvozdeni sindžir odeblja, te doñe na prvobitnu debljinu. Kod nas se čak i to misli, da je car Dukljan imao rogove na glavi, da je naličio na ñavola, da je bio bezbožan itd. Godine 1890. kada sam bio u Cavtatu (stari Dubrovnik, Epidauro), iste sam misli ne samo u varoši, no i po selima našao. Kroz Konavle vidjećete na češće mjesta velike gomile kamenja o kojima seljani misle da je pod njima Dukljan zatrpavao one ljude koji ga nijesu slušali. (Ovakvih gomila vidio sam u Grblju u Boki Kotorskoj, blizu sela Zagorja, ali Grbljani sasvim drukče o njima pričaju; biva, da su to bile čifutske kuće). Ovakvih misli i čitavih priča naći će se u Spljetu i njegovoj okolici. U Spljetu ima priča o Dukljanovu "vodovodu" koja dosta naliči pričama našim i konavaljskim. Ja ću evo tri, ukratko, navesti. Priča spljetska navodi to: kako se Dukljan zaljubio u jednu djevojku, i kako ga nije htjela uzeti, dok joj nije doveo vodu - čitave dva sata daleko od Spljeta - u grad. I Konavljani na isti način pripovijedaju, samo što je u tome razlika: kad je Dukljan odnio od iste vode djevojci, kako bi se uvjerila, u onome sudu je bila zmija, te je ujela djevojku. Ali, Dukljan, kao bezbožnik, isto učini sa mrtvom djevojkom gnusno djelo. Naša pak priča ima malo više razliku, ali isto o djevojci. Biva, Dukljan i njegov brat imali su jednu sestru, koju Dukljan namisli da je uzme za ženu, ali i njegov brat iste je misli nosio. Jednoga dana otkriju oni jedan - drugom svoje namjere i najposlije doñu do toga te učine pogodbu izmeñu sebe: Dukljan da dovede rijeku Cijevnu u rijeku Moraču, a njegov brat da sazida varoš Duklju. Tako su i učinili, ali Dukljan je sretniji bio u svome poslu, i pošto dovrši, on uzme sestru i uteče put Huma (Hum je na jugoistočnoj strani, na tri sata daleko od Podgorice; tuda je glavni put bio koji je vodio od Carigrada na ovome), a njegov brat onako razjaren, gañao ga je sa dva kamena, jednom na Zagoriču (na sjevernoj strani Podgorice, jedan četvrt sata daleko), a drugom pod Humom. (I danas stoji jedan veliki kamen na Zagoriču, ali u njemu ima nekoliko stotiina kila). Da je pak istina da je car Dukljan bio opasan za naš narod, to i istorija tvrdi. (...) Dakle, po istoriji, i po predanju, i svemu, vidi se što je Dioklitijan bio kod našega naroda, te i ja tvrdim, da narod ima pravo što misli da je on imao rogove. Zar nijesu to ljudi s rogovima, koji brane da se širi i prihvati Hristova vjera? Zar nijesu to ljudi s rogovima koji dave onako, za samo jednu ćef svoju, svoj narod, da radi godinama praveći mu vodovode? Zar nijesu to ljudi s rogovima koji čine onakva nasilja i tiranisanje? Eto što narod misli o caru Dukljanu, negdašnjemu rimskome ćesaru i vselanskom imperatoru. (Prosvjeta, 1893.) Zašto se Naca Dakina doćerivala podstarost? • Objavljeno: 22.03.2013 SAHAT-KULA Sahat-kulu u Podgorici podigao je čuveni reformator Hadži-paša Osmanagić, koji je živio pri izmaku XVI i na početku XVII vijeka. Ova je sahat kula zadugo služila Podgorici, ali se bio pojavio jedan niz slučajeva, koji su bili uzrok da se sahat kula poništi, a zvono su Osmanagići ponijeli svojoj kući. Evo zašto je to urañeno. Piperi osobito i Kuči često su dolazili noću u Podgoricu da pljačkaju i tuku Turke. Za te ljude Sahat-kula bila je veoma podesna, jer su znali vrijeme kako da