Z a D a R S K a S M O T R a Godište Lxiv, Broj 4, 2015

ZADARSKA SMOTRA GODIŠTE LXIV, BROJ 4, 2015.

ČASOPIS ZA KULTURU, ZNANOST I UMJETNOST

ZADAR, 2015. Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Za nakladnika: Božidar Šimunić – Glavni i odgovorni urednik: Josip Lisac – Uredništvo: Josip Lisac (Zadar), Ante Uglešić (Zadar), Adnan Čirgić (Podgorica), Zvjezdan Strika (Augsburg) – Tajnik uredništva: Anica Serdarević – Lek- tor: Josip Galić – Grafičko oblikovanje:Ljubica Marčetić Marinović – Slog: Meri Lozić – Tisak: Denona Zagreb – Tiskano u 600 primjeraka.

Zadarska smotra izlazi tromjesečno – Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Glavni i odgovorni urednik: Josip Lisac – Uredništvo i uprava: Don Ive Prodana 1, 23000 Zadar, telefon: 023 211 891, e-mail: [email protected]. hr – Mrežna stranica: www.ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr – Cijena pojedinom primjerku: 50 kn, dvobroju: 70 kn, godišnja pretplata: 150 kn, godišnja pretplata za inozemstvo: 50 eura – Pretplatu i narudžbe upućivati u korist žirora ču na Ogranka Matice hrvatske u Zadru, IBAN HR8224070001100044634 (s naznakom: za Zadarsku smotru). ZADARSKA SADRŽAJ STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI

Ante Bralić 7 Zadar od Londona do Rapalla (1915. – 1920.)

Edo Pivčević 22 Putovanje Sir Richarda Guylforda hrvatskom obalom 1506. g.

Zvjezdan Strika 32 Prilozi za biografiju zadarskoga nadbiskupa Viktora Ragazzonija (1604. –1615.) povodom njegove 400. godišnjice smrti

Ivan Pederin 43 Prijepori oko Smojina “Malog mista”

Šime Ljubičić 48 Tamburica u Dalmaciji od 1892. godine do Prvoga svjetskog rata

Srećko Lorger 55 Dok mi je abe, ne bojim se age

Pavuša Vežić 71 Ksenija Radulić (1933. – 1975.) – 40 godina poslije

Mladen Dorkin 74 O poeziji Tomislava Meštrića (Ogled uz zbirku Malo misto srca moga)

BAŠTINA

Ivan Šiško Gundulić 79 Filomena. Uvod i transkripcija: Josip Lisac

PROZA

Ivan Tadić 121 Mjesto za dvoje

POEZIJA

Rafaela Božić 125 Pjesme

Vlatko Majić 130 Kroz godišnja doba Ivan Klarić 133 Martina Petranović 192 Pjesme Knjiga koju želite imati u kućnoj biblioteci. Dunja Kalilić 142 Slobodan Prosperov Novak, Knjiga o Pjesme teatru

Željko Bajza 148 Rafaela Božić 195 Pjesme Hamletova istina Kazalište lutaka Zadar, Hamletova PRIJEVOD istina

Robert Browning (1812. – 1889.) 159 Mirko Tomasović 196 Devet pjesama. Preveo i bilješkom Lekcionar izvarsiti. popratio Mate Maras Vladimir Bubrin & Vinko Grubišić, The Glory and Fame / Dike ter IN MEMORIAM hvaljen'ja

Inga Vilogorac Brčić 175 Sanja Knežević 199 In memoriam Petar Selem Samoodreknuće – ideal koji spašava. (1936. – 2015.) Zvjezdana Rados, Proza Vladimira Nazora Josip Lisac 178 Krunoslav Pranjić (1931. – 2015.). Josip Galić 204 U sjećanje Dokoličarska proza. Josip Bratulić, Priče o lijepim stvarima Abdulah Seferović 180 “Ja odoh, fotografije ostaju...”. Marija ili Blagdan skromnih darova Braut (1929. – 2015.). In memoriam Josip Galić 207 O liku i djelu Ljudevita Jonkea. Frane Bilić 182 Ljudevit Jonke, Šibenski memento. A. Dediću Rasprave i članci Josip Galić 212 OSVRTI I PRIKAZI Prvi dio trilogije. Branimir Belaj – Goran Tanacković Fabijan Lovrić 185 Faletar, Luko Paljetak – U raskoši riječi i Kognitivna gramatika forme. hrvatskoga jezika. Knjiga prva. Imenska sintagma i sintaksa padeža Luko Paljetak, Tisuću šiba preko usta (pjesme) Josip Galić 217 Rezultat dugogodišnjega rada. Marina Čapalija 188 Martin Jakšić, U pjesničkome kolu. Rječnik govorā slavonskih, baranjskih i srijemskih Ivica Šušić, Versi hrvatski Josip Galić 221 Ivo Kalinski 190 Vrijedilo je čekati. Erotikon Zlate Bujan-Kovačević i Milan Mihaljević, Grge Marijanovića. Slavenska Zlata Bujan-Kovačević i Grga poredbena gramatika, 2. dio: Morfologija, Prozodija, Slavenska Marijanović, Erotikon pradomovina Samir Bajrić 225 Jedna od vodećih teorija jezika. Vjekoslav Ćosić, (Psiho)sistematika jezika Gustavea Guillaumea

Ante Periša 227 Iznimna važnost. John L. Austin, Kako djelovati riječima (How to do things with words)

Sanja Baričević 233 Hrvatski jezikoslovac Adolf Bratoljub Klaić. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knjiga 40, svezak 2, str. 233–593, Zagreb, 2014.

Josip Lisac 238 Čakavska akcentuacija. Keith Langston, Čakavska prozodija. Naglasni sustavi čakavskih govora

Josip Lisac 241 Vrijedan izbor iz opusa Krune Krstića. Kruno Krstić, Studije, rasprave i članci

Ozren Kosanović 242 Prvo glasilo Hrvata Istre i kvarnerskih otoka. Maja Polić i Petar Strčić, Kalendar Istran 1869. i 1870. godine.

Ivan Paštar 244 Suverenost u okviru federalizma EU-a. Mate Kovačević, Sudbina hercegbosanskih Hrvata

Goran Galić 250 Vrijedan priručnik. Dragan Damjanović, Zagreb – Arhitektonski atlas

Tomislav Marijan Bilosnić 252 Fotografski ciklus “Postojanost vjere”. Ante Jaša, “Postojanost vjere” zadarska smotra 4, 2015. Ante Bralić

Zadar od Londona do Rapalla (1915. – 1920.) studije, rasprave, eseji

Zadar je tijekom povijesti bio dalmatinsko središte, što se može, uz neke diskontinuitete, pratiti od početka 9. stoljeća i osnivanja bizantske teme Dalmacije sve do 1918. godine i sloma Austro-Ugarske Monarhije. Odgovor na pitanje zašto je Zadar u 20. stoljeću izgubio dalmatinski primat nalazi se u vremenskom razdoblju omeđenom dvama ugovorima: Lon- donskim iz 1915. i Rapalskim iz 1920. godine. Uoči Prvoga svjetskog rata Zadar je bio glavni grad austrijske pokrajine Kraljevine Dal- macije, koja je imala oko 650 tisuća stanovnika. Sam grad imao je prema popisu pučanstva iz 1910. g. nešto preko 13 tisuća stanovnika. U gradu se nalazilo sjedište autonomnih organa vlasti kao što su Zemaljski sabor Kraljevine Dalmacije i njegov izvršni organ – Zemalj- ski odbor. Važnija je činjenica da je grad bio sjedište austrijskih organa vlasti za Dalmaciju kao što su Namjesništvo, Pokrajinsko školsko vijeće, Pokrajinsko financijsko ravnateljstvo, Pokrajinsko zapovjedništvo žandarmerije itd., kao i nižih organa vlasti: Kotarskoga pogla- varstva i Kotarskoga školskog vijeća. Djelovalo je više financijskih institucija: Zemaljski ze- mljišno-veresijski zavod, ispostava središnje Austro-Ugarske banke te više privatnih banaka. U crkvenome pogledu Zadar je bio metropolitansko središte za Dalmaciju i jedini je imao nadbiskupski status. I za pravoslavne vjernike Zadar je bio eparhijsko središte u kojem je sto- lovao “dalmatinsko-istrijski” episkop. U gradu su djelovale jedine dalmatinske visokoškolske ustanove: Katolička i Pravoslavna bogoslovija. Zadar nikada nije bio industrijsko središte. Dapače, u predratnom razdoblju primat u “novim” industrijama imali su Split i Šibenik. Je- dina relevantna industrijska grana bila je proizvodnja maraskina, gdje su se natjecala četiri najveća proizvođača: Luxardo, Salghetti-Drioli, Vlahov i Pivac. Zadar je bio dominantno či- novnički grad, u kojem su oni (državni, pokrajinski, lokalni činovnici, umirovljeni činovnici, srednjoškolski i sveučilišni profesori) i njihovi članovi obitelji činili blizu 40% ukupnoga broja građana. Brojno educirano činovništvo činilo je osnovicu većine društvenih organizacija u športu, kulturi i dobrotvornim ustanovama. U gradu su djelovale relativno brojne školske ustanove na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku u čitavoj obrazovnoj vertikali od dječjih vrtića (dva talijanska, dva hrvatska i jedan srpski), pučkih škola (šest hrvatskih, četiri

7 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. talijanske i dvije njemačke), građanskih djevojačkih škola (jedna talijanska, jedna dvojezična – hrvatska i talijanska – i jedna srpska), srednjih škola (dvije gimnazije na talijanskom jeziku, jedna gimnazija na hrvatskom jeziku i jedna preparandija na hrvatskom jeziku).

Tablica br. 1 – Nacionalna struktura Kraljevine Dalmacije 1880. 1890. 1900. 1910. Nacionalnost Broj % Broj % Broj % Broj % Hrvati 369 531 77,62 423 536 80,30 481 499 81,09 520 073 80,56 Srbi 78 852 16,56 87 160 16,53 96 466 16,25 106 308 16,46 Talijani 27 305 5,73 16 000 3,03 15 279 2,57 18 028 2,79 Ostali 414 0,09 730 0,14 540 0,09 1 257 0,19 Ukupno 476 102 100 527 426 100 593 784 100 645 666 100

Tablica upućuje na tendenciju rasta udjela hrvatskoga stanovništva do 1900. g. kada dolazi do stagnacije njegova udjela, što je povezano s rastom broja ostalih, ali još više s prestan- kom opadanja udjela dalmatinskih Talijana, što je osobito vidljivo na području Zadra. Udio je Srba konstantan uz jedva vidljiv pad udjela u ukupnom stanovništvu. Prema zemljopisnom rasteru, Srbi čine većinu u zaleđu sjeverne Dalmacije te u Boki kotorskoj. Hrvati imaju veliku većinu u otočnom i priobalnom dijelu Dalmacije te u najvećem dijelu zaleđa srednje i južne Dalmacije.

Tablica br. 2 – Nacionalna struktura zadarske općine

Nacionalnost Broj Postotak pripadnika Hrvati 21 516 59,9 Talijani (talijanskih 11 552 32,1 govornika) Srbi 2135 5,9 Ostali 704 2,1

Nacionalna struktura zadarske općine odudara od ostatka Dalmacije. Više od polovice dalmatinskih Talijana smješteno je na području zadarske općine, gdje od njih 11 500 čak 9 300 živi u užem gradskom području (Poluotok, Jazine, Voštarnica i Brodarica). Ako znamo da grad broji oko 13 200 stanovnika, onda bi talijanski govornici činili oko 70% stanovništva. Prema hrvatskim izvorima, u samome gradu živi između 1500 i 2000 “svjesnih” Hrvata, tako da hrvatski udio u gradu čini jedva 15% stanovništva. Ipak, na razini općine Hrvati čine jasnu većinu. Postavlja se pitanje kako je bilo moguće da hrvatska zajednica koja ima apsolutnu većinu za čitavo vrijeme austrijske uprave nije uspjela osvojiti vlast u zadarskoj općini. Od-

8 studije, rasprave, eseji govor se krije prvenstveno u austrijskom izbornom zakonu. Naime, izbori u austrijskome dijelu Monarhije odvijali su se prema kurijalnom izbornom modelu. Prema njemu, za op- ćinske izbore postojale su tri kurije i svaka je birala (u zadarskom slučaju) po 12 zastupnika: kurija veleporeznika, ili onih koji plaćaju više od 100 kruna godišnje, srednja kurija ili kurija onih koji plaćaju između 5 i 100 kruna te kurija najsiromašnijih ili onih koji plaćaju manje od 5 kruna godišnjeg poreza. Kako su zadarski Talijani činili u najvećoj mjeri biračko tijelo I. i II. kurije, Hrvati praktički nisu imali šanse osvojiti vlast u zadarskoj općini, što pokazuje i Tablica 3, gdje je vidljivo da je upravo gradsko stanovništvo zadarske općine plaćalo najviše prosječne poreze.

Tablica br. 3 – Broj birača i visina poreza po biraču u zadarskom kotaru

Broj Broj Plaćeno Visina poreza Općina stanovnika birača poreza 1912. po biraču Biograd 8 629 966 19 591 20,3 Nin 8 668 842 18 384 21,8 Novigrad 6 709 828 14 114 17,1 Pag 7 462 713 17 665 24,8 Rab 5 099 672 11 716 17,4 Sali 6 875 651 7 747 11,9 Silba 4 076 326 7 040 21,6 Zadar – grad 13 191 1 125 406 447 361,3 Zadar – sela 22 536 2 884 50 247 17,4 Ukupno 83 245 9 007 552 951 61,4

Osim kurijalnoga izbornoga modela, postojala su još najmanje dva razloga koja su one- mogućavala zadarske Hrvate u osvajanju općinske vlasti. Prvi je razlog bila razjedinjenost i oštra opreka između dviju hrvatskih stranaka: Stranke prava i Hrvatske stranke. Stranka prava okupljala je hrvatsko stanovništvo zadarske okolice, a njezina uporišta bila su naselja Arbanasi, Preko, Bibinje, Sukošan i Zemunik. Na dalmatinskoj razini Stranka prava bila je opozicijska stranka, a vlast je u autonomnim organima pokrajine imala Hrvatska stranka. Ta stranka, međutim, u seoskome dijelu zadarske općine nije imala gotovo nikakvoga utjecaja, a u gradu je okupljala doseljenu hrvatsku inteligenciju i činovništvo. Može se čak staviti razdjelnica: Hrvatska stranka dominantno je okupljala doseljene gradske Hrvate, dok je Stranka prava okupljala u najvećoj mjeri domicilne Hrvate. Između njih je postojala oštra stranačka borba, što zasigurno nije doprinosilo jačanju hrvatskoga utjecaja. Drugi je razlog bilo ponašanje zadarskih Srba. Oni su pored politike “novog kursa”, koja je promovirala suradnju Hrvata i Srba, na izborima za Carevinsko vijeće te Općinsko vijeće masovno glasovali za kandidate Talijanske stranke. Uz ova dva razloga treba napomenuti da dio etnički hrvatskoga stanovništva do sloma Monarhije nije ušao u proces hrvatske nacionalne integracije,

9 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. nego je naginjao dalmatinskom autonomaštvu koje je bilo podržavano od talijanske strane. Osobito je to bilo vidljivo u dijelu hrvatski govorećih stanovnika Zadra te u selima Sutomiš ćici i Galovcu. Zadarski kotar obuhvaćao je općine Biograd, Nin, Novigrad, Pag, Preko, Rab, Sali, Silba i Zadar. Stranka prava imala je vlast u otočnim općinama te u Ninu, Hrvatska stranka imala je vlast u Novigradu (Grgo Oštrić) i Biogradu (Manfred grof Borelli), dok je Talijanska stranka držala vlast u općini Zadar (Luigi Ziliotto). Izbori za Carevinsko vijeće 1907. i 1911. osobito su zanimljivi jer su se odvijali na principu općega prava glasa za muškarce, pa nam oni daju realniju sliku političke orijentacije nego što su to bili izbori za Dalmatinski sabor i općinska vijeća koji su se i dalje odvijali po kurijalnome izbornom sustavu.

Tablica 4 – Rezultati izbora za Carevinsko vijeće 1911. godine – Zadarski kotar

Boxich (Talijansko- Borelli (Hrvatska Biračko mjesto Prodan (pravaš) demok. stranka) stranka) Rab 569 32 169 Pag 258 310 65 Novalja 251 25 71 Nin I 270 113 102 Nin II 285 110 251 Novigrad 193 104 733 Sali 594 1 5 Iž Veliki 237 1 54 Molat 95 – 5 Zadar I 44 388 60 Zadar II 69 396 50 Zadar III 115 437 95 Zadar IV 56 383 44 Zadar V 59 430 62 Zemunik I 299 273 48 Zemunik II 300 205 49 Kali 676 145 125 Lukoran 84 414 13 Silba 225 31 51 Biograd I 189 5 410 Biograd II 164 5 450 Ukupno 5032 3808 2912

10 studije, rasprave, eseji

U drugome krugu izbora pobijedio je don Ivo Prodan, pravaški kandidat. Vidljiva su pojedina odstupanja od političke orijentacije općinskih vlasti. Na izbornome mjestu Pag bio je jak utjecaj autonomaške ideologije, što se zadržalo do kraja Monarhije. Stranka prava osvajala je vlast u paškoj općini uz pomoć izbornoga mjesta Novalja, u kojem je završio proces hrvatske nacionalne integracije. Na izbornome mjestu Nin bila je oštra borba između sva tri kandidata jer su talijanski vlasnici zemalja mogli utjecati na svoje obrađivače zemalja (kolone) da glasuju za talijanskoga kandidata. Na zemuničkome području bila je najžešća predizborna borba. Gotovo svaku nedjelju dolazili su kandidati s pratnjom u mjesto i držali predizborne govore, uz korištenje velikih količina vina i hrane. Prodan je mogao računati na glasove Bibinjaca, Sukošanaca i Zemuničana. Borelli je prošao najgore i jedino je u zemunič- kome zaseoku Smrdelj dobio veći broj glasova. Talijanski kandidat Boxich dobio je glasove dobroga dijela Škabrnjanaca, Srba (Zemunik Gornji, Smoković, Biljane i Smilčić) te jednoga dijela glasača iz Dračevca i Crnog. Na biračkome mjestu Lukoran, koje obuhvaća i Sutomišći- cu, talijanski je kandidat ostvario premoćnu pobjedu. Odmah po završetku izbora za Carevinsko vijeće (lipanj 1911.) održali su se redoviti op- ćinski izbori. U zadarskome slučaju hrvatska strana zbog kurijalnoga izbornog sustava nije mogla ni računati na pobjedu u I. (veleporeznici) i II. (srednji porez) kuriji, dok je borba bila moguća za III. kuriju (poreznici koji plaćaju manje od 5 kruna poreza godišnje). Dapa- če, hrvatskoj strani trebala je ići na ruku promjena izbornih kotareva za III. kuriju, koja je prekonfigurirana na gradski izborni kotar s 5 mandata i na 4 seoska izborna kotara koja su nosila 7 mandata. U prvi (gradski) izborni kotar ulazili su grad Zadar, Arbanasi, Bokanjac, Diklo, Kožino i Petrčane. U II. izborni kotar (izborno mjesto Bibinje) ulazila su naselja Bibi- nje, Galovac, Sukošan, Crno. U III. izborni kotar (izborno mjesto Zemunik) ulazila su naselja Zemunik, Škabrnja, Smoković, Murvica i Biljane Donje). U IV. izborni kotar (izborno mjesto Lukoran) ulazila su naselja Sutomišćica, Lukoran, Ugljan, Sestrunj, dok su u V. izborni kotar (izborno mjesto Kali) ulazila izborna mjesta Kali, Preko i Poljana. Ovakva prekonfiguracija naišla je na oštru osudu talijanske strane i shvaćena je kao izravno pogodovanje hrvatskoj strani, što je postignuto uz suradnju Namjesništva i Zemaljskoga odbora. Izbori su se trebali održati za treću kuriju 21. i 22. srpnja u Zadru i Lukoranu, 24. srpnja u Kalima i Bibinjama te 24. i 25. srpnja u Zemuniku. Za drugu kuriju izbori se održavaju 26. srpnja, a za prvu kuriju 27. srpnja, oboje u Zadru. Zanimljivo je napomenuti da su upravo u trećoj kuriji, koja oku- plja najsiromašnije slojeve društva, sa strane Talijanske stranke bili predloženi najugledniji pripadnici stranke kao npr. Ziliotto, Boxich, Krekich, Medovich i Rolli. Jasno je iz rezultata izbora da je jačanje hrvatskoga pokreta u zadarskoj okolici doživjelo svoju kulminaciju izme- đu izbornoga ciklusa 1907. – 1911. te su nastupili zastoj i pregrupiranje talijanske strane. To pokazuju i rezultati popisa pučanstva kada je došlo ne samo do zaustavljanja procesa pada talijanskih govornika, nego i do laganoga rasta broja talijanskih govornika. Prema procjeni hrvatske strane, u zadarskoj okolici od 12 tisuća seljaka samo njih 4 tisuće nacionalno je svjesno. Ostalih 8 tisuća podložno je agitaciji i momentalnim interesima i korupciji. Narodnjaci pri tome optužuju pravaše da je upravo u onim mjestima gdje su pravaši 1907. osvojili vlast došlo do preokreta i jačanja protalijanske struje. Relativni zastoj u tom procesu imao je svoju neposrednu reperkusiju jer su hrvatske stranke odustale od izlaska na općinske izbore u Za-

11 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. dru. Formalni su razlog našli u navodnim lošim popisima birača (“izbornim listinama”), koji bi njima onemogućili ravnopravnu borbu. Međutim, činjenica da je podjelom treće izborne kurije bilo omogućeno prvi put da hrvatske stranke mogu računati na 7 mandata iz seoskoga dijela općine nije ih potaknula na izbornu borbu. Ovo je neizravno priznala pravaška strana kada je analizirajući rezultate izbora za Carevinsko vijeće utvrdila da je podbacio i grad Zadar, u kojem je bilo manje hrvatskih glasača nego u jednoj Puli. Hrvatska kruna u analizi rezultata izbora za Carevinsko vijeće bolno je priznala da je Talijanska stranka ostvarila dobre rezultate na izbornim mjestima Zemunik, Kali i Lukoran. “Talijanaši se imaju razloga rugati kukavičluku i pasivnosti (Hrvata)”. Zanimljivo je da je jačanje talijanske pozicije u općini bilo vidljivo i po broju glasova. Naime, na općinskim izborima 1896. g. Talijanska stranka dobila je 1748 glasova, tri godine kasnije, 1899., dobila je 1801 glas, da bi za šest godina, 1905., taj rast bio još veći te je dobila 3002 glasa, a na ovim izborima 1911. dobila je 4187 glasova ili oko 1100 glasova više nego na prethodnim izborima.1

Prvi svjetski rat

Objavom rata Srbiji 28. srpnja 1914. godine započeo je Prvi svjetski rat. Austrija je već prvoga dana rata pokrenula represivni državni stroj te je proglasila prve represivna mjere. Uvede- na je preventivna cenzura novinstva, pismovna cenzura, prekinut je telefonski promet, a bitno je ograničena sloboda putovanja. Zabranjena su politička okupljanja, a Carevinsko vijeće suspendiralo je svoj rad. Prvoga dana rata zabranjena su projugoslavenska i srpska udruženja. Tako je zabranjen Hrvatski sokol u Zadru, Hrvatski akademički klub te Srpski sokol. Uskoro je zabranjena uporaba ćirilice, a vlasti su neuspješno pokušale zabraniti uporabu naziva “pravoslavni” i uvesti zakonski naziv “grčko-istočni”. Progoni na početku rata pasivizirali su gradsku srpsku zajednicu koja će sve do kraja rata nastupati samo zajedno s hrvatskim predstavnicima. Počela su uhićenja, interniranja i konfiniranja politički sumnjivih osoba. Među ostalima, odmah je uhićen dr. Jerko Machiedo, član Zemaljskoga odbora i jedan od najaktivnijih članova Hrvatske stranke u Zadru. Vlasti su osnovale logore za politički sumnjive osobe. Dalmatinski Hrvati i Srbi najčešće su bili internirani u Leibnitzu (Austrija), dok su dalmatinski Talijani bili internirani u Pulkau (Moravska). Austrijske su vlasti pritom imale jasnu politiku prema kome treba usmjeriti represivne mjere. U slučaju djelovanja dalmatinskih udruženja Hrvatskoga sokola zapovijedajući general iz Sarajeva koji je u vojnim i sigurnosnim poslovima bio nadležan nad Dalmacijom jasno je naznačio da treba raspustiti 12 projugoslavenskih od 17 udruga Hrvatskoga sokola, a dopustiti rad onih 5 koji su bili pod utjecajem pravaške ideologije. U prvoj godini ratovanja austrijske vlasti bile su iznimno blagonaklone prema talijanskoj zajednici jer su na taj način željele izbjeći moguće iritiranje talijanskih vlasti. Osobiti znak naklonosti bila je odluka o militariziranju zadarskoga i arba-

1 “Naši općinski izbori”, Dalmatinski glas, br. 8, 28. 7. 1911., “Elezioni comunali”, Il Dalmata, br. 59, 26. 7. 1911.

12 studije, rasprave, eseji naškoga pseudošportskog udruženja Società dei bersaglieri i njihovo angažiranje u čuvanju zadarskoga vodovoda s Bokanjačkoga blata. Na taj su način beršaljeri bili pošteđeni odlaska na bojišnicu te su mogli uživati u dokolici zadarskoga neposrednog zaleđa. Osim toga, jedina linija s vanjskim svijetom bila je parobrodska linija Zadar – Ancona pomoću koje su zadarski Talijani, ali ne samo oni, dobivali krijumčarskim putem necenzurirane vijesti iz svijeta. Osobitu ulogu u povezivanju lokalnih Talijana s prekograničnom politikom imao je Anto- nino D’Alia, talijanski konzul u Zadru. Situacija se bitno mijenja krajem svibnja 1915. kada je Italija ušla u rat protiv Austro-Ugarske. Austrijski represivni stroj okrenuo se sada i protiv dalmatinskih Talijana, doduše ne tako efikasno kao protiv Srba i projugoslavenskih Hrvata. Zabranjena su brojna talijanska udruženja, ukinute su Legine škole, prestale su izlaziti jedine preostale novine na talijanskom jeziku – Il Dalmata2, a vrhunac protutalijanskih akcija bilo je raspuštanje zadarske općine krajem svibnja 1916. godine i imenovanje Mate Škarića za općinskoga povjerenika. Austrijska politika od svibnja 1915. sve očitije prihvaća hrvatski pravac u javnom djelovanju jer se nije više mogla osloniti niti na jedan drugi element u gradu i pokrajini. S jedne strane ratovala je protiv Srbije i Italije te su na taj način i dalmatinski Srbi, projugoslavenski orijentirani Hrvati i Talijani postali politički sumnjivi elementi, dok su s druge strane pravaški orijentirani Hrvati barem na početku rata pokazivali lojalnost Austriji i bili su protivni rušenju Monarhije. Jačanje hrvatske pozicije u gradu bilo je vidljivo u osnutku novih škola na hrvatskome jeziku na Voštarnici i Arbanasima i trgovačkome tečaju na hrvatskom jeziku. Hrvatska gradska elita, koja je prije rata bila slabo vidljiva, postaje motor raznih humanitarnih djelovanja i aktivnosti. Osobito je bilo prisutno Udruženje hrvatskih gospođa na čelu s gđom Jelkom Ivčević, suprugom predsjednika Zemaljskoga odbora. Na simboličnoj ravni poboljšana hrvatska pozicija bila je vidljiva u neometanom izvođenju Lijepe naše, što je uključivalo i službene događaje u gradu. Tijekom rata doći će do promjene stajališta unutar hrvatske zajednice uzrokovanog erodiranjem vjere u opstojnost Monarhije te sukladno tome do rješavanja hrvatskoga pitanja unutar Monarhije. Izbijanje rata imalo je još jednu posljedicu za grad. Austrijske vojne i civilne vlasti pogreš- no su procjenjivale da će Italija izvršiti desant ili barem napad na istočnu obalu Jadrana. U takvom svjetlu djelovanje središnjih institucija u priobalnom Zadru predstavljalo bi veliki organizacijski i sigurnosni problem. Već od početka rata rade se planovi o preseljenju sre- dišnjih pokrajinskih ureda u dalmatinsko zaleđe. Prije talijanske objave rata 20. svibnja 1915. izdana je tajna zapovijed o pripremi preseljenja, koja je započela 25. svibnja, odmah po objavi rata. Namjesnik Mario grof Attems s većim dijelom Namjesništva preselio se u Knin, dok se podnamjesnik Franjo grof Thun preselio u Drniš. Građevinski odsjek Namjesništva otišao je u Unešić. Zemaljski odbor preselio se u Obrovac, kamo je otišao i pravoslavni episkop Dimitrije Branković. S njima je otišla redakcija službenoga Objavitelja dalmatinskog i polu- službene Smotre dalmatinske. Gotovo u isto vrijeme, a prije vremena, zaključena je šk. god. 1914./1915. u srednjoškolskim i visokoškolskim zavodima. Na preostale stanovnike grada ovo izvlačenje činovništva imalo je deprimirajuće posljedice. Građani govore o “opustjelom

2 Urednik Gaetano Feoli bio je interniran u Pulkau (Moravska).

13 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. i praznom gradu”. Kako su činovnici bili kičma svih društvenih organizacija, to je dodatno pasiviziralo život grada. Nakon što su austrijske vlasti shvatile da nema opasnosti od nepo- srednoga napada Italije, tj. nakon godine dana, u lipnju 1916. sve su se središnje institucije vratile u grad. Međutim, novi su problemi pogađali i sve više okupirali misli i svakodnevne akcije građa- na. Pitanje hrane i opskrbe stanovništva postaje postupno sve važnija tema koja je izbacila ratna događanja iz fokusa. Sile Antante uvele su pomorsku blokadu Centralnih sila te su postupno zabranile bilo kakav uvoz dobara. Tijekom vremena izvršile su pritisak na neutralne zemlje, npr. Dansku i Nizozemsku da ne smiju izvoziti hranu Centralnim silama. Početkom 1915. g. Ugarska je uvela nadzor na izvoz hrane u austrijski dio Monarhije, tj. svaka hrana (osim kvote za vojsku) koja bi se izvezla u austrijski dio trebala je imati dozvolu ugarskoga ministra poljoprivrede. Kako je austrijski dio Monarhije bio deficitaran hranom, ta je mjera teško pogodila opskrbu pučanstva. Da bi doskočile tom problemu, vlasti su organizirale ši- roko razgranati sustav javne nabave hrane – aprovizaciju. Ispočetka je država regulirala ops krbu kruha i žitarica, ali se s vremenom taj sustav širio na sve veći broj artikala: jaja, krumpir, slaninu, grah, masnoće, mlijeko, duhan, šećer, kavu i meso. Međutim, ovaj administrativni napor države imao je samo ograničen utjecaj na opskrbu stanovništva. Izdavanje kartica za pojedine artikle uskoro će dobrim dijelom postati bespotrebno trošenje papira jer hrane jednostavno nije bilo. Žetve 1916. i 1917. godine bile su katastrofalne. Na rezultate žetve utjecale su meteorološke prilike, prvo puno kiše, a nakon toga suše. Međutim, za loše stanje prinosa nije bila “kriva” samo meteorologija. U dalmatinskom slučaju mobilizacija muške radne snage u vojsku u tipu poljoprivredne proizvodnje koja je koristila masovnu uporabu fizičke snage dovodila je neminovno do manjih prinosa. Seljačke su obitelji pokušale taj manjak nadoknaditi širom uporabom dječje radne snage, što je za posljedicu imalo prestanak rada najvećega dijela seoskih škola od ranoga proljeća. Takvo ekstenzivno korištenje djece u poljoprivredi bilo je izričito tolerirano od strane vlasti. Međutim, posljedice takve politike na naobrazbu djece bile su porazne. U slučaju Zemunika od 100 djece koja su završila 1. razred samo je 21 dijete znalo čitati. Osim nedostatka radne snage, Dalmaciji je nedostajalo sjeme- na i zaštitnih sredstava. U obradi vinograda koristila se, naime, modra galica (bakreni sulfat), ali kako se bakar masovno koristio u proizvodnji artiljerijskih oruđa, ubrzo se osjetio manjak galice. Prema nekim podatcima, Dalmacija je dobivala samo trećinu predratne količine modre galice. Kraljevina Dalmacija nalazila se na periferiji Monarhije kako u političkom tako i u prometnom smislu. S ostatkom svijeta nije bila povezana željeznicom normalnoga kolosije- ka, a prije rata koristila se tršćanskom lukom u pomorskom prometu. Ulaskom Italije u rat čitav promet morao se preusmjeriti na riječku luku koja nije uspijevala održavati prohod- nost. Tomu je zasigurno doprinosila činjenica da je često nedostajalo ugljena za pogon loko- motiva, a i željezničke kompozicije bile su dobrim dijelom angažirane u prijevozu i opskrbi vojske. Zadarski kotar u normalnim godinama mogao je osigurati hrane iz svoje proizvodnje za pet do šest mjeseci, s tim da otočne općine nisu bile u mogućnosti osigurati hranu niti za jedan mjesec. Katastrofalne žetve (npr. prinos krumpira 1917. iznosio je 1/5 prijeratnoga prinosa), relativna prometna izoliranost i politička perifernost dovele su 1917. do opće gladi u pokrajini sa slučajevima umiranja od pothranjenosti. Nastala je uzrečica “Glad ka’ sedam

14 studije, rasprave, eseji naeste”. Ljudi su jeli korijenje, hvatali puževe, jeli sjemenski krumpir i žitarice. Npr., akcija državnih vlasti da distribuiraju mekinje u sela oko Zadra da bi na taj način potaknuli produk- ciju mlijeka kod krava rezultirala je time da su seljaci pekli kruh od samih mekinja. Taj kruh bio je izrazito tvrd budući da bi se praktički samo vanjski sloj ispekao, dok bi unutrašnjost bila gotovo nejestiva. Nestašica hrane destruirala je sustav aprovizacije te je u lipnju 1918., tj. u razdoblju prije žetve došlo do privremenoga prekida distribucije bilo kakvoga oblika žita- rica u Zadru. Država je već prije odustala od distribucije “ratnoga” kruha, pa je nakon toga odustala od distribucije brašna, a prije samoga sloma distribuirala je zrnati kukuruz. Žetva iz 1918. bila je “normalna” glede prinosa te je tada nastala uzrečica za 1918. – “Snop do snopa, grob do groba” jer je ubrzo nakon žetve nastupila španjolska gripa “španjola”. Nedostatak hrane, državni sustav distribucije i ugarska zabrana izvoza hrane doveli su do neslućenoga razvoja crnoga tržišta hrane. Takva hrana bila je višestruko skuplja nego u sustavu državne distribucije, a nabavljala se iz više izvora. Najveći izvor bila je krađa hrane u sustavu distribucije jer se kralo na željeznici, lukama i brodovima. Tvornice više nisu jamčile količinu dostavljene robe, nego samo količinu koja je izišla iz tvornice. Država je angažirala dodatne vojne snage na osiguranju distribucije hrane, ali time ništa nije postignuto, dapače sada su tu hranu krali i vojnici. Uz krađu, izvor tzv. vanzaporne robe bilo je krijumčarenje robe iz ugarskoga dijela Monarhije. Čak je talijanizirana zadarska općina poslala općinskoga veterinara Uga Inchiostrija u nabavku mesa na sjever Hrvatske. Vlasti su od nekih mjera morale same odustati jer su se pokazale totalno neefikasnima. Među prvim mjerama bilo je ukidanje državne distribucije mesa u Zadru jer je nakon uvođenja te mjere u potpunosti nestalo mesa u gradu. Nakon ukinuća državne distribucije meso se čudotvorno pojavilo u Zadru, ali s višestruko većim cijenama. Međutim, i u najvećem razdoblju gladi, 1917. g., u Za- dru se otvorila trgovina “delikatesa”, u kojoj su se mogle naći kobasice, konditorski proizvodi, čak i kakao. Distribucija kakaa predstavljala je pravi krijumčarski podvig. Njega je trebalo uvesti iz neke neutralne zemlje, najvjerojatnije preko Njemačke, koja je također patila od gladi, dostaviti u Austriju i željeznicom do riječke luke te dovesti u Zadar. Mnoštvo posrednika u tom lancu rezultiralo je cijenom od 100 kruna za kilogram kakaa ili ekvivalentu mjesečnoj plaći muškoga učitelja početnika uoči rata.

Londonski ugovor i Zadar

Početkom Prvoga svjetskog rata Kraljevina Italija proglasila je neutralnost iako je bila save- znica Centralnih sila. Počeo je proces tajnoga pregovaranja s oba zaraćena bloka. Kako su države Antante mogle ponuditi više, u Londonu je 26. travnja 1915. sklopljen tajni sporazum prema kojem je Italija za svoj ulazak u rat dobila pravo na područja Trentina, Južnoga Tirola, Trsta, sjeverne i dijela srednje Dalmacije te neke teritorije u istočnom Mediteranu. Iako je sporazum bio tajan, ipak su vladajući krugovi, ali i šira politička javnost bili svjesni da je ulazak Italije plaćen, među ostalim, i hrvatskim teritorijima na istočnoj obali Jadrana. Od ulaska Italije u rat 1915. sve do Rapalla 1920. ili, točnije rečeno, do povlačenja talijanske vojske iz III. okupacijske zone 1923. Londonski je ugovor kao Damaklov mač visio nad političkim razmi-

15 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

šljanjima hrvatskih priobalnih političara. Tijek rata, propadanje austrijskoga administrativ- nog stroja, kao i sve očitija pobjeda sila Antante, što je bilo očito od ljeta 1918. g., postavljali su kao urgentno pitanje budućnost hrvatskih prostora. Pokušaji reorganizacije Habsburške Monarhije od sredine 1917. godine, u sklopu koje je nastala Svibanjska deklaracija, pokazali su se iluzornim jer je i na samome kraju rata mađarska strana odbijala bilo kakvu reorgani- zaciju koja bi rušila “nerazdruživost zemalja krune sv. Stjepana”. Nakon donošenja Svibanjske deklaracije razvio se tzv. deklaracijski pokret kada se na što masovniji način nastojala dati podrška formiranju treće državne jedinice unutar Monarhije. Naznake gubitka vodećega položaja Zadra unutar Dalmacije bile su vidljive već za ovoga pokreta. Naime, u zadarskome području ovaj je pokret kasnio i nije bio tako masovan kao u ostalim hrvatskim krajevima. Uzrok je tomu taj što činovništvo nije baš moglo otvoreno podržavati takav pokret, a i zadarski nadbiskup Vinko Pulišić bio je izraziti austrofil te nije davao podršku bilo kakvim pokretima koji su mogli ugroziti stabilnost Monarhije. Hrvatski političari zajedno sa srpskim i slovenskim političarima organizirali su narodne organizacije i vijeća već od srpnja 1918., a oni su trebali preuzeti vodeću ulogu u organizaciji novih državnih tvorbi na jugoistoku Monarhije. Pred kraj austrijske uprave predsjednik Stranke prava don Ivo Prodan prihvatio je jugoslavensko “rješenje” hrvatskoga pitanja pod utiskom Londonskoga ugovora i moguće parcelizacije hrvatskih zemalja između Italije, Srbije i Mađarske. Unutar toga prihvatio je i dinastiju Karađorđevića kao vladarsku dinastiju nove države. Ipak, treba naglasiti da Prodan nikada nije prihvatio “integralno” jugoslavenstvo, kao neki dalmatinski političari (Tartaglia, Bartulović, Smodlaka itd.), u kojem se negira hrvatska posebnost i samobitnost. Dapače, već pri stvaranju jugoslavenske države bio je protivan centralizmu iako se nije izjašnjavao glede stupnja autonomije mogućih jedinica nove države. Jugoslavenstvo pod utjecajem neposredne talijanske okupacije bilo je dominantno raspoloženje unutar hrvatske političke elite. Sređivanjem graničnoga pitanja s Italijom i sve većim razočarenjem položajem Hrvata unutar nove države prevladat će politička struja vođena Hrvatskom seljačkom strankom.

Kraj rata i Zadar

U ovim turbulentnim zbivanjima Zadar je izgubio vodeću ulogu jer je Split postao sjedište Narodne organizacije. Kako je Zadar imao specifičnu nacionalnu situaciju, formirana su dva narodna vijeća – jugoslavensko i talijansko – s dvjema narodnim gardama. Pri tome su zadarski Hrvati i Srbi formirali jedinstveno Narodno vijeće. Kraj listopada ubrzao je politički život grada. Uslijed odluka različitih predstavničkih organa o razdruživanju državno-pravnih odnosa u Monarhiji, gdje je posebno važna bila odluka Hrvatskoga sabora od 29. listopada u Zadru je započeo proces rušenja austrougarskih institucija vlasti. Ujutro 31. listopada talijanska narodna garda razoružala je vojarnu u parku Blažeković (današnja zgrada gimnazija “Baraković” i “Nazor”) te je protjerala općinskoga povjerenika Matu Škarića iz zgrade opći- ne. Luigi Ziliotto ponovno je proglašen načelnikom. Oko 15 sati pripadnici obaju narodnih vijeća obavijestili su zadnjega namjesnika grofa Attemsa da je prestala njegova vlast te je on u noći s 31. listopada na 1. studenog napustio grad otisnuvši se službenim brodom u pravcu

16 studije, rasprave, eseji

Rijeke. Prema odluci Zemaljske vlade iz Splita od 1. studenog 1918. g. novim namjesnikom imenovan je Stefan Metličić, a njegovim zamjenikom Josip Cortellazzo. Od tog dana može se smatrati da je Zadar prestao biti glavnim gradom Dalmacije jer je u drugom dalmatinskom gradu stolovala vlast nadređena nekada središnjim institucijama. Od 31. listopada do 4. studenog grad je prepravljen entuzijastičkim demonstracijama. U istom se razdoblju ruše simboli austrijske vlasti. Austro-Ugarska sklopila je primirje s talijanskom vojskom 3. studenog 1918. u 15 sati s jednom prilično zanimljivom klauzulom, prema kojoj početak primirja započinje 24 sata kasnije, tj. u 15 sati 4. studenog. Ova 24 sata talijanska mornarica iskoristila je da zauzme što veći broj točaka na istočnoj obali Jadrana i tako taj posjed okarakterizira kao ratni plijen, a ne kao područje predviđeno za daljnje pregovaranje. Talijanska je mornarica 3. i 4. studenog zauzela Trst i Pulu, a torpiljerka 55 AS ušla je u zadarsku luku 4. studenog u 14:30 sati. Ispočetka talijanske vojne vlasti nisu govorile ništa o budućem statusu grada i poštovali su postojeće institucije. Međutim, kako je broj talijanskih vojnika sve više rastao u gradu i okolici, a istovremeno se širilo okupacijsko područje, hrvatske su institucije sve češće i sve izravnije bile izvrgnute napadima. Talijanske su vlasti početkom prosinca 1918. preuzele Namjesništvo te su 5. prosinca imenovale novoga namjesnika Eligia Smiricha. Talijanizirano je djelovanje institucija vlasti. Raspuštaju se okolne općine i imenuju se posebni povjereni- ci. Okupirano područje bilo je odsječeno od ostatka svijeta informacijski i komunikacijski. Npr., zadarske novine na hrvatskom jeziku tek su 4. prosinca dobile vijest o formiranju jugoslavenske države, i to preko švicarskih novinskih izvora. Najistaknutiji projugoslavenski političari i hrvatski orijentirani svećenici bili su izvrgnuti uhićenjima i interniranju u Italiju. Uz institucionalne pritiske, na djelu su bili i izvaninstitucionalni pritisci. Dolazi do povreme- nih fizičkih napada na hrvatske i srpske institucije u gradu. Napadaju se Hrvatska čitaonica, uredništva Narodnog lista i Hrvatske krune, kao i pojedinci. Osobito su na meti bile hrvatske obrazovne institucije, u prvome redu Učiteljska preparandija i Katolička bogoslovija. Talijan- ski uličari napali su tri puta u većem broju Preparandiju, 30. studenog 1918., 13. svibnja 1919. i 14. studenog 1920. Najjači napad na hrvatske institucije dogodio se 14. studenog 1919. godine kada je Zadar posjetio talijanski nacionalistički vođa Gabriele D’Anunzio. Od svih se institucija očekivalo da izvjese talijanske zastave i da budu okićene. Katolička bogoslovija i Zadarska nadbiskupija to nisu učinile. Takav čin talijanska je ulica shvatila kao provokaciju te su provalili s oružjem u navedene institucije. Rektor Bogoslovije Nikola Tabulov-Truta pod prijetnjom oružja morao je dopustiti stavljanje talijanske zastave, a rulja je ušla u zgradu Nadbiskupije, gdje je također stavljena talijanska zastava. Zadarski nadbiskup Vinko Pulišić prosvjedovao je protiv tog čina ističući da je on nadbiskup i Talijanima i Slavenima.

Rapalski ugovor 1920.

Kako se na mirovnoj konferenciji u Versaillesu nije mogao postići sporazum između talijanske i jugoslavenske strane o razgraničenju na istočnoj obali Jadrana, tijekom 1920. započeli su izravni pregovori između talijanske i jugoslavenske strane. Talijanska je strana s jedne strane bila u povoljnijoj situaciji jer je bila pobjednička sila i kontrolirala je dobar dio Dalmacije.

17 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

S druge strane, postojale su izrazite nepovoljne okolnosti za talijansku stranu. U prvom redu, talijanska vojna izvedba tijekom rata nije bila niti približno onakva kakvu su zapadni saveznici očekivali, što je rezultiralo slabijom podrškom talijanskim zahtjevima sa strane Francuske i V. Britanije. Uz to, američki predsjednik Wilson nije priznavao Londonski ugovor i težio je što “čišćem” nacionalnom razgraničenju. Na kraju treba istaknuti da permanentna kriza talijanske unutarnje politike zasigurno nije doprinosila jačanju talijanskih pozicija. Jugoslavenska strana bila je bitno ograničena slabijim vojnim položajem i činjenicom da nije kontrolirala najveći dio “spornog” područja. Što se tiče Zadra, talijanski pregovarači bili su ga spremni prepustiti jugoslavenskoj strani kao slobodan grad ili od Zadra formirati slobodnu državu. Talijanskim pregovaračima bio je veći imperativ rješavanje pitanja Rijeke. Naravno, jugoslavenski pregovarači na čelu s Antom Trumbićem nisu znali za navedena talijanska pregova- račka stajališta. Zadnji pritisak na jugoslavensku stranu došao je sa strane Francuske i Velike Britanije, koje su zaprijetile da će prepustiti Italiji slobodne ruke u provođenju Londonskoga ugovora ako ne dođe do međusobnoga dogovora. U takvim okolnostima Ante Trumbić 12. studenog 1920. sklopio je Rapalski ugovor prema kojem je Italija dobila gotovo čitavu Istru, otoke Cres, Lošinj, Unije, Susak te Lastovo i grad Zadar s nekoliko okolnih sela (Bokanjac, Dračevac, Crno, Ploče i dio Dikla). Područje Rijeke (corpus separatum) definirano je kao slobodna država. Sklapanje Rapalskoga ugovora predstavljalo je šok za obje strane. S hrvatske strane to je shvaćeno kao očita amputacija hrvatskoga teritorija i dobar dio krivice za prepuštanje Zadra prebačen je prema Beogradu, koji pitanje hrvatskih teritorija na zapadu nije shvaćao tako esencijalno kao npr. pitanje Makedonije. S talijanske strane Rapallo je izazvao veliko ogorče- nje jer je to značilo napuštanje višedesetljetne promidžbe i uvjerenja da je Dalmacija “prava” talijanska zemlja. Tijekom rata, pa i neposredno u poraću, postojala je nada s talijanske strane da će dobar dio Dalmacije pripasti Italiji. Međutim, napuštanje teritorija predviđenog Londonskim ugovorom, koji se smatrao “sigurnim” i nekakvim “minimumom” talijanskih za- htjeva, predstavljalo je pravi šok. Takva je bila reakcija zadarskih Talijana. Vijest o Rapalskom ugovoru stigla je u Zadar 13. studenog i u prvom je trenutku izazvala konsternaciju. Sutra- dan, 14. studenog nastupio je bijes te su bile organizirane masovne demonstracije protiv ugovora i “izdaje” talijanske stvari u Dalmaciji. Upravo je 14. studenog 1920. Učiteljska preparandija doživjela najveći napad kada su demonstratori upali s oružjem, razbijali prozore, a uplašeni učenici pobjegli su iz Preparandije i sklonili su se u povjerljive kuće u Arbanasima. Nakon toga nastupilo je zatišje. Talijanska se strana pomirila s novom situacijom, hrvatske institucije više nisu bile izložene fizičkim napadima, dapače, djelovanje srednjoškolskih institucija do njihova ukidanja krajem šk. godine 1920./1921., tj. do kraja lipnja 1921. zabilježeno je kao najmirnije u poratnom razdoblju. Prestalo je djelovanje Zemaljskoga odbora, Bogo- slovije, Hrvatske gimnazije i Preparandije. Jedina institucija u hrvatskim rukama privremeno je ostala Nadbiskupija. Međutim, i ona je doživjela velike promjene. Godine 1922. podijeljena je na jugoslavenski i talijanski dio, s tim da je jugoslavenskim dijelom upravljao šibenski biskup kao administrator, dok su talijanskom dijelu pripojeni otoci Lastovo, Cres i Lošinj. Zadar je izgubio metropolitanski položaj, a nadbiskup Vinko Pulišić u svibnju 1922. prestao

18 studije, rasprave, eseji je biti nadbiskupom. Djelovanje se Zadarske nadbiskupije od srpnja 1922. talijanizira, što se najbolje vidi u protokolima Nadbiskupije.

Posljedice

Promjena je položaja Zadra u razdoblju između Londonskoga i Rapalskoga ugovora funda- mentalna. U Prvi svjetski rat ušao je kao glavni grad Dalmacije s dominantnom činovničkom strukturom stanovništva, bogata društvenoga, kulturnoga i političkoga života. Grad je bio političko, administrativno, kulturno, obrazovno i crkveno središte jedne austrijske pokrajine. U gradu je cvjetalo izdavaštvo, novinstvo na hrvatskom i talijanskom jeziku, a kozmopolit- ski duh gradu davalo je visoko austrijsko činovništvo iz ostalih krajeva Monarhije. Grad je bio podijeljen po nacionalnoj osnovi, ali postojali su mnogi oblici međusobne suradnje u gospodarskom smislu. Hrvati, iako su činili većinu stanovnika zadarske općine, nisu mogli, prvenstveno zbog izbornoga zakona, osvojiti općinsku vlast. Ta je činjenica poticala mnoge unutar talijanskoga spektra da tijekom Prvoga svjetskog rata osiguraju Kraljevini Italiji vlast nad gradom i širokim zaleđem sjeverne i dijela srednje Dalmacije, što se najbolje vidjelo u Londonskom ugovoru iz 1915. Nakon svršetka rata i okupacije talijanske vojske ovih prostora započeo je bolan proces društvene metamorfoze grada Zadra. U prvom redu dobar dio hrvatske (i srpske) inteligencije napušta grad, a u grad dolaze Talijani iz jugoslavenskoga dijela Dalmacije. Zadar gubi svoj multietnički značaj, radikalno se talijanizira, gase se hrvatske institucije. Prvo prestaju s radom srednjoškolske ustanove na hrvatskom jeziku, hrvatska se pučka škola zatvara 1927. godine, a hrvatski jezik kao nastavni predmet prestaje se 1931. uči- ti u zadarskim srednjim školama. Rasadište hrvatstva – Preparandija – prestaje raditi krajem lipnja 1921. godine, a novoosnovana talijanska učiteljska škola ostaje utrakvistička do 1924. godine. Zadar je politički, jezično i nacionalno otrgnut od svoga zaleđa nakon Rapalla 1920. godine. Praktične posljedice bile su dalekosežne. Hrvatska i srpska zajednica u sjevernoj Dalmaciji nisu imale niti jedno urbano središte koje bi moglo nadomjestiti Zadar. Biograd, Obrovac i Benkovac jednostavno nisu imali tih kapaciteta. Uz to, područje sjeverne Dal- macije, osim Knina, nije imalo ni željezničku vezu sa svijetom. Dalmacija je inače prometno funkcionirala pomorskim putem te je izbacivanjem zadarske luke zadarska okolica u bitnosti postala prometno hendikepirana. Čak i u crkvenim poslovima katolički (hrvatski) puk ostao je bez svoje neposredne uprave te je šibenski biskup kao apostolski administrator upravljao jugoslavenskim dijelom Zadarske nadbiskupije. Nova jugoslavenska država nije imala niti kapaciteta, a niti osobite političke volje nadomjestiti prazninu nastalu odvajanjem Zadra. Na kraju može se postaviti veliko historiografsko pitanje: Jesu li bombardiranja Zadra 1943./44. i njegovo fizičko uništenje posljedica Rapalskoga ugovora iz 1920. godine?

19 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Bibliografija:

Begonja, Z. 2001. Zadar između fašizma i komunizma. Zadarska smotra 51, 5–6: 179–212. Begonja, Z. 2007a. Zadar između dva svjetska rata. Murterski godišnjak 5: 47–82. Begonja, Z. 2007b. Zadar u sporazumima tijekom prve polovice XX. stoljeća (1915. – 1947.). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 49: 501–521. Bralić, A. 2006a. Zadar u doba Prvog svjetskog rata. Doktorska disertacija. Zadar: Sveučilište u Zadru. Bralić, A. 2006b. Zadar u vrtlogu propasti Habsburške Monarhije (1917. – 1918.). Časopis Ante Bralić za suvremenu povijest 38, 1: 243–266. Bralić, A. 2012. Zadarska recepcija sloma Austro- Jovanović, V. 2005. Članovi porodice Desnica u Ugarske Monarhije i stvaranja novih država. jugoslovenskim enciklopedijama i leksikonima. U: Horvat, R. (ur.). . 1918. u hrvatskoj povijesti Dijalog povjesničara-istoričara 9: 243–257. Zagreb: Matica hrvatska: 229–247. Koselleck, R. 1989. Vergangene Zukunft. Zur Bralić, A. 2002. Zadarsko novinstvo uoči Prvoga Semantik geschichtlicher Zeiten. Frankfurt am svjetskog rata. Magistarska radnja. Zagreb: Main: Suhrkamp. Filozofski fakultet u Zagrebu. Krizman, B. 1955. “Narodno vijeće Slovenaca, Cattaruzza, Marina (ur.). 2003. Nazionalismi Hrvata i Srba” u Zagrebu i talijanska okupacija di frontiera. Identità contrapposte sull’Adriatico na Jadranu 1918. godine. Građa o vanjskoj politici . Soveria Mannelli: nord-orientale, 1850–1950 Predsjedništva Narodnog vijeća SHS od 29. X. do Rubettino. 1. XII. 1918. Zagreb. Cattaruzza, M. 2007. L’Italia e il confine orientale. Kazin-Wohinz, M. i M. Verginella. 2008. Bologna: Il Mulino. Primorski upor fašizmu: 1920. – 1941. Ljubljana: Čulinović, F. 1951. 1918. na Jadranu. Zagreb: Glas Društvo Slovenska matica. rada. Krizman, B. 1989. Hrvatska u prvom svjetskom Guidi, A. 2013. The Saint, the Lion & the ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi. Zagreb: Manganello: Fascism as Praxis and Ideology Globus. . M. A. thesis. Berlin: East- in Zadar 1920-1924 Machiedo-Mladinić, N. 2001. Životni put Ive European Studies at the Freie Universität Berlin. Tartaglie. Split: Književni krug. Gverić, A. i A. Bralić (u tisku). Dalmazia Matković, M. 1972. Djelovanje i sukob irredenta – mitološki pogled na građanskih stranaka u Šibeniku između dva povijest. . Dalmacija u prostoru i vremenu svjetska rata. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Gverić, A. i A. Bralić. 2013. Don Ivo Prodan u 2: 263–282. procijepu između talijanske okupacije i nove Millo, A. 1989. L’elite del potere a Trieste. Milano: jugoslavenske države 1917. – 1919. U: Jelaska Agneli. Marijan, Z. i Z. Matijević (ur.). Stranka prava u hrvatskome političkom i kulturnom životu Milutinović, K. 1989. O pokretu Srba katolika u 1861. – 1929. godine. Zagreb: Hrvatski institut za Dalmaciji, Dubrovniku i Boki kotorskoj 1848. – povijest: 305–327. 1914. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj 1: 33–90.

20 studije, rasprave, eseji

Milutinović, K. 1990. Talijanska okupacija Šitin, T. 2000. Stjepan Radić i Dalmacija (1918. Zadra i sjeverne Dalmacije pred Privremenim – 1928.). Radovi Zavoda za povijesne znanosti narodnim predstavništvom Kraljevstva Srba, HAZU u Zadru 42: 431–478. Hrvata i Slovenaca (1919. – 1920.). Zadarska Trogrlić, M. 2007a. Četiri faze političkog revija 39, 1: 91–102. djelovanja Jurja Biankinija. U: Cipek, T. i Monzali, L. 2007. Italiani in Dalmazia. 1914 – J. Vrandečić (ur.). Nacija i nacionalizam u 1924. Firenze: Le Lettere. hrvatskoj povijesnoj tradiciji. Zagreb: Alinea: Monzali, L. 2004. La questione jugoslava nella 115–125. politica estera italiana dalla prima guerra Trogrlić, M. 2007b. La Dalmazia sotto Carlo mondiale ai trattati di Osimo (1914 – 1975). U: I (1916. – 1918.). U: Gottsmann, A. (ur.). Botta, F. i I. Garzia (ur.). Europa adriatica. Storia, Karl I. (IV.), der Erste Weltkrieg und das Ende relazioni, economia. Roma – Bari: Laterza. der Donaumonarchie. Wien: Verlag der Monzali, L. 1997. Le carte Ghiglianovich. Rivista Österreichischen Akademie der Wissenschaften: dalmatica 48: 192–215. 187–201. Monzali, L. 2009. The Italians of Dalmatia. From Uglešić S. 2007. Hrvatsko pučko školstvo od 1869. Italian Unification to World War .I Toronto: do 1941. u svjetlu pozitivnog zakonodavstva. Toronto University Press. Magistarska radnja. Zadar: Sveučilište u Zadru. Peričić, Š. 1973. Prilog poznavanju talijanske Volarević, S. 1987. Vladan Desnica kao pisac okupacije Dalmacije od 1918. – 1923. severne Dalmacije. Beograd. god. Radovi Instituta Jugoslavenske akademije Williamson, Jr. S. R. 1991. Austria-Hungary and znanosti i umjetnosti u Zadru 20: 7–48. the Origins of the First World War. London: Randi, O. 1922–1923. Cause interne del crollo Macmillan. dell’Austria. Rivista dalmatica 6: 3–14. Wörsdörfer, R. 2004. Krisenherd Adria. Sapelli, G. 1990. Trieste italiana: Mito e destino Konstruktion und Artikulation des Nationalen economico. Milano: Franco Agneli Libri. im italienisch-jugoslawischen Grenzraum. Paderborn: Schöning. Schödl, G. 1990. Kroatische Nationalpolitik und “Jugoslavenstvo”. Studien zu nationaler Würthle, F. 1975. Die Spur führt nach Belgrad. Integration und regionaler Politik in Kroatien- Die Hintergründe des Dramas von Sarajevo 1914. Dalmatien am Beginn des 20. Jahrhundert. Wien – München – Zürich. München: Oldenbourg. Boban, Lj. i I. Jelić. 1991. Život i djelo Ante Sked, A. 1992. Der Fall des Hauses Habsburg: Der Trumbića. Prilozi sa znanstvenog skupa. Zagreb, unzeitige Tod eines Kaiserreiches, Berlin. 22. – 23. studenoga 1989. Zagreb: HAZU. Smodlaka, J. 1972. Zapisi dra Josipa Smodlake. Zagreb. Stančić, N. 2002. Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Zagreb: Barbat. Šepić, D. 1970. Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje. Zagreb: Školska knjiga. Šitin, T. 1997. Kratki dometi stranačke unifikacije Dalmacije. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. Razdio povijesnih znanosti 36, 23: 189–201. Šitin, T. 1999. Prvi stranački nastupi i politički projekti u Dalmaciji nakon Prvoga svjetskog rata. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. Razdio povijesnih znanosti 37, 24: 177–190. Zadar

21 zadarska smotra 4, 2015. Edo Pivčević

Putovanje Sir Richarda Guylforda hrvatskom obalom studije, rasprave, eseji 1506. g.

Otkad sam u ljetu 1979. u gradu Gotha u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj otkrio hodočasnički putopis Konrada Grünemberga iz 1486. godine s opisima i crtežima hrvatskih primorskih gradova, koji je do tada bio nepoznat u hrvatskoj historiografiji, u raznim sam europskim knjižnicama naišao na brojne druge njemačke, francuske i engleske srednjovjekovne putopise koji također sadrže dragocjene podatke o našim krajevima u to doba. Mnogi od tih putopisa još uvijek nisu temeljito istraženi i proučeni. Nešto se kod nas o tome pisalo u zadnje vrijeme, a nedavno je također izišla u Splitu jedna podeblja knjiga o njemačkim putopisima od 14. do 17. stoljeća.1 Međutim, sve je to još uvijek nesustavno i manjkavo i mnogi izvorni rukopisi na latinskom, francuskom i španjolskom, pa čak i njemačkom, još uvijek čekaju da ih se analitički obradi i prokomentira u svjetlu ondašnjih događaja u crkvenom, političkom i kulturnom životu Europe. Najviše putopisa s podatcima o našoj obali potječe iz 15. stoljeća, i premda se naši krajevi spominju također u brojnim putopisima ranijega datuma, njihovi su podatci puno škrtiji i u njima obično nema ilustracija. Petnaesto stoljeće vrijeme je kada srednji vijek počinje otvarati vrata renesansi i Europa se i ekonomski i kulturno okreće novom životu. Premda Crkva i feudalne institucije ostaju glavne odrednice socijalnoga života, zahvaljujući posebice razvitku gradske privrede pojedinac sada ima više prilike i mogućnosti dati izraz vlastitim nadahnućima kao majstor zanatlija, graditelj, arhitekt ili umjetnik. Tome su, ne treba zabo-

1 Krešimir Kužić: Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV. – XVII. st. (2013.). Nema, međutim, objašnjenja zašto su izvori ranijega datuma zanemareni. Također, autor u fusnotama citira izvatke iz mojega prijevoda Grünembergova originalnog putopisa, prešućujući, dakako, tko je prvi upozorio našu javnost na taj i neke druge za nas važne srednjovjekovne putopise. Moj engleski prijevod Grünemberga objavljen je 1980. g. u BCReview, a moj hrvatski prijevod s komen- tarom i reprodukcijama Grünembergovih crteža naših gradova tiskan je u Radu JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) 1988. Kužić se u svojoj knjizi bez objašnjenja služi inferiornim prijepisom rukopisa iz državne knjižnice u Karls ruheu, iako u originalu, koji sam ja preveo, ima više podataka. “U Pivčevića je” – priznaje on – “mnogo opširniji opis...”, ali ne kaže zašto je taj opis “opširniji”. Također, u Kužićevoj knjizi nema spomena o prekrasnim Grünembergovim crtežima iz izvornika. Ima također drugih ozbiljnih propusta i šlampavosti u ovoj knjizi. Tako, npr., glasoviti Evagatorium Felixa Fabrija autor prevodi (poput većine drugih rukopisa) s njemačkoga prijevoda umjesto s latinskoga izvornika koji je opširniji i u kojemu ima više podataka o nama.

22 studije, rasprave, eseji raviti, prethodila razna socijalna previranja i kmetske bune, učestale osobito poslije velike epidemije kuge koja se sredinom prethodnoga, četrnaestoga stoljeća proširila po cijelom europskom kontinentu i u nekim krajevima pokosila do 60% stanovništva. Zbog drastičnoga smanjenja radne snage dolazilo je do sve češćih sukoba između velikih feudalnih zemljopo- sjednika i njihovih kmetova. Potonji su se, naime, sada našli u jačoj poziciji i tražili su za sebe bolje uvjete. Tako je godine 1453. u jugoistočnoj Engleskoj izbila prva velika seljačka buna, u kojoj je jedan od kolovođa, legendarni radikalni propovjednik John Ball, javno zahtijevao socijalnu jednakost među staležima. “Kada je Adam kopao zemlju, a Eva prela”, pitao je on, “tko je onda bio plemić?” (When Adam delved and Eve spun, who was then a gentleman?) Posljedica je tih socijalnih potresa bila ta da su kmetski odnosi postupno olabavjeli. Kme- tovi su se sve više pretvarali u zakupnike i kmetstvo je de facto nestalo tijekom 15. stoljeća. Zakup je, dakako, trebalo plaćati zemljoposjedniku, ali ipak seljaci su kao zakupnici u velikoj mjeri mogli raspolagati plodovima svoga rada prema vlastitom nahođenju i njihova se ekonomska situacija vidno popravila. Sve je to dalo novi poticaj općoj privrednoj aktivnosti i tržišnoj razmjeni. U gradskim se centrima zanatlijska djelatnost, osobito ona vezana za pre- radu metala, poizvodnju tekstila i brodogradnju počela rapidno razvijati. Jedan drugi rezultat poboljšanja materijalnih prilika bio je taj da je sad bilo više moguć- nosti i poticaja za putovanja u prekomorske zemlje, kako iz čisto komercijalnih tako i iz vjerskih razloga. Vjerski su motivi neizbježno igrali veliku ulogu, osobito u pogledu putovanja u Palestinu. Crkva je, kao što je dobro poznato, zbog islamskoga nadiranja u Palestinu još od kraja jedanaestoga stoljeća povremeno organizirala križarske pohode u tu zemlju. I komercijalni je i turistički promet, premda često pod vidom hodočašća, uzimao sve većega maha i dramatično je porastao u drugoj polovici 15. stoljeća. Za nas je važno da je velika većina tih putnika, odlazeći iz Mletaka, putovala duž naše obale, pa njihovi putopisi sadrže važne podatke o našim primorskim gradovima u to doba. Kao što sam već spomenuo, najveći broj takvih putopisa – osobito onih s ilustracijama – po- tječe iz 15. stoljeća, ali ima i drugih, mnogo ranijih putopisa koji su nama posebno zanimljivi, i to sve od 12. stoljeća pa nadalje.2 Ilustrirani putopisi, obično s crtežima perom i vodenim bojama, redovito su završavali kao pokloni donatoru, odnosno sponzoru hodočasnikova putovanja. Ponekad su bile na- pravljene rukopisne kopije takvih putopisa, osobito onih zanimljivijih, premda u tim kopija- ma često ima dosta izostavaka. U svakom slučaju ti hodočasnički dnevnici bili su na visokoj cijeni i premda je poslije Gutenbergova otkrića štamparske tehnike polovicom 15. stoljeća tisak počeo sve više uzimati maha, tek se od početka 16. stoljeća pa nadalje neki hodoča- snički putopisi počinju pojavljivati u tisku, a neki od njih objavljeni su tiskom tek u najnovije vrijeme. Jedan od prvih koji je doživio ranu publikaciju bio je baš opis hodočasničkoga putovanja u Palestinu Engleza Sir Richarda Guylforda, koji je sastavio njegov suputnik i kapelan 1506. godine. Taj je putopis tiskan u Londonu svega pet godina kasnije i o njemu ću reći

2 Arnoldi cronica Slavorum (1171. – 1209.), npr., potječe iz toga doba.

23 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. nešto više. Priličan broj takvih rukopisa propao je tijekom vremena. Međutim, oni koji su se uspjeli sačuvati, pružaju jedinstven uvid u život i prilike na našoj obali u to vrijeme. Premda je većina hodočasnika odlazila u Palestinu brodom iz Mletaka, bilo je nekih koji su radije birali kopnenu rutu i putovali dolinom Dunava do Beograda, pa onda kroz središ- nju Srbiju, Bugarsku i Malu Aziju. Ta je ruta bila kudikamo mučnija i opasnija. Međutim, Mlečani su utjerivali visoke cijene za svoje prijevozničke usluge. Ipak, bilo je i nekih imućnijih plemića i crkvenjaka iz sjevernih zemalja koji su iz pustolovnih razloga odlazili kopnenim putem, premda su se tako izlagali svakojakim opasnostima i teškoćama pa su neki svoju smi- onost platili i glavom. Put brodom iz Mletaka bio je daleko od udobnosti, ali je bio relativno sigurniji i – što je najvažnije – čovjek nije trebao moriti glavu gdje će prespavati ili dobiti iduće toplo jelo. Što se nas tiče, putopisi su vezani za morsku rutu, dakako, puno zanimljiviji, iako se u putopisima kopnenih putnika također može naći dosta interesantnih podataka. Spomenut ću samo Arnolda, benediktinskoga opata iz Lübecka u sjevernoj Njemačkoj, koji je u svojoj glasovitoj knjizi Chronica Slavorum opisao hodočašće saksonskoga grofa Heinricha. Hein- rich je 1172. g., dakle malo prije Treće križarske vojne (1189. – 1192.), sa svojom velikom pratnjom putovao na jug do Beča, pa odatle Dunavom do granice Srbije te dalje dolinom Morave, zatim preko Niša kroz Bugarsku i Malu Aziju do Palestine. Putem kroz Srbiju umalo je izgubio glavu jer su kod Ravanice u nekoj gustoj šumi lokalni Srbi napali njegovu karavanu i htjeli je orobiti.3 To se, izgleda, redovito događalo na toj ruti i hočasnici su morali biti stalno na oprezu od prepada lokalnih stanovnika. Ima, međutim, još nešto drugo u Arnoldovoj Kronici što valja spomenuti i što je za nas daleko važnije. On, naime, u svom rukopisu citira puni tekst pisma koje je flamanski grof Baldwin, jedan od vođa Četvrte križarske vojne i kasnije samoproglašeni bizantski car, uputio njemačkom kralju Otonu IV. U tom pismu Baldwin, između ostaloga, pokušava opravdati svoj zločin u Zadru iz studenoga 1202. kada su križari pod njegovim vodstvom poharali i opljačkali grad.4 Bio je to izravan rezultat sporazuma između njega i Mlečana. Evo o čemu se radilo. Kada su on i njegovi križari, koji su se bili skupili u Mletcima, ostali bez novca i nisu mogli platiti Mlečanima prijevoz u Palestinu, onda su pristali na to da kao naknadu za novac napadnu Zadar i vrate ga pod mletačku vlast. Zadrani su se, naime, nešto prije toga vremena bili pobunili protiv Mletaka i stavili pod okrilje ugarsko-hrvatskoga kralja. Tražeći način da grad vrati pod mletačku kontrolu lukavi je dužd Dandolo došao na ideju da upotrijebi križare u tu svrhu. Baldwin je spremno pristao i kad su mletački brodovi prevezli Baldwinove

3 “Procedentes igitur appropriabant urbi que Ravenelle dicitur, que in medio nemoris sita est, cuius habitatores Servi dicun tur, filii Belial, sine iugo Dei, illecelebris carnis et gule dediti et secundum nomen suum immundiciis omnibus servientes et iuxta locorum qualitatem bellualiter vivendo, bestiis etiam agrestiores.” Arnoldi Chronica Slavorum, Hannoverae, 1868, str. 15–16. (Tako smo najposlije došli u blizinu jednoga grada koji se zove Ravanica, usred guste šume, čiji su stanovnici Srbi, sinovi Belaja. Žive van zakona Božjega, odani napastima tijela i trbuha i, kao što im samo ime kaže, povinjeni svakojakim nečistim nagonima, već prema prirodi toga kraja žive poput stoke, silovitiji od divljih zvijeri.) Usput, slična iskustva imao je i francuski hodočasnik Bertrandon de la Brocqiere, koji je putovao kroz Srbiju 1432. g. Vidi moj članak “Jedno svjedočanstvo o hrvatskim gradovima iz godine 1486.” tiskan u Radu JAZU 1988. 4 U svome pismu njemačkom kralju Otonu Baldwin ima bezobrazne kuraže da zove Zadar “prijestupnim gradom, koji su oni, nažalost, bili primorani razoriti” (“...urbem transgressionis – sic enim Jaderam nominamus – cuius excidium vidimus dolentes quidem et necessitate compulsi...”). Arnoldi Chronica, str. 241.

24 studije, rasprave, eseji križare preko Jadrana, ovi su poslije kratke opsade uspjeli probiti zidine i odmah su se dali na ubijanje, pljačku i palež. Dandanas bi Baldwin za taj svoj čin odgovarao pred međunarodnim sudom kao ratni zločinac. Međutim, to nije bilo jedino njegovo zlodjelo jer se slično ponovilo pod njegovom komandom u Konstantinopolu u travnju 1204. kada je njegova križarska rulja poharala grad i poubijala velik broj ljudi. U ludilu razaranja križari su tada također zapalili glasovitu bizant- sku biblioteku. Za sve to snosi odgovornost sam Baldwin jer se on još u Zadru – opet, dakako, za novac – bio dogovorio s bizantskim princom Aleksejem Angelosom da mu pomogne svrgnuti s prijestolja njegova strica kako bi on, Aleksej, došao na vlast. Kao izravni rezultat toga sporazuma, Baldwinovi križari, kojima je inače isprva bila namjera putovati morem do Aleksandrije pa odatle kopnom u Palestinu, promijenili su još jedanput svoj plan, te su iz Aleksandrije otplovili ravno u Konstantinopol. Mlečani pak, čijim su brodovima križari putovali, ne samo da su odobrili tu promjenu plana, već su joj vjerojatno i kumovali, budući da su se nadali da će iz toga izvući za sebe materijalnu korist i osigurati za sebe komercijalne povlastice u Bizantu. Cijena je toga, međutim, bilo novo krvoproliće. Što se dogodilo? Čim je uz pomoć križara došao na prijestolje, u Konstantinopolu je Aleksej Angelos počeo zatezati s isplatom gotovine. To je razjarilo Baldwina i njegove ljude, pa su iz osvete opljačkali grad, poubijali mnoge ljude i svrgnuli Alekseja s vlasti, a Baldwin se kratko nakon toga u bazilici sv. Sofije dao okruniti za novoga bizantskog cara.5 Ali, vratimo se hodočasničkim putovanjima. Kao što smo vidjeli, za okretne Mlečane to je bio gotovo nepresušni izvor prihoda. Ne samo da su njihovi brodovlasnici nemilosrdno perušali hodočasnike, tražeći visoke naknade za svoje usluge, nego su također gradski trgovci redovito zaračunavali jadnim hodočasnicima dvostruko, pa i trostruko za svaki kupljeni predmet, a – kako se u hodočasničkim dnevnicima često ističe – sve je tamo trebalo kupiti: od jedaćega pribora do madraca, jastuka i pokrivača. Englez William Wey, koji je očito morao paziti na svoje utroške, upozorava da neki trgovac u blizini Sv. Marka, kako bi opravdao visoke cijene, nudi sve stvari za spavanje za tri dukata, s tim da se pola te cijene navodno može na povratku besplatno utrošiti u istom dućanu. Mletački su trgovci dobro znali kako prinuditi naivne mušterije da dublje posegnu u svoj džep, lukavo im sugerirajući da su ustvari na dobitku ako više potroše. Brodovi s hodočasnicima obično su plovili najprije do Poreča u Istri, a potom bi nastav- ljali put prema jugu držeći se obale zbog sigurnosti i opskrbe svježom hranom i vodom te posjećujući redom Pulu, Zadar, Šibenik, Hvar, Korčulu i Dubrovnik. Mnogi su putnici revno zapisivali svoje dojmove s puta, a neki su svoje zapise ilustrirali mapama i crtežima mjesta koja su posjetili. Među hodočasnicima netalijanske narodnosti Nijemci su bili najbrojniji, ali bilo je tako- đer Francuza, Nizozemaca, Engleza i drugih nacionalnosti. Mnogi su od njih bili redovnici ili drugi crkveni ljudi, a bilo je i dosta svjetovnih osoba, kao što je bio već spomenuti Konrad von Grünemberg. Od Engleza, dva istaknuta hodočasnika koja su putovala našom obalom

5 Iskoristivši metež u Konstantinopolu Mlečani su se, između ostaloga, dočepali glasovitih brončanih konja koje su zatim postavili na pročelje katedrale sv. Marka u Mletcima.

25 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. bili su član čuvenoga koledža Eton William Wey i visoki državni službenik i dvorjanik kralja Henrika VII. Sir Richard Guylford, o kojem je ovdje riječ. William Wey hodočastio je u Pa- lestinu dvaput, najprije 1458. pa zatim opet 1462. Putovao je, kako je bio običaj, preko sje- vernoga Jadrana do Poreča te dalje uz obalu. Usput, njegov je putopis jedan od rijetkih koji spominju Split i Trogir.6 Hodočasnički su brodovi, naime, redovito jedrili iz Šibenika ravno prema Hvaru i Korčuli da uštede na vremenu.7 Za razliku od Weyova putopisa, koji je ponešto oskudan podatcima, putopis Sir Richarda Guylforda puno je izdašniji i za nas je od posebne vrijednosti jer se radi o jednom od rijetkih engleskih izvora s podatcima o nama iz toga razdoblja. Ono što odmah upada u oči jest to da autor, usprkos miješanju termina – što nije čudno za neupućenoga putnika – oslanjajući se očito na informacije dobivene od domaćih ljudi, potvrđuje podatke iz njemačkih putopisa i neovisno o njima izričito locira Dubrovnik u Hrvatsku. Autor je putopisa, kao što sam rekao, Sir Richardov kapelan, čije nam ime, nažalost, ostaje nepoznato. On je putovao zajedno sa Sir Richardom i brižljivo je zapisivao njihove doživ- ljaje, ali je – namjerno ili ne – izostavio spomenuti svoje ime. Ipak se ili on ili netko drugi na dvoru potrudio objaviti te zapise pa je rukopis tiskan već 1511. u londonskoj kraljevskoj štampariji lodonskoga tiskara Richarda Pynsona. Sačuvao se, izgleda, jedan jedini primjerak, koji je danas pohranjen u Britanskoj nacionalnoj knjižnici. Taj je primjerak prvi i jedini put pretiskan 1851., dakle ravno 330 godina kasnije, također u Londonu. Osim kapelana, sa Sir Richardom putovao je i John Whitby, prior jednoga samostana u grofoviji Yorkshire, te još neki ljudi čija imena nisu navedena. Otputovali su iz Engleske 8. travnja 1506. godine, prešli kanal La Manche do francuske obale i zatim kopnom nastavili put do Mletaka, odakle su 4. lipnja otplovili za Jaffu. Putovanje je završeno tragedijom jer su se i Sir Richard i prior Whitby naglo razboljeli i umrli jedan za drugim. Dnevnik registrira taj događaj u nekoliko suhih rečenica. Kapelan se očito nije dao izbaciti iz takta i s drugim je članovima ekspedicije nastavio razgledavanje lokalnih vjerskih svetišta i drugih znamenitosti te je otprilike dva tjedna kasnije otplovio brodom za Mletke na putu kući. Stigli su natrag u Englesku 9. ožujka 1507. Cijelo je putovanje u oba smjera trajalo gotovo jedanaest mjeseci. Tko je bio Sir Richard Guylford? Očito je da nije bio obični hodočasnik, ako ga se uopće može nazvati hodočasnikom u pravom smislu riječi. Jer, ako se dobro razmotre činjenice, teško je oteti se dojmu da je on otišao u neku vrstu obavještajne misije za svoga kralja Hen- rika VII. Guylford potječe iz ugledne plemenitaške obitelji koja je igrala istaknutu ulogu u engleskom javnom životu. Njegov je otac obavljao dužnost financijskoga kontrolora – što će reći neku vrst ministra financija – na dvoru Eduarda IV., a njegov je sin Richard i sam obavljao visoke funkcije na dvoru kralja Henrika VII., i to najprije kao komornik, zatim (kao što bismo danas rekli) ministar naoružanja, s posebnim dužnostima za mornaricu. Utoliko je, dakle, zanimljivije da je u travnju 1506. iznenada odlučio otići na svoje “hodočašće” te je zamolio i dobio dopuštenje kralja da ostavi svoje dužnosti i ode na put. Čovjek se, naime, pita: Je li ho-

6 The Itineraries of William Wey, London, 1857. 7 Čak ni Wey, izgleda, nije osobno posjetio ni Split ni Trogir, ali očito je vrlo dobro znao za oba grada te ih, za razliku od drugih hodočasnika, spominje zajedno s drugim obalnim gradovima u kojima postoje biskupije.

26 studije, rasprave, eseji dočašće bilo doista glavni motiv njegova putovanja ili je to bilo tek zgodna izlika? Jer – kao što ćemo ubrzo vidjeti – on se neobično dugo zadržao u Mletcima, pomno razgledavajući mletački Arsenale – u ono doba, kako po metodama proizvodnje tako po brodskom dizaj- nu, jedno od najnaprednijih brodogradilišta u Europi. Prvi hrvatski grad koji su on i njegova mala grupa suputnika posjetili kad su otplovili iz Mletaka bio je, dakako, Poreč. Tamo je, primjećuje kapelan, pokopan sv. Mauricije, ali ne daje nikakve druge detalje. Nastavili su put istarskom obalom do Pule i zatim prešli Kvarner, koji dnevnik zove “Senjski zaljev” i kaže da predstavlja “ulaz u Ugarsku”. U Zadar su stigli 8. srpnja, prenoćili su u luci te su sutradan izišli u grad da odu na misu i razgledaju gradske znamenitosti. Zadar je, zapisuje autor dnevnika, “okružen morem i opasan jakim zidinama”, ali opet ne daje druge pojedinosti, osim što kaže da su tamo pokopani sv. Šimun i prorok sv. Joell. Zanimljivo je, međutim, da su zatim nastavili put prema Visu, što je bilo izvan uobiča- jene rute. U Vis su stigli podvečer i izjutra su razgledali selo, ali čini se da nisu našli ništa pretjerano zanimljivo. Selo Vis, kaže razočarani autor, “nije mnogo vrijedno pažnje” (right lytel worth). Nastavili su tako odmah put Korčulanskim kanalom, zaobišavši grad Hvar jer zbog jakoga vjetra nisu mogli uploviti u luku. Najzad su stigli pred Dubrovnik, koji je očevidno već iz daljine zadivio cijelo društvo. Evo kako autor opisuje grad: U srijedu 15. srpnja stigli smo pred silno utvrđen i jak grad zvan Dubrovnik u Slavoniji ili Dalmaciji, a u pokrajini Hrvatskoga Kraljevstva. Dubrovčani nisu podložni nikome osim sebi samima; jedino što plaćaju danak Turcima, koji su prisutni na teritoriju svega pola mi- lje od grada. Grad ima najjače zidine, kule, bedeme, stražarske tornjeve i zaštitne jarke koje sam ikada vidio u svom životu. Također je bogat i lijep po svojim raskošnim građevinama, koje zadivljuju kako svojom čvrstom gradnjom tako i svojom ljepotom. Grad također ima mnogo lijepih crkava i predivnih vjerskih zdanja (valjda misli na samostane – opaska E. P.). Ima također mnogo relikvija, kao npr. glavu i ruku sv. Blaža, koji je njihov svetac zaštitnik, nadalje šaku s dijelom ruke sv. Ivana Krstitelja, malo ispržene od vatre, pa odjeću koju je nosio sv. Šimun kad je držao našega Spasitelja u naručju kad je ovaj bio prikazan u hramu; također mnogih drugih važnih relikvija.8 U Dubrovniku su se zadržali dva dana te zatim produžili prema Budvi, gdje, kaže pisac, “završava Slavonija, a počinje Albanija”.9 Međutim, ono što je važno, kao što sam već ranije upozorio, jest da autor potvrđuje podatke kontinentalnih hodočasnika iz toga vremena i nedvosmisleno locira Dubrovnik u Hrvatsko Kraljevstvo. Ima još nešto zanimljivo u gornjem citatu, čega nema u drugim putopisima koji su mi poznati. Prvo, autor u svom zapisu ne

8 “Upon Wednesday, the xv. Day of July, we come to the moste stronge and myghty towne called Arragonse, in the coutre of Slauanye or Dalmacie, and in the prouyince of the royalme of Croacie. They holde of noo man but of theym selfe, saffe they pay tribute to the Turke, whiche marcheth within halfe a myle of the same towne. It is the strongest towne of walles, towres, bulwerke, watches, and wardes that euer I sawe in all my lyfe. It is also ryche and faire in sumptuouz buyldynge, with marueylous strengthe and beautye, together with many fayre Churches and glorious houses of relygyon. There be a;so many relyques, as the hed and the arme of seynt Blase, which is there patron; an hade with parte of the arme of seynt John Baptyste, some what scorcherde with the fyre as it was brente; the clothe that seynt Symyon receyued our Sauyoure upon in his armes whan he was psented into the Temple; with many other grete relyques.” 9 Vrlo je zanimljivo da autor rabi naziv “Slauonya” (Slavonija) za “zemlju Slavena”, a ne “Schiavonia”, koji su (s prozirnom aluzijom) rabili i rasprostranili Mlečani.

27 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

pravi razliku između Slavonije i Dalmacije, za koje drži da se teritorijalno poklapaju – osim što je “Dalmacija”, dakako, stariji i više rasprostranjen termin. Drugo, on cijelu “Sla- voniju ili Dalmaciju” naziva “hrvatskom po- krajinom”. To je iznenađujući i valjda najzani- mljiviji podatak od svega ostalog u njegovu putopisu. Kako ga protumačiti? Postavlja se pitanje je li to tek nesvjesna pogreška ili puka površnost indiferentnoga putnika. Ne bih rekao da se radi o ijednom od ovoga dvoje. Treba se prisjetiti da autor dolazi iz daleke Engleske i da su mu slabo poznate lokalne prilike. On naprosto bilježi ono što mu ljudi kažu na licu mjesta, pa u tome treba tražiti razlog za neke terminološke nedosljednosti u tekstu. Što se specifično tiče informacije da je “Slavonija ili Dalmacija” pokrajina Hr- vatskoga Kraljevstva, to je, po svoj prilici, mogao čuti samo u Dubrovniku. S kim je on tamo razgovarao, ostat će, nažalost, zauvijek Edo Pivčević nepoznato. Međutim, ipak je važno znati kako su tada neki ljudi u Dubrovniku mislili i osjećali. Autor je očito smatrao vrijednim zabilježiti tu informaciju, znajući da će se njegov tekst čitati na dvoru kao koristan geopolitički izvor. Dakako, većina hrvatskoga teritorija u to je vrijeme bila pod turskom okupacijom i kon- trolom. Turski čelni odredi već su bili doprli do Trogira te su čak bili zauzeli Makarsku. Spli- ćani su svakoga časa očekivali turski napad na svoj grad i strepili su da ih ne dočeka ista sudbina. Marko Marulić, koji je uznemireno pratio razvoj događaja, hitno je apelirao na papu tražeći pomoć za svoj narod. Marulić je još 1501. u Splitu završio svoju Juditu i malo zatim Molitvu suprotivu Turkom, u kojoj opisuje zlodjela okrutnoga osvajača nad nevinim pukom. Sve se to nastavljalo sljedećih godina, dakle i u rano ljeto 1506. kada su Richard Guylford i njegovi suputnici došli u Dubrovnik i mogli izbliza vidjeti i čuti što se tamo događa. Jer, premda je Dubrovnik ostao slobodan grad, Turci su bili ukopani jedva dalje od puškometa i Dubrovčani su ih uspjeli nagovoriti da ih puste na miru jedino tako što su pristali plaćati im redoviti danak u novcu i soli i dati im neke trgovinske povlastice. Rezultat toga – kao što se vidi iz putopisa Konrada von Grünemberga iz 1486. godine – bio je taj da se na ulici u Du- brovniku moglo vidjeti Turke i janjičare, koji su tamo dolazili ili u kakvoj diplomatskoj misiji ili pak naprosto da obave kakvu kupovinu za sebe i svoje hanume u brdima. U svakom slučaju Turci su, čini se, odustali od juriša na dubrovačke zidine, premda se nikad nije znalo što će donijeti sutrašnji dan. Ono što čudi jest to da je usprkos ratnoj opasnosti u gradu baš u to vrijeme počela cvasti književna kultura. Kad je 1506. Richard Guylford sa svo-

28 studije, rasprave, eseji jim pratiteljima stigao do grada, mogao je razgovarati s pjesnicima Jurjem Šižgorićem, Šiškom Menčetićem i mladim Andrijom Čubranovićem, kasnije poznatim po svojoj Jeđupki. Džore Držić je, dakako, umro, nažalost relativno mlad, još 1501. godine, nekako u isto doba kad je Ma- rulić u Splitu završavao svoju Juditu. Njegova uspomena u gradu, međutim, nikada nije zamrla. No, vratimo se našem putopisu. Poslije Richardove smrti njegov se kapelan krajem rujna 1506. zaputio kući i opis njegova povratnoga putovanja nije ništa manje zanimljiv. Na povratku su im se kod otoka Krete pridružila dva mletačka trgovačka broda, što im je, kaže autor, obodrilo duh, jer su strahovali od turskoga prepada uz grčku obalu. U Jadranu ih je, međutim, dočekalo veliko nevrijeme i sva tri broda našla su se u nevolji, opasno se valjajući u silovitom vjetru. Plovili su uglavnom istim putem u obratnom smjeru, što znači da su najprije išli prema Dubrovniku, pa onda kroz Mljetski kanal prema Korčuli i Hvaru te dalje prema Za- dru i Poreču, odakle su poslije prekonoćnoga odmora u Novigradu otplovili natrag u Mletke. Kod grada Korčule – za koji putopisac kaže da je “dobro utvrđen lijepi mali grad koji sjedi nad morem” – opet ih je zateklo teško nevrijeme i bura im je razderala glavno jedro, i to od vrha do dna te se jedan od trgovačkih brodova skoro prevrnuo. Međutim, to nije bio kraj njihovih muka. Jedva što su isplovili iz hvarske luke ponovno se digao nagli vjetar i bacio ih prema obali te je krma udarila u neki podvodni greben koji je oštetio kormilo. Udarac je bio toliko jak da je kormilo bilo izbačeno iz ležaja i izgubili su kontrolu nad brodom, pa je postojala ozbiljna opasnost da se brod razbije o stijene i prevrne. Uz mnogo muke i truda, međutim, uspjelo im je udaljiti brod od obalne hridi i privući ga bliže luci, gdje je, čini se, neki lokalni majstor zaronio čak devet ili deset puta u uzburkano more dok konačno nije uspio vratiti kormilo u ležaj. Ovaj nemili događaj pokrenuo je četvoricu engleskih putnika koji su zajedno s još tri druga putnika unajmili u Hvaru jednu brodicu – po svoj prilici leut – na vesla s posadom, te su se zaputili sami na put prema Šibeniku, koji im je bio iduće odredište. Njihovi veslači, očito lokalni momci, veslali su iz petnih žila protiv vjetra, ali usprkos velikom naporu nisu daleko stigli. Englezi su se tužili da nema dovoljno veslača i da ih je vlasnik leuta prevario. Konačno, nakon što su prevalili svega oko pet milja složili su se da nema smisla nastaviti put, pa su se pokisli i umorni vratili natrag i malo posramljeni ponovno ukrcali na svoj jedrenjak. U Mlet- ke su stigli 25. siječnja te odatle preko Padove, gdje su unajmili konje, nastavili put kopnom do francuske obale, odakle su prešli kanal i vratili se u Dover 9. ožujka 1507. Budući da je Sir Richard umro u Palestini, prava svrha njihova putovanja valjda će zauvijek ostati nepoznata. Kao što sam već rekao, on nije odgovarao tipu običnoga hodočasnika. Na dvoru Henrika VII. bio je dostigao vrhunac svoje karijere. Kao kraljev glavni rizničar bio je jedan od kraljevih najužih savjetnika i pouzdanika. Zarana se već bio stavio na Henrikovu stranu i aktivno ga podržao kad se Henrik digao protiv kralja Rikarda III. i čak je, izgleda, sudjelovao u glasovitoj bitci kod Boswortha 1485. g., u kojoj je Rikard poginuo i Henrik iznio pobjedu. Usput, dandanas je Rikard III. poznat uglavnom po glasovitoj Shakespeareovoj drami, koja je napisana nešto više od sto godina poslije toga događaja (1597.). Rikard nije bio popularan vladar i još su mu za života bila pripisivana mnoga nedjela. Shakespeare ga je, kao što je poznato, prikazao u svojoj drami u najcrnjem svjetlu kao fizički deformiranoga, mr- zovoljnoga i bezobzirnoga vlastodršca. No, valja se prisjetiti da je u Shakespeareovo vrijeme

29 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. druga dinastija bila na vlasti i da je politička klima pod tadašnjom kraljicom Elizabetom I. (Henrikovom unukom) ne samo favorizirala, nego, štoviše, tražila takav pristup. Rikard je bio posljednji engleski kralj iz francuske loze Plantageneta, dok je Henrik bio Velšanin, pa je dakle – za razliku od “francuskih” Plantageneta – bio, kako bi se reklo, “domaći” čovjek. Svo- jim dolaskom na prijestolje on je uspostavio novu dinastiju Tudor, koja je vladala Engleskom kroz cijelo 16. stoljeće i pod kojom je Engleska doživjela veliki politički, ekonomski i kulturni procvat te se brzo razvila u svjetsku pomorsku silu.10 Period vladavine Tudora, jedan od najslavnijih u engleskoj povijesti, završio je smrću kraljice Elizabete I., koja je ostala neudata te je umrla bez potomaka. Nju je 1603. godine naslijedio najbliži joj srodnik, škotski kralj Jakov Stuart, koji će, kao što je poznato, svega trinaest godina kasnije, na svome dvoru ugostiti našega Markantuna de Dominisa. Ali, vratimo se Richardu Guylfordu. Rekao sam da je Richard bio jedan od kraljevih naj užih savjetnika i pouzdanika. Bio je član tajnoga kraljevskog savjeta i kralj ga je još 1500. odlikovao ordenom Reda podvezice, što je bila onda, a ostaje i danas, iznimno rijetka čast. Ono što je najvažnije, međutim, jest da je bio zadužen za brodogradnju u vrijeme kad je Engleska hitno nastojala izgraditi svoju mornaricu. Teško je zamisliti da bi kralj jednom tako bliskom suradniku tako olako odobrio produženi dopust, čak i kad se radilo o hodočašću. On je očito imao za to dobroga razloga. Štoviše, nije, izgleda, bilo vremena za oklijevanje. Doista tek četiri dana kasnije, sastavivši svoj testament, Sir Richard se već otisnuo od engleske obale. Činjenica da je sačinio testament nije od nekoga posebnog značenja jer je to onda bila uobičajena praksa prije dugoga putovanja. Što je, dakle, bilo na stvari? Moja je pretpostavka da je on u dogovoru s kraljem otišao na svoje putovanje u prvom redu da bi se informirao o mletačkoj ratnoj brodogradnji i da je hodočašće bilo sporedna svrha i korisna krinka. Mletci su, podsjetimo se, bili tada najjača pomorska sila na Sredo- zemlju. Zanimljivo je, npr., da je već spomenuti William Wey, kad je bio u Mletcima 1462. godine, nabrojio ništa manje od osamdeset ratnih galija usidrenih u mletačkoj luci. Glasovito brodogradilište Arsenale radilo je punom parom i s obzirom na visoku tehnološku razinu mletačke brodogradnje Englezi, koji su žurno izgrađivali vlastitu flotu, željeli su vidjeti iz prve ruke što se tamo događa. Komercijalni su razlozi pritom neminovno igrali veliku ulogu. Jer, premda su engleski trgovci platna već pravili dobar posao na kontinentu, osobito u Nizo- zemskoj, te uspostavili nove trgovačke baze u Skandinaviji i istočnom Baltiku, trebalo je za- štititi tu rastuću trgovinu. Također, kralj Henrik bio je u žurbi da iskoristi nove mogućnosti koje su se pružale Kolumbovim otkrićem Amerike, pa je tako iz državne riznice financirao istraživačko putovanje genoveškoga pomorca Johna Cabota, koji je 1497. godine iz Bristola otplovio u Ameriku i, među ostalim, otkrio New Foundland.11 Bio je još jedan razlog zašto je Engleze zanimala mletačka brodogradnja. Jedino područje u koje engleski trgovci nikako nisu mogli prodrijeti bio je Mediteran, koji su Mlečani držali

10 Zanimljivo je spomenuti da su baš nedavno u Engleskoj pronađeni posmrtni ostatci Rikarda III., i to ispod jednoga parkirališta, nedaleko mjesta gdje je 1485. g. poginuo u glasovitoj bitci kod Boswortha u srednjoj Engleskoj, i prošlog su mjeseca ceremonijalno sahranjeni u katedrali grada Leicestera. 11 Usput, replika njegove karavele Matthew danas je stalno usidrena i otvorena posjetiocima u bristolskoj luci.

