ZBORNIK Radova Danas

Međunarodna studentska konferencija Jučer, danas, sutra – slavistika

9. – 11. listopada 2013. Jučer ZBORNIK radova danas

Urednik Krešimir Bobaš sutra slavistika

Međunarodna studentska konferencija Jučer, danas, sutra – slavistika

9. – 11. listopada 2013.

ZBORNIK RADOVA

Urednik Krešimir Bobaš

Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet A•302 Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti klub studenata južne slavistike filozofskog fakulteta University of Zagreb sveučilišta u zagrebu Faculty of Humanities and Social Sciences Student Club of the Department for South Slavic Department for South Slavic Languages and Literatures Languages and Literatures impressum Urednik Krešimir Bobaš Međunarodna studentska konferencija Organizator Jučer, danas, sutra – slavistika Klub studenata južne slavistike A-302 Filozofski fakultet Filozofskog fakulteta Sveučilište u Zagrebu Sveučilišta u Zagrebu 9. – 11. listopada 2013. partner Zbornik Udruga Spectrum, Makedonsko- RAdova hrvatska udruga za promicanje kulturnih vrijednosti i veza

Predsjednica organizacijskog odbora Janja Kovač

Članovi organizacijskog odbora Krešimir Bobaš, Damir Kralj, Petra Kvasnička, Olivera Radović, Teresa Sudac, Viktorija Škorućak

Recenzenti Dizajn prof. dr. sc. Zvonko Kovač Marko Hrastovec dr. sc. Ivana Latković tipografija Lektori za hrvatski jezik Nikola Đurek (www.typonine.com) Valentina Bedi Gabrijela Detelj Tisak Anđelka Ilinović Kerschoffset Ana Jelić Valentina Jozić Naklada Martina Kovač 100 primjeraka Damir Kralj Pokrovitelji Lektorice za Odsjek za južnoslavenske jezike i bosanski i srpski jezik književnosti Filozofskog fakulteta Olivera Radović Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski Viktorija Škorućak fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Stu- dentski zbor Sveučilišta u Zagrebu Lektorice za bugarski jezik Gabrijela Jagetić ISBN 978-953-56026-6-8 Nika Presl CIP zapis dostupan u računalnome Lektorica za makedonski jezik katalogu Nacionalne i sveučilišne Ines Cebović knjižnice pod brojem 868115 Sadržaj

7 KREŠIMIR BOBAŠ (Zagreb) Riječ urednika

9 LJILJANA BAJAC (Novi Sad) Romani Svetozara Ćorovića kao preteča moderne srpske proze

21 JASENKA BEGIĆ, ANABELA LENDIĆ, IVONA RADIĆ (Zagreb) Aproprijacija društvenih stereotipa u konstrukciji povratnoga diskursa s elementima humora

31 MAIDA BILKIĆ (Zadar), DŽALILA OSMANOVIĆ (Banja Luka) Koliko Bosna i Hercegovina treba jezika: ispitivanje stavova mladih prema upotrebi triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini

43 NIKOLA BLAGOJEVIĆ (Niš) Nomina agentis у спорту у српском и хрватском језику

59 FRANKO BUROLO (Zagreb) Pokušaj interpretacije Zakaj sem fašist Tomaža Šalamuna

65 MAJDA ČOLAK (Pula) Izgovorna stvarnost glagola u hrvatskome standardnom jeziku

73 МILA DRAGIĆ, MARINA ŠAFER (Novi Sad) Analiza dijalekata u pripovetkama iz Antologije savremene bunjevačke književnosti Lipota naši riči

85 TANJA ĐURIĆ (Slavonski Brod) Leksikologija slavonskoga dijalekta pred izazovima suvremenoga društva

99 DRAGANA EVTIMOVA (Skoplje) Кружно патување на сенката или бајки од левиот џеб до анимиран филм

107 KRISTINA GEORGIEVA (Plovdiv) Земята ще бъде рай – ще бъде! Geo Milev i Miroslav Krleža

123 KATERYNA KONDRATENKO (Kijev) Žanrovska specifičnost i stilska obilježja suvremenih hrvatskih putopisa (M. Šur Puhlovski: Novi zapisi s koljena, J. Boko: Na putu svile, K. Vujičić, Ž. Špoljar: Welcome to Croatia)

131 NATAŠA KURTUMA (Novi Sad) Spacijalni predlog na u srpskom jeziku i njegov ekvivalenat u nemačkom jeziku 143 PÉTER LANGENTHAL (Zagreb) Hrvatski jezik u gradišćanskohrvatske mladeži

155 JELENA MARIĆEVIĆ (Novi Sad) Kino čitanje signalističke šatro proze

161 ELVIRA MEZIT (Mostar) Fantastički diskurs u Talhama ili Šedrvanskom vrtu Irfana Horozovića

167 ANA MIHALJEVIĆ, JURICA POLANČEC (Zagreb) Povratne konstrukcije u hrvatskoglagoljskome Životu Marije Magdalene

179 NIKOLA MILIVOJEVIĆ (Niš) Митолошки елементи у епским песмама о Марку Краљевићу

197 DIMANA MITEVA (Sofija) Интертекстуалност в хърватския роман на 80-те и 90-те години на ХХ в.

209 ANES OSMIĆ (Sarajevo) Teorija kruga

223 ANTONIA RAGUŽ, NIKOLINA PENAVA (Zagreb) Kulturološko-povijesni kontekst jezičnih dodira između bugarskog jezika i dubrovačkog govora

237 GALJA POPOVIČ (Lavov) Usporedna analiza posuđenica hrvatskog i ukrajinskog jezika

247 SONJA PRIJIĆ (Zagreb) Simbolička i mitološka osnova romana Kaciga užasa Viktora Pelevina

255 MELISA SLIPAC (Beč) Jadi izgubljene generacije i ženska seksualnost u doba tranzicije na primjeru romana Korov je samo biljka na krivom mjestu Stele Jelinčić

267 ŽARKA SVIRČEV (Beograd) Susreti u prevodu – paradigma kulturnog prevođenja Stanislava Vinavera

281 ESZTER TAMASKÓ (Budimpešta) Zamjena jezika u dvojezičnom Dušnoku

293 ALEKSANDRA TOMIĆ (Novi Sad) Симовићев песнички микросвет

307 NINA ZAVAŠNIK (Graz) Stavovi Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba koji žive u Sloveniji prema reakcijama Slovenaca na njihovo znanje slovenskog jezika Riječ urednika

Poštovane kolegice, poštovani kolege, pred vama se nalazi Zbornik radova izloženih na Međunarodnoj studentskoj konferenciji Jučer, danas, sutra – slavistika, koja je trebala biti malen doprinos danas marginaliziranoj slavistici i njezinu proučavanju, disciplini koja se trudi nadići tobože nepremostive jazove između kultura, uvijek iznova valorizirajući supostojanje kao jedini mogući način napretka. Europu kakvu danas poznajemo, jaku i globalno prisutnu silu, ne bismo imali bez slavenskih naroda i njihova neprocjenjiva doprinosa njezinu kulturnom repozitoriju i znanstvenom krajobrazu. Hvala vam što ste naš mali pokušaj približavanja i osvješćivanja o ovoj itekako bitnoj, no često nepravedno zapostavljenoj, u drugi plan dovedenoj datosti svojim predanim radom, marljivim pisanjem i razmišljanjem učinili malo većim. U ime Organizacijskog odbora Međunarodne studentske konferencije Jučer, danas, sutra – slavistika, Kluba studenata južne slavistike A-302 i Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu želim vam pregršt uspjeha u daljnjem studiju, radu i – razmišljanju. Nemojte posustati pred izazovima i preprekama današnjice, one su postojale jučer i postojat će sutra, no samo ukoliko ostanemo uporni na svome putu osvješćivanja i konstantnog podsjećanja kako je bivša jugoslavenska, pa tako i cijela slavenska regija poklonila Europi nobelovce kojima se diči, znanstvenike kojima se ponosi i umove po kojima imenuje akademije, sveučilišta i ulice, bit ćemo ujedno korak bliže našem cilju. U nadi da ste uživali u programu, srdačno vas pozdravljam.

Krešimir Bobaš, urednik Zbornika radova

LJILJANA BAJAC [email protected]

Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu (Srbija)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Romani Svetozara Ćorovića kao preteča moderne srpske proze

Sažetak

Koristeći interpretativno-analitički i komparativni metod istraživanja, u radu će se ukazati na tipološke sličnosti (u formalnom, tematskom i motivskom smislu) romana Svetozara Ćorovića i dela Milutina Uskokovića, Veljka Milićevića, Borisava Stankovića, Isidore Sekulić, Ive Andrića, Isaka Samokovlije, Ćamila Sijarića i Meše Selimovića te će se tako na kompleksniji način sagledati razvoj srpskog romana u 20. veku. Polazeći od stava mnogih književnih kritičara da Ćorovićevo delo stoji između realizma i moderne, a oslanjajući se na rezultate ove komparativne analize, doći će se do zaključka da romani Svetozara Ćorovića pripadaju moderni kao epohi. Uočavajući da ti romani predstavljaju nezao- bilaznu stepenicu i neophodnu kariku u razvoju modernog srpskog romana i pripovetke, rad će imati za cilj da preispita vrednost književnog dela ovog hercegovačkog pisca i njegov status u srpskoj književnosti, odnosno da mu se na taj način da mesto u istoriji naše književnosti koje mu zasluženo pripada.

Ključne reči čaršija, lik, sukob, moderna, žena

Uvod

Svetozar Ćorović je prvi značajniji pisac svog užeg zavičaja – Mostara i Herce- govine. Za razliku od svojih prethodnika, koji su pisali dela pretežno poučnog karaktera, on je pripovedačku prozu uzdigao na nivo umetničke i uključio je u tokove ostalih srpskih krajeva gde je kulturni život dobio veći zamah. U vremenu kad je objavljivao svoja dela o njemu je dosta pisano. Kas- nije, u književnoistorijskom vrednovanju prošao je nezasluženo loše. Kao zakasneli realista, odvojen od savremenih strujanja u književnosti, saživljen sa kolektivnim problemima svog zavičaja, on nije postavljao filozofska pitanja o smislu čovekove egzistencije. Pišući mnogo, često je objavljivao nedovoljno prečišćen tekst. Da bi se utvrdilo književnoistorijsko značenje nekog književnika, potrebno je pre svega uočiti na koji način je on uticao na razvoj naše književnosti. Drugim rečima, šta su njegovi potomci od njega mogli naučiti i preuzeti. Svo- jom realističkom deskripcijom Ćorović je naznačio gotovo sve motive koje će

9 kasnije obrađivati naši pripovedači. Najupečatljivi su Ćorovićevi ženski likovi koji podsećaju na junakinje Bore Stankovića i Ive Andrića. Osim što je doneo novu sredinu, nove motive, novu koncepciju ženskog lika, te nov način oblikovanja kompozicije, Ćorović je prvi u našu književnost uveo likove došljaka i povratnika u zavičaj. Po osećanju izdvojenosti, nepripadanja, suvišnosti i neshvaćenosti od strane svoje sredine, Ćorovićevi junaci liče na Uskokovićeve, Ćipikove i Milićevićeve, a kasnije i na junake Crnjanskog, Krleže i Kulenovića. Takođe, niko pre Ćorovića nije tako snažno dočarao kolektivnu sliku čaršijskog života i pomamu strasti ustalasane mase. To nastavljaju Andrić i Selimović. Pošto slikaju bosanskohercegovačku sredinu, Isak Samokovlija i Ćamil Sijarić nastavljaju tradiciju koju je započeo Ćorović i preuzimaju od njega neke obrasce.

Izuzetna žena

U našoj realističkoj prozi lik žene je nedovoljno eksponiran pošto je njen položaj u patrijarhalnom sistemu bio krajnje nepovoljan. Ona je radila samo ono što joj se dozvoli ili joj se naredi. Likove ropski pokornih žena pronalazimo kod Ignjatovića, Lazarevića, Glišića i drugih realista. Promenu je izvršio Sremac s likovima popadija iz romana Pop Ćira i pop Spira, ali roman koji za naslov ima ime ženskog protagoniste, Zona Zamfirova, donosi pasivnu ženu koja sa strane posmatra šta se dešava s njenim životom. Nijedan od ženskih likova nije psihološki dočaran i mi kao čitaoci ostajemo uskraćeni za njene unutrašnje nemire, muke i čežnje. Radikalnu promenu uvodi Svetolik Ran- ković sa romanom Seoska učiteljica, a na njega se oslanja Svetozar Ćorović. Koristeći unutrašnji monolog, Ćorović ulazi u svest i podsvest svojih junakinja i tako prikazuje njihove muke, nemire i sanjarenja. Na taj način on prethodi Bori Stankoviću. Dok je Ranković prikazao ženu koja ne može da uskladi svoje ideale i realnost, Ćorović nam u romanu Majčina sultanija (1906) predočava ženu čiji je karakter oblikovala sredina i atmosfera u kojoj je ona rasla. Milka je stekla o sebi neiskorenjivo osećanje vrednosti zbog svog bogatstva i neprevaziđene lepote. Ona je počela gajiti jogunasto uverenje o svom pravu da bude drugačija od drugih: ‘Sve tetke i ujne njezine punile su joj uši time kako je ona ljepša od svih drugih, kako je prava sultanija, a sve ostale kako ne vrijede njezina malog prsta.’ (Ćorović, 1967: 156) Upoznavajući čitaoce sa Sofkom, glavnom junakinjom Nečiste krvi (1910), Stanković takođe ističe svest o izuzetnosti, izdvojenosti i posebnosti. Kao i kod Ćorovićeve Milke to je imalo za posledicu rađanje sujete: ‘Samu je sebe više negovala, više volela, jer je znala da kod nje neće biti ona obična, svakidašnja lepota. Već je tada bila uverena da nikada, nikada neće biti toga, neće se roditi taj koji bi bio ravan i dostojan nje; dostojan i njene ovolike lepote a i same nje kao, Sofke,efendi Mitine.’ (Stanković, 1982: 35) I Milka i Sofka posmatraju sa prozora na spratu svet koji izlazi iz crkve, a posebno devojke koje su im konkurencija. Obe su na taj način i fizički i psihički iznad svoje sredine. To osećanje potkrepljuje i majka koja u oba romana ne pušta svoju ćerku da izađe na ulicu, a da ona nije pogledala kako se obukla. Stojeći ispred kapije i Milka i Sofka izazivački gledaju muškarce u oči te se ne sklanjaju od njih kao druge devojke.

10 Sem izdvojenosti u društvu, i Milka i Sofka su imale poseban položaj i u okviru svoje porodice. Naime, one su bile mezimice strogih očeva od kojih su ostali ukućani strepeli. Obe junakinje sanjaju idealnu ljubav i savršenog muža koji bi bio dostojan njihovog porekla i lepote. Za razliku od Stankovićeve junakinje, Milka je pomislila da je pronašla nekog ko je iznad drugih i koga ona, kao majčina sultanija, zaslužuje te se platonski zaljubila u Nemca Šelera. Uhvaćena i kom- promitovana, postala je predmet čaršijskog ogovaranja i data prvom koji joj je ponudio brak. U oba ova romana roditelji su uticali da junakinje prihvate svoju sudbinu i da se na taj način žrtvuju za porodicu. Dok efendi Mita pokazuje Sofki unu- trašnjost svog kaputa, Milkina majka Staka pred njom raspliće svoju sedu kosu i plače pred ikonom. Tako se oba roditelja ‘ogoljuju’ pred svojom decom. Oboma uspeva da njihove ćerke urade ono što oni žele – da se udaju za nevoljenog za dobrobit svoje porodice. Sličnost ova dva romana uočio je i Branko Milanović koji smatra da bi ‘pogrešno bilo shvatiti da Ćorovićevo razotkrivanje Milkinog životnog neuspeha nosi ton optužbe prema njoj samoj. Tražeći uzroke njene izdvojenosti, pisac je toj izdvojenosti dao obeležje tragike, slično kako će to kasnije učiniti i Borisav Stanković slikajući obeleženu izdvojenost Sofkinu u Nečistoj krvi. Milkina izdvojenost ne nosi uvek pečat obesti i nadmene samo- uverenosti i ne iscrpljuje se samo u onom: ‘Imaću ja i boljih prilika!’, nego je izražena upravo u tužnom uzdahu mladog ljudskog bića koje ima pravo da se nada sreći kao i svako drugo.’ (Milovanović, 1967: 71) Za sagledavanje Milkinog psihičkog proživljavanja posebno je upečatljiva scena svadbe: ‘Nijema i ukočena, kao od kamena, gledala je negdje u zid; nit je pazila ni slušala šta se oko nje radi i govori, kao da je se to ništa ne tiče, kao da je čitava ova svadba – tuđa svadba.’ (Ćorović, 1967: 250) Gotovo identično se oseća i Sofka: ‘Sve što se sad oko nje po kući, dvorištu događalo, za nju nije postojalo. Samo se trže pred izlazak, kada dojuriše tetke i strine, i plačući, praštale su se od nje.’ (Stanković, 1982: 146) Obe junakinje završavaju u braku s partnerom koji nije dostojan njihovog porekla, ugleda i lepote. Osećanje da su zaslužile nešto bolje i više ne napušta ih ni kad im se drugi dive, ali više od svega ih muči činjenica da su ‘sišle’ među običan svet: ‘Zvali me sultanijom! Zar nije poruga za sultaniju kad se nije mogla udati puno bolje od drugih, nego im je ravna, a često i gora od njih!’ (Ćorović, 1967: 133) ‘Izmešana s njima, jednako dvoreći ih, osećala je: kako oni, zbog toga njenog silaženja međ njih, izjednačavanja sebe sa njima i tim oturivanjem svega što je imala hadžijskoga, varoškoga, bivaju sve slobodniji, srećniji.’ (Stanković, 1982: 162) Svojim tragičnim stradanjem Milka se približava Stankovićevoj Sofki, ali i Fati Avdaginoj iz Andrićevog romana Na Drini ćuprija, te Aniki u pripoveci našeg nobelovca Anikina vremena. Takođe, kroz Milkine patnje zbog ljubavi sa strancem prolazi i Andrićeva Rifka iz pripovetkeLjubav u kasabi. Sva ta stradanja uzrokavana su time što su to ‘izuzetna bića koja priroda izdvoji i uzdigne do opasnih visina.’ (Andrić, 2004: 102) Svest o posebnosti i izuzetnosti kod Sofke je rezultirala narcisoidnošću pa ona uživa u svome telu i postaje druga Sofka. Međutim, buđenje erotskih želja i čulnosti kod žena, u srpsku prozu nije uveo Stanković. Ćorović u romanu Stojan Mutikaša iz 1907. godine daje lik žene, gazdinice Anđe preko koje unosi motiv erosa u roman: ‘Lagano, udišući svjež, mirisan vazduh, i slušajući pjesmu

11 slavujevu, poče otkopčavati ječermu. Zbaci sa sebe komad po komad odijela i ostade u samoj košulji. Opet zabaci rukave do ramena, razmače košulju na prsima, oslobodi dojke, pa, rasplićujući gustu, crnu kosu i spuštajuć je niz ramena, kupaše se u mjesečini.’ (Ćorović, 1970: 169) Takođe, u romanu Jarani iz 1911. godine, Ćorović prikazuje Smailovu majku koja je, u trenucima kad je ovladava strast, ista kao Stankovićeve i An- drićeve junakinje: ‘Počela se protezati, previjati, kršiti... a tanka košulja sve se više zateže, pripija uz tijelo i dimije na kukovima tresu se, drhću. Jedanput sam opazio kako je oštrim noktima zagrebla po mišici i pustila krv. Zatim, opazivši kako curi, počela grebati kao pomamna. Lice joj gotovo pomodrilo, zapalilo se, iskrivilo, žile na vratu nabrekle, svi mišići na obrazima igrali, trzali se.’ (Ćorović, 1913: 73)

Došljak u gradu

Na početku romana Stojan Mutikaša (1907), glavnog junaka zatičemo kao pet- naestogodišnjeg seljančeta u poderanim opancima, koji moli očenaš, ocu po- liva ruke i strepi od njegovih reči. Dečak koji iz siromašnog sela dolazi u grad motiv je koji su pre Ćorovića opisivali i Matavulj u Bakonji fra Brne (on dolazi u samostan), Sremac u Vukadinu i Kovačić u romanu U registraturi. S prelaskom u grad počinje Stojanova transformacija. Baš poput Miloša Kremića iz Došljaka (1910) Milutina Uskokovića i Čedomira Ilića, junaka iz istoimenog romana iz 1914. godine i Stojan upoznaje beskrupulozno društvo koje je spremno na svakom koraku da vara i da ‘gazi preko leševa’ da bi došlo do cilja. Sredina u kojoj se nalazi počinje uticati i na, do tada, nevinog i naivnog dečaka. Potekavši iz siromašne sredine, Stojan želi na početku samo finansijsku sigurnost. Međutim, kako je zadobija, on želi još više i kao Ikar koji je stremio Suncu, doživljava nagli pad. Kremić i Ilić takođe žele da ostvare uspeh u gradu te žrtvuju svoju ljubav i sreću sa voljenim ženama. Kod svih ovih likova, materijalni uspon i moralni pad je simultani proces, odnosno ekonomski i društveni napredak je praćen moralnim posrnućem. Došljaka grad uzima pod svoje okrilje, u svoju ‘mašinu’ i menja ga iz korena. U psihi tog junaka dolazi do raskola i dileme – da li ostati veran svome vaspitanju ili se prilagoditi novom načinu života koji zahteva beskrupuloznost i iskorištavanje ljudi, a samim tim predstavlja i odricanje od svih vrednosti koje je poneo sa sela. Pošto mu je želja bila da uspe, da se obogati, on odlučuje da ne bira sredstva da dođe do cilja. Tako se asimiluje i u potpunosti postaje (po sociologu Zimelu) metropolitanski tip. Došavši iz male sredine gde je još uvek prisutna prisnost u odnosima, a suočivši se sa zahtevima koje pred njih stavlja život u gradu, kod ovih junaka počinje da se vodi borba između srca i razuma. U gradu vlada intelekt, a ne srce i grad traži drugačiju svest. Po Zimelu, boravkom u gradu duh postaje sve više kalkulativan i proračunski. Prema tome, oni su svesni da moraju gaziti po drugima da uspeju. Dakle, Ćorović je mnogo pre Milutina Uskokovića pokazao ‘razorni uticaj velike varoši na zdravu i moralno spokojnu unutrašnjost.’ (Skerlić, 1964: 217) Koliko novac i pomisao na bogaćenje rađaju sujetu i pohlepu, pokazao je i Isak Samokovlija. Nosač Samuel u istoimenoj pripoveci, maštajući o svome budućem bogatstvu koje bi zasnovao na dobijenom mirazu, neodoljivo podseća

12 na Stojana Mutikašu: ‘Sad će sjedeti kao čovjek u svojoj radnji... nositi ‘plajvas’ zadjenut pod fes kraj samog uha, onako kao što nose bakalin Sado, bakalin Mento i bakalin Juso. Od jutra do mraka dolaziće mušterije, kupovaće i pla- ćaće. Uveče, kad bude vrijeme da se radnja zatvori, pokupiće iz čekmedžeta pare, izbrojiće ih, strpati ih u kesu, objesiće kesu oko vrata, zaključaće radnju i polako krenuti kući.’ (Samokovlija 1970: 45) Na Stojana Mutikašu podseća i sin nosača Samuela, Rafael, u Samokovli- jinoj pripoveci Kako je Rafael postao čovjek, ali ovaj put po načinu života šegrta u obućarskoj radnji sa strogim gazdom i još strožom gazdaricom.

Stranac među svojima

Za razliku od prethodnih romana, u poslednjem Ćorovićevom romanu Među svojima, koji je objavljen posthumno 1921. godine, najviše dolazi do izražaja opozicija selo-grad i sukob starog sa novim. Ipak, delo se ne zadržava na tim suprotnostima koje su tipične za realizam, već donosi nešto sasvim novo i originalno. U predgovoru prvom izdanju, Marko Car je primetio da se ovde ‘opisuje suprotno shvatanje života dveju generacija ljudi u jednoj hercegovač- koj palanci, naime, mentalitet otaca koji se trude da u svom narodu očuvaju tradicijom osveštane oblike života, i mentalitet sinova koji beže od trome i duhovno učmale kasabe i teže ka slobodnijem i složenijem životu velike varoši.’ (Car, 1921: 5) Slično mišljenje deli i Stanko Korać koji tvrdi da čitajući roman, često imamo osećaj kako ‘slušamo glas nekog pametnog Hercegovca koji je došao da nam ispriča kako se živjelo u jednom malom hercegovačkom gradu u trenutku kad je dunuo zapadni vjetar i htio rastjerati ljude sa njihovih patrijarhalnih ognjišta. Gradovi, škole, moda, vidici za kojima se čezne, novine, knjige, ljudski mravinjak na pomolu, gdje neće biti više ni brata, ni komšije ni bližnjeg – sve je to djelovalo kao opijum na omladinu koja je počela da bježi sa ognjišta.’ (Korać, 1982: 69) Upravo je ta ista želja bila razlog zašto su Čedomir Ilić, Miloš Kremić i Gavre Đaković napustili svoj zavičaj. Ova duhovna braća Ćorovićevog Mileta s njim dele isto osećanje kad se vraćaju u svoj zavičaj nakon boravka u gradu. Oni uviđaju da sa sredinom u kojoj su odrasli više nemaju ništa zajedničko i da su tu suvišni, stranci i došljaci. Prilikom drugog odlaska u varoš, Mile uviđa da grad nije ono što je on zamišljao. Kao i u rođenoj kasabi, ni ovde nema prijatelja koji bi mu pomogao i koji bi ga razumeo. Svi gledaju samo na sebe i nastoje izvući korist. Prema tome, razapet između varoši i kasabe, a do kraja ne pripadajući nijednom, on završava na bespuću, postaje bezvoljan i pušta da drugi odluče umesto njega te da ga postave na očevo mesto. Ta pasivnost, apatija, osećaj promašenosti i suvišnosti zajednička je svim junacima romana moderne (Za kruhom, Došljaci, Čedomir Ilić, Bespuće). Isto osećanje dele i njihovi duhovni potomci, junaci romana Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog i Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže koji su se takođe vratili u zavičaj i shvatili da su im koreni iščupani te da ne mogu ponovo da se prime. Stranac u svom zavičaju je i Mu- hamed, glavni junak romana Ponornica Skendera Kulenovića, koji je poput svojih duhovnih predaka pasivan i bezvoljan. Prema tome, ovim romanom Svetozar Ćorović dokazuje da njegovo delo ne pripada samo zakasnelom realizmu, već i moderni. On ne samo da

13 daje junaka, osećanja i motive koje koriste drugi pisci moderne, već svojim poslednjim romanom najavljuje i avangardne i savremene romane.

Motiv čaršije

Ono po čemu je Ćorović naročito prepoznatljiv i što čini njegov lični pečat je model kolektivnih snimaka kasabe i njenih žitelja. Čaršija je tu kolektivno biće koje živi svojim zasebnim životom, poseduje vlastite norme ponašanja i logiku življenja, uništavajući pojedinca ako se izdigne iznad zadatog okvira. Da je čaršija, kasaba ili palanka jednolika u svom trajanju, te da je željna novih skandala pokazao je Ćorović u svojim prvim romanima Baron iz Dangubice i Ženidba Pere Karantana, a pre svega u romanu Majčina sultanija. Posle njega čaršiju su opisivali Andrić, Isidora Sekulić i drugi. Kod svih palanka ima svoje nepisane zakone po kojima se vlada, pa zato sve što odudara od toga prezire i bezobzirno se obračunava sa svim što je novo, drugačije i strano. Na specifičan tretman palanke nailazi Ćorovićeva Milka, Stojan Mutikaša i Mile, Andrićevi konzuli u Travničkoj hronici, Anika, Mara milosnica, gospa Nola Isidore Sekulić i mnogi drugi. Čaršija traži prilagođavanje ustaljenim običajima i onome što je važeće u tom mestu. Onaj ko ne poštuje ‘duh palanke’ i ko se izdvaja nailazi na čuđenje, zgražavanje i ogovaranje. Niko od ovih junaka se ne ponaša prema receptu Radomira Konstantinovića koji kaže da ‘biti u duhu palanke znači biti u njenoj volji, tako što će se ono od juče ponoviti.’ (Konstantinović, 2004: 8) Svi oni su iznad palanke, iznad čaršije, a ‘ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko izdignu i polete.’ (Andrić, 2004: 105) Ćorovićeva Milka postaje žrtva čaršijskog ogovaranja te na svojoj koži oseti da ‘svet kad se na nekoga, makar i zbog najsitnijeg greha, okomi, ne pušta ga lako iz šaka; on je voljan da svoju žrtvu gnjavi dok je potpuno ne uništi i ne upropasti.’ (Ćorović,1967: 224) Andrićeva Anika kao i majčina sultanija strada ‘u kasabi gde ljudi i žene liče jedno na drugo kao ovca na ovcu i gde se desi da slučaj nanese jedno dete, kao vetar seme, koje se izmetne, pa strči iz reda i izaziva nesreće i zabune, dok se i njemu ne podseku kolena i tako ne povrati stari red u varoši.’ (Andrić, 1965: 24) Iako su svojim izuzetnim ponašanjem izazvale čaršiju, sve ove junakinje stradaju zbog potrebe čaršije da sve što je drugačije ne prihvata i da se uništi sve što strši, što ne želi da joj se prilagodi. Uništavajući ove lepotice, ‘kasaba, koja se bila poremetila i podlegla privremeno, može opet da diše svojim starim, pravilnim dahom, da mirno spava, da slobodno gleda. Ako se opet pojavi neka takva ili slična napast kasaba će se opet boriti i nositi s njom dok je ne salomi, ne pokopa i ne zaboravi.’ (Andrić, 1965: 90). Činjenica da je Ćorovićeva slika čaršije, osionih bogataša, šarolike mase siromaha, prosjaka, budala, skitnica, majstora, identična slici u delima Andrića, Samokovlije i Sijarića, te Isidore Sekulić, dokazuje da je čaršija večna i svuda ista. Naime, iako je proletelo određeno vreme, kod ovih pisaca duša kasabe ostala je nepromenjena u odnosu na Ćorovića. Pored malograđanskog, primitivnog mentaliteta koji želi drugima da nanosi zlo svojim raznim izmišljenim pričama, Ćorović u romanu Jarani daje sliku kasabe iz nemirnih vremena koja je sva ogrizla u strahu od hajdučkih napada. Čaršijski svet, do juče bezbedan, u vremenima bune postaje mahnit u svome strahu od priča koje se šire, a ipak neodvojivo vezan za njih: ‘Po čaršiji

14 se tih dana ni o čemu govorilo nije, koliko o hajducima. Svak se o njima ras- pitivao. I sve nekako tiho, prikriveno, sa strahom nekim, kao da hajduci već i po čaršiji hodaju i svete se svakom ko ih po zlu pomene. Komšije su, pažljivo se osvrćući na sve strane i često zastajkujući, prelazile jedan u drugoga na dućan, sakrivale se za robu i čučnuvši jedan prema drugom sašaptavali se, dogovarali.’ (Ćorović, 1913: 257) Upravo to osećanje straha i neizvesnosti u kolektivu maestralno će opisivati Ćorovićev naslednik Ivo Andrić, u svojim pripovetkama i romanima. Ćoro- vić daje slike i kolektivnog uznemirenja, histerija, gde vrvi masa uznemirenih strasti: ‘I kao da se naljuti bog na dotle mirne i pitome šeherlije za učinjene grijehove, i pusti nemir i neslogu da se usele među njih. Dojučerašnji najbolji ahbabi i drugovi počeše se, mjesto dobro jutrom, častiti psovkama i grdnjama. Kroz kratko vrijeme počele bi preko čaršije, kroz vazduh, leteti razne stvari: aršini, oke, poluoke, flaše, fesovi, kundure, i spuštati se pojedincima na glave i leđa.’ (Ćorović, 1972: 327) Te slike ostale su, kao model, nepromenjene i u Andrićevim delima: ‘Jedno zarazno i opšte ludilo teralo je ljude iz kuća, nagonilo ih da čine neve- rovatne i čudovišne stvari na koje nikad nisu ni pomišljali. Gomile dečaka su polazile u jednom pravcu i sa jednim ciljem, pa bi onda usput, našavši neki drugi i uzbudljiviji prizor, napuštale sve i bacale se strasno u njega kao da su ga pripremale nedeljama.’ (Andrić, 1965: 339)

Muslimanska sredina

Ćorović je ostao upamćen u našoj književnosti kao najbolji slikar muslimanskog sveta početkom 20. veka. Tada su se u Istoku i istočnom životu pronalazile etičke vrline i estetske vrednosti koje je na Zapadu uništila industrijalizacija. On je znao da oseti i prikaže idilsku stranu Orijenta kroz život begova, propalih koljenovića, palanačkog sveta, ali takođe i dramatičan sudar dve civilizacije u životu mostarske sredine. Tako u njegovom delu pronalazimo znakove imagologije koju će kasnije razviti već pomenuti Andrić, pre svega u romanu Travnička hronika. Na Ćorovića se dalje nastavljaju i ostali bosanskoherce- govački pripovedači. Svakako da se određene analogije pronalaze zbog istog predmeta slikanja, odnosno bosanske i hercegovačke kasabe sa mnogim svoj- stvima Orijenta. Međutim, pored toga, svi ovi književnici, svesno ili nesvesno, produžili su tradiciju i već postojeći pripovedački obrazac. Muslimansku sredinu najbolje je predstavio Hasan, Smailov jaran iz sarajevskih dana u romanu Jarani. Ćorovićev motiv jaranstva razvio je Meša Selimović u svom čuvenom delu Derviš i smrt. Sličnost dva druga glavnih junaka ne prestaje samo kod imena. Ćorovićev Hasan dat je kao predstavnik ratničko-viteškog osmanskog sveta i romantično je obojen. Kao i Selimovićev Hasan, on je sav u krajnostima, ekscentričan i protivrečan, pustolovan, ‘jogu- nica zlatna srca’, a tragičan po svojoj uzaludnoj zaljubljenosti, svom životnom udesu i kraju. Ćorovićeva mostarska čaršija donosi šarenilo ljudskoga mnoštva, zvu- kova, jakih mirisa i pokreta. Sličan ambijent pronalazimo i kod ostalih bo- sanskohercegovačkih pripovedača. U Samokovlijinim pričama kao što su Nosač Samuel, Saručin dug, Solomunovo slovo, Kako je Rafael postao čovjek slika starog Sarajeva, gde je smestio majstore, trgovce i sirotinju, jevrejizirana je

15 Ćorovićeva mostarska sredina. Svet Ćorovićevih i Samokovlijinih sitnih majstora, čaršijskih bakala, dokonjaka i sirotinje prožet je istovetnim osećanjem humanosti i komšijske solidarnosti. Odnos komšija prema tek udanoj Saruči iz priče Saručin dug Isaka Samokovlije podseća na delove Ćorovićevog romana Među svojima i život Darinke sa svojim svekrom. Najbliži je ćorovićevskom modelu dekorativne, koloristički bogate, zabavne ili lirsko-humorističke priče iz muslimanskog života Ćamil Sijarić u nekim sarajevskim pripovetkama. Kad čitamo, na primer, delove Sijarićevih novela Stajanje starca pod prozorom ili Udovica, imamo utisak kao da pratimo Ćoro- vićevog Hasana iz romana Jarani kako izlazi noću sa sestrom i kako, obučeni oboje u mušku odeću, hodaju sarajevskim ulicama, ašikujući preko zatvorenih pendžera: ‘Šetali su, kao i uvijek, po Atmejdanu, a zatim, kad se fenjeri zapale, ulazili u sokake. Od svega što je u Sarajevu mi muškarci najbolje poznajemo prozore: upoznamo ih u mladosti, a u starosti sjećamo ih se. Onaj momak pod onim prozorom šapće gore djevojci ljubavne riječi, a ona mu odgovara takođe ljubavnim riječima.’ (Sijarić, 1985: 385) Nažalost, opisujući muslimansku sredinu Ćorović se nije bavio odnosom vlasti i pojedinca. To će učiniti njegovi naslednici Andrić i Selimović. Ipak, iako su epizodne ličnosti, predstavnici turske vlasti su prikazani slično kao kod ovih najznačajni- jih pripovedača savremene književnosti: ‘Otišao sam kadiji. Bio je to omalen, širok, trbušast čovjek, velike okrugle glave koja kao da mu prionula za ramena, sa golemim, bijelim turbanom, za koji su uvijek bile zadjenute debele, žutim koncem privezane, naočari i dvije sitne čačkalice: za zube i za uši. Zatekao sam ga gdje leži na minderluku bosonog, raspasan, razdrljen. Kako se prejeo za ručkom, stenjao je neprestano, ječao i dahtao, lijeno sklapajući oči, i kat- kada, čudnovato migajući golemim desnim uhom, usiljavajući se da otjera jednu muhu s obraza, koja je neprestano jurišala na njega i dodijavala mu.’ (Ćorović, 1913: 177)

Narativne inovacije

U većini Ćorovićevih romana pripovedač je sveznajući. Međutim, ponekad pripovedač prikazuje i ono što je čulno nevidljivo, ali to kaže tako kao da je vidljivo za svačije oko. Koristeći doživljeni govor, odnosno indirektni monolog, Ćorović prethodi Bori Stankoviću koji je zablistao koristeći taj postupak. S druge strane, Ćorović roman Jarani piše u prvom licu, ali to ga ne sprečava da prodre u psihologiju drugih likova. Na osnovu Hasanovih postupaka, izjava, gestikulacije i pokreta, možemo zaključiti o njegovim neopisivim mukama zbog zabranjene ljubavi. Tu se Ćorović dokazuje kao vrsni psiholog. U romanu U ćelijama (1919), ovaj hercegovački pripovedač otišao je korak dalje. Naime, ovo delo je ‘pravljeno kao mozaički panoramski narativni kom- pleks, koji se sastoji iz više anegdotskih zapleta, te je nemoguć jedan centralni zaplet. Anegdote se lančano i spontano povezuju međusobno i u svakoj se razne i brojne sporedne ličnosti međusobno konfrontiraju, izazivajući komične, odnosno tragikomične efekte.’ (Vučković, 1989: 14) Pored toga u ovom romanu se nalaze i ‘narativne inovacije koje su izraz duha vremena krajem druge decenije 20. veka, kad kod nas stupa na scenu avangarda, odnosno ekspresi- onizam. Tu se pre svega misli na prikaz manastirskog prazničkog spektakla

16 koji je humoristički nijansiran, bogat detaljima ugrađenim u jedinstvenu sliku haotične mase u svečarskom raspoloženju, zvučni metež koji izaziva živa i raznolika masa i koji odgovara tipskom toposu ekspresionističkog dramskog i proznog dela kojeg prvi put nalazimo kod Miroslava Krleže u drami Kraljevo.’ (Vučković, 1989: 15) Pored ovog zapažanja Radovana Vučkovića, uočavamo takođe da je Ćo- rović pokušao da složene utiske života transponuje novim pripovedačkim načinom. Koncept hristolikog stradalnika Melentija i njegova opsednutost likom umrle mlade devojke, koja ga poziva sebi, sasvim je u stilu tadašnje nove proze, a isto tako i mestimični simultanizam slika posredstvom koga se prenose podsvesne preokupacije i strahovi junaka: ‘Prokopije je često po- gledao na vrata. Pričinjalo mu se jednako kao da će, iznebuha, otac Melentije iskrsnuti odnekuda i pristupiti im. Vaso se češkao neprestano se pitajući: ko je uzeo prsten sa pokojnikove ruke. Jevrem je očekivao kad će ga iguman pozvati.’ (Ćorović, 1919: 109) Originalnost Ćorovićevog načina pripovedanja pronalazimo u činjenici da u nekim delovima njegovih romana postoje dva osnovna postupka. Na primer, s jedne strane pisac govori o činjenicama vezanim za popa kojeg mi ne vidimo. Potom se pop pojavljuje i pisac pušta da on sam o sebi govori. To ne bi bilo ništa neuobičajeno kad prvi način pripovedanja ne bi ponekad predstavljao dvostruki glas. Naime, pripovedač kaže nešto što sam junak ne misli i ne bi kazao, ali kaže kao misao drugih. Međutim, ta informacija koju dobijamo od pripovedača može se shvatiti i kao popova misao o samom sebi. Tako je teško razgraničiti šta tu zapravo misli pripovedač, a šta sam o sebi lik: ‘Nekoliko prijatelja ostadoše mu ipak veoma odana. Nije zato što su bili pametniji ili uviđajniji nego ostale kasabalije, nego su ga više voleli. Napominjahu kako se može reći da je još mlad čovek, zdrav i kako nije nikakvo čudo ako se za čas zaboravio i skliznuo... Čestit, pošten, dobroćudan, zar da se osudi samo zbog jedne sitne pogreške? Naposletku, ako se pravedno prosudi, to i nije njegova pogreška.’ (Ćorović, 1931: 15) Zatim, pripovedač će u svom iskazu često nalaziti ton pripovedanja koji nije ton jednog čoveka ili jedne subjektivne svesti, već se u jedan monološki iskaz ujedinjuje stav više pojedinačnih svesti. Upravo je taj oblik pripovedanja savršeno poslužio da se prikaže kolektivni duh čaršije: ‘Desanka je, po opštem mišljenju njihovom, bila pokvarena, raspuštena devojčura. Dok je bila u varoši, pristajala za svakim. Skitala se s momcima, pila, bekrijala. Naračunale, da dosad morala imati najmanje dvoje dece. Sad se, eto, ne stidi da se vucara sa oženjenim čovekom. Videli je, kažu, čak i po noći.’ (Ćorović, 1931: 187) Takođe, stankovićevska, kratka, isprekidana rečenička konstrukcija, sa izostavljanjem pomoćnog glagola, ovde je manir: ‘I sve vrvilo popovoj kući. Svak išao da čestita. Sve se zbijalo, guralo, tiskalo.’ (Ćorović 1931: 53) Stanislav Vinaver u eseju Bora Stanković i pusto tursko, to je teorijski obrazlagao nasto- janjem da se razbije racionalizovani kanon preciznog i logično ustrojenog. Na osnovu pregleda ovih Ćorovićevih narativnih inovacija može se za- ključiti da je on prethodio nekim bosanskohercegovačkim pripovedačima modelom rasute, takozvane mozaičke kompozicije, koja je na granici između serije slika, priča i romana. Tako na primer već pomenuti Samokovlija niže pripovetke koje su povezane životom nosača Samuela i njegove žene Saruče. Andrić takođe ima niz pripovedaka koje se svrstavaju u cikluse prema atmosferi, ambijentu i likovima kao na primer fratarske priče i one vezane za život u

17 tamnici. Ipak, sam Andrić je tu napravio i korak dalje te je u romanima obje- dinjavao priče različite sadržine i intonacije u jedinstven mozaik slike kasabe i njenog života u određenim istorijskim periodima i geografskim prostorima. Tako su nastali čuveni romani-hronike Travnička hronika i Na Drini ćuprija.

Zaključak

U skladu sa dominantnom strujom u istoriji naše književnosti, skloni smo da se bavimo piscima koji su ‘veličine’ i reprezenti svoje epohe. Na takav način u razvoju književnosti i konkretno romana kao žanra, pravi se diskontinuitet. Vraćajući se piscima koji su zapostvaljeni istovremeno uspostavljamo kontinuitet i kompleksnije sagledavamo istorijski razvoj kao i dela kapitalnih pisaca. Uočavajući brojne analogije, sličnost u ambijentu, motivima, koncipira- nju likova te narativnim postupcima između Svetozara Ćorovića i njegovih naslednika, ujedno se uvidela Ćorovićeva pionirska uloga na mnogim poljima. Nastavljajući se na Rankovića po psihološkom pristupu junacima, Ćorović je pre Stankovića, Andrića i drugih pripovedača 20. veka, dao sudbinu žene čije je stradanje uslovljeno psihološkim i sociološkim faktorima. Čitavu deceniju pre Stankovića uneo je u našu književnost motiv erosa, te buđenja telesne strasti kod žena. Junaka kojeg je grad izmenio, koji se vraća u svoj zavičaj, koji je pasivan i otuđen od svih, razapet između patrijarhalnosti i novog sveta, prikazao je Ćorović u romanu Među svojima. Prema tome, Ćorovićev junak je junak modernog romana koji je u sukobu sa kolektivom i čija je jedina tragična krivica ta što je drugačiji od drugih i što želi više nego drugi. Takvog pojedinca koji se izdigne iznad zadanog okvira uništava čaršija pošto se on ne prilagođava njenim nepisanim normama ponašanja. Objavljivajući romane u doba kad je naša književnost bila siromašna tim žanrom, Ćorović ne samo da je popunio izvesne praznine u razvitku proze, nego je doneo novine koje će tek kasnije doći do punog izražaja. Oni koji su došli posle znali su da se treba osvrnuti na tradiciju iza sebe, uzeti od nje ono najbolje da bi se zadovoljio kvalitet, ali ujedno i modernost. Shodno svemu tome, Ćorovićevo delo predstavlja kariku koja se nikako ne sme preskočiti kad se govori o razvitku našeg romana. Ta činjenica njemu daje značajno mesto u istoriji naše književnosti. abstract

Using interpretive-analytical and comparative method of research will be showing the typological similarities (in formal, thematic, conceptual and motivic terms) Svetozar Ćorović’s novels and Milutin Uskoković’s, Veljko Milićević’s, Borisav Stanković’s, Ivo Andrić’s, Isak Samokovlija’s, Ćamil Sijarić’s and Meša selimović’s works. This will be a more complex way to look at development of the Serbian novel in 20th century. Starting from the opinions of many literary critics that the opus of Svetozar Ćorović are between realism and modern and relying on the results of this comparative analysis, we will come to a conclusion that Sveozar Ćorović’s novels belong to the modern era. Noting that these novels represent unavoidable step and necessary link in development of Serbian modern novels and short stories, work will have

18 aim to reconsider the value of literary work this Herzegovinian writer and his status in serbian literary, that is, back to him a place in history of our literary that he deserved.

Keywords bazaar, character, conflict, modern, woman

LITERATURA

Andrić, Ivo. 1965. Sabrana djela. Sarajevo: Svjetlost Andrić, Ivo. 2004. Na Drini ćuprija. Zagreb: Globus Car, Marko. 1921. Predgovor romanu Svetozara Ćorovića Među svojima. Beograd: SKZ Ćorović, Svetozar. 1931. Celokupna dela. Beograd: Narodna prosveta Ćorović, Svetozar. 1967. Sabrana djela. Sarajevo: Svjetlost Ćorović, Svetozar. 1970. Izabrane stranice, Novi Sad – Beograd: Matica srpska – SKZ Ćorović, Svetozar. 1913. Jarani. Novi Sad: Matica srpska Ćorović, Svetozar. 1919. U ćelijama. Zagreb: Matica hrvatska Korać, Stanko. 1982. Srpski roman između dva rata (1918 – 1941). Beograd: Nolit Milanović, Branko.1967. Život i djelo Svetozara Ćorovića. Sarajevo: Svjetlost Milićević, Veljko. 1982. Bespuće. Beograd: Nolit Samokovlija, Isak. 1972. Pripovijetke. Novi Sad – Beograd: Matica srpska – SKZ Sekulić, Isidora. 1970. Proza. Novi Sad – Beograd: Matica srpska – SKZ Simmel, Georg. 2001. Kontrapunkti kulture. Zagreb: Jesenski i Turk Skerlić, Jovan. 1964. Pisci i knjige, V. Beograd: Prosveta Stanković, Borisav. 1982. Nečista krv. Beograd: Nolit Konstantinović Radomir. 2004. Filosofija palanke. Beograd: Otkrovenje Uskoković, Milutin. 1970. Došljaci. Novi Sad – Beograd: Matica srpska – SKZ Uskoković, Milutin. 2004. Čedomir Ilić. Beograd: Narodna knjiga Vučković, Radovan. 1989. Od Ćorovića do Ćopića. Sarajevo: Oslobođenje

JASENKA BEGIĆ ANABELA LENDIĆ IVONA RADIĆ [email protected] [email protected] [email protected]

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Hrvatska)

Znanstveno područje Sociolingvistika, semiotika

Aproprijacija društvenih stereotipa u konstrukciji povratnoga diskursa s elementima humora

Sažetak

Michel Foucault u Povijesti seksualnosti definira pokušaj povratka društvene kontrole (homoseksualne) manjine putem onoga što naziva povratnim diskursom čija je glavna odlika prisvajanje terminologije s ciljem mijenjanja vrijednosti ili konotacija vezanih uz pojedine izraze. U ovome će se radu film redatelja Srđana Dragojevića Parada koristiti kao primjer uporabe povratnog diskursa u kojemu se različite vrste društvenih stereotipa prisvajaju kako bi se postigao humorističan efekt. Povrh toga, film kao osnovna građa omogućuje proširivanje početne Foucaultove ideje na povratni diskurs karakterističan za područje bivše Jugoslavije, ali i šire regije. Time se misli na izrazitu potre- bu za međusobno usmjerenim govorima mržnje koji narodi te regije koriste u svrhu diferencijacije skupina (npr. ustaša, balija itd.). Usprkos tome sve te suprotstavljene strane funkcioniraju kao jedinstvena polarizirana skupina naspram seksualnih manjina. Film problematizira sve prethodno navedene društvene stereotipe mijenjajući ustaljenu perspektivu time što ih koristi u humoristične svrhe. Cilj ovog rada je kritičkom analizom diskursa proučiti način na koji se odvija taj postupak konstruiranja i koliko je ovakva vrsta povratnog diskursa drugačija i više ili manje učinkovita u postizanju svoga cilja. Iako je osnovna struktura filma humorističan povratni diskurs, film nije dosljedan toj strukturi, već se vraća originalnoj formi povratnog diskursa gdje više nije riječ o prisvajanju stereotipa radi humora, već stereotipi poprimaju svoju izvornu svrhu demarkacije skupina i održavanja antagonističkih odnosa.

Ključne riječi aproprijacija, društveni stereotipi, humor, kritička analiza diskursa, povratni diskurs

Uvod Ukoliko uzmemo u obzir klasično poimanje moći kao mogućnosti nametanja vlastite volje nekom pojedincu ili skupini, onda jedan od instrumenata te moći mogu biti zabrana, cenzura i poricanje. Posljedica pretjerane represije uvijek je neka vrsta protureakcije koja može s obzirom na okolnosti prilagođavati

21 vlastitu formu kako bi bila što uspješnija. Cilj ovoga rada je promatrati jednu vrstu protureakcije koja se javlja kao sasvim novi oblik povratnog diskursa seksualnih manjina i metodom kritičke analize diskursa ustvrditi kako je točno ta forma ostvarena u vidu integracije klasične metode aproprijacije, stereotipa i humorističnih elemenata. Tom integracijom elemenata seman- tička nestabilnost znaka dovedena je do svojih krajnjih granica, a nekad jasna demarkacija inače antagonistički nastrojenih društvenih skupina postaje sve manje izražena.

Michel Foucault – na tragu povratnog diskursa

U svome djelu Znanje i moć Michel Foucault veliku ulogu u formiranju suvremenoga društva pripisuje upravo viktorijanskome poretku koji opisuje kao posljedicu doba u kojemu konfiscirana od strane bračne obitelji koja ju pak potpuno utapa u ozbiljnu funkciju reprodukcije, pri čemu se o seksu šuti. Ovakav društveni poredak kao posljedicu imao je formiranje bračnog para kao glavnog društvenoga aktera, odnosno kao legitimnog i rodnog društvenog aktera koji može nametati vlastite zakone (Foucault 1994: 7). Pri tome se prvenstveno misli na činjenicu da se bračni par nameće kao društveni obrazac, da prisvaja vrijednosne norme, da prisvaja istinu, ali i da zadržava pravo na ‘govor’. Kao odliku društva 19. stoljeća Foucault ističe činjenicu da je u društvenom prostoru priznato samo jedno poprište seksualnosti, ono roditeljske sobe. Prema ovom viktorijanskome poretku za koji Foucault tvrdi da smo ga dugo podnosili, ali i da ga još i danas trpimo, sve ostalo može nestati upravo zbog činjenice da se onaj tko je ‘neplodan’ ako ustraje na iskazivanju pretvara u ‘nenormalnoga’, odnosno zadobiva takav status koji za sobom povlači i nužno snošenje posljedica (Foucault 1994: 7). Ono što se ne uklapa u (nametnuti) temeljni društveni obrazac, odnosno ono što nije legitimno i rodno, istodobno je negirano i sve- deno na šutnju. Budući da ono ne postoji i ne smije postojati ako na bilo koji način, odnosno riječima ili djelima ipak bude očitovano, mora nestati. Prema Foucaultu upravo je to svojstvo represije i ono što čini razliku od zabrana koje sadrži zakon; represija funkcionira upravo kao osuda na nestanak, ali i kao zapovijed da se šuti, potvrda nepostojanja, ali i zaključak da se nema što reći, vidjeti niti znati (Foucault 1994: 8). Suvremeno društvo, primorano ipak na neke ustupke, smatra da ako zaista treba dati mjesta nelegitimnim oblicima seksualnosti to treba učiniti ‘negdje drugdje’. Pri tome Foucault ističe da je riječ o užicima o kojima se u važećem (društvenom) poretku stvari ne govori, odnosno da se riječi i geste koje su dopuštene u tišini javno razmjenjuju po visokoj cijeni (Foucault 1994: 8). Prema tome jedini mogući način da se od represije, ako je ona od klasič- noga doba zaista bila temeljeni način povezivanja moći, znanja i seksualnosti, možemo otrgnuti jest onaj uz znatnu cijenu (Foucault 1994: 8). Ako je nešto – u Foucaultovom razmatranju seks, a u filmu Parada homoseksualnost – poti- snuto, to jest prisiljeno na zabranu, nepostojanje i šutnju, sama činjenica da se o tome govori ili u ovome slučaju da se govori o njegovoj represiji, zadobiva značenje namjernog prekoračenja. U Znanju i moći Foucault ističe da se izraz tlačenja i oblik propovijedi gotovo uvijek svode jedan na drugoga, odnosno da se uzajamno osnažuju (Foucault 1994: 10). Foucault smatra da je upravo zbog ‘uvođenja seksa u diskurs’ važno spoznati u kojim oblicima, kojim kanalima

22 i kroz koje diskurse moć dospijeva do najustrajnijih i najindividualnijih po- našanja te koji joj putovi omogućuju da dosegne jedva zamjetne forme želje, i to sve uz učinke koji mogu biti odbijanje, zapreka, isključivanje, ali i poticaj i pojačanje (Foucault 1994: 13).

Ideja povratnoga diskursa

Povratnim diskursom Foucault definira onaj diskurs u kojemu homoseksualnost počinje govoriti u svoje vlastito ime, pri čemu priznavanje svoje legitimnosti i ‘prirodnosti’ zahtijeva koristeći isti vokabular i koristeći iste kategorije kojima je prethodno bila diskvalificirana (Foucault 1978: 100-102). Prema Foucaultu ne možemo govoriti o diskursu moći s jedne strane i diskursu koji mu proturječi s druge strane jer su diskursi taktički elementi koji djeluju u području odnosa moći. Mogu postojati različiti pa čak i kontradiktorni diskursi unutar iste strategije ili diskursi mogu cirkulirati ne mijenjajući svoju formu od jedne do druge, čak i suprotne strategije. Imajući na umu važnost taktičke polivalentnosti diskursa i mehanizama moći, postaje jasno da su moć i znanje sjedinjeni u diskursu, ali i da je diskurs zapravo skup diskontinuiranih segmenata čija taktička funkcija nije niti unifor- mna niti stabilna – diskurse nije moguće podijeliti na prihvaćene i one diskurse koji su odbačeni, ni na dominantne diskurse i one nad kojima se dominira. Na primjeru samoga filmaParada očiti je multiplicitet diskurzivnih elemenata koji mogu imati svoju ulogu u različitim strategijama, pri čemu je ključna njihova distribucija, odnosno ono što je rečeno, a što skriveno i s druge strane što je nužno, a što zabranjeno. Upravo te varijante i njihove različite posljedice – tko govori, njegova pozicija moći i institucionalizirani kontekst stavljene su u funkciju stereotipa. Identične formule koriste se za različite perspektive; isti diskurzivni elementi istodobno postoje kao izvor moći i kao posljedica moći, ali i kao točka otpora i početna točka za proturječnu strategiju. Na primjeru filmaParada vidljivo je da diskurs prenosi i proizvodi moć, uvećava ju, ali je i umanjuje i izlaže te ju obilježava kao fragilnu i omogućava njezin slom. Od diskursa o seksu i homoseksualnosti ne možemo očekivati da nam jasno predoče iz koje strategije potječu ili koju moralnu podjelu pa čak ni koju ideologiju slijede – ona koja je dominantna ili ona nad kojom se dominira – već da bismo dobili odgovor na takva pitanja moramo pristupiti tim dvama diskursima na dvije razine: razini taktičke produktivnosti (koje recipročne posljedice moći i znanja proizvode) i razini strategijske integracije (koje ko- njunkcije i koji odnosi moći čine njihovu uporabu nužnom u pojedinome slučaju različitih konfrontacija koje se odvijaju).

Humorističan povratni diskurs i humor kao retoričko sredstvo

Suvremeni lingvistički pristupi često se fokusiraju na humor kao vrstu lin- gvističkoga sredstva kojime se postiže zabavni efekt i to tako što proučavaju jezični način konstruiranja humorističnoga efekta i sam proces obrade takve jezične građe kod potencijalnih primatelja poruke. Ukoliko se humor proma- tra kao jedan od modusa povratnoga diskursa, on prestaje biti samo sredstvo razonode i postaje retoričko sredstvo konstruiranja više slojeva značenja.

23 Humorističan povratni diskurs može se na prvu ruku činiti kao para- doksalan i uzaludan pokušaj pripisivanja novoga značenja. Diskriminirane skupine u društvu koriste povratni diskurs kako bi legitimirale svoj status i uspješno opovrgnule stavove skupine koja ih diskriminira. Pošalice, sar- kazam i ironija djeluju kao površno sredstvo postizanja cilja koji u osnovi uključuje afirmaciju osnovnih ljudskih prava. Pitanje koje treba postaviti je kako točno odlike humora kao jezične djelatnosti omogućavaju reafirmaciju diskriminiranih, to jest u slučaju ovoga rada reafirmaciju seksualnih manjina. Humor je zapravo izvrstan marketinški trik koji privlači mase i lako ga je komercijalizirati. Humorističan povratni diskurs prenosi znanje, ali to ne čini na svjestan i eksplicitan način. Na površini angažira primatelja poruke prvenstveno na populističkoj razini te nakon pridobivanja njegove ili njezine pažnje, prenosi stvarnu poruku koja se nalazi u nešto dubljem semantičkom sloju. Takva vrsta diskursa djeluje na subverzivan i skriven način, stoga ga je teže vratiti u formu koja nanovo diskriminira. Simon Weaver u svom članku The ‘Other’ Laughs Back: Humour and Resi- stance in Anti-racist Comedy (Weaver 2010: 2) analizira humorističan povratni diskurs Afroamerikanaca i pripadnika crne rase s područja Kariba i smatra ga vrstom otpora. Povratni se diskurs oslanja na proces konstruiranja novoga značenja, ali njegova je strukturalna baza jezik rasizma čija značenja neizbježno prodiru i u povratni diskurs. Humor ne niječe tu polisemiju jer su polisemija i metakomunikacija svojstvene humoru samome i upravo je zato primjeren modus povratnoga diskursa. Weaver navodi i druge autore (vidi Eco 1986: 272) koji također smatraju da je semantička nestabilnost znaka ključna komponenta humora i da je prema tome on srodan metafori i drugim retoričkim sredstvima (Weaver 2010: 4). Smatra da se humorističnom povratnom diskursu dodaje novi semantički sloj povrh osnovne retoričke strukture humora. Iako se znakovni sustavi diskriminacije mogu semantički preustrojiti u tipičnome procesu aproprijacije i u klasičnoj formi povratnoga diskursa, ovakva humoristična rekonstrukcija povećava strukturalni potencijal za stvaranje semantičkih varijacija.

Aproprijacija – razlozi za prisvajanje

Prema autorici Heleni A. Shugart aproprijacija označava društvenu praksu unutar koje isključivo marginalizirane i diskriminirane društvene skupine prisvajaju karakteristike, djelovanja i postupke nadređene skupine koja ih je postavila u određeni položaj. Potlačene skupine pritom pristaju na određen rizik jer prisvajaju terminologiju koja je primarno bila namijenjena njihovoj opresiji i upravo tu terminologiju koriste za ostvarivanje cilja vlastitoga oslobođenja i afirmacije (Shugart 1997: 212). Prema autorici ključne su dvije vrste aproprijacije – top-down i bottom-up strategije, pri čemu je u ovome radu naglasak na potonjoj:

‘Studies that have examined appropriation have, almost exclusively, done so in one of two ways: appropriation as a top-down strategy in which dominant groups utilize their power to usurp or exploit the social practices of marginalized groups, or appropriation as a bottom-up strategy which marginalized groups use as a means of wrenching power and prestige away from dominant groups.’ (Shugart 1997: 212)

24 Kritika dominantne društvene skupine, propitkivanje njezinih vrijednosti, definiranje vlastitoga položaja i samim time odupiranje kontroli nadmoćne društvene skupine i ustaljenih društvenih obrazaca samo su neki od ciljeva aproprijacije. Ovisno o tome čemu marginalizirana skupina teži i kakav je njezin sociopolitički status, javljaju se i različite vrste aproprijacije, npr. prisvajanje vokabulara i odjeće Afroamerikanaca od strane bjelačkih glazbenika kako bi se postigao veći komercijalni uspjeh, odabir stereotipne uloge kauboja u vesternima namijenjene isključivo muškarcima koje potom žene prilagođa- vaju sebi u svrhu mijenjanja slike tipiziranih rodnih uloga, kao i preuzimanje isključivo muških odjevnih predmeta u žensku modnu industriju (Anspach et al. 2007: 97). Samim time aproprijacija može biti više ili manje uspješna, pri čemu marginalizirana skupina nikada ne uspijeva preuzeti sve jezične ili društvene obrasce; kroz određenu praksu ona odbija biti pasivna te sudjeluje u svojevrsnom protestu. Film Parada propitkuje ciljeve i prakse aproprijacije unutar LGBT zajednice u Beogradu, imajući na umu širi sociokulturni aspekt regije i prostora bivše Jugoslavije. Prvenstveno, pripadnici LGBT zajednice svoje nezadovoljstvo i borbu ističu na jezičnome planu, služeći se jezikom kao osnovnim sredstvom ostvarivanja svojih ciljeva. Procesom aproprijacije teže mijenjanju izvanje- zičnu stvarnost, odnosno onu stvarnost koja dokida njihova temeljna ljudska prava, počevši od izražavanja istine o vlastitoj seksualnosti unutar obiteljske i radne sredine do nemogućnosti življenja ‘normalnoga’ života u vlastitoj zemlji i to na svim razinama. Kada u filmu lik Đorđe izjavi: ‘U pedesetoj sam godini priznao svetu tko sam i šta sam, ali neću da me ubiju zbog toga, hoću da me država štiti, sve ostalo je ponižavajuće.’ (Parada, 2011), on predstavlja upravo tu nemogućnost koja se proteže od iskrenog i slobodnog govorenja pa sve do slobodnog kretanja vlastitim gradom.

Social group has had and has its own repertoire of speech forms for ide- ological communication in human behavior. That is to say, the language practices of a given social group, like the material artifacts it produces, inevitably define and shape its identity. Thus, appropriating a group’s discursive resources is, in a sense, equivalent to appropriating aspects of its identity. (Anspach et al. 2007: 54)

Služeći se metodom kritičke analize diskursa najprije su identificirani leksemi i konstrukcije referiranja na pripadnike seksualnih manjina u cjelokupnome diskursu filma, a zatim je bilo moguće odrediti vrijednosnu obilježenost pojedinih izraza, tj. analizirati točan proces predikacije obilježja. Film koristi niz izraza od kojih su neki sasvim neutralni (npr. gay, partner, dečko), pojedini djelomično negativno obilježeni (tetka) dok su ostali izrazito negativno obilje- ženi (bolesnici, pederčine, guzičar, dupedavac, kurundžija, pičić, pederska pička). Leksemi peder i lezba, izrazi kojima se najčešće referira na seksualne manjine, ujedno su i oni izrazi referiranja koji su vrijednosno pejorativno obilježeni. Kao što su Afroamerikanci prihvatili naziv nigger ili pak Romi Cigan te ih danas koriste unutar svojih zajednica ne obazirući se pritom (isključivo) na negativna značenja tih leksema, tako i u samome filmu pripadniciLGBT zajednice jedni na drugi referiraju kao na pedere i lezbe ne buneći se nužno ako ih netko od pripadnika nadmoćne društvene skupine također oslovi na taj način. Takva je- zična praksa predstavlja određeni društveni iskorak i akciju; potlačena skupina

25 se protiv nadređene bori koristeći isključivo vokabular diskriminacije kako bi se predstavila kao jednako vrijedna. U sceni u kojoj pripadnici LGBT zajednice razgovaraju o planu svoga djelovanja, gdje je vidljivo da se prvotno negativan izraz svojevrsnoga govora mržnje koristi unutar zajednice protiv koje je primarno usmjeren, lik starije ženske osobe naposljetku izjavi: ,,Jedno je biti peder, a drugo kukavica.’ (Parada, 2011). Također, u sceni sukoba između Mirka i Limuna prilikom organiziranja vjenčanja, Mirko izjavljuje: ‘To je moj dečko, kapiraš, mi smo pederi, pederčine. Jel’ ti nije blam da ti pederi orga- nizuju venčanje?’ (Parada, 2011). Kasnije se na Halilovu izjavu: ‘Vidi četnika, vidi ustaše, samo vam još peder fali.’, Radmilo nadovezuje s: ‘Ne fali.’ (Parada, 2011). Takvim odgovorom suprotstavlja se nadmoćnoj skupini i samim time na jezičnome planu u potpunosti provodi aproprijaciju. Radmilov se položaj mijenja kada pomogne Rokovom ocu, pri čemu Rokov otac na njega ne referira kao na pedera već na Srbina i izjavljuje: ‘Da mi Srbin pomaže pored vas dva pedera, sram vas bilo.’ (2011) gdje je uočljivo ponovno korištenje leksema peder, no ovaj je put namijenjen kao uvreda dvojici heteroseksualnih Hrvata. Osim na jezičnome planu, u filmu se potlačena skupina želi izboriti za svoja prava i na planu fizičkoga prostora. Prostor njihove udruge smješten je unutar haustora dvorišne zgrade, no usprkos tome nerijetko biva napadnut. Sama želja da se u Beogradu organizira uspješan Pride označava priliku za kretanje i šetnju centrom grada bez incidenata i napada, što se naposljetku ipak ne ostvaruje. Prostor predstavlja pojedinca i obrnuto, pojedinac kojemu nije omogućeno sigurno i bezbrižno kretanje prostorom u kojem živi nije u potpunosti slobodan niti uživa ista prava kao i njegovi sugrađani. Važnost aproprijacije prostora, odnosno održavanja Pridea predstavlja sliku ‘normalnoga’ života za LGBT parove – oni dobivaju priliku uspostavljanja praksi koje su tipične za ‘normalne’ heteroseksualne parove, kao što su držanje za ruke i poljupci na javnome mjestu. Šetnja centrom grada s vlastitim partnerom predstavlja naizgled banalnu praksu, nešto sasvim uobičajeno i često, no usprkos tome nije omogućena homoseksualnim parovima. Upravo se na toj osnovi gradi ideja Pridea kao organizirane šetnje kojom LGBT osobe prisvajaju prostor na određeno vrijeme i postaju ‘normalne’; ta je želja izražena u sceni u kojoj ozlijeđeni Mirko nakon sukoba s Limunom izjavljuje: ‘Počeo sam ro- đenu zemlju da mrzim samo zato što ne mogu u svom gradu samo jedan dan da prošetam slobodno i ponosno’ (Parada, 2011). Ono što jest karakteristično za svaki Pride, pa tako i onaj u filmuParada , je pregršt šarenila, ukrasa, balona, natpisa i prigodnih slogana. Što je prostor šareniji, njegovo prisvajanje je istaknutije; slogani i parole su tu kako bi jasno izrekli određene stavove i mišljenja nerijetko opet prisvajajući izraze nad- moćne društvene skupine. Poigravajući se sarkazmom, ironijom, humorom i ustaljenim sintagmama, pripadnici LGBT skupine okreću ih u svoju korist te još jednim oblikom aproprijacije izražavaju nezadovoljstvo svojim nejednakim statusom. Samo neki od slogana koji se pojavljuju u filmu su: ‘Out&Proud’, ‘Gay is O.K.’i ‘Bolje peder nego fašist’. Ono što je svima zajedničko jest činjenica da sebe predstavljaju kao one koji su također ‘normalni’ i koji nemaju razloga biti društveno marginalizirani. Referirajući na sebe kao na pedere opetovano preuzimaju najčešću uvredu nadmoćnije skupine te je ciljano koriste kao slogan za vlastitu borbu.

26 Stereotipi kao temeljni diskurzivni elementi

Stereotipi su strukture znanja koje funkcioniraju kao ustaljene mentalne reprezentacije određene grupe u društvu. Predstavljaju odlike koje su karak- teristične za određenu skupinu ili pojedine članove te skupine i to najčešće one odlike koji diferenciraju tu skupinu od ostalih. Zapravo, to su one karakteristike kojih se prvo sjetimo kad pomislimo na neku društvenu skupinu. Pri konstrukciji stereotipa najčešća su tri procesa: netočnost, negativnost i pretjerana generalizacija (Nelson 2009: 2). Percepcija određene grupe kao homogene olakšava proces pretjerane generalizacije i direktno doprinosi stereotipnosti (Nelson 2009: 182). Stereotipi su, prema tome, sredstvo kategorizacije jer je društvu svojstvena želja razlikovati pojedince koji su pripadnici različitih kategorija i smatrati maksimalno sličnima one pojedince unutar iste kategorije (Nelson 2009: 3). Oni su i sredstvo samokategorizacije jer definiranjem drugih vršimo proces demarkacije vlastite društvene skupine. Iako nije posve nužno da granice među skupinama impliciraju netrpeljivost i tenzije, u stvarnosti su ti odnosi puno češće antagonističke nego komplementarne prirode (Nelson 2009: 43). Ako je osnovna odlika povratnoga diskursa korištenje jezika diskriminacije kao vrste odgovora na djelovanja nadmoćne skupine, onda povratni diskurs može sadržavati i stereotipe kao svoj element, točnije može ih prisvojiti i pri- dati im novo značenje. Stoga filmParada za tu svrhu konstruira stereotipne likove kako bi funkcionirali kao element humorističnoga povratnog diskursa. Takva praksa uvođenja tipiziranih likova nije novina u umjetnosti, točnije u književnosti, gdje fiksirana fizička i psihološka karakterizacija konstruira određeni tip. Likovi uz koje se vežu negativne konotacije dobivaju odlike stereotipa ustaljenoga u određenome vremenu i prostoru. Tako lik Limuna služi kao primjer Balkanca i alfa-mužjaka i to svojim fizičkim izgledom koji uključuje snagu, grube crte lica, tetovaže i križ oko vrata. Semiotika prostora ovoga tipiziranog lika uključuje ratne ordene, vjerske simbole, životinjske rogove i veliku količinu, vjerojatno ilegalno posjedovanog, oružja. Lažna profinjenost i kič dominiraju njegovim domom što je posebno vidljivo u sceni s pomičnim šankom uz zvukove Beethovenove skladbe Za Elizu. Drugi je brak na pomolu i to s mlađom ženom, a njegova dotadašnja disfunkcionalna obitelj uključuje sina neonacista i velikoga ‘patriota’ koji je nasilan, otuđen i obavlja slabo plaćen posao u autolimarskoj radionici. Limunov sin može se uzeti kao primjer posljedica burne političke i ratne prošlosti te diskriminacije, stoga predstavlja stereotip djeteta na koje su prenijeti grijesi roditelja. Otac je ratni profiter i bivši zatvorenik koji se i danas bavi rubno kriminalnom djelatnošću, a usto je i vlasnik judo kluba što opet povlači za sobom nasilne konotacije. Roko je Dalmatinac stereotipnog imena koji je fizički sličan liku Limuna, izuzev sveprisutne prugaste mornarske majice iz koje se nazire ustaška tetovaža na vratu. Živi na izoliranom otoku s većinski starom populacijom koja je još uvijek zaokupljena prošlošću i okuplja se u lokalnome kafiću znakovito nazvanomOluja . Mjesto je puno hrvatskih nacionalnih simbola kao što je plakat Ante Gotovine na zidu zgrade, a procjena kvalitete osobe vrši se s obzirom na činjenicu i lokaciju ratovanja. Predstavnici bošnjačke i albanske nacionalnosti također nose tipična imena (Halil i Azem) te se bave moralno upitnim i kriminalnim djelatnostima.

27 Karakterizacija pripadnika seksualnih manjina također je stereotipna kako u vizualnom, tako i u psihološkom aspektu. Mirko i Radmilo voze auto roza boje koji je u kontrastu s tzv. straight bojama, a privjesak za ključeve toga auta dječji je i šaren te je u kontrastu sa sportskim, nogometnim privjeskom koji Radmilov otac pokušava nametnuti svome sinu. Mirkov kišobran u bojama Pridea funkcionira kao afirmacija prava seksualnih manjina. Stan u kojemu žive prepun je zapadnjačkih kulturoloških referenci kao što su Sedmorica ve- ličanstvenih ili Warholova slika pištolja koju Limun percipira samo kao prikaz sredstva nasilja. U filmu se pripadnici seksualnih manjina bave umjetničkim i humanitarnim profesijama kao što su kazališna režija, veterina, organizacija vjenčanja, dizajn i ritmička gimnastika, što Limun naziva pederskim profesijama. Film Parada koristi predodžbe o stereotipnim društvenim institucijama koje su najčešće korumpirane u državama bivše Jugoslavije. Jedna od njih je Pravoslavna crkva u Srbiji koja sudjeluje u govoru mržnje usmjerenom prema seksualnim manjinama podupirući time radikalnu skupinu SRBOS, a vrhunac ironije predstavlja scena kada pop za novce blagoslivlja Limunov borilački klub. Radikalna skupina SRBOS predstavlja protivnike Pridea i seksualnih manjina i stereotipno je konstruirana na temelju stvarne srpske udruge Obraz. Policija je također korumpirana, ali i apatična po pitanju zaštite ljudskih prava. Načelnik policije vođen je stereotipnom pretpostavkom homoseksualnosti u muškim zatvorima i pobornik je teže diskriminacije jednoga dijela seksualne manjine (homoseksualci) i blažega tretmana drugog dijela (lezbijke), što je tipičan stav stereotipnoga mačo muškarca. Amerikanci su okarakterizirani kao uljezi koji su unijeli nemir u područje i isključivo su vođeni vlastitim interesom, kao što je konzumacija droge.

Prekrajanje stereotipnih skupina

Svaka društvena skupina filmaParada konstruirana je kao stereotipna skupina koja funkcionira kao jedan element odnosa mi – oni, to jest međusobni odnosi različitih skupina strukturirani su na temelju suprotnosti i isključenosti prema njihovom stereotipnom poimanju u društvu. Tako su američke vojne postrojbe suprotstavljene skupini koju čine narodi bivše Jugoslavije (Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci) koja u ovom slučaju funkcionira kao homogena skupina ujedinjena protiv zajedničkoga neprijatelja. U drugom kontekstu ta skupina postaje heterogena i razlaže se na svoje konstitutivne elemente koji svaki za sebe funkcionira kao posebna skupina suprotstavljena nekoj drugoj nacionalnosti (kao npr. Srbi i Albanci). Mirkov govor prije početka parade izvrsno predočuje i posljednje dvije polarizirane skupine, tzv. dvije Srbije. Te dvije Srbije čine s jedne strane radikalno orijentirane skupine i pojedinci koji diskriminiraju, a s druge strane seksualne manjine koje bivaju diskriminirane. Prema teoriji međusobnog kontakta različitih skupina, predrasude i stereotipi u određenoj se mjeri javljaju zbog manjka osobnog i pozitivnog kontakta među različitim skupinama. Teorija predlaže da procesom međusobnoga kontakta skupine lakše stvaraju pozitivne dojmove jedna o drugoj te tako i ublažavaju, to jest približavaju svoje stavove (Nelson 2009: 32). S obzirom na radnju filma, ova teorija učinkovito objašnjava kako su stereotipni odnosi i sukobi skupina postali vrijednosno pozitivni produljenim međusobnim kon- taktom, što je vidljivo iz međusobnih odnosa između različitih nacionalnosti,

28 ali i njihovog zajedničkoga stava prema seksualnim manjinama. Nestankom humorističnih stereotipa nestaju i demarkacije između skupina.

Zaključak

Današnje društvo odlikuje hiperprodukcija diskursa iz različitih izvora. Ti diskursi nisu strukturalno i sadržajno odvojivi, već je riječ je o kontinuitetu diskurzivnih elemenata koji se ovisno o pošiljatelju različito kombiniraju i nadopunjuju. Diskurzivni element (homo)seksualnosti istoga je sadržaja, ali ima drugu formu, kao što je u slučaju ovoga rada forma filma. Kao posljedica ignoriranja seksualnoga diskursa u prošlosti, dolazi do nastanka stereotipa koji nanovo izviru u obliku povratnoga diskursa. U svojoj klasičnoj formi povratni diskurs odgovor je diskriminirane skupine na govor mržnje koji je usmjeren protiv nje. Film Parada odlazi korak dalje u promjeni forme povratnoga diskursa i integrira humor kao retoričko sredstvo konstruiranja više slojeva značenja. Nova vrsta diskursa i dalje koristi klasične moduse aproprijacije, ali ona nije ograničena samo na prostor i jezične izraze, već je zasnovana na stereotipima određenoga vremena i prostora. Integracija diskurzivnih elemenata seksualnosti, stereotipa i humora usložnjava semantičku strukturu cjelokupnoga diskursa, zbog čega je takvu strukturu lakše javno nametnuti i teže nanovo opovrgnuti. U završnoj sceni filma stereotipi su i dalje prisutni, ali to više nisu oni humoristično konstruirani stereotipi koji su omogućavali ujedinjavanje centralnih likova. Film nas baca u stvarnost i u originalnu formu povratnoga diskursa gdje više nije riječ o prisvajanju stereotipa radi humora, već se stereotipi vraćaju u svoju izvornu formu demarkacije skupina i održavanja antagonističkih odnosa.

Abstract

Michel Foucault in The History of Sexuality defines the attempt of regaining social control of the (homosexual) minority by means of what he calls reverse discourse, whose main property is the appropriation of terminology with the aim of changing values or connotations connected to certain terms. In this paper the movie by the director Srđan Dragojević Parade will be taken as an example of the usage of reverse discourse, where different kinds of social stereotypes are being appropriated in order to achieve the effect of humour. In addition, the movie as the primary source enables the expansion of the initial idea of Focault’s to include the reverse discourse characteristic of the former Yugoslavia region. This implies the significant need for the reciprocal hate speech which nations of the region use in order to differentiate various groups (for example, ustaša, balija, etc.). Despite that fact, all the opposing sides function as a unique group in polarization with sexual minorities. The movie addresses all the aforementioned social stereotypes by changing the customary perspective and using them to achieve the effect of humour. The aim of this paper is to apply the method of critical discourse analysis to study the way in which the process of construal takes place and to which extent this kind of reverse discourse is different and more or less effective in achieving

29 its goal. Although the reverse discourse of humor functions as the basic structure of themovie, themovie is not consistent in this procedure. On the contrary, it returns to the original form of reverse discourse in which the stereotypes are no longer appropriated for the purpose of humor. They go back to its original purpose of marking group boundaries and sustaining antagonistic relationships.

Keywords appropriation, critical discourse analysis, humour, social stereotypes, reverse discourse

Literatura

Parada. Srđan Dragojević. Srbija: Filmstar, 2011. Film. Anspach Whitney, Coe Kevin i Thurlow Crispin. 2007. ‘THE OTHER CLOSET?: Atheists, homosexuals and the lateral appropriation of discursive capital’. Critical Discourse Studies 1: 95-119.

Eco, Umberto. 1986. ‘The ‘Comic and the Rule’. Travels in Hyperreality. San Diego: CA: Har- court: 269–78. Foucault, Michel. 1978. Povijest seksualnosti. Zagreb: Karpos Loznica. Foucault, Michel. 1994. Znanje i moć. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Nelson, Todd D. 2009. Handbook of prejudice, stereotyping, and discrimation. New York: Psychology Press. Shugart, Helene A. 1997. ‘Counterhegemonic acts: Appropriatian as feminist as a Feminist Rhetorical Strategy’. Quartery Journal of Speech 83: 210-229. Weaver, Simon. 2010. ‘The ‘Other’ Laughs Back: Humour and Resistance in Anti-racist Comedy’. Loughborough University.

30 MAIDA BILKIĆ DŽALILA OSMANOVIĆ [email protected] [email protected]

Odjel za lingvistiku Sveučilišta Filološki fakultet Univerziteta u u Zadru (Hrvatska) Banjoj Luci (Bosna i Hercegovina)

Znanstveno područje Jezikoslovlje, interdisciplinarno

Koliko Bosna i Hercegovina treba jezika: ispitivanje stavova mladih prema upotrebi triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini

Sažetak

Još od nasilnog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina suočava se s različitim konfliktima koji nakon rata ne zaobilaze niti jezik. Nekada se zahtjev za prevoditelje u Bosni i Hercegovini činio besmislenim, ali nakon 1995. godine, tri se konstitutivna naroda ne mogu više razumjeti. Ovakvo stanje izazvano je utjecajem politike na javno mnijenje i činjenicom da pojedini jezični stručnjaci potiču građansku nejednakost, uka- zujući i na najmanje razlike između tri službena jezika u Bosni i Hercegovini. Pritom se najmanje vodi računa o stavu onih koji se s tim razlikama moraju suočavati u svakodnevnom životu, pa se postavlja pitanje koliko građani Bosne i Hercegovine zapravo trebaju jezika. Potaknuti takvom situacijom i razma- tranjima autora koji na objektivan, ali i subjektivan način pristupaju ovom problemu, ovim radom želimo prikazati rezultate anketnog istraživanja čiji je cilj ispitivanje stavova mladih prema upotrebi službenih jezika u Bosni i Hercegovini, te iz rezultata iščitati kako trenutna jezična situacija utječe na građane ove države. Podaci su prikupljeni anketom koju su ispunjavali mladi ljudi, većinom studenti Univerziteta u Bihaću, sa područja Unsko-sanskog kantona koji pripadaju različitim konstitutivnim narodima. Unsko-sanski kanton je odabran iz razloga što se nalazi na geografskom području između Republike Hrvatske, entiteta Republike Srpske, te srednje Bosne, i predstavlja jezični i kulturni spoj navedenih područja. Krajnji cilj ovog rada jeste javno prenijeti stav građana o trenutnoj jezičnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, te na taj način pokušati doprinijeti podizanju svijesti onih koji su odgovorni za donošenje konkretnih odluka koje se odnose na službeni jezik jedne države.

Ključne riječi jezični stav, policentrični jezik, službeni jezik, službeni jezici BiH

31 Uvod

Upotreba više službenih jezika praksa je u mnogim zemljama svijeta (Irska, Švicarska, Finska Kanada, itd.), što bi trebalo predstavljati osnovu za prihvata- nje višejezičnosti i razvoj suživota i na području BiH. Međutim, činjenica da se kod pomenutih zemalja radi o različitim jezicima čiji se govornici međusobno ne mogu razumjeti, te da se radi o razvijenim i uređenim zemljama, uvelike ih razdvaja od Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj se govornici triju različitih jezika savršeno razumiju bez obzira na kojem od tri službena jezika govorili, dijele zajedničku jezičku prošlost i u sadašnjosti žive na rubu siromaštva. U isto vrijeme, gomile novca tih građana troše se na štampanje službene do- kumentacije na tri službena jezika, ali i na uzdržavanje političke elite kojoj odgovara da se tri konstitutivna naroda ne mogu razumjeti. Tako se u medijima svakodnevno mogu pronaći izjave poput Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik zanijekao je u petak pravo Bošnjacima da svoj jezik zovu bosanskim1, Učenici srpske nacionalnosti obespravljeni u ‘većem’ entitetu: Federacija postavila rampu za srpski jezik!2, DISKRIMINACIJA - SDA i međunarodna zajednica su protiv RTV kanala na hrvatskom jeziku3. Dok se svijest građana sistemski i svakodnevno nastoji razdvojiti na tri ‘konstitutivne’ svijesti, sve više se postavlja pitanje šta građani ove države misle o tim podjelama i da li je došlo vrijeme da se zapitaju koji je zaista njihov jezik i koje je njegovo, a i njihovo stvarno porijeklo, a samim tim i njihova budućnost. Međutim i tu nailazimo na jednake podjele, bilo da su u pitanju jezični stručnjaci, historičari ili pak mladi ljudi. Dakle, započeti govor o jeziku, historiji ili stanju u BiH moguće je jedino uz ‘upozorenje’ koje je najbolje iskazano riječima historičara Srećka M. Džaje (1984; prema Malcom, 1996) - ‘Bosna je geopolitički prostor u kojemu se nalaze tri različita civilizacijska sloja, tri različite povijesti, odnosno tri različita gledanja na prošlost ovoga prostora, koje ni povjesničari nisu uspjeli pribli- žiti, odnosno dovesti do znanstvenog konsenzusa barem u bitnim pitanjima. Umjesto toga svaka grupa bavi se više-manje samo svojom poviješću, gleda je u idealiziranom ili heroiziranom obliku, a za paralelne povijesti svojih najbližih susjeda jedva zna i u njima vidi više-manje nešto tuđe - u Bosnu uneseno pod sumnjivim okolnostima. Svojatanje Bosne i Hercegovine na temelju navodnih povijesnih činjenica prisutno je na vrlo naglašen način u svim trima bosan- skohercegovačkim grupacijama.’ O svojatanju u ovom slučaju historije jezika na ovom području govori i Snježana Kordić citirajući riječi njemačkog lingviste Bernharda Gröschela koji kaže: ‘vidimo ovdje ponavljanje sukoba različitih nacionalnih polaganja prava na temelje Vukovog koncepta jezika: kod hrvatskih nacionalnih filologa prigovor da je Vuk za svoj rječnik iskoristio starije hrvatske rječnike, kod Bošnjaka teza da je Vuk ‘u stvari’ normirao ‘bosanski’, kod srpskih jezičnih nacionalista optužba da su ‘Hrvati’ srpski standardni jezik ‘ukrali’, a sada još s crnogorske strane okrivljavanje ‘Srba’ da su uzurpirali Vukov crnogorski ‘materinski jezik’ — nije ni čudo što pri tako izraženom uzajamnom sumnjičenju za kleptomaniju između govornika štokavskoga neki inozemni lingvisti gube uvid.’ (Gröschel 2009: 291, prema Kordić, 2010: 281)

1 www.jutarnji.hr/dodik-ne-da-bosnjacima...jezik...bosanskim/1118982/ 2 pressrs.ba/sr/vesti/.../Federacija+postavila+rampu+za+srpski+jezik!.html 3 www.hrhb.info/content.php?r=2662...SDA-i...hrvatskom-jeziku

32 Ovome svjedoči i savremena sociolingvistička studija Željka Jozića pro- vedena na studentima u Bosni i Hercegovini o njihovom mišljenju o jezičkoj situacijii u državi. Rezultati studije između ostalog su pokazali sljedeće: ‘Stu- denti bosanskog jezika (u Bihaću, Tuzli i bošnjačkom univerzitetu u Mosta- ru) smatraju, prema intervjuu i upitniku, da je najpodobnije da naziv jezika bude bosanski jezik. Studenti hrvatskog jezika u Mostaru, pored očekivanog odgovora da je najbolji naziv za jezik hrvatski jezik, dali su i nekoliko novih prijedloga za naziv njihovog jezika: bosanski jezik, bosanski hrvatski, pa čak i hercegovački jezik. Studenti srpskog jezika, s druge strane, nisu imali sum- nje: njihov jezik je srpski. Međutim, ovo ime se odnosi i na jezike druge dvije nacije, po njihovom mišljenju, Bošnjaci i Hrvati griješe kada nazivaju svoj jezik drugačije.’ (Jozić, 2012) Iz prethodno pomenute studije, ali i iz jednostavnog osmatranja tre- nutne društveno-političke i jezičke situacije u BiH jasno je vidljivo da njeni stanovnici nisu svjesni da ‘Bosna i Hercegovina ima, u odnosu na ostali dio srednjojužnoslavenskog prostora, izvanredno jedinstvenu književnojezičku tradiciju. Od Povelje bana Kulina 1189. godine do danas postoji kontinuitet u književnom jeziku na osnovu govornog jezika. (...) Od jezika srednjovjekovnih povelja i natpisa, preko književnog jezika bosanskih franjevaca, krajiških i hercegovačkih begova i jezika alhamijado književnosti do književnih tokova u devetnaestom vijeku vidimo jasnu liniju – književni jezik na osnovu govornog jezika, (novo)štokavskog (ijekavskog ili ikavskog) tipa.’ (Mønnesland 2005: 8) Stoga je svrha rada pokazati šta mladi ljudi misle o trenutnom stanju jezika u BiH, zatim kroz teoriju objasniti policentričnost jezika na ovom području, a naposljetku i praktično s obzirom na to da se u radu nasumično koriste sva tri službena jezika u BiH.

Policentričnost jezika

Odluka o tome što su različiti jezici, što su varijante, a što različiti dijalekti istoga jezika, uvijek je pomalo arbitrarna, odnosno zavisna od kriterija kojeg upotrebljavamo pri identifikaciji jezika. (Matasović, 2005: 7) Postoje dvije struje lingvista kada je riječ o pitanju što su to isti, a što različiti jezici. Jedna strana smatra kako je neophodno da se ispune određeni sociolingvistički uvjeti da bismo to mogli odrediti, a druga pak, zanemarujući takve kriterije smatra da je ‘jezik duša jednog naroda i njegovo ogledalo koje prenosi i čuva njegovu jedinstvenost i autentičnost’ i da svaki narod ima svoj jezik koji je iznimno važan dio identiteta pripadnika određenog naroda. ‘Političko-dr- žavnim raspadom jugoslavenskim i sociolingvističkom transformacijom sh./ hs. jezika u svoja tri standarda, od početka devedesetih do danas, potekla je jednovremeno i kreativno-stvaralačka energija i nacionalna jezičko-leksička isključivost lingvista prema drugačijoj leksici od vlastite.’ (Durić, 2010: 117)

Definicija policentričnog jezika

U lingvističkim se leksikonima policentrični ili polucentrični standardni jezik definira kao jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusubno razlikuju, ali ne toliko jako da bi

33 mogle konstruirati zasebne jezike. (Kordić, 2010: 77) To znači da je svaki poli- centrični jezik standardan, da su njegove varijante standardne, da su vezane za nacije i da između varijanata postoje razlike, ali ne tolike da bi se moglo govoriti o različitim jezicima. (Kordić, 2010: 77) Policentričnost je relativno česta pojava jer jezici kojima govori nekoliko nacija daju u toku vremena nacionalne jezične varijante, prvenstveno na fonetskoj i leksičkoj razini, dijelom i na gramatičkoj, ali one ne ugrožavaju međusobnu razumljivost. (Kordić, 2010: 77) Do danas razlike između hrvatske, srpske i bošnjačke varijante nisu veće od razlika između varijanti drugih policentričnih jezika. (Blum, 2002: 134) Razlike između standardnih varijanti srpskohrvatskog jezika ne samo da ne otežavaju komunikaciju, nego međusobna razumljivost između tih varijanti čak nadmašuje onu između standardnih varijanata engleskog, francuskog, njemačkog ili španjolskog. (Kordić, 2010: 79) Govornici se strandardnog jezika iz Hrvatske, Srbije i BiH međusobno daleko bolje razumiju nego unutar same Hrvatske govornici različitih dijalekata: kajkavskog i čakavskog. (Kordić, 2010: 79) To je u skladu sa zapažanjem da su razlike u rječničkom blagu na di- jalektalnoj razini unutar Hrvatske ili unutar Srbije znatno veće nego između zapadne i istočne varijante srpskohrvatskog standardnog jezika i zato kad osoba iz Hrvatske i osoba iz Srbije komuniciraju na standardnom jeziku me- đusobna razumljivost čini suvišnim i prevođenje. (Kordić, 2010: 80) Zbog toga svega ne može se govoriti o nekoliko standardnih jezika nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika. (Kordić, 2010: 80) Standardni jezik Hrvata, Srba i Bošnjaka se zato navodi s drugim jezicima takvog tipa kao policentričan standardni jezik. (Blum, 2002: 8) Dakako, kada se govori o policentričnosti postoji i druga struja koja ima svoje argumente i mišljenja, te zagovara da hrvatski, bosanski i srpski nisu jedan policentričan jezik. Tako kroatisti ističu da se jezik u Hrvatskoj razlikuje od jezika u Srbiji po količini posuđenica i po jezicima iz kojih je posuđivano i tvrde da je bez obzira na stupanj istosti ili razlika riječ o nekoliko jezika. (ibid.: 89) Međutim, Kordić (2010) navodi kako to nije razlog da se govori o zasebnim jezicima i lingvisti ne mogu odbaciti stupanj istosti ili razlika jer je to jedan od najvažnijih lingvističkih kriterija, a kad kroatisti govore da on njima nije bitan, time samo pokazuju da temi ne pristupaju kao lingvisti. Inozemni autori zapažaju da je danas status srpskohrvatskog jezika kla- sična politička i lingvistička dilema, s lingvistima koji redovito tvrde da je to jedan jezik i s vladama i govornicima koji redovito tvrde da su to dva različita jezika. (Spolsky, 2004: 155) Neki laici razliku u izgovoru jata smatraju dokazom da se radi o razli- čitim jezicima, međutim ta razlika kao prvo nema utjecaja na razumljivost, a kao drugo unutar nekih drugih jezika također postoji razlika u izgovoru jata, pa ipak je svaki od njih i dalje jedan te isti jezik. (ibid) Iako govorni jezik nije promijenjen, govornici ga danas u tri države uglavnom ne nazivaju srpskohrvatskim. S druge strane, pored uporabe različitih naziva (hrvatski jezik, bosanski jezik i srpski jezik), te napora nekih hrvatskih, srbijanskih i bosanskih lingvista da dokažu da se radi o različitim jezicima, narod se još uvijek izvrsno sporazumijeva.

34 Srpskohrvatski kao policentričan jezik

Srpskohrvatski jezik uzet je kao mjerilo policentričnosti, s obzirom na to da su današnji srpski, hrvatski i bosanski jezik procesom ‘restandardizacije’ (Glušica 2012: 25) proizašli iz srpskohrvatskog jezika. Da bi govorili o srpskohrvatskom jeziku u kontekstu jezika u BiH neophodno je istaći način i historijske prilike njegova prvobitnog začetka, te pojasniti ulogu objekta koju je BiH imala u njegovom širenju na njene teritorije. ‘Narodni preporod, romantičarske ideje usmerene ka proporciji: jedan narod – jedan jezik – jedna država, doveli su u prvoj polovini XIX veka do kodifikacije vernakulara (narodnih govora) i prvih značajnih knjiga koji su na tim narodnim jezicima objavljene. Verovanje u neophodnost zajedničkog južnoslovenskog jezika rezultiralo je nizom jezičkih reformi u kojima su se jezici kodifikovali i spajali, naročito srpski i hrvatski. U Srbiji je jezičku reformu započeo Vuk Stefanović Karadžić koji je nastojao da narodni jezik odvoji od crkvenog (slavenoserbskog) jezika. (...) Po istom principu, u Hrvat- skoj je, paralelno, pod vođstvom Ljudevita Gaja ustanovljen Ilirski pokret koji se zalagao za jezičke reforme i za oživljavanje hrvatskog jezika, izloženog germanizaciji i mađarizaciji pod Austrougarskom vladavinom. (...) Pomak ka jezičkom i književnom jedinstvu južnoslovenskih naroda, pre svega, srpskog i hrvatskog jezika, predstavlja Bečki književni dogovor 1850. godine, koji pot- pisuju srpski, hrvatski i slovenački filolozi, slavisti, književnici... Jedinstveni ‘standard’ je bio utvrđen izborom najrasprostranjenijeg narečja (štokavskog) i jednog njegovog dijalekta (istočnohercegovačkog / ijekavskog izgovora).’ (Petrović, 2009: 39, 40, 41) Periodu začetka srpskohrvatskog jezika u BiH prethodi period turske i austrougarske okupacije, a slijedi period vladavine Kraljevine SHS, te Nezavi- sne Države Hrvatske. Stoga treba istaći da je taj period od velikog značaja za današnje stanje jezika u Bosni i Hercegovini, jer se stanje svijesti o jeziku našlo pred čitavim nizom izazova kojima stanovništvo ove države nakon višesto- ljetne turske okupacije nije moglo odoljeti. Najprije ako se razmotri činjenica da je od pokoljenja koja su živjela u samostalnoj Bosni kralja Tvrtka I prošlo gotovo četiri stoljeća, i da je u ta četiri stoljeća područjem Bosne vladala jedna zasebna kultura, vjera, pa i zaseban jezik, jasno je da se svijest o jeziku kojim su govorili njihovi preci kod novih pokoljenja izmijenila, ako ne i izgubila. Ako se pri tom još uzme u obzir da se u procesu islamizacije kršćansko i pravoslavno stanovništvo Bosne i Hercegovine koje je bilo protiv procesa islamizacije, po prirodi više poistovjećivalo sa pripadnicima iste vjere u Hrvatskoj i Srbiji; da je doba oko Prvog svjetskog rata obilježeno velikom stopom nepismenosti, koja se kretala i do 95% (Nehring, 2005: 305); te da je ‘spoj nacije i države u liku jezičkog nacionalizma već bio zahvatio sve jugoslavenske oblasti i da je već odavno bila formirana srpska i hrvatska nacionalna svijest o samoodređenju’ (Nehring, 2005: 304), stvoreni su povoljni uvjeti da se u svijesti stanovništva Bosne i Hercegovine zauvijek izmijeni pojam jezika koji bi nazivali ‘svojim.’ Uz to, Šipka (2005: 407, 408) u svojoj periodizaciji jezičke standardizacije u Bosni i Hercegovini, ovaj period označava kao: ‘3. period integrističkih nasto- janja iz istojezičkih standardizacionih centara izvan Bosne i Hercegovine (iz Beograda i Zagreba) s ciljem da se stvori postupno jedinstven srpskohrvatski standardni jezik (u međuratnom i poslijeratnom istorijskom periodu do 1970), ili pak poseban hrvatski (standardni) jezik (u vremenu NDH), pri čemu se i u

35 jednom i u drugom slučaju računalo s uključivanjem i cijelog područja Bosne i Hercegovine, koja je u tim standardizacionim procesima bila potpuno pasivna, dakle objekat, a ne subjekat (ili bar jedan od subjekata) tih procesa...’

Policentričnost srpskohrvatskog jezika

Južnoslavenski filolozi neutemeljeno odbacuju teoriju policentričnosti tamo gdje je primjenjiva (na srpskohrvatski jezik), a istovremeno je neutemeljeno zastupaju tamo gdje nije primjenjiva: tvrde da je danas srpski jezik policen- tričan i da su njegove varijante crnogorska, srpska i varijanta bosanskih Srba. (Kordić, 2010: 148) Jezik bosanskih i crnogorskih Srba se tu uključuje u isti policentrični jezik jer se radi o istoj nacionalnoj pripadnosti, a isključuje se jezik bosanskih Muslimana i Hrvata u Hrvatskoj i BiH jer se radi o različitoj nacionalnoj pripadnosti. (Kordić, 2010: 149) Za policentrični je jezik baš tipično da njegovim varijantama govore različite nacije u različitim državama, (npr. engleskim se služi i američka i britanska i australijska nacija, njemačkim se služi i njemačka, austrijska i švicarska nacija), a to znači da je u suprotnosti s jednim od osnovnih svojstava policentričnog jezika ako se zbog iste nacionalnosti uvrštava u policentrični jezik ili ako se zbog različite nacionalnosti isključuje iz policentričnog jezika (Kordić, 2010: 149) Primjerice, kod teze o policentričnom srpskom jeziku ‘uopće nije jasno zašto bi ijekavski jezik crnogorskih Srba i ijekavski jezik bosanskih Srba bili varijante ekavskog srpskog, a ne ijekavskog hrvatskog ili ijekavskog bošnjačkog; a kada se u okviru te teze kaže da govornici srpskog jezika govore bilo ekavski bilo ijekavski, onda nije jasno zašto hrvatski ili bošnjački ne bi bili varijante srpskog. (Kordić, 2010: 149) Ova teza o policentričnom srpskom jeziku nema lingvističku pozadinu jer su nju autori te teze morali odbaciti kada su se odlučili uzeti za polazište okvir zadat politikom i dobiti rezultat za koji su unaprijed odredili da mora biti prilagođen tom okviru. (Kordić, 2010: 149) Hrvati, Srbi i Bošnjaci imaju zajednički standardni jezik (štokavski), a ne dijalekte jer kajkavski i čakavski nisu dijalekti Srba i Bošnjaka, pa je tako i razlika između standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji i BiH daleko manja od razlike između dijalekata unutar Hrvatske. (Kordić, 2010: 76) Da bi unutar jednog dijalektalnog kontinuuma nastali različiti standradni jezici, neophodno je da se uzmu različiti dijalekti za standard. (Cooper, 1989: 139) To kod standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji i BiH nije bio slučaj jer je uzeta štokavica za standradni jezik i tako je nastao jedan standardni jezik s nekoliko nacionalno različitih centara – policentrični standardni jezik. (Koridć, 2010: 76) U svim primjerima kad je na istom dijalektu zasnovan standardni jezik u različitim nacijama, i kad unutar njega postoje prepoznatljive nacionalne specifičnosti, radi se o policentričnom standardnom jeziku, tj. dvjema varijantama istog standardnog jezika kakav je srpskohrvatski. (Kordić, 2010: 77) Pitanje jezika postaje pitanje države, naroda, njegovog identiteta i čak njegovog opstanka, pa novi aksiom glasi: hrvatski i srpski su različiti jezici, a ako ta razlika nije vidljiva, treba je napraviti. (Kordić, 2010: 47)

36 Omjer identičnosti naspram razlika

Odgovor na pitanje je li riječ o jednom ili različitim jezicima dobiva se pri- mjenom tri (socio)lingvistička kriterija: jedan je istraživati kakav je omjer podudarnosti i razlika između dotičnih idioma (tipološki kriterij), drugi je mjeriti međusobnu razumljivost između govornika tih idioma (komunikativni kriterij), treći je da li je za nadregionalni, tj. standardni jezik uzet isti dijalekt ili ne (genetski kriterij). (Kordić, 2010: 97) Kada se mjeri količina istovjetnosti uspoređuju se sve jezične razine; ako postotak potpune identičnosti prelazi 50% u uspoređivanim tekstovima onda se dotični idiomi smatraju jednim policentričnim standardnim jezikom. (ibid.: 98) Pri usporedbi standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji i BiH lingvistički postoji samo jedan jezični sistem koji se javlja u nekoliko varijanata, a činjenica da su suvremeni srpski i hrvatski varijante jednog jezika dokazuje se odlučujućim istovjetnostima u jezičnom sistemu. (Kordić, 2010: 98) Budući da mjerenje istovjetnosti kod varijanata srpskohrvatskog jezika daje rezultat 75% ili više ovisno o idiomu, radi se o jednom policentričnom jeziku. (Kordić, 2010: 98)

Metoda

Za ispitivanje stavova mladih o upotrebi triju službenih jezika u Bosni i Her- cegovini provedeno je anketno istraživanje s obzirom na to da se u anketama ‘kao osnovni izvor podataka koristi osobni iskaz o mišljenjima, uvjerenjima, stavovima i ponašanju, pribavljen odgovarajućim standardiziranim nizom pitanja.’ (Milas, 2005: 395) Anketom smo postigli efikasnost, a obrada podataka o upoznavanju stavova i mišljenja ispitanika o ovom društveno relevantnom problemu je bila brza i direktna. Anketa se sastoji od niza pitanja i izjava koji se odnose na opće podatke, stavove o postojanju triju službenih jezika u BiH, stavove o političkoj zlouporabi službenih jezika u BiH, te emocionalnu vrijednost koju ispitanici pridaju jeziku kao dijelu svog nacionalnog i kulturnog identiteta. Korštene su Likertove skale, nadopunjavanje rečenica i pitanja višestrukog odabira. Ispitanici su većinom studenti Univerziteta u Bihaću koji pohađaju različite fakultete i pripadaju različitim konstitutivnim narodima, prosječne dobi od 24 godine. Uzorak čini 117 ispitanika, 34 muškarca i 83 žene. 77% njih se izjasnilo Bošnjacima, 9% Hrvatima i 9% Srbima, dok ih se 5% nije izjasnilo po nacionalnoj osnovi.

Rezultati i rasprava

Prvo pitanje odnosi se na postavljenu tvrdnju da tri službena jezika destabiliziraju državu BiH potičući razlike među građanima, a najveći postotak odnosi se na 42% ispitanika koji se u potpunosti slažu s navedenom tvrdnjom. 6% ispitanika u potpunosti se ne slaže s ovom tvrdnjom, 10% se uglavnom ne slaže, 25% niti se slaže, niti se ne slaže i 17% ispitanika se slaže s postavljenom tvrdnjom. Dakle, preko 59% ispitanika smatra da tri službena jezika imaju negativan utjecaj na stanje u državi jer potiču razlike među građanima. Rezultati dalje ukazuju na to da 50% ispitanika ima osjećaj nesigurnosti kada koristi određen jezik u područjima gdje se većinom koriste druga dva

37 službena jezika u BiH. 44% ispitanika samo ponekad ima taj osjećaj, a samo 6% uvijek. Iz pomenutog se može zamijetiti da je mišljenje o sigurnosti pri upotrebi tri službena jezika podijeljeno i da se u tom smislu još uvijek ne može govoriti o potpunoj međusobnoj toleranciji. 36% ispitanika smatra da postojanje triju službenih jezika u BiH pozitivno utječe na njenu kulturu i tradiciju, dok isti broj ispitanika smatra da jezici negativno utječu na kulturu i tradiciju, a 28% ih smatra da ne postoji nikakav utjecaj. I kod ovog pitanja mišljenja su jednako podijeljena kada je riječ o suprotnim stranama, ali činjenica da se određeni postotak ispitanika izjasnio da ne postoji utjecaj jezika, može biti znak da pojedini mladi ljudi ne poistovjećuju jezik sa vlastitom kulturom i tradicijom. 48% ispitanika slaže se s tvrdnjom da državni organi u BiH ne bi trebali dopustiti upotrebu triju službenih jezika. 31% se ne slaže s postavljenom tvrdnjom, a 21% navodi da ne zna odgovor na to pitanje. 69% ispitanika smatra da bi bosanski jezik trebao imati prednost. Treba uzeti u obzir da je u anketi najviše sudjelovalo ispitanika koji su se po nacionalnoj osnovi izjasnili Bošnjacima. Stoga ovaj postotak zapravo proizlazi iz samog broja članova nacionalne kategorije Bošnjaka. 15% ih smatra da niti jedan jezik ne bi trebao imati prednost, slijedi hrvatski jezik, odnosno 9% ispitanika. 67% ispitanika snažno se poistovjećuje s bosanskim jezikom, 12% s hrvatskim, 9% sa srpskim ili nijednim i 3% ispitanika se poistovjećuje sa svim službenim jezicima u BiH. I ovdje treba uzeti u obzir da su ispitanici najvećim postotkom bili Bošnjaci, što je zasigurno utjecalo na ovakav rezultat. 58% tvrdi da je ljubav prema njihovom jeziku jedan od najljepših osje- ćaja, 15% tvrdi suprotno, a 27% da nema osjećaj za jezik. Uz to, 96% ispitanika ponosno je na svoj jezik, kulturu i tradiciju, a samo 4% njih nije, što bi značilo da velika većina poklanja pažnju jezičnoj pripadnosti. Tu tezu potvrđuje i 81% ispitanika koji uvredu, koja se odnosi na njihov jezik, doživljavaju kao napad na sebe, a 19% tvrdi suprotno. 66% ispitanika u potpunosti se slaže s tvrdnjom da političari u BiH prave podjelu na tri službena jezika u cilju ostvarivanja ideje ‘Zavadi pa vladaj.’ 19% se uglavnom slaže s tom tvrdnjom, 9% niti se slaže, niti se ne slaže, 3% se ne slaže i 3% se u potpunosti ne slaže. Kod ovog pitanja potvrđuje se teza iz prvog pitanja, a to je da se jezik koristi za poticanje razlika među građanima BiH. Jednako je i kod ovog pitanja, gdje se 50% ispitanika u potpunosti slaže s tvrdnjom da tri službena jezika više potiču netrpeljivost među građanima, nego što služe građanima u svrhu komuniciranja. 17% se uglavnom slaže s tom tvrdnjom, 22% niti se slaže, niti se ne slaže, 6% se ne slaže i 5% se u potpunosti ne slaže. Dakle, 67% stanovnika ima mišljenje da podjele u jeziku negativno utječu na građane ove države, što se naročito potvrđuje u narednom pitanju gdje se za negativan utjecaj tri službena jezika odlučilo 67%. Od toga se 49% ispitanika u potpunosti slaže s tvrdnjom da tri službena jezika u BiH imaju više negativnih posljedica, nego praktične koristi za građane BiH. 18% se uglavnom slaže s tom tvrdnjom, 22% niti se slaže, niti se ne slaže, 7% se ne slaže i 4% se u potpunosti ne slaže. 52% ispitanika ima osjećaj da pojedini građani BiH koriste izričito jedan od službenih jezika samo da bi naglasili svoju nacionalnu pripadnost. 27% uglavnom ima taj osjećaj, 14% niti ima, niti nema, 4% uglavnom nema taj osjećaj i 3% nema nikako taj osjećaj.

38 74% ispitanika smatra da se tri službena jezika ne razlikuju u tolikoj mjeri da bi se mogli nazivati različitim jezicima, 23% smatra da se razlikuju dovoljno da bi se smatrali različitim jezicima i 3% ih ne zna. 58% ispitanika pri različitim jezičnim aktivnostima ponekad nije sigurno o kojem je od tri službena jezika u BiH zapravo riječ, a 42% je sigurno u razlikovanje. 36% ispitanika nema osjećaj ljutnje zbog upotrebe bilo kojeg jezika u medijima, 27% se ljuti kada se koristi srpski jezik u medijima, 14% hrvatski, 7% bosanski, 9% hrvatski i srpski i 7% ostalo, u što se ubraja primjerice ćirilica, žargon ili gramatički neispravan jezik. 58% ispitanika smatra da je situaciju s tri službena jezika u BiH moguće riješiti proglašavanjem službenim jezikom samo jednog od sadašnja tri, 28% pomoću stvaranja jednog jezika kombinacijom postojećih službenih jezika, 11% smatra da nije potrebno mijenjati situaciju, 3% navodi druga rješenja. Ovo i naredno pitanje jasno pokazuju da građani BiH smatraju kako bi jedan službeni jezikk bio jedino pravo rješenje za trojezičnu i nestabilnu situaciju u državi. 75% ispitanika smatra da Bosni i Hercegovini nisu potrebna tri službena jezika, 22% smatra da jesu potrebna tri službena jezika, dok se 3% ispitanika nije izjasnilo na ovo pitanje. Čini se da je anketa poslužila svrsi, odnosno, pokazala se izvrsnom metodom za dobijanje stvarnih stavova i mišljenja ispitanika o izrazito komplek- snoj jezičnoj situaciji u BiH. Odgovori ukazuju na to da mladi nisu zadovoljni složenom, politiziranom jezičnom situacijom u BiH. Naime, 48% ispitanika smatra da državni organi u BiH ne bi trebali dopustiti upotrebu triju službenih jezika, 66% smatra da političari u BiH prave podjelu na tri službena jezika u cilju ostvarivanja ideje ‘Zavadi pa vladaj’, 50% ispitanika je stava da tri službena jezika više potiču netrpeljivost među građanima, nego što služe građanima u svrhu komuniciranja, te 49% ispitanika smatra da tri službena jezika u BiH ima više negativnih posljedica, nego praktične koristi za građane BiH. Osjećaji prema jeziku kod ispitanika su jako izraženi, 91% ispitanika snažno se poistovjećuje sa svojim jezikom, 58% tvrdi da je osjećaj prema jeziku jedan od najljepših, 96% ponosi se svojim jezikom, kulturom i tradicijom, 81% ispitanika uvredu koja se odnosi na njihov jezik doživljava kao napad na sebe. Stoga je jezik svakako važan dio identiteta ispitanika. Također, pitanje identiteta i problematike indoktrinacije od ranih godina da se naslutiti u nekim odgovorima, primjerice, kada ispitanik koji se po nacionalnoj osnovi izjašnjava Hrvatom, smatra da bi upravo hrvatski jezik trebao imati prednost nad ostala dva jezika jer je najispravniji, a pri tome odgovara na otvorena pitanja bosanskim jezikom, te tvrdi da je pri različitim jezičnim aktivnostima siguran o kojem je od tri službena jezika u BiH zapravo riječ. Pri tome je zanimljivo da je većina ispitanika, njih 52%, svjesno toga da pojedini građani BiH koriste izričito jedan od službenih jezika samo da bi naglasili svoju nacionalnu pripadnost. Stavovi koji se odnose na problematiku policentričnosti jezika ukazuju da većina ispitanika (74%) smatra da se službeni jezici ne razlikuju u tolikoj mjeri da bi se uopće mogli nazivati različitim jezicima. Također, 58% ispitanika pri različitim jezičnim aktivnostima ponekad nije sigurno o kojem je od tri službena jezika u BiH zapravo riječ. Isti postotak ispitanika navodi da bi se trebao proglasiti jedan službeni jezik u BiH. Najveći postotak koji ujedno daje

39 odgovor na postavljeno pitanje cijelog istraživanja, odnosi se na stav 75% ispitanika koji smatraju da Bosni i Hercegovini nisu potrebna tri službena jezika.

Zaključak

Svrha rada bila je pokazati stavove mladih u Bosni i Hercegovini prema upotrebi triju službenih jezika, s obzirom na to da su i oni ti koji se moraju nositi sa preprekama koje ta upotreba sa sobom donosi, a najmanje imaju mogućnosti da iznesu svoj stav. Današnja situacija po pitanju jezika samo je rezultat pogrešnih politika kroz historiju, koje su se jezikom koristile da bi postigle svoje političke ciljeve. U 21. vijeku, napokon bi u BiH trebao doći red na nove generacije da iznesu svoj stav i donose odluke, a prema rezultatima ovoga rada stav većine njih je da ova država treba jedan jezik, jer se sadašanja tri ne razlikuju u tolikoj mjeri da bi se zvala različitim. Također, mladi ljudi gaje ljubav prema svom jeziku, ali određeni broj njih ne povezuje jezik sa kulturom i tradicijom, što znači da bi se u budućnosti trebalo poraditi na podizanju svijesti mladih o porijeklu jezika u BiH, ali ne ‘svojatanjem’ nego realnim pristupom i historijskim činjenicama. S obzirom na to da je stav mladih da tri službena jezika destabiliziraju državu, te da razlike u jeziku potiču političari kojima je cilj upravljati podijeljenim građanima, najbolji zaključak bi bio da se jezik u BiH napokon odvoji od politike i vrati tamo odakle i potječe – među narod. Samo tako bi se Bosni i Hercegovini vratila jedinstvenost književnojezične tradicije koju su stoljećima gradili svi njeni građani bili oni konstitutivni ili ne.