se kreću i talamare po Podgorici. Paša, videći da sahat nanosi veliku štetu, naredio je da se poništi. Od tada Podgorica nije imala sahat, sve dok je došao za predsjednika Podgoričke opštine Marko Pejanović, čovjek koji je bio veoma inteligentan. Ali, ova stara grañevina Sahat-kula imala je još jednu zanimljivu uspomenu, pa bi greška bila da poñe u zaborav. Naime, u šezdesetim godinama prošlog vijeka, živjela je u Podgorici čuvena ljepotica Naca Dakina. Ova je djevojka bila rodom iz Arbanije, vjere rimokatoličke. Najprije je bila vjerena za jednog odličnog momka iz Kuča. Kad je doznala da sa istim mora živjeti u selu, nije htjela poći za njega, otvoreno kazujući da nije roñena za selo, nego će da živi u varoši. U to isto doba živio je u Podgorici Odobeg Novica Toska, koji je bio islamske vjere, ali na velikom glasu sa svog junaštva. Kad je doznao za njenu ljepotu i njenu želju, zatražio ju je od njenih roditelja. Oni nijesu bili voljni da mu je daju, zato što je muslimanske vjere. Ali, inteligentna i savremena Naca, priješla je preko svega i pristala da poñe za njega. Obećavajući da će ga uzeti, postavila mu je ultimatum: " Ako izradiš da živimo na Sahat- kuli, biću tvoja, ne izradiš li to - neću biti tvoja ". Odobeg je tražio od Osmanagića da mu Sahat-kulu proda, ili da mu je da u najam. Osmanagići su ga odbili, jer su mu kazali: "Pošto je Sahat-kula mnogo visoka, to se može zaviriti u svaku kuću, avliju i baštinu, a to turska vjera ne podnosi ". Da bi Odobeg svoju vjerenicu bar nekoliko zadovoljio, tražio je u Podgorici najvišu kuću i našao je tzv. Adžo Oruča kulu, koja je negdje u Podgorici važila za Kandil-kulu. I tek tada je Naca pristala da poñe za Odobega. Tu je živjela u najvećoj raskoši. Ali, njena sreća bila je kratkoga vijeka. Poslije dvije godine Odobeg je umro. Ljudi su često gledali Nacu kako njegov grob obilazi, kojeg mu je ona podigla i koji je bio jedan od najljepših grobova u Podgorici. Kao što se narod čudio Nacinoj ljepoti, tako se čudio i njenom karakteru i pustim željama. Bilo je puno ljudi koji su je prosili, ali je ona svakoga odbila. " Tražim daj budi, kojeg dobrog junaka, kao što je bio Odobeg, inače neću se udati ". Njena ljepota, a tako i njene želje - čule su se i u Carigradu i bilo je nekoliko njih koji su naročito dolazili da je vide. Za ovu njenu želju čuo je bio i čuveni junak Jakup Ferov, beg iz Plava. Stoga je pozvao "papaza vlaškoga" i ovaj mu navezao opširnu "buruntiju", koju je poslao po naročitom čovjeku. Kad je Naca razumjela da je Jakup silan junak, da je beg i da je silan bogataš - pristala je da za njega poñe. Otpisala mu je da izabere po izboru svatove i da je uz najveći džunbus (veselje) odvede u Plav. I šta biva? Taj leptir, koji je volio da siše sok svježega cvijeća, Naca - kad je vidjela da je beg star i jadan - utekla je u Podgoricu. Pošto je bila dobro ostarila, imao sam priliku da se sa ovom ženom upoznam, koja nije prestala da se dotjeruje, mada je imala sedamdesetu. Kad sam joj to primijetio, ona mi je filozorski odgovorila: "Ne dotjerujem se da sam lijepa, već da mi nije ružno". A kad sam je upitao zašto je ostavila Jakupa, evo šta mi je odgovorila: "Kad su svatovi došli po mene i kad su zapjevali: "Šeta momče, dilberče, iz nova dućana, A djevojka, dilberče, iz topla hamama.