30 studije, rasprave, eseji

“svojim” morem. Ustvari, da bi odvratili engleske trgovce, Mlečani su nametnuli teške ca- rinske namete na englesku vunu. Zauzvrat, Englezi su počeli utjerivati visoke carine na uvoz vina i druge robe iz Mletaka. Politička se situacija u to vrijeme sve više zaoštravala jer su se Mlečani ne samo sporili s Engleskom zbog carine, već su također bili upleteni u svađu s Fran- cuzima, uglavnom zbog svojih ekspanzionističkih pretenzija u sjevernoj Italiji. Neprijateljsko raspoloženje prema Mletcima raslo je diljem Europe i najposlije se raširilo do te mjere da su europske države 1508. godine u Cambraiju sklopile antimletački savez s ciljem da stanu na kraj ekspanzionizmu Serenissime. Dijelom zbog tih političkih razmirica, a dijelom zbog turske ekspanzije na Balkanu, bilo je od vitalne potrebe za kralja Henrika saznati točno što se događa na terenu. Nitko bolji od njegova vjernog savjetnika i pouzdanika Sir Richarda Guylforda da obavi taj posao. Sir Richard je, osim toga, s obzirom na svoje poznavanje brodogradnje, mogao prikupiti i dragocjene informacije o stanju brodograđevne tehnologije. Je li se, dakle, čuditi tomu što se Guylford zadržao u Mletcima ništa manje od sedam tjedana prije nego što je nastavio put na istok, i što je velik dio svoga vremena provodio baš u blizini glasovitoga mletačkog Arse- nalea, pažljivo ispitujući brodove i njihovo naoružanje? Bilo kako bilo, opis Sir Richardova putovanja te, posebno, podatci koje sadrži o našim primorskim gradovima, ostaju za nas iznimno važni i zanimljivi. Da je kojom srećom preživio putovanje, on je engleskom kralju mogao osobno pružiti mnogo bolji uvid ne samo u stanje mletačke ratne brodogradnje, nego također u tursku najezdu na Balkanu i nevolje koje su snašle naš narod u to doba.

31 zadarska smotra 4, 2015. Zvjezdan Strika

Prilozi za biografiju zadarskoga nadbiskupa studije, rasprave, eseji Viktora Ragazzonija (1604. – 1615.) povodom njegove 400. godišnjice smrti

Prvih godina 17. stoljeća zasjeo je na nadbiskupsku stolicu u Zadru kao komendatorski nadbiskup mletački plemić Viktor Ragazzoni, koji je tek poslije smrti pape Lava XI. (†1605.) došao u Zadar. U nadbiskupiji je razvio znatnu pastoralnu aktivnost, obišao je one župe koje su se nalazile na području pod mletačkom vlašću i sazvao dvije dijecezanske sinode: prva je vijećala 18. i 19. studenog 1607., a druga 1614. godine. O tim događajima obavijestio je detaljnije dva puta Sv. Stolicu u svojim službe- nim izvještajima (ad limina). U njima ukazuje na konkretnu situaciju zadarske Crkve, na njezinu priti- ješnjenost otomanskim susjedstvom te na svoje pokušaje djelotvornije duhovne obnove po uputama Tridentskoga sabora.

Ključne riječi: Viktor Ragazzoni, Zadarska nadbiskupija, zadarska Crkva početkom 17. stoljeća, povijest Crkve u novome vijeku

***

Zadarsko-ninsko zaleđe čvrsto su držali Osmanlije u svojim rukama. Kopneni dio Zadarske nadbiskupije obuhvaćao je svega nekoliko župa (Dračevac, Sukošan, Bibinje, Turanj, Biograd i Pakoštane) koje su ostale pod mletačkom vlašću, dok su preostale dospjele poslije dugih i teških ratova 1499. – 1502., 1537. – 1540. i, osobito, 1570. – 1573. godine pod otomansku upravu.1 Ninska biskupija bila je bez uskoga morskog pojasa isto tako pod otomanskom vlašću. U takvim je okolnostima pastoralna skrb svedena na minimum: jedan su dio preuzeli franjevci iz visovačkoga samostana,2 koji su se brinuli o vjernicima katolicima “u sandžacima

1 Podatak donosi Kolanović, Josip. 2009. Zadarska nadbiskupija prema izvještajima ad limina 1599. – 1799. Sedamnaest stoljeća zadarske Crkve. Zbornik radova znanstvenog skupa o 1700. obljetnici mučeništva sv. Stošije (Anastazije) 16. – 18. studenog 2004., sv. I, Zadar: WA graf – Zadar: 379–413, ovdje: 388–389. 2 Bosanski su franjevci došli na otočić Visovac 1445. godine i poslije podjele Bosanske vikarije 1514. godine utemeljena je nova provincija Bosna Hrvatska. Međutim, u razdiobi se ne spominje samostan na Visovcu, pa je moguće da je bio neko vrijeme napušten. Godine 1514. pripada Visovac Bosanskoj vikariji i pod pritiskom otomanske vlasti franjevci su se 1648. godine preselili u Šibenik; na otočić Visovac uspjeli su se vratiti tek 1672. godine. Usp. Soldo, Josip. 1969. Samostan Majke od Milosti na Visovcu. Kačić, 2: 155–237; Bačić, Stanko. 1995. Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji. Šibenik- Zadar: Zadarska tiskara d. d.: 16–20.

32 studije, rasprave, eseji

Klis, Lika i Krbava, što će reći dijelove biskupija Modruša i Senja (ono što je u ovim biskupijama ostalo u austrijskoj državi, bilo je ujedinjeno u Senjsku biskupiju), Nina, Zadra, cijela Skradinska biskupija, dio Šibenske, Trogirske i Splitske i cijela Kninska krajina…”3 Drugi dio dušobrižništva preuzimali su biskupijski svećenici koji su obitavali s druge strane granice – na području pod otomanskom vlašću – među kojima je svakako danas najpoznatiji svećenik Stjepan Sorić, koji je živio na njihovu teritoriju i organizirao je sredinom 17. stoljeća prijelaz stanovnika s otomanske na mletačku stranu.4 Upravo u takvim političkim konstelacijama i gospodarsko-ekonomskim nepogodama koje su zadesile zadarsko područje, kada se ubrzo mogao očekivati otomanski napad na grad Zadar i kada je mirovno vrijeme prouzrokovalo više štete negoli vrijeme rata, nadbiskupa Minucija de Minuccija (1596. – 1604.) naslijedio je na taderi zadarskih prvosveće- nika mletački plemić Viktor Ragazzoni (1604. – 1615.), kojega je papa Klement VIII. (1592. – 1605.) 25. lipnja 1604. godine imenovao zadarskim nadbiskupom i koji je preminuo u Veneciji 1615. godine.5 To su dva najvažnija podatka koja spominju povjesničari, među kojima su najutje cajniji arhiđakon Valerije de Ponte,6 zatim Danijel Farlati7 i Carlo F. Bianchi.8 Njih slijede Hierarchia catholica,9 Josip Buturac i Anton Ivandija,10 a u novije sam vrijeme na njegovu osobu kratko ukazao u sklopu kronotakse zadarskih prvosvećenika.11 Usputno i bez ikakvih detaljnijih biografskih podataka spominje njegovu osobu Christoph Weber.12

* * *

Najvažniji biografski podatci o ovom zadarskom prvosvećeniku teško se mogu danas doku čiti: Viktor je rođen negdje oko 1562. godine u uglednoj mletačkoj obitelji Ragazzoni, otac je obnašao visoke državne službe, a stric Jeronim, koji je Viktora imenovao izvršiteljem svoje oporuke, posvetio se svećeničkom pozivu.13 Možda je upravo biskup Jeronim imao utjecaja

3 Vinjalić, Gašpar. 2010. Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni 1514. – 1769. Preveo, dodao podnaslove i uputnice na vrela Bruno Pezo. Uskladio s izvornikom i popratio objašnje- njima Vicko Kapitanović, Biblioteka znanstvenih djela, 166, Split: Književni krug: 83. 4 Vinjalić, Gašpar, Kratki povijesni i kronološki pregled: 123–124; Bianchi, Carlo F. 2011. Kršćanski Zadar, II, Zadar: Zadarska nadbiskupija i Matica hrvatska: 336–337; Peričić. Šime. 1997. Don Stjepan Sorić (u zbilji i pjesmi). Radovi Zavoda HAZU u Zadru 39: 211–242. 5 Farlati, Daniele. 1775. Illyricum sacrum, V, Venetiis: 157. Kada je nadbiskup točno preminuo, nije poznato. Njegov nasljednik, biskup Luka Stella, premješten je 16. studenog 1615. godine iz Retime na zadarsku nadbiskupsku stolicu. Angelo de Benvenuti navodi da je Luka premješten u Zadar 20. studenog 1615. godine. Usp. Benvenuti, Angelo de. 1944. Storia di Zara dal 1409 al 1797, Milano: Fratelli Bocca editori: 136. 6 Ponte, Valerius. Historia ecclesiae Jadrensis. Znanstvena knjižnica u Zadru, Ms 112, fol. 24a. 7 Farlati, Daniele. 1775. Illyricum sacrum, V, Venetiis: 156–157. 8 Bianchi, Carlo F. 1877. Zara cristiana, I, Zara: Tipografia di G. Woditzka: 66. 9 Gauchat, Patritius. 1935. Hierarchia catholica medii aevi sive summorum pontificum S. R. E. cardinalium ecclesiarum series, sv. IV: a pontificatu Clements PP. VIII (1592) usque ad pontificatum Alexandri PP. VII (1667), Monasterii: 207. 10 Buturac, Josip – Ivandija, Antun. 1973. Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb: Društvo sv. Jeronima, 345. Njih slijedi u potpunosti Vidović, Mile. 1996. Povijest Crkve u Hrvata, Biblioteka “Radovi”, knjiga 17, Split: Crkva u Svijetu: 540. 11 Strika, Zvjezdan. 2006. Catalogus episcoporum et archiepiscoporum urbis Iadertinae arhiđakona Valerija Pontea. Radovi Zavoda HAZU u Zadru, 48: 81–185, ovdje: 178. 12 Die päpstliche Referendare: 1566-1809. Chronologie und Prosopographie, 2004. pri. Christoph Weber, Päpste und Papstum 31, 3, Stuttgart: Anton Hiersemann Verlag: 830. 13 Usp. http://www.culturadelbello.org/Palazzo_Ragazzoni/Ragazzoni_testamento_1.html (21. 6. 2015.). Jeronim Ragazzoni imenovan je biskupom u Novari, zatim je premješten u Famagostu, gdje je ostao do 1572. godine; naposljetku je premje-

33 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. na mladoga Viktora i na njegovu odluku da se posveti duhovnom zvanju, ili je pak to bila mletačka tradicija, po kojoj prvorođeni sin nastavlja tradiciju obitelji, dok su sljedeći sinovi trebali pronaći utočište u crkvenim institucijama; ukoliko su potjecali iz patricijskih obitelji, dobivali su unosnija biskupska sjedišta ili postajali komendatorski opati bogatijih opatija. U takvom ozračju druge polovice 16. stoljeća odrastao je budući zadarski nadbiskup. Ele- mentarno znanje neophodno za daljnji studij stekao je u roditeljskoj kući te se odlučio za studij na padovanskome veleučilištu, koje je u to vrijeme bilo takoreći “službeno” veleučilište Mletačke Republike. Tu je mladi klerik uspješno dovršio studij civilnoga i crkvenoga prava. Sigurno namještenje dobio je na kuriji u Rimu, stupio je u službu visoko naobraženoga i duhovno prožetoga kardinala Aleksandra Oktavijana Medicija (1535. – 1605.), kojega je pratio na putovanju u Francusku kralju Henrichu IV. (1589. – 1610.) tijekom travnja 1596. godine. U kardinalovoj pratnji ostao je Viktor na obalama Seine skoro dvije godine.14 Time je ušao u svijet diplomacije i političkih odnosa Rima, Francuske i Španjolske, koji su upravo diplomatskom sposobnošću kardinala Medicija okončani mirovnim ugovorom potpisanim u Vervinsu 2. svibnja 1598. godine.15 Povratak u Rim poslije uspješnih pregovora dvaju kraljevstava nije bitnije promijenio njegovu službu i njegove svakodnevne obveze. Viktor je ostao na istoj dužnosti još nekoliko godina. S vremenom je imao više utjecaja, pa je dolazilo vrijeme za uspon na crkvenoj ljestvi- ci, što mu je donosilo i više novca. Osiguranje materijalnih sredstava preko komendi predstavljalo je izvor mnogobrojnih rimskih namještenika, pa je, kada je zadarska nadbiskupska stolica ostala upražnjena, papa Klement VIII. (1592. – 1605.) Viktora uzdignuo 25. lipnja 1604. godine na čast zadarskoga nadbiskupa i metropolita.16 Svega dva dana kasnije primio je biskupsko posvećenje.17 To je isto tako bila jedna od velikih posljedica Tridentskoga sabora jer prije njega jedan dio velikih crkvenih dostojanstvenika primao je samo niže redove. Po- stajali su, naime, klericima da bi mogli ući u posjed unosnih komendi. To nije bilo potrebno novom nadbiskupu jer je već bio klerik i osigurao je svoja komendatorska podavanja koja nisu baš bila odviše malena, ona su u Zadru zbog permanentne otomanske opasnosti spala u drugoj polovici 16. stoljeća na negdje oko 800 dukata godišnje.18 U odnosu Venecije prema Rimu njegovo je imenovanje odgovaralo mletačkoj politici, koja je zahtijevala još od sredine 15. stoljeća da biskupi u Dalmaciji i osobito u samom Zadru potječu s njezina teritorija.

šten u Bergamo, gdje je i preminuo 1592. godine. Na saboru u Tridentu pripadao je krugu utjecajnih biskupa koji su zahti- jevali korjenitu reformu biskupske službe te je bio jedan od odrješitih zagovornika obnove crkvenih struktura. Bottani, Tarcisio. 1994. Girolamo Ragazzoni vescovo di Bergamo, Bergamo: 24–25. 14 Usp. Pastor, Ludwig Freiherr von. 1927. Geschichte der Päpste seit dem Ausgang des Mittelalters, sv. 12: Geschichte der Päpste im Zeitalter der katholischen Restauration und des Dreißigjährigen Krieges: Leo XI. und Paul V. (1605-1621), fünfte bis siebte, unveränderte Auflage, Freiburg im Breisgau: Herder Verlag: 18. 15 Pojedinosti donosi Imhof, Arthur E. 1966. Der Friede von Vervins 1598. Aarau: Keller. 16 Gauchat, Patritius. Hierarchia catholica medii aevi: 207. 17 Usp. Neralić, Jadranka. 2000. Priručnik za istraživanje hrvatske povijesti u Tajnom Vatikanskom arhivu od ranog srednjeg vijeka do sredine XVIII. stoljeća. Schedario Garampi, prvi svezak, Zagreb: Hrvatski povijesni institut: 382, n. 3920. 18 Apostolski vizitator Agostino Valier izvješćuje 1579. godine da zadarski nadbiskup ima godišnja primanja oko 800 dukata. Krasić, Stjepan. 2009. Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskoga jezika u XVII. stoljeću, Dubrovnik: Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik: 156. Nasuprot takvom mišljenju, Raukar smatra da je zadarski nadbiskup u 15. i prvoj polovici 16. stoljeća imao godišnje prihode negdje oko 2500 dukata. Raukar, Tomislav. 2010. Zadar i Zadarska nadbiskupija u 15. i 16. stoljeću. Sedamnaest stoljeća Zadarske crkve, I: 319–335, ovdje: 328.

34 studije, rasprave, eseji

Novi nadbiskup nije odmah došao u Zadar, kako je to propisivao dekret o rezidenciji Tridentskoga sabora, nego je i dalje ostao u Rimu u službi kardinala Medicija, koji je 1. kolovoza 1605. godine izabran za papu i uzeo je ime Lav XI. Ovaj događaj trebao je označiti veliku prekretnicu u njegovu životu, no ipak se pokazao posve kratkom epizodom, koja je potrajala svega mjesec dana. Novi se papa za vrijeme interonizacije prehladio i svega 27 dana nakon svojeg izbora preminuo. Ta činjenica imala je itekako veliko značenje i premda je već duže vrijeme bio u službi novoizabranoga pape, nije se nadbiskup Ragazzoni probijao u prve redove, ostao je u sjeni utjecajnijih kurijalnih kardinala i nadbiskupa. Za njega nije bila predviđena neka visoka služba. Pošto je za papu izabran kardinal Camillo Borghese, Pavao V. (1605. – 1621.), napustio je nadbiskup Ragazzoni Rim i uputio se preko Jadrana u Zadar. Najvjerojatnije je to učinio zbog toga što je novi papa bio odrješti pobornik biskupske rezidencije i već je 19. listopada 1605. godine obnovio odredbu s Tridentskoga sabora kojom se određuje da biskupi moraju bez ikakvih izuzetaka rezidirati u povjerenim biskupijama. Isti je papa već 7. studenog u kon- zistoriju obznanio odrješitu naredbu, koju je dao vikaru Rima, kardinalu Jeronimu Pamphili (1544. – 1610.), da se svi biskupi osobno upute u povjerene biskupije i da se onaj tko ne može obdržavati rezidenciju odrekne povjerene biskupije. Ta je odluka vrijedila i za kardinale koji su bili komendatorski biskupi i boravili su na kuriji.19 Ovakav rigorozni stav novoga pape pogodio je mnoge osobe, koje su tijekom jeseni jedna za drugom napuštale Rim. Među njima je bio i nadbiskup Ragazzoni, koji je već tijekom ljeta ili najkasnije u listopadu/studenom 1605. godine napustio Rim. Za samo nekoliko tjedana preko Venecije je mogao lako stići u Zadar i preuzeti osobno upravu nadbiskupije. Ta činjenica ne znači da novi papa nije cijenio rad nadbiskupa Ragazzonija, nego upravo obratno, Pavao V. smatrao je da on svojim sposobnostima, postojanošću i marom može više doprinijeti rastu kršćanske vjere ako osobno preuzme upravu zadarske Crkve, negoli ako ostane na kuriji u Rimu. Na prvi pogled ovakav zaključak izgleda kontradiktorno, ali u svojoj biti ukazuje na nadbiskupove sposobnosti, njegov mar i njegovu brigu za povjerenu Crkvu. I upravo ovaj aspekt naglašava Wolgang Reinhard u svojem prikazu života i djelovanja pape Pavla V., navodeći da je ovaj pontifex maximus uvelike cijenio sposobnosti, marljivost i in- telektualni nivo novoga zadarskog nadbiskupa.20 Takva se ocjena poklapa s onom koju su dali biskupi mletačke Dalmacije kada su se zalagali za osnivanje jednoga novog sjemeništa, pošto je ono u Loretu bilo zatvoreno, a studenti privremeno smješteni u rimski Collegium Clementinum.21

* * *

19 Usp. Pastor, Ludwig Freiherr von. Geschichte der Päpste: 156. 20 Reinhard, Wolfgang. 2009. Paul V. Borghese (1605-1621): Mikropolitische Papstgeschichte, Päpste und Papstum, 37, Stutt- gart: Anton Hiersemann Verlag: 595. 21 Bianchi, Carlo F. Zara cristiana, I: 66; Strgačić, Ante M. 1963. Hrvatski jezik i glagoljica u crkvenim ustanovama grada Zadra. Zadar: Zbornik. Priredila Matica hrvatska, Zagreb: 373–429, ovdje: 406.

35 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Kako je reagirao nadbiskup Viktor pošto je došao iz Vječnoga Grada u otomanskim zaleđem pritiješnjeni Zadar? Njegovi prvi utisci ostali su nepoznati. Zasigurno je to bio jedan posve novi doživljaj, koji se nije mogao uspoređivati s onim u Veneciji, Parizu ili Rimu. Konkretna situacija nije ga obeshrabrila, nego se u duhu tzv. tridentske obnove odmah dao na posao i za vrijeme svoga ne tako dugoga boravka u Zadru uspio je sazvati i održati čak dvije dijecezanske sinode: prva je vijećala na samom početku, a druga skoro na svršetku njegove nadbiskupske službe. U duhu vremena prije negoli je sazvao kler proveo je kanonsku vizita- ciju onih župa koje su bile smještene na teritoriju pod mletačkom vlašću. Župe koje su bile na okupiranom području pod otomanskom vlašću, ukoliko su bile napučene, nije mogao obilaziti jer je njihova vlast jako rijetko dopuštala dolazak biskupa s mletačkoga dominija i obilazak vjernika u Otomanskoj Carevini. Sinodalne konstitucije nisu više dostupne. Prema izvještaju koji je pribilježio Ivan Tanzlingher Zanotti u svojem do danas zagubljenom spisu Epitome synodorum dioecesis Ia- drensis an anno 1395 održana je dvodnevna sinoda 18. i 19. studenog 1607. godine. Ovaj skup prema svojem sinodalnom tipu predstavlja dijecezansku sinodu Zadarske nadbiskupije.22 Ovakvim pothvatom nije nadbiskup namjeravo donositi posve nove odredbe i sta- tute, nego je svoj reformni zahvat povezao s tradicijom zadarske Crkve obnavljajući odluke zadarske sinode koju je 25. rujna 1598. godine sazvao nadbiskup Minucije Minucci i koja je donijela sedamnaest odredbi. Iz navedenoga proizlazi da se nadbiskup pomno pripremao za ovaj skup, pozvao je župnike i druge klerike na sinodu. Njega je najvjerojatnije podupirao Kaptol i među njima arhiđakon Frane Ligničić (Ligniceo), arhiprezbiter Ivan Milassi (Mila- sić) i prmancir Franjo de Cedulini.23 Tu činjenicu naglašava Farlati, koji je očigledno imao u rukama sinodalne akte: “obišao je biskupiju i sazvao dijecezansku sinodu 1607. godine na kojoj je potvrdio Minucijeve dekrete i nadodao im neke druge koji su bili potrebni prema stvarnim prilikama i vremenu”.24 Taj sumarni pregled skladno se poklapa s izvještajem Ante M. Strgačića, koji je imao u rukama zagubljeni Epitome synodorum i samim time uvid u konkretne sinodalne zaključke. Iz njega je prepisao samo dvije sinodalne odredbe: “De seminario clericorum” (“O kleričkom sjemeništu”) i “De doctrina christiana” (“O kršćanskoj nauci”), koji je bio šesti po redu.25 Njihovim sadržajem nije se pozabavila dijecezanska sinoda 1598.

22 Strgačić, Ante M. Hrvatski jezik: 406. Pozivajući se upravo na do danas zagubljeni Eipotome synodorum dioecesis Iadrensis ab anno 1395 Ivana Tanzlinghera Zanottija, nadbiskup Ragazzoni podnio je Sv. Stolici svoj izvještaj ad limina 1609. godine. Usp. Congregatio concilii: Relatio ad limina dioecesis Iadrensis anno 1615, ASV, cod. 413A, fol. 20r-38r; Blažević, Velimir. 1967. Concilia et synodi in territorio hodiernae Jugoslaviae celebrata, Vicetiae: Typographia La Serafica: 90. Isti. 2012. Cr- kveni partikularni sabori i dijecezanske sinode na području Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja. Croatica Christiana Fontes 28, Zagreb: Kršćanska sadašnjost: 172. 23 Frane Ligničić, arhiđakon, vikar sede vacante, umro je 1637. i pokopan je u crkvi sv. Stošije u Zadru. (Matica umrlih Sv. Stošije). Ivan Milasić spominje se u maticama krštenih i vjenčanih u Sv. Stošiji u Zadru od 1590. do 1612., kanonik je 1595., vikar 1612., natpop 1601., umro je 1624. godine i pokopan je u crkvi sv. Stošije u Zadru. (Matica umrlih Sv. Stošije). Franjo de Cedullini spominje se 1590. godine kao prmancir. Nekoliko podataka donosi Bianchi, Carlo F. Zara cristiana, I, 184, 186, 188, a druge mi je poslao dr. Pavao Kero u privatnoj prepisci i ovim mu putem zahvaljujem na susretljivosti. 24 “Dioecesim lustravit et synodum dioecesanam indixit anno 1607, in qua decreta Minutiana corfirmavit, et iis alia quae- dam adiuxit pro conditione rerum et temporum oppertuna.” Farlati, Daniel. Illyricum sacrum, V: 157; Blažević, Velimir. Crkveni partikularni sabori: 172. Odluke dijecezanske sinode iz 1598. godine koje su inspirirane zaključcima Tridentskoga sabora objavio je Farlati, Daniel. Illyricum sacrum, V: 144–154; Marani, Alberto. 1970. Atti pastorali di Minuccio Minucci, arcivescovo di Zara (1596-1604), Roma: 67–92. 25 Strgačić, Ante. M. Hrvatski jezik: 407–408.

36 studije, rasprave, eseji godine, pa je na ovom skupu nadbiskup Ragazzoni samo nadodao ono što je u tom trenutku smatrao potrebnim, tj. dva spomenuta kanona. U zaključku “O kleričkom sjemeništu” ukazuje se na važnost što boljega intelektualnog obrazovanja svećeničkoga podmlatka i sadržajno se skladno poklapa sa zaključkom “Cum adolescentium aetas” Tridentskoga sabora, koji je izglasan na 23. zasjedanju 15. srpnja 1563. godine.26 Ovo sjemenište nije bilo takva institucija, u tzv. klasičnom tridentinskom smislu riječi, nego je to bila još uvijek katedralna škola koja se nalazila pri stolnoj crkvi svete Stošije. Ona je kao školska institucija osnovana prema odredbama 3. i 4. lateranskog sabora i bila je jedna od najstarijih u Dalmaciji. Instituciju, koja je bila na vrlo visokom nivou, predvodio je početkom 17. stoljeća arhiprezbiter Ivan Milašić.27 U odredbi “O kršćanskoj nauci” nalaže se da se u katedralnoj školi mlade klerike ne po- dučava vjerske istine samo na hrvatskom, nego također i na talijanskom jeziku. Svake srijede treba ih ispitati magistar škole, nemarni neće biti pripušteni ređenju i usto će biti udareni ne baš malim kaznama.28 Tu činjenicu interpretira Ante M. Strgačić posve ispravno: “Sinod hoće izričito da se prekine s dotadašnjom praksom kada se u kleričkoj školi učilo samo hrvatskim jezikom kršćanski nauk, već hoće da se uvede usporedno učenje kršćanskog nauka i na talijanskom jeziku. Tu misao naglašava isti sinod i u poglavlju o ‘Seminario clericorum’, koji je kod istočne crkve. Govoreći o sudjelovanju tih đaka u poučavanju djece u kršćanskom nauku, koliko hrvatskim toliko talijanskim jezikom, stavlja im u dužnost ‘koliko učenje toliko i poučavanje kršćanskog nauka hrvatskim i talijanskim jezikom pod prijetnjom kazne odale- čenja od ređenja’.”29 Iz današnje perspektive promatrano ne može se nadbiskupu predbaciva- ti nekakava nacionalna netrpeljivost ili protežiranje talijanske manjine u gradu Zadru, nego je on ovom odredbom reagirao na konkretnu situaciju u Zadru, koja nije bila nacionalno i jezično homogena. U popisu pučanstva iz 1608. godine pitanje nacionalne opredijeljenosti pokazalo je sljedeće stanje: 75% Hrvati, 17% Talijani, 4% Grci i 4% Albanci.30 Dvije godine kasnije obavijestio je nadbiskup Ragazzoni u svojem izvještaju ad limina Sv. Stolicu o konkretnom stanju u nadbiskupiji. Uz mnoge druge pojedinosti, javlja rimskoj kuriji da svećenici nose svećeničku odjeću, ali da među njima vlada veliko neznanje i posve- mašnja neimaština. Nadbiskup nadodaje da je nepoznavanje vjerskih istina vrlo rašireno,

26 Usp. Conciliorum Oecumenicorum Decreta, curantibus Giuseppe Alberigo – Josepho A. Dossetti – Pericles-P. Joannou – Claudio Leonardi – Paulo Prodi, consultante Hubertus Jedin, edidit Istituto per le Scienze Religiose, treće izdanje, Bo- logna, 1973., njemački prijevod: sv. III: Konzilien der Neuzeit. Priredio Josef Wohlmuth. 2002. Paderborn-München-Wien- Zürich: Ferdinand Schöngh Verlag: 742 i d. 27 Upravo spomenuti natpop Ivan Milašić, koji je 1607. godine “sadašnji učitelj kleričkog sjemeništa u Zadru”, poznavao je jako dobro hrvatski jezik jer ga je papinski nuncij Berlingerio Gessi (1563. – 1639.) u Veneciji predložio kardinalu državnom tajniku pape Pavla V. kao vještoga stručnjaka za reviziju glagoljskih liturgijskih tekstova prema uputama sabora u Tridentu: “Monsignor Giovanni Millasseo, arciprete, come maestro al presente del seminario di chierici di Zara”. Za vrijeme nadbiskupa Stelle obnašao je službu generalnoga vikara. Liber privilegiorum venerandi capituli Sanctae Anastasiae Iadrae: 290; Strgačić, Ante M. Hrvatski jezik: 408, bilj. 376. 28 Latinski orginal glasi: “Clerici urbis non solum Illyricum, sed(et) Italianam doctrinam discant; Mercurii die a magistro scholae examinentur, negligentes nulla ratione ad ordinis promovebuntur, immo non parva poena plectentur....” Zanotti Tanzlingher, Ioannes. Epitome synodorum: 84/VI; Strgačić, Ante M. Hrvatski jezik: 407. 29 Strgačić, Ante M. Hrvatski jezik: 407–408, pozivajući se na tekst: “Doctrinae Italae et Illyricae tum docendae, (sub) poena ad ordines.” Zanotti Tanzlingher, Ioannes. Epitome synodorum: 84/XI. 30 Podatak donosi Jelić, Roman. 1985. Stanovništvo grada Zadra 1608. godine. Zadar: 4–5.

37 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. vjernici po seoskim župama ne poznaju dvanaest članaka vjere, pa čak ni deset Božjih zapo- vijedi te je zbog toga naložio župnicima da pribave na hrvatskom jeziku Exempla institutionis christiane kardinala Roberta Bellarmina (1542. – 1621.) i da nedjeljom poslije ručka marljivo podučavaju djecu u kršćanskoj vjeri.31 Istodobno obavještava nadbiskup Sv. Stolicu da mu nije bilo moguće sazivanje metro- politanskoga sabora jer su dvojica njegovih sufragana, krčki Ivan Turian (1589. – 1623.) i osorski biskup Koriolan Garzadoro (1575. – 1614.), privremeno odsutni iz svojih biskupija; oni su u službi papinskih nuncija.32 Ta je činjenica bila poznata rimskoj administraciji i jedino je biskup rapski Pashal Padavin (1588. – 1621.) bio u svojoj biskupiji.33 Blizina pravoslavnoga stanovništva i osobito otomanskih podanika, prema nadbiskupo- vu izvještaju ad limina, stvara teška svetogrđa i praznovjerja od čega ni otoci nisu ostali pošteđeni. Među mnogim praznovjernim običajima ističe nadbiskup da se na otocima eks humiraju tijela i vješaju na stabla u lažnoj vjeri da njihova djeca neće trpjeti.34 Iz tog razloga naredio je nadbiskup da se vjeronauk održava redovito nedjeljom kako bi vjernici mogli upoznati najvažnije vjerske istine i samim time dokinuti takvu praznovjernu praksu. Ovakve mjere mogu se shvatiti samo uz pretpostavku da je nadbiskup za vrijeme kanonske vizitacije uvidio da je po svim župama neophodno održavanje nedjeljnoga vjeronauka i njemu je posvetio više pozornosti. Time se samo načeo problem odgoja mladeži u kršćanskoj vjeri. I kasnije se više puta ukazivalo na ovu manjkavost: istom problematikom pozabavio se i nadbiskup Bernard Florio (1642. – 1656.) na dijecezanskoj sinodi 1647. godine,35 nadbiskup Teo dor Balbi (1656. – 1669.) na sinodi 1663. i njegov nasljednik Ivan Evanđelist Parzagi (1669. – 1688.) na dijecezanskoj sinodi 1680. godine.36 Na koji način pristupiti boljoj izobrazbi klera? Ovo pitanje zaokupljalo je crkveno vod stvo u mletačkoj Dalmaciji koja je bila pritiješnjena otomanskim susjedstvom i utemeljenje sjemeništa tridentskoga smjera zbog pomanjkanja materijalnih sredstava nije još bilo mogu- će niti u jednoj dalmatinskoj biskupiji.37 Prema mišljenju dalmatinskoga episkopata, zadarski je prvosvećenik Ragazzoni bio visoko cijenjen u Rimu te se smatralo da bi se on trebao obratiti Rimskoj kuriji zamolbom da se neki prihodi od ukinutoga Ilirskog zavoda u Loretu

31 Podatak donosi Kolanović, Josip. Zadarska nadbiskupija: 402. Na navedenom mjestu ukazuje Kolanović da je Bellarminov Maleni katekizam prvi put tiskan na hrvatskom jeziku 1597. godine i da je objavljen u 400 izdanja. Djelo je imalo tako veliki utjecaj i značenje da je prevedeno čak na 56 jezika. 32 Ovaj podatak donosi na temelju nadbiskupova izvještaja ad limina. Kolanović, Josip. Zadarska nadbiskupija: 413. 33 Marani, Alberto (Atti pastorali, XV, bilj. 2) donosi imena svakoga pojedinog biskupa. Navedene činjenice jasno ukazuju na još uvijek rasprostranjeni komendatorski sistem koji je zahvatio mletačku Dalmaciju već sredinom 15. i nastavio se tijekom 16. stoljeća. Papa Pavao V. nije svojim strogim zahtjevima uspio ovakvu praksu iskorijeniti. Jedan dio visokoga klera, biskupi i opati, živjeli su izvan područja i institucija koje su im povjerene i samo su po ustaljenoj praksi primali svoje komendatorske prihode. Na ovu već uobičajenu tradiciju ukazivao je već apostolski vizitator Augustin Valier u svojem izvještaju 1579. godine, u kojem naglašava odsutnost biskupa iz Dalmacije (Split, Trogir, Korčula, Šibenik, Nin, Rab i Osor). Ako se pak pregledaju sva biskupska sjedišta u tadašnjoj mletačkoj Dalmaciji, tada upada u oči posve neobična činjenica da je samo nekolicina biskupa stvarno živjela u pokrajini, dok su ostali bili u službi rimske administracije. 34 Usp. Kolanović, Josip. Zadarska nadbiskupija: 385. 35 Usp. Strika, Zvjezdan. 2005. Sinoda Zadarske crkve 1647. godine. Croatica Christiana Periodica: 43–60, ovdje: 56–57. 36 Usp. Strika, Zvjezdan. Sinode Zadarske crkve u svjetlu povijesnih vrela. Sedamnaest stoljeća Zadarske crkve I: 45–104, ovdje: 98, 100. 37 Usp. Kovačić, Slavko. 1991. Katedralne škole u Dalmaciji pod mletačkom vlašću od konca 16. do početka 19. stoljeća prema biskupskim izvještajima Svetoj Stolici. Croatica Christiana Periodica 15, Zagreb: 59–87.

38 studije, rasprave, eseji upotrijebe za školovanje dvanestorice studenata iz dalmatinskih biskupija. Ukoliko to nije bilo moguće, trebali su se njegovi prihodi prebaciti “na ono sjemenište, oko čijeg su osnutka radili svi dalmatinski biskupi”. Koliko je ovo pitanje zaokupljalo nadbiskupa, pokazuje sama činjenica da se o tom problemu raspravljalo i na dijecezanskoj sinodi 18. i 19. studenog 1607. godine: sinodalna odredba sadržajno je ciljala u istom smjeru.38 Ta činjenica ukazuje na to da u samome Zadru još uvijek nije bilo osnovano bogoslovno sjemenište tridentskoga smjera, nego samo katedralna škola koja je bila na vrlo visokom nivou i uobičajeno ju je predvodio jedan kanonik koji je dovršio studije na nekom stranom veleučilištu. Nadbiskup je Ragazzoni radi što bolje kleričke izobrazbe pokušao utemeljiti sjemenište po uputama Tridentskoga koncila, ali za takav pothvat u pritiješnjenom Zadru nije imao dovoljno novčanih sredstava. Tek je nadbiskup Florio utemeljio zakladu iz koje se moglo školovati šest patricijskih i šest sinova običnih građana. Ova institucija prozvana je “Florijevo sjemenište” i postojala je sve do nestanka Mletačke Republike.39 Nadbiskup se Ragazzoni za vrijeme svojega boravka u Zadru uvjerio da najveći dio vjernika nadbiskupije ne poznaje talijanski niti latinski, nego svakodnevno upotrebljava svoj vlastiti (hrvatski) jezik. Samo se bogoslužje obavljalo na latinskom jeziku u Zadru (u katedrali sv. Stošije) i u Pagu; propovijedi su držane na talijanskom jeziku jer je u ta dva grada obitavalo dovoljno vjernika čiji je materinski jezik bio talijanski, pa je propovijedanje na njihovu materinskom jeziku imalo smisla. Po svim ostalim župama održavale su se propovijedi na hrvatskom jeziku; tu činjenicu potvrđuje još jednom 1609. godine u svojem izvještaju ad limina izvješćujući rimsku administraciju o stanju zadarske Crkve: “Župe na selima imaju svećenike koji dijele sakramente i obavljaju božansku službu samo na ilirskome jeziku, kao što to čine trećoredci svetoga Franje i monasi svetoga Benedikta na otoku Pašmanu: naime, oni poznaju jedino ilirski jezik te čitaju i pišu pismenima toga jezika.”40 U svojem izvještaju ad limina (u poglavlju “de Turcis”) pozabavio se nadbiskup Ragazzoni detaljnije pitanjem prijelaza muslimana na katoličku vjeru i pritom iznio slično mišljenje kao i njegov prethodnik nadbiskup Minucci. Nadbiskup navodi da bi se brojni otomanski podanici lako mogli privesti katoličkoj vjeri. Oni bi na nagovor i poduku pobožnih kršćana prešli na ka- toličku vjeru i njih bi se trebalo preseliti dalje od granice na područje pod mletačkom vlašću.41

* * *

Nadbiskup je Viktor Ragazzoni sazvao novu dijecezansku sinodu 1614. godine. Na toj su sinodi još jednom obnovljeni zaključci, odluke i dekreti Tridentskoga sabora. Njezine odluke

38 Strgačić, Ante M. (Hrvatski jezik: 406), pozivajući se upravo na Zanotti Tanzlingher, Ioannes. Epitome synodorum, 84/ XI: “Consilio prius inito cum suffraganeis nostris ac etiam provinciae coepiscopis, unanimes nostrarum ecclesiarum malum summo pontifici repraesentare supplicesque exorare, ut hi redditus, qui ad alendos et instituendos Romae duodecim cle- ricos huius provincae de nationibus fuerunt dessignati, ad unicum saltem seminarium in provinca, maxima cum utilitate transferatur.” 39 Usp. Bianchi, Cralo F. Zara cristiana, I: 265; Maštrović, Ljubomir. Povijesni pregled školstva u Zadru. Zadar: Zbornik: 487–525, ovdje: 491; Šutrin, Rozario. 2001. Sjemenište ‘Zmajević’ u Zadru. Iskoni bê slovo. Zbornik radova o glagoljici i glagoljašima zadarskog kraja i crkvi svetog Ivana Krstitelja. Priredio Anđelko Badurina, Zagreb: 138–151, ovdje: 138–139. 40 Hrvatski prijevod donosi Kolanović, Josip. Zadarska nadbiskupija: 402. 41 Usp. Kolanović, Josip. Zadarska nadbiskupija: 412.

39 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. nisu poznate samo iz izvještaja od 26. svibnja 1615. godine Svetoj Stolici. Izričito vijećanje dijecezanske sinode potvrđuje nadbiskup sljedećim riječima: “Sazvao sam drugu dijecezansku sinodu, i držao sam se u potpunosti onoga što je naredio Tridentski sabor.” Poslije ovoga navoda ukazuje nadbiskup na to da su na ovom skupu pripremljene sinodalne konstitucije “koje ne idu nego za čašćenjem Boga, za obnovom klera, i za duhovnim napredkom duša”.42 Nešto više, nažalost, ne može se o ovom skupu danas utvrditi jer nisu više dostupni ni- kakvi podrobniji dokumenti, kao što je to slučaj s mnogim sinodama u Dalmaciji tijekom 17. stoljeća.43 Ovaj skup pripada tipu općih biskupijskih sinoda na kojima uobičajeno nisu pripremani akti, nego su se samo navodila imena prisutnih osoba. Nadbiskupi su pazili da na ovakvim skupovima sudjeluju svi župnici (barem oni s područja pod mletačkom upravom) i svi gradski klerici te su se ovakvi zborovi uobičajeno sastajali poslije kanonske vizitacije. Ovom tipu biskupijskih sinoda najvjerojatnije pripadaju i skupovi o kojima nadbiskup Ra- gazzoni u svojem izvještaju ad limina ukratko obavještava Sv. Stolicu da zbog slabih crkvenih nadarbina nije moguće osnivanje bogoslovnoga sjemeništa, a kako bi ipak pospješio inte- lektualnu naobrazbu klera, organizirao je skupove na kojima je svećenike podučavao kako treba dijeliti svete sakramente i slaviti druga liturgijska slavlja po rimskom obredniku. Njegov pothvat trebao je nadoknaditi nedostatak neophodnih liturgijskih i drugih teoloških knjiga na hrvatskom jeziku. Istodobno, ovaj podatak ukazuje na činjenicu da je nadbiskup sazivao biskupijski kler više puta na sastanke koji ne predstavljaju dijecezanske sinode u klasičnom smislu riječi, nego su to bili skupovi i sjednice na kojima su svećenici dobivali najvažnije informacije i instrukcije o tome kako dostojno slaviti liturgijska slavlja i kako se odnositi prema muslimanskim podanicima. Svećenicima je naložio (zapovjedio) da uredno vode zasebne župske knjige: matice kr- štenih, vjenčanih i krizmanih, umrlih i, naravno, konkretno brojno stanje duša kršćanskoga puka.44 Budući da jedan dio seoskih župnika nije dovoljno poznavao latinski niti talijanski jezik, bili su neophodni prijevodi sinodalnih odredbi na hrvatski jezik kako bi ovi mogli shvatiti njihov smisao. Taj podatak jasno ukazuje da se danas mora prihvatiti mišljenje o postojanju jednoga prijevoda sinodalnih odredbi na hrvatski jezik te bi njihovo otkrivanje i objavljivanje pomoglo dubljem poznavanju i razumijevanju konkretne sinodalne tradicije u zadarskoj Crkvi, ali isto tako i boljem poznavanju razvoja hrvatskoga jezika na zadarskom području. Pritiješnjenost otomanskim zaleđem odražavala se na svakodnevni život, međusobni su- odnos bio je uvjetovan susjedstvom, jedna je strana bila na drugu navezana, i to stanovnici

42 Congregatio concilii: Relatio ad limina dioecesis Iadrensis anno 1615, ASV, cod. 413A, fol. 29r, gdje je doslovno prema navodu Velimira Blaževića pribilježeno: “Dioecesanam synodum secundam coegi, et ea, quae a sacro Tridentino concilio imperata sunt, omnino observari.” Blažević, Velimir. Concilia et synodi: 93. Hrvatski prijevod donosi Isti, Crkveni partikularni sabori: 175. 43 Usp. pregled sinoda koji donosi Blažević, Velimir. Concilia et synodi: 88–133; Isti, Crkveni partikularni sabori: 168–264. I danas su poznati zaključci samo za maleni broj ovih skupova. Jedan dio takvih skupova koji je trajao samo jedan dan nije ni donosio posebne zaključke, nego su samo biskupi obnavljali već postojeće odredbe. Oni su sadržajno više sličili današnjim svećeničkim rekolekcijama negoli sinodama, pa bi se trebale tako i označavati. 44 Usp. Kolanović, Josip. Zadarska nadbiskupija: 389, 404. Najvjerojatnije je nadbiskup Ragazzoni tumačio bulu In coena Domini u redakciji pape Pavla V. (1605. – 1621.). Već je Pio V. (1566. – 1572.) preuređujući tekst odredio da se ona pročita u svim kršćanskim zemljama. Njezin tekst je još jednom preuredio Urban VIII. (1623. – 1644.) i takav je ostao sve do Pija IX., koji je prerađeni tekst objavio 2. rujna 1869. godine.

40 studije, rasprave, eseji na mletačkom dominiju puno više negoli otomanski podanici. Državna je granica dijelila homogenu cjelinu, ona je umjetno dijelila jedno te isto stanovnišvo koje se miješalo te je bilo često u rodbinskim odnosima. Naravno, nadbiskup je kao Venecijanac gledao na tu situaciju posve drugačije negoli domaće stanovništvo i, kako navodi u svojem izvještaju, on je to stanovništvo podučavao kako se treba odnositi prema muslimanima. U tu svrhu tumačio im je sadržaj papinske bule In coena Domini, u kojoj je bio posve točno reguliran odnos kršćana prema nekršćanima. Nadbiskup Ragazzoni to nije mogao osobno provesti u djelo, što se razumije samo po sebi budući da nije poznavao dovoljno hrvatski jezik, nego je to najvjerojatnije po njegovu naputku činio jedan drugi svećenik. U svojem izvještaju ad limina od 26. svibnja 1615. godine navodi nadbiskup da vjeronauk djece polagano napreduje, a nada se da će se vjeronauk djevojčica po njegovoj odredbi u budućnosti provoditi; za vrijeme vizitacije naredio je seoskim župnicima da isto tako uz dječake podučavaju i djevojčice u kršćanskom nauku. Kao osnova služi im Bellarminov katekizam, koji su svećenici prepisali na njihovu materinskom jeziku i njihovim pismom (tj. glagoljicom).45 Iz Zadra je najvjerojatnije početkom lipnja 1615. godine otputovao nadbiskup Ragazzoni u Veneciju. Razlozi ostaju nepoznati, u svakom slučaju nije se više nikada vratio u nadbiskupiju. Ondje je preminuo te je sahranjen u obiteljskoj grobnici u crkvi sv. Katarine. Njegov nasljednik, Luka Stella, biskup Retime, premješten je 16. studenog 1615. godine na nadbis kupsku stolicu u Zadru.46 * * * Na svršetku ovoga kratkog priloga povodom 400. godišnjice smrti nadbiskupa Ragazzonija smije se zaključiti da ovaj zadarski prvosvećenik pripada krugu onih duhovnih osoba koje su poslije Tridentskoga sabora pokušavale predvoditi Zadarsku nadbiskupiju u duhu koncilskih smjernica. Vizitacije su bile već provjereno sredstvo djelotvorne obnove. On je osobno obi- lazio one dijelove nadbiskupije koji su bili pod mletačkom vlašću, poslije njih je sazvao dvije dijecezanske sinode, jednu na samome početku, a drugu skoro na svršetku svoje službe. Pre- ko sinoda pokušavao je nadbiskup provesti obnovu crkvenih struktura u Zadarskoj nadbiskupiji. Svoja nastojanja usklađivao je s tradicijom zadarske Crkve obnavljajući sinodalne za- ključke Minuccijevih dekreta iz 1598. godine. Obnova se, međutim, nije baš tako lako mogla provesti zbog permanentne otomanske opasnosti. Otomanska je administracija sistematski zauzimala područje Zadarske nadbiskupije i pokušavala pridobiti što više domaćega stanov- ništva na svoju stranu, te na taj način još više oslabjeti mletačku obrambenu liniju. To je bila sigurna podloga za održavanje njihove vlasti. Istodobno se tijekom 17. stoljeća u homogenu katoličku cjelinu naseljavalo novo stanovništvo, koje je dijelom bilo pravoslavne vjere. Na taj se način uvodila “konfesionalna podjela”, koja je osiguravala lakše održavanje njihove vlasti.

45 To se odnosi najvjerojatnije na Bellarminov Maleni katekizam, koji je prvi put tiskan 1597. godine i do danas je objavljen u 400 izdanja. Djelo je imalo veliki utjecaj i prevedeno je na čak 56 jezika. Kolanović, Josip. Zadarska nadbiskupija: 402. 46 Farlati, Daniele. Illyricum sacrum: 158; Bianchi, Federico C. Zara cristiana, I: 67.

41 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Zusammenfassung Zvjezdan Strika: Beiträge zur Biographie des Erzbischofs von Zadar, Viktor Ragazzoni (1604-1615) anlässlich seines 400-jährigen Todestages

Der Patrizier Viktor Ragazzoni lebte nach seinem Studium in Padua in Rom und trat dort in den Dienst des Kardinals Medici (späterer Papst Leon XI.) ein. Am 24. Juni 1604 wurde er zum Erzbischof von Zadar erhoben und zwei Tage danach empfing er die Bischofsweihe. Erst nach dem Tod des Me- dici-Papstes und der Wahl Paulus V. 1605 kam Ragazzoni tatsächlich nach Zadar. In den ersten zwei Jahren führte er kanonische Visitationen der Pfarreien durch, die unter venetianischer Herrschaft standen. Am 18. und 19. November 1607 berief er eine Diözesansynode ein. Darüber sind lediglich zweie Kanones De seminario clericorum und De doctrina christiana überliefert worden. Sie hat Ante M. Strgačić aus der verschollenen Schrift Epitome synodorum dioecesis Iadrensis an anno 1395 des Archidiakons Johannes Tanzlingher Zanotti (1651-1732) abgeschrieben und publiziert. In seinem ad limina-Bericht hat Erzbischof Ragazzoni den Hl. Stuhl über die durchgeführte Visitation ausführlich informiert. Im Jahre 1614 berief Erzbischof Ragazzoni eine neue Diözesansynode ein, deren Akten wahrschein lich nie existiert haben mit Ausnahme einer Liste der dort anwesenden Kleriker. Darüber hat Ragaz- zoni den Hl. Stuhl ebenfalls in seinem ad limina-Bericht vom 26. Mai 1615 ausführlich informiert. Der ad limina-Bericht beinhaltet außerdem eine Klage des Erzbischofs, dass er wegen der Armut der Diözese kein Priesterseminar gründen könne. Ebenso könne er aufgrund der fehlenden Residenz der Suffraganbischöfe, die sich im Dienst der römischen Kurie befanden, kein Metropolitankonzil einberufen. Bei einem darauf folgenden Besuch seiner Heimatstadt Venedig erkrankte er schwer. Von dieser Krankheit hat er sich nie erholt. Er starb kurz darauf und wurde im Familiengrab in der Kirche der Hl. Katharina in Venedig bestattet.

Sutivan

42 zadarska smotra 4, 2015. Ivan Pederin

Prijepori oko Smojina “Malog mista” studije, rasprave, eseji

Književna kritika, pa i znanost naučeni su pristupati književnom djelu koje je tiskano. Znan- stvenici ili kritičari često čitaju pisma koja je pisac primao ili pisao i tim pismima objašnjavaju tekst. Goetheova pjesma “Willkommen und Abschied” objašnjavala se i danas se objašnjava njegovom ljubavnom vezom s Frederike Brion za studija u Strasbourgu, ali taj odnos malo pomaže kod objašnjavanja te pjesme, čiji je utjecaj bio velik u Sturm und Drangu (po novijoj periodizaciji piše se Gründerzeit). Je li, dakle, književno ili filmsko djelo lišeno utjecaja izvan- književnih odnosa? Smoje je u svojoj televizijskoj seriji “Naše malo misto” prikazao mali dalmatinski grad u svojoj svakidašnjici u doba odmakloga socijalističkog realizma. Provincija se kao predmet književnoga zanimanja javlja dosta kasno u književnosti. Spomenut ćemo najvažnija djela s provincijskom tematikom. To je prije svega Balzac, u kojega je provincija mjesto na kojem se vidi bolest društva, žene koje se udaju za bogate starce, stari šktci itd. Adalbert Stifter prikazuje puteve iz provincije prema velikom gradu u Der Nachsommer. U hrvatskoj knji- ževnosti Gjalski u Đurđici Agićevoj prikazuje provinciju kao mjesto propasti mladih ljudi koji podliježu spletkama i klevetama. Kod Vjenceslava Novaka u Posljednjim Stipančićima Senj je provincijski gradić u kojem zavedena djevojka čeka dečka koji ju je ostavio. Ona čeka, a vrijeme staje do njegova povratka. Ivan Lepušić i drugi bosanski pisci odmakloga XIX. st. pišu o bosanskohercegovačkoj provinciji da bi opisali prilike u tim gradićima i rješavali njihove probleme. Slično vrijedi baš za Osmana Nurija Hadžića i Ivana Miličevića. Ante Cettineo u zbirci Magarčićeve ekloge pjeva o malograđanskim prilikama u Splitu, ali bez namjere da ih opiše i pronađe rješenja, što su od njega očekivali slabo naobraženi zagrebački književni kritičari.1 U zbirci napisanoj na splitskoj čakavštini nalazimo dijalekt s učenim riječima haute littérature, čime autor provinciju dovodi u dvorište nacionalne književnosti napisane za obrazovane. Mogli bismo još mnogo toga napisati o prikazu provincije u književnosti. Zadovoljit ćemo se zaključkom da je taj prikaz većinom negativan u hrvatskoj i europskim književnostima

1 Ivan Pederin. 1985. Antika, sredozemnost i nadrealizam u književnom djelu Ante Cettinea. Mogućnosti 32, 4–5: 547–575.

43 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. pa ćemo se vratiti Smoji i njegovu prikazu hrvatske provincije, točnije maloga dalmatinskog grada. Taj grad nije ni Split ni Trogir, nego bilo koji grad u Dalmaciji. Smoje tu dalmatinsku provinciju idilizira. Idila slijedi Teokrita, koji je opisivao život sicili- janskih ribara i pastira daleko od grada. Oni su jednostavni i dobroćudni ljudi jer žive daleko od grada.2 Njihov je život jednostavan i prirodan. Smoje prikazuje sve mane te provincije, ali tako da je život u takvom gradiću pravo zadovoljstvo čak i za čovjeka s nadimkom Cer- vantes. To je grad bez gladi, siromaštva, zavisti, bez diktature proletarijata i klasne borbe. Tu su elementi zabavne književnosti. Cervantes je povratnik iz Amerike koji nalazi svoje mjesto izvan društva kao čudak ili redikul, kako u Splitu zovu čudaka kojem se ljudi diskretno rugaju. U tekstu serije sudjeluje pisac kao zaljubljenik u svoj kraj i grad. Osobitosti toga grada i kraja Smoje opisuje kao apsurdne i smiješne, ali ih beskrajno voli. Tu je dotur Luigi, koji govori talijanski. On je građanin, buržuj u dotadašnjem partijskom slangu, kulturan i načitan čovjek i bonvivan. On je lišen socijalnih pretenzija, zadovoljan je u svom malom gradu i ne nastoji napraviti karijeru u velikom gradu. Biti buržuj bilo je poslije Drugoga svjetskog rata u doba diktature proletarijata teško. Dotur je Luigi buržuj, ali u Smojinu djelu on nije politički dis- kvalificiran. Govori talijanski, a talijanski jezik bio je u Dalmaciji distinktiv obrazovanoga sloja (classe colta, classe abiente, die Gebildetenschicht). To je bio Jelačićev nauk o jeziku. Jelačić, koji je dekretirao hrvatski kao uredovni jezik, smatrao je da je dobro da u svakoj zemlji postoji jedan viši sloj koji govori nekim stranim jezikom jer je taj jezik, odnosno sloj most prema kulturi drugoga naroda. U Dalmaciji su talijanski govorili Talijani koji su se u početku iska- zivali kao autonomaši, a poslije Oberdanova atentata na Franju Josipa u Trstu 1882. sve su se jasnije orijentirali iredentistički.3 Talijanski su, međutim, govorili i Hrvati, kao, primjerice, vođa narodnjaka Gajo Bulat, pa prvi splitski hrvatski gradonačelnik Dujam Rendić Miočević i svi obrazovani.4 Međutim, u XX. st. strani je jezik smatran nedemokratskim, osobito poslije Drugoga svjetskog rata. Dotur Luigi takav je član obrazovanoga sloja koji govori talijanski, ali je Hrvat i kad dođe u Zagreb, pita na talijanskom gdje je spomenik našem banu. Kada ide u partizane, pjeva pjesmu iz opere Nikola Šubić Zrinski: “U boj u boj...” On je, dakle, Hrvat. U hrvatskom putopisu druge polovice XX. st. pretežu putopisi ljudi koji su se u Zagreb doselili iz nekoga sela i taj povratak opisuju.5 Ti opisi donekle su sukladni Smojinu “Malom mistu”, ali ne po idiličnosti. Oni dobro pamte siromaštvo koje ih je iz njihova mjesta potje- ralo u Zagreb. Doturova je nevjenčana supruga, rekli bismo danas, Bepina. Biti takav netko bilo je odu- vijek nezgodno. Takva žena bila je priležnica. U Haritonovu romanu Zgode Hereje i Kaliroje plemenita djevojka Kaliroja oteta je i prodana kao robinja. Ona ne želi biti Dionizijeva pri- ležnica nego žena i u tome uspije jer je vrlo lijepa. U tradicionalnoj Europi priležnice su bile djevojke koje nisu imale miraza. Odlazile bi u službu, a njihov gospodar, čije su one često

2 Erna Merker. 1958. Idile. U: Real lexikon der deutschen Literaturgeschichte, Begründet von Paul Merker und Wolfgang Stammler, Zweite Auflage, Neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehhrter herausgegeben von Werner Kohlschmidt und Wolfgang Mohr, Erster Band. A-K. Berlin: 748. 3 Ivan Pederin. 1982. Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj. Jezik 29, 3: 65–73. 4 L. B. Dr. Gajo Bulat. 1883. Vienac 15, 9: 145–146. 5 Ivan Pederin. 2008. Hrvatski putopis. Rijeka.

44 studije, rasprave, eseji bile priležnice, morao bi ih po isteku ugovorenoga broja godina pustiti s mirazom.6 Crkva je ovom običaju gledala kroz prste. O mijeni XIX./XX. st. javlja se u Dalmaciji divlji brak, dakle muško i žensko koji žive zajedno, ali nisu oženjeni.7 Bepina je takva priležnica i ona često traži od dotura Luigija da je “odvede prid oltar”. Međutim, njezin zahtjev lišen je gorčine i ozbilj- nosti, on uveseljava gledateljstvo svojim humorom upravljenim na taj stari i ne baš dobri običaj. Njezin je položaj sasvim drugačiji od položaja neudate majke Therese u istoimeno- me romanu Arthura Schnitzlera, pisca austrijske moderne. Mjesni moćnik Roko Prč govori jezikom slabo obrazovanoga politkomesara, kojega je Smoje učinio smiješnim, pa mu se slušateljstvo čak i smije kad mu netko iz publike na trgu dobaci nadimak Prč koji njega ljuti. Sredstvo je Smojine ironije smiješak. Kad Bepina kaže doturu Luigiju: “Odvedi me prid oltar”, Smoje uzima odmak od toga sukoba smiješkom koji ukida gorčinu sukoba i šalje brak u ropotarnicu prošlosti. A ta se serija prikazivala uoči seksualne revolucije 1960-ih godina. Taj smiješak koji briše sukobe i nosi odmak pisca od svoga lika stalno je sredstvo Smojine ironije. Tu nalazimo župnika kojemu Roko na Božić dovede na trg pred crkvom glazbu da omete misu. Tu se, kao i u slučaju Roka Prča, Smoje ruga Partiji. U emisijama o Smoji to se sve ističe kao njegov korak u smislu demokratizacije. Oni koji to kažu, nemaju krivo, ali mi se moramo sjetiti Iljfa i Petrova,8 koji su se na sličan način rugali Partiji pod Staljinovom vlašću. Oni su, slično kao i Smoje, vrlo dobro znali dokle smiju ići. To je znao i Smoje. Ali kako? Smoje nije bio član Partije. Smoje ima i jednu zaslugu. On je u “Malom mistu” stvorio socijalističku malograđanšti- nu, jedan mali, ograničeni, ali idilično sretni svijet bez političkih progona, političkih zatvore- nika, ubojstava političkih izbjeglica i masovnih ubojstava,9 o kojima se danas toliko govori i piše. Smoje je s tim djelom imao uspjeha u cijeloj Jugoslaviji, a i u Italiji i svuda Partija je bila demokratska. U nedavnim televizijskim emisijama čulo se, između ostaloga, o prijeporima i svađama Smoje i redatelja Daniela Marušića, zbog kojih posljednja epizoda nije ni snimljena. Iz tih emisija ne može se zaključiti zbog čega su te svađe izbijale. Nekoliko godina prije izvođenja serije “Naše malo misto” Smoju je njegova nevjenčana žena Lepa, tada još Gleicher, vodila u Beograd i predstavljala ga uglednicima srpskih književ- nih prilika. Tu je ona teško mogla zaobići Miroslava Pantića, Radovana Samardžića i Dobricu Ćosića, sve članove SANU-a. Poznato je da je na srpskoj strani postojao savez SANU-a, Srp- ske pravoslavne Crkve i JNA. Srce i ideološka jezgra rata bili su na srpskoj strani baš Samar- džić i Ćosić, o kojima su nedavno u Jutarnjem listu napisani topli članci. Smoje i Lepa Gleicher

6 Ivan Pederin. 2000. Woman’s Honour in the Tragedies of Lessing and Schiller and the Sexual Manners in XIXth Century. Acta Histriae 9: 69–76 7 Ivan Pederin. 1999. Povijest otoka Drvenika. Hrvatska obzorja 7, 2–4: 371–392, 661–690, 897–926. Treći nastavak. 8 Ильф и Петров – И ья Ильф – pravo ime Иехиел-Лейб Арьевич Файнзильберг; 1897. – 1937.) и Евгений Петров pravo ime – Евгений Петрович Катаев; 1903. – 1942.). Одесса, Украина. Djela: роман “Двенадцать стульев” (1928.); роман “Золотой телёнок” (1931.); новеллы “Необыкновенные истории из жизни города Колоколамска” (1928.); фантастическая повесть “Светлая личность” (экранизирована); новеллы “Тысяча и один день, или Новая Шахерезада” (1929.); повесть “Одноэтажная Америка” (1937.). 9 Stipo Pilić i Blanka Matković. 2014. Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 56: 323–408.

45 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. s njima su dugo razgovarali i tako je nastalo “Naše malo misto” kao pokušaj srpske diverzije na integritet Hrvatske. Ne zaboravimo, Vuk St. Karadžić u svom Kovčežiću proglasio je što- kavske Dalmatince Srbima, a to je u njemačkoj proširila Talvj.10 Ona je prevodila njegova djela i pjesme na njemački. Bila je minorna književnica, ali dobar popularizator Karadžićevih ideja, tako da su nas Nijemci u XIX. st. dugo smatrali Srbima. Nikodem Milaš u knjizi Pravo- slavna Dalmacija (Novi Sad, 1901.) tvrdio je da su Srbi došli u Dalmaciju u VII. st., dakle prije Hrvata, te da je Dalmacija bila pravoslavna, a onda nasilno pokatoličena.11 Milaš nije bio znanstvenik i nije citirao nijedan dokaz koji bi potvrdio da je bilo tako kako je on tvrdio. On je jednostavno slijedio neku tamnu tradiciju Srpske pravoslavne Crkve. Međutim, Karadžić i Milaš uvjerili su u svoje tvrdnje srpsku inteligenciju, a valjda i Samardžića12 i Ćosića, kojima je Lepa Gleicher, kasnije Smoje, vodila svoga muža Miljenka u više navrata u Beograd.13 Zašto je ona to činila, možemo samo nagađati. Lepin otac Čatipović bio je Sinjanin i žandarmerijski narednik u Boki. Smojin otac Marin bio je Bajamontijev crnokapić, autonomaški jurišnik koji je 1918. na svojoj kući u Senjskoj ulici u splitskom predgrađu Varoš razvio talijansku zastavu, pa su mu je njegovi susjedi skinuli. Svoju kćer, rođenu 1918., krstio je imenom Itala. Sve ovo kaže nam da je Miljenku i Lepi Smoje Hrvatska mogla značiti malo pa su ih zbog toga privukli beogradski intelektualci. Smoje je bio novinar, a kao takav čelnik splitskoga lokalpatriotizma u doba svoje karijere. Njegov lokalpatriotizam uključivao je prezriv odnos prema vlaju. Riječ vlaj potječe od riječi Volsci, galskoga plemena koje je prvo prihvatilo latinski jezik. Odatle starovisokonjemački wealh, bizantinski mauroblahoi (μαυροβλαηοι) ‘crni vlaji’, jer su nosili kožuhe od crne ovčje vune. U srednjem vijeku srećemo ih u spisima kne zova kancelarija dalmatinskih gradova kao morlacchi ili vlahi.14 U kasnijem mletačkom kan celarijskom slangu u Dalmaciji morlacchi su svi žitelji kopna, dok su otočani boduli. Tada ova riječ nije bila uvredljiva. Međutim, u XIX. st. ona je postala uvredljiva u govoru dalmatinskih Talijana, a takva je i danas. Smojina riječ vlaj upravo je riječ dalmatinskih Talijana, a tu je riječ mogao čuti u očinskoj kući. Važno je istaknuti da je Smoje bio novinar. Komunističko novinstvo nije poznavalo slobode tiska, a to je značilo da je svaki list i svaki novinar imao nad sobom jednoga ili više političara o kojima je ovisio. Smoje je našao svoje gazde u Beogradu. Tako se dogodilo da je njegovo “Malo misto” trebalo postati diverzija u Dalmaciji. U posljednjoj seriji doznali smo da je ona prošla kroz mnoge oblike cenzuriranja i uz velika neslaganja Marušića i Smoje. Marušić je uvijek bio čovjek hrvatske orijentacije, pa je kao redatelj mijenjao Smojin tekst (što, priznajemo, nije dopustivo u publicistici) i tako je ta serija, koja je, čini se, napisana kao velikosrpska diverzija u Dalmaciji, postala hrvatska. To je razjarilo Smoju, koji je svojim gazdama napisao bijesno pismo. Marušić je otpušten s tele-

10 Talvj je pseudonim sastavljen od početnih slova njezina imena i prezimena – Therese Albertine Luise von Jacob. Vidi još i poglavlje o Karadžiću u Ivan Pederin. 1991. Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima. Zagreb. 11 Ivan Pederin. 2009. Austrijska vlast u dalmatinskoj politici (1878. – 1914.). Zadar, str. 109ff. 12 Ovdje valja spomenuti Zlatu Bojović, autoricu upravo tiskane Istorije dubrovačke književnosti. Ona je kroz cijelu karijeru bila bliska sa Samardžićem, a dubrovačku je književnost uvrstila u srpsku, i to u doba kad je velikosrpska politika pala na najniže grane. Srbi 150 godina sanjaju o Velikoj Srbiji, a danas su od nje dalje nego ikad. 13 Ovo sam doznao od obitelji kod koje su oni u Beogradu odsjedali. 14 Više o tome u mojoj naprijed navedenoj knjizi Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima.

46 studije, rasprave, eseji

vizije, četrnaest godina nije radio, ali je plaću primao. Marušić je dobio fotokopije Smojinih pisama svojim gazdama. U serijama je ova svađa nedorečena, a nije ni objašnjena. Mi danas možemo samo nagađati kakav je bio izvorni Smojin tekst. Ovdje se moramo pitati je li književnost jezična poruka upućena od A prema B ili se između ove dvo- jice nalaze cenzura, gazde i sl. O njegovoj nacionalnoj orijentaciji može nam reći način na koji ga je opisao Enzo Bettiza, njegov prijatelj iz mladosti. Bettiza je splitski Talijan koji se poslije Drugoga svjetskog rata odselio u Italiju, stekao Miljenko Smoje je ugled kao novinar i postao senator. Za hrvatskoga proljeća 1971. otvoreno je kritizirao MASPOK zalažu- ći se za očuvanje jugoslavenskoga jedinstva. Napao ga je upravo Smoje zbog antihrvatskih stavova. Prema Bettizi, njegov članak bio je pun žučnih insinuacija. Kad ga je mnogo kasnije sreo na ulici u Splitu, zagrlio ga je kao da se ništa nije dogodilo i prošetao se s njim po Splitu. Bettiza ga opisuje kao podmuklog.15 Smoji moramo priznati da je talentiran pisac koji je došao iz novinarstva, što je često u književnosti. On je u svom djelu uspješno izveo mnoge književne operacije koje smo naprijed i naveli. Talenta je imao, ali držanja ne. Pa ipak, iako je njegova žena pokrenula čitav me- dijski aparat da govori o njemu, točnije o njoj, nije joj uspjelo uvrstiti ga u prvi plan hrvatske književnosti zbog trivijalnih elemenata u djelu. Tko je ta žena, moramo se pitati. I riječ dvije o Lepi. Lepa Čatipović rođena je 1920. g. u Kotoru kao kći žandarmerijskoga narednika. Još je živa. Udala se za Gleichera. Muža su joj Nijemci odveli u ratu i on se više nije vratio. Ostala je sama, bez škole, s malim djetetom i teško se snalazila. Serije o Smoji koje smo vidjeli na televiziji zadnjih godina zapravo su serije o Lepi. Ona je tu sama kazala: “Smo- je, to sam ja!” Ona je, dakle, bila njegov mentor. U tom poslu bila je uspješna. Bila je uspješna i poslije njegove smrti. Tada je okupila splitske pisce i sastajala se s njima u restoranu Kod Hvaranina u Ulici ban Mladenovoj u Splitu. Ona je predsjedavala tim sastancima (!), njezin je gojenac i Severina. Nema sumnje, Lepa je nešto znala... Smoje je u početku bio obljubljen u Splitu. Kasnije se upleo u mnoge žučljive novinske polemike. Njegovi protivnici opisivali su ga kao jugoslavena, a to je i sam govorio o sebi, da je bio privrženik Slobodana Miloševića. Smoje je priznao da je jugoslaven, pa i tolomaš, čime je izazivao hrvatstvo. Barem potkraj života bio je, ako je suditi po ovim polemikama i napadima, omražen čovjek u Splitu, a i izvan Splita. Napade je vodio Joško Čelan, osobito knjigom Spomenik izdaje. Prilozi za životopis Miljenka Smoje. Protivnik Smoje bio je i Živko Jeličić, koji je 1950-ih godina bio partijski jurišnik i čelnik klasne borbe, ali je, to mu valja priznati, više progonio četnike u Splitu. Kasnije je evoluirao.

15 Miljenko Smoje. Kronika o našem Malom mistu, str. l i dr. Umjesto predgovora. Enzo Bettiza o Miljenku Smoji (Izvadak iz romana Egzil), str. 203–300.

47 zadarska smotra 4, 2015. Šime Ljubičić

Tamburica u Dalmaciji od 1892. godine do Prvoga studije, rasprave, eseji svjetskog rata

Glazba je uvijek bila i ostala jedan od osnovnih promicatelja nacionalne svijesti, jezika i kulture svakoga naroda, pa tako i hrvatskoga naroda u Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća. Narodni list imao je u tome važnu ulogu, posebno kada je bilo u pitanju ne samo otvaranje hrvatskih čitaonica kao središta buđenja nacionalne svijesti, nego i osnivanje pjevačkih društava i tamburaških zborova. U prilog tome ide i ovaj članak o osnivanju tamburaških zborova u Dalmaciji od 1892. godine do Prvoga svjetskog rata. U članku se također pokazuje da su se od samih početaka na tamburici izvodile i najkompliciranije arije, a ne samo narodne pjesme.

Kada govorimo i pišemo o tamburaškoj glazbi u Dalmaciji, valja reći da je sve krenulo iz Beča, gdje je koncem 1891. g. održan koncert u povodu desete godišnjice djelovanja Hrvatskoga akademičkog društva Zvonimir. Uz brojna istaknuta imena (sveučilišnoga profesora Vatroslava Jagića, baruna Dragana Vraniczanija iz Karlovca…), koncertu su nazočili i istaknuti pojedinci iz Dalmacije: dr. Ante Biankini, zastupnik don Frane Bulić iz Splita, Stjepan Buzolić, ravnatelj muške preparandije u Zadru… Posebno ističemo nazočnost i donatorstvo desetero osoba iz Trpnja u Dalmaciji: dr. Mate Jurakovića, Stijepa Zibilića, Mate Mrčića, Ante Ivete, Mate Ivete, Luje Jerića, popa Krste Milasa, popa Nikole Buntielića i F. Vida, načelnika općine. Kojim su se poslom oni našli u Beču, nije nam poznato, a zbog čega ih ovdje spominjemo, saznalo se nekoliko godina kasnije. Vjerujemo da je baš od imenovanih i potekla ideja da bečki Zvonimir upriliči koncertno putovanje po Dalmaciji početkom 1892. g. Naime, 8. veljače 1892. g. građani Staroga Grada (tako se nekad pisalo za Starigrad na Hvaru) proslavljali su pobjedu svoga mještanina Jurja Biankinija na izborima za zastupnika u bečkome parlamentu. Završne rečenice dopisa glase ovako:

48 studije, rasprave, eseji

Odavno smo u našem gradu živo osjećali potrebu pjevačkog družtva. Veseli nas, što može- mo javiti, da su nastojanjem amošnjih rodoljuba, izradjena pravila pjevačko-tamburaškog družtva Hektorović. Želimo da što prije stupi u život.1 Da bečki Zvonimir ne bi iznebuha stigao u Dalmaciju, bilo je potrebno izvršiti i određene predradnje, odnosno napraviti mu određenu promidžbu. Tu je ulogu odigrao baš Narodni list (u daljnjem tekstu: NL), kojemu je Biankini bio urednik. Već u broju 57./1892. I. B. I-ić (na- žalost, nismo uspjeli saznati tko je ta osoba) piše članak o postanku tamburaških zborova, o ljudima koji su se time bavili i o osnivanju tamburaškoga zbora pri Hrvatskome akademič- kom društvu Zvonimir u Beču (u daljnjem tekstu: HAD Zvonimir). Autor članka kreće od konca 1870-ih godina, od Sladačeka i Vukovara, preko Osijeka i Mije Majera i njegova dolaska u Zagreb 1880. godine, priključenja Slaviše Kotkića, Slavka Šrepela, Milutina Farkaša i drugih. Slavko Šrepel dolazi u Beč 1883./84. g. i pri HAD-u Zvonimir osniva muški tamburaški zbor. Nakon izvjesnoga vremena Joso Bartulić osniva i ženski tamburaški zbor. Time je HAD Zvonimir “na vrhunac svoje slave došao”. Nadalje, autor ističe da gotovo po svim većim gradovima Hrvatske (a i izvan Hrvatske: Prag, Grac, Trst, Ljubljana…) djeluju tamburaški zborovi. Već tada djeluju i čak četiri ženska tamburaška zbora (Beč, Zagreb, Split i Rijeka), a u Zagrebu i tamburaška škola pod vodstvom Milana Farkaša. U sljedeća tri broja NL-a, od 63. do 65. broja, isti autor I. B. I-ić piše o boravku HAD-a Zvonimir u Dalmaciji. Stoga krenimo redom. Zbor je iz Beča stigao preko Rijeke u Pulu 27. srpnja 1892. g., gdje je održao čak dva koncerta (28. i 30. srpnja). Prije Pule tamburaši su se zadržali u Mariboru i Celju, gdje su također održali koncerte. Odlazeći iz Pule, ističu da već sada mogu reći da su uspjeli jer im je u svim ovim mjestima obećano da će i oni osnovati tamburaški zbor. Brodom Triton stigli su 1. kolovoza u Split. Uz veličanstveni doček i pozdrave naroda – šok, zabrana koncerta! Ipak se do sutradan sve sredilo: uspjeli su i gradsko i kotarsko poglavarstvo uvjeriti da oni nisu političko, nego zabavno društvo te da za nastup nije potrebno dopuštenje poglavar- stva. I baš ta “kvaka” – zabrana – učini da je svijet nagrnuo na koncert u tolikom broju da dvorana u kojoj se koncert održavao nije mogla primiti sve koji su htjeli nazočiti. Pisac teksta nada se2 da će uspjeh koncerta “potaknuti tamburaše i tamburašice split- skog Zvonimira (splitsko muzikalno društvo Zvonimir osnovano je 1884. godine, op. a.) na veću djelatnost i veće rezultate”. Već sljedećega dana (3. kolovoza) koncert je održan u Makarskoj, gdje su također morali uvjeravati vlast da su zabavno, a ne političko društvo. Nakon Makarske slijedila je Jelsa (4. kolovoza). Po dočeku koji je tamburašima priređen u Jelsi piscu članka činilo se “kao da je veliki blagdan. Sve je svetkovalo… naša hrvatska tam-

1 Narodni list, 1892. godine, broj 14. U daljnjem tekstu: NL, 14/1892. 2 NL, 63./1892.

49 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. burica slavila je slavlje.” Koncert je održan u mjesnoj čitaonici “koja se pokazala malenom da primi toliko gostiju sa svih strana otoka Hvara i Brača sakupljenih”. Sljedećega dana eto ih u Starigradu (Hvar), gdje su bili gosti nadaleko poznate obitelji Biankini. Značajno je napomenuti da ni u Jelsi ni u Starigradu nije trebalo uvjeravati vlast ni u što. Tamo nisu vladali talijanaši. Dočekivani su uz mužare i glazbu, posebno u Jelsi. I na koncertu u Starigradu dvorana je bila dupkom puna, a piscu članka bilo je posebno drago kada je na koncertu zapazio i nekoliko talijanaša, među njima i samoga učitelja “Ban- da Citadina”, koji se “diviše hrvatskoj tamburici i hrvatskoj narodnoj glazbi”. Opet povratak u Jelsu i odatle na otok Brač, u Selca, gdje se zbio “jedan od najsrdačnijih dočeka, jedan od najljepših časa što smo ih proživili… u Dalmaciji”.3 Obitelj Didolić u Selcima poduzela je sve što se moglo da boravak u Selcima, iako dogovoren u posljednji trenutak, tijekom turneje bude što bolji. I bio je to – “triumf hrvatske umjetnosti”, kako piše I. B. I-ić. Povratak u Split (8. kolovoza) članovi Zvonimira iskoristiše za odmor i slikanje, a sliku su poslali svim mjestima u kojima su održali koncerte. Turneja bečkog Zvonimira po Dalmaciji završila je 9. kolovoza 1892. godine u Kaštel Starom.

Mjesta u Dalmaciji s tamburaškim sastavima: prvi nastupi i zaslužne osobe

Svojim koncertima u srednjoj Dalmaciji i uz pomoć Narodnoga lista HAD Zvonimir iz Beča izvršio je veliku promidžbu. Međutim, ni to nije bilo dovoljno pa je NL objavio i ovu noticu: “Od neko doba i kod nas u Dalmaciji stala se liepo širiti hrvatska tamburica pa na nekim mjestima imamo jur zavedena i tamburaška družtva.” Svi oni koji žele nabaviti “izvrstnih tamburica neka se obrate na gospođu Tereziju Kovačević u Zagrebu”. Naglašavaju, međutim, da je ona Hrvatica, “domaća žena”, pa zaslužuje prednost pred tuđincima.4 Ako je desetero viđenijih osoba iz Trpnja nazočilo koncertu i materijalno poduprlo HAD Zvonimir u Beču, onda se moglo očekivati da će se nešto dogoditi i u njihovu mjestu. I dogodilo se: 23. veljače 1895. godine – “otvor hrvatskog tamburaškog družtva Hrvatska vila u Trpnju”.5 Narod je pristigao iz svih okolnih sela u dvoranu općinskoga doma, koji je za tu prigodu “bio urešen slikama iz domaće povijesti”: slikom Hrvatskoga sabora iz 1848. godine, slikom kralja Tomislava, slikom krunidbe kralja Zvonimira, slikom dr. Ante Starčevića itd. Svečanost je otvorio predsjednik društva dr. Stjepan Vitez Feri, nakon čega je uslijedio program kakav se i očekivao u to preporodno vrijeme: recitacija koju je za ovu prigodu “svečanog otvora tamburaško-pjevačkog družtva HRVATSKA VILA u Trpnju napisao prijatelj umjetnosti P”, a interpretirala P. I. obučena u konavosku narodnu nošnju,6 koračnica

3 NL, 65./1892. 4 NL, 31./1893. 5 NL, 20./1895. 6 NL, 16./1895. u podlistku je objavio ovu pjesmu; pjesma ima četiri strofe. Navodimo prvu strofu: “Tam sa nebeske plave vedrine / gdje no se gojiš ko svježi cviet, / sred ove naše zemne nizine, / Hrvatska Vilo, spusti tvoj liet”.

50 studije, rasprave, eseji

“Hrvatska vila” koju je uglazbio Blagoje pl. Bersa i posvetio tamburaškom društvu koje ju i izvodi, recitacija “Djed i unuk” Petra Preradovića, “Ruska ciganska popijevka” koju je “udarao solo, uz pratnju berdaša i bugarijaša, učitelj J. Barani”. Potom su uslijedile Zajčeve “Tri čaše” i stara koračnica “Naprej” (na sveopću radost svih nazočnih, a posebno starih pomoraca), Preradovićeva “S bogom domovini” i “Četa” Ivana Mažuranića… Sve je završilo kako je i dolikovalo tom vremenu – himnom “Lijepa naša domovino”. Za Silvestrovo (31. prosinca 1895. godine) prvi je put nastupio tamburaški zbor u Visu, piše zadarski Narodni list.7 Zavladalo je neopisivo oduševljenje u prepunoj dvorani “Viškog škupa”. Prvo su izveli himnu “Lijepa naša domovino”, koju su morali čak nekoliko puta ponoviti. Potom su izvedene koračnice: “Pod zaštitom hrvatske trobojnice”, “Hrvatsko cvieće, karišik (potpuri) hrvatskih napjeva”, “Valapuck Mazurka” i “Zbogom, more” te na kraju “Hrvatska polka”. Interesantno je napomenuti da su bisernice svirale djevojčice. Učitelj viških tamburaša bio je Vitek, koji je za svega nekoliko mjeseci uvježbao zbor. Početkom 1897. godine tamburaški zborovi istovremeno se pojavljuju u Rabu i Pagu. Dana 10. veljače 1897. godine pod vodstvom Istranina Anta Ivana Volarića nastupa prvi put tamburaški zbor u Rabu, a već 11. veljače 1897. godine pod ravnanjem F. Volarića nastupa tamburaški zbor u Pagu. Društvo Rabski Napredak priredilo je u dvorani mjesnoga svratišta ples, a tamburaški zbor se “za prvi put prikazao javnosti, koncertirajući prije plesa”. Došlo je sve “što je u gradu neodvisno i što hrvatski ćuti”, više od 200 osoba. “Koncert započe… odabranim programom, koji bi od tamburaša vješto izveden uz neprestano povladjivanje obćinstva. Našu omiljenu pjesmu Liepa naša domovino obćinstvo je stojke slušalo.” Koncert je trajao oko dva sata, a zatim se nastavilo plesom do jutarnjih sati.8 Već 24. veljače bila je upriličena i druga zabava, za koju dopisnik piše: Ako je prva zabava što priredi ovih poklada ovdašnje družtvo Rabski Napredak ispala sjajno, druga postigla je vrhunac. Zabava ova može se zvati triumfom hrvatske misli u Rabu… Tamburaško-pjevački zbor, pod upravom vrlog učitelja Volarića, ovršio je tačno svoju ulogu.9 Za prvu godišnjicu osnutka Hrvatske čitaonice u Pagu (11. veljače 1897. godine) bila je priređena večera. Bilo je veselo i nazdravičarski “prožeto rodoljubnim duhom i željom da hrvatska čitaonica i unapred bude dostojnim mjestom zabave, pouke i patriotizma”. Na večeri je tamburaški zbor, ustrojen samo tri tjedna ranije, uz ravnanje učitelja F. Volarića, “odsvirao nekoliko komada na obće zadovoljstvo i oduševljenje”.10 Sljedeći nastup tamburaša bio je upriličen već početkom ožujka. Za ovaj nastup tambu- raša piše da u lijepo urešenoj dvorani “tamburaši uprav se opošteniše”.

7 NL, 5./1896. 8 NL, 18./1897. 9 Isto. 10 NL 18./1897.

51 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

I koncem travnja u čitaonici je bio upriličen koncert. Tada je u Pagu boravio i opat Josip Kolačko, narodni tribun (ili, kako ga dopisnik zove, “propovjedaoc”) iz Karlobaga. Ovdje moramo dodati da F. Volarić nije bio samo dobar glazbenik; on je i vješt slikar. Pa- žani se ponose. Dopisnik NL-a piše: “Tko dođe u naš grad ima baš da se nadivi ljepoti, ukusu i vještini slikara Volarića. Poći u ljekarnu Martinelli-a, zaista zaslužuje. Ne bi rekao čovjek, da je u malom gradiću kao što je Pag, nego bi pomislio na Trst ili Rijeku.” Naime, Martinellijevu ljekarnu preuredila je vješta Volarićeva ruka, naglašava dopisnik.11 Pod naslovom “Prvi koncert našeg tamburaškog zbora” zadarski Narodni list donosi čla- nak iz Drniša od 29. prosinca 1897. godine, u kojem se navodi da je hrvatsko tamburaško društvo Petropoljac dalo svoj prvi koncert 19. prosinca 1897. godine. Inače, nastup se već duže vrijeme očekivao.12 Koncert je započeo pozdravnim govorom tamburaša i tajnika društva Nikole Zvonimira Adžije. Potom je uslijedio program: “Lijepa naša domovino”, “Danica” V. G. Broza, recitacija “Oj, budi svoj” Augusta Šenoe, “Vienac hrvatskih pjesama” M. Farkaša, “Mazurka” V. G. Broza, serenada “Spavaj slatko” u izvedbi Dušana Montena na I. braču i uz pratnju zbora, poputnica “Zagrebu” J. Walingera. “Osobito liepa i na obću želju više puta ponavljana bila je Potpuri hrvatskih pjesama od Broza, a entuzijazam je prešao svaku granicu, kada su, kao završni komad udarili preliepu serenadu Stante zviezde u izvedbi I. Dizdara (gudalica) i V. Ivačića (brač III.).” Ipak, kraj koncerta nije mogao bez himne “Lijepa naša domovino”. Za pojavu tamburice i tamburaškoga zbora u Drnišu zaslužan je bio opat Boni Bolani. Ni 1898. godina nije prošla bez tamburice. Nalazimo je u Trogiru, Zadru i Hvaru. U Trogiru je 4. svibnja 1898. godine bio upriličen prvi koncert tamburaša. Očekivanje je bilo veliko, “ali je zato i izpadak dostojan bio svakog očekivanja”, piše dopisnik i nastavlja: “Ne sustajuć tek na početku puta, želja svih pravih Trogirana bila bi, da im prvi njihov napor bude plodonosan i koristan za ovaj naš stari zavičaj, kojemu je… od potrebe nešto malo svježeg života i okrepljenja duha.”13 Uspjehu koncerta najviše je pridonio učitelj vitez Bozzotti “koji je svojom prirođenom vještinom izvrstno uvježbao svoje gojenike te ih uprav začarao i u se zaljubio. Njegovi komadi u programu najviše su i bili aplaudirani, a skladba Oprosti mi majko moja (dvopjev za bračeve) postigao je vrhunac u obćinstvu.” Bozzottijeve partiture, piše dopisnik, nimalo ne zaostaju za “najboljim našim skladbama ove vrsti”. Od ostalih tamburaša dopisnik ističe vještaka na braču Ivana Tironija i dvojicu dječaka: Miroslava Puovića i Špiru M_lića.

11 NL, 35./1897. 12 NL, 2./1898. 13 NL, 40./1898.

52 studije, rasprave, eseji

U Zadru je 30. svibnja 1898. godine gimnastičko društvo Hrvatski sokol otvorilo tečaj za tamburicu, violinu i pjevanje.14 Da je taj tečaj imao itekako dobre rezultate, osvjedočili smo se 1903. g.15 Ove godine i Hvar ima tamburaški zbor. 31. srpnja 1898. godine upriličen je prvi tambu- raški koncert, koji je “svakoga zadivio, jer su tamburašice i tamburaši dokazali svoju sposobnost i ljubav za hrvatskom tamburicom i glazbom. Strukovnjaci su se veoma laskavo izrazili o udaranju. I ovaj novi uspjeh može naš mladi tamburaški zbor s ponosom upisati u svoj ljetopis.”16 Uspjeh nečega što je hrvatsko ne sviđa se talijanskom Dalmati. Njemu smeta i crvena kapa na glavama tamburaša, smeta mu trobojnica na berdi, smeta mu hrvatski napjev… – sve što je hrvatsko i hrvatski diše. Posebno mu smeta rodoljubno opredijeljeno svećenstvo, a najviše im smeta kotarski školski nadzornik Petar Machiedo, “poštena i najmiroljubivija osoba na Hvaru”.17 U Benkovcu na svetkovinu sv. Ante 1899. g. u večernje sate u općinskoj dvorani priredila je benkovačka “hrvatska omladina prvi put koncert za udaranje tamburica”.18 Koncert je započeo hrvatskom himnom, a potom je “sliedilo udaranje najizabranijih komada sve do u kasno doba noći…”. Voditelj zbora bio je dr. J. Gjentilica. Uslijedilo je razdoblje višegodišnjega zatišja u osnivanju novih tamburaških zborova u Dalmaciji, a čini nam se da su mnogi zborovi osnivani ranijih godina utihnuli. Jedan od takvih bio je i tamburaški zbor osnovan u Kninu 1899. godine, koji je obnovljen tek 1912. g.19 U ovome razdoblju znamo samo za osnivanje pjevačkoga i tamburaškoga društva Pavlin u Selcima (otok Brač) 1901. g.20 te pjevačkoga i tamburaškoga zbora Bihaćka vila u Kaštel Novom i Starom 1903. godine.21 O datumu osnivanja ovih društava, programu prigodom prvoga koncerta, voditelju zbora… ne znamo ništa. Pri Hrvatskom glazbenom društvu Zoranić u Zadru otpočela je s radom 1. prosinca 1909. g. škola za tamburu. U isto je vrijeme trebao otpočeti i rad tamburaškoga zbora, stoga se poziva pučanstvo koje je već upućeno u tamburanje da se prijavi.22 I na kraju, novi tamburaški zbor u Kninu – Hrvatski tamburaški zbor Svačić održao je svoj prvi koncert na svetkovinu sv. Ante 1912. g. u kavani Dinara pod ravnanjem I. Kurtovića. Zasluga za osnivanje ovoga zbora pripada u prvome redu trgovcu i posjedniku Niki Slaviću, koji se najviše trudio i zauzeo da se zbor u djelo privede, piše dopisnik.23

14 NL, 41./1898. 15 NL, 37./1903. piše da je 6. svibnja 1903. godine Hrvatski sokol organizirao priredbu u Narodnoj čitaonici u Zadru. Ovo izdvajamo kako bismo mogli saznati što je sve moglo izvesti neko tamburaško društvo i u ona vremena i kako bismo istaknuli čovjeka koji je tome doprinio: “Vrli tamburaški zbor, koji je umjetničkom preciznošću odigrao izvadak iz Traviate i Brozovu poputnicu Sve za domovinu bio je predmetom srdačnog povladjivanja… Ako je koncert požnjeo ovako častan uspjeh, najprvo je zahvaliti vrlom i revnom učitelju gosp. I. Novaku, a onda maru i dobroj volji sve družine.” 16 NL, 65./1898. 17 Isto. 18 NL, 50./1899. 19 NL, 48./1912. 20 Sloboda, Split, broj 78./1906. 21 Sloboda, Split, broj 76./1908. 22 NL, 95./1909. 23 NL, 48./1912.

53 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Tamburaški zbor Vila iz SAD i njegov (mogući) utjecaj na osnivanje tamburaških zborova u Dalmaciji

Na pitanje o utjecaju tamburaškoga zbora Vila na osnivanje tamburaških zborova u Dalma- ciji teško je odgovoriti. Ipak, prije bismo rekli “Da”, nego “Ne”, barem kada je riječ o srednjoj Dalmaciji. NL prenio je članak24 objavljen 21. rujna 1895. g. u listu Sloboda, koji su izdavali naši iselje- nici u New Orleansu. Evo toga članka: Iz stare države Pensilvanije, došla su danas naša braća hrvatski tamburaši, da u velikom Chicagu dokažu što su kadri Hrvati, osim težke radnje, da stvore i rade. Chicago je danas središte svijeta. Dokle su naši tamburaši bili u Pensilvaniji, malo o njima znalo, pa tek što stupiše na tlo Chicaga, tako rekući, cieli sviet za nje znade. Već su novinari, što zastupaju velike čigaške i svjetske novine, bili kod nas, da štogod doznadu o toj našoj najmilijoj glazbi – tamburici. Do malo dana pako znati će svako diete u Chicagu nešto kazati o tamburici. Hrvatski tamburaši posredovanjem našeg uredništva sklopili su za 14 dana ugovor s velikim muzeom na Clark i Madison ulici, a poslie toga će po okolnosti sa ravnateljem jednog velikog kazališta, dogovoriti se. Braću, koja su već međju nama, srdačno pozdravljamo, pozdravljamo ih, jer će i oni mnogo doprinieti upoznanju i razširenju hrvatskog imena po ovoj slavnoj i slobodnoj zemlji. Živila Hrvatska! Živio tamburaški zbor Vila! Sljedeći dopis iz New Orleansa od 17. listopada 1895. godine,25 pod naslovom “Hrvatska tamburica u Chicagu – Izbor zastupnika Biankinija”, poslao je Ivo Fr. Lupis Vukić. Tamburaški zbor Vila prvi je i jedini tamburaški zbor u SAD-u. Osnovan je zaslugom Hrvata P. Pavlinca, a pod upravom Vjenceslava Zime. Članovi su zbora obični radnici, kojima je želja proslaviti hrvatsko ime i izvan domovine. Toliko su se dobro uvježbali na tamburici da su se već predstavili američkoj publici na pozornici Kohl & Middleton muzeja u Chicagu i angažirani su za sljedećih 14 dana. Tamburica se toliko svidjela da su dolazile tisuće ljudi kako bi čule taj “čudesni instru- ment”. Sve novine pišu da su tamburaši postigli najveći uspjeh. Hrvatska himna “Lijepa naša domovino” postala je toliko popularna da ju je činovnik glasovitoga Edisona umetnuo u svoj fonograf pa ju je moguće čuti kad god poželiš: “stupiš u muzej, platiš pet novčića, staviš ciev na uho… pa da se Hrvatu tako srce od milinja rastapa”. Drugi dio članka govori o proteklim izborima za Carevinsko vijeće u Beču, a Biankini je u korčulansko-pelješkom kotaru pobijedio na listi Stranke prava u Dalmaciji. Sada kada se saznalo da je Biankini izabran, veselje je bilo neopisivo, jer “Biankini žive u srcu svakog američkog Hrvata. A kako i ne bi? Biankini se bori za narod, ne čeka on na zgodan čas, niti prodaje svoj narod za kojekakve odlike, kavalirstva ili zlatne križeve”. Pitamo se još i danas jesu li i koliko ovi tekstovi mogli utjecati na osnivanje tamburaških zborova na području Dalmacije.

24 NL, 87./1895. 25 NL, 89./1895.

54 zadarska smotra 4, 2015. Srećko Lorger

Dok mi je abe, ne bojim se age (narodna poslovica) studije, rasprave, eseji

Leksem àba (: ȁba) zaslužuje pozornost i iz bizarnoga razloga što valjda nema našega rječni- ka u kojemu to nije prva složena natuknica. Najčešće se ovako objašnjava: ‘grubo sukno; gornja muška haljina; čohani prekrivač za sedlo, abajija’ (RSA), ‘vrsta grube haljine’ (SrRj), ‘grubo sukno i od njega napravljen ogrtač’ (ERj, ARj, BI), ‘…neočešljana čoha od vune; vuneni gunj’ (BenRj), ‘1. domaće sukno (čoha je ljepše i mekše kupovno, a aba grublje i deblje domaće sukno); 2. ogrtač, skrojen od abe’ (Turc), ‘1. a. gruba vunena tkanina, sukno, b. gornji dio muške odjeće od takve tkanine ili čohe; 2. iznošeno, poderano odijelo, dronjci’ (Adok, RMS), ‘1. domaće grubo sukno od va- ljane vune; abahija, baja; 2. gornji dio muške odjeće od takva sukna (VAn), 3. prekrivač od gruboga sukna (abaija, kabanica); 4. fig. grubo, prosto ‘seljačko’ odijelo’ (PTJ), ‘vrsta pro- stog sukna’ (TurIm), ‘…šajak; derviški ogrtač od takvog sukna’ (Çelebi, /rječnik/, 589), ‘grubo (domaće, seljačko) sukno; čoha od vune ili kostrijeti; ogrtač od abe, gunj, džuba, dušanka’ (Braica, 7). Prisutna je i u starim rječnicima. Mikalja: Aba, ſvitta. Aba panno. hic pannus aba (Blago, 1). Stulli: Aba, e, f. varsta sukna sebetkana, Mik. sorta di panno ordinario, genus panni crassi- oris (Rječosl, 1,1). Della Bella: Panno. Pannus. Svitta. Panno ſalonichio. Panus The∫∫alonicen∫is. Aba, be. f. Panno lino. Panno di raſſa, rozo, e vile. Pannus rudis. Sukno (Dizion, 172). Beloste- nec: Hába, Aba, Panus The∫∫alonicen∫is. Aba (Gazo, 2, 121). Voltiggi: Aba, svitta – vestimento – Kleid, n. (Rics , 1). Parčić: “sorta di panno ordinario, rascia” (RHT, 1). Aba je balkanski i istočnoeuropski turcizam (tur. aba < arap. ‛abā). Osmanski aba – “1. kaba yün kumaş, 2. aba” (gruba vunena tkanina) (OTS, 5). “Ar. ‛abā’ – Grober, dicker Woll- stoff, Mantel daraus” (ogrtač od debeloga vunenog materijala, dlake) (Lokotsch, 1 /§ 2/). “Аба (2) – 1. (Osm.) грубая шерстяная материя – ein grober Wollenstoff, 2.турецкий сукоиный кафтанъ – ein türkischer Ueberrock aus Tuch; абајы јакмак (Osm.) зажечь абу – die Aba anzünden, d. h. sich verlieben” (Radlov, 1, 620; ESRJ, 1, 55; BER, 1, 1). Mak. аба, абаџија, bug. (х)абà, rum. (h)abá, abagíu, arum. abắ, abağí, alb. abé / abë, abaxhí,

55 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. ngrč. αμπάς, slov. ába, polj. haba, ukr. гáбá, rus. абá...1 U Vojvodini abȁ i ába, te zanimljiv izraz: ábe na kotábe – “krenuti na put, otići sa svom svojom imovinom; poći nekud ne- pripremljeno, nepromišljeno; poći u skitnju” (RSGV), što odgovara u Leskovcu abadžıja̍ – ‘besposličar’.2 To možemo dovesti u vezu s tur. dijal. abacı – ‘hvalisavac, lažov; koji besplatno jede i pije’ (DS, 5). Treba zabilježiti i dva homonima. 1) Aba̍ – ‘bol ispod grudi’. Bo̍li me ı՛spod gru՛di, vı՛kav a՛ba je… (Vranje).3 Možda od *haba. Daničić bilježi (поха, šteta): да ходє бласи свободно (и) ихь добиткь беь бсе хабє и лєди (RKSS, 3, 406).4 Rus. dijal. хáба (rupa u putu), polj. dijal. chaba (rebro; udubljenje u predjelu ključne kosti kod čovjeka, ili slabina kod životinja; posno meso; pogrdno o domaćim živo- tinjama), kašupski χaba (mršava krava), ukr. хáба (kljuse) (ERSr, 1, 35; ESSJA, 8, 7; SEK, 2, 271–2). Slov. hába (krilo; der Flügel, der Fittig). Tzv. Cafovo slovarsko gradivo5 ima primjer: “Stara ptičke ob hudi uri ogrne s habami” (Pleteršnik, 1, 262). Ili – “ptica je zafrfotala s habami” (SSKJ). 2) Ába – ‘odmila za majku ili sekrvu’. Na Kosovu aba – “tako zove mlađi brat ili sestra stariju sestru” (KMD, 1, 2), ali imamo i ava , nejasna postanja – ‘babica, primalja’ (ib.). Tur. dijal. aba – ‘majka; baka; starija sestra; gospođa; tetka; djeveruša’,6 skraćeno od tur. abla – ‘starija sestra’ (büyük kız kardeş, ETS, 6).7 Sevortjan je temeljito istražio turske dijalekte i šire turkijske jezike i govore. Susrećemo oblike apa ~ aba, äpä, afa, awa, abba/apba, uba, apak, uwa… Značenja su uglavnom kao kod Antona Kneževića: 1. majka (turski, turkijski, uzbečki dijal.; kirgiski, ujgurski, tuvinski, čuvaški), 2. starija sestra (uz navedene govore čuje se još u tatarskim dijalektima i u karagaškom jeziku), 3. tetka (prasl. *tetъka), u raznim govorima ili je očeva ili majčina sestra, 4. rodica, arh. (čuvaški – старшая родственница отца), 5. baka (моя бабушка), 6. naziv za stariju ženu (karaimski), izraz poštovanja za ženu, u uzbeč- kom adj. za ženu, 7. zaova ili jetrva, 8. žena (абы), u kojbaljskom, dijalektu hakaškoga jezika otac”. To“ - أب ,(ESTJA, 1, 54–58, 158–159).8 Valja usporediti i s èbū, àbū, indecl. < ar. äbū (äb)

1 Cf. Mefküre Mollova: Sur quelques turcismes a- dans les langues serbocroate et bulgare, LB, 25/2 (37–66), 37–38. 2 Brana Mitrović: Rečnik leskovačkog govora, Narodni muzej, Leskovac, 1984. 3 Momčilo Zlatanović: Rečnik govora južne Srbije, Učiteljski fakultet,Vranje, 1998 (1–491). 4 Opširnije u MSerb, 24 (1234. – 1240. Matthaeus Ninoslav, Bosnae magnus banus, Joanni Dandulo, Ragusii comiti, confir- mat privilegium concessum a Kulino bano). 5 Oroslav Caf (Jurij Caf, 1814. – 1874.) neobičan je lingvist. Poznavao je sve indoeuropske jezike, od staroindijskih do keltsko ga. Marljivo je skupljao gradivo za slovenski rječnik na izvorima do 1848. godine, a također je ekscerpirao riječi iz svih slovenskih dijalekata. Rječnik nije nikad izišao, a odbio je i Miklošičevu ponudu. Pleteršnik obilato koristi njegovu građu u svojem rječniku. 6 Anton Knežević: Die Turzismen in der Sprache der Kroaten und Serben (Slavisch-Baltisches Seminar der Westfälischen Wilhelms-Universität Münster, Veröffentlichung, Nr. 3.), A. Hain, Meisenheim am Glan, 1962, 21. 7 Jusuf Sureja (Yusuf Süreyya): Prizrenski turski govor, Jedinstvo, Prishtina, 1987, 160. Cf. Nimetullah Hafiz:Specifičnosti prizrenskog turskog govora, POF, 1977, 27 (61–100). Georgi Pulevski (Gjorgji Pulevski, Ѓорѓи Пулевски): Речник од три јазика [makedonski-arbanski-turski], Državna štamparija, Beograd, 1875. Şirin Tufan: Language Convergence in Gostivar Turkish. Ph.D. Dissertation, University of Manchester, Manchester, 2007. [Inače, o gagauskom turskom koji se govori u Makedoniji (područje Kumanova), jednom od četiri turska jezika južnoturkijske skupine, malo je pisano. Različit je od gagauskoga iz Moldavije, Bugarske i Rumunjske]. 8 Николай Александрович Баскаков: Введение в изучение тюркских языков, Высшая школа, Москва, 21969. Ekrem Čaušević: Tschuwaschisch (Chuvash). U: Wieser Enzyklopaedie des Europaeischen Ostens (ur. Miloš Okuka), Bd. 10 (811–815), Wieser Verlag, Klagenfurt – Wien – Ljubljana, 2002. (IR: http://www.uni-klu.ac.at/eeo/Tschuwaschisch.pdf).

56 studije, rasprave, eseji je prva komponenta muslimanskih, odnosno arapskih imena koja se nazivaju kun’ja. Škaljić ilustrira primjerom: Èbū Bèkr, Àbū Bèkr, Èbū Džáfer, Àbū Džáfer (otac Bekirov…) (Turc, 261).9 Vrlo rijetko naći ćemo i treći homonim ȁba ~ ȁva (od 13. stoljeća prema ngrč. izgovoru), avva, abba; авва, абба, авьва – ‘otac’, uglavnom za ‘Boga Oca’, i to samo u novozavjetnim prijevodima (CSHR, 2, 7–8; RKSS, 1, 4; ARj, 1, 27, 122; RSA, 1, 12). Riječ je aramejskoga podrijetla (vox aramaica), a k nama je došla preko grč.-lat. abba, ἀββᾶ.10 Vid Omišljanin: …nь priêste d(u)hь vs(i)novleniê o nemže i vьpiem’ av’va o(tь)če.11 Misal: …posla b(og)ь d(u)hь s(i) na svoego v sr(ьd)ca vaša vьpijuc’ avьva otče.12 Benedikt: …priêl esi d(u)hь izvolenihь s(i)novь v neže v(a)sь imenuemo aba to e(stь) o(tь)cь.13 Nikola Ranjina: I reče: aba otče, sva uzmnožna tebe jesu: mimonesi čašu ovuj od mene: da ne kako ja hoću, da kako ti hoćeš (ZadLekc, 181). Bernardin Splićanin: Za č kigodi se duhom božjim rvu, oni su sinovi božji. Jere niste prijali duh pohlapljeni opet u strahu, da prijali ste duh posińenja sinof, u kom vapijemo: aba otče (Lekc, 127). Ivan Bandulavić: Zaſƈto vij nepriyaſte dúh ſluxbę opét ù ſtrahu: dà priyaſte Dúh poſinouglienya ſinóu: ù kómu va piyemo Abba Otçe (Pištole, 188).14 Simeon: ...посла свєты син прѣпобьни старьць сь нарєCєнымь авьва сакою кь сынѹ своѥмѹ…15 Hadžić: …а 30га

[U ovome poglavlju opisan je ustroj čuvaškoga jezika, koji se najčešće svrstava u podskupinu tzv. izoliranih turkijskih jezika, skupa s altajskim i halačkim]. Kao inf. znači ‘biti po nekome ili po nečemu imenovan (prozvan), dobiti prezime’. Kako .ةينك ,Kùn’ja, tur. i ar. kunya 9 Arapi nemaju prezimena, termin sa značenjem najužega rodbinstva nastaje putem genitivne veze jedne od riječi: äbū (abū) – ‘otac’, ibn – ‘sin’, umm – ‘mati’, bint – ‘kći’ (u dvočlanim sintagmama uvijek je ispred imena) (Turc, 425; PTJ, 404). 10 Erwin Preuschen: Vollständiges griechisch-deutsches Handwörterbuch zu den Schriften des Neuen Testaments und der übri- gen urchristlichen Literatur, A. Töpelmann, Gießen, 1910, 1, s.v. ἀββᾰ. Egidio Forcellini: Totius latinitatis lexicon, opera et studio Aegidii Forcellini lucubratum; et in hac editione post tertiam auctam et emendatam a Josepho Furlanetto alumno seminarii patavini; novo ordine digestum…, 1–4, Typis Aldinianis, Prati, 1858. – 1879., 1, 5. [http://www.documentacatho licaomnia.eu/20vs/219_Forcellini/Aeg_LT.pdf]. 11 Brevijar Vida Omišljanina, 87d. To je u kožu uvezani kodeks od 468 listova pergamene, težak gotovo 10 kg. Čuva se u Beču u nekadašnjoj carskoj, a danas Austrijskoj nacionalnoj biblioteci (ÖNB) među dragocjenostima pod signaturom Cod. slav. 3. Sve o Vidu Omišljaninu i o njegovu djelu doznajemo iz bilješke koju je on sam zapisao u brevijaru: “V ime Isuhrstovo, amen. Let Gospodnjih ČTPE (= 1396), miseca marča 11 dan, početi biše te knigi pisat ot Vida, pisca z Omišla. Vsaka kvaderna za pol marki i B (= 2) solda na moju hartu. Ki koli v njoj pomore malim i velikim, pomozi mu Gospodin Bog i sveta Marija i sveti Bartolomei i sveti Anton i vsi Božji sveti i svetice”. Kako pisar Vid nema kleričke titule “žakan” ili “pop”, on je bio ondašnji “profesionalac”, specijalizirani laik koji je sebe i svoju obitelj prehranjivao proizvodnjom rukom pisanih knjiga, u ovom slučaju po narudžbi crkve u Roču u Istri. Branko Fučić u knjizi Vid Omišljanin (Katedra Čakavskoga sabora, Omišalj – Buzet – Roč, 1996.) izračunao je kolika je bila cijena njegova rada time da on daje svoju pergamenu, a za tu “hartu” (oderane i preparirane kože) trebalo mu je 117 ovaca. Po “kvadernu”, u stvari kvinternu, ugovorio je honorar od pola marke i 2 solda, a kako cijeli brevijar obaseže 49 kvinterana, on je brutto zaradio oko 35 maraka, što je u njegovo vrijeme bila vrijednost 7–8 krava. Cf. Gerhard Birhfellner: Glagolitische und kyrillische Handschriften in Österreich, Schriften, 1975, 23 (57–63). 12 Najstariji hrvatskoglagoljski misal, 14b (Vatikanski misal Illirico 4), početak 14. stoljeća, (Biblioteca Apostolica Vaticana, Borg. illir. 4). Ib., Vid Omišljanin. 123d. Cf. Josip Vajs: Najstariji hrvatskoglagoljski misal s bibliografskim opisima svih hr- vatskoglagoljskih misala, Djela, 1948, 38 (106–117). [Prikaz, Vjekoslav Štefanić, Slovo, 1952, 1 (47–55); Petar Bašić: Kada je napisan hrvatskoglagoljski misal Illirico 4?, Slovo, 2008, 56–57 (93–99)]. 13 Regula sv. Benedikta, 5a. Danas Regula (pravilo) ima 60 listova (120 str.), dok je prvotno imala vjerojatno 70 listova. Prema očuvanoj staroj paginaciji vidljivo je da su neki listovi izgubljeni. Potječe s konca 14. stoljeća. Regula je dospjela do književ- nika Antuna Mažuranića, a od njega ju je otkupio Ivan Kukuljević Sakcinski. Danas se nalazi u Arhivu HAZU. Štefanić, 2, 85–90. Cf. Ivan Ostojić: Benediktinci glagoljaši, Slovo, 1960, 9–10 (14–42). Christian Hannick: Zur Altkroatischen Glagoli- tischen Regula Benedicti, Slovo, 2008, 56–57 (187–195). 14 U suvremenom prijevodu ovako izgleda: “Govorio je: ‘Abba, Oče! Sve je tebi moguće! Otkloni ovaj kalež od mene! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!’”, Mk 14, 36. “Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duh rop- stva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče!”, Rim 8, 15–16 (ZgBibl). 15 Navedeno prema Pavel Josef Šafařík: Život sv. Symeona od krále Štěpána (z rukopisu XIII. století), 21868, 13. U: Památky dřevního písemnictví Jihoslovanův, Nákladem Bedřicha Tempského, Praze, 1873.

57 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Януаiя 1800. постриженъ буде за Iеромонаха у манастиру Крушедолу рукомь Авве свога Ioанна Раића, Архимандрита Ковильскогъ, и добиє име Гедеонъ.16 Dok je de- čak pažljivo posmatrao sliku, pristupi mu žena u purpurnoj odeći i tumačaše mu muke na slici. Dositej zapita: ‘Šta treba činiti, da se čovek izbavi tih muka?’ Žena u purpurnoj odeći odgovori: ‘Čini ovo troje: posti, ne jedi mesa, moli se često, pak ćeš se spasiti muka.’ Zatim je nestade. Dečak obiđe celo mesto tražeći je, ali je ne nađe. To je bila glavom Bogorodica. Od onoga časa je Dositej počeo izvršivati one tri zapovesti. Ode u manastir i posta učenikom ave Doroteja.17 Aba (kao tkanina) čest je “predmet” u narodnim pjesmama. Odabrali smo stihove iz pjesme “Budalina Tale dolazi u Liku”, koju je uredio Luka Marjanović u poznatom izdanju Matice hrvatske, u knjizi u kojoj su sadržane tzv. muhamedovske junačke pjesme: Gledao ga Glumac Osmanaga, / Poznaje ga, poznat ge ne more, / Taj je momak vrlo ogolio, / Na njem ništa od odila nije. / Kad dojaha njima na poljane, / Medjer jaše dorušu kobilu, / Na njoj sedlo od orahovine, / Kuskuni joj od mašljikovine, / A kolani od kore lipove, / Dva kajasa dva prez koča lika, / Sve na njemu od abe haljine, / Na glavi mu fesić kapa mala, / Kapa mala vrlo izderana, / Kroz kapu mu perčin ispanuo / A za pasom samica kubura, / Na njoj dvan’est trišnjikovih limova. / Kad dojaha momak na kobili, / Salam nazva, odjaha kobilu, / Zapeše joj od lika kajasi, / Niko primi, niko ne otprimi, / I taj momak side kod Ličana (HNPj, 3, 102).18 Daničić se u natuknici àba (ARj, 1, 27) uglavnom oslanja na zbirku isprava Franje Račkog – Dopisi izmedju krajiških turskih i hrvatskih častnika. Ne bez razloga! I Rački u uvodnom slovu kaže: “Ovom zbirkom okoristit će se ponajprije svaki, koji se našim jezikom zanima. Dopisi pisani su čistim pučkim jezikom, kako ga je govorio sam pisac. Naš se jezik u tih dopisih prikazuje u svih osebinah svojih, kakovimi se on izticao u Bosni i u hrvatskoj krajini u XVI.

16 Дѣла Iована Хаџића у кньижетву названога Милоша Светића: Пѣсне изворне – одъ самога сачинителя скуплѣне (кньига I), Кньигопечатня Др. Дан. Медаковића, у Новомъ Саду, 1855, 71. 17 Tihomir Ostojić: Dositej Obradović u Hopovu – studija iz kulturne i književne istorije, MS, Novi Sad, 1907, 237. 18 Ova osebujna ličnost zaslužuje opširniju bilješku. “Šušnjaru Tali dodijalo čuvati koze u Basači nad Orašcem, pak dolazi i nudi se Mustajbegu ličkomu, da će s njim vojevati. Prisutni mu se Turci Ličani smiju i ne primaju ga, jer ne ima ni konja ni oružja za vojevanje. Tale se ne more od stida vratiti u Orašac, već ode na Kotare kuli Mandušića, ote mu sestru Anu, konja i oružje, odsječe Mandušiću glavu i donese ju Mustajbegu. Od tada se naseli u Trnovcu na Lici, a zovu ga Talom Ličaninom, Budalinom, ličkim pogledanjem.” Zabilježeno je da je Tale bio sin Ibrahimbega iz Vranograča. “Otac mu bio imućan, bogat, a on raskalašen. Znao je očevo blago, ovce i koze kradomice prodavati preko medje u kaure. Otac ga radi toga stao karati i progoniti, a on ostavi kuću i predje u kaure k nekomu staromu popu i kaže mu se, da je Simo iz Doljana. Kod popa je bio Tale 12 godina, dok je sve izučio. Onda htjede pop na njega sve svoje prepisati i dati mu nekakvu veliku knjigu, da se ne boji ni jednog učitelja (svećenika kršćanskoga) na zemlji; ali to ne htjede Tale, već se kaza popu, da je turskoga zakona, ostavi ga i vrati se k ocu. (…) Ako bi ovo i istinito bilo, Tale je svoju očevinu naskoro uputio i potrošio, jer ga pjesme prikazuju ne doduše kao propalicu, ali svakako kao potrošna i lakoumna junaka, u koga se ni carski dukati ugrijati ne mogu. Nego ono, da je kod popa bio, može nam protumačiti, što se u mnogim pjesmama spominje. Tale se često oblači u odijelo kršćanskoga svećenika, meće na se brojanice, čita knjige roždanice (roždanike) i klapovnice (klakovnice), ni pravo ni krivo, ide kao takav medju kršćanske prvake uhoditi ih ili pripraviti kakav napadaj ili otmicu. Tu mu obično pomaže kao djak uskok-Radovan, njegov ponajbolji prijatelj i pobratim. Po pjesmama se razabire svakako, da su oba poznavala bolje nego drugi Turci kršćanske običaje, te su onako preobučeni mogli za Turke raditi. Tako su jednom oba uhodila Kotare, Tale kao slijepac i pjevač uz gusle javorove, a Radovan kao njegov vodja. Ako se Tale samo u ovoj pjesmi spominje kao glavni junak, spominje se u premnogim drugima više manje kao sudionik junaštva. (…) Ne veli pjesma, da bi Tale bio ružan, ali se je znao nagrditi čudnim odijelom, pak je svakoga nagonio na smijeh i podrugivanje. On i jest uvijek gotov na šalu. Najviše se s njim šali Mustajbeg; ali i on smije Mustajbegu svašta reći, a drugima još više, pak ne štedi ni same gospoje i begovske djevojke. Svatko mu oprašta njegove šale i psovke, jer je požrtvovan drug, dobar pobratim i valjan junak. Dukate prima od svakoga rado, dva puta ga pjesma prati u Stambol, gdje mu sultan-padišah daje svaki put po hiljadu dukata. Uza sve to ostaje Tale siromašan, zadovoljan je svojom kulom u Trnovcu, koja je od jasenova pletera, a bujadi pokrivena. (…) Bio je i u Budimu, a poginuo je pod Banjalukom…” (HNPj, 583–585).

58 studije, rasprave, eseji i XVII. vieku. Odjeven je pako tuj većinom u ćirilicu bosansku, kojom se pisac služio onako kako je umio, i pisao ju kako je rieč izgovarao. S toga su i pravopisni pojavi u tih dopisih dosta zanimivi” (Dopisi, Starine, 11, 76). Stoga, evo nekoliko ulomaka u kojim se spominje aba. Ото ие Михо сада дошал, тер га шалемо ум и по нему уам шалемо осам аба и десет импроса и пет белука, а при тогаи послато цетринаист аба – то биуа дуадесет и дуи абе (ib., 88 /§ 15/).19 Razumili zmo sto nam pissete zaradi nassega zusnia Ztipana, po kih dob po uodi zusni nemaiu puta, y zoli nemogu noziti po zuhom, da bizmo uu drugu marhu porachunali, koja ze more po zuhe noziti, tako kako je iosche dusan cheterdezti y zedem kamenou zoli, tako nam poslite abe konech podcheti kamene bele zobuni uzakoga pod kamen, gunie pod dua kamena (ib., 91 /§ 19/).20 Ако ли нећете a ви наше вире назад a иа ћу ваше таки у повщену, и узимаите no пет аба у сваки пут, како сте и досад узимали, и да се остало липо повраћа щхо однесе више цине (ib., 141 /§ 78/).21 Мои гос, да Ахмет море оне чине дати, неби пет хита бил у уаше гос, a сада ие Ахмет и дуа пута пороблен и попал, и сада абе нису оне чине, како ие досада било; ипако сте чинили сушне тер су Сауом носили. Aко би од чине десет аба дали, остало би са ме дали, тер би су оно на ме дубили. Сада иедна аба no пет (с)то иаепри у нашои семли; уеч ако ие уашега гос уола; да с(а) Ахмета дадемо тридесет аба и тридесет имроса и дуа иоргана и иедне чисме; ако уам ие оуако уола, сапоручите га и книгу пишите, како ми пишемо оуаком чином да уам no нему пошалемо петнаест аба и петнаест имроса и дуа иоргана и чисме, a петнаест аба и са петнаест имроса моиу уеру да пошалемо са три мисеча дана роком (ib., 148 /§ 87/).22 Kod kajkavaca (što smo vidjeli u Belostenca) imamo haba. Sa sekudarnim h- čuje se i u Hercegovini – hȁba (: hàba), habenjača (kapa od abe).23 O habi pišu i “krajiški časnici”. …mi smo dobri za nie, kako y za blago; y ouo zada Tomu uzlasmo da nam ouoga puta donese pol struke u dobreh Haba, akoli pako dobre nebudu, w druge se Partike ze uuzimalo bude (ib., 118 /§ 51/).24 И молим те, мои кнезе; говори му нек нам то плати, аколи нече, ми чемо се наплатити како ми буде мозна, ки има рцацу Иванцу, щo саму дао модру хабу за видро меда, и маине четири оке; и защo е Ференац порук (ib., 124 /§ 61/).25 Mnogo je izvedenica od aba.

19 Oko godine 1650. Regen odabama Momković piše sisačkomu kapetanu Grgi Turjaku zašto sve do sada nije dobio (Turjak) ucjene od puštenih kmetova. 20 Oko godine 1652. Sisački zapovjednik Juraj Turjak piše Abdulah-agi Dizdareviću da mu pošalje marhu po kmetu Semitu. 21 Između 1679. i 1688. dubički Omer odabaša javlja sisačkomu kapetanu koliko je već plaćeno otkupa za kmeta Sivu. 22 Godine 1688. Muharem čehaja Kosmajnički moli sisačkoga kapetana Tomu Augustića da otpusti što od ucjene sužnju Ahmetu. Ispričava Ahmeta zašto nije do sada isplatio ucjene. 23 Građa RSA, navedeno prema ERSr, 1, 34. 24 U veljači 1678. g. Ibrahim odabaša piše iz Dubice Tomi Augustiću da je čuo da će nešto otpustiti od ucjene sužnju Tomi i upućuje ga kako da to izvede. Odgovor Augustićev. 25 Godine 1678. Habib barjaktar piše Đ. Tominiću u Sisak da mu utjera dug koji mu duguje nekakav Cvitnić.

59 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Ȁbadžija (: àbadžija) < tur. abacı – ‘1. obrtnik (suknar) koji izrađuje odijela od abe, 2. trgovac koji prodaje odjevne predmete od abe’. Krojač “koji kroji džoke”. Ránković je bıjo ȁbadžija i kròjijo Bȍra mi sve do šésēt šestē (RiZEG, 1). Ȁbadžija – “Abadžije grade najviše gunjeve od gunjske krpe, a i druge različne haljine od (prostoga) sukna i od šajka” (SrRj, 1).26 Abadžıja (KMD, 1, 2), abadžıa̯ ,27 abadžıja̍ .28 “Terzije (abadžije) kroje (‘režu’) i šiju seljačko sukneno odelo.”29 Julije Benešić u svom rječniku (BenRj) navodi danas malo poznatoga pripovjedača i felj tonista Vilima Korajca (1839. – 1899.), župnika u Zemunu koji se, među ostalim, istaknuo i kao satiričar protorealizma. Pronašli smo i abadžiju: Pa u tom divnom božjem vrtu zasadjena neznatna i prnjava varoš Auvergna stoji kao kakva usred lijepa vinograda razapeta dronjava okrpina, kojom se u ljetu čvorci plaše, ili kao kakva usred lijepa šarolika cvijeća slučajno i bezobrazno ponikla pirika. I to vam je mjesto sijelo čitave jedne županije, stolica gradonačelnika i magistrata auvergnanskoga, središte prometa i trgovine, ukoliko se dade trgovati bez parobroda i željeznica, a usto još i bez novca. No i za obrtnike ovo je važno i zgodno mjesto: tu je sjedište i stjecište rekao bih svih skoro iz svega svijeta lončara, abadžija i opančara – toliko imadu te obrtničke struke svojih ovdje zastupnika.30 U sjevernim se krajevima (Slavonija, Srijem, Bačka…) “prosto sukno” aba naziva darovac̏ (: daròvac) (ARj, 2,280; RSA, 4, 61; ERj, 1, 381; Adok, 1, 450; BenRj, 1, 299; VAn) prema mađ. daróc, potvrđeno u 14. stoljeću (MESZ, 1278), što u rum. ima oblik durúț – ‘haină scurtă’ (dlakavi kaput). Rumunjski su sinonimi: mintean – ‘haină bărbătească scurtă, cu sau fără maneci, din dimie, de obicei ımpodobită cu găitane, folosită ın portul popular’ (muški kratki kaput od gruba sukna, sa ili bez rukava, obično ukrašen šarenim upredenim ili-ili plete- nim vrpcama); laibăr (prsluk, làjbek < njem. Leibchen). Zanimljiv je i rum. surtuc – ‘haină bărbătească (din postav) care acoperă partea de sus a corpului și care se poartă (la țară) peste cămașă sau peste vestă’ (muška odjeća koja pokriva gornji dio tijela i nosi se preko košulje ili prsluka) (DEX), s inačicama u mnogim jezicima. Rus. сюртук (ESRJ, 3, 823), ukr. сертук, polj. surdut, slov. surka (: súrka) – ‘suknjič, navodno sive barve, ki se zapenja z vr- vicami (nositi surko; oblečen v surko)’, arh. kočemájka ‘daljša, oprijeta ženska jopa iz blaga (oblekla je kočemajko; žametna kočemajka)’ (SES, 711; ESSJ, 3, 342; SSKJ),31 alb. surtukë (EWA, 397), ngrč. dijal. σουρτούκο, franc. surtout (ogrtač; pokrivalo za košnicu)…32 I u hrv. je surka – ‘kraći kaput ukrašen gajtanima, dio narodne i gradske nošnje’ te u sintagmi ilirska surka označava ‘kaput kakav se nosio za vrijeme ilirskog pokreta u Hrvatskoj u 19. stoljeću’ (VAn). Surinȁ je stariji oblik. Naći ćemo je u Belostenčevu rječniku. “Szurìna, pripaſzanicza. Curta

26 Id. RSGV. Radoje Simić, Levački govor, SDZb 19 (7–618), 508. Gordana Galetin: Iz leksičke problematike severne Šajkaške, PPJ, 16 (59–92). 27 Emilija Milovanović: Prilog poznavanju leksike Zlatibora, PPJ, 19 (13–70). 28 Dimitrije Čemerikić: Rukopisna zbirka reči iz Prizrena (građa RSA). 29 Stanoje M. Mijatović: Resava, SEZb, 46, 180. 30 Vilim Korajac: Humoristička djela, Savremeni hrvatski pisci, knj. 48, Zagreb, 1918, 139. 31 I ta je riječ posuđena iz mađ. Szűr (seljački kaput) vjerojatno je dobila ime po boji szür (siv, taman), szürke ≤ szür (Czuczor, s.v. szűr, szür; EWU, 1465). “Surina, surka chrv. togæ vel pallii genus druh oděvu, pláště, srb. surina ‘muška haljina s rukavima, kao u Srbiji’ gunj pallii genus; mad’. szür hrubý oděv selský”, Matzenauer, 316. 32 Na taj idiom osvrnuo se i Petar Skok u tekstu: Zur Kunde des romanischen Elements in der serbokroatischen Sprache, ZrP, Bd. 36, (641–656), 654 (§ 22 sùrtuka).

60 studije, rasprave, eseji ve∫tis gau∫apina, ∫agulum. ſzurinum oblechen, ∫agulatus, ∫agutus” (Gazo, 2, 530). U SrRj (726) stoji da je surinȁ u Lici muška haljina s rukavima od crnoga sukna, kao u Srbiji gunj. Iveković dodaje da je u drugim krajevima Hrvatske surina haljina kao i ona u Lici, samo što nije od crnoga sukna, nego od sure čohe, od čega se tako i zove (BI, 2, 497). Upućuje nas na surdo- ma i surduma. Surdúma – u Vojvodini “od abadžijnskog sukna s rukavima do sniže pojasa haljina kao gunjac” (SrRj, 726), a u Bačkoj surdóma (zàkrcka /Novi Sad/, komadić čohe što surdomari izmegju šva umeću) (ib., 178). Odatle drugo ime za abadžiju: surdòmār – ‘onaj koji gradi surdome’ (ib., 726), sursabōv̏ – u Vojvodini ‘krojač prostih haljina’, sabo, sabol,33 sàbōv < mađ. szabó, te nazivi za prosti kaput ili kabanicu: surdóma, surdúma, surdolama34 (ARj, 14, 415, 416, 421; 17, 42, 43, 50; BI, 2, 367, 497).35 I Ferdo Hefele u knjizi Naši domaći obrti36 uz abu donosi i lik darovac. No, možemo naići i na “doslovni” hungarizam – dàroc (der Zwilch). Bolje volim dok sam živa u darocu hodit (BŠN, 1870, 262). I još iz jedne bačke narodne pjesme: Maca nosi suknju od pargala, / i maramu žuta gazimira, / i kecelju bela mušulina, / i cipele zlatom štikovane, / papučice crvene štiklice; / a u oca nema ni doroca, / u matere suknja od pokrovca, / u sestrice nema ni suknjice, / a u braca nema opanaka, / u snašice nema keceljice (NpjV, 1, 434 /pj. 766/). A o darovcu nekoliko starijih i novijih primjera. Antun Kanižlić: “Evlogio k sebi dođe, prije u dvoru, u bogastvu, u svili i zlatu zao i opak, a sada u špilji, u siromaštvu i u darovcu bogoljuban, bogu i gospi ugodan.”37 Pavle Solarić: “Ови и други татарси народи сочиняваю такођеръ даровце, крупна вунена сукна.” 38 Ante Kovačić: “I konji letješe sada šumama, sada selima, sada pustim krajevima. Jutarnji zrak i rosa svega me proniknu svojom hladnom vlagom: ta ja sam tek imao postolice na gradsku sašivene na svojim nogama. U tananoj košuljici i gaćicama stadoh drhtati i zubima tresti od hladnoće. Otac me privinu na prsa ispod svoje surine od darovca, a učitelj mi omo- ta noge starim svojim kaputom. Obujmiv očeve grudi, na kojima oćutih da mu srce tuče

33 Belostenec: Szaból. Ve∫tifex, pannicida, ∫artor, ∫arcinator. 2. novoga nachina ſzabol, patagiarius (Gazo, 2, 494). Vitezović: ∫abol, ní Hyrvat∫ki. Halʼlʼinar, Prattenik, Kraja ki tanku opravu síva – Vestiarius… Vesticipus… (HLRj3, 239, 1001). Jambre- šić: Sartor. Szvittar, Sʿivecz, Sʿivavecz, Krajàch, Szabòl. Schneider. Szabó (LexJam, 894). Voltiggi: Sabol, sarto, Schneider (Rics, 475). 34 Danas opanke, a sutra bose noge; danas ćurdiju, a sutra surdolamu: quod mundus tribuit, intendit rapere. Đuro Rapić [Gjuro Rapics]: Svakomu po mallo illiti Predikæ nediljne…, kod Antuna Francesca, Pesta, 1762, 444. Navedeno prema ARj. 35 Kod riječi làjbek možemo vidjeti pejorativno značenje: ‘onaj koji je priglup, nesnalažljiv, nesposoban čovjek’. Slično je kod pojma surtuk – ‘čovjek razvijen a neradan, koji baza besposleno’, aug. sūrtȕčina (KMD, 2, 286–287). Posrijedi je balkanski turcizam. Tur. sürtük – ‘žena koja cio dan besposliči, sokačara’. Istovrijednice su bug., mak. суртук, cinc. surtuc (DEM, 2, 164), alb. syrtyk, ngrč. σουρτούκης. Valjalo bi istražiti postoji li ekvivalent za kakav sukneni predmet? Možda u vezi s tur. sürüntü – ‘ono što je staro, otrcano’? 36 Naslov može unijeti nedoumicu. On, naime, upućuje na to da će se rad baviti djelatnostima koje se izvode kod kuće ili da su kod kuće naučene, možda čak o obrtima “priučenih” majstora. U etnološkoj literaturi taj “domaći obrt” definira se kao tradicijski zanat. Cf. Ivan Šestan: Tradicijski zanati – o problemima etnološkog definiranja ‘jasnog pojma’, EtIst, 11 (111–134). 37 Antun Kanižlić [Kanislich]: Utočište blaženoj Divici Mariji… [Utocsiscte Blaxenoj Divici Marii…], Anton Bassanes, u Mnecih, 1759, 136. 38 Павле Соларичъ: Ново гражданско землеописание (частъ I–II), у Венецïи, 1804, 2, 81.

61 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. polagano ali silno, kano da kovač udara gvozdenim kladivom po nakovalu… Tako doskora i usnuh…”39 Josip Eugen Tomić: “Čovjek je mnogo u prostom, svježem zraku, izmuči se koliko treba u vožnji, a sve to stvara dobar tek. Baveći se tim sportom, ja sam začudo ojačala u struku, baš zato jer mnogo više jedem. – Kod tih riječi Ela prijeđe rukama niz svoje oble, jake kukove, koji su se u koturaškim dimlijama od sivoga darovca još jače isticali.”40 August Šenoa: “Sramite se toga finoga kaputa što ga na sebi nosite. Moj darovac je finiji, pošteniji. Da, gori ste neg’ ovaj narod, što ste ga opojili kao živinu. To je vaša dobrota, koju nam na selo nosite. Pfuj! Sram vas bilo.”41

* * *

Ukratko, još neki oblici od riječi aba. Adj. aben̏ (samo u SrRj, 1), fig. ‘slab, zao, malus’. To je abeno. Kao adv. abeno: Živi abeno (rđavo, prema pravom dobru kao što je aba) (ARj, 1, 29; BI, 1, 2). Hafis-paša povuče za sobom… nekoliko kola abenih kapica… kapica da razda narodu mesto fesova i šalova (Danica, 5, 43). Čuje se i adj. haben̏ . Kod Miklošića хабенъ < хаба - ἄϑλιος, miser (вского юродьства хабенѣйшею ихъ премѹѹдростию), cf. хабити (LPal, 1087). Abènjāk m, abènjača f – starinska kapa od abe (tzv. seljačka kapa), obično je ‘na šiljak’. Ćelavōj glavi prìstajē abènjāk-kapa (plešljivi dio glave može se pokriti i najobičnijom, a ne skupocjenom kapom) (PTJ, 9).42 Adj. abadžijīn̏ , abadžījskī̏ , abadžīnskī̏ – koji pripada, koji se odnosi na abadžiju (zanat, radnju).43 Ȁbadžījka, abađikȁ (: abàdžika) – abadžijina žena. Ȁbadžīnica – radionica u kojoj abadžija šije predmete od abe. Ȁbadžīnka (: abàdžīnka) – duga igla kojom se abadžija služi pri šivanju odijela. Abadžìluk (: ȁbadžiluk) < tur. abacılık – 1. abadžijski obrt (zanat); 2. dio grada gdje su smještene abadžijske radionice i prodavaonice (dućani).44 Poznatija su prezimena: Ȁbadjīć, Ȁbadžīć, Ȁbadžīja, Ȁbardžīja… Ovdje možda ide i nadimak Àba (Stud, 19). Abàija (: abáija) < tur. abaı, aba + ar.-perz. suf. -ī (-iyy) – ‘sukneni pokrivač od abe koji se stavlja konju ispod sedla i preko sapi (aša, čul, čultan)’ (PTJ, 9). Škaljić kaže da je to “sukneni (abeni) konjski pokrivač, koji se stavlja preko sedla. Može biti i od druge vrste tkanine, a ipak se ovako naziva. Ako je abaija vezena, zove se pùli-abáija, pùli-abáhija, pùli-abráhija” (Turc, 65, 526).45 Gusići ovako opisuju: “Abaja (izgovara se i abajlija) – pokrivač od čoje

39 Ante Kovačić: U registraturi (1888), Bulaja naklada, Zagreb, 1999, 36. 40 Josip Eugen Tomić: Melita (1899), Bulaja naklada, Zagreb, 1999, 17–18. 41 August Šenoa: Prosjak Luka (1879), Bulaja naklada, Zagreb, 1999, 58. 42 “Razlika između abenjaka i fesova je ta što su prvi bili od crvenog tanjeg sukna ili čohe, vrlo duboki” (Turc, 68). 43 Kod Benešića (BenRj, 1, 2) – àbadžīnskī, s primjerom: “Svjetlo se petrolejske lampe prospe po sobi i rasvijetli sve što je u njoj. A nije bilo bogznašta u njoj; onako, kako je u svim abadžinskim radionicama.” (Joza Ivakić). 44 “Abadžiluk je ulica u Sarajevu koja vodi od Baščaršije do Careve ćuprije, s istočne strane Brusabezistana” (Turc, 65). 45 Puli najčešće znači – ‘šaren; iskićen, urešen’. Adj. pùli, pùrli, pulàli, pulájli (: pulàjli), indecl. < tur. pullu. Id. tèli-pùli, tèrli-pùrli < tur. telli pullu. “Ukrašen malim žutim ili srebrnastim kolutićima od kovine; izvezen zlatnim (žutim) ili srebrnim koncem (žicom)” (Turc, 526). Bog mu dade vihra sa planine, / Jugovine sa Hercegovine: / Diže mladoj puli-duvak s glave, / Sinu lice

62 studije, rasprave, eseji kojim se pokriva osedlan konj (ide preko unkaša46 i malo preko trupa; mogu biti i rupe za unkaš, a i za stremeno remenje). Puli-abaja – abaja kojom se prekriven vojvodin konj na alci” (RjDZ, 379). Istočnaznice su abáha, abàhija, abája, abàjlija (: abàjlija), abràhija (: abràhija). U Slavoniji i Banatu naći ćemo obàjlija. Pa besidi Omerova majka: / ‘Mili sine, Omer mom- če mlado, / Ti neljubi Merinr divojke, / Lipšom će te oženiti majka, / Lipšom Fatom Brodskoga serdara: / Koja će te zlatom pokrivati, / Svoga babe oružje doniti, / Brat će šarca na poklon ti dati, / A sestrice zlatne obajlije.’ 47 Svi ti oblici pokazuju adaptaciju tur. osnove sufiksom-(j)a , zatim disimilaciju j – j > v – j, hiperkorektno v > h, sekundarno protetsko h-, naslanjanje na tip turcizama na -lija, zamjenu početnog ab- prefiksom -ob, aferezu a- itd. (ERSr, 1, 36). Uspoređuje se s rum. abai, odnosno dem. abăioară (lat. sufiks-oară < -ola), a značenje je isto što i șabracă < tur. çaprak – “pokrov za sedlo, konjski pokrov” (ERj, 1, 2; DEX). Sinonim je cioltar – ‘nakititi konja’.48 U BenRj (1, 2) dva su primjera za taj konjski pokrovac. Abàhija – Alija Nametak: Sve je tiho i mirno, samo dolje rijeka zapjenjena kao pomaman at, pokriven sivom abahijom, njišti i propinje se. Abàjlija – Eugen Kumičić: Vojnici su vodili osedlane dorate i vrance, pod crnim i modrim abajlijama, na kojima se sjajilo srebrno i zlatno vezivo. Matija Antun Relković (Reljković) koristi izraz habajlija u istom značenju (Satir iliti divji čovik, 1762.): Ja ću dati tvoju habajliju, / što sam tebi kod babajka vezla / pak ti nisam za nju kazivala, / jer ju nisam bila izpunila; / a sad sam ju izpunila zlatom. / I dat ću mu đerdan izpod vrata, / jedan đerdan od žutih dukatā, / a drugi je od bilog bisera (SPH, 23, 139).49 Abáija u imotskom govoru pretežno je – bája (Imot, 37; PTJ, 55) ili bajȁ (Stud, 31). Nàmakāo kònja, sèdlo, bàju, òprsine, pa jašio s pazára na pàzār.50 Silvestar Kutleša zapisuje: Ćebe turi, a sedlo naturi, / A po sedlu baju šarovitu, / A po baji puli risovinu; / A po risu mrku međedinu. / Priteže mu četiri kolana, / Sva četiri jedan po drugomu, / I peticu imbrišim kanicu, / Što mu drži na zlatu brnjicu, / Što mu čuva konja od kolana (Pjesmarica, 19).51 Ne treba zaobići pripovijetku “Đerdan” Dinka Šimunovića:

kano žarko sunce, / A sve svate groznica pofata; / Gondže Meho s konja svoga pada (HNPj, 10, 12). [Dùvak (: dùvāk) – ‘veo nevjeste, koprena’]. 46 Ùnkaš < tur. önkaș – ‘prednji uzdignuti dio sedla’. Postoji prednji i stražnji unkaš. Između unkaša se sjedi. Neki prvi unkaš zovu jȁbuka (iako je jabuka u pravilu samo dio prednjega unkaša). Kažu i ȍbluk ili ȍblug (RjDZ, 279, 505). 47 Luka Ilić Oriovčanin: Narodni slavonski običaji, kod Franje Suppana kr. pov. knjigotiskara i knjigotèržca, Zagreb, 1846, 273. [reprint: Gradsko poglavarstvo, Novska, 1997]. 48 “Tk. čapraḳ: ‘Sattel- oder Pferdedecke’ [vom Stamme jap, čap ‘verhüllen, bedecken’]; hieraus russ. čech. čaprak, serb. ša- braka, poln. czaprak; frz. chabraque, schabraque, eng. shabrack, ndl. schabrak, dtsch. Schabracke ‘Satteldecke’, wohl über ung. csáprág” (Lokotsch, 32 /§ 395/). 49 U izdanju koje je priredio Josip Vončina (Biblioteka Temelji, knj. 4, SNL, Zagreb, 1988, 963) neznatno je osuvremenjen Satir Tome Matića iz SPH (1916), npr. umjesto izpunila – ispunila. 50 Josip Bilić: Iztrgnuta lišća (pr. Milan Glibota), MH, Imotski, 1999, 95. 51 Ženidba Kosić Kapetana, kazivao Ante Lončar pok. Mate iz Gornjih Vinjana, 12. VI. 1936. g.

63 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Zagorci bi uz taj dolac, što se hvalio suncu, zastali tek malo i opet mirno koračali velikim putem; no primorci bi se ustavljali dugo i kliknuli više puta u čudu, prije nego što bi se uputili dalje. A čudili se tome, što je preko doca, kroz pšenicu, skakao pomamno mlad, bio ždrijebac, sa visokim turskim sedlom na ledjima. Crvena, srebrom vezena baja na sapima, žarila se prama sniježnoj dlaci obijesna ata, i dva visoka lovačka pseta igrala se s njime šušteći zrelim klasjem, što je pod kopitima prštalo.52 Istog je korijena abànija (: abánija) < tur. abanı < perz. ābānī – ‘1. pamučno platno na kojem su svilom izvezene grane i drugi ukrasi; 2. povezača za glavu (marama, rubac, čalma) od takvog platna’ (PTJ, 7). Najčešće se upotrebljava za ženske marame i za čalme, tzv. šarene ahmedije.53 Ȁbet (: àbet), abit̏ – ‘redovničko odijelo, svećenička halja’ nije ni u kakvoj etimološkoj vezi s turcizmom aba. Potječe od lat. habitus > tal. abito. Ipak, zaslužuje riječ-dvije. Uosta- lom, spominjali smo rizu i sl. Habit̏ , ta dugačka haljina do gležnja sa širokim rukavima, izra- đuje se od vune, osobito za skupine ljudi koje treba krasiti skromnost. Dovoljno je iznijeti dva ‘slučaja’. “Red i zakon od primljen’ja na dil dobroga činjen’ja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika”: …imavši viće s većom stranom od sestar svojih, ima obrati tada priura dvi sestre najstarije i ke najpria jesu obučene u sveti habit (i) ima poslati po onu ka pita umiljeno i skrušeno prijata biti na dil dobroga činjen’ja svetoga reda.54 (…) Drugi dan opatica dovede nju / u crikvu i obuče ju u habit monastirski [Habit Mona∫tÿrzki], govoreći: ‘Kra- / lju vičnji i gospod gospodine, koji si počel dobro dilo u / njoj svarši to do konca. Daj njoj da žive dostojno u / tvojih zapovidi, da vazda najde ufanje pri licu tvojemu.’ (Život, 83). I tri ovodobna navoda iz Raosovih Prosjaka i sinova. Fra Bone pomisli kako su čudesni putovi Gospodnji, jer i on one čudne noći smrznuća bijaše Bogu obrekao da će ispod habita kostrijet nositi sve dok Gospodin ne digne srdžbu svoju od doma oca njegova (P&S, 125). Dok je govorio, neprimjetno je iz orukvice habita izvukao ispresavijan i od prevelike upotrebe dobrano izhaban list papira… (ib., 297).

52 Dinko Šimunović: Gjerdan, MH, Zagreb, 1914, 4. [Odabrane pripovijetke, Bulaja naklada, CD-ROM: Klasici hrvatske književ- nosti – Epika, romani, novele, ALT F4 d.o.o., Zagreb, (pdf, str. 95)]. 53 Ahmedíja < tur. ahmediye < ar. ahmädiyyä – “čalma, saruk, tanko platno omotana oko fesa ili koje druge kape, koja ima oblik fesa. Ako je čalma od bijelog platna, zove se bijela ahmedija, a ako je od platna po kome su žutim koncem izvezene grane, zove se šarena ahmedija. Bijelu ahmediju nose hodže i hafizi, i ona je hodžinska oznaka, dok je šarena ahmedija hadžijska oznaka, nose je hadžije, a i drugi stari ljudi sa bradom” (Turc, 75). Iz narodne (muslimanske) pjesme Boj na Sigetu odabrali smo: A dok hodža muhur prihvatio, / odmah hodža na noge skočio, / a za oštro gvožđe prihvatio, / pa pos’ječe muhur-sahibiju. / Kad mu rusa glava odletjela, / a pade mu b’jela ahmedija, / a ispod nje knjiga ispanula; / al’ to knjiga bana sigetskoga… (NpjM, 1, 128). I jedan primjer iz suvremene književnosti. Hožda siđe u potok, da uzme avdest, a za njim se krenuše vjernici, baš kao guske za gusanom. Po avdestu, ode u džamiju da okujiše. Drma se drvena i trošna munara, jadovito škripi. Gore na munari, na drvenoj šerefi, odmah bijesnu bijela hodžina ahmedija, zagranaše njegove koštunjave ruke, i kroz proljetni vazduh se razlegnu sveta prorokova riječ. Drhti ona vrh netom okopnjenih oranica i čaira i nestaje u uvalama. Seljaci okreću posljednje brazde, puštaju volove ispod jarmova i ostavljaju rala. (Jakša Kušan: U procijepu, Zora, Zagreb, 1954, 92). 54 Vatroslav Jagić: Ogledi stare hrvatske proze, Starine, 1 (216–236), 225.

64 studije, rasprave, eseji

Danas, licem na Duhove, netom poslije velike mise iziđoh iz crkve, probi mi uši neki piskutlji- vi glasić, koji zviždaše baš kao da na pištaljku zviždi: – Protiv svake boljkice i bolje, protiv svake tuge i nevolje, zubobolje, trbobolje, srdobolje, kostobolje, protiv kuge i kolere, posličine i tišike, protiv vrana i gavrana, skakavaca, gundevalja protiv svega što ne valja... – Gledam ja: stotine se ženskih ruku kao jedna njemu pruža. Vidim ja: krune mu daju, a on njima neke sićušne zamotuljčiće, plosnate, u modru papiriću, kao cerotiće neke. Pitam ja: tko je to i što prodaje, a meni će stara Šimunduša zlobno, ma baš zlobno: – Dobar čovjek pomaže sirotinju, a ne ko ti! – i zlonamjerno mi stražnjicu okrenu. Na to mi priskoči crkovinar Marjančić i objasni, da to neki nabožnjak s Tijarice prodaje moći od pomoći, komadiće habita svetoga Ante. A ja šiknuh, i skočih ko munja i ko munja udarih nabožnjaka, izdevetah ga onako na prepad, ma baš ša- kama izdevetah (ib., 303). Ȁbet ili abit̏ (fratarska odjeća) govori se u Imotskoj krajini i zapadnoj Hercegovini (RjDZ, 1; Imot, 27). Ante Kraljević donosi gangu: Skıni abet̏ , stùdenačkī pratre, / Pa će Šíma Nógalova zá te! (RiZEG, 1). Mate Maras u prepjevu soneta Bellija: …a sve mu se abet̏ od vrućìnē lıpī.55 Ȁbetina je ‘kaputina; bilo koji neuredan i islužen zagrnjač’. Nà njem vısī abetinȁ starā, a u džèpu pàrē nı dināra.56 Pejor. za svećenika, redovnika – abetāš̏ . Kad se bȕdū žènit pàrtijāši, / Nè tribajū pratri ȁbetāši. (RiZEG, 1). Već spomenuti Ferdo Hefele u knjizi o domaćim obrtima najviše je prostora posvetio tkalačkoj baštini našega sela. Od deset poglavlja četiri govore o toj temi (I. Tkalčija po Lici i Krbavi; II. Narodno suknarstvo i bojadisanje; III. Čohašija /abađiluk/; IV. Nešto o narodnom kroju i šavu). Valja razlikovati dva “pravca po materijalu”: prteninu i sukneninu. Prtenìna (prasl. i stsl. prъtъ – “komad tkanine”) odjeća je od lana ili konoplje. U Slavoniji i Lici koristi se izraz kèten, a drugdje ćèten < tur. keten < ar. kättān.57 Suknenina – súkno, prasl. *sukati – ‘plesti, okretati’. “Da se uzmogne otkati suknenina, trebamo vune, pak kadšto i kostrijeti. Vunu dobivamo od ovaca i janjaca. Janjeća vuna zove se jarina. Ovce se ostrigu ili ošišaju, a koze se oprutaju (ne strigu se sasvim). Ostrižena vuna cjelokupno zove se runo” (Hefele, 13). Donosi se i ovo zapažanje. “Primorci obično, kad se vuna šiša, gone na mulama i magarcima smokve, pa je davaju u razmijed za vunu; stoga im i ovu pripjevaju: Bribirani gredu, / Crnu vunu predu; / Babe im se špotaju, / Kako ružno motaju (ib.).

55 Giuseppe Gioachino Belli: Soneti (prepjevao na govor Imotske krajine Mate Maras), HSN, Zagreb, 1994, 114. Cijeli sonet “U vinu je istina” (“In vino verità”) glasi: Da si danas čujo velečasnog Julu! / Kad je od kršćenja doša da se kripi, / a sve mu se abet od vrućine lipi, / nakon jedanestog, pri dvanestom žmulu, // reče: ‘Zaguljen je život našeg fratra: / latinski mu zakon dopušta da smota, / a ženidbe nema! Meni je grijota / što rišćanskom popu kripošću se smatra.’ // Pa nastavi Jule: ‘Ko će me poučit? / Ko će zagonetku vikovnu dokučit? / Ni blaženi Jozip s pilon o ramenu. // Zbog čega je važan obred kad se tira? / Šta se više konta, kad pričepiš ženu, / katolička ili praoslavna vira?’ 56 Zapisi Ruže Marasove (ur. Milan Glibota), MH, Imotski, 1994, 80. Stih je iz pjesme “Pisma studenačkog fratra Julijana”. Donosimo cijelu strofu. Evo dvanest godina već prođe / Kako k nami jedan čovik dođe, / Čovik banu po bilom danu, / Lica suva, iznošena ruva – / Koštradinu kad bi s njega skresa / Ne bi bile ni dvi tave mesa. / Gola duša, na njem same trulje, / Nije ima gaća ni košulje; / Na njem visi abetina stara, / A u džepu pare ni dinara; / Gole noge, stari gumenjaci, / Ispale mu i pete i palci; / Još na njemu ništo điletića, / Bit će osta fra Grge Martića. 57 (…) staroj majci porezat haljine, / od ćetana gaće i košulju, / crnu džoku, a feredžu usku, / firale joj kupit u Saraj’vu, / i na glavu jemeniju šamsku, / nek’ se šeta po Travniku stara, / s kadunama nek’ se razgovara, / neka znade, da sina imade! (NpjM, 1, 58).

65 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

U duhu romantično-prosvjetiteljskih uputa Antuna Radića,58 Ferdo Hefele piše: ‘Prosto sukno’ (abu, darovac) ‘valjati’ ili ‘stupati’ umije naš narod od najstarije dobe do danas, što nam dokazuju mnoge stupe valjalice, kojih i danas ima po cijeloj domovini, osobito po brijegovitim prijedjelima, gdje slapovi žubore, uz koje ovce pasu i koze brste. (…) To bi sukno i cjenije bilo, da ga abađije izravno od erdeljskih Sasa kupuju, ali ono dolazi preko trgovačkih ruku, pa valja, da i trgovac pri njem koristi nađe. Trgovaca sa suknom imade u većim gradovima kao: Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Zadru, Spljetu, Dubrovniku, Kotoru, Mostaru, Sarajevu i Travniku više, a jedva će i koje oveće mjesto biti, gdje ne bi bio bar jedan trgovac, trgujući sa abom (ib., 30–31). Pa zaključuje: Abađije izrađuju (dotjeruju) muške i ženske haljine, te su svečane ili svakdanje (proste). Slavonija je majdan abađiluku, pa zato se tu odvajkada natječu abađije, kako će svojim ka- banicama, surijama i gunjcima narod nakititi. Za Slavoncima lijepo napreduju naši Prigorci počamši od Sv. Ivana na Zelini, pa tamo do nad Karlovca. A što da rečemo o Dalmatincima? Oni nas, reč bi, prestigoše u svečanom narodnom odijelu, a to osobito zadarska i spljetska okolica (ib., 33). Završimo s vještinom trgovanja: Tko umije lijepo robu nakititi i bolje nahvaliti, prije će joj mušteriju naći. Kožušari i abađije sve u smijehu, sve u šali svoju robu hvale. Ponosni abađija iz svega će grla: Što je kožuh već lijen gospodar, komu se ne da u ljeti na sunce, a u jesen ne smije na kišu! ‘Kabanica kuća kamenita, to je prava roba!’ Kabanica ti je pravi vjerni sluga, jer ti je za kišu krov; na konaku postelja; u kolima proti vjetru i mećavi štit; – dočim kožuh kao gospodar, ne ide na kišu. Potuži li se mušte- rija na haljinu iz bijela sibinjca da je tanka, to će joj abađija: Sinko! Bijela je ko mlijeko, zabijeliti i razveseliti ćeš š njom rod i selo! Nije pretanka, jer svila je tanja od kučina, – ali deder razaberi, što je finije, što je vrjednije?!(ib., 37).

Ivan Raos

58 Antun Radić: Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, ZbNŽO, 2 (1–88); (p. o., 1897). [reprint: Dom i svijet, Zagreb,1997].

66 studije, rasprave, eseji

Literatura (Kratice koje se nalaze u tekstu ovdje su označene masnim slovima na početku retka. Ostala literatura, uputnice i sl. navode se u bilješkama. U uglatim zagradama donose se informacije o drugim izdanjima)

Adok – Rječnik hrvatskosrpskoga književnog DEX – Dicționarul explicativ al limbii romane jezika, 1–2, MH i MS, Zagreb – Novi Sad, 1967. (ediția a II-a revăzută și adăugită), AR, Institutul ARj – Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, de Lingvistică Iorgu Iordan, Bucureşti, 2009. 1–23, JAZU, Zagreb, 1880. – 1976. [http://dexonline.ro]. BenRj – Julije Benešić: Rječnik hrvatskoga Dizion – Ardelio Della Bella: Dizionario italiano, književnog jezika od Preporoda do I. G. Kovačića latino, illirico, Stamperia privilegiata, Ragusa 2 (1–12, a – rzati), JAZU, Zagreb, 1985. – 1988. (pr. Petar Bašić), 1785. [1. ed. Presso Cristoforo Zanne, Venezia, 1728.]. BER – Владимир Георгиев et al.: Български етимологичен речник (1–7, A – терясвам), Dopisi – Franjo Rački: Dopisi izmedju krajiških BAN, Институт за български език, София, turskih i hrvatskih častnika, Starine, 1879., 11 1971. i d. (76–152), 1880, 12 (1–41). BI – Franjo Iveković, Ivan Broz: Rječnik ERj – Petar Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga hrvatskoga jezika, 1–2, Štamparija Karla ili srpskoga jezika, 1–4, JAZU, Zagreb, 1971. – Albrechta, Zagreb, 1901. [reprint: Naklada 1974. Nediljko Dominović, Zagreb, 2009]. ERSr – Etimološki rečnik srpskog jezika (sv. 1, Blago – Jakov Mikalja (Jacobus Micalia, A; sv. 2, Ba – Bd; sv. 3, Be – Bj), (ur. Aleksandar Giacomo Micaglia): Blago jezika slovinskoga Loma), SANU, Beograd, 2003., 2006., 2008. ili slovnik u komu izgovarajuse rječi slovinske ESRJ, Vasmer – Макс Фасмер: latinski i diaçki (Thesaurus linguae Illyricae sive Этимологческий словарь русского языка, Dictionarium Illyricum in quo verba Illyrica 1–4 (перевод с немецкого и дополления Italice, et Latine redduntur), Loreto – Ancona, члена-корреспондента АН СССР О. Н. 1649. – 1651. [Blago… – transkripcija i Трубачева), Прогресс, Москва, 1986. – leksikografska interpretacija (pr. Darija Gabrić- 1987. [Max Vasmer: Russisches Etymologisches Bagarić et al.), IHJJ, Zagreb, 2011.]. Wörterbuch, Heidelberg, 1950. – 1958]. Çelebi – Evliya Çelebi: Putopis – odlomci o ESSJ – France Bezlaj: Etimološki slovar jugoslovenskim zemljama (preveo Hazim slovenskega jezika, 1–5, Založba ZRC SAZU, Šabanović), Sarajevo Publishing, Sarajevo, 31996. Ljubljana, 1976. – 2007. CSHR – Rječnik crkvenoslavenskoga jezika ESSJA, Trubačev – Этимологический словарь hrvatske redakcije, 1–15 (a – dovolnê), славянских языков – Праслав. лекс. фонд (ur. Biserka Grabar, Zoe Hauptová et al.), (Под ред. О. Н. Трубачева), 1–31, Институт Staroslavenski institut (Staroslavenski zavod русского языка им. В. В. Виноградова RAN, Hrvatskoga filološkog instituta), Zagreb, 1991. i d. Москва, 1974. – 2005. Czuczor – Gergely Czuczor, János Fogarasi: A ESTJA, Sevortjan – Эрванд Владимирович magyar nyelv szótára, 1–6, MTA, Athenaeum, Севортян: Этимологический словарь Pest, 1862. – 1874. [IR: http://osnyelv.hu/ тюркских языков, 1–7 (A – сычра), AN SSSR/ czuczor]. RAN, Институт языкознания, Москва, 1974. DEM – Giorge Pascu: Dictionnaire etymologique i d. macedo-roumain (vol. 1: Les éléments latins et ETS – Erkan Kiraz: Etimolojik Türkçe Sözlük romans; vol. 2: Les éléments grecs, turcs, slaves, Kelime-Köken, [http://tonuk.me. metu.edu.tr/ albanais, germaniques, hongrois, néologismes, Sozluk/Sozluk2.pdf]. créations immédiates, obscurs), Iaşi, Cultura naţională, Bucureşti,1925.

67 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

EWA – Gustav Meyer: Etymologisches 1870. [reprint: Kessinger Publishing, Whitefish, Wörterbuch der albanesischen Sprache, Karl J. Montana, 2010.]. Trübner, Straßburg, 1891. MESZ – Zoltán Gombocz, János Melich: EWU – Etymologisches Wörterbuch des Magyar etymologiai szótár – Lexikon critico- Ungarischen (ur. Lorand Benkő et al.), Institut für etymologicum linguae Hungaricae, MTA, Sprachwissenschaft der Ungarischen Akademie Budapest, 1914. – 1944. der Wissenschaften, Akademiai Kiado, Budapest, MSerb – Monumenta Serbica spectantia 1993. – 1997. historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii (pr. Fr. Gazo – Ivan Belostenec (Joannis Bėllosztėnëcz): Miklosich), apud Gulielmum Braumüller, Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum Viennae, 1858. onomatum aerarium…, Typis Joannis Baptistae NpjM – Kosta Hörmann: Narodne pjesme Weitz, Zagrabiae, 1740. [reprint: 1–2, Liber – Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, 1–2, Mladost, Zagreb, 1972/3; Stari grad, 1998.]. Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1888. – Hefele – Ferdo Hefele: Naši domaći obrti – 1889. [Narodne pjesme Muslimana u Bosni i građa za obrtno nazivoslovlje, Čupak i Dujak, Hercegovini (pr. Đenana Buturović), Svjetlost, Sisak, 1896. [reprint: Dom i svijet, Zagreb, 2000.]. Sarajevo, 41976.]. HLRj3 – Pavao Ritter Vitezović: Hrvatsko-latinski NpjV – Vuk Stef. Karadžić: Srpske narodne rječnik (sv. 3, pr. Nada Vajs, Zrinka Meštrović), pjesme, 1–6, Štamparija Jermenskog manastira, ArTresor – IHJJ, Zagreb, 2009. [Lexicon Latino- Beč, 1841. – 1866.; 7–9, Beograd, 1900. – 1902. Illyricum oko 1700.; fotokopija rukopisa Knj. 1. u kojoj su različne ženske pjesme, 1841. objavljena 2000.]. Knj. 2. u kojoj su pjesme junačke najstarije, 2 HNPj – Hrvatske narodne pjesme (skupila i 1845. Knj. 3 u kojoj su pjesme junačke 2 izdala MH), 1–10, Zagreb, 1896. – 1942. srednjijeh vremena, 1846… [reprint: Nolit, Beograd, 1977; Srpske narodne pjesme, 1–4, Imot – Ivan Branko Šamija: Rječnik imotsko- Prosveta, Beograd, 1953. – 1954]. bekijskoga govora, Društvo Lovrećana, Zagreb, 2004. OTS – Mehmet Kanar: Osmanlı Türkçesi sözlüğü, Say Yayınları, İstanbul, 2008. [IR: www.sevde.de/ KMD – Gliša Elezović: Rečnik kosovsko-meto OsmanliTurkcesiSozlugu.pdf]. hiskog dijalekta, 1–2, SDZb, knj. 4 i 6, 1932., 1935. P&S – Ivan Raos: Prosjaci & sinovi, MH, SHK, 75, Lekc – Lekcionar Bernardina Splićanina (pr. Zagreb, 2004. Tomo Maretić po prvom izdanju iz 1495.), JAZU, Zagreb, 1885. [reprint: pr. Josip Bratulić, KK, Pištole – Ivan Bandulavić [Giouanni Split, 1995.]. Bandulauich Bossenese, Iuann Bandulauich Skopglianin]: Pisctole i Evangelya priko ɾuega LexJam – Andrija Jambrešić, Franjo Sušnik: Godiɾcta – novo istomacena po razlogv Missala Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Dvora rimskoga, pri Bartolomeu Albertouích Germanica et Hungarica locuples…, Zagrebiae, Kgnígaru, Bnetci, 1613. [reprint: Quellen und 1742. [reprint: IHJJ, Zagreb, 1992]. Beitraege zur kroatischen Kulturgeschichte, Bd. Lokotsch – Karl Lokotsch: Etymologisches 7a (ur. Elisabeth von Erdmann-Pandžić), Böhlau Wörterbuch der europäischen Wörter Verlag, Köln – Weimar – Wien, 1997.]. orientalischen Ursprungs, Wingter, Heidelberg, Pleteršnik – Maks Pleteršnik: Slovensko-nemški 1927. slovar, 1–2, Knezoškofijstvo, Ljubljana, 1894. – LPal – Franc Miklošič (Franz Miklosich): Lexicon 1895. [reprint: Cankarjeva založba, Ljubljana, palaeoslovenico-graeco-latinum, Guilelmus 1974; transliterirano izdanje: Inštitut za slovenski Braumüller, Vindobonae, 1862. – 1865. jezik Frana Ramovša ZRC SAZU, Ljubljanja, Matzenauer – Antonín Matzenauer: Cizí slova 2006; IR: http://bos.zrc-sazu.si/pletersnik.html ve slovanských řečech, Matice moravská, Brno, (2010.)].

68 studije, rasprave, eseji

PTJ – Milan Nosić: Rječnik posuđenica iz RSA – Rečnik srpskohrvatskog književnog i turskoga jezika, Maveda, Rijeka, 2005. narodnog jezika (1–17, A – opovo), SANU, Radlov – Василий Васильевич Радлов: Beograd, 1959. i d. Опыт словаря тюркскихъ нарѣчій RSGV – Rečnik srpskih govora Vojvodine (ur. (Versuch eines Wörterbuches der Türk- Dragoljub S. Petrović et al.), 1–10, Odeljenje za Dialecte), в 2 томах и 4 частях, типография književnost i jezik, MS, Novi Sad, 2000. – 2010. Российской Императорской Академии SEK – Wiesław Boryś, Hanna Popowska- Наук, С.-Петербургъ, 1893. – 1911. [reprint: Taborska: Słownik etymologiczny kaszubszczyzny, ‘S-Gravenhage, Mouton, 1960.; Москва, 1963.]. 1–6, Slawistyczny Osrodek Wydawniczy, RHT – Dragutin Antun Parčić: Rječnik hrvatsko- Warszawa, 1994. – 2006. 3 talijanski, Narodni list, Zadar, 1901. [reprint: SES – Marko Snoj: Slovenski etimološki slovar, ArTresor studio, Zagreb, 1995.]. Modrijan, Ljubljana, 22003. Rics – Jose Voltiggi Istrianin (Giuseppe, Josip SrRj – Vuk Stef. Karadžić: Srpski rječnik Voltić): Ricsoslovnik illiricskoga, italianskoga i istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, nimacskoga jezika, u pritesctenici Kurtzbecka, Štamparija Jermenskoga manastira, Beč, 21852. Becs (Vienna), 1803. [izbor iz Ričoslovnika. U: [reprint: Nolit, Beograd, 1977.]. Bečka pisma (135–261), ur. Zvanje Črnja, Pula – SSKJ – Slovar slovenskega knjižnega jezika (ur. Rijeka, 1981.]. Anton Bajec et al.), Inštitut za slovenski jezik RiZEG – Ante Kraljević: Ričnik Frana Ramovša ZRC SAZU, Ljubljana, 92008. [IR: zapadnoercegovačkoga govora, Ogranak MH – http://bos.zrc-sazu.si/sskj.html]. Dan, Široki Brig – Zagreb, 2013. Stud – Ivan Babić: Studenački rječnik, Župni RjDZ – Ivica i Filip Gusić: Rječnik govora ured Studenci, Studenci, 2008. Dalmatinske zagore i Zapadne Hercegovine, vl. n., Štefanić – Vjekoslav Štefanić: Glagoljski rukopisi Zagreb, 2004. Jugoslavenske akademije, 1–2, JAZU, Zagreb, Rječosl – Joakim Stulli Dubrocsanin: Rjecsòsloxje 1969. – 1970. komu donosuse upotrebljenia, urednia, mucsnia Turc – Abdulah Škaljić: Turcizmi u istieh jezika krasnoslovja nacsini, izgovaranja srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, i prorjecsja (Illir. Ital. Latin.), 1–2, po Antunu 41979. Martekini (Martecchini), Dubrovnik, 1806. [reprint: Specimina philologiae Slavicae, TurIm – Dalibor Buljan Klapirić: Turcizmi u Supplementbd. 10, 11, 12, Verlag Otto Sagner, govoru i narodnim pjesmama Imotske krajine, München, 1985. – 1987]. Lexicon Latino-Italico- Udruga Raosovi dani, Imotski, 2001. Illyricum, 1–2, Typographiae regiae Universitatis VAn – Vladimir Anić: Veliki rječnik hrvatskoga Pestanae, Budae, 1801. Vocabolario italiano- jezika (pr. Ljiljana Jojić), NL, Zagreb, 42009. illirico-latino, 1–2, [etc.], 1810. (CD-ROM, 2004), [Rječnik hrvatskoga jezika, NL, 3 RKSS – Đuro Daničić: Rječnik iz književnih Zagreb, 2000. (CD-ROM, NL-EPH, 2007]. starina srpskih, 1–3, u Državnoj štampariji, ZgBibl – Biblija (ur. Bonaventura Duda, Jure Biograd, 1863. – 1864. [reprint: Akademische Kaštelan), Stvarnost, Zagreb, 1968. Druck und Verlagsanstalt, Graz, 1962; Vuk Život – Faust Vrančić: Život nikoliko izabranih Karadžić, Beograd, 1975.]. divic (faksimil prema rimskom izdanju iz 1606. RMS – Rečnik srpskohrvatskoga književnog godine i transkripcija, pr. Josip Bratulić, ur. Josip jezika, 1–6, Novi Sad (prva tri sveska u Zagrebu) Lisac), Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Šibenik, 1967. – 1976. [reprint: MS, Novi Sad, 21900.]. 1995.

69 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Kratice nakladničkih cjelina, zbornika, časopisa…

BŠN – Bunjevačke i šokačke novine (ur. Ivan istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom Antunović), Kalača, 1870. – 1872. vladavinom), Orijentalni institut, Sarajevo, 1950. Danica – Danica – zabavnik za godinu 1826. i d. (1), izdao Vuk Stef. Karadžić, 1827. (2), 1828. PPJ – Prilozi proučavanju jezika (godišnjak), (3), štamparija Jermenskoga manastira, Beč, Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik i 1829. (4), štamparija kralj. univers. peštanskoga, lingvistiku, Novi Sad, 1965. i d. Budim, 1834. (5), Beč. [reprint u: Dela Vuka SDZb – Srpski dijalektološki zbornik, SKA/SANU, Karadžića (ur. Milorad Pavić), Prosveta – Nolit, Beograd, 1905. i d. Beograd, 1987.; fototipsko izd. (pr. Miodrag SEZb – Srpski etnografski zbornik, SKA/SANU, Maticki), Vukova zadužbina, Beograd, 2005. – Beograd, 1894. i d 2007.]. Slovo – Slovo, časopis Staroslavenskoga Djela – Djela (povremena publikacija JAZU/ instituta, Zagreb, 1952, i d. HAZU), Zagreb, 1882. i d. SPH – Stari pisci hrvatski, JAZU/HAZU, Zagreb, DS – Türkiye’de halk ağzından – derleme sözlüğü, 1869. i d. Türk Tarih Kurumu Basımevi, Ankara, 1963. i d. Starine – Starine (povremena publikacija JAZU/ EtIst – Etnološka istraživanja (godišnjak), HAZU), Zagreb, 1869. i d. Etnografski muzej, Zagreb, 1981. i d. ZbNŽO – Zbornik za narodni život i običaje LB – Балканско езикознание (Linguistique (južnih Slavena), JAZU/HAZU, Zagreb, 1896. i d. Balkanique), BAN, София, 1959. i d. ZrP – Zeitschrift für romanisce Philologie, POF – Prilozi za orijentalnu filologiju (do Halle,Tübingen [etc.], 1877. i d. 1958. Prilozi za orijentalnu filologiju i

70 zadarska smotra 4, 2015. Pavuša Vežić

Ksenija Radulić (1933. – 1975.) – 40 godina poslije studije, rasprave, eseji

U srpnju 1975. godine porodica iz koje je potekla, grad u kome se rodila, struka s kojom je živjela, prijatelji i spomenici kojima se posve- tila ostali su bez Ksenije Radulić. Bila je povje- sničarka umjetnosti i konzervatorica, direkto- rica Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru te kao vanjski suradnik predavačica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru. Krugu kolega s kojima je surađivala i studentima kojima je bila učitelj te mnogim sugrađanima ostala je u sjećanju po osobitoj predanosti pozivu, po znanju i poštenju, po razboritom promišljanju povi- jesnoga u suvremenom, po utemeljenom i temperamentnom zalaganju za čuvanje kulturne baštine u modernim mijenama grada i zavičaja. O tome je svakako bolje čitati iz pera same profesorice Ksenije Radulić negoli iz bilo čijih Ksenija Radulić prepričavanja. Nije dospjela puno napisati. Ipak, štiva koja prilažem uz ovaj memento dio su njezinih izvornih razmišljanja o mogućnostima čuvanja i uređenja Zadra, o dilemama koje s tim u vezi prate profesiju i emociju. Riječ je o dijelu referata s Međunarodnoga simpozija Problemi i tehnika zaštite historijskih gradskih centara, održanoga u Splitu 1970. godine, koji je zajedno s ostalim prilozima sa simpozija objavljen u zasebnom broju časopisa Urbs te o članku, svojevrsnom testamentu, tiskanom u časopisu Arhitektura – 154 iz 1975. godine.

71 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Ulomak referata iz Urbsa:

Pristup urbanističkoj regulaciji Foruma u Zadru

Osim zatvaranja Foruma na staroj tlocrtnoj granici, možemo zamisliti i jedno drugo rje- šenje koje je odavna prisutno u evropskoj kulturi, koje također pretpostavlja visok stupanj osvješćivanja i koje bismo mogli okarakterizirati kao “antiurbanističko”. Ono bi se sastojalo u arheološkom tretmanu, poput Foruma Romanuma u Rimu. Misao “miriši na naftalin”, ali mi se čini da bi bilo lakomisleno da je samo radi toga bez daljnjeg odbacimo. Arheološki tretman u suvremenom urbanizmu mogao bi se pokazati, kad bi samo sustavno mogli raditi potrebna istraživanja, mnogo opravdaniji i prirodniji nego što i izdaleka pretpostavljamo – bila bi to zanimljiva tema jedne sociološke studije. Kao ilustraciju kako ljudi spontano, različito i suprotno reagiraju na neke pojave i kako se stoga treba osloboditi iluzije da čak i široko prihvaćena ur- banistička rješenja ne prikraćuju mnoge, navest ću primjer jednog našeg uvaženog senzibilnog profesora koji “ruine” ne može smisliti, dok su zadarski dvadesetogodišnjaci od Foruma napravili glavno mjesto svojih inspiracija. U našem konkretnom slučaju bi takav tretman imao svoje opravdanje i u tome što bi omogućio da se zadrži vizualno prisustvo mora u srcu grada, danas jedne od najvećih kvaliteta tog prostora. Ako smo za prvo rješenje tražili argumente u spoznaji sebe u povijesti, za drugo bismo mogli reći da proizlazi iz suprotnog stanovišta, ono je “antipovi- jesno” pa je prema tome i “antigradsko”. Da li je to dovoljan razlog da ga odbacimo? U vremenu kad toliko toga preispitujemo i u toliko toga sumnjamo ne bismo se htjeli, barem dok ovaj naš razgovor traje, nepovratno odlučiti ni za što. Odluku, međutim, treba donijeti, već i zato što je potrebno što prije osvijestiti sebe u prostoru i vremenu, a kako to najbolje postići ako ne kroz oblikovanje? Oblikovanje na Forumu, tamo gdje nas sa svih strana motre i bodre predšasnici?! … iz kriterija baziranih na rezultatima analize o tome, od čega se sastoji život, privatni i društveni, biološki i duhovni, onaj postojeći i onaj mogući, od kojih potreba, težnja, želja, što od toga pripada realnom životu, a što su fetišikacije i alijenacije. Program za naš Forum trebao bi pogodovati stvaranju autentičnog “prirodnog” ljudskog života. Metodologija te analize bila bi prava tema jednog ovakvog simpozija. I tako bismo zatvorili krug razmišljanja o tretmanu zadarskog Foruma, svjesni da malo znamo i stoga mnogo riskiramo, ali prilično uvjereni da takav pristup sam po sebi nije unapri- jed promašen.

Ulomak napisa iz Arhitekture:

O nekim problemima zaštite spomenika kulture u regiji Zadra Ovaj, posljednji članak uglednog autora, objavljujemo posmrtno i ujedno in memoriam

Problemi zaštite spomenika u regiji u kojoj djeluje Zavod za zaštitu spomenika kulture Za- dar, tj. na području općine Zadar, Benkovac, Biograd i Obrovac, na žalost ne proizlaze iz broj- nosti spomenika (izuzimajući sam grad Zadar), nego iz vrlo lošeg stanja u kojem su se poslije

72 studije, rasprave, eseji rata našli, iz činjenice da su u 80% slučajeva prepušteni isključivo brizi i materijalnom ulaganju Zavoda, … , a to ulaganje bilo je u velikom raskoraku s potrebama (izostaje npr., ulaganje vla- snika, posjednika, korisnika, stambenih poduzeća, raznih kulturnih udruženja i drugih mecena, što su u zemljama s bogatijim kulturnim nasljeđem i razvijenijom službom zaštite barem toliko značajni izvori financijskih sredstava za održavanje spomenika kao i sâm nadležni upravni organ) i što je broj angažiranih stručnjaka – iz financijskih razloga – neprimjeren potrebama. Nije problem samo u osiguranju plaća nego i u tomu da su mnogi zavodi tako prostorno skučeni da ne mogu primiti nove ljude. Problem je i u tome što zavodi nisu u stanju osigurati stan svojim radnicima ni poslije 10-15 godina radnoga staža, pa radnici odlaze onamo gdje im se nude bolji uvjeti i, na kraju što je operativa (građevinska u prvom redu) uglavnom posve nedorasla zadacima. Naime, u nas uopće nema građevinske operative specijalizirane za za- štitne zahvate, a kako je ona u prosjeku i inače vrlo skromnih stručnih sposobnosti, kako često nedostaje potrebnih i tradicionalnih i modernih materijala, kako se stari prokušani postupci i znanje sve više zanemaruju i zaboravljaju, jer s jedne strane briga za kvantitetu istiskuje brigu za kvalitetu, … … Posebno otežavajućim ne samo u Zadru nego u svim našim starim gradovima čini nam se nepostojanje sustavnog rada na snimanju, uređenju, fizičkom i funkcionalnom unapređenju ne spomeničkog zdanja nego prosječnog, ambijentalnoga graditeljstva, koje zapravo čini grad. Ni jedan jedini blok nije integralno saniran, nijedan ulični potez do kraja uređen, a kad ka- žemo do kraja, mislimo ne samo na uređenje fasada skidanjem žbuke ili prikladnim bojanjem nego na značajnije korekcije skidanjem nadodanih katova od kojih zgrada trpi, a okolnim sta- novnicima zagađen je horizont preko mjere, koja je uobičajena čak i za srednjovjekovne gusto izgrađene gradove. …

Četrdeset i pet godina kasnije pokazalo se da je arheološka zona na području Kampe i Foruma, temeljito istražena i suptilnim projektom arhitekture u parteru uzorno interpre- tirana, postala zaista kvalitetan sadržaj u jezgri Zadra. Ispunjena je vrijednim otiscima po- vijesnoga grada, obogaćena dubokim vizurama na današnje stanje prirodnoga i urbanoga pejzaža, upravo kao što je u ono doba, kao na nove vrijednosti u tom prostoru, ukazivala Ksenija Radulić. U onom vremenu govorila je o takvom pristupu tek kao mogućem za ure- đenje nukleusa tadašnjega Zadra, ne podcjenjujući naravno eventualni drukčiji prijedlog. Pristup je bio naprosto zrela varijanta kojoj je kao konzervator, čini se, bila sklona. Današnje stanje na tom ishodišnom mjestu grada, slojevitom u svojoj prošlosti, potvrdilo je arheološ- ku zonu kao dobro rješenje za uređenje tog kulturno-historijskog ambijenta u živom gradu. Za drugu temu, onu svojstvenu svim našim starim gradovima i njihovu često površnom uređenju prostora “izvana”, samo na oplošju zgrada i gradskih prospekata, a ne na cjelovitom uređivanju sklopova “iznutra”, pisala je prije četrdeset godina. Držim da će nam za ono na što je tada upozoravala trebati još uvijek puno mudrosti i povjerenja. Bez složenoga promi- šljanja u traganju za dobrim rješenjima, za vrijednim varijantama i kritičkim mislima o njima, kakve je svojim pozivom i vlastitim dilemama brusila i propitivala Ksenija Radulić, čini se da će trebati više truda i vremena negoli u ovom času pomišljamo.

73 zadarska smotra 4, 2015. Mladen Dorkin

O poeziji Tomislava Meštrića (Ogled uz zbirku Malo misto srca studije, rasprave, eseji moga)

Zbirka Malo misto srca moga u znaku je sinteze sveukupnoga dosadašnjeg poetskog stva ralaštva Tomislava Meštrića svojim obiljem sadržaja vezana za rodno mu mjesto Kukljicu. Naslov zbirke Malo misto srca moga bitno obilježava odnos pjesnika prema zavičaju, što ga tako strasno doživljava i proživljava i na javi i u snu. Sveukupna kulturološka tradicija davno prohujalih vremena ljubljene mu Kukljice u svim je manifestacijama života nepresušni izvor njegovih neodoljivih nadahnuća, u kojima će opjevati sve, baš sve, što se tako intenzivno, moćno, prepoznatljivo i neizbrisivo zaustavilo u njegovim sjećanjima i prisjećanjima, uspo menama koje su ga sudbinski kao pjesnika odredile; odredile samo njemu znanu meštrićev- ski osobnu poetiku koja se odlikuje oštrinom zapažanja, jednostavnošću iskaza, neposred- nošću u oblikovanju pjesama. Primjera radi, tri Kukljiške na Puntinu čekaju brodara; jedna “uzo od facoliča odvezala” i “munitu brojila ča je je avancala”, druga se krijepi, “štrucu turte polako ščipala”, a treća “vižitivala ča je sve nakupovala”, a “ka je došo gospodar”,

Timun udili Idro otvorili Brac pomolali Požu laškali Po tremuntonun u krmu Drito pudome zabrdužali! I to je sve, a pjesma je tu. Koliko malih radosti, koliko životnosti i ljupkosti, i svježine u realističkoj sugestiji jednog trenutka, koji će se danas rijetko vidjeti, ponoviti. Jest, svijet vlastite osobnosti našega pjesnika zanima prije svega i iznad svega zbog živih uspomena što ih nosi u svome srcu od najranijega djetinjstva, uspomena na malomještanski život rodne mu Kukljice, stare, drevne, patrijarhalne, po mnogim osobitostima prepoznat ljive Kukljice, u kojoj je bilo teškoga rada, truda i muke, potribe i siromaštva, ali i radosti živovanja, kola i pjesme, muške riječi, časti i poštenja. Bogata tradicija rodnoga mu zavičaja, danas u najvećem dijelu izgubljena i zaboravljena (folklor, oblici života, nošnja, jezik...) ogla-

74 studije, rasprave, eseji

šava se u Meštrićevim pjesmama kao maštoviti san njegova djetinjstva u kojem se objavljuje puna istina o tajna ma vlastite mu pjesničke duše, ali jednako tako i o prohujalim stoljećima stare Kukljice, koju u poznim godinama inventivno oživljava u svojim pjesmama na spomen da se ne zaboravi kako su njegovi predci živjeli, mislili, govorili. “Sonjom te, sonjom”, stanje je duha pjesnika i temeljna intonacija cijele zbirke u kojoj se Tomislav Meštrić potvrđuje kao nadareni pjesnik u “domačoj besidi”: u poodmaklim godi nama pretače u stihove i strofe svoje spoznaje i doživljaje, istine o više nikada ponovljenoj Kukljici, zemlji njegovih djedova i pradjedova, i to smireno i sabrano, dostojanstveno, kultivi rano, s naglašenim osjećajem strahopoštovanja prema svakom detalju po kojem je bila pre poznatljiva, posebna u svijetu naših otočnih malomještanskih sredina. A sve to s osjećajem za mjeru, sklad i ljepotu opjevanoga trenutka, situacije, stanja, lokaliteta..., nerijetko s dozom humora, no redovito s efektnom poantom na kraju pjesme. Tako se plaža Sabuša, uvala kao stvorena za mir i predah bolnoj duši, nakon dnevne buke, cike i vike suvremenih nomada, sa zapadom sunca “protegnula, odahnula i raskomodila”. Doista, temeljna je tema Meštrićeve zbirke vezana za školj, more i školjare, a uz nju ide bogati i raznoliki svijet motiva iz svakodnevnoga života i prirode, iz kojih se rađaju i razlis tavaju njegove pjesme, podjednako bolne i radosne, vedre i sumorne, ozbiljne i duho vite, misaone i emotivne; plod uma i srca, istovremeno zajedničke i osobne, opće i intimne, a sve oživljeno i osvježeno dahom Mediterana, uokvireno Meštrićevim osjećanjem prirode. U suglasju s lirskim subjektom priroda se oglašava bogatstvom mediteranskih motiva, u izobilju vizualnih, auditivnih, gustativnih ugođaja i slika, u ritmu svoga iskonskog bitka, očovječena, nerijetko do simbola podignuta, u jedinstvenom, mediteranskom ozračju rodnog mu kraja: “Čičci umukli / svršili koncert uživo / još samo po ki / sviralu isprovivo...”, “Muretice se igrale / kolo kraja balale / u skračama kuštale...”, što je osobitost poezije Tomislava Meštrića u mnoš- tvu stranica zavičajne čakavske riječi naših domaćih pjesnika. U svome pjesničkom govore- nju Meštrić vezu s prirodom osjeća kao nešto neizbježno, prirodno, kao svoju stvarnost, kao što osjeća i svakodnevni život “malog mista”, što ga u srcu nosi zadivljen njegovim ljepotama od najranijega djetinjstva:

Mirisni bori masline store domoča besida zemlja moga dida ------U srcu te nosin i za tobun patin miran neču biti dok ti se ne vrotin ------Sonjom te, sonjom Jest, u antejskom dodiru s grobovima predaka, zavičajnim domom, slikama i uspomena ma svoje mladosti Tomislav Meštrić otkriva smisao svoga postojanja; vraća se izvoru života,

75 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. korijenima svojim, samom sebi, svome bitku i iskonu, kućnom pragu na kojem se zaustavilo vrijeme s odlaskom i nestankom domaće čeljadi. Nadahnuće se u ovoj poezi ji veže za proš- lost i sadašnjost; prošlost se doživljava u ozračju sadašnjosti pred kojom je ustuknula istinski domaća, starinska atmosfera života voljene mu Kukljice, reda i sklada, nasuprot disharmo ničnom životu suvremenoga, modernoga doba tjeskobe i skepse, šoka, stresa i nervoze: “Niti piv omo, niti se smijemo...” Nadošli neki novi ljudi, potrle se stare užance, napustili i zaboravili stari oblici života, malomještanska ljudska solidarnost u dobru i u zlu. U tom smislu poezija našega pjesnika sadržajno je slojevita i stilski raznolika, sjetna i nostalgična prema prohujalim vremenima, a kritički oštra i nepomirljiva, tužno gorka prema sadašnjosti (pjesma “Gra- ski seljoci”), no u jednom nepodijeljena: u silnoj ljuba vi prema rodnom staništu i strasnoj težnji da se od zaborava otmu drhtavi trenutci minu lih slika, i to u domaćem izričaju, “lipom jaziku, u kom ča tako slatko zvoni”. Pojavom poezije Tomislava Meštrića čakavski se govor stare Kukljice spašava, otkida od zaborava, doživljava svoj zvjezdani trenutak u poeziji pjesnika, i to u presudnom trenutku, u vremenu kada se pred naletom modernoga doba počeo mijenjati, gubiti, štokavizirati, pa je i u tome dragocjena i neprolazna vrijednost Meštrićeve najnovije zbirke Malo misto srca moga. Danas su, zaista, nestali filjuni i filjune, sontuli i sontule, iskonski ribari i težaci, vodi vi kamenjari i sabunjari, i gajete u portu, i leuti, i trabakuli; nema ni siknjice, prepoznatljiva zna ka stare Kuklji ce, ni čeljadi, mladosti; izgubila se topla atmosfera seoskoga života, ponestalo smijeha, lijepe riječi što krijepi i liječi, ono milo “...a di grete?”, a opet, usprkos svim nedaćama zamrloga života, održala se procesija Gospe od Sniga po moru, simbol stoljetne duhovnosti mještana Kukljice, a tu su i “nadljuski didovi suhozidi” kao simboli ljudskih napora, svjedoci nesalomljive volje čovjeka otočanina da nadljudskom snagom upokori surovu prirodu, pokori je i pobijedi, i tako obilježi sebe dok bude svijeta i vijeka u neodoljivoj potrebi da oplemeni svoj životni prostor srebrnozelenim sjajem vječnih maslina, što djeluju na dušu i srce čovjeka blagoslovno, spokojno i plodovima sigurno. To sveto biblijsko stablo vječni je i neponovljiv motiv pjesnika Mediterana, kolijevke civilizacije kojoj i sami pripadamo svojom

Predstavljanje knjige u Kukljici

76 studije, rasprave, eseji kulturom, svojim duhom, bićem i žićem pa je, eto, nadahnuto ušlo i u zbirku našega pjesnika i dobilo u njoj posebno poglavlje “Lipotice introde škrte” (“Kamik svidoči”, “Maslina”, “Volim te maslino” itd.). Kao što rekosmo, cijela je zbirka u znaku uspomena na već davno prošlo vrijeme, u zna ku evokacije zavičaja, mještana Kukljice, dragih lokaliteta, u prošlosti po mnogočemu pre poznatljiva svijeta. Sjedinjujući u sebi iznijansirano bogatstvo sadržaja i majstorstvo čakav skoga izričaja, svoje je pjesme stvaralački oblikovao u strogo zatvorenim, čvrstim formama, čas dužim, čas kraćim pjesmama, raznolikim metričkim iskazima, što je uvijek određeno pri rodom motiva i stvaralačkim ritmom pjesnikova doživljaja, a sve to u “lipom jaziku”, u kome se za sva vremena ovjekovječio impresivni inventar riječi, pojmova, izričaja, metafora veza nih za kućne predmete, nošnju, ratarske i ribarske alate i poslove, brodske nazive, vjetrove... Ako je bit kulture života i postojanja jedne ljudske zajednice u govoru, u pisanoj riječi, jeziku, stihovima Petra Preradovića rečeno: “po jeziku si sve što jesi”, onda to vrijedi i za poeziju. U tom kontekstu, u nastojanju da se govor stare Kukljice izvuče iz zaborava, zbirka Tomislava Meštrića iznjedrila je neprocjenjivo bogatstvo zavičajnoga leksika, neizmjerno blagotvornih riječi, danas definitivno ili malo čujnih, arhaičnih riječi, što poeziji njegovoj daje dodatnu di menziju, posebnu lokalnu boju, čudo ljepote.

Na Zdračevcu podne zvoni Zvizdan pijumbo pado Na Zgonu Kukljiška mloda Nider ni komin hloda Od pasje vručine Sve okolo gori, čiči, peče A na u trsju, na čistini Bogu dušu, Bog je neče. Pod ponj se je potulila Od vode i kvasine supu učinila Zdelicu popaljala I malo se refala. No vrijednost ove poezije nije samo u iskopanu i poetski oživljenu leksičkom blagu “lipog jazika” kukljiške čakavštine i u estetskim vrednotama mnogih pjesama; veliki dio Meštrićeve lirske produkcije, a možda i najveći, ima imanentnu snagu dokumenta. U svom naporu da sve, ponavljam, ama baš sve zahvati, opiše, izrazi, ispriča, oslika, poetski ilustrira, iz svijesti i memorije izvuče i podvuče, da ništa ne ostane zaboravljeno, zapretano, nijemo, bez znaka i imena, Meštrićeva se poezija oplodila mnogim kulturološkim, sociološkim, etnografskim, folklorističkim i drugim sadržajima i viđenjima, što neće ostati izvan interesa stručnjaka koji se žele dublje i svestranije upoznati s bogatstvom materijalnih i duhovnih osobitosti otoč- noga života u prošlosti; i u tom je smislu Tomislav Meštrić nezaobilano pjesničko ime u svijetu čakavskih pjesnika našega kraja, ime bez kojega bi svaka povijest čakavske poezije bila za jedan značajniji glas siromašnija i za jedan novi prostor zavičajnih ljepota uskraćenija.

77 Zagreb – zgrada Matice hrvatske

Dubrovnik

78 zadarska smotra 4, 2015. Ivan Šiško Gundulić

Filomena Uvod i transkripcija: Josip Lisac baština

U ovom broju Zadarske smotre objavljujem tragediju Filomena Ivana Šiška Gundulića (1678. – 1721.), unuka slavnoga pjesnika Os mana. To je do danas neobjavljeni hrvatski scenski tekst, svakako jedan od boljih hrvatskih književnih tekstova na razmeđu 17. i 18. stoljeća. Ta je tragedija proučavana (Mirko Deanović, Petar Kolendić, Slobodan P. Novak), ali je nakon 1977. nestala u bečkoj Austrijskoj nacionalnoj knjižnici. Prije nekoliko godina ipak je u Beču pronađen jedini primjerak te drame, a oko traženja toga rukopisa mnogo se je angažirao Novak, uz djelatnike Austrijske knjižnice i naše Nacionalne i sveučilišne knjiž- nice. Slobodan P. Novak zamolio me za kritič- ko čitanje Filomene, ali se tekst priređen 2012. Ivan Šiško Gundulić sada objavljuje prvi put. Novak je u Vijencu 2012. godine (br. 474) objavio vrlo vrijedan tekst o Gunduliću i o njegovoj tragediji, a na jednom od znanstvenih skupova referirao je o toj drami u suradnji s Viktorijom Franić Tomić. Ivan Šiško Gundulić obavljao je niz uglednih poslova u Dubrovniku i okolici, a u Beču mu je živio brat Frano, pa će biti da je to i razlog što se jedini primjerak Filomene sačuvao baš u Beču. Transkripciju te drame klasicističkoga duha dovršio sam dotjerivanjem prvoga čitanja ove godine. Riječ je o uglavnom urednu rukopisu u kojem ipak ima mnogo teškoća u transkripcijskom poslu. Slovopis je tipičan dubrovački iz doba Ignjata Đurđevića, Ivana Gundulića mlađega i mnogih drugih tadanjih hrvatskih pisaca.

79 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

FILOMENA

Tragedija spjevana od..., u Dubrovniku, god. 1...

Imena koja ulaze u ovo prikazanje

Cavtislav, ljubovnik Bojnislav, njegov drug Filomena, ljubovnica Ljubica, nje dvorkinjica Lauš, otac Filomene Ljubislava, mati Bojnitrjes i njihovi sinovi Vladimir Službenici Dunavka Glasnik i Mrtac Šena se hini oli prikazanje ovo u Fjorenci Promjene od šena Placa Dubrava s spilom Dubrava s rjekom Antikamera i selo

Prolog Glas nebeski čuje se iz spile u dubravi

Umrlijem nepoznani Na pristolju vjekovitu S nebeskijeh sam ozgar strana Prinaravnoj u svjetlosti Božanstveni glas poslani Sjedi i moć uzmnožitu Nevoljnika slatka obrana. Zdrži svake sred radosti. Vječna pisma meni udesa Pravdu ima kâ ‘e dostojna Obnoć, obdan, doba u svako Nje šibiki božanstvenoj, Dan se znati sred nebesa Milos grli kâ ‘e pristojna I očito svud svakako. Pravdi onoj neizrečenoj, Ja sam oni narav koga Koju hoće veće krati Svijeh bogova u združenju Milosrđe da dobije Posred vjeća neumrloga Nu ne može da ‘e privrati Neumrlom u ljubjenju Neg za malo ustavi je.

80 baština

Svako mjesto pravdu ima, At prvi Ne može skriti se Šena I. Pred svijeh očima Očito vidi se. Cavtislav i Bojnislav (Placa) Milosrđu ...... trjebi Da prid pravdom sveđer ide Bojnislav: Il na nebu il pod nebi Veselim se, Cavtislave, Prije se ukaže, prije izide. I radujem srcu u momu Sred rođene gdi države U ove sam došo strane Na stanu te pazim tvomu Za pokarat u ljubavi Cavtislava (cjeć obrane) Pokli trikrat svoj snježđani Filomenu da ostavi. Mjesec je oblik ispunio, A trikrati Bog sunčani Suproć volji od nebesa Vjeke sebi promjenio. Da ne ište toj združenje Ako neće s huda udesa Da te njesu mê zenice Smrtim svršit sve ljubjenje. Igdjer mogle ugledati Ni prijateljsko tvoje lice Da sve meni očito je Blizu sebe uživati. Da će sve on potlačiti I najposlie dnevi tvoje Nu koliko mučna tada I sve ljeposti dovršiti. Pamet i svjes mâ je bila, Toliko je veoma sada Š njim zajedno Filomena Radostim se obujmila. Bit će smrtna robinjica Što bo htieć je zabranjena Gdi desnica tvâ sred boja Bit njegova ljubovnica. Ukazala je sve kreposti, Ničija sablja jakno tvoja Nu vi od njih naučite Da protivne tvê jakosti. Nebesima ne it protiva Ako igda uzželite Ali umjesto vidjeti te Da vam budu ljubežljiva. Sred radosti uzvišena, Usiljen sam gledati te Milosno nebo je Svega u sebi zametena. I svijeh pomoć je, Nu opet pravo je I uistinu česti uzdasi Pedepsat sve zloće. I neobično tvê mučanje Da ‘e gorko veomi glasi Milosno će. Unutarnje tvê skončanje. Cav: Veselim se radi hvala Kê su stekli moji trudi Da mi njeka miso mala Neobičnu mi žalos budi.

81 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Koja miso, žalos koja? Jeda i sad mojoj rani Ne umjem ti spovidjeti Ljek podoban koji iznađeš, Mlados samo znam da moja Jeda znanje tvê me obrani, Stala je s bojom boj činiti. Jeda ljubav tvû mi ukažeš. Bojni trudi neobični Bojn: Uzrioni paček mi su, Ufaj, ufaj, moj ljubjeni, Iako mogu rjeti slični U ljubav se mû pouzdaj, Jednoj sjeni k prilici su. Nu već ne ckni, neg skroveni Trud mi verno tvoj spovjedaj. Bojn: To od ničesa ne izlazi Cav: Priobrađenje srcu u svomu Spovidjet ću, očito ću Uzrok bit će boj ki omrazi Učiniti drugu momu Znanju tvomu razbornomu. Što istoj zemlji tajat hoću, Ni spovidjet vik drugomu. Nu znaj dobro, moj ljubjeni, Kako smo se mi ljubili, Bojna djela stani će se Koli u družbi zaneseni Na daleče duha moga, Bojne trude svi slidili. Plan ljuveni razgorje se Posred srca ranjenoga. I ko miso moja tvoja, Tvoja moja sveđ je bila Filomene rajska slika I što moja to je i tvoja U me prsi stanje obra Miso sveđer odlučila. Da ne ufam u vik lika Mojoj rani iznać dobra. Zato kako mnoge u zgode Nisi tajo misli od mene Nje ljeposti plami čine Primajuć verne njih slobode Plame želje, muku stvara, Svej kroz svjete mê ljuvene. Muka ne da da počine Jadan moj duh neg ga kara. Nemoj ni sad zatajati Te požude kê te more, Ah, ljubavi u zelena One tko zna ljek ti dati Što mi ljeta htje podati Svjetovanje da me more. Rajsku ljepos svjetla imena Filomene zagledati. Cav: Biljeg sveđer vidio sam Zašto, vajmeh, izmučena Čista srca tvê ljubavi, Moja mlados ovako je U isto doba pak spozno sam Da ista miso priobraćena Tvoj svjet dobar moj zabavi. Mami, grabi mê pokoje. Zato od tebe tajat ne ću Ne znam što ću učiniti, Neg ti verno spoviditi, Na koju se svrnut stranu, Svu mû žalos, mû nesreću, Komu li se umoliti, I zledi ti teške odkriti. Koga l’ iskat za obranu.

82 baština

Nu što velim? Mučat hoću Ja ću mislit da zamiru Za ne uvrjedit dobro moje, Tvoje zledi hitra dila. Mučat, mučat sveđere ću, Cav: O pridraga mâ gospoje. Na tvû vjernos spuštavam se Prjatelju moj ljubjeni, Nu će biti sve zamani Ljubav kû mi nosiš sljedi I da ne će, jaoh str... I potaji duh stravljeni Ljeka biti mojoj rani. I ljuvene moje zledi. Bojn: Cavtislave, skrovno bit će, Šena II. Tvom prjatelju što izusti, Filomena i Ljubica, nje dvorkinjica Tajati ću sve nesriće, Zledi, jade i bolesti. Ljub: Da nu ljepa, mâ gospoje, Nu za ispunit želje tvoje Jesi li se već smirila, I zamirit skrovne trude Je li mirno srce tvoje Trjebi ‘e ... da znano je Mirna ćaćka kad s’ vidila? Sve što žele tvê požude. Ko života napićena A kad njome bude znana On stari se u nemiru, Ljubav tvoja i požuda Njega staros ustarena I već krati spovjedana Zle nadhodi ćudi miru. Slava bojnijeh tvojijeh truda. Nejma mira ni pokoja Ko od krvi ljudske i ćudi Tko zajedno s njim pribiva; Ljubi slave tvê sljedit će Cvili jadna majka tvoja A u to ljubav k njê razbludi Tebi ʒora plačna siva. Plame svoje pristavit će. Nu sad ufam počinut ćeš Cav: U slobodi uzdisanoj Ah, moj druže, ah prjatelju, Pokle s braćom po ćeš Učiniti ne znam što ću Izvan grada u perivoj. Za zamirit priku želju A ne odkrit tešku zloću. Fil: Prem je teška i mrzeća Tisuć misli u moj svjesti Ćaćka moga ćud nemila Svaki čas se promjenjuje I saviše gorća i veća Suproć meni hude česti Neg zvjerinska ista sila. Protivni udes, jaoh, stanuje. I od njega se odiliti Bojn: Veselim se, mâ ljubice, Ne stoj veće u nemiru I ko scjenim istiniti Na druga se spusti mila, Kaže biljeg moje lice.

83 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Nu uzdrhtano meni srce Viknuh: amo dohrlite, Prjeti njeku tešku zgodu Službenici, vaj nesriće, Čini mi se pazit mrce Slavica mi ustavite, Gubit dragu mû slobodu. Njeko mi ga ukrasti će. A i san noćas ki sam snjela Za vidjeti dohrliše Neobične mi smeće budi Razgovori gdi su moji Da ne mogu ko bi htjela Golubića upaziše Rados ćutjet moji trudi. Posred stana gdino stoji. Ljub: Tuj kroz prozor on doleti Te odagni misli i smeće Samućeniem sasma licom, Kê pokoja ne dadu ti Za ljubavi svê dospjeti Iako trudno rjeti od veće Svojom dragom golubicom. Učini mi taj san čuti. Isti danak ona bješe Fil: Na isto mjesto doletjela, Stoprv bješe tmaste mrake U pokoju da tu leže Noć počela svoje kriti Nje pokojit trude htjela. A žuđene zorne zrake Vjerna služba uhiti ga, Slavic glasom sviem slaviti Nu u to doba doletješe Kad pokojna na pernici Dva sokola kî ubiti ga Tihi sanak slatko speći Sa svom moći nasipiše. Samirenoj u prilici Uzeh tada ljubežljiva Stah mo’e trude pokojeći. Mjem rukami osvetih ga Sita, vesela, samirena I iz nokata gdi zaviva U našemu perivoju, U bujonstvu izvadih ga. Pored s braćom sadružena Kad ga ugledah sred desnice U radosti snjeh da stoju. Već je od svega slobođena, I u što stahmo razvedreni Razveseli mi se lice Sred veselja, sred radosti, I u svem ostah samirena. U željami samireni, Er kad prvi put ga ugledah U žuđenoj čestitosti. Sred srca mi tako ostoja Slavic koga odhranila Da bez njega već ne željah Bjeh sred dvora tuj istoga Za uživat vik pokoja. I razliko razbludila Potom toga u one djele Razgovora cjeća moga. Mlados moja gdi pribiva Nečekano sta pjevati Veoma mirne i vesele Neobičniem načinima, Mâ ljubav ga odnesiva. I po kajpi svud pršati, Sokolovi samireni Lomiti se svijem perima. Jed pokriše srca svoga

84 baština

U onom stanu naučeni Veleći ti, o sestrice, Stat pitomo ćaćka moga. U perivoj vrjeme je iti Da priljepo tvoje lice I ja mneći da oni ne će Tuj se bude veseliti. Pticu ranit obljubjenu Š njim je pustih da ima sreće Fil: I slobodu svu rođenu. Da se braći, hodmo draga, Pogoditi mojoj bude, Nu u što svrnuh mê stupaje Za sve pala je moja snaga, Na kû udesnu ne znam sreću, Trepti čekajuć zgode hude. Sokolovi smrtne vaje Tuj zadaše golubiću. Lj: Ne straši se i ne predaj Ćaćko bješe ih napustio Sni snom sveđer svi prohode Na lov hudi i nemili, Da nu hoćeš misli i gledaj On istih je porobratio Ove željne slavit zgode. On na krvih cistu usili. Kad se vratih toj vidjeti Srce moje ne mogaše Šena IV. I od žalosti ne cviliti Neg izdisat počinjaše. Dunavka sama

A žalosna golubica Željnos danas mâ čini mi Mrtva pazeć tuj dragoga Ovud često prohoditi, Potamnjena sasma lica Sve srce moje skni mi Smrtim druga združi svoga. Za neznano što viditi. Zatiem ali službenika S ljeva kuta do prozora Braće moje vidim iti, Ja unutra sakrivena Vesela je njega slika Vidjela sam moga iz dvora Ah, nebesa, što će biti? Cavtislava zlo smućena. Mimohodeć gdi onuda Pogled stere na ove dvore Šena III. Uokolo pazeć svuda Službenik i isti Krajne i srednje sve prozore. I onomadne igre ovodi Fil: Kada bojne prikazo je, Što je novo, službo mila, Ovud pazeć u slobodi Koje glase nosiš meni? Kako željno uzdiso je. Služ: Filomena da uzroči Kruno slavnijeh svieh vila, Sve prohode držim ove Gospodari moji ljubljeni Nje ljepota sve svjedoči Mene k tebi sad pošilju I ove sumnje k sebi zove.

85 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Trjebi ‘e da nje ljepos lica Dok je svrha mojieh truda, Cavtislav je stô ljubiti Ljek će imati zledi moje. Ter ko željna ljepirica Oceane mojieh suza Zrak od ognja svoga sviti. Brodit prika uzela si, Nu od ovud njeko hodi Plav tvâ ohola sasma busa Trjeba mi ‘e uklonit se Vjetriti su moji uzdasi. On je hoću skrovna odi Razbi će se od nemilosti Znana od svega učinit se. Plav ta tvoja sagrađena Na klisuru mîjeh bolesti Od vjetara zanešena. Šena V. Nemilos će tvâ smućena Cavtislav i ista skrivena U svem sličnu platu imati, Ah, hoće li kad dospjeti Vjeruj, vjeruj, Filomena, Moji trudi, zledi moje, Tvê će tužno srce znati. Hoću li igda ja vidjeti Al mâ služba, tašta vilo, Tebe moju, mâ gospoje? Privrline puna svake, Ti ljubavi, kâ mê srce Zašto od tebe tač nemilo Neljuveno stravila si Neharnosti prima ovake. I ljuvene kroz udarce Ljubav sam ti posvetio Mene dužna zanila si. Prid otarom tvê ljeposti, Smiri zledi plama moga I u tebi odredio K momu dobru, k moj zabavi Mê pod nebi čestitosti. K duhu srca ranjenoga Danu ko ćeš, srce moje, Tvê zlaćene strjele upravi. Da ti vila ljubav nosi, Nje oholas, nje nemilos Kada skrovne rane tvoje Satri, spleši i razčini Njoj nikada odkrio si. Tvê mogujstvo, tvoja milos Ako hoćeš da tvê dobro Slavna da ‘e svuda čini. Ljubav svoju posvetiti, Marte, Apolo, isti Jove Nije zadosta da si obro Tvoju jakost spovjedaju Nju dvoriti, nju ljubiti. Moguću te svaki zove, Da što tužnu ostaje mi Svi tvû slavu uzmnažaju. za zamirit moje trude, Nema jedna djevojčica Ah, načina, jaoh meni, Tvû ne bude moć kušati Tko hoć da me smirit bude? I da ohola sasma lica Istinito rjet je trjebi Ne uzbudeš celivati. Da nije u meni svjesti veće, Al dospjet će množ prihuda Sam potežem sva zla k sebi, Oholasti, vilo, tvoje, Sve bolesti, sve nesreće.

86 baština

Odkrit vili sramujem se Upoznala u tvê lice; Da mê srce za njom vene, Nu upoznala ja njesam se Što ona ne zna pak bolim se Svjedoču te tvê zenice. Moje rane pokrivene. Cav: Ne, ne, ne ću već sljediti Pođi, ženo, digni mi se, Mâ početa djela ovako: Ne mogu te već paziti, Filomeni hoću odkriti I unaprjeda nauči se Skrovnu ljubav mû svakako. Hoćeš s kiem govoriti. Sam odi čekat hoću Uklonit se trjebi ‘e i meni Za izvršit miso moju Da se ne bih sasma odkrio Snižniem molbam ter molit ću I da moj duh izranjeni Da mi ukaže milos koju. Ne bi kogod još vidio. Nu i onom skroven tko je u kutu Dun: Sluša tešku moju zloću, Odjeliti sila mi se, Moju tužbu plačnu i ljutu, A veže me ures ljepi; Moju ljubav, mû nesreću. Čujem srce djeliti se Filomena, ah da ono je A duša mi k njemu hlepi. Duša duše mê stravljene, Da obazna boli moje, Skrovne rane mê ljuvene. Šena VI. Dun: Lauš i Ljubislava Vilu tvoju, Cavtislave, Odi ne išti, ni čeka je. Ljub: Z braćom danas s mnogo slave Laušu, dušo mâ ljubjena, U perivoj otišla je. Vjereniče moj čestiti, Kiem se mogu uzvišena, Cav: Vjerna ljubi svud dičiti. Što govoriš, vilu koju, Neizrečene hvale tvê su Ah, skrovno se moja gubi! Po svem svjetu raznešene Dun: I svudara uzmnožne su, Filomenu onu tvoju Od svakoga spovjedane. Koju srce tvê obljubi. Na krilima od vjetara Cav: Glas svud nosi slavu tvoju Uistinu privarila Što Bojnitrjes sin tvoj hara Ženo si se u pameti, Neprjatelje sve u boju. Niti ja znam tko ‘e ta vila, S Vladimira hrabrenoga, Ni je li ime nje na svjeti. Ko zenicu tvû što gledaš Dun: Sina tvoga ljubjenoga Može biti ja da sam se Koje hvale vik ne primaš?

87 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Od istoka do zapada Lauš: Cavti ljepos ćerce tvoje Za moć smirit već dostaje, Što u ljeposti puna sklada Svrši radije, Ljubislava, Sve dobiva drûge svoje. Tvâ besjeda dodjala je, Trud mi već je ne zadava. Lauš: Čuj me, drûgo, Ljubislava, Ah, da mi se odjeliti, Malo scjenim svu tvû hvalu, Da te ovdi već ne slušam. Muči, vjeruj, sva ta slava Ljub: Moju staros u svem palu1. Ah, nebesa kû čes kušam, Mê rođenje stoga s oči Nu trjebi ga, jaoh, sljediti. U perivoj mieh poslo sam Da rjet mogu sred istoči Sunce miran ugledo sam. Šena VII.

Ljub: Cavtislav O izbrani moj pokoju, O životu, o ljubavi, Zar još živem? Tot na svjeti Vjernoj ljubi miso tvoju Još me tužna zemlja uzdrži? Skrovnu, i rane tvê objavi. Ah, čini mi već umrjeti, Hudi udesu, već me svrši. Nek znam slavno tvê rođenje Tač mrze će s česa je tebi Ere dalek duše moje, S koga uzroka to mučenje Moga dobra, mê radosti, Vik porađaš često u sebi. Da ja živem nepravo je Ljuvenijeh pun žalosti. Lauš: Nije čudo er žena si Gdje si, dobro mê žuđeno, Da sve hlepiš obaznati, Gdje si, raju moj veseli, Nu opet sasma pohlepna si Da već cvili pravo je li Željnoznano za iskušati. Vig mê srce zatravjeno. Misli kô ćeš kućom vladat, Jaoh, što velim? Nejmam tko će Koli drugu tvom ugodit, U ovoj me čuti strani, Nepotrebno nemoj gledat Nije da tko mê nesreće Za zloj ćudi tvoj pogodit. Al požali, al obrani. Ljub: Umolit se nemam tkomu, Kako, dragi vjereniče, Ostavljen sam od svakoga, Znat ovo mi ni'e potrebe, Još me vjernos trudu u ovomu Pitaj, dragi zatočniče, Druga ostavi ljubjenoga. Za moć smirit mene i tebe. A ti li, Bojnislave, Ucviljena ostavi me?

1 U rukopisu piše pala, ali zbog rime i iz drugih razloga navodimo palu.

88 baština

Cjeć prjateljske tot zabave Bojn: Gora u zla zamrsi me? Ne, prjatelju moj izbrani, Ne učini krvno djelo, Nesrećan sam u sviem djelim, Tvoga lica zrak sunčani, Prjateljstvo mê gubi me, Nemoj svršit tač nemilo. Što ću smjonstvom moijem malim, Tašta ljubav mâ mori me. Cavt: Pusti meni gvožđe u ruke, Huda zemljo, ne drži me, Nie potrebe da to činiš, Neg podamnom rastvori se, Ni da od smrti teške muke, O udesu, već svrši me, Proč životu tvom probudiš. Ah, životu mom opri se. Spomeni se, sramotno je, Prjateljstvo mê je izdano, Da tvâ krepos tač pogine, Ljubav moja neprimjena, Ka sljedeći ljute boje, Vik ikomu na uzdano, Nije mogla da izgine. Paček nije odkrivena. Što bi reko svjet i ljudi Ljubim, dvorim, nu zaludu, Znani tvojeh bojnijeh hvala, Er mâ vila daleko je, Slava s tašte i plahe ćudi Čes nemila mû zabludu, Kad bi čuli da 'e tvâ pala? Jaoh, ugrabi dobro moje. Nie dostojno da desnica Da što činim, što cknim odi, Mnoge zdrži te kreposti, Što ne ištem pokoj meni, Od junaštva uzmnožnica I podoban môj slobodi, Dnevi svrši u tamnosti. Pokoj, vajmeh, jur žuđeni. Ako život mrzeć ti je, Nu ako smrt je vas moj pokoj, Čestitom ga svrši smrti, Kad će svršit mê žalosti, Kad sred boja glasovit je, Hoću sada posvetit joj Neprjatelje pođeš trti. Život trudan mê mladosti. Nie dostojno, vjeruj, viku, (Ovdi hoće se ubit) Da s ljubavi ti se umoriš, I slavljenu tvoju diku Nesmotarno da potamniš. Šena ultima Ako ljubiš, ljubav će te Bojnislav i isti U ljubavi zamiriti, Bojn: Svoijem darim ona će te Ne, ne, vajmeh, ustavi se, Od svieh zledi sloboditi. Ustavi se, Cavtislave, I u môj svjesti iznašo se Ah, jaoh, tužan, rani li se? Ljek nećuti koj rjet odi, Cavt: Zato s puta uklonmo se, Ah, pusti me, Bojnislave. Pokli ovuda svak prohodi.

89 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Cavt: K tebi hrlim, Filomena, Po ću ćuti ljek môj rani Ko se život moj posječe, Kî u pameti iznašo je, S tvoga lica božanstvena Da nu strah me da 'e zamani Tač da i rane mê se izlječe. Za ljubavi smirit moje. Tko zna sreću da imam milu, Meni ugodnu, tebi dragu, Da te noćas veomi blagu, Svrha I. ata Jaoh, uživam momu u krilu. (Ide pak se ustavlja) At II. Od putnika tko ovo odi Šena I. Na ogoljenu hrid lego je, Cavtislav i s strane mrtac koji je Tere kudno svak prohodi bio ubijen U mrtvilu vas, gospoje. (Dubrava) Tko zna ovi da ‘e hodio Idem tužan posred tmina Mimo dvore mê ljubjene, Jeda sunca zrak mi sine, I da ‘e ures gdi vidio Jeda iz ovijeh dalečina Mê pridrage Filomene. Mê prosvjetli smrtne tmine. Uistinu ako uzbude Iza brzieh sunce voda Priko sela prošo onoga, Uz okoliš svoj se penje, U ki način teška truda Strenitelje noćna ploda Moć je smirit srca moga. Drago siplje svud kamenje. Po ću zato buditi ga Uz okoliš brzijeh voda San pokojni da ostavi Koe niz hridi Arno meće I sniženo moliti ga Priplivalac ...... Da mi biljeg koji objavi. Za gdje ugledat danje sreće. S kjem je vila mâ danaske Ali sunca nije moga Mirno vrjeme iztrajala, Iza voda da mi isteče S kiem li je večeraske I da sabljom zraka svoga Na dvorovim svjem ostala. Bolne tmine mê posječe. Ti moguća, o ljubavi, Nu što velim tegaj zraka S kom iz grada ja djelim se, Tko udionik hoće biti Mo’e u luku želje stavi, Sred tamnoga trjebi ‘e mraka Neka tužan već smirim se. Da se njemu bude odkriti. (Hoće ga buditi, pak vraća se) Da što krzmam, što stojim odi Ah, nebesa, tmasta ti je Stati žudeć u svjetlilu, Od njegova slika lica, Sunce mê odi ne izhodi, Čelo, vajmeh, bljedo ti je Ah, ne kaže zraku milu. A na modra sva desnica.

90 baština

Nu ovo zajsto sve je od zraka Nu već žalim tebe ubjena, Kiem ga ‘e mjesec obujmio, Er može ona, jaoh, smirit se, Iza tmasta kî oblaka A tvâ duša odjeljena Zračni snjeg je potamnio. Već ne može povratit se. (Hita ga za ruku) Mrtac: Cavtislave, ne žali me, Prjatelju, probudi se Er ćeš boli mê združiti Koje, ah, ruka uštinuta! Nazad tjekom ak brzime Pače nječiem mâ oblise Ne uzbudeš se sad vratiti. Krv je, vajmeh, sve smrznuta. Cavt: Krv je, vajmeh, ah, nebesa Tot će dospjet ljubav moja, Tko te vako, sužnja, rani Izgubit se mê smionstvo I u boli sve poplesa Sred pakljenieh nepokoja Što se tužan ne obrani? Mê gorčije biti robstvo? Tkoji silnik tač priljuti Ne, ne, ne će vik laživi Na te obrati svoje sile, Koga duha glas nemila Po koje ti mirne smuti Moj duh smutit ljubežlivi I skrati ti danke mile? Ni strašiva njedna sila. Pazit na runo tot htio nije, Smjonstvo ljubav sobom vodi Ni na Boga, ni na ljudi Ko smiona ljubovnika, Neg raj tako nemili je Ne ustavi me sad glas odi, Pogoditi zloj osudi. Ni strašnija najprilika. Kê si trude, muke koje U bolesti, jaoh, podnio Prie nego tjelo tvoje Šena II. S dušom ti ‘e razlučio. Danauka2 Pače hoće vik žalosna (Placa) Ostat s tebe majka mila, Kad začuje, kada pozna Kê su ovo, jaoh, promjene! Da te je tužna izgubila. Časti sve odmetnica, Nemirna ti nje će duša Ćutim plame razgorjene, S svom bez svoje živjet slike Ljubena sam robinjica. I kê boli njegda kuša Ah, pohlepa srca moga I kušat će ona u vike. Robstvo mi 'e uzročila, Tužna majko, kamenito Nu ona ista ljuvenoga Trjebi da ‘e srce tvoje, Plama mi 'e biljeg bila. Za moć podnijet stanovito Glas da sinak tvoj umro je.

2 U rukopisu piše Danauka, očito u značenju Dunavka.

91 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Još na vrjeme dok je bilo Moga te sam pridragoga Ne stavih se tužnoj meni Vjerenika odredila, Mê ufanje priko i milo I za moga ljuvenoga Duh ne sljedit zatravjeni. Gospodara odlučila. Da ja njesam željnoznana, U samomu, brače, tebi Cavtislave, sljedila te, Zamislila mê sam želje U bolesti zakopana, Drag moj pokoj vas pod nebi Uzdisala ne bih za te. Mo'e radosti, mê veselje. Još pakljeni oganj pravi Nu mo'e srce muku koju Zlatnieh strjela gorke rane, Uzsiljeno 'e podnositi, Samosilne od ljubavi Pokli ne zna ljubav tvoju Bile bi mi nepoznane. Na kî način moć ti odkriti. Još mâ pamet plemenito Ako hoću sljediti te Misli u sebi zdržala bi, Zadosti mi ni'e moći I hvaljena svud očito Tako umjesto za združite Čas mo'a draga još sjala bi. Djelivam se bez pomoći. Ne bih, ne bih osuđene Toli sljedim tvê stupaje, Posred ognja vjekovita Dostignut ih nje mi dano, Duše one nesmiljene Tako nejmam moje vaje Sadružila kamenita. Tkomu odkrit na uzdano. U ljudskomu ko narodu, Susresti te da imam sreću U pokolju svej bi stala, Čestita bi u svem bila, I naravnu mû slobodu Er bih ljubav tada veću Po sred mira uživala. I uzmnožila i odkrila. Nu ludo je spominjati Da znam kad si namislio, Davno prošla jur vremena, Pače kuda otišo si, Zaludu je, jaoh, plakati Posred Arna kad skočio Kad si sada izgubjena. I uz valove zaplivo si. Kad je djelo izvršeno Čekala bih tvo'e vraćanje Već od svjeta nie potreba, Za moći te gdje viditi, Mê je srce zatravjeno, I skrovnosti mê skončanje Cavtislave, mrem cjeć tebe. Vjerno i očito prem odkriti. Ti si utjeha mieh žalosti, Po ću iskat Vojnislava Uzdisano dobro moje, Jeda rjet mi što uzumije, Raj prislatki mê mladosti, Za dragoga Cavtislava U kom duh moj jur ostaje. Kud je odplivo, pošo gdi je?

92 baština

Šena III. Po ću svuda iskati ga Jeda djelit ne budeš, Bojnislav Jeda molba mâ ustavi ga, Gdje si, tužni Cavtislave, Da izgubit ne srneš. Kuda pođe, kud se odili, Toli tamniš tvoje slave Nu Dunavka k meni grede, Nepoznanoj prid tvoj vili. Zna će štogod druga od moga, Tko zna odkriv nje besjede Zašto ne ću svjete moje, Prjatelja mi ljubjenoga. Zašto stupaj tvoj ne ustavi, Neg na gorke nepokoje Mješte mira sad se odpravi? Šena IV. Bojnitrjesa i Vladimira Dunavka i isti (Za sve vitez uzmnožiti) Zašto tako bez obzira Ah, strašim se da ka nebi Hoćeš plemstvo potamniti? Jošte dikla svoga obrala Toli ne znaš da je dilo I hitro te samoj k sebi Od svakoga potišteno Svom ljubavi zaveljala. Za bezočno, za nemilo, Da je ljubav misli tvoje Za nečasno procjenjeno? Sadružila jur s mojima, Noćno tuđe u dvorove Kako lice tvê rajsko je Ućutiti htjet krijući Sjedinila s miem prsima. Gdje se iko tuj ištući Ufam doba da bi u svako Niti nuka, niti zove. Srce iznašla tvê ljuveno, Još saviše djevojčicu Ono isto ko'e svakako Kâ te ikad ni'e poznala, U meni 'e sad skroveno. U smioni naći licu Bojn: Ko da te je ona zvala. U nečem je zametena, Znaj viteštvo da nje braće, Vidim sobom gdje govori, Ko desnicom bojnom svojom, U licu je priobražena, Osvetiti čas iskat će Bljeda, a u plamu sasma gori. I oplakat krvi tvojom. Zdrava, ljepa, o gospoje, Bolje bi ti vele bilo Žudio te sam gdi viditi, Da si čuo vjerne svjete, Za zamirit želje moje I da njesi tač nemilo I moć s tobom govoriti. Odhrlio na tvê štete. Dunav: Nu, što rječi bez potrebe A ja te sam sasma iskala Odi tratim pune straha, Srce moje; er žudi te, Kada nije tužna tebe Nu što mi 'e sreća dala Da ustaviš djela plaha. Jednom veće iznaći te.

93 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

I molim te druga od tvoga I mê usti spovidit će Neobični mi put da rečeš, Svekolike na uzdano. I gdi pošo sred ovoga Bojn: Doba da mi vjerno odkrieš. Zaljno znanos nije sama Malo prije kada čuh ga Ni pribiva u ovoj ženi, Blizu Arna govoriti, S ljuvenoga strah me plama K njemu otidoh, nu vidjeh ga Da ni'e duh nje zatravjeni. Taj čas vala sred skočiti. Odkrila mi 'e, Cavtislave, Bojn: Najskrovnija tvâ činjenja Vajmeh tužan odjeli se I što je veće tvoje glave Protiv volji od nebesa, Nareče mi izgubjenja. Pod sama, haj, postavi se Žudio bih te, jaoh, pomoći, Protivnoga tvoga udesa. Nu učiniti ne znam što ću, Dun: Ni'e u meni, vajmeh, moći Nu gdje otide, kud li poje Ustaviti tvû nesreću. Hotjeh, njesam nu vidila Čim pod tamno krilo svoje Šena V. Vidu momu noć ga 'e skrila. Filomena i Ljubica Ko prjatelj tebi pravi (Perivoj) Biti od svega odkrit ćeš, Ah, mâ česti, ah Ljubice, Na koji se put on stavi Ah, ljubjena službo moja, Kad li opeta vrati će se. Mâ izbrana dvorkinjice, Bojn: Što će tužna tvâ gospoja! Još s večera š njim sam bio, Što ću, ah, što ću učiniti, Nju čuo njesam ništa riti; Vi, nebesa, naučite me! Bio bi mi spovidio Što ću, tužna, već živiti, Da 'e mislio gdje otiti. Jednom smrtim smirite me. Zato držim upoznala Ljek će biti smrt moih truda, Ti da si se gledajući Mieh žalosti i nesreća, Ter Arnovijeh priko vala Bi će sladka mâ razbluda Nije otit imo kud plijući. I sva rados mâ najveća. Da nu uzrok ko'i sili te Svršite me, prie svršite Tako prešno iskati ga! Druzieh vidim neg vršiti; Dun: Prie mê oči zaklopite Ne išti stvari mê skrovite, Druzieh vidim neg sklopiti. Er ne mogu odkriti ga. Ljub: Može biti vrjeme do će Nije pravo, ah, gospoje Kadar sve ti bit će znano, Da s sna tašta ti se kosiš

94 baština

Ni da rajsko lice tvoje Što je, ljubjena mâ sestrice, Gorkiem suzam jadno utopiš. Što si tako priobraćena3, Kamo vedre tvê zenice, Filom: Kamo lica tvâ rumena? Ah, Ljubice, što sam snjela Od tužnieh golubića, Tak mjesečna snježna zraka, I njihovu smrt vidjela Mješte ukazat svê svjetlosti, Nesrećnijeh sred nesreća. Viri crna iza oblaka, Žuta i bljeda u tamnosti. Srce mni mi, vik nemilo Take svrhe vidjet hude, Tako i ti veselija Er se u način nije snilo Kad razlog je da si u sebi, Da se izvršit oda njih bude. Od svjeh si žalosnija, Žalosni su kî pod nebi. Neg se strašim ljudske smrti, Nenadane, nesmiljene, Crni oblak tvoijeh smeća Kad će život moj satrti Grabi zrake tvê rođene, Dat mi muke, vaj, pakljene. I protivna trebi sreća Tvê pokoje obljubjene. Na mê prsi ruku stavi Vig ko srcem strah mi stresa: Udesnoga s koga djela Stavi, ah Bože, zna ćeš pravi Tako si se promjenila, Biljeg moći kom poplesa. Ter sunčana tvoja čela Zrak si u tmine obratila. Sad znaš, vidiš, spoznaš sada Unutarnje mê skončanje, Vlad: Spoznaš, vajmeh, al nazada Njesam smio ni u svjesti, Zaludnje je tvoje znanje. Obljubjena, vidjet viku, Kad je vrjeme od radosti, Ljub: Žalostivu tvoju sliku. Ustav tužbe, o gospoje, Ima ćeš se kad tužiti, I uzroke ja jednoga Evo od ovud braće tvoje Ne nahodim u pameti, Trjebi 'e usti zatvoriti. Srce tvoje može s koga Žalostivo bit na svjeti. Ako sumnju koju imaš, Šena VI. Čista od srca tvoje braće, Bojnitrjes, Vladimir i isti Stoga u bolih ter skončavaš Tvê ljeposti, tvoje sreće. Bojn: Sumnju hudu snu ostavi, Što ovo pazim, Filomene, Ah, vrzi je svu na stranu Niti 'e lice, niti slika, Duše u čemin priobraćene, Rek bi nije nje prilika. 3 U rukopisu piše briobraćena, sigurno u značenju priobra- ćena.

95 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

I slobodno zaboravi Poznam, poznam smeća tvoja Takvu miso inostranu. Da odovle sva izlazi, Stoga nejmaš vik pokoja Er ne samo rječim ču ćeš Svjedoče te tvoji uzdasi. Ljubav našu stanovitu, Nego u djelu još spozna ćeš Nu, nemoj se sramit išta Vjernu sveđer i uzmnožitu. Ni kititi rusam lica, Er Venere svetilišta Fil: Ljubi svoja sred cvjećica. Vrhu tega ni sumnjila, Nit sam mogla vik sumnjiti, Već je odkri tvojoj braći Pokli od vas sam jur vidila Tko 'e ljubovnik srca tvoga, Sveđer biljeg istiniti. Nek se može ljek iznaći Tvoga srca žalosnoga. Vlad: Da što drugo biti može Vlad: Uzrok tvoga nepokoja Reci, izreci Filomena, I grabiti sve raskoše Ali, vajneh, sram je uzdrži. Ko'e uživa mlados tvoja? Hodmo od ovle, mâ ljubjena, Nek se smeća već tvâ svrši. Bojn: Ako vjerna ljubovnika Filom: Žudi steći tvoja mlados Idem da nu nepravo je I uresna tvoja dika Miso vaša er vara se, Čut ljuvenu želj slados, To ne smeta mê pokoje, Duh moj u to ne uzda se. Vjerenik ti nestat ne će, Svjetla roda i plemena, S kiem čestite tvê ćeš sreće Šena VII. Uživati svjetla imena. Cavtislav Prislavnoga Gradimira, (Dubrava s rjekom) Bojnitrjesa, Krunoslava I bojnoga Pavlimira, Još mi stoji po sred svjesti Bojnistraha, Vladislava. Glas nemio mrtva tjela, Ki očito hoće smesti I mnoge ine znaš viteze Mâ ljuvena hitra djela. Koji te su isprašali, Kî priljepe tvê urese Još i rječi nesmotrne Vrh zvjezda su uzdizali. Afrikanske polak rjeke, Valovito koja srne Koga hoćeš izabira Neviđene kroz sve tjeke. Za vjernoga vjerenika, Ljubi će te bez obzira Ko'e hotješe oprjetit se Tko hoć ovijeh od bojnika. Ljuvenomu mom smijonstvu, Za ustanovit mene u robstvu, Nek ne mogu izvadit se.

96 baština

I u istinu bilježiti Ljubovnik sam istinito, Štogod tužnju htjeli mi su Ljubovnik sam jur znaj pravi, I za rjeti istiniti Imam srce stanovito Od mê smrti biljezi su. U ljubjenoj u ljubavi. Stoga stupaj prešno uzpregoh Za vratit se već je puta I unutrno sebi rekoh Šena VIII. Smrtnoga si posred skuta. Lauš i Ljubislava Ali srce ognjevito (Placa) Kê u ljubjenom plamu gori, Odlučio sam, Ljubislava, U smionstvu stanovito Veće u srcu mom stavnomu Veće plame sve ne mori. (Nek je mirna tvâ zabava Sljedi, sljedi put naprida, Pogoditi htjenju tvomu, Imaš tko te sveti i brani, Zato er znaš sve viteze) Parca imaš, znaj Kupida, Ki kćercu nam prosili su On ti vjernu ljubav hrani. I za uživat nje urese, Što ludujem? Što govorim? Prem sniženo molili su. U rječima tratim vrjeme Kad se s braćom Filomena Što mê trude jače morim Na dvorove vratit bude Krzmanjima razlicjeme. Kako mati nje rođena, Ljubav, ljubav u meni 'e Pomno ispita sve požude. It je trjebi ... ustavi se (Glas iznutra) Što je u sebi odredila Razmisli se već stavnije Cjeć drugoga ljubovnika Tužan, tužan, ah, vrati se ... Koga li je odlučila Cavt: Za svojega vjerenika. Ovo drugi nije niko Nek smiru se želje tvoje Negli go duh tjela moga, S ljubovnikom nju združeći Dva puta mi ki je zaviko I zajedno srce moje, Da se vratim s puta ovoga ... Već od temu ne misleći. Čigovgodi duh nemio Ljub: Od ljudskoga tjela odjeljen, Ispunit ću svom vjernosti Vratit me si namislio, Tvoje želje, tvê požude, Er si u sebi sasma uznesen. Nek mâ kćer je u radosti, Bježi veljut od ovleka Zamirena ostat bude. Na sud s nebi određeni, Nu tkomu si odlučio Ne ustavi me, znaj do vjeka Ljubovnicu Filomenu? Neugas' oganj moj ljuveni.

97 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Lauš: Šena ultima Ja njesam je namislio Filomena, Bojnitrjes, Vladimir, Ni u pameti odlučenu dvorani i isti Dok ne čujem nje osudu (Filomena iznutra govori:) Ja je neću vik vjeriti, Fil: Sve što znam nje požudu, Slavicami njeko krade Hoće li joj drago biti? Tecte onamo, o dvorani. Iskušat ćeš zato ti je Cavt: Za dragoga ljubovnika, Uhićen sam veće sade, Što 'e nje srcu najmilije, Gdi ću, kud ću, kojoj strani? Tkoga će obrat vjerenika. (Izlazu dvorani s svjećami u ruci, A za tijem rjet ćeš meni, a za njima Bojnislav i Vladimir To ću tada odlučiti. s mačima) Ljub: Bojn: Vjereniče moj ljubjeni, Ustav' stupaj. Vlad: Ustavi se Tvê ću želje ispuniti. Nek smionstvo tvê platite. Cavt: Šena IX. Ni'e kud bježat, braniti se Trjebi 'e. Stupaj ustavite. Cavtislav (Ovdi biući se zahodu za scenu) (Antikamara)

Dvori ovo su mo'e ljubjene, Moga raja, mê radosti, Svrha 2. ata Koji duše mê stravljene Sve uzdrže čestitosti. At III. S tobom dođoh, o ljubavi, Šena I. Česti moje ti sad vlada, Bojnitrjes, Vladimir, Cavtislav i Filomena Iako u robstvo mene stavi, (Kamara) Slobodu mi podaj sada. Ti, ti vlada sreće moje, Bojn: Ti upravi mê stupaje, Što ti 'e slika zapanjena, Gdi mê dobro žuđeno je Cavtislave moj izbrani? I gdi rados mâ svaka je. Gdje li ti 'e Filomena, Tvê ljeposti zrak sunčani? (Ovdi hodeći ko u tmini teg jurva kaj picu od slavica, ki uzimlje pojati) O, ljubjeni, eto u za te Svega uzroka tvojieh truda: Ljubav veće smiriva te I djeliti množ razbluda.

98 baština

Nu i ti ćeš, mâ sestrice, Šena III. Brzo smirit želje tvoje Vidje ćeš tvê ženice Glasnik i isti Gdi tvê dobro žuđeno je. Bez pristanka svuda trkah Vlad: Za prije se moć vratiti, Veselte se, o ljubjeni, Valoviti tjek priplivah Sad će glasnik doć iz grada, Zapovjedi za ispuniti. Na ćete se zamireni Odi od ćaćka sred ovega Oba u jedno puni sklada. Odgovor vam lista siva Ufam, ćajko, da će htjeti Kî vam u svem vrhu svega Da se združi ova vjera Izvršenje prikričiva. I da ja ću još vidjeti Cavt: Cavtislava za djevera. Ah, nebesa! Fil: Ah, bogovi, Filom: Recite mi što će biti? Duh mi od straha trepti, prši, Moj kako će – ko će ovi (s strane) Vaj dospjeti, trdu svršiti? Istoć je, ah, jaoh, biti viku, (Filomena gleda na braću, pak Strah me san se da ne izvrši govori) Na mom tužnu ljubovniku. Fil: Cavt: Vaj protivna mâ nebesa, Srce bljedi, preda, ah Bože, Vaj bogovi nesmiljeni, Smrt ljuvenom momu robstvu Jaoh srećo puna udesa, Koju trikrat narekoše Što ostaje tužnoj meni! Nesrećnomu mom smionstvu. Ćaćko hudi, ćaćko priki, Ah, nećaćko, nego krvniče, Tot zvjerinstvo tvê razbludi Šena II. Da rođenje tvê pozriče Službenik i isti Tužna, izdana Filomena. Smrt zagrli za raskoše, Gospodaru, iz grada vam Eto mlados tvâ ucviljena Eto od ćaćka glasnik grede. Mre, izdiše, ah, jaoh, Bože. Bojn: Cavt: Neka ide. A sada vam Ah, ne bježi, kud odleti (prinemaga Potvrđujem mê besjede. se), Ufam, ufam krepko i virno Dušo srca ranjenoga? Sad da ćete bit smireni Vlad: I da ćete veoma mirno Koje privrate, vajmeh, prjeti Vjerenici bit združeni. Sad zapovjed ćaćka moga!

99 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Bojn: Trjebi 'e jadno tvoje srce Što 'e, izbrana mâ sestrice? Da se u zledim ustanovi Jaoh, ustavi tvoje trude. I ljuvene da udarce Dohrlite, dvorkinjice, Gorčiem zledmi sad ponovi. Nek pomoć se tužna bude. Vlad: Znaš, nebesa, kako bih te Želio od svega sloboditi Šena IV. I ljuveno žudio bih te Bojnitrjes, Vladimir i Zavtislav Od ovoga ukloniti. Ali, pokli ni'e načina Da mi sada, Cavtislave, Za izvršit moju želju Svaki razlog prosio bi, Ni ljubav ti radi očina Da na pirne ideš sprave, Gniva ukazat ko prjatelju. I ja isti žudio bi. Plačem s tobom tvê nesreće Er tvâ slava uzdigla se I protivnos huda udesa, Da dospjeti u vjek ne će, Da tvâ ljubav ima veće A plemenstvo ugađa se Bit vladana od nebesa. Tvoje s oniem naše kuće. Zato ako ruke moje Pače ona dobila bi Pane udes moj prem kleti, Mnoge scjene sa svih strana Rani vjerne prsi tvoje Kadgod tebe uzela bi I život ti bude oteti. Za rođaka svoga izbrana. Prosti, njesu naša smjenja, Filomena, sestra naša, Njesmo, njesmo mi krvnici, Za dragoga ljubovnika Mi pravedna od živjenja Jur te želi i ispraša Tač nemili protivnici. Za slatkoga vjerenika. Očina je volja tako Nu ja hotih stanovito Kî se uvrieđen u čas zove: Ovu vjeru zagrliti, Sve je uzeo naopako Pozna nebo uzmnožito Sred zvjerinstva sasma plove. I bogovi vjekoviti. Cavt: Ali pokli svemu tomu Poznah ljubav jes vremena Naš roditelj protivan je Da će smrtim mâ dospjeti I u plamu ognjenomu I mâ draga Filomena Protiv svemu rasrčen je. Da će život moj svršiti. Hoteć krvim da zaplatiš I zato sam po sred kruta Naše kuće sve prikore, Gvozdja udjeljio dragu sliku, Neka da znaš kako hodiš Nek mâ mlados prikinuta Časne i plemske noćno u dvore. Goji u sebi nje priliku.

100 baština

Veselim se nu još sada Sdruži će ga Filomena Da mi nebo dopustit će Smrtim svojom znaj združiti, Da prid nogah iste pada, Moga duha gola sjena Moja mlados da umrjet će. Za’edno š njim svud će biti. Tvoja stavna srma ljeta Pamet kažu prem nezrelu Šena V. Mahnitati daju svjeta Filomena i isti U krvavom ovom djelu. Zašto, vajmeh, ne promisliš Tot ću vidjet, vajmeh meni, Da nije časti se oskvrnila, Ljubovniče, tvê privrate Pamet imaš, očim vidiš I moj ne će duh stravjeni Da ovo njesu sramna dila. Ganuti se tužna na te. Bolje bi ti vele bilo Ćaćko hudi, ćaćko kleti Da me njesi vik rodio, Vrli od svake zvjeri u gori Ere ne bi tač nemilo Cavtislavu čini umrjeti, Tvê rođenje uvrjedio. Umori ga, tužna, umori. Cav: Tvê zvjerinstvo platu imat će Ustavi se, dušo moja, Sličnu tvojoj nemilosti: Raju izbrani, ustavi se, Ah, nebesa, način nać je Stavi srce sred pokoja, Za osvetit mê žalosti. U žalosti razberi se. Grabi ko hoć mê pokoje, Ako hoćeš tvê ljubavi Na poraze moje srni, Tvomu vjernu posvetiti, Pljeni hudi blago moje, Za sad žalos hudu ustavi Na me suze ne protrni. Ima ćeš me kad cviliti. Protrnut ćeš, ganut ćeš se Čuj za sada milostiva Sred divjačne tvê vrline Prie mê smrti što ti rjet ću, I u njome smestit ćeš se A to paka ljubežljiva Pazeć tvoje opačine. Nek spominješ mû nesreću. Mom izbranu ljubovniku A vas molim podniženo Smrt nemilu hoć zadati, Ko’i život mi gospodite, Ah, vidjet ćeš i mû sliku Vaše srce razjeđeno Prid tvieh nogah mrtvu stati. Za čas jedan da ustavite. Ako moga ljubjenoga Bojn: Ne daš živa da sadružim Vrjeme malo da ćemo ti Ni sred lica anđoskoga Da izrečeš tužbe tvoje Česti moje da uzdržim. Nu žo nam je život što ti Sahraniti nemoćno je.

101 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Vlad: A sad, kad već u stavi Kunem ti se, Cavtislave, Ufah pokoj srca moga Da te shranit mi žudimo, Cjeć velike mê ljubavi, Ali cjeća naše glave Jaoh, krivac sam mene istoga. Trjebi ‘e ćaćku da ugodimo. Da mi čes je mâ blažena Cav: Prem ko srećnu ljubovniku Ako raju duše moje Gdje te vidim, o ljubjena, Za istino govori se Plakat, cvilit mû smrt priku. Da ima dospjet dnevi svoje Iako je istinita Tko na svjetu porodi se. Tvoja ljubav i tvê suze Niti hajem nit se bolim Ljubovnikom stanovita Što će dnevi mê svršiti, Ter me sada ljubit uze. Pokli z duhom samiem golim Kadar budeš ugledati Uz tebe ću sveđer biti. U gorkomu nepokoju Tako sada radi tebe Već izdahnut mlados moju, Umriet mi ‘e, brače, sila, Bolno tjelo mrtvo stati. Mrem radosno, er tko sebe Ljubežljiva tad uzmi ga Obljubih te, dušo mila. Kako biljeg mê vjernosti Ovo uzmnaža mê pokoje I na plamu sasuši ga Ko ljubovnik što umrit ću U ljuvenoj u žalosti. I ljuveno srce moje Prah bjegući mrtva tjela, Za izgled iniem ostavit ću. Suh pepeo srca moga, Pokli vjeran sveđ sam bio Uzmi izbrana i primila, Po sred gorke mê ljubavi, Po sred stana stavi ovoga. Nu nepoznan, er odkrio I od tvoga nek ljubjena Njesam tebi kâ me strâvi. Po sred prsi veća je želja, Ja te dvorih nu zaludu, Neka ‘e stavna uspomena Er mo’e dvorbe njesi znala, Vrhu njega toj udielja. Ni uzdahe kê u u trudu Suh pepeo, vjerni ostatki Duša ti ‘e upravjala. Cavtislava odi stoje, Bojne igre za tebe sam, Kî potlači život slatki Dušo izbrana, prikaživo, Nad priljepe vile svoje. Pute cvietjem posipo sam, Nu ako ovo učiniti Tebe ugledat samu uživo. Ni’e moći tvoj ljeposti I najposlie za ne stati I braća će zabraniti Sred smrtnijeh nepokoja Tvoju želju svom jakosti. Smrtne pute htje obrati Da mê tjelo uzrok ne bi Zatravjena duša moja. Bio tvoga prikorenja

102 baština

Protiv časti, protiv tebi I za biljeg mê ljubavi I pričistoga obljubjenja. Koju ti sam posvetio I ljubovnik kako pravi Uzmi, ah uzmi, raskini ga Tebi samoj odlučio. Na sto pečic, na sto dila, Primi uzdarje tvieh milosti I gdi hoćeš ti metni ga Biljeg snižni mê vjernosti. Nek ga prođe zvjer nemila. (Dava joj prsten pak kleca) Samo slatka uspomena Mîeh nesreća, mîeh žalosti, A sad snižno, o gospoje, Moga srca izranjena, Evo t’ padam na koljena Nek uzbude u tvoj svjesti. Ako od mene tvê rajsko je Lice i ljepos uvrjeđena. Ako živa ne ljubi me Vrjeme prošlo od života, Na ti gvozdje sred desnice Mrtva neka prigrli me Mîem životom naplati se. Neizrečena tvâ ljepota. O izbrana ljubovnice, Na moj krvi osveti se. Ja kad živjet budem dospjet, Kunem ti se bogovima Sred čistoće gvozdja ovoga Da na drugi svjet ću odnjet Sja čistija tvoja slika, U načinim razlicima. Najposliednja vaja moga Čes i rados svakolika. Uspomenu tvê ljeposti S neba zgori ugrabjene Njom me rani, njom, ah Bože, Spominja ću u radosti Njom smionstvo mê zaplati, Ljubav drage Filomene. Ako život viku može Hudu ikomu smrt zadati. Nje ću ljepos uzdizati U sred pakla, il sred raja, Fil: Njê ljuvenos uživati Koju osvetu, gvozdje koje, Svu raskošu moga vaja. Kû krv slutiš, vajmeh meni! A ko srca duše moje Promjenit se viku ne ću, Ti si pokoj vas žuđeni. O ljubjeni moj pokoju, Gola sjena oblieta ću Ah, ne budi da mû viku Sveđ uz dragu mû gospoju Vjernos budem izdavati, Mû ću ljubav priveliku Ma će duša zatravjena Mom ti smrtim ukazati. Sred tvieh oči živa sjati, Tvoga iz lica božanstvena Ako, vajmeh, ja živeći Slasti izbrane ispijati. Ne imah te vjerenikom, Gorko izdišuć, jadno mreći, O životu moj ljubjeni Uze ću te ljubovnikom. U prohodu drugijeh vika Bit će pokoj vas moj meni Ah, ne poznah ljubav tvoju Božanstvena tvoja dika. Kû skroveno nosio mi si,

103 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

A sad, slaki moj pokoju, Mreš, izdišeš ti veselo, Kad je poznam, grabjen mi si. Er me vidiš blizu stati, Potamnjeno moje čelo Ugrabjena mâ mi ‘e dika Lica suzam umivati. Privraćene česti moje, Gubim, vajmeh, ljubovnika Da nu tko će ostat viku, Sad kad poznam ljubav što je. Koji na smrt mû žalosnu Ukazat će plačnu sliku O prislatka mâ ljubavi, Žalos ćućet tač bolesnu? Zašto na smrt tač dosrnu, Zašto stupaj ne ustavi Žudiš da tvê mrtvo tjelo Kad na udesni glas protrnu? Sažeć bude plam ognjeni I da ja ga pak veselo Ah, spozno si, jur spozno si U ljuvenoj držim scjeni. Svu privratu, tvê gubjenje, I očito vidio si Da nu tko će iskupiti Ko će dospjet tvê ljubjenje. Pak zabave mê ljuvene, Željno dvorit i cviliti Čeznem tužna, venem, blidim, Ko ja tebe tko će mene? Misleć što će, ah, jaoh, biti: Eto, ah, Bože, već je vidim Više suha ja pepela, Na što san će moj iziti. Drage ostatke tvê ljubavi, Izpisa ću tvoja djela Kamenito srce u meni Kako umrje, kô se strâvi. Rastvori se, raspukni se U tjek suza neviđeni, Da nu, tko će spovidjeti Krvi moja, obrati se. Gdjeno tjelo mo’e uzbiva, Da kad budeš ti umrjeti Plači sreću izgubjenu, Ukopana ja sam živa? Plam izdane, vajmeh, česti, Plači dušu izranjenu Učinit ću svekoliko Izgubjene čestitosti. Što mi prave tvê požude, Nu mâ mlados u toliko Zašto slavic ne onjemije Kako živjet da vik bude? Blizu moga ljubjenoga! Zašto Arno ne proždrije Po sred srca stravljenoga Knjigonošu prihudoga? Druga ljubav ne će stati, Cavtislava ljubjenoga Zašto lili nije moći Svud ću i sveđer uzdisati. Moj desnici narav dala Neg bi mogla sad pomoći Pače svud te sadružit ću Kom sam život darovala? Kako prava ljubovnica, Kad ti umreš ja umrjet ću Izgubjen si, ljubovniče, I radosna sasma lica. Nu sam s tobom izgubjena, Er smrt život tvâ moj siče, Er nje pravo da već žive Mrtva ostaje Filomena. Tkomu život svoj umro e,

104 baština

Tko svo’e česti ljubežljive Filom: I svoj život izgubio je. Ustavte se, o krvnici, Smrt mu dat će ruke moje, Ali eto mrkla sjena Imam jakos u desnici. Vid mi grabi, duh otimje: Zbogom, dušo mâ ljubjena, S moga uzroka kad on gine Zbogom: sila umrjet mi ‘e. Po razlogu svršit ću ga, (Ovdi se prinemaga) Sada s moje nemiline, S njome istom ubit ću ga. (Dava njoj mač) Šena VI. Za te umrjet će, o ljubjeni, Ljubica, djetić i isti Sad moj život zatravjeni. Bojn: Bojn: Daj to u ruke gvozdje meni, Dvorkinjice, brzo ovamo, Kuda ljubav zanosi te, Filomenu pomozite: Sasma kažeš duh smeteni A ina služba teci onamo, Trjebi ‘e odovle uklonit te. Cavtislava uzdržite. Cavt: Ljub: Ustavi se, raju mili, Ah, ljubavi nesmiljena, Dušo slatka duše moje, Ovo li su tvoja dila! Za onu ljubav ka usili A ti li si priobražena Suzam oblit lice tvoje. Smrti davat naučila? Ako u djelu nemilomu Vl: Ne ustaviš tvû desnicu, Zdržite ga, neka manju Tko će grob dat tjelu momu, Smrt zadat mu boles bude. Tko li udieljat nadgrobnicu. Cavt: Ovo mi si obećala Vaj umornu mom čekanju, Kad te sniženo stah moliti, Već dospjejte moje trude. Još smrt moju kad si znala, Gvozdje imate, prsi ovo, Ovo htiej mi izvršiti. Manite me, ubite me Fil: Nejmam pero sokolovo, Ah, mâ braćo obljubjena, Ne ću uteć, pustite me. Ustavite vaše gnjive: Ah udesu, ni’e ti dosti Viđte kako Filomena Da moj život sad dospjevaš, Gubi sreće ljubežljive Neg mû vilu, mo’e radosti, Smilujte se na mê suze, Prid očima još ubijaš? Ne ranite moga draga; Ljub: Er š njim i ja združi ću se, Vajmeh, vajmeh, o gospoje (hoće ga Sljedi ću ga svuda blaga. ubiti)

105 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Jezik gubim, glas bježi mi, Cavt: Molitvam se nejmam moći, Ostavljam te, dobro moje, Po sred prsi, jao, sjedi mi Odhodim ti, mâ ljubavi; Žalos jadna bez pomoći. Zbogom, draga mâ gospoje, Zbogom dušo kâ me stravi. Molbe vam su hisa rjeke, Primoljenje jadni uzdasi: Fil: Ustavite sržbe prjeke Pođ’, sreće te svud sljedile, Od kê jad moj vas izlazi. Nu spomen se od tvê vile. Za uzdarje od milosti Kû ćete mi udjeliti, Ak može bit zadosti Šena VII. Robinja ću š njim vam biti. Filomena i Ljubica Bojn: Sila mi ‘e odpravit te Žudim kê god u načine (s strane) Dalek srca ranjenoga. Oba utješit i pomoći Sila mi ‘e odjelit te Da nu sržbe cjeć očine Rad života pridragoga. Toj učinit n’je nam moći. Nu moj život zatravjeni, Vlad: Srce i duša sveđe s tobom, Što uzbudemo učiniti (s strane) Posred prsi, o ljubjeni, Da ne obazna ni’e načina, Tvoje česti nosi sobom. Ne možemo toj pokriti, Bit će očita sva krivina. Iako život tvoj ostane, Ja ću s tobom biti živa, Netom svane doć je odi I u tvom krilu česti izbrane Za vidjeti svakoliko, Uživati ljubežljiva. Je li on osto u slobodi Nu što bismo utoliko Jol ne bude to mi dano, Ni’e načina pomoći ga, Ni mi huda čes dopusti, Ni od smrti svetiti ga. S tobom ž(i)vjet, srce izbrano, S ljuvenom ću mrjet jakosti. Bojn: Da trjebi ‘e uklonit se, Ali, vajmeh, o ljubjeni, O ljubjeni Vladimire, Gdje i kud sam te, jaoh, puštala, Nek sestrini ustavit se U cijeli, vajmeh meni, Trudi budu i zamire. Ruke pokoj moj uzdala? Odi ostani, Filomena, Teci mila, o Ljubice, Mi ćemo se ukloniti, Viđ što ‘e moga od ljubjena, Ak se uzmože, o ljubjena, Teci, draga, o sestrice, Cavtislava sahraniti. Mrtva ostaje Filomena. Nejmam vjere braći u mojoj, Ubit će ga, vajmeh meni,

106 baština

I gospođi tužnoj tvojoj Da bi Bog dô, ljubovniče, Ugrabit će raj ljuveni. Da zamiriš tvê ljubavi, Da tvê srce ne uznariče Ljub: Klete čase kad te stravi. Ah, otit ću, mâ gospoje, Želje tvoje za ispuniti, Po ću oćućjet Laušova Da nu što će molbe moje Posred dvora što se čini, Prid tvom braćom učiniti? Tko zna od tvoga štogod plova Da čujem, raju moj jedini. Ti gospoje, ti otidi, Kako prije slobodi ga, Čini mi se al sam snjela Ljubica te tvoja slidi Da iz Ziefole glasnik došo, Tako sada izmoli ga. Glas njegov sam razumjela Mimo dvore kad mi ‘e prošo. Fil: Što već krzmam i cknim veće, Bit će štogod nečekano Nek se ide, nek se moli, Onamo se dogoditi, Jeda hude mê nesreće Sinovi će na uzdano Umoli se vaj oholi. Ocu ončas sve odkriti. Uh, još ufam, o ljubjeni, Da ćeš bit moj a ja tvoja, Šena VIII. I Dunavka, o žuđeni, Dunavka Da će nać se sred pokoja. (Placa) Nu Bojnislav eto hodi S ulice prema meni. Mrkle noći, tmaste sjeni, Obaznat ću štogod odi Koje pokoj moj grabite, Gdje je i kako moj ljubjeni. I kê moj duh zatravjeni Sred nevolja raznosite.

Razvedrite tamnos priku, Šena IX. Raširite tjeke sebi, Ukažite meni diku, Bojnislav i ista Raztvorite vedros s nebi. Dun: Puti izbrani, spoviđte mi Zdrava budi milos tvoja, Gdje mê sunce putovalo, Bojnislave plemeniti, Vali Arnovi kažite mi Žudjela te duša moja Kud mê dobro ‘e priplivalo. Gdjegodjera upaziti. Nu što pitam kad znam sama Bojn: Koga je isko i želio I ti zdrava i vesela, I koga užežen mila plama O Dunavko ljepa, budi, Za njime je odhrlio. Što si od mene viku htjela, Rec mi: što tvê srce žudi?

107 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Dun: Na taki se on put stavi, Jeda gdjegod što čuo si Ni da tu vil ljubio je, Od tvojega prjatelja, A ne može u grad vjeku Ili štogod vidio si, Doć po njednom glasnik putu Velika me prati želja? Po Arnovu nemo tjeku, Bojn: Nu bio bi smrti u skutu. Kako mi si spovidjela S tobom veće govoriti Blizu Arna njega stati, Žudjelo bi srce moje, Da si očima tvijem vidjela Nu drugćje me amo otkriti, Pak uz rjeku zaplivati. Z Bogom ljepa, o gospoje. Od ikoga čuo veće Dun: Njesam išta govoriti, Pođi: da nu pomno izpita Nit sam imo jedne sreće Za prjatelja ljubjenoga: Njega gdjegod upaziti. Ja ću poći da prie svita I mene je, ne da ne ću, Želju smirim srca moga. Čut i obaznat štogod želja, I ako uzmogu gdje pitat ću, Er ga ljubim ko prjatelja. At IV. Šena I. Dun: Strah me da ni’e Filomenu Bojnitrjes i Vladimir Noćno sljedit on otišo Bojn: Davno od njega obljubjenu Zapovjedi izpunjene I toga iz grada da ‘e izišo. Ćaćkove su eto ostale Čini mi se sred večera Kroz načine nescjenjene Glasnik k Laušu da došo je, Cavtislava česti pale. Kî sinovim još jučera Mrtvo leži s strane tilo U Ziefole otišo je. Izranjeno i ubjeno, Što mi čini vjerovati Nu bi bolje vele bilo Istinitu miso moju, Da je od nas sakriveno. Pače u strahu sasma stati Da je u gorkom nepokoju. Da ga ne bi po koj sreći Tužna iznašla Filomena, Bojn: I nje duša trud, jad veći Vaj, udesu, znam Lauša (s strane) Ponovila zatravjena. Koje u sržbi bez pameti: Trepti od straha moja duša Vlad: Smiono djelo da ne osveti. Dobro veliš, o ljubjeni, Hodmo bolje sakriti ga, Scjenim da vjek cjeć ljubavi Strah me nje duh zaneseni (Istinito to ako je) Da ne bude iznaći ga.

108 baština

Kada ćaćko bude doći Bojn: Tjela dje li gdje uzleže Ustavi se, Filomena, Kaza će mu bez pomoći Viđ što činiš, razberi se, Gorke smrti obilježe. O sestrice mâ ljubjena, Od zle sržbe ustavi se. Tko je čas našu potlačiti Šena II. U nesvjesnoj obro svjesti, Filomena i isti Pleme ujedno potamniti I svo’e splesat pod bludnosti. Vratite mi, izdajnici, Nije pravo vik da žive Ugrabjene mê pokoje, Ni sunčane gleda sjene, Gdje je hudi, o krvnici, Kroz ognjene naše gnjive Izabrano dobro moje? Bi pravedno da pogine. Vami ga sam ja pridala Fil: Na izdavna obećanja, Tot me dobro ubio si, Vami ga sam, jaoh, uzdala, Duh dospio tjela moga, Nepoznana na izdavanja. Moga draga tot satro si Obećana kamo vira, Srce srca ranjenoga? Kû s ljubavim pokrivaste Čuješ, vidiš, Filomena, I kû sestri bez obzira I još stojiš u životu, Nesmiljeni obećaste? Još tvâ duša zatravjena, Ah, nebesa, ah, bogovi, Jaoh, ne sljedi svû ljepotu? Zloće ove mir pazite: Cvili, cvili, srce moje, Gdje su ognjeni, vaj, trjeskovi, Smrtne trude k sebi zovi, Na zločince naripite. Drag tvoj svû krv prolio je, Pravednieh vij braniti Po sred krvi š njime plovi. Uzeli ste još od vika, Daj, krvnici, ah, dajte mi Ne mogu se osvetiti, Mrtvo tjelo moga draga... Nek me sveti vaša dika. Vajmeh, i to branite mi Ne bojte se moje moći, Da ga uživam mrtva blaga. Ne gledajte mê jakosti, Što ću, tužna? Po ću, ah, po ću Nebesa će, ah, pomoći Na sve strane iskati ga, I osvetit mê žalosti. Gdje ga skriše, ah, otit ću Nu vratite, izdajnici, Jeda uzmogu iznaći ga. Ugrabjene mê pokoje, Gdje je hudi, o krvnici, Izabrano dobro moje.

109 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Šena III. Tu stavi se u istinu Da nu poslie mneć u sebi Bojnitrjes i Vladimir Mrtva tjela nemilinu Vladimir: Ne daje ono glas od nebi. Jur otide, branite joj Sljedit uze put početi Zaludu je da ne ište ga, Do mensolskieh blizu vala, Pače to je ukazat joj Nu od njih začu isto rjeti Gdje i kako iznać je ga. Što mu je Afriko pravit stala. Bojn: Tad u jedu ognjenomu Hodmo za njom, o ljubjeni, Vas zaplanut, vas ražežen, Ni’e već vrime odi ckniti, Viknu glasu neznanomu Nje duh znaše zatravjeni, Nješta u sebi već pristrašen: Putom ćemo govoriti. Čigov god si, duh nemio, Od ljudskoga tjela odjeljen, Vratit me si namislio Šena IV. Koji u sebi sasma uznesen. Glasnik i Bojnislav Bježi preljut od ovleka (Selo) Na sud s nebi određeni, Ko ti veljah, gospodaru, Ne ustavi me znaj do vjeka, Arno bješe ko priplivo, Ne ugas’ oganj moj ljuveni. I u Dubravu došo staru, Ljubovnik sam istinito Mrtva tjela glas začuo. Ljubovnik sam jur znaj pravi, Uzdrkta se, ustrese se, Imam srce stanovito Ledniem znojem obljevati U ljuvenoj u ljubavi. Lice i prsi počeše se, To izusteć naprjed slidi A uzgor vlasi podizati. Tjekom hrleć bez umora, Nu pomožen od ljubavi, Vile svoje dvor dok vidi Smjonstva sasma pun ljuvena, I otvorena pô prozora. Plahi stupaj svoj upravi Uz prozor se pripenjiva, Gdje bi ljepa Filomena. U uzdizani dvor uzlazi, Bješe došo blizu tjeka Tmasta sjena sve mu skriva, Afrikanskijeh plahijeh vala Ne zna ku će, za sve pazi. Kada začu mukla rjeka Pipajući rukam ide Gdje mu je ovako pravit stala: Ko no sljepac bez svieh oči, Cavtislave, kuda letiš, Provodiče drži side Privrate su sve to tvoje, Jakno sunce sred istoči. Razmisli se: na smrt hodiš Viđi udesa, rukom tiče Na gorčije nespokoje. Kajpu gdino slavic staše,

110 baština

On ne poji nego viče Šena V. I da ‘e inostran njeko kaže. Filomena i Lauš, pak Ljubica s bačilom Bojn: (kamara) Nebesa nas svud čuvaju Gdje u pogubi vide stati, Fil: Ista opeta satiraju Ustavi se, o Ljubice, Kad ne umjemo se učuvati. Nek mê pazi nepokoje, Nek vidi ove nesrećnice Glas: Gdi ufanje bi svakoje. Služba tkače, hitaju ga Pripadena u jakosti Mrtva od tjela nezgorjena I da ubiju uzimlju ga Što se u pepeo obratilo, Bez ikakve tvê milosti. Amo iznesi, o ljubjena, A ino ostavi užgat tilo. Filomena zabranjena U suzami sva oblita, Dake, ćaćko, ti ošo si Moli svoga za ljubjena: Nemilosti tvê vidjeti, Ne svršuju njega lita. Ispunjeno je što piso si; Ispunjeno je, hudi, kleti. Da nu poslie kad začuše Braća očine zapovjedi, Evo, zvjeri nesmiljena, Cavtislava uhitiše, Tvijeh vrlina nemilosti, Zadaše mu smrtne zledi. Cavtislava eno ubjena Mo’e ljuvene čestitosti. Ovo ‘e što ti spovidjeti Ja umijem druga od tvoga, Na pristolju sudac viku Što mi dano bi vidjeti Ne osudi, jaoh, grešnika, I od njega čut istoga. Prije neg pozna po razliku Pitanju ga za krvnika. Boj: A što veće vik mogo bi Sudac bio si, on obađen Spovidjet mi tužna od njega, Da je mene uvrjedio; Što li veće hotio bi Razlog ne ču ti razjeđen, Kadar mrtva ti vidje ga? Nego ga si hudi ubio. I mož slušat srce moje Bi pravedan, zna’u nebesa, Ljubjenoga glas nemili. Ne uvrjedi časti moje, Cavtislave, ti njesi li Da nu ko kriv s prika udesa Smrtne podnio nespokoje? Smrt od tebe podnio je. U životu drug bio sam ti, Ljubio me uistinu, U tviem čestim, i u sreći, Ljubav s častim bi združena Nu i sad društvo darivam ti, Da ljuvenu vjeku sjenu Drug ti bit ću još i mreći. Tvâ ne pozna Filomena.

111 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Nu za časno toj ljubjenje Još i ovo zabraniti Što ne odkri plame svoje, Ako misliš mom ljubjenu, Kroz tvê zvjersko nesmiljenje Prid tobom ćeš sad viditi Smrt za platu primio je. Š njim za’edno mene ubjenu. Koga mi si ljubovnika Lauš: Mogo dati vjernijega, Od žalosti duh mi poje, Koga li li vjerenika Krv sva mi je zamućena. Plemstvom svakiem urunjega. Čini što hoć, dobro moje, Čini što hoć, Filomena. Ah, plakat ću po sve vjeke, Uzdisat ću k nebesima, Množne od suza roneć rjeke, Pravdu iskat ću z bogovima. Šena VI. Vjerenik je znaj moj pravi Ljubislava i Vladimir Na smrti se mnom vjerio, Dakle prav je tužan bio, Najposlednjoj u ljubavi A ko krivnik umro je pravi On je biljeg postavio. I ti ga si, jaoh, ubijo (Ovdi kaže prsten) Za pričiste tej ljubavi? Ćaćko, nu što tužna velim? Vlad: Kako, ćaćko, viku mi si Mrtav osta, majko mila, Ako koga, ah joh, želim Cjeć ćaćkove zapovjedi, Ugrabio sam ti mi si. Njega taka bila ‘e sila Tvû vrlinu spovjedat ću Da ga u čas ne uvrjedi. Dokle bude u životu, Znaju bogovi vjekoviti Gorko izdišuć uzdisat ću S kiem skončanjem, s kom bolesti, Na nemilu tvû dobrotu. Uzsiljen sam bijo paziti Još kad umrem, gola sjena, Jadne i smrtne tej bolesti. Svakomu ću spovjedati Srce mi je sve treptjelo Tvoja djela nesmiljena S mrtviem pazeć mû sestricu, I svudar te proklinjati. Gdje i nje ostaje mrtvo tjelo, Al što krzmam tužna odi, Suhor kaže bljedu u licu. Što već činim, što cknim veće? Ljub: Što ne idem u slobodi Ah, mâ česti nesmiljena, Gdi mê mrtve ležu sreće? Ah, Laušu, prem nemili, Hodmo časti naređene Ah, izdana Filomena, Sljedit prahu draga moga, U životu, jaoh, jesi li? Nu prije kosti nezgorjene Razlog prosu, vajmeh meni, Tjela zgorjet ljubjenoga. Da tvê srce puknut bude

112 baština

I ko’e tvoj drag obljubjeni, Šena VII. Iste i ti da imaš trude. Lauš, Bojnitrjes i isti Idem k tebi, dobro moje, Idem k tebi, kćerce mila, Vlad: Tvo’e združi nam nepokoje Zdrava budi milos tvoja, S tobom tre me gorka sila. Ćaćko dragi i primili. Vlad: Lauš: Draga majko, ustavi se, I ti li si, o nemili, Ah, na tužne ne hod cvile, Počeo uznosit djela tvoja? Da ne vidiš, jaoh, vrati se, Gdi je hudi, o krvnici, Jade kćerce tvê primile. Cavtislava mrtvo tilo? Mrtvo tjelo uzela je Gdi je, hudi izdavnici, U pepeo obraćati, Koga ubiste prem nemilo? Gorjeti ga počela je Kunem vam se nebesima Za svê zledi spominjati. I s sunčanijem zgara zrakom, Ah, ne hodi, srce tvoje, Svjedočim se bogovima Da ne steče boles veću, I pakljeniem tmastiem mrakom Veće nađe nepokoje Da ćete mi zaplatiti Pazeć tužnu tvû nesreću. Krvi vašom krv prolitu, Ljub: Prava smjeste vi svršiti, Ah, prem kleti, sad me ustavljaš Svrši ćete vi na svitu. Kad si srce mê ranio? Bojn: Sad pokoje tuđe izpražaš Tvâ zapovjed. Djevera si kad ubio? Lauš: Zašto ruku tvû ne ustavi Česa moja, Da ne učiniš kruto dilo, Nemilosni, nesmiljeni, Ah, sestrine da ljubavi Sve mahnitos bila ‘e tvoja Ne prisječeš tač nemilo? Za duh smirit razjeđeni. Vlad: Vlad: Čini što hoć, ali k meni (ide ća) Čuj. Gredu evo tašte bjesti, Trjebi ‘e splesat duh ranjeni Lauš: Otit ću ga mimo sresti. Sluša ću česa viku Vašijeh ruka nemiline, Plaka ćete zgodu priku, Cvili ćete rad vrline. (Bojn. i Vlad. klecaju) Vlad: Ćaćko.

113 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Lauš: Mê se boli ponavljaju Bješte, dignite se, U strahoći vaše tmine, Grozna su djela već lažljiva Er u sebi slikovaju I od moga prjeka gnjiva Sve pakljene vaše sine. Sred pustoši poskrite se. Bez svjetlosti sunca mila Nu, i tu će vas još iznaći Ako ‘e noćno krilo vaše, Oblas stare mê desnice, Sred tamnoga moga krila Sred pustoši još stojeći Nikad sune mê se kaže. Grjeh kazat će vaše lice. Samo crne sred pustoši Vlad: Unutarnjeh mîeh mrklosti Hodmo, brate, uklonit se, (s strane) Oćućenja mâ podloži Trjebi se je za sad skriti Pod svo’e prike jad gorkosti. Dokle bude ukrotit se Ah, pakljenu muku ćuti Gnjevni oganj i smiriti. Moje srce, duša moja, Lauš: Sila mi se razpuknuti Eto slava kako moja Sred gorkoga nepokoja. U čas jedan dospjela je; Prsi moje zatravjene Razbor prosut moj svud stoja, Po sred plama sad smrznu se, Sad krivina očita je. A sad opet priobraćene Ah, Lauše, nepravedan, Po sred leda razgoru se. U boj za pravednoga, Zledi moje razlike su Za nemila svud spovjedam Jedna od druge nu vrlija, I ljuskoga bez razloga. Er u sebi natječu se Nesmotrna moja svjesti, Ko će koja bit gorčija. Kud si pamet mû zanila? S razlogom se nu mučiti Pače zajsto u objesti Sila mi ‘e posred vaja, Sadar nas ostavila. Kada sila izgubiti Bi mi pokoj moga raja. Svrha IV. ata Mê sam srce izgubila, Ostala sam bez života, At V. Duša mi se, jaoh, djelila Šena I. Gdi ‘e ljuvena mâ lipota?

(Dubrava) Sad ufanje moijeh zledi Povjetarce mîeh uzdaha Filom: Sred grobskoga suda sjedi Mrkle tmine, tmaste sjeni, Vas u sjeni tmasta praha. Strahos ovu ko’e resite, Ah, izgubih draga moga, I kê moj duh zatravjeni Moja česti nesmiljena, Sred bolesti raznosite.

114 baština

I sred pakla ljuvenoga Sljedi te sam obećala Jošte žive Filomena? I kô obećah sliedi ću te, Tako i kako njesam znala Ako prava ljubovnica Živa, mrtva združi ću te. Plačem mrtva ljubovnika, Zašto, ah, ne ću plačna lica Nu prie neg te sadružit Moga združit vjerenika? Budem, sladki moj pokoju, Prie budem se neg ubit Ali tko će rjeti meni U krvavom ljutom boju, Da ni’e vjerno dobro moje, Po ću ostavit uspomene Ako pokoj moj ljuveni Od mê smrti nesmiljene. Smrt, jaoh, s mene podnio je. Al što je ovo, vajmeh meni, Jaoh, što rekoh... mâ pameti, San mi oči jur prikriva. Kâ te nesvjes okruživa, Na kam ovi ogoljeni Cavtislava vik na svjeti Gdi me mrkla tmina skriva. Tot ti sumnjiš za laživa? Smrtne ćuteć nepokoje Spomeni se, srce moje, Nasloni ću tjelo moje. Da htje tebe obljubiti I da tebe obećo je Po sve vjeke on dvoriti. Šena II. Prosti, dragi zatočniče, Cavtislav i Filomena speći Od života kralju moga, Ako nesvjes mâ sad kliče Cav: Proć vjernosti srca tvoga. Dušo izbrana Filomena, Prosti i nesvjes mû ne krivi Raju slatke mê ljubavi, Neg slabosti mê naravi. Kô tvâ miso priobraćena Njesi, njesi ti laživi, Od mene se zaboravi? Niti u tebi laž boravi. Još i mrtav, mâ radosti, Da kî uzrok nauči me Ljubio sam, ljubi ću te, Tebe zvati vik nemila? Samu, draga mâ ljeposti, Ah, sve ljubav usili me, Samu sveđer dvori ću te. Od ljubavi sve su dila. Od mê vjere vik sumnjiti Od ljubavi nepoznane Nemoj pamet da tvâ bude, Krivine su prem zadosti K meni hodi da smiriti U mom srcu udjeljane Već budemo naše trude. Kâ ostavi tvê ljeposti. Moja duša zamirena Da za njima zatravjena Amo pokoj vas uživa, Mrtviem mi duša umire, Hodi i ti, o ljubjena, U stavnosti zamišljena Nek tvâ ljepos sa mnom siva. Sljedit smrtne tvê nemire.

115 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Fil: Šena III. Koja sužnju me neman hara (speći) Jaoh u sjeni draga moga, Bojnitrjes i Vladimir Kâ pakljena sjen me vara (Perivoj) U prilici ljubjenoga? Eto već je izagnani, Cav: Od ćaćka smo jur ostali, Ne straši se, vajmeh meni, A od ufanja tašta izdani Ne straši se, Filomena, Koga u svjesti bismo obrali. Cavtislav sam tvoj ljubjeni, Eto, vajmeh, pođ ćaćkove Njesam neman ja pakljena. Osluživa zapovjedi, I ja biljeg ostavljam ti Nek dobiješ sjene ove, Gvozdje s kiem sam ubjen bio, Nek upadeš u sve zledi. Prsten s ruke još dižem ti Čuje naša prem nemila, S kojem sam te jur vjerio. Nebo nam je sasma oholo S mnom zajedno odnje ću ga I udesna tere sila Zbogom, draga, već ću poći, Sreće naše mrtvo kolo. Na tvû ruku stavit ću ga U zao čas (s)mo, o ljubjeni, Kadar k meni budeš doći. Cavtislava mi svršili, (Odjeli se s noći, a Filomena budi se i A u gori duh stravljeni gleda oko sebe) Filomenu izranili. Fil: Trjeb je, vajmeh, da po svjetu Biljezi su istiniti, Skitajući se raziđemo, Cavtislav je moj ljubjeni, Da očinu zlu osvetu Jaoh, otide! Kud sljediti U kî način utečemo. Vjeku ću te, moj žuđeni. Vlad: Ustavi se, dobro moje, Nemoj cjenit da maknito Ustavi se, jaoh, ne bježi, Ubili smo Cavtislava, Ustav plahe stupe tvoje, Er ko vidiš sam očito, Ustavi se, hod me utješi. Patila bi naša glava. Ah, jaoh, dragi, ustavi se Da ga otac nie vidio Da odletim laka s tobom, Jur svršena i ubjena Vajmeh meni, ti djeli se, Isti akno bi učinio A ja živem još pod nebom. S jeda svoga razgorjena. Tvê ću želje ispuniti Ili tako, ili ovako, Za združit se s tobom moći, Svakako smo mi krivnici, Nu prije po ću ostaviti I ko ‘e uzeo naopako, Uspomene u moj kući. Prid njime smo izdavnici.

116 baština

Sasviem teziem nu bolim se Združit moje čestitosti, Cavtislava da smo ubili, Druga sljedit ljubjenoga. I u srcu mom kosim se Ti mê gvozdje prem nemilo, Da smu sestru uvridili. Slatka utjeho nepokoja, Ali pokli ljeka nejma, S kiem je dobro mê svršilo, Učinjena stvar koja je Na komu je slika moja. I u bolestim razlicima Ti sred prsi ljubjenieh Kajati se zaludnja je. Put krvni si otvorio, Sad nastojmo, sad kopnimo Kroz kî iz muka pakljenijeh Oca moći ukrotiti, Duh stravljeni ‘e odletio. I svakako promislimo Posred prsi ne ću ranu Hoćemo ga zamiriti. Mîeh trudnijeh sad razlati, Otac nam je on ljubjeni, Nek mâ duša prie na stranu Potrebno je trpjeti ga, Gdje moj dragi bude stati. I u svem kazat podniženi Sliko moja nemilosna Miso naša da časti ga. Koja svrši raj istini, Kad bismo se mi hotili Ah, i mene, jaoh, radosna, Š njime u svajbi odjeliti, Svrši, satri i raskini. Što bi rekli, što l’ scjenili, Mene istu mnom ubit ću Sam promisli vik na sviti? Kad mnom dragi dospio je, Bojn: Mnome mene, jaoh, svrši ću A mi hodmo, Vladimire, Kad mnom dospie dobro moje. Prie nego se odjelimo, Po ću, ah, po ću već sljediti Ćaćkove se da zamire Sunce moje izabrano, Sržbe i gnjevi nastojimo. Nek uživat, nek viditi Ako viku zamiriti Budem lice toj sunčano. Ne uzbude nam moći ga, Ti ljubjena mâ Ljubice, Lasno nam se odjeliti Na mâ djela ne straši se, I tuj sama ostaviti ga. Niti ustavljaj mê desnice, Ni moj želji opiri se.

Šena IV. Neg pođ ćaćku zledi moje, O pridraga, ter odkrit ćeš, Filomena i Ljubica Ah, mê smrtne nepokoje, (kamara oliti stan) Njemu samiem spovidit ćeš. (Filomena s štiletom u ruci) Lis ovi mu umiljeno Jur spravna sam u radosti Dat da budeš još te molju, Djeliti se tjela od moga, Pozna djelo nek ljuveno, Svu ćud priku, mû nevolju.

117 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Ljub: Jaoh, izdahnu, i trud ovi Kako smrtna oglasnica Mo će podnjet srce moje? Bez bolesti vjek da bude Tvoje vjerna dvorkinjica, Da spovjeda tvoje trude? Šena V.

Ah, promjeni, mâ gospoje, Lauš, Ljubislava i isti Hude odluke, tašte smeće, Nemoj trunit cvietje tvoje, Gnjevno srce, priobrati se, Tvê mladosti u proljeće. Zamuti se krv u meni Nemoj da te kî san hara, Ljub: Što si snjela, ah nestavno, Dušo izbrana, povrati se, Neman prika često vara, Vaj udesu nesmiljeni. Govorenje nje je izdavno. Lauš: Nemoj sebe izdavati, Tko ovo cvili? Dvorkinjice, Jaoh, na pamet pomno stavi Zašto je mutna slika tvoja? Sama sebi smrt zadati Ljub: Da je proć Bogu i naravi. Vajmeh, draga, o Ljubice, Koljena si od ljudskoga, Je li živa kćerca moja? Nemoj sršit tač nemilo, Ljub: Od srca ‘e nestavnoga Česa živa, izdahla je (plačući) Take smrti priko dilo. Oči su je mê vidile, Dakle, mila, već promjeni Na mojim rukam umrla je Tašte odluke tvê sljediti, I skratila danke mile. Tvoga lica zrak rumeni Lauš: Nemoj tako potamniti. Srce moje izranjeno Fil: Glušije od mora, tvrđe od stjene, Ah, rječi su sve zaludu, Raspukni se razdjeljeno Gluhjem hridim sve govoriš, Na ove glase nesmiljene. Zaman misli tvoje trudu, Zjubislava: Da me od smrti oslobodiš. Ah, mâ česti nesmiljena, Duša moja hrli očito Kâ mi grabiš mê pokoje! Gdi je pokoj vas moj pravi, Tot je umrla Filomena, Imam srce stanovito Tot dospjelo dobro moje? U ljubjenom u ljubavi. Ljub: (Ubija se) Umrje, gospo, smrt pod nebi, Ljub: Njesam taku vik vidila, Vajmeh meni, ah bogovi, Smrt učini sama sebi, Što učini? Rana ovo je, Sred prsi se, jaoh, ranila.

118 baština

Da nu prije neg rani se Ako smo te uvrjedili, Oni mi je lis pridala, Krivine nam prike prosti. Tužnoj meni, moleći te, Vlad: Da ga Laušu budem dala. Prosti, ćaćko: na krivine (Lauš uzimlje s na tli knjigu) Nemoj gledat naše prike, Spomeni se tvê od vedrine Lauš: U milostih privelike. Misli i želje najposljednje Daj da kćerce moje vidim, Lauš: Da ću upastit boli u prednje Ah, nebesa! Dignite se, Čeznem sasma, predam, blidim. Ja sam krivnik svega bio, Ja sam (ah, jaoh, smirite se) (Šti knjigu) Druzieh hteći sebe ubijo. Ljubislava: Ljubis: Ah, nebesa, provoditi Hvala vam, bogovi, Kako tužna mo ću lita, Da ste se smilili Kako budem da živiti I tužni duh ovi Sred bolesti kamenita? U djelu smirili. Eto što mi, jaoh, umro je, Lauš: Sinove sam izgubila Cavtislava, ah, ne sam, I ljubjeno dobro moje, Neg i kćercu svršio sam, Mrtvu kćercu, joh, vidila! Pogledajte ono onamo Lauš: Što s mom sržbom uzročio sam. Uzdrži me, drugo izbrana, Bojn: Mrtav padoh od bolesti, Ah, pogledaj, vaj, na mire, Ah, mâ kćerce, tvoja rana Jaoh, nesrećo, jaoh gorkosti Bit će sveđer u môj svjesti! Vlad: Grob ću dati tjelu tvomu Ovo gledaš, Vladimire, Najljepšijeh ki je pod nebi, I ne pucaš od žalosti. Nu i tvom dragu ljubjenomu Na isti način ko i tebi. Lauš: Ne ću, ah ne ću zaplatiti Mîeh krivina veličine, Šena ultima Još kadar bi htio živiti Bez sunčane u vik sine. (Bojnitrjes, Vladimir, Lauš, Ljubislava, Ljubica s Filomenom na rukami Sasviem teziem u vjeke ću Bojn. i Vladimir klecaju) Plakat na ćud mû nemilu I krivinu zaplaćat ću Bojn: I proklinjat moju silu. Ćaćko dragi, ćaćko mili, Odi evo nas u žalosti,

119 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Da nu hodmo, o ljubjeni, Nebesim se protiviti. Želje izvršit kćerce moje Vjek na svjeti to će moći Grob telesim uzmnoženi I bogovim vrha biti. I mirne im dat pokoje; Vlad: Nek i mrtvi tuj ljubjeni U privratah našeg sana Leže ujedno sadruženi. Naučiti potrebno je Bojn: Da poruka zgar poslana Hodmo: nu ove sve nesreće Štî to naše veliko je, Za izgled mogu svijem biti, Nu tlačit ga ako uzmemo Da nie bilo, niti bit će Taj čas sljepo poginemo.

Svrha od svega

120 zadarska smotra 4, 2015. Ivan Tadić

Mjesto za dvoje

proza

Sigurni očaj, u najblažem bi obliku netko od običnih sisavaca nazvao situaciju u kojoj smo se nalazili tu večer. Očaj je nastavak svega što počinje s “bez”, kao što je besperspektivnost, bezidejnost, bezizglednost u kombinaciji s umakom holandez. Očaj, kao i umak holandez, treba uza sve navedene sastojke dovršiti u kotliću, na pari, ne smije zakipit, treba ga se njež- no tući i čuvati na toplom mjestu prije posluživanja. Zaista, očajavati je teško, al’ moderno i čini vas pametnim. Svjesni sudbine ukletog holandeza ipak smo isplovili. Bilo je još rano popodne, vedro kao da se smiješi, tiho, bez vjetra kao da se ruga, za mjesec smo znali da neće izići, a bio je dan nakon vikenda kad svi lokalni ribari u kasnu jesen na studeni hvataju lignje. U tom vremenu svaki ribar bi “reka” da je vedro i tiho kao bezidejnost, nedostatak lune besperspektivnost, vrijeme iza vikenda garantiralo je bezizglednost jer nakon potpunog tamanjenja liganja prethodnih dana mi smo bili samo korak do očaja. U mojim neukim očima možda smo i imali šanse. Đole je znao da bi se moglo nešto dogodit jer je imao mene u brodu. Nadu nije gajio zbog mog velebnog ribaskog umijeća, već zbog moje sreće. S njim u kombinaciji. Bili smo tihi. Nismo si imali što kazat. Slušali smo jednolično brundanje dizelaša između nas. Đole je spajao peškafondo uobičajenom sigurnošću i brzinom kao da niti ne razmišlja dok mu misli lete do kraja horizonta i nazad ili su mu samo onako niske brige bile na pameti. Kako odvesti dijete u vrtić, kako vratiti kredit, kako se spremiti za još jednu sezonu, kako platiti račune, kako uspjeti u životu? I nije očajavao. Mnogi drugi sisavci bi. Stali smo negdje imeđu dva otočića. Još u tišini. Malo tramontane milovalo nam je lice. Obojica smo gledali zalazak sunca. Trenutak za koji živite ako idete na lignje na sviću je onaj kada se ugasi dizelaš. Fina tišina ispresijecana laganim udaranjem valića o bok broda. Spustili smo peškafondo. Đole je mislio na ne znam ni ja što. Ja sam razmišljao o Severininu porniću. To udaranje valića o bok broda proizvodilo je zvuk kao na tom uratku. Većina sisavaca nije to primjećivala već se usredotočila na očaj od uratka. Taj me zvuk nasmiješio. Pogledao sam Đoleta i on se nasmiješio iz meni sasvim

121 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. nepoznatog razloga. Očaj je svakako bio daleko od nas, mada smo znali da imamo sve sastojke za njega. Padala je noć.

* * *

Samo jedno skretanje. Je l’ bilo pogrešno? Nije. Je l’ bilo dobro? Nisam siguran. S obzirom na to da sam već do skretanja popio nekoliko piva jedino što mogu sa sigurnošću tvrditi je da sam ga izveo po propisu. Pokazivač smjera, prolazak kroz zeleno, obvezni razmak, pogled preko ramena za mrtvi kut. Ispred Marija na suvozačkom su mjestu stajale dvije limenke piva. Po glavi stanovnika. Inače bi nas bio sram kupiti dvije pive. Nekoliko piva na benziskoj u Miramarskoj u noći prije koncerta boga očaja, depresije, melankolije bilo bi u očima običnog sisavca sigurni očaj. Mario je preselio u velegrad zbog djevojke. Njihova je veza završila. Potu- cao se po sumnjivim stanovima većinom s dvadeset kuna u džepu nakon plaćanja dadžbina, a prvi je daleko. Posla nigdje, majka mu u Vukovaru, otac u Dubrovniku, fakultet koji treba završiti u Zadru, očuh u bolnici. Braće i sestara nigdje. Njemu je koncert možda više trebao na prvi pogled. Ja sam bio više u stanju Waiting for Miracle to come. Zapravo bio sam očajan i kvit. Vjerojatno sam zato skrenuo lijevo kod zgrade Vjesnika. Vjerojatno je zato Mario pred- ložio još jedno pivo u Roka usred srpnja u Zagrebu dok kiša pada i grad je prazan. Otpor je vratnica težak. Noge su već bile mokre. Japanke su jedino što ne smijete nositi po kiši u srpnju u Zagrebu. Unutra, kako bi obični sisavci kazali, čisti očaj. I ušli smo zaprepa- šteni. Pomislih u skladu sa sutrašnjim koncertom. And I just don’t care what happens next looks like freedom but it feels like death

Nakon još nekoliko piva slika ulaska postala je manje očajna. A izgledala je ovako: tri žene i jedan muškarac imenom Igor. Od triju žena jedna je u trenutku ulaska povraćala preko šan- ka na očajnoga konobara koji je brisao čaše. S desne strane dvojica iz Imotskoga nepoznatih imena, zanimanja i daljnje budućnosti. Moju je budućnost odredila jedna piva, jedna piva previše. Morao sam na WC. Tamo sam upoznao Petru. Slučajno. Vjerojatno sam izgledao gotovo ridikulozno u bijelim japankama na plus dvanaest dok vani kiša pljušti. Započeli smo razgovor kao obični sisavci nekom zgodnom dosjetkom… osmijehom… maliganima koji su očito izbijali iz svake naše pore šireći miris po kojem smo se raspoznali… vedri … nasmijani… Upoznali smo se. Njezinu prijateljicu upoznao sam s Mariom. Ono sa skretanjem sad se činilo kao autoput na kojem nema očaja. Jedno drugome u nekoliko smo minuta ispričali sve što nas goni u očaj. Na putu do Sidra oslobodili smo se umaka holandez. Imali smo sve sastojke za očaj. Ipak, kako je noć već bila odmakla i kiša nesmiljeno padala na Savski most, mi smo unatoč bezidejnosti, besperspek- tivnosti i bezizglednosti naše veze na vrhu sklizavih skala u dubokoj, pijanoj, kišnoj noći našli mjesto za dvoje. I dio nas je tamo i ostao. Unatoč očaju na obzoru.

* * *

122 proza

Situacija s Đoletom išla je sve dublje u pravcu bez. Nije bilo mjeseca. Ne vidimo ništa osim svjetla koje smo potopili u more i pod kojim se skupljaju bugve i šaruni na putu za očaj. Nas dvojica. Ostarjeli par koji nakon dvadeset godina braka naoko ne komunicira. Mi se razumi- jemo. Bez riječi – Dobro je – kaže Đole. – Je – odvratim. U kanti imamo dvije lignje. Promijenili smo nekoliko položaja. – Sad ćemo rapalat. Imamo po ure. – Ajmo – zamotavam peškafondo. Đole isključi svjetlo i opet smo u mraku i slušamo kako dizelaš brunda. Dobro nam je. Hladno je. To je manje bitno.

***

Hladno mi je po nogama. Ne, ne, hladno mi jeeee. Ispod nas iz brvnare Sidro Letu štuke. Mi se ljubimo na vrhu skala i grijemo se. Petra mi zavlači hladne prste pod majicu. Ja svoje ruke zavlačim pod njezine gaćice. Osjećam toplu, čvrstu, oblu sigurnu luku. Pored nas u sporadič- nim mimohodima prolaze ljudi. Nije nas briga. Mi se grijemo. Lijepo nam je.

***

– Dobro je – velim. – Je – odvrati Đole. U kanti imamo osam liganja. Očaj je nestao u noći. – Šta ćemo? – ovoliko bračni par s našim stažem ne progovori u pet dana. – Još malo na sviću. Pa ćemo stući poštu mriža. – Povratak korijenima – kažem više za sebe.

***

Sve čega se sjećam od ulaska u tu splav isprekidani je film u kojem se naizmjenično pojavljuju slike, Igora koji je još tu iz nekog nepoznatog razloga, Marija kojeg napada bijesni punkhevinarodnjakdarkbluepankerskejterhipsterdrukerkomunistkapitalistjevrejortodoks iliti već neki totalitarni tip, Petre kako se smije, neugodnog iskustva žene koja mi pokušava otkopčati hlače, poslije puno godina shvatio sam da je ličila na Mirelu Holy, čučavca, brrrrrr, Petre koja me ostavlja jer joj je dečko došao u stan u pet ujutro, Marija kako kod Vjesnikova nebodera otvara prozore i pjeva Apokalipso. Zora puca. Ispred njegovih nogu još je uvijek nekoliko piva. Po lubanji. Po koje smo pošli i krivo skrenuli. Možda.

123 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Ivan Slamnig

Lav Nikolajevič Tolstoj

124 zadarska smotra 4, 2015. Rafaela Božić

Pjesme poezija

Slamnigovska

Nije me iznenadila nesreća. Iznenade me druge stvari. Kao npr. jeseni i proljeća. Suho cvijeće i uredni ormari. Nije me tvoje “Ne” iznenadilo. Ni to što ga dočekah sa smiješkom. Pravi suprajz bilo je pravilo da ljubav je moja uvijek – s greškom.

Tolstojevština

Nismo se dugo opraštali. Ti si zijevnuo… i pogledao na sat, A ja sam, kao svejedno je, U shopping otišla na drugi kat. Da… Pokretne stepenice nisu Uobičajen odstup za damu na kraju. A bi li se Ana bacila pod njih Da shopping centri takvu mogućnost daju? Svejedno. Kao labud sam plovila Dostojanstveno elevatorom tiha glasa.

125 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

I nitko nije znao da drama se zbivala U tom srcu skrhana stasa. I samo sam gledala lica što tiho, Kao jezerom, klizila su sa mnom. I zbrajala – koliko je patnje na stubama, A koliko u romanu slavnom.

Dedićevska

Na kolodvoru gdje svi se ljube ja pružam ti na poljubac obraz. Sklanjam u stranu utrnulu usnu, Gledam u staklu zajednički odraz. Ti me gledaš kao svakog. Tog pogleda tvog se bojim. Nosiš mi torbu. Gledaš u stranu. Ja postojim i ne postojim. Gdje ćemo sada? – iskrsava pitanje. Gdje? U osami staklenog grada. Dosta je s tobom dijeliti svitanje – dok magla se diže i rosa dok pada…

Garbo

Možda je znak starenja samo – strah. Previše rana na sebe podsjeća. I umjesto vriska i smijeha tek dah zauvijek uvelog i prezrelog proljeća. Možda... možda ne znam odjednom tko sam više, i znam li ljubiti... No nekoć sam znala: ne znam bit čednom, ali znam tako stručno i maestralno gubiti. I kad ti prilazim – srce ostavljam, na, htjela bih, dobro zaštićenom mjestu. A ipak, iste greške neminovno ponavljam. Na istom mjestu ginem dok prelazim cestu.

126 poezija

I htjela bih reći: “Ljubim te.” Htjela bih, da, baš bih htjela, onako, ležerno, s cigaretom. Ali, šutim. Ili kažem tek stih... I nitko me neće zamijeniti s Gretom... ***

Asterius

Opet budi se vrijeme Sa zorom, dok ustaje dan. U meni sahne ti sjeme i umorno tone u san. Dok zvuci novog života Pod prozorom zovu nas van, Kao neposlušna nota, Ja grčim kreveta lan. I sjedam još jednom na konja. I pucam korbača vrh, Dremljivog podbadam vola, jer život je suštinski – srh.

Kornati

Kraj nas plovili su otoci. Obli kao hljebovi. Privlačni kao Odiseja na kojoj sam napokon s tobom. Još uvijek nisu pali svi oklopi, I gladni galebovi, letjeli su nad ljubavlju Kao nad borbom. Na mene naslonio si glavu. Čitao knjigu punu grešaka pravopisnih. A ja sam krala tebe od drugih i tebe samog I plela ljubav od krađa miomirisnih. Htjela sam ti reći: “Ljubim te...”, ali trebalo je Zatomiti očito i obično. Kako da te zadivim? Očaram? Svi nude isto, ili se tako čini…

127 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

I mogla sam samo od jave uzeti tvoje, A moje čini prepustiti mjesečini… Dao si mi ruku na izlasku iz lađe. Uzela sam sreću, nek’ se u snu nađe...

Pred odlazak

Ne gledaj me tako, šuteći, kao velik. Napoleon naše ložnice. Ako te zbog toga pogleda i ljubim u meni raste ljutnja kraljice i okrećem glavu. Ne gledaj me tako. Šuteći. Ja, Didona, mogla bih prije brodske sirene uteći. Spaliti prokleto vrijeme, isisati, kao otrov, vruće tvoje sjeme i klonuti – naizgled mirna, pustiti da obrastu me ruže i mirta – tek bilje za potpalu. Ne gledaj me tako. Šuteći. Kaže se – zbogom. Na trenutak zastane nad otkrivenim grobom i umjesto cvijeta baci se – riječ.

Ledeno

Sve je nalikovalo na odsjaj mjeseca na ledenog jezera valovima, jezera od tuge nijemog i tamnog od smrti vodomara.

128 poezija

Tvoje usne posrnule na mojima. Bio si tiši od vode i riba, hladniji od mjesečine, lakši od pahulje što nas je sljubila. Dolazila sam po zagrljaje zimske, a ti si me grlio kao vjetar što grli žito pred otkosom. Odnosila sam ta povijanja kao mirisnu ljetinu i živjela od njih kao pustinjak. U izobilju imahu te mnoge. A meni samo bio si zrno pšenice u ćupu pod nogama.

Rafaela Božić

129 zadarska smotra 4, 2015. Vlatko Majić

Kroz godišnja doba poezija

Proljeće

Pospane breze drhte sa ciklamama. Probuđeni hrast. Iza svih voda iščaralo je sunce svoj čisti prinos. Prvi put sami polijeću galebovi. More se smije. Posljednji dani. Trusi svoje cvjetove prastara trešnja. Gore visoko pod strmim stijenama blista runolist.

130 poezija

Ljeto

Koliko slavlja prospu li se biseri tišinom neba. Tvoji šaptaji sa zrelim jabukama klize u boje. Miruje more. Djeca kupača lako naprave dugu. Ljeto je staro. Sto puta ispečeno zimus u kruhu. Posvuda kamen. U isušenoj lokvi posrće vrana.

Jesen

Slikar u šumi. Breze krvare čari još raskošnije. S kišom puževi. Puno je igralište golih i s kućom. More je mutno. Tužnoj mimozi maše razigrani val. Vinska mušica napušta zrelu jesen poput Mozarta. Opet stojiš sam. Od stare kuće nosiš samo očev glas.

131 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Zima

Pred starom školom leti praznim dvorištem samo smokvin list. Dimi se more. Ovce vole janjčiće. Bura lovi sol. Otočni snijeg. Sva u čudu našla se suha kadulja. Zora uporno na smrznutim staklima crta žar sunca. Puši se kava. Odavna majke nema. Cankar na stolu.

Vlatko Majić

132 zadarska smotra 4, 2015. Ivan Klarić

Pjesme poezija

Sophie Sophie Scholl

Golubica je pjevala na rubu jutra a ti si bosonoga hodala ulicama Dresdena i podizala mrtve iz ruševina nisi razgovarala s njima nisi željela znati ništa o njihovim ljubavima i nadama pogledala bi u tu prazninu nasmiješila se ne znajući kako se tvoj osmijeh pretvara u pougljenjelu katedralu kostiju i sjene jedan dječak sivih očiju potrčao je prema tebi i u blijedoj izmaglici izgovorio tvoje ime željela si mu biti daleka željela si ostati blaga

133 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. ali umjesto toga plakala si očima velikim i tužnim zagrlila si tog dječaka on je otvorio oči i ti si oslijepila od bljeska spašenog u njegovim zjenama tog jutra si na dnu svoje ljubavi dotakla pukotinu vidjela ono što ljubav ne može vidjeti meine liebe Sophie strašno je ovo naše vrijeme i dalje padaju kiše olovne i slijepe kao onog jutra nad Dresdenom Bože kad bi ti barem netko kupio cipelice i otkupio dio tvog baršunastog sna

Rimska anegdota naše prvo putovanje u Rim sjećaš se ušli smo u baziliku sv. Petra i prestravljeni izjurili vani nismo tražili odgovore na velika pitanja voljeli smo se govorili tiho uopće nismo bili slični bogovima nismo se čak ni pretvarali da jesmo dva dana prije povratka kupio sam ti svilenu košulju pala je kiša ti si se smijala

134 poezija a ja sam promatrao otvrdle bradavice na tvojim grudima dvije ugasle zvijezde s točnim redom vožnje odlaska s ovoga svijeta što znače te ljupke anegdote naših postojanja? sedam godina nakon tvoje smrti molim neimenovanu blagost da bude blaga prema našoj neimenovanoj sreći

Homo hereticus razgovara s Giordanom Brunom

Jučer sam sanjao tisuću sunca svako je bilo neizrecivo lijepo svako je sanjalo tisuću drugih sunca i tako u beskonačnost ništa se nije pomicalo i ništa više nije moglo postati život je poniženje ali to ne govori mnogo odbacio sam dominikanski habit od njegovih zakrpa skrojio sam krila za lutanje lutalica sam oskudne mašte koja je željela dosegnuti Boga u mladosti sam napisao komediju

135 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. ismijavao alkemiju i praznovjerje uzalud očekujete salve smijeha pozornica je prazna tekst izgubljen glumci umrli smijeh je odavno odlutao u Shakespeareove drame ostao je samo moto in tristia hilaris in hilaritate tristis Bog se smiješi trlja oči govori zanimljivo zanimljvo tim riječima sam otpočeo stvaranje a sad bih želio malo porazgovarati s tobom Giordano volim tvoje snove u njima je sve tako jednostavno nastavi sanjati buđenje ostavi svojim krvnicima volim tvoje dijaloge tako malo ljudi razgovara sa mnom usamljen sam previše je onih koji me slušaju i iskrivljuju moje riječi stvari koje si naučio od Nikole Kuznanskog i Paracelzusa dio su mog snovitog pijeska koji mi je kliznuo kroz prste Bog prilazi Giordanu i šapuće mu na uho

136 poezija

Campo dei fioriu Rimu sjećaš se tamo nisu spalili tebe nego mene onaj Homo Hereticus s kojim si vodio beskrajne dijaloge to sam ja Giordano Giordano spavaš li dobro dobro nisi me čuo Bog zatvara vrata sobe šarke su škipnule Giordano na tren otvara oči i ponovo tone u duboki san

Dante krijumčar duša

1. Na početku XXI. stoljeća Dante opet piše Božansku komediju piše istim oronulim perom na istom listu papira istom iniciranom tintom samo što ovoga puta piše asketski jasno bez alegorijskog uljepšavanja jedina tema njegove komedije je pakao čini se da je Dante stoljećima

137 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. boraveći u smrti potpuno oglušio i kako ga naši krikovi pozivi upomoć i naši sitničavi prigovori o nestanku čistilišta i raja tjeraju na urnebesni smijeh Dante želi zaboraviti ljudski govor razgovara jedino s anđelima najvećim obožavateljima svog književnog djela jedino krilati slijepac Samson anđel odmetnik mumlja u hripavom basu mršti se negoduje kad se zasiti od stvaranja Dante hirovito ispisuje već ispisane slike pakla na koži grešnika potom odlazi u lov namiguje anđelima i promatra kako se grešnici uhvaćeni u kovitlac ispisane sudbine trzaju kao divljač zarobljena u mreži odabranike za svoju igru bira pažljivo tigrovim okom

138 poezija

njihove uloge ispisuje kaligrafijom smijeha i nikad ih ne propušta izručiti smrti

2. Dugo godina nakon što je završio novu Božansku komediju Dante leži u krevetu sumračenog čela starac ovjenčan slavom ne želi ni s kim razgovarati umoran od svijeta sklapa ruke na grudima želi umrijeti ali umjesto smrti tone u zagušljivi polusan pod ruševinama neba prilazi mu Samson maše dronjavim krilima koja zaudaraju na grijeh i šapuće mu šeretskim glasom budi hrabar Dante pjesniče roda plemenitog gradski priore1 ratniče kod Campaldina2 nisu li tebe sine kršćanski prognali iz Firenze i osudili na lomaču

1 Prior, izabrani gradski poglavar u srednjovjekovnim talijanskim komunama 2 Bitka kod Campaldina 1289. g. u kojoj se Dante borio u službi općine

139 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

zaboravi na mizanscene pakla zaboravi na loco selvaggio3 ne budi mjernik ljudskih duša kao anđel Gabrijel metafizički birokrat nepoznavatelj ljudske boli počni se baviti korisnijim poslom postani krijumčar duša krenimo noćas prijatelju prevarimo straže anđela i kerubina srušimo stupove u hramu taštine prokrijumčarimo u raj nekoliko grešnika otvorivši oči Dante se prisjeća stihova svog davnog proročanstva Na pola našeg životnoga puta u mračnoj mi se šumi noga stvori, jer s ravne staze skrenuvši zaluta. Ah, kakva bješe, mučno li zbori, ta divlja šuma, gdje drač staze krije! Kad je se sjetim, još me strava mori. Dante plače plače ljudskim suzama doziva Samsona govori noćas već noćas treba krenuti Samsone i prokrijumčariti u raj barem nekoliko duša

3 loco selvaggio, žalosna dolina, ništavilo, mjesto izgubljenih duša, pakao

140 poezija

Razgovor u Getsemanskom vrtu

Isus je gledao u mjesec i šaptao srebrnim glasom Oče upoznao sam ljude to su djeca naivna okrutna slijepa ispunjena neshvatljivim bijesom Učio sam ih moliti na Gori bio si ondje sa mnom izgovarao sam Tvoje riječi sad razumijem Tvoj naum molitve za ljude moraju biti jednolične kao uspavanke stalno moraju umirivati nemirna srca Oče Ti me poznaješ znaš da nisam molio onako kao što sam učio druge kako se moli i oprostit ćeš mi znaš da sam više volio zaborav od sjećanja da sam u duši stalno okretao nesvjesne molitve riječi iz kojih raste trava sada i tako nema smisla ponavljati ih uostalom u njih osim Tebe i mene i tako nitko ne bi povjerovao Oče čujem zvuk vojničkih čizama Ti znaš vrijeme mi je uskoro će doći po mene i prikovati me na križ

141 zadarska smotra 4, 2015. Dunja Kalilić

Pjesme poezija

Poželim biti stup kameni

Poželim biti stup kameni, katkada nije važno u kojem stilu isklesan bitno je da se pomaknuti ne mogu onako stojim kameno, nepomično tvrdo i samo gledam život kako ide u hodu onih što se pomiču tone zraka iznad njih, iznad mene težinom pritišću, ali prolijeću nevidljivo, bešumno, odvažno kao da je sva bit pokreta u njihovu letu a onda se na mene nasloni umoran netko i uzdahne, reče onu jednu riječ i više mi nije stalo da budem stup kameni Poželim biti klupa kamena.

Na pragu

Posustajem, ne mogu ga prijeći razmišljam, želim ga prijeći samo običan kamen dvije kamene grede ploču glume zajedničku, slijepljenu nezajedničku, neslijepljenu

142 poezija posustajem jesu li samo dvije? razmišljam na dane ih je više danas tri, možda? katkada samo jedna ona neslijepljena, ona sama prava kamena kao što i mora biti kamen kad ga preskaču i onda kad ga gaze na pragu da bi podnijeti mogao prag svoj

Izula sam se

Izula sam se bosa ću lakše da je trava... ali nije ona uvene kad je zelenu poželiš netko joj poruči da kasniš sa željom jučer sam progutala jednu suhu vlat ne, nisam mislila na Whitmana maslačkova stapka mislila sam da je ona za koju tvrde da je ljekovita tko to toliko dobro zna upoznati travku u dušu joj se zavući iscijediti joj misli van na svjetlost i otkriti kakve su: dobronamjerne ili zle Izula sam se, jutros bose tabane na kamenu klešem iz njega busen lavande niče kad slikar poželi pjesnik opjeva, sanjar kad odsanja mirišem svjetlost ljubičasta zraka i on je bos, jutros, mladac ćutim sandale za sebe i za njega do sutona u sutra bosa ću lakše

143 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Kopam zemlju

Kopam zemlju svibanjsku mekanu, svježu, oko cvijeća grudu otkopala sam tvrdu pretvrdu, jedva je raspoloviti mogu i raspolovljenu tako na dlanu je gledam dva kamenčića vidim dva kamenčića su to, a ne gruda zemlje zemljom su lica svoja namazali načas me prevarili glumci zemlju odglumili Kopam zemlju svibanjsku tvrdu, utabanu, pored zida grudu otkopala sam tvrdu pretvrdu, jedva je raspoloviti mogu i raspolovljenu tako na dlanu je gledam dva kamenčića vidim dva kamenčića su to, a ne gruda zemlje načas su se odmotali iz zagrljaja gledaju me, čude se što se čudim njihovu zagrljaju u mekanoj zemlji njihovu zagrljaju u tvrdoj zemlji

Hodam pustinjom

Hodam pustinjom, pijeska nigdje samo duboko plavo utapa mi korak u more? je li to more? hodam morem, valova nigdje samo duboko bijelo utapa mi korak u sol? je li to sol? hodam zemljom, kamena nigdje samo pijesak neproklijana zrnja i valovi odbačena lišća i koraci, goli, goli hodam pustinjom, gola, gola hodam pustinjom, bogata, bogata hodam

144 poezija

Iz oblaka

Iz oblaka po meni kiša sipi sanjam gole riječi samo kapima u prozirnost odjevene ne puštam prste od sebe dodir boje sunca sanjam a ono žuti jecaj iznova a ono smeđi drhtaj iznova u rođenje me vraća počinjem ispočetka iz oblaka po meni kiša sipi kad prestane, povjerovat ću u golu riječ u boju sunca u svoje prste i mirakul da oblake ćutim

Ogrlica

Ogrlica od oblaka oko vrata mi se ovila sama sam je nanizala stube bijele sebi sam nanizala i uspinjem se, uspinjem se ja, bijela sjenka, u njihovu bjelinu kao najbjelja nit pamuka njihova i drugi dio sebe susrećem lagano i bez straha kročimo stubama bijelim, mekanim, bijelim i bijelo susrećem dušu svoju noćnu nemoćna da suzu tami prepustim gutam joj sol, gutam joj slador duša moja suzom podojena doji me, doji me, nismo sami suza i ja u oblacima ogrlicu nižemo

145 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Do ruba dlana

Do ruba dlana kliznuo je pogled rubom zarobljen ostao a ja mislila da i pogled može poput orla vinuti se iznad svega i dio neba biti do ruba dlana kliznuo je pogled prsti se ne miču do ruba sami doći ne znaju oni bi radije kleknuli i molili i prije ruba uzet ću drugi dlan i njima ga dati povjerovat će da im je to zrcalo do ruba će onda sami što čekaju? koga bi htjeli? možda doista zrcalo žele za potvrdu dvostruku ili još jednu ruku prstiju punu da preskoče to vrijeme zajedno na rubu zaustavljeno pogledom nalik na dušu U očima duge samo sam bijela.

Zemlja od oblaka

Znam za zemlju od oblaka satkanu ničeg osim tišine u njoj nema i kad si tamo, na sve zaboraviš i ono što je bilo i ono što jest postaneš posve tih, kao i da nisi postaneš posve dobar i odlučan, pa onda odlučiš i zauvijek tu ostaneš uvjeren kako u tolikoj tišini ni vrijeme svoje vrijeme ne kuca ostavlja ti tijelo na slatku milost i nemilost tišini te zemlje

146 poezija

A tebe misao muči moraš li zemljom hodati da bi je pronašao ili samo dublje zaroniti ispod površine da bi je pronašao ili ćeš ipak pokušati poletjeti pa što bude Jednom i ti moraš biti ptica.

Vjetar se na granu naslonio

Vjetar se na granu naslonio nije umoran, poželio je tiše disati grana se ne miče, puna je listova on zadiše jače, ona se ne miče puna je listova, zelenih, zelenih mladih, mladih on prestane disati ona se ne miče, zelena je od listova mlada je od listova ne čudi se vjetru bez daha ćuti li drugi dah? onaj u kori, ćuti li? Plače li smola pretihim suzama?

Dunja Kalilić

147 zadarska smotra 4, 2015. Željko Bajza

Pjesme poezija

Na vrhuncu Helikona (Janusu Pannoniusu)

Prevnoge muke nad zemlju nam prideju, drobne kako pepel vsi se potareme. I nam, predobri Oče, na koncu vudeli mir, teri dalke bi otklonil se nevole i mučne smrti! Mir zazivljeju bregi i hrasti, mir ribnjaki i jezera, ob miru pripovedaju krute stene. Tak je popeval on, teri je rođen vuz gliboku Dravu. Teri je vučinil da zdaj italska zemlja čita pesme z Panonije. Teri se sav predal lirami muzah, i vodu je pil z aonijskega zviranjka, i služil je Martu kakti vojnik, a ne Feba kakti pesnik. Vuz pomoč Guarina popel se je na visoke vrhunce Helikona, vuz njegvu pomoč prešel je rosnu dolinu Parnasa. Tespiske device i oče Bakho i svetli Pane, dejte mu otpusnu batinu, jer on je bil Jan, teri je prvi dopeljal z lovorem okičene božice z Helikona na očinski plavi Dunaj.

148 poezija

Večnost ni gotova (Antunu Vramcu)

Gda me počme Vramec, vabiti kak mamec, pu stareh vremenah puteh z njim putujem. Moj dragi gospon i prijatelj, nek zna Vaša milost, da jutre zdavnja svenule je vu mojem Varaždinu. Ja sem oniski človek z ostatkeh beleh lasi, okoli okrugle glave, Štajerska me rodila, sveti Beč odgojil, Smrtnike sem podučaval da se držiju sveteh zakonev. Nek zna Vaša milost da sem na začetku vsakoga dugovanja pustavil broj let najprve ud začetka sveta. Na začetku z ništar stvori Bog nebe, zemlju, morje i vsa vu njih ka jesu. Večnost pak ni gotova: same menja lice. Ud ormoža du Beča preživel je življenje burne. Lice stari, koža mu je žuta umorna, podočnjaki pepeljasti, a same dva oka odajeju živlenje. Spremen na razna znaneđenja ide putem sudbine. Meste časti i priznanja napadi. Zmučile ga kušnje i progoni. Zakaj krstiš ake si ne mešijaš ni Elijaš? Zate sem ja, Ivan, došel vu vode krsteči Nek zna Vaša milost da sem “Postillu vezda znovič” zpravil.

Belostenec kamen stenec (Ivanu Belostencu)

Belostenec glibok zdenec našeg sečanja, Belostenec kamen stenec našeg trajanja. Tvoja reč je črez stoletja bila luč nam nadanja, čuvala nas kakti mati črez sa stradanja. Mudrost tvoja i vrlina dostojni su slave, tvoj “Revolutio” još zvoni mi v glave; “Svoja hiža, svoja volja, drugem druga naj bu bolja…” Aldujem žrtvu, činim i dajem, pu tvojeh stezah hodeč još trajem, za reči tvoje čvrste vere sem prosil, dok živem ogenj bum tvoj prenosil.

149 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Ti kaj si vu pameti bil bogat vsigdar, Ostal si zviranjek kaj ne presehne nigdar. A tvoj “Gazophylacium”, horvatskeg doma nam ščit i čuvar, Pazime kak spoznaje zipku i blagega oca zavetni dar.

Je li slika dosti jaka (Ivanu Rangeru)

Ranger pudigne kist hoteči naslikati senu tela. Vu tem času pogled mu se posmekne črez otprta vrata cinktora. Na vuskem putu pred cirkvu spazi veličajen prizor: konj vu trku, a tam dalje, vu polju, sunčani zraki opadaju na ženske tere pereju zlatne žite na bistromu potoku i popevleju kak popevle priroda sama. Priroda i Bog su jedne te iste. – Je li slika dosti jaka – pita se Ranger, a unda na palate vumeša još male jarkeh bojah pak zavitla on plašč svete Elizabete. Odlučim se i ja spentrati na skelu. Inspirativne je te za me. Gleč, slikam i ja. Moje senje su megličasti horizonti. Obrisi nesu nestvarni. Moj sfumato žive titra. Svetlost ud sikud zrači. Sena me moja navek prati. Brez sunca senca ni. Nebe nad Zagorjem je plave, tak plave kak oprava na Rangerove slike “Angelov mužikašov”, ali niti nerealneh beleh oblakov ne fali. A onda, tu na putu, ud nekud se pojavila ona. Vu izazovne poze, male pognuta, haltere purihtava. Izmed nje i neba same je miris trave. Prizor je te ud sikud vidljiv pak se zrcali. Pitome sam potonul vu obečavajuču slatku sigurnost ili je te same sudbina ud mene napravila pojedinca opčaranuga.

Poziv knigopisca (Jurju Mulihu)

Gda prejdeme ov prag zagazili bume vu večnost. Toplina nam dohaja z medzvezdaneh prostorev. Granice svemira su dalke postavlene. Drama je vu nami, vu kružnemu delovanju galaksije.

150 poezija

Vsem krščanskem putnikem, vu nebesku domovinu putujučem, knjigu, hižicu duše svoje podarujem da predragem obadvojega spola dušam i pu moje smrti uvak obilneše dojti pomorem. Želeči da vezda i potlam na mnoge let, na meste mene zakopanuga i zegnjiluga, budu ove iste knjige, ali da bolje rečem, dragi knigoznanci ki se budu dostojali vu nje pugledati, naj negda duše krščanske na sake dobre marlive navučaju na poziv knigopisca i pubožnost sem hasnovitu. Jer te su prodečtva kratka i gotova za vse protuletne dobe poleg sadašnjega guvuriti načina rezdelana pu slavne Zagrebačke biskupije mašniku. Jer “nebeska hrana” se nahaja vu sveteh jestvinah, te je te, vu pobožneh molitvah, jer ne žive človek same ub kruhu i vinu. Greh dela on teri nema mogučstve spuznuvanja. Pragmatika ne brine za lepotu svileneh polja. Nije bila prav zima, al nit prava jesen. Nadanjima nisem rekel zbogem. Mi sme izdanek ove zemlje, kak trava, kak bilje. Oni teri nesu čuli pesmu težakov ne znaju kaj je te iskona glas. Ni jen vremeplov neje bezazlen. “Posel apostolski” vu navuku krščanskem ja delam, nalik sergenautu posle mnogeh kapitulacij.

Skrovce sme se spominali (Štefanu Fučeku)

Skrovce sme se spominali ub nepokoju dušnega spoznuvanja. Poslušala nas, poslušala, Mati Božja i on Gospod ober oblakeh ki se ne da bantuvati. Lotrov, kurvi, ožurašev, coprnic, ke žive prokšene, i oneh ki sirote vdovice, nevolne ljudi zatiraju, njih je v peklenem polju bile zadosti. V tožne su došli meste, tam gde su grde kače gnezde napravile. A oneh petljarov i nečiste pregrešitelev, tolvajev, krivcev smerti i prekanitelev,

151 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. kaj ih svevišnji v pekel je hitil, bil je celi šereg. Ogenj je gorel, a bili su goli i čemer su pili i ni im mogel pomoči niti On teri je respet za nas molil. Kaj pak bi z onemi nebogemi napraviti ki šteli bi naš spominek na krive obrnuti? Ki proti vseh argumentušev šteli bi sumnju na naše puštenje vrči? Večkrat su hoteli pljunuti na naše pajdaštve, ar im hraček navek na lastovite brade zvršil je, a z vust im curi grdi jal. Ah dej si mira ud takveh čalarneh ljudi i pusti ih naj vu mraku i dale bludiju i sami sebe grizeju, ar im Višnji ni dal mogučstve kaj pojmiti bi mogli našeh odnošajeh. Dojdi, rajše bume sedeli na brvi i batrivili se, a gda nam zrasteju kreluti, bume odleteli na one prelepe počivališče, pak bume gledeli mlade baronise. A ondak bume pud respelem klečali i mertučljive mulili almoštve za beteg, za dokonjenje hasnovite.

Croatia rediviva (Pavlu Ritteru Vitezoviću)

Tiskale nas vu mračne noči vsakojake surovosti, još nas oči pečeju ud tujih nekultura. Vu črneh kušnjah turskeh atakov, rezviti prosvetljenja moč “condore gentem”, čin je proti tužne nemoči iskrenuga očaja. Žaloben spev “Plorantis Croatiae saecula duo” pretvoril si vu svetle svitanja domovinske radosti. Tvoj pregled povesne stvarnusti, te reči spasenja, svetionik su vusred brodoloma. Na izvoreh tvojeh reči vnogi su se napajali, zbirajuč horvatsku moralnu i nacionalnu svest. Gda su vgasle njegve oči, Napuščen ud društva i prijatelev, vu bedne sobe bečkega hotela, ostal je kre njegvega kreveta

152 poezija stari zimski kaput dve-tri knjige i žačkica sirove kave, na spomen vsega svita vikov, vu terem njegova “Croatia rediviva” još i denes živi.

Gde ti je domaja (Franu Galoviću)

Gde ti je domaja, videle je nesu duge tvoje oči? Njenje drage gore senjaju i zdaj setne spominke. Vu tej drami, terej služil si celem srcem, tvoje lice još navek svetli. Bil je lepi sončen den gda se priča skončala. Gda se zgasla tvoja luč same tuga je ustala. A ja sem ti guvoril, dragi Fran, da ni dobre z rova ziti van gda barbari šicaju. Vužgal sem za te sveču pri Majke Božje Bistričke, teroj ostal si dužen dva zavetka. Ni mejaš Benkina z pijarem vina, več duge med nami ni i kostanj tvoj stari zdavnja vre spi. Več su prešli i pravaški dani, ar ostale su tvoje vizije. Gda lahor bu pohodil tvoj grobni humek, zapopevali bume himnu jesenjim nočima, popevku ub Jaganjcu Božjemu teri vuzima vse grehe ovega sveta. Duge sem hodil vu gluhu noč. Pital jesem vulice ima li još ikoga kaj bi nosil sečanja na vugodnika ovega terega je spila memla ud dekunga.

Kipci i popevke (Dragutinu Domjaniću)

Nad njivum je oblak, a pud njim roža zrasla, rožica, čistem poleg hiže, steza ide, tiha steza, vse bliže i bliže. Kam tvoja cesta nas more otpeljati, gda senjara lehke je smešnem napraviti? Više je bile vetra neg rožic. I bila je noč ili žalost, a poleg steze zrasla je črljena ciklama. Dragutin Domjanić

153 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Kipci mučiju zdaj, sveti. Listor luster, spinet i krinoline njišeju se v taktu menueta, i zvijaju se ruke te drobne i blede, opojni miris i dama na silhuete na oslikanem porculanu z rokokoa. Tad veselu je negdo rekel reč i začel je simpozijum ub Filidi i Didoni kaj živele su prokšene. I ub Lady Godivi kaj žal je ni bile greha. Al došel bu zopet zapostavleni amor. Zaigrali buju zlati lasi i vesele oči kak dan gda se pojavi posle noči. Još bu sonce se smejale, i sence se budu njihale, dok bu Georgika, dalke, zaustala.

Dej nam značajeva (Ksaveru Šandoru Gjalskomu)

Vu Gredicah sem se rodil nekaj predi polnoči. I moj otec tu se rodil, Bog mu bil na pomoči. Vu castellumu tem trpiju stotine niti kak sene kaj su se splele izmed drevnuga doma i mene. Vutočišče vu tej hiži lehke je našel vsaki: visoki gospon zgrada i neznatni siromaki. Kak da su vu ov skup novoveke frakov zabasali glasniki davnega doba ove drevne kraljevine i našli totu pravi smisel i pravu adresu. Akoprem nisu navčili oneh folijanta knjig kaj ih imate vi vu glave. Gda su mislili i samuvali verbecijanski da je zakon najvekši gospodar, a nisu pojmili noveh moderneh načela. A onda, “Carmen in libris Sibyllinis inventum” se stala, rezgali je se duša i ona začne pupevati. Pupevala je vse pu redu drage je popevke. Taj diven glas, mehek kak mlada tek pukošena trava. A mesec se več bil pudigel i kesna večer zaklopila vse. Pupevka se rezlegala pu temneh sobah starodrevneh. Stara je te pupevka. Ne pripovedam ju zate kaj z nje šumi nekaj iz nepoznateh glubinah ljudske duše prikrite saiskim velem. Z nje se čujeju stari toni kaj i vu našem veku nahajaju akorde.

154 poezija

Teške su te reči, tere more pudnesti same dobra knjiga. Z njih brenči stara pesma bugarka tera naskroz životem ori i pripoveda nam večnost človekove tragedije, i zazivlje: dej nam značajeva! Illustrissimus Battorych su žive pustavili scenu i odnošaje. I nisu krivi bili kaj je ispala čudna nekakšna kronika zagorskega plemstva, tera se prevrnula z varmeđijkeh daneh vu črnu noč. Od rezolucije du koalicije. Na kraju se Cintek zdigel du simbola i z punu čašu sudbine nazdravil: – pijme na eks, vaša Ekscelencijo.

Historia je vitae magistra (Anti Kovačiću)

Tiha je večer… Vu duše stvori mi se lik… Hodiš nadarjen i borben, tiskaš misli svoje vu svet, hodeč živlenjem vu obrane našeg ponosa, ze strossmayerovskem idealem: z prosvetu k slobode. Klopoteče i brbljivci probali su zanjihati kruglu zemaljsku. Al zgubidani su negde drugde, a kičmanoviči kralježnicu imaju. Kulike ognja, kolike otrova, vu črnej ženi fatalne Laure. Svetem ravna kob, udes i Laura, pak nemre razbor prav suditi. – Ja sam prokleta, to mi ori na dnu duše. La belle dame sans mercy. Ona pusti otok osečaja, pustala jer njegva fatalnost. Još teče potok ljubavi i stradanja, zanosa i otrova. Još se pisec hrva ze zgodami i nezgodami. Za dobre se treba pumučiti. Historia je vitae magistra, prepuznali sme se vu nje trajne, ud antike i Biblije vu vlastitem okruženju.

155 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Glasi nesu prazen šum. Ladanjska sekta vu zakutku divlje zagorske romantike pusluša odjeke vu zraku. Krenime vu susret visokemu vuspravnemu hodu, Odgovor je vu naše odluke. Na kraju veli Ante: “Teške onom teruga stiže na putu, nočca crna, a nočišta ne imade…” …i nastane dugaček muk.

Vu Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski (Antunu Gustavu Matošu)

Rojen vu petek trinaestoga vuputil se na put ud Tovarnika du Pariza, prek Beča, Münchena i Ženeve preputoval je jeden krug okolo življenja i vrnul se na početek. Jer Hrvatska si bil i vu Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski. Bile je te okomite putovanje črez trenutek. Ove neje pesma neg prastara vu naše tupe doba zalutala jeka. Ove neje stih neg vugašen ogenj. Ove neje reč neg čežnja. Da prečitaš jedne stradanje nadarenost nije dosta. Tečeju pustolovine, pogibli, opasnosti i dvojbe, ironične i sentimentalne, tragične i zajedljive. Te je kad poetski jezik postane bitkem. One kaj se more dogoditi vu snu more se dogoditi i vu pesme. Bude se suvremeni kreativni potencijali i istančan osečaj za skrivene i čarobne dimenzije življenja. Apsorberal je suvremena strujanja, simbolizma, modernizma, impresionizma uvažavajući estetizem i umetničke norme. Sedi zdaj sred svojeh pisama, a srce leti črez paper črez negostoljubive prolaze, a on se penje na svoja vatrena kola. Od sumnje du veruvanja same je uzdah. Čuje se odmetnički zov violončela. Igra Haydna. Zvuk veli da sloboda postoji. Teče nekakev tutenj isprepleteneh tonov, a ti toni su stvarneši od sega drugoga. Opći je te sklad glazbe, reči, boja i mirisov. Strmi obronki njegve Hrvatske uglavnom šutiju. Pojavljuje se pejzaž kak poziv na štovanje lepote prirode.

156 poezija

Putujući pu zemlji otputoval je vu budučnost. Na kože mu boja njegve ilovače, na nogami i rukami trdi pečat žuljev, zemlja, mučiteljica i hraniteljica, majka i kraljica. Preživeti mora one kaj je negda bile i bitisale. Obvezuju nas titanske opomene naših pretkov. – Ovaj vaš mali bil bu velki človek ali – mnoge bu trpel – rekla je vračara na njegovu rojenju. A on odgovarja: – stekliš sem bil i stekliš bogibogme budem vumrl.

Aretej, Filip ili Leone (Miroslavu Krleži)

Pan samilosne gladi sunca zrake kak mlade ftiče z davneh uspomen. Došel je človek kak močna reka tera nosi konje i junake, hiže, igračke, oružja i barjake, i pudnesel velikosti podrejen aldomaš. Je li te Aretej, Filip ili Leone posvečen zakonem vumetnosti? Povrnul se on vu blatvoblitvijski svet vu polumračnem vagonu trejtuga razreda i ni se dal bantuvati. Na visokem z kušenciju stanuval. Pustavljal lampe vu tminah kaj bi se lakše snajti vu gluhe noči. Više neg deset krvaveh let erdegata iskal je srečnu pesničku formulu. Šekspirske opele almoštvu je spupeval Miroslav Krleža za kaštelane i vahtare, kaputaše i mežnare. Z čuvstvem žmehkoče i valašem talera za valovnicu i za tlaku peške tri dane i crkvene lukne i za štibre naturalne. Štimal je da je gluhe vu gluhem mraku i da je črne vu črnej noči i još se pital gda je vumrl razum i nagon? Kyrie eleison! Christe eleison… Akordi su te nebeskeh žic, a nad pučinu kruži galebov jate i odojek kak labud nad Krapinom beli.

157 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Nad otprtim grobem, tužni zbore, same se z popevku povedat te more. Izgara kreševe vu kontroverze. Vu ognju “Horvatski Bog Mars”. Kak se zvleči z te vražje zamotavke? Zapamtete zate kaj vam je Kerempuh rekel. Baločanski više-menje nezakonite krvari, doklam vumetnost bluje nerazgovetnu sugestivnu jakost. Nestala je Jolanda z romana. La marquise sorti a cinq heures. I na kraju balade za batrivost ništar menje gumbelijum roža još navek lepe diši.

Željko Bajza

158 zadarska smotra 4, 2015. Robert Browning (1812. – 1889.)

Devet pjesama prijevod

Još jednu riječ (One Word More)

Za E. B. B. — Epilog Muškarcima i ženama

I. Eto ih, pedeset mojih muškaraca i žena, Naslovljuju mi pedeset završenih pjesama! Uzmi ih, Ljubavi, knjigu i mene skupa. Gdje srce leži, neka mozak također leži.

II. Rafael je stvorio stotinu soneta, Stvorio ih i napisao u nekakvu svesku, Urezao olovkom sa srebrenim šiljkom, Inače rabljenom samo za crtanje Madona: Njih je svijet mogao gledati — ali tek jedna, svezak. Tko je ta jedna, pitaš? Srce te upućuje. 10 Je li živjela i voljela ih cijeloga svog života? Je li pala, njegova gospa od soneta, umrla, I pustila da padnu kraj njezina jastuka Gdje ležahu umjesto Rafaelove slave, Rafaelova obraza tako revna i zaljubljena — Obraz, svijet bješe naviknut pozdravljati slikarov, Rafaelov obraz — njezin ljubljeni zar posta pjesnikov?

159 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

III. Ti i ja radije bismo čitali taj svezak (Obuzeti kroza nj njegovim grudima što biju), Naginjali se i slušali bılo Rafaelovih grudi, 20 Zar ne bismo? — nego divili se Madonama — Njoj, po imenu San Sisto, i Njoj, Foligno, Njoj, što pohodi Firencu u priviđenju, Njoj, što je ostavljena s ljiljanima u Louvreu — Koje vidjesmo mi i čitav svijet u krugu.

IV. Ti i ja nikada ne ćemo čitati taj svezak. Guido Reni kao vlastitu očnu jabučicu Čuvaše dugo blago te knjige i ljubljaše je. Kada Guido Reni umiraše, cijela je Bologna Plakala, i svijet s njom: “Naše — blago!” 30 Iznenada, poput rijetkih stvari, ono iščeznu.

V. Dante se jednom spremao naslikati anđela. Komu da ugodi? Ti šapćeš “Beatrici”. Dok je maštao i risao ga uzastopce, (Možda perom još nagrizenim od kapi noga vrelog crnila gdje ga je zamakao, Kad je, s lijevom rukom u kosi poročnih, Natrag držao čelo i ubadao svoju stigmu, Zagrízao u meso živa čovjeka mjesto pergamenta, Ispuštao ga, smijao se videći da se napisano gnoji, 40 Dopuštao bijedniku da ide trunući kroz Firencu) — Dante, koji žarko ljubljaše zato što je mrzio, Mrzio pokvarenost koja sprječava voljenje, Dante stojeći, proučavajući svoga anđela — Tada provali unutra puk njegova Pakla. Kaže on — “Neki važni ljudi” (Takvima dade svoje dnevne, grozne retke) Uđoše i htjedoše pograbiti, doista, pjesnika. Kaže pjesnik — “Tada ja prekinuh svoje slikanje.”

160 prijevod

VI. Ti i ja radije bismo vidjeli onog anđela, 50 Kojega naslika Danteova nježnost — Zar ne bismo? — nego čitali novi Pakao.

VII. Ti i ja nikada ne ćemo vidjeti tu sliku. Dok je maštao o ljubavi i Beatrici, Dok se smekšavao nad nacrtanim anđelom, Provališe oni unutra, ti “važni ljudi”: Mi i Bice zauvijek pretrpjesmo gubitak.

VIII. Što s Rafaelovim sonetima, Danteovom slikom? Ovo: ne živi i ne ljubi nijedan umjetnik koji ne čezne Jednom, i samo jednom, i za jednu samo, 60 (Ah, nagrada!) da njegova ljubav nađe jezik Prikladan i lijep i jednostavan i dovoljan — Rabeći narav koja je umjetnost drugima, Ne, taj put, umjetnost koja mu promijeni narav. Da, od svih umjetnika koji žive, ljube, Nema ga koji se ne bi odrekao vlastita miraza — Slika li on? Rado bi napisao pjesmu — Piše li on? Rado bi naslikao sliku, Stavio na kušnju umjetnost koja je strana umjetniku, Jednom, i samo jednom, i za jednu samo, 70 Tako da bude muškarac i napusti umjetnika, Da sačuva muškarčevu radost, izbjegne umjetnikovu tugu.

IX. Čemu? Nebeski dar prima zemaljski gubitak! Onaj tko udara po stijeni i rastače vodu Zovući gomilu ispod sebe da pije i živi, Čak i on, časak čini besmrtnika, Dokazuje, možda, svoju smrtnost u času, Oskvrnjuje, valjda, djelo u djelovanju, Dok udara, kako može a da se ne sjeti, Tako je udarao prije, u takvoj pogibli, 80 Kad su stajali i rugali se — “Zar će nam udaranje pomoći?” Kad su pili i cerili se — “Lako je udariti!”

161 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Kad su otrli usta i nastavili putovanje, Dobacujući mu kao zahvalu — “Ali suša je bila ugodna.” Tako stare uspomene prljaju sadašnji trijumf; Tako djelovanje ima okus gađenja; Tako postignuću nedostaje nešto milostivo; Previše salijetana čela pomrače ovlaštenje, A nebriga ili savjesnost, čin. Jer on nosi drevnu krivdu sa sobom, 90 Vidi i znade opet ona poredana lica, Čuje, ipak još jedanput, predigru na koju je sviknut — “Kako bi smio ti, od svih ljudi, udariti, i spasiti nas?” Nagađa na što je nalik dokazivanje nastavka — “Egipatske naslade — da, suša je bila bolja.”

X. Oh, gomila mora imati naglašeno jamstvo! Svoje, sinajsko blještavilo raskoljena čela, Zamah štapom desnice, zapovjedni nalog jezika. Čovjek se nikada ne usuđuje odbaciti proroka.

XI. Je li on ljubio jedno lice između tisuća 100 (Bješe li ona Jitrova kći, bijela i supružanska, Bješe li naprotiv Etiopljanka robinja), On bi zavidio onoj nijemoj strpljivoj devi, Što čuva zalihu oskudne vode Naumljene da joj spasi život u pustinji; Spremnoj u pustinji da položi (Kleknuvši da joj grudi budu otvorene) Zalihu i život skupa za svoju gospodaricu.

XII. Ja nikada ne ću, u preostalim godinama, Slikati tebi slike, ne, niti ću rezbariti tebi kipove, 110 Skladati tebi glazbu koja bi me cjelovito izrazila; Tako to izgleda: stojim na svojem postignuću. Jedino ovaj stih, jedan mi život podaje; Stih i ništa drugo nemam da tebi dadem. Druge visine u drugim životima, s voljom Božjom — Svi darovi sa svih visina, tvoji vlastiti, Ljubavi!

162 prijevod

XIII. Ipak nam pomaže privid sposobnosti — Tako istančano preljev, osjetilo ljubavi mora ga uloviti. Uzmi ove retke, pogledaj s ljubavlju i pomno, Retke koje pišem prvi put i zadnji put. 120 Onaj tko slika in fresco, krade četku za kosu, Obuzdava izdašnu ruku, ponosno poniznu, Grči svoj duh, gužva mu cjelokupnost u malom, Tvori čudnu umjetnost od poznate umjetnosti, Cvjetićima puni rubove misala svoje gospe. Onaj tko puše kroz broncu, smije disati kroz srebro, Doličnu serenadu pospanoj princezi. Onaj tko piše, smije pisati za jedanput, kao ja.

XIV. Ljubavi, vidjela si kako skupljam muškarce i žene, Žive ili mrtve ili uobličene u mojoj mašti, 130 Ulazi svatko i svi, i koriste se svojom službom, Govore iz svakih usta — govor, pjesmu. Teško ću ja izreći svoje radosti i tuge, Nade i strahove, vjeru i nevjerovanje. Ja sam svoj i tvoj — ostatak nek imadu svi ljudi, Karshook, Cleon, Norbert i pedesetorica. Dopusti mi da jednom ovo govorim U pravoj osobi, ne kao Lippo, Roland ili Andrea, Makar plod govora bio samo ova rečenica — Molim te, pogledaj te moje muškarce i žene, 140 Uzmi i čuvaj mojih pedeset završenih pjesama; Gdje mi srce leži, neka mi leži i mozak! Jadan govor; nek bude kako govorim, za sve skupa.

XV. Ne samo zato što me poznaješ! Gle, mjesec je isti! Ovdje u Londonu, ondje kasno u Firenci, I dalje mu nalazimo lice, triput preobraženo. Kružeći na nebu umrljanom od boje, Klizio je iznad Fiesolea u sumrak, Dolazio je, naš novi srp tanak kao vlas. O uštapu je blistao, osvjetljujući Samminiato, 150 Okrugliji među čempresima, i okrugliji,

163 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Savršen dok slavuji ne bi zapljeskali. Sada, komad nekadašnjega sebe, osiromašio, Jedva pozdravljen, prelazi kućne krovove, Žuri se s nelijepom štedljivosti srebra, Odlazi potišten — radostan što skončava.

XVI. Što, nema ničega u mjesečini vrijedna pažnje? Da — jer ako bi ta mjesečina mogla ljubiti smrtnika, Iskoristiti, očarati ga (tako da pristaje uz maštu) Svim svojim čarima (to je stari slatki mit), 160 Ona bi okrenula drugu stranu svojem smrtniku, Stranu koju ne vidješe pastir, lovac, kormilar — Koja je prazna Zaratustri na njegovu zaravanku, Koja je slijepa Galileu na njegovu tornju, Nijema Homeru, nijema Keatsu — čak i njemu! Pomisli, čuđenje smrtnika zanesena mjesečinom — Kad se okrene ukrug, opet dođe na nebesa, Otvori se drugačije nagore ili nabolje? Pokazuje li se kao neki znak ledenog brijega Plivajući punom snagom na brodu koji potapa, 170 Gladna s golemim zubima od kalanih kristala? Pokazuje li se kao popločenje od safira Što ga vidje Mojsije kad se penjao uz planinu? Penjahu se Mojsije, Aron, Nadab i Abihu, i vidješe samoga Boga, Najvišega, Gdje stoji na popločenju od safira. Kao otjelovljeno nebo u svojoj jasnoći Zasja kamen, safir toga popločenja, Kad su jeli i pili i jednako vidjeli Boga!

XVII. Što se vidjelo? Nitko ne zna, nitko nikada ne će znati. 180 Samo ovo je sigurno — prizor bijaše drugi, Ne ista mjesečeva strana, rođena kasno u Firenci, Što sada umire osiromašena ovdje u Londonu. Bogu neka je hvala, najniže od njegovih stvorenja Hvasta se dvjema stranama duše, jednom da se suoči Sa svijetom, drugom da je pokaže ženi kad je ljubi.

164 prijevod

XVIII. Ovo kažem o sebi, ali mislim na tebe, Ljubavi! Ovo tebi samoj — svojoj mjesečini pjesnikā! Ah, ali to je svjetska strana — postoji čudo — Tako te oni vide, hvale te, misle da te poznaju. 190 Ondje naizred stojim ja s njima i hvalim te, Iz sebe sama, usuđujem se to izraziti. Ali najbolje je kad otklizim između njih, Prijeđem korak-dva dvojbena sumraka, Iziđem na drugu stranu, u neobične Tihe srebrne svjetlosti i nesanjane tame, Gdje šapćem i blagoslivljem sebe tišinom.

XIX. Oh, njihov Rafael od milih Madona, Oh, njihov Dante od strašnoga Pakla, Pisahu jednu pjesmu — i ja je u mozgu pjevam, 200 Crtahu jednog anđela — nosim ga, vidiš, na grudima.

Porfirijin ljubavnik (Porphyria’s Lover)

Kiša noćas rano počela s nebesa, I brzo se vjetar mrzovoljan zbudi, Brijestovima vrške slamao od bijesa, I jezero kinjio od hude ćudi: Srce mi dok slušah da pukne u grudi. Smjesta, kad se ušuljala Porfirija, Zapriječi oluju i hladnoću zimnu, I kleknuvši cijelu kolibu mi zgrija, Na ognjištu neveselu plamen sinu; To učiniv, usta, i sa stasa skinu 10 Plašt s kojeg se cijedi i šal što je krasi, I odloži rukavice promočene, Šešir razveza i rasu vlažne vlasi, I napokon sjede uza me, i mene Zovnu. Kad joj glas ne odgovori, djene Sama moju ruku oko svoga pasa I obnaži svoje glatko bijelo rame,

165 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

I svu svoju žutu kosu zatalasa, I nagnu se da mi obraz na nju pane, I raširi, preko svega, žute prame, 20 Mrmljajući da je ljubav k meni vodi, Unatoč pregnuću srca, bješe ona Preslaba da strast u borbi oslobodi Ponosa, i liši taštijih ga spona, I da mi se preda zavijek od iskona. Al katkad bi strasti pripala pobjeda, Ni sinoćnje veselice ne spriječiše Naglu misao na nekog tako blijeda Za njezinu ljubav, a sve zalud biše: Tako, ona došla iz vjetra i kiše. 30 Vjerujte da pogledah u njene oči Ponosne i sretne, napokon sam znao Da me Porfirija ljubi; i poskoči Srce od nenadnje, i raslo je stalno Dok sam za se što učinit umovao. Bješe moja, moja, lijepa, u tom trenu, Savršeno čista, dobra, neskvrnuta; Domislih se što ću, i svu kosu njenu Sukah poput duga konopca i žuta, Oko grla joj ga omotah tri puta. 40 Udavih je. Nije osjetila patnje; Siguran sam posve, patnje ne podnese. Ko zatvoren pupoljak što pčelu sapne, Pomno joj otvorih vjeđe: smijale se Plave oči koje bez mrlje se krijese. Pa joj olabavih zatim pletenicu Na vratu, a vatren cjelov moj razlije Sjajno rumenilo opet njoj po licu; Poduprijeh joj zatim glavu kao prije, Samo ovaj put na rame mi se svije, 50 I tu nepomično malena joj glava, Nasmiješena, poput ruže, stalno leži, Sretna što posljednju želju ispunjava: Da sve što je prezirala naglo bježi, A umjesto toga ljubav joj se smiješi! Ni slutila nije Porfirija tada Da će ljubav s uslišanom željom doći. I sjedimo tako zajedno mi sada,

166 prijevod

I pomaknuli se nismo cijele noći, Ali Bog svejedno ni riječi ne sroči. 60

Rudel gospi iz Tripolija (Rudel to the Lady of Tripoli)

I. Znam goru koju sunce milosno opazi, Prvo, kad stigne, zadnje, opet kad odlazi Sa svijeta; zalud povlaštena, ona plaća Vazdanju slavu oka što se ne odvraća Ne mijenjajuć širòko čelo puno snijega. Ja poznam cvijet pod gorom, sunce nije njega Ni moglo opaziti, jer se uvijek mijenja Kad ono pristupa; i porad pusta htijenja Da živi njegov život, s dražima se rasta Što uistinu rese cvijet, s jednom za drugom, 10 Da bude sličan suncu, maska budalasta, S cvijetcima poput zrakā na licu okruglom. Imenom mnogim ljudi znaju goru častit, Jer im je iznad mnogih zemalja uzvita S čelom od snijega poput trijumfalnog štita, Pa kraj iménā starih nova su joj dali, Svatko za svoju hvalu i na račun vlastit. A suncokretom ljudi zovu cvijet, u šali.

II. Anđele istočni, tek jedan pogled zlaćan, Baci mi preko voda u kutak sumračan — 20 Dalekih tužnih voda, u kutak sumračan!

III. Hodòčasniče dragi, ti na istok, stvarno? Idi — dok napreduješ ti govori marno Da Francuz Rudel, ja, za geslo svoje biram Suncokret što se prostro posve nalik žrtvi Pred svojim idolom. Gle! Nevješti mi prsti Otkanu sliku nužno kvare dok je diram Žureć; tu zbilja ženska vještina se hoće;

167 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Ništa me ne pomete, ni dobra ni zloće; No, rad je svršen. Kaži da se ljudi harno 30 Pjesmama mojim hrane, zato pčele šeću Po grudma cvijeta mog ko po širòku létu; A budući da do njih nije stalo cvijetu Nego do sunca samo, tako ljudi plješću Zalud Rudelu, on odàvde pogled miče Na istok, istok! — Kaži to, hodòčasniče!

Pictor ignotus Firenca, 15—

I ja sam kao mladić kog u zvijezde kuju Mogao slikati bez smetnje. Kako duša Raste! Ah, blage misli što me rastužuju. Nikad me kob, nit zvijezda, spriječit ne pokuša Da oganj sav, od Boga dar, po vašoj noći Ne prospem; nit bi moja tjelesnost klonula Prateći dušu, već bi širom k nebu oči Podigla, ili poput groma potonula U središte trenutka; il bi nahvalice Osvrnula se ukrug da istraži pomno 10 Sloboštine i međe, prostor i granice, Što istini su vidne u čovjeku lomnom. Poput mladića hvaljena, što vidjeh zorno, Sve mi je ruka mogla baciti na platno, I svako lice svojim strastima pokorno, I svaku strast obznanit bez jezika jasno. Je li u krvi nadu naglo nešto preglo Da dozna dokle sreća zagrljaja seže, Il zanos spusti pogled, kao kada leglo Privlači dolje srce grlice što léže, 20 Il pouzdanost brzo što čelo osvijetli, A usta zabravi, ko dvorac što se brani — O ljudska lica, to li moju čašu preli? Što ste mi igda dala, zar ja ne pohranih? I ne ću reći da se sanjat ne usudih — U svakoj novoj slici — da krenem u napad, Da srce zakuca i nadimlju se grudi Papi il caru, dok na istok ili zapad,

168 prijevod

Jug ili sjever, mirno moja slika kreće U moćnu državu il malen grad iz snova, 30 Po kolima što voze teret pada cvijeće, Kroz ulice što nose sad imena nova, Dok ne stigne gdje glave učene mi mogu Pozdravit lik, a mladić, što mu još na glavi Ne blista zvijezda, učeć ležat mi kraj nogu! — Oh, tako živjeti, u ljubavi i slavi Spojeni, ja i slika, sve dok život dug Ne skonča, potom ne u raj, već ovdje ostat, Na zemlji tu, gdje svaki čovjek mi je drug — Divlje li drage misli, koja strašna posta! 40 Al neki glas to promijeni. Strah u me uđe, Kao da gledah bančenje u čast kumira, Uz obrede, kroz vrata neke čudne kuće! U drukčijemu svijetu nije bilo mira: Pomiješavši se s mojim bližnjim, oni banu... Tko sazva napasnike hladna lika Što me prosuđuju? Iako ja se sagnuh Uzmičuć, kao redovnica od vojnika, Vuku me naprijed, protiv moje volje... basta! Slike nam kupuju i prodaju, i k tomu 50 Drže ih opremom i stvarima kućanstva, I slike s njima živjet moraju u domu, I gledati im lica, slušat što brbljaju, I predmetom im biti rasprave svagdanje, Dok: “Ovu volim, ovu mrzim!” ponavljaju. “Godi mi ta, a ova privlači me manje!” Stoga odabrah sudbu. Ako kadgod počne Srce mi tonuti, dok slikam jednolično Te kloštre beskrajne i vječne lađe bočne — Djevica, Dijete, Svetac — nižući ih slično 60 Sa istim hladnim lijepim spokojnim pogledom — Barem trgovanja poštedjeh srce svoje; Mrak utočišta barem će odbijat redom Zle jezike od mjesta gdje mi slike stoje; Tek molitva prekida svetišta tišinu Dok one, crneć u svagdanjem dimu svijeće, Od vlage stradaju na zidnom travertinu, Koraka lakih jeka zbuditi ih ne će. Umrite, slike moje! Nježno mrijte, tako! O, mladiću kog hvale — je l’ im vrijedna hvala? 70

169 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Drži li trublja zlatan krik, kad puhneš jako? Je l’ sladak okus vode s mrljama od kala?

Domoljub — Stara priča (The Patriot — An Old Story)

I. Ruže su, ruže, cijelim putem bile, Na stazi s njima mirta pomiješana; Kuće se kanda njihale i svile — Godine lanjske istog ovog dana — S crkvenih strijela zastave se vile.

II. Zrak se od zvonā maglio, od zvuka, Zidine tresle od vreve i trijesa. Da rekoh: “Ljudi, odbija me buka; Već dajte meni sunce sa nebesa!” — “Što drugo poslije?” čuo bih od puka. 10

III. Za suncem, jao, skakah u visine — Na skrb da dragim bližnjima ga dadem! Učinih sve što kadri ljudi čine: A vidite mi žetvu što imadem U ovaj dan, kad godina tek mine.

IV. Sad nikoga na krovovima nije — Tek šaka kljastih s oknā gleda dolje; Jer najbolje se vidi ponajprije Kod Klȁoničkih vrata — il još bolje, Kraj podnožja od gubilišta, mnijem. 20

V. Hodam po kiši, više nego treba Konopac straga zapešća mi reže; I valjda ćutim, krv mi teče s čela,

170 prijevod

Jer, tko god hoće, kamenjem poteže Na me zbog mojih godišnjih zlodjela.

VI. Ovako uđoh, odlazim ovako! U pobjedi su mnogi mrtvi pali. “Što si mi dužan, plaćeniče”, lako Sad mogao bi Bog upitat; ali Platit će Bog, sigurniji sam tako. 30

Izgubljeni vođa (The Lost Leader)

I. Za puku šaku srebra on je nas napustio, Za puku vrpcu tek na kaput da je lijepi — Dar jedan nađe kojega nas sudba lišila, Sve druge izgubi kojim nas ona krijepi; Imaju zlata, ali njemu srebro podaše, Toliko znači društvu koje malo nudi: Kako naš bakar ode sav za službu njegovu! I da je grimiz — nekoć gordih bješe grudi! Tako ga voljesmo, i slijedismo, i častismo, U veličajnu oku živjesmo, u sjeti, 10 Učismo njegov jezik moćan, jasne naglaske — Bješe nam uzor kako živjeti i mrijeti! Shakespeare je uz nas bio, Milton za nas bijaše, Burns, Shelley, s nama — oni stražare na groblju! On samo odmetnu se s čela ljudi slobodnih — On samo potonu u pozadinu, k roblju!

II. Mi ćemo bodro stupat — ne zbog društva njegova; Nadahnut će nas pjesme — ne s njegovom lirom; Kaže da puže onom koga drugi uzdižu, Dok djela budu rasla — hvastat će se mirom: 20 Izbrišite mu ime, jedna duša propade, Otklonjen rad, i stazu ne prokrči noga, Likuje opet vrag i opet tužni anđeli,

171 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Krivda spram čovjeka, i uvrjeda spram Boga! Počinje noć života: neka nam se ne vraća! Bilo bi tada sumnje, patnje, iskušenja: Prisilna hvala s naše strane — tračak sumraka, Nikad već drago jutro puno povjerenja! Učismo ga — nek vodi boj, nek bije viteški, Nek našem srcu prijeti dok ne bude bolje; 30 Tada nek primi novo znanje da nas dočeka, Na nebu dobiv oprost, prvi uz prijestolje!

Misli na zavičaj, iz tuđine (Home-Thoughts from Abroad)

Oh, biti u Engleskoj Sada kad je travanj tamo, I tko god se zbudi u Engleskoj, Jednog jutra, vidi samo Da su donje grane i grmovi mali Uz brjestovo deblo sitno prolistali, Dok u vrtu zeba na grančici sklada U Engleskoj — sada! Poslije travnja, kada svibanj biva, I laste se gnijezde, i grmuša siva! 10 Čuj, gdjeno se kruška u živici nagne Ponad njive, i po djetelini lijeva Cvat i kapi rose — s ruba svite grane — To je mudri drozd; on pjesme dvaput pjeva Da ne pomisliš da nikad vratit ne će Prvi nehaj divne sreće! I premda nas sijedo inje s njiva čudi, Bit će veselo kad podne opet zbudi Zlaćane žabnjake, miraze djetinje — Sjajnije od šarenoga cvijeta dinje! 20

172 prijevod

Gledaj naprijed (Prospice)

Strahovati od smrti? — Osjećat u ždrijelu magle, Na licu pomrčinu, Snjegovi kada počnu, vjetrine zahuje nagle, Kad stignem u blizinu Onoga mjesta, straže hude, pritiska oluje, I strašne noćne moći; Iako Arcistrah u vidljivu obliku tu je, Jak čovjek mora poći: Jer je putòvanje završilo, vrhunac svladan, Padaju brane slijedom, 10 Premda se još kroz jednu bitku osvaja nagrada, Plaća za sve to redom. Uvijek sam bio borac, tako — jedna borba, zadnja I najbolja još stiže! Mrzio bih da smrt mi sveže oči, da se sklanja, Veleć da dalje gmižem. Ne! Sve da kušam, otputujem kano moji pređi, Junaci od starine, Izvrgnut trijesu, da minutom platim dûge sreći Od patnje, studi, tmine. 20 Jer najbolje se hrabrom od najgoreg učas zdjela, Crna minuta presta, Glasovi zloduhā što urliču, i bijes počélā, Istopit će se, nestat, I nastajat će, prvo mir iz patnje, ter iz tmuše Svjetlost, pa tvoje grudi, I opet ću te priviti, o dušo moje duše — Počinak s Bogom budi!

Pjesma (Song)

Eh, vi što moju dragu ne volite, čujte, Zar nije čisto zlato mimo djevojaka? Ima li zemlja išta iznad nje, kazujte? Išta spram ovih, gledajte, i ovih uvojaka,

173 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

I ovog zadnjeg što je najljepši od svih, Tako lijep, pogledajte, dok ne pustim njih? Zato što provodite život svoj u hvali, Pretražujuć rad hvale diljem svijeta sve, Što, mirno motreći, ne biste iskaz dali Ima li što na zemlji doista svrh nje? 10 Svrh ovog uvojka, i ovog, što ih snubim, A hvalit ih ne mogu, toliko ih ljubim!

Robert Browning (1812. – 1889.) bio je engleski pjesnik i dramatičar; smatra se najistak nutijim viktorijanskim pjesnikom zbog savrše- na vladanja dramatskim stihom i psihološkim raščlanjivanjem osjećaja. Pjesme su mu poznate po ironiji, neobičnoj karakterizaciji po vijesnih likova, mračnom humoru, oštrim društvenim komentarima te izazovnom rječ- niku i sintaksi. Govornici u njegovim poema- ma često su glazbenici ili slikari čiji rad ima ulogu metafore za poeziju. Kao mladi pjesnik mnogo je obećavao, ali nije imao posebnih uspjeha. Njegovu dugačku poemu Paracelsus (1835.) pohvalili su Words worth i Dickens, ali teška i mračna pjesma Sordello (1840.) bacila je ljagu na Browningo- vu pjesničku karijeru i trebalo mu je čitavo de- setljeće da vrati početni ugled zbirkom od sedam dramskih spjevova pod naslovom Zvona i mogranji (1845.). Godine 1846. Browning se oženio pjesnikinjom Elizabeth Barrett, koja je u to vrijeme bila znatno poznatija od njega. Otišli su živjeti u Italiju, zemlju koju je nazivao svojim “sveučili- štem” i posvetio joj mnoge radove. Iz toga doba potječe njegova najbolja zbirka pjesama – Muškarci i žene (1855.). Poslije ženine smrti (1861.) vratio se u Englesku i mnogo objavljivao do kraja života — između ostalih djela, tada su objavljene povijesne reminiscencije Dramatis Personae (1864.), zatim pravi pothvat od dvadeset tisuća stihova Prsten i knjiga (1869.) te svezak zrele lirike Asolando (1889.). (Preveo i bilješkom popratio Mate Maras)

174 zadarska smotra 4, 2015. Inga Vilogorac Brčić

In memoriam Petar Selem (1936. – 2015.) in memoriam

Petar Selem, povjesničar, povjesničar umjetnosti, arheolog, egiptolog, kazališni redatelj, knji- ževnik, prevoditelj i političar, napustio nas je zauvijek 15. lipnja 2015. Stavivši točku na posljednji redak trećega i zadnjega dijela korpusa orijentalnih kultova u Hrvatskoj, na kojem je radio zadnjih godina, mirno je zaspao dovršivši tako pozamašan rad na svome znanstvenom projektu. Samo letimičan pogled na njegov životopis ostavlja dojam da za jednoga života sve navedeno nije moguće ostvariti – Petar Selem radio je neumorno i ostavio je za sobom golem i raznovrstan opus te generacije mladih ljudi koje je usmjeravao na njihovim životnim putevima. Rođen je 23. svibnja 1936. u Splitu. Ondje je 1953. maturirao u Klasičnoj gimnaziji te potom upisao studij povijesti, povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija aktivno se bavio vaterpolom te je 1954. postao juniorskim držav- nim prvakom u splitskome klubu Jadran. Godine 1957. upisao je studij egiptologije, umjetnosti i civilizacije antičkoga Bliskog istoka na Književnom fakultetu u Strasbourgu, a 1962. studij na Akademiji za kazališnu umjetnost (odjel režije) u Zagrebu. Godine 1970. doktorirao je temom iz područja povijesnih znanosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i postao do- centom na istome fakultetu. Od 1965. bio je asistentom na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1974. preuzeo Katedru povijesti umjetnosti staroga vijeka. Od 1978. bio je izvanredni, od 1983. redovni, a od 2000. redovni profesor u trajnom zvanju te je ondje predavao do 2015. Od 2004. do 2005. predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Osijeku te na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, od 2005. do 2015. na Akademiji likovnih umjetnosti istoga sveučilišta, a od 2008. do 2015. na Dubrovač- kom međunarodnom sveučilištu, gdje je 2011. stekao titulu professor emeritus. Njegova je znanstvena karijera bila iznimna. Proučavao je orijentalne kultove, posebno egipatske, u rimskome svijetu na hrvatskome povijesnom prostoru. Valja izdvojiti nekoliko knjiga koje su proizišle iz njegovih istraživanja: Les religions Orientales dans la Pannonie Ro- maine (1980.), Izidin trag (1997.) te dva korpusa orijentalnih kultova na hrvatskome povije-

175 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. snom prostoru (s Ingom Vilogorac Brčić) – Religionum Orientalium monumenta et inscrip tiones Salonitani (ROMIS) te Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Croatici I. (ROMIC I., 2012. i 2015.). Pripremio je rukopis i za treći, posljednji svezak korpusa, koji bi trebao biti objavljen do kraja godine. Kazalištem se počeo baviti već 1965. kad je postao asistentom režije u Operi zagrebačko- ga HNK-a. Godine 1967. prvi put samostalno je režirao (Caligula Alberta Camusa u Teatru &TD u Zagrebu), a iste je godine bio i selektor Sterijinoga pozorja u Novome Sadu. Godine 1971. bio je predsjednikom Kazališnoga odbora Skupštine Grada Zagreba te član osnivačke skupine komornoga kazališta Kripta 70 u Splitu. Godine 1975. izabran je za potpredsjednika, a 1977., 1979. i 1981. za predsjednika Međunarodne udruge kazališnih kritičara i teatrologa (AICT). Bio je voditeljem međunarodnih kazališnih radionica mladih u Amsterdamu (1980.) i Veneciji (1982.). Godine 1981. postao je direktor Annuario internacional del Teatro u Ciuda- du de Mexicu i tu je dužnost obavljao do 1983. Od 1981. do 1989. bio je dopredsjednikom Iz- vršnoga vijeća projekta World Encyclopedia of Contemporary Theatre sa sjedištem u Torontu. Na poziv Giorgia Strehlera 1983. postao je članom direkcijskoga kolegija u Odeon – Théâtre de l’Europe u Parizu, što je i ostao sve do 1989. Godine 1995. bio je predsjednikom žirija Premio Europa del Teatro u Taormini, 1997. žirija Filmskoga festivala u Puli, a 1998. selektor na Marulićevim danima u Splitu. Od 2002. do 2008. bio je umjetničkim voditeljem HNK- a u Splitu. Nakon spomenutoga Caligule Alberta Camusa 1967. (Teatar &TD, Zagreb) pa do posljednje predstave 2014. (Navještenje Paula Claudela, HNK Osijek) režirao je ukupno sto deset opera i drama u domaćim i inozemnim kazalištima, u prosjeku dvije ili tri godiš- nje. Sudjelovao je i na brojnim međunarodnim kazališnim susretima i kolokvijima u zemlji i inozemstvu. Petar Selem pisao je glazbene i kazališne kritike od 1962. do 1968. u tjedniku Telegram. Od 1962. do 1965. suradnik je, a potom i urednik u redakciji za kulturu Radija Zagreb. Od

Petar Selem

176 in memoriam

1969. do 1971. bio je članom uredništva časopisa Kritika, a od 1970. do 1971. glazbenim kritičarom tjednika VUS. Godine 1971. postao je članom prvoga uredništva Hrvatskog tjednika, a od 1992. do 1994. bio je urednikom obnovljenoga časopisa Matice hrvatske Kolo. Aktivnim članom Matice hrvatske bio je od 60-ih godina prošloga stoljeća (član Upravnoga odbora 1968., 1970. i 2005.). Godine 1991. bio je umjetničkim direktorom Dubrovačkog ljet- nog festivala, od 1992. do 2000. umjetničkim direktorom HRT-a. Godine 2003. izabran je za zastupnika u Hrvatskome saboru, predsjednika Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, a od 2007. do 2011. odradio je i drugi mandat u istoj funkciji. Naposljetku, 2009. izabran je za predsjednika Vaterpolskoga kluba Medveščak. Pisao je znanstvene radove, putopise, eseje, kazališne i likovne kritike. Njegov je bogati i raznovrsni opus dijelom obuhvaćen u brojnim monografijama: Novi zvuk: izbor tekstova o suvremenoj glazbi (1972.), Kutija od vremena (1978.), Otvoreno kazalište (1979.), Les Re- ligions orientales dans la Pannonie romaine – partie en Yougoslavie (1980.), Gluhi prostor (1982.), Množenje mjesta (1983.), Različito kazalište (1985.), Goranka Vrus (1987.), Jurica Kezić (1993.), Izidin trag (1997.), Doba režije (2002.), Arielov pogled (2004.), Helena u Egiptu (2006.), Doba na režijata (2007.), Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani te Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Croatici I. (2012. i 2015.). Preveo je Dra- me Alberta Camusa (1971., 1976. i 1999.) i Razdiobu podneva Paula Claudela (1972.) te je objavio nebrojene članke, recenzije i prikaze. U izdanju Matice hrvatske izišlo je pet svezaka njegovih izabranih djela (Lica bogova, Putopisi putokazi, Dodir Talije, Šum zastora, Razum i zanos, 2008.), a u izdanju Školske knjige monografijaPetar Selem. Operne i glazbeno-scenske režije, dramske režije, teatralika, esejistički i znanstveni rad, autobiografske natuknice (Jagoda Martinčević, Boris B. Hrovat i Jelena Lužina, 2011.). Nebrojeni su njegovi pojedinačni tekstovi rasuti po domaćim i inozemnim monografijama, zbornicima, časopisima i novinama. Za svoj je rad primio brojne nagrade, među kojima valja istaknuti Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996., nagradu Hrvatskoga glumišta za cjelokupno umjetničko djelo 2005. te odlikovanje Republike Francuske redom Officier des arts et des lettres 2007. Umjetnik i znanstvenik širokih obzora, Petar Selem brojne je interese spajao u različitim izričajima svoga djelovanja. Pritom je u baš svemu što je radio beskrajno uživao. Režirao je neumorno, u zemlji i inozemstvu, ostavivši za sobom neizbrisiv trag na svjetskoj razini. Pisao je kao što je i predavao, tečno i lako, uspijevajući na jednostavan način čitateljima i studentima prenijeti ono što je bitno. Uvijek aktualan i u tijeku, u svojim je zapisima prenosio najnovija dostignuća u znanosti te novosti o kazalištu, glazbi, likovnoj umjetnosti, kritički ih promatrajući okom erudita i esteta. Njegove znanstvene interpretacije naše spomeničke baštine nerijetko su pionirske i do danas nenadmašene. Ipak, najznačajniji je njegov “projekt” obitelj koju je stvorio, brižna supruga Marina, daro- vita djeca Danica i Petar Juraj. Posvećivao im je svoja znanstvena i umjetnička ostvarenja te uz njih naposljetku spokojan završio svoj životni put.

177 zadarska smotra 4, 2015. Josip Lisac

Krunoslav Pranjić (1931. – 2015.). U sjećanje in memoriam

U Zagrebu je u 85. godini života preminuo Kruno Pranjić (7. I. 1931. – 8. V. 2015.), glasoviti hrvatski jezikoslovac i stilističar. Stekao je posebno mjesto u hrvatskoj filologiji jer je bio poseban kao profesor, kao čovjek, kao učenjak. Stvorio je opsežan opus, vlastiti pristup i stil. U Zadru je bio u vojsci, u Zadar je godinama dolazio kao tajnik Jugoslavenskoga seminara za strane slaviste, kao sudionik znanstvenih skupova itd., pa je znao reći da je zadroholičar. Rado je izgovarao i zapisivao dio stiha iz slavne bugarštice (Zadru gradu na pridvratju). U Zadru je i objavljivao, predavao na poslijediplomskom studiju. Rođen u Zenici, školovao se u Visokom, u Travniku, u Zenici i u Zagrebu, gdje je diplomirao kroatistiku i rusistiku 1954. i gdje je proveo radni vijek. Od 1956. bio je asistentom u profesora Ljudevita Jonkea, na Filo- zofskom fakultetu utemeljio je Katedru za stilistiku i vodio ju do umirovljenja 2001. Vodio je brigu o vrijednim studentima, pa se i brinuo o njihovu zapošljavanju. Bio je društven, rado je sjedao na piće i sa studentima, volio i gledati i igrati nogomet, poglavito tenis. Duhovit

Krunoslav Pranjić

178 in memoriam i ozbiljan istodobno, i u druženjima imao je stila. Predavao je na raznim sveučilištima diljem svijeta, dulje vrijeme u Berkeleyu (SAD) i u Amsterdamu (Nizozemska). Doktorirao je 1967. zapaženom disertacijom o jeziku i stilu Matoševe pripovjedačke proze. Ta mu je monografija objavljena uRadu 1972., a k tomu je objelodanio još četiri knjige: Jezik i književno djelo, Jezikom i stilom kroza književnost, Iz-Bo- sne k Europi te O Krležinu stilu & koje o čem još. U povodu umirovljenja zbornik Važno je imati stila posvetili su mu kolege, suradnici i učenici, a niz radova o njemu objavljen je u časopisu Književna republika 2011. kada je napunio 80 godina života. Proučavao je jezik mnogih pisaca, s time da je osobito cijenio Ivu Andrića i Miroslava Krležu. S posebnom ljubavi obrađi- vao je jezik bosanskih franjevaca, izvanredno cijenio i uspješno obrađivao Ivana Slamniga. Visoko je cijenio Stjepana Ivšića, Antuna Barca i Ljudevita Jonkea, nadareno tumačio vrijednosti Frangešova i Flakerova djela. Rado se sjećao naukovanja iz mladih dana kod fra Ignacija Gavrana. Hrvatio je knjige prevodeći s ruskoga, francuskoga i engleskoga jezika. Isticao se je kao urednik, pa je s Aleksandrom Flakerom uređivao vrijedne zbornike o hrvatskoj književ- nosti u europskom kontekstu. Bio je rado viđen u raznim južnoslavenskim sredinama, a to je vidljivo i iz bibliografije njegovih radova. Ostavljao je dojam da stvara lako, sigurno je da je pisao dobro. Svakako je pridonio modernizaciji hrvatske filologije. Osobno sam ga prvi put vidio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao poslijediplomac, a poslije smo se nerijetko sretali na znanstvenim skupovima i na predstavljanjima knjiga. Slao mi je svoje stilistički izvrsne knjige s posvetama. Posljednji put vidio sam ga potkraj 2011. kad je u Splitu obilježavana 10. obljetnica ondanje kroatistike, a on je tom prilikom održao virtuozno predavanje prepuno krunema, kako je njegove stileme nazvao Ivo Frangeš. Ostat će u trajnom sjećanju njegov ljudski i profesorski lik, njegovo nastojanje da i u težini života bude igriv i razigriv.

179 zadarska smotra 4, 2015. Abdulah Seferović

“Ja odoh, fotografije ostaju...” Marija Braut (1929. – 2015.). in memoriam In memoriam

Zatvaranje životnoga kruga Marije Braut (Celje, 7. VIII. 1929. – Zagreb, 1. VII. 2015.), jedne od najemi nentnijih suvremenih hrvatskih fotografskih um jetnica, svi su mediji popratili komplimentima kao što su “legendarna pojava”, “nezaobilazno ime u hrvatskoj fotografskoj povijesti”, “učenica i surad- nica Toše Dabca”, “nasljednica slavne zagrebačke škole fotografije” itd. Sve je to točno, ali je još toč- nije da nije postala velikom zato što je bila “na sljednica zagrebačke škole”, već zato što je uvijek bila i ostala samo svoja. “Njezin opus predstavlja jednu od najosebujni- jih cjelina u području hrvatske suvremene fotogra- Marija Braut fije. Ona je danas jedna od ključnih referenci hrvatske fotografije posljednje četvrtine 20. stoljeća”, rečeno je, među ostalim, u pismu sućuti Borislava Šipuša, ministra kulture Republike Hrvat- ske. Nasuprot tomu (ili upravo zbog toga), bila je, kako zaključuje Ivo Šimat-Banov, “svojina svih nas, neki oblik javnoga dobra u prostoru zajedničke empatije i simpatije u kojemu se više ne razlikuje osoba od njezina djela”. Zvali su je Lutalica Mare, Mare Fotografija, Thalijina Veleposlanica, dobri duh Zagreba, Vječna Lutalica, prva dama naše fotografije, Mare Nostrum, Mare Cvit. Za prijatelje i kolege bila je “Naša Mare”, a nadimak “Mare Vištica” sama je lansirala pričom o fotografiji kao vje- štičjem poslu. U svakom slučaju, koliko je god fotografija tipičan građanski medij, toliko je i Marija Bra- ut par excellence urbana fotografkinja koja ispituje sâm identitet grada. Cijeloga je života ostala podjednako fascinirana fotografijom i kazalištima, trgovima, ulicama, građanima, galerijama, koncertima, umjetnicima... Njezine brojne knjige, izložbe, arhivi, sve što je snimila postaje dio kolektivne urbane svijesti.

180 in memoriam

Ona jest učenica Toše Dapca, ali ne i nasljednica njegove fotografske retorike. Ono što je baštinila od njega bili su misterij labo- ratorijskoga postupka i snimateljska ostra- šćenost, dok na korijene njezine snimateljske poetike upućuje vrlo snažna simbolika. Po- čela je snimati iste one godine (1968.) kada su se diljem svijeta rasplamsali studentski nemiri, a proces demokratizacije u ondašnjoj Čehoslovačkoj nasilno je prekinut vojnom intervencijom članica Varšavskoga pakta! Te je godine snimila portret Enesa Kiševi- Enes Kišević ća, u kojem je, kako veli Branka Hlevnjak, “dra- matičnost dubokog gustog mraka i svjetlom obasjanog lica pojačana pjesnikovom gestom uzdignute ruke. Nije slučajno upravo ova fotografija postala jedna od hrvatskih fotografskih ikona 20. stoljeća. Ona u sebi sažima i revolucionarnost 1968., i pripremu za političko proljeće 1971., isto kao i univerzalnu sklonost mladih prema revoluciji ili pjesnika prema anarhizmu.” Dok se fotografija u to doba nastojala afirmirati u ilustriranim magazinima, dodvoriti ondašnjem socijalističkom esteticizmu ili u likovnim galerijama priskrbiti status tradicional- noga umjetničkog djela, dotle je Marin kreativni senzibilitet tražio uporište u ozračju Novih tendencija (1961. – 1973.), “koje su Europu dovele u Hrvatsku, a Hrvatskoj otvorile vrata Eu- rope i svijeta”, Muzičkom bijenalu, pojavi filmova Godarda, Chabrola, Buñuela, Antonionija... u svemu onome što je otvaralo nove stvaralačke obzore. Bila je individualist koji se oslanja na osobni senzibilitet i imaginaciju. Njezine slike ne upućuju na povijest umjetnosti. Na njima nema intelektualne zapitanosti, egzaltacije ili patetike, nema povišenih tonova ili cinizma, nema ničega oporog i teškog. To su fotografije snažne emotivne angažiranosti i osebujne osjećajnosti. Upravo zbog toga postale su svima bliske. Pojava Marije Braut na Međunarodnom salonu fotografije Čovjek i more u Zadru 1986. godine potvrda je njihova obostranog ugleda u ondašnjem vremenu i prostoru. Bio je to prvi salon revijalnoga (pozivnog) karaktera, na koji je autor dr. Antun Travirka među rigorozno odabrane domaće i strane izlagače uvrstio i Mariju Braut, s ukupno 16 fotografija. Vjeruje se da je “sklonost kontrastnoj rasvjeti u fotografiji odvela Mariju Braut u kazali- šte”, a time ponovno i u Zadar, gdje je 1991. izlagala u okviru proslave 50. obljetnice zadarskoga kazališta lutaka. Kustos izložbe, opet dr. Antun Travirka, prvo je upozorio da je “pred kazališnim fotografom velika profesionalna odgovornost jer njegovi su zapisi gotovo jedino što trajno fiksira uspomenu na neku davnu predstavu”, a potom istaknuo da je Marija Bra- ut, “slijedeći svoju specifičnu estetiku, svjesna uvjerljivosti svoje kamere, i ovom izložbom pokazala koliko njezina kamera zna u isto vrijeme biti elokventna kada se služi minimalnim sredstvima, a u isto vrijeme estetizirano disciplinirana snimajući dinamiku i pokret”. Na sve to Marija Braut zacijelo bi odgovorila: “Volim neponovljivost fotografije”, kao što je 2009. godine prokomentirala dokumentarni film o sebi i svojoj fotografiji: “Ja odoh, fotografije ostaju...”

181 zadarska smotra 4, 2015. Frane Bilić

Šibenski memento. A. Dediću in memoriam

Prolazim kroz Varoš Bez riči i slova A tamo kraj zida Smokva Arsenova Ko je moga slavit Ka on kad je oran Materino zelje I didov kaporan Što znači adio Zbogom doviđenja Nekom tko je bio Čovik od rođenja Vapori kaići Vina crna bila Sve je on zamota U riči i dila On samo putuje Šibenik Materi i ćaći Za sve drugo tu je Lako ćeš ga naći Samo sada doli Di otoci plove Za suzu će reći Kiše Arsenove

182 in memoriam

Bez tebe smo nijemi Ruke su nam prazne Darujemo nebu Ljude neprolazne Tvoja su znamenja Vrilo tvoje ćudi Pismo pokoljenja I ugodo ljudi Snagom svoga bića Zna si lipost salit Kad sve na te sića Kako moreš falit Lipi zalogaji Od nota i slova To je vridna dota Dota Arsenova Pozdravljaju tebe Ža im šta si oša Tvoj Šibenik cili Kite iz Varoša Koliko si valja Srce odmotava Svaka rič je višak Tišina je slava.

Arsen Dedic

183 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Kazalište lutaka Zadar, Hamletova istina

184 Luko Paljetak znam da se usna zemlje upire, tamne mrene padaju s grla šume i ptice govor sriču zapisujem i pamtim zakone koje viču Tisuću šiba preko usta Zapise mudre stare listam u lišću, slutim (pjesme) sve što ću znati reći kada mi dođe doba moje je vrijeme dugo, čekam i mnogo šutim Naslovnica: Luko Paljetak uči me kamen znanju – možda smo bili oba Biblioteka Mirac, knjiga br. 6 kamen na uglu ljeta pod kojim leži skrita Urednik: Boris Njavro buduća rumen voća buduća tuga žita Društvo dubrovačkih pisaca Bio je u toj noći i slavuj jedan čuven Dubrovnik, 2014. u pokrajini tijela po vrisku, ja sam uho otvorio u zvijezdi, naučio sam ljuven osvrti i prikazi znat od mnogih zora a palilo me suho srušeno ljeto zato ovako dugo gorim a ne znam povijest glasa što šutim ga i zborim Luko Paljetak – U raskoši riječi i Sudbina mi je ljubav, da govorim da cvatim forme nalik na bliska stabla u žutom tihom polju a odakle mi nalog da zapišem da shvatim 1. daleke riječi ne znam, ja samo vršim volju zanosnog doba svijeta – u zvijezdi koja zene Pri svakom pisanju o djelu Luka Paljetka (o govor je bio nađen za mene prije mene1 Luku Paljetku), jer očita je povezanost izme- Iz ove pjesme možemo vidjeti sve pro- đu autora i njegova djela, nameće se izgovo- gramske aktivnosti autora čiji nas pjesnički rena i zapisana misao Miljenka Foretića: Ha- ritam riječi i misli već desetljećima odušev- bemus poetam – “Imamo pjesnika”. Bili su ljava. Iako se opravdava “sudbinom” kao ne- to davni emocionalni, spontani izljevi odu- određenim, on dobro prepoznaje sve tajne ševljenja spram prepoznate veličine majsto pjesničkoga umijeća ra stiha, majstora riječi i forme, dragog nam Danas jedan od najboljih (najbolji) po- Luka, kako je znao govoriti Foretić. A Luko znavatelja sveukupnoga opusa, posebno se okušao, veoma uspješno, u mnogim knji- pjesništva Luka Paljetka zasigurno je Tonko ževnim granama. Ipak, pjesništvo mu je Maroević: sudbina: Paljetkove pjesme otprve su se nametnu- Sudbina mi je ljubav le svojom prozračnošću i pijevnošću, obli- kovanom dotjeranošću i leksičkom slojevi- Sudbina mi je ljubav, da govorim da cvatim nalik na dobra stabla u žutom tihom polju tošću. On je uspio progovoriti o čežnji i lju- a odakle mi nalog da zapišem da shvatim bavi, o ružama i srcu, o motivima koji su visoke zvijezde ne znam, ja samo vršim volju takoreći već pripadali isključivo ‘prizem zanosnog doba neba pa pružam ovo rame noj’ domeni spomenarskih okušavanja ili pod sunce i pod grane s velikim plodom tame A neka krhka nježnost boravi u mom glasu 1 Luko Paljetak: Bijela tama (Izabrane pjesme), str. 24–25. pa osvanu mi suze visoko iznad mene Izabrao i priredio: Tonko Maroević. Matica hrvatska, Za- brusi me zanos, kremen od zlata, u tom času greb, 2000.

185 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

šlagerskih prenemaganja. Ali virtuozitet izvedbe i dostojanstvena patiniranost odmah su pokazali kako u njegovom sluča- ju nije riječ o ograničenju i nemoći nego, dapače, o vrhunskoj sposobnosti koja ima pravo na smjele prodore te može zaći i u područja u koja se drugi više ne usuđuju. Pritom je ovaj pjesnik umješno namigivao i različitim tradicijama i raznim modelima poetske verifikacije, dokazujući s mje- rom ironije i autorefleksivnom usmjereno- šću da mu nisu strana ni bitna iskustva moderniteta.2

Zasigurno, Paljetak je sveznadar pjesničkoga umijeća koji u ljepoti igre pronalazi najop- timalniji, najljepši, najjednostavniji i najuz višeniji put. I to čini desetljećima, na oduše ću šiba preko usta on formu koristi kao zna- vljenje poklonika, ostvarujući prepoznatljiv tiželjan, izvrstan športaš provjeru svojih su- pjesnički opus u kojem običnim stvarima periornih mogućnosti, radostan zbog otkri- daje vrijednosti njihova stvoritelja i svoga ća nove igre i lakoće svladavanja novih pra- pjesničkog ludizma te predočava život koji vila. U ovoj knjizi nova su pravila forme disti- nam se umiljava, koji nas krijepi, a nismo si, a sve ostalo dekadska je igra brojki (deset, sposobni oćutjeti njegovu raskoš. Zato on stotinu, tisuću), gdje je svaki izgovoreni stih može pjevati o vodi, tami, zvijezdi, snu, lišću, šiba preko usta ako se ne usvoji kao suvislo, patnji, vazi, pustoši, ocu, ljubavi, cesti, ljetu, općeljudsko, pjesničko nadahnuće s višim ci- glazbi, suncu… U ranijim pjesmama, cijelim ljem i potrebom umjetničke kreacije u izrazu zbirkama, tematski ili formom gradio je svoj lijepe književnosti u kojoj Paljetak vlada bo- svijet zaljubljenika u sve što ga okružuje ima- gatom rječničkom masom: jući svoj izraz i svoj stil, i suvremen, i arhai- I ovim nizom od sto ulančanih pjesama čan, i patosnoga početka, i zvjezdanoga sja- potvrđuje se ljepota i osebujnost Paljetko- ja, kao da želi reći da je sve pjesma ako je čo- va lirskog govora, njegova sposobnost da vjek (pjesnik) prispodobiv radosti igre u ži- prolazi pored stvari koje mi ne bismo pri- votu. A on to jest, nedohvatljiv u ideji i rea- lizaciji kroz novu formu, ali ne u ispitivanju, mijetili, a on ih čarobnim štapićem svoga kao onaj koji zna što čini! Tako i u knjizi Tisu- pjesničkoga nadahnuća pretvara u pjesmu. U njegovu poetskom svijetu sve može postati pjesma i sve jest pjesma jer on po- 2 Luko Paljetak: Bijela tama (Izabrane pjesme), str. 384– 385. Izabrao i priredio: Tonko Maroević. Matica hrvat- put pravog lirskog opsjenara poetizira zbi- ska, Zagreb, 2000. lju, očuđuje svakodnevicu i naizgled lako

186 osvrti i prikazi

plete mrežu svojih skladnih i stilski dotje- zija, čiji je nakladnik Hrvatsko društvo pisaca. ranih pjesmotvora.3 Uspio sam doći do časopisa i Maroevićeva teksta – “Obične riječi, neizbježna ljubav”.5 U tome se slažemo svi mi koji smo se ba- Da je to kod Paljetka tako, potvrđuje i vili pjesmama Luka Paljetka, bilo na razini uvodna pjesma iz knjige Bijela tama. Slažu- književnih tekstova, bilo na razini znanstve- ći “obične riječi” u “ljubav”, u glazbu ljubavnih radova. nih riječi, on to radi na neobičan, njemu bli- Njegov nenadmašni genij isijava iz lucid- zak način, i to je ona vlastitost koja određu- nosti njegove jezične i stilske igre. je njegovo cjelokupno pjesništvo i sinonim Antun Nodilo piše: je toga pjesništva. Tek tako viđeno, ovo se Tisuću šiba preko usta zaslužili smo mož- pjesništvo može promatrati samostalno ili da diveći se sve više praznu papiru. Znači umreženo u književnost hrvatskih naroda ili li to da je nebo slabo, a oblak sve jači? Ne! komparativno u korpusu svjetske književno- Samo kada se tišina glasno čuje i sa samo- sti, svjetskoga pjesništva, kojemu bez sum- ćom šeće nam srcem, tada, i samo tada, nje pripada: krvlju joj našom zalijevamo cvijeće. Stiho- Svjesno simplificirajući, u naslovu ovoga vi od nas nikad ne traže ništa osim ljuba- prikaza kontaminirane su, ukrižene, dvi- vi, srljaju u uhu duše kao ponornica vruća je originalne autorove sintagme, od ko- žudeći izvorom postati, srca spojiti. Nema- jih se prva više odnosi na oblikovni aspekt mo ruke koje bi ih dotakle dovoljno njež- (kako?) a druga na sadržajnu nosivost no, ni riječi jer su sve u neki ponor pale. (što?). A paradoks se sastoji u prividnoj Zašto žito pjesme s toliko zreloga zrnja ne jednostavnosti sredstava (“Obične riječi”) stiže do ljepote gladnih duša da i one plu- za izražavanje najkompleksnijih osjeća 4 taju na vodi neba kao ‘otpalo lišće’? ja i najsnažnijih egzistencijalnih poticaja Jasno je da se u tolikoj pjesničkoj moći, (“Neizbježna ljubav”). Moć i sposobnost erudiciji, šarmu igrivosti, znalačkom postav- Paljetkova pisanja sastoji se upravo u spa ljanju interpunkcije kako bi se glazba rije- janju inače teško povezivih fenomena, slo- či uvela u određenu partituru stiha, kitice, jeva, riječi, zapravo u skladnom prožima- pjesme, čitatelj niti ne može osjećati druk- nju protivnosti i krajnosti.6 čije nego kao lišće koje čezne za svojim smislom. Naprosto, Paljetak samo brusi i potvr- 4. đuje sebe. O Paljetku bismo mogli još: o neodređenom, 3. ali i o određenom. Izostala bi nam igra. To nikako ne želimo. Čemu svijet bez igre? Bio bi Spremajući se pisati o Paljetkovoj zbirci pje- monoton i tužan, a pjesme Luka Paljetka to sama Tisuću šiba preko usta, dobio sam in- nam ne dopuštaju. One nam vraćaju vjeru u formaciju od kolege Vlatkovića da je Maroe- vić objavio prikaz ove knjige u časopisu Poe-

5 Tonko Maroević: Obične riječi, neizbježna ljubav, str. 128, 129, 130. Časopis Poezija, godina X, br. 1–2. Glavni i od- 3 Katja Bakija. U: Tisuću šiba preko usta, str. 108. govorni urednik: Ervin Jahić, Zagreb, lipanj 2014. 4 Antun Nodilo. U: Tisuću šiba preko usta, str. 112. 6 Tonko Maroević. U: časopis Poezija, str. 129.

187 život, daju krila, spuštaju zvijezde u plićake Ivica Šušić do naših nogu… I to mogu. Ilustrativno, neka to bude pjesma po Versi hrvatski osobnom izboru iz ove zbirke:

Nedavno ljeto Alfa Zagreb, 2014. Još živimo od ljeta nedavnoga, a sveci budući čine čuda još neviđena, reci osvrti i prikazi sjećaš li se još onih trešanja, moje snage koja je sada samo pjesma a nije sjeme ni za kćer ni za sina, sunce je samo zrno ubačeno u oko, sve ostalo je crno i možda ljubičasto, takve su tvoje vene: dopusti mi da plovim od mene pa do mene, od tebe pa do tebe, lutalica sam, hodam U pjesničkome kolu tek zato da još malo prašine putu dodam.7 Zbirka Ivice Šušića Versi hrvatski plod je nje- Nakon ovako smislene lomljave, slapo- gove cjeloživotne zaokupljenosti riječju, pro- va stihova kroz pjene riječi, što je prisutno u fesionalne, jer profesor je hrvatskoga jezika, svakoj zbirci pjesama ovoga autora, iskoristit ali i zaljubljenik u poeziju i svetost pjesnič- ću zaključak najboljega poznavatelja Paljet- koga poziva. kova književnog opusa, Tonka Maroevića: U zbirku je uvršteno 57 pjesama posve- Mogli bismo se s nesmanjenim užitkom i ćenih pjesnicima, njegovim pjesničkim uzo- dalje kretati kroz istrgnute navode duho- rima, od starih hrvatskih pisaca Marulića, vitih i iskustvenih stihova, jer stotina pje- Menčetića, Džore Držića, Lucića, Vetrano- sama pruža gotovo bezbroj kombinacija, vića, Zoranića, Marina Držića, Gundulića, čitav koordinatni sustav erotskog pisma Bunića Vučića, preko Preradovića, Šenoe, i simboličke varijacije. Paljetkova nespu- Kranjčevića, Matoša, Šimića, Ujevića, Pupa- tana imaginacija i zavidna koncentraci- čića, Kaštelana, do Milićevića, Goloba, Miha- ja urodili su još jednom zbirkom visokih lića, Slamniga, Petrasova Marovića, Dedića, dometa.8 Marune, Sabola... da ne nabrajam svih pedeset i sedam. Pjesnici progovaraju kroz njega Fabijan Lovrić (kako kaže u predgovoru), a on progovara kroz njih. O čemu to pjesnici hrvatski govore Ivi- ci Šušiću? O čemu to pjesnik Ivica Šušić progovara? U Versima počivaju mladenačke čežnje i ljubavi, zavičaj i domovina, san i ništa, i na

7 Luko Paljetak: Tisuću šiba, preko usta, str. 12. tom egzistencijalističkom tragu sukob živo- 8 Tonko Maroević. U: časopis Poezija, str. 130. ta i sna, razmišljanja o poeziji i o prolaznosti,

188 osvrti i prikazi i poezije i života. No ta začudna bliskost ne žiću), u vješto ostvarenom akrostihu (u pje- ostvaruje se samo na razini motiva. smama posvećenima Džori i Marinu Držiću), U ovome pjesničkom kolu, jer kako ga u ritmu epskoga deseterca “Pisme od Ivana” drugačije nazvati, pjesnik Ivica Šušić zrcali se (Andriji Kačiću Miošiću) napisanoj na zavi- u pjesnicima, oni u njemu, a mi i u njemu i čajnome idiomu, u osmercu, u svim vrsta- u njima. Baš kao što su i oni prije njega poma strofa i rima, u pjesničkim formama ga- kušavali zadržati ono neuhvatljivo oblikujući zele i soneta, haiku pjesme, u pjesmama bez ga u prošlom prostoru i vremenu, on poku- strofa i u slobodnome stihu. Fantastično je šava zadržati njihovu i svoju neuhvatljivost i to što Ivica Šušić ne poštuje samo formal- za sadašnje i buduće prostore i vremena, a nu zadanost pojedinoga pjesnika, već usne radi se samo o konkretnom, već i o pro- pijeva ostvariti i atmosferu, osnovni ton, a storu i vremenu vlastitoga sna koji živi tek opet ostati svoj i progovoriti o sebi i o svo- prepoznat u drugima. jim preokupacijama. A tko je to ili što je to pjesnik? Po definiciji – pjesnik (poeta) “tvorac je E triba pribolit i mir srcu naći jezične umjetnine, pjesme, i ne može se iz Srce zaboravit nekud lutajući. jednačiti s konkretnom osobom. On je sa Tako je moj Džore i tako bit mora, mo tvorac iskustva, osjećaja i misli konkret- Virno je tek more i pričista zora. ne osobe da bi ih upisao u pjesmu, ali pje- (“Gdi god da pođeš”, Đori Držiću) snik kao tvoračka instanca postoji jedino kroz čin pjesničkoga stvaranja koji ima vla- Čitajući zbirku, osobito plijene stihovi o stite zakonitosti”. poeziji, o onome tananome u čemu se rasta- Pjesnici se od davnine dijele na pjesnike če besmisao i pretače smisao. proroke, pjesnike tvorce – obrtnike, a u ne- Pjesnička sumnja proviruje iz mnogih kima od njih čuče i prokletnici, otuđeni pje- pjesama “koje nitko nikada neće čitati”, kako snici, pretjerano osjetljivi na svijet u kojem kaže pjesnik Ivica Šušić u pjesmi “Hrvatska su se zatekli. jesen” (Miroslavu Krleži). Kakav je pjesnik Ivica Šušić? U zbirci Versi Ili… hrvatski sigurno se radi o pjesniku obrtniku Ostao sam sam u satima sumnje koji više od trideset godina oblikuje i stvara Kao i ti stihovima zanesen, potaknut drugima svoje pjesničko tkanje, sigurno je da ga na tom putu pohode i muze, u pjesmi “Jedne večeri” (Dobriši Cesariću). a u pozadini svega, što se otkriva u njegovim Zatim… refleksijama, i pretjerana je osjetljivost, tan- Smijala mi se u lice sudbina koćutnost, koju je moguće iščitati iz tema Dok sam za tuđim stolom pjesme pisao, i motiva njegove poezije te sveprisutnoga I pod tuđa stopala srce bacao, lirizma. Dok bi se u kasni sat, tugom ovijen, Forma i stih svake od pjesama tipični su U podstanarsku sobu vraćao, za pojedini pjesnički uzor. Pjesničko se umi- jeće očituje u dvostruko rimovanom dvana- u pjesmi “Večer nad selom” (Dragutinu estercu u pjesmama “Blaženi oni dan” (Šišku Tadijanoviću). Menčetiću), “Gdi god da pođeš” (Džori Dr-

189 “Molio sam se da ne budem pjesnik” Zlata Bujan-Kovačević (Nikoli Šopu), Grga Marijanović kaže Ivica Šušić jer… Erotikon Oštrim vrhom pera rastvaram rane, Smiju nam se naši stihovi, sve slobodniji… Ogranak Matice hrvatske u Delnicama 2014. (“Tko će nam svijeću ugasiti”, Slavku Mihaliću), osvrti i prikazi ili pak:

Gdje su oni što su uvijek davali više, Oni što su davali sve što su imali, Što su ljubav krali, Oni što su ih već u kolijevci Erotikon Zlate Bujan-Kovačević i Tugom otrovali. Grge Marijanovića (“Još sam nešto htio reći”, Arsenu Dediću) Iako se kasno pojavila svojom prvom zbirkom pjesama Vratarski kanti i štorije (Ogra- Tako u ovoj zbirci govori pjesnik, a profe- nak MH Delnice, 1992.), Zlata Bujan-Kovače- sor Ivica Šušić marno odabire ključne točke vić (Vrata, 30. travnja, 1934.) dosad je obja- u hrvatskoj poeziji, o svakom pjesniku dopi- vila petnaestak knjiga što poezije, što proze, suje kratku biografsku bilješku, izdvaja stiho- što vodiča, rječnika, anegdota i monografi ve koji su njemu bili pokretači i oblikuje knji- ja, antologija, pripovjedaka i romana, obitelj gu koja može poslužiti u nastavi književnosti skih kronika i rodoslovlja. Dakle, različite te kao motivacija za obradu pojedinih pjesnika me i motivi. Za mnoga je svoja djela i nagra i njihovih djela te kao poticaj za stvaralački đena (nagrada “Dr. Franjo Rački” za knjigu rad učenika. Bujani: priče iz obiteljske kronike od 18. do 20. Pred nama je zanimljiva znanstveno- stoljeća; “Albatros” za roman Hod Fužinom ). umjetnička forma koja će, vjerujem, pronaći Prošle godine objavila je zbirku ljubavnih pje put do svojih čitatelja i štovatelja. sama Pada zlato na naše tamne šume (MH – Marina Čapalija Ogranak Samobor), koja je u njezinu stvara- laštvu bila apsolutni novum. U velikoj dvorani MH-a u Zagrebu bila je u svibnju, a uskoro će i u Rijeci, Delnicama i Fužinama biti predstavljena njezina najnovija zbirka – Erotikon (MH – Ogranak Delnice), zbir strastvene lju- bavne poezije koja je u odnosu na prošlogo- dišnju zbirku detaljna emotivna razrada lju- bavnoga zanosa: možda neodoljiva požuda i spolna privlačnost jednoga bića prema drugom, a možda samo duhovna privrženost.

190 osvrti i prikazi

kad gotovo pohlepno i razbješnjelo, a nekad s blagim opuštanjem. Poet- ski tekst prepun je poštovanja i opro- štaja. Nikada, međutim, srce ne po- sustaje. Iz pjesama izbija pritajena seksualnost, neutaživa žeđ da se nad raste bilo koji i bilo kakav imaginarij. Teško je, naime, reći je li posrijedi au- toričino nastojanje da stihovima do- hvati sjećanje, neuslišanu ljubavnu žudnju prošlosti ili se baš sada, u kasnoj životnoj dobi rasplamsava sta- Predstavljanje knjige Zlate Bujan-Kovačević ra reinkarnacija i feniks iz pepela razbuktava Svakako su je na takvu strastvenu obuzetost pravim žarom. potaknuli ekspresivni crteži uglavnom žen- Svijetla zanosna atmosfera ovoga kanco- skih aktova akademskoga slikara Grge Mari- nijera pokazuje kako se lako stvaralački guta janovića (Zlarin 1933. – Rijeka 2009.), samo- naša lomljiva ljudska priroda. I zato je teško, zatajnoga umjetnika koji je sav svoj stvara- skoro nemoguće razaznati što je stvarnost, a lački vijek proveo u Delnicama, a međuna- što utopija. Glavno bi, međutim, pitanje bilo: rodne nagrade pokupio za svoju animalisti- A što je između? Nije li naš život ništa drugo ku u inozemstvu. Crteži u ovoj knjizi samo doli metafora? Uvijek se, naime, u tekst upli- su manji dio njegova opsežnog i raznolikog ću i znakovi samokontrole. U tom slučaju či- opusa. tatelju preostaju mnoga pitanja, a mnoga Naslovi su svih pjesama na latinskom značenja ne daju očekivane odgovore. Au- s prijevodom na hrvatski jezični standard. toričine poetske korelacije potpomognute Zbirka je izvanredno dizajnirana (Goran i Marijanovićevim crtežima aktova sukladne Danijel Popović), na jednoj stranici lista u su kontrastnoj razuzdanosti erotskoga zano- naglašenoj, strastvenoj crvenoj boji leluja- sa koji u tekstu briljira punom snagom, slo- ju izričaji puni strasti, dok je na drugoj stra- bodno i razuzdano. nici kontrastna bjelina, na kojoj su izloženi Moglo bi se ukratko reći: zanosnom geo- uokvireni aktovi. Stihovi su upućeni izmiš metrizacijom strasti ovaj ljubavni kanconijer ljenom ili stvarnom muškom biću, žudnji zapravo je sasvim privatni solilokvij, rekao koja počesto ugodno sladostrašće razara ne- bih, naknadna biografija podastrta kao spe- očekivanim izvanjskim stvarima. Stalno su cifičan vid osebujnoga priznavanja intime, prisutni osjećaji ugode, zabrinutosti i zano- priznavanja kako lakše prihvatiti dostižnost sa prožetoga boli; preostaje samo pitanje na i nedostižnost ljubavi, zanos i bol, uzlete i sa- koji ih način posložiti u prihvatljivu ravno- moću, kako prihvatiti one ponekad lijepe, težu. U trideset i dvije pjesme (usklađene s ponekad surove, ponekad elegične strane trideset i dva crteža) kao da autorica nastoji naših života. na nov način prepoznati maštarije životno- Ivo Kalinski ga prepoznavanja, ponekad je to prepozna- vanje izravno i iskreno, ponekad oporo, ne-

191 Slobodan Prosperov Novak tako i u bavljenju književnošću i kulturom uopće. Kako je poznato, S. P. Novak o povije- Knjiga o teatru sti je hrvatskoga kazališta napisao niz studija, od kojih su mnoge iznosile posve novu gra- AGM đu ili su na posve nov, mnogi će reći i koper- Zagreb 2014. nikanski način sagledavale poznatu građu (“Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića”, osvrti i prikazi “Vučistrah i dubrovačka tragikomedija”, “Za- što se Euridika osvrnula”, “Planeta Držić”...). O povijesti hrvatske i(li) svjetske (dramske) književnosti i kazališta S. P. Novak predavao je na više hrvatskih i inozemnih sveučili- šta, a trenutno djeluje u Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kazalištem se bavio i praktično, sudjelovanjem u radu na pred- Knjiga koju želite imati u kućnoj stavama Ecce homo i Kako bratja prodaše Jo- biblioteci zefa, kao i preuzimanjem funkcije ravnate- lja Dubrovačkih ljetnih igara 2000. godine, a Kao posebno izdanje zagrebačke nakladnič- o kazališnim temama i pitanjima, napokon, ke kuće AGM prošle je, 2014. godine objav- redovito je progovarao i u nizu kritički i po- ljena Knjiga o teatru Slobodana Prosperova lemički intoniranih eseja, kolumni, intervjua Novaka. Njezina se posebnost očituje na ba- ili javnih istupa. Štoviše, pred nama je autor rem dvije razine: jedna je sadržajna jer Nova- koji se nije libio zahtjevnih i često nezahval- kova knjiga obuhvaća svjetsku kazališnu po- nih pothvata, sintetskih povijesnih prikaza vijest od njezinih začetaka do suvremenosti, određene tematike. Kad je riječ o dramskoj i to iz osobne vizure kakva dosad u hrvatskoj književnosti i kazalištu, onda je svakako naj- literaturi nije bila ponuđena; druga je vizual- bolji primjer dvotomna hrestomatija Hrvat- na jer Novakova knjiga donosi obilje likovnih ske drame do narodnog preporoda, ostvare- priloga koji ispisane retke teksta potkrjeplju- na u suradnji s Josipom Liscem, a kad je riječ ju, produbljuju i obogaćuju, stupajući s nji- o hrvatskoj književnosti uopće, onda je doma u dijalog, ali i usporedo s njima pričajući bar primjer čak nekoliko inačica povijesti hr- jednu dodatnu kazališnu (pri)povijest. vatske književnosti, unutar čijih redaka, kako Umjesto kratkoga prepričavanja biogra- će pomniji čitatelj zacijelo primijetiti, ima i fije i prenošenja bibliografije autora dobro mnogo povijesti hrvatskoga kazališta. Po- poznatoga ne samo u akademskim, nego i u sve je stoga logično, opravdano pa i poželj- širim izvanakademskim krugovima, možda no što se S. P. Novak naposljetku upustio i je bolje reći da u svojoj, zasigurno tek zasad u avanturu ispisivanja knjige koja na tristo- posljednjoj knjizi, S. P. Novak objedinjuje ne- tinjak bogato ilustriranih stranica iznosi jed- koliko rukavaca dosadašnje bogate i razno- no osebujno, eruditno, prohodno, duhovito, vrsne djelatnosti – istraživačke, predavačke, a gdjekad i polemičko viđenje svjetske ka- spisateljske, kritičke, polemičke, uredničke, zališne povijesti od njezinih najranijih iska- ravnateljske... – kako u bavljenju kazalištem, za do danas.

192 osvrti i prikazi

Knjiga o teatru, kako i sam autor ističe u u kojoj se S. P. Novak poziva na bazičnu li- bibliografskoj bilješci, ima višegodišnju povi- teraturu i monumentalna i kapitalna izda- jest nastajanja koja započinje osamdesetih nja kojima se služio u ispisivanju svoje knji- godina prošloga stoljeća u Rimu, nastavlja ge o teatru, kao što su talijanska Enciclopedia se u drugoj polovici devedesetih u Washing dello Spettacolo ili Kindermannova Theater tonu, a završava u drugom desetljeću 21. geschichte Europas i na autore kao što su L. stoljeća u Splitu, odnosno Zagrebu, u kojem Dubech, S. D’Amico, C. Molinari, J. R. Brown i je i objelodanjena. Osim što svjedoče o au- drugi, postaje posve jasno da je riječ o pred- torovim istraživačkim, pa i životnim putovi- stavnicima velikih nacionalnih književnosti ma, navedena kronologija i topografija ujed- (francuske, talijanske, njemačke, engleske...) no su i rječiti svjedoci povijesti Novakovih is i povijestima svjetskoga teatra napisanim iz traživanja tuzemnih i inozemnih knjižnica, vizure unutar koje nije uvijek bilo dovoljno arhiva i muzeja bez kojih bi ovakva studija prostora/znanja/volje za uključivanjem po- bila gotovo nemoguća, kako u sadržajnom vijesti kazališta manjih nacionalnih sredina segmentu s obzirom na to da knjiga, osim kao što je hrvatska. Drukčije rečeno, može- Novakovih pogleda na poznat(ij)e činjenice mo biti zadovoljni što je na hrvatskome je- iz povijesti svjetskoga i domaćega teatra, do- ziku napisana povijest svjetskoga kazališta nosi i niz manje poznatih ili dosad nepozna- sa stanovišta domaćega autora koji unutar tih podataka o nacionalnoj kazališnoj po- toga znade pronaći adekvatno mjesto i važ- vijesti, tako i u pribavljanju likovnih priloga nim nacionalnim kazališnim temama: ukla- od kojih mnogi dosad nisu bili znani ili tiska- panje nacionalnoga dramskog i kazališnog ni. Osim toga, čitajući bibliografsku bilješku stvaralaštva u prikladnoj mjeri u maticu svjetskih kazališnih zbivanja jedna je od važ nijih provodnih niti Novakove knjige, a osobito su zanimljive one manje prominentne poveznice nacionalne i svjetske kazališne kulture, poput prijevoda Eshilova Okovanog Prometeja s grčkoga na latinski koji je nači- nio Matija Grbić u 16. stoljeću, veze naturali- ziranoga Venecijanca s Korčule Zuana Pola/ Ivana Pavlovića s komedijom dell’arte ili hrvatskog podrijetla autora prvog kazališnog prostora za samo jednog gledatelja, na koje je često prvi upozoravao upravo S. P. Novak. Novakova Knjiga o teatru organizirana je kao slijed kraćih tekstova o najvažnijim seg mentima svjetske kazališne povijesti, od an- tičke Grčke do danas. Ona zahvaća središ- nje dramske autore, ključne mislioce i refor matore kazališne umjetnosti, istaknuta i po- etički prevratnička dramska djela, strukturu kazališnih prostora i scenske arhitekture,

193 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. reforme u oblikovanju kazališne likovnosti, ke. Također, njegova studija nije usredotoče- raznovrsnost scenskih izražajnih sredstava, na samo na povijest dramskoga teatra, kako povijesno i prostorno varijabilne scenske je to u povijestima kazališta često (bio) slu- konvencije, različite stilove glume, suodno- čaj, nego jednako obuhvaća različite izved- se izvođačkoga prostora i gledališta, odno- bene forme i različite scenske oblike, a posno glumca i gledatelja, poetičke (normativ- sebnu pozornost pridaje glazbeno-scenskim ne i manifestne) napise, filozofske, kritičke i vrstama, operi i mjuziklu, te kabaretu i cirku- teatrološke osvrte, profiliranje i emancipaci- su, nerijetko izostavljanim iz dosadašnjih op- ju pojedinih kazališnih profesija, osobitosti ćih pregleda povijesti kazališta. Sve to svje- i mijene dominantnih scenskih vrsta i žan- doči o obuhvatnosti i suvremenosti Nova- rova, načine organizacije kazališnoga života kova shvaćanja pojma “teatar”. Ne smije se te umjetničkoga i administrativnoga uprav- previdjeti ni Novakovo zanimanje za rjeđe ljanja kazalištem, međuodnos teatra i religi- istraživanu tematiku scenografije i kostimo- je/Crkve, društva, politike, ideologije i uop- grafije, kao i na posebno zanimljivo poglav- će društveni položaj kazališta i kazališnih lje posvećeno problematici u nas razmjerno umjetnika. Osim samih zbivanja u teatru, S. rijetko proučavane kazališne maske. P. Novaka intrigiraju i zbivanja u neposred- Novakova knjiga povijest kazališta pro- noj vezi s teatrom i oko njega, poput razvo- matra u širem povijesnom, društvenom i ja kazališne publicistike i dokumentaristike, kulturnom kontekstu, a u završnim odjeljci- kojom se bavio i u nekim ranijim studijama, ma dijagnosticira i bolest suvremenoga hr- ali i utjecaj, primjerice, fotografije, inovacija vatskog teatra, koje je svedeno na pitanje re- u tiskarskoj industriji ili telegrafa na kazali- pertoara i birokratski teror upravljačkih tije- šte u misaonom, konceptualnom i u svakod- la, bez studioznoga promišljanja dubinskih nevnom, praktičnom pogledu. S tim u vezi kazališnih pitanja. Čini se ipak da ju je naj- vrijedi spomenuti i lentu na kraju Novakove bolje čitati na pozadini uvjerenja da su “tea- knjige na kojoj su prepleteni važni povijesni tar i teatralnost imanentni čovjeku i da bez i kazališni događaji. Ona pokazuje Novako- toga ne može živjeti kao ni bez vode, vatre ili vo shvaćanje najrazličitijih emanacija ljudske govora” (str. 60). Na tragu toga, kao i činje- svijesti i duha te civilizacijskih dosega ili pro- nice da su u hrvatskom izdanju na jednome mašaja kao nužnoga okvira povijesti kazali- mjestu napokon sabrani ključni kazališno- šta i njegove suvremenosti. Iako je Novako- povijesni likovni prilozi poput Pronomosove va knjiga najvećim dijelom, kao i mnogi pri- vaze, Mučenja sv. Apolonije, Millaisove Ofe- kazi povijesti “svjetskoga” kazališta, zapra- lije, Craigovih nacrta ili fotografije iz Posto- vo usredotočena na povijest kazališta velikih janog princa J. Grotowskoga, Knjiga o teatru zemalja zapadnoeuropskoga kulturnog kru- pretvara se u teatrološki must have, u jednu ga, uz dodatak antičke Grčke i Rima, te naj- od onih knjiga koje će svaki ljubitelj ili po- istaknutijih dramskih i kazališnih umjetnika znavatelj kazališta, adolescentski raspoložen iz pojedinih slavenskih zemalja te iz Sjedinje- (kako to Novak priželjkuje) ili ne, nesumnji- nih Američkih Država, njegova knjiga o te- vo poželjeti imati u kućnoj biblioteci ne bi li atru u zasebnim poglavljima ipak zahvaća i joj se uvijek iznova mogao vraćati. druge kazališne kulture, bilo kineske, japan- Martina Petranović ske ili indijske, bilo afričke ili južnoamerič-

194 Kazalište lutaka Zadar su radovi inspirirali brojne prerade, iščitava- nja i sl., pa je u tom smislu još jedno iščita- Hamletova istina vanje Hamleta svakako dobrodošlo. Autori- ci teksta Ani Prolić ovo nije prvi rad teme- ljen na Shakespeareu. Naime, 2002. napisala osvrtii prikazi je “Slučaj Hamlet”, koji je u kazalištu Gavella režirao Marko Kovač. Dobro poznavanje iz vornoga teksta očito je i, bez obzira sviđao li nam se njezin način promišljanja hamletov- ske teme ili ne, svakako se ne može zanijeka- ti da su sve promjene i karakterizacije likova u skladu s temeljnim postavkama izvor- noga teksta. Hamletova istina Moram priznati da mi je predstava po- stavila i ostavila brojna pitanja, što je samo Kazalište lutaka Zadar postavilo je na scenu po sebi pozitivno jer smisao predstava i jest još jednu zanimljivu predstavu – “Hamleto- da ih gledatelj ponese sa sobom i razmišlja vu istinu”. Predstava predstavlja prvu umjet- o njima i nakon što ih je pogledao. Štreber- ničku suradnju Kazališta Virovitica i Kaza- ski dio mene imao je problema s naslovom lišta lutaka Zadar. Autorica je teksta Ana “Hamletova istina”, jer predstava ne završa- Prolić, a režiju još jednom potpisuje Dražen va onako kako je to postavio Shakespeare, Ferenčina. ali to žuljanje riječi “istina” zapravo je jedan Shakespeareovo ime nije osobito pove- od elemenata koji predstavi daju ne mrtvu zano sa Zadrom. Tu i tamo imali smo, nara citatnost, nego upravo citatnost koja je živa vno, prilike vidjeti strane produkcije (pa ni (jer žulja) i time je i smislena. to osobito često), ali kompleksnost njegovih Zadarski lutkari imaju predstava koje su drama i već polustoljetna otužna situacija sa prikladne za sve dobne skupine. Npr. “Knji- zadarskom kazališnom scenom nije omo ga o džungli” o kojoj smo već pisali takva je. gućavala ozbiljnu prisutnost Shakespearea To je predstava koja na neki način nudi zaba na zadarskim “daskama koje život znače”. S vu i sadržaj i najmanjoj djeci i “najodraslijim” obzirom na to da je Shakespeare… (što je odraslima. “Hamletova istina”, rekla bih, nije Shakespeare, i ne treba objašnjavati, pa taj takva predstava. Prvenstveno je namijenje- dio preskačem) i s obzirom da u Zadru dje- na tinejdžerskoj publici koja se prvi put su- luje i jedna od najstarijih anglističkih katedri sreće s ozbiljnijim kazalištem, a zanimljivih u Hrvatskoj, svakako je nedostatak Shake tema za razmišljanje može ponuditi i zre spearea u Zadru jedna poprilična rupa u kul- lijoj publici. Iako je predstava puna duhovi- turnoj “dasci” grada. tih i zafrkantskih tonova (odnosno, snažno No, evo napokon i jedne zadarske šekspi- se naslanja ne samo na šekspirijansku “oz- rovske predstave (i uopće ne čudi da su se biljnu” liniju, već i na “komičnu” liniju, što se upravo lutkari prihvatili ovoga posla) – pa očituje u teatralnosti putujućih glumačkih makar to bila i “samo” prerada, asocijacija, družina (još jedan oblik predstave u pred- varijacija… Shakespeare je i inače autor čiji stavi, koji se najbolje iščitava u ulogama Ha-

195 mletovih prijatelja, glumaca lutkara Gilde i Vladimir Bubrin Lara), ipak je za mlađu publiku prezahtjev- & Vinko Grubišić na i nerazumljiva, dok za tinejdžersku donosi odličan omjer upoznavanja klasika i pobu- The Glory and Fame / ne protiv njih (mijenjanje originalne fabule tragedije). Ovakvo svjesno ciljanje predstave Dike ter hvaljen’ja na publiku određenoga uzrasta također se Croatian Renaissance Reader / može pohvaliti, pogotovo zato što je upravo Hrvatska renesansna čitanka tinejdžerska publika najčešće zanemarena – Croatian Academy of America Inc. a zapravo joj je vrlo često potrebna određe- New York, NY, 2015. na pomoć u tom prijelaznom razdoblju iz- među dječjih predstava i ozbiljnih predstava osvrti i prikazi za koje (ipak) još uvijek nisu zreli. Za jednostavnu, ali učinkovitu scenogra- fiju odgovorni su Leo Vukelić i Mojmir Miha- Lekcionar izvarsiti tov, koji je napravio i lutke. Oblikovatelji su svjetla Ivo Nižić i Damir Gvojić, kostimograf- Upravo je svjetlo dana ugledalo jedno ame- kinja je Iva Matija Bitanga (pohvala upotre- ričko izdanje koje hrvatsku književnost probi Borosana), skladatelj Igor Karlić, a scenski jicira iz Sredozemlja i srednje Europe na me- pokret potpisuje Rajko Pavlić. Inspicijentica đunarodni i međukontinentalni zaslon. Evo je Radojka Kozulić, majstor tona Mate Petri- kratkoga bibliografskog opisa izdanja: Vladi- čević, a voditelj rasvjete Frane Papić. mir Bubrin i Vinko Grubišić, The Glory and Ova ozbiljno-zafrkantska predstava funk Fame / Dike ter hvaljen’ja, Hrvatska renesan- cionira i stoga što su zadarski lutkari uistinu sna čitanka / Croatian renaissance reader, odlični glumci i na pravi se način poigravaju Croatian Academy of America, New York, s tekstom. Posebno treba istaknuti Gabrijelu 2015.; popratne i uvodne tekstove napisali: Meštrović-Maštruko, koja igra dvije vrlo ra John P. Kraljić, Bratislav Lučin, Vinko Grubi- zličite uloge (Gertruda i Ofelija), ali i ostale šić te Katija Grubišić. glumce: Juraj Aras i Sanja Zalović kao Lar i Čitanka je još proviđena životopisima Gilda, Dragan Veselić kao Klaudije i Hamle uvrštenika i selektivnom bibliografijom (str. tov otac te Josip Mihatov kao Hamlet sklad 548– 588). Prijevode na engleski potpisuju nom uigranošću i usklađenošću donose Vladimir Bubrin (ponajvećma), Vinko i Ka- predstavu za koju je nadati se da će dugo tija Grubišić. Poslastica je ovog izdanja ipak potrajati na repertoaru ovoga zadarskog ka prepjev ulomka Marulićeve Judite u tečnim zališta jer je ne samo poučna, nego i zabavna, četverostruko srokovanim dvanaestercima ali i ne samo to – za one koji tekst bolje po na engleskom jeziku, za što se potrudio g. znaju ova intervencija nudi zanimljivu pod McMaster. logu za promišljanja o tome na koji način Edicija obasiže 590 stranica, pa je to naj- promjene u fabuli utječu na poznatu nam veća hrestomatija hrvatske književnosti še- priču, ali i zašto su i učinjene upravo takve snaestoga stoljeća ne samo u inozemstvu, promjene kakve jesu. nego i u Hrvatskoj. Takvog djela u nas jedno- Rafaela Božić stavno nema, niti se pripravlja, unatoč kro-

196 osvrti i prikazi atističkim katedrama, njih Najveći dramatik me je uzduž i poprijeko “Lije- đu njima i klasik europ- pe naše” šest! Sastavljači ske plautovske komedije, Bubrin i Grubišić donije- Marin Držić, zastupljen je li su ispod crtovlja verzi- ulomcima iz Tirene, Nove- je starih tekstova u uzor- le od Stanca i Dunda Ma- nom suvremenom hrvat roja (str. 360–429); Pro- skom izričaju, zbog čega se za iz Života svetog Jeroli- čitanka može rabiti i u hr- ma, gdje čitamo: “Jerolim vatskim školama. Sastav- je dika, poštenje i slava i ljači su popisali i sve dosa- kruna hrvatskoga jezika” dašnje prijevode hrvatskih (str. 452). Ta se hagiografi- tekstova na engleskom je- ja, “Legenda aurea”, pripi- ziku (kojih nije malo). Pri- sivala M. Maruliću; Zapis donijeli su tako popuni sli- popa Martinca, jeremija- ke razdoblja kad se naša da iz 1493., protkana pa- literatura europeizirala i rafrazama iz Libra o Judi- nacionalno (po jeziku) konstituirala, slično ti, gdje taj glagoljaš rodom iz Lapca iskazuje inim zapadnoeuropskim tradicijama. vrsnu ljetopisnu sposobnost. U Zapisu se go- Jednom riječju, Vinko Grubišić i Vladimir vori o teškom stanju hrvatske države nakon Bubrin objavili su djelo koje podnosi uspo- Krbavske bitke i o zločinima Turaka (“Nale- redbu po stručnosti, izboru i tumačenjima, goše na jazik hrvatski...”). Među proznim tek- s najboljim čitankama u našem nakladniš- stovima ističe se po stilskim vrlinama glaso- tvu kao što su Plodovi srca i uma M. Ujevića vita Marulićeva poslanica Katarini Obirtić i Kombolove čitanke. (Alberti); iz Zoranićevih Planina, prve europ- Čitanka iz Amerike strukturirana je žan- ske imitacije pastoralnoga romana nakon rovski ovako: Poezija, Džore Držić i Šiško Sannazzara, izabrani su ulomci više “kapitu- Menčetić, anonimni sastavci, M. Vetranović, la” na dvadeset stranica; tu su i protestant- H. Lucić, P. Hektorović, A. Sasin, N. Dimitro- ski nabožni pisci, Anton Dalmatin i Stipan vić, Mikša Pelegrinović, D. Ranjina i D. Zla- Konzul Istranin, pa Vramec i Pergošić, tvorci tarić, Karnarutić i Baraković, “dvije bugaršti- kajkavske proze, zatim ulomci iz elokventne ce”. Oduševila me malo antologizirana Ve- hagiografije Fausta Vrančića. Naratološki (a tranovićeva Aurea aetas, sljednica Teokrito- i stilski) gledano, Vrančićeva proza zapanju- vih i Vergilijevih ekloga i prethodnica Rous je i uz Zoranićevu ona opovrgava prošireno seauova utopijskog vapaja “Retournons à la mišljenje da tzv. starija hrvatska književnost nature!”. “Dike i hvaljenja” za dostojno (str. nije prozno plodovita. 74–135) predstavljanje Marula s ulomcima Promotri li se pomnije ovaj popis, pita- iz Judite i Susane, Molitve suprotiva Turkom mo se: Nedostaje li tko? Možda samo Viša- (u prijevodu I. Dragičevć – V. Bubrin), Divi- nin Marin Gazarović, vjerojatno stoga što je ce Marije, Anke satira; Drame (Marulić, Džo- kasno uveden u hrvatsku historiografiju (i to re Držić, Vetranović, Nalješković, M. Držić i zaslugom T. Maroevića!). Duša ovoga velikog M. Benetović). pothvata, na kojem se radilo cijelo jedno de-

197 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. setljeće, ipak je Vinko Grubišić, rođen u Po- đunarodnim književnoslovnim krugovima sušju 1943., professor emeritus Sveučilišta pročuo se erazmološkim prilozima, juditolo Waterloo pokraj Toronta u Kanadi. Kao po- škom studijom (Marulić – G. Du Bartas), litički prebjeg, s tri godine študija na zagre- dvojezičnom antologijom Latinska poezija bačkom Filozofskom fakultetu, diplomirao srednjeg vijeka. je u švicarskom Fribourgu 1970., a doktori- Najnovije mu je djelo Krilati pjev (“Filo- rao na slavnom Sveučilištu u Aix-en-Proven- mela i slavuj u poeziji zapadnog kruga, dvo- ceu tezom o sintaksi u Marulićevim nestiho- jezična antologija”), 2012., antologija pjesa- vanim djelima. U okviru slavistike na Sveuči- ma o slavuju (“slaviću”, kako tu pticu pjevicu lištu u Waterloou utemeljio je, prvi u svije- zove Marko Marulić) od Hesioda i Homera tu, samostalni odsjek za hrvatski jezik, gdje do Apollinairea i E. Pounda (među kojima su je predavao od 1988. do 2008., kada se umi- stihovi Marulića, Zlatarića, S. Vraza), zrcalo rovio. Njegovim zaslugama Kanada je dobi- erudicije s uvodnim tekstom na 75 stranica la niz kroatistica i kroatista, vrlo djelatnih u i prepjevima s desetak živih i mrtvih jezika, struci; pokraj toga, auktor je čitavoga jednog koja izazivlje divljenje inozemnih stručnjaka, kovčega knjiga (nekoliko priručnika za uče- naših ni najmanje. nje hrvatskog jezika, pet zbiraka pjesama, Profesor Vinko Grubišić primio je visoko pet drama, dvije monografije...). Što se tiče odličje za prinos kanadskoj kulturi, za prino- njegove poezije, ona nije samo prodahnuta se hrvatskoj kulturi nikakovo, pa ni simbo- neizbježnim domotužjem, već je u glavnini ličko. Prije koju godinu predložen je za do- prožeta modernijim pjesničkim gibanjima pisnoga člana Hrvatske akademije znanosti u suglasju s pjevidruzima sunaraštajcima iz i umjetnosti u Zagrebu. Prijedlog nije pro- domovine (ponajbliža “razlogovcima”) te mi šao, kao ni prijedlog da mu se dodijeli Jagiće- je čudno zbog čega je antologičari uglavnom va kolajna za zasluge u slavistici. Vinko, skro- ignoriraju.. man i ponizan, kakva ga je dragi Bog stvo- Desetci su njegovih prevedenih knjiga s rio, drži te prijedloge velikim osobnim pri- francuskoga (poglavito dramâ A. Artauda), znanjem i poticajem za daljnje promicanje engleskoga, njemačkoga i latinskoga jezika. hrvatske književnosti, o čemu svjedoči i ova Kada je objavljivao u hrvatskim časopisima, čitanka Hrvatske akademije iz Amerike. Vrlo služio se pseudonimom Vine Voljić da ne bi je djelatan u kanadsko-američkom društvu kompromitirao urednike edicije. za proučavanje renesanse, u kojem se izbo- Kako je razvidno, književni portrait Vin- rio da naša baština stekne primjeren inter- ka Grubišića obilježen je raznovrsnim pos nacionalni položaj. Zbog žanrovske popu- tignućima, koja je, po mojem sudu, svjesno njenosti (kršćanska i junačka epika, petrarki- ili nesvjesno pothranjivao amor mysticus pa- stička lirika, pastoralne i plautovske drame, triae Croatiae, koja mu se nije odužila ama pastoralni roman, pokladnice, religijska pje- baš ničim, niti se on zbog toga smatrao pri- smotvorba) hrvatska je renesansna literatu- kraćenim. Po tome je tipičan i, istodobno, ra najrazvijenija u europskom kontekstu, na- atipičan hrvatski intelektualac. Međutim, on ravno, nakon talijanske. je i nadišao nacionalni okvir. Mirko Tomasović Ističem između mnogih naslova povijest Hrvatske književnosti u egzilu (1991.). U me-

198 Zvjezdana Rados opusa unutar vlastitih životnih faza i mijena. U tom će smislu i sama autorica citirati dio Proza Vladimira Nazora Nazorovih Večernjih bilješki, dnevničkih zapisa u kojima je, među inim, sam književnik Napredak gledajući cjelinu vlastita života zapisao: Sarajevo – Zadar, 2014. Rođen sam u proljeće 1876. Svakih dvadeset godina iza toga (tj. svakog proljeća osvrti i prikazi 1896., 1916. i 1936.) osjetih da se nanovo rađam (tj. da postajem novim, drugim čo- vjekom), da čekam i novo ljeto, željan do- zreti u biće s novim iskustvima, osjećaji- ma, s novim bolima i radostima. (po Ra- dos 2014: 9) Profesorica Rados smatra da je Nazoro- Samoodreknuće – ideal koji va proza njegova “svojevrsna autobiografija” spašava te da “organski razvoj Nazorova književno- ga djela najbolje pratimo kroz njegovu poeziju te kroz novelističku prozu” (str. 19–20). U Napretkovoj Biblioteci znanstvenih djela Vodeći se dakle žanrovskom raspodjelom, potkraj prošle 2014. godine objavljena je vrlo Zvjezdana Rados prozu Vladimira Nazora vrijedna znanstvena monografija Zvjezdane obrađuje po cjelinama unutar kojih se po- Rados posvećena proznom stvaralaštvu Vla- sebno interpretiraju njegove novele, roma- dimira Nazora. Knjiga Proza Vladimira Na- ni, putopisi, dnevnici te na kraju eseji, član- zora zapravo je prerađena doktorska rad- ci, polemike i proza za djecu. Nedvojbeno je nja zadarske sveučilišne profesorice i dugo- riječ o iznimno bogatom književnom opusu godišnje ugledne proučavateljice novije hr- koji je široj čitateljskoj publici dijelom ostao vatske književnosti. Kada je o temi Nazor ri- nepoznat, ili barem u sjeni Nazorovih pozna- ječ, Zvjezdana Rados nedvojbeno je u tom tijih i popularnijih djela. Stoga je vrijednost području vodeći hrvatski znanstveni autori- ove monografije u njezinu sveobuhvatnom tet. O tome svjedoči i ova obimna monogra- pristupu cjelini Nazorove proze. fija pisana znanstvenim marom i interpre- Zanimljivo je da se Nazor svoje prve no- tacijskim darom pronicanja u dubinu Na- vele – “Božićni dar” iz 1902. godine – koju zorovih umjetničkih, ali i osobnih traganja i je napisao u Zadru i u kojoj je nedvojbeno ostvarenja. prepoznatljiva autobiografska dimenzija, na Zvjezdana Rados, glede metodološkoga neki način i odrekao s obzirom da je kasnije pristupa, Nazorovoj je prozi prišla iščitavaju- nikada nije uvrštavao u svoje zbirke ili izabra- ći i interpretirajući njegov opus s jedne strana djela. Premda, kako piše Zvjezdana Rados: ne unutar sinkronijske žanrovske raščlam- be te s druge strane uvodeći i dijakronijski Važnost Nazorova početničkoga proznog aspekt stilskih formacija prve polovice 20. rada ne iscrpljuje se samo u autobiograf- stoljeća te same Nazorove interne razdiobe skim elementima. Taj rad je svakako važ-

199 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

niji kao ključ za razumijevanje njegovih stanku pulske arene. Dakako, tu je i nezaobi- kasnijih djela, pa i njegova stvaralačkog lazna “Boškarina”, priča za koju je presudnu postupka, te kao vrelo motiva (doduše, ulogu imao Nazorov susret s hrvatskim po- ono unutarnje vrelo je sam Nazor iz tog vjesničarom Matkom Laginjom, koji je Na- presudnog perioda); vrelo koje brzo poni- zora i posramio, ali i potaknuo na promišlja- re i protječe u bujnom podzemnom (pod- nje “simbolike” istarske kravice boškarine. svjesnom, snovitom, arhaičnom) tijeku U drugom krugu Nazorovih novela veza- kroz većinu Istarskih priča te priču iz Sto- nih uz istarske teme i motive, kako naglaša- imene, kroz Legendu o sv. Hristoforu, Ar- va Zvjezdana Rados, “Nazor i dalje obrađuje kunu, kroz neke pjesme Lirike te Intime nacionalnu tematiku, no sada, poput Zora- i Pjesama ljuvenih, zatim kroz Pjesme o nića i Barakovića, želi proslaviti istarski pej- bratu Gavanu i seki Siromaštini, da bi u zaž i pojedine lokalitete te ukazati na ljepo- manjim vrutcima ponovno izviralo u neki- tu pojedinih folklornih motiva” (str. 69). No- ma od Priča iz djetinjstva i Priča s ostrva, velama iz ovoga ciklusa – “Halugicom”, “Al- iz grada i sa planine, a iz istog vrela potje- bus kraljem”, “Djevicom Placidom” te “Šu- ču i one kapi što nataložiše ‘Sigu’ i one što mom bez slavuja” – Nazor je po tumačenju naplaviše ‘Nutarnje more’ te kap konden- profesorice Rados “zakoračio u svijet moder- zirana kao biser-suza u pjesmi ‘Soko i pr- ne priče i uklopio se u tijekove tadašnje eu- st en’. (str. 38–39) ropske književnosti”, jer u konačnici “intro- vertiranom Nazoru odgovarala je forma ale- Nazorove Istarske priče, njegove najpo gorijske priče, vrlo bliske artističkoj bajci, a znatije novele, primjerene čitateljstvu od njezina liričnost, sklonost simbolima i de- dječjega uzrasta do književno-artističkih korativnost poklapala se s njegovim umjet- sladokusaca, profesorica Rados obrađuje u ničkim nagnućima” (str. 70). Dakle, u ovim opsežnoj cjelini “Tri kruga istarskih priča”. Nazorovim novelama prepoznatljivi su nje- Već uvodom u ovu problematiku profesori- govi secesionistički opisi prirode, ali i njegov ca Rados zapaža kako će “dolaskom u Istru originalan pristup istarskom kulturnom pej- Nazor (...) naći nove poticaje za svoje stva- zažu. Naime, on u postizanju sklada prirod- ralaštvo”, odnosno kako je tamošnje druš- nih sila vidi i promiče kršćansku ideju svijeta. tveno stanje potaknulo njegovu umjetnič- Tako, primjerice, u “Šumi bez slavuja” “Na- ku buntovnu stranu – “...bio je zatečen time zor uz ljepotu osjećaja vezuje ljepotu priro- kako istarski seljak gotovo ništa ne zna o de” (str. 91). prošlosti svoga kraja, o starim gradinama Treći i ujedno posljednji ciklus novela ve- koje ga okružuju a iritirala ga je i njegova pa- zanih uz Istru objavio je Nazor u novelistič- sivnost i pokornost onima koji ga iskorišta- koj zbirci Stoimena. Uz istoimenu novelu ov- vaju” (str. 41). dje zatječemo njegove manje poznate, ali ne Govoreći o Istarskim pričama svakako se i manje uspješne novele – “Mrtvo ostrvo” valja prisjetiti već nacionalno osimboljena (kasnije “Gubavac”), “Otac” i “Snježana”. U “Velog Jože” koji “živi u Nazorovu djelu kao “Stoimenoj” profesorica Rados prepoznaje kolektiv” (str. 50), u odnosu na “Veloga Jožu” njegovu iskonsku i temeljnu životno-stvara- nešto slabije, ali ipak zanimljive novele “Di- lačku ideju: vičin grad”, u kojoj Nazor pripovijeda o na-

200 osvrti i prikazi

Ideal koji spašava. Samoodreknuće. (...) Tebi, koji spavaš pod čempresom u ma- Stoimena je na neki način sažet iskaz Na- lom groblju istarskog gradića, posvećujem zorove poetike: sanja je iznad stvarnosti i ovu knjigu. treba žrtvovati sve da bi se ljudima poka- Posvećujem je tebi, oče, koji si svršio svo- zala njezina ljepota. (...) mir je u odreknu- ju duboku, jadnu starost i život pun briga i ću od sebe, od svojih strasti i svojih želja, a samoće daleko od naše male luke na oto- utjeha je u uzvišenu idealu, vječnoj čežnji i ku, vučen od mene u varoši i u gradove, nadi (str. 101, 102, 105). gdje je nama bilo možda – nešto bolje, ali tebi – svakako – uvijek gore. (...) U gotovo podjednakoj mjeri ovaj se te- Samotnik i šutljivac, ti nisi, kao škrtac, meljni Nazorov ideal zrcali u svim novelama ponio sobom u grob svoje blago: ostavio si zbirke, ali i u širem opusu. Ipak, valjalo bi naga nekome koji živi također uvijek sam, ali glasiti da je u noveli “Mrtvo ostrvo”, kasnije nije htio – ili nije znao – da i šuti. (po Ra- preimenovanoj u “Gubavac”, Nazor još jed- dos, 2014: 161–162) nom uspješno proveo motiv preobrazbe – novoga rođenja, što također potvrđuje nje- Pričama iz djetinjstva pripadaju sljedeće govu iznimnu zauzetost za bit kršćanskoga novele: “Zmija”, “Paša”, “Štap”, “Lov na kono- nauka, koji se i može sažeti u tek jednoj riječi pe”, “David i Golijat”, “Šjora Nikoleta”, “Bogi- – čovjekoljublje. nja”, “Čovjek koji izgubi dugme”, “Klesar An- U Nazorov ciklus Novih priča, nastalih gelo”, “Jugovine”, “Ante Pivalo” i “Prodika na 20-ih godina 20. stoljeća, ubrajamo novele moru”. Otočnim temama iz djetinjstva slič- “Šarac”, “Legenda o sv. Hristoforu” i “Bjelouš- nim će se diskursom Nazor vratiti i u svojoj ka”. Također, u ovom se postratovskom raz- posljednjoj zbirci U zavičaju iz 1948. godine. doblju Nazor okušao i u ekspresionističkoj Nazorove Priče s ostrva, iz grada i sa pla- poetici, pišući novelu “Crveni tank”. nine također prate njegovo odrastanje, ali i Druga veća cjelinu u kojoj Zvjezdana Ra- zreliju dob. Naknadno su ove novele “spoje- dos obrađuje Nazorovu prozu nosi naslov ne” s Pričama iz djetinjstva u zajedničku zbir- “Autobiografska novelistika – u potrazi za ku Novele 1946. godine, kada ih je sam Nazor izgubljenim sobom”. Ovoj cjelini pripadaju podijelio na tri ciklusa – “S otoka”, “Iz gra- Nazorove zbirke – Priče iz djetinjstva (1924.), da” i “S planine”. Iz njegovih otočkih nove- Priče s ostrva, iz grada i sa planine (1927.) te la bilježmo antologijske “Anđeo u zvoniku” U zavičaju (1949.). i “Voda”, te “Prijelaz preko Crvenog mora” i Novelističku zbirku Priče iz djetinjstva či “Prsten”. Njegov posebno nježan odnos pre- ni dvanaest Nazorovih novela koje su svo- ma ocu očituje se u noveli “Voda”. Nazor oca jom temom vezane za njegovo odrastanje prikazuje s iznimno razvijenom brigom za na otoku Braču. Zbirku posvećuje pokoj- vlastitu obitelj, ali i za cijeli otočni kolektiv. nom ocu. Za cjelinu je zbirke Nazor držao da U noveli “Anđeo u zvoniku” prepoznajemo je to njegovo vraćanje duga roditeljima kojih dječaka “koji nosi jedno od bitnih obilježja više nema, a koji su se neizmjerno žrtvovali odraslog Nazora: zanesenost i sklonost ka za svoju djecu. U svojoj posveti koju je ispi- fantazijskom oživljavanju svijeta oko sebe” sao stilom lirske proze Nazor bilježi dirljive (str. 147). Ta razina fantazijskoga upletena je slike i uspomene: u Nazorovo viđenja svijeta od njegova dje-

201 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. tinjstva, kada je još kao dječak u otočnoj “sudar sa stvarnošću”, odnosno kako ona da- osamljenosti razvijao mitološke i bajkovite lje objašnjava: svjetove igara i čuda. Takav senzibilac nije se U crikveničkim novelama Nazor se nasto- mogao uklopiti u gradsku sredinu. Stoga ci- jao približiti svojoj suvremenosti, ali zbog klusu novela “Iz grada” u bitnome nedostaje preduge izoliranosti i samotarske udalje- ona toplina i fina nostalgija kojom je prožet nosti od običnih ljudi, on ne može ići u ko- njegov otočni ciklus. Split je u Nazorovim rak s vremenom i novim pojavama (turi- novelama prikazan kao “neugodna sredina sti, moderna glazba i ples), kojima kao da koja uništava svoje ljude, posebno došljake” je zatečen, a njegov način pjesničkog govo- (str. 184). Iz ovoga bi ciklusa valjalo izdvojiti ra i njegove ideale ljudi modernog vreme- novelu “Gemma Cammoli”, priču u kojoj Na- na naprosto ne razumiju (str. 222). zor progovara o svojoj prvoj dječačkoj ljuba- U Nazorovoj crikveničkoj fazi nastale su vi, ali svakako i novelu “Vra Krste”, u kojoj uz Nazora susrećemo i njegova školskoga druga novele “Noćnica”, “Paun” i “Galebovi”. – Milana Begovića, na njihovu zajedničkom Nakon istarske faze u drugi krug socijal- izletu u Begovićevu rodnu Vrliku. no i nacionalno angažirane novelistike Zvjez- dana Rados ubraja zbirku Novele iz ciklusa “S planine” sadržavaju Zagrebačke silue- Nazorove proze vezane uz njegov boravak te, u kojoj su okupljene novele nastale na- u Kastvu, u njegovoj izoliranoj “kuli bjelo kon Nazorova odlaska iz Crikvenice, odno- kosnoj”. Nazorov boravak u Kastvu, gradi- sno nakon 1931. godine. Riječ je o novelama ću u Hrvatskom primorju, smještenu na bre- “Mali Šetefek s Medveščaka”, “Frajla Karoli- žuljkastim padinama ispod Učke, zapravo na”, “Penzija pometača Jožine”, “Grbavac Fr- je njegova najsjajnija i životna i stvaralačka ček”, “Alba” i “Laskaro”. Premda su pune to- faza. Uistinu, i danas Kastav zrači Nazoro- pline i socijalne osjetljivosti, ove se Nazoro- vim duhom, njegovim tajnovitim prisućem. ve novele ne “uklapaju” u one neorealističke I gotovo da asocijativno njegovu osobnost tendencije koje zastupa većina autora među prije vezujemo za Hrvatsko primorje, nego ratnoga razdoblja. Nazor svijet još uvijek gle- za bračko-splitski kulturni pejzaž. Kastavski da pomalo dječjim, maštovitim očima. Vje- krug novela čine “Dječak s otoka”, “Jessie”, rojatno je to i razlog što su djela u kojima su protagonisti priče djeca i življe i plastičnije i “Prosjak” i “Nero”. Zanimljivo je da je upravo uvjerljivije, a govori tome u prilog zasigurno u noveli “Prosjak” Nazor iznova otvorio svoju veliku temu samoodreknuća, odnosno, i novela “Mali Štefek s Medveščaka”. Dakle, kako je to profesorica Rados zamijetila, “tra- kako i zaključuje profesorica Rados: ženje sreće i mira u odreknuću od svih stra- (...) njegovi zagrebački junaci, koliko god sti i okretanju hladnoj, smirenoj ljepoti čiste, bili smješteni u konkretni prostor i konkre uzvišene sanje” (str. 204). tno vrijeme, koliko god bili socijalno odre- U autobiografsku novelistiku Vladimira đeni, ipak pomalo lebde izvan ili iznad Nazora pripadaju i novele iz njegove crikve- svoje okoline. Oko tih likova on će gradi- ničke faze, a riječ je o knjizi Tri pripovijetke iz ti sentimentalne socijalne priče, ponekad jednog dječjeg doma iz 1929. godine. Za ovu uplićući i romantične elemente, poput eu- Nazorovu fazu Zvjezdana Rados kazat će ropskih romantičara, primjerice Dickensa kako se upravo u njoj dogodio njegov bolan ili Hugoa (str. 225).

202 osvrti i prikazi

Nazor je prozu nastavio pisati i u svojim zorov je protagonist – pas. U međuratnom poznijim godinama za vrijeme boravka u razdoblju to, međutim, nije jedini roman s partizanskom pokretu. Iz toga razdoblja bi- glavnim junakom u životinjskom obliku, sje- lježimo njegovu pripovijest “Partizanka Ma timo se Života puža Vjekoslava Majera. No, ra” te dnevnik “S partizanima”. Nazorov Šarko zanimljiv je i kao još jedna či- Što se Nazorova romanesknoga djela ti njenica koja potvrđuje umjetnikovu neuklo- če, zanimljivo je da je svaka njegova stvara- pivost u stvaran “ljudski” svijet. lačka faza iznjedrila po jedan roman, u tom Pastir Loda povijesni je roman o otoku se smislu njegova kraća i dulja proza nepre Braču. Naime, Nazor u romanu obrađuje stano međusobno nadopunjuju. Premda dvomilenijski život kolektiva Brača. I ovdje Nazor širu popularnost nije stekao razvede je središnja Nazorova ideja (samo)odricanje, nim proznim formama, ipak valja spomenu- ali i radost života. I ovdje je sjedinjeno Nazo- ti njegove romane – Krvavi dani, Arkun, Šar- rovo dječačko maštanje s bitnim intimnim ko, Pastir Loda. preokupacijama zrela čovjeka. Roman Krvavi dani veže se za njegovu “is Vladimir Nazor nije mnogo putovao. No tarsku fazu” tako da on u neku ruku i kores kada je putovao, njegova su putovanja do- pondira s Istarskim pričama. Kako navodi bila svjedočanstvo u putopisnom obliku. U profesorica Rados, Nazoru je u ovom roma- knjigu Putopisa iz 1942. uvrstio je tri teksta – nu Antun Barac zamjerio nedostatak epske “Od Splita do piramida”, “Povratak u luku” i razvedenosti. Ipak, u njemu je bitan autorov “Teci, Savo!” U periodici je još 1911. objavio odnos prema istarskom kulturnom pejzažu putopis “Dolina Raše u Istri”, koji kasnije nije te bi se u tom kontekstu mogao usporediti i uvrštavao u svoja djela. Među izdvojenim s Matoševim viđenjem pejzaža. putopisima svojom se umjetničkom doživ- Njegovu dulju prozu Arkun Zvjezdana ljajnošću svakako ističe putopisna proza “Od Rados uzima kao primjer modernističkoga Splita do piramida”. miješanja žanrova te ga sama određuje kao U svojoj knjizi posvećenoj bogatom i in- “proznu romansu”, dakako po tumačenju is terpretacijski neiscrpnom proznom opusu toga pojma iz Anatomije kritike Northropa Vladimira Nazora Zvjezdana Rados još se do Frya. Riječ je o djelu koje je u cijelosti izraslo tiče njegovih dnevničkih zapisa objavljenih iz slavenske mitologije, dok u cjelini gleda- kao “Večernje bilješke”, odnosno nešto kano stilske osobitosti romana, njegov temat- snije “S partizanima”. Naime, Nazor će “s ma- sko-motivski inventar kao i sama ideja u pot- njim prekidima voditi dnevnik sve do počet- punosti se uklapaju u Nazorovo stvaralaštvo ka lipnja 1948.” (str. 311). Također, profesori- iz razdoblja Istarskih priča. Dakle, kako ocje- ca Rados upozorit će na bitnost sačuvanih i njuje profesorica Rados, “Arkun je svojevr- tiskanih Nazorovih dnevničkih bilješki: “Ti su sna sinteza Nazorove nacionalno naglašene materijali zanimljiviji kao dokument o gene- slavenske faze i njegove zatvorene intimne zi pojedinih djela i kao pojašnjenje Nazorove faze” (str. 253). poetike nego kao literatura” (str. 313). Roman Šarko nadasve je zanimljivo ro U poglavlju “Eseji, članci i polemike” maneskno ostvarenje ne samo unutar Nazo Zvjezdana Rados ponajviše pozornosti pri rova proznoga opusa, nego i u cjelini korpu- daje Nazorovim esejima posvećenim knjiže sa hrvatske novije književnosti. Naime, Na- vnosti i književnicima. Ona će upozoriti na

203 njegovu zanesenost talijanskom književ Josip Bratulić nošću i kulturom, i to od Dantea do D’An nunzija. Pisao je također o mnogim hrvat- Priče o lijepim stvarima ili skim književnicima “od Marulića i Zoranića, preko Mažuranića i Preradovića do Kranjče- Blagdan skromnih darova vića, Matoša, Vidrića, Gjalskoga, Tadijano- Histria Croatica C.A.S.H vića i novijih čakavskih pjesnika” (str. 339). Pula, 2015. Među navedenim temama iznimnu pažnju privlači njegov esej “Čitajući Kranjčevića” iz osvrti i prikazi 1948., koji je i objavljen posthumno (1950.). Posljednja cjelina knjige Proza Vladimira Nazora Zvjezdane Rados obrađuje njegov prozni opus namijenjen dječjem uzrastu. Tu se svakako izdvajaju njegove priče “Bijeli je- len”, “Dupin”, “Minji”, “Genovevina košulja”, Dokoličarska proza dok djeca rado čitaju i njegovu “Halugicu” ili prerađenoga “Velog Jožu” iz Istarskih priča. Nakladnička kuća Histria Croatica C.A.S.H. iz Sažimljući poetološku bit Nazorova stvara- Pule objavila je u 2015. godini novu knjigu laštva za djecu, Zvjezdana Rados ističe kako akademika Josipa Bratulića – Priče o lijepim je “njegov stil jednostavan, rečenice kratke, stvarima ili Blagdan skromnih darova. U knji- slike bliske dječjoj mašti, nema dugih opisa, zi je okupljeno dvadeset i pet zapisa nasta- pričanje je živo i dinamično, povremeno rit lih u svojevrsnoj dokolici, pod geslom “Več mizirano, s umetnutim pjesmama... ukratko: budem pisal, ako več časa imel budem” (kaj- Nazor je doista pazio da svoj izraz maksimal- kavski prijevod iz Marcijala), koji su rezultat no prilagodi specifičnim zahtjevima dječje autorovih promišljanja o tzv. običnim, sva- čitateljske publike” (str. 357). kodnevnim stvarima: kruhu, vinu, siru, blag- U konačnici, Nazor je i u dječjem opusu danima, svjetlosti, prijateljstvu, radu itd. Ve- ostao vjeran sebi i svojim trajnim idealima. ćina tekstova, kako saznajemo iz autorova Stoga gledajući njegov život iz čisto ljudske uvoda i iz “Bilješke o tekstovima” na kraju perspektive, mogli bismo mu kao i svakom knjige, prethodno je u cjelini ili djelomično čovjeku mnogošto zamjeriti, no gledajući više puta objavljena “u časopisima i knjiga- njegov duhovni rast kroz književnost, kroz ma koje su danas rijetke” (str. 4). njegovu stalnu ideju žrtve, samoodricanja, Knjiga se otvara svojevrsnim prologom, pustinjaštva i težnje za bjelokosnim kulama naslovljenim “Zapisi u dokolici”, u kojem au- duhovnih visina, prepoznajemo umjetnika tor, zagledajući se u stare hrvatske rječni- iznimne snage, umjetnika čije je djelo nadra- ke, pokušava definiratidokolicu , “onaj ljep- slo sve ideološke stranputice i u svojoj čisto- ši dio života” (str. 4) koji su Bilostinac (upra- ći danas stoji kao izniman primjer svevreme- vo tako, naime, autor bilježi prezime autora ne ideje Ljepote i Dobrote u bogatom hrvat- Gazofilacija), Jambrešić, Parčić i drugi vrli hr- skom književnom korpusu 20. stoljeća. vatski leksikografi određivali kao vreme prez Sanja Knežević skerbi i posla, tempo d’ozio, ora comoda i po- vezivali ga s glagolima plandovati i dangubiti.

204 osvrti i prikazi

Preostala dvadeset i četiri teksta u knji- rijenom *sour i njemačkom riječi sauer ‘pri- zi tematski su podijeljena u šest cjelina: “Iće jesan, kiseo’. Talijanski naziv formaggio i fran- i piće” (str. 7–84), “Ljudski rad” (str. 85–90), cuski fromage povezuje pak s grčkom riječi “Blagdani” (str. 91–110), “U društvu s obite- formos, koja je označavala pletenu košaricu, lji” (str. 111–122), “Svijet i priroda” (str. 123– korpicu, u kojoj se sir oblikovao. Od istoga je 166), “Miscellanea” (str. 167–206). Prvu, naj- korijena i riječ za oblik, formu pa je, zaklju- dulju cjelinu čini sedam tekstova o, kako već čuje Bratulić, sir “prva ljudska hrana koja je i sam naslov cjeline govori, iću i piću: “Po- imala svoj oblik” (str. 13). Završni je dio tek- hvala kruhu našem svagdanjem”, “Sir i oblik”, sta rezerviran za spomene sira u najstarijim “Plemenita zemlja – plemenito vino”, “Kruh hrvatskim rječnicima, ali i književnim djeli- i vino”, “Pohvala vinu našem svagdanjem”, ma, od Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra “Bukaleta” i “Zdravice na hrvatski način”. Hektorovića preko Novele od Stanca Marina Tekstovi su strukturirani na sličan način. Au- Držića sve do Svijetlih noći Petra Šegedina. tor se, naime, redovito na početku poziva na Slično je i u drugim tekstovima iz prve cjeli- biblijske dijelove i dijelove iz drugih temeljne, među kojima je, kako se iz naslova može nih civilizacijskih djela koji imaju kakve veze vidjeti, najviše onih posvećenih kruhu i vinu. s dobrom koje je predmet njegovih promi- Druga cjelina sadrži samo jedan tekst – šljanja, potom objašnjava etimologiju naziva “Pohvala obrtima i obrtnicima”, dok su u tre- toga dobra povlačeći pritom paralele s na- ćoj tri teksta: “Božić – blagdan radosti i obite- zivima u drugim indoeuropskim jezicima te lji”, “Uskrs u tradiciji i duhovnosti hrvatskoga na kraju donosi potvrde iz književnih i dru- naroda”, “Korizma i Uskrs kao slika ljudskoga gih djela u kojima se kruh, sir, vino ili što dru- života”. Tri teksta sadrži i četvrta cjelina, ko- go što zaokuplja njegovu pozornost pojav- joj su polazišta obitelj i prijateljstvo: “Prija- ljuje kao glavni ili kao jedan od ključnih mo- teljstvo”, “Rodbinski nazivi”, “Pohvala dugo- tiva. Tako, primjerice, na početku teksta po- vječnosti”. Peta je cjelina posvećena svijetu i svećena siru, među ostalim, nalazimo biblij- prirodi, a čine ju četiri teksta: “Žrtvovanost i ske rečenice u kojima se spominje sir, i to blagodat svjetlosti”, “Plin – ili povratak u či- rečenice iz Prve Samuelove knjige, Druge Sa- stu prirodu”, “Nagovor na čitanje i gledanje muelove knjige, Knjige o Jobu i Knjige o Ju- lijepih knjiga”, “Grlica ili sloboda vjernosti”. U diti; potom Bratulić donosi nekoliko citata posljednjoj cjelini okupljeno je šest tematski iz Homerovih epova, među ostalima i onaj raznorodnih tekstova pa odatle i naslov cje- u kojem je grčki pjesnik opisao kako kiklop line “Miscellanea”. Uglavnom je riječ o zapisi- Polifem pravi sir: ma Bratulićevih javnih nastupa i predavanja, dakle o dosad neobjavljenim tekstovima, u Onda sjedne i sve po redu prione musti kojima su u fokusu njegova interesa ključ- ovce i vekave koze i pod svaku metaše mlade. ne odrednice nacionalnoga identiteta – je- Kad mu se usiri pô mlijeka bijelog sirom, zik, narodni običaji, vjerovanja: “Riječ s po- odmah skupi to i u pletene košare metne. zornice”, “Neznanje kao zločinstvo”, “Hrvat- Drugu polovinu mlijeka u posude izli, da ima ski europski duh suodgovornosti”, “HAZU – odakle uzet da pije i da mu uz večeru bude. Bašćanska ploča i Škrinja sv. Šimuna”, “Iden- Nakon toga objašnjava etimologiju nazi- titet i jezik”, “Narodni običaji i vjerovanja”. va sir, koji povezuje s praindoeuropskim ko-

205 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

mjerice, da autor s brojnim suradnicima sudjeluje u projektu Povijest hrvatskoga jezika, “od kojega je izašla prva knjiga” (str. 210). To, naravno, nije najnoviji podatak. Dosad su, naime, objavljene tri knjige (s vrijednim Bra- tulićevim prilozima u svima), a u pripremi je i četvrta. Akademik Josip Bratulić svojom novom knjigom još je jednom potvrdio da polazeći od običnih, “podrazumijevajućih” stvari zna satkati iznimno pitku prozu i oplemeniti je znanstvenim pikanterijama. Priče o lijepim stvarima doista se, kako je u sažetku napisao izdavač, nalaze “na teško zamislivoj i ne- izrecivoj granici filologije, etimologije, medi- teranske inačice judeokršćanske duhovnosti i osobnih diskursa proizašlih iz vječite gla- Iako piše o “običnim” stvarima, Bratulić di za znanjem i značenjem”. One će za svoje se svakom rečenicom iznova potvrđuje kao stranice stoga s jednakim uspjehom priko- čovjek iznimne erudicije. Njegova erudicija, vati i čitatelja željna dokoličarske razbibri- međutim, nije od onih koje čitatelja optere- ge, ali i profesionalnoga pručavatelja narod- ćuju serviranjem nepotrebnih i suhoparnih nih običaja, vjerovanja, jezika itd. Iako pisa- podataka. Dapače, lako čitljivi prozni pasu- ni u dokolici, u trenutcima odmora i(li) bije- si u Pričama o lijepim stvarima tek se povre- ga od stručnih poslova, pojedini se tekstovi meno i nenametljivo prekidaju strogo znan- u knjizi čitaju kao prave znanstvene studije, stvenim, obično lingvističkim informacija- što Bratulićevim pričama svakako daje doma, koje će ugodno iznenaditi i profesional- datnu vrijednost. ne proučavatelje. Tako, primjerice, pišući o Potpuni doživljaj mogao bi donekle po- božićnim običajima i pjesmama, “neobič- remetiti tek nemali broj tipkarskih pogreša- no e” (str. 95) koje se pojavljuje u imperativ- ka. Na stranici 31, primjerice, čitamo da je nim oblicima veselemo se i molemo Bratu- Petar Šegedin napisao roman Svijetla noći, a lić ispravno objašnjava kao ostatak staroga na stranici 74 da je Ivan Bunič Vučić napisao imperativa, dok promišljajući o životinjsko- Pandovanja. Sličnih pogrešaka ima i na dru- me svijetu Istre ukazuje na povezanost izme- gim mjestima. Rjeđe se može naići i na poko- đu općeistarskoga naziva za psa brek i sred- ju pravopisnu nedosljednost (npr. nemotivi- njovjekovnoga latinskog naziva za lovačkoga rano bilježenje do sada, dosad, dosada u su- psa – brecco. sljednim rečenicama na stranici 208) ili ne- Na samome kraju knjige nalaze se “Bilje točnost (npr. Dalmatinska Zagora na stranici ška o tekstovima”, u kojoj se mogu pronaći 67). Sve to, naravno, ne umanjuje vrijednost najvažnije informacije o tekstovima objavlje- novoga vrijednog uratka akademika Josipa nim u knjizi, te “Bilješka o autoru”, koja, do- Bratulića. duše, nije potpuno ažurirana. Navodi se, pri- Josip Galić

206 Ljudevit Jonke češke književnosti, što je povremeno činio tijekom cijeloga radnog vijeka” (str. 10). Pri- Rasprave i članci jelaz s književnih tema na jezikoslovne, ističe Pranjković, predstavlja Jonkeova disertacija Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 128 “‘Dikcionar’ Karlovčanina Adama Patačića”, Prir. Ivo Pranjković koju mu je “u zadatak stavio prof. Stjepan Iv- šić kad ga je primio za svoga asistenta” (str. Matica hrvatska 13) i u kojoj je “Jonke (...) pokazao da vrlo Zagreb, 2015. dobro poznaje temu o kojoj piše i literaturu o temi, da je ovladao metodologijom znan- osvrti i prikazi stvenoga rada te da umije pisati tečno, razu- mljivo i stilski dotjerano” (str. 13). U “Pred- govoru” se progovara i o Jonkeovu bavljenju starijom hrvatskom leksikografijom, hr- O liku i djelu Ljudevita Jonkea vatskim lingvističko-filološkim nastojanjima, sukobima i postignućima u 19. st. te poseb- U izdanju Matice hrvatske kao 128. knjiga u no o njegovu proučavanju hrvatskoga knji- nizu Stoljeća hrvatske književnosti pod na- ževnog (standardnog) jezika, u kojem se oči- slovom Rasprave i članci objavljen je izbor iz tovao “najvažniji Jonkeov znanstveni i struč- djela jednoga od najvećih hrvatskih jeziko- ni doprinos” (str. 15). Upozoravanja na nepo- slovaca druge polovice 20. stoljeća – Ljude- voljne posljedice Novosadskoga dogovora vita Jonkea. Knjigu je priredio Ivo Pranjković, i Novosadskoga pravopisa za hrvatsku stra- istaknuto ime hrvatskoga jezikoslovlja te pri- nu priskrbila su Jonkeu brojne javne uvrede, ređivač brojnih jezičnih izdanja, među osta- koje nisu izostale ni nakon objavljivanja pr- lima i 39. knjige iz Matičinih Stoljeća, u ko- voga izdanja knjige Književni jezik u teoriji i joj je probrao najvažnije i najzanimljivije iz praksi iz 1964. g. Nevolja je Jonke imao i na- opusa Frana Kurelca, Bogoslava Šuleka, Vin- kon objavljivanja Deklaracije 1967. g. (prem- ka Pacela i Adolfa Vebera Tkalčevića. da nije sudjelovao u njezinu sastavljanju!) te Knjiga Rasprave i članci sadrži priređiva- prvih svezaka Rječnika hrvatskosrpskog knji- čev predgovor, “Ljetopis Ljudevita Jonkea”, ževnog jezika dviju matica, a svojevrsnu kul- “Bibliografiju”, “Izdanja djela Ljudevita Jon- minaciju nedaća doživio je 1971. g., kada je kea”, “Važniju literaturu o Ljudevitu Jonkeu”, zbog događaja oko hrvatskoga proljeća bio izbor iz Jonkeovih djela te priloge: “Napome- primoran odstupiti s mjesta predsjednika nu”, “Tekstološku napomenu”, “Tumač ime- Matice hrvatske zajedno sa svim Matičinim na i izraza”, “Rječnik” i “Kazalo imena”. tijelima. Nedugo zatim Jonke je umirovljen, U “Predgovoru” Pranjković progovara o a posljednje godine života proveo je radeći stručnoj i društveno-političkoj aktivnosti u tišini na projektima vezanim uz Akademi- Ljudevita Jonkea. Manje je poznato da svoju ju. Umro je 15. ožujka 1979. g., a vijest o nje- profesorsku i znanstvenu karijeru Jonke nije govoj smrti prenesena je vrlo šturo, gotovo započeo na području jezikoslovlja, nego na skrivećki, čak i u Vjesniku, dnevnome listu u području književnosti i prevođenja, “poseb- kojem je jedno vrijeme vodio popularnu runo se baveći proučavanjem i prevođenjem briku “Razgovori o jeziku”.

207 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Kako je uobičajeno u izdanjima iz niza kako je vidljivo već iz naslova, govori se i u Stoljeća hrvatske književnosti, nakon prire- radu “Sporovi pri odabiranju govora za za- đivačeva predgovora nalazi se ljetopis, u ko- jednički književni jezik Hrvata u XIX. sto- jem su popisane najvažnije godine i događaji ljeću” (str. 67–112). U prvome je planu pri- iz Jonkeova života. Potom slijedi popis izda- tom pitanje bilježenja (i izgovaranja) reflek- nja autorovih djela, uz napomenu da je za- sa jata, a u nastojanju da se na nj odgovori pravo riječ tek o širem izboru iz Jonkeove bi- i da se čitatelju problem približi u svoj nje- bliografije, koja se u cijelosti može pronaći govoj složenosti prikazani su stavovi svih za- u knjizi O hrvatskome jeziku iz 2005. g. Pri- interesiranih strana i njihovih najistaknutijih je izbora iz autorovih djela popisana je i važ- predstavnika. nija literatura o Ljudevitu Jonkeu. Taj popis U radu “Tri profesora Zagrebačke gimna- sam po sebi dovoljno govori o veličini nje- zije na braniku hrvatskoga književnog jezi- gova djela. Naime, gotovo da nema istaknu- ka” (str. 113–132) Jonke se osvrnuo na život- tijega kroatista koji o Jonkeu nije napisao ba- ni i znanstveni put trojice najistaknutijih je- rem retka. Spomenut ćemo na ovome mje- zikoslovaca iz ilirskoga kola – Vjekoslava Ba- stu samo nekoliko imena: Stjepan Babić, Da- bukića, Antuna Mažuranića i Adolfa Vebera libor Brozović, Stjepan Damjanović, Božidar Tkalčevića. Cilj rada, stoji na njegovu zavr- Finka, Sanda Ham, Radoslav Katičić, Josip Li- šetku, nije bio prikazati “potanko djelova- sac, Ivo Pranjković, Marko Samardžija, Bran- nje ove trojice zagrebačkih profesora”, nego ka Tafra, Zlatko Vince. “istaknuti samo one značajne momente kad Izbor iz Jonkeovih djela podijeljen je u su njih trojica, svaki u svoje doba, vršili važan pet cjelina: “Povijest hrvatskoga književnog narodni posao, kad su se pojavljivali na po- jezika”, “Književni jezik u teoriji”, “Hrvat- zornici najvažnijih narodnih zbivanja, una- ski književni jezik u praksi”, “Češka književ- pređivali razvoj književnoga jezika i borili se nost” i “Govor Ljudevita Jonkea u zagrebač- s mnogo zalaganja i odvažnosti za pravo hr- koj katedrali”. vatskoga jezika” (str. 130–131). Prva se, ujedno i najdulja cjelina sastoji Ono što o Veberu Tkalčeviću nije stigao od osam priloga, u kojima se obrađuje po- napisati u radu o trima profesorima Zagre- vijesnojezična problematika, i to ponajviše bačke gimnazije, napisao je Jonke u prilo- ona devetnaestostoljetna. Cjelina se otva gu “Zasluge, pobjede i porazi Adolfa Vebera ra prilogom “Osnovni problemi hrvatsko- Tkalčevića” (str. 132–158). U prvome dijelu ga književnog jezika u XIX. stoljeću” (str. 43– rada autor progovara o raspravama u kojima 66), u kojem je Jonke prikazao kronologiju Veber brani opstojnost narodnoga i književ- sukoba najvećih autoriteta i filoloških ško- noga jezika. Posebnu pozornost pritom pola oko ključnih jezičnih i pravopisnih pitanja svećuje raspravi “Korist i način predavanja u 19. stoljeću, i to pitanja bilježenja reflek- latinskih klasikah” te raspravi “Ustroj ilirsko- sa jata, samoglasnoga r, pitanja fonetsko- ga jezika”, koju ocjenjuje ne samo kao izni- ga i etimološkoga načina pisanja te pitanja mno vrijedan lingvistički prilog, nego i kao množinskih padeža (genitiva, dativa, lokati- “važan rodoljubni čin” (str. 138), ali ne zabo- va, instrumentala). ravlja spomenuti i priloge u kojima je Veber O devetnaestostoljetnim jezičnim, pra- govorio o lingvističkim načelima zagrebačke vopisnim i slovopisnim razmimoilaženjima, filološke škole. U drugome dijelu rada ukrat-

208 osvrti i prikazi ko su prikazane Veberove polemike s Fra- niji češki utjecaj na hrvatski jezik seže u 16. nom Kurelcem, Vatroslavom Jagićem i Mir- st. i vezuje se uz Summu nauka hristiansko- kom Divkovićem, dok se u završnome dije- ga Šime Budinića, u kojoj se, uz ostalo, nala- lu govori o posljednjim godinama Vebero- ze i brojne nefunkcionalno umetnute češke va znanstvenog djelovanja koje su obilježene riječi. Češke građe, i to funkcionalno upotri- razmimoilaženjima s mlađim generacijama jebljene, ima u Dikcionaru Adama Patačića iz jezikoslovaca. 18. st. Ipak, vrhunac češkoga utjecaja na hr- U radu “Bogoslav Šulek kao puristički sa- vatski jezik i grafiju označava 19. st., u kojem vjetnik” (str. 159–174) u središtu je Jonkeo- su, ističe Jonke, bohemizmi u hrvatski jezik va zanimanja puristički materijal Bogosla- prodirali u tri navrata: u ilirskome razdoblju, va Šuleka u Hrvatsko-njemačko-talijanskom između 1848. i 1860. g., kada je objavljen Nje- rječniku znanstvenoga nazivlja. Analizom to mačko-hrvatski rječnik Bogoslava Šuleka, te ga materijala Jonke utvrđuje da “u svojem po objavi prvoga sveska Rječnika znanstve- purističkom radu Šulek nije imao u potpunog nazivlja istoga autora 1874. g. noj mjeri pred očima svu raznolikost službe Sumarni pregled jezične situacije u Hr književnoga jezika, a osobito je zanemarivao vatskoj u prvih sedam desetljeća 20. st. Jon- usvojenost riječi i izraza u književnom jezike je ponudio u radu “Razvoj hrvatskoga ku” (str. 174). Događalo se tako da je odbaci- književnog jezika u XX. stoljeću”. U raspravi vao i one lekseme koji su bili sasvim uobiča- se govori o (sporome) prihvaćanju gramatič- jeni u starijim leksikografskim ostvarenjima; kih i pravopisnih promjena koje su u hrvat- primjerice, turcizmima boja i bojadisati pret- ski književni jezik unijeli vukovski gramatički postavljao je riječi mast i mastiti se, a ništa i pravopisni priručnici, o razmimoilaženjima bolje nisu prošli ni romanizmi i germanizmi jezične norme i jezičnoga uzusa, Anketi Jova- bunaca, preša, cukar, šaraf, škoda, volta itd. na Skerlića, Novosadskome dogovoru te je- Međutim, unatoč purističkim zastranjivanji- zičnim priručnicima s početka druge polo- ma, zaključuje Jonke, “Šulek ostaje velika po- vice 20. st. java u razvitku našega književnog jezika (...) U posljednjem radu u prvoj cjelini, na- a da nije bilo onog zaokreta književnog jezi- slovljenom “Prilog Slavonije hrvatskoj nauci ka potkraj XIX. stoljeća pobjedom vukova- o jeziku” (str. 209–219), Jonke se osvrnuo na ca, njegov bi utjecaj ostao i dalje veći i znat- najznačajnije slavonske jezikoslovce i njiho- niji” (str. 174). va djela, počevši od Blaža Tadijanovića i nje- U raspravi “Češki jezični elementi u hr- gova hrvatsko-njemačkoga priručnika Sva vatskosrpskom jeziku” (str. 175–192) Jonke šta po malo, preko Matije Petra Katančića, je pokušao “potanje prikazati odnose i utje- Ignjata Brlića, Vjekoslava Babukića i Tome caje češkoga književnog jezika na hrvatsko- Maretića, sve do Stjepana Ivšića, Josipa Ham srpski”. Odmah na početku, međutim, isti- ma i Bratoljuba Klaića. če “da će to biti u najvećoj mjeri odnos češ- “Književni jezik u teoriji” naslov je druge ko-hrvatski (...) zbog toga što je narodni jezik cjeline u izboru Jonkeovih djela. Cjelina sadr- postao književni u Hrvata vrlo rano, na sa- ži pet kratkih priloga koji se odnose na opća mom početku hrvatske književnosti potkraj načela normiranja jezika i koji Jonkea pred- XV. stoljeća, a u Srba razmjerno kasno, tek u stavljaju kao vrsnoga poznavatelja temelj- početku XIX. stoljeća” (str. 175). Prvi značaj- nih odrednica praške lingvističke škole. Da je

209 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. tomu tako, potvrđuju sami naslovi priloga, i potrebu zaštite narodnoga naziva za jezik), koji su uglavnom izvorno objavljeni u Jon- potrebu izrade “specijalnih rječnika” (rječni- keovoj knjizi Književni jezik u teoriji i praksi: ci pojedinih pisaca, rječnici kajkavskoga i ča- “Kompleksnost književnog jezika” (str. 219– kavskoga narječja itd.), kao i na potrebu oslo- 220), “Princip elastične stabilnosti” (str. 221– bađanja od “unitarističkih shvaćanja o jeziku 222), “Piši onako kako dobri pisci pišu” (str. Hrvata i Srba iz XIX. stoljeća i iz prve polovi- 223–225), “O raznolikoj službi književnoga ce XX. stoljeća” (str. 242). O aktualnim jezič- jezika” (str. 226–232), “Norma i kodifikacija nim pitanjima, varijantama književnoga jezi- književnog jezika” (str. 233–235). ka, unitarističkim idejama govori se (i) u pri- U trećoj cjelini, naslova “Hrvatski knji- lozima: “Razumijevanje i snošljivost u jezič- ževni jezik u praksi”, objavljeno je dvanaest nim pitanjima” (str. 245–251), “Nije se poš- uglavnom kratkih priloga “koji se odnose na lo pravim putem” (str. 251–255), “Još dvije Jonkeu aktualna pitanja hrvatskoga književ- varijante književnog jezika” (str. 256–258), nog jezika i njegova odnosa prema drugim “Svakako korak naprijed” (str. 259–261), južnoslavenskim jezičnim varijetetima te na “Unitarističke ideje ne vrijede ni u jeziku” jezičnu politiku bilo u Hrvatskoj, bilo u ta- (str. 266–269), “O prilagođavanju nastavni- dašnjoj Jugoslaviji” (str. 317). Cjelina se otva- ka” (str. 281–282). Jedan je prilog posvećen ra prilogom “Aktualna jezična pitanja danas” Skerlićevoj Anketi (“Skerlićeva Anketa o juž- (str. 237–243), u kojem, među ostalim, Jon- nom ili istočnom narječju”, str. 262–265), a ke ukazuje na potrebu zaštite političkih i pri- vrijedi istaknuti i nekoliko polemički into- rodnih prava svakoga naroda (što uključuje niranih priloga: “U čemu je bit spora?” (str. 271–280), “Odgovor na pitanje ugroženosti” (str. 283–286), “Zaista čudan postupak” (str. 287–290), “Odgovor na jedan prigovor” (str. 291–294). Iz svih se tih radova jasno može iščitati Jonkeov stav o tendencijama, kako on kaže, “neprirodnog izjednačavanja, uni- formiranja, integriranja književnog jezika” (str. 267), kakvih je početkom druge polovice 20. stoljeća nedvojbeno bilo: Spomenuo sam da bi mijenjanje književ- nog govora ili pisma kod Hrvata i Srba u današnje doba donosilo sa sobom i elemente nepravde. Hrvati i Srbi kao posebni narodi izgradili su u posljednjih stotinu godina prema svojem ekonomskom, društvenom i političkom razvoju uneko- liko različite tipove književnog jezika, koji dakle imaju svoje historijsko opravdanje. Nije tu bio posrijedi inat, nego različit razvoj na ponešto različitoj podlozi, ijekav-

210 osvrti i prikazi

skoj, odnosno ekavskoj. Književni se jezik ma zasigurno olakšati čitanje. Svakako vri- neprestano razvija, raste organično, uvi- jedi istaknuti i petnaestak vrlo vrijednih sli- jek s nove postignute razine. Danas nije kovnih priloga iz Jonkeova privatnoga i jav- takav kakav je bio prije dvadesetak godi- noga života. na, za dvadesetak godina neće biti takav Na kraju treba pohvaliti i dobar priređi- kakav je danas. (...) U tom organičnom vački posao Ive Pranjkovića, koji je promi- rastu književnoga jezika svako mijenja- šljenim odabirom tekstova uspješno predo- nje podloge (ijekavskoga govora za ekav- čio veličinu i širinu djela Ljudevita Jonkea. ski ili obratno, sa svim njihovim posebno- Najznačajniji dio toga djela otpada na bav- stima) znači gubljenje kontinuiteta, zastoj, ljenje jezikoslovnim pitanjima u 19. i 20. sto- pa i nazadovanje za neko vrijeme u čita- ljeću, pa, shodno tomu, prilozi iz toga pod- voj književnoj djelatnosti pogođenoga na- ručja zauzimaju glavninu knjige. Nije se, me- roda (str. 247). đutim, zaboravilo istaknuti ni važnost Jon- keova književnoga rada, koji je široj javnosti O, kako sam kaže, najpoznatijem češ- općenito slabije poznat. kom književnom imenu između dvaju rato- Posebno raduje i činjenica što Matica hrva Jonke je progovorio u prilogu “Književni vatska nastavlja s objavljivanjem izbora iz lik Karla Čapka”, izvorno objavljenom u Re- djela velikih hrvatskih jezikoslovaca u edici- publici 1950. g. Književni rad Karla Čapka, ji Stoljeća hrvatske književnosti. Nakon već ističe se, “vrlo je raznoličan, a linija njegova spomenutoga publiciranja izabranih djela razvoja prilično je valovita” (str. 307). Ima u velikih imena hratskoga jezikoslovlja 19. st. njega, kao i u drugih pisaca, djela koja su ga (Frana Kurelca, Bogoslava Šuleka, Vinka Pa- nadživjela i osigurala mu književnu besmrt- cela, Adolfa Vebera Tkalčevića) 1999. g., Jezi- nost, ali i djela koja su “i svojem vremenu koslovnih rasprava i članaka s izborom iz dje- dala malo, te tako i danas ne mogu da mu la Franje Ivekovića, Ivana Broza, Tome Ma- dadu nešto snažno i korisno” (str. 307). Zbog retića, Vatroslava Rožića, Milana Rešetara, svega toga, zaključuje Jonke, “književno dje- Antuna Radića, Nikole Andrića i Dragutina lo ovoga živahnog duha ne može i ne smije Boranića 2001. g., dvaju izdanja Tekstoloških potpasti pod udar jedne, samo jedne ocje- načela Josipa Vončine 1999. i 2006. g., Izbo- ne” (str. 307). ra iz djela Bartola Kašića 2010. g., Rasprava i Posljednji tekst u ovome izboru jest go- članaka Blaža Jurišića i Mate Hraste 2011. te vor “Tko svoju zemlju ljubi...”, koji je Ljudevit Stjepana Ivšića 2012. g., pred nama stoji dje- Jonke kao predsjednik Matice hrvatske odr- lo još jednoga velikog imena hrvatskoga jezi- žao u zagrebačkoj katedrali o tristotoj obljet- koslovlja. S nestrpljenjem iščekujemo nasta- nici pogubljenja Petra Zrinskoga i Frana Kr- vak niza. ste Frankopana u Bečkome Novom Mjestu. Josip Galić Knjiga je opremljena bogatom znanstvenom aparaturom. Naime, na njezinu kraju, osim napomene priređivača i tekstološke napomene, nalaze se “Tumač imena i izraza” (str. 322–355), “Rječnik” (str. 356–359) te “Kazalo imena”, što će krajnjim korisnici-

211 Branimir Belaj – Goran funkcionalnim pristupima i na temelju kojih Tanacković Faletar se jasno i nedvosmisleno odvaja od formal- nih pristupa (prvenstveno od generativno- Kognitivna gramatika transformacijskoga pristupa). Osim utvrđi- vanja razlika u odnosu na formalne pristu- hrvatskoga jezika pe, autori progovaraju i o razlikama među Knjiga prva. Imenska sintagma samim funkcionalnim pristupima, odnosno i sintaksa padeža o razlikama između tzv. tradicijskoga funk- cionalizma i konstrukcijskih pristupa, kojima Disput Zagreb, 2014. pripada i kognitivna gramatika, kao i o razlikama između kognitivne gramatike i osta osvrti i prilozi lih, užekonstrukcijskih modela. Temeljno je obilježje svih funkcionalnih pristupa to što u gramatički opis uključuju semantičku i pra- gmatičku razinu. Time se funkcionalni mo- Prvi dio trilogije deli u bitnome razlikuju od generativno- transformacijskoga modela, koji inzistira na U izdanju Disputa kao deveta knjiga u bibli- sintaktocentričnome pristupu te “pragma oteci Thesaurus 2014. godine objavljena je tičke motivacijske aspekte nastajanja gra- Kognitivna gramatika hrvatskoga jezika. Knji- matičkih struktura potpuno isključuje, a sega prva. Imenska sintagma i sintaksa padeža mantičkima pridružuje samo interpretativ- autora Branimira Belaja i Gorana Tanackovi- nu ulogu” (str. 21). S druge pak strane kon- ća Faletara. Knjiga predstavlja prvi od pred- strukcijske gramatike i tradicijski funkciona- viđenih triju dijelova kognitivne gramatike lizam, ističu autori, “načelno su kompatibilni hrvatskoga jezika, a prema riječima Belaja i pristupi u opreci prema formalnim pristupi- Tanackovića Faletara, “nastala je u četvero- ma, a razlike među njima nisu dubinske, već godišnjem razdoblju kao plod želje njezinih površinske naravi, i to u tome koji su aspek- autora da jezikoslovnoj kroatistici, ali i našoj ti odnosa sintakse, semantike i pragmatike u filologiji u cjelini, na prosudbu ponude prvi prvom planu – je li to konstrukcija kao re- sustavan opis morfosintaktičkoga ustrojstva zultat kognitivnih procesa ili pravila koja do- hrvatskoga jezika dosljedno primijenjenom vode do tog rezultata, što ističe i J. Nuyts (...) metodom jedne suvremene lingvističke teo- nazivajući to razlikom u ‘procesualno orijen- rije” (str. 11). tiranom pristupu’ (engl. process concept of Knjiga je podijeljena na četiri dijela: “Kog grammar) imanentnom tradicijskom funk- nitivna gramatika u kontekstu konstrukcij- cionalizmu, nasuprot ‘gramatičkom modelu skih modela” (str. 15–56), “Vrste riječi” (str. uzorka’ (engl. pattern concept of grammar) 57–112), “Imenska sintagma” (str. 113–208) kod konstrukcijskih gramatika” (str. 23). i “Sintaksa padeža” (str. 209–509). U drugome dijelu knjige, naslovljenom U prvome se dijelu autori osvrću na teo “Vrste riječi”, autori donose pregled kogni rijsko-metodološki okvir kojemu pripada tivnogramatičkoga pristupa vrstama riječi, kognitivna gramatika. Govori se o obilježji stavljajući pritom poseban naglasak na ime- ma koja kognitivna gramatika dijeli s drugim nicu kao središnju sastavnicu imenske sinta-

212 osvrti i prilozi gme. Posebno se problematiziraju gradivne jerarhiju empatije. Hijerarhija živosti ([živo i zbirne imenice te imenice pluralia tantum. ljudi > životinje živo] > [neživo materijalni Pozivajući se na Langackera, autori ističu da objekti > apstraktni objekti neživo], primjeri- se gradivne (nebrojive) imenice od brojivih ce, objašnjava zašto su množinski oblici pre- u kognitivnoj gramatici razlikuju na temelju dikatne sročnosti najčešći kod zbirnih ime- četiriju kriterija: omeđenosti, homogenosti, nica koje označavaju ljude tipa djeca, braća, stežljivosti i udvostručivanja (reduplikacije), gospoda, rjeđi kod imenica koje označavaju pri čemu se ključna razlika između tih dva- životinje tipa telad, janjad, prasad, a najrjeđi ju tipova imenica tiče upravo kriterija ome- kod imenica koje označavaju neživo tipa dug đenosti, dok su ostala tri njegove posljedice. mad i burad. Zanimljiva je i primjena hijerar- Naime, za razliku od brojivih imenica, koje hije empatije ([živo ljudi (mlado/iskustveno su “omeđene u nekoj temeljnoj kognitivnoj i emocionalno blisko > odraslo/iskustveno i domeni, najčešće prostoru i vremenu, a po- emotivno udaljenije) > životinje (mlado/isku- sljedica je takve omeđenosti nehomogenost stveno i emocionalno blisko > odraslo/isku- (heterogenost), nestežljivost i mogućnost stveno i emotivno udaljenije) živo] > [neživo umnožavanja”, gradivnim imenicama “nije materijalni objekti > apstraktni objekti neži- svojstvena omeđenost tog tipa, iz čega proi- vo]), kojom se, primjerice, objašnjava mno- zlazi i njihova homogenost, stežljivost te ne- žinska predikatna sročnost imenice djeca na- mogućnost umnožavanja” (str. 63). Među- suprot jedninskoj sročnosti imenica dječurli- tim, unatoč tim kategorijama primjeri koje ja, balavurdija, studentarija itd. ili pak mno- autori donose pokazuju da granica između žinska sročnost imenice braća nasuprot jed- brojivih i nebrojivih imenica kao gramatičkih ninskoj sročnosti imenica družba i klika. ekvivalenata izvanjezičnih i konceptualnih Manji je dio poglavlja o vrstama riječi po- kategorija objekata i tvari “najčešće nije ja- svećen relacijskim predikacijama i graničnim sna te da strogo odvajanje brojivih od nebro- (hibridnim) kategorijama. Relacijske predi- jivih imenica ipak nije moguće” (str. 70–71). kacije autori dijele na dvije podskupine – ne- U potpoglavlju o zbirnim imenicama Be- vremenske relacijske predikacije, kojima pri- laj i Tanacković Faletar pokušavaju odgovo- padaju “prijedlozi, pridjevi i prilozi te, rubno, riti na nekoliko pitanja: “zašto imenice djeca, i veznici budući da je njihova funkcija u pr- braća, gospoda, vlastela, klika, družba..., koje vom redu sintaktičke naravi” (str. 92), te pro- morfološki pripadaju istom sklonidbenom cese, kojima pripadaju glagoli, glagolski pri- tipu, ostvaruju različite tipove predikatne lozi i glagolski pridjev radni onda kada nije sročnosti (...); zašto imenice tvorene sufik- u službi pravoga pridjeva. U potpoglavlju o som -ad(Ø), tipa unučad, čeljad, telad, janjad hibridnim kategorijama u zasebnim odjelj- i sl. mogu imati i gramatičku sročnost s predi- cima obrađuju se nominalne hibridne kate- katom u jednini ženskoga roda (...) i seman- gorije te rubni i hibridni tipovi glagola i ne- tičku množinsku sročnost (...) te zašto je pri- vremenskih relacijskih predikacija. Relacij- mjerice kod tih imenica množinska sročnost ske imenice, tj. one imenice “čija konceptu- češća kod imenice unučad nego kod ostalih” alizacija nije moguća bez uključivanja ili ne- (str. 76). Do odgovora autori dolaze primje- kog drugog nominalnog profila ili procesa njujući četiri hijerarhije: hijerarhiju sročnosti, s kojim su relacijski povezani” (str. 97), po- hijerarhiju predikata, hijerarhiju živosti i hi- dijeljene su u tri kategorije: imenice u rela-

213 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. ciji s nekom drugom imenicom (npr. sestra, specifičnom mjestu u domeni varijantnosti, brat, ujak, stric itd.), imenice kojima proces tj. lociranjem izabrano od svih potencijalnih služi kao konceptualna baza – nominalizaci- realizacija (...) koje čine maksimalnu eksten- je (npr. skakač, skijaš, udaranje, popravljanje ziju tipa, odnosno sve njegove potencijalne itd.), dvostrukorelacijske imenice (npr. opro- varijante” (str. 120). štaj, sjećanje, povratak itd.). Tim trima kate- Studija o semantičkim aspektima struk- gorijama autori pridružuju i zamjenice, bu- turiranosti imenske sintagme nastavlja se dući da “sve zamjenice signaliziraju relaciju potpoglavljem o pridjevnoj premodifikaci- prema nekomu ili nečemu, prema nekoj dru- ji, odnosno specifikaciji. Posebnu pozornost goj riječi ili skupu riječi, već po samoj svo- autori poklanjaju redoslijedu pridjevnih pre- joj zamjenjivačkoj (pronominalnoj) funkciji, modifikatora uz imenicu koju specificiraju ali i po funkciji upućivanja (foričnosti)” (str. te pokušavaju dokazati da je taj redoslijed 106). U drugome su se odjeljku autori osvr- snažno semantički motiviran. Temeljni kri- nuli na pitanje statusa pomoćnih i egzisten- teriji koji uvjetuju hoće li neki pridjevni pre- cijalnih glagola te glagola posjedovanja i sta- modifikator biti bliži imenici ili pak udalje- nja, a u kategoriji nevremenskih relacijskih niji od nje, ističu Belaj i Tanacković Faletar, predikacija na glagolski pridjev trpni i infini- “jesu postojanost i nepromjenjivost svojsta tiv “čiji hibridni status više varira s obzirom va imeničkoga referenta koja se konkretizi- na uporabni kontekst, tj. uporabni kontekst raju pridjevom kao premodifikatorom” (str. određuje prevladavaju li kod njega imenička 123). Stoga će, nastavljaju autori, “imenici ili relacijska obilježja” (str. 107). (...) biti bliži oni pridjevni modifikatori koji Treći je dio knjige posvećen imenskoj sin- označavaju veći stupanj postojanosti svoj- tagmi te je podijeljen na dva poglavlja. U pr- stava imeničkoga referenta, jednostavno za vome se govori o semantičkim, a u drugo- to što su nepromjenjiva svojstva u izravnoj me o sintagmatskim (strukturnim) aspekti- vezi s identifikacijom entiteta kao takvoga; ma ustroja imenske sintagme u hrvatskome oni označavaju skup temeljnih obilježja, tj. jeziku. Analiza semantičke strukture imen- onu kritičnu masu obilježja po kojoj se enske sintagme u kognitivnoj gramatici počiva titetu osigurava razlikovnost prema drugim na temeljnoj pretpostavci da imenica ozna- primjercima iste kategorije” (str. 123). Tako čava tip, a imenska sintagma varijantu, od- će, primjerice, odnosni pridjevi imenici biti nosno konkretni ostvaraj toga tipa pa na po- bliži od gradivnih, gradivni će imenici biti bli- četku prvoga dijela autori pokušavaju defi- ži od opisnih koji označavaju boju, a opisni nirati tip i varijantu. Ističu tako da se “za tip koji označavaju boju imenici će biti bliži od (...) može reći da je potencijalna veličina čija opisnih koji znače brzinu, dimenziju i dob. se konceptualizacija ostvaruje u shematič- Najviše prostora autori su posvetili poj- nom prostoru tipa, ono za što postoji momu usidrenja (referencije), koji “predstavlja gućnost da bude realizirano u konkretnom deiktičnu razinu kojom se identificira, odno- trenutku i na konkretnom mjestu, odnosno, sno izdvaja jedan referent za potrebe kon- preslikano na jezik, u konkretnom komuni- kretnoga komunikacijskog konteksta” (str. kacijskom kontekstu” (str. 120). S druge pak 130). Sredstva usidrenja autori dijele na eks strane, “varijanta je, tj. imenska sintagma, ak- plicitna i implicitna. Eksplicitna sredstva od- tualna veličina, tj. nešto što je ostvareno na nose se na determinacije (uključuju posvoj-

214 osvrti i prilozi ne pridjeve, posvojne, pokazne i neke neo- skim shemama imenske sintagme i njihovoj dređene pridjevne zamjenice, zamjeničke općoj taksonomiji. demonstrativne pridjeve, nenaglašene jedi- Treći dio knjige, “Sintaksa padeža”, podi- nice jedan i neki u funkciji neodređenih čla- jeljen je na tri poglavlja. U prvome se autori nova te određene oblike pridjeva), apsolut- bave problematikom semantičkih uloga, od- nu kvantifikaciju neodređenim kvantifikato- nosno dubinskih padeža, u drugome iznose rima (puno, mnogo, mnogi, malo, nešto, do- sustavan pregled bavljenja padežnom pro- sta, nekoliko i nekolicina) i relativnu kvanti- blematikom u različitim gramatičkim tradi- fikaciju (uključuje totalizatore svi, svaki, bilo cijama od samih početaka lingvističke misli koji, djelomične kvantifikatore kao što su nado današnjega vremena, dok u trećem do- glašeno neki i većina te kvantifikatornije - nose iscrpnu sintaktičko-semantičku analizu dan). Skupina implicitnih sredstava pak uk- kosih padeža u hrvatskome jeziku. ljučuje implicitnu kvantifikaciju i implicitnu Pitanje semantičkih uloga, ističu auto- determinaciju. Obje su strategije usidravanja ri, aktualizirano je u ranijim razvojnim faza- detaljno obrađene u zasebnim odjeljcima, ma generativne gramatike, sredinom 60-ih koji uključuju velik broj primjera ovjerenih i godina prošloga stoljeća. Pionirsku su ulo- manje ovjerenih konstrukcija. gu pritom odigrali J. Gruber, C. Fillmore te R. U drugome se poglavlju govori o sintag Jackendoff, uz čije se ime vežu prvi pokuša- matskim ili strukturnim odnosima imenske ji uklapanja semantičkih uloga u gramatičku sintagme. Poglavlje se otvara kratkom ras teoriju. Već je 1965. g., naime, J. Gruber napi- pravom o nezavisnim i zavisnim sastavni sao disertaciju koja predstavlja prvu ozbiljni- cama konstrukcije, nakon čega se prelazi na ju semantičku studiju koja se u okvirima ge- odnos odrednika profila (glave), modifika- nerativne gramatike bavila pitanjem seman- tora i dopune (komplementa) – triju osnov- tičkih uloga. Ipak, u svjetsku je lingvistiku taj nih kognitivnogramatičkih pojmova kada su pojam na velika vrata ušao tri godine kasni- u pitanju sintagmatski odnosi unutar konje, 1968., kada je Fillmore promovirao teoriju strukcija. U jednome se odjeljku autori osvr- dubinskih padeža, odnosno padežne grama- ću na fonološku i semantičku integraciju če- tike, kojoj je cilj bio “pokazati da u dubinskoj tiriju temeljnih modifikacijskih odnosa u hr- strukturi prirodnih jezika (točnije u temelj- vatskim složenim imenskim sintagmama: noj sastavnici gramatike, u pravilima baze) premodifikacije, prijedložno-padežne post postoji relativno ograničen, ali univerzalan modifikacije, besprijedložne postmodifika- i urođen broj ‘skrivenih’ kategorija (engl. co cije i priložne postmodifikacije. Nešto pro- vert categories), semantičkih padeža, odno- stora posvećeno je i analizi mogućnosti pre- sno, danas općeprihvaćenom terminolo klapanja odnosa komplementacije i modi- gijom, semantičkih uloga, koje proizlaze iz fikacije te sintaktičko-semantičkom statusu skupa univerzalnih koncepata kojima ljudi brojeva dva, tri i četiri, za koje je, ističu auto- raspolažu o temeljnim odnosima koji se sva- ri, “najpreciznije reći da se (...) sintagmatski kodnevno ostvaruju u izvanjezičnom svije- ponašaju kao modifikatori, a semantički (...) tu” (str. 214). Osim Fillmoreovoj teoriji i kri- kao apsolutni kvantifikatori” (str. 195). U po- tikama njegove teorije, pozornost su autori sljednjim dvama odjeljcima govori se o apo- posvetili i različitim inačicama lokalističkih zicijskoj imenskoj sintagmi te o konstrukcij- teorija (ponajviše najpoznatijoj, Andersono-

215 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. voj lokalističkoj teoriji padeža), kao i nešto stavu hrvatskoga jezika ima jednu osnovnu novijim modelima R. Langackera i A. Gold- funkciju – funkciju isticanja, te se u analizi berga. Na samome kraju potpoglavlja ukaza- različitih značenja i funkcija kosih padeža u no je i na doprinos starije gramatičke tradici- pravilu pojavljuje u toj funkciji. S druge pak je rasvjetljavanju koncepta semantičke ulo- strane, vokativ, “iako je paradigmatski do- ge, ponajviše na Pāninijevu gramatiku sans sljedno zastupljen zasebnim morfološkim krta Astādhyāyī, koja predstavlja “davnu an- oblicima, i ne predstavlja padež, barem ne u ticipaciju Fillmoreova pojma dubinskoga užem smislu u kojem su to svi ostali pade- pade ža kao i njegova izravnoga derivata – ži sa svojim gramatičkim funkcijama, već je pojma semantičkih uloga” (str. 226). njegova funkcija vezana uz sam komunika- U drugome se poglavlju donosi “susta- cijski kontekst i u tom je smislu pragmatičke van povijesni pregled bavljenja padežnom naravi” (str. 270). Svakomu pak od pet kosih problematikom koji omogućuje kritičku us- padeža posvećeno je po jedno potpoglav- poredbu različitih relevantnih teorijskih po- lje, a cjelokupna analiza, kako ističu sami au- gleda na tu gramatičku kategoriju” (str. 231), tori, načelno je strukturirana u skladu s po- počevši od promišljanja grčkih i rimskih gra- djelama u Gramatici hrvatskoga jezika Josi- matičara pa sve do suvremenih teorija iz pa Silića i Ive Pranjkovića. Redoslijed kojim druge polovice 20. stoljeća. Unatoč tako du- se u posebnim odjeljcima opisuju specifič- goj povijesti proučavanja padeža, ističu au- na značenja i funkcije kosih padeža određen tori, do danas nije dobiven zadovoljavajući je kriterijem njihove prototipnosti. To zna- odgovor na jedno od temeljnih pitanja koje či da opis autori uvijek započinju analizom se tiče kategorije padeža: “je li padež kohe prototipnih, a potom od njih kreću prema rentna semantičko-gramatička kategorija rubnim padežnim značenjima. Tako, primje- obilježena nekim vidom općega značenja (...) rice, opis značenja besprijedložnoga geniti- ili je to isključivo gramatička kategorija veza va započinje ablativnim genitivom, nastav- na uz određenu sintaktičku funkciju i, even- lja se posvojnim, dijelnim i slavenskim geni tualno (u sustavima flektivnih jezika), uz po- tivom, a zaključuje objasnidbenim geniti seban morfološki oblik?” (str. 230). U skla- vom i genitivom zaklinjanja, dok, primjerice, du s tim pitanjem može se reći da postoje opis besprijedložnoga instrumentala započi- dva teorijska pristupa kategoriji padeža: prvi, nje instrumentalom sredstva, a zatvara se in- koji padež prvenstveno shvaća kao seman- strumentalom podrijetla i instrumentalom tičku, a onda i gramatičku kategoriju, te dru- osnovne osobine. gi, koji inzistira na tome da je padež samo U samoj je analizi, prema riječima auto- gramatička kategorija. ra, naglasak stavljen na “uklapanje različitih U posljednjem, ujedno i najduljem po- značenjskih i funkcionalnih podskupina sva- glavlju donosi se iscrpna sintaktičko-seman- koga pojedinog kosog padeža u isti prostor- tička analiza kosih padeža u hrvatskome je- no utemeljeni shematični okvir koji se pri- ziku: genitiva, dativa, akuzativa, lokativa i in- tom ostvaruje u vidu cjelovite konceptualne strumentala. U uvodnome tekstu poglavlja strukture, a ne kao snop razlikovnih obiljež- autori objašnjavaju zašto zasebna potpogla ja, što je u suglasju s (...) postavkama geštalt- vlja neće biti posvećena nominativu i voka- psihologije kao i sa (...) neurološkom teori- tivu. Nominativ, ističe se, u padežnome su- jom kognitivnih, odnosno mentalnih mapa”

216 (str. 270). Različite genitivne skupine opisu- Martin Jakšić ju se kao specifične varijante konceptualne sheme ishodišta, dativ se povezuje sa she- Rječnik govorā slavonskih, matičnim konceptom usmjerenosti, akuza- tiv s konceptom cilja, lokativ s konceptom baranjskih i srijemskih smještenosti, a instrumental s konceptom Naklada Dominović paralelizma. Zagreb, 2015. U analizi autori povremeno upućuju na postojeće kroatističke radove koji se bave ra- osvrti i prikazi zličitim aspektima padežne problematike, a detaljnije se referiraju na malobrojne radove kojima je u fokusu semantička struktura kosih padeža, a sve to “kako bi se (...) što jasnije potvrdila jedna od temeljnih postavki u (...) knjizi, ona o utjecaju značenjskih odnosa na formalne odnose u jeziku” (str. 270). Rezultat dugogodišnjega rada Na samome kraju nalazi se obiman popis korištene literature, domaće i inozemne, Jezikoslovno-književna radionica Martina kazalo imena te kazalo pojmova, što će čita- Jakšića ponovno radi “punom parom”. Nai teljima zasigurno olakšati služenje knjigom. me, nakon što je između 2008. i 2010. g. Četverogodišnji rad Branimira Belaja i objavio tri knjige jezičnoga bogatstva, šala i Gorana Tanackovića Faletara urodio je izni- pošalica, pjesničkih i dramskih igara s tema- mno vrijednom knjigom koja predstavlja ma iz slavonskoga života (Raboš, 2008.; Srči- pravo osvježenje u jezikoslovnoj kroatistici. ka, 2009.; Partaje i parbe, 2010.), a prije toga Da je u knjigu uložen golemi trud, svjedoči i dvije zbirke riječi istočnoslavonsko-srijem- ne samo već spomenuti vrlo opsežni popis sko-baranjskih govora (Naše riči, 1997.; Diva literature, nego i sama obradba, koja je pra- nimo po slavonski, 2003.), Jakšić se nakrat- ćena brojnim grafičkim prikazima. Na taj se ko povukao u jezikoslovni otium, a potom u način zorno predočavaju značenja obrađe- ožujku ove godine u izdanju naklade Domi nih konstrukcija, ali se i zainteresiranim či- nović objavio svoje vjerojatno najvrjednije i tateljima olakšava recipiranje prilično slože- svakako najambicioznije djelo – Rječnik go ne i na nov način osvijetljene problematike. vorā slavonskih, baranjskih i srijemskih. Tisu Upravo zbog te složenosti i teorijsko-meto- ću i pedeset stranica ovoga golemog leksiko- dološke novosti koju donosi Kognitivna gra- grafskog djela, kako smo po njegovu objav- matika hrvatskoga jezika Branimira Belaja i ljivanju mogli saznati iz autorovih javnih Gorana Tanackovića Faletara namijenjena nastupa, ali iz “Proslova” (str. 7–9) samoga je prvenstveno lingvistički obrazovanim či- Rječnika , nastajalo je dugih deset godina, ti- tateljima, koji, uvjereni smo, već sada s ne- jekom kojih je građu Jakšić prikupljao na sve strpljenjem iščekuju objavljivanje i preosta- dostupne načine: “razgovorom s izvornim lih dvaju nastavaka ove kognitivnogramatič- govornicima, ispisivanjem rječničke građe ke trilogije. iz znanstvenih studija o slavonskim govori- Josip Galić ma te iz brojne nelingvističke literature (ar-

217 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. heološke, etnološke, arhitektonske, botanič- rječnik za narod, za ‘obične’ ljude, koji će či- ke i sl.), iz drugih više ili manje amaterskih tajući natuknicu po natuknicu prizivati vri- rječnika, a ponajviše iz vlastita sjećanja na jeme koje je prošlo, vrijeme o kojem su slu- materinske riječi, duboko i trajno uronje- šali od svojih starih, ili će uživati otkrivajući ne u moje [autorovo; nap. J. G.] biće, a mlo- nešto novo i čitati iz čiste radoznalosti i užit- ge sam vamošnje riči izoro iz naše mirišljave ka” (str. 7). Krajnje korisnike stoga nije htio crnice dok sam još bio seljačić i Šokčić” (str. “opterećivati stručnim gramatičkim opisima 7). Osim konzultiranja lingvističke i nelingvi- niti profesionalnim leksikografskim definici- stičke literature, Jakšić se okružio i provjere- jama”, sve u namjeri da Rječnik “bude jasan, nim kroatistima i slavistima. Naime, stručni jednostavan i lak za čitanje” (str. 8). su savjetnici u izradi Rječnika bili istaknuti Rječnik sadrži impresivnih 80 000 natuk jezikoslovci Marko Samardžija i Bernardina nica, koje se na desnoj rječničkoj strani tu- Petrović, a recenzenti Josip Lisac, ponajbo- mače samo “riječima standardnoga hrvat- lji poznavatelj hrvatske dijalekatne leksiko- skog jezika” (str. 8), dakle bez oprimjere- grafije, i akademik Josip Užarević, pa uspje- nja. Natuknički je naziv ustrojen abecedno, šan završetak desetljetnoga rada i nije mo- a uglavnom ga čini sve ono što je proizvod gao izostati. derivacije. Proizvodi fleksije pak u natuknič- Prema vlastitim riječima, Jakšić se pri pi- ki niz ulaze samo iznimno, uglavnom onda sanju vodio trima načelima: načelom izvor- kada je riječ o supletivnim oblicima, tj. onda nosti, bogatstva riječi i izričaja te načelom kada se gramatičke kategorije izriču leksički, jednostavnosti, pristupačnosti i primjere kao što je, npr., slučaj s kategorijom broja u nosti. Posljednjim se, kako kaže, vodio pr- natuknicama čovik/čovek/čoik/čoek/čojek i venstveno zbog toga što je “odlučio napisati ljudi/ljudovi/ljuđi. Ulogu natuknice u Rječni- ku imaju i kosi, supletivni oblici ličnih zamjenica ja i on (koje se, usput rečeno, same ne pojavljuju kao natuknice), npr. meneka/me- nekar, men/menika/menikar, njȅg, njȅme, uz koje stoji gramatička oznaka zamj ob. Analo- gno navedenim oblicima, očekivalo bi se da se kao natuknice pojavljuju i supletivni oblici lične zamjenice ti, ali to ipak nije slučaj. Umanjenice i uvećanice te glagolske imenice u Rječniku se gotovo uvijek pojavljuju kao nove natuknice, npr. kȕćica, kućarak/kućic- ka/kućućka, kućerda/kućenda, nárikovānjē, trȅbovānjē. Glagolske se natuknice obično donose u punome infinitivu, iako, prema riječima samoga autora, takvo stanje nije svojstveno slavonskim, baranjskim i srijemskim govorima. Za takvo se bilježenje Jakšić odlučio “zbog toga što bi krnji infinitiv (bez završno-

218 osvrti i prikazi ga i) bio jednak glagolskomu pridjevu trp pljȕsnu ti, fašingar/fašingarac/fašničar/faše nom muškoga roda” (str. 9). Kod morfološki njak, tana cak/tanačak/tanašan/tana šak, za nepotpunih glagola koji nemaju infinitiv sta- poj/zapo jak/za pojka/zapoljak/zapojnica . tus natuknice može preuzeti i neki drugi gla- I uz promjenjive i uz nepromjenjive riječi golski oblik, najčešće imperativ: hajte!/hajde- u glavi članka stoji samo oznaka vrste riječi, te!, ajde! ajd! ajdede! Neinfinitivni oblik pone- a uz nju rijetko i oznaka stava: šaljivo, pogrd- kad ima ulogu natuknice i onda kada se radi no, podrugljivo i sl. Svakako bi bilo bolje da o morfološki potpunome glagolu. Tako je, su tim oznakama pridodane i oznake roda te primjerice, s negiranim prezentom 2. lica jed- (barem) genitivni oblici kod imenica ili da su nine glagola moći: nemoš/nemož/ne moreš ili kod pridjeva u zagradama navedeni nastav- s 3. licem množine glagola kititi se: kıtū se. ci za srednji i ženski rod, no takvo što auto- Specifičnost je JakšićevaRječnika to što ru nejezikoslovcu ipak se ne može zamjeriti. se uz početnu riječ u natuknici ondje gdje je Uz najstariji hrvatski sloj (diver/dever, ne- to potrebno donose i druge riječi – istoznač- vista/nevesta, verıge, vitar/vetar, žuh/žuhk/ nice i bliskoznačnice, koje se međusobno žuhak/žuk/žok ), Jakšić je u Rječniku zapisao razlikuju ponajčešće fonološki, npr. međa/ i brojne “udomaćene tuđice, prihvaćenice i medža/meja ili pazdeš/pazdež ‘prdac, čo- prilagođenice koje su povijesno, migracijski vjek koji često i tiho pušta vjetrove’, pešadi poratno doplutale i obogatile dijalekt” (str. ja/pješadija. Posljedica je to autorove težnje 8), turcizme, germanizme, srbizme, hunga- da u Rječniku prikupi jezično blago s pod- rizme, pa čak i talijanizme: npr. agrámer, du- ručja koje u dijalektološkome smislu nije je- ćan, kȍfa, šarãf, šȁrf, škȍditi, vèrglati. dinstveno. Naime, iako većina govora na po- Vrijednosti Rječnika pridonose i brojni dručju s kojega je Jakšić ekscerpirao građu za vrijedni prilozi. Na pedesetak stranica tako svoje djelo pripada slavonskomu (starošto- se donosi popis istoznačnica i bliskoznačni- kavskomu) dijalektu, tu su i novoštokavski ca (str. 895–945), u kojem je, primjerice, pri- (i)jekavski govori koji se nalaze u središnjem kupljeno pedesetak naziva za alkoholičara ili slavonskom području. Obuhvaćeno je pod- gotovo tristo glagola koji bi se mogli podve- ručje, kako se iz dosad navedenih primjera sti pod pojam brbljati. U istome se prilogu već moglo vidjeti, vrlo raznoliko po pitanju donose i slavonski nazivi za brojne društve- refleksa jata (ikavski, ekavski, jekavski, ikav- ne, dječje, natjecateljske i pastirske igre, posko-jekavski, ikavsko-ekavski). Osim toga, tom nazivi jela, kolača i slastica, pita itd. iako je većina govora šćakavske fizionomi- Rječniku je priložen i “Imenar” (str. 946– je, ima i štakavskih govora, pa ne iznena- 961), u kojem su prikupljena muška i ženska đuju natuknice tipa ščucati/šćucati/štucati/ imena, nadimci i odmilice, imena domaćih štucovati. životinja, stara imena mjesta i država, po- Naglasak je, kako nas Jakšić obavještava drugljiva imena mještana te domaća imena već u “Proslovu”, stavljen nad onim natukni i nadimci mještana. cama za koje je autor bio siguran kako se iz- U posebnim su odjeljcima na kraju Rječ- govaraju u njegovu zavičajnom govoru, dok nika prikupljeni i nazivi za pojedine narode, ostale natuknice, a najčešće je riječ o onima zemlje, područja i mjesta (str. 962–965), pokoje uključuju istoznačnice i bliskoznačni- tom rodbinsko nazivlje (str. 966–967), razni ce, nisu akcentuirane: fȅler, káditi, trećãk, za uzvici, naredbe i povici (str. 968–969), nazi-

219 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Rječnik govorā slavonskih, baranjskih i srijemskih predstavlja novi vrijedan prinos hrvatskoj dijalektnoj leksikografiji. U njemu je prvi put na jednome mjestu okupljeno je- zično blago slavonskih, baranjskih i srijemskih govora pa mu doista, kako je u “Proslo- vu” istaknuo sam autor, “pripada prvenstvo u svim budućim proučavanjima jezika, ali i života i običaja toga područja” (str. 8). Rječ- nikom je, osim toga, još jednom pokazano da autori amateri itekako mogu doprinijeti očuvanju narodne materijalne i duhovne baštine, poglavito u suradnji sa stručnjaci- ma. Iako je Jakšić Rječnik napisao za “obič- ne” ljude, nema sumnje da će mnogo koristi od njega imati i profesionalci, u prvome redu dijalektolozi, ali također i povjesniča- ri, etimolozi, etnolozi, arheolozi, povjesničari umjetnosti i mnogi drugi. Josip Galić vi raznovrsnih dadžbina (str. 970–971), re- čenice uobičajene u određenim komunika- cijskim situacijama (str. 972–978). Najdulji je prilog posvećen ustaljenim svezama riječi (979–1033), koje su uglavnom akcentuirane, npr. đônska kȍža, vrũćē batıne, žũpskī úred, a na samome je kraju donesen i popis rije- či nepouzdana ili nepoznata značenja (str. 1034–1036), npr. karnir, slamaluk, svepičac, voštac, zalip itd. Na samome se kraju još nalaze popis literature koju je autor koristio prikupljaju- ći rječničko blago (str. 1037–1045), bilješka o autoru (str. 1046) te zanimljiv popis izre- ka o hrvatskome jeziku i slavonskome govoru (str. 1047–1050), u kojem, među ostalim, nalazimo i sljedeće: Ako u raku mora mrtvo tilo, zar baš mora i živa rič?; Hrvatski je materinski, a slavonski nije maćehinski.; I dijalekte treba timariti.; Zapisano ostaje, što nije – nestaje. Josip Galić

220 Milan Mihaljević ponovno Školska knjiga, a u odnosu na prvi dio nisu se promijenili ni recenzenti, pa su to Slavenska poredbena ponovno istaknuti hrvatski jezikoslovci Stje- pan Damjanović, Radoslav Katičić i Dubrav- gramatika ka Sesar. 2. dio: Morfologija, Prozodija, Knjiga je podijeljena u tri poglavlja: Slavenska pradomovina “Morfologija” (str. 7–190), “Prozodija” (191– 230) i “Praslavenska domovina” (str. 231– Školska knjiga Zagreb, 2014. 265). Prva dva, kako saznajemo iz “Predgo- vora” (str. 5), nastala su na temelju predava- osvrti i prikazi nja što ih je autor održavao studentima kroatistike na Filozofskome fakultetu Sveučili- šta u Zagrebu u sklopu kolegija Praslavenska morfologija i Praslavenski glagol, dok je treći dio, onaj o praslavenskoj domovini, u cijelo- Vrijedilo je čekati sti napisan za knjigu. Prvo se poglavlje otvara uvodnim teks Kada je 2002. godine u izdanju Školske knji- tom, u kojem se definira morfologija, utvr- ge objavljen prvi dio Slavenske poredbene đuje podjela na derivacijsku (tvorbenu) i gramatike Milana Mihaljevića, koji je sadr- fleksijsku (promjensku) morfologiju te se žavao uvod u poredbeno jezikoslovlje i opis pojašnjavaju temeljni morfološki pojmovi, praslavenske fonologije, bio je to velik do- kao što su morfem, riječ, vrsta riječi itd. Po- gađaj za hrvatsku kulturnu zajednicu. Nai- tom slijede poglavlja u kojima se govori o me, osim što je bila riječ o vrhunskome jezi- promjenjivicama, odnosno promjenjivim koslovnom djelu, ta je knjiga označila i pre- vrstama riječi, i to najprije o onima koje se kid zatišja koje je, kada je u pitanju slavenska mijenjaju po padežima (imenicama, zamje- poredbena gramatika u Hrvata, vladalo još nicama, pridjevima i brojevima), a potom u od 1970. g. i posljednjega priručnika iz tog najopsežnijem potpoglavlju i o jedinoj vrsti područja, koji je prema studenskim bilješka- riječi koja se konjugira – o glagolima. ma s predavanja Stjepana Ivšića objavila ta- Potpoglavlje o imenicama podijeljeno je kođer Školska knjiga. Situacija sa slavenskom na dva dijela. U prvome se dijelu obrađu- poredbenom gramatikom u nas se u među- ju gramatičke kategorije imenica (rod, broj, vremenu znatno popravila, no zainteresira- padež i sklonidbeni tip), dok se u drugome na je čitateljska publika ipak željno iščekiva- dijelu donosi opis sklonidbe. Rasprave su o la ispunjenje obećanja koje je Milan Miha- svim gramatičkim kategorijama strukturira- ljević dao još 2002. g. u predgovoru spomene na sličan način. Najprije se donose opće nutoga prvog dijela svoje Slavenske poredbe- informacije o kategoriji, potom se na teme- ne gramatike – objavljivanje drugoga dijela lju stanja u indoeuropskim jezicima pretpo- iste, koji bi trebao sadržavati opis praslaven- stavlja o stanju u indoeuropskome prajeziku ske morfologije, prozodiju i tekst o prasla- i pritom donose potvrde iz raznih indoeu- venskoj domovini. Dvanaest godina kasni- ropskih jezika, a na kraju se sagledava stanje je obećano je izdanje pred nama. Izdavač je u slavenskim jezicima. Tako se, primjerice,

221 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. uz kategoriju broja iznosi pretpostavka da prezentativnoga člana vrste. U tablicama se je (barem kasni) indoeuropski prajezik imao redovito navode zvjezdicom označeni re- sustav od tri broja (jednina, množina, dvoji- konstruirani (post)indoeuropski oblici, koji na). Čitatelji, međutim, ne ostaju uskraćeni se pretpostavljaju kao ishodište kasnih pra- ni za informacije o nekim drugim pogledima slavenskih (starocrkvenoslavenskih) oblika, na tu kategoriju pa se tako spominju i novije koji se pak navode desno od njih. Ondje gdje teorije koje smatraju da indoeuropski praje- se posvjedočeni starocrkvenoslavenski oblik zik nije imao množinu i dvojinu, već su se ne- ne može dovesti u vezu s odgovarajućim in- jedninski oblici razvili vrlo kasno, onda kada doeuropskim oblikom, navode se samo staje prajezik već bio znatno dijalekatski razu- rocrkvenoslavenski oblici. Tablični prikazi đen. Iznosi se mišljenje Kennetha Shieldsa, praćeni su bilješkama, u kojima se tumači pokoji tvrdi da su se množinski i dvojinski na- stanak posvjedočenih starocrkvenoslaven stavci razvili dodavanjem “ne-jedninskih de- skih oblika. Bilješke su “prošarane” citatima monstrativa deiktičkoga podrijetla imen brojnih vrsnih poredbenih jezikoslovaca, čija skim oblicima”, koji su se potom “počeli po- tumačenja pojedinih oblika, posebno onih stupno povezivati s nejedninskom vrijedno- oko kojih među istraživačima nema suglasja, šću” (str. 23). U prilog tome, ističu zastupni- Mihaljević nikada ne prihvaća naprečac, već ci teorije, govore podatci iz brojnih kreolskih ih prije prihvaćanja pomno propituje, a neri- jezika u kojima se množina imenica izražava jetko i argumentirano pobija. dodavanjem anaforičke zamjenice trećega Poglavlje o zamjenicama otvara se krat- lica jedninskomu obliku. Tako se, primjerice, kim uvodnim tekstom u kojem se definiraju u papiamentskome, kreolskome jeziku na- zamjenice kao vrsta riječi te se donosi njiho- stalome na temelju španjolskoga, množina va uobičajena podjela prema sadržaju na lič- imenice knjiga (= buki) tvori dodavanjem zane, posvojne, povratne, pokazne, upitne, od- mjenice oni (= nan) na jedninu, čime se do- nosne, neodređene i zbirne. U zasebnim se biva množinski oblik buki-nan. Posebnu po- odjeljcima potom obrađuju lične zamjenice, zornost, obrađujući kategoriju broja, autor povratna zamjenica te pokazne, upitne i ne- posvećuje dvojini, ali pritom, za razliku od određene zamjenice. Način obradbe jednak većine radova u kojima se taj problem obra- je kao i kod imenica pa se sklonidba zamje- đuje, ne razmatra samo razloge zbog kojih je nica prikazuje tablično, dok se njihov posta- došlo do njezina gubljenja ili gubljenja nekih nak tumači u bilješkama. njezinih vrijednosti, nego pokušava utvrditi Na sličan je način strukturirano i potpo- kakvo je bilo polazno, praslavensko stanje i glavlje o pridjevima. U uvodnome se tek- kako se ono mijenjalo kroz vrijeme. stu govori o pretpostavljenome stanju u in- Drugi dio potpoglavlja o imenicama po- doeuropskome prajeziku i ranome prasla- svećen je opisu sklonidbe. U zasebnim se od venskom jeziku, nakon čega se prelazi na jeljcima obrađuju suglasničke osnove (r-os opis sklonidbe i komparacije. U odjeljku o nove, n-osnove, s-osnove, t-osnove), i-os sklonidbi govori se o sklonidbi neodređenih nove i u-osnove, o-osnove i jo-osnove, ā-os (kratkih) oblika i o sklonidbi određenih (slo- nove, jā-osnove i ī-osnove te, konačno, ū-os ženih) oblika te se posebna pozornost po- nove. Sklonidba je svih vrsta osnova tablično svećuje četirima teorijama o postanku poto- prikazana, i to pomoću (barem) jednoga re nje: teoriji člana, morfološkoj teoriji, atribu-

222 osvrti i prikazi tivno-predikativnoj teoriji te specifičnode- šest vremena (prezent, aorist, perfekt, plus terminacijskoj teoriji. Potpoglavlje se zatva- kvamperfekt, imperfekt i futur) i četiri nači- ra opisom komparacije, iz kojega, primjerice, na (indikativ, konjunktiv, optativ, imperativ), saznajemo da je slavenski superlativ nova kojima neki istraživači dodaju i peti – injunk tvorba te da se prefiks naj-, koji u superlati- tiv. Slavenski su jezici sve navedene katego- vu dolazi u većini slavenskih jezika, vjerojat- rije naslijedili iz indoeuropskoga prajezika, no treba objašnjavati svezom prijedloga na i ali je u svakoj od njih, ističe Mihaljević, doš- pojačne čestice i. lo do znatnih promjena. Opreka aktiv : me- Potpoglavlje o brojevima podijeljeno je u dij zamijenjena je tako oprekom aktiv : pa- dvije cjeline. U prvoj se cjelini utvrđuje eti- siv, stari su indoeuropski perfekt, pluskvam- mologija glavnih brojeva u slavenskim jezi- perfekt, imperfekt i futur izgubljeni, a bitne cima. Tako, primjerice, saznajemo da se sta- su se promjene dogodile i unutar kategorije rocrkvenoslavenske brojke dъva, odnosno načina. Znatnu pozornost Mihaljević posve- dъvê pravilno izvode iz rekonstruiranih obli- ćuje i glagolskim osnovama, prezentskoj, in- ka *dŭwō, odnosno *dŭwoi, dok se oblik sъto, finitivnoj i temeljnoj, te u zasebnim odjelj o kojem se “pisalo (...) i raspravljalo daleko cima donosi klasifikaciju glagola prema sva- najviše od svih brojevnih riječi” (str. 110), ne koj od njih. Najviše je ipak prostora posveće- može fonološki izvesti iz rekonstruiranoga no pregledu glagolskih oblika: prezenta, ao- indoeuropskog oblika *k’m̥tom pa se objaš- rista (korijenskog asigmatskog, tematskog njava kao oblik nastao u brzome izgovo asigmatskog, prvog i drugog sigmatskog), ru (alegro-oblik) ili morfološki (izvođenjem imperfekta, imperativa, participa, infinitiva iz alternativnoga prajezičnog lika *d(e)k’u i supina te složenih glagolskih oblika. Način tom ili posuđivanjem iz nekoga od susjed- obradbe jednak je onomu u potpoglavljima nih jezika). U drugoj, kraćoj cjelini utvrđu- o imenicama i zamjenicama. U tablicama se, je se etimologija rednih i zbirnih brojeva pa naime, donose zvjezdicom označeni rekon- se tako, primjerice, može pročitati da je red- struirani (post)indoeuropski oblici te poni broj devętyjь tvoren analogijom prema svjedočeni starocrkvenoslavenski oblici, dok desętyjь, i to tako da je u rekonstruiranome se u bilješkama ispod tablice iscrpno tumači obliku *newn̥tos inicijalno n- zamijenjeno sa njihov postanak. d-, dok su zbirni brojevi (osim dъvojъ i trojъ) Druga je cjelina u knjizi posvećena prasla- tvoreni sufiksima*-ero-/*-oro- (npr. četverъ venskoj prozodiji. To je područje praslaven- – četvorъ). ske fonologije, ističe se u uvodnome tekstu, Najviše je prostora autor posvetio glago najslabije istraženo, a osim toga, među istra- lima. Kao i kod imenica, potpoglavlje se ot živačima postoje i znatne razlike u poima- vara tekstovima o gramatičkim kategorija nju praslavenskoga naglasnog sustava. U zama glagola, i to o kategorijama broja, lica, sebnim se potpoglavljima Mihaljević potom roda, vremena, vida (aspekta), lika (dijateze, bavi intonacijom kao razlikovnim obilježjem stanja) i načina (modusa). Potom slijedi cje- u praslavenskome te paradigmatskim i kate- lina posvećena opisu indoeuropskoga i pra- gorijalnim naglasnim sustavima. Praslaven- slavenskoga glagolskog sustava, iz koje se, ski je naglasni sustav bio paradigmatskoga primjerice, saznaje da je indoeuropski praje- tipa te se za njega obično rekonstruiraju tri zik imao dva lika (aktiv i medij), između tri i naglasne paradigme, koje se označuju slovi-

223 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. ma a, b i c. Tim paradigmama, ističe autor, u u većem dijelu poglavlja. Najmanje je mje- novije vrijeme neki istraživači pridodaju i nasta, doduše, posvećeno obradbi povijesnih glasne paradigme d i h. Rekonstruirane na- izvora, u kojima se Slaveni prvi put pod tim glasne krivulje predstavnika navedenih na- imenom javljaju tek u prvoj polovici 6. st. glasnih paradigmi (obično glagola i imenica) po. Kr., nešto je više riječi o arheologiji, i to donose se u tablicama, a ispod njih navode ponajprije o arheološkim kulturama koje se se i naglasnoj paradigmi pripadajući pridjevi. tradicionalno smatraju slavenskima: praškoj, Posebna se pozornost poklanja naglašavanju penkovskoj i koločinskoj, no uvjerljivo je naj- izvedenica. Njihov naglasak je, ističe autor, više prostora posvećeno jezikoslovnim in- ovisio o valentnosti (dominantnosti, odno- terpretacijama. Razmatra se tako kakvu su sno recesivnosti) korijena i afiksa od kojih su važnost u određivanju praslavenske domo- tvorene, a generalno se može reći da “nagla- vine jezikoslovci pridavali biljnom, životinj- sak uvijek pada na početak prvoga niza mor- skom, zemljopisnom i drugom nazivlju, po- fema više valentnosti” (str. 205). Posebna su tom o rekonstrukciji prajezičnoga leksika te potpoglavlja posvećena opisu baltoslaven- naposljetku o poveznicama između slavenskoga naglasnog sustava te odnosu balto- skih i iranskih, germanskih, italskih, keltskih slavenskoga i praindoeuropskoga naglasnog i drugih jezika. Izravna posljedica različitih sustava. U jednome se potpoglavlju govori o interpretacija povijesnih, arheoloških i jezič- generativnim opisima praslavenskoga nagla- nih činjenica jesu različite teorije o prado- ska, a u završnome se potpoglavlju prikazuje movini Slavena, koje autor iznosi u posljed- što se s praslavenskom prozodijom dogodilo njem potpoglavlju. Generalno bi se sve teo- u suvremenim slavenskim jezicima. rije mogle podijeliti u dvije skupine: one koje U trećem, završnom poglavlju u knjizi pradomovinu Slavena traže sjeverno od Kar- autor se bavi pitanjem praslavenske domo- pata i one koje pradomovinu Slavena traže vine. Iako se o tome pitanju podosta pisalo u južno od Karpata. Među prvima je, a i op- stručnoj literaturi, među istraživačima ipak ćenito, najraširenija istočna teorija, prema nema jedinstva i konačnoga rješenja o nje- kojoj je slavenska pradomovina obuhvaćala mu, a vjerojatno ga, ističe autor u uvodnome istočni dio današnje Poljske, jug Bjelorusije i tekstu, nikada neće ni biti. U povijesnim se zapadni dio Ukrajine. Autohtonistička teori- vrelima, naime, Slaveni pojavljuju kasnije od ja, koju danas zastupaju samo poljski istra- drugih indoeuropskih jezičnih zajednica, a živači, pradomovinu Slavena smješta u pod- kada se tomu pridoda činjenica da se jeziko- ručje između rijeka Visle i Odre. Među teori- slovci često ne slažu oko etimologije i važno- jama koje praslavensku domovinu vide juž- sti pojedinih dijelova praslavenskoga leksika no od Karpata spominju se dunavska, koju za smještanje pradomovine te da arheologije promovirao ruski slavist Oleg Nikolaevič ja bez jezičnih, povijesnih i drugih podataka Trubačev, balkanska, koju je predložio njene može jednoznačno povezati arheološke mački slavist Heinrich Kunstmann, te teorija kulture s govornicima praslavenskoga jezi- američkoga povjesničara rumunjskoga poka, onda je jasno zašto je tako mnogo teori- drijetla Florina Curte, koji je postanak Slave- ja o smještaju praslavenske domovine. Upra- na smjestio u (donje) Podunavlje. vo se povijesnim izvorima te podatcima koje Vrijednosti knjige pridonose i bogat po- pružaju arheologija i jezikoslovlje autor bavi pis literature na kraju knjige (str. 266–283),

224 u kojem su popisani praktički svi najrelevan- Vjekoslav Ćosić tniji naslovi koji se tiču obrađene problematike, te dva kazala – “Kazalo imena” (str. (Psiho)sistematika jezika 284–289) i “Kazalo riječi” (str. 290–316) – koja će čitateljima zasigurno olakšati služe- Gustavea Guillaumea nje knjigom. Sveučilište u Zadru Suvišno je naglašavati vrijednost i važ- Zadar, 2015. nost 2. dijela Slavenske poredbene gramatike Milana Mihaljevića. Knjiga je to kojom je osvrti i prikazi u hrvatskome jezikoslovlju i filologiji uopće doista popunjena velika praznina, kako je u izvatku iz recenzije napisano na njezinoj korici. Milan Mihaljević njom se još jednom potvrdio kao vrsni poredbeni jezikoslovac, koji do svojih rješenja nikada ne dolazi slije- pim povođenjem za odabranim prethodni- Jedna od vodećih teorija jezika cima, nego ih gradi u dijalogu sa širokim kru- gom istraživača, čije poglede, kada god je to Vjekoslav je Ćosić vrhunski poznavatelj ling moguće, kritički prikazuje, suprotstavlja te vističke teorije Gustavea Guillaumea te, po nerijetko argumentirano pobija. mojem osobnom mišljenju, najkompeten- Razumijevanje inače kompleksne pro- tniji jezikoslovac u tom znanstvenom polju blematike čitatelju je olakšano zahvaljujući ne samo u Hrvatskoj, nego i šire – u zemlja- brojnim tabličnim prikazima, shemama i ma središnje Europe u kojima se izučava gi- kartama, što svakako podiže vrijednost knji- jomovski pristup u znanosti o jeziku i(li) pri- zi. Nema sumnje da će objavljivanje Slaven- mjenjuju njegova načela na dotične slavenske poredbene gramatike Milana Mihaljevi- ske i neslavenske (službene) jezike u okviru ća naići na dobar odjek u slavističkim krugo kontrastivne analize francuski vs. slavenski/ vima. Osim profesionalnih proučavatelja sla- neslavenski jezik. Njegova knjiga (Psiho)siste- venske jezične starine, za knjigom će zasigur- matika Gustavea Guillaumea nudi čitatelj- no posezati i laici zainteresirani za odnose stvu iznimno sadržajnu i intelektualno kom- među slavenskim jezicima, a veliku će korist pleksnu panoramu jedne od vodećih teorija od nje imati i studenti slavističkih studija, jezika i jezične djelatnosti nastalih na europ- koji će se na jednome mjestu moći upoznati skome tlu u prošlome stoljeću. Autor se svo- s najnovijim i najrelevantnijim dosezima po- jim dugogodišnjim predavanjem na Sveučili redbenoga proučavanja slavenskih jezika. štu u Zadru i brojnim objavljenim radovima, Josip Galić na hrvatskome i na francuskome jeziku, te sustavnim praćenjem znanstvenih događaja u gijomovskom svijetu istaknuo u istančanoj epistemološkoj obradi središnjih tema gijomovske provenijencije. Ovaj rad zadire dublje i šire u “katakom be” Guillaumeove lingvistike, koja je za mno

225 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

U knjizi za koju je napisan ovaj prikaz Ćo- sić polazi od života Gustavea Guillaumea (koji, kao što znamo, nije imao klasičan put u naobrazbi, barem ne u institucionalnome smislu), preko njegovih prvih koraka u sve- učilišnome svijetu, rađanja izvorne i danas prepoznatljive teorije u znanosti o jeziku, psihomehanike, to jest (psiho)sistematike jezika, pa sve do novijih datuma, do sljedbe- nika gijomovaca, njihovih doprinosa teoriji diljem Francuske i u nemalom broju drugih zemalja u kojima i dandanas djeluju lingvisti sljedbenici ove svakako originalne koncepcije jezika. Originalna je, između ostaloga, zato što jeziku i njegovim silnicama prilazi “uzvodno” (fr. en amont), zato što su upravo mentalne (danas bismo rekli kognitivne) operacije jedini autohtoni izvor jezičnoga ge jezikoslovce dosta apstraktna vrsta kog čina i najpouzdaniji svjedok naših izričajnih nitivne semantike. O tome svjedoče brojni odabira. Ćosić piše, razmatra i sudi gijomov- radovi objavljeni u zadnjih 20 godina, kao i skim stilom i Meilletovom metodikom (“Les nemali broj znanstvenih skupova organizi faits de langue sont qualitatifs”, “Jezične da- ranih u Francuskoj i drugdje. Ovdje treba tosti su kvalitativne”, govorio je ovaj poto- spomenuti i nedavni skup u Dijonu Gustave nji), a to znači da on ne traži istinu u/o jezi- Guillaume avec les philosophes, održan 21. i ku, nego isključivo provjerljive dokaze njego- 22. svibnja ove godine, na kojem je, između va funkcioniranja. Autor pritom rabi i kori- ostalih, sudjelovao i André Jacob, jedan od sno primjenjuje bogatu literaturu, uglavnom rijetkih živih svjedoka koji su slušali predava- nedovoljno poznatu hrvatskoj jezikoslovnoj nja Guillaumea na prestižnoj pariškoj École javnosti, posebice onu noviju čiji su nosite- Pratique des Hautes Études (Jacob je ta pre- lji mladi/mlađi gijomovci, o kojima on isto davanja pratio punih 9 godina, od 1951. do tako iscrpno piše (P. Monneret, T. Verjans, S. smrti učitelja (francuski maître) 1960. godi- Bajrić, S. Bidaud, i dr.). ne). Ćosić je zanat gijomovske lingvistike is- Ovo je djelo izvorno samom činjenicom pekao kod jednoga od najutjecajnijih sljed- da malo tko drugi u Hrvatskoj može ponudi- benika Guillaumeove teorije – prof. Gérarda ti u ovolikoj mjeri i s ovakvom znanstvenom Moigneta pod čijim je mentorstvom obra- akribijom tekst čiji sadržaj ne zaboravlja ni- nio doktorsku disertaciju na Sveučilištu Pa- šta relevantno, a temeljno i pouzdano obra- ris-Sorbonne (Paris IV). Gijomovci u svojim đuje i povijesni i suvremeni dio gijomovsko- istraživanjima i predavanjima sustavno koga univerzuma, ne samo kroz njegov sveuči- riste knjigu Moigneta simptomatičnoga na- lišni vid (karijere jezikoslovaca diljem svijeta slova Systématique de la langue française, koji se nadovezuju na Guillaumeovu episte- 1981, Paris, Klincksieck. mologiju), nego i kroz općeontološka polazi-

226 šta i sâmo razumijevanje Guillaumeove ling John L. Austin vistike. Autor ovih redaka također je nositelj kolegijâ u kojima predaje načela psihosiste- Kako djelovati riječima matike jezika, te mu je poznato koliko je in- telektualnoga i pedagoškoga napora potreb- (How to do things with words) no uložiti da bi se studentima pokazalo i do- Prevela Andrea Milanko kazalo da su “najkompleksnije jezične operacije strahovito jednostavne” (Guillaume) Disput zahvaljujući upravo heurističkoj prodorno- Zagreb, 2014. sti Guillaumove jezične teorije. Poznato je, na koncu, da u Hrvatskoj, a ni osvrti i prikazi u Francuskoj, što knjizi daje dodatnu vrijednost, ne postoje druga djela sličnoga sadrža- ja i da je ova knjiga, barem po uvjerenju njegovih prvih čitatelja, najplodnije djelo koje Iznimna važnost je autor napisao u svojoj briljantnoj sveuči- lišnoj karijeri, od odslušanih predavanja gijo- Obično se smatra da je opisivanje misli, osje- movca Gérarda Moigneta i brojnih gostova- ćaja, predmeta, činjenica ili stanja stvari te nja u Francuskoj (posebice na Sveučilištu Pa- komunikacija tih informacija jedina svrha ris-Sorbonne) pa do današnjega istančanoga i funkcija koju ima jezik. Naravno, uz to se poznavanja prostora i vremena u kojima dje- već, primjerice kod Platona, eksplicitno raz- luju Guillaumeovi sljedbenici. mišlja i o spoznajnoj dimenziji jezika, jer je Naposljetku valja spomenuti da knjiga očito da jezik nekako utječe i na našu spo- čitateljstvu nudi korisne podatke koji prido- znaju te da stoji u određenom odnosu sa sa- nose ne samo lakšem orijentiranju u upo- mim mišljenjem. No, činjenica da se jezikom znavanju sadržaja, nego i adekvatnijem ra- može štošta i činiti tek je nedavno istraživa- zumijevanju jedne od stožernih teorija je- čima jezika upala u oči. Knjiga na čiji se hr- zika u Europi i izvan nje: “Radovi Gustavea vatski prijevod ovdje osvrćemo upravo je pi- Guillaumea”, “Radovi o G. Guillaumeu i psi- onirski rad na tom području. Ugledni filozof hosistematici”, “Osnovno nazivlje psihosiste jezika, izvrsno obrazovan u klasičnoj filologi- matike jezika” (Ćosić je takvo nazivlje bio ji, za kojega neki smatraju da vjerojatno “nit- ponudio i u svom prijevodu Guillaumeove ko poput njega nije toliko ušao u sve najsit- knjige Principi teorijske lingvistike, 1988, Za- nije nijanse i finese svakodnevnoga jezika, pa greb, Globus) te “Popis imena”. čak i kad su se na prvi pogled činile posve Knjigom Vjekoslava Ćosića hrvatska jezi- nevažnima”1, John Langshaw Austin (1911. koslovna javnost obogaćuje svoj znanstveni – 1960.) usmjerio je pozornost upravo na tu korpus koji će zanimati brojne lingviste, ro- dimenziju jezika kojom se također nešto čini, maniste i druge, studente i profesore fran- kojom se mijenjaju stvari, odnosno dotadaš- cuskoga jezika u Hrvatskoj i inim zemljama čije stručno čitateljstvo rabi ili razumije hrvatski jezik. 1 Peter Stemmer. 1996. Sprachanalytische Philosophie (20. Jahrhundert). U: Tilman Borsche (ur.). Klassiker der Samir Bajrić Sprachphilosophie. München: Beck, str. 410.

227 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Fregea i Chomskoga) i neprestano se na to vraćao. Austin je lingvistički fenomenolog te se kao takav usmjerava uvijek na konkretan jezik, na konkretnu uporabu jezika, na konkretne jezične situacije koje se nama svakodnevno pojavljuju. Stoga njegova analiza re- čenica i iskaza nikad ne isključuje konkretnu situaciju u kojoj su neka rečenica ili iskaz dani, nego ih uvijek promatra u konkretnom kontekstu, što će se pokazati presudnim i za John L. ova razlikovanja. Austin Konstativi i performativi nji tijek događaja… Primjerice, kad netko vi- kne: “Pazi, auto!”, čovjek se brzo trzne, skoči Austin polazi od toga da zapravo postoje s ceste i tako izbjegne neugodan udar auto- brojni iskazi koji, iako nisu niti istiniti niti ne- mobila. Riječi su promijenile normalan tijek istiniti, zapravo nisu besmisleni, kako bi to događaja. No, krenimo redom, jer izlaganje trebalo biti prema mnogim tadašnjim filozo- ove problematike nije uopće tako jedno- fima jezika. Kao primjer takvih iskaza navodi stavno kao što se na prvi pogled čini. Stoga krštenje/imenovanje broda, oporuku, ženid- ne čudi da je i sam Austin više puta mijenjao bu, okladu i sl. Tako, kada netko u određe- koncepcije ne bi li što bolje i što logičnije us- nim okolnostima kaže: “Imenujem ovaj brod pio posložiti misli u svezi s ovom problema- Kraljica Elizabeta”, ta rečenica nije niti istini- tikom, a čini se da do samoga konca (i prera- ta niti neistinita, a ipak ima određeno znače- ne smrti) nije uspio na zadovoljavajući način nje (smisao). Štoviše, tom se rečenicom za- posložiti sve tako da bude zadovoljan. Ipak, pravo nešto čini – daje se brodu ime kojim ono što je iznio, poglavito u knjizi Kako djelo- će se on otada (i službeno pravovaljano) na- vati riječima itekako zaslužuje pozornost, pa dalje nazivati. Slično je pri obredu vjenčanja, ne čudi da je taj koncept brzo ušao u uobi- kada izricanjem određenih riječi dvoje stupa čajenu filozofsko-jezičnu i lingvističku građu. u brak sa svim društveno-pravnim posljedi- Knjiga Kako djelovati riječima zapravo je cama. Takvim iskazima ništa se ne opisuje, prvi put posthumno objavljena 1962., i to nego se nešto čini: daje se ime brodu, skla- kao zbirka sačinjena od dvanaest predava- pa se brak, daje se oporuka ili sl. Iskaze konja koja je Austin 1955. održao na sveučili- jima se nešto čini Austin naziva performa- štu Harvard. Prije toga 1952. – 1954. istu je tivima (od engl. glagola perform u značenju tematiku predavao na matičnom sveučilištu ‘izvoditi, provoditi, činiti’) te ih suprotstav- u Oxfordu, a pisati upravo o dimenziji jezi- lja iskazima kojima se nešto samo konstati- ka koju ovdje obrađuje započeo je desetak ra, a koje on naziva konstativima. Konstativi- godina ranije (osobito kad je nakon Drugo- ma se nešto opisuje (primjerice “Pada kiša.”) ga svjetskog rata držao seminare u kojima pa kao takvi oni mogu biti upravo istiniti ili su se obrađivale misli kasnog Wittgensteina, neistiniti. Za razliku od njih, performativima

228 osvrti i prikazi se nešto čini, pa oni ne mogu biti istiniti ili vedbe izvršenoga), a kad se radi o neispunja- neistiniti, ali zato mogu uspjeti ili ne uspje- vanju uvjeta pod A i B, Austin govori o proti. Tako primjerice iskaz “Obećavam da ću mašajima, i to bilo stoga što ne postoji pri- sutra doći.” nije istinit niti neistinit, ali može kladna procedura (primjerice: "Razvodim se uspjeti ili ne uspjeti ovisno o nekoliko razli- od tebe!" kao čin koji bi bio dovoljan za ra- čitih uvjeta. Austin razvrstava te uvjete u ne- zvod braka; ili: "Vrijeđam/Ogovaram te!" za koliko kategorija. U prvu kategoriju spadaju ogovaranje i sl.) ili stoga što procedura nije svakako uvjeti s obzirom na postojanje, pri- ispravno primijenjena (netko nema ovlasti ili mjenu i provedbu prikladne konvencije. Au- je osoba već u braku i sl.) ili pak što postoje stin ih navodi ovako: određene zapreke i mane za provedbu čina. Nakon postavljanja tako paradigmatskih “A. 1. Mora postojati prihvaćena konven- primjera performativa (poput iskaza za skla- cionalna procedura koja ima neki kon- panje ženidbe, krštavanje broda, oklade i sl.) vencionalan učinak, da ta procedura uk- Austin pokušava donijeti gramatičke i leksič- ljučuje to da neke osobe izriču neke riječi ke kriterije po kojima bi se nedvojbeno vi- u nekim okolnostima, i nadalje; A. 2. da u djelo da se u određenom slučaju radi o per- danom slučaju te pojedine osobe i okol- formativu. No, taj pokušaj se pokazuje izni- nosti moraju biti prikladne da bi se pri- mno tvrdim orahom, do te mjere da Austin zvala pojedina prizvana procedura.” (str. na koncu mora kompletno revidirati ovu 11). cjelovitu teoriju podjele iskaza na konstati- Drugu vrstu uvjeta on razvrstava pod B. ve i performative jer će uvidjeti da zapravo Oni se i dalje odnose na proceduru, ali na ne postoje strogi niti gramatički niti leksič- provedbu procedure. Tako “B. 1. Svi sudioni- ki kriteriji prema kojima bismo moglo biti si- ci tu proceduru moraju izvršiti i ispravno i B. gurni kada se radi o performativima, a kada 2. u cijelosti.” (str. 11). samo o konstativima, ali još više zbog toga Za razliku od ovih vrsta uvjeta (A i B) koji što svi iskazi zapravo sadrže u sebi određene se odnose na postojanje procedure, njezinu elemente "performativnosti". primjenu i provedbu, Austin uvodi i drugači- Pri pokušaju utvrđivanja gramatičkih kriju kategoriju uvjeta, koje onda, kako bi se vi- terija Austin uviđa da se većina "eksplicitnih" djela velika razlika u odnosu na A i B (latinič- (što znači da onda postoje i ne-eksplicitni, tj. ka slova), označava grčkim slovom G (gama). implicitni, odnosno “primarni”) performati- Tu se radi o unutarnjem stavu (iskrenost) i va pojavljuje upravo u formi 1. lica prezenta daljnjem ponašanju u skladu s onim što je indikativa aktiva: “Uzimam” (za ženu...), “Kr- provedeno u proceduri (dosljednost), pa stim imenom...”, “Kladim se” itd. Drugi gra- Austin u G. 1. kaže da "osoba koja sudjeluje matički oblik, više služben, jest onaj “Ovim i tako priziva proceduru, mora doista imati putem...”, kao, primjerice, u iskazu “Ovim pute misli ili osjećaje, a sudionici moraju imati tem opunomoćeni ste platiti...” (str. 42). Me- namjeru tako se i vladati, i nadalje G. 2. doi- đutim, Austin vidi da postoje i brojni dru- sta se nakon toga moraju tako i vladati." (str. gi performativi koji nemaju ovu ni prvu ni 11). Ako se ne ispune uvjeti pod G, onda se drugu gramatičku formu, ali i da se većina govori o zloporabama (bilo zbog neiskreno- ovih eksplicitnih performativa zapravo lako sti sudionika, bilo zbog nedosljednosti pro- može prevesti u neeksplicitne performative.

229 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Tako, primjerice, umjesto “Obećavam da ću biti ondje”, možemo reći: “Bit ću ondje”, a da smisao i performativnost iskaza ostaju saču- vani; ili pak umjesto eksplicitnoga performativa “Ja vas pozdravljam...”, češće susrećemo implicitni “Dobar dan!” ili neki drugi pozdrav u kojem nema nijedne eksplicitno performa- tivne gramatičke forme.2 Sljedeći je problem taj što nisu svi iskazi u 1. licu indikativa prezenta aktiva odmah i performativi, npr. “Gle- dam more.”, “Ulazim u kuću.” i sl. Osim toga, čini se da neki iskazi mogu po sebi biti i konstativi i performativi, štoviše ponekad kao da uživaju u neodređenosti, u ambigvitetu između tih dvaju polova. Promotrimo, primjerice, iskaz “Žao mi je” izrečen pošto nekomu slučajno stanemo na nogu ili sl. Taj iskaz može tada biti performativ u smislu konvencionalnoga iskaza kojim se nekomu iskazuje isprika, ali može biti i konstativ kojim se opisuju osjećaji (žalost ili sažaljenje) koje možda pritom zaista (u sebi) osjećamo; “U kazivanju da kiši nisam se ni kladio, ni do- ili pak iskaz “Sjednica je otvorena!”, kad ga kazivao, ni upozoravao, samo sam to tvrdio izrekne predsjedavajući. Taj iskaz tada može kao činjenicu.” (str. 96). Tu je tvrdnja postav- biti konstatacija da je sjednica otvorena, ljena na istu razinu s izrazito performativnim ali može biti i performativ kojim se sjedni- glagolima. ca otvara... I na koncu, svakako valja dodati i Austin stoga zaključuje da zapravo vrlo to da i same tvrdnje mogu biti performativi. rijetko imamo posla s eksplicitnim perfor- Kada, primjerice, netko kaže: “Tvrdim da...”, mativima, dok se neprestano susrećemo s onda se time nešto i čini, preciznije, nešto se implicitnim (primarnim) performativima. tvrdi. Austin to jasno pokazuje navodeći jed- U utvrđivanju toga radi li se o konstativi- nu uobičajenu rečenicu u kojoj je tvrđenje ma ili o performativima ne postoji nikakav stavljeno upravo na istu razinu s uobičaje- izvanjski kriterij (niti leksički niti gramatič- nim eksplicitnim performativnim glagolima: ki), nego to možemo znati jedino ako uzmemo u obzir čitavi kontekst, uključujući i ne- verbalne kriterije kao što su intonacija, ge- 2 “Time smo došli u pat-poziciju oko bilo kojeg jedinstve- nog i jednostavnog gramatičkog ili leksičkog kriterija” (str. stikulacija i sl. Osim toga, pokazuje se da i 43). “Istaknuli smo da nipošto ne postoji jedan jedini kri- konstativni iskazi mogu uspjeti ili ne uspje- terij tog tipa i da vrlo vjerojatno nije moguće izložiti čak ni popis svih mogućih kriterija; nadalje, oni nipošto ne bi ti, mogu biti ništavni, neiskreni itd. Primjeri- razlučili performative od konstativa jer vrlo je uobičaje- ce, iskaz “Ivanova djeca su ćelava”, kad Ivan no da se ista rečenica u različitim prigodama iskazivanja uopće nema djecu, ništavan je (čime Austin upotrebljava na oba načina, i na performativni i na konstativni” (str. 49). vrlo vješto rješava Russellov problem “da-

230 osvrti i prikazi našnjega ćelavoga kralja Francuske”); ili kad “Čin (A) ili lokucija netko kaže: “Mačka je na prostirci”, a pritom Rekao mi je: ‘Ne možeš to učiniti’. ne vjeruje da ona doista jest na prostirci, oči- Čin (B) ili ilokucija to je u pitanju neiskrenost (str. 36). Tako, da- Protivio se tomu da ja to učinim. kle, i konstativni iskazi mogu ne uspjeti, dok Čin (C.a) ili perlokucija performativni s druge strane moraju u odre- Spriječio me, obuzdao me. đenoj mjeri također odgovarati zbilji na koju Čin (C.b) se referiraju (biti istiniti bar u nekim dijelo- Zaustavio me, prizvao me pameti itd. vima). Austin također pokazuje da i konsta- Dodijavao mi je.” tivni iskazi mogu imati djelatni karakter po- Austin potom sumira još jednom ovako: put performativa. Recimo, iskaz “Vi ste stari “Prvo smo razabrali skupinu stvari koje čini- partizan!” može biti samo konstativ kojim se mo u kazivanju nečega koje smo sve skupa opisuje činjenica da je netko stari partizan te saželi rekavši da izvodimo lokucijski čin, koji u tom slučaju taj iskaz može biti istinit ili neje ugrubo ekvivalentan izricanju neke reče- istinit, ali može biti i performativ, ukoliko je nice s nekim smislom i referencijom, a to je zapravo riječ o uvredi, ogovaranju, pohvali ili pak ugrubo ekvivalentno ‘značenju’ u tradi- sl. A znati o čemu se zapravo radi možemo cionalnom smislu. Drugo, rekli smo također jedino iz sveukupnoga konteksta. da izvodimo ilokucijske činove poput obavje- štavanja, naređivanja, upozoravanja, jamče- Lokucija, ilokucija, perlokucija nja itd., tj. iskaze koji imaju neku (konvenci- onalnu) snagu. Treće, možemo također izvo- Nakon uočavanja tih i sličnih problema, a diti perlokucijske činove – to je ono do čega osobito uvidjevši da svi iskazi mogu zapra- dovodimo ili što postižemo s kazivanjem ne- vo biti performativni (ono što ih razlikuje čeg, poput privoljavanja, uvjeravanja, odvra- jesu zapravo vid, tj. namjera, okolnosti, kon- ćanja, pa čak i, recimo, iznenađivanja ili ob- tekst... pod kojim se nešto izriče), Austin kre- manjivanja.” (str. 79).3 će u novi pokušaj sistematiziranja svojih ide- Ova se razdioba može primijeniti na sva- ja o ovoj problematici. Središnja misao u ku rečenicu te se ista, uzevši u obzir i dati tom drugom dijelu jest razlikovanje snage kontekst, može tek tada cjelovito sagledati iskaza, odnosno razlikovanje jezičnih čina lo- kucije, ilokucije i perlokucije. Lokucija jest zapravo značenjski vid (uključuje i gramatičku 3 Austin dodaje: “Tu imamo dakle tri, ako ne i više, različita strukturu) bilo kojega iskaza. Ilokucija jest smisla ili dimenzije ‘upotrebe rečenice’ ili ‘upotrebe jezi- vid djelovanja, tj. ono što se čini producira- ka’ (a postoje i druge, dakako).” Svim poznavateljima filozofsko-jezične tradicije jasno je da ta rečenica pokazuje njem dotičnoga iskaza: prijeti, obećava, tvr- veliku sličnost upravo s L. Wittgensteinom, koji u kasnoj di itd; a perlokucija je sam efekt, rezultat koji fazi (vrijeme poučavanja u Cambridgeu) zastupa upravo višestruke mogućnosti uporabe jezika i rečenica, te se postiže dotičnim iskazom: netko mijenja u tom kontekstu govori o bezbrojnim jezičnim igrama. svoj dotadašnji stav, kupuje nešto, raduje se, Uz kasnoga Wittgensteina (u Cambridgeu) kao začetni- ka glavni predstavnici tzv. ordinary language philosophy bježi itd. (filozofija običnoga, svakodnevnoga jezika, za razliku od Da bi bilo jasnije o čemu se radi, donosi- filozofije idealnoga jezika) jesu zapravo istaknuti filozofi mo jedan Austinov primjer (str. 74): na Oxfordu sredinom dvadesetoga stoljeća: Gilbert Ryle, Peter Strawson i John L. Austin, zbog čega se taj pokret katkad naziva i oksfordska škola ili oksfordska filozofija.

231 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. pod svim svojim vidovima, iako i tada ostaje tom pothvatu (ne “poduhvatu” – kako pre- neka neodređenost. voditeljica navodi na str. 31). Prevoditeljica i Uzmimo za primjer iskaz “Pada kiša.” Ta stručni redaktor odradili su očito veliki po- rečenica ima svoje značenje i gramatičku sao, budući da se radi o vrlo zahtjevnom tek- strukturu. Razumiju je svi govornici hrvat- stu koji je upravo zbog autorova bazičnog skoga jezika. Lako se može utvrditi je li isti- usmjerenja na svakodnevni jezik i kontekst nita ili neistinita. No, ona može također biti snažno vezan uz konkretni nacionalni (en- upozorenje ili molba nekomu da se, recimo, gleski) jezik pa je bilo potrebno tražiti naj- makne s kiše, ili pak da zatvori prozor, ili da prikladnije izraze (ako uopće uvijek postoje) unese nešto u kuću i sl., pa je tada proma- za odgovarajuće engleske izraze i primjere.4 tramo pod vidom ilokucije. Ako slušač zbog Smatram da su u svojemu poslu uglavnom toga što smo mu rekli nešto i učini, primje- uspjeli, a kao pomoć uvijek može poslužiti i rice, makne se s kiše ili zatvori prozor, tu se kazalo na kraju knjige, u kojem su svi ključ- očituje perlokucijski vid jednoga iskaza. ni pojmovi doneseni i dvojezično (hrvatski i Austin, naravno, donosi i brojna druga engleski). Ipak, uza sve pohvale onima koji pojašnjenja, ali i probleme kako za ovu teo su radili na ovom projektu, moram priznati riju tako i za ranije inačice, obrazlažući neda još uvijek ne znam zašto su se prevodite- prestano korak po korak dobre i loše strane, ljica i redaktor za ključni termin “jezični čin” održivost i neodrživost pojedinih postava- (speech act) odlučili uzeti množinu “čino- ka. A na koncu još jednom pokušava izdvo- vi”, a ne kako bi se očekivalo i kako bi zapra- jiti i razvrstati neke glagole ovisno o njihovoj vo trebalo – “čini”. Naime, u hrvatskom jezi- ilokucijskoj snazi, iako je svjestan da je svaki ku uobičajena je praksa da kratka množina takav popis uvijek nepotpun, ali smatra da “čini” znači upravo ono na što misli Austin, i kao takav može poslužiti određenoj svrsi. dok duga množina “činovi” označava nešto Nakon Austinove smrti (1960.) teorijom drugo. No, evo kako je to na jednostavan na- jezičnih čina u različitim smjerovima daljnje- čin pojašnjeno u jednom jezičnom savjetni- ga razvoja bavilo se podosta poznatih filozof- ku u stihovima (Savjet pod naslovom “Samo skih imena (primjerice P. Grice, D. Bennett, S. čîni zaslužuju činove”): “Kad misli se na dje- Schiffer, P. F. Strawson, Derrida…), ali svaka- la, čîne nečije, / ne vjerujem da itko igdje naći ko je najznačajniji pomak učinio J. R. Searle, će / da spominju se pritom činovi. / I pravni čija je knjiga Speech Acts (objavljena 1969.) jezik, mislim čîne navodi, a to je jezik jamač- postala klasikom moderne filozofije jezika. no i crkveni. / No duga se množina čuje ina- če / kad netko činima je steko činove, / a či- Osvrt na hrvatski prijevod i izdanje

Ovdje se, dakle, svakako radi o vrlo vrijednoj 4 Na taj problem lijepo je ukazala Eike von Savigny, pre- Austinovoj knjizi, u kojoj su donesene njego- voditeljica i urednica Austinove knjige na njemačkom ve ključne misli na temu djelovanja riječima, jeziku (Reclam), koja u predgovoru ne govori o prijevodu, nego čak o “preradi”, budući da Austin rabi i analizira odnosno jezičnih čina, tako da je svake hva- upravo konkretne engleske jezične iskaze za koje se onda le vrijedno da se ova knjiga napokon poja- moraju naći odgovarajući primjeri u njemačkom jeziku. vila i na hrvatskom jeziku. Izdavaču, naklad- (E. v. Savigny. 1972. Vorbemerkung zur deutschen Bear- beitung. U: J. L. Austin. Zur Theorie der Sprechakte (How ničkoj kući Disput iz Zagreba, čestitamo na to do things with words). Reclam, str. 3.)

232 nove također ima predstava, / jer činovi su Rasprave: Časopis Instituta za 5 njeni veći dijelovi.” hrvatski jezik i jezikoslovlje U svezi s tim bilo bi zanimljivo dodati Austinovu misao kako jezik zapravo sebi ni- knjiga 40, svezak 2, str. 233–593 kada, ili gotovo nikada ne dopušta luksuz Zagreb, 2014. tzv. “sinonima”, tj. postojanja dviju različitih riječi za jednu identičnu funkciju, nego uvi- osvrti i prikazi jek polazi od toga da jezične razlike odra- žavaju razlike u fenomenima. Otkrivanjem jezičnih razlika dolazi se i na trag razlikama među stvarima.6 (Nešto slično onoj staroj: “Qui bene distinguit, bene docet!”) Kad bi se to primijenilo i na ovaj slučaj dvostru- ke množine riječi “čin” u hrvatskom jeziku, vidjelo bi se da se ipak razlikuju značenjska Hrvatski jezikoslovac Adolf polja na koja se primjenjuje duga, odnosno Bratoljub Klaić kratka množina, pa da ih je potrebno stoga i dobro razlikovati. Zanimljivo je spomenuti i Adolf Bratoljub Klaić (Bizovac, 27. VII. 1909. to da je, primjerice, u njemačkom prijevodu – Zagreb, 2. III. 1983.) kao jezikoslovac šire- ove Austinove knjige zadržan izvorni (engle- mu je krugu čitatelja poznat po svojem leksi- ski, odnosno latinski) termin “Akt” (act, ac- kografskom radu (Rječniku stranih riječi i dr.), tus), iako i njemački ima svojih prikladnih ali time njegova veličina ni u kojem slučaju termina za pokrivanje toga značenja. nije u potpunosti predstavljena. Bogata dje- Nadam se da će izdavač već u sljedećem latnost prof. Klaića uključuje prinose hrvat- izdanju ispraviti ovaj terminološki nedosta- skomu jezikoslovlju i dijalektologiji, akcento- tak te rabiti ipak prikladniju kratku množi- logiji, poredbenoj slavistici, pravopisnim pi- nu “čini”. No, sve u svemu, prijevod i knjiga tanjima. Osim što je ostavio velik broj vrijed- jako su dobro napravljeni, a važnost je objav- nih djela kao jezikoslovac, zaokupljale su ga ljivanja ovoga djela na hrvatskom jeziku izni- i teme iz književne teorije i povijesti. Bavio mna. Konačno će i svim našim studentima se tekstologijom, kazalištem i scenskim go- te široj hrvatskoj čitalačkoj znanstvenoj jav- vorom. Prevodio je i stvarao književna dje- nosti postati dostupna ova značajna knjiga s la. Treba istaknuti i njegov lektorski rad na brojnim idejama i uvidima koji su do danas Akademiji dramske umjetnosti i u kazališti- ušli u standardnu literaturu iz filozofije jezi- ma te njegov vrijedan prinos u stvaranju edi- ka i lingvistike. cije Pet stoljeća hrvatske književnosti, u ko- Ante Periša joj je priredio rječnike i tumače za više od sto pedeset autora. U čast velikomu jezikoslovnom autori- tetu i znanstveniku širokoga interesa, koji je svojim djelovanjem zadužio hrvatsku znanost, umjetnost i kulturu, povodom 30. ob 5 Zlatko Vidulić. 2014. Jezik za uho. Zagreb, str. 133. 6 Prema: P. Stemmer, nav. dj., str. 410. ljetnice njegove smrti, u Zagrebu je 6. i 7.

233 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. ožujka 2014. g. u organizaciji Instituta za hr- U drugome uvodnom članku “Pokušaj vatski jezik i jezikoslovlje i Matice hrvatske periodizacije djelatnosti Adolfa Bratolju održan znanstveni skup pod nazivom Hrvat- ba Klaića” (str. 241–251) Marko Samardži ski jezikoslovac Adolf Bratoljub Klaić, a dva- ja predlaže periodizaciju Klaićeve djelatno- deset i dva rada izložena na skupu objavljena sti, koja započinje 1926. godinom, kada je u su uz “Proslov” Željka Klaića, autorova sina, srednjoškolskom časopisu Omladina objav- u drugom, tematskom svesku Rasprava: Ča- ljena prva Klaićeva pjesma “Na grobu srpanj- sopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skih žrtava”. Klaićeva bogata i gotovo šest de- (2014.), posvećenom prof. Klaiću. setljeća duga djelatnost podijeljena je u šest U “Proslovu” (str. I–V) Željko Klaić do- razdoblja. Autor napominje da književni rad nosi nekoliko slika iz obiteljskoga života, po- i rad na Rječniku stranih riječi izmiču periodi- gled “iznutra” otkriva razdoblje nakon Dru- zaciji jer se njima bavio kroz više razdoblja. goga svjetskog rata kada njegov otac osta- Drugi je tematski ciklus u Raspravama je bez posla, sjećanje na dolazak šrajbtiša u naslovljen “Leksikograf i pravopisac Adolf njihov dom na kojemu Bratoljub Klaić ispi- Bratoljub Klaić”. U njemu se nalazi devet pri suje kartice iz kojih sastavlja svoj veliki Rječ- loga koji tematiziraju pitanja vezana uz od nik stranih riječi, sliku “svojevrsne koreografi- ređene segmente građe Klaićeva Rječnika je” dok prevodi antička djela “lupkajući de- stranih riječi te dva priloga u kojima su anali- snom nogom ritam stihova i brojeći prstima zirani Klaićevi pravopisni priručnici. lijeve ruke jambe i troheje” (str. II–III). Autor Tako je u prilogu Željke Čelić i Kristiana podsjeća na važnost njegova rada kao profe- Lewisa “Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih sora na Kazališnoj akademiji i lektora u ka- riječi” (str. 255–274) analizirano nešto više zalištima te na jezični odgoj brojnih nara- od sto riječi izdvojenih iz odabranih izda- štaja hrvatskoga glumišta. Pohađajući njenja Rječnika. Iako je uočeno da se u izdanji- gova predavanja, ističe da je shvatio da njema nakon 1978. godine, otkada Klaić nije je- gov otac “kao što nije bio homo unius libri, dini autor, pojavljuju pogreške i nesavršeno- nije bio ni homo unius idiomatis, nego je, uz sti, autori smatraju da je Rječnik stranih rije- duboko poznavanje onoga što je ‘pravilno’, u či govornicima hrvatskoga jezika “dovoljno praksi pokazivao znatnu jezičnu otvorenost pouzdan rječnički priručnik s pomoću koje- i tolerantnost” (str. III). ga mogu otkloniti dvojbe o tome kako su se Uvodne članke u Raspravama potpisuju u hrvatski jezik primale ruske riječi i te spo- Stjepan Damjanović i Marko Samardžija. U znaje mogu bez bojazni od pogreške primje- prilogu “Klaićeva poslanica profesoru Ljude- njivati i na nove riječi i pojmove koji u nj ula- vitu Jonkeu” (str. 233–239) Stjepan Damja- ze” (str. 271). nović piše o poznatoj “Poslanici profesoru Kristian Novak i Barbara Štebih Golub u Ljudevitu Jonkeu o njegovoj knjizi Književni prilogu “Germanizmi u Rječniku stranih riječi jezik u teoriji i praksi”. U poslanici Klaić raz- Bratoljuba Klaića” (str. 397–410) razmatraju matra pojedina jezična pitanja, pohvalju- što se označuje u Rječniku stranih riječi kao je profesorov rad te daje podršku prijatelju. germanizam, analiziraju preciznost etimo- Damjanović Klaićev čin karakterizira ‘’kao loških odrednica te zastupljenost germani- čin građanske hrabrosti’’ (str. 233). zama u pojedinim izdanjima rječnika.

234 osvrti i prikazi

Četiri rada u ovoj tematskoj cjelini bave neprecizne definicije iz izdanja objavljenoga se analizom obradbe naziva uspoređujući 1983. godine. obradbu u pojedinim izdanjima rječnika ili Snježana Kereković u prilogu “Strojarsko u odnosu na rječnike drugih autora u koji- nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih rije- ma se obrađuje isti korpus. Antun Halonja i či” (str. 327– 345) bavi se tehničkim odno- Milica Mihaljević u prilogu “Računalni nazi- sno strojarskim nazivima u prvim četirima vi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba izdanjima Rječnika stranih riječi, a analiza Klaića i Školske knjige” (str. 289–308) uspo- obuhvaća način definiranja pojma, leksiko- ređuju obradbe računalnih naziva u Novome grafsku obradbu rječničkoga članka te pri- rječniku stranih riječi (2012.) s obradbama u kaz dopuna novim natuknicama u svakome Rječniku stranih riječi iz 1983. te u jednojezič- od navedenih izdanja. nim hrvatskim i prijevodno-objasnidbenim Diana Stolac i Borana Morić-Mohorovi- terminološkim informatičkim rječnicima. čić u prilogu “Pomorsko nazivlje u rječnici- “Izvorni Klaićev rječnik izvrstan je za vrijeme ma Dragutina Antuna Parčića i Adolfa Bra- u kojemu je nastao, ne samo u leksikograf- toljuba Klaića” (str. 381–395) uspoređuju skim nego i u kulturnim okvirima” (str. 306), pomorsko nazivlje u Rječniku hrvatsko-tali- zaključuju autori. Međutim, smatraju da su u janskome (1901.) Dragutina Antuna Parči- izdanje iz 2012. godine “nekritički uneseni ra- ća s pomorskim nazivljem u Klaićevu Rječni- čunalni nazivi koji su nesustavno obrađeni” ku stranih riječi, objavljenom pedeset godina (str. 306–307) te ističu potrebu ujednačava- kasnije. U radu se analiziraju i zapisi pomor- nja i usustavljivanja informatičkoga i računal- skih leksikografa iz 19. stoljeća. Utvrđuje se noga nazivlja u Novome rječniku stranih riječi. da su noštromizmi u uzusnoj uporabi, dok U radu Lane Hudeček i Milice Mihalje- je u normativnoj literaturi prednost dana vić “Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku hrvatskomu nazivlju. Uzusno nazivlje zabi- stranih riječi i Novome rječniku stranih riječi lježeno je i u suvremenim pomorskim rječni- (Bratoljub Klaić i Školska knjiga)” (str. 209– cima te rječnicima stranih riječi u kojima je 325) analiziraju se nazivi jezikoslovnih grana, uvedeno i novo nazivlje pod utjecajem en- disciplina i pristupa te glasovno, pravopisno gleskoga jezika. i padežno nazivlje. “Klaićev Rječnik stranih ri- U prilozima koji se bave Rječnikom stra- ječi iz 1983. važno je vrelo pri izgradnji i nor- nih riječi tematizira se i antroponimijski kor- miranju hrvatskoga jezikoslovnog nazivlja”, pus, korpus frazema te obradba glagolskih istaknuto je u zaključku. Dodaje se također natuknica. Ističe se da je Rječnik stranih ri- da “jezikoslovno nazivlje obuhvaća velik broj ječi “ozbiljan, pouzdan i relevantan priruč- naziva, a s obzirom na vrijeme nastanka toga nik” (Petrović i Vranešević, str. 435). U prilo- rječnika te nemogućnost računalnoga pre- gu “Osobna imena u Velikome rječniku stra- traživanja treba odati priznanje sveobuhvat- nih riječi, izraza i kratica (41966.) Bratoljuba nosti i preciznosti obradbe te obuhvatu u Klaića” (str. 275–287) Anđela Frančić i Ber- to vrijeme najnovijih teorija i smjerova” (str. nardina Petrović analizirajući osobnoimen- 324). U Novome rječniku stranih riječi (2012.) ski korpus u navedenome djelu ističu auto- autorice upozoravaju na neuspješnost usu- rovu sustavnost i dosljednost u obradbi toga stavljivanja definicija te dosljedno preuzete rječničkog dijela.

235 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

Tek dva rada ovoga tematskog ciklusa bave se Klaićevim pravopisnim priručnici- ma. Mihaela Matešić u radu “Metodologija morfonološkoga pravopisa (metodološki postupci u Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine)” (str. 349–363), razmatrajući meto- dologiju sastavljanja navedenoga priručnika i normu propisanu u njemu te analizirajući njegove poveznice s drugim hrvatskim pravopisima, određuje po kojim je svojim zna- čajkama priručnik pridonio razvitku meto- dologije rada na pravopisu. Ana Mihaljević u prilogu “Usporedba fo- nološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim pravopisima” (str. 365– 380), uspoređujući fonološko nazivlje u Kla- ićevu pravopisnom priručniku Koriensko pi- sanje (1942) te Hrvatskome pravopisu (Cipra Adolf Bratoljub Klaić i Klaić, 1944.) s fonološkim nazivljem koje se upotrebljavalo u pravopisima objavljenima Maja Opašić u prilogu “Općeeuropski prije i poslije njih, prikazuje razvoj hrvatsko- frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih ga fonološkog nazivlja koje se upotrebljava u riječi Bratoljuba Klaića” (str. 411–434) građu pravopisnoj praksi s posebnim osvrtom na u Rječniku stranih riječi (1983.) uspoređuje s problem glasovnih promjena. građom u najnovijem izdanju toga rječnika Treća tematska cjelina, “Dijalektolog i ak- – Novome rječniku stranih riječi (2012.) – te centolog Adolf Bratoljub Klaić”, sadrži pet daje opis frazema i određuje njihov status u priloga. U prilogu “Klaićev pedagoški poku- rječnicima. Autorica zaključuje “da Klaićev šaj u akcentologiji” (str. 455–468) Blaženka rječnik može, kao nezaobilazno polazište Martinović analizira naglasna rješenja u Na- nekom budućem hrvatskom etimološkom glasnome sustavu standardnoga hrvatskog frazeološkom rječniku, biti važnim izvorom jezika (2013.) te uspoređuje Klaićevu nagla- proučavanju podrijetla frazema” (str. 411). snu tipologiju s Daničićevom tipologijom i Bernardina Petrović i Dunja Vranešević u današnjim prikazima utvrđujući da su Klai- prilogu “Glagolske natuknice u prvim četiri- ćevi prilozi o naglasku “karika između kodi- ma izdanjima (11951., 21958., 31962., 41966.) ficirane naglasne norme s početka prošloga Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića” (str. stoljeća i hrvatske uporabne naglasne stvar- 435–452) bave se glagolskim natuknicama nosti ukoričavane početkom ovoga stoljeća” koje se u rječničkome članku obrađuju kao (str. 456). polazna i kao izvedena natuknica te propitu- Nives Opačić u radu “Razlike u bilježenju ju prozodijske, morfološke, rječotvorne, eti- naglasaka između Naglasnoga sustava stan- mološke, stilske, terminološke i semantičke dardnoga hrvatskog jezika Bratoljuba Klai- obavijesti o glagolskoj natuknici. ća i današnjega” (str. 469–477), analiziraju-

236 osvrti i prikazi

ći razlike u bilježenju hrvatskih naglasaka u njuje natuknice koje upućuju na najcitirani- Klaićevo vrijeme (prije pedesetak godina) i u jega književnika u Rječniku stranih riječi utvr- vrijeme bliže današnjemu, pozornost posve- đujući na koji su način one povezane s Kla- ćuje poteškoćama u novijem bilježenju hr- ićevim načelima izradbe rječnika te Krležin vatskih standardnih naglasaka, poglavito na jezični utjecaj na hrvatski jezik u 20. stoljeću. slogovima s dugim refleksom staroga glasa U prilogu “Metalepsa i poigravanje funk- jata navodeći razloge koji su do njih doveli. cijama književnog teksta u humoreskama U prilogu “Klaićev opis akcentuacije val Bratoljuba Klaića” (str. 551–567) Kornelija povačkoga podravskog govora” (str. 479– Kuvač-Levačić prikazuje stilske i naratološ- 495) Tijmena Pronka analizira se akcenatski ke osobitosti Klaićeva proznoga stvaralaštva sustav valpovačkoga podravskog govora na s posebnim naglaskom na postupcima koji- temelju Klaićeva opisa govora Bizovca te se ma autor gradi specifičan humoristični uči- u usporedbi s opisima drugih dijalektologa nak utemeljen na obratu i odmaku od uspo- Klaićev opis izdvaja kao najdetaljniji i najpo- stavljenih unutartekstualnih i izvantekstual- uzdaniji. U drugome dijelu rada opisuje se nih odnosa. povlačenje naglaska s dočetnoga sloga pro- Josip Lisac u prilogu “Bratoljub Klaić i sta- zodijske riječi na početni slog, što je značaj- ri pisci hrvatski” (str. 569–576) ističe Klaiće- ka po kojoj se valpovački govor razlikuje od ve zasluge u radu na ediciji Pet stoljeća hr- ostalih slavonskih govora i koja se potvrđuje vatske književnosti te navodi da se Klaić ba- kao utjecaj mađarskoga jezika. vio djelima velikana starije hrvatske književ- Domagoj Vidović u prilogu “Naglasci u nosti, posebice Hanibala Lucića, Petra Hek- Rječniku stranih riječi i naglasnome priručni- torovića, Marina Držića i Ivana Gundulića, ku Adolfa Bratoljuba Klaića u usporedbi sa ali i drugim autorima čija djela čine opus i Školskim rječnikom hrvatskoga jezika” (str. starije i novije hrvatske književnosti. Autor 497–520) iznosi temeljne razlike u usposta- također ističe da je Klaić bio “jedan od znan- vi naglasnih tipova u navedenim priručnici- stvenika što su hrvatsku književnost tumači- ma ističući kao zajedničku značajku proved- li kao prirodnu cjelinu pisaca raznih stoljeća, bu novoštokavskih naglasnih pravila i nasto- iz raznih predjela i različitih dijalekatnih oso- janja za usustavljivanjem naglašivanja. bina” (str. 569). Prilog Marije Znike “Bratoljub Klaić i što- U posljednjem prilogu u Raspravama, kavština donje Podravine” (str. 521–530) pri- “Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedi- kazuje Klaićev opis bizovačkoga govora i poja” (str. 577–593), Sanja Perić Gavrančić Kla- djelu donjopodravskih govora na valpovač- ićeve prijevode na odabranim primjerima iz ki akcenatski tip govora i šaptinovački akce- Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip us- natski tip te obilježja bizovačkoga govora us- poređuje sa starijim prijevodima Koloma- poređuje s govorom Podravskih Podgajaca. na Raca te ih analizira u odnosu na izvornik Četvrti tematski ciklus “Adolf Bratoljub određujući načela Klaićeva prevođenja. Klaić i književnost” obuhvaća četiri priloga U prilozima u Raspravama ističe se širi- koji se bave njegovim leksikografskim, knji na znanstvenoga interesa i pogleda na teme ževnim, tekstološkim i prevoditeljskim ra- kojima se prof. Klaić bavio, izrazita primje- dom. Ivana Klinčić u radu “Miroslav Krleža u njivost spoznaja u praksi, sustavnost, preci- Rječniku stranih riječi” (str. 533–550) raščla- znost, jasnoća izraza te temeljitost i odgo-

237 vornost prema radu koji određuju njegovo Keith Langston cjeloživotno djelovanje. Radovi u Rasprava- ma poticajni su i neizostavni u svakom dalj- Čakavska prozodija. Naglasni njem istraživanju njegova velikog i značaj- nog opusa. sustavi čakavskih govora Zaključno navodimo promišljanje Željka Matica hrvatska Klaića (str. III): “Iako je pisao i značajne znan- Zagreb, 2015. stvene studije, kao leksikograf i lektor bio je dakle izraziti praktičar sposoban uočava- osvrti i prikazi ti i fleksibilno interpretirati jezična gibanja. Zato je kabinetske znanstvenike, koji – kao što je govorio – ‘pročitaju sto knjiga da bi napisali sto i prvu’, znao šaljivo zvati ‘svi ti ibi- demi i opus citatumi’. Siguran sam međutim da je negdje tamo u vječnim lovištima danas itekako zadovoljan što je kroz ovdje objav- Čakavska akcentuacija ljene radove njegovo djelo postalo predmetom znanstvenog proučavanja s popratnom Proučavanje čakavskoga narječja u sa- aparaturom u kakvu spadaju i oznake ibi- mim je temeljima hrvatske dijalektologi- dem i opus citatum.” je. Prvi hrvatski dijalektolog bio je Antun Sanja Baričević Mažuranić (1805. – 1888.), koji je opisivao svoj rodni govor Novoga Vinodolsko- ga te uspoređivao svoj čakavski govor s no- voštokavštinom i ruskim jezikom, a bio je i kao gramatičar i javni radnik, važan preporoditelj. Proučavanja čakavštine bilo je u 19. stoljeću i nakon A. Mažuranića, pa je tako Đuro Daničić uspoređivao čakavsko narječ- je sa štokavštinom držeći čakavicu hrvatskim jezikom, štokavicu srpskim. Razumije se da se takva shvaćanja nisu mogla održa- ti, bilo je u pristupu i izrazitih metodoloških slabosti (usporedba tekstova stare čakav- ske književnosti sa suvremenom govornom novoštokavštinom), a proučavanja koja su slijedila (Marcel Kušar, Ivan Milčetić, Vatro- slav Oblak itd.) imala su vrhunac u djelovanju Milana Rešetara, koji je također prouča- vao i čakavštinu (Die čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen, Jagićev Archiv, XIII, 1890–1891.). Na početku 20. stoljeća trudom Rešetarovim, Belićevim i Ivšićevim

238 osvrti i prikazi utemeljena je srednjojužnoslavenska dijalek- lje svoga rada, pa je i doktorat stekao bave- tologija kao znanstvena disciplina. U čaka- ći se tom izazovnom temom. Godine 2006. vologiji osobito su Belićeve zasluge bile znat- tiskana mu je u Bloomingtonu knjiga Čaka- ne, ponajprije u obradbi govora Novoga Vi- vian Prosody, a to je upravo dopunjena nje- nodolskoga. Poslije je (od dvadesetih godina gova disertacija. Ta je dorada bila znatna, pa do smrti 1970.) vrlo marljivo čakavštinu pro- sadrži i vrlo važne rezultate njegovih istraži- učavao Mate Hraste, a visoku ocjenu zaslu- vanja provedenih 1998. na čakavskome tere- žuju i prinosi stranih istraživača (A. Cronia, nu. Sada je Matica hrvatska u okviru biblio K. Meier, L. Jakubinskij itd.) toga doba. Na- teke inozemnih kroatista objavila prijevod kon Drugoga svjetskog rata kao izraziti čaka- te knjige s nešto dodanih momenata, a mi- volozi mnogo su radili Božidar Finka, Milan slim da bi dopuna moglo biti i puno više. Pri- Moguš i Petar Šimunović, s time da je u ča- jevod je iz pera Anite Peti-Stantić, koja je i kavologiji puno ostvario i srpski jezikoslovac koautorica dviju važnih knjiga (Hrvatsko je- Pavle Ivić. Među strancima vrlo su se afir- zično pitanje danas: Identiteti i ideologije, Za- mirali i Nizozemci Willem Vermeer, Janne- greb, 2013.; Language Planning and Natio- ke Kalsbeek, Peter Houtzagers te Austrija- nal Identity in Croatia, London – New York, nac Gerhard Neweklowsky. I drugi hrvatski 2014.) napisanih u suradnji s Keithom Langs lingvisti (Iva Lukežić, Silvana Vranić, Sanja tonom, a i drugih nekih radova. Nakon pred- Zubčić, Sanja Vulić, Lina Pliško, Ivana Kur- govorničkih riječi slijede kratice i znakovi te tović-Budja itd.) puno su se bavili čakavšti- šest dijalektoloških karata. Te je karte izra- nom, pa je 2009. izišla i sinteza o toj skupi- dio Langston prema kartama Dalibora Bro- ni dijalekata iz pera autora ovoga osvrta. No zovića, Gerharda Neweklowskoga, Božidara sve to nije ispunilo sva očekivanja i sve po- Finke i Milana Moguša. Sve su to važne kar- trebe, kao što je u znanosti prirodno. U ta- te, vrlo potrebne u knjizi. Riječ je o kartama kav kontekst proučavanja čakavskoga narje koje prikazuju prostiranje čakavštine u Hr- čja uključio se i Keith Langston, daroviti uče- vatskoj i predmigracijsko prostiranje toga nik vrijednih američkih lingvista, među koji- narječja, prostiranje čakavštine u raznim ma se isticao Edward Stankiewicz. mjestima u Gradišću i u Hrvatskoj. Zanimlji- U svim tim pitanjima čakavološkoga ra vo je da Langston ne slijedi Brozovića u tome da najznačajnije mjesto pripada upravo ak- da je u srednjem vijeku čakavice bilo i istoč- centu, najvažnijoj činjenici svega hrvatsko- no od Une, iako je takvim idejama vrlo otvo- ga dijalektološkog rada. Kako je u čakava ren, također to da Oštrc ucrtava u Sloveniju. ca očuvano mnogo starine, logično je da Riječ je o Hrastinu istraživanju u župi Oštrc je čakavski naglasak važan i u međunarod- u Žumberku (vidjeti studiju o “kanovačkom” nim znanstvenim razmjerima. Rekonstrukci- akcentu u Hrvatskoj, Filologija, 1, 1957.), ne o ja praslavenskoga akcenta u velikoj je mjeri Oštrcu u Sloveniji, s time da se i u tom Oštr- ovisila upravo o rezultatima proučavanja hr- cu kod Kostanjevice u Sloveniji također čuva vatskih govora, poglavito čakavskih. Daka- nešto čakavštine. Valja spomenuti da čakav- ko, važne uvide u akcenatska pitanja dao je sku skupinu dijalekata Langston (kao i neki i spomenuti A. Mažuranić, i svi ostali repre- drugi) dijeli na sjeverozapadne, središnje i ju- zentativni čakavolozi. Keith Langston upra- goistočne govore, ne kao Brozović i neki dru- vo je u čakavskoj prozodiji našao udarno po- gi na šest jedinica. U uvodu navode se ciljevi

239 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. knjige, a prvenstveno je riječ o prozodijskih sustava. Tu vidi- obuhvatnoj raščlambi čakav- mo da praslavenski akut daje skoga naglašavanja. Pritom se kratkosilazni naglasak, dugi rabi i primjenjuje nova fono- neoakut se čuva, dugosilazni loškoteorijska literatura, ali i kratkosilazni akcent ostaju uz nastojanje da knjiga bude takvima, kratki neoakut ima pristupačna i nestručnjacima. isti rezultat kao praslavenski Tipičnim čakavskim obilježji- akut, kratkosilazni naglasak. ma autor drži naglasni sustav, Ovdje s obzirom na težinu duljenje vokala ispred sona- Keith Langston problematike ne ćemo ulaziti nata, reflekse praslavenskiht’ u mnoštvo spoznaja koje do- i d’, reflekse nizovajt , jd, reflekse nizačr , ču- nosi Keith Langston. Na kraju je opsežan po- vanje l u završnoj poziciji u slogu, modifika- pis literature, tu su i izvori podataka o poje- ciju konsonantskih skupina, vokalizaciju je- dinim govorima, uključujući i one neobjav- rova u slaboj poziciji, reflekse praslavensko- ljene. Dobro je da je redovito navedeno koga prednjeg nazala iza palatala. joj čakavštini pripadaju pojedini govori, sje- Poglavlje o fonetskim značajkama čakav- verozapadnoj, središnjoj ili jugoistočnoj. skih akcenatskih sustava vrlo je važno jer je Prijevod Anite Peti-Stantić ugodno se či takvih istraživanja bilo malo i jer se donose ta i sigurno je da je u njega uložen veliki trud. podatci utvrđeni snimanjem u većem bro- No, naravno, nije Kali – Kalija (str. 71), nije ju mjesta (Grižane, Hreljin, Jadranovo, Novi, Sali – Salija (str. 360), kako čitamo i na dru- Crikvenica, Jardasi, Viškovo). Šteta je da ba- gim stranicama. Genitiv je Kali, Sali, kako je rem jedno istraživanje nije provedeno jugo- to tumačio Božidar Finka (Problem obliko- istočnije. Tu nalazimo nove podatke o ne vanja mjesnih imena tipa Kali i Sali, Zbornik naglašenim duljinama, a osobito je vrijed- radova povodom 70. godišnjice života akade- na spoznaja da je akut temeljno ravan, a ne mika Jovana Vukovića, Sarajevo, 1977.; Vje- uzlazan naglasak. Proučavanjem u trećem snik, 3. veljače 1977.). Također, nije dobro poglavlju fonologije čakavskih prozodijskih Hrasteu (str. 133, 261), treba biti Hrasti. Ovi- sustava istaknuta je uloga sloga u okviru rije- si o akcentu, Jonke (gdje je naglašeni vokal či te uloga more u okviru naglašenog vokala. kratak) – Jonkea, ali Hraste (gdje je naglašeni Pritom je kratki naglašeni vokal uvijek jed- vokal dug) – Hrasti. Ipak je ponegdje isprav- nomoran, dugi uvijek dvomoran. Raspravlja no, npr. kada čitamo “Prema Hrastinu opi- autor o kraćenju dugih vokala te o duljenji- su” (str. 360). ma, pri čemu je riječ o duljenjima vokala u Svakako je vrlo korisno i dobro da je pre- zatvorenim slogovima, o duljenjima vokala vedena dragocjena Langstonova monogra- u nezavršnim otvorenim slogovima te o “ka- fija. Njezino je značenje neosporno i sigur- novačkom” duljenju. Veoma je vrijedno ras no može mnogo pomoći našim čakavolozi- pravljanje o ulozi prozodijskih alternacija u ma, osobito sada kada nam je ta monografi- deklinaciji imenica i pridjeva te u konjugaciji ja lako pristupačna i na hrvatskom. glagola. Analiziraju se akcenatski tipovi ime- Josip Lisac nica, pridjeva i glagola. U šestom poglavlju govori autor o povijesnom razvoju čakavskih

240 Kruno Krstić ti potrebu temeljite pretrage njegovih bele- trističkih nastojanja (poezija i proza), kao i Studije, rasprave i članci književne kritike. U izboru Krstićevih tekstova o književnosti i hrvatskim kulturnim pita Priredio Božidar Petrač njima valja istaknuti njegov članak “Konsti- tutivni elementi lirike”. Zna se da je o lirici u Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, svjetskim razmjerima pisano mnogo, a vrlo Glas Koncila, Društvo hrvatskih književnika vrijednim držim taj dosad teško dostupan Zagreb, 2015. prinos. No čitateljima će biti zanimljiviji prilog “Kako piše gospodin M. Krleža”, objav- osvrti i prikazi ljen 1935. u Zagrebu kao posebna brošura, nedavno i u jednom našem književnom ča- sopisu. Tu je Krstićeva kritičnost velika, ali je izvanredan i Krležin potez kad je Krunu Kr- Vrijedan izbor iz opusa Krune stića 1951. doveo u Zagreb, u ustanovu koju Krstića je bio upravo utemeljio (Leksikografski zavod), iako je znao tko je napisao tekst pot- Poznato je da je Kruno Krstić (1905. – 1987.) pisan pseudonimom Marc Tween. Napomi- bio veliki hrvatski intelektualac 20. stoljeća, njem da je tu knjižicu objavila Moderna soci- također da mu se rad nije odvijao u dobrim jalna knjižnica, ne Moderna socijalna kroni- uvjetima, pa stoga ni s objavljivanjem njeka, kako to na više mjesta piše Petrač. I drugi govih tekstova nije bilo prave sreće. Među- uvršteni članci u tom dijelu knjige vrlo su zatim, očite vrijednosti znanstvenoga i kultur- nimljivi, posebno tekst o Andriji Kačiću Mi- noga rada ipak dolaze na vidjelo, prije ili po- ošiću. Krstić je, naime, među prvima dobro slije. Tako je u suradnji Leksikografskoga za- razumio značenje Kačićevo, poglavito u po- voda Miroslav Krleža, Glasa Koncila i Druš- vijesti hrvatskoga književnog jezika. tva hrvatskih književnika upravo objavljena dragocjena knjiga toga autora. Znatne je vrijednosti da je do objave te knjige došlo, valja pohvaliti i suradnju triju nakladnika, pa i Bo- židara Petrača, priređivača knjige, i Antuna Vujića, pisca predgovorničkih riječi. U knjizi je Krstićev svestrani rad dobro predstavljen. Najprije čitamo njegove radove o književno- sti, zatim radove o hrvatskom jeziku, potom enciklopedijske tekstove i priloge o filozofi- ji. Na kraju je dosta opsežan pogovor prire- đivača knjige, životopis Krune Krstića, izbor iz bibliografije njegovih radova, izbor iz literature o Krstiću i priređivačeva napomena. Relativno je slabo poznat Krstićev inte- Kruno res za književnost. Pritom moramo naglasi- Krstić

241 Razumije se, golema su značenja upra- Maja Polić i Petar Strčić vo Krstićevi članci o hrvatskom jeziku pisani od 1940. do 1944. Pisao je Krstić o mate- Kalendar Istran 1869. i 1870. rinskom jeziku tako dobro da je očito kako je specijalizaciju u Francuskoj tridesetih godi- godine na iskoristio izvanredno. Uzorno je Krstić ra- Prvo glasilo Hrvata Istre i zlikovao jezičnu dijakroniju i sinkroniju, po- kvarnerskih otoka uzdano narodni govor i književni/standar- Državni arhiv u Pazinu, Povijesno društvo dni jezik. U teškim vremenima djelovao je Rijeka, Matica hrvatska Kastav Krstić umjereno. Bio je veliki pobornik sre- Pazin – Rijeka, 2015., 175 str. đenoga stanja u hrvatskom jezikoslovlju, ali i stanovita brana onima koji su se trudili oko osvrti i prikazi što većega razlikovanja hrvatskoga i srpskoga jezika. U slavnom članku iz 1942. prikazao je “povijesni put hrvatskoga književnog jezika” bolje nego itko prije njega, a vjerojat- Prvo glasilo Hrvata Istre i no je da je taj rad bio utjecajan i u budućim kvarnerskih otoka proučavanjima. Enciklopedijska djelatnost Krune Krstića Maja Polić i Petar Strčić autori su studije po- bila je velika, a pohvalno je da je u njegovu svećene kalendaru Istran iz 1869. i 1870. go- novu knjigu uvršten izbor i iz njegovih enci- dine. Autori opisuju tijek političkih sukoba klopedijskih članaka. između talijanaških i hrvatskih te slovenskih Obrazovan prvenstveno kao filozof, Kru- političara u Istri i Kvarneru u periodu koji je no Krstić zaslužan je i kao filozofijski pisac. prethodio izdavanju kalendara. Među Hr- Dobro je da je tu u nekoj mjeri zastupljen i vatima i Slovencima osobito su na politič- njegov interes za psihologiju. kome planu djelovali svećenici Juraj Dobri- U pogovoru Petrač je Krstića prikazao la, Vjekoslav Spinčić, Matko Mandić, Franjo svestrano i s pouzdanim razumijevanjem, a Ravnik, Antun Karabaić te Mate Bastian, o slijedi solidni životopis. Slabija je bibliografi- čemu se daje pregled u poglavlju naslova ja, jer Petraču nije bilo poznato izdanje Krsti- “Prilike na istarskome prostoru u preporod- ćeva arbanaško-albansko-hrvatskoga rječni- nome razdoblju” (str. 11–17). Poseban je na- ka, Struga, 2009. Još je površniji izbor iz litera- glasak u knjizi stavljen na rad Slovenca Fra- ture o Kruni Krstiću. Izostavljen je npr. tekst nje Ravnika. On je bio pokretač kalendara objavljen 2006. u zborniku u čast akademi- Istran, čija su oba godišta tiskana u Ljublja- ka Miroslava Šicela, a ima i drugih slabosti. ni na hrvatskome jeziku (“Preporoditelj Fra- Slabo je provedena i korektura. Moglo bi se njo/Fran Ravnik” – str. 18, “Djelovanje” – str. navesti niz primjera, međutim, ovdje navo- 19–26, “Dozrelost situacije za nakladnički dim samo da, npr., na 137. str. čitamo Dan- iskorak” – str. 27–28). Financijsku potporu čić umjesto Daničić, a to nije jedina slabost za izdavanje dvaju godišta kalendara bili su na toj stranici. Kako se i moglo očekivati, i u osigurali biskupi Juraj Dobrila i Bartolomej izvrsnoj knjizi zalome se i neuspjela mjesta. Legat. U dva godišta kalendara kao auto- Josip Lisac ri bili su zastupljeni Juraj Dobrila, Petar Stu-

242 osvrti i prikazi denac, Medo Pucić, Matko mi posta kroz četiri godišnja Laginja, Vjekoslav Spinčić, doba te pomični datumi cr- Vinko Zamlić i Ivan Lučić. kvenih blagdana). Usto, ka- Polić i Strčić ukratko daju lendar je sadržavao tekstove presjek kroz sadržaj obaju o pitanjima za koja se vjero- godišta (“Kalendar Istran” valo da djeluju poučno na – str. 29–36), ističući da narod u Istri te se mogu prije odjek objavljivanja ovo- mijeniti u praksi. Tako su u ga godišnjaka bio povoljan prvome godištu tiskani ro- te da je utro put izdavanju doslovlje cara i kralja Franje novina Naša sloga. Naime, Josipa I., sedamdeset narod- biskup Juraj Dobrila preki- nih poslovica južnih Slave- nuo je financijsku pomoć na, tri basne, savjeti o pre- za objavljivanje kalendara poznavanju i liječenju gro- Istran i usmjerio svoje sna- znice, savjeti o poljoprivre- ge na izdavanje navedenih novina. Pretpo- di i popis datuma održavanja pojedinih saj- stavlja se da je do toga došlo iz praktičnih mova u Trstu, Istri i Kvarneru. Drugo godište razloga – kalendar je bio godišnjak, dok su ima sličnu strukturu sadržaja, u kojoj se uz novine izlazile češće te se njima moglo snaž- kalendar nastoji dati neke praktične savjete nije utjecati na narod u Istri (usp. “Rezulta- o životu i radu ljudi (argumentaciju o pozi- ti i odjeci” – str. 37–39, “Pojava nove edici- tivnoj strani školovanja svih slojeva stanov- je” – str. 40–41 te “Utjecaj kalendara Istran ništva, štetnosti krađa poljoprivrednih prona pojavu Naše sloge” – str. 42–45). Dono- izvoda na poluotoku, gospodarenju šuma- se se detalji o okolnostima izdavanja novina ma i sl.). Polić i Strčić zaključuju da su u pr- i o razmimoilaženjima između Jurja Dobrile vome godištu kalendara zastupljeni politički i Franje Ravnika oko pitanja sudbine kalen- “južnoslavenski orijentirani autori”, dok su u dara Istran. Uz praktične razloge odustajanja drugome autori “oštroga hrvatskog opredje- od izdavanja kalendara u korist novina, isti- ljenja” (str. 57). če se i mogući osobni sukob između Ravni- Autori su donijeli zanimljiv prikaz poli- ka i Dobrile (“O Našoj slogi” – str. 47, “Ka no- tičkih i društvenih kretanja u Istri i Kvarneru voj ediciji” – str. 48, “Tko će preuzeti uredniš- u vrijeme izdavanja kalendara Istran i novina tvo Naše sloge” – str. 49–54, “Oprez biskupa Naša sloga, koje su ga zamijenile kao sred- Dobrile”, str. 55, “Zaključni osvrt”, str. 56–58). stvo osvještavanja Hrvata i Slovenaca u Istri. Pretisak kalendara Istran za 1869. i 1870. Vrijedan prilog temi svakako je pretisak dva- godinu priložen je u završnome dijelu knjige ju godišta kalendara, čime čitatelj ima mo- (str. 77–174.). Oba godišta sadrže popise ka- gućnost proučiti njegov sadržaj, budući da, toličkih blagdana kroz mjesec, oznake mje- ističu autori studije, nije sačuvano mnogo sečevih mijena po tjednima te vrijeme izla- originalnih primjeraka (str. 29). Djelomič- ska i zalaska Sunca. Posebno su na početku ni pretisci kalendara bili su objavljeni 1969. oba sveščića izdvojene oznake i opaske za i 1970. godine u Rijeci, dakle pred četrdeset i pravilno korištenje kalendara (npr. oznake pet godina u uredništvu Petra Strčića. blagdana ili posta, mjesečevih mijena, datu- Ozren Kosanović

243 Mate Kovačević Knjiga ukupno sadrži 507 stranica A5 for- mata i podijeljena je na 10 poglavlja. Rezul- Sudbina hercegbosanskih tat je višegodišnjega bavljenja stanjem na- stalim u tijeku i poslije zadnjih ratova na Bal- Hrvata kanu. Priloge okupljene u knjizi autor je tije- – Suverenost u okviru EU kom zadnjih godina objavljivao u novinama federalizma i časopisima te izlagao na javnim tribinama. Onaj tko redovito čita Hrvatsko slovo, može Hrvatska kulturna zaklada – Hrvatsko slovo 2014. se prisjetiti autorovih kolumni u tom tjedniku u razdoblju od listopada 2006. godine do osvrti i prikazi ožujka 2010. godine. Njihovo objavljivanje u ovoj knjizi zasigurno će ih otrgnuti zaboravu. No, kako su kolumne pisane kao posebne cjeline za svakoga tjednog čitatelja, i u ovoj Suverenost u okviru federalizma se knjizi može početi s čitanjem na bilo kojoj EU-a stranici. Ipak, najbolje je krenuti od početka, kako bismo na kraju knjige, kao nekakvu re- Pozamašna knjiga Mate Kovačevića Sudbina kapitulaciju i zaključak, mogli pročitati au- hercegbosanskih Hrvata – Suverenost u okvi- torova predavanja s javnih tribina održava- ru EU federalizma u izdanju Hrvatske kulturnih nešto prije i poslije ulaska Hrvatske u EU. ne zaklade – Hrvatskoga slova tiskana je u Knjiga je uređena po svim pravilima uređi- travnju 2014. godine. Dakle, godina je dana vačke struke. Na njezinu se kraju nalaze cje- od izdavanja, što ne znači da je kasno za nje- lovita “Rezolucija Europskoga parlamenta o zin prikaz u časopisu. S obzirom na tematiku izvješću o napretku BiH za 2013. godinu”, sa- i sadržaj može se reći da kasno nije jer je ri- žetak, imensko kazalo, predmetno kazalo, tri ječ o zemlji u kojoj se sudaraju civilizacije i u recenzije poznatih i kompetentnih osoba za kojoj do sada nitko nije pronašao pravu mje- građu koja se u knjizi nalazi te, najzad, kratka ru za suživot naroda koji u njoj žive, a da pri- bilješka o piscu. tom nije favoriziran jedan u odnosu na osta- Već u predgovoru autor ocrtava glavne le; tim više što se radi o Hrvatima u Bosni i smjernice, tj. govori o ugroženosti Hrvata ka- Hercegovini, kao njezinu jedinom autohto- tolika od 16. st. do danas ističući da su oni nom narodu. usprkos svim nedaćama pokazali “iznimnu Pišući ovaj tekst doživio sam zanimljivu otpornost i životnu vitalnost” te opstali. Vi- koincidenciju. Naime, dok ovo pišem, gle- talnost su pokazali i tvorci obrazaca optuži- dam slijetanje zrakoplova Alitalije u sarajev- vanja hercegbosanskih Hrvata na razne nači- sku zračnu luku iz kojega izlazi i na tlo BiH ne, sve do heretičnosti. stupa sv. otac Franjo. Dolaskom Svetoga Oca Prvo poglavlje knjige autor je znakovi- u Sarajevo moguće je očekivati da će se u to naslovio “U vrtlogu heretičke povijesti”. BiH riješiti barem neki od problema koji tište Unutar toga poglavlja Kovačević navodi po- Hrvate, a koje je s razlogom, ponekad i fana- vijesne činjenice koje su uzrokovale rato- tično, u svojim kolumnama tijekom više gove na tlu raspadnute Jugoslavije. Ne propu- dina navodio Mate Kovačević. šta navesti podatak da je strategiju srbijan-

244 osvrti i prikazi skoga teritorijalnog širenja preko Drine (po (Bošnjaka) i Hrvata nije održiva jer su Hrva- Šufflayu “ponor svjetova”) zacrtao Ilija Gara- ti manjina u Federaciji. Izvrgnuti su nadgla- šanin svojim Načrtanijama davne 1844. go- savanju, pa čak i tome da im Muslimani iza- dine. Srpski plan da uspostavi zapadnu gra- biru člana predsjedništva i druge dužnosnike nicu na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag, iako nemaju podršku hrvatskoga glasačkog kao i britansko-francuski interes na Balkanu tijela. “Ovlasti visokog predstavnika UN-a spriječila je Hrvatska vojno-redarstvenim u BiH mnogo su nezakonitije od onih koje akcijama Bljesak i Oluja, što je bio preduvjet su imali kolonijalni dužnosnici u 19. stolje- za prekid rata u BiH. No, Britanci se nakon ću (Indija, američke kolonije) jer on ima ulo- smrti prvoga hrvatskog predsjednika okre- gu policajca, sudca, porotnika i izvršitelja, ću prema istoku, provodeći detuđmanizaci- jednom riječju, ima neograničene ovlasti”, ju nakon 3. siječnja 2000. godine, koja je bila konstatira Kovačević. Krše se čak i ona pra- potpomognuta domaćim izdajnicima (V. va Hrvata u BiH koja im garantira Dayton- Pusić; Agresija Hrvatske na BiH). Težište se u ski sporazum. U tom i takvom procesu au- ovome dijelu knjige stavlja na Britansko-hel- tor bez sustezanja navodi sve aktere politič- sinšku skupinu za ljudska prava (BHHRG), ke scene u BiH te zaključuje: “Kada u samom koja je boravila u Mostaru nakon zahlađe- UN-ovom režimu vlada bezakonje, onda se nja odnosa između međunarodne zajedni- u BiH nikada ne može pomaknuti demokra- ce i tamošnjih Hrvata, što je bila posljedica cija i stabilnost.” Daytonskoga sporazuma, za koji Kovačević Na jednom predavanju u Matici hrvat- kaže sljedeće: “Odredbe Daytona bile su bi- skoj u Zadru Kovačević je razradio pitanje zantinske u svojoj složenosti i preko njih je mogućnosti opstanka BiH kao samostalne međunarodna zajednica u BiH nametala de- državne cjeline. Konstatirao je pritom da je mokraciju odozgo.” Autor opisuje ulogu vi- to “danas najsloženija državna tvorevina, na sokih predstavnika međunarodne zajednice, čiju prošlost, sadašnjost i budućnost različi- posebno Wolfganga Petritscha, čijom je sa- to gledaju 3 današnja državotvorna naroda movoljom izvršen napad na hrvatsku zajed- (Bošnjaci – Muslimani, Srbi i Hrvati)”, a i ra- nicu u BiH i vodeću stranku HDZ. Zatvoreno zličite velevlasti malo vjeruju u njezinu sa- je, naime, čak šest podružnica Hercegovač- mostalnu budućnost. Kao dobro upućena ke banke, a nakon napada na istu u Mosta- osoba, on polazi od činjenice da su padom ru (6. travnja 2001. g.) otuđena je i veća svo- NDH-a stvorene federalne jedinice od neka- ta novca. Podsjeća nas i na to da je međuna- dašnjega hrvatskog državnog prostora (Ba- rodna zajednica u tom vremenu željela razo- novine Hrvatske), da niti jedna oporbena riti tradicionalnu strukturu Bosne, sve preko grupacija u inozemstvu u razdoblju od pe- visokih predstavnika i OESS-a, koji su legal- deset godina nakon Drugoga svjetskog rata no izabrane dužnosnike iz redova Hrvata već u rješavanju hrvatskoga pitanja nije izdvajala 1996. godine proglašavali nepodobnima, jer BiH te da su dvije bivše jugoslavenske repu- oni znaju “koje stranke i političari mogu pro- blike (SRH i SR BiH) trebale biti bar konfede- gurati provedbu Daytona”. Kada to nije us- ralnim ugovorom povezane u jednu držav- pijevalo, nastalo je ocrnjivanje i optuživa- nu cjelinu. Priznaje da je potkraj 80-ih i po- nje za korupciju. Autor ističe da podjela BiH četkom 90-ih godina prošloga stoljeća i sam na Republiku Srpsku i Federaciju Muslimana predsjednik dr. Franjo Tuđman slično gledao

245 ZADARSKA SMOTRA 4 2015. na taj problem, dok Hrvati u BiH nisu sret- rij unutar Federacije BiH da bi onda ojača- ni što nisu ušli u sastav matične države, za ni (u međuvremenu i brojčano ojačani) isto koju su se itekako borili u našem obrambe- napravili i Srbima u RS-u. Stoga je razumlji- nom ratu. Međutim, zato žele biti slobodni i vo, iako nelogično, uzimajući u obzir način jednakopravni u zajedničkoj državi BiH, što na koji je RS nastala i zločine koje su poči- nije previše. nili Srbi nad dva druga naroda, da se i sam Slijede kolumne koje je Mate Kovačević Milorad Dodik, najveći osporavatelj sarajev- objavljivao u Hrvatskom slovu od 6. listopa- skoga centralizma, pretvorio u zagovornika da 2006. godine do 9. ožujka 2007. godine, jednakopravnosti hrvatskoga naroda. Čak je prateći iz tjedna u tjedan sva događanja u i tadašnji visoki predstavnik međunarodne BiH povezana s vanjskim faktorima. Glavni zajednice Christian Shwarz Schilling postao uzrok neravnopravna položaja Hrvata vidi pristalica toga da Hrvati kao većinski narod ponajprije u njihovoj međusobnoj podijelje- od Drvara do Stoca mogu utemeljiti vlasti- nosti, gdje jedni traže pomoć kod Bošnjaka/ ti teritorijalni ustroj. No Schillingova najava Muslimana, a drugi kod Srba. Problem vidi odlaska potvrda je da politiku u BiH vode u tome što su Srbi svoju RS očistili od Hr- neki iz drugih središta moći. vata, a Federaciju s većinskim Muslimanima Dobro zapaža da je srpsko pitanje veza- to tek čeka. Daljnji problem vidi u tome što no za ono na Kosovu i ono zapadno od Dri- Hrvati nemaju teritorijalnu autonomiju niti ne, ali postavlja i pitanje: “Može li na sva pomoć političkih elita u Zagrebu. Ne treba otvorena pitanja odgovor Zagreba biti vo- zaboraviti da je trećosiječanjska politika za- đenje samo jedne smiješne i nedefinirane boravila na Hrvate u BiH. Što reći za pred- politike nacionalnih probitaka?” (str. 90, st. sjednika Vlade RH Ivu Sanadera, koji je Hr- 1). Dodaje također da lomljenje moći hrvatima u BiH poručivao: “Vaš glavni grad nije vatske države nakon smrti Franje Tuđmana Zagreb” (str. 57), ili za izjavu Stjepana Mesi- nije samo dovelo u pitanje opstojnost Hrva- ća: “Budućim balkanskim Europejcima ne bi ta u BiH, nego i suverenost same Hrvatske. trebalo biti važno s koje će strane granice ži- “Razočarana Hrvatska lako može postati lak vjeti, kad će sve ionako nestati integracijom plijen susjednih država” (str. 91, str. 4), kaže u EU” (str. 58). Takve izjave gode Muslimani- autor knjige, zbog čega hrvatski političari u ma, a na Hrvate djeluju porazno. Zbog priti- Hrvatskoj i BiH trebaju prepoznati moguće saka iseljavaju u Hrvatsku i druge zemlje, pa dogovore Muslimana i Srba na štetu Hrva- tako povećavaju nadu Muslimanima za izla- ta u BiH. Nestankom Hrvata u BiH izravno je zak na hercegovačko Jadransko more. Priti- ugrožena i sama Hrvatska. Umjesto vođenja sak raste do te mjere da vjerski vođe planira- politike nacionalnih interesa, u Hrvatskoj su ju graditi džamiju na temeljima nikad posto- trećosiječanjske političke elite inaugurirale jeće džamije u Neumu. Ako su Sarajevo na- cirkus koji sada dolazi na naplatu. Poglavlje pustili Gertruda Munitić i sveučilišni profe- autor zaključuje sljedećom rečenicom: “Vr- sor Dragoljub Stojanov, onda je jasno da ni sta politike koja će biti vođena prema kon- u urbanoj bošnjačkoj sredini nije moguć su- stitutivnim narodima u BiH odredit će nje- život Bošnjaka s drugim narodima. Zapaža i zin vijek trajanja” (str. 74). na vrijeme upozorava da čišćenjem od Hrva- U drugo poglavlje, naslovljeno “Reisov ista Bošnjaci/Muslimani žele povećati terito- lamizam”, autor je ugradio svoje kolumne iz

246 osvrti i prikazi

Hrvatskoga slova od 16. ožujka do 29. lipnja bolji prijedlog od svih hrvatskih stranaka 2007. g. U njima Kovačević ističe islamsku dao predsjednik HDZ-a Dragan Čović, koji ofenzivu prema Hrvatima u Federaciji u BiH je predložio da se BiH uredi u četiri federal- te vidi u tome pokušaj da se Hrvate prisili na ne jedinice – srpsku, hrvatsku i musliman- iseljavanje, čime bi bila stvorena jednonaci- sku, dok bi glavni grad Sarajevo kao simbol onalna državu u kojoj su Hrvati nepostojeći jedinstvene države trebao postati poseban narod. Predvodnik je takva procesa reis Mu- distrikt, koji bi podjednako bio srpski, musli- stafa Cerić, koji otvoreno kršćansko stanov- manski i hrvatski. Temeljem toga autor knji- ništvo svrstava u drugi razred. Usto se gra- ge u svojoj kolumni od 29. lipnja 2007. godi- de muslimanski vjerski objekti pa se mijenja ne kaže: “Od hrvatskih prijedloga Čovićev je izgled mnogih bosanskohercegovačkih gra- najuravnoteženiji, jer vodi računa o jednako- dova. Reisovi su istupi poziv muslimanskim pravnosti kao i interesima svih triju naroda.” unitaristima da pojačaju pritisak na Hrvate. Od četvrtoga do devetoga poglavlja na- U tom se svjetlu može promatrati istup Hari- laze se kolumne iz Hrvatskog slova od 4. sisa Silajdžića, koji Hrvate ne smatra sugovor- ječnja 2008. godine do 12. ožujke 2010. godi- nicima, kao i činjenicu da među Muslimani- ne. U njima autor prati daljnja zbivanja koja ma nema baš nikoga tko bi bio za jednako- u BiH i okruženju pomalo daju jasniju sliku pravno uređenu državu. stanja. I iz Europskoga parlamenta, ovaj put Ipak se pojavljuje pokoji glas u korist Hr- preko gospođe Doris Pack, stiže glas da se vata. Tako autor navodi izjavu nuncija u BiH, u BiH nijedan entitet ne može jednostavno Alessandra D’Erica, da se katolici u Hercego- ukinuti. Iako se i dalje čuju neprimjerene op- vini mogu bolje organizirati, a ne prepozna- tužbe iz Haaga na račun Hrvata, Mate Kova- ju li to, mogu biti zadnji promatrači koji ne- čević nije propustio kazati da su u Banovini moćno ispraćaju vlastiti narod u groblje. S Hrvatskoj bili Istočni Srijem, cijela BiH (Mu- tim u vezi ističe i Rajka Vasića (Srbina), koji slimani su se tada smatrali Hrvatima), Boka kaže da Federaciju treba rastaviti na musli- kotorska, dijelovi Bačke i Sandžak, koji je još mansku Bosnu i hrvatsku Herceg-Bosnu. U 1990. izražavao svoje hrvatstvo, dok je u bri- negativnome tonu navodi i novoizabrano- tanskoj režiji Bosna i Hercegovina podijelje- ga predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, na između Srba i Muslimana. Onima koji ne koji obećava ukinuti pravo glasa državljani- žele priznati treći entitet u BiH kaže da sva- ma koji žive u BiH, ali i Franju Topića, koji ci- ki od tri naroda ima posebno izgrađene kul- nično poručuje Hrvatima da prije pregovo- ture, različite vjere, posjeduje svijest o vlasti- ra o ustroju Federacije priznaju BiH svojom tosti, a gledano šire, pripada različitim civi- državom. Usprkos tome, gospodin Mate Ko- lizacijama. Ima on odgovor i na Carlinu be- vačević zrači optimizmom te šalje sljedeću zobraznu izjavu da su svi Hrvati “podli kur- poruku: “Hrvati su ipak, kao temeljni narod vini sinovi”. Naime, kolumnu od 21. ožujka preživjeli u BiH petostoljetne osmanske za- 2008. godine naslovio je Huda baba. Ponov- brane, progone, mučenja, islamizaciju i ubi- no nije poštedio Mesića i trećosiječanjsku janja pa će preživjeti i najnovije nasrtaje mu- vlast u Hrvatskoj. Istaknuo je također da Hr- slimanskih vlasti.” U svojoj kolumni od 8. lip- vati u BiH, ako žele biti ravnopravni s drugim nja 2007. godine daje naznaku da se pojavi- dvama narodima, trebaju snažnije podupri- lo svjetlo na kraju tunela, jer je do tada naj- jeti Dragana Čovića.

247 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

ne mogu zaobići jer jezivo govori o položaju Hrvata u BiH: “Razapet između Sarajeva i Za- greba ostaje onaj kristovski vapaj – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (str. 352). Dalje autor navodi tezu haškoga tužite- lja Douglasa Stringera da su Hrvati htjeli biti jednakopravni s druga dva naroda jer će se u protivnom odvojiti iz sastava BiH. General Slobodan Praljak odgovorio mu je da on to i danas zastupa, a Mate Kovačević dodao: “Ne samo Praljak, nego i svaki čovjek kojemu je do ljudskog dostojanstva i slobode.” U zadnjoj kolumni devetoga poglavlja autor knjige poručuje i upozorava: “Ako se Hrvati ubrzo na razini Federacije ne izbore za vlastiti teritorijalni entitet, u sljedećem desetljeću o hrvatskoj nazočnosti u BiH mogla bi samo nijemo svjedočiti preostala kato- lička groblja.” (str. 429). Neprilično bi bilo ovdje navoditi sva do- Članci i predavanja u desetom poglavlju gađanja i osobe iz politike, kulture, znanosti, na neki su način rekapitulacija prethodnih. vjerskih zajednica, jer bi ovaj osvrt bio pre- Međutim, članak “Neretva kao trajni geopo- opsežan i u velikoj bi mjeri odgovorio čita- litički izazov hrvatskih susjeda” ima poseb- telja od namjere da uzme knjigu u ruke. U nu težinu. Ističući značenje Neretve, koja u tom lancu kolumni čitatelj će pronaći tekst donjem toku protječe kroz hrvatski prostor o američkom pristupu koji je najbolji za Hr- (22 km), autor podsjeća na Požarevački mir vate. Isti rijeku Drinu shvaćaju kao granicu iz 1718. godine i sve njegove posljedice go- ruskoga interesnog područja, što ima svoju tovo 300 godina kasnije (Neum i Sutorina). važnost za odnose u BiH. U ovim kolumna- Hercegbosanski Hrvati obranili su Mostar i ma čitatelj će naići na ponavljanje nekih rani- Stolac te su oslobodili područje općine Rav- jih zaključaka. Npr., ističe se da trećosiječanj- no, stvorivši zaštitni kordon na južnim gra- ska vlada neće pomoći Hrvatima u BiH jer se nicama RH. Srbi nisu uspjeli izbiti na oba- priklonila britanskim projekcijama Balkana. lu Neretve, a muslimanski plan da dolinom To se može očekivati od novoga predsjedni- Neretve izbiju na Jadransko more propao je. ka RH, koji bi u svoj program rado ugradio Posebno je važno što autor ove knjige navo- barem nešto političke drskosti F. Tuđmana di da su Britanci inzistirali da se u Daytonski kojom je stvorena hrvatska država, kaže au- sporazum ugradi izdvajanje dijelova istoč- tor. Osjećam prazninu zbog toga što o svakoj ne Hercegovine u RS, čime je stvorena stal- kolumni iz ranije navedenih razloga ne mogu na prijetnja Dubrovniku. Zbog neostvarena više napisati. U svakoj se od njih, naime, kri- plana Britanci sada kupuju nekretnine u Du- je nešto što svatko od nas treba znati. Ipak, brovniku i oko njega. Primjer gospođe Eccle- jednu od najvažnijih autorovih konstatacija stone dokaz je tome. Zato kaže da bi mudra

248 osvrti i prikazi država trebala stalno paziti na silnice koje se Zagrebu, ovaj je Hercegovac uvijek sa svo- sudaraju u neretvanskome području, sagra- jima u BiH: “Prednost je ovog dijela hrvat- diti Pelješki most, kojim se poništava terito- skog stanovništva, unatoč pokretljivosti i rijalna razdvojenost. Ujedno bi strateški cilj relativno visokoj prilagodljivosti novim sre- svake hrvatske politike trebao biti održava- dinama, što su iznimno vezani uz svoj zavi- nje hrvatskoga naroda s druge strane grani- čaj. Pa oni i kad odu zapravo nikad ne od- ce, jer je to najbolja obrana od pritisaka sa laze” (str. 471, st. 4). On ljubi svoj narod, ali sjevera i istoka. Ne treba zaboraviti na pod- nije pristran, što se očituje u rečenici: “Zala- zemno-nadzemni hidrološki rat, tj. britanski ganje za vlastitu slobodu ne smije isključiti projekt isušivanja Neretve, zaključuje Mate pravo drugih” (str. 475). Kao novinar sui ge- Kovačević. Na pitanje o tome je li u okviru neris ima hrabrosti i bez dlake na jeziku izre- federalizma EU-a moguće riješiti hrvatsko ći ono što se mnogi iz ovih ili onih razloga ne pitanje u BiH Kovačević odgovara potvrd- usude reći. Srce, um i inteligencija jedine su no, jer Rezolucija EU-a otvara put za izgrad- mu autentične mjere života pa ga možemo nju jednakopravnoga statusa u BiH. S tim u svrstati u ideologe starčevićanskoga, stekliš- vezi zaključuje: “Glede BiH, hrvatska politika koga kova koji “ne mari za opasnosti koje se treba zajedno sa svojim američkim savezni- samo njega tiču” (A. Starčević: Misli i pogle- cima, a u okviru deklaracije Europskog par- di). On dobro zna što su i tko su izdajice ko- lamenta ustrajati i postojano raditi na uspo- jima šalje poruku o tome što ih čeka prije ili stavi federalne zajednice triju konstitutivnih kasnije (opet starčevićanski: “od smrti, samo naroda u BiH, čime bi tamošnji Hrvati poje izdajica gore biti”). Istinu nije moguće zastali jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima, a kopati, pa ni istinu o Hrvatima u BiH, dobro BiH u interesu hrvatske države sačuvala kao zna Mate Kovačević. cjelovita država.” Ne smatram se superiornim spram poli- Potvrdno se izražava i o ulasku Hrvatske tike u zemlji i inozemstvu, ali priznajem da u EU, od čega će koristi imati RH, ali i cje- sam iz knjiga Mate Kovačevića, a ponajviše lokupan hrvatski narod, tj. i hercegbosan- iz ove, podosta naučio. Da su tvrdokorni, li- ski Hrvati “koji svojim udjelom nikada nisu cemjerni, sebični, paranoični, proračunati i izostali kada je trebalo braniti općehrvatske ini političari htjeli čuti samo njegova pravo- nacionalne interese. Ma što tko o njima mi- vremena upozorenja i zapažanja, odavno bi slio i govorio, upravo su oni bili jedan od za- ponižavanje Hrvata u BiH bilo barem nešto glavnih kamenova u stvaranju hrvatske dr- manje. žave pa stoga dragovoljni pristanak na sva- Stoga ovu vrijednu knjigu Mate Kovače- ko drukčije rješenje, koje ne bi sadržavalo i vića preporučujem svim čitateljima, od sred- hrvatsku teritorijalnost, bilo bi jednako pri- njoškolaca pa nadalje, kako bi se s tih naših stajanju na vlastitu smrt” (str. 479, st. 2). To hercegbosanskih Hrvata izbrisala nepravda je ključna misao autora od početka do kra- desetljećima nanošena, koja govori o Herce- ja ove knjige. Ostaje mi da na kraju izrazim govcima kao lupežima, trgovcima, prevaran- slaganje sa svime što Mate Kovačević napi- tima, onima u bilim čarapama itd. sa u ovoj opširnoj i vrijednoj knjizi koju je Mate zna i osjeća, što je velika prednost u mogao napisati samo onaj Hrvat koji je stal- odnosu na one koji znaju, a ne osjećaju, one no sa svojim narodom. Premda prebiva u koji osjećaju, a ne znaju ili one koji niti zna-

249 ju niti osjećaju. Nažalost, takvih je najviše te Dragan Damjanović često upravo oni odlučuju o našoj budućno- sti. Mate Kovačević unosi optimizam svom Zagreb – Arhitektonski atlas narodu u BiH, kao da ponavlja misli hvarsko- bračkoga biskupa msgr. Slobodana Štambu- AGM ka izrečene na Bleiburgu u svibnju prije de- Zagreb, 2014. vet godina: “Nismo mi putnici bez karte. Mi imamo svoj brod, svog Boga, svoj rod i osvrti i prikazi svoj svod.” Da, ali na brodu mora stajati zapovjednik koji prije polaska zna luku u koju treba stići. Mate Kovačević zagovara osobu s dozom političke drskosti, za koju vjeruje da će se pojaviti i sa svojim narodom zasjati na svekolikom hrvatskom nebu. Ivan Paštar Vrijedan priručnik

Peta knjiga mladoga profesora s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkoga Filozof skog fakulteta Dragana Damjanovića (1978.) Zagreb – arhitektonski atlas objavljena je koncem 2014. u nakladi AGM-a. Riječ je o vrijednom priručniku koji se može proma trati kao višefunkcionalna publikacija. Prije svega, to je vrstan prinos stručnoj literaturi s područja arhitekture, knjiga koja može po- služiti u turističke svrhe, ali i djelo od širega kulturološkog značenja. Knjiga je to namijenjena širokom krugu čitatelja, koja vrlo zorno pokazuje kako su povijest i njezine mijene utjecali na arhitekturu hrvatske metropole. Do sada su izišla dva arhitektonska vo- diča Zagreba, oba posljednjih godina, Alek- sandra Lasla i suradnika 2011., i Zlatka Ka- rača i Alena Žunića 2012. Za razliku od spo- menutih izdanja, koja se ili vremenski ogra- ničavaju na građevine izvedene od 1898. do 2010., pa ne uključuju važne dijelove arhitektonske baštine Zagreba nastale prije kraja 19. stoljeća, što je slučaj u Laslovoj knjizi, ili se ograničavaju na stotinu najvažnijih spomenika grada, što je slučaj u Karačevoj i Žuniće-

250 osvrti i prikazi voj knjizi, Damjanovićev Atlas nudi mnogo cijama građevina koje se spominju. Pregled- širi pristup. Ovdje je riječ o vodiču kroz po- nosti knjige doprinose i karte arhitekta Hr- vijest zagrebačke arhitekture koji cjelovito i voja Bilandžića te dizajnerska rješenja Ivana ekstenzivno obrađuje sve dijelove grada i sve Savićevića Podgajskog, koji je odgovoran za epohe koje su obilježile njegov razvitak, po- prijelom. čevši od prvoga spomena Zagreba u 11. sto- Odabir građevina napravljen je prema ljeću do naših dana. njihovoj važnosti u povijesti arhitekture gra- Damjanović u svojoj novoj knjizi analizira da ili prema kulturno-povijesnoj zanimlji- kroz vrijeme i stilove sve one građevine koje vosti, no istodobno se nastojalo prilagoditi su od dva odijeljena naselja, Gradeca i Kap- prosječnom turistu u Zagrebu. Natuknice su tola, stvarale buduću gradsku cjelinu. Prati ujednačene: obrađena je povijest zgrade, za- njezino osmišljavanje, rekonstrukcije, obno- bilježen arhitekt, investitor, naznačeno u kove i preinake ne bi li kao na mozaiku popu- liko se faza gradila. Šteta što izostaju podatci nio kockice i stvorio cjelinu grada kakav da- o kulturnoj povijesti i namjeni zgrada koji bi nas vidimo. U Atlasu je na 400 stranica obra- bilo vrlo korisni (npr. podatci o važnim do- đeno oko 900 najvažnijih zagrebačkih građe- gađajima, stanarima i sl.). vina od gornjogradskih palača do najnovijih Damjanovićev Atlas, pisan popularno- ostvarenja južno od Save. Građevine su kroz znanstvenim stilom, donosi pregršt novih 850 natuknica popraćene jednom ili više ilu- podataka i informacija, niz novih atribucija stracija, pa ih je ukupno nešto više od tisuću, potkrijepljenih istraživanjem arhivskih i su- od čega su fotografije mahom radovi auto- vremenih časopisa, kao i postojeće znan- ra. Zgrade su podijeljene u 11 poglavlja, pre- stvene i stručne literature. Knjiga će ponaj- ma gradskim područjima, uz fokus na centar više zaintrigirati Zagrepčane i turiste, ali za- (Donji i Gornji grad te Kaptol) kao najposje- sigurno će biti zanimljiva i svima koji prou ćeniji dio grada. čavaju povijest arhitekture na širem srednjo Knjiga počinje uvodnim tekstom koji da europskom području jer će u Zagrebu naći je kratak pregled razvoja zagrebačke arhitek- usporedne primjere s građevinama iz dru- ture od početaka do danas, nakon čega slije- gih zemalja i gradova. Autor knjigom čitate- de natuknice o građevinama. Obrađene gra- lje podsjeća na činjenicu da Zagreb još uvijek đevine podijeljene su u cjeline prema grad- ima dobro sačuvanu povijesnu jezgru koja se skim područjima – Gornji grad, Kaptol, Do- razvijala od srednjega vijeka do sredine 20. nji grad – centar, Donji grad – zapad, Donji stoljeća i koja je danas najvažniji resurs gra- grad – istok, rezidencijalne četvrti – sjeverni da, što potvrđuju i podatci o sve većem bro- dio grada, Vukovarska ulica i Slavonska ave- ju turista. U tom kontekstu, glavna poruka nija, Savska cesta, Trešnjevka i zapadne čet ove vrlo vrijedne i dobrodošle knjige, koja bi vrti grada, Maksimir, Dubrava i istočni dije- trebala biti na policama svakoga zagrebač- lovi grada, Novi Zagreb i rubni dijelovi grad- kog doma, glasi: “Čuvajmo svoju baštinu i skoga područja. Svako od tih područja po- njezinu cjelovitost!” dijeljeno je potom na ulice ili četvrti, a gra- Goran Galić đevine u ulicama raspoređene su prema službenim brojevima. Uz svako gradsko po- dručje priložena je karta s naznačenim loka-

251 Ante Jaša

Postojanost vjere

osvrti i prikazi

Fotografski ciklus “Postojanost vjere”

Pred nama je ciklus fotografija “Postojanost vjere” Ante Jaše, koji prikazuje sveto i svje tovno, doživljeno u istoj dodirnoj točki u Uzvišeni zaštitnik umjetničko-fotografskom smislu. Sam nas autor svojim fotografskim uradcima izravno magijsko značenje, izravno nas upućuje na upozorava da su na ovim slikama u izdvoje- anđele koji nadgledaju naš zemaljski, zapra- nim detaljima doneseni simboli vjere u sva- vo nevidljivi život, prije njegova prijelaza u kodnevnim, običnim prilikama izvan sveča- izvanvremenski život. Skrivenih krila, s ruka- noga obreda. Likovno su snimljeni tako da ma u nebu, kao čuvar i glasnik istodobno, vo- u skladu i miru koji nam nude osjećamo ne- dič zvijezdama, posrednik između Boga i nas odredivu, ali živu prirodu simbola, prije sve- dolje poklopljenih piramidom zvonika, anga simbola križa punog mističnih i transcen- đeo se uzdiže stalno, kao što se stalno preo- dentalnih činjenica. To je razlog što ću ovdje bražava vidljivo u nevidljivo, što se fotograf- govoriti o fotografijama koje je snimio Ante ski sugerira s potpunom redukcijom detalja. Jaša, u duhu onoga što one nude na simbo- U slici “Postojanost i prolaznost” bio je ličkoj razini jer nam atributi ovih fotografija dovoljan jedan vertikalan detalj crkve sv. to isključivo i sugeriraju. Donata da se pokažu čvrsta građevina i jed- “Uzvišeni zaštitnik” fotografija je pirami- na usamljena osoba koja sugerira ljudsku dalnoga vrha zvonika koji svojom simetrič- prolaznost. Dakle, krhka prolaznost svede- nom geometrijom sugerira visinu, a kip an- na gotovo na crvenu mrlju kaplje krvi i cr- đela svojim položajem ruku označava zaš kva kao simbolička slika vječnosti. Građevi- titnika. Savršeno pravilni piramidalni oblik na za koju znamo da je crkva, a snimljena je zvonika istaknutog na plavoj pozadini mo- tako da može biti i kula, gotovo je boje puti, droga neba, nebesa koja pojačavaju njegovo što odaje njezino ljudsko značenje, a prozor

252 osvrti i prikazi na njoj koji je križ nudi nam se kao konačna trebala sugerirati promjenu. I baš ta dva-tri sinteza ljudske mjere, ali i kao sjena Njego- crvena zrna u buketu bijeloga cvijeća i sjena ve prisutnosti. Kruna je svega krov kao vrhu- koja kaplje kao crna krv iz probodenoga srca nac tijela rotonde, a iznad krune koja nadvi- našega Spasitelja onaj su detalj putem koje- suje sve nema ničega, čak ni neba. Transcen- ga smo nazočni preobraženju cvijeća u krv, a dentalno je značenje očito, a ipak naglašeni krvi u život, prolazan poput sjene, koji će tek kružni oblik građevine iskazuje i savršenstvo, svetošću srca postati vječan. Cvijeće, rastvo- samo sudjelovanje u nebeskoj prirodi. I ko- rene bijele ruže, nadalje, doimaju se kao ka- načno, lik usamljene osobe, očito žene, kao leži u koje se, gle, ne skuplja, već iz kojih se za što rekosmo, nalik kaplji krvi ili tek palom di- nas prolijeva Kristova krv. Tako ruže sa zlat- jelu crijepa s krova crkve, nalazi svoj smisao, nosunčanim čaškama, koje su stjecište neba, svoje iskupljenje, razlog trenutne postojano- ovdje postaju samo srce, samo središte ne- sti tek u vertikali vječnosti Sv. Donata. vidljivoga križa – mjesto stvarnoga Kristo- va srca. A ovaj buket sa svojom sjenom isto tako na simboličkoj razini može nam pre- dočavati i Isusovu majku koja plače pod kri- žem, sama se pretvarajući u njegovu sjenu kako bi ostala vječnom sjenom Onoga s bi- ljegom besmrtnosti.

Postojanost i prolaznost

“Svetost srca” naizgled je obična fotografija, detalj jednoga sobnog zida sa starom reprodukcijom slike Krista raširenih grudi- ju i otvorena srca. Svjetlosti srca, kao kon- trapunkt, dodan je buketić cvijeća s prola- znom, neobično dugom sjenom koja bi nam Svetost srca

253 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

U “Susretu s Raspelom” vidimo sliku dje- smo odmah reći da osvijetljeni prozor sim- vojčice koja gleda raspelo potpuno zaoku- bolizira izlazak i nadu. Ljestve koje se u za- pljena prizorom. Njezin doživljaj muke na vjetnom prostoru slučajno nalaze zbog ne- križu otkriva se ispitivačkim pogledom i ci- koga običnog posla potenciraju taj izlaz. Kip jelim izrazom njezina lica. Očit je prizor su- sv. Marije u prigušenom osvjetljenju pru- dara svjetova na prvi pogled, ali kako je u pi- ža ozračje za molitvu i zavjetovanje. Među- tanju život, to je slika koja nam govori o po- tim, to bi bilo samo na razini činjenica, dok vijesti spasenja. Ovdje se križ ne vidi, možda su simboli već po svojoj psihologiji bremeni- samo njegovo drvo, on se rasuo i nestao, već tiji značenjima. Prozor omogućuje primanje se ističe u punoj veličini raspeti Krist i tek lice svjetlosti, tim više što je četvrtast pa upuću- djevojčice preko kojega razotkrivamo Kri- je na zemaljsku prijemljivost, on je potpu- stovo poistovjećivanje s ljudskom poviješću no otvoren, u direktnom smo doticaju sa jer se križ konačno pojavljuje u izrazu djevoj- zrakom, ali svjetlost, vidimo, ne dolazi kroz čice, u položaju njezinih očiju i obrva, usana prozor, već iz nejasnoga izvora sa strane, i ta i nosa, ali i razdjeljka kose. To je živi simbol. Iz svjetlost obasjava tek dio skala, njihov središ- nevina pogleda djevojčice naslućuje se izraz nji dio, dok su krajevi skala skriveni u tami, Mesijine patnje, njegova ne samo tjelesna, kako oni koji poniru u zemlju tako i oni što već i duhovna prisutnost. streme nebu. Sjena koja sve to obavija, kao “Zavjetni prostor” fotografija je triju sim- što plašt s druge strane obavija Marijin kip, bola: prozora, skala i Gospina lika. Mogli bi- nudi nam sliku nestalnoga, kao sliku našega života koji je smrtan i prolazan poput same sjene. Jedino što je jasno svijetli je rubac oko lica Madone, dok je sve drugo stopljeno sa zemljanom podlogom. “Iza zaštite” fotografija je slike sv. Marije s Isusom, autora Jose Špralje, postavljena u Pe- rivoju Gospe od Zdravlja kao zavjetna slika, zaštićena mrežastom rešetkom. Na podlozi plave, gotovo modre boje, prvo što primje- ćujemo je činjenica da je i mrežom zaštiće- noj Gospi vjernik ipak pronašao način kako postaviti cvijeće kao znak zahvalnosti. Eto, i u ovoj činjenici, kao i u samoj slici, nema ni- čega materijalnog, tako da na izuzetno dubokoj plohi plavoga prostora i obična zaštit- na mreža asocira na kristalno čisto i hladno zviježđe. Pomaže nam to i da tako brzo, bez zapreka, dođemo do Gospinih plavih očiju i djeteta Isusa, također tako da što više tone- mo u njima, one su nam sve dalje i dalje, neprestano uzmiču. Sve se izgubilo, čak i zid na Susret s raspelom kojem je to naslikano jer je boja dematerijali-

254 osvrti i prikazi

bijeno na križ sažima univerzum, a Krist raši- renih ruku, u čijoj pozadini na horizontu vidimo kopno dviju strana uvale kao da želi sve to približiti i povezati, sačuvati nas od otvorena prolaza u magle horizonta. Krist je tu sve u jednom, i lađa, brod, dakle crkva, i križ, i jarbol, dok tri križa do njega mogu biti sidra, ali i trozubi, dakle sve ono što ovi simboli predstavljaju dok se međusobno proži- maju u našem duhovnom životu. O autoru fotografija: Ante Jaša, majstor fotografije i publicist, rođen je 19. listopada. 1951. Zvanje ekonomista stekao je na Eko- nomskome fakultetu u Splitu. Izlagao je na 320 skupnih izložbi u domovini i inozemstvu te na međunarodnim izložbama na svim kontinentima. Fotografije su mu objavljene kao ilustracije u 38 knjiga, u katalozima i ča- sopisima. Priredio je 132 likovne izložbe drugih autora. Osnivač je i voditelj izložbi: Me- Zavjetni prostor zirala zid, pa nam je nedohvatljiva Gospa sasvim blizu. Još nam je bliži malahni Isus koji je prigrlio majku, sav u plavo-crvenim bojama istine, pa nam se čini da se već u slici njegova djetinjeg ruha nadmeću nebo i zemlja. “Raspelo plovi” fotografija je koja je snimljena na brodu, u vožnji, očito nakon obav- ljene procesije brodovima. I ovdje vidimo simbole vjere u svakodnevnoj situaciji. Pri- vlače pozornost raspelo i skup križeva koji se odvoze, kao i nesvakidašnji ambijent u kojem se ovo događa: uvala, brod i otvoreno more. Bitan je odnos križa s razapetim Kristom i tri ophodna križa koja svojim trojstvom do kraja potenciraju Krista i njegovo raspeće. Tri iz- dvojena križa upozoravaju na ponavljanje i muku, na stvaranje onoga Jedinoga te na pozadini azurne pučine potvrđuju misterij ra- zapetoga i kozmički smisao muke. Kristovo tijelo u prvom planu i u vidljivom obliku pri- Iza zaštite

255 ZADARSKA SMOTRA 4 2015.

pisi, Otok i more – međunarodna izložba fotografije – zbirka kataloga i plakata. 1996. do 2005., Otok i more. Međunarodna izložba fotografije. 1996. do 2005., Galerija Otok. 2000. do 2010. i Postojanost vjere. Njegove fotografije nalaze se u zbirkama galerija i muzeja. Stekao je međunarodna fo- tografska zvanja: Artist – AFIAP i Ekscelen- cija – EFIAP Međunarodne udruge fotografske umjetnosti, te PSA** Star Rating Ame- ričke fotografske udruge i Majstor fotografije Hrvatskoga fotosaveza Zagreb, MF HFS►. Dobio je 52 nagrade i priznanja, a ističe se nagrada za životno djelo Tošo Dabac 2003. i počasno zvanje August Frajtić – zaslužnik za organizaciju 2012. fotokluba Zagreb. Član je fotoklubova: Zagreb, Zadar i Kor- nat te član udruga: Matica hrvatska (predsjednik Povjereništva MH-a Kukljica), Druš- tvo hrvatskih književnika – Ogranak Za- Raspelo plovi dar, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) Zadar i Hrvatska udruga likovnih đunarodne izložbe fotografija Otok i more, umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULU- Međunarodne likovne izložbe vjerskih moti- PUH) Zagreb. va Sveti otok, izložbe Otočni fotografi, časo- Snimajući tradicijski i suvremeni način pisa Otočna obala, galerije Otok i fotokluba života otočana, prirodni ambijent otoka i Kornat u Kukljici. Svoju kuću – atelijer Gale- mora, te urbani ambijent Zadra, stvorio je rija Jaša – predao je 1. srpnja 2011. godine za fotografije dokumentarne i estetske vrijed- galerijsku i muzejsku djelatnost. nosti te je svrstan među značajne hrvatske Objavio je sedam knjiga: Graditeljstvo u autore kreativne fotografije. Kukljici, Galerija Otok. 1989. do 1999., Svjetlo- Tomislav Marijan Bilosnić

256 crtež na korici:

Ljubica Marčetić Marinović

Grafička interpretacija pletera s pluteja oltarne pregrade iz katedrale u Zadru, IX. st. Ranosrednjovjekovna zbirka Arheološkoga muzeja u Zadru