Abstract

Ever since the disintegration of Socialist Federal Republic of Yugoslavia, Bos- nia and Herzegovina is facing numerous conflicts which relate to language as well. Different changes taking place in this country have significantly affected the attitudes which citizens have toward the language. Some time before, translators were redundant in Bosnia and Herzegovina, but after 1995 the three constituent ethnic groups do not understand each other anymore. The situation is caused in the first place by the influence of politics on public opinion, being additionally deteriorated by the fact that certain linguists and language experts, although aware of the definition of polycentric and standard language, foster inequality among citizens emphasizing even the smallest difference between the three official languages in Bosnia and Herzegovina. In this process, the opinion of those who have to live with and face those differences in everyday life is not taken into account. Therefore, it is necessary to ask ourselves, how many languages do citizens of Bosnia and Herzegovina need. Due to the situation and discussions of authors who objectively or subjectively approach the issue, the paper is aimed at presenting results of a survey on youth attitudes toward the use of the official languages in Bosnia and Herzegovina, as well as at determining how the current situation affects citizens of the country. The data were collected by means of a questionnaire completed by young people, mostly students of University of Bihać, who live in Una-sana canton and belong to different constituent ethnic groups. Una-sana

40 canton was chosen for this survey due to its close proximity to Republic of Croatia, entity of Republic of Srpska and central Bosnia, therefore being the cultural and language mixture of all the mentioned areas. The final aim of the paper is to publicly convey the attitude of citizens regarding the current language situation in Bosnia and Herzegovina, and at the same time, to attempt to raise awareness of those responsible for decision-making related to the official language of a state.

Key words language attitude, polycentric language, official language, official languages in Bosnia and Herzegovina

Literatura

Blum, D. 2002. Sprache und Politik. Heidelberg. Cooper, R. L. 1989. Language planning and social change. Cambridge. Durić, R. O leksičkom osjećanju novoštokavštine kroz kroatizme, srbizme i bosnizme na neutralnoj razini. Filologija 55, 2010, 117-142. Glušica, Rajka. 2012. ‘Restandardizacijski procesi u bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku’. Bosanskohercegovački slavistički kongres I: Zbornik radova (knjiga 1). Saraje- vo: Slavistički komitet. 25-34

Greenberg, R. D. 2004. Language and Identity in the Balkans. Serbo-Croatian and its Disinte- gration. Oxford University Press. Halilović, S. 1996. Pravopis bosanskoga jezika. Sarajevo: Preporod. Ivančić, V. (2007), ‘Svečani tepih’, Feral Tribune 1118 (23.2.2007.), 29. Jahić, Dž. 1999. Lingvisticki i kulturno historijski izvori bosanskog jezika: glavna problem- ska pitanja. Simpozij o bosanskom jeziku (zbornik radova), 25 30. Jozić, Željko. 2012. ‘Linguistic (Un)reality in Contemporary Bosnia and Herzegovina’ , Slavi- ca Helsingiensia. 2012, 41: 33-46. Kordić, S. 2010. Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux. Malcolm, Noel. 1995. Povijest Bosne: kratki pregled (preveo Zlatko Crnković). Erasmus Gilda: Novi Liber; Sarajevo: Dani. Matasović, R. 2005. Jezična raznolikost svijeta : podrijetlo, razvitak, izgledi. Zagreb: Algoritam. Milas, G. 2005. Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Jastrebar- sko : Naklada Slap Mønnesland, Svein (Ur.). 2005. Jezik u Bosni i Hercegovini, Oslo: Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije. Nehring, Gerd-Dieter. 2005. Razvoj standardnog jezika za vrijeme austro-ugarske monarhije. u: Mønnesland, Svein (Ur.). 2005. Jezik u Bosni i Hercegovini, Oslo: Institut za jezik u Saraje- vu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije. 303-344.

Petrović, Jelena. 2009. ‘Jezička politika i ideologija jugoslovenstva u (među)ratnom periodu’. Monitor ISH. Ljubljana: Institut za humanističke studije Fakulteta za postdiplomske studije u Ljubljani. 2009, XI, 1: 35–54.

Pišković, T. Jezični purizam Joze Dujmušića. Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 34, 2008, 323-340. Spolsky, B. 2004. Language Policy. Cambridge. Šipka, Milan. 2005. Standardni jezik i jezička politika uBosni i Hercegovini 1918-1970. u: Mønnesland, Svein (Ur.). 2005. Jezik u Bosni i Hercegovini, Oslo: Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije. 407-434.

Škiljan, D. 2002. Govor nacije: Jezik, nacija, Hrvati. Zagreb.

НИКОЛА БЛАГОЈЕВИЋ [email protected]

Филозофски факултет, Универзитет у Нишу (Srbija)

Znanstveno područje Morfologija

Nomina agentis у спорту у српском и хрватском језику

Сажетак

Овај рад се ограничава само на речи настале деривацијом, тј. извођењем од основе и наставака и даће преглед суфикса који учествују у грађењу назива учесника у спорту на основу грађе која је прикупљена из најти- ражнијег спортског дневног листа на српском језику као и са популарних хрватских портала који објављују вести из спорта. Учесник у спорту, тј. спортиста активни је вршилац неке делатности за шта у језику можемо употребити термин nomina agentis. Спортисти могу бити мушког и женског пола, а разлике у облицима за њихово именовање могу се изве- стити тзв. моционим суфиксима. Најчешће се ради о извођењу именица са значењем бића женског пола од одговарајућих мушких еквивалената. Називи за учеснике у спортским активностима великим делом су страног порекла. Деривација назива учесника у спорту ни по чему се не разли- кује од извођења неких дргих именица. Како су данас жене присутне на свим позицијама, тј. у овом случају у свим спортовима, тако су и називи спортиста у женском роду све учесталији. Најфреквентнији суфикси код именица мушког рода које означавају вршиоца радње у спорту у српском језику су –ер, –ач, –ац, –аш док су у хрватском –ач, –аш, –ац, –ик (срп. тенисер – хр. тенисач). Суфикси који уопште нису забележени међу примерима на хрватском су –тор и –ија. Најзаступљенији суфикс код именица на српском језику –ер у хрватском се јавио са јако мало забеле- жених примера. Док је у српском језику највише именица женског рода изведено наставком –ка у хрватском је суфикс –ица најфреквантнији.

КЉУЧНЕ РЕЧИ деривација, наставак, nomina agentis, спорт, српски језик, суфикс, хрватски језик

Увод

Спорт је незаобилазни део наше свакодневице, па с обзиром на распро- страњеност, богату традицију и различите врсте спортова, спортска лек- сика и терминологија су богате, а са становишта творбе речи разноврсне. Са спортом се срећемо у наставном процесу (у настави физичке културе),

43 спорт је облик рекреације и забаве, али велики је и број учесника који се њиме професионално баве. Заступљен је у штампаним и електронским медијима као и у стручној литератури. У нашој традиционалној литератури лингвисти пишући о творби речи у погледу најфреквентнијих суфикса наводе да неки од њих служе и за грађење назива спортиста, али без посебног осврта и анализе. У новије време приметно је интересовање лингвиста да се баве овом недовољно истраженом проблематиком, а један од њих, чији рад ће послужити као узор овом раду је Саша Чорболоковић. Анализа грађе биће извршена тако што ће се правити подела према суфиксима где ће бити посматрана творбена основа и њена мотивна реч, која може бити: именица за назив спорта, придев којим се казује нека важна одлика, својство особе која се спортом бави, глагол за именовање спортске акције или реквизит за одређени спорт, а основа може бити именичка, придевска или глаголска. Прво ће бити речи о именицама мушког рода које означавају лица – вр- шиоце радње а затим ће због њихове специфичности у начину употребе посебно бити анализиране именице женског рода. Обележавање разлике у полу код именица творбеним путем назива се именичка моција. Приликом истраживања уочено је да према наставцима за творбу именица мушког рода стоје одговарајући наставци за творбу именица женског рода. У табели испод дат је преглед наставака који означавају вршиоца радње, имаоца занимања. Суфикси који су забележени у овом истраживању налазе се у потамњеним пољима.

српски језик хрватски језик ж. р. м. р. ж. р. м. р. -ка -ар -ка -ар -ица -аш -ица -аш -ица -ач -ица -ач -ист(а) -киња -ист(а) -ица -(н)ик -ица -(н)ик -ка -ер -ка -ер -ац -киња/-ка -ац -тор -ка -иња -ак -иња -ак -ија -ич

Суфиксиране именице мушког пола са значењем лица које врши радњу

Најчешћи суфикси који се срећу у творби назива учесника у спорту муш- ког пола су: -аш, -ач, -ист(а), -ер, -ац, -ник, -ар. У наставку ће бити побројане именице груписане према суфиксу којим се завршавају.

44 Суфикс -ар

Суфикс –ар спада у један од најпродуктивнијих именичких суфикса a потиче од латинског –arius.

Од именичке основе: српски: атлетичар, гимнастичар, тактичар; ’...надметаће се атлетичари у тркачким дисциплинама...’ (Спортски журнал, додатак Пламенко, 8. 5. 2012.) У овом контексту реч ‘атлетичари’ може се односити и на мушке и на женске учеснике. Исто важи и за следећи пример: ’...биће резервисана за гимнастичаре...’ (Спортски журнал, додатак Пламенко, 8. 5. 2012.); ’...он је рођени тактичар...’ (односи се на играча шаха), (С. журнал, 10. 5. 2012.); хрватски: вратар, једриличар, гимнастичар, техничар: ‘…francuski vratar Thierry Omeyer...’ (Sportski.net, 21. 8. 2013.) (рукомет; среће се и у ва- терполу); ’...hrvatski jedriličar Milan Vujasinović...’ (Sportnet hr, 31. 8. 2013.); ‘Hrvatski gimnastičar...’ (Sportnet hr, 25. 6. 2013.); ’...i fin tehničar...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.);

Од глаголске основе: Новинари, ради разбијања монотоније у новинском чланку, често ко- ристе наизменично синониме за један исти појам, наравно уколико их тај појам има. То је случај са синтагмом ‘чувар мреже’ коју комбинују са термином ‘голман’: српски: чувар (мреже), такмичар; Наслов: ‘Чувар мреже црвено-белих несавладив...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); ’...који је нашег такмичара победио резултатом 3:0...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.);

Позиција на којој игра може послужити за творење назива учесника у спорту: српски: (кошарка) – ‘Хемофармов крилни центар...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); хрватски: (ватерполо) – ’...i nepozivanje prvog centra...’ (Večernji list, 4. 8. 2013.);

Суфикс –аш

И овај суфикс спада у најплодније, и то поготово у новије време. Клајн истиче да се овај суфикс највише веже за именичке основе, а знатно ређе за придевске и глаголске. Велика већина изведеница означава људе. Код учесника у спорту регистроване су следеће:

Од именичке основе: српски: кошаркаш, рукометаш, одбојкаш, кајакаш, хокејаш, снукераш: ‘До- маћи кошаркаши су...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); ‘Наши рукометаши...’, ‘Најбоље одбојкаше...’ (С. журнал, додатак Пламенко, 8. 5. 2012.); Наслов: ‘Кајакаши форсирају Саву’ (С. журнал, додатак Пламенко, 8. 5. 2012.) Пошто се тер- мини налазе у множини и у овом случају могу се односити на учеснике и мушког и женског пола; ’...хокејаши из Града анђела били су бољи...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.). Такође, ради разбијања монотоније у чланцима се

45 термин ‘хокејаш’ комбинује са термином ‘оклопник’ а ови термини се искњучиво срећу у облицима множине (хокејаши/оклопници); ’...иначе сна сваког снукераша...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.) У истом тексту среће се и синтагма ‘играч снукера’. хрватски: снукераш, хокејаш, рагбијаш, спорташ, кошаркаш, ногоме- таш, рукометаш: ‘Oba snookeraša...’ (Sportnet hr, 5. 5. 2012.); ‘Hokejaši CSKA...’ (Večernji list, 5. 9. 2013.); ‘Ragbijaši svladali Srbiju...’ (Večernji list, 23. 6. 2013.); ‘Sportaša [...] godine...’ (Večernji list, 13. 12. 2011.); ’...grčki košarkaš Dimitris...’ (Večernji list, 13. 12. 2011.); ’...za nogometaše...’ (Večernji list, 29. 7. 2013.); ’...a hrvatski je rukometaš...’ (Sportnet hr , 27. 8. 2013.);

Од глаголске основе: српски: борбаш, каташ: (карате) ‘Ситне повреде муче борбаше Тамару Филиповић, Филипа Живковића и Милоша Вуковића...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.) И овде се очигледно именица односи и на мушке и на женске актере, тачније односи се на двојицу мушких учесника и једну учесницу; (карате) ‘На татами први излазе каташи Марија Маџаревић и Дејан Пајкић...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.) Иста ситуација као са претходним примером. хрватски: ’...hrvatski skijaš...’ (Večernji list, 13. 12. 2011.);

Од синтагме: српски: суперлигаш, прволигаш; односи се на фудбалски клуб: ’...да би и званично био промовисан у суперлигаша...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); односи се на фудбалски клуб: ‘Борац је прволигаш...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.) У овом примеру, као и у претходном, видимо да nomina agentis, тј. улога вршиоца радње, носиоца занимања не мора да буде резервисана само за особе/бића већ ту улогу може да има и једно спортско друштво, односно фудбалски клуб. Наравно, поменути термини могу се односити и на играче који играју у клубовима који се такмиче у поменутим лигама. хрватски: ‘Sjajni kineski dugoprugaš...’ (пливање) (Sportnet hr, 29. 7. 2013.);

од придевске основе: хрватски: ‘Teškaš Dražen Glavaš...’ (Večernji list, 8. 9. 2013.); ’...i bivši mladostaš...’ (Večernji list, 29. 8. 2013.);

Суфикс –ач

Веома је плодан и продуктиван овај суфикс. Углавном се употребљава уз глаголску основу, и то од несвршених глагола, али има примера и од свр- шених. Сви наведени примери који су пронађени управо су од глаголске основе, сем једног примера на хрватском (tenisač). Код Клајна се баш за овај суфикс истиче да се користи за означавање људи који се баве одређеним спортом (веслач, јахач, клизач, пливач, скакач...). Од поменутих примера које наводи Иван Клајн забележени су неки и у спортском дневном листу. Код овог суфикса потребно је напоменути да постоје изведенице које у исто време могу да означавају и nomina agentis и nomina instrumenti, тј. могу да означавају и човека који врши радњу и предмет којим се врши нека радња (навијач, бацач, дизач). Од именичке основе:

46 хрватски: ‘Srpski je tenisač...’ (Sportnet hr, 7. 9. 2013.);

Од глаголске основе: српски: играч, саиграч, нападач, пливач, рвач, веслач, примач, навијач, из- азивач, возач, извођач, бацач кугле, бацач диска, освајач титуле, дизач, скакач удаљ, скакач увис; ’...и једанаест најбољих играча у Супер лиги...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.) Термин играч може се односити на учеснике из више спортова; ‘Мени је важно да имам подршку [...] и саиграча...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); ’...– каже нападач Војводине...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.); ‘Један од највећих пливача...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); ‘Једини српски рвач који ће...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); односи се на мушке и женске спортисте: ’...оценио је учинак српских веслача на Светском купу... (С. журнал, 7. 5. 2012.); (одбојка) ‘Имају [...] другог примача Алексијева...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); Поднаслов: ‘Слобода има најјачег навијача!’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); Наслов: ‘Сијена чека изазиваче’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); Наслов: (бициклизам) ‘Зекавица 42. млади возач’ (С. журнал, 8. 5. 2012.) Возач – примећено је да се овај тер- мин користи за именовање учесникка у бициклизму, мотоциклизму и аутомобилизму; ‘Сигуран извођач најстроже казне био...’(С. журнал, 8. 5. 2012.); (атлетика) ’...и бацач кугле Асмир Колашинац...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.); (атлетика) ’...спремао и бацач диска... (С. журнал, 10. 5. 2012.); ’...Ипак, млађи брат седмоструког освајача титуле...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); ’...као што су [...] дизач Херман... (С. журнал, 10. 5. 2012.), дизач или другачије тех- ничар (у одбојци); (атлетика) ‘Скакачи удаљ и увис...’ (С. журнал, додатак Пламенко, 8. 5. 2012.); хрватски: скакач, пливач, суиграч, навијач, веслач, ударач, возач, на- падач, играч: ’...pred domaćim skakačem...’ (Sportnet hr, 22. 3. 2013.); ‘Američki plivač osvojio je...’ (Sportnet hr, 29. 7. 2013.); ’...suigračima nije išlo...’ (Sportnet hr, 28. 12. 2012.); ’...kako se osjeća navijač...’ (Sportski.net, 28. 12. 2012.); ‘Imamo veslače od 24 i 25 godina...’ (Sportnet hr, 13. 9. 2013.); ‘Ovaj beskompromisni udarač...’ (Večernji list, 4. 9. 2013.) (борилачки); ‘Mercedesov je vozač...’ (Večernji list, 7. 7. 2013.); ’...bio je napadač PSG-a...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.); ’...i takav nam igrač treba...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.), среће се и у синтагми бочни играч;

Суфикс -ист(а)

Клајн истиче да је у једнини код ових именица уобичајенији наставак -иста него -ист (притом мислећи само на српски језик) па можемо да говоримо о двојаком облику овог суфикса –ист(а) а не о постојању два различита суфикса -иста и -ист. Ово је интернационални суфикс велике продуктивности. Код њега су основе готово увек страног порекла. Међу спортским терминима једино је реч везист(а) хибридна изведеница, а и у речнику уопште хибридних изведеница је јако мало. Два су основна значења овог суфикса: означава присталице неких праваца а друго зна- чење му је ‘имаоц ... каквих склоности.’

Од именичке основе: српски: ватерполиста, бициклиста, резервиста, каратиста, џудиста, ау- томобилиста, шахиста: ’...да ли ће легендарни ватерполиста...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); ’...српски бициклиста Иван Стевић...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); ’...

47 резервиста1 Мандић пружио је...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); ‘Селекција српских каратиста... (С. журнал, 8. 5. 2012.), у овом примеру назив се односи и на мушке и на женске учеснике; ‘Баш као и џудисти...’ (С. журнал, додатак Пламенко, 8. 5. 2012.); ’...активни аутомобилиста у класама...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); ’...и један српски шахиста — Иван Иванишевић (2.655)...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); хрватски: полуфиналиста, бициклист(а), ватерплист: ‘…posljednjeg polufinalista...’ (Sportnet hr; 1. 8. 2013.); ‘Jedan od biciklista...’ (Večernji list, 25. 8. 2013.) али и: ’...najbolji hrvatski biciklist...’ (Večernji list, 28. 8. 2013.); ‘Proslavljeni vaterpolist...’ (Večernji list, 29. 8. 2013.);

од глаголске основе: везиста; српски: уз наслов: ‘Везиста ОФК Београда жели још значајнију улогу’ (С. журнал, 9. 5. 2012.) Поред овог термина среће се и термин ‘везни играч’, у фудбалу.

Суфикс -ик/-ник

Постоје покушаји да се -ик и -ник разграниче, али то није увек једноставно. Објашњење је да се суфиксом -ик граде све именице од придева чија се основа завршава на -н, а да у осталим случајевима имамо наставак –ник.

Од именичке основе: српски: ’...помоћник Славенка Кузељевића је искључен...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.) (чешће се у текстовима среће синтагма помоћни тренер);

Од глаголске основе: српски: противник, победник; ’...до краја ћемо покушати да савладамо све противнике...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (у овом случају односи се на противничке тимове); ‘Трофеј победнику Лиге Европе уручио је...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.) (и у овом сличају термин се односи на тим); хрватски: противник, предсједник, побједник, судионик, супарник: ’... protivnik će mu biti...’ (Večernji list, 4. 9. 2013.); ‘Predsjednik kluba...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.); ’...sinonim za riječ - pobjednik.’ (Sportnet hr, 28. 12. 2012.); ’...neće biti sudionik...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.); ‘Dinamov suparnik...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.);

Од основе придева: српски: изабраник, оклопник, помоћник (за помоћног тренера): ’...изабраници Александра Трифуновића...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (у овом примеру реч је у облику множине); (хокеј на леду) ’...оклопници Италије...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (овај термин сретао се искључиво у обику множине); хрватски: одабраник, изборник, опорављеник: ’...odabranici hrvatskog izbornika...’ (Sportnet hr, 9. 8. 2013.); ’...dok je za oporavljenika...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.);

1 У Великом речнику страних речи и израза уз ову реч стоји објашњење да означава „припадника резервног састава војске“. Могуће да је ово примарно значење ове речи, а она свакако има ширу употребу код именовања припадника неког резервног састава, у овом случају резервног састава фудбалског тима.

48 Подвучени примери завршавају се суфиксом -ик.

Суфикс -ер

Објашњење порекла овог страног суфикса најбоље је дао Клајн, с тим што он многе речи које су преузете у овом облику из неког страног језика тумачи као изведенице. Он под овим суфиксом подразумева заправо два, један с кратким е пореклом из немачког и енглеског језика и други –ēр, од француског –eur, каткад и од француског –aire, а један од другог не могу се строго разграничити због неустаљеног изговора ненаглашених дужина, акцента и етимологије. Готово све изведенице означавају човека, вршиоца радње, па су већином од глаголских основа:

Од именичке основе: српски: фудбалер, тенисер, рекордер: ‘Млади фудбалер... (С. журнал, 9. 5. 2012.); ’.Најбољи тенисер света...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.); ’...израстао у Пар- тизановог рекордера...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); Речи које се завршавају овим наставком углавном су страног порекла, а неке од њих дословно су преузете из неког страног језика па је због тога овај суфикс практично неплодан. Ове речи углавном немају еквивалент у женском роду: српски: боксер, спринтер, стартер, блокер, штопер, шутер, тренер, голгетер, плејмејкер, аутсајдер, арбитар: боксер (енгл. boxer)- ’...најбоље ран- гирани српски професионални боксер...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); спринтер (енгл. sprinter)- (термин се среће за именовање учесника у бициклизму и трчању) ‘Рат међу спринтерима је почео!...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); стартер (енгл. starter)- ‘Следеће године хоћу да будем стартер и носилац игре...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.) (са значењем играча у стартној постави. Занимљиво је да се у Великом речнику страних речи и израза ово значење за поменуту реч не помиње а стоје следећа објашњења: 1. Онај који даје знак за почетак трке, за полазак са старта. 2. уређај за покретање авионског и аутомобилског мотора, електропокретач. Прво објашњење односи се на nomina agentis а друго на nomina instrumenti); блокер (енгл. blocker)- (одбојка) ’...односно средњи блокер Фернандез...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); штопер (енгл. stopper)- ‘Андерсон Маркеш, штопер2 Партизана...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.) (фудбал); шутер (енгл. shooter)- (кошарка) ‘То је велика привилегија за мене — прича убитачни шутер...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); тренер (енгл. trainer)- ‘Тренер ва- терполиста Партизана оптимиста’ (С. журнал, 11. 5. 2012.); голгетер (енгл. goal-getter)- (фудбал) ’...каже голгетер Стефан Јоковић...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); плејмејкер (енгл. playmaker)- ‘Талентовани плејмејкер...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.) (кошарка, члан тима задужен за организацију игре, градитељ игре.); аутсајдер (енгл. outsider)- ’...са аутсајдером Квинс Парк Ренџером имају исти број бодова...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (односи се на фудбалски клуб); арбитар (лат. arbiter)- (или другачије ‘судија’) ‘Новосадски арбитар је...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); хрватски: ’...sada će trener Chelseaja...’ (Sportski.net, 2. 9. 2013.);

2 У Великом речнику страних речи и израза за овај термин стоји објашњење да се њиме означава онај који штопује, који мери време штоперицом).

49 Као што се види, све речи које су регистроване у дневној штампи, осим једне латинске, преузете су из енглеског језика.

од сложенице: српски: ’...у служби најбољих стонотенисера...’ (С. журнал, додатак Пла- менко, 8. 5. 2012.) (множински облик у овом примеру може се односити на спортисте оба пола);

остале именице мушког рода: српски: лидер, спаринг партнер, поентер, шпанер: (мисли се на тим) ’...пенал за лидера..’. (С. журнал, 7. 5. 2012.); ’...и спаринг партнером...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); ‘Најбољи поентер меча...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); ‘Владимир Закањи је шпанер3 Фед и Дејвис куп репрезентације Србије...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); хрватски: ‘On je španer...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.);

Суфикс –ац

Суфикс -ац је суфикс са великим бројем именица, продуктиван са именич- ким и придевским основама, а нешто мање са глаголским. Клајн истиче да овај суфикс има значење nomina agentis када је основа узета од глагола, али овде видимо да је са таквом основом само један пример а да је много више оних код којих је основа узета од придева, именице, односно броја.

Од основе именице: српски: олимпијац, стрелац, бадминтонац, партизановац: ’...још један олимпијац био је близу одличја...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); ’...постао је најбољи стрелац Лиге шампиона са 14 голова у сезони...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (за играча у фудбалу:), и ’...најталентованији српски стрелац [...] освојио је 108. место са 97 голубова...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.) (у стрељаштву); ’...наши најбољи бадминтонци...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.) (за пример је овде наведен множински облик који подразумева играче мушког и женског пола); ‘Партизановац у Звездиним обележјима...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.) (симпа- тизер (навијач) или играч у поменутом клубу); хрватски: олимпијац, параолимпијац, стријелац: ‘Biti olimpijac je ponos...’ (Sportnet hr, 28. 12. 2012.); ’...u životu paraolimpijca...’ (Sportnet hr, 28. 12. 2012.); ‘Najbolji je strijelac...’ (Sportnet hr, 24. 7. 2013.);

Од глаголске основе: српски: (ММА) борац: ‘…са много тежим борцем – каже Џакић.’ (С. журнал, 10. 5. 2012.) (среће се и ‘ММА борац’; у вези је са боксом); хрватски: борац, судац: ’...punokrvan MMA borac.’ (Večernji list, 4. 9. 2013.); ’...(sudac Wolfgang Stark najgori)...’ (Sportnet hr, 28. 12. 2012.);

3 Реч која се не среће често и за коју у Великом речнику страних речи и израза не постоји објашњење али зато постоји објашњење за реч ‘шпановати’ чије је једно од значења натегнути, натезати, напети, растезати. Пошто се реч ‘шпанер’ користи у терминологији везаној за тенис, значила би особу која штимује рекете тенисерима тако што растеже, натеже жице на њима. У хрватском се ова реч није користила у овом контексту већ је била заступљена код других спортова.

50 Од основе придева: српски: репрезентативац, дефанзивац, професионалац, интернационалац: ‘Репрезентативац Либије пристао је...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.) (1. Најбољи представник неке колективне спортске дисциплине у држави. 2. спор- тиста који наступа у државној репрезентацији); ’...а искусни дефанзивац Душко Тошић...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (фудбал); ’...и важи и за професионал- це и за јуниоре...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (односи се на учеснике оба пола); ‘Српски интернационалац је...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); хрватски: репрезентативац, дефанзивац: ’...i slovenski reprezentativac...’ (Večernji list, 25. 7. 2013.); ’...na svog defanzivca Branislava...’ (Sportski.net, 2. 9. 2013.);

од синтагме: српски: првотимац, параоломпијац: ’...првотимац Интера и бивши...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (играч који наступа у првом тиму); ‘Српске параолим- пијце 21. маја...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.) (забележени пример односи се на учеснике оба пола);

од броја: српски: десетобојац, двојац, четверац: ‘Десетобојци Војводине...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.) (атлетика); Наслов: ‘Двојац шести’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (веслање); ’...У ‘Б’ финалу четверац без кормилара...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (веслање, назив је према броју веслача који се налазе за веслима па стога ово није назив за једног учесника већ за посаду, тј. такмичарски тим).

Суфикс –тор

-Тор је, као и -атор и -итор, спој завршетка основе латинског партиципа перфекта са агентивним суфиксом –ор. У српском га је тешко иденти- фиковати, пошто у већини примера има заједничку основу с глаголима крајње различитог гласовног склопа (селектор – селектирати). Служи за именовање вршиоца радње (nomina agentis) и именовање уређаја (nomina instrumenti).

Од глаголске основе: српски: селектор, коректор, реализатор: ’...за селектора Србије...’ (С. жур- нал, 7. 5. 2012.); ’...за коректора Грозера...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.) (одбојка); ’... управо и био реализатор...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.);

Од основе придева: српски: ’...велемајстор из Београда...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (шах, само у текстовима везаним за овај спорт бележен је овај термин);

Суфикс –ак

Суфикс –ак јавља се уз непалаталне облике а чешће у облицима с јото- вањем. Првенствено се додаје на придевске основе, а изведеница значи биће или предмет који поседује особину изражену придевом.

51 Од глаголске основе: хрватски: ’...prilika za veznjaka...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.);

Од придевске основе: српски: средњак, стручњак: ‘Имају [...] добре средњаке...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.) (назив је према позицији на којој играч игра); ’...храбри трофејног стручњака...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (овде се термин односи на селектора мушке сениорске одбојкашке репрезентације Србије Игора Колаковића); Од оcнове броја: хрватски: ‘Aktualni svjetski prvak...’ (Večernji list, 8. 9. 2013.);

Суфикс -ија

Од основе глагола: српски: судија: ’...бити први човек судија ОФС Прибој...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.);

Стране речи: Саставни део инвентара спортске лексике су и многе речи преузете из других језика а уз претходно прилагођавање изговору и писму језика: српски: голман (нем. Goalmann), шампион (фр. champion), капитен (фр. Capitaine), ривал (нем. Rival, лат. rivais), јуниор (лат. iunior), сениор (лат. senior, енгл. senior), пионир (фр. pionnier), либеро (итал. libero), бек (енгл. back), кадет (нем. Kadett, фр. cadet): ’...Голман је остао на првој стативи...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); уз наслов: ‘Шампион Србије Партизан...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (запажено је да се овај термин у већини случајева односи на клуб а не на такмичара); Уз наслов: ‘Бивши капитен орлова опоравља се...’ (7. 5. 2012, стр. 12) (предводник неког тима, главни играч); ’...јер ни највећи ривал...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.) (мисли се на противнички тим а означава супарника, такмаца, противника); ‘Десетобојци Војводине: сениор Игор Шарчевић, млађи сениор Дарко Пешић и јуниор Дино Додиг...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.); ’...Пионири су јуче...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); ‘Никола Росић, либеро репрезентације Србије...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.), (играч (у фудбалу, одбојци) без посебног задатка, одређен да се нађе где год је потребно, најчешће помаже у одбрани. Овде означава играча у одбојци); ’...и повели голом бека Џона Карлсона...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.), (играч који у тиму игра одбрану, играч задње линије (у фудбалу, кошарци, рукомету а овде у хокеју на леду)); ’...пошто су кадети и јуниори...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.); хрватски: бек, капетан: ’...te beku Ivanu Milakoviću.’ (Večernji list, 4. 8. 2013.); У хрватском се уместо речи капитен среће термин капетан: ‘Naš mladi 22-godišnji kapetan...’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.);

Остало

У хрватском се, за разлику од српског језика сретао и термин бранич. Суфикс –ич код ове речи могао би одговарати суфиксу -тељ у српској верзији. Иначе, овај суфикс се јавља у малом броју речи: ’...branič iz Hajdukove škole nogometa.’ (Sportnet hr, 20. 8. 2013.);

52 Суфиксиране именице женског рода са значењем лица које врши радњу

Мотивна основа именице је мушког рода јер се називи за особе женског рода граде додавањем наставака на основу коју чини облик за мушки род а основа може бити именичка, придевска или глаголска. Суфикси (-киња, -иња, -ица, -ка) додају се на творбену основу назива спортисте (кошаркаш + -ица). Извођењем је само род промењен тако што се моционим суфиксом неутрализује мушки род. Као што је већ познато, мушки род има зна- чење општег рода, тј. употребљава се као ознака оба пола. То значи да је женска изведеница маркирани, а именица мушког рода немаркирани члан моционе структуре. У српском језику најпродуктивнији моциони суфикси су: -ица, -ка, -киња и -иња а Марија Мандић у својој студији Госпођа министарка – спрем- на да уђе у рудник истиче да је најпродуктивнији међу њима суфикс -ица и за њега каже да је потиснут из употребе једино у творби етника где га замењује суфикс –ка и у творби женских изведеница од именица мушког рода страног порекла са завршетком на –т (ту је од њега продуктивнији суфикс –киња: финалисткиња...). У спортској штампи регистроване су именице женског пола које означавају вршиоца радње са суфиксима –ка, –ица и -киња од којих су именице са суфиксом –ка биле знатно бројније у српском, а именице са наставком –ица су предњачиле у хрватском.

Суфикс -ка

Суфикс –ка један је од најважнијих именичких суфикса у словенским је- зицима а саставни је елемент великог броја сложених суфикса. У српском језику, за разлику од источних и западних словенских језика има знатно сужену употребу. Има улогу у грађењу деминутивних и хипокористичних облика а спада међу најважније моционе суфиксе. Долази најчешће на именице са завршетком на –р и на –н, нарочито на оне страног порекла.

Од именичке основе: српски: атлетичарка, тенисерка, рекордерка, гимнастичарка: ’...а мама је била атлетичарка и скијашица...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); ’...резимирала је утиске 18. тенисерка света...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); ’...најаве рекордерке у троскоку...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.) (атлетика); ’...младе гимнастичарке ове школе...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.) (гимнастика); хрватски: гимнастичарка, рекордерка, атлетичарка, вратарка: ‘Hrvatska gimnastičarka Tijana Tkalčec...’ (Sportnet hr, 18. 4. 2013.); ’...svjetska rekorderka Shiwen Ye...’ (Sportnet hr, 4. 8. 2013.); ‘Hrvatska atletičarka...’ (Večernji list, 17. 3. 2013.); ’...ali i obje vratarke...’ (Sportnet hr, 18. 8. 2013.);

од глаголске основе: српски: селекторка: ’...Марина Маљковић, селекторка женског национал- ног тима...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.);

53 од придевске основе: српски: репрезентативка, олимпијка: ‘Пала је и трећа репрезентативка у Фед купу...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.); ’...али још више сребро олимпијке Милице Мандић...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.);

од основе страног порекла: У овом случају суфикс се додаје на основу назива спортисте који пред- ставља дословну позајмљеницу из другог језика (ривал + -ка): српски: јуниорка, пионирка, шампионка, сениорка, ривалка: ‘Пласман, јуниорке до 44 кг...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); ‘Код пионирки редослед је сле- дећи...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); ’...и Нађа Хигл, светска шампионка на 200 прсно...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); ’...добар план који сениорке имају испред себе...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.); ‘Прва ривалка Тамаре Филиповић (+68 кг) била је...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.);

Суфикс -киња

Од именичке основе: српски: ‘Mislim da nijedna sportistkinja...’ (Sportal.rs, 7. 9. 2013.); хрватски: ’...hrvatske kadetkinje...’ (Sportnet hr, 25. 8. 2013.);

Од основе броја: српски: ‘Jevtićeva prvakinja Balkana’ (Sportal.rs, 15. 9. 2013.); хрватски: ‘Sarah Sjöström, svjetska prvakinja na…’ (Sportnet hr, 29. 7. 2013.);

Суфикс -ица

Спада међу најпродуктивније суфиксе, а можда је и најпродуктивнији. Има га код хипокористика и деминутива. Поред деминутивне, друга најважнија функција му је моциона. Као моциони суфикс он преовлађује у српском језику, док је у западним и источним словенским језицима главни моциони суфикс -ка. Код издвојене спортске терминологије у српском управо се суфикс –ка нашао у највише примера. Суфикс -ица обично долази на цео маскулинум, прост или суфик- сиран а суплетивно, уместо мушког суфикса долази углавном према –ац, -ик и –ник, а ретко према другим суфиксима. Мовирани облици најчешће означавају људска бића, понекад у смислу супруге мушкарца означеног основном именицом, али и малобројне етнике. Именице мушког рода са значењем људских бића које се завршавају овим суфиксом углавном су именице које зовемо nomina agentis. У спортској терминологији, са значењем вршиоца радње, имаоца занимања женског рода јављају се следеће изведенице:

Од именичке основе: српски: кошаркашица, рукометашица, одбојкашица: ‘Млада кошаркаши- ца је у свим селекцијама ‘црвено-белих’...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); ‘Наши рукометаши и рукометашице...’ (С. журнал, додатак Пламенко, 8. 5. 2012.); ’...и одбојкашице међу школарцима Србије...’ (С. журнал, додатак Пламенко, 8. 5. 2012.);

54 хрватски: тенисачица, одбојкашица, дискашица, спорташица, сидраши- ца, рукометашица, кошаркашица, капетаница: ‘Još uvijek sam tenisačica...’ (Sportnet hr, 16. 8. 2013.); ‘Hrvatske odbojkašice...’ (Večernji list, 8. 9. 2013); ‘Naša diskašica...’ (Večernji list, 1. 9. 2013.); ’...i sportašicu godine...’ (Večernji list, 13. 12. 2011.); ’...sidrašica teška...’ (Večernji list, 1. 8. 2013.) (ватерполо); ‘Rukometašice Lokomotive...’ (Sportnet hr, 15. 9. 2013.); ‘Ona je najljepša srpska košarkašica...’ (Sportnet hr ,19. 8. 2013.); ...istakla se kapetanica Vesna... (Sportnet hr, 5. 10. 2013.); од глаголске основе: српски: навијачица, скијашица, играчица, противница: ’...Клара је ватрена навијачица Ливерпула...’ (С. журнал, 8. 5. 2012.); ’...а мама је била атлетичарка и скијашица...’ (С. журнал, 10. 5. 2012.); ‘Играчица утакмице: Дамњановић...’ (С. журнал, 7. 5. 2012.); ‘Наредна противница је Белорускиња Викторија Азаренка...’ (С. журнал, 9. 5. 2012.); хрватски: скијашица, представница, пливачица, побједница, играчица, из- абраница, разигравачица: ’...slaloma za skijašice i...’ (Sportnet hr, 17. 7. 2013); ‘Hrvatske predstavnice na...’ (Sportnet hr, 20. 7. 2013.); ‘…16-godišnja plivačica...’ (Sportnet hr, 30. 7. 2013.); ‘…aktualnoj olimpijskoj pobjednici…’ (Sportnet hr, 29. 7. 2013.); ‘Li je sjajna igračica...’ (Sportnet hr, 7. 9. 2013.); ‘Izabranice trenera Ante...’ (Večernji list, 18. 11. 2009.); ‘Ona je sjajna razigravačica Srbije...’ (Sportnet hr, 19. 8. 2013.);

Од основе броја: хрватски: ‘Novopečene prvoligašice...’ (Sportnet hr, 6. 10. 2013.);

Посебно су биле занимљиве ове именице женског рода јер је у истим но- винским текстовима уочено варирање назива у мушком и женском роду за истог вршиоца радње, тј. за исту вршитељку. Пошто у језику не постоји никаква норма која ће решити ову проблематику, новинари у истом чланку, па и у истој реченици варирају именице оба рода, трудећи се да разбију монотонију информативног стила. То потврђује да се мушки род осећа као ознака општег, немаркираног рода који важи и за мушкарце и за жене:

српски: ’...потписала уговор са руским репрезентативним голманом Ином Сусљином (33), освајачицом светског злата из 2007...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.) Међутим, поред варирања чешћа је употреба само именице мушког рода за означавање лица женског пола. У том случају, поред слагања у роду, српски језик допушта и слагање по смислу па се овде говори о се- мантичкој конгруенцији за разлику од граматичке:

‘А како је било у финалу објаснио нам је најбољи стрелац на мечу Ивана Митровић...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.) ‘Ана Антонијевић, техничар селекције Србије, како је пренела у јуче- рашњем разговору, мораће поново под нож...’ (С. журнал, 11. 5. 2012.)

уз наслов: ‘Примач сервиса селекције Србије клупску каријеру на- ставља у Русији’ (С. журнал, 11. 5. 2012.)

Запажен је и један српски новински чланак у коме је коришћен искључиво женски род за истицање занимања која обављају жене:

55 ’...то ће селекторка Марина Маљковић саопштити на данашњем по- подневном тренингу... Ана Јоковић, потпредседница КСС задужена за женску кошарку... Прва дама српске кошарке је нагласила да у повреда- ма кључних играчица не тражи алиби... Марина Маљковић, селекторка женског националног тима... Показало се као добро што смо позвали и проверили неке кошаркашице које у првом тренутку нисмо плани- рали [...] и добар план који сениорке имају испред себе [...] селекторка је нагласила да током боравка у Тивту... (С. журнал, 8. 5. 2012.)

Закључак

Називи за учеснике у спортским активностима великим делом су стра- ног порекла с обзиром на то да српски језик има дефицит у терминима. Поред речи страног порекла ту су и стране основе за грађење речи при чему настају многе хибридне форме. Деривација назива учесника у спорту ни по чему се не разликује од извођења неких дргих именица. Називи спортиста и учесника у спорту граде се по следећим моделима: а) до- маћа основа + домаћи суфикс (прв-ак, игр-ач), б) домаћа основа + страни суфикс (вез-иста), в) страна основа + домаћи суфикс (репрезентатив-ац, кошарк-аш), г) страна основа и страни суфикс (финал-ист), д) цела реч преузета из неког језика (речи на –ер). Продуктивни суфикси код именица мушког рода у српском језику, поређани по бројности забележених примера су: -ер, -ач, -ац, -аш, -ист(а), -ар, -(н)ик, -тор, док су код именица женског рода забележена само три: -ица, -киња и –ка којег има у скоро дупло више примера. У хрватском језику највише именица мушког рода за означавање учесника у спорту завршава се суфиксом -аш кога следе суфикси -ач, -(н)ик, -ац, -ар, -иста. Код именица женског рода у хрватском највише је оних које се завршавају суфиксом -ица. Суфикс -ица јавио се у четири пута више примера од суфикса -ка који је наредни по бројности, а најмање примера је са суфиксом -киња. Поредећи примере на српском са примерима на хрватском језику уочава се да међу њима постоји више сличности него разлика. Те разлике огледају се у различитим суфиксима који се додају на исту основу (хр. рагбијаш – срп. рагбиста, хр. спорташ – срп. спортиста, хр. тенисач/-и- ца – срп. тенисер/-ка, хр. капетан/-ица – срп. капитен/-ка), а разлике има и у лексици: хр. ногометаш – срп. фудбалер. Из овога се запажа да најфреквентнији забележени суфикс у хрватском -аш за своју замену у српском има суфикс -иста. Суфикс -иста у хрватском се чешће среће у скраћеном облику -ист. У примерима на српском језику није забележен ни један назив спортисте са суфиксом -ич, као што ни у хрватском није забележен ни један назив са суфиксом -ија који се јавио у овом другом. На месту хрватског -ич у српском би дошао суфикс -тељ (бранич–бранитељ) док на месту српског -ија у примеру судија хрватски еквивалент је судац. Поред тога што ове именице означавају вршиоце радње (nomina agentis), оне истовремено могу да означавају и предмет или уређај којим се врши радња (nomina instrumenti) са примерима (навијач, бацач, дизач, стартер). Улогу nomine agentis не мора да има само живо биће – учесник у спорту, она може бити приписана и спортском клубу, односно тиму (првак Србије Партизан, противник...).

56 Именице женског рода, односно називи спортисткиња и учесница у спорту условљени су њиховим учествовањем, односно бављењем не- ким спортом. Женски облици граде се додавањем одређених суфикса (моционих суфикса) на целу реч или на основу која је мушког рода. Како су данас жене присутне на свим позицијама, тј. у овом случају у свим спортовима, тако су и називи спортиста у женском роду све учесталији. Мада је данас њихово присуство све веће, у новинским чланцима, а и у говорном језику паралелно са називима који су женског рода кори- сте и називи мушког рода за означавање вршиоца радње женског пола, (стрелац, техничар, примач сервиса). То је због тога што се мушки род и даље схвата као општи род, а и економичност има значајну улогу јер су именице мушког рода по правилу краћег облика. Има и примера да се једним истим обликом означава особа и мушког и женског рода (судија). Аутор напомиње да су у раду приложени само они примери до којих се дошло током истраживања и да они никако не чине целокупан корпус за nominu agentis у спорту у српском и хрватском језику.

Abstract

This paper is limited to the words produced in the process of derivation i.e. the words derived from a root and a suffix and it will give an overview of the suffixes for sports participants that are commonly used in the process of derivation; the corpus is collected from the sports daily paper in Serbian with the top circulation and from the popular Croatian portals dealing with sports news. A participant in sports i.e. an athlete is an active participant in the action and in linguistic terms it is described by the term nomina agentis. The athletes can be of male and female sex and the gender differences in terms between them can be expressed by the use of suffixes. Most frequently, the nouns denoting female sex are derived from the appropriate equivalents denoting male sex. The terms denoting sports participants are mostly of foreign origin. The derivation of nouns regarding sports participants is the same as the derivation of other nouns. Since nowadays women take part in all social domains, in this case in the sports, the terms denoting female athletes are more frequently used in language. The most frequent suffixes for the nouns denoting a male athlete as an active participant in The Serbian language are: -er, -ač, -ac, -aš and in The Croatian language those suffixes are:-ač, -aš, -ac, ik (Srb. teniser, Cro. tenisač). The suffixes in The Croatian language that have not been taken into consideration in this paper are –tor and –ija. The most common suffix in Serbianer – has been recorded in Croatian in only few examples. In Serbian the majority of nouns denoting female sex are derived by the suffixka – while in Croatian the suffixica – is most frequently used.

Keywords the Croatian language, derivation, follow-up, nomina agentis, the Serbian language, sports, suffix

Грађа

Večernji list, URL: http://www.vecernji.hr/ Sportal.rs, URL: http://www.sportal.rs/

57 Sportski.net, URL: http://sportski.net.hr/ Sportnet hr, URL: http://www.hrsport.net/ Спортски журнал, бројеви 7862-7866, мај 2012.

Литература

Бабић, Стјепан. 1986. Творба ријечи у хрватском књижевном језику. Загреб. Бугарски, Ранко. 1995. Увод у општу лингвистику. Београд: Завод за уџбенике и на- ставна средства. Клајн, Иван. 2003. Творба речи у савременом српском језику II део. Београд. Клајн, Иван и Шипка, Милан. 2010. Велики речник страних речи и израза. Нови Сад: Прометеј. Мандић, Марија. 1998. ‘Госпођа министарка – спремна да уђе у рудник’. ProFemina. Београд: Фонд B92. пролеће/лето 1998, бр. 13/14: 205-213. Чорболоковић, Саша. 2009. ‘Творба назива учесника у спорту у српском језику’. Игра и реч. Ниш: Паноптикум – Ниш: 55-67.

58 FRANKO BUROLO [email protected]

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Hrvatska)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Pokušaj interpretacije Zakaj sem fašist Tomaža Šalamuna

Sažetak

Ova kontroverzna pjesma Tomaža Šalamuna ne prestaje davati interpretacijske poteškoće u svakome povijesnom trenutku. Redovito se oko nje lome ideološka, estetička, poetička i etička koplja, bez obzira na politički kontekst u kojem se ona predlaže i sve do danas ona uglavnom odudara od ostatka južnoslavenske i europske lirske prakse. Polazeći od avangardističke ideje da umjetnost ne mora biti ni lijepa ni ugodna, nego upravo suprotno – poželjno je da bude svojevrsni ‘šamar društvenom ukusu’, pokušat ću iznijeti neke interpretacijske mogućnosti navedene pjesme. Smatram da ova pjesma nema pretenzije odbacivanja ideološkog čitanja samoga po sebi, što se ponekad sugerira. Suprotno tome, pokušat ću prikazati kako je ova pjesma suštinski antifašistička, upravo u svojoj sodomijski este- tiziranoj negaciji i boljševičkog i liberalnog moralizma. Nelagoda tu nastaje upravo zbog svijesti čitatelja da lirski subjekt s pravom kritizira i odbacuje laž dominantne ideologije, ali istovremeno, čitatelj jednostavno ne može prihvatiti prijedlog fašizma, i to ne zbog ekstratekstualnih činjenica, nego zbog samog intratekstualnog objašnjenja zašto lirski subjekt govori za sebe da je fašist. Efekt koji se, po mom mišljenju, ovdje pokušava postići jest razvoj osjećaja gnušanja, gađenja i odvratnosti nad svakim oblikom vlasti. A upravo su moć i vlast, kako i sam tekst indicira, temeljne vrijednosti fašizma. Tim se postupkom pjesma jasno približava avangardističkoj slobodarskoj poetici koja šokom i provoka- cijom želi izazvati moralnu i organsku odbojnost prema moći i vlasti. Iz toga se može zaključiti da pjesma zapravo nije antiideološka, nego antiautoritarna.

KLJUČNE RIJEČI antifašizam, antiljepota, avangarda, estetsko prevrednovanje, fašizam, moć, neoavangarda, slobodarstvo, T. Šalamun, vlast, ‘Zakaj sem fašist‘

Od godine 1969, kada je u Katalogu II prvi put objavljena, pa sve do danas, pjesma ‘Zakaj sem fašist’ Tomaža Šalamuna1 plodno je tlo za ideološke, estetičke,

1 Ovdje sam se koristio tekstom pjesme koji je objavljen u velikoj antologiji Šalamunove poezije Kdaj: izbrane pesmi (str. 83-85). Vidi bibliografiju za detalje o izdanju.

59 poetičke i etičke dileme, bez obzira na politički kontekst u kojemu se predlaže. Znamo da avangardističke poetike općenito smatraju da umjetnost ne mora biti nužno ni lijepa ni ugodna. Upravo suprotno, moglo bi se reći da svaki avangardni i neoavangardni pokret, pravac, grupa ili autor pokušavaju naći svoj stil ‘šamaranja društvenog ukusa’ i Šalamun nije iznimka. Netko će tu sigurno prigovoriti da je pojam ‘avangarda’ ustaljen kao književnopovijesna kategorija koja se odnosi na avangardne pojave u razdoblju više-manje od desetih do tridesetih godina 20. stoljeća (Flaker 1984: 31) i da je stoga deplasirano govoriti o Šalamunu u terminima ‘avangarde’, dok novih avangardi nema. No činjenica je da je danas isto tako ustaljen i pojam ‘neoavangarde’, kao književnopovijesne kategorije koja se odnosi na književne i općenito umjetničke tendencije koje nakon Drugog svjetskog rata, a prije pojave postmodernizma, izrastaju na liniji povijesno-avangardnih tradicija, kao njihov svojevrsni nastavak. I dok se načelno mogu složiti s Flakerom kada kaže da te novije tendencije zaslužuju i nov zajednički nazivnik (Flaker 1984: 32), činjenica je da ga mi do danas još uvijek nemamo pa nam ‘neoavangarda’ preostaje kao trenutno najadekvatniji pojam kojim ih možemo obilježavati. Šalamun je već s pjesmom ‘Duma 1964’ (1964.) i sa svojom prvom zbirkom Poker (1966.) jasno raskinuo sa slovenskom i jugoslavenskom pjesničkom tradicijom, kao i s tamošnjim vlastima, do te mjere da je u proljeće 1964. godine bio uhićen i pod istragom Službe državne sigurnosti2 zbog pjesme ‘Duma 1964’, čije je objavljivanje u tome momentu bilo i zabranjeno. Pjesma ‘Zakaj sem fašist’ svakako nastavlja taj niz. Štoviše, ako čitamo površinski i doslovno, može nam se učiniti da ona nije samo napad na postojeći društveni poredak, nego i na humanizam i demokraciju uopće. No je li zaista tako? Denis Poniž, pozivajući se na Borisa Paternua, ističe da Šalamunove pjesničke izjave nije moguće ni u kojem slučaju uzeti doslovno. U svome izla- ganju on i citira Paternua, koji za ovu pjesmu tvrdi da je to prikaz kojem se, takvome kakav jest, naprosto ne može vjerovati. Slično sistemima ironičnoga označavanja, gdje krajnja tvrdnja zapravo znači svoju suprotnost, tako smo i u ovome primjeru, suočeni s toliko ekstremnom, intenzivnom i apsurdnom tvrdnjom, primorani u njoj tražiti dodatna značenja i funkcije, ne želimo li biti žrtve naivnoga čitanja, upozorava Paternu. (Poniž 2011: 65-66). Ovom bih prilikom pokušao upravo to – pronaći druga značenja i funkcije ovoga teksta. Suprotno od onoga što sugerira tekstu sinkrona kritika u Sloveniji,3 smatram da ovu pjesmu jednostavno ne možemo čitati u ‘neideološkom’ klju- ču. Ako je takav ključ uopće moguć, on sigurno ne može ponuditi potpuno adekvatna sredstva za tumačenje pjesme koja već u naslovu nosi ideološku raspravu. Ova pjesma, svjesno i namjerno, doslovno pro-vocira (izaziva, priziva) ideološko čitanje. Treba pri tome imati na umu i to da ‘avangardni tekstovi nisu mi- metički tekstovi ni s obzirom na društvo ni s obzirom na pjesnikovu osobu. Njihova funkcija nije osobna pjesnikova ekspresija [...]. Primarna im je druš-

2 Tadašnja jugoslavenska obavještajna služba, nasljednica Udbe. 3 ‘[...] je situacijo reflektiral tudi Dušan Pirjevec s svojim Vprašanjem o poeziji (izhajalo je prav tako u Naših razgledih, v nadaljevanjih od januarja do aprila 1969), v katerem je Pirjevec z briljantno analizo pokazal, kako je edina rešitev za poezijo v njenem neideološkem branju, katerega namen je poezijo podrediti tej ali oni ‘ideji’, poezija mora biti, kot je na več mestih spisa poudaril Pirjevec, vrnjena sama sebi […].’ (Poniž: 63)

60 tvena funkcija estetsko prevrednovanje [svijeta], za koje se vezuje i moralno i etičko prevrednovanje, a tek zatim i socijalno prevrednovanje.’ (Flaker 1984: 23) Kritika statusa quo je dakle ostvarena prvenstveno kroz oponiranje ‘svemu onome što se po tradiciji shvaćalo kao lijepo’ (Flaker 1984: 26) i što se još uvijek shvaća kao ‘dobar ukus’. U pjesmi ‘Zakaj sem fašist’ vidimo da lirski subjekt redovito nalazi estetska opravdanja za sav teror i nastranost koju prikazuje:

[...] Največja resnica pa je največji vir estetskega užitka. Največja informacija je pobiti in izmu- čiti človeka, ki ga najbolj ljubiš. [...] neznanca je vredno ubiti zgolj zaradi denarja, ne zaradi umetnosti. […] Fino je tudi, če se dva gola vojaka ljubita. Milijarder zgleda lepše kot obrtnik […] […] Fašizem integrira čisto lepoto. [...]

Ove su izjave o estetici mahom promišljanja o modernim estetskim fetišima: o našoj zaluđenosti ‘istinskim’ i ‘stvarnim’ (’resnica je največji vir estetskega užitka‘), neočekivanim i šokantnim (’pobiti in izmučiti človeka, ki ga najbolj ljubiš.‘), o našoj opsjednutosti seksom (’če se dva gola vojaka ljubita‘) i zadiv- ljenosti bogatstvom (’Milijarder zgleda lepše kot obrtnik‘). Fašizam sadrži sve to i stoga ‘integrira čisto lepoto.‘ Opkoračenjem u ovoj rečenici stavlja se naglasak na čistoću: ‘Fašizem integrira čisto’, i tek u novome stihu: ‘lepoto’, koja se nalazi u istome stihu s mladošću, svježinom i opet fašizmom. Kao da je ljepota ovdje identificirana s čistoćom i fašizmom, koji čistoću integrira i garantira. Međutim, lirski subjekt gore spomenute estetske fetiše dovodi do njihova brutalnoga ekstrema: do hladnokrvnog nasilja i grube pornografije. Time pjesma potiče čitateljevo estetsko prevrednovanje, koje je ovdje eksplicitno vezano za etičko prevrednovanje, a onda i društveno. Uz to, ‘fašizem pomeni moč in oblast’, tvrdi lirski subjekt. Znači da pjesma zapravo prikazuje estetiku moći i vlasti uopće, a fašizam je samo njihov najočitiji i najiskreniji avatar. Sve ostale ideologije moći i vlasti – uključujući aktualnu liberalno-kapitalističku, kao i tadašnju jugoslavensku pseudo-socijalističku ideologiju – nisu suštinski ništa bolje, osim što svoju pravu prirodu prikrivaju lažući o samoupravljanju i/ili demokraciji. Zato kao motivaciju za pristajanje uz fašizam lirski subjekt već u prvome stihu iznosi: ‘Dovolj mi je socijalne mimikrije.’, dakle dosta je bilo skrivanja i okolišanja, vrijeme je da se pokaže kako stvari zapravo stoje. ‘Samoupravljači so debeluharji’, tj. iz jugoslavenskog ‘samoupravnog socijalizma’ zapravo se opet razvila klasa privilegiranih i uhljebljenih. ‘Je/ bil bog demokratičen, ko je z eno potezo/ odtrgal vodo od neba?’, to znači da onaj tko je na poziciji moći – čini, ne pita; moć nije demokratična. Fašizam je ‘lijep’ utoliko što je iskren,

61 dok ostali režimi lažu o sebi i zasljepljuju nas, ne bi li nam zamutili jasnoću stvarnosti koja nas okružuje: ‘Kdo vas je zaslepljeval, da ne vidite tako jasnih stvari?’, postavlja nam se pitanje. Međutim, unatoč istinitosti ovih kritika, čitatelj jednostavno ne može prihvatiti prijedlog fašizma. Ne više toliko zbog onoga što smo o fašizmu učili u školi, koliko zbog onoga što nam, kako smo vidjeli, već i sam lirski subjekt nudi kao objašnjenje toga zašto je fašist. A to je, u konačnici, zato što:

Fašizem pomeni moč in oblast in rad bi videl tistega, ki bi bil zares raje bebast, slaboten in preganjan. [...]

Svo nasilje i nastranost pjesme svodi se na upravo citirane stihove. Moć i vlast, da bi bile to što jesu, moraju se vršiti nad nekime. One u suštini podrazumije- vaju postojanje i održavanje odnosa sličnoga onome što postoji između krvnika i žrtve. Ova pjesma eksplicitno i doslovno to prikazuje. Sličan je postupak šest godina kasnije viđen i na filmu Piera Paola Pasoli- nija Salò ili 120 dana Sodome (1975.), u kojem grupa od nekoliko fašističkih viso- kih dužnosnika ima na raspolaganju poveću skupinu preposlušne omladine za zadovoljavanje svih svojih najperverznijih apetita. I u tome filmu krvnici hvale ljepotu, svježinu i mladost, neizmjernu moć i vlast fašizma, dok hladnokrvno, kao da obavljaju neke uobičajene svakodnevne aktivnosti, uništavaju i tijela i duše svojih žrtava. Baš kao i u slučaju Pasolinijeva filma, Šalamunova pjesma većini je ljudi odvratna, što joj je i cilj. Efekt koji se u ovoj pjesmi, kao i u spomenutome filmu, pokušava postići jest, čini mi se, razvoj čak i organskog osjećaja gnušanja, gađenja i odvratnosti nad svakim oblikom vlasti. A upravo su moć i vlast, kako i sam tekst indicira, temeljne vrijednosti fašizma. U tome smislu, pjesma je suštinski radikalno antifašistička. Talijanski anarhist Errico Malatesta još 1923. godine objašnjava da nije dovoljno deklarirati se antifašistom da bi se to zaista bilo, ma koliko se ta deklaracija militantno primjenjivala protiv samih fašista. Objašnjava da tko se god nada osvojiti vlast, negdje u sebi opravdava fašizam i divi se njegovoj efikasnosti (Malatesta 2013: 30-31). Na tome tragu piše 1939. godine i njemač- ki marksist Otto Rühle, koji u svojemu članku naslovljenom ‘Borba protiv fašizma počinje s borbom protiv boljševizma’ analizira Lenjinovu teoriju i boljševički uspon na vlast. Rühle jasno pokazuje, ne samo da su upravo Lenjin i njegovi drugovi uspostavili političke mehanizme koji su omogućili Staljinovu vlast, nego i to da boljševizam općenito odlikuju nacionalizam, autoritarnost, centralizam, diktatura vođe, politika moći, vladavina terora i ostale osnovne značajke fašizma (Rühle 1990: 22), koje su se u Rusiji, izgleda, mogle početi primjećivati već krajem 1917. godine. Fašizam je i mogao pobijediti i održati se toliko dugo na vlasti prvenstveno zbog pomanjkanja moralnoga zgražanja i indignacije potrebnih da bi se fašizmu, i vlasti uopće, moglo iskreno i bezrezervno suprotstaviti (Malatesta 2013: 30-31). Smatram da Šalamunova pjesma želi kod čitatelja pobuditi upravo takve osjećaje. I na kraju treba primijetiti smirenje tona u pjesmi, finalno povlačenje:

[...]in dokler ne zberem dovolj orožja, denarja in ljudi, dokler ne

62 zberem dovolj blaga za uniforme svojih dečkov, dokler v vojsko in udbo ne infiltriram dovolj mladih genijev, bom pisal pesmi o lepoti narave in se skromno in tiho pripravljal na veliki dan.

Suprotno od onoga što smo pročitali u prvome stihu (’Dovolj mi je socijalne mimikrije.‘), u zaključku vidimo strateško povlačenje natrag u mimikriju. Daje nam se do znanja da i fašizam zapravo samo preuzima taktike ideologija koje kritizira. (Sjetimo se tu još jednom Rühlea i njegove usporedbe boljševizma i fašizma!) Ova se pjesma može čitati i ciklički, uvijek ispočetka. Završava povratkom u socijalnu mimikriju, ali i najavom izlaska iz nje (’dokler ne zberem dovolj/ orožja, denarja’ itd. i ‘se [bom] skromno in tiho pripravljal na/ veliki dan.‘), koji se događa na početku pjesme. Nasilje i perverzija – inherentne moći i vlasti, a najvidljivije u fašizmu – zapravo su uvijek prisutni u društvu, nakupljaju se, gomilaju, sve dok u pogodnom trenutku konačno ne eksplodiraju. U me- đuvremenu se pišu ‘pesmi o lepoti narave’. Još jednom čitatelj je pozvan na estetsko, odnosno etičko prevrednovanje. Ideja ‘ljepote’ u pjesmi je usko vezana za nasilje, nastranost i fašizam, gotovo je izjednačena s njima. Antiljepota, koja je očito odlika pjesme, postaje tako sredstvo antifašizma par excellence. Zakaj sem fašist pjesma je u kojoj estetika, etika i politika postaju jedno. Lirski subjekt svoje pretjerano afirmativne stavove prema fašizmu iznosi na- činom koji zapravo podsjeća čitatelja zašto je fašizam potrebno bezrezervno odbaciti. Ali ne samo to – proklamirana ljepota u pjesmi je usko vezana za nasilje i nastranost, koji su prikazani kao inherentni moći i vlasti općenito, a fašizam je njihov najviši izraz. Opća antiljepota pjesme stoga nije u opoziciji tek s fašizmom lirskoga subjekta, nego i sa samim pojmom ljepote na koju se on poziva. To znači da pjesma u cjelini osporava moć i vlast kao takve. No ona to namjerno ne čini poput standardne anarhističke ili komunističke budnice, nego joj je cilj šokirati i skandalizirati čitatelja, ne bi li i on sam počeo prepo- znavati elemente fašizma u svakome obliku vladavine, prema kojima bi morao osjećati moralnu, ali i organsku odbojnost. Konačno, smatram da možemo zaključiti da ova pjesma zaista nije an- tiideološka, nego antiautoritarna.

ASTRATTO

Questa controversa poesia di Tomaž Šalamun non smette di dare difficoltà interpretative in ogni momento storico. Continua sempre a issare questioni ideologiche, estetiche, poetiche ed etiche, indipendentemente dal contesto politico in cui viene proposta e fino ad oggi resta notevolmente diversa da ciò che prevale nella prassi lirica slavomeridionale ed europea. In base all’idea avanguardistica che l’arte non deve essere né bella né piacevole, ma che, al contrario, è auspicabile che sia una specie di ‘schiaffo al gusto del pubblico’, ho cercato in questo luogo di fornire alcune possibilità interpretative di questa poesia.

63 Ritengo che questa poesia non ha pretese di rifiuto della lettura ideologica in sé, cosa che a volte viene suggerita. Al contrario, cercherò di dimostrare che questa poesia è essenzialmente antifascista, proprio nella sua sodomiticamente estetizzata negazione sia del moralismo bolscevico che quello liberale. Il dis- agio viene qui creato appunto dalla consapevolezza del lettore che il soggetto lirico ha ragione a criticare e rifiutare la menzogna dell’ideologia dominante, ma tuttavia non si può accettare la proposta fascista, e non tanto per i fatti extratestuali, quanto per la stessa spiegazione intratestuale del perché il soggetto lirico si dice di essere fascista. L’effetto che, a mio parere, qui si vuole ottenere è lo sviluppo di un senso di disgusto, ribrezzo, e di ripugnanza per ogni forma di potere. E sono proprio potere e governo, come il testo stesso sta a indicare, i valori fondamentali del fascismo. Questo procedimento accosta questa poesia a una poetica avanguardista libertaria che con lo shock e con la provocazione vuole causare repulsione morale e organica per il potere e per l’autorità. Da ciò si può concludere che la poesia in realtà non è antiideologica, ma antiautoritaria.

PAROLE CHIAVE antifascismo, antibellezza, avanguardia, rivalutazione estetica, fascismo, potere, neoavanguardia, libertarismo, T. Šalamun, governo, ‘Perché sono fascista‘

BIBLIOGRAFIJA

Šalamun, Tomaž. 2011. ‘Zakaj sem fašist’. Kdaj: izbrane pesmi. Ljubljana: Študentska založba: 83-85. Flaker, Aleksandar. 1984. Poetika osporavanja: Avangarda i književna ljevica. Zagreb: Školska knjiga. Malatesta, Errico. ‘Perché il fascismo vinse e perché continua a spadroneggiare in Italia’. Antologia tematica. http://www.ecn.org/contropotere/Antologia_Tematica_Malatesta.zip (Zadnji pristup: 6. listopada 2013, 18:44 h)

Poniž, Denis. U procesu objave. ‘Šalamunova zgodnja poezija in pesem Zakaj sem fašist’. Zbornik međunarodnog simpozija ‘Slovenska medkulturna neoavantgarda: Poezija in svet Tomaža Šalamuna’, 2011: 57-67.

Rühle, Otto. 1990.The Struggle against Fascism Begins with the Struggle against Bolshevism. London: Elephant Editions

64 MAJDA ČOLAK [email protected]

Odjel za humanističke znanosti, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli (Hrvatska)

Znanstveno područje Jezikoslovlje

Izgovorna stvarnost glagola u hrvatskome standardnom jeziku sažeTAK

U radu se razmatra odnos između izgovorne stvarnosti i izgovorne prednosti glagola u hrvatskome standardnom jeziku. Osluškivanjem obrazovanih govornika u elektroničkim medijima, ali i u drugim formalnim prilikama, zabilje- žen je naglasak glagola u praksi te su izdvojene izgovorne pogreške koje nisu izolirane ili pojedinačne, nego se javljaju često ili sustavno kod više govornika. Najčešće zamijećene izgovorne pogreške glagola mogu se podijeliti u če- tiri temeljne skupine. Prvoj skupini pripadaju silazni naglasci na nepočetnim slogovima; u drugoj su skupini izjednačivanja, odnosno dokidanja naglasnih preinaka; trećoj skupini pripadaju hiperkorekcije analogijom, a u četvrtoj su skupini čiste hiperkorekcije koje nisu nastale analogijom, odnosno koje ne proizlaze iz tendencije jezika za pojednostavljivanjem. Pri podjeli nisu uzete u obzir izgovorne pogreške poput dokidanja tonske opreke u kratkim slogovima i gubljenja zanaglasnih dužina jer se radi o općim naglasnim problemima koji su uvjetovani porijeklom govornika i dinamikom govora te nisu vezani samo uz glagole, niti su im skloniji upravo obrazovani govornici.

KLJUČNE RIJEČI glagoli, hiperkorekcija, izgovor, naglasak.

UVOD

Činjenica da je jezik živ i da se neprestano mijenja nigdje se ne očituje jasnije nego u govorenom ostvaraju bilo kojeg varijeteta, pa tako i standardnog. Podložnost govora varijacijama i ranjivost prema izgovornim pogreškama proizlaze iz njegove spontane prirode te iz otežane korekcije i autokorekcije koju nam pruža pisani ostvaraj. Zbog toga je govoreni jezik mnogo podložniji jezičnoj mijeni, a mnogo se više opire jezičnome razvoju nego pisani. Prema zaključku Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika1, jezična je mijena spontana i neizbježna te uglavnom negativna predznaka. Rezultat je nemarnog i nepomnjivog odnosa prema jeziku te se protiv nje borimo jezičnom normom. Stabilna jezična norma naime obuzdava jezičnu mijenu i svodi je na najmanju moguću mjeru. Jezični je pak razvoj rezultat svjesne i

1 Iz zapisnika s 22. sjednice od 20. studenoga 2008.

65 planirane težnje za unapređenjem jezika koji mora pratiti društveni razvoj i zadovoljavati sve komunikacijske potrebe društva. Razvoj jezika započinje upravo od zaustavljanja jezične mijene, a nastavlja se stabilizacijom, dograd- njom i usustavljivanjem. Za razliku od jezične mijene, jezični razvoj u pravilu ima pozitivan predznak2. Jezična mijena i otpor prema jezičnome razvoju ogledaju se u raskoraku između izgovorne prednosti i izgovorne stvarnosti3 standardnoga varijeteta. Cilj je ovoga rada prikazati taj raskorak na primjeru glagola te česte izgovorne pogreške razvrstati u skupine prema tomu kako su nastale i koje su im karakteristike. Svi navedeni primjeri prikupljeni su pažljivim osluškivanjem obrazovanih govornika u formalnim prilikama koji su se nastojali pridržavati (ili su vjerovali da se pridržavaju) standardnoga izgovora. Većina primjera dolazi iz elektroničkih medija državne razine, no bilježeni su i u drugim formalnim situacijama. Izgovorne pogreške koje su zabilježene i podijeljene po skupinama nisu izolirane, nego se javljaju često i sustavno kod većeg broja takvih govornika. Budući da se radi isključivo o obrazovanim govornicima koji zbog svojih zanimanja (primjerice predavača, voditelja ili novinara u elektroničkim medijima te prosvjetnih radnika) imaju prestižan status te se smatraju uzornim govornicima, iako to vrlo često nisu, njihov se pogrešan izgovor širi i ustaljuje kod govornika koji ga inače ne bi imali te se vrlo često prihvaća kao ispravan. Zbog proširenosti problema te zbog utjecaja koji takvi govornici imaju na druge, osobito na mlade koji tek usvajaju standardni jezik, može se već govoriti ne samo o čestim izgovornim pogreškama, nego i o jezičnoj mijeni. Najčešće izgovorne pogreške glagola razvrstane su u četiri skupine. Prvoj skupini pripadaju silazni naglasci na nepočetnim slogovima (nenovoštokavski naglasci) kao zaborAviti, poglBdati (namjesto zabòraviti, pògledati) koji su češći od svih ostalih pogrešaka. U drugu skupinu spadaju izjednačivanja, odnosno dokidanja naglasnih preinaka. Trećoj skupini pripadaju hiperkorekcije analogijom, najčešće zamijećene kod glagola različite prezentne i infinitivne osnove4. Četvrtoj skupini pripadaju čiste hiperkorekcije koje nisu nastale analogijom, odnosno koje se ne mogu pripisati nikakvoj prirodnoj tendenciji jezika za pojednostavnjivanjem.

ČETIRI SKUPINE POGREŠAKA U IZGOVORU GLAGOLA

1. SILAZNI NAGLASCI NA NEPOČETNIM SLOGOVIMA Novoštokavsko je prenošenje naglaska promjena koja se odvijala dugo, a do- vršena je i stabilizirana još u 15. stoljeću. Zbog njezine dosljednosti, jedno je

2 Ne promatraju svi jezikoslovci jednako odnos između jezične mijene i jezičnoga razvoja. Za Matu Kapovića, jezična je mijena spontana i prirodna te joj se nikako ne može pridavati negativan predznak. On smatra da je podjela na dobre i loše jezične promjene ‘u većini slučajeva moralističko-subjektivna. Teško je objektivno-znanstveno reći što je dobro a što ne u jeziku. Vrlo rijetko se mogu naći slučajevi u kojima se više-manje objektivno može reći da nešto što se u jeziku dogodilo ili što se s jezikom dogodilo ima loše posljedice.’ (Kapović 2010: 16). 3 Postoje i drugi termini: uporabna ili uzusna norma; govoreni standard; suvremeni svehrvatski implicitni govorni standard; naddijalektni govor; standardna govorna praksa; nenormirani standard. Detaljnije o terminima izgovorna prednost i izgovorna stvarnost v. Matešić 2009. 4 Detaljnije v. Silić 2006.

66 od temeljnih pravila o raspodjeli naglaska u novoštokavskome sustavu da se silazni naglasak ne može ostvariti niti na jednome slogu osim na prvom5. No silazni naglasci na nepočetnim slogovima riječi dijelom su izgovorne stvarnosti hrvatskoga standardnoga jezika općenito, pa tako i izgovora glagola. Budući da je napetost između izgovorne prednosti i izgovorne stvarnosti u ovom slučaju velika, ona se unekoliko rješava ‘omekšavanjem’ norme prema silaznim naglascima na nepočetnim slogovima. No takve se izmjene propisa odnose uglavnom na imenice stranoga podrijetla (provòkātor i provokAtor), slo- ženice, te neke imenice muškoga i srednjega roda u G mn. (zadátākā, zàdātākā i zadAtākā), s tim da je lik sa silaznim naglaskom uvijek označen kao razgovorni. Kada govorimo o ostvarivanju silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima glagola, norma je i dalje nepokolebljiva, no u govornoj su praksi vrlo česti. Primjeri koji su prikupljeni iz govorne prakse mogu se podijeliti u dvije podskupine, iako su one zapravo srodne jer se i u jednoj i u drugoj radi o jednoj prozodijskoj (izgovornoj) riječi. Prvoj skupini pripadaju složeni glagoli nastali prefiksacijom glagola sa silaznim naglaskom na čelnome mjestu (glBdati – pògledati), bilo u prezentu ili u infinitivu. Ako nesloženi glagol ima silazni naglasak u infinitivu, često je izgovorna stvarnost takva da se on pri dodavanju prefiksa ne prenosi, iako bi trebao, pa se ostvaruje: poglBdati namjesto pògledati, naslCkati namjesto nàsli- kati, istûći namjesto ìstūći, povûći namjesto pòvūći, poslEšati namjesto pòslušati. Kada govorimo o naglasku prezenta, svi gore navedeni primjeri koji imaju jednak naglasak prezentne i infinitivne osnove ostvaruju se podjednako i u prezentu: poglBdām namjesto pògledām, naslCkām namjesto nàslikām, po- slEšām namjesto pòslušām. Iznimka su istúčem, povúčem jer se radi o glagolima različite prezentne i infinitivne osnove, koji u infinitivu u nesloženom obliku imaju silazne naglaske, a pripadaju promjenljivom tipu. Za takve se glagole u monografijiNaglasak u hrvatskome književnom jeziku navodi da su odnosi između infinitivnih naglasaka i onih u prezentu iskomplicirani pokratom infinitiva6 i susljednim prozodijskim razvojem. Usto, većina nesloženih glagola koji na infinitivnoj osnovi imaju uzlazan naglasak, na prezentnoj osnovi imaju silazan (ráditi – rAdim, pítati ‒ pCtām, nòsiti ‒ nDsīm). Dakle, dok pri prefiksaciji infinitiva nema prenošenja, u prezentu je prenošenje potrebno, ali se često ne provodi, pa tako imamo primjere poput zarAdīm namjesto zàrādīm (ali zaráditi), napCšēm namjesto nàpīšēm ( ali napísati).

U drugoj je podskupini naglašavanje prednaglasnica ispred glagola. U osnovi su ove dvije skupine jednake jer i prednaglasnica s glagolom čini jednu pro- zodijsku riječ, no odvojene su zbog preglednosti. Evo nekoliko primjera: ne pCjēm namjesto nè pijēm, ne slEšām namjesto nè slušām, ne glBdām namjesto nè gledām, ne rAdīm namjesto nè rādīm, …

5 Novi četveronaglasni sustav (ujedno i temelj za standardni hrvatski naglasak) razvio se iz starijeg dvonaglasnoga sustava, u čijem su inventaru jedan kratki i jedan dugi silazni naglasak,dosljednim prenošenjem naglaska za jedan slog ulijevo u svim uvjetima. Radilo se o oslabljenom prenošenju, što znači da su svi preneseni naglasci postali uzlazni te se nisu dalje prenosili. Silazni su ostali jedino naglasci koji se nisu imali kamo prenijeti, oni na prvome slogu riječi i u jednosložnim riječima. 6 Radi se o gubljenju dočetnog -i u infinitivu u zapadnom dijalektu i svim govorima s istosmjernim razvojem koje seže već od 14. stoljeća.

67 U primjerima u kojima se naglasak glagola s prefiksom ne podudara s naglaskom nesloženog glagola i niječne čestice (pDpijēm, ali nè pijēm), prenošenje sa složenoga glagola na prednaglasnicu ne ostvaruje se po pravilu pomicanja naglaska ulijevo (oslabljeno), nego po pravilu neoslabljenog prenošenja7. Tako imamo nB pokrijēm, nB popijēm, nB probijēm, no vrlo se često ni ti naglasci ne prenose, pa se izgovara ne pDkrijēm, ne pDpijēm, ne prBbijēm. I čelni naglasak 2. i 3. l. jd. aorista prenosi se neoslabljeno, no u praksi se vrlo često uopće ne prenosi, pa se izgovara ne zAdržā namjesto nB zadržā, ne pDgledā namjesto nB pogledā… Takav je izgovor čest ne samo kod govornika čiji polazišni idiom nije novoštokavski, nego i kod izvornih novoštokavaca. (Delaš 2002: 30)

DOKIDANJA NAGLASNIH PREINAKA

Dokidanje naglasnih preinaka posljedica je jezične ekonomičnosti, odnosno težnje da se poruka prenese uz što manje uloženoga napora, često nauštrb jezične raznolikosti. Pojednostavnjivanje preinaka obično se vrši izjednači- vanjem prema onomu obliku koji je u uporabi najčešći. Najčešće se dokidanja preinaka vrše kod imenica i pridjeva. Ako kod dokidanja naglasnih preinaka u glagola izdvojimo one koji rezultiraju hiperkorektnim naglaskom, kao što smo to učinili za potrebe ovoga rada, primjera ne ostaje mnogo, ali ih svakako valja spomenuti. Najčešće se u govornoj praksi javljaju:

Pridjev radni pCla i pClo (namjesto píla i pílo) prema muškome rodu pCo, infinitivu pCti i prezentu pCjēm, pCjēš, pCjē, pCjēmo, pCjēte, pCjū.

InfinitivC ći i imperativ Cdi (namjesto Hći i ìdi) prema prezentnom naglasku Cdēm, Cdēš, Cdē, Cdēmo, Cdēte, Cdū.

Pridjev radni glagola klGti: klBla i klBlo (namjesto klGla i kléla, klGlo i klélo) prema muškome rodu klBo.

HIPERKOREKCIJE ANALOGIJOM

Hiperkorektni naglasci (uglavnom prefigiranih glagolskih tvorenica), nastali analogijom prema kojemu drugom glagolskom obliku, posljednjih su godina sve češće dijelom izgovorne stvarnosti hrvatskoga standardnog jezika. Izgovor- ne pogreške toga tipa mogu se objasniti na dva načina. S jedne strane, govornici čiji polazišni idiom nije novoštokavski i koji ne razlikuju dobro uzlazne naglaske od silaznih, u nastojanju da se pridržavaju standardnoga izgovora prenose i naglaske koje nije potrebno prenositi. S druge strane, takve su izgovorne pogreške, kao i one u prethodnoj skupini, posljedica tendencije dokidanja naglasnih preinaka, odnosno pojednostavnjivanja i jezične ekonomičnosti. Od glagolskih je oblika prema hiperkorektnomu naglasku najranjiviji infinitiv jer se u uporabi javlja rjeđe nego prezent ili glagolski pridjev radni s

7 Za razliku od neoslabljenog (jakog) prenošenja pri kojemu se prenosi i silina i vrhunac visine pa je preneseni naglasak silazan, pri oslabljenom (slabom) se prenošenju prenosi samo silina, ali ne i vrhunac visine što preneseni naglasak čini uzlaznim.

68 kojima se u pravilu izjednačava. Prema tomu, hiperkorektne naglaske ovoga tipa možemo podijeliti u dvije skupine: Hiperkorekcije analogijom prema pridjevu radnom: Glagolski pridjev radni kao sastavnicu perfekta svakodnevno mnogo puta izgovaraju svi govornici hrvatskoga jezika. Zbog toga je njegov naglasak vrlo snažan u svijesti govornika i vrlo se često prenosi i na infinitiv8. Evo nekoliko primjera prikupljenih iz govorne prakse:

zAključati namjesto zakljùčati prema zAključao, zAključāla, zAključālo (no prezent je zakljùčām, zakljùčāš, zakljùčā, zakljùčāmo, zakljùčāte, zakljùčajū).

Czabrati namjesto izàbrati prema Czabrao, Czabrāla, Czabrālo (prezent glasi izàberēm, izàberēš, izàberē, izàberēmo, izàberēte, izàberū).

prDčitati namjesto pročìtati prema prDčitao, prDčitāla, prDčitālo (prezent je pročìtām, pročìtāš, pročìtā, pročìtāmo, pročìtāte, pročìtajū).

prBpoznati namjesto prepòznati prema prBpoznao, prBpoznāla, prBpoznālo (no prezent glasi prepòznām, prepòznāš, prepòznā, prepòznāmo, prepòznāte, prepòznajū).

Hiperkorekcije analogijom prema prezentu: Naglasak prezenta jednako je jak u svijesti govornika kao i naglasak glagolskoga pridjeva radnog stoga što svaki govornik u jednome danu nebrojeno mnogo puta izgovori različite glagole u prezentu. Primjera hiperkorektnoga naglaska infinitiva analogijom prema prezentu je mnogo:

učìtāvati namjesto učitávati prema učìtāvām, učìtāvāš, učìtāvā, učìtāvā- mo, učìtāvate, ali učitávajū (glagolski pridjev radni je učitávao, učitávala, učitávalo).

Posebno mjesto ovdje zauzimaju internacionalizmi na -irati u izgovoru kojih je hiperkorekcija najčešća i najdosljednija. Hiperkorektni izgovor tih glagola postao je dijelom svakodnevice. Evo nekoliko primjera:

analìzīrati namjesto analizírati prema analìzīrām, analìzīrāš, analìzīrā, analìzīrāmo, analìzīrate, ali analizírajū (no pridjev radni analizírao, ana- lizírala, analizíralo).

interprètīrati namjesto interpretírati prema interprètīrām, interprètīrāš, interprètīrā, interprètīramo, interprètīrāte, ali interpretírajū (a pridjev radni interpretírao, interpretírala, interpretíralo).

Tako i improvìzīrati namjesto improvizírati, apstìnīrati namjesto apstinírati, korìgīrati namjesto korigírati i ujednačeno svi ostali internacionalizmi na -irati. Vrlo je zanimljivo da i hiperkorektne riječi uvijek zadržavaju zanaglasnu dužinu.

8 No nikad na prezent koji je po čestoti uporabe jednak pridjevu radnom.

69 ČISTE HIPERKOREKCIJE

Čiste hiperkorekcije koje nisu nastale analogijom prema kakvom drugom glagolskom obliku mnogo su rjeđe, no ipak se javljaju. Ovdje su smješteni i naglasci koji su isprva vjerojatno i nastali analogijom, no onda su metatonirali i izgubili izravnu vezu s prezentom čiji su naglasak preuzeli:

nApīsati namjesto napísati, no prezent glasi nàpīšēm, nàpīšēš, nàpīšē, nàpīšēmo, nàpīšēte, nàpīšū, a pridjev radni napísao, napísala, napísalo.

Cspītati namjesto ispítati, no prezent glasi ìspītām, ìspītāš, ìspītā, ìspītāmo, ìspītāte, ali ispítajū, dok je pridjev radni ispítao, ispítala, ispítalo.

Za razliku od hiperkorektnih naglasaka analogijom prema prezentu u prethodnoj skupini, koji od prezenta preuzimaju i mjesto i ton, u ovim se primjerima naglasak ostvaruje na istom slogu kao i u prezentu, no ton je vrlo jasno silazan. Stoga se oni i ne mogu smatrati analogijskim naglascima, iako im podrijetlo može biti takvo.

UZORNI GOVORNICI I JEZIČNA MIJENA

Problem nedostatka uzornih govornika u javnoj sferi uporabe jezika posljednjih je godina sve izraženiji. Usvajanje se ortoepske norme u obrazovnom sustavu zanemaruje pa stoga ne iznenađuje pojava i širenje pogrešaka kakve su istaknute u ovome radu. ‘Upravo je u institucionalnom okružju ortoepska norma ostala mahom izvan prakse poučavanja standardnome jeziku i svedena je na usvajanje slušanjem uzornog govornika, bez velikih ambicija, tj. onoliko koliko je to moguće.’ (Matešić 2009: 295). No usto je većma nejasno tko je ustvari taj uzorni govornik na kojega bi se trebalo ugledati. Niz izgovornih pogrešaka ne znači nužno jezičnu mijenu, no da se u ovom slučaju ne radi tek o nizu zabilježenih izgovornih pogrešaka kakvih u govornoj praksi ima izobilje, nego da oni zaista poprimaju razmjere jezične mijene, govore nam sljedeći čimbenici:

U obrazovnome se sustavu usvajanje ortoepske norme zanemaruje i uglavnom smatra nevažnim. Takav odnos prema standardnome izgovoru stvara plodno tlo za širenje i usvajanje pogrešaka.

U nedostatku pouzdanih uzora, govornici koji usvajaju standardni izgovor, kao i govornici koji su nesigurni u ono što su već usvojili, osluškuju one koji bi trebali biti uzorni u govoru, no vrlo često to nisu.

Javni mediji te škole i obrazovni sustav općenito daju prestižan status govornicima koji normu ne poznaju ili je se svjesno ne pridržavaju.

Na taj se način djeci šalje posve pogrešna poruka o tomu kakav standardni izgovor treba biti.

70 Sve zabilježene pogreške u izgovoru glagola javljaju se često i sustavno pa ih je kao takve mnogo lakše usvojiti.

Silazni naglasci na nepočetnim slogovima svih riječi, pa tako i glagola, zbog svoje proširenosti u gradskim sredinama imaju prestižan status, za razliku od dosljednog novoštokavskog prenošenja koje se često smatra nepoželjnim i ruralnim.

Poseban problem predstavljaju televizijske emisije za djecu i mlade te crtani filmovi koji obiluju izgovornim pogreškama poput onih ovdje navedenih.

Budući da je norma u svim navedenim primjerima vrlo jasna, moglo bi se zaključiti da se u ovom slučaju pokazuje neučinkovitom u borbi protiv jezič- ne mijene. No problem nije sama norma, nego njezina implementacija kroz obrazovanje i nedovoljan rad na davanju prestižnoga statusa standardnome izgovoru. Rješenje se dakle prvenstveno nazire u snažnijemu inzistiranju na ortoepskoj normi u školama i elektroničkim medijima.

ABSTRACT

The paper discusses discrepancies between Croatian standard verb pronunciation and actual language use. Through attentive listening of educated speakers, mostly in electronic media, but in other formal occasions as well, verb accents in use have been noted and pronunciation errors highlighted. The errors that have been separated and highlighted aren’t isolated, but rather commonly and systemically used by a large number of speakers. The most common verb pronunciation errors can be divided into four groups. The first group contains falling accents on non-initial syllables; the second group contains the loss of alterations; the third group encompasses hyperstokavian accents made by analogy. The fourth group has pure hyperstokavian accents that didn’t come from analogies, i.e. natural tendency for simplification. In this classification, common pronunciation errors such as lack of tone opposition (falling vs. rising) in short syllables and loss of post-accent lengths weren’t taken into account because they sprout from the speaker’s origin and speech dynamics, they aren’t limited to verbs alone, or to speakers with higher education.

KEYWORDS accent, hypershtokavisms, pronunciation, verbs

LITERATURA

Brozović, Dalibor. 2006. ‘Dentali ispred afrikata: gube se ili se izgovaraju?’ Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda. Zagreb: Školska knjiga. str. 65 – 82. Delaš, Helena. 2006. ‘Proučavanje hrvatske prozodije u 20. Stoljeću’. Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Zagreb: Matica hrvatska. Delaš, Helena. 2002. Silazni naglasci na nepočetnim slogovima riječi, Zagreb: Magistarski rad. Delaš, Helena. 2013. Hrvatska preskriptivna akcentologija. Zagreb: Pergamena.

71 Garde, Paul. 1993. Naglasak. Zagreb: Školska knjiga. Horga, Damir, Vesna Požgaj Hadži, Ines Šafarić. 2008. ‘Fonetsko-fonološke razlike govora u beogradskom, sarajevskom i zagrebačkom televizijskom dnevniku’. Die Unterschiede zwis- chen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen. ur. B. Tošović, Münster et al., LITVerlag.

Kapović, Mate. 2010. Čiji je jezik?. Zagreb: Algoritam. Kapović, Mate. 2004. ‘Jezični utjecaj velikih gradova’. Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Knjiga 30, str. 97 – 105. Kapović, Mate. 2007. ‘Hrvatski standard, evolucija ili revolucija? Problem hrvatskoga pravopisa i pravogovora’. Jezikoslovlje 8.1. Str. 61 – 76. Lisac, Josip. 2002. ‘Osnovne značajke štokavske prozodije’. Fluminensia 1, str. 85 – 88 Lupić, Ivan. 2001. ‘Preskriptivna akcentologija i hrvatski standardni jezik’. Kolo 1. str. 85 – 134. Mandić, David. 2007. ‘Naglasak’. Fluminensia: časopis za filološka istraživanja, str. 77 – 94 Martinović, Blaženka. 2004. ‘Naglasne dvostrukosti imenica’. Riječki filološki dani: Zbornik radova 5. Str. 319 – 327. Martinović, Blaženka. 2006. ‘Odmaci od preskriptivne naglasne norme’. Riječki filološki dani: Zbornik radova 6. Str. 247 – 259. Martinović, Blaženka. 2011. ‘Živost naglasnoga sustava’. Jezik 58/3. Str. 97 - 107. Matešić, Mihaela. 2009. ‘Hrvatska ortoepija između norme i uzusa’. Jezični varijeteti i nacionalni identiteti. Zagreb: Disput. Str. 291 – 305. Pranjković, Ivo. 2009. ‘Za demokratizaciju hrvatske ortoepske norme’. Zagrebačka slavistič- ka škola. www.hrvatskiplus.org , preuzeto 7. studenog 2009. Silić, Josip. 2006. ‘Morfologija hrvatskoga jezika u 20. stoljeću’. Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Zagreb: Matica Hrvatska. Škarić, Ivo. 2007. ‘Hrvatski izgovorni identitet’. Govor 2, str. 79 – 90 Vukušić, Stjepan.1999. ‘Zapadno novoštokavsko – hrvatsko književnojezično naglašavanje’. Zbornik radova s Mostarskih dana hrvatskoga jezika. Split: Institut za hrvatski jezik, književ- nost i povijest, Pedagoški fakultet. Str. 121 – 125.

Vukušić, Stjepan. 2006. ‘Optjecajno normativnoakcentološko nazivlje u hrvatskome knji- ževnom jeziku s posebnim osvrtom na ovodobne prinove’. Filologija 46-47. Str. 319 – 324. Vukušić, Stjepan, Ivan Zoričić, Marija Grasselli-Vukušić.2007. Naglasak u hrvatskome knji- ževnom jeziku. Zagreb: Nakladni zavod Globus

72 МILA DRAGIĆ MARINA ŠAFER [email protected] [email protected]

Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu (Srbija)

Znanstveno područje Dijalektologija

Analiza dijalekata u pripovetkama iz antologije savremene Bunjevačke književnosti Lipota naši riči

Sažetak U radu se vrši analiza bunjevačkog govora na primerima devetnaest pripovedaka različitih autora iz antologije savremene bunjevačke književnosti Lipota naši riči. Cilj je da se ispitaju osobine ovog dijalekta kao i upotreba jednog nestandardizovanog jezičkog idioma u književnom stvaralaštvu. Je- dinice su analizirane na svim jezičkim nivoima – fonetskom, morfološkom, sintaksičkom i leksičkom. Pojave su posmatrane sinhrono i dijahrono, budući da dijalekat čuva neke arhaične crte, a dolazi i do mešanja sa savremenim standardizovanim jezikom, odnosno sa šumadijsko-vojvođanskim dijalektom. Bunjevci naseljavaju teritoriju na kojoj se prostire ovaj dijalekat, a upliv standarda mora biti prisutan i pod uticajem medija i obrazovanja, te ga ima sve više, naročito u mlađim generacijama. Crte kao što su oblici kadgod, digod, štogod; partikula -zi-; prisvojna zamenica njev; nastavak –du u 3. l. mn. prezenta; predlozi brez, čerez, nuz; česta upotreba partikula -k, -r; mešanje instrumentala društva i sredstva itd. samo su neke od zajedničkih osobina bunjevačkog govora i šumadijsko-vojvođanskog dijalekta.

Ključne reči bunjevački, dijalekat, književnost, standard, šumadijsko-voj- vođanski

Uvod

1.1. Bunjevci

Su katolički Sloveni koji se danas u Srbiji smatraju etničkom grupom. Oni su govornici mlađeg ikavskog dijalekta i naseljavaju severne delove Vojvodine.

1.2. Mlađi ikavski dijalekat

Prema razvitku akcenta i oblika pripada novoštokavskim dijalektima, za razliku od ostalih ikavskih dijalekata. Najveći deo govora mlađeg ikavskog dijalekta nalazi se u prostoru između istočne granice čakavštine, odnosno jadranske

73 obale i linije koja je označena kao zapadna granica kompaktne jekavske teritorije. Na severu ova oblast dopire do Save, odnosno do međe kajkavštine u slivu Kupe. Najjača kompaktna grupa ikavaca nalazi se u zapadnoj Hercegovini s okolnim oblastima - dalmatinskim kopnom i delovima zapadne i centralne Bosne. Ikavskih naseobina ima, dalje, po Baranji i severno odatle rasutih sve do predela zapadno i severno od Budimpešte. Istočno od ove zone nalazi se u Bačkoj oko Subotice, Sombora i Baje, gde se njime koristi grupa Bunjevaca. Govor bačkih Bunjevaca (koji su po poreklu srodni Bunjevcima u severnoj Dalmaciji, Lici i velebitskom podgorju) predstavlja izrazito hercegovački tip, po osobinama možda i najistočnije boje od svih ikavskih govora.

1.3. O knjizi i autorima.

Knjiga Lipota naši riči okuplja po prvi put sve savremene bunjevačke autore koji pišu na svom dijalektu. Ona sadrži poeziju, pripovetke, dramska dela i odlomke iz romana, podeljene po tematici u trinaest poglavlja. Pripovetkama su u ovoj knjizi posvećena poglavlja IX, X i XI. Poglavlje IX nosi naziv ‘Sićanje na ditinjstvo’ i obuhvata pet pripovedaka u kojima se opisuju detinjstvo i mladost njihovih autora. To su pripovetke ‘Škula’, ‘Crvena kanica na bile bobe’, ‘Platan’ i ‘Ujo Vranje’. X poglavlje naslovljeno je kao ‘Ravnica u srcu’ i sadrži osam pripovedaka. U njemu se kao centralna tema javlja prošlost i saznajemo mnogo o običajima i prilikama na selu, u staroj Subotici i danas zaboravljenim salašima. Pripovetke nose naslove ‘Palić’, ‘Korizma i Uskrs’, ‘Zimske večeri na salašu’, ‘Paorske muke’, ‘Žute ruže’, ‘Jedno sićanje’, ‘Konji vrani pismom opivani’ i ‘Milo lice stare Subotice’. Poslednje poglavlje, po- svećeno pripovetkama, nosi naziv ‘Misli o životu’ i sadrži pripovetke ‘Život’, ‘Smrt’, ‘Luka tumači Kati diplomaciju’, ‘Jutro moga dide’, ‘Knjiga’ i ‘Oton’. U njima autori na duhovit način izlažu svoja shvatanja o ljudskoj prolaznosti i ljudskoj prirodi. Autori čije smo pripovetke u ovom radu obradili jesu La- dislav Kovačić, Suzana Kujundžić Ostojić, Gabrijela Diklić, Ivan Bašić Palković, Tomislav Kopunović i Marko Peić.

Analiza

2.1. Fonetika

Zamena jata po pravilu je ikavska u svim pripovetkama i kod svih autora. Ova osobina i jeste jedno od glavnih obeležja bunjevačkog govora: Ponda triba imat na umu, ono šta moj prijatelj često kaže: ,,Pisnici su čuđenje svita’ (159). Međutim, kod nekih autora javlja se i ekavska zamena jata u malom broju slučajeva, što je verovatno posledica uticaja šumadijsko-vojvođanskog dijalekta na čijem terenu autori žive. Afereza se dosledno javlja u pokaznim zamenicama i prilozima od njih nastalim (ovakav, onakav, ovako, onako) po analogiji sa takav, tako i glase vaki, naki, nako, vako i sl. Sinkopa je relativno učestala pojava (uglavnom se redu- kuju visoki vokali), a dosledno se javlja u imenici užna (ručak) i prilogu ujtru. Apokopa se javlja posebno često u veznicima (ali, niti), kao što je običaj u kolo- kvijalnom jeziku, nezavisno od dijalekta, ali se može naći i kod drugih vrsta

74 reči: Razumili su oni da se mož pogrišit, al kako baš uvik na njevu štetu? (147) Elizija vokala u hijatu karakteristika je mnogih dijalekata, ali je važno napomenuti da se u slučaju javljanja veznika pa pred prilogom onda elizija beleži dosledno u obrađenim pripovetkama, te ovaj prilog glasi ponda. Kod rečce evo i eto, kao i kod priloga opet, uočeni su oblici sa inici- jalnim j. Do ovoga je došlo kada se su se navedene reči našle iza veznika i, pa se j ubacilo kao prelazni glas koji je premostio hijat (između vokala srednjeg reda o i e, i visokog i), a posle su se ovi oblici preneli u druge situacije u kojima nije bilo fonoloških razloga za pojavu j:… išlo se nikoliko puta godišnje, al, jeto, to se pantilo (138); Pa, jevo vako: Naš komšija ima svoju kravu, jel tako?(162) Haplologija. a) U reči kukuruz javlja se dosledno. Ovo je tako verovatno zbog toga što se ova reč vezuje za poljoprivredu i ruralne sredine (o kojima autori pišu), te ne dolazi do uticaja standarda, a i zbog toga što ova leksema ima veliku frekvenciju upotrebe: …vrime smo prikraćivali uz kuvane kuruze, kokice, špice…(142); b) U ostalim slučajevima nije dosledna, najverovatnije zbog uticaja standarda: O Bože moj, ta nije valdar već vrime za očale došlo (159) (postoji i primer sa oblikom naočale). Badavad se po di koji ispod brka smijuckate…(162) (ima i primera sa oblikom zabadavad). Fonema h se gubi dosledno u svim pozicijama ili se zamenjuje fonema- ma v ili j. Ovo je posledica slabe artikulacije glasa h. On je izgubljen u gotovo svim dijalektima srpskog jezika, tako da ova osobina nije isključivo obeležje bunjevačkog govora. U nastavku dajemo pojave koje su potvrđene u našem tekstu. Gubljenje foneme h u inicijalnoj poziciji: A šta bi ti tijo? (133) Gubljenje foneme h u medijalnoj poziciji: Jesi čuo da je saranjen profesor Tomanić? (167) Gubljenje foneme h u finalnoj poziciji: Naša Subotica će u budućnosti bit uzor sloge svi njezini stanovnika (168). Zamena foneme h fonemom v: E onda smo dobijali malu užnu, onu što se umutila od trumanovi jaja, mliko u pravu obavezno, kruv je bio naš ovdašnji…(119); Zamena foneme h fonemom j: Jeste da je snig bio do kolina ko i uvik, da su ledene sviće visile sa strije a snig škripio…(122) Grupa hv u inicijalnom položaju daje f ili se h gubi u toj grupi. Do pojave foneme f dolazi zbog kontakta frikativnog h i labijalnog v, koji onda zajedno daju labi- jalni frikativ: Faljen Isus (147). Gubljenje foneme h nije u potpunosti dosledno, što je posledica kontakta sa standardom. Autori su ipak živeli u sredinama u kojima se koristio standardni srpski jezik i nemoguće je isključiti njegov uticaj. Razlog je svakako i to što se radi o pisanoj formi, te se javlja tendencija ka ,,ispravljanju jezika’. U stranim rečima fonema h se često zadržava, jer su one usvojene u onom obliku u kom se izgovaraju u jeziku-izvorniku: ,,Komšija, jel mekan?’, huncutski se smije po hiljaditi put (165). F se zamenjuje sa p u dva slučaja u obrađenim tekstovima, a ovo je odlika i šumadijsko-vojvođanskog dijalekta. Ovo se događa jer je f u prvom redu neslovenskog porekla (grčki, turski, romanski, germanski), a u manjem broju slučajeva, autohtonog postanka (reč onomatopejskog porekla fijuk, frktati ili nastao asimilacijom fijuk, fala). Taj tuđi konsonant je u mnogim govorima bio supstituisan labijalnim konsonantom p (a u nekim govorima sa v): Ko je kapnijo paradičku na čaršap njemu je sledovalo nuz uvo (137). U nastavcima –ao i –eo u radnom glagolskom pridevu dolazi do asimilacije prema o i kontrakcije: Kad je napokon došo, nas nije zateko u stanu (148). Kod dvosložnih oblika radnog glagolskog prideva umeće se intervokalno v: Šta sam znavo, daj još ću probat, i počmem…(163) Pod uticajem standarda javljaju se i oblici bez ovih promena, ali su oni veoma retki.

75 Odsustvo sibilarizacije u dat. i lok. jd. imenica ž. roda veoma je često: Sad, dok u ruki držim jednu poštansku kartu nameljenu ratnim zarobljenicima…(149); Taj bi očo na srid sale naredijo muziki da stane (124). Javlja se afrikatizacija u nekim grupama suglasnika, tj. pri kontaktu plo- ziva i frikativa (plozivna komponenta iz p prelazi na frikativno s dajući afrikatu c). Ova pojava je dosledna kod svih autora u rečima pcovati i pcovka (dok se reč tepcija pojavljuje samo jednom u tekstu): Pcovali su i onog koji tamo drži kad njim je mrsko radit ono za ćega su plaćeni (147). U radnom gl. prid. glagola otići grupa tš (ploziv+frikativ) daju afrikatu č: Samo nek ne misli kogod da su oni očli na igranku nako neuredni (123). Kod priloga odmah h se gubi u finalnom položaju, dolazi do gubljenja suglasnika d i to je dosledno: Oma se istriznio pa se tio mašit za kandžiju (145). Kod priloga ovde dosledno dolazi do ispadanja v, odnosno uprošćava se sugla- snička grupa: Ode smo uvik ostavljali dvi litre (127).

2.2. Morfologija

2.2.1. Imenice. Imenice KfPØ u bunjevačkom govoru imaju oblik instrumentala kao KfPa, do čega dolazi analogijom: Pa lipota kad je majka namažu s mašćom, sve pucalo po ušima (Škula, 120). Prilog danjom nastao je analogijom prema prilogu noćom, koji je poreklom instrumental jd. imenice noć: Ne mare oni što salašari jedva guraju, što rintaju danjom noćom (147).

Imenica oko u gen. mn. glasi očivi, a uvo - ušivi: Lacika vadi maramicu i briše nabujale emocije iz očivi i ponaša se ko žena (167); Nezglavljeni, čvornovati, du- gački ruka a kratki rukava, klempavi ušivi, di koji na ćelavo ošišani, štogod (125). U instrumentalu jednine imenica m. i s. r. sa osnovom na mek (ili ne- kadašnji mek) suglasnik izostaje preglas (uopštava se nastavak –om-). On se ne javlja ni u množini imenica m.r. sa proširenjem –ev-, tj. u tim slučajevima uopštava se proširenje –ov-: A tolika životna zamka, bol i patnja bi se izbegla pažljivim čitanjom (166); Zagnjureni glava, ko nojovi u pisak (160). Imenica mati u nom. jd. glasi mater, po uzoru na akuzativ. Nekada su kosi padeži u r-konsonantskoj promeni (po kojoj se menjala ova imenica) imali osnovu mater-, izuzev nominativa, koji je glasio mati. Zbog ujednačavanja paradigme i jednakog oblika nominativa i akuzativa u množini, oblik nominativa zamenjen je oblikom akuzativa: Mater se sva zajapurila za litnjim šporeljom (137). Mnoge od sledećih imenica javljaju se u pripovetkama na malo mesta, često samo jednom, tako da je zbog ograničenog korpusa nemoguće doneti zaključak o doslednosti načina njihove upotrebe u bunjevačkom govoru. Mnogi od datih oblika javljaju se i u šumadijsko-vojvođanskom dijalektu koji se govori i na bunjevačkoj teritoriji, pa nije sasvim sigurno čije su obeležje. Imenica deca ima oblik množine po uzoru na imenice KfPa (jedan primer): Baćo sav važan naruči četri porcije, dicama i materi kabezon, a njemu bokal od po litre vina i bocu sode. (138). Umesto imenice sat koristi se sate (pluralia tantum) u značenju časovnik. Ovo se dešava kako bi se napravila distinkcija između upotrebe ove imenice u značenju merne jedinice i časovnika:…kad su ti lipo kazali da imaš sate, i imaš biciglu nemaš pravo zakasnit (122); To su njegovi sati mira, već koliko mira mož imat…(164) Imenica prase u množini ima oblik prasici, budući da ova imenica nema pravilnu množinu, pa se u različitim

76 dijalektima formira na različite načine (zabeležena jednom): Velik čardak s kuruzima i pod njim pun svinjak krmača i prasica (132). Imenica svinja u množini prilazi muškom rodu i ima oblik svinji, što se možda dešava po uzoru na oblik prasici (javlja se samo u toj rečenici): ,,Recimo, Kate, tvoji svinji odu u komšinski kuruz, a ti si zato i ostavila vrataca na ogradi otvorena da bi svinji tamo očli i najili se tuđi kuruza’ (162). Imenica vrata čuva stari lokativ mn. (samo u ovom primeru):…nismo ni trepnili ona je već na vrati bila (127). Imenica bicikl u tekstu je ženskog roda, budući da je stranog porekla i inače se završava na vokalno l, što nije karakteristično za naš jezik. U ovoj reči dolazi i do zamene konso- nanta k konsonantom g, pa ona glasi bicigla: Tako sam i zapamtijo biciglu, a bome i sate (122).

2.2.2. Zamenice. Enklitički oblik lične zamenice za 3. l. mn. u dativu glasi njim umesto im, po modelu enklitika ličnih zamenica za 1. i 2. l. mn. u dativu (nam, vam): Nisu koracale, već ko da zemlju i ne dovaćaju samo njim vijori bilo ruvo (145). Oblik njim javlja se i u lokativu, po analogiji sa dativom, budući da ovi padeži inače imaju jednake oblike: Na astalu bili uštirkani čaršap, a po njim raspoređena rana (142); U enklitičkom obliku 3. l. mn. lične zamenice u akuzativu i genitivu ih gubi se finalno h i dodaje protetičko j, pa glasi ji (po ugledu na enklitiku za ž. r. jd. ju, je; a verovatno i iz potrebe da se premosti hijat): Tako su ji vaspitali profesori (Oton, 167). Zamenice se uglavnom javljaju bez pokretnog vokala kada se nađu uz predlog: Više njeg je visilo veliko ogledalo (143). Prisvojna zamenica za 3. l. mn. glasi njev, njeva, njevo (gubi se intervokalno h iz njihov, njihova, njihovo, a zatim se vokali o i i stapaju u e): Veliko brime ob- nove opustošene i razrušene zemlje pao je na njeva leđa (145). Upotreba prisvojne zamenice za 3. l. jd. ž. roda sa partikulom zi – njezin (takođe je osobina šuma- dijsko-vojvođanskog dijalekta): Naša Subotica će u budućnosti bit uzor sloge svi njezini stanovnika (168). Retka je upotreba prisvojne zamenice za svako lice (svoj, svoja, svoje), odnosno na njenom mestu koristi se prisvojna zamenica za 3.l.: ...al nikad nisam zaboravila njezine oči kad je divanila o njezinoj curi šta živi daleko od nje (127). U malom broju slučajeva ipak je upotrebljena zamenica za svako lice, što je verovatno posledica kontakta sa standardom. Neodređene imeničke zamenice neko, nešto glase kogod, štogod, jer bi inače u ikavskom ova neodređena zamenica bila izjednačena sa odričnom zamenicom: ...al on kod nas nije svraćo, nit ga je kogod spominjo (143); ... a spre- mijo sam se bijo da vam štogod kažem o onom što sam u novinama proštijo (142). U kosim padežima koriste se i oblici bez partikule god: Tijo sam oma da nađem koga i da ispripovidam ovu sramotu što sam vidijo (162). U pripovetkama je za- beležen jedan slučaj u kome se javio standardni oblik (nešto). Zamenice neki, neka, neko glase koji, koja, koje (u značenju jedan od): Mo- glo bi se dogodit da koji od ti momaka dođe i drugput, u prosidbu, pa onda i sa svatovima i da odvede koju od sestara (143). Pridevske zamenice kakav, nikakav, ovakav, takav, onakav, svakakav (zamenice koje upućuju na kvalitet) uglavnom gube v u svim rodovima: Gledo sam ja take spratnice kod Dudove šume, što liče na golubinjak (148); Po konjima koje tira znalo se kaki je ko gazda i domaćin (151). U pojedinim slučajevima javljaju se i standardni oblici. 2.2.3. Pridevi. Komparativ prideva visok glasi višlji, a superlativ - najvišlji. U ovom slučaju pri jotovanju se dodaje epentetsko l, kao u slučaju prideva dubok, gde imamo jotovanje labijala, i l se po pravilu dodaje. Budući da ovi pridevi u nominativu imaju dvosložne oblike sa nastavkom –ok, ovde je na snazi analogija: Višlja je i od velikog mlina nuz našu kuću (130); …tri večeri zaredom pod salaš odnikud dolazila sovuljaga i derala se s najvišlji dračova (153). Komparativ prideva lip (lep) glasi lipči, superlative - najlipči. Plozivnost (prekidnost) foneme p prenosi se na frikativ š, te on prelazi u afrikatu č: Kad nemaje lipči barjak ni taki nisu tribali izmetnit (161); Najlipče drvo u okolini (130). Ponekad se ipak, zbog uticaja standarda, javljaju i oblici sa –š.

2.2.4. Glagoli. Infinitiv gubi finalno -i u gotovo svim slučajevima: Sad da je meni toliko pakšametla od viđeni ljudi što su ,,kerlovali’ škulu ne bi od ovog moro ni pisat, a moram, (ovo što ja zovem ,,kerlovanje’, to čete morat razvidit, al tako se zvalo) (119). Ima i primera u kojima se finalno –i zadržava. Gl. prilog sadašnji gubi finalno –i i to je dosledno: Rič je bila o višticama i kojekakim utvarama što su se, po kazivanje javljale noćom, plašeć i napastvujuć svit (145). Nastavak –du se javlja u 3. l. mn. prezenta umesto –ju kod glagola VI Belićeve vrste:

Što se onda digo pra u Gajevoj ulici, to znadu ovi moji što su otaleg (119).

Nastavak –je u 3. l. mn. prezenta javlja se kod gl. VI Belićeve vrste po analogiji sa VIII vrstom: Prikobrojni moraje doć sutra (166). Ponekad se kod ovih glagola ipak javlja i nastavak –ju, pod uticajem standarda, ali su ovakvi primeri veoma retki. Karakteristično je –ni umesto –nu (od –nK) u infinitivnoj osnovi glagola III vrste, verovatno zbog toga što se infinitiv kod nekih glagola VII vrste zavr- šavao na *-ěti, pa je ikavska zamena jata dovela do pojave završetka –iti (viditi, voliti). Analogijom sa ovakvim oblicima dobijamo slučajeve kao što su sledeći: …onda smo zajedno plivali ispod mola, malo se, ko slučajno dodirnili, al di je to još bilo da si mogo otpratit curu kući, pa da drugi vide (139); Kad nemaje lipči barjak ni taki nisu tribali izmetnit (161). Glagoli koji pripadaju II Belićevoj vrsti (u onim slučajevima u kojima se jotuje fonema t) grade sve glagolske oblike od prezentske osnove, zamenjujući njome infinitivnu osnovu:Zato su često, dok su se osvrćali na te dane, kazivali da nije za pripovitku…(145) Glagoli VI, VII i VIII Belićeve vrste po analogiji sa II vrstom imaju promenu t u ć (jotovanje): Nakotilo ji se, pa vaćaju piliće (132). Kod nekih svršenih glagola grupa st prelazi u št po analogiji sa nesvrše- nim: Vitar svira kroz uši, a ja ne možem naokrećat glavu da ne propuštim ništa nuz put (130). U potencijalu pomoćnog glagola biti uopštava se oblik bi u svim licima, mada se javljaju i standardni oblici (retko): Mi smo, nek se niko ne srdi, bili još nako više dica, mi bi se inkab fodbalovali jel sigrali klisa (122). U prezentu glagola biti ponekad dolazi do umetanja -n- po ugledu na glagole III vrste (brinem – budnem). U nekim slučajevima uz ovo dolazi i do korišćenja infinitivne osnove za građenje oblika prezenta, pa dobijamo oblike bidnem, bidneš itd. Ove pojave zabeležene su u tekstovima samo u sledećim slučajevima: I posli, kad nas ne budne, čudno al istinito!, nastaviće život dalje svoje točkove okrećat (160); Da nam lakše bidne š njim se svađat, mi pozovemo svu našu rodbinu, a on njegovu…(163)

78 Javlja se –iva- u prezentskoj osnovi nesvršenih glagola koji se u infinitivu završavaju na –ivati (opisivati, pripaljivati): Ispucane, koščate ruke, pune žuljeva, drću dok vadi i pripaljiva cigaretlu (148). Glagol početi u prezentu ima oblik počmem, počmeš..., po analogiji sa glagolom uzeti, uzmem (oba glagola u stsl. završavala su se na *-ęti, pa se u nekim dijalektima može naći i analogija u obrnutom smeru- počnem, uznem). Javljaju se i primeri sa standardnim oblicima, ali su oni retki: Kad je zapalio cigaretlu, počme kazivat (152). Glagol moći, analogijom prema ostalim licima, u 1. l. jd. prezenta ima oblik možem, a u 3. l. mn. možedu (da bi se ujednačila paradigma): Vitar svira kroz uši, a ja ne možem naokrećat glavu da ne propuštim ništa nuz put (130); … oćel ji doć dignit za igranje baš onaj kojeg klape u njevim divojačkim klapnjama, jel kogod koga s očima zgledat ne možedu (124). Glagol ići u prezentu glasi iđem, iđeš..., kao posledica analogije sa oblicima dođem, nađem, priđem, gde je bilo uslova za progresivno jotovanje (naidem>naj- dem>nađem): Iđemo u Bajmak da odvučemo trsku (133). Kada glagol ići dobije prefiksob - ili s-, i se zamenjuje sa a (obaći, obalaziti, saći). Verovatno se radi o analogiji sa glagolima tipa naći, izaći: Kad obađemo sve kuće di smo prodavali, svraćali bi u kersku poslugu (127); Već smo stigli i sašli kod Vodotornja (Platan, 130). Glagol jesti imao je tri forme: jasti, jesti i ijesti. Oblik isti razvio se iz treće varijante tako što se nestabilno intervokalno j izgubilo, a potom je došlo do asimilacije vokala e prema i i kontrakcije. Intervokalno j se ubacuje u slučaje- vima kada glagol dobija prefiks koji završava na -i. Imenica izvedena od ovog glagola glasi ilo: Skoro da ni ist ne bi moro kad tako natrpa trbuv (164); Onda se ila divenica, šunka, paradičke i zelenog luka (137); ...kako je on kriv što su se tvoji svinji prijili kuruza (163). Glagol igrati se dosledno glasi sigrati se (dolazi do srastanja povratne rečce se sa glagolom kada se ona nalazi u poziciji ispred njega, što se prenosi u ostale pozicije, a rečca se ponavlja - se igraju>sigraju+se). Javlja se samo jedan standardni oblik: …tamo se fodbolovalo, igrala se odbojka, fiskulturnici su imali njeve treninge na velikim spravama, pridveče veslači veslaju nako učetvero, ko jedan, sigralo se ono loptanje po vodi (138).

2.2.5. Prilozi. Prilog gde glasi di (dolazi do gubljenja g i ikavske zamene jata- *kъdě> kdě> gdě> gdi>di), a prilozi negde i nekad imaju oblike digod i kadgod. Partikula god označava neodređenost, kao i kod zamenica: Di je to i kad život tako prošo? (159); Ona nas sa tugom ispraća ako digod iđemo… (154); Ništa više nije ko što je kadgod bilo (143). Uz priloge odatle, dotle, odakle dosledno se javlja partikula –g, pa oni sa još nekim izmenama glase otaleg, dotleg, otkaleg (le je deiktička čestica): Što se onda digo pra u Gajevoj ulici, to znadu ovi moji što su otaleg; U kujni časkom zastane da mu se oči naviknu na jaku svitlost, dotleg razmisli šta prija da uradi (164); Usamljeni se žužamo na splavu i iđemo u nepoznato, valdar tamo otkaleg smo i došli (159). Prilozi više, najviše glase većma, najvećma, prilog zdravo znači veoma, mnogo, vrlo, dok je redovno prilog sa značenjem pošteno, zapravo. Prilozi onda i pola glase ondak i polak, jer im se dodaje partikula k. Postoje i primeri sa onda, gotovo jednako često kao i sa ondak. Prilozi jedanput, dvaput, triput, nijedanput glase jedared, dvared, trired (u standardu zastareli oblici) i ova pojava je dosledna. 2.2.6. Predlozi. Predlog nuz nastao je spajanjem oblika niz i uz, a ima značenje uz. Ovaj predlog javlja se i u šumadijsko-vojvođanskom dijalektu. Mogu se uočiti i standardni oblici (uz) ali su oni retki i u suštini posledica greške, tj. upliva standarda u dijalekatski govor: Posli dugog obalaska uvatio me san dok još nisam, redovno ni sio nuz peć (133). Kada se predlog s(a) nađe uz pokaznu zamenicu taj, ta, to, on poprima oblik so, što je verovatno posledica analogije sa slučajevima kada se ovaj predlog nađe uz pokazne zamenice ovaj, onaj (s ovim, s onim). Grafičko bele- ženje ove pojave je još uvek neujednačeno, pa se predlog nekad piše zajedno, a nekad odvojeno od upravne reči. Ovo je posledica činjenice da bunjevački pravopis ne postoji, pa je način pisanja prepušten izboru autora: Sote strane je malo svima odlaknilo (125). I ovde, kao i kod mnogih drugih osobina ovog dijalekta, možemo naći odstupanja koja su posledica uticaja standarda, ali su ona retka. Kada se isti predlog s nađe uz ličnu zamenicu za 3. lice jd. i mn. prelazi u š. Do ovoga dolazi jer se on jednači po načinu tvorbe sa nj koje sledi, a moguće je da do ovoga dođe između dve reči jer su one u istoj akcenatskoj celini, pa ih govornik doživljava kao jednu reč: Šnjim si sve dilijo pa na kraju šta ćeš, moro si podilit i tu tajnu o tvojem velikom voljenju (125). Retko se ipak javljaju i oblici sa s. Predlog među, između javlja se uvek u obliku med, izmed, a čerez je rusizam koji se dosledno koristi umesto predloga zbog: Nisam ni ja znavo čerez čega (140). Bez(-) se i u slučaju kada je predlog i u slučaju kada je prefiks javlja kao brez(-). Ova pojava je dosledna: Imali su pekaru, a kad njim je propala ostali su brez novaca ko crkveni mišovi (127); Ulaz smo, kao hokejaši, imali bresplatan (140). Predlog rad (radi) se, pored svog osnovnog značenja, pojavljuje i u značenju po: …tako da smo rad sladoleda išli i po više puta (137). Značenje predloga iznad dosledno pokriva oblik više. Iako se ovaj oblik javlja i u standardu, on je samo alternativa obliku iznad, dok je u ovom dijalektu više jedina opcija: Posidaju oko velikog astala više kojeg je visio lampaš... (144).

2.2.7. Rečce. Česta je upotreba partikule r u rečcama, pa tako rečce možda i takođe mogu glasiti moždar i također, a ređe se ove rečce mogu javiti bez partikule. Rečca valjda može glasiti valjdar, valdar i valda (lj se nekad zamenjuje alveolarnim l, što može biti posledica toga što je l po mestu izgovora bliže dentalu d): O Bože moj, ta nije valdar već vrime za očale došlo? (159); Pa valda se i zato rodila jedared ta pisma…(154); Došlo lito, prašnjavo vrilo, dugačko, onako bez briga, valjdar i najlipče kojeg pamtiš (123);Retko se javlja i oblik valjda. Uzrečica jel’, jelte glasi nal, nalte: Išlo se nalte, s tranvajom, pa se činilo nikad stignit (137); A zna se za šta služi drug, da pomogne u nevolji nal? (125)

2.2.8. Veznici. Oblik jel koristi se u tri značenja, i sva ova mešanja karakteristična su za govorni jezik uopšte. U obrađenim pripovetkama veznik jer dosledno je zamenjen oblikom jel: Naučimo se korčuljat, a kako smo uvik propadali jel nismo mogli iščekat da se led redovno uvati… (140) Oblik jel koristi se takođe i u značenju ili (sa alternativom el, gde dolazi do gubljenja inicijalnog j):…onda nako mokri do kolina, jel do pojasa, na tramvaj pa biž kući (140). Oblik jel koristi se i u upitnom značenju da li: Jel tebi smetalo što si Mađar, a ja Bunjevac, Oton Nimac, Kosta Srbin i ko zna koji sve ne? (167) Poredbeni veznik kao javlja se u obliku kugod veoma često: Ulaz smo, kugod hokejaši, imali bresplatan (140). Javljaju se i primeri sa kogod, u nešto

80 manjem broju slučajeva, a mogu se naći i primeri sa ko, u kojima je došlo do asimilacije a prema o i kontrakcije. Ovi oblici su osobina kolokvijalnog jezika uopšte i javljaju se podjednako često kao slučajevi sa kugod: Zagnjureni glava, ko nojovi u pisak, živimo kugod da nam kraja nem (160).

2.3. Sintaksa

Uglavnom se javlja instrumental društva umesto instrumentala sredstva (sa retkim pravilno upotrebljenim oblicima): Išlo se nalte, s tranvajom, pa se činilo nikad stignit (137). Persiranje se javlja i u 3. licu, tj. koristi se 3. l. mn. umesto 3. l. jd. pored 2. l. mn. umesto 2. l. jd. U obrađenim tekstovima ovaj način persiranja pojavljuje se samo dva puta, i može se povezati sa oslovljavanjem starijih članova porodice (májka - baka), kako bi se iskazao najviši stepen poštovanja: Pa lipota kad je majka namažu s mašćom, sve pucalo po ušima (120);…al najvećma mi se sviđalo kad su mi Dida pripovidali kako se jedan čoban latijo kopat bunar, a vode nikako (137). Konstrukcija od+genitiv javlja se u značenju o+lokativ uz komunikativno-intelektualne glagole. Ona služi za iskazivanje predloškog objekta i posledica je uticaja nemačkog jezika. Budući da je teritorija Vojvodine nekada pripadala Austrougarskoj, uticaji njenih jezika (mađarskog i nemačkog) mogu se, osim u leksici, uočiti i u sintaksi: Di je baš od tog našla divanit? (160) Infinitiv umesto konstrukcije da+prezent (uz modalne glagole, fazne glagole, umesto namernih i dopunskih rečenica...) uopštena je odlika severozapada srpske jezičke teritorije, i javlja se u najvećem broju slučajeva. Zahvaljujući maloj frekvenciji upotrebe balkanizma da+prezent, nema supstandardnih oblika složenog futura u bunjevačkom govoru (nikada se neće javiti konstrukcija tipa ću da radim): Zato sam i ja, malo od tog što sam susto, malo čerez štivenja, moro ostat kod kuće (161); …i ondak se počnemo nadmudrivat ko je u pravu (163). Odrični oblik pomoćnog glagola jesam često se razdvaja i ubacuje se enklitika. Do ovoga dolazi putem analogije: ja sam ga - nisam ga; on ga je - ni ga je, pri čemu se često gubi je iz 3. l. jd.- nije: Al ni mi je žao ni ljudi ni sela…(151) Pripovedački imperativ veoma je čest, naročito u slučaju defektnog glagola hajde, koji se delovanjem glasovnih promena svodi na ajd: …obukli se i ajd malo da prošetamo... (161); Dica su imali osušene tikve pa špargom pod pazuvo i plivaj (137).

2.4. Leksika

Leksika obrađenih pripovedaka bogata je rečima koje su specifično bunjevačke. Pored ovoga, kao karakteristiku datih tekstova možemo zapaziti značajan broj pozajmljenica, pretežno iz mađarskog i nemačkog jezika. Ovo je očekivano, budući da su teritorije na kojima žive Bunjevci nekada pripadale Austrou- garskoj monarhiji, u kojoj su pomenuti jezici bili službeni. I danas na severu Vojvodine živi veliki broj Mađara koji dolaze u kontakt sa Bunjevcima. Zapažen je i nešto manji broj turcizama tipičnih za sve dijalekte srpskog jezika. Pojedine reči pozajmljene su iz drugih jezika. Ovde dajemo samo deo leksikona kako bismo ilustrovali njegov sastav. Kompletan leksikon dela previše je obiman da bi se ovde prikazao u celini. Odrednice preuzete iz Rečnika bačkih Bunjevaca

81 navođene su onako kako su tamo pronađene, te su data samo ona gramatička obeležja koja se u tom rečniku nalaze. astāl –ála m (madž. asztal) – sto, ploča, obično drvena, na jednoj ili više nogu, koja služi za rad, obedovanje i dr. Kad oćeš, on zavrne pa za onaj astal što su prija nas naručili (138). bEćur m – zavežljaj (u većoj marami ili čaršavu upakovana i zavezana hrana, veš, haljine, odelo) Mi dobijemo novaca za tramvaj, za koji sladoled i bućur sa sendvičima, ne- ćemo se valjda sramotit s pohovanim batakovima, sendviči došli u modu, a brzo se i trošili (138). cirkùlān -ána m – uručitelj, dostavljač Kad je cirkulan po salašima razno nova rišinja, ne mali broj ljudi našo se u mengulama (147).

čEtka (g.mn. čEtāka) ž – ostatak od ploda: grozd sa kojeg su skinute bobice, zrno, ogrizak jabuke, kruške ... a vaki kudgod ja, sitniji rastom vičemo ‘berez čutka’ nijedna se špica nije bacila u toj avliji moje Bajske škule, pa šta nam fali (120). diven(i)ca ž – kobasica Onda se ila divenica, šunka, paradičke i zelenog luka (137). frCško pril. brzo Došlo je vreme da se opridiliš i da se počmeš misliti od tog kako ćeš zdravo friško morati bit čovek (123). gùmati –ām nesvr. hlapljivo, brzo, jesti Mater viče, polako dico, a mi gumamo sve nako brez kruva, kabezon cedimo kroz zube da duže traje (138). hùncut m (madž. huncut) - nestaško ,,Komšija, jel mekan?’, huncutski se smije po hiljaditi put (165). jDsāg –a pl. t. m – stoka Poljski poslovi su odavno završeni a za namirivanje i pripravljanje rane za josag i za sitni majstorluk bili su dovoljni i oni kraćušni dani (144). klápit klApim nesvr. – sanjati ...i misle se, možebit, oćel ji doć dignit za igranje baš onaj kojeg klape u njevim divojačkim klapnjama (124). lAmpāš m – svetiljka (petrolejka), lampa ...muškarci nuz lampaš sigrali duraka (120). mBngule pl. t. – nevolja, zlo Kad je cirkulan po salašima razno nova rišenja, ne mali broj ljudi našo se u mengulama (147).

82 namrskat se –ām (se) svr. –naborati (se), nabrati (se) ...čelo mu zaklonjeno šeširom, a lice namrskano, ogrubilo od vitra i sunca (148). okedla ž (nem. Hocker, Hockerl) pokr. varv. – stolica bez naslona, hoklica Dok ja donesem okedlu da se popnem, one to posklanjaju (143). pódrug (neprom.) – jedan i pola drugoga po veličini ili trajanju Dok je sideć za astalom, lagacko zavijo duvan, i spremo se da mi sve ispri- povida, vraćam se unatrag oko podrug godine (152). smušávat se smùšāvali se nesvr. – izvoditi vragolije ...ako štogod nisi ubardo ko ti je kriv, nise smelo smušavat već slušat učiteljicu (120). šlingerāj m – vez na rublju (košulji, suknji i sl.) S njeg je poskidana sva mirakula, prostrt šlingeraj pa poređane pomorandze (142). ùbārdat - ām svr. – upamtiti, zapamtiti ... ako štogod nisi ubardo ko ti je kriv, nise smelo smušavat već slušat učite- ljicu (120). zazócat se zazōcam se svr. – zagledati se, zablenuti se ... pa ako ništa ne štijemo, ondak se u svašta zazocamo kogod tele u šarena vrata (161).

žúžat (se) žEžam se nesvr. – ljuljati (se) Usamljeni se žužamo na splavu i iđemo u nepoznato, valdar tamo otkaleg smo i došli (159).

3. Zaključna razmatranja

Mnoge osobine koje su u ovom radu navedene javljaju se i u šumadijsko-vojvo- đanskom dijalektu, te se ne mogu posmatrati isključivo kao crte bunjevačkog govora. Pošto se Bunjevci nalaze na terenu šumadijsko-vojvođanskog dijalekta, došlo je do mešanja ovih dvaju govora. Takođe, pošto bunjevački nema status standarda, upliv standarda mora biti prisutan pod uticajem medija i obrazovanja, te ga ima sve više, naročito u mlađim generacijama. Crte kao što su oblici kadgod, digod, štogod; partikula -zi-; prisvojna zamenica njev; nastavak –du u 3. l. mn. prezenta; predlozi brez, čerez, nuz; česta upotreba partikula -k, -r; mešanje instrumentala društva i sredstva itd. samo su neke od zajedničkih osobina bunjevačkog govora i šumadijsko-vojvođanskog dijalekta. Iako je cilj autora između ostalog bio da predstave autentičan bunjevački govor, mnogi od njih su obrazovani, a svi su bar deo života proveli u urbanoj sredini, gde su bili dodatno izloženi standardu, te se njegov uticaj ipak oseti u njihovom jeziku. Najviše standardnih formi možemo naći kod Ivana Bašića Palkovića. Moguće je i da neki autori pisanu formu vezuju za standard, budući da se sa bunjevačkim u toj formi nisu ni susretali, te dolazi do slučajne upotrebe oblika standardnog jezika, umesto onih karakterističnih za bunjevački govor.

83 Abstract

In the paper an analysis of the Bunjevac speech on the basis of nineteen short stories written by different authors from the Anthology of contemporary Bunjevac literature entitled Lipota naši riči has been made. The goal was to explore the features of this dialect and the use of a non-standard lexical idiom in literature. The units were analyzed on every level – phonetical, morpho- logical, syntactic and lexical. The phenomena were examined synchronically and diachronically, as the dialect preserved some archaical features, but also mixes with the standard language which is the Šumadija-Vojvodina dialect. Bunjevci populate the territory where this dialect is present, and an influence of the standard is present under the influence of the media and education, so it is growing especially among younger generations. Features like the forms kadgod, digod, štogod, the particle -zi-; the possessive pronoun njev, the in- flection –du in the 3rd p. Pl Present tense, prepositions brez, čerez, nuz, the frequent use of particles k, -r; mixing the Instrumental case of accompaniment and means etc are just some of the common features of the Bunjevac speech and the Šumadija-Vojvodina dialect.

Keywords the Bunjevac dialect, dialect, literature, standard, Šumadija-Vo- jvodina dialect

Izvori

Kujundžić Ostojić, Suzana. 2009. Lipota naši riči: antologija savrimene bunjevačke književno- sti. Subotica: Bunjevačka matica

Literatura

Ivić, Pavle. 2001. Djalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i štokavsko narečje. Sremski Karlovci - Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića Peić, Marko i Bačlija, Grgo. 1990. Rečnik bačkih Bunjevaca. Novi Sad: Matica srpska Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika. 1967‒1976. Novi Sad: Matica srpska – Zagreb: Matica hrvatska Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Beograd: SANU Pešikan, Mitar; Jerković, Jovan i Pižurica, Mato. 2010. Pravopis srpskoga jezika. Izmenjeno i dopunjeno izdanje.Novi Sad: Matica srpska Stanojčić, Živojin i Popović, Ljubomir. 2005. Gramatika srpskoga jezika. Udžbenik za I, II, III i IV razred srednje škole. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

84 TANJA ĐURIĆ [email protected]

Učiteljski fakultet u Osijeku, dislocirani studij u Slavonskome Brodu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (Hrvatska)

Znanstveno područje Jezikoslovlje

Leksikologija slavonskoga dijalekta pred izazovima suvremenoga društva

Sažetak

Hrvatski jezik u obitelji južnoslavenskih jezika broji tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko narječje te njihove pripadajuće dijalekte, poddijalekte i govore. Bogata je ovo jezična riznica, no u radu je prikazan tek njezin mali dio, i to dio najrasprostranjenijega hrvatskoga narječja, štokavskoga narječja. Upravo je posavska Hrvatska plodno tlo najarhaičnijem dijalektu štokav- skoga narječja, a to je slavonski dijalekt. Važno je križište arhaičnih govora slavonskoga dijalekta područje oko Slavonskoga Broda. U radu je istražena leksikologija mjesnih govora nekoliko posavskih sela koja se nalaze u blizini Slavonskoga Broda, a to su Brodski Stupnik, Lovčić, Bebrina te Dubočac. Zabi- lježeni leksemi podijeljeni su u nekoliko skupina: leksemi prema onomastici, prema frazeologiji te prema značenju. Prva skupina sadrži najčešća imena navedenoga područja, u drugoj su popisani frazemi toga područja, a u trećoj su pojašnjena značenja prikupljenih riječi. Ova nematerijalna kulturna baština iznimno je krhka i podložna izmjenama, što zbog usmene predaje, što zbog suvremenih utjecaja i utjecaja drugih jezika, stoga je treba očuvati i zaštititi. Iako je slavonski dijalekt i u prošlosti bio pod različitim utjecajima, suvremeni su izazovi tek pred njim. Cilj je rada istražiti i sačuvati dio tradicijskih leksema slavonskoga dijalekta te pružiti osvrt na njegov sadašnji položaj. Mjesni govori odraz su kulturnoga identiteta naroda i kao takvi imaju višestruku vrijednost: sociološku, povijesnu, etnografsku, jezikoslovnu, književnu i druge. Različitost govora predstavlja kulturno bogatstvo koje treba (o)čuvati.

Ključne riječi leksikologija, mjesni govori, posavska sela, slavonski dijalekt, štokavsko narječje

SLAVONSKI DIJALEKT U ŠIREM JEZIČNOM OKRUŽENJU I NJEGOV POLOŽAJ DANAS

Hrvatski jezik kao dio indoeuropske jezične obitelji i skupine južnoslavenskih jezika ima bogatu povijest i tradiciju. Od 9. stoljeća, kojim započinje prvo

85 razdoblje hrvatske pismenosti, pa sve do današnjega vremena, oblikovan je različitim jezičnim, kulturnim, socijalnim, političkim, književnim i ostalim utjecajima. Hrvatski jezik čini, osim standardnoga književnoga jezika, bogata jezična riznica koja se ogleda u hrvatskim narječjima, dijalektima, poddijalektima te skupinama govora sastavljenih od manjih mjesnih govora. Sve navedene jezične razine, od one najmanje do najveće, čine, slikovito rečeno, bogato jezično tkanje raznovrsnih uzoraka po kojemu je hrvatski jezik jedinstven i prepoznatljiv. Sva su tri hrvatska narječja; kajkavsko, štokavsko i čakavsko - jednako važna i imaju svoje jezične posebnosti, no ono po čemu se štokavsko narječje oduvijek razlikovalo njegova je rasprostranjenost, što je i jedan od razloga zašto je novoštokavski (i)jekavski dijalekt postao osnovicom hrvatskoga standardnoga jezika. Štoviše, ulozi štokavskoga narječja u standar- dizaciji pridonijeli su i pisci iz Slavonije, Makarskoga primorja i Dubrovnika te bosansko-hercegovački franjevci koji su pisali štokavštinom. Štokavsko narječje hrvatskoga jezika obuhvaća zapadnoštokavske dijalekte. Ono se dijeli na novoštokavske te nenovoštokavske ili staroštokavske dijalekte, i to prema naglasku, odrazu jata te pojavi šćakavizma. Nenovoštokavski ili staroštokavski dijalekti hrvatskoga jezika su slavonski (arhaični šćakavski) i istočnobosanski (/i/jekavski šćakavski) dijalekt; novoštokavski su zapadni (ikavski) te istočnohercegovačko-krajiški (/i/jekavski) dijalekt. Slavonski dijalekt kao najarhaičniji govor štokavskoga narječja zauzima važno mjesto u hrvatskome jeziku jer njime izvorno govore Hrvati. Slavonski dijalekt još uvijek nije dobio pozornost koju zaslužuje, mjesni govori slavonskoga dijalekta nedovoljno su istraženi i predstavljaju iznimno krhku nematerijalnu kulturnu baštinu jer se prenose isključivo usmenom predajom. Koliko je slavonski dijalekt nedovoljno istražen, govori i podatak da su tek njegova dva mjesna govora zaštićena, i to govori Starih Perkovaca i Siča. Sve manje ljudi, i to naj- većim dijelom starije stanovništvo, govori arhaičnim slavonskim dijalektom, sve je veći utjecaj modernih tuđica i suvremenoga načina života na slavonski dijalekt, stoga ga treba zaštititi i očuvati kako se ne bi dogodilo ono najgore što se jednomu dijalektu i jeziku općenito može dogoditi, a to je izumiranje. Razlozi nedovoljne istraženosti slavonskoga dijalekta i pripadajućih mjesnih govora različite su prirode: dugotrajan proces istraživanja, pridavanje manjega značaja mjesnim govorima i dijalektu naspram standardnoga jezika, velika prostorna rasprostranjenost, nemogućnost pronalaska izvornih govornika, nemotiviranost za istraživanje dijalekta i slični razlozi. U očuvanju, istraživa- nju i zapisivanju ne samo jezičnih vrednota slavonskoga dijalekta, već i svega onoga što on sa sobom nosi – narodne priče i legende, nošnje, stari predmeti i običaji te ostalo kulturno blago, važnu ulogu i odgovornost posebno imaju jezikoslovci, druge osobe osposobljene za njegovo očuvanje, izvorni govornici, ali i svi ostali stanovnici. Važno je ovdje spomenuti i akademski doprinos oču- vanju slavonskoga dijalekta pojedinih institucija poput Učiteljskoga fakulteta u Osijeku, dislociranoga studija u Slavonskome Brodu čiji studenti i profesori već dugi niz godina provode jezična istraživanja u okviru kolegija Jezični idiom, prije zvan Slavonski dijalekt. O zanimanju za očuvanje slavonskoga dijalekta govori i manifestacija Šokačka rič te znanstveni skup Slavonski dijalekt koji se redovito odvijaju u listopadu u Vinkovcima. Zamijećeno je da se izvorni govornici, najčešće pripadnici mlađe populacije, često nađu obeshrabreni govorenjem slavonskoga dijalekta izvan svoga mjesta. Razlozi nisu istraženi, no literatura može ponuditi mogući odgovor.

86 Smatra se da se govorni jezik ili dijalekt povezuje s manjim stupnjem obrazovanosti i društvenoga statusa; ovakav stav može utjecati na smanjeno korištenje mjesnoga govora i dijalekta, a neposredno uzrokovati i nezainteresiranost za dijalekt. Svi ovi čimbenici predstavljaju izazov za opstanak jezične riznice slavonskoga dijalekta, također, ako uzmemo u obzir i utjecaj standardnoga jezika i pojedinih dijalektnih idioma. Neupitna je važnost standardnoga jezika, pogotovo u službenoj komunikaciji, no to ne bi trebalo umanjiti dijalektnu vrijednost. Dijalekt predstavlja različitost, kulturni identitet jedinke, a time i naroda. Jezična raznolikost predstavlja kulturno bogatstvo koje treba čuvati i pošto- vati. Svijet stoga sve više prepoznaje važnost mjesnih govora i dijalekata kao nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. O njihovoj važnosti i očuvanju govore i liste koje je donio UNESCO, a tiču se nematerijalnih kulturnih dobara: Reprezentativna lista nematerijalne baštine čovječanstva te Lista ugrožene kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita jer joj prijeti izumiranje. U Republici Hr- vatskoj također postoje registri i zakoni o nematerijalnim kulturnim dobrima. U vrtlogu suvremenoga života, potrebno je iznova približiti slavonski dijalekt, ne samo slavonskome čovjeku, već i svima ostalima u Republici Hrvatskoj i šire. Spajajući čovjeka s ovom živom tradicijom i stoljetnim nasljeđem, treba usaditi u njega poštovanje i ljubav prema hrvatskome jeziku i dijalektima.

PODRUČJE I OBILJEŽJA SLAVONSKOGA DIJALEKTA

Slavonskim se dijalektom najvećim dijelom govori u Slavoniji, ali i izvan Sla- vonije. Zemljopisno - slavonski se dijalekt može podijeliti na tri područja: posavsko na jugu, podravsko na sjeveru te baranjsko-bačko prostiranje. Pre- ma navedenome, poddijalekti slavonskoga dijalekta su posavski, podravski i baranjsko-bački. U središnjoj Slavoniji između posavskoga i podravskoga područja većinom se govori (i)jekavskim novoštokavskim dijalektom. Izvan Slavonije, djelomično se slavonskim dijalektom govori i u Rekašu u Rumunj- skoj, u Gradišću u Austriji, u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, na mađarskoj strani uz Dravu te u zapadnobačkome Podunavlju. Ovaj se rad pretežito bavi posavskim poddijalektom, stoga je važno odrediti granicu posavskoga govora. Prema poznatome hrvatskome jezikoslovcu Stjepanu Ivšiću, koji je dao velik doprinos hrvatskoj dijalektologiji, ta se granica podudara s granicom neka- dašnje Vojne Krajine. Posavski poddijalekt obuhvaća niz govora u Slavoniji i donjoj bosanskoj Posavini gdje se pronalazi posebni peti naglasak - akut. Tako granicu na zapadu čini područje Mačkovac-Drežnik, na sjeveru Drež- nik-Škrabutnik-Frkljevci-Sovski Dol-Paka-Crni Potok-Tomica-Šušnjevci-Staro Topolje-Lapovci-Trnova-Novi Perkovci-Selca-Gašinci-Gorjani-Semeljci-Mrzo- vić-Ivankovo-Đeletovci; na istoku Đeletovci-Novoselo-Solani-Račinovci; na jugu područje Save blizu Šamca te Bosanska Posavina preko Save. Iznad sjevera ulaze i podgorska sela u Požeškoj dolini, oko Kutjeva, Kaptola, Velike, Straže- mana i Musića te područje sjeverno od Vinkovaca (Tanocki 1996: 172) (karta 1).

87 Karta 1 Područje posavskoga govora (Izvor: Tanocki, Franjo. 1996. Slavonska jezikoslovna baština. Osijek: Matica Hrvatska)

Govori se slavonskoga dijalekta od srednjovjekovlja nalaze na krajnjem sjeve- roistoku hrvatskoga jezika, odnosno na sjeverozapadu štokavskoga narječja srednjojužnoslavenskoga sustava, što znači da su periferno smješteni i imaju rubne značajke koje ga povezuju s čakavcima i kajkavcima (Lisac 2003: 38). Neka od najvažnijih jezičnih obilježja slavonskoga dijalekta su različi- tost odraza jata, peteronaglasni sustav, krnji infinitiv ili supin, šćakavizam ili štakavizam, zamjena suglasnika, nepostojanje glasa h, posebnost tvorbe riječi, čuvanje starih morfoloških oblika, leksičke osobitosti i druga obilježja. Kod odraza jata, prema prozodijskim osobinama, postoje ikavski, ekavski, ikavsko-jekavski te ikavsko-ekavski odrazi jata. Slavonski dijalekt je većinom šćakavski, no u istočnom dijelu pojavljuju se i štakavizmi. Slavonski naglasni sustav čini pet naglasaka: kratkosilazni, kratkouzlazni, dugosilazni, dugo- uzlazni te akut. Akut je prepoznatljivo jezično obilježje slavonskoga dijalekta i uzrokuje ‘otegnuto’ izgovaranje riječi, a bilježi se znakom ˜. Slavonski leksik bio je godinama izložen stranim utjecajima, što je na njemu ostavilo traga. Najveći su bili njemački i turski utjecaj, stoga u slavonskome dijalektu postoji znatan broj germanizama i turcizama. Mogu se naći i hungarizmi, slavizmi te ostale tuđice. Sve se ove značajke mogu u različitome omjeru pronaći u slavonskim poddijalektima pa se tako za svaki mogu izdvojiti posebnosti. Podravski poddijalekt može se podijeliti na zapadni i istočni, pri čemu je razlika u naglasku. Baranjsko-bački poddijalekt obilježavaju ikavsko-ekavski govori, rjeđe ikavski, dok su zapadnobački govori ikavski. Posavski poddijalekt obilježavaju bitne razlike između pojedinih govora u pogledu naglasaka, odraza jata i šćakaviz- ma. Stjepan Ivšić smatrao je da podjela govora slavonskoga dijalekta prema odrazu jata nije dovoljna (ikavska, ikavskojekavska ili poluikavska i ekavska skupina), stoga je svrstao govore posavskoga poddijalekta u devet skupina, prema tome kako se riječi govore:

I vodẽ, otAc, ostô, nosCli: Babina Greda, Sikirevci, Kruševica, Gundinci, Beravci, Velika Kopanica, Divoševci, Čajkovci, Vrpolje, Strizivojna, Stari i Novi Perkovci, Trnava

88 II vodẽ, kazívô i kazīvô, rúkōm i rūkôm: Budrovci, Piškorevci

III vodẽ, kazīvô, òtac, nosCli: Štitar, Županja, Orašje, Tolisa, Domaljevac, Gradište, Cerna, Šiškovci, Prkovci

IV vodẽ, òtac, kāzAli, kazīvô, rūkõm: Slavonski Brod, Varoš, Slobodnica, Ka- niža, Podvinje, Glogovica, Dubovik, Crni Potok, Grabarje, Bukovlje, Vrba, Zadubravlje, Klakar, Garčin, Oprisavci, Selca, Siče, Magić Mala, Komarnica, Štivica, Vrblje

V vodẽ, ostô, òtac, sačũvām: Davor (Svinár), Batrina, Donji Lipovac, Gornji Lipovac, Srednji Lipovac

VI vodẽ, sačũvām, kázali, ostô: Đakovo, Gašinci, Đakovačka Satnica, Gorjani, Viškovci, Stari i Novi Mikanovci, Ivankovo, Vođinci, Retkovci, Rokovci, Andrijaševci, Privlaka, Otok, Komljetinci, Vrbanja, Bošnjaci, Mačkovac, Dolina, Orubica, Bodovaljci, Bili Brig, Nova Kapela, Vrbova, Velika, Draga, Radovanci, Stražeman

VII vodẽ, sačũvām, òtac, kázali, òstō, rūkõm: Živike, Lužani, Dragovci, Sul- kovci, Zagrađe, Odvorci, Sovski Dol, Paka, Musići, Sibinj, Andrijevci, Kuti, Bebrina, Banovci, Dubočac, Kobaš, Oriovac, Brodski Stupnik, Podgajci, Rajevo Selo, Gunja, Đurići, Račinovci, Lovčić

VIII vodẽ, sačũvām, kázali, nòsili, òtac: Staro Petrovo Selo, Godinjak, Oštri Vrh, Brđani, Tisovac, Drežnik, Škrabutnik, Pavlovci, Frkljevci, Forku- ševci, Semeljci, Kešinci, Mrzović, Vrbica, Đurđanci, Novo Selo, Drinovci, područje oko Kutjeva

IX vòdē, sačũvām, òstō, rúkōm, kazívō: Soljani, Đeletovci, Potnjani (Ivšić 1962)

LEKSIKOLOŠKO ISTRAŽIVANJE

1.1. Ciljevi istraživanja

U radu je prikazano leksikološko istraživanje nekoliko mjesnih govora posavskoga poddijalekta, i to govora koji su prema Stjepanu Ivšiću po zajedničkim osobinama svrstani u sedmu skupinu posavskih govora. U istraživanje su uključena dva mjesta iz dvije susjedne općine u Brodsko-posavskoj županiji: iz Općine Brodski Stupnik to su Brodski Stupnik i Lovčić te iz Općine Bebri- na to su Bebrina i Dubočac. Sedma, osma i deveta skupina posavskih govora bliža su književnom jeziku, to su novije naglasne skupine posavskoga govora (Ivšić 1962), stoga je cilj ovoga istraživanja bio saznati koliko su se stari leksemi slavonskoga dijalekta, posavskoga poddijalekta zadržali na ovome području danas te ih prikupiti što je više moguće. Drugi je cilj istraživanja sačuvati dio leksema i frazema slavonskoga dijalekta, kao vrijedan dio nematerijalne kulturne baštine te ga predstaviti javnosti, a osobito mlađim generacijama. Nadalje, cilj je također upoznati javnost sa značajkama slavonskoga dijalekta

89 te ju zainteresirati za proučavanje slavonskoga dijalekta kako bi što više mjesnih govora bilo proučeno i zaštićeno. Također je bitno usaditi u pojedinca i osjećaj poštovanja prema jeziku i dijalektu.

1.2. Područja istraživanja

Leksikološko istraživanje obuhvatilo je četiri sela Brodsko-posavske županije: Brodski Stupnik, Lovčić, Bebrinu i Dubočac. Navedena mjesta nisu slučajno odabrana, za istraživanje je bila bitna njihova zemljopisna i, u ovome slučaju, jezična bliskost, kako bi se skupilo što više leksema i frazema. Brodski Stupnik nalazi se u južnom dijelu posavske nizine pod obroncima Dilj gore te je od županijskoga središta Slavonskoga Broda udaljen 17 km. Selo pripada općini Brodski Stupnik s još tri naselja: Krajačići, Lovčić i Stari Slatinik. Površina općine je 57 km². Brodski Stupnik nalazi se na važnom cestovnom i željezničkom prolazu koji dolinom rijeke Save spaja istočnu i zapadnu Euro- pu. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine broji 1586 stanovnika. Glavne gospodarske grane su poljoprivreda, šumarstvo te vinogradarstvo. Posebnost su sela poznate vinarije i vinogradi obitelji Zdjelarević, Jurković, Vinković te ribnjaci. Poznata je i tradicionalna manifestacija Stupnička berba grožđa koja se odvija svake godine početkom rujna. Lovčić je eko-etno selo koje se nalazi 5 kilometara sjeverno od Brodskoga Stupnika, ponad stupničkih vinograda. Broji tek 63 stanovnika te je jedno od slavonskih sela kojemu prijeti izumiranje; no ono po čemu je jedinstveno i poznato su kasnoromanička crkva sv. Martina u kojoj su pronađeni glagoljski grafiti te ostatci ranosrednjovjekovne utvrde Gradine. U Lovčiću je nekada bilo najveće sajmište od Dubice do Šamca, zvano Pazarište. Bebrina je naselje u Općini Bebrina te se nalazi 20 kilometara jugoza- padno od Slavonskoga Broda. Općina Bebrina, u kojoj se još nalaze Dubočac, Banovci, Kaniža, Stupnički Kuti, Šumeće i Zbjeg, proteže se uz rijeku Savu, a površina cijele općine iznosi 100,99 km². Selo Bebrina broji 494 stanovnika. Glavna gospodarska grana je poljoprivreda. Dubočac ili Slavonski Dubočac selo je u Općini Bebrina koje leži na lijevoj obali rijeke Save i gleda na susjednu Bosnu i Hercegovinu. Nasuprot Slavonsko- ga Dubočca nalazi se Bosanski Dubočac. Selo broji tek 202 stanovnika. Stariji zapisi govore da se na ovome području govori ikavskojekavskim odrazom jata i da je govor Dubočca blizak književnome jeziku.

1.3. Uzorak ispitanika i trajanje istraživanja

Značaj u istraživanju pridao se i broju stanovnika te demografskoj strukturi stanovništva jer je pretpostavka da stariji naraštaji odražavaju govor starijih vremena. U Općini Brodski Stupnik i Općini Bebrina petina stanovništva ima iznad 60 godina prema popisu stanovništva iz 2011. godine. Brodski Stupnik i Bebrina su po broju stanovnika veća sela od Dubočca i Lovčića, koji broje najmanji broj stanovnika svaki u svojoj općini. Istraživanje se odvijalo postupno od početka lipnja do sredine rujna 2013. godine, a uključivalo je ukupno osa- mnaest ispitanika, izvornih govornika starije životne dobi, od kojih je petnaest ženskih osoba i tri su muške. Svi su ispitanici ili rođeni u navedenim mjestima

90 ili su ondje došli ženidbom i već žive ondje dugi niz godina. Što se tiče stupnja obrazovanosti, kao najniži stupanj obrazovanosti ispitanika zabilježena su četiri razreda osnovne škole, a najviši je šest razreda osnovne škole. Tako je u Brodskome Stupniku ispitano pet izvornih govornika; zbog poštivanja anonimnosti ispitanika u radu se navode samo inicijali njihovih imena te godišta: J.K. (r. 1936.g.), M.T. (r. 1925.g.), A.S. (r. 1930.g.), K.J. (r. 1930.g.) te M.S. (r. 1950.g.) U Lovčiću su intervjuirana četiri izvorna govornika: D.N. (r.1945.g.), V.M. (r. 1927.g.), S.M. (r. 1931.g.) te S.K. (r. 196.g.) U Bebrini su intervjuirana četiri izvorna govornika: K.G. (r. 1931.g.), M.K. (r. 1945.g.), A.G. (r. 1950.g.) i M.J. (r. 1930.g.) U Dubočcu je intervjuirano pet izvornih govornika: M.D. (r. 1942.g.), L.A. (r. 1930.g.), P.K. (r. 1930.g.), A.K. (r. 1950.g.) i B.S. (r. 1945.g.)

1.4. Način prikupljanja podataka

Ovo leksikološko istraživanje provedeno je isključivo terenski, odlazeći u navedena mjesta, tražeći izvorne govornike nasumce ili prema poznanstvu te razgovarajući, odnosno intervjuirajući izvorne govornike. Ovakvo istraživanje može se dijelom nazvati i opažanjem u prividnome vremenu jer dolazi do neizravnoga opažanja jezičnih značajki i promjena u sadašnjosti. Za intervju su unaprijed osmišljene teme razgovora (običaji, legende, nazivi pojedinih dijelova sela, najčešća imena i prezimena u mjestu, nekadašnje igre i druge svakidašnje teme) kako bi razgovor prošao u što opuštenijoj atmosferi te kako bi se došlo do željenih podataka. Svi su intervjui snimani zvučnim zapisom, a podaci su zatim transkribirani i sistematizirani u tri skupine: leksemi prema onomastici, prema frazeologiji i prema značenju. Prva skupina sadrži najčešća stara imena i prezimena toga područja, nadimke, te stare nazive dijelova sela; druga sadrži popis objašnjenih frazema nađenih na tome području, a treća predstavlja dio slavonskoga leksika toga područja.

1.5. Rezultati istraživanja

1.5.1. Leksemi prema onomastici

Ovaj dio rezultata istraživanja sadrži popis najčešćih starih imena i prezimena (starosjedioca) istraženoga područja te pripadajućih nadimaka. Neka su prezimena imala i drugi naziv jer je u selima živjelo više obitelji istoga prezimena, pa kako bi se pojedine obitelji lakše razlikovalo, bilo je potrebno dati im nadimak i za prezime. Slijedi pregled podataka po selima.

Brodski Stupnik

Najčešća ženska imena: Ankica, Anica, Anka, Āna (Ana); Marica, Māra, Màra (Marija); Kāja, Kàja, Kaća, Katica, Kàta, Kāta (Katarina); Bāra, Bàra (Barica); Eva, Marta, Lūca (Lucija); Klara, Reza. Najčešća muška imena: Jōzo, Jòza, Jōso, Jōco, Jòca (Josip); Ivica, Īvo, Íva, Īco, Íca (Ivan); Ānto, Ánta, Antiša, Tòna, Tōno, Tùnja, Tūnjo (Antun).

91 Najčešća prezimena: Lozinjak, Jurković, Medved, Javor, Ferić, Madžar, Perković, Siroglavić, Štimac, Klepić, Mrgan, Barac, Cindrić, Tanculić, Sekulić (Sekulnovi), Pandak, Aničić (Mrakići). Nazivi dijelova sela: gornji (zapadni) dio, još zvan šor ili sokak, ljudi su zvali Stara Gradiška, a donji (istočni) dio Mrdanovci jer su se stanovnici jedni drugima tako ‘izrugivali’; južni se dio zvao Rižino polje jer se nekad ondje uzgajala riža, a sjeverni brdoviti dio ljudi su nazivali Duga Resa. Područje ribnjaka zvalo se Jelas, a široka livadna prostranstva zvala su se urije.

Lovčić

Najčešća ženska imena: Marica, Māra (Marija); Rēza, Anka; Dražica (Dra- ga); Manda. Najčešća muška imena: Ìva, Ivo (Ivan); Đùra (Đuro); Andrija. Najčešća prezimena: Kuzmić (Lovrinovi, Berini), Siroglavić, Aladrović, Klisurić, Nikolić (Puzini). Nazivi dijelova sela: Gornji (Goranj) i Donji kraj (prema toku vode), a jedan se dio zvao Pazarište jer je na tome području bilo veliko sajmište.

Bebrina

Najčešća ženska imena: Ana, Kāta, Māra, Rēza, Marica, Tera. Najčešća muška imena: Stipa (Stjepan), Mata (Mato), Josip. Najčešća prezimena: Lukić, Mirković, Jozić, Grgić, Gjurić (Đurići, Kosi- ranovi; prema alatki kojom se krčio kukuruz). Nazivi dijelova sela: Jozića i Grgića kraj (po prezimenima obitelji koje su ondje stanovale od davnina). Naziv Bebrina ima više tumačenja, ovdje je izloženo jedno koje objašnjava naziv Bebrina prema cvijetu šumarice ili anemone, koju su starosjedioci zvali brebrina, a nalazili su ju u svome selu. Glas r je u međuvremenu nestao iz naziva.

Dubočac

Najčešća ženska imena: Māra (Marija), Ana, Kāta (Katarina). Najčešća muška imena: Ante (Antun); Stipa (Stjepan); Petar, Mato. Najčešća prezimena: Bukvić, Sekić, Glogić. Nazivi dijelova sela: Donji i Gornji kraj (prema toku Save).

1.5.2. Leksemi prema frazeologiji

U ovome su poglavlju ispisani frazemi te poslovice koje su se nekada koristile na spomenutome području, ali se koriste još i danas - neke rjeđe - neke češće. Posavski frazemi kao jedinstvene, nepromjenjive i svevremenske sveze riječi ne upućuju samo na jezično bogatstvo slavonskoga dijalekta, već je u njima

92 utkan cjelokupni život vrijednoga slavonskoga seljaka, a i dan danas poučavaju ljude temeljnim ljudskim vrijednostima. Frazemi i poslovice sistematizirani su po selima te su napisana njihova značenja.

Brodski Stupnik

Tri loša ubiše Miloša. – Tri su čovjeka jača od jednoga. Pojed tuđu kokošicu, vataj svoju za nožicu. – Kada ti netko učini uslugu, očekuje da ju i vratiš. Šućmuć pa prolij. – Kaže se za nešto što nema vrijednost. Što navikla dika, tračila dovika. – Ne odreći se navike. Ko ćorava koka zrno. – Kada netko ne zna odgovor na pitanje pa pogađa. Pomozi sirotu na svoju sramotu. – Kada se nekome pomogne, a taj se ni ne zahvali. Prazna vreća ne stoji uz zid. – Gladan čovjek ne može raditi. Pravi se tošo. – Praviti se fin.

Lovčić

Uzeti komandu. – Preuzeti vodstvo, uzeti stvar u svoje ruke. Strašljive oči, slobodne ruke. – Ako se radi, nema gladi niti straha. Moj dinar, veći neg tvoj točak. – Siromahu je svaki novčić bitan i velik. Bubati o nečem. – Pričati, tračati o nečemu ili nekomu. Radit ko sivonja. – Jako puno i naporno raditi, usporedba s konjem. Što prija donilã, to i pojilã. – Kad se nekomu dođe u goste i donese nešto od jela pa se isto to odmah pojede.

Bebrina

Rasplela se kao vila Raviojila. – Kaže se za ženske osobe koje imaju jaku dugačku kosu koju puste. Oči plavijice, ruke radilice. – Treba samo raditi i onda nema straha. (Slično kao u Lovčiću.) Ako neću, kako ću, ako hoću, lako ću. – Sve se može kad se hoće. Jesen je bogatã, a zima rogatã. – Jesen je bogata jesenjim plodovima za jelo, dok u zimi ništa ne raste. Ako je pas pitu izjeo, ostala je tepsija. – Ako je bilo neko zlo, moglo je biti i gore. Smije se ko lud na bràšno. – Jako se smijati bez ikakvoga razloga. Nije mu to od Bòga, nego od ròda. – Nije tako rođen, već odgojen.

Dubočac

Kako bõli, onako stõji. – Kaže se za nešto što se ne može liječiti. Treba skočiti pa reći hop. – Prvo treba napraviti nešto pa se onda pohvaliti. Još je žito u klasũ. – Još nije gotov posao.

93 Na trbuvu nema prozora. – Kaže se za izjelice; ne treba sve na jelo i piće potrošiti. Svega sela ovce, a kneževo zvonce. – Kititi se tuđim perjem. Stidi se ko nova snašã. – Jako se stidjeti, kao tek udana žena. Iz toga brašna ne bude kolača. – Iz toga posla neće biti ništa.

1.5.3. Leksemi prema značenju

Prikupljeni leksemi karakteristični za područje Brodskoga Stupnika, Lovčića, Bebrine i Dubočca podijeljeni su prema značenjskim poljima leksema, npr. leksemi koji govore o prehrani, leksemi koji govore o predmetima, o običajima i slično. Prikaz leksema dan je tablično, prema navedenim mjestima i značenj- skim poljima kako bi se vidjele sličnosti i razlike između pojedinih leksema i jezičnih karakteristika navedenih mjesta. Među leksemima se mogu pronaći različite tuđice, među kojima je najviše turcizama i germanizama, dok je u najmanjoj mjeri talijanizama.

Leksemi koji govore o predmetima

Leksem (književno) Brodski Stupnik Lovčić Bebrina Dubočac

Drvena posuda Símpla, njem., ž.r. Símpla, njem., ž.r. Luburak, m.r. Símpla, njem., ž.r. za hranu /raljika, ž.r /raljika, ž.r. /varičak, m r.

Duboka posuda za ŠkAf, njem., m.r. ŠkAf, njem., m.r./ ŠkAf, njem., m.r. ŠkAf, njem., m.r. vodu /vAna, njem., ž.r. sriza, ž.r./kaca, ž.r. /vAna, njem., ž.r.

Četka Kèfa, tur., ž.r. Kèfa, tur., ž.r. Kèfa, tur., ž.r. Kèfa, tur., ž.r.

Čaša za vodu Čaša, ž.r. Čaša, ž.r. Kèpčija, tur., ž.r. Čaša, ž.r.

Papuča Pòčna, madž., ž.r. ZBpa, tal., ž.r. ZBpica, tal., ž.r. ZBpa, ž.r. /zBpa, tal., ž.r.

Peć Špőret, njem., m.r. ŠpDret,njem., m.r. ŠpDret, njem., m.r. ŠpDret, njem., m.r.

Ručnik Pèškir, tur., m.r. Pèškir, tur., m.r. Pèškir, tur., m.r. Pèškir, tur., m.r.

Palica, štap ŠljAka, njem., ž.r. ŠprCnac,njem., m.r. ŠljAka, njem., ž.r. ŠljAka, njem., ž.r.

Naušnica Mìnđuša, tur., ž.r. Mìnđuša, tur., ž.r. Mènđuša, tur., ž.r. Mènđuša, tur., ž.r.

Kolijevka Bèšika, tur., ž.r./ Bèšika, tur., ž.r. Bèšika, tur., ž.r. Bèšika, tur., ž.r. koljevka, ž.r.

Mjerica za žito Ubule, mn. / FBrtālj FBrtālj, njem., m.r. FBrtālj, njem., m.r. fBrtālj, njem., m.r. /frtālj, njem., m.r.

Vrata Kàpija, tur., ž.r. Kàpija, tur., ž.r. Kàpija, tur., ž.r. Kàpija, tur., ž.r.

Grabilica za juhu ŠBfarka, njem., ž.r. ŠBflja, njem., ž.r. ŠBfarka, njem., ž.r. ŠBfla, njem., ž.r.

94 Leksemi koji govore o biljkama i životinjama

Leksem (književno) Brodski Stupnik Lovčić Bebrina Dubočac

Vrabac Vrebac, m.r. Vrebac, m.r. Vrebac, m.r. Vrebac, m.r.

Sova Sova, ž.r. Sova, ž.r. Soura, ž.r. Soura, ž.r.

Svinja Krme, s.r. Živinče, s.r. Krme, s.r. Krme, s.r. /svinja, ž.r. /krme, s.r.

Breskva Breska, ž.r. Breska, ž.r. Breska, ž.r. Breskva, ž.r. /breskva, ž.r.

Jelka KrCzban, njem., m.r. KrCzban, njem., m.r. KrCzban, njem., m.r. KrCzban, njem., m.r.

Plast sijena Stog, m.r. Kàmara, tal., ž.r. Plast, m.r. Plast, m.r.

Krpelj Krpelj, m.r. Klop, m.r. Krpelj, m.r. Krpelj, m.r.

Pčela Čela, ž.r. Čela, ž.r. Čela, ž.r. Pčela, ž.r. /pčela, ž.r.

Štavelj Štavlika, ž.r. Štavlika, ž.r. Šćavlika, ž.r. Šćavlika, ž.r. /šćavlika, ž.r.

Leksemi koji govore o zanimanju i životu ljudi

Leksem (književno) Brodski Stupnik Lovčić Bebrina Dubočac

Ured Kancelàrija, njem., Kancelàrija, njem., Kancelàrija, njem., Kancelàrija, njem., ž.r. ž.r. ž.r. ž.r.

Stražnje dvorište Àrman, tur., m.r. Àrman, tur., m.r. Àrman, tur., m.r. Àrman, tur., m.r. /tor, m.r.

Dvorište Àvlija, tur., ž.r. Àvlija, tur., ž.r. Àvlija, tur., ž.r. Àvlija, tur., ž.r. /dvorišće, s.r.

Juha Čórba, tur., ž.r. Čórba, tur., ž.r. Čórba, tur., ž.r. Sűpa, njem., ž.r. /sűpa, njem., ž.r. /juha, ž.r.

Susjed Kòmšija, tur., ž.r. Kòmšija, tur., ž.r Kòmšija, tur., ž.r. Kòmšija, tur., ž.r. /komšo, m.r.

Učitelj MBštar, njem., m.r. MBštar, njem., m.r. Učitelj, m.r. Učitelj, m.r. /mBštar, njem., m.r.

Vlak Bubner, m.r. Vlak, m.r. Vlak, m.r. Vlak, m.r.

Bolnica Špìtalj, njem., m.r. Bolnica, ž.r. Bolnica, ž.r. Bolnica, ž.r.

Pravnik Fìškāl, njem., m.r. Advòkāt, lat., m.r. Advòkāt, lat., m.r. Advòkāt, lat., m.r. /advòkāt, lat., m.r.

Stube Skalíne, tal., mn. Skalíne, tal., mn. Stepenice, mn. Stepenice, mn. /stepenice, mn.

95 Leksemi koji govore o zdravlju

Leksem (književno) Brodski Stupnik Lovčić Bebrina Dubočac

Tuberkuloza Sušica, ž.r. Sušica, ž.r. Tìžika, tal., ž.r. Tìzika, tal., ž.r. /tìzika, tal., ž.r. /sušica, ž.r.

Žgaravica Rìjavica, ž.r. Rìzavica, ž.r. Žgaravica, ž.r. Žgaravica, ž.r.

Čir Kukac, m.r. Čir, m.r. Potkožnjak, m.r. Potkožnjak, m.r.

Alergija Svrbećica, ž.r. Srbećica, ž.r. Svrbećica, ž.r. Svrbećica, ž.r.

Astma Sipnja, ž.r. Sipnja, ž.r. Zaduva, ž.r. Zaduva, ž.r.

Leksemi koji govore o običajima i blagdanima

Leksem (književno) Brodski Stupnik Lovčić Bebrina Dubočac

Crkveni god KCrvāj, njem., m.r. KCrvāj, njem., m.r. Godovina, ž.r. KCrbāj, njem., m.r. /kCrbāj, njem., m.r.

Maskenbal MAčkare, tal., mn. MAčkare, tal., mn. Djedaci, mn. MAčkare, tal., mn. /mAškare, tal., mn.

ZAKLJUČAK I RASPRAVA

Istraživanjem leksikologije slavonskoga dijalekta na primjeru nekoliko posavskih sela: Brodskoga Stupnika, Lovčića, Bebrine te Dubočca, može se zaključiti da se arhaični leksik u većoj mjeri zadržao kod starijih govornika. Istraživanjem se došlo do imena i prezimena starosjedioca, nadimaka, imena dijelova sela, frazema te ostaloga leksika Posavine. Pri usporedbi prikupljenih leksema iz pojedinih sela, može se zaključiti da se oni vrlo malo razlikuju, i to najviše u obliku riječi, što je i razumljivo zbog zemljopisne i jezične bliskosti sela. Ipak, mjesni govor Lovčića razlikuje se najviše od četiri navedena mjesta jer je pretežito ikavski, dok su ostala sela pretežito ikavsko-jekavska. Tako se u svakome selu može pronaći i više naziva za neku riječ, što čini njegovu posebnost i jezično bogatstvo. Pritom se nailazi i na tuđice koje su ostale u narodu i svjedoče o povijesti toga područja. Ovaj tradicionalni leksik predstavlja dio nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske i u skladu s tim treba i biti očuvan. Ovaj je rad samo pokušaj očuvanja ostavštine naših predaka, no odgovornost očuvanja jezika leži na svima koji njime govore i ostalima koji se njime bave. Spoznavajući svoj tradicionalni leksik, učimo o svojim kori- jenima, učimo se samopoštovanju i poštovanju drugih dijalekata, narječja i jezikā, stoga ga treba čuvati i prenositi mlađim generacijama. Slavonski je dijalekt samo mali dio jezičnoga bogatstva u indoeuropskoj jezičnoj obitelji, obitelji južnoslavenskih jezika. Kao što se kaže, svaki je član obitelji važan i

96 poseban te čini obitelj cjelovitom; tako i slavonski dijalekt svojim značajka- ma doprinosi bogatom jezičnom tkanju hrvatskoga jezika, a time i obitelji južnoslavenskih jezika.

Abstract

Croatian, one of the South Slavic languages, has three dialects: Štokavian, Kajkavian and Čakavian with their dialects, sub dialects and vernaculars. It represents a rich language treasure, but in this paper only a small part of it is presented, and that of the most spread Croatian dialect, Štokavian. The area around Slavonski Brod is an important crossing of archaic vernaculars of Sla- vonian dialect. This paper deals with the lexicology of vernaculars of several villages in the Posavina region, near Slavonski Brod, and these are: Brodski Stupnik, Lovčić, Bebrina and Dubočac. The recorded lexemes are organized into several groups: onomastic lexemes, phraseology lexemes and meanings of lexemes. The first group contains the most frequent names of the area, the second group lists local phrases and the third group denotes the meanings of the words collected. This intangible cultural heritage is extremely fragile and prone to changes because of oral tradition, contemporary influences and other languages; therefore it should be preserved and protected. Although Slavonian dialect has already been influenced in many ways in the past, contemporary challenges are yet to be dealt with. The aim of this paper is to explore and save a part of traditional Slavonian lexemes and to provide a review on the dialect’s present state. Vernaculars depict a cultural identity of a nation, and therefore have multiple values: sociological, historical, ethnographical, linguistic, literary, just to mention a few. Differences in speech represent a cultural treasure which should be preserved.

Key words lexicology, vernaculars, villages of Posavina region, Slavonian dialect, Štokavian dialect

POPIS LITERATURE

Anić, Vladimir, Goldstein, Ivo. 2010. Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi liber. Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan. 2004. Hrvatski pravopis. Zagreb: Školska knjiga. Bičanić, Anđela, Frančić, A., Hudeček, Lana, Mihaljević, Milica. 2013. Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika. Zagreb: Croatica. Calogjera Rogić, Emica. 2009. Hrvatski dijalekti i povijesni razvoj hrvatskog književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga. Ivšić, Stjepan. 1913. Današnji posavski govor. Jezik 4. 9-138. Kapović, Mate. 2011. Čiji je jezik?. Zagreb: Algoritam. Klaić, Bratoljub. 2012. Novi rječnik stranih riječi. Zagreb: Škoska knjiga. Kolenić, Ljiljana, Berbić Kolar, Emina, Đurić, Tanja. 2012. ‘Student participation in preser- ving non-material cultural goods’. Képzés és Gyakorlat, Training & Practice, 220-226. Kapo- svár: Pedagógiai Kar: 220-226.

Lisac, Josip.2003. Hrvatska dijalektologija 1. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga. Menac Mihalić, Mira. 2005. Frazeologija novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj:

97 s rječnikom frazema i značenjskim kazalom s popisom sinonimnih frazema. Zagreb: Školska knjiga.

Samarđija, Marko. 2006. Hrvatski kao povijesni jezik. Zaprešić: Ekološki glasnik. Škarić, Ivo. 2006. Hrvatski govorili. Zagreb: Školska knjiga. Tanocki, Franjo. 1996. Slavonska jezikoslovna baština. Osijek: Matica Hrvatska. Zebec, Tvrtko. 2009. Nematerijalna kulturna baština i djelatnost Instituta za etnologiju i folkloristiku. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku. http://www.dzs.hr/ (Pogledano 15.8.2013.)

98 DRAGANA EVTIMOVA [email protected]

Универзитет ‘Св.Кирил и Методиј’, Институт по македонска литература, Скопје (Makedonija)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Кружно патување на сенката или бајки од левиот џеб до анимиран филм

Книгата раскази ‘Човечулец’ или бајки од левиот џеб од писателот Алек- сандар Прокопиев во 2010 година ја доби наградата Балканика, а со исто- имената книга е номиниран и за престижната европска награда Ангелус во 2012 година. Неговиот расказ ‘Кружното патување на сенката’ застапен во книгата ‘Човечулец’ во три сцени е пишуван според мотиви од истои- мениот расказ на македонскиот писател Димитар Солев, издаден во 1978 година. Во 2013 година режисерот Жарко Иванов прави анимиран филм во времетраење од 7 минути и 32 секунди со истиот наслов. Прокопиев, пред да започне да го пишува својот расказ ‘Кружното патување на сенката’, вели: ‘Оваа бајка се кажува на љубител на анимиран филм’. И нависти- на, по урнек на овие два раскази во 2013 година излегува истоимениот анимиран филм на режисерот Жарко Иванов, цртежи прави ликовниот уметник Александар Зафирчев, компонираната тажачка музика е на Оливер Јосифовски и гласовна интерпретација на Верче Милошевска. Анимираниот филм, како визуелен медиум е филм снимен со оживу- вање, односно ‘оживување’ на цртежи или кукли. Анимираниот филм има значајно место во македонската филмска индустрија.

КЛУЧНИ ЗБОРОВИ анимиран филм, модерна, постмодерна, расказ, скопски амбиент.

Краткиот расказ е примамлив и привлечен жанр, дури и за некои поети. Расказот како форма е слоевит и компактен како куса раскажувачка форма. Расказот е книжевен облик на изразување, кој според своите ка- рактеристики е меѓу народната песна, новелата и романот. Дејството се темели врз некое случување, а се обработуваат еден или повеќе ликови, без подлабоко навлегување во нивната внатрешност. Расказот е мошне популарен литературен вид во 20 век. Афирмацијата на расказот како жанр се поврзува со развојот на печатарската индустрија во светот, со печатењето на мноштвото списа- нија и весници, на чии страници жанрот расказ се појавуа на дел од тие

99 страници. Додека од страна на читателот, расказот е широко прифатен и читан како продукт за општење на ситуацијата на осаменост на човекот во конкретното општество во кое живее и егзистенцијалната потреба во тоа општество. Расказот зазема централна улога во периодот на сво- ето настанување. Со појавата и актуелизацијата на расказот како жанр во Македонија, авторите на овој жанр го актуелизираат сопствениот јазик во бившите простори на Југославија, кога за стандарден литера- турен јазик се смета српско-хрватскиот јазик, а можноста да се пишува на сопствениот јазик исполнувала со бодрост, а празниот литературен простор во Македонија барал да биде населен. Расказот во тие години од почетокот на создадената југословенска држава добил свое литературно и историско значење. Создавањето на расказот навестува нови автори, нови тематски подрачја, нови творечки облици и постапки, како и нови изразни прео- купации. Расказот станал главен носител на книжевната атмосфера во прозата. Расказот стана творечка авантура на новата генерација проза- исти во Македонија. Во создавањето на оваа литературна и книжевна атмосфера, се создаде втората генерација литературни прозаисти – реа- листи, кои го создадоа модернизмот во Македонија. Кај овие прозаисти од втората генерација нагласена е свртеноста кон единката, со изразување на современата стварност и сегашност.

‘Модернизмот е отворен, зашто во него има уметност’ – Александар Блок.

Поимот модерна потекнува од францускиот збор modernе, што во превод значи нов, современ. Појавата на модернизмот е од 1890 година, па до Првата светска војна, но во различни европски земји периодот на наста- нувањето на овој правец е различен и не се поклопуваат. Самиот термин не претставува јасно поставен програмски правец. Поимот модернизам е појава на усогласување на одредени феномени со духот на времето и барањата на модата. Во книжевноста и уметно- ста е ознака за современи појави и сака во тие појави да го истакне она што ја надминува традицијата и со себе донесува некои новини. Иако треба да се прави разлика меѓу периодот на модерната и периодот на модернизмот, под модернизам понекогаш се вклучуваат и појавите во модерната, како декаденција, импресионизам, симболизам (доколку не се вклучуваат, тогаш се сметаат за негова директна претходница); сепак во потесна смисла во модернизмот спаѓаат сите авангардни струења во уметноста и книжевноста на 20 век: футуризам, експресионизам, да- даизам, неоромантизам, надреализам, егзистенцијализам и сите нивни групи и подгрупи. Настаните во расказот на Димитар Солев ‘Кружното патување на сенката’ се условени од пошироката општествена и историска ситуација, но и од временско-просторните специфики: ‘А гробиштата беа секогаш на крајот од градот. И, како што градот се ширеше, така гробиштата беа сè подалеку – живите не сакаа да се смешаат со мртвите. Новите граѓани беа како старите селани: ги поттурнуваа вечните од своите живеалишта, имајќи го на ум својот спокој, а немајќи многу почит кон туѓиот мир’ (Солев 1972:114).

100 Акцијата и нејзиното значење во текстот: една содржина станува уметнички релевантна со својот динамичен вид, а таков вид добива кога е во длабока, суштинска врска со носителот на акцијата: ‘Круме засади дрвце над гробот од Митруша. Во лето е умрен, си викаше нека му држи сенка’ (Солев 1972:114). Прикажувајќи ни една содржина, авторот на овој расказ ни ја доближува таа судбина и нам ни станува човечки блиска. Раскажувачките нешта го имаат моментот на движењето, за разлика од општите места, кои го имаат моментот на мирувањето. Во раскажувањето настаните се раздвижуваат, сугерираат на некоја случка или настан, ја оживуваат сликата која се раскажува преку опишувања, па така сликата добива сопствена целина. Така, преку раскажувањето се уфрлуваат значења, со сопствена проекција и динамика. Така, преку описот во раскажувањето се нижат настани и случки, поминувајќи го времето преку случки врза- ни за ликовите во расказот. Случките во овој расказ имаат свој фокус на мотивирање, каде што се насочуваат и фокусираат личните судбини на ликовите, во овој случај на семејството. Раскажувањето е лесно, читливо и разбирливо за секој вид на читател, раскажувањето има сопствена целина, која се заокружува преку животниот тек на ликовите: ‘Другите синови, фала на времињата, си застанаа на нозе; и тоа толку си застанаа, што веќе не им ги видоа ни петиците – како кој пркнуваше, така и се губеше. Сите изучија по нешто, се изобуја со крцкави чевли и се закачија за шушливи фустани: одвреме-навреме пристигаа писма, но синовите не се враќаа. Стариот и старата, испраќајќи го поштарот, гледаа како оградата од летви сè повеќе оштрбува’ (Солев 1972:117). Во ниедна реченица Димитар Солев не раскажа дека синовите растеле и како растеле, што изучиле и каде за- минале, туку само навестува дека тоа се случило во минатото. Односно, во овој расказ, раскажувањето го остава впечатокот на спонтаноста. Притоа, во раскажувањето нема патетика, иако приказната е трогателна и тажна. Во расказот, иако има ограничена употреба на зборови, треба да се напо- мене дека има прецизна раскажувачка исклучителност и едноставност. Фолклорните елементи: засадувањето на младата фиданка на гро- бот од најстариот починат син. Фолклорните елементи не го исцрпуваат текстот, туку го до-објаснуваат и му даваат значење. Така, се создава целина во создадената приказна, единство во настаните. Поимот модернизам од латинскиот modo значи ‘сега’, што произлегу- ва дека модерното е синоним за сегашното, современото, миговното, ак- туелното, наспроти она што е постаро, минато, традиционално, класично. Поимот модернизам како ознака на европските уметнички и кни- жевни тенденции се појавува кон крајот на 19 век и особено во почетокот на 20 век, за кој карактеристичен е прекинот на традицијата и потрагата по нов, модерен израз за современите појави во духот на времето. Во словенските литератури терминот модернизам егзистира како оз- нака на литературно движење во Источна и Средна Европа што се развива по углед на западно-европскиот модернизам. Европскиот модернизам како книжевна ознака во себе ги инкорпорира и авангардните струења. Литературниот критичар од Македонија Милан Ѓурчинов за маке- донскиот книжевен модернизам ќе нагласи дека се случува ‘европеиза- ција’ во македонската култура и литература, процес којшто подразбира ‘отворање’ кон европските и светските книжевни струења, но истовремено и рецепција (‘примање’) и емисија (‘давање’) на творечките дострели.

101 Според Ѓурчинов, главното и суштинско обележје на модернизмот во македонската литература е забрзано фаќање чекор со останатите пораз- виени југословенски литератури, со Европа и со светот ... за што побргу да се надмине заостанувањето и да се пополнат празнините, пропуштеното да се надомести. Влада Урошевиќ, пак, вели дека поборниците на модернизмот иста- пуваат против примитивизмот, неписменоста, празнословието, плитко- ста, провинцијалната затвореност и духовното сиромаштво. Сите овие одлики се доминантно нагласени на еден суптилен начин, во кој прецизно се опишува секојдневието од тој период, во почетокот на 20-тиот век во нашата држава. Врската на модернизмот со постмодернизмот е очигледна преку префиксот ‘пост’, што значи дека по модернизмот како доминантно уметничко движење во првата половина на 20 век, доаѓа постмодерниз- мот во втората половина на 20 век, но не го заменува, туку паралелно егзистираат. Но, според некои постмодернизмот се надоврзува на мо- дернизмот, а според други тој радикално го прекинува модернизмот. А според Дубровка Ораиќ Толиќ периодиската граница меѓу модернизмот и постмодернизмот е 1968 година: модернизмот според неа е ‘мегакул- тура на времето и монадистичната субјективност’, а постмодерната е ‘мегакултура на просторот и номадистичката субјективност (култура без субјект и без време, осудена на гол простор исполнет со обесмислени цитатни елементи)’. Павао Павличиќ го разгледува односот меѓу модернизмот и пост- модернизмот:

1. наспроти антитрадиционализмот на модернизмот, стои тенденцијата на постмодернизмот за инкорпорирање на минатото;

2. наспроти оптимизмот на модернизмот, стои песимизмот на постмо- дерната (што е разбирливо, модернизмот се појавува во почетокот на векот, а постмодерната на крајот на векот, што се поврзува со времен- ската инстанца за исцрпување на книжевноста на самиот крај на векот);

3. наспроти идејата за оригиналноста на уметничкото дело во модерниз- мот, постмодерната го презентира сомнежот во можноста од остварување на иновација од кој било вид и можноста за создавање на нов принцип на творење;

4. илузијата на модернизмот уметноста да го промени светот и живо- тот, во постмодерната се заменува со идејата уметноста да ја промени уметноста;

5. модернизмот воспоставува интертекстуален дијалог со минатото во име на новото, а старото е само материјал, појдовна основа или поле- мички противник, а во постмодерната целта на интертекстуалноста е оживување на старото, коешто се третира како собеседник и учител.

Цитатноста во постмодернистичкиот текст и литература во туѓиот текст се сфаќа како наследство вредно за подражавање, бес одстапка во смисла-

102 та - вели Дубровка Ораиќ-Толиќ. Оттаму, модернистите и авангардните уметници барале инспирација од себе и на своите тешки, честопати загадочни текстови, а современите постмодернистички уметници биле ориентирани на своите читатели и на нивната потреба од препознавање. Поимот постмодернизам е феномен во уметноста и културата во- општо, којшто го определува творештвото во услови на пост-индустриска, информатичка цивилизација, глобализација и слично. За многумина израз на идејната, културната и уметничката криза во современиот свет, постмодернизмот се одликува со зголемена цитатност, поигрување со жанровите и стиловите, пародичност, потсмешливост, и воопшто, со еден интелектуален лудизам. Во македонската литература елементи на постмодернизам можат да се забележат кај Александар Прокопиев, Лидија Димковска и др. Во расказот ‘Кружното патување на сенката’ од постмодернистич- киот писател Александар Прокопиев има три сцени, односно пишуван е во три сцени, како бајка. Расказот е пишуван во сцени, се насочува неговата возраст, описот, професијата: ‘Круме, 60-годишен, со изглед како во описот на Солев, но неколку години помлад (Прокопиев 2011:44)’, додека во втората сцена се навестува дека ликот во расказот на Солев, по име Круме е малку постар (па нели е друга сцена, како во драмски текст), додека во третата сцена Круме е веќе многу стар. Дури се навестува дека ‘Круме се движи тешко, како да не ги подига нозете додека чекори, туку како да се поттурнува, прилепен за тротоарот’ (Прокопиев 2011:46). Во расказот, Прокопиев вели, пред да го започне својот расказ, дека тоа е бајка! Бајките се кажуваат на децата, тие на децата создаваат длабоки емотивни идентификации со ликовите од бајките и влијаат на нивниот личен идентитет. Александар Прокопиев не ги почитува границите меѓу фантазијата и реалноста, сонот и јавето, како во расказот на Димитар Солев. Прокопиев си игра со формата и гради сцени, ја поттикнува играта на слободната креативност преку формата на бајката, како и желбата и уживањето во љубопитството на читателот. Сега, се поставува прашањето: дали доживувањата на секојдневната реалност треба да се перцепираат со потсмев? Дали тоа е можност да се потсмева реалноста и времето во коешто се случуваат новите промени? Прокопиев ја одбегнува стереотипноста на секојдневниот живот, по- ставува можност пред современиот читател да го чита расказот од повеќе аспекти, да го избере сопствениот идентитет во современото живеење. Бајките кај Прокопиев се разликуваат од оние бајки кај децата, секако. Оваа бајка има длабоко психолошко карактеризирање на ликовите, емо- тивно преиспитување и судир со околината во која живеат. Социјалната нишка во оваа бајка за возрасни се рефлектира и на читателот во денеш- но време. Фабулата на оваа бајка е во формата, која има сцени, ликови, ситуации и актери, во која денешниот човек е вплеткан во минливоста на животот. Се наметнува прашањето: дали бајките им се потребни на возрасни- те? Патем, во светот кога човекот е одделен од својата индивидуалност и своите природни корени, затворен во сопствениот херменевтички круг и сопственото его, егзистирајќи како светлечка реклама на бил- борд, онаму каде што главната борба е борба на интереси и стекнување материјални вредности и измислени титули, ДА. Бајките за возрасни се

103 тест за зрелоста на човештвото, прифаќање на вечните човекови вред- ности и излегување од заблуденоста и затупавеноста на егоизмот, како и отсликување на животот и неговата неповторливост. Александар Прокопиев е пионир во внесувањето на ‘бајката’ како литературна форма во непредвидливата авантура низ зборот. Според истоимените раскази на Солев и Прокопиев, излегува ани- мираниот филм на режисерот Жарко Иванов, според цртежите на ли- ковниот уметник Александар Зафирчев, според компонираната тажачка музика на Оливер Јосифовски и гласовната интерпретација на Верче Милошевска. Анимираниот филм, како визуелен медиум е филм снимен со оживување, односно ‘оживување’ на цртежи или кукли. Анимираниот филм има значајно место во македонската филмска индустрија. Идентитетот е релативно нов поим што се користи за идентифи- кација на сопствената дефиниција: Кој сум јас?

Abstract

The short stories book ‘Little Man’—or the tales from the writer Alexander Prokopiev’s left pocket—received the Balkanika award in 2010, while the aforementioned book got him nominated for the prestigious Angelus award in 2012. His short story ‘The Circular Journey of the Shadow,’ included in the book ‘Little Man’ in three scenes, was written according to motifs from the short story carrying the same title by the Macedonian writer Dimitar Solev, published in 1978. In 2013, the director Zarko Ivanov made a seven-minute animated film under the same title. Distinctive differences in the short story that has the same title: Dimitar Solev belongs to the modern literature, while Alexander Prokopiev belongs to the postmodern literature in Macedonia. Solev paints the characters in a realistic manner, while Prokopiev reminisces the childhood and the past, in the fairytale-world of children’s games, where the adults are not to be found. He repaints the childhood topic in a lyrical way adding melancholic elements. Prokopiev, unlike Solev, writes the short story in a form of a fairytale, where the characters are not imaginary, but are taken from everyday life, they face problems of existential nature and could easily be called existential characters. Common features of the two authors are: they are writers of the urban environment; although they write in different times they share similar themes, i.e. an imagined presentation of the metamorphosis of the man, by planting a sprout at the son’s tomb, while at the end of the story the father becomes the tree that casts a shadow over the son’s tomb. Through the planting of the tree (young sprout) metaphor, the growing of the roots and the father’s shadow over the son’s tomb represent an existentialist motif of the cycle of life and the eternal return to one’s own roots. The characters are marginals, little men fighting for their existence in life. Before beginning to write his short story ‘The Circular Journey of the Shadow’, Prokopiev says: ‘This tale is to be told to a fan of the animated film.’ Indeed, using the example of these two short stories, 2013 sees the premiere of an animated film under the same title by director Zarko Ivanov; the drawings are by painter Alexander Zafircev, the mourning music is composed by

104 Oliver Josifovski and the vocal interpretation is by Verce Milosevska. The animated film, as a visual medium, is a film made by bringing into life or ‘vivifying’ drawings or dolls. The animated film holds a significant place in the Macedonian film industry. Initiating the topic related to a different medium, under the same title and the same subject, a story developed in a different time by three different authors, sparks up one’s thinking. It is how life is painted, as well as the acceptance of the eternal values outside the world of egoism, delusion and dumbness; life with its endless unpredictability in reality and fantasies, what is dream and what is true. Enjoying in the creativity’s game through a different form of expression is an unpredictable adventure for the artist, as well as for the reader.

Key words animated film, modern, post-modern, short story, Skopje ambience

Користена литература

‘Македонски раскази’, 1972, Култура, Скопје; Прокопиев, Александар, 2011, Магор, Скопје; http://www.mkd.mk/17693/kultura/prokopievbajkite-i-denes-se-mozni http://www.dnevnik.com.mk/default.asp?ItemID=AB654AFCFB409E4184886CA4804C00BB http://www.utrinski.com.mk/default.asp?ItemID=36BE758A2F933A41B09C981C7768786D http://www.dw.de/%D0%BF%D1%80%D0%BE%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D0%B 5%D0%B2-%D1%87%D0%BE%D0%B2%D0%B5%D1%87%D1%83%D0%BB%D0%B5%D1%86-e- %D0%BA%D0%BD%D0%B8%D0%B3%D0%B0-%D0%B7%D0%B0-%D0%BC%D0%B0%D0%B B%D0%B8%D0%BE%D1%82-%D1%87%D0%BE%D0%B2%D0%B5%D0%BA-%D0%B8-%D0%B3 %D0%BE%D0%BB%D0%B5%D0%BC%D0%B8%D1%82%D0%B5-%D0%B2%D1%80%D0%B5% D0%B4%D0%BD%D0%BE%D1%81%D1%82%D0%B8/a-15789703 http://www.novamakedonija.com.mk/NewsDetal.asp?vest=28121019241&id=26&prilog=1 &setIzdanie=22500

105

KRISTINA GEORGIEVA [email protected]

Filološki fakultet, Sveučilište u Plovdivu (Bugarska)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Земята ще бъде рай – ще бъде! Geo Milev i Miroslav Krleža

Гео Милев, най-видният писател авангардист в България. Въпреки краткият си живот, Гео Милев оставя своя траен отпечатък върху българската литература. Сравняван от критиката с много автори, Гео Милев открива най-големи сходства с най – добрия писател на хърватската литература – Мирослав Кърлежа. Двамата автори са почти връстници, творчеството им се развива почти едновременно, творческата им мисъл е доста сходна. Нещото, което обаче различа- ва двамата автори е, че именно единият от тях си отива прекалено рано, Гео Милев почива през 1925, когато е само на 30 год. Кърлежа, оба- че развива своето творчество половин век след това. Бихме могли да сравним двамата автори, въпреки тези събития. Ако погледнем развитието на българската и хърватската литература в началото на 20 век, откриваме сходствата в постиженията на писателите. Двамата дебютират в родната си литература почти едновременно, Гео Милев през 1913 год. със своите литературно – художествени писма от Германия, а Мирослав Кърлежа през 1914 с първата си символистич- на драма – ‘Легенда’. И двамата автори стават кървави участници в Първата световна война, като това оставя траен отпечатък у тях. След края на войната идеите, които те споделят са едни и същи – ан- тимилитаристични, страстни антибуржоазни, антитрадиционни и революционни. И двамата преминават бурно от символизма към бун- тарския експресионизъм, силно повлияни от немския експресионизъм. И двамата автори силно се открояват на фона на останалите автори в своите държави и оставят ярки отпечатъци върху развитието на модерната литература. Освен, че са на почти еднаква възраст, те си приличат по литературните и културните си предпочитания. Не е ясно, дали Гео Милев и Мирослав Кърлежа са се познавали, но се предполага, че са имали представа за творчеството на другия покрай литературните кръгове в Германия. Знае се, обаче, че Кърлежа е бил явен противник на чудовищното убийство на Гео Милев. И двамата автори са претърпели санкции заради идеите и мнението си относно случващото се в политическия живот.

Ključne riječi литература, експресионизъм, политика, творчество

107 Едно от най великите сътворения на човечеството, това е литерату- рата. Един специален и необикновен начин, чрез който човекът би мо- гъл да разкрие и сподели с останалите своя вътрешен свят, отминали събития, случки, мисли и желания. Но нима литературата е само това? Не, разбира се. Литературата е всеобхватна, литературата може да бъде възприета по много различни начини от всеки, който я чете или създава. Литературата е един необятен свят от възможности и всеки, който се докосне до нея, остава завинаги влюбен и някак си.. благословен! Литература е свързващо звено между поколенията, между наро- дите и човешките нрави и именно заради различията между тях, тя се разделя на много видове. Световната литература и запознаването с нея е шансът на човека да опознае света около себе си, няма друга та- кава машина на времето и пространството, която може да ни отведе в необятния си свят и да ни разкрие всяко свое тайнство. Литература- та заема особенно място в живота на всеки човек, определя неговото развитие и след всяка прочетена страница, човек разширява познани- ята си, които в даден момент определят мнението и действията му. Една от най интересните части на световната литература, това е славянската литература. Славянските народи са оставили ярки отпечатъци в историята на литературата и силно са допринесли за нейното развитие. В частност ще се спрем на българската и хърват- ската литератури, които носят бремето на тежкото си минало, но и на славните мигове на тези два народа. Българската литература е част славянската литература, като много нейни представители са останали завинаги записани в светов- ната литература и са създатели на много нови идеи в развитието на модерната литература. Невъзможно е да пропуснем един от най – ярките български представители : Гео Милев. Истинското име на Гео Милев е Георги Касабов Милев, роден на 15 януари /стар стил; 28, нов стил/ 1895 г. в град Раднево, България. ‘На 15 януари 1895 г. ... се роди първородния ни син Георги. Той беще здраво, пълно, хубаво дете. Като стана на три – четири месеца, вече не плачеше и все беще засмян; не правеше разлика между чужди и свои, на всички се усмихваше и затова всички го обичаха’

Спомен на майката на Гео Милев – Анастасия Касабова (Фурнаджиева 2005: 12)

По – късно той и семейството му се местят в Стара Загора, където и учи Гео Милев. След като завършва старозагорската гимназия, Гео Милев продължава своето обучение в Софийския университет ‘ Свети Климент Охридски’ , където завършва Романска филология. След това учи и в Лайпциг. Писателят започва своето творчество още в юноше- ските си години, създавайки патриотични и интимни стихотворения, както и прави преводи от руски език. Първата му публикация е през декември 1913 г. в списание ‘Листопад’ - ‘Литературно – художествени писма от Германия’. През следващите няколко години, поетът - символист Гео Милев издава няколко свои стихотворения в различни вестници, като всяко

108 едно от тях е посветено на някой млад български поет – символист. След участието си във войната, където загубва дясното си око и след престоя си в Германия, младият поет изцяло променя своите възгледи за света и литературата. Той превежда и печата в експресионистични- те списания ‘Ди акцион’ и ‘Дер щурм’. Обръщането на Гео Милев в нова насока, променя изцяло неговото творчество, като с това, разбира се, той остава в българската литература като най – видният писател експресионист. След завръщането си в София, Гео Милев започва да издава списание ‘Везни’, което се превръща в списание на символизма и експресионизма в България. След това поетът започва да издава списание ‘Пламък’, къ- дето публикува част от най – забележителните си стихотворения, част от които е и поемата ‘Септември‘’. Именно заради тази поема, Гео Милев е осъден, но той обжалва своята присъда и след това изчезва мистериозно. Много по – късно останките на поета са намерени в масов гроб край София. Разпознат е по изкуственото око, което му е било поста- вено по време на операциите в Германия. Оказва се, че Гео Милев е бил жестоко удушен. Въпреки че умира твърде млад, неговият живот и творчество са един истински пример за останалите български писатели. Живо- тът му, изпълнен с премеждия е достоен за уважение, а смъртта му е пример за злокобното състояние на политическата сцена в България по това време. Пламенен поет, мечтател и непоколебим романтик, с изключителна вяра и оптимизъм - това е българинът Гео Милев. Създавайки своите произведения, творецът не се страхува да опише страшната действителност , да изкаже мнението си и да бъде прям със своите читатели, това разбира се, се оказва твърде опасно за политическия живот на страната. Краткият живот на Гео Милев, който календарно се вмества в първата четвърт на 20-ти век - епохата на утвърждаване на модер- низма в Европа, който след последиците на Първата световна война и огромните социално - политически промени придобива особено ради- кални форми. Ако като главен белег на модерното изкуство определяме загубата на централната перспектива, установена още от Ренесанса, и търсенето на абстрактни форми на изображение, ако отчитаме, че тази модернистична естетика възниква като реакция на социалните и технически промени в началото на века и ако твърдим, че Гео Милев е един от най-ярките представители на българския модернизъм, то бихме могли да намерим обяснение, защо е такъв, ако покажем как и доколко модерно той възприема света, до каква степен новият тип своетоусещане, свързано с променените възприятия на модерния чо- век в условията на новите технически средства на комуникация, е залегнало в основата на неговия творчески метод. В два момента от своята биография Гео Милев особено осезателно влиза в допир с ‘модер- на’ Европа: чрез прякото си участие в Първата световна война и при пребиваването си в Берлин през 1918/19 година.

(Цандер 1994: 81 – 88)

109 Със страстния темперамент на борец Гео Милев дълго време се лута, докато успее да се доближи до народните маси . Бил е един решителен спътник, верен до край, въпреки че този край се губи в безследното му изчезване. Приближен към движението в момент, когато то е в своя блестящ подем, Гео Милев остава верен и след като тази вярност е можела да означава само личен риск, страдание, жертви, изкупление. Изкуплението слага особен печат върху неговата лебедова песен - пе- чата на изповед. Преминал школата на революционни за времето си поети /Верхарн, Демел и др./, той е бил подготвен към възприемането на действително революционните идеи. Гранатното парче, което през войната разбива лицето и окото му, го кара добре да прогледа и да види истината. Той взима участие в революционните дни в Берлин. След това, в България, той търси сближаване с комунистическата партия. Гео Милев подава молба да бъде приет в нея, но въпреки че влизането му е било забавено, поетът не се отказва и продължава да разчиства пътя си към парти- ята. Превежда няколко революционни стихотвпрения за партийното издателство. Превежда революционната пиеса на Ернст Толер “Ма- са-човек’ и сам организира нейното представяне в София. Превежда “Два- найсетте’ от Блок и “Наш марш’ и част от “150 000 000’ от Маяковски. Гео Милев влиза в движението като интелигентен човек, който е пре- живял много. Животът, борбите и ‘идеалите’ на буржоазията били толкова пошли и непонятни за писателя. Поетът намира задоволение в освежителния лъх на бурята..

Хиляди - маса - народ -

който се е задал

Из тъмни долини - преди да се съмне - из всички балкани, из дебри пустинни, из гладни поля, из кални паланки, села, градове, дворове, из хижи, колиби, из фабрики, складове, гари, хамбари, чифлици, воденици, работилници, юзини, заводи.

110 ...

шопи със сопи, с пръти, с копрали, с търнокопи, с вили, с брадви, с топори, с коси и слънчогледи.

: кълнем се в нашия гроб - ще възкресим ний човека свободен в света.

Целта е много абстрактна и неопределена. В нейно име е могло да се води борбата във всички епохи и при всички народи с влагане в целта най-разнообразно, противоречиво съдържание. Тази смътна цел се губи и при Гео Милев в стихийността на подема:

- стари и млади - се спуснаха всички отвред - като отприщено стадо от бесни животни, безброй яростни бикове - с викове, с вой…

Гео Милев не познава пролетарската дисциплинираност, планомер- ност, целесъзнателност. Ранното скъсване нишката на неговия живот не му позволява да изживее силно развитата у него психика на интелигент и тази психика именно налага отпечатък на цялата му поема. Поетът не е участник, не е част от онзи подем и погром, който описва. Той е очарован от подема и поразен от погрома. Съзерцател, дошъл в екстаз и после изпаднал в ярост, а не в отчаяние. Оттам страстното му отношение. Не съвсем ясният поглед на поета върху характера на движението придава нюанс на религиозност, който е изразен в клетвата на ‚гру- бите черни ръце’ пред бога да се борят на смърт за постигане ‚Хана- ан, от правдата обетован:

С нами бог!’ (Бакалов 1932: книга 8)

111 Във фактическото движение липсва всякакъв религиозен елемент: то е движение от единия край до другия светско, мирско по цели, по средства, по упования и възможности. Интелигентският и отвлечен подстъп на поета изхабява края на поемата. Там вече се явява яростната борба… против бога. Край съвършено неестествен: в целия подем фактически нямат пръст ни богове, ни дяволи. Но поетът намесва бога в началото и в края ‘се разправя’ с него заради погрома. И понеже ‚бог’ на въпроса: ‚кой излъга нашата вяра?’, мълчи, поетът кара обезверените хора да скочат пра- во в небето:

долу бог!

Подобен финал окарикатурява величието на подема и трагичност- та на разгрома. Няма нужда ‚с въжета и лостове’ ‚по небесните мостове’ да се снема ‚блажения рай’:

долу върху печалния, в кърви обления земен шар. Вярата на поета, че земята ще бъде рай - ще бъде! -

Вяра, с която авторът натъртено завършва поемата си, се споделя от милиони и милиони съзнателни борци. И в това е залогът за ней- ната победа. Но този рай няма защо да се снема от небето и въобще намесата на бог в тези световни работи в положителна или отри- цателна форма е съвсем неуместна. А тези неща действително са толкова световни, че дори свещени- кът, върху героичната смърт на когото поетът се спира, обръща назад своя топ и последната граната изпраща в храма, дето бил пял литургии, ектения… Поетът описва разгрома, който прави от страната ‚кървав на бо- говете курбан’. Смъртта - ‚кървава вещица, сгушена във всички ъгли на мрака’ - изписква и посяга със сухи ръце, ‚улавя и стиска зад всяка стена по едно ужасено сърце’. Поетът описва картината на страдания, сякаш заети от ‚Божест- вената комедия’ на Данте! Но адът е преодолян: Вергилий извежда Данте от него и кротката Беатриче отвежда италианския поет на средновековието в рая. Нашият поет също очаква в края на краищата победа на доброто начало над ‚грубата сила’, която той олицетворява в Ахила, ‚военния демон’, ‚стария генерал на н. ц. в. Агамемнон’: Бич божий, изпратен от бога. Но Ахил ще загине под гняв и проклятия! - И загина. Падна с позорно падение: убиеца на вярна отплата.

112 Един от най –значимите писатели на хърватската литература, без чието име не може да се говори за тази литература, това е Мирослав Кърлежа. Роден е на 7 юли 1893 г. в столицата на Хърватия – Загреб. След завърщване на прогимназията, родителите му го изпращат в град Пейч, а после – във военната академия в Будапеща. Два пъти него- вата борбена личност бяга в Сърбия, за да участва в Сръбската война, но и двата пъти бива хванат от австрийските власти. За кратко участва в Първата световна война, но по болест се оттегля. Мирослав Кърлежа започва да пише още от ранните си години. Неспокойната му личност не успява пряко да участва във войните по начин, по който желае, но въпреки това писателят успява убедително да изясни своята позиция и да покаже на света борбеността си със своите произведения. Писателят бързо се установява като сериозно име в литератур- ните кръгове като започва да издава някои от най – значимите хър- ватски литературни списания : ‘ Пламен’, ‘ Книжева република’, ‘Данас’, ‘ Печат’. По време на Втората световна война, писателят остава в уеди- нение, след края й обаче, той отново заема едно от авторитетните места в хърватската литература и културен живот. Мирослав Кърле- жа успява да превъзмогне границите на страната си и става известен извън нея. Високо оценен писателят е номиниран за Нобелова награда и до края на своя живот през 1981 г. е директор на Лексикографския институт на хърватската академия на науките и изкуствата. Из ‘Летим над Панония’, 1929

...На този свят всичко минава много бързо и онези диви варварски славя- ни, които са пристигнали в Панония и за които още папа Григорий I бе писал със страх: ‘et de Sclavorum gente, quae vobis valdeimminet, affligor vehementer etconturbor“, днес вече са опитомени и ядат от ръката на па- пата. Ето, на всяка крачка при нас има по една римска църква, а се вие и жп линията на МАУ (Унгарските държавни железници), която вчера я изгра- диха между мочурищата и горите, а днес е вече напълно безпредметна, защото ние летим и в такъв случай защо ни е някаква унгарска железница? Довчера над Панония все още летяха черните австрийски орли на принц Ойген, когато онази азиатска орда се върна назад, на южния бряг на Сава и маджарските керубини трептяха с крилца над тази гориста земя, която гъмжи от златки и лисици. Днес обаче летим ние и около нас се чува плясъкът на белите орлови криле, за които беше пял Воислав, а утре ще се чува тътнежът на тримоторните бомбардировачи и между Сава и Драва под нас ще се издигат черни, отвесни пушеци от пожари и катастрофи, докато в един миг всичко ще отлети заедно със земята и звездите, всичко ще изчезне до основи и никой няма да знае, че някога сме били тук, че сме летели и че ни е било толкова хубаво. Гледаме онази лодка върху зеленото, прозрачно огледало на тихата вода под нас, онази влажна, дълбоко прозрачна, флуидна сянка на дърве- ната барка в блестящата, кристална вода, в която се преметна една сребърна риба, което тук, от високото, в тази лакирана каюта над облаците ни се струва, сякаш ни поздравяват рибите от сумрака на глъбините, рибите, на които се е приискало да летят с нас. И онази

113 старица в разкаляния си селски двор, която, както хранеше пилците си се уплаши от тътена на нашия самолет, който профуча над нейния сламен покрив, хвърли ситото със зърното и вдигна двете си ръце към нас, сякаш ни се молеше да се смилим над нея и да не я вземаме със себе си. Това нейно движение беше като монументалността на старите жреци, които вдигат отвесно ръце пред жертвеника на тайнстве- ното божество, което е поело обратно върху своя сребърен гръм към Олимп. Гръмовежниците днес летят, пият уиски и хвърлят половин- тонни бомби с такава разрушителна сила, че от тях из основи ще се разтърсват всички онези дребни мравуняци, които хората напук на боговете издигнаха посред калната земя през последните седем хиляди години. Осъществената мечта на Леонардо да Винчи носи на пилоти- те подофицерски отличия и именно така се лети днес от Леонардо до подофицерските нашивки. Има писатели, които разказват обикновено за необикновени неща, а други описват по необикновен начин обикновеното. Мирослав Кърлежа разказва необикновено за необикновени събития. По това той прилича на Исак Бабел. Но и по друго: съкровената тема за войната, видяна като гигантска машина на унищожението, като мелница на човешки съдби, като поле на честта и позора... В спомените си хърватинът Кърлежа споделя едно ключово преживяване от детството, което определя цялата му по-ната- тъшно светоусещане. Това е прочитът на оная сцена от ‘Илиада‘, където старият Приам, разплакан, моли победителя Ахил да му пре- даде окървавения труп на сина му Хектор. Тази картина предизвиква у момчето такова вълнение, че то се влюбва в древните автори, Биб- лията и историята. Години по-късно писателят ще отбележи: ‘Ати- на, античността, светът на римската вълчица и на пуническите войни станаха за нас нещо повече от идеали... И все пак аз продължавах да живея с патетичната католическа представа за кръстната смърт на Голгота. ‚ Балканската война (през която го арестуват като мним австрий- ски шпионин) дава на седемнайсетгодишния юноша достатъчно сюжети и подтици за литературно творчество - за да стане той с времето един от големите майстори на хърватската проза. Но Кърлежа е и драматург, и критик. Под перото му излизат про- ницателни есета за Рилке, Стефан Георге, Херман Бар и Карл Краус (с когото го свързва лична дружба). Освен това той пише върху живота на Еразъм, философията на Кант, драмите на Клайст, средновековната сръбска живопис, погребалните ритуали на богомилите, хърватска- та и унгарската история, обсъжда медицински въпроси, размишлява върху културата на Азия и Европа... Тази му разностранна дейност го превръща в един от интелектуалните учители на младите югославски писатели - сравняват влиянието му с това на Андре Жид във Франция. През годините на Втората световна война Кърлежа записва в дневника си едно важно прозрение:

‘С личния си живот всекидневно си доказваме, че е много по-просто да живееш, отколкото да си разясняваш разни символистични теории - теории, които живеят от митове, от кръв, от тамян или от папа- галско дърдорене. Ако съвсем старомодно, по нютоновски, се размислим

114 за нещата, ще почувстваме, че всяко наше движение е само брънка в тайнствената верига, изтеглена от логаритъма на Космоса... Това е като проблясък в центъра на кръг, който освен философски теории, освен звезди и атоми, включва в себе си човешко щастие и нещастие. Тъкмо това човешко нещастие е въпрос, който не бива дори за миг да изпускаме от центъра на вниманието си. Днес е от значение преди всичко да сме човечни.’

Много смърт, много кръв, много страдание има в прозата на Кърлежа, в ‘Щурец под водопада‚ има мрак, непрогледна февруарска мъгла, смрад, гниене, гарванов грач. И все пак, въпреки разтърсването от съприкосновението с това силно слово, въпреки ненавистта и иронията, мъката и отчаянието, които го изпълват докрай, то магически привлича - не с друго, а с дълбокото си, мъжествено изстрадано човеколюбие. Българската, както и световната литературна критика е правила много сравнения между различни автори и тяхното дело. Български- ят писател Гео Милев много пъти е бил сравняван с много автори от различни височини, като например с неговия белградски сътрудник Любомир Мицич и авангардисткото му издание ‘Зенит’, нито като фор- мат, нито като типология обаче Гео Милев и създателят на сръбския зенитизъм са особено сравними величини - Мицич е твърде скромно име в сръбската литература, докато Гео Милев въпреки мълнийно краткия си живот е най-видното име на българския авангардизъм и е една от най-крупните фигури на българската култура през 20-ти век. Едно сравнение обаче не било правено до момента, а именно сравне- нието с първенеца на хърватската литература – Миослав Кърлежа. Поради дълголетието на Кърлежа и краткият живот на Милев, няма как да не си задем въпроса как всъщност би се развило творчеството на Гео Милев ако не си беще отишъл толкова рано? И все пак сравне- нието между двамата писатели е показателна и уместна, защото и по историческо място в родните си литератури , и като творчески темперамент и културен формат Гео Милев и Мирослав Кърлежа са сравними величини. Родени през почти едно и също време, двамата писатели дебюти- рат на литературната сцена почти по едно и също време – Гео Милев през 1913 с ‘ Литературно – художествени писма от Германия’, а Кърлежа през 1914 с първата си символистична драма ‘Легенда’. И двамата преминават през тежкото оръжие на Първата све- товна война, като и при двамата това оставя тежък печат върху съзнанието и възприятието им за света. Гео Милев е арестуван по подозрение, че е английски шпоинин, а Кърлежа при опита си да пре- мине към сръбската война е арестуван по подозрение, че е австрийски шпионин . И двамата излизат от войната със сходния идеен опит и присъединяване към така нареченото ‘ляво поколение’. Те бързо се обръщат срещу всичко буржоазно, традиционно и военно, създават революционни произведения. С широко скроеното си съзнание успяват да работят и в други раз- лични изкуства – в театъра, изобразителното изкуство, критиката. Бунтарските театрални статии на Милев имат почти абсолютно по патос сходство с театралните статии на Кърлежа от ‘Разплатата

115 ми с тях’. Удивително сходен е литературният им темперамент, критическите им рефлекси, единството на естетическия им и со- циален бунт. Не е ясно дали Гео Милев е познавал делото на Мирослав Кърлежа, но поради причината, че са се движели в близки немски литературни кръгове е възможно да са познавали работата си. Твърде възможно е и Гео Милев да е заел името на списанието си ‘Пламък’ от Кърлежа, тъй като той издава списание със същото име през 1919 г. Макар това заглавие да е може би общ стихиен рефлекс на така сходните им ‘пламенни’ тем- пераменти - и Кърлежа, и Гео са най-еруптивните творци в родните си литератури. Творчеството им се разгръща под знака на Огъня и един Прометеев комплекс. Не е ясно също, дали Кърлежа е познавал делото на своя събрат преди неговата смърт, но е ясно че той е един от най – ярките про- тивници срещу зверското убийство на Гео Милев. Мирослав Кърлежа неколкократно вазхвалява творчеството на Гео Милев. Кърлежа живее 56 години след смъртта на Гео Милев, като през този период разширява все повече своя стил и творчество. Обявява се против вулгаризацията на социалната функция на изкуството, против партийния диктат в културата, а е за твореската свобода на човека на изкуството, искрен- но и смело защитава естетиката на модерното европейско изкуство. Оказва се, че двамата автори без дори да осъзнават извървяват един сходен път, влияят се от сходни неща и това определя развитието им както в личен план, така и в литературата. Именно тези двама писатели са едно от ясните доказателства за приликата между сла- вянските народи, за общото начало и развитието им, независимо от границите. Ясните славянски черти на революционери, чиито стихиен вътрешен заряд е неуморим и нестихващ се проявява и у двамата автори. И двамата автори са най – ярките представители на модернизма и експресионизма в своите литератури, като набързо минали през сим- волизма и намерили своето място в бурния експресионизъм. И двамата са силно повлияни от немския експресионизъм и с европейския си начин на мислене, с антитрадиционните си нагласи се превръщат в личности, водещи новото начало в родните си литератури. Ако погледнем от страни, разбира се, няма как напълно да уеднаквим Милев и Кърлежа, не бихме могли да ги сложим под един общ знаменател и да говорим за тях като за взаимно заменими. Всеки един от тях е постигнал висини в родните си литератури, което малко са успели да направят. Инте- ресен е фактът обаче, как двама души, писатели, чийто талант се разгръща в литературата, успяват да създадат толкова произведения, от които прозират мислите им и техните чувства, мисли, желания и мечти.. и всъщност те да бъдат толкова подобни. Именно в това е любопитното – те не се познават, но мечтите им са общи, те гледат в една посока и разсъждават еднакво – ревелюционно и борбено. Именно вярата е онова вътрешно усещане, която дава надежда за онова голямо Утре, което предстои на света. Онзи момент, в който човекът ще се отдели от страшният пашкул на военното време, в което живее. Мечтателният дух на Милев и Кърлежа вярва именно в това, подобно на Маяковски, вярата в новото, различното от всички

116 установени норми, е интересното, любопитното. Прекрачването на границите, преминаването в едно ново измерение, едно по – добро бъдеще за човека и света около него. Двамата автори се явяват като неволни пророци на онова, което ни чака утре. Те представят окаяното състояние на човека. Показват с най – страшни думи и изрази жалко- то същество, в което човекът се е превърнал след кървавата война. И за двамата автори войната е най – силно определяща. Много малко писатели остават беазразлични към това събитие, но малцина успя- ват да станат част от това и да носят белезите на войната. Според двамата писатели, човекът е затворен в бездната на свой собствен затвор, изграден от свои и поддържан от свои. Хората са застинали в положение, от което може би няма изход. Само една радикална промяна, би могла да издигне човека от калта и би могла да го извиси духовно. По това време, личността не е свободна, тя е принизена, дори изхвърлена и забравена. Ето това се опитват да докажат Гео Милев и Мирослав Кърлежа създавайки своите произведения. Независимо от изразните средства, те желаят да постигнат някакво литературно огледало на разрушения свят и да представят пред човека низшото стъпало, до което е стигнал. И успяват, да успяват! Когато прелистваме някоя от стихосбирките на Гео Милев или някой от романите на Кърлежа, виждаме истината, такава каквато е, без излишни украски, които да замажат окото и мисълта на читателя. Героят е самият народ и това, което той сам причинява на себе си. И въпреки това, вярата на писате- лите в това, че голямото Утре ще настъпи и светът ще бъде различен. Връщаме се назад във времето, в които са творили Гео Милев и Кърлежа и може би от гледната точка на съвремието, всички събития случили се в началото на 20-ти век изглеждат някак прости и ясни, но всъщност, ние младите хора, не бихме могли дори и за момент да си представим този свят на разруха и пропадане. Единственият начин да преживеем събитията е като отворим някоя книга на тези двама писатели и прочетем внимателно всеки един ред. И може би, това е била целта и на двамата, да накарат героя да изживее този ужас, неза- висимо кога чете произведението. Истинско майсторство е успехът на написване на едно такова произведение, написано така че да може героят не просто да се пренесе в дадено време и място, но и истински да усети нажеженият въздух около себе си.

Ден на гнева

PRESTO I

Бягай, бягай в галоп не питай ти си сам идеал! На живота огромния топ изгърмява ме цял на вис към звездите. Бягай

117 залягай ставай падай нападай решително смело стремително неудържимо напред - без команда, без ред - напред.

Дело! Дело е нашия зов пряко всичко пряко вражда и любов, пряко звезди, метеори комети - напред без умора, без сън навън из затворите, из градовете центростремително ти полети!

PRESTO II

Братя Другари Малоимотни Граждани Селяни - вий млади и стари, които постотно сте като животни раждани, стреляни - Безполезно е тъй да стоим: да се вдигнем - напред - да вървим!

През дим черни, саждиви, изкаляни - без команда, без ред - тъй както, когато изригне

118 стремително катер. Братя! Сега е последния час, последния ден: 100 години пред нас Камил Демулен говори разпалено и убедително и сочи великата страшна Бастилия. Сега е последния час. Всеки от нас с последни усилия трябва да скочи на крак!

1922 Ето това великолепно прозведение на Гео Милев представя именно неспокойната личност на човека борец. Авторът създава напрежение у читателя, желанието му е именно да убеди читателя да тръгне и да не спира пред нищо и никого. Докато четем това стихотворение, успяваме да уловим чувството на незбежност в ситуацията и непре- менното тръгване. Точно в този дух са и почти всички прозведения на Гео Милев, богати на изрази, които предизвикват неспокойство и непримиримост. От друга страна можем да обърнем внимание на стихосбирките на Мирослав Кърлежа издадени почти по същото време. Те също носят тежестта не времето си и несъгласието с него.В стихосбирките ‘Песни’, ‘Лирика’, ‘ Книга стихове’, ‘Баладите на Петрица Керемпух’, ‘Песни в тъмнината’ Кърлежа се явява като творец, който търси съществе- ните противоречия на своето време, търси същината и нравите на един залязващ свят и онова, което идва като надежда на хоризонта на историята. В тях той възпява Октомврийската революция, процесите на противоречивото развитие на съвременния свят, неговия упадък, тесните социални и национални рамки, които убиват новия човек. В своите произведения Кърлежа представя лица от различните съсловия – феодални аристократи, дребнави буржоа, надменни и празни интелигенти, съмняващи се в света и себе си декаденти, бездушни и умиращи чиновници, високомерни военачалници , образи на прос- ти войници от фронта, които умират там като мухи, самодоволни камердинери и оръженосци и др. Цялото това богатство от образи преплита в своите социални и философски концепции, стараейки се да посочи пътя на човека към прогреса. В своите драми ‘Галиция’, ‘Вучяк’, ‘Голгота’, ‘Господа Глембаеви’ и особено в последната си драма ‘Аретей’, Кърлежа изпраща една хуманна препоръка към новото поколение, което в своето развитие трябва да обърне внимание не само на материалния напредък и техническия и научен подем, но и на целия комплекс от нравствени проблеми. Целта

119 на автора е да представи пред читателя всичко онова, което все още е необходимо да постигне, независимо от постиженията до момента. В романа ‘Завръщането на Филип Латинович’ , издаден през 1954 г., главният герой Латинович е представител на интелектуалните кръ- гове на буржоазната класа, почувствувал колебанията и противоречи- ята на своята социална среда. По негово време се говори за ‘края на един свят’, за една цивилизация, ‘намираща се на залез-слънце’. Гражданската култура носи в себе си ‘индивидуалния прогрес’, насочващ хората към вътрешни идеали, които не намират потвърждение в тогавашната социална обстановка. Латинович се съмнява в себе си, в социалния и етичен мир, който го обкръжава. Той е изразител на културата на иде- ализма и индивидуализма, която не може да насочи главния герой към търсене на истински ценности. Дори когато след 23 години се завръща в родния си град, Филип Ла- тинович се смята, че е ‘изваден от своята среда’. Житейските вихри го хвърлят от едно място на друго и той чувствува трагичната воля на цялото битие около себе си. Той не вярва дори в своя произход. Него- вият официален баща е един обикновен камердинер, но той се съмнява постоянно в бащинството на отец Ловро, за когото се говори, че е бил в незаконни връзки с майка му. Затова Латинович говори: ‘Литовци, укра- инци, веронези, панонци, маджари, от какви далечини, от какви далечни непонятни мъгли са пристигнали техните тела в това заддунавско блато и сега пълзят в своите тесни кръгозори, а кръвта се движи в жилите им и тече.’ Националната опора у Латинович е също слаба. Той поставя и нея под съмнение. Семейството, както и неговото отечество, е ‘уравнение с много неизвестни’. Латинович е декадент, който изгражда своя свят в определена социална среда. Майка му, ‘лавкаджийка’, за него като дете и необясними връзки с много мъже, го прави да се съмнява във всичко. Той се уединява в себе си. Дори когато става прочут художник, той не може да почувствува почва под краката си и неговите жизнени граници са: неудачи, безпомощност и катастрофи. Връзката му с една нимфоманка ще го докара до ръба на пропастта. Симпатиите към нея не се пораждат само в плътската му връзка, а в онова морбидно чувство, че тя е прегазвала дълбоки бродове в живота, потъвала е в безсмислието на жизненото пространство и е излизала от него като стрък на вечната растителност, убивана от небето, земята и от други природни сили. Симпатиите към нея са по-скоро по линията на нейните противоречия, които изпитва и никога не може да преодолее. Латинович, от една стра- на, се стреми вечно към ‘непосредствените феномени на реалността’, а, от друга страна, той не може да ги достигне и затова търси някакво абстрактно убежище, което да му послужи като проекция на тази реалност. Това убежище той намира в изкуството, в живописта, в ар- тизма, в ‘мета логичния план’ на обобщаващата ratio, на обобщаващата сетивна представа за света. Но това на практика означава бягство от живота, от обкръжаващата го действителност. Нямайки възможност да осезае грапавите, тъмни релефи на действителността, той тър- си нейната проекция в едно интегрално, одухотворено, обединяващо жизнените явления изкуство, в което приближава към себе си света в движения, тонове и багри. В случая Латинович се приближава към идеята за ‘катарзис’ на Аристотел, към идеята за ‘калокагатия’ на Сократ, към

120 ‘абсолютния дух’ на Хегел или към ‘способността за съждение у човека’ на Кант. ‘Аз вярвам в чистотата на художественото познание като в единствена чистота, която е останала в това животинско царство около нас’, заявява Латинович. Той, като представител на една залязваща класа, е идеалист, за разлика от другия герой в романа, професор по дер- матология в цариградския университет, Кириалес, който е поклонник на сухите, логически схеми и винаги, търси здрава почва в живота. Тази ‘квадратура’, създадена между Латинович, Кириалес, бившия пропаднал адвокат и стихосъчинител Балочански и миньорната, добродушна и покварена светска дама Бобочка, е омагьосаният кръг, изписан на върха на една цивилизация, която в здрачината на своето развитие се заба- влява и търси своя път, своето съмнително утвърждение. И именно чрез тези свои герои Кърлежа преставя своята социална позиция сред обществото, без да спестява дори минимално авторът не се поколебава да изясни ясно на човека неговото състояния на упадък. По този своеобразен начин Гео Милев и Мирослав Кърлежа успя- ват успешно да отразят социалните противоречия на своето време и упадъка на буржоазното общество. Именно това най – силно свързва двамата автори и показва сходната позиция, от която тръгват. Двамата автори са постигнали много и са заели своето особенно място в литературата на страна си като са оставили траен отпе- чатък. Имената им са записани като писатели на бунтарството и нестихващото желание за промяна в името на новото, различното и разбира се, по – доброто!

Abstract

Geo Milev is the most prominent Bulgarian avant – garde writer. Despite his short life, he leaves a permanent mark in the Bulgarian literature. Compared by the critics with many authors, Geo Milev finds most similarities with the best Croatian writer – Miroslav Krleza. The two writers are almost of the same age, the work almost at the same time and their line of work is very similar. The difference between the two, however, is that one of them leaves this world too soon. Geo Milev dies in 1925, when he is only 30 years old, while Krleza continues to work for another fifty years. We still can compare the two authors, despite these circumstances. If we take a look at the Bulgarian and Croatian literature at the beginning of 20th century, we will find many similarities in the achievements of the writers. The two make their literary debuts at the same time, Geo Milev in 1913 with his Literary – Artistic Letters from Germany, and Miroslav Krleza in 1914 with his symbolist drama Legend. They both shed blood in the First World War, which leaves a permanent imprint in them. After the War they share the same ideas – antimilitaristic, passionate antibourgeois, antitraditional and revolutionary. They both make a transition from sym¬bolism to the rebellious expressionism, strongly influenced by the German Expressionism. They both stand out significantly from the other writers in their countries and make serious impact on the development of the modern literature. They are not only at the same age, but also have similar literaty and cultural preferences. It is not known whether Geo Milev and Miroslav Krleza have met, but it is assumed that they knew of each other’s work trough the literary circles in Germany. It is

121 known, however, that Krleza was vigorous opponent to the monstrous murder of Geo Milev. Both authors have been sanctioned for their ideas and opinion on the political life in their countries.

Keywords Literature, Expressionism, Politics, art work

Фурнаджиева, Елена. 2005. Гео Милев /1895 – 1925 / Летопис на неговия живот и творчество, Пловдив, ‘Макрос’ Игов, проф. Свелозар. Гео Милев и Мирослав Кърлежа. http://geomilev.com/NP-6S.Igov. html Бакалов, Георги.1932. Лебедовата песен на един поет, сп. Звезда, кн.8 Венцеслав Константинов.2010. Преди всичко човекът Деспова – Цандер, Анастасия. 1994. Главата ми – кървав фенер, Литературна мисъл. 1994/ кн. 4 81/88 Георги, Цанев. http://geomilev.com/BLK-24G.Canev.html Биография Гео Милев и Мирослав Кърлежа KATERYNA KONDRATENKO [email protected]

Institut filologije Nacionalnog Sveučilišta Taras Ševčenko u Kijevu (Ukrajina)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Žanrovska specifičnost i stilska obilježja suvremenih hrvatskih putopisa (M. Šur Puhlovski: Novi zapisi s koljena, J. Boko: Na putu svile, K. Vujičić, Ž. Špoljar: Welcome to Croatia)

U radu se proučava žanr i stil odabranih hrvatskih putopisa prvog desetljeća XXI. stoljeća (M. Šur Puhlovski: Novi zapisi s koljena, J. Boko: Na Putu svile: Kako nam je lagao Marko Polo, K. Vujičić, Ž. Špoljar: Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča). Svaki putopis analizira se kao govorna cjelina, djelo koje unutar svoje strukture uključuje sustav govornih i stilističkih sredstava koja se koriste u dijelovima analiziranog žanra te stilske i kompozicijske tehnike organizacije teksta, ovisno o žanrovskim pretpostavkama. Određenje žanrovskih i stilskih značajki suvremenih putopisa realizira se pomoću pragmatičnog pristupa jezično-stilskoj analizi što daje priliku uspostaviti odnos između tematskih i konceptualnih modifikacija unutar putopisnog žanra i promjene u stilskom formiranju putopisa. Suvremeni putopisi su, na jednoj strani, predstavljeni reportažom, a na drugoj lirskom meditativnom ili filozofskom ispoviješću. Dakle, pojam putopisa danas karakterizira ogromna obuhvatnost i elastičnost. Sljedeća bitna karakteristika analiziranih putopisa jest težnja za polifonijskim doži- vljavanjem svijeta, vješt subjekt putovanja koji putovanje smatra oslobođenjem te putujući otkriva, ne samo nepoznato, već i samoga sebe. Kao obilježje autorske narativne organizacije putopisa izdvaja se rea- lizacija graničnoga žanra putopisa, ispreplitanje kozmopolitskih i rodoljubnih motiva te povezivanje realističkih zapažanja s kulturno-povijesnom pozadi- nom prostora i vlastitim doživljajem.

Ključne riječi granični žanr, stil, suvremeni hrvatski putopis

123 Posljednje se desetljeće na književnoj sceni pojavilo puno putopisne literature, odnosno djela u kojima je u većoj ili manjoj mjeri prisutan motiv putovanja. Uzrok tome su uglavnom geopolitičke promjene, povećanje socijalne mobilnosti i, kako primjećuje profesor Dean Duda, ‘smještanje putovanja u nešto širi ana- litički okvir, obično određen apstraktnijim pojmovima […] ali i metaforičkim ili povijesno kontekstualiziranim inačicama poput razmjene, translacije, iz- mještanja, modernističkog egzila ili postmodernog nomadizma.’ (Duda 2012: 11) Pri tome valja spomenuti da oblici tih putopisa (tiskane knjige ili zapisi na internetskim blogovima) kao i njihova podžanrovska raznovrsnost (mari- nistički putopis Slavka Cimermana, fikcijski putopis K. Vujičića i Ž. Špoljara, operni putopis Zlatka Vidačkovića, Putopis na kvadrat H. Ivančića, putopisi D. Rostuhara) svjedoče o sinkretizmu komponenata putopisnog žanra te o njegovom graničnom položaju između meditativnog eseja, dnevnika, romana i novinarske reportaže. No, dok se u reportaži očituje činjeničnost, u pregledu problematičnost, analitičnost kao izraz autorove pozicije, putopis kombinira ove osobine sa slikovitošću u pristupu životnom iskustvu i stilu njegovog izlaganja. Uz svu raznolikost putopisa kao žanra koja je uzrokovana biranjem likovnih sredstava, tematikom i karakterom objekta, metodom tumačenja materijala, gotovo je uvijek glavni subjekt putopisa – čovjek. Putopisci često koriste reportažnu metodu snimanja, ali za rješenje drugačijih problema. Činjenice i događaji ne samo da se fiksiraju, već se i koncipiraju iz perspektive autora, ocjenjuju se, tumače se u svjetlu njegove ide- ološke i umjetničke pozicije. Činjenica nije vrijedna sama po sebi, nego vrijedi kao izvorni materijal za autorovo stvaralaštvo. Zato kompozicijska struktura putopisa često predstavlja slobodan izbor činjenica, njihov premještaj kao i posebnu montažu (podudaranje, asocijativni pristup, itd.). Analiza žanrovskog stila kao sustava, koji uključuje informativne, logi- čko-semantičke i ocjenjivačke strukture koje odražavaju kognitivne aspekte jezičnog identiteta i pragmatičnu orijentaciju putopisa, određuje korištenje integriranog pristupa proučavanju predmeta studija. Kao predmet istraživanja smatra se autorska narativna organizacija koja odražava originalnost žanra i stila putopisa. U vezi s time izdvajaju se sljedeći predmeti istraživanja:

1) žanrovska struktura putopisa (predmetno-tematski te sadržajno-formalni temelj putopisa),

2) sredstva za izražavanje subjekta u narativnoj strukturi analiziranih putopisa,

3) kompozicijski i stilski elementi organizacije putopisa (jaka pozicija teksta) i

4) citat kao način prijenosa tuđeg govora u narativnoj strukturi analiziranih putopisa.

Osnovne metode su funkcionalno-stilske i strukturalno-semantičke metode koje omogućuju proučavanje strukture putopisa kao cjeline te prepoznavanje značajki stilske uporabe govornih sredstava u putopisima. U analiziranim putopisima pripovjedač pripovijeda u 1. osobi jednine te odražava subjektivnu percepciju stvarnosti u dokumentarnoj slici doga-

124 đaja. Ponekad se u tekst putopisa uključuje drugo ‘JA’ koje odražava autorov unutarnji govor. Uvođenje drugog ‘JA’ u narativnu strukturu putopisa obavlja funkciju karakteristike. Korištenje dijaloških oblika u narativnoj strukturi putopisa (uključujući unutarnji govor) način je dijalogizacije monološkog pripovijedanja. Time se često koristi Marina Šur Puhlovski u Novim zapisima s koljena. Naime, taj modernistički putopis je svojevrsna kombinacija dnevničkih (datumi, opisi doživljaja ljudi, prostora, građevina, običaja, malo podataka iz turističkih brošura) i esejističkih zapisa junakinje s dominacijom zadnjih. Dok u dne- vničkim zapisima junakinja nastoji prikazati kretanje, odnosno napredovanje u prostoru iako čitatelj primjećuje da se često vraća unatrag, u esejističkim dijelovima vrijeme stoji te se autorica prepušta premišljanjima. Prema Luki Paljetku, ‘čitav ovaj putopisni tekst je svojevrsni intimni, bliski dnevnik s nizom signala o dosadašnjem vlastitom životu, koji suočen s novim pojavnostima, [...] postaje egzistencijalno useljiv i prihvatljiv – plovidben.’ (Šur Puhlovski 1999: 246) Cijeli putopis je prožet težnjom za refleksijom, samospoznavanjem subjekta, određenjem svoje pozicije u odnosu ‘ja – svijet’. S obzirom na to da je subjekt putovanja književnica, posebno valja istaknuti ulogu čitanja i pisanja u njezinom životu. Već na početku putopisa junakinja spominje knjige koje će čitati tijekom svog putovanja te će, sve do kraja tog putovanja i njegova opisa, uspostavljati veze između pročitanog i upoznatih osoba i mjesta, navodit će vlastite opservacije o djelima iz svjetske književnosti, promišljanja proble- matizacije umjetnice i umjetnosti. Za autoricu je ‘nevažno sve što nije detalj’, a sve što je vrijedno spomena ona bilježi. ‘Nešto vidim baš zato jer zapisujem, bez zapisivanja vidjela bi malo ili ništa, kroz život bi išla slijepa’ (Šur Puhlovski 1999: 9) Dakle, princip je pisati-vidjeti-poznavati. Darija Žilić piše kako je realistički dio, putovanje u putopisu Marine Šur Puhlovski, samo parabola i da je stvarni smisao traganje za smislom života i pisanja samog. (Žilić 2008) Istovremeno, putovanje je način duhovnog oslo- bođenja (junakinja odlazi iz tijesnog svijeta, mjesta Tisno, koji će zamijeniti morskim prostorima). Sličnu ideju navode i K. Vujičić i Ž. Špoljar u putopisu Welcome to Croatia. Uz mnoštvo citata i reminiscencija na djela svjetske književnosti i njihovih autora (Sartrea, Manna, Lema, Vernea i dr.), već na početku knjige junak iznosi svoju želju za putovanjem kao i činjenicu da je ‘nemogućnost odlaženja na nepoznato nadoknađivao čitanjem.’ Uspoređuje se s Gregorom Samsom i njegovim naglim preobražajem i konstatira: tog dana ‘Putnik je bio rođen!’ (Vujičić i Špoljar 2006: 11) Sam podnaslov knjige, ‘Doživljaji jednog turističkog vodiča’, upozorava nas da će riječ biti o subjektivnom autoru i da od njega ne očekujemo preci- zne podatke za turiste. Naslovi nekih od trinaest putovanja kao što je (kvazi) putovanje (Cave, zagrifoni i ostali kameni čuvari), međuputovanje (Kratka nenapisana priča o susretu Sartrea i Krleže 1960. godine u Zagrebu) i (pro) putovanje (Lika. Trash-fiction) svjedoče o svojevrsnoj igri riječi, odnosno igri autora s čitateljem. Zaista, autori ovog fikcijskog putopisa (Lokotar 2006), koji ima značajke romana i vodiča, vješto i veoma duhovito povezuju citate iz ‘Sive knjige’ (Hrvatski Jadran: kulturne i prirodne znamenitosti), zatim činjenice iz biografija svjetski poznatih ljudi te sumnjive detalje njihovog boravka u Hrvatskoj (na primjer, legendarni susreti M. Terezije i F. Trenka, R. Bartona i E. Taylor i J. B. Tita, nezgode J. Y. Coustea u blizini Visa) kao i životne zgode

125 i nezgode mladog vodiča Lovre Belina, tako da čitatelj nevoljko želi u sve to vjerovati ili barem nasmijan svjesno pratiti opisane događaje. Rukovodeći se tvrdnjom ‘Ljudi čine mjesta. Sve je ostalo ljepša ili ružnija scenografija.’ (Vujičić i Špoljar 2006: 15), autori povezuju svaki od opisanih gradova i mjesta kojima je proputovao glavni junak s nekom od poznatih osoba, među kojima su: M. Polo, J. Joyce, A. Hitchcock, D. Day-Lewis, N. Cave. Takvo povezivanje srest ćemo i kod ruskog pisca i novinara P. Vajlja, odnosno u njegovoj zbirci putopisnih eseja ‘Genius loci’. No, dok se P. Vajlj više usredo- točuje na životne okolnosti i stvaralaštvo umjetnika koje opisuje, K. Vujičić i Ž. Špoljar u središte putopisa stavljaju glavnog junaka Lovru Belina, njegove doživljaje, refleksije i putovanja koji organiziraju naraciju. U svakoj od trinaest priča s putovanja prisutan je motiv nevjerojatne povezanosti radnje i sjećanja, događaja iz života Lovre ili njegovih rođaka. Svi ti događaji i susreti ponekad čak i mistički uzrokuju promjene u glavnom junaku (na primjer, susret sa starcem u splitskom antikvarijatu kojega će Lovro slučajno sretati više puta u raznim mjestima koja posjećuje). Doživljaj je, kao i u spomenutim Zapisima s koljena, glavni način spoznavanja svijeta i samoga sebe: ‘Svakom mjestu treba pristupiti kao da su tvoje oči prve koje su ga ikada ugledale, treba ga doživjeti iznutra.’ (K. Vujičić i Ž. Špoljar 2008: 181) Dakle, žanrovska značajka suvremenog putopisa je prije svega modifikacija sižea i kompozicijske strukture putopisa koja uključuje komponente eseja, dnevnika koji se pojavljuju u opisu i ocjeni činjenica i događaja iz točke gledišta moralnih i etičkih načela. Moralna i etička načela su temelj društve- nih odnosa i, iz stajališta normativnosti, akcija koja se realizira u društvu na temelju etičkih kategorija. U narativnoj strukturi putopisa autor izražava vlastiti konceptualni pogled na opisane događaje, na moralne, etičke te ostale probleme društva i pojedinca. Obrazloženje i svojevrsnu definiciju subjektivizacije nalazimo u djelu Europsko putovanje i putopisi Hagena Schulza-Forberga. (Schulz-Forberg 2005) Autor govori o kvaliteti putopisa unutar mreže javne komunikacije i pokazuje da postoji mreža odnosa diskurzivna kao i jedan osobni odnos koja se mijenja iznutra, polako, ali kontinuirano, pored ostalog, zbog tržnice koja zahtjeva novitete i nove spoznaje o inozemnim nacijama, stvarajući fenomen koji se može nazvati ‘prisiljena subjektivnost’. Sadržaj putopisa pretvara se u neposrednost autorskog iskustva koje omogućava piscu bolje razumijevanje strane zemlje te upoznavanje čitatelja s njom. Istovremeno, to je žanrovska tehnika za postizanje kredibiliteta. Glavna tema putopisa Na Putu svile je putovanje autora (J. Boko) i svlada- vanje raznih prepreka na putu. Autentičnost doživljaja je osigurana autorskom naracijom. Opisi krajolika i značajke lokalnog života, kao što su društvene situacije ili njihove povijesne pretpostavke, važan su element putopisa. To je vrsta motivacije za autora-pripovjedača u njegovim putovanjima i egzotična pozadina za uzbudljivu avanturu čitatelja. Istovremeno, stvara neku ideju o životu lokalnih ljudi, pri čemu ne samo površnu već s pokušajem prodora u bit stvari i pojava. Kao što su nekad Lovru Belinu, isto su tako i Jasena Boku, autora putopisa Na Putu svile, kao putnika formirale knjige (M. Sienkiewicz, J. Verne, M. Twain): ‘Bio sam nepovratno zaražen pustolovinom, egzotičnim krajevima, nepoznatim jezicima i ljudima, ali i prokletom potrebom – da najluđe snove ostvarim.’ (Boko 2009: 21)

126 J. Boko opisuje svoj put-hodočašće najstarijoj i najpoznatijoj kulturnoj i trgovačkoj vezi na svijetu. Pri tome putuje Svilenom cestom, ne iz merkan- tilnih razloga kako su običavali njegovi prethodnici, nego iz čiste želje za pustolovinom. Fasciniran cestom, kojom su se sa Zapada prema Istoku i obrnuto u različitim vremenskim razdobljima kretale vojske, trgovačke karavane, cijeli narodi, religije, autor, upućen u suvremena znanja i vješt putnik, donosi povijesne podatke i razmišlja o dodirima civilizacija, nastanku nevjerojatnih kulturnih, etnoloških, vjerskih i ljudskih spojeva. Duhovito, ironično, a katkad i samoironično pisac, ne samo da u detalje opisuje svoje tromjesečno putovanje Svilenom cestom uz pretpostavljenu kartu M. Pola, navodeći podatke o povijesti i zemljopisu zemalja kroz koje prolazi, o mentalitetu (Kinezi zadržavaju hladnoću izabranog naroda, a s Ujgurima se lakše komunicira), običajima ljudi koje upoznaje, već istovremeno upoznaje čitatelja s riječima iz egzotičnih zemalja. Tako J. Boko piše da pojam ‘svilena cesta’ zapravo nije pravilan jer je točnije reći ‘svilene ceste, putovi’. Pridjev ‘svilena’ upotrebljava se s obzirom na to da je svila bila tek jedan dio onoga što se vozilo ovim putovima. (Boko 2009: 45) U kontekstu u kojem autor opisuje regulatorna pravila usvojena u stranoj zemlji, koriste se izjave koje u svojoj strukturi sadrže modalni predikat ‘dopu- šteno’ i koje uključuju u svoju strukturu izražajna sredstva subjektivno-modalnih vrijednosti. Ponekad se modalni predikati mogu koristiti za izražavanje ironije, a u narativnom kontekstu putopisa imaju izražajnu funkciju. Valja spomenuti da je s leksičkog gledišta putopis J. Boke puno bogatiji od ostalih spomenutih putopisa. U njemu nalazimo strane riječi u transliteraciji kao i puno dijalektizama, riječi koje se koriste u razgovornom jeziku i slengu, na primjer: šejtan, šalvarkamiz, storija, kroejša, naš čovik, feštati, laganini i dr. Opisujući svoja putovanja u inozemstvu, J. Boko istovremeno doprinosi stvaranju tolerancije prema različitim društvenim sustavima, razumijevanju tradicija i običaja različitih naroda. U želji da bude što istinitiji putopisac, uspijeva razbiti stereotipe. Čim pisac ide dalje na Zapad, sveprisutniji je Istok ‘barem po onom stereotipu kako ovaj dio svijeta zamišlja naša europska strana.’ (Boko 2009: 106) Objašnjavajući podnaslov knjige Na Putu svile – Kako nam je lagao Marko Polo, J. Boko tvrdi da je Polov ‘münchauzenski putopis’ čista fikcija. Među analiziranim putopisima, putopis Na Putu svile J. Boke najbliži je reportaži, ne samo zbog brojnih ilustracija (one su prisutne i u putopisu Welco- me to Croatia), već zahvaljujući informativnosti te publicističkim značajkama. Bez obzira na raznovrsnost tema i oblika, analizirani putopisi imaju zajedničke značajke: percepcija putovanja kao način duhovnog oslobođenja, refleksija, prilika za otkrivanje svijeta oko sebe i otkrivanje samoga sebe, intertekstualnost, povijesne reminiscencije, naracija u 1. osobi jednine s uvođenjem dijaloga, korištenje dijalektizama i razgovornog leksika, određena destinacija – putovanje Hrvatskom (Zapisi s koljena i Welcome to Croatia) i Hrvatska kao krajnja destinacija (povratak J. Boke u Split). Uzimajući u obzir postojeću dihotomiju putnik-turist (Duda 2005: 102) primjećujemo da subjekt putopisa nije turist, već putnik koji se ne zadovo- ljava površnim kretanjem nepoznatim prostorima i koji je usmjeren na to da se dojmovima koje stječe na putovanju koristi kao povodom za promišljanje vlastitog života ili smislenosti svijeta.

127 Pragmatična orijentacija suvremenih putopisa, otkrivena putem analize sredstava izražavanja deontološkog modaliteta i načina izražavanja subjektivno-modalnih vrijednosti (posebne sintakse, ponavljanja, konstrukcija s modalnim česticama, uzvicima s uvodnim riječima i rečenicama), deideologi- zirani je odraz društvenih prioriteta, moralnih i etičkih načela za formiranje društvenih odnosa i u smislu subjektivnog stava putopisca prema činjenicama i događajima. Kao snažna pozicija suvremenih putopisa pokazuje se autorov stav u odnosu na opisivane događaje, odražavajući individualizaciju na autorsko ‘JA’, a uspostavlja se udaljena uzajamna veza sadržajnih i kompozicijskih elemenata strukture putopisa. Uporaba citata u putopisu je usmjerena na odraz književnih, kulturnih i povijesnih interesa putopisca te je sredstvo za stvaranje slike i poboljšanje ekspresije teksta. Citatna naracija je način pripovijedanja u kojem su citati uključeni u autorovu naraciju i formiraju tematsko-kompozicijsku cjelinu za koju je karakterističan vertikalni kontekst koji stvara i semantička kohezija citata i autorovo pripovijedanje. Žanrovska specifičnost i stilska obilježja suvremenih putopisa koja se očituju u autorovom pripovijedanju međusobno su povezana i međusobno ovisna te svjedoče o narativnoj subjektivizaciji analiziranih putopisa. Povezanost žanrovskih elemenata putopisa, eseja i reportaže prikazana u predmetno-tematskom temelju i sadržajno-formalnoj strukturi putopisa, organska je i njihova interakcija svjedoči o modifikacijama žanrovske strukture suvremenog putopisa.

Abstract

The paper examines the genre and style of selected Croatian travelogues of the first decade of XXI century (M. Sur PuhlovskiNew Records From the Knee, J. Boko On The Silk Road: How Marco Polo lied to us, K. Vujicic, Z. Spoljar Welcome to Croatia: experiences of a tourist guide). Each travelogue is analyzed as a speech entirety, the work, which includes within its structure a system of speech and stylistic modalities, which are used in parts of the analyzed genre, stylistic and compositional techniques of text organization, depending on the genre perscriptions. Definition of the genre and stylistic features of modern travelogue is realized by using a pragmatic approach to linguistic and stylistic analysis, which provides an opportunity to establish a relationship between thematic and conceptual modifications within the genre of trawel writing and changes in stylistic formation of a travelogue. Contemporary travelogue is presented on one side by the reports, and on the other - by lyrical, meditative or philosophical story-telling. The concept of itinerary today, therefore, is characterized by great coverage and flexibility. Another essential characteristics of the examined travelogues is a tendence to polyphonic experience of the world, competent subject of travelling, which considers travelling as a release and while travelling reveals not only unknown but also himself. As a features of the author’s narrative composition of travelogue the implementation of a cross-genre - travel writing, interweaving cosmopolitan

128 and patriotic motives and linking realistic observations with historical and cultural background of space and own traveller’s experience are marked.

Key words contemporary Croatian travel writing, cross-genre, style.

Bibliografija

Boko, Jasen. 2009. Na Putu svile: Kako nam je lagao Marko Polo. Zagreb: Profil. Duda, Dean. 2012. Kultura putovanja. Zagreb: Naklada Ljevak. Duda, Dean. 2005. ‘Ostavljeno veslo na galiji nacije: književni modernizam i kultura putovanja’. Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, Reč No 73/19. Lokotar, Kruno. 2006. ‘Osoba s pogledom: Kristijan Vujičić i Željko Špoljar Nadam se da nas kritika neće popratiti’ Vijenac 319. URL: http://www.matica.hr/vijenac/319/Nadam%20 se%20da%20nas%20kritika%20ne%C4%87e%20popratiti/ (25. svibnja 2006)

Schulz-Forberg, Hagen. 2005. ‘European Travel and Travel Writing. Cultural Practice and the Idea of Europe’. Unravelling Civilisation. European Travel and Travel Writing. Vol.30. Bruxelles, Bern, Berlin, Frankfurt am Main, New York, Oxford, Wien: 13-40.

Šur Puhlovski, Marina. 2008. Novi zapisi s koljena. Zagreb: Sysprint. Žilić, Darija. 2008. ‘Preispitivanje života i literature’. Vijenac 378 URL: http://www.matica. hr/vijenac/378/Preispitivanje%20%C5%BEivota%20i%20literature/ (11. rujna 2008) Vujičić, Kristijan, Špoljar, Željko. 2006. Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča. Zagreb: Naklada Ljevak.

129

NATAŠA KURTUMA [email protected]

Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu (Srbija)

Znanstveno područje Jezikoslovlje

Spacijalni predlog na u srpskom jeziku i njegov ekvivalenat u nemačkom jeziku

Sažetak

Prilikom upotrebe spacijalnih predloga, često su prisutna kolebanja. Kon- trastivno istraživanje lokalnog, odnosno mesnog predloga na, kako u srpskom tako i u nemačkom jeziku, podrazumeva formiranje korpusa, ekscerpciju, klasifikaciju, a potom i deskripciju primera, kako bi se došlo do sistemskog sagledavanja morfološko-semantičkih karakteristika pomenutog predloga u srpskom i nemačkom jeziku. Istraživanjem će biti obuhvaćen lokalni predlog na, a na osnovu korpusa koji sačinjava književno delo na dva pomenuta jezika. Težište istraživanja je na određenju učestalosti pomenutog predloga i njegovih karakteristika. Rezultati istraživanja kontrastivne upotrebe spacijalnog predloga na u srpskom i nemačkom jeziku omogućiće lakše usvajanje ova dva jezika, te ukazati na najčešće greške prilikom upotrebe/prevođenja predloga sa jednog na drugi strani jezik.

Ključne reči nemački jezik, predlog na, spacijalno značenje, srpski jezik

Uvod

‘Problem prirode odnosa između jezika i prostora deo je problematike odnosa između čoveka i prostora’ (Piper 1997: 11). Dakle, sa jačim ili slabijim intenzitetom naglašen je uticaj prirode životnog prostora na jezik naroda koji u tom prostoru živi (up. Piper 1997: 9). Slobodno se može reći da su tumačenja odnosa između čoveka i prostora, u celini posmatrano, nedovoljno teorijski usklađena. Stoga, od velikog značaja je obratiti pažnju na spacijalne, tj. mesne predloge, kako u srpskom tako i u nemačkom jeziku, i uporediti njihovu upotrebu na osnovu sačinjenog korpusa. Kontrastivno istraživanje, s jedne strane, bazira se na određenju učestalosti lokalnog predloga na u srpskom jeziku, a, s druge strane, na poređenju primera sa primerima na nemačkom jeziku. Potreba za bavljenjem ovom tematikom je, sa više aspekata posmatrano, opravdana.

131 Polazi se od pretpostavke da će predlog na biti zastupljen u dovoljnoj meri u odabranom korpusu, te da će se na osnovu izdvojenih primera spacijalnog predloga na odrediti karakteristike pomenutog predloga, kako bi se potom mogla utvrditi zastupljenost očekivanog prevodnog ekvivalenta, predloga auf i an u nemačkom jeziku. Za potrebe analize sačinjen je korpus na osnovu dela Cena pomirenja autora Hajnriha Bela (Heinrich Böll), koje je prevedeno sa nemačkog jezika, i istog dela u originalu na nemačkom jeziku Der Preis der Versöhnung. Prevod je napisao Dragoslav Dedović. Sudeći po Piperu (1997: 12) u sistemima mnogih jezika postoje jezički podsistemi, često složeni, čije se jedinice upotrebljavaju za denotiranje prostornih odnosa, a to mogu biti, na primer, predlozi, prilozi, pridevi, zamenice, imenice, glagoli, pa čak i brojevi.1 Dakle, prostorna značenja zastupljena su u skoro svim vrstama reči i na različitim jezičkim nivoima ( Piper et al. 2005: 718). U nastavku akcenat se stavlja na predloge.

Pojam i definicija

Sam pojam predloga odnosno prepozicije potiče iz latinskog – praepositio – i označava ono što je stavljeno ispred nekog elementa. Latur (Latour 1997: 135) objašnjava da ova reč potiče od latinskog prae (srp. ispred) i, isto tako latinskog, ponere (srp. staviti). Definisati predloge je teško, jer ne postoje dva autora niti dve gramatike koji/koje bi na isti način definisali ovu kompleksnu pojavu.2 Činjenica je da predlozi još uvek nastaju. Interesantno je da se, sudeći po Folku (Volk 2006: 84-85), reči iz kojih su predlozi nastali, lako mogu prepoznati, te da je pretežno reč o imenicama, pridevima i participima perfekta. U nastavku rada biće reči o definicijama predloga od strane različitih autora. Klikovac (2000: 19), na primer, smatra da su predlozi relacione reči, koje pokazuju odnos između dva ili više objekata, dok Varig (Wahrig 2005: 101) tvrdi da su nepromenljiva vrsta reči čija je funkcija da uspostave vezu između reči odnosno grupa reči. Sudeći po Flemigu (Flämig), od značaja je navesti, da se predlozi/prepozicije ne mogu menjati po padežima ili licima, te navodi da oni/ one upravljaju padežom neke imenice ili neke zamenice, pa stoga, određuju u velikoj meri strukturalne osobine prepozicionalne grupe kojoj pripadaju (up. Flämig 1991: 537). Simić i Jovanović navode da su predlozi srodni sa priloškim rečima, ali da se po funkciji razlikuju od njih, jer svoj sadržaj ostvaruju u vezi sa imeničkim rečima (Simić i Jovanović 2007: 58; Simić 2002: 34). Shodno Ajzenbergu (Eisenberg 2001: 124), predlozi obuhvataju jedinice koje se ne mogu menjati i koje se javljaju zajedno sa imenicama ili zamenicama, sa čime se, u velikoj meri, slažu Duden (2003: 62), Latur (Latour 1997: 135) i Engel (2009: 57-58). Stevanović navodi da su predlozi pomoćne reči, koje služe za označavanje odnosa pojedinih padežnih oblika samostalnih reči prema drugim rečima u rečenici i za bliže određivanje tog odnosa (Stevanović 1980: 392; Stevanović 1970: 379).

1 Kada je reč o brojevima sa prostornim značenjem, misli se na redne brojeve (up. Piper 1997: 12-13). 2 Pritom, od značaja je dodati činjenicu da predlozi ne postoje u svim jezicima, jer ne predstavljaju obligatorne, morfološko-sintaksičke elemente (up. Saint-Dizier 2006:1-2).

132 Kada je reč o funkciji predloga, Helbig i Buša (Helbig i Buscha 2001: 351) naglašavaju da one spajaju reči, a ne rečenice, sa čim se slaže i Erben (1972: 196). Henčel i Vajt (Hentschel i Weydt 2003: 275-276), poput Engela (2009: 385- 394), smatraju da su predlozi, u stvari, partikule, a Brajndl (Breindl) ih opisuje kao elemente koji stvaraju prototipski odnos između entiteta (Breindl 2006: 937-938).

Spacijalnost

Semantička kategorija spacijalnosti3, koja potiče od latinske reči spatium, što na srpskom znači prostor (Piper 1997: 13), izdvaja se među drugim kategorijama semantičke sintakse. S jedne strane, po raznovrsnosti oblika i složenosti se- mantičkog sistema u koji su značenja pojedinih prostornih izraza organizovana, a s druge strane, visokom učestalošću javljanja mnogih prostornih izraza u govoru, te sudeći po Piperu (Piper et al. 2005: 717-718), oblici kojima se iskazu- ju prostorna značenja, često se upotrebljavaju i za iskazivanje nekih drugih značenja, na primer, temporalnih, kauzalnih, kvalitativnih i drugih. Često se u srpskom jeziku može uočiti da se izražavanje vremenskih značenja čini sredstvima čija je primarna funkcija da služe izražavanju prostornih značenja.4 Značajno je navesti da su predloško-padežne (i padežne) konstrukcije sa značenjem mesta ili pravca najrazvijeniji podsistem jezičkih sredstava kojima se izražavaju prostorna značenja5, te da imenski izrazi, obuhvaćeni pojmom spacijalnosti, predstavljaju jedno od osnovnih sredstava za iskazivanje značenja mesta. U skladu sa tim, a s obzirom na padežni oblik, razlikujemo spacijalni genitiv, spacijalni dativ, spacijalni akuzativ, spacijalni instrumental i spacijalni lokativ (up. Piper et al. 2005: 723; Piper 1997: 62). Više o spacijalnom akuzativu i spacijalnom lokativu biće reči u nastavku.

Spacijalni predlog na

Prilikom bližeg određivanja predloga za označavanje mesta, neophodno je grupisati ih prema padežima kojim upravljaju. Predlog na, kako se to navodi kod Klajna (2006: 167; Mrazović 2009: 401; Simić, Radoje i Jovanović, Jelena 2007: 34), upravlja akuzativom i lokativom, te u nastavku možemo govoriti o spacijalnom akuzativu6 i spacijalnom lokativu7, koji će u nastavku biti bliže određeni po uzoru na Pipera (Piper et al. 2005: 212-216) i Mrazovića (2009: 402-414).

3 Shodno Piperu, teorijski oblik o ideji spacijalizacije najrazvijeniji je u lokalističkoj teoriji padeža (Piper 1997: 13). 4 Primeri rečenica koji to jasno opisuju su: od marta do jula, u subotu, preko praznika, pred Novu godinu (Piper et al. 2005: 718). 5 U predloško-padežnim konstrukcijama sa prostornim značenjem predlozi su jednočlani, bilo prosti (u kući), izvedeni (usred kuće) i dvočlani ili višečlani (levo od stola) (up. Piper 1997: 60). 6 Predlozi za označavanje mesta koji, pored predloga na, upravljaju akuzativom su: nad, pod, među, pred, u, uz, za (Mrazović 2009: 414). 7 Lokativom, za označavanje mesta, upravljaju i sledeći predlozi: o, po, u (Mrazović 2009: 414).

133 Spacijalni (prostorni) akuzativ

To je padež u funkciji spacijalnog determinatora koji se pojavljuje u obliku smeštanja u prostor (spacijalna lokalizacija) i odmeravanja u prostoru (spacijalna kvantifikacija), tj. označava se mesto u odnosu na objekat.

1. Prilikom spacijalne lokalizacije govorimo o predlogu koji pokazuje da je cilj površina lokalizatora (najčešće gornja) ili ređe vertikalna bočna površina: - Juče se popeo na proplanak.8 - Okačila je jaknu na čiviluk.9

2. Kada je reči o spacijalnoj kvantifikaciji, razlikujemo:

dužinu i širinu udaljenosti, kada se upotrebljava merna jedinica za du- žinu: - Bacio je loptu na metar od obale reke.

razmak ponavljanja u prostoru, kada se upotrebljava leksema svaki + merna jedinica za dužinu: - Trebalo je da postavimo stub na svaki kilometar.

brzinu kretanja, gde se vremenska merna jedinica označava uz nume- rički kvantifikator: - U ponedeljak je vozila 120 kilometara10 na sat.

Spacijalni (prostorni) lokativ

U pitanju je padež koji, takođe, predstavlja spacijalni determinator, a može se klasifikovati, s obzirom na aspekte prostornog odnosa, na sledeći način:

1. Neposredna prostorna lokalizacija, gde je lokativ sa predlogom na uz glagole biti, nalaziti se, stanovati, boraviti, živeti, biti smešten, visiti, stajati, ležati i ostati.

predlog na upućuje na gornju površinu lokalizatora: - Tanjir se nalazi na stolu.

8 Primeri potiču od autora ovog rada. 9 Imenice kao što su čiviluk, klin i rame mogu se kombinovati i sa predlogom o, s tim da se u tom slučaju ne ističe klinast oblik, nego podatak o tome da se radi o lokalizatoru koji ima visinu/ gornju površinu (up. Piper et al. 2005: 214). 10 Ukoliko se brzina iskazuje manjim mernim jedinicama, pojavljuje se lokativ sa predlogom u (Piper et al. 2005: 216).

134 - Živeli smo srećno na selu.11

predlog se pojavljuje uz imena pojmova kojima se označava mesto pored reke, mora, jezera: - Otišli su pre tri dana na more.

predlog se nalazi uz imena koja su u nekoj vezi sa prethodnom tačkom: - Proveli su odmor na Ohridu.

predlog upućuje na vertikalnu površinu: - Porodična slika visi na zidu.

predlog se pojavljuje uz lokalizatore/toponime koji se nalaze na uzviše- nom terenu, na visini, otvorenom širokom prostoru: - U maju smo bili na Popovici.

predlog se nalazi uz imenice kojima se imenuju institucije koje su, po pravilu, u društvu visoko rangirane:12 - Oni nisu bili na fakultetu.

Analiza korpusa

U nastavku slede primeri na srpskom jeziku u kojima je izdvojen predlog na, kao i prevodi datih rečenica na nemački jezik. Analiza korpusa je prikazana u dve skupine. Prvu skupinu čine primeri sa predlogom na koji ima prostorno/ spacijalno značenje. Drugu skupinu primera čine rečenice koje sadrže predlog na, međutim, pomenuti predlog nema lokalno značenje.13

Primeri rečenica14 sa spacijalnim predlogom na:15

1. a) [...] ta bi bajka mogla postati istiniti događaj, poput sudara, tu, na uglu ulice. (11) b) [...] das Märchen [...] [würde] [...] für sie erst so wahr wie der Verkehr- sunfall unten an der Ecke [...] (43)

11 Primer, živeli smo srećno u selu, jasno pokazuje da se u ovakvim i sličnim primerima može koristiti i predlog u. Postavlja se pitanje, u čemu je onda razlika kada se koristi predlog na (živeti na selu) i predlog u (živeti u selu). Mrazović navodi da se razlika, kod ova dva predloga, ogleda u određenosti odnosno neodređenosti. Naime, predlog na ukazuje na neodređenost iskaza/činjenice, jer kada živi na selu – živi u nekom selu, dok, kada kažemo živi u selu – živi u jednom određnom selu (up. Mrazović 2009: 403). 12 Međutim, primer u Skupštini ukazuje na to da ponekad postoje izuzeci koji zavise od drugačijih, komplikovanijih semantičkih mehanizama (Piper 1997: 65), o kojima u ovom radu neće biti reči. 13 Neki od primera sa predlogom na koji nemaju spacijalno značenje, mogu da se svrstaju pod čvrste spojeve reči, kod kojih je prvi deo predlog koji upravlja drugim delom – imenicom ili zamenicom, na primer, na nivou, na planu, na osnovu, na brzu ruku. (Mrazović 2009: 392-394) ili pod primere kod kojih predlog na iskazuje neko drugo značenje za koje je sposoban, no o tome ovde dalje neće biti reči. 14 Svi primeri iz korpusa su na adekvatan način skraćeni i navedeni hronološkim redom. 15 Rečenice 9) i 13) sadrže po dva predloga na. Međutim, samo jedan ima prostorno značenje, stoga je samo jedan predlog označen.

135 2. a) [...] kod kuće mu vise neke slike na zidu, [...] (14) b) [...] zu Hause hat er Bilder an der Wand [...] (46)

3. a) Razbijali bi se izlozi, izvlačile stvari na ulicu, [...] (18) b) [...] man würde dieFensterscheiben einschlagen, die Waren auf die Straße zerren, [...] (50)

4. a) [...] na ovom svetu za to nema druge instance do savesti. (19) b) [...] dazu gibt es in dieser Welt keine andere Instanz als das Gewissen. (51)

5. a) [...] tamo [...] [su] [...] ga na rampi otrgli od majke i ubili [...] (21) b) [...] an der Rampe dort [...] [wurde] [...] er von seiner Mutter gerissen und ermordet [...] (53)

6. a) Video sam [...] kofere na kojima su se mogla pročitati imena svih ne- mačkih gradova: [...] (21) b) Ich habe [...] Koffer, auf denen dieNamen aller deutschen Städte zu lesen waren, [...] [gesehen] [...] (53)

7. a) [...] ulazio [...] [sam] [...] u barake i kasarne u mrtvoj tišini najvećeg groblja na svetu. (21) b) Ich [...] habe Baracken und Kasernen betreten in der erdrückenden Stille des größten Friedhofs, den es auf dieser Welt gibt. (53)

8. a) Razgovarao sam sa muškarcima i ženama, [...] kojima je logoraški broj utetoviran na podlaktici, [...] (21) b) Ich habe mit Männern und Frauen gesprochen, [...] denen die Häftlin- gsnummer, auf den Unterarm tätowiert ist, [...] (53)

9. a) Tamošnji ljudi, u čijoj zemlji leže najveća groblja na kojima nema nadgrobnika, ne misle na osvetu, [...] (22) b) Die Menschen dort, in deren Heimat die großen Friedhöfe liegen, auf denen kein Grabstein zu sehen ist, sie denken nicht an Rache, [...] (54)

10. a) [...] protivite se u tramvaju i na školskom dvorištu, [...] (22) b) [...] widersprechen Sie in der Straßenbahn und auf dem Schulhof, [...] (54)

11. 11. a) Ne priliči nam da smrt [...] deteta, koje se smrzlo na seoskom putu, ponudimo kao nadoknadu za smrt jevrejskog dečaka, [...] (22) b) Das [...] Kind, das auf der Landstraße erfror - es steht uns nicht an, seinen Tod als Ausgleich anzubieten für den Tod des jüdischen Jungen, [...] (54)

12. 12. a) [...] bilo bi nepravedno i prema pomeranskom detetu koje se smrzlo na seoskom putu. (23) b) [...] [es] [...] wäre unrecht auch gegen das pommersche Kind, das auf der Landstraße erfror. (55)

13. 13. a) Pokušavam da zamislim kako se dve, na nulu ošišane žene, grle na

136 vratima ćelije [...] (23) b) Ich versuche, mir vorzustellen, wie die beiden kahlgeschorenen Frauen sich in der Zellentür umarmten [...] (55)

14. a) [...] bile su [...] sale pune kofera na kojima se mogu pročitati imena svih nemačkih gradova. (23) b) [...] es [...] [waren] [...] Säle voller Koffer, auf denen die Namen aller deutschen Städte zu lesen sind. (55)

Primeri rečenica sa predlogom na 16, bez spacijalnog značenja:17

15. a) Upozorenje na gospodina X. (11) b) Warnung vor Herrn X. (43)

16. a) [...] da li je to istina da je čovek stavljao život na kocku ako bi progonje- nom u sklonište doneo komad hleba, [...] (11) b) Ist es [...] wirklich wahr, daß man sein Leben riskierte, wenn man einem Verfolgten ein Stück Brot in sein Versteck brachte, [...] (43)

17. a) [...] oni prodiru na pozicije na koje nikada ranije nisu polagali pravo. (13) b) [...] sie dringen in Positionen vor, die sie niemals vorher beansprucht haben. (45)

18. a) [...] na osnovu načina kako neko pali cigaretu prepoznaje se protivnik režima, [...] (14) b) [...] an der Art, wie man eine Zigarette anzündet, wird man als Gegner des Systems erkannt, [...] (46)

19. a) [...] on reaguje samo na grube pretnje vlastitom oportunizmu, [...] (14) b) [...] er reagiert nur auf grobe Bedrohun-gen seiner Opportunität, [...] (46)

20. a) [...] možemo sebi na nekoliko minuta dozvoliti ovo preterivanje [...] (14) b) [...] wir [...] [sollten] [...] uns diese Übertreibung, [...] für einige Minuten gestatten [...] (46)

21. a) [...] neko čije reakcije počivaju na taktici, nije suveren, [...] (15) b) Jemand der nur taktisch reagiert, ist nicht souverän, [...] (47)

22. a) [...] onda se ne bojim njegovih ideja, on ih i nema, već se bojim da je neotporan na manipulaciju. (15) b) [...] so fürchte ich weniger Herrn X eigene Ideen, er hat keine, sondern seine Manipulierbarkeit. (47)

23. a) [...] njegov se zdrav razum uviđavno nasmeši na svako preterivanje, [...] (15)

16 Primeri rečenica pod brojem 17) i 27) sadrže po dva predloga na. 17 Rečenice 41) i 38) se u ovoj skupini primera ponovo pojavljuju, jer jedan od dva pomenuta predloga u rečenici nema spacijalno značenje. Predlozi koji nemaju prostorno značenje su obeleženi.

137 b) [...] sein gesunder Menschenverstand lächelt nachsichtig über jede Übertreibung, [...] (47)

24. a) [...] proganjanje kojem ste bili izloženi ima smisla ako stare protivnike držite na oku, [...] (15) b) [...] die Verfolgung, die Sie erlitten haben, wird sinnvoll nur, wenn Sie Ihre alten Gegner zwar im Auge behalten, [...] (47)

25. a) [...] on [...] [je] [...] čovek koji u svakoj diskusiji, bez obzira na to da li se radi o devojačkoj odeći ili atomskom naoružavanju, isključuje temeljne principe [...] (15) b) [...] er ist der Mensch, der bei einer Diskussion, mag ihr Gegenstand Mädchenkleidung oder Atombewaffnung sein, immer sofort das Gru- ndsätzliche ausschließt, [...] (47)

26. a) Ne pada mu na pamet, [...] (15) b) Es kommt ihm nicht in den Sinn, [...] (47)

27. a) U trenutku poput ovog, koji je posvećen sećanju na žrtve [...], stupamo u jeziv prostor. (17) b) In einer Stunde wie dieser, die der Erinnerung an die Opfer [...] gewid- met ist, betreten wir einen unheimlichen Raum. (49)

28. a) [...] sve što kažem osuđeno[...] [je] [...] na bespomoćnost, na nedostat- nost; [...] (17) b) [...] so ist alles, was ich sage, zur Hilflosigkeit verdammt, zur Unzulän- glichkeit; [...] (49)

29. a) [...] nepravda [...] [je] [...] na svim nivoima egzaktno dokaziva, [...] (17) b) [...] die Ungerechtigkeit ist auf jeder Ebene der Exaktheit nachweisbar, [...] (49)

30. a) [...] nije [...] [nikada] [...] ostavio mesta sumnji na koji način zamišlja rešenje jevrejskog pitanja, [...] (18) b) [...] [er] [...] hatte niemals einen Zweifel darüber gelassen, wie er sich [...] die Lösung der Judenfrage dachte. (50)

31. a) [...] njenu suprotnost nikada niste osetili na sopstvenoj koži, [...] (18) b) [...] [ihr] [...] Gegenteil haben Sie nie am eigenen Leibe erfahren, [...] (50)

32. a) [...] čak i njihova mrtva tela nisu ostavili na miru. (19) b) [...] selbst [...] ihren unglücklichen Leibern ließ man keine Ruhe. (51)

33. a) [...] na ovom svetu za to nema druge instance do savesti. (19) b) [...] dazu gibt es in dieser Welt keine andere Instanz als das Gewissen. (51)

34. a) [...] [on] [...] je vladao svim sredstvima za uticaj na javno mnenje, [...] (20) b) [...] er [...] [beherrschte] [...] alle Mittel, [...] die öffentliche Meinung zu beeinflussen, [...] (52)

138 35. a) [...] Kristalna noć nije naišla na podršku sugrađana. (20) b) [...] die Kristallnacht [...] [fand] [...] nicht die Billigung der Mitbürger. (52)

36. a) [...] [verujemo] [...] da su mogućnosti uticaja na javno mnenje postale manje: [...] (20) b) [...] [wir] [...] glauben, die Möglichkeit, die öffentlicheMeinung zu beeinflussen, wäre geringer geworden: [...] (52)

37. a) [...] povest vršenja uticaja na ljudski duh još nije napisana; [...] (21) b) [...] die Geschichte der Einflußnahme auf den menschlichen Geist ist noch nicht geschrieben; [...] (53)

38. a) [...] morali bi sačuvati sećanje na zlo, [...] (21) b) [...] [wir] [...] sollten die Erinnerung an das Unheil bewahren, [...] (53)

39. a) Tamošnji ljudi, u čijoj zemlji leže najveća groblja na kojima nema nadgrobnika, ne misle na osvetu, [...] (22) b) Die Menschen dort, in deren Heimat die großen Friedhöfe liegen, auf denen kein Grabstein zu sehen ist, sie denken nicht an Rache, [...] (54)

40. a) Prihvatite to pomirenje, koje spomen na zlo ne briše, [...] (22) b) Nehmen Sie diese Versöhnung an, die das Gedenken an das Unheil nicht auslöscht, [...] (54)

41. a) Mi nismo vredni pomirenja [...] ako na taj način odobravamo ubistva iz prošlosti. (22) b) Wir sind der Versöhnung nicht würdig, [...] wenn wir die Morde der Vergangenheit auf diese Weise billigen. (54)

42. a) Pokušavam da zamislim kako se dve, na nulu ošišane žene, grle na vratima ćelije [...] (23) b) Ich versuche, mir vorzustellen, wie die beiden kahlgeschorenen Frauen sich in der Zellentür umarmten [...] (55)

43. a) [...] jedna je osuđena zbog bezbrojnih zločina, a druga je osuđena na smrt [...] (23) b) [...] die eine [...] [ist] [...] zum Tode verurteilt ihrer unzähligen Verbre- chen wegen, die andere zum Tode verurteilt [...] (55)

Rezultati

Analizirajući korpus, prevedeno delo Hajnriha Bela (Heinrich Böll), Cena pomirenja, kao i pomenuto delo na nemačkom jeziku, Der Preis der Versöhnung, došlo se do sledećih podataka: U navedenom delu na srpskom jeziku predlog na se javlja ukupno 43 puta. Posmatrajući celokupan korpus, ovaj broj ukazuje na to da se predlog na, u odnosu na neke lokalne predloge, kao što su, na

139 primer, uz, niz, kroz i po, pojavljuje u velikoj meri.18 Pošlo se od pretpostavke da će se analizom predloga na moći izdvojiti znatan broj rečenica u kojima je pomenuti predlog u funkciji spacijalnog predloga. Međutim, od 43 primera samo 14 primera se moglo izdvojiti kao primeri u kojima se nalazi spacijalni predlog na u akuzativu ili lokativu, što čini 32,60% od ukupnog broja primera, dok je broj primera u kojima je predlog na bez prostornog značenja 29 (67,40%). Išlo se korak dalje, pomenutih 14 primera, koji u sebi sadrže spacijalni predlog na, analizirani su uz pomoć prevoda na nemačkom jeziku, sa ciljem da se ustanovi da li i u kolikoj meri je ostvaren očekivani prevodni ekvivalenat. Dakle, lokalni predlog an ili auf na nemačkom jeziku. Došlo se do sledećih podataka, koji će tabelarno biti prikazani: Analizom pomenutih primera moglo se zaključiti da se u velikom broju javlja očekivana ekvivalencija. Naime, samo u 2 primera od ukupnih 14, ekvivalencija nije ostvarena, što čini zanemarljivih 14,30%. Ekvivalencija koja se očekivala je evidentna u 85,70%, u 12 primera. Od toga se izdvaja predlog an sa 3 primera (21,40%), a predlog auf sa 9 primera, što čini 64,30% od ukupnog broja analiziranih primera. ostvarena/neostvarena očekivana ekvivalencija broj rečenica očekivani prevodni ekvivalenat an 3 očekivani prevodni ekvivalenat auf 9 nije ostvarena očekivana ekvivalencija 2 ukupan broj rečenica 14

Zaključak

U radu je analizirana učestalost pojavljivanja predloga na, a na osnovu odabranog korpusa – prevoda dela Cena pomirenja, autora Hajnriha Bela, i dela u originalu na nemačkom jeziku Der Preis der Versöhnung. Potom su izdvojeni primeri u kojima se javlja spacijalno značenje pomenutog predloga u srpskom jeziku. Predlog na se dao u velikom broju primera izdvojiti, tačnije u 40 rečenica, tj. 43 primera, što čini veliki broj u odnosu na pojavljivanje drugih mesnih predloga u odabranom delu. U ovom pogledu, slobodno se može reći da je hipoteza o učestalosti predloga na potvrđena. Međutim, početna pretpostavka o učestalosti spacijalnog predloga na je, na osnovu rezultata, opovrgnuta. Naime, u odnosu na ukupan broj reče- nica koje su se dale izdvojiti iz korpusa, u malom broju primera se potvrđuje prisustvo pomenutog lokalnog/spacijalnog predloga. Dakle, u samo 32, 60% , što čini svega 14 rečenica koje su poslužile za dalju analizu. U nastavku pažnja je posvećena utvrđivanju učestalosti najfrekventnijih prevodnih ekvivalenata predloga na u nemačkom jeziku. Najčeši prevodni

18 U pomenutom korpusu lokalni predlog uz se ne pojavljuje, kao ni predlog niz. Mesni predlog kroz pojavljuje se svega u dve rečenice, a spacijalni predlog po se mogao zabeležiti u 13 primera, što ukazuje na to da se analizirani predlog pojavljuje u znatnom broju primera.

140 ekvivalenti srpskog predloga na su nemački predlozi an i auf, što se ovom analizom dalo i zaključiti, budući da se očekivana ekvivalencija ostvarila u 85,70%. Interesantan je podatak da je očekivani prevodni ekvivalenat izostao u samo 2 primera (14, 30%), a da se u oba primera, primeri 4) i 13), prevodilo nemačkim predlogom in. Zapažanje autora ovog dela, koje bi moglo biti podstrek za dalja istra- živanja i analize, je to, da se u izdvojenim primerima, u kojima se pojavljuje predlog na (ali ne sa spacijalnim značenjem), javljaju podudaranja u odnosu na postavljenu hipotezu da su najčešći prevodni ekvivalenti spacijalnog predloga na u srpskom jeziku predlozi an i auf u nemačkom jeziku. Dakle, evidentne su rečenice u kojima se analizirani predlog prevodi najfrekventnijim ekvivalen- tima. Budući da je tema ovog rada spacijalni predlog na u srpskom jeziku, pažnja nije bila posvećena daljem istraživanju prethodno pomenutog, što ne znači da analize takve vrste nisu od značaja za buduća istraživanja. Činjenica je da su istraživanja o predlozima nedovoljno zastupljena, ali ne i od manje važnosti. Stoga bi pažnja trebala biti više posvećena ovakvim i sličnim istraživanjima, kako bi se došlo do značajnijih rezultata u pogledu na zanemarenu vrstu reči – predloga, kako u srpskom, tako i u nemačkom jeziku.

Zusammenfassung

Beim Gebrauch der Lokalpräpositionen treten oft Schwankungen auf. Beim kontrastiven Erforschen der lokalen Präposition na, sowohl in der serbischen als auch in der deutschen Sprache, geht man von einem Korpus, einer Exzerp- tion, Klassifikation und Beschreibung der jeweiligen Beispiele aus, um system- atisch auf morphologisch-semantische Merkmale der genannten Präposition im Serbischen und Deutschen aufmerksam zu machen. Die Präposition na wird, anhand von einem Korpus, d. h. einem literarischen Werk in beiden, bereits erwähnten, Sprachen, erforscht. Der Schwerpunkt liegt darin, die Vorkommenshäufigkeit der erwähnten Präposition festzustellen und ihre Merkmale zu beschreiben. Ergebnisse der Untersuchung, vom kontrastiven Gebrauch der Lokalpräposition na im Serbischen und Deutschen, erleichtern das Beherrschen der beiden Sprachen und machen auf die häufigsten Fehler beim Gebrauch und der Übersetzung der Präpositionen aufmerksam.

Schlüsselwörter Deutsch, Präposition na, lokale Bedeutung, Serbisch

Bibliografija

Böll, Heinrich. 1959. Der Preis der Versöhnung/ Bel, Hajnrih. 2008. Cena pomirenja. [prevod sa nemačkog, Übersetzung aus dem Deutschen: Dragoslav Dedović] Beograd: Fondacija Heinrich Böll.

Breindl, Eva. 2006. ‘Präpositionalphrasen’. Dependenz und Valenz: ein internationales Hand- buch der Zeitgenössischen Forschung. Berlin: Walter de Gruyter: 936-951. Duden, Konrad. 2003. Deutsches Universalwörterbuch. Mannheim: Dudenverlag. Eisenberg, Peter. 2001. Grundriss der deutschen Grammatik. Stuttgart/Weimar: Verlag J. B. Metzler. Engel, Ulrich. 2009. Syntax der deutschen Gegenwartssprache. Berlin: Erich Schmidt Verlag.

141 Erben, Johannes. 1972. Deutsche Grammatik. Ein Abris. München: Max Hueber Verlag. Flämig, Walter. 1991. Grammatik des Deutschen. Berlin: Akademie Verlag. Helbig, Gerhard i Buscha, Joachim. 2001. Deutsche Grammatik. Ein Handbuch für den Au- sländerunterricht. Berlin: Langenscheidt KG. Hentschel, Elke i Weydt, Harald. 2003. Handbuch der deutschen Grammatik. Berlin: Walter de Gruyter. Klajn, Ivan. 2006. Gramatika srpskog jezika za strance. Beograd: Zavod za udžbenike. Klikovac, Duška. 2000. Semantika predloga. Beograd: Filološki fakultet. Latour, Bernd. 1997. Deutsche Grammatik in Stichwörtern. Stuttgart: Klett Verlag. Mrazović, Pavica. 2009. Gramatika srpskog jezika za strance. Novi Sad: Izdavačka knjižarni- ca Zorana Stojanovića. Piper, Predrag. 1997. Jezik i prostor. Beograd: Biblioteka XX vek. Piper, Predrag, Antonić, Ivana, Ružić, Vladislava, Tanasić, Sreto, Popović, Ljudmila i Tošo- vić, Branko. 2005. Sintaksa savremenoga srpskog jezika. Beograd: Matica srpska. Saint-Dizier, Patrick. 2006. ‘Introduction to the Syntax and Semantics of Prepositions’. Syntax and Semantics of Prepositions. Dordrecht: Springer: 1-27. Simić, Radoje. 2002. Srpska gramatika. Beograd/Nikšić: Jasen. Simić, Radoje i Jovanović, Jelena. 2007. Mala srpska gramatika. Beograd: Jasen. Stevanović, Mihajlo. 1970. Savremeni srpskohrvatski jezik. Beograd: Naučna knjiga. Stevanović, Mihajlo. 1980. Gramatika srpskohrvatskog jezika. Cetinje: Obod. Volk, Martin. 2006. ‘German prepositions and their kin. A survey with respect to the of PP attachment ambiguities’.Syntax and Semantics of Prepositions. Dordrecht: Springer: 83-99. Wahrig, Gerhard. 2005. Deutsches Wörterbuch. München: Bertelsmann Lexikon Institut.

142 PÉTER LANGENTHAL [email protected]

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Hrvatska)

Znanstveno područje Jezikoslovlje

Hrvatski jezik kod gradišćanskohrvatske mladeži

Sažetak Rad se bavi jezičnom upotrebom gradišćanskohrvatske mladeži. Gradišćan- ski Hrvati čine danas jednu od najstarijih hrvatskih manjina. Rad će ukratko pokazati povijesne okolnosti iseljavanja te gdje i danas žive Hrvati u Gradišću. Rad se temelji na vlastitom istraživanju. Za potrebe istraživanja je sastavljena anketa te su anketirani mladi iz Gradišća između 18 i 35 godina. U fokusu istra- živanja su pitanja povezana s jezičnom upotrebom kod mladeži. Koju ulogu ima hrvatski jezik u životu mladih? Na kojim mjestima i u kakvim situacijama koriste hrvatski jezik? Koji hrvatski jezik govore, svoj narodni ili standardni hrvatski? Koju ulogu imaju crkva, škola i glazba, odnosno folklor u čuvanju jezika? A možda je najvažnije pitanje kako vide mladi budućnost hrvatskoga jezika u Gradišću? Na rezultatima anketiranja vidimo da su crkva i obitelj tradicionalno važne u očuvanju hrvatskoga jezika u Gradišću, no u novije vrijeme, uz folklornu glazbu, sve veću ulogu imaju i mladi bendovi zabavne glazbe te glazbeni festivalu, osobito kada je riječ o mladom stanovništvu.

Ključne riječi gradišćanski Hrvati, identitet, manjina, mladež

Uvod

Rad se bavi pitanjima gradišćanskohrvatskoga odnosno standardnoga hrvatskog jezika kod gradišćanskohrvatske mladeži. Gradišćanski Hrvati danas čine jednu od najstarijih hrvatskih manjina. Rad će ukratko pokazati povijesne okolnosti hrvatskoga naseljavanja zapadne Ugarske te kako i u kojem je obliku hrvatski jezik dostupan u Gradišću. Međutim, najvažniji dio rada čini analiza temeljena na vlastitome istraživanju. Istraživanje se obavljalo putem ankete. U fokusu istraživanja su pitanja: Koji je stav današnje gradišćanskohrvatske mladeži prema hrvatskome jeziku? Postoji li dvojezičnost kod mladeži? Upo- trebljavaju li hrvatski jezik? U kojim situacijama? Govore li narodnim ili standardnim hrvatskim jezikom? Smatraju li prednošću poznavanje hrvatskoga jezika u svakodnevnome životu? Pitanja su posebno zanimljiva ako znamo da sve više mladih Hrvata iz Gradišća napušta svoje rodno mjesto odlazeći studirati ili raditi u neki veći austrijski ili mađarski grad. Koja je sudbina (gradišćansko)hrvatskoga jezika kod njih?

143 Gradišćanski Hrvati

Gradišćanski Hrvati žive u Austriji, zapadnoj Mađarskoj te u Slovačkoj. Potom- ci su doseljenika koji su tijekom 15. i 16. stoljeća došli iz Hrvatske i sjeverne Bosne na područje tadašnje zapadne Ugarske. Do 1921. godine koristi se naziv zapadnougarski Hrvati, a raspadom Ugarske nakon Prvoga svjetskog rata, s obzirom na to da većina njih živi u austrijskoj saveznoj zemlji Burgenlandu, tzv. Gradišću, nazivaju se gradišćanskim Hrvatima. Naziv je prihvaćen i za jezik i za narod ne samo u Austriji, već i u Mađarskoj, Slovačkoj te u Moravskoj (Benčić 1998:250). Osnovni uzrok doseljavanja Hrvata u zapadnu Ugarsku bili su turski napadi u Hrvatskoj. Migracija je počela krajem 15., početkom 16. stoljeća i trajala tijekom cijelog 16. pa sve do početka 17. stoljeća (Ščukanec 2011:21-22). Naseljavanje Hrvata u tadašnju zapadnu Ugarsku činilo je samo jednu struju u velikim migracijama koje su karakterizirale ovo doba. Možemo govoriti s jedne strane o unutrašnjoj migraciji, a s druge strane o vanjskoj migraciji Hrvata u to doba. Iz krajeva koje su Turci osvojili se preseljavalo u druge dijelove hrvatskih zemalja, pa tako i u Istru i Dalmaciju, koja se u to vrijeme nalazila pod venecijanskom vlašću (Adamček 1995:13). Vanjska je migracija imala tri smjera, preko mora u Italiju, na tim prostorima nalazimo danas tzv. moliške Hrvate, na zapad u austrijske pokrajine Štrajersku i Kranjsku, a treći je smjer bio prema sjeverozapadu, tj. zapadnoj Ugarskoj (Adamček 1995:19). Istraživački radovi na temu doseljavanja gradišćanskih Hrvata govore o različitim brojevima, između 20 i 60 tisuća doseljenika, a neki autori spominju čak i 100, odnosno 150 tisuća doseljenih Hrvata. Doseljenici su većinom bili kmetovi, u manjem broju slobodni seljaci te pripadnici nižeg ili srednjeg plemstva (Jelić 1997:9). Hrvati u austrijskoj pokrajini Burgenlandu žive u šest kotara: Eisen- stadt-Umgebung, Güssing, Mattersburg, Neusiedl am See, Oberpullendorf i Oberwart. Prema podacima popisa stanovništva iz 2001. godine u Austriji živi 19412 Hrvata, dok u samom Beču oko 6300 Hrvata, premda po crkvenim podacima u Gradišću oko 35 tisuća ljudi dolazi na nedjeljne mise na hrvatskome jeziku, a po procjeni Hrvatskoga gradišćanskoga kulturnoga društva u Beču živi oko 15 tisuća gradišćanskih Hrvata (HKD-a). Prilikom popisa stanovništva u Mađarskoj iz 2011. godine u Željeznoj županiji (Vas megye) 3102 su se osobe izja- snile kao Hrvati, a u Jurskoj županiji (Győr-Moson-Sopron megye) 3028 (KSH).

Dostupnost hrvatskoga jezika u Gradišću

Hrvatski se jezik najviše upotrebljava unutar obitelji, prijateljskih grupa te susjeda. Tradicionalno su crkva i škola imale najvažniju ulogu u njegovanju jezika, a u današnjici takvu ulogu nose mladi glazbeni sastavi i festivali, pogotovo kada je riječ o mladom stanovništvu. 7. članak Državnoga ugovora (BGBI. Nr. 152/1955) određuje manjinska prava austrijskih državljana Slovenaca i Hrvata u Koruškoj, Gradišću i Štajerskoj. Prema članku pripadnici tih dviju manjina imaju pravo na svoje organizacije, sudstvo i tisak na vlastitome jeziku. U Gradišću su uvedeni mješoviti jezični dječji vrtići (Kolonovits 2002:34), osnovne i srednje škole. U vrtićima jezik naj-

144 više ovisi o odgajateljicama, odnosno o njihovim jezičnim kompetencijama te do koje se mjere koriste hrvatskim jezikom. U nekim se vrtićima komunikacija odvija na hrvatskome jeziku, dok se u drugima nauči tek nekoliko pjesama na hrvatskome jeziku (HKD). Ima više dvojezičnih školi, no u Gradišću više nema nijedne osnovne škole s isključivo hrvatskim nastavnim jezikom (Ščukanec 2011:34). U mađarskom se dijelu Gradišća jedina hrvatsko-mađarska dvojezična škola nalazi u Petrovom Selu. U ostalim se manjinskim školama hrvatski jezik uči kao predmet 4 do 5 sati tjedno. U Gradišću postoji više dvojezičnih sred- njih škola gdje je hrvatski jezik obavezan izborni predmet. U školama u Borti i Željeznu zaposlena su dva asistenta u nastavi hrvatskoga jezika. Asistenti su izabrani posredovanjem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske (DUHIH). Također je važno spomenuti da je gradišćanskohrvatski jezik dostupan i u visokom školstvu. Na bečkoj slavistici u nastavnom su programu predavanja o gradišćanskohrvatskoj književnosti i jeziku te jezične vježbe gradišćanskohrvatskoga jezika (HKD). Što se Mađarske tiče, postoje gimnazije s hrvatskim nastavnim jezikom u Budimpešti i Pečuhu (Emberi jogok). Na Sam- botelskom sveučilištu na slavistici postoji Katedra za hrvatski jezik i književnost. U Beču djeluju dva kluba gradišćanskih Hrvata. Hrvatski studenti su osnovali Hrvatski akademski klub (HAK) 1948. godine u Beču. Osim organiziranja tečaja, koncerata i različitih društvenih događaja, HAK se aktivno bori za manjinska prava gradišćanskih Hrvata, održava seminare, podupire oču- vanje i razvijanje gradišćanskohrvatskoga jezika. HAK-u je također veoma važno ispunjenje članka 7. Državnoga ugovora, osobito uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga jezika u određene kotare u Gradišću. Također je bitno spomenuti da je HAK glavni organizator najvećeg omladinskog festivala Dan mladine u Gradišću te izdaje svoj časopis pod naslovom Novi glas. Gradišćanski su Hrvati čvrsto povezani sa svojim selom. Oni koji žive u Beču gotovo svaki vikend odlaze u svoje selo. Aktivni su u folklornim i ostalim društvima (Ščukanec 2011a:83). Gotovo svako gradišćanskohrvatsko selo ima svoj tamburaški sastav. Isto su važna i vatrogasna društva. Tamburaški sastavi i ostala folklorna društva imaju važnu ulogu u očuvanju i njegovanju hrvatskih tradicija, kulture, a također i hrvatskoga jezika. Društva su čvrsto povezana s upotrebom hrvatskoga jezika. Mladi glazbeni sastavi, osim poznatih hitova iz Hrvatske, sviraju i svoje pjesme napisane na gradišćanskohrvatskome jeziku. Od svih glazbenih sastava, istaknuo bih jedan pod imenom Kacavida. Tema većine njihovih pjesama su Gradišće, multikulturalnost te važnost materinskoga jezika. Članovi benda, osim toga što zabavljaju mlade Gradišćance na koncertima, svojim tekstovima upozoravaju na značajnost svoga hrvatskoga jezika te da sudbina kulture i jezika najviše ovisi o mladim ljudima što vidimo iz sljedećeg citata, pjesma se zove Govorite:

‘Hej ljudi, ste čuli ča se med nami povida? Ste znali da naš hrvatski jezik izumira? Vi na šanku, prijatelji, ste znali da nas već nij čuda? Hej ljudi, je li znate vi razlog za ve probleme? Bori se, bori se naša hrvatska rič, ne shrani i ne predaj se, ooh Bori se, bori se naš hrvatski jezik zbudi se i širi se. Bori se!’

145 Istraživanje

Anketa se sastoji od četiri dijela. U prvom dijelu su postavljena opća pitanja, odnosno pitanja povezana s jezičnom upotrebom u ispitanikovu rodnome mjestu. Drugim dijelom ankete se ispituje upotreba jezika u ispitanikovoj obitelji. U trećem dijelu ankete pitanja se odnose na upotrebu jezika u školi i učenje hrvatskoga jezika tijekom školovanja, a četvrti se dio ankete odnosi na ulogu i upotrebu hrvatskoga jezika u ispitanikovu današnjem životu. Anketiralo se putem ankete objavljene na internetu. Ispitanike sam pro- našao preko svojih osobnih kontakata, a također sam i sudjelovao na festivalu u Gradišću gdje sam upoznao puno mladih Gradišćanaca. Podršku i pomoć u pronalaženju mogućih ispitanika dale su i različite hrvatske organizacije u Gradišću.

Ispitanici

Anketirano je 32 ljudi starosti između 18 i 35 godina. Trudio sam se pronaći ispitanike iz različitih krajeva Gradišća kako bi istraživanje bilo što više repre- zentativno. Devet ispitanika dolazi s mađarske strane Gradišća, iz Sambotela, Hrvatskog Židana, Plajgora, Petrovog Sela i Koljnofa. Od njih jedna osoba trenutno živi u Hrvatskoj, a jedna u Budimpešti, dok ostali i dalje žive u ma- đarskom dijelu Gradišća. Jedna ispitanica dolazi iz Devinskog Novog Sela, iz Slovačke, gdje živi i danas. Iz Austrije dolaze 22 ispitanika iz sljedećih mjesta: Pinkovac, Gerištof, Gornja Pula, Uzlop, Vincjet, Filež, Trajštof, Veliki Borištof. Troje ih je rođeno u Beču, dvanaest ispitanika živi u Beču, a jedan živi u Želje- znu. Međutim, moram napomenuti da je više osoba označilo dva naselja kao mjesto današnjega stanovanja. To su obično Beč i jedno gradišćansko selo. Znači ti ljudi su usko povezani s rodnim selom usprkos tome što žive, rade ili studiraju u Beču. Takva povezanost ne znači samo povezanost s obitelji ili selom već i s jezikom i kulturom. Anketa je bila napisana standardnim hrvatskim jezikom, znači, ispitanici su morali poznavati, tj. razumjeti hrvatski standardni jezik1.

Jezična upotreba u ispitanikovu rodnome mjestu

Prije svega me zanimalo iz koje sredine dolazi ispitanik te koji je status hrvatskoga jezika u njoj. Koristi li se hrvatskim jezikom, i ako da, do koje mjere i u kojim životnim situacijama? Također sam smatrao važnom činjenicu gdje ispitanik sada stanuje. U prvom dijelu ankete su postavljena pitanja povezana s upotrebom hrvatskoga jezika (ili drugoga jezika) u rodnome mjestu ispitanika, dakle govori li se hrvatskim u tom mjestu i ako da, u kojim situacijama. Također je postavljeno pitanje koje se odnosi na upotrebu jezika u svakodnevnoj situaciji, tj. na kojem jeziku pozdravljaju jedni druge. Svi su ispitanici potvrdili da se u njihovu rodnome mjestu govori hrvat-

1 U nekoliko slučajeva je došlo do zabune zbog toga, no većina nije imala problema s time.

146 skim jezikom2. Tipična mjesta u svim selima u kojima se upotrebljava hrvatski jezik su: kod kuće, crkva, krčma i škola. Jedan je ispitanik spomenuo i vatrogasni dom tj. ‘ognjobranski stan’. Također je više ispitanika reklo da se hrvatskim jezikom govori i na festivalima. Na pitanje na kojem jeziku pozdravljaju jedni druge, samo je jedan ispitanik rekao da se pozdravljaju isključivo na njemač- kom jeziku. Također je bio i jedan odgovor da se pozdravljaju isključivo na mađarskom jeziku u njegovu mjestu. Kod ostalih ispitanika ljude pozdravljaju na dva jezika, tj. uz hrvatski jezik koriste i njemački ili mađarski, a za jedno mjesto je ispitanik naveo čak sva tri jezika. Dakle, u slučaju gradišćanskih sela navedenih u anketi možemo govoriti o dvojezičnosti. Hrvatski se jezik aktivno koristi u svakodnevnim situacijama uz službeni jezik te države, njemački, mađarski ili slovački.

Jezik u obitelji

U drugom se dijelu ankete ispituje jezična situacija unutar ispitanikove obitelji. Postavljena pitanja su povezana s jezičnom upotrebom između ispitanika i roditelja, ispitanika i sestre ili brata, ako ih ima, te roditelja i njihovih roditelja. Zanimalo me, pojavi li se dvojezičnost unutar obitelji, govore li istim jezikom sve generacije u obitelji. Međutim, s druge sam strane ipak htio vidjeti dolazi li do dvojezičnosti u kasnijim životnim situacijama? Dva su ispitanika rekla da govore isključivo mađarskim jezikom kod kuće s roditeljima, a samo jedan njemačkim. Dakle, samo troje od svih ispitanika ne govori hrvatski kod kuće. Od njih troje samo je jedna ispitanica rekla da je materinski jezik roditelja hrvatski, i da roditelji govore hrvatskim jezikom sa svojim roditeljima, kao i ispitanica s bakom i djedom, ali međusobno i sa svojom djecom više ne govore na hrvatskome jeziku, nego samo na mađarskom. U slučaju te obitelji došlo je do promjene jezika između dviju generacija.

tablica 1: jezici u selu i obitelji

12 Kod kuće govore 12 Nehrvatskim Na više jezika

10 u selu se pozdravlja Isključivo hrvatskim 8

6 4 4 4 3 2 2 1 0 0 0 0 Isključivo Na više jezika Nehrvatskim hrvatskim

2 Devinsko Novo Selo je sad dio grada Bratislave, naravno pitanja se odnose samo na Devinsko Novo Selo, a ne na cijelu Bratislavu.

147 Na Tablici 1. vidimo odnose jezične uporabe cijeloga sela prema obiteljskim upotrebama hrvatskoga jezika. Vidimo da u selima u kojima se pozdravlja isključivo na hrvatskome nema obitelji u kojoj se ne govori hrvatski jezik. Dvadeset anketiranih je reklo da kod kuće govore isključivo hrvatskim jezikom. Od njih u dva slučaja roditelji međusobno govore i hrvatski i njemač- ki, znači kod njih je kod najmlađe generacije njemački jezik nestao. U osam obitelji postoji dvojezičnost, u šest od njih govore se mađarski i hrvatski jezik, u jednoj njemački i hrvatski, a u jednoj slovenski i hrvatski jezik. U ovom slu- čaju materinski jezik jednoga roditelja je hrvatski dok je drugoga slovenski. Istovremeno vidimo da češće dolazi do dvojezičnosti u obitelji koje žive na mađarskom dijelu Gradišća, nego u onima s austrijske strane. Od osam ispitanika iz dvojezičnih obitelji samo troje govori isključivo hrvatskim jezikom s bakom i djedom. Dvojezičnost kod sedam ispitanika javlja se i pri jezičnoj upotrebi sa sestrom ili bratom.

tablica 2: hrvatski i drugi jezici u obitelji

30 Samo hrvatski 24 Hrvatski +1 25 Nehrvatski 20 20 15 15

10 8 7 6 4 5 3 3

0 1. generacija 2. generacija 3. generacija

Na Tablici 2. vidimo koliko se jezika koristi u obitelji u različitim generacijama, govorilo se isključivo hrvatskim jezikom ili uz hrvatski jezik također nekim drugim, odnosno u koliko obitelji nisu koristili hrvatski jezik. Prva generacija označuje jezičnu upotrebu između roditelja i njihovih roditelja (31 odgovor), druga generacija između ispitanika i roditelja (31), a treća generacija između ispitanika i braće (28). Vidimo da se smanjio broj obitelji u kojima se govori isključivo hrvatskim jezikom, a povećao se broj obitelji u kojima se ne koristi hrvatski jezik. Kod gotovo svih ispitanika su obiteljski blagdani održani na hrvatskome jeziku. Samo u dvije obitelji nisu na hrvatskom (mađarski ili njemački), odnosno u pet obitelji su blagdani održani dvojezično. Kako kaže jedan ispitanik, njemački se jezik pojavio kod njih za vrijeme blagdana jer novi partneri, tj. članovi obitelji ne znaju hrvatski. Također se većina ispitanika moli na hrvatskom, odnosno zna molitve na hrvatskom jeziku. Ta činjenica također potvrđuje ulogu crkve, odnosno vjerskoga života u očuvanju hrvatskoga jezika. Kako kaže ispitanica iz Slovačke, iako je misa na slovačkom, oni ipak uče pjesme na hrvatskome jeziku: ‘na žalost u našem selu se hrvatski nije koristil u crkvi zadnjih 150 godina, te je vjerski žitak poviezan sa slovačkim. Na Božić si ali

148 jačimo naše hrvatske pjesme. Jednu hrvatsku dičinju molitvu imam: Andjelak muoj čuvar muoj, hodi s manu na pokuoj, tr me čuvaj saku nuotj da si tielo odpočine a dušica nezagine tako dalje.’

Jezik u školi

U trećem dijelu ankete su postavljena pitanja povezana s hrvatskim jezikom u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj nastavi. Pojavljuje li se hrvatski jezik u školi? Smatraju li roditelji važnim da dijete treba učiti hrvatski jezik u školi? Uči li se standardni hrvatski jezik u školi, odnosno koji se hrvatski idiom uči u školi? Međutim, s druge me strane zanimalo na kojem je jeziku ispitanik razgovarao sa svojim školskim prijateljima i kolegama tijekom školovanja? Od ispitanika koji dolaze s mađarske strane Gradišća (9), samo troje je imalo nastavu na više jezika, tako i na hrvatskom u osnovnoj školi, a ostali su imali nastavu (svi predmeti) na mađarskom jeziku. Ispitanica iz Devinskog Novog Sela imala je nastavu na slovačkom jeziku. S austrijske strane su samo četiri ispitanika rekla da je nastava bila na njemačkom jeziku, s time da je većina, njih četvero pohađala osnovnu školu u Beču. Ostali su imali dvoje- zičnu nastavu, kako je odgovorio ispitanik iz Uzlopa: ‘odvisilo je od učitelja ili učiteljice, hrvatski i njemački’. Većina onih koji su imali nastavu na hrvatskom jeziku, imali su to na gradišćanskohrvatskom, samo je njih četvero reklo da je radilo i standardni hrvatski jezik uz narodni.

tablica 3: nastavni jezik i razgovorni jezik u školi

12 s kolegama razgovara 12 11 Samo hrvatskim Hrvatskim + drugim jezikom

10 nastavni jezik škole Nehrvatskim 8

4 4 4

0 0 0 nehrvatski hrvatski i mađarski/njemački

Na Tablici 3. vidimo da je ukupno petnaest anketiranih razgovaralo isključivo na njemačkom, mađarskom ili na slovačkom jeziku s kolegama iz osnovne škole što je puno više od broj ispitanih koji su imali jednojezičnu nastavu. Izvan škole je trinaest ispitanika učilo hrvatski jezik na tečaju jezika koji je organizirala lokalna samouprava ili u Hrvatskoj. Što se srednje škole tiče, devetnaest ispitanika više nije imalo hrvatski jezik u srednjoj školi. Od onih koji su imali jednojezičnu (nehrvatsku) nastavu u osnovnoj školi, samo je jedan ispitanik išao dalje u srednju školu s hrvatskim

149 nastavnim jezikom. Samo je dvanaest ispitanika razgovaralo s kolegama iz srednje škole (i) na hrvatskom jeziku, čak tri i od onih koji nisu imali hrvatski jezik u školi. Deset ispitanika je reklo da su učili standardni hrvatski jezik u školi, a jedanaest gradišćanskohrvatski. Troje ispitanika je u anketi označilo i standardni i gradišćanskohrvatski jezik. Gotovo svi idu na hrvatske festivale u Gradišću, nekoliko njih je bilo u kampu u Hrvatskoj. Najpopularniji festival je Dan mladine koji je održan svake godine na drugoj lokaciji u Gradišću gdje nastupaju hrvatski glazbeni sastavi iz Gradišća kao i popularni izvođači iz Hrvatske.

Hrvatski jezik u današnjem životu

U zadnjem, dakle četvrtom dijelu ankete, proučava se upotreba hrvatskoga jezika u današnjem životu ispitanika. Ovaj dio je najvažniji i, naravno, naj- zanimljiviji dio ankete. Koji im je prvi jezik u današnjem životu, odnosno koji jezik koriste najviše? Zanimalo me dolazi li do dvojezičnosti, odnosno, koristi li ispitanik isti jezik u svojem današnjem životu koji je koristio kod kuće s roditeljima? S druge strane je također važno koristi li ispitanik uopće hrvatski jezik, ako da, u kojim situacijama? Koju ulogu ima hrvatski jezik u njegovu današnjem životu? Pitanje je jako važno, pogotovo ako ispitanik živi u Beču ili u bilo kojem gradu izvan Gradišća. Važna su pitanja koja se odnose na ispitanikov stav prema hrvatskome jeziku. Smatra li prednošću poznavanje hrvatskoga jezika? I ako da, koji mu je hrvatski jezik korisniji, narodni ili standardni hrvatski jezik? Zadnja pitanja se odnose na budućnost: hoće li svoju djecu naučiti hrvatski te kako vide budućnost hrvatskoga jezika u Gradišću? Ukupno dvadeset i tri ispitanika govore hrvatski jezik u današnjem životu. Sedmero je ispitanika u djetinjstvu, kod kuće, govorilo hrvatskim jezikom, a u današnjem ga životu više ne koriste. Samo polovica njih živi u Beču, ostali su i dalje u Gradišću. Osim njih sedmero, svi su ostali ispitanici dvojezični. De- setero ispitanika je stavilo hrvatski jezik na prvo mjesto, dakle hrvatski jezik

tablica 4: hrvatski jezik u današnjem životu u odnosu upotrebljavaju u današnjem životu 16 15 Samo hrvatski 14 Hrvatski +1 Nehrvatski 12 kod ku ć

8 e govore

6 5 4 4 3 3 2 0 0 0 0 0

nehrvatskim na više jezika samo hrvatskim

150 koriste najviše, a petero ispitanika stavilo je uz hrvatski i drugi jezik na prvo mjesto, ili njemački ili mađarski. Samo je jedan od ispitanika na prvo mjesto stavio sva tri jezika. U današnje vrijeme su se pojavili i novi jezici, engleski i španjolski, koje ispitanici koriste uglavnom na poslu. Mjesta i situacije u kojima se koristi hrvatski jezik u današnjem životu: na prvom mjestu je gotovo kod svih ispitanika upotreba u obitelji te među prijateljima i u crkvi. Važna su različita kulturna te folklorna društva odnosno festivali tzv. fešte, čak i u sportu. Kako su rekli sami ispitanici: ‘brojim, ljubim, molim, psujem, pjevam u hrvatskom, folklor itd.’, ‘ ako moguće, u svakoj situaciji: kod sporta, u crikvi, u općinskom stanu, u gostionici, s prijateljima, ...’ Glazba i folklorni život imaju važnu ulogu u očuvanju hrvatskoga jezika i kulture. Svi anketirani slušaju hrvatsku glazbu. Većina sluša i gradišćanske glazbene sastave uz one iz Hrvatske, odnosno iz Bosne i Hercegovine. Najpo- pularniji su svakako tamburaški sastavi. Međutim, puno njih sluša i mlađe gradišćanske sastave, Pinkica, Ritam Cafe, Kacavida, Pax, Turbokrowodn, koji sviraju svoje pjesme, ali i strane hitove iz Hrvatske, odnosno iz bivše Jugoslavije. Iz Hrvatske su popularni bendovi Prljavo kazalište, Parni valjak, Oliver, Gibonni, Novi Fosili. Dobar dio spomenutih glazbenih sastava je više puta nastupao na festivalima mladih u Gradišću zbog čega su vjerojatno i popularni3. Ispitanici su uglavnom emocionalno povezani s hrvatskim jezikom. Na pitanje kako razmišljaju o hrvatskome jeziku, koju ulogu on ima u njihovom životu javljaju se, između ostalih, i ovi ogovori: ‘pošto mi je materinski jezik, potreban mi je za svakidašnji život’, ‘ emocionalno mi je najvažniji jezik’, ‘ gradi- šćanskohrvatski jezik je moj materinski jezik, jezik obitelje, najbližih prijateljev, emocijonalan jezik’, ‘ Jako se trudimo med prijatelji da obdržimo naš jezik, da se ne izgubi kod se je na žalost već u puno sela.’, ‘ dio svojega identiteta kao i slovenski i njemački’, ‘ Ja mislim da je to pitanje mojega srca, da mi je to nekaj osobno, u čemu dišem, gibljem se i ljubim.’, ‘ govorim hrvatski kad nek ide jer mi je materinski jezik i mi obdržanje ovoga jezika na srcu leži’. Samo je jedan od svih ispitanika imao negativno mišljenje: ‘Na žalost ne tako važnu’. Svi ispitanici smatraju prednošću poznavanje hrvatskoga jezika. Prije svega spominju ga u kontekstu ljetovanja u Hrvatskoj kao konkretnu situaciju u kojoj je poznavanje hrvatskoga jezika bila prednost kao i u traženju posla, svaki se jezik računa. Mnogo ispitanika smatra da poznavanje hrvatskoga jezika pomaže u razumijevanju ostalih slavenskih jezika te u učenju stranih jezika. Naravno, hrvatski je jezik važan u komunikaciji s gradišćanskim Hrvatima iz drugih država, odnosno s Hrvatima iz Hrvatske. Nekoliko odgovora: ‘U poslu ako ima ljude ki (već) ne govoru nimški jezik ali zato kakov slavski jezik. Itd.’, ‘ da, uz to da razumjem i sve ostale južnoslavenske jezike, mi je uvijek bilo lakše učiti nove jezike jer da odrasla dvojezično’, ‘ da, na svaki način! na odmoru (cijene su povoljnije) pri upoznavanju gradišćanskih hrvatov iz ugarske/slovačke’, ‘ da, na dilu razumim moje klijente iz rusije, hrvatske, bosnije itd. , na odmoru u hrvatskoj morem se pominat s domaći’. Svi su domaći rekli da je važno poznavati i standardni hrvatski jezik, a ne samo svoj gradišćanskohrvatski. Istaknuli su da je važno poznavati što više (slavenskih) jezika. Samo je jedan ispitanik rekao da mu nije važno poznavanje

3 Novi Fosili- 2012. Dan mladine u Trajštofu,, Prljavo kazalište- 2009. Dan mladine u Hrvatskom Jandrofu, 2013. Dan mladine u Bandolu, Gibonni- 2013. Hrvatski bal gradišćanskih Hrvata u Beču, Oliver Dragojević- 2012. Hrvatski bal gradišćanskih Hrvata u Beču

151 standardnoga hrvatskog jezika, suprotstavio je gradišćanskohrvatski jezik i standardni hrvatski jezik iz Hrvatske, ‘ne, jer ljubim moj gradiscanski jezik’. Međutim, kad je u pitanju usporedba gradišćanskohrvatskoga i standardnoga hrvatskog jezika, jedanaest ispitanika je reklo da je važno poznavati i gradišćanskohrvatski i standardni hrvatski jezik. Gradišćanskohrvatski povezuju uz obitelj, prijatelje, identitet, a standardni uz posao, obrazovanje, komunikaciju izvan Gradišća: ‘važno je standardni zbog znanja današnjeg hrvatskog jezika... a narodni zbog identiteta, povijesti i kulture...’, ‘ ne, obadvoje je važno - gradišćanskohrvatski za dušu i srce, a standardni za pamet’. Desetero je anketiranih reklo da je važnije poznavanje narodnoga jezika. Smatraju ga važnijim jer ima značajniju ulogu u njihovom identitetu, u očuvanju kulture te su više povezani s gradišćanskohrvatski jezikom kao materinskim jezikom: ‘Narodnog, zato što ga više koristim - standardni je ‘hobi‘’, … gradišćanskog zato što sam (ako uopće mogu to reći) gradišćanski Hrvat i se češće vidim sa svojim, standardnog koristim kad budem u Hr ili s balkancima.’ ‘Narodnog, jer naša mlada generacija ima odgovornost, da jezik ne umire.’. Svi ispitanici namjeravaju naučiti svoju djecu hrvatski jezik, to je svima važno. Najviše njih će odgajati svoju djecu na gradišćanskohrvatskome jeziku, ili zbog toga što taj idiom smatraju važnijim ili jer smatraju da djeca trebaju u školi naučiti standardni hrvatski jezik. Nekoliko ispitanih planira odgajati svoju djecu ‘miješano’, dakle i na standardnom i na narodnom jeziku: ‘…da, sigurno gh; standardni ćedu ionako naučiti u školi i na odmoru’ ‘Da hoćem. To je moj velik cilj’ ‘Govorit i odgojit ću ih na GH’ ‘Ako imam djecu, da (gradišćanskohrvatski, ar nisam sposobna da je učim standardni jezik, zato će biti odgovorna škola)’. Za budućnost gradišćanskohrvatskoga jezika i kulture je također važno hoće li današnja mlada generacija naučiti svoju djecu govoriti hrvatskim jezikom. ‘važno je da koristimo jezik, i važno je da dicami doma govoru hrvatski, i moramo vježbati jezik u situacijama’, ‘ na žalost mladina ne govori više tolko kolko su naši stari, i to ovisi samo o nami koji još govorimo da li ćemo naučiti naša djeca da dalje živi naš jezik i naša kultura’, ‘ mislim da smo mi generacija koja vrlo dobro priča hrvatski i da mi moramo oto i na nasu dicu daje dati da hrvatski jezik ne izumira’. Neki pesimistično gledaju na budućnost gradišćanskohrvatskoga jezika: ‘još maksimalno 30 godina i gotovo...’, ‘ mislim da ce izumrit za nekoliko desetljeća, ako se ništ ne minja’, ‘ Mislim, da za 2 generacije vec gh jezika nije, u obitelji se sve već pomina po nimšku’. Ipak, većina ispitanika optimističnije vidi situaciju, ili barem sve radi što je u njezinoj mogućnosti za hrvatsku kulturu i jezik u Gradišću. ‘Treba se boriti protiv asimilacije.’, ‘ Nadam se da će se još dugo čuvati hrvatski jezik’, ‘ optimistično - govorit ce se nadalje u čvrsti obitelji, i borit ćemo se nadalje’, ‘ Ufam se, da će naša mlada generacija naše kulturno dobro očuvat. Da li ćemo uspjeh imat će se vidit.’, ‘ nemam statistične broje u glavi ali mislim da se u zadnjih 10 godina opet više počelo pričati hrvatski jezik (u selu)’. Ispitanica kaže da je emocionalna povezanost važna i u ovom pitanju i da puno ovisi o tome: ‘Ojoj, mladi bi se morali u njega malo više zaljubit, sad je sve globalno se mješa pa se zabi odakle si i tko si, zato mislim da bi iako je situacija super: imaju škole, imaju bendove, imaju lovu, ali njim fali srce za to sve’.

Zaključak

Tijekom povijesti je crkva imala najveću i najvažniju ulogu u održavanju hrvatskoga jezika i identiteta u Gradišću. Međutim, u posljednje je vrijeme

152 djelovanje folklornih društava postala važna veza između ljudi i jezika. Vidimo da mladi glazbeni sastavi zabavne glazbe također preuzimaju veliku ulogu u očuvanju gradišćanskohrvatskoga jezika te podupiru upotrebu hrvatskoga jezika. Dovoljno su popularni da imaju značajan utjecaj na mladež. Omladin- ski festivali su i dalje omiljeni kod mladeži, što je također važno u očuvanju kulture i jezika. Međutim, najvažnija je svakako činjenica da su mladi, premda oni govore gradišćanskohrvatski jezik, emocionalno povezani s njime te da im je važna sudbina materinskoga jezika.

Summary

The present piece of work deals with the language use of the Croatian youth in Burgenland. The Burgenland Croats are one of the oldest Croatian minorities. The work gives a brief overview on the historical background of their migration and the place where the Croats live today in Burgenland. The work is based on my own research, designing a questionnaire exclusively for this research. The survey involved Burgenland Croats between age of 20 and 30. The research is focused on specific questions concerning the language use of the youth. What are the main roles of the Croatian language in the life of the youth? In which situations and at which places they use the Croatian language? Which Croatian do they speak: the standard or their own folk version of the language? What are the roles of the school, the church, the folklore and the music in the preservation of their language? And finally, which is might be the most important question: how they see the future of the Croatian language in Burgenland? Based on the survey results, we can draw the conclusion that church and the family play an important and traditional role in the preservation of the Burgenland Croatian language. Besides, recently young pop bands and music festivals - similarly to the folklore music - also meaningfully con- tribute to the cultivation of the Croatian language in Burgenland especially in the case of young population.

Keywords Burgenland Croatians, minority, identity

Literatura

Adamček, Josip, 1995. ‘Iseljavanje Hrvata u austrijsko-ugarski prostor u 16. stoljeću’. Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata. Zagreb: Nakladni zavod Globus: 13-31. Benčić, Nikola. 1998 ‘Gradišćanski Hrvati’. Hrvatski jezik. Opole: Uniwersytet Opolski, Insti- tut Filologii Polskiej: 249-263. ‘Demograifai adatok’ 17.4.2013. Népszámlálás 2011. (KSH) http://www.ksh.hu/nepszamlalas/ tablak_demografia pristup: 26.9.2013. ‘Dvojezična naobrazba’, Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću (HKD), http://www.hkd.at/ index.php/o-grad-hrvati/dvojezicna-naobrazba, pristup: 26.9.2013. ‘Magyarországi horvátok’ Emberi jogok http://emberijogok.kormany.hu/magyarorsza- gi-horvatok, pristup: 27.9.2013. ‘Hrvatska manjina u Republici Austriji’ Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske (DUHIH) http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatska-manjina-u-republici-austriji/3, pristup: 26.9.2013.

153 Jelić, Tomislav 1997. Gradišćanski Hrvati u Austriji : analiza hrvatskih naselja u Gradišću. Koprivnica: ‘Dr. Feletar’ Kolonovits, Dieter 2002. ‘Pravne i stvarne mogućnosti za obuhvatnu dvojezičnost u hrvatskim školama vrtićima kao i u kontaktima s tijelima državne uprave u Gradišću’ Manjinska prava gradišćanskih Hrvata u Republici Austriji Zagreb: Ministarstvo vanjskih poslova Repu- blike Hrvatske: 31-38.

‘Pregled o Gradišćanski Hrvati’ Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću (HKDa), http://www. hkd.at/index.php/o-grad-hrvati/pregled Ščukanec, Aleksandra 2011. Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika Ščukanec, Aleksandra 2011a. ‘Jezične biografije gradišćanskih Hrvata’ Hrvatski iseljenički zbornik 2012. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, 71-89.

154 JELENA MARIĆEVIĆ [email protected]

Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu (Srbija)

Znanstveno područje Interdisciplinarno

Kino čitanje signalističke šatro proze

Nacrtak

‘Razmišljajte o signalizmu’, stoji na pečatima, razglednicama, knjigama si- gnalističkog umetnika Miroljuba Todorovića. Razmišljanje podrazumeva konstantan i duži mentalni proces, koji najposle može dosvesti i do nekih značajnih uvida. O vizuelnoj poeziji i šatro prozi drugačije se i ne može govoriti, sem gledanjem, slušanjem i razmišljanjem. S tim u vezi dolazimo do toga da se čula vida i sluha u kombinaciji sa razmišljanjem aktiviraju i pri gledanju filmova, pa smo tako i smestili Šatro priče i roman Boli me blajbinger Miroljuba Todorovića u kontekst filmovaMlad i svež kao ruža (1971), Jovana Jovanovića i Dečko koji obećava (1981), Miše Radivojevića. Skupa uzev, radi se o umetničkoj signalizaciji usmerenoj na potrašačko društvo, na čoveka u tom društvu kome preti opasnost od pretvaranja u mašinu i mladim muškim individuama (tzv. ‘fenomenu dečaka’) koje se bune protiv takvog poretka.

Ključne reči ‘Crni talas’, ‘fenomen dečaka’, film, Jovan Jovanović, Miroljub Todorović, Miša Radivojević, potrošačko društvo, šatro proza.

Avangardni i neoavangardni pokreti i glasila koja su obeležila njihove umet- ničke doprinose bili su uglavnom kratkog veka. Signalizam je srpski (jugoslo- venski) neoavangardni stvaralački pokret, koji može da se podiči kontinuira- nim opstojavanjem i stvaralačkom delatnošću i kod nas1 i u svetu. Do naziva (termina) signalizam, osnivač i teoretičar ovog pokreta, Miroljub Todorović, došao je 1968. godine, radeći na drugom manifestu: MANIFEST SIGNALIZMA (REGULAE POESIS), izvodeći ga iz latinske reči signum – znak (Todorović: 2012, 46). Pridruživši se signalizmu, Jaroslav Supek izneo je svoje viđenje pojma signalizam, razlikujući ga od znaka: ‘Signal, ne ‘znak’. ‘Znak’ je pasivniji u odnosu na konstantno od / davanje sebe i okoline (...) davanje na znanje nekom (ostalima) da postojiš ti, odnosno JA. Znak je manje obuhvatan pojam. Ako se odnosi na čoveka, on je jednovremen, kratkotrajan (‘Dao mi je znak da mogu...’), naspram signala koji je konstantniji i duži (‘Signalizirao mi je...’) (...) Signal u sebi sadrži znak, a može biti i čovek i univerzum’ (Todorović: 2012, 63).

1 Mada, ‘sredinom sedamdesetih godina naša tradicionalistička kritika, uglavnom, ćutanjem ignoriše signalizam’ (Todorović: 2012, 65).

155 No, zbog čega nam je potreban ovakav uvod? Na šta želimo da signalizujemo? Kako signalistička umetnost računa sa stvarnošću i kako je bliska životu (up. Todorović: 2012, 35), pokušaćemo da na primerima Todorovićevih Šatro priča (Todorović: 2007) i šatro romana Boli me blajbinger (Todorović: 2009) u 150 žvaka i 50 slika, ukažemo i na filmsku stvarnost, na koju u izvesnom smislu mogu signalizirati ova dela. Lajtmotivski se u slikama, ili vizuelnim pesmama Miroljuba Todorovića provlači motiv oka / očiju. Njegove knjige, inače, ostvaruju sa čitaocem vizuelno-verbalnu komunikaciju, baš kao što i filmovi komuniciraju sa publikom. Zanimljivo je da motiv oka / očiju2 koji se javlja u različitim vidovima Todoro- vićevih vizuelnih ostvarenja, može imati dodirnih tačaka sa poetikom kino-oka, iz futurističkog filmaČovek sa kamerom, Dziga Vertova iz 1929. godine, a koja ostvaruje novu viziju urbanog sveta pomoću optičkih i montažnih trikova (Jovanović: 2008, 13). Slike (vizuelne pesme) o kojima razmišljamo, konkretno, čitanjem Šatro priča i romana Boli me blajbinger, korespondiraju sa tekstom i vizuelno se uklapaju u celinu kojoj pripadaju, iako se mogu naći i u nekim drugim delima, ali u kombinaciji sa drugačijim tekstom. Ovako posmatrano, one figuriraju kao montažni trikovi, koji imaju dovoljan semantički potencijal da se prilagode svakom novom kontekstu u koji ih umetnik postavi. Šatro proza nastavlja se na tradiciju šatro poezije koju neguje Miro- ljub Todorović. Šatrovački govor predstavlja vid bunta prema standardnom govoru. I narator i likovi Šatro priča i romana Boli me blajbinger, svojevrsni su buntovnici, čija se delatnost uglavnom svodi na zadovoljenje svih vidova telesnih potreba, a čiji se razgovori imenuju ‘žvakama’. U filmovima sa kojima bismo mogli porediti prozu Miroljuba Todorovića - Mlad i zdrav kao ruža (1971) Jovana Jovanovića i Dečko koji obećava (1981) Miloša Radivojevića, protagonisti - Stevan Nikolić Stiv (Dragan Nikolić) i Slobodan Milošević (Aleksandar Berček), oličenje su pobune protiv društva i porodice, koji sputavaju pojedinca da ostvari slobodnu volju, pa tako razvije sopstvene talente i potencijale. Vidovi njihove pobune ostvareni su u slobodnom govoru sa primesama šatrovačkog, kriminalnim radnjama, te seksualnim eksperimentima. Kakvo je to društvo, a samim tim i ljudi protiv koga se mlada individua buni? Da li i pomenuti filmovi i Todorovićeva šatro proza, ali i poezija3 za pozadinu svojih umetničkih ostvarenja uzimaju isti društveni milje? ‘Svet o kojem je reč jeste, bez ostatka, građanski svet. Zato su, bez obzira što (ge- neralno uzevši) opisuju stradanja mladog čoveka u komunističkom režimu (ili ‘socijalističkom društvu’), Radivojevićevi filmovi bespoštedna kritika gra- đanskog kao planetarne kategorije etičkog i psihičkog rastakanja, koja sebe neprekidno reflektuje u vremenu’ (Tirnanić: 2006, 117). Kako kod Radivojevića, i u Jovanovićevom filmuMlad i zdrav kao ruža, uz koji bismo pomenuli i film Izrazito ja (1969), tako i u šatro prozi, mladi buntovnik je u sukobu sa zakonom, policijom, pa tako i vladajućim režimom i društvenim poretkom. Roman Boli me blajbinger, završava se odlaskom naratora u zatvor: ‘Nabaci konce, - dre-

2 Uz odeljak ‘Tipus je bio mutan’ iz romana Boli me blajbinger, stoji slika na kojoj hoda mala crna silueta čoveka, iza koga je veliki ekran sa glavom muškarca koji nosi tamne naočare; kome su, dakle, oči skrivene, ali on vidi sve druge, konkretno - crnu siluetu koja hoda. Čovek sa tamnim naočarima može nas asocirati na Velikog Brata iz romana 1984. Džordža Orvela, po kojem je, inače, snimljen i istoimeni film. 3 Šatro poeziju Miroljub Todorović pisao je sedamdestih godina, u vreme kada su snimanja filmskih ostvarenja tzv. ‘crnog talasa’ u jeku.

156 knu krakati, nabildovan murkan vadeći gvožđe – najzad si dolijao, vodimo te u dragstor’. Dečko koji obećava, Slobodan Milošević, u ‘dragstoru’ je prošao najbezbolnije – otpremljen je kući posle razgovora sa inspektorom, dok je Stiv agresivno ispitivan i pretučen. Dečko koji obećava je za Bogdana Tirnanića značajan filmski doprinos istraživanju ‘fenomena ‘deč(a)ka’’, koji su bili ‘otelotvorenje jedne predstave, slika jedne tehnologije’ (...) prvi kadar Dečka koji obećava, ‘kadar bez glave’ jeste close-up jedne mašine, kasetofona; junak se pojavljuje tek kasnije kao ‘proizvod’. Otuda je pobunjeni Slobodan samo ‘utvara bez stvarnosti’, dečak koji neće dorasti do čoveka (...) Dečaci su, jasno, proizvod tehnologija, oni nisu ličnosti, već samo lik u ogledalu. Ogledalo je bazični činilac čitave ove feno- menologije. Ogledalo samo odslikava istinu, ogledalo je privid, refleks, senka stvarnosti. Svet ličnosti je iza ogledala’ (Tirnanić: 2006, 178-179). Momenti posmatranja u ogledalu nisu retki ni u filmuMlad i zdrav kao ruža, no više u svetlu egocentričnog samopotvrđivanja i samodopadljivosti. Posebno je, međutim, značajno kako je svoj odnos prema ovoj problema- tici umetnički uobličio Miroljub Todorović, inkorporirajući vizuelne pesme sa elementom ogledala u svoje priče i roman. Na način Stevana Nikolića, u ogledalu se posmatra i ‘šlager riba’ iz ‘Vode iz baljoza’, ali i ‘cakan kulov’ iz istoimenog poglavlja. U ovom kontekstu važna nam je i vizuelna pesma uz poglavlje pod nazivom ‘Ko u izlogu’, koja nam u kombinaciji sa tekstom, su- geriše ne samo odraz i ogledanje u staklu izloga raznih ‘dobrih bataka, velikih sifona i masnih guzova’, već i njihovo odistinsko postojanje u izlogu, s obzirom na to da se ‘kamenjarke’ i ‘travestiti’ nude kao sveže meso u izlogu nekakve mesare. Sugestivno korespondentna je i vizuelna pesma uz odeljak ‘Odlepio’, koja nam prikazuje odraz čoveka u ogledalu koje izdužuje njegov lik. Čini se da se ljudska glava čoveka koji je ‘odlepio’ (poludeo), u odrazu zaista, i bukvalno odlepljuje, kao da je deo od temena do sredine nosa prilepljen za ostatak glave. Na ovaj način mogućno je govoriti o vizuelizaciji metaforičnog jezika, kakav je u ovom slučaju šatrovački (na primeru reči ‘odlepio’). Kraj romana tekstualno je odlazak naratora u ‘dragstor’, a, najposle, jeste slika čoveka u nekakvom mnoštvu ogledala. Možda nas ova slika može uputiti na trag poništavanja individualnosti kroz kloniranje odraza u ogledalima. Individua više nije niko, jer sve ono što je okružuje samo je odraz depersonalizovanog i derealizovanog ‘sopstva’ u kome se ne prepoznaje. U filmovima Miloša Radivojevića seks je, kao ‘mučna, ponižavajuća delatnost element poništavanja, kome sve drugo teži. Zato poslednji kadar filma Kvar [1978] glavnog junaka slika bez glave – ovaj svet je prazni pejzaž. Valja znati da film Dečko koji obećava počinje na isti način, kadrom bez glave’ (Tirnanić: 2006, 178). No, otkuda ovakav pogled na čoveka? Možda odgovor treba tražiti u ‘tehnologiji koja od ličnosti proizvodi prikaze’ (Tirnanić: 2006, 178), i ne samo prikaze, već ih pretvara u svojevrsne ‘mašine’. Film Miloša Radivojevića prob- lematizovao je pretvaranje čoveka u mašinu4 kroz motiv kasetofona u prvom kadru, dok se kod Jovana Jovanovića i Miroljuba Todorovića može govoriti o pretvaranju čoveka u automobil. U filmskom ostvarenju Mlad i zdrav kao ruža, Stevan Nikolić se, ipak, ne pretvara u mašinu, budući da ima obrise snažne individue, koja se u ogledalu isključivo samopotvrđuje. Za njega su žene –

4 Pretvaranje čoveka u mašinu bilo je predmet razmišljanja još od 18. veka. Setimo se na primer Lemetrove knjige Čovek mašina.

157 automobili koji mu služe za ‘vozanje’, što se direktno može potvrditi sledećom njegovom izjavom: ‘Sa ženama treba kao sa kolima – grubo i nežno, a onda joj kažeš – Mrš, kurvo, ja sam tvoj Bog!’, ali i u trenucima kada komentarišući žensko telo pominje dobru karoseriju. Šatro priče i Boli me blajbinger, efektni su primeri, kako se šatrovačkom leksikom može stvoriti utisak da smo u svetu ljudi-mašina, koji: misle čontom, čuju blatobranima, govore kljunom, vide farovima i trepću žmigavcima, čije su zadnjice auspusi, a muški polni organi – akumulatori. Ljudi su, dakle, kod Todorovića – automobili, bili oni muškarci ili žene, za razliku od filmaMlad i svež kao ruža. O pretvaranju ljudi u mašine, signalizuju nam i vizuelne pesme, kao što je ona sa korica Šatro priča – iza pocepane fotografije (privida, odraza foto-aparata) neke žene, uokvirene bradom, zulufima i kosom (tipičnim za izgled muškarca) u vidu isečaka iz novina, pomalja se robot. U Blajbingeru, uz poglavlje ‘Ide mi na ganglije’, je i slika računara, iz čijeg monitora viri ljudska ruka koja tipka po tastaturi. Čovek je poistovećen sa mašinom, a radi za mašinom, što bi moglo da signalizuje kako radi na sebi, a tako i sam sebi ‘ide na ganglije’. Na gradove mašina u kojima živimo signalizuju i slika saobraćajnog ko- lapsa u obliku fabričkog dimnjaka uz ‘Bezvezno fanđosanje’ u Blajbingeru, ali i posebno važna slika uz šatro priču ‘Furam iz Begiša’, koja je u obliku ručnog sata (signal za vreme u kome živimo), a predstavlja panoramu jednog grada sa fotografijom zmije raščepljenih čeljusti. Na pitanje zašto je slika grada baš takva, jedan od odgovora možemo pronaći u poglavlju ‘Mit megalopolisa’ iz knjige Grad u istoriji, Luisa Mamforda: ‘Ekspanzivna privreda, usmerena isključivo na sticanje profita, a ne na zadovoljavanje životnih potreba, nužno stvara novu sliku grada: sliku jednog ogromnog ždrela koje, pod pritiskom stalne propagande i reklame, guta plodove sve jače industrijske i poljoprivredne proizvodnje (...) Tako ta privreda proizvodi svu silu automobila i frižidera, ali nema nikakvog stimulansa da proizvodi trajna umetnička dela, lepe vrtove ili čisto, nepotrošačko slobodno vreme’ (Mamford: 2006, 580-581). Slika ‘ogromnog ždrela’, sa kojim Mamford poredi grad, prisutna je u vizuri Miroljuba Todorovića u vidu zmije raščepljenih čeljusti. Grad je, dakle, zmijsko ždrelo.5 Ovo zapažanje dobija na značaju, kada se postavi u odnos sa slikom uz poglavlje ‘Mnoge jajare zamajavaju narod’, a sa korica romana Boli me blajbinger, koja predstavlja čoveka sa isplaženim zmijskim jezikom. Znači li to da u gradu, velikom zmijskom ždrelu, ljudi govore jezikom zmija? Ako je tako, možda to znači da pričaju nemuštim jezikom, možda da znaju samo da sikću, pa se prava komunikacija ne može zbog takvog šuma ni ostvariti. Znači li to da je šatro proza Miroljuba Todorovića signal i za međuljudsko otuđenje i nesporazum, ako ljudi već nisu više humana bića, već mašine? Zbog toga, verovatno, ljudi iz Šatro priča i Blajbingera, ne razmenjuju osećanja i duhovne vrednosti već razmenjuju novac6 kao jedinu vrednost i vode isprazne, šatro razgovore. U potrošačkom društvu i reči su potrošne i posle njih malo toga ostaje. Ne slučajno, u šatro prozi, priča ima sledeće sinonime: žvaka i ispljuvak. Kako se

5 Pesnik Novica Tadić u pesničkoj knjizi Ždrelo (1981), grad vidi na sličan način. To možemo potvrditi pesmom pod nazivom ‘Prizivanje noći’, koja počinje ovako: ‘U Gradu u velikom vražjem Ždrelu’. 6 Kao primer, naveli bismo sledeću sliku uz ‘Vaške s kamatom’ iz Blajbingera – globus, svet, koji ili se vrti oko para ili se ništa ljudsko ne vidi od novčanica.

158 žvakaća guma žvaće, tek da bi se žvakala, tj. ne guta se, nema vrednost (kakvu ima hrana), tako i čitaoci, uslovno rečeno, treba da prožvaću Todorovićeve ‘žvake’ i ‘ispljunu’ ih na kraju. U svemu tome, treba, međutim, računati sa još jednim aspektom. Radi se, naime, o vrednosti ‘ispljuvaka’. Vrednost žvaka zavisi od toga koliko je čitalac dugo žvakao i koliko je šećera (vrednosti) pro- gutao od te ‘žvake’. I ovaj se rad, u tom smislu, može nazvati ‘ispljuvkom’ svih žvaka, što iz romana Boli me blajbinger, to i iz Šatro priča. Stoga je vrednost šatro proze na zavidnom nivou, s obzirom na to da ‘šatro žvake’ Miroljuba Todorovića nisu potrošne, već uvek spremne za ponovna žvakanja. Načinjene su da traju, da budu, kako je Jaroslav Supek rekao, signal - konstantniji i duži od znaka, i to takav da mu nema kraja. U nešto drugačijem smislu, filmMlad i zdrav kao ruža nema kraja, na šta signalizuje Stivova rečenica: ‘Ja sam vaša [gangsterska] budućnost! Čao!’ i naznaka: NO END, NO HAPPYEND. Dečko koji obećava, najposle, razbija glavom ogledalo, što je svojevrstan signal da živimo u apokaliptičnom vremenu, kako kaže Aleksandar Petrović (Tirnanić: 2006, 179).

Abstract

‘Think about the signalism’, it can be found on seals, postcards, books of sig- nalist artist Miroljub Todorović. Thinking means constant and long mental process, which can lead even to some important insights at last. There is no other way to talk about visual poetry and slang (make-believe) prose than to watch, listen and think. In this respect, we came to the conclusion that the senses of sight and hearing in combination with thinking are activated when we are watching movies, so, that way, we placed Šatro priče (Slang stories) and the novel Boli me blajbinger (Blajbinger hurts) by Miroljub Todorović into the context of movies Mlad i svež kao ruža (Young and fresh like a rose) (1971) by Jovan Jovanović and Dečko koji obećava (The guy who promises) (1981) by Miša Radivojević. Generally speaking, it is the artistic signalization aimed at consumer society, at the man in that society who is threatened by the danger of becoming machine. It also tells about young male individuals (so called ‘the boy phenomena’) who are fighting against such order.

Keywords consumer society, film, Jovan Jovanović, Miroljub Todorović, Miša Radivojević, slang prose, ‘The black wave’, ‘the boy phenomena’

Popis literature

Jovanović, Jovan. 2008. Uvod u filmsku umetnost (Uvod v filmsko mišljenje).Ljubljana: Umco. Mamford, Luis. 2006. Grad u istoriji. // Prev. Vladimir Ivir. Novi Beograd: Book i Marso. Tadić, Novica. 1981. Ždrelo (pesnička zbirka). Beograd: Prosveta. Tirnanić, Bogdan. 2006. Crni talas. Beograd: Filmski centar. Todorović, Miroljub. 1998. Električna stolica (šatrovačka poezija). Beograd: Prosveta. Todorović, Miroljub. 2007. Šatro priče. Beograd: SKZ. Todorović, Miroljub. 2009. Boli me blajbinger (šatro roman). Beograd: Prosveta. Todorović, Miroljub. 2012. Vreme neoavangarde. Beograd: Altera.

159

ELVIRA MEZIT [email protected]

Fakultet humanističkih nauka, Univerzitet ‘Džemal Bijedić’ u Mostaru (Bosna i Hercegovina)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Fantastički diskurs u Talhama ili Šedrvanskom vrtu Irfana Horozovića

Sažetak

Polazna hipoteza rada jeste postojanje fantastičnih elemenata, kao i motiva, tema i postupaka gradnje priče karakterističnih za fantastiku u Talhama ili Šedvanskom vrtu Irfana Horozovića. Svijet Talhi, zbirke pripovijedaka ili labavog romana kako ih kritika često određuje, pojavljuje se kao subverzivan i alternativan u odnosu na zbilju, ali i u odnosu na fikcionalni diskurs, bu- dući da koristi narativne obrasce kojima iznevjerava fikcionalne parametre, hronotopsku određenost radnje i kauzalnost događaja. Radnja je prostorno smještena u heterokozme i zone, fikcionalne tvorbene prostore koji se pojavljuju u susjedstvu poznatih gradova, ali i kao sasvim zasebni teritoriji čije je postojanje upitno. Jedan od ciljeva rada jeste pokazati postojanje subverzivnog i alternativnog modela fantastike u Talhama. U tu svrhu rad će propitati odnos fantastike prema fikcionalnom diskursu, mimetičkim konvencijama, kategorijama vremena, prostora, kauzalnosti i sličnosti. Idući zadatak će se odnositi na istraži- vanje pojavljivanja tema fantastične književnosti. Također, rad će se fokusirati i na raznovrsne metatekstualne postupke, te intertekstualne signale koji se pojavljuju u Talhama što korelira s postmodernističkom poetikom sklapanja narcisoidno usmjerenih tekstova u fragmentiranu sliku. Pri tome, pokazat će se da su Talhe ili Šedrvanski vrt proza u kojoj se pojavljuje preoblikovanje kategorija vremena i prostora, brisanje granica između subjekta i objekta, postojanje preobraženih, umnoženih likova i neobičnih događaja koji ne stoje u odnosu kauzalnosti nego pandeterminizma.

Ključne riječi fantastika, fikcija, heterokozmi, hronotop, zone

Objavljena u prvoj fazi autorovog rada, onoj često označavanoj kao zagrebač- koj, zbirka pripovijedaka Talhe ili Šedrvanski vrt Irfana Horozovića, interpo- liranjem raznovrsnih narativnih konstrukcija i oneobičenim modeliranjem fikcionalnih svjetova, neprijeporno pripada onoj vrsti književnosti koja je u književnoj kritici i povijesnoknjiževnim tekstovima određivana kao fantastič- na ili ‘borgesovska’. U teorijskim promišljanjima fantastike često je dolazilo

161 do prijepora što bi to bilo karakteristično za njeno određenje i po čemu se fantastički tekstovi mogu izdvojiti u grupu srodnih, pa se u razmatranju fantastike polazilo od različitih kriterija. Odnos prema stvarnosti, pojavljivanje natprirodnih bića i događaja koji razbijaju naše uvriježene logičko-kauzalne veze između njih, ali i reakcije lika, odnosno čitatelja, često se pojavljuju kao konvencionalni elementi u promišljanju fantastičkih tekstova. Od začetnika proučavanja fantastike Tzvetana Todorova (1987), koji naglašava važnost neod- lučnosti u određivanju ‘fantastičkog’ do proučavanja fantastike koja u njoj vide subverzivni potencijal (Jackson, 1981) pogodan za razobličavanje mistificiranih konstrukcija normativnosti, reda i poretka, preko fantastičkog konstruiranja zasebnih alternativnih svjetova koji djeluju soteriološki ili pak eksplorativno (Lachmann, 2002) u odnosu na stvarnost, fantastika je prešla dug razvojni put. Zbirni označitelj fantastičkih praksi ipak je teško svediv na eskapističku ignoranciju stvarnosti, čak i onda kada konstruira autonomne heterokozme, što je jedna od najčešćih primjedbi u valoriziranju ovakvih tekstova. Narativni svijet Horozovićevih Talhi moguće je tumačiti kao svojevrstan alternativni univerzum koji se nalazi u susjedstvu poznatog svijeta. Kroz tekst je moguće jasno raspoznati povijesni okvir radnje, spominje se na primjer godina 1862, okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske, premda većina zapisa o Talhama skoro da počinje vremenski neodređeno, a u toku pripovijedanja ta se vremenska neodređenost još više naglašava. Pri lociranju prostora u kome je smještena radnja Talhi osjeća se bliskost dijegetičkog univerzuma autorovom zavičaju Banjoj Luci. Radnja Talhi odvija se u fikcionalnim tvorbenim prostorima koji funkcioniraju kao heterokozme i zone (McHale, 1987), pa se tako Baluk Abad nalazi u blizini Banja Luke, dok se postojanje ostalih gradova kao što su Teramet, Vakuf i Lij dovodi u pitanje. Međutim, sama hronotopska određenost radnje je višestruko zamagljena jer se kao mjesta insceniranja pojedinih epizoda iz života mnogobrojnih Talhi koriste strategije namjernog prikrivanja i to višestrukim destabiliziranjem naratorove instance pripovijedanja. Pavičić (2000) dodaje kako su heterokozmi i zone znakovi postmoderne fantastike jer se poigravaju ontologijskim dvojstvima. Bagrem Džafer Talha, pripovjedač i hroničar imaginarnog rodoslova porodice Talhe, priču sklapa od dijelova sjećanja, vlastitih i tuđih, ali i od pro- nađenih zapisa. Međutim njegove priče nisu vjerna rekonstrukcija zbiljskih događaja jer se u svim pričama iz života Talhi pojavljuju elementi neobjašnji- vog, magijskog ili demonskog. Pripovjedačeva pozicija je dodatno uzdrmana njegovom nepouzdanošću, mogućim ludilom i boravkom u Šedvranskom vrtu, svojevrsnoj ludnici u kojoj je skončala većina pripadnika porodice Talhe. Rodoslov Talha je uglavnom sačinjen od ljudi sa neobičnim afinitetima kao što su bavljenje alhemijom i umjetnošću, te su kao čudaci i neprilagođeni is- ključeni iz zajednice koja zazire od njih. Bagrem Džafer život provodi zatočen u knjižnici i to dovoljno dugo da više ne prepoznaje poznanike, a život mu se svodi na čitanje starih zapisa i prisjećanje na dane djetinjstva. Sjećanja koja iznosi su destabilizirana višestruko i to tako što narator nije siguran u ono što iznosi kao vlastito sjećanje objašnjavajući da se možda ipak radi o oniričkom iskustvu, ili pak objašnjenje pokušava pronaći u prividu, igri sjenki, mjesečini i na koncu u vlastitoj nemogućnosti da jasno percipira događaje iz pojedinih faza svoga života jer je u vremenu kad se to događalo bio mladić koji je noći provodio u alkoholiziranom stanju, uživajući u svim mogućim fatalnim izvo- rima zadovoljstva. Premda bi trebao napisati vjerni prikaz genealogije jedne

162 porodice i povijest grada Baluka Abada, iz Bagrem Džaferove perspektive moguće je povijest iščitati kao naraciju koja se temelji na reinterpretaciji pro- čitanog i doživljenog u čiju pouzdanost i vjerodostojnost ni sam pripovjedač nije siguran (‘…ko zna koliko vremena ispisujem povijest Baluk Abada, izgubio sam već davno pojam o vremenu i mijenama i nisam siguran da se ovo o čemu pišem možda uopće dogodilo’ Horozović, 2004:115) ili ju je u najboljem slučaju moguće tumačiti kao maglovitu opsjenu kako nam to sugerira hroničar maglar Dujso koji u ljetopisu Baluk Abada najviše piše o magli. Svi pripadnici porodice Talhe su čudaci, ljudi koji su zastranili u neke svoje intimne svjetove i projekcije stvarnosti, opsjednuti stvarima koje u njihovoj blizini poprimaju neobične moći djelovanja i u konačnici odlučuju o njihovom životu i smrti. Razlika između subjekta i objekta se potpuno gubi, te subjekt ustupa mjesto objektu u čudnovatoj igri života i smrti. U Latifovoj priči muzika će u potpunosti ovladati Benjaminovim životom te će na koncu i on sam preći u muziku. U priči o Sulejmanu lampa iz djetinjstava će postati predmet njegove manične potrage za davno izgubljenim. Smrt svakog od likova je nejasna i neobjašnjiva i prije djeluje kao izbavljenje iz košmarnog stanja nepodnošljivosti postojanja nego kao egzistencijalna determiniranost. Dvosmislenost ishoda, njegovo zamagljivanje i neodrediv učinak karakteri- stični su za većinu priča o Talhama. Primjerice Bagrem Džafer Talha u priči Hana skuplja figurice sfinge, međutim u jednom trenutku lice njegove drage postaje lice sfinge. Kolebanje između toga da li je Bagrem Džafer ubio Hanu ili je u trenutku sveopćeg ludila razbacao figurice po sobi ostaje i nakon što po njega dolaze policajci. Čudno i neobjašnjivo je, također i Almasino začeće i svi događaji koji se u njenom životu nižu nakon toga. Naime, Almasin čin začeća obavijen je velom misterije i zgražanjem okoline. Jakub Ibrahim Talha raznim tehnikama nagovještaja i kamuflaže pokušava umiriti Almasu pričom da je začela u nekom od turskih kupatila sa rimskim legionarom koji je na tom mjestu boravio stotinama godina ranije. Međutim, ono što je jednom izgovo- reno unutar dijegetičkog univerzuma Horozovićevih Talhi postaje stvarno. Sve ono što postoji u jeziku može postojati i u stvarnosti, možemo zaključiti iz Talhi. Pisana riječ, slikarstvo, muzika i umjetnost općenito, su u Talhama vrelo su za tvorbu neobičnih događaja i repetativno insceniranje umjetničkih kreacija u fikcionalnom svijetu. U pričiKalem i tinta Jusuf se odvaja od svijeta i opsesivno ispunjava gomile papira likom plesačice Suare. U jednom trenutku Suara postaje stvarnost, te se prolazeći kroz niz neobjašnjivih situacija pojavljuje kod Jusufa i to u istom onakvom obliku u kojem ju je slikao već godinama, jer na početku priče Jusuf je mladić, a na kraju starac. Međutim, nije samo umjetnost izvorište koje rekreira postojeći svijeta Talhi, slično je i sa snovima. Abel iz priče Kameni starac, slijepi starac prvo u snovima sanja konjanika, pa ga tek onda slika, da bi se on na kraju i pojavio. San na taj način postaje stvarniji od stvarnosti (Rister, 1980), jer omogućava da ono što je nemoguće postane dijelom zbiljskog iskustva. U vremenu kuge u Baluk Abadu strada većina Talha, međutim Ilmihar, lik iz pripovijetke Vudžud, uspijeva preživjeti. Pošto se bavi alhemijom ljudi ga osuđuju, jer su takve vrste eksperimentisanja smatrane nečim društveno neprihvatljivim. U vremenu sveopćeg haranja kuge, Ilmihar uspijeva pre- živjeti zahvaljujući lijeku protiv smrtnosti spravljenog u tajnoj labaratoriji. Ilmiharovo tijelo postaje poprište borbe s iskustvenim te se u percepciji drugih doživljava kao zazorna, gadljiva pojava koja dolazi iz drugog svijeta.

163 Nemogućnost smještanja u iskustveno polje Ilmiharove tjelesnosti i iznevje- ravanje biološkog determinizma rezultirat će posezanjem za metafizičkim dimenzijama objašnjenja Ilmihara kao ifrita i šejtana. Naime, Ilmihar svojim tjelesnim metamorfozama zbunjuje prisutne, uzurpira univerzalizacije te biva premješten u onaj kulturološki locus u kome je, prema mišljenju ljudi koji prisustvuju njegovom tjelesnim inhibicijama, takav preobražajni čin moguć. Njegov tijelo prolazi kroz razne transformativne procese preo- blikujući se uvijek iznova u neuništivu cjelinu, pa iako mu pod pritiskom razjarene gomile koja ga optužuje za vještičarenje kidaju glavu, Ilmihar preživljava a zatim i sam započinje proces rastvaranja i razdvajanja pojedinih dijelova tijela otkrivajući na taj način tajnu putovanja kroz vrijeme. Upravo u putovanju kroz vrijeme Ilmihara kao decentriranog subjekta, izvodi se vremensko-prostorni diskonituitet fabule jer je on istovremeno prisutan u mjestu gdje nije i odsutan u mjestu gdje jeste. Ta dihotomija odsutnosti/ prisutnosti nije izvedena na razini svijesti nego na razini samog tijela što perpetuira destruiranje naših imaginacija o uobičajenom i svakodnevnom i pokazuje subverzivni potencijal fantastike o kojemu je govorila Jackson (1981). U poglavlju pod nazivom ‘Elif’ Ilmihar iz jedne tačke postmatra svoje mrtvo tijelo kao i sve ostalo oko sebe. Ovakvu izvedbenu praksu moguće je dovesti u intertekstualnu vezu sa Borgesovim Alefom, paradoksalnim pozi- cioniranjem i posmatranjem svijeta iz one perspektive iz koje se najmanje vidi. Ilmihar kroz svoja životna lutanja odlazi iz jednog u drugo mjesto, a za svako je karakteristično da je ne-mjesto, prostor koji se ne može precizno locirati, a sama narativna uobličavanja takvih toponima bivaju potkopana raznovrsnim narativnim strategijama kojima se ne samo propituje ono što se pripovijeda nego se i potkopava, pa tako Ilmihar iz Baluk Abada odlazi u Teramet, grad ‘kojeg sad više nema i na čijem je mjestu danas grad kojeg isto tako nema’ (Horozović, 2004:127). Ilmihar u Terametu postaje knjižničar, te je njegova životna priča na nižem nivou narativizacije anticipacija Bagrem Džaferove priče o zatočenosti u knjižnici. Drugi lik koji u Talhama prolazi kroz složenu mrežu metamorfoza je Benjamin Talha. Pošto preobražaj lika ne mora biti izazvan moćima samog bića (Ajdačić, 2003), Benjamin je objekt preobražaja bez vlastite volje. Ukoli- ko je mitološka funkcija preobražaja bila posljedica nekog prekršaja (Donat, 1984), onda je Benjaminove transformacije moguće tumačiti kao kaznu za pretjerano uživanje u muzici koja ga obuzima u potpunosti i odvaja ga na taj način od ‘stvarnog’ svijeta. U Latifovoj priči, Benjamin je tek mladić koji je opsjednut sviranjem klavira, dok u Šestoj smrti Benjamina Talhe saznajemo da je bio slikar, te da se pojavljuje s vremena na vrijeme kao duh koji kruži Baluk Abadom. U Šestoj smrti Benjamina Talhe, priče o njegovom pojavljivanju i smrti su prikazane u svojevrsnoj polifoniji narativnih glasova od kojih svaki pokušava pronaći objašnjenje za neobičan događaj. Iz perspektive derviša Ba- luk Abad je oduvijek mjesto gdje se pojavljuju džini, mjesto koje je povilenilo i mjesto gdje se ‘Iblis svojim smrdljivim repom naslonio’(Horozović 2004:171). Baluk Abad kao grad potencijalnog alternativnog svijeta u odnosu na postojeći konkretizira se kroz iskaze mnogobrojnih Talhi kao prostor u kojemu je ono što je nerealno moguće. Konstruirajući vlastite tvorbene prostore u kojima se odvijaju paralelni svjetovi nalik našemu, ali sa vlastitim pravilima pojavnosti događaja koji iznevjeravaju kartezijansku tradiciju i uobičajena načela kauzalnosti, sličnosti i primjerenosti.

164 Inkorporiranje intertekstualnih aluzija i raznovrsnih metatekstualnih signala u kojima narativna instanca kroz direktno obraćanje čitatelju i au- topoetičke komentare eksplicira vlastite autorske dvojbe i stavove podriva primarno dijegetički univerzum pripovijedanja. Paradigmatična je za takvu tvrdnju pripovijetka Priča o bagdadskoj ribi u kojoj se kao glavni lik pojavljuje Aladin Talha, međutim okvir pripovijetke sliči na pripovijedanje iz 1001 noći: ‘A kada nastupi šesto šezdeset i šesta noć, ona reče’ (Horozović 2004:147), dok sama pripovijetka završava Šeherzadinim zaključkom da je tu priču bolje ne ispričati caru. U pričama se vrlo često komentira vlastito pisanje, njegovi propusti i teškoće s kojima se autor susreće pri gradnji priče:

Evo priče koja ni samom meni nije jasna. Zapisujem li je baš zato, možda, što mogu vjerodostojnije. U njoj se govori o životu i smrti jednog od posljednjih Talha. Pratio sam, koliko mogoh, njihove historije i sudbine i podjednako je bilo teško ustanoviti im porijeklo kao i kraj. Srednjem razdoblju ovog čudnog, gotovo fantastičnog, rodoslova nekako sam uspio povezati konce... (Horozović, 2004: 85)

Na više mjesta u Talhama narator ulazi u direktnu komunikaciju sa čitateljem pravdajući se za ograničenost svojih spoznaja i mogućnost lošeg zaključi- vanje. Međutim, kroz simboličke analogije demonstrira se svjesna pozicija ograničenog znanja, apsurdnost evociranog sjećanja punog praznina bez želje za uopćavanjem jer je ono što se prezentira kao košmar nije moguće ispripovijedati u logičko struktuiranu naraciju sa estetičkim zadovoljstvom nego u kriptično narativno tkanje nastalo pod mogućim ludilom hroničara i zapisivača priča o Talhama. Šedrvanski vrt kao mjesto iz kojega je teško pronaći izlaz, a u kojem istovremeno postoje sva neobjašnjiva svjetska čuda, Baluk Abad kao poprište zbivanja najneobičnijih događaja i ekscentrični likovi Talhi fikcionalizirani enigmatično iz rakursa Bagrema Džafera, ostavljaju dovoljno mjesta za čitateljevu neodlučnost o kojoj je govorio Todorov (1987). Kroz ka- ledioskopski fragmentiranu sliku intimnih povijesti međusobno povezanih načelima pandeterminizma moguće je prepoznati fantastične motive, teme i postupke gradnje priče, ali i njihove strategije prikrivanja s ciljem oneobi- čavanja kao autopetičkog imperativa.

Abstract

The initial hypothesis in this paper is the existence of fantastic elements and motives, themes and processes of building stories characteristic of fantastic in Talha or Shedrvan’s garden by Irfan Horozovic. World of Talha, collection of short stories or unfixed novel as they criticism is often determined, appears as a subversive and alternative in relation to reality, but also in relation to a fictional discourse, because it uses the narrative forms that betray the fictional parameters, chronotope determination of action and causality of events. The story is set in space as heterocosms and zones, fictional formative spaces that appear adjacent to the known cities as well as a completely separate territory whose existence is questionable. One of the purpose of this paper is to demonstrate the existence of subversive and alternative models of fantastic in Talha. To this end, work will

165 examine the relationship of fantastic to fictional discourse, mimetic conven- tions, categories of time, space, causality and the similarities. The next task will relate to research topics appear in fantastic literature. Also, work will focus on the various procedures metatextual and intertextual signals that appear in Talha which correlates with the postmodern poetics conclusion narcissistically oriented texts in fragmented picture. At the same time, it will show that Talha or Shedrvan’s garden is novel in which it appears reshaping categories of time and space, the erasing borders between subject and object, existence transformed and copies of characters and strange events that are not relative causality than pan-determinism.

Keywords chronotope, fantastic, fiction, heterocosms, zones

LITERATURA

Ajdačić, Dejan. ‘Tematologija fantastike u slovenskim književnostima’, u: Zbornik Matice srpske za slavistiku br.63, Novi Sad, 2003. Donat, Branimir. Fantastične figure, NIRO ‘Književne novine’, Beograd, 1984. Horozović, Irfan. Talhe ili Šedrvanski vrt, Sarajevo, Civitas, 2004. Jackson, Rosemary. Fantasy, The Literature of Subversion, Routledge, London-New York, 1981. Lachmann, Renatte.Phantasia/Memoria/Rhetorica , Matica hrvatska, Zagreb, 2002. McHale, Brian. Postmodernist Fiction, Methuen, London-New York, 1987. Pavičić, Jurica. Hrvatski fantastičari: Jedna književna generacija, Zavod za znanost o književ- nosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000. Rister, Višnja. ‘O fantastici i groteski Mihaila Bulgakova i hrvatskih prozaika 70-ih’, u: Guja u njedrima, Rijeka, 1980. Todorov, Cvetan. Uvod u fantastičnu književnost, Rad, Beograd, 1987.

166 ANA MIHALJEVIĆ JURICA POLANČEC [email protected] [email protected]

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Hrvatska)

Znanstveno područje Jezikoslovlje

Povratne konstrukcije u hrvatskoglagoljskome Životu Marije Magdalene sažetak

U radu se analiziraju povratne konstrukcije u dvama hrvatskoglagoljskim tekstovima o životu Marije Magdalene. Nađena su 92 primjera povratne konstrukcije u inačici iz Žgombićeva zbornika (CŽg) te 82 primjera u inačici iz Ivančićeva zbornika (CIvan). Većina se primjera u dvama tekstovima podudara. Analiza gramatičkih funkcija povratnih konstrukcija pokazala je relativno veliku zastupljenost povratne konstrukcije u pasivnoj funkciji. Nema primjera bezličnih konstrukcija. Osobito je zanimljiv primjer i mneĉe se vsi izgubleni (CŽg i CIvan), u kojemu uporaba povratnoga elementa slijedi pravilo o uporabi povratne zamjenice u latinskoj konstrukciji akuzativa s infinitivom (Gortan, Gorski i Pauš 2005: §458). Analiza leksičkih značenja povratnih konstrukcija (Geniušienė 1987, Kemmer 1993) pokazala je da u tekstu nema nijedan primjer glagola koji bi imao značenje koje ne postoji u suvremenome hrvatskom jeziku. Velik broj glagola postoji i u suvremenome hrvatskom, npr. molaše se (CŽg), čudi se (CŽg i CIvan), pokai se (CIvan). Manji broj glagola razlikuje se od suvremenih samo po prefiksu, npr. vmesti se ‘smjesti se’. Suvremeni ekvivalenti povratnih glagola kojih nema u suvremenome jeziku obično su također povratni, npr. pospešai se (CŽg i CIvan) ‘požuri se’, obrête se [b(ь)r(e)zь uzi] (CIvan) ‘nađe se [bez okova]’ itd. To je u skladu s opažanjem da hrvatsko crkvenoslavenski i suvremeni hrvatski dijele većinu leksičkih značenja povratnih konstrukcija. Među tim stabilnim značenjima ističu se tzv. autokauzativni glagoli, npr. približi se (CŽg i CIvan) te antikauzativni glagoli, npr. dvizati se (CŽg) (o moru) ‘dizati se’.

Ključne riječi povratni glagoli, pasiv, hrvatsko crkvenoslavenski, sintaksa

Uvod

U ovome će se radu obraditi povratne konstrukcije u hrvatskoglagoljskome Životu Marije Magdalene. Analiza će se temeljiti na suvremenim spoznajama o povratnim glagolima i na njihovim suvremenim opisima. Cilj je rada pokazati preliminarno i samo djelomično koje vrste povratnih konstrukcija postoje u

167 hrvatsko crkvenoslavenskim tekstovima. Cilj je i dati kratku usporedbu sa suvremenim hrvatskim jezikom. Ovaj je rad također pokušaj razrade meto- dologije analize povratnih konstrukcija u hrvatsko crkvenoslavenskim tekstovima te će rad i njegova metodologija poslužiti u daljnjoj analizi povratnih konstrukcija na većemu korpusu kako bi se dobila potpunija slika o povratnim konstrukcijama u takvim tekstovima. Ovakve su analize također važan prilog slabo istraženomu području dijakronijskoga razvitka povratnih konstrukcija u slavenskim jezicima.

Korpus

Korpus koji se analizira u ovome radu sastavljen je od dvaju sačuvanih hrvatsko crkvenoslavenskih1 prijepisa prijevoda latinskoga teksta De sancta Maria Magdalena. Život Marije Magdalene hagiografski je tekst koji donosi legende o čudesima sv. Marije Magdalene sačuvan u dvama hrvatskoglagoljskim zbornicima, Ivančićevu zborniku (CIvan) s kraja 14. ili početka 15. stoljeća (v. Kosić 2010) i Žgombićevu (CŽg) iz 16. stoljeća2. Oba teksta nastala su prijepisom iz istoga izgubljenog izvornog prijevoda nastaloga vjerojatno krajem 13. stoljeća, međutim svaki od autora prilagođava tekst svojemu podneblju te ga mijenja uglavnom na leksičkoj razini, ali i fonološki, morfološki i sintaktički osuvre- menjuje i prilagođuje normama hrvatskoga crkvenoslavenskoga (o jezičnim značajkama obaju tekstova v. Mihaljević 2012.). Legenda o životu Marije Mag- dalene izvorno je sačuvana u latinskome djelu Legenda aurea autora Jakoba de Voragine koje se datira oko 1260. godine. Riječ je o najvećoj srednjovjekovnoj uspješnici i o knjizi koja je najprevođenija knjiga u srednjemu vijeku nakon Biblije. Hrvatskoglagoljski tekstovi o životu i čudesima Marije Magdalene sa- držajno, ali i gramatički, vjerno prate latinski izvornik uz manja odstupanja. S obzirom na to da je leksik razina koja se najlakše i najbrže mijenja (usp. Marti 1994: 24), ali i ona na kojoj si prepisivači dopuštaju najviše slobode, ne čudi da su najveće razlike između dvaju tekstova upravo na leksičkoj razini. U obama tekstovima supostoje starije, staroslavenske i mlađe, starohrvatske riječi za iste pojmove (npr. otroče – dijete, glagolati – govoriti, aĉe – ako, egda – gda – kada, êko – poneže – zane –začь, êko – kako...), a njihova je raspodjela posljedica stilističkoga oblikovanja teksta. Pri tome su u Žgombićevu zborniku češće starohrvatske od staroslavenskih riječi, dok je u tekstu Ivančićeva zbornika nešto više staroslavenskih riječi.

Definicije povratne konstrukcije

Povratna se konstrukcija najčešće definira kao ona u kojoj se uz glagol pojavljuje povratni element se (usp. Oraić Rabušić 2013: 1). Sukladno tomu takav se glagol naziva povratnim. Neki autori iz te definicije isključuju konstrukcije u kojima je element se povratna zamjenica. Takve su konstrukcije povratna

1 Naziv hrvatski crkvenoslavenski označava hrvatsku inačicu/redakciju crkvenoslavenskoga (ili staroslavenskoga) jezika, prvoga književnog jezika svih Slavena. Općenito o specifičnosti hrvatske redakcije v. Damjanović 2008. i 2009. 2 Pri analizi korištene su transliteracije glagoljskih tekstova iz Mihaljević 2012.

168 (refleksivna), u kojoj elementse može biti zamijenjen naglašenim oblikom povratne zamjenice (on voli sebe umjesto on se voli) i dodatno pojačan pridjevom sam (on voli samoga sebe), te uzajamnopovratna (recipročna), u kojoj element se može biti zamijenjen izrazom jedan drugoga (oni vole jedno drugo umjesto oni se vole). U tome se slučaju povratnim naziva samo onaj glagol kod kojega do takve zamjene ne može doći, npr. *ona sebe kreće umjesto ona se kreće ili *oni bore jedan drugoga umjesto oni se bore. Druga je definicija očigledno do- sljednija jer element se sam po sebi nije jedinstvena jezična jedinica, odnosno zamjeničko i nezamjeničko se mogu se analizirati kao homonimski par, pri čemu nezamjeničko se možemo promatrati kao tvorbeni morfem (Geniušienė 1987: 28 – 30 i Oraić Rabušić 2013: 167). Međutim jasno je da je nezamjeničko se nastalo od akuzativa enklitičke povratne zamjenice (Matasović 2008: 280) te da je tijekom povijesti slavenskih jezika ta zamjenica u velikome broju konstrukcija izgubila svoju osnovnu povratnu funkciju i postala dijelom leksičke reprezentacije glagola (npr. boriti se), zbog čega su dijakronijski gledano oprav- dane interpretacije pri kojima se sve konstrukcije s elementom se promatraju kao jedinstveni jezični fenomen. Tome viđenju u prilog idu i dva sinkronijska argumenta. Prvo, kod nekih glagola u hrvatskome jeziku nije jasno je li se zamjenica ili ne. Takvi su tzv. glagoli njege (engl. grooming verbs, Kemmer 1993: 16) kod kojih je očito riječ o povratnoj radnji, ali kod njih je ipak teško zamijeniti se naglašenim oblikom zamjenice, npr. ?on sebe češlja, premda se redovito opisuju kao pravi prijelazni glagoli (npr. Belaj 2001. i Oraić Rabušić 2013). Drugi je argument taj da postoje glagoli kod kojih se nije zamjenica, ali je obično moguće dokazati da su ti glagoli nastali od pravih povratnih glagola metonimijskim pomakom, odnosno element se umjesto osobe počeo je ozna- čavati neki tjelesni ili psihički aspekt osobe. Takav je primjerice glagol spremiti se (*spremiti sebe), kod kojega se obično ne označava osobu, nego njezine stvari, ili čitav niz tzv. autokauzativnih glagola poput dizati se, podići se itd., kod kojih se ne označava osobu, nego njezino tijelo (usp. Kemmer 1993: 67 – 74). Na neki način značenja konstrukcije s elementom se (kako se nazivaju i u Oraić Rabušić 2013) i sinkronijski čine kontinuum, a pritom su neka od tih značenja bliža, a neka dalja od izvornoga povratnog značenja. Obje navedene definicije isključuju povratne konstrukcije u kojima je povratna zamjenica u nenaglaše- nome obliku dativa (si) te konstrukcije u kojima se povratna zamjenica javlja u naglašenim oblicima, čija osnova glasi seb-. Takvi su oblici oblik zamjenice u instrumentalu te u prijedložnome izrazu. Za potrebe ovoga rada povratnim će se konstrukcijama smatrati samo one konstrukcije u kojima se pojavljuje povratni element se, bio on zamjenica ili tvorbena čestica.

Analiza

Metodologija

Analizom tekstova nađena su 92 primjera povratnih konstrukcija u inačici teksta iz Žgombićeva zbornika (CŽg) te 82 primjera u inačici iz Ivančićeva zbornika (CIvan). Ti su primjeri zatim sravnjeni i uspoređeni kako bi se mogle vidjeti sličnosti i razlike u tekstovima. Ukupno je 106 mjesta na kojima se barem u jednome od dvaju tekstova pojavljuje glagol u povratnoj konstrukciji. Analiza se temelji ponajprije na tipološki orijentiranim analizama povratnih konstrukcija,

169 što znači da su temelj analize bili rezultati usporedbe funkcija povratnih glagola u raznim jezicima svijeta. Među njima najvažnije mjesto zauzimaju analiza u Genušienė (1987), koja se bavi ponajprije povratnim glagolima, te Kemmer (1993), koja se bavi medijem, kategorijom koja je usko isprepletena s povratnim konstrukcijama. Pri analizi se oslanja i na vrlo detaljan i metodološ- ki razrađen doktorski rad I. Oraić Rabušić (2013) o povratnim konstrukcijama u suvremenome hrvatskom jeziku koji je osobito važan jer je jedan od ciljeva ove analize bila i usporedba, premda preliminarna i na malome uzorku, hrvatsko crkvenoslavenskih povratnih konstrukcija sa stanjem u suvremenome jeziku. U analizi su povratne konstrukcije prvo podijeljene na konstrukcije s povratnim glagolima te na gramatičke konstrukcije. Pri tome su gramatičke one kod kojih se glagoli rabe u pasivnim i bezličnim konstrukcijama, dok su povratni glagoli oni u kojima element se nekako sudjeluje u građenju leksičkoga značenja.3 Među leksičke povratne glagole ubrajamo i prave povratne glagole. Među tim povratnim glagolima načelno se mogu razlikovati glagoli kojima je značenje predvidivo u odnosu na njihov nepovratni parnjak te glagoli kod kojih nije, odnosno kod kojih je riječ o idiosinkratičnome odnosu (Geniušienė 1987). Za takvu analizu, koja bi uzela u obzir i građenje značenja s polazištem u nepovratnome glagolu, bio bi potreban opširan rječnik, međutim takav rječnik još nije dostupan u potpunosti.4 Usporedbom ovoga tipa analize s analizom medijalnih značenja u Kemmer (1993) utvrdili smo da mnogi razredi znače- nja povratnih glagola, bez obzira na to imaju li nepovratni parnjak ili su tzv. reflexiva tantum, izražavaju neka opća značenja tipološke kategorije medija (Kemmer 1993: 20 – 28). Kako nije moguće provjeriti odnose s nepovratnim glagolima, nije se moglo detaljnije analizirati ni valencijske promjene. Ana- liza je zato svedena na popisivanje tipičnih značenja koja pokazuju glagoli u tekstovima kako bi se sastavio popis značenja povratnih glagola u hrvatsko crkvenoslavenskim tekstovima. Pri tome su u obzir uzeta i semantička i sin- taktička svojstva argumenata koji se pojavljuju uz povratne glagole i s njima čine povratnu konstrukciju. Potpunija analiza, koja će moći dati potpuniju sliku o povratnim konstrukcijama u hrvatsko crkvenoslavenskim tekstovima, morat će se temeljiti na većemu broju reprezentativnih tekstova, ali i na usporedbi povratnih glagola s njihovim nepovratnim parnjacima u tim tekstovima te na podatcima iz Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, koliko god oni bili nepotpuni. Sintaktički su odnosi s nepovratnim glagolima analizirani samo ako se u tekstu našlo dovoljno primjera. Iako su analizirani tekstovi leksički vrlo bliski suvremenomu hrvatskomu, usporedba tih povratnih glagola sa suvremenim nepovratnim glagolima nije poželjna jer ne možemo biti sigurni da su svi takvi glagoli imali iste značajke i u jeziku onoga doba. U analizi će se dakle odvojeno razmotriti gramatičke funkcije povratnoga elementa se te leksička značenja glagola s tim istim elementom. Na težim mjestima konstrukcije će se usporediti s latinskim izvornikom koji nam vrlo često može pomoći u utvrđivanju značenja neke konstrukcije ili

3 Podjela na gramatičke funkcije i leksička značenja temelji se na činjenici da u svojoj gramatičkoj upotrebi povratni element se nikako ne pridonosi značenju glagola. Njegova je jedina funkcija da smanji valenciju polaznoga glagola za jedan. S druge strane, leksička značenja povratnoga elementa se pokazuju da on u takvim konstrukcijama jasno mijenja značenje iako može utjecati i na valenciju. 4 U Staroslavenskome institutu izrađuje se Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Dosad je izašlo 18 sveščića zaključno s riječju Er’’neš’, što čini otprilike četvrtinu građe.

170 pak razgraničenju bliskih pojava i značenjski bliskih konstrukcija. Budući da se oba teksta sintaktički jako oslanjaju na latinski, tekstovi se uspoređuju s latinskim da bi se utvrdila autentičnost pojedinih konstrukcija.

Gramatičke funkcije povratne konstrukcije

Najčešće su gramatičke funkcije povratne konstrukcije u jezicima pasivna i bezlična, a isto vrijedi i za suvremeni hrvatski jezik. Pri analizi tekstova naišli smo na veći broj pasivnih konstrukcija, dok primjeri bezličnih konstrukcija nisu pronađeni. Ovdje ćemo navesti sve primjere pasivnih povratnih konstrukcija. Prvo će se dati pregled primjera gdje se jasno radi o pasivu, a za njim će slijediti prikaz manje tipičnih slučajeva. U obama tekstovima na istim mjestima u povratnoj konstrukciji s pasivnim značenjem posvjedočeni su oblik rodi se (CŽg i CIvan)5 te par oblika dvizaše se (CŽg) / se v’zdizaše (CIvan)6, par imenovaše se (CŽg) / z’vaše se (CIvan), dok je oblik govorit’ se (S = ča) posvjedočen samo u CŽg. Osobito su zanimljivi slučajevi kada se u jednome tekstu javlja povratni pasiv, a u drugome perifrastični, takvi su parovi: se rodi (CŽg) / poroĵen’ e(stь) (CIvan), bi hraneno (CŽg) / hranaše se (CIvan) te naplni se (CŽg) / napl’nenь (CIvan). U drugome primjeru uz se pasiv hranaše se (CIvan) javlja se i vršitelj uveden prijedlogom odgen (Otroče že ond’ê ot b(la)ž(e)nie m(a)rie magd(a)lêni zdravь hranaše se), što nije moguće u suvremenome jeziku. Takva je konstrukcija vjerojatno posljedica prevođenja s latinskoga u kojemu se vršitelj radnje izražava s prijedlogom a/ab. U trećemu paru naplni se (CŽg) / napl’nenь (CIvan), povratni oblik naplni se (CŽg) mogao bi se prema kontekstu tumačiti i kao tzv. antikauzativni glagol (o njima v. 2.3.2.) jer nema jasne ideje uzroka ili agensa, koji je nužan uz pasiv, što je vidljivo i iz samoga teksta: tagda b(la) ž(e)ni makšimь velie radosti naplni (i k spasitelû hvali mnogie vsilaše), međutim uporaba glagolskoga pridjeva trpnoga u CIvan tada bi se morala opisati kao neobična: S(ve)ti že makšiminь velie radosti napl’nenь (sp(a)s(i)t(e)lû hv(a)li mn(o) gie v’zdavь). Sličan se problem tumačenja pojavljuje s oblikom istoga glagola (naplni se) na mjestu koje se javlja samo u CŽg: tagda naplni se b(la)ž(e)naê sve- tago d(u)ha, gdje je posve odsutna ideja bilo kakvoga uzroka. Takve slučajeve možemo ipak smatrati i antikauzativnima. Drugi je tip parova kada se u jednome tekstu javlja pasiv, a u drugome aktiv. U dvama se navedenim primjerima jasno vidi da objekt pasivne konstrukcije u jednome tekstu služi kao subjekt aktivne konstrukcije u drugome. Takva su također tri primjera: porodila e(stь) [+ Obj: ovo] (CŽg) / se e(stь) porodila (CIvan), sazidahu se [h(rьsto)ve crikve = S] (CŽg) / sazidahu [H(rьstov)ê cr(i)kve = Obj] (CIvan) te poĉevaše se [navečer’ê = S] (CŽg) / pošĉaše [navičer’ê = Obj] (CIvan). Na jednome je mjestu subjekt pasivne konstrukcije izrečen zavisnom rečenicom. Na jednome mjestu u obama zbornicima javlja se isti oblik istoga glagol se skazue.

5 Budući da je u nedostatku rječnika, ali i zbog nedovoljne posvjedočenosti, katkad teško navesti infinitiv glagola, navodit će se glagoli u obliku u kojemu su u tekstu. Ako se pak govori o pojedinome glagolu općenito na razini teksta, onda će kao njegov citatni oblik poslužiti prvi zatečeni ili pak najprepoznatljivi oblik. 6 Oblici se navode zajedno jer su oba oblika povratna te im je osnovni oblik isti. Razlika je u tome što oblik iz CIvan ima prefiks, a oblik iz CŽg stoji u starijemu, staroslavenskom liku (v. i 1.2).

171 Posebno će se razmotriti tri primjera u kojima se ne javlja tipična pasivna konstrukcija. U paru se čte (CŽg) / č’tet se (CIvan) povratna konstrukcija javlja se u rubno pasivnome, tzv. deaktualiziranome (Vukojević 1992) odnosno me- dijalnome (Oraić Rabušić 2013) značenju, odnosno odnosi se na nešto što se inače može činiti, ali se ne čini u trenutku iskaza: kako se v knigahь negovihь čte (CŽg) / êk(o)že v(ь) kn(i)g(a)hь nega č’tet se (CIvan). Budući da se pasiv tako upotrijebljen može parafrazirati s glagolom moći: kako se može pročitati..., može ga se zvati i modalnim pasivom. Hrvatska parafraza pokazuje da je riječ o funkciji se pasiva koja postoji i u suvremenome jeziku. Drugi je primjer par dvizati se (CŽg) / d’vizati se (CIvan), u kojemu je subjekt more koji se javlja na sljedećim mjestima: tagda nače more vetromь silnimь dvizati se (CŽg) / poče more mn(o)žiceû d’vizati se vêtromь sil’nimь (CI- van). To se mjesto može tumačiti kao rubno pasivno zbog jasno izraženoga uzročnika radnje u instrumentalu (CŽg = vetromь silnimь; CIvan = vêtromь sil’nimь), umjesto da se govori o antikauzativu (usp. 2.3.2.). Ono što nas priječi da govorimo o pravome (prototipičnome) pasivu činjenica je da se u takvoj pasivnoj konstrukciji javlja živi agens. Treći je primjer par u kojemu se u CŽg javlja običan pasiv skazuet se (S = to), dok se u CIvan javlja množinski oblik skazuût se koji se vjerojatno slaže ad sensum s partitivnim genitivom vsedan(ь)nihь zn(a)m(e)nii i prip(o)v(ê)dannihь u rečenici koja glasi: i v istinu vsedan(ь)nihь zn(a)m(e)nii i prip(o)v(ê)dannihь · učit(e)la n(a)š(e)go P(e)tra · iže v R(i)mi starišin’stvuetь skazuût se. Konstrukcija međutim nije posve jasna.

Konstrukcije s povratnim glagolima

Negramatička su značenja u analizi preuzeta i ponešto prilagođena iz Geniu- šienė (1987) i Kemmer (1993). Prepoznati su sljedeći glavni značenjski razredi: antikauzativni povratni glagoli, autokauzativni povratni glagoli, povratni, partitivni povratni glagoli, psihološki povratni glagoli, glagoli s modalnim značenjem te pravi povratni glagoli. Svaki će se razred definirati te će biti dano nekoliko primjera, međutim neće se navoditi svi primjeri. Na kraju opisa tih razreda u odlomku 2.3.7. navest će se primjeri koji ne spadaju u najbrojnije razrede te oni koji nisu mogli biti jasno svrstani.

1. Autokauzativni povratni glagoli

Autokauzativni su glagoli (ili samouzročni, Oraić Rabušić 2013: 175) obično glagoli kretanja, kod kojih živi subjekt pomiče svoje tijelo i/ili mijenja položaj u prostoru (Geniušienė 1987: 87). Takvi su glagoli u suvremenome jeziku npr. baciti se, skriti se, maknuti se. Takva se značenja vrlo često u jezicima svijeta označavaju kategorijom medija ili povratnom konstrukcijom ako ona u da- nome jeziku služi i kao medij (Kemmer 1993: 18; 69 – 70). U tekstovima je taj značenjski razred najbrojniji te se javlja na čak 25 od 106 mjesta s ukupno 15 lema, odnosno glagola. Neki su od glagola koji se javljaju češće: vrati se (CIvan), približiv’šim’ se (CŽg), skrivaše se (CIvan), prestavi se ‘ode (na drugi svijet)’ (CŽg). Među tim glagolima nema većih problema s identifikacijom i opisom. Među zanimljivostima možemo navesti da se povratni oblik pospešai se (CŽg) na

172 istome mjestu u CIvan javlja u nepovratnome obliku pospêšai. Zanimljivo je da kolebanje nalazimo i u suvremenome jeziku s glagolom istoga značenja: požuri (se). Nadalje, u tekstu se nalazi i par klanati se (CŽg) / pokl(o)niti se (CIvan) koje je teško semantički analizirati, međutim moglo bi ga se odrediti srodnim ovoj skupini jer također imenuje pokret tijela, ali bez kretanja u prostoru (usp. i Kemmer 1993: 16).

2. Antikauzativni povratni glagoli

Antikauzativni su (ili neuzročni, Oraić Rabušić 2013: 176) povratni glagoli oni koji imenuju neki spontani događaj ili proces. Subjekt je obično neživ, a uzrok događaja ili procesa nije imenovan, iako vrlo često objektivno postoji. Primjerice u rečenici snijeg se topi proces je spontan, ali objektivno je jasno da se to događa zbog topline. Postoji neslaganje oko toga koliko su te konstrukcije bliske pasivnima. Belaj (2004: 48) zbog prisutne ideje uzroka i takve rečenice smatra pasivnima, dok Geniušienė (1987: 100) smatra antikauzativnima sve one glagole kojima je iz sintaktičke (ali ne i semantičke) strukture izbrisan agens. Prema njezinu se mišljenju antikauzativnima mogu smatrati i glagoli kod kojih je izražen vanjski uzrok, kao u snijeg se topi zbog porasta temperature. U ovoj će se analizi pak smatrati da pasiv od antikauzativnosti dijeli prisutnost/izostanak agensa ili nekoga drugog uzročnika u površinskoj strukturi, odnosno njegova izrečenost (usp. neke od primjera u 2.2). Takvi su primjerice glagoli bi se važgalь [S = v(a)sь d(o)mь] (CIvan), otvorista se [S = oči] (CŽg). Također, smatramo da se primjeri sa živim subjektom poput se vzbudi [S = žena] ‘probudi se’ (CŽg) mogu smatrati antikauzativnima jer je i kod njih riječ o događaju bez izravnoga živog uzročnika (usp. Geniušienė 1987: 260). Navest će se i tri konstrukcije kod kojih bi se moglo govoriti o anti- kauzativnim značenjima. To su glagoli naide se pri mne (CŽg) [S = Marija Mag- dalena], par naide se (CŽg) / obrête se (CIvan) (oba + adj.) kod kojega je subjekt živ te par se bihu zgdila (CŽg) / prik’luč’šaê se (CIvan) sa značenjem ‘dogoditi se’, kod kojega je subjekt neživ (CŽg = vsa ka, CIvan = vsa). Ti se primjeri mogu smatrati antikauzativnima zato što je riječ o glagolima kojima je semantički inherentna ideja slučajnosti, odnosno odsutan je uzrok. Osobito je to jasno kod glagola kod kojih je subjekt neživ.

3. Partitivni povratni glagoli

Naziv partitivni povratni glagoli preuzet je iz Geniušienė (1987: 79 – 83). Ti se glagoli nazivaju partitivnima zato što njihov povratni element označava neki tjelesni ili mentalni aspekt čovjeka, ali ne označava njega kao cjelinu. To ih obilježje dijeli od povratnih glagola, kod kojih povratna zamjenica upućuje na to da su subjekt i objekt isti referent. Takvi su glagoli već spomenuti u 1.2, gdje su spomenuti glagoli poput spremiti se, kod kojih ideja povratnosti nije posve zamagljena, ali se ne može govoriti o povratnosti jer agens i pacijens nisu istovjetni, već pacijens označava neotuđivi dio agensa. Takvi su glagoli i oni poput suzdržati se, koncentrirati se itd. Glagoli koji se mogu podvesti pod tu definiciju nađeni su na 14 mjesta. Taj je velik broj potvrda posljedica toga što je u taj razred uključen i glagol êviti se koji se javlja na deset mjesta. Taj

173 je glagol tako analiziran jer se njegov povratni element može shvatiti kao metonimijski pomak prema ideji javiti se = javiti svoju prisutnost, pri čemu je čovjekova prisutnost očito neodvojiv dio čovjeka. Ostali su tako analizirani glagoli prigotoviše se (CŽg) ‘spremili su se’, kod kojega povratni element označa- va čovjekove stvari, zatim par se (...) ispoveda (CŽg) / se isp(o)v(ê)dê (CIvan), gdje povratni element označava čovjekove grijehe, poznav’ši se (CŽg) ‘prosvijetliti se, doživjeti prosvijeljenje’, gdje je riječ o čovjekovoj duši. Možemo primijetiti da je glagol ispoveda se ujedno i glagol govorenja, a za takve glagole nije rijetkost da su povratni.

4. Psihološki povratni glagoli

Psihološki su glagoli skupina glagola koja izriče psihološko stanje, doživljaj subjekta ili pak promjenu psihološkoga stanja (Šaravanja 2011: 242). Povratni psihološki glagoli mogu se smatrati i antikauzativnima kako smatraju Geniu- šienė (1987: 102) i Oraić Rabušić (2013: 184 – 186) i to zato što vrlo često imenuju spontanu promjenu u čovjekovu stanju koja ima neki vanjski uzrok, ali ne i ljudskoga agensa. Međutim ne mogu se svi povratni psihološki glagoli opisati kao antikauzativni, već samo oni glagoli koji iznose ideju promjene stanja, dok glagoli koji izriču stanje teško mogu biti opisani kao antikauzativni. U tekstu su takvi glagoli dosta česti, odnosno nađeni su na 16 mjesta. Najčešći je glagol čudi se (CŽg i CIvan), a drugi su koji se javljaju glagoli stanja kao stideĉi se (CŽg) / s’tideĉi se (CIvan), boeĉi se (CŽg), ali i glagoli promjene stanja poput ustraši se (CŽg i CIvan). Zanimljivi su parovi glagola poput ufašь (li) se (CŽg) / up’vaeši li (CIvan) kada se u CIvan javlja nepovratan oblik i to u starijemu, staroslaven- skomu liku. Nije jasno je li staroslavenski glagol bio nepovratan.

5. Povratni glagoli s modalnim značenjem

Samo su dva povratna glagola s modalnim značenjem, međutim oni se navode izdvojeno jer su takve konstrukcije karakteristika slavenskih jezika, pa tako i hrvatskoga, te je važna činjenica da ih je moguće naći i u leksički starijim tekstovima. Kod takozvanih modalnih povratnih glagola živi argument javlja se u dativu, a povratnim se glagolom izražava želja toga živog argumenta. Nedjalkov (1980) ih naziva modalnim deagentivnim povratnim glagolima. Zanimljivost je te konstrukcije što se modalno značenje želje kodira upravo povratnom konstrukcijom. Takvi su primjeri prigoda se (nemu) (CŽg) ‘došlo mu je, htio je’ te izvoli se (ei) (CŽg) ‘dođe joj, odluči ona’. Zanimljivo je da se u latinskome izvorniku ni na jednome od dvaju mjesta ne javlja nikakav izraz koji označava želju, već su te povratne konstrukcije očito dodane po osjećaju redaktora.

6. Pravi povratni glagoli

Pravi su povratni glagoli oni kod kojih je element se zamjenica. U suvremenome jeziku ta se činjenica, kao što je navedeno u 1.2, provjerava testom zamjene povratnoga elementa zamjenicom sebe. Taj test nije moguće provesti na idiomu koji se više ne govori, ali postoje drugi indikatori koji govore da je riječ o pravoj

174 povratnoj konstrukciji. Naime, Kemmer (1993: 42 – 47) navodi neka od obilježja pravih povratnih konstrukcija. Nama su najvažnija dva: koreferencija i uvjet tematskih uloga. Koreferentnost znači da se subjekt i objekt povratnoga glagola moraju odnositi na isti referent. To je činjenica poznata i iz tradicionalne gramatike. Uvjet tematskih uloga određuje da su prave povratne konstrukcije one u kojima se javljaju glagoli kod kojih se kao subjekt javlja agens, a na mjestu objekta pacijens. Odnosno da je riječ o tipičnim prijelaznim glagolima poput udariti. Druga je tematska uloga dopuštena na mjestu subjekta isku- stvenik, kao kod glagola voljeti. U tekstu je nađeno šest takvih glagola, a neki su od primjera: ukrasiv’ši se (CŽg) / odiv’ se (CIvan), se stuêhu (CŽg) / stuĵahu se (CIvan) ‘mazali su se’, se prêporočivь (CŽg) / se priporu[či] (CIvan), iz’bavila se bi (CIvan). Mali broj primjera ne omogućava rješavanje problema glagola njege koji je spomenut u uvodu, pa su ti glagoli (poput glagola mazati se) svrstani među prave povratne. Poseban su problem glagoli tipa zvati se u značenju ‘ime mi je’, kod kojih nije jasno jesu li pravi povratni. Primjeri su par vzivaet se (CŽg) / zovet se (CI- van) koji se javlja uz osobno ime: mariê magdalena od magdala grada vzivaet se (CŽg) i Mariê Magd(a)lêna ot grada Mag’dala zovet se (CIvan) i par imenuet se (CŽg) / im(e)nuet se (CIvan): mati že nee v istinu eukariê imenuet se (CŽg) / mati že v istinu Eukariê im(e)nuet se (CIvan). Ti glagoli sliče povratnima, ali čini se da to nisu jer ne znače konkretno ‘nazivam sebe X’, već znače ‘ime mi je’. Smatramo da se samo glagoli u konstrukcijama u kojima bi bilo jasno da se značenje nije specijaliziralo za izricanje vlastitoga imena mogu smatrati povratnima. Takve konstrukcije u tekstu nisu potvrđene.

7. Ostali slučajevi

U ovome odlomku spomenut će se još neki glagoli koje nije moguće jasno klasificirati. Prvi je primjer par ne bi se dalь tikati (CŽg) / ne bi se pustilь prikasati (CI- van). Zanimljivo je da i u suvremenome jeziku postoji glagol dati se + infinitiv u značenju ‘dopustiti’. Parovi poput plačuĉe se (CŽg) / plačuĉe se (CIvan) zanimljivi su jer se na nekim mjestima u CIvan javljaju nepovratni oblici, dok se u CŽg javljaju povratni: plačuĉu se (CŽg) / plačuĉu (CIvan). Zanimljivo je da i u suvremenome jeziku postoji kolebanje u uporabi povratnoga ili nepovratnoga oblika, s time da je običniji (i normativno odobren) oblik nepovratan, ali se u nekim govorima javlja i povratni oblik. Glagol prikasaše se (CŽg) u značenju ‘usuditi se, odvažiti se’ teško je klasificirati, ali je zanimljivo da su i u suvremenome jeziku glagoli sličnoga značenja povratni, kao što se vidi iz prijevoda. Kolebanje u konstrukciji postoji i u paru igraûĉь (CŽg) / igraše se (CIvan). Kako je riječ o samo jednome primjeru, teško je dati ikakve zaključke o razlikama u značenju i odrediti postoje li uopće, osobito ako se uzme u obzir da u suvremenome jeziku između povratnoga igrati se i nepovratnoga igrati postoji dosta složen odnos (Belaj 2001: 5). Sljedeći se par pojavljuje na dvama mjestima: spominaš’ (li) se (CŽg) / sp(o)mieši (!) li se (CIvan). Ti glagoli pripadaju razredu glagola koji je često povratan (usp. suvr. sjećati se), međutim, nismo ga posebno izdvajali jer se u tekstu pojavljuje samo jedan takav glagol. Kod nekih se glagola vidi jasan metaforički pomak. Primjer je takvih glagola par obraĉ’ši se (CŽg) / obraĉ’ši se (CIvan) ‘obratiti se’, prisutan i u

175 suvremenome jeziku. Riječ je ujedno i o glagolu govorenja (usp. 2.3.3.). Slič- no je i s glagolom se ne umrsi (CŽg) ‘nije se zaplela’ u kojemu uočavamo isti metaforički pomak i u suvremenome jeziku, ali s drugim glagolom (zaplesti). Posebno je zanimljiv glagol pomoli se (CŽg) / se p(o)m(o)li (CIvan) koji u povratnome obliku dolazi s dativom, ali se vrlo često javlja i bez povratnoga elementa kada dativ postaje akuzativ molû (ti) se (CŽg) / m(o)lû (te) (CIvan). Pritom se čini da je povratni oblik ograničen, kao i u suvremenome jeziku, za molitve Bogu. Povratni element sužava značenje nepovratnoga glagola, a pritom, iako je zalihosno, objekt molitve (Bog) i dalje se može izreći. Konačno, nađen je i zanimljiv primjer u kojemu uporaba povratnoga elementa slijedi pravilo o uporabi povratne zamjenice u latinskoj konstrukciji akuzativa s infinitivom (Gortan, Gorski i Pauš 2005: §458). Taj primjer glasi i mneĉe se vsi izgubleni (CŽg i CIvan) ‘mislili su da su svi izgubljeni’, a povratna zamjenica upotrebljena je u takozvanoj logoforičkoj funkciji (Kemmer 1993: 19 – 20), odnosno ona signalizira da su subjekt glavne rečenice i surečenice koreferentni. Ta je konstrukcija izvorno posve strana slavenskim jezicima. Osobito je zanimljivo da u tome primjeru nije riječ o prijevodu latinskoga akuzativa s infinitivom, što vjerojatno znači da je konstrukcija nastala po uzoru na slične konstrukcije u drugim tekstovima koje su posljedica doslovnih prijevoda s latinskoga.

Zaključak

U radu su predstavljene povratne konstrukcije u dvjema verzijama hrvatsko crkvenoslavenskoga teksta o životu Marije Magdalene. Analiza je napravljena u skladu s analizama povratnih konstrukcija u jezicima svijeta te suvremenim analizama tih konstrukcija u hrvatskome jeziku. Rezultati analize pokazuju da se javljaju svi važniji značenjski razredi povratnih glagola: antikauzativni povratni glagoli, autokauzativni povratni glagoli, povratni, partitivni povratni glagoli, psihološki povratni glagoli, glagoli s modalnim značenjem te pravi povratni glagoli. Važna je činjenica da se svi ti razredi javljaju i u suvremenome jeziku. Velik je broj glagola koji se javljaju u istome obliku i u suvremenome jeziku. U tekstovima je potvrđen i velik broj povratnih konstrukcija s pasivnim značenjem, što pokazuje da je takva funkcija povratnoga oblika vrlo stara. U ovoj su analizi primijenjene metode kojima se mogu analizirati povratne konstrukcije u većemu broju hrvatsko crkvenoslavenskih tekstova, čime bi se došlo do potpunije slike o povratnim konstrukcijama u starijim hrvatskim tekstovima. abstract

An analysis of reflexive constructions (ReflC) in two Croatoglagolitic texts on the life of Mary Magdalene is presented in the paper. There are 92 examples of ReflC inŽgombić’s version (CŽg) of the text and 82 in Ivančić’s version (CIvan). Most examples in these two texts correspond. The passive function of ReflC is prominent. No example of impersonal constructions was found. In the example found in both the (CŽg) and (CIvan) i mneĉe se vsi izgubleni ‘they thought they were lost’ the reflexive pronoun is used according to the reflexive pronoun

176 rule in the Latin construction of accusativus cum infinitivo (Gortan, Gorski and Pauš 2005: §458). The analysis of lexical meanings of the ReflCs (Geniušienė 1987, Kemmer 1993) in the text shows that there are no meanings that do not exist in contemporary Croatian. A large number of verbs are still found in the contemporary language, such as molaše se (CŽg) ‘they were praying’, čudi se (CŽg and CIvan) ‘she wonders’ and pokai se (CIvan) ‘repent!’ A small group of verbs differs from equivalent contemporary verbs only in the prefix, e.g. vmesti se (contemporary smjesti se) ‘she settled’. Contemporary equivalents of the verbs found in the texts that have not been preserved in the contemporary language are also mostly reflexive. This follows the observation that the two stages of Croatian share most of the lexical meanings of ReflCs. Among these, particularly prominent are the so-called autocausatives, such as približi se (CŽg and CIvan) ‘she approached’ and anticausatives dvizati se (CŽg) ‘to raise’ (sea).

Keywords reflexive verbs, passive, Croatian Church Slavonic, Syntax

Literatura

Belaj, Branimir. 2001. ‘Prototipno-kontekstualna analiza povratnih glagola u hrvatskom jeziku’. Suvremena lingvistika 51 – 52: 1 – 11. Belaj, Branimir. 2004. Pasivna rečenica. Osijek: Filozofski fakultet. Damjanović, Stjepan 2008. Jezik hrvatskih glagoljaša. Zagreb: Matica hrvatska. Damjanović, Stjepan 2009. ‘Staroslavenski i starohrvatski u hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima.’ Povijest hrvatskoga jezika, 1. knjiga: srednji vijek. Zagreb: Croatica: 351 – 405. Genušienė, Emma. 1987. The Typology of Reflexives. Berlin: Mouton de Gruyter. Gortan, Veljko, Gorski, Oton i Pavao Pauš. 2005.12 Latinska gramatika. Zagreb: Školska knjiga. Kemmer, Suzanne. 1993. The Middle Voice: A typological and diachronic study. Benjamins, Amsterdam. Kosić, Ivan. 2010. Ivančićev zbornik: hrvatskoglagoljski neliturgijski rukopis iz XIV./XV. st. Doktorski rad. Zagreb. Marti, Roland, 1994. ‘Problemi na značenieto na slavjanskata leksika ot kirilo-metodievsko vreme.’ Paleobulgarica 18/4: 23 – 39. Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska. Matasović, Ranko. 2012. ‘Las construcciones reflexivas del croata desde una perspectiva histórica’. La Gramática del Papel y la Referencia. Introducción, avances y aplicaciones, AKAL, Madrid: 271 – 286.

Mihaljević, Ana. 2012. Hrvatskoglagoljski život Marije Magdalene u odnosu na latinski predlo- žak. Diplomski rad. Zagreb. Nedjalkov, Vladimir P. 1980. ‘Reflexive constructions: a functional typology’.Wege zur Universalienforschung. Tübingen: 222 – 228. Oraić Rabušić, Ivana. 2013. Struktura povratnih glagola i konstrukcije s elementom ‘se’ u hrvatskome jeziku. Doktorski rad, Zagreb. Šaravanja, Lidija. 2011. ‘Argumentna struktura psiholoških glagola u hrvatskom jeziku’. Suvremena lingvistika 72: 241 – 257. Vukojević Luka. 1992. ‘Sintaksa pasiva’. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik 18: 235 – 257.

177

NIKOLA MILIVOJEVIĆ [email protected]

Филозофски факултет, Универзитет у Нишу (Srbija)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Митолошки елементи у епским песмама о Марку Краљевићу

Сажетак

Главна тема нашег рада биће митолошки елемeнти у епским песмама о Марку Краљевићу. Анализираћемо песме из српског усменог народног стваралаштва, али ћемо исто тако обратити пажњу и на песме других нација и приказати Марка у светлу балканског контекста. Наш рад ће објаснити да је Марко Краљевић комплексан лик у сваком сегменту свог живота у епској песми. Од свог митолошког рођења па све до неуоби- чајене смрти. Посебно место у раду ће заузети неки од његових епских атрибута, као што су чувени коњ Шарац или његов невероватни буз- дован. Марко Краљевић је такође познат по својим великим борбама и мегданима са најразличитијим митским противницима, па ћемо стога покушати да анализирамо и овај сегмент у епским песмама. Јако битан део митолошког света Марка Краљевића представља вила Равијојла, па ћемо у овом односу потражити још неке митолошке елементе.

КЉУЧНЕ РЕЧИ буздован, Марко Краљевић, митологија, Шарац, вила

Пролог

Који нас уводи у сложеност лика Марка Краљевића и слојеве епске леген- де о њему. Још ћемо и назначити кључне тачке битне за сагледавање митолошких елемената у епским песмама о Марку Краљевићу.

‘Никакога Србина нема који не зна за име Марка Краљевића’

Вук Стефановић Караџић

Марко Краљевић је несумњиво један од најкомплекснијих ликова наше епике. Разлози су многи. Као најбитније ваља поменути изузетно дуга- чак временски интервал у коме су настајале песме о њему (Марко се као јунак епске песме јавља још од пропасти Душановог царства, па све до хајдучких времена), затим велики простор на којем су песме настајале (Марко се може посматрати као неко ко обједињује све jужнословенске

179 народе пред истом несрећом – робовањем под Турцима, а појављује се чак и у песмама неких несловенских народа као што су Мађари, Румуни или Албанци), као и противречности и неподударности између исто- ријских записа о Марку и Марку каквог га песма памти. Ово су само неки од разлога зашто са сигурношћу можемо рећи да је Марко Краљевић контаминациони, рељефни јунак који је на себе преузео многе особине најразличитијих јунака са разноликих простора. Баш у циљу разумевања овако сложене епске личности, осврнућемо се на изванредну студију Ненада Љубинковића ‘Краљевић Марко – историја, мит, легенда’ где су уочена четири одвојива слоја у епској легенди о Марку Краљевићу: епска ритерска легенда о Краљевићу Марку, митолошки слој легенде, лимо- трофни облик, Марко државотворац и слободоносац.1 Предмет нашег интересовања биће управо митолошки слој, који ћемо покушати да разјаснимо уз помоћ анализе мноштва митолошких елемената присутних у циклусу песама о Марку Краљевићу, почев од рођења, преко митских помагача и јуначких обележја, мегдана са хто- ничним бићима, па све до митске смрти. Разлоге за овакве мотиве треба тражити у митолошкој традицији као једном од кључних фактора за обликовање сложене слике Марка опеваног у песмама. Многи научници су се бавили разлогом толике популарности Марка Краљевића с обзиром на његову не претерано велику историјску улогу. Поред до сада већ устаљених мишљења базираних на историјским чиње- ницама да је Марко био последњи правоснажни наследник династичке породице Немањић, као и да је било много бољих услова за живот обич- ног сељака на територији где је он био обласни господар, но у осталим крајевима које су поробили Турци, поменућемо и Веселина Чајкановића, који се приликом потраге за решењем овог питања концентрише управо на митолошку традицију присутну у крају којим је владао Марко. Чајка- новић истиче култ змаја као карактеристичан за прилепски крај. Овај култ се по традицији везује за Александра Великог, те стога не чуди ни толико величање Марково у нашој епици: ‘Баш зато што је из Прилепа, наследио је он култ и митове свога македонског претходника који је такође имао свој култ у Прилепу. Исто тако и чињеница да се његово краљевско порекло тако упадљиво често помиње и наглашава у његовом имену – даје се разумети у овој вези. Отуда, с друге стране, и веровање да је Марко Краљевић змај.’2 Уколико овоме додамо и мишљење Ненада Љубинковића да Марко ‘у песмама о подвизима митских богова преу- зима њихову улогу,’3 долазимо до закључка да су митолошки елементи у епским песмама о Марку Краљевићу сасвим сигурно присутни и да им ваља придати изузетну пажњу. Ми ћемо управо пробати да загребемо испод површине овог епског јунака и откријемо шта је све митолошко уграђено у сликању Марковог лика и његових подвига у нашим песмама, али и песмама које су настале на подручју Бугарске и Македоније, где је свест о митској традицији такође била велика.

1 Ненад Љубинковић, Трагања и одговори (студије из народне књижевности и фолклора), Институт за књижевност и уметност, Београд, 2010. 2 Веселин Чајкановић, О постанку и развоју српске народне поезије, Зборник Матице српске за књижевност и језик, књига шеста и седма, Матица српска, Нови Сад, 1959, 94-95. 3 Ненад Љубинковић, нав. дело, 246-256 .

180 Део први

У коме се говори о митском пореклу Марковом и изузетним јуначким обележјима. ‘А Марко се тури на ујака, На ујака војводу Момчила’4

Попут сваког великог јунака, Марко Краљевић је нужно морао имати митско рођење. На тај начин се објашњава његова натприродна снага, такво рођење му омогућава касније односе са многобројним митолошким бићима. Тако је Марково порекло у неким случајевима објашњено кроз Вукашинов брак са вилом. Негде се пак говори и о другој врсти митолошке везе која је заснована на љубавном односу натприродног бића са женом, где Марко чудесне моћи добија преко оца – змаја. Иначе за многе јунаке из наше епске књижевности се веже змајевско порекло (Милош Обилић, деспот Стефан Лазаревић), а Сретен Петровић чак говори и о змајевитом јунаку као митској алегорији соларног српског пантеона.5 Чак и када родитељи нису митска бића, Марко изузетне особине на- слеђује од ујака Момчила, који ни сам није обичан јунак (поседује крилатог коња који говори, а стихови из песме ‘Женидба краља Вукашина:’ ‘Што Момчилу било до кољена, / Вукашину по земљи се вуче; / Што Момчилу таман калпак био, / Вукашину на рамена пада; / Што Момчилу таман чизма била, / Ту Вукашин обе ноге меће…’6 говоре о посебној, дивовској грађи Марковог ујака). На овај начин, увођењем митског рођења, на Мар- ков лик се баца потпуно ново светло. Он је у реду виших бића, спада међу полубогове. На овом месту је битно истаћи развијен лик мајке Јевросиме, који је нарочито у српским песмама изузетно присутан, углавном као саветодавац, са улогом да очува морални, односно хришћански кодекс. Можемо приметити и да је она дата у функцији христијанизоване вер- зије митских мајки богиња. У складу са митском свешћу која је владала на нашим просторима, Јевросима носи обележја матријархалне културе. У самом детињству Марко још не поседује изузетну снагу нити било какве моћи или помагаче. Обично је представљен као нејаки пастир, а у македонској песми ‘Марко и трите наречници’ отац Вукашин га као бебу баца у Вардар из страха од пророчанства трију суђаја. Он ту доживљава сличну судбину попут Ромула и Рема (такође били у кошарици бачени у реку како не би испунили оно што им је суђено), преживљава и постаје ‘принц – пастир.’ Неопходно је да Марко заслужи заштиту или помоћ натприродног бића, да прође кроз својеврсну проверу. Тако сусрећемо мотиве где Марко спасава вилино дете или му прави хладовину, а као на- граду добија надљудску снагу после испијања вилиног млека. Испијањем млека натприродног бића (где ваља истаћи и мишљење Зоје Карановић да је млеко натприродног бића у директној вези са митовима о култу

4 Иван Златковић, Милан Лукић, Антологија народних песама о Марку Краљевићу, ЗУНС, Београд, 1996, 10. 5 Сретен Петровић, Српска митологија у веровању, обичајима и ритуалу, Народна књига, Београд, 2004, 552-610. 6 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 9.

181 плодности7) наш јунак не добија само снагу. Он сада има полумитска својства. Управо ово примећује и Радост Иванова8 која истиче амбива- лентност лика који сада настаје. Марко по испијању вилиног млека остаје представник људског рода и свега овоземаљског, али је истовремено и носилац особина које нису доступне људима: има могућност да се креће шумама и планинама где бораве виле, присутан је и на местима која су табуисана за обичног човека, те стога закључујемо да је Марко стекао на неки начин улогу медијатора између људског и митског света. Поред тога, он ступа и у један специфичан однос са митолошким бићем, који је јако близак духовном сродству. Марко на тај начин добија саветодавца, помагача у невољи, а виле му чак помажу и у налажењу других јуначких обележја која ће, самим тим, у себи такође садржати нешто митско.

‘Из копита жива ватра сева, Из ноздрва модар пламен лиже’ 9

У стваралаштву сваке културе на свету као скоро обавезан атрибут који иде уз великог јунака је изузетан коњ. Без коња, који је најчешће у функцији универзалног помагача, нема правог јунака, почев од чувеног Александра Македонског и његовог вранца Букефала (чувен по својој неукротивости, постоје приче да је јео људе), преко Белерофонта који је био једини смрт- ник коме је успело да обузда крилатог Пегаза, па све до војводе Момчила, који се у нашој усменој традицији сматра за змајевитог јунака, па стога има и одговарајућег пратиоца у виду крилатог коња Јабучила (сматра се да је и Марко Краљевић попримио особине змајевитог јунака од ујака Момчила). Мноштво је и посебних коња који припадају божанствима (од Зевсових крилатих коња, па све до осмоногог Слајпнира, коња који припада Одину, врховном богу скандинавске митологије), словенски бог Световид био је представљен као бог спасилац, јахач на белом коњу, а као најславнији јунак на коњу у хришћанском свету познат је Свети Ђорђе, убица аждаја. На овом месту ваља истаћи чињеницу која сасвим сигурно није случајна. Крсна слава Марка Краљевића управо је Ђурђевдан, те стога не чуде честа поређења ова два јунака-коњаника. Изузетно је занимљив за представу Марка Краљевића као митског јунака на коњу и култ трач- ког коњаника. За овај култ се сматра да је синтеза двеју митолошких традиција, словенске и трачке, настао као последица култова староседе- лачких народа на нашим просторима. Трачки коњаник је истовремено и божанство плодности и хтонично божанство, што у потпуности одго- вара Марковој такође дуалној природи. Суров је, али и праведан, доводи се у везу преко винове лозе са богом Дионисом, а врло слично можемо учинити и са нашим јунаком (нашироко је позната Маркова склоност да много попије, а затим и обичај да после тога чврсто заспе, што га ди- ректно повезује са богом Дионисом. Марко не пије из обичне чаше, већ

7 Зоја Карановић, Марко Краљевић као митски лик, културни јунак и демијург у причама- веровањима, Годишњак Филозофског факултета у Новом Саду, Филозофски факултет у Новом Саду, Нови Сад, 2010, 13-26. 8 Радост Иванова, Повраћена вода (одлике митолошког слоја епског циклуса песама о Марку Краљевићу), Расковник (часопис за књижевност и културу), година XXIII, број 87-90, Народна библиотека „Вук Караџић“, Београд, пролеће-зима 1997, 67-128. 9 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 388.

182 из леђена од дванаест ока, из чабра, мешине. Изузетна је и сличност са богом Аресом, који je такође волео да попије, а баш попут Марка био и срџбен, те стога Марков бес и љутину врло лако можемо поистоветити са срџбом богова). После ових података не чуди што Сретен Петровић, у својој књизи ‘Српска митологија у веровању, обичајима и ритуалу’, гово- рећи о овој заиста несумњивој сличности, оставља отворено питање: да ли је Марко Краљевић повезан са култом трачког хероса, или је можда бар преузео неке његове функције?10 Као што смо већ назначили, мотиви о пореклу и рођењу Марковом, који га дефинишу као митског јунака, неопходно стварају потребу да и његов коњ буде посебан. Шарац (занимљива појава да коњи носе имена у нашим песмама била је примећена још од стране Јернеја Копитара, који то пореди са Ахиловим коњима Ксантом и Балијом) јесте, као такав, сасвим сигурно најопеванији коњ јужнословенске епике. Јунак до њега никако не може доћи на обичан начин. Марко коња проналази уз помоћ упутства вила, што поново показује митско порекло самог коња, или га купује за огромно богатство (‘За њег дава три бијела града, / А коњик му и чети- ри ваља’11). Постоје и верзије где је чак и самог Шарца, баш као и Марка Краљевића, подојила вила, те он томе дугује своје необичне особине. Вук је о Марковом првом сусрету са Шарцем забележио: ‘За његова Шарца једни приповиједају да му га је поклонила некаква вила, а једни опет да га је купио у некакијех кириџија: прије Шарца веле да је мијењао много коња, па га ниједан није могао носити, кад у некакијех кириџија види шарено губаво мушко ждријебе, учини му се да ће од њега добар коњ бити, и узме га за реп да омахне око себе као што је остале коње гледао, али се оно не даде ни с мјеста помаћи; онда га купи у кириџија, излијечи га од губе и научи вино пити.’12 О самом митском пореклу Марковог Шарца говори и песма, где га он, по вилином упутству, налази у језеру, односно води, која се обично тумачи као хтонски простор (по Веселину Чајкано- вићу постоје веровања, како код нас, тако и код других индоевропских народа, о демонима вода који се појављују у коњском облику). Зато је и изузетно занимљиво веровање код Словена да је коњ хтонско биће које стоји у вези са доњим светом. Шарцу, по Ненаду Љубинковићу, такође није ускраћена могућност да ступи у подземље, али тек пошто га Марко поткује сребрним потковицама и златним клинцима. Како изгледа један коњ овако необичног порекла? Несумњиво и у његовој визуелној представи мора бити много тога митског:

‘У седлу му била вила сташе, А у гриви змај огњени спаше, А у челу драги камен сјаше’13

Боја Марковог коња, због које настаје поређење да је ‘шарен као говече’, наводи Милана Лукића да у својој студији ‘Коњи у усменом народном

10 Сретен Петровић, нав. дело, 183-186. 11 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 35. 12 Вук Стефановић Караџић, Сабрана дела, Етнографски списи (живот и обичаји народа српског), Просвета, Београд, 1988, 98. 13 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 35.

183 стваралаштву о Марку Краљевићу’, упореди Марка са Александром Ма- кедонским, јер се и за Александровог Букефала говорило да има воловску главу и рогове.14 Као битну особину, која доприноси митској слици о Шарцу, треба истаћи његову дуговечност:

‘Давор’, Шаро, давор’ добро моје! Ево има сто и шесет љета Како сам се с тобом састануо, Још ми нигда посрнуо ниси’ 15

Осим дугог живота и спољашњег изгледа, Марков коњ свој митски ка- рактер поприма и због својих чудесних особина. Шарац је изузетно брз, успева да сустигне чак и вилу. Са лакоћом скаче са планине на планину, уме да плива, а није му страно ни летење. Ова особина је често тесно по- везана са брзином, није увек лако разлучити да ли Шарац лети небесима или једноставно галопира тако силовито:

‘Пак дебела прихвати Шарина, Прихвати га за оба дизгина, Пак се коњу на сриједу баци, Дохвати га оштром бакрачлијом, Стаде му се Шарин пропињати, По три копља небу под облаке, По четири пољем широкијем’16

Ипак, у песми Вука Врчевића записаној у Требињу, када се даје опис коња којег Марко треба да купи, јасно се говори о Шарцу који, попут Пегаза или Јабучила, има крила:

‘Тражиш Марко коня према себе: Кои не може ранах допанути, Кои може стићи и утећи; Длаке шаре, а дебела врата, Кои има у потаи крила, Кад юнаку буде до неволL, Кад му рече да под ньим прелети Ђе окрене од фузде дизгеном Чак ако ће небу у облаке; Да га виле устрLлит’ не могу, Без ныова чуда и грдила’17

У поменутој песми се истиче још једна необична особина. Каже се да је Шарац теновит. Вук Врчевић ову особину објашњава као Шарчеву спо-

14 Милан Лукић, Коњи у усменом народном стваралаштву о Марку Краљевићу, Расковник (часопис за књижевност и културу), година XXIII, број 87-90, Народна библиотека „Вук Караџић“, Београд, пролеће-зима 1997, 255-285. 15 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 512. 16 Исто, 394. 17 Исто, 39.

184 собност да види у мраку. Још једна изузетна способност, за коју се верује да је преузета из источњачке културе, везује се за коња Марка Краљевића, а то је моћ говора:

‘Ал’ пропишта Шарац пред механом: ‘Авај мене до Бога милога! Ђе погибох јутрос пред механом Од силнога Вилип-Маџарина А код мога славна господара!’’18

Милан Лукић у већ споменутој студији има једно интересантно запажање – Шарац је кроз мноштво песама у којима се појављује постао и полиглота. Тако он уз јужнословенске језике уме да говори и турски и грчки. Ова способност Шарцу даје једну људску особину, он постаје сличан човеку, потпуно персонализован, а самим тим његова слика као митског бића је много потпунија.

‘Четрдесет ока ладна гвожђа, Дваест ока лепа чиста сребра, И шест ока жеженога злата: Једно с другим шесет и шест ока’19

Поред коња, Марко поседује и друге атрибуте који се у потпуности укла- пају у његову слику изузетног јунака и доприносе митизацији његовог лика. Они који се најчешће помињу у народним песмама су буздован од шездесет и шест ока, сабља, лук и стрела, златна амајлија коју му дарују виле, као и чудесна диван-кабаница помоћу чијих чаробних својстава он и Шарац бивају заштићени од ватре. Марку у налажењу оружја могу помоћи посестриме виле, а постоје и случајеви где оружје добија као свадбени дар. Уз оружја митског порекла и изузетних својстава, о рангу полубога који је Марко Краљевић стекао у народним песмама врло добро говори и његов спољашњи изглед:

‘Јунак није какви су јунаци: На плећима ћурак од курјака, На глави му капа од курјака, Привез’о је мрком јеменијом; Нешто црно држи у зубима Колик’ јагње од пола године’20

Такав визуелни приказ Марка наглашава вучје атрибуте на лику овог змаје- витог јунака. Вук, хтонска и лунарна појава са изузетном улогом у словен- ској митологији, као митолошко биће препуно је контрадикторности, те га стога врло лако можемо довести у везу са нашим јунаком, који је познат као комплексан лик. Он својим особинама највише одговара соларном

18 Исто, 228. 19 Исто, 228. 20 Исто, 371.

185 божанству, али ипак често можемо уочити и одлике оних хтонских. Вук је био тотем Словена, у чију су се заштитну моћ они уздали, а истовреме- но и демонско, мрачно биће чије се име никако не сме помињати ноћу. Чајкановић истиче да је ‘вук митски представник српскога народа’, постоје мишљења да је териоморфни облик древног српског врховног бога, а међу словенским суседима постојало је веровање да се сви Словени понекад претварају у вукове. Сретен Петровић доводи још у блиску везу ‘вучјег бога’ односно ‘белог вука’ са ‘белим херојем’ који ноћу јаше на коњу – Светим Ђорђем.21 Сличност између Марка на Шарцу и Светог Ђорђа (који је иначе Марков заштитник и крсна слава) већ смо истакли, те је ово само још јед- на повезаност нашег јунака са митом и култом вука. Као аналогију овим вучјим обележјима можемо навести и изузетну сличност Марка Крљевића са оснивачима Рима, Ромулом и Ремом, које је одгајала вучица. Марко убија Андријаша, баш као што и Ромул убија Рема, а већ смо поменули мотив из песме у којој Марко доживљава сличну судбину као чувена браћа и бива у кошари бачен низ реку. Од свих јуначких обележја, за Марка Краљевића је најкарактери- стичнији буздован. Он без њега не иде никуда, незаменљиво му је оружје у борби, а противници су од силине и моћног изгледа топуза застрашени и пре него мегдан почне. Ваља назначити одлике топуза које доприносе митској карактеризацији лика Марка Краљевића. За ово његово доми- нантно оружје у митологији се обично зна као за основно оружје бога громовника. Словенски бог Перун када кажњава, не сече, већ удара, исто тако можемо наћи и паралелу са чекићем бога Тора, а од оружја великих јунака на Марков топуз неодољиво подсећа батина чувеног Херкула са којим Марко има готово идентичну судбину. Сличност између Марка и овог античког хероја препознао је још Вук Караџић пишући Гетеу у писму да се Марко ‘код наших народа као српски Херкул опева и прича.’ То и не чуди јер су обојица поседовала надљудску снагу, по пореклу их сврстава- мо у полубогове и може се рећи да и један и други служе по казни богова горега од себе, а Ненад Љубинковић у својој већ поменутој студији наводи још један занимљив податак – једно од највећих познатих Хераклових светилишта (Хераклеја) налази се управо на подручју Маркове државе. На крају поменимо још да је Марков буздован завршио у сињем мору, дакле води као сеновитом простору, уз Маркове пророчке речи:

‘Кад мој топуз из мора изиш’о, Онда ‘ваки ђетић постануо!’22

Поред топуза, Марко се пре смрти ослободио и осталих јуначких обе- лежја, што је у потпуности у складу са митским и древним обичајима који обележавају смрт једног јунака.

Део други

Који говори о Марковим мегданима са xтоничним бићима митског карак- тера као и његовом специфичном односу са вилом.

21 Сретен Петровић, нав. дело, 179-183. 22 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 514.

186 ‘Једно му се срце уморило, А друго се јако разиграло, На трећему љута гуја спава’23

Маркови мегдани заузимају централно место у великом броју епских песама. Противници су или људска или митска бића. У случају мит- ских бића разноврсност противника је огромна. Марко ће се сукобити са мноштвом непријатеља митолошког порекла: крилатим, каменитим и огњевитим јунацима, јунацима са више срца и глава, аждајама, змаје- вима, џиновима (посебно су занимљиви Маркови двобоји са џидовкама, девојкама – дивовима, које су завидне физичке снаге, изузетно подсећају на митске жене - ратнице Амазонке), па чак и са вилама, које му у неким песмама пружају помоћ, а у неким му наносе зло и кажњавају његове побратиме. Када у македонској песми Марко посече ноге Чивутину, он наставља да трчи и без њих, те и овог јунака можемо сврстати у против- нике са надљудским особинама:

‘А што беше Чифутче јуначе – И без нозе по Маркоте трчи’24

Посебно место међу Марковим мегданима заузимају они са Арапима. Арапи у нашим песмама имају особине хтоничних бића која кидишу на обичан свет. Најчешће су отимачи жена и девојака, њихова улога је слична оној коју имају змајеви у бајкама, нарушавају равнотежу која је постојала пре њиховог деловања. Маркова победа у мегдану успева да поново успостави поремећену равнотежу. Аналогија са змајем могућа је и због чињенице да је Арап у песми често троглав, са фантастичним особинама које га чине достојним противником и доприносе његовој митизацији:

‘А какав је троглав Арапине? На њему су до три главе црне, Црне главе, а бијели зуби, А крваве очи извалио, Какве су му до три главе црне, Из једне му вихор вјетар пуше, А из друге мавен пламен лиже, А трећа му глава проговара…’25

Можда и најбоље описан Марков мегдан са митским јунаком јесте његова борба са Мусом Кесеџијом. Постоје различита мишљења зашто је баш ова песма толико дуго остала у народу као једна од најпривлачнијих и најзанимљивијих. Тумачења која се ослањају управо на митску природу противника објашњавају да је Муса представљен као много јачи и бољи јунак, који се може посматрати и као метафора турске силе. Он у себи садржи демонска обележја, у њему су три срца јуначка, самим тим је

23 Исто, 250. 24 Исто, 435. 25 Исто, 398-399.

187 Марков задатак у мегдану неупоредиво тежи но да се борио против људ- ског бића. Муса је на крају ипак поражен Марковим лукавством, у чему му је помогло још једно митско биће, посестрима вила. Мотив много јачег противника са више срца затичемо и у бугарској песми, где Марко на крају и страда од змије која је била међу девет Дукатинчетових срца. Чести су Маркови двобоји са већим бројем противника, стотинама, па чак и хиљадама. У таквим случајевима није тешко уочити митску црту у карактеру јунака који сам може доносити превагу у биткама, од његовог учешћа зависи сам исход великих борби. Очигледна је сличност са античким херојем Ахилејем, нерањивим полубогом, који због увређе- ности напушта борбу и мења сам њен ток:

‘Удрите ви, коњокроте Тројци, и аргивској војсци Немојте бежат у борби, јер кожа њихова није Камен ни гвожђе да подноси мед што пробија тело. Није у борби Ахилеј, лепокосе Тетиде синак’ (Илијада, IV 509-513)

Слично Тројанцима, и Арапи, у песми ‘Марко Краљевић и Мина од Костура’ битку окрећу у своју корист док нема Марка:

‘Сад навали, љута Арапијо, Нема оног страшнога јунака На шарену коњу великоме.’26

Читава војска страхује од једног јунака што истиче његову надљудску снагу и ратничке способности. Управо је ова песма исходиште многих митских наноса у нашем усменом стваралаштву, те стога Марка у њој, осим са Ахилејем, можемо упоредити и са Одисејем, због присуства на свадби своје љубе. Исто тако, и Марков противник, Мина од Костура, никако није обично људско биће. Он је у једној верзији песме каменит до паса, те Марко тек уз помоћ виле успева да га савлада:

‘Ал’ долеће од планина вила, Тере седе Марку на рамена, И она му поче говорити: ‘А не знаш ли, Краљевићу Марко! Да је Михна каменит до паса? Нег’ се хити Михни брзијех нога’27

Мотив камена овде јасно представља црте Марковог противника, који припада кругу демонских, хладних и мрачних бића, на шта јасно указује и презиме Костуранин.

‘Ђе си данас, посестримо вило? Ђе си данас? ниђе те не било!’28

26 Исто, 460. 27 Исто, 470. 28 Исто, 250.

188 Маркова веза са вилом је изузетно слојевита, потиче још од његовог митског рођења. Изузетна снага коју наш јунак поседује везује се за чу- дотворно вилино млеко, своја изузетна јуначка обележја дугује вилиним саветима, сматра се да његова вила посестрима увек лебди над њим и помаже му у безизлазним ситуацијама. Али Марко се често са вилама и сукобљава, крши њихове забране, постоји чак и верзија Маркове смрти у којој га вила планинка убија. ‘Виле живе по великим планинама и по камењацима око вода. Вила је свака млада, лијепа, у бијелу танку аљину обучена, и дугачке, низ леђа и прси распуштене косе. Виле ником неће зла учинити, докле и ко не увриједи (нагазивши на њиово коло, или на вечеру, или друкчије како), а кад и ко увриједи, онда га различно наказе: устријеле га у ногу или у руку, у обје ноге или у обје руке, или у срце те одма умре.’29 У песмама о Марку Краљевићу често су управо виле те које нару- шавају равнотежу. У Бугарској је нарочито развијен мотив ‘повраћене воде,’ где виле нарушавају хармонију отимајући воду људима (виле се и сматрају господарима вода и извора), те је Марко принуђен да се бори са овим хтоничним бићима, најчешће побеђује (у једној верзији чак бива поражен и претворен у камен) и враћа ред и равнотежу, где реке поново теку, а извори су доступни свима. Често се дешава да Маркови побратими страдају због срџбе вила и кршења забране певања у гори. Најпознатија песма тог типа је ‘Марко Краљевић и вила’, где Марко са побратимом Милошем Обилићем јаше кроз Мироч планину, и успева Милоша да натера да запева, упркос из- ричитој забрани виле Равијојле. Марков побратим не само што је певао, већ се и натпевавао са вилом. Милошев глас био је лепши, што је од- мах био узрок за страшну казну. Овакав мотив није редак, лако ћемо га препознати у многим античким делима. Обичан смртник се замерио надљудском бићу или божанству, усудио се да га у нечему надмаши, и за то мора бити кажњен, те се тако реакција виле Равијојле може поредити са срџбом античких богова:

‘Расрди се вила Равијојла, Пак одскочи у Мироч планину, Запе лука и две беле стреле, Једна уд’ри у грло Милоша, Друга уд’ри у срце јуначко’30

Самим тим што му је допуштено да иде кроз горе и планине које пред- стављају царство вила и недоступне су за обичног човека, Маркова посеб- ност долази до изражаја. Њему није проблем ни да сустигне вилу својим виловитим Шарцем (којег је, подсетимо, по предању, баш од виле и добио), па стога Марко Краљевић по својим митским атрибутима уопште не заостаје за вилом. Виле су веште у лечењу рана помоћу лековитих трава и биља, могу својим видарским способностима чак и да оживе мртве, па тако Маркови побратими у песмама не окончавају свој живот после страшне казне, већ Марко успева да примора виле да исцеле и излече

29 Вук Стефановић Караџић, Српски рјечник, Просвета, Београд, 1969, 69-70. 30 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 309.

189 јунаке које су казниле. Виле без својих крила и окриља губе способност да лете. Скинувши их са виле, Марко је сигуран да му она више не може побећи у гори. Вилинска лепота је надалеко чувена, те стога не чуде многобројни бракови обичних људи и ових митских бића. Вила је Марковог побратима Рељу најпре ослепела, па му зацелила ране, а он се, напослетку, очаран вилином лепотом, жени њоме:

’ Црне очи а црње обрве, До два ока, два врела студена, Два образа, два ђула румена, Трепавице крила соколова, Обрвице морске пијавице, Медна уста кутија шећера, Ситни зуби дизија бисера’31

Осим сукоба са вилом, или пак ситуација у којима је вила представљена као кључни помоћник, чести су и случајеви где јунак помаже својим посестримама које су заробљене од силе зла:

‘Ђе си Марко, мио побратиме? Зар не видиш своје секе миле, Своје секе нагоркиње виле, И њезине муке и невоље’32

Марко у оваквим случајевима има моралну обавезу, баш као што би је имао и према својем побратиму, да притекне у помоћ. Вила и Марко су се обавезали да ће се у невољи међусобно помагати, те стога Марко избавља виле од троглавог Арапина или пак других хтоничних и демонских бића, баш као што и вила увек да кључни савет Марку у борбама са јунацима који имају надљудске особине.

Део трећи

У коме се употпуњује слика о Марку Краљевићу кроз анализу његове митске смрти

‘Лажив св’јете, мој лијепи цв’јете! Л’јеп ти бјеше, ја за мало ходах! Та за мало, три стотин’ година! Земан дође, да св’јетом пром’јеним’33

У песмама о Марку Краљевићу постоје две сасвим јасне линије смрти. То су Маркова митска и фиктивна смрт. Фиктивна смрт је најчешћа у бугарским и македонским песмама, где је као мотив изузетно развијено јунаково губљење снаге. Губљење снаге је најчешће изазвано Марковим

31 Исто, 306. 32 Исто, 396. 33 Исто, 514.

190 хвалисањем, где га касније сустиже заслужена казна, из које он на крају обично извлачи поуку. Фиктивну, или ‘епску смрт’, осим губљења снаге, код јунака могу изазвати и многе друге функције које би га одвојиле од мегдана или јуначких обележја. Чак се и тамновање или болест могу назвати фиктивном смрћу, јер у тим тренуцима јунак је спречен да упо- треби своје епске атрибуте. Много више пажње ћемо посветити Марковој митској смрти. Она је на најбољи начин представљена у песми ‘Смрт Марка Краљевића’ коју је Вук Караџић записао од Филипа Вишњића. Бошко Сувајџић у својој студији ‘Митска и функционалана смрт Марка Краљевића’ објашњава да је митска структура у овој песми композицијски подељена на три дела: 1. предсказање и злослутни наговештаји несреће, 2. уништавање ратничких атрибута, 3. предсмртни завети и њихово испуњење.34 Сам амбијент песме, односно време и место збивања, већ нам на самом почетку доста говоре и пружају један вид антиципације догађаја који ће уследити:

‘Поранио Краљевићу Марко У неђељу прије јарког сунца Покрај мора Урвином планином’35

Приказ ове слике, баш као и читаве Вишњићеве песме, обојен је митским, али и хришћанским бојама. Певач сигурно не узима случајно за време дешавања баш недељу, док је Урвина планина у многим студијама тума- чена на различите начине. Неки истраживачи су њеном имену придавали историјску конотацију поистоветивши је са Ровинама, где се сматра да је Марко заиста и погинуо. Међутим бројна су и мишљења у којима се Урвина планина тумачи као митски, никако стриктно дефинисани, про- стор, ограничен водом, односно морем. Оваквом тумачењу доприноси и присуство виле, која, уз Шарчев плач и посртање, у песму уноси прве назнаке о судбини јунака:

‘Побратиме, Краљевићу Марко! Тебе нитко Шарца отет’ неће, Нит’ ти можеш умријети, Марко, Од јунака ни од оштре сабље, Од топуза ни од бојна копља, Ти с’ не бојиш на земљи јунака; Већ ћеш, болан, умријети, Марко, Ја од Бога од старог крвника’36

Овде је показана изузетност јунака - као такав никако не може умрети од болести, противник раван њему не постоји на свету, непобедив је у мегда- нима, те му стога смрт може донети само и једино Бог. У ове вилине речи

34 Бошко Сувајџић, Митска и функционална смрт Марка Краљевића, Расковник (часопис за књижевност и културу), година XXIII, број 87-90, Народна библиотека „Вук Караџић“, Београд, пролеће-зима 1997, 205-228. 35 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 512. 36 Исто, 513.

191 Марко ће се уверити на бунару чија вода има чаробне моћи предвиђања судбине. Само место на коме је бунар смештен подоста говори о овом фе- номену. Налази се на врху планине, што симболише висину која се може тумачити као метафора нечег божанског. Вила, која је прва и изрекла пророчанство о смрти, очигледно је та која господари гором и водом и самим тим има могућност да зна о Марковој смрти и пре него се он огледа у бунару. Око бунара се налазе две јеле, које су у традицији познате као сеновито биље које је обично засађено поред гробова. Због тога нам је лако закључити шта је Марко у води видео, иако се то у песми нигде не каже конкретно. До закључка можемо доћи, тврди Чајкановић,37 ако се и мало боље позабавимо хидромантијом у песмама Филипа Вишњића, те на овакав сличан мотив наиђемо и у песми ‘Почетак буне против дахија,’ где дахије о својој трагичној судбини сазнају огледавши се у тепсији и видевши себе обезглављене. Мотив јунака који се ослобађа коња и оружја изузетно је чест, и сматра се митским и древним обичајем. Веселин Чајкановић о томе говори и као традицији код индоевропских народа.38 Марко, ослободивши се својих епских атрибута, како не би допали у руке противнику, пише предсмртни завет, што је такође често формулативно решење у епским песмама. Сам чин Маркове смрти представљен је кроз мотив уснулог јунака. Овакав мотив јако је чест у књижевности јерменског и келтског народа:

‘Скиде Марко зелену доламу, Прострије је под јелом по трави, Прекрсти се, сједе на доламу, Самур-калпак над очи намаче, Доље леже, горе не устаде’39

Осим смрти у сну, која је присутна у нашем усменом стваралаштву, Мар- ка у песмама бугарске, македонске, па и хрватске епике, чека другачија митска смрт. Кршећи забрану виле планинке, у једној верзији Марко умире од руке овог надљудског створења. Пошто је проклињао зелену гору, мутио воду, и ломио руже, Марко је на крају кажњен. У бугарској песми ‘Марко Краљевић и дете Дукатинче’ Марко одлази на други свет пошто је наишао на јунака бољег од себе. На самом почетку песме Марко се замера звезди Вечерници, устрелио ју је, свезао је у ланце и затим бацио у тамницу. Овакав потез јунака, где се замера божанству, надљудском бићу или некој вишој сили, назива се хибрис. Такав мотив потиче још из антике, а за такву несмотреност јунак увек буде кажњен (сетимо се Ахилеја, Креонта, и многих других ликова грчке књижевности). Ако узмемо у обзир да је Марко у даљем току песме начинио још већи грех погазивши побратимство, изузетно битан чин у хришћанској култури, не треба нас никако зачудити његова судбина. Марков противник у овој песми је изразито мрачно и хтонско биће надљудске снаге. О демон-

37 Веслин Чајкановић, Хидромантија код Филипа Вишњића, Студије из српске религије и фолклора, књига 2, Српска књижевна задруга, Београд, 1944. 38 Веселин Чајкановић, Доњи свет код старих, Студије из религије и фолклора (1925-1942), Сабрана дела, књ. 2. 39 Иван Златковић, Милан Лукић, нав. дело, 515.

192 ској природи говоре зидине његовог града које су сачињене од људских лобања. Дете Дукатинче је тако необичан противник да чак и не умире одмах пошто је пресечено на пола, а коначну слику о митској природи овог јунака добијамо када му Марко открива девет срца у грудима, на којима је спавала змија. Она на послетку и усмрћује Марка и испуњује, како каже песма, оно ‘што је од бога било записано.’ Вишњићева песма о смрти Марка Краљевића не завршава се на месту где Марко умире. На свом последњем путовању ка коначном одредишту, Светој гори, Марко прелази море, гранични простор, што се може посма- трати и као прелазак његове душе са овог на онај свет. Игуман одлучује да га сахрани без икаквих обележја:

‘Биљеге му никакве не врже, Да се Марку за гроб не разнаде, Да се њему душмани не свете’40

Овакав поступак се може тумачити као испуњење Вукашиновог пророчанства из песме ‘Урош и Мрњавчевићи,’ али ваља обратити пажњу на мишљење Бошка Сувајџића, који у томе тражи много дубље значење: ‘Земаљски гроб је претесан за Маркову епску силу, она мора и после његове смрти остати митски немерљива, земаљским оквирима неспутана … немаркиран гроб у митском начину изражавања релативизује јунакову смрт, указујући на могућност његовог митског ‘ускрснућа.’ У питању је изванредна поетска интерпретација мита о ‘нестанку,’ о јунаку који не умире стога што и не може умрети у овоземаљским сразмерама и рачунањима времена, већ одлази или, посредовањем других јунака или божанстава, бива пренет на неко удаљено, обичним смртницима недоступно место.’41 Елемената за овакво размишљање има и у предању које је записао Вук Караџић у коме се говори о Марковој смрти: ‘За смрт Марка Краљевића различито се приповједа: једни веле да га је негдје у селу Ровинама убио некакав каравлашки војвода Мирчета златном стријелом у уста, кад су се Турци били са каравласима, други кажу да му се у таком боју заглибио Шарац у некакој бари код Дунава и да су ондје обојица пропали; у Крајини неготинској приповиједа се да је то било у једној бари ондје близу Неготина, испод извора Царичине; ондје има и сад бара и зидине старе цркве, за коју говоре да је била начињена на гробу Маркову. Трећи кажу да је у такому боју толико људи изгинуло да су по крви попливали коњи и људи, па Марко онда пружио руке к небу и рекао: ‘Боже, што ћу ја сад!’ На то се Бог смиловао и некак’ијем чудним начином пренио и њега и Шарца у некаку пећину, у којој и сад обојица живе: он забодавши своју сабљу под греду, или је ударивши у камен, легао те заспао па једнако спава; пред Шарцем стоји мало маховине од које помало једе, а сабља све помало излази испод греде или из камена, па кад Шарац маховину поједе и сабља испод греде или из камена испадне, онда ће се и он пробудити и опет на свијет изићи. Једни говоре да је он у ту пећину побјегао кад је први пут видио пушку и пошавши да је огледа (да ли је истина да је онак’а као што се приповиједа), пробио из ње сам

40 Исто, 516. 41 Бошко Сувајџић, нав. дело

193 себи длан, па онда рекао: ‘Сад не помаже јунаштво, јер најгора рђа може убити најбољега јунака.’’42 И у овом се предању јасно могу уочити митске црте Маркове смрти. Он не страда од обичне, већ од златне стреле, не бива случајно погођен баш у уста, у томе има симболике због начина на који је говорио у многобројним епским песмама. Оваква смрт умногоме подсећа на смрт Ахилеја, јунака који је готово потпуно нерањив и може бити усмрћен тек када се устрели у тачно одређени део тела. Други део предања се у потпуности поклапа са Сувајџићевом тезом о митској смрти јунака који, како каже Чајкановић, суштински и није умро већ је ‘жив узишао на небо.’43

Епилог

У виду кратког резимеа свега до сада написаног.

Марко Краљевић, као епска и историјска личност, кроз читав циклус пе- сама остао је силовито утиснут у сећање нашег народа. За то су вероватно најзаслужније митске боје на његовом рељефном лику, оне су готово сигурно највише допринеле његовој огромној популарности. Много је ствари које су уграђене у портрет Марка Краљевића тиме му створивши потпуно нову митску димензију: необично рођење, јединствени Ша- рац, јуначки атрибути карактеристични за великог јунака, противници дочарани из главе маштовитог певача под утицајем митске традиције и, на послетку, митска смрт. Због свега тога Марко ће заувек остати у свести народа као омиљени јунак, као фигура која је у тешким време- нима ропства била једина светла тачка и нада у избављење. Чак и сада, толико година после смрти, рекло би се, готово безначајне историјске личности Марка Мрњавчевића, сина Вукашиновог, један други Марко, Марко Краљевић, јунак епских песама и даље је жив. Историја одлази својим путем, а песма је управо због своје окренутости ка народу и ми- толошкој традицији успела да очува легенду о Марку Краљевићу, који, како смо већ објаснили, није заиста умро. Народни певач је толико добро осликао његову личност да се свако у једном тренутку може осетити као овај бркати мегданџија. На тај начин Марко наставља да живи и кроз надолазеће генерације. А јунак умире тек када престане прича о њему.

Abstract

Main topic in our work will be mythological elements in the epic poems of Marko Kralevich. We are going to analyze poems from Serbian oral literature, but we will also pay attention on some poems from other nations and show Marko in the light of Balkanian context. Our work will explain that Marko

42 Вук Стефановић Караџић, Сабрана дела, Етнографски списи (живот и обичаји народа српског), Просвета, Београд, 1988, 98. 43 Веселин Чајкановић, О постанку и развоју српске народне поезије, Зборник Матице српске за књижевност и језик, књига шеста и седма, Матица српска, Нови Сад, 1959, 513.

194 Kralevich is complex character in every segment of his life in epic poetry. From his mythological birth to the unusal death. Special place in our work will take some of his epic attributes, such as famous horse Sharac or his incredible mace. Marko Kralevich is also known for his big fights and duels with all kinds of mythological opponents, so we will also try to analyze that segment in epic poems. Very important part of mythological world of Marko Kralevich is fairy Ravijojla, so we will look into this relationship to find some more mythological elements.

Keywords mace, Marko Kralevich, mythology, Sharac, fairy

Литература

Иван Златковић, Милан Лукић, Антологија народних песама о Марку Краљевић, ЗУНС, Београд, 1996. Ненад Љубинковић, Трагања и одговори (студије из народне књижевности и фолкло- ра), Институт за књижевност и уметност, Београд, 2010. Бошко Сувајџић, Митска и функционална смрт Марка Краљевића, Расковник (ча- сопис за књижевност и културу), година XXIII, број 87–90, Народна библиотека ‘Вук Караџић’, Београд, пролеће-зима 1997.

Радост Иванова, Повраћена вода (одлике митолошког слоја епског циклуса песама о Марку Краљевићу), Расковник (часопис за књижевност и културу), година XXIII, број 87-90, Народна библиотека ‘Вук Караџић’, Београд, пролеће-зима 1997.

Милан Лукић, Коњи у усменом народном стваралаштву о Марку Краљевићу, Расков- ник (часопис за књижевност и културу), година XXIII, број 87-90, Народна библиотека ‘Вук Караџић’, Београд, пролеће-зима 1997.

Вук Стефановић Караџић, Сабрана дела, Етнографски списи (живот и обичаји народа српског), Просвета, Београд, 1988. Вук Стефановић Караџић, Српски рјечник, Просвета, Београд, 1969. Сретен Петровић, Српска митологија у веровању, обичајима и ритуалу, Народна књига, Београд, 2004. Зоја Карановић, Марко Краљевић као митски лик, културни јунак и демијург у прича- ма-веровањима, Годишњак Филозофског факултета у Новом Саду, Филозофски фа- култет у Новом Саду, Нови Сад, 2010.

Веселин Чајкановић, Студије из српске религије и фолклора 1925–1942, књига 2, Српска књижевна задруга, Београд, 1994.

195

DIMANA MITEVA [email protected]

Факултет по славянски филологии, Софийски университет ‘Св. Климент Охридски’ (Bugarska)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Интертекстуалност в хърват- ския роман на 80-те и 90-те години на ХХ в.

Текстът разглежда проблематиката на хърватския роман от края на ХХ в. в контекста на прозата от посочения период. Подчертавай- ки влиянието на хърватската литература върху творчеството на съвременните автори, докладът акцентира върху връзката между образците на хърватската литература и новите текстове, които се появяват във време на интензивни промени. Освен на тях, докладът се спира и на няколко текста, които включват представители на световната класика за основа на повествованието си. Елементите, използвани като основа на художествения текст и като образци на романовата поетика могат да осъществят ин- тертекстуални, метатекстуални или интердисциплинарни връзки с най-новата хърватска литература. Темата засяга и концепцията за медитеранизма, като коментира използването на интертекстуални похвати и осъществяването на връзка с традицията. Текстът изследва някои стратегии, прилагани в годините на кри- за в пространството на хърватската литературна продукция, като цели да очертае рамките на връзката между художествения текст и предхождащата му традиция, залегнала в основите на създаването на национална литература като част от опита за утвърждаване на хърватската литература.

КЛЮЧОВИ ДУМИ интертекстуалност, роман, традиция, цитатност

В настоящия текст разглеждаме въпроса доколко в хърватския роман на 80-те и 90-те години на ХХ в. може да се говори за наличие на интер- текстуален и метатекстуален пласт. Присъствието на множество позовавания, директни и индиректни, към класиците на хърватския канон, говори за осъзнатост на акта на вписване на междутекстови пластове. Това предизвиква активното участие на читателя в осъ- ществяването на авторовия замисъл. В текста използваме постула- тите на Барт, Рифатер и Женет, за да проучим доколко явлението

197 интертекстуалност в разглеждания корпус е продиктувано от съвре- мието или е продукт на начетеността на авторите и доколко то е залегнало в литературната традиция и е неосъзнато. Терминът интертекстуалност се появява през 1967 г. и в най-широк смисъл обозначава връзките на даден текст с други текстове. Поня- тието възниква около френската група Tel Quel. Според Юлия Кръстева интертекстуалността се проявява в същността на един единствен текст под формата на взаимодействие на елементи, идеи, структурни и т.н., ‘отнети’ от други, исторически предходни текстове, и показва как този текст ‘чете’ историята и се помества в нея. Според Кръстева ‘текстът се гради като мозайка от цитати, той е поглъщане и прео- бразуване на друг текст’ (Кръстева 1969). За Рифатер интертекстът представлява един или повече текстове, които реципиентът трябва да познава, за да разбере глобалния смисъл на даден текст. Осъзнаването и използването на интертекста могат да имат различни проявления – от актуалното познаване на формата и съдържанието му като кон- кретен текст до допускането, че такъв текст съществува и може евентуално да бъде открит. Подобна хипотеза е продиктувана от факта, че като цяло в разглежданите произведения рядко се наблюдава ирония спрямо предходния текст или наличие на пародийно отношение. Най-често се регистрира континуитет спрямо традицията. В текста разбираме традицията в смисъла й на предаване, а по-об- що – пренос, наследство на различни знаци, които конституират картината на една култура. Понятието съдържа идеята за контину- итет, идеята за допир, за непосредственост, която свързва, когато става дума за времевото измерение, миналото с настоящето, и така предопределят бъдещето. В зависимост от позицията на гледната точка традицията може да се изменя, тя не е статична константа, а е нестабилен елемент. Културите се конституират в процеса на препокриване и смесва- не на различни влияния. Културата разглеждаме като чиста, затворена в себе си традиционно и идентично сигурна, но винаги двойствена инстанция. Всеки опит колективът да се схване като уникален, се превръща в насилие спрямо онези, които не спазват поставените норми. В този контекст романите може да се четат и като опит за по-леко преминаване и възприемане на националната идентичност като съвкупност от етнически и културологични елементи. Процесът на конституиране на културна идентичност е болезнен, той години наред занимава интелигенцията и в различните периоди има различни идеологически реализации. За романите от втората половина на двадесети век е характерна своеобразна стилизация по отношение на подтекста, съответно спря- мо познатите литературни произведения, които се използват като основа по един или друг начин. Креативното отношение – употребата на пародиен дискурс например – бележи явлението на новоисториче- ския модел на историческия роман и в хърватската традиция. За да разберем връзките, според които можем да установим на- личието и значението на интертекстуалния пласт в новоистори- ческия роман, ще използваме утвърдените тезиси, които засягат интертекстуалността като явление. Можем да ги обобщим в няколко

198 постулата. Първо, отношението на литературния текст спрямо други текстове трябва да бъде видимо. Може да става дума за прили- ка между литературните творби, за алюзии помежду им, за взаимно цитиране, полемика или друго. Според Павличич (Павличич 1988: 157) винаги трябва да съществува възможност тази връзка да се открие и разбере. Второ, това отношение трябва да е осъществено с определени средства. И двете произведения трябва да си служат с общи стилис- тични, композиционни или други техники, или едното да коментира или парафразира другото, да се обговарят похватите за да се установи интертекстуалното отношение. Трето, тази връзка трябва да бъде изпълнена със значение, отношението между текстовете трябва да придаде на новото произведение ново измерение, така че текстът да не може да осъществи смисъла си на всички равнища без разбирането на този слой. Във времето на постмодернизма преобладава такъв тип интер- текстуалност, при който не съществуват правила и нормативна употреба, те се осъществяват в зависимост от случая и се моди- фицират в движение. Постмодернизмът, като време на премахване и експлицитно неспазване на конвенциите, създава именно такова отношение в писателите и спрямо историята и канона. В случая на новоисторическия роман например интертекстуалното отношение спада към диахронните интертекстуални отношения (Павличич 1988: 158), които се осъществяват спрямо текстове от минали периоди и различни поетики. Подобна връзка подразбира между двете произведе- ния да има времева отдалеченост, която е важна за осъществяването на поетическа функционалност. Характерен момент при новоисторическия модел, както и при хърватския роман на ХХ век като цяло, е запазването на връзката с класическия исторически роман, на който е базиран канонът на хър- ватската литература. Емблематични автори съзнателно или не- съзнателно стават обект на интертекстуални игри, от тях биват заемани техники и похвати. Разлика с европейските явления по същото време, е липсата на пародийно и иронично отношение спрямо оригинала. Подобно отношение може да се наблюдава в някои подчертано пост- модернистични творби, но той се среща рядко в новоисторическия модус, в чиито теоретични основи трябва да присъства елемент на заиграване с традицията, през който да се преосмислят ценностите. Акцент върху тази липса слага и Натка Бадурина (Бадурина 2012: 18) – в хърватския новоисторически роман лиспва постмодерното иронично отношение спрямо историята. Въпреки липсата на този важен елемент това преосмисляне се осъществява – чрез преодоляването на някои залегнали в традицион- ната рецепция механизми. Заиграването се осъществява на други нива, чрез което легитимацията на каноничните класици не се подлага на съмнение. Обратното – тя е преподчертана, повторена и подновена. Този процес в хърватската литература е познат и по времето на авангарда – време, известно с тенденциите към оспорване и отричане на традицията, което в хърватска среда обаче се изяснява в неясен бунт спрямо статуквото, в който традицията не се дискредитира в интерес на новото чисто и абсолютно изкуство.

199 Тук ще разгледаме връзката на новоисторическия роман с родона- чалника на хърватския исторически роман – Аугуст Шеноа, както и със стожера на романа на двадесети век – Иво Андрич. За диахроничното интертекстуално отношение каноничните произведения са важни заради схващането, че в тях търсеният идеал е вече постигнат. Така този текст става пример, но не за подражание при новоисторическия модел, а извор за диалог и полемика. Историческият роман на Шеноа се характеризира с телеологична концепция за историята, в него присъства монументализъм, отсъст- ват иронията и релативизмът. В него се подчертава не концептуални- ят характер на историята, а начинът, по който се представя тя. За разлика от това, новоисторическият роман обръща внимание именно на историческата логика. Според Миланя истински новоисторически роман в хърватската съвременна литература не съществува, тъй като той не изпълнява всички необходими условия. Една от основ- ните причини е, че той остава тясно свързан с традицията, тръгва от нея с идеята да поддържа приемствеността, а не да я оспорва. Пародийното и ироничното отношение спрямо историята остават назад, а за сметка на това се създават нови концепции, които касаят рецепцията на историята. Според някои критици като Крешимир Немец, експлицирайки концептуалния и интертекстуалния характер на миналото чрез фактоцитати, метафикционални коментари, интертекстуални елементи, Фабрио категорично скъсва връзката с концепцията на Шеноа за историческия роман. Ние обаче смятаме, че Фабрио, както и останалите автори на новоисторически романи само частично променя модела, следван от историческия роман. От Учителка на жи- вота (magistra vitae) Историята се превръща в ‘Мъчителка на живота’, но линията, зададена от класиците, е част от традицията и като такава трябва да се запази. Разглежданите произведения се характе- ризират с отклонения, но не и с категоричен разрив. Те диалогизират, изискват от читателя познаване на традицията, за да осъществят многоплановостта си и потенциала си, което доказва необходимостта от запазване на предходния слой. Интертекстуалното свързване може да се проявява като заемане или наподобяване и на езикови и на всякакви други знакови структури и форми, идеи, тълкувания, конструкции и т.н. Очевидна преподчертана връзка има между творчеството на Иво Андрич и това на Иван Аралица. Могат да се прокарат много паралели между тях, които бележат основните характеристики на новоисто- рическия роман, които потвърждаваме в опуса на Аралица. Не всички паралели обаче са интертекстуални. Аралица, както вече отбеляза- хме, избира руралния амбиент за сцена на действие. Самият избор на Задар и околността може да послужи като отправна точка и причина за разглеждане на интертекстуални връзки. Те се осъществяват чрез свързване на тематичните елементи – идеята за граденето, сблъсъка на Изтока и Запада, парадигмата на кръвта и рода, борбата за власт, картината на миналото в няколко столетия, до стилистичните аспе- кти – използването на сентенции, цитирането на документи, подчер- таната синхрония, автономността на авторската позиция. Те обаче

200 не са достатъчни за да се докаже наличието на интертекстуалност. Те само подчертават традиционно залегнали матрици, които се оказват работещи в рецепцията на хърватския читател. Разглеждайки тематиката на романите, веднага виждаме бли- зостта по отношение на избора на времето и пространството, в които е поставен проблемът на сблъсъка на култури. Определяща е идеята за хърватското пространство като кръстопът на Изток и Запад, в който съжителстват няколко култури, традиции и ценностни системи. Като автори на исторически романи, и Фабрио, и Аралица, и Андрич третират проблема на съществуването в това гранично пространство чрез мотива за робството, труда и граденето като легитимация на идеята за хуманизма и толерантността (Андрич) и солидарността (Аралица). В случая на Фабрио граничното пространство е между Запада – Италия и Изтока – Хърватия. Тук вече се виждат разликите, по които романите на Аралица, Шехович или Фабрио могат да се дефинират като новоисторически, а тези на Андрич – като исторически. Изборът на Андрич на изкуството и културата като гаранция за напредъка на историята е противопос- тавен на минималистичната концепция, при която картината на миналото бива редуцирана до познавателната перспектива на ‘хро- никьор – всезнаещ субект’ (Желински 1999: 158), който се занимава с индивидуалния аспект, човека или рода, героя на романа, и който кате- горично отхвърля идеята за исторически напредък. Докато при Шеноа и Андрич големият герой е Историята с хората като главен действащ елемент в колективните процеси, при Фабрио и Аралица тя е само фон, на който се осъществяват цикличните действия на времето, а герой е Индивидът, жертва на Историята. Парадигмата на съдбата и кръвта в новоисторическия роман става определяща и зависима от законите на власт и притежание, интереси и биологично траене. Сблъсъкът между системата на властта и човека винаги е водещ аспект в историческите романи. Двете различни гледни точки, кои- то наблюдаваме в континуитета на историческия роман не влизат в конфликт, а се допълват взаимно. Можем да тълкуваме появата на индивидуалния аспект в монументалността на историческия роман като продължение, задълбочаване в психологията на механизмите, по които се създава и пише история. Те не се изключват взаимно, а характеризират една и съща реалност, но от позицията на различни обществени изисквания за интерес. След като колективното съзна- ние е проследено от класиците, в края на двадесети век идва ред на индивида да легитимизира ролята си в големите процеси на истори- ята. Колективът вече не е еднородна маса, а се доказва като сбор от различни съдби, мнения, борби, подвластни на едно течение, което не признава разлики. Тези индивиди заявяват позицията и значението си за напредъка на живота. Метатекстуалният дискурс подпомага необходимостта на всеки текст от диалог като основен начин за пренасяне на послания. Ново- историческият роман показва на читателя как е оформен и създаден текстът, самият акт на писане. В трилогията на Фабрио ясно се по- казва как повествователят подчертава, че текстът е конструкт, в който за историята разбираме посредством личния опит и различни

201 елементи, необходими за развитието на разказа, за които не същест- вува официален документ. Интертекстуалният слой в повечето новоисторически романи е много силен. Наред с останалите постмодернистични елементи, той носи новото като обработва елементите на класическия исторически роман. Романите на Фабрио са свързани тематично и идейно, а ос- вен това показват значителни прилики в композиционните похвати. Заглавието на романа Упражняване на живота носи жанровото опре- деление ‘кронистерия’, вече заредено с интертекстуален потенциал. Според Немец (Немец 1997: 435) тя е заимствана от Виктор Цар Емин и неговия роман Данунцияда. Цар Емин е създал понятието чрез заемане и преобразуване на италианския жанров определител ‘cronistoria’. Така новият ‘термин’ добива и извънлитературни конотации, процес, кой- то наблюдаваме и в другия новоисторически роман на Фабрио – Косата на Вероника с подзаглавие Familienfuge. Алюзията тук е на базата на немския език и обединява идеята за семейната сага и интермедиал- ната конотация, друг преподчертан момент в постмоденистичния модел. Близостта с фугата, полифонична музикална форма, която ще послужи като пример в определени решения на композиционно-по- вествователен план. Присъща на историографската метафикция е антиилюзивната повествователна стратегия. Повечето разглеждани романи използ- ват именно нея – чрез представянето на документите, въз основа на които е създадено произведението. Романите подчертават своята автономност, фикционална или лингвистична. Авторите успяват да реализират онова, което Линда Хътчън (1996) нарича схващане, че мина- лото може да се разбере само от собствените текстове и дискурсивни следи, били те литературни или исторически. Тези романи заличават границата между историография и фикционализация. Най-натоварен интертекстуален пласт намираме у Фабрио. Интертекстовете при него имат различен статут – на фактоцитат – статии от вестни- ци, писма, стенограми, известия, пароли, речи, радионовини, рецепти. Освен тях са инкорпорирани и паралитературни цитати – молитви, заклинания, стихове на Данте, Назор, италиански стихове, до мета- фикционални коментари и автоцитати – различни фрагменти се наблюдават на няколко места в романите и си осигуряват ролята на лайтмотиви. Така интертекстовете покриват широко референ- циално поле – от официалната история през нейните отпечатъци във вестниците и популярната култура до вграждането на техните отпечатъци в литературното произведение. В новоисторическия роман те най-често се откриват в литературни колажи и са графично маркирани – отделени са от фикционалните сегменти. Също така Фабрио прецизира изворите, които ползва и датира текстовете, с което стабилно ги позиционира във времето и пространството. Това е съзнателна и целенасочена обработка на текста, която оставя извора видим и разпознаваем, елемент, който в класическия исто- рически модел на романа се избягва. Така в новоисторическия модел прозаическата цялост се характеризира с дисконтинуитет, компони- рана е от различни фрагменти, които разбиват повествователната последователност. Авторите преподчертават концептуалната и

202 интертекстуалната природа на миналото, изобличават процеса на формиране на историческа истина. Типични и показателни за новоисторическия роман са метаиска- зите в романите на Фабрио – съзнанието за собствения език, нарушена логика на наративните сегменти, метакоментари за авторовото съзнание за историята, деконструкция на фикционалната илюзия, разбиване на рамките с появяването на повествователя като герой, част от разказа. В историографските си романи Фабрио използва метатексту- алния пласт като подчертан и изобличен конструктивен елемент. Често повествователят обяснява елементи от разказа си, прекъсва повествованието, обозначава графично местата, в които интерполира различен тип дискурс. Така метатекстуалният слой подсилва текста като ‘илюстрация, като цитатна бележка под линия’ (Тадич-Шокац 2009: 128). Между света на фикция и фактография се създава напрежение, вметнатите сегменти се реконтекстуализират. Автокоментарите при Фабрио много често се появяват като похват. Всезнаещият повествовател говори, вижда, гледа, чува своите герои, тълкува действията им, обяснява ралзиките в епохите, начина на живот, промяната на ритъма и динамиката. Той се обръща към читателя, демонстрира надмощието си, но и изисква участие на чи- тателя за осъществяване на литературния акт.

* * *

Един от основните стожери на хърватската култура е морето – Ад- риатическо море, Средиземноморието. Тук накратко ще изясним ха- рактеристиките и спецификите на това явление, което определя до голяма степен значима част от хърватската литература и включва интертекстуалността като водеща техника. В някои значими романи от периода намираме връзката между текст и паратекст, създаден от изрезки от вестници, ‘неканонизи- рани’ исторически свидетелства, материали, заети от периодиката. Това са най-вече произведения от т. нар. ‘средиземноморски’ цикъл, с действия ситуирани в ареала около Адриатическо море, с главни гра- дове Риека, Дубровник или Сплит. С помощта на традиционен изказ и запаметени, заемани модели, в значителна степен се конституира и т. нар. ‘средиземноморски дискурс’ (Сорел 2007: 359). Преди всичко, той показва как културата се формира въз основа на идеята за леги- тимация с основен двигател традицията. Този процес е характерен за хърватската литература, която държи да запази и препотвърди връзката с каноничните си произведения. Тук водещи са именно ин- тертекстуалните техники – пренасянето, заемането, имитацията, парафразата или деструкцията на определен тип йерархия (на цен- ности, идеи, обекти). Така от една страна авторът се отдалечава от историческия натиск, а от друга, в процеса на утвърждаване на традиционните елементи, традиционните дискурси биват основа за нова идеологическа практика. Средиземноморският дискурс например

203 се определя от редица хетерогенни (езикови, географски, езикови) елементи, както и от общи традиционни ценности. Нуждата от запазване и архивиране на паметта, от съхраняване на исконни местни разбирания и начин на живот се поддържа чрез пе- трифицирането на неканонични, неенциклопедични текстове. Имен- но те показват подробностите, които са станали солидна основа за формиране на обществото такова, каквото е днес. Чрез запазването и преповтарянето им те осигуряват континуитета в бъдещето. Налична е една вече формирана естетика, която може да послужи за база на новото, чисто хърватското, без отричане на негативите и преувеличаване на ценностите. Традицията на медитеранизма без съмнение се основава най-вече на концепцията за регионализма. Подобна ‘средиземноморска’ тематика откриваме в редица романи – в опуса на Феджа Шехович, в Адриатическата трилогия с историческа тематика на Фабрио, в романите на Дамир Милош, в които пост- модерната концепция е доведена до крайност. Средиземноморският дискурс в своята тоталност извежда трансценденцията като водещ елемент от традицията. Перспективата на инсуларността – вре- меви категории със силен контекст на и обусловеност от миналото, вписани в изолираността и обречеността. Можем да определим ка- тегориите на съдбата, провидението, детерминизма, фатализма и меланхолията като житейски двигатели. Усещането за преходност и примирението като отправна точка са специфични характерис- тики на медитеранския дискурс. И тук традицията сама по себе си генерира метанарация. Така ‘средиземноморският дискурс същевре- менно е трансгресивен спрямо собствения културен абитус, но в това прекрачване, съответно означаване, се случва нова интерптетация в зададените архетипи.’ (Сорел 2007: 365) Традицията не е статично понятие, а непрекъснато се пресъздава. Границите на средиземноморския комплекс ясно се определят от многоезичието, в смисъла на биологичното, културологичното, социологичната принадлежност към различни традиции. Средизем- номорската култура обикновено се определя като кръстопът на ге- ографски, антропологични, социологични и културно-исторически фактори. Характеристика на хърватската литература още от кон- ституирането й е липсата на интегралност. Причини за това без съмнение се крият в дисперсивното историческо развитие, което се характеризира най-вече с пространствени константи. Различните културологични кръгове, които съставят хърватското културно наследство, носят белези на свързване и на разделение, като винаги остават видими. Северният – континентален и южният – средизем- номорски културен кръг би трябвало да съставят единна национална идентичност. Литературните текстове се създават в пресечната точка на четири фактора – поетика, контекст, авторство, чита- тели. Средиземноморският текст като литературно-историческо понятие, въпреки че терминологично е несистемен, означава при- близително еднакви – подобни семантични рамки. Обикновено ‘сре- диземноморският’ литературен текст се свързва с денотационната употреба на морето. Никога не е съществувала една средиземноморска литература върху цялостния ареал, въпреки че може да се говори за

204 елементи, които се разпознават в топоса на морето и митологията. Според Бродел (по Povijest, Zbornik Trećeg programa Radio Zagreba, br. 11, 1985.) характеристики на всички цивилизации, които са се формирали на това пространство, са: дълготрайност, здрава свързаност със собствената географска принадлежност, войните, които се водят на това пространство, икономическата свързаност на страните, благодарение на морето, като централно и най-важно място на среща. Оттук следва, че тези култури са и дълбоко свързани с традициите си, които консервативно държат на историята. В проучването си относ- но връзките на средиземноморския топос с литературната продукция, Сорел акцентира на неисторическото възприемане на времето като център на средиземноморския исторически континуитет (Сорел 2003: 23). Времевият континуитет, който се отнася към пространството като към обект, може да се схваща само ако дисконтинуитетът все още присъства. Средиземноморската култура познава разлики, които имплицират понятието за дисконтинуитет, но тя в себе си съдър- жа и механизмите на паметта, които загърбват релативистките концепции, които са предимно от етическо естество. Характерис- тиките на средиземноморския дискурс, които Сорел подчертава като водещи в самосъзнанието, присъстват като лайтмотиви, а някои и като литературни техники, в романите на Фабрио. Това са гранична идентичност, принадлежност към няколко традиции, склонност към големи, универсални теми (история, време, битие, наследство), мно- гоезичност, патос, склонност към митологизиране, медитативност, специфичен темперамент (Сорел 2003: 28). Мултилингвистичният характер на средиземноморското ли- тературно пространство може да се разглежда и през присъствието на автохтонното триединство на хърватския език (чакавски, кай- кавски и щокавски), като се вземат предвид и езиците, които са били представени от окупаторите – италиански, немски, обществените и културни колониални модели. Всички те оформят особения ритъм на романите и динамиката на повествованието. Тази многоезичност е не само съставна част, а и определяща в романите на Милан Раковац (Riva i druži ili Caco su nassa dizza) и в трилогията на Фабрио. На места тя е доведена до крайност. Специфичен е изборът на материали от периодиката, на реклами или рецепти, които да подкрепят наличие- то на ‘жизнен’ мултилингвизъм, функциониращ в тази среда. Това са интертекстове със спорна ценност, неканонични, донякъде ‘нелите- ратурни’ текстове, чрез които авторите успяват да осигурят начин, по който паметта да се утвърди, а настоящият процес да се обогати с есенцията на традицията. Освен фиктивни ръкописи, характерни за новоисторическия ро- ман, Феджа Шехович инкорпорира пространни цитати от исторически дневници и свидетелства за заметресението в Дубровник през XVII в. Цитирайки, той подсилва историческия пласт в романа си Oslobađanje đavola, както и подчертава идеите за апокалипсис и морален упадък като континуирано присъствие в манталитета на средиземномор- ския обитател. Паралелите между историческото минало и настояща- та действителност са основна линия в романите на Шехович, които служат за иносказателно предаване на посланията.

205 При Дамир Милош от друга страна интертекстуалният пласт в средиземноморски аспект се изразява във включването на множество митоподобни разкази, в заплитането на приказни елементи в познати от устното традиционно творчество матрици. Така поставянето на връзка между неканонични текстове или текстове на преходна- та култура, биват легитимизирани като основа на традицията, на подсъзнателното оценностяване и привеждане като елемент от мисленето и живота в средиземноморския ареал. Наличието на подобно цитиране и фалшиво подсъзнателно пре- повтаряне и извеждане на местни митове препотвърждава ролята на Средиземноморието, на морето в една част от писмената продукция и през ХХ в. По това време източните регионални говори вече не са смятани за маргинални, а смесването на влияния започва да придобива ценностна стойност за културните носители. Наред с това можем да дадем още един пример на интертексту- алност – този път за това как популярната култура навлиза в литера- турното творчество. Този ‘феномен’ е съставна, почти задължителна част от джинс-прозата, за която е характерно наличието на елемен- тите от популярната култура – филми, музика, списания, реклами. Донякъде интермедиален, този подход съдържа буквално цитиране на култови популярни песни (Sjaj epohe на Боривой Радакович, Boja željeznog oksida на Борбен Владович, Polagana predaja на Горан Трибусон), позова- ването на реклами (Томислав Зайец), постоянното интерполиране на лайтмотивите от Спасителят в ръжта, като кулминира в романите на Горан Трибусон Povijest pornografije, Rani dani, Trava i korov, посветени изцяло на популярната култура като причина и основа за израстването на личността.

Всички тези типове междутектстови, в голямата си част интер- текстуални, връзки показват колко е силно традиционното мислене и желанието за прокарване на континуитет между миналото и на- стоящето. Така хърватската литература се изгражда като процес, който на места допълва липсващи елементи, а на други редуцира по- втаряните и заучени постулати. Канонизирането и затвърждаването на някои произведения става възможно, щом се осъществява преход, заимстване, тълкуване и заиграване с тях. Така те се превръщат в основна част от културното наследство и запазват възможността да се допълват с нови значения. abstract

The text addresses the problems of the Croatian novel from the end of the 20th century in the context of the prose of the period. Underlining the influence of old Croatian literature upon the works of modern authors, this report stresses on the connection between the models of Croatian literature and the new texts that occur in times of intense changes. Besides these the report also comments on several texts that incorporate representatives of the world classics as a basis for their narrative.

206 The elements, used as a foundation for a fictional text and as norms of the poetry of the novel, can perform intertextual, metatextual or interdisciplinary connections with the newest Croatian literature. The topic also touches the concept of mediterranism, commenting on the use of intertextual techniques in the realization of a bonding with tradition. The text investigates some strategies used during the crisis years in the space of production of Croatian literature and its aim is to outline the connection between fiction and the preceding tradition, lying in the bottom of the creation of national literature as part of the attempt to gain recognition for the Croatian literature.

Библиогра я

Intertekstualnost & intermedijalnost. Ur. Zvonko Maković, Magdalena Medarić, Dubravka Oraić, Pavao Pavličić. Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1988. Književnost, povijest, politika. Prir. Zlatko Kramarić. Svjetla grada. Osijek, 1998. Bakhtine, Mikhaïl. 1978. Esthétique et théorie du roman. Paris: Gallimard. Barthes, Roland. 1973. Texte (théorie du), Encyclopaedia Universalis. http://www.universalis. fr/encyclopedie/theorie-du-texte/ (13. rujna 2013) Hébert, Louis. 2011. ‚Structure, relations sémiotiques et homologation”. Signo [en ligne], Rimouski (Québec), URL: http://www.signosemio.com/structure-relations-semiotiques- homologation.asp (13. rujna 2013)

Genette, Gérard. 1982. Palimpsestes. La littérature au second degré. Paris: Le Seuil. Hutcheon, L. 1996. – Poetika postmodernizma. Istorija, teorija, fikcija. Novi Sad: Svetovi Kristeva, Julia. 1969. Sèméiôtikè – Recherches pour une sémanalyse. Paris: Seuil (coll. Points Essais) Milanja, C. 1996. – Slijepe pjege postmoderne. Etiologija i kritika postmoderne matrice. Zagreb: Studio grafičkih ideja Nemec, K. 2000. – Mogućnosti tumačenja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada Oraić Tolić, D. i Viktor Žmegač 1993. – Intertekstualnost & autoreferencijalnost. Zagreb Oraić Tolić, D. 2005. – Muška moderna i ženska postmoderna. Rođenje virtualne kulture. Zagreb: Ljevak Oraić Tolić, D. 1996. – Paradigme 20. stoljeća. Avangarda i postmoderna. Zagreb Riffaterre, Michel. 1983. Sémiotique de la poésie. Paris: Le Seuil. Sorel, Sanjin. 2007. ‘Tradicija i mediteranizam u poeziji”. Croatica et Slavica Iadertina, Zadar: 359-368.

207

ANES OSMIĆ [email protected]

Filozofski fakultet, Univerzitet u Sarajevu (Bosna i Hercegovina)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Teorija kruga

sažetak

Teorija kruga predstavlja pokušaj metodološkog povezivanja dosadašnjih književnoteorijskih praksi. Svako saznanje nastoji razmotriti kao mogućnost književljenja teksta. Glavno pitanje ovakvog teorijskog pristupa je Zašto ne kombinirati? Određena književna škola može biti samo cifra u nizu šifre kojom je djelo zaključano, a koju treba u potpunosti otključati, kako bismo zaokružili proces tumačenja. Za Teoriju kruga bitna su tri elementa: čitanje, vidokrug i tačka. Tri su vrste čitanja: prinuđeno, prosječno i angažirano. Prema Teoriji kruga, či- tanje je, zapravo, angažman. Vidokrug predstavlja mogućnosti pomoću kojih književnimo. Svaki čitalac određuje svoj put književljenja. Kao što se djeluje na naše čitanje, tako i na naše vidokrugove utječu kultura, društvo, sredina, itd. Čitanjem se, zapravo, krećemo po vidokrugu, tražimo, kombiniramo i dolazimo do treće bitne stavke - tačke. Tačka predstavlja spoznaju do koje smo došli posredstvom neke književ- noteorijske prakse. Tokom procesa književljenja obično dolazimo do većeg broja spoznaja / tačaka. Svaka osvjetljava jednu dimenziju teksta (npr. stil, formu, kontekst). Na kraju tumačenja tačke svodimo na jednu ili možda dvije-tri – punktnu/e tačku/e. Ona/e u kojoj djelo kulminira u tolikoj mjeri da ta tačka/e zasjeni/e sve drugo/e. Metodološki pristup Teorije kruga razmatra se na konkretnom primjeru pripovijetke Slučaj Raba slikara Hamze Hume.

Ključne riječi čitanje, Hamza Humo, kombiniranje, tačka, tumačenje teksta, vidokrug

Uvod

Savremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća ponudili su brojne načine razumijevanja književnosti. Nudi nam se moguć- nost shvatanja književnosti kao ‘mimeze’ (Lešić 2005: 25-33), ‘ekspresije’ (Lešić 2005: 36-46) ili ‘simboličke forme...’ (Lešić 2005: 50 - 62). Također, tu su brojna pitanja i odgovori Teorije književnosti: ‘Kako je strukturiran književni tekst? Šta je to epsko, lirsko, a šta dramsko? Kakva je to postmodernistička poezija?’1

1 Prema Teoriji književnosti Zdenka Lešića više o tome na stranicama: 127 – 317, 295, 361, 440 – 468, 515, 517, 513, 518.

209 Književne teorije, pak, nude nam brojne škole tumačenja književnoumjetnič- kog teksta. Ovom prilikom možemo pomenuti neke: ‘pozitivistički, fenome- nološki, strukturalistički...’2 Dakle, u svijetu Teorije književnosti brojni su ponuđeni odgovori i postavljena pitanja. No, kako smo i sami svjedoci, vremenom jedan odgovor biva zamijenjen drugim, drugi odgovor implicira treći, treći poništava četvrti i tako u krug. Tako se svijet razumijevanja, tumačenja i čitanja književnosti čini sve složenijim. Još u Uvodu Teorije književnosti Zdenko Lešić ističe: ‘(...) a književnost je jedna od glavnih manifestacija slobodnog i nemirnog ljudskog duha, pa se opire svakom stavu koji podrazumijeva ‘konačne odgovore’. Kao i svekolika umjetnost, i književnost je ‘vječno stvaranje’: ona neprestano proizvodi nova djela, a s njima često i nove forme, s kojima se onda mijenja i razvija i sama njena priroda.’ (Lešić 2005: 9) Upravo, jer je nauka, Teorija književnosti bi se trebala čuvati prekomjer- nih proizvoljnosti, neiscrpivih mogućnosti i beskonačnih zaključaka. Upravo, jer i njen svijet treba da bude opisan konkretno, tačno i precizno, Teorija knji- ževnosti treba da ostavi po strani sve ono lično, nas kao čitatelja (koje počesto i vodi onoj Lešićevskoj nemogućnosti davanja konačnih odgovora) i da uposli sav mogući angažman, nas kao naučnika.

Književljenje književnosti

U terminološkom smislu, istaknuo bih da se književnost ne bi trebala ni interpretirati, ni shvatati, ni analizirati, ni tumačiti. Jednostavno, toliko prisutna u našim životima ona bi se, trebala književniti, što znači i pisati, i čitati, i doživ- ljavati, i interpretirati, i shvatati, i analizirati i tumačiti. Književniti određeno djelo označava proces u čijem je središtu težnja što potpunijeg tumačenja određenog djela. Volio bih, odmah na početku, razjasniti dva pojma: doživljaj i tumačenje djela. Doživjeti djelo značilo bi sve ono lično što prepoznajemo u nekom tekstu i to možemo kao čitatelji, ali tumačenje djela je nešto sasvim drugo i trebali bi to činiti samo kao naučnici. Doživljaj djela može se zasnivati samo na našim emocijama, utiscima, impresijama, ali tumačenje ne. Knji- ževljenje književnosti smatram cjelovitom analizom, te potpunim naučnim pristupom određenom djelu. Književniti određeno djelo znači, prije svega čitati bez primjesa. Naime, čitalac se uvijek javlja kao identitarni zbir. Nikada, kao i sam čovjek, nije crno-bijela slika. Na čitatelja svakodnevno djeluju informacije koje svjesno ili ne formiraju njegovo mišljenje. Tako, većini djela pristupamo s određenim predznanjem: od utisaka drugih čitalaca, ocjena kritike, stavova ljudi do čijeg nam je mišljenja stalo i sve to u neku ruku doprinosi formiranju određene slike o tom djelu, to jeste horizontu očekivanja.3 Valjalo bi se, dakle, osloboditi utjecaja prije samog čitanja. Priznajem da

2 Također, i o ovim pojmovima više u: Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, grupa autora, stranice: 9 – 32. 68 – 94, 188 – 212, 278 – 298, 514, 420 – 451. 3 Termin preuzet od Jaussa, više o tome u Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, grupa autora, Teorija recepcije, T. Kulenović: Hans Robert Jauss i ‘horizont očekivanja’, str. 463.

210 je to dosta težak proces, jer smo svakodnevno pod dejstvom raznih informacija. Poslušati, ali ne odmah bojiti određeno djelo tuđim utiscima. Mnogo su bitnija ona lična. Mnogo potpuniji doživljaj, a samim tim i čitanje je ono koji doživimo bez primjesa. Dakle, prije svega pristupati djelu bez opterećena stava drugih, njihovih vizija, doživljaja i ocjena. To je početna tačka književljenja određenog djela. Slijedi čitanje. Čitanje je zapravo i najbitniji proces književljenja. To je put upoznavanja vas kao čitaoca i svijeta koji je neko drugi stvorio samo za vas. Na tom putu susrećete se s raznim likovima, opisima, događajima i najčešće se nastojite prepoznati u svemu tome. Ne mislim da ikome trebaju posebni savjeti kako čitati to je, naprosto, izbor koji sami pravimo. Ono što bi trebalo prema procesu književljenja, jeste u potpuno se predati knjizi, a prema Teoriji koju razmatramo u ovome radu angažirati se, tačnije primijenjeno čitati.

Teorija kruga i(li) Teorija primijenjenog čitanja

Metafora i simbolika kruga sveprisutna je u našem životu. Krug je, prije svega, skup svih tačaka određene ravni i predstavlja potpun i dovršen proces - zao- kruženu cjelinu. Takvo bi i naše tumačenje određenog djela trebalo biti. Kao takav, krug mi se učinio najzahvalnijim za pojašnjenje književljenja odre- đenog djela. Naime, vjerujem da svako dosadašnje saznanje do kojeg su došli određeni subjekti može biti relevantno za čitanje određenog djelo. Svaka teza, ideja i stav može predstavljati jednu od mogućnosti. Sve one lebde negdje u svijetu Teorije književnosti, baš kao tačke određenog kruga, samo ih treba adekvatno primijeniti. Svaka se dosadašnja praksa javljala s manje-više vlastitim, to jeste novim sistemima vrednovanja i tumačenja djela. Nakon čitanja i doživljaja treba da izađemo na kraj s brojnim činjenicama koje su književne teorije ponudile, kako bi nam, zapravo, olakšale sami proces književljenja. U bogatstvu aplikacija do- sadašnje prakse su se najčešće odlučivale za jedan metod, to jeste samo jednu mogućnost, odnosno skup mogućnosti koje ta škola predstavlja relevantnim. Nadalje, svako naše čitanje započinje od prve stranice, dakle jedne tačke, a završava na posljednjoj, tj. krajnjoj tački te knjige. Od korice do korice mi smo napravili jedan krug i time zaokružili proces čitanja. Zašto ne bismo isto tako od stranice do stranice iskoristili sve mogućnosti dosadašnjih praksi. Zašto ne iskoristiti sve mogućnosti? Možda jedan dijalog jednog poglavlja otključamo na osnovu feminističke kritike, određeni događaj na osnovu biografizma, neki karakter na osnovu strukturalizma + anglo-američke kritike + postkolonijalne kritike. Napraviti puni krug književljenja upravo znači kombiniranje, istra- živanje, ispitivanje. Zasigurno, svaki metod nije aplikativan za svako djelo, ali sve može da bude određena vrsta ključa koja će nam pomoći da tumačimo djelo. Određeni metod može biti samo jedna cifra u nizu šifre kojom je djelo zaključano, a koju treba u potpunosti otključati da bismo zaokružili proces doživljaja, a sa procesom doživljaja i proces tumačenja. Tri bitna elementa Teorije kruga o kojima će biti riječi u nastavku, na osnovu kojih se i vrši proces književljenja, kao što je vidljivo iz navedene ilu- stracije su: a) čitanje, b) vidokrug i c) tačka.

211 212 a) Čitanje

Čitalac se uvijek javlja kao zbir: kulture/a u kojoj živi, sistema odgoja, bioloških i fizioloških predispozicija, društveno-političkih orijentacija, individualnosti. Čitalac je dakle identitarni zbir. Na njega se, kao što smo već ukazali, svakodnevno djeluje. Čitanjem, također, ne gubimo uobičajene karakteristike. Tre- nutno imamo samo drugačiju funkciju. Ulazimo u drugačiji svijet, ali svijet koji živimo ne odlazi nigdje, on je možda prisutniji nego ikada. Već sam spomenuo da svaki čitalac najčešće knjizi pristupa s određenim predznanjem i nekim očekivanjima. Predznanje se svakako ogleda i u općem znanju i obrazovanju čitaoca, ali i svim onim individualnim karakteristikama. Čitalac ima, također, određeni stepen informiranosti o toj knjizi na osnovu kojeg gradi očekivanja. Tako onda knjizi pristupa s ciljem edukacije, zabave, odmora, relaksacije, itd. Više je vrsta kao i funkcija čitanja, pa su tako i oče- kivanja različita. Proces čitanja je, zapravo, najbitniji proces književljenja. Na osnovu sprovedene ankete, možemo izdvojiti tri najčešće vrste čitanja.

Prinuđeno čitanje

Čitanje zbog nekog ili nečeg drugog, a ne vlastite želje i potrebe. Najveći broj ovakvih čitanja zastupljen je kod učenika i studenata primoranih nastavnim planovima i programima, te strogim nastavnicima, čitati i ono što im se uopće ne dopada ili što ne doživljavaju kao svoju knjigu. Najčešći cilj ovakvog čita- nja jeste uvjeriti onog zbog koga čitate da ste to uopće pročitali, te pokušati zadiviti tu osobu književljenjem koje je najčešće samo puko fabulariziranje i informiranje o već poznatim stvarima. U ovakvom čitanju kao čitalac uče- stvujete malo ili nimalo.

Prosječno čitanje

Čitanje opterećena stava prema određenom djelu. Naprosto, kroz ovakav vid čitanja morate ili saznati nešto novo iz te knjige, ili se zabaviti, ili nasmijati, ili ražalostiti. Najčešće se traže pouke, ideje ili smisao određenog djela. Ovaj vid čitanja je blizak lektiri, to jeste školskom tumačenju. Bavi se uglavnom formalnostima: fizički izgled likova, mjesto radnje, vrijeme radnje, a suština promiče. Pronaći temu ili ideji je sve ili većinsko težište ovakvog čitanja. Profil ovakvog čitanja je uglavnom čitatelj koji čita ono što je trenutno in, bestsele- re, ili dobro prihvaćene knjige od strane šire narodne mase. Knjiga im mora služiti nečemu i u tom moranju pažnja se usmjerava uglavnom na formalne stvari, a suštine promiču.

Angažirano čitanje

Čitanje koje pristupa djelu bez primjesa, ne želeći ni o čemu misliti unaprijed, već nastoji proživjeti i spoznati svaku stranicu. Ovakvim vidom čitanja želite iskusiti djelo, pronaći sebe u tome i preispitati, pokušati odgovoriti na

213 pitanja koja su se pojavila tokom čitanja i istinski živjeti naučeno iz tog djela, primjenjivati sva iskustva koja je knjiga ponudila. Za književljenje djela čitalac treba biti spreman na svoj puni angažman, sve one obaveze i zahtjeve koje knjiga postavlja pred njega. Tako svako djelo od svog čitaoca traži angažman. Knjiga vam vraća onoliko koliko joj dajete sebe. Angažirani čitalac prvo čita određeno djelo, to jeste pokušava se upoznati s njim, a nakon ili tokom čitanja on kreće od vrata do vrata kako bi ušao u samo djelo, a onda na osnovu vlastitog osjećaja doživio, a znanja tumačio. Takav zaokružen proces je proces književljenja. Valja naglasiti da svako od nas može biti i prinuđeni, i prosječni, i angažirani čitalac. Zavisi od same knjige, izbora, trenutnog raspoloženja, individualnosti, obaveza, itd. b) Vidokrug

Vidokrug predstavlja širinu i opseg mogućnosti na osnovu kojih doživljava- mo i tumačimo određeno djelo, to jeste književnimo. Savremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća ponudili su razne puteve književljenja određenog djela. Teorija kruga sublimira sva dosadašnja iskustva i raspoređuje ih po određenim segmentima djela, te tako doprinosi što potpunijem i cjelovitijem tumačenju. Ona podstiče svakog čitaoca da pravi svoj put tumačenja. Donosi metod koji čitaocu daje mogućnost pravljenja idealne kombinacije za tumačenje određenog djela. Prinuđenom čitaocu koji najčešće nema širok vidokrug to su prijeko potrebne informacije kojima će Razlog svog čitanja uvjeriti da je on to djelo pročitao. Rijetko će i neki drugi, kao i prosječni čitaoci koristiti neke od ovih puteva književljenja. Njima trebaju već gotova sredstva književljenja, osmišljene forme, lako dostupne informacije kakve nudi internet, a oni malo ‘ozbiljniji’ poslužit će se kritikom ili nekim značajnijim imenima čije će stavove preuzeti. Angažiranom čitaocu Teorija kruga nudi mogućnosti, te aplikativno bogatstvo. Dakle, on svakog trenutka može odabrati bilo koju kombinaciju svog vidokruga. Svako vidi na svoj način, jer sve ne zanima o jednom djelu isto, pa tako i naši vidokrugovi nisu isti. Teorija kruga donosi vidokrug baziran na iskustvima svih dosadašnjih književnih škola. Svakako, naš vidokrug je u mnogome već unaprijed određen. Kao što se djeluje na nas kao na čitaoce, tako i na naše vidokrugove utječu kultura, društvo, sredina, nivo obrazovanja, interpretativne strategije zajednice kojoj pripadamo, itd. Svi ovi faktori i formiraju naš vidokrug. Ova teorija se i naziva Teorija kruga jer je naš vidokrug, a samim tim i doživljaj i tumačenje određenog djela ograničeno: kulturom, životnom sredinom, politikom, ličnim uvjerenjima, životnim iskustvom. Do- bra književnost treba uvijek da pomjeri i proširi naše viđenje svijeta, ne samo književnoga. Širina našeg pogleda i izbor koji ćemo imati zavisi upravo od toga šta znamo i koliko želimo znati o jednom djelu. Za književljenje određenog djela možemo praviti razne kombinacije. Možemo uzeti, recimo saznanja poststrukturalizma + anglo-američke kritike + biografizma. I kombinacija koju pravimo u našem vidokrugu je također

214 biografizam (BG) karakteristike mogućnost književljenja literatura nastaje pod utjecajem pozi- tivističkog ideala objektivne spoznaje, čime pjesnikova biografija postaje polje istraživanja uzroka i posljedica umjetničkog djela

Sve što postoji postoji kroz po- biografija pisca kao moguć- više o biografizmu i u: jedinačno biće; to pojedinačno nost razumijevanja djela biće treba upoznati – tvrdio je Beker, Miroslav, Povijest književnih Ipolit Ten koji u piscu nastoji teorija, Zagreb, 1979. spoznati sve ono što bi mogli i ’..u čovjeku kojeg smo maločas Lešić, Zdenko, Teorija drame kroz ostavili na ulici’ stoljeće, tom II, ‘Od kraja XVIII stolje- ća do 1880. godine’, Sarajevo, 1979. nastoji s umjetnika ‘skinuti svaku masku’ i ‘otkriti ga kao Š.A. Sent-Bev, Književni portreti, živo biće’ Beograd, 1955. idejna kritika propagira stav da pisac je prije svega čovjek i Ten, Ipolit, Studije i eseji, Beograd, je suština umjetničkog djela u život koji živi ima velik utjecaj 1954. njegovoj ‘osnovnoj ideji’, te se na život kakav stvara tako književnost pretvara u lov Škreb, Zdenko, Studij književnosti, na ideje i iznalaženje filozof- Zagreb, 1976. skih, moralnih, etičkih i religij- skih poruka djela konkretnije moralno, druš- tveno, te političko angažiranje kritičke svijesti

Gervinus, Ludvig Berne, Hajr- istinska književnost ne bi nih Hajn ističu da cijene samo trebala praviti razlike između onu umjetnost koja ne pravi onog što se živi i šta se piše razlike između života i knji- ževnosti upoznavanje drugih i druga- čijih, puna afirmacija ‘karak- teristično nacionalnih stilova u umjetnosti’, te emancipacija nacionalnih kultura sistemski pristup proučavanju historije književnosti predmetom proučavanja posta- ono što traje, uspješno polaže je ono u umjetnosti univerzalno test vremena i što se kroz historiju modifici- rano obnavlja proučava se estetski trajno ono što je van domašaja vremena i promjena kao i brojni drugi teoretičari razlike čovjeka i pisca danas tako i Šlegel zahtijeva distinkciju čovjeka i pisca, ostajući pri ideji da je ličnost pisca relevantna za njegovo 1 Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko na- djelo samo onoliko koliko je u slijeđe XX stoljeća, grupa autora, rad Zdenka Lešića Razvoj njemu došla do izražaja kao književnokritičke svijesti od kraja XVIII do kraja XIX stoljeća, str. 1 njegovo vlastito jezgro 9 - 19. određena i uslovljenja već spomenutim razlozima. Nadalje je u tabeli4 pred- stavljen metod Teorije kruga koji podrazumijeva niz mogućnosti svake od navedenih škola koje mogu biti neophodne za tumačenje određenog segmenta djela. Teorija kruga zapravo razmatra sva dosadašnja iskustva i izdvaja ih kao mogućnosti književljenja. c) Tačka

Tačka predstavlja određenu spoznaju do koje smo došli posredstvom neke književne škole. Važno je naglasiti da kod određenog čitanja metod ne mora uvijek značiti određenu ili kombinaciju književnih teorija. Neki se mogu osloniti i na vlastite kriterije, ali sve to ostaje u domenu doživljaja određenog djela. Tumačenje bi zahtijevalo, barem u okviru struke, naučnost. Posredstvom određenog metoda mi se, zapravo, krećemo po našem vidokrugu dolazeći do određenih spoznaja koje predstavljaju tačke. Tokom procesa književljenja dolazimo do većeg broja spoznaja, tako onda i naš proces broji više tačaka, ali svi se krajevi tih puteva koji su nas doveli do spoznaje - preklapaju ili dodiruju u jednoj ili dvije-tri tačke - ne, svakako, onoliko koliko je bilo i putanja traganja. Želeći tumačiti određeno značenje djela, tačke naših spoznaja svodimo na jednu ili dvije-tri: punktnu/e tačku/e. Ona/e u kojoj djelo kulminira u tolikoj mjeri da ta tačka/e oboji/e i zasjeni/e sve druge. Da li će biti punktna tačka ili tačke zavisi od samog djela ili samog čitanja, to jeste načina književljenja. Stotine utisaka, impresija, osjećaja, pitanja poslije književljenja određe- nog djela teško je, a možda nekad i bezrazložno svoditi na samo jedno ili nam se, naprosto, tokom procesa čitanja nameće samo jedno dominantno. Tako možemo razlikovati dominantnu punktnu tačku unutar našeg procesa knji- ževljenja ili više njih eminentnih. Dominantna punktna tačka je ona kojoj su sve ostale podređene ili su u njenoj službi, a eminentna tačka zbir uočljivih i jasnih punktnih tačaka. Njih je više, ali kao određeni skup i zbir često znače isto.

Metodologija ‘Teorije kruga’ na primjeru ‘Slučaj Raba slikara’

Pripovijetka Slučaj Raba slikara započinje viješću Sarajevskog vijesnika o bolesti mladog i talentovanog slikara. Objektivna pozitivistička analiza činjenica5 predstavlja glavnog lika kao kulturnog radnika, javnu ličnost, te značajnog i poznatog člana zajednice koja se obavještava o njegovoj bolesti. Tačna dijagnoza se ne može ustvrditi. ‘Bolest, po naglom dizanju i spuštanju temperature pokazuje sličnost sa isto tako rijetkom bolešću koju nazivamo febris recurrens.’ (Humo 1976: 11) Ako nastavimo književniti analizom objektivnih činjenica doznajemo da slikar boluje od groznice uzrokovane infekcijom bakterije iz roda Rickettsia i Borrelia. Bolest se prenosi putem ugriza ušiju ili krpelja.6

4 U ovome radu, zbog ograničenosti, tabelarno je predstavljena samo jedna škole kao primjer vidokruga angažiranog čitaoca. U originalnom radu predstavljene su i ostale škole književnokritičkog naslijeđa XX stoljeća. 5 Tačka 1. Pozitivizam. 6 informacije o bolesti preuzete s: http://en.wikipedia.org/wiki/Relapsing_fever

216 Zatim nas Humo upoznaje s ličnošću Raba i njegovim slučajem kroz ‘nevje- što pisani dnevnik koji je on prestao da vodi na nekoliko godina prije bolesti.’ (Humo 1976: 11) Prvi zapis iz dnevnika, onaj od 10. juna 19... u kojem nas izvje- štava da se doselio na Jug moguće je tumačiti odredbenim faktorom stvaranja djela7, tj. Huminom povezanošću s rodnim krajem ili pak kao dominantom8 unutar strukture cjelokupnog stvaralaštva, jer je Humo bio ‘čvrsto vezan za zavičajni svijet i mostarski pejzaž, koji se u njegovoj pjesmi ukazivao i čulno prepoznatljivom slikom i nutarnjim zvukom i odjekom, u jedinstvenom iskazu sinkretične punoće i zbiljnog i maštovnog misterija života.’ (Duraković 2012: 260) Za pažljivijeg čitaoca, ovakva konstatacija bi mogla biti shvaćena i kao dominanta strukture cjelokupnog stvaralaštva. Kroz dnevnik se psihološki, ali i psihoanalitički može pratiti Rabov slučaj. Personificiranje predmeta, te poljuđenje stvari predstavlja nam Rabovu laka- novski shvaćenu strukturu podsvijesti.9 Stvari koje kao da oživljavaju, pogledi iz dna sobe koji ga promatraju, uspavanka koju čuje negdje iz daljine samo su krhotina i djelić Rabove otuđenosti. ‘Ovo djelo primarno karakterišu tišina, samoća i subjektivna praznina kao psihološki motivski simbolizam koji svu iscrpnu bit novele podređuje sebi.’ (Mušinović 2006: 16) Rab se, dakle, prikazuje kao osamljeni i neshvaćeni pojedinac zajednice. Stilom pisanja ‘koji ima namjeru da prikaže ogoljeno intimno stanje, bez pretjerane upotrebe narativno-sižejnih alatki osim samog stila i jezika kao komunikativno-percepcijskog sredstva’ (Mušinović 2006: 17) Humo jezičkim pojavama daje emocionalnu službu10, te ljepota teksta o(p)staje kao ona sila i vrijednost koja ne smije biti potčinjena, niti objašnjena pravilima.11 Inovativ- nost narativnog postupka prepoznata i od strane kritike12 prema kojoj stvari i predmeti unutar Rabove sobe u potpunosti korespondiraju s njegovom unutrašnjošću, karakteriziraju ga, te čitaoca vode u njegov unutrašnji svijet, zasigurno je na tragu izričitost ruskog formalizma u smislu traganju nove forme i postupaka kojima se stvari oneobičavaju i očuđuju.13 Čini se da Humina literarnost14 i poetičnost u ovom tekstu dolaze do vr- hunca. On se opet pokazuje, kako i Lešić tvrdi, kao pjesnik pripovjedač.15 Zbivanje ne čini srž ni ove novele ‘već intenzitet egzistencije i lirska impresija likova. I ova je pripovijetka lišena dinamike i pokretnosti, a same situacije i dodiri često nemaju velike narativne relevantnosti.’16 (Mušinović 2006: 21) Rabov susret sa ženom u kafani, te njihov kasniji susret u stanu kada ona postaje žena đavolica u potpunosti određuje dalji tok pripovijetke. To je možda i jedina događajnost. Njihov susret kao i sve što slijedi poslije tog događaja ima

7 Tačka 2. Pozitivizam. 8 Tačka 3. Ruski formalizam. 9 Tačka 4. Psihoanalitička kritika. 10 Tačka 6. Stilistička kritika. 11 Tačka 7. Dekonstrukcija. 12 Eli Finci i Velimir Živojinović-Massuka ukazuju na novost stilskih i pripovjedačkih sposobnosti, te na uobličenost i umjetničku završenost psiholoških, filozofskih i estetskih elemenata s kojima je pisac krenuo pri stvaranju ove pripovijetke. 13 Tačka 8. Ruski formalizam. 14 Tačka 10. Ruski formalizam. 15 Zdenko Lešić, Hamza Humo: Pjesnik kao pripovjedač, u: Pripovjedači: Ćorović, Kočić, Andrić, Samokovlija, Humo. 16 Nedim Mušinović, Poetski i prozni senzibilitet Hamze Hume, Most, broj 204. godina XXXI novembar / studeni 2006.

217 referencu na magični realizam. Stvari sada raskošne, požudne i razgolićene počinju da govore osjećanja i počinje da se miješa stvarno i irealno. Počinjete se pitati šta se uistinu događa, a šta ne. Od ovog trenutka svijet teksta17 počinje da se intertekstualizira. Nadalje Rab biva sve vrijeme između dva svijeta. Kao bolesnik na samrtnoj postelji on je udvojen i podijeljen između: stvarnosti i realnosti, života i smrti, stvaranja i razaranja, nestanka i nastanka, tjelesnosti i duhovnosti, baš kao što i sam kaže; između Raba a i Raba b. Ovako postavljene opozicije nisu nikako opisivanje rigidne kategorizacije, već deridijanski predstavljene, one su izmiješane u tolikoj mjeri da ih je skoro nemoguće potpuno razdvojiti.18 ‘– Ti si osuđen – nastavi onaj, nekako šupljim glasom. Osudili su te oni čija je riječ glasnija od tvoje. Osuđen si da pođeš na put.’ (Humo 1976: 21) I tako Rab započinje svoj put spoznaje, analize, traganja, poniranja. Razgovor Raba sa Smrti i drugim pratiocima na njegovom putovanju donosi uobičajenu epistemu19 društvene prakse o umjetnosti i umjetniku općenito. Rab je portretiran kao umjetnik osuđen od strane zajednice čije su riječi glasnije od njegovih. Obično je u našem društvu umjetnik za života neshvaćen i osporavan, ali zahvaljujući stvaralaštvu koje nema vremenski rok on jedini dobija priliku za život poslije smrti. Priliku da živi u svojim djelima. Tada su njegove riječi glasnije od onih koji su ga osudili, tj. onih koji ga samo nisu htjeli razumjeti. Tako Humo vješto secira društvene odnose, te okolnosti koje umjetnika dovode do paradoksalnosti. Rabov slučaj predstavlja i slučaj odnosa snaga unutar društva i kulture20 na primjeru umjetnika. Odnos u kojem Moć propisuje masi Kulturu, a ne umjetnik svojim stvaralaštvom. Humo nadalje nastupa kritički prema svemu, pa se propituje i funkcional- nost književnosti i umjetnosti uopće. Sada je perspektiva s društva i njegovog nerazumijevanja umjetnika pomjerena u okvir razumijevanja; razgovor umjetnika s umjetnikom. U njihovom razgovoru osjetna je pobuna protiv kulturnog naslijeđa21, a da uistinu slijedi doba antihumanizma22 i prestanaka vjerovanja u napredak ljudskog čovječanstva potvrđuje i sljedeći dio pripovijetke: ‘(...) i ne primijetismo da li i majke plakahu za nama, jer čak i one bjehu na putu da izgube srce, kad nas digoše sa zemlje brzinom pogleda. Premalo znadesmo iako živjesmo u velikom vremenu.’ (Humo 1976: 25) Postavlja se pitanje da li u sveopćem haosu umjetnost jedino još može preporoditi svijet? Je li u tome ključ traganja za novom formom, koja više ne može biti ostvarena na uobičajen i poznat način, te je zato ona besformna. Pred kakve sve izazove vrijeme postavlja umjetnika? Humo umjetnika ne predstavlja kao nadbiće. Predstavlja ga kao čovjeka kojem je samo više stalo. Ljudi ne vole da misle, zato umjetnici i ne uspijevaju među njima. Slučaj Raba slikara je, zapravo, slučaj svakog čovjeka koji traga, analizira, sumnja. Slučaj čovjeka koji se pita: Koji je smisao, zašto je sve protkano bolom? Tako Humo umjetnika vidi kao (božijeg) roba koji se sve vrijeme nastoji odvojiti od svijeta koji neminovno nosi u sebi i stvoriti poseban, izolovan svijet za sebe. ‘Ne prti se na toliki teret, kao da mu je govorio neko iz noći. Nemoćan

17 Tačka 12. Poststrukturalizam. 18 Tačka 13. Dekonstrukcija. 19 Tačka 14. Strukturalizam. 20 Tačka 15. Kulturni materijalizam. 21 Tačka 16. Strukturalizam. 22 Tačka 17. Strukturalizam.

218 Slučaj Raba slikara i(li) slučaj Teorije kruga (zaključno razmatranje)

Konkretna primjenjivost Spoznaja i književna škola Metod književljenja na tekstu

objektivna pozitivistička anali- karakterizacija: Lik se predstavlja Tačka 1. Pozitivizam za činjenica kao kulturni i javni radnik. Žgaravica Rìjavica, ž.r. Rìzavica, ž.r. Tačka 1. Pozitivizam objektivna pozitivistička anali- karakterizacija, događajnost: Slikar za činjenica boluje od groznice uzrokovane infekcijom bakterije iz roda Ric- kettsia i Borrelia. Bolest se prenosi putem ugriza ušiju ili krpelja. Tačka 2. Pozitivizam metod odredbenog faktora prostor pripovijetke: (lik se doselja- va na Jug u grad N.) - povezanost Hume s rodnim krajem Tačka 3. Ruski formalizam dominanta povezanost s rodnim krajem kao dominanta strukture cjelokupnog Huminog stvaralaštva Tačka 4. Psihoanalitička kritika struktura podsvijesti karakterizacija lika, ambijentalnost narativa, prostornost, psihološki motivski simbolizam, psihozno stanje lika Tačka 5. i Tačka 6. Stilistička stil pisanja: bez pretjerane upo- Prikaz ogoljenog intimnog stanja. kritika trebe narativno-sižejnih alatki Emocionalna služba jezičkih pojava. osim samog stila i jezika kao komunikativno-percepcijskog sredstva Tačka 7. Dekonstrukcija ljepota teksta Ljepota teksta o(p)staje kao ona sila i vrijednost koja ne smije biti potči- njena, niti objašnjena pravilima. Tačka 8. Ruski formalizam oneobičavanje, očuđavanje nara- Inovativnost narativnog postupka. tivne tehnike, traganje za novim narativnim formama Tačka 9. Fenomenologija neponovljivi svijet izgrađen Narativni postupak pisanja. riječima Tačka 10. Ruski formalizam literarnost Literarnost kao temeljni i krovni princip, vrhunac poetičnosti, pjesnik pripovjedač: Zbivanje ne čini srž novele već intenzitet egzistencije i lirska impresija likova. Pripovijetka je lišena dinamike i pokretnosti, a same situacije i dodiri često nemaju velike narativne relevantnosti. Tačka 11. Biografizam pisac čovjek – pisac autor Slika svijeta pisca slična / jednaka slici svijeta lika. Tačka 12. Poststrukturalizam svijet teksta intertekstualnost Tačka 13. Dekonstrukcija binarne opozicije s ciljem opisiva- Rab između dva svijeta. Kao bo- nja pomiješanosti i povezanosti a lesnik na samrtnoj postelji on ne rigidne kategorizacije je udvojen i podijeljen između: stvarnosti i realnosti, života i smrti, stvaranja i razaranja, nestanka i nastanka, tjelesnosti i duhovnosti, baš kao što i sam kaže; između Raba a i Raba b. Konkretna primjenjivost Spoznaja i književna škola Metod književljenja na tekstu

Tačka 14. Strukturalizam epistema Predstavljanje misli društvene prakse o umjetnosti i umjetniku općenito. Tačka 15. Kulturni materija- odnosi snaga unutar društva i Sredina kao Moć, a umjetnik kao lizam kulture podređeni unutar takvog sistema. Moć predstavlja masi umjetnost i kulturu, a ne umjetnik. Tačka 16. i 17. Strukturalizam pobuna protiv kulturnog sumnja i skepsa poslijeratne Humi- naslijeđa, antihumanizam i pre- ne generacije stanaka vjerovanja u napredak ljudskog čovječanstva

si da ga snosiš. Pokori se i divi se, to će ti olakšati breme. Neznatni najlakše dišu.’ (Humo 1976: 28) Ali Rab uporno želi da izdigne ruke visoko i snese još malo saznanja da odahnemo. ‘Saznanje nije u visinama, ono je u nama, i oko nas’ - govori mu njegova Snaga. Ali kad Rab želi sve da sazna ona odgovara: ‘Nipošto! Stvorio bih od sebe haos i pomjerio zlatni red.’ (Humo 1976: 35) U svijetu koji nikada nije napravljen po njegovoj mjeri, umjetnik je čo- vjek koji napušta zadatosti i u svome traganju ide do granica antičke tragič- nosti. Njemu je uvijek tijesno i mučno, ali on ne prestaje željeti više. Iznad granice, preko rijeke. Do spoznaje je dug put, u čežnji je sreća, zato je bezdanu stvoriše. Čovjek sve dok želi i hoće traga, analizira, sumnja. Tako umjetnik ne spada u red boljih, niti časnijih ljudi, već u red onih Snažnih koji ne vode već samo krče put, i njih ne vide oni za koje se oni bore. Njih se samo pokoljenja sjećaju, a oni u tome pronalaze svoj grč instikta za samoodržavanje. Tabelarno su predstavljene spoznaje do kojih sam došao posredstvom odre- đene književne škole prilikom procesa književljenja pripovijetke Slučaj Raba slikara Hamze Hume. Za interpretiranje ove pripovijetke poslužio sam se biografizmom, pozitivizmom, ruskim formalizmom, strukturalizmom, poststruk- turalizmom, kulturnim materijalizmom, psihološkom kritikom, psihoanalitičkom, dekonstrukcijom, fenomenologijom, stilističkom kritikom. Svaka od ovih škola pomogla je da što bolje tumačim određene segmente pripovijetke: stil pisanja, karakterizaciju lika, prostornost / ambijent pripovijetke, tematiku, strukturu, formu, narativnu tehniku, događajnost, društveni kontekst, intertekstualnost. Različite škole dovele su do iste spoznaje, to jeste do eminentnih punktnih tačaka, npr. fenomenologija + stilistička kritika + ruski formalizam u pogledu narativne tehnike, ali je opet svaka od ovih škola na svoj metodološki način osvijetlila specifičnost Huminog pisanja u ovome segmentu. Ako bih htio izvesti dominantnu tačku ove pripovijetke onda bi se one ogledale prije svega u postupcima intertekstualnosti i intermedijalnosti. Portret umjetnika Humo, naime, slika intertekstualno i intermedijalno. Od intertekstualnosti forme (dnevnik + forma vijesti + poseban oblik naracija), strukture (stvarno/nerealno, tjelesno/duhovno, prošlo/sadašnje, život/smrt) pa do intermedijalnosti same priče, gdje je slučaj Raba slikara slučaj i Raba književnika, i glumca, i muzičara, i bilo kojeg drugog umjetnika, gdje slikarstvo znači bilo koju umjetnost, a Rab u krajnjoj liniji bilo kojeg čovjeka koji grč instikta za samo- održavanje pronalazi u redu Snažnih koji krče put i kojih se pokoljenja sjećaju.

220 abstract

Theory of the circle is an attempt to relate all methodological practice in literature to today’s date. All findings so far have seeked to explain the interpretation of text. The main tendency of this theoretical approach is: Why not to combine? A specific literary school can only be a cipher in a sequence of codes which enshrine the work involved, and which has to be unlocked fully, in order to curtail the process of grasping the work. There are three essential elements of the Theory of the circle: reading, sight and point. Also, there are three kinds of reading: forced, average and engaged. According to the Theo- ry of the circle, reading represents the actual intellectual engagement. The perspective represents the opportunities thru which we read. Each reader determines his/ her way of reading. As much as our readings can be affected by many factors, the same way our horizons are influenced by culture, society, environment and etc. By reading, we actually revolve around the perspective, we seek, combine and achieve the third important category- the main point. The main point represents the realization of the achievement that we have acquired through a certain literary practice. Throughout the reading process, we usually come up with numerous insights and points. Each point illumi- nates the certain dimension of the text (for example style, form, and context). At the end, the entire interpretation comes down to one or maybe two main points. The main point is the one in which the whole text culminates to the extent that the rest of the elements are barely noticed. The methodological approach of Theory of the circle is discussed in specific examples of stories called: Slučaj Raba slikara written by Hamza Humo.

Key words reading, Hamza Humo, combining, point, interpretation of the text, view

Literatura

Beker, Miroslav. 1979. Povijest književnih teorija. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. Biti, Vladimir. 1997. Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska. Duraković, Enes. 2012. Obzori bošnjačke književnosti. Sarajevo: Dobra knjiga. Finci, Eli. 1930. ‘Hamza Humo, Slučaj Raba slikara.’ Život i rad, 31, 6: 548. Humo, Hamza. 1976. Sabrana djela knjiga II. Slučaj Raba slikara. Sarajevo: Svjetlost. Humo, Hamza. 1926. ‘Jedan let kroz moj život.’ Vijenac, VI, 14 - 15, Zagreb. Konstantinović, Radomir. 1983. Hamza Humo. Jezik i biće, knj. 3, str. 63 - 92, Beograd. Lešić, Zdenko. 2005. Teorija književnosti. Sarajevo: Sarajevo Publishing. Lešić, Zdenko. 2003. Nova čitanja. Postrukturalistička čitanka. Sarajevo: Buybook. Lešić, Zdenko, Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Katnić-Bakaršić, Marina, Kulenović, Tvrtko. 2006. Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća. Sarajevo: Sarajevo Publishing.

Lešić, Zdenko. 1986. ‘Hamza Humo, pjesnik kao pripovijedač.’ Izraz br. 6, str. 550 - 606. Mušinović, Nedim. 2006. ‘Poetski i prozni senzibilitet Hamze Hume.’ Most, broj 204. godina XXXI novembar / studeni 2006., Mostar. Rizvić, Muhsin. 1976. Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabra- nim djelima Hamze Hume, knj. 1, str. 9 - 75, Sarajevo: Svjetlost.

221 Teri, Iglton. 1987. Književna teorija. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. Živojinović-Massuka, Velimir. 1931. ‘Hamza Humo, Slučaj Raba slikara.’ Misao, 35/265-266, 87 – 92, Beograd. Link preuzet s interneta: http://en.wikipedia.org/wiki/Relapsing_fever (1. 2. 2013. g.).

222 ANTONIA RAGUŽ NIKOLINA PENAVA [email protected] [email protected]

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Hrvatska)

Znanstveno područje Interdisciplinarno

Kulturološko-povijesni kontekst jezičnih dodira bugarskog jezika i dubrovačkog govora

SAŽETAK

U radu je prikazan kratki osvrt na društveno-političku situaciju Bugarske i Dubrovnika od 10. stoljeća do danas. Istraživanjem dodirnih točaka na temelju povijesnog pregleda utvrđeno je kako kao posljedicu povijesnih zbivanja, odnosno kvalitetnih odnosa uspostavljenih razvijanjem trgovačkih i političkih veza, u dubrovačkom govoru i bugarskom jeziku nalazimo identične lekseme i lekseme s jednakim korijenom. Najveća pozornost je posvećena leksemima koji se i danas koriste, kako u dubrovačkom govoru, tako i u bugarskom jeziku. Osim izravnih povijesnih veza između Bugarske i Dubrovnika, na razvoj istog leksičkog korpusa i njegove etimološke izmjene značajan utjecaj su vršile i neke dominantne sile tijekom burnih povijesnih razdoblja.

Ključne riječi bugarski jezik, dubrovački govor, društveno-političke okolnosti, etimološke izmjene, leksički korpus

Uvod

Dubrovački je govor lingvistička pojava čiji povijesni razvoj plijeni pažnju brojnih filologa. Od izuzetne važnosti tako je i pitanje kontakata dubrovač- kog govora s drugim jezicima. Zbog tih dodira dubrovački govor ima i mnogo zajedničkih riječi s bugarskim jezikom, do čega je došlo posuđivanjem riječi. Geografska područja dubrovačkog govora i bugarskog jezika bila su tijekom povijesti, uz Bosnu i Srbiju, područja preko kojih su prolazile trgovačke karavane, gdje se ratovalo, područja migracija, putovanja, mjesto spajanja Istoka i Zapada. Poznato je kako su Dubrovčani i Bugari još u 13. stoljeću razvijanjem trgovačkih i političkih veza uspostavili kvalitetne odnose, iako su zapravo tri stoljeća ranije njihovi odnosi započeti vojnim sukobom. Kasnije penetracijom Osmanskog Carstva na prostore Balkanskog poluotoka nastavljaju održavati zajedničke odnose – Dubrovnik kao slobodna republika koja plaća danak Osmanskom Carstvu u zamjenu za zaštitu, a Bugarska pod vlašću dubrovačkog zaštitnika. Nakon raspada Dubrovačke Republike i osamostaljenja Bugarske,

223 svijet počinje intenzivno čitati francusku književnost, čiji jezik uskoro postaje međunarodan te ulazi i u pore bugarskog jezika i dubrovačkog govora. Kulturne veze i sloboda trgovanja između Istoka i Zapada, koju je Dubrovnik imao stoljećima, glavni su razlozi današnjeg postojanja zajedničkih leksema u dubrovačkom govoru i bugarskom jeziku. Cilj ovog rada prikazati je lekseme koji su tijekom višestoljetnih kul- turološko-povijesnih dodira Bugarske i Dubrovnika zbog unutarjezičnih i izvanjezičnih razloga bili posuđivani od drugih jezika te su i danas dio komunikacije bugarskog i dubrovačkog stanovništva. Kako bi dubrovačko-bugarski jezični dodiri bili razumljiviji, rad ćemo započeti kulturološko-povijesnim odnosima Dubrovnika i Bugarske te nastaviti s razradom odabranog korpusa zajedničkih posuđenica.

1. Kulturološko-povijesni odnosi

Dubrovnik i Bugarska imaju bogatu zajedničku povijest. Svoje su odnose za- počeli kao suparnici u vojnim pohodima, da bi s vremenom postali suradnici u promicanju ideje o zbližavanju svih južnih Slavena. Njihov prvi kontakt zabilježen je krajem 10. st., a suradnja se nastavila i danas. Reprezentativan je primjer ugovor o suradnji koji su sklopili Dubrovnik i Nessebar1. O međusobnom stoljetnom povjerenju Dubrovčana i Bugara svjedoče brojni zapisi. Tako Jakov Lukari bilježi, iako uz manje nepravilnosti2, kako su u prvoj polovici 14. st. bugarski car Ivan Stefan i njegova majka Ana-Neda u Dubrovniku pronašli sigurno utočište te su tamo ostali gotovo 10 godina. (Božilov 2003:132-5) S obzirom na to da je povijest Dubrovčana i Bugara uistinu sadržajna, u ovom radu će se posebna pozornost posvetiti onim događajima koji su bili relevantni, kako za uspostavu odnosa u prošlosti, tako i za održavanje odnosa u današnje vrijeme. Najznačajniju ulogu u razvijanju bugarsko-dubrovačkih odnosa imali su dubrovački trgovci te bugarski i dubrovački katolički misio- nari. Njihova suradnja uspostavila je diplomatske odnose, razvijanje običaja, utjecala je na književnost te u konačnici i na jezik.

1.1. Dubrovnik i car Samuilo

Kao što je već spomenuto, prvi kontakt Bugara i Dubrovčana dogodio se krajem 10. st., u vrijeme kada je Dubrovnik bio pod bizantskom zaštitom. (Harris 2006:29-30) Dubrovačkom zaštitniku veliku je prijetnju predstavljao bugarski car Samuilo koji je krenuo u osvajački pohod bizantskom Dalmacijom. Sukob se odvijao u razdoblju od 976. do 1014. godine, a informacije o njegovom tijeku možemo čitati u Ljetopisu popa Dukljanina. Tako, što se tiče samog Dubrovnika, piše sljedeće:

1 Podatak preuzet s web stranice: http://www.nesebarinfo.com/bratia.html 2 Jakov Lukari iz nepoznatog razloga pogrešno navodi imena tadašnjeg cara i njegove majke – u njegovim zapisima nalazimo imena Šišman i Teodora (Božilov 2003:132)

224 ‘Post haec, congregato exercitu debellavit Dulcinium longo tempore, sed eum capere nullatenus valuit. Inde ascendit iratus, caepit destruere, incendere ac depraedare totam Dalmatiam, Decatarum autem atque Lausium civitates incendit necnon et vicos et totamprovinciam devasta- vit, ita ut terra videretur esse sine habitatore. Pertransivit imperator sic devastans tam maritimas, quam et montanas regiones usque Jadram. Po- stea per Bosnam et Rassam reversus est in locum suum.’3 (Mošin 1950:80)

Prema podacima državnog arhiva u Dubrovniku4 pretpostavlja se kako je Sa- muilova vojska 992. godine spalila predgrađe Dubrovnika, no mišljenje kako je i sam Dubrovnik bio spaljen manje je vjerojatno. Ipak, postavlja se pitanje stvarne vlasti u Dubrovniku u to vrijeme. Povjesničari o ovom pitanju imaju podijeljeno mišljenje te nam nude četiri mogućnosti. Važno je razumjeti kako su tadašnji gradovi na Jadranskoj obali imali status komuna i kako je njihov opstanak zapravo ovisio o snazi njihovog zaštitnika. Jedna od pretpostavki je da je Dubrovnik i dalje ostao pod protekcijom Bizanta, odnosno Bazilija II, čija je snaga u to vrijeme značajno oslabila. Sljedeća pretpostavka je kako je Samuilo preuzeo vlast nad Dubrovnikom, no to je vrlo upitno zato što spaljivanje pred- građa ukazuje na dubrovački otpor. Moguća je i opcija da je Bizant, oslabljen ratovima sa Samuilom, prepustio zaštitu Dubrovnika mletačkom duždu Petru II Orseolu, koji je 1000. godine uistinu i primio poklonstvo Dubrovčana sve dok se za vrijeme vladavine cara Romana III (1028 – 1034) nisu ponovno vratili pod bizantsku zaštitu. Također je otvorena pretpostavka da je Bizant zaštitu Dubrovnika predao hrvatskom kralju Stjepanu Držislavu. Povjesničari nisu u mogućnosti rekonstruirati što se tada dogodilo zbog nedostatka povijesnih vrela koji svjedoče o navedenom događaju. Bitna stavka za razumijevanje ovog razdoblja je i uspostava nadbiskupije u Dubrovniku u to vrijeme. No ni po tom pitanju nisu sve činjenice razjašnjene te se nameću dvije opcije. Pošto su, nakon što je Samuilo 989. godine zaposjeo Drač, predjeli između Kotora i Bojana ostali bez upravnog i crkvenog središta, moguće je kako je Bazilije II uspostavio novu teritorijalno-upravnu jedinicu sa sjedištem u Dubrovniku. Tako je zbog usklađivanja državnih i crkvenih granica Kurija mogla na zahtjev cara utemeljiti novu metropoliju u Dubrovniku. S druge strane, ako se priklonimo tvrdnji da je Samuilo zauzeo Dubrovnik, moguće je kako je to zatražio sam Samuilo kako bi biskupije zapadnog obre- da, koje je oduzeo Bizantu, sabrao oko Dubrovnika. Ugroženost dubrovačke metropolije početkom 11. st., s čijom se uspostavom nisu slagali ni Bizant ni Splitska metropolija, indicira na točnost druge mogućnosti.

1.2. Ugovor između Dubrovnika i bugarskog cara Mihajla Asena II.

Nakon jedinog vojnog sukoba Dubrovnika i Bugarske uslijedilo je uspostavlja- nje kvalitetnih odnosa. To najbolje prikazuje ugovor bugarskog cara Mihajla

3 ‘Odande se diže gnjevan i poče rušiti, paliti i pljačkati cijelu Dalmaciju, gradove pak Dekatar (Kotor) i Lauzij (Dubrovnik) spali, pa i sela i cijelu oblast opustoši tako, te se činilo da je zemlja bez stanovnika. Ovako pustošeći, pređe car primorske, kao i zagorske oblasti sve do Jadra (Zadra); potom se vrati kroz Bosnu i Rašku u svoj kraj.’ (Mošin 1950:80) 4 Podatak nam je ustupio Nikša Selmani arh. spec. iz Državnog arhiva u Dubrovniku putem pismene korespondencije

225 Asena II i Dubrovnika sklopljen 1253. godine. To je ujedno i najdulja isprava u 13. st. na južnoslavenskim prostorima. Pisana je ćirilicom te ima 100 su- potpisnika, odnosno svjedoka. (Mustać 2003:39) Važnost ovog dokumenta za Dubrovčane pokazuje i činjenica da su na nju udareni pečati Općine i kneza te da su navedena imena svih koji su se na nju zakleli. Također je donesena odluka kako će se svi dubrovački knezovi u prigodi polaganja svoje zakletve morati zakleti i na ovaj ugovor. (Mustać 2003:48) Ovim ugovorom prvenstveno je sklopljen savez između Dubrovčana i bugarskog cara protiv srpskog kralja Uroša I. Dubrovnik je u to vrijeme često bio primoran braniti svoje posjede od napada srpskih vladara, dok je tada moćno Bugarsko Carstvo sukobima s Raškom htjelo proširiti svoj teritorij. Ovom ispravom ugovoreno je da se Dubrovnik i Bugarsko Carstvo jednako odnose prema srpskim vladarima, odnosno ako ih Bugarsko Carstvo smatra neprijateljima te ako dođe do sukoba, Dubrovnik će ih također smatrati neprijateljima te ratovati s njima. Ukoliko pak Bugarsko Carstvo sklopi mir sa srpskim vladarima, i Dubrovnik će sklopiti mir s njima. Takav isti odnos tražio je i Dubrovnik od Bugarskog Carstva ukoliko bude napadnut od strane srpskih vladara. Dubrovčani se također obvezuju da će, ukoliko dođe do sukoba između Bugarskog Carstva i srpskih vladara, sve što osvoje za vrijeme vojnih pohoda predati bugarskom caru. (Foretić 1980:86-7) Ugovor je od iznimne važnosti za dubrovačku povijest jer su u njemu opisane i granice posjeda koje je Dubrovnik smatrao svojim teritorijem. Naime, pod pretpostavkom kako bi Bugarsko Carstvo moglo osvojiti srpske posjede, Dubrovčani u ugovoru detaljno označuju svoje granice kako ne bi bile naruše- ne, odnosno u svoj teritorij uvrštavaju pogranična zemljišta koja su im srpski vladari često osporavali. (Mustać 2003:48-9)

1.3. Trgovačke veze

Trgovina je Dubrovačkoj Republici bila iznimno važna djelatnost. Vlada je jednom prigodom u pismu kralju Sigismundu 1428. napisala čak kako im je trgovina jedini izvor života jer je zemljište u Dubrovniku pusto i neplodno. (De Diversis 2004:18) Trgovinu sa Srbijom, Bosnom i Bugarskom Dubrovnik započinje u 13. st. pod utjecajem Venecije. (Mustać 2003:43) Zbog učestalog odlaska Dubrovčana u Bugarsku radi trgovine, car Ivan Asen zajamčio im je slobodu trgovanja u Bugarskoj i u zemljama koje su tada bile pod bugarskom vlašću. Povelja nije datirana, no pretpostavlja se kako je nastala nakon bitke kod Klokotnice 1230. god., u kojoj je Asen porazio epirsko-solunskog autokratora Teodora. (Foretić 1980:118) Te trgovačke povlastice još su jednom potvrđene već spomenutim ugovorom koji su Dubrovčani sklopili s Mihajlom Asenom II, kada su Dubrov- čani zatražili da im se u Carstvu jamči uzajamna sloboda trgovanja bez ikakvih daća. Tada je utvrđeno kako Bugari u Dubrovniku mogu kupovati zlato, srebro, svilu, zlatne postave. Jedino su za pšenicu morali tražiti posebno kneževo do- puštenje. (Mustać 2003:48) Osim toga zatražili su od cara da im prizna monopol soli koji su imali od rijeke Drimske do Neretve, odnosno da ti krajevi sol mogu nabavljati jedino u Dubrovniku. Dogovoreno je kako će svu zaradu koju dobiju od trgovine solju podijeliti na dva dijela - jedan dio bi pripao Dubrovniku, a drugi, koji je nekad dobivala Srbija - Bugarskom Carstvu. (Foretić 1980:86-7)

226 Postoje brojni zapisi koji svjedoče kako su dubrovački trgovci u Bugarskoj boravili stalno ili povremeno u Sofiji, Trnovu, Ruseu, Nikopolu, Silistri, Plovdivu, Vidinu, Provadiji, Šumenu, Varni i Razgradu. Uvozili su zlatni i srebrni nakit, crkvene bogoslužne posude, ikone, tkanine od svile. U Dubrovnik je stizala roba koja je bila vrlo tražena u Europi, primjerice vosak, vuna, krzna, kože, sir, od čega je dio dolazio i brodovima iz Varne. (De Diversis 2004:21) Uspješno održavanje trgovačkih veza omogućeno je i zahvaljujući turskim sultanima koji su podržavali njihove privilegije. Dubrovčani su zato bili u mogućnosti uspostaviti i trgovačke zajednice u Sofiji i Plovdivu koji su u 16. st. bili među najvažnijim trgovačkim središtima u balkanskom zaleđu. Trgovina s Bugarskom uspješno se odvijala do kraja 17. st. kada je ona osjetno počela opadati, što je bila posljedica velikog potresa u Dubrovniku 1667. godine. (Harris 2006:158-9)

1.4. Dubrovačke crkve u Bugarskoj

Dubrovački trgovci bili su iznimno važni i za promicanje katoličke vjere u Bugarskoj. Zahvaljujući njihovim novčanim prilozima krajem 15. st. započeta je gradnja crkvi, od kojih danas nažalost nijedna nije sačuvana. Najstarija crkva nalazila se u Sofiji, u dijelu grada u kojemu su živjeli Dubrovčani, a bila je posvećena Prečistoj Bogorodici. Svećenici su dolazili iz Dubrovnika, a izdržavali su ih trgovci koji su živjeli u Sofiji. (Gergova 2003:80-2) Dubrovčani su izgradili crkvu i u Trnovu. Pretpostavlja se da je sagrađena u drugoj polovici 16. st., kada su se u Trnovu nastanili dubrovački trgovci. Jedni izvori navode da je bila posvećena Uznesenju Bogorodičinu, a drugi Ukazanju Bogorodice. Prema zapisu s kraja 17. st. crkva je, nakon spora trnovskoga sve- ćenika Jurja Jurasića iz Bosne s Turcima, bila porušena od strane Turaka. Ipak, kasniji zapisi pokazuju kako je tada bila samo oštećena. (Gergova 2003:82-3) Dubrovački trgovci su novčano sudjelovali i u obnovi kapelice posveće- ne sv. Stjepanu Prvomučeniku u Nikopolu. Kapelica je građena u stijeni te je imala izvor vode u njoj. Prema zapisima biskupa Antona Stefanova, za vrijeme odsustva dubrovačkih trgovaca 1680. godine, kapelica je bila napuštena te je postojala opasnost od urušavanja, a i Turci su je htjeli prisvojiti zbog vode. Danas nema tragova Dubrovčana, već se još jedino na zidovima mogu pronaći natpisi na ćirilici i crteži-grafiti konjanika, životinja i ptica. (Gergova 2003:83-4) Najveći broj pisanih podataka o uzajamnom pomaganju bugarskih i du- brovačkih katoličkih svećenika u održavanju liturgije diljem Bugarske nalazimo u zapisima vezanima uz djelovanje u Čiprovcima. Također nalazimo podatak kako je Dubrovčanin Vincent Ventura 1671. godine oporučio novac za crkvu u Čiprovcima. Osim djelovanja katoličkih svećenika, Čiprovčanima i Dubrovča- nima bila je zajednička izrada zlatarskih predmeta koji su nastali pod utjecajem talijanske i islamske umjetnosti. Iz tog se razloga u čiprovskim i dubrovačkim zlatarskim proizvodima često susreće ornament ‘Rumi’. (Gergova 2003:84-6)

2. Jezični dodiri

Dubrovačko-bugarske jezične dodire, kao i sve jezične dodire, razmatramo kao rezultat povijesnih i kulturnih kontakata različitih naroda na određenom teritoriju. Sukobi, sklapanja političkih i trgovačkih ugovora, uzajamno pomaganje

227 u održavanju liturgije – sve je to ostavilo značajan utjecaj na razvoj leksičkog korpusa i njegove etimološke izmjene kod stanovništva Bugarske i Dubrovnika. Domaći leksik bugarskog standardnog jezika i dubrovačkog govora počiva na indoeuropskom, općeslavenskom, praslavenskom i crkvenoslavenskom ili staroslavenskom leksiku. Uz domaći leksik u svoje rječnike primili su i mnoštvo posuđenica, koje su zbog kulturnih kontakata, geografske bliskosti, vanjske i unutarnje potrebe za novim riječima ubrzo postale dio obaju leksičkih korpusa. Koncentrirajući se izričito na lekseme dubrovačkog govora koji su korijenski sličniji bugarskom jeziku nego hrvatskom standardnom jeziku, primijetili smo da Dubrovčani i Bugari imaju vrlo sličan rječnički korpus. Zanimljiva je činjenica da je bugarski jezik poslije oslobođenja od turskog ropstva zadržao u obrazovnim i crkvenim krugovima crkvenoslavensku književnu tradiciju, oslanjajući se na ruske uzore (Sesar 2004:69-70), iako su stoljećima prije oslobođenja bili primorani živjeti prema turskim uvjetima te koristiti riječi na jeziku koji je njima bio u potpunosti stran. Turski jezik nije imao toliko intenzivan utjecaj na dubrovački govor, no sama trgovina s njima dovela je do toga da su se i u dubrovački govor uvukli leksemi koji su do danas ostali isti u bugarskom jeziku i dubrovačkom govoru. Kasnije na leksički korpus dubrovačkog govora i bugarskog jezika uvelike utječu jezici koji su se u međudržavnim suradnjama koristili kao međunarodni jezici.

1.1. Obrada korpusa

Korpus obuhvaća dubrovačke i bugarske lekseme koji imaju jednak ili sličan korijen. Primjeri su preuzeti iz dubrovačkog rječnika (Naški dubrovački rječnik Davora Mladošića i Maje Milošević) i bugarskog jednojezičnog rječnika (Бъл- гарски тълковен речник) te su uspoređeni s Velikim rječnikom hrvatskoga jezika Vladimira Anića. Konzultirani su i pomoćni rječnici stranih riječi i hrvatskog jezika koje navodimo u literaturi. Posuđenice koje smo pronašle tijekom analize rječnika podijelit ćemo prema jeziku davatelju te navesti semantičku podjelu kako bismo prikazali u kojim semantičkim sferama su se koristile. Tijekom našeg istraživanja posebno smo se orijentirale na lekseme koji upućuju na veću povezanost bugarskog jezika i dubrovačkog govora, odnosno koji su prema korijenu riječi među- sobno bliži nego dubrovački govor i hrvatski standardni jezik. Navedene će posuđenice zbog preglednosti biti prikazane u dodatku.

1.2. Podjela leksika u dubrovačkom govoru i bugarskom jeziku prema porijeklu

U dubrovačkom govoru i bugarskom jeziku zadržao se veliki broj praslavizama koji su ušli preko staroslavenskog jezika. To su primjerice leksemi: česan – чесън, dinja – диня, dub – дъб, gadeca – гадина, iskat – искам, karat - карам се, obrčat – обръщам, opleten – оплетен, osukan – осукан, ošukan – ошушкан, ozirat - озъртам се, raskrečen – разкрачен, spat – спя, zaduha – задуха, zaradi – заради, zenica – зеница, te leksem daž – дъжд, koji je Pero Budmani pronašao i u obliku glagola dažđet u korespodenciji obitelji Krstelj 1945. godine (Budmani 1883:154-179), dok u bugarskom jeziku glagolski oblik nije poznat. U bugarskom

228 jeziku također nalazimo leksem петличка koji se koristi za rupicu na tkanini kroz koju prolazi dugme. Korijen te riječi, prasl. pęti, u dubrovačkom govoru se zadržao samo kao glagolski oblik otpet i zapet, što označava otkopčati, zakopčati. Bliski odnosi među narodima kroz duža povijesna razdoblja povećavaju mogućnost međusobnog utjecaja na leksik. Na taj način dolazi i do prihvaćanja posuđenica koje su primarno došle zbog pojave novih predmeta i pojmova što dovelo do potrebe za novim leksikom. Tako u bugarskom standardnom jeziku i dubrovačkom govoru, poradi kontakata tijekom povijesti te utjecaja domi- nantnih sila nailazimo, osim praslavizama, na grecizme, latinizme, turcizme, rusizme, talijanizme, galicizme te germanizme. Grecizmi su u bugarski jezik ušli kao rezultat višestoljetnih susjednih odnosa (Бояджиев 2007:174), dok su u dubrovački govor dolazili preko jezika posrednika, najviše preko latinskog i talijanskog jezika. Tako nalazimo zajed- ničke grecizme: komik – комик, komin – комин i trpeza – трапеза . U srednjem vijeku latinski je jezik bio jedan od najrasprostranjenijih jezika. Koristio se kao književni jezik cijele zapadne Europe te se njegov utjecaj osjeti i u današnjim jezicima. Latinizimi su u bugarski jezik ušli kroz druge jezike – grčki, a slabljenjem Osmanskog Carstva i kroz ruski, francuski i nje- mački. (Бояджиев 2007:175-6) U oba jezika zadržali su se sljedeći latinizmi: cimenat – цимент, data – дата, izdeklamat – издекламирам, numer – номер, pipun – пъпеш, praska – праскова i salamura – саламура. Znatan utjecaj na razvoj bugarskog jezika imala je turska vlast koja je od 14. do 19. st. vladala bugarskim zemljama. Intenzivan utjecaj očitovao se u tome što su Bugari bili primorani živjeti prema turskim uvjetima administrativnog i ekonomskog gospodarstva te koristiti riječi za predmete i pojmove na jeziku koji je njima bio u potpunosti stran. Na Balkanskom poluotoku turski jezik je služio kao sredstvo međunarodne komunikacije u trgovini i obrtu, stoga ne iznenađuje prisutnost turskog leksika u bugarskom jeziku i u drugim balkan- skim zemljama. (Бояджиев 2007:185) Turcizmi koje danas možemo pronaći u bugarskom standardnom jeziku i u dubrovačkom govoru su sljedeći: ćorav – кьорав, demižana – дамаджана, evala – евала, kafen – кафяв, komar – комар, rospija – уроспия, škemba – шкембе, tabak – табак, utija – ютия i zakujan – зачулен. Leksem кайсия (tur. kaysı) u bugarskom jeziku koristi se kao naziv za voćku marelicu, a leksem каиш (tur. kayış) za remen. U dubrovačkom govoru dolazi do homonimije, odnosno leksem ka(j)iš ima dva značenja – remen i marelica. Turski utjecaj na bugarski jezik znatno slabi tijekom bugarske borbe za neovisnost. U to vrijeme je bugarski kulturni život pod snažnim utjecajem Rusije i zapadne Europe. (Бояджиев 2007:187) Snažan utjecaj ruskog jezika dovodi do povratka staroslavenskog leksika koji je za vrijeme Osmanskog Carstva u Bugarskoj doživio rusku redakciju. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća staroslavenski leksik počinje se vraćati u bugarski rječnik i u elemente tvorbe riječi. Njegovo podrijetlo možemo pronaći u riječima град i работа (Бояджиев 2007:176-7) čije ekvivalente nalazimo i u dubrovačkom govoru – grAd i rabota. Talijanizmi u bugarski jezik dolaze još tijekom Srednjeg vijeka, ali i kasnije posredovanjem grčkog, ruskog i francuskog. (Бояджиев 2007:181) Du- brovački trgovci u srednjem vijeku koriste talijansko-mletački dijalekt kao poslovni jezik. (Skok 1931:433) Zbog navedenih utjecaja danas u bugarskom jeziku i dubrovačkom govoru nalazimo talijanizme koji su u aktivnoj uporabi, primjerice: banja – баня, bira – бира, ćićeron – чичероне, kanjela – канела,

229 katanac – катинац, lama – ламарина, maćat – мацам i pandišpanj – пандишпан. Od zapadnoeuropskih jezika najviše istoznačnica u bugarskom jeziku i dubrovačkom govoru potječe iz francuskog jezika. Aktivna penetracija francuskog jezika u leksik drugog jezika odvijala se razvijanjem francuske književno- sti i iz razloga što se francuski jezik koristio u međudržavnim suradnjama kao međunarodan jezik. (Бояджиев 2007:181-2) U bugarskom jeziku i dubrovačkom govoru zato kao posljedicu francuskog utjecaja nalazimo sljedeće galicizme: afronat – афронт, apartamenat – апартамент, bagaji – багаж, bidon – бидон, biljet – билет, duzina – дузина, đandar – джандар, lastika – ластик i pasađer – пасажер. U bugarskom jeziku nalazimo i galicizam абонамент (fr. abonnement), koji u dubrovačkom govoru glasi abonamenat. Iz istog je korijena u bugarskom nastala imenica абонат te u dubrovačkom krnji infinitiv abonat, no абонат označava pretplatnika, dok abonat označava glagol pretplatiti se. U korpusu koji se obrađuje u ovom radu pronađen je samo jedan zajed- nički germanizam (tanac – танц). Germanizmi u bugarski jezik dolaze nakon oslobođenja od turske vlasti zbog kulturnog utjecaja te posredstvom ruskog jezika. (Бояджиев 2007:183-4) Utjecaj njemačkog jezika na dubrovački govor odvijao se nakon raspada Dubrovačke Republike pripajanjem dubrovačkog teritorija Habsburškoj Monarhiji. Iz korijena spomenutog germanizma izveden je glagol tancat u dubrovačkom govoru, odnosno танцувам u bugarskom jeziku.

1.3. Semantičke sfere

Prikupljena leksička građa razvrstana je u nekoliko semantičkih sfera. Prema Gaetanu Berrutu semantičku sferu smatramo skupom riječi koji se odnosi na isti ‘pojam’ ili ‘iskustvo’ ili temu ili područje aktivnosti. Taj skup riječi je na neki način srodan putem različitih veza. Dakle riječi neke semantičke sfere pokrivaju prostor značenja koja su bliska nekim aktivnostima ili temama karakteristič- nim za određeno društvo ili kulturu. (Berruto 1994:101) Pojedine lekseme iz korpusa koji je obrađen u ovom radu nije bilo moguće razvrstati u određene semantičke sfere te su oni navedeni pod kategorijom općeuporabni leksemi. Najviše leksema, njih dvadesetak, pripada sferi gastronomije i domaćin- stva: bidon – бидон, bira – бира, botija – бутилка, cicat – цицам, cukit – цукам, česan – чесън, demižana – дамаджана, ka(j)iš – кайсия, kanjela – канела, lastika – ластик, maćat – мацам, osukan – осукан, osukat – осуча, pandišpanj – пандишпан, praska – праскова, salamura – саламура, salsjera – сосиера, trpeza – трапеза, utija – ютия. Ovoj sferi pripadaju i leksemi dinja – диня te pipun – пъпеш. Zanimljivo je da Dubrovčani i Bugari jednako nazivaju voće (dinja – диня) koje u hrvatskom standardnom jeziku ima naziv lubenica, dok voće koje se na hrvatskom standardnom jeziku naziva dinja nazivaju pipun – пъпеш. U bugarskoj gastronomiji nalazimo jelo пататник koje označava pitu s krumpirom, iako je u bugarskom jeziku standardna riječ za krumpir картоф, dok se u Dubrovniku i njegovoj okolici za krumpir koristi leksem patata. Sljedeća je semantička sfera ljudi, ljudskih osobina i zanimanja, a obu- hvaća lekseme: ćićeron – чичероне, ćorav – кьорав, đandar – джандар, gadeca – гадина, habav – похабен, komik – комик, namušen – намусен, rabota – работа, raskrečen – разкрачен, rospija – уроспия, seljandur – селяндур, slab – слаб, škemba – шкембе, škembav – изшкембен i zenica – зеница.

230 Semantička sfera trgovine obuhvaća sljedeće lekseme: abonat – абонат, cimenat – цимент, data – дата, duzina – дузина, ka(j)iš – каиш, katanac – катинац, lama – ламарина, numer – номер, ošukan – ошушкан, tabak – табак i tak – ток. Sljedeće semantičke sfere obuhvaćaju manji broj primjera, a to su: se- mantička sfera životnog prostora: apartamenat – апартамент, banja – баня, komin – комин; semantička sfera vremenskih nepogoda: daž – дъжд, grAd – град; semantička sfera putovanja: abonamenat – абонамент, bagaji – багаж, biljet – билет. U ovu sferu ubraja se i leksem pasađer koji u dubrovačkom govoru označava općeniti naziv za putnika, odnosno пасажер koji se u bugarskom jeziku koristi samo za putnika u avionu. Semantičkoj sferi općeuporabnih leksema pripadaju: afronat – афронт, afrontat – афронтирам, apropo – апропо, evala – евала, iskat – искам, izdeklamat – издекламирам, kafen – кафяв, karat - карам се, komar – комар, oblaškan – облекчен, obrčat – обръщам, opleten – оплетен, ozirat – озъртам, spat – спя, surgat – сурвам, tanac – танц, tancat – танцувам, zaduha – задуха, zakujan – зачулен, zapijehan – запъхтян i zaradi – заради.

Zaključak

U ovom radu prikazani su leksemi koji su tijekom višestoljetnih kulturološ- ko-povijesnih dodira utjecali na stvaranje sličnog korpusa u bugarskom jeziku i dubrovačkom govoru. Prvi kontakt Dubrovčana i Bugara seže u 10. st. kada je Dubrovnik pripadao dalmatinskom tematu unutar bizantskih granica, čiji je suparnik bilo Bugarsko Carstvo koje se borilo za prevlast na Balkanu. Njihova kasnija suradnja uvelike je uvjetovana društveno-političkom situacijom u Europi. Zajedničkim djelovanjem dubrovačkih trgovaca i katoličkih misionara stvoreni su temelji za uspostavu diplomatskih odnosa i razvijanje kulturnih veza što je dovelo do proširenja jezičnog korpusa, kako kod Dubrovčana, tako i kod Bugara. U dubrovačkom govoru i bugarskom jeziku tako nailazimo na posuđenice koje su prihvaćene zbog unutarjezičnih i izvanjezičnih razloga te su i danas sastavni sloj aktivnog leksika. Što se tiče bugarskog jezika i dubro- vačkog govora adaptacija posuđenica izvršena je iz brojnih svjetskih jezika, koji su se stoljećima izmjenjivali kao jezici znanosti i državne administracije, a to su: turski, talijanski, grčki, latinski, francuski, ruski i njemački. Prema tim jezicima podijelile smo posuđenice prema porijeklu i kronološki prikazale posuđivanje leksika u dubrovačkom govoru i bugarskom jeziku. Zatim smo reprezentativni korpus od 77 leksema razvrstale na semantičke sfere. Smatramo da je, kako bi rad bio potpun, analizirani korpus potrebno proučiti na fonološkoj i morfološkoj razini.

Dodatak

U dodatku donosimo korpus dubrovačkih leksema ispisanih iz Naškog dubro- vačkog rječnika (na lijevoj strani) uspoređenih s bugarskim rječnikom (Български тълковен речник– u sredini) te njihove hrvatske oblike pronađene u Anićevom rječniku. Napominjemo da navedeni korpus nije cjelovit; prikazani su samo reprezentativni primjeri posuđenica u dubrovačkom govoru i bugarskom jeziku.

231 DUBROVAČKI BUGARSKI HRVATSKI abonamenat, im. абонамент, същ. pokaz, im. abonat, gl. абонат, същ. dub. pretplatiti se, gl. bug. pretplatnik, im. afronat, im. афронт, същ. uvreda, im. afrontat, gl. афронтирам, гл. uvrijediti, gl. suočiti, gl. apartamenat, im. апартамент, същ. apartman, im. apropo, izr. апропо, нареч. u vezi s nečim, što se tiče nečega, izr. bagaji, im. багаж, същ. prtljaga, kuferi, im. banja, im. баня, същ. kupaonica, im. jedno kupanje u moru, im. bidon, im. бидон, същ. kanistar, im. biljet, im. билет, същ. ulaznica, karta, im. cedulja, im. bira, im. бира, същ. pivo, im. boti(l)ja, im. бутилка, същ. boca, im. cicat, gl. цицам, гл. sisati, gl. cimenat, im. цимент, същ. cement, im. cukit, gl. цукам, гл. piti, gl. česan, im. чесън, същ. češnjak, im. čorav, prid. кьорав, прил. slijep, prid. ćićeron, im. чичероне, същ. turistički vodič, im. data, im. дата, същ. datum, im. daž, im. дъжд, същ. kiša, im. demižana, im. дамаджана, същ. boca obložena prućem, im. dinja, im. диня, същ. lubenica, im. dub, im. дъб, същ. hrast, im. duzina, im. дузина, същ. tucet, im. đandar, im. джандар, същ. žandar, im. evala, uzv. евала, междум. Bravo!, Svaka čast!, uzv. gadeca, im. гадина, същ. prljav čin, im. grȁd, im. град, същ. tuča, im. habav, prid. похабен, прил. neuredan, prid. iskat, gl. искам, гл. željeti, gl. izdeklamat, gl. издекламирам, гл. izrecitirati, gl. ka(j)iš, im. кайсия, същ. marelica, im. каиш, същ. remen, im. kafen, prid. кафяв, прил. smeđ, prid. kanjela, im. канела, същ. cimet, im. karat, gl. карам се, гл. svađati se, gl.

232 DUBROVAČKI BUGARSKI HRVATSKI katanac, im. катинац, същ. lokot, im. komar, im. комар, същ. komarac, im. komik, im. комик, същ. komičar, glumac, im. komin, im. комин, същ. kuhinja, im. lama, im. ламарина, същ. lim, im. lastika, im. ластик, същ. rastezljiva vrpca, im. maćat, gl. мацам, гл. uprljati, gl. namušen, prid. trp. намусен, прил. namrgođen, prid. trp. numer, im. номер, същ. broj, im. oblaškan, prid. trp. облекчен, мин. страд. прич. olakšan, prid. trp. obrčat, gl. обръщам, гл. okretati, gl. opleten, prid. trp. оплетен, мин. страд. прич. počešljan, prid. trp. osukan, prid. trp. осукан, мин. страд. прич. raspleten (konac) , prid. trp. osukat, gl. осуча, гл. rasplesti (vunu, konac) , gl. ošukan, prid. trp. ошушкан, мин. страд. прич. pokraden, prid. trp. ozirat, gl. озъртам се, гл. obazirati se, gl. pandišpanj, im. пандишпан, същ. vrsta kolača, im. pasađer, im. пасажер, същ. putnik, im. pipun, im. пъпеш, същ. dinja, im. praska, im. праскова, същ. breskva, im. rabota, im. работа, същ. posao, im. raskrečen, prid. trp. разкрачен, мин. страд. прич. raširen, prid. trp. rospija, im. уроспия, същ. zla žena, prostakuša, im. salamura, im. саламура, същ. slana voda, im. salsjera, im. сосиера, същ. dub. zdjela za umak, im. bug. umak, im. seljandur, im. селяндур, същ. seljačina, im. slab, prid. слаб, прил. bolestan, prid. spat, gl. спя, гл. spavati, gl. surgat, gl. сурвам, гл. naglo pasti, gl. ubaciti, uvaliti, gl. škemba, im. шкембе, същ. veliki trbuh, im. iznutrice, im. škembav, prid. изшкембен, прил. iskrivljen, prid. tabak, im. табак, същ. арх. duhan, im. tak, im. ток, същ. potpetica, im. tanac, im. танц, същ. ples, im. tancat, gl. танцувам, гл. plesati, gl. trpeza, im. трапеза, същ. (blagdanski) stol, im. utija, im. ютия, същ. glačalo, im.

233 DUBROVAČKI BUGARSKI HRVATSKI zaduha, im. задуха, същ. astma, im. zakujan, prid. trp. зачулен, мин. страд. прич. ušuškan, prid. trp. zapijehan, prid. запъхтян, прил. zadihan, umoran, prid. zaradi, prij. заради, предлог. zbog prij. zenica, im. зеница, същ. zjenica, im.

abstract

This paper presents a brief overview of the socio-political situation between Bulgaria and Dubrovnik dating from 10th century to the present. By research- ing points of contact on the basis of historical review, it was found that as a result of historical events, i.e. quality relationships established by developing trade and political connections, the Dubrovnik dialect and Bulgarian language have identical lexemes and lexemes with the same root. Most of the attention was paid to lexemes that are still used today, both in Dubrovnik dialect, as well as in Bulgarian language. On the development of the same lexical corpus and its etymological changes, besides the direct historical connection between Bulgaria and Dubrovnik, significant influence was exerted by some dominant forces during the turbulent historical period.

Keywords Bulgarian language, Dubrovnik dialect, socio-political circumstances, etymological changes, lexical corpus

LITERATURA

Андрейчин, Л., Георгиев, Л., Илиев., Ст., Костов, Н., Леков, Ив., Стойков, Ст., Тодоров, Цв. 2004. Български тълковен речник. София: Наука и изкуство. Anić, Vladimir. 2006. Veliki rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi Liber. Berruto, Gaetano. 1994. Semantika. Zagreb: Izdanja Antibarbarus, str. 101. Бояджиев, Тодор. 2007. Българска лексикология. София: Университетско издателство ‘Св. Климент Охридски’. Božilov, Ivan. 2003. ‘Jakov Lukari i Bugarska povijest’. Odnosi Hrvata i Bugara od X. do XIX. stoljeća s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovačke Republike: [zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Dubrovniku, 18.-20. VII. 1999.]. Zagreb: Hrvatsko-bugarsko društvo – Zagreb: 127-136.

Budmani, Pero. 1883. Dubrovački dijalekt, kako se sada govori. Zagreb: Rad JAZU, 65, str. 154-179. De Diversis, Filip. 2004. Opis slavnoga grada Dubrovnika: hrvatski – latinski. Zagreb: Dom i svijet. Državni arhiv u Dubrovniku. ([email protected]). (28. ožujka 2013.). Pitanje o Dubrovniku tijekom 10. i 11. stoljeća. E-mail za Raguž, A. ([email protected]) Foretić, Vinko. 1980. Povijest Dubrovnika do 1808. Zagreb: Nakladni zavod MH. Gergova, Ivanka. 2003. ‘Dubrovnik i bugarska umjetnost’. Odnosi Hrvata i Bugara od X. do XIX. stoljeća s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovačke Republike: [zbornik radova međuna- rodnog znanstvenog skupa održanog u Dubrovniku, 18.-20. VII. 1999.]. Zagreb: Hrvatsko-bugarsko društvo – Zagreb, str. 79-87.

234 Harris, Robin. 2006. Povijest Dubrovnika. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga. Милев, А. et al. 2003. Речник на чуждите думи в българския език. Пето издание. София: Наука и изкуство. Mladošić, D., Milošević, M. 2011. Naški dubrovački rječnik. Dubrovnik: Verbum publicum. Mošin, Vladimir. 1950. Ljetopis popa Dukljanina: latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i ‘Hrvatska kronika’. Zagreb: Matica hrvatska. Mustać, Ivan. 2003. ‘Dvostrani ugovor između bugarskog cara Mihajla Asena II. i Dubrov- nika iz 1253. godine’. Odnosi Hrvata i Bugara od X. do XIX. stoljeća s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovačke Republike: [zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Dubrovniku, 18.-20. VII. 1999.]. Zagreb: Hrvatsko-bugarsko društvo – Zagreb, str. 37-52.

Sesar, Dubravka. 2004. ‘Slavenski jezici u XIII. stoljeću: Hrvatska književna i jezična baština u slavističkoj magli’. Fluminensia. Rijeka, god. 16., br. 1-2, str. 69-70. Skok, Petar. 1931. Iz dubrovačkoga vokabulara. Zbornik iz dubrovačke prošlosti. Milanu Reše- taru o 70oj godišnjici života prijatelji i učenici. Dubrovnik, str. 429–433. http://www.nesebarinfo.com/bratia.html [Pregledano dana: 25. rujna 2013.]

235

GALJA POPOVIČ [email protected]

Filološki fakultet, Sveučilište ‘Ivan Franko’ u Lavovu (Ukrajina)

Znanstveno područje Jezikoslovlje

Usporedna analiza posuđenica hrvatskoga i ukrajinskoga jezika

Svaki se živi jezik mijenja i obogaćuje novim riječima koje preuzima iz drugih jezika. Veliki broj posuđenica prenosi se preko medija i Interneta. To doprinosi posuđivanju iz dalekih, i na prvi pogled, nepovezanih jezika. Nekada, prije doba informacijskih tehnologija, leksemi su se uvijek preuzimali iz jezika susjednih zemalja. Kao što ljudi putuju i komuniciraju, tako riječi jednoga jezika prelaze u drugi. Zato je proces posuđivanja neizbježan u suvremenome svijetu. U ovome referatu analiziramo posuđenice u hrvatskome i ukrajinskome jeziku. Nakon usporedne analize zaključili smo da većina stranih riječi dolazi u ukrajinski i hrvatski iz istoga jezika. Razlog tome su dva čimbenika:

1. hrvatski i ukrajinski jezik pripadaju slavenskoj skupini jezika

2. odlučujuću ulogu jezika davatelja u svijetu ima zemlja koja predvodi razvoj znanstveno-tehničkog područja, danas su to Sjedinjene Američke Države, zato i u ukrajinskome i u hrvatskome jeziku najnoviju i najveću skupinu posuđenica tvore anglizmi.

Iako Sjedinjene Američke Države nisu uvijek bili središte znanstveno-tehnič- kih dostignuća, istraživani jezici primili su i veliki broj posuđenica iz talijanskoga, francuskoga i njemačkoga jezika. Ipak, ima i nekih razlika u sastavu posuđenica. Na primjer, zbog političkih okolnosti hrvatski jezik preuzimao je iz turskoga, a ukrajinski iz poljskoga ili ruskoga jezika. Dakle, zbog velikoga broja činjenica ukrajinski i hrvatski jezik imaju vrlo sličan sastav posuđenica. Neke posuđenice u hrvatskome imaju veću popularnost nego u ukrajinskome i obrnuto. Sličnost povijesne sudbine i suvremena znanstveno-tehnička ovisnost o razvijenijim državama uzrokovala je razvoj vrlo sličnih posuđenih leksema u ukrajinskome i hrvatskome jeziku.

Ključne riječi hrvatski jezik, jezikoslovlje, leksik, posuđenica, slavenski, ukrajinski jezik.

Hrvatski i ukrajinski jezik pripadaju slavenskoj skupini jezika. Prvi pripada južnoslavenskoj, a drugi istočnoslavenskoj jezičnoj grupi. Zato arsenal leksema ovih jezika ima puno zajedničkih osobina, ali i osobina koje ih razlikuju.

237 Hrvatski jezik je posuđivao riječi iz više jezika, na primjer iz turskoga, njemačkoga, francuskoga, češkoga, a u novije vrijeme najčešće iz engleskoga jezika. Turcizmi su počeli prelaziti u hrvatski jezik preko turskih ratnika na Balkanu. Jezični dodir francuskoga i hrvatskoga jezika bio je preko njemačkoga jezika. Hrvatski jezik je posuđivao i iz češkoga, ali ovaj proces najizražajniji je tijekom 60/70-ih godina kada je djelovao hrvatski leksikograf Bogoslav Šulek. U sastavu posuđenica ukrajinskoga jezika najviše ima posuđenica iz slavenskih jezika – poljskoga i ruskoga, iz antičkih jezika – grčkoga i latinskoga, iz zapadnoeuropskih jezika – francuskoga, njemačkoga, engleskoga te talijanskoga jezika. Danas hrvatski i ukrajinski jezik najviše posuđuju iz engleskoga jezika, što je karakteristično i za druge jezike. Većina posuđenica preuzima se zbog potrebe za nominacijom novih pojmova vezanih za materijalni i kulturni razvoj. U istraživanim jezicima možemo naći anglizme s različitih područja ljudske aktivnosti, što još jednom dokazuje njihovu otvorenost prema anglizmima. Veliki se dio rječnika ovih jezika sastoji od internacionalizama, riječi preuzetih iz grčkoga i latinskoga jezika, prilagođenih europskim jezicima, ili nastalih prema grčkim i latinskim uzorcima da bi se zadovoljila potreba za nominacijom novih pojmova. Hrvatski i ukrajinski jezik bili su u dodiru s mnogo drugih jezika, ne samo europskih, nego i s jezicima Azije, Afrike, Amerike i Australije. Ti dodiri prvo su bili preko jezika posrednika, preko drugih europskih jezika, najčešće preko nekih kolonijalnih, na primjer preko engleskoga, španjolskoga i francuskoga jezika. Danas zbog naprednije komunikacije, nastaju i izravni dodiri s drugim, ‘dalekim’ jezicima. Istraživani jezici iz njih preuzimaju riječi koje su povezane sa specifičnom kulturom i načinom života. Podijelili smo posuđenice ukrajinskoga i hrvatskoga jezika na dva razdoblja – do 1991. godine i poslije 1991. godine – kada su dvije zemlje postale neovisne i otvorene za svijet.

1. do 1991. godine – u ovome razdoblju, u dvama jezicima, najviše je galici- zama, germanizama, grecizama, hungarizama, latinizama, talijanizama i turcizama

2. poslije 1991. godine – u ovome razdoblju najzastupljeniji su anglizmi i internacionalizmi

Slažemo se s Milkom Ivić, srpskom istražiteljicom tuđega leksika, da posuđi- vanje tuđih riječi ovisi o:

zemljopisnim činjenicama - posuđivanje riječi postaje neizbježno u dugo- trajnome susjedstvu dvaju jezika

kulturno-civilizacijskim činjenicama - posuđenice u jezik dolaze putem preuzimanja kulturno-civilizacijskih novosti. Odnosno, ovu činjenicu možemo nazvati još gospodarsko-političkom (uspješne zemlje proširuju svoja duhovna i tehnička dostignića diljem svijeta, zato se i šire nazivi tih dostignića). (Ивиђ,1996: 11)

238 2.1. Anglizmi u hrvatskome i ukrajinskome jeziku

Danas, u svijetu zahvaćenome procesom globalizacije, jasno je da će vodeću ulogu u svemu preuzeti vojno-politička snaga, koja ima prvenstvo u svijetu. Danas su to Sjedinjene Američke Države. Jezik ove snage postao je međunarodni. SAD, kao vodeći proizvođač novih tehnologija i kao rezidencija glavnih višena- cionalnih kompanija, želi da što više zemalja otkrije svoje granice za ‘slobodan protok informacija’. Zato oni pokušavaju voditi komunikaciju preko Interneta bez prepreka. Jezik na kojemu se vodi ova komunikacija mora biti engleski. Nedavno je počeo proces kulturne globalizacije i zato svijetu prijeti gu- bitak autohtonosti. Neki ljudi pokušavaju usporiti ove globalizacijske procese. Nives Opačić tvrdi da takvi pokušaji nisu uvijek dobri jer su njihovi rezultati ponekad komični. (Opačić, 2006: 24) Događalo se također da su puristi u ukrajinskome jeziku izmislili nove riječi koje su postale šalama. Ljudi ne žele prihvatiti nove riječi. Anglizmi se u hrvatskome i ukrajinskome jeziku mogu podijeliti na:

anglizmi iz područja sporta: doping (допінг), finiš (фініш), gol (гол), lider (лідер), meč (матч), ofsajd (офсайд), penal (пенальті), rekord (рекорд), ring (ринг), sparing-partner (спаринг-партнер), start (старт), tajm aut (тайм-аут), trener (тренер), trening (тренінг)

anglizmi iz poslovnoga područja: biznismen (бізнесмен), brifing (бріфинг), broker (брокер), budžet (бюджет), biznis (бізнес), diler (дилер), holding (холдинг), konzalting (консалтинг), lizing (лізинг), menаdžer (менеджер), monitoring (моніторинг), pаrtner (партнер), sponzor (спонсор)

anglizmi iz politike: spiker (спікер), samit (саміт)

anglizmi iz svakodnevnoga života: bojler (бойлер), hobi (хобі), kečap (кетчуп), keks (кекс), koktel (коктейль), komfort (комфорт), lanč (ланч), mikser (міксер), motel (мотель), piknik (пікнік), supermarket (супер- маркет), šoping (шопінг), test (тест), vestern (вестерн), vikend (вікенд).

Danas anglizmi dolaze uglavnom s tehnologijama, kinoindustrijom, industri- jom zabave i sa svime što je vezano za suvremenu komunikaciju, telekomu- nikacije i Internet. Razlika između posuđenica u hrvatskome i ukrajinskome jeziku je u pisanju tih riječi. U hrvatskome se jeziku posuđenice iz engleskoga mogu pisati kao u engleskome, to jest, sačuvano je izvorno pisanje, a može se i transkribirati: training (trening), time out (tajm-aut), camp (kamp), design (dizajn), e-mail (emajl), leader (lider), leasing (lizing), lobby (lobi), playboy (ple- jboj), rent a car (rentakar), scanner (skener), show (šou), spray (sprej), steward (stjuard), stewardess (stjuardesa), summit (samit). U ukrajinskome jeziku izvorna riječ se transkribira. Moguće objašnjenje ovome je to što Hrvati pišu latinicom, kao i Amerikanci, a Ukrajinci ćirilicom.

239 2.2. Germanizmi u hrvatskome i ukrajinskome jeziku

Količina germanizama u hrvatskome jeziku je velika, jer je Hrvatska bila po- litički i kulturno povezana s Habsburškom Monarhijom tijekom više stoljeća, što je doprinijelo izravnome dodiru hrvatskoga i njemačkoga jezika. Naravno, u ono vrijeme postojala je politika koja se svjesno suprotstavila snažnome utjecaju njemačkoga na hrvatski jezik. Prema toj politici, prednost se davala hrvatskim riječima u službenome jeziku. U neknjiževnome jeziku ima više germanizama, iako i za ove riječi postoje hrvatski ekvivalenti. Hrvatsko-njemački jezični dodiri počeli su još prije dolaska Hrvata u svoju novu domovinu i traju neprekidno s različitim intenzitetom do danas. Početak izravnih hrvatsko-njemačkih dodira seže u vrijeme kada su se Hrvati doselili na područje današnje Hrvatske i postali susjedi Franačkoga kraljevstva. Međutim, najplodnije razdoblje uslijedilo je tijekom vladavine Habsburške te Austro-Ugarske Monarhije (1527. – 1918.) kada su otvorene velike mogućnosti za jezično posuđivanje. Dok je bio službeni jezik, njemački je dao puno admi- nistrativnih i vojničkih naziva, na primjer, geler, logor, lozinka, špalir. Krajem 17. stoljeća puno Nijemaca preselilo se na područje Hrvatske. Mladi Hrvati koji su na početku 19. stoljeća studirali na sveučilištima u Beču, Pešti, Grazu i Pragu, ondje su se upoznali s idejama nacionalne separacije. Veliki doprinos dao je Ljudevit Gaj, a njegov prvi korak za odcjepljenje hrvatskih zemalja bio je stvaranje jedinoga hrvatskoga književnog jezika. U to vrijeme njemački je bio jezik plemića, jer su ga koristili ljudi srednjega i visokoga društvenoga staleža, a hrvatski je bio jezik puka. Ova dominacija njemačkoga jezika trajala je sve do 1918. godine kada se Austro-Ugarska Monarhija raspala. Poslije raspada Hrvatska više nema izravnih dodira s nositeljima njemačkoga jezika. Nakon Drugoga svjetskog rata njemački je bio opće nepoželjan jezik što se raspadom Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza mijenja te njemački jezik opet postaje popularan i sada je drugi najzastupljeniji jezik poslije engleskoga. Germanizmi se lako prepoznaju prema morfološkim posebnostima, osobito glagoli. Većini germanizama, glagola u hrvatskome jeziku svojstven je sufiks-irati što nije svojstveno za ukrajinski jezik. Na primjer, аbdicirati, absolvirati, adaptirati, adresirati, afektirati, afirmirati, agitirati, amortizirati, amputirati, analizirati, angažirati, aranžirati, apelirati, arbitrirati, atakirati, autorizirati, avalirati, avansirati, аbagatelizirati, balansirati, banalizirati, ban- krotirati іtd. Germanizme u dvama jezicima prepoznajemo po:

prefiksu de- (deformirati (деформувати), degustirati (дегустувати), deklamirati (декламувати), dekorirati (декорувати), demobilizirati (демобілізувати), demonstrirati (демонструвати), demontirati (демон- тувати), deportirati (депортувати), determinirati (детермінувати)

prefiksu dez- (dezinficirati (дезінфікувати), dezinformirati (дезінфор- мувати)

prefiksudis - (diskreditirati (дискредитувати), diskvalificirati (дисквалі- фікувати), diskutirati (дискутувати), diskriminirati (дискримінувати).

Dolazak germanizama u ukrajinski jezik počeo je kada su plemena Gota došla na jug Ukrajine blizu Crnoga mora. Iako je većina posuđenica iz razdoblja od

240 16. do 18. stoljeća, to je potaknuto preseljavanjem Židova u Ukrajinu. Također, veliku ulogu u ovome procesu imalo je uvođenje Magdeburškoga prava u ukra- jinske gradove. Već u 18. stoljeću zapadni dio Ukrajine pripadao je Austrijskoj, a poslije Austro-Ugarskoj Monarhiji. Drugi svjetski rat dotaknuo je ne samo Hrvatsku, nego i Ukrajinu. Zato u dvama jezicima imamo germanizme iz istih područja djelatnosti:

vojnička (neutralizirati (нейтралізувати), okupirati (окупувати), oponirati (опонувати), patrolirati (патрулювати), demobilizirati (демобі- лізувати))

sport (diskvalificirati (дискваліфікувати))

društveni život (diskriminirati (дискримінувати), mentalitet (мента- літет), diskutirati (дискутувати), demonstrirati (демонструвати)).

Germanizmi u ukrajinskome jeziku nemaju interfiks, na primjerбутерброд , ландшафт, бухгалтер, камертон, циферблат. Među njima su riječi kojima su svojstvene zvučne kombinacije št- na početku riječi i ej-, aj- poslije suglasnika штамп, крейда, клейстер, шлейф, портвейн, шайба, майстер. U hrvatskome jeziku ne pronalazimo takve posebnosti. Hrvatska i Ukrajina imale su slične dodire s Njemačkom jer su bile dio Austro-Ugarske Monarhije i jer su sudjelovale u Drugome svjetskom ratu. Ova dva događaja donijela su u hrvatski i ukrajinski jezik puno istih germanizama. Postojale su i neke razlike, jer osim ovih veza, svaka zemlja imala je svoju sudbinu i dodire s drugim zemljama. Neki se germanizmi nisu prilagodili u hrvatskome, a slobodno su ušli u ukrajinski jezik i obrnuto. Ovo je rezultat posebnosti svakoga od istraživanih jezika.

2.3. Galicizmi u istraživanim jezicima

Galicizmi su riječi posuđene iz francuskoga jezika ili stvorene prema francu- skome uzorku. Galicizmi ne čine dominatni sloj posuđenica ni u hrvatskome ni u ukrajinskome jeziku. Odnosi između Hrvatske i Francuske počinju još u devetome stoljeću, kada je Karlo Veliki priključio svome carstvu veliki dio hrvatskih zemalja (812. godine). Tom periodu pripada nekoliko vojnih sukoba što je potaknulo nove jezične dodire. U ukrajinskome jeziku galicizmi se počinju pojavljivati od 17. stoljeća. Oni su prelazili preko poljskoga, a kasnije i ruskoga jezika. Bilo je i izravnih dodira kada su ukrajinski studenti studirali u Francuskoj. To se tiče i hrvatskih studenata. Zahvaljujući njima galicizmi su se našli i u hrvatskome jeziku. Tijekom prosvjetiteljstva francuski jezik prevladavao je u Europi. Puno Francuza preselilo se u Hrvatsku, ali dominacija francuskoga nije trajala dugo. Ljudi su ga počeli smatrati staromodnim. Danas imamo galicizme u nekim granama ljudske djelatnosti, gdje im ne možemo pronaći zamjenu. To su modno i vojničko područja, što možemo vidjeti na primjerima. Galicizme u hrvatskome i ukrajinskome možemo podijeliti na sljedeće teme:

241 moda (model (модель), modelirati (моделювати), moderan (модерний), perika (перука), poza (поза))

kućni predmeti (mansarda (мансарда), pano (панно), plafon (плафон), garaža (гараж), fotelja (фотель), fasada (фасад), mebl (меблі))

vojno područje (fronta (фронт), ešelon (ешелон), manevar (маневр), marš (марш), medalja (медаль), oficir (офіцер), orijentacija (орієнтація), plan (план), galop (галоп), pilotaža (пілотаж).

Za galicizme ukrajinskoga jezika, za razliku od hrvatskoga, svojstvene su zvučne kombinacije:

ua (буржуазія, амплуа, кулуари, експлуатація, тротуар, вуаль)

omekšanje usnenih glasova ispred u ( бюро, гравюра, капюшон, фюзеляж, кюрі, кювет)

- am-, an- ispred suglasnika (асамблея, тампон, пансіон, авантюра, жанр)

sufiksi -až, -ant, -ans, -er, -jon (екіпаж, фураж, інтендант , реверанс, режисер, шофер, батальйон, компаньйон).

Razlika između ukrajinskih i hrvatskih galicizmima je u tome što su neki galicizmi u ukrajinskome jeziku sa završnim naglašenim samoglasnicima nepromjenjivi, a u hrvatskome jeziku oni se dekliniraju, na primjer biro (бюро), rele (реле), žiri (журі), bistro (бістро), atelje (ательє).

2.4. Talijanizmi u ukrajinskome i hrvatskome jeziku

Većina talijanizama, koji pripadaju standardnome hrvatskom i ukrajinskome jeziku, imenuju različite pojmove. Najčešće su povezani s glazbom, umjetno- šću, bankarstvom, kulinarstvom itd. Italija je susjedna zemlja Hrvatske, zato je puno talijanizama došlo u hrvatski direktno iz talijanskoga jezika. Naravno, neki su došli preko jezika posrednika. Ukrajinski jezik posudio je talijanizme samo preko posrednika. U 19. stoljeću Beč je postao središte iz kojega se talijanizmi proširuju Habsburškom Monarhijom. Budući da su dijelovi Ukrajine i Hrvatske bili pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije, talijanizmi su dolazili u dva jezika preko Beča. Za razliku od Ukrajine, Hrvati s Talijanima imaju zajedničku gospodarsku granu – pomorstvo. Hrvatska s Italijom ima morsku granicu i zato hrvatski jezik obiluje talijanizama iz morskoga područja. Za razliku od Hrvata, Ukrajinci na tome području ne surađuju s Talijanima zato za ukrajinski nisu karakteristični talijanizmi iz te sfere. Kada su se doselili na Balkan, Hrvati su počeli kontaktirati s lokalnim rimskim stanovništvom koje je živjelo u primorskim gradovima. Dalmacija je od toga vremena četiri stoljeća bila pod venecijanskom prevlašću (1420. – 1797.), zato je talijanski jezik vrlo popularan ondje. Talijanski je sve do 20. stoljeća

242 bio jezik koji se koristio u sudovima i školama. Kasnije je talijanski jezik u Hrvatskoj izgubio svoju moć. U ukrajinski jezik talijanizmi su počeli dolaziti u 17./18. stoljeću zahvaljujući kulturnim dodirima. Ti dodiri traju i danas. Talijanizmi su popunili ova područja ljudske djelatnosti:

pomorstvo (stiva, šešula, šijati, škver) - samo u hrvatskome jeziku

financije (banka (банк), bankrot (банкрот), depozit (депозит))

kriminal (banda (банда), bandit (бандит), špijun (шпіон))

glazba (adagio (адажіо), akord (акорд), allegro (алегро), bas (бас), sopran (сопрано), tenor (тенор), apasionata (апасіоната), aria (арія), barkarola (баркарола), unison (унісон), improvizacija (імпровізація), intermezzo (інтермецо), kantata (кантата), sonata (соната), kvartet (квартет), kvintet (квінтет), koncert (концерт), violončelo (віолончель).

Neki od talijanizama u hrvatskome jeziku mogu se pisati kao i u talijanskome, a u ukrajinskome svi su transliterirani. Postoje i druge posuđenice u hrvatskome jeziku, kao što su hungarizmi i turcizmi. Hungarizama je malo, zato smatramo da nije relevantno posebno ih istraživati u ovome članku. Primjeri hungarizama su ašov, beteg, bitanga, čaklja, čikov, čorda, čopor, doboš, đilkoš, fela, gumb, hatar, karika, kompa, majur. Turcizmi su vrlo stare posuđenice. Dodiri između Hrvatske i Osmanskoga imperija potaknuli su pojavljivanje velikoga broja turcizama u hrvatskome jeziku. Kada su Turci širili svoju moć Hrvatskom, puno se njihovih naziva širilo u hrvatski jezik, zato sada imamo veliki broj turcizama. Oni se mogu lako prepoznati po karakterističnim zvucima dž, đ, č, ć. Primjeri turcizama su belaj, bena, čanak, čardak, čarka, čaršav, čaršija, čekrk, česma, čoban, čokot, čorba, čust, ćebe, ćef, dželep, dženabet, dževap, dževiz, džigerica, kajgana, kalauz, kalup, kandža, kapak, kapija, kašika, kazan, kefa, šeret, šegrt, šićar, šimšir, šira, širit, taban, taraba, zeman, taman, zar, čak, kidisati. Za razliku od hrvatskoga, u ukrajinskome imamo dosta rusizama i polonizama. Više polonizama je u dijalektima na području zapadne Ukrajine. Ovaj dio zemlje već je od 14. stoljeća imao dodire s Poljskom. Galicija je više puta bila pod prevlašću Poljske. Polovica njih više se ne razlikuje od ukrajinskoga jezika. U istočnome dijelu Ukrajine prevladavaju posuđenice iz ruskoga jezika što objašnjavamo zemljopisnim položajem, povijesnim okolnostima, gospo- darskim i osobnim vezama. Ondje nema polonizama ili su u znatno manjem broju i obrnuto – u zapadnoj Ukrajini broj rusizama je manji. Dakle, osim nekih razlika, ukrajinski i hrvatski jezik imaju sličan sastav posuđenica, što je izazvano brojnim činjenicama, kao što su: 1. hrvatski i ukrajinski su slavenski jezici, 2. odlučujuću ulogu jezika davatelja u svijetu ima zemlja koja presuđuje u razvoju znanstveno-tehničkog područja (SAD), zato i u ukrajinskome i u hrvatskome jeziku najnoviju i najveću skupinu posuđenih leksema čine anglizmi, iako SAD nije uvijek bila središte znanstveno-tehnič- kih dostignuća. Istraživani jezici primili su puno posuđenica iz talijanskoga, francuskoga i njemačkoga jezika. Ali ima i nekih razlika među sastavima posu- đenica ovih jezika. Na primjer, zbog političkih činjenica hrvatski je posuđivao

243 riječi s turskoga, a ukrajinski iz poljskoga i ruskoga jezika. Imamo razlike i u pisanju ovih riječi. Također, mislimo da su u Hrvatskoj purističke tendencije izraženije nego u Ukrajini, što, naravno nije lako u doba globalizacije. abstract

Every alive language always changes, enriches itself with new words, which are borrowed from other languages. A lot of borrowings are carried through the media and Internet. This causes borrowings between far and not combinable languages. Because once, before the informational technologies epoch has begun, lexemes were borrowed only from neighboring countries. People travel and communicate. Similarly word move from one language to another. That is why the process of borrowing is inevitable in the modern world. We made analysis of borrowed vocabulary of the Croatian and Ukrainian languages, compared them and found out that the dominant lexemes are coming from the same languages. The reason for this are 2 factors: 1. Croatian and Ukrainian are Slavonic languages; 2. Nowadays the language of the country with high technological progress plays the key role and becomes the donor-language; Today the USA is such country, so that is why English words are the biggest and the newest group of loan vocabulary in the Ukrainian and Croatian lan guages. Although, the USA has not always been a centre of technical and sci entific achievements. The researched languages received many loan words from Italian, French and Germany. But there is some differences between the vocabulary of borrowed words of these languages. For example, because of the politic situations Croatian has borrowed a lot of words from Turkish, but Ukrainian has borrowed from Polish and Russian. In spite of this fact Ukrainian and Croatian have many borrowed lexemes in common. And this phenomenon has many explanations. Some of loan words are more popular in Croatian than in Ukrainian and vice versa. But the historic past of both countries and modern dependence of more developed countries caused the development of very much alike loan vocabulary in both languages.

Keywords borrowed word, Croatian language, linguistics, Slavonic, Ukrainian language, vocabulary literatura

Anić, Vladimir, 2006. Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb Bozović, Davor, 2000. Odoše Turci, ostaše turcizmi u Vijenac, 173. Filipović, Rudolf, 1990. Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku: porijeklo, razvoj, znače- nje, Zagreb Horvat, Anita, 2000. Posuđivanje u hrvatski jezik u dvama razdobljima, Vijenac: 93 – 104. Jerković, Jovan, 1996. Mađarizmi u rečniku srpskohrvatskog književnog jezika, О лексичким позаjмљеницама, Београд, 173 – 179. Ljubičić, Мaslina, 2000. Bilješke o semantičkoj specializaciji posuđenica, Vijenac: 17 – 37. Margić, Branka, 2011. Leksički paralelizam: Je li opravdano govoriti o nepotrebnim posuđeni- cama (engleskoga podrijetla)?, Fluminensia. Rijeka, 53 – 66. Opačić, Nives, 2006. Prodor engleskih riječi u hrvatski jezik, Jezik, 54: 22 – 27.

244 Skaljic, Abdulah, 1966. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo Багдасаров, Артур, 2003. Хорватско-русский словарь, Москва Бугарски, Ранко, 1996. Стране речи данас: поjам, употреба, ставови, О лексичким позаjмљеницама, Београд: 17 – 26. Ивиђ, Mилка, 1996. Општи поглед на проблем туђица, О лексичким позаjмљеницама, Београд: 11 – 16. Фекете, Егон, 1996. Отпор према туђицама, О лексичким позаjмљеницам, Београд, 53 – 57. Фрейдзон, Вячеслав, И. 2001. История Хорватии. Санкт-Петербург

245

SONJA PRIJIĆ [email protected]

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Hrvatska)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Simbolička i mitološka osnova romana Kaciga užasa Viktora Pelevina

Sažetak

Kaciga užasa (2005.) roman je ruskog postmodernističkog pisca Viktora Pe- levina nastao u sklopu međunarodnog projekta Canongatea ‘Mitovi’. Riječ je o cyber-age verziji mita o Tezeju i Minotauru koji započinje Arijadninim snom o labirintu. Taj san ujedno je i prva rečenica threada, odnosno internetske ‘niti razgovora’ na kojoj se susreće osam likova. Oni ne znaju kako su se tu našli ni kako su dospjeli u jednolične prostorije s računalima za kojima sjede. Bez izlaza i rješenja preostaje im pokušati slijediti Arijadnin san kroz labirint nepoznanica. Mit o Tezeju i Minotauru u ovom je romanu transponiran iz maglovite mitske prošlosti u nejasnu i nesigurnu cyber-budućnost. Ovaj slojeviti postmo- dernistički roman, čitav napisan u formi threada koji kao da ne pripada nigdje već lebdi u bespućima interneta, obiluje dobro poznatim motivima i likovima Arijadnine niti: Tezeja, Minotaura, njegove kacige/maske i sjekire, ukratko općim simbolima našeg kulturnog nasljeđa. Pelevin te simbole raslojava do te mjere da je u jednom radu nemoguće pokriti sve razine značenja. I upravo se zbog toga ovaj rad koncentrira na najučestalije i najpoznatije iz njih te time i ključne za iščitavanje teksta. Pelevin iz mitova crpi relativno slobodno – mit o Tezeju i Minotauru ne sprječava ga da se posluži i elementima nordijske mitologije niti da čitavom romanu doda dvostruki sloj elemenata suvremenog života – osim uslojavanja stvarnosti – cyber-prostor i stvarni prostor - čitav roman pokazuje i oznake reality-showa.

Ključne riječi cyber, kaciga, labirint, mit, simbol

O autoru

‘Viktor Olegovič Pelevin već je neko vrijeme prepoznat kao jedan od najza- nimljivijih suvremenih ruskih pisaca. Osim što se može pohvaliti golemom popularnošću oko njega su ispredani i neki od zanimljivijih tračeva poput onoga da je ‘narkoman i diler, da radi u dezinsekciji, da je zapravo žena ili da

247 uopće ne postoji’ (Войцеховский, 1999). Ovaj potonji je osobito zanimljiv s obzirom na to da se temama postojanja, odnosno stvarnosti autor vrlo rado bavi u svojim djelima. Osim po takvim pričama ovaj se autor ističe i zaziranjem od javnog nastu- panja, vrlo rijetko daje intervjue, na čitanjima ne nastupa te komunicira putem e-maila. Rođen je 1962. u Moskvi u kojoj je studirao na Institutu energetike do 1985. kada završava elektromehaniku. Tek je 1989. upisao Književni institut Maksim Gorki. Iste godine počinje raditi kao novinar, a ta je karijera imala velik utjecaj na njegove književne početke, osobito kada je radio za magazin Znanost i religija u kojem je dobio zadatak da se bavi istočnim misticizmom. Počeo je pisati relativno kasno ‘već debelo iza dvadesete’ (Войцеховский, 1999). Poznat je po svojim budističkim načelima i često odlazi u budističke samostane. Svoje prvo književno djelo bajku Vještac Ignjat i ljudi objavio je u časopisu Kemija i život 1989. godine, a prvim se njegovim velikim književnim djelom smatra roman Omon Ra (1992.) koji ga je uzdigao među zanimljive nove ruske pisce. Ubrzo su uslijedile nagrade, priznanja i velike naklade. Pelevin je nastavio objavljivati – romane, priče, pjesme i članke. 2005. godine objavio je Kacigu užasa.

Kaciga užasa

U mnogim se svojim djelima Pelevin doticao mitova kako antičkih, tako i istočnih. Natalija Kurčatova čak tvrdi kako je posve nepravedno da je baš on pozvan da sudjeluje u projektu ‘Mitovi’ jer nikad nije bilo upitno da će upravo Pelevin sa svojim postmodernističkim, ponekad naoko površnim, a opet be- skrajno dubokim doticajima s mitovima stvoriti remek-djelo (Курчатова, 2008). Roman je u Rusiji najprije izašao kao audio knjiga, a tek dva tjedna kasnije u tiskanom izdanju. Tiskana verzija sadrži praktično identičan tekst s nekoliko izostavljenih replika jednog od likova (Решетняк, 2010). Hrvatski je prijevod napravljen prema audioknjizi, a preveo ju je Igor Buljan, istaknuti prevoditelj s ruskog jezika. Ubrzo je prerađen u interaktivnu kazališnu predstavu, a danas je dostupan u najzaslužnijem mediju – na internetu potpuno besplatno, što je još jedan dominantni element interneta – njegova dostupnost i demokratičnost. Pelevin je, naime, sve svoje tekstove do 2005. godine učinio besplatno dostu- pnima putem interneta, u skladu sa svojim budističkim načelima, a možda i zato da se nasmije književnom establišmentu u lice. Canongate je u svoj međunarodni projekt uključio nekoliko suvremenih pisaca i pozvao ih da na temelju poznatih mitova napišu djelo u bilo kojoj formi, a upravo je forma jedan od elemenata s kojima je Pelevin najviše izašao iz okvira tradicije. Pelevinova Kaciga užasa suvremena je obrada mita o Tezeju i Minotauru u obliku hiperteksta nastalog u nepreglednim prostorima interneta. Kako je zamijetila Kurčatova, to je tekst koji se čita poput detektivskog romana, a forma je gotovo dramska – sastoji se isključivo od replika bez ijedne didaskalije,

248 samo s disclaimerom1 na kraju koji prvi i jedini uvodi u tekst autora, odnosno nekakvu nepristranu stranu. Mitološki elementi u romanu nisu prisutni samo u sižeu, već posve jasno i u imenima, odnosno korisničkim imenima nekih likova. Osam likova neobjašnjivo se susreće na jednoj ‘niti’ (thread) razgovora na internetu. Svi su se oni nepoznatim putem našli u uniformiranim sobama za ekranom i tipkovnicom. Ne poznaju se i ne mogu se predstaviti jedni drugima jer ih netko ili nešto cenzurira. Ništa nije sigurno ni stvarno pa možda ni oni sami. Trepere slova na ekranu i to je sve što znaju jedni o drugima. Ipak, kako je priroda ljudskog mozga takva da teži stvarnom, racionalnom objašnjenju (sjetimo se vlastitog napinjanja kada gledamo primjerice u kazalištu neki suvremeni apstraktni komad), tako i oni prihvaćaju svoju i tuđu stvarnost (uostalom alternativa je suviše zastrašujuća) i ubrzo otkrivaju da sudjeluju u mitu o Tezeju i Minotauru i da se nalaze unutar nekakvog labirinta. Situacija se pokazuje još složenijom kada otkrivaju da svaki od njih iza vrata svoje sobe ima vlastiti labirint, složen prema njihovim vlastitim iskustvima ili skrivenim željama i potpuno različit od drugih. Tako Monstradamus ima slijepu ulicu i revolver s jednim metkom, Izolda i Romeo imaju naoko identičan park, Nutscracker ima kontrolnu sobu s mnogo televizora i aparata, Organizam pravi screensaver s motivom labirinta (Maze) za Windowse načinjen od dasaka, Ariadna spavaću sobu, UGLI 666 gotičku katedralu, a Sartrik hladnjak pun alkoholnih pića. Posve im je nepoznato u kakvom se prostoru ili svijetu nalaze, nepoznati su im njihovi labirinti i sobe u kojima žive te postoji li osim njih itko drugi i tko tu cijelu situaciju režira. Sasvim je neizvjesno tko je Minotaur, a tko Tezej i dolazi li Tezej uopće kao njihov spas. Bilo tko može biti bilo tko, a time se čitava priča, odnosno chat završava. Likovi na chatu izmjenjuju iskustva i detalje iz svojih života (koliko im to cenzura dopušta), snove, nade, strahove, sarkastične ideje i mišljenja. Da nisu smješteni u to stravično neobjašnjivo potencijalno ništa, sve zajedno bi izgledalo kao sasvim obični chat room. Ipak, njih je nešto ili netko odveo iz njihovih života i njima poznatih i stvarnih prostora i stavio ih u ovaj labirint u kojem se odigrava mit o Tezeju i Minotauru. Najviše doticaja s Minotaurom i s nekakvim naznakama rješenja ili odgonetke ima Ariadna koja je čitavu nit (thread) i započela i koja u svojim snovima, jednoj sasvim drugoj realnosti od ove njihove neodredive na skali stvarnosti, kontaktira s patuljcima koji joj nude polovična objašnjenja za sve što se događa. Vođeni njenim prepričava- njima snova likovi strepe od susreta s Minotaurom i iščekuju spasitelja Tezeja, istovremeno naslućujući da su obojica već među njima. U Ariadninim snovima Minotaur na glavi nosi kacigu užasa, ponekad ga zovu Asteriskom i za njim svuda trče dva patuljka pomoćnika. Minotaur je užasan i zagonetan, a patuljci Ariadni objašnjavaju tko je njihov gospodar i što je kaciga užasa. Jednan od istaknutijih elemenata ovog romana njegovo je uslojavanje prostora jer postoji nekoliko realnosti, nekoliko stvarnih manje ili više opi- pljivih prostora ili svijetova, posve jednako značajnih: postoji izvorni stvarni svijet (onaj kojeg se likovi sjećaju i kojem se nastoje vratiti), zatim svijet cyber-

1 „Disclaimer: Prilikom nastajanja ovog teksta nije poginuo nijedan izmišljen starogrčki mladić/ djevojka“. Osim što je ova rečenica jedina potvrda unutar samog teksta da autor postoji, ona je i njegovo poigravanje sa suvremenom kinematografijom koja se ograđuje od raznih mogućih tužni i odgovornosti, ali i sa formom reality-showa.

249 prostranstva (thread na kojem likovi razgovaraju), prostor ili svijet Ariadninih snova koji utječe na cyber-prostor i na koji utječe cyber-prostor te nepoznati labirint oko njih o kojem saznaju jedni od drugih putem chata, a svatko za sebe opet i iz vlastitih iskustava. Ariadnini snovi i svijet u kojem su se likovi neobjašnjivo našli i sami su svojevrsni labirinti. Formalno Kaciga užasa podsjeća na dramsko djelo, ali i na reality-show u kojem je osmero stranaca primorano zajednički naći izlaz iz nezgodne, u ovom slučaju nemoguće situacije, odnosno labirinta.

Simboli

Kaciga užasa toliko je prepuna posve namjernih i pažljivo pozicioniranih simbola, aluzija i samo naznaka značenja ili referenci da je gotovo nemoguće popisati ih sve bez da se ne prepiše dobar dio romana. Zato ćemo se usredo- točiti na nekoliko najistaknutijih simbola koji se provlače čitavim djelom, a neophodni su za njegovo čitanje.

1) Kaciga; Kaciga užasa; Maska

U romanu se opisuje složeni mehanizam kacige užasa kojeg se direktno dotiču gotovo svi razgovori pa i misli likova: ‘A na glavi je imao brončanu kacigu, nalik na gladijatorsku masku – šljem široka oboda i ploča s rupicama na mjestu lica. Na toj su kacigi bila dva roga...’ (Pelevin 2005: 30). Simbolički kaciga označava zaštitu, čini nevidljivim, anonimnim, nepo- bjedivim i moćnim. Ona je atribut ratnika ili heroja. U heraldičkoj simbolici može označavati skrivenu misao ili čak podsvijest (Chevalier, Gheerbrant 1983: 238). Maska također označava skrivanje i preobrazbu. U romanu ona može označavati i aluziju na činjenicu da Minotaur nema glavu jer je kaciga užasa, prema maketi koju su Ariadni pokazali patuljci, tako strukturirana da u nju nikakva glava ni ne stane – ona glavu zamjenjuje (Решетняк, 2010). Kaciga užasa susreće se u skandinavskoj mitologiji gdje se naziva gal- drastaf, drevnoirski runski simbol koji se označava razvedenim križićem, zvjezdicom, odnosno asteriskom. Prema mitu onaj koji ovlada kacigom užasa ovladat će sposobnošću utjerivanja užasa u srca svojih neprijatelja i na taj ih način pokoriti. To je upravo ono što Minotaur, koji sebe naziva i Asteriskom i sam je po sebi čudovišno biće, radi likovima u romanu, a preko njih i čitatelju.

2) Sjekira. Labris

Na vratima soba likova pojavljuje se prikaz dvostruke sjekire. Simbolički dvostruka sjekira ima i dvostruko značenje – označava s jedne strane uništenje, a s druge stvaranje i izgradnju, život i smrt, božansku i ljudsku prirodu Krista (Chavelier, Gheerbrant, 1983: 597). Dvostruka je sjekira bila emblem, grb kretskog kralja Minosa koji je dao graditi Labirint i u čije se vrijeme takva sjekira nazivala labrisom (Chavelier, Gheerbrant, 1983: 338). Upravo od nje labirint i vuče svoje ime i ta su dva

250 simbola neraskidivo povezana. Ne treba zaboraviti ni da je sjekira simbolički vezana i s fascesom te se preko tog simbola danas povezuje i s užasima fašizma.

3) Labirint

Glavnim (mogli bismo dodati i odgovornim) simbolom smatra se labirint koji se provlači čitavim romanom. Svaki lik ima svoj vlastiti labirint, njihov je novi virtualni svijet zaseban labirint, a sam je tekst sa svojim jezičnim i simboličnim igrama labirint za čitatelja. Simbolika labirinta gotovo je nepregledno široka. On je simbol puta i kretanja čovjeka prema istini, moći i besmrtnosti. Labirint tjera čovjeka da se kreće, da nastavlja, izvodi ga iz inercije. Prolazak kroz labirint je preobražajan, obnoviteljski, kao rađanje novog života. U takvom smislu se pojavljuje i na podu gotičke katedrale kod UGLI 666 kao sredstvo okajanja grijeha na kraju kojeg čovjek biva očišćen u Božjoj slavi. S druge se strane na labirint može gledati i kao na mehanizam zaštite kao što je kod Organizma screensaver (Chavelier, Gheerbrant, 1983: 337).

Mitovi

Za razliku od samog naslova koji se referira na staroirsku mitologiju, mit u osnovi ovog romana grčkog je porijekla. U Pelevinovom poigravanju imenima, mjestima i sižeima iz antičkih mitova odražava se njemu izrazito bliska postmodernistička intertekstualnost.

1) Arijadna

Jedna od protagonistica mita o Tezeju i Minotauru u Pelevinovom romanu pojavljuje se kao pokretačica niti od koje se čitav roman i sastoji. Prema mitu Arijadna je bila kći kretskog kralja Minosa i njegove supruge Pasifaje. Upravo je ona spasila Tezeja iz labirinta. Zaljubila se u njega i poklonila mu klupko koje je Tezej zavezao pri ulazu u labirint i razmatao dok nije došao do njegovog središta gdje se obračunao s Minotaurom i prateći nit Arijadninog klupka našao izlaz iz labirinta (Zamarovsky, 1989: 37). Pelevinova Ariadna prede nit romana sanjajući Minotaura i na taj način traži izlaz iz labirinta, odnosno objašnjenje. Na taj način ona sazaje princip rada kacige užasa te što Minotaur uopće želi. Na taj način osmero likova dolazi do konačne odgonetke – ničega zapravo nema.

2) Tezej

Prema mitu Tezej je bio sin atenskog kralja te jedan od najvećih grčkih an- tičkih junaka. Sam je pošao na Kretu ubiti Minotaura kako bi izbavio rodni grad od plaćanja krvavog danka zvijeri koja se javlja u obliku nevinih mladića i djevojaka žrtvovanih za čudovište (Zamarovsky, 1989: 322). Ti su mladići i

251 djevojke u romanu trebali utjeloviti osmero likova, čime se uvećava njihov strah i napetost koju čitatelj osjeća, a koja doprinosi iščitavanju romana i kao detektivskog teksta. Tezej kojega svi čekaju kao spasitelja (što je pak i referenca na biblijsku mitologiju, osobito u labirintu UGLI 666) u romanu se pojavljuje samo jednom i tek s njegovim dolaskom iz početnih slova imena likova sastavlja se riječ ‘Minotaur’:

‘Monstradamus: A? Isolda: A? Nutscracker: A? Organizam: A? Theseus: A? Ariadna: A? UGLI 666: A? Romeo-y-Cohiba: A?’

Bez Tezeja nema Minotaura dok se drugdje njegovo ime pojavljuje kao The- Zeus, čime se referira na vrhovnog boga opet čineći paralelu Zeus – Tezej i Bog – Krist Spasitelj.

3) Minotaur

Minotaur je mitsko biće - pola čovjek, a pola bik koji je živio na Kreti. Majka mu je Pasifaja, Arijadnina majka i Minosova žena, a otac mu je bik što ga je na Kretu poslao Posejdon. Prema nekim drugim varijantama taj bik je bio sam Posejdon (Zamarovsky, 1989: 222). Njegova je moć i strah koji utjeruje u romanu potenciran činjenicom da nosi kacigu užasa umjesto (ljudske) glave, čime je njegova ljudska priroda eliminirana ostavljajući životinjsku divlju stranu pojačanu užasnim oružjem. Sve strahuje od njega i sve proizlazi iz njega. Čak i sam Tezej u ogledalu vidi sebe s kacigom užasa na glavi i postaje Minotaur. Kako roman završava? Tako što se aludira na to da ničega od svega nikad nije bilo, sve je nastalo u kacigi užasa, i Tezej, i Minotaur, i labirint, i sama kaciga užasa. Time se ostavlja otvorenim pitanje o ‘stvarnoj stvarnosti’ i pitanje nosimo li mi svi na ramenima kacigu užasa koja samu sebe stvara i samu sebe zavarava kako je upravo naša stvarnost prava stvarnost. Ako i nosimo kacigu užasa, tko njome upravlja? Likove u romanu netko je cenzurirao. A tko onda nas navodi da donosimo odluke koje donosimo i živimo svoj život kako ga živimo? Autor se poigrava s čitateljem na razini riječi (mijenjajući imena ili cen- zurirajući tekst), simbola i mita pa sve do najsitnijih referenci koje se mogu čitati i kao socijalna satira i kritika, primjerice kada se naslućuje da jedan od likova radi u nekom obliku tajne službe pa se autor poigrava referencama na sve popularnije (osobito na internetu!) teorije zavjere. U takvim se igrama ocrtava postmodernistički pristup tekstu i književnom nasljeđu (mitovima) uopće. O popularnosti ovog romana koja se primjerice može mjeriti s detek- tivskim romanima Borisa Akunina iako nisu ni po čemu drugome osim po napetosti slični, svjedoči i količina raznorodnih projekata koja je od njega proizašla – nekoliko stripova, interaktivnih web- stranica pa čak i kazališnih

252 predstava u kojima je publika sudjelovala dvostruko – sjedeći u auditoriju i uključivši se putem računala, čime su i sami postali dio virtualnog labirinta.

Abstract

‘The Helmet of Horror’ (2005) is a novel by a postmodernist Russian novelist Victor Pelevin, written as a part of the international Canongate project ‘The Myths’. It is a cyber-age version of the myth of Theseus and Minotaur, that begins with Ariadne’s dream of the labyrinth. This dream is also the first sen- tence of a thread, or an online conversation, where eight characters meet. They have no idea how they got there, or how they ended up inside uniform rooms with computers and desks they’re sitting behind. Without an exit or a solution, they start to follow Ariadne’s dream through a labyrinth of the unknown. The myth of Theseus and the Minotaur is transposed from a vague, myt- hical past to an uncertain, unclear cyber future. This complex postmodernist novel, completely written in the form of a thread, as if not belonging anywhere but solely levitating in the vastness of the internet, is filled with well-known characters and motives, such as Ariadne’s thread, Theseus, the Minotaur, his mask/helmet and axe; in short, common symbols from our cultural heritage. Pelevin takes those symbols apart to such an extent, making it impossible for one paper to cover all their meanings and levels. This is the reason this paper focuses on the most common and most frequent of them, thus also the most significant for the reader. Pelevin uses myths rather freely: writing about Theseus and the Minotaur does not stop him from stepping into nor- dic mythology as well, or from adding a second layer to the novel – a layer of contemporary life. Appart from the reality being doubled (real space and cyber space), elements of reality-shows are added, as a third reality.

Keywords cyber, helmet, labyrinth, myth, symbol

Literatura

Chevalier, J., Gheerbrant, A. 1983. Rječnik simbola. Zagreb: Nakladni zavod MH. Pelevin, V. 2005. Kaciga užasa. Mit o Tezeju i Minotauru. Zagreb: Vuković&Runjić. Zamarovsky, V. 1989. Junaci antičkih mitova. Zagreb: Školska knjiga. Войцеховский, Б. 1999. ‘Интервью Комсомольской правде’. Комсомольская правда. URL: http://pelevin.nov.ru/interview/o-koms/1.html (12.9.2013.) Курчатова, Н. 2008. ‘Шлем ужаса’. Timeout. URL: http://www.timeout.ru/books/event/6525/ (13.9.2013.) Пелевин, В. 2005. Шлем ужаса. Креатифф о Тесее и Минотавре. Москва: Открытый мир. Решетняк, М. 2010. ‘Мифологическая основа романа В. Пелевина ’Шлем Ужаса‘’. URL: http://pelevin.nov.ru/stati/o-myth/1.html (12.9.2013.)

253

MELISA SLIPAC [email protected]

Institut za slavistiku, Sveučilište u Beču (Austrija)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Jadi izgubljene generacije i ženska seksualnost u doba tranzicije na primjeru romana Korov je samo biljka na krivom mjestu Stele Jelinčić

Sažetak

Predmet razmatranja ovoga rada problematika je konstukcije identiteta tzv. izgubljene generacije u hrvatskom urbanom kontekstu u doba tranzicije s posebnim osvrtom na žensko iskustvo i ženski doživljaj seksualnosti. Rad se oslanja na suvremena teorijska promišljanja o oblikovanju postmodernih i tranzicijskih identiteta, a podrazumijeva primjenu koncepata i pojmovnog aparata iz okvira rodnih i kulturoloških studija te feminističke književne kritike. Osnovna svrha i cilj analize i interpretacije romana Stele Jelinčić, kao jednog od reprezentativnih djela spisateljice ove generacije, jest pružiti uvid u specifičnost ženskog tranzicijskog iskustva i ponuditi nove mogućnosti čitanja suvremene hrvatske proze koju pišu žene. Naposljetku se konstatira da junakinja romana istovremeno predstavlja i tipičnu heroinu svoga vremena i svježi glas u ženskoj književnoj produkciji u Hrvatskoj koji otvoreno progovara o ženskoj seksualnosti i time doprinosi jasnijem prikazivanju načina konstruiranja ženskog subjekta u širem regionalnom kontekstu zapadnog Balkana u tranzicijskim uvjetima.

Ključne riječi identitet, izgubljena generacija, žensko iskustvo, ženska seksualnost, tranzicija

Uvod

Prvi roman novinarke Stele Jelinčić Korov je samo biljka na krivom mjestu (u daljnem tekstu naveden kao Korov je samo biljka) objavljen je 2008. godine u izdanju zagrebačkog Kondora, i po mom mišljenju predstavlja jedan od najzan- imljivijih uradaka spisateljica na području Hrvatske u zadnjih desetak godina. Djelo privlači pažnju iz više razloga: bavi se mnoštvom zanimljivih tema i aspektima života karakterističnima za društva u doba tranzicije, no prije svega

255 govori o mnogostrukim problemima i konfliktima s kojima se sučeljavaju mladi, a naročito žene u urbanim središtima na početku 21. stoljeća. Roman prati iskustva i svakodnevne probleme jedne mlade Zagrepčanke, ali kroz glas pripovjedačice i glavne junakinje Sofije progovara i glas cijele generacije mladih koja je uništena ratom (čak i ako je možda direktno izbjegla njegove granate) i koju se može nazvati izgubljenom ili pregaženom generacijom. No Sofija također simbolizira i novu vrstu heroine u hrvatskoj urbanoj prozi koja nema problema s otvorenim izražavanjem svoje ženskosti/ženst- venosti i koja bez dlake na jeziku progovara o ženskoj seksualnosti. Stoga se moja analiza romana primarno fokusira na specifični ženski doživljaj identiteta u doba tranzicije i njegov izričaj putem seksualnosti.

Izgubljena ili pregažena generaracija

Pojam izgubljena ili pregažena generacija u ovom kontekstu odnosi se na generaciju koja je u formativnim godinama tijekom 90-ih prošlog stoljeća, pogođena raspadom Jugoslavije i njezinih sustava vrijednosti te pregažena ratnim zbivanjima, zauvijek izgubila priliku za normalno odrastanje i nesputanu mladost. Traumatična iskustva odrastanja u ratnom periodu u novonastaloj državi te političke, društvene i ekonomske promjene u poslijeratnom, tranzicijskom dobu ostavile su neizbrisiv trag na onima koji su tada bili djeca ili tinejdžeri, ali i onima nešto starijima koji su bili prekinuti u najplodnijoj fazi života. Zbog toga se ovu generaciju, koja je ostala trajno obilježena gubitkom ideala i frustracijama njihovih roditelja te čitavog društva, s pravom može nazvati izgubljenom ili pregaženom generacijom. Pojmom ‘izgubljena generacija’ ovdje se koristim po uzoru na pojam koji uobičajeno označava generaciju mladih koja je preživjela traume Prvog svjetskog rata. Ovaj pojam u svojoj engleskoj inačici the lost generation odnosi se na skupinu američkih pisaca koji su nakon Prvog svjetskog rata tj. 20-ih godina prošlog stoljeća bijeg od uništenih ideala potražili u Europi i okupili se u Parizu. Među pripadnicima te generacije bili su Ernest Hemingway, Gertrude Stein, Ezra Pound i drugi, koji su u vlastitim djelima i likovima u njima pokazali svoje viđenje svijeta i tako se suprostavljali besmislu modernoga svijeta. Njemački pisac Erich Maria Remarque također je u svome slavnomu djelu Na zapadu ništa novo opisao muke izgubljene generacije, nazvane die verlorene Generation, koja je direktno iz škole bila regrutirana i prisiljena da se bori na fronti u Prvom svjetskom ratu, a nakon povratka s fronte osjećala se izgubljeno i otuđeno od svijeta. Iako roman Korov je samo biljka opisuje izgubljenost mladih u drugom vremenskom periodu i povijesnom kontekstu, junakinje i junaci toga romana imaju mnogo zajedničkoga s junacima Hemingwayevih ili Remarquovih djela – i jednima i drugima na surov je i nasilan način oduzeta mladost, pate od traumatičnih posljedica koje im je nanio rat i rušenje njima poznatog svijeta. S druge strane, naziv pregažena generacija učestalo se koristi u okviru suvremene poslijeratne bosansko-hercegovačke književnosti čiji je najzna- čajniji predstavnik pisac Faruk Šehić, koji u svojim djelima također piše o traumama svojih vršnjaka pogođenih ratom. Devedestih godina 20. stoljeća u zemljama bivše Jugoslavije dolazi velikih promjena i kriza, nestabilnosti i zbunjenosti, a prelazak društvenog uređenja

256 iz socijalizma u kapitalizam možda je najteže pogodio upravo ovu generaciju. Cijeli sustav vrijednosti kojima su podučavani u djetinjstvu i ranoj mladosti tada se raspao. Zavladali su drugi sustavi vrijednosti u kojima se oni često nisu snašli. Stoga se navedeni naziv može primijeniti na opisivanje iskustava svih mladih toga naraštaja na području bivše SFRJ, koji se još uvijek bore s poslje- dicama rata i svim promjenama koje je u novije vrijeme donijela tranzicija. Da i autorica Stela Jelinčić sebe prepoznaje kao pripadnicu takozvane izgubljene ili pregažene generacije može se zaključiti iz intervjua u kojemu izjavljuje: ‘U tom ludilu hormona, rata i mikrona, ta je generacija vidjela da se ruše ideologije, da se u ništa i ničemu ne može vjerovati, da je sve što smo dotad znali odjednom postalo pogrešno, da je sve ono što smo smatrali dijelom svojih identiteta odjednom trebalo nečim drugim i nečim serviranim odmah zamijeniti‚ (Bartolčić 2009: 3). Roman Korov je samo biljka usredotočuje se upravo na priču jedne obič- ne, izgubljene djevojke, njezin odnos prema svijetu u krizno doba tranzicije i potragu za odgovorima na pitanja koja je muče. Opisima svojih problema i iskustava te iskustava svojih prijateljica i obitelji pripovjedačica i glavni lik romana Sofija pokušava predočiti dramu jedne generacije, njihove stavove, ponašanje i svakodnevni horor. Sofijin je glas glas generacije na koje se rat sručio svom svojom žestinom i koja je iz ratnih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije devedesetih godina izašla ranjena, pregažena, bez ideala, opusto- šena i otuđena od okoline te puna nerazrješenih konflikata sa samima sobom. To je naraštaj čiji su pripadnici zauvijek promijenjeni prošlošću, nesigurni u ono što jest i što će biti, u bijegu i strahu od sadašnjosti i često besperspek- tivne budućnosti. Oni pokušavaju pronaći svoj put i svoje mjesto u novom tranzicijskom društvu u kojem caruju predrasude, masovni mediji, tržišna ekonomija i konzumerizam.

Balkan i metafora korova

Stela Jelinčić ispisuje svoju tranzicijsku prozu iz života likova koji su u samom naslovu romana simbolično predstavljeni metaforom korova i koji su odrastali u teškim vremenima na mjestu koje je okarakterizirano kao pogrešno. No na koje se to pogrešno mjesto ovaj naslov odnosi, koji su i kakvi su to ljudi divlji i neprilagođeni poput korova? Bez obzira na to što se u romanu ne upućuje direktno na Balkan, to pogrešno mjesto mogao bi biti upravo Balkan, kao simbolično mjesto uz koje se već stoljećima vezuju razne ambivalentne percepcije te književne i kultu- rološke imaginacije. Divlji, neobuzdani, uvijek problematični Balkan, koji je simbolična crna mrlja, crta razgraničenja, sukoba civilizacija, korov u vrtu njegovane, plodne, napredne i civilizirane Europe i Zapada. U povijesnoj, ali i aktualnoj popularnoj imaginaciji, Balkan i njegovi žitelji nerijetko su opisivani negativinim pridjevima i okarakterizirani negativnim stereotipima, kao što je u detaljnoj analizi predodžbi o Balkanu u svojoj poz- natoj knjizi Imaginarni Balkan pokazala Maria Todorova, a u novije su vrijeme po uzoru na nju i mnogi drugi autori te ideje potvrdili i dalje razradili. Tako na tragu Todorove u knjizi Balkan:od geografije do fantazije Katarina Luketić pored ranije raširenih negativnih predodžbi o Balkanu, iznosi i nove predstave

257 i stereotipe koji se vezuju za ovaj prostor, a koji su nastali ili su ponovno oživljeni devedesetih godina 20. stoljeća, a protežu se sve do današnjih dana. Todorova među prvima ukazuje na stvaranje stereotipa i predrasuda o Balkanu u vidu klasičnog modela dihotomije: Zapad/ Istok, reforma/ stagna- cija, civilizirano/ barbarsko. Balkanski polutok oduvijek je simbolizirao mjesto proturječnosti, no kroz kulturološke, povijesne i političke diskurse, negativne percepcije i stereotipi o Balkanu s vremenom su dobivali na jačini i sve se više ustaljivali kao neu- pitne istine. Uslijed mnogobrojnih negativnih reprezentacija i predrasuda o Balkanu kao mjesta sukoba i vječnih neprijateljstava, on je počeo simbolično predstavljati prostor koji je u suprotnosti civiliziranoj Europi. Međutim, nisu samo zapadnjaci prostor Balkana žigosali kao nepoželjan, nego je taj pečat prihvatila i većina zemalja Balkanskog poluotoka. Iako nikad nije viđen kao Zapad/ Oksident, Balkan također nikad nije potpuno pripadao ni Istoku/ Orientu. On je oduvijek predstavljao neki me- đu-prostor, između Zapada i Istoka, katkad definiran kao most između kultura, a katkad kao mjesto sukoba. Ova predstava o među-prostoru, prijelazu, o složenosti, mješavini, hibridnosti, dvosmislenosti i drugosti s vremenom je postala simptomatična za područje Balkana. Uz to postoji i druga vrsta imaginacije o Balkanu koja nije tako negativna, ali je također nerealna. Riječ je o romantičarskoj viziji Balkana kao mitskog, nesputanog, nepripitomljenog, iracionalnog i egzotičnog prostora koji privlači svojom nestalnošću. Različiti načini zamišljanja i predstavljanja Balkana su, naravno, odigrali i veliku ulogu u izgradnji identiteta žitelja prostora Balkanskog polutoka i imali ključnu ulogu u njihovim identifikacijskim procesima. Dok se jedni ponose što su Balkanci i taj identitet guraju u prvi plan, drugi se stide svog balkanskog identiteta i odbijaju svaku povezanost s Balkanom. Međutim, to nije samo odraz individualnih, već i kolektivnih identifikacija. Postoji dosta primjera zemalja koje po većini definicija pripadaju prostoru Balkana, ali one same odbacuju činjenicu da su dio njega i pokušavaju sebe smjestiti u zapadno- ili srednjoeuropski kontekst. Jedan je od takvih slučajeva i Hrvat- ska, pogotovo u novije doba kada se pripadnost Balkanu negira, a sustavno se pokušava konstruirati europski ili mediteranski identitet. S ovim na umu, ne treba ni čuditi upotreba metafore korova koji raste na pogrešnom mjestu u naslovu romana.

Pojam tranzicije

Kao što Balkan predstavlja među-prostor, prostor dvojnosti, ambivaletnosti, tako je i tranzicija među-doba, vrijeme prijelaza, promjene stanja, višeznač- nosti. Prostorni se kontekst na neki način ogleda u povijesnome kontekstu u koji su uronjeni likovi romana, čije su priče i problemi ogledala tog podneblja i doba u kojem žive. Wikipedia definira tranziciju kao prijelaz tzv. tranzicijskih zemalja iz centralnoplanskog socijalističkog gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u kapitalizam. Kao svjetski proces tranzicija je započela devedesetih godina 20. stoljeća, a u zemljama bivše Jugoslavije traje još uvijek. Glavni uzrok tranzicije jesu gospodarske krize koje su u socijalističkim zemljama nastupile zbog pada

258 komunizma. Najznačajnije su karakteristike tranzicije teškoće pri djelovanju procesa te dramatične društvene i ekonomske promjene. Osnovni su ciljevi tranzicije izgradnja suvremene tržižne privrede i uklapanje u svjetske tokove prijelaza u postindustrijsko doba. Sve te velike promjene i preobražaji koji su nastupili u relativnom kratkom vremenskom roku imali su ogromne posljedice na društvo, rodne odnose i svakodnevni život ljudi. Po Zlatku Šćepanoviću tranzicija u političkom smislu predstavlja ul- jepšanu riječ za stanje nesređenosti, društveni nered i socijalnu entropiju. Tranzicija je ustvari put od točke u kojoj počinje rušenje jednog sustava i ulaženje u nestabilnost i neizvjesnost do točke u kojoj je drugi sustav stabilno uspostavljen. On navodi da u političkom rječniku tranzicija predstavlja rekonstrukciju i adaptaciju jedne društvene zajednice na novi set vrijednosti i novi društveni sustav, što je težak i nezdrav proces za većinu stanovništva. Društva na ovdašnjim prostorima u stanju su društvene, gospodarske i po- litičke tranzicije od 1989. godine i taj proces će zasigurno potrajati još neko vrijeme. (Šćepanović 2011)

Postmoderne teorije i diskursi identiteta

Kada govorimo o identitetu i iskustvu žena u doba tranzicije, neizbježno se moramo osvrnuti i na suvremene teorije i diskurse o konstrukciji i pozicio- nalnosti identiteta i subjektiviteta. To uključuje teorije o ambivalentnosti i fluidnosti postmodernih identiteta, kao i teoretska promišljanja o oblikovanju identiteta u tranziciji. U okviru poststrukturalističkih teorija u doba postmodernizma identitet se ne priznaje kao čvrsta, nepromjenjiva i jedinstvena tvorevina, već je opisan kao promjenjiva i nestabilna konstrukcija puna proturječja, uvjetovana društvenim stanjem i normama. U knjizi Identitet i granica Nikola Petković vješto analizira hibridnost i kompleksnost identiteta u 21. stoljeću. Problematiku identiteta sagledava u svjetlu promjena koje su se dogodile na teorijskom polju devedesetih godina prošlog stoljeća kada su kulturalni teoretičari i kritičari počeli na nov način istraživati i interpretirati formaciju identiteta te njegovu povezanost sa pro- blematikom subjektivnosti. Anti-esencijalizam kojemu se okreću politike identiteta devedesetih odbacuje esencijalističku premisu postojanja objektivne prirode ljudskih bića i pretpostavlja da se ljudski identitet i ‘priroda‚ konstruiraju u neprestanoj socijalno-kulturnoj izgradnji. Kritike etničkih, rasnih, spolnih, rodnih i drugih identiteta tada su preplavile akademski svijet i polje kulture. Teoretičari su se počeli baviti presjecištima rase, klase i roda te njihovim čitanjem unutar cjelokupnosti društvenih sustava. Cilj novih teorija i diskursa identiteta unutar interdisciplinarnih polja bio je i ostao rekonceptualizirati pojam identiteta i njegova značenja. (Petković 2010: 12-23) Analiza i interpretacija identiteta likova romana u ovom radu slijedi trag anti-esencijalističkih pretpostavki da se identiteti konstanto izgrađuju, da postoje unutarnje tenzije između onoga što jesmo i što se od nas očekuje da budemo i da svi imamo više od jednog identiteta, koji nisu fiksni nego su otvoreni za pregovore i rekonstrukcije.

259 Konstrukcija tranzicijskih identiteta

U isto vrijeme kada se na globalnoj sceni događaju brojne promjene u aka- demskom diskursu, na domaćoj političkoj i kulturološkoj sceni odvijaju se masivne tranzicijske promjene pa je način na koji se identiteti u tranziciji izgrađuju djelomično povezan sa poststrukturalističkom idejama o fluidnosti i nestabilnosti identiteta kao takvog. Proces gradnje identiteta u velikoj je mjeri povezan sa osobnim i kolektivnim iskustvom te vezan za određeni vremenski i prostorni specifikum. Petković smatra da je uloga kulture ključna u definiranju i izgradnji identiteta, koji se mogu promatrati kao proizvod kulture. Budući da su identiteti kulturalno determirani, plauzibilno je pretpostaviti da oni ne postoje, već su prilagodljive kulturne atribucije podložne stalnim promjenama. (Petković 2010) Roman Korov je samo biljka smješten je u kontekst društva koje je u procesu prijelaza pa se tranzicijski identiteti ili identiteti u tranziciji mogu definirati kao svojevrsni među-identititeti, identiteti u prijelazu, koji su u stalnom pokretu i podložni promjenama kao i samo društvo. Ništa ne oslikava društvene i političke promjene bolje nego mnogostruki i raznovrsni identiteti, koji u takvom društvenom okruženju i ne mogu biti fiksni i čvrsto određeni, već su u stalnom procesu promjene i preoblikovanja. Kolanović smatra da je domaća književnost imala vrlo važnu ulogu u kritičkoj problematizaciji tranzicijskih procesa i novonastale društvene i kulturne situacije i analizira nove književne tendencije i nove artikulacije identiteta u hrvatskoj književnosti. Ona primjećuje da je nakon završetka rane faze tranzicije, potkraj 90-ih godina zemlju zahvatila i tzv. druga tranzicija koja se može definirati kao svojevrsna odgođena kulturna tranzicija u kojoj se roman pokazao kao važan indikator društvenih i ekonomskih promjena. Kolanović dalje uočava da je hrvatska književnost u ovom razdoblju s jedne strane uvelike određena medijima i popularnom kulturom, a s druge strane nalazimo artikulaciju i problematizaciju tranzicijskih procesa u samom tekstu. Prema njoj jedna od zajedničkih karakteristika romana u razdoblju tranzicije jest to što se bave reprezentacijom i problematizacijom promjena identiteta na kolektivnoj razini i što su problemi sa identitetom koji su se već prije javili na nacionalnoj, kulturnoj, klasnoj, rodnoj i ostalim razinama sada zadobili kolektivni karakter. Književni tekstovi više se toliko ne bave artikuliranjem nacionalnog identiteta, već su u novom kontekstu u hrvatsku književnost prije svega upisani kultura potrošnje ili tržišta. Domaći romani sve više naginju zapadnjačkim popularnokulturnim obrascima i često arti- kuliraju otpor prema dominantoj ideologiji. (Kolanović 2011). Radnja ovog romana smještena je upravo u takvu urbanu svakodnevni- cu društva u tranziciji koje pati od mnoštva boljki. U novonastalom društvu obilja kapitalizma nekadašnje dominantne ideologije i simbolične tvorevine socijalizma rapidno se zamjenjuju pravilima kapitalizma i konzumerizma. Uhvaćeni u zamku imperativa potrošnje i iluzije građanske slobode i u nastojanju da odrede sebe, likovi u romanu razvijaju mnogostruke ili međusobno nepomirljive konfliktivne identitete i neumorno vode borbe sa samima sobom, ali i sa svijetom koji ih okružuje. Sofija je lik koji utjelovljuje konfliktivnu kolektivnu svijest i izgubljenost jedne generacije koja se našla u vrtlogu identitetskih i osobnih kriza, unutrašn- jih nedumica i u stalnom sukobu s društvom i njegovim normama. Postoji

260 više načina na koji se likovi suočavaju sa situacijom u kojoj se nalaze: dok se jedni pokušavaju prilagoditi novonastalim prilikama, drugi biraju eskapizam u razne adikcije ili neki drugi svijet, a treći preuzimaju ulogu buntovnika, a svaki od njih na svoj se način bori protiv prevladavajućih društvenih normi. Razne epizode iz Sofijina života i života njezinih prijateljica i obitelji vrlo životopisno dočaravaju atmosferu urbanog miljea poslijeratnog tranzicijskog društva. Sofija, kao i njezine prijateljice kojima je posvećen znatan dio romana, doimaju se kao produkti spomenutog društvenog i socijalnog urbanog miljea. No pored njihovih tragičnih sudbina koje uključuju probleme poput abortusa, vrtloga droge, liječenja od ovisnosti, kriminala i prostitucije, život glavne junakinje djeluje kao poželjan.

Žensko iskustvo i ženska perspektiva

Iako djela koja pišu spisateljice ne moraju nužno biti pisana iz ženske vizure i baviti se ženskim iskustvom, Korov je samo biljka roman je u kojem pripovje- dačica i junakinja djela u prvom licu oslikava svoje osobne doživljaje i nedaće te na taj način pruža uvid u specifično žensko iskustvo i doživljaj svijeta u danom kontekstu. Sofija predstavlja glas svoje generacije, ali je ona istovremeno i ženski glas koji želi da ga se čuje prije nego poput mnogih drugih ženskih glasova nestane u crnoj rupi odsutnosti u dominantnoj muškoj kulturi. Ona se ne želi realizirati samo kao osoba, nego i kao žena, i upravo zbog toga njezina se priča može iščitavati u ženskom ključu. Sofija je tipična junakinja u potrazi, u anglosaksonskoj književnosti poznata kao questing heroine, koja pokušava sebe pozicionirati u društvu i odrediti svoj daljnji put. Artikulacija ženskog iskustva pružena je opisom Sofijine svakodnevice te njezinih ljubavnih i seksualnih veza. Smještanjem junakinje unutar specifičnog društvenog i kulturološkog konteksta u romanu se uoča- va i specifičan način konstruiranja ženskog subjekta. Iz ženske perspektive pripovijedanja u romanu se kontekstualizira i reprezentira određeni model ženstvenosti, uvelike prisutan u tranziciji. Iako samu sebe često pokušava predočiti kao osobu koja je drugačija od ostalih i svjesno njeguje imidž buntovnice koja se odbija prilagoditi vlada- jućim društvenim pravilima, Sofija je po mnogočemu tipična predstavnica svoje generacije, koja prolazi kroz proces definiranja vlastitog identiteta te pozicioniranja, i to ne samo u vlastitom životu i unutar obitelji, već i u sredini u kojoj živi. Junakinja stalno i neumorno pokušava osvojiti prostor osobne slobode i time simbolizira općeljudsku težnju za samospoznajom i traganje za mjestom u društvu. Sofijina potraga za samoodređenjem i pripadnošću istovremeno je i svojevrsni proces samospoznaje i putovanje ka zrelosti i ženstvenosti. No, njezina potraga otežana je kompleksnim društvenim kontekstom u koji je priča uronjena. Sofija je slika i prilika mnogih napetosti koje se javljaju u tranzicijskom društvu na kulturnom, generacijskom, rodnom i seksualnom nivou. U turbulentnim vremenima velikih društvenih promjena i u zemlji koja se nalazi u procesu tranzicije, gdje ništa nije jasno i točno određeno, već je sve upitno, nestalno i promjenjivo, glavna je junakinja u konstatnoj zbrci i nije sposobna naći svoje mjesto. Ona na raznim razinama preispituje i samu

261 sebe i granice ženskog u patrijarhalnom društvu te otvoreno progovara glasom generacije čije su vrijednosti, raspadom njima poznatih društvenih normi i sustava, iznenadno i brutalno pomaknute i izokrenute. Izgubljena u mnogostrukim modelima ponašanja i nemoćnosti da se definira, ona sigurnost i utjehu traži u tulumarenju, povremenom konzumiranju alhohola i droge, seksu i besmislenim vezama. Autorica putem Sofijina lika nudi literarnu viziju kidanja veza s patrijarhalnom predstavom ženskoga kulturnog iskustva. Junakinja romana pokušava izokrenuti lice ženskoga kulturnog stereotipa, prkosi kulturi u kojoj se žensko zadovoljstvo stavlja pod nadzor i buni se protiv svih oblika zabrana koje joj društvo pokušava nametnuti. Međutim, sveprisutni društveni zahtjev pozicioniranja u društvu samo još više dovodi do osjećaja izgubljenosti, otuđenosti i osobnog promašaja u centriranju i definiranju jastva. U općoj atmosferi društvene anksioznosti tranzicije, konflikti i neuspjesi učvršćivanja identiteta znani su mnogima ove generacije. Suprotnost vanjskog i unutranjeg svijeta, odbijanje pokoravanja zada- nim pravilima i nemogućnost pronalaska osobnog prostora slobode vode ka unutarnjoj praznini i neispunjenosti i vječnoj potrazi za vlastitim mjestom. Sofija će morati proći dug put uspona i padova kako bi shvatila da je i pored svih svojih nesavršenosti jedinstvena, ali i bez obzira na svoje nepristajanje na zapreke u ostvarivanju vlastite slobode, ipak samo obična djevojka.

Ženska seksulanost i ‘ženski eros’ u doba tranzicije

Društvene, političke i ekonomske promjene u društvima u tranziciji imale su značajan utjecaj na konstrukciju identiteta i rodne strukture, muško-ženske odnose te doživljaj tjelesnosti i seksualnosti. Mnogi autori tvrde da se s promjenama u normativnim rodnim identitetima događaju i stvarne promjene u rodnim ulogama, predstavama o rodu i seksualnosti. Ključni utjecaj na doživljaj seksualnosti i tjelesnosti u doba tranzicije svakako je imao razvoj tržišne ekonomije i privatizacije, potrošačkog mentaliteta te masovnih medija. Vesna Nikolić- Ristanović u svojoj knjizi Preživeti tranziciju analizira promjene u društvenim konstrukcijama i predstavama muškosti i ženskosti u postsocijalističkim društvima. Po uzoru na druge autore ona tvrdi sljedeće: dok su za vrijeme socijalizma ženska seksualnost i erotizam bili uvelike kon- trolirani i potisnuti, nakon raspada socijalizma dolazi do velikih promjena društvenih i seksualnih normi i ponašanja na dvjema razinama. Novostečene seksualne slobode često su smatrane izrazom demokra- tizacije društva i simbolom novih sloboda. Društvene promjene u sferi seksualnosti mnogi su prihvatili kao mogućnost za nadoknađivanje svih žudnji koje su ranije velikim dijelom bile potisnute , za nadilaženja svih društvenih zabrana te uspostavljanja individualnoga nasuprot kolektivnom identitetu. Oslobađanje seksualnog zadovoljstva postalo je dio bitke za emancipaciju pojedinca, ali i za emancipaciju šire kulture. Međutim, promjene u rodnim predstavama o seksualnosti u doba tranzicije ogledaju se i u povratku tradicionalnih modela ženskosti i muškosti. Novi diskursi u kojima se reproduciraju tradicionalni rodni odnosi i uloge u oblasti seksulanosti prisutni su i u širokoj globalističkoj naraciji, a liberalizacija

262 trgovine i masovni mediji samo su još više pojačali trend opće seksualizacije tijela i ulogu seksualnosti u okviru popularne kulture. Tako su se u okviru domaćih medija, ali i unutar šire kulture i u svakodnevnom životu počeli rekonstruirati tradicionalni rodni modeli u kojima je muškarac kao agens suprotstavljen ženi kao pasivnom seksualnom objektu, čije je nadragocjenije bogatstvo i oružje za uspjeh njezina ljepota i seksualna privlačnost. Ovaj oblik seksualnog diskursa, koji je baziran na odnosima moći, u velikoj je mjeri nastao pod utjecajem imitacija zapadnih slika o seksualnosti i rodnim stereotipima i uspostavlja oblik normativne heteroseksulanosti koji ženskost definira kao objekt i izvor zadovoljavanja muške seksualne želje. No iako većina žena i muškaraca tendira prihvaćanju tradicionalnih rodnih i seksualnih modela, stvarni rodni identiteti i ponašanja često se razlikuju od ustaljenih kulturnih predstava o ženskosti i muškosti. U svojemu nastojanju da predoči žensko iskustvo u kompleksnom vremenskom i prostornom kontekstu roman Korov je samo biljka usredotočuje se na jedan od najvećih, ali u domaćoj knjževnosti nikad dovoljno obrađenih i uzdrmanih tabua- žensku erotsku želju i doživljaj seksualnosti, te tematizira problematiku ženskog seksualnog tijela. Glavna junakinja Sofija često detaljno opisuje svoja seksualna iskustva s muškarcima i ženama i pritom ne zazire od izokretanja uobičajenih rodnih uloga, zadiranja u seksualne tabue, raskrinkavanja dvoličnog morala i pobune protiv ustaljenih društvenih normi. Isprva se čini da Sofija samo uživa u svojoj slobodi, želi sve isprobati i zbog toga eksperimentira s različitim partnerima, upušta se u seksualne pu- stolovine s osobama obaju spolova i povremeno konzumira razne droge. No kada se Sofinije razigrane avanture promotre iz drugog kuta, shvaćamo da je Sofijin hedonizam ustvari bijeg od stvarnosti i bunt protiv društva u kojem živi. Prikazivanje seksualnosti detaljnim i sočnim opisima seksualnih doživljaja i junakinjina ljubavnog života u romanu ima emancipatorsku ulogu. Njezina seksualna oslobođenost protestni je krik protiv patrijahalnog društva koje joj pokušava nametnuti ograničavajuće moralne norme i potisnuti njezinu seksualnost. Sofijina potraga za sebstvom kreće od nepristajanja na nametnute druš- tvene kodove ponašanja koje ona doživljava kao okove koji je sputavaju i ogra- ničavaju njenu slobodu. Svojim nekonvencionalnim seksualnim ponašanjem želi oponirati i prkositi građanskom moralu. Samosvijest i stajališta prkosnice Sofije najbolje se manifestiraju u njezinoj seksualnoj slobodi. Njezin revolt protiv društvenih i tradicionalnih rodnih normi ponašanja uključuje prepu- štanje seksualnim fantazijama i užicima, eksperimentiranje sa homo- i bisek- sualnošću i mijenjanje partnera u rasponu od stalne veze do povremenih afera. Doživljaj ženskosti koji je izvan zadanih društvenih kodova simbolizira njezin bunt i prkos, uz pomoć kojih ona ulazi u proces dekodiranja i redefiniranja stereotipnih rodnih uloga. Važan preduvjet u Sofijinu procesu samospoznaje upravo je oslobođenje od bremena tradicije i nametnute ideje prirodnosti rodnih uloga. Na taj način ona pokušava pobjeći od posesivnih ljubavnih okova i distancirati se od tradicionalnih poimanja ženskosti i stereotipnih shvaćanja ženske seksualnosti. To se jako dobro vidi iz Sofijina razmišljanja:

‘razmišljam jesu li ti uporni pokušaji dresure stvorili otpor. Ili se pokloni ili se ukloni . A ja bih da se ne klanjm, ali i ne uklanjam. I onda postajem

263 otpor po defoltu. Prema svemu. Bezrazložni otpor. Prkos za svaki slučaj, koji sve čini upitnim.’ (Jelinčić 2008:139).

Oslobađanje ženske erotske želje i zadovoljstva glavne junakinje moglo bi se razumjeti kao ženski bunt protiv uniformiranih pravila ponašanja i kao protest protiv svake vrste kontrole ili nadzora ženske seksualnosti i tijela. Sofijin erotski govor motiviran je zahtjevom za glasnim progovaranjem o društvenim zabranama, za preispitivanjem javnog i privatnog sebstva te istina o ženskoj seksualnosti. Junakinja se bori i sa svojim egom i sa kolektivnim traumama svoga vremena, a tranzicijske turbulencije samo još više kompliciranju njezinu moć samoidentifikacije i pozicioniranja u društvu. U sukobu s društvenim i kulturnim zahtjevima i očekivanjima ona pokušava razotkriti strategije kontrole i instrumentaliziranja svoje seksualnosti, a time i svoga položaja žene u društvu. Svezana kulturno konotiranim identitima, kao jedinu mo- gućnost izlaska iz klaustrofobičnog prostora rodne određenosti vidi u svojoj seksualnoj pobuni. Njezina eksperimentiranja na seksualnom planu pokušaji su građenja i izvođenja rodnog identiteta u otporu prema njegovoj kulturno zadanoj i stereotipiziranoj slici. Međutim, u svom buntu i utaživanju žeđi za užitkom, ona se gubi negdje između osporavanja i neprihvaćanja zadanih društvenih pravila i konformacije. Njezino ponašanje puno je proturječja te tako ona s jedne strane sve više tone u začarani krug alhola, droge i seksa, dok s druge strane priželjkuje ili traži stalnoga partnera i žudi za ljubavlju i osjećajem pripadanja. Stoga u jednom trenu ipak prihvaća konvencije kojima se cijelo vrijeme odupirala:

‘I pomirimo se. Ne odselim se...Moramo se držati zajedno, čvrsto, u paru, kao delfini, kao mafijaši...Jesam li kukavica?’ (Jelinčić 2008:147)

Upravo ovaj paradoks i nemogućnost pozicioniranja u društvu punom pro- turječnosti vrlo su karakteristični za tranzicijsko doba. Postoji stalna tenzija između želje za oslobođenjem i potrebe za vezivanjem, bunta i prihvaćanja zadanih kulturnih i društvenih očekivanja i zahtjeva. Glavna junakinja čini se neodlučnom u vlastitom identifikacijskom procesu, ne samo na društvenoj, već prije svega na seksualnoj razini. Sofija je u isto vrijeme i skandalozna u svom promiskuitetu i svojim jednokratnim avanturama i konzumacijama ljubavi, alkohola i droga, ali u svojim opijanjima i zavođenjima ona je i krhka i osjetljiva poput djevojčice, što dovodi do konfliktnosti identiteta i vodi k iluziji slobode i neovisnosti. Ta projekcija slobode decentrira njezino sebstvo te skončava u osobnom i društvenom konfliktu. U konstrukciji vlastite istine i potrazi za samoostvarenjem i ispunjenjem erotičnost je sredstvo uzmaka od zjapeće praznine koju ona nosi u sebi i koju pokušava ispuniti tjelesnim putem. Ženska erotska želja povlači se iz svijeta kulturnih ideala u zaklon seksualnog uzbuđenja, eksperimentiranja i kratko- trajnog zadovoljenja želje. No, iako su ženska seksualnost i eros djelomično oslobođeni, nikad nisu potpuno zadovoljeni. Otvoreni kraj romana relativizira značenja eventualnog pripitomljavanja ženskog zadovoljstva i ukroćivanja goropadnice Sofije. Junakinjina žudnja na kraju možda ne biva pokorena, ali lišena ispunjenja. Njezin društveni protest

264 nije do kraja izveden, njezina uzbuđenja nemaju dovršenost te nestaju i ponovno nastaju sa svakim novim orgazmom i avanturom. Njena erotska želja ipak ostaje nezadovoljena i zarobljena u površnim emocionalnim uzbuđenjima i seksulanim pustolovinama i osuđena na bezuspješno traganje za potpunosti.

Zaključak

Na osnovi analize kompleksnih, višeslojnih i konfliktnih identiteta glavne junakinje ovoga romana i u skladu s postmodernističkim definicijama identiteta, može se zaključiti da identitet kao esecijalna, prirodna, neupitna cjelina ne postoji, već svaka osoba u sebi nosi više od jednog identiteta, koji mogu čak biti u međusobnom sukobu i koji se uvijek iznova konstruiraju kao proizvodi kulture, ovisno o društvenom i kulturološkom kontekstu te osobnom i kolektivnom iskustvu. Također se može konstatirati da ne postoji samo jedna definicija ženskosti ili muškosti, već puno različitih modela rodnih i seksualnih identiteta. Ipak u pokušaju da u svom romanu prikaže sliku određene generacije, vremena i podneblja , Stela Jelinčić prikazujući probleme i iskustva svojih likova pokušala je pružiti uvid u specifičnu stvarnost junaka uhvaćenih u procesu tranzicije u urbanom kontekstu na početku 21. stoljeća. Glavna junakinja Sofija istovremeno je i tipična predstavnica svog vremena i sredine i svježi glas u ženskoj književnoj produkciji u Hrvatskoj koji otvoreno progovara o ženskoj seksualnosti. Time je autorica doprinijela jasnijem prikazivanju načina konstruiranja ženskog subjekta u širem regionalnom kontekstu zapadnog Balkana u tranzicijskim uvjetima. Iako roman prati iskustva jedne mlade žene, pripadnice tzv. izgubljene generacije u urbanom okružju grada Zagreba, on bi mogao izazvati zanimanje svih pripadnika ove generacije, neovisno o spolu, etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, jer nudi mogućnost identifikacije s protagonistkinjom te osobnim krizama i konfliktima s kojima se ona suočava. Sofijini problemi nisu specifični samo za novonastale države na prostoru bivše Jugoslavije, već kroz slične nedoumice prolaze i drugi mladi u tranzicijskim društvima, koji se bore s mnogostrukošću i proturječjima vlastitih identiteta, što pojačava značaj romana i širi ga izvan državnih, nacionalnaih ili regionalnih granica. Međutim ono što Korov je samo biljka čini univerzalnim i izvanvremenskim štivom jest Sofijina potraga za samospoznajom, pripadanjem i unutranjim ispunjenjem, jer je to potraga koju poznaju svi ljudi bez obzira na vremenski, geografski ili društveno-politički kontekst.

Abstract

The main interest of this paper is the issue of identity constuction of so-called lost generation in the Croatian urban context in transition time with the special focus on the female experience and female sexuality. The paper is refering to the contemporary theories about the shaping of postmodern and transitional identities and applies concepts and terms from gender and cultural studies as well as feminist literary criticism. The main purpose and goal of the analysis and interpretation of the novel of

265 Stela Jelinčić, as one of the representative works of a female writers of this generation, is to give an insight into the specific female transitional experience and offer some new possiblities of reading the contemporary Croatian fictinal works written by women. Finally, it is being claimed that the heroine of the novel simultaniously represents a typical woman of her time and a new voice in the female literary production in Croatia, who openly talks about female sexuality and in that way gives a contribution to the more clear representation of the construction of female subject in wider regional context of the West Balkans in transitional circumstances.

Keywords identity, lost generation, female experience, female sexuality, transition literatura

Jelinčić, Stela. 2008. Korov je samo biljka na krivom mjestu. Zagreb: Konzor. Kolanović, Maša. 2011. Udarnik! Buntovnik? Potrošač...Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tradicije. Zagreb: Naklada Ljevak. Luketić, Katarina. 2013. Balkan:od geografije do fantazije. Zagreb, Mostar: Algoritam. Nikolić- Ristanović, Vesna. 2008. Preživeti tranziciju. Svakodnevni život i nasilje u postkomu- nističkom i postratnom društvu. Beograd: Službeni glasnik. Petković, Nikola. 2010. Identitet i granica. Hibridnost i jezik, kultura i građanstvo 21. Stoljeća. Zagreb: Jesenski i Turk. Todorova Maria. 2009. Imagining the Balkans. Oxford, New York: Oxford University Press. Bartolčić, Nenad. 2009. ‘Stela Jelinčić: Dobri smo i ispali tko nas je odgajao›. Moderna vremena. http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-razgovor-opsirnije.php?ppar=2983 (15.06.2013). Šćepanović, Zlatko. 2011.› Nova tranzicija društva u Srbiji- Događanje sebe samog‹ http:// www.bastabalkana.com/2011/01/nova-tranzicija-drustva-u.srbiji-dogadjanje-sebe (21.04. 2013).

›Tranzicija ›.Wikipedia. http://hr.wikipedia.org/wiki/Tranzicija (18.04. 2013).

266 ŽARKA SVIRČEV [email protected]

Filološki fakultet, Univerzitet u Beogradu (Srbija)

Znanstveno područje Interdisciplinarno

Susreti u prevodu: paradigma kulturnog prevođenja Stanislava Vinavera

Sažetak

U ogledu se predstavljaju Vinaverove prevodilačke strategije i ispituje se kultu- rološka i društvena dimenzija, odnosno funkcija njegovih prevoda. Oslanjajući se na aktuelne metodološke tokove u studijama prevođenja, Vinaverovi prevodi se posmatraju kao kontaktna zona između dve (i više) kulture, te se nastoje osvetliti priroda i rezultati dijaloga koje je prevodilac istovremeno vodio sa stranim kulturama i sopstvenom kulturom. Istraživačka pažnja je prevashodno usmerena ka Vinaverovom razumevanju i tumačenju sopstvene kulture i novinama koje je svojom prevodilačkom delatnošću nastojao inkorporirati u istu. Na reprezentativnom korpusu prevodnih tekstova, novine se mapiraju i interpretiraju na planu poetike, jezika i kulturnog identiteta. Istraživački isho- di se slivaju u pokušaj rekonstrukcije Vinaverove poetike prevođenja kulture koja se razmatra u korespondenciji sa konceptima trećeg prostora i hibridnosti Homi Babe. Takođe, Vinaverovi prevodi se smeštaju u njegov stvaralački opus, ali i širi društveno-kulturni kontekst, te se predočava i njihova recepcija koja osvedočava njihov subverzivni potencijal.

Ključne reči Stanislav Vinaver, prevođenje, kultura, treći prostor, identitet

Zadatak prevodioca

Prevodilački rad Stanislava Vinavera oduvek je privlačio pažnju što stručne, što šire čitalačke publike. Vinaverovi prevodi su u svoje okružje privlači- li podjednako i polemičke varnice, pamfletske likvidacije, pohvalna slova i argumenotvana istraživanja. Metatekstualni korpus koji obujmljuje njegov prevodilački opus sadrži kritičke i esejističke tekstove o sopstvenim prevodima, polemičke utuke i prikaze prevoda drugih autora. Iako u svojoj tematski raznovrsnoj esejistici nije ostavio studiju posvećenu isključivo problemima prevođenja, Vinaverov prevodilački metatekst podsticajan je predložak za rekonstrukciju njegovih teorijskih postavki. Ispitivanje Vinaverove koncepcije

267 prevodilaštva seže kako u oblast tehnike prevođenja tako i u pitanja uloge prevodioca i značaja prevoda u širem kulturološkom kontekstu. Novija istraživanja u studijama prevođenja naglašavaju upravo kulturo- loški aspekt prevoda – prevodi se posmatraju kao paradigma kulturnih kontakata. Suzan Basnet je lapidarno formulisala suštinu savremene prevodilačke prakse, zapisavši da se ‘danas prevođenje ne shvata samo kao prenos teksta iz jednog jezika u drugi, već kao proces pregovaranja između tekstova i među kulturama’, dodajući da je prevodilac taj koji upravlja procesom medijacije kroz čin kreativnog pre-ispisivanja (rewriting) izvornih tekstova u ciljanu kulturu (Bassnett, 2002: 6). Prevođenje se ne razumeva isključivo u kategorijama vernosti ili ekvivalencije, već se otkriva njegova hermeneutička priroda i dalekosežni epistemološki procesi kojima je bremenit, a čiji se rezultati unutar ciljane kulture manifestuju na različitim planovima. Cilj ovog rada je da se pobliže osvetli Vinaverovo posredovanje između matične i kulture Drugog sa kojom je stupao u dijalog u prevodilačkom procesu. Najraniji Vinaverov tekst posvećen problemu prevođenja predstavlja svojevrsni manifest njegovog prevodilačkog rada. Reč je o tekstu Jedan knji- ževni praznik, prikazu prevoda Floberovog romana Novembar Tina Ujevića, objavljenom 1920. godine u Republici. Tekst sadrži teorijsku skicu budućeg Vinaverovog prevodilačkog rada, ali, takođe, upućuje i na problematiku kulturnog prevođenja koja će postati okosnica Vinaverovog docnijeg esejiziranja i prevodilačkih poduhvata. Tekst Jedan književni praznik je dvodelno komponovan. Vinaver najpre daje prikaz aktuelnih prevodilačkih prilika, a potom se osvrće na Ujevićev prevod. ‘Naši izdavači ne veruju u našu publiku, i zato joj daju stare i izveštale stvari’ (Vinaver 2012a: 345), početna je Vinaverova konstatacija koju dalje u tekstu razvija, ogoljavajući mehanizme patronata nad prevodilačkim radom. Oslanjajući se na teorijski model kulture kao polisistema unutar kojih funk- cioniše i književnost, Andre Lefevr je u svojim istraživanjima pokazao da se nad prevodilačkim radom, kao i nad ukupnom književnom produkcijom, rasprostire složena mreža patronata (unutrašnji: stručnjaci različitih profila/ spoljašnji: institucije) koja ima za cilj podr(a)žavanje dominantne kulturne paradigme (Lefevere 1992: 11-25). Vinaver u Jednom književnom prazniku otpočinje polemiku, koju će nesmanjenim intenzitetom voditi i u decenijama koje će uslediti, sa institucijama i njihovim glasnogovornicima (izdavaštvo, časopisi, akademski milje, recenzenti, književne komisije itd.) koji prisvajaju autoritet u formiranju i održavanju monopola u kulturnoj politici. Blisko skopčan sa mehanizmima kontrole prevodilačke produkcije je i problem proizvođenja znanja o Drugom putem prevodne literature: ‘Kod nas su prevodili Lotija lišavajući ga egzotike. Kod nas prevode Poljake ubijajući u njima misticizam i vizionarstvo, kao slučajne i nepotrebne mrlje na ogledalu namenjenom za neke važne svakodnevnosti.’ (Vinaver 2012a: 345). Krivicu za pogrešno razumevanje stranih kultura Vinaver pripisuje prevodiocima i njihovoj institucionalizovanoj podršci. Već na samim počecima svog prevodilačkog rada i konceptualizacije istog, Vinaver prevazilazi tradicionalnu predstavu o prevodiocu (predstava koja će biti aktuelna do poslednjih decenija 20. veka) kao zanatliji, odnosno o prevođenju kao mehaničkom procesu prenošenja značenja iz jednog jezika u drugi. Prevodilac je neko ko, takođe, uređuje susret između svoje kulture i kulture iz koje je poteklo delo koje prevodi, neko ko sa hermeneutičkih pozicija pristupa izvornoj i ciljanoj kulturi. S obzirom da je

268 književnost za Vinavera kognitivno sredstvo par excellence, odnosno da ima uzornu ulogu u modelovanju ličnog i kolektivnog identiteta, prevodiocu se u tom procesu dodeljuje aktivna i odgovorna uloga. Vinaverova kritička oštrica zaseca i u samu suštinu prevođenja. ‘Ljudi su, u najboljem slučaju gledali na neku ‘tačnost’. Kakvu tačnost? Dâ li se jedan pisac prepričati? Stara istina da se jedan pisac može samo prepevati nije poštovana.’ (Vinaver 2012a: 345). Vinaverovo suprotstavljanje mehanicističkoj logici i teoriji prevođenja imaće svoje odjeke i na lingvističkom i na kultu- rološkom planu njegovih prevoda. Kritikujući prevod Bergsonove studije O smehu, Vinaver pravi znakovitu inverziju italijanske poslovice Il traduttore è un traditore – ‘Bergsonov prevedeni Smeh nije čak ni smeh nad Bergsonom, i svaki put, po italijanskoj izreci, prevodilac je bio izdajnk’ (Vinaver 2012a: 346). Smisao italijanske poslovice iznikao je iz mimetičke poetike prevođenja, odnosno imperativa prevodiočeve tačnosti, njegove sekundarne pozicije u odnosu na autora originala, ideje robovanja originalu u kojoj je vernost istom zalog uspeha prevoda. Vinaver prevodiocu dodeljuje izdajničku ulogu upravo u slučaju jezičke doslednosti i automatskog reprodukovanja značenja, insi- stirajući na prevodiočevoj kreativnosti i slobodi, utirući put svojoj poetici ‘previnaverovodilaštva’ koja će obeležiti njegov stvaralački profil. Kritika ustaljene prevodilačke prakse sliva se u Vinaverovo prevratnič- ko (epohalno) poetičko opredeljenje. ‘Još nije prodrla svest da je najglavnije prevesti ovo ‘neprevodivo’. Kako to da se učini? Mora se doneti nešto slično u skladu, izrazu, melodiji, u intimnom smislu, koji je često u neskladu sa formalnim smislom.’ (Vinaver 2012a: 346). Neprevodivo će postati poetički stožer Vinaverovog stvaralačkog dijaloga sa evropskom književnošću. Jer, neprevodivo je izazov jeziku, izazov koji provocira prevodiočevo stvaralačko umeće i energiju, izazov upućen ne samo jezičkom korpusu, već podsticaj za promišljanje vlastitih kulturnih datosti u susretu sa drugačijim i Drugim. Neprevodivo je element promene koju Vinaver nije nastojao prenebregnuti, već mu se otvoriti u svojoj prevodilačkoj, i šire stvaralačkoj radionici. ‘Neka budu pogreške, one su što i bačeni šljunak u more, čiji je život bio, doduše, i šljunkom pokoleban, ali pokoleban samo tako kako se more može pokolebati: da ostane ono što je.’ (Vinaver 2012a: 347). Sklon dijalektičkim obrtima, Stanislav Vinaver početkom 20-ih godina prošlog veka naslućuje, a u kasnijim tekstovima i eksplicira, ono što će postati jedna od teorijskih čvorišta studija prevođenja krajem istog veka – značaj neprevodivog u procesu prevođenja. Neprevodivo kristališe kulturne razlike, ono otvara mogućnost za dijalog između izvorne i ciljane kulture, dijalog u kojem se razlike ne nastoje potreti ili ukinuti, već u međusobnoj komunikaciji, zadržavajući svoje posebnosti, iznedriti novinu koja nastaje njihovim ukrštanjem ili međusobnim ogledanjem. Prisvajajući koncept trećeg prostora Homi Babe u studijama prevođenja, teoretičari ove vokacije su istakli značaj prevodilačke prakse u konstituisanju hibridnih identiteta. Internalizacija tuđeg iskustva u sopstvenu kulturu putem procesa prevođenja podrazumeva ne samo prilagođavanje značenja Drugog u skladu sa strukturama prikazivanja ciljanog jezika/kulture, već i promenu vlastite artikulacije prikaza kao i formiranje konstrukije trećeg prostora značenja – prostora u kom je kulturna granica u stalnom pokretu. ‘U tom pukotinskom prelazu, međutim, gde se sukobljavaju svi procesi kulturnog razlikovanja, a time postaju i vidljivi, ‘migraciono’ istorijsko iskustvo (vremensko i prostorno) premešta vlastito sopstvo i tvori novu građu kulturne razlike. ‘Strani’ element,

269 kulturni a stoga, mada ne i isključivo, i lingvistički, postaje element promene u bilo kojoj kulturi’ (Karbonel 2009: 103). Prevodilac postaje moćni agens u modifikaciji i subverziji postojećih književnih i kulturnih kanona. Otuda se nad prevodilačkim radom i rasprostire složena mreža patronata koja ima za cilj da opstruira eventualne promene koje su antipodne njenom sistemu vrednosti. Vinaverovi prevodi su, nadasve, bili posvećeni ukidanju monističke koncepcije kulture koja računa na homogen i uniformni identitet aktera na društvenom polju. ‘Delatnost negacije je, doista, intervencija ‘s one strane’ koja uspostavlja granicu: most gde ‘postajanje’ počinje zato što hvata nešto od otuđujućeg osećaja izmeštanja doma i sveta – obezdomljenost – koje je uslov ekstrateritorijalnih i međukulturnih inicijacija’ (Baba, 2002: 31). Prostor novine, prostor Vinaverovih prevoda jeste mesto gde se prevazilaze ograniče- nosti jedne kulture. U nastavku ogleda ispitaće se na konkretnim primerima Vinaverove prevodilačke intervencije u polje jezičkog/kulturnog identiteta. Na koncu uvodnog dela, pre nego što pokušam odgovoriti na krucijalno pitanje – kojim novinama je posvećen Vinaverov prevodilački rad u kulturo- loškom kontekstu – valja istaći još jednu napomenu. Da je Stanislav Vinaver delao u nekoj drugoj kulturi ili pisao na nekom drugom jeziku (čitaj zapadno- evropskom), njegov tekst Jedan književni praznik, uz svest o smelosti tvrdnje, bi možda imao antologijski status kakav danas ima tekst Zadatak prevodioca Valtera Benjamina iz 1921. godine. Iako komparativno sagledavanje ovih tekstova zaslužuje posebnu istraživačku pažnju koja bi neminovno ukazala i na njihove oprečnosti, i letimično kompariranje, uz nužna uopštavanja koja po svojoj prirodi ovaj tip osvrta nameće, ukazuje na posvećenost obojice autora suštinski istim problemima: prevođenje kao postaranjivanje vlastitog jezika, odnosno, nužnost njegove transformacije u prevodilačkom procesu; značaj elementa neprevodivosti kao tačke otpora koja inicira promene u ciljanoj kulturi proširujući njene granice; svest o temporalnosti prevoda, njegovoj dinamičnoj i performativnoj prirodi; jezik kao otelovljenje kultura čije je razlike neophodno zadržati u prevodu kako bi ovaj, paradoksalno, mogao biti uspešan.

Novi putevi

Početkom 20-ih godina 20. veka Stanislav Vinaver spada u red autora koji su na srpskoj književnoj sceni uvodili novi, avangardni poetički model. Vinaver je spiritus movens novih pokreta, autor koji svoju stvaralačku akciju razvija na više polja, odnosno novi poetički koncept artikuliše u različitim diskursima. Godine 1921. objavljuje manifest-knjigu Gromobran svemira koju otvara Ma- nifest ekspresionističke škole, objavljen godinu dana ranije u časopisu Progres. Njegov angažman kao književnog i muzičkog kritičara takođe je posvećen promovisanju novih poetičkih modela. Istih godina mu izlaze zbirke paro- dijskih tekstova, Pantologija novije srpske pelengirike i Nova pantologija pelengirike, a svoj ekspresionističko-futuristički izlet kruniše pesničkom zbirkom Varoš zlih volšebnika. Međutim, pored esejističkog, pesničkog i parodijskog rukopisa, Vinaver nove poetičke obzore oglašava i svojim interesovanjem za prevodilački rad. O važnosti uloge prevodne literature u izgradnji inovativnog književnog modela svedoči i programska objava Biblioteke Albatros koju su 1921. godine pokrenuli i uređivali Stanislav Vinaver i Todor Manojlović. U programskoj na-

270 javi Biblioteke urednici su istakli da ‘njen umetnički ideal otvara nove poglede, vidike i uopšte pojačava duhovni život u našoj najsavremenijoj književnosti’, dodajući da ‘njen program vibrira od biologije do muzike i nosi nova pesnička, mislilačka, dramska i filozofska dela, kao i remek-dela svetske literature, jer stvara novi ritam i nov pravac u našem književnom životu’ (Vinaver 2012b: 32). Dakle, za stvaranje novih književnih tokova za avangardiste je podjednako važna i originalna i prevodna književnost. U okviru Biblioteke Albatros objavljena je 1922. godine zbirka Poovih pripovedaka Knjiga tajanstva i mašte u prevodu Svetislava Stefanovića. Vinaver je napisao predgovor, nastojeći da tumači ‘složen i čudan organizam’ Poove pripovedačke umetnosti, ali i da ukaže da prevodilački poduhvat ‘znači da je [S. Stefanović] odbolovao i na srpskom nešto okeansko-poovsko: jedna ljubav je ona moć uspona stazama našeg jezika ka Edgaru Pou’ (Vinaver 2012c: 282). Vinaver u predgovoru svedoči i o svojoj fascinaciji Poom, sećajući se kako je, nakon što je Pou hodočastio na francuskom, nemačkom i poljskom jeziku, naučio engleski jezik da bi ga čitao u originalu. Dve godine ranije u Manifestu ekspresionističke škole, raskidajući sa mimetičkim konceptom prikazaivanja stvarnosti, Vinaver se pozvao na Poovu pripovedačku umetnost koja opisuje stvari tačno i precizno, a koja ipak kod čitaoca izaziva utisak da se odvija u irealnom, fantastičnom prostoru, van domašaja čulne spoznaje (Vinaver 2012č: 12). Prevod Poovih pripovedaka ima za cilj, dakle, uvođenje novine, proširivanja poetičkih horizonata srpske pripovedačke umetnosti. O presudnom uticaju Poa na modernističku književnost Vinaver će pisati, prisećajući se mladalačkih dana, u svom zrelom dobu. Po nije bio samo uzor Bodleru i francuskim simbolistima, već i Vinaverovoj generaciji ‘kosmičara’ koji su prihvatili Poov nauk da pesnik mora da nađe uvid u skrovito strujanje u vasioni, da jezički ostvari kosmičku viziju sveta, da u bićima i stvarnosti postoji nešto prapoetsko i da je pesnikova dužnost da prepozna i izrazi taj ekstrakt (Vinaver 2012ć: 315). Nakon višedecenijskog iščitavanja i poniranja u muziku Poovih stihova, 1954. godine Vinaver je dao prepev sedam Poovih antologijskih pesama. Kao što je 20-ih godina Poa smatrao poetičkim svetionikom, tako i 50-ih godina, u vreme uzburkivanja drugog talasa modernizma, Vinaver Poa stavlja na poziciju prethodnice i traganje za zvučnošću vasionskog odsjaja oseća neugaslim nemirom pesničkog bića. Vinaver ranih 20-ih godina nije bio posvećen samo uredničkom zadatku objavljivanja prevoda drugih autora, već je dao i sopstvene prevode koji su, takođe, bili na liniji prevrednovanja književne baštine i otvaranje ka novim pesničkim obrascima. Njegov prevod poeme Dvanaestorica Aleksandra Bloka (1920, Kritika) je u tom svetlu izuzetno ilustrativan. Vinaverov dijalog sa ruskom književnošću i kulturom u posleratnom periodu predstavlja jedan od stožera njegovog avangardnog poetičkog identiteta. Vinaver nije samo domaćoj čitalač- koj publici kroz seriju esejističkih, kritičkih i putopisnih članaka predstavljao savremenu rusku književnu i kulturnu scenu, nego je i sopstvena pesnička načela izgrađivao u komunikaciji sa ruskim piscima. Blokova poema je Vinaveru mogla da bude izazovna na više planova. Kao što u belešci uz prevod ističe, ‘Blok oseća revoluciju kao muziku’ (Vinaver 2012d: 356), a revolucionisanje pesničkog jezika muzikom Vinaverova je trajna opsesija. Zanimljiv je i Vinaverov uvid o Dostojevskom u istom članku: ‘I Dostojevski je imao viziju strašne muzike budućnosti: u jednom tonu, u jednoj boji, jednom ritmu. Protiv toga pretećega muzičkoga jedinstva bore se Dostojevskovi

271 junaci stvarno i simbolčno.’ (Vinaver 2012d: 256). Naslućujući načelo polifonije koje će docnije biti razmatrano kao ključno za poetiku Dostojevskog, Vinaver izražava i sopstveno stvaralačko načelo uzdizanja mnogozvučnosti stvarnosti do pesničke reči, a ne njene elitističke jednotonalnosti, što je prepoznao i u Blokovoj poemi: ‘Za Bloka-liričara: sve današnje neravnine, rapavosti, psovke, pokolji, krv, glad i pomor - sve je to deo Velike Muzike.’ (Vinaver 2012d: 356). Iako je u literaturi naglašavana Vinaverova bliskost sa Blokom na liniji simbolizma, da Vinaverovo prevođenje Dvanaestorice nije motivisano isklju- čivo privrženošću simbolizmu pokazao je Miodrag Sibinović u analizi prevoda. Sibinović je u Vinaverovom prevodu Bloka uočio piščevu potragu za novim, modernim shvatanjima umetnosti i želju da artikuliše i predstavi sopstvena estetička iskustva (Sibinović 1995: 168). Vinaverova bliskost sa filozofijom umetnosti ruskog pesnika se dvoplanski manifestuje, ‘kako po značaju koji daje ritmu i značenju poezije, tako i po novim ekspresionističkim zahvatima okrenutim ratnoj i poratnoj stvarnosti sa pretenzijama na dublje filozofsko pronicanje u suštinu kao dinamiku pokreta i razvoja’ (Sibinović 1995: 172). Si- binović je izdvojio niz ekspresionističkih elemenata u Vinaverovom prevodu Dvanaestorice: poistovećivanje sa ritmom i dinamikom u cilju prodiranja u suštinu života; neindividualnost likova motivisanu bergsonovskom idejom o nužnosti apstrahovanja svega pojavnog kao diskontinuiranog; variranje i dina- mično smenjivanje slika čime se doseže ‘muzika kojom se intuitivno prodire do pogonskih klipova neuhvatljive dinamike života’. Sibinović je zaključio da je u pitanju pesnička ekvivalencija, a ne formalna korespondencija (Sibinović 1995: 222), lapidarno iskazavši suštinsko obeležje Vinaverovog prevoda Blokove poeme. Vinaverov stvaralački dijalog sa Edgarom Alanom Poom i Aleksandrom Blokom, transponovan u njegove prevode, bio je otkrivalački usmeren. Vi- naver svoje prevode nije saobražavao aktuelnim poetičkim modelima, već su oni predstavljali optimalne projekcije, dakle, bili su upereni protiv kanona, usmereni ka razgradnji oveštalih stvaralačkih uzusa. Njegovi prevodi su vid kritičkog govora koji je dosledno bio posvećen produbljivanju, osavremenji- vanju, modernizaciji književnog stvaralaštva i nakon Prvog i Drugog svetskog rata. Prevodi evropske književnosti u Vinaverovoj optici su predstavljali izazov domaćoj književnost, poziv da sebe konstantno preispituje, kalemi i razvija kako bi dosezala više estetske domete.1

Jezik naš nasušni

Prevođenje Vinaveru nije bilo samo polje za kušanje inovativnih poetičkih modela, već i za istraživanje u jeziku. Jezički eksperimenti kojima je prožimao svoje prevode bivali su meta najoštrije kritike od prve polemike povodom njegovog prevoda Gogoljevog Vija2 do poslednjih prevodilačkih istupa. Katalog kritičkih ocena koje su bile uperene ka diskvalifikaciji Vinaverove lingvističke

1 Ne iznenađuje stoga činjenica da je Vinaverova stvaralačka opsesija bio Laza Kostić kome je pre- vođenje Šekspira poslužilo da se suprotstavi trohejskoj tradiciji srpske epike, eksperimentišući u svojoj poeziji prkosnim, tragičnim i plahovitim jambom. Vinaver je, takođe, naglašavao da Kostićev cilj nije da prosto presađuje, već da kalemi i oplođuje srpski pesnički izraz stranim, verujući da i srpsko pesništvo ima šta da daruje evropskom (Vinaver 2012dž: 322). 2 Reč je o kritičkoj belešci Svetozara Matića u SKG (III, knj. V, 1922, str. 158) i Vinaverovom polemič- kom odgovoru u Misli (IV/8, 1922, str. 1863-1864).

272 kompetencije obuhvata preobilno kovanje reči, kalemljenje književnog jezika dijalektizmima, žargonizmima i vulgarizmima, značenjske nedoslednosti i sl. No, u pozitivnim ocenama prevoda upravo su navedena obeležja Vinaverove prevodilačke prakse isticana kao njegovi teško dostižni kvaliteti. Polemika oko Vinaverove lingvističke kompetencije reflektuje sučeljavanje dva dijametralno suprotna koncepta jezika u čijem podtekstu su ideološke reperkusije koje su i režirale polemike. Slučaj prevoda Rablea je reprezentativan u tom svetlu. Vinaverov prevod Gargantue i Pantagruela se pojavljuje 1949. godine. Vinaverovi eseji posvećeni stvaralaštvu Fransoa Rablea i iskustvu prevođenja, mogu biti zanimljivi i istoričaru književnosti i rablezisti i kulturologu i lingvisti i teoretičaru prevođenja. Eseji o Rableu osvedočavaju Vinavera kao izuzetnog znalca poetike francuskog renesansnog pisca, znalca bogate erudicije, ostra- šćenog čitaoca i tumača. Eseji, takođe, nude i obilje natuknica i smernica za razumevanje Vinaverove poetike prevođenja. Rableov jezički genije je Vinavera fascinirao. Pišući o Rableovom jeziku, indirektno je upućivao i na sopstvenu filozofiju jezika. Novici Miliću je upravo Vinaverov prevod Rablea poslužio kao predložak za promišljanje previnavero- vodilaštva – ‘invencijske koncepcije jezika’, kako ju je nazvao, koncepcije koja napušta instrumentalističko poimanje jezika, uranjajući u igru sa samom igrom u igri reči (Milić 1995). Vinavera privlači isijavanje arhaičnog u Rableo- vom jeziku, arhaičnog koje baštini povezanost jezika, smeha i seksa. To je jezik u kojem se čovek ontološki utemeljuje i, ne slučajno, Vinaver zapaža kako bi Hajdeger, da je proučavao Rablea, našao još argumenta za svoju ‘opstaničku tvrdnju’. Vinaver je u jezičkom blagu Rablea našao ono što je nasušna, opsta- nička potreba srpskog jezika. U ogledu o Bergsonu iz 20-ih godina Vinaver je izložio svoje bazične postavke o kulturi. Kultura je za njega pre svega stvar izraza i mogućnosti izražajnosti. Najveća kob za jednu kulturu ne leži u siromaštvu, već u izobilju koje potencijalno može ostati neiskazano. Mi smo kultura zarobljena u ep- skom izrazu u neepsko vreme, te nam preti opasnost da ostanemo neispoljeni. Da bismo se kao kultura ostvarili i potvrdili, neophodno je da se iznađe novi jezički modus. Iz tog razloga, Vinaver se posvećuje problemu apstrakcije kao nužnosti savremenog (jezičkog) sveta i drži da je put apstrakcije put kojim mora poći i srpski jezik. Prevođenje Rablea poslužilo mu je kao iskušavanje mogućnosti dosezanja apstrakcije.

’...a glavna je Rableova slutnja i tajna koja obavezuje i srpskog prevodioca: da stihija jezika bude uzavrela, da bude u rezonantnom odnosu celom svojom klavijaturom, sa onim što se izvija i otima u izraz. Zaprepastilo me je kod Džojsa (naročito u Finnegan’s Wake) jedno: kako mu se reči krune, preinačavaju, izvitoperuju, pod poplavom misaonom ili osećajnom, pod naponom nadahnuća. Zar to nije put svih modernih jezika: razdruzgali su stare časne i glomazne forme, bez ikakve milosti. (...) Kako to da izrazim u našem govoru, koji zaostaje pred grehom protivu uspomena jezične ispravnosti?’ (Vinaver 2012đ:106).

Prevodilac Rablea je stavio sebi u zadatak da srpski jezik uključi u maticu kojom struje moderni jezici, da ga liši okova epskog govora opterećenog zastojima i padovima. Otvaranje za muziku koja nosi ritam, koji je u Vinaverovoj vizuri moćno sredstvo krčenja puta ka apstrakciji, razobručavanje je pojedinačne

273 reči i njene harmonizacije u rečeničnu celinu. Prevodilački poduhvat kom- plementaran je Vinaverovim iskazima u kritičkom i esejističkom diskursu. Da je Vinaverova pažnja tokom prevođenja Rablea bila prevashodno usmerena ka otkrivalačkom u srpskom jeziku, svedoče i njegovi autopoetički iskazi. ‘Ja sam u svome prevodu Rablea podvlačio sredstvima našeg jezika to pobedničko igranje sa opasnošću, tu stalnu pobedu koja se rađa iz vlasti nad jezikom’; ‘Prevoditi Rablea bila mi je strast, jer sam doživljavao ne samo Ra- blea, nego i naš jezik’; sa svešću da se Rableova genijalnost ogleda u njegovim jezičkim vratolomijama, Vinaver zapisuje: ‘Rable je neprevodljiv, prosto zato što traži od prevodioca istu tu igru sa jezikom – a ta je igra malo kome data.’ (Vinaver 2012e: 147). Neprevodivost Rablea nije obeshrabrenje za prevodioca, već poligon za stvaralački pristup sopstvenom jezičkom nasleđu. ‘Svojim prevodom Rablea hteo sam da se odužim svom rodnom jeziku, koji je divan, krepak i izvanredno izrazit – i vedro slobodan. Bez ljubavi prema srpskome, ne verujem da bi mi prevod prešao granice koje se moraju preći da bismo se približili Rableu.’ (Vinaver 2012e: 147). Performans u maternjem jeziku koji pomera njegove granice, u kojem je jezik uvek in status nascendi, vrhunsko je ‘zadovoljstvo u tekstu’ koje prevodiočev rad lišava pukog mimetizma.Vinaverov prevod Rablea je i jezička arheologija, ispitivanje jezičkog nasleđa, iznedrivanje alternativnih jezičkih tokova, novo čitanje tradicije. Vinaverovo označavanje sopstvenog prevoda odrednicom pokušaj oličava njegovu svest o promenama, temporalnosti koja unosi mene u jezičko tkivo, njegov otpor prema statičnosti i zaokruženosti, njegovu vernost jezičkoj fluidnosti i polifoniji. Vinaverov prevod Rablea se može posmatrati kao treći prostor, prostor hibridizacije, ono neprevodivo u Rablea nije neuspeh prevodiočevog nauma, već bogatstvo, izazov jeziku na koji Vinaver strasno odgovara. ‘Rableziranje’ srpskog jezika njegovo je bogaćenje, njegovo uključivanje u savremene tokove, beg iz epski utemeljenog izraza koji je za Vinavera vrhovna kob. Ako je treći prostor i prostor za elaboraciju strategija koje iniciraju novu oznaku identiteta, te da je pregovaranje od vitalnog značaja za konstituisanje hibridnih identiteta, pregovaranje koje je komplementarno prevodiočevim izborima, Vinaverov prevod Rablea zahteva da bude sagledan i u širem kulturološkom kontekstu, što nije promaklo ni njegovim najranijim recenzentima. Polemike oko Vinaverovih prevoda, iako vođene u ime filološke kritike, u svojoj biti su najtešnje povezane sa pitanjima kulturnog identiteta u koji su prevodi zasecali. Bilo da je u pitanju Vinaverov prevod Rablea, Getea, Anderse- na ili Saltikova-Ščedrina prigovori, utemeljeni na Karadžićevom i Belićevom autoritetu, oscilirali su oko narušavanja jezičkog purizma. Dijalektizmi, žar- gonizmi, neologizmi, odnosno kritika prisustva istih u Vinaverovim prevodima, otvorili su, takođe, i pitanje mrsnosti/osočinjenja klasika. Zgražanje nad vulgarnostima i lascivnostima u Vinaverovim prevodima Rablea, Getea, Saltikova-Ščedrina kritički su toposi. No, pitanje mrsnosti i jezičkog rasloja- vanja Vinaverovih prevoda direktno nas uvodi u još jednu ravan kompleksa njegovog kulturnog prevođenja.

Kultura na raskršću

U eseju Da li klasičari treba da budu dosadni koji se može čitati i kao odbrana sopstvenih prevodilačkih strategija, ali i esejističkog prosedea, Vinaver nastoji

274 da obori uvreženo izjednačavanje klasične literature i ozbiljnosti. Prevođenje klasika lišavanjem jezičke sočnosti koja im je svojstvena može samo, prema Vinaverovom mišljenju, da odbije (mladu) čitalačku publiku zbog dosade i da ubije visoku kulturu (Vinaver 2012f: 64). Borba protiv dosade opstanka iskrsa- vaće u brojnim Vinaverovim tekstovima, ona predstavlja njegov stvaralački imperativ i otuda njegovo svetkovanje galske kulture smeha. Fenomen smeha prožima Vinaverov stvaralački opus. On meandrira njegovom esejistikom, pesničkom rečju, a svoje puno zrenje dostiže u paro- dijama. Izgrađujući svoj koncept smeha na liniji Aristotela, Rablea, Frojda i Bergsona, dakle, ukrštajući vitalističku i komunikološku teoriju, Vinaver je u smehu video jedno od ključnih antropoloških obeležja i vrhunsko kritičko oruđe. Takođe, smeh je za Vinavera i merilo otvorenosti i dijalogičnosti jedne kulture. Vinaverov koncept smeha predložak je i za razumevanje njegovih prevodilačkih poduhvata. Ako se pogledaju Vinaverove prevodilačke reference, lako se može za- ključiti da dominiraju dela iz evropske smehovne tradicije: već spominjani Gargantua i Pantagruel, potom Skaske Saltikova-Ščedrina, Doživljaji dobrog vojnika Švejka Jaroslava Hašeka, Tristram Šendi Lorensa Sterna, Jenki na dvo- ru kralja Artura Marka Tvena, Budalasta vlastelinka Lope de Vege, Đavoljev učenik Bernarda Šoa, Dikensova Mala Dorit i Ševaljeov Klošmerl. Takođe, nije zanemariv ni vremenski period u kojem Vinaver objavljuje svoje prevode jer je reč o periodu nakon Drugog svetskog rata. Ovaj podatak je značajan ako imamo u vidu činjenicu da je u to vreme Vinaver na javnoj sceni bio persona non grata zbog ideoloških razmimoilaženja sa kulturnim arbitrima, te da mu je tek početkom 50-ih bio otvoren istup u javnu sferu. Dakle, Vinaveru je bilo suženo (ili brižljivo dozirano) polje kritičkog delovanja, te je prevodi- lački rad prisvojio kao polje slobodne artikulacije kritike kulture utemeljene na dogmatskoj misli, jednostranosti i zatvorenosti za kritički govor, kulture u službi dnevno-političkih interesa i rapidnog pada estetskih pretenzija u književnom stvaralaštvu. Esej o Jaroslavu Hašeku zaslužuje posebnu pažnju u kontekstu Vinavero- vog kulturnog prevođenja, odnosno prevođenja kao posebnog vida polemičkog angažmana. Vinaver esej započinje činjenicom da je roman Doživljaji dobrog vojnika Švejka jedna od prvih knjiga koje je Hitler dao da se spale, objašnja- vajući u nastavku eseja razloge ovog čina. Ovaj podatak Vinaveru služi da razvije temu represije i cenzure nad književnim stvaralaštvom, ali i da osvetli subverzivno u Hašekovom romanu. ‘Švejk je knjiga narodna i narodska, knjiga najširih narodnih masa i raspoloženja, pisana jezikom i dijalektom najobični- jega, prostoga, suptilnoga čoveka, snažnoga životnoga smisla i nesalomljivog optimizma, kome se nikad i ni za trenutak nije gadio život.’ (Vinaver 2012g: 442). Vinaverova ocena Švejka svedoči i o njegovoj poetičkoj bliskosti sa Ha- šekom. Portretišući Švejka, Vinaver daje i sopstveni stvaralački portret: Švejk je ‘zdravim razumom i jasnim pogledom, najdosledniji neprijatelj svakog zastarelog misticizma, svake maglene metafizike, svakog kulta bogomdanih idola, koji bi da naprave, mesto stare Austrougarske polufeudalnog poretka, Austrougarsku podmlađenu, na tobože nesličnim osnovama, tobožnjeg novog poretka.’ (Vinaver 2012g: 445). Vinaverovo višedecenijsko nepristajanje na službu kratkotrajnim i partikularnim ideološkim direktivama, njegova nepokolebljiva pobuna protiv svakog vida sputavanja stvaralačke slobode i kulturne heteroglosije, svoj izraz su našli i u odabiru Hašekovog romana

275 za prevod. Vinaverova interpretacija Švejka parabola je njegove stvaralačke situacije, odnosno društvene stvarnosti kojoj je pružao otpor. Vinaver se osvrće i na zvaničnu recepciju Švejka u Češkoj koja je obe- ležena cenzurom. Cenzura se opravdavala optužbama za vulgarnost tema, dominaciju primera iz života sitnih ljudi i prostonarodnog jezika. Međutim, Vinavera interesuje i suština koja leži u podtekstu cenzure i zabrana, njena politička motivacija, ‘jer je Švejk smehom svestio ljude, smehom se ljudi najo- štirje sveste.’ (Vinaver 2012g: 448). Doživljaji dobrog vojnika Švejka za Vinavera ‘ostaje knjiga koja nosi protivuotrov, svojim zdravim razumom, svojim večnim optimizmom, svojom snažnom vitalnošću’ (Vinaver 2012g: 448). Prevođenje Hašeka imalo je cilj da u Vinaverovoj kulturi podstakne kritički govor, nega- ciju jednoumlja, podjarmljivanje čoveka/umetnika pod izgovorom bilo koje ideologije. No, Vinaver je konsekventno svojim prevodilačkim izborima, dobio i odgovor svoje kulturne sredine. Prevodilački rad je upravo na ravni susreta izvorne i ciljane kulture, odnosno mogućnosti prodiranja drugačijeg svetonazora i načina mišljenja kroz prevod u ciljanu kulturu i sagledavan u svojim subverzivnim potencija- lima. Otuda je prevodilački rad bivao doživljavan kao opasna rabota, koja je u ekstremnim slučajevima bivala oštro sankcionisana. Istraživanje recepcije Vinaverovih prevoda prilog je proučavanju istorije cenzure na ovim prostorima. Mehanizmi patronata delovali su na brojne načine: Vinaverov prevod Rablea objavljen je u skraćenom obliku (postoje indicije da su delovi njegovog rukopisa uništeni), a isti je slučaj i sa Arabljanskim pripovetkama; počesto je Vinaveru bivao onemogućen kritički komentar uz prevode; njegovi prevodi su ignorisani u profesionalnoj javnosti, ili su pak oštro osporavani argumentima ad hominem; naposletku, za pojedine svoje prevode, jedan od naših najvrsnijih prevodilaca, nije uspevao da nađe izdavača. Kao primer manipulativne i ideološki režirane kritike može da posluži kampanja vođena u Republici povodom Vinaverovog prevoda Andersenovih bajki 1952. godine. Nakon kritičke reakcije na Vinaverov prevod iz pera Josipa Tabaka, usledila je izjava redakcije O prijevodima i prevođenju (Još jedanput o Vinaverovu prijevodu Andersena: odgovor i protuogovor) koja sažima matricu ideoloških obračuna putem formiranja stereotipa o neprijateljima (Anonim 2012: 470). U uvodu teksta koji obiluje ratobornom retorikom (‘u nastojanju da stanemo na put (dabome, koliko nam to naše snage dopuštaju)’, ‘oštra i dokumentirana kritika jedini metod da se onemogući kažnjivi ‘prevodilački merkantilizam’ [sic!]’, ‘bijemo bitku za bolje, pismenije i vjernije prijevode’) vrši se pojednostavljivanje konstelacija na prevodilačkoj sceni i polarizacija (mi/oni, pozitivno/negativno) koja evocira društvenu i kulturnu predstavu rata za jezik i pravopis koja je snažna u kolektivnoj svesti. Nakon što je scena za obračun postavljena, neophodno je protivnike diskvalifikovati. Prevodioci se, najpre, posmatraju skupa (Isa Velikanović, anonimni prevodilac Čehova u izdanju zagrebačkog ‘Nopoka’, Stjepan Kranjčević, Ivo Hergešić, Medanić, Vukadinović, Đorđević i Vinaver), dakle, bez individualnih razlika i posebnosti, čime se obezličavaju. Njihov (takozvani) neprofesionalizam, neodgovorno, lakomisleno i neznalačko prevođenje stranih, osobito klasičnih pisaca na naš jezik, nije toliko plod jezičkih kompetencija, ili odsustva istih, već njihovih karakternih osobenosti (‘jedini cilj pomoću ‘prevođenja’ na jeftin način doći do značajnih prihoda’) čime opasnost od njih poprima i šire razmere, te se kandiduju za neprijatelje po društveni red i mir, a samim tim i oštrina borbe

276 dobija na važnosti i opravdavaju se sva sredstva. Vinaver se samo delimično izdvaja iz skupine, iz razloga da se njegova lična nepodobnost dodatno pojača profesionalnom marginalizacijom, isticanjem da Vinaver poznaje neke strane jezike (Vinaver je znao sedam svetskih jezika). Naposletku, štampanje i Vina- verovog odgovora i Tabakovog protivodgovora u istom broju, kao i završni komentar uredništva (‘Ujedno smatramo diskusiju o tome pitanju završenom.’) nedvosmisleno ukazuju na tretman koji je Vinaver imao i svu pretencioznost u prikazu njegovog prevodilačkog rada. Neadekvatno štampanje Vinaverovih prevoda, prećutkivanje u kritičkoj javnosti ili pak oštri obračuni sa prevodiocem na ličnom planu idu u prilog tezi njihove subverzivnosti. Polemike oko Vinaverovih prevoda sažimaju sukob opozitnih kulturnih koncepata. Ono što je verovatno uznemiravalo duhove jeste Vinaverovo razumevanje sopstvene kulture koje reflektuje prevodilački rad. Vinaverovi prevodi nisu usmereni na održavanje status quo, niti su izvorni tekstovi prilagođavani regresivnim društvenim tendencijama ili prilagođavani dominantnoj kulturnoj paradigmi transponovanoj u književnost. Stoga je stalna tema Vinaverove esejistike kritika prevodilačkih krivotvorenja (prevod u najširem smislu reči – prenošenje jezički otelovljenih ideja iz jedne kulture u drugu) i stoga je i prevodio, između ostalog, baštinike renesansne smehovne kulture – kulture dijaloga, kritičke svesti i odsustva mračne ozbiljnosti.

Prevodiočevi darovi

‘Prevođenje može biti proučavano kao strategija kulture kojom se nosi sa onim što leži van njenih granica, zadržavajući sopstveni karakter – strategija koja pripada području promene i preživljavanja, a ne rečnika i gramatike’, zapisao je Andre Lefevere (Lefevere 1992: 10). Spas i preživljavanje jednoj kulturi pru- žaju susreti sa drugim kulturama i njena otvorenost za Drugog, ali i sopstvene različite tradicije. Vinaver je bio svestan da samo spremnost za dijalog, dijalog koji podrazumeva otvorenost za pitanja koja matična kultura sebi ne postavlja, može da raskrili nove horizonte. Vinaver prevodilac nosi u sebi nešto od savremenih nomada, ljudi decentriranih, nesklonih usidrenju u jednoj (geografskoj ili kulturnoj) tački, ljudi koji žive na putu, uvek u nastajanju. Ili, živeći u trećem prostoru, prostoru iz-među, sa nepodnošljivom lakoćom za one koji su težili kulturnoj (nacionalnoj) homogenizaciji, otvarajući sebe za mnoštvo. Krstareći po različitim kulturama, Vinaver se u svoju zavičajnu kulturu vraćao sa prevodima-darovima, novim osvojenjima za svoj maternji jezik, književnost i kulturu. Njegovi prevodi su širili i produbljivali poetičku mapu srpske književnosti, ispitivali granice srpskog jezika i težili da obezobruče srpsku kulturu. Sa misi- onarskom posvećenošću, Vinaver je ispisivao svoje višedecenijsko prevodilačko putešestvije, prodirući u Zapadne i Istočne kulture, bivajući i lovac na novine i hermeneutičar. Pre svega, prijatelj. Prijatelj i kultura Drugog i sopstvene kulture, ne želeći pri tome da ukine razlike, da asimiluje strane kulture ili pak da sopstveni apsorbuje u tuđu kulturu. Kulturna razlika je ono što je uvek prisutno u Vinaverovim razmišljanjima o prevodilačkom radu. Poštovanje prema toj razlici, poštovanje je i Drugog i Sopstva. Ali i želja da se Sopstvo, da se sopstvena kultura neprestano nadmašuje, izaziva, bogati i razvija. Razlika je ono mesto koje omogućava tvorački princip u prevodilačkom radu i koja Vinaverove prevode čini višeslojnim i izazovnim sabesednicima i savremenih čitalaca.

277 Abstract

In the paper the author presents Vinaver’s translation strategies and analyses- cultural and social dimension, i.e. the function of his translations. Focusing onthecurrent methodological orientations in translation studies, Vinaver’s translations could be observed as the contact zone between two (or more) cultures with the attempt toshed light upon nature and results of the dialogues the translator simultaneously had with foreign cultures and the one of his own. The research attention is predominantlydrawn to Vinaver’s comprehen- sion and interpretation of his own culture and the novelties he attempts to incorporate into it through his translations. Considering the representative corpus of translation texts, the noveltieshave been mapped and interpreted in the field of poetics, language and cultural identity. The results of the research merge intothe attempt to reconstruct Vinaver’s poetic of cultural translation which has been analysedin correspondence with the Homi Bhabha’s concepts of Third space and hybridity. Moreover, Vinaver’s translations are included- into his creative work and as well as intobroader social and cultural context, so their reception testifyingtheir subversive potential has been pointed out.

Keywords culture, identity,Stanislav Vinaver, Third space, translation

LITERATURA

Anonim [uredništvo časopisa Republika]. 2012. ‘O prijevodima i prevođenju (Još jedanput o Vinaverovu prijevodu Andersena: odgovor i protuogovor)’. U: Vinaver, Stanislav. Duša, zver, svest. Beograd: Službeni glasnik: 470.

Baba, Homi. 2002. Smeštanje kulture. Beograd: Beogradski krug. Bassnett, Susan.Translation Studies. London-New York: Routledge. Karbonel, Ovidio. 2009. ‘Egzotični prevod kulturnog prevođenja’. Polja 460: 91-106. Lefevere, Andre. 1992. Translation, Rewriting and the Manipulation of Literary Frame. Lon- don-New York: Routledge. Milić, Novica. 1995. ‘Dve-tri reči za Vinavera’. Reč 13: 105-106. Sibinović, Miodrag. 1995. ‘Vinaver i Blok’. Slovenski impulsi u srpskoj književnosti i kulturi. Beograd: Književna zajednica zvezdara: 167-222. Vinaver, Stanislav. 2012a. ‘Jedan književni praznik’. Videlo sveta. Beograd: Službeni glasnik: 345-347. Vinaver, Stanislav. 2012b. “Biblioteka ‘Albatros’’. Čardak ni na nebu ni na zemlji. Beograd: Službeni glasnik: 32-37. Vinaver, Stanislav. 2012c. “Edgar Po’. Duša, zver, svet. Beograd: Službeni glasnik: 281-284. Vinaver, Stanislav. 2012č. “Manifest ekspresionističke škole’. Čardak ni na nebu ni na zemlji. Beograd: Službeni glasnik: 9-27. Vinaver, Stanislav. 2012ć. “Rastko Petrović, lelujavi lik sa freske’. Odbrana pesništva. Beo- grad: Službeni glasnik: 311-338. Vinaver, Stanislav. 2012d. “Aleksandar Blok: ’Dvanaestorica’“. Duša, zver, svet. Beograd: Službeni glasnik: 356-357. Vinaver, Stanislav. 2012đ. “Povodom kritike na moj prevod Rablea’. Videlo sveta. Beograd: Službeni glasnik: 92-106. Vinaver, Stanislav. 2012e. “400 godina od Rableove smrti’. Beogradsko ogledalo. Beograd: Službeni glasnik: 143-147.

278 Vinaver, Stanislav. 2012f. ‘Da li klasičari treba da budu dosadni’. Odbrana pesništva. Beo- grad: Službeni glasnik: 62-64. Vinaver, Stanislav. 2012g. ‘Jaroslav Hašek’. Duša, zver, svet. Beograd: Službeni glasnik: 442- 448. Vinaver, Stanislav. 2012dž. Zanosi i prkosi Laze Kostića. Beograd: Službeni glasnik.

279

ESZTER TAMASKÓ [email protected]

Filozofski fakultet, Sveučilište Eötvösa Loranda u Budimpešti (Mađarska)

Znanstveno područje Sociolingvistika

Zamjena jezika u dvojezičnom Dušnoku

Sažetak

U radu je prikazan proces zamjene jezika u Dušnoku u Mađarskoj gdje većina stanovništva pripada hrvatskoj nacionalnoj manjini. Zamjena jezika je duži proces do kojeg dolazi kada jedna zajednica postepeno otpušta svoj jezik i prelazi na drugi. U ovom slučaju prelazi se s hrvatskog na mađarski jezik. Dušnočani su stoljećima živjeli u manje-više stabilnom dvojezičnom stanju, ali globalizacijski procesi 20. i 21. stoljeća rezultirat će zamjenom jezika. Ovo se istraživanje temelji na modelu prividnog vremena. Glavni cilj istraživanja jest opisati sadašnje stanje ovog procesa i dati temelj jednom kasnijem istra- živanju u stvarnom vremenu. Koristeći metode kvantitativne sociolingvistike (u ovom slučaju, usporedbu odabira jezičnog koda u trima generacijama), opisan je proces koji je još uvijek u tijeku. Današnje stanje je prikazano na jednodimenzionalnom modelu Hamersa i Blanca prema kojemu se ispostavlja da je zamjena jezika u četvrtoj fazi. To znači da se zbiva dvojezičnost s dominacijom mađarskog jezika, ali govorna zajednica je na putu prema potpunoj jednojezičnosti. Prva generacija je stabilno dvojezična, ali korištenje hrvatskog idioma pokazuje trend padanja u drugoj i trećoj generaciji.

Ključne riječi dvojezičnost, hrvatska nacionalna manjina u Mađarskoj, kvan- titativna sociolingvistika, model prividnog vremena, zamjena jezika

Uvod

U radu se, iz sociolingvističkog aspekta, proučava hrvatska doseljenička zajednica u Dušnoku. Istražuje se zamjena jezika u manjinskom položaju. Nakon predstavljanja zajednice (njihovog podrijetla, broja govornika, nedoumica u identitetu i raznolikosti etnonima) definiramo ključne pojmove vezane uz zamjenu jezika. Služeći se metodom kvantitativne sociolingvistike, obradit ćemo pitanja koja se odnose na materinski i prvo naučeni jezik te ćemo analizirati subjektivno mišljenje govornika o vlastitom znanju manjinskog jezika. Rezultati pojedinih pitanja prikazani su dijagramima, a sumirajući sve te rezultate, proces je prikazan na jednodimenzionalnom modelu Hamersa i Blanca.

281 Predstavljanje zajednice

Podrijetlo

Naselje Dušnok nalazi se na južnom dijelu mađarskog Alfölda, na pola puta između gradova Baje i Kalače, 5 kilometara od Dunava. U 16. stoljeću smatralo se selom srednje veličine, ali tijekom borbe protiv Turaka ostalo je bez stanovnika. Dušnok je u 17. stoljeću ponovo naseljen, s jedne strane Mađarima, a s druge strane katoličkim južnoslavenskim stanovništvom. Rasprava o njihovom točnom podrijetlu još nije završena i ova činjenica rezultira nedoumicom oko identiteta što znatno utječe i na asimilacijske procese zajednice. Što se podrijetla tiče, postoje četiri glavne teorije (srpsko, bosansko, dalmatinsko i slavonsko podrijetlo), ali znanstveno je potvrđeno samo slavonsko. Zbog nedostatka povijesnih dokumenata ne možemo se osloniti na povijesne podatke, a identifikaciju otežava i to da Dušnočani nakon doseljenja nisu ostali u kontaktu s matičnom zemljom te su samim time izgubili i hrvatski identitet koji imaju druge hrvatske zajednice u Mađarskoj (npr. gradišćanski Hrvati). Sami sebe nazivaju Racima što nas na prvi pogled može zbuniti. Naime, u mađarskom jeziku naziv Rac obično se koristio za Srbe, ali ‘stariji mađarski izvori i Šokce i Bunjevce često nazivaju katoličkim Racima.’ (Stepanović 1986: 72) Dušnočani su, zbog nedostatka točno definiranog naziva koji opisuje njihovu pripadnost, i sami prihvatili vanjski naziv koji je ostao do današnjeg dana. Raznolikost etnonima nije karakteristika samo Dušnoka. Možemo se s njome susretati u svim slavenskim zajednicama u Mađarskoj. Tijekom vremena, izvori su Duš- nočane nazvali Šokcima, Bunjevcima, Hrvatima, Ilirima, Dalmatima, Totima, itd. ‘Petar Pekić navodi da su selo oko 1610. godine naselili Hrvati-Šokci. József Bauer tvrdi da su se naselili iz Bosne i naziva ih Bunjevcima. István Katona kaže da su stanovnici Dušnoka ‘Iliri’. Elek Fényes tvrdi da su dalmatinskog porijekla. Ivan Antunović veli da su stanovnici toga naselja 1762. bili Šokci i Mađari.’ (Gorjanac 2007: 403) Današnje stanje njihovog govora ne potvrđuje ni srpsko, ni bosansko, ni dalmatinsko podrijetlo, već je jasno da se radi o davno naseljenom slavonskom stanovništvu. Govor Dušnoka pripada štokavskom narječju. U kratkim crtama mo- žemo reći da je riječ o staroštokavskoj akcentuaciji, refleks jata uglavnom je ekavski s malobrojnim ikavizmima, a od srpskih ekavaca odvaja ih šćakavizam. Lisac svrstava govor Dušnoka među podravske govore slavonskog dijalekta. (Lisac 2003: 31) Mada je dušnočki govor jedan arhaični hrvatski govor, pripada slavonskom dijalektu. Ipak, pošto oni sami sebe nazivaju Racima i svoj jezik rackim, i ja ću ih tako spominjati u svom radu.

Broj govornika

Teško je točno definirati broj Hrvata/Raca i govornika rackog idioma. Prema najnovijem popisu stanovništva u Mađarskoj iz 2011. godine, broj stanovnika u Dušnoku je 3118, od kojih se 540 izjasnilo Hrvatima. Kao što smo već spomenuli, Dušnočani nemaju hrvatski identitet, odnosno svoj identitet ne označavaju hrvatskim. Sami sebe nazivaju Racima, nazivom koji teško možemo definirati, no to ni nije cilj ovog rada. U definiranju identiteta, uz jezik, u obzir moramo uzeti i kulturološku komponentu. Kulturno društvo u Dušnoku broji više od

282 300 članova, od najmlađe generacije do onih najstarijih, koji se bave plesom, pjevanjem i glazbom. No, jezik je definitivno jedan od najvažnijih faktora, a time se bavimo i u ovom radu. Naime, kad zajednica više ne vlada svojim materinskim jezikom, lakše će doći i do gubljenja identiteta, a u većini slučajeva nije riječ samo o zamjeni jezika, nego i o potpunoj asimilaciji.

Što je ‘zamjena jezika’?

Budući da sociolingvistika, a pogotovo ova grana discipline, nije baš razvijena na južnoslavenskom području, smatramo da je važno razjasniti ključne pojmove vezane za zamjenu jezika. Najjednostavnija, a možda i najrasprostranjenija definicijazamjene jezika (eng. language change) dolazi od Weinreicha koji je proces definirao u najširem smislu: ‘Kada jedna zajednica s uobičajene uporabe jednog jezika, postepeno prelazi na uporabu nekog drugog jezika.’ (Weinreich 1953: 68) U ovom tumačenju zamjena jezika pojavljuje se nasuprot održavanju jezika (eng. language maintenance). Važno je istaknuti da se pojam zamjene jezika odnosi samo na zajednicu, tj. kako zajednica pušta svoj jezik s generacije na generaciju. Govorimo li o pojedincu, to nazivamo gubljenjem jezika (eng. language loss, language attrition). Problematika zamjene i održavanja jezika jedno je od centralnih pitanja u sociolingvistici. To nije novoizmišljena stvar, nego ‘globalni fenomen: na svakom kontinentu u svakom povijesnom dobu ima primjera kad jedan narod ili jedna jezična zajednica propušta svoj svakodnevni jezik i prelazi na uporabu nekog drugog. U ovom procesu dvojezičnost je neka prijelazna faza. Ali većinom, pogotovo u 20. stoljeću, državni jezik preuzima dominaciju od jezika manjine, kad su govornici dvaju jezika u istom gospodarskom i politič- kom sustavu.’ (Gal 1992: 47) Zamjena jezika je neizbježan proces u dvojezičnom stanju. Prije ili poslije, ali doći će do toga. ‘Budući da se zajednica neprestano mijenja, bilingvizam je – za razliku od monolingvizma – instabilno stanje. Dvojezična ravnoteža ne može se predugo održavati, naime tijekom raznih utjecaja jedan jezik, obično jači, postane dominantan, znači dvojezičnost se nužno orijentira prema je- dnojezičnosti.’ (Bene 2000: 3) Kao što je bilo spomenuto i prije, dvojezičnost je vrlo nestabilno stanje. Proces zamjene jezika ne može se ni zaustaviti ni spriječiti, već samo usporiti u nekim slučajevima. Ponekad se cijeli proces odvija u dvije generacije nakon doseljenja, a ponekad se može zbivati stoljećima. To se dogodilo i u Dušnoku, ali globalizacijski procesi 20. i 21. stoljeća rezultirali su velikim promjenama, ne samo na gospodarskoj, nego i na društvenoj razini, a s time i u životu/statusu nacionalnih manjina. Jedan od najvažnijih faktora u definiranju identiteta jest jezik. Zajednice koje su stoljećima čuvale svoj jezik i identitet krenule su na put prema asimilaciji. Isti je slučaj i u Dušnoku jer dominaciju rackog govora u prošlom i sadašnjem stoljeću preuzima mađarski jezik koji ima sve veći i veći komunikacijski prostor, a zajednica je krenula prema jednojezičnosti. Glavni je cilj ovog rada (koji je dio jednog većeg istraživanja za moju doktorsku disertaciju) opisati sadašnje stanje, a za to postoje točno definirane metode i modeli. Među najznačajnijim radovima koji su neizbježan temelj svakog istraživanja o zamjeni jezika moramo spomenuti rad Susan Gal o

283 Mađarima u austrijskom Felsőőru i rad Nancy Dorian o škotskom galskom dijalektu. Uz spomenute, postoji još niz značajnih radova, ali još uvijek ne postoji jedna generalna teorija zamjene jezika.

Metode i ciljevi

U sociolingvistici – za razliku od dijalektologije gdje su u prvom redu podaci, a teorija dolazi tek nakon toga – teorijska pitanja igraju važnu ulogu u svakoj fazi prikupljanja i analize materijala. (Milroy-Gordon 2003: 20) Zamjena jezika je proces, i kao takav, ima početak i kraj. Teško je odrediti kada točno počinje. Kraj procesa jest onda kada više ne postoji nijedan govornik koji koristi prvi jezik. U Dušnoku je proces zamjene jezika u tijeku, a u okviru ovog rada pokuša- vamo ‘uhvatiti’ promjenu prije nego što završi. Kao metodu sam izabrala model prividnog vremena. Ovom metodom istražuju se promjene i procesi u tijeku u prividnom vremenu (dakle, ne u stvarnom vremenu) na način da usporedimo uporabu nekih jezičnih varijabli različitih generacija, tj. da usporedimo govor mladih i starih govornika. Polazište ovog modela jest pretpostavka da se pregle- dane karakteristike uporabe jezika ne mijenjaju bitno tijekom života, tj. prema izumitelju metode i naziva, Williamu Labovu, važno je razlikovati promjene u tijeku od promjena koje su uzrokovane starošću. Ovdje mislimo na promjene koje se postepeno mijenjaju kako govornici zajednice stare, a te se promjene ponavljaju u svakoj generaciji. (Trudgill 1997: 22) U svojem radu istražujem sljedeća pitanja: materinski jezik / prvo naučeni jezik te razinu znanja rackog idioma, a s time možemo opisati današnje stanje procesa zamjene jezika. Gore navedena pitanja razradit ćemo posebno, a rezultate ćemo na kraju prikazati na jednodimenzionalnom modelu Hamersa i Blanca o zamjeni jezika.

Prikupljanje materijala i ispitanici

U istraživanju zamjene jezika primijenimo Labove kvantitativne metode. Naš materijal je prikupljen kombinacijom više načina. Najveći dio podataka prikupljen je upitnicima koje sam dopunila drugim metodama, npr. snimanjem spontanog govora i kontroliranim intervjuima. Primijenila sam i trajno sudje- lujuće promatranje (eng. participant observation). Budući da sam i ja rođena u Dušnoku, ovaj sam pristup lako uspjela ostvariti. I u upitnicima i tijekom intervjua koristila sam se mađarskim jezikom budući da hrvatski standardni jezik može zbuniti ispitanike. Na upitniku ima ukupno dvadeset pitanja od kojih ću detaljno obraditi dva, ali rezultate ću dopuniti odgovorima na ostala pitanja. Od vraćenih upitnika izabrala sam ispitanike koji su se rodili u Dušnoku, čiji su roditelji porijeklom iz Dušnoka i koji, osim studija, nisu živjeli duže vrijeme izvan sela. Ispitanike sam podijelila u tri generacije i izabrala sam 12 ispitanika u svakoj generaciji, 6 muških i 6 ženskih osoba:

generacija 1.: rođeni 1950. godine ili prije toga, generacija 2.: rođeni između 1951. i 1979. godine, generacija 3.: rođeni 1980. godine ili nakon toga.

284 Iako možemo vidjeti tendencije i razlike između muških i ženskih govornika, u ovom radu nisam ih odvajala zbog malog broja podataka.

Rezultati

Materinski jezik i prvo naučeni jezik

tablica 1: materinski jezik ispitanika

14 mađarski 12 racki 12 11

8 6,5 5,5

2 1 0 0 1. generacija 2. generacija 3. generacija

tablica 2: prvo naučeni jezik ispitanika

14 mađarski 12 racki 12 11 10 10

2 2 1 0 0 1. generacija 2. generacija 3. generacija

Prije nego što sam završila upitnike, napravila sam probu i dala sam da ih ispuni jedan ispitanik iz svake generacije. Suočila sam se s problemom da značenje materinskog jezika nije jasno definirano u dvojezičnih govornika i da svatko može podrazumijevati nešto drugo pod ovim pojmom: prvo naučeni jezik, jezik koji je više u uporabi u svakodnevnoj komunikaciji, jezik koji je naučen od majke, itd. Zbog toga sam dodala i pitanje koji su jezik prvo naučili. Možemo utvrditi da su u drugoj i trećoj generaciji skoro svi prvo naučili mađarski, a kod njih nije došlo do zabune zbog pojma ‘materinski jezik’.

285 Na dijagramu se vidi postepenost među generacijama. U trećoj generaciji nitko nije označio racki kao svoj materinski jezik. U drugoj generaciji samo je jedna osoba označila racki kao svoj materinski jezik, dok su svi ostali označili mađarski. No, u prvoj generaciji sedam ispitanika je zabilježilo racki, a samo pet mađarski kao materinski jezik. Već na početku možemo zaključiti da treću generaciju ne možemo smatrati dvojezičnim govornicima jer nitko od njih nije označio racki niti kao materinski, niti kao prvo naučeni jezik. I na terenskom radu i u odgovorima na druga pitanja razjasnilo se da ova generacija više ne koristi racki u svakodnevnoj komunikaciji, čak nijedna osoba ne vlada rackim idiomom. Što se druge generacije tiče, vidimo da je samo jednoj osobi racki materinski jezik i jednoj osobi prvo naučeni jezik (nije riječ o istoj osobi), ali oni su najstariji ispitanici ove grupe, što znači da su najbliže prvoj generaciji. Prva generacija posebno je vrijedna pozornosti. Većina je ove generacije, 12 od 10 ispitanika, označila racki kao prvo naučeni jezik, a to su potvrdili i u intervjuima. Samo su u miješanim brakovima učili paralelno i racki i ma- đarski, tj. ako jedan roditelj nije bio iz Dušnoka. Većina mojih ispitanika u prvoj skupini počela je učiti mađarski u vrtiću ili, tko nije išao u vrtić, tek u osnovnoj školi. Dakle, dvojezičnim govornicima možemo smatrati samo osobe iz prve grupe, tj. osobe starije od 63 godine jer one koriste i racki i mađarski u svakodnevnoj komunikaciji, naravno, ovisno o situaciji. U ovoj je generaciji zanimljiva razlika brojeva između materinskog i prvog naučenog jezika. Naime, u intervjuima se pokazalo da se racki jezik koristi znatno manje od mađarskog, isključivo u svakodnevnoj komunikaciji među pripadnicima ove generacije, a s mlađim osobama prelazi se na mađarski čak i u onim slučajevima kad mlađa osoba pripada našoj drugoj skupini i razumije taj idiom. U prošlosti je racki bio dominantan u komunikaciji s pripadnicima iste ili starije generacije (npr. s roditeljima), no sad ga koriste samo međusobno ili često kao tajni jezik kad ne žele da ih netko iz mlađe generacije razumije. U njih se racki idiom povezao sa starinom i njegov prestiž je pao te se ograničila njegova uporaba, a kao što je poznato, prestiž (ili u ovom slučaju već stigma) igra važnu ulogu u zamjeni jezika.

Znanje rackog idioma

Razina znanja jezika je važan faktor u dvojezičnoj zajednici, pogotovo kad je riječ o nestabilnom stanju. Za određivanje razine znanja rackog idioma primijenila sam jednu subjektivnu metodu adaptirajući skalu Susan Gal (Gal 1979: 182) u kojoj ispitanici vrednuju svoje znanje. Odgovore sam ocijenila prema sljedećoj skali:

5: sve razumijem i mogu odgovoriti bez poteškoća 4: dobro razumijem i nije mi teško odgovoriti 3: dobro razumijem, ali teško mi je odgovoriti 2: razumijem, ali osim 1-2 riječi odgovaram na mađarskom 1: nešto razumijem, ali odgovaram isključivo na mađarskom 0: ništa ne razumijem

286 tablica 3: razina znanja rackog idioma

8 broj govornika

0 5 4 3 2 1 0

razina znanja jezika

1. generacija 2. generacija 3. generacija

Iako je riječ o dvojezičnim govornicima, ipak nije relevantno postaviti ovo pitanje i u vezi mađarskog jezika jer većina njih mađarski, tj. većinski jezik smatra prvim jezikom. Nakon analize prethodnog pitanja dobili smo očekivane rezultate. Prema subjektivnom odgovoru, treća generacija odlično vlada rackim idiomom i bez poteškoća komunicira na rackom. Nije značajna razlika između ocjena 4 i 5, obje se odnose na odlično znanje jezika, ali budući da je riječ o arhaičnom idiomu, mađarski jezik ima prevelik utjecaj na njega i zbog toga je racki izgubio svoju vrijednost. Postepena zamjena jezika je očita u drugoj generaciji gdje su četiri govornika ocijenila svoje znanje ocjenama 4 i 3, troje govornika ocjenom 2, a jedan ocjenom 1. Treća generacija je ujedinjena u pogledu da nešto razumije, ali ne koristi racki. Uglavnom razumiju izraze vezane uz pozdravljanje (zbogom, hvaljen Isus), neke instrukcije i upute (ćuti već, dobit ćeš) i kratke rečenice vezane uz svakodnevni život (na put, idem doma, itd.). No, nikad ih ne koriste u neutralnim situacijama. Kad se služe ovim izrazima, oni su uvijek stilski obilježeni. Analizirajući podatke možemo zaključiti da, što je osoba starija, svoje će jezično znanje ocijeniti višom ocjenom i lakše će se služiti rackim jezikom.

Glavne karakteristike pojedinih generacija

I. generacija – pravi dvojezični (aktivni) govornici

Postoji više tumačenja kad želimo definirati dvojezičnost. U ovom radu gledam funkcionalnu ulogu jezika, a to znači da dvojezičnim govornicima smatram govornike koji se, ovisno o situaciji, u svakodnevnoj komunikaciji služe i mađarskim i rackim idiomom. U Dušnoku su oni isključivo pripadnici najstarije generacije. U njih je najhomogeniji socijalni sastav i u načinu života i u obrazovanju. Žene su radile kod kuće i oko kuće ili u

287 poljoprivredi, završile su šest ili osam razreda osnovne škole i nijedna od ispitanica nije živjela duže vrijeme izvan sela. Muškarci su također završili šest ili osam razreda, uglavnom su radili u poljoprivredi, a osim obavezne vojne službe nijedan ispitanik nije živio duže vrijeme izvan Dušnoka. U ovoj generaciji još možemo govoriti o uravnoteženoj dvojezičnosti. Oni se služe rackim u svakodnevnici, i to isključivo usmeno, samo s bračnim partnerom ili s drugim osobama iste generacije (susjedima, prijateljima, itd.). Podrazumijeva se da dolazi do zamjene jezičnog koda i u ovim situacijama, tj. ponekad se prelazi na mađarski čak i unutar rečenice kad se govori, na primjer, o aktualnim temama ili kad se koriste brojevi. Na formalnim komunikacijskim prostorima (javni poslovi, novčani poslovi, liječnik, crkva, itd.) služe se mađarskim, što znači da se racki ograničava na neformalne situacije.

II. generacija – terminalni govornici (eng. semispeaker)

Pripadnici druge generacije ne služe se rackim u svakodnevnim situacijama te njih ne možemo smatrati dvojezičnim govornicima. Možemo ih zvati koristeći engleski naziv Nancy Dorian (1981), semispeakar. U najno- vijoj mađarskoj literaturi pojam semispeaker preveden je kao terminalni govornik. (Bodó 2001) To su govornici koji su usvojili manjinski jezik, sposobni su ga kreativno koristiti, ali njihov varijetet odudara od norme zajednice. Služe se rackim ili jako rijetko ili se uopće ne služe. Stekli su jezičnu kompetenciju slušajući oko sebe komunikaciju na rackom, tj. komunikaciju roditelja i ostalih starijih osoba u svojoj okolici. Svoje znanje aktiviraju samo u rijetkim situacijama (tajni jezik). U procesu zamjene jezika možemo ih smatrati zadnjim govornicima (eng. last speaker ili former speaker) bez obzira na razinu znanja jezika jer se kreativno mogu služiti rackim, ali njihov idiom odudara od jezičnih normi prihvaćenih od zajednice (npr. ne razlikuju muški i ženski rod što je interferencija mađarskog jezika).

III. generacija – pasivni govornici (eng. rememberers)

Za razliku od terminalnih govornika, koji su u neku ruku zadnji govornici jednog idioma, na kraju kontinuuma stoje oni koji se sjete onog prvog jezika u procesu, ali ga uopće ne koriste jer ga ne znaju i nisu stekli komu- nikativnu kompetenciju. Jedino se utjecaj manjinskog jezika može javiti kao supstrat, tj. kad je izumrli jezik utjecao na jezik koji ga je zamijenio.

Hamers-Blancov jednodimenzionalni model

Sumirajući rezultate gore navedenih pitanja u tri različite generacije možemo dati kratki opis sadašnjeg stanja pri čemu se služimo Hamers-Blancovim je-

288 dnodimenzionalnim modelom o zamjeni jezika.1 (Hamers-Blanc 2000: 34) Ovaj model pokazuje kontinuum koji jezičnu kompetenciju pojedinih generacija karakterizira kao dijakronijski proces u stopi restriktivnog i ekspanzivnog jezika. jednojezičnost -----→ DVOJEZIČNOST -----→ jednojezičnost

Lx ----→ Lx > Ly ----→ Ly = Lx ----→ Lx < Ly ----→ Ly

Uzimajući u obzir razinu znanja dvaju jezika i uporabu jednog i/ili drugog jezika na raznim komunikacijskim prostorima, ovaj se kontinuum dijeli na pet dijelova:

1. jednojezičnost na izvornom jeziku zajednice, Lx

2. dvojezičnost s dominacijom manjinskog jezika, Lx> Ly

3. uravnotežena dvojezičnost, Ly=Lx

4. dvojezičnost s dominacijom većinskog jezika, Lx

5. jednojezičnost, poznavanje isključivo većinskog jezika, Ly

Gledajući cijelu zajednicu možemo zaključiti da je proces zamjene jezika u Dušnoku stigao u četvrtu fazu na temelju modela prividnog vremena. Da bismo potvrdili rezultate i dobili cjelovitu sliku o procesu, istraživanje treba ponoviti i u jednom kasnijem terminu u stvarnom vremenu. Na temelju ovog modela dolazimo do zaključka da aktivni dvojezični govornici pripadaju četvrtoj fazi jednodimenzionalnog modela. Drugu generaciju možemo svrstati između četvrte i pete faze, a u slučaju najmlađe, treće generacije ne možemo govoriti o dvojezičnosti, oni su već u petoj fazi. Sa sigurnošću možemo reći da nije riječ o promjeni koja je rezultat starosti, tj. koja se ponavlja u svakoj generaciji i povezuje se s dobi. To potvrđuju i odgovori koje su ispitanici dali na pitanje o jeziku kojim su se više služili kad su bili mladi. Ispitanici su bez iznimke označili racki. Ovu činjenicu potvrđuje i veliki prekid između prve i druge te treće generacije u pogledu materinskog jezika. Naime, ovdje je neznatan broj onih kojima bi racki bio materinski ili prvo naučeni jezik. Razlog je taj da sadašnja najstarija generacija svoju djecu nije učila racki, nego su preferirali mađarski. Njihova djeca (tj. druga generacija u istraživanju) su usvojila mađarski kao prvi jezik, ali racki su čuli kod kuće, s jedne strane od roditelja, a s druge strane od njihovih roditelja, odnosno od baka i djedova u kojih je uporaba rackog idioma bila dominantna.

Zaključak

Obradom ovih pitanja možemo doći do nekoliko važnih zaključaka koji mogu služiti kao temelj budućim istraživanjima. Zamjena jezika u Dušnoku je u tijeku, a proces je u dosta kasnoj, prema Hamers-Blancovom jednodimenzionalnom modelu, četvrtoj fazi (dvojezičnost s dominacijom većinskog jezika).

1 Kritika ovog modela jest ta da se na njemu može pokazati isključivo linearna zamjena jezika, ali je prikladan da konstituiramo zbivanje procesa zamjene jezika što će služiti kao temelj budućih istraživanja.

289 Još uvijek se radi o dvojezičnom stanju, ali većinski jezik dominira. Manjinskim jezikom, tj. rackim, služi se samo prva generacija, odnosno osobe starije od 63 godine čiji je i materinski (prvo naučeni) jezik racki. Koriste ga isključivo usmeno, u međusobnoj komunikaciji u neformalnim situacijama. Druga generacija, tj. terminalni govornici, vladaju ograničenom jezičnom i komuni- kativnom kompetencijom, ali su sposobni za kreativnu uporabu manjinskog govora. Treća generacija, odnosno osobe do tridesete godine života, stigle su u zadnju fazu procesa zamjene jezika, tj. u stabilnu jednojezičnost. U njih se može javljati utjecaj supstrata, ali ne govore i ne razumiju manjinski jezik. Pripadnici prve skupine sebe smatraju Racima po nacionalnosti, njihov materinski (prvo naučeni jezik) je racki, odlično poznaju racki govor i koriste ga u svakodnevnoj komunikaciji. Svi ovi faktori su rjeđi u drugoj skupini, a pokazuju padajuću tendenciju s mlađom dobi. Podrazumijeva se da se zamjena jezika ne zbiva spontano, postoje neki faktori koji je izazivaju. Ovi faktori pokreću cijeli proces, doprinose završe- tku procesa te mogu usporiti ili ubrzati njegov ritam. Otkriće ovih faktora je zadatak jednog drugog, većeg istraživanja.

Abstract

The study presents the process of language change in Croatian national minority in Dusnok, in Hungary. Language change is a longer process when a community gradually leaves its mother tongue and begins to use an other one, in this case from Croatian to Hungarian. Croatian population in Dusnok have been living for centuries in a more or less stable bilingual condition, but globalization processes of 20th and 21st centuries will result in language change. This research is based on the apparent-time model. The main objective of the study is to describe the current state of this process in progress, and to provide basis for a subsequent research in real time. Using the methods of quantitative sociolinguistics (in this case the comparison of choosing the language code in 3 generations), an ongoing process is goin to be presented. The present situation is shown on the one-dimensional model of Hamers and Blanc where it turns out that the language change is in the fourth stage, which means bilingualism with the dominance of Hungarian language, but speaking community is toward monolingualism. The first generation is stable bilingual, but the usage of Croatian idiom shows downward trend in the second and third generations.

Keywords apparent-time model, bilingualism, Croatian national minority in Hungary, language change, quantitative sociolinguistics

Literatura

Bene, Annamária. 2000. ‘Vajdaság, egyetem, kétnyelvűség’. Iskolakultúra. 3–13. Borbély, Anna. 2001. Nyelvcsere. Szociolingvisztikai kutatások a magyarországi románok közösségében. Budapest: MTA Nyelvtudományi Intézetének Élőnyelvi Osztálya. Bodó,Csanád. 2012. A látszólagos idő valósága. Budapest: Akadémiai Kiadó.

290 Dorian, Nancy C. 1981. Language death: The life cycle of a Scottish Gaelic dialect. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. Gal, Susan. 1974. ‘Mi a nyelvcsere és hogyan történik?’ In: Kontra Miklós szerk. 1992. Társa- dalmi és területi változatok a magyar nyelvben. Budapest: Linguistica Series A. 46–59. Gorjanac, Živko. 2007. Neke svojstvenosti govora baćinskih i dušnočkih Hrvata u Mađarskoj. Baja: Kutatások az Eötvös József Főiskolán. 402–407. Hamers, Josiane F. i Blanc, Michel H. A. 2000. Bilinguality and Bilingualism. 2. izdanje. Cam- bridge: Cambridge University Press. Kiss, Jenő. 1995. Társadalom és nyelvhasználat. Szociolingvisztikai alapfogalmak. Budapest: Nemzeti Tankönyvkiadó. Labov, William. 1972. Sociolinguistic Patterns. Philadelphia: University of Pennsylvania Press Lisac, Josip. 2003. Hrvatska dijalektologija 1, Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga. Popis stanovništva u Mađarskoj 2011. http://www.ksh.hu/nepszamlalas/tablak_terule- ti_03 (1. listopada 2013.) Stepanović, Predrag. 1994. Govori Srba i Hrvata u Mađarskoj. Beograd, Novi Sad – Gornji Milanovac. Weinreich, Uriel. 1953. Languages in Contact. Findings and Problems. New York: Publications of Linguistic Circle of New York Number 1.

291

ALEKSANDRA TOMIĆ [email protected]

Филозофски факултет, Универзитет у Новом Саду (Srbija)

Znanstveno područje Znanost o književnosti

Симовићев песнички микросвет

У раду који следи бавила сам се поезијом Љубомира Симовића. У увод- ном делу рада поставила сам Симовићеву поезију у контекст савремене српске поезије и на тај начин одредила основне сличности и разлике Симовићевог песничког израза у односу на израз савремених песника, који објављују у другој половини прошлог и почетком 21. века. Након тога сам се усредсредила на Симовићев опус и његове особености. Пре свега сам се бавила религијским аспектом поезије овог савременика. Издвајајући песме са религијским подтекстом дошла сам до закључка да се Симовићеве песме, на основу тог критеријума, могу поделити на три групе. Првој групи припадају песме које се могу довести у везу са српском средњевековном књижевношћу и културом. Другој групи припадају песме које су у дијалогу са Библијом. Трећој и коначној групи, припадају песме чија је окосница апокалипса, односно слика библијског окончања света.

КЉУЧНЕ РЕЧИ апокалипса, Библија, поезија, религијско, средњевековна традиција.

Један од најзначајнијих савремених српских песника Љубомир Симовић, почев од прве збирке поезије Словенске елегије из 1958. године, у српску поезију доноси једно другачије, несвакидашње виђење света и друштва, чији смо део. Заправо, виђење света које се умногоме разликује од осталих песника који стварају у другој половини 20. века. Овде пре свега мислим на песнике као што су М. Павловић, В. Попа, С. Раичковић, Б. Миљковић, Ј. Христић и И. Лалић, који на књижевну сцену ступају такође у другој половини 20. века.1 Оно што Симовића разликује од ових песника, пре свега је специфичан језички израз и онеобичено третирање мита, у вре- мену у коме се пише интелектуална односно целебрална поезија, а чији је израз специфичан и препознатљив, и репрезентују га горе поменути песници. Међутим, сви ови песници имају исте или сличне теме које их окупирају, и о којима пишу на другачије начине. Сваки од њих, између осталог, тематизује мит као такав. С тим да под митом подразумевамо веома широк спектар значења. Савремени песници се баве хришћанским митом, античким, римским, источним, византијским, али и фолклором и српском народном традицијом. Оно што одликује Симовића, као и

1 Овакав пресек песника је настао из чињенице да сви поменути песници своје прве збирке поезије објављују почетком друге половине 20. века.

293 савремене песнике уопште, јесте специфична ерудиција, коју читамо у подтексту савремене поезије. Реч је о песницима у чију поезију су дубоко инкорпорирана знања и истине из различитих области и дисциплина, овде мислим и на познавање књижевне традиције на коју се савремени песници oслањају. Наиме, да бисмо разумели ове песнике неопходно је да разумемо и познајемо традицију из које су поникли, јер је реч о књижевним поетикама које се oслањају на знања историје, мита, књи- жевности, религије, што ће се видети и на примеру поезије Љубомира Симовића. Овакве песнике можемо да доживимо тек након процеса тумачења, у једном веома широком контексту. Прецизније, Симовић као веома плодан савремени писац у својој поезији тематизује време од предхришћанског, преко библијског почетка или стварања света, све до коначне апокалипсе, док је простор између почетне тачке и апокалипсе испуњен најразличитијим садржајима. Да бисмо приступили Симо- вићевој поезији морамо познавати библијску традицију, али и српску традицију и мит, како народни тако и средњевековни, који се на њега надовезује. Ово је и чињеница која се односи на све савремене песнике које сам поменула, у супротном би поезија ових песника читаоцу могла да остане у измаглици и недовољно јасна. Симовићев језик није језик којим нам се обраћа М. Павловић у збирци 87 песама или В. Попа у Кори, којима се у српској поезији отвара један савремени духовни простор. Стичем утисак да је Симовићев језик за нијансу сировији, ако се тако може рећи, недовољно племенит, ако се постави у раван са М. Павло- вићем, Ј. Христићем или И. Лалићем, на пример. Међутим, Симовићев језик је језик обичног човека или, конкретније, језик народа, управо онога о коме и говоре Симовићеви стихови. То је један специфичан језички израз који је, чини се, најсличнији језичком изразу Матије Бећковића и Новице Тадића од савремених песника. Симовићеву целокупну поезију као и прозу и драму одликује један специфичан реторски, беседнички набој, чија функција није та да наглашава некакав узвишени поредак, већ је реторика овог песника природан језички израз који на јединствен начин сведочи о свакодневици обичних људи. У овако шароликом опусу поставља се питање на које начине можемо приступити одређеним феноменима. Читалац увиђа да Симо- вић тематизује мит, историју, рат, религијско, феномен говора, усменост, савременост и многе друге феномене. Међутим, све ове феномене Си- мовић тематизује у једном веома широком контексту. Другим речима, Симовић у свом опусу нема збирку поезије Четири канона, какву има Иван В. Лалић, који у оквиру једних корица тематизује религијско, однос према Богу, Богородици и човеку у таквом контексту, већ је Симовићев однос према религијском, Богу, Богородици, али и свима које доводи у везу са религијским, разливен и прожима сваку од његових збирки. Си- мовићева религија јесте присутна у готово свим песничким збиркама, у некима више, а у другима, као на пример у поеми Субота тек у тра- говима. Међутим, и то је једна од особености овога песника. Симовић такође у одређеном броју песама религијско не именује правим именом, већ се крије иза маске симбола, те у овим редовима видимо храст, рибу, хлеб и вино, који сведоче о религијском у симболичном кључу. Читајући Симовићеву поезију у религијском кључу, дошла сам до закључка да се Симовићеве песме могу поделити у три групе.

294 Издвојила сам прву групу којој припадају песме које су у вези са српском средњевековном традицијом и културом. Веза са српском средњевековном традицијом је најприсутнија у збирци Горњи град из 1990. године. Ова збирка, поред осталог, тематизује српску средњевеков- ну историју и књижевност. Читамо овде о животном путу Светог Саве, Светог Симеона, али и њихових потомака. Читамо и стихове посвећене писцима српских средњевековних житија, али и о наследницима српске традиције, као и духовном простору тадашње Србије и Свете Горе. Симо- вић слика духовни простор Свете земље као космос повезан са светошћу. Реч је о простору препуном мириса, у коме је апсолутно све из природе посвећено. Читалац ових редова стиче утисак о јединству космоса у својеврсној светости. Природа функционише у дубоком сагласју са бо- жанским. Симовићу је значајно завештање Светог Саве и Светог Симе- она, којима посвећује две песме. У обе песме као доминантно примећује се двојство материјалног и духовног, где духовно има надмоћ. Одлазак Растка Немањића на Свету Гору, о овом догађају говори на начин који нам је познат из српских средњевековних житија. Такође, као примарно видимо сагласје човека и природе са Богом и светим. Симовић, у дослуху са српским народним веровањем, везује мотив прозора за Светог Саву. Наиме, народна веровања су Светог Саву сматрала изумитељем прозора и управо то читамо у Симовићевој песми Завештање. Од свих предмета који су својеврстан залог, прозор има посебну важност јер ‘гледа на исток’ и прати Светог Саву како:

Како босоног долази царски син: У његовој се бради роје пчеле, Његова реч је ко јесен пуна риба! (Симовић 2005: 85)

Слика прозора у истоименој песми представља окретање куће на супротну страну, што се на симболичкој равни може довести у везу са преласком српског народа у светли период који је зачела династија Немањића. Симо- вић има и Мали отачник за путнике, такође у духу српске средњевековне традиције и писмености. Свети Сава и Свети Симеон јесу повлашћене фигуре наше средњевековне традиције и Симовић их види као такве, с тим да их боји једном узвишеном енергијом мира која повезује земаљско и небеско. Гроб у Студеници је гроб Светог Стефана Првовенчаног на коме расте жито, што је такође симболична слика плодности коју је зачела династија Немањића у српској историји, духовности, култури, државно- сти и просвећености. Такође, Симовић нам даје молитву Доментијана, српског средњевековног писца житија да мирно ‘промени светом.’ Дакле, још један пример дубоког сагласја светова. У збирци Игла и конац Симовић пева О подизању странопријемнице у Хиландару, где се износи универзална библијска порука да треба помоћи странцу који нам се нађе пред вратима, што опет можемо повезати са Христом, али и са Светим Савом и народним веровањем да се просјак или путник-намерник не смеју отерати од куће и да се морају угостити. Веровало се, у причама и легендама о Светом Сави, да се управо он крије иза маске просјака или путника-намерника и да искушава домаћине, након чега им следи награда или казна, у зависности од тога како су се

295 опходили према просјаку. У то време у Србији је гостопримство сматрано обавезним и подразумевало се. Ово се може довести у везу и са библијским јуродивима, који су такође представљали неку врсту просјака. Не мање него љубав међу собом, понављам, браћо, гајите странољубје! (Симовић 2005: 90)

Овде је важно назначити да Симовић, у дијалогу са религијским, највише мира и спокоја показује управо пишући о српској средњевековној тра- дицији. У овим стиховима је све мирно и пуно космичке повезаности и својеврсног благостања. Песник у овим стиховима подражава језик којим су писана житија у средњем веку у Србији. С друге стране, ова група броји и најмање песама у односу на преостале две групе у овако постављеној класификацији. Друга група песама доноси и другачије расположење. Реч је о песмама које су у дијалогу са Библијом. Заправо, одређен број песама комуницира са конкретним деловима Библије, док известан број песама преиспитује одређене библијске истине. У овим стиховима преовлада- ва сумња с којом се приступа Библији. Највећи број песама позива да се одређене библијске истине ситуирају у савременост и да се након тога одреди њихова вредност. У овим стиховима Симовић се пита да ли је у 21. веку могуће живети по библијским принципима и шта је то што мо- жемо и морамо поштовати у својој свакодневици. Симовић се пита ко је заправо Бог у кога верујемо и у каквом смо односу са њим. Пита се ко је Богородица, али и како је појединац постављен у библијској хијерар- хији. Ове песме нагриза дубока сумња, али и грчевит покушај песника да пронађе спас за појединца о коме пева. Овој групи припада песма Portus regius кроз коју Симовић полемише са Књигом проповедниковом.Такође, овде се полемише и са једном помереном идејом спасења света, у овом случају преко ратова, који су вођени зарад некакве позитивне идеје, а да се при том свет уназадио. Песник поставља питање у шта појединац може да верује након претрпљене патње:

Нема вере А у шта и да верујеш после свега Ја ово говорим на основу искуства (Симовић 1999: 27)

На основу ових стихова видимо да је Проповедникова прашина пала и на савременог човека, као и то да се његове мисли не разликују од Про- поведникових. Видимо идеју таштине која је преплавила сваку сферу потенцијалног остварења оваквог човека. Међутим, оно што прави зна- чајну разлику између Проповедника и савременика дато је у уводном делу ове песме. Наиме, савременик је веома образован, али то није утицало позитивно на његове погледе на свет, већ напротив, учинило је да живи у још већем страху, осећајући претњу од човечанства чији је део:

Господине мој ратови живот револуције борбе уметност песништво све су то којештарије

296 а ја то не кажем као незналице ја сам читао и Дидроа господине (Симовић 1999: 27)

Након ових стихова, појединац ступа у некакав, додуше замагљен дијалог са Богом, након чега суморно закључује:

Такав ауторитет, можете мислити Одох од њега потпуно утучен (Симовић 1999: 27)

Видимо слику Бога који је закључан иза неких затворених врата, што је на микроплану дијалог са идејом Новог Јерусалима, и светом увек отворених врата. У Симовићевој поезији такав свет не постоји. Следи идеја цркве, као божје институције на земљи, која је упоређена са рестораном, те је тиме апсолутно деградирана, јер је од par excellence сакралног изједначена са идејом par excellence хедонизма:

Ја као цркве походим Италијансе шпансе кинеске Француске и грчке ресторане (Симовић 1999: 27)

Живот и трајање човеково на земљи виђено је као борба и тескоба, од- носно таштина коју препознајемо из Књиге проповедникове. Међутим, ако Проповедник проналази смисао, Симовићев јунак проналази само смрт која ће бити коначни печат суровом животу:

И сав живот да живиш на њиви мањој од гроба. И сузу не пустиш, да мрву земље не однесе. И све да ти буде борба и тескоба. (Симовић 1999: 27)

У овим редовима можемо говорити и донекле о пастишу, односно под- ражавању библијског стила, који је у Симовићевим стиховима дат на моменте и у траговима. У овој песми је дата и Симовићева велика оку- пација, тј. слика горњег и доњег света и њихово међусобно прожимање. Прожимање које је често толико збуњујуће да Симовићев јунак често не зна ком свету припада. Симовић у овој песми, кроз игру својих јунака, још једном потврђује губитак вере у језички систем. Заправо, кроз систем знакова такорећи црта појмове о којима не говори даље. Симовићева песма Жене Старога завета полемише са устројством друштва и породице, која је постојала и одржавала се у годинама пре Хри- ста. Симовић је заправо запитан пред моралношћу односно неморалношћу чињенице да се породица као таква по сваку цену морала одржати. Подсећа и на савремен начин говори о тим, библијским, старозаветним женама:

Јесу ли се те жене распаметиле, распаметиле и распомамиле? (Симовић 2009: 14)

297 Симовић се креативно односи према Библији, али и библијску причу ситуира и посматра очима савременика, па се пита да ли су Сара, Агара, Лија, Ребека, Рахила и Тамара уствари биле машине за прављење деце, или симбол неморала или пак симбол високог морала. Тачније, песник поставља једно суштинско питање у овим стиховима, а везано за устрој- ство Старог завета:

Шта је то морал или не морал, шта високо, изнад свих закона, поставља најслепљи и најсуровији од свих закона, закон одржања? (Симовић 2009: 15)

У овим редовима проблематизује идеју библијске правде зачете на овак- вим нормама и пита:

Зар се такав закон ослања на безакоње (Симовић 2009: 15)

Песник полемише са овако постављеним библијским истинама које, стиче се утисак, доводи у раван грчког мита. У овим стиховима нема ни трунке патетике, узвишеног, реторског тона, беседничког стила, с обзиром нa тo да песник полемише са светом књигом. Пред рајским вратима је Симовићева песма која ситуира субјект пред врата раја, те читалац види борбу коју савремени човек води пред рајским вратима, у ишчекивању да се иста отворе. Реч је о песми која почиње на веома симболичан начин:

Расте ли још у рају оно дрво? Које дрво? (Симовић 2009: 59)

Дакле, почетни стихови ове песме на симболичкој равни говоре да је реч о савременом човеку у чијем искуству не постоји никаква димензија традиције, који библијску причу не познаје чак ни у некаквим грубим траговима те не зна да је реч о старозаветној причи. Следећи значајан моменат у слици раја јесте идеја рајске чекаонице. Реч је о мајсторској иронији где видимо савременике, који пред вратима раја разговарају и преко чијег разговора сазнајемо шта савременог човека мучи и како замишља и перципира рај. Дакле, видимо да сваког од ових људи и пред вратима раја муче своје, земаљске бриге и да само кроз њих може да перципира рај:

Мени је лако да замислим пакао, имам на основу чега, каже праља. А на основу чега да замислим рај? (Симовић 2009: 60)

Ово је, заправо, осећај савременог човека који нема духовну раван, али у коју не може ни на тренутак да поверује, већ га брине следеће:

298 Постоји ли у рају кућни ред? Када се леже, када се устаје? (Симовић 2009: 60)

Врхунац ироније у овој слици јесте идеја бирократског пријема у рај. Дакле, да би савременик приступио рају мора да попуни пријаву, која се предаје на шалтеру, а који се отвара у седам сати, иако до осам неко са божанске стране касни на посао. Симовић као да прави драмску ситуацију у овим стиховима. Трећи део ове песме даје слику, ако могу закључити, савременика потрошачког друштва, који се интересује да ли у рају има бирцуза, пива и жена. Овде је искристалисана потрошачка свест и пост- модерно друштво које се пита:

Ако нема, какав је то рај? Зашто га толико рекламирате (Симовић 2009: 62)

Реч је о савременом човеку потрошачког друштва за кога вредност има само оно што се новцем може купити и само оно што има јасно дефини- сану цену. Симовић овде слика човека за кога религиозно, као духовно, али и неопипљиво није вредније од бирцуза, пива, рекламе. Симовић слика наш свет! У четвртом делу ове песме полемише се са чињеницом да је рај амбивалентна категорија, која није иста за свакога:

јесу ли по рајским шумама и рекама дозвољени лов и риболов? Ако јесу, то је рај за ловце, али је за рибе и срне пакао! (Симовић 2009: 63)

Иза ових редова крије се осећај савременог човека који веру у рај изјед- начава са нонсенсом и безверјем. Односно, савремени човек се пита како неко може да верује у рај уопште. Последњи стихови ове песме јесу и отрежњење. Савременик се захваљује на вратима раја, али у рај не жели да уђе. Овде видимо да појединац негира идеју раја као нечег доброг и да отворена врата Новог Јерусалима не жели, и видимо слику савременог човека који не верује у оно што је на њима написано:

Пре но што пређем преко овог прага хоћу да видим, хоћу да проверим, да ли у рају заиста цвета оно што је написано на рајским вратима! (Симовић 2009: 64)

То је човек кога су овоземаљска искуства научила да поред потрошње као врховног начела, постоје у тој потрошњи и проневерени поједин- ци. Управо такав Симовићев јунак идеју раја изједначава са подизањем кредита у некаквој банци, где опет банка у фусноти, наизглед идеалног и повољног уговора, изналази начин да превари корисника кредита, или још прецизније, овакав јунак се осећа као проневерен од стране неке

299 туристичке агенције. Ово је осећај савременог човека у чијој свести има места за проневереност од свега и сваког, а за отворена рајска врата као да места више нема. Овакав Симовићев субјекат се плаши да ће у рају бити преварен од стране неког потрошачког бога, који ће своје анђеле са аутомобилима, ипак, ставити пре њега:

И да се после не зачудим кад видим како над баракама кроз облаке лете анђели са аутомобилима! (Симовић 2009: 64)

Дубина Симовићеве песме, која је у основи комуникација са Библијом, сведочи о свету у коме за духовне вредности више нема места, јер у њих се не само не верује и сумња, већ оне као такве не проналазе своје место у видокругу савременог човека. Не случајно, нагласила сам да је ова песма дата фрагментарно, што је иначе чест случај у Симовићевој поезији, пес- ник и самом формом жели да посведочи о распарчаности света у коме живимо. С друге стране, још једна Симовићева карактеристика јесте одсуство интерпункције или свођење интерпункције на минималну меру, што такође сведочи о одсуству вере у систем, па макар то био и само систем знакова, а преко ове чињенице нам је сугерисао и много више. Незанемарљива је чињеница да су поједине Симовићеве песме, управо из недостатка интерпункцијских знакова (а с обзиром на Симовићеву склоност ка набрајању) заправо и непроходне односно тешко проходне за читаоца, што сам на више места већ подвукла. С друге стране Симовићево виђење Богородице се умногоме разли- кује од амбивалентног виђења бога. Песник је, у дијалогу са Лалићевим Трећим каноном, испевао молитву односно Десет обраћања Богородици Тројеручици хиландарској. Оваква песма, у опусу Љубомира Симовића, може деловати зачуђујуће. Симовић се Богородици обраћа на следећи начин:

Мајко Слова и Спаса, Тројеручице (Симовић 1999: 269)

Овакав почетни стих нас уводи у хуман свет за који Симовић моли, за свет у коме су слова и спас дата у истој равни. Песник моли да му Богородица омогући свет у коме огољени човек неће бити мерен ‘метром, литром, кантаром, тегом и врећом’ већ Богородичином трећом руком, односно вером, духовном и људском мером. Моли за дом, цркву, човека-страдал- ника, за све који су ‘из жетвених слама, бацани на дно казана,’ моли за симовићевску со, моли за душу, моли за небеско. Ако бисмо ове песникове молбе довели у раван Слова, видели бисмо да Симовић моли и за поезију, која нас као таква одваја од свакодневних активности, како би нас одвела тамо где нас чека људско. Овде видимо идеју која се суштински разли- кује од онога изреченог у песми Пред рајским вратима, јер овде видимо надчулну лепоту која се опире идеји да је стварност само оно што се може физички измерити. Значајна је и чињеница да се Симовић песмом Десет обраћања Богородици Тројеручици хиландарској, односно икони, oслања на легенду и омогућава јој да буде присутна у садашњости. Такође, ова песма се може довести у везу са Химном Јовану Дамаскину и Santom

300 Mariom della Salute Лазе Костића, чиме се истиче идеја књижевности као континуитета. Иако оваква слика Богородице умногоме одудара од слике бога у Симовићевим стиховима, пажљив читалац на основу слике жене у Симовићевим стиховима, може да пронађе кључ овог проблема. Веома важно је приметити да је у сваком од ових виђења бога и позиција мушкарца осликана маргинално. Дакле, мушкарац је тај који је оштећен од стране божанског, али и веома често осликан са негатив- ним предзнаком. Мушкарци су у овој поезији виђени као команданти, војници, људождери, неправедници, али и страдалници. С друге стране, Симовић женама и женском принципу уопште даје позитиван предзнак и повлашћено место. Жене су те чије кухиње миришу, које спремају хра- ну, помажу рањенима, страдалницима, као и самом богу и ђаволу. У овој поезији светле жене и издигнуте су високо изнад бога. Стиче се утисак као да су оне то врховно начело у свету у коме бог не разуме језик човека. С тим у вези је и Симовићев култ Богородици, која је врховна верска фи- гура којој су упућене песникове, али и дубоко хумане молитве. Можемо закључити да је бог као и мушкарац слика Танатоса, док је Богородица односно жена пројекција Ероса у овом стиховима. Управо жена поседује врховно божанско начело обнове живота. Она је плодна, али је та плодност схваћена много шире од самог продужетка живота. Реч је о плодности која се шири и захвата све сфере постојања:

Ја свима рађам, рађам и дању и ноћу, рађам све, облаке, планине, реке, синове и кћери, мајке и мужеве, рађам ковачнице, путеве, рађам точкове, храстове, раж, ковиље, лађе и ласте! (Симовић 1999: 253)

Стиче се утисак да је овде реч о жени која на себе преузима божанске атрибуте и начела устројства света те она као таква рађа бога, а не бива и сама створена од истог. Даље, Симовићеве Домодрижнице бивају оли- чење божанске хуманости. Жене које држе дом, што нам сугерише ова сложеница, перу, пресвлаче, кувају, сипају чај, плету апсолутно свима без изузетка. Ове жене јесу оличење светлости у божанском кључу. Трећа група песама чија је окосница апокалипса, доноси атмосферу веома тамних тонова. Ова последња група песама доноси и својеврсно отрежњење и одговоре на претходно постављена питања. Реч је о песама које тематизују свршетак света, који неће бити безболан и спокојан за појединца. Трећа група песама у својој сржи има слику обрнутог, карне- валски посрнулог света и апокалиптичну визију. Међутим, Симовићева апокалипса се разликује од библијске. Оно што их спаја јесте идеја хао- са, међутим, како у Библији након хаоса следи спасење, у Симовићевој визији тога нема. Након Симовићеве апокалипсе нема спаса, већ следи све дубљи и дубљи понор. Добар пример за ову тврдњу јесте Симовићева песма Небески знаци изнад Београда. Реч је о песми која је у дијалогу са Ла- ментом над Београдом, Милоша Црњанског. Док Црњански Београд види као Нови Јерусалим, Симовићева слика Београда или прецизније небес- ког простора изнад Београда бива крајње суморна. Видимо небо у коме нема Бога већ ‘будала са прапорцима, голих безубих вештица, војника,

301 финанса’ који обитавају и забављају се у божанском простору. С друге стране имамо и цркву као ограђен простор у коме ‘ми’ појемо са мирисом тамјана и молимо се таквом небу. Симовићеви ‘ми’ јесмо заправо ми за које духовност сваке врсте има непроцењиву вредност, и који смо као такви, ограђени у простору који је испуњен мирисом и песмом. У овим стиховима нема патетике, нема узвишеног, богобојажљивог и реторског набоја. Симовићев језик је лишен свих беседничких тонова и као такав води у својеврстан нихилизам. О томе сведоче и стихови отрежњења:

Отвори, бре, очи, осврни се мало, Ово небо није небо Већ земљино огледало! (Симовић 1999: 83)

Ова песма је такође значајна јер се на примеру наслова може видети Симовићев поступак којим у песми која следи изневерава очекивања која су изречена у наслову. На тај начин Симовић и самим насловом и изневереним очекивањем жели читаоцу да пренесе дубљу поруку. Сличну слику света имамо у песми Сеоба Србије, што, опет, може бити некакав дијалог са Сеобама Милоша Црњанског и идејом неуспелих сеоба, односно сеоба које су проневериле очекивања оних који се селе. Овде видимо урнебесну сеобу српских градова који се разносе у небо у коме Бога нема, у небо које дели исто блато и пламен са земљом. Ако се Симовић надовезао на Сеобе Милоша Црњанског, он је тим чином пове- зивања учинио и један значајан искорак. Почетком 20. века Црњански је писао о судбини породице која је у сеоби видела остварење некакве више судбине, а која се међутим остварила на потомцима у некаквом другачијем светлу. Милош Црњански је у овом роману имао ликове који су имали јасан интегритет и имена, вољу, жеље, планове, путању сеобе. С друге стране, Симовић пишући у другој половини 20. века сели српске градове и покрајине - Неготин, Београд, Ужице, Обреновац, Косово итд. Овим нам, заправо, сугерише и дубљу истину да постоји град као ентитет који се сели, док људе као појединце не можемо да сагледамо. Ови гра- дови на раменима носе гробља, точкове, одсечене главе, вешала, дрвене штаке. Реке у Србији ове песме су пуне дрвља и камења, загрцнуте од мутних киша, пуне топова и свиња. Значајно је приметити да српске цркве узлећу у небеса, заједно са својим гробљима:

Кућа из куће избачена, Дрво из дрвета прогнано (Симовић 1999: 70)

Ови стихови треба да нас упозоре да је у оваквом окружењу све живо, али и неживо остало без свог сопства, без своје бити, и онога што га чини и даје облик. Читалац на основу овако сугестивног и пластичног описа стиче утисак да је бит из свих ствари насилно избачена. У овој песми постоје назнаке људи који су заглибљени у блату до рамена, што се може довести у везу са Вуком Исаковичем и славонско-подунавским пуком. С том разликом да је Вук Исаковић имао своју звезду у бескрај-

302 ном плавом кругу, за разлику од Симовићевих јунака који пружају руке у простор без вере:

ни из небеског блеска ни из чамца нико нам руку не пружа; тону градови, планине, тону цркве, за пламен магле дављеник се хвата (Симовић 1999: 70)

У оваквој сеоби ка небеском, Новог Јерусалима, нити идеје небеских врата - апсолутно неће бити. Симовић у својој визији апокалипсе не оставља никакав простор за могућу наду поручивши нам следеће:

Над баром што нам се попела до браде, од девет небеса, осам се смрачило, о девето се дими. Све изнад њих се запалило! (Симовић 1999: 70)

Не случајно, Симовић идеју небеског овде изједначава са пожаром те ово можемо тумачити као некакву средњевековну, али и дантеовску визију пакла као вечног пламена и пожара. Међутим, Симовићеви јунаци и у таквом пламену, као да желе да пронађу нешто иоле чврсто, од чега би направили веру, па макар демонску. У стиховима који следе јасно видимо да ни такву демонску прилику не могу да сагледају:

Гледамо тај пламен високо изнад голети, гледамо тај пламен, у њему још ничега нема! (Симовић 1999: 70)

Слика поплаве у истоименој песми је такође дата као савремена апо- калипса. У овим стиховима савремене библијске поплаве2 видимо хаос временске непогоде која уништава - клупу, огњиште, хлеб. Симовић се опредељује за клупу, огњиште и хлеб како би нам саопштио да се уништа- ва управо бит човекове езгзистенције. С друге стране, ако би такав човек и додирнуо нешто од поменутих ствари, најежио би се од студени и плесни. Симовић је овим обухватио стварност човека, али нам је приказао и његов однос према таквој стварности. Вода савремене библијске поплаве доноси са собом својеврсну дехуманизацију и антигонски страх и стрепњу. Вода ове поплаве улази и у срж земље и отвара гробове, носећи даске и кости мртвих. Овај моменат је од пресудне важности јер савремена библијска поплава не уништава само свет на површини, односно свет живих бића,

2 Можда није најадекватније решење термин савремена библијска поплава, јер има парадоксалан призвук, али мислим да такво решење највише одговара ситуацији о којој говорим.

303 већ оваква поплава као да се обрачунава и са мртвима и њиховим гресима. Ако је библијски човек имао Ноја као праведника и некога ко је био свестан греха, савремени свет такву фигуру нема и немоћан је да разуме шта се заправо дешава и кога треба да моли за спас:

Коме то, и за који грех, Из овог потопа да завапимо; опрости? (Симовић 1999: 85)

Дакле, библијски потоп у савременом кључу неће имати Ноја, али ни спа- сење након страдања. Видимо у тој поплави слику жене која се на слами порађа, читалац слути да је реч о Богородици, која међутим на порођају умире. Следи слика народа који прихвата дете и око њега прави круг, што је свакако алузија на Дантеове кругове пакла. Оваква слика несумњиво говори у прилог демонском, али такође може да сведочи и о некаквом празноверном или кривоверном колу које се ритуално игра у обрнутом смеру за мртве. Како год тумачили ову слику, њен ефекат је толико за- чуђујућ да у свести читаоца изазива осећај страха пред стварношћу која следи. Читалац, иако је поверовао да би жена која се порађа могла да роди Спаситеља, бива још једном обманут:

У колевци се буди дете. Гледа нас рибљим очима. (Симовић 1999: 89)

Ови стихови јесу отрежњење и остављају горак укус у устима пред крајње потресном сликом малог Христа, која је дата у демонизованом кључу. Један од тумача ове песме, Саша Радојчић, поставља питање да ли ове ‘рибље очи’ можемо посматрати и као ‘неме очи предака, очи којима гледамо у дубине свога порекла, из којег једино, како нам сугерише ово тумачење, може доћи спасење.’ ( Радојчић 1996: 44) Ово питање оставља отвореним. Симовић слика савремени свет, који је такорећи убио веру и деградирао је до границе болесног. Симовићеву апокалипсу можемо видети и као страх од звери и од људи. Наиме, Гозба је слика савршене трпезе након које се само увећава број костиjу које остају као остаци, али и болна чињеница да ‘поједене звери једу нас изнутра.’ Сличан осећај страха од звери препознајемо и у песми Вечера. Када заправо из јабуке, вина и хлеба расте длака. На симбо- личкој равни јабука представља плодност, а вино и хлеб бивају крв и тело Христово, те ово тумачимо као духовну и физичку угроженост субјекта од стране звери. Да је човеку остављен избор између људскости и зверства читамо у песми Из гвожђа:

Ко се из човека Не пење у Бога Силази у звер! (Симовић 1999: 202)

Овде је заправо реч о апокалипси која не следи на послетку, већ је увучена у све поре човека и као таква истрајава. Поред звери субјекту прети и сам човек.

304 Из ових примера видимо начин на који Симовић комуницира са религијом, односно начин на који види религиозност савременог човека. Оно што спаја све ове песме, свакако јесте осећање гротескног, односно страве пред преображеним и крајње нехуманим светом, у коме поједи- нац не постоји, постоји само маса у којој за духовност места као да нема. Библијским представама прилази тако што врши отклон од патетике и баналног, али и десакрализује библијске садржаје и посматра их на један креативно-критички начин. Симовић, говорећи о религији, онеобичава познате садржаје и боји их ефектом изненађења. Такође, Симовић би- блијску категорију катарзичног преокрета и спасења у својим стиховима не познаје. У Симовићевој поезији је језик у функцији стварности о којој се пева. Анализирајући број песама, дошла сам до закључка да прва група броји најмање, док друга и трећа располажу са готово истим бројем песама. Симовић религијским боји велику већину својих песама, на веома различите начине. Некада је то експлицитно, док је некада рели- гијска сфера дубоко уткана у срж песме и веома тешко уочљива, чини се као прекривена маском неке друге стварности. Сваку од ових сфера религијске поделе одликују сопствене особености, али их спаја осећај песникове дубоке забринутости за појединца и свет у коме живимо, а који сами обликујемо по крајње нехуманим начелима. Симовић је један од најзначајнијих српских песника и ствара у одређеној и јасно дефи- нисаној поетици и по унапред постављеним начелима. Уочавање таквих особености нам заправо може помоћи да на што бољи начин схватимо стихове овог аутора. Тачније, да сагледамо јасније Симовићев песнички микросвет.

Микросвет који, ипак, светли. abstract

In the work that follows I analyze the poetry of Ljubomir Simovic. In the introductory part of the work I set Simovic’es poetry in the context of Serbian contemporary poetry and in that way I define basic similarities and differences of Simovic’es poetical expression with the respect to contemporary poets’ expression who published in the second half of previous and in the beginning of the 21st century. After that I focused on the opus of Simovic and its characteristics. Above all I deal with the religious aspect of poetry of this contemporary. By distinguishing the songs with the religious subtext, I came to the conclusion that Simovic’es songs can be divided in three groups according to that criteria. The first group contains the songs that are connected to the Serbian medieval literature and culture. In the second group are the songs that are in the dialogue with the Bible. In the third and final group are the songs based on the apocalypse or the image of biblical end of the world.

Key words poetry, religious, Bible, medieval tradition, apocalypse

305 Literatura

Примарна литература

Симовић, Љубомир. 1999. Сабране песме I, Београд: Стубови културе. Симовић, Љубомир. 1999. Сабране песме II, Београд: Стубови културе. Симовић, Љубомир. 2005. Планета Дунав, Београд: Стубови културе. Симовић, Љубомир. 2005. Песме, Београд: Стубови културе.

Секундарна литература

Брајовић, Тихомир. 2011. Свет наопако: иронијска апокалипса у поезији Љубомира Си- мовића, у зборнику Песничке вертикале Љубомира Симовића, Београд - Тре- биње: Институт за књижевност и уметност, Учитељски факултет - Дучићеве вечери поезије. Гордић, Славко. 2006. Размена дарова, Београд: Народна књига- Алфа.Деспић, Ђорђе. 2011. О песничкој структури Љубомира Симовића или поента ‘гујиног једа’ у зборнику радова Песничке вертикале Љубомира Симовића, Београд- Требиње: Институт за књи- жевност и уметност, Учитељски факултет-Дучићеве вечери поезије.

Ђорђевић, Часлав. 1996. Веристички поступак у песништву Љубомира Симовића. По- веља 1, 36-41. Јерков, Александар. 2006. Тежина живог бића у Смисао (српског) стиха- (само)оспора- вање, Београд: Институт за књижевност и уметност. Радојчић, Саша. 1996. Песник вере и наде, Повеља 1, 42-46. Симовић, Љубомир. 2008. Ковачница на Чаковини, Београд: Београдска књига. Стојановић, Слађана. 1996. Умножени глас, Повеља 1, 47-51. Шеатовић-Димитријевић Светлана. 2011. Нада и светлост: култ Богородице у Си- мовићевој поезији, у зборнику радова Песничке вертикале Љубомира Симовића, Бео- град-Требиње: Институт за књижевност и уметност, Учитељски факултет - Дучићеве вечери поезије.

306 NINA ZAVAŠNIK [email protected]

Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz (Austrija)

Znanstveno područje Sociolingvistika

Stavovi Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba koji žive u Sloveniji o reakcijama Slovenaca na njihovo znanje slovenskog jezika

Ovaj rad nastavak je već predstavljenog istraživanja o tome što Slovencima smeta kada Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore slovenskim jezikom. Pomoću anonimnog upitnika doseljenici iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije različite dobi, stupnja obrazovanja i različite dužine boravka u Sloveniji izni- jeli su svoje mišljenje o odnosu Slovenaca prema njihovu slovenskom jeziku i ponašanju državnih institucija, dali su podatke o tome gdje i kako su naučili slovenski i što im je stvaralo najviše problema, ocijenili su svoje znanje slovenskoga te su ocijenili i prokomentirali znanje bosanskoga/hrvatskoga/srpskoga jezika u Slovenaca. Ovo istraživanje doseljenicima iz B/H/S jezičnog područja daje mogućnost da progovore o diskriminaciji i ismijavanju zbog nepoznavanja ili lošeg znanja slovenskog te podcjenjivanju njihova materinjeg jezika, kulture i navika, što uzrokuje konflikt koji se ne rješava i na koji upozoravaju rezultati istraživanja. Rezultati također upućuju na nespremnost državnih institucija na komunikaciju na stranom jeziku, a pri tome se posebno izdvaja ured za strance. Budući da je ova problematika slovenskom stanovništvu već dobro poznata, a unatoč tome određenom dijelu populacije još uvijek predstavlja tabu ili stvara nelagodu, trebalo bi, pogotovo u vrijeme negativne društvene klime i napetosti, poraditi na osvješćivanju ljudi o značenju multikulturalnosti, ‘nuspojavama’ učenja (srodnoga) stranog jezika te činjenici da stranac ne predstavlja potencijalnu opasnost (nestanak radnih mjesta, jezika…) i približiti različitost kao bogatstvo.

Ključne riječi jezici u kontaktu, srodni jezici, sociolingvistika, tolerancija

Uvod

Jezik je živi organizam, stalno se mijenja i time obogaćuje sebe i nas. Čovjek se služi jezikom kao sredstvom komunikacije i to ga čini drukčijim u odnosu na ostatak živog svijeta. Jezik možemo definirati i kao sustav znakova koji služi međusobnom (spo)razumijevanju ljudi. Od temeljne je važnosti za svaki narod,

307 ili naciju, i predstavlja bitan dio njegove kulture. Razlikujemo prirodne jezike, koje govornici usvoje, odnosno nauče, u prirodnoj sredini, i umjetne jezike, koji su čovjekova tvorevina, primjerice esperanto ili računalni jezici. Razlika između usvajanja i učenja jezika je u tome što se usvajanje neplanski odvija u prirodnoj sredini, dok je učenje unaprijed osmišljena djelatnost koja slijedi konkretne nastavne planove te ima određene ciljeve i sadržaj1. Jezik može biti prvi, odnosno materinji, i drugi, odnosno jezik sredine ili strani jezik. Učenje prvog jezika započinje odmah nakon rođenja i najprije se usvaja u prirodnom okruženju, najčešće u obitelji, gdje ga dijete uči kroz dojmove i igru koji su neposredno povezani s njegovim osnovnim potrebama. Razvoj djetetovog jezičnog znanja povezuje se s njegovim prvim krikom i plačem. Na prvom je jeziku najlakše razmišljati, prenositi poruke ili izražavati emocije. Njegova se pravila uče u školi. Bitan je za osobni razvoj čovjeka i razvitak nacionalne svijesti. Prvi jezik većinskog stanovništva može za predstavnike manjina, doseljenike i Rome biti drugi jezik ili jezik sredine, koji također moraju svladati2. Jezik koji se uči naknadno, a nije jezik većine, nazivamo stranim jezikom. Taj se jezik može sustavno svladati u (jezičnoj) školi. Osim toga, razlikujemo državni i službeni jezik. Državnim jezikom služe se državni organi (vlada, vojska, sudovi, predsjednik države), na njemu je napisana himna te natpisi na novčanicama, kovanicama i grbu, a službenim se jezikom služe uredi, općine, i njime su napisani javni natpisi i objave. Komunikacija među ljudima bila bi moguća i upotrebom jednog komunikacijskog koda (koji bi mogao biti shvaćen kao lingua franca), što bi ugrozilo manje jezike, kulture i kulturne datosti. Jezik i kultura povezani su na više načina: jezik ostvaruje kulturu, on je sredstvo njezine realizacije, a pojedinac materijalizira kulturni sadržaj tako što ga jezičnim sredstvima oblikuje i izražava; izražavajući apstraktne sustave vrijednosti i identiteta kroz jezik, on realizira kulturne vrijednosti i kulturni identitet koji su sadržani u njima. Kultura koja uvažava etničku različitost naglašava smisao suživota različitih zajednica u društvu kroz djelatnosti na društvenom, obrazovnom, vjerskom, gospodarskom i interesnom planu. Osim društvene interakcije, koja se realizira i pomoću jezika, kulturno razlikovanje, odnosno postojanje ili osjećanje kulturnih razlika, temeljni je uvjet za određivanje postojanja i djelovanja određene etničke zajednice. Stereotipi, tj. opća uvjerenja i mišljenja određenog društva o nekoj druš- tvenoj grupi ili pojedincu kao članu te grupe, društvu nude semantičke aso- cijacije na kulturu određene nacije, ali je ne definiraju. Prema Mikolič (2008), oni nastaju na temelju neprovjerenih činjenica, kao rezultat zaključivanja na osnovi ograničenih informacija te pojednostavljivanja kompleksnih pojava i događaja u svijetu. Javljaju se kao predodžbe o vlastitoj grupi (autostereotipi) ili o drugim grupama (heterostereotipi). Poznajemo etničke stereotipe koji nastaju poopćavanjem neke osobine ili obilježja – ponekad čak istinitih – na cijelu zajednicu. Ule (2003) razlikuje pozitivne i negativne stereotipe. Posljedice

1 Na svijetu postoji nešto manje od 7000 jezika, od kojih je više od polovice ugroženo. Samo je četvrtina svih svjetskih jezika u primjeni unutar obrazovnog sustava, u medijima, izdavaštvu i općenito javnoj upotrebi. 2 U ranom djetinjstvu dijete najprije nauči jedan, a tek onda drugi jezik, iako usvajanje oba jezika može biti vremenski jako blizu, zbog čega neki tvrde da imaju dva materinja jezika, pa se postavlja pitanje je li to objektivno tako ili je to stav koji je nametnula okolina svojom percepcijom ravnopravnog usvajanja dvaju jezika. Također, ima roditelja koji kod svoje djece razvijaju dvojni ili miješani identitet.

308 negativnih su predrasude i emocionalno nastrojena stajališta prema odre- đenim grupama na temelju kojih dominantna grupa uspostavlja odnos moći, privilegija i diskriminacije. Pojam tolerancije prema drugom i drugačijem temelj je demokratskih odnosa u društvu, kakve su uspostavili već europski prosvjetitelji 17. stoljeća. Slovenski filozof Lev Kreft nadodaje da ‘netolerancija u javnom mišljenju nije osobina naroda, nego produkt populističke politike vladajuće koalicije’ (Kreft 2004:43). Stavovi prema jeziku su ‘neslužbene jezič- ke pojave koje postoje u jezičkim zajednicama. One su deo šireg kompleksa verovanja i ukorenjenih vrednosnih sudova koji imaju obeležja svojevrsnog lingvističkog folklora ili narodne lingvistike, a mogu se otkriti u svim vrstama društava’ (Bugarski 2003: 96). Tako se jezici mogu podijeliti na npr. lijepe i ruž- ne, grube i meke – što se odnosi na njihovu melodiju, ili teže i lakše – ovisi o složenosti gramatike, vokabularu i pravopisu, što utječe na njihovo usvajanje/ učenje. Jezicima se mogu pripisati i različite funkcije, npr. engleski se upotrebljava u poslovnom svijetu i za zabavu, talijanski za pjevanje, a francuski za ljubav i u diplomaciji. Društveni stavovi i stereotipi o jezicima proizlaze iz povijesnih stereotipa o nekoj naciji,3 koji se pod utjecajem suvremenih druš- tveno-političkih događaja mogu mijenjati. U susretu s govornicima stranoga jezika već se u prvom trenutku nesvjesno stvara slika o njima koja je rezultat stavova i stereotipa većine prema govornicima toga jezika općenito, a oni su rezultat dublje ukorijenjenih društvenih stavova.

Slovenski, srpskohrvatski i novonastali jezici bivšeg srpskohrvatskog jezičnog prostora u Sloveniji

Slovenski je državni i službeni jezik u Republici Sloveniji uz talijanski i ma- đarski, koji se kao jezici nacionalnih manjina upotrebljavaju u nacionalno miješanim područjima Slovenije, tj. uz državnu granicu s Italijom i Mađarskom. Prema svim popisima stanovništva Ureda za statistiku Republike Slovenije slovenski je materinji jezik većine stanovnika na prostoru današnje Slovenije poslije I. svjetskog rata, a od 1953. godine taj postotak stalno pada. Najmanji je pad bio zabilježen u posljednja dva popisa. Slovenski je prema popisu iz 2002. godine materinji jezik 87,7 % stanovništva u Sloveniji. Smanjuje se broj stanovnika čiji je materinji jezik mađarski (0,4 %), dok se broj govornika talijanskog kao prvog jezika od 1971. godine kreće oko 0,2 %. Povećava se postotak osoba čiji su materinji jezici romski (prema podacima iz 1991. i 2002. godine s 0,1 % na 0,2 %) i albanski (prema posljednjim dvama popisima s 0,20 % na 0,37 %), za razliku od 1921. godine kada je, prema popisu, materinji jezik većine onih koji se nisu opredijelili za slovenski bio njemački – 3,9 %, ali njihov se postotak već 1931. godine smanjio na 2,5 %. Godine 1971. on je iznosio 0,1 %, a zadržao se još u popisu stanovništva iz 2002. godine. Prema postotku govornika pre- vladavajućeg jezika, Slovenija se unutar Europske Unije, i šire, svrstava među razmjerno homogene države. Slovenski kao nacionalni jezik ima dug i buran povijesni razvoj. Zemljo- pisni položaj i događaji u prošlosti odredili su etničku strukturu slovenskog

3 U većini slučajeva stručnjaci prihvaćaju najjednostavnije određenje (i operacionalizaciju) nacionalnosti ili etniciteta – ono koje se oslanja na autoidentifikaciju, osoba se sama opredijeli za neku nacionalnu ili etničku zajednicu za koju misli da joj pripada.

309 prostora, koji je, uz pretežno homogenu nacionalnu strukturu, u graničnim dijelovima višejezičan i kulturno raznolik. Do kraja I. svjetskog rata slovenski je jezik u društvu imao status rezervnog koda, ulogu službenog jezika imao je njemački, koji je znatno utjecao na razvoj slovenskog. Osim njemačkog, na slovenski su u manjoj mjeri, na području današnjeg Prekmurja, sjeverne Primorske te na priobalju, utjecali i talijanski te mađarski. U 20. stoljeću, s krajem višestoljetne podređenosti Habsburškoj Monarhiji i okončanjem do- minacije njemačkog jezika, povijesni tok slovenskog naroda je preusmjeren: zajedno s Hrvatima i Srbima osnovana je Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba, kasnije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije II. svjetskog rata formirana je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, koja je uz Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju uključivala i Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju te autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo u sastavu Srbije. U službenoj upotrebi bio je srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik, koji je preuzeo status prestižnog koda (upotrebljavao se u vojsci, poslovnoj komunikaciji, saveznom parlamentu…).4 Nakon II. svjetskog rata, ‘mobilnost’ stanovništva unutar Ju- goslavije ponajviše su poticale različite radne akcije, a razlozi za migraciju bili su i ekonomske prirode, zatim studij, obvezni vojni rok, razmjena stručnjaka i dr. Podupiralo se sklapanje miješanih brakova. Na taj su se način i stanovnici ostalih jugoslavenskih republika doselili u Sloveniju, što je rezultiralo narušavanjem homogenosti nacije. Danas možemo govoriti o prvoj, drugoj, pa čak i trećoj generaciji potomaka doseljenika iz vremena Jugoslavije. Još se jedan veći porast migranata, pogotovo iz BiH, dogodio u prvoj polovici 90-ih godina prošloga stoljeća kao posljedica ratnih zbivanja na području nekadašnje Jugoslavije. Kasnije se iz bivših jugoslavenskih republika u Sloveniju dolazilo uglavnom zbog posla, sezonskog rada ili studija. Zanimljiva je usporedba broja državljana iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije u Sloveniji i broja govornika srpskohrvatskog i ostalih novonastalih jezika s toga govornog područja (v. Tabelu 1). Prvi podatak preuzet je iz baze iz 2012. i noviji je od drugog, za koji postoji statistika samo iz popisa stanovništva 2002. Dakle, gdje je bilo moguće, uzeti su noviji podaci. Bez obzira na moguću promjenu u brojkama, podaci mogu poslužiti usporedbi koja je korisna za istraživanje. Za ovo su istraživanje bitniji strukturni odnosi koji se iz dostupnih podataka jasno iščitavaju, bez obzira na eventualne promjene u nekim brojkama. Promjena društvene strukture imala je utjecaj i na razvoj slovenskog jezika, koji je tako preuzeo određene elemente srpskohrvatskog. Broj govornika određenog jezika kao prvog i postotak u odnosu na broj Jezik Broj državljana (2012.) stanovnika (2002.)

Slovenski 1.969,941 1.723,434 (87,7 %)

Hrvatski 7966 54.079 (2,8 %)

Bosanski 39.255 31.499 (1,6 %)

Srpski 7317 31.329 (1,6 %)

Crnogorski 655 462

Srpskohrvatski / 36.225 (1,8 %)

4 Putovnice su do 80-ih godina 20. stoljeća imale natpis na srpskohrvatskom i na francuskom, kao jeziku diplomacije. Tek kasnije je srpskohrvatski zamijenjen slovenskim jezikom.

310 Iz ove se tabele može iščitati da je broj državljana Republike Slovenije veći za 240 000 osoba od broja govornika slovenskog kao prvog jezika. Na temelju toga može se zaključiti da su slovenski državljani kojima slovenski nije prvi jezik a) govornici nekog drugog prvog jezika, ponajviše srpskohrvatskog, ili nekog od novonastalih jezika srpskohrvatskog govornog područja5, odnosno b) pripadnici talijanske ili mađarske manjine te pripadnici romske etničke zajednice. Najveća se razlika javlja među govornicima hrvatskoga jezika kao prvog, kojih je za 45 000 više nego državljana Republike Hrvatske. Stoga se može pretpostaviti da je a) većina hrvatskih državljana koji žive u Sloveniji stekla slovensko državljanstvo ili da su b) neki od njih državljani BiH (ili Crne Gore). Situacija je slična sa srpskim jezikom, samo što je broj govornika tog jezika kao prvog za 20 000 osoba manji od broja govornika hrvatskoga jezika. Slična su i objašnjenja: a) veliki dio govornika srpskoga jezika je na osnovi dugotrajnog stalnog boravka u Sloveniji stekao slovensko državljanstvo i b) govornici srpskoga jezika državljani su BiH ili Crne Gore. Najmanja su odstupanja prisutna među državljanima BiH i govornicima bosanskog jezika te državljanima Crne Gore i govornicima crnogorskog kao materinjeg. Time se pretpostavlja da su se govornici bosanskoga i crnogorskoga jezika u Sloveniju doselili kasnije te su a) o novonastalim jezicima učili u domaćim školama b) osjetili pritiske domaće politike c) budući da žive u inozemstvu, novo ime materinjeg jezika pruža im osjećaj veće nacionalne pripadnosti. Broj državljana BiH veći je od broja govornika bosanskog jer materinji jezik prvih može biti i srpski, hrvatski ili srpskohrvatski, dok je broj govornika crnogorskog za oko 200 osoba manji od broja državljana (u oba se slučaja radi o brojevima ispod 1 000), jer je većini njih prvi jezik srpski (u izuzetnim slučajevima hrvatski, bosanski ili čak srpskohrvatski). Treba voditi računa o mogućnosti postojanja hrvatskih državljana kojima je prvi jezik srpski i obrnuto. Poseban je slučaj srpskohrvatski jezik, koji je svojim brojkama nadmašio i bosanski i srpski6, po broju govornika južnoslavenskih jezika kao materinjih on stoji na drugom mjestu, ako izuzmemo jezik većine. Unatoč žestokim raspravama o tome kako taj jezik (više) ne postoji, kako je to umjetna tvorevina koja ne može biti materinji jezik i treba ga smjestiti u povijest (jer se rodio s Jugoslavijom s kojom bi trebao i umrijeti), trebalo bi više pozornosti posvetiti činjeničnom stanju u društvu, a ne samo slijediti želje politike. Dok god ima ljudi koji za svoj materinji jezik odabiru srpskohrvatski, njihovo se pravo ne smije uskraćivati odlukom o nepostojanju toga jezika, jer takvim se potezom diskriminira velik broj njegovih govornika i time im se oduzima dio identiteta. Za govornike toga jezika kao prvog može se pretpostaviti da se radi o starijim osobama, prvoj generaciji doseljenika, koji su se rodili u miješanim brakovima za vrijeme Jugoslavije. Broj mlađih osoba koji ga drže materinjim jezikom vrlo je malen, stoga se može očekivati da će srpskohrvatski jezik kao materinji s vremenom govoriti sve manje ljudi ili će sasvim nestati. Slovenski se jezik, osim u Sloveniji, gdje je jezik većinskoga stanovništva, govori i u Austriji (Koroška i Štajerska), Italiji (Furlanija-Julijska krajina i Ve- neto), hrvatskoj Istri te u Mađarskoj, a zatim i u Njemačkoj, Australiji, Kanadi,

5 Radi se o prvoj generaciji doseljenika koji su na osnovi dugotrajnog boravka u Sloveniji stekli državljanstvo ili drugoj odnosno trećoj generaciji koja je u Sloveniji bila rođena. 6 Razlika u broju govornika bosanskoga i srpskoga kao materinjeg u Sloveniji je nešto više od 150 osoba; veći je broj onih kojima je materinji bosanski.

311 Argentini i SAD-u, kamo su se za vrijeme ekonomskih migracija ili poslije II. Svjetskog rata Slovenci masovno selili. Najveći broj slovenskih govornika živi u Sloveniji. Prvoga svibnja 2004. godine postao je jedan od službenih jezika Europske Unije7. Slovenski je jezik, uz talijanski i mađarski, propisan kao službeni jezik u članu 11. Ustava Republike Slovenije, na što je Matevž Krivic u članku Kako smejo v Sloveniji govoriti Bošnjaki? dao komentar kako odredba o službenom jeziku obvezuje samo službene državne institucije, čime upotreba drugih jezika nije zabranjena, no, u slučaju upotrebe stranoga jezika, postoji rizik da ga sugovornik neće razumjeti. Unatoč tome u slovenskom društvu prisutno je negodovanje zbog toga što se slovenski jezik u javnosti i u privat- nom, neformalnom životu ne upotrebljava, a to ustavna odredba o službenom jeziku ne može obuhvatiti. Krivic nadodaje da treba voditi računa i o članu 61., koji određuje da svatko ima pravo na slobodno čuvanje i izražavanje svoje kulture te upotrebu svojega jezika i pisma, što je univerzalno i neograničeno ustavno pravo. Praksa se od pisanih pravila prilično razlikuje. Glavni likovi u slovenskom humoru često su porijeklom iz Bosne. Portir Veso i čistačica Fata najpoznatiji su junaci slovenskog televizijskog i kazališnog prostora koji na duhovit način ukazuju na, prema mišljenju prosječnog Slo- venca, stereotipne, ponajviše jezične osobine karakteristične za doseljenike iz srpskohrvatskoga jezičnog područja, najčešće iz BiH. S druge se strane zbog političkih zbivanja javlja mržnja prema spomenutoj grupi doseljenika pa ih se naziva južnjacima ili čefurima. Konflikt između Slovenaca i spomenutih doseljenika još nije znanstveno istražen – o njemu se dosta govori, ali premalo piše. Na njega je u svom romanu Čefurji, raus! upozorio slovenski pisac, kolu- mnist, filmski i televizijski redatelj te scenarist Goran Vojnović, koji je zbog iste knjige najprije trebao na sud, a kasnije mu je uručena nagrada Kresnik za najbolji roman godine.

Ciljevi, metodologija istraživanja i polazišne pretpostavke

Cilj je ovog istraživanja doseljenicima s bivšeg srpskohrvatskog govornog područja, dakle drugoj strani, pružiti mogućnost da progovore o društvenom konfliktu koji je već desetljećima aktualan između njih i većinskog stanovništva u Sloveniji. Služeći se kratkim anonimnim upitnikom postavljenim na inter- netskoj stranici www.1ka.si, željela sam doći do informacija koje bi pomogle sastaviti potpunu sliku i utvrditi stvarno stanje upitnog problema. Na temelju prikupljenih podataka s obiju strana moguće je napraviti koncept rješavanja konflikta. Online upitnik ispitanicima omogućuje potpunu anonimnost, što obećava veći broj sudionika u istraživanju. Pretpostavka je bila da će veći dio ispitanika činiti žene i da će najveći broj ispitanika biti porijeklom iz BiH. Što se stupnja obrazovanja u usporedbi sa slovenskim govornicima tiče, ne bi trebalo biti razlika, a što se materinjeg jezika tiče, očekivano je da će to biti novonastali jezici, a za osobe u starosnoj grupi 41–60 godina ili preko 60 godina – i srpskohrvatski. Budući da se radi o internetskom upitniku, očekivan je minimalan broj starijih ispitanika. Barem polovica anketiranih trebala bi biti u Sloveniji od rođenja i pripadati drugoj, odnosno trećoj generaciji doseljenika. Oni su slovenski jezik svakako učili u

7 Prvoga srpnja 2013. ulaskom Hrvatske u EU službeni jezik Europske zajednice postao je i hrvatski.

312 vrtiću i školi, a ostali, koji su se doselili kasnije, iz okoline (posao, prijatelji, televizija i radio), i prije dolaska vjerojatno nisu imali kontakt sa slovenskim jezikom. Najveće poteškoće u učenju/usvajanju slovenskog jezika obično predstavljaju dvojina, različiti nastavci, različito značenje istih ili sličnih riječi (lažni prijatelji) i redoslijed riječi u rečenici. Većina doseljenika slovenski je jezik je učila nekoliko godina, odlično ga razumije i govori, ali ne zna dobro pisati. Trebalo bi biti malo onih koji slovenski nikada nisu učili. Na svom materinjem jeziku većina obično govori unutar obitelji i u društvu onih za koje znaju da govore istim materinjim jezikom, a sa slovenskim govornicima razgovaraju na slovenskom ne obraćajući pozornost na njihovo mišljenje o tome koliko se dobro služe jezikom. Na ljestvici od 1 (odlično) do 8 (vrlo loše), pretpostavka je da će najveći dio ispitanika znanje hrvatskoga/srpskoga/bosanskoga/crnogorskoga jezika kod Slovenaca ocijeniti sa 2. Unatoč konfliktu, vjerojatno se velik dio ispitanika u Sloveniji osjeća kao kod kuće, ali se može očekivati da će se zaposlenicima u slovenskim institucijama, pogotovo u uredu za strance, zamjeriti nepoznavanje barem jednog svjetskog jezika. Što se tiče zapisivanja osobnih imena i prezimena, ispitanici vjerojatno imaju najveće probleme zbog promjene slova ć u č.

Analiza rezultata i diskusija

Ovaj rad predstavlja rezultate drugoga dijela istraživanja o ulozi znanja ve- ćinskog jezika kod doseljenika iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore u Sloveniji i upotrebi njihova materinjeg jezika u većinskom društvu. Ispitanicima je time (prvi put) pružena mogućnost progovoriti o svom položaju u većinskom društvu, o odnosu toga društva prema njima te o konfliktu s njime. Treba uzeti u obzir da su starije generacije, koje su se u Sloveniju doselile za vrijeme Jugoslavije, s raspadom zajedničke države doživjele promjenu jer su odjednom postale strani državljani. Upitnik je završio vrlo malen broj sudionika u odnosu na broj onih koji su ga otvorili ili odgovorili na samo nekoliko pitanja. Nepotpuni upitnici nisu uključeni u rezultate. Ispitanici nisu dali dodatne komentare i izbjegavali su odgovoriti na pitanja koja su tražila osobno mišljenje ili podatke, poput države iz koje se dolazi i pitanje materinjeg jezika. Iznenađujuće je visok postotak muških sudionika – među ispitanicima je bilo 85 % muškaraca i 15 % žena. Nijednog sudionika nije bilo iz dobne skupine do 20 godina, većina je pripadala skupini 21–40 godina (79 %), zatim dobi 41–60 godina (18 %), a bilo je i 3 % sudionika iznad 61 godine. Da je u pitanju klasični upitnik, brojke bi zasigurno bile drugačije jer bi se u istraživanje mogao uključiti veći postotak starijih osoba i rezultate bi se moglo primijeniti na cjelokupnu populaciju. Što se obrazovne strukture tiče, najveći postotak ispitanika (46 %) ima sred- njoškolsko obrazovanje, slijedi 18 % ispitanika sa završenim fakultetom, 8 % magistara (u ovu grupu su se svrstali i magistri po završenom bolonjskom programu pa to ne može biti objektivan pokazatelj), 3 % onih koji su završili obrtničku, 3 % višu odnosno visoku stručnu školu i 3 % onih s doktoratom. Iz Bosne i Hercegovine dolazi 16 % ispitanika, 8 % ih je iz Srbije, 5 % iz Hrvatske, 3 % iz Crne Gore i s Kosova (posljednje se moralo isključiti iz daljnjeg istraživanja jer se zbog albanskog kao materinjeg jezika i neozbiljnosti pri odgovaranju na upitnik nisu uklopili u traženi uzorak) i čak 13 % iz Slovenije – ovdje je također

313 trebalo isključiti neke ispitanike, jer je njihov materinji jezik slovenski, nisu potomci doseljenika, a u najvećem broju slučajeva nisu ni popunili upitnik do kraja. Na pitanje o državi porijekla odgovorilo je samo oko 40 % ispitanika. Slično se dogodilo s materinjim jezikom, gdje se 18 % ispitanika opredijelilo za srpski jezik kao svoj prvi jezik, 9 % za bosanski, 8 % za slovenski (ti su ispitanici bili isključeni iz daljnjeg istraživanja) i 5 % za hrvatski. Neozbiljnih je odgovora bilo 3 %. Ovi podaci potvrđuju službene statističke podatke što se tiče države porijekla i dokazuju da pitanje vezano uz materinji jezik može ostati otvoreno, odnosno biti shvaćeno kao provokacija. Nijedan od ispitanika nije kao svoj prvi jezik naveo srpskohrvatski, što može biti posljedica sudjelovanja mlađih ispitanika. U Sloveniji od rođenja živi 21 % ispitanika, a ostali su se doselili kasnije. Dužine njihova boravka veoma su različite, kreću se između 5 i 10 godina, a najčešći su razlozi dolaska studij (njihov je boravak kraći, do 2 godine) i posao. Od onih koji su se doselili kasnije, samo je jedna osoba prije dolaska u Sloveniju pohađala organiziran tečaj slovenskog jezika i kontakt je s jezikom uspostav- ljala preko slovenskog televizijskog programa. Među ispitanicima je 3 % onih koji su mišljenja da učenje slovenskoga nije (bilo) nužno jer ih svi razumiju, a 3 % ih se upitalo zašto bi prethodno učenje jezika uopće bilo potrebno. Najviše ispitanika slovenski je naučilo od prijatelja (35 %) i suradnika (29 %). Njih 24 % pohađalo je organiziran tečaj slovenskoga jezika, 18 % ih je slovenski učilo praćenjem televizijskog programa, čitanjem knjiga na slovenskom jeziku ili na ulici, 6 % slušanjem radijskog programa na slovenskom jeziku te 12 % u vrtiću i školi, a to su oni koji su u Sloveniji bili rođeni. 40 % ispitanika ujedno tvrdi da slovenski još nisu naučili. Osim onima koji su pravila slovenskoga jezika naučili u školi i s njime su u kontaktu od malena, taj jezik doseljenicima može predstavljati problem unatoč srodnosti s materinjim jezicima. Često, i to ne bez razloga, dvojina je okarakterizirana kao jedan od najtežih gramatičkih oblika u slovenskom jeziku. Takvo stajalište potvrđuje i anketa jer, bez obzira na srodnost materinjih jezika ispitanika i slovenskog jezika te činjenicu da su ti jezici sačuvali neke ostatke dvojine, 29 % ispitanika smatra da im upravo njezina upotreba stvara najviše problema. Postavljanje pravopisnih znakova i različito značenje istih ili sličnih riječi nisu se pokazali problematičnima jer ih je odabralo samo 6 % ispitanika, što se može objasniti time da a) ispitanici na pravopis ne obraćaju posebnu pozornost ili čak misle da je upotreba pravopisnih znakova univerzalno određena i ista za sve jezike, te da b) postoji uvjerenje kako se ne treba previše zamarati značenjem riječi ako su već neke riječi u oba jezika istog ili sličnog oblika, a moguće je da se ti problemi ispitanicima ne čine toliko bitnima. Od ostalih problema: (velika) razlika između standardnog i razgovornog slovenskog i njegovih dijalekata, različiti nastavci u odnosu na prvi jezik, različiti naglasci, izgovor riječi ili (skupa) glasova u njima, zapisivanje te red riječi u rečenici predstavljaju problem za 18 % ispitanika. Treba voditi računa da 42 % sudionika u anketi tvrdi da im je kod usvajanja/učenja slovenskog teško sve (iako su zaokružili neke od ponuđenih opcija), a 5 % je onih koji sa slovenskim nemaju nikakvih problema. Visok je postotak i onih koji slovenski nisu nikada učili (13 %). Vremenski period učenja/usvajanja slovenskog kreće se od nekoliko mjeseci do nekoliko godina i nema razlike u postocima. U ocjeni poznavanja slovenskoga jezika na razini razumijevanja, govorenja i pisanja pokazala su se dva ekstrema: 21 % ispitanika tvrdi da slovenski odlično razumije, govori i piše,

314 a 15 % njih da slovenski ne razumije, ne zna govoriti niti pisati. Da slovenski jezik dobro razumije i govori, ali ne zna dobro pisati, izjasnilo se 3 % ispitanika, a 3 % je i onih koji slovenski slabo razumiju i ne znaju ga govoriti i pisati. Ova (ne)kritičnost u ocjeni vlastitog znanja ne podudara se s rezultatima o poteškoćama za koje su se ispitanici izjasnili. Ovakva ocjena vlastitog znanja može upućivati na to da su ispitanici jednostavno napamet odabrali prvu ili posljednju ponuđenu opciju, ne čitajući njeno značenje. Jedan od glavnih problema u sukobu između slovenskih govornika i doseljenika iz srpskohrvatskoga govornog područja upotreba je jezika koji nije slovenski u javnosti, što se odražava i na suzdržanost ispitanika u odgovoru na pitanje o tome kada u Sloveniji govore na materinjem jeziku. Polovica (50 %) ispitanika odgovorila je da ga upotrebljava samo u društvu onih za koje znaju da govore istim jezikom ili u obitelji, 14 % da to čine i na poslu, jedna osoba da na svom prvom jeziku ne govori, a ostatak – bilo gdje i bilo kada. Opet se javljaju dva ekstrema: zatvorenost, koja osigurava sigurnost od konfliktnih situacija, te pretjerana otvorenost, koja može zbog nepoznavanja stavova druge strane dovesti do sukoba. S govornicima slovenskoga jezika 18 % ispitanika razgovara na slovenskom, dok ih 10 % u razgovoru upotrebljava svoj materinji jezik. U komunikaciji se 3 % anketiranih trudi razgovarati na slovenskom jeziku ili se služi engleskim, 13 % ispitanika ne obraća pozornost na mišljenje slovenskih govornika o njihovu znanju slovenskog jezika, a 8 % odnos slovenskih govornika prema njima i njihovu slovenskom ocjenjuje pozitivno – sretni su i podržavaju ih u učenju. Prema mišljenju 5 % ispitanika, Slovenci na njihov slovenski jezik ne obraćaju pozornost ili su zadovoljni, a ispravljaju ih kada ih se za to zamoli. Stav je 3 % ispitanika da bi Slovenci trebali prvo dobro naučiti slovenski. Na ljestvici od 1 (odlično) do 8 (vrlo loše), ispitanici su vladanje Slovenaca hrvatskim/srpskim/bosanskim/crnogorskim jezikom u najvećem postotku, 15 %, ocijenili sa 8. Jednak je postotak, 5 %, svake od ocjena 7, 5 i 2. Po 3 % ispitanika dodijelilo je ocjene 1 i 4. S obzirom na to da je velik broj Slovenaca uvjeren da dobro govori, a još bolje razumije novonastale jezike, koje još uvijek često nazivaju srpskohrvatskim jezikom, dane ocjene mogu se razumjeti kao ozbiljna kritika. Istovremeno, tu bi informaciju trebalo ozbiljno iskoristiti. Dakle, postoji uvjerenje da se ovi jezici mogu naučiti bez velikog truda, da ih ipak svatko zna i na njih može prevoditi ili obavljati ozbiljne poslove služeći se njima, pa i ako ne poznaje njihova pravila. Zatim, često se ti jezici doživlja- vaju kao srpskohrvatski, čiji se naziv na taj način zloupotrebljava, kako bi se opravdalo miješanje svih mogućih gramatičkih oblika i leksika koji se uspio upamtiti te ubacivanje slovenskih struktura i približavanje slovenskog jezika navedenim jezicima promjenom nastavaka, izbacivanjem dvojine i sl. Takvo uvjerenje i stav trebali bi biti zamijenjeni boljim odnosom prema srodnim jezicima i njihovim govornicima. Tvrdnje da se poznaje svaki jezik pomalo su još jedna besmislica kojom se pokušava uvećati broj jezika kojima netko govori i istovremeno obezvrijediti sve što je povezano s tim jezicima. U Sloveniji se kao kod kuće osjeća 15 % ispitanika, dok ih je 8 % u Slove- niji rođeno i ostvarilo život, bez obzira na korijene. Ne smije se zanemariti 5 % sudionika koji se osjećaju diskriminirano jer osjećaju kako nije poželjno da govore na svom jeziku i čuvaju svoju kulturu, a 3 % diskriminaciju osjeća zbog toga što ne govore slovenski jezik. Odnos slovenskih institucija mijenja ovu sliku jer je čak 15 % ispitanika mišljenja da bi zaposleni u državnim

315 institucijama, pogotovo u uredu za strance, morali poznavati barem jedan svjetski jezik. Naime, u uredu se za strance, bez obzira na naziv ustanove i činjenicu da je namijenjena strancima, svi poslovi obavljaju isključivo na slovenskom. Sa slovenskim institucijama 8 % ispitanika nema problema i loših iskustava, što je, po njihovu mišljenju, zbog znanja slovenskog. Za 5 % ispitanika slovenske su institucije prema strancima korektne, 3 % sudionika izjasnilo se da je odnos institucija prema njima diskriminatoran, ali nisu objasnili u kojem smislu. Još jedno područje u kojem može doći do pogrešaka koje mogu izazvati osjećaj manje vrijednosti ili zamjerke jest zapisivanje osobnih imena i prezimena. Za 15 % ispitanika nije bilo nikakvih pogreški i zadovoljni su zapisivanjem svojih imena i prezimena, a kod 10 % njih slovo ć često se zamjenjuje slovom č. Na kraju možemo zaključiti da su ispitanici jako suzdržani, posebice kada se pitanje direktno odnosi na ono što slovenskim govornicima predstavlja problem na koji često upozoravaju. U posljednje vrijeme nekadašnje usputne konstatacije i sporadične primjedbe na račun jezika i kulture drugih postale su tvrdnje, uzimaju se za činjenice, i to bez pokrića i bez pokušaja pravog infor- miranja o strani koja se kritizira. Nečije loše poznavanje jezika ili prenošenje fonetskih elemenata govornikova materinjeg jezika u slovenski predmet su ismijavanja i na to nitko ne reagira. U takvom su još uvijek postojećem stanju razvijeni stereotipi koji su većinom negativni. Ako su doseljenici negativan stereotipni stav većinskog stanovništva prihvatili, ili u njega čak počeli vjerovati, to je vrlo zabrinjavajuće.

Zaključak

Velik broj (86 %) stranaca u Sloveniji čine doseljenici iz nekadašnjih jugoslavenskih republika, što je 6 % ukupnog stanovništva i mnogo veći postotak u odnosu na manjine. Prema tom je dijelu stanovništva razvijena netolerancija koju se može povezati i s njihovim (ne)poznavanjem slovenskoga jezika. Velik dio većinskog stanovništva ima velika očekivanja od stranaca, pri čemu nisu svjesni da je govorni aparat svakog čovjeka prilagođen izgovoru njegova prvog jezika, što znači da se elementi materinjeg jezika mogu primijetiti i kada čovjek govori stranim jezikom. Također, pri davanju takvih ocjena većinsko stanovništvo često zaboravlja provjeriti vlastito poznavanje slovenskoga jezika. U drugom dijelu istraživanja koncentrirala sam se na doseljenike i služeći se upitnikom došla do odgovorâ koji su doveli do određenih zaključaka. Una- toč suzdržanosti ispitanika, trebalo bi u (većinskom) društvu a) više govoriti o važnosti poznavanja svog materinjeg jezika, koji u vrijeme višejezičnosti i multikulturalnosti unutar jedne države nije nužno službeni jezik države, b) poraditi na razumijevanju činjenice da jezici trebaju biti ravnopravni i da nema onih koji vrijede manje, jer u suprotnom umanjuju vrijednost njihovih govornika, c) prestati se rugati pripadnicima drugih nacionalnosti i d) dokazati da doseljenici nisu razlog nestanka službenog jezika i da ne postoje razlozi zbog kojih bi doseljenici iz određenih država bili visoko cijenjeni i zbog kojih bi se prema drugima razvijala mržnja. Konflikt između slovenskih stanovnika i doseljenika iz nekadašnjih jugoslavenskih republika ne bi se na političkoj razini smio rješavati tako da se njeguje i uvećava netolerancija prema tim

316 ljudima, nego bi politika, pa i školstvo, trebali izgraditi sustav koji bi taj osjet- ljiv problem postupno rješavao. Na kraju želim naglasiti da odnos Slovenaca i doseljenika nije isključivo problematičan, ovo je samo konkretan primjer netolerancije gdje je jedan od razloga i jezik. abstract

This article is a continuation of the already presented research on the topic, what bothers Slovenes, when Bosniaks, Montenegrins, Croats and Serbs speak in Slovenian. With the help of an anonymous questionnaire, immigrants from Bosnia, Montenegro, Croatia and Serbia of different ages, education levels and different lengths of stay in Slovenia expressed their views on the attitude of Slovenians towards about their knowledge of Slovenian language, on the behavior of state institutions, talk about where and how they learned Slovene, what represented the biggest problems, evaluated their knowledge of Slovenian and evaluated and commented on the knowledge of Bosnian / Croatian / Serbian, spoken by Slovenes. This study gives the immigrants from B / C / S language areas the opportunity to talk about the discrimination and mockery by the majority of the population due to lack of knowledge or poor knowledge of Slovene and undermining of their mother tongue, culture and traditions, which leads to conflict, which is not being solved, and to which the results of this research call the attention to. The results also indicate a un- willingness of state institutions to communicate in a foreign language, which Immigration Office is excluded. As this issue of Slovenian population is already well known, but in spite is still a taboo to a certain part of the population or causes discomfort, it should definitely be worked on educating people about the importance of multiculturalism, ‘side effects’ of learning (related) foreign language, the fact that the foreigners are not a potential hazard - the lack of jobs, language ... - and show diversity as a treasure.

Keywords languages in contact, related languages, sociolinguistics, tolerance

Literatura

Bugarski, Ranko. 2003. Uvod u opštu lingvistiku. Beograd: Čigoja štampa XX vek. Čok, Lucija. 2005. ‘Posameznik in jezik v medkulturnem in jezikovnem stiku’. Slovenščina in njeni uporabniki v luči evropske integracije. Koper: Univerza na Primorskem, Znanstve- no-raziskovalno središče, Založba Annales: 23-34.

Gomboc, Simona. 2009. ‘Zmanjšati nestrpnost pomeni preseči predsodke’. Panika: širimo psihološka obzorja 14, 1: 36-38. Koren Miran, Šumi Irena i Polič, Vasilij. 2003. ‘Zgodbe o sosedovih kravah: slovenska diskriminacija drugih, drugačnih, bližnjih, bolj oddaljenih, na cesti, skozi politiko in zakone: kdo potem sploh še ostane? Politična elita brez vizije’. Večer 59, 124: 40-41.

Kreft, Lev. 2004. ‘Nestrpnost in populistična politika’.Dialogi 40, ½: 43-46. Krivic, Matevž. 2004. ‘Kako smejo v Sloveniji govoriti Bošnjaki?’. Dialogi 40, ½: 47-52. Kržišnik-Bukić, Vera. 2008. ‘Narodnomanjšinsko vprašanje v Sloveniji po razpadu Jugosla- vije: o družbeni upravičenosti vprašanja statusa manjšin Albancem, Bošnjakom, Črnogor-

317 cem, Hrvatom, Makedoncem in Srbom v Republiki Sloveniji s predlogi urejanja njihovega narodnomanjšinskega položaja’. Razprave in gradivo : revija za narodnostna vprašanja = Treatises and documents: journal of ethnic studies 56/57: 120-156. Mikolič, Vesna. 2008. ‘Diskurzivna narava stereotipov in predsodkov ter soočanje z njimi v sodobni demokratični družbi’. Jezik in slovstvo 53, 1: 67-77. Pezdir, Tatjana. 2011. Migracijske prakse Bošnjakov v Sloveniji. Ljubljana: [T. Pezdir]. Požgaj-Hadži, Vesna. 2002. Slovenščina in hrvaščina v stiku / Slovenski i hrvatski u kontaktu. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete. Požgaj-Hadži, Vesna i Balažic Bulc, Tatjana. 2011. ‘Drugi i ‘drugi’: stavovi prema govornicima različitih jezika u slovenskom društvu’. Jezik u upotrebi = Language in use (ur. V. Vasić). Beograd: Filološki fakultet Univerziteta: Društvo za primenjenu lingvistiku Srbije, Novi Sad: Filozofski fakultet: 107-120.

Repolusk, Peter. 2006. ‘Spremembe v etničnem opredeljevanju muslimanskega prebivalstva v Sloveniji, priseljenega iz Bosne in Hercegovine, v popisnih podatkih 1991 in 2002’. Series historia et sociologia 16, 2: 307-316.

Ravter Nada, Leskošek Vesna, Kuhar Roman i Hanžek, Matjaž. 2005. ‘V politiki se nagrajuje nestrpnost: slovenska nestrpnost’. 7 dni 54, 26: 6-8. Susič, Emidij. 1993. ‘Jezik, narodnost in tipologija mešanih zakonov’. Jezik tako in drugače (ur. I. Štrukelj). Ljubljana: Društvo za uporabno jezikoslovje Slovenije: 99-110. Ule, Mirjana. 2005. ‘Predsodki kot mikroideologije vsakdanjega sveta’. Mi in drugi. Nestr- pnost na slovenskem (ur. V. Leskošek). Ljubljana: Mirovni inštitut: 21-44. Vertot, Nelka. 2010. ‘Mednarodni dan materinščine 2010’. Statistični urad Republike Slove- nije. URL: http://www.stat.si/novica_prikazi.aspx?id=2957 (15. kolovoza 2013). Popis prebivalstva, gospodinjstev in stanovanj 2002. Statistični urad Republike Slovenije. URL: http://pxweb.stat.si/pxweb/Database/Popis2002/Popis2002.asp (15. kolovoza 2013).

318 organizator A•302 klub studenata južne slavistike filozofskog fakulteta

partner

pokrovitelji