GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE
DG JAHRBUCH
2010.
Zbornik radova 17. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”
Osijek, 06. - 08. 11. 2009.
Osijek, 2010. DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 1-402 UDK 08:061.2 ISSN 1331-7172
Izdavač: NJEMAČKA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek DEUTSCHE GEMEINSCHAFT Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg
Glavna urednica mr. sc. Renata Trischler
Uredništvo Ludwig Bauer (Zagreb), dr. sc. Lidija Dujić (Zagreb), doc. dr. sc. Marija Karbić (Zagreb), prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar (Zagreb), dr. sc. Stanko Piplović (Split), dr. sc. Zlata Živaković-Kerže (Osijek).
Adresa uredništva Ribarska 1 31000 Osijek Tel: 031/213-610 Fax: 031/213-611 E-mail: [email protected]
Prijevodi sažetaka na njemački jezik Vlatka Kalafatić, univ. spec. st. eur. Elisabeth Klein, prof. Karmen Knežević, univ. spec. st. eur.
Grafička priprema Zlatko Škrinjar
Tisak Grafika d.o.o. Osijek
UDK: 08:061.2 ISSN: 1331-7172
Mišljenja autora ne odražavaju nužno gledište uredništva.
Radovi objavljeni u “Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” dostupni su u bazama: Portal znanstvenih časopisa - Hrčak (http://hrcak.srce.hr/) CEEOL – Central and Eastern European Online Library (http://www.ceeol.com)
Zbornik radova “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine i Osječko-baranjske županije. Das Buch “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” wurde Dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Osijeker- Baranjaer Präfektur herausgegeben. DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 1-402 UDK 08:061.2 ISSN 1331-7172
Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 1-402 UDK 08:061.2 ISSN 1331-7172
SADRŽAJ / INHALT
Vlasta Švoger Adolfo Veberu hrvatskoj politici...... 11 Adolfo Veber in kroatischer Politik Bruno Škreblin Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća...... 33 Die Deutschen auf Gradec Mitte und in der zweiten Hälfte des 15. Jahrhunderts Sanja Lazanin Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von Sachsen-Hildburghausena...... 55 Kroatische Geschichte und kroatisches Volk in einemBericht von Joseph Friedrich von Sachsen-Hildburghausen Dubravka Mlinarić Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao dio ekološko-gospodarske vizije “jednog starog Austrijanca”...... 65 Robert Kochs Aktivität im Medizinbereich auf der Insel Brijuni als ein Teil der ökologisch-wirtschaftlichen Vision „eines alten Österreichers“ Krešimir Belošević Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” - doprinos teorijskom razvoju vegetarijanstva u Hrvatskoj...... 81 Prof. Dr. Antun Lobmayer und die „Vegetarianer“ – sein Beitrag der Theorieentwicklung des Vegetarismus in Kroatien Dubravko Habek Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne i građanske bolnice u razdoblju od 1760. do 1846...... 99 Die Deutschen und Österreicher die Leiter des ersten Zivil-und -Militärkrankenhauses in Bjelovar in der Zeit von 1760 bis 1846 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje...... 109 Gustav Pexidr und kroatische Chemieterminologie Jadranka Grbić Jakopović Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija: Aleksandar Gahs (Požega, 1891- Zagreb, 1962), teolog, etnolog i …„svestrani uzor jedne sjajne duše“...... 117 Europäische Volkskundler und die kroatische Ethnologie:Aleksandar Gahs (Požega, 1891 - Zagreb, 1962), Theologe,Ethnologe und… „ das allseitige Vorbild einer strahlenden Seele“ Marija Karbić Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku...... 129 Die ersten Erwähnungen der Deutschen in kroatischen Ländern im entwickelten und späten Mittelalter Petar Kerže Gustav Lechner - Lembika zapaženi nogometaš i reprezentativac...... 139 Gustav Lechner – Lembika ein prominenter Fußballspieler und Nationalspieler Jelena Červenjak Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada Osijeka u 19. stoljeću...... 153 Der Drucker Dragutin Laubner – die markanteste Person der Stadt Osijek im 19. Jahrhundert Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić Karlo Weber (1902.-1978.) – istaknuti hrvatski kemičar, žrtva komunističke represije...... 163 Karlo Weber (1902-1978) – ein hervorragender kroatischer Chemiker und Opfer der kommunistischen Repression Branislav Miličić Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva te društvenog i inog života Osijeka 19. i početka 20. stoljeća...... 177 Ferdo Knopp, berühmter Osijeker im 19. Jahrhundert/Anfang des 20. Jahrhunderts im Gebiet des Gesundheitswesens und Gesellschaftslebens Zlata Živaković-Kerže Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu 19. u 20. stoljeće...... 187 Konstantin Graff, Oberbürgermeister der Stadt Osijek an der Jahrhundertwende vom 19. in das 20. Jahrhundert DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 1-402 UDK 08:061.2 ISSN 1331-7172
Darko Varga i Zdenko Samaržija Prilozi za političku biografiju baruna Antuna Gustava Hillebrandt von Prandaua...... 199 Beiträge zum politischen Lebenslauf des Baron Anton Gustav Hillebrandt von Prandau Ludwig Bauer Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru knjige Tome Živka “Sretni Martin”...... 227 Der Literaturstoff und die Poetik der Literaturgestalt eine Analyse auf dem Beispiel des Buchs von Tomo Živko „Martin im Glück“ Lidija Dujić Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta...... 235 Die deutschen Familien auf der kroatischen Theaterszene Dubravka Božić Bogović Društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva u Osijeku i okolici potkraj 18. stoljeća...... 247 Die gesellschaftlichen und wirtschaftlichen Gelegenheitendes deutschen Volkes in Osijek und ihrer Gegendam Ende des 18. Jahrhunderts Stanko Piplović C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave...... 257 K.u. k. Yachtclub in Pula zur Zeit der österreichischen Verwaltung Ivan Pederin Bečki Dvor i ilirizam...... 277 Der Wiener Hof und der Illyrismus Bogdan Mesinger Stan kao duhovni otisak (Interijeri našeg građanstva 19. stoljeća kao duhovne strukture)...... 305. Die Wohnung als gestiger Abdruck (Interieure unserer Bürgerschaft des 19. Jahrhunderts als geistige Struktur) Goran Beus Richembergh Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine...... 317 Österreichisch-deutsche Einflüsse in Bosnien und Herzegowina von 1878 bis 1918 Zlatko (Osvald) Bender Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera...... 335 Die Wirkung und die Arbeit des Akademiemalers Ferdinand Bender Zlatko Virc Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara i Vinkovaca...... 341 Die Zusammenarbeit der Deutschen und Kroaten im Gesellschaftsleben von Vukovar und Vinkovci Stjepan Najman Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa...... 355 Die Valpovoer in dem Feldlazarett des Roten Kreuzes Daška Osonjački „Selo broji 441 dušu“...... 363 “Das Dorf zählt 441 Seelen” Ivan Ćosić-Bukvin Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938...... 377 Etwas über die Schwaben in der „Cvelferija“ 1938 Tomislav Wittenberg Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)...... 383 Dr. Anton Schwarz ( 25.12.1832 – 26.02.1880, Zagreb) Augustin Lukačević Arminije (Hermann) Heruščanin...... 391 Hermann der Cherusker Mirjana Stančić Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien 1918-1941...... 399 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 1-402
RIJEČ UREDNICE
Poštovani sudionici Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”, dragi čitatelji!
Nakon uspješno održanog još jednog u nizu, 17. po redu Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” kojemu je Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj u svome gradu Osijeku bila domaćin od 6. do 8. studenoga 2009. godine, predstavljamo Vam i zbornik radova s tog skupa. Ovogodišnja je prigoda za predstavljanje ovog sve traženijeg izdanja Njemačke zajednice, već uobičajeno, održavanje 18. po redu Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”. Radujemo se što na stranicama “Jahrbucha” i opet, uz one vjerne dugogodišnje suradnike, susrećemo nove autore, mlade snage i zaljubljenike u povijest i naporan istraživački rad. Drago nam je i što se naš znanstveni skup velikom broju uglednih imena hrvatske znanosti svake godine potvrđuje u kalendaru jesenskih skupova i simpozija. Iako danas malobrojna, cjelokupna njemačka manjinska zajednica u Hrvatskoj može biti ponosna na ovaj znanstveni skup jer niti u sličnom opsegu takav skup ne organizira ni jedna druga nacionalno-manjinska zajednica ili udruga na prostoru Republike Hrvatske. Stoga ovaj zajednički zalog za budućnost opstanka marljive njemačke manjine na ovim prostorima svoje korijene ima u povijesti koju sve uspješnije, zahvaljujući našim sudionicima skupova, uspijevamo rasvijetliti. Autori ovih radova i sudionici naših znanstvenih skupova doprinose vlastitim vrijednim istraživačkim radom koji se, doista, na svakom koraku i gotovo svakoj temi – susreće s doprinosom Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. Taj je doprinos očigledno nemjerljiv i još uvijek neiscrpljen. Radujemo se što Vas pozdravljamo uoči 18. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” koji u Osijeku od 5. do 7. studenoga 2010. ponovo okuplja ugledna imena hrvatskih znanstvenika, povjesničara, istraživača i književnika. I ovaj “Godišnjak – Jahrbuch” tiskan je zahvaljujući financijskim sredstvima Savjeta za nacionalne manjine RH i Osječko-baranjske županije.
Vaša urednica mr. sc. Renata Trischler
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici dr. sc. Vlasta Švoger UDK: 811.163.42-05 Veber, A. Hrvatski institut za povijest 328(497.5)(091)”1861/1867” Zagreb Izvorni znanstveni rad Primljeno: 24.09.2010. Prihvaćeno: 30.09.2010.
Adolfo Veber u hrvatskoj politici
U radu se analizira političko djelovanje zagrebačkoga kanonika i dugogodišnjeg ravnatelja zagrebačke gimnazije Adolfa Vebera (1825.-1889.). Prikazuje se njegov zastupnički rad u Hrvatskom saboru 1861. i 1865.-1867. te njegova publicistička aktivnost u zagrebačkim političkim listovima Domobran, Sviet i Pozor sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća.
Ključne riječi: Adolfo Veber, političko djelovanje, Hrvatski sabor 1861. i 1865.-1867.
11 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
Uvod Adolfo Veber1 (Bakar, 1825. - Zagreb, 1889.), jezikoslovac, književnik, prevoditelj, književni kritičar, publicist, političar, zagrebački kanonik i dugogodišnji ravnatelj zagrebačke gimnazije, iznimno je zanimljiv pripadnik hrvatske intelektualne elite 19. stoljeća. Njegov jezikoslovni i književni rad te publicističko djelovanje do kraja četrdesetih godina 19. stoljeća obradila sam u članku koji je objavljen u Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice za 2009. godinu. Ovom prigodom analizirat ću Veberovo političko djelovanje. Taj aspekt njegova javnoga djelovanja osobito je došao do izražaja na zasjedanjima Hrvatskog sabora 1861. i 1865.-1867. godine te u publicističkim tekstovima iz druge polovice šezdesetih godina 19. stoljeća koji su objavljeni u vodećim hrvatskim političkim listovima onoga vremena. Adolfo Veber u Hrvatskom saboru 1861. i 1865.-1867. Pedesetih godina 19. stoljeća, za vrijeme trajanja neoapsolutističkog režima u Habsburškoj su Monarhiji bile krajnje ograničene mogućnosti javnog političkog djelovanja. Vodeći hrvatski intelektualci onoga vremena, među njima i Adolfo Veber, vlastitu stvaralačku energiju usmjerili su na književni rad (Veber i na jezikoslovni rad). Međutim, pod pritiskom teške unutarnje financijske i gospodarske krize te narušenog međunarodnog položaja višenacionalne Habsburške Monarhije došlo je do sloma apsolutističkog sustava vladavine. Ponovno uvođenje ustavnosti u toj zemlji potkraj 1860. godine stvorilo je mogućnost slobodnijeg javnog artikuliranja političkih shvaćanja pojedinaca i skupina. U novonastalom političkom ozračju i Adolfo Veber aktivno se uključio u politički život Hrvatske. Hrvatski sabor sastao se 15. travnja 1861., a zastupnici su izabrani na temelju reduciranog Izbornog reda iz 1848. godine. Vladar je Saboru kao glavnu zadaću namijenio razmatranje državnopravnih odnosa Trojedne Kraljevine i Kraljevine Ugarske, koje je 1848. prekinuo ban Josip Jelačić, te izbor hrvatskih predstavnika u Carevinskom vijeću, a saborski su zastupnici svojom jednako važnom zadaćom držali ostvarenje teritorijalne cjelovitosti svoje domovine. Na Saboru se raspravljalo i o drugim pitanjima, primjerice o pitanju naziva narodnog jezika, o seljačkom pitanju, o uređenju školstva te o osnivanju važnih nacionalnih kulturnih institucija. Međutim, ponajprije zbog odbijanja Sabora da pošalje svoje predstavnike u Carevinsko vijeće i odbijanja priznavanja zajedničkih poslova s ostalim zemljama Monarhije, ali i zbog kritičkih tonova i zaključaka koji nisu bili kompatibilni s politikom austrijske vlade, Sabor je prije vremena raspušten i to kraljevim odgovorom na Saborsku adresu od
1 Svoje je prezime najčešće pisao s V, premda se njegovo prezime u izvornu obliku pisalo s W. Do kraja četrdesetiih godina 19. stoljeća, za najvećeg zamaha hrvatskog preporodnog pokreta u kojem je i sam aktivno sudjelovao, rabio je i kroatiziranu varijantu prezimena, odnosno prezime Tkalčević. Od pedesetih godina 19. stoljeća služio se samo svojim njemačkim prezimenom, doduše s početnim slovom V.
12 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
24. rujna 1861. Kraljev odgovor od 8. studenoga 1861. pročitan je na posljednjoj saborskoj sjednici 12. studenoga 1861.2 Adolfo Veber bio zastupnik u Hrvatskome saboru u dva mandata. Svoj rodni grad, odnosno slobodni grad i kotar Bakar predstavljao je na saborskom zasjedanju 1861. godine3, a 1865.-1867. bio je zastupnik kotara Čabar.4 Na tom je Saboru izabran za jednoga od četiri saborska bilježnika.5 Tijekom svojega prvoga zastupničkog mandata Veber je vrlo aktivno sudjelovao u saborskom radu kao član sljedećih saborskih odbora: IV. Odbora za verifikaciju izbora zastupnika, Odbora za izradu saborskog poslovnika, V. stalnog saborskog odsjeka, Odbora za reviziju dnevnika i kontrole brzopisaca, zatim Peticionalnoga odbora, Znanstvenog odbora za jugoslavensku akademiju, Odbora za sastav predstavke glede cjelovitosti zemlje, Odbora za stilizaciju članka o odnošenju Trojedne Kraljevine prema kruni i Kraljevini Ugarskoj, sudjelovao je u radu Odbora za konačnu redakciju adrese na kraljevske propozicije, Odbora za proučavanje pisma patrijarha Rajačića, Odbora za izradu zakonskog članka o narodnom kazalištu, Odbora za upravu narodnog kazališta te Odbora za raspravljanje prijedloga o ratarsko-šumarsko-gospodarskoj školi u Križevcima.6 U svom drugom saborskom mandatu Veber je također bio razmjerno aktivan zastupnik i bio je izabran u sljedeće saborske odbore: u II. verifikacijski odsjek, Odbor za uklanjanje zapreka za nastavak rada Sabora, u IV. Odsjek, u Odbor za izradu adrese, Ad hoc odbor za akademiju, muzej i sveučilište, zatim u Povjerenstvo za izbor članova Akademije, u Odbor za jugoslavensku akademiju, sveučilište i muzej, Znanstveno-naukovni odbor te u Odbor koji je trebao izraditi naputak za kraljevinsko poslanstvo za pregovore s poslanstvom Ugarskoga sabora.7 Čini se da je na njegov izbor za člana različitih saborskih odbora utjecao njegov ugled u javnosti kao istaknutog intelektualca širokog obrazovanja i interesa. Veberov rad u Saboru rezultat je njegovih političkih i društvenih interesa, a nesumnjivo i izbora u saborske odbore. Taj se rad sadržajno može podijeliti u nekoliko problemskih područja: na državnopravna, prosvjetna i druga kulturna pitanja.
2 O saborskom zasjedanju 1861. usp. Ivo PERIĆ, Hrvatski državni sabor 1848.-2000., Prvi svezak: 1848.-1867. (Hrvatski državni sabor, sv. I.), Zagreb, 2000., 225.-333. i Jaroslav ŠIDAK – Mirjana GROSS – Igor KARAMAN – Dragovan ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914., Zagreb, 1968., 19.-25. 3 Ivo PERIĆ, Hrvatski državni sabor, sv. I., 236. 4 Isto, 353. 5 Isto, 357. 6 Kronologički i alfabetički našastari k stenografičkim zapisnicima Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije za godinu 1861. (Našastari Sabora 1861.), Zagreb, 1899., 761.-763., 768.-769., 774., 776.-778. 7 Kronologički i alfabetički našastari k stenografičkim zapisnicima Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije za trogodište 1865.-1867. (Našastari Sabora 1865.-1867.), Zagreb, 1901., 8., 27., 58., 63., 85., 259., 524. i 739.
13 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
U državnopravna pitanja, o kojima je Veber govorio na Saboru, mogu se uvrstiti pitanje teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine, reguliranje njezina odnosa prema Ugarskoj koji je prekinut 1848. godine, te pitanje unutarnjeg uređenja Habsburške Monarhije, odnosno donošenje odluke o slanju hrvatskih poslanika u Carevinsko vijeće. Zacijelo najvažnije državnopravno pitanje, koje je trebao riješiti Hrvatski sabor na svome zasjedanju 1861. godine bio je odnos Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj. Taj odnos nije bio reguliran otkako je ban Josip Jelačić radi neprihvatljive mađarske politike 1848. prekinuo sve državnopravne veze Hrvatske s Ugarskom. U svom govoru u Saboru o budućem odnosu s Ugarskom Veberova je početna premisa bila da “neima za narod većega blagostanja, nego gdje se sa slobodnom narodnošću spaja i državna sloboda”.8 Svoje kolege, saborske zastupnike, upozorio je neka budu oprezni, jer, prema njegovu mišljenju, Ugarska ne poziva Hrvate na savez i ne jamči im ustavnu slobodu, već samo osiguranje ustava protiv vanjskih napadača i ne želi im osigurati narodnost. Pronašao je brojne sličnosti usporedivši Bachov sustav i postupanje Mađara prema nemađarskim narodima u Ugarskoj prije 1848. godine. Vlastodršci u oba sustava raznim su povlasticama nastojali pridobiti pristaše iz drugih naroda namještajući ih na niže položaje u državnoj službi, za ostvarenje svojih političkih ciljeva služili su se birokracijom, nastojali su organizirati učenje svoga jezika u školama u Hrvatskoj, a u svakodnevnoj praksi zakonodavne vlasti, uprave na svim razinama, u školstvu i u crkvi ograničavali su uporabu svih drugih jezika, osim njemačkog, odnosno mađarskog. Ponijemčeni, odnosno pomađareni pripadnici drugih naroda napredovali su na službenoj hijerarhiji, dok oni, koji se nisu htjeli odreći svoje narodnosti, nisu mogli napredovati. Taj izravni i neizravni pritisak odrazio se i na privatni život, tj. na čestu uporabu njemačkog jezika u svakodnevnoj komunikaciji te na rjeđe izjašnjavanje pripadnika slavenskih naroda u Ugarskoj kao Slavena. Takve su se tendencije nastavile i početkom šezdesetih godina 19. stoljeća. Prema Veberovu mišljenju i Nijemci i Mađari provode sličnu politiku i imaju iste ciljeve u odnosu na druge narode pa se Hrvati ne mogu nadati da će bilo od Nijemaca, bilo od Mađara, dobiti puno dobroga. Radi navedenoga Veber se zalaže za provođenje politike Hrvatskoga sabora iz 1848. godine, odnosno zagovara to da svaka pokrajina Monarhije zadrži autonomiju, a zajedničke poslove, nužne za uspješno funkcioniranje zajedničke države, trebao bi rješavati parlament izabran na ustavni način. Izrazio je uvjerenje da ni Nijemci ni Mađari neće prihvatiti jedinu spasonosnu ideju “federacije Austrije” Stoga Hrvati moraju tražiti ustavne saveznike, a to su Mađari. To je, prema njegovu mišljenju, za Hrvate manje zlo. Svoje mišljenje argumentirao je tvrdnjom da ustavne institucije
8 Dnevnik Sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije držana u glavnom gradu Zagrebu god. 1861. (Dnevnik Sabora 1861.), Zagreb, 1862., 232.-236., citat sa str. 242. Taj “Govor o savezu s Ugarskom” tiskan je i u Djelima Adolfa Vebera, zagrebačkoga kanonika (dalje: Djela Adolfa Vebera), sv. V., Zagreb, 1889., 241.-259.
14 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici pružaju veću zaštitu te ocjenom da je mađarski jezik manje opasan zato što ga u Hrvatskoj gotovo nitko ne govori. Poticao je Hrvate na produbljivanje ljubavi prema vlastitome jeziku i narodnosti jer je mislio da će to ostaviti snažan utisak i na Mađare. Odbacio je tvrdnje nekih zastupnika da je povratak ustava u Monarhiji najvećim dijelom zasluga Mađara i tome je suprotstavio tezu da je povratak ustavnosti zasluga svih naroda. Veber je kao neutemeljene argumentirano odbacio tvrdnje nekolicine zastupnika da je pod Austrijom sve bilo zlo, dok je pod Ugarskom sve bilo dobro. Za ilustraciju svoje ocjene o nekim pozitivnim rezultatima austrijske centralističke vladavine naveo je kvalitetne zakone i kvalitetniji školski sustav od onoga u Ugarskoj. Odbacio je i tvrdnje da se Hrvati više ne trebaju bojati za svoju narodnost i ustvrdio je: “Današnji je viek viek narodnosti, pa zato treba da glede narodnosti budemo najviše na oprezu.”9 Iz iznesenoga je razvidno da je Adolfo Veber vrlo racionalno, pragmatično i realno ocjenjivao tada aktualni politički položaj Hrvatske. Međutim, mišljenja zastupnika u pogledu definiranja odnosa Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj i Austriji nisu bila jedinstvena, a Sabor nije donio konačnu odluku u pitanju budućeg odnosa Hrvatske prema Ugarskoj prije nego je raspušten. Na glavne ideje iznesene u govoru o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj u sadržajnom i interpretacijskom pogledu nadovezao se Veberov govor o (ne)slanju hrvatskih poslanika u Carevinsko vijeće. Naglasio je da svojom dužnošću smatra upozoriti hrvatski narod na opasnosti koje mu prijete od pretijesnog povezivanja s Mađarima i Nijemcima i nasuprot tomu uvjeriti ga da samostalno može graditi svoju sreću. Hrvati nisu bili zadovoljni tada aktualnim ustavom, Listopadskom diplomom, a još manje Veljačkim patentom, jer tim ustavnim dokumentima Hrvatska nije ostvarila svoja dva glavna politička cilja – zajednički ustav, koji je hrvatski narod 800 godina uživao zajedno s Mađarima i bez kojega nije dovoljno osigurana njegova narodnost, te narodna autonomija. Veber je ustvrdio da Hrvatska želi obnoviti savez s Ugarskom jer većina hrvatskih političara misli da bi tako lakše mogli ukloniti opasnost za vlastitu narodnost koja joj prijeti od Austrije. Iznio je stajalište da bi Hrvatski sabor mogao poslati zastupnike u Carevinsko vijeće, ako bi i druge zemlje Monarhije dobile ustav koji bi im zajamčio unutarnju autonomiju i ako bi se Hrvatima vratila uskraćena prava i teritorijalna cjelovitost. Veber je izrazio skepsu u pogledu toga da bi se neustavna austrijska vlada mogla skloniti na to da svim zemljama da pravi ustav, a uz to one ga ne bi niti mogle obraniti od svih napada. Povrh toga, u zemljama s mješovitim nacionalnim sastavom vlada bi uz pomoć birokracije i izborne geometrije mogla postići to da u Carevinsko vijeće uđu uglavnom ljudi koji će podržavati njezinu politiku. Hrvati bi, prema Veberovu mišljenju, ulaskom u Carevinsko vijeće žrtvovali svoja prava, a pritom ne bi ništa dobili zauzvrat, jer bi ih uvijek nadglasali. To je razlog
9 Dnevnik sabora 1861., 232.-236., citat sa str. 236.
15 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici njegovu protivljenju slanju hrvatskih zastupnika u Carevinsko vijeće, dok i Ugarska ne pošalje svoje zastupnike. Predložio je da bi Hrvatska s vladarom trebala sklopiti posebni ugovor u kojem bi se definirali uvjeti njezina sudjelovanja u raspravama o svim zajedničkim poslovima.10 Međutim, taj sporazum nije ostvaren. Naime, radi odbijanja Hrvatske da pošalje svoje predstavnike u Carevinsko vijeće i rezolutno iznesenih zahtjeva da se Hrvatskoj vrati njezin stari ustav i ostvari sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom vladar je svojim reskriptom od 8. studenoga 1861. izrazio nezadovoljstvo dotadašnjim radom Hrvatskog sabora i njegovim zahtjevima i raspustio ga.11 Budući da niti pitanje odnosa Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj, niti pitanje slanja hrvatskih zastupnika u Carevinsko vijeće nisu bili riješeni radi prijevremenog raspuštanja Sabora 1861., ta je pitanja trebao riješiti novi saziv Hrvatskoga sabora a uz to i izabrati svoje predstavnike koji bi u sklopu zastupstva Ugarskog sabora nazočili vladarevoj krunidbi krunom Sv. Stjepana. Hrvatski se sabor sastao 12. studenoga 1865. u Zagrebu i zasjedao je do 27. svibnja 1867. Raspušten je kraljevim odgovorom od 25. svibnja 1867. na saborsku adresu od 18. svibnja u kojoj Sabor izjavljuje da ne može sudjelovati na svečanoj krunidbi Franje Josipa I. krunom Sv. Stjepana dok se ne postigne sporazum o državnopravnim odnosima Trojedne Kraljevine i Kraljevine Ugarske.12 I u novom sazivu Sabora Veber je u glavnim crtama slijedilo vlastite političke ideje iznesene na prethodnom saborskom zasjedanju, izjasnivši se za teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine i za ukidanje Vojne krajine kao preduvjete za napredak naroda i razvitak narodnoga jezika.13 U govoru o državnom pravu Trojedne Kraljevine u specijalnoj debati ostao je pri svome stajalištu iz 1861., odnosno ustvrdio je da su i Mađari i Nijemci jednako pogibeljni narodu Trojedne Kraljevine, jer i jedni i drugi žele gospodariti drugim narodima. Međutim, za razliku od Mađara, koji bi drugim narodima gospodarili na temelju zakona donesenih majorizacijom, Nijemci bi takvu politiku temeljili na naredbama. Prema Veberovu mišljenju hrvatska bi se politika morala zasnivati na svome pravu, a Sabor bi trebao utvrditi sadržaj toga prava. Odbacio je tezu da Hrvati imaju zajedničko državno pravo s Mađarima te da oba naroda samo zajedno mogu rješavati državnopravna pitanja. To je bilo suprotno vladarevoj izjavi da Hrvati o tome trebaju raspravljati i dogovarati se s Mađarima, što je isključivalo nametanje bilo kakvih rješenja, a bilo je i protivno interesima hrvatskoga naroda. Tezu da se Hrvati
10 Dnevnik Sabora 1861., 577.-579., također tiskano kao “Govor o carevinskom vieću” u: Djela Adolfa Vebera, sv. V., 260.-266. 11 O Tome usp. I. PERIĆ, Hrvatski državni sabor, sv. I., 331.-333. 12 Opširnije o radu Hrvatskog sabora 1865.-1867. vidjeti u: I. PERIĆ, Hrvatski državni sabor, sv. I., 343.-379. i J. ŠIDAK – M. GROS – I. KARAMAN – D. ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda g. 1860- 1914., 27.-30. 13 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 183.
16 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici samostalno, dakle bez Mađara, ne mogu upuštati u rješavanje državnopravnih pitanja Veber ocjenjuje kontradiktornom uzme li se u obzir činjenicu da je Hrvatski sabor priznao postojanje zajedničkih poslova za cijelu Monarhiju i govorio o zajedničkoj formi raspravljanja tih pitanja, ne pitajući se hoće li na to pristati i Mađari. Veber je ustvrdio i da se Trojedna Kraljevina bilateralnim ugovorom s Ugarskom nije odrekla svojih prava, nego je kao jedno od svojih municipalnih prava izrijekom navela pravo primiti ili ne primiti zakone stvorene na zajedničkom Ugarskom saboru. Međutim, budući da su Mađari svojim zakonima iz 1848. potkopali temelj ugovoru s Hrvatskom, interpretacija hrvatske politike i Veberova bila je da je Hrvatska time oslobođena obveza iz tog ugovora. Raskidom zajednice s Ugarskom Trojedna Kraljevina iz te je zajednice sa sobom iznijela i svoja kraljevinska prava, među njima i pravo raspravljanja o državnopravnim pitanjima, što joj je potvrdio i kralj. Slijedom toga Veber je smatrao da Trojedna Kraljevina ima svoje državno pravo i da ono nije zajedničko s ugarskim državnim pravom. Zastupao je program Samostalne narodne stranke koji je predviđao da će se Hrvatska dogovoriti s Ugarskom i nakon toga stupiti u dogovor s krunom. U samostalno dogovaranje s krunom Hrvatska bi se upustila samo u slučaju da nikako ne uspije postići dogovor s Ugarskom. Veber je pragmatično predlagao da Hrvatska zajedno s Ugarskom, dakako, uz uvjet da Ugarska to želi, nastoji ostvariti što slobodniji ustav za sve narode u Monarhiji. Međutim, ako Ugarska ne pristane na promjenu izbornoga reda radi provođenja pravednijih izbora, niti na zajedničko raspravljanje zajedničkih poslova, tada Trojedna Kraljevina to pitanje mora rješavati sama. Izrazio je uvjerenje o nemogućnosti ostvarenja sporazuma između Trojedne Kraljevine i Ugarske, jer obje strane prisvajaju Rijeku. Zbog toga će Hrvati morati raditi sami. Inzistirao je na tome da se u saborskoj adresi osobito naglasi “da mi na svojih noguh stojimo, i da možemo učiniti, kako nas je volja, i to zato, da si niti sada, niti za budući kakav eventualitet nevežemo rukuh.”14 U komentaru o odbijanju Rijeke da izabere zastupnike za Hrvatski sabor i o političkom ozračju u tom gradu Veber je ustvrdio da povijesni dokazi potvrđuju pravo hrvatskog naroda (“našeg naroda”) na Rijeku. Međutim, stranci, koji žive u Rijeci radi vlastitih interesa zalažu se za to da ona ostane odvojena od Hrvatske, huškaju narod protiv hrvatskih vlasti i uvjeravaju ga da će Rijeka, ako bude združena s Mađarskom, dobiti željezničku vezu s Mađarskom i porezne povlastice. Nasuprot tomu, ništa od toga Rijeka neće dobiti, ako se združi s Hrvatskom, tvrde ti stranci mađarofili. Da bi se uredilo stanje u Rijeci, odnosno da bi se spriječile “pogrde, koje Riečani na naš narod siplju”, Veber je predložio da Hrvatski sabor u Rijeku pošalje svojega povjerenika, koji će provesti izbore za predstavnika toga grada u Hrvatskom saboru. Za tu je funkciju
14 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 238., tiskano i pod naslovom “Govor o državnom pravu Trojedne Kraljevine”, Djela Adolfa Vebera, sv. V., 301.-311.
17 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici predložio zagrebačkog velikog župana Ivana Kukuljevića radi njegova velikog ugleda u javnosti te radi toga što dobro govori talijanski jezik.15 Adolfo Veber nastojao je pridonijeti i rješavanju različitih konkretnih ekonomskih pitanja. Branio je interese svojega rodnoga grada i založio se za to da Sabor ne poduzima ništa što je protiv interesa Bakra kao trgovačkoga grada, a rješavanje nesuglasica između Bakra i okolnih općina da se odgodi dok se ne bude raspravljalo o konačnom uređenju domovine.16 Daljnji razvoj trgovačkih i lučkih gradova Bakra, Rijeke i Kraljevice trebalo je unaprijediti proširenjem granica slobodnih luka na bliže zaleđe tih gradova, čime bi se obuhvatile prometnice koje ih povezuju sa zaleđem. Veber je sastavio adresu vladaru kojom Sabor traži reguliranje tog pitanja.17 Premda su državnopravna i politička pitanja bila u prvome planu saborskih zasjedanja šezdesetih godina 19. stoljeća, nisu bila jedina kojima se bavio Sabor. Prosvjetna pitanja o kojima je u to vrijeme raspravljao Hrvatski sabor odnosila su se na ustroj gimnazija, osnivanje sveučilišta i Akademije znanosti u Zagrebu. U raspravama o tim pitanjima aktivno se angažirao Adolfo Veber. Svjestan da su za kvalitetno obrazovanje potrebni dobri temelji, Veber je zagovarao pučku školu s četiri razreda, koja bi buduće gimnazijalce mogla kvalitetno pripremiti za gimnazijsko obrazovanje. Ako se ne ostvari ideja o četverogodišnjoj pučkoj školi, učitelji bi nadarenu djecu trebali privatno podučavati i pripremati za gimnaziju.18 Istom je cilju usmjeren i njegov prijedlog za uvođenjem ispita za provjeru znanja hrvatskoga jezika prije upisa učenika u gimnaziju te da se i u Vojnoj krajini u školama uče osnove hrvatskog jezika.19 Založio se za to da izdavanje školskih knjiga na hrvatskom jeziku bude u nadležnosti Hrvatskoga kraljevskog namjesničkog vijeća.20 Adolfo Veber vrlo je aktivno sudjelovao u izradi zakonske osnove o gimnazijama te u raspravama o tom pitanju u specijalnoj debati, a nakon svake saborske sjednice, na kojoj se raspravljalo o tome, formulirao je dotične saborske zaključke i predložio ih je na usvajanje na sljedećoj saborskoj sjednici.21 Založio se za osmogodišnje gimnazijsko obrazovanje umjesto dotadašnjega šestogodišnjeg. Produljenje gimnazijskog školovanja za dvije godine imalo bi pozitivne obrazovne učinke, jer se u gimnaziji podučava veliki broj predmeta iz kojih nije moguće steći kvalitetno znanje u šest
15 Dnevnik Sabora 1861., 57., tiskano i kao “Rieč o Riečanih u Saboru hrvatskom”, Djela Adolfa Vebera, sv. VIII., 99.-101. 16 “Na obranu Bakra”, Djela Adolfa Vebera, sv. VIII., 105.-107. 17 “Predstavka sabora troj. Kraljevine na Nj. Veličanstvo glede protegnuća carinskih linijah u hrvatskom Primorju”, Spisi saborski sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1861. (Spisi saborski 1861.), ur. Dragojlo Kušlan i Mirko Šuhaj, sv. III., Zagreb, 1862., 54. 18 Dnevnik Sabora 1861., 817. 19 Dnevnik Sabora 1861., 820. 20 Dnevnik Sabora 1861., 875. 21 Dnevnik Sabora 1861., 803.
18 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici godina. Jednako bi važan bio pozitivni odgojni učinak. Naime, osmogodišnja bi gimnazija još dvije godine (dakle najmanje do 18. godine učenikova života) u strogom redu i disciplini držala mladiće u vrlo osjetljivom adolescentskom razdoblju dok se ne oblikuju kao zrele osobe. To je vrlo važno osobito radi toga jer su na fakultetima mladi ljudi prepušteni sami sebi i mogu provoditi vrijeme u aktivnostima upitne moralne vrijednosti poput pušenja, odlaska u gostionice i sl. Posebno je naglasio važnost ostvarenja jednoobraznosti obrazovnih institucija u Austriji, a osmogodišnje gimnazijsko obrazovanje u Hrvatskoj, prema njegovu je mišljenju, posebno važno dok se ne ustroji sveučilište.22 Radi stjecanja što je moguće šireg znanja Veber je predložio da se francuski i talijanski jezik u gimnazijama u Trojednoj Kraljevini uče kao “relativno obligatni predmeti”.23 U zakonskoj osnovi o gimnazijama saborski odbor predložio je da se njemački jezik uči dva sata tjedno. To je izazvalo oštre kritike pojedinaca potaknute ponajprije nedavnim iskustvima nametanja njemačkoga jezika u svim granama uprave, sudstva i u školstvu za vrijeme neoapsolutističkog sustava. Te je kritike Veber ocijenio kao odraz nedovoljnog poznavanja prilika u hrvatskim gimnazijama i zagovarao je njemački jezik kao sredstvo za stjecanje znanja u gimnazijama, jer su na tom jeziku napisana vrlo brojna znanstvena djela u različitim znanstvenim disciplinama. Priznao je da je njemački jezik opasan jer može utjecati na gubitak nacionalnog i jezičnog identiteta i samosvijesti. Međutim, tomu nije tako radi toga što njemački jezik djeca uče u gimnaziji, nego radi toga što ga djeca uče u roditeljskom domu od najranijeg djetinjstva i radi njegove široke uporabe u svakodnevnoj komunikaciji u Hrvatskoj. Svoju tvrdnju argumentirao je uspoređujući njemački s mađarskim i francuskim jezikom, koji se u Hrvatskoj uče samo u školi i nisu ni približno toliko opasni, jer se time što se uče samo u školama niti ne mogu tako dobro naučiti. U školama se uče gramatički oblici, konstrukcije i fraze koje se uspoređuju s odgovarajućim konstrukcijama na “našem jeziku”, tj. na hrvatskom jeziku i na taj način učenici, prema Veberovu mišljenju, stječu svijest o bogatstvu i razvijenosti svojega materinjeg jezika. Založio se za to da se njemački jezik ostavi u uporabi u gimnazijama, ali da se što je moguće manje rabi u privatnim krugovima u Hrvatskoj.24 Veberove sugestije nisu urodile plodom. Saborska je većina odbacila prijedlog odbora da se njemački jezik u gimnazijama u Hrvatskoj uči dva sata tjedno, ali nije donesena odluka o tome koji će jezik zamijeniti njemački u gimnazijskom obrazovanju.25
22 Dnevnik Sabora 1861., 804. Tiskano i pod naslovom “O preustrojavanju gimnazijah” u Djelima Adolfa Vebera, sv. VIII., Zagreb, 1890., 108.-110. 23 Dnevnik Sabora 1861., 816. 24 Dnevnik Sabora 1861., 813.-814., tiskano i kao “Govor o njemačkom jeziku na gimnaziji”, Djela Adolfa Vebera, sv. V., 267.-273. 25 Dnevnik Sabora 1861., 814.
19 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
Tijekom drugog saborskog mandata Veber je također aktivno sudjelovao u raspravama o prosvjetnim pitanjima. Podržao je prijedlog školskog odbora da se gimnazija u Varaždinu podigne na viši stupanj, ali se usprotivio tomu da se jednako postupi s gimnazijom u Požegi i realkom u Karlovcu.26 Svoje protivljenje prijedlogu da se karlovačka gimnazija podigne na stupanj više gimnazije obrazložio je time da su u Provincijalu dovoljne tri više gimnazije (u Zagrebu, Rijeci i Senju) zbog razmjerno malog broja učenika, ali i zbog nedostatka kvalitetnih učitelja. Prema njegovu je mišljenju bolje koncentrirati pedagoško-didaktička i materijalna sredstva da bi postojao manji broj kadrovski i didaktički-materijalno kvalitetno opremljenih gimnazija, nego veći broj gimnazija niže kvalitete. Karlovcu kao trgovačkom središtu više bi koristila realka.27 Veber se usprotivio prijedlogu Odbora za uređenje sveučilišta, akademije i muzeja, čiji je član i sam bio, da se gimnazija premjesti u zgradu bolnice. Naime, vrlo gust promet oko te zgrade ometao bi normalno odvijanje nastave, a osim toga zgrada ima neugodan miris. Bio je i protiv druge varijante prijedloga Odbora da se gimnazija premjesti u staru zgradu gradske vijećnice, jer se, prema njegovu mišljenju, još najmanje dvadesetak godina neće graditi nova zgrada vijećnice na Jelačićevu trgu. Nasuprot tim prijedlozima založio se za to da gimnazija ostane u zgradi u kojoj je tada bila, jer je ta zgrada primjerena za gimnaziju, a niti približno nije dovoljno velika za smještaj budućega sveučilišta, kako je predložio odbor. Veber je predložio da se sveučilište smjesti u neku drugu zgradu, ali nije točno naznačio u koju.28 U argumentaciji smještaja važnih obrazovnih ustanova Veber se kao pedagoški stručnjak ponajprije vodio pedagoško-metodičkim razlozima, koji, čini se, ostalim zastupnicima nisu bili presudni. To nije niti čudno, jer su rijetki među zastupnicima bili aktivni u obrazovnom sustavu. Interese obrazovnog sustava u Hrvatskoj Adolfo Veber zastupao je i u raspravi o uređenju Sabora, tj. o novom izbornom redu s manjim brojem zastupnika. Tom je prigodom podržao prijedlog dr. Pavla Muhića da se Pravoslovnoj akademiji dodijeli pravo glasa u Saboru. Polazeći od teze o važnoj ulozi školstva u državi kao temelja na kojem “počiva sve obrazovanje i blagostanje”, a da bi se izbjegla mogućnost da u Saboru o školstvu raspravljaju isključivo nestručnjaci, ako u Sabor ne bude izabran niti jedan zastupnik koji je profesionalno vezan za školstvo, Veber je predložio da se
26 Dnevnik Sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od godine 1865/7. (Dnevnik Sabora 1865.-1867.), Zagreb, 1867., 395. 27 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 396. 28 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 632.-633., 639. Taj je govor tiskan i u Djelima Adolfa Vebera, sv. V., 312.- 316. Njegovi se argumenti očito nisu jače dojmili saborskih zastupnika i većinom glasova prihvaćen je prijedlog odbora da se sveučilište smjesti u tadašnju akademičku zgradu, a gimnazija da se privremeno smjesti u zgradu zemaljske bolnice dok se ne bude mogla premjestiti u staru zgradu gradske vijećnice. Dnevnik Sabora 1865.-1867., 642.
20 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
Pravoslovnoj akademiji kao predstavniku cjelokupnog školstva u Hrvatskoj dodijeli glas u Hrvatskome saboru.29 Veber je u hrvatskoj javnosti u drugoj polovici 19. stoljeća uživao veliki ugled. O tome posredno svjedoči i činjenica da je u oba svoja saborska mandata izabran u odbore koji su trebali pripremiti zakonske akte potrebne za osnivanje temeljnih nacionalnih znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija − Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, jugoslavenskog sveučilišta, narodnoga kazališta i narodnog muzeja – te da je izabran u odbor za izbor članova Akademije te u upravni odbor narodnoga kazališta. Znanstveni odbor za jugoslavensku akademiju na Saboru 1861., u kojem je aktivnu ulogu imao Adolfo Veber, donio je brojne zakonske osnove o ustroju različitih znanstvenih, prosvjetnih i kulturnih institucija te predstavke kojima se tražila potvrda odnosnih saborskih zaključaka: Osnovu pravila jugoslavenske akademije,30 Osnovu zakonskog članka o jugoslavenskom kazalištu trojedne kraljevine,31 Zakonsku osnovu o utemeljenju jugoslavenske akademije,32 Osnovu pravila o ustrojstvu narodnog muzeja u Zagrebu,33 Izvješće o uređenju gimnazija u Trojednoj Kraljevini,34 Izvješće i osnovu za narodne početne učione i učiteljišta u trojednoj kraljevini,35 Izvješće o zakonskoj osnovi o realkama, trgovačko-obrtničkim učionama i uredjenju zavoda za učiteljske kandidate na nižim realkama,36 Izvješće o oživljenju sveučilišta jugoslavenskog i o ustroju veterinarskog i primaljskog zavoda;37 Predstavku za potvrdu pravila jugoslavenske akademije,38 Predstavku za potvrdu zakonskog članka o jugoslavenskom sveučilištu,39 Predstavku za potvrdu zakonskog članka o realkama,40 Predstavku za potvrdu zakonskog članka o početnim učionama,41 Saborsku predstavku o potvrdi
29 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 290.-291. Tijesnom većinom taj je prijedlog odbačen. Isto, 295. 30 Spisi saborski 1861., sv. III., 10. Uz neznatne promjene usvojena je kao zaključak br. XLVIII., Spisi saborski 1861., sv. I., 44.-52. 31 Dnevnik Sabora 1861., 698. 32 Spisi saborski 1861., sv. III. 149. Uz neznatne promjene prihvaćena kao zakonski članak LXXXIV., Spisi saborski 1861., sv. I., 87.-101. 33 Spisi saborski 1861., sv. III., 155. S manjim promjenama prihvaćena kao članak LXXXV., Spisi saborski 1861., sv. I., 101.-102. 34 Spisi saborski 1861., sv. III., 165. Ponešto promijenjena prihvaćena je kao članak LXXXIX., Spisi saborski 1861., sv. I., 104.-111. 35 Spisi saborski 1861., sv. III., 181., S određenim promjenama prihvaćeno kao zakonski članak XCIV., Spisi saborski 1861., sv. I., 113.-117. 36 Spisi saborski 1861., sv. III., 217., prihvaćeno kao članak XCVIII., Spisi saborski 1861., sv. I., 118.-128. 37 Spisi saborski 1861., sv. III., 225.- 235. 38 Spisi saborski 1861., sv. III., 10. 39 Spisi saborski 1861., sv. III., 150.-151. 40 Spisi saborski 1861., sv. III., 217.-218. 41 Spisi saborski 1861., sv. III., 181.-182.
21 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici zakonskoga članaka o utemeljenju narodnog jugoslavenskog kazališta42 i Predstavku za potvrdu pravila i ustroja narodnog muzeja.43 Iz toga razvidna opsežna aktivnost Sabora na rješavanju prosvjetnih i kulturnih pitanja, koju su pripremali spomenuti odbori, nesumnjivo svjedoči o svijesti hrvatske političke i intelektualne elite o velikoj važnosti obrazovanja i kulture u napretku i razvoju naroda, a unutar te elite važnu je ulogu imao i Adolfo Veber. Uključivši se u raspravu o uređenju Sabora, Veber je podržao ideju o smanjenju broja virilnih članova Sabora, ali se usprotivio tomu da se ta ideja primjeni na dijecezanske biskupe. Svoje zalaganje za to da dijecezanskim biskupima ostane pravo glasa u Saboru obrazložio velikim povjerenjem koje biskupi uživaju u narodu, istaknuo je velike zasluge svećenstva općenito, a napose biskupa u uklanjanju siromaštva, podupiranju kulturnih institucija i sl. Ako je to nužno radi smanjenja troškova, predložio je da se smanji broj virilnih članova iz redova velikaša, “jer velikaši naši, odkada barem ja živim, vrlo su malo doprinieli k unutarnjem razvitku našega naroda”.44 Prava i zasluge svećenstva branio je i založivši se za to da se prioru vranskom ostavi virilno mjesto u Saboru. Svoj je prijedlog argumentirao tvrdnjom da je vranski prior obrazovan čovjek, koji nije u državnoj službi, nego je kao velikaš i biskup neovisan i samostalan u djelovanju. Osim toga, Veber je smatrao da je ukidanjem prava glasa kaptola u Saboru konzervativni element dovoljno oslabljen i da preko virilnih članova taj element ne može steći prevagu u Saboru. Oštro je odbacio tezu da crkveno zvanje priječi razvoj slobodoumnih načela.45 Premda je kao ravnatelj zagrebačke gimnazije Veber bio razmjerno važan djelatnik u državnoj službi, ipak je u politici radio razmjerno samostalno u odnosu na državne institucije. Tomu u prilog svjedoči činjenica da je u Saboru oštro osudio naredbu Financijskoga ravnateljstva za Hrvatsku da financijski organi trebaju nadzirati ponašanje puka. Oni su višim instancama poslali tražena izvješća. Osudio je to neustavno ponašanje i predložio da se podnese predstavka kralju kojom će se protestirati protiv takva neustavna djelovanja državnih organa.46 Sabor je zaključio da će pozvati bana da od vladara ishodi ukidanje te odredbe.47
42 Spisi saborski 1861., sv. III., 106. 43 Spisi saborski 1861., sv. III., 155. 44 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 278.-279. Taj je govor tiskan kao “Mnienje o pravu siela i glasa biskupah i velikašah na Hrvat. saboru”, Djela Adolfa Vebera, sv. VIII., 119.-121. 45 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 6’7.-608., “Mnienje o pravu siela i glasa biskupah i velikašah na Hrvat. saboru”, Djela Adolfa Vebera, sv. VIII., 122.-123. To je Veber mogao posvjedočiti na vlastitom primjeru. Naime, u vrijeme revolucionarnih previranja 1848.-1849. bio je jedan od najistaknutijih zagovornika liberalnoga katolicizma, a radi slobodoumnih je shvaćanja premješten iz biskupske kancelarije na mjesto seoskog kapelana. 46 Dnevnik Sabora 1861., 158. 47 Dnevnik Sabora 1861., 168.
22 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
U sklopu kulturnih pitanja na dnevnom redu saborskih rasprava u šezdesetim godinama 19. stoljeća nalazilo se i pitanje naziva službenog jezika u Trojednoj Kraljevini, utemeljenje važnih nacionalnih kulturnih institucija poput narodnog kazališta i narodnog muzeja. Veber o tim važnim kulturnim institucijama nije govorio u specijalnoj debati u Saboru, nego u odborima koji su trebali pripremiti osnove za raspravu o tim pitanjima. Ti govori nisu tiskani u Dnevniku Sabora. Zaključujući posredno na temelju analogije, dakako uz rezerve koje takvo zaključivanje nameće, odnosno na temelju aktivnosti Adolfa Vebera u saborskim raspravama o pitanjima za koja se smatrao kompetentnim raspravljati o njima, mogli bismo pretpostaviti da je Adolfo Veber i u tim odborima igrao aktivnu ulogu. O njegovu ugledu u onodobnim kulturnim i intelektualnim krugovima Hrvatske posredno svjedoči činjenica da je izabran u odbore koji su Saboru trebali predložiti ustroj spomenutih temeljnih nacionalnih kulturnih institucija te u odbor za upravljanje narodnim kazalištem.48 U raspravi o nazivu narodnog jezika u Hrvatskoj Veber je radi ostvarenja sloge predložio da se jezik nazove “jugoslavjanski ili slavjanski”. Svoj je prijedlog argumentirao odbijanjem Slavonaca i Srba da prihvate hrvatsko ime te odbijanjem Hrvata da prihvate slavonsko ime narodnog jezika.49 Na to se pitanje nadovezalo i pitanje zakonskog reguliranja položaja i uloge hrvatskoga jezika u Dalmaciji. Veber se založio za poštivanje načela da je službeni jezik onaj jezik kojim govori većina stanovništva na određenom teritoriju. U Dalmaciji i Rijeci većina stanovnika su Hrvati i Srbi (prema Veberu “naš narod”). Etnički sastav stanovništva razlog je Veberovu protivljenju zakonskom ograničavanju hrvatskoga jezika u Dalmaciji i Rijeci na način da se talijanski jezik proglasi poslovnim jezikom. Umjesto toga, potaknut praktičnim razlozima, drži da se u zakonu mogu dopustiti iznimke kao što je uporaba talijanskog jezika u tim dijelovima Hrvatske dok je to potrebno.50 U svome političkom djelovanju u Hrvatskom Saboru Adolfo Veber pokazivao je veće zanimanje za prosvjetno-kulturna pitanja, bliska njegovu profesionalnom usmjerenju, a angažirao se i u raspravama o rješavanju tada aktualnih državnopravnih pitanja – teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine, njezina državnopravnog odnosa prema Ugarskoj, unutarnjeg ustroja Habsburške Monarhije i s tim povezanog pitanja sudjelovanja predstavnika Trojedne Kraljevine u Carevinskom vijeću. U svojim govorima u Saboru prigodom rasprava o rješavanju različitih pitanja Veber se koristio logičkom analizom iz različitih aspekata i argumentima razuma, a temeljno mu je
48 Našastari Sabora 1861., 661., 703.; Osnova zakonskog članka o jugoslavenskom kazalištu trojedne kraljevine, Dnevnik Sabora 1861., 698. (Popis priloga naveden je u Našastarima Sabora 1861., IV. Iskaz priloga k stenografičkim zapisnikom sabora za god. 1861., br. 221., str. 790.); Osnova pravila narodnog muzeja s neznatnim izmjenama usvojena je kao čl. LXXXV. O pravilih i ustrojstvu narodnoga muzeja u Zagrebu, Spisi saborski 1861., sv. I., Zagreb, 1862., 101.-102; Našastari Sabora 1865.-1867., 85. 49 Dnevnik Sabora 1861., Zagreb, 1862., 618. 50 Dnevnik Sabora 1861., 620.
23 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici polazište bila dobrobit i korist naroda Trojedne Kraljevine. Nastupao je kao realni političar, racionalno je pristupao problemima i nastojao je pridonijeti usmjeravanju hrvatske politike u smjeru stvaranja realne i ostvarive politike. Političke teme u publicističkom djelovanju Adolfa Vebera šezdesetih godina 19. stoljeća Članke s političkim temama Adolfo Veber objavljivao je sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća u vodećim hrvatskim političkim dnevnim listovima, a u osnovi je riječ o dopuni i svojevrsnom javnom obrazlaganju njegove političke djelatnosti u Hrvatskom saboru. U tim člancima Veber je objašnjavao različite aspekte programa Samostalne narodne stranke, političke skupine koja se izdvojila 1863., a kao stranka se počela formirati u 1865. godini.51 Prvi od tih članaka, naslovljen “Razlaganje programa”,52 Veberov je odgovor na članak “Borba stranakah”, objavljen u Pozoru, u kojem se program nove stranke (Samostalna narodna stranka, V. Š.) uspoređuje s programom stranke okupljene oko lista Pozor (Narodna liberalna stranka, V. Š.) pri čemu se pronalaze brojne sličnosti. Uzrok spomenutih sličnosti Veber pronalazi u istom temelju programa obje stranke te analizira komentare iznesene u tom listu o novoj stranci i uglavnom ih odbacuje kao neutemeljene. Odbacuje tvrdnje iznesene u Pozoru da je nova stranka za svoje glasilo odabrala list Domobran i da je Ivan Mažuranić “glava” te stranke. Veber tvrdi da se stranka okupila na temelju nacrta programa, kojega je uglavnom sastavio Avelin Ćepulić, a detalje je usuglašavao odbor. Odbacuje Pozorove tvrdnje da je zaključujuće zastupstvo, zajedničko predstavničko tijelo, koje predlaže Samostalna stranka, “reichsrath redivivus”. Ovu posljednju tvrdnju Veber ocjenjuje tendencioznom i navodi razlike između toga tijela i Carevinskoga vijeća. Zaključujuće zastupstvo, kako ga predviđa Samostalna stranka, bit će rezultat dogovora između hrvatskoga naroda i kralja uz sporazum s Ugarskom, ako na njega pristane. U njemu će biti
51 Samostalnu narodnu stranku činili su secesionisti Narodno-liberalne stranke, a među njima su najznačajniji bili: Ivan Mažuranić, Avelin Ćepulić, Maksimilijan Prica, Ivan Kukuljević, Ambroz Vranyczany, Ljudevit Vukotinović, Adolfo Veber, Ivan Vončina, Nikola Krestić i drugi. Okupili su se na temelju Pricine izjave iz Sabora 1861. i usvojene kao saborski članak 42., koja je, polazeći od državnopravne samostalnosti Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, priznavala postojanje zajedničkih obrambenih, financijskih i gospodarskih interesa između hrvatskih zemalja i drugih austrijskih zemalja te slijedom toga i postojanje zajedničkih poslova. U kontekstu neriješenih državnopravnih pitanja između Trojedne Kraljevine i Ugarske te svjesni odnosa snaga između tih zemalja pristaše Samostalne narodne stranke smatrali su da će za Hrvatsku biti bolje, ako postigne sporazum s Austrijom prije no što to učini Ugarska. Naime, tom bi nagodbom Hrvatska ostvarila teritorijalnu cjelovitost, tj. inkorporaciju Dalmacije i Vojne krajine, nakon čega bi ojačala i stvorila si bolje uvjete za rješavanje državnopravnih pitanja s Ugarskom. Usp. Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske, Prvi dio, Zagreb, 1990., 181.-182.; J. ŠIDAK – M- GROSS – I. KARAMAN – D. ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914., 25.-27.; I. PERIĆ, Hrvatski državni sabor, sv. I., 346.-347. 52 A. V e b e r, zastupnik čabarski, “Razlaganje programa”, Pozor, br. 10. od 24. 11. 1865., objavljen i u Djelima Adolfa Vebera, n.dj., sv. V., Zagreb, 1889., 274.-281.
24 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici ravnopravni svi pozvani čimbenici, tj. narodi/zemlje Monarhije, a o njegovu ustroju s jednim ili dva doma odlučit će hrvatski narod u dogovoru s kraljem i sa svim ostalim pozvanim čimbenicima. U to će tijelo hrvatski predstavnici ući samo, ako u njega uđu predstavnici svih naroda koji žive u Austrijskome Carstvu i ako se prije toga oživotvori cjelokupnost Trojedne Kraljevine. Temelj te politike potpuna je pravna neovisnost Trojedne Kraljevine od Ugarske, zasnovana na članku 42. iz 1861. godine i ozakonjena kraljevim otpisom od 8. studenoga 1861. Veber iznosi mišljenje da se državnopravna pitanja u Monarhiji mogu rješavati na nekoliko načina: svaka ih zemlja može rješavati samostalno, Trojedna Kraljevina ta pitanja može rješavati zajedno s Ugarskom putem dualizma, ili će ih svi narodi rješavati zajedno u federalističkom uređenju. Veber i njegovi istomišljenici preferiraju federalizam i priznaju postojanje zajedničkih poslova za cijelu Monarhiju, koje bi obavljali zajedničko predstavničko tijelo i njemu odgovorna vlada. Ako se prema tome modelu ne bi mogla urediti zajednička država, nova stranka zalaže se za to da sve ostane in statu quo. Veber odbacuje primjedbu autora članka u Pozoru da je program nove stranke previše općenit i tvrdi da je to uobičajeni način sastavljanja programa. Osim toga, o zajedničkim poslovima i o ustroju toga zajedničkog tijela ne može odlučivati samo jedna stranka niti samo jedan narod, jer su to pitanja koja se tiču svih naroda Monarhije.53 Program Samostalne narodne stranke Veber je branio još nekoliko puta polemizirajući o toj temi s njegovim kritičarima. U članku “Obrana osobe i stvari”54 Veber uglavnom ponavlja svoje tvrdnje da Samostalna narodna stranka nije izabrala Domobran za svoje glasilo te da Mažuranić nije “glava” nove stranke.55 Ovu posljednju tvrdnju Veber argumentira iznošenjem vlastita shvaćanja o tome tko je glava stranke. To je osoba čije misli prevladavaju u stranci i koji upravlja strankom. Glavne ideje iznesene u programu stranke izvorno su ideje Avelina Ćepulića, a definitivno ih je formulirao odbor koji upravlja strankom. Mažuranić, kao jedan od najuglednijih članova, predsjeda sastancima članova stranke. Veber uredništvu lista Pozor predbacuje da izvrće stvarnost, da je nedosljedno te da nije htjelo objaviti njegov članak u kojem polemizira s listom Zukunft. Pozivanje Pozora na pisanje drugih listova o programu nove stranke Veber ocjenjuje neutemeljenim, tendencioznim i iskrivljenim.56
53 Isto. 54 A. Veber, zastupnik čabarski, “Obrana osobe i stvari”, Domobran, br. 286. od 14. prosinca 1865., objavljen i u Djelima Adolfa Vebera, n.dj., sv. V., 289.-300. 55 Veber se trudio uvjeriti javnost da Mažuranić nije vođa nove stranke, jer je taj političar kao donedavni hrvatski kancelar tada bio vrlo nepopularan u Hrvatskoj radi provođenja omražene politike vlade premijera Schmerlinga. 56 A. Veber, zastupnik čabarski, “Obrana osobe i stvari”, Domobran, br. 286. od 14. prosinca 1865.
25 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
Spomenuti članak Adolfa Vebera, u kojem polemički odgovara na tvrdnje iznesene u listu Zukunft, objavljen je u Domobranu.57 U njemu Veber odbacuje kritike iz lista na njemačkom jeziku da je program Samostalne stranke neizvjestan i “centralističko- reichsratističan” radi uporabe pojmova “skupno zastupstvo (Reichsvertretung) i odgovorna vlada (Ministerverantwortlichkeit)” te radi toga što u toj stranci ima članova koju su u Hrvatskoj bili na vlasti za vrijeme Schmerlingove vlade. Veber je skrenuo pozornost čitatelja na svoj članak u Pozoru, u kojem je objasnio razlike između Carevinskoga vijeća i skupnoga zastupstva. Ustvrdio je da su samostalci u svoj program unijeli načelo odgovorne vlade upravo zato da odagnaju od sebe sumnju da u pozitivnom svjetlu vide Carevinsko vijeće utemeljeno na Veljačkom patentu. Naglasio je i to da Samostalna stranka smatra da Trojedna Kraljevina u dogovoru s Ugarskom i krunom ponajprije treba definirati zajedničke poslove za cijelu Monarhiju pri čemu bi Ugarska i Trojedna Kraljevina kao autonomne poslove za sebe trebale sačuvati one poslove koji su pripadali ugarskoj kruni. Veber tvrdi da pristaše Samostalne stranke ne žele prejudicirati budući odnos Trojedne Kraljevine i Ugarske prije no što se to pitanje raspravi u Saboru. Kao sredstvo za uklanjanje razmirica predlaže da i tzv. fuzijska stranka iznese svoj program. Genezu i program te političke skupine, zapravo koalicije Narodne liberalne stranke i Narodne ustavne stranke (tzv. unionista), iznio je Lazar barun Hellenbach u knjižici Fuzija. Autor je nastojao dokazati da je na početku zasjedanja Hrvatskog sabora 1865. politika fuzije bila najbolja za Hrvatsku. Nastojeći dokazati svoju tezu, ustvrdio je da u Austriji postoje tri velike političke stranke – centralistička, dualistička i federalistička -, a takve su se stranke razvile i u Hrvatskoj, doduše uz neke razlike. Glavni razlog nastanka fuzije Hellenbach je vidio u politici centralističke stranke, koja je preko Hrvatske dvorske kancelarije tjerala Hrvate da uđu u Carevinsko vijeće. Radi toga su se druge dvije stranke u Hrvatskoj udružile protiv takve politike na sljedećim načelima: ustav se smije mijenjati samo ustavnim putem; premda Trojedna Kraljevina ima pravo s Bečom neposredno raspravljati o svojim državnopravnim odnosima, ipak ne može utvrditi uvjete pod kojima je spremna neka svoja prava ustupiti zajedničkoj državi dok se ne riješi ugarsko pitanje, a odnos između Trojedne Kraljevine i Ugarske nije riješen. Prema njihovu mišljenju Trojedna Kraljevina, doduše, smije odlučivati o svojim autonomnim poslovima i prije no što se urede odnosi između Beča i Pešte, ali ne smije odlučivati o tome “kamo i kako da prenese ostalo svoje državno pravo”, tj. o zajedničkim poslovima. Zabrana Pozora od strane Hrvatske dvorske kancelarije potaknula je njezine protivnike da se fuzioniraju na temelju spomenutih načela, a glavna svrha fuzije isprva je bio otpor centralističkoj politici Schmerlingove vlade. Prema Hellenbachu, možda bi se fuzija i raspala da je došla na vlast. Polazeći od temeljnog načela da je glavna svrha države promicanje blagostanja njezinih građana,
57 A. V e b e r, zastupnik čabarski, “Odgovor ‛Zukunftu’”, Domobran, br. 280. od 6. 12. 1865., objavljen i u Djelima Adolfa Vebera, n.dj., sv. V., 494.-497.
26 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici fuzija je prema Beču vodila politiku zakonitosti ili legitimiteta, dok je u odnosu na Peštu vodila politiku “koristljivosti ili oportuniteta” da bi stvorila novu zakonitost. Temelj politike fuzije bio je članak 42. iz 1861., a protivnica joj je bila “centralistička ili februalistička” stranka, tj. Samostalna narodna stranka. Premda Hellenbach nije sumnjao u dobre namjere samostalaca, predviđao je da njihova politika, koja je težila za ostvarenjem samostalnosti, neovisnosti i slobode, neće uroditi plodom, kao što nije bila uspješna ni 1848. godine. Taj je autor u fuziji vidio nositelja buduće hrvatske politike i predviđao je da će se centralisti i unionisti udružiti i osnovati konzervativnu stranku.58 Nakon što je ukratko iznio glavne ciljeve i smjernice djelovanja fuzije, Veber ih je podvrgao kritici. Ocjenjujući spomenutu knjižicu, Veber je Hellenbacha optužio da je iznio mnogo proturječnosti, neistinitih podataka, pogrešnih zaključaka i samovoljnih tvrdnji. Veber je priznao da je politika Hrvatske dvorske kancelarije, čiji je cilj bio Hrvatsku uvesti u Carevinsko vijeće, prirodno potaknula nastanak fuzije. Međutim, nakon pada Schmerlingove centralističke vlade i dolaska na vlast “antireichsratističke vlade”, nakon što je Hrvatska dvorska kancelarija opozvala svoje prijeporne naredbe i ponovno dopustila izlaženje Pozora, prema Veberovu mišljenju, nestali su uzroci radi kojih je nastala fuzija. Odbacio je Hellenbachovu tezu da Trojedna Kraljevina smije odlučivati o svojoj autonomiji, ali da ne smije odlučivati o prenošenju svojega državnog prava prije no što se riješi ugarsko pitanje. U prilog svojega stajališta Veber je naveo da je Trojedna Kraljevina već odlučivala o državnopravnim odnosima bez Ugarske donoseći zakonski članak 42. u Hrvatskome saboru 1861., koji i fuzija prihvaća kao zakoniti. Osim toga, nakon što je vladar ukinuo Veljački patent i odlučio postaviti nove temelje države putem sporazuma svih naroda i krune, Trojedna Kraljevina može sama pregovarati s Bečom. Znajući da Hrvatska više nije obvezna na savez s Ugarskom te da Ugarska neće prihvatiti sve uvjete iz članka 42., Veber drži da je Samostalna stranka ispravno radila kad se zalagala za samostalno dogovaranje Hrvatske s Bečom. Pozivajući se na Dnevnik Sabora, Veber Hellenbacha optužuje da je naveo veći broj saborskih zastupnika pristaša fuzije od njihova stvarnog broja. Osudio je i naveo nezakonite postupke fuzije u Saboru i pritisak na predsjednika Sabora da bi stekli većinu u Saboru. Od svojeg se oponenta Veber razlikuje time što smatra da se Trojedna Kraljevina i u odnosu prema Beču i prema Pešti treba držati legaliteta, tj. članka 42., kojega je Beč prihvatio, a Pešta nije. Prema njegovu mišljenju nepravedno je Samostalnu stranku zvati centralističkom radi nekolicine njezinih članova, ranije pristaša Carevinskoga vijeća, odnosno februarističkom, jer je ona u svom programu jasno odbacila Veljački patent. U pozadini takvih naziva stoji želja da je se kompromitira. Prema Veberu, pristaše su novu stranku nazvali samostalnom, jer žele samostalno pregovarati s Bečom, a ne kao njihovi politički oponenti u zajednici
58 A. Veber, “Antifuzija”, Djela Adolfa Vebera, sv. V., 317.-346. Hellenbachove teze o genezi i programu fuzije Veber je iznio na str. 317.-322.
27 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici s Ugarskom. U svom su se programu samostalci zalagali za ostvarenje jednakosti svih naroda koji žive u Monarhiji i da im se daju politički mehanizmi za obranu od svih natražnjačkih težnji. Za razliku od samostalaca, koji su se zalagali za samostalne pregovore Hrvata s Bečom, ako Mađari ne bi htjeli pregovarati s Hrvatima, fuzija je, prema Veberovu mišljenju, prihvaćanjem načela da Trojedna Kraljevina mora preko Pešte pregovarati s Bečom, izrazila za svoju zemlju pogibeljno načelo solidarnosti. Na kraju teksta Veber je Hellenbacha kritizirao radi subjektivnosti i pristranosti u ocjenjivanju članova Samostalne stranke, a za sebe je tvrdio da to nije činio i da mu je istina iznad svega.59 Istina je da je Veber objektivnije nego Hellenbach ocjenjivao politička zbivanja u Hrvatskoj i nastojao ih razmotriti iz različitih aspekata, ali teško bi se za bilo koga, pa tako niti za Vebera, moglo reći da potpuno objektivno ocjenjuje procese u koje je i sam involviran. Izravan odraz političkih borbi u Saboru bilo je još jedno sporno pitanje o kojem je Veber polemizirao u novinama. Pozor je u uvodniku tvrdio da narodni zastupnik ne može opozvati svoju odluku o polaganju saborskoga mandata kao što je to učinio Adolfo Veber. Prozvani Veber tu je tezu nastojao opovrgnuti s logičkog i pravnog aspekta, tvrdeći da saborski zastupnik ima pravo opozvati svoju odluku. U pozadini cijele priče bila je, dakako, činjenica da krug ljudi oko lista Pozor i Veber nisu imali ista politička stajališta.60 Posao ravnatelja gimnazije i aktivno sudjelovanje u radu Hrvatskoga sabora Veberu nisu ostavljali mnogo vremena za publicističku aktivnost, a posljedica toga je razmjerno mali broj novinskih članaka o političkim temama. Krajem šezdesetih godina 19. stoljeća Veber je napisao opsežnije publicističko djelo, zapravo brošuru, koje je, čini se, prvi put objavljeno u njegovim sabranim djelima. Riječ je o tekstu “Poviest nagode s Ugarskom”, prvi put objavljenom 1889. godine.61 U toj brošuri autor iz perspektive aktivnoga sudionika opisuje političku situaciju u Trojednoj Kraljevini i Habsburškoj Monarhiji od 1861. do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe. Iznio je genezu nastanka Samostalne narodne stranke, kojoj je i sam pripadao, analizirao stranačke programe i političke ciljeve, nastojanja da se oni realiziraju u Hrvatskom saboru, rasprave u Saboru i saborske dokumente stavio je u širi kontekst političkih prilika u Ugarskoj i u cjelokupnoj Monarhiji, a kao završni čin drame preuređenja Habsburške Monarhije opisao je političke okolnosti u kojima je nastala Hrvatsko- ugarska nagodba i njezin nastanak. Prikazao je događanja iza kulisa tadašnje hrvatske politike i nastojao racionalno i nepristrano ocijeniti ciljeve, domete i političko djelovanje onodobnih stranačkih skupina i pojedinaca. Kritičan je bio ne samo prema
59 Isto, 322.-346. 60 “Polaganje mandata”, Sviet, br. 2. od 4. 4. 1866., tiskano i u Djelima Adolfa Vebera, sv. V., 282.-288. 61 Taj je tekst objavljen u Djelima Adolfa Vebera, sv. V., 347.- 493.
28 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici političkim protivnicima, pripadnicima Narodno-liberalne stranke i Unionističke stranke, nego i prema političkom djelovanju i motivacijskoj uvjetovanosti članova vlastite stranke.62 Unatoč nesumnjivu nastojanju da objektivno prikaže politička zbivanja, Veber se ponekad nije mogao izdići iznad vlastite stranačke pripadnosti i osobnih (ne)simpatija. Unatoč time uvjetovanih nedostataka, spomenuta je brošura vrijedan izvor za proučavanje tog vrlo važnog razdoblja hrvatske politike. Veberov pristup problematici, način izvođenja zaključaka te zanimljivi, a ponekad i duhoviti stil pisanja ilustrirat ću citiranjem njegovih zaključnih razmatranja u spomenutoj brošuri: “Kad čovjek pozorno motri tečaj ovih stvarih vidi jasno, da je bečka vlada za ministra Belcreda63 radila za federaciju svih kraljevinah i zemaljah carevine, zastupanih u centralnom parlamentu gledom na razpravljanje zajedničkih posalah. Tu su težnju dosljedno podupirali Samostalci, a Kazinaši64 opet dosljedno radili za dualizam i za realni savez s Ugarskom, dočim su se Špitalci65 vrtjeli kao muhe bez glave, dok nisu napokon njekako sjeli na med, koji jim se je medjuto pretvorio žučju. Da se je hrvatski sabor, komu je bila namienjena prva uloga, namah s početka očitovao za federaciju, bila bi se možda mogla ostvariti ta liepa i za Slavjane u Austriji jedino spasonosna ideja. Što smo stekli i ovako povoljnu nagodu, moramo zahvaliti najprije odlučnoj želji Njegova Veličanstva, koje je svakako hotilo, da se obrani autonomija Troj. Kraljevine, zatim uvidjavnosti razboritoga Deaka66, koji je družicom želio imati zadovoljnu zemlju, napokon i domoljublju Kazinašah, koji su se, možda povodom saborskih razpravah, jako razlikovali od starih Magjaronah. Ako je narod zadovoljan s tim stanjem, neimam ništa prigovoriti; ja nisam nikad bio zanj zauzet, a da sam imao pravo, dokazuju uz ostalo majgarski cimeri. Ovu sam pako poviest zato napisao, da potomci uvide, što jim treba, što li netreba raditi.”67 Nakon svršetka rada Hrvatskog sabora i nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe Veber se prestao baviti politikom. Slijedom toga i iz njegova publicističkog djelovanja nestaju političke teme, a njihovo mjesto zauzimaju članci o različitim jezičnim pitanjima, o prosvjetnim temama te o različitim vjerskim temama. Međutim, taj aspekt Veberova javnog djelovanja izlazi izvan okvira ovoga rada.
62 Isto. 63 Richard Belcredi, tadašnji predsjednik austrijske vlade. 64 Pripadnici Ustavno-narodne (unionističke) stranke, nazvani tako prema mjestu sastajanja njihova saborskoga kluba – nekadašnjem mađaronskom Kazinu. 65 Saborski zastupnici, članovi Narodno-liberalne stranke, koji su sastanke svojega saborskoga kluba održavali u velikoj dvorani bolnice. 66 Ferenc Deák, mađarski političar. 67 “Poviest nagode s Ugarskom”, Djela Adolfa Vebera, sv. V., 492.-493.
29 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
Dakle, središnje teme, kojima se Veber bavio u svojem publicističkom radu šezdesetih godina, bile su i najvažnije teme oko kojih se koncentriralo njegova političko djelovanje u Hrvatskom saboru. Zaključak Unatoč tomu što je kao gimnazijski ravnatelj bio u državnoj službi, Veber je u svom političkom radu kao saborski zastupnik nastupao samostalno, sukladno vlastitim uvjerenjima. U raspravama o tada aktualnim državnopravnim pitanjima zastupao je načelo pragmatične, ali legitimističke i realne politike, vodeći računa o konstelaciji političkih snaga u cijeloj Monarhiji. Takva je politika Trojednoj Kraljevini trebala osigurati autonomiju u odnosu na Ugarsku te teritorijalnu cjelovitost. U pogledu unutarnjeg uređenja Habsburške Monarhije protivio se politici centralizacije i dualizma i zagovarao je preuređenje zajedničke države na federalističkim osnovama na temelju sporazuma svih zemalja Monarhije i krune uz priznanje zajedničkih poslova koje bi obavljali izabrani parlament i njemu odgovorna vlada. Zalagao se za ostvarivanje sporazuma s Ugarskom o neriješenim državnopravnim odnosima, ali uz uvjet da Ugarska prizna autonomiju i teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine. Taj je sporazum trebao prethoditi sporazumu s vladarom o unutarnjem uređenju zajedničke države. U slučaju da Trojedna Kraljevina ne uspije postići sporazum s Ugarskom, zagovarao je politiku Samostalne narodne stranke koja je predviđala mogućnost samostalnog dogovaranja Hrvatske s vladarom. Međutim, polarizacija u Hrvatskom saboru, nesklonost Ugarskog sabora pronalaženju kompromisnoga rješenja spornih pitanja s Hrvatskom te dinamične promjene političkih odnosa na razini cijele Monarhije u kombinaciji s vanjskopolitičkim okolnostima onemogućili su direktni sporazum hrvatskih političkih čimbenika s vladarom i ostvarivanje temeljnih ciljeva hrvatske politike, od kojih je na unutarnjem planu jedan od najvažnijih bio ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine. Druga važna posljedica izmijenjenog odnosa političkih snaga u Monarhiji bila je realizacija direktnog sporazuma Nijemaca i Mađara na štetu ostalih naroda u zajedničkoj državi i sklapanje Austro-ugarske nagodbe 1867. Razočaran neuspjehom hrvatske politike Adolfo Veber definitivno se povukao iz političkog života nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868.
30 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici
Sažetak Zagrebački kanonik Adolfo Veber Tkalčević (1825.-1889.) svojedobno je bio vrsni jezikoslovac, književnik, publicist, pedagog i političar. U radu se detaljnije analizira njegova politička djelatnost šezdesetih godina 19. stoljeća u Hrvatskom saboru i u vodećim onodobnim političkim listovima. Kao saborski zastupnik u dva mandata Veber se osobito angažirao oko rješavanja aktualnih državnopravnih pitanja i ustroja prosvjetnih, znanstvenih i kulturnih institucija. Tada aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj promatrao je u kontekstu političkih, vojnih i ekonomskih prilika u cijeloj Habsburškoj Monarhiji i nastojao je pridonijeti oblikovanju realne hrvatske politike. Upozoravao je na oprez u političkom dogovaranju s Mađarima i austrijskim Nijemcima, a temeljno mu je polazište u pregovorima s tim političkim čimbenicima bilo očuvanje autonomije, ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine te zaštita interesa hrvatskog naroda i ostalih slavenskih naroda, radi čega je zagovarao preuređenje Habsburške Monarhije u federaciju ravnopravnih naroda. Protivio se slanju hrvatskih predstavnika u Carevinsko vijeće 1861. dok se ono ne ustroji kao predstavničko tijelo naroda Monarhije izabrano na temelju pravednih izbornih zakona i u kojemu Nijemci neće voditi glavnu riječ. Spomenute političke ideje zastupao je i u svojim novinskim člancima u listovima Pozor, Domobran i Sviet.
Adolfo Veber in kroatischer Politik
Zusammenfassung Zagreber Domherr Adolfo Veber Tkalčević (1825-1889) war seinerzeit ein außerordentlicher Linguist, Schriftsteller, Publizist, Pädagoge und Politiker. In dieser Arbeit wird seine politische Tätigkeit in den sechziger Jahren des 19. Jahrhunderts im Kroatischen Parlament und in damals führenden politischen Blättern Kroatiens detailliert analysiert. Als Landtagabgeordneter in zwei Mandaten engagierte sich Veber besonders in Versuchen die damals aktuellen staatsrechtlichen Fragen zu lösen und wissenschaftliche, kulturelle und Bildungsinstitutionen zu gründen. Die damals aktuelle politische Situation in Kroatien betrachtete er im Kontext politischer, militärischer und ökonomischer Umstände in der gesamten Habsburgermonarchie und bemühte sich zur Bildung einer realen kroatischen Politik beizutragen. Seine Zeitgenossen mahnte er zur Vorsicht in politischen Verständigungsversuchen mit Ungaren und mit österreichischen Deutschen. Vebers grundlegende Ausgangspunkte in Verhandlungen mit genannten politischen Faktoren waren Erhaltung kroatischer Autonomie, Realisierung der territorialen Einheitlichkeit Kroatiens und Befürwortung von Interessen des kroatischen Volkes sowie anderer slawischen Völker. Deshalb setzte er sich für die Umgestaltung der Habsburgermonarchie in eine Föderation gleichberechtigter Völker ein. Er war gegen Entsendung kroatischer Abgeordneten im Reichsrat 1861, bevor diese Institution als richtiges Repräsentativorgan aller Völker der Monarchie konstituiert würde, deren Vertreter auf Grund von rechtmäßigen Wahlgesetzen gewählt wären und in der die Deutschen nicht das große Wort haben würden. Die genannten politischen Ideen vertrat er in seinen Artikeln in Blättern Pozor, Domobran und Sviet. Schlüsselwörter: Adolfo Veber, politische Tätigkeit, Kroatischer Landtag in Jahren 1861 und 1865-1867.
31 32 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Bruno Škreblin UDK: 323.15(497.5=112.2)”14” Hrvatski institut za povijest Izvorni znanstveni rad Zagreb Primljeno: 30.09.2010. Prihvaćeno: 02.10.2010.
Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
U radu se govori o pripadnicima njemačke etničke skupine koji su živjeli i djelovali na Gradecu sredinom 15. st. Prvi dio rada posvećen je vojnicima u službi grofova Celjskih, a drugi dio rada prosopografski obrađuje njemačke građane koji su sredinom 15. st. obnašali sudačke funkcije i spadali među elitniji dio gradečkog društva.
Ključne riječi: Gradec, njemački doseljenici, grofovi Celjski
33 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Prisutnost njemačke etničke skupine na Gradecu u izvorima se može jasno utvrditi od sredine 14. st. kada se spominje njemačka bratovština na Gradecu.1 No, s obzirom da je već od kraja 12. st. njemačko stanovništvo činilo većinu u najznačajnijim ugarskim gradovima, može se pretpostaviti da Nijemci dolaze na Gradec prije sredine 14. st. odnosno da prvi njemački doseljenici stižu na Gradec nedugo nakon njegova utemeljenja.2 Rani utjecaj njemačkih doseljenika može se vidjeti i po pravnom uređenju Gradeca čije se upravne i sudske institucije razvijaju pod utjecajem njemačkog prava.3 S obzirom da je u prethodnim radovima posvećenim Nijemcima na tlu srednjovjekovne Hrvatske analizirana njemačka kolonija na Gradecu krajem 14. i početkom 15. st., a zasebno su obrađene još dvije njemačke obitelji na kraju 14. i u prvoj polovini 15. st., ovaj rad govori o više osoba njemačkog porijekla koje se pojavljuju na Gradecu sredinom 15. st.4 Ovo razdoblje zaslužuje posebnu pozornost jer, s jedne strane, u to vrijeme pristiže nova skupina njemačkih doseljenika, dok se s druge strane smanjuje broj doseljenika iz sjeverne Italije koji su sredinom 14. st. dominirali u gospodarskom i društvenom životu gradečke općine. Ipak, niti tada pripadnici njemačke skupine nisu bili potisnuti u političkom smislu zahvaljujući podjeli magistrata na jezike, iako je vidljivo da samo nekoliko njemačkih građana (ili obitelji) obnaša sudačke funkcije krajem 14. i početkom 15. st.5
1 Ivan Krstitelj Tkalčić, Povjestni spomenici slob. kralj. grad. Zagreba. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae, sv. 1-11, Zagreb 1889.-1905., (dalje: MHZ). Njemačka bratovština spominje se 1357. (vidi MHZ 4, str. 76.). 2 Nijemci se ne spominju u privilegiju Andrije iz 1198. za razliku od Latina, Slavena i Mađara, što znači da Nijemci krajem 12. st. još nisu došli na zagrebačko područje (MHZ 1, str. 2.). S druge strane spominju se 1231. u privilegiju hercega Kolomana Vukovaru, što znači da dolazak Nijemca na hrvatsko područje možemo datirati od prve polovine 13 st. (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, ur. Tadija Smičiklas, vol. 3, 1905., str. 346.). 3 O tome vidi u : Pal Engel, The Realm of St. Stephen: a history of medieval Hungary, 895-1526, London – New York, 2001., str. 61.,113., 114.; vidi i: László Kontler, Povijest Mađarske: Tisuću godina u srednjoj Europi, Zagreb, 2007., str. 76. - 77. 4 O Nijemcima na Gradecu vidi: Karolina Kanižaj, Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća, u: Goran Beus Richembergh (ur.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas, Zagreb, 1994., str. 53. - 62.; Marija Karbić, Obitelj Bole: istaknuti predstavnici de lingua Theutonicorum na zagrebačkom Gradecu u 14. i 15. stoljeću, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice - VDG Jahrbuch, Osijek, 2007., str. 11. - 19.; Bruno Škreblin, Obitelj Šafar – iz života jedne njemačke obitelji, Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch, Vol. 16., Osijek, 2009., str. 83. – 100. Vidi i: Vladimir Bedenko, Društvo i prostor srednjovjekovnog Gradeca, u: Kampuš - Margetić – Šanjek (ur.), Zagrebački Gradec 1242-1850, Zagreb, 1994. str. 37. – 49. 5 Tako je 1379. sudac je Jakov Bole, zatim dva puta Miklin, sin Ivana, potom Ivan, sin Jakova Bola, te ponovno dva puta za redom Miklin, sin Ivana. Početkom 15 st. uzdiže se obitelj Petra Šafara: Petar je sudac 1405. i 1413., njegov sin Andrija 1425. Godine 1437. sudačku dužnost obnaša Jakov Bole, unuk spomenutog Jakova Bola. o tome vidi više: Marija Karbić, Obitelj Bole; Bruno Škreblin, Obitelj Šafar.
34 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Nakon smrti kralja Žigmunda dolazi do slabljenja kraljevske vlasti i uspona velikih plemićkih obitelji. Tome je pridonio i sam Žigmund prodavanjem i davanjem u zalog posjeda i časti raznim plemićima čime je smanjivao ekonomsku, vojnu i društvenu podlogu kraljevske vlasti.6 Osim toga, u kratkom su se vremenu na prijestolju izmijenile tri dinastije što je imalo za posljedicu pojavu dinastičkih borbi i građanskih ratova. Međusobno suparništvo velikaša dodatno je potakla i borba za skrbništvo nad kraljem Ladislavom V. Postumom, rođenim nakon pogibije njegovog oca Vladislava u bitki kod Varne 1444. U tom vremenu, sve do vladavine Matijaša Korvina, nije postojala jaka centralna vlast što su iskoristili velikaške obitelji poput Celjskih, Iločkih, Hunjadija, Frankopana i drugih. Grofovi Celjski bili su sredinom 15. st. najmoćniji velikaši na tlu Hrvatske, rodbinski povezani s kraljem Žigmundom, kao i s drugim plemićkim ili vladarskim rodovima poput Frankopana, Kotromanića te srpskom despotskom obitelji Brankovića.7 Njihovi posjedi prostirali su se od Štajerske, Koruške, Kranjske, Međimurja, Hrvatskog Zagorja te Hrvatskog Primorja, a pod njihovom vlašću u Hrvatskoj bili su gradovi Varaždin, Krapina, Lepoglava, Lobor, Trsat, Bakar, Samobor, Ribnik, Koprivnica i Virovitica. Budući da su osim gradova kontrolirali i obližnje prometnice, Celjskima je bio potreban Gradec i kako bi u potpunosti zaokružili nadzor nad prometom i trgovinom na svojim posjedima.8 Rodbinskom vezom s krunom i drugim plemićima, kontrolom nad brojnim gradovima i drugim posjedima te dobivanjem banske časti, grofovi Celjski upravo u prvoj polovici 15. st. postižu vrhunac svoje moći dok je kraljevska vlast nakon smrti Žigmunda Luksemburškog bila vrlo slaba. Problemi gradečke općine s Celjskima započinju vrlo brzo nakon što su Celjski 1436. kupnjom stekli Medvedgrad i Rakovec u Turopolju. Krajem 1437. medvedgradski kaštelan Wilhelm von Stamm, koji na Medvedgrad dolazi iz Krapine, u dva navrata otima stoku seljacima iz gradečkog posjeda Gračana, a neke seljake zarobljava u Medvedgradu tražeći za njih otkupninu. Osim toga, Stamm napada i pljačka seljake u Pobrežju uz rijeku Savu, koje je isto tako spadalo pod gradečku jurisdikciju, a također zarobljava i pljačka i neke građane koji su se vraćali s okolnih sajmova u Ptuju i
6 Tomislav Raukar, Grofovi Celjski i hrvatsko kasno srednjovjekovlje, Historijsku zbornik, 36, 1983., Zagreb, str. 120. Gradec je također od početka 15. st. dan u zalog zagrebačkom biskupu Eberhardu Albenu (O tome vidi: Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 132.). 7 Još 1361. Herman Celjski ženi se Katarinom, kćerkom bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, a Barbara, kćerka njegovog nećaka Hermana udaje se za kralja Žigmunda Luksemburškog. Hermanov sin Fridrik II. ženi se kćerkom Stjepana I. Frankopana, a unuk Ulrik II. Katarinom, kćerkom Đorđa Brankovića. O tome vidi: Nada Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982., str. 137. – 156. O povijesti grofova Celjskih vidi: Nada Klaić, Zadnji knezi Celjski v deželah sv. Krone, Celje, 1991.; Janez Mlinar, Podoba Celjskih grofov v narativnih virih, Ljubljana, 2005.; Robert Kurelić, Pregled povijesti grofova Celjskih, Historijsku zbornik, 59, 2006., str. 201. - 216. 8 Ratko VUČETIĆ, Prostorni razvoj privilegiranih srednjovjekovnih gradova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do kraja 18. stoljeća : doktorska disertacija, Zagreb, 2005., str. 174. - 178.
35 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Rovišću.9 Nešto prije Božića 1437. vojnici Celjskih predvođeni Stammom napadaju gradsko podgrađe pokušavajući provaliti i u sam grad, pri čemu je nekoliko građana poginulo.10 Zbog toga intervenira i kralj Albert, pa zapovijeda banu Matku Talovcu da provede istragu te je nakon nekoliko saslušanja pred plemićkim sudom zagrebačke županije presuđeno da Celjski moraju isplatiti štetu građanima i seljacima koji su stradali od njihovih vojnika.11 Wilhelm Stamm je zanijekao većinu optužbi tvrdeći da se radi o klevetama. Priznao je jedino pljačku u Pobrežju, ali je tvrdio da tamo nije počinjena znatna šteta. Međutim i Stamm je optuživao gradečku općinu zbog toga što su mu zarobili jednog slugu u gradu pod optužbom da je uhoda.12 Nije poznato jesu li Celjski isplatili ikakvu odštetu, ali je nakon presude zavladao mir, odnosno u izvorima nema podataka o novim sukobima između građana i Celjskih.13 Celjski ponovno napadaju grad 1441. ne obazirući se na zahtjeve novog kralja Vladislava koji traži od njih da ne ometaju i ne uznemiravaju građane.14 Ovaj put Celjski su uspjeli zavladati gradom budući da ih te godine u jednom dokumentu notar oslovljava: domini nostri.15 Nakon osvajanja grada, Celjski će svoju vlast osigurati naseljavanjem svojih vojnika, a u gradu će izgraditi i utvrdu (castellum) kako bi lakše kontrolirali grad. Sudeći po karakterističnim njemačkim prezimenima,
9 MHZ 2, str. 136., 137. 10 Više podataka o sukobima građana s Wilhelmom Stammom saznajemo iz istrage koju je vodio plemićki sud zagrebačke županije. Sačuvani sudski dokumenti objavljeni su u drugom svesku Povijesnih spomenika (MHZ, str. 134. – 156. ). Te su dokumente, osim Ivana Tkalčića, dosad podrobnije analizirali i komentirali Ivan Kampuš (Odnos grofova Celjskih i zagrebačkog Gradeca, Historijski zbornik, god. 29-30, 1976/77., str. 161. – 180.), i Nada Klaić (Zagreb u srednjem vijeku, str. 142. – 146.). 11 MHZ 2, str. 144. Kralj Albert početkom 1438. oduzima Talovcima funkciju upravitelja Gradeca, koju su držali još od kralja Žigmunda, te zahtijeva od Matka Talovca da se ne miješa u „gradske slobode“. To bi moglo ukazivati na to da su i Talovci u sukobu s Celjskim imali određenu ulogu. Talovci su tada bili suparnici Celjskima, a budući da su gradovi imali vrlo ograničenu vojnu snagu, Gradec je vjerojatno imao određenu njihovu potporu u suprostavljanju Celjskima. 12 MHZ 2, CCIII. 13 Ovdje treba spomenuti kako su već zbog Stammovih nedjela Celjski u starijoj historiografiji ocijenjeni kao nasilnici i tirani. Taj izraz upotrijebio je Ivan Krstitelj Tkalčić (MHZ 2, II – III.) nazivajući vladavinu Celjskih strahovladom, a slične izraze za Celjske upotrijebio je i Vjekoslav Klaić koji negativno ocjenjuje Žigmundovo oslanjanje na njemačke došljake (Povjest Hrvata, II/2, str. 142. - 143.). Takvom gledištu suprotstavila se Nada Klaić dovodeći u pitanje vjerodostojnost optužbi protiv medvedgradskog kaštelana, te smatrajući da su Celjski s pravom smatrali Gradec svojim gradom (Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 137. – 156.). Kritiku njezinih stajališta izložio je Tomislav Raukar (Grofovi Celjski i hrvatsko kasno srednjovjekovlje, Historijsku zbornik, 36, 1983., str. 121.) ističući kako su Celjski nasilno zavladali Gradecom što je karakteristično za postupke feudalaca prema gradskim zajednicama, osobito u vrijeme slabe kraljevske vlasti. 14 Pismo kralja Vladislava Celjskima vidi: MHZ 2, str. 183. Nešto više o tom napadu saznajemo tek 1465. iz tužbe građana protiv Kaptola u kojoj su građani naveli kako je nekoliko kanonika dalo smještaj vojnicima Celjskih te da su im prepustili Popov toranj, što su vojnici Celjskih iskoristili u napadu na grad. Građani su naveli kako im je u toj opsadi počinjena šteta od 20 000 forinti (Vidi: MHZ 2, str. 295., 296.). 15 MHZ 6, str. 364.
36 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća većina ljudi grofova Celjskih u Gradecu, kao i na posjedima Celjskih u Medvedgradu i Rakovcu, bila je njemačke narodnosti.16 To su bili Sebold Mayer, zemaljski knez u Turopolju, a kasnije i gradečki kapetan, zatim medvedgradski kaštelan Erhard (Ernest) Hohenbartter, Bernhard Gribinger, maršal dvora grofa Celjskog, te Martin Katzendorfer, prvotno vikar zagrebačkog biskupa u vremenitim dobrima, a kasnije također gradečki kapetan.17 Oni, kako će se kasnije pokazati, postaju vrlo moćni bez obzira što gradska uprava ostaje nepromijenjena i nominalno i dalje glavni autoritet gradske samouprave. Da grofovi Celjski ne misle trpjeti nepoštivanje svoje vlasti, najbolje se pokazuje kada vojnici Hermana Celjskog 1448. predvođeni Bernardom Gribingerom i Martinom Katzendorferom smjenjuju i zarobljavaju gradskog suca Martina Tomića, dva mjeseca nakon što je izabran na tu funkciju, zbog njegovih „grijeha“ prema grofovima Celjskim.18 To je bilo najgrublje kršenje gradskih sloboda u gradečkom srednjovjekovlju. Martin Tomić neko je vrijeme bio i zatvoren u Krškom, a Celjski mu oduzimaju mnoge kuće i posjede. Celjski su iz nekog razloga oduzeli kuće i posjede i plemiću Marku od Čave koji se nastanio na Gradecu. Martinove posjede Celjski daju maršalu svog dvora Gribingeru, te Martinu Cisperu, kaštelanu Đurđevca.19 Celjski će 1447. u grad dovesti i svog familijara, zlatara i novčara, Lovru Sybenburgara iz Sedmogradske, te će mu za nagradu dati kuće gradečkih zlatara Pavla i Dionizija, koji su napustili grad. 20 Ipak, u službi grofova Celjskih na Gradecu se najčešće spominje plemić Sebold Mayer (Mayerwiesher). Kako je već spomenuto, Mayer je na širem zagrebačkom području prisutan još od 1439. kao zemaljski knez (comes terestris) u Turopolju, a 1441. Mayer ima funkciju magister conquine illustris principisse domine conthoralis što znači
16 Zanimljivo je da se na Gradecu spominje i Johannes Werunberger, capitaneus Krapine, također njemačke narodnosti. On je posjedovao i kuću na Gradecu sredinom tridesetih godina 15. st. koju prodaje 1434. (MHZ 9, str. 273.). Došao je na Gradec po nalogu Hermana II. Celjskog, tada i slavonskog bana, da ispita i sudjeluje u rješavanju spora između kanonika i građana oko granica nekih posjeda u Rudešu, Vrapču i Grmoščici (MHZ 2, str. 76.). 17 Emilij Laszowski, Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć “Zagrebačko polje” zvane. Monumenta historica nob. commnitas Turopolje olim „campus Zagrabiensis dictae., sv. 1-4, Zagreb 1904.-1908. (dalje: MHT), sv. 1., str. 252. – 254., 287. – 288. Da je Martin Katzendorffer bio vikar zagrebačke biskupije vidi: Andrija Lukinović, Povijesni spomenici zagrebačke biskupije. Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, sv. 5. – 7., 1992. – 2004. (dalje MHEZ), sv. 7., str. 75. 18 ...quod in anno Domini millesimo CCCC quadragesimo octavo feria sexta proxima post festum Apparicionis beati Michaelis archangeli, quando illsutris princeps et dominus Wlricus dei gratia Cilie, Ortenburge, Zagorieque comes etc. ac regni Sclavonie banus, dominus noster graciosus, Martinum filium Thome, judicem per communitatem in anno domini supradicto electum, pro suis ut dicitur excessibus detinere et captivare fecit, eadem communitas tota cum capitaneis certis, videlicet cum domino Bernhardo milite et cum domino Martino Katzendorffer et ceteris consociis eorum, virum providum et honestum Conradum Rawsar filium Wlrici, civem civitatis predicte, hodie unanimiter fecit et constituit ac elegit judicem communitatis eiusdem loco prefati Martini judicis....(MHZ 6, str. 461.). 19 MHZ 10, str. 104. O tome vidi i u : Vladimir Bedenko, Zagrebački Gradec: Kuća i grad u srednjem vijeku, Zagreb, 1989., str. 41.,42.,43. 58. 20 MHZ 10, str. 79.
37 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća da je tada bio dvorjanin i osoba od povjerenja Katarine Celjske.21 Te godine kupuje kuću na Opatovini od Konrada Rawsara u blizini cistercitske kapele sv. Leonarda, odnosno zamjenjuje je za jedan drugi posjed uz nadoplatu od 40 florena i uz uvjet da svake godine daje samostanu 200 denara i darove na Uskrs, na sv. Stjepana i na Božić.22 Negdje oko 1443. Mayer se nastanio u gradu i bavio se različitim službama za gradsku općinu, jer mu gradska općina prodaje neku kuću zbog njegovih brojnih zasluga.23 Oko 1450. postaje i gradski kapetan.24 Premda je gradski kapetan u načelu bio izvršitelj odluka gradskog magistrata, Mayer je uživao posve neovisnu vlast.25 On postaje glavni oslonac grofova Celjskih na Gradecu, što vidimo kada gradski sudac 1450. dolazi kod Celjskog kako bi se riješilo nasljedstvo jedne građanke. Tada Celjski rješenje spora šalje po Seboldu Mayeru, presuđujući da nekretnine dotične građanke predaju njezinom nećaku, ali da se novac pohrani kod Mayera.26 Osim toga, nakon imenovanja Mayera za gradskog kapetana, često vidimo da se prilikom donošenja nekih odredbi gradskog magistrata, koje se donose pred cijelim vijećem magistrata, sada spominje i prisustvo kapetana gradske komune, što do tada nije bila praksa. Također, Mayer se spominje u nekoliko sporova kao viša sudska instanca, zajedno sa starijim sucima (seniores judices).27 S druge strane jedan građanin koji je počinio neka „zla i zlodjela“ pomilovan je zahvaljujući intervenciji Sebolda i drugih časnih ljudi.28 Naravno, Mayer te funkcije vjerojatno ne čini u svoje ime već su ga ovlastili Celjski koji su kao vrhovni gospodari Gradeca sada najviša sudska instanca. Celjski svoje prerogative vlasti očito prepuštaju Mayeru i svojim vitezovima na Gradecu, jer ionako, zbog velikih ambicija i kontrole većeg broja vlastelinstava, nemaju vremena za rješavanje gradskih sporova. Iste godine Mayera vidimo kako zajedno sa sucem Valentinom Šaronićem utjeruje dugove građana prema Iliji Židovu koji se bavio posuđivanjem novca, premda je ovaj već napustio grad ili je bio protjeran.29 Godine 1455. na Gradecu dolazi i Seboldov brat Ivan zvani Hans. On je kupio neki posjed u
21 MHZ 2., str. 186. – 187. 22 Isto. 23 MHZ 10, str. 24. 24 MHZ 10, str. 32. – 33., MHZ 7, str. 15. 25 Gradski kapetan je nadzirao noćnu službu, zatvaranje i otvaranje gradskih vrata te je bio zadužen za obranu grada u slučaju vanjskog napada (MHZ 7, str. XLVIII.). 26 MHZ 2, str. 207. – 208. 27 MHZ 7, str. 61., 109. Gradski kapetan inače nije imao nikakve ovlasti u sudskim postupcima (MHZ 7, str. XLVIII.). 28 MHZ 7, str. 30. 29 MHZ 10, str. 167. - 168. Upravo je za vrijeme Celjskih došlo do protjerivanja Židova iz grada. Ilija je bio jedan od najbogatijih Židova koji je mnogim građanima posuđivao novac. Naravno, mnogi mu nisu mogli vratiti posuđeni novac, pa je Ilija ostao vlasnik njihovih nekretnina. O tome vidi: Ivo Goldstein, Židovi na Gradecu od 14. stoljeća do 1848., u: Kampuš - Margetić – Šanjek (ur.), Zagrebački Gradec 1242-1850, Zagreb, 1994., str. 293. – 303.
38 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća gradu i vjerojatno je želio postati punopravni građanin (cives), zbog čega bi se morao zakleti na vjernost općini, što je bio uobičajen čin prilikom stjecanja civiteta. Međutim Ivan je izjavio, kako je notar zapisao, da se neće zakleti i da nikad neće biti vjeran općini. 30 Iako plemić i ratnik, Sebold Mayer se nastanjuje u gradu i sudjeluje u raznim kupoprodajnim transakcijama te je zabilježen kao vlasnik mnogih posjeda u gradu i zemlje na prostoru gradske općine. Osim spomenutog posjeda na Opatovini, Mayer 1443. u ime duga od 87 florena stječe zidanu kuću s dva dućana u prvoj insuli, koja je bila smještena na mjestu današnjeg Hrvatskog sabora, od Leonarda Teutonika iz Bavarske, bivšeg gradečkog prisežnika.31 Međutim, dvije godine kasnije Mayer tu istu kuću prodaje za čak 200 florena prisežniku Sebastijanu Soldinaru.32 Mayer je još 1444. stekao neku kuću u gradu za 30 florena, no kako je već spomenuto, gradska komuna prodaje mu navedenu kuću zbog njegovih noćnih službi i brojnih drugih zasluga za gradsku zajednicu, pa se može pretpostaviti da je tu kuću Mayer kupio po nižoj cijeni. Godine 1447. tu istu kuću prodaje plemiću Benediktu, sinu Martina iz Kraljevca, no niti ovaj put ne saznajemo cijenu kuće.33 Mayer zatim prodaje još jednu manju kuću Nikoli literatu za pet florena.34 Godinu dana poslije Mayer zamjenjuje kuću na Opatovini, koju je kupio od Konrada Rawsara 1441., za neku kuću na Gradecu s Petrom literatom, sinom Stjepanovim, pri čemu je Petar još doplatio 31 floren.35 Potom Mayer počinje kupovati kuće i posjede u gradskom podgrađu koje se često nazivalo Vicus Teutonicorum ili Vicus sutorum. Od mlinara Jurja, sina Blaževa, 1452. kupuje zemlju i kuće s mlinom za 34 florena, a od obitelji Dragos kupuje još jednu kuću za pet florena; sve te posjede gradečka općina izuzima od obveznog poreza.36 Sljedeće godine gradski magistrat Mayeru izdaje i posebnu potvrdu o oslobođenju od plaćanja poreza za sva njegova zemljišta i kuće u gradskom podgrađu, zbog njegovih brojnih zasluga za grad.37 Odmah potom Mayer stječe i sjenik negdje na gradskom teritoriju za koji također biva oslobođen od plaćanja poreza.38 Zatim u podgrađu kupuje još jedan vrt i manji vinograd od Andrije Repeše za 60 denara, a i od Andrijina susjeda Blaža Ugrinovića Sebold kupuje vrt.39
30 MHZ 7, str. 86. 31 MHZ 10, str. 32. – 33. O rasporedu gradečkih insula vidi u: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 31. 32 MHZ 10, str. 60. Bedenko tu kuću smješta na sredini južne strane Hrvatskog sabora (vidi: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 50.). 33 MHZ 10, str. 44., str. 88. 34 MHZ 10, str. 88. 35 MHZ 10, str. 104. 36 MHZ 10, str. 135. 37 MHZ 10, str. 143. - 144. 38 MHZ 10, str. 144. 39 MHZ 10, str. 147., 161.
39 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Međutim, iznenadna smrt Ulrika II., posljednjeg Celjskog, u Beogradu 1456. posve prekida moć ove plemićke obitelji, a odražava se i na sudbinu njihovih službenika i podložnika, kao i na sudbinu i status njihovih posjeda. U borbu za baštinu Celjskih uključili su se i kralj Ladislav V., car Fridrik III. te drugi plemići poput Jana Vitovca. Već nepunih godinu dana nakon smrti posljednjeg Celjskog kralj Ladislav traži od slavonskog bana Jana Vitovca da se sruši kula koju su Celjski dali podići u gradu te zabranjuje Katarini Celjskoj miješanje u rad gradske uprave, što je još jedan dokaz da se to događalo za vrijeme Celjskih.40 U drugom dokumentu Sebolda Mayera proglašava nevjernikom jer se stavio u službu cara Fridrika i nanio mnoge štete u kraljevstvu te zbog toga njegov dvor kod mesničkih vrata daje svom notaru Ivanu.41 Od tada se u Gradecu počinje javljati sve više optužbi protiv Sebolda Mayera i drugih službenika Celjskih da su uzurpirali i oteli gradske posjede. Nedugo nakon što je Mayer proglašen nevjernikom, ujesen 1457., više građana iz podgrađa, upravo gdje je Mayer kupovao različite vrste posjeda, dolazi na gradski sud i tuži Mayera tvrdeći da ih je prisilio da mu prodaju svoje kuće i druge posjede. Prvi se na to odvažio Barnaba Grabarić koji je Mayera tužio da ga je prisilio da svoju kuću zamijeni njegovom manje vrijednom kućom, te da mu je još oteo i dvije staje.42 Potom kovač Klemens tuži Mayera da mu je oteo kuću zajedno s gruntovnim papirima te mu za naknadu dao samo sto denara, iako je njegova kuća mnogo više vrijedila, a slično je Mayera optuživao i neki Toma koji je tvrdio da je Mayer oteo kuću njegovom ocu Benediktu i za to isplatio samo 50 denara.43 Kovač Blaž, susjed spomenutog Klemensa, također se žalio da je Seboldu, jer mu je ovaj prijetio tamnicom, dao svoju kuću bez ikakve naknade, te da mu je i njegov susjed Valentin također dao svoje posjede s posjedovnim papirima, jer mu se Mayer prijetio da će ga zajedno s djecom zatvoriti u kulu.44 Kovač Emerik, podložnik Heninga Susedgradskog, također iz istog susjedstva, tvrdio je da ga je Sebold zatvorio sve dok mu nije predao kuću i posjedovne isprave, a sa sličnim optužbama javilo se još troje građana: Urban Moslavčič, Agneza, udovica Martina kovača, i Uršula, udovica Antuna kovača, koji su svi iz istog susjedstva.45 Kralj Ladislav V. odlučio je da se svi posjedi, koje je Mayer zaposjeo u podgrađu, vrate njihovim prijašnjim vlasnicima.46 Mayer na ove tužbe nije odgovarao, a nije se odazvao niti notarima kraljevske kancelarije Ivanu i Andriji, koji su ga također pozivali na saslušanje, kao i medvedgradskog kaštelana Erharda Hohenbarttera.47 Budući da je Mayer u podgrađu
40 MHZ 2, str. 252.- 253. 41 MHZ 2, str. 252. – 255. 42 MHZ 7, str. 131. 43 MHZ 7, str. 133. – 134. 44 MHZ 7, str. 135., 136. 45 MHZ 7, str. 136.- 138. 46 MHZ 2, str. 255. 47 MHZ 7, str. 132.
40 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća već kupovao posjede, stječe se dojam da su optužbe građana istinite i da je Mayer u gradskom podgrađu želio sebi napraviti i zaokružiti veliki posjed. Na tom mjestu, na sjevernoj strani današnjeg Jelačićevog trga, bila je smještena tridesetnica za robu, i moguće da je Mayer iz tog razloga odabrao tu poziciju i tamo namjeravao sagraditi vlastiti dvor.48 Da se Mayer više ne osjeća sigurno u gradu, vidi se po tome što tada počinje prodavati neke posjede. Još tijekom 1457. prodao je neke oranice na gradskom teritoriju zvanom Tratina veličine 8 rali gradečkom sucu Nikoli za deset florena, a zatim i neku kuću u gradu za 8 penza denara.49 Mayer se posljednji put spominje u gradu 1460. kada prodaje jedan vrt i manji vinograd, koji se nalazio uz južni dio gradskog zida, za 45 florena.50 Kampuš smatra da je Mayerovo pojavljivanje u gradu ipak bilo i dalje moguće jer su mnogi građani bili kompromitirani suradnjom s njim dok je bio gradski kapetan, a mnoge druge građane bilo je i dalje strah Sebolda Mayera.51 Rana smrt kralja Ladislava 1457. godine, ubrzo nakon što je Mayera proglasio izdajnikom, kao i rat za krunu između Korvina i Habsburga, koji je potom uslijedio, vjerojatno i dalje uzrokuju nesigurnost među građanima koji ne znaju kako će sve završiti.52 Nakon što je otišao iz grada, Mayer postaje kaštelan Rakovca, uživajući i dalje zaštitu Katarine Celjske koja je sve do 1461. držala Medvedgrad.53 Negdje oko 1460. Mayera vidimo kako kao kaštelan Rakovca poklanja zagrebačkim cistercitima jedno kmetsko selište u mjestu Novak blizu svetog Jakova, koje mu je bio poklonio Ulrik Celjski. Mayer cistercitima poklanja spomenuto zemljište zbog, kako je sam naveo, odrješenja od njegovih „zločina kao i zločina njegovih roditelja i predaka“, uz uvjet da samostan ne smije prodati tu zemlju.54 Mayer je još 1463. bio kaštelan Rakovca kada zajedno sa svojim sinom Žigmundom za 100 florena prodaje cijeli svoj dio posjeda Čehi Ulriku Kostibolu.55 Zanimljivo je još spomenuti da se tek 1465., nakon Mayerove smrti, Martin Tomić tuži općini da mu ovaj nije platio za 300 kabala vina te zbog toga traži naknadu prodajom Mayerovih posjeda.56 Međutim, javili su se nasljednici
48 Na tom mjestu živjelo je mnogo kovača jer su tamo često prolazili trgovci s kolima koji su zbog konja trebali njihove usluge (MHZ 7, str. III.). 49 MHZ 10, str 180.- 181. 50 MHZ 10, str. 205. 51 Kampuš, Odnos grofova Celjskih, str. 179. 52 Novi kralj Matijaš na početku vladavine suočava se s otporom velikaša Iločkih i Gorjanskih koji su pozvali za kralja Fridriha III. Habsburga. Fridrih je i napao Ugarsku u proljeće 1459., no budući da su se kraljevi protivnici podijelili, Matija je 1463. izborio pobjedu i priznanje za kralja (Vidi: Kontler, str. 126.). 53 Na stranu Habsburga isprva je pristao i Martin Frankapan čiji su posjedi, poput utvrde Stjeničnjak, bili u široj okolici Zagreba. (Borislav Grgin, Počeci rasapa: Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Zagreb, 2002., str. 84.- 85.). U takvoj situaciji vjerojatno je i Sebold Mayer bio na strani cara Fridrika, ili je u najmanju ruku posve sigurno boravio na svojim posjedima u Turopolju. 54 MHZ 2, str. 277. – 278. 55 MHT 1, str. 424. 56 MHZ 7, 281.
41 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća zlatara Nikole tvrdeći da je Mayer njima prepustio zemlju koju je Martin želio.57 Nije jasno u kakvom su odnosu Mayer i spomenuti Nikola, no vidljivo je da u Martinovom iskazu postoje kontradikcije: najprije tvrdi da mu je Mayer dužan 300 kabala vina u vrijednosti 40 florena, kasnije se u sporu spominje šteta od 200 kabala, dok pred starim sucima Martin spominje 300 kabala vina, ali i štetu od 100 florena.58 Tako se čini da je unatoč nezakonitostima koje je Mayer počinio u podgrađu, moguće da su pojedini građani željeli iskoristiti pad Celjskih i gubitak moći Sebolda Mayera.59 Poput Mayera, izgleda da su i drugi njemački vojnici s padom Celjskih ostali uz udovicu Katarinu Celjsku, no niti njih više ne vidimo u gradu. Jedino se još spominju posjedi Erharda Hohenbarttera, bivšeg medvedgradskog kaštelana, koje je stekao za vrijeme grofova Celjskih. Hohenbartter je 1452. kupio kuću na Gradecu od Židova Ilije, sina Šimunova, za sto florena. Ta kuća bila je ranije vlasništvo bivšeg prisežnika Janka iz nekoć ugledne njemačke obitelju Bole, protjeranog zbog krađe iz grada.60 Osim toga posjedovao je i šume koje se kao njegovo vlasništvo spominju još 1459.61 Međutim, i nakon pada Celjskih, Hohenbartter ne prodaje svoju kuću jer se 1490. spominje zapuštena kuća nasljednika pokojnog Erharda Hohenbarttera.62 No, tri godine kasnije Erhardov sin Andrija, kapetan i kaštelan Celja, poklanja tu kuću, koja se tada navodi kao palača (pallacium), Petru Bočkaju.63 Osim Hohenbartera u izvorima se još spominje i Bernhard Gribinger, koji se 1459. pojavljuje kao kaštelan Đurđevca. Gribinger je prisvojio jedan posjed čazmanskog kaptola, pa mu kralj Matijaš Korvin nekoliko puta naređuje da taj posjed zvan Botinovec vrati Čazmanskom kaptolu.64 Nakon pada Celjskih Martin Tomić, Marko od Čave te zlatari Dionizije i Pavao traže nazad svoje posjede međutim Gribinger, Cisper i zlatar Sybenburgar vrlo su brzo prodali te posjede trećim osobama, pa su Tomić, Dionizije i Pavao te Marko od Čave vodili dugotrajne parnice za povratak svojih posjeda. Celjski su do Gradeca nesumnjivo došli nasilnim putem iskorištavajući slabu kraljevsku vlast. Kada grad postaje njihov posjed, oni se prema njemu ponašaju kao vlastelini potiskujući gradsku samoupravu u stranu i oslanjajući se na svoje službenike. Celjski su ipak štitili gradske povlastice koje su se ticale trgovine, nastojeći oživjeti gradski gospodarski život, no Gradec sasvim sigurno nije doživio procvat kakav su u
57 MHZ 7, 281., 284. 58 MHZ 7, str. 287. – 288. 59 Upravo Nada Klaić smatra da su sve optužbe građana protiv Sebolda Mayera izmišljene, i da su se građani samo željeli okoristiti padom Celjskih (Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 152. – 153.). 60 MHZ 10, str. 141. 61 MHZ 10, str. 182. 62 MHZ 11, str. 59. 63 MHZ 11, str. 71. 64 MHEZ 7, str. 367, 369., 381.
42 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
15. st. doživjeli drugi gradovi kojima su vladali Celjski. Za razliku od drugih gradova pod vlašću Celjskih, Gradec je već bio grad s razvijenim obrtom, trgovinom i dugom tradicijom samouprave, i ne može se reći da je pod vrhovnom vlašću grofova Celjskih postignut značajan ili vidljivi napredak na gospodarskom ili nekom drugom području. Iako je Gradec najveći grad koji su Celjski stekli, velike ambicije i suparništvo s drugim velikašima, dovode do toga da Celjski sve više prepuštaju grad svojim službenicima što su neki od njih i iskoristili u svoju korist. Osim toga, zbog prakse oduzimanja posjeda od strane Celjskih i njihovih ljudi, grad je na kraju pretrpio gubitke jer je općina morala vratiti oduzete posjede, a s druge strane i obeštetiti one građane koji su iste posjede legalno kupili. Naravno, na Gradecu nisu boravili isključivo Nijemci koji su bili u službi grofova Celjskih. Iako je grad u 15. st. prestao biti zanimljiv za Talijane, koji su u prethodnom stoljeću dolazili u većem broju, za doseljenike njemačke narodnosti grad je i dalje privlačan, kako za poslovanje, tako i za život, te oni nastavljaju pristizati na Gradec iz njemačkih zemalja, ali i Češke, Austrije, Mađarske, Štajerske i Kranjske. Premda se mnogo građana u ovom vremenskom periodu spominje s karakterističnim njemačkim imenima, ovdje ćemo obratiti pozornost samo na one koji su postali i gradski suci, jer su oni bili najugledniji i predstavljali su elitniji dio gradske zajednice. Osim toga, takvi građani uglavnom se češće od ostalih spominju u gradskim dokumentima zbog čega se može lakše rekonstruirati njihove društvene i gospodarske aktivnosti te brojne druge stvari iz svakodnevnog života. Budući da se većina njih uzdiže i postaju suci upravo za vrijeme vladavine Celjskih, također nas zanima u kakvoj su vezi bili ti građani s grofovima Celjskima. Naime, zanimljivo je primijetiti da još od početka sukoba sa Stammom pa sve do 1448. niti jedan sudac nije bio pripadnik njemačke grupe.65 Iako je podjele gradskog magistrata po jezicima ukinuta 1437., suci se i dalje biraju po jezičnom principu sve do 1441. do trenutka kada je sudac po dotadašnjem redoslijedu trebao biti Nijemac. Tada se i takav sustav prekida i više ne možemo utvrditi nikakvo pravilo u izboru gradskog suca. Zasada nije moguće odgovoriti je li riječ o slučajnosti ili su građani zbog svih nevolja s njemačkim vojnicima ili „theutonicis latronibus“, kako se navodi u jednom dokumentu, postali sumnjičavi prema kandidatima za suca njemačkog jezika. No, očito da se nekakva promjena zbiva 1448., jer nakon smjene Marina Tomića i ponovnog biranja suca 1448., odnosno kada tu funkciju dobiva Rawsar, pa sve do pada Celjskih 1456. od devet sudačkih mandata šest su ih držali pripadnici njemačke
65 Posljednji sudac njemačkog jezika bio je Jakov Bole 1437. Od 1441. do 1448. suci su bili većinom Hrvati: Valentin Šaronić, Benedikt, sin Mihaela, Martin Tomić, zatim Mađar Nikola, sin Petrov, i Andrija, kojeg bi mogli smatrati Talijanom jer ga notar često označava atributom Lach (Bedenko, Društvo i prostor, str. 39.).
43 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća narodnosti.66 U tom vremenu tri puta sudac je bio Konrad Rawsar, dva puta Jakov Ebercpeck, a jednom Ivan Bolsak.67 Konrad Rawsar, sin Ulrika pojavljuje se u gradu 1439. i kupuje neku zemlju u podgrađu od gradske općine.68 Porijeklom je bio iz Landshuta u Bavarskoj. Potom ga vidimo tek 1441. kada zajedno sa svojom ženom Elizabetom zamjenjuje svoju kuću na Opatovini sa Seboldom Mayerom. O njemu zatim nema podataka sve do 1448. kada ulazi u magistrat na mjesto prisežnika, a nedugo potom, nakon smjene Martina Tomića, upravo Rawsar postaje prvi put sudac. Kao gradski sudac dolazi kod Ulrika Celjskog 1449. zbog optužbe Ladislava Bickleleja iz Zelingrada, koji je tvrdio da je jedan njegov seljak na Gradecu pronašao vlastitog ukradenog vola.69 Budući da Rawsar i gradski prisežnici nisu prihvatili njegovu tužbu, Ladislav se žalio Celjskom, te je on na sudu u Križevcima odredio da se seljaku mora nadoknaditi šteta. Rawsar se branio time da je u općini stari običaj da kupac, ukoliko ne može utvrditi od koga je ukradenu robu kupio, plati vlasniku samo njezinu vrijednost, bez dodatnih kazni.70 Rawsar je ponovno pred Celjskim kada zastupa gradsku općinu u dugotrajnom sporu sa Heningom, vlastelinom Susedgrada, oko plaćanja maltarine, koju je Hening uveo kod Susedgrada, pa su građani napravili drugi put kojim su zaobišli Susedgrad.71 Sljedeće godine Rawsar je opet došao kod Celjskog zbog imovine jedne građanke koja je umrla bez nasljednika, no, kako je već spomenuto, Celjski šalje presudu po Seboldu Mayeru.72 Za vrijeme Celjskih Rawsar će još dva puta biti gradski sudac (1453. i 1456.).73 Godine 1458. Rawsara vidimo kako na zagrebačkom Kaptolu u ime cijele komune tuži bivšeg suca zlatara Nikolu, sina Petrova, jer je uvrijedio sud.74 Već iz toga možemo vidjeti da se pad Celjskih nije odrazio na Rawsarov ugled.
66 Kampuš napominje, referirajući se na rad Franje Baša (Grofi Celjski in njihovo doba, Celjski zbornik, Celje, 1951.), da su Celjski zbog stalnih sukoba s političkim protivnicima upravo negdje oko 1450. počeli gledati na Gradec kao vrlo korisnu utvrdu u Slavoniji, a upravo se u to vrijeme na Gradecu gradi i njihov kaštel (Kampuš, Odnos grofova Celjskih, str. 166.). Tako se čini da su Celjski, nakon što su već osvojili i kontrolirali Gradec, naknadno još željeli učvrstiti svoju vlast u gradu. To je moglo biti motivirano otporom gradskog suca Martina Tomića ili nekim drugim događajima u Kraljevstvu, primjerice potezima njihovih suparnika. Nakon smjene suca Martina, Celjski su očito postali nepovjerljivi prema staroj gradskoj eliti te se počinju oslanjati na Sebolda Mayera, dok gradski suci uglavnom postaju njemački građani, koji se prije 1448. ne nalaze u sastavima gradskog magistrata. 67 U tom razdoblju jednom je još bio sudac Valentin Šaronić, koji je ranije bio u slavenskoj skupini, a dva puta Nikola Čutko, sin Demetrija de Zlath, čija narodnost nije poznata. 68 MHZ 9, str. 330. 69 MHZ 2, str. 203. 70 MHZ 2, str. 203.- 204. 71 Građani su tvrdili da su oni oslobođeni plaćanja maltarine kraljevskom povlasticom. Kako bi izbjegli prolazak kroz Susedgrad, napravili su novi put kroz Vrapče prema Stubici zbog čega je Hening optužio građane kako su zapustili i zanemarili stari put. Ipak spor će se završiti tek Heningovom smrću. 72 MHZ 2, str. 207. – 208. 73 MHZ 7, str. 50., 104. 74 MHZ 2, str. 266. – 267.
44 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Godine 1462. Raswsar zajedno s bivšim sucem Ivanom Perovićem odlazi u Varaždin kraljevom poslaniku Jurju od Kare (Gerogius de Kara) kojem nose porez (dacia regis), ali mu i poklanjaju skupocjenu tkaninu (damascino) vrijednu šest florena, te im gradska općina naknadno nadoknađuje troškove.75 Zatim 1465. Rawsar dolazi pred kralja žaleći se na presudu bana Jana Vitovca kojom se Kaptolu odobrava uvođenje maltarine. Zbog toga Matijaš nalaže zagrebačkom Kaptolu da ne smije zahtijevati od građana niti maltarine niti brodarine.76 Godine 1467. Rawsar na sudačkoj dužnosti zamjenjuje suca Antonija Rotha, koji je preminuo, te tako četvrti puta postaje gradski sudac.77 Posljednji, peti puta, Rawsar je sudac 1470. kada prosvjeduje pred Kaptolom jer su kmetovi Božjakovine oteli stoku gradečkih građana, te traži da se ne ubije i ne prodaje ni jedan komad stoke sve dok grad ne dobije zadovoljštinu.78 Rawsar je kao gradski sudac i uhitio neke ljude iz Božjakovine zbog nastale štete. Međutim, iz nekog ih je razloga pustio. To nije bilo po volji krznaru Mihaelu, koji je očito pretrpio štetu od spomenutih ljudi iz Božjakovine, pa je 1472. tužio Rawsara i tražio od njega nadoknadu štete.79 Sudeći po nekim sporovima koje je vodio u gradu, Rawsar se na Gradecu bavio trgovinom. Tako je 1454. u sporu s literatom Tomom, slugom Jakova Zerdahela, koji optužuje Rawsara da mu nije platio za neke vaze i vino, četiri godine poslije u sporu je s talijanskim trgovcem Šimunom iz Venecije oko nekih plodova iz vrta, a 1461. vidimo Rawsara u sporu s Dominikom zbog štete koja je nastala prilikom prodaje riba.80 U sporovima iz svakodnevnog života zabilježeno je da gradski sud 1459. osuđuje postolara Filipa na globu od 10 marka denara jer je nasrnuo na Rawsara.81 Krajem 1465. započinje dugotrajni spor sa zlatarom Pavlom, koji je zajedno s drugim zlatarom Dionizijem za vrijeme Celjskih napustio Gradec.82 Spor je započeo tužbom Pavla da Rawsar nije vratio neke stvari koje su oni ostavili kod njega, što je Rawsar zanijekao, pa su se obojica morala zakleti za svoje izjave. Spor je očito uzrokovao tešku svađu između njih, jer je Rawsar optužio Pavla da je nevjernik i izdajnik gradske općine zato što je pobjegao za vrijeme Celjskih, a stoga je Pavao onda tužio Rawsara za klevetu. Rawsar je Pavlu na kraju morao platiti glavarinu u visini 25 maraka što je bio visok
75 MHZ 11, str. 225. 76 MHZ 2, str. 302., 303., 304. 77 MHZ 10, str. 265. 78 MHZ 2, str. 332. 79 Kako je Konrad Rawsar tada već bio pokojan, Mihael je tražio odštetu od Fabijana Czarena, no nije jasno u kakvom su odnosu Fabijan i Konrad (MHZ 7, str. 406.). 80 Za ove sporove vidi: MHZ 7, str. 69.-70., 155., 204. 81 MHZ 7, str. 181. 82 O tome vidi: MHZ 7, str. 281., 282. , 284., 291. 294., 300.
45 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća iznos, a kako nije bio zadovoljan s tom presudom prizvao se je na tavernikalni sud.83 Pred kraj njegovog posljednjeg mandata izbija svađa nižih gradskih službenika: Luka, koji je vršio službu noćnog čuvara u tornju crkve sv. Marka, napao je glasnika Jurja, a izgleda da je tijekom parnice uvrijedio i Rawsara, te je morao platiti globu. 84 Rawsar umire negdje oko 1471.85 Nakon što je Mayeru prepustio kuću na Opatovini za jednu drugu kuću, Rawsar 1448. kupuje i neku zemlju s vinogradima od jamaca Jurja Stančića za 10 florena, s tim da je Rawsar morao platiti još devet florena Iliji Židovu, kome je Stančić očito bio dužan.86 Osim toga, Rawsar je posjedovao polovicu kuće koju je kupio od Petra, kalničkog arhiđakona, te mu je on 1451. prodao i drugu polovicu.87 Rawsar još, zajedno s ženom Elizabetom, 1460. kupuje kuću, koja je bila pola zidana pola drvena, a nalazila se uz gradski zid južno od Kamenitih vrata, za 40 florena.88 Drugi Nijemac koji se istaknuo kao ugledni građanin bio je Ivan Bolsak, sin Nikole. Prvi put se spominje 1446. kada zajedno sa ženom Jelenom kupuje neke zidane i drvene kuće s dućanima od Benedikta, gvardijana samostana sv. Franje za 190 florena, ali uz uvjet da Jelena i Ivan svake godine na Cvjetnicu daju dva florena ili vosak za potrebe misnog slavlja u Uskrsnoj noći.89 U tom se dokumentu on spominje kao sitni trgovac ili kramar (institor) te se navodi da je iz Nürnberga. Međutim, 1464. Bolsak je u sporu s Martinom, kustosom samostana sv. Franje, oko zidanih kuća s dućanima u gradu. Franjevci su se obratili za pomoć Matijašu Korvinu koji im kraljevskim pismom daje za pravo. Čini se da je upravo riječ o istom posjedu, koji je Bolsak kupio od franjevaca. Iz toga bi proizlazilo da se Ivan nije držao uvjeta dogovorenih s Benediktom, zbog čega je možda i ostao bez tih posjeda.90 Bolsakova žena posjedovala je drvenu kuću, koju je naslijedila od prvog muža, smještenu uz istočni zid. Jelena i Ivan tu kuću prodaju Tomi, sinu Andrijinom, za 54 florena.91 Bolsak postaje sudac već 1449., a 1465. u magistratu se pojavljuje i njegov sin Ivan i obnaša funkciju vijećnika.92
83 MHZ 7, str. 351. 84 MHZ 7, str. 379. - 380. 85 MHZ 7, str. 389. 86 MHZ 10, str. 107. – 108. 87 MHZ 10, str. 132. 88 MHZ 10, str. 195.; Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 40. 89 MHZ 10, str. 59. – 60. Ta kuća bila je smještena na uglu današnjeg Markovog trga i Kamenite ulice, a franjevci su je kupili od obitelji susedgradskih plemića Tota (vidi: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 49.). 90 MHZ 7, str. 252. – 254. 91 MHZ 10, str. 61.; Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 47. 92 MHZ 7, str. 265.
46 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Iz drugih sporova koji se tiču svakodnevnog života saznajemo da je Bolsaka uvrijedio Toma Cheden, pa je Toma bio osuđen na globu od 10 maraka.93 Godine 1472. prisežnici su odlučili da gradska općina Ivanu isplati odštetu za jednog konja kojeg su mu uzeli ljudi bana Blaža Mađara.94 Zanimljivo je da ban Blaž Mađar nije htio uzeti niti jednog drugog konja, već isključivo Bolsakova.95 Godine 1472. sudac Blaž i Ivan Bolsak spore se s Mihaelom Mathenhawserom, koji im je založio svoju kuću na jugoistočnoj strani grada uz poljska vratašca, oko njegovih dugova.96 Ivan je zahtijevao 9 i pol florena, što mu je isplatio sudac Blaž kome je pripala cijela Mathenhawserova kuća.97 Bolsak je, kao i drugi građani, posjedovao mnoga zemljišta izvan grada: zabilježeno je da je 1456. prodao jedan vinograd za 6 florena, pet godina poslije kupuje 3 rali zemlje odmah do svoje za 10 florena, a 1475. kupuje i šumu na gradskom teritoriju zvanom Gochelschak nedaleko od potoka Kunišćaka.98 Bolsak 1463. kupuje od Benedikta iz Baranje kupalište koje se nalazilo uz današnji Krvavi most za 150 florena.99 Taj posjed s kupalištem 1473. Ivan daje Klari, udovici svoga sina Ivana, a tada ženi Dominika, sina Ivana Perovića, kao naknadu za dos i res paraphernales.100 Ivan Bolsak umire negdje 1477. te bivši suci Blaž, Ivan Pazar i jurat Dominik Perović kao izvršioci njegove oporuke prodaju neke njegove vinograde.101 Čini se da je, osim spomenutog sina Ivana, imao još djece jer se u gradečkim katernama spominju successorum seu liberorum, no oni se više ne mogu identificirati u izvorima.102 Treći građanin njemačke narodnosti, koji se pojavljuje kao sudac za vrijeme vladavine Celjskih, bio je Jakov Eberspeck, sin Ulrika. I o njemu također nema podataka prije 1448., no na to da je vjerojatno već ranije bio u gradu moglo bi ukazivati to što se 1445. u izvorima spominje njegova sestra Katarina, kći Ulrika Eberspecka. Zagrebački biskup Benedikt de Zolio darovao je Katarini Eberspeck, udovici magistra Ivana iz Konstance, i njezinom sinu Lovri literatu predij Trumbetajevac u pokrajini
93 MHZ 7, str. 299. 94 MHZ 7, str. 413. 95 ...hominibus domini Blasii Magyar, quia non voluit habere alium equum sed ipsius Bolsak. 96 MHZ 7, str. 378. – 379. 97 MHZ 11, str. 9.- 10. 98 MHZ 10, str. 171., 208.; MHZ 11. str. 22. 99 MHZ 10, str. 228. Benedikt je to kupalište dobio na dar od svoje žene Barbare, kćerke Mihaela Sebastijana. Njezin otac, koji joj je prepustio kupalište, također ga je dobio od svoje žene Klare, udovice nekadašnjeg jurata Zaharije. O vlasnicima tog kupališta vidi u: Bedenko, Društvo i prostor, str. 40. 100 MHZ 11, str. 16. Res paraphernales označava imovinu supruge koju je ona povodom braka dobila na dar i kojom slobodno može raspolagati, i za života i iza smrti (O tome vidi: Magdalena Apostolava Maršavelski, Iz pravne prošlosti Zagreba (13. – 16. stoljeće), Zagreb, 1998. str. 142. - 143.). 101 MHZ 11, str. 37.- 38. 102 MHZ 11, str. 58.
47 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Ivanić.103 Zanimljivo je da zagrebački biskup Katarinu i njezinog muža označava plemićima, što ukazuje da bi i Jakov mogao biti plemićkog statusa, premda se to u ostalim gradskim dokumentima izravno ne navodi.104 Jakova prvi put vidimo u gradu tek u sastavu magistrata 1448. na prisežničkoj funkciji, a već dvije godine kasnije postaje i sudac. Drugi put biva biran za suca 1452. i na isteku svog mandata u siječnju 1453. donosi godišnji porez grofovima Celjskim u Varaždin, za što mu je Katarina Celjska izdala potvrdu na njemačkom jeziku.105 Dok je bio sudac 1450. zbio se sukob nekog trgovca Tome s ljudima Martina Frankopana, a taj događaj doživjeti će svoj epilog na sudu gotovo deset godina poslije. Toma je pretrpio štetu od ljudi Martina Frankopana zbog čega im je Eberspeck zaplijenio robu u iznosu od 83 florena.106 Spor je očito potrajao, jer Frankopan nije želio podmiriti štetu, nego samo izručiti krivca, pa se umiješao i Fridrik II. Celjski, koji je presudio da se Tomi isplati 50 florena. Pola od preostalih 33 florena pripalo je Jakovu, odnosno njegovim nasljednicima, a druga polovica prisežnicima, što je učinjeno tek 1459.107 Jakov se na Gradecu oženio Margaretom, udovicom ribara Brikcija, koji je ranije bio gradski prisežnik i vrlo bogati građanin.108 Još 1448. Jakov posjeduje kuću u devetoj insuli, gdje su se nalazile bolje i skuplje kuće, međutim tu kuću Jakov prodaje za 28 florena susjedu Bernardu Gribingeru, koji se nalazio u nekadašnjoj kući Martina Tomića.109 Iste godine Jakov za 9 florena kupuje jednu kuću u gradu, koja se nalazila odmah do njegove, s čime dakle povećava svoj posjed.110 Pet godina poslije Jakov će polovicu te kuće pokloniti svome sluzi Grguru tesaru.111 Ipak, čini se da je Jakov zajedno s Margaretom imao još najmanje jednu kuću koju 1449. zamjenjuju uz nadoplatu od 130 florena s Margaretom ženom suca Nikole, sina Petrovog, za
103 Lukinović Andrija, MHEZ, sv. 7., str. 46. - 47. 104 Na Gradecu se 1435. spominje Johannes oculista filius Coradi Panzerer de Konstancia et consors Katarina. Dakle, najvjerojatnije je riječ upravo o plemiću magistru Ivanu i Katarini Eberspeck. To bi moglo ukazivati kako je i Jakov u grad došao prije Celjskih. Međutim, i u toj darovnici mogli bismo vidjeti vezu s Celjskim. Naime, grofovi Celjski držali su i naslov upravitelja ili tutora zagrebačke biskupije i unatoč početnom protivljenju imenovanju Benedikta de Zolio zagrebačkim biskupom, kasnije su vrlo dobro surađivali s njim i štitili prava biskupa i Kaptola (vidi: MHEZ 7, str. IX.). 105 „Wir Katherina von gots gnaden Gräfin zu Cilli, ze Ortemburg vnd in dem Seger etc. Bekennen, das vns Jacob Eberspelch vnser Statt Richter zum Agram in vnsere Kamer hatt geannttwurt vierczky Grifen phennig, die vns dye Statt daselbst Jarlechen ze dinst phlichtig sein zu geben; ze Vrkund under vnserm betschad. Geben zu Warasdin am Newm Jar...“ (MHZ 2, str. 230). 106 MHZ 7, str. 180. – 181. 107 MHZ 7, str. 183. 108 Brikcije je umro negdje oko 1446. i oporučno je ostavio svojoj ženi dvije drvene kuće u gradu te veći komad zemlje na gradskom području (MHZ 10, str. 71.). 109 MHZ 10, str. 104.; vidi i: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 56. 110 MHZ 10, str. 90. 111 MHZ 10, str. 146. Da je riječ o istoj kući upućuje to što se u oba slučaja u opisu smještaja spominje susjed Toma Pedko.
48 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća kuću s dućanima smještenu u prvoj insuli, što sada predstavlja njihovo najvrednije imanje.112 Potom Jakov kupuje i obrađenu zemlju sa sjenicima na istočnoj strani gradskog teritorija između potoka Kalinovice i Srebričice, a zatim još jednu kuću koja se nalazila do njegove za samo jedan i pol floren, što ukazuje da je ta kuća vjerojatno bila mala i drvena.113 Osim sjenika na istočnoj strani gradskog teritorija, Jakov je sa ženom imao i vrt izvan poljskih vratašca.114 Jakov umire 1455, a njegova žena treći puta se udala za Akacija, koji se potom navodi kao succesor Jacobi Eberspeck, što bi moglo značiti da Jakov nije ostavio nasljednika.115 Posljednji Nijemac, koji je pripadao među uglednije građane, a također je došao za vrijeme Celjskih, bio je literat Antonije Roth (Rott), sin Ivana, također iz Nürnberga. On se rjeđe od dosad navedenih građana njemačke etničke skupine spominje u izvorima, odnosno o njemu nije sačuvano mnogo podataka.116 Roth se na Gradecu oženio Katarinom Soldinar, udovicom uglednog i bogatijeg građanina Sebastijana Soldinara iz Rovišća, koji će ranije više puta biti gradski prisežnik.117 Antonije postaje prisežnik 1456., a u popisu magistrata naveden je kao Anthonius succesor Soldinar, što potvrđuje da je on u grad stigao u vrijeme vladavine grofova Celjskih.118 Iste godine Katarina Antoniju poklanja sve posjede koje je naslijedila od svog prvog muža Sebastijana: kuće, dućane, vrtove, vinograde, oranice i sjenike.119 Zatim Katarina i Antonije sklapaju dogovor kojim se žele osigurati u slučaju smrti jednog od njih: Antonije daje u polog 100 florena, a Katarina 200, pod uvjetom da ako Antonije umre prije Katarine, ona dobiva njegov novac, a ako Katarina umre prije, Antonije dobiva 200 florena, uz izričitu napomenu da na taj novac ne mogu polagati pravo njegova braća i rođaci, kao ni Katarinina djeca.120 Godine 1460. Antonije tuži svoje zapadne susjede Ivana Bolsaka, Petra Šestara i Tomu Chedena da mu nanose štetu jer se njihovim kanalom voda slijeva na zid njegove kuće.121 Zato prisežnici presuđuju da svi spomenuti susjedi moraju dodatno odmaknuti kanale 1,5 lakat od Antonijevog zida, ali i Antonije isto tako mora provesti
112 MHZ 10, str. 113. – 114. 113 MHZ 10, str. 144., 145. 114 MHZ 10, str. 105. 115 MHZ 10, str. 163. 116 Antonija je teže identificirati jer živi otprilike u isto vrijeme kao i literat Antonije, sin Tome, stoga nije uvijek jasno na koga notar misli kada se u nekom sporu spominje samo Anthonius literatus. 117 Katarini je Antonije bio treći muž, jer se još 1441. spominje kao udovica Mihalea, sina Jurja Barbata (MHZ 10, str. 7.). 118 MHZ 7, str. 104. 119 MHZ 10, str. 167. 120 Isto. 121 MHZ 7, str. 192.
49 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća kanale na istočnu stranu.122 Inače riječ je o kući koju je Sebold Mayer još 1443. kupio od Leonarda Teutonika, a potom je prodao Sebastijanu Soldinaru, te je nakon njegove smrti kuća ženidbom sa Sebastijanovom udovicom postala vlasništvo Antonija Rotha.123 Roth je doista prepravljao kanal, jer mu je općina isplatila 10 denara za veliki kanal (canali magno), kao i još 23 denara za dva trupca, vjerojatno potrebna za izradu kanala, a koje je primio kod kule pored poljskih vratašca.124 Roth je na Gradecu imao ribnjak što saznajemo iz jednog spora iz 1461. u kojem Antonije tuži nekog građanina zbog krivolova.125 Sljedeće godine Roth je u sporu s remenarom Klemensom, jer mu je Klemens dao dva florena da mu Roth nabavi neku robu negdje iz Njemačke (partibus Teutonie), što znači da je Roth neposredno bio uključen i u trgovinu.126 U sastavu magistrat 1463. ponovno je, ovaj put naveden kao Roth, prisežnik.127 Godine 1466. izbija spor između Rotha i njegove žene s jedne strane i Konrada Rawsara s druge strane oko dugovanja Demetrija podstrigača sukna (rasor pannorum) prema Rawsaru. Katarina je kao Demetrijeva svekrva uspjela naslijediti neka njegova dobra, no potom se javio Rawsar i potraživao od Demetrija deset florena.128 Spor se nastavio i sljedeće godine kada je Roth izabran za suca. Međutim iste godine Roth umire, pa ga Rawsar nasljeđuje na sudačkoj funkciji. Iako je Rawsar postao sudac, stariji suci dosudili su da Rawsar nema prava na spornih 10 florena i određena mu je vječna šutnja (perpetuum silencium inposuissent).129 Nakon Antonijove smrti, Hans, sin Pere Gybbosa, tuži Katarinu zbog posjeda koje je Hansov brat založio Antoniju i Katarini. Presuđeno je da Katarina te posjede mora vratiti Hansu koji će joj isplatiti bratov dug, te da Katarina ne treba dobiti nikakvu naknadu za ono što su Antonije i ona izgradili na toj zemlji, jer su već ubirali plodove dok su je držali.130 Premda se spominju Antonijeva braća i rođaci, nije ih moguće identificirati u izvorima, međutim to ukazuje ida Antonije nije imao djece. S druge strane, Ivan, sin Katarine i Sebastijana Soldinara, postaje jedan od uglednijih građana u drugoj polovici 15. st. te je dva puta bio gradski sudac (1477. i 1483.).131
122 Isto, str. 193. Prisežnici još napominju da ukoliko netko upotrijebi kanal za zahode, mora platiti globu od 10 maraka, što znači da je taj kanal bio isključivo za odvod voda. 123 Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 50. – 51. Kuću je potom naslijedio Ivan, sin Katarine i Sebastijana, koji se kasnije spori sa svojim susjedom Dominikom Perovićem oko izgrađenog erkera (cenaculi vlgo jerchel dictum), kojeg je sagradio još Sebold Mayer (MHZ 8, str. 42.). 124 MHZ 11, str. 225. 125 MHZ 7, str. 204. 126 MHZ 7, str. 208. 127 MHZ 7, str. 237. 128 MHZ 7, str. 302., 307., 310. 129 MHZ 7, str. 324. 130 MHZ 7, str. 342. 131 MHZ 7, str. 462.; MHZ 8, str. 23.
50 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Čini se da niti jedan od gradečkih Nijemaca, koje smo ovdje predstavili, nije ostavio nasljednika. Iz izvora vidimo da Roth nije imao djece, sin Ivana Bolsaka je rano umro, dok za Rawsarovu i Eberspeckovu djecu nema podataka. Zanimljivo je da između njih u izvorima ne vidimo nikakvu međusobnu rodbinsku i poslovnu povezanost, premda su se sigurno međusobno poznavali. Bolsak, Roth i Eberspeck žene se na Gradecu s dobrostojećim udovicama uglednijih građana, što im sasvim sigurno pomaže u društvenom ugledu u novoj sredini. Iako su ti njemački doseljenici spadali u bogatiji dio gradečke općine, ipak se ne čini da su bili i bogatiji od gradečkih Firentinca, obitelji Mihaela Sebastijana te obitelji Bole i Šafar. Osobito to vrijedi za Konrada Rawsara, dok su Eberspeck, Bolsak i Roth dobar dio posjeda stekli ženidbom. Rawsar, Eberspeck i Bolsak postaju suci upravo u vrijeme vladavine Celjskih, ali ih nije moguće dovesti u izravnu vezu s njima. Rawsar je u gradu ipak prije nego što su Celjski konačno zavladali gradom, a moguće da je i Jakov Eberspeck došao ranije. Bolsak i Roth bili su porijeklom iz Nürnberga, trgovačkog grada čiji su trgovci često dolazili do Ptuja i Celja.132 S obzirom na dobre trgovačke veze Gradeca i Ptuja nije teško zamisliti kojim putem oni dolaze na Gradec. Budući da se obojica pojavljuju nakon što su Celjski već zavladali Gradecom, ne treba isključiti mogućnost da su oni došli motivirani nekom povlasticom grofova Celjskih koja je trebala potaknuti trgovinu na Gradecu. No, kako je već spomenuto, stječe se dojam da su svi njemački građani, koji su ovdje obrađivani, naglo se izdigli nakon smjene Martina Tomića 1448., jer ih prije te godine nije moguće identificirati u sastavu magistrata. Međutim, osim Rawsarova slučaja, nema podataka da su Eberspeck i Bolsak nametnuti za suce, iako je moguće da su ljudi Celjskih imali utjecaja na izbor i pretendirali za suce njemačkog jezika s kojima bi se lakše sporazumjeli, no moguće je da su njih iz istog razloga i građani radije birali za suce. Najugledniji je svakako bio Rawsar koji je, bez obzira na to što je prvi put izabran uz prisutnost vojnika Celjskih, vjerno zastupao interese općine, a njegov odnos prema gradu moguće je vidjeti i iz spora sa zlatarom Pavlom. Međutim, i nakon odlaska Celjskih, Rawsar, Roth i Bolsak ne gube na ugledu: Rawsar je dva puta sudac, Roth jednom, a sin Ivana Bolsaka nalazi se u gradskom magistratu, što znači da su se posve uklopili u gradečko društvo o čemu svjedoči i činjenica da su svi ostali na Gradecu do kraja života.
132 Vučetić, str. 175.
51 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Sažetak Nakon Žigmundove smrti dolazi do slabljenja kraljevske vlasti i uspona velikih plemićkih obitelji, među kojima su i grofovi Celjski koji su sredinom 15. st. vrijeme najmoćniji velikaši na prostoru srednjovjekovne Slavonije. U svojoj vlasti imali su posjede na prostoru Štajerske, Koruške, Kranjske, Međimurja, Hrvatskog Zagorja, a bili su i rodbinski povezani s drugim velikašima i vladarskim dinastijama. Nakon što su kupili utvrdu Medvedgrad, njihovi su vojnici pljačkama i zarobljavanjem građana počeli ugrožavati Gradec i njegove posjede. Nakon drugog napada na grad Celjski su 1441. zagospodarili Gradecom i uključili ga među svoje posjede, čime Gradec zapravo gubi status slobodnog kraljevskog grada. U gradu se naseljavaju ljudi Celjskih, koji postaju oslonac njihove vlasti, čime polako gradski magistrat gubi na važnosti i smanjuje se gradska autonomija. Najveći primjer gušenja gradske autonomije zbiva se 1448. kada vojnici grofova Celjskih smjenjuju gradskog suca zbog nekih njegovih „grijeha“ prema Celjskima. Nakon toga se može uočiti da su sve do pada Celjskih suci uglavnom Nijemci. Ipak najveću vlast u gradu imao je Sebold Mayer, ratnik i dvorjanin Celjskih, koji je postavljen i za gradskog kapetana. Mayer u gradu kupuje mnoge kuće i posjede, a želeći stvoriti velik posjed u gradskom podgrađu, na silu otima desetak kuća i posjeda. Nakon smrti posljednjeg Celjskog, Gradec ubrzo opet postaje slobodni kraljevski grad, a Mayer pada u kraljevu nemilost zbog podrške caru Fridriku III. te se povlači iz grada u okolicu Zagreba. Međutim, njemački građani koji su najčešće birani za suce u vrijeme vladavine Celjskih, ostaju u gradu kao ugledni građani i nakon njihova pada. Najugledniji među njima je Kondrad Rawsar iz Landeshuta koji sudačku dužnost obnaša pet puta (1448.,1453.1456, 1467., 1470.). Osim njega još dvoje njemačkih građana obnaša sudačku dužnost u vrijeme Celjskih: Jakob Eberspeck (1450., 1452.) i Ivan Bolsak iz Nünberga (1449.). Za vrijeme Celjskih dolazi i Antonije Roth iz Nünberga, koji sudac postaje 1467. Iako ove građane nije moguće dovesti u vezu s Celjskim, nije isključeno da su neki od njih došli na Gradec privučeni nekom njihovom povlasticom. Međutim, Rawsar, Eberspeck, Bolsak i Roth na Gradecu su zasnovali obitelj te su ostali u gradu do kraja života.
U radu se govori o pripadnicima njemačke etničke skupine koji su živjeli i djelovali na Gradecu sredinom 15. st. Prvi dio rada posvećen je vojnicima u službi grofova Celjskih, a drugi dio rada prosopografski obrađuje njemačke građane koji su sredinom 15. st. obnašali sudačke funkcije i spadali među elitniji dio gradečkog društva.
52 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća
Die Deutschen auf Gradec Mitte und in der zweiten Hälfte des 15. Jahrhunderts
Zusammenfassung Nach Žigmunds Tod kam es zur Schwächung der königlichen Macht und zum Aufstieg von großen adeligen Familien, darunter auch der Grafen Celjski, die Mitte des 15. Jahrhunderts die mächtigsten Adeligen in der Region des mittelalterlichen Slawoniens waren. Sie hatten auch Grundbesitze in der Steiermark, in Kärnten, Krain, der Murinsel, und im kroatischen Zagorien, aber auch die Familienverbindungen mit anderen Adeligen und Regierungsdynastien. Nachdem sie die Festung Medvedgrad gekauft hatten, nahmen ihre Soldaten Bürger als Gefangene und raubten sie aus, wodurch sie Gradec und deren Besitze bedrohten. Nach dem zweiten Angriff auf die Stadt kam Gradec 1441 unter die Herrschaft der Grafen Celjski. Sie schlossen Gradec an ihre Grundbesitze an. Auf diese Weise verlor Gradec den Status der freien königlichen Stadt. Die Untertanen der Grafen Celjski besiedelten die Stadt und wurden auf diese Weise die Träger ihrer Macht. Das Stadtmagistrat verlor langsam seine Bedeutung und die Stadtautonomie wurde geringer. Das größte Beispiel des Erstickens der Stadtautonomie geschah im Jahre 1448 als die Soldaten der Grafen von Celjski den Stadtrichter, wegen seiner „Sünden“ zu Celjksi, ablösten. Danach waren die Richter meistens Deutsche und so blieb es bis zum Niederfall der Grafen Celjski. Die größte Macht in der Stadt hatte Sebold Mayer, Soldat und Burgvogt der Grafen von Celjski, der als Stadtkapitän angestellt war. Mayer kaufte viele Häuser und Grundbesitze in der Stadt und raubte etwa zehn Häuser und Grundbesitze mit dem Wunsch einen großen Besitz in der Unterstadt zu haben. Nach dem Tod des letzten Celjski wurde Gradec wieder zur freien, königlichen Stadt und Mayer fiel wegen seiner Unterstützung dem Kaiser Friedrich III in Ungnade. Deswegen kehrte er in die Gegend von Zagreb zurück. Die deutschen Bürger, die meistens während der Herrschaft von Celjski zu Richtern gewählt wurden, blieben als prominente Bürger auch nach ihrem Fall in der Stadt. Der bekannteste war Kondrad Rawsar aus Landshut, der fünf Mal zum Richter gewählt wurde (1448, 1453, 1456, 1467 und 1470). Neben ihm waren noch zwei deutsche Bürger während der Herrschaft von Celjski Richter: Jakob Eberspeck (1450, 1452) und Ivan Bolsak aus Nürnberg (1449). Während der Herrschaft der Grafen Celjski kam auch Antonije Roth aus Nünberg, der im Jahre 1467 zum Richter gewählt wurde. Obwohl man diese Bürger nicht mit Celjski in Verbindung bringen kann, ist es nicht ausgeschlossen, dass einige von ihnen wegen einiger Begünstigung nach Gradec kamen. Rawsar, Eberspeck, Bolsak und Roth hatten aber auf Gradec ihre Familien gegründet und blieben in der Stadt bis zum Ende ihres Lebens. Schlüsselwörter: Gradec, deutsche Ansiedler, Grafen von Zilli (Celjski)
53 54 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von... dr. sc. Sanja Lazanin UDK: 94(497.5)”17” Institut za migracije i narodnosti Izvorni znanstveni rad Zagreb Primljeno: 30.09.2010. Prihvaćeno: 02.10.2010.
Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von Sachsen- Hildburghausena
U radu se analizira djelovanje princa i feldmaršala Hildburghausena u Hrvatskoj u 18. stoljeću. Kao njemački vojvoda bio je dugi niz godina u habsburškoj vojnoj službi. Osobito je bio zapažen njegov rad na uvođenju upravnih i organizacijskih promjena u Vojnoj krajini sredinom 18. stoljeća. U radu je stavljen naglasak na njegov spis iz 1781. godine „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“, u kojemu na zahtjev cara Josipa II. opisuje svoj rad na preustroju Varaždinskog i Karlovačkog generalata.
Ključne riječi: princ i vojvoda von Sachsen-Hildburghausen, 18. stoljeće, Varaždinski generalat, Karlovački generalat, hrvatska povijest, hrvatski narod
55 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...
Uvodne napomene Govoriti o utjecaju njemačke kulture i osoba njemačkog i austrijskog podrijetla u Hrvatskoj, koji se tijekom povijesti očitovao u različitim područjima života, ne predstavlja s obzirom na brojnost primjera posebno inovativnu temu u hrvatskoj historiografiji. Međutim, unatoč eksploatiranosti teme ostaje značajan broj osoba koje nisu dobile istraživačku pozornost primjerenu njihovu djelovanju i ulozi koju su odigrale u Hrvatskoj u određenom povijesnom razdoblju. Pored osoba njemačkog i austrijskog podrijetla koje su živjele na području Hrvatske i osjećale je svojom domovinom, brojni su bili i oni pojedinci koji su radi službe samo određeno kraće razdoblje boravili u Hrvatskoj i ostavili značajan trag u hrvatskoj povijesti. U tu skupinu se, prije svega, mogu ubrojiti brojni službenici koji su boravili i djelovali u Hrvatskoj u službi habsburških vladara tijekom nekoliko stoljeća postojanja Vojne krajine. Među njima značajno mjesto zauzima princ i feldmaršal Joseph Friedrich von Sachsen-Hildburghausen (1702.-1787.) koji je svojim reformama sredinom 18. stoljeća napravio značajan korak prema preustroju i jedinstvenoj organizaciji hrvatskih vojnokrajiških područja. Njegova uloga u hrvatskoj povijesti zaslužuje podrobniju analizu barem iz dva razloga. Hildburghausen je kao predstavnik njemačkog plemstva, društvene i vojne elite te visoke politike u 18. stoljeću svojim radom utjecao na upravno-organizacijske promjene u hrvatskom vojnokrajiškom području.1 Osim toga ostavio je „refleksije“ o hrvatskom prostoru i narodu u njemu u svojem spisu o povijesti uređenja Varaždinskog i Karlovačkog generalata. Hildburghausen - pripadnik njemačkog plemstva i austrijski vojskovođa Kako bi se lakše razumjelo Hildburghausenovo djelovanje i način na koji piše o prilikama u Hrvatskoj važno je naglasiti određene činjenice i događaje iz njegova života.2 Punim imenom Joseph Maria Friedrich Wilhelm Hollandinus von Sachsen- Hildburghausen3 (1702.-1787.) karakterističan je predstavnik plemstva „galantnog stoljeća“. Joseph Friedrich kao drugorođeni sin princa i vojvode4 Ernsta nije naslijedio
1 Opširnu analizu Hildburghausenovih reformi u Karlovačkom generalatu napravio je Ivan Jurišić u doktorskom radu naslovljenom Karlovački generalat u reformama habsburškog dvorskog apsolutizma. Primjer Hildburghausenovih reformi (1737.-1749.), koji je obranjen 1998. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2 Biografski podaci o vojvodi Hildburghausenu preuzeti su iz: Allgemeine Deutsche Biographie (ADB), sv. 12, München, 1880, str. 395-397, s.v. Hildburghausen, Joseph Friedrich Prinz von; Constant von Wurzbach, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, sv. 28, Wien, 1874. i s Internet stranice: http://de.wikipedia.org/wiki/Joseph_Friedrich_von_Sachsen-Hildburghausen (pristupila 15.09.2010.). 3 U spisu „Beitrag zur Geschichte …“ Hildburghausen se potpisuje kao Joseph Friedrich H. zu Saxen. 4 U izvorima se uz Hildburghausenovo ime javlja titula princ (Fürst) i vojvoda (Herzog). Njemački izraz Reichsfürst može se prevesti kao knez ili princ Carstva. To je inače bio naziv za plemića u Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Nacije koji je svoje leno dobio neposredno od cara. U pravnom smislu poseban stalež i titula princa Carstva i njegova neposredna podložnost caru (Reichsunmittelbarkeit) pružali su određenu sigurnost i jamstvo da ga drugi moćan plemić Carstva ne može učiniti ovisnim o sebi. Titulu vojvode nosio je Hildburghausen jer je teritorij u Njemačkoj kojim je vladala njegova obitelj imao status vojvodstva.
56 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von... oca na mjestu vojvode u vojvodstvu Hildburghausen u Tirinigiji. Ta je uloga zbog prava primogeniture bila rezervirana za njegova starijeg brata Ernsta Friedricha, a njemu je bila namijenjena vojna karijera. Nakon završetka obrazovnog procesa primjerenog njegovu staležu, Hildburghausen sa šesnaest godina započinje službu u austrijskoj vojsci u kojoj brzo napreduje od kapetana do generala topništva. U tomu je zasigurno određenu ulogu odigrala i njegova konverzija na katoličanstvo krajem dvadesetih godina 18. stoljeća. Sudjelovao je u brojnim ratovima i bitkama koje je Habsburška Monarhija vodila na europskom kontinentu; od rata za poljsko nasljedstvo početkom njegove karijere (1733.-1735./1738.), preko rusko-austrijskog rata protiv Osmanlija (1736.-1739.), zatim u ratu za austrijsko nasljedstvo (1740.- 1748.) sve do Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.), tijekom kojega se Hildburghausen nakon poraza u bici kod Roßbacha 1757. povlači iz aktivne vojne službe. Kao pripadnik visokog društva, princ Hildburghausen je održavao dobre veze s vladarskom kućom Habsburg i imao dobre veze na dvoru. Car Karlo VI. proglasio ga je vitezom Zlatnog runa. Na krštenju budućeg cara Josipa II., on je kao krsni kum zastupao kralja Augusta III. Poljskog. Osim toga, bio je prijatelj i uživao je povjerenje carice Marije Terezije. Svoju društvenu poziciju, koju je stekao podrijetlom, učvrstio je i ženidbom. Brakom sklopljenim 1738. godine s dvadesetak godina starijom Anom Viktorijom Savojskom, nećakinjom i nasljednicom princa i vojskovođe Eugena Savojskog, dobio je Hildburghausen veliko bogatstvo u vidu nekretnina i velikog novčanog iznosa u gotovini. Kao miraz dobio je i dvorac Schloßhof u Donjoj Austriji. Materijalno blagostanje i znatna imovina omogućili su princu Hildburghausenu da u društvenom životu svoga vremena ostavi trag kao pokrovitelj umjetnosti i mecena. Njegovo ime se veže uz bečkog kompozitora Augusta Carla Dittersa von Dittersdorfa (1739.-1799.) te uz skladatelja i dirigenta Christopha Willibalda Glucka. Hildburghausen je imao značajnu ulogu i u glazbenom životu Beča, jer je njegova glazbena kapela (Musikcapelle) bila poticaj za osnivanje cijelog niz privatnih kapela u Beču. Uz to je princ u zimskom razdoblju u svojoj rezidenciji organizirao veoma posjećene „glazbene akademije“. O Hildburghausenovoj komunikaciji s velikim njemačkim književnikom Johannom Wolfgangom von Goetheom govori se u Goetheovim pismima gospođi von Stein.5 Krajem šezdesetih godina 18. stoljeća, nakon Hildburghausenova povlačenja iz aktivne vojne službe, car Josip II. postavio ga je za upravitelja u njegovu rodnom vojvodstvu. Vojvodstvo Hildburghausen je zbog lošeg i rastrošnog upravljanja bilo u velikim dugovima i prijetio mu je bankrot. Godine 1780. Joseph Friedrich je preuzeo dužnost princa regenta umjesto svoga nećaka vojvode Ernsta Friedricha III. provodeći zadnje godine života štedljivo i nastojeći pridonijeti sređivanju stanja u vojvodstvu.
5 Jonas Fränkel (ur.), Goethes Briefe an Charlotte von Stein, sv. 1, Berlin, 1960, str. 388, 390.
57 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...
Hildburghausenov rad na preustroju Varaždinskog i Karlovačkog generalata U vojnoj karijeri princa Hildburghausena osobito je zapažen rad na upravnom, financijskom i taktičkom preustroju dva generalata u Hrvatskoj. Taj rad predstavlja važnu prekretnicu u nastojanjima habsburških vlasti na boljem uređenju i prenamijeni vojnokrajiškog sustava za austrijske vojne potrebe. Njegova reformska djelatnost na određeni način predstavlja kontinuitet u nastojanjima središnjih vlasti na reorganizaciji i stvaranju jedinstvenog sustava na području Vojne krajine. Nastojanja u tom smjeru uočavaju se još od njezina proširenja krajem 17. stoljeća i nakon promjene političkih i geostrategijskih odnosa u Europi, osobito nakon potiskivanja Osmanlija prema jugoistoku. Hildburghausen započinje s radom u Varaždinskom generalatu nakon neuspjelih upravnih reformi grofa Cordue. Na poziv cara Karla VI. 1737. godine6 dolazi Hildburghausen u generalat u uvjetima kada su se krajišnici bunili protiv uređenja koje je pokušao uvesti grof Cordua. Hildburghausen razrađuje vojno-upravne promjene Varaždinskog generalata. Pritom polazi od pretpostavke da opstanak Generalata, u uvjetima kada se više nije nalazio na graničnoj crti prema Osmanlijama, ima smisla samo ako bude mogao dati veći broj vojnih obveznika i ako su oni obvezni ići u borbu izvan generalata. Iste godine su Statuta Valachorum iz 1630. zamijenjena novim neznatno izmijenjenim statutima - Statuta Confinianorum Varasdiensium.7 Ti su statuti regulirali upravu, zemljišne odnose, sudstvo, krivični postupak, vojnu službu i druge odnose u Varaždinskom generalatu. Nova podjela Varaždinskog generalata na dva pukovnijska područja za novačenja vojnika predviđala je uvođenje osobne vojne službe i povećanje broja krajišnika u vojnoj službi te obvezu da krajišnici u vrijeme rata služe izvan zemlje.8 Namjera ovih promjena bila je reguliranje civilne i vojne strane života u Varaždinskom generalatu kako bi se smanjilo nezadovoljstvo krajišnika, a da pritom Habsburška Monarhija uz što manji trošak dobije određeni broj vojnika sposobnih za sudjelovanje u ratovima koje je vodila na raznim europskim bojištima.9
6 Hildburghausen je 1736. postao general topništva (Feldzeugmeister), a 1737. je sudjelovao i u bici kod Banja Luke tijekom rata s Osmanlijama u kojoj je austrijska vojska bila prisiljena na povlačenje. 7 Njemački tekst statutā koji je 26. siječnja 1737. pročitan u Križevcima okupljenima krajišnicima objavio je František Vaniček u svojoj knjizi Specialgeschichte der Militärgrenze, sv. 1, Wien, 1875, str. 443- 456. Osim statuta u Križevcima su proglašena i nova vojna pravila (Der Articelbrief) također objavljena u: Vaniček, Specialgeschichte, sv. 1, str. 456-461. 8 O ustroju pukovnija u Varaždinskom generalatu na novoj osnovi vidjeti u: Vaniček, Specialgeschichte, sv. 1, str. 438-440; Karl Kaser, Slobodan seljak i vojnik, sv. 1, Zagreb, 1997, str. 115-116. 9 Spomenica vojvode Hildburghausena carskom Dvorskom ratnom vijeću o buni u Varaždinskom generalatu i o uređenju generalata na temelju predloženih reformi datirana je 7. ožujka 1737. a objavio ju je Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, knj. III, Zagreb, 1889, str. 344-378.
58 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...
Iako su pukovnije kao vojno-taktičke jedinice bile ustrojene do početka rata za austrijsko nasljedstvo, uvođenje nove organizacije Varaždinskog generalata u teritorijalno-upravnom pogledu bilo je odgođeno zbog otpora unutrašnjeaustrijskih staleža, rata s Osmanlijama (1737.-1739.), smrti cara Karla VI. Hildburghausen je tek 1749. uspio provesti teritorijalnu podjelu Varaždinskoga generalata na pukovnije.10 Za razvoj Vojne krajine u organizacijskom smislu najdalekosežnija reforma bila je podjela Generalata u dvije pukovnije, što je predstavljalo temelj za organizaciju cijele Hrvatsko-slavonske vojne krajine sredinom 18. stoljeća i za uključivanje krajiških pukovnija u sastav redovnih pukovnija Habsburške Monarhije. U Karlovački generalat odlazi Hildburghausen na zapovijed carice Marije Terezije 1742. godine.11 Povod za tu caričinu odluku bilo je loše stanje habsburške vojske koje se očitovalo gubitkom Šleske u ratu s Pruskom. Karlovački generalat se u znatnoj mjeri razlikovao od Varaždinskoga u organizacijskom, pravnom i društvenom pogledu. Osim toga, tamo nisu postojala jedinstvena pisana pravila koja bi regulirala društvene i vojne odnose. Vojvoda Hildburghausen je nastavio s radom12 na preustroju Karlovačkog generalata na kojemu su radili njegovi prethodnici, glavni zapovjednici Generalata, od grofa Josipa Rabatte početkom 18. stoljeća preko grofa Stubenberga do grofa Herbersteina. Princ Hildburghausen je znatno odlučnije krenuo u taj pothvat, a imao je i izraženiju podršku središnjih vlasti. Nakon provedenog popisa osoba sposobnih za vojnu službu 1746. godine uspio je pokrenuti ustrojavanje četiri pješačke i jedne husarske pukovnije u generalatu.13 Unatoč otporu koji su 1746. među krajišnicima inicirali zapovjednici neskloni reformama, uvedena je nova organizacija Karlovačkog generalata.14 Rezultat Hildburghausenova rada u Hrvatskoj predstavljaju krajiške pukovnije Varaždinskog i Karlovačkog generalata koje su 1747. bile uvrštene u regularne pukovnije Monarhije, a krajišnici se pretvaraju u carske vojnike sa carskim generalima kao zapovjednicima i obvezom ratovanja na stranim bojištima. Hildburghausen se 1749. godine na vlastiti zahtjev i uz dopuštenje carice povukao iz Vojnog direktorija i
10 Iste godine ukinut je Vojni direktorij, a uspostavljene su dvije generalkomande za Karlovačku i Varaždinsku krajinu. Vaniček, Specialgeschichte, sv. 1, str. 486-487, 515. 11 Princ je 1741. godine promaknut u čin feldmaršala, a osim rada na preustroju generalata princ je obnašao dužnost glavnog zapovjednika ugarskog Komorana, godine 1743. je postao predsjednik Vojnog direktorija (Obermilitär-Director) i zapovijedajući general Unutrašnje Austrije. ADB, sv. 12, str. 396-397. 12 O Hildburghausenovu radu na učinkovitijem financiranju Karlovačkog generalata vidjeti u: Ivan Jurišić, „Financiranje Karlovačkog generalata za njegova preustroja, 1746. godine“, Radovi - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 30, 1997, str. 43-47. 13 Vaniček, Specialgeschichte, sv. 1, str. 489-500; Kaser, Slobodan seljak i vojnik, sv. 1, str. 600-601. 14 Ustanak je ugušen, a poticatelji strogo kažnjeni. O ustanku u Lici opširnije u: Željko Holjevac, Brinjsko- lički ustanak 1746. godine, Samobor, 2004.
59 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von... napustio mjesto zapovjednika oba generalata. Umjesto Direktorija osnovane su dvije generalkomande za Varaždinsku i Karlovačku krajinu. Hrvatska i hrvatski narod u Hildburghausenovu „Prilogu povijesti ustroja Varaždinske i Karlovačke krajine sa 112 priloga“ Drugi razlog zašto je Hildburghausen zanimljiv kada se govori o povezanosti osoba njemačkog ili austrijskog podrijetla s Hrvatskom jest njegovo pisanje (na određeni način i u ulozi povjesničara) i promišljanje o vlastitoj ulozi u Hrvatskoj. On piše i o povijesti Hrvatske, prije svega njezina vojnokrajiškog dijela te o narodu koji živi na tom području. Spis naslovljen „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“ pohranjen je u Beču u Ratnom arhivu.15 Prilog je nastao 1781. na zahtjev cara Josipa II. da mu Hildburghausen dostavi dokumentaciju o svom radu na organizaciji Vojne krajine u Hrvatskoj. Car je, pripremajući reformu odnosno uvođenje kantonskog sustava u Vojnu krajinu, htio imati dokumentaciju i pregled dotadašnjeg rada na reformama Vojne krajine. Namjeravajući na najbolji način udovoljiti carskom zahtjevu, Hildburghausen je odlučio napisati izvješće u kojemu će sustavno opisati svoj rad, dokumentirati ga te dati što cjelovitiju sliku vojnokrajiških prilika kako bi svoje odluke i postupke mogao bolje argumentirati. Osim toga, smatrao je da, nalazeći se na kraju svoje karijere, ima obvezu na određeni način rezimirati rezultate svoga rada na reorganizaciji Vojne krajine. Hildburghausenov spis se s jedne strane može čitati kao „historiografski spis“ i u tom je smislu usporediv s drugim piscima njemačke provenijencije koji su pisali o hrvatskom prostoru. S druge strane moguće ga je analizirati kao dokument koji donosi stavove i predodžbe koje je o narodu na području hrvatske Vojne krajine imao jedan Nijemac, pripadnik visokog plemstva i nositelj visokih državnih službi. U Hildburghausenovu spisu mogu se uočiti dvije razine pripovijedanja hrvatske povijesti i povijesti krajišnika. Jedna je „historiografska“ i linearna a temelji se na prepričavanju prošlosti na temelju poznavanja povijesne literature, uvida u arhiviranu dokumentaciju te vlastita iskustva. Drugu razinu predstavlja njegova interpretacija hrvatske povijesti i stvaranje slike o narodu, prije svega o onom na vojnokrajiškom
15 Signatura je: KA, HKR-KZLA VII, 349, fasc. I, fol. 1-47v. Zahvaljujem prof. dr. sc. Dragi Roksandiću od kojega sam dobila kopiju izvornika. Rukopis je zanimljiv i s paleografskog gledišta jer predstavlja dobar primjer njemačkog kurenta iz 18. stoljeća u čistopisu te je prikladan za nastavu iz izbornih kolegija Uvoda u njemačku paleografiju I i II (Odsjek za povijest Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Napomenula bih da je „Prilog“ transliteriran u okviru kolegija i da na njegovu prijevodu na hrvatski jezik radi kolega Neven Kovačev. Radoslav Lopašić objavio je izabrane dijelove „Priloga“ u Spomenicima Hrvatske krajine, knj. III, Zagreb, 1889, str. 379-386.
60 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von... području.16 Ta slika je u službi monarhijskih i Hildburghausenovih ciljeva, koji se ogledaju u provedbi preuređenja Vojne krajine u militarizirano područje za potrebe Habsburške Monarhije. Hildburghausenov „Prilog povijesti“ osim što predstavlja dobro dokumentirani izvještaj o radu iskusnoga vojskovođe i vojnog administrativca može se promatrati i kao historiografski spis, koji je u skladu s prevladavajućim pristupom druge polovine 18. stoljeća u bavljenju prošlošću. U uvodnom dijelu spisa u kojemu obrazlaže razloge svoga pisanja Hildburghausen daje povijesni pregled hrvatskog prostora i naroda. Njegov pristup je historicistički.17 On opisuje razvoj toga prostora od antike do sredine 18. stoljeća, odnosno njegova rada u njemu. U Hildburghausenovu je pisanju prisutna određena pragmatična dimenzija koja upućuje na to da se pomoću boljeg poznavanja povijesti može lakše razumjeti sadašnjost i pripremiti za budućnost. Drugim riječima, kod njega dolazi do izražaja tendencija tadašnje historiografije, koja se očituje u nastojanju da se sustavno prikaže povezanost događanja i da ih se promatra kao slijed uzroka i posljedica. Za pisanje svoga „Priloga“ Hildburghausen se služio djelima starijih pisaca i izvornim dokumentima. Pristupao im je kritički, ističući da treba oprezno koristiti djela stranih pisaca, jer su o hrvatskom narodu i zemlji pisali vođeni mržnjom ili ponosom.18 U popis tema koje su privlačile prosvjetiteljske istraživače i učenjake u 18. stoljeću uklapa se i Hildburghausenovo zanimanje za narod koji je živio na prostoru generalatā, za njegove osobine kao i za National-Geist des Volkes, zatim za važne događaje i prekretnice u povijesti naroda. Osim što je zanimanje koje Hildburghausen posvećuje narodu na području Vojne krajine imalo praktičnu važnost za njegov reformski rad, on je u skladu sa zanimanjem koje je u zapadnim europskim zemljama vladalo za druge, manje poznate i poimanju njihovih elita „egzotične“ odnosno „nekultivirane“ narode.19
16 O tome opširnije u: Sanja Lazanin, “Jedno viđenje hrvatske povijesti i narodnosti krajem 18. stoljeća”, u: Emil Heršak (ur.), Etničnost i povijest, Zagreb, 1999, str. 149-161. 17 U 18. stoljeću historija promatra određenu pojavu u procesu postanka i razvitka, dakle ona postaje genetička. O historiografiji u 18. stoljeću opširnije u: Mirjana Gross,Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja. Zagreb, 1996, str. 101-110. 18 „Die Nachrichten, welche die Griechen und Römer, in Ansehung der ältesten Begebenheiten, dann in dem mittlern Zeitalter die byzantinischen und italienischen Schrifftsteller, und endlich die ungarischen und venetianischen Geschichtschreiber in den spätern Perioden, […] liefern Uns nicht nur lauter einzelne unvollständige – sondern auch solche Züge, welche entweder National-Haß oder National-Stoltz, von diesen bald siegenden bald bezwungenen Völckerschafften, mit partheyischer Hand, entworffen hat.“ „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 2r, 2v. 19 „Ein an den äussersten Gränzen des Reichs wohnendes, uncultivirtes, zum Kriege und zu Unruhen lange gewöhntes Volck“, „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 2r.
61 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...
Pojmovi i etnonimi kojima Hildburghausen označava stanovništvo na području oba generalata, zatim objašnjenje etimologije i podrijetla, odražavaju onodobno shvaćanje hrvatske etnogeneze i njegovu upućenost u etničke razlike među pojedinim skupinama stanovništva kao i njihovu ulogu u društvu. Kada piše o povijesti hrvatskog prostora na kojemu se tijekom ranog novog vijeka uspostavljaju vojne krajine, Hildburghausen ističe slavensko podrijetlo Hrvata, a njihovo doseljavanje u novu domovinu datira u 7. stoljeće. Za stanovnike Vojne krajine upotrebljava izraz Grenz-Volk u smislu graničara odnosno krajišnika. Pojmovima die Nationalen, National-Miliz, National-Soldaten označava domaće krajišnike. Iz Hildburghausenova opisa krajiških jedinica može se uočiti opreka izražena nazivima Teutsche Compagnie i die Nationalen.20 Time on ne implicira etnički sastav pojedinih vojnih jedinica (iako sam naziv potječe od toga što su u počecima vojnokrajiške organizacije tzv. Teutsches Fähnl činili uglavnom vojnici njemačkog podrijetla), nego razliku u njihovoj vojnoj spremnosti i uvježbanosti. Etnonim Hrvat upotrebljava Hildburghausen kada općenito govori o hrvatskom prostoru i stanovništvu koje tamo obitava. No kada govori o doseljavanju stanovništva s područja pod osmanskom vlašću, jasno pravi razliku. Tako za stanovništvo koje se doseljava na područje između Une i Kupe na područje Varaždinskog generalata kaže da su Vlasi21, dok doseljenike u Karlovački generalat iz razdoblja formiranja Vojne krajine naziva Uskocima.22 U „Prilogu povijesti“ Hildburghausen ne propušta iznijeti svoje mišljenje o povijesnim događajima, važnim odlukama, narodima ili pojedincima. Ocjene, sudovi, karakterizacija drugoga, koje donosi Hildburghausenov spis, predstavljaju zanimljiv materijal za imagološke analize. U opisu Hrvata odnosno stanovnika generalatā Hildburghausen smatra da može izraziti njihov „nacionalni duh“ ili „nacionalni karakter“. Njegova je namjera u tom kontekstu prilično jasna, a to je da prikazivanjem veze sadašnjih stanovnika s precima naglasi njihov ratoborni duh, hrabrost i srčanost, dakle osobine koje su bile cijenjene kod vojnika. Osim toga, naglašava da su krajišnici dobronamjerni i divlji.23 Hildburghausenova prosudba o Hrvatima, odnosno krajišnicima i njihovu karakteru otkriva njegove stvarne namjere i svrhu: „So schienen Mir die Croaten mit allen ihren Fehlern und in der Dämmerung der Barbarey selbst noch immer der einzige würkliche Stoff zu dem Ideal der Soldaten zu seyn“24, on ih smatra izvrsnim „materijalom“ za idealne vojnike.
20 „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 23v. 21 „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 9v. 22 „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 6r, 6v. 23 „Überall sahe Ich ein kriegerisches tapfferes Volck; rohe kunstlose Söhne der Natur […] gutherzig und wild, dabey aber auch abergläubisch, und voll von enthusiastischen Gefühls vor die Militarische Ehre“, „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 15v. 24 „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 16r.
62 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...
Hildburghausen u svom opisu ne okrivljuje narod za neučinkovitost Vojne krajine već njezino loše uređenje. Krajišnike smatra sposobnim i nadarenim vojnicima, ali njihove osobine nisu iskorištene na dobar način i kroz primjereno ustrojstvo. Takvom ocjenom Hildburghausen na određeni način argumentira i opravdava svoj rad tridesetih i četrdesetih godina 18. stoljeća na preustroju oba generalata. Iz Hildburghausenova se spisa može uočiti da je upravo on, nastojeći shvatiti i razumjeti povijest i duh naroda na području Vojne krajine, htio iskoristiti njegov prirodni potencijal na što učinkovitiji način i za opće dobro države, Zaključak Princ i feldmaršal Hildburghausen bio je jedan od brojnih austrijskih i njemačkih plemića i predstavnika vlasti koji su djelovali u Hrvatskoj s različitim misijama i zadacima te u različitim funkcijama. Iako se njegov zadatak prvenstveno sastojao u provođenju nove organizacije u dva hrvatska generalata, Hildburghausen je pritom nastojao voditi računa i o interesu naroda koji je nastanjivao to područje. I to ne toliko iz nekakve romantičarske naklonosti prema tom narodu, nego upravo zato, jer je vođen ratiom i idejom državne koristi bio svjestan da nezadovoljstvo naroda može samo štetiti interesima Monarhije i njezinim planovima i potrebama za vojnom snagom. Za Hildburghausenov „Prilog povijesti ustroja Varaždinske i Karlovačke krajine sa 112 priloga“ iz 1781. godine može se reći da je prožet prosvjetiteljskim duhom. On, s jedne strane, opravdava i obrazlaže vlastiti rad na preustroju hrvatskog dijela Vojne krajine, koji je bio usmjeren na povećanje učinkovitosti vojnokrajiškog potencijala i na postizanje veće koristi u vojnom i financijskom smislu za cjelokupnu Monarhiju. S druge strane, Hildburghausenov se „Prilog“ može promatrati i kao određeni historiografski pokušaj u skladu s prevladavajućim tendencijama njegova doba te kao izvor za proučavanje predodžbi predstavnika vojnih vlasti i visokih društvenih slojeva o drugom, stranom narodu koji im je u upravnom i vojnom smislu bio podređen.
63 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...
Sažetak U tekstu se analizira djelovanje princa i maršala von Sachsen-Hildburghausena u Hrvatskoj u 18. stoljeću. Kao njemački plemenitaš je stupio u habsburšku vojnu službu, gdje se posebno istaknuo svojom reformatorskom djelatnošću i organizacijskim radom u Vojnoj krajini. Njegov rad na preoblikovanju varaždinskog i karlovačkog generalata oko sredine 18.stoljeća je od dalekosežnog utjecaja na sustav Vojne krajine. Glavna briga njegovog rada na reorganizaciji Vojne krajine bilo je uvođenje uređenih odnosa i uvođenje nacionalnih regimenata. U tekstu se posebna pozornost daje dokumentu koji je sastavio von Hildburghausen 1781. godine. Radi se o „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“ (Prilog povijesti varaždinskog i karlovačkog graničnog statuta sa 112 privitaka). U ovom prilogu Hildburghausen je opisao svoja nastojanja oko uvođenja nove organizacije u hrvatsku Vojnu krajinu. Temeljem vlastitog iskustva i uz pomoć arhivskih materijala i povijesnih knjiga Hildburghausen piše o hrvatskoj povijesti, zemlji, narodu, o etnogenezi ovog naroda, njegovom „nacionalnom karakteru“ i njegovoj ulozi u Vojnoj krajini. Autorica ističe dvije dimenzije „Priloga povijesti“. Ovaj prilog se može, s jedne strane, držati historiografskim radom o jednom dijelu hrvatske povijesti. S druge strane se ovaj tekst može rabiti kao izvor za istraživanje slike i drugom tj. o hrvatskim graničarima.
Kroatische Geschichte und kroatisches Volk in einem Bericht von Joseph Friedrich von Sachsen-Hildburghausen
Zusammenfassung Im Text wird die Tätigkeit des Prinzen und Feldmarschalls von Sachsen-Hildburghausen in Kroatien im 18. Jahrhundert analysiert. Als deutscher Adliger trat er in den habsburgischen Militärdienst, wo er sich besonders durch seine Reformtätigkeit und Organisationsarbeit in der Militärgrenze hervortat. Seine Arbeit an der Neugestaltung des Warasdiner und Karlstädter Generalats um die Mitte des 18. Jahrhunderts war von weit greifender Bedeutung für das Militärgrenzsystem. Das Hauptanliegen seiner Arbeit an der Reorganisierung der Militärgrenze war die Einführung der geregelten Verhältnisse und die Errichtung der National- Regimenter. Im Text wird besondere Aufmerksamkeit an ein von Hildburghausen im Jahr 1781 verfaßtes Dokument gesetzt. Es geht um den „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“. In diesem Beitrag beschrieb Hildburghausen seine Bemühungen um die Einführung neuer Organisation in die kroatische Militärgrenze. Aufgrund eigener Erfahrung und mit Hilfe von Archivmaterialien und Geschichtsbüchern schrieb Hildburghausen über kroatische Geschichte, das Land, das Volk, über die Ethnogenese dieses Volkes, seinen „Nationalcharakter“ und seine Rolle in der Militärgrenze. Die Autorin hebt zwei Dimensionen des „Beitrags zur Geschichte“ hervor. Dieser Beitrag kann einerseits als eine historiographische Arbeit über einen Teil der kroatischen Geschichte betrachtet werden. Andererseits kann dieser Text als die Quelle für Erforschung des Bilds vom Anderen beziehungsweise von den kroatischen Grenzern benutzt werden. Schlüsselwörter: Fürst und Herzog von Sachsen-Hildburghausen, 18. Jahrhundert, Warasdiner Generalat, Karlstädter Generalat, kroatische Geschichte, kroatisches Volk
64 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao... dr. sc. Dubravka Mlinarić UDK: 94(497.5)(210.7 Brijuni) Institut za migracije i narodnosti Izvorni znanstveni rad Zagreb Primljeno: 30.09.2010. Prihvaćeno:02.10.2010.
Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao dio ekološko-gospodarske vizije “jednog starog Austrijanca”
U radu su na osnovi raznorodne arhivske i objavljene građe preispitane životne ideje i aktivnost dvojice stranaca na istarskom tlu, jednog Austrijanca i jednog Nijemca. Oni su, unatoč brojnim poteškoćama i političko-društvenim opstrukcijama, nošeni svojim vizijama i pionirskim idejama početkom 20. stoljeća pretvorili zapušteni i malarijom devastiran prostor Brijuna u prosperitetno elitno ljetovalište.
Ključne riječi: Brijuni, Robert Koch, malarija, liječenje
65 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...
U radu su na osnovi raznorodne arhivske i objavljene građe1 preispitane životne ideje i aktivnost dvojice stranaca na istarskom tlu, jednog Austrijanca i jednog Nijemca. Oni su, unatoč brojnim poteškoćama i političko-društvenim opstrukcijama, nošeni svojim vizijama i pionirskim idejama početkom 20. stoljeća pretvorili zapušteni i malarijom devastiran prostor Brijuna u prosperitetno elitno ljetovalište. Kao rudarski stručnjak, metalurški magnat i jedan od najznačajnijih europskih industrijalaca2 koji je živio u industrijaliziranoj a time i ekološki „okrhnutoj“ Europi, u nekima od najjačih metalurških centara Njemačke, Austrije i Češke, Paul Kupelwieser3 je pronašao svojevrsni mentalni kontrapunkt u preuređenju brijunskih močvara u ekološki raj. Iz njega je progovorio vizionarski gospodarski duh, ali i rana ekološka promišljenost uz zavidan osjećaj za lijepo. Političko-strateški odnosi u regiji u to su vrijeme uvjetovali nezainteresiranost inače inovativne austrijske države za daljnjom eksploatacijom i ulaganjima u Brijune. Stoga Kupelwieser odlučuje osobno financirati antimalaričnu eradikaciju, odnosno suzbijanje malarije bez prisutnosti insekticida, te ujedno provesti ekološko-ekonomsku sanaciju otočja. Time postaje jedan od prvih ekoloških aktivista u Istri. Istovremeno je Robert Koch, taj pionir u znanstvenom polju medicine, prilično odmaknuo u istraživanju etiologije malarije, usredotočivši se na njene uzroke. Tako godine 1896., dok Koch u Južnoj Africi i Indiji proučava uzročnika goveđe kuge i malarije, Kupelwieser upravo započinje krčenje i kultiviranje Brijuna. Po svemu je sudeći baš izdvojen mikrosvijet Brijuna, odnosno njihov dinamični, multidimenzionalan i proturječan ekosustav, kao zatvorena cjelina i idealan prostor za medicinski terenski rad, privukao Kocha i time omogućio zajednički poduhvat dvaju pionira na području znanstveno-tehničke i ekološko-medicinske asanacije te ekonomske revalorizacije brijunskog sredozemnog krša. Isušili su otočje i iskorijenili malariju, koja je bila zaprekom bilo kakvoj ekonomskoj valorizaciji. Dijalektika vremensko-prostornih odrednica ranih ekoloških i medicinskih aktivnosti u Istri Premda je istarski poluotok bio gusto naseljen još od antičkih vremena, njime su od srednjeg vijeka harale razne epidemije i glad, koje su uz demografske oscilacije
1 Pored samopovijesti, odnosno „sjećanja jednog starog Austrijanca“, kako Kupelwieser naslovljuje vlastitu biografiju, te biografija njegovih suvremenika, konzultirana je i korespondencija, suvremeni novinski tisak i objavljena literatura. 2 Radio je u čeličani u Andritzu kod Graza i upravljao željezarama u Ternitzu, Teplicama i moravskim Vitkovicama. Usporedi: Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950. Wien-Köln-Graz, sv. IV, 1969., str. 360; N.DB: „Kupelwieser, Paul“ u: Deutsch Biographische Enzyklopädie, München, sv. VI, 1997., str. 174-175; Mader, B. „Kupelwieser, Paul“ u: Istarska enciklopedija, 2005., str. 428. 3 O njegovoj pionirskoj ulozi u razvoju turizma na Brijunima pisao je Manin, Marino. „O djelatnosti Paula Kupelwiesera u Istri“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, ur. Goran Beus Richemberg, 1995., str. 35-41.
66 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao... dovodile i do velikog siromaštva njegovog stanovništva. Naleti kuge su pogađali prije svega stanovnike urbanih sredina. Sve do pronalaska i široke uporabe pripravaka na bazi kinina4 u profilaksi te bolesti, razne oblike (proto)malarije5 i njene negativne posljedice svjedočili su različiti, tako malobrojni onovremeni liječnici (medico fisico, chirurgo ili medico condotto) ali i ostali obrazovani ljudi.6 Brijunsko otočje7 bilježi kontinuiranu naseljenost sve do dolaska u mletačke ruke u 14. stoljeću. Već u prvom tisućljeću prije Krista na Brijune dolazi ilirsko pleme Histri, potom Rimljani, a od VI. do VIII. st. otočjem vladaju Bizantinci8. Brojni i kontinuirani tragovi gušće naseljenosti i intenzivnije gospodarske valorizacije isključuju postojanje bolesti u razmjerima koje tamo zatječe Kupelwieser, premda se u srednjem vijeku promijenio karakter arhitekture otoka.9 Odmah nakon dolaska Venecije, otočje se napušta zbog pojave malarije i narednih nekoliko stoljeća ostaje gotovo pusto. Zasigurno su i određeni ekološko-geografski, meteorološko-klimatološki i hidrografski preduvjeti pogodovali razvoju i širenju malarije. S obzirom na specifičnu morfologiju i propusnost krša te povećani salinitet zbog morskog okruženja, oni su se razlikovali od, primjerice, uvjeta u kontinentalnoj unutrašnjosti, kakve krajem 18. stoljeća spominje
4 Terapija kininom je u Europu uvedena u ranom 17. stoljeću ali je u Istri ostala nepoznata sve do druge polovine 18. st. Fatović-Ferenčić, Stella. „Brijuni Archipelago: Story of Kupelwieser, Koch, and Cultivation of 14 Islands“, Croatian Medical Journal, Medicinska Naklada, 2006., god. 47(3), str. 369–371: 369. http://www.pubmedcentral.nih.gov/articlerender.fcgi?artid=2121595 (pristupljeno 27.5.2010.) 5 Protomalarija odnosno »mala aria« se u vrijeme prije utemeljenja moderne malariologije (1884. g.), odnosno znanstvene potvrde bolesti laboratorijskom dijagnostikom, u skladu sa onovremenim spoznajama odnosi na »loš zrak«. Kako njega nalazimo u »lošem prostoru« pod protomalarijom podrazumijevamo različite bolesti nizinskih i vlažnih geografskih niša, koje su simptomima odgovarale malariji, iako to možda i nisu bile. 6 Schiavuzzi, Bernardo. »La malaria in Istria«, Ricerche sulle cause che l’hanno prodotta e che la mantegono, Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, god. 6/sv. 5, Parenzo, 1889., str. 319-472. 7 Danas se arhipelag Brijuna sastoji od četrnaest otoka i otočića (Veliki Brijun (5,6 km²), Mali Brijun (1,03 km²), Sveti Marko, Gaz, Okrugljak, Šupin, Šupinic, Galija, Grunj, Vanga, Madona, Vrsar, Sveti Jerolim i Kozada) i zauzima površinu od 7,3 km². Hrvatska opća enciklopedija, LZMK, Zagreb, 2000., sv. 2, str. 330. 8 Premda se malarija ne smatra autohtonom bolešću Balkana, na istočnom Sredozemlju, i to baš u poljoprivredno najplodnijim prostorima, utvrđena su tri povijesna razdoblja jačanja maligne hiperendemije te bolesti. Prvi puta se pojavila u rano kameno doba, potom u rimsko doba i konačno u vrijeme slabljenja i propasti Bizantskog Carstva. Grmek, Mirko Dražen. Bolesti u osvit zapadne civilizacije, Globus: Zagreb, 1989., str. 294. 9 Za razliku od antičkih stambenih, vjerskih ili gospodarskih građevina, poput rimskog ladanjskog dvorca iz I.-II. st. s termama, luksuzne ville rustice ili Venerinog i drugih hramova, među srednjovjekovnim ostacima visoke kulture dominiraju vojnostrateški ili vjerski objekti poput Bizantskog kastruma, trobrodne bazilike benediktinskog samostana, te crkve Sv. Germana i Sv. Roka. Sve te građevine i s njima povezana demografska gustoća ili pak društvena ekskluzivnost sugeriraju na odsutnost široko rasprostranjene bolesti. Begović,V. i Schrunk, I. Brijuni. Prošlost, graditeljstvo, kulturna baština. Zagreb, 2006., str. 155-160.
67 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...
F.W.von Taube u svom povijesnom i geografskom opisu Slavonije i Srijema.10 Sama konfiguracija slavonskih i srijemskih nizina i obilje (zaostalih) voda u sporim nizinskim tokovima, rukavcima i čitavim porječjima brojnih tekućica zasigurno su multiplicirali probleme koje malarične groznice izazivaju, kao i povećavali intenzitet i raširenost bolesti. Brijunska je, pak, blaga sredozemna klima, uz proljetni i jesenski vegetacijski ciklus te prosječnu proljetnu temperaturu zraka od 12,2°C, ljetnu od 22,2°C i jesensku od 14,8°C11 pogodovala razvojnom ciklusu komarca12. Posebno se to očitovalo u vlažnim uvalama niže nadmorske visine ili u zamuljenim lukama s bočatom vodom. Vlažna tla na slojevima gline, na nadmorskoj visini ispod 200 m, koji obiluju vodotocima identificirani su kao pogodne niše za razvoj malarije. Zamjetno je da je malarija bila vrlo česta na dugo neobrađenim terenima, gustim šumarcima sa slabom cirkulacijom zraka i manjim amplitudama dnevne i noćne temperature, kao i na mjestima s ispodprosječno malo padalina u 2. i 3. trimestru, s malim fluktuacijama temperature te s maksimumom između 11° i 18°C od ožujka do listopada, te minimumom između 5° i 11°C u istom razdoblju. Blaga je klima poticala razvoj flore mediteranskog i čak suptropskog tipa, a brojni su zaljevi i jezerca predstavljali „rasadnik“ komarca, ne samo kao „inkubatora“ već i prenositelja bolesti. Postavlja se pitanje kako su se tek u doba mletačke uprave aktivirali očito i prije postojeći ekološki preduvjeti za nastanak malarije na Brijunima. Bitna obilježja i razlika vladavine Venecije u odnosu na prethodna stoljeća je znatno smanjena valorizacija i obrađenost Brijuna, možda i kao posljedica jačanja bolesti. Ona je rezultirala u smanjenoj naseljenosti i konačno vodila k potpunoj depopulaciji otočja. Tako malarija postaje i uzrok ali i posljedica zapuštenosti otočja. Zapušteni tereni, močvare i bare omogućavale su održavanje malarije, a zbog depopulacije nije bilo čovjeka da otočje isuši i obrađuje, pa je jedan problem perpetuirao drugi i vodio stanovništvo u začarani krug bolesti i smrti.13 Bolesti, bilo ljudi, životinja ili ratarskih kultura ometaju istarski razvoj još i početkom 20. stoljeća, koje Istru zatiče u stanju dihotomije tradicije i moderne. Austrijsku je upravu i u Istri obilježila inovativnost, od uvođenja zemljišnog katastra do novih poljoprivrednih alata. Pored moderniziranog
10 On uzroke bolesti nalazi, u duhu tadašnjih spoznaja, u isparavanjima ustajalih voda, pri čemu se sama bolest prenosi zrakom. Opisuje baruštine i mrtva blata (§ 6, str.16 ) te nezdrav zrak i „pokvarene vode“ u porječjima triju rijeka, koje se često izlijevaju, plave nizinu i stvaraju močvare koje ljeti izazivaju groznice. Таубе, Φридрих Вилхелм фон. Историјски и географски опис КРАЉЕВИНЕ СЛАВОНИЈЕ и ВОЈВОДСТВА СРЕМА, Матица српска, Нови Сад 1998., § 8, str. 18. 11 Srdić, Miljenko. (ur.) Brioni-kulturno-povijesni vodič; II izdanje, Zagreb: Vjesnik, 1985., str. 2. 12 Vanjska temperatura iznad 16°C optimalna je za život komarca, u čijem se tijelu razvijaju čak dvije podvrste plazmodija (pl. vivax i pl. malariae), poznatih uzročnika malarije tercijane i kvartane. Grmek 1989: 295. 13 Sličan primjer predstavlja i nedostatak antropogenog djelovanja, koji je zbog depopulacije u 16., 17. i 18. stoljeću pojačavao ekološko-hidrološko-agrotehničke predispozicije nastanku malarije u Dalmaciji. Usporedi: Mlinarić, Dubravka.„Privatni projekti isušivanja i melioracije tla u Dalmaciji i Istri od ranoga novog vijeka do 20. stoljeća”, Ekonomska i ekohistorija, br. 5, 2009., str. 136-157; http://hrcak. srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=78188 (pristupljeno 27.05.2010.)
68 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao... vinogradarstva, maslinarstva i svilarstva, u ratarstvo se uvodi rotacija kultura. No s pojavom vinogradarskih pošasti (pepelnice 1852. i filoksere vestatrix 1880.), istarsko je gospodarstvo 1917. godine pogodila i pojava tifusa te gladi širih razmjera.14 Sve je to pridonijelo nezavidnom demografskom razvoju, što je uz društvene okolnosti poput pojave pojačanog banditizma na jugu Istre i kasnog ukidanja feudalnih obveza potpuno iscrplo stanovništvo poluotoka. Upravo zbog navedenog je Kupelwieserov projekt označio razvojnu prekretnicu u povijesti istarskog juga. Sraz političko-administrativne zbilje sa znanstveno-tehničkom i filozofsko-ekološkom osnovom revalorizacije brijunskog otočja u rukama Paula Kupelwiesera U takvim je složenim uvjetima 1893. godine brijunski posjed, nakon nekoliko mletačkih obitelji, došao u vlasništvo metalurškog stručnjaka Paula Kupelwiesera (1843.-1919.). Posjed je činilo 1200 jutara mahom močvarne zemlje i tek 300 stanovnika. Vlasnikov skup, rizičan i zbog opasnosti od široko rasprostranjene malarije neizvjestan projekt isušivanja otočja i plan sadnje plantaže naranči se u konačnici pretvorio u pionirski pothvat uvođenja elitnog turizma. Investiciju u turizam pratili su radovi na polaganju temelja sporednim gospodarskim granama, poput intenzivnog stočarstva, maslinarstva i vinarstva, sve s ciljem osiguravanja skromne ali kontinuirane rente nasljednicima. Događa se to upravo u vrijeme opadanja „egzotičnosti“ i „divlje orijentalnosti“ istočnojadranskog priobalja i njegovih stanovnika u očima „Europljana“, koji su u tom prostoru počeli prepoznavati (proto)turističku atraktivnost. Suvremeni trendovi iskorištavanja potencijala talasoterapije i balneoterapije su početkom 20. stoljeća dosezali i do istarskih obala. Propaganda prirodnog liječenja na osnovi terapeutskog djelovanja mora i klimatskih blagodati dovela je dio zdravstvenih turista u priobalje i na otoke, posebno nakon ranog investiranja u zdravstveni turizam u Opatiji ili na Lošinju. U Europi se u to vrijeme mijenja stav i odnos čovjeka prema prirodi. Tadašnja su promišljanja prirode i mjesta čovjeka u njoj prethodila pojavi poštovanja ravnoteže kao oblika traženja partnerstva s prirodom tijekom 20. stoljeća. Vrijeme je to i stvaranja idealističke slike medicine, koja mikrobe nije vidjela ni kao prijetnju niti kao izazov. Kroz takvu su prizmu doživljavanja okoliša Koch i Kupelwieser pristupili realizaciji vlastitih izazova. Oni su se odražavali u uspostavljanju medicinsko-ekološke ravnoteže prostora i organizacije suživota čovjeka s ostalim vrstama (pa i parazitima) na Zemlji te u prihvaćanju simbioze odnosno partnerstva kao jedinog puta u kojem se suvremena priroda realizira i nudi. Pored toga, devetnaesto je stoljeće unijelo upravo revolucionarne promjene u odnos čovjeka i prirode, temeljene na povećanju moći i utjecaja čovjeka potpomognutog tehničkim izumima. Radovima na otočnom posjedu Kupelwieser mijenja dotadašnji ekosistem. Iskoristio je svoju poziciju široko
14 Visintin, Denis. „Način gledanja: Austrijska poljoprivredna politika“, u: Istra- različiti pogledi, Etnografski muzej Istre, Pazin, 2002., str. 83-86.
69 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...
Prilog br. 1 - HUGO Charlemont, Brijunska vatra života, ulje na platnu Izvor: Lenz Guttenberg, Maria: Izgubljeni raj - Brijuni. Zagreb: Antibarbarus, 2007., str. 37 obrazovanog intelektualca, koji je poznavao i praktično koristio najnovija dostignuća agrarne, tehničke, termo-industrijske i energetske revolucije u Europi. Primjer toga su snažni strojevi koji su pomagali u isušivanju močvara već od 80-ih godina 19. stoljeća. Veliki radovi na isušivanju i kopanju kanala u Europi doživljavaju pravi procvat uporabom strojeva i parnih crpki, a na prelasku stoljeća nastaje i pojam za cjelovitu melioraciju kulturnog pejzaža i potpunu bonifikaciju prostora (bonifica integrale). Primijenjena tehnologija ubrzala je antropizaciju prirodnih sredina i omogućila laganiju i bržu artificijelizaciju tla.15 Tako su isušivanjem stvarana nova iskoristiva tla te je na otočju Kupelwieser uspio ostvariti željenu ekonomsku isplativost. Mijenjanjem prirodnog krajolika Brijuna isušivanjem, promijenila mu se i kulturno- gospodarska svrha ali i izgled. (Prilog br. 1) Samim pokretanjem radova ili pak postignutim rezultatima vlasnik je inicirao ili produbio prostornu pokretljivost širih razmjera. Učinio je to poticanjem privremenih radnih migracija izvršitelja asanacije na posjedu te aktiviranjem turističko-ekoloških migracija svojih elitnih gostiju. Time
15 Delort, Robert i François Walter. Povijest europskog okoliša, Zagreb: Barbat i Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH, 2002., str. 205.
70 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao... je od zapuštenog i nestabilnog krškog pejzaža nastojao stvoriti ekološki i ekonomski sanirani krajolik za dugoročnu gospodarski održivu proizvodnju. Kupelwieser je umnogome premašio prvotni plan. Od 1895. je godine organizirao prokopavanje i produbljivanje luke, a uz Kochovu pomoć isušivanje bara i antimalaričnu sanaciju otočja. Na iskrčenom se zemljištu obnavljaju poljoprivredne površine; njive, pašnjaci i vinogradi te sade travnjaci i egzotično bilje.16 Vlasnik je dao izgraditi lučko pristanište i otočke putove, poštu s telefonskom centralom i centralu za proizvodnju električne struje, uspostavio je brodsku vezu s kopnom, doveo pitku vodu cjevovodom s kopna te organizirao rad farme mliječnih krava. Uvedena je i uskotračna željeznica za odvoz kamenja iz kamenoloma i nasipavanje pristaništa. Prema projektima bečkog arhitekta Eduarda Kramera uređuje se hotel „Brioni“, a 1905. godine počinje graditi više novih hotela uz niz dodatnih sadržaja. Bili su to preduvjeti odnosno servisni sadržaji pretvaranja Brijuna u prestižno i elitno turističko odmorište. Za istu je svrhu vlasnik intenzivirao i provođenje arheoloških istraživanja. Uobičajene goste su činili članovi austrijske i mađarske aristokracije, kao dio valova sezonskih “prototurističkih” “migracija ugode”. Među redovite goste možemo ubrojiti nadvojvotkinju Mariju Josipu i nadvojvodu Franza Ferdinanda, kao i pripadnike umjetničke, odnosno akademske elite poput Thomasa Manna, Jamesa Joyca, Richarda i Oscara Straussa. Za potrebe informiranja, zabave i prezentacije 1910. godine vlasnik pokreće ilustrirani tjednik „Brioni Insel Zeitung“. Zanimljivo je da je cijeli opsežan Kupelwieserov projekt, što i sam svjedoči17, doživio ignoriranje glomazne i birokratski neučinkovite središnje vlasti ali i korumpirane lokalne uprave. Okolini je bilo neshvatljivo pa čak i iritantno Kupelwieserovo izraženo domoljublje i njegova, prema ocjeni vlastite obitelji, uporna borba za promociju i napredak austrijske kulture.18 Paradoks takove očite netrpeljivosti i negativne reakcije okoline leži upravo u činjenici da je vlasnik i sam bio predstavnik vladajuće elite. Njegovu je ambicioznost, inovacije na raznim poljima (brodarski i željeznički promet, poljoprivreda, turizam, ekologija), poslovnu angažiranost i entuzijazam austrijska uprava prepoznala dijelom kao gospodarski besmislen, pretjeran i ekonomski neisplativ upliv zdravog kapitala, koji pored toga
16 Pored malobrojnog autohtonog stanovništva opsežni su i teški radovi krčenja makije i spaljivanja izvađenog korijenja, kao što to prikazuje trodijelna Charlermontova slika iz blagovaonice nekadašnjeg hotela Carmen, privukli radnu snagu iz okolice, posebno iz Vodnjana. (Prilog br. 1) 17 “ Die österreichischen Behörden machten mir die Arbeiten auf Brioni nicht leicht. Auch die Slaven und Italiener des Landes sahen mit Neid, daß in dem von ihnen bisher völlig unbeachteten Stückchen Landes, vor kurzem noch im Besitz von Portugiesen, nun ein deutscher Eindringling etwas schuf, was Bedeutung zu haben schien. „ Kupelwieser, Paul. Aus den Erinnerungen eines alten Österreichers, Vienna: Gustel un Co;1918., pretisak: Histria historica, ur. Vesna Girardi-Jurkić god. 16, sv. 1, Pula, 1993., str.76, 146-151. 18 Kupelwieser 1993: 12-13. Paul Kupelwieser i sam navodi: „Das Beispiel des Amerikaners vertärkte meine schon einmal rege Lust, in meinem alten Tagen, wenn ich mich von meinem Geschäften zurückziehen würde, irgend ein Stück unseres österreichischen Südens zu etwas viel Besserem zu machen, als es derzeit bestünde.“Isto, 18.
71 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao... iziskuje nepotrebno zamaranje administrativnog aparata. Stoga je njegov agrarno- tehničko-medicinski projekt nailazio na velike i iscrpljujuće prepreke, uključujući i visoke poreze, što je u konačnici dovelo do financijskog kolapsa njegovih nasljednika. Pionirska istraživanja na području etiologije malarije Od malarije i danas, premda većinom (85%) u tropima subsaharske Afrike, godišnje obolijeva 350-500 milijuna a umre čak oko 1,3 milijuna ljudi. Već sama analiza imena (lat. mala aria - loš zrak) ukazuje na najužu povezanost sa terenima na kojima „zrak nije u ispravnom stanju“. Naziv potječe iz predmodernog shvaćanja uzroka bolesti, kojeg su nalazili u isparavanjima iz okolnih močvara i bara.19 Stvarnog uzročnika bolest, protozoanskog parazita iz roda Plasmodium, kojeg ubodom prenosi komarac Anopheles otkrio je francuski vojni liječnik Charles Louis Alphonse Laveran (1845.-1922.), kada je prepoznao njegove gamete u ljudskim eritrocitima. Potom je britanski bakteriolog Ronald Ross (1857.-1932.) istražio životni ciklus parazita unutar komarca. Tek je sredinom 19. stoljeća kinin prepoznat kao aktivni alkaloid, odnosno organska tvar jakog farmakodinamičnog karaktera, od kada se primjenjuje u liječenju malarije. Još i prije nego što je Ross spoznao da bolest prenose komarci (1898.g.), njemački se bakteriolog Heinrich Hermann Robert Koch (Clausthal, 1843.-Baden Baden, 1910.) također usredotočio na istraživanje etiologije malarije i njeno liječenje kininom. Premda je bio jedan od osnivača mikrobiologije, Koch je bio vrlo aktivan na različitim poljima medicine. Od 1880. godine bio je član Carskog zdravstvenog ureda (Reichs-Gesundheitsamt) u Berlinu, od 1885. profesor higijene na Sveučilištu u Berlinu, a 1891. godine postaje direktorom Instituta za zarazne bolesti. U patogenom mikroorganizmu štapićastog oblika, nazvanom Kochovim bacilom, identificirao je uzročnika tuberkuloze zbog čega je 1905. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu jer je tuberkuloza bila uzrokom sedmine svih smrti u 19. stoljeću. Koch je usustavio istraživanja i formulirao tzv. Kochove postulate, odnosno sustavnu metodu bioloških istraživanja. Pored toga izolirao je uzročnike antraksa i kolere, a eksperimentirao je i na područjima bakteriologije te serologije. Na svojim je istraživanjima putovao širom svijeta u potrazi za najinfektivnijim zonama pa je koleru ispitivao u Africi, a malariju i afričku bolest spavanja 1896.-1898. u Južnoj Africi i Indiji. Godine 1900. se uputio istraživati malariju u Grosetto pored Rima. Tako se slučajno i sam fizički zatekao u blizini Kupelwieserovog ekološkog projekta na Brijunima upravo u vrijeme njegovog začetka. Kupelwieserova i Kochova asanacija malarije na Brijunima (1900.-1902.) Za razliku od 14. stoljeća, kada je bolest prvi puta opustošila mletačke Brijune20, u Kupelwieserovo je vrijeme malarija bila u medicinskim krugovima poznata, premda su
19 Ta aeristička koncepcija je još u 18. stoljeću opterećivala čovjeka srednjovjekovnom idejom mikrobskog zagađivanja posredstvom kužnih truljenja i isparavanja vode ili tla (mijazmi), koja potom zagađuju i zrak. 20 Onovremeni povijesni izvori bilježe gotovo potpuno nenaseljeno otočje. Fatović- Ferenčić 2006: 369.
72 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao... neki njeni oblici i simptomi zbunjivali i samu struku.21 Nije stoga čudno da stanovništvo nije bilo svjesno opasnosti, a još je 1901. godine čak 30% stanovnika Pule bilo zaraženo malarijom. Na Brijunima je po Kupelwieserovu dolasku broj oboljelih iznosio 22%.22 Već je i najkraći mogući boravak na otočju omogućavao zarazu.23 Kratkoročno su radovi na velikom melioracijskom projektu pogodovali širenju bolesti i zarazi većeg broja ljudi malarijom, koja je pogađala izvođače radova, odnosno novi kontingent „svježe radne snage“ s kopna. Što je više ljudi radilo na posjedu, posebno u toplije doba godine, rastao je i broj oboljelih.24 Lakše oblike malarije prebolijevali su i nekoliko puta, a bolest bi Prilog br. 2- Robert Koch se ponovno vraćala. Krajem 19. stoljeća u naše krajeve, pa Izvor: tako i Istru zalaze neki od najpriznatijih svjetskih liječnika http://nobelprize.org/ nobel_prizes/medicine/ i znanstvenika, upravo da bi se bavili liječenjem malarije i 25 laureates/1905/koch-bio.html uklanjanjem preduvjeta za njen nastanak i zadržavanje. (pristupljeno 21.5. 2010.) Za pomoć u dijagnostici i sanaciji bolesti na otočju Kupelwieser poziva dr. Roberta Kocha. On mu je u razdoblju od 1900. do 1902. godine pomogao u uspješnoj eradikaciji malarije. Premda se nisu prethodno poznavali, Kupelwieser se odlučio kontaktirati slavnog liječnika potaknut novinskom viješću o Kochovom istraživanju malarije u Grosettu u Toskani i ponudio mu sredstva za dolazak i istraživanja malarije na Brijunima. Koch je na takvu molbu odgovorio poslavši voditelja znanstvenog odjela berlinskoga Zavoda za zarazne bolesti, dr. Froscha, te vlastite asistente, doktore Elsnera, Bludana i Rivasa. Čim su stigli, oni u luci uzimaju uzorke krvi, iz kojih saznaju da su ljudi i komarci zaraženi najviše tropskom malarijom i tercijanom. Pismena izvješća Kochovih suradnika svom nadređenom navela su i samog Kocha na dolazak svega dva tjedna nakon prvog pismenog kontakta. Kao jedan od najviših onodobnih autoriteta u istraživanju malarije, Koch se upravo u to vrijeme najintenzivnije bavio upravo etiologijom malarije
21 Kupelwieser je osobno doživio težak napadaj tropskog oblika bolesti s dugotrajnom nesvjesticom. Bolest londonski liječnici nisu prepoznali, već su je smatrali otrovanjem krvi. Kupelwieser 1993: 42-47. 22 Od ukupno 253 pregledanih zaposlenika na otočju dvadesetoro je bolovalo od tropske malarije, isto toliko je bilo zaraženo malarijom tercijanom a jedan malarijom kvartanom. Većinu bolesnika činila su djeca do 10. godine starosti. Kupelwieser 1993: 98-99; 110-111. 23 » ...weil der Aufenthalt in Brioni für sehr gefährlich erachtet wurde. Man sagte damals, es genüge oft schon ein nur mehrstündiger Aufenthalt auf Brioni, um eine schwere, sich öfter auch tödlich erweisende Form der Malaria zu erwerben.« Kupelweiser 1993: 34. 24 Premda prebolijevanjem malarije domaće stanovništvo ne stječe imunitet, bolest je izazivala snažnije napade ili se barem češće bilježila kod „stranaca“. U slučaju Slavonije i Srijema u Taubeovom izvješću, Osijek i Petrovaradin su zaraženi komarci pretvarali u „groblje Nijemaca“, odnoseći godišnje i po nekoliko tisuća ljudskih života. Таубе 1998: § 8, str. 18. 25 U Rovinju na takvom zadatku izvori bilježe poznatog znanstvenika Fritza Schaudina. Vujić, Antun (ur.) Hrvatski leksikon, Zagreb, sv. 2, 1997., str. 56.
73 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao... i proučavanjem njenog liječenja kininom. Njemu je dolazak na Brijune zasigurno predstavljao istraživački izazov obzirom da su otoci bili izvrsna mikroklimatska oaza za udomaćivanje malarije a predstavljali su malu, izoliranu i relativno zatvorenu sredinu s malim brojem stanovnika, koju je bilo lako kontrolirati. Otočje je pružalo idealne uvjete za provođenje još uvijek eksperimentalnih medicinskih istraživanja i kontrolu napretka i rezultata u liječenju. Koch i suradnici izveli su stotine krvnih pokusa i usmjerili svoje aktivnosti na asanaciju bolesti. Uputili su vlasnika u osnove širenja malarije, a posebno njenog liječenja dozama kinina (Chininum muriaticum) te na potrebu preventivnog uništavanja komaraca, premda je njihov broj bio malen. Legla, točnije jajašca i ličinke prijenosnika bolesti zajedno su uništavali zatrpavanjem baruština i močvara zemljom te poribljavanjem staništa gambuzijom, ribicom koja se hrani ličinkama komarca. No prisutnost njemačkih liječnika na otočju i činjenica da je medicinski studijski projekt, sam rad njemačkih liječnika kao i troškove kinina koji se upotrijebio izvan Brijuna (u priobalju Istre, konkretno Fažani i Barbarigi)26 financirala njemačka država, pobudili su sumnje lokalnih vlasti i negodovanje u vrhu zdravstvene administracije u Beču. Na otočju se čak provodila i edukacija njemačkih liječnika, koji su stečena znanja prenosili u njemačke prekomorske kolonije. Stoga je Kupelwieser bio primoran osobno, premda uz Kochovu pomoć i reviziju, sastaviti koncizan znanstveni izvještaj zdravstvenoj komisiji na čelu s dr. Kuysom (Prilog br. 3). Ujedno je taj izvještaj predstavljao i praktičan tiskani priručnik o mogućnosti iskorjenjivanja endemske malarije. Iako je u njemu sakupio i opisao iskustva i znanja koja mu je prenio Koch, Kupelwieser je doživio bojkot medicinske struke. Medicinari su mu, kao medicinskom laiku, zamjerali autorstvo. Kupelwieser je nakon toga dodatno osobno financirao antimalaričnu edukaciju u vojnim sjedištima tako što je tiskao i distribuirao spomenuti medicinski priručnik. Obzirom na ignoriranje takvih njegovih postupaka koje je uslijedilo, bio je to relativno neshvaćen pokušaj medicinske propagande, osvještavanja i prosvjećivanja, premda je cijeli Kupelwieser-Kochov medicinski pothvat u Prilog br. 3 - Detalj pisma o akciji širim razmjerima doprinio razvoju spoznaja iskorjenjivanja malarije upućenog austrijskoj o varijantama bolesti i modalitetima njene zdravstvenoj komisiji. Isječak prikazuje shemu tijeka tjelesne temperature kod oboljelog prevencije i liječenja. od tercijane kao i skicu nametnika. Izvor: Kupelwieser 1993: 116.
26 Inženjerijska građevinska uprava, koja je u Barbarigi nasuprot Brijuna trebala izgraditi suvremenu utvrdu isplatila je dr. Rivasu, američkom suradniku dr. Kocha, 1200 guldena jer je čak 60% zaposlenih radnika i vojnika izliječio od malarije. Kupelwieser 1993: 112-113.
74 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...
Kupelwieserova biografija svjedoči da su “pokusi tajnog savjetnika dr. Kocha” na Brijunima potvrdili neke njegove ranije pretpostavke. Među pionirska medicinska postignuća valja ubrojiti saznanje da je moguće teren okružen „malaričnim“ zemljištem, s kojim dolazi u višestruki dodir, osloboditi malarije. Dokazano je da je moguće intenzivne akcije malih asanacija (manjih anofeligenih objekata) potom uspješno proširiti na veća područja, što potvrđuje i Koch osobno u vlastitom pismu zahvale Paulu Kupelwieseru. (Prilog br. 4)
„Hochgeehrter herr Generaldirektor! Berlin, den 18. Oktober 1902. Für die freundlich anerkennenden Worte in Ihrem Schreiben vom 2.d.M. sage ich Ihnen meinen herzlichsten Dank, ebenso für die Ehrung, welche Sie mir und meinen Mitarbeitern durch Stiftung einer Inschrift zuteil werden lassen wollen. Der volle Erfolg, zu welchem unser Versuch der Malariabekämpfung geführt, hat auch mir eine große Freude bereitet, da er den unwiderleglichen Beweis dafür liefert, daß die Voraussetzungen , von welchen ich dabei ausgegangen, richtig sind, und daß man nach meinem Verfahren mit voller Sicherheit die Malaria ausrotten kann. Um nun aber noch weiter zu beweisen, daß auch in größeren Orten und mit verhältnismäßig geringen, also auch wenig kostspieligen Hilfskräften sich dasselbe erreichen läßt, haben wir seit einem Jahre unter Leitung des Stabsarztes Dr. Ollwig in Daressalem (Stadt von zehntausend Einwohnern in Ostafrika) einem Versuch in Gang gesezt, welcher ebenfalls schon zu außerordentlich günstigen Resultaten geführt hat. Hiernach halte ich es für ausführbar, auch größere Landstriche und Städte, wie z.B. das südliche Istrien, die Stadt Pola, innerhalb einiger Jahre und ohne zu große Geldopfer malariafrei zu machen. Zunächst aber würde ich es für sehr erwünscht oder vielmehr geradezu für notwendig halten, daß das, was wir auf Brioni erreicht haben, festgehalten wird. Bei dem vollen Verständnis, welches ich bei ihnen von Anfang an und auch jetzt wieder in Ihren Briefen an Prof. Frosch und mich gefunden habe, bin ich überzeugt , saß Sie Ihrerseits alles tun werden, um dieser Aufgabe gerecht zu werden. Ich selbst erkläre mich bereit, Sie in jeder Weise und so weit ich nur irgend kann, darin zu unterstutzen, und bitte ich Sie dringend, in dieser Beziehung ganz über mich zu verfügen. Ich werde alles das leisten können, wozu Prof. Frosch sich in meinem Auftrage Ihnen gegenüber bereits erboten hat. Also schicken Sie, so lange Sie noch keinen Arzt zur Verfügung haben, alle Blutpräparate von Personen, welche untersucht werden müssen, hieher. Einen Arzt, den Sie zum Unterricht hieher senden, werde ich gründlich unterweisen lassen. Eventuell kann ich auch einen von meinen Assistenten Ihnen auf Brioni selbst in die Malariauntersuchngen einführen. Wenn die Verhandlungen mit dem k.k.Kriegsministerium, von denen Sie in Ihrem Schreiben an Prof. Frosch Mitteilung machten, zu einem positiven Ergebnis führen sollten, so werde ich auch hiebei mit Rat und Tat behilflich sein. Ich bin fest davon überzeugt, daß, wenn wir vereint auch ferner zielbewußt und mit allen Kräften an dieser schönen und vielversprechenden Aufgabe arbeiten, es uns gelingen muß, dieselbe vollkommen zu lösen. Mit größter Hochachtung R. Koch.“ Prilog br. 4 - Pismo zahvale Roberta Kocha Kupelwieseru iz autobiografije: Kupelwieser 1993: 114-117.
75 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...
Pored toga, Kochov je tim eksperimentalno počeo koristiti manje doze kinina u liječenju i time smanjio mogućnost pojava komplikacija.27 Osim značajne uloge i dugoročnih uspjeha koje su Kochove aktivnosti na Brijunima polučile u razvoju medicine, konkretna i praktična korist lokalne zajednice vidljiva je u podatku da je na otočju 1900. godine bilo više od 200 oboljelih a 1901. godine tek jedan oboljeli. Duboko zahvalan za pomoć i jednostavnost u pristupu svog njemačkog prijatelja Kupelwieser je dao podići spomenik Kochovom radu, koji još uvijek stoji na Velikom Brijunu (Prilog br. 5). Nakon Kochova odlaska s Brijuna za medicinsku skrb na otočju je od 1903. godine Prilog br. 5- Spomenik Josefa Engelharta bio zadužen otočni liječnik dr. Otto Lenz, posvećen radu Roberta Kocha u starom koji je obrazovanje stekao upravo u Berlinu, brijunskom kamenolomu, na Kochovom Zavodu.28 I on se na poticaj s tekstom posvete koja glasi: Kupelwiesera primio zadatka istrebljenja malarije, „Dem großen Forscher, dem Befreier der Insel von der Malaria, Dr. Robert Koch, ne samo na otočju već i u priobalju. Nije liječio Annis 1900–1901.“ samo Kochovom metodom, već se koristio i Izvor: Karsten Mülder, Malaria: Robert metodom rimskog prof. Cellija. Ustajale je barice Koch auf Brioni, Deutsches Ärzteblatt vode, i u njima larvalne oblike komarca, tretirao 98, Ausgabe 48 vom 30.11.2001., derivatima nafte.29 Seite A-3219 / B-2724 / C-2531 VARIA: Geschichte der Medizin, Važnost dvojice stranaca za razvoj Brijuna http://www.aerzteblatt.de/v4/archiv/ Koch i Kupelwieser živjeli su u vrijeme artikel.asp?src=heft&id=29677 (pristupljeno 28.05.2010.) idealističke slike medicine, u doba koegzistencije svijeta mikroba u ljudskom okolišu. U tom su smislu Brijuni predstavljali svojevrsnu netaknutu oazu s izgrađenim odnosom živog svijeta u kojem čovjek još nije pobijedio, već je tek Isječak teksta spomeničke posvete nastojao zavladati ciklusima prirode. Stoga valja Robertu Kochu http://www.istrianet.org/istria/illustri/ baštinjenu tradiciju i znanje koje su Kupelwieser non-istrian/koch/brioni-malaria.htm i Koch ostavili prihvatiti kao mogućnost (pristupljeno 28.05.2010.) suživota s prirodom na ravnopravnim osnovama,
27 Inovativna primjena manjih doza kinina uvedena je jer je smanjila pojavu neželjenih nuspojava većih doza, kao što su to, primjerice, bila srčanih oboljenja. Kupelwieser 1993: 127. 28 Lenz Guttenberg 2007: 39. 29 Medicinska enciklopedija, LZ, Zagreb, 1969., red. Šercer-Grmek, sv. 4, str. 374-380.
76 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao... u ekološkom suglasju i na ekološki održiv način.30 Vlasnikovi su poduzetnički žar, vizija i sredstva ubrzali revalorizaciju i antropizaciju Brijuna i učinili ih ekonomski samoodrživim, usprkos nepovoljnim političkim okolnostima i nerazumijevanju centralnih vlasti. Činjenica da su se vizionarski napori i pionirski projekti dvojice kreativca, koji su bili ispred svog vremena i izvrsno se međusobno nadopunjavali (Pril. br. 4), preklopili upravo na Brijunima te da su oni pritom bili stranci, stvarala im je brojne poteškoće i uzrokovala nepovjerenje i otpor okoline, ne samo u političkom i vojnom već čak i u medicinskom smislu. Unatoč svemu, provedenim su radovima Kupelwieser i Koch ostavili dugoročan trag u okolišu, prije svega valorizacijom „obnovljenih„ prostora, kojima su izmijenili ne samo pejzažnu i ekonomsku već i medicinsku sliku južne Istre. Osim preventivnog prekidanja transmisije malarije isušivanjem i drenažom bara i lokvi zaostale vode te uništavanjem jaja i larvi komarca u njima, provodilo se i pionirsko eksperimentalno liječenje lokalnog stanovništva kininom u smanjenim dozama (vollständige Chininisierung)31. Osim što predstavlja izravni doprinos razvoju medicine povećanjem učinkovitosti u liječenju malarije, brijunski je projekt kroz radove dvaju pionira u svojim primarnim djelatnostima uspio izmijeniti demografska obilježja Brijuna i podariti im novi kulturni krajolik. Otočje se i tijekom 20. st. nastavilo valorizirati kao povijesno i ekološki zaštićeno područje uređenjem hortikulture i obogaćivanjem životinjskog svijeta. U konačnici su radovi na isušivanju kao i cijeli niz povijesno-političkih okolnosti koje su otočje oblikovale u drugoj polovici 20. stoljeća omogućili da 1978. godine bude stvoren safari-park te da 1983. g. Brijuni postanu nacionalni park, odnosno raj kakvog i danas čuvamo na našim mentalnim mapama.
30 Fatović-Ferenčić 2006: 369–371. 31 Mülder (pristupljeno 28.05.2010.)
77 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...
Literatura: Begović,V. i Schrunk, I. Brijuni. Prošlost, graditeljstvo, kulturna baština. Zagreb, 2006. Delort, Robert i François Walter. Povijest europskog okoliša, Zagreb: Barbat i Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH, 2002. Fatović-Ferenčić, Stella. „Brijuni Archipelago: Story of Kupelwieser, Koch, and Cultivation of 14 Islands“, Croatian Medical Journal, Medicinska Naklada, 2006., god. 47(3), str. 369–371. http://www.pubmedcentral.nih.gov/articlerender.fcgi?artid=2121595 (pristupljeno 27.5.2010.) Grmek, Mirko Dražen. Bolesti u osvit zapadne civilizacije, Globus: Zagreb., 1989. Hrvatska opća enciklopedija, LZMK, Zagreb, 2000., sv. 2. http://www.aerzteblatt.de/v4/archiv/artikel.asp?src=heft&id=29677 (pristupljeno 28.05.2010.) http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=78188 (pristupljeno 27.05.2010.) http://www.istrianet.org/istria/illustri/non-istrian/koch/brioni-malaria.html (pristupljeno 28.05.2010.) http://nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1905/koch-bio.html (pristupljeno 21.5.2010.) Kupelwieser, Paul. Aus den Erinnerungen eines alten Österreichers, Vienna: Gustel un Co;1918., pretisak: Histria historica, ur. Vesna Girardi-Jurkić god. 16, sv. 1, Pula, 1993. Lenz Guttenberg, Maria. Izgubljeni raj- Brijuni. Zagreb: Antibarbarus, 2007. Mader, B. „Kupelwieser, Paul”, u: Istarska enciklopedija, 2005., str. 428. Manin, Marino. „O djelatnosti Paula Kupelwiesera u Istri“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, ur. Goran Beus Richemberg, 1995., str. 35-41. Medicinska enciklopedija, LZ, Zagreb, 1969., red. Šercer-Grmek, sv. 4. Mlinarić, Dubravka. „Privatni projekti isušivanja i melioracije tla u Dalmaciji i Istri od ranoga novog vijeka do 20. stoljeća”, Ekonomska i ekohistorija, br. 5, 2009., str. 136-157. Mülder, Karsten. „Malaria: Robert Koch auf Brioni“, Geschichte der Medizin, Deutsches Ärzteblatt 98, Ausgabe 48 vom 30.11.2001. N.DB. „Kupelwieser, Paul“, u: Deutsch Biographische Enzyklopädie, München, sv. VI, 1997., str. 174- 175. Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950. Wien-Köln-Graz, sv. IV, 1969. Schiavuzzi, Bernardo. »La malaria in Istria«, Ricerche sulle cause che l’hanno prodotta e che la mantegono, Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, god. 6/sv. 5, Parenzo, 1889. Srdić, Miljenko. (ur.) Brioni- kulturno-povijesni vodič; II izdanje, Zagreb: Vjesnik, 1985. Таубе, Φридрих Вилхелм фон. Историјски и географски опис КРАЉЕВИНЕ СЛАВОНИЈЕ и ВОЈВОДСТВА СРЕМА, Матица српска, Нови Сад, 1998 Visintin, Denis. „Način gledanja: Austrijska poljoprivredna politika“, u: Istra- različiti pogledi, Etnografski muzej Istre, Pazin, 2002., str. 83-86. Vujić, Antun. (ur.) Hrvatski leksikon, Zagreb, sv. 2, 1997.
78 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...
Sažetak U tekstu autorica predstavlja aktivnost dvojice stranaca, pionira u svojim profesijama, na jugu istarskog poluotoka krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Profesionalna su nastojanja austrijskog industrijalca Paula Kupelwiesera i njemačkog bakteriologa Roberta Kocha promatrana u kontekstu važnosti ostvarenih postignuća za razvoj lokalnih zajednica (Brijuna, Fažane i Barbarige). Osim toga, razmotreno je i njihovo mjesto u ukupnom razvitku grana znanosti ili gospodarstva u kojima su bili istaknuti utemeljitelji novih ideja i začetnici inovacija u praksi. Korištena je raznorodna arhivska građa, poput biografija, dijela korespondencije, novinskog tiska te objavljene literature. Bogata upravljačka iskustva te ona iz područja metalurgije i strojarstva Kupelwieser je iskoristio u tehničko-ekološkoj asanaciji i preuređenju brijunskih močvara u svoju viziju turističkog ali i ekološkog raja. S potrebnim znanjima, poduzetničkim žarom ali i financijskim sredstvima prihvatio se melioracije brijunskog otočja, učinivši ga ekonomski samoodrživim. Pri isušivanju otočja valjalo je iskorijeniti malariju, koja je priječila bilo kakvu ekonomsku valorizaciju. Kako je svjetski poznati Robert Koch u to vrijeme provodio istraživana etiologije malarije u Italiji, obratio mu se za pomoć. Koch je prepoznao otočki mikrosvijet Brijuna kao idealan prostor za kontrolirani terenski rad i provjeru vlastitih medicinskih hipoteza. Nakon što su bez korištenja insekticida uspješno suzbili malariju na izoliranom području Brijuna radove su uspješno proširiti na veći prostor južnog priobalja Istre. Osim prekidanja prijenosa malarije isušivanjem stajaćih voda te uništavanjem jaja i larvi komarca u njima, njih su dvojica proveli i eksperimentalno liječenje lokalnog stanovništva manjim dozama kinina od dotad primjenjivanih. Time su smanjili broj negativnih nuspojava i povećali učinkovitost u liječenju malarije, čime su izravno doprinijeli razvoju medicine. Vizionarski su napori dvojice kreativca, koji su bili ispred svog vremena i izvrsno se međusobno nadopunjavali, rezultirali ekonomskom revalorizacijom brijunskog sredozemnog krša. Podarili su mu potpuno novi kulturni krajolik ali i namjenu. Činjenica da su pritom bili „stranci“ stvarala im je brojne poteškoće i uzrokovala nepovjerenje i otpor okoline, ne samo u političkom i vojnom već čak i u medicinskom smislu. Unatoč svemu, provedenim su radovima Kupelwieser i Koch ostavili dugoročan trag u okolišu te izmijenili ne samo pejzažnu i ekonomsku već i medicinsku sliku južne Istre.
79 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...
Robert Kochs Aktivität im Medizinbereich auf der Insel Brijuni als ein Teil der ökologisch-wirtschaftlichen Vision „eines alten Österreichers“
Zusammenfassung In diesem Text stellt die Autorin die Tätigkeiten von zwei Fremden, Pionieren in ihren Professionen, in Südistrien am Ende des 19. Jahrhunderts und Anfang des 20. Jahrhunderts dar. Die professionellen Anstrengungen des österreichischen Industriellen Paul Kupelwieser und die, des deutschen Bakteriologen Robert Koch, betrachtet man im Rahmen der verwirklichten Erlangungen in der Entwicklung der Lokalgemeinschaften (Brijuni, Fazana und Barbariga). Außerdem zieht man auch ihren Platz in der allgemeinen Entwicklung der Wissenschaft und der Wirtschaft in Betracht, wo sie bedeutende Gründer von neuen Ideen und Innovationen waren. Man nutzte verschiedenes Archivmaterial, wie zum Beispiel Biographien, Korrespondenzen, Zeitschriften und veröffentlichte Literatur. Die zahlreichen Verwaltungserfahrungen und die Erfahrungen im Bereich der Metallurgie und Maschinenbau nutzte Kupewieser in der technisch-ökologischen Assanierung und in der Neuordnung der Sümpfe auf Brijuni, die ein Teil seiner Vision des touristischen und ökologischen Paradieses sind. Mit seinen Kenntnissen, seiner Unternehmungslust, aber auch mit seinen Finanzmitteln befasste er sich auf der Insel Brijuni mit der Melioration und machte sie auf diese Weise wirtschaftlich unabhängig. Bei der Trockenlegung der Insel musste man die Malarie, die ein richtiges Hindernis für weitere ökonomische Bewertung war, bekämpfen. Da der weltbekannte Robert Koch in derselben Zeit die Ethiologieforschungen der Malarie in Italien durchführte, wendete sich Kupelwieser an ihn und bat ihn um Hilfe. Koch erkannte die Mikrowelt auf Brijuni als einen idealen Platz für kontrollierte Feldarbeit und für die Nachprüfung seiner eigenen Hypothesen aus dem Medizinbereich. Auf einem isolierten Teil von Brijuni beseitigten sie erfolgreich die Malarie ohne Insektizide und erweiterten ihre Tätigkeiten auf ein größeres Teil der südlichen Istrienküste. Sie stoppten eine weitere Übertragung von Malaria durch die Austrocknung von Stillwasser und durch die Vernichtung der Eier und Larven von Stechmücken und führten eine experimentale Verarztung der lokalen Bürger mit kleineren Mengen von Chinin als früher durch. Auf diese Weise erniedrigten sie die Zahl der negativen Nebenerscheinungen und erhöhten die Wirkungskraft in der Heilung von Malaria und trugen direkt der Entwicklung der Medizin bei. Das sind die Visionsanstrengungen von zwei Schöpfern, die vor ihrer Zeit waren und die sich ausgezeichnet ergänzten. Das Resultat war eine ökonomische Bewertung der mittelländischen Felsen. Sie gaben diesen Felsen eine ganz neue kulturelle Umgebung und Zielrichtung. Die Tatsache, dass sie „Ausländer“ waren, machte ihm viele Schwierigkeiten und verursachte Unvertrauen und Widerstand gegenüber der Umgebung, nicht nur im politischen und militärischen, sondern auch im medizinischen Sinne. Trotz aller dieser Schwierigkeiten hinterließen Kupelwieser und Koch mit ihren Arbeiten eine langzeitige Spur in der Umgebung und änderten das Landschafsbild als auch das Wirtschafts- und Medizinbild von Südistrien. Schlüsselwörter: Brijuni-Inseln, Robert Koch, die Malarie, medizinische Behandlung
80 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Krešimir Belošević, ing. preh. teh. UDK: 929 Lobmayer, A. KBC Zagreb 613.261(497.5)(091) Zagreb Izvorni znanstveni rad Primljeno: 30.09.2010. Prihvaćeno: 01.10.2010.
Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” - doprinos teorijskom razvoju vegetarijanstva u Hrvatskoj
Autor se u radu bavi likom i djelom prof. dr. Antuna Lobmayera, poznatog liječnika, pripadnika njemačke narodnosti koji je veći dio svog života proveo radeći u Hrvatskoj. Djelovao je i kao zastupnik u gradskim zastupstvima gradova Zagreba i Senja te je bio i saborski zastupnik. Osim praktičnim liječničkim radom, Lobmayer se bavio i objavljivanjem popularnih higijenskih crtica medicinskog i sličnog karaktera, a da je i značajan doprinos teorijskom pristupu temi vegetarijanstva u Hrvatskoj.
Ključne riječi: Antun Lobmayer, “Vegetarijanci”, vegetarijanstvo, Hrvatska˝, 19. stoljeće
81 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević, ing. preh. teh.: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Ovaj rad obrađuje neka od područja djelovanja prof. dr. Antuna Lobmayera s naglaskom na njegov doprinos teorijskom pristupu vegetarijanstvu u drugoj polovici 19. stoljeća, a nastao je kao rezultat višegodišnjeg istraživanja, pregledavanja i uspoređivanja podataka pronađenih u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Državnom arhivu u Zagrebu, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te raznim drugim institucijama koje djeluju u Hrvatskoj, pa i šire. Autorice Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner u radu posvećenom Lobmayeru, objavljenom prije nekoliko godina u Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice1 svoje razmišljanje počinju konstatacijom da “o Antunu Lobmayeru nije napisano ništa” dok se o nekim drugim ličnostima vezanim uz medicinu i popularizaciju socijalne medicine pisalo puno.2 Ova konstatacija djelomično je točna, jer do danas ne postoji temeljiti sveobuhvatni prikaz Lobmayerovog života i rada, iako su ga se mnogi autori povremeno dotaknuli u svojim radovima,3 a njegovu biografiju dao je i Milan Grlović u knjizi Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća.4 Cjelokupno istraživanje o Lobmayerovom životu i radu tek treba provesti i zbog važnosti koju je on imao kao djelatni sudionik zbivanja u medicini, kulturi i politici druge polovine 19. i početkom 20. stoljeća primjenjujući u Hrvatskoj iskustva stečena u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj.5 Prof. dr. Antun Lobmayer bio je poznat široj javnosti kao liječnik, profesor primaljstva, vijećnik grada Zagreba, narodni zastupnik izbornog kotara Senj, saborski
1 Mira Kolar-Dimitrijević - Elizabeta Wagner, “Antun Lobmayer, liječnik i medicinski pisac, širitelj zdravstvene kulture u Hrvatskoj”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice - VDG Jahrbuch 14/2006, str. 33-44. 2 Autorice misle na Frana Gundruma-Oriovčanina, o kome je izdana “velika i skupa monografija”. Vidi: Franjo Husinec, Dr. Fran Gundrum Oriovčanin. Gradski fizik u Križevcima, Križevci, 2001. 3 Darja Radović-Mahečić, “Prilog poznavanju opusa Kune Waidmanna”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 23/1999 , str. 163–176; I. Mance, “Glasnik Društva za umjetnost i umjetni obrt – pitanja stila i popularizacija umjetnosti”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 28/2004, str. 324–335. Oba rada govore o arhitekturi grada Zagreba te spominju vilu prof. dr. Antuna Lobmayera na Josipovcu broj 9. Vidi i: Jovan Maksimović, “Dr Antun Lobmayer i počeci naše akušerske udžbeničke literature”, Medicinski pregled 39/1986, br. 9-10, str. 495-501. 4 Milan Grlović, “Antun Lobmayer”, Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća. Sto i pedeset životopisa, slika i vlastoručnih podpisa, Zagreb 1898-1900, s. p. 5 Grlović, “Antun Lobmayer”, s. p. Istraživanje koje bi trebalo provesti može polaziti i od teze kolega prof. dr. Antuna Lobmayera koji su na mjesečnoj skupštini Sbora liječnika kraljevina Hrvatske i Slavonije održanoj samo 9 dana nakon njegove smrti, izrazili žaljenje što prof. dr. Lobmayer nije “svojoj užoj struci posvećivao neprestano istu pažnju, već je posegnuo literarno i inače sad na ovu sad na onu struku” (“Mjesečna skupština sbora liječnika kraljevina Hrvatske i Slavonije dne 30. ožujka 1906.”, Liečnički viestnik 28/1906, br. 4, str. 145-149).
82 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević, ing. preh. teh.: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ... zastupnik u Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti, pisac zdravstvenih djela, te kao član raznih društava onoga doba.6 Rođen je u Rumi 12. kolovoza 1844., a umro je u Zagrebu 21. ožujka 1906. godine. Otac mu je bio poreznik, a majka bijaše iz stare turopoljske obitelji Pukanić.7 Rođen je u obitelji koja je imala puno djece, vjerojatno sedmero.8 Budući da mu otac nije mogao osigurati naobrazbu zbog slabijeg imovinskog stanja, Antun je završio gimnaziju u Vinkovcima kao “štipendist Marija Terezijanske vacovske zaklade”. Obzirom da je bio izvrstan učenik dobio je i “štipendij od tadašnje dvorske kancelarije, da u Beču uči medicinu”, a studij medicine i kirurgije završio je sa vrlo dobrim uspjehom 1869. godine. Po završetku studija usavršavao se kao sekundarni liječnik u “c. kr. obćoj bolnici u Beču” Slika Antuna Lobmayera - preuzeto iz: Grlović Milan, i kod profesora Billrotha u čijoj je kirurškoj klinici Album zaslužnih Hrvata proveo dvije godine. Tijekom školovanja pokazivao XIX.stoljeća, Zagreb, 1898- je literarne sklonosti, pa njegove radove iz toga 1900. (portret nacrtao Stjepan doba možemo naći u časopisima Dragoljub, Naše Kovačević) gore list, Slavonac i Vienac s kojima je surađivao već kao gimnazijalac.9 Prof. dr. Antun Lobmayer nosi njemačko prezime i pripada korpusu Podunavskih Nijemaca i nije se odricao svojeg podrijetla ni u teškim vremenima.10 Sredini u kojoj se nalazio, a u njegovom je to slučaju bilo i područje Hrvatske, davao je velik doprinos kao i narodu s kojim je živio i radio. Po povratku sa studija u Beču 1872. godine, radio je kao privatni, željeznički i uznički (zatvorski) liječnik u Osijeku. Ovdje je 1873. oženio
6 Mnoštvo informacija o Lobmayerovu životu pružaju mnogobrojni nekrolozi. Vidi npr.: Agramer Zeitung 81/1906, br. 70, str. 4; Agramer Tagblatt 21/1906, br. 67; Sriemske novine 19/1906, br. 24; Liečnički viestnik 28/1906, br. 4, str. 142-143; Narodne novine 72/1906, br. 66; br. 67; br. 69; Obzor 47/1906, br.79, str. 2. 7 Grlović, “Antun Lobmayer”, s. p. Prema nepotpisanom članku “Prof. dr. Antun Lobmayer” prezime majke bilo je Puzanić, što je vjerojatno tiskarska greška (Dom i sviet 4/1891, br. 4, str. 70). 8 Grlović, “Antun Lobmayer”, s. p. Jedan brat bio je svećenik August Lobmayer, koji je 1873. bio privremeni upravitelj župe u Erdeviku. Vidi: August Lobmayer, “ Crtice sa hodočasnog puta”, Glasnik Biskupije Bosanske i Sriemske XXX/1902, br. 1, str. 6-8; br. 3, str. 21-23; br. 6, str. 46-48; br. 7, str. 54-56; br. 8, str. 61-63. Vidi i Antun Jarm: Dijecezanski svećenici koji su djelovali na sadašnjem području Biskupije Đakovačke i Srijemske od 1701. do 2003. godine, Đakovo, 2003, str. 141. 9 Grlović, “Antun Lobmayer”, s. p. 10 Kolar-Dimitrijević – Wagner, “Antun Lobmayer”, str. 33.
83 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Antoniju Mayer “skojom je u sretnom braku sproveo 25 godina, dok mu je ne ote nagla smrt 1898. godine”.11 Imali su dva sina Bogdana i Ivana.12 Godine 1906. u trenutku Lobmayerove smrti Bogdan je bio “cand. ingeniearstva”, a Ivan “gimnazijalac VII razreda”.13 O njima je brigu tada preuzela druga Lobmayerova supruga Amélie r. Schanta, a za skrbnika im je određen dr. Ivan Kosirnik, Slika bolnice u Osijeku – preuzeto iz časopisa primarijus i upravitelj bolnice Hrvatska lipa 1 (1875), br. 46 od 14. studenog, str. 379 u Zagrebu.14 Lobmayer ostaje raditi u gradu na Dravi sve do 1877. kad se seli u Zagreb. Osječka faza njegova života vezana je i uz bolnicu iz zaklade Huttler-Kohlhoffer- Monspergove.15 Gradnja bolnice počela je 1873. godine, a Lobmayer je nadzirao gradnju koja je dovršena 1874. godine.16 Gradonačelnik Osijeka Živanović uputio je tada Kr. zem. vladi prijedlog da dr. Antuna Lobmayera postave za drugog primarnog liječnika bolnice navodeći da je “dr Ante Lobmayer također poznat kao vješt liječnik”.17 Stjepan Sršan u knjizi o povijesti zdravstva u Osijeku uočava sličnost organizacije rada u osječkoj bolnici i one koju je Lobmayer primijenio 1877. godine kod ustrojstva prvog Kraljevskog primaljskog učilišta i zemaljskog rodilišta u Zagrebu.18 O bolnici
11 Grlović, “Antun Lobmayer”, s. p. 12 Podatke o djeci nalazimo u oporuci prof. dr. Antuna Lobmayera, koja se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu u fondu Sudbeni stol, Ostavine, sig. Os/19-1906-Lobmayer, kut. 1283. Dokumenti koji su ovdje sakupljeni radi izvršenja oporuke donose podatke o starosti njegovih sinova. Tako u trenutku Lobmayerove smrti sin Bogdan ima 22, a sin Ivan 17 godina. 13 N. N., “+ Antun Lobmayer”, Narodne novine 72/ 1906, br. 66, str. 2-3. 14 Oporuka prof. dr. Antuna Lobmayera, Državni arhiv u Zagrebu, fond Sudbeni stol, Ostavine, sig. Os/19-1906-Lobmayer, kut. 1283. 15 Zlata Živaković-Kerže, “Uloga Johanna Kohlhofera, Josefa Huttlera i Cristianna Monspergera u stvaranju bolničke infrastrukture u Osijeku”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice - VDG Jahrbuch 11/ 2004, str. 25-30. 16 Grlović, “Antun Lobmayer”, s. p. 17 Dopis br. 5761-1874. Kamilo Firinger - Vladimir Utvić, Povijest Huttler-Kohlhofer-Monspergerove bolnice u Osijeku. Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1739-1930., Osijek, 1970, str. 58-59. 18 Stjepan Sršan, Izvori za povijest zdravstva Osijeka i Hrvatske 1874-1923., Osijek, 1997, str. 9.
84 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ... u Osijeku Lobmayer piše knjižicu od jedanaest stranica pod naslovom Das neue Landesspital in Essek.19 Zagrebačka faza Lobmayerovog života počinje preseljenjem u Zagreb, gdje je imenovan kr. profesorom primaljstva u Kr. zem. primaljskom učilištu. Ondje je djelovao kao docent sudbene medicine i “zdravnoga zakonarstva” na Zagrebačkom sveučilištu te kao Slika vile prof. dr. Antuna Lobmayera na profesor Škole za primalje.20 Imao Josipovcu u Zagrebu - preuzeto iz . Allgemeine je i privatnu ordinaciju, dok je u vili Bauzeitung, 55 (1889), sl. 82 koju je izgradio na predjelu grada zvanom Josipovac, 1892. otvorio lječilište vodom prema metodi župnika Kneippa.21 Lobmayer je napisao više od 50 tekstova, bilo u obliku knjige ili članka u novinama, a uz originalne tekstove objavljivao je i prijevode.22 Njegovi radovi najčešće su težili popularizaciji medicinskih tema, te su pisani na jednostavan način kako bi bili dostupni što širem čitateljstvu. Osim pisanjem popularnih članaka bavio se i uređivanjem dva časopisa medicinskog karaktera, i to u Osijeku od 1874. do
19 Knjižica je 1874. izdana na gotici u Osijeku. 20 Grlović, “Antun Lobmayer”, s. p. 21 Ovu vilu dao je sagraditi prema arhitektonskom rješenju poznatog arhitekta Kune Waidmanna 1887. godine. Specifična je po tome što je građena u takozvanom narodnom stilu i o njoj postoje razne studije iz vremena gradnje. Studija koju je arhitekt K. Waidmann objavio u uglednom austrijskom časopisu Allgemeine Bauzeitung 55/1889, str. 96 pod nazivom “Villa des Herrn Prof. Dr. Lobmayer in Agram”, sadrži i planove te crtež cijele vile. Osim vile na Josipovcu br. 9, gdje je bio kućevlasnik, Lobmayer je imao i ordinaciju u Mesničkoj ulici br. 1 od 3. 11. 1890. O adresama stanovanja i rada vidi: • Zagrebački adresar. Obći stanbeni obaviestnik svih oblastih, uredah, družtvah, zavodah, tvornicčarah, trgovacah, obrnikah, kućevlastnikah i inih stanovnikah slob. i kr. glav. grada Zagreba. Po uredovnih vrelih u vlastitoj nakladi izdao Franjo Teodorović, gradski tajnik u trgovačko- obrtničkom odsjeku gradskoga poglavarstva zagrebačkoga. Zagreb 1889. Stranice: 57, 91, 137, 289 • Hartmanov Sveobći popis stanova sa podpunim adresarom oblasti, ureda, obrtnika i trgovaca kralj. slobodnoga i glavnoga grada Zagreba 1902. Prvi tečaj sa slikom gradonačelnika i tlorisom gradskim. Stranice: 6, 63, 113, 142, 143, 22 Po nekim autorima napisao je preko 100 radova. Ta brojka nije konačna, jer svakim danom dolazimo do novih saznanja. Pregledavanjem raznih izvora došao sam do slijedećih podataka: • U katalogu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Lobmayer je naveden kao autor 76 bibliografskih jedinica, a o njemu i njegovim pisanim djelima postoji 49 bibliografskih jedinica. • U katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu ima 56 bibliografskih jedinica. • U knjizi Građa za Hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835-1940, ur. Petar Rogulja, knj. 12, Krp-Lj, str. 159-162 spominje se brojka od 53 bibliografske jedinice. • Podatke o njegovim radovima nalazimo i u: Mirko Dražen Grmek (prir.), Hrvatska medicinska bibliografija, 3 sv., Zagreb, 1955-1984, sv. 1, str. 101; sv. 2, str. 155-160; sv. 3, str. 213.
85 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
1877. Glasnika društva slavonskih liječnika te u Zagrebu od 1885. do 1897. Liečničkog viestnika. Udomaćivanjem u novom gradu nije zaboravio ni Osijek te je sudjelovao u pisanju prve “hrvatske enciklopedije” autora dr. Ivana Zocha i Josipa Mencina, koja je izašla u Osijeku.23 Obrađujući razne teme vezane uz zdravlje, Lobmayer se pozabavio i vegetarijanstvom.24 Iako su se vegetarijanskom prehranom ljudi hranili oduvijek, do većeg interesa za vegetarijanstvo došlo je u prvoj polovici 19. stoljeća. Sredinom tog stoljeća nastaju i prva vegetarijanska društva, a iz toga doba je poznat i veći broj knjiga i drugih tekstova na temu vegetarijanstva.25 Uz našim krajevima uz dr. Ivana Dežmana, koji 1870. piše članak pod naslovom “Vegetalci”, što je prvi tekst isključivo posvećen vegetarijanstvu na ovim Naslovnica knjižice Vegetarijanci izdane 26 u Zagrebu 1886. godine prostorima , tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća mnogi autori daju spektar članaka, knjiga, fotografija i karikatura na temu vegetarijanstva. Pisci ga prikazuju na razne načine, tako da nalazimo i tekstove strogo znanstvenog pristupa, kao i šaljive i negativne osvrte. Tako, na primjer, Mijat Stojanović 1866. piše u svojoj zbirci narodnih poslovica “šaljivci pjevaju: Kuharice! Prokleta nebila, nekuhaj nam kupusa bez mesa, nit nam pravi gologuzu čorbu”.27 Biskup đakovački Josip Juraj Strossmayer u svom pismu Franji Račkom od 23. srpnja 1886., pak, piše da nikad ne objeduje sa
23 Ivan Zoch - Josip Mencin (ur.), Hrvatska enciklopedija. Priručni rječnik sveobćega znanja, Osijek, 1887. 24 Godine 2004. kada sam počeo istraživati povijest vegetarijanstva na našim područjima smatrao sam da je tekst “Vegetarijanci” Antuna Lobmayera prvo štivo napisano na naši područjima na ovu temu. Vidi: Krešimir Belošević, “75. obljetnica osnutka Hrvatskoga vegetarskog društva”, Hrvatska revija 4/2004, br. 2, str. 83-88. No, daljnja istraživanja dala su neka nova saznanja. Prvo spominjanje termina vezanih uz vegetarijanstvo nalazimo u: Ivan Filipović (ur.), Narodna knjiga: Kolendar za godinu 1858. (na str. 167 spominje bilinsku hranu). 25 Prvo vegetarijansko društvo na svijetu osnovano je 1847. u Ramsgateu, Kent, Velika Britanija. O povijesti vegetarijanstva u Velikoj Britaniji vidi više u: Julia Twigg, The Vegetarian Movement in England 1847-1981: A Study in the Structure of Its Ideology [Vegetarijanski pokret u Engleskoj 1847-1981: Studija strukture i ideologije], doktorska disertacija, London School of Economics, University of London, 1981. (kompletan tekst doktorske disertacije nalazi se na internetskoj stranici Međunarodne vegetarijanske unije www.ivu.org). 26 Ivan Dežman, “Vegetalci”, Vienac 2/1870, br. 21 od 21. svibnja 1870, str. 332-333. Isti tekst objavljen je u: Napredak XI/1870, br. 7, str. 55-56; br. 10, str. 78-79, br. 17, str. 129. 27 Mijat Stojanović, Sbirka narodnih poslovicah riečih i izrazah, Zagreb, 1866, str. 49.
86 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Solovljevim jer je on “siroma vegetarijanac”.28 Ksaver Šandor Gjalski u romanu U noći piše da je lik Bolić “postao u najnovije vrijeme vegetarijanac”.29 Lobmayer je svoju znanstveno- popularnim načinom napisanu higijensku crticu Vegetarijanci u obliku knjižice od 21 stranice objavio Slika reklame za ordinaciju prof. dr. Antuna u Zagrebu na Uskrs 25. travnja Lobmayera u Mesničkoj ulici br. 1 - preuzeto iz: 1886. godine. Isti tekst objavljen je Obzor od 7. studenog 1902., br.256, str. 4 dva puta i kao članak u novinama. Prvi puta u Narodnim novinama na Veliku subotu 1886., znači gotovo istovremeno s knjižicom, a drugi put u Sriemskom Hrvatu, u kojem počinje izlaziti u nastavcima 19. svibnja iste godine. Tako je ustvari navedena crtica objavljena tijekom nepuna dva mjeseca tri puta, te je time postalo, prema dosadašnjem istraživanju povijesti vegetarijanstva na našim Natpis ulice Lobmayerove stube koja se nalazi područjima, djelo koje je najviše puta pored rodilišta u Petrovoj ulici u Zagrebu svojim izlaskom zaintrigiralo javnost. Interes za Lobmayerovu crticu vidi se i iz činjenice da je prikaz rasprave Vegetarijanci objavljen u listovima Stražilovo i Vienac.30 Lobmayer je ovu higijensku crticu napisao kao odgovor na pismo koje je dobio od “jednog jubilarnog župnika u Slavoniji”.31 Ovaj se župnik, kojem nažalost ne znamo ime, u pismu osvrće na higijensku crticu prof. dr. Lobmayera, objavljenu na 16 stranica pod nazivom Nešto o hrani o Božiću prethodne 1885. godine.32 U ovoj crtici Lobmayer između ostalog iznosi tvrdnju: “Meso je najvažnija hrana čovjeku, pa zato nije ni čudo, da je i najskuplja”.33 Osim ove tvrdnje u knjižici donosi i opis kako se kuha meso, te daje svojevrsni prikaz ostale hrane.
28 Ferdo Šišić (ur.), Korespodencija od Franjo Rački i Josip Juraj Strossmayer, sv. 3, Zagreb, 1931, str. 215-216. 29 Ksaver Šandor Gjalski, “U noći”, Vijenac, 18/1886, str. 642. 30 N. N., “Književne novosti”, Stražilovo 2/1886, br. 21, str. 704-705; N. N., “Bibliografija”, Vienac 18/1886, br. 21, str. 336. U prikazu u Stražilovu nepoznati pisac daje kratke izvatke iz higijenske crtice Vegetarijanci te pruža informaciju o cijeni pojedinog primjerka, koja je bila 20 novčića. 31 Antun Lobmayer, Vegetarijanci, Zagreb, 1886, str. 5. 32 Antun Lobmayer, Nešto o hrani, Zagreb, 1885. 33 Lobmayer, Nešto o hrani, str. 9.
87 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Pismo, čiji izvadak prof. Lobmayer donosi u crtici Vegetarijanci, govori između ostalog i to da dotični župnik ima 81 godinu, a od sedamnaeste godine “bez mesa i alkoholnih pićah s jednim jelom pravilno na dan zdravo, kriepko, snažno i okretno” živi.34 Ovaj župnik nabraja vegetarijance starog vijeka,35 donosi podatak da u vrijeme pisanja pisma u svijetu već postoje vegetarijanska društva, od kojih je prvo osnovano 1847. u Ramsgateu u Velikoj Britaniji, te kaže da je i sam član jednog takvog društva iz Njemačke.36 Kao što možemo vidjeti iz činjenice da je u svom ranijem tekstu zagovarao prehranu mesom, Lobmayer očigledno nije bio vegetarijanac, ali ga je ovo pismo potaklo da se ovim pitanjem pozabavi i da se ogleda po literaturi onoga doba. U djelu Vegetarijanci Lobmayer pokušava sažeti razlike između mesne i, kako kaže, bilinske (vegetarijanske) prehrane, te dolazi do zaključka da prehrana čovjeka treba biti raznovrsna. Iz vegetarijanske literature koju je pregledao osvrće se na Weislhäuserovu vegetarijansku kuharicu, koja ima 542 recepta, te navodi da većina recepata sadrži: mlijeko, jaja, maslac, vrhnje, odnosno neke proizvode
Slika iz časopisa Stražilovo 2(1886), br. 21 od 22. svibnja 1886, str. 704-705 u kojemu je izašao prikaz knjige Vegetarijanci
34 Lobmayer, Vegetarijanci, str. 5. 35 Imena vegetarijanaca koje nabraja Lobmayer u svojoj crtici prema pismu “jubilarnoga župnika” su: “Pythagoras, Sokrates, Seneka, Porfir Virgil, Justus Lipsus, Bernardo, Dominik, Benedikt, Franjo Asiški, Karlo Boromeo, Ivan Chrysostom , Klement Aleksandrijski, Tertulian, Origines, Laktancijo, Basilijo, Jerolim i Augustin” (Lobmayer, Vegetarijanci, str. 5). 36 Prema podacima na www.ivu.org Deutsche Verein für Natürliche Lebenswise (Njemačko društvo za prirodno življenje), prvo društvo u Njemačkoj koje je promicalo vegetarijanstvo, osnovao je Eduard Baltzer 1867. godine. Obzirom da, nažalost, ne znamo ime dotičnoga župnika, ne možemo ni provjeriti kojega je društva u Njemačkoj bio članom. U Hrvatskoj se prvo organizirano vegetarijansko društvo javlja 1928., dakle 81 godinu poslije prvog vegetarijanskog društva u svijetu, kada se u Zagrebu osniva Vegetarsko društvo. O povijesti organiziranja vegetarijanstva u Hrvatskoj vidi: Belošević, “75. obljetnica”; Isti, “Dr. Ivo Pilar – prvi predsjednik Vegetarskog društva”, Pilar 1/2006, br.1, str.109-116; Isti, “Dr. Ivo Hengster – predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj”, Godišnjak Njemačke zajednice - DG Jahrbuch 16/2009, str. 101-114.
88 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
životinjskog podrijetla iako je propagiralo vegetarijanstvo.37 U današnje doba Lobmayer to vjerojatno ne bi istaknuo kao nelogičnost, budući da prema današnjim shvaćanjima postoje različite vrste vegetarijanaca ovisno o proizvodima koje jedu, te neke grupe vegetarijanaca koriste i određene proizvode životinjskog porijekla.38 U svom tekstu Vegetarijanci Lobmayer iznosi i težnje vegetarijanaca s kraja 19. stoljeća na čelu s Eduardom Baltzerom, jednim od pionira organiziranog vegetarijanstva u Njemačkoj. Lobmayer ističe da vegetarijanci žele da se način hranjenja sasvim preokrene, budući da su oni “neprijatelji svega onoga, što dolazi od ‘mrtvih životinjah’ (kao da čovjek može jesti meso od životinje prije, nego što zakolje)”, zabranjuju žestoka pića, zaziru od duhana, narkotika, mirodija. Karikatura preuzeta iz Dom i sviet 4 (1891), br. 1 Vegetarijanci piju samo vodu, od 1. siječnja 1891. a hrane se umjereno biljem i drugim “vegetabilijami (gljivami, korjenjem, gomoljnicami, lišćem, cviećem itd).” No, Lobmayer smatra da oni u praksi ne provode dosljedno svoje ideje već, kako je navedeno u spomenutoj kuharici, koriste i proizvode koje deklarativno ne konzumiraju.39 Vegetarijanci prema Lobmayeru “nisu zato zdravi i uztrajni, što ne mrse, nego što su umjereni u svem, što redovito žive, što su mnogo u svježem zraku i što piju
37 Lobmayer, Vegetarijanci, str. 17 38 Zvonimir Šatalić, Vegetarijanska prehrana, nutritivni status vitamina B skupine i razina homocisteina kao čimbenici rizika za pojavu osteoporoze, disertacija, Zagreb, 2009, str. 3. Prema tablici 1.“Podvrste vegetarijanske prehrane” vegetarijanci se danas dijele na sljedeće grupe: • Tradicionalni vegetarijanci - obitelji koje su generacijski vegetarijanci • Novi vegetarijanci - osobe koje su u djetinjstvu bile omnivori, a odnedavno su vegetarijanci • Semi vegetarijanci - osobe koje povremeno konzumiraju ribe ili perad, ali rjeđe od jedanput tjedno • Polo vegetarijanci - osobe koje u svoju prehranu uključuju meso peradi • Pesko vegetarijanci - u prehrani se nalaze i ribe, rakovi i školjke • Lakto vegetarijanci - u prehrani uključuju mliječne proizvode • Ovo vegetarijanci - osobe koje u prehrani koriste jaja • Lakto-ovo vegetarijanci - u prehrani koriste mliječne proizvode i jaja • Makrobiotičari – ovisno o vrsti mogu u prehranu uključivati i ribu • Frutarijanci – osobe koje u prehrani koriste namirnice biljnog podrijetla koje nisu zahtijevale ubijanje biljaka • Sirova prehrana- osobe koje u svojoj prehrani koriste voće, orašasto voće, sjemenke i klice 39 Lobmayer, Vegetarijanci, str. 16
89 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
samo vode.” Svjestan je da ponekad treba kao liječnik pacijentu preporučiti hranu bez mesa, a ponekad sa mesom. Lobmayer smatra da u jelu i u piću treba biti umjeren te da tako čovjek može djelotvorno i korisno živjeti.40 Na kraju higijenske crtice Vegetarijanci Lobmayer čestita od srca “vriednomu starini…. što mu je tielo toli zdravo i snažno, a duh bistar”, pa mu želi “da ovako čil i zdrav doživi barem Karikatura preuzeta iz Dom i sviet 4 (1891), br. 4, str. 69 Solonovu starost.”41 Higijenska crtica Vegetarijanci i Lobmayerov prilog upoznavanju hrvatske javnosti s ovim načinom prehrane predstavlja, kao što se vidi i iz prije navedenih podataka, samo malen dio njegova doprinosa društvu. Njegov se značaj vidi i iz činjenice da je, prema izvješćima koja su u danima nakon njegove smrti izlazili u raznim tiskovinama, a najviše u Narodnim novinama, na sabornici povodom Lobmayerove smrti bila izvješena crna zastava. Na Lobmayerovoj su sahrani uz mnoštvo općinstva, liječnika i prijatelja bili prisutni i uglednici: “Levin pl. Chavrak, odjelni predstojnik, Iso dr. Kršnjavi, umir. odjelni predstojnik i sveuč. prof., Franjo dr. Spevec, potpredsjednik Sabora, Nikodem Jakšić i Adolfo pl. Mošinsky, banski savjetnici, Antun Rotter, viećnik stola sedmorice, Bude pl. Budisavljević, nar. zastupnik, dr. Kosirnik, predsjednik zem. zdrastvenog vieća, dr. Krišković, izaslanik obćine grada Senja.”42 Stoga još više čudi činjenica da ga se na prvoj sjednici zagrebačke Gradske skupštine, čiji je bio zastupnik, nisu niti sjetili.43 Ipak, s posebnim je zadovoljstvom potrebno napomenuti da je 22 godine kasnije Skupština grada Zagreba na neki način ispravila svoj postupak nadjenuvši ulici pokraj rodilišta u Petrovoj njegovo ime. Ovaj Lobmayerov put, danas Lobmayerove stube, povezujući Petrovu i Voćarsku ulicu imenovan je 1928., kada je imenovan i Prolaz
40 Lobmayer, Vegetarijanci, str. 17 41 Lobmayer, Vegetarijanci, str. 21. Solon je prema izvorima doživio 100 godina. 42 Narodne novine, 72/1906, br. 69, str. 3; br. 67, str. 3; br. 66, str. 2-3. Tih dana pojavljuje se i obavijest da je umjesto vijenaca na grob Zem. zdrastveno vieće darovalo 50 kruna u humanitarne svrhe. 43 Državni arhiv u Zagrebu, Zapisnici skupština zastupstva slob. i kralj. glavnoga grada Zagreba držanih u godini 1906. Skupština od 5. 4. 1906.
90 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Ivana Dežmana, koji spaja Ilicu i Tuškanac.44 Osim činjenicom da su iste godine po njima nazvane ulice, koje su time postale podsjetnik na ljude koji su maksimalno doprinosili narodu u kojem su živjeli i radili,45 Lobmayer i Dežman su povezani i činjenicom da su autori prvih pisanih radova o vegetarijanstvu na našim područjima. Zanimljivo je da je iste godine kada su ulice imenovane po njima, u Zagrebu osnovano Vegetarsko društvo s prvim predsjednikom dr. Ivom Pilarom. Iz podataka koji su nam o prof. dr. Antunu Lobmayeru dostupni, a ovdje su obrađeni, može se iščitati njegov doprinos na različitim poljima na kojima je djelovao. Ovom sam prilikom posebno istaknuo Lobmayerove zasluge za razvoj teorijskog pristupa vegetarijanstvu, dok sam druga područja ostavio budućim istraživanjima. No, bez obzira što Lobmayerov rad još nije dovoljno poznat, jasno je da mu za njegov doprinos temi vegetarijanstva te drugim temama, koje je obradio, pripada vječna hvala.
Prilog 1: Bibliografija prof. dr. Antuna Lobmayera:46 Kolera, Zagreb, s.a. Naši zubi, Zagreb, 1864. Das neue Landesspital in Essek, Osijek, 1874. Poviest kirurgije, Zagreb, 1874. (pretiskano iz „Vienca“ 6/1874, br. 24, 25, 28-31, sadrži bibliografiju). Petition de „Vereines der Aerzte Slavoniens“ zu Essek an die hohe kőnigl. Kroatisch- slavonisch- dalmatische Landesregierung wegen Regelung und Verbesserung der gerichtsärztlichen Gebűhren [Peticija osječkog liječničkog društva radi uređenja i povišenja naplate za forenzičko vještačenje], Osijek, 1875. Učevna knjiga za učenice primaljstva, Zagreb, 1877. Tko radi djeci o glavi?, Osijek, 1881. (p. o. iz Godišnjeg izvješća Društva slavonskih liečnika) Domaća dvorba bolesnika, Zagreb, 1882. Dvorba bolesnika: predmet nastave, Zagreb, 1882. Pabirci iz higijene, Zagreb, 1882. (?)
44 Državni arhiv u Zagrebu, Zapisnici o skupštinama zastupstva slob. i kralj. Glavnog grada Zagreba godine 1928. Prilog zapisniku skupštine zastupstva slob. i kr. Glavnog grada Zagreba od 14. 5.1928.: Popis svih novoimenovanih ulica, cesta trgova itd.: • Pod A br. 23. Prolaz iz Ilice u Tuškanac = Ulica Ivana Dežmana ( Dežmanova ulica) • Pod C br. 12. spoj Petrove ulice i Voćarske ceste uz rodilište = Put Antuna Lobmayera (Lobmayerov put) 45 Grlović smatra Lobmayera “dostojnim nasljednikom pokojnog svog druga dr. Dežmana” (Grlović, “Antun Lobmayer”, s. p.). 46 Izrađeno prema: Petar Rogulja (ur.), Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835-1940, knj. 12 (Krp-Lj), Zagreb, 1988, str. 159-162; Mirko Dražen Grmek (prir.), Hrvatska medicinska bibliografija, 3 sv., Zagreb, 1955-1984, sv. 1, str.101; sv. 2, str. 155-160; sv. 3, str. 213.
91 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Moda i zdravlje, Zagreb, 1883. Prva pomoć kada tko nastrada, Zagreb, 1883. Tko je jači, onaj i stariji, Zagreb, 1883. Kako valja njegovati malu djecu, Zagreb, 1883. (?) (p. o. iz Dragoljub ili Upisnik, kalendar za javne urede za god. 1883.) Koliko može čovjek živjeti?, Zagreb, 1884. Što nam sladi život?, Zagreb, 1884. Naši zubi, Zagreb, 1884. Rad i odmor, Zagreb, 1885. Radnja i odmor, Zagreb, 1885. Čim se kvari zrak oko nas?, Zagreb, 1885. Nešto o hrani, Zagreb, 1885. Crtice iz javnog zdrastva, s.l., 1886. Vegetarijanci, Zagreb, 1886. Debljanje - bolest, Zagreb, 1886. O zraku, Zagreb, 1886. (predavanje koje je Lobmayer održao 26. 3. 1886. godine u Hrvatskom naravoslovnom družtvu u Zagrebu) Kosa i nokti, Zagreb, 1887. Koža našeg tiela, Zagreb, 1887. Putovanje u zdravlju, Zagreb, 1887. Naša kuća, kakova jest, a kakova treba da bude, Zagreb, 1888. Pogibelji od žive prirode, Zagreb, 1888. Zdravlje u gradu i na selu, Zagreb, 1888. Izvješće o radu VI. medjunarodnoga kongresa za higijenu i demografiju u Beču 1887., Zagreb, 1889. Kako valja pušiti?, Zagreb, 1889. Podneblje prema zdravlju, Zagreb, 1889. Primaljstvo. Učevna knjiga za primalje, Zagreb, 1889. (2. sasvim prer. izd.) Najbolja zamjena materinog mlieka, Zagreb, 1889. O sušici, Zagreb,1890. Dječje bolesti, Zagreb, 1890. Škola i zdravlje djece, Zagreb, 1890. Gimnastika plućah, Zagreb, 1891. Izvještaj o svom izaslanstvu u Berlinu, Zagreb, 1891. Kochov liek, Zagreb, 1891. Majka nad bolestnim djetetom, Zagreb, 1892.
92 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Naši nevidljivi neprijatelji, Zagreb, 1892. Lječilište mrzlom vodom na Josipovcu nad Zagrebom, Zagreb, 1892. Kolera, Zagreb, 1892. Nešto o snu, Zagreb, 1893. O nervoznosti, Zagreb, 1894. Higijena glasa, Zagreb, 1895. Kr. Primaljsko učilište i Zemaljsko rodilište u Zagrebu od god. 1877. do god. 1896., Zagreb, 1896. Njega i odgoj djece prvih godina života, Zagreb, 1897. (drugo izdanje) Primaljstvo. Učevna knjiga za primalje, Zagreb, 1898. (3. sasvim prer. izd.) Čovjek i njegovo zdravlje, Zagreb, 1898. Kućni liečnik, Zagreb, 1900. (postoji i primjerak bez slike u boji, tiskano već krajem 1899. godine) Primaljstvo. Učevna knjiga za primalje, Zagreb, 1906. (4. nepromjenj. izd.) Čovjek i njegovo zdravlje, Zagreb, 1912. (2 izd.) Kućni liečnik, Zagreb, 1913. Primaljstvo. Učevna knjiga za primalje, Zagreb, 1913. (5. izd. prir. prof. dr. Franjo Durst, predstojnik Kr. zemalj. primaljskog učilišta u Zagrebu) Primaljstvo. Učevna knjiga za primalje, Zagreb, 1923. (6. popravlj. izd. prir. prof. dr. Franjo Durst, predstojnik Kr. Sveučilišne klinike za ginekologiju i primaljstvo, predstojnik Kr. primaljskog učilišta u Zagrebu) Osim što je napisao izvorne radove, koji su većina izdani kao knjige, a neki objavljeni u listovima: Naše gore list, Glasonoša, Slavonac, Dragoljub, Pester med. chir. Presse, prof. dr. Antun Lobmayer preveo je knjigu za mladež Valentin Duval 1863.godine.
Prilog 2: Transkripcija i prijevod oporuke prof. dr. Antuna Lobmayera:47 Mein letzter Wille In Anbetracht meines zweiten Verehelichung mit meiner nunmehrigen Gemalin Amélie Lobmayer erachete ich es für meine Pflicht das Verhältnis dieser meiner Frau mit meinen Kindern aus erster Ehe: Bogdan und Ivan Lobmayer in Betreff meines Vermögens in gerechter und billiger Weise zu ordnen. Geleitet von der Erwägung, dass meine Gemalin Amélie Lobmayer die schwierige Pflicht übernommen hat, Mutterstelle an meinen beiden Kindern zu vertreten, für welchen Liebesdienst die möglichste Sicherstellung ihrer materiellen Existenz gewiss nur eine geringe Entlohnung sein kann, erwägend ferner, dass
47 Državni arhiv u Zagrebu, fond Sudbeni stol, Ostavine sig. Os/ 19-1906- Lobmayer , kut. 1283. Oporuka je datirana s 30. 5. 1903., a dopuna oporuke s 15. 11. 1904. Sačuvane su u ovjerenom prijepisu, što može objasniti određeni broj pogrešaka koji u tekstu nalazimo. Transkripciju je izradila dr. sc. Marija Karbić, a prijevod dr. sc. Ivana Horbec.
93 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ... meine beiden Kinder Bogdan und Ivan ihr mütterliches, resp. grossmütterliches Erbtheil bezitzen und dass es mit mit (!) Gottes Hilfe vergönst sein wird ihnen aus meinen eigenen Erwerbe eine derartige Erziehung zu geben, dass ihre materielle Existenz, auch abgesehen von dem ohnehin unzureichenden Vermögen in ihrer Erwerbsfähigkeit gegründet und gesichert sein wird, halte ich es für recht und billig und erkläre zugleich als meinen ernstlichen und wolbedachten letzten Willen dass mein unbewegliches Habe, welches ich zur Zeit meines Ablebens bezitzen werde, zur Hälfte meiner Frau Amélie Lobmayer als freies Erbe und Eigenthum, zur andern Hälfte aber ebenso meinen beiden Kindern Bogdan u. Ivan zu gleichen Theilen zufallen soll. Da mein unbewegliches Vermögen aus dem Miteigenthum zur Hälfte aus dem Villenbesitze am Josipovac No. 9. Grundbuchseinlage No. 896. der obern Stadt Agram bestelt – dieser Besitz in natura nicht theilbar ist, so soll eine Veräusserung dieses Besitzes zum Zwecke der Erbtheilung während der Minderjährigkeit meiner beiden Kinder Bogdan und Ivan nur im Falle ausserordentich günstiger Umstände mit Einstimmung des Vormundes und der Vormundschaftsbehörde stattfinden. Während der Minderjährigkeit meiner Kinder Bogdan und Ivan steht meiner Frau die vollständige Nutzniessung meines unbeweglichen Gutes zu und hat sie für die weitere Ausbildung meiner beiden Kinder bis zu ihrer Volljährigkeit zu sorgen und die Kosten hiefür auch von dem grossmütterlichen resp. mütterlichen Erbtheile meiner beiden Kinder zu bestreiten. Mein sämtliches bewegliches Vermögen habe ich bei meinen Lebzeiten verschenkt. Bis zur Volljährigkeit meiner beiden Kinder Bogdan u. Ivan hat meine Gemalin Amélie Lobmayer ihr Erbtheil und Vermögen in Bewahrung. Im Übrigen bane ich auf die gegenseitige Liebe und Achtung zwischen meinen hier eingesetzten Erben durch deren dauernde Eintracht meinem Willen in jeder Weise am besten entsprochen sein wird. Urkund dessen meine eigene Schrift und Unterschrift. Agram am 30. Mai 1903. Prof. Dr. Anton Lobmayer m. p. P. S. Zum Vormund meiner beiden Kinder Bogdan und Ivan habe ich meinen alten Freund und Collegen H. Dr. Ivan Kosirnik, Primarius u. Spitalsdirector in Agram bestellt, was er mir auch gütigst zusagte. Agram am 15. November 1904. Prof. Dr. Anton Lobmayer m. p.
94 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
95 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Moja posljednja želja S obzirom na moj drugi brak sa sadašnjom suprugom Amélie Lobmayer, smatram svojom obavezom pravedno i razumno urediti odnos te moje supruge i moje djece iz prvoga braka - Bogdana i Ivana Lobmayera – prema mojoj imovini. Vođen prosudbom da je moja supruga Amélie Lobmeyer preuzela tešku obavezu nadomjeska majčinstva mojoj djeci i da je osiguranje njezine materijalne egzistencije sigurno tek mala nadoknada za njezinu ljubav, kao i s obzirom da oba moja djeteta Bogdan i Ivan posjeduju udio u nasljedstvu svoje majke, odnosno bake i da će im s Božjom pomoći iz mojeg vlastitog imetka biti omogućeno takvo obrazovanje koje će im osigurati materijalnu egzistenciju, neovisno o ipak nedostatnom imetku po nasljedstvu, smatram pravednim i razumnim te ujedno proglašavam svojom iskrenom i dobronamjernom posljednjom željom da polovica nepokretne imovine koju budem posjedovao u trenutku svoje smrti pripadne mojoj ženi Amélie kao slobodno nasljedstvo i imovina, a druga polovica u jednakim dijelovima mojoj djeci Bogdanu i Ivanu. S obzirom da polovicu moje nepokretne imovine čini suvlasnički udio u posjedu vile na Josipovcu br. 9., uknjižen u gruntovnicu pod br. 896 Gornjega grada u Zagrebu i da se taj posjed ne može dijeliti, tijekom maloljetnosti moje djece Bogdana i Ivana taj se posjed može prodati isključivo pod iznimno povoljnim uvjetima i uz suglasnost skrbnika i skrbničkog ureda. ( tj. Sirotinjsko povjerenstvo slobodnog i kr. glavnog grada Zagreba) Tijekom maloljetnosti moje djece Bogdana i Ivana mojoj supruzi stoji na raspolaganju neograničeno uživanje moje nepokretne imovine. Ona se mora brinuti za daljnje školovanje moje djece do njihove punoljetnosti te pokrivati troškove školovanja i iz njihovog udjela u bakinom, odnosno majčinom nasljedstvu. Cjelokupnu moju pokretnu imovinu poklonio sam tijekom života. Do punoljetnosti moje djece Bogdana i Ivana moja supruga Amélie Lobmayer čuva njihov dio nasljedstva i imovinu. U ostalome, međusobnu ljubav i poštovanje mojih ovdje navedenih nasljednika temeljim na trajnom slaganju s mojom željom u svakom pogledu, za valjanost koje potpisujem vlastoručnim pismom i potpisom Zagreb, 30. svibnja 1903. Prof. dr. Anton Lobmayer, m.p. P.S. Za skrbnika mojoj djeci Bogdanu i Ivanu odredio sam svojeg starog prijatelja i kolegu gdna Dr. Ivana Kosirnika, primariusa i direktora bolnice u Zagrebu, što mi je i on obećao. Zagreb, 15. studeni 1904. Prof. dr. Anton Lobmayer, m.p. [prijepis] Krešimir Belošević
96 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 81-98 Krešimir Belošević: Prof. dr. Antun Lobmayer i “Vegetarijanci” ...
Sažetak Prof. dr. Antun Lobmayer poznati je liječnik, pripadnik njemačke narodnosti koji je veći dio svog života proveo radeći u Hrvatskoj. Djelovao je i kao zastupnik u gradskim zastupstvima gradova Zagreba i Senja te je bio i saborski zastupnik. Osim praktičnim liječničkim radom bavio se je i objavljivanjem popularnih higijenskih crtica medicinskog i sličnog karaktera. Jedna od ovakvih crtica je njegovo djelo pod nazivom “Vegetarijanci” iz 1886. godine, u kojoj na jednostavan način pruža širem čitateljstvu osnovne informacije o ovoj temi. Tekst je tijekom jedne godine tiskan tri puta, a i više je puta referiran u onodobnim časopisima te je time Lobmayer dao značajan doprinos teorijskom pristupu temi vegetarijanstva u Hrvatskoj.
Prof. Dr. Antun Lobmayer und die „Vegetarier“ – sein Beitrag der Theorieentwicklung des Vegetarismus in Kroatien
Zusammenfassung Prof. Dr. Antun Lobmayer war ein bekannter Arzt, Angehöriger der deutschen Nationalität, der den größten Teil seines Lebens in Kroatien arbeitete und verbrachte. Er war Vertreter in Stadtverwaltungen der Städte Zagreb und Senj und Abgeordneter im Parlament. Neben der praktischen Arztarbeit befasste er sich auch mit der Veröffentlichung der populären Notizen aus der Medizin und ähnlichen Fächern. Eine von diesen Notizen ist auch sein Werk unter dem Titel „Die Vegetarianer“ aus dem Jahre 1886, in dem er auf eine einfache Weise die Grundinformationen über dieses Thema dem breiteren Publikum darstellte. Der Text wurde in einem Jahr drei Mal veröffentlicht und mehrmals in damaligen Zeitschriften referiert. Auf diese Weise gab Lobmayer der Theorie des Vegetarismus in Kroatien einen bedeutenden Beitrag. Schlüsselwörter: Antun Lobmayer, die „Vegetarier“, Vegetarismus, Kroatien, 19. Jahrhundert
97 98 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne... doc. dr. sc. Dubravko Habek, dr. med. UDK: 614(497.5 Bjelovar)(091) Klinika za ginekologiju i porodništvo Izvorni znanstveni rad Medicinskog fakulteta Primljeno: 15.08.2010. i Kliničke bolnice „Sveti Duh“ Prihvaćeno: 20.08.2010. Zagreb
Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne i građanske bolnice u razdoblju od 1760. do 1846.
U radu autor donosi podatke o prvim zapovjednicima – ravnateljima (Spitalscommandant) njemačkog porijekla u prvoj bjelovarskoj vojnoj i gradskoj bolnici, i to od njenog otvaranja 1760. do 1846. godine. Opisano je školovanje prvih deset zapovjednika-ravnatelja bolnice te njihov život i djelovanje u kontekstu sanitetskih propisa na prostorima Habsburške Monarhije, tj. Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Ključne riječi: Bjelovar, prva vojna i civilna bolnica, zapovjednici-ravnatelji, Nijemci i Austrijanci
99 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne...
Nakon dvije godine, pošto je 1756. po zapovjedi austrijske carice i hrvatske kraljice Marije Terezije, general barun Phillip Lewin Beck počeo s gradnjom novoutvrđenog grada Bjelovara, u „unutrašnjemu“ gradu bilo je izgrađeno prvih 40 zgrada, najviše vojnih. Te je, 1758., godine započela izgradnja prve bjelovarske vojne bolnice. Istodobno Bjelovar postaje i snažno vojno središte Varaždinskoga generalata, i to posebice nakon preseljenja u Bjelovar stožera Đurđevačke i Križevačke pukovnije (1758./1759.) i zapovjedništva čitavog generalata od 1765. – 1785. godine. Bjelovar je od 1771. Militär-communität sve do razvojačenja Vojne krajine. Ukazom austrijskog cara i hrvatskoga kralja Franje Josipa I. Bjelovar 5. kolovoza 1874. postaje Slobodni i kraljevski grad, koji je u proteklih 100 i više godina sa svojim stanovnicima živio vojni i građanski suživot.1 Brojni vojnici, dočasnici i časnici, obrtnici i trgovci sa svojim obiteljima stvarali su jezgru novoga grada, koji se progresivno širi i postaje središtem ovoga dijela sjeverozapadne Hrvatske. Podaci iz matičnih knjiga rođenih/krštenih, vjenčanih i umrlih bjelovarske župe sv. Terezije Avilske pokazuju jasna perinatalna i socijalna zbivanja u gradu i užoj okolici koja reflektiraju nacionalne vitalnostatističke parametre. Grad naseljavaju uz okolne starosjedioce i došljake (posebice Čehe), Nijemci i Austrijanci, koji su po zanimanju vojnici i časnici, te obrtnici i trgovci. Tako je u gradu 1766. godine 70 Nijemaca (40 na križevačkoj, a 30 na đurđevačkoj strani) i 79 Hrvata (34 na križevačkoj i 45 na đurđevačkoj strani). Od njih 149, katolika je 96, a broj žitelja je u potonjim godinama progresivno raste.2 Tablica 1. Godina Ukupno Nijemci Hrvati 1766. 149 70 79 1768. 209 124 85 1770. 257 140 117 Grad je bio podijeljen na dva dijela pod upravama dvaju pukovnija, Đurđevačke i Križevačke. S naseljenicima u grad dolaze i brojni sanitetski (vojnozdravstveni) djelatnici, liječnici, kirurzi, bolničari, ljekarnici i primalje. Oni su obavljali svoju dužnost u nadležnim postrojbama i prvoj bolnici prema sanitetskom ustrojstvu proklamiranom zdravstvenim zakonima Habsburške Monarhije. Uz izgradnju i djelovanje prve bjelovarske bolnice njihov je rad temelj i početak razvoja kontinuirane organizirane zdravstvene službe u Bjelovaru. Budući da je bolnica bila vojna, ali i građanska, zdravstvenu skrb pružala je vojnom i civilnom pučanstvu.
1 Mirela SLUKAN ALTIĆ, Povijesni altas gradova, Bjelovar, 2003., 21-61. 2 Župni ured Bjelovar (dalje ŽUB), Historia Parochiae Domus Bellovarinensis ab Anno MDCCLXI.
100 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne...
Pojedini autori spominju prvu bolnicu u Bjelovaru 1760.3 i 1782.4 godine. Po dosadašnjim istraživanjima/saznanjima bolnica je postojala u unutrašnjemu gradu do početaka 90-tih godina 18. stoljeća (1792., 1795., ?), kada je smještena izvan gradskih bedema, na strani grada pod upravom Đurđevačke pukovnije. Ta je bolnica upisana kao „Militär und Bürger Spital“5 i djeluje sve do preseljenja u novu podignutu zgradu nedaleko spomenute, 1845. godine, gdje je i danas. Ta se bolnica do razvojačenja Vojne krajine nazivala „Landes Spital der K. K. Warasdiner Militaer Grenze“.6 Bolnica je bila pod pukovnijskom, odnosno brigadnom upravom, a pukovnijski kirurg ili liječnik (Regimenstchyrurgus, Regimentsarzt) bio je zapovjednikom, ravnateljem bolnice (Spitalscommandant). Bolnički liječnici bili su kirurzi uz pomoć bolničara (Krankenwärter). Upravitelj bolnice (Spittalsführer) bio je dočasnik, koji se bavio organizacijskim i ekonomskim poslovima (opskrbnik, njem. Fourier). Zapovjednik bolnice, pukovnijski kirurg ili liječnik, bio je odgovorna osoba za zdravstvenu skrb pukovnije, uključujući epidemiološke izvide, davanje izvješća o zdravstvenom stanju pojedinaca koji dolaze na prekomande, sveukupni rad bolnice i kontrolu nižeg zdravstvenog kadra na području pod upravom pukovnije. O „zdravstvenom stanju pukovnije“ redovito izvještavaju stožerne liječnike i Generalkomandu. Nekada su obnašali funkciju i stožernoga liječnika (Stabalis Arzt), pa je njihova zadaća, ali i odgovornost, stoga bila golema. Stoga ne čudi oslovljavanje pukovnijskih liječnika s Clarissimus Grad Bjelovar 90-tih godina 18. stoljeća s jasnim prikazom Dominus (znameniti, glasoviti unutrašnjega grada i vojnim zgradama izvan niskih gospodin). gradskih bedema.
3 Petar, CVEKAN, Bjelovar i franjevci, Slavonski Brod, 1986., 3-17. 4 Gradski muzej Bjelovar, Josip ŠUŠNJAK, Povijest grada Bjelovara, Rukopis, 1912. 5 M. SLUKAN ALTIĆ, Povijesni altas…, n. dj., 43. 6 Rudolf MICULINIĆ, „Iz starije prošlosti bjelovarske bolnice“, Bjelovarski zbornik, 2003., 32.
101 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne...
Liječnici i kirurzi školovali su se na tadašnjim akademijama u većim središtima Austrijskog carstva: Beču, Pešti, Budimu, Bratislavi... Na znamenitoj bečkoj akademiji Natpis na zgradi izgrađenoj 1845. godine Theresianum od 1749. otvoren je studij za vojne liječnike (Doctor medicinae) i višemjesečni tečaj za kirurge, tada nazivani ranarnicima (Wundärzte) ili vojnim ranarnicima (Feldscheren). Car Josip II. je 7. studenoga 1785. u Beču otvorio medicinsko-kiruršku akademiju (Acadaemia Caesareo-Regia Iosephina) koja je po njemu nazvana Josephinum u kojoj se od tada po novom ustroju školuju doktori medicine (Medicinae doctor) i kirurzi (Chyrurgus). Doktori medicine studiraju pet godina, a kirurzi tri godine, što potonjima daje naziv nižih liječnika (Unterarzt, Chyrurgus inferior).7 Ta je reorganizacija bila nužna zbog školovanja i unaprjeđenja medicinske misli i zdravstvene skrbi, jer temeljni i najbrojniji nositelji zdravstvene skrbi, kirurzi, do novoga ustroja imali su samo tečajeve koji su ih stavljali u isti položaj s brijačima od kojih se valjalo odcijepiti iz brojnih razloga. U vojnom ustroju, niži liječnici (podliječnici) napredovali su od dočasničkih činova, do časničkih i naziva nadliječnika (Oberarzt, Chyrurgus supremus) sukladno službi (satnijski kirurg, bataljunski kirurg, pukovnijski kirurg), godinama kirurškoga staža i stečenih uspjeha u radu.8 Zapovjednici/ ravnatelji bjelovarske bolnice od 1760. do 1845. Česte prekomande iz postrojbi, bojišta i drugih vojnih bolnica uvidom u Muster- liste, Revisions liste, Transferierungsliste und Standes-tabellen von Truppenkörpern der Militärgrenze (Grenz Infanterie St. Georgen Regiment No 6., Grenz Infanterie Kreutzer Regiment No 5.), dale su podatke, između ostalih, o zapovjednicima (ravnateljima) prve bjelovarske bolnice i organizaciji vojne i civilne zdravstvene skrbi.9 Zapovjednici bolnice, pukovnijski kirurzi, kasnije nazivani pukovnijski liječnici, imali su stanove u staroj bjelovarskoj jezgri, unutrašnjemu gradu (Innenstadt), svaki na svojoj strani grada, a bolnički kirurzi živjeli su u bolnicama u kojima su i radili. Kako je bolnica bila pod zapovjednim ustrojem stožera Đurđevačke pukovnije, tako su i zapovjednici bolnice bili pukovnijski kirurzi (liječnici) dotične pukovnije. Svi su bili njemačkoga podrijetla, došavši iz Austrije, Njemačke i Švicarske i školovani na
7 Österreichisches Kriegsarchiv Wien, /74. MS/, Standes liste K. und k. Medizinisch Chirurgische Josefs Akademie Wien 1859.-1873. 8 Vladimir BAZALA, „Početci i razvoj vojnog i ratnog zdravstva“, Liječnički Vjesnik, br. 9., Zagreb, 1943., 65-71. 9 Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA), D 1430-1503., Muster-liste, Revisions liste, Transferierungsliste und Standes-tabellen von Truppenkörpern der Militärgrenze (Grenz Infanterie St. Georgen Regiment No 6., Grenz Infanterie Kreutzer Regiment No 5.)
102 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne... tadašnjim bečkim akademijama Theresianum i Josephinum. O njima i njihovu radu do sada nije bilo sustavnog istraživanja niti podataka, osim rada Brlića koji spominje njih nekoliko u razdoblju od 1773.-1798. godine.10 Zapovjednici/ravnatelji bjelovarske bolnice: • 1760.-1765. Anton Schrodth, Regimentschyrurgus • 1766.-1778. Michael Szeck, Regimentschyrurgus • 1779.-1785. Phillip Hoberl, Regimentschyrurgus • 1786.-1787. Antonius Ultsch, Regimentschyrurgus • 1787.-1788. Franciscus de Felder, Regimentschyrurgus • 1788.-1803. Franciscus Xaverii Kuhn, Regimentschyrurgus • 1803.-1811. Jochann Horak, Regimentschyrurgus • 1811.-1828. Dr. Josephus Ringelharm, Regimentschyrurgus, Regimentsarzt • 1829.-1842. Josephus Aman, Superior Chyrurgo Regiminis Szentvary • 1842.-1849. Dr. Lang, Rgmnt. Arzt, Chyrurgus et Medicinae Doctor Stožer 5. i 6. pukovnije nalazio se u Bjelovaru (Staab zu Bellovar) 1759. i 1760. godine. Stožerni kirurg 6. Đurđevačke pukovnije je Anton Schrott (upisivano i kao Schrodth), Regimentschyrurgus, koji je stoga prvi komandant-zapovjednik prve bjelovarske bolnice, koja je 1760. godine i počela s radom. Kao bataljunski kirurzi (Battalionschyrurg) za njegova mandata spominju se Hoffmann i Oberlindner Od 1766. do 1778. zapovjednik bolnice je stožerni kirurg (Regimentschyrurgus) Đurđevačke pukovnije Michael Szeck. Po porijeklu Austrijanac, rođen je 1728. godine, oženjen. Za kirurga je izučio 1743. godine na bečkom Terezijanumu.11 Prva žena nadkirurga Szecka, Elizabeta Szeck, umrla je i sahranjena u Bjelovaru, 13. veljače 1771.12 Nakon ponovnoga braka, kirurgu Szecku 1777. u Bjelovaru rođen je sin, također Michael. No, nakon godinu dana od rođenja sina i 35 godina kirurškoga staža dugogodišnji kirurg Szeck umire 7. studenoga 1778. u 50. godini u Bjelovaru gdje je i sahranjen. Nakon smrti kirurga Szecka, mjesto bijaše nepopunjeno dva mjeseca (upisano kao lat. vacant), do siječnja 1779., kada je zapovjednik bolnice pukovnijski kirurg, Nijemac Philip Hoberl13, koji je obnašao dužnost pukovnijskog kirurga 6 godina, tj. do 1785.
10 Antun, BRLIĆ, „Kirurzi, liječnici i ljekarnici u bjelovarskim maticama XVIII. Stoljeća“, Liječnički Vjesnik, br. 72, Zagreb, 1950., 41. 11 HDA, D 1430-1503, Muster-liste, Revisions liste, Transferierungsliste…, n. dj. 12 Isto, M 19-20, Matricula baptisatorum, copulatorum et mortuorum Parochiae Belovarinensis 1767.-1849. 13 HDA, D 1430-1503, Muster-liste, Revisions liste, Transferierungsliste…, n. dj.
103 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne...
Od 1785. do 1786. zapovjednik bolnice je pukovnijski kirurg Anton (Antonius) Ultsch, koji prelazi na službu u 5. Križevačku pukovniju. (Preminuo je i sahranjen u Bjelovaru 1792. kao pukovnijski kirurg spomenute pukovnije.)14 Od ožujka 1787. do 1788. godine zapovjednik bolnice je dotadašnji višegodišnji husarski pukovnijski kirurg 54.-godišnji Franciscus de Felder, rođen 1733. u Grazu.15 On se za kirurga Assent liste za Michaela Szecka, sina istoimenog pokojnog bjelovarskog pukovnijskog kirurga i podatak o sposobnosti za usavršio do 26. veljače 1757. kadeta potpisana od kirurga sa 24 godine i prakticira kirurgiju, te unterchyrurgus postaje 1. svibnja 1759., a Battal. Chyrurgus 1. svibnja 1770. godine. U Bjelovar dolazi 1771. gdje ostaje na službi do 1789., tj. punih 18 godina. Godine 1773. umire mu žena Marianna coniux Francisci de Felder, Chirurg. Regim., a 25. lipnja 1789. godine i kći Kristina u 24. godini (obyt domicella Christina de Felder, Stabalis chyrurgi Filia, anno 24.).16 Navedenih prvih pet pukovnijskih kirurga (Schrodth, Szeck, Hoberl, Ultsch, de Felder) bili su zapovjednici prve bolnice koja je bila u unutrašnjemu gradu do izmještanja i preseljenja izvan gradskih bedema. * Tijekom 1788. na funkciju zapovjednika bolnice dolazi pukovnijski kirurg 6. pukovnije Franciscus Xaverii Kuhn, koji obnaša tu dužnost od 1788. do 1803.17 U njegovu mandatu bolnica je preseljena u novoizgrađenu zgradu na mjestu sadašnjega jurističkoga kompleksa, koja je i ucrtana na planu grada Bjelovara iz 1792. (1795. ) godine. 18 Godine 1793. umire mu istoimeni sin, Franciscus Kuhn, a 1798. i drugo dijete, upisano u Matice umrlih kao Innocens Kuhn-nevinče bez preciziranog spola
14 Isto, M 19-20, Matricula baptisatorum, copulatorum…, n. dj. 15 Isto, D 1430-1503, Muster-liste, Revisions liste, Transferierungsliste…, n. dj. 16 Isto, M 19-20, Matricula baptisatorum, copulatorum…, n. dj. 17 Isto, D 1430-1503, Muster-liste, Revisions liste, Transferierungsliste…, n. dj. 18 Isto
104 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne... djeteta.19 Dugogodišnji pukovnijski kirurg Franciscus Kuhn umro je i sahranjen u Bjelovaru 30. lipnja 1803. U Maticama umrlih zapisano je Ober-oficier, Regiments Arzt, Francisus Kuhn gestorben.20 Szeckov sin Michael dolazi za pukovnijskoga kadeta u 6. Đurđevačku pukovniju 1. svibnja 1795. kao osamnaestogodišnjak, jer je odlukama bečke kancelarije proklamirana briga o potomstvu umrlih ili poginulih pripadnika austrijske vojske, posebice visokih časnika poput spomenutoga pukovnijskoga kirurga Szeck-a. Tako je i uprava Đurđevačke pukovnije primila sina pokojnog pukovnijskoga kirurga u vojnu službu.21 Odlukom Generalkomande, u kolovozu 1803. postavljen je za pukovnijskoga kirurga 50.-godišnji Johann Horak. On je već dugogodišnji kirurg 6. pukovnije u Bjelovaru na službi od 1787. godine koji je prošao sve stupnjeve vojnog i stručnog napredovanja od nižega do pukovnijskoga kirurga. Kraće vrijeme bio je na službi u Dalmaciji. Uz redovite poslove, primjerice, vizitirao je i 10. svibnja 1810. poslao izvješće zapovjedniku pukovnije o zdravstvenom stanju žitelja pukovnije i stanja u bolnici.22 Preminuo je 12. travnja 1811. u Bjelovaru, gdje je i sahranjen.23 Tijekom travnja i svibnja 1811. nije bilo postavljenoga pukovnijskoga kirurga (vacant). Od lipnja te godine na službu zapovjednika bolnice i pukovnijskoga kirurga u Bjelovar postavljen je dr. Josephus Ringelharm, Regimentschyrurgus-oberoficier.24 Za njega je u dokumentima razvidno da je bio doktor medicine. Tijekom 1814. i 1815. službeno obilazi i druge armijske bolnice u Generalatu, tijekom čega povremeno izbiva iz Bjelovara, o čemu izvještava zapovjedništvo pukovnije. Izdao je zapovjedništvu Đurđevačke pukovnije Parre Medicium u vezi izjave izvjesnog Caspara Ivorcka.25 Značajnog ugleda i statusa, zapovjednici bolnice bili su poželjni kumovi novorođenčadi. Tako je npr. 7. veljače 1827. krštena Josepha Elisabetha, kćer upravitelja brigadne bolnice Slavne Đurđevačke pukovnije ( Josepha Elisabetha, Filia Incluti Reg. Szentvarynensis Hospitali Brigade Fourierii Floriani Erkulenecz), a krsni kumovi bili su liječnik Đurđevačke pukovnije, Clar. Dom. Josephus Ringelharm, Incluti Reg. Szentvarynensis Medicinae Doctoris i Clarissima Domina Elisabetha Richter, žena nadkirurga. U Bjelovaru ostaje 17 godina, do 1828. godine.26
19 Isto, M 19-20, Matricula baptisatorum, copulatorum…, n. dj. 20 Isto, D 1430-1503, Muster-liste, Revisions liste, Transferierungsliste…, n. dj. 21 Isto. 22 Isto 23 Isto 24 Isto 25 Državni arhv u Bjelovaru (dalje DAB), 99 A.3.1.1.1, Index librorum K. und K. Warasdiner St. Georgen Grenz Regiment No. 6. 1812. 26 HAD, D 1430-1503, Muster-liste, Revisions liste, Transferierungsliste…, n. dj.
105 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne...
Podatak o izvješću pukovnijskog liječnika dr. Ringelharma zapovjedništvu Đurđevačke pukovnije.27 Potonjih 13 godina (1829.–1842.) zapovjednik bolnice je pukovnijski (nadkirurg) kirurg Josephus Aman, Nijemac švicarskoga porijekla. U Maticama rođenih i krštenih upisivan je titulom nadkirurga Đurđevačke pukovnije, Superior Chyrurgo Reg. Szentvary. Od 1842. do 1849. zapovjednik bolnice je dr. Lang, za kojega je upisano da je pukovnijski liječnik, kirurg i doktor medicine: Rgmnt. Arzt, Chyrurgus et Medicinae Doctor.28 Evidentno je bio liječnik koji je završio i kirurgiju, s položajem pukovnijskoga
liječnika. Tijekom njegova mandata ostvaruje se višegodišnja zamisao i podiže nova zgrada bjelovarske bolnice u koju se preseljava stara bolnica zbog trošnosti i prenapučenosti. U staroj bolnici još nekoliko godina djeluje bolnička služba paralelno s novom bolnicom, a kasnije je u njoj zatvor (Neue Stockhaus). Umjesto zaključka Zapovjednici (ravnatelji) prve bjelovarske bolnice bili su izučeni i školovani kirurzi i liječnici njemačkoga porijekla, na carskim akademijama s titulom pukovnijskoga kirurga ili liječnika. Uz ostale funkcije pukovnijskoga liječnika, započeli su i rukovodili bolničkom skrbi prve bolnice sukladno pozitivnim zdravstvenim propisima austrijskoga carstva, koji se reflektirao na vojni i civilni suživot grada Bjelovara i okolice.
27 Isto. 28 DAB, 99 A 3.1.1.7.Index librorum K. und K. Warasdiner St. Georgen Grenz Regiment No. 6. 1844. Državni arhiv Bjelovar
106 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 99-108 Dubravko Habek: Nijemci i Austrijanci - ravnatelji prve bjelovarske vojne...
Sažetak U Bjelovaru, snažnom vojnom središte Varaždinskoga generalata 1758. započela je izgradnja prve vojne bolnice. S naseljenicima u grad dolaze i brojni sanitetski (vojnozdravstveni) djelatnici, liječnici, kirurzi, bolničari, ljekarnici i primalje. Oni su obavljali svoju dužnost u nadležnim postrojbama i prvoj bolnici prema sanitetskom ustrojstvu proklamiranom zdravstvenim zakonima Habsburške Monarhije. Njihov je rad temelj i početak razvoja kontinuirane organizirane zdravstvene službe u Bjelovaru. Bolnica je bila pod pukovnijskom, odnosno brigadnom upravom, a pukovnijski kirurg ili liječnik (Regimenstchyrurgus, Regimentsarzt) bio je zapovjednikom, ravnateljem bolnice (Spitalscommandant). U razdoblju od 1760. do 1849. zapovjednici/ravnatelji bili su: Anton Schrodth (1760.-1765.), Michael Szeck (1766.-1778.), Phillip Hoberl (1779.-1785.), Antonius Ultsch (1786.-1787.), Franciscus de Felder (1787.-1788.), Franciscus Xaverii Kuhn (1788.-1803.), Jochann Horak (1803.-1811.), dr. Josephus Ringelharm (1811.-1828.), Josephus Aman (1829.- 1842.) i dr. Lang (1842.-1849.). Oni su bili izučeni i školovani kirurzi i liječnici njemačkoga porijekla. Uz ostale funkcije pukovnijskoga liječnika, započeli su i rukovodili bolničkom skrbi prve bolnice sukladno pozitivnim zdravstvenim propisima austrijskoga carstva, koji se reflektirao na vojni i civilni suživot grada Bjelovara i okolice.
Die Deutschen und Österreicher die Leiter des ersten Zivil-und -Militärkrankenhauses in Bjelovar in der Zeit von 1760 bis 1846
Zusammenfassung Im Jahre 1758 begann in Bjelovar, einem starken Militärpunkt des Varaždin – Generalats, der Bau des ersten Militärkrankenhauses. Zusammen mit den Ansiedlern kamen in die Stadt auch zahlreiche Sanitätsarbeiter, Ärzte, Apotheker und Hebammen. Sie waren in den zuständigen Formationen und in dem ersten Krankenhaus tätig, und zwar, nach der Sanitätsordnung, die man nach den Gesundheitsregeln der Habsburgmonarchie proklamierte. Ihre Arbeit ist die Basis und der Anfang der Entwicklung eines organisierten Gesundheitsdienstes in Bjelovar. Das Krankenhaus war unter der Regimenten- oder Brigadeverwaltung, und der Regimentschyrurg oder der Regimentsarzt war der Spitalskommandeur. In der Zeit von 1760 bis 1849 waren die Spitalkommandeure: Anton Schrodth (1760-1765), Michael Szeck (1766-1778), Franciscus Xaverii Kuhn (1788-1803), Jochann Horak (1803-1811), Dr. Josephus Ringelharm (1811- 1828), Josephus Aman (1829-1842) und Dr. Lang (1842-1849). Sie waren ausgebildete Chirurgen und Ärzte deutscher Herkunft. Neben der Funktion des Regimentarztes begannen sie auch mit der Krankenpflege im ersten Krankenhaus in Zusammenklang mit den positiven Gesundheitsregeln des österreichischen Reichtums, die sich auf das Militär- und Zivil-Mit Leben der Stadt Bjelovar und ihre Umgebung reflektierte Schlüsselwörter: Bjelovar, das erste Zivil-und –Militärkrankenhaus, Spitalkommandeure, Deutsche und Österreicher
107 108 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 109-116 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar UDK: 54-05 Pexidr, G. HAZU – Zavod za povijest 54(497.5)”18/19” i filozofiju znanosti Izvorni znanstveni rad Zagreb Primljeno: 20.09.2010. Prihvaćeno: 26.09.2010. mr. sc. Renata Trischler Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Osijek
Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje
Autorice u radu prikazuju rad i djelovanje Gustava Pexidra (1859.-1931.), rođenog Osječanina koji je osamnaest godina djelovao kao profesor opće, agrikulturne i analitičke kemije i kao voditelj laboratorija Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, potom sedam godina kao profesor kemije i ravnatelj Kraljevske realne gimnazije u Osijeku, a zatim, sve do umirovljenja, dvadeset godina u istom svojstvu na Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Istražen je i istaknut Pexidrov doprinos u stvaranju hrvatskog kemijskog nazivlja.
Ključne riječi: Gustav Pexidr, kemija, Križevci, Osijek, hrvatsko kemijsko nazivlje.
109 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 109-116 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje
I. O životu i radu Gustava Pexidra Gustav Pexidr je rođen od oca Joannesa i majke Paulise Pexidr (rodom Eisenbach) 18. veljače 1859. u osječkoj Tvrđi, gdje je i kršten imenom Gustavus Franciscus Xaverus Pexidr. Umro je 12. travnja 1931. u Novom Vinodolskom1. Po nalogu ministra školstva Austrijske carevine Lea Tuna, dokinuta je Kraljevska zagrebačka akademija znanosti i njen Filozofski fakultet (1850.) na kojem se predavala i fizika, u smislu physis (nauk o prirodi). Tako u Hrvatskoj gotovo četvrt Gustav Pexidr (Osijek, 1859.- Novi Vinodolski 1931.) stoljeća nije bilo visokoškolske nastave iz prirodnih znanosti. Naime, Sveučilište je obnovljeno tek 1874. godine, odnosno njegove prirodoslovne katedre su utemeljene 1876. Nakon dokinuća Kraljevske zagrebačke akademije znanosti, nastava fizike i prirodnih znanosti je premještena u treći i četvrti razred hrvatskih realnih (prirodoslovnih) gimnazija2. Malo je poznato da je i Gustavov otac, Ivan Pexidr bio jedan od prvih profesora fizike na Realnoj gimnaziji u Osijeku, gradu u kojem je rođen Gustav3. Gustav Pexidr je završio srednjoškolsko obrazovanje u Beču, a studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Pragu, gdje je i diplomirao već u dvadesetoj godini života te stekao naslov profesora kemije (1879.). Iste godine imenovan je profesorom opće, agrikulturne i analitičke kemije te voditeljem Kemijskog laboratorija na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima. Austrijska vlada je, u cilju razvitka gospodarstva i blagostanja Hrvatske, odobrila utemeljenje tog Učilišta, pa je ono započelo s djelovanjem već godine 1860., prije Akademije znanosti i umjetnosti (1861.), i prije modernog Sveučilišta u Zagrebu (1874.). Križevačko učilište je bilo prvo u Hrvatskoj na kojem je započeta eksperimentalna nastava iz kemije. U to doba kemija se nazivala imenom ludžba (lučba), a kemijski laboratorij Ludžbarnica, odnosno Lučbarnica. Stoga je Križevačko učilište u drugoj polovici 19. stoljeća postalo rasadnik kemičara, koji će kasnije djelovati kao profesori na hrvatskim realnim gimnazijama, a još kasnije na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu4.
1 Državni arhiv u Osijeku, Knjiga rođenih 1855-1874, Osijek II, Knjiga 532, str. 60. Zahvaljujem dr. sc. Zlati Živaković-Kerže iz Osijeka, koja mi je provjerila i dostavila ove podatke. 2 Drago Grdenić, «Sveučilišna kemijska nastava u devetnaestom stoljeću», Croatica Chemica Acta, Supplementum 50, 1977., 19. 3 Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, knjiga V, Zagreb 1910., 216-217; 252-254. 4 Snježana Paušek-Baždar, «Kemičari na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima», pomenica o devedesetoj obljetnici postojanja Agrikulturno-kemijskog zavoda u Križevcima, Križevci 1993, 21-29.
110 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 109-116 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje
Gustav Pexidr dolazi na mjesto profesora Križevačkog učilišta u doba nakon njegova preustrojstva, kada se uvode suvremena kemijska područja: opća, agrikulturna i analitička kemija, pa on predaje sva tri predmeta. Ujedno je uspio proširiti Kemijski laboratorij, tako što je dobio četiri nove prostorije u novoizgrađenoj zgradi. Neko vrijeme je djelovao i kao ravnatelj Učilišta (1890.-1897.). Nakon osamnaest godina što ih je proveo u Križevcima, Gustav Pexidr 1897. odlazi na mjesto profesora i ravnatelja Kraljevske realne Pexidrova knjižica o zagrebačkom potresu (iz 1880. godine) gimnazije u Osijeku, gdje je proveo sedam godina. Godine 1904. je premješten u svojstvu profesora i ravnatelja na Kraljevsku realnu gimnaziju u Zagreb, gdje je djelovao sve do svog umirovljenja (1924.). Godine 1913. razdvojila se Prva od Druge Kraljevske zagrebačke realne gimnazije. Ravnatelj Prve je ostao Pexidr, a za ravnatelja Druge je imenovan Milan Žepić5. Gustav Pexidr je bio i član Upravnog odbora Gospodarskog društva, pa je u tom svojstvu djelovao kao porotnik na više gospodarskih izložaba (Zagreb - 1891., Beč - 1894. i Budimpešta - 1896.). Bio je i kulturni vijećnik, dopisni član Zagrebačke trgovačko obrtničke komore i gradski odbornik u Križevcima. Objavio je više radova u Vjesniku za gospodarstvo i šumarstvo Križevačkog učilišta, u Šumarskom listu, u Gospodarskom listu i u Glasniku Hrvatskog prirodoslovnoga društva. Objavio je i jednu knjižicu na njemačkom jeziku o zagrebačkom potresu iz 1880. godine6. No, osobito je poznat kao pisac i prevoditelj udžbenika iz kemije i fizike na hrvatski jezik, čime je znatno pridonio poznavanju, uvođenju i utemeljenju hrvatskih kemijskih naziva. Pexidr je zajedno s Ivanom Potočnjakom, profesorom fizike Križevačkog učilišta, objavio udžbenik Fizika i kemija za ratarnice i druge niže škole (Zagreb, 1884.). No, Pexidr je sam objavio udžbenik Kemija za niže razrede srednjih učilišta po sedmom
5 Snježana Paušek-Baždar i Nenad Trinajstić, «Hrvatska kemija u 19. stoljeću», Kemija u industriji, god. 55, br. 7-8, Zagreb 2006., 333-339. 6 Gustav Pexidr, Beitrag zur Kenntniss der durch das Erdbeben vom 9. November 1880 hervorgebrachten Erscheinungen der «Sandschlamm-Auswürfe» auf den Erdspalten bei Resnik und Drenje in der Nähe von Agram, Agram 1880., 12 str.
111 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 109-116 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje izdanju Antuna Kauera (Zagreb, 1887.). Radi se zapravo o nedoslovnom prijevodu s njemačkog na hrvatski jezik udžbenika iz kemije, autora Antuna Kauera7. Naime, Pexidr je prijevod tog udžbenika nadopunio i preinačio, što je bila česta praksa u to doba. Udžbenici i knjige iz prirodnih znanosti se nisu prevodili doslovno, stoga što su se u razdoblju od objavljivanja izvornika do njegova prijevoda, dogodila nova otkrića i postavile nove teorije, pa su se one uvrštavale u određeni prijevod. To se osobito odnosilo na područje kemije, koja se naglo razvijala u drugoj polovici 19. stoljeća. Tako i Pexidr u Predgovoru svog udžbenika navodi da je više toga «ispravio, promijenio i popunio», jer «Ono što valja za prevođenje pjesama, ne valja i za strukovne sastavke i knjige». On također navodi koje sadržaje je ispravio i što je novo dodao, pa je tako po «Kauerovoj knjizi samo izradio hrvatsku knjigu», a za što je bio ovlašten od Visoke vlade. Stoga, u prijevodu Kauerove knjige ima mnogo onoga što pripada Pexidru. Rasprava Gustava Pexidra i Moje Medića o hrvatskim kemijskim nazivima Tekst Pexidrove Kemije za niže razrede srednjih učilišta po sedmom izdanju Antuna Kauera (Zagreb, 1887.) bio je predmet rasprave o kemijskom nazivlju s profesorom zoologije Zemunske realne gimnazije Mojom Medićem (Dobroselo, Lika, 1855.- Zemun, 1939.). Naime, iste godine po objavljivanju Pexidrovog prijevoda s dodacima Kauerovog djela, tiskan je u Vjesniku za gospodarstvo i šumarstvo Križevačkog učilišta prikaz tog prijevoda. Autor tog prikaza, potpisan samo inicijalima P.K. je pohvalio prijevod i istaknuo ga kao primjer korektnosti i stručnosti: «Preporučujemo stoga tu knjižicu svakomu da se u slučaju potrebe posluže kemijskom terminologijom, kako je u nazočnom djelu izvedena u sporazumku s odličnim poznavalci našeg jezika na temelju obćenite znanstvene terminologije» i dalje: «U nazočnoj knjižici lako će svatko naći za svaki važniji kemijski spoj i sa jezikoslovnog i stručnog gledišta korektan naziv». Također je naveo da je, pored anorganske, zastupljena i organska kemija: «za koju uopće u hrvatskom jeziku nema druge knjige, gdje bi ona sistematično, na donekle bar znanstvenom temelju bila izrađena». Poznato je da je prvi udžbenik organske kemije na hrvatskom jeziku Organska kemija ili kemija ugljikovih spojeva za više razrede realnih gimnazija i realka (Zagreb, 1893.), autora Julija Domca (1853.- 1928.), objavljen tek šest godina nakon Pexidrova prijevoda. Na kraju je prikazatelj citirao i jednog od recenzenata prijevoda, tadašnjeg profesora kemije na Osječkoj realnoj gimnaziji Jovana Jovanovića: «Rukopis napisan je veoma lijepim i lako razumljivim jezikom što je za svaku školsku knjigu od velike važnosti»8. Vjerojatno su tolike pohvale upućene Pexidru zasmetale Moji Mediću, profesoru biologije (zoologu, preciznije ihtiologu) na Zemunskoj realnoj gimnaziji. Stoga je
7 Anton Kauer (1831-1914) je bio austrijski kemičar, profesor na općim i realnim gimnazijama u Leobenu i Beču. Njegov udžbenik Elemente der Chemie für die unteren Klassen der Mittelschulen je u razdoblju od 1869. do 1895. doživio čak osam izdanja. Vidi: Konstantin Wurzbach, Oestereische Biographysche Lexicon, sv. 3, Wien 1993., 268. 8 «Dra. Antuna Kauera kemija», Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, sv. I-IV, Križevci 1888., 54-55.
112 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 109-116 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje on napisao opširnu (u dva nastavka) kritiku o Pexidrovu kemijskom nazivlju i objavio je, već slijedeće 1888. godine u časopisu Javor9. No, iste godine Pexidr je u opsežnom članku u Vjesniku za gospodarstvo i šumarstvo Križevačkog učilišta opovrgao sve Medićeve navode. Tako je Pexidr pokazao da Medić ističe prvenstvo turskog i srpskog nazivlja nauštrb hrvatskog, ali je pokazao i Medićevo nepoznavanje kemije i novijih kemijskih dostignuća. Primjerice, Medić je spočitavao Pexidru što piše kositar umjesto kositer , a argument mu je bio taj što ličke domaćice kažu kositrena žlica, pa stoga mora biti kositer. Potom, zašto piše kapa, a ne kapak Pexidrov prijevod udžbenika iz kemije Antuna na destilacijskom aparatu, zašto Kauera, s preinakama i dodatcima. kožica, a ne kožurica ili ljuska, zašto olovov, a ne olovan ili olovski, zašto prorez (olovo je na prorezu modrosive boje), a ne zarezotina, zašto Speichel prevodi sa slina, a ne pljuvačka itd. Pexidr je u svom odgovoru nastupio prilično pomirljivo. Tako, na primjer, kada mu Medić prigovara da se kaže surutka, a ne sirutka, Pexidr navodi: «Sirutka govori se po svoj županiji varaždinskoj, zagrebačkoj i križevačkoj, a također u Slavoniji, pa ako se po Srijemu i drugdje veli surutka, nije baš to dokazom da sirutka ne valja, već mislim da je dobro i jedno i drugo. I Mijat Stojanović spominje u nekih poslovicah riječ sirutka, a rabe je i strukovni pisci, kao n. pr. Jagić i Dežman». Osvrćući se pak na znanstveno nazivlje Pexidr kaže: «Ne može se u znanosti uvijek onako pisati, kako narod govori. Ako narod n.pr. veli, da se krv «usiri» kada iz žile izteče, ne možemo tako pisati u kemiji. To je u znanosti sličan pojav onomu, kada se iz mlijeka izluči sirnina (casein), dakle grušanje (coagulacija, Gerinnen), a ono što se izluči jest gruševina (coagulum). Ti se izrazi imadu u znanosti rabiti za sve slične pojave»10.
9 Javor, list za zabavu pouku i književnost, za godinu 1888., Novi Sad 1888., 188-191; 202-206. O Moji Mediću vidi nekrolog: Priroda, god. XXX, br. 2, 61-63. 10 Gustav Pexidr: «Gospodinu profesoru Moji Mediću u Zemunu», Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, sv. I.-IV, Križevci 1888., 94-117. Mijat Stojanović (1818.-1881.) je bio sakupljač narodnih naziva i običaja, narodni zastupnik i miljenik biskupa J.J. Strossmayera. Vatroslav Jagić (1838.-1923.) i Ivan Dežman (1841.-1873.) su bili poznati hrvatski jezikoslovci.
113 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 109-116 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje
Medić također prigovara Pexidru što koristi riječ maslac, jer bi trebao koristiti netopljeno maslo. Pexidr mu odgovara da su ga tome vjerojatno naučile «ličke babe», jer netopljeno maslo zvuči poput onoga kad bi, na primjer, umjesto šljive rekli nekuhani pekmez. Isto tako, voda nije izmlačena, kako tvrdi Medić, nego je mlaka ili mlačna, a Hopfen je hmelj, a ne po Mediću hmeljka ili hmeljevina. Stoga Pexidr kaže: «Ono što u pivarstvu se njemački zove Hopfen imamo nazvati bez dvojbe «hmeljem», kao što kažemo n. pr. jabuka. šljiva itd. za stablo i plod, a ne treba nam ni «hmeljka» ni «hmeljevine» kako tvrdi g. Medić». Na Medićev pak prigovor da se kaže tvrdina, a ne tvrdoća, Naslovnica časopisa u kojem je Mojo Medić Pexidr također odgovara: «Tvrdoća ne tiskao kritiku Pexidrova prijevoda. valja g. Mediću za «Hearte» kod ruda, jer to znači «Geitz», a tvrdi da je pak Živko Vukasović pisao «tvrdina». Nu u Vukosovićevih bilješkah, što ih je nakon njegove smrti izdao naš dični prof. Đuro Pilar čitam na više mjesta «tvrdoća», a ne «tvrdina»11. Kako je Medić prebacio Pexidru da ne zna razlikovati kristalnu od konstitucione vode, Pexidr je ukazao na Medićevo nepoznavanje kemije. Naime, Medić nije bio kemičar, pa nije shvaćao da je i kristalna voda također kemijski vezana u određenom spoju i da se zapravo ne razlikuje od konstitucione, što je Pexidr obrazložio u svom odgovoru na primjeru silikata. Isto tako, kada mu je Medić prebacio njegovu kemijsku podjelu na kisele, osnovne i indiferentne okside, Pexidr mu odgovara da je za tu podjelu imao «temeljita razloga» te se poziva na kemijska djela tada relevantnih autora: Roscoa, Büchnera, Gorup Besaneza i Lothar-Mayera. Pexidr također navodi da Medić radije rabi turske, negoli hrvatske riječi, pa kaže: «I turske riječi za nas su tuđe, pa im ne smijemo odviše mjesta ustupiti u našem jeziku, a osobito ne u strukovnoj literaturi. To valja navlastito za one rieči, koje su poznate samo jednomu dielu našega naroda. Ako pak moramo primiti njeke turske rieči u našu knjigu za to, jer su već odavna u narodu ukorijenjene, onda isto valja i za slične rieči, koje potiču iz drugih jezika». Tako Pexidr navodi primjer za riječ emajl (franc.
11 Hrvatski prirodoslovac Živko Vukasović (1829.-1874.), pisac više djela, bio je među prvim članovima Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Dao je doprinos kemijskom nazivlju svojom knjigom Rudoslovlje i zemljoznanstvo za više gimnazije, Zagreb 1864. Đuro Pilar (1846.-1893.) je bio prvi sveučilišni profesor mineralogije i gologije na obnovljenom, modernom Sveučilištu u Zagrebu (1874.).
114 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 109-116 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje
émail, gleđ, caklina), za koju Medić koristi izraz savat: «Ne uviđam zašto u strukovnih knjigah ne bi pisali n. pr. «email», mjesto «savat», pošto je prva rieč francuska, a druga turska, ali je zato ona prva poznata na daleko i na široko». Premda se protivio uvođenju turcizama i srbizama u hrvatski jezik, Pexidr se protivio i pohrvaćivanju «strogo kemijskog nazivlja», što se pokazalo razumnim i povijesno opravdanim. Tako on u istom broju Viestnika za gospodarstvo i šumarstvo Križevačkog učilišta navodi: «Onaj bo, koji nezna, što je to n. pr. kalij, natrij, magnezij, chlor, brom, vapnikov sulfat, i.t.d., taj neće stvar ni za dlaku bolje pojmiti, ako mu napišete pepelik, sodik, gorčik, solik, smrdik, vapnikov sumporan i.t.d.». Na kraju, Pexidr završava svoj članak s jednom lijepom misli i porukom, koja i danas treba vrijediti za sve pisce, a koju je preuzeo iz Predgovora V. Vezića Ifgenija, u izdanju Matice hrvatske (Zagreb, 1887.). U toj poruci on kaže da učen čovjek ne smije pisati po staroj pučkoj izreci «Piši kako narod govori», već po onoj «Piši po ustima naroda i po knjizi, kao što izobražen čovjek ima misliti i pisati». Nije čudno što je Gustav Pexidr imao tako primjeran i napredan stav prema hrvatskom kemijskom nazivlju kada se zna da je njegov otac fizičar Ivan, zajedno s nekim drugim gimnazijskim profesorima djelovao u Školskom odboru, odnosno u njegovu pododboru za sastavljanje terminološkog rječnika. Naime, nakon pada apsolutizma 1862. započeo je u Hrvatskoj djelovati Školski odbor, savjetodavno tijelo Kraljevskoga dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga namjesničkog vijeća. Na sjednici koja je održana dvije godine kasnije (26. rujna 1864.) u Zagrebu, pod predsjedanjem Franje Račkoga donesena je odluka o sastavljanju «terminologičkoga rječnika», a u cilju potrebe «izjednačenije porabe nazivlja». Tada su osnovani odbori i pododbori za rad u pojedinim strukama. U pododboru za fiziku, matematiku, strojoslovlje, opisno mjerstvo, crtanje i graditeljstvo, uz Bakotića, Baltića, Čačića, Jelovšeka, Kiseljaka, Kostića, Magdića, Stožira, Tušeka i Utješenovića, djelovao je i Gustavov otac Ivan Pexidr. Prilozi tih profesora su bili temelj za kasnije sastavljanje Hrvatsko-njemačko- talijanskog rječnika znanstvenog nazivlja (Zagreb, I dio 1875., II dio 1876.) Bogoslava Šuleka (1816.-1895.). U pismenoj ponudi Šuleku navedeno je mišljenje odbora i pododbora po kojem bi se u sastavljanju Rječnika trebalo čuvati od dviju krajnosti: «od pretjerana purizma i bespotrebna klasicizma. Stoga imali bi se u taj riečnik uzeti za znanstveno nazivlje oni izrazi hèrvatski, koji ili su (kano u starijih znanostih) od vajkada unišli u porabu, ili pako dadu se sastaviti bez povriede duha toga jezika. Gdie neima ni jednoga ni drugoga, ondie bi se imao pridéržati tehnički izraz znanstveno prilagođen hèrvatskomu jeziku»12. Očev rad na stvaranju hrvatskog prirodoslovnog i fizikalnog nazivlja potaknuo je i utjecao na Gustava Pexidra da se bavi istim pitanjima na području kemije.
12 Ivan Martinčić, «Pogovor ili zaglavak pretisku Hrvatsko-njemačko- talijanskoga rječnika znanstvenoga nazivlja», u: Bogoslav Šulek, Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, II svezak, O-Ž, Zagreb, 1990., 1373-1375.
115 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 109-116 Snježana Paušek-Baždar i Renata Trischler: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje
Doprinos Gustava Pexidra smatramo nezaobilaznim doprinosom u stvaranju hrvatskog kemijskog nazivlja. Premda je temelje tom nazivlju postavio već Pavao Žulić (1831.- 1922.), profesor na Zagrebačkoj realnoj gimnaziji i autor prvog udžbenika iz kemije na hrvatskom jeziku Obća kemija za male realke (Zagreb, 1866.) i premda je već bio objavljen Šulekov Rječnik, trebala su proći brojna desetljeća da se potpuno oblikuje hrvatsko kemijsko nazivlje. Tim više, što se u doba kada je Pexidr prevodio Kauerov udžbenik sa svojim dodacima, kemija osobito organska, obogatila novim spoznajama, pa je trebalo pronaći i nove nazive na hrvatskom jeziku, koje Žulić i Šulek još nisu predložili.
Sažetak Gustav Pexidr (1859.-1931.) je osamnaest godina djelovao kao profesor opće, agrikulturne i analitičke kemije i kao voditelj laboratorija Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, potom sedam godina kao profesor kemije i ravnatelj Kraljevske realne gimnazije u Osijeku, a zatim, sve do umirovljenja, dvadeset godina u istom svojstvu na Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Istražen je i istaknut Pexidrov doprinos u stvaranju hrvatskog kemijskog nazivlja, a u svezi s tim osobito je istražena njegova rasprava s Mojom Medićem, profesorom zemunske realne gimnazije. Također je istaknut Pexidrov rad na prevođenju sedmog izdanja kemijskog udžbenika Antuna Kauera, kao i Pexidrovo suautorstvo s Ivanom Potočnjakom, profesorom fizike Križevačkog učilišta u pisanju i objavljivanju udžbenika fizike s kemijom
Gustav Pexidr und kroatische Chemieterminologie
Zusammenfassung Gustav Pexidr (1859-1931) war achtzehn Jahre als Professor der allgemeinen, landwirtschaftlichen und analytischen Chemie, als Leiter des Labors der Königlichen Wirtschafts- und Forstschule in Križevci, und danach sieben Jahre als Chemieprofessor und als Leiter des Königlichen Realgymnasiums in Osijek tätig. Bis zur Pensionierung war er zwanzig Jahre Leiter des Königlichen Realgymnasiums in Zagreb. Man erforschte seinen großen Beitrag in der Verwirklichung der kroatischen Chemieterminologie und in diesem Rahmen auch seine Diskussion mit Mojo Medić, der als Professor am Realgymnasium in Zemun tätig war. Man betont auch sein Engagement an der Übersetzung der siebten Ausgabe des Chemielehrbuches von Antun Kauer und seine Mitarbeit mit dem Physikprofessor Ivan Potočnjak an der Schule in Križevci mit dem er ein Chemie- und Physiklehrbuch schrieb und herausgab. Schlüsselwörter: Gustav Pexidr, Chemie, Osijek, kroatische Chemieterminologie
116 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:... prof. dr. sc. Jadranka Grbić Jakopović UDK: 39(497.5) Odsjek za etnologiju 39-05 Gahs, A. i kulturnu antropologiju Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet Primljeno: 30.09.2010. Zagreb Prihvaćeno: 02.10.2010.
Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija: Aleksandar Gahs (Požega, 1891- Zagreb, 1962), teolog, etnolog i … „svestrani uzor jedne sjajne duše“1
Autorica u radu prikazuje biografske i bibliografske podatke te analizu teorijsko-metodoloških zamisli teologa i etnologa Aleksandra Gahsa (1891-1962). Poseban naglasak stavlja se na njegove radove koji se odnose na odnos znanosti religijâ i etnologije, kritiku evolucionizma i inauguraciju kulturnohistorijske metode, inače u etnologiji i jedine metode od njezina konstituiranja kao samostalne znanosti od kraja 19. i početka 20. st. do sedamdesetih godina 20. st.
Ključne riječi: etnologija, Aleksandar Gahs, kulturnohistorijska metoda
1 Škreblin 1963:127.
117 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...
Aleksandar Gahs: o biografiji i bibliografiji Hrvatska etnologija kao samostalna znanost utemeljena je prije stotinjak godina točnije, krajem 19. stoljeća. Njezinim utemeljiteljem smatra se Antun Radić kojemu je filološko obrazovanje pružilo dostatan uvid u ondašnje etnološke tijekove u Europi. Radićeva disertacija O nekim eshatološkim motivima u hrvatskoj književnosti 2 zadirala je u područje folkloristike i etnologije3 i kvalificirala ga je za etnološki rad. U svojem programatskom tekstu «Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu» objavljenom u drugom broju Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena 1897.g. definirao je terminološke te teorijsko-metodološke smjernice za nastanak «jedne nove znanosti» tj. narodoznanstva ili etnologije (Radić, 1897.) koje upućuju na izravan utjecaj ondašnje europske /srednjoeuropske etnološke znanstvene misli, osobito one iz zemalja njemačkoga govornog područja, na hrvatsku. Stoga i samoga Radića istraživači i proučavatelji nastanka i razvoja hrvatske etnologije nazivaju srednjo/ europskim Volkskundlerom (Belaj, 2002:121). Njegove teorijsko-metodološke postavke prihvatili su brojni sljedbenici, među kojima su svakako najznačajniji Milovan Gavazzi i Branimir Bratanić. Njih trojicu, slikovito ali sasvim opravdano u najnovijoj knjizi koja se bavi poviješću znanosti (napose etnološke) i svjetonzora Suzana Leček i Tihana Petrović Leš nazivaju „očevi osnivači“4. No, premda je Radićeva „Osnova…“ pokrenula planski, organiziran i (gotovo) usustavljen etnografsko-folkloristički i etnološki rad u Hrvatskoj, koji je poduprt i pokretanjem publikacije, naime navedenoga časopisa Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, još su protekla skoro dva desetljeća dok etnologija nije dobila svoje „mjesto pod suncem“: postavši sveučilišni studij5. Međutim, iako ne sasvim u „očeve osnivače“ ali svakako među one znanstvenike, koji se također mogu pribrojiti tome krugu srednjo/europskih Volkskundlera, sljedbeniku srednjo/europskih i Radićevih ideja, jest teolog i etnolog Aleksandar/Alexandar Gahs/Gas6, prvi profesor prvih etnoloških kolegija na hrvatskom sveučilištu, profesor s prvom katedrom s doista etnološkim sadržajem (Katedra za uporednu nauku o religijama) i suradnik najpoznatijih i najuglednijih europskih etnologa prve polovice dvadesetoga stoljeća7.
2 Predana 1892., objavljena 1893, SD XV. 3 Raspravljao je npr. o Rusalkama, uskrsnim jajima, predodžbama o odlasku na drugi svijet, o rajskom drvetu, o vjerovanjima o dugi i sl. 4 Usp. Leček, Petrović Leš 2010. 5 Katedra za etnologiju na Filozofskom fakultetu osnovana je 1924.g. , usp. Belaj 1998. 6 Ove se varijante imena i prezimena pojavljuju u dokumentima i sl. 7 Usp. Doppelhammer 1963, Gavazzi 1964, Belaj 1998, Hrvatski biografski leksikon 1998.
118 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...
Njegov je profesorski i znanstveni rad prvenstveno vezan uz Bogoslovni fakultet u Zagrebu8. No, zahvaljujući izvrsnosti svoga rada i istraživanja, imao je prilike prezentirati svoj rad pred najuglednijim europskim i svjetskim znanstvenim auditorijem. Bibliografija radova Aleksandra Gahsa ukazuje da je redovno objavljivao radove od 1924.g. na dalje. Posljednji rad objavio je 1946/7., no taj je, iz političkih razloga, dijelom «retuširan». Doduše 1952.g. napisao je još jedan rad, ali to je bila interna skripta za studente Bogoslovnoga fakulteta, time dostupna tek užoj publici. Aleksandar Karlo Gahs (s navedenim varijantama u dokumentaciji: Alexandar, Aleksandar, Gas) rođen je u Požegi 10. srpnja 1891. godine. Roditelji su mu bili Antun, gostioničar u Požegi na Trgu Franje Josipa, danas preimenovanoga u Trg sv. Trojstva br. 23 i Suzana, rođena Lenner (s varijantom u dokumentaciji: Lener). Antun se rodio oko 1856. godine u Dubokoj gdje se nalazila staklana na Papuku (iznad današnje Velike)9. Antunov otac, dakle Aleksandrov djed, zvao se Ivan i bio je staklarski radnik. Rođen je oko 1822. godine u Kaposváru u Ugarskoj. Majka Antunova, tj. Aleksandrova baka, zvala se Liza a djevojačko joj je prezime bilo Pongrac. Suzanini roditelji bili su Matija i Magdalena Lenner, a Suzana se rodila oko 1862. godine u mjestu Petard u Ugarskoj10. Prema ondašnjem vođenju demografskih i statističkih podataka prilikom popisa stanovništva, u dokumentima se nije navodila nacionalnost nego samo materinji jezik, koji je za Gahsove i Lennerove bio njemački. U nedostatku preciznijih podataka, pretpostavlja se stoga da su bili Austrijanci ili Nijemci koji su kroz više generacija kao ekonomski migranti selili po Austro-Ugarskoj Monarhiji, a takva je mobilnost stanovništva bila tada sasvim uobičajena pojava. Antun i Suzana vjenčani su 1881. Aleksandar Gahs završio je požešku gimnaziju 1910. nakon čega u razdoblju od 1910. do 1911. godine studira medicinu u Beču. Međutim, izgleda da ga ovaj studij ne zadovoljava, a moguće je i da prelazi materijalne mogućnosti njegovih roditelja
8 Taj je fakultet iz ideoloških razloga nakon Drugoga svjetskog rata bio izdvojen iz sustava i sastava Sveučilišta u Zagrebu, te mu je prostor djelovanja, iza 1945.g. kroz duže vrijeme bio ograničen. Ipak, ostaje veliko pitanje zbog čega je, barem studentima etnologije, bio nedovoljno poznat i prije toga razdoblja. Ta žalosna činjenica naime objašnjava (ili možda ne???) Gahsovu neprisutnost i u kasnijem periodu, naime u hrvatskoj etnologiji i onda, kada su stege socijalističkoga režima spram Katoličke crkve popustile. Napokon, u nedostatku odgovora ostaje samo žalosna konstatacija da se Gahs i u novijim radovima koji se tiču povijesti hrvatske etnologije spominje tek s rečenicom ili dvije. Stoga rijetki i prigodni komplimenti radu ovoga doista europski poznatoga i priznatoga teologa i etnologa iz redova etnološke struke (kao npr. nekrolog iz pera Milovana Gavazzija) tek minimalno opravdavaju to svojevrsno i začudno ignoriranje. 9 U Dubokoj je staklana osnovana između 1850. i 1856.g. Gahsovi su već 1881.g. bili gostioničari u Požegi na (navedenom) glavnom trgu. 10 Podatke o obitelji Gahs i Lenner prikupio je i dao mi na uvid i korištenje gospodin Goran Hruška, Državni arhiv Požega, na čemu se zahvaljujem.
119 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...
(Gavazzi 1962:148) pa se vraća u Hrvatsku te u razdoblju od 1911. do 1915. godine studira i završava Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Godine 1915. zaređen je za svećenika i ubrzo potom odlazi na službu duhovnoga pomoćnika u Hrvatsku Kostajnicu (1915.- 1916.), zatim Kutjevo (1916.- 1919.), Zagreb (1919.) i napokon Krapinu. Nakon toga, 1920. odlazi na specijalistički (viši) studij teologije u Francusku, u Lyon, gdje brani doktorsku disertaciju pod naslovom: De his quae recentiores religiosi disquisitionis suppendan (“O onima koji procjenjuju skorašnje religijske rasprave”). No, još za vrijeme kapelanske službe u Slavoniji raste njegov interes za etnologiju, antropologiju i prahistoriju (napose antropogenezu, paleontropologiju i paleolitik…) te: «zbog talenta, znanja više jezika i ambicija za naučni rad bude poslan u Enghien (Belgija) na studij u tamošnjem misijskom zavodu…» (Gavazzi 1962:148). Iza toga odlazi u Beč, gdje na Filozofskom fakultetu upisuje specijalistički studij iz etnologije i povijesti religije, te dvije godine, dakle u razdoblju od 1921. do 1923. sluša predavanja jednoga od najpoznatijih i najuglednijih europskih i svjetskih znanstvenika, etnologa patera Wilhelma Schmidta11, pod čijim utjecajem prigrljuje kulturnohistorijsku metodu. Međutim, svakako valja naglasiti da je u svom plodnom radu Aleksandar Gahs, iako poštujući načela dotične metode išao i korak dalje: „…premda je odlučno pristajao uz bečki ogranak kulturno-historijske škole, išao je i svojim vlastitim putevima napose npr. u prosuđivanu vrstanja i odnosa dvaju osnovnih matrijarhatskih kulturnih krugova te škole i uopće u pogledu klasifikacije kultura (isp. npr. u radu ‘Brak’ pa veće djelo ‘Znanost i religija’“ (Gavazzi 1964:149)12. Boravak u Beču i njegov znanstveni interes urodili su susretima i s drugim onodobnim autoritetima s područja humanističkih i društvenih znanosti: Robertom von Heine-Geldernom, Paulom Schebestom, Wilhelmom Koppersom, Oswaldom Menghinom i dr. S njima je dugi niz godina održavao suradničko-kolegijalne (i prijateljske) veze. Osim što je bio Schmidtov student, postao je i više od toga –suradnik. Sam Schmidt koji je u 12 svezaka napisao rekonstrukciju najstarijih religija ljudskoga roda, 9. je svezak posvetio Gahsu (1952.) riječima: «…svojem vjernom učeniku i suradniku na novim područjima…» (Vuletić 1963, prema Svirac 2006:303).
11 Wilhelm Schmidt (1868-1954), austrijski lingvist i etnolog, predstavnik tzv. „bečke /katoličke etnološke škole“; posebno su mu istaknuti radovi s područja lingvističke i religijske etnologije i antropologije; predstavnik kulturnohistorijske metode, autor brojnih, europski i svjetski poznatih djela, među ostalima Handbuch der Methode der Kulturhistorischen Ethnologie u kojoj, među ostalim razlaže teoriju kulturnih krugova, naslanjajući se na utemeljitelja te metode njemačkoga etnologa Fritza Roberta Graebnera (1877-1934).˝Kulturnohistorijska metoda je u hrvatskoj etnologiji do 70-godina 20. st. bila jedina istraživačka metoda; iako i danas važeća u jednoga dijela etnologa, od tada ju počinju potiskivati druge, iznjedrene tijekom 20. stoljeća, doduše i u Austriji i u Njemačkoj, ali i u drugim zapadnoeuropskim zemljama, te one američke provenijencije. 12 Usp. kasniji komentar o radovima koji se odnose na povijesni razvoj braka i obitelji.
120 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...
Po povratku u Zagreb 1923. godine postavljen je za sveučilišnog učitelja na Bogoslovnom fakultetu gdje je vodio Katedru za povijest religija. Godine 1924. postao je izvanredni, a 1926. redovni profesor, te je tu dužnost obnašao do umirovljenja 1960. Osim profesorskih i znanstvenih djelatnosti, što podrazumijeva istraživanje, pisanje i objavljivanje radova u Hrvatskoj, Gahs je bio izuzetno prisutan na međunarodnoj znanstvenoj sceni izlaganjima na znanstvenim skupovima, publiciranjem radova u zbornicima dotičnih skupova i ostalim značajnim angažmanom. Tako je primjerice, sudjelovao u osnivanju Etnološkog društva u Leipzigu, na međunarodnim kongresima religijske etnologije u Nizozemskoj (1922.), Italiji (1925.), Luksemburgu (1929.), sudjelovao na (Prvom) zasjedanju međunarodnog kongresa antropoloških i etnoloških znanosti u Londonu (1934.), na (Šestom) zasjedanju Međunarodnog kongresa za povijest religija u Bruxellesu. Držao je predavanja u bečkom Antropološkom društvu, Etnološkom seminaru Bečkoga sveučilišta i dr.13. Zbog studijskoga rada (proučavanje građe) boravio je u Beču, Hamburgu, Kopenhagenu, okolici Nürnberga. Istražujući i valorizirajući međunarodni znanstveni doprinos i reputaciju, Gahsovi biografi, uvažavajući njegov rad u cjelini, ističu da je moguće svjetskoj znanstvenoj javnosti najpoznatija njegova studija „Kopf-, Schädel- und Langknochopfer bei Rentiervölkern“ 14 koja je objavljena u svečanoj Spomen-knjizi prilikom 60-godišnjice života W. Schmidta u Beču 1928. godine. U njoj je pomoću etnološke građe sjeverno- azijskih naroda komparativnom analizom i interdisciplinarnim pristupom protumačio prapovijesne nalaze spiljskog medvjeda u Drachenlochu i Peterschöhle kao primicijsku žrtvu Najvišem Biću. Godine 1938. kratka mu je biografija objavljena u International Directory of Anthropologist u Washingtonu. Na hrvatskoj znanstvenoj sceni njegovo ime bilo je poznato po brojnim člancima u Bogoslovskoj smotri15, Hrvatskoj enciklopediji16, izdanjima Hrvatske bogoslovske akademije17 i javnim predavanjima, a studentsku literaturu obogatio je brojnim skriptama18. U razdoblju od siječnja 1932. do ožujka 1933. godine držao je tečaj na Radio-stanici Zagreb za područje etnologije, etnografije i prapovijesti.
13 Usp. Doppelhammer 1963. 14 U prijevodu: “Žrtvovanje glave, lubanje i drugih kostiju kod naroda sobova” (Narod sobova = plemena u sjevernoazijskim tajgama). Prijevod: R.T. 15 Npr. studija „Religija prakulture“ izlazila je u Bogoslovskoj smotri tijekom 1924., 1925. i 1926. godine. 16 U Hrvatskoj enciklopediji autor je članaka /natuknica: Animizam, Astralni kult, Brahma, Brahmanizam, Brak, Budha, Budhizam Čovjek (u prethistoriji), Demonizam, Dobni razredi, usp. Hrvatska enciklopedija 1941., 1942. 17 Rasprave „Krapinski čovjek i njegovi suvremenici“, 1928. i „Historijski razvoj porodice“, 1932. 18 Npr. „Povijest i psihologija religije uopće“ 1936. u nekoliko izdanja, u zadnjem pod naslovom „Religija i magija u povijesti ljudskoga roda“ 1946/1947.?, „Znanost i religija“ 1952.
121 U njegovoj su ostavštini ostali brojni rukopisi. Jedan od njih je rasprava o dinastičkim kulturama i vladarima u Africi, napose u Kongu, koja je nastala stjecajem ne slučajnosti nego upravo sretnih okolnosti. Naime, kao uglednoga poznavatelja tradicijske kulture izvaneuropskih naroda, godine 1943. Gahs je pozvan u Maticu hrvatsku koja je tada čuvala rukopis Julija Kempfa „Afrički dnevnik Dragutina Lermana“ da ga uredi, što je on i učinio. O tome je podnio izvještaj od 33 stranice pisane rukom. No, osim što je uredio dotični rukopis, isti mu je poslužio da uz pomoć svojih dotadašnjih znanja i spoznaja, napiše jednu opširnu studiju/raspravu na temu dinastičkih kultura i vladara Afrike19. Nadalje, gotovo sva poglavlja općega uvoda skripata „Religija i magija“ (također u rukopisu) jesu čitave rasprave, npr. o opstojnosti prapovijesne drvene i koštane industrije, o religiji najstarijih naroda ili kako je i sam navodio „tzv. primitivnih naroda“. U kontekstu ovoga posljednjeg napisao je i posebna poglavlja: „Vjerodostojnost izvještaja i autohtonost podataka o religiji“. Obrađujući primitivne biljogojce napisao je dvije rasprave: „Povijest kultiviranog hranjivog bilja“ i „Spiritous i narkotik kao «droga života» kod primitivnih i kasnijih biljogojaca“ koje su također ostale u rukopisu. U rukopisu je ostalo nedovršeno, ali po osobnom testamentu životno djelo: „Studien über esoterische Kulte und über das Menschenopfer“20, na njemačkom jeziku21. Glavne teme kojima se bavio ubrajaju se u područja: znanosti religijâ u teologiji, etnologija, prapovijest, prakulture, magija, ezoterijski kultovi, šamanizam, porijeklo ljudske žrtve, povijesni razvoj obitelji i dr. Radovi su mu teorijsko-metodološkoga karaktera potkrijepljeni impozantnom empirijskom građom. Neki od njih imaju polemično-znanstveni ton. Bio je urednik dvaju misijskih časopisa: Crnče (1930.-1942.) i Jeka iz Afrike (1929.-1943.)22.
19 Matica hrvatska nikada nije objavila Kempfov rukopis («Afrički dnevnik» D. Lermana objavljen je 1989. u Zagrebu, u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske i u redakciji etnologinje Aleksandre Sanje Lazarević) a i dotični je Gahsov rad ostao u rukopisu. No, u tom kontekstu postoji podatak da se Gahs potpisao ili potpisivao (nije jasno iz teksta) kao drugi Požežanin misleći pri tome na Lermana kao prvoga Požežanina. Međutim, da se takvim nadimkom potpisivao, vidljivo je također iz jedne posvete Milovanu Gavazziju iz 1939.g., Svirac:2006:306. 20 U prijevodu: „Studije o ezoterijskim kultovima i ljudskim žrtvama“, prijevod: J.G.J. 21 Usp. Doppelhammer 1963, Gavazzi 1964. 22 Blažena Marija Terezija Ledochowska godine 1889. pokrenula je dva misijska časopisa: Jeka iz Afrike i Crnče. Ovi su listovi izlazili na više jezika, a između dva rata i na hrvatskom. Misijski list Jeka iz Afrike, koji je bio katolički mjesečnik za promicanje misijskog rada za Afriku, izlazio je u Zagrebu (Draškovićeva ulica 12) od 1929. god 1943. godine. Drugi misijski list pod imenom Crnče, koji je bio misijski mjesečnik za katoličku mladež, isto tako izlazio je u Zagrebu (Draškovićeva ulica 12) od 1930. do 1942. godine. Oba časopisa izdavalo je Društvo sv. Petra Klavera za afričke misije. Uređivao ih je Aleksandar Gahs. Časopisi su služili za promicanje misijskog rada za Afriku, a pisma i izvješća misionara i misionarki Gahsu su, među ostalim, poslužili kao etnografska i općenito građa («s terena») za istraživanje.
122 Gahs i teorijsko-metodološke postavke: teologija religijâ vis à vis etnologija Odnos teologije i znanosti religijâ s jedne strane i etnologije s druge, bila je jedna od glavnih točaka Gahsovoga znanstvenog interesa. Povodeći se za njim, kao svojim životnim i profesionalno-znanstvenim ciljem, te slijedom toga nastojeći odrediti mjesto znanosti religijâ u teologiji, a : „Da se potpuno vidi što je znanost religijâ, dodat ću…njenu svezu s etnologijom“ (Gahs 1924a:1), jedan od prvih radova koje je Gahs napisao jest rad pod naslovom „Znanost religijâ u teologiji“. Nakon uvodnoga dijela u kojem razlučuje tri glavne grane znanosti religijâ (hierografiju kao deskriptvni dio, hierologiju kao pragmatičnu povijest factum religiosum-a i hierozofiju koja istražuje izvore religije te njezinu objektivnu i subjektivnu vrijednost, individualnu i kolektivnu), autor se usredotočuje na nužnost uvažavanja etnološke znanosti. Već u to doba, premda u Hrvatskoj bez pravih etnologa profesionalaca23, ali potkovan znanjem sa studija po europskim sveučilištima, Gahs luči etnografiju i etnologiju. Sukladno tadašnjoj praksi, smatra da se etnografijom mogu baviti i neprofesionalci, primjerice misionari, kolonijalni činovnici i članovi znanstvenih ekspedicija. Etnolozi su međutim, u širem smislu „kulturni historici“, a određujući njihov predmet istraživanja, tvrdi da su njihovo specijalno područje „tzv. primitivni narodi“ (Gahs 1924b:191). Bez etnologije se uopće, prema Gahsu, ne može svladati cjelokupna znanost religijâ. Naime: „Premda je ‘factum religiosum’ činjenica svoje vrste, ipak ostaje dio kulture. Prema tome spada i u znanost, koja se bavi pojavama kulture uopće. Hierognoza24 ima dakle mjesta i na fakultetu ‘filozofskom’ (des Lettres et des Sciences). Ovu vezu s ‘naukom o kulturi’ ne smije hierognoza nikada zaboraviti. ‘Factum religiosum’ ne može se potpuno razumjeti, napose u njegovim abnormalnim pojavama ako se puste s vida ostali elementi kulture i njihov historijski razvoj“(Gahs 1924a:9). U daljem obrazlaganju povezanosti znanosti religijâ i etnologije napominje da je hierografija dio opće etnografije (uključivši i tzv. folkloristiku, Volkskunde); hierologija je opet dio opće kulturne povijesti ili etnologije (Völkerkunde) u širem smislu; u užem pak smislu etnologija prema Gahsu, označava kulturnu povijest tzv. primitivnih naroda. Napokon: „…naravni saveznici etnologije i hierologije su još dvije discipline, prehistorija i lingvistička paleontologija koje ostaju historijske discipline, makar imaju posebne metode. Njihova je značajka što zajedno s etnologijom u užem smislu otkrivaju prapovijest (Urgeschichte) roda ljudskoga“ (Gahs 1924a:10). I dalje: „Etnologija daje meso na kostur prehistorije i ulijeva cijelom organizmu dušu, a obje znanosti zajedno s lingvistikom odnosno lingvističkom paleontologijom izgrađuju povijest kulture, a napose i religije najvećeg dijela čovječanstva i najstarijih vremena. Tu povijest dokumentarna historija nužno pretpostavlja i na nju se nadovezuje s relativno malenim područjem i malenim brojem vijekova. Odatle se vidi posebna
23 Kako je već navedeno u bilješci br. 5, Katedra za etnologiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovana je 1924.g., usp. Belaj 1998. 24 Za termin „hierognoza“ Gahs navodi da ga neki autori uvode za cijelu znanost religijâ.
123 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:... važnost etnologije za hierologiju“ (Gahs 1924b:193). Ovaj „Gahsov trolist“ koji dakle čine etnologija, prehistorija i lingvistička paleontologija, ipak prema njemu, nije sasvim dovoljan za ozbiljan znanstveni rad. Naime, ističe nužnost „kooperacije stručnjaka“ ili kako bi se danas reklo: interdisciplinarnost. Prema Gahsu hierolozi treba da surađuju s cijelim nizom znanosti i znanstvenih disciplina i to kako slijedi: s teologijom u najširem smislu, etnografijom i etnologijom, arheologijom, lingvistikom, paleontologijom, filozofijom, poviješću, pretpoviješću psihologijom, sociologijom i etikom25. Istu problematiku i odnos etnologije i hierologije nastavio je u drugom teorijsko- metodološkom radu pod naslovom „Metoda etnologije i hierologije“ (objavljen iste tj. 1924.g.)26. Uz pregled razvoja antropologije osobito u drugoj polovici 19. stoljeća, odvajanja fizičke/biološke od kulturne/socijalne antropologije u Americi, Velikoj Britaniji i zemljama kontinentalne Europe, usredotočuje se na metodologiju ovih dviju znanosti jer: „…sve ovisi o metodi“ (Gahs 1924b:189). Radi se dakako o, za humanističke i društvene znanosti, burnim godinama preokreta i metodoloških preorijentacija, s kulminacijom na samom početku 20. stoljeća, kada su se američki antropolozi i njemački etnolozi odmakli od devetanestostoljetnoga evolucionizma i tzv. psihološko-evolucionističke metode i definirali novu, koju su Nijemci do kraja „sistematizirali i aplicirali“ u kulturno-historijsku metodu. Iscrpnim opisom konkretnih primjera etnografskih i srodnih istraživanja sa svih strana svijeta, prije svega prapovijesnih i lingvističko-paleontoloških, Gahs u duhu tadašnjega „novoga“ doba dokazuje opravdanost nove metode koja: „…jedina pristaje etnologiji, jer etnologija jest i ostaje historijska znanost, makar ne posjeduje pisanih spomenika“ (Gahs 1924b:201). U tom smislu, uz kritiku evolucionizma, analizira teorijske i metodološke postavke predstavnika američke historijske škole u etnologiji (F. Boasa, F. Ratzela, L. Frobeniusa), zatim predstavnika historijske škole njemačke etnologije (F. Graebnera, B. Ankermanna) da bi napokon i sam s najvećim uvažavanjem objasnio metodu samostalnoga protagonista historijske škole, austrijskoga lingvista i etnologa Wilhelma Schmidta27. Slijedom toga Gahs na konkretnim istraživanjima kulture na raznim stranama svijeta (ali ipak uz pomoć eklatantnih primjera) objašnjava glavne dimenzije dotične metode: kriterije forme, kvantitete, kontinuiteta, srodnosti, teoriju kulturnih krugova i okruga, relativne i apsolutne kronologije kulturnoga razvoja, način ustanovljavanja uzroka, postanka i razvoja kulturnih oblika i napokon mogućnosti interpretacije istraživačkih rezultata s ciljem: definiranje smjera cijeloga razvoja
25 U istom članku Gahs je razradio „sistematsku obradbu“ potrebnoga studija s predmetima/kolegijima iz kojih je razvidno kako veliku ulogu daje etnologiji (Gahs 1924a:11-12). 26 Dvaput već citiran u prethodnom poglavlju pod oznakom 1924b, vidi popis literature. 27 Također opisuje kako je teklo prihvaćanje kulturnohistorijske metode u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Francuskoj, Americi, te koje su razlike i odstupanja istih od klasične njemačke, a napose bečke kulturnohistorijske metode (Gahs 1924b:198 i dalje)
124 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:... kulture dakle i religije. Iz svega proizlazi, potvrđuje Gahs uvodnu tezu, da je doista nužna povezanost hierologije s etnologijom, jer će etnologija i prapovijest dati glavne konture kulturne povijesti, a po tome i pragmatičke povijesti factum religiosum-a. Usvojivši dakle kulturnohistorijsku metodu i pridržavajući se načela interdisciplinarnosti, tijekom tri godine (1924c., 1925a,b,c. i 1926a,b) u časopisu Bogoslovska smotra primijenio je znanje i metodološku vještinu u studiji „Religija prakultura“. Sukladno ciljevima kulturnohistorijske metode, odnosno: „Tom ću metodom izložiti religijske elemente svih predstavnika relativne prakulture…“ (Gahs 1924c:468) započinje terminološkim objašnjenjima osnovnih pojmova o kojima će biti riječ: religija, mitologija, pojam/ideja Najvišega Bića, pojam kulturnih heroja, manizam, animizam i animatizam, fetišizam, totemizam, tabuizam, magija, apsolutna i relativna prakultura i dr., a sve u cilju da opravda etnografsku građu i etnološke interpretacije, te podupre raniju tezu o značenju i ulozi etnologije u „utvrđivanju slijeda tzv. primitivnih kultura“. Među Gahsovim tekstovima u kojima promišlja o (istoj) problematici odnosa etnologije i drugih srodnih znanosti (ne samo teologije i znanosti religijâ) ali što je za etnologiju kao znanost još i važnije, tj. o njezinom ukupnom mjestu i statusu u znanosti, jest tekst „Kakav je brak bio u početku?“ (Gahs 1926c). Inače, u središnjem (sadržajnom) dijelu članka usredotočuje se na istraživanje braka, te općenito obitelji i srodstva. Doduše, članak je vrlo zanimljiv i po Gahsovom polemičnom tonu s evolucionistima i marksistima28. Međutim, o etnologiji ovako tvrdi: „ …toj su mladoj znanosti bila do nedavno zatvorena vrata sveučilišnih predavaonica, pa je već trebalo nešto vremena, da njezini rezultati dopru do sveučilišnih profesora geografije, historije, sociologije, psihologije i dr. Koliko pak istom treba vremena, dok noviji rezultati etnologije dospiju u šire krugove inteligencije ili u društva i organizacije kojima je glavno praktična primjena teoretskih zasada, a da o običnim vulgarizatorima i njihovoj publici i ne govorim“ (Gahs 1926c:107). Cilj je naime Gahsu opetovana promidžba „kulturnohistorijskoga istraživanja tzv. primitivnih naroda“ pri čemu se najviše uzda u ‘novu etnologiju’ koja treba da obradi „ogroman materijal što ga je etnografija nagomilala sa svih strana“ (Gahs 1926c: 109 i 116). Zaključak Aleksandar Gahs zauzima značajno mjesto u povijesti etnološke misli u Hrvata: kao poznavatelj razvoja antropoloških znanosti i znanstvenih disciplina u svijetu, kritičar evolucionizma, zagovornik kulturnohistorijske metode, zagovornik načela interdisciplinarnosti, kao promicatelj sinergije znanosti religijâ i etnologije i kao promotor etnologije kao samostalne znanosti, napokon kao ekspert za religiju, mitologiju, magiju, običaje, vjerovanja i ritualnu praksu Hrvata29. Od njegovoga
28 Osobito s Morganom i Engelsom. 29 Usp. Gahs 1924d.
125 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:... doba etnologija je znatno proširila predmet istraživanja, terminologiju i teorijsko- metodološke orijentacije. Naime, zahtjevi recentnijega i recentnoga doba30 usmjerili su hrvatske etnologe na traženje novih rješenja u istraživanju. Ona su, baš kao i ranije, vodila okretanju prema istim izvorima: prema nadolazećim teorijama i metodama zapadnoeuropske i američke provenijencije i situiranjem istraživanja u širi kulturno/ socio/antropološki kontekst. Međutim, kulturnohistorijska metoda koju je, kako sam Gahs kaže i učio i usvajao „iz prve ruke“,, tj. od svojih učitelja/profesora, kolega i suradnika koji su ju kreirali i razvijali, te ju dostojno prezentirao hrvatskoj znanstvenoj javnosti, usprkos radikalnoj, katkad i žestokoj kritici, nije doživjela istu sudbinu kao npr. evolucionistička. Jedan (doduše manji) dio hrvatskih etnologa još primjenjuje njezina načela, a njihova uspješnost i produktivnost, samo potvrđuje činjenicu pozitivnosti pluraliteta ideja, teorija i metoda. Napokon, u zadnjem desetljeću 20. st. javila se u hrvatskoj etnologiji potreba za proširivanjem istraživačkih tema, među ostalima i religije etnologije, koju je, kako se vidi, tako transparentno i znanstveno utemeljeno inaugurirao još u dvadesetim godinama Aleksandar Gahs. U tom smislu ovoga teologa i etnologa nije pregazilo vrijeme. On je u povijesti hrvatske etnologije (naravno i znanosti općenito) ostavio dubok trag. Stoga zaslužuje mnogo više od skromnoga spomena koji je do sada dobivao: zaslužuje da se njegovi radovi čitaju ili u najmanju ruku - ponovno čitaju. Zaslužuje i temeljito istraživanje rukopisne zaostavštine. Ako ništa drugo, moguće da bi dokumentiranje povijesti nastanka, osamostaljenja i razvoja etnologije bilo bogatije, ako već ne bi doživjelo i izvjesne korekcije.
30 Od otprilike sedamdesetih godina prošloga stoljeća, op.p.
126 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...
Literatura Belaj, Vitomir. 1998. «Povijest etnološke misli u Hrvata». U: Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Čapo Žmegač, Jasna; Muraj, Aleksandra; Vitez Zorica; Grbić, Jadranka; Belaj Vitomir. Zagreb: Matica hrvatska, str. 337-357. Belaj, Vitomir. 2002. «Mjesto Antuna Radića u hrvatskoj etnologiji». U: Kukuljevićevi dani u Varaždinskim Toplicama. Varaždinske Toplice: Matica hrvatska-Varaždinske Toplice, str. 119- 130. Doppelhammer, Stjepan. 1963. „Znanstveni lik prof. Aleksandra Gahsa“. Bogoslovska smotra 1, str. 128-130. Gahs Aleksandar. 1924a. „Znanost religija u teologiji: prema filozofiji i apologetici, a onda i prema etnologiji“. Bogoslovska smotra 1, str. 1-13. Gahs Aleksandar. 1924b. „Metoda etnologije i hierologije“. Bogoslovska smotra 2, str. 188-208. Gahs Aleksandar. 1924c. „Religija prakulture“. Bogoslovska smotra 4, str. 447-468. Gahs, Aleksandar. 1924d. „Kakva je bila vjera Hrvata prije nego što su postali kršćani?“. Danica za 1925., Društvo svetojeronimsko 1924. Gahs Aleksandar. 1925a. „Religija prakulture. Južna Azija i Oceanija“. Bogoslovska smotra 1, str. 92-132. Gahs Aleksandar. 1925b. „Religija prakulture. Afrika“. Bogoslovska smotra 2, str. 187-233. Gahs Aleksandar. 1925c. „Religija prakulture. Sjeverna Amerika“. Bogoslovska smotra 3, str. 440-450. Gahs Aleksandar. 1926a. „Religija prakulture. Sjeverna Amerika (nastavak)“. Bogoslovska smotra 1, str.38-54. Gahs Aleksandar. 1926b. „Religija prakulture. Sjeverna Eurazija“. Bogoslovska smotra 2, str. 166-180. Gahs, Aleksandar. 1926c. „Kakav je brak bio u početku?“. Bogoslovska smotra 14, str. 107-118. Gavazzi , Milovan 1962. «Aleksandar Gahs (1891-1962)». Etnološki pregled 4, str. 148-149. Hrvatska enciklopedija. Sv. 1 do sv. 4. 1941. - 1942. Zagreb: Hrvatski izdavački bibliografski zavod. Hrvatski biografski leksikon. 1998. 4. sv. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Leček, Suzana, Petrović Leš, Tihana. 2010. Znanost i svjetonazor. Etnologija i prosvjetna politika Banovine Hrvatske 1939.-1941. Zagreb: Srednja Europa, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, 2010. Radić, Antun. 1897. «Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu». Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 2, str. 1-88. Svirac, Manda. 2006. «Aleksandar Gahs – drugi Požežanin». Studia ethnologica Croatica, vol.18, str. 299-311. Šimić, Lidija. 2002. Aleksandar Gahs. Ideja o Najvišem Biću. Diplomski rad, rkp. Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Škreblin, Ivan. 1963. „In memoriam A. Gahs“. Bogoslovska smotra 1, str.124-127.
127 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...
Sažetak Ovaj rad donosi biografske i bibliografske podatke te analizu teorijsko-metodoloških zamisli teologa i etnologa Aleksandra Gahsa (1891-1962). Poseban naglasak je na njegovim radovima koji se odnose na odnos znanosti religijâ i etnologije, kritici evolucionizma i inauguraciji kulturnohistorijske metode, inače u etnologiji i jedine metode od njezina konstituiranja kao samostalne znanosti , tj. od kraja 19. i početka 20. st. do sedamdesetih godina 20. st. Na temelju analize toga segmenta njegova djelovanja, argumentirano se tvrdi da Aleksandar Gahs zauzima značajno mjesto u povijesti etnološke misli u Hrvata. To mu je mjesto osigurala pozicija poznavatelja razvoja antropoloških znanosti i znanstvenih disciplina u svijetu, kritičara evolucionizma, zagovornika kulturnohistorijske metode, zagovornika načela interdisciplinarnosti, promicatelja sinergije znanosti religijâ i etnologije, promotora etnologije kao samostalne znanosti koju je, po njemu, nužno uvesti u sustav akademskoga obrazovanja, napokon eksperta za religiju, mitologiju, magiju, običaje, vjerovanja i ritualnu praksu Hrvata
Europäische Volkskundler und die kroatische Ethnologie: Aleksandar Gahs (Požega, 1891 - Zagreb, 1962), Theologe, Ethnologe und… „ das allseitige Vorbild einer strahlenden Seele“
Zusammenfassung In dieser Arbeit stellt man biographische und bibliographische Daten und die Analyse der theoretischen und methodologischen Ideen des Theologen und Ethnologen Aleksandar Gahs (1891-1962) dar. Besonders betont sind seine Arbeiten, die sich auf die Beziehung zwischen der Religion und der Ethnologie, die Kritik der Evolution, und die Inauguration der kulturhistorischen Methode beziehen. Sie ist in der Ethnologie auch die einzige Methode von ihrer Konstituierung als unabhängige Wissenschaft, oder in anderen Worten, vom Ende des 19. Jahrhunderts und Anfang des 20. Jahrhunderts bis in die ´70 Jahre des 20. Jahrhunderts. Auf Grund der Analyse dieses Segmentes seiner Wirkung behauptet man argumentiert, dass Aleksandar Gahs einen bedeutenden Platz in der Geschichte der Ethnologie der Kroaten hat. Dieser Platz versicherte ihm die Stelle des Kenners der Entwicklung der Anthropologie und wissenschaftlichen Disziplinen in der Welt. Er war aber auch Kritiker der Evolution, Fürsprecher der kulturhistorischen Methode und des Prinzips der Interdisziplinarität, er unterstützte die Synergie zwischen der Religion und Ethnologie, er war auch Promotor der Ethnologie als unabhängige Wissenschaft, die man, seiner Meinung nach, in das System der akademischen Bildung einschließen soll. Er war auch letztendlich Experte im Bereich der Religion, Mythologie, Magie, Sitten, Glauben und rituellen Praxen in Kroatien. Schlüsselwörter: Ethnologie, Aleksandar Gahs, Kulturhistorische Methode
128 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama... doc. dr. sc. Marija Karbić UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) Hrvatski institut za povijest Prethodno priopćenje Podružnica za povijest Slavonije, Primljeno: 30.09.2010. Srijema i Baranje Prihvaćeno: 02.10.2010. Slavonski Brod - Zagreb
Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku
U radu se upozorava na postojanje različitih vrsta vrela koje svjedoče o prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama tijekom razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, kao i na činjenicu da osobe njemačke narodnosti ili podrijetla nalazimo u svim slojevima društva (od plemstva preko stanovnika gradova do seljaštva).
Ključne riječi: Nijemci, srednjovjekovna vrela, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo
129 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...
Na području od Drave do Jadranskog mora, od ravnica istočnog dijela savsko- dravskog međuriječja do naselja obalnog pojasa, pa i na otocima, tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka među pripadnicima različitih slojeva društva susrećemo pripadnike njemačke narodnosti odnosno osobe njemačkog podrijetla. Na njih nailazimo među plemstvom, u gradskim naseljima, ali i među seoskim stanovništvom, a vrela ih spominju pojedinačno ili kao grupu. Prisustvo pripadnika njemačke narodnosti u hrvatskim zemljama u navedenom razdoblju, kao i njihova uloga i doprinos, zahtjevno je istraživačko područje, koje u sebi, uslijed složenosti same pojave, obuhvaća niz pitanja. Neka od njih već su privukla pažnju povjesničara te su određeni problemi istraživani, bilo u zasebnim studijama, bilo u sklopu onih koje se bave drugim temama, te pitanje njemačkih doseljenika tretiraju tek usputno. Tako su pojedini istaknutiji plemićki rodovi odnosno obitelji i njihovi pripadnici,1 kao i Nijemci u gradskim naseljima, u određenom stupnju obrađeni u historiografskim djelima.2 No, treba reći da je i o ovim pitanjima moguće još mnogo
1 Brojni se radovi na različite načine bave poviješću plemstva u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Već prije više od stotinu godina nastalo je monumentalno djelo mađarskog povjesničara Jánosa Karácsonyija A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig (Budimpešta, 1900), u kojem ovaj autor obrađuje plemićke rodove, među kojima su i oni njemačkom podrijetla, na ovome prostoru. Pregled historiografskih radova posvećenih srednjovjekovnom plemstvu na području današnje Slavonije vidi u: Marija Karbić – Damir Karbić, “Pregled literature o plemstvu na području Slavonije, Srijema i Baranje tijekom srednjega vijeka”, Scrinia Slavonica 1 (2001.), str. 377-387. Ovdje treba istaknuti da su poticaj proučavanju plemićkih rodova njemačkog podrijetla u hrvatskim zemljama dali i znanstveni skupovi koji se u organizaciji Njemačke (narodnosne) zajednice održavaju već niz godina pod zajedničkim nazivom Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu. Usp. Lovorka Čoralić, “Hrvatski ban i istarski markgrof Bertold VII. Andechs-Meranski (1182.- 1251.)”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1999, str. 11-17; Marija Karbić, “Gisingovci – ugarsko-hrvatska velikaška obitelj njemačkog podrijetla”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1999, str. 21-26; Ista, “Joakim Pektar, slavonski ban iz plemićkog roda Gut-Keled”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2000, str. 19-24; Ista, “Plemićki rodovi njemačkog podrijetla u Požeškoj županiji tijekom srednjeg vijeka”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2003, str. 67-76; Ista, “Morovićki (Maróti) iz plemićkog roda Gut-Keled”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2008, str. 13-22; Ista, “Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 16 (2009), str. 11-28. 2 Veći se broj radova bavi Nijemcima u zagrebačkom Gradecu tijekom srednjeg vijeka. Neki od njih Nijemce obrađuju u sklopu istraživanja prisutnosti različitih etničkih grupa u Gradecu, kao što je to, na primjer, slučaj u prilogu Vladimira Bedenka, “Društvo i prostor srednjovjekovnog Gradeca”, u: I. Kampuš – L. Margetić – T. Raukar (ur.), Zagrebački Gradec 1242 – 1850. (Zagreb, 1994), str. 37-49, Nevena Budaka – Karoline Kanižaj – Svjetlane Vorel, “Kolonije stranaca na Gradecu u 14. stoljeću”, Znanstveni skupovi “Arheološka istraživanja u Zagrebu i zagrebačkoj regiji” i “Arheologija i obnova”, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 17 (Zagreb, 1996), str. 79-83, odnosno Brune Škreblina, “Etničke i političke skupine u srednjovjekovnom gradu: Primjer gradečkih lingui”, Povijesni prilozi 35 (2008), str. 91-148, dok drugi govore upravo o gradečkim stanovnicima njemačkog podrijetla poput rada Karoline Kanižaj “Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća”, u: G. Beus Richembergh (ur.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas (Zagreb, 1994), str. 53- 62. Postoje i radovi koji su posvećeni pojedinim obiteljima njemačkog podrijetla nastanjenim u Gradecu. Usp. Marija Karbić, “Obitelj Bole. Istaknuti predstavnici de lingua Theutonicorum na zagrebačkom Gradecu u 14. i 15. stoljeću”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2007, str. 11-19; Bruno Škreblin,;“Obitelj Šafar – iz života jedne njemačke obitelji u srednjovjekovnom Gradecu”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 16 (2009), str. 83-100. Za Varaždin vidi: Marija Karbić, “Nijemci u Varaždinu tijekom srednjeg vijeka”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2001, str. 11-17. Nijemci u Dubrovniku predmet su rada Milana Rešetara, “Stari Dubrovnik i njemački svijet”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1995, str. 101-105 (rad je preuzet iz Camilla Lucerna, Zagreb, 1938, str. 1-7).
130 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama... toga reći, a napose treba istaknuti da su brojne teme vezana uz Nijemce u našim krajevima tijekom srednjega vijeka, poput pitanja prisutnosti njemačkih naseljenika među seoskim stanovništvom, još nedodirnute te tek čekaju svoje istraživače.3 Ovom prilikom neću, što uostalom s obzirom na okvire rada ne bi bilo ni moguće, dati cjeloviti prikaz prisustva Nijemaca i osoba njemačkog podrijetla u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, niti ću se baviti poviješću pojedinca, obitelji ili određene grupe. Jednostavno ću nastojati upozoriti na postojanje različitih vrsta srednjovjekovnih izvora koja nam svjedoče o prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, kao i na svu složenost pojave prisustva Nijemaca u ovim krajevima u navedenom razdoblju. Vidjet ćemo u kojim slojevima stanovništva nalazimo Nijemce, kako su i zašto došli u ove krajeve. Naglasak ću pritom u prvom redu staviti, na što ukazuje i sam naslov priloga, na najranije spomene Nijemaca u hrvatskim zemljama, iako ću navesti i neke kasnije primjere.4 Prvu skupinu vrela, na koju treba skrenuti pozornost, čine narativni izvori, među kojima su za našu temu najvažnije kronike.5 Njihova se svjedočanstva većinom odnose na pripadnike plemićkog sloja, a za nas su zanimljive stoga što nam, između ostaloga, pričaju i o dolasku njemačkih vitezova u ove krajeve. O nekima od ovih kronika (onoj Šimuna de Kéza i dvjema kronikama Heinricha von Mügelna) pisala sam već ranije, te se ovaj puta neću duže zadržati na ovom tipu vrela.6 Samo bih napomenula da je prema izvješćima kronika znatan broj njemačkih vitezova došao na prostor Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva tijekom 11. i 12. stoljeća, te da mnogi plemićki rodovi s ovoga područja potječu upravo od tih vitezova. Ti su vitezovi došli
3 Na važnost kolonizacijskih procesa koji su zahvatili selo u hrvatskim zemljama, ali i probleme njihova istraživanja, upozorila je već Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb, 1976), str. 286-287, ali dalja istraživanja ove tematike zasada nisu provedena. O migracijama seoskog stanovništva u Europi vidi npr. Roberto Lopez, Rođenje Evrope (Zagreb, 1978), str. 121-123. 4 Željela bih napomenuti da se u radu neću osvrnuti na razdoblje ranog srednjeg vijeka, budući da se u tom periodu radi o različitim germanskim plemenima, a ne o njemačkoj narodnosti, koja se formira raspadom Franačkog carstva i izumrćem dinastije Karolinga. Usp. npr. Miroslav Brandt, Opća povijest srednjega vijeka (Zagreb, 1980), str. 465 i dalje. 5 Studiju i kraći pregled ovih kronika vidi u: C. A. Macartney, The Medieval Hungarian Historians (Cambridge, 1953). Ugarske kronike objavljene su u: Imre Szentpétery (ur.), Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, 2 sv. (Budimpešta, 1937-1938). Postoje i dvojezična latinsko-engleska izdanja nekih od njih. Vidi: László Veszprémy - Frank Schaer (prir.), Simonis de Kéza Gesta Hungarorum. Simon of Kéza, The Deeds of Hungarians (Budimpešta, 1999); Martyn Rady – László Veszprémy (prir.), Anonymi Bele Regis notarii. Anonymus, notary of King Béla, The Deeds of the Hungarians; Janos M. Bak – Martyn Rady (prir.), Magistri Rogerii Epistola in miserabile Carmen super destructione Regni Hungarie per tartaros facta. Master Roger’s Epistle to the Sorrowful Lament upon the Destruction of the Kingdom of Hungary by the Tatars (Budimpešta – New York, 2010). 6 Vidi: Marija Karbić, “Miles corridatus intrat. Vijesti o dolasku njemačkih vitezova na područje ugarsko-hrvatskoga kraljevstva u djelu Simona de Kéza”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/ VDG Jahrbuch 2005, str. 67-73; Ista, “Heinrich von Mügeln i njegove kronike”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2006, str. 13-20.
131 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama... na poziv i u službu ugarskih kraljeva, a sa sobom su donijeli i viteške običaje iz svoje domovine. Naravno, pri korištenju podataka iz ovih kronika treba, budući da su nastale dvjestotinjak godina nakon tih događaja, biti oprezan te moramo uzeti u obzir da one često više govore o svom vremenu i njegovim shvaćanjima nego o prošlosti. Uz prije navedeno, možemo spomenuti i da nam kronike, osim o Nijemcima kojima je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo postalo novom domovinom, govore i o Nijemcima izvan Kraljevstva, kojima se bave u kontekstu odnosa ugarskih i njemačkih vladara, a često i ratnih sukoba.7 Osim ugarskih kronika, vijesti o Nijemcima, doduše ne o onima nastanjenim u hrvatskim zemljama, već o onima koji su ovuda samo prolazili, nalazimo i u drugim narativnim vrelima. Tako su nam sačuvani zapisi koji svjedoče o prolasku križara, među kojima su bili i Nijemci, ovim područjem. Za ovu priliku izdvojimo, na primjer, one koji govore o prolasku vojske Gotfrieda Lotarinškog današnjom istočnom Slavonijom i Srijemom.8 U tom se kontekstu može spomenuti i opise putovanja u Svetu Zemlju, u kojima hodočasnici pričaju i o svojim zaustavljanjima na istočnoj jadranskoj obali (u Poreču, Puli, Zadru, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku). Neki od njih, poput onoga saskog vojvode Alberta iz 1476. godine, vrlo su općeniti. Drugi, pak, među kojima se ističe opis Filipa Fabera, dominikanca iz Ulma, koji je u Svetu Zemlju putovao 1479. i 1483. godine, donose više pojedinosti.9 No, bez obzira na svoju kvalitetu, i jedni nam i drugi svjedoče o dodirima Nijemaca s našim krajevima. Za razliku od narativnih izvora, vrela kojima ću ovaj puta posvetiti nešto veću pažnju, nastala su iz praktičnih potreba. Među njima možemo razlikovati različite isprave (javne i privatne), porezne popise, zemljišne i sudske gradske knjige, itd. Ona nam ne pričaju neposredno o dolasku Nijemaca, već u njima nalazimo tek razasute pojedinačne podatke, koji nam pomažu pri stvaranju slike o prisutnosti Nijemaca u našim krajevima. Treba reći da je razdoblje razvijenog srednjeg vijeka obilježeno značajnim migracijama stanovništva u Europi.10 Na našim prostorima kolonizacijske procese
7 Anonim, na primjer, priča o pustošenjima koja su Mađari izvršili u njemačkim zemljama u vrijeme cara Konrada u prvoj polovini 10. stoljeća. Usp. Rady – Veszprémy, Anonymi, str. 118: Postea vero anno V regnant Cuonrado imperatore, Lelu, Bulsu, Botond incliti quondam et gloriosissimi milites Zulte ducis Hungarie missi a domino suo partes Alemannie irrupuerunt et multa bona eorum acceperunt. 8 Više o prolazu različitih križarskih vojski preko hrvatskih zemalja vidi u: Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja. Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama (Zagreb, 1997), str. 93-95. i ondje navedenoj literaturi. 9 Usp. Petar Matković, “Putovanja po balkanskom poluotoku za srednjega vieka”, Rad JAZU, knj. 42 (Zagreb, 1878), str. 176-179 10 Usp. npr. Robert Bartlett, The Making of Europe. Conquest, Colonization and Cultural Change 950-1350 (London, 1994). Kratki prikaz zbivanja vidi u: Ivo Goldstein – Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku (Zagreb, 2006), str. 228-229.
132 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama... podupirali su i sami ugarski kraljevi, potpuno svjesni da će novo stanovništvo pridonijeti napretku zemlje. Ovdje možemo spomenuti i dekret sv. Stjepana kralja koji govori o naseljenicima koji dolaze iz različitih zemalja, različitih su jezika i običaja, te zaključuje: Nam unius linguae uniusque moris regnum imbecille et fragile est, to jest da je slabo ono kraljevstvo u kojem je samo jedan jezik i jedni običaji.11 Među kolonistima koji su dolazili u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo zapaženu su grupu činili upravo njemački kolonisti.12 Posebno važnu ulogu Nijemci su igrali pri nastanku gradskih naselja u Ugarskoj, a i bili su, iako u manjoj mjeri nego u prekodravskim krajevima, prisutni i u u gradovima u savsko-dravskom međuriječju.13 Nijemcima u Gradecu i Varaždinu, doduše u ovom potonjem dijelom u nešto kasnijem razdoblju od onoga o kome se ovdje govori, posvećena je već određena pažnja u historiografiji,14 te ću ovaj puta spomenuti samo najstariji spomen Nijemaca, i to kao grupe, iz razdoblja razvijenog srednjeg vijeka u jednom našem gradu. Radi se o Vukovaru. Naime, u povlastici koju je herceg Koloman 1231. izdao stanovnicima ovoga grada pobrojene su etničke skupine koje ondje žive. Izrijekom se navodi da je privilegij dan Teutonicis, Saxonibus, Hungaris et Sclavis.15 U ovom su slučaju Nijemci, dakle, označeni pod dva imena, odnosno nisu navedeni kao jedna jedinstvena grupa. Na takvo razlikovanje Teutonaca od Saksonaca nailazimo i u drugim službenim dokumentima onoga doba, u kojima su pojmom Teutonci označavani Nijemci iz južnih dijelova njemačkih zemalja, a pojmom Saksonci oni iz sjevernih.16 Iako u znatno manjem broju, Nijemci su bili prisutni i u gradovima na obali. Zanimljivo je da se u Dubrovniku u dva navrata spominju Nijemci muzičari. Godine
11 Usp. Neven Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Zagreb-Koprivnica, 1994.), str. 44. 12 O prisutnosti Nijemaca u različitim slojevima stanovništva u Ugarskoj i problemu kolonizacije vidi u: Erik Fügedi, “Das mittelalterliche Königreich Ungarn als Gastland”, u: Isti, Kings, Bishops, Nobles and Burghers in Medieval Hungary (London, 1986), VIII, str. 471-507; Isti, Kolduló barátok, polgárok, nemesek (Budimpešta, 1981), str. 398-418.; za Slavoniju vidi: Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb, 1976), str. 286-292. 13 O ulozi Nijemaca u razvoju ugarskih gradova vidi npr.: Korai magyar történeti lexicon (9-14. század) (Budapest 1994), str. 485; Pál Engel, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526 (London – New York, 2001), str. 111-113. i ondje navedenu literaturu. 14 Usp. bilj. 2. Veliki značaj pri istraživanju Nijemaca u zagrebačkom Gradecu i Varaždinu imala je činjenica da su vrela nastala u ovim gradovima tijekom srednjega vijeka objavljena, gradečka vrela u: Ivan Krstitelj Tkalčić – Emilij Laszowski (prir.), Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae, sv. 1-16 (Zagreb, 1889-1939), a varaždinska u: Zlatko Tanodi – Adolf Wissert, Poviestni spomenici slobodnoga kraljevskoga grada Varaždina, 2 sv. (Varaždin, 1942-1944); te u: Josip Barbarić et al., Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, sv. 1-3 (Varaždin, 1990-1992). 15 Tadija Smičiklas i dr., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske,Dalmacije i Slavonije, 18 sv. (Zagreb, 1904-1990) [dalje: CD], 3: doc. 304, str. 346- 347. Vukovskim privilegijom detaljnije se je bavila Nada Klaić, Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (Vukovar, 1983), str. 54-66. 16 Fügedi, “Das mittelalterliche”, str. 507.
133 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...
1379. trojica njih sklapaju na godinu dana ugovor o službi s dubrovačkim vlastima, a 1416. ondje nalazimo Petra iz Kölna.17 Za razliku od gradova, u selima je prisustvo doseljenika, iako su, kako je već rečeno, kolonizacijski procesi zahvatili i sela, znatno slabije dokumentirano u izvorima, te o njima imamo vrlo oskudne podatke. Svjedočanstvo o postojanju kolonizacije sela pružaju nam, na primjer, sama njihova imena. Jedan od najstarijih takvih primjera nalazi se u ispravi kralja Bele IV. iz 1237. kojom on utemeljuje cistercitsku opatiju Belakut u Srijemskoj županiji. Među selima, koja opatiji tom prilikom daruje, navodi se i jedno označeno kao villa Theutonicorum.18 Na prostoru današnje istočne Slavonije i Srijema postojao je, inače, niz naselja koja su svoje srednjovjekovno ime izvodila iz mađarskog naziva za Nijemca Német. Jedno od njih su i današnji Nijemci (u srednjovjekovnim izvorima Nemeti, Nemethy, Nempty). Prvi se puta spominju u popisima izvanredne papinske desetine, koja se u korist ponovnog oslobađanja Svete Zemlje u Ugarskoj skupljala od 1332. do 1337. godine. Kao trgovište Nijemci se u vrelima navode od 1443. godine.19 I današnji Nemetin, koji se po prvi puta u vrelima javlja krajem 13. stoljeća, isto izvodi svoje ime od riječi kojom Mađari označuju Nijemce, te se u srednjovjekovnim vrelima također naziva Nempthy, Nempti, Nemethi.20 Osim Nijemaca i Nemetina u srednjovjekovnoj Vukovskoj županiji nalazilo se i danas nestalo selo Németfalva (u vrelima Nemetfalw, Nemethfalw, Nemethfalwa), po prvi puta zabilježeno 1422. godine, koje je ležalo negdje u okolini Đakovačkih Selaca.21 U Međimurju je, pak, postojala villa Saxumfeld koja se spominje 1376. prilikom spora Hahóta i Lackovića oko Štrigove i Čakovca.22 Ovdje treba napomenuti da je moguće da u nekim slučajevima ime sela nije nastalo na temelju etničkog podrijetla stanovnika već vlasnika. No, mislim da je to vjerojatno tek u rijetkim slučajevima. Osim o stanovnicima gradova i sela, isprave nam, što je i razumljivo, donose i podatke o pripadnicima plemstva koji su došli iz njemačkih zemalja.23 U njima ne
17 Rešetar, “Stari Dubrovnik“, str. 103. 18 CD 4: doc. 26, str. 28-31. 19 Pál Engel, Valkóvármegye (rukopis), s. v. Németi. O Nijemcima vidi i: Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek, 1910), str. 175; Stanko Andrić, “Srednjovjekovni Srijem kao mnogostruka istraživačka tema”, u: S. Cvikić i K. Bušić (ur.), Divan je kićeni Srijem: I. međunarodni znanstveno- stručni skup: Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti: Zbornik radova (Nijemci, 2008), str. 42-43. 20 Engel, Valkóvármegye, s. v. Németi (Szentdomonkos); usp. npr. Magyar Országos Levéltár [dalje: MOL], Dl. 24 541; 34 307; 86 177. 21 Engel, Valkóvármegye, s. v. Németfalva; usp. MOL, Dl. 11 187; 88 009; 74 518. 22 CD 15: doc. 135, str. 182-194. 23 O stranim vitezovima u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu vidi i: Erik Fügedi - János M. Bak, “Fremde Ritter im mittelalterlichen Ungarn”, Quaestiones medii aevi novae 3(1998), str. 3-17.
134 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama... nalazimo podatke o dolasku onih koji su došli u prvom valu, o čemu nam pričaju kronike, ali nam govore o sudbini njihovih potomaka. Osim toga, one nam svjedoče o pojavi novih plemenitih pridošlica u drugoj polovini 13. i 14. stoljeću. Među njima nalazimo i one iz krupnijeg plemstva, kao i one iz sitnoga. Kao primjer znatnijih plemića njemačkog podrijetla na koje nailazimo u vrelima može se spomenuti knez Ilija Saksonac, čiji je službenik Blaž u njegovo ime 1278. kupio više posjeda, a o čemu nam svjedoči Čazmanski kaptol.24 Iako u svome imenu ne nosi oznaku podrijetla, Nijemac je najvjerojatnije bio i Herenk, začetnik obitelji Kostajničkih. Podaci o njemu su relativno malobrojni. Godine 1258. kralj Bela IV. ispravom je potvrdio njegovu nagodbu s jobagionama (gradokmetovima) dubičke utvrde u pitanju posjeda Kostajnice.25 Samo ime Herenk vjerojatno je inačica imena Henrik.26 Njegovo podrijetlo je nepoznato, ali je sigurno da je pripadao među uglednije plemiće srednjovjekovne Slavonije, a budući da se uz njegovo ime nikad ne spominje ime oca, može se pretpostaviti da je bio došljak. O Herenkovom društvenom ugledu svjedoči činjenica da je nosio titulu kneza,27 te to što je održavao veze s hercezima i banovima čitave Slavonije i zagrebačkim županima. Godine 1261. bio je jedan od plemića koji sudjeluju u presudi bana Rolanda u sporu oko zemlje Blaguše,28 a godinu dana kasnije zajedno s drugim plemićima kraljevstva na zahtjev zagrebačkog župana Fabijana presuđuje u sporu o nekoj zemlji kraj Lomnice.29 Posljednji put se u izvorima spominje 1266. kada u ime bana Rolanda provodi istragu u parnici između opatije u Topuskom i Blinjana, koja se vodila zbog zemlje Vinodol.30 Za razliku od prije spomenutih knezova Ilije Saksonca i Herenka, koji su pripadali među značajnije plemiće, Petar Teutonik bio je sitni plemić u službi Crkve - predijalac zagrebačkog biskupa. Godine 1329. njegova udovica Jelena spominje se u ispravi koja svjedoči o diobi posjeda između Pavla, njezina sina iz braka s Petrom, i Nikole, njezina sina iz prvog braka s Morchom.31 Jelena se ponovno spominje 1345. kada zajedno s unukom dobiva od zagrebačkog biskupa Jakova dio nekog posjeda.32
24 CD 6: doc. 213, str. 247-248. 25 CD 5: dok. 615, str. 98-99. 26 Ime je u vrelima navedeno u različitim oblicima. Osim kao Herenk zabilježen je kao Herrik, Heruk (vjerojatno krivo transliterirano umjesto Hernk), Hirink, Hrenco, Hetynk (vjerojatno umjesto Herynk) i Hytynko (vjerojatno umjesto Hirinko). O Herenka i uopće obitelji Kostajničkih više vidi u: Marija Karbić – Damir Karbić, “Kostajnica i njezini gospodari tijekom srednjeg vijeka”, Hrvatska Kostajnica 1240.– 2000. (Hrvatska Kostajnica, 2002), str. 49-60. 27 Herenk se spominje kao knez od 1261. godine (CD 5: dok. 733, str. 229). 28 CD 5: dok. 711, str. 205-206. 29 CD 5: dok. 733, str. 229-230. 30 CD 5: dok. 878, str. 405-407. 31 CD 9: doc. 387, str. 476. 32 CD 11: doc. 182, str. 235-236.
135 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...
Neke od plemića njemačkog podrijetla u vrelima susrećemo kao vršioce važnih funkcija. Tako je 1351. kaštelan Ostrovice, jedne od važnijih utvrda, bio Ivan Teutonik.33 On je tada po nalogu hrvatskog podbana Ivana Ćuza uveo Franju Stjepanova iz Zadra u posjed Draginić.34 God. 1387. kaštelan Želina bio je Egidije Teutonik.35 On je bio u službi kralja Žigmunda, te je bio jedan od većeg broja Nijemaca koji je u naše krajeve došao za njegove vladavine. Veći dolazak Nijemaca za Žigmundove vladavine bio je i razumljiv budući da je Žigmund istovremeno bio i njemački car.36 Nijemci su u naše krajeve dolazili i u službi Crkve, često kao pripadnici različitih crkvenih redova. Tako 1308. među trogirskim franjevcima nalazimo Petra Theotonika. Spominju ga dokumenti koji govore o parnici koja se oko nekog vinograda vodila između trogirske općine s jedne, i trogirskog biskupa, s druge strane.37 Jedan od istaknutih franjevaca u našim krajevima i aktivni sudionik političkih i vjerskih zbivanja sredinom 14. stoljeća bio je Peregrin Saksonac, prvi vikar franjevačke Bosanske vikarije i biskup bosanski. O njegovu nam djelovanju svjedoče brojna vrela, a zbog svoje je uloge privukao i pažnju povjesničara. No, treba reći da su se oni njime bavili uglavnom u sklopu svojih istraživanja povijesti Bosne, franjevačkoga reda ili bosanskih biskupa, te budući da su ovi stolovali u Đakovu, i Đakova i Slavonije. Izuzetak pritom čini Lovorka Čoralić, koja je autorica rada posvećenog upravo Peregrinu Saksoncu.38 Ovdje ću spomenuti samo dokument u kojem po prvi puta nalazimo vijest da je Peregrin imenovan vikarom franjevačke Bosanske vikarije. Naime, u ispravi od 13. lipnja 1344. kojom presuđuje u sporu oko prava pobiranja crkvene desetine u Bosni, koji se vodio između tadašnjeg bosanskog biskupa Lovre i franjevaca, papa Klement VI. navodi i da je franjevački general Gerard za boravka u Bosni imenovao Peregrina svojim vikarom u toj zemlji.39 Dominikanskom redu pripadao je Ulrik Teutonik, koji se javlja u zadarskim vrelima 1347. godine, kada se spominje kao jedan od svećenika koji su ispovijedali i vršili druge obrede u samostanu sv. Marije u Ninu.40
33 Usp. Pál Engel, Magyarország világi archontológiája 1301-1457/Középkori magyar genealógia, PC CD- ROM (Budimpešta, 2001), KMG, s. v. Ostrovica (1). 34 CD 12: doc. 26, str. 29. 35 CD 17: doc. 63, str. 81-82; doc. 65, str. 83. Usp. Engel, KMG, s. v. Zselin. 36 O Žigmundu Luksemburškom vidi npr.: Elemér Mályusz, Kaiser Sigismund in Ungarn 1387-1437 (Budimpešta, 1990); Engel, The Realm, str. 195 i dalje. 37 CD 8: doc. 197, str. 230, 232. 38 Usp. Lovorka Čoralić, “Bosanski biskup Peregrin Saksonac (1349.-1356.)”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1999, str. 11-20. U ovom radu autorica donosi i pregled relevantnih vrela te literature. 39 CD 11: doc. 101, str. 137-139. 40 CD 11: doc. 307, str. 407.
136 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...
Osobe njemačkog podrijetla nalazimo i među benediktincima. Godine 1383. među redovnicima samostana sv. Krševana u Zadru je i Petar Teutonik. U ispravi od 24. veljače kojom Toma, opat sv. Krševana, i sakupljač papinske desetine opominje kler zbog nepodmirivanja obveza, Petar je naveden među svjedocima.41 Svećenik, a ujedno i notar lastovske komune bio je Petar, sin pokojnog Nikole Teutonika, koji se u vrelima javlja od 1342. do 1346. godine.42 Nijemci su obnašali i biskupske službe. Jedan od njih bio je i zagrebački biskup Eberhard krajem 14. i u prvim desetljećima 15. stoljeća.43 Nosioci visokih crkvenih službi često su, kao u gore navedenom slučaju, bili plemićkog roda, tako da baveći se njima ne proširujemo samo naše spoznaje o prisustvu Nijemaca u Crkvi, već i među plemstvom. Na kraju bih napomenula da na prisutnost Nijemaca ili barem veze s njemačkim zemljama upozoravaju i slučajevi korištenja njemačkog jezika u vrelima (što je bio slučaj u Varaždinu), kao i preuzimanje pojedinih njemačkih termina (primjerice naziva obrta, novca, pa i pogrda) i njihovo korištenje u latinskim ili hrvatskim tekstovima.44 I ovaj letimičan pogled na vrela koja nam spominju Nijemce na prostoru hrvatskih zemalja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, pokazuje da su pripadnici njemačke narodnosti u navedenom periodu bili prisutni u različitim našim krajevima te da ih nalazimo u svim slojevima društva, kao i to koliko duboko u prošlost seže prisustvo Nijemaca na ovom području. Iako na kraju treba upozoriti da je moguće da svi navedeni Teutonici i nisu bili etnički Nijemci, već da su tako nazvani samo stoga što su u naše krajeve došli s teritorije Njemačkog carstva, u velikoj većini slučajeva može se opravdano smatrati da se radi o pripadnicima njemačke narodnosti. Nadam se da će i ovaj rad pružiti poticaj da se prošlost Nijemaca u hrvatskim zemljama tijekom srednjega vijeka nastavi proučavati te da brojne moguće teme, koje sam ovom prilikom samo naznačila, nađu svoje istraživače.
41 CD 16: doc. 275, str. 346-349. 42 CD 11: doc. 15, str. 21 (1342.); doc. 41, str. 55-56 (1343), doc. 87, str. 117-118 (1344), doc. 146, str. 193-194 (1345); doc. 172, str. 223-224 (1345); doc. 248, str. 327-328 (1346). 43 O Eberhardu usp., npr.; Josip Buturac, “Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094-1944”, u: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije (Zagreb, 1944), str. 39; Andrija Lukinović, “Zagrebački biskup Eberhard (1397-1406. i 1410-1419)”, Croatica Christiana Periodica 15 (1991) 28, str. 1-13. Pregledan prikaz njegova života i iscrpan popis literature o Eberhardu vidi u: Josip Lučić – Mladen Švab, “Eberhard (Eberhardus)”, Hrvatski biografski leksikon, sv. 4 (Zagreb 1998), str. 1-3. 44 Više o tome vidi u: Karbić, “Nijemci u Varaždinu”, str. 15-16; Rešetar, “Stari Dubrovnik”, str. 102- 103.
137 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...
Sažetak U radu se ukazuje na postojanje različitih vrsta vrela koje svjedoče o prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. Govori se o narativnim vrelima (kronike, opisi putovanja), kao i o onima nastalim iz praktičnih potreba, u svakodnevnom životu (javne i privatne isprave, porezni popisi, zemljišne i sudske gradske knjige). Upozorava se na činjenicu da osobe njemačke narodnosti ili podrijetla nalazimo u svim slojevima društva (od plemstva preko stanovnika gradova do seljaštva), među laicima, kao i među redovnicima i crkvenim dostojanstvenicima. Spomenute su i vijesti o Nijemcima koji su, ne zadržavajući se duže u našim krajevima, njima prolazila (križari, hodočasnici). U radu se upozorava na postojanje različitih vrsta vrela koje svjedoče o prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama tijekom razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, kao i na činjenicu da osobe njemačke narodnosti ili podrijetla nalazimo u svim slojevima društva (od plemstva preko stanovnika gradova do seljaštva).
Die ersten Erwähnungen der Deutschen in kroatischen Ländern im entwickelten und späten Mittelalter
Zusammenfassung In dieser Arbeit verweist man auf die verschiedenen Quellen, die die Anwesenheit der Deutschen in kroatischen Ländern während des entwickelten und späten Mittelalters zeugen. Man spricht über narrative Quellen (Chroniken, Reisebeschreibungen) und über Quellen, die aus praktischen Gründen im Alltag entstanden sind (öffentliche und private Dokumente, Steuerlisten, Grundbücher und Gerichtsbücher). Man weist auf die Tatsache hin, dass die Menschen deutscher Nationalität und Herkunft in allen Gesellschaftsschichten zu finden waren (von adeligen, Bürgern bis zur Bauernschaft) unter Laien, aber auch unter Mönchen und geistlichen Würdenträger. Man erwähnt auch die Nachrichten über die Deutschen, die sich nicht lange auf unseren Gebieten aufhielten, sondern nur vorbeigingen (Kreuzritter, Pilger). Schlüsselwörter: Deutsche, mittelalterliche Quellen, Ungarisch-Kroatisches Königreich
138 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Petar Kerže, prof. UDK: 796.332.091 Lechner, G. Prva gimnazija Pregledni rad Osijek Primljeno: 22.09.2010. Prihvaćeno: 02.10.2010.
Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Autor se u radu bavi Gustavom Lechnerom – Lembikom, jednim od najboljih nogometaša Osijeka u razdoblju od 1930. do 1945. godine. Pri tome ga je nastojao prikazati kao igrača sredine terena u osječkom ŠK Slaviji te kao jednog od vrsnih nogometaša državne reprezentacije te u poslijeratnom razdoblju kao vrsnog trenera.
Ključne riječi: Gustav Lechner, Lembika, sport, nogomet u Osijeku, nogometna reprezentacija Kraljevine Jugoslavije, nogometna reprezentacija NDH.
139 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Kratka biografija Obitelj Lechner, kojoj je pripadao Gustav Lechner - Lembika, zavičajnost u gradu Osijeku dobila je na temelju Gustavovog pradjede Johana Lechnera rođenog u Osijeku 6. veljače 1832. godine. On je zajedno sa suprugom Rosinom, rođenom 1833. godine, živio u osječkoj Tvrđi. Johan i Rosina su u braku imali sina Franju, koji je rođen i kršten u Tvrđi 1855. godine. Bio je ložač lokomotiva. Oženio se Njemicom Franciskom Kutter, rođenom 1858. u tada mađarskom mjestu Eugenfalu, tj. Eugendorfu, današnjem Podravlju. Lechnerovi nisu imali vlastitu kuću u Tvrđi pa je mlada obitelj živjela u Eugendorfu, u kojem su živjeli nekoliko godina te se potom preselili i živjeli u Osijeku, i to u Tvrđi. U braku Franje i Franciske rođena su dva sina – Ferdo 4. travnja 1879. u Eugenfalu i Franjo mlađi – rođen u Osijeku 12. listopada 1897. Budući da je Franciska preminula, Franjo Lechner, stariji, sklopio je drugi brak u župnoj crkvi sv. Mihaela, Arkanđela u Tvrđi 4. listopada 1920. oženivši se sa 14 godina mlađom Magdalenom Kuzlin rođenom Bimbi iz Veliškovaca.1 Stariji Franjin sin Ferdo se 20. travnja 1909. u gornjogradskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla (današnjoj konkatedrali) oženio s Franjkom rođ. Suppan, Austrijankom, koja je rodom bila iz štajerskoga grada Gradaca. U njihovom je braku rođeno četvero djece: Marija (2. veljače 1910.), Ferdo (2. svibnja 1911.), Gustav (17. ožujka 1913.) i Franjo (12. listopada 1916. godine).2 Budući da je otac Ferdo bio željezničar njegova je radna služba zahtijevala obiteljski život i izvan grada na Dravi pa je zbog toga Gustav rođen u Sarajevu. No, vrlo brzo obitelj se ponovo vraća u Osijek gdje Lembika polazi pučko i srednjoškolsko obrazovanje. Djelovanje Gustava Lechnera kroz nastupe u klubovima Osječka faza Gustav Lechner je rođen u godini uoči Prvoga svjetskog rata u vrijeme kada je u Osijeku bujao sportski život (duga tradicija streljaštva, gombanja, tj. gimnastike i hrvatskog sokola, plivanje i veslanje). Doduše, nogomet se do 1916. u Osijeku igrao tek od ljeta te godine, tj. od osnutka Športskog đačkog kluba Slavije osnovanog 27. lipnja 1916., uzevši ime tada slavne praške Slavije. Slavijašima je prvu kožnu loptu izradio i poklonio osječki čizmar Andrija Andučić. Tijekom Prvoga svjetskoga rata taj nogometni klub privremeno je prestao djelovati 1917. jer je većina nogometaša novačena u vojsku. Stoga, razvoj i uzlet nogometa u Osijeku pratimo tek od 1919. kada je Gustav imao 6 godina, a u gradu djelovali najljući potonji rivali Slavija i Hrvatski Građanski Športski Klub (HGŠK).
1 HR - Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), fond Gradsko poglavarstvo, Popis pučanstva Osijeka iz 1857., knjiga 1277, slovo L; Knjiga Zavičajnika L, M, N, str. 67, 68. 2 Zavičajnici Osijeka 1901 - 1945, (ur. Stjepan Sršan / Vilim Matić), Osijek, 2003.
140 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Lechner je naučio svoje prve nogometne korake u tadašnjem osječkom prvoligašu Slaviji. Za Slaviju je kao senior nastupao od 1930. do proljeća 1935. godine kada djelomično zbog odsluženja vojnog roka i odlaska na studij prava prelazi u BSK iz Beograda. Od 1930. Lechner je u momčadi osječke Slavije i vrlo je učinkovit u utakmicama osječkog prvenstva. Doduše, novinar „Hrvatskog lista“ spominje ga kao Lembika, pa tako npr. komentirajući utakmicu osječkog prvenstva I. razreda između rivala ŠK Željezničara i ŠK Slavije daje i ocjenu Lechnerove igre. Utakmica je odigrana na igralištu pokraj Drave 6. travnja 1930., a nepotpisani novinar je između ostaloga napisao: „...Njutarni je trio Gegula – Lembi – Dragović vršio jučer najglavniji posao. Inicijator svih navala bio je mali Lembi, koji je odlično Gustav Lechner - Lembika zaposlivao svoje spojke. Prvi gol polučuje Gegula nakon lopte koju je primio od Lembike...“ Susret je završio 5:0 u korist Slavije. Poluvrijeme je završilo 2:0.3 Zahvaljujući i Lechnerovoj igri Slavija je u sezoni 1930. osvojila prvenstvo grada Osijeka, i to peti puta (1924, 1925, 1926., 1929.).4 Iako je Lechner u jesenjem dijelu prvenstva većinom bio u prvoj Slavijinoj postavi pri igranju utakmica za državno prvenstvo novinar „Hrvatskoga lista“ u većini izvješća nije ga spominjao. Vjerojatno i zato jer je slijedio niz Slavijinih „vrlo slabih utakmica“ u kojima su Osječani gubili utakmice. Utakmice državnog prvenstva igrane su te godine do 9. studenoga. U posljednjoj prvenstvenoj utakmici Slavijaši su remizirali (1:1) s istoimenim klubom iz Sarajeva osvojivši tako jedan bod. Novinar „Hrvatskog lista“ izvještavajući s te utakmice zapisao je između ostaloga: „... U 5. minuti Lembi idealno proigrava Andučića koji u poznatoj maniri juri s loptom do gola, centrira, ali njegovu loptu vratar izbija u korner... Nakon gostujućeg vodstva tek u 25. napadaji osječkih igrača donose konačno teško očekivani plod. Nakon kombinirane akcije Pristojković – Lembi – Andučić nalazi se sarajevski branić Zagorac u neprilici, te ne zna drugo, već da loptu izbije u korner. Korner je izvršio Andučić, kojeg lopta pada pred gol i u odlučnom času stvorio se Čičkov između vratara i braniča Zagorca, te je loptu gurnuo u mrežu 1:1.5
3 „Šport Jučerašnje prvenstvene utakmice u Osijeku“, Hrvatski list, Osijek, 7. 4. 1930., 4. 4 „Šport“, Hrvatski list, Osijek, 6. 5. 1930., 7. 5 „Slavija (Sarajevo) Slavija (Osijek) 1:1 (1:1)“, Hrvatski list, Osijek, 10. 11. 1930., 2.
141 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Lechner postaje jedan od najboljih igrača u navali U proljeće 1931. Lechner je uvršten u osječku A-reprezentaciju II. razreda te je prvu utakmicu odigrao s osječkim Hajdukom 14. svibnja iste godine.6 U nastavku prvenstvenog natjecanja III. lige Slavija je u Pančevu slavila pobjedu nad domaćim PSK-om 5:3 (1:3). Jedan od najboljih igrača utakmice bio je Lechner. O njegovoj igri novinar „Hrvatskoga lista“ je napisao. „...Nakon vodstva gostujućih od 3:0 Slavija počinje s izvanredno dobrom igrom u istom poluvremenu uspijeva Lembika u 28. minuti sniziti rezultat od 3:1. Osječani imaju još niz vrlo dobrih situacija, ali nemaju sreće u pucanju na gol...U 2. minuti drugog poluvremena preuzima Mesaroš idealno dodanu loptu od Lembike i puca u mrežu 3:2. U 10. minuti Andučić preuzima dodanu loptu od Lembike, puca oštro i postizava 3:3. Osječani igraju izvrsno... Niz navala Osječana donosi novi uspjeh pa Lembi u 22. minuti šalje neoborivi voley u desni ugao vratiju PSK-a i postizava vodstvo od 4:3 za svoje boje... Od Osječana naročito su se istakli Lembi, Fleischer na beku, Kosanović na beku i desno krilo Šulc...“. 7 Gustav Lechner se istaknuo i u trodnevnoj proslavi 15. obljetnice djelovanja ŠK Slavije, koja je održana od 27. lipnja do 29. lipnja 1931. godine. Tako je bio zapažen na svim Slavijinim utakmicama odigranim u danima vikenda. Prvoga su dana proslave Slavijaši pobijedili beogradski BSK rezultatom 2:0. O Lembikinoj igri novinar „Hrvatskog lista“ je zapisao nedjeljnom broju: „...Slavija je predvela jučer jednu od svojih najboljih igara, jer je imala jednako dobre redove. Naročito je dobro igrala jučer half linija s Lechnerom u sredini...“8 Posljednjeg dana Slavijine proslave slavljenici su pobijedili zagrebačkog Građanskog 3:1. Ponovo je jedan od najboljih bio Lechner što se može zaključiti iz novinarskog zapisa: „...U 12. minuti Andučić prelazi protivnika, dodaje Lembiki, koji prelazi Rajkovića i od koraka plasira loptu u ugao mreže, 1:0... Ističe se odlično sporazumijevanje desne strane Slavijine navale Lechnera i Schultza, koji protivnike prelaze po miloj volji... Publike oko 2.000. Poslije utakmice iznijeli su navijači na ramenima Lechnera, koji je jučer bio najbolji između svih 22 igrača...“9 U nastavku ligaških utakmica Slavija je 5. srpnja 1931. u Novom Sadu izgubila od Vojvodine 1:3 (1:0).10 Međutim, tjedan dana potom pobijedila je u Osijeku domaću ligašku momčad Građanski. I u ovoj utakmici Lechner je bio jedan od najboljih pa je novinar u podnaslovu „Tok igre“ između ostaloga napisao: „...U 20-oj minuti Lechner hvata loptu voley, ali udarac ide u aut, a odmah zatim Cvetković odapinje iznad motke... U 22. minuti Lechner dribla protivnike i puca nisku loptu vrataru u ruke. U 26. minuti
6 „Danas igra reprezentacija II. razreda protiv Hajduka“, Hrvatski list, Osijek, 14. 5. 1931., 10; „Jučerašnje utakmice u Osijeku“, Hrvatski list, Osijek, 15. 5. 1931., 2. 7 „Osječke momčadi izvojevale su jučer dvije lijepe pobjede“, Hrvatski list, Osijek, 15. 6. 1931., 2. 8 „Slavija pobjeđuje BSK s 2:0 (2:0)“, Hrvatski list, Osijek, 28. 6. 1931., 15. 9 „Jučer je Slavija pobijedila zagrebačkog Građanskog s 3:1 (1:1)“, Hrvatski list, Osijek, 30. 6. 1931., 3. 10 „Slavija pobjeđueje građanski 2:0 (2:0)“, Hrvatski list, Osijek, 13. 7. 1931., 2.
142 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Lechner prelazi protivnika i puca u vratara... U 35. minuti Lechner nakon slobodnog udarca proigrava Schultza, koji puca na gol. Fančević dodiruje loptu prstima, ali mu preko glave pada u mrežu. 1:0...“.11 U nastavku prvenstvenih utakmica Lechner je u kombinacijama bio zapažen u ligaškoj Slavijinoj pobjedi 20. srpnja 1931. kada su Osječani na domaćem terenu nadmoćno svladali nogometaše gostujuće Bačke sa 5:1 (2:0).12 I u nastavku prvenstva Lechner je bio izvrstan igrač. U 1932. godini mogla se i nadalje pratiti zapaženo dobra Lechnerova igra u redovima osječke Slavije, koja je u jesen te godine osvojila titulu prvaka Osječkog nogometnog podaveza (ONP). Slavijinu najbolju momčad, bilo da je igrala prijateljske ili prvenstvene utakmice, te su sezone činili Konrad, Kovačić, Likota, Getto, Lechner, Isajlović, Hrubec, Flam, Cvetković, Mesaroš, Andučić i Šoštarić.13 U 1933. godini prvu ligašku utakmicu nogometaši Slavije odigrali su 5. ožujka s Hajdukom u Splitu. U prvom timu igrao je i Gustav Lechner. Tim su činili i Konrad, Hrs, Čičkov, Getto, Isajlović, Hrubec, Flam, Cvetković, Brajdić, Slošić i Andučić. Utakmica je završena pobjedom Splićana 2:0.14 U nastavku prvenstva Slavija je prvu utakmicu na svom terenu odigrala 12. ožujka 1933. s beogradskim BSK-om. Odigrana je pred prepunim novouređenim igralištem Slavije i Građanskog kod Drave (dio je današnje Elektrino igralište). Osječani su, kao i gostujuća momčad, nastupili u najjačem sastavu. Konrad Hrs Čičkov Getto Lechner Isajlović Hrubec Fralm Slošić Brajdić Isajlović
Utakmica je bila jedna od najvažnijih jer se Slavija u natjecanju za državno prvenstvo „borila za čast Osijeka i slavonskoga športa, a BSK za prestiž koji uživa kao nekadanji državni i beogradski prvak, te najozbiljniji pretendent za ovogodišnjeg državnog prvaka.“ Pred mnogobrojnim navijačima domaći nogometaši su pobijedili goste rezultatom 2:0. Utakmica je bila puna incidenata. O tome je zapisao neimenovani novinar „Hrvatskoga lista“ „...beogradski igrači su naprosto pomahnitali, kada su u drugom poluvremenu vidjeli da su izgubili borbu... Igrači BSK-a su nemilice lemali i
11 „Jučer je Slavija pobijedila zagrebačkog Građanskog s 3:1 (1:1)“, Hrvatski list, Osijek, 30. 6. 1931., 2. 12 „Sigurna pobjeda Slavije nad Bačkom s 5:1 (2:0)“, Hrvatski list, Osijek, 20. 7. 1931., 2. 13 „Slavija prvak ONP-a“, Hrvatski list, Osijek, 26. 9. 1932., 2. 14 „Odlazak Slavije u Split“, Hrvatski list, Osijek, 4. 3. 1933., 7; „Prva iznenađenja u utakmicama za državno prvenstvo“, Hrvatski list, Osijek, 6. 3. 1933., 2; Danas: Slavija – BSK, Hrvatski list, Osijek, 12. 3. 1933., 16;
143 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac udarali po igračima Slavije pa je utakmica bila puna incidenata, žučnih sukoba među igračima i objašnjavanja između igrača i suca; i u gledalištu su se čule najpogrdnije psovke...“ Iako su strijelci bili Andučić i Flam novinar „Hrvatskoga lista“ za Lechnera je napisao: „Odličan je bio Lechner, koji je imao najteži posao, jer je imao protiv sebe dva protivnika, od njega veća za dvije glave. On je održao sistem u užoj obrani i sam kočio najveći broj beogradskih navala već u zametku“.15 Sljedeće nedjelje (19. ožujka) Slavija je ponovo ugostila gostujuću momčad. To su bili nogometaši beogradske Jugoslavije. Lechner je ponovo bio u prvom timu. No, ovu utakmicu Slavijaši su izgubili 0:1. Po zapisu novinara „Hrvatskoga lista“ „Igra je bila u oba poluvremena uzbudljiva i puna napetih scena... Kod Slavije se najviše istakla obrana i halves linija... Lechner se razigrao tek u drugoj polovici prvog poluvremena, i od tog vremena dalje pa do kraja bio je klasa za sebe...“ 16 Iako je Slavija u Ljubljanu otišla, po zapisu novinara, „oslabljena (Konrad, Hrs, Lechner, Slošić, Vodeničar, Isajlović, Hrubec, Flam, Brajdić, Mesaroš i Andučić“ ipak je 26. ožujka 1933. prvenstvenu utakmicu s domaćim Primorjem odigrala neriješeno 2:2 (0:2). Najbolji na terenu, zapis novinara, „...Bio je Lechner, koji je u drugom poluvremenu otišao na centarhalfa i time mnogo doprinjeo uspjehu svoje momčadi...“.17 U nastavku prvoligaškog natjecanja te je godine Slavija na svom terenu pokraj Drave pobijedila beogradski BASK sa 4:2 (2:0). O Lechnerovoj igri na ovoj utakmici novinar „Hrvatskoga lista“ je napisao: „...Isto je i Lechner igrao nešto slabije nego inače, ali to dolazi odatle , što je u prvom poluvremenu dobio udarac u želudac. Osim toga se ni Slošić nije pravo uigrao u halves liniju...“18 Takozvane „Uskrsne utakmice“ odigrala je momčad Slavije na prvi i drugi dan Uskrsa. Prvoga dana 16. travnja 1933. godine. Slavija je na igralištu kraj Drave ugostila mađarsku momčad Vasutasa iz Pečuha. Prvaka amaterske lige iz južne Mađarske osječki su nogometaši pobijedili 4:2 (1:2). Po zapisu novinara „...osječka momčad je bila na lijepoj tehničkoj visini i raspolagali dobrim startom. Od Slavijaša se najviše istaknuo Lechner, koji je bio u briljantnoj formi. Njegova tehnička svojstva došla su sva do izražaja te se ne zna da li je bio bolji u startu, igri glavom ili dodavanju. Remek djelo bio je njegov individualni prodor kroz cijelu protivničku obranu, koji bi svakako završio golom da mu se vratar nije bacio pod noge. Ne manje je zadivio njegov bombaški udarac u kut gola i mada je to bio stopostotni zgoditak sudac ga nije priznao, jer se lopta odbila od motke u polje...“ Drugoga je uskrsnoga dana Slavija
15 „U nedjelju se u Osijeku sastaju BSK i Slavija“, Hrvatski list, Osijek, 9. 3. 1933., 9; „Slavija – BSK“, Hrvatski list, Osijek, 11. 3. 1933., 7; „Slavija – BSK“, Hrvatski list, Osijek, 11. 3. 1933., 7; „Sjajna pobjeda Slavije nad BSK-om s 2:0 (2:0)“, Hrvatski list, Osijek, 13. 3. 1933., 2. 16 „Jugoslavija pobjeđuje Slaviju s 1:0 (0:0)“, Hrvatski list, Osijek, 20. 3. 1933., 2. 17 „Slavija igra neodlučno protiv Primorja 2:2 (0:2)“, Hrvatski list, Osijek, 27. 3. 1933., 2. 18 „Slavija pobjeđuje BASK sa 4:2 (2:0)“, Hrvatski list, Osijek, 3. 4. 1933., 2.
144 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac pred svojim gledateljima ponovo slavila pobjedu. Igrala je sa Somborskim Sportom i pobijedila 7:3 (5:2). U istom postavu ponovo je briljirao Lechner: „...U 7. minuti Hrubec izvađa korner, Lechner divnim skokom zahvaća glavom i lopta odsjeda u kut, 1:0“. Isti je igrač i u 27. minuti zaposlio Lechnera pa novinar „Hrvatskog lista“ u nastavku izvještaja piše:“...Hrubec dodaje Lechneru, ovaj pronalazi, da je Vrabec u povoljnoj poziciji, dodaje mu, a ovaj neobranjivo puca po zemlji u mrežu, 3:2. U 34. minuti korner s lijeve strane protiv Sporta, Lechner dočekuje glavom i precizno tuče u mrežu, 4:2.... U drugom poluvremenu u 9. minuti Lechner idealno proigrava Hrubeca, koji juri prema golu i kraj zbunjenog vratara plasira, 6:2.“19 U nastavku prvenstva Slavija je 22. travnja 1933. gostovala u Zagrebu i izgubila od momčadi Concordie 0:4 (0:1). Gledatelja je bilo 2.000. U toj je utakmici u nekoliko navrata – po zapisu novinara – Lechner lijepo proigravao, ali su pred vratima igrači oklijevali.... Vjetar dosta smeta igri“. Lechner u nastavku igre „forsira igru preko krila, a navala je mlitava...“20 U jesenjem dijelu državnog prvenstva 1933. Slavija je startala porazom od gradskog rivala Concordije rezultatom 3:4 (2:2). Unatoč porazu autor novinskog članka hvali igru Gustava Lechnera koji sudjeluje u akciji za prvi gol Slavije „... Slavija je imala nekoliko sjajnih igrača, a imala je i nekoliko slabih mjesta. U vrlo dobroj formi bili su Vrabec na desnom beku, Lechner na centarhalfu, Schulz na desnom krilu i Mesaroš na lijevoj spojci... U 15. minuti vrlo lijepa akcija Slavije donosi izjednačenje. Lechner dodaje Flamu, ovaj proigrava Schulza, isti igrač centrira, Mesaroš protrčava, te ispod vratara zabija 1:1...“21 U slijedećoj utakmici s BASK-om Slavija je poražena u Beogradu rezultatom 0:1, a Lechner se istaknuo „vrlo lijepom, izvrsnom igrom“. 22 U nastavku prvenstva Slavija je pobijedila favorizirani Hajduk iz Splita rezultatom 2:0 (1:0), unatoč posljednjem mjestu na tablici državnog ligaškog prvenstva. Kuriozitet je veći, jer se utakmica zbog prekida igrala u dva dana. „... Lembi je bio standardno dobar...“ 23 U studenom 1933. igrao je zapaženu ulogu Slavijinoj pobjedi protiv nogometne reprezentacije grada Vinkovaca. Pred oko 500 gledatelja Slavija je slavila 5:0 (1:0). 24 I u narednim utakmicama jesenskog dijela prvenstva Lechner je bio okosnica osječke Slavije.
19 „Uskrsne utakmice u Osijeku“, Hrvatski list, Osijek, 18. 4. 1933., 2. 20 „Poraz Slavije u Zagrebu“, Hrvatski list, Osijek, 23. 4. 1933., 2. 21 „Concordija pobjeđuje Slaviju sa 4:3 (2:2)“, Hrvatski list, Osijek, 4. 9. 1933., 2. 22 „BASK – Slavija (Osijek) 1:0 (1:0)“, Hrvatski list, Osijek, 18. 9. 1933., 2. 23 „Slavija pobjeđuje splitski Hajduk s 2:0 (1:0)“, Hrvatski list, Osijek, 4. 10. 1933., 9. 24 „Jučerašnje reprezentativne utakmice u Osijeku “, Hrvatski list, Osijek, 20. 11. 1933., 2.
145 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Tijekom 1934. „Lembika“ je i nadalje zapažen u redovima svog matičnog kluba – osječke Slavije. U dvodnevnom tzv. Uskrsnom turniru sastale su se domaće momčadi. U prvom susretu Slavija je pobijedila ŽŠK Makabi rezultatom 4:3. Drugoga dana su Slavijaši pobijedili momčad Građanskog sa 3:1 (2:1). Novinar „Hrvatskoga lista“ o Lechnerovoj igri je zapisao: „...a naročito je došla do izražaja halves linija u kojoj je Lembika činio loptom artistićka djela... Kod Slavije je najbolju igru dao, kao što smo već spomenuli, Lembika na centarhalfu. To je možda bila jedna njegovih najboljih igara...“ Slavija je u konačnici svojim pobjedama bila prvak tog turnira.25 Budući da se krajem travnja 1934. pripremao za „maturalni ispit“ te je od sredine svibnja te godine redovito nastupao u svom timu osječke Slavije. Zapažen je bio u redovima osječke reprezentacije, koja je nastupila drugoga dana Duhova 21. svibnja 1934. u zanimljivom susretu s beogradskom reprezentacijom. Iako je utakmica završila neriješeno 3:3 (2:2) po zapisu novinara „Hrvatskoga lista“ utakmica je bila „najljepša, koja se ove godine vidjela u Osijeku. To je bila borba između dvije razigrane momčadi od kojih je svaka bila voljna da pobjedu izvojšti makar uz zalog maksimuma požrtvovnosti i elana... Lembi se na centru snašao dosta dobro, iako je na centarhalfu Mesaroš bio znatno bolji...“26 U predahu utakmica državnog prvenstva Lechner je nastupao za svoj matični klub. I nadalje je igrao izvrsno što je i naglasio novinar „Hrvatskoga lista“ u prikazu prvenstvene utakmice odigrane u Osijeku 5. kolovoza 1934. između domaće Slavije i zagrebačke Concordije.“...Halves linija je kao cjelina briljirala, a upravo je fenomenalnu igru jučer dao „Lechner“ na centarhalfu, koji je sebe nadvisio...“ Susret je završio pobjedom domaćina 3:2 (1:1).27 I u nastavku jesenjeg državnog prvenstva Lechner je požrtvovno igrao za osječki tim, te je Slavija zadržala pravo natjecanja u državnom prvenstvu. Lechner je „standardno dobar“ u timu Slavije i na početku prvenstvene lige od sredine ožujka 1935. Tako je, primjerice, 15. travnja u Osijeku, unatoč pobjedi splitskog Hajduka nad Slavijom od 3:0“, po zapisu novinara Hrvatskoga lista „Lechner unio u igru svoj poznati sistem...“28 No, te je godine Slavija prvenstvo dočekala na začelju prvenstvene lige te je od jeseni nastupala u prvenstvu Osječkog nogometnog podsaveza, i to igrački znatno oslabljena. Bez Gustava Lechnera Lembike koji odlazi u beogradski BSK.
25 „Uskrsni turnir prvorazrednih klubova u Osijeku“, Hrvatski list, Osijek, 3. 4. 1934., 7. 26 „Proslava 10-godišnjice Osječkog nogometnog podsaveza“, Hrvatski list, Osijek, 22. 5. 1934., 7. 27 „Teško izvojevana pobjeda Slavije nad Concordijom s 3:2 (1:1)“, Hrvatski list, Osijek, 6. 8. 1934., 2. 28 „Pobjeda Hajduka nad Slavijomu Osijeku s 3:0“, Hrvatski list, Osijek, 15. 4. 1935., 2.
146 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Beogradska i zagrebačka faza igranja U Beograd odlazi na odsluženje vojnoga roka i na studij prava. U jesen 1935. postaje i standardni igrač beogradskog BSK-a u kojem je igrao od jeseni te godine do 1941. ostvarivši u beogradskoj fazi igranja najveće igračke uspjehe. Osvojio je s BSK-om tri puta uzastopce prvenstvo države, tadašnje Kraljevine Jugoslavije. 29 Lechner 1941. pristupa zagrebačkom Građanskom, te u Zagrebu ostaje do završetka Drugog svjetskog rata. S Građanskim osvaja prvi kup Nezavisne Države Hrvatske 1941., a zatim i prvenstvo NDH 1943. godine. U to je vrijeme i stalni hrvatski reprezentativac u razdoblju od 1941. do 1944. godine. Za reprezentaciju NDH nastupio je 12 puta. Nakon rata vraća se u rodni Osijek i pristupa NK Proleteru za koji je nastupao od 1945. pa sve do završetka igračke karijere 1949. godine.30 Lechnerovi nastupi u državnoj reprezentaciji Budući da je 30. travnja 1933. zakazana utakmica između reprezentacije Jugoslavije i reprezentacije Španjolske, a u lipnju su slijedila natjecanja za balkanski cup u Bukureštu savezni kapetan Veljković pozvao je krajem ožujka te godine odabrane nogometaše za „pokusnu reprezentativnu utakmicu između jedne jake momčadi iz Mađarske“. Na popisu pozvanih bili su, između inih, i Lechner (igrač osječke Slavije) i Glaser (golman beogradskog BSK-a). Po zapisu novinara Hrvatskoga lista „...Prema izjavi saveznog kapetana nastupit će Lechner u toj utakmici na mjestu centar halfa u alternativi s Marušićem“.31 Na igralištu BSK-a odigrana je 9. travnja 1933. međudržavna reprezentativna utakmica između nogometnih momčadi Mađarske i Jugoslavije. Susret je završio porazom domaćih nogometaša rezultatom 1:3 (0:2). Zanimljiva utakmica odigrana je pred 6.000 gledatelja. Osječanin Lechner je igrao u drugom poluvremenu „na mjestu centarhalfa“. I po zapisu novinara Hrvatskog lista „...Njegova je ostavila vrlo dobar dojam. Bio je brz, tehnički na visini i dobro se postirao. Prema izjavi saveznog kapetana osigurano je Lechneru sudjelovanje u međudržavnoj utakmici Jugoslavija – Španija“.32 Lechner je 30. travnja 1933. igrao, po zapisu novinara Hrvatskog lista, „na najodgovornijem mjestu centarhalfa“ u državnoj reprezentaciji protiv Španjolske. Na to je mjesto pozvan „s obzirom na svoje tehničke i druge osobine“.33 U državnoj reprezentaciji nastupio je ponovno 10. rujna 1933. u Varšavi pred 8.000 gledatelja protiv reprezentacije Poljske. Jugoslavija je izgubila 3:4 (2:1), a neimenovani
29 Nogometni leksikon, ur. Fredi Kramer i Mladen Klemenčić, Zagreb, 2004., str. 284 30 Isto. 31 „Pripreme za sastav državne reprezentacije“, Hrvatski list, Osijek, 31. 3. 1933., 7. 32 „Madžarska – Jugoslavija 3:1 (2:0)“, Hrvatski list, Osijek, 10. 4. 1933., 1. 33 „Španjolska – Jugoslavija u Beogradu“, Hrvatski list, Osijek, 30. 4. 1933., 16.
147 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac novinar prvi put navodi slabu igru Lembike. „...Lechner, koji je u prvom poluvremenu na mahove još kako tako zadovoljio, bio je u drugom poluvremenu napadno slab...“34 Član je državne reprezentacije i 18. ožujka 1934. u Beogradu u susretu nogometaša Jugoslavije i Bugarske bio, po zapisu novinara, „požrtvovan i uglavnom dobar, ali je napravio i nekoliko grešaka“. Domaćini su pobijedili 2:1 kao i u ranijem susretu odigranom u Sofiji.35 Budući da se krajem travnja 1934. Lembika pripremao za „maturalni ispit“ obavijestio je „saveznog kapetana“ da ne može, kao reprezentativac, putovati u Bukurešt i igrati 29. travnja u državnoj reprezentaciji u susretu s bugarskom reprezentacijom „za ulaz u svjetsko prvenstvo“. Iz istih razloga nije igrao u Zagrebu u Slavijinom prijateljskom dvodnevnom gostovanju.36 U nedjelju 3. lipnja 1934. Lechner je u Beogradu ponovo uspješno zaigrao u dresu reprezentacije. U susretu između Jugoslavije i Brazila (8:4) po zapisu novinara „... potpuno je zadovoljio svojom igrom...“37 „Silnom požrtvovnošću“ istaknuo se pred 12.000 gledatelja igrajući u Beogradu 26. kolovoza 1934. u „internacionalnoj utakmici Jugoslavija – Poljska“, koja je završila 4:1 u korist domaće reprezentacije. Hrvatski je list preuzeo zapis neimenovanog novinar o njegovoj igri: „Lechner je potpuno zadovoljio. U prvom i drugom poluvremenu isticao se dobrim dodavanjem lopti, naročito visokih, a u drugom poluvremenu i zamjernom požrtvovnošću. Ostali igrači u glavnom su zadovoljili“.38 „Potpuno je zadovoljio“ i u susretu državnih reprezentacija Jugoslavije i Francuske iako su gosti izgubili od domaćina 2:3 (1:1). Susretu je odigran u Parizu 16. prosinca 1934. godine.39 Gotovo tjedan dana potom zatekao se u Ateni i pred 18.000 gledatelja igrao u reprezentaciji Jugoslavije u otvorenom natjecanju za balkanski kup. Iako je grčka momčad gostujuće igraće pobijedila 2:1 po zapisu novinara „...U jugoslavenskoj momčadi bili su junaci dana Lechner i Matošić. Lembika je dao jednu od svojih najboljih igara i bio je najbolji igrač na terenu. Vatrena grčka publika, koja je listom navijala za svoje, nije mogla, a da mu više puta ne plješće zbog sjajne igre i požrtvovnosti.“40
34 „Poljska pobijedila Jugoslaviju sa 4:3 (1:2)“, Hrvatski list, Osijek, 11. 9. 1933., 2. 35 „Dvije pobjede jugoslavenskih reprezentacija“, Hrvatski list, Osijek, 19. 3. 1934., 2. 36 „Sport – Lembi ne ide u Bukurešt“, Hrvatski list, Osijek, 25. 4. 1934., 7; „Slavija gostuje dva dana u Zagrebu“, Hrvatski list, Osijek, 27. 4. 1934., 7. 37 „Jugoslavija – Brazilija 8:4“, Hrvatski list, Osijek, 4. 6. 1934., 2. 38 „Jugoslavija – Poljaka 4:1“, Hrvatski list, Osijek, 27. 8. 1934., 1. 39 „Francuska pobijedila Jugoslaviju s 3:2 (1:1)“, Hrvatski list, Osijek, 17. 12. 1934., 2. 40 „Pobjeda Grčke nad Jugoslavijom 2:1“, Hrvatski list, Osijek, 25. 12. 1934., 5.
148 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Reprezentacija kraljevine Jugoslavije, Lechner čuči treći s desna U državnoj reprezentaciji ponovo je zaigrao 18. kolovoza 1935. kada je u Katovicama njegova, gostujuća momčad, pobijedila domaću – poljsku reprezentaciju 3:2 (0 :2).41 Za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije nastupio je 44 puta. Posljednju utakmicu za prijeratnu Jugoslaviju odigrao je u Zagrebu 1940. protiv reprezentacije Njemačke koja je završila pobjedom Jugoslavije 2:0. Za reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske igrao je 12 puta u razdoblju od 1942. do 1944. godine.42 Trener, pravnik i intelektualac Lechner je bio zapažen i kao učitelj mladih nogometaša i vrstan trener. Radio je u nekoliko klubova, osječkom Metalcu, Dinamu iz Pančeva, Vojvodini iz Novog Sada, Dinamu iz Zagreba, NK Zagrebu iz Zagreba, Veležu iz Mostara, Slavoniji iz Osijeka i Metalcu iz Zagreba. Sa zagrebačkim Dinamom osvojio je prvenstvo Jugoslavije 1958. kome je to bilo treće osvojeno prvenstvo do tada. Malo je poznato da je Gustav Lechner bio diplomirani pravnik, intelektualac, beskrajno zaljubljen u loptu. Za sebe je znao govoriti „Volio sam strasno tu igru. Ni jedan ne promišljen korak. Ni jednu radost nisam smatrao većom od nogometa. Ni čaša, niti cigareta. Studirao sam i igrao... Nikada nisam imao bespotreban potez. Čemu? Kad treba dat – dodaj. To je cijela mudrost...“ 43
41 „Jugoslavija – Poljska 3:2 (0:2)“, Hrvatski list, Osijek, 19. 8. 1935., 2. 42 Legende zagrebačkog nogometa, Zvonimir MAGDIĆ, Zagreb, 1996. str. 236 43 Isto.
149 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Baš zbog te jednostavnosti, te geste pravog sportaša i intelektualca bio je omiljen. Lembika nije bio čovjek naslovnih stranica. Skroman i jednostavan, možda i preskroman za sve što je u nogometu i životu postigao i bio. Kroničari su za Lechnera napisali: Bio je discipliniran, uzorna ponašanja, vrlo odgovoran i odličan u igri glavom.44 Za njega kažu da je bio gotovo nepogrešiv nogometaš, iako to danas možda i zvuči otrcano, ali njegovi suvremenici su za njega govorili da je bio sklon dotjerivanju svoje igre do savršenstva. Uvijek pravovremen i točan u svojim izlascima i pasovima sa suigračima.
Sažetak Gustav Lechner rođen je 1913. u Sarajevu. No ubrzo se obitelj vraća u Osijek u kojem je bujao sportski život. Svoje prve nogometne korake učinio je u tadašnjem osječkom prvoligašu Slaviji. Za Slaviju je kao senior nastupao od 1930. do proljeća 1935. kada djelomično zbog odsluženja vojnog roka i odlaska na studij prava prelazi u BSK iz Beograda. Godine 1941. pristupa zagrebačkom Građanskom, te u Zagrebu ostaje do završetka Drugog svjetskog rata. S Građanskim osvaja prvi kup Nezavisne Države Hrvatske 1941., a zatim i prvenstvo NDH 1943. godine. U osječkoj fazi igranja nastupao je vrlo uspješno u gradskoj reprezentaciji kao i u državnoj. Za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije nastupio je 44 puta. Posljednju utakmicu za prijeratnu Jugoslaviju odigrao je u Zagrebu 1940. protiv reprezentacije Njemačke koja je završila pobjedom Jugoslavije 2:0. Za reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske igrao je 12 puta u razdoblju od 1942. do 1944. godine. Napustivši aktivno igranje nogometa Lechner je bio zapažen i kao učitelj mladih nogometaša i vrstan trener. Malo je poznato da je bio diplomirani pravnik, intelektualac, beskrajno zaljubljen u loptu. Autor se u radu bavi Gustavom Lechnerom – Lembikom, jednim od najboljih nogometaša Osijeka u razdoblju od 1930. do 1945. godine. Pri tome ga je nastojao prikazati kao igrača sredine terena u osječkom ŠK Slaviji te kao jednog od vrsnih nogometaša državne reprezentacije te u poslijeratnom razdoblju kao vrsnog trenera.
44 Isto.
150 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 139-152 Petar Kerže: Gustav Lechner - Lembika zapažen nogometaš i reprezentativac
Gustav Lechner – Lembika ein prominenter Fußballspieler und Nationalspieler
Zusammenfassung Gustav Lechner wurde im Jahre 1913 in Sarajevo geboren. Kurz danach kam die Familie zurück nach Osijek, wo das Sportleben sehr entwickelt war. Seine ersten Fussballschritte machte er in der damaligen Osijeker Mannschaft „Slavija“, die in der ersten Liga spielte. Als Senior spielte er für „Slavija“ von 1930 bis Frühling 1935 und danach wechselte er wegen des Militärdienstes und des Rechtswissenschaftsstudiums nach BSK aus Belgrad. Im Jahre 1941 trat er dem Klub „Građanski“ bei und blieb bis ans Ende des Zweiten Weltkrieges in Zagreb. Mit dem Klub „Građanski“ gewann er der ersten Cup im Unabhängigen Staat Kroatiens im Jahre 1941 und danach auch die Meisterschaft des Unabhängigen Staats Kroatiens im Jahre 1943. In der Osijeker Spielphase spielte er erfolgreich in der Stadtmannschaft und in der Nationalmannschaft. Er spielte 44 Mal für die Mannschaft des Königsreichs Jugoslawiens. Das letzte Spiel für das Vorkriegsjugoslawien spielte er in Zagreb im Jahre 1940 gegen die Mannschaft aus Deutschland, und zwar siegte Jugoslawien mit dem Resultat 2:0. In der Zeit von 1942 bis 1944 spielte er 12 Mal für die Nationalmannschaft des Unabhängigen Staates Kroatiens. Als er das aktive Spielen aufgab, war Lechner ein bemerkenswerter Lehrer der jungen Fußballspieler und hervorragender Trainer. Es ist nicht weit bekannt, dass er diplomierter Rechtsanwalt und Intellektueller war, der in den Ball verliebt war. Schlüsselwörter: Gustav Lechner, Lembika, Sport, Fußball in Osijek, Fußballnationalmannschaft der Königreich Jugoslawien, Fußballnationalmannschaft des Unabhängigen Staates Kroatien.
151 152 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada... mr. sc. Jelena Červenjak UDK: 655(497.5 Osijek)”18” Evanđeoski teološki fakultet 929 Laubner, D. Osijek Pregledni rad Primljeno: 30.09.2010. Prihvačeno: 04.10.2010.
Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada Osijeka u 19. stoljeću
U radu je obrađen lik i djelovanje Osječanina Dragutina Laubnera, kako su ga suvremenici prošloga stoljeća nazvali, najmarkantnije osobe grada Osijeka 19. stoljeća. Taj zapažen epitet zaslužio je aktivnim djelovanjem u gospodarskim, političkim, kulturnim i društvenim područjima grada Osijeka, koje je dosegnulo vrhunac usponom i uređenjem osječkog tiskarstva.
Ključne riječi: Dragutin (Carlo) Laubner, Osijek, 19. stoljeće, tiskarstvo˝.
153 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...
Osijek Laubnerova djetinjstva i mladosti Dragutin Laubner rođen je pod imenom Carlo, što, doduše, u kroatiziranom obliku glasi Dragutin. Carlo Laubner, posjednik tiskare, kako je upisan u knjizi Zavičajnika grada Osijeka zavičajnost je imao od 1857. na temelju zavičajnosti svoga oca Carla. Potječe iz gornjogradske obitelji Laubner, od oca Carla Laubnera (rođenog 14. listopada 1814.) i majke Ane Laubner rođene Delegman (18. rujna 1820.), koji su se vjenčali 18. studenoga 1846.1 U braku su imali četvero djece, kći Eleonoru (9. veljače 1848.)2 te tri sina, Adama (21. prosinca 1853.)3, Josefa (6. veljače 1856.)4 i Carla (24. srpnja 1859.)5. Prema podacima iz knjige zavičajnika može se uočiti da se Carlo oženio sa 11 godina mlađom Thelkom rođenom Gotzy iz Battaszeka, mađarskog mjesta nedaleko od današnjih gradova Baje i Mohača. Thelka je rođena 1870., a umrla u Osijeku 10. rujna 1936. Carlo (Dragutin) i Thelka nisu imali djece. Budući da u matičnim knjigama vjenčanih (Gornji grad, Tvrđa, Donji grad) nema podataka o njihovom vjenčanju, velika je vjerojatnost da se nisu vjenčali u Osijeku. * Obitelji Laubner živjele su u Osijeku krajem 19. i u prvom desetljeću 20. stoljeća u vrijeme kada tiskarstvo u gradu na Dravi, a i znatno šire, postaje i biva vrlo zapažena gospodarska grana u kojoj će aktivnosti Dragutina Laubnera dostići vrhunac. Laubnerovo rođenje i najranija mladost zbili su se u trenutku snažnog razvoja i procvata grada Osijeka, koji je razmjerno visokom zastupljenošću imigracijske sastavnice6 u ukupnom kretanju stanovništva (zbog svoje multifunkcionalne uloge) i specifičnom ekonomsko – socijalnom strukturom stanovništva (zbog koncentracije
1 Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), Matica vjenčanih Gornji grad, br. 565 2 Isto, Matica rođenih rimokatolika (1843. – 1855.), Gornji grad, br. 559 3 Isto. 4 DAOS, Matična knjiga rođenih rimokatolika (1855. – 1870.), Gornji grad, br. 560 5 Isto. 6 Migracije su tada bile etnički složene. Prema regionalnom podrijetlu stanovnici Osijeka bili su rodom iz samoga grada, iz Austrije i Ugarske (Štajerske, Kranjske, Koruške, Tirola, Donje i Gornje Austrije, Češke, Moravske, Galicije i Južne Ugarske, tj. Baranje) te s područja hrvatsko – slavonskih županija (Virovitičke, Srijemske i Požeške). Primjerice, 1900. godine rođenih Osječana je 46,58%, pridošlih iz Austrije i Ugarske 31,72%, a s područja hrvatsko – slavonskih županija 21,70%. Deset godina potom u Osijeku je rođeno 40,45%, pridošlih iz Austrije i Ugarske u Osijeku je 32,15%, a s područja hrvatsko – slavonskih županija 27,40% stanovnika. U migracijama su znatan udio imali doseljeni, autohtoni elementi s njemačkim govornim jezikom iz središnje Europe. (Vidi: Mirko KORENČIĆ, Naselja i stanovništvo SRH, 1857 – 1971.,, Zagreb, 1979.; Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Židovi u Osijeku (1918. – 1941.), Osijek, 2005.)
154 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada... industrije, obrta i trgovine)7 vrlo brzo dosegnuo višestruke razvojne procese.8 Povoljan položaj Osijeka snažno je privlačio trgovce i obrtnike iz svih dijelova Monarhije, što je također pospješilo gospodarski razvoj. U migracijama su znatan udio imali Nijemci i Austrijanci te Židovi, koji su razvijali trgovačko – obrtničku djelatnost kao i Mađari, koji su privučeni mogućnošću kupovine jeftine zemlje. Iako je gospodarski razvoj pod značajnim utjecajem demografskih kretanja, još je više demografski razvoj u Osijeku uvjetovan društveno – ekonomskim razvojem. Naime, osnovnu podlogu demografskim kretanjima na tlu Osijeka davao je razvitak tvorničke industrije te trgovinsko prometno značenje Osijeka, kao značajnoga podravskoga središta.9
Tablica broj 1 Sastav stanovništva Osijeka prema popisima iz 1900. i 1910. godine
Godina Hrvati Nijemci Mađari Srbi Židovi Ostali Ukupno
1900. 7 419 12 436 2 297 2 092 2 027 1 112 27 383
1910. 12 625 11 269 3 729 2 889 2 299 1 203 34 014
Vrela: Mirko KORENČIĆ, Naselja i stanovništvo SRH, 1857-1971., Zagreb, 1979., 487.; Melita ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj, I. knjiga, Zagreb, 2004., 57., 93., 97., 368.
7 Alica WERTHEIMER-BALETIĆ, “Stanovništvo Osijeka i osječkoga kraja, 1948.-1991.”, HAZU Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, sv. 12, Osijek, 1996., 10. 8 Poticaj gospodarskom i demografskom razvoju Osijeka dali su na prijelazu 19. i početku 20. stoljeća tri važna činitelja: pojačana izgradnja prometnica (naročito željezničkih), pojačano iskorištavanje slavonsko – podravskih šuma te jačanje prerađivačke industrije (drvne, prehrambene, tekstilne, kožne i drugih). Sve je to u Osijeku omogućilo snažniji razvoj trgovine, obrta i industrije te jačanje kapitala pojedinih osječkih trgovačkih i industrijskih obitelji. Značajno velika doseljavanja u osječki kraj davala su krajem 19. i početkom 20. stoljeća tom kraju karakteristike etničke raznolikosti i ekonomsko – socijalne profiliranosti. Osijek postaje multinacionalni grad u kojem su narodi i vjeroispovijesti označili različitost životnih navika, jezikâ, tradicijâ i kulturne baštine. Hrvati su s Austrijancima, Mađarima, Nijemcima, Srbima, Židovima i drugim narodima zajednički gradili i stvarali skladan suživot pridonoseći gospodarskom i kulturnom uzdizanju. Prožimanjem kulturâ i utjecajâ, poštivanjem vjerske pripadnosti te prihvaćajući različitosti, u Osijeku se razvijao skladan suživot. Dobri duh grada uz Dravu postajao je sve izrazitiji ženidbenim vezama, u kojima se „pretakala“ nacionalna raznolikost i jačala gospodarska, kulturna, vjerska i politička snaga Osijeka, koji je tada veličinom, brojem stanovnika, gospodarstvom, povijesnim i kulturnim naslijeđem pokrajinsko, upravno, prosvjetno, kulturno, zdravstveno i ino središte. (Vidi: Ive MAŽURAN – Josip VRBOŠIĆ, Osijek na obalama stoljeća, Osijek, 1998., 10.; Stanislav MARIJANOVIĆ, Hrvatsko pjevačko društvo „Lipa“ u Osijeku 1876. – 1986., Osijek, 1987., 22. – 25.; Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Osijek, 1997., 11. – 15.) 9 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet…, n. dj., 78., 79.
155 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...
Tablica broj 2 Broj Nijemaca u Osijeku u razdoblju od 1880. – 1910. godine 1880. % 1890. % 1900. % 1910. %
8 970 49,28 10 657 53,88 12 436 49,9 11 269 35,9
Vrelo: Joso LAKATOŠ, Narodna statistika, Zagreb, 1913., 27. Prema statističkim podacima jasno je da je Osijek krajem 19. stoljeća pretežito njemački grad. Od 1857. do 1880. broj Nijemaca se u cijeloj Hrvatskoj gotovo udvostručio. Međutim, u samom Osijeku njihov se broj do 1900. učetverostručio, što novim doseljavanjem, što prirodnim prirastom Nijemaca u gradu. U odnosu na ostale hrvatske gradove Osijek je imao 1880. najniži postotak stanovništva koji su iskazali kao svoj materinski jezik hrvatski (41,11%). Međutim, istodobno je Osijek imao najveći postotak žitelja kojima je njemački jezik bio materinski (49,28%).10 Tablica broj 3 Jezični sastav stanovnika u Zagrebu i Osijeku u 1880. godini Hrvatski ili Grad Njemački Mađarski Češki Slovenski Ostali srpski Zagreb 20 895 2 687 584 604 3 931 577
Osijek 7 482 8 970 1 152 327 125 -
Vrelo: Dragutin PAVLIČEVIĆ, Narodni pokret 1883., Zagreb, 1980., 140.
Kao multinacionalni grad s izrazitim multikulturalnim utjecajima i sadržajima, Osijek je bio vrlo zanimljivo područje za ulaganja pa su tijekom uzavrelog industrijskog i financijskog života krajem 19. i početkom 20. stoljeća pripadnici pojedinih vjerskih/ religijskih, nacionalnih i/ili kulturnih zajednica imali golem udio u gospodarskom, društvenom, političkom, kulturnom, vjerskom i inom životu grada uz Dravu. Tiskarstvo u pred - Laubnerovo doba Povijest osječkog tiskarstva seže u 18. stoljeće, kada su franjevci11 u Tvrđi otvorili prvu tiskaru u Osijeku, a ujedno i u Slavoniji.12 Obitelj Divald preuzima franjevačku
10 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskom građanskom društvu, Zagreb, 1992., 55. 11 Franjevci i isusovci dolaze u Osijek s carskom vojskom 29. rujna 1687., tri dana nakon što su Turci napustili Osijek (26. rujna). 12 Franjevačka tiskara nije radila za širu javnost, već samo za potrebe svojih osnivača, pa su stoga tekstovi svjetovnog sadržaja samo izuzetak. Kako tvrđavska – komorska općina nije bila zadovoljna radom Franjevačke tiskare zbog slabe opremljenosti i malih prihoda, zabranila je njen rad bez carskoga privilegija, odnosno dozvole. Općina je stoga odlučila uzeti tiskaru u svoju nadležnost i predati je drugim tiskarima koji bi mogli više i bolje raditi. (Vidi: Z. ŽIVAKOVIĆ – KERŽE, S tradicionalnih na nove puteve, Osijek, 1999.)
156 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada... tiskaru 1775. te su tekstovi nabožnog sadržaja zamijenjeni tiskanjem velikog broja knjiga i kalendara. Tiskara Martina Alojzija Divalda bila je prva osječka svjetovna tiskara, koja je opstala sve do 1857. Budući da je u to vrijeme bila jedina tiskara na cjelokupnom području Slavonije, razumljiv je njen snažan utjecaj na kulturni, prosvjetni i ekonomski razvoj Osijeka i Slavonije.13 U svom dugogodišnjem djelovanju nije uspjela dobiti odobrenje od Namjesničkog vijeća za izdavanje novina sve do 1848. godine, kada je „u Divaldovoj tiskari zaživio Pučki govornik za domovinu, slobodu i zakon“14. Prvo glasilo u Osijeku, koje je izdavala Divaldova tiskara, izlazilo je na njemačkom jeziku, što pored mađarskog dokazuje i intenzivan njemački utjecaj15 na građanstvo.16 Mnogi su tekstovi pisani u prosvjetiteljskom duhu, poticani potrebom privrednoga i prosvjetnoga uzdizanja17 naroda ovoga kraja.18 Dvije godine prije Laubnerovog rođenja prestaje djelovanje obitelji Divald, koja je u tri generacije (od 70 – ih godina 18. stoljeća) ostavila dubok trag u osječkom tiskarstvu, odnosno postavila temelje njegovom daljnjem razvoju jer je 1857. Carlo Lehmann, osječki knjižar i knjigoveža, prekupio Divaldovu tiskaru i smjestio ju u Tvrđu, u Hauptgasse 75 (današnju Kuhačevu ulicu) izdavajući prve osječke lokalne novine „Esseker Lokalblatt und Landbote“.19 Značenje Dragutina Laubnera u razvoju osječkog tiskarstva U vrijeme Laubnerova usavršavanja značajan tiskarski obrt u Osijeku krajem 19. stoljeća imali su i Eugen Ruppert, Josip Mederšicki i Alois (Vjekoslav) Schaffer. Gotovo istodobno u osječkom tiskarstvu javljaju se Gustav Wagner, inženjer i vlasnik ljevaonice u Osijeku, i novinar Jakov Frank, koji su od 1868. izdavali osječki dnevnik „Die Drau“, kojeg Frank 1876. prodaje tiskaru Juliju Pfeifferu. (Do kraja Prvoga svjetskoga
13 Marija MALBAŠA, Osječka bibliografija, sv. I., Osijek, 1981., 8. 14 Marina VINAJ, Povijest osječkih novina (1848. – 1945.), Muzej Slavonije Osijek, Osijek, 1998., 6. – 7. 15 Najutjecajniji germanizator bila je sama vojska i gradsko satništvo, čiji je uredovni jezik bio njemački. Poslovni svijet i viši društveni krugovi, za koje je često upotreba njemačkog jezika bila pitanje ugleda i prestiža, služili su se većinom njemačkim jezikom i u poslovnim, ali i u drugim sferama javnog i privatnog života. Širenje njemačkog jezika sredinom 18. st. pridonijele su i njemačke putujuće kazališne družine te doseljeni Židovi koji su se tim jezikom služili u poslovnom životu. Otuda velik broj bibliografskih njemačkih ili dvojezičnih tekstova, što se do 19. st. razvilo do te razine da su se mnogi dokumenti (izvještaji, pravilnici, statuti, i slično) tiskali na oba jezika. (Vidi: M. MALBAŠA, Osječka bibliografija..., n. dj., 9.) 16 M. VINAJ, Povijest osječkih...,n. dj., 8. – 10. 17 Polovinom 19. stoljeća ilirski pokret osjeća se i u Slavoniji, dakle i u Osijeku. Nakon što 1847. hrvatski jezik postaje službeni, opada intenzivna upotreba latinskog i njemačkog jezika, a jačanje nacionalne svijesti u Osijeku dostiže vrhunac osnivanjem Prve hrvatske dioničke tiskare i prvog hrvatskog dnevnika u Osijeku, Narodne obrane 1902. (Vidi: M. MALBAŠA, Osječka bibliografija..., n. dj., 10.) 18 Z. Živaković – Kerže, S tradicionalnih…, n.dj., 95. 19 M. Vinaj, Povijest osječkih..., n. dj., 10.
157 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada... rata Pfeifferova je tiskara u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bila druga po veličini iza Zemaljske tiskare Narodnih novina.) Svoja prva tiskografska iskustva Dragutin Laubner stječe u osječkoj tiskari Jakoba Franka. Usavršavao se u nekoliko većih tiskara u Njemačkoj i Austriji, a 1877. na Frankovu preporuku odlazi u Zagreb, u tiskaru „Agramer Presse“. Nakon petogodišnjeg djelovanja Laubner se vraća u svoj rodni grad i 1882. osniva u Osijeku malu tiskaru u Kapucinskoj ulici. Već je iduće godine kupio tiskaru Josipa Mederšickog.20 U osječkom tiskarstvu Laubner se značajno pojavljuje od 1. listopada 1885., kada tri puta tjedno izdaje novine „Slawonische Presse“, koje od 1893. postaju dnevni list, nakon što je preuredio tiskaru, obnovio ju novim uređajem i preselio u vlastitu kuću. „Slawonische Presse“ izlazile su gotovo četiri desetljeća, a Laubner u njima nije pisao, iako je bio vlasnik, glavni urednik, izdavač i tiskar tih novina. Već na početku svog djelovanja dobiva pohvalu, točnije nagradu za uspješan rad 1885. na Općoj zemaljskoj izložbi u Budimpešti na kojoj je izlagao razne „tiskovine“, a već iduće godine sudjeluje i izlaže u milenijskoj izložbi. U Laubnerovoj je tiskari 1889. bilo zaposleno 15 radnika od 14 do 40 godina. Radnoga reda nije bilo, a u tiskari se radilo svakodnevno od 7.00 do 19.00 sati, s propisanim odmorom za doručak i ručak. Tiskara je radila na plinski motor s dvije konjske snage. Unaprjeđujući i šireći proizvodnju 1910. njegova je tiskara imala 5 brzotisnih strojeva, boston – prešu i stroj za otiskivanje. Rasvjeta i pogon bili su plinski. Tada se radilo 9 sati dnevno. U tiskari je radilo osam slagara i jedan tiskar, četiri slagarska i dva tiskarska naučnika te šest pomoćnih radnika.21 Pored uspješno obrađenih svakodnevnih aktualnih tema grada Osijeka, tiskara se prihvatila izdavanja raznovrsnog zabavnog materijala te informacija koje je Dragutin Laubner kao uglednik grada Osijeka prikupio od mnogobrojnih poznanika iz visokih društvenih krugova, kojima je i sam pripadao. Tako je objavio katalog svoje tiskare, koja je sadržavala čak i slike strojeva koji su omogućavali rad i izdavanje novina. „Schrift – Proben von Carl Laubners Buchdruckerei Essegg – Oberstadt. Druck der eigenen Anstalt. Predgovor na hrvatskom i njemačkom jeziku. Donosi slike strojeva.“22 Dvadesetak godina (1892. – 1915.) „Slawonische Presse“ izdavale su i kalendar „Essegg Bote“ s opsežnim zabavnim dijelom te dodatkom „Jahres – Chronik der k. Freistadt Essegg“, godišnja kronika koja je prikazivala mnoge zanimljivosti iz života grada Osijeka. U ovom zanimljivom i raznovrsnom nizu izdanja tiskanih kod Laubnera, našao se i stručni časopis „Pravnik“, ali i jedino književno djelo, „Sitne pjesme“ Augusta Harambašića (1884.) te mnogobrojni izvještaji i pravila raznih društava, poduzeća i škola. Vrlo značajno izdanje za ugled tiskare Dragutina Laubera jest „Prva hrvatska enciklopedija“ u dva dijela, otisnuta 1887.23 Također, ova je tiskara izdala 18 brojeva lista Hrvatsko
20 M. MALBAŠA, Osječka bibliografija..., n. dj., 579. 21 Ista, Povijest tiskarstva u Slavoniji, Zagreb, 1978., 44. – 45. 22 Ista, Osječka bibliografija..., n. dj., 207. 23 „Od turskog do suvremenog Osijeka“, Zavod za znanstveni rad HAZU u Osijeku, Osijek, 1996., 265.
158 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...
– srpske koalicije „Samostalnost“.24 Uslijed burnog razdoblja, tiskara se prilagođavala prilikama, unatoč izraženom karakteru novina. Tako se u tisku imalo prilike vidjeti i njemački jezik, a ponekad i ćirilično pismo. Uz navedeno, u smislu osječke svakodnevice, u Laubnerovoj tiskari objavljivane su i osmrtnice tada istaknutih Osječana. Neki od njih su: umirovljeni pučki učitelj Vjekoslav Fragner (1896.), posjednik Andrija Šarčević (1887.), trgovac u Osijeku Edmund Schreiber (1889.), veletrgovac i općinski vijećnik kraljevskog i slobodnog grada Osijeka Ferdinand Sedlaković (1891.), major u mirovini Adolf Solenghi (1893.), odvjetnik i tajnik odvjetničkoga odbora Mato Stefinović (1893.), veleposjednik i utemeljitelj Tvornice žigica Emerich Resiner (1901.), liječnik u mirovini i posjednik zlatnog križa zasluge, Karl Schwarzenbrunner (1901.), vitez odličja željezne krune 3. klase, posjednik ratnih medalja, medalja jubilarnih zasluga, posjednik službenog vojnog znaka za časnika 3.klase, komandant 7. pješačke divizije Emanuel Scheiner (1901.), Josipova suprugaTheresa Sedlaković (1904.), privatnik, veletrgovac i posjednik viteškog križa reda cara Franje Josipa I. Joseph (Josip) Sedlaković25 (1910.), posjednik zlatnog križa zasluge s krunom, član i predsjednik evangeličkog crkvenog vijeća, začasni nadzapovjednik zapovjedničkog vijeća osječkog gornjogradskog dobrovoljnog vatrogasnog društva i utemeljitelj današnjeg Muzeja Slavonije Franjo Sedlaković (1910.)26, Franjina udovica
24 M. VINAJ, Povijest osječkih..., n. dj., 29. 25 Josip (rođeni rimokatolik 1822. u Našicama) i Tereza, rođena Axmann, Sedlaković (rođena rimokatolkinja 31. siječnja 1828. u Osijeku) imali su četvero djece: Dragutina, Eugena, Anu, Franju Ladislava i Mariju. Josip, trgovac drvima iz Našica, pokrenuo je uspješan posao preprodajom drva, što mu je pošlo za rukom zbog toga jer je našički kraj bio bogat šumama, a one su pak nudile izrazitu kvalitetu drveta. Po dolasku u grad na Dravi uspješno je nastavio posao te se istaknuo radom i postepeno postajao sve veći uglednik grada Osijeka. Na temelju popisa zavičajnika (građana) od 1857., Josip je stekao zavičajno pravo u gradu Osijeku, a ubrzo je postao i gradski zastupnik. Kao uglednik grada Osijeka obavljao je mnoge poslove od velikog značaja za grad Osijek. Tako je bio predsjednik Odbora za gradnju župne crkve sv. Petra i Pavla, komorski vijećnik Akcijskog odbora za proširenje gornjogradskog kolodvora,član Odbora izgradnju željeznice od Osijeka preko Đakova u Vrpolje, član Željezničkog odbora za grad Osijek, koji je donirao novce za izgradnju željezničkog prijelaza kod Erduta. 26 Veletrgovac drvetom Franjo Ladislav Sedlaković rođen je u Osijeku 13. travnja 1850. kao rimokatolik. Nastavio je očevu reputaciju u gradu. Već za očeva života Franjo se uključio u aktivnosti života grada Osijeka. 17. siječnja 1877. darovao je gradu, zajedno s trgovcem Dragutinom Franjom Nuberom, vlastitu numizmatičku zbirku od oko 2 700 primjeraka novca, numizmatičke literature, medalja, arheoloških predmeta, ptica i leptira, porculana i oružja. Tako je postao osnivačem današnjeg Muzeja Slavonije. Franjo je bio član, odnosno jedan od predstavnika, Osječkog dioničkog društva za konjsku željeznicu, koje je 27. lipnja 1885. sklopilo ugovor s gradom Osijekom i njime dobilo pravo za gradnju konjske željeznice u Osijeku na relaciji od Gornjeg grada kroz Tvrđu u Donji grad. Bio je i predsjednik udruge „Humanost“. Nakon očeve smrti naslijedio je veliku drvaru koja se nalazila preko puta Sudbene palače, u današnjoj Europskoj aveniji i dijelom na sjevernoj strani Šetališta Petra Preradovića. Tvrtka je stečenim zaslugama dobila „Viteški križ reda Franje Josipa“, budući da su vlasnici Josip, a zatim Franjo Ladislav bili značajni donatori. 80 – ih godina 19. stoljeća preselio je u Beč, gdje je surađivao s Numizmatičkim društvom, koje mu je 1890. dodijelilo spomen medalju „Uspomena utemeljenja bečkog numizmatičkog društva“. Bio je i jedan od članova osječke masonske lože „Budnost“. U Osijek se vratio 1890. godine. Drugim brakom s Margitom (rođenom Nalesnyik) prešao je na evangeličku vjeru, a ubrzo potom postao je predsjednik Evangeličke crkvene općine. Kao član crkvenog vijeća aktivno je sudjelovao u dugogodišnjem prikupljanju sredstava za izgradnju Evangeličke crkve u Osijeku. Prigodom svečanog otvorenja te crkve graditelj Ivan Domes, stariji, osobno je Sedlakoviću predao ključeve crkve. Franjo Sedlaković umro je 19. listopada 1910. u 59 godini života.
159 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...
Anna Margit Sedlaković (1910.), posjednik pivare, veleposjednik i posjednik zlatnog križa zasluge Kajetan Šeper (1914.), Kajetanova supruga Maria Šeper (1914.), posjednik i općinski vijećnik kraljevskog i slobodnog grada Osijeka Coloman Šeper (1917.) i mnogi drugi. Osim istaknutijih osječkih uglednika, Laubnerova je tiskara objavljivala i osmrtnice manje poznatih Osječana, primjerice Rudolf Schöpfer (1896.) i Theresia Seidling (1903.).27 Godine 1915. Laubner zbog zdravstvenih razloga prodaje svoju tiskaru Antunu Rottu iz Vinkovaca, gdje je u početku svoje tiskarske djelatnosti imao i filijalu, odnosno vinkovačku podružnicu osječke tiskare. Laubner je 1917. osječki dnevni list „Slawonische Presse“ predao dugogodišnjem suradniku Carlu Bendi, glavnom uredniku novina. Tiskara Antuna Rotta je do 1919. nosila naslov „Tiskara Dragutina Laubnera nasljednik Antun Rott“, a potom „Tiskara Antuna Rotta“, koja je kao takva djelovala do 1941.28 * Po svom agilnom djelovanju u gradu Laubner je bio jedna od najmarkantnijih osoba u Osijeku 19. stoljeća. Bio je dugogodišnji potpredsjednik Trgovačko – obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku od 1893. do 1902. te njen predsjednik 1902. godine. Kao takav sudjelovao je u mnogim projektima unaprjeđenja Osijeka. Primjerice, proširenje gornjogradskog kolodvora 1898., potom izgradnja željeznice Osijek – Đakovo – Vrpolje 1904. te izgradnja željeznice Osijek – Belišće 1907.29 Istodobno je u više mandata dugogodišnji gradski zastupnik30, predsjednik Prometnog skladišta, predsjednik Okružne blagajne31, član ravnateljskog vijeća više osječkih zavoda i poduzeća te nadzapovjednik gornjogradskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva.32 U posljednjim godinama svoga života, uoči Prvog svjetskog rata, bio je i član njemačkog društva „Schlaffaria“, koje je imalo za cilj ujediniti osobe njemačkog govornog područja. Osnovano je u Pragu krajem 19. stoljeća. Taj podatak govori i o tome da je Dragutin Laubner i izvan Osijeka i hrvatskih granica njegovao vezu s njemačkim korijenima i te im je ostao vjeran i aktivan sve do prvog desetljeća 20.stoljeća, odnosno do svoje smrti, o čemu svjedoče zapis iz osječkog dnevnika „Die Drau“.33
27 Muzej Slavonije Osijek (dalje MSO), Odjel hemeroteka, Zbirka osmrtnica. 28 „Od turskog do suvremenog...“, n. dj., str. 265., 371.; M. Vinaj, Povijest osječkih..., n. dj., 31. 29 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet…, n. dj., 17., 116., 119. 30 O tome svjedoče „Skupštinski zapisnici od godine 1906.“, u kojima se vodila evidencija prisutnih zastupnika te aktualna problematika grada. Primjerice, 1. veljače 1906. Dragutin Laubner bio je na skupštini gradskog vijeća te svoju nazočnost potvrdio potpisom. 31 Ive MAŽURAN, Građa o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije (1867. – 1894.), Osijek, 1967., str. 362. 32 M. MALBAŠA, Povijest tiskarstva…, n. dj., 44., 45; I. MAŽURAN, Građa o radničkom..., n. dj. 319.; M. VINAJ, Povijest osječkih..., n. dj., 14., 31. 33 „Lokalnachrichten”, Die Drau, Osijek, 24. lipnja, 3.
160 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...
Vijest o smrti Dragutina Laubnera, koji je preminuo u Osijeku 22. lipnja 1919., oglasilo je Ravnateljstvo „Osječkog Prometnog skladišta d.d.“ u njegovim novinama „Die Drau“ 24. lipnja 1919.34 Umjesto zaključka U ovom kratkom prikazu istaknut je, odnosno samo naznačen, Laubnerov značaj i doprinos razvoja osječkog tiskarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća te njegova angažiranost u gospodarskom, političkom i društvenom životu grada na Dravi, po čemu je dobio laskavi naziv „najmarkantnija osoba grada Osijeka na prijelazu stoljeća“.
Sažetak Obitelj Laubner živjela je u Osijeku krajem 19. i u prvom desetljeću 20. stoljeća u vrijeme kada tiskarstvo u gradu na Dravi, a i znatno šire, postaje i biva vrlo zapažena gospodarska grana. Djelovanje Laubnerove tiskare veže se od 1. listopada 1885., kada izdaje tri puta tjedno novine „Slawonische Presse“, koje nakon osam godina izlaženja postaju dnevni list. Dvadesetak godina (1892. – 1915.) „Slawonische Presse“ izdavale su i kalendar „Essegg Bote“ s opsežnim zabavnim dijelom te dodatkom „Jahres – Chronik der k. Freistadt Essegg“, godišnja kronika koja je prikazivala mnoge zanimljivosti iz života grada Osijeka. Tiskao je i stručni časopis „Pravnik“, ali i jedino književno djelo, „Sitne pjesme“ Augusta Harambašića (1884.) te mnogobrojne izvještaje i pravila raznih društava, tvornica i škola. Značajno izdanje je „Prva hrvatska enciklopedija“ objavljena u dva toma, otisnuta 1887. U tiskari je objavljeno i 18 brojeva lista Hrvatsko – srpske koalicije „Samostalnost“. Djelovala je do 1915., kada Laubner, zbog zdravstvenih razloga, prodaje svoju tiskaru Antunu Rottu iz Vinkovaca. Tiskara je do 1919. nosila naslov „Tiskara Dragutina Laubnera nasljednik Antun Rott“, a potom „Tiskara Antuna Rotta“ do 1941. godine. Po svom agilnom djelovanju u gradu Laubner bio je jedna od najmarkantnijih osoba u Osijeku 19. stoljeća. Bio je dugogodišnji potpredsjednik Trgovačko – obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku od 1893. do 1902. te njen predsjednik 1902. godine. Kao takav sudjelovao je u mnogim projektima unaprjeđenja Osijeka. Primjerice, proširenje gornjogradskog kolodvora 1898., potom izgradnja željeznice Osijek – Đakovo – Vrpolje 1904. te izgradnja željeznice Osijek – Belišće 1907. Istodobno je u više mandata dugogodišnji gradski zastupnik, predsjednik Prometnog skladišta, predsjednik Okružne blagajne, član ravnateljskog vijeća više osječkih zavoda i poduzeća te nadzapovjednik gornjogradskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva.
34 „Osmrtnica“, Die Drau, Osijek, 24. lipnja 1919., 4.
161 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...
Der Drucker Dragutin Laubner – die markanteste Person der Stadt Osijek im 19. Jahrhundert
Zusammenfassung Die Familie Laubner lebte in Osijek am Ende des 19. Jahrhunderts und im ersten Jahrzehnt des 20. Jahrhunderts, in der Zeit, als die Buchdruckerkunst in der Stadt an der Drau, und noch weiter, ein bedeutender wissenschaftlicher Zweig war. Die Wirkung der Laubner Druckerei begann am 1. Oktober 1885 als die Zeitschrift „Slawonische Presse“ dreimal in der Woche herauskam. Nach acht Jahren wuchs die Zeitschrift in eine Tageszeitschrift. Etwa 20 Jahre (1892-1915) gab die „Slawonische Presse“ den Kalender „Esseg Bote“ mit einem umfangreichen Unterhaltungsteil und der Zugabe „Jahres-Chronik der k. Freistadt Esseg“ heraus. Die Jahreschronik stellte viele interessante Sachen aus dem Leben der Stadt Osijek dar. Man druckte auch die Fachzeitschrift „Pravnik“, ein Literaturwerk „Sitne pjesme“ von August Harambašić (1884) und zahlreiche Berichte und Regeln verschiedener Gesellschaften, Fabriken und Schulen. Eine bedeutende Ausgabe ist „Die erste kroatische Enzyklopädie“, die in zwei Bänden veröffentlicht wurde und im Jahre 1887 gedruckt wurde. In der Druckerei veröffentlichte man auch 18 Ausgaben der Zeitschrift der kroatisch-serbischen Koalition „Samostalnost“. Sie wirkte bis 1915 als Laubner wegen Gesundheitsgründen seine Druckerei Antun Rott aus Vinkovci verkaufte. Bis 1919 hatte die Druckerei den Titel „Die Druckerei von Dragutin Laubner, der Erbe Antun Rott“ und danach bis 1941 „ Die Drückerei von Antun Rott“. Wegen seiner agilen Wirkung war Laubner in Osijek eine der markantesten Personen des 19. Jahrhunderts. Er war von 1893-1902 Vizepräsident der Handels- und Gewerbekammer für Slawonien mit dem Sitz in Osijek und ihr Präsident im Jahre 1902. Er nahm an vielen Projekten für die Förderung der Stadt teil. Zum Beispiel, an der Erweiterung des Bahnhofs in der Oberstadt im Jahre 1898, dann am Ausbau der Eisenbahnstrecke Osijek-Đakovo- Vrpolje im Jahre 1904 und der Eisenbahnstrecke Osijek-Belišće im Jahre 1907. Gleichzeitig war er in mehreren Mandaten Stadtvertreter, Präsident des Verkehrslagers, Präsident der Kreiskasse, Mitglied des Leiterrates in mehreren Anstalten und Firmen in Osijek und der Oberbefehlshaber der Freiwilligen Feuerwehrgesellschaft in der Unterstadt. Schlüsselwörter: Dragutin (Carlo) Laubner, Osijek, 19. Jahrhundert, Buchdruckerkunst.
162 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)... dr. sc. Ivo Soljačić, prof. emer. a UDK: 54-05 Weber, K. dr. sc. Branko Hanžek b Izlaganje sa znanstvenog skupa akademik Nenad Trinajstić c Primljeno: 25.09.2010. Prihvaćeno: 04.10.2010.
Karlo Weber (1902.-1978.) – istaknuti hrvatski kemičar, žrtva komunističke represije
Autori se u radu bave životom i sudbinom dr. Karla Webera, redovitog profesora Kemijskoga odjela Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Proganjan zbog svoje njemačke nacionalnosti, njegova je sudbina tipičan primjer žrtve komunističkoga režima. Bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih kemičara. Samo zahvaljujući sretnim okolnostima i ljudima koji su ga na vrijeme zaštitili spasio je 1945. živu glavu. No oduzeta mu je titula profesora i ostao je bez zaposlenja. Formalno je rehabilitiran 1990., no njegovoj znanstvenoj aktivnosti od prije 1945. nije dana pozornost koju zaslužuje njegov rad i djelo.
Ključne riječi: Karlo Weber, njemačka narodna skupina, biografija, bibliografija, fizika i kemija, djelovanje
a Zavod za tekstilnu kemijsku tehnologiju, Tekstilno-tehnološki fakultet, HR-10 000 Zagreb, Hrvatska (e-mail adresa: [email protected]) b Zavod za povijest i filozofiju znanosti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Ante Kovačića 5, HR-10 000 Zagreb, Hrvatska (e-mail adresa: [email protected]) c Institut “Rugjer Bošković”, Bijenička 54, HR-10 001 Zagreb, Hrvatska (e-mail adresa: [email protected])
163 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
Uvod Prof. dr. Karlo Weber1 jedan je od stradalnika komunističkoga režima poglavito zbog toga što je bio pripadnik njemačke nacionalne manjine. On je imao tu sreću da odmah nakon rata nije likvidiran zahvaljujući sretnim okolnostima, ali i nekim suradnicima koji su mu u kritičnim momentima pomogli. Ipak, uza sve to što je bio jedan od naših najistaknutijih kemičara s međunarodnom reputacijom izbačen je 1945. s Tehničkoga fakulteta. Oduzeta mu je titula redovitoga profesora, koju je stekao redovitim izborom u NDH. Samo zahvaljujući njegovim izuzetnim sposobnostima vraćen je na Zagrebačko sveučilište, ali ne i na Tehnički fakultet sa kojeg je izbačen, već na Medicinski fakultet i to u zvanju tehničkoga suradnika. Naime nitko nije znao sastaviti i postaviti u funkciju skupocjeni spektrograf koji je nabavljen za potrebe istraživanja u Zavodu za sudsku medicinu neposredno prije II. svjetskoga rata i kao takav ostao zapakiran u sanducima, a sva tehnička dokumentacija je izgubljena. Ovaj problem Weber je izvanredno dobro riješio te stavio aparat u funkciju. Dvije godine nakon dolaska na Medicinski fakultet izabran je u zvanje znanstvenoga suradnika i tek desetak godina kasnije u zvanje znanstvenoga savjetnika što je ekvivalent zvanju redovitoga profesora. No ipak, nisu mu ni na Tehničkome fakultetu ni na Medicinskome fakultetu vratili zvanje redovitoga profesora. To znači da nije mogao predavati studentima na redovitom studiju već je održavao vježbe na Medicinskome fakultetu. U zvanje redovitog profesora izabran je 1961. nastojanjem njegovog učenika akademika Smiljka Ašpergera na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu i to kao honorarni nastavnik na poslijediplomskome studiju. Predavao je predmete Optičke metode u kemiji i Teorija optičkih mjerenja Životopis Karla Webera Weberova obitelj, odgoj i obrazovanje Karlo Weber rođen je 25. siječnja 1902. u Mramorku, tadašnjem srezu Kovin u Vojvodini.1,2 Otac mu je Karlo bio po zanimanju učitelj. Tako je mali Karlo već od početaka bio odgajan i obrazovan na vrlo stručan način. Majka mu je bila Ema rođena Krumm i kao kućanica mnogo je pridonosila skladnom obiteljskom ozračju. Sa šest godina upisali su roditelji malog Karla u pučku učionu gdje je on kroz četiri godine uspješno, čak sjajno, svladavao početne odgojno-obrazovne sadržaje. Današnjim bi rječnikom rekli da je prva četiri razreda osnovne škole završio 1912. i to s odličnim uspjehom. Klasičnu gimnaziju, u trajanju od osam razreda, pohađao je u Temišvaru i Novome Sadu, gdje je 1920. maturirao s vrlo dobrim uspjehom. Studirao je kemiju i fiziku na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Karl-Franzens u Grazu (1920.-1922. i 1923.-1926.) i Prirodoslovnome fakultetu u Freiburgu (1922.-
1 N. Trinajstić, Karlo Weber, u: 100 hrvatskih kemičara, Školska knjiga, Zagreb, 2002., str. 202-203. 2 V. Mikuličić, I. Soljačić, Prof. dr. Karlo Weber, 1902.-1978., Croat. Chem. Acta 51 (1978) A 59 – A 66.
164 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
1923.). Već je sa 24 godine (1926.) postigao doktorat znanosti obranivši na Sveučilištu u Grazu doktorsku disertaciju pod naslovom Über das Gleichgewichtssystem BiBr3-
HBr-H2O (O ravnotežnom sustavu BiBr3-HBr-H2O), koju je izradio kod profesora Roberta Kremanna (1879.-1937.). Weber je namjeravao raditi doktorat iz kemijske kinetike kod profesora Antona Skrabala (1877.-1957.), direktora Kemijskoga instituta Sveučilišta u Grazu, no on je imao popunjeni broj doktoranada. Zato je uputio Webera na Kremanna. Doktorat je Weberu Sveučilište u Zagrebu nostrificiralo 7. prosinca 1928. na temelju diplome, koju mu je izdalo Sveučilište u Grazu 31. ožujka 1926. Dokument o nostrifikaciji izdan mu je 5. veljače 1929. Weber je također položio u Beogradu 1935. Državni stručni asistentski ispit. Ispit je polagao pred Komisijom za polaganje asistentskoga ispita na Univerzitetu u Beogradu 20. i 21. ožujka 1935., i to za struku fizička kemija. Diploma mu je o tome izdana 11. travnja 1935. u Beogradu, a 25. travnja iste godine obavijestio je Dekanat Tehničkoga fakulteta u Zagrebu o položenome asistentskome državnome ispitu. Službovanje Nakon što je odslužio đački vojni rok u Pirotehničkome bataljunu u Kragujevcu, od 1. kolovoza 1926. do 1. svibnja 1927., Weber je od 1. listopada 1927. do 8. svibnja 1945. (službeno do 5. listopada 1945.) bio zaposlen na Kemijsko-tehnološkome odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, najprije kao asistent, a zatim kao docent, izvanredni i redoviti profesor. Weber je ovako napredovao u nastavnim zvanjima. Sporazumom Tehničkoga i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Gilbert Flumiani (1889.-1976.), dotadašnji asistent Zavoda za fiziku i fizikalnu kemiju Tehničkoga fakulteta, počeo je akademske godine 1927./1928. predavati na Filozofskome fakultetu. Na njegovo je mjesto privremeno od 1. listopada 1927. postavljen Weber kao asistent-dnevničar za obavljanje asistentskih dužnosti uz mjesečnu nagradu od 1200 dinara. Odluku o postavljenju Karla Webera donio je Rektorat Sveučilišta u Zagrebu aktom br. 3942/1 od 1. listopada 1927. U međuvremenu se Weber oženio Anom, rođenom Saier (1902.-1976.) iz Zemuna, 27. rujna 1927. u evangeličkoj Crkvi spasitelja u Grazu, a bračni je par na svijet donio sina Ernesta-Otta koji je rođen 7. rujna 1928. u Minichhofenu kod Weiza. Krajem 1928. (5. studenoga) Weber je izabran za asistenta-volontera u Zavodu za fiziku i fizikalnu kemiju Kemijsko-tehnološkoga odjela Tehničkoga fakulteta nakon što je Flumiani postao profesorom kemije na Filozofskome fakultetu. Sljedeće godine Weber bude postavljen za asistenta-volontera I. kategorije 9. grupe 1 stupnja, ali bez prava prinadležnosti kako stoji u Uvjerenju Ministarstva prosvete br. 13274 od 8. kolovoza 1929.
165 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
Nastavnici i asistenti kemijskog odjela u tridesetim godinama pred zgradom odjela na Marulićevom trgu. Prvi dolje s lijeva prof. Weber Weber je 22. prosinca 1929. postao asistent-pripravnik, a zatim u dva navrata, prvo 5. kolovoza 1930. pa 25. travnja 1931., preveden je za asistenta I. kategorije 9. grupe. U izvodu iz Službeničkoga lista navedena je ocjena rada oznakom odličan. Zatim je rješenjem Rektorata Sveučilišta u Zagrebu br. 6534 od 20. srpnja 1933. ponovo izabran za razvrstanoga asistenta na daljnje tri godine. Ovakav je postupak bio potrebit, jer je 1930. donijet Zakon o univerzitetima, a poslije i provedbeni propisi koji su pratili taj zakon, pa je nužno bilo postupati po zakonu. Weber je uvjerenjem ministra prosvete br. 21477 od 25. lipnja 1935. unaprijeđen za asistenta VIII. položajne grupe. U povodu Weberove molbe da mu se u godine državne službe uračuna i pola vremena koje je proveo kao asistent-dnevničar i asistent-volonter, Ministarstvo prosvete donijelo je rješenje kojim je ta molba uvažena, pa mu je u staž uračunano vrijeme od 1 godine 1 mjeseca i 10 dana. Rješenje je bilo datirano 17. rujna 1937. Odjel za prosvjetu Banovine Hrvatske je aktom broj 35163-II-1940 od 30. travnja 1940. uzeo na znanje odluku Savjeta Tehničkoga fakulteta kojom je Weber ponovo izabran na daljnje tri godine za razvrstanoga asistenta na istome fakultetu. Ista je banska vlast 13. studenoga 1940. aktom broj 96766-II-1940 i potpisom bana
166 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
Ivana Šubašića (1892.-1955.) odobrila da se Weberu, asistentu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, dozvoli vršenje sporedne službe te da može predavati kemiju i fiziku 4 sata tjedno na Privatnoj njemačkoj gimnaziji u Zagrebu uz honorar i to za vrijeme od najviše 3 godine. Ali stiže 1941., Njemačka okupira Kraljevinu Jugoslaviju i formira se Nezavisna Država Hrvatska (dalje u tekstu NDH). Weber po nalogu vodstva Njemačke narodne skupine obavještava Ministarstvo nastave NDH dana 9. kolovoza 1941. da je pripadnik Njemačke narodne skupine u NDH i da prema tadašnjoj Zakonskoj odredbi od 21. lipnja 1941. stoji pod njenim vodstvom. Weber također moli priznanje godina službe i promaknuće od Ministarstva nastave NDH, a preko Rektorata Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu. Ta molba je od 28. kolovoza 1941. i označena je brojem 3322. Opet je uslišan u svojoj zamolbi i promaknut je rješenjem Doglavnika (ime doglavnika se ne navodi) Ministarstva nastave br. 13753 od 4. listopada 1941. za asistenta Tehničkoga fakulteta Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu i to za činovnika VI. položajne grupe. Zaključkom vijeća Tehničkoga fakulteta Weber, asistent, imenovan je privatnim docentom s dopuštenjem predavanja (venia docendi) za predmet Fizikalna kemija II., ali je Senat Sveučilišta s 8 za i 9 protiv glasova dao nepovoljno mišljenje. Stoga je 19. prosinca 1941. Rektorat proslijedio taj spis Ministarstvu nastave. Ministar nastave je svojom naredbom od 16. siječnja 1942., br. 88079, imenovao Webera privatnim docentom na Tehničkome fakultetu Hrvatskoga sveučilišta za predmet Fizikalna kemija II. Odluku je potpisao pročelnik Odjela za visoke škole i znanstvene zavode Dr. Božidar Murgić. Weber je na prijedlog Vijeća Tehničkoga fakulteta od 9. prosinca 1941. i po pribavljenome mišljenju Sveučilišnoga senata 30. siječnja 1942. dobio dozvolu da može uz svoju redovitu dužnost predavati kao honorarni nastavnik na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Dozvola je izdana na Weberov zahtjev, koji je on podnio 8. prosinca 1941. Nastavničku službu u Njemačkoj građanskoj školi u Zagrebu Weber je otkazao kako ne bi imao dvije sporedne službe. O tome da se Weber imenuje sveučilišnim docentom na Tehničkome fakultetu raspravljao je Senat Sveučilišta 11. srpnja 1942. i s 11 od ukupno 14 glasova (dva su glasa bila protiv, a jedan suzdržan) dao ovaj puta povoljno mišljenje i stoga je Rektorat zamolio Ministarstvo nastave da taj prijedlog prihvati. Ministar je 3. rujna 1942. odlukom br. 71578-1942 imenovao Webera sveučilišnim docentom na Tehničkome fakultetu Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu na Katedri za fiziku i fizikalnu kemiju za predmet: Fizikalna kemija. I tu je odluku potpisao Murgić. Dana 25. svibnja 1943. odredbom Poglavnika NDH Dr. Ante Pavelića (1889.- 1959.), spis br. 41257-1943, imenovan je Weber izvanrednim sveučilišnim profesorom Tehničkoga fakulteta. Zaključkom Sveučilišnoga senata od 10. siječnja 1944. dobio je Weber dozvolu za vršenje sporedne službe honorarnoga nastavnika na Njemačkoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Konačno, Odredbom Poglavnika NDH, spis br. 45293-
167 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
1944, od 20. srpnja 1944., Weber je imenovan redovitim sveučilišnim profesorom Tehničkoga fakulteta i tako stekao najviše sveučilišno zvanje. Odluku o tome potpisao je leksikograf i publicist Pavao Tijan (1908.-1997.), odjelni pročelnik u Ministarstvu narodne prosvjete NDH, zadužen za visoko školstvo i znanstvene ustanove, a poslije sloma NDH istaknuti hrvatski emigrant u Španjolskoj. Weberovo službovanje do kraja II. svjetskoga rata prema Službeničkome listu izgleda ovako. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu Weber je bio asistent od 1. listopada 1927. do 1. rujna 1942. Na mjestu docenta bio je od 1. rujna 1942. do 1. lipnja 1943., a na mjestu izvanrednoga profesora od 1. lipnja 1943. do 1. srpnja 1944. te redovitoga profesora bio je od 1. srpnja 1944. do 5. listopada 1945. Iz tih se podataka vide datumi stvarnoga nastupa na imenovana mjesta za razliku od pojedinačnih odluka o imenovanjima.3 Došao je svibanj 1945., dramatičan kako za hrvatski narod tako i za Webera. Naime, nakon 8. svibnja 1945. Weber, bojeći se za svoj život, nekoliko se dana sakrivao na tavanu Kemijsko-tehnološkoga odjela na Marulićevom trgu 20. Pri tome mu je pomagao njegov doktorand Ašperger. Kada je izašao iz svojega skloništa bio je uhapšen i odveden u logor na sajmištu koje je tada bilo na Sveticama nedaleko (sada Dinamovoga) nogometnoga stadiona. Prijetila mu je opasnost po život i u tom trenutku uskočio je dobar, i što je još značajnije utjecajan, čovjek Josip Lukatela (1908.-1995.), koji mu je svojom izravnom intervencijom zaštitio život. Odlukom Ministarstva industrije i rudarstva Federalne Države Hrvatske broj Prs. 2364/45 od 5. listopada 1945. Weber Ing. Karlo otpušten je iz službe. U toj je odluci navedeno da je Weber iz Tehničkoga fakulteta otpušten s asistentskoga mjesta, bez prava na mirovinu. To je bio rezultat zakonske odluke, koju je nova vlast donijela u ljetu 1945., kojom su ukinuta sva napredovanja i postavljanja koja su provedena u NDH, čak su ukinute i sve u doba NDH osnovane ustanove (npr. Farmaceutski fakultet u Zagrebu, koji je utemeljen 23.listopada 1941.). Zato i je Weber bio otpušten s asistentskoga mjesta, jer je do uspostave NDH bio asistent Tehničkoga fakulteta. Dakle, Weberu (kao i svima ostalima nastavnicima, koji su maknuti sa sveučilišta u to vrijeme) ukinuta su sva znanstveno-nastavna zvanja (docent, izvanredni i redoviti profesor) postignuta u NDH. Rješenje o Weberovu otpuštanju potpisao je načelnik Personalnoga odjela Lazo Vračarić, poznat po bombaškome napadu s Ivanom Šiblom (1917.-1989.) 1941. na njemačke zrakoplovce u Zagrebu te velikoj pronevjeri novca 1960-ih godina i bijegom s obitelji u inozemstvo. Weber je spasio glavu, ali se našao na ulici. U vremenima teškim za njega, ipak se Weber uspio zaposliti u knjižari Juraj Križanić u Bogovićevoj ulici broj 5 i to od 1. studenoga 1945. do 31. siječnja 1946. kao suradnik Nakladnoga odjela knjižare, a od 1. veljače 1946. do 30. lipnja 1946. kao prodavač knjiga. Taj je posao morao
3 Arhiv Rektorata Sveučilišta u Zagrebu.
168 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)... napustiti, jer je došlo do redukcije broja namještenika kad je Nakladni zavod Hrvatske preuzeo knjižaru. Weber ipak nije dugo ostao bez posla. Na Medicinski fakultet, i to u Institut (poslije Zavod) za sudsku medicinu i kriminalistiku, dolazi preporukom Lukatele i zalaganjem predstojnika Profesora Ante Premerua, po odluci ravnatelja kao satni nadničar 19. srpnja 1946. Po toj odluci Weber je kao satni nadničar dobivao 19 dinara po satu za popravak medicinskih instrumenata u klinikama i zavodima Medicinskoga fakulteta. Nakon dvije godine postaje 3. rujna 1948. naučni suradnik (tada se nije smio rabiti hrvatski naziv znanstveni suradnik) uredbom Komiteta za visoke Prof Weber škole. Deset dana poslije, 14. rujna, položio je zakletvu u pedesetim godinama. pred tadašnjim dekanom Medicinskoga fakulteta neuropsihijatrom Radoslavom Lopašićem (1896.-1979.). Tada se Weber, naučni suradnik prosvjetno-naučne struke u Institutu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, zakleo čašću svoga naroda i svojom čašću da će vjerno služiti narodu, da će se pridržavati Ustava i zakona, da će čuvati i braniti ustavni demokratski poredak Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Narodne Republike Hrvatske i da će svoju dužnost vršiti savjesno. Weber je 22. travnja 1952. potpisao izjavu da nije služio u neprijateljskim formacijama za vrijeme okupacije te da je bio član njemačke narodne skupine u Hrvatskoj ne vršeći nikakvu funkciju. Izjava je pokrivala razdoblje od 1. lipnja 1941. do 8. svibnja 1945. U personalni list iz 1952. Weber je upisao u rubriku narodnost da je Hrvat. Godine 1960. Weber je, preskočivši izbor u višega naučnoga suradnika, izabran za naučnoga savjetnika u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta. Potpisnici prijedloga za Weberov izbor bila su tada tri vodeća hrvatska fizikalna kemičara4 Miroslav Karšulin (1904.-1984.), Tomislav Pinter (1899.-1980.) i Božo Težak (1907.-1980.) te Vladimir Palmović (1919.-2005.), patolog, koji je bio na čelu Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku. Izbor u višega naučnoga suradnika bio bi doista smiješan, pa je spomenuto povjerenstvo predložilo da se Weber izabere za naučnoga savjetnika. Bile su to već 1960-e, pa politička podobnost pri izboru u znanstvena zvanje nije više bila bitna. Naravno to nije vrijedilo za izbor u nastavna zvanja. Pri postupku izbora za znanstvenoga savjetnika referenti su u svojem izvješću, uz ostalo, naveli da je iz Weberove biografije vidljivo da je on za vrijeme okupacije bio stalno u Zagrebu i da je radio kao nastavnik na Tehničkome fakultetu te se bavio
4 Arhiv Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
169 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
znanstvenim radom što se vidi po tome da je od 1941. do 1945. objavio 9 (točnije 10)5 znanstvenih radova. Weber je bio vrlo djelatan i u društvenome radu što pokazuju njegova brojna zaduženja. Bio je član Savjeta i Uprave Instituta za medicinska istraživanja, potpredsjednik Udruženja za sudsku medicinu Jugoslavije, član Spektrokemijske komisije Unije kemijskih društava Jugoslavije, član redakcijskog odbora časopisa Fotokemija u industriji i Arhiva za higijenu rada i toksikologiju. Bio je i pročelnik Spektrokemijske sekcije Hrvatskoga kemijskoga društva u vrijeme njezine najveće aktivnosti što je u velikoj mjeri upravo njegova zasluga. Bio je i jedan od organizatora I. stručnoga sastanka Lik prof. Webera u sedamdesetim godinama. spektrokemičara Jugoslavije u Beogradu. Mirovina U Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Weber je radio do odlaska u mirovinu 31. kolovoza 1972. Odlaskom u mirovinu njegove aktivnosti ne prestaju, već je i dalje uspješno radio i publicirao te društveno djelovao. Čak i teško bolestan nije napustio svoje suradnike već im je i dalje pomagao sve do zadnjih dana svoga života. Često je znao govoriti da pravi znanstveni radnik ne traži priznanja za svoj rad, jer mu zadovoljstvo pruža znanost kao takva. Weber je bio radin, tih i skroman - nije dobivao, a niti tražio bilo kakova priznanja. Najveće zadovoljstvo, kako je i sam znao govoriti bili su mu rezultati, sa sadašnjega aspekta gledano, jednoga bogatoga i plodnoga znanstvenoga stvaralaštva. Weber je umro 1. rujna 1978. Na ispraćaju bilo je puno njegovih studenata, doktoranda, poštovatelja, a njegovu urnu nakon kremiranja uzeo njegov sin i odnio je sa sobom u inozemstvo. Odlukom Instituta za kemijsko inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta, Weber je 1990. rehabilitiran. Znanstveni i stručni rad Weberov je znanstveni opus bio vrlo plodan i vrijedan, što potvrđuje 159 znanstvenih i preko 70 stručnih radova. Popis svih znanstvenih radova je sačuvan i objavljen.6 Nažalost, popis stručnih radova je tek djelomično sačuvan, ali nije objavljen.
5 V. Mikuličić, I. Soljačić, Prof. dr. Karlo Weber, 1902.-1978., Croat. Chem. Acta 51 (1978) A 59 – A 66. 6 V. Mikuličić, I. Soljačić, Prof. dr. Karlo Weber, 1902.-1978., Croat. Chem. Acta 51 (1978) A 59 – A 66.
170 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
Njegovi su radovi objavljeni na njemačkome jeziku (85 članaka), hrvatskome jeziku (51 članak), engleskome jeziku (22 članka) i francuskome jeziku (1 članak). Weber se bavio kemijskom kinetikom, fotokemijom, optičkim pojavama (luminiscencija, fluorescencija, fotografija) i toksikologijom. Valja istaknuti da su mu najvažniji znanstveni radovi objavljeni dok je bio na Tehničkome fakultetu. Bio je tada i vrlo plodan autor. Npr. u Spomenici7 Tehničkoga fakulteta Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu iz 1943., u rubrici – “nastavnici” naveden je Weberov znanstveni opus. Tada je u rubrici Objelodanjeni radovi za Webera navedeno čak 55 znanstvenih radova (točan je podatak da je objavio 53 rada).8 Od njega je u toj spomenici jedino Vladimir Prelog (1906.-1998.), budući nobelovac (dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1975), imao više znanstvenih radova i to 72. Nakon prisilnoga napuštanja Tehničkoga fakulteta, dugo mu je trebalo dok je izgradio novu problematiku prikladnu uvjetima rada u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku. Tu je naročito pridonio uvođenju fizikalno-kemijskih metoda u sudsku medicinu. Weberovi se znanstveni radovi mogu približno klasificirati na sljedeći način: radovi iz fluorescencije, radovi iz kemiluminescencije, radovi iz kemijske kinetike, radovi iz fotokemije i fotografije i radovi iz analitičke kemije. U radovima iz fluorescencije Weber bavi se fenomenom fluorescencije i problemom gašenja fluorescencije. U radovima iz kemiluminescencije bavi se kemiluminescencijom lucigenina (N,N’-dimetildiakridilnitrata) i luminola (hidrazida 3-aminoftalne kiseline) te inhibicijom luminiscencije lucigenina i inhibicijom kemiluminescencije luminola. U radovima iz kemijske kinetike naročito se bavi s inhibicijom kemijskih i fotokemijskih reakcija i teorijskim studijem tih pojava te je ustanovio inhibicija zavisi o redoks potencijalu inhibitora. U radovima iz fotokemijske kinetike te iz teorijske i praktične fotografije, Weber je u suradnji s Ašpergerom u fotokemijskoj oksidaciji glicerina s bikromatom uspio naći rijedak primjer negativnoga temperaturnoga koeficijenta, tj. da brzina reakcije pada s porastom temperature, koji je bio objavljen u Nature.9 Weber je također vrlo intenzivno radio na svim područjima fotografije, a naročito ga je zanimala desenzibilizacija fotografskih emulzija srebrnih klorida. U radovima iz analitičke kemije, Weber se služi uglavnom fotokemijskim metodama za kvalitativno i kvantitativno određivanje mikro-količina tvari te za studij fotokemijske razgradnje u analitičke svrhe. Tu vrijedi istaknuti njegovu spektroskopsku metodu za određivanje CO u krvi, koja je vrlo upotrebljiva u kriminalističkim istragama. Već smo spomenuli da se Weber osim s fundamentalnim istraživanjima bavio vrlo uspješno i primijenjenim znanstvenim radom čak i prije nego što je došao na Medicinski fakultet. Tako je 1934. objavio rad u suradnji s Ljudevitom Šplaitom
7 Spomenica Tehničkoga fakulteta Hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu, 1942.-1943., Zagreb, 1943. 8 V. Mikuličić, I. Soljačić, Prof. dr. Karlo Weber, 1902.-1978., Croat. Chem. Acta 51 (1978) A 59 – A 66. 9 K. Weber, S. Ašperger, A Light Reaction with Negative Temperature Coefficient, Nature 157 (1946) 373.
171 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)... o rekonstrukciji etruščanskoga pisma na povojima Zagrebačke mumije pomoću infracrvenih zraka.10 Taj je rad u ono vrijeme bio prava senzacija. Weber je objavio četiri monografije. To su:Inhibitorwirkungen − Eine Darstellung der Negativen Katalyse in Lösungen (Ferdinand Enke Verlag, Stuttgart, 1938.), Fotografska kemija (Naklada grafičke škole, Zagreb, 1950.), Optičke metode u kemiji i farmaciji (Naklada Farmaceutskoga društva Hrvatske, Zagreb, 1958.) i Kemizam, suvremenih postupaka kolor-fotografije (Naklada “Fotokemike”, Zagreb, 1960.). Monografija Inhibitorwirkungen bila je prva knjiga o inhibitorskome djelovanju kemijskih spojeva i izazvala zanimanje stručnjaka širom svijeta. Weber je rezultate svojih radova prikazao u njoj, kao i rezultate drugih istraživača, a obradio je do tada cijelu poznatu literaturu o inhibitorima i to pod jedinstvenim teorijskim pretpostavkama. U svojoj drugoj monografiji, naslovljenoj Fotografska kemija, Weber je prikazao najvažnija kemijska svojstva onih tvari, koje sudjeluju u vrlo kompleksnom procesu stvaranja fotografske slike. Treća Weberova monografija Optičke metode u kemiji i farmaciji otkriva da autor, uz potpuno poznavanje građe koju prikazuje, posjeduje sposobnost (ne tako čestu kod mnogih znanstvenika) da ju prikaže pregledno, jednostavno i jasno. I četvrta Weberova knjiga Kemizam suvremenih postupaka kolor- fotografija također potvrđuje autorovu sposobnost jasnoga prenošenja znanstvenih informacija. Naravno, danas u doba digitalne fotografije njegove knjige iz fotografije imaju samo povijesnu vrijednost. Weber je sudjelovao u radu velikoga broja domaćih i međunarodnih skupova održanih u domovini i svijetu. Posebno je priznanje za svoj izvoran doprinos znanosti u području fluorescencije dobio 1958. kada je na svjetskoj izložbi u Bruxellesu u Palači znanosti sudjelovao sa svojim izloškom Gašenje fluorescencije. Valja pri tome istaknuti da su na toj izložbi bila prikazana samo dva izloška (drugi je bio od Bože Težaka) iz ondašnje Jugoslavije. Gašenje fluorescencije je pojava smanjivanja fluorescencije fluorescentnih tvari u otopinama ili adsorbatima, a do gašenja dolazi dodatkom gasila (tvari koje nemaju sposobnost fluorescencije) ili dodavanjem prevelikih količina fluorescentnih tvari (to se obično naziva koncentracijsko gašenje). Izložak Gašenje fluorescencije prikazan je i mnogo godina poslije na vrlo značajnoj za povijest hrvatske znanosti izložbi Znanost u Hrvata (Zagreb, lipanj-listopad, 1996.). Naveden je i u katalogu izložbe Greta Pifat-Mrzljak (autorica izložbe), Znanost u Hrvata: prirodoslovlje i njegova primjena, MGC, Zagreb, 1996., str. 230. Na toj izložbi je također izložena Weberova shema aparature za mjerenje kemiluminiscencije (u katalogu prikazana na str. 219) te njegove dvije knjige Inhibitorwirkungen− Eine Darstellung der Negativen Katalyse in Lösungen i Optičke metode u kemiji i farmaciji.
10 Lj. Šplajt, K. Weber, Rekonstrukcija etruščanskoga pisma na vrpci mumije pomoću ultracrvenih zraka, Arh. hem. farm. 8 (1934) 103-106.
172 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
Pedagoško djelovanje Weber je uz svoj redoviti rad u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskoga fakulteta, održavao niz tečajeva i predavanja, npr. predavao je fotokemiju kao honorarni nastavnik na Saveznoj grafičkoj školi u Zagrebu od 1947. do 1952., a od 1954. do 1958. fiziku i kemiju na Višoj školi za sestre Medicinskoga fakulteta. Osim toga, predavao je kliničkim biokemičarima predmet Fizikalne metode u kemiji. Predavao je od 1961. (od 1963. kao honorarni redoviti profesor) do 1971. (kada se povukao na vlastiti zahtjev) na poslijediplomskome studiju Fizikalne metode u analitičkoj kemiji (poslije je na prijedlog voditelja Akademika Smiljka Ašpergera preimenovan u Fizikalne metode u kemiji), organiziranom na Farmaceutskome fakultetu (od 1963. Farmaceutsko-biokemijski fakultet) u Zagrebu, predmete Teorija optičkih mjerenja, Optičke metode u kemiji i Fizikalne metode u kemiji. Prijedlog da se ta predavanja povjere Weberu potpisala su sljedeća tri redovita profesora Farmaceutskoga fakulteta: Smiljko Ašperger, Hrvoje Iveković (1901.-1991.) i Dragutin Barković (1902.-1979.). Dvojica od autora ovog članka (NT i IS) slušali su Weberova predavanja iz predmeta Fizikalne metode u kemiji. Za potrebe studenata poslijediplomskog studija napisao je skriptu Teoretski osnovi optičkih mjerenja, Izdanje Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta i Fotokemike Zagreb 1965 Tijekom svojega čitavoga radnoga vijeka Weber je nesebično prenosio svoje bogato znanje i iskustvo na suradnike, a bilo je i ugodno raditi s njime. Bio je skroman i vrlo savjestan učitelj. Imao je 83 suradnika od kojih su 24 izradila pod njegovim vodstvom doktorske disertacije,11 a 13 magistarske radove. Jedan od nas, (IS) bio je njegov 20- ti doktorand, koji izradio pod njegovim vodstvom disertaciju Koncentracijsko gašenje fluorescencije optičkih bjelila, koju je obranio na Tehnološkome fakultetu 9. travnja 1971. Malo je sveučilišnih nastavnika kemijskih struka koji su vodili toliki broj doktoranada. To potvrđuje da je s njime bilo ugodno raditi i da je bio uvijek spreman pomoći svojim suradnicima. Te su ga odlike učinile da je bio voljen i poštovan učitelj. Članci o Weberu U pogledu navođenja znanstvene bibliografije autorskog tipa valja istaknuti da su do sada prvi potpuni prikaz sa popisom svih objavljenih 159 znanstvenih radova i knjiga dali Weberovi doktorandi Vital Mikuličić (doktorirao 1965. na Medicinskom fakultetu s disertacijom Djelovanje enzima na kemiluminescenciju luminola) i Ivo Soljačić u članku nekrološkog tipa pod naslovom Prof. dr. Karlo Weber, 1902.-1978. Članak je objavljen u časopisu koji izdaje Hrvatsko kemijsko društvo Croatica Chemica Acta.12 Jedan od autora, Ivo Soljačić, naglasio je, u jednom razgovoru, da su ipak iz članka izostavljeni podaci o skriptama koje je Weber napisao za studente poslijediplomskog
11 Bibliografija doktorskih disertacija (1880. -1952.), (1950.-1969.), (1970.-1974.), Zagreb 1975. 12 V. Mikuličić, I. Soljačić, Prof. dr. Karlo Weber, 1902.-1978., Croat. Chem. Acta 51 (1978) A 59 – A 66.
173 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)... studija Fizikalne metode u kemiji, koji se održavao na Farmaceutsko biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U pogledu predmetne bibliografije, kada je riječ o Weberu, valja istaknuti da je uz spomenuti članak, poseban članak objavio Ivo Soljačić u časopisu Tekstil broj 10. iz 1978.13 Tada je Soljačić napisao kratki nekrolog na pola stranice. Uz to valja istaknuti da je o Weberu napisan nekrolog u časopisu Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, volumen 30, iz 1979. godine pod nazivom In memoriam prof. dr. Karlo Weber.14 Uz to, o Weberu je pisano u Hrvatskom leksikonu (II. svezak, Naklada Leksikon, d.o.o., Zagreb, 1997., str. 682) i Hrvatskoj enciklopediji (11. svezak. Naklada Leksikografski Zavod Miroslav Krleža). Weber bio je znatno citiran u stranoj literaturi. Tako npr. u knjizi Theodor Förster, Fluoresczenz Organischer Verbindungen (Vandenhoeck and Ruprecht, Göttingen, 1951.) Weber je višestruko citiran (njegovi se radovi iz fluorescencije spominju na stranicama 41., 103., 183., 185., 186., 192., 198., 201., 222., 224. i 232.) i u knjizi K. P. Stoljarov, N. N. Grigorjev, Vvedenije v ljuminescentnij analiz (Izdavateljstvo „himija“ Leningradskoje otdelenije, 1967. str.242) Karlo Weber, naveden je i na stranici 947. Spomenice Sveučilišta u Zagrebu iz 1929. Tada je istaknuto da je Praktikum iz fizičke kemije u prvo vrijeme bio pod nadzorom Gilberta Flumianija, koji je u trenutku tiskanja Spomenice bio već profesor kemije na Filozofskome fakultetu, a praktikum pod Weberovim nadzorom.15 O Weberu je pisao i akademik Smiljko Ašperger u svojoj knjizi Šezdeset godina u kemijskoj znanosti.16 Tamo je akademik Ašperger napisao: Ratne okolnosti jako su naškodile njegovom znanstvenome radu i prekinule mu sveučilišnu karijeru kao nastavnika na katedri fizikalne kemije Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Odlukom Instituta za kemijsko inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu on je 1990. formalno rehabilitiran. No njegov znanstveni rad bio je, unatoč svim njegovim nastojanjima, dijelom zakočen, jer mu je bio prekinut poticajni kontakt s najboljim studentima kemije našeg Sveučilišta. Nedavno je o njemu objavljen i obiman članak u časopisu Kemija u industriji gdje je uz ostalo naveden i popis svih njegovih doktoranda.17
13 I. Soljačić, Dr. Karlo Weber, Tekstil 10 (1978.) 618. 14 Uredništvo, In memoriam - Prof. dr. Karlo Weber, Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 30 (1978) 297-298. 15 Spomenica fakultetskog savjeta Tehničkog fakulteta, Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, 1919.-1929., Zagreb, 1929. 16 S. Ašperger, Šezdeset godina u kemijskoj znanosti, Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i Kemija u industriji, Zagreb, 2001. 17 B. Hanžek, I. Soljačić, N. Trinajstić, Hrvatski kemičari. II. Karlo Weber, Kem. Ind. 58 (2009) 1-10.
174 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
Završna riječ Iako je Weber nakon dolaska hrvatske vlasti formalno rehabilitiran što je zabilježeno i u dnevnom tisku18, ipak taj postupak praktički nije imao veće značenje, jer se nije mogao povratiti gubitak koje je pretrpio on osobno i fizikalno-kemijska znanost njegovim nasilnim izbacivanjem s Tehničkoga fakulteta. Profesor Weber izbačen je u najzrelijim godinama za znanstvenika (u 44. godini života), oduzeta mu je mogućnost za rad (instrumenti, suradnici i ostale pogodnosti). Moramo naglasiti da je vrhunac njegove znanstvene djelatnosti bio baš u tim godinama, što dokazuje da je na poziv vanjskoga nakladnika napisao monografijuInhibitor Wirkungen i do izbacivanja s Tehničkoga fakulteta objavio blizu 53 znanstvena rada od kojih su mnogi objavljeni u najuglednijim onovremenim svjetskim časopisima za kemiju (Zeitschrift für physikalische Chemie, Berichte der deutschen chemisches Gesellschaft, Naturwissenschaften). U kratkom vremenu dok je bio sveučilišni profesor priveo je doktoratu tri suradnika (Teodor Vrbaški, Smiljko Ašperger i Egon Matijević), od kojih su dvojica (Ašperger i Matijević) stekli svjetsku reputaciju u znanosti, a jedan je postao dolarski milijunaš (Vrbaški) na temelju svojih inovacija. Samo se može pretpostavljati kako bi se razvijao njegov daljnji rad da je i dalje tako nastavio. Weber je morao početi iznova sa svojim znanstvenim radom u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku i to pretežito u drugom području istraživanja i u nepovoljnim uvjetima, prvo kao tehnički suradnik. Da je došlo do usporavanja njegova rada u poslijeratnome periodu vidi se iz popisa njegovih doktoranda koji je objavljen u njegovom životopisu (od 1948. pa do 1956. nije pod njegovim vodstvom doktorirao niti jedan pristupnik).19 No ipak je, zbog svog velikog znanja i izvanredne marljivosti i pristupačnosti, privukao veliki broj suradnika i razvio znatnu znanstvenu aktivnost objavivši u poslijeratnome razdoblju 106 znanstvenih radova, a kod njega je doktoriralo 24 suradnika. Unatoč ove velike djelatnosti nije postigao u znanosti tolike domete kao što je to bilo u vrijeme dok je radio na Tehničkome fakultetu. Nažalost, ovakvu nepotpunu rehabilitaciju žrtava komunističke represije nailazimo u nas gotovo redovito. Žrtve komunističkog režima su uglavnom djelomično ili potpuno izložene zaboravu. Jedan od tipičnih primjera je književni kritičar Ljubomir Maraković (Topusko, 1887.-Zagreb, 1959.) o kojem danas malo tko zna, iako je uz Miroslava Krležu između dva svjetska rata bio najistaknutiji djelatnik na području hrvatske književne kritike. Sličan, možda nešto blaži slučaj je i s profesorom Weberom. Naš je esej nastojanje da se istakne taj svijetli i plemeniti lik dragoga nam profesora koji nam ostaje u trajnome pamćenju kao uzor velikoga i poštenoga znanstvenog djelatnika.
18 Mlivončić, Povratak otpisane pameti. Slobodna Dalmacija 5. ožujka 1991. 19 B. Hanžek, I. Soljačić, N. Trinajstić, Hrvatski kemičari. II. Karlo Weber, Kem. Ind. 58 (2009) 1-10.
175 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 163-176 Ivo Soljačić, Branko Hanžek, Nenad Trinajstić: Karlo Weber (1902.-1978.)...
Sažetak Dr. Karlo Weber, redoviti profesor Kemijskoga odjela Tehničkoga fakulteta, tipičan je primjer žrtve komunističkoga režima, koji je proganjan zbog svoje njemačke nacionalnosti. Bio je jedan od naših najistaknutijih kemičara. Samo zahvaljujući sretnim okolnostima i ljudima koji su ga na vrijeme zaštitili spasio je 1945. živu glavu. No oduzeta mu je titula profesora i ostao je bez zaposlenja. Zbog njegovih izvanrednih sposobnosti ubrzo je namješten na mjestu tehničkog suradnika a zatim i naučnog suradnika na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tek 1960. izabran je u zvanje znanstvenog savjetnika koje je u znanstvenom stupnju adekvatno mjestu redovitoga profesora s kojega je izbačen 1945. Kao honorarni redoviti profesor predavao je od 1963. na poslijediplomskome studiju Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta. Formalno je rehabilitiran 1990., no njegovoj znanstvenoj aktivnosti od prije 1945. nije dana pozornost koju zaslužuje njegov rad i djelo.
Karlo Weber (1902-1978) – ein hervorragender kroatischer Chemiker und Opfer der kommunistischen Repression
Zusammenfassung Dr. Karlo Weber, regelmäßiger Professor der Chemieabteilung an der Technischen Fakultät ist ein typisches Beispiel der Opfer des kommunistischen Regimes, da er wegen seiner deutschen Herkunft vertrieben wurde. Er war einer von unseren bedeutendsten Chemikern. Dank den glücklichen Umständen und Leuten, die ihn schützten, rettete er sich im Jahre 1945. Aber, man nahm ihm den Professorentitel weg und er blieb ohne Arbeit. Wegen seiner hohen Qualitäten bekam er kurz danach die Stelle des technischen Mitarbeiters und danach des wissenschaftlichen Mitarbeiters an der Anstalt für Gerichtsmedizin und Kriminalistik an der Medizinischen Fakultät der Universität in Zagreb. Erst im Jahre 1960 wurde er zum wissenschaftlichen Berater gewählt, einer Stelle, die in der Wissenschaft der Stelle eines regelmäßigen Professors entspricht und von der er im Jahre 1945 herausgeschmissen wurde. Als regelmäßiger Honorarprofessor unterrichtete er von 1963 an dem Postgraduiertenstudium der Pharmazie-Biochemischen Fakultät. Im Jahre 1990 wurde er formal rehabilitiert, aber trotzdem wurde seinen wissenschaftlichen Tätigkeiten, seiner Arbeit und seinem Werk, vor 1945 keine entsprechende Aufmerksamkeit gegeben. Schlüsselwörter: Karlo Weber, Deutsche Volksgruppe, Biographie, Bibliographie, Physik und Chemie, Wirkung
176 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 177-184 Branislav Miličić: Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva... mr. sc. Branislav Miličić UDK: 614(497.5 Osijek)(091) Visoko evanđeosko teološko učilište 929 Knopp, F. Osijek Stručni članak Primljeno: 30.09.2010. Prihvaćeno: 02.10.2010.
Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva te društvenog i inog života Osijeka 19. i početka 20. stoljeća
Autor se u radu bavi stanjem i razvojem zdravstva u Osijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Posebni naglasci u radu stavljeni su na izgradnju Sveopće zemaljske Huttler- Kohlhofer-Monspergerove zakladne bolnice te na život i rad doktora Ferde Knoppa, kako zdravstveni tako i kulturni.
Ključne riječi: zdravstvo, Sveopća zemaljska Hutler- Kohlhofer-Monspergerova zakladna bolnica, Ferdo Knopp, Društvo slavonskih liječnika, kulturni rad
177 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 177-184 Branislav Miličić: Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva...
Općenito o zdravstvenim prilikama Na području Osijeka i Slavonije nemamo puno zapisa o zdravstvu koji bi prethodili 18. stoljeću, što je razumljivo zbog dugog vremena koje su na ovim prostorima proveli Turci Osmanlije. “Tek po koji zapis o bolestima, po koja ljekaruša ili nešto malo što se nalazi u vjerskim zapisima, često vezanih uz čudesa i natprirodne pojave.(…) Vijesti o nekadašnjim zarazama, čudesnim ozdravljenjima i iscjeljivanju upućuju na tragove zdravstvene zaštite, ako se tako može reći.”1 Ipak, najbolji opis daje ovaj citat: “Život na ovom slavonskom području bio je, naime, zbog prostranih močvara, legla komaraca i drugih insekata izložen širenju zaraznih i smrtonosnih bolesti – malarije, kolere, trbušnog tifusa i drugih. To je zapazio i Friedrich Wilhelm von Taube, carsko-kraljevski viši vladin savjetnik, boraveći u osječkom kraju da izvijesti najviše austrijske instance o prilikama na slavonsko-srijemskom području nakon odlaska Turaka Osmanlija; opisao ga je u djelu objavljenom 1776. kao kraj prepun ‘baruština bez dna, močvara obraslih barskim biljkama i močvarnim šumama, mrtvim blatom.’ Tu su se javljale razne groznice i bolesti od kojih je smrtno stradavao veći broj doseljenika, nenaviknutih na takovu klimu, pa Taube naziva Osijek ‘grobljima Nijemaca’, koji su se u desetljeću nakon slamanja osmanske vlasti naseljavali na ovim područjima.”2 Kada se govori o zdravstvu na području Osijeka, ono ozbiljnije započinje nakon dolaska kuge u ove prostore 1739. godine. Josip Bösendorfer, osječki povjesničar piše:” Civilna bolnica osnovana je za velikog pomora god. 1741. Njome je upravljao od grada postavljeni provizor (Lamberger Lovro provisori hospitali civico 1759.). Nazor je imao jedan od gradskih zastupnika, koji je nosio naslov inspector xenodochialis.“3 Do toga su vremena, naime postojale samo funkcije ranarnika ili primarnih liječnika za Tvrđu, Gornji grad i Donji grad. Građanska bolnica u Osijeku prvi put se u jednom dokumentu spominje 1749. godine. Osijek je 1809. godine imao oko 9000 stanovnika, pa je građanska bolnica u Novom gradu postala premala. Sredinom 19. stoljeća izgradnja nove bolnice postala je prioritet jer je Osijek 1857. godine imao 14 334 stanovnika. 4 Nova osječka Zemaljska bolnica dovršena je u listopadu 1874., a s radom je započela 1. studenoga iste godine. Ova je bolnica bila najmodernija bolnica svoga vremena u Jugoistočnoj Europi, a ovako je izgledala prema opisu dr. Lobmayera: “...imala je oblik potkove sa krilima koja su okrenuta prema sjeveru. Dužina fasade iznosila je 50 hvati. Ima suteren, prizemlje, jedan kat, dok u središnjem dijelu zgrada ima
1 Stjepan SRŠAN, Izvori za povijest zdravstva Osijeka i Hrvatske 1874.-1923., Osijek 1997.,7 2 Zlata ŽIVAKOVIĆ KERŽE „Kratka povijest javnog zdravstva u Osijeku”, dostupno na: http://www. hcjz.hr/clanak.php?id=13793&rnd= ; pristupljeno 28.10. 2009. 3 Vladimir Utvić, Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874. do 1974., Osijek 1974., 5 4 Zlata ŽIVAKOVIĆ KERŽE, Zlatko PINJUH ,U službi čovjekovih potreba: 25 godina HMP u Osijeku, Osijek, 2003., 33
178 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 177-184 Branislav Miličić: Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva... dva kata. (...) Čitava bolnica imala je 13 velikih sala sa 200 kreveta, tri sale za penzionere, jednu salu za duševne bolesnike. Na zgradi je bilo 150 velikih prozora. Na sobama veneričnih i trahomatoznih bolesnika kasnije su stavljene rešetke jer su bolesnici u velikom broju bježali iz bolnice. Zaboravljena je bila tek mrtvačnica. To je primjećeno na dan otvaranja bolnice. Grijanje je bilo vrućim zrakom; za ono doba posljednja riječ tehnike. Takvo grijanje bilo je samo na Nordwestbanhoffu u Beču, kod grofa Thun-Hohensteina, u nekim tvornicama porculana, a u zemljama mađarske krune samo u Osijeku.“5 Bolnica je u ono doba imala 2 odjela- vanjski i nutarnji odjel. Kako se vidi iz njena sama naziva, upravljanje bolnicom bilo je u nadležnosti Zemaljske vlade u Zagrebu. Doktor Ferdo Knopp prvi je ravnatelj Sveopće zemaljske Hutler-Kohlhofer-Monspergerove zakladne bolnice, a ubrzo i šef internog odjela. U obrazloženju predlaganja Kraljevskoj zemaljskoj vladi stoji: „ Za mjesto primarnog liečnika natjecatelja dr. Ferdu Knoppa, s razloga, što je on vrsno osposobljen i poznato viešt liečnik; što on u sadašnjoj osječkoj bolnici liečničku službu već skoro 10 godina sa izvanrednom marljivljivošću obavlja; što bi se mimoilaženjem njegovim za pateće čovječanstvo zaista zaslužnom mužu velika nepravda učinila i svrh toga, što je još i osiečki sin;“6 O Ferdi Knoppu Rodio se Osijeku 16. rujna. 1837. Liječnik internist, zdravstveni i kulturni djelatnik, predsjednik osječkog Hrvatskog pjevačkog društva „Lipa“. Nijemac, rimokatolik. Sin donjogradskog krojača. Pučku školu i gimnaziju završava u rodnom Osijeku, a 1857. odlazi u Budimpeštu na studij medicine gdje je i promoviran u doktora medicine 1863. godine. Te se godine kao privatni liječnik vraća u rodni Osijek te ga gradsko zastupstvo izabire za gradskog fizika. Liječničku je praksu otpočeo 1864. u Donjem gradu. U potonjim godinama službovao je kao gradski, kotarski i bolnički liječnik, ranarnik za Tvrđu i Novi grad te bolnički kirurg u staroj Građanskoj bolnici u Novom gradu (Današnji Dom umirovljenika u Divaltovoj ulici). Bio je prijatelj i dugogodišnji liječnik bosansko-đakovačkog ili srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a od 1900. pa do smrti znanstveni savjetnik zemaljske vlade i član saborskog zdravstvenog vijeća. Kao gradski fizik (od 1878.) i začasni gradski fizik (1893. do 1913.) reorganizirao je u Osijeku zdravstvenu službu, osnovao gradske ambulante i uvodio sanitarne mjere i higijensku zaštitu. Jedan je od pokretača prvog stručnog medicinskog časopisa „Glasnik Društva slavonskih liječnika“, koji je počeo izlaziti 1877. u Osijeku. Autor je prvih stručnih medicinskih radova, koji su objavljeni u tom časopisu. Njegov rad „O kamencu“ jedan je od prvih iz oblasti urologije.7
5 Utvić, n. dj.,62/63 6 Isto, 58 7 usp. Stanislav MARIJANOVIĆ, Hratsko pjevačko društvo „Lipa“ u Osijeku 1876 – 1986., Osijek, 1987., 367, 368.
179 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 177-184 Branislav Miličić: Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva...
Doktor Ferdo Knopp bio je suosnivač i znameniti član Društva slavonskih liečnika koje je osnovano u Osijeku 1874. godine. Društvo se bavilo borbom protiv starih načina liječenja (nadriliječništva), svakodnevne prakse. Prema objavljenim izvorima vidimo da je dr. Knopp bio vrlo aktivan član mladog novonastalog Društva slavonskih liečnika. Bio je obavezan informirati članove o stanju u Zemaljskoj bolnici: “ Podpredsjednik dr Komarek, kao izvjestitelj pododbora izabranoga usvrhu da pronadje način, kako će družtvo dobiti svaki mjesec izvješća o bolesnih, pošastih itd. od grada Osieka iz ostale Slavonije, izvješćuje da je pododbor zaključio, da se imaju u svakom mjesečnom sastanku zdravstvena izvješća, koja imaju biti posve obćenita, bar od grada Osieka po grad. fiziku Blauhornu, iz Virovit. županije po žup. fiziku dr Kallivodi, iz vojne bolnice po glavn. liečniku dr Komareku, a iz zem. bolnice po prim. liečniku dr Knoppu predavati.“8 Nadalje prikazat ću ovdje nekoliko takvih izvješća koja je dr. Knopp podnosio društvu : Zapisnik dne 15. travnja 1875. “Koncem mjeseca ostalo je u bolnici 159. K ovim je tečajem mjeseca primljeno 147, u svemu je dakle u bolnici ovoga mjeseca 306... Ozdravilo je 187, umrlo 9, ostalo dakle koncem mjeseca 110. Po bolestih 95 na nutarnjem, a 52 na vanjskom odjelu. Medju bolestimi nutarnjega odjela bilo je najviše pneumonia, žežega dušnica, rheumatizma, a na vanjskom odjelu najviše kroničnih čireva i rana na nozi. Operacija izvedena je jedna, najme izsjek ručne žljezde iz pazuha.“9 Zapisnik dne 15. listopada 1875. „ Po izvješću dra Knoppa bilo je u zemaljskoj bolnici koncem kolovoza 88 bolesnika, k ovim je primljeno u rujnu 106, svega je dakle liečeno 194. Od ovih je ozdravilo 106, umrlo 3, ostalo koncem rujna 85. Pomor biaše 1,5% liečenih. Na vanjskom odjelu bilo je 46, a na nutarnjem 60. Značaj bolestih biaše gastrično-katarhalni. Popusnih groznica bilo je 40. Većih ozlieda biaše 7.“10 Zapisnik dne 16. kolovoza 1876. „U zem. boln.u Osieku ostalo je koncem lipnja 88, novoprimljeno je 117, ukupno 205. Ozdravilo je 111, umrlo 6 (2,9%), ostalo je 88. Na unutarnjem odjelu bilo je 52, a na vanjskom 65. U prvom je bilo najviše pousnih groznica, a posljednjem bludobolje. Operacije: Operacija fisthuale ani, odsstramba nokta velikog palca na nozi i skidanje mrene.“11 Prema Utviću koji preuzima Zapisnik društva u Zem. bolnici u studenom 1876. godine bilo je 333 pacijenta, a mortalitet je bio 3,3 %, a bile su izvedene tri
8 Stjepan SRŠAN, Izvori za povijest zdravstva Osijeka i Slavonije 1865.-1938., Osijek 2007.,103 9 Isto, 113 10 Isto, 147, 148 11 Isto, 157
180 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 177-184 Branislav Miličić: Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva... operacije, u prosincu u Zem. bolnici liječena su 364 bolesnika, a umrlo ih 6.12 Društvo je prema zapisniku glavne skupštine 1875. godine imalo 64 člana i 1 počasnog člana, a godine 1879. ono broji 69 članova-15 počasnih i 54 regularna člana. Izvješće koje dr. Knopp podnosi društvu na generalnoj skupštini u kojem kaže da se broj bolesnika znatno povećao u odnosu na prošlu godinu, što on pripisuje okupaciji Bosne i većem prometu između Bosne i Slavonije, posebice se osvrće na radnike koji odlaze u Bosnu ovim putem (Osijek, Đakovo, Brod) pa pomoć traže u osječkoj bolnici. Tvrdi da mnogi radnici već dolaze na umoru i zapuštena stanja. Drugi razlog je pak nemogućnost razdvajanja zaraženih bolesnika zbog pretrpanosti bolničkih kapaciteta. Liječena su 3404 bolesnika (400 više nego 1878) od toga broja umro je 171 bolesnik.13 Osim obveze da mjesečno izvijesti članstvo o stanju u Zemaljskoj bolnici, dr. Knopp izabran je u odbor koji je bio zadužen za provođenje korektnih i prijateljskih kolegijalnih odnosa sa Društvom hrvatskih liečnika u Zagrebu. Zanimljivo je da je dr Knopp bio između ostalog i predstavnik društva na otvaranju Sveučilišta u Zagrebu, o čemu u zapisniku stoji „Napomenuti mi je još, da je družtvo naše pri otvorenju našeg hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu dne 19. listopada pr. g zastupano bilo po bilježniku družtvenom dru Lobomayeru i dru Knoppu....“14 Doktor Knopp bio je kao predstavnik Društva na Skupštini njemačkih prirodoslovaca i lječnika u Gradcu, te nakon povratka on kako stoji u Zapisniku od 15. listopada 1875 „...čita svoje obširno izvješće o 48. skupštini njemačkih prirodoslovaca i liečnika u Gradcu. Družtvo ga je ovo veoma zanimljivo izvješće zadovoljstvom primilo i zaključilo, da mu se zahvalnost u zapisniku izreče.“15 Aktivan je i u već spomenutom Glasniku družtva slavonskih liečnika koji uređuju dr. Lobmayer i Albert Flesch. Časopis je imao od 8 do 12 strana, tiskan je na hrvatskom i njemačkom i to usporedno pola stranice hrvatski, a pola njemački. Članak dr. Knoppa izlazi u 7. i 8. broju Glasnika za godište 1877. On je vrlo aktivan i u društvenom životu grada Osijeka 19. stoljeća. Od 1875. obavljao je dužnost člana ravnajućeg vijeća Donjogradske štedionice, a godinu dana potom izabran je zapovjednikom Donjogradskog vatrogasnog društva. U Donjem gradu je bio predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva „Lipa“ u dvogodišnjem mandatu (1877. do 1879.). Jedan je od utemeljitelja i prvi predsjednik gornjogradskog pjevačkog društva „Sloga“ u mandatu od 1887. do 1888. godine. Njegovim nastojanjem izgrađena je zgrada Donjogradskog kasina, zgrada u kojoj djeluje današnje Dječje kazalište Branka Mihaljevića. Preminuo je u Osijeku 9. prosinca 1926. i sahranjen je na gornjogradskom Groblju sv. Ane.16
12 Utvić,n. dj. 65 13 usp. Utvić, 67 14 SRŠAN, Izvori za povijest zdravstva Osijeka i Slavonije, 145, 146 15 Isto, 147, 148 16 usp. Stanislav MARIJANOVIĆ, Hratsko pjevačko društvo „Lipa“ u Osijeku 1876 – 1986., Osijek, 1987., 367, 368.
181 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 177-184 Branislav Miličić: Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva...
Međutim, sve ove podatke crpimo iz nekih drugih izvora jer je izvorne građe jako malo, posebice što se tiče kulturnog rada Ferde Knoppa, tako da je prave obrise kulturnog rada ovog znamenitog Osječanina teško iscrtati. Umjesto zaključka Doktor Knopp bio je znameniti građanin grada Osijeka s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Njegov je doprinos velik, posebice u razvoju bolničkih ustanova grada. Važno je istaknuti i njegov doprinos razvoju institucionaliziranog zdravstva na ovim prostorima, ali i zdravstva općenito. Bitno je istaknuti da ovaj rad prikazuje doktora Knoppa u svim sferama njegova djelovanja. Prema onome što sam saznao iz literature i objavljenih izvora, dr. Knopp bio je pravi izbor za prvoga ravnatelja Zemaljske bolnice u Osijeku. On je bio snažna ličnost duboko predana i zaljubljena u svoj posao, odličan liječnik kako u praksi tako i u području znanosti. Prema izloženoj literaturi bio je aktivan i uvijek otvoren za nova znanja u svome području djelovanja. Zemaljska bolnica otvorena 1874. godine bila najmodernija u ovom dijelu Europe, ali ne samo zbog građevinskih i ostalih dostignuća, veliku zaslugu u tome ima baš u ovom radu obrađeni Ferdo Knopp. Velik je njegov doprinos i u Društvu slavonskih liječnika kao i u Glasniku društva slavonskih liječnika. Njegov članak „O kamencu“ jedan je od pionirskih članaka iz urologije u Hrvatskoj, a njegova izvješća koja je mjesečno podnosio Društvu slavonskih liječnika od velike su važnosti kako za povijest Kliničke bolnice u Osijeku, tako i za povijest zdravstva u Slavoniji općenito. Ovaj poznati osječki liječnik bio je osobni liječnik i prijatelj još jednog znamenitog Osječanina - biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Ferdi Knoppu zasigurno je mjesto među najznačajnijim liječnicima Osijeka pa čak i šire. Veličina Ferde Knoppa nije samo oslikana kroz zdravstvenu djelatnost, nego i kroz društvenu djelatnost. Bio je aktivni i zapaženi član pjevačkih i vatrogasnih društava. Na njegov poticaj izgrađena je zgrada Donjogradskog kasina koja je danas jedna od značajnih zgrada Osijeka, a danas je u njoj smješteno Dječje kazalište Branka Mihaljevića, još jedna vrlo važna kulturna institucija grada na Dravi. Zaključno, Ferdo Knopp znameniti Osječanin, Nijemac svoj je grad obogatio kroz svoje zdravstveno, ali i kulturno djelovanje. Knopp je onaj koji je postavio suvremene temelje osječkog zdravstva na koje su se uspješno nadovezali dr. Florschütz i dr. Benčević kao i brojni manje poznati liječnici koji su predano i samozatajno održavali i obogaćivali temelje koje im je ostavio dr. Knopp na korist svih Osječana, ali i ostalih. Ovo je, uz sve ono vidljivo i najveća ostavština znamenitog osječkog liječnika Ferde Knoppa.
182 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 177-184 Branislav Miličić: Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva...
Sažetak Doktor Knopp bio je znameniti građanin grada Osijeka s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Njegov je doprinos velik posebice u razvoju bolničkih ustanova grada. Važno je istaknuti i njegov doprinos razvoju institucionaliziranog zdravstva na ovim prostorima, ali i zdravstva općenito. Bitno je istaknuti da ovaj rad prikazuje doktora Knoppa u svim sferama njegova djelovanja. Zemaljska bolnica otvorena 1874. godine bila najmodernija u ovom dijelu Europe, ali ne samo zbog građevinskih i ostalih dostignuća, veliku zaslugu u tome ima baš u ovom radu obrađeni Ferdo Knopp. Velik je njegov doprinos i u Društvu slavonskih liječnika kao i u Glasniku društva slavonskih liječnika. Njegov članak „O kamencu“ jedan je od pionirskih članaka iz urologije u Hrvatskoj, a njegova izvješća koja je mjesečno podnosio Društvu slavonskih liječnika od velike su važnosti kako za povijest Kliničke bolnice u Osijeku, tako i za povijest zdravstva u Slavoniji općenito. Ovaj poznati osječki liječnik bio je osobni liječnik i prijatelj još jednog znamenitog Osječanina biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Veličina Ferde Knoppa nije samo oslikana kroz zdravstvenu djelatnost, nego i kroz društvenu djelatnost. Bio je aktivni i zapaženi član pjevačkih i vatrogasnih društava. Na njegov poticaj izgrađena je zgrada Donjogradskog kasina koja je danas jedna od značajnih zgrada Osijeka, a danas je u njoj smješteno Dječje kazalište Branka Mihaljevića. Ferdi Knoppu zasigurno je mjesto među najznačajnijim liječnicima i građanima Osijeka pa čak i šire.
183 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 177-184 Branislav Miličić: Ferdo Knopp, znameniti Osječanin s područja zdravstva...
Ferdo Knopp, berühmter Osijeker im 19. Jahrhundert/Anfang des 20. Jahrhunderts im Gebiet des Gesundheitswesens und Gesellschaftslebens
Zusammenfassung Der Arzt, Ferdo Knopp, war ein berühmter Bürger der Stadt Osijek in der Jahrhundertwende des 19. und 20. Jahrhunderts. Sein Beitrag in der Entwicklung der Krankenhausinstitutionen war in der Stadt besonders groß. Man muss auch seinen Beitrag in der Entwicklung des institutionellen Gesundheitswesens und des allgemeinen Gesundheitswesens in dieser Region betonen. Es ist wichtig zu erwähnen, dass ihn diese Arbeit in allen Sphären darstellt. Das Landeskrankenhaus, das im Jahre 1874 eröffnet wurde, war das modernste in diesem Teil Europas und nicht nur wegen seiner Bauleistungen. Ein großer Beitrag gehörte auch dem Arzt, Ferdinand Knopp, der hier, in dieser Arbeit, dargestellt wurde. Sein großer Beitrag gehört auch der Gesellschaft der slawonischen Ärzte und dem Kurier der Gesellschaft der slawonischen Ärzte. Sein Artikel „Über den Nierenstein“ ist ein kroatischer Pionirartikeln im Bereich der Urologie Seine Berichte, die er jeden Monat der Gesellschaft der slawonischen Ärzte zustellte, haben eine große Bedeutung für die Geschichte des klinischen Krankenhauses in Osijek als auch der Geschichte des Gesundheitswesens in Slawonien allgemein. Dieser berühmte Osijeker Arzt war auch Hausarzt und Freund von noch einem berühmten Osijeker, dem Bischof Josip Juraj Strossmayer. Die Bedeutung von Ferdinand Knopp liegt nicht nur im Gesundheitswesen, sondern auch in den gesellschaftlichen Tätigkeiten. Er war ein aktives und prominentes Mitglied des Sängerchors und der Feuerwehrfreiwilligen. Auf seine Initiative baute man das Gebäude des Kasinos in der Unterstadt, das heute ein von den bedeutendsten Gebäuden in Osijek ist. Heute befindet sich in diesem Gebäude das Kindertheater Branko Mihaljevic. Ferdo Knopp gehört sicher zu den bedeutendsten Ärzten und Bürgern der Stadt Osijek und noch weiter. Schlüsselwörter: Gesundheitswesen, Allgemeines Landes-und Stiftungskrankenhaus Hutler-Kohlhofer-Monsperger, Ferdo Knopp, Gesellschaft der slawonischen Ärzten, Kulturtätigheit
184 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 185-402 II. DIO: IZLAGANJA SA ZNANSTVENOG SKUPA
IZLAGANJA SA ZNANSTVENOG SKUPA
185 186 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu .... dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, UDK: 94(497.5 Osijek)”18/19” znanstvena savjetnica Hrvatski institut za povijest – Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod
Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu 19. u 20. stoljeće (Posebni osvrt na gospodarske, društvene i ine prilike u Graffovo vrijeme)
U radu je autorica nakon kraće biografije Konstantina Graffa, prikazala zbivanja u Osijeku u vrijeme njegova gradonačelnikovanja u tri mandata (od 1895. do 1913.) istaknuvši posebice razvoj grada na Dravi osvrnuvši se na demografski i gospodarski razvoj te na kulturne, prosvjetne i ine prilike.
Ključne riječi: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka, gospodarski razvoj Osijeka, gradski vodovod, promet, stanovništvo, industrija
187 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
Ukratko o Konstantinu Graffu Konstantin Graff rođen je 1846. u Pančevu. Pravo je počeo studirati u Požunu (današnjoj Bratislavi) te nastavio u Beču, gdje je završio upravni smjer. Kao časnik austro-ugarske vojske u Bečkereku u južnoj Mađarskoj, tj. Banatu, upoznao je 1876. godine Aranku Mazur, rođenu u Temišvaru 1857., te se ubrzo s njom oženio. Konstantin i Aranka imali su troje djece, tj. tri kćerke – Anicu (rođenu u Bečkereku 1877.), Herminu (također rođenu u Bečkereku 1878.) i Julku (rođenu u Osijeku 1889. godine). Već od rane mladosti po političkom opredjeljenju bio je mađaron, unionist. Pošto je početkom 80-ih godina 19. stoljeća prihvatio poslove upravnog činovnika i financijskog nadzornika za područje Vojne krajine upućen je u Novu Gradišku i na tom je poslu bio do 1886. kada, dobivši radno mjesto tajnika župana Virovitičke županije sa sjedištem u Osijeku, s obitelji dolazi u grad na Dravi. Ubrzo je, kao zemaljski, tj. državni činovnik, na temelju tada važećeg Zakona o zavičajnosti dobio zavičajno pravo grada Osijeka.1 Kao županijski tajnik radio je devet godina, tj do rujna 1895. godine, kada se na temelju Zakona o ustroju gradskih općina uključio u izbore za novo zastupstvo grada Osijeka, koji su provedeni početkom rujna te godine. Prvoj sjednici novog zastupstva, održanoj 10. rujna 1895., nazočio je i župan Virovitičke županije grof Theodor Pejačević. Budući da se dotadašnji gradonačelnik Antun Rotter, zbog bolesti, zahvalio na dotadašnjoj funkciji za gradonačelnika grada Osijeka predložena su tri kandidata – Dragutin Bartolović, Konstantin Graffi Josip Sedlaković. Članovi gradskog zastupstva su 19. listopada 1895. jednoglasno izabrali Graffa za načelnika slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Na toj je funkciji bio u tri mandata sve do 1913. godine. Kao istaknuta osoba bio je član Ravnateljstva Dioničkog društva slavonske vicinalne (mjesne) željeznice koja je 1905. povezala Osijek preko Đakova i Strizivojne/Vrpolja s hrvatskom metropolom spajanjem na postojeću željezničku prugu Zagreb – Brod na Savi – Vinkovci.2 Bio je vrlo agilan u društvenim i prosvjetnim djelatnostima, i to kao potpredsjednik Gospodarskog društva, školski nadzornik u osječkoj mađarskoj školi te član školskog odbora te škole. Budući da je Graffova angažiranost „za dobrobit“ grada i njegovih stanovnika bila dobrohotno praćena, osječkog je gradonačelnika austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Franjo Josip I. 1901. imenovao naslovom kraljevskog savjetnika. Godine 1911. jedan je od utemeljitelja Kluba hrvatskih književnika u Osijeku. U
1 Stjepan SRŠAN, „Gradonačelnici slobodnog kraljevskog grada Osijeka 1809. – 1945.“, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 10, Osijek, 2009., 101-105; Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1945., (ur. Stjepan Sršan / Vilim Matić), Osijek, 2003., 263. 2 Knjige zapisnika gradskog poglavarstva – HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS) 6, fond Gradsko poglavarstvo (dalje GPO), 1887. – 1895; S. SRŠAN, „Gradonačelnici slobodnog kraljevskog…“, n. dj., 102-105.
188 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu .... njegovo su vrijeme djelovala brojna pjevačka, sportska, kulturna i humanitarna društva i klubovi, čiji je bio član.3 Konstantin Graff se 1913. u 67. godini života, u petom mandatu, nakon 18 godina upravljanja gradom, zahvalio na službi gradonačelnika. Gradsko zastupstvo mu je traženje prihvatilo na sjednici održanoj 28. studenoga te godine i dodijelilo mu počasnu mirovinu iako je već uživao državnu, odnosno činovničku mirovinu kao umirovljeni županijski tajnik. Preminuo je 3. prosinca 1924. u Osijeku i pokopan je na gornjogradskom groblju sv. Ane. Misa zadušnica održana je u gornjogradskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla.4 Osijek u Graffovo vrijeme Osijek je u vrijeme gradonačelnikovanja Konstantina Graffa od 1895. do 1913. godine imao sve karakteristike slavonske metropole i jednog od važnijih središta u Trojednici s izrazitim upravnim i vojnim obilježjem. Pri tome grad nije imao samo karakteristike slavonske metropole, tj. političkog središta Virovitičke županije, nego i jednog od glavnih središta gospodarske, društvene i kulturno-prosvjetne organiziranosti. Pri tome je značenje grada na Dravi ovisilo o uspješnosti afirmacije domaćih građanskih snaga izvan lokalnih okvira, kao i njihove nazočnosti u različitim područjima gospodarskog, društvenog i kulturnog i inog života. Gospodarski je najrazvijeniji grad u Slavoniji, koji je zadržao svoje prvotne unutarnje i vanjske razvojne činitelje i osobnosti: političko-pravnu nadgradnju u području društvene svijesti, veću prometnu i društveno-gospodarsku povezanost s najrazvijenijim dijelovima Austro- Ugarske, Monarhije te istodobno znatno slabiju povezanost s hrvatskim područjem. Grad na Dravi bio je privlačan za dolazak (imigraciju) trgovaca, obrtničkog radništva i velikog broja više-manje prolaznih stanovnika, pa i prosvjetnih, likovnih, glazbenih i kazališnih djelatnika. Doduše, u tom razdoblju u gradu na Dravi u političkom, gospodarskom i javnom životu osjećala se pojačana mađarizacija/germanizacija, i to kao posljedica Ugarsko- hrvatske nagodbe i režima pristaša tadašnje politike hrvatskih banova Levina Raucha i Khuena Hervariya. U Osijeku je tada snažna Unionistička stranka, kojoj je pripadao i Graff. Njezino glasilo Die Drau izlazi od 1868. redovito tri puta tjedno na njemačkom jeziku, kao i Esseker allgemeine illustrirte Zeitung, prvi ilustrirani list u Hrvatskoj. Hrvatskih novina u Osijeku i nema, ali izlazi nekoliko stručnih časopisa na hrvatskom jeziku. To su Gospodar, glasilo Slavonskog društva (1877.), i Glasnik društva slavonskih liječnika, prvi medicinski časopis u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, pisan na hrvatskom i njemačkom jeziku (1877.). Iako je hrvatski jezik službeni (koristio se u svim državnim i gradskim nadleštvima i uredima) u essekerskom poslovnom, javnom i
3 S. SRŠAN, „Gradonačelnici slobodnog kraljevskog…“, n. dj., 105. 4 ISTO.
189 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu .... društvenom životu i nadalje se koristio njemački jezik, kao raritet i posljedica austrijske germanizacijske politike na ovom području još od daleke 1699. godine.5 * Osijek je drugi grad u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, i po broju stanovnika i gospodarskoj snazi, odmah iza Zagreba6. Po popisu stanovnika objavljenom 1890. imao je 19.778 stanovnika (9.072 Nijemaca, 5.516 Hrvata, 1.602 Srba, 1.585 Židova i 1.378 Mađara), a kompleksna povijesna zbivanja su i nadalje modelirala naseljenost u Osijeku koji 1900. ima 23.018 žitelja (10.012 Nijemaca, 6.458 Hrvata, 2.212 Mađara, 2.027 Židova i 1.698 Srba). Popis iz 1910. navodi 28.505 stanovnika. Pri tome naravni prirast u Osijeku nije gotovo nikakav. To je u biti s jedne strane dokaz slabog rađanja po gradovima, a s druge pak znak velike smrtnosti. Zato se porast stanovništva u gradovima može jedino objašnjavati useljavanjem. Tako je npr. 1890. rođenih Osječana 53,72%, a pridošlih iz Austrije i Ugarske 29,52% te s područja hrvatsko-slavonskih županija 17,26%. Naime, u tom je razdoblju Osijek, iz središnje Europe, stalno koloniziran autohtonim elementom s njemačkim/austrijskim govornim jezikom koji je gradu davao njemačke oznake posebnog gospodarskog i kulturno-kozmopolitskog slavonskog središta jedva povezanog s građanskom Hrvatskom i Dalmacijom. U Gornjem gradu prevladavali su Hrvati, Mađari i Židovi, u Donjem gradu Hrvati i Srbi, a u Tvrđi i Novom gradu Nijemci/Austrijanci. Njemački se govorilo u poslovnom životu, ali je njegovo poznavanje predstavljalo i prestižni simbol pripadnosti višim društvenim slojevima. Zbog toga su Osijek, tj. Essegg, u to doba nazivali „Frankfurt na Dravi“ ili „Mali Beč“. Doseljenici su učili govoriti hrvatski. Migracije su složene. Prema regionalnom podrijetlu stanovnici Osijeka bili su rodom iz samoga grada uz Dravu, iz Austrije (Štajerske, Kranjske, Koruške, Tirola, Donje i Gornje Austrije, Češke, Moravske, Galicije) i Južne Ugarske (Baranje) te s područja hrvatsko-slavonskih županija (Virovitičke, Srijemske i Požeške). Mali ili neznatan udjel naravnog prirasta stanovništva u Osijeku, kao i u ostalim mjestima diljem Slavonije, a i šire, objašnjava se jedino useljavanjem.7 * Gospodarski je uzlet uzrokovao postupno pretvaranje dijela trgovačkih poslovnih krugova u industrijsku buržoaziju uz koju su se – kao prirodni i nužni sastavni elementi takvog kretanja – stvorile i prve skupine tvorničkog radništva. U posljednjem desetljeću
5 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Gospodarski procvat Osijeka i industrijska modernizacija u Slavoniji“, Slavonija, Baranja i Srijem vrela europske civilizacije, prvi svezak, Klovićevi dvori, Zagreb, 2009., 389-404. 6 Godine 1890. u Zagrebu je 38.742 stanovnika, deset godina potom 57.690, a 1910. godine 74.703 stanovnika. 7 Stanislav MARIJANOVIĆ, Hrvatsko pjevačko društvo „Lipa“ u Osijeku 1876. – 1986., Osijek, 1987., 22.-25.; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Osijek, 1997., 78.-84.
190 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
19. stoljeća sastav osječkog stanovništva, prema gospodarskoj strukturi, dosezao je u industriji i obrtu 36,7%, trgovini 8,2%, prometu 6,3% i kreditnoj privredi 0,9%.8 U Graffovo vrijeme nastupio je u Osijeku pravi polet u razvoju novčarstva kojemu je privreda grada dugovala gotovo sve što je postigla prvih desetljeća 20. stoljeća. Stalan porast broja bankovnih i štedioničkih zavoda9, prekidan tek kraćim intervalima predaha (napose oko 1900. godine), usporedno je tekao s povećanjem njihovoga kapitala te novčanoga poslovanja. Graffovogradonačelnikovanje odlikuje u gradu snažno djelovanje i organiziranost industrijske proizvodnje (DRVNA INDUSTRIJA – Tvornicu za preradu drva Rudolf Kaiser i Josef Povischil, osječke pilane; PREHRAMBENA INDUSTRIJA – mlinska (Prvi osječki mlin na valjke Josipa Kraussa, Drugi osječki motorni mlin na valjke Dragutina Engelhardta, Dioničko društvo „Union“ paromlin, Merkur mlin Herman Mautner i drugovi, komanditno društvo Osijek, Karolina paromlin), Prvo hrvatsko-slavonsko d. d. za industriju šećera u Osijeku, Prva osječka tvornica kandita i čokolade Keiser & Štark, Prva hrvatsko-slavonska tvornica šećernih proizvoda i čokolade d. d. u Osijeku, Merkur, prva osječka higijenska mljekara, Industrija piva i slada, Industrija škroba, Tvornica ulja, Tvornica octa, Tvornice likera, ruma i rakije; METALOPRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA – Radionica Melchiora Lichta, Tvrtka Braća Berger & drug, Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića, Tvornica strojeva i ljevaonica željeza, Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva d. d. (OLT); TEKSTILNA INDUSTRIJA – Tvornice pamučne i vunene robe, Lanena industrija d. d.; INDUSTRIJA KOŽE – Osječka tvornica kože; KEMIJSKA INDUSTRIJA – Tvornica žigica „Drava“, Tvornica sapuna i svijeća Samuela Reinitza; INDUSTRIJA GRAĐEVNOGA MATERIJALA – Ciglana i tvornica vapna Plazzeriano, I. V. Schulhof, parna ciglana, tvornica kreča i leda d. d., Tvrtka D. W. Klein & sin / D. W. Klein & Sohn, Prva hrvatsko-slavonska brusionica granita i mramora; TISKARE – Julija Pfeiffera, Aloisa (Vjekoslava) Schaffera, Dragutina Laubnera, Prva hrvatska dionička tiskara; OSTALA OSJEČKA PODUZEĆA – staklane, Plinara). Istodoban je i nagli razvoj dioničarstva, obrtništva, trgovine i prometa.10
8 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Gospodarski procvat Osijeka…“, n. dj., 389-404. 9 Prva osječka štedionica otvorena je 1867. godine, Slavonska komercijalna i eskomptna banka počela je poslovati 1869., Donjogradska štedionica 1871., a godinu dana potom otvorena je Slavonska središnja štedionica. Bankarska radnja Oskara Weiszmayera i Julija Sorgera, smještena u bivšoj Kraussovoj kuća na uglu današnje Kapucinske i Jägerove ulice (danas je to zgrada Zavoda za platni promet) i preko nje dolazio je u Osijek, odnosno Slavoniju, novac iz Budimpešte. Kod te bankarske radnje nalazila se od 1892. i ekspozitura Khuenove Hrvatsko-slavonske zemaljske hipotekarne banke u Zagrebu koja je bila otvorena trgovcima i bankarima Mađarske i Češke. Godine 1909. dioničko društvo pod imenom Hrvatska zemaljska banka d. d. sa znatnim ulogom češkoga kapitala otvara u Osijeku svoj zavod. 10 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, S tradicionalnih na nove puteve – Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. – 1918., Osijek, 1999., 58-102.
191 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
Razvojem trgovine Osijek postaje bitno prometno središte s bogatim agrarnim zaleđem pa je u riječnom robnom prometu prevladavala trgovina žitaricama, drvom, solju i brašnom. Dravom su plovili, uz brojne male lađe i čamce, kao i na ostalim plovnim rijekama, parobrodi povlaštenog dunavskog parobrodarskog društva. Veliki broj lađa dopremao je u Osijek, a istodobno i iz njega otpremao veće količine žita, žive stoke, vina, oružja i raznog materijala te druge robe, pa je opseg aktivnosti na gornjodravskom pristaništu istaknuo značenje grada kao prometnog i robnog središta ovog dijela Monarhije, odnosno Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Ta uzajamna povezanost trgovine i transporta najviše će utjecati na unapređivanje plovidbe po Dravi, koja je bez obzira na mnoge zapreke, smatrana laganim i jeftinim prijevozom i bila u žiži zanimanja gospodarskih krugova. U Graffovo je vrijeme i nadalje, unatoč izgrađenoj željezničkoj pruzi Vilany – Osijek, rijeka Drava korištena kako za opskrbu grada tako i za njegovo zaleđe, jer je plovidba i nadalje jeftinija od prijevoza robe neuređenim cestama i nedovoljno izgrađenim vicinalnim (mjesnim) željezničkim prugama. Drava je za osječke, ali i slavonske poduzetničke krugove bila drugi prometni pravac11 do kojeg su dopirali krakovi austrijskih i ugarskih (mađarskih) željezničkih pravaca, pa je bez obzira na poteškoće plovidbe područje srednjeg Podunavlja, pa tako i porječje Save i Drave, dobivalo sve važnije gospodarsko značenje za prodor austrijske trgovine prema tržištu jugoistočne Europe i istočnog Mediterana. Ulagalo se u lakšu i sigurniju plovidbu Dunavom i njegovim pritocima s ciljem da se plasiraju što veće količine robe i agrarnih i drugih proizvoda s toga područja namijenjenih izvozu.12 Gradska se blagajna punila uplaćivanjem različitih pristojbi. Npr. za otvaranje šatora na sajmovima plaćala se tzv. tržna daća; trgovci, obrtnici i seljaci koji su svoju robu prodavali s kola ili ju smjestili na tlo plaćali su mjestovinu (tzv. travarinu, šatrovinu), od čega nisu bili izuzeti ni oni trgovci i obrtnici koji su robu nudili hodajući po sajmu. Blagajnu su ipak najviše punile dacarske pristojbe, maltarina i skelarina. Maltarina se ubirala na maltama (mitnicama), tj. na mjestima na kojima su se ubirale posebne daće od prolazećih kola i prevožene ili nošene robe. Bez obzira na broj mitnica, plaćala se maltarina samo jedanput. Skelarina je plaćana prigodom svakog prelaženja Drave skelom13 bilo da je riječ o prelasku pješaka ili na konju, odnosno kolima. Vinski prirez se plaćao od uvezenoga vina; od seljaka koji su u grad dovozili svoje vino radi točenja,
11 Prvi prometni pravac izrađen je sredinom 50-ih godina 19. stoljeća nastojanjem slavonskih gospodarstvenih krugova kada je izrađen projekt željeznice Osijek – Zagreb – Rijeka s predviđenim spajanjem na prugu Društva južnih željeznica u Sisku. 12 Valentin LAPAINE, Stare i nove vodograđevine u Hrvatskoj i Slavoniji, Povjestne crtice, Zagreb 1896., 12., 13.; Branko VUJASINOVIĆ, “Prvi radovi na uređivanju Drave u prošlosti”, Građevinar, Časopis Hrvatskog društva građevinskih inženjera, sv. 48, br. 11., Zagreb, 1996., 752.; Juraj PADJEN, Prometna politika Hrvatske, Zagreb, 2003., 123.126. 13 Do izgradnje mosta preko Drave vojničke su vlasti, odmah nakon izgradnje Tvrđe, postavile skelu na pontonima od Vodenih vrata do Krunske utvrde. Skela se otvarala kad su Dravom trebale proći šajke, flosovi i čamci.
192 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu .... naplaćivala se vinska daća, a njena je visina ovisila o veličini bureta. Tu su daću plaćali i građani koji su točili vino iz svojih vinograda. Iz tih su se prireza podmirivali troškovi javne rasvjete i održavanje općinskih cesta. Bregovinu ili kazukarinu plaćalo se za svaku lađu, šajku, flos kada su pristali uz obalu, pa čak i za natovareni čamac i vodenicu. Tako pribavljena sredstva bila su namijenjena za izgradnju i održavanje taraca u Tvrđi. U korist gradske blagajne ubirao se i porez na nepokretnu imovinu (na kuće i zemljišta). Uz to se od slučaja do slučaja javlja i glavarina i porez na imovinu.14 * No, unatoč snažnom razvoju Osijek nije u Graffovo vrijeme uspio prevladati teritorijalno-komunikacijsku nepovezanost gradskih jezgri: Donjeg grada, Tvrđe, Gornjeg grada i Novog grada i među njima neprevladane gospodarske, demografske i staleške različito strukturirane suprotnosti. Iako se Gornji grad širi prema istoku glavna prepreka nepovezanosti su tvrđavski bedemi i podlijeganje Tvrđe kao vojne utvrde, vojnim zakonima Austro-Ugarske Monarhije. Pa, ipak, bez obzira na to grad je u Graffovo vrijeme doživio sveopći uzlet što je utjecao da u desetljeću 20. stoljeću nakon njegova vremena Osijek polagano dokidao oštre granice ranije teritorijalne podjele pa je grad postupno postajao jedna teritorijalna cjelina zadržavši u nekoliko sljedećih desetljeća karakteristike drugog grada u Hrvatskoj. * Na početku Graffovog gradonačelnikovanja vodoopskrba je još uvijek u Osijeku bila goruće i još neriješeno gradsko pitanje. Na sjednice gradskog poglavarstva koje je od 1895. do 1913. predvodio Graff stizali su prijedlozi o gradnji dravskog vodovoda, i to u vrijeme kada su društvene, gospodarske i privatne inicijative granale postupno parcijalnu vodovodnu mrežu s dravskom vodom do pojedinih domaćinstava, gospodarskih i inih objekata. To je vrijeme kada su se u Osijeku pojavili i prijedlozi o gradnji vodovoda iz gorskih vrela. Nudili su Osječanima „za sva vremena“ zdravu i pitku vodu. Prijedlozima je snažno uporište za „gorski vodovod“ bila spoznaja da voda iz Drave sve više plaća obol industrijskom i prometnom razvoju Osijeka i uzvodnih područja jer je dravska voda pokazivala česta zamućenja i nejednaku toplinu. U takvim se prilikama gradskom poglavarstvu u rujnu 1895. obratilo „Actien – Gesellschaft Wasserleitungen, Beleuchtungs und Heizungsanlagen, Wien und Budapest“ („Dioničko društvo za vodovode, rasvjetu i loženje u Beču i Budimpešti“), posredovanjem inženjera Carla Wagenfürera, kojega je u Osijeku zastupao odvjetnik dr. iur Mosin Klein i podnijelo prijedlog „za opskrbu grada gorskom vodom iz vrela Iskrica“ u vlasništvu manastira Duzluk, nedaleko od Orahovice. Generalnu osnovu za vodovod iz orahovačkih vrela izradio je prof. dr. Artur Oelwein iz Beča, koji je odustao od ranijeg zagovaranja dravskog vodovoda. Osnovu je izradio nakon što je „vrela i orahovačku okolicu
14 Rudolf HORVAT, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994., 65-70.; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, S tradicionalnih na nove…, n. dj., 141, 143-166.
193 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu .... pretražio i proučio cesarski savjetnik i geolog prof. dr. Gustav Adolf Koch iz Beča“. Iako Gradsko poglavarstvo nije potvrdno reagiralo na tu osnovu „Dioničkog društva za vodovode, rasvjetu i loženje u Beču i Budimpešti“, društvo je, na svoju ruku, sklopilo početkom sljedeće godine „Ugovor sa srpsko-pravoslavnim manastirom Orahovica“, koji je zastupao njegov nastojatelj jeromonach Maksim Kudumil, kojim je društvo dobilo „od srpsko-pravoslavnog manastira na vjekovječitu porabu i uživanje sve vode podzemnice za vodovod od manastirskog zemljišta do grada Osijeka“. Budući da u potonjim mjesecima nije napisan novi ugovor, društvo je „u nedostatku novca izgradnju gorskog vodovoda neprestano prolongiralo“.15 No, potreba da se izgradi gradski vodovod i nadalje je bila neizbježna tema sjednica Gradskog poglavarstva pa je Osijek i prvo desetljeće 20. stoljeća dočekao s neriješenim vodoopskrbnim pitanjem te izradom projektne dokumentacije za gradnju kanalizacije. Nakon desetgodišnjeg razdoblja (1898. do 1908.) u kojem su provedene mnoge „predradnje za gradnju gradskog vodovoda“ i izrađene osnove za rješenje vodoopskrbe grada moralo se Gradsko poglavarstvo 1909. odlučiti za gradnju gradskog vodovoda, i to “ili iz gorskih vrela kod Orahovice ili iz dubokih/arteških zdenaca ili iz Drave”. Pri tome su članovi poglavarstva na čelu s gradonačelnikom Graffom raspravljali „o tri bitna činitelja budućeg gradskog vodovoda“ – o kakvoći vode, o količini vode i o troškovima gradnje vodovoda. Budući da je grad 1908. imao 22.000 stanovnika i 4.000 vojnika, smještenih u vojarnama Tvrđe, dakle 26.000 žitelja, i bio drugi grad po veličini u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, o gradskoj vodoopskrbi moralo se u najskorije vrijeme odlučiti. Posebice zato jer se u Osijeku u proteklom 13-godišnjem razdoblju broj stanovnika godišnje povećavao 1,13%, a tadašnji demografski analitičari pretpostavljali su u Osijeku daljnji porast stanovnika od 1,5%, ali uz uvjet „poboljšanja higijensko-zdravstvenih prilika uređenjem gradskog vodovoda i kanalizacije”.16 Iako je u posljednjoj godini njegovog trećeg mandata (1913.) donesen „Statut o regulaciji grada i izgradnji građevina“ te sklopljen ugovor za izgradnju gradskog vodovoda ni u sljedećem trogodišnjem razdoblju nije riješeno pitanje jedinstvene gradske vodoopskrbe17 pa se rasprava o mogućnosti izgradnje vodovoda iz gorskih vrela nastavila na sjednicama Gradskog poglavarstva i nakon Graffovog vremena, tj.
15 DAOS, GPO, Predmetni spisi, “Dopis velemožnom gospodinu Konstantinu Graffu, savjetniku gradonačelnika”, 19. 04. 1903.; “Ugovor”, 1897., kutija 6337.; Dopis “Actien – Gesellschaft Wasserleitungen, Beleuchtungs und Heizungs Anlagen, Wien und Budapest”, br. 968, 15. 01. 1897., kutija 6338. “Gradnja osječkog gorskog vodovoda iz Papuka”, br. 1.302, str.9, 26. 01. 1918., kutija 6338. 16 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Voda i grad (Povijest vodoopskrbe grada Osijeka), Osijek, 2007., 73-77. 17 U ljeto 1914. pripremljena je osnova koja bi omogućila od jeseni te godine početak radova gradnje gradskog vodovoda koji je trebao biti dovršen za godinu dana. Izrađeni su projekti za gorski vodovod, ali planirani početak radova i ostvarenje toga vodovoda prekinuo je Prvi svjetski rat.
194 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu .... to je pitanje ostvareno tek u vrijeme gradonačelnika Vjekoslava Hengla 13 godina potom.18 * Snažno razvijeno gospodarstvo u cjelini osiguralo je i omogućilo gradu Osijeku i njegovim građanima graditeljsko širenje koje je bilo najočitije u izgradnji novih dijelova grada i brojnih ulica. Naime, snažni gospodarski razvoj Osijeka popraćen je naglom izgradnjom. Posebice se brzo izgrađivao Gornji grad u smjeru zapada. Mnogobrojni bankari, tvorničari, trgovci, odvjetnici, imućniji građani, pa i samo Gradsko poglavarstvo ulagali su novčana sredstva u izgradnju lijepih i raskošnih kuća, trgovina, ali i kulturno- prosvjetnih, zdravstvenih i vjerskih objekata. Na raspisane natječaje javljali su se svojim radovima arhitekti i graditelji iz Osijeka, te iz Zagreba, Sarajeva, Beča, Praga, Budimpešte, Bonna i drugih europskih gradova. Najugledniji i najbogatiji Osječani naručivali su projekte kod poznatih europskih graditelja i arhitekata.19 * U njegovo je vrijeme tekla izgradnja20 velebne gornjogradske župne crkve sv. Petra i Pavla, današnje konkatedrale. Nakon njene izgradnje 1898. slijedilo je unutarnje uređenje i oprema crkve, a u nazočnosti bosanskog ili đakovačkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, gradonačelnika Graffa te brojnih svećenika, uglednika i građana crkva je posvećena 20. svibnja 1900. godine, i to na nadnevak kada je prije 50 godina papa Pio IX. u konzistoriju prekonizirao (potvrdio) Strossmayera za biskupa.21 Krajem 1902. godine Osijek je dobio još jednu sakralnu građevinu – sinagogu s masivnim „crkvenim tornjevima“ i sa sinagogalnim specifičnostima – smještenu u središtu Donjega grada u Cvjetkovoj ulici. Izgrađena je iz prikupljenih sredstava osječkih Židova, a djelo je osječkog graditelja W. C. Hofbauera.22 Početkom studenoga 1908. u Jägerovoj ulici posvećena je novoizgrađena evangelistička crkva izgrađena prema nacrtima njemačkoga arhitekte Franza Langenberga, a sagradio ju je u gotskom slogu osječki graditelj Ivan Domes.23 * U drugoj godini Graffova upravljanja gradom, tj. 1897. izgrađena je zgrada mrtvačnice na gornjogradskom Aninom groblju i započela izgradnja pobočne linije konjskog tramvaja kroz Županijsku ulicu do gornjogradskog kolodvora. Godinu dana
18 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Voda i grad…, n. dj., 77-80. 19 Vjesnik Županije virovitičke, Osijek 1894., br. 3., 23.; br. 15., 119.; 1896., br. 2., 15.; 1915., br. 10., 100. 20 Započela je u proljeće 1894. i završila 1898. godine. 21 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE / Antun JARM, Župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku, Osijek, 1995., 87-89. 22 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Židovi u Osijeku 81918. – 1941.), Osijek, 2005., 142. 23 DAOS, GPO, kutija 3045., predmet br. 18388./1914.
195 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu .... potom, 1898., grad je dao u zakup pravo ribolova, dimnjačarinu te uveo knjigu začasnih članova. Posebno dirljive riječi izrekao je gradonačelnik Graff 17. srpnja te godine na ulazu u Regimentsgarten (Pukovnijski vrt, današnji Perivoj kralja Tomislava) kada je svečano otkrio spomenik palim junacima 78. pukovnije kao spomen na 920 vojnika Osječke 78. Šokčevićeve pukovnije koji su se borili u austro-pruskom ratu i od kojih je 460 poginulo u bici 3. srpnja 1866. kod Kraljičina Gradeca u Češkoj.24 Budući da se u Učiteljskoj školi, osnovanoj 1. rujna 1893., u četvrtoj godini djelovanja (1897./98.) povećao broj učenica i učenika, nastava se nije mogla odvijati u prostorima donjogradske pučke škole (zgrada u kojoj je današnja OŠ Jagode Truhelke) pa je Gradsko poglavarstvo na čelu s Graffom 1900. godine Učiteljskoj školi osiguralo novac za izgradnju zgrade. Dvokatnica je izgrađena na južnoj strani donjogradskog Trga bana Josipa Jelačića krajem ljeta 1901. godine, i to nakon što je grad ustupio zemljište između kapelice Snježne Gospe i Bauerove pivovare.25 Gradsko poglavarstvo donijelo je 1904. Regulatornu / Generalnu / osnovu, tj. revidiran je postojeći urbanistički plan grada Osijeka, koji je potpisao Graff. Po tome je planu omogućen u relativno kratkom razdoblju od 1905. na 1906. nastanak izgradnje secesijskog niza nestvarno lijepih zgrada današnje Europske avenije. To je i vrijeme kada su na prijelazu stoljeća i početkom 20. izgrađene današnje ulice: Jägerova, Sunčana, Zrinjevac, Kačićeva i Radićeva ulica, Gajev trg, Kapucinska ulica, Ulica kardinala Alojzija Stepinca, Neumannova, istočni dio Gundulićeve, Reisnerova i druge ulice, kao i najreprezentativnija zgrada u Kapucinskoj ulici kavana i hotel Royal.26 Navedenom osnovom Osijek je 1912. dobio velebnu zgradu pošte u današnjoj Europskoj aveniji te zgrade tri stalna kinematografa (Urania i Rayal u Gornjem gradu, Urania u Donjem gradu). * Osijek je u njegovom mandatu 1907. dobio Hrvatsko narodno kazalište, drugo stalno glumište u Hrvatskoj, i to gotovo 9 godina nakon što je on sklopio ugovor s njemačkim kazalištem koje je zgradu s kasinom koristilo gotovo od izgradnje zgrade 1866. godine.
24 S. SRŠAN, „Gradonačelnici slobodnog kraljevskog…“, n. dj., 101-104; Oto ŠVAJCER, Likovna kronika Osijeka 1850 - 1969. godine, Osijek 1991., 51. 25 Kamilo FIRINGER, „Osnutak Učiteljske škole u Osijeku“, Učiteljska škola Božidar Maslarić u Osijeku 1893. – 1953., Osijek, 1953., 16.; Ljuba RADMAN / Nada LAGUMDŽIJA, „Tragovima zapisa o prošlosti Učiteljske škole u Osijeku“ (1893. – 1965.)“, Učiteljska škola u Osijeku – ravnatelji profesori i maturanti (1893.-1965.), Osijek, 2004. 26 Oto ŠVAJCER, Likovna kronika Osijeka 1850 - 1969. godine, Osijek 1991., 51.; Z. ŽIVAKOVIĆ- KERŽE, “Sudbine pojedinih građevina i spomenika – Umirući vojnik”, Osječki dom(Osijek), 3. 12. 2000., 8; Grgur Marko IVANKOVIĆ, „Secesijski duh u arhitekturi i životu Osijeka“, Katalog izložbe Muzeja Slavonije u Osijeku, Osijek, 1994., 10; DAOS, GPO, kutija 6273., spisi 15467./1904; 12454./1904; 15467./ 1904.; 19608./1904; 29922./1904; 11497./1905; 4273./1905; 29025./1905.
196 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
Umjesto zaključka Značenje gradonačelnika Konstantina Graffa očitovalo se u usmjeravanju grada Osijeka prema značajnom industrijskom, gospodarskom, kulturnom i inom središtu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
197 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, znanstvena savjetnica: Konstantin Graff...
Sažetak Konstantina Graffa su članovi gradskog zastupstva 19. listopada 1895. jednoglasno izabrali za gradonačelnika slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Na toj je funkciji bio u tri mandata sve do 1913. godine. Istaknuta je osoba političkog, prosvjetnog i društvenog života grada. U njegovo je vrijeme Osijek slavonska metropola i jedno od važnijih središta u Trojednici s izrazitim upravnim i vojnim obilježjem. Gospodarski je najrazvijeniji grad u Slavoniji, koji je zadržao svoje prvotne unutarnje i vanjske razvojne činitelje i osobnosti. U Graffovo vrijeme nastupio je u Osijeku pravi polet u razvoju novčarstva kojemu je snažna privreda grada (industrija, trgovina, promet, obrtništvo…) dugovala gotovo sve što je postigla prvih desetljeća 20. stoljeća. Snažno razvijeno gospodarstvo u cjelini osiguralo je i omogućilo gradu i njegovim građanima graditeljsko širenje koje je bilo najočitije u izgradnji novih dijelova grada i brojnih ulica. (Posebice se brzo izgrađivao Gornji grad u smjeru zapada). U cjelini prateći značenje gradonačelnika Graffa očitovalo se u usmjeravanju grada Osijeka prema značajnom industrijskom, gospodarskom, kulturnom i inom središtu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Konstantin Graff, Oberbürgermeister der Stadt Osijek in der Jahrhundertwende vom 19. in das 20. Jahrhundert (Ein besonderer Rückblick auf die wissenschaftlichen, gesellschaftlichen und anderen Gelegenheiten zu Graffs Zeit)
Zusammenfassung Konstantin Graff wurde am 19. Oktober 1895 einstimmig von den Vertretern der Stadtverwaltung zum Oberbürgermeister der freien und königlichen Stadt Osijek gewählt. An dieser Funktion war er drei Mandate, bis 1913. Er war eine prominente Person des politischen, gesellschaftlichen und Bildungslebens der Stadt. In seiner Zeit war Osijek eine slawonische Metropole und eine von den wichtigsten Punkten in Königsreich mit besonderen Verwaltungs- und Militäreigenschaften. Die Stadt ist im wissenschaftlichen Sinne die am meisten entwickelte in Slawonien, die ihre ersten inneren und äußeren Entwicklungseigenschaften beibehielt. Zu Graffs Zeit kam es in Osijek zu einem richtigen Aufschwung in der Entwicklung des Geldwesens, dem starke Wirtschaft der Stadt (Industrie, Handel, Verkehr, Gewerbe) alles, was sie in dem ersten Jahrzehnt des 20. Jahrhunderts erreichte, schuldete. Die stark entwickelte Wirtschaft versicherte und ermöglichte der Stadt und den Bürgern eine Bauentwicklung, die im Ausbau der neuen Stadtteile und zahlreicher Strassen am deutlichsten war. (Sehr schnell baute man die Oberstadt Richtung Westens auf.) Die Bedeutung des Oberbürgermeisters Graffs zeigte sich vor allem in der Orientierung der Stadt in Richtung des bedeutendsten industriellen, wirtschaftlichen, kulturellen und anderen Sitz im Königsreich Kroatiens, Slawoniens und Dalmatiens. Schlüsselwörter: Konstantin Graff, Bürgermeister von Osijek, wirtschaftliche Entwicklung der Stadt Osijek, Wasserleitung, Verkehr, Bevölkerung, Industrie.
198 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Darko Varga (Bilje) UDK: 929.52 Prandau i Zdenko Samaržija (Koška)
Prilozi za političku biografiju baruna Antuna Gustava Hillebrandt von Prandaua
Za pomoć u transkripciji i prevođenju izvora najljepše se zahvaljujemo Ziti Jukić i Dunji Varga.
Autori se u radu bave političkom biografijom valpovačkog vlastelina, baruna Gustava Hillebrandta von Prandaua koji je u hrvatskoj javnosti najčešće prikazivan kao mecena u kulturi, donator, jedan od utemeljitelja Hrvatskog glazbenog zavoda i njegov prvi predsjednik, podupiratelj glazbe i glazbenika, umjetnika. Barun Gustav Prandau bio je gradski zastupnik za osječki Gornji grad, lobist u Pešti i Beču za izgradnju željeznice u Slavoniji i za druga pitanja od interesa za grad Osijek. Manje je, međutim, poznata njegova aktivnost kao zastupnika u Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru i u zajedničkom parlamentu u Budimpešti kao i njegove aktivnosti i inicijative kao i odličja koja je primio ili za koja je bio predlagan za svoj rad i djelovanje.
Ključne riječi: Barun Gustav Hillebrandt von Prandau, valpovačko vlastelinstvo, političar
199 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Uvod Percepcija o barunu Gustavu Hillebrandtu von Prandau ne seže dalje od aktivnog (i agilnog) valpovačkog vlastelina, brižnog oca kćerima, podupiratelja mnogih glazbenika i drugih umjetnika te utemeljitelja Hrvatskog glazbenog zavoda, čiji je prvi predsjednik. Barun Prandau bio je gradski zastupnik Osijeka, kao predstavnik Gornjega grada, zastupnik u Hrvatskom saboru i zastupnik u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom parlamentu te lobist u Beču i Pešti za izgradnju željeznice u Slavoniji. Literatura, dakle, ne pruža cjelovitu Gustav Prandau, prvi predsjednik sliku o njegovom političkom djelovanju i cilj Glazbenog zavoda 1827.-1828. ovog rada je dopuniti njegov životni curriculum Kasnija litografija F. Liedera iz 1845, i prikazati baruna Prandaua i kao političara. vel. 39,3 x 31 cm Vrela i literatura Vlasnik: Povijesni muzej Hrvatske. Za razumijevanje njegove političke djelatnosti dragocjeni su Zapisnici grada Osijeka1 i arhivski fondovi Trgovačko- obrtničke komore2, iz kojih se može rekonstruirati i dio lobističkih aktivnosti gradskog zastupnika baruna Prandaua. Aktivnost u Ugarsko-hrvatskom parlamentu vidljiva je iz zapisnika sa sjednica Gornjeg, staleškog, i Donjeg, zastupničkog, doma parlamenta3 te iz pismena iz oba doma Parlamenta (zbirke odluka, zakona kao i predstavki), koje su, kao i podaci iz Državnoga arhiva u Osijeku, većim dijelom publicirani. Značajni izvori su zapisnici sa sjednica Ministarskog vijeća4 (danas bi rekli Ugarsko-hrvatske vlade). Djelatnost
1 Zapisnici grada Osijeka 1861.-1866., priredio Stjepan Sršan, Osijek 2004., (kasnije Zapisnici 1861.- 1866.); Zapisnici grada Osijeka 1867.-1875., priredio Stjepan Sršan, Osijek 2005. (kasnije Zapisnici 1867.-1875.); Zapisnici grada Osijeka 1876.-1886., priredio Stjepan Sršan, Osijek 2006., (kasnije Zapisnici 1876.-1886.). 2 Državni arhiv Osijek, fond Trgovačko-obrtnička komora. 3 Postoje četiri skupine spisa: Dnevnici Donjeg [zastupničkog] doma parlamenta i Spisi Donjeg [zastupničkog] doma parlamenta, Dnevnici Gornjeg (staleškog) doma parlamenta i Spisi Gornjeg (staleškog) doma parlamenta. Višetomna izdanja uvelike olakšavaju rekonstrukciju političkoga života Ugarske i zemalja pod njenom krunom u razdoblju austrijskoga parlamentarizma. Országgyűlés képviselőházi napló (Dnevnici Donjeg doma parlamenta), Buda 1872 – 1875., I – XX. (kasnije KN); Országgyűlés képviselőházi irományok, Budim 1872. (Spisi Donjeg doma parlamenta) (kasnije KI). Országgyűlés főrendi házának irományai (Spisi Gornjeg doma parlamenta), Országgyűlés főrendi házának naplója (zapisnici Gornjeg doma parlamenta). 4 Državni arhiv u Budimpešti - Magyar országos levéltár, Arhivski fond Zapisnik mađarskog kraljevskog ministra-predsjednika [zapisnici Ministarskog savjeta]) (kasnije MOL).
200 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... baruna Prandaua pomno su pratili njegovi suvremenici. Često ga se u međusobnim pismima spominju Strossmayer i Rački5. Drugim riječima, građa je, bilo publicirana ili ona arhivska; bilo na hrvatskom, njemačkom ili mađarskom jeziku, opsežna i pruža uvid u političku djelatnost baruna Prandaua – literatura je vrlo oskudna i nije fokusirana na baruna Prandaua, među ostalim, političara (i gospodarstvenika) i lobistu. Zastupnik Grada Osijeka 1861. godina Austrijski vladar je 16. siječnja 1861. godine odobrio Naputak za privremeno uređenje županija, slobodnih kraljevskih gradova, povlaštenih trgovišta i seoskih općina u kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Sukladno Naputku gradonačelnik Osijeka Vjekoslav Schmidt je zamolio bana Josipa Šokčevića da odredi Josipa Jurja Strossmayera za povjerenika za gradske izbore u Osijeku6. Na tim je izborima barun Gustav Prandau izabran za gradskog zastupnika, kao predstavnik Gornjega grada7. Rasprava o sirotištu Barun Prandau sudjeluje u radu Skupštine 23. ožujka 1861. godine na kojoj se razmatra poslanica bana baruna Josipa Šokčevića o izboru zastupnika za Sabor trojedne kraljevine i ostala pitanja vezana za uređenje municipijah.8 U zapisniku od 9. ožujka 1863. godine nalazimo i na zahvalu baruna Prandaua gradskim zastupnicima što su bili nazočni ukopu njegove majke9. Na sjednici održanoj 31. ožujka 1864. godine saslušano je izviješće odbora koji je trebao predložiti lokaciju sirotišta koje bi se gradilo iz Hutler-Kollhofer- Monspergerove zaklade. Prijedlog odbora bilo je mjesto između Donjeg i Novog grada. Zastupnik Josip Prukner prigovorio je na taj prijedlog „što o dolnjem gradu jedna strana srbljah obitava, uslěd medjuvremeno proměnjenih administrativnih odnošajah jošt Slavna županija Virovitička, u pogledu ustupljenja saslušati imala...“ Prukner se bojao da bi (hipotetskim) odcjepljenjem Donjeg grada, Gornji grad ostao bez sirotišta. Skupština je odbacila prigovor s obrazloženjem da je sirotište opće dobro „bez razlike na věroizpovedanje“ i pozvala se na zapisnik od 29. kolovoza 1858. godine po kojem je zemljište za izgradnju sirotišta već ustupljeno, „da se sirotište u nutarnjem gradu podići nemože, da se u dolnjem gradu sagradi, buduć je najglavniji
5 Korespondencija Rački-Strossmayer, priredio Ferdo Šišić, Zagreb 1928 – 1931., I., II., III., IV. (Kasnije Rački-Strossmayer). 6 Zapisnici 1861.-1866., 8. 7 Zapisnici 1861.-1866., 10. 8 Zapisnici 1861.-1866., 17.,19. 9 Zapisnici 1861.-1866., 163.
201 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... zakladitelj blage uspomene Josip Huttler, kojega zaklada sama dovoljna bi za utemeljenje sirotišta bila, dolnjovarošac… U manjini preostavša g.g. zastupnici imenito v.g. barun Gustav Prandau naglasuje, s razloga što mu položaji u pitanju stojećih gradjevnih městah poznati nisu, ni za jedno; toga je pako mnenja, da se predmet ovaj njeg. Veličanstvu na rěšenje podastre.“10 1865. godina 1865. godini barun Prandau bio je aktivniji u radu gradske skupštine. Nazočan je na više sjednica nego je to bio godinu dana ranije. Na sjednici 13. srpnja 1865. godine raspravlja se o inicijativi c. kr. poručnika Ljudevita Rajera „da mu se od strane grada za uživotvorenje tělověžbališta u Osieku potpora pruži...da bi se za lětno tělověžbalište, baščica učitelja Humla u normalnoj učioni u nut. gradu upotrěbiti mogla, za zimu pako jedna erarialna kazamata unajmila, u koju bi svrhu tada grad i šest fatih drvah za grějanje davao, predlažući podjednako i osnove potrebni za ovaj zavod spravah, koje bi 420 for. a.vr. stajale.“ Barun Prandau priložio je 100 forinti u srebru za nabavku gimnastičkih sprava pa skupština zaključuje „Glavna skupština nenalazeći se u položaju, obzirom da grad u ovaj par, predstojećom neodloživom gradnjom svihkolikih učionskih zdanjah, znatne će terete snositi imati, za podizanje tělověžbališta, ovoga bezprigovorno takodjer koristnoga zavoda za sada znatniju kakovu novčanu pripomoć pružati zaključuje pristav uz prědlog g. baruna Hillepranda Prandau-a, koga velikodušni daru 100 for.a.vr. za nabavu potrebitih tělověžbalskih spravah sa zahvalnostju prima, ostali potrebiti iznos u ovu svrhu putem dobrovoljnih prinesakah sabrati“11. Barun je nazočan sjednicama Skupštine 27. srpnja i 10. kolovoza 1865. godine. Nazočan je i sjednici 24. kolovoza 1865. godine kada se raspravljalo o prigovoru protiv besplatno ustupljenog zemljišta za gradnju kasina i kazališta u Gornjem gradu12. 1866. godina Zastupnici na Skupštini 4. travnja 1866. godine razmatrali su nacrt zgrade sirotišta i usvojili ponuđeno rješenje koje će se „Visokom Kr. naměstičkom Vieću směrno predstaviti... Podjedno se ima Visoki g. Hilleprandu baronu Brandau - u kojega se blagovoljnom zauzimanju pripisati ima da će se ovo, toli žudjeno i kroz toliko vremena očekivano uživotvorenje naměre blage uspomene gornjih zakladateljah, sad već zajamačno udělotvoriti, od strane grada pismena zahvala izjaviti.“13 Na sjednici skupštine 14. lipnja 1866. godine pročitan je odgovor baruna Prandaua kojim se zahvaljuje za priznanje koje je dobio od grada za njegovo zalaganje „oko
10 Zapisnici 1861.-1866., 246. 11 Zapisnici 1861.-1866., 338. 12 Zapisnici 1861.-1866., 342., 346., 349. 13 Zapisnici 1861.-1866., 387.
202 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... predmeta sirotišta i štedionice“. Na istoj sjednici satnik Dragutin Herrman izvještava „da je prineskom g. baruna Gustava Prandaua za tělověžbalačku učionu 134 for.80 kr.a.vr. sabrano, no da nabavljene sprave i priredjena ovu svotu i to račun Fr. ml. Wagnera sa 40 for. a.vr. nadmašuju, predlažući, da se ovaj iznos iz gr. blagajne podmiri, kao i za nabavu potrebite sprave kozao (bock) zvane iz gr.blagajne prinese.“14 Za vrijeme Austrijsko-pruskog rata došao je gradu dopis upućen 6. srpnja 1866. godine od Visokog Kraljevskog namjesničkog vijeća, da se organizira zbrinjavanje ranjenika. Skupština je procijenila da za ovu svrhu treba osigurati 2000 forinti u srebru. Smještaj 50 ranjenika predvidjeli su smjestiti u Gradski vrt, a u slučaju pomanjkanja prostora u prostorije gradskog strelišta. Na sjednici 12. srpnja 1866. godine Skupština je od baruna traži zajam „Ponudjeni ovom prigodom po presvětl. gospodinu baronu Gustavu Hillepr. Prandau gr. zastupniku, obćini grada ovoga u pomoć za predrečenu čověkoljubivu cěl u zajam dve hiljade for.a.vr. na tri godine bez kamata s’ primetbom, da jih grad u gornjem roku po mogućnosti otplaćuje zatim dobrovoljni prinesak za sebe i svoju viskr. g. suprugu na korist po gradu u obskrbu preuzeti se imajućih ranjenikah jednu hiljadu for.a.vr. primaju se sa iskreno srdačnom zahvalnošću, te se zaključuje, na ovi koli domoljubni toli plemeniti prinesci, u ime vascělog obćinstva, kom je time prilika pružena svom bližnjeljubivom poduzeću, tim krepčije pristupiti, pismenu zahvalu izjaviti.“15 Već 2. kolovoza 1866. godine stiže dopis c. kr. zemaljskog glavnog vojenog zapoviedničtva od 26. srpnja 1866. kojim se sa zahvalnošću izražava priznanje za opskrbu vojnika te umoljava da se isto to izjavi i g. g. Gustavu Baronu Prandau i Petru Grofu Pejačeviću, što je Skupština i učinila16. Barun Prandau daruje u svoje i u ime svoje supruge, obterećenoj bolnici 1000 forinti o čemu je izvijestio odbor za smještaj ranjenih i bolesnih vojnika na sjednici skupštine 27. rujna 1866. godine17. „Odgovor presv.g. Gustava baruna Prandau, kojim onih na liečničku něgu c.kr. ratoboracah prinešenih 1000 f.a,vr. od svoje i od strane presv. si gospodje supruge gradskoj bolnici prikazuje. Na velikodušnom i obilatom ovom daru zaključuje glavna skupština na usklik „živio“ presvětlim darovateljem pismenu zahvalu poslati.Ujedno pako priležeći u privr. ostavnoj blagajni upitnih na liečničku něgu i obskrbu prvobitno naměnjenih hiljada for.a.vr. uslied gornjeg dopisa i opredělěnju doznačuju u prihod gr. bolničkoj blagajni. O čemu se gr. blagajna izplate o bolnice nadzorničtvo shodno uredovanja radi obaviešćuje.“18
14 Zapisnici 1861.-1866., 402., 403. 15 Zapisnici 1861.-1866., 407., 408. 16 Zapisnici 1861.-1866., 409., 412. 17 Zapisnici 1861.-1866., 417., 418. 18 Zapisnici 1861.-1866., 427.
203 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
1868. godine 7. ožujka 1868. godine pod predsjedavanjem grofa Petra Pejačevića od Virovitice, kraljevskog povjerenika za obnovu poglavarstva i zastupstva, održana je konstituirajuća sjednica novog saziva gradske Skupštine i poglavarstva Osijeka. Prandau je nastavio mandat iz prošloga saziva19. Na sjednici 31. ožujka barun je bio odsutan, tako da je svečanu prisegu dao 7. travnja što je potvrđeno zapisnikom sjednice održane 14. travnja 1868. godine, kada je bio nazočan sjednici na kojoj traži bolovanje „Prijava zastupnika Gustava baruna Prandaua, da uslied liečničke naredbe Gleichenberške toplice upotrebljavati mora, te zbog duže vremena gr:skupštine ne polaziti nemože.“20 Barun je nazočan sjednicama održanim 18. srpnja i 26. kolovoza 1868. godine21. 1869. godina 15. veljače 1869. godine skupština grada dobila je dopis Visokog kraljevskog Namjesničkog vijeća kojim se priopćava da je „Njegovo c.k. Apoštolsko Veličanstvo, sa Njenim Veličanstvom kraljicom 8. ožujka t.g. posietiti grad Zagreb, stoga da se uslied radostnog ovog dogadjaja nastoji, da odlične i što sjajnije deputacije municipijah na poklon Njihovim Veličanstvom u Zagreb dodju.“ Skupština je zaključila da će poslati deputaciju na čelu s načelnikom Dr. Antunom Stojanovićem. Za članove deputacije izabrani su „presvetli g. grof Ladislav Pejačević Našički kao začastni ovogradski gradjanin, presvetli gosp. Gustav barun Prandau, Velemožni g. savjetnik kr: Namjestičkog Vjeća Jovan pl. Jurković, poglavita gospoda odvietnici Petar Malači, Stiepan Kugler kao ovdašnji gradjani.“ Donesena je i odluka da izaslanicima grad ne može platiti dnevnice22. Drvljanik 1869. godine isticao je ugovor o zakupu Drvljanika br.1 i 2 pored Drave koje je zakupilo Valpovačko vlastelinstvo. Dunavsko parobrodarsko društvo tražilo je prostor u Gornjem i Donjem gradu za pristaništa te je grad namijenio taj prostor za nova pristaništa i agencialna mjesta. Senator Ivan Stahuljak kao predsjednik odbora za parobrodarsko odpravničtvo dobio je zaduženje preuzeti Drvljanike i privesti ih novoj svrsi 23 te je o stanju na terenu iscrpno izvijestio Skupštinu24. Prandau podnosi molbu „… da mu se 400 čet. hv. od gradskog zemljišta ili od dosada u zakupu držanog, ili ako to više
19 Zapisnici 1867.-1875., 60., 61. 20 Zapisnici 1867.-1875., 73., 85., 90. 21 Zapisnici 1867.-1875., 111.,125. 22 Zapisnici 1867.-1875., 188. 23 Zapisnici 1867.-1875., 230. 24 Zapisnici 1867.-1875., 256., 257.
204 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... moguće nije, kraj garnizonske bašće uz primiernu zakupninu na najmanje 6 godinah danah za drvljanik u zakup dali. Glavna skupština zašilje odbor pod predsiedničtvom gradskog senatora g. Ivana Stahuljaka sastojeći se iz g.gr.: miernika Aleksandra Lužinskoga i g.g.gr: zastupnikah Ivana Lajpziga, Ilije Mohla i Josipa Heima, koji će obzirom na dobročinstva po g. molitelju gradu ovom u velikoj mjeri učinjena, nemanje i obzirom na okolnost, da g. molitelj traženo gradsko zemljište za smieštanje ogrievnih drvah potriebuje, svakako oko toga nastojati imati, da prikladno zemljište gradsko iznadje, visinu zakupnine, a i vrieme zakupa ustanovi i onda o tome svoj prědlog skupštini čim prije podnese.“25 1870. godine gradski zastupnik Josip Ritteser predlaže Skupštini da se Drvljanik ponovo da u zakup barunu Prandau. „Obzirom na izgled, da će se za ovaj dosada po presv: g. barunu Prandauu u zakupu držani grads. drvanik daleko veća zakupnina od dosadanje polučiti, glavna skupština prědlog ovaj usvaja s time, da se taj drvanik, pošto se još nezna, dali će i kada c.k.I.povlašteno dunavsko parobrodarsko družtvo za agenciju uzeti, od 1. studenoga t.g. počam na neizvjesto vrieme izakupi pod uvjetom, da će ga dotični dostalac svagda posle jednomjesečnog odkazanja gradu ustupiti imati,-te odredjuje rok dražbe na dan 21. listopada t.g. Dočim će ovaj rok dražbe gr: računovodja g. Josip Stuparović u području gradskom običnim načinom proglasiti dati, imati, ujedno će se o ovom iznovnom izakupljenju i pres. g.barun Prandau obavjestiti.“26 Na Skupštini 7. listopada 1872. godine gradski podbilježnik Petar Modestia u ime povjerenstva podnosi izvješće na molbu sjedinjenoga ugarskoga parobrodarskoga družtva u Pešti, za mjesto drugog pristaništa i mjesto za agenciju između Tvrđave i Gornjeg grada „…da na gornjogradskoj dravskoj obali za pristajanje brodovah u obće drugoga prikladnog miesta neima osim onoga, koji se počam od zemljišta Hartl-Füllerovog do prvog repina prema pukovnijskom vrtu uzduž tako zvanog Prandauovoga drvarskog dvorišta proteže, te da s’ tog rečenom družtvu izakupljenjem za vrieme od 20 godinah počam od 1. siečnja 1873. ustupi komad prostora od Prandauovoga drvarskog dvorišta i to kako je u privitoj skici pod c. i d. naznačen naime od kraja sokačića, koji se kraj Flambachove šupe i Katzenthalerova vrta proteže, do ugla rečenoga dvorišta i širini od 15 hv. a pošto je tamo za podizanje agencije i drugih potrebitih zgradah najprikladnije mjesto, da se u tu svrhu ustupi od obale dravske....“27 Zaključak skupštine, među ostalim, bio je „Budući se u ovom sada sjedinjenom ugarskom parobrodarskom družtvu u gornjem gradu za agenciju ustupljenom mjestu nalazi jedan komad, naime jedna četvrtina od izakupljenoga gradskoga drvljenjaka; to zaključuje glavna skupština nadalje zakupniku toga drvljenjaka g.barunu Prandauu upitni komad odkazati i njega pozvati, da isti do.1. sječnja 1873. gradu na razpoloženje stavi.“28
25 Zapisnici 1867.-1875., 263. 26 Zapisnici 1867.-1875., 340., 341. 27 Zapisnici 1867.-1875., 493. 28 Zapisnici 1867.-1875., 495.
205 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Skupština je 19. prosinca 1873. godine „... razmatrala molbu odvjetnika u Osijeku Ante Rukavine, punomoćenika preuz. gosp. baruna Prandaua, da se od gradskog drvljanika kod Drave blizu gornjeg grada prostor od 300 čhv. na onom miestu, gdie kuća leži, odciepi, ter preuz.gosp: barunu Prandau na daljnju jednu godinu u zakup dade uz cienu, koja će se bez svake potežkoće lahko ustanoviti. Glavna skupština uvaživ, da preuzvišeni gospodin barun Prandau želi i nadalje jedan dio od dosada u zakupu imanog gradskog drvljanika u zakupu zadržati samo radi toga, da ogrevna drva svoja, opredieljena osobito kao poklon za siromašne osiečke stanovnike i za ine deputate onde smiestiti može, nalazi ovoj molbi zadovoljiti, te dozvoliti, da se od istog drvljanika prostor od 300 čet.▫ na onom miestu, gdie kuća leži, odciepi, ter Njegovoj Preuzvišenosti na daljnju godinu t.j. od 1. siečnja do konca prosinca 1874. uz cienu medjusobno ustanoviti se imaju u zakup dade ipak samo za gornju t.j: njegovu vlastitu porabu.“29 1874. godine barun Prandau traži u zakup dodatnih 100 čhv. uz već zakupljenih 300 čhv. na gornjo-osiečkom drvljaniku za smieštanje ogrievnih drvah. Skupština je odlučila uputiti odbor na lice mjesta kako bi istražila „da li se onde razpoloživih 100 čhv. gradskog zemljišta nalazi, i u slučaju jestnom, da odmah g.molitelju dotično njegovom punomoćniku g. odvjetniku Anti Rukavini taj prostor od daljnjih 100 čhv. uz dosadanje uvete i preda.“30 Gradnja bolnice Prandau je sudjelovao novčanim prilozima i u izgradnji i funkcioniranju osječke bolnice. Gradski odvjetnik Franjo Werovski 1870. godine izvještava Skupštinu da je „g: Gustav barun Prandau kao uknjiženi jamac svoj dug od 100 for:srebra ili 105 for:av. sa 6% trogodišnjom kamatom od 18 for:av.skupa dakle 123 for:av. dobrovoljno platio“... što je i doznačeno bolničkoj blagajni „… a zatim bolnička i ovogradska ostavna blagajna shodnoga uredovanja radi obavjesjuju i to bolnička blagajna time, da pres. gosp. Gustavu barunu Prandauu vrhu plaćenoga duga brisovnu namiru izdati imade.“31 Gradnja realke 1870. godine grad intenzivno radi na gradnji Realne gimnazije čiju su gradnju poduprli mnogi slavonski velikaši, među ostalima Pejačevići, braća Khuen, grofica Julija Janković, pl. Dragutin Mihalović i pl. Ivan Kapistran Adamović32. Grad je i Gustavu Prandau poslao poziv da se pridruži ovoj akciji. „Presv. gosp. Gustav barun Prandau na poziv od 7a ožujka 1870. br.88. da i on po primjeru druge g.g.slavonskih velikašah na podignutje i uzdržavanje višje realke u gradu Osieku prinesak učini, odgovara, da premda
29 Zapisnici 1867.-1875., 536. 30 Zapisnici 1867.-1875., 569., 570., 571. 31 Zapisnici 1867.-1875., 321., 322. 32 Zapisnici 1867.-1875., 27., 28.
206 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... priznaje plemeniti cilj i namieru toga zavoda, ipak u tu svrhu iz temeljitog razloga ništa doprineti nemože.“33 1872. godine poglavarstvo predlaže memorandum kojim će se od Hrvatskoga sabora tražiti da se Realna gimnazija proglasi zemaljskim zavodom i uzdržava o zemaljskom (državnom) trošku, a da se od glavnice zaklade gospode slavonskih velikaša i o gradskom trošku izgradi trgovačka i obrtnička škola. „Uslied toga izdati će se o tome memorandum, te će se takovi priobćiti saborskim sastupnikom grada ovoga preuzv. gospodinu Gustavu barunu Prandauu i velem. gosp. Jovanu pl. Jurkoviću i isti umoliti i ovlastiti, da kako u saborskom peticijalnom odboru, tako i u samom Visokom saboru upitnu radi pripomoći za realku podnešenu molbu s’ izraženom u memorandumu sadanjem željom grada ovoga zagovaraju i zastupaju.“34 Gradski vrt i štedionica Grad je od 1871. godine radio na predmetu povratka „generalskog vrta“ gradu. Taj prostor koristila je vojska i gradu je uvjetovala izgradnju kasarne za 1. bataljun pješaštva i paviljon za časnike tog bataljuna u zamjenu za „generalski vrt“. Predstavnici štedionice iz Slavonije vijećali su 31. listopada 1872. godine u Osijeku i zaključili da se „… zemaljske, izvan zemlje nalazeć se zaklade u zemaljsku upravu predadu i da se po broju pučanstva i po visini poreznih prinesah odgovarajući iz onih zakladah u obćem, a napose već sada dio novacah iz prodaje krajiških šumah u utrženih do njihove porabe za komunikacionalne svrhe u Slavoniji uloži...“ „Glavna skupština uvažava, da su oba ova predmeta od najveće važnosti za razvitak Slavonije i za njenu znamenitost na borilištu svjetskog prometa, pa svrh toga da su i sasvim pravedna zaključuje obe molbe upitnih slavonskih novčanih zavodah i to prvu Visokoj kr: Zemaljskoj Vladi odielu za unutarnje poslove, a drugu Visokom kr: Zajedničkom ministarstvu financijah od svoje strane što toplije predstavkama preručiti. Dočim se ovom prigodom saznalo, da se je veleštovani član ovoga zastupstva i narodni zastupnik gornjo i nutarnjeg grada Osjeka preuzvišeni gospodin Gustav barun Hillebrand od Prandau kod njeg. preuzvišenosti zajedničkoga ministra financijah radi ustrojenja upitne podružne banke za Slavoniju u Osieku moćnim svojim uplivom svojski zauzeo; to glavna skupština koliko u priznanju ovog njegovog moćnog zauzimanja toliko za svako drugo zasviedočeno zauzimanje i nastojanje gdie se radi o probitku zemlje Slavonije, a napose grada Osieka jednodušno zaključuje Njegovoj Preuzvišenosti gospodinu Gustavu barunu Hillebrandu od Prandaua svoju srdačnu zahvalnost u zapisnik staviti.“35 Skupština grada koja je održana 17. prosinca 1872. godine, na kojoj je bio nazočan u barun Prandau, zaključila je da se treba obratiti „Visokoj kr: Zemaljskoj Vladi odielu za
33 Zapisnici 1867.-1875., 328. 34 Zapisnici 1867.-1875., 480. 35 Zapisnici 1867.-1875., 497., 498.
207 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
bogoštovlje i nastavu s’ predstavkom, da bi Visokoista predstaviv c.kr: zajedničkom ratnom ministarstvu stanje stvari o upitnom „generalskom vrtu“ kako u istini jeste, moćnim svojim uplivom blagohotno zauzeti se blagoizvolila, da se taj vrt uz ponudjenu odštetu godišnjih 300 for: ovoj obćini što prije povrati.“36. Na istoj sjednici razmatrana je zamolnica odbora, kojeg su ovlastili mnogi slavonski novčani zavodi- štedionice, da se osnuje „posebna podružnica narodne banke, dotirana s’ dva miliuna forintih za Slavoniju u Osijeku ustanovi...“ 1. ožujka 1873. godine na sjednici Skupštine pročitano je izvješće saborskih zastupnika grada Osijeka baruna Prandaua i Jovana pl. Jurkovića od 16. veljače 1873. godine o Zapisnik s 10. sjednice sabora kraljevine Hrvatske, učinjenom u Pešti u predmetu povrata Slavonije i Dalmacije, 1872.g gornjogradskog „generalskog parka“ gradu Osijeku. U tu svrhu su u zajedničkom Ministarstvu rata učinili shodne korake, objasnili sve momente koji dosadašnje navode vojnih vlasti nedvojbeno pobijaju i zahtjev grada nepobitnim dokazuju „te da po onome što jim je na razloženje njihovo rečeno, imadu povoda držati, da je isto razbistrenju stvari znatno prinielo tako, da je sva nada, da će ova pravedna stvar grada i povoljno riešenje zadobiti i da su ovaj najkraći put za posredovanje njihove s’ toga odabrali, i poprimili, što jim za nenadani slučaj bezuspješna nada ostvarit ostaje i drugi još put saborske peticije u Zagrebu.“ Skupština je primila ovo izvješće na vrlo povoljno znanje te je odlučila Gustavu barunu Prandau i Jovanu pl. Jurkoviću zbog njihovog svojskog nastojanja i zauzimanja oko probitka grada ovoga svoje podpuno priznanje pismenom zahvalnicom izraziti37. U izviješću gradonačelnika Nikole Živanovića, na sjednici skupštine od 28. lipnja 1873. godine o rezultatima deputacije koja je poslana u Peštu zbog pripomoći za ovdašnje novčarske zavode, možemo pročitati „... da je deputacija ova od svih Visokih licah, kod kojih se je predstavila, neočekivano odlično primljena, a naročito, da su joj u njenom zadatku izvanredno na ruci bili preuzv: gos:hrv:slav:dalm: ministar Petar grof Pejačević,
36 Zapisnici 1867.-1875., 496., 497. 37 Zapisnici 1867.-1875., 510., 511.
208 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... preuzv:gosp: kr: ugarski ministar trgovine Josip grof Zichy, preuzv:gosp: kr: ugarski ministar financijah Dragutin pl: Kerkopay i ovogradski saborski zastupnik preuzv:gosp: Gustav barun Prandau. Glavna skupština uzimajući izviešće ovo na povoljno znanje pobudjenom se nalazi preuzv:gosp:kr: ugarsko ministru trgovine Josipu grofu Zichy i preuzv: gosp. kr: ugarskom ministru financiji ukazano odličje i podupiranje njenom zadatku, ne inače i ovogradskom saborskom poslaniku preuzv: gosp: Gustavu barunu Prandauu, koji je takodjer pridružujuć se izaslanoj deputaciji takovoj svojim moćnim uplivom na ruku išao, pismeno izraziti svoju smiernu zahvalnost a ujedno preuzv:gosp:hrv:slav:dalm: ministru Petru grofu Pejačeviću povodom predstojećem mu sutra imendanu brzojavom čestitati.“38 1875. godina Barun Gustav Prandau nazočan je konstituirajućoj sjednici koju je vodio Mirko Kršnjavi veliki župan Županije virovitičke i vladin povjerenik za rukovođenje izbora jedne trećine gradskih zastupnika i za izbor načelnika.39 Na sjednici 5. lipnja 1875. godine konstatirano je „da su od g.g gradskih zastupnikah i to od preostavših neizžriebanih Preuzv.g. barun Prandau, a od novo izabranih g. Pavle Kolarić opravdano odsutni i to prvoimenovani budući je na sabor odputovati morao, a drugo imenovani bolesti svoje radi. Zavierenje ovoga potonjega odgodjeno je uslied toga na ono vrieme, kad u položaj dodje tomu zahtievu odgovoriti.“40 Barun Prandau nazočan je sjednicama skupštine 7. kolovoza, 11. rujna i 27. studenoga 1875. godine. 1876. godina Barun Prandau nazočan je sjednici koja je održana 22. travnja 1876. godine na kojoj je održana „u svrhu izžriebanja jedne trećine gradskoga zastupstva i izaslanja dotičnih izbornih povierenstavah glavna skupština sl. i kr. grada Osieka.“41 U slijedećim godinama nema zabilježene aktivnosti baruna Prandaua kao gradskog zastupnika sve do 1881. godine kada se ponovo javlja u gradskoj politici. Zanimljiv je podatak da je 1876. godine za zastupnika izabran Ante Rukavina, Prandauov odvjetnik, koji je gradski zastupnik od 1876. do 1884. godine, a od 1881. do 1884. podnačelnik grada. Zastupnik 1881. i 1882. godine „Godine 1881. dana 21. srpnja obdržavana je u nutarnjogradskoj viećnici pod predsjeničtvom presvietlog gospodina Mirka pl. Kršnjavia velikoga župana županije virovitičke kao vladinog povjerenika za obnovu gradsku i izbor gradskoga načelnika, u pritomnosti g.g. gradskih častnikah senatora Vase Atanasijevića, satnika Petra Modestia
38 Zapisnici 1867.-1875., 524. 39 Zapisnici 1867.-1875., 601. 40 Zapisnici 1867.-1875., 604. 41 Zapisnici 1876.-1886., 23.
209 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... i velikog bělježnika Ante Ioannovića, zatim g.g. novoizabranih gradskih zastupnikah: Franje Sedlakovića, Adolfa Freunda, Vjekoslava Stolića, Antuna Maulbeka, Ladislava Rogačija, Salamona Langa, Gustava baruna Hilepranda od Prandaua, Antuna Rukavine, Lavoslava Ittlingera, Franje Nubera, Huge Marinovića, Stiepana Heima, Josipa Springera, Josipa Sedlakovića, Dragutina Šandora, Nikole Živanovića, Jovana Neškovića, Josipa Jankovića, Slavoljuba Strobacha, Franje Faista, Dragutina Engelhardta, Mate Grškovića, Gjoke Mavrodića, Hinka Schmidta, Luke Mesarovića, Sofronije Poznanovića, Davida Hermana, Teodora Trangera, Franje Fabiana, dr-a ( Josipa) Kalivode, Andrije Altgayera, Miroslava Broschana, Ignje Florschütza, Waltera baruna Wildburga i Ignje Wagnera glavna skupština sl. i kr. grada Osijeka radi izpitivanja i odobrenja izborah, radi konstituiranja i zavjerenja novoizabranog gradskog zastupstva, zatim radi sudjenja o podnešenih prigovorih i napokon radi izbora gradskog načelnika.“42 Sjednicu je vodio pl. Mirko Kršnjavi koji je naglasio da nije našao dokaza da je netko izabran protivno zakonu od 28. siječnja 1881. Prandau parlamentarac - Hrvatski sabor Banska konferencija Bio je barun Prandau i član slavne Banske konferencije u Zagrebu 1860/61. godine koja je donijela odluke važne za modernizaciju Hrvatske i Slavonije. Unionist Između 1861. i 1868. godine barun Prandau pristajao je uz unionističku politiku, što je, uostalom, bila temeljna politika umalo svih hrvatsko-slavonskih magnata. U nagodbenom sustavu bio je pristalica njezine revizije i član Hrvatskog kraljevinskog odbora za pregovore. No, kada revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe (1873. godine) nije u cijelosti uspjela, premda jest sačuvala bitne elemente hrvatske državno-pravne individualnosti, barun Prandau ostao je u Saboru kao zastupnik grada Osijeka samo do isteka mandata, tj. do 1875. godine, i nije se više bavio visokom politikom, ali se zato još više posvetio dobrotvorstvu. Hrvatsko-ugarska nagodba Rasprava o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi bila je opsežna i burna. Dok su jedni sabornici bili za uređivanje odnosa s Bečom, bez posrednika, drugi su bili skloni Ugarskoj i tražili su čvršće vezivanje uz Mađare, treći se uopće nisu slagali s pregovorima s monarhijskim središtima moći. Neki su pristali uz Mađare iz mržnje prema Beču, neki su u snažnijoj Ugarskoj vidjeli mogućnost čvršćega otpora prema Beču, a neki su, poput većine aristokrata, vidjeli u tom savezu priliku za restauraciju feudalizma. Vodeći unionisti bili su Mirko Bogović, grof Julije Janković, barun Lazar Hellenbach, Aleksander Fodroczy, Jovan Živković, Petar Horvat, Janko Car, Mijo Košćec, Aurel
42 Zapisnici 1876.-1886., 251.
210 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Kušević, grof Stjepan Drašković, grof Rikard Sermage, grof Miroslav Kulmer, grof Hinko Khuen, barun Gustav Prandau i barun Sigismund Ottenfels43. Revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe Nakon pada bana Raucha, kralj 21. siječnja 1871. godine, imenuje Kolomana Bedekovića banom. U međuvremenu raspisani su izbori za Hrvatski sabor. Narodna stranka je 1. svibnja izdala proglas „kojim obećaje da će se boriti za cjelokupnost, samostalnost i neodvisnost Hrvatske... Od 65 zastupnika dobiju unioniste samo 13, Starčević bude izabran u Krapini, a narodnoj stranci pripade 51 kotar.“44 Iz korespondencije između Strossmayera i Račkog pratimo događaje iz toga doba, a njihovi komentari olakšavaju razumijevanje okolnosti u kojima je djelovao barun Prandau. Strossmayer piše Račkom: „Rim 28. novem., 1871. godine, ... Ovih dana dobio sam od Preradovića pismo. On veli, da je imao priliku dva puta se sastati sa Lónyajem (predsjednik Ugarske vlade, op. autora) i razgovarati o naših stvari. Lonyay je-veli- pripravan s nami se sporazumjeti i u tu svrhu pozvat će prije sabora neke glavnije ljude Narodne stranke, da se s njimi porazgovori. Izmeđ tih ljudi ako bi bilo izgleda, da bi se moglo sporazumjeti- ja ne bi mario tu žrtvu učiniti. Ja sam dakle odgovorio Preradoviću, da bi ja samo u onom slučaju u Peštu doći mogao, ako bi on (Lonyay) u načelu poprimio ono, o čem sam mu prije odlaska svoga u Italiju govorio;to jest: naše posve neodvisne finansije, tako da samo ono u stanovitih rata plaćamo, što po pravednomu ključu na općenite stvari plaćati imamo. U ostalom, sva administracija u zemlji da nam je posve neodvisna. Drugo, da se ministar predsjednik madžarski posve odrekne upliva na imenovanje bansko. Mi bi se tada u nutarnjosti organizovali po našoj volji i po našoj potrebi. I integritet zemlji da se vere ac realiter povrati. Samo ako bi Lonyay u načelu ovo kano temelj i ishodište za Nagodu poprimio, i ako bi kod svoje portaje promijenjenu Nagodu za kabinetsko pitanje proglasiti htio, samo tada bi ja spreman bio u Beč ili u Peštu doći... Ja mislim, da ako mi možemo u našoj zemlji, pod uvjetih korisnih za naš narod dobiti kormilo u ruke, da bi to Čehom i Slavjanom uopće više hasnilo, nego da u današnjoj anarhiji još i dalje opstojimo.“45 U to vrijeme barun Prandau je član Unionističke stranke. Strossmayer piše Račkom (4. prosinca 1871. godine): „… po mom mnijenju - najbitnija stvar naše finansije. Upravo ih obratiti, i Madžarom dati, što po pravednomu ključu dati moramo, ostalo pako mora nami ostati na slobodno raspoloženje. Tijem načinom bitno će biti, da Madžare, što se naše administracije tiče, posve istisnemo iz zemlje. Bitno je opaziti, da ćemo mi za skupne poslove samo ono platiti, što po Madžarih i za nas nagođeno. U tu svrhu imaju nam se dati autentični podaci, na kojih se osniva Nagodba među Austrijom
43 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906., 204., 205. 44 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906., 281. 45 Rački-Strossmayer, IV., 418.
211 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... i Ugarskom. Mi imamo pri ruci data, da su nas Madžari prevarili. Kombinacija Jaićeva posve je osnovana. Kao što sam Vam, prijatelju, u posljednjemu pismu pisao, mi nemamo odbiti Nagodbu, ali i nemamo se čega strašiti. Ne pođe li nam za rukom, nastavit ćemo borbu, i pobjeda tijem će biti potpunija. Dakle, s pouzdanjem, ali i bez ikakvoga straha i bez ikakve mlitave popustljivosti, imamo k djelu pristupiti.“ 46 Raskol među unionistima nije oslabio tu hrvatsku političku opciju već je otvorio mogućnosti koaliranja s manje radikalnim predstavnicima drugačijih pogleda na hrvatsku zbilju i budućnost. Antun Vakanović je bio pod utjecajem baruna Levina Raucha što dovodi do smjene mnogih župana. Grof Ladislav Pejačević, barun Gustav Prandau, nadbiskup Josip Mihalović i Koloman Bedeković ostavljaju Vakanovića dok neki unionisti kandidiraju samostalno.“Rauchovci“ dobiju 20 kotara, samostalni unionisti 8, a narodna stranka 47. U saziv sabora Vakanović je pozvao i 47 virilista (prelata, župana i velikaša) koji su, uglavnom, bili unionisti. Hrvatski povjesničar Rudolf Horvat piše „Ugarski ministar-predsjednik grof Lonjaj predloži, neka se unioniste sporazume s nar. strankom... koja je već prije tražila reviziju nagodbe i takovog bana, u kojega bi mogli imati povjerenja, n.pr. Dragutina pl. Mihalovića, vlastelina u Feričancima. Posredovanjem baruna Prandaua i nadbiskupa Mihalovića stupe unioniste u narodnu stranku pod uvjetima, da se izmedju njih bira polovica odaslanika u zajednički sabor i u kraljevski sabor, koji će revidirati nagodbu“47 Sabor počinje s radom 15. lipnja, a 9. lipnja u „kraljevinski odbor“ izabrani su: Strossmayer, Mažuranić, Prandau, Mrazović, Vončina, Prica, Živković, P. Horvat, Ante Jakić, Nikola Krestić, Miroslav Kraljević i Svetozar Kušević. Ovi su sastavili nuncij (poslanicu, op. autora) u kojem 6. studenog zatraže „1. neka hrv. izaslanici na zajed. saboru sami biraju izmedju sebe 5 članova delegacije, a ne da ih bira zajednički sabor; 2.neka bana imenuje kralj bez prijedloga i protupotpisa ugarskog ministra-predsjednika; 3. neka se banu dade naslov: „zemaljski ministar Dalm. Hrvatske i Slavonije; 4. neka Hrvatska „svojim financijama i državnim dobrom samostalno upravlja, plaćajući zajedničkoj ug.drž. blagajni redovite svote, koje bude dužna doprinositi za skupne poslove“; napokon 5. hrv. ministar u Pešti ne smije uplivati u hrv. autonomiju, već neka u minist. Vijeću zastupa hrv. interese.“48 Rad u hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj regnikolarnoj deputaciji Rački piše Strossmayeru 13. srpnja 1872. godine: „Ja se nikako ne mogu složiti s nazori prijatelja Miškatovića o sadašnjoj situaciji našoj. Istina, i ja držim, da se naša akcija imade usredotočiti oko revizije. Ali imali bismo prije paziti, da što ne učinimo, što nam ovu
46 Rački-Strossmayer, IV., 419. 47 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906., 284. 48 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906., 284., 285.
212 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... akciju unaprijed slabi. Videći naši madžaroni i Madžari slabost Narodne stranke, bit će oni s tim drzovitiji, a ne vjerujem, da će naši ljudi odoljeti njihovoj navali. K tomu uzmite, kako je regnikolarna deputacija sastavljena; od naše šestorice, osim Vas i Mrazovića, ostali će se zadovoljiti malimi koncesijami, koje stoje u protuslovlju sa zahtjevi i dosadašnjimi načeli Narodne stranke. U onoj drugoj šestorici imate ljudi, koji-kanoti Prica- branit će madžarsko stanovište žešće od samih Madžara, a u Svetozaru Kuševiću imate madžarsku uhodu, koji će izdavati Lónyayu radnju hrvatske deputacije. Ova nije dakle sastavljena iz onako jednoličnih elemenata, kano što bi ona od 1866. godine. Ja sam stoga mnijenja, da ustrajete do kraja, ali bojim se, da će moja, ne baš povoljna predviđanja, obistiniti. Svakako je madžarska politika o ugarskoj državnoj ideji za taj čas pobjedu stekla. Dosada su samo madžaroni smatrani kano nosioci te ideje; sada su ju prihvatili također narodnjaci. Tako tumače držanje Narodne stranke i češki i srpski listovi... Miškatović se vara, da bi protivnici bili primili onu drugu alineju. Oni su izrično odbijali svaki passus proti sadašnjoj vladi i svako zahtijevanje za promjenu vlade. Lónyay imade sada zastupnika Narodne stranke u saboru ugarskom, a preko svojih memeluka može ih uvijek desavuirati; a to je za nj dosta... Ako je Prandau ondje, izvolite mu pripomenuti o Kochu (Franzu Xaveru Kochu pohrvaćeno i puno poznatije Franji Ksaveru Kuhaču, op. autora); ovaj bi rado znati, na čem je.“49 Rački piše Strossmayeru 21. srpnja 1872. godine: „Članovi regnikolarne deputacije bez iznimke pitaju svaki dan za Vas, jer bi rado da ona počne raditi. I ja se slažem s tim mnijenjem, jer držim, da biste Vi ovdje imali najprije biti složni, prije nego se u Pešti sastanete s ugarskom deputacijom, i ne spominjući slučaja, ako bi Lónyay, kano što je i Mažuraniću pisao, imao doći ovamo polovinom kolovoza. A znadete, da ćete imati dosta posla, jer će se imati- žalibože- boriti u našoj deputaciji... Barun Prandau odilazi na 4-5 nedjelja, ali može se i bez njega raditi; on nije i onako za posao.“50 Rački piše Strossmayeru 13. rujna 1872. godine: „Danas mi je Bartolović donesao svoju spomenicu o reviziji financijalnoga pitanja i statističke podatke o prihodu naše kraljevine god. 1869-1871. Spomenica čini mi se dosta razgovijetna i opširna. Ona brani odjeljenje hrvatskih financija od ugarskih, ali raspravlja i o drugih načinih. Pošto je ovo pitanje povjereno pododboru kraljevinskoga povjerenstva, ne bi bilo zgorega, da se predade Mažuraniću..“51 Strossmayer piše Račkom 25. listopada 1872. godine: „Od ovuda (Iz Budimpešte, gdje su se sastale hrvatska i ugarska regnikolarna deputacija, op. autora) još Vam ne znam ništa izvjesna pisati. Jučer je pročitan rad Jakićev, po kojemu zahtijeva, da se ključ krivi popravi i od državnoga duga samo jedan dio nami na teret upiše. U ostalom zahtijeva se naša financijska neodvisnost. Imamo se boriti sa memeluci, a najveći memeluk Prica…“52
49 Rački-Strossmayer, IV., 454., 455. 50 Rački-Strossmayer, IV., 456. 51 Rački-Strossmayer, IV., 457. 52 Rački-Strossmayer, I., 190.
213 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Ustanovljena je hrvatsko-slavonsko-dalmatinska regnikolarna deputacija koja se 27. listopada 1872. sastala u Budimpešti na zajedničkoj sjednici s mađarskim parlamentarnim izaslanstvom pod predsjedanjem grofa Antuna Mailátha. Izaslanstvo su činili Strossmayer, Mažuranić, Prandau, Mrazović, Vončina, Prica, Živković, Horvat, Jakić, Krestić, Kraljević i Kušević53. Predsjednik hrvatskog izaslanstva bio je Ivan Mažuranić54. Strossmayer piše Račkom 3. studenoga 1872. godine: „Mi smo ovd, među sobom barem, posao svršili. Naša su načela posve prodrla. Barem je prvi korak korektan. Što će biti dalje, Bog zna. Prica dao (je) `a part votum (izdvojeno mišljenje, op. autora). Po njegovu bi se autonomija naša još na uže stegnula. On misli, da se banovo ime i čast uništi. Mjesto njega da bude na čelu našoj vladi ministar, predlogom i potpisom ministra predsjednika ugarskoga. Taj naš ministar bio bi član peštanskog ministarskog vijeća i š njim solidarno peštanskom saboru odgovoran, a odgovoran- i to on sam-i našemu saboru za naše domaće posle. Uz njega su pristali barun Prandau, P(etar) Horvat, Kraljević, Kušević. Krestića ovdje nije bilo. Osim Price svi su pristali uz nas; ali, ako naš prijedlog propane kod Madžara, kô što će po svoj priliki propasti, onda ćeju oni povratiti se k prijašnjem prijedlogu, o komu mislim da je Lónyayjevo maslo. Naš predlog će se sad poslati Lónyayu i ugarskoj regnikolarnoj deputaciji. Ja ću se vratiti kući, a u odlučni čas opet amo doći, da Madžarom svoju reknem. Poslije toga odilazim u blažije podnebje i to po svoj prilici u Rim, gdi mi je poleg Voršaka i našeg zavoda najlaglje i najudobnije. Sto hiljada puta i t.d.“55 Strossmayer se povlači iz rada delegacije što zbog bolesti što zbog neslaganja sa stavovima Price, Prandaua i njihovih istomišljenika56. Na drugoj zajedničkoj sjednici oba izaslanstva održanoj u Budimpešti 29. lipnja 1873. u delegaciji više nema biskupa Strossmayera. U hrvatskom izaslanstvu bili su Mažuranić, Kraljević, Mrazović, Horvat, Prandau, Krestić, Jakić, Vončina, Kušević i Živković57. U međuvremenu je umro predsjedavajući Antun Maylath, a predsjedavanjem nastavlja László Szögvény. Nakon više izmijenjenih prijedloga, usmenih konzultacija, nastavljeni su pregovori radi usklađivanja te je sporazumom dviju strana donesen prijedlog zakona58.
53 KI, br. 476, 237. 54 KI, br. 476, 239. 55 Rački-Strossmayer, I., 192. 56 Rački-Strossmayer, IV., dodaci. 57 KI, br. 476, 239. 58 KI, 476, 240.
214 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Prijedlog Zakona usvojile su deputacije na zajedničkoj sjednici u Budimpešti 29. lipnja 1873. godine59. Ugarsko-hrvatski parlament. Donji dom 1872. godina 4. rujna 1872. godine car je otvorio konstituirajuću sjednicu Parlamenta u kraljevskoj palači u Budimu i kojoj je dao smjernice rada zajedničkog Parlamenta, Gornjeg i Donjeg (zastupničkog) doma. Na 56. sjednici Donjeg doma parlamenta održanoj 17. prosinca 1872. godine na kojoj se glasovalo za zakon o podizanju 54 milijuna srebrnih forinti državnog zajma, Prandau nije bio nazočan, kao ni većina zastupnika Hrvatskog sabora60. 1873. godina Na 113. sjednici održanoj 18. ožujka barun Prandau daje glas za prijedlog zakona poreza na osobnu dobit. Glasovao je i za zakon o taksenim markama i ostalim prinadležnostima na 114. sjednici održanoj 19. ožujka, a na 121. sjednici održanoj 28. ožujka nije bio nazočan61. 1874. godina Kada se 2. veljače na 202. sjednici usvajao zakon o ovisnim troškovima mađarske istočne željeznice Prandau nije bio nazočan62. Na 223. sjednici 21. travnja zastupnici su odobrilo barunu Prandau 6 tjedana odmora da bi oporavio zdravlje63. Kleveta Biskupa Strossmayera oklevetali su da podupire list „Die Drau“ i stoji iza negativnog pisanja o barunu Prandau. Strossmayer piše Račkom krajem studenog 1874. godine: „Ja sam i na druge potvore i klevete miran ostao, pak ću i sad miran ostati, a iskreno ispovijedam, da mi je tkogod prije godinu dvije dana rekao: Ti ćeš prema Mažuraniću i svojoj vlastitoj stranki jednom se braniti imati, da u potajnom savezu stojiš s „Dravom“- ja bi to za sanjariju i nemogućnost držao. Proti „Dravi“-velim- koja je, dok je sa Pejačevići i sa Prandauom u vezi bila, na me i na moj značaj jed i otrov rigala! Otkale ta kleveta, proti kojoj bi se ja braniti i neku izjavu učiniti morao? Evo izvora! Vi znate, prijatelju, da Vam je Frič jednom rekao, kako bi u redu bilo, da ja nekakovu izjavu učinim. Ovdje u Osijeku kupili su se potpisi na slavu i hvalu barona Prandau-a, i to ponukovanjem vlade. Tom prilikom
59 Rački-Strossmayer, I., 224. - 228. 60 KN, 1872 – 1875., III., 346., 347., 348. 61 KN, 1872 – 1875., VI., 128., 129., 168., 169., 318., 319. 62 KN, 1872 – 1875., IX., 183., 184., 185. 63 KN, 1872 – 1875., X., 117., 118.
215 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... i na mene se navalilo, kako bi ja neku izjavu učiniti morao, budući da je „Drava“ vijest donijela, da sam ja s nadvojvodom Albrechtom Bog zna što o Prandau-u govorio. Ja sam to s prezirom odbio, budući da niti mom zvanju, niti mome položaju se ne pristoji, tuđe gaće i košulje prati. Barun Prandau hoće i želi svoga negdašnjega klijenta Franka uništiti. Njemu banov zet (Dr. Napoleon Špun-Strižić), deputarac valpovački, kano Staatsanwalt, mora biti u ruci. Baron Prandau, Frič (tadašnji urednik „Agramer Zeitunga“), banov zet it.d.- to su ljudi, koji su našli i banu natovarili, da ja s „Dravom“ općim i da ona moje misli rasprostire. Sad ja pitam svakoga, koji duše ima, je li vrijedno i dostojno, da se ja u klevete takih ljudi obazirem. Frič je svoju nesposobnost, otkad uređuje „Agramericu“, jasno dokazao. Baron Prandau, s kojim ja, međutim, želim u dobrom odnošaju ostati, ništ ne znači, a o banovom zetu držim, da mu se prijatelji izbiljam Bogu moliti moraju, da pri sebi ostane. Zašto mislim, odmah ću reći. Ono, što prijatelj Mato u svom pismu veli, da je Frank dobro obaviješten, što kod mene biva, nema nikakve vrijednosti. Svatko zna da je moja kuća otvorena. Pri stolu ne može se šutiti i o dnevnih pitanjih ne govoriti. Lako da se tijem načinom jedna ili druga riječ odnese u Osijek...64“ 1875. godina Nakon tri godine rada u Donjem domu, ponovo je dobio trogodišnji mandat od Hrvatskog sabora za zajednički Donji dom parlamenta u Pešti. Na 9. sjednici parlamenta 8. rujna 1875. godine gospodin zastupnik Ivan Tombor podnio je predsjedniku parlamenta vjerodajnice za baruna Prandaua65. Na 13. sjednici održanoj 14. rujna 1875., Antun Molnar iznosi “Poštovani zastupnički dome! U ime verifikacijskog odbora imam sreću i čast javiti da je verifikacijski odbor na svojoj današnjoj sjednici uzeo u razmatranje izabrane zastupnike: Miloša Dimitrijevića izabranog 2. rujna u Kulpinu, županije Bač-Bodrog, nadalje baruna Gustava Prandaua koji je u hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru izabran za zajednički parlament država mađarske svete krune.66 1876. godina 5. svibnja 1876. godine članovi Donjega doma iznova su razvrstani su u razrede. Barun Prandau bio je u V. razredu zajedno s Mirkom Horvatom, Dragutinom Pustom i Lavoslavom Šramom67. Na 191. sjednici održanoj 15. prosinca 1876. godine barun Prandau glasovao je za Zakon o proračunu za 1877. godinu na prijedlog financijskog odbora. Većina zastupnika iz Hrvatske nisu bili nazočni glasovanju68.
64 Rački-Strossmayer, IV., 421., 422. 65 KN, 1875., I., od 30. kolovoza do 20. studenog 1875., 37. 66 KN, 1875., I., od 30. kolovoza do 20. studenog 1875. 56. 67 KN, 1875., VI. 131. 68 KN, 1875., VI. 262.
216 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
1877. godina Očito je barun Prandau često pobolijevao jer je na 250. sjednici održanoj 14. lipnja 1877. godine barun Prandau ponovo traži odmor od 6 tjedana „ jer zbog popravljanja zdravstvenog stanja prisiljen je putovati u Karlsbad.“69 Parlament mu odobrava dopust, ali već 8. studenog 1877. godine na 301. sjednici glasuje za Zakon o osnivanju austrijsko- mađarskog bankarskog društva na prijedlog odbora za bankovna pitanja70. Pripajanje Vojne krajine Slavoniji i Hrvatskoj Značajna inicijativa za pripajanje Vojne krajine matici pokrenuta je krajem 1877. godine i barun Gustav Prandau Prijedlog odluke o pripajanju Vojne krajine je supotpisnik te inicijative. Istina, Hrvatskoj i Slavoniji. Képviselőházi irományok, 1875., XX., 645. to je bio tek početak dugog i mukotrpnog procesa, mnogobrojnih rasprava i rada raznih povjerenstava. Iz zapisnika Donjeg doma parlamenta nema njegovih diskusija o tom niti o bilo kojem pitanju koje su postavili zastupnici iz Hrvatske. Značajna je 308. sjednica na kojoj je usvojen Zakon o krajiškim željeznicama i, naravno, pokretanje inicijative o pripajanju Krajine. Na 308. sjednici zajedničkog parlamenta 21. studenog 1877. godine, zastupnik Ivan Tumbor predao je prijedlog odluke o pripajanju Vojne krajine Hrvatskoj i Slavoniji71. Prijedlog je predao na hrvatskom jeziku, a slijedilo je 26 potpisnika, među kojima i potpisi baruna Prandaua, Ladislava Pejačevića i dr. 1878. godina Odbor za carinu i trgovinu predložio je Donjem domu zakon kojim se između država pod ugarskom krunom sa državama i kraljevstvima Njegovog veličanstva treba potpisati carinska i trgovačka unija i opće carinske tarife na austrijsko-ugarskom
69 KN, 1875., XI. 74., 75. 70 KN, 1875 – 1878., XIII., 187. 71 KN, 1875 – 1878., XIII. 249; KI, 1875., XX., 645 - 690.
217 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... carinskom području. Na 354. sjednici od 19. veljače 1878. godine, barun Gustav Prandau, Dragutin Mihalović i zastupnik Mukić glasali su protiv tog zakona, dok su ostali zastupnici iz Hrvatske: Koloman Bedeković, Marijan Derenčin, Konrad Filip, Lovro Vidrić, Ivan Vončina, Aleksandar Vukašinović, Ivan Tombor, Mirko i Petar Horvat, Antun Jordan, Josip Malec , barun Ljudevit Ožegović, grof Ladislav Pejačević, Dragutin Pust, Radislav Rubido, Lavoslav Schramm, Jovan Šteković glasali za prijedlog zakona. Nisu bili nazočni glasovanju: Antun Jakić, Bazil Kotur, Ivan Kukuljević, Josip Miškatović, Matija Mrazović, Živko Ogyić, grof Petar Pejačević, Stjepan Šašić, Viktor Špišić i Dragutin Konrad72. Na 362. sjednici, 28. veljače 1878. godine nije nazočan izglasavanju zakona o ugovoru austro-ugarskog parobrodarstva i pošta. Nije nazočan ni 30. ožujka na 373. sjednici parlamenta kada se glasovalo o zakonu koji je vezan za 80 milijuna forinti duga Narodne banke, kao ni na 418. sjednici, 22. lipnja kada je usvojen zakon o sporazumu s austrijskom Narodnom bankom o oslobađanju 80 milijuna forinti duga73. Prandau-„Starčevićanac“ 21. veljače 1885. godine, na 78. sjednici Donjeg doma, u raspravi o reformi parlamenta, zastupnik Dániel Irányi kritički je govorio o biranju zastupnika u Gornji dom: „..ako i Hrvati budu birali-mislim tu na predstavnike Gornjeg doma (plemenitaše,DV.)- onda će se u Gornji dom parlamenta useliti Starčevićev duh i onda će raspravu učiniti nemogućom. Neka hrvatski magnati zahvale gospodinu zastupniku (predlagatelju, DV.), (Tako je!, ljevica i krajnja ljevica), Pejačevići, Jankovići, Erdödyi, Draškovići, baruni Prandau, ja ih od takvih optužbi ne držim potrebnim braniti. (blago odobravanje na lijevoj i krajnje lijevoj strani)74 Ugarsko-hrvatski parlament. Gornji dom Barun Prandau, nije konzumirao svoje pravo biti zastupnikom Gornjeg (velikaškog) doma zajedničkog parlamenta (od 1869. do smrti 1885.) jer nije potvrdio svoj mandat, koji su mu osiguravale vjerodajnice cara, nego tražio oslobađanje od obveza i nikada se nije se pojavio na konstituiranju Gornjeg doma parlamenta mada je car i za njega redovito slao vjerodajnice-dokumente da ima pravo biti zastupnikom Gornjega doma75.
72 KN, 1875 – 1878., XV., 327., 328. 73 KN, 1875 – 1878., XVI., 111., 246.; KN, 1875 – 1878., XVII., 244. 74 KN, 1884 - 1887., IV., 307. 75 Országgyűlés főrendi házának irományai (spisi Gornjeg doma parlamenta), između 1869. i 1887. godine.
218 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Lobiranje Alföldsko-fiumanska željeznica Između 1861. i 1868. godine Godine 1860. počinje intenzivna gradnja željeznica u Monarhiji. Posljedica gradnje željeznica bila je potreba reguliranja vodotokova zbog poboljšavanja prijevoza roba u kombinaciji brod-željeznica. Između 1861. i 1868. godine barun Prandau lobira za izgradnju Alföldsko- fiumanske željeznice koja je trebala uključiti i Osijek u željezničku mrežu Monarhije. „U tu svrhu sastavi se u krilu trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju poseban odbor, u koji udju i članovi stojeći izvan komore. Tako su na primjer u istom odboru bili kao članovi: dr. Josip Juraj Strossmayer, biskup djakovački; barun Gustav Hilleprand Prandau, vlastelin valpovački, i Höcker, glavni upravitelj dobara kneza Schaumburg-Lippea u Virovitici. Preuzvišeni gospodin biskup Strossmayer bio je dapače mnogo godina i predsjednik toga odbora. Već 24. travnja 1861. otputi se iz sredine tog odbora izabrana deputacija u Beč k vladi, da izmoli sredstva za uređenje rijeke Drave od ušća do Barcsa.“76 U zapisniku Skupštine grada Osijeka održane 11. kolovoza 1862. godine čitamo da (svietli) ban „… javlja, da je u svrhu viećanja vrhu pitanja kako i s kojimi sriedstvi bi se glavna hrvatsko-slavonska pruga željeznička, a uz ovu koje savezne pruge osnovati i izvesti imale odlučio dana 20. i sljedećih mjeseca kolovoza tg. u Zagrebu obdržavati sbor sastavljen iz prosvietljenih veleposjednikah i drugih izkusnih licah, te pozivlje ovogradsko poglavarstvo, da sporazumno sa zastupničtvom ovogradske obćine izabere i pošalje jednog povjerenika, koji će kod otog viećanja učastvovati. Zaklj.: Ovogradska skupština primivši s radošću ovaj na promicanje blagostanja naše domovine smierajući visoki poziv jednoglasno izabra za povjerenika ovog sl. i kr. grada, u struci prometa, trgovine i obrtnosti veleiskusnoga svog sugradjanina i gradskog zastupnika g. Josipa Pruknera, koji će po poznatom svom domoljublju- imajući pred očima ne samo obće blagostanje ciele domovine, nego i posebne interese ovoga grada kod napomenutoga vijećanja u sporazumljenju sa Visokorodnim gosp. baronom Gustavom Prandauom okolo toga nastati, da se zaključi, da se u mriežu željeznice, što se u našoj domovini gradila bude i grad Osijek povuče. U koju svrhu će se napomenutom g.povjereniku od strane ove skupštine u ime grada Osieka vjerodajno pismo izdati. Dočim se ova skupština od domoljublja gosp.izabranog povjerenika nada, da će se ovog cieloj domovini koristnog posla svesrdno latiti: odredjuje mu ujedno 6 for.avr. na dan u ime dnevnicah, koje će mu ovogradska komorska blagajna u svoje vrieme izplatiti, a i putne troškove nadoknaditi…“77 Krajem 1862. godine osniva se u Beču Alföldska željeznica d. d. na kojoj se definira potreba izgradnje željeznice, koja bi izvoznu luku Rijeku povezala sa
76 Nikola Atanasijev Plavšić, Trgovačko-obrtnička komora za Slavoniju, U prvih pedeset godina njenoga opstanka,1853.-1903., po nalogu predsjedništva komore napisao, Osijek 1904., I. 65. 77 Zapisnici 1861.-1866., 116.
219 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
žitorodnim dijelovima Monarhije (Alföld), kako Mađari nazivaju banatsku i bačku ravnicu. Nije bio određeno mjesto prijelaza preko Dunava. Bile su ponuđene dvije opcije: prijelaz Dunava kod Bezdana s odvojcima za Villany i Osijek, a druga između Gomboša (Bogojeva) i Dalja za Osijek i preko Drave dalje za Villany. „Trgovačko- obrtnička komora za Slavoniju u sporazumu s željezničkim odborom otpravi u tom pitanju spomenicu u Beč, te zamoli tada u Beču bivšeg Ladislava pl . Jankovicha - Vučinskog, da kao Slavonac kod rečenog željezničkog društva zastupa interese Slavonije i nastoji, da se u smislu otposlate spomenice, željeznica vodi preko Dunava kod Gomboša, a ne preko Bezdana.“78 Janković je dobro zastupao interese jer je ovaj prijedlog usvojen. Plavšić u svom radu priznaje grešku „Kamo sreće, da se prijedlog željezničkog odbora slavonskog nije tada uvažio, i da se je alfoldska željeznica ipak vodila preko Dunava kod Bezdana; nebi u tom slučaju kašnje željeznica u Brod bila građena iz Dalja, nego iz Osijeka, a možda bi već tada i alföldska željeznica bila od Osijeka produžena dalje prema Rijeci. Nakana trgovačke komore i željezničkog odbora bila je dobra, ali vrijeme poslije stvorilo je druge odnošaje, na temelju kojih se je promijenila i prometna politika, uslijed koje je napokon grad Osijek ostao bez izravne željezničke sveze kako sa Bosnom tako i sa Rijekom.“79 Kako su tekle aktivnosti Skupštine Osijeka i gradskog zastupnika baruna Prandaua u svezi izgradnje Alföldsko-riječke željeznice možemo vidjeti iz zapisnika Skupštine. Na sjednici 24. kolovoza 1867. godine razmatrao se podnesak više građana da prijelazna točka željezničke pruge preko Dunava bude Gomboš-Erdut budući da tim prijelazom „procvětna budućnost i gradu ovom i zemlji čitavoj ujamčuje - odaslanstvo izašilje, koje bi kod Visokog kr.ugarskog ministarstva za komunikacije prědlog za predpozvanu prelaznu točku poduprlo. Uvažavajući glavna skupština ozbiljnost magnovenja po čitavu budućnost i grada ovoga i čitave zemlje ter predočiv si štetene za grad poslědice, ako bi se doista města Gomboš-Erduta, Bezdan-Batina prelaznom točkom dolnjo- ugarske željeznica opredělila, zaključuje prvorečenu prelaznu točku krepko podupirati. Posmotriv pako važnost predmeta, koji po svom izvan običnom značenju i izvanredne korake za osiguranje uspěha i zahtěva i zaslužuje, izašilje se od strane grada deputacija, koja će kod Visokog kr. Ugarskog Ministarstva za komunikacije i Visoke kr. dvorske kancelarije lično predstati, ter preporučiv milostivnomu obziru grad ovaj, kog je budućnost za razvitak duševnoga napredka zemlje odlučni činbenik razložiti odnošaje sa kojih ne samo po tome, što pruga, koja bi preko Gomboš-Erduta u Slavoniju prešla, u svojoj duži prama jadranskom moru kraća, no što osilni narodno gospodarstveni obziri ove u svačem obilujuće zemlje jedino na uredjeno obćilo uzčekuje, da se zemlja na ovaj stupanj procvětanja podigne koji joj je po prirodi naměnjen i koji se prema političkim odnošajem Evrope zahtěva. Za predvoditelja gr. deputacije ima se presvětli g.grof. Ladislav ml. Pejačević umoliti, a za
78 Zapisnici 1861.-1866., 69. 79 Zapisnici 1861.-1866., 69., 70.
220 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
članove izabiraju se pogl.g.gr.sudac Věkoslav Šmidt, g.g. zastupnici Dr Vaso Atanasiević, Josip Čordašić zatim tajnik trg.obrtničke komore Dr Josip Pozner. Za dati izaslanoj ovoj gr:deputaciji i spoljašnji vid službenosti dodaje im se gr.kaplar Adam Tabaković. Članovam izabrane ove deputacije opredjeljuju se dnevnice i to po osob na dan 10 f.av. uz naknadu putnoga troška, a gr:kaplaru uz naknadu putnoga troška 4 f.a.v. dnevno. O čemu se gr: blagajna time shodnoga uredovanja ubavěstjuje, da članovam deputacije na potraživanje predujam od 100 f.av. po osob izplati. Buduć pako, da je odaslanstvo živi izraz ocěne predmeta, te buduć da bi po važnosti nazočnog predmeta želiti bi bilo, da deputacija što obilatije i sjajnije zastupljena bude imaju se pismeno umoliti i to Pres. g. barun Gustav Prandau, Poglav: g. Drag.pl. Mihalović, g.g. Hugo Marinović, Marko Aksentiević, Franjo st: Wagner, Dimit.Tajčević, Drag. Mergentaler, Ferdo Redlštein, Thürner, Hiller Dragutin, Lajpcig Ivan, Reisner pl:Imro, da bi se obzirom na velju po grad ovoj važnost predmeta, nežaleći troška izaslanoj deputaciji pridružili. Ujedno će deputacija odnoseći se na ovaj predmet memorandum predimenovanim Visokim městom podastrti imati. Postavljanje ovoga poverava se gr: beležniku Vasi Atanasieviću, koji se tada u dva jednoglasna primerka prepisati ima. Za da polazka sporazuměti će se izaslanstvo sa presv:g. predvoditeljem.“80 Slavonski željeznički odbor i fond Na glavnoj skupštini Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju od 14. listopada 1867. godine osnovan je i utvrđen Slavonski željeznički odbor. Predsjednikom odbora imenovan je grof Ladislav Pejačević. Odbor je trebao izvršiti snažni utjecaj na javno mnijenje. Zadatak odbora bio je usmjeriti sva moguća i dopuštena sredstva za namicanje novaca za povoljno rješenje željezničkog pitanja81. Novoosnovani fond morao je o novčanim sredstvima podnositi račune Željezničkom odboru. U novoosnovani fond Gradsko poglavarstvo je odmah u listopadu 1867. godine doznačilo 1.000 forinti iz gradske blagajne kao prilog za izgradnju željezničkog prijelaza kod Erduta. Skupština Grada Osijeka je 14. listopada 1867. godine odlučila poslati zahvalnicu grofu Ladislavu Pejačeviću što je prihvatio pripravno i dragovoljno voditi gradsku deputaciju kod Visokih oblastih. Skupština je još zaključila: „Ujedno se imaju zamoliti preuzvišeni g. biskup djakovački Juraj Strossmayer, preuzvišeni g. Petar grof Pejačević veliki župan Ladislav ml:grof Pejačević i baron Gustav Prandau, da svojim uplivom i prilozi poznatoj skrbi za blagostanjem zemlje i naroda, osnivanju ovoga fonda kojim se za boljom budućnosti zemlje raditi, směra pritekli, zatim grad Požega, da bi obazrěv se na svrhu za kojom se teži, tako od strane obćine, kao i sabiranjem prilogah med obćinstvom, podhvat ovaj poduprla.“82
80 Zapisnici 1867.-1875., 32., 33. 81 Z. Živaković – Kerže, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Osijek 1996., 110. 82 Zapisnici 1867.-1875., 39.
221 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Bogojevska kompa Do 22. listopada poduzetnici su obećali prineske za izgradnju Alföldsko-riječke željeznice. Realizirali su ih do 24. listopada doznačivši sredstva u zgradi Magistrata u Tvrđi83. „20. prosinca 1870. godine predana je za promet dionica Sombor-Osijek i Osijek- Villany u dužini od 113 km, zajedno s bogojevskom kompom i obalnim šinama. Pošto do tada nije bila gotova parna kompa, od 20. prosinca 1870. godine do 23. svibnja 1871. godine prijevoz roba i osoba morao se ostvariti s parobrodom. Nakon toga, do 11. studenog 1871. godine u prometu je jedna parna kompa, a od 11. studenog 1871. godine dvije parne kompe pomagale su prijelaz preko Dunava.“ 84 Odličja Barun Prandau odlikovan je nekoliko puta za političke zasluge. 1872. godina 15. sjednica Ministarskog vijeća 22. veljače 1872. godine donijela je odluku koju je potvrdio 24. ožujka svojim potpisom car Franjo Josip. Točka 5. zapisnika:
83 Z. Živaković – Kerže, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Osijek 1996., 110. 84 T. István, Rohonyi Lajos kutatásai a MÁV Szegedi Igazgatóság történetéhez , A Közlekedési Múzeum Évkönyve VII. 1983-1984., 181 - 221.; Közlekedési dokumentációs vállalat, Budimpešta 1985., 194.
222 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
„Slijedom predstavke gospodina premijera, Vijeće ministara suglasno je da barunu Gustavu Prandau iz Hillebranda i grofu Pálu Eszterházyju zbog njihovih izvrsnih zasluga u promicanju javnog dobra, kao najviše priznanje, dodijeli čast unutarnjeg tajnog savjetnika bez naknade“85 1873. godina Na 61. sjednici Ministarskog vijeća 17. prosinca 1873. pod točkom 2. „ Premijer izvješćuje da mu je hrvatsko-slavonski ban priopćio predaju predstavke za odlikovanjem baruna Gustava Parandaua Hillepranda s prvim razredom reda željeznog križa, a viteza Bartola Smaiča II. razredom reda željeznog križa, radi potpore. Vijeće ministara ne smatrajući aktualnim ova odličja, ovaj prijedlog ne želi poduprijeti. 86 1874. godina 4. sjednicom Vlade održanoj 18. siječnja barunu Gustav Prandau dodijeljen je red Franje Josipa za sudjelovanje u radu na reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe te za humanitarni rad pri elementarnim nepogodama i za epidemije kolere. Pod točkom 4., zapisnika: „Premijer izvješćuje da ga je gospodin hrvatsko-slavonski ministar potražio dopisom glede posredovanja u najvišim krugovima za slijedeća najviša priznanja, i to B Gustavu Prandauu Hilleprandtu za njegovo opće poznato dobročinstvo, posebice zbog zasluga oko ublažavanja jadi tijekom elementarnih nepogoda i epidemije kolere, nadalje kao priznanje za njegov trud u donošenju javnopravnog sporazuma između Ugarske i Hrvatske u protekloj godini, dodijeli red Franje Josipa;S odobravanjem prima se k znanju.“87 Smrt Barun Prandau umro je 1885. godine u Donjem Miholjcu. Prema vlastitoj želji prevezen u Valpovo te je uz crkvene obrede i uz mnoštvo naroda i sahranjen u obiteljskoj grobnici u kapeli Sv. Roka. U Gornjem domu zajedničkog parlamenta, na inicijativu Ministra unutrašnjih poslova, barun Gustav Hilleprand-Prandau izostavlja se s popisa članstva Gornjeg doma zbog smrti88, iako to svoje plemićko pravo nije nikada konzumirao. Na II, sjednici Gornjeg doma parlamenta, u Pešti, 28. rujna 1885., pod predsjedavanjem baruna Pala Sennyeya „Zapala me tužna dužnost objaviti, da su za vrijeme stanke zasjedanja umrli:....baruni Gustav Prandau-Hilleprand... barun Prandau ne samo da je bio velikodušan, darežljiv plemić, otac siromašnima i nemoćnima nego je kao
85 MOL, kutija 27, 10R/37, 1872.02.22., spis br. 636. 86 MOL, kutija 27, 3R/11, 1873.12.17., spis br. 36. 87 MOL, kutija 27, 2R/14, 1874.01.18., spis br. 36. 88 FI,Országgyűlés főrendi házának irományai (dokumenti Gornjeg doma parlamenta), Pest 1886., III., 93.
223 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna... zadnji potomak svoje ugarske loze, bio potpuno privržen i odan mađarskoj svetoj kruni na širokom području i služio je kao primjer.“ 89 Predsjedavajući je još predložio da se umrli članovi Gornjeg doma parlamenta upišu u spomenicu parlamenta, što su svi s odobravanjem podržali. U Ljetopisu franjevačkog samostana u Osijeku 23.svibnja 1885. godine piše: „Na svom posjedu u D. Miholjcu umro je barun Gustav Hilleprand Prandau, vlasnik posjeda Valpova i Donjeg Miholjca. Tijelo je prenešeno u Valpovo, a 27. je svečano sahranjeno u postojeću grobnicu. Barun je bio veliki dobročinitelj naroda i siromaha, drag svima.“90 I predstavnici grada Osijeka oprostili su se od baruna Prandaua na sjednici gradskog zastupstva 27. lipnja 1885. godine „... Nakon konstatovanja, da su svi gradski zastupnici osim jednoga prisutni otvori poglaviti gradonačelnik sjednicu davši toplimi riečimi izraza veljoj tugi nad težkim i osjetljivim gubitkom, koji je smrću preuzvišenosti Njegove Gustava Prandaua darežljivoga dobročinitelja, ter smrću veleuvažena i uzornoga gradjanina Antuna Maulbeka zastupstvo ovo zadesio, na što svi prisutni u znak častne uspomene poustajaše.“91 Zaključak Barun Prandau sudjelovao je u radu Skupštine grada Osijeka, Hrvatskom saboru, Donjem domu Ugarsko-hrvatskoga parlamenta i bio lobist za slavonske željezničke projekte. Kao parlamentarac, nije bio previše glasan. Često je izostajao sa sjednica i tražio dopuštenje za dulja izbivanja iz rada Parlamenta. Kao i većina plemića, bio je unionist i nije se odmaknuo od ideologije koju prihvaća tada većina plemića – taktiziranjem izazivati nepovjerenje u demokratski parlamentarizam, otezati donošenje i najjednostavnijih akata i ponašati se deputaški; svojski se zalagao za osnivanje delegacija prema višim razinama vlasti, osobito ako je središte političke moći bilo u Mađarskoj, kako bi dotične više razine vlasti utjecale na što više političkih odluka. Nije bio omiljen u nacionalno osviještenim hrvatskim krugovima, pravaških orijentacija i narodnjaka okupljenih oko Strossmayera. Ukratko, nije bio rasan političar kojeg bi pamtili po jasnim političkim stavovima ili projektima već pouzdan aparatčik unionističke orijentacije, uvijek spreman na obranu staleških interesa, najjače vidljivih prilikom donošenja i reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe. U tom duhu valja promatrati i njegov potpis na inicijativi o pripojenju Vojne krajine Hrvatskoj i Slavoniji.
89 FN ,Országgyűlés főrendi házának naplója (zapisnici Gornjeg doma parlamenta), Pest 1886., II., 6. 90 Osječki ljetopisi 1686.-1945., preveo Stjepan Sršan, Osijek 1993., 217. 91 Zapisnici 1876.-1886., 477.
224 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Lucidni Strossmayer u dvije je rečenice nepogrešivo sažeo političku djelatnost baruna Prandau. U pismu Račkomu od 25. svibnja, Strossmayer piše: „..Jamačno ćete, prije nego što ovo pismo budete čitali, saznati, da je Prandau umr’o. Mjesto jednog neprijatelja, sad dobivamo u Valpovu i Miholjcu dva neprijatelja. S Bogom....“92. Dodajmo: Normanne i obitelj Mailáth de Székhely, koji su bračnim vezama došli do posjeda baruna Prandaua.
Sažetak Valpovački vlastelin barun Gustav Hillebrandt von Prandau u hrvatskoj javnosti najčešće je prikazivan kao mecena u kulturi, donator, jedan od utemeljitelja Hrvatskog glazbenog zavoda i njegov prvi predsjednik, podupiratelj glazbe i glazbenika, umjetnika. Cilj ovog rada je prikazati baruna Prandaua iz jednog drugog kuta i dopuniti sliku o ovom posebnom čovjeku. Barun Gustav Prandau bio je gradski zastupnik za osječki Gornji grad, lobist u Pešti i Beču za izgradnju željeznice u Slavoniji i za druga pitanja od interesa za grad Osijek. Manje je, međutim, poznata njegova aktivnost zastupnika u Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru i u zajedničkom parlamentu u Budimpešti kao i njegove aktivnosti i inicijative kao i odličja koja je primio ili bio predlagan za svoj rad i djelovanje. Kao predstavnik unionističke stranke, barun Gustav Prandau sudjelovao je u više inicijativa koje je pokrenuo Hrvatsko-slavonski sabor. Potpisnik je inicijativa, ali nije sudjelovao u raspravama u zajedničkom parlamentu. Sudjelovao je u donošenju Hrvatsko ugarske nagodbe 1868.godine, kao i u radu odbora i Hrvatsko-slavonskog povjerenstva koje je radilo na reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868.godine. Bio je član željezničkog odbora Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju iz Osijeka, zalagao se za pripojenje Vojne krajine Hrvatskoj i Slavoniji, bio je zastupnik u skupštini grada Osijeka. Ne previše glasan, ali je ipak sudjelovao u aktivnoj politici koja ima sudbonosno značenje i za današnju Hrvatsku: Nagodba iz 1868. godine i revidirana Nagodba iz 1873. ( zakon XXXVI.) su dokumenti koji su ugrađeni u temelje današnjeg suvremenog Ustava Republike Hrvatske kao dokazi kontinuiteta hrvatske državnosti. Barun Prandau, iako nije zastupao stavove koji bi jačali hrvatsku autonomiju u sklopu zajedničke države Austro-ugarske, aktivan je sudionik uređenja državno-pravnih odnosa između kraljevine Hrvatske Slavonije i Dalmacije i kraljevine Mađarske. Barun Gustav Prandau značajan je proizvođač hrastovih dužica koje je izvozio u Francusku i druge dijelove Europe, a za uspješnost svojih proizvoda na svjetskim i državnim izložbama nagrađivan je mnogim priznanjima.
92 Rački-Strossmayer, III., 179.
225 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...
Beiträge zum politischen Lebenslauf des Baron Anton Gustav Hillebrandt von Prandau
Zusammenfassung Der valpovoer Großgrundbesitzer Baron Gustav Hillebrandt von Prandau wurde meistens als Kunstförderer dargestellt, einer der Gründer der Kroatischen Musikanstalt und ihr erster Vorsitzende, Förderer der Musik und der Musiker, der Künstler. Das Ziel dieser Arbeit ist, den Baron Prandau aus einer anderen Sicht darzustellen und das Bildnis dieses besonderen Mannes zu ergänzen. Der Baron Gustav Prandau war städtischer Abgeordnete für die osijeker Oberstadt, in Pest und Wien Lobbyist für den Bau der Bahn in Slawonien und für sonstige Fragen von Interesse für die Stadt Osijek . Doch weniger bekannt ist seine Tätigkeit als Abgeordneter in dem Kroatisch-slawonisch-dalmatinischen sabor (Parlament) und in dem gemeinsamen Parlament in Budapest, sowie auch seine Tätigkeit und Initiative und Auszeichnungen, die er erhielt oder für die er, für seine Arbeit und sein Wirken, nominiert wurde. Als Vertreter der unionistischen Partei nahm Baron Gustav Prandau an mehreren Initiativen teil, welche von dem Kroatisch-slawonischen sabor (Parlament) ergriffen wurden. Er ist Unterzeichner der Initiativen, nahm aber an den Diskussionen im gemeinsamen Parlament nicht teil. Er nahm an der Verabschiedung der kroatisch-ungarischen Abmachung 1868 sowie an der Arbeit des Ausschusses und der kroatisch-ungarischen Kommission, die an der Revision der kroatisch-ungarischen Abmachung aus 1868 arbeitete, teil. Er war Mitglied des Bahnausschusses der Handels-Gewerbekammer für Slawonien aus Osijek, setzte sich für den Anschluss der Millitärgrenze an Kroatien und Slawonien ein, war Abgeordneter in der Versammlung der Stadt Osijek. Er war nicht zu laut, nahm aber trotzdem an der aktiven Politik, die auch für das heutige Kroatien eine schicksalhafte Bedeutung hatte, teil: die Abmachung aus 1868 und die revidierte Abmachung aus 1873 ( Gesetz XXXVI.) sind Dokumente welche, als Beweise der Kontinuität der kroatischen Staatlichkeit, in die Grundlagen unserer modernen Verfassung der Republik Kroatien eingebaut wurden. Der Baron Prandau war, obwohl er keine Stellungen vertrat, welche die kroatische Autonomie innerhalb des gemeinsamen Staates von Österreich-Ungarn gefestigt hätten, ein aktiver Teilnehmer der Regelung staatlich-rechtlicher Verhältnissen zwischen dem Königsreich Kroatien Slawonien und Dalmatien und dem Königsreich Ungarn. Der Baron Gustav Prandau war ein bedeutender Hersteller von Eichendauben, die er nach Frankreich und in andere Teile Europas exportierte und für den Erfolg seiner Produkte wurde er auf Welt- und Staatsausstellungen mit zahlreichen Preisen belohnt. Schlüsselwörter: Baron Gustav Hillebrandt von Prandau, valpovoer Großgrundbesitz, Politiker
226 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...
Ludwig Bauer, književnik UDK: 821.163.42.09=112.2=163.42 Zagreb
Književna građa i poetika književnog lika – analiza na primjeru knjige Tome Živka “Sretni Martin”
Autor se u članku bavi procesom i fenomenom prerastanja prikupljene donaušvapske građe u likove proze, prvenstveno na primjeru proznog djela Sretni Martin . Proze se u ovoj knjizi temelje upravo na izrazitim likovima i njihovim ponešto apstrahiranim sudbinama. Autor kroz članak odgovara na brojna pitanja koja se dotiču literarnog štiva i izričaja, kao i književne građe i književnih likova.
Ključne riječi: donaušvapska povijesna građa, Sretni Martin, Tomo Živko, Njemačka zajednica Osijek, pozitivne predrasude o Nijemcima, ideal kulture
227 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...
U okviru svojih napora usmjerenih prije svega na čuvanje i afirmiranje donaušvapske kulture i civilizacije Njemačka zajednica iz Osijeka izdala je 2008. godine knjigu pripovijedaka Sretni Martin1 kojoj je autor Osječanin Tomo Živko. Knjiga Sretni Martin izrijekom je, izborom građe i sadržajem posvećena sudbini tipičnih predstavnika donaušvapske populacije, a taj karakter knjige konstruktivno je poduprt činjenicom da je Sretni Martin objavljen dvojezično, na hrvatskom i njemačkom jeziku. Izbor tipičnih predstavnika Podunavskih Nijemaca - autor je svjesno išao za tim da prikaže povijesnu sudbinu pripadnika te etničke skupine i da ilustrira stavove koje o cijeloj skupini neposredno iznosi. Na taj način podunavskošvapska sudbina postaje izvorište poetike proze pa gotovo i poetika sama. Argumente koji potkrepljuju takav stav iznijet ću u daljnjem dijelu ovog izlaganja2, odnosno eseja, ali prethodno valja navesti nekoliko općenitijih postavki. Povijesna sudbina Podunavskih Švaba izuzetno je izazovna i zavodljiva književna građa. Izazovna prvenstveno time što je tema još uvijek nedovoljno poznata, a zavodljiva ili privlačna prvenstveno zbog emotivnog naboja koji u sebi nosi. Taj se pak emotivni naboj oslanja na bolno prožimanje individualnih sudbina s kolektivnom, na prožimanje individualnih života s poviješću. Prožimanje pak s poviješću neizbježno je traganje za istinom, skrivenom i prešućivanom, ali i ne do kraja sasvim jasnom i onima koji su je proživjeli; dakle – traganje za istinom nekih prošlih vremena koja se i danas razotkriva. Jesu li Podunavski Švabe nastali kao nova, specifična grana njemačkog narodnog ili kulturnog i civilizacijskog korpusa nekom povijesnom zabunom, ili je povijesna uloga njihova dolaska u krajeve koje su napustili Turci u ubrzanom oslobađanju Podunavlja nakon poraza kod Beča ispunjena europeizacijom tih krajeva? Možda je oboje istina, ili bar djelomična istina. Nedvojbeno je da je iza organiziranja seobe ulmskim kutijama, iza čina slanja njemačkih kolonista u malarične predjele Podunavlja bio određeni povijesni dizajn, racionalna i racionalizirana namjera. Nedvojbeno jest i to da su njemački doseljenici stvarali novu civilizaciju i materijalnu kulturu, ali je također nedvojbeno da su ubrzo nakon organiziranog naseljavanja u novu domovinu, ili čak nove domovine, bili prepušteni samima sebi. Nedvojbeno je također da su onda kada su svoj prvotni zadatak civiliziranja naseljenih područja, uz mnoge žrtve, konačno uspjeli ostvariti – postali žrtve svoga porijekla i pripadnosti, postali su posljednje žrtve Drugog svjetskog rata. Neopravdani progon, demonizacija i prisilno iseljavanje Podunavskih Švaba nakon Drugog svjetskog rata lišili su čitava područja onoga što je od početka 18. do prve polovice 20. stoljeća bio njihov civilizacijski kvasac. Na ispražnjenim prostorima s kojih su protjerani Švabe
1 Tomo Živko, Sretni Martin, izdanje na hrvatskom i njemačkom jeziku, Osijek, 2008. 2 Kao što je već ustaljena praksa, ova je tema iznesena u obliku usmenog izlaganja na redovitom Simpoziju Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, 2009.
228 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru... stvarala se nova demografska neravnoteža koja će kasnije bitno pridonijeti ratnim tragedijama kakvu simbolizira Vukovar. Individualne sudbine Podunavskih Švaba ispreplitale su se sa zajedničkom sudbinom kao niti istog, jedinstvenog tkanja. Unutar toga tkanja, krivudav, a uvijek prepoznatljiv put svake niti nužno je morao biti dramatičan. Kakvog li literarnog izazova!3 Zbog te povijesne veze između individualnih sudbina i dramatične kolektivne, povijesne podunavskošvapske sudbine, svaki je pisani rad o tome nosio u sebi tendenciju da bude istodobno i literatura i kronika. Spomenuta dramatika, konkretizirana i individualizirana, dobivši konkretan ljudski lik i ime vodila je prema književnom izražavanju, pa i književnoj recepciji, i ona djela koja nisu izvorno imala takve ambicije, primjerice, i ona djela koja su svoji autori zamišljali kao memoaristiku, kao što je slučaj kod autora poput Vilme Vukelić ili Terezije Moho. S druge strane, i ona djela koja su imala ambicije biti čista književnost – nisu se mogla osloboditi viđenja individualne sudbine kao niti unutar spomenutog većeg povijesnog tkanja. Bio sam svjestan toga i kada sam svojem romanu iz 1990., koji je bio prvo izrazito književno uobličenje podunavskošvapske sudbine u novijem vremenu, u naslov unio riječ kronika.4 U tom kontekstu podjednako je logično koliko i neizbježno da prozna knjiga Sretni Martin bude, uz sve ostalo, i kronika; kronika borbe, ustrajnosti, stradanja i odolijevanja, ako ne i pobjede... Jer nisu li oni koje je nemoguće poraziti zapravo pobjednici? Isto je tako logično da nam je gotovo nemoguće pouzdano odrediti je li ovdje riječ o međusobno povezanim, ali samostalnim novelama, pripovijetkama ili o labavo strukturiranom romanu. Jer sve su niti ljudskih sudbina predočene u ovom djelu dio istog tkanja. Isto je tako na prvi pogled jasno da autor polazi od konkretne građe, od konkretnih ljudi, od konkretnih sudbina. Nerijetko se ne možemo oteti dojmu da je sve to doslovna, istinska, realna kronika, doslovan zapis o životima stvarnih, sasvim konkretnih ljudi. Štoviše, način pripovijedanja, procédé, duboko je uronjen u svijet svojih likova i njihovih života; svatko je od tih likova mogući pripovjedač, i to ne pripovjedač artist, koji će svoga čitatelja pridobiti virtuoznošću svoga iskaza, nego pripovjedač svjedok, kojemu je više od svega stalo do istine. Rezultat je svakako potresna literarna istina koja povijesnu istinu reproducira stvarnije, potresnije i vjernije nego što to čine službene, pisane, znanstveno utemeljene povijesti. U plodnom susretu pisca s najdramatičnijim trenucima povijesti događa se u pravilu i dramatično ispreplitanje građe i poetike. Kao da ti zbijeni fokusi povijesnih
3 O toj sam temi nešto podrobnije referirao u okviru Simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu pod naslovom U OKRILJU HEGELA I KANTA – POVIJESNO ISKUSTVO PODUNAVSKIH ŠVABA KAO LITERARNA GRAĐA; objavljeno 2002. godine. 4 Kratka kronika porodice Weber, Sarajevo, 1990; Zagreb, 2000; Zagreb, 2007.
229 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru... nemira od autora traže minimum intervencije: valja što jednostavnije zapisati činjenice da bi se postigao maksimum efekta. Jesu li novele Mihaila Šolohova onako potresne zbog njegova majstorstva ili zato što mu je povijest revolucije i građanskog rata nudila takvu građu? Isto bismo pitanje mogli postaviti, primjerice, i u vezi s novelama, najpotresnijim dijelom književnog opusa suvremenog hrvatskog pisca Miljenka Jergovića. Očito je da u nekim nesretnim momentima povijesti, a sretnim momentima književnosti dolazi do zagrljaja stvarnosti i zapisivača, a u tom zagrljaju građa postaje poetika. Veliki je cilj umjetnosti stvarati iluziju u koju će se vjerovati, takozvanu umjetničku istinu; veliki je pak domet umjetničke istine njezina bolna podudarnost s istinom stvarnosti. Tomo Živko u tome je u velikoj mjeri uspio. Ali ovim je prethodnim konstatacijama upozoreno na određeni raskorak koji ćemo podrobnije razmotriti. Prije toga treba istaknuti kako je posebna vrlina ove nevelike knjige što je tragičnost povijesti nije pretvorila u proznu jadikovku. Usprkos grubim igrama koje velika povijest igra s malim ljudskim sudbinama, knjiga nam nudi pohvalu, odu istodobno humanom i nacionalnom duhu, stvarnih pobjednika – onih koji su opstali i ostali. Upravo u tom kontekstu vrlo je zanimljiv naznačeni raskorak između subjektivnog stava autora o svojim junacima i objektivne slike koju je zahvaljujući svome talentu, kao i odgovornom pristupu građi, pretvorio u istinu djela; riječ je dakle o dojmu koji je ostvarila proza, tj. djelo oslobođeno direktnog autorskog iskaza. Taj se raskorak sastoji uglavnom u tome kako Živko pristupa porijeklu ili razlogu tipičnih karakteristika svojih likova i u tome kako se te karakteristike mogu doživjeti na temelju čitanja i analize njegove proze. Riječ je o tzv. pozitivnim predrasudama o Nijemcima. One su podjednako česte i karakteristične za europske kulture kao i germanofobija pa su nerijetko i jedan od glavnih uzroka ili bar goriva germanofobije. Referirao bih s ovdje ponovno na tekst u kojem sam analizirao Križanićevu germanofobiju u glasovitoj Politici.5 Veliki slavenofil i jedan od najizrazitijih slavenskih germanofoba u toj knjizi pripisuje Nijemcima poštenje, radinost, temeljitost i znanje. Te se karakteristike uvijek spominju kao nešto što bi Slaveni trebali slijediti, u što bi se trebalo ugledati. U ovom razmatranju sporedno je što kod Križanića izlazi da Nijemce zbog svega toga valja mrziti. Ono na što želim ukazati jest Križanićev stav da Slaveni sve to mogu biti i činiti jednako dobro kao Nijemci ili čak bolje. U njegovoj svijest Slaveni nisu manje sposobni zato što su po nekim općim karakteristikama, onako kako on to navodi, inferiorni zločestim Nijemcima. Slaveni nisu po njegovom uvjerenju genetski predodređeni da budu manje pošteni, manje radini, manje temeljiti, iako ih ne smatra bolje obdarenima
5 Nijemci u Križanićevoj “Politici”, objavljeno u Jahrbuchu VDG-a, 1999. godine /godište 1998/; str. 85-94
230 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru... znanjem, odnosno nigdje to ne ističe, ali znanje se nesumnjivo stječe, nitko se ne rađa obrazovanim pa je sasvim nedvojbeno da se ni uz najbolju volju za tu vrstu pristranosti – znanje ne može pripisati genima. Već na samom početku svoga Predgovora autor se izrijekom – ma kako parcijalno, a vidjet ćemo da to parcijalno jest – opredjeljuje za pozitivne predrasude o Nijemcima, navodeći kako se prije više do dva i pol stoljeća velika skupina dobrih (istaknuo – L. B.) ljudi… spustila Dunavom. Ali već u istom tom predgovoru autor suzbija svoju ishodišnu inklinaciju da su neki ljudi apriorno dobri i, ponovno izrijekom, izražava podršku stavu koji će argumentirati cijela njegova knjiga: Ne rađaju se ljudi kao ubojice, razbojnici, pljačkaši, prevaranti – ukratko vojnici zla koji preziru tuđi ljudski život i tuđa dostignuća i tuđu imovinu. Oni nastaju krivim naukom obiteljskog i društvenog okruženja. U proznim tekstovima koji slijede, u sve četiri međusobno povezane novele, ponavlja se ista dihotomija. Na jednoj strani imamo ovakav stav: Prema prokletstvu Podunavskih Švaba, ugradili su potomstvu u gene (istaknuo – L. B.) da se samo poštenim radom i štednjom treba stjecati da bi se stečeno opet poštenim radom i štednjom dalje uvećavalo, i tako u nedogled. Na drugoj strani čitamo: Nije Martin povjerovao u nametnutu mu teoriju “arijevskog Übermenscha” (istaknuo – L. B.) jer njemu je svaki kupac koji je ušao u njegovu trgovačku radnju bio čovjek i kupac, a ne Židov, Ciganin, Srbin, Hrvat ili Nijemac. Bilo bi nepravedno prema cjelini knjige citatima pokazivati kako je ona usmjerena na slikanje vrlina svojih likova, Podunavskih Švaba; cijela je knjiga tome podređena. Cjelina knjige uvjerava nas kako su svi odabrani likovi marljivi, pouzdani, dosljedni, inovativni, istinoljubivi i iznad svega pošteni. S obzirom da je to pokazano kroz određene životne situacije, dobro motivirano, uvijek pokazano, slikano, kako sam se već izrazio, a to je u književnosti uvjerljivije od svake tvrdnje, u književnosti je pisac dužan pokazivati, a ne kazivati – dakle, s obzirom na sve to, kvalitete opisanih junaka postaju književna istina. Ali koliko je to povezano s genetikom? Da jest, onda bi svi Podunavski Švabe bili isti takvi. Da jest, onda odabrani junaci Živkove knjige ne bi bili zgroženi nad ponašanjem svojih sunarodnjaka koji Kulturbund od kulturne pretvaraju u političku, agresivnu i represivnu organizaciju. Jer da se socijalne karakteristike kao što je moralno ponašanje u zajednici doista prenose genetski, onda bi se jednako prenosile i one karakteristike koje izazivaju moralno gnušanje. U kontekstu knjige neprekidno se pokazuje da se ti divljenja vrijedni Živkovi likovi neprekidno nalaze pred iskušenjima; njima rješenja nisu unaprijed dana, tj. genetski. Oni su takvi zato jer to odabiru. Nesumnjivo jest da je dio onoga što Živko pripisuje svojim junacima doista karakteristika tipičnog, iako ne baš svakog njemačkog čovjeka, ali u kontekstu knjige sasvim je jasno da je to pitanje opredjeljenja. Ti “pozitivni” Švabe marljivi su, moralni,
231 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru... dosljedni prije svega zato što su to ideali njihove skupine, ideali njihove kulture i civilizacije. Ima i sasvim drugačijih pojedinaca, konačno – nacisti su bili inkarnacija zla i sve obrnutoga, ali nisu zastupali ideale koji su trajno imanentni njemačkoj civilizaciji i kulturi, kulturi koja svoja uporišta ima u Goetheu i Kantu, u Heineu i Thomasu i Heinrichu Mannu. Dio te kulture upravo je i Živkov napor da pokaže Nijemce koji njeguju navedene vrline, koji su spremni i stradati u ime pravde i poštenje. Zapravo je cijela njegova knjiga, nastala na stvarnoj građi koju je prikupio preko svoje supruge apatinske Švabice i njene majke, žive enciklopedije događaja u podunavsko-švapskoj zajednici, cijela je ta knjiga izraz opredjeljenja čovjeka koji sam nije Nijemac da afirmira kvalitete koje mu imponiraju, za koje smatra da trebaju biti uzor, koje bi mogle biti oznaka nijemstva, sasvim drugačijeg od onog šablonskog shvaćanja prema kojem su svi Nijemci fašisti, zločinci i krivci za zločine Hitlerovih sljedbenika. Nedvojbena je to pohvala specifičnom nijemstvu, ali nikako papirnata, ishitrena, ili isticanje na tuđu štetu, nego je čvrsto utemeljena pohvala vrlinama koje valja cijeniti i na koje valja biti ponosan. Nisam sklon genetičkim teorijama, čak i bez obzira na argumentaciju koju ovdje iznosim, štoviše nepovjerljiv sam prema nečijoj apriornoj predodređenosti ili odabranosti, ali vjerujem da se pripadnost nijemstvu ogleda i u njegovanju i prenošenju iz generacije u generaciju vrlina i ideala kao što je marljivost, ustrajnost, poštenje, odanost i razumnost. Zadovoljstvo je čitati knjigu koja takvom svjetonazoru daje uvjerljive argumente, pridodajući onim uobičajenim svojstvima njemačkog nacionalnog bića još neke značajne karakteristike: sposobnost traženja oprosta i sposobnost opraštanja, kao i ljubav prema stečenoj domovini koja ne mora biti u koliziji s ljubavlju prema svome rodu.
232 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...
Sažetak Referat se bavi prerastanjem prikupljene donaušvapske građe u likove proze, prvenstveno na primjeru proznog djela Sretni Martin6. Proze se u ovoj knjizi temelje upravo na izrazitim likovima i njihovim ponešto apstrahiranim sudbinama. Likove Nijemaca-doseljenika-autohtonih naseljenika prethodno divljih i nekultiviranih prostora obilježavaju većinom tzv. pozitivne predrasude o Nijemcima, ali ujedno vrijedne kvalitete kojima se pripadnici te manjine zaista odlikuju. Analiza želi pokazati da su te karakteristike zapravo ideali određene kulture pa postaju obilježja ne nekim genetskim ili sličnim nasljeđem nego opredjeljenjem.
Der Literaturstoff und die Poetik der Literaturgestalt eine Analyse auf dem Beispiel des Buchs von Tomo Živko „Martin im Glück“
Zusammenfassung Im Referat handelt es sich um die Entwicklung der gesammelten donauschwäbischen Stoffe in Literaturgestalten, vor allem auf dem Beispiel des Prosawerks „Der glückliche Martin“. Die Prosa basiert sich in diesem Buch auf deutliche Gestalten und ihre ein bisschen abstrahierte Schicksale. Die Gestalten der Deutschen Ansiedler - der autochthonen Kolonisten, auf die einstigen wilden und unkultivierten Gebiete, bezeichnet man meistens mit positiven Vorurteilen über die Deutschen. Gleichzeitig stellt man aber auch die guten Qualitäten, die die Angehörigen dieser Minderheit bezeichnen, dar. Mit dieser Analyse wollte man eigentlich zeigen, dass diese Charakteristiken eigentlich die Ideale einer bestimmten Kultur sind und, dass sie, auf diese Weise, die Kennzeichnungen einer Einstellung und nicht der genetischen oder ähnlichen Erbschaft sind. Schlüsselwörter: Donauschwäbischer Geschichtsstoff, „Martin im Glück“, Tomo Živko, Deutsche Gemeinschaft Osijek, positive Vorurteile über die Deutschen, Kulturideal.
6 Tomo Živko, Sretni Martin, izdanje na hrvatskom i njemačkom jeziku, Osijek, 2008.
233 234 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta dr. sc. Lidija Dujić UDK: 792(497.5)(091) Zagreb
Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta
Autorica u radu predstavlja doprinos tri obitelji razvoju hrvatskog teatra: obitelj Freudenreich, obitelj Šenoa i obitelj Strozzi. Poseban je naglasak stavljen na doprinos njemačke obitelji Freudenreich čiji su brojni članovi sudjelovali u izgradnji kazališnog života u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća.
Ključne riječi: hrvatska teatrologija, Freudenreich, Šenoa, Strozzi, njemačko kazalište u Hrvatskoj
235 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta
I. Povijest hrvatskoga glumišta zabilježila je tri značajne kazališne obitelji – Strozzi, Šenoa, Freudenreich. Pritom su najsnažnije osobnosti u tim obiteljima – Marija Ružička-Strozzi, August Šenoa i Josip Freudenreich – bili suvremenici. Najveća hrvatska kazališno-glazbena dinastija Strozzi1 u ovom se kontekstu2 spominje samo zbog dodira s Freudenreichovima. Josip Freudenreich preporučio je, naime, Leopolda Ružičku (oca Marije Ružičke-Strozzi) Dimitriju Demetru za zagrebački orkestar, potom se spominje da je poučavao glumi Mariju Ružičku-Strozzi koja je debitirala s 18 godina, a i svoje je posljednje uloge u visokoj životnoj dobi odigrala opet u Freudenreichovim Graničarima. I njezina se kći Maja Strozzi-Pečić, vrhunska operna pjevačica, školovala dijelom u Zagrebu upravo kod Freudenreichove supruge Karoline Norweg.3 Obitelj Strozzi (Marija Ružička-Strozzi, Tito Strozzi, Maja Strozzi-Pečić, Boris Papandopulo, Eliza Gerner-Strozzi) bila je, dakle, najveća dinastija; obitelj Šenoa – najmalobrojnija ali najutjecajnija; obitelj Freudenreich – najbrojnija ali marginalizirana. Znači li to da je plasirana pa i općeprihvaćena slika ključnih kazališnih obitelji hrvatskoga glumišta druge polovice 19. stoljeća zapravo asimetrična njihovoj stvarnoj scenskoj veličini? Tekst Josip Freudenreich – bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta4 već se osvrnuo na činjenicu da Josip Freudenreich i August Šenoa nisu bili samo suvremenici i suradnici, nego i suparnici. I jedan i drugi su, međutim, svojom veličinom zaklonili ostale članove svojih obitelji koji su također participirali u kazališnom životu te bismo rekonstrukcijom kazališnih portreta članova obiju obitelji vjerojatno mogli točnije identificirati ili iznijansirati i odnose između Josipa Freudenreicha i Augusta Šenoe. Tek bi nas takva revalorizacija mogla osloboditi paušalnih ocjena koje se pojavljuju u navedenom rasponu: suvremenici-suradnici- suparnici. Zanimljivo je svakako i to da je o širini kazališnih interesa članova i jedne i druge obitelji – oduševljeno! – svjedočila i pisala ista autorica: Antonija K. Cvijić. II. Antonija Kasovitz-Cvijić supotpisuje Rodoslovlje porodice Freudenreich s Aleksandrom Freudenreichom. Iz toga je većeg obiteljskog stabla izvedena tablica
1 Prema tekstu Stoljeće jedne dinastije preuzetom s mrežnih stranica Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu: http://www2.hnk.hr/hr/novosti.php?id=257 2 Unatoč mnogobrojnim njemačkim referencama obitelj je Strozzi izvan fokusa našega interesa jer je prije svega riječ o obitelji moravsko-firentinskih korijena (napomena Lidije Dujić). 3 Prema tekstu Stoljeće jedne dinastije preuzetom s mrežnih stranica Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu: http://www2.hnk.hr/hr/novosti.php?id=257 4 Ludwig Bauer - Lidija Dujić: Josip Freudenreich – bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta, Godišnjak Njemačke zajednice/DG JAHRBUCH, Osijek, 2009., str. 267. - 276.
236 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 dr. sc. Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta
Genealogija kazališnih Freudenreichâ u kojoj se navode oni članovi obitelji koji su se bavili nekom kazališnom djelatnošću.5
Carolus Franciscus Fuchs Josip, senior glumac, pjevač i plesač glumac u djetinjstvu, kapelnik r. 1763. u Moravskoj r. 1796. u Zagrebu † 1832. u Novoj Gradiški † 1836. u Zagrebu
Josip, mlađi Karolina, rođena Zappe /Norveg/ osnivač hrvatskog kazališta, supruga Josipova, glumac, pjevač i dramatičar glumica i pjevačica r. 1827. u Novoj Gradiški r. 1859. u Lavovu † 1881. u Zagrebu † 1886. u Zagrebu
Franjo Dragica, udata Grahor glumac zvan “Grga” glumica zvana “Linčika” r. 1822. u Novoj Gradiški r. 1859. u Lavovu † 1862. u Šamcu n/S † 1886. u Zagrebu
Dragutin Klara, rođena Kistler glumac supruga Dragutinova, r. 1862. u Zagrebu glumica † 1937. u Zagrebu vjenčana 1918.
Marija – Micika Zvonimir glumica i pjevačica glumac i pjevač r. 1863. u Zagrebu r. 1865. u Zagrebu † 1944. u Zagrebu † 1906. u Zagrebu
Vera, udata Gerersdorfer Aleksandar pjevačica kazališni dobrovoljac r. 1889. u Zagrebu r. 1892. u Zagrebu † 1955. u Zagrebu
Iz Rodoslovlja se može vidjeti da su Josip i Karolina Freudenreich imali devetero djece – uz imena četvero budućih glumaca (Dragica, Dragutin, Marija, Zvonimir)
5 Riječ je o dva dokumenta preuzeta iz građe Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Veći dokument Rodoslovlje porodice Freudenreich prikazuje obiteljsko stablo koje su sastavili Antonija Kasovitz-Cvijić i Aleksander Freudenreich. Manji rukopisni dokument naslovljen je Genealogija kazališnih Freudenreichâ, nepotpisan je i sadrži oznaku BE.8A (napomena Lidije Dujić).
237 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta spominju se i imena umrle djece: Ljudevit (1857. - 1859.), Josip (1861. - 1866.), Josip (1864. - 1864.), Olga (1867. - 1868.) i Josip (1873. 1876.). Činjenice su ipak drugačije, a otkriva ih ponovno Antonija K. Cvijić: Ljubljena ga Lina u 30-godišnjoj zajednici obdarila preobilatim blagoslovom, sa 27 djece! Opstanak dinastije nije dakle nikada bio ugrožen! On se pak radovao dolasku svakog malog Freudenreichića, jedino ga srdilo, što se krsno njegovo ime ni kraj tolikih nasljednika ne može da sačuva. Tri je sinčića krstio imenom Josip, a svaki bi zarana otišao u nepovrat. Tad je kušao sreću s malom Josefinom, ali ni njoj ne bje dosudjen dulji vijek. Napokon je napustio tu taštu želju, to radije, što su mu preostala djeca (njih četvero) bila zaista sama teaterska krv. Svako je od njih udarilo svojim putem, svojom dramatskom strukom.6 Dvoje Freudenreichove djece – Dragutin/Karlek i Marija/Micika – i rođeni su doslovno u kazalištu, točnije u zgradi staroga kazališta na Markovu trgu. A kako je izgledalo odrastanje u glumačkoj obitelji Freudenreich, čitamo iz pera iste autorice: Ti rodjeni mali komedijaši znali bi roditeljski stan pretvoriti u pozornicu, na kojoj bi zajedno sa starijim susjedom Andrijom Fijanom, stvarali i izgradjivali originalno zamišljene scene. Sami bi se udešavali, šminkali, drapirali se majčinom garderobom, te upotrebljavali dugačke njene čarape, koje su im dopirale do bokova, kao trikot. Na velikoj pozornici, na kojoj su vrlo rano istupili, snašli su se istom lakoćom i ležernošću, pa su općinstvo upravo zadivili spretnom svojom igrom (...).7 Obično bi ih zatekao, kako čitav stan preudešavaju u pozornicu, improviziraju predstave, koje bi Karlek rukovodio. Bio je autor, redatelj i glumac, a ostala ga manja braća pažljivo slušala. Mala Micika čučila bi ispod glasovira, čekajući na svoj “nastup” pa bi tralalikala, kako bi čula od majke, operne i operetne subrete. U momentalnom gnjevu otac bi toj djeci strogo zabranio da se ikoje posveti teatru, ali začas bi i njega zahvatio neodoljivi čar pozornice, pa bi velikim zanimanjem dječju igru stao ispravljati i režirati.8 Prvi zajednički nastup Freudenreichove djece proglašen je malom umjetničkom senzacijom, a zbio se 1869. godine. Bilo je to u Huttovoj komediji To bijah ja, ili zlobna susjeda. Pišući kasnije uglavnom prigodno o pojedinim članovima obitelji Freudenreich, dnevni je tisak često isticao da su ta djeca nastupala i onda kad još njihova imena nisu bila izpisana na kazališnim ceduljama, a kad su dosegla životnu dobu od 5, 6 ili više godina pokazalo se da je četvero od ove brojne djece Josipa Freudenreicha
6 Antonija K. Cvijić: I opet se diže stari zastor! – tekst napisan povodom 60. godišnjice rođenja i 40. godišnjice kazališnoga rada Dragutina Freudenreicha; tiskani separat s vinjetama (vlastoručni drvorezi Franje Freudenreicha), Narodno kazalište u Zagrebu, 1922.; preuzeto iz građe Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, str. 4 (napomena Lidije Dujić). 7 Ibid., str. 4. - 5. 8 Antonija K. Cvijić: Josip Freudenreich, Konferensa gdje Antonije K. Cvijić u Narodnom kazalištu prigodom 50-te obljetnice njegove smrti 28. travnja 1881., Novosti, broj 116, 28. aprila 1931., str. 7.
238 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta već posvećeno kazalištu!9 Prema broju sačuvanih napisa čini se ipak da su miljenici hrvatskoga kazališta bili Dragutin/Karlek i Marija/Micika, dok su Dragica i Zvonko uglavnom zapamćeni kao najodličnija sentimentalna ljubavnica i šarmantan operni i operetni tenor i glumac.10 Nesiguran i neugodan socijalni status glumaca11 naveo je Josipa Freudenreicha na to da sina Dragutina pošalje u vojničku školu u Turanj kraj Karlovca. Nakon završene kadetske škole na vojnim vježbama u Dubrovniku doživio je nezgodu te je radi slaboga vida kasnije otpušten iz vojske. Kao što se za vrijeme vojne obuke i službe bavio kazalištem, tako je i kasnije radeći u kazalištu, preživljavao od svakojakih drugih poslova – bio je primjerice konobar, ali i agent za gramofone. Publika ga je smatrala najjačim predstavnikom Freudenreichove glumačke dinastije te najuspjelijim interpretom molijerovskih likova. Matoš je za njega pisao da je od svih glumaca možda najviše Zagrepčanin, a od svih glumica najviše – muškarac12 dok je Ogrizović bio oduševljen njegovim glumačkim kreacijama: Nije dakle apsurdno reći, da je Freudenreich rodjeni starac. I ti starački likovi nisu tek maskom takovi nego igrom – u kojoj se on poguri, drhće nogama i rukama (i prstima), trza glavom i usnom – glasom reskim i piskutljivim, bolnim i oporim, srditim i katkad misterijoznim, (...), onda mu vjerujemo, da trpi ili s tragike ili s komike svoga lica; vjerujemo čak i onoj sijedoj bradi, da je njegova. (...) On je sustvaralac, suautor, te po intuiciji i inteligenciji svojoj pravi umjetnik, kakova možemo mirne duše pokazati svakom strancu kao dokumenat naše kulture.13 Njegova glumačka biografija u mnogome oponaša očevu – glumac, pjevač, redatelj... u diletantskim predstavama, s putujućim družinama, ili na sceni nacionalnog kazališta. Kako je imala lijep glasić, Marija/Micika već je kao dijete počela učiti pjevanje. Bila je prva naša operna primadona, ali je nastupala i u opereti i u drami gdje je najčešće glumila naivke. U kazalištu je nastupila prvi put 1881. godine, pjevala je i u novom kazalištu 1895. u prvoj hrvatskoj operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog,
9 Milan Katić: Životni put velike hrvatske umjetnice Micike Freudenreich, Nova Hrvatska, br. 19, 23. siečnja 1944., str. 8. 10 Antonija K. Cvijić: Josip Freudenreich, Konferensa gdje Antonije K. Cvijić u Narodnom kazalištu prigodom 50-te obljetnice njegove smrti 28. travnja 1881., Novosti, broj 116, 28. aprila 1931., str. 7. 11 Usp.: Ludwig Bauer - Lidija Dujić: Josip Freudenreich – bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta, Godišnjak Njemačke zajednice/DG JAHRBUCH, Osijek, 2009., str. 271. 12 Antun Gustav Matoš: Mali kinematograf, u: Sabrana djela, knjiga 15: Feljtoni, impresije, članci, JAZU- Liber-Mladost, Zagreb, 1973., str. 91. 13 O.: 30-godišnjica umjetničkog rada Dragutina Freudenreicha, Hrvatska pozornica, br. 27, Zagreb, 2./ III.1913. (uz autorov inicijal O. dopisano je prezime Ogrizović; napomena Lidije Dujić).
239 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta a nakon što je 1911. otpuštena s motivacijom š t e d nj e, u kazalištnom proračunu14 preuzima mjesto profesorice pjevanja u Glazbenom zavodu. Naslijedila je majku u ulozi Karoline u očevim Graničarima. Štoviše, ista je uloga označila i njezin posljednji kazališni nastup 1933. godine – bili su to zadnji Graničari u kojima je nastupilo troje Freudenreicha (Micika kao Karolina, Dragutin kao Grga te Aleksandar kao Križić). S kakvim je osjećajem Micika Freudenreich sišla s pozornice, potvrđuje pismo nećaku Aleksandru u kojem iznosi svoje posljednje želje, između ostalog da se na kazalištu ne izvjesi crna zastava i da kazalište ne bude na mojem pogrebu oficijelno zastupano. Kazališna je uprava sa mnom tako iznimno postupala, da hoću da i kod moga sprovoda postupa iznimno.15 Ipak, u svom je oproštajnom govoru Branko Gavella još jednom apostrofirao glumačke profile Freudenreichovih: Ako je Fijan na našoj pozornici predstavljao likove gospara i heroja, markiza Strozzi sjajne heroine, Dragutin Freudenreich u svojim karakternim ulogama sve značajke ljudskog družtva a Zvonko Freudenreich mladost i polet, onda je Micika Freudenreich predstavljala izraziti tip mlade Zagrebčanke, i svu svježinu zagrebačke “puce”.16 Kazališni korijeni obitelji Freudenreich – od djeda Karla, glumca i pjevača u njemačkoj družini, s kojim je nastupao i njegov sin Josip (otac Josipa Freudenreicha, utemeljitelja hrvatskoga kazališta), preko majke Klare, pjevačice, i brata Franje/Grge, glumca – višestruko su ojačani brakom Josipa Freudenreicha i Karoline Norweg, prve subrete na hrvatskoj pozornici. I ona je dolazila iz ugledne umjetničke obitelji – djed joj je bio glasoviti bečki glumac, pjevač i pjesnik Blumenfeld. Među ostalim članovima obitelji Freudenreich trebalo bi još spomenuti i Aleksandra koji je svoje kazališne talente objedinio osnivanjem amaterskog društva Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca gdje je djelovao kao tajnik, dramaturg, glumac, redatelj, umjetnički rukovoditelj. Freudenreichovsku glumačku predestinaciju sažela je Marija/Micika Freudenreich u spomenici Zbora hrvatskih kazališnih dobrovoljaca ovako: Kakav otac – takav sin, kakva majka – takva kći, takovi smo mi! Teatru smo robovali Freudenreichi svi!17 III. August Šenoa s kazalištem je bio povezan višestruko – kao kazališni kritičar, dramaturg, prevoditelj, umjetnički ravnatelj i autor jedinoga dramskog teksta u svojoj žanrovski razgranatoj biografiji. Riječ je o komediji Ljubica iz 1868. godine koja se
14 Milan Katić: Životni put velike hrvatske umjetnice Micike Freudenreich, Nova Hrvatska, br. 19, 23. siečnja 1944., str. 8. 15 Jedna od posljednjih želja Micike Freudenreich, Hrvatska pozornica, 23. I. 1944., br. 19, str. 6. 16 C.: Posljednji Freudenreich na kazališnim daskama/Prigodom smrti umjetnice Micike Freudenreich, Hrvatska pozornica, 23. I. 1944., br. 19, str. 5. 17 Ibid.
240 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta od ostalih Šenoinih književnih djela razlikuje i po tome što je doživjela – neuspjeh, i kod kritike i kod publike. Najjače je odjeknula kritika Ivana Perkovca koji je komad nazvao dramatizirani feljton u kojem Šenoa želi uštipnuti još i jednu (...) izvrnutu Hrvaticu, (...) pecnuti taštu ženu činovničku i blaziranu joj kćer, a takva junakinja po Perkovčevu mišljenju ne može biti predmetom nikakve umjetnosti, jer nije zanimljiva već odurna.18 Kao i većina drugih Šenoinih likova, i ova je purgerska kći-lihvarica načinjena prema stvarnom predlošku. Navodno je to bila Rozi Finger (s Kipnog/ Ilirskog trga) ili izvjesna gospodična Mandelstein (iz Bregovite/Tomićeve ulice); u svakom slučaju – strankinja. Das ist ja Frajln Roza, wie sie leibt und lebt, govorilo se u parteru. Zato je jedan gospodin, koji se osjetio također pogođenim u komediji (Biberović?), a podboden od brata Frajln Roze, zatražio na sjednici kazališnog odbora da se prikazivanje “Ljubice” zauvijek zabrani. I sami su se glumci (...) ustručavali da prime podijeljene im uloge.19 Naslovnu ulogu igrala je Slovakinja Marija Adelsheimova, koja je kao živi inventar prešla iz njemačkog teatra u hrvatski.20 Kasnija je kritika bila naklonjenija Šenoi i pokušala obraniti Ljubicu kao još jednu Šenoinu lekciju o nehrvatstvu i ulozi hrvatske žene: U svojoj komediji šiba Šenoa prazninu, glupost, laž, kaćiperstvo i brbljanje tadanjih zagrebačkih žena “iz društva” i – (...) – nastoji pokazati ondašnjoj hrvatskoj ženi, gdje joj je mjesto i put, i tako je osposobiti za dobru suradnicu u stvaranju narodnih, prosvjetnih i društvenih dobara21, odnosno plasirati jak ton patriotizma, onog Šenoinog akcentiranoga hrvatstva koje je istodobno i ogorčena negacija i opozicija svemu nehrvatskom u Zagrebu.22 Ukratko, u Ljubici je Šenoa manje dramski pisac a više socijalni pedagog – sasvim u skladu s temeljnim tezama iznesenim prethodno u programatskom članku O hrvatskom kazalištu (Pozor, 1866.): Nijedna grana literature ne djeluje toli silno na narod koliko kazalište, nijedan zavod nije toli spreman da sije među narod uzvišene misli kao što kazalište, onaj prostor gdje se u uskom okviru prikazuju sve sjajne kreposti, sve crne opačine, sva slavna djela djedova. Najpoučnija knjiga, najsjajniji govor parlamentarni ne djeluju toli živo kao dramatika.23
18 Ivan Perkovac: Ljubica (1868), [Dramatizirani feljton] u knjizi: August Šenoa u očima kritike, Djela Augusta Šenoe, priredio Dubravko Jeličić, Globus, Zagreb, 1983., str. 19. 19 Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište, priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 2001., str. 10. – kritika Slavka Ježića u kojoj se poziva na tekst Antonije Kassowitz-Cvijić (napomena Lidije Dujić). 20 Ibid. – kritika Slavka Ježića (napomena Lidije Dujić). 21 Vladimir Kovačić: Ljubica (1937), [Jetki satirični ton] u knjizi: August Šenoa u očima kritike, Djela Augusta Šenoe, priredio Dubravko Jeličić, Globus, Zagreb, 1983., str. 25. 22 Julije Benešić: August Šenoa: “Ljubica” (1912), [Poslije četrdeset i četiri godine] u knjizi: August Šenoa u očima kritike, Djela Augusta Šenoe, priredio Dubravko Jeličić, Globus, Zagreb, 1983., str. 23. - 24. 23 Dubravko Jelčić: August Šenoa, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2006., str. 101.
241 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta
Na ideje koje je promicao u svojim tekstovima spoticao se Šenoa u praksi. Kao gorljivi zagovornik kazališta-narodne škole, prigovarao je Demetru što favorizira germansku dramu, prešućivao Freudenreicha i ismijavao njemačke glumce: Bilo je tu dakako kojekakvih predstava, osobito kad su ovejani Švabe prikazivali hrvatske uloge. Dozovite si u pamet prvu predstavu “Mejrime”. Njemica Ziegler, žena pristara, nelijepa, koja nije ni pisnula hrvatski, prikazivala je “zamamnu divnu Mejrimu”. Strahovito li je žvakala Banove stihove: “ž”, “š”, “č”, “ć”, svi ti glasovi letjeli kao prskavci iz germanskih ustiju. Il uzmite si Nijemca Stefana koji je prikazivao vrijednog starca Novaka. Pa i domaće sile izim Freudenreicha (Živan), da ste vidjeli, npr. staroga Vejca koji je pod ruhom tamničara unišao sa pola brka i sa fesom snimio vlasulju i motao jezikom kao da deklamira kakvu kinesku čitulju. Nu mi smo pljeskali, gromovito pljeskali. A danas? Nek dođe koje manje njemačko društvo, nek se mjeri s našim! Poniknulo bi nikom.24 Ovakva su razmišljanja i kritičarska hrabrost motivirani činjenicom da je ponijemčenim Zagrebom vladalo njemačko kazalište te da su glumci bili bez ikakve glumačke naobrazbe – naturalisti, ljudi koji su morali pogađati kako će glumiti.25 Dodatnu strast raspirivao je i četvrtak, jedini dan kada se u kazalištu davala hrvatska drama. Na tim se đačkim predstavama bjesomučno pljeskalo svemu slavenskom, između ostaloga i zato jer je predstavama prisustvovao po službenoj dužnosti i ravnatelj gimnazije Premrù koga su smatrali zloglasnim germanizatorom. Na inhibiciju stranca koji je stvarao hrvatsku (čitateljsku) publiku, a sam je kao dijete imao instruktora za hrvatski jezik, upozorio je Ivan Pederin tvrdnjom da je Šenoa bio korjenit jer je želio stvoriti tržište za hrvatsku industriju knjiga koja se sada razvijala i zbog toga mu je smetao obrazovani sloj koji je spadao u njemačko tržište knjiga.26 Na Šenoinu tezu o superiornosti kazališta nad svim granama književnosti već je ukazano. IV. Sklonost prema kazalištu naslijedio je August Šenoa – baš kao i njegova braća Aurel i Julije – navodno od majke.27 Trojicu plavokosih dječaka biskupskog sladopeka poznavala je cijela Vlaška ulica po kazališnim predstavama kojima su zabavljali susjede nedjeljom popodne – za ulaznicu od jednoga novčića, ili besplatno. O malim glumcima, s puno simpatija i gotovo beletrizirano, piše Antonija Kassovitz-Cvijić28:
24 August Šenoa: Josip Plemenčić/† dne 11. travnja, u knjzi Članci, kritike, govori, zapisi, pisma, Djela Augusta Šenoe, priredili Dubravko Jeličić i Krsto Špoljar, Globus, Zagreb, 1983., str. 193. 25 Ibid. 26 Ivan Pederin: August Šenoa u odnosu s austrijskom i njemačkom književnošću i političkom ideologijom, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG JAHRBUCH, Zagreb, 1996., str. 36. 27 Usp. Dubravko Jelčić: August Šenoa, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2006., str. 97. 28 Prezime se pojavljuje u onom obliku u kojem ga donosi navedeni izvor – K., Kassovitz, Kasovitz (napomena Lidije Dujić).
242 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta
Ispred ljekarne bile su zabite dvije starinske široke klupe. Ondje bi posjedao narod iz Remeta i Bukovca, pa i čak iz Sesveti, dok im je poštovani Gospon Magister priregjivao lijekove protiv suhe bolesti, trakavice i dječjih glista. Ondje bi se našla i pokoja baba, što bi znala gatati iz Traumbucha ili pričati pokoju zgodicu iz zagrebačke prošlosti. Priprostom ovom domjenku, u koji bi se živom riječju uplitali granešinski kumeki i kumice, pribivali su često Šenoini sinovi. Iza ljekarnikove kuće bilo je prostrano dvorište, a za njim vrt, koji je sezao do potoka Medveščaka, zastrta sa ove strane sa gustim šikarjem. Ispred naravnih ovih kulisa trebalo je dakle jedino razastrti oduži komad domaćeg konopljenog tkanja, da služi za zavjesu. Historijski prizori, što ih je (August, op. a.) crpao iz stare neke kajkavske knjige, što ju izbaciše iz Haulikove knjižnice, zanimali su ga najvećma, gdje se radilo o zagrebačkim prilikama. Brat mu Julije, dosjetljiv i pun sad šale, nije nikada zalazio tako duboko u narodni život, ali je tankim espiritom već i onda volio žigosati gragjanske naše prilike. Julije je bio i vješt glumac, rogjeni komik. Kad god bi on glumio Augustovu koju dramu, on bi je zasladio zgodnim mještanskim humorom, doskočicama iz svagdanjega života. Nikada ne bi ponavljao iste, već za svaku reprizu improvizirao nove. Kao što je tu mladež zadovoljio prirodni okoliš umjesto kulisa, tako isto nije mnogo marila za kostim. Bogatuna markirali su lancem od debelih kestena ili žira oko vrata, potepuha zasukanom hlačnicom, kaputić preokrenut na obrnutu stranu nadomještao je plašt ili mantilu. Tim većma izrađivali su mimiku, a napose živahnu i karakterističnu igru ličnih crta. Dječje predstave na ljekarnikovu dvorištu proslijedile su u kraćim razmacima svake nedjelje popodne, te u općinstvu stanovitih slojeva nailazile na veliko zanimanje.29 Djeca Šenoinih u djetinjstvu su se igrala kazališta kao i djeca u obitelji Freudenreich. No, za razliku od Freudenreichovih kojima je kazalište postalo i profesionalni i životni izbor, članovi obitelji Šenoa imali su svoja građanska zanimanja, a kazalištem su se bavili čini se dijelom radi osobnoga zadovoljstva, a dijelom radi očuvanja obiteljskih tradicija. Svojevrsnu rekonstrukciju obiteljskoga stabla napravio je Zdenko Šenoa na temelju dokumenta Lebens Szenen/Prizori iz života što ga je krasopisnom goticom načinio rodonačelnik obitelji – pekar Johann Schöynoha. Ne zna se pouzdano je li bio podrijetlom iz Češke ili iz Moravske, ali se zna da je živio pod budimskim brijegom – još se i danas jedan brežuljak tamo zove Svábhegy/Švapski brijeg – i da je bio u braku s Annom Marijom Antonijom rođenom Gammel, njemačkoga (ili austrijskoga) podrijetla. Jednako su tako nejasne okolnosti pod kojima je njegov sin slastičar Alois (kršten Gaspar) ili V(j)ekoslav dospio na zagrebački biskupski dvor. Uz taj dolazak Zdenko Šenoa bilježi i komentira promjene u načinu pisanja obiteljskoga prezimena: (...) u Zagrebu se Alois potpisuje kao Schönoa, što je uz Schöynohu i Schenohu treća, na germanski dotjerana, varijanta obiteljskog prezimena. Četvrtu je dao njegov najstariji sin.
29 Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište, priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 2001., str. 19. – tekst Antonije Kassowitz-Cvijić (napomena Lidije Dujić).
243 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta
Da August Šenoa nije kroatizirao prezime, njegov bi ugled bio skromniji.30 U braku s Theresom Rabats, Alois je dobio najprije Augusta (1838.), zatim Teodora (1841.) koji je ubrzo i umro, potom Juliusa (1845.) koji će kasnije postati skrbnikom Augustovoj djeci, te Aurela (1847.) – nakon čijega je rođenja umrla i Theresa. Za nadgrobni je spomenik voljenoj supruzi Alois sastavio tri varijante teksta – original je dakako opet bio na njemačkome.31 Desetljećima je biskupski sladopek Alois zapisivao i recepte koristeći se bečkim mjerama (Wiener Pfund, Wiener Unza, Wiener Loth, Wiener Seidel) i žargonom njemačkoga jezika Podunavlja s početka 19. stoljeća.32 S druge pak strane, u svjedodžbi o završenom prvom razredu cistercitske gimnazije u Pečuhu za Augusta stoji da je po narodnosti Horvát.33 I prije Augusta Šenoe jedan se član obitelji povezuje s kazalištem. Bila je to Barbara, najmlađa sestra djeda Aloisa, koju su pomodno zvali Babette. U mladosti je navodno bila pjevačica u Rumunjskoj, a u starosti se nastanila kod brata u Zagrebu. Unatoč gluhoći, nepoznavanju hrvatskog jezika i svojoj uvrnutosti, redovito je odlazila u kazalište na abonirano mjesto, koje joj je za života osigurao nećak August, a nakon njegove smrti mlađi Julius34 – bilježi Zdenko Šenoa. U obiteljskom stablu Šenoinih kazalištem su se bavili: • August Šenoa • Julije Šenoa • Isabela Podrmansky • Milan Šenoa • Branimir Šenoa • Zdenko Šenoa Julije Šenoa (1845. - 1897.) pojavljuje se najprije kao glumac u spomenutim dječjim predstavama, a potom i kao pisac, glumac, scenograf i vjerojatno redatelj elitnoga zagrebačkog muškog kluba Kvak. Njegovi kazališni komadi (Skupi liek, Kobna cvjetača, Pagat ultimo...; izbor tiskan u knjizi Sbirka kvakačkih šaljivih popievaka i inih sastavaka, 1899.) uklapaju se u produktivnu struju veselih igara, lakrdija i sličnih humorističkih oblika koji su na našim pozornicama zaživjeli kao njemačka izvorna ili prevedena djela, a zatim postali i dijelom nacionalnoga repertoara. O Julijevoj supruzi Isabeli Podrmansky poznato je samo to da je bila glumica.
30 Marija i Zdenko Šenoa: Biskupski sladopek, Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. 22. - 24. 31 Ibid., str. 32. 32 Ibid., str. 69. 33 Ibid., str. 41. 34 Ibid., str. 46.
244 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta
U svijet kazališta Milan Šenoa (1869. - 1961.) ulazi prijevodima uglavnom iz njemačkih obrada i izvornika kojima podupire intendantsku politiku Stjepana Miletića. Miletić mu je uzvratio usporedbom da je za nacionalnu sredinu učinio koliko i Ludwig Tieck za njemačku.35 Napisao je desetak jednočinki objedinjenih u knjizi Dialozi i dramoleti te nekoliko povijesnih dramskih komada (Kneginja Dora, Ban Pavao, Robovi). Posebno je zanimljiv njegov dramski prvijenac, šekspirijanska komedija Kako vam drago (1893.) kojom revalorizira jedan od najproduktivnijih mitova hrvatske književnosti – Cvijetu Zuzorić, pjesnikinju bez pjesama, muzu koja je spojila dvije renesansne obale. U glumačkoj podjeli uloga Marina Držića pripala je Andriji Fijanu, a uloga dubrovačkih plemića Ive Fijuge i Dinka Ranjine – Dragutinu i Zvonimiru Freudenreichu. Branimir Šenoa (1879. - 1939.) bio je prvi stalni scenograf i kostimograf u nacionalnom kazalištu. No, o tome postoji vrlo malo dokumentacije jer se na kazališnim ceduljama u to vrijeme vrlo rijetko navode imena scenografa i kostimografa. Spomenimo ipak kao kuriozitet da je posljednju scenografiju Branimir Šenoa radio za očeva Prosjaka Luku (1938.) u dramatizaciji i režiji Tita Strozzija. I Milanov sin Zdenko Šenoa (1918. - 2005.) pokazivao je različite kazališne interese. Napisao je i s prijateljima izveo komediju Onaj četvrti, djelovao u Družini mladih Vlade Habuneka te sudjelovao u pripremama izložbe Povijest zagrebačkog kazališta (1947.). V. U pokušaju da se dominantno njemačko kazalište potisne i zamijeni hrvatskim kazalištem, ključnim su se protagonistima pokazala dvojica stranaca, Hrvata njemačkoga podrijetla – Josip Freudenreich i August Šenoa, obojica odgojena na tradiciji njemačkog te posebno bečkog kazališta.36 Dok je Freudenreich bio zadovoljan time da njemački jezik na pozornici bude zamijenjen hrvatskim te nastavio izvoditi i proizvoditi kompromisan repertoar, Šenoa se upustio u široko razračunavanje s njemčarijom – kako u književnosti, tako i u kazalištu. Kao suvremenici, u tim su se svojim misijama neminovno susretali, sukobljavali, ali i prešućivali, i ismijavali. Obraditi široki raster njihovih odnosa, bio bi sljedeći korak ovoga istraživanja.
35 Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište, priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 2001., str. 24. – tekst Antonije Bogner-Šaban (napomena Lidije Dujić). 36 Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište, priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 2001., str. 7. – tekst Branka Hećimovića (napomena Lidije Dujić).
245 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta
Sažetak Hrvatsku su teatrologiju posebno obilježile tri kazališne dinastije: Freudenreich, Šenoa, Strozzi. Pritom su presudnu ulogu u definiranju hrvatskoga kazališta – točnije, njegovu preoblikovanju iz dotadašnjega njemačkog (hrvatskog) kazališta – imali Josip Freudenreich i August Šenoa. Hrvati njemačkih korijena stvorili su hrvatsku kazališnu publiku, a članovi njihovih obitelji dominirali scenama hrvatskih kazališta druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća.
Die deutschen Familien auf der kroatischen Theaterszene
Zusammenfassung Die Theaterwissenschaft in Kroatien bezeichneten drei Theaterdynastien: Freudenreich, Šenoa und Strozzi. Eine entscheidende Rolle in der Definierung des kroatischen Theaters hatten Josip Freudenreich und August Šenoa und zwar in der Verformung aus dem damaligen deutschen (kroatischen) Theater. Das kroatische Theaterpublikum kreierten die Kroaten mit deutscher Herkunft. Ihre Familienmitglieder dominierten auf den Szenen der kroatischen Theater in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts und in der ersten Hälfte des 20. Jahrhunderts. Schlüsselwörter: kroatische Theaterwissenschaft, Freudenreich, Šenoa, Strozzi, Deutsches Theater in Kroatien.
246 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog... dr. sc. Dubravka Božić Bogović UDK: 314(497.5 Osijek=112.2)”17” Filozofski fakultet Osijek
Društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva u Osijeku i okolici potkraj 18. stoljeća
Rad ukratko prikazuje društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva potkraj 18. stoljeća u pet naselja osječkoga kotara, odnosno u Gornjem, Nutarnjem i Donjem Osijeku, Sarvašu, Kravicama i Njemačkoj Retfali. Analiza i interpretacija podataka utemeljeni su na podacima iz Popisa osječkog kotara 1786. godine koji je bio sačinjen u svrhu prikupljanja podataka i stjecanje uvida u stanje područja što je trebalo poslužiti provedbi upravnih reformi Josipa II. Rad se osvrće na broj i vjersku strukturu njemačkog stanovništva te na opće životne uvjete u naseljima koja su nastanjivali, strukturu poljoprivredne i stočarske djelatnosti, poreze i davanja te na obrtnike i trgovce uz analizu njihove djelatnosti te gospodarskog i društvenog statusa koji su uživali, uz zaključak da je njemačko stanovništvo osječkoga kotara uglavnom dijelilo istu sudbinu kao i stanovnici drugih narodnosti.
Ključne riječi: njemačko stanovništvo u Osijeku, kraj 18. stoljeća, Popis osječkog kotara 1786.
247 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...
Rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva potkraj 17. stoljeća, koji je doveo do oslobođenja od osmanske vlasti, pokrenuo je zbivanja i procese koji su Slavoniju uveli u novo razdoblje njezine povijesti, a koji su ujedno obilježiti gotovo čitavo 18. stoljeće. Tijekom ratnih razaranja Slavonija je opustjela, naselja su potpuno ili djelomice napuštena, a obradive su površine zapuštene. Muslimansko i vlaško stanovništvo iselilo se, dok se dio stanovništva skrivao po šumama i močvarama. Ni nekoliko godina nakon sklapanja Karlovačkoga mira 1699. godine prilike se nisu bitno popravile, da bi tek postupno započeo proces povratka dijela starosjedilaca i naseljavanje novog stanovništva, među kojima su se nalazili i doseljenici s njemačkih govornih područja. Ovi migracijski procesi, pokrenuti krajem 17. stoljeća, bili su trajno obilježje na području cijele Slavonije tijekom 18. stoljeća, prije svega u smislu neprekidnog dotoka novog stanovništva što su, u određenoj mjeri, sustavno poticale i državne vlasti.1 Osim velikih i značajnih demografskih pomaka, 18. stoljeće donijelo je Slavoniji i niz drugih važnih promjena. Godine 1691. čitavo je područje zaposjela vojska, a Slavonija je proglašena kraljevskom zemljom koja je došla pod upravu Dvorske, a kasnije Ugarske komore. Pomicanjem državnih granica i ulaskom Slavonije u habsburšku državnu zajednicu, osmanski je feudalni sustav bio razoren, a novi su se feudalni odnosi morali izgraditi gotovo od samoga početka. Komorski su službenici u Slavoniji organizirali velike zemljišne posjede koje su vlasti od dvadesetih godina 18. stoljeća prodale ili poklonile uglavnom stranim velikašima. Tek 1745. godine Marija Terezija provela je razgraničenje vojnog od civilnog dijela Slavonije, Slavonija je inkorporirana u sastav Hrvatske te joj je vraćen županijski sustav. U vrijeme vladavine Marije Terezije i Josipa II. u Habsburšku su Monarhiju prodrle prosvjetiteljske ideje i započeo je razvoj modernoga kapitalističkog gospodarstva. U tom su smislu ovi vladari državu i društvo nastojali prilagoditi novim potrebama, što je vodilo modernizaciji uprave, financija i vojske, poticanju gospodarskog razvoja obilježenog merkantilističkim idejama te nastojanjima u razvoju poljoprivrede. Druga polovica 18. stoljeća predstavljala je u Slavoniji razdoblje stabilizacije. Nesigurnost i hajdučija, koji su ranije obilježavali život u njoj, postupno su stavljeni pod nadzor, putevi su postali sigurniji te je došlo do razvoja prometa i trgovine, a uočljivi su i gospodarski pomaci. Ipak, Slavonija je i dalje bila pogranično područje u kojem je suvremena urbana kultura bilježila svoje početke, a postojeća trgovišta tek su postupno dobivala sve izrazitija neagrarna obilježja, dok je selo još uvijek bilo opterećeno tradicionalnim oblicima gospodarskog i kulturnog života.2
1 O stanovništvu i naseljima Slavonije potkraj 17. i početkom 18. st. vidi u: Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. st., (prijevod Stjepan Sršan), Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2000.; Mirko Marković, Slavonija - povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Golden marketing, Zagreb, 2002. i dr. 2 O prilikama na slavonskom selu u drugoj polovici 18. st. vidi u: Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća (radovi sa znanstvenog skupa), Zagreb - Davor, 2000.
248 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...
Svi su ovi procesi zahvatili grad Osijek (odnosno njegove tri gradske općine, sjedinjene 1786. godine) i osječku okolicu, a time i njemačko stanovništvo koje ih je naseljavalo.3 Ovim se radom ukratko nastoje prikazati društvene i gospodarske prilike u kojima je živjelo njemačko stanovništvo u Osijeku i okolici potkraj 18. stoljeća, a analiza i interpretacija temelje se isključivo na podacima iz Popisa osječkog kotara 1786. godine, objavljenima u prijevodu Stjepana Sršana.4 Izvorni rukopis Popis osječkog kotara 1786. godine nalazi se u Mađarskoj nacionalnoj biblioteci Szecseny u Budimpešti, a s latinskog ga je jezika doslovce preveo Stjepan Sršan, te je objavljen kako bi poslužio kao izvorna građa za poznavanje ovoga kotara. Popis je nastao kao rezultat upravnih reformi Josipa II. kojima je ukinut hrvatski i ugarski županijski sustav, a cijelo je područje podijeljeno u deset okružja. Osječki se kotar 1786. godine nalazio u Osječkom okrugu, a to se područje dijelilo u dva kotara, osječki i valpovački. U ovom se rukopisu nalaze podaci samo za osječki kotar kojemu su pripadali: Gornji Osijek, Nutarnji Osijek, Donji Osijek, Sarvaš, Bijelo Brdo, Aljmaš, Erdut, Dalj, Borovo, Tenja, Laslovo, Koprivna, Hrastin, Dopsin, Čepin, Mađarska Retfala, Njemačka Retfala, Kravice. Namjera je bila da se prikupe podaci i dobije uvid u stanje područja, u svrhu čega je sastavljen upitnik s preko 400 pitanja na koja su popisivači trebali dobiti odgovor na licu mjesta. Pitanja su raspoređena u dvije osnovne skupine, gdje se u prvom dijelu nalaze pitanja o kotaru općenito, a u drugom o pojedinačnim naseljima. Ova je druga skupina pitanja podijeljena na više podskupina. Sadržaj upitnika vrlo je bogat te omogućava upoznavanje kako prirodnih, tako i društvenih, gospodarskih, vjerskih te djelomice kulturnih prilika.5 U osječkom kotaru nalazila su se četiri grada i četrnaest sela, pri čemu je njemačko stanovništvo živjelo u tri osječka grada tj. općine (Gornji, Nutarnji i Donji Osijek) te u Sarvašu, Kravicama i Njemačkoj Retfali. Sva tri osječka grada potpadala su pod ovlasti Kraljevske komorske uprave u Pečuhu, Njemačka Retfala i Kravice bili su pod ovlastima grofa Sigismunda Pejačevića, a Sarvaš vlastelina Josipa Kovača.6 S obzirom na narodnosnu pripadnost, većinu osječkog kotara naseljavalo je hrvatsko stanovništvo. U Gornjem Osijeku uz Hrvate su u većem broju živjeli i Nijemci dok je broj Nijemaca u odnosu na Hrvate bio veći u Nutarnjem Osijeku, a od tri osječke općine najmanje Nijemaca živjelo je u Donjem Osijeku. Sarvaš, Njemačku Retfalu i Kravice naseljavali su isključivo Nijemci. Oko tri četvrtine ukupnog
3 O povijesti Osijeka u 18. stoljeću množinom radova ističu se Stjepan Sršan, Ive Mažuran, te od starijih autora Josip Bösendorfer i Kamilo Firinger, dok su u proučavanju gospodarskih prilika Slavonije ovoga razdoblja neizostavni radovi Igora Karamana. 4 Kotar Osijek 1786. godine, (prijevod S. Sršan), Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2002. 5 O samom popisu i pitanjima (s popisom pitanja) više u: Isto, 8-29. 6 Isto, 33-35.
249 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog... stanovništva kotara činili su katolici, ostali su bili pripadnici pravoslavne i kalvinske vjeroispovijesti, a svi su Nijemci, prema zabilježenim podacima, bili katolici.7 Tab. 1. - Stanovnici i zanimanja prema popisu osječkog kotara iz 1786. god.8
Stanovništvo Obrtnici Pomoćnici Novaci Trgovci Seljaci Domaćini Inkvilini Subinkvilini Sluge Prosjaci
Gornji 3188 119 103 66 8 710 33 572 105 146 19 Osijek Nutarnji 1103 45 121 39 6 219 48 171 0 127 3 Osijek Donji 3226 139 104 89 20 530 25 438 67 194 8 Osijek
Sarvaš 414 2 0 0 0 84 22 56 6 2 0
Njemačka 456 12 0 0 0 97 27 62 8 5 0 Retfala
Kravice 85 0 0 0 0 20 0 16 1 3 0
Ukupno 19857 328 328 194 44 3308 1340 1626 265 502 30
Na osnovu podataka popisa, navedenih u gornjoj tablici, može se za naselja u kojima je živjelo njemačko stanovništvo odrediti struktura stanovništva prema zanimanjima, a ti podaci jasno ukazuju na činjenicu da su većinu radnog stanovništva (u koje se ubrajaju obrtnici, trgovci, pomoćnici, novaci, sluge i seljaci) u cijelom kotaru, pa i naseljima koja su nastanjivali Nijemci, činili seljaci, čak i u gradskim naseljima, a i sami seoski i gradski obrtnici su nerijetko dopunjavali svoju osnovnu djelatnost ponekim šljivikom, vinogradom, sjenokošom, oranicom. To jasno svjedoči o tome da je Slavonija u cijelosti bila izrazito ruralno područje. Čak ni stanovništvo triju osječkih gradova nije bilo “tipično” gradsko, odnosno moderni proces urbanizacije, u kojem je gradski život dominantno obilježen neagrarnim djelatnostima, još je uvijek bio nedovoljno razvijen. Ovu tvrdnju nedvosmisleno potkrepljuju podaci popisa prema kojima je u Gornjem Osijeku udio seljačkog stanovništva u radnom iznosio čak 61,6%, u Nutarnjem Osijeku 39,3%, a u Donjem Osijeku 31%. U tri osječka grada stanovništvo je živjelo u zidanim kućama, iako se još uvijek i ondje moglo naći i drvenih, dok su u ostalim naseljima kuće bile drvene, što je
7 Ovaj rad ne bavi se detaljnije narodnosnom i vjerskom strukturom stanovništva jer bi za to bila potrebna sustavna demografska analiza i uporaba drugih povijesnih izvora budući da podaci u popisu osječkog kotara nisu potpuni niti su dosljedno popisivani. 8 Broj stanovnika pojedinih mjesta nije potpuno pouzdan iz istih razloga koji su navedeni u prethodnoj bilješci. D omaćini su bili seljaci koji imaju kuću i oranicu iznad 3 jutra zemlje, inkvilini kuću i potkućnicu uz oranice ispod 3 jutra, te subinkvilini bez kuće i zemlje; izvor podataka: Isto, bilješka na str. 84.
250 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog... karakteristično za cijeli kotar. U većini je kuća živjelo po dvije ili jedna obitelj, a tek rijetko tri ili više. U kotaru samo četiri sela nisu imala svojega učitelje, od toga čak dva nastanjena Nijemcima (Sarvaš i Kravice). Suprotno tome, obrazovanje u tri osječke gradske općine, osobito u Nutarnjem Osijeku, bilo na razmjerno visokoj razini.9 Što se tiče reda i čistoće, oni su u gradovima bili uhodani i dobro održavani, a u svim kotarskim naseljima bio je poštivan propisani red glede požara (što je značilo da imaju odgovarajući protupožarni pribor). U cijelom kotaru, međutim, nije postojala poštanska služba. U Nutarnjem Osijeku postojao je hospicij, koji je bio utemeljen dobrotvornim prinosima građana, a nastavio se financirati od oporuka bolesnika. U cijelom su osječkom kotaru djelovala četiri kirurga, od toga dva u Gornjem, a po jedan u Nutarnjem i Donjem Osijeku. Njihovim su se uslugama po potrebi koristili i stanovnici drugih kotarskih naselja. Svako je naselje imalo primalju, koju su negdje plaćali u novcu, a drugdje su joj davali samo ručak i večeru. Posebna služba skrbi o siromašnima i nemoćnima nije postojala, ali su općine snosile troškove pogreba u slučaju kada bi neki stranac ili siromah umro na njihovom području. Što se tiče državnih propisa o ograničenju broja dana slavlja i blagdana, oni su u naseljima u kojima su živjeli samo Nijemci bili poštivani, dok je za Gornji Grad napomenuto da ima onih koji dokinute blagdane i dalje slave, ali nije naznačena njihova narodnost.10 Što se poljoprivredne djelatnosti tiče, sela i gradska naselja s njemačkim stanovništvom uglavnom su se u potpunosti uklapala u opće prilike u kotaru. Tako je u popisu zabilježeno da nekorisne zemlje nema, da je sva za obradu predviđena zemlja obrađena, da je vrlo plodna te je prema urbaru bila raspoređena u prvi razred. Čak i ona područja koja su bila poplavna tijekom sjetve i žetve nisu trpjela veće štete. Stanovnici su oko svojih kuća imali lijepo uređene vrtove u kojima su uzgajali povrće “za kuhinjske potrebe”. Međutim, način obrade zemlje i dalje se temeljio na ugaru što govori o još uvijek poprilično zaostaloj poljoprivredi. Najveći dio poljoprivrednih proizvoda bio je namijenjen za namirivanje davanja odnosno desetine i za vlastite potrebe, a vrlo malo za prodaju. Stočarstvo je imalo važnu ulogu u osječkom kotaru, ne samo zbog prehrane, nego i zbog korištenja u radne svrhe. Same vlasti naročito su poticale uzgoj konja koji su im trebali, prije svega, u ratne svrhe pa se tako na više mjesta u popisu naglašavaju prednosti i korist od ovoga uzgoja, a u tome su se upravo isticali stanovnici Gornjega i Nutarnjega Osijeka te Sarvaša. Prema popisu stanovnici osječkog kotara najviše su uzgajali svinje, ali naselja s njemačkim stanovništvom nisu se uklapala u ovaj prosjek budući da je ondje prednost davana uzgoju konja, volova i krava.11
9 O tome postoji dosta obimna literatura koja se uglavnom odnosi na prosvjetnu djelatnost osječkih isusovaca u 18. stoljeću. 10 Kotar Osijek 1786. godine, Osijek, 2002, 45-49, 90-93, 110-112, 146-147, 203, 206. 11 Isto, 45, 90, 110, 146, 203, 206.
251 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...
Tab. 2. - Stočarstvo u osječkom kotaru 1786. god.12
konji volovi krave svinje ovce koze
Gornji Osijek 259 97 239 50 - -
Nutarnji Osijek 124 - 160 - - -
Donji Osijek 25 64 241 68 20 -
Sarvaš 71 13 69 17 109 -
Njemačka Retfala ------
Kravice ------
Ukupno 2761 2972 2592 4944 1986 46
Stanovnici osječkog kotara bili su dužni feudalnom gospodaru plaćati desetinu od pšenice, ječma, zobi i vinograda, županijski porez i otkup regalnih prava (u onim mjestima na koja se to odnosilo). Desetina se nije plaćala samo u Kravicama jer ondje nisu postojala selišta. Općine su, također, plaćale mjesne činovnike, učitelje i ponekad župnike.13 Poreznim su knjižicama bili opskrbljeni samo stanovnici triju osječkih gradskih općina te Njemačke Retfale. Osim ovih poreza, stanovništvo je bilo obvezno opskrbljivati vojsku porcijama hrane, porcijama za stoku, drvima, svjetlom (lojem) prema županijskom razrezu te vojsci u prolazu davati stan i podvoz. Podvoz su bili dužni davati i državnim službenicima, poglavarstvenicima i feudalnim gospodarima. Drugih podvoza, međutim, nije bilo.14 Što se tiče obrta i trgovine, obrtnika i trgovaca je, prirodno, bilo najviše u Donjem, Gornjem i Nutarnjem Osijeku. Njihov je broj u ostalim naseljima bio zanemariv. U Sarvašu su bila dvojica, u Kravicama niti jedan, ali se zato među kotarskim seoskim naseljima isticala Njemačka Retfala koja je imala neuobičajeno velik broj obrtnika, njih čak dvanaest. Svima je njima imovinsko stanje bilo određeno kao dobro, odnosno srednje.15 Što se osječkih obrtnika i trgovaca tiče, određivanje njihove narodnosti relativno je nesigurno. Naime, iako se jedno od pitanja popisa odnosilo na narodnost, o njoj se nisu svi izjasnili (ili popisivači nisu zabilježili odgovore) pa se broj obrtnika i trgovaca Nijemaca može neprecizno odrediti samo na temelju podrijetla prezimena, osobito jer je bilo onih koji su nosili očigledno njemačko prezime (npr. Lechner, Hartl, Ernszt,
12 Tabelarne prikaze brojčanih podataka dao je u uvodnom dijelu i Stjepan Sršan: Isto, 30-32. 13 Ta su davanja uglavnom bila novčana, ali su ponekad bila kombinirana s naturalnim davanjima. 14 Isto, 84-87, 106-109, 143-145, 148-150, 204-205, 207. 15 Isto, 147-148, 203-204, 206.
252 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...
Schmidt i dr.), a izjašnjavali se kao “sin domovine”, odnosno kao Hrvati. Najveći je udio obrtnika s njemačkim prezimenima bio u Nutarnjem Osijeku (oko 85 % popisanih), zatim u Gornjem Osijeku (oko 40% popisanih), a najmanje u Donjem Osijeku (oko 25% popisanih). Podrijetlo im je bilo vrlo raznovrsno. Dolazili su iz najrazličitijih krajeva od kojih se poimence navode uopćeno Austrija, Carstvo, Pruska, Češka, Moravska, Ugarska, zatim nešto određenije: Bavarska, Štajerska, Kranjska, Tirol, Baranjska županija, županija Tolna ili još preciznije Beč, Stolni Biograd, Budim, Šopron, Graz, Vukovar, Ruma i dr. Određeni broj ih je bio rođen u Osijeku, a najviše je takvih bilo u Gornjemu Gradu. Obrte su izučavali uglavnom u krajevima iz kojih su bili podrijetlom, ali ne obavezno. Spomenuti podaci jasno ukazuju na proces doseljavanja njemačkog stanovništva tijekom 18. stoljeća. Imovinsko stanju najvećega dijela ovih obrtnika bio je ocijenjeno kao srednje ili dobro, a svega ih je nekolicina bila svrstana u kategoriju jadnog imovinskog stanja: u Nutarnjem Osijeku četvorica, u Gornjem Osijeku osmorica, a u Donjem petorica. To su uglavnom bile osobe koje su zbog starosti teže ili nikako mogle obavljati obrt ili oni koji još nisu stekli dovoljno iskustva u radu. Najmanje je bilo obrtnika kojima je imovinsko stanje bilo ocijenjeno kao izvrsno, a među njima najveći su udio činili upravo Nijemci. Tako su u Donjem Osijeku od četvorice takvih obrtnika trojica bili Nijemci, u Gornjem Osijeku oba su navedena bili Nijemci. Općenito, oni obrtnici kojih je bilo više ili koji su se bavili djelatnostima koje su uglavnom podrazumijevale rad na zahtjev građana, bili su lošijeg imovinskog stanja. Obrtnici triju osječkih općina materijal za obrt najvećim su dijelom nabavljali u samom Osijeku i njegovoj bližoj okolici te na obližnjim sajmovima, gdje su uglavnom i prodavali svoje proizvode što nam govori da je područje osječkog kotara i njegovih gradskih naselja za obrtničke proizvode predstavljalo relativno ograničeno tržište.16 Trgovci su u cijelom kotaru bili relativno malobrojni, ali su zadovoljavali postojeće potrebe. Bilo ih je svega četrdeset četvorica, od čega u Donjem Osijeku dvadesetorica, dakle polovica, a upravo u toj gradskoj općini nije bilo niti jednoga trgovca Nijemca. U Gornjemu Osijeku od ukupno osmorice trgovaca polovica su bili Nijemci, a u Nutarnjem od šestorice njih četvorica. Oni su najviše trgovali raznovrsnom, uglavnom tekstilnom i različitom sitnom robom kao što su proizvodi od svile, platno, sukno, pokrivači, podvezice, podstave, rupci, karton, papir, kremenje, nožići, sjekire te željezo. Četvorica trgovaca su bili tzv. “materijalisti” odnosno trgovci začinima, kavom, šećerom i drugim aromatičnim proizvodima (dvojica u Nutarnjem, od čega jedan Nijemac, i dvojica u Gornjem Osijeku, obojica Nijemci). Robu koju su prodavali, trgovci su nabavljali u Beču, Pešti, Grazu, Požunu, Rijeci, Trstu i drugim mjestima. U Rijeci i Trstu opskrbljivali su se “materijalisti”, što vjerojatno upućuje prije svega na šećer iz Riječke rafinerije kao i na luksuzniju
16 Isto, 49-73, 94-104, 112-136.
253 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog... robu koja je pomorskim putem stizala u ove jadranske luke. Roba je uglavnom bila proizvedena u carskim i kraljevskim radionicama od kojih popis poimence navodi one u Beču, Linzu, Fridauu, Troppauu, Reichenbergu, Oderanu, Reichenbergu i Iglauu. Ovo upućuje na činjenicu da su se učinci gospodarske politike bečkoga dvora odrazili i na slavonsko gospodarstvo. Naime, manufakturna je proizvodnja bila pod kontrolom države koja ju je poticala i pomagala samo u krunskim zemljama dok se u drugim dijelovima Monarhije u 18. stoljeću ona pojavljivala tek sporadično. Tako ni hrvatske zemlje nisu mogle razviti veću manufakturnu djelatnost kojom bi na taj način mogle zadovoljiti domaće potrebe. Stoga se sva luksuznija, manufakturna i jeftinija roba morala uvoziti.17 Očigledno je da je trgovina uglavnom podmirivala lokalne obrtnike te potrebe građana za luksuznijom robom. Obim i vrsta trgovine pokazuju da kupovna moć stanovništva nije bila takva da bi omogućila življe trgovanje. Trgovina u osječkom kotaru, čiju se sliku može dobiti na temelju podataka iz popisa, obuhvaćala je tek manji broj raznovrsnih proizvoda, uglavnom sitne robe, a bila je namijenjena tržištu ograničene kupovne moći i prohtjeva. Obrtnički tip proizvodnje i poljoprivreda koja nije stvarala veće viškove nisu omogućili trgovinu širih razmjera ili na veće udaljenosti koja bi osigurala snažniju akumulaciju novčanih sredstava te time potaknula poduzetničke aktivnosti karakteristične za razvijenija društva 18. stoljeća.18 Naposljetku, može se zaključiti da su se društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva u osječkom kotaru gotovo u potpunosti uklapale u opću sliku i po malo čemu odstupale od prilika stanovnika drugih narodnosti, osim u činjenici da je njemačko stanovništvo pretežno, zapravo gotovo isključivo bilo naseljeno u gradu, odnosno u tri osječke gradske općine, ali su i ondje njemački obrtnici i trgovci uglavnom dijelili istu sudbinu sa sugrađanima drugih narodnosti.
17 Isto, 73-80, 104-106, 136-142. 18 Detaljnije o cijelom osječkom kotaru vidjeti u: Dubravka Božić Bogović, “Društvene i gospodarske prilike u Osijeku i okolici na temelju popisa kotara Osijek iz 1786. godine”, Zlatna dolina: godišnjak Požeštine, Br. 8, Požega, 2003, 183-198.
254 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...
Sažetak Rad ukratko prikazuje društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva potkraj 18. stoljeća u pet naselja osječkoga kotara, odnosno u Gornjem, Nutarnjem i Donjem Osijeku, gdje su živjeli s pripadnicima drugih narodnosti, te u Sarvašu, Kravicama i Njemačkoj Retfali što su bila čisto njemačka naselja. Doseljavanje njemačkog stanovništva u ova naselja bilo je sastavni dio migracijskih procesa koji su bili pokrenuti tijekom Bečkoga rata krajem 17. stoljeća te su ostali trajno obilježje u Slavoniji tijekom 18. stoljeća, prije svega u smislu neprekidnog dotoka novog stanovništva što su, u određenoj mjeri, sustavno poticale i državne vlasti. Analiza i interpretacija podataka utemeljeni su na podacima iz Popisa osječkog kotara 1786. godine koji je bio sačinjen u svrhu prikupljanja podataka i stjecanje uvida u stanje područja što je trebalo poslužiti provedbi upravnih reformi Josipa II. Rad se osvrće na broj i vjersku strukturu njemačkog stanovništva i, mada nije moguće utvrditi njihov točan broj, na osnovu podataka utvrđuje da su svi popisani Nijemci bili katolici. Uz osvrt na opće životne uvjete i na strukturu poljoprivredne i stočarske djelatnosti te poreze i davanja, podaci popisa također ukazuju na činjenicu da su većinu radnog stanovništva u cijelom kotaru, pa i naseljima koja su nastanjivali Nijemci, činili seljaci, čak i u naseljima gradskoga tipa. Poljoprivredna djelatnost bila je relativno nerazvijena te usmjerena uglavnom na namirivanje davanja i za vlastite potrebe, a po pitanju stočarstva njemačko je stanovništvo prednost davalo uzgoju konja, volova i krava. Obrtnika i trgovaca bilo je najviše u osječkim gradskim općinama dok im je broj u ostalim naseljima bio zanemariv. Kao iznimka se, ipak, isticala Njemačka Retfala koja je za seosko naselje imala neuobičajeno velik broj obrtnika, njih čak dvanaest. Obrtnici i trgovci njemačkog podrijetla dolazili su iz najrazličitijih krajeva pod vlašću Habsburgovaca, ali su poneki bili i starosjedioci. Njihov standard uglavnom je bio osrednji, a djelatnost ograničena na područje kotara. Općenito, može se zaključiti da se gospodarski i društveni status njemačkog stanovništva osječkoga kotara nije u bitnome razlikovao od stanovnika drugih narodnosti.
255 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...
Die gesellschaftlichen und wirtschaftlichen Gelegenheiten des deutschen Volkes in Osijek und ihrer Gegend am Ende des 18. Jahrhunderts
Zusammenfassung Die Arbeit stellt die gesellschaftlichen und wirtschaftlichen Gelegenheiten des deutschen Volkes am Ende des 18. Jahrhunderts in fünf Siedlungen des Osijeker Bezirks, oder in anderen Worten, in der Oberstadt, Innenstadt und Unterstadt, wo die Angehörigen von anderen Nationalitäten lebten, als auch in Sarvas, Kravice und der deutschen Retfala, den reinen deutschen Siedlungen, dar. Die Ansiedlung des deutschen Volks in diese Siedlungen war ein Bestandteil der Migrationsprozesse, die während des Wienerkriegs Ende des 17. Jahrhunderts anfingen und als eine dauerhafte Bezeichnung Slawoniens während des 18. Jahrhunderts blieben. Das war vor allem im Sinne der ständigen Ansiedlung von neuen Einwohnern, die auch in gewissen Massen die Staatsregierung systematisch unterstützte. Die Analyse und die Interpretation der Daten basierte sich auf die Daten der Liste des Osijeker Bezirks aus dem Jahre 1786, die man mit dem Zweck der Versammlung der Daten und den Einblick in den Zustand der Region machte. Das sollte zur Durchführung der Verwaltungsreformen von Joseph II dienen. In der Arbeit geht es um die Zahl und die Glaubensstruktur des deutschen Volks und, obwohl es nicht möglich ist, die richtige Zahl zu bestimmen, stellt man fest, dass alle aufgelistete Deutschen Katholiken sind. Mit Rückblick auf die allgemeinen Lebensumstände und auf die Struktur der landwirtschaftlichen und Zuchttätigkeiten, aber auch auf die Steuer und Abgaben, sieht man, dass der größte Teil der Arbeiter im ganzen Bezirk und in den Siedlungen, die von Deutschen angesiedelt waren, meistens Bauer waren. So war es auch in den Stadtsiedlungen. Die landwirtschaftlichen Tätigkeiten waren relativ unentwickelt und richteten sich meistens auf die Befriedigung der Abgaben und eigener Bedürfnisse. In der Viehzucht gab das deutsche Volk der Pferdezucht Vorteil, aber auch der Zucht von Ochsen und Kühen. Handwerker und Händler befanden sich meistens in Osijeker Stadtgemeinden, ihre Zahl in anderen Siedlungen war nicht der Rede wert. Eine Ausnahme war die deutsche Retfala, die als eine Dorfsiedlung eine ungewöhnlich große Zahl von Handwerkern hatte, etwa 12. Die Handwerker und Händler deutscher Herkunft kamen aus verschiedenen Gebieten unter Regierung der Habsburg-Familie und einige waren Ureinwohner. Ihr Standard war meistens mittelmäßig und ihre Tätigkeiten meistens auf die Region des Bezirks begrenzt. Man kann feststellen, dass der wirtschaftliche und gesellschaftliche Status des deutschen Volks im Osijeker Bezirk nicht verschieden vom Status anderer Nationalitäten war. Schlüsselwörter: deutsche Bevölkerung in Osijek, Ende des 18. Jahrhunderts, die Liste des Osijeker Bezirks aus dem Jahr 1786
256 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave dr. sc. Stanko Piplović UDK: 796(497.5 Pula)(091) Split
C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
U članku se prikazuje djelovanje jedne visoko organizirane rekreativne i sportske pomorske nautičke organizacije koja je postojala u Puli na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Njeni članovi - vlasnici luksuznih jahta su bili iz najviših političkih, javnih i gospodarskih krugova Austro-ugarske monarhije, ali i mnogih drugih zemalja. Imala je poluvojni ustroj pa joj je država pridavala posebnu važnost. Djelovanje joj je bitno utjecalo na promicanje prirodnih i kulturnih vrjednota hrvatskog Jadrana i na stvaranje veza naših ljudi s Europom. O klubu postoji starija strana literatura, međutim kod nas je danas njegovo djelovanje gotovo nepoznato. Za naše prilike najzanimljivija je sudbina jahte Ossero kasnijeg Dalmata, a među članovima nadvojvoda Karl Stephan.
Ključne riječi: 19. stoljeće, pomorski sportovi, jahte, ratna mornarica, Pula, nadvojvoda Karl Stephan
257 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
1. kolovoza 1891. godine osnovan je u Puli glavnoj ratnoj luci i arsenalu, austro-ugarske ratne mornarice, jaht klub pod nazivom K. u. k. Yacht Geschwader tj. Carski i kraljevski jaht odred. Pokrovitelj mu je bio osobno car Franz Josef I. Dozvolio je da brodovi viju vojnu zastavu, ali pod uvjetom da se u vrijeme rata stave pod zapovjedništvo ratne mornarice. Bio je to elitni klub na čijem je čelu bio nadvojvoda Franz Ferdinand kao komodor. U zapovjedništvu su zastupljeni predstavnici obje sastavnice Monarhije. Sačinjavali su ga još dva vice-komodora, princ Heinrich von Bourbon i Philipp princ von Sachsen-Coburg-Gotha te dva Komodor Jaht odreda contra-komodora za Austriju grof Alfred nadvojvoda Franz Ferdinand s djecom u uniformi velikog admirala. Harrach, a za Ugarsku grof Géza Andrássy. Poslovima je upravljao Komitet koji se sastojao od 4 časnika, 7 zastavnika, kapetana, generalnog tajnika i pravnika. Godišnji prihodi su se čuvali u Anglo-Österreichische Bank u Beču i Londonu.1 Članovi su se dijelili počasne, utemeljitelje te članove prve i druge klase. Većina pripadnika su bili iz Austro-ugarske monarhije, ali i mnogi iz drugih država. Počasni članovi su bili njemački car i kralj Prusije Wilhelm II, ministar rata, zapovjednik mornarice, ministri trgovine Austrije i Ugarske, guverner Rijeke, namjesnik Dalmacije, predsjednik Pomorskog odreda u Trstu, zapovjednik Pomorskog arsenala i admiral Hermann von Spaun. Podupiratelj je i engleski kralj Eduard VII. Među članovima su se nalazili pojedinci iz kraljevskih i čuvenih plemićkih obitelji nadvojvode, prinčevi, grofovi pa admirali ratne mornarice, visoki državni službenici, gospodarstvenici i posjednici. Utemeljitelji su bili osmorica nadvojvoda iz Austro- ugarske i 10 iz kraljevskih i carskih kuća europskih zemalja. Neki od njih su zabilježeni kao vlasnici, dok su se ostali vjerojatno služili državnim plovilima. Tako je nadvojvoda Ludwig Salvator imao parnu jahtu Nixe deplasmana od 181 tone kojoj je matična luka bila u Trstu. Princ Heinrich von Bourbon grof od Bardi je posjedovao loger mali jedrenjak May od 4 tone i parnu jahtu Sweetheart od 16 tona oba matične luke u Trstu. Robert, vojvoda od Parme loger Buccari od 2 bruto tone nosivosti registriran u Trstu, a princ Philipp von Sachsen-Coburg Gotha također loger od 3 tone s matičnom lukom u Puli. Među industrijalcima je bio Karl Kupelwiesser mlađi sin Paula, stručnjaka za čelik koji je 1893. godine kupio Brijunske otoke, meliorirao ih i priveo turističkoj
1 Liste der Ehrenmitglieder, Stifter und Mitglieder des k. u. K Yacht- Geschwaders. 1899.
258 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
Statut Jaht odreda Stjegovi Jaht odreda. Lijevo je opća zastava i zastava komodora. iz 1896. godine. Desno su rangovni korneti i trokutaste zastavice vice i kontra komodora, počasnih i redovnih članova i to posebne za Austrijance i Mađare. namjeni visokog ranga za stjecište svjetske elite. Paul je naslijedio oca. Bio član Jaht kluba druge klase i imao parnu jahtu Brioni sadržine 39 tona sa sjedištem u Puli. Kao sastavni dio carske i kraljevske ratne mornarice, koja je i formalno bila kolektivni član, klub je imao polu-vojni ustroj. To dodatno potvrđuje činjenica da su i neki pomoćni brodovi ratne mornarice šalupe Ajax i Erika, kuteri Blackock i Marcella
Oznake činova na uniformama članova Jaht odreda.
259 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave te skoneri Sophie, Freda, Lily i Sen sa sjedištem u Puli bile u sklopu istog kluba. I sam klub imao je društvene kutere Liebling od 10 tona i Eros istisnine 14 tona te šalupe Adriu i Austriju. Pripadnici su nosili posebne uniforme za časnike, počasne članove, podupiratelje, kapetane, strojare, podčasnike i mornare s oznakom činova na rukavima. Bili su detaljno propisani krojevi, boje, amblemi na odijelima pa čak i dugmad. Naručivali su se kod posebnih tvrtki u Beču kod Franza Thill´s Neife i u Londonu kod Johna Morgan e Sohns. Pravilnik o odjeći je odobrilo Ministarstvo Unutrašnjih poslova 1891. godine.2 Na brodovima su isticane zastave kluba i znakove raspoznavanja s oznakom ranga ili statusa vlasnika plovila. Osim crveno-bijele- crvene zastave kluba i grbom te komodora, sve ostale su bile u dvije inačice i to za Austrijance i Mađare koje su imale grbove sastavnica monarhije. Na bijelom polju je crveni križ s dodatnim oznakama grbova ili sidra u gornjem uglu ovisno o položaju člana. Brodovi su bili na vezu u uvali Vergarola na južnoj strani luke Pule gdje su bile i društvene prostorije. Uprava je smještena u vili Monai koja je namjenski podignuta u tu svrhu 1877. godine u blizini Mornaričkog kluba. Klub je imao statut sačinjen u Puli 1896. godine, a potvrđen od državne uprave u Trstu. Njime su regulirani ciljevi, organizacija, primanje, obveze prava članova i druga pitanja. Osnovni mu je cilj razvijanje sportskih aktivnosti jedrilicama i jahtama na parni pogon te izobrazba pomoraca, oživljavanje ljubavi za morem, unapređenje brodogradnje te podupiranje znanosti. Odobrio ga je namjesnik Rinaldini 1896. godine.3 Postojale su i agenture u Puli, Londonu, Opatiji, Rijeci, Malom Lošinju, Zadru, Meljinama, Gružu, Splitu, Šibeniku, Nici, Kielu i Tangeru. Klub je organizirao brojne regate u kojima su sudjelovale i jahte drugih klubova kao Adria- Cluba iz Opatije, Stephanie Yacht Cluba s Balatona, Yacht cluba iz Malog Lošinja i Union Yacht Cluba iz Portschacha. Najpoznatija je bila brijunska Velika regata, Gross Regatten. Jahte su kretale iz lučice pred hotelom Neptun na otoku Veli Brijun, gdje se okupljao društveni vrh cijele carevine. Po burinu ili maestralu jedrilo se do svjetionika Porer i natrag. Godine 1913. u jaht klubu u Puli bilo je ukupno 73 plovila raznih veličina, tipova i pogona. Najveći njihov broj imao je matičnu luku u tom gradu, zatim u Trstu. Članovi su mu bili uglavnom časnici raznih narodnosti iz Monarhije, ali i državljani Amerike, Velike Britanije, Njemačke i Italije. Bilo je nešto i Hrvata. Među njima su poručnik linijskog broda V. Klobučar vlasnik broda Active s matičnom lukom Pulom, dr. Frane Brelić, vlasnik kutera Uskok s matičnom lukom u Crikvenici i grof Juraj Oršić čija je motorna jahta Karin bila u Novom Vinodolu. Tome treba
2 Uniformirung für Flaggenofficiere, Erenmitglieder, Stifter, Mitglieder, sowie für Capitäne, Maschinisten, Unterofficiere und Mannschaft des k. u. k. Yacht-Geschwarers. 3 Statuten des unter dem Allerhöchsten Protectorate Sr. kais. Und kön. Apostolischen Majestät des Kaisers und Könings Franz Joseph I. stehenden kaiserlichen und königlichen Yacht-Geschwaders. Pula 1896.
260 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave dodati brodove iz mnogih drugih krajeva tako iz Balatona u Mađarskoj, New Yorka, Portsmoutha u Americi, Winkla, Glasgowa u Škotskoj, Nizze, Kiela u Njemačkoj, Liverpoola , Marseja, Beča pa čak i Australije. Među članovima kluba prve klase tj. onima najuglednijima, posebnu pozornost zaslužuje grof Alfred Karl Harrach (1831.-1914.). Pripadao je vrlo staroj i uglednoj obitelji porijeklom iz Češke. Njeni se korijeni spominju još u 12. stoljeću. Koncem 19. stoljeća to je bila vrlo bogata obitelj, vlasnici više dvoraca, vila, šumskih kompleksa, poljoprivrednih dobara i industrijskih pogona. Posjedovali su i veliku kolekciju slika najuglednijih majstora. Alfred je obnašao dužnost državnog komornika. Nastanjen je u Beču, ali je u Opatiji imao luksuznu vilu na predjelu Dražica u kojoj je dugo boravio. Njegova supruga je bila princeza Anna rođena Lobkowitz. Stariji brat Jan Harrach bio je čuven političar i uživao povjerenje najuglednijih ličnosti u Austrijskoj monarhiji. Osobno se zauzimao za gospodarski napredak Dalmacije. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Alfred je upisan i kao vlasnik više plovila učlanjenih u jaht klub. To su bile parna jahta Alfred-Anna deplasmana 9 tona i matične luke Winkl, motorna jahta Anna deplasmana 4,4 tone s matičnom lukom Volosko, škuna Baucis deplasmana 1 tone stacionirana u Winklu, parna jahta Dražica 115 tona matične luke Volosko, luger Mariane od 9 tona u Winkelu i kuter Triphon od 12 bruto tona u luci Volosko. Neki od ovih brodova bili su također uneseni i u Lloydovom registru. U to vrijeme bilo je i sportskih brodova na Jadranu koji nisu pripadali Carskom i kraljevskom klubu u Puli. Tako je kod Pomorske oblasti u Trstu bilo registrirano 51 jahta na jedra, 8 parnih i 16 motornih jahti. Također, u kraljevskoj Ugarskoj pomorskoj oblasti registrirano 11 plovila sa sjedištem u Rijeci.4 Pred Prvi svjetski rat na mnogim jahtama su se obučavali mornarički kadeti. Nadvojvoda Karl Stephan Jedna od najvažnijih osoba u jaht odredu bio je Karl Stephan, princ i nadvojvoda od Austrije, potomak austrijskog cara Leopolda II. i bratić cara Franje Josipa. Rodio se 1860. godine u Židlochovicama blizu Brna u Moravskoj. Sin je Karla Ferdinanda, nadvojvode od Austrije i vojvode od Teschena. Bio je kandidat za poljsku krunu. Oženio je 1886. godine u Beču nadvojvotkinju Mariu Theresiu, princezu Toskane i kćerku nadvojvode Karla Salvatora i imao šestero djece. Nadvojvoda je bio vrlo obrazovan, pokazivao izuzetno znanje iz pomorstva i ljubav za more. Godine 1875. upisan je u Pomorsku akademiju u Rijeci, a 1879. stupio je u ratnu mornaricu. Kao vrstan časnik obnašao je mnoge visoke dužnosti. Plovio je na ratnim brodovima kao korveti Saidi, oklopnom brodu Custozza, topovnjači Novara, krstarici Kaiser Franz Joseph I. i oklopnjači Don Juan d´Austria. Služio je u ratnoj luci Pula kao lučki admiral, u Strojarskom tehničkom komitetu, Pomorskom arsenalu i bio na mnogim drugim visokim dužnostima. Postigao je 1911. godine čin velikog
4 Almanach für die K. und K. Krigsmarine, Pula, 1913. 88-96.
261 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave admirala, najviši u ratnoj mornarici. Poslije Prvog svjetskog rata od 1918. živio je u Zywiecu u Galiciji, preminuo je 1933. godine. Kao pomorski časnik, Karlo je često ratnom flotom krstario Jadranskim morem. Posebno je 1894. sudjelovao u njenim pokretima i manevrima. Tada je bio u činu kontraadmirala i zapovijedao pomorskim odjelom zimske flote. Početkom veljače isplovio je iz Pule i posjetio Trst. Tu je ratno brodovlje dočekano s velikim slavljem. Grad je navečer bio bogato osvijetljen. Nadvojvoda je s članovima svog stožera bio na velikom plesu kod namjesnika Rinaldinija. Već 10. ožujka flota se usidrila u Gružu. Tu je 15. ožujka na brodu Radetzky nadvojvoda je priredio prijem na kojem su sudjelovali kotarski poglavar, zapovjednik vojnog garnizona, načelnik, kapitularni vikar s jednim kanonikom, turski generalni konzul, belgijski konzul, talijanski vice konzul i brojni viši časnici mornarice. 16. ožujka ujutro brodovlje je isplovilo iz Gruža. 21.ožujka vratio se opet u gruško pristanište proslaviti uskršnje praznike. Već 31. ožujka flota je bacila sidra ispred obale Franje Josipa u Zadru.5 U svibnju 1894 bio je veliki pokret ratnog brodovlja pod zapovjedništvom vice admirala Jochanna Hinkea. 4. svibnja flota je doplovila u Tivat. U njenom sastavu su bili admiralski brod Kronprinz Rudolf, zatim oklopnjača Kaiser Franz Jozeph na kojemu je bio viceadmiral nadvojvoda Karl Stephan, Kronprinzessin Stephanie, Tegetthoff, Tiger, Pelikan, Sebenico, Meteor, Trabant, Planet i 12 torpiljarka. Nedugo zatim nadvojvoda je otplovio za Gruž torpiljarkom Meteor. Odatle je na čelu sastava od sedam ratnih brodova otplovio na otok Vis i usidrio se u zaljevu Komiže.6 Ljetna flota bacila je 2. srpnja 1894. sidra ispred Obale Franje Josipa u Zadru. Prvi dio su sačinjavale oklopnjače Kronprinz Rudolf, Kronprinzessin Stephanie i Tegetthoff pod zapovjedništvom kontraadmirala Hinkea. U drugom divizionu su bili Prinz Eugen, Don Juan, Kaiser Max, krstarica Tiger te fregate Lussin i Sebenico pod zapovjedništvom Karla Stephana. Sa flotom je bila i njegova jahtaChrista. Na večer su dvorski savjetnik Truxa, kao izaslanik namjesnika i general Riegg kao zamjenik vojnog zapovjednika posjetili admirale. Sutradan je Hinke priredio prijem za uglednike kojem su prisustvovali nadbiskup, biskup, načelnik te predstavnici vojnih i civilnih vlasti. Uvečer je Općina rasvijetlila obalu i priredila koncert gradske glazbe. Nakon toga brodovlje je otplovilo na jug.7 7. srpnja flota je iz Zadra stigla u Korčulu. Kotarski poglavar Mate Groscetta i općinski prisjednik Roko Arneri posjetili su admirala Karla Stephana. Sutradan mu je došao u posjet mitronosni opat Božo Trojanis. Navečer je svirala općinska glazba, a sutradan glazba ratne mornarice. Odatle su brodovi otplovili dalje na jug i 20.
5 Nadvojvoda Karlo Stjepan u Trstu. Smotra dalmatinska (dalje: SD), Zadar 10. II 1894. 2. – I. e r. marina di guerra. SD, 14. i 17. III. 1894. 4 i 3. – C. i K. Mornarica. SD, 24. III 1894. 2. - L´ i. e r. Squadra a Zara. SD, 31. III. 1894. 3. 6 C. i k. bojno brodovlje. SD, 5. V. 1894. 2. - L´ i. e r. squadra a Lissa. SD, 26. V. 1894. 3. 7 La i.e r. Squadra. SD, 4. VII. 1894. 2.
262 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave srpnja iz pravca Neretve stigli do Gruža. Usidrili su se u kanalu otočića Dakse pred Dubrovnikom. Stigao je i zapovjednik ratne mornarice barun Maxmilian Sterneck jahtom Greif.8 U to vrijeme slavila se godišnjica pomorske bitke pod Visom u kojoj je admiral Wilhelm Tegetthoff 1866. godine pobijedio talijansku flotu. Upriličena je na floti svečanost. Na admiralskom brodu Kronprinz Rudolf je služena misa, a poslije podne je na brodu Kaiser Max priređena zabava za mornare i uzvanike uz prisustvo kontraadmirala Hinkea, nadvojvode Karla i časnika. Na večer je održana velika regata.9 Karl je 1895. imenovan zapovjednikom austro ugarskog ratnog brodovlja koje će zastupati Monarhiju kod otvaranja sjeveroistočnog pomorskog kanala u Kielu. U sastav eskadre su određeni brodovi Maria Theresia, Elisabeth i Franz Joseph. Car Wilhelm II. se posebno zauzeo oko priprema za tu svečanost. Pretpostavljalo se da će biti 4000 sudionika i 100 ratnih brodova sa blizu 50.000 mornara.10 Jahta Ossero Jedna od najzanimljivijih jahti u klubu, po događajima u kojima je sudjelovala, je Ossero vlasništvo Karla Stephana. Dobila je ime po Osoru mjestu na otoku Cresu. Matična luka joj je bila Veli Lošinj. Zanimljiva je i kao tehnički objekt, nastao kao odraz industrijske revolucije kada su se drveni jedrenjaci zamjenjivali željeznim brodovima i uvodio parni pogon. To je bilo veliko plovilo u svojoj kategoriji. Dužina mu je bila 44 metara, a istisnina 260 tona. Osim stroja, jahta je u početku imala i dva jarbola s jedrima kao pomoćni pogon. Imala je posadu od 12 ljudi. Oblicima i vitkoćom u to vrijeme smatrala se jednom od najljepših.11 Karl Stephan je često s obitelji jahtom Ossero krstario Jadranom uživao u valovima uzburkanog mora i tišinama bonaca, divio se rumenilu neba na zalascima sunca. Posjećivao je stare primorske gradove i slikovita ribarska mjesta na otocima. Tako se početkom ožujka 1897. godine nadvojvoda uputio iz Pule u Zadar i osobno zapovijedao brodom. Proslijedili su do Šibenika. Posjetili su fregatu Schwarzenberg i susreli se s predstavnikom vlasti. Napravili su izlet do slapova Krke. Visoki putnici su otplovili dalje do Trogira i Splita. Nadvojvotkinja Maria Theresia i dva mala sina posjetili su Solin i razgledali ostatke antičke Salone. Vodio ih je konzervator Frane Bulić. Na jahti je priređen ručak za Bulića, upravitelja kotara savjetnika baruna Marojčića i lučkog kapetana Pavičića. Nakon toga su produžili u Metković i dalje u Kotor gdje su stigli 10. ožujka. Na povratku su bili u Visu. Na izlasku iz luke nadvojvoda je opazio da je brik škuner ratne mornarice Perserveranza uslijed vjetra imao poteškoća pri isplovljavanju pa ga je uzeo u tegalj. Otišli su do Hvara pa 17.
8 L´ i. e r. squadra. SD, 11. i 25. VII. 1894.2. 9 Proslava viške bitke. SD, 21. VII. 1894. 2. 10 Nad-vojvoda Karlo Stjepan. SD, 13. IV. 1895. 3. 11 Annuario marittimo. Trst 1897. LX.
263 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
Brod Ossero u Puli koncem XIX. stoljeća. ožujka opet u Split. Na jesen su bili ponovno u Splitu gdje su stigli 27. rujna. Idućeg dana krenuli su prema Zadru.12 18. siječnja 1899. iz Velog Lošinja otputovale su u Zadar dvije jahte Ossero i Litva. S nadvojvodom Karlom Stephanom putovao je i grof Cassini, kontraadmiral u miru i počasni kanonik don Antun Petrina. Na Litvi je bio vlasnik grof J. Milewsky Korwin, koji je također bio član kluba, a zapovijedao poručnik bojnog broda Nikolić. Jahte su produžile plovidbu i usidrile se u zaljevu Bošana kod Biograda. Na obali mjesta dočekao ih je knez Borelli. Raspravljalo se o novoj obali koju je Pomorska vlada trebala početi graditi. Gosti s pratnjama su posjetili Vranu gdje su obišli Han kneza Borellija, srednjovjekovne ruševine na nekadašnjem templarskom imanju i pećinu. Zatim su otišli do Bućinskih bara i uživali u njihovim prostranstvima koje su se upravo meliorirale za obradiva polja. Odatle su se vratili u Biograd. Načelnik je zamolio Karla Stephana da bi se nova obala nazvala njegovim imenom na što je on pristao. Istog dana su proslijedili za Šibenik. Produžili su preko Trogira za Split. Koncem kolovoza su opet plovili i to u Trogir i Split. Nadvojvoda je došao sa sestrom Ljudevitom, belgijskom princezom i troje djece. U Splitu su u pratnji Frane Bulića pregledali Arheološki muzej i rimske starine u Solinu. Na groblju Sustjepan položili su vijenac dvojici časnika koji su u srpnju 1899. nastradali na ratnom brodu Adler od eksplozije blizu otoka Šćedra. Proslijedili su u Kotor, a odatle nastavili za Dubrovnik i Hvar.13 Nakon što je prodao jahtu Ossero nadvojvoda Karl je nastavio krstariti Jadranom svojim drugim brodovima.
12 S. A. Arciduca a Zara. SD, 6. III. 1897. 2. – NN. VV. Nadvojvoda Karlo Stjepan i Nad-vojvotkinja Marija Tereza u Dalmaciji. SD, 10. III. 1897. 2. – Cortesia principesca. SD, 17. III. 1897. 2. – Putovanje Nj. Vis. Nad-vojvode Karla Stjepana. SD, 20. III. 1897. 2. - N. V. Nad-vojvoda Karlo Stjepan. SD, 20. IX. 1897. 2. 13 Svijetli putnici. SD, 18. i 21. I. 1899. 2. – Ospiti eccelsi a Spalato. SD, 25. I. 1899. 3.- Naši dopisi. SD, 25. I. 1899. 2. – Putovanje Nj. Vis. Nad-Vojvode Karla Stjepana. SD, 2. IX. 1899. 2.
264 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
Putovanja Nadvojvode Stephana Zanimanje i sportski i natjecateljski duh odveli su Karla Stephana nekoliko puta u Englesku kao 1879. na regatu kraljevskog jaht odreda te još 1900. i 1911. godine. Tijekom 1892. godine postao je članom britanskog jaht udruženja. Nadvojvoda Karlo bio je vlasnik više jahta. U samih petnaestak godina promijenio ih je šest Prva za koju se zna je bila je Christa, bivša engleska jahta Carmen izgrađena u Gasgowu 1884.14 Zatim je bila Ossero, izgrađena u Trstu 1896. godine. Slijedeća je Waturus sagrađena u Leithu 1900. godine. Dužina mu je bila preko 53 metra, a posada brojila čak 25 ljudi. Matična mu je luka bila u Malom Lošinju. Nakon toga nabavio je novi manji škuner Sen dužine 28 metara koji je sagrađen u Cowesu 1884. Godine 1904. sagradio je u Leithu u Škotskoj brod Rovenska, dug preko 60 metara s 22 člana posade. Njime je plovio do 1910. kada ga prodao Englezu sir Maxu Waechteru. Imao je i parni brod na vijak Ul, izgrađen u Leithu 1911. Dužina mu je bila 60 metara, posada je brojila 14 članova.15 Matične luke tih Karlovih plovila su bile uglavnom Veli i Mali Lošinj. Nadvojvoda je govorio i hrvatskim jezikom, volio je Dalmaciju i njene ljude, družio se s istaknutim pojedincima. Već kao mlad plovio je često Jadranom i uživao u njegovim prirodnim ljepotama i kulturnim spomenicima. Tako je 27. ožujka 1886. stigao u Zadar na državnoj jahti Fantasia i sutradan produžio putovanje po Dalmaciji.16 Spominje se da je Karl Christom u listopadu 1888. godine iz Šibenika doplovio u Split. Ponovno je došao tom jahtom u Split 21. ožujka 1908. godine.17 Karlova supruga, nadvojvotkinja Maria Theresia uputila se u proljeće 1894. godine obiteljskom jahtom Christom privatno na plovidbu duž jadranske obale. Putovanje je trajalo preko 20 dana. S njom je bilo i troje starije djece: Karl Albrecht, Eleonora Maria i Renata Maria te dvorska dama grofica Huyn. 3. svibnja bili su u Zadru odakle su sutradan rano krenuli put južne Dalmacije. Namjeravali su upoznati sva zanimljiva mjesta na obali. Stigli su u Split gdje su uz ostalo, obišli stolnu crkvu i kočijom se odvezli do Trogira. Proslijedili su do Korčule i tamo se kratko zadržali 7. svibnja. Pregledali su samostansku crkvu na Otoku i stolnu crkvu u Korčuli i prošetali se gradom. Ujutro idućeg dana jahta je zaplovila put Gruža. 9. svibnja obitelj je bila u Dubrovniku. Prošetala se dolinom do izvora Rijeke. Otišli su i do obližnjeg Trstena pogledati velika stara stabla platana. Tu ih je primio grof Vito de Bassegli-Gozze pa su obišli njegov čuveni park i vilu. Uživali su u sjeni lovora i divili se cvjetnim nasadima. Slijedećeg dana razgledali su znamenitosti Dubrovnika i otišli na otočić
14 Annuario marittimo. Trst 1894. LI, 1897. LX, 1901. LVI, 1905. LXVII i 1912 LXXVI. 15 Annuario marittimo. Trst 1913. LXXVIII. 16 Domaće viesti. Narodni list, Zadar 27. III. 1886. 3. 17 Visoki gosti. Narod, Split 2. X. 1888. 3. – Nj. V. nadvojvoda Karlo Stjepan. Naše jedinstvo, Split 21. III. 1908. 2.
265 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
Lokrum. U Kotor su stigli 11. svibnja. Visoki gosti su završili putovanje Dalmacijom u luci Lošinja Velikog.18 U jesen 1894. nadvojvoda je s obitelji opet krstario Jadranom na jahti Christi. Brodom je zapovijedao poručnik bojnog broda Anton Willenich. Pristali su 3. listopada dolazeći iz Lošinja u Zadar i potom nastavili plovidbu. Idućeg dana putnici su pristali u Šibeniku i napravili izlet na rijeku Krku.19 Ujutro 7. listopada stigli su u Šibenik. Obišli su zanimljivosti u gradu i produžili dalje. 8. listopada ujutro nakratko su se zadržali u splitskoj luci i proslijedili za Omiš. Odatle su se odvezli kočijom novom državnom cestom do mlinica u Visuću na rijeci Cetini. Već idućeg dana poslijepodne uplovili su u luku Makarske. Tu ih je pozdravio kotarski poglavar, a općinska glazba svirala u čast gostima. Dana 10. listopada jahta je zaplovila put Metkovića. Zatim su putnici posjetili Vrbosku i Jelsu na otoku Hvaru. Bili su u Bolu na Braču. U Milni su se prošetali lukom i posjetili crkvu u pratnji agenta lučkog i pomorskog zdravlja i otputovali u Sutivan. 11. listopada vratili su se u Split.20 Nadvojvoda Karl sa suprugom zajedno s nadvojvodom Franzom Salvatorom i njegovom suprugom Mariom Valeriom stigli su navečer 26. travnja 1895. godine jahtom Christom u Split. Sutradan je prispjela brodom Miramar i carica Elizabeta te s pratnjom obišla znamenitosti grada.21 I 1902. nadvojvoda je krstario Jadranom. 28. veljače svojom jahtom Waterus uplovio je u luku Rogoznice. Tu je boravio sve do 14. ožujka. Vrijeme je provodio slikajući razne motive tog mjesta, njegovu luku i jezero. Sjetio se i siromaha prema kojima je bio vrlo darežljiv, pobrinuo se za liječenje nekih bolesnika. Mještani su se odnosili prema njemu s izuzetnim poštovanjem. Na odlasku u njegovu čast osvijetljena je varoš, pucali su mužari i zvonila zvona. 12. ožujka stigao je posebnim Lloydovim brodom u Rogoznicu grof J. Korwin-Milewski, i sam član kluba koji je imao parnu jahtu Litwu od 207 tona čija je matična luka bila Pula. Pridružio se Karlu pa su zajedno otplovili u Gruž. Tu su stigli 15. ožujka poslije podne i ostali nekoliko dana.22 Dana 13 ožujka 1903. nadvojvoda Karl je bio u Zadru svojom jahtom na jedra Sen, a idućeg dana je krenuo na jug. Zatim je ponovno uplovio u zadarsku luku. Odatle se zaputio do franjevačkog samostana na otočiću Visovcu na rijeci Krki i produžio do njenih slapova. I tamo je svečano dočekan. Na povratku je počašćen u
18 N V. nad-vojvotkinja na prolasku. SD, 5. V. 1894. 2. – Svijetli gosti. SD,, 5. V. 1894. 2. – Putovanje Njih. Visosti nad vojvotkinja. SD, 9. V. 1994. 2. – Ospiti eccelsi. SD, 12. V. 1894. 2. – Sua Altezza la serenissima Arciduchessa Maria Teresa. SD, 23. V. 1894. 2. 19 S. A. Arciduca Carlo Stefano. SD, 6. X. 1894. 2. 20 S. A. Arciduca carlo Stefano. SD, 10. i 13. X. 1894. 2 i 3. – Svijetli putnici. SD, 17. X. 1894. 2. 21 Nj. Veličanstvo Carica, Nad-vojvode i Nad-vojvotkinje u Dalmaciji. SD, 27. IV. 1895. 2. 22 N. V. Nad- vojvoda Karlo Stjepan. SD, Zadar, 5. i 15. III. 1902. 2 i 3. – N. V. Nad-vojvoda Karlo Stjepan na putu. SD, 22. III. 1902. 3.
266 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave samostanu skromnim objedom. Starješina samostana, otac Runjić nazdravio je Karlu u ime redovničke obitelji. Poslije podne povratio se u Šibenik.23 I iduće, 1904. godine u proljeće nadvojvoda se uputio na krstarenje Jadranom. Na večer 21. ožujka stigao je u Zadar jahtom Sen. Slijedećeg dana posjetio ga je na brodu dalmatinski namjesnik barun Handel. 11. travnja doplovio je s obitelji na otok Rab. Uz pratnju općinskog upravitelja prošetao se do sv. Fumije i prenoćio u mjestu.24 Već 24. travnja stigao je u Trogir i u tom drevnom gradu ostao nekoliko dana. Istog ljeta ponovno je plovio s obitelji na jahti Rovenska. Dana 6. srpnja poslije podne stigao je iz Brindisija u luku Visa. Poslije podne su razgledali groblje gdje ga je dočekao načelnik Topić, prošetali mjestom, pogledali novu cestu u izgradnji i druge zanimljivosti, posjetili su zavod Javne dobrotornoti. Iste noći krenuli su put Lošinja. U jesen je istom jahtom nadvojvoda iz Šibenika otplovio do Hvara gdje je stigao 19. rujna.25 U ljeto 1904. Karlo i obitelj su bili na izletu jahtom Rovenska u Brindisiju. Odatle su se 6. srpnja vratili u Vis i 9. srpnja krenuli put Lošinja.26 Godine 1905. nadvojvoda je plovio privatno s obitelji duž obala Dalmacije jahtom Rovenska. Dana 3. lipnja 1905. stigli su iz Korčule u grušku luku. Odatle su željeznicom krenuli put Bosne. Nakon povratka otputovali su na Pelješac gdje su prispjeli 10. lipnja ujutro i pristali na Broce. Odatle su čamcem došli u Veliki Ston na poluotoku Pelješcu i dalje produžili kolima do Malog Stona. Tu su razgledali stare utvrde koje je podigla Dubrovačka republika. Istog dana stigli su u Vis. Zabavljali su se slikanjem i šetnjama po okolici. Nadvojvoda je primio na jahti načelnika Topića. Uvečer 13. lipnja produžili su put Senjske Rijeke.27 Član Jaht odreda u Puli kao časnik II. klase bio je i kapetan Niko Duboković gradonačelnik Jelse na otoku Hvaru.28 Naime, dolazeći u to mjesto, nadvojvoda Stephan je upoznao Dubokovića. Vjerojatno se to zbilo početkom listopada 1894. nakon što se nadvojvoda usidrio jahtom Crista u luci ispred kuće Dubokovića. Na brodu su osim vlasnika bili njegova supruga Maria Theresia te kćeri Eleonora i Renata. Doček je bio vrlo svečan. Goste je u ime mjesta pozdravio načelnik uz prisustvo cijelog upraviteljstva i ostalih mjesnih dužnosnika. Na uredima su vijale zastave, a uvečer
23 Visoki putnik. SD, 14. III. 1903. 2. – Nj. ć. i k. Visost Nad-vojvoda Stjepan. SD, 2. V. 1903. 2. 24 Njeg. Vis. Nad-vojvoda Karlo Stjepan. SD, 23. III. 1904. 2. – Njegova Visost Nad-vojvoda Karlo Stepan u Rabu. SD, 13. IV. 1904. 3. 25 N. V. Nad-vojvoda Karlo Stjepan. SD, 9. VII. 1904. – N. V. Karlo Stjepan u Visu. SD, 13. VII. 1904. 2. – Njegova Visost Nad-vojvoda Karlo Stjepan. SD, 21. IX. 1904. 2. – Nad-vojvoda Karlo Stjepan. SD, 1. X. 1904.3. 26 N. V. Nad-vojvoda Karlo Stjepan. SD, 9. VII. 1904. 2. 27 Njegova Visost Nadvojvoda Karlo Stjepan na putu. SD, 3. VI. 1905. 2. – Nj. V. Nadvojvoda Stjepan. SD, 10. VI. 1905. 2. – Svijetli gosti. Smotra dalmatinska 17. VI. 1905. 2. 28 Duboković Nadalini Niko (Pitve, Hvar 1834.- Jelsa 1912.) član je istaknute pomorske obitelji u Jelsi. Završio je nautičku školu u Trstu gdje je pri Središnjoj pomorskoj vladi položio ispit za kapetana duge plovidbe. Zapovijedao je obiteljskim brikom Genitor Nicolò. Oplovio je sve veće evropske luke. 1872. preuzeo je upravu obiteljskog brodskog poduzeća i flote koja je bila među najvećim u srednjoj Dalmaciji.
267 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave je bio koncert. Tu su ostali usidreni do jutra 11. listopada. Tako su se njih dvojica zbližili, pa je Karl preporučio njegov upis. Duboković je bio vlasnik kutera Mica. Taj brod dužine oko 9 metara sagrađen je 1878. godine u Starom Gradu na Hvaru. Imao je posadu od tri člana. Dobio je ime po njegovoj kćeri udanoj Machiedo. Suvlasnik je bio i Nikin brat Ante.29 Time je malo mjesto Jelsa postalo poznato u krugovima pomoraca. Nadvojvoda Karl bio je i koncem rujna 1907. godine tamo. Doplovio je vlastitim parnim brodom Rovenska. Na brodu je bio vlasnik s kćerkom Renatom i sestrom Mariom Theresiom, budućom bavarskom kraljicom i njenim kćerima Hildegardom, Wiltrudom i Gundelinom. Jahta je ostala u Jelsi do 25. rujna poslije podne. Na večeri kod nadvojvode bili su župnik i načelnik Duboković Svi događaji ukazuju da je nadvojvoda Karl Stephan bio zaljubljenik u more, vrlo sposoban mornarički časnik i svugdje uživao veliki ugled. Pomagao je ljude koji bi se našli u nevolji. Tako je u rujnu 1904. spasio utopljenike kada se uslijed velike bure prevrnuo u šibenskoj luci brod.30 Bio je sposoban mornarički časnik blistave karijere. Njegova osoba obilježila je pomorsku tradiciju na Jadranu na turbulentnom prijelazu stoljeća. Jahta Dalmat Karl Stephan je kratko posjedovao jahtu Ossero. Godine 1899. otkupila ju je ratna mornarica i stavila na raspolaganje dalmatinskom namjesniku u Zadru pod novim imenom Dalmat. Koristila se za službene radi obilaska pojedinih dijelova pokrajine pa i za privatne potrebe visokih civilnih i vojnih dužnosnika. U tom smislu često je plovio Jadranom. Početkom rujna 1900. namjesnik feldmaršal Emil David pl. Rhonfeld boravio je u Boki Kotorskoj na vojnim vježbama. Pratio ga je upravitelj presidijalne kancelarije Ivan Tichy. Pristao je u Meljinama. 2. rujna stigao je u Hercegnovi. Tu su ga dočekali kotarski upravitelj Blessich i načelnik Gjuranović. 10. rujna poslije podne vratio se natrag jahtom u Zadar.31 Namjesnik, podmaršal Emil pl. David je dosta koristio jahtu za službena putovanja. Tako je 22. ožujka 1901. godine je otplovio put Rijeke, pa dalje u Beč. Srpnja mjeseca se uputio put Dubrovnika s namjesničkim potpredsjednikom pl. Alfonsom Pavićem i dvorskim savjetnikom Nikom Nardellijem, kako bi bio nazočan svečanom otvorenju nove željezničke pruge Gabela-Uskoplje-Zelenika s ograncima Hum-Trebinje i Usoplje-Gruž. Vratio se 18. srpnja preko Dubrovnika u Zadar. Već 31. srpnja namjesnik je otputovao u Rijeku na putu za Beč.32
29 Annuario marittimo. Trst 1890. CVIII. – Naši dopisi. SD, 20. X. 1894. 2. 30 N. V. Nadvojvoda Stjepan spasio tri topca. SD, 24. IX. 1904. 2. 31 N. P. gosp . Namjesnik. SD, 1. IX. 1900. 2. – Put N. P. Namjesnika. SD, 5. IX. 1900. 2. – Povratak N. P. gosp. Namjesnika. SD, 12. IX. 1900. 3. 32 N. P. gosp. Namjesnik. SD, 23. III. 1901. 2. – Za otvaranje nove željeznice u Južnoj Dalmaciji. SD, 13. VII. 1901. 2. – Na povratku. SD, 20. VII. 1901. 2. – N. P. Namjesnik pl. David. SD, 31. VII. 1901. 2.
268 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
Jahta Dalmat bivši Ossero 1914. godine prigodom prihvata posmrtnih ostataka nadvojvode Ferdinanda i njegove supruge Sophie u luci Metkovića. Vojni zapovjednik feldmaršal Horsetzky u društvu pukovnika Ubaldinija i još dva časnika putovao je jahtom Dalmat u ožujku 1903. u Kotor pregledati vojnu posadu. Stigao je 23. ožujka. Tom prilikom posjetio je i Korčulu gdje je razgledao crkvu i samostan. Novi namjesnik, Erasmo Handel imenovan je 1902. godine. U svibnju iduće godine obilazio je jahtom pokrajinu radi njenog upoznavanja. Posjetio je Dubrovnik Cavtat, Opuzen i Trogir, a odatle kočijom proslijedio u Kaštela. Dalmatom je nešto kasnije otplovio put Splita pa odatle u Sumartin i Milnu na otoku Braču i Stari Grad na otoku Hvaru. Malo zatim, 13. lipnja namjesnik je otputovao u Rijeku, pa odatle u Beč. U rujnu je jahtom bio u Visu, Hvaru, Vrboskoj i Rogoznici. 27. kolovoza doplovio je u službeni pohod Makarskoj. Primio je biskupa, državne činovnike i članove Općinskog upraviteljstva. Bio je i u Hvaru gdje ga je dočekao načelnik Machiedo. U pratnji biskupa Zaninovića je razgledao crkvu i posjetio stari teatar koji se upravo popravljao. Obišao je veliku zgradu Higijeničkog društva i radove na loži. Navratio je do Vrboske. Idućeg dana proslijedio je u Rogoznicu gdje je svečano dočekan. Poslije podne otplovio je dalje. 33 Jahtom Dalmat su se služili i drugi najviši dostojanstvenici. Među njima i nadvojvoda Otto koji je u veljači 1904. bio u Dubrovniku odakle se vratio natrag u
33 U službene pohode. SD, 21. III. 1903.- Častan posjet. SD, 8. IV. 1903. 2. – N. P.gos. Namjesnik barun Handel SD, 6. V. 1903. 2. – naši dopisi. SD, 2. IX. 1903. 2.
269 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
Opatiju. Te godine na njoj su plovili Horsetzky u ožujku i prosincu, Handel u svibnju te Maria Josefa koja je 8. travnja stigla u Vis.34 Jahta je stalno plovila. Tijekom 1905. njom je u veljači putovao novi dalmatinski namjesnik Niko Nardelli kada je preko Rijeke putovao u Beč. Zatim je koriste za prijevoz nadvojvoda Friedriech koji je putovao u Kotor i general topništva Marian Varešanin, vojni zapovjednik Dalmacije na putu za Gruž. On ju je u dosta prilika koristio. 8. svibnja ujutro otputovao je Dalmatom iz Zadra preko Rijeke na svoju novu službu vojnički zapovjednik Dalmacije, a od tada zapovjednik X. korpusa u Prezemyslu, Horsetzky. Tom je prilikom organizirana svečanost i od njega su se oprostili predstavnici Namjesništva i Općinske uprave.35 Navečer 22. kolovoza došao je Dalmatom u Hercegnovi vojni zapovjednik, podmaršal pl. Varešanin dočekati nadvojvodu Friedricha. Idućeg su dana otišli automobilom u Zeleniku. Dočekali su ih vojnički zapovjednik i časnici, upravitelj Kotarskog poglavarstva i načelnik. 24. kolovoza stigli su jahtom u Kotor gdje su ih opet dočekali predstavnici vlasti. Istog dana nadvojvoda je otplovio za Trst. Svratio je u Vis obići spomenik palim pomorcima u bitci 1866. godine i razgledao Modru špilju na Biševu.36 Nadvojvotkinja Maria Josefa često je bila gost na brodu. Mnogo se zanimala za Dalmaciju i zalagala se za njen napredak, naročito za organizaciju i promidžbu domaće radinosti. U proljeće 1905. privatno je putovala po Dalmaciji. 7. svibnja navečer stigla je u Zadar. Dočekali su je upravitelj Dalmatinskog namjesništva Nardelli i general major Schleiss. Odatle je krenula na jug, u posjetu raznim mjestima. Bila je idućeg dana u Splitu posjetiti novo osnovani tečaj čipkarstva. Pozdravio ju je upravitelj Kotarskog poglavarstva i vojni zapovjednik mjesta. Poslije podne odvezla se posebnim vlakom na Klis i obišla tvrđavu. 9. svibnja krenula je put Omiša i dalje prema Neretvi.37 U listopadu je Maria Josefa ponovo stigla u Split sa sinom, nadvojvodom Karlom. Tom prilikom posjetili su stolnu crkvu i tečaj čipkarstva. U pratnji Frane Bulića i savjetnika dr. Frane Madirazze obišli su Arheološki muzej. Na Dalmatu je za mjesne uglednike priređen ručak. Nakon toga gosti su nastavili putovanje za Šibenik. Posjetili su Dubrovnik i Korčulu. Na poluotoku Pelješcu bili su u lovu na čaglje. Navečer 8. prosinca uplovila je jahta u Gruž. Na njoj je bio general topništva Varešanin.38 Narednih godina jahta je intenzivno korištena u službene i privatne svrhe uglednika. Na njoj su plovili nadvojvoda Friedrich, nadvojvoda Leopald Salvator, vojni
34 NJ. Visost Nad-vojvoda Otto. SD, 10. II. 1904. 2. – Njezina Visost Nad-vojvotkinja Marija Josefa. SD, 13. IV. 1904. 2. – N. P. gosp. Namjesnik bar. Handel. SD, 18. V. 1904. 2. – Putovanje Njeg. Preuzv. Vojničkog zapovjednika Horsetzkoga. SD, 3. XII. 1904. 2. 35 Partenza di S. E. generale d´ artigleria de Horsetsky. SD. 29. IV. 1905. 2. 36 Nj. ć. i k. Visost Nadvojvoda Fridrik u Boci. SD, 26. VIII. 1905. 2. 37 N. V. Nadvojvotkinja Marija Josefa u Dalmaciji. SD, 10. V. 1905. 2. 38 Putovanje Nj. P. vojničkog zapovjednika pl. Varešanina. SD, 13. XII. 1905. 2.
270 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave zapovjednik u Zadru Fanta.39 Majka budućeg austrijskog cara Karla, nadvojvotkinja Maria Josefa. Namjesnik Nardelli je tim brodom 1906. često službeno na putovanju Dalmacijom. U ljeto je posjetio Metković, Opuzen, Luku Šipansku, Slano, i Dubrovnik. Dana 4. lipnja bio je u Gružu i Trstenom. U Korčulu je stigao 10. lipnja. Proslijedio je u Makarsku i Hvar. Odatle je 12. lipnja otplovio put Supetra. U svim mjestima priređivao je na jahti prijmove za mjesne dužnosnike.40 U rujnu je bio na Visu, a idućeg mjeseca na Braču. Koncem godine Varešanin je opet bio tim brodom na Visu.41 I tijekom 1907. godine jahtu je koristio namjesnik više navrata na putu za Beč. Njom je u svibnju iz Zadra otplovili u inspekciji po Dalmaciji nadvojvoda Leopald Salvator, generalni inspektor topništva. 9. svibnja svi su bili na misi. Iz Zadra su gosti poslije podne produžili put Šibenika. Inspektora su pratili nadvojvoda Franz Salvator, namjesnik Niko Nardelli, vojni zapovjednik general topništva Varešanin, predsjednik Dalmatinskog sabora Ivčević i načelnik Zadra Ziliotto. U Kotor su prispjeli 11. svibnja.42 Iste godine, dana 10. listopada Maria Josefa i njen sin nadvojvoda Karl Franz Josef stigli su u Split. Obišli su stolnu crkvu, tečaj čipkarstva i obrtnu školu. U pratnji arheologa Frane Bulića i savjetnika Madirazze posjetili su Arheološki muzej. Na Dalmatu je priređen ručak. Zatim su uglednici proslijedili za Šibenik.43 Jahta Dalmat često je 1909. godine bila na putu. Nardelli je 16. veljače otputovao u službenu posjetu južnoj Dalmaciji. Poslije podne stigao je u Korčulu. Pozdravio ga je kotarski poglavar, načelnik i nadpop Trojanis. Idućeg dana krenuo je dalje i 18. veljače bio u Hercegnovome i razgledao grad. Svratio je u Risan. Kod Kumbora mu je ratna eskadra pucnjavom iz topova odala počast. Proslijedio je u Kotor pa u Sutomore i dalje u Budvu. Na povratku je bio u Metkoviću, Opuzenu, Kominu i nastavio u Mali Ston pa u Vrbosku na otoku Hvaru i 24. veljače uvečer se vratio u Zadar.44 U ožujku je Nardelli otišao do Rijeke na putu za Beč, general Marijan Varešanin zapovjednik 15. zbora i poglavar Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu došao je malo kasnije iz Zadra u Metković i odatle produžio za Sarajevo. Istog mjeseca stigao je u Zadar novi vojnički zapovjednik, feldmaršal Julius Fanta. U travnju je namjesnik službeno putovao za Split, a 3. svibnja je bio u Trogiru. Tu su ga dočekali upravitelj Kotarskog poglavarstva, načelnik Madirazza, državni činovnici, školska djeca i mnoštvo naroda. Sudjelovao je u svečanosti postavljanja temeljnog kamena nove školske zgrade
39 Brojne podatke o kretanju jahte Ossero prikupila je iz zadarske novine Smotra dalmatinska mr. sc. Gordana Tudor kustosica Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu kojima sam se ovdje koristio. 40 Putovanje presvijet. gosp. Namjesnika. SD, 13. VI. 1906. 2. 41 Putovanje gosp. Namjesnika. SD, 6. Vi 1906. 3 42 N. P. gos. Namjesnik Nardelli. SD. 19. I. i 17. IV. 1907. 2. – Dalmatinske vijesti. SD, 8. V. 1907. 2. – Gli archiduchi leopoldo e Francesco Salvatore a Zara. SD, 11. V. 1907. 3. - Lična vijest. SD, 5. VI. 1907. 3. 43 Visoki gosti. SD, 12. X. 1907. 2. 44 N. P. Namjesnik Nardelli. SD, 17. II 1909. 2. – Putovanje N. P. gosp. Namjesnika. SD, 20. i 24. II. 1909. 2. – Njegova Preuzvišenost gosp. Namjesnik. SD, 24. II. 1909. 2.
271 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
što je obavio biskup Nakić. Popodne je bio u Kaštelima i vratio se u Trogir. Priredio je na Dalmatu večeru za uglednike i 4. travnja vratio se u Zadar.45 6. srpnja 1909. stigao je prvi put kao namjesnik u Jelsu na otoku Hvaru Niko Nardelli s parobrodom ratne mornarice Dalmat kojim je zapovjedao kapetan Josef Kubelka, a pomoćnik mu je bio Alfred Liebler von Asselt. Namjesnika je pozdravio na obali načelnik Duboković. Gosti su otputovali ujutro idućeg dana. Početkom listopada 1909. Maria Josefa ponovno je došla Dalmaciju. Stigla je u Zadar Lloydovim parobrodom Gautsch, ukrcala se na Dalmat i otputovala u Pag radi pomaganja tečaja čipkarstva. Odatle je krenula u Split pa u Korčulu i Dubrovnik. Malo zatim otplovio je namjesnik Nardelli put Dubrovnika.46 21. ožujka 1910. stigla je jahta Dalmat iz Cavtata u Dubrovnik. Na brodu je bio zapovjednik 16. vojnog zbora podmaršal Fanta i šef generalnog stožera pukovnik Grubić. Na povratku u Zadar su zbog bure svratili u Hvar.47 Namjesnik Nardelli često je i 1910. koristio jahtu. U proljeće je opet krenuo na službeni put u Južnu Dalmaciju. 6. svibnja doplovio je u pratnji poglavara V. pl. Berse na otok Korčulu i posjetio u Lumbardi mjesto gdje se planiralo urediti moderno kupalište. Zajedno s kotarskim poglavarom otišao je do Orebića na Pelješcu. Zatim je otputovao u Milnu. Bio je 7. svibnja u Trogiru. Pregledao je radove na novoj sudskoj palači, novu školsku zgradu, park i nasade gdje će se podignuti spomenik caru na uspomenu predlanjske jubilarne godine. 9. svibnja vratio se u Zadar.48 U lipnju je putovao iz Rijeke u Zadar. U srpnju je posjetio Pag, Silbu, Rogoznicu, Supetar i Sutivan na otoku Braču te Starigrad. Proslijedio je u Gruž, Dubrovnik i Cavtat. 6. kolovoza otplovio je put Trsta na odmor.49 U kolovozu su bile vojne vježbe u južnoj Dalmaciji. Nakon završetka, zapovjednik Fanta vratio se jahtom u Zadar.50 Nardelli je 1911. bio u Beču. Vratio se jahtom u Zadar 13. ožujka. Krenuo je 18. travnja Dalmatom u Karin. Tu je, uz ostalo, posjetio samostan franjevaca. Odatle je proslijedio automobilom do Obrovca i vratio se u Zadar. Već 25. travnja te godine namjesnik je krenuo na novo putovanje. Otišao je u Biograd. Na obali ga je dočekao načelnik grof Umberto Borelli. Domaćini su gosta upoznali s mjesnim prilikama. Nakon toga namjesnik je posjetio susjedne Pakoštane i otočić Vrgadu. U jesen je ponovno
45 N. P. gosp. Namjesnik Nardelli. SD, 3. III. 1909. 2. – N. P. gosp. General pješadije Marijan Varešanin pl. Vareški. SD, 20 III. 1909. 3. – Dolazak novog vojničkog zapovjednika. SD, 24. III. 1909. 2. – Lična vijest. SD, 14. Iv. 1909. 2. – N. P. Namjesnik u Trogiru. SD, 5. V. 1909. 3. 46 N. V. Nadvojvotkinja Marija Josefa u Dalmaciji. SD, 6. X. 1909. 2. – N. P. Namjesnik Nardelli. SD, 27. X. 1909. 2. 47 N. P. generalni nadzornik četa i general pješadije pl. Varešanin i vojni zapovjednik Fanta u Dubrovniku. SD, 26. III. 1910. 3. 48 Lična vijest. SD, 4. V. 1910. 2. – Putovanje N. P. gosp. Namjesnika. SD, 11. V. 1910. 3. 49 Njegova Preuzvišenost gosp. Namjesnik Nardelli. SD, 22. VI. i 6. VIII. 1910. 2. – Put N. P. gospodina Namjesnika. SD, 23. i 27. VII. 1910. 3. 50 Lična vijest. SD, 17. VIII. 1910. 3.
272 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave na putu. 10. rujna vratio se preko Rijeke u Zadar.51 Novi upravitelj Dalmatinskog namjesništva grof Marius Attems otplovio je 5. prosinca u službeni posjet južnoj Dalmaciji. Bio je u Gružu i posjetio ratni brod Erzherzog Franz Ferdinand.52 Putovanja Dalmatom su se učestalo nastavila. Tim brodom stigao je 8. travnja 1912. u Dubrovnik poglavar vlade Bosne i Hercegovine Oskar Potiorek. Sutradan je namjesništveni savjetnik Mate Skarić s delegacijom činovnika Kotarskog poglavarstva otišao na brod pozdraviti gosta. Mjesni zborni zapovjednik pješački general pl. Horstein priredio večeru u njegovu čast.53 Godine 1913. imenovan je novim vojnim zapovjednikom 16. zbora podmaršal Blaž Schemua. Uputio se u Zadar jahtom Dalmat. 16. veljače pristao je u Makarskoj i prošao kroz Split. Proslijedio je put automobilom. Bio je u Sinju. U Trogiru ga je dočekao načelnik Madirazza. Gost je obišao grad i park gdje je bilo carevo poprsje. Iz Šibenika se odvezao do Skradina pregledati domobransku posadu. Otišao je do Drniša pa se vratio u Šibenik. 21. veljače je prispio jahtom u Zadar. Na staroj obali dočekali su ga vojni časnici i mnoštvo svijeta. Pozdravio ga je namjesnik grof Attems, načelnik Ziloitto i državni dužnosnici. Prigodom obilježavanja godišnjice Viškog boja, u kojem je 1866. godine austrijska flota pod zapovjedništvom admirala Tegetthoffa pobijedila talijansku, Schemua je otplovio jahtom na otok. Položio vijenac na grob palim mornarima. Odatle je proslijedio za Hvar i Metković.54 19. siječnja 1914. godine stigao je jahtom u Zadar general pješaštva Schemua. Pregledao je vojarne, vojnu školu i posjetio dužnosnike. Idućeg dana, namjesnik Attems priredio je u njegovu čast primanje. Nazočni su bili predsjednik Prizivnog suda Vjekoslav Benedetti, nadbiskup dr. Pulišić, vladika Branković, potpredsjednik Namjesništva grof Franz Thun, zapovjednici regimente, oružništva i domobranstva i drugi. Zatim je 11. travnja Dalmatom doplovio privatno u luku Visa, nadzornik vojske i Zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine general Oskar Potiorek provesti uskršnje praznike. Obišao je spomenik palim mornarima u bitci 1866. i razgledao mjesto. Otplovio je 12. travnja ujutro. I nadvojvoda Friedrich putovao je u to vrijeme Dalmacijom. Koncem svibnja posjetio je brojna mjesta u unutrašnjosti. Pregledao je dalmatinske domobranske postrojbe. Zatim je jahtom otplovio u Split.55
51 N. P. gosp. Namjesnik Nardelli. SD, 26. IV. 1911. 2. – Povratak N. P. gospodina Namjesnika. SD, 13. IX. 1911. 2. 52 Povratak N. P. gospodina Namjesnika. SD, 15. III. 1911. 2. – Putovanje N. P. gospodina Namjesnika. SD, 19. IV. 1911. 2. – N. P. gosp. Namjesnik Nardelli. SD, 26. IV. 1911. 2. – Povratak N. P. gospodina Namjesnika. SD, 13. IX. 1911. 2. - U službene pohode. SD, 6. XII. 1911. 2. - Povratak upravitelja dalmatinskog Namjesništva. SD, 23. XII. 1911. 2. 53 Dolazak poglavice Bosne i Hercegovine u Dubrovnik. SD, 13. IV. 1912. 2. 54 Dolazak. N. P. vojnog zapovjednika podmaršala Vlaha Schemua. SD, 22. II. 1913. 2. – Putovanje zbornog zapovjednika N. P. FML. Blaža Schemue. SD, 26. II. 1913. 3. – N. P. vojni zapovjednik Schemua. SD, 26. VII. 1913. 2. 55 Dolazak N. P. vojnog zapovjednika generala pješadije Vlaha Schenua. SD, 21. I. 1914. 2. – N. P. Oskar Potiorek na Visu. SD, 15. IV. 1914. 2. – Putovanje Nj. c. i k. Vis. Nadvojvode Fridriha. SD, 27. V. 1914. 2-3.
273 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
Namjesnik Attems u pratnji namjesničkog tajnika i voditelja predsjedništvenog ureda dr. Bandla stigao je 8. svibnja jahtom u Šibenik. Bio je to uzvratni posjet zapovjedniku pomorskog kotara kontraadmiralu Zaccariji. Pri ulasku u luku namjesnika je pozdravio ratni brod Arpad pucanjem topova. Poslije podne vratio se namjesnik u Zadar. 56 Dalmat je poznat naročito po tome što su njime prevezena mrtva tijela prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegove supruge Sophie poslije atentata u Sarajevu 1914. godine. Njihova tijela prevezena su vlakom do luke Metkovića ukrcana su u na brod i Neretvom dopremljena do mora. Tu su prenesena na bojni brod Viribus Unitis koji je otplovio do Trsta, a odatle za Beč. Nakon što je izbio rat, brod je upućen u Boku Kotorsku i baziran u Zeleniki gdje je služio za pomoćne potrebe. Od 1916. stožerni je brod zapovjedništva flotile podmornica u Đenovićima.57 Poslije Prvog svjetskog rata, sukladno mirovnom ugovoru, Dalmat je dodijeljen Jugoslaviji i prekvalificiran kao trgovački brod, a potom postao jahta admiraliteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dobio je novo ime Vila. U vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. godine zaplijenili su ga Talijani te je pod imenom Fata služio kao topovnjača naoružana s dvije strojnice. Poslije kapitulacije Italije jahta je sklonjena na Maltu i ponovno preimenovana u Vila. Zatim je vraćena socijalističkoj Jugoslaviji i od 1945. godine brod je bio u sastavu Jugoslavenske ratne mornarice pod nazivom Orjen, a poslije Istranka kao admiralski brod. Jahta je isključena iz vojne službe, prodana je 1971. godine na dražbi privatniku koji ju je temeljito preuredio i sanirao s namjerom da postane atraktivan ugostiteljski objekt. Radovi su vlasnike doveli u velike teškoće. Napokon su ga prodali trgovačko- ugostiteljskom poduzeću Aspalatos, kasnije Union-Dalmacija. Služila je 18 godina, sve do 1989. kao ploveća kavana i restoran u gradskoj luci Splita. Tada je vlasnik iz poslovnih razloga odlučio prodati brod. Uviđajući njegovu povijesnu vrijednost, neki privatnici su očekivali mogućnost znatne zarade pa ga je kupio jedan privatnik iz Splita, dao napraviti nacrte za preuređenju Istranke. Brod je otegljen u Kaštelanski zaljev kod Splita gdje su u mjestu Sveti Kajo počeli radovi na njemu. Međutim 1991. došla su teška vremena Domovinskog rata. Brod je zapušten, bio je u lošem stanju te je potonuo. Zatim je prodan jednom Talijanu koji ga je namjeravao izvesti iz Hrvatske. To je spriječio Konzervatorski odjel Ministartva kulture u Splitu stavivši ga 2002. godine pod preventivnu zaštitu kao kulturno dobro.58 Od 2003. nalazi se na vezu u remontnom brodogradilištu u Vranjicu. Zbog nemara koncem 2007. potopio se posljednji plovni brod Austro-ugarske ratne mornarice. Uslijed dotrajalog i zahrđalog lima kroz oplatu trupa je prodiralo more pa je sjeo na kameno dno. Tako propada značajna povijesna pomorska baština, a da se ništa ne
56 N. P. gosp. Namjesnik u Šibeniku. SD,9. V. 1914. 3. 57 Dario Petković: Ratna mornarica Austro-ugarske monarhije. Pula 2004. 94 i 218. 58 Stjepan Lozo: Povijesni brod Istranka. Split 2003. 36–49
274 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave poduzima za njegovo spašavanje.59 Brod je služio u mornaricama pet država, preživio dva svjetska rata i za to vrijeme promijenio šest imena. Danas je tom raritetnom kulturnom dobru sudbina na neprimjeran način zapečaćena. * * * Jaht klub u Puli bio je značajno okupljalište zaljubljenika u more iz europskih i daljih zemalja. Ali nije služio samo za zadovoljavanje osobne rekreacije njegovih uglednih i bogatih članova. Svakako je imao značajnu ulogu u upoznavanju Evrope s nedirnutim prirodnim ljepotama obala istočnog Jadrana i njegovim kulturnim nasljeđem. Time je bitno pridonio promidžbi u Europi i razvitku turizma kao nove gospodarske grane. S druge je strane potaknuo i unapređenje sportskih nautičkih aktivnosti na moru. Imao je i svoju praktičnu namjenu, jer su se na njegovim brodovima obučavali pomorski stručnjaci sposobni preuzeti dužnosti u ratnoj mornarici u slučaju potrebe. Monarhija je u tome imala veliki interes koji je došao do izražaja u Prvom svjetskom ratu.
Sažetak Godine 1891. osnovan je u Puli glavnoj ratnoj luci i arsenalu, austro-ugarske ratne mornarice, jaht klub pod nazivom K. u. k. Yacht Geschwader tj. Carski i kraljevski Yaht odred. Pokrovitelj mu je bio osobno car Franjo Josip I. Dozvolio je da brodovi viju vojnu zastavu, ali pod uvjetom da se u vrijeme rata stave pod zapovjedništvo ratne mornarice. Bio je to elitni klub na čijem je čelu bio nadvojvoda Franz Ferdinand kao komodor. Članovi su se dijelili počasne, utemeljitelje te članove prve i druge klase. Većinom su to bili časnici raznih narodnosti iz Monarhije pa i Hrvati, ali i pripadnici drugih država. Među njima su se nalazili pripadnici poznatih plemićkih obitelji. Počasni član je bio njemački car i kralj Prusije Wilhelm II, a podupiratelj je engleski kralj Eduard VII. Kao sastavni dio ratne mornarice klub je imao polu vojno ustrojstvo. Važna osoba u odredu bio je nadvojvoda Karl Stephan, potomak austrijskog cara Leopolda II. i bratić cara Franje Josipa I. Kao vrstan časnik ratne mornarice dostigao je najviši čin velikog admirala. Bio je, tijekom petnaestak godina vlasnik šest jahti. Sudjelovao je na nekoliko regata u Engleskoj. Jedna od najzanimljivijih, po događajima u kojima je sudjelovala, je njegova jahta Ossero, sagrađena u Trstu 1896. godine. Nadvojvoda je koristio brod samo kraće vrijeme, kasnije ga korist ratna mornarica kao dio flotu za službene potrebe i plovi pod novim imenom “Dalmat”. Tijela u Sarajevu ubijenog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegove supruge prevezena su tom jahtom 1914. Nakon burne povijesti kroz Prvi i Drugi svjetski rat, karijere u JRM sve do plutajućeg restorana u Splitu, taj je posljednji brod austro-ugarske ratne mornarice potopljen zbog njegova lošeg stanja (i zbog nemara odgovornih) 2007. godine čekajući na popravak na vezu remontnog brodogradilišta u Vranjicu. Brod je služio u mornaricama pet država, preživio dva svjetska rata i za to vrijeme promijenio šest imena.
59 «Istranka» tone u modrome moru. Slobodna Dalmacija, Split, 15. I. 2008. 16. – «Istranku» ostavili da trune na dnu. Slobodna Dalmacija, 3. VIII. 1908. 13.
275 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 257-276 Stanko Piplović: C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave
K.u. k. Yachtclub in Pula zur Zeit der österreichischen Verwaltung
Zusammenfassung Im Jahr 1891 wurde im Hauptkriegshafen und Arsenal der österreichisch-ungarischen Marineflotte in Pula ein Yachtclub unter dem Namen K. u. k. Yacht Geschwader gegründet. Der Schirmherr war der Kaiser Franz Joseph I. persönlich. Er erlaubte, dass die Schiffe die Militärflagge hissen unter der Bedingung, sich zur Kriegszeit dem Kommando der Kriegsmarine zu unterordnen. Das war ein Eliteclub, an dessen Spitze Erzherzog Franz Ferdinand als Kommodor stand. Die Mitgliedschaft wurde auf Ehren- und Gründermitglieder sowie Mitglieder erster und zweiter Klasse geteilt. Meistens waren das Offiziere verschiedener Nationen aus der Monarchie, so auch Kroaten, aber auch Angehörige anderer Staaten. Unter ihnen befanden sich auch Angehörige bekannter Adelsfamilien. Ehrenmitglied war auch der deutsche Kaiser und König von Preußen Wilhelm II, unterstützt wurde er auch von dem englischen König Edward VII. Als Teil der Kriegsmarine hatte der Club eine Halbkriegsordnung. Wichtige Person in der Einheit war Erzherzog Karl Stephan, Nachfahre des österreichischen Kaisers Leopold II. und Cousin des Kaisers Franz Joseph I. Als vorzüglicher Offizier der Kriegsmarine erreichte er den höchsten Rang des großen Admirals. Er war im Laufe von fünfzehn Jahren Besitzer von sechs Yachten. Er nahm an einigen Regatten in England teil. Eine der interessantesten, nach den Ereignissen an welchen sie teilnahm, war seine Yacht Ossero, 1896 in Triest erbaut. Der Erzherzog benutzte das Schiff nur eine kürzere Zeit, später benutzt es die Kriegsmarine als einen Teil der Flotte für offiziellen Bedarf unter dem Namen “Dalmat”. Die Leichen des in Sarajevo ermordeten Thronfolgers Franz Ferdinand und seiner Frau wurde 1914 mit dieser Yacht überführt. Nach einer turbulenten Geschichte durch den Ersten und Zweiten Weltkrieg, einer Karriere in der Jugoslawischen Kriegsmarine bis zu einem schwimmenden Restaurant in Split versank dieses letzte Schiff der österreichisch- ungarischen Kriegsmarine wegen seinem schlechten Zustand (und der Nachlässigkeit der Verantwortlichen) 2007, während er in der Remontschiffswerft in Vranjic vertäut auf eine Reparatur wartete. Das Schiff diente den Marinen von fünf Staaten, überlebte zwei Weltkriege und wechselte unterdessen sechs Namen. Schlüsselwörter: 19. Jahrhundert, Seesport, Jachten, Kriegsmarine, Pula, Erzherzog Karl Stephan
276 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam dr. sc. Ivan Pederin UDK: 94(436-89)”17/18” Zadar 323.1(436-89)”17/18”
Bečki Dvor i ilirizam
Autor u radu analizira povijesne prilike koje su vodile formiranjima suvremenih nacija sa svim njihovim obilježjima u Habsburškoj monarhiji. U našoj je znanosti uobičajeno da se bečki Dvor spominje otprilike kao neprijatelja, kao konzervativan, nazadan, koji zabranjuje, germanizira, centralizira, on vodi cenzuru koja također zabranjuje, npr. ilirsko ime 1843. Ne želeći osporiti da je habsburška vlast bila apsolutistička, autor će istaknuti da su u habsburškoj Carevini Hrvati, Česi, Poljaci, Mađari, Slovenci postali suvremenim nacijama, ali ne Slovaci i Rumunji koji su se našli u Transleitaniji i nisu Nagodbom 1868. dobili manjinska prava.
Ključne riječi: Habsburška monarhija, nacionalni jezici, reforme, Josip II, ustroj suvremene države.
277 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam
Carevina nije bila demokratska, ali napredna je bila, industrijalizirala se i modernizirala i to više zaostaliji istok nego napredniji zapad Carevine. Do 1870- ih godina Carevina je mogla je stati uz bok liberalnim industrijaliziranim zemljama kakve su bile Engleska ili Francuska. Bečki Dvor se snašao u prilikama naprednjaštva 19. st. i pritom razvio sebi svojstvene obrasce modernizacije i razvitka suvremenih nacija.1To je bilo sve prije nego lako, ako se zna da se u Carevini govorilo ili je bilo u uporabi dvadesetak jezika i sve su te jezične zajednice, ako su htjele, razvile svoje jezike u suvremene. U tradicionalnoj Europi jezik prava, teologije, škole, filozofije i državne uprave bio je latinski, nacionalni jezici počeli su se dosta rano pojavljivati u književnosti. Međutim od 17. st. latinski uzmiče pred francuskim koji postaje jezikom filozofije, a prodire i u državnu upravu. Francuski postaje jezikom velikaša posvuda u Europi. U drugoj polovici 18. st. javljaju se u školi nacionalni jezici,2 počinje zanimanje za folklor. Ovo se više ističe u srednjoj Europi nego li u zapadnoj kao npr. u Francuskoj, pa u Francuskoj za Revolucije nije osnovana ni jedna katedra za francuski jezik.3 U srednjoj Europi javlja se jezični nacionalizam, ali kao oblik otpora političkoj vlasti jer se jezične granice gotovo nikad nisu poklapale s političkim.4 Tako je njemački filozof Johann Gotlieb Fichte u svojim «Govorima njemačkoj naciji» već u prvom govoru zacrtao odgoj Nijemaca do cjeline, ali preko jezika koji mora biti jedinstven.5 Stranim jezicima nije dao nikakvu ulogu u društvu, dapače njegovanje stranih jezika smatrao je nedemokratskim. Njemačku, tada podijeljenu u mnogo kneževina, zamišljao je kao jedinstvenu zemlju između rijeke Maas u Belgiji i rijeke Memel u Litvi. Ne čini čovjek jezik, već jezik čovjeka, pa će pokoreni narodi prihvatiti jezik pobjednika.6 U osmom govoru Fichte je pisao da su samo Nijemci sposobni u punom smislu riječi biti nacija jer imaju pravi jezik.7 Fichte je prošlost gledao kao nepravdu i istaknuo pojam borbe
1 Vidjeti Ivan Pederin, Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemaca u njoj, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2003. str. 99-149., Isti, Češka kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2005. str. 127-181. 2 Georg Jäger, Schule und literarische Kultur,Bd. 1.Sozialgeschichte des deutschen Unterrichts an höheren Schulen von der Spätaufklärung bis zum Vormärz, Stuttgart, 1981. str. 6-8. Nastava na njemačkom javlja se u Ritterakadfemien, a to su bile vojne škole. Njemački filotof Christian Thomasius osnovao je 1694. u Halle Sveučilište s njemačkim kao nastavnim jezikom. Hans Kohn, The Idea of Nationalism, A Study on its Origins and Backgrounds, New York, 1946. str. 344. 3 H. Kohn, Op. cit. str. 231. 4 U. Kohn, Op. cit. str.239. 5 Reden an die deutsche Nation, Goldmann, München, br. 1905. Prvi govor, str. 29-30. 6 Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemačkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta, Beograd, 29(1988) br. 1-2, str. 212-228. J. G. Fichte, Op. Cit. Dvanaesti govor str. 176. 7 J. G. Fichte, Op. cit. Osmi govor, str. 113.
278 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam za bolju budućnost.8 Tako su nastala dva pojma nacije, nacija u kojoj svi obrazovani znaju latinski, oni obrazovaniji i grčki i to ih povezuje s obrazovanima drugih nacija i zemalja; te nacija u kojoj svi govore samo jedan jezik. Ovaj posljednji model prevladao je i vlada i danas, velika većina obrazovanih u Europi i Americi govori samo jedan jezik, a ako uče neki strani onda misle da li će učiti francuski, engleski ili možda španjolski, pa i portugalski koji govori 230 milijuna ljudi na četiri ili pet kontinenata. Europske nacije i danas su zatvorene čahure u kojima se razvijaju ili mogu razvijati brojne predrasude o drugim nacijama pa se pišu knjige o liku ove ili one nacije u književnosti jedne ili više nacija. Europske nacije nisu se složile o jeziku kojim će govoriti pripadnici raznih naroda i što će svima biti zajednički. Ovakve jednojezične nacije vodile su dva krvava svjetska rata i u njima ubile oko 70 ili više milijuna ljudi. One se nazivaju liberalnima, ali to nisu jer uvijek nameću, i to obično bez uspjeha, svoj jezik manjinama. U tome su uspjeli Englezi koji su nametnuli engleski Ircima, ali oni time ipak nisu postali Englezi, pa Španjolci koji su ugušili bar pola tuceta jezika na iberskom poluotoku, a svi ti jezici bili su zasebni jezici, ali se nisu smatrali zasebnim nacijama, osim Katalonaca i Biskajaca.9 Ne organiziraju se svi jezici uvijek u moderne nacije. U moderne nacije nisu se organizirali Frizi u Njemačkoj i Nizozemskoj, Niskonijemci koji su prihvatili visokonjemački kao nacionalni jezik, ali svoj jezik njeguju kao dijalekt, Kašubi u Poljskoj i dr. Položaj u kojem se našlo Rimsko carstvo na isteku 18. st. bio je, dakle, izuzetno težak, a ono je te teškoće ipak uspješno riješilo i tijekom 19.st. promijenilo tri puta svoje ime – 1806. kad je Rimsko carstvo prestalo postojati postalo je c. k. Državama, pa 1850-ih godina Austrijskim ili carskim državama, a 1867. Austro-Ugarskom. U govornom jeziku bilo je uvijek «Austrija» što nikad nije bio službeni naziv, nego francuski politički slang. Josip II., neuspjesi i uspjesi Povijesna znanost se slaže da su reforme Josipa II. bile neuspjeh. U nečemu je Josip II. ipak uspio. On je otpustio francuske glumce i osnovao Theater an der Burg kasnije Burgtheater kao kazalište na njemačkom jeziku čime je zaslužio punu pohvalu od germanista. Možda je važnije što je to bilo prvo javno kazalište koje više nije bilo dvorsko, prvo nacionalno kazalište koje je odigralo ulogu u svim zemljama Carevine jer Austrija nije imala pokrajine10 ni departmane, nego zemlje – Länder. Starija
8 2 Elie Kedourie, Nationalism, London, 1965. str. 53. 9 Prema podacima TVE, dakle španjolske televizije svaki peti Gallego govori galicijski, svaki četvrti Bask, baskijski (Euskalduna), ali ja doznajem od Katalonaca, da Kastiljanci doseljeni u Kataloniju brzo nauče katalonski, pače postaju i katalonskim nacionalistima. 10 Ovdje je umjesno primijetiti da Dalmaciju svi, pa i ugledni povjesničari nazivaju pokrajinom, iako je ona u shematizmu Carevine kraljevina što je imalo svoje značenje jer su njezini guverneri, kasnije namjesnici imali ovlasti razmjerne kraljevini, a to će reći vrlo velike. O tome Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I. Zadar, 2008.
279 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam književnost odigravala se na Dvoru, u velikaškim dvorcima, na svečanostima zaštitnika bratovština, na sajmovima i vjerskim svečanostima, ona svojim stilom pokazuje kojem stališu pripada. Osnivanjem Theater an der Burg kao javnog kazališta kazalište postaje nacionalno, a osnivanjem cenzure poslije bečkog kongresa književnost postaje sredstvom odgoja nacije, odnosno njezinog obrazovanog sloja što nacijom upravlja. Nema suvremene nacije bez nacionalne književnosti, čak tako patuljasta nacija kakvi su švicarski Retoromani imaju svoju nacionalnu književnost. O mijeni 18./19. st. počinje u Njemačkoj zanimanje za jezik i folklor. To su pisci kao Herder, Goethe, Achim von Arnim i drugi. Jezik, ne država je nacija. Bio je to refleks straha pred industrijalizacijom koja će uništiti narodnu kulturu i dijalekte. Josip II. uklonio je konačno latinski iz državne uprave i zamijenio ga njemačkim čime je počela austrijska varijanta njemačkog jezika, točnije njemačkog standardnog jezika.11 On je time napravio njemački jezikom sporazumijevanja brojnih jezičnih skupina Carevine. Uspjelo mu je dakle ono što Europi do danas nije uspjelo. Kod nas se počelo govoriti o «germanizaciji». O tome govore svi i stari i mladi, od asistenta pa do tako uglednog pisca kakav je Nikša Stančić, ali nitko, pa ni Stančić nije rekao nešto pobliže i detaljnije o toj «germanizaciji», a nije ni uočio da još nije poznat ni jedan dekret ili zakon koji bi npr. uveo njemački kao uredovni u Hrvatsku ili bi ikoga obvezao da uči njemački.12 U praksi je to značilo da se korespondencija središnjice sa zemljama i obratno vodila na njemačkom. Njemački je svatko rado učio, mađarski ne, iako su Mađari neprestano pokušavali nama nametnuti svoj jezik, a i drugim jezičnim skupinama pod Krunom sv. Stjepana, pa je mađarski u prvoj polovici 19. st. bio obvezatni predmet u hrvatskim školama i drugo. Mađarski nitko nije htio učiti i nitko ga nije znao, uloga mađarske književnosti u Hrvatskoj neznatna je.13 Ovdje se može reći da ni Habsburgovci nisu bili Nijemci nego Švicarci, Franz von Lotheringen bio je Francuz, na Dvoru se govorilo francuski, španjolski, talijanski, Karlo V. znao je te jezike, a k tome i njemački i latinski,14 Leopold se za bečkog rata dopisivao sa svojim rezidentom u Dubrovniku pukovnikom Domenicom Corradinom tako što
11 Ivan Pederin, Luther, Josef II. und die Fragen der deutschen Standardsprache, Riječ, XI(2005) sv. 1.str. 48-55. 12 Austrijski ministarski savjet čak je izričito zabranjivao da se drugima nameće njemački jezik, Die Protokolle des österreichischen Ministerrates 1848 – 1867, IV. Abteilung: das Ministerium Rechberg, Band 1, 19.Mai 1859. – 2/3. März 1860., bearbeitet und eingeleitet von Stefan Malfèr, Nr. IXa Ministerprogramm, a.O., o.D. (Wien, 21. August 1859), XI. Nationalitäten., Beč, 2002. Na hrvatskom tlu je jedino Vicenzo Dandolo 1807.dekretirao talijanski kao uredovni, a potom Josip Jelačić hrvatski. Ivan Pederin, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god.29(1982) br. 3. str.65-73 13 U Hrvatskoj je primjerice prevedena od mađarske književnosti samo Madaczeva tragedija “Ljudska tragedija”, Krležin Grabancijaš đak oslanja se na mađarski folklor. 14 U Relazione di Bernardo Navagero ritornato ambasciatore da Carlo V. nel luglio 1546.u: Relazioni degli ambasciatori veneti al Senato, I, Raccolte, annotate edite da Eugenio Albèri, Fiorenze, 1859.
280 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam mu je pisao pisma na njemačkom, a ovaj mu je odgovarao na talijanskom.15 Franjo Josip dopisivao se sa svojim ministrom carske kuće i vanjskih poslova grofom Buol Schauensteinom na francuskom,16 a francuski su onda govorili svi aristokrati posvuda u Europi. U Carevini je poslije 1867. svatko imao neki stupanj suvereniteta zavisno o stupnju u feudalnoj hijerarhiji, najviši stupanj poslije monarha imala je kraljevina, najniži grofovija. Njemački dio Carevine sastojao se od niza grofovija, markgrofovija, kneževina, vojvodstava. koje su imale niski stupanj autonomije, a Deutschösterreich nije bila politička jedinica kao npr. Hrvatska-Slavonija ili Bohemia, pa se može reći da su Nijemci u Carevini bili dosta politički zapostavljeni. I napokon, Josip II. lišio je u priličnoj mjeri velikaše povlastica u vojsci i državnoj službi i upravi pa su se oni povukli na svoja imanja i industrijalizirali ih, a oni su postali poduzetnici. Tu djeluje fiziokratska misao toga doba u cijeloj Europi. Velikaši su sada postali pioniri kapitalizma i industrijalizacije. U Mađarskoj se tu ističe grof Festetics György, koji je 1797. osnovao u Mađarskoj prvu agronomsku školu.17 Dvor je pak želio modernizaciju državne uprave, a to će reći izgradnju suvremenog državnog i nacionalnog aparata s institucijama. Ističe se i Anton Grassalkovicz, čovjek skromnog podrijetla koji se obogatio pa je 1732. postao barun, 1753. grof; bio je predsjednik Kraljevske komore, predsjednik kraljevskog stola.18 Jedna stečevina 18. st. bila je obnova školstva koju je provela Marija Terezija s novcem ukinute Družbe Isusove i tim novcem je stvorila studijski fond. Nova škola otrgnula se od teologije i počela je odgajati državne činovnike.19 Počeci ustroja suvremene države, Mađarska i Češka U hrvatskoj znanosti ustalio se termin preporod koji je nabijen političko- nacionalnim optimizmom, a taj je kopnio od polovice 19. st., a osobito poslije Prvog svjetskog rata do danas. Zato smo se odlučili za termin iz podnaslova jer je ustroj suvremene nacionalne države bio cilj i rezultat preporoda. Marija Terezija ustrojila je 1. rujna 1760. kraljevsku tjelesnu stražu od mladih mađarskih plemića. Ti mladići znali su dobro jahati i mačevati se, ali kad su došli u
15 Ivan Pederin, Dubrovnik kao središte europske. diplomacije u Morejskom ratu, Dubrovnik, XVI (2005) br. 2-3. str. 205-233. 16 Ta pisma objavila je Waltraut Heindl, Graf Buol-Schauenstein in St. Petersburg und London (1848- 1852), Zur Genesis des Antagonismus zwischen Oesterreich und Russland, Wien-Köln-Graz, 1970. 17 Ivan Pederin, Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemaca u njoj, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2003. str. 99-149. 18 Heinrich Marczak, Die Umgebung Budapest – Gödöllö und seine Umgebung, u: Die österreichisch- ungarische Monarchie in Wort und Bild, Ungarn (III), Wien, 1893. str. 515-524. 19 Gerald Grimm, Die Schulreform Maria Theresias 1767-1775. Das österreichische Gymnasium zwischen Standesschule und allgemeinbildender Lehranstalt im Spannungsfeld von Ordensschulwesen, theresianischem Reformabsolutismus und Aufklärungspädagogik, Frankfurt am Main – Bern – New York – Paris, 1987
281 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam
Beč morali su naučiti njemački i francuski, a potom slušati predavanja iz književnosti, povijesti i zemljopisa u smislu terezijanske obnove školstva. Nadalje su učili o političkim znanostima, pravu i upravi, učili su plesati i glazbu. Vojne vještine same su se po sebi razumijevali, odlazili su u kazalište i knjižnicu, neki su pratili kraljicu na putovanjima. Oni koji su odlazili iz te tjelesne straže dobivali su važna mjesta u upravi svoje zemlje. Neke Mađarice postale su dvorske dame u Beču. Upada u oči da je Marija Terezija ovu ulogu povjerila plemićima i vojnicima što spada u mađarsku tradiciju, jer su pjesnici Balassi Bálint i Zriny Miklós mlađi bili vojnici, a i Carevina je bila apsolutistička i militaristička. Ova tjelesna straža ukinuta je poslije napoleonskih ratova.20 Josip II. modernizira mađarski pravni sustav, provodi suvremeni zemljišnik, a zemljišnik je temelj pravne države 19. st. do danas. Njemački prodire i sve se više uči u Mađarskoj, ali se istodobno njeguju i mađarski jezik i narodna nošnja. Mađarski postaje uredovnim ili nacionalnim jezikom. Krunski sabor 1790-91. predviđa poseban ustav za Mađarsku – «konštituciju» kako se taj ustav naziva kod nas, a hrvatska kancelarija ukida se 1792. God 1825. sprema se osnivanje Mađarske akademije znanosti, osnivaju se kulturna društva dragovoljnim prilozima građana u kojima prednjače velikaši. Tada se donosi mjenični zakon, po kojem se polaže odvjetnički ispit, Židovi i protestanti izjednačeni su sa katolicima i dobivaju građansko pravo. Velikaši sada hrle u grad i grade palače u kojima zimuju, a taj grad je do tada bio njemački. Velikaši se pozivaju na svoje stare zakone. To je oblik duhovne zaštite od posuvremenjenja koje dolazi iz Beča, ali spada u okvir habsburškog legitimizma. Privatnici osnivaju 1840. štedionicu, željeznica se razvija u 1840im godinama, osniva se Politehnikum, Prirodoslovno Kisfaludi-društvo 1846., Galerija umjetnina, kazalište koje je nacionalno i slijedi primjer Burgtheatera osniva se između 1835. i 1840., Nacionalni muzej, Umjetnička društva, 1851. osniva se Peštanski Lloyd, gradi se željeznička pruga prema Beču. Kapitalizam se razvija iz zemljišnog veleposjeda velikaša. Taj veleposjed može dizati hipotekarne zajmove i industrijalizirati se. Sitni seljak to ne može. Zemljišni veleposjed trajao je u Mađarskoj bar do 1919. Osnivaju se osiguravajuća društva, banke, uvodi se ulična rasvjeta, gradski promet dobiva omnibuse koje u početku vuku konji, modernizira se školstvo. U ovom razvitku prednjače velikaši koji su sad bogati zemljoposjednici i industrijalci pa je grof Battyány Joszef osnovao 1799. gradski park, a grof Széchenyi Ferenc je gradu darovao svoju veliku knjižnicu i mnogo novaca. God. 1810. osnovano je u Budimpešti vojno učilište Ludovicianum. Mađarsko učeno društvo Magyar Tudos Tarssag djelovalo je pod jakim utjecajem grofa Széchenyi Istvána.21
20 István Nemskürty, Die Königlich-Ungarische Leibgarde, u: Die K.U.K.Armee,Begegnungen, Schriftenreihe des Europa Institutes Budapest, Band 6. 1998. str. 35-38. 21 Ivan Pederin, Kruna sv. Stjepana.-.. str. 109-112.
282 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam
Češki narod živio je u Carevini u Kraljevini Bohemiji, te u markgrofoviji Moravskoj. Ustroj suvremene države počinje s Marijom Terezijom koja je reformirala praško sveučilište i gimnazije tako da je u nastavu uvela prirodne znanosti. U Pragu je osnovala Damenstift , a to je bila škola za plemićke kćeri. Poslije raspuštanja Družbe Isusove školstvo su vodili benediktinci i piaristi, pa tako i u Pragu. Na početku ove obnove školstva stoji Gottfried van Swieten, protestant koji je dopustio da u javnim školama uče i protestantska djeca koja nisu morala pribivati katoličkom vjeronauku. Već 1780-ih godina počinje filološki rad Josefa Dobrovskoga i povjesničara J. M. Pelzela, onda se uprava i zakonodavstvo reformiraju i osuvremenjenjuju, velikaši nisu više suci i upravni poglavari, ali ne gube imovinu. Zemlja se sada dijeli na okruge kojima upravljaju poglavari. Oni ubiru poreze, ali ne sude. Sudovi sude prema novom općem građanskom zakoniku. Njemački postaje jezikom ophođenja kojim sada razgovaraju Čeh, Mađar i Rumunj, nema politike ponjemčavanja.22 Provode se reforme u crkvi, Židovi stječu prava prema patentu o toleranciji, osuvremenjenjuje se rudarstvo. Početak osuvremenjenja gospodarstva i uprave valja tražiti u obnovi školstva koje sada odgaja sloj što će voditi upravu i politiku, a ne više razvijati ljubav prema mudrosti onako kako je mudrost (filozofiju) shvaćao Pitagora.23 Zanatstvo sada postaje industrija. Činovništvo sada ima naprednjačku ulogu, djeluje u književnosti, a sastavljeno je od plemićkih, obrtničkih i građanskih sinova.24 God. 1792. u Pragu se okrunio Josip II. i jamčio Bohemiji i svim svojim zemljama naslijeđena prava. Nije dakle centralizirao, ali je poslije 1815. nastala suvremena politička c. k. Viša Policija koja je bila u ruci Dvora koja je diskretno nadzirala politički život zemalja, a u njezinom sastavu bila je cenzura koja je bila oružje protiv revolucije, ali je odgajala pisce i čitateljstvo koji su sada nacionalni. God. 1769. su grof Ignaz Born i grof Franz Josef Kinski osnovali privatno učeno društvo Souhromá učená společnost, od 1784. Král. Česká společnost nauk. Njezin član bio je patrijarh slavistike ranije isusovac Josef Dobrovský pisac Institutiones linguae slavicae dialecti veteris (1822.) i piarist Gelasius Dobner, Josef Jungmann je napisao Slovesnost (1820.), osnovao je Museum královstvi českégo 1818. sa Sbor pro vědecke uzděláru rĕči a literatury česke, a to je zapravo Matica češka, piše Slovnik českonĕmecký. Ovo nam kaže o značenju leksikografije i prijevoda u razvitku jednog nacionalnog jezika, ali i o ulozi njemačkog jezika i filologije u razvitku slavistike. Tada je Vjenceslav Hanka, knjižničar u češkom muzeju «otkrio» Kraljodvorski rukopie, počeo izdavati staročeške
22 I Oscar Jászi smatra da “germanizacija” ne ide za tim da uguši nacionalne jezike, već da njemački učini jezikom sporazumijevanja, The Dissolution of the Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 63 23 Ovako je znanost vidio Dante, u Convivio, Trattato terzo, Cap. XI-XIII,XV. 24 Waltraud Heindl, Die österreichische Bürokratie zwischen deutscher Vorherrschaft und österreichischer Staatsidee (Vormärz und Neoabsolutismus). u: Oesterreich und die deutsche Frage im 19. und 20. Jahrhundert, Probleme der politisch-staatlichen und soziokulturellen Differenzierung im deutschen Mitteleuropa, hrsg. von Heinrich Lutz und Helmut Rumpler, Wien, 1982.
283 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam spomenike, proučavati gramatiku, Jan Kollár, koji je studirao u Jeni izdao je Slovanske starožitnosti, 25 Kazalište se u Pragu obnavlja u 1770-im godinama, ono je njemačko i nacionalno, slijedi načela Theater an der Burg u Beču, češko kazalište osnovano je krajem 18. st., ali se nije održalo pa je ponovno osnovano u 1840-im godinama. 26 Sve ovo nam kaže da ustroj Čeha i Mađara u suvremenu naciju nije djelo jedne klase u smislu naučnog socijalizma i dijalektičkog materijalizma, već da su u tom ustroju ili preporodu sudjelovali velikaši, svećenici (više u Pragu, manje u Mađarskoj) i građani, odnosno obrazovani sloj uopće. U tom sloju ističu se učenjaci koji obično nisu plemići, velikaši koji daju pobude, ali i novce i svećenici koji su obično učenjaci. Dvor u tom ustroju ima bez svake sumnje inicijativu, njemački jezik, književnost i kultura su bez svake sumnje pobuda, njemački je jezik sporazumijevanja, a centralizam upitan. Ovdje je umjesno primijetiti da se Riječanin Josip Završnik (1769.-1843.) bavio filološkim radom starog hrvatskog jezika, smatrao je da Hrvate treba ujediniti štokavština. U pravopisnim razlikama nalazio je uzrok književne i jezične razjedinjenosti, poznavao je Dobrovskoga, dubrovačke pisce i predlagao pravopis sačinjen prema češkom i poljskom pravopisu. Išao je dakle ispred vremena. On je službovao u udaljenim mjestima pa je i umro u Brussegani pokraj Padove, a njegovi rukopisi ostali su neobjavljeni.27 Kad je dubrovački knjižar Martecchini izdao Gundulićevog «Osmana» 1827., djelo koje će odigrati tako značajnu ulogu u ilirizmu, Francesco Maria Appendini napisao je «Memorie sulla vita, e sugli scritti di Giovanni Fr.co Gondola patrizio raguseu autore del poema illirico intitolato L’Osmanide (Dubrovnik, 1827).28 Appendini je bio ponesen djelima Gianbattista Vicoa pa je hrvatski jezik vidio kao mlad jezik kojem pripada budućnost, istaknuo je i odjek «Osmana» na medicejskom dvoru u Firenzi. Appendinijevo djelo kao da nije djelovalo u Zagrebu, Završnik smatra zbog grafije, a mi bismo mogli reći da onda u Zagrebu nitko nije ni mislio o preporodu. Ovdje se možemo zamisliti o habsburškom tipu naprednjaštva. Franjo I. uočio je neuspjeh Josipa II. i svoga zeta Napoleona koji su htjeli napredak odjednom pa je provodio opreznu i postupnu politiku sitnih koraka. Imao je nevjerojatnu radnu energiju, svaki spis je pročitao i na dnu dao neku uputu,29 svoju galeriju slika «posudio» je, a zapravo poklonio, to je danas Das Kunsthistorische Museum u Beču,
25 O tome Matthias Murko, Deutsche Einflüsse auf die Anfänge der böhmischen Romantik, Mit einem Anhange:Kollár in Jena und beim Wartburgfest, A.v.d.T. Deutsche Einflüsse auf dei Anfänge der böhmischen Romantik, I. Graz, Styria, 1897. 26 Ivan Pederin, Češka kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2005. str. 147-148. 27 Milan Nosić, Gajev preteča Josip Završnik i njegovo djelo, Rijeka, 1997. str. 14-18. 28 Ivan Pederin, Životopisna književnost 19. stoljeća u Jadranskoj Hrvatskoj, Croatica Critiana Periodica, XV(1991) br. 28. str. 55. 29 To se vidi iz njegovog osobnog arhiva Kaiser-Franz Akten u bečkom Haus-, Hof-und Staatsrchivu i iz fonda Polizeihofstelle koji nije naveden ni u jednom inventaru i vrlo nerado se daje na uvid ili se uopće ne daje, a nalazi se u Beču.
284 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam dakle javni muzej, ne privatna zbirka. Godinama se savjetovao sa svojim savjetnicima ako je trebao nešto poduzeti.30 Često je odlagao odluke što je sve ostavilo dojam da je konzervativan, da koči napredak i sl. To je ostalo značajka habsburške politike za cijelo 19. st. Počeci modernizacije državne vlasti u Hrvatskoj Dubrovčani su bili dužni Visokoj Porti danak. Oni su ga donosili, ali bi protom podmitili paše i razne druge odličnike na Porti da bi dobili trgovinske povlastice. Tako su Dubrovčani znali sve što se zbiva u Osmanskoj carevini.31 To se pokazalo presudnim u bečkom, odnosno morejskom ratu kad su Dubrovčani nakon što su priznali vlast cara Leopolda kao mađarskog kralja javljali u Beč sve što je bilo važno za vođenje rata. Mleci nisu bili u tako sretnom položaju kao carski generali koji su se slobodno kretali s vojskom po Balkanu jer su preko Dubrovčana znali da Osmani uopće nemaju novaca da uzdržavaju vojsku pa su smjenjivali sultane i sl. Tako su Mleci uz mnogo žrtava osvojili Herceg-Novi i ukliještili Dubrovnik, ali su ga brzo izgubili jer su Dubrovčani javili Turcima kad su Mleci prebacili vojsku na Neretvu gdje su je trebali, pa su Turci lako vratili Herceg-Novi. Mleci su tada s brodovljem krenuli u oružani napad na Dubrovnik, ali su se brzo morali povući jer su za Dubrovnik ustali papa, car i sultan.32 Leopold je tada mogao uz dubrovačku obavještajnu podršku osvojiti čitav Balkan, možda i sam Carigrad, ali to nije učinio. Rat je ipak pokazao da je Dubrovnik velika sila, a na bečkom Dvoru to nisu zaboravili. U bečkom ratu, prilikom opsade Beča 1683. istaknuli su se hrvatski vojnici hrabrošću i privrženošću svome kralju, uz kojeg su bili i protiv mađarskih pobunjenika, pa Rakoczi Ferenca.33Hrvati su se isticali i u ratovima protiv Friedricha II. pruskog, kao npr. pješački general bojnik grof Josip Kazimir Drašković.34 Poslije rata za austrijsku baštinu vraćali su se mnogi časnici iz francuskog zarobljeništva u Magdeburgu gdje su bili inicirani u masoneriju. Oni su u Hrvatskoj
30 To se vidi iz spisa o uređenju Jadrana, Ivan Pederin, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2. str. 469-486. I Metternichje bio za politiku postupnosti i malih koraka, Henry A. Kissinger, Obnovljeni svijet, Metternich, Castlereagh i problemi mira 1812-1822., Zagreb, 1976. str. 243. 31 Vesna Miović, Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Zagreb-Dubrovnik, 2003 32 Ivan Pederin, Dubrovnik kao središte europske. diplomacije u Morejskom ratu, Dubrovnik, XVI (2005) br. 2-3. str. 205-233. pobliže o ratnim operacijama Mletaka - Lovorka Čoralić, Boka Kotorska u doba Morejskog rata, Kolo, XI (2001) br. 3. str. 5-22. Dubrovački trgovački put do Carigrada vodio je od Dubrovnika preko Skadra, Prishtinë, Istipa i dalje. Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I. Zadar, 2005. poglavlje Ceste i staze iz Dalmacije prema Balkanuu odnosu prema lukama, str. 111-134. Ovaj put bilježi još rimski zemljopisac Strabo. 33 Privilegia & libertates Rgeni Cxroatiae, Dalmatiae & Slavoniar, edidit Joannes Kukuljević aliter Bassanide Sacchi, Zagabriae,1862. str. 350-357, 378-379, br. CCXV-CCXIX. CCXXXI. 34 Neven Budak Mario Strecha Željko Krušelj, Habsburzi i Hrvati. Zagreb, 2003. Neven Budak, Habsburzi i Hrvati do polovice 19. stoljeća, str. 101.
285 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam osnivali vojne masonske lože. Prvu ložu u Glini osnovao je grof Ivan Drašković, to je bila loža L’Amitie de guerre – Zur Kriegsfreundschaft, godina osnivanja nije poznata, ali je njezin venerabilis bio 1769. ili 1770. grof Ivan Drašković. Za ovom ložom osnivale su se mnoge ostale.35 Jezik ovih loža bio je njemački.36 Masoni su društvo bez središnjice i ideologije, daleko bi nas odvelo kad bismo pokušali prikazati njihovu bit, reći ćemo samo da su oni uvijek za svaki oblik toleranciju i za suvremenost.37 Slobodno zidarstvo djeluje u Hrvatskoj u okviru jozefinizma kad je po inicijativi Dvora njemački zamijenio ili trebao zamijeniti latinski u školstvu i državnoj upravi. Tada se njemački pojavio kao jezik znanosti, osobito tehničkih znanosti, pa u novinstvu. Zagrebački knjižar Trattner počeo je izdavati 1784. Agramer deutsche Zeitung, pa Kroatischer Korrespondent 38 U bečkome ili morejskom ratu i poslije toga rata tijekom 18. st., carska je vojska prognala Osmane iz Mađarske pa je bilo moguće obnoviti Krunu sv. Stjepana. Postavilo se pitanje što je Hrvatska u toj kruni. Mađarski staleži pokušavali su od početka 18. st. oduzeti Hrvatskom saboru pravo da donosi zakone za svoje područje. Mađari su smatrali da je Hrvatska mađarska pokrajina – pars adnexa, a mi da smo kraljevina. God. 1790. umanjena je nadležnost Hrvatskog Sabora tako da je kralj neke poslove delegirao Mađarskom namjesničkom vijeću. Hrvatski Sabor je ipak birao kralja, predlagao bana i velikog župana, ali nije više bio nadležan za kontribucije i neke druge poslove.39 To nije ni čudo ako se zna da je u Mađarskoj tada bujao politički i nacionalni život, pa je Verbözi István u svom Opus tripartitum vidio jedinstveno plemstvo – una eademque nobilitas40 u Kruni sv. Stjepana. U Hrvatskoj to još nije bilo tako. Odatle defenzivno držanje prema Mađarskoj koja će nam u slijedećim desetljećima pokušavati nametnuti svoj jezik. Kad je 1797. c.k. vojska koju je predvodio general bojnik Mate Rukavina, barun Bojnogradski sa svojim pobočnikom generalom Lusignanom, izbjeglicom od Francuske revolucije, zauzeo Dalmaciju on je uspostavio veze sa Bosancima i Crnogorcima. Nije li Dvor mislio na mogućnost da ovlada onom naprijed spomenutom komunikacijom koja vlada Levantom? Međutim, u to doba je predsjednik Dvorske komore i ranije hrvatski ban grof Balassa Ferenc de Gyarmat tražio Dalmaciju za Mađarsku jer je
35 Grgur Marko Ivanković i Ante Grubišić , Ostavština osječke lože «Budnost», Osijek, 2003. str. 15. 36 Velimir Deželić, Iz njemačkog Zagreba, Zagreb, 1901. Ovdje upozoravam na Ivan Pederin, Franjevačka i slobodnozidarska tradicija u ilirizmu, Kačić, 17(1985) str.435-447. 37 Služio sam se njemačkim prijevodom knjige škotskog pastora Jamesa Andersona, Neues Constitutionen/ Buch Der Alten und Ehrwürdigen Bruderschaft Frey-Maurer, Worin Die Geschichte, Pflichten, Reguln /zc. derselben/ Auf Befehl der Grossen Loge, Aus Ihren alten Urkunden, glaubwürdigen Traditionen und Loge-Büchern, Zum Gebrauch der Logen verfasset worden von Jacob Anderson / D.D. Aus dem Englischen übersetzet. Frankfurt am Mayn, Zu finden in der Andreäischen Buchhandlung, 1741. 38 Danijela Živković, Njemački jezik u Zagrebu od 1750. do 1800. godine, Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas, Zbornik, Zagreb, 1994. str. 63-67. 39 Ivan Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945), Zagreb, 1969. str. 50-53. 40 Oscar Jászi, The Dissolution of the Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 298.
286 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam imao u vidu jednu federalnu mađarsku državu od Jadrana do Baltika. Dalmacija bi bila zasebna federalna jedinica. Suprotnost između Hofburga i Budima pokazala se u zametku.41 Carski generali Rimskog carstva bili su Wallenstein, Jan Sobjeski, Piccolomini, Eugen Savojski, dakle uglavnom zapadnoeuropljani. Napoleonske ratove vodili su hrvatski generali i to ne bez uspjeha, osobito u Dalmaciji. To su bili general barun Franjo Jelačić, Josipov otac, Davidović u Austriji, U Dalmaciji su to bili Mate Rukavina, Todor Milutinović, Stojčević, Franjo Ksaver Tomašić, Petar Knežević, Radivojević u Zagrebu, Albert Nugent Westmeat, Irac u habsbuškoj službi. U c. k. vojsci pravoslavac je bio Hrvat. Uz njih ili iza njih djelovali su još obavještajci, carev praeceptor42 Francesco Maria Cernea Stefaneo, fra Andrija Dorotić, fra Innocenz Čulić, imotski pukovnik Francesco Danese, imenom Talijan (Zadranin), ali srcem Hrvat arambaše Filip Zuban, Mate Bilić i Martin Pavlović Zažabac i grof Goës, grof Raimund Thurn, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, mason.43 Oni su u 19. st. bili utjecajni na Dvoru, a utjecaj hrvatskih generala porastao je poslije odlaska Metternicha. Vidi se i razlika Rimskog carstva i c.k. Država poslije bečkog kongresa u kojima je rastao utjecaj hrvatskih generala. Maksimilijan Vrhovac osnovati će suvremeni gradski park Maksimir, razvitak sukladan mađarskom, ali kasniji. Poslije bečkog kongresa javlja se 1820-ih godina suvremena književnost u Hrvatskoj, ali na njemačkom jeziku, To su Josip Jelačić,44 Therese von Artner, mađarska Njemica čija je sestra bila udata za časnika, a nju su zaštićivali biskup Vrhovac i general Radivojević,45 mladi Ivan Kukuljević Sakcinski koji je kao kadet i mladi časnik pisao njemački,46 njemački je sve do duboko u 1830-e godine pisala i Dragojla Jarnevićeva,47 tim jezikom je u početku pisao c. k. časnik, kasnije i general Petar Preradović, čak i August Šenoa za svog boravka u Beču.48 Tu je djelovao
41 Ivan Pederin, Dalmacija kao jabuka razdora između Hofburga i Budima poslije mira u Campo Formiju, Zbornik Mire Kolar Dimitrijević, Zbornik povodom 70. rođendana, Zagreb, 2003. str. 157-178. 42 Praeceptor, njemački Hofmeister bio je šef dvora koji je podučavao i odgajao vladarevu djecu, pisao životopis vladara, kroniku i organizirao svečanosti s prigodnim pjesmama i sl. Ivan Pederin, Qu’est-ce que la littérature?, Dubrovnik, XII(2001) br.1. str. 125-139. 43 Josip Kolanović, Jedna sporna epizoda iz života Maksimilijana Vrhovca, Croatica Christiana periodica, VII (1981), br. 1. 44 Ivan Pederin, Josip Jelačić kao pjesnik na njemačkom jeziku, Marulić, Zagreb, 16(1983) br. 6. str.659-669. 45 Ivan Pederin, Therese von Artner und die österreichische Literaur des Biedermeiers in Zagreb, Österreich in Geschichte und Literaur, Wien, Godište28(1984) Heft 5, STR.300-312. 46 Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela, priredio Nikola Batušić, Zagre,MH.1997. Nikola Batušić, Ivan Kukuljević Sakcinski, str.11-17. 47 Eldi Grubišić Pulišelić, Odraz preporodnih ideja u Dnevniku Dragojle Jarnević nakon 1848. godine, Kolo XVII (2007) br. 3. str. 221. Dragojla Jarnević je još 1838. bila nesklona ilirizmu I hrvatskom jeziku. 48 Ivan Pederin, Naši pisci na njemačkom jeziku u razdoblju realizma, Forum, Zagreb, sv. 18. (1979) br. 4-5, str. 838-860.
287 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam
Theresianum, austrijsko vojno učilište u kojem je nastava bila na njemačkom, a njemački je bio jezik vojske.49 Vidi se da su prve korake u modernoj hrvatskoj književnosti napravili časnici, a u tom pogledu nismo bili iznimka jer su časnici bili Ljermontov, Chateaubriand i Stendhal. Međutim, naš primjer bio je tipično austrijski jer su ti prvi koraci u stvaranju novije književnosti bili na njemačkom. K tome je c. k. vojska često obavljala upravne i gospodarske zadaće kao npr. u Bukovini, Bosni.50 Ovo ne može, a da ne podsjeti na mađarsku tjelesnu stražu Marije Terezije kojoj je bila namjera širenje suvremene uljudbe u Mađarskoj. A mi se sada moramo prisjetiti da se među češkim preporoditeljima i slavistima čitaju njemačka prezimena kao Jungmann, Rieger i dr. Slično je u Mađarskoj, a i u Hrvatskoj (Flider Jorgovanić, Strossmayer, Šenoa, ako je prezime njemačko). Njemački naseljenici u zemljama Carevine bili su napredniji pa su se smatrali pozvanima da sudjeluju i u preporodnim gibanjima i unaprijede zemlju koja ih je udomila. U Dalmaciji je bilo drugačije jer je u Dalmaciji bilo obrazovanih ljudi koji su mogli voditi i vodili suvremeni državni aparat, ali guverneri, kasnije namjesnici su u pravilu sve do pred kraj 19. st. bili generali i to najčešće Hrvati. Uprava je u Dalmaciji bila podijeljena u dvanaest kategorija koje su odgovarale dvanaest dikasterija, svaka kategorija imala je podkategorije, a svaki spis signaturu protokola. Bolja uprava u Europi toga doba neće se naći. Kad je Franjo I. putovao 1818. Dalmacijom pratio ga je ravnatelj bečkog Antiken- Kabineta Anton Steinbüchel von Rheinwall. Kad je došao u Split zanimao se za arheološke nalaze; car je sam bio arheolog. Jednog dana je sa Steinbüchelom odjahao u Solin. Dao je novce da se osnuje 1820. arheološki muzej u Splitu kao prvi suvremeni javni muzej na hrvatskom tlu.51 Austrija je najprije, poslije jako dugog savjetovanja cara sa svojim savjetnicima, ustrojila Primorsku guberniju i Kraljevinu Dalmaciju. U Dalmaciji je ustrojila suvremenu upravu – okruge s okružnim poglavarom na čelu, suvremeno školstvo terezijanskog tipa i sudstvo, ustrojila je lučke kapetanije i gradila svjetionike.52 Ustrojila je i suvremeno sudstvo. Nova vlast se raspitala o svojim novim podanicima u svakom gradu da bi našla kadar što će voditi modernizirani državni aparat. Velika većina činovnika u novom državnom aparatu bili su domaći ljudi. Mnogi su bili diskriminirani ako su bili vlastelini u Dubrovniku, a osobito ako su služili Francuze
49 Ivan Pederin, Theresianum, počeci njemačko-hrvatskih književnih i kulturnih odnosa i ilirizamn, Kolo, XVII (2007) br. 3. str. 256-240. 50 Ivan Pederin, Bukovina – uzor habsburškog državnog poduzetništva, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice,VDG Jahrbuch, 2006. str. 193-212., Isti, Bosna i Hercegovina u publikaciji Die österreichisch- ungarische Monarchie in Wort und Bild, Osvit, Mostar, 2003. br. 3-4. str.5-36. 51 Ivan Pederin, Franjo I. i počeci antičke arheologije u Hrvatskoj, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 78(1985) str. 123-150. 52 Ivan Pederin, Odjek školske reforme Marije Terezije u Dalmaciji (1815-1826), Kolo, godište XIV(2003) br. 4. str. 218-231., Isti, Ivan Pederin, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2. str. 469-486.
288 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam ili ako su bili slobodni zidari.53 Vlast se poslije bečkog kongresa pod utjecajem Crkve udaljavala donekle od jozefinizma utoliko što je bila sve više protivna prosvjetiteljstvu i liberalizmu,54 pa je raspustila slobodnozidarske lože i progonila slobodne zidare. Austrija je tu, htjela ili ne htjela, morala popustiti Crkvi koju je trebala jer su terezijanske škole vodili benediktinci i piaristi, a austrijska tradicija bila je katolička. Onda je ponovno uspostavljena i Družba Isusova. Austrija je dakle doduše bila konzervativna, ali je bila naprednjačka pa je ostvarila napredak. Ovdje moramo istaknuti da je Čulić bio starinar, i kao takav nije mlađi od Jerneja Kopitara i čeških starinara. Poslije bečkog kongresa nastaje u Dalmaciji, a i u sjevernoj Hrvatskoj Casino, kojeg su uveli Francuzi za okupacije. Casino je bio klub obrazovanih u koji su imali pristupa svi velikaši, svi plemići, svi činovnici, pa ljudi s austrijskom sveučilišnom diplomom, svjetovni svećenici i svi časnici. Časnici su govorili njemački i širili učenje njemačkog i srednjoeuropsku kulturu u Carevini. Oni su za razliku od većine spomenutih kategorija bili ljudi koji su često dobivali premještaj, pa su služili malo u Milanu, malo u Cluju (Klausenburg), pa u Brnu itd. Casino je, rekosmo, bio klub obrazovanih, njegovi članovi sjedili su tijekom tjedna u casinu, u nedjelju bi otišli na misu, a potom u kazalište. U ponedjeljak bi se razgovaralo o kazališnoj predstavi koju su vidjeli dan prije i inače o književnosti i umjetnosti. Neuk čovjek nije prolazio u casinu.55 Zabava, a osobito književnost i kazalište sad su postali sredstvom odgoja obrazovanih koji su upravljali državom, a struktura tog sloja obrazovanih bila je takva da klasni pristup pitanju ustroja suvremene države-nacije ne obećava mnogo. Casino i cenzura stvorili su sloj obrazovanih koji će voditi državu. Mi ovdje možemo govoriti o izgradnji suvremenog nacionalnog državnog aparata, ali ne o preporodu jer je ta uprava u sjevernoj Hrvatskoj bila na latinskom, a u južnoj na talijanskom. Austrija nije dekretirala talijanski kao uredovni jezik, to je napravio 1807. providur Vicenzo Dandolo jer je Dalmacija onda pripojena Kraljevini Italiji.56 I
53 Ivan Pederin, Uloga Innocenza Čulića u gospodarskoj, kadrovskoj i socijalnoj politici nove vlasti u Dubrovniku (1806-1818), Dubrovnik, 32(1989) br. 1-2, str.12-51. 54 Franjo Emanuel Hoško, Opći uvid u vjerski I moralni život katolika u BanskojHrvatskoj uvremenu kasnog jozefinizma, Kolo XVII (2007) br. 3. str. 67-66. 55 Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Zadar, 2008. poglavlje Nadzor nad kazališnim i zanavnim životom u Dalmaciji, 132-167. 56 Ivan Pederin, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god.29(1982) br. 3. str.65-73. Austrija je prihvatila to stanje, ali nije dekretirala nijedan jezik kao uredovni do 1909. kad je dogovorom utvrđeno kad će se koji jezik upotrebljavati, Ivan Pederin, Bečki dogovor o hrvatskom jeziku u Dalmaciji 1909. te uloga njemačkog i talijanskog jezika, Mostarski dani hrvatskog jezika, Mostar, 1999. str. 185-207. Ovdje valja napomenuti da se mnogi razbacuju pojmom uredovnog jezika. Uredovni jezik je onaj jezik koji vlast propiše dekretom. Mletačka vlast npr. nikad nije propisala ni latinski ni talijanski kao uredovni jezik, iako je bilježnicima propisivala čak kakvoću papira na kojem će pisati. Pojam uredovnog jezika stran je tradicionalnoj državi.
289 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam moderna književnost je u Dalmaciji bila na talijanskom, talijanski je jači u književnosti 19. st., nego u ranijim razdobljima.57 Nije, dakle, nikakvo čudo da slavistika nije vidjela ni nalazila Hrvatsku, već je hrvatski prostor dijelila između Slovenije i Srbije, a Pavel Josef Šafařik je nalazio da je riječ Hrvatska «višeznačna i kolebljiva» (vieldeutig und schwankend).58 Za Hrvatsku nije znao ni Herder,59 a ni Goethe, Kopitarev učenik Vuk St. Karadžić, odnosno njegova popularizatorica u Njemačkoj Talvj (Therese Albertine Luise von Jakob) vrlo spretno popularizirao Srbiju u Njemačkoj, pa je zbog toga većina njemačkih putopisaca po Dalmaciji opisala Dalmatince hrvatskog jezika kao Vlaje i – Srbe.60 Mi smo 1790. olako prihvatili vlast Mađarskog namjesničkog vijeća pa smo onda ušli u Austrijsku povjesnicu kao mađarska pokrajina (Nebenland)61 K tome je i mađarski preporod bio stariji i mnogo bučniji, a u odnosu prema Hrvatskoj i bojovan. Ovdje valja spomenuti i fiziokratski pokret u Dalmaciji o mijeni 18./19. st. koji nije bio srednjoeuropskog, nego zapadno- i južnoeuropskog podrijetla.62 On će ipak igrati ulogu u modernizaciji Hrvatske što ćemo vidjeti niže. Iz svega ovoga vide se institucije vlasti nove države, ali se može vidjeti da su glavna sredstva razvitka nacionalne svijesti bile nacionalna povijest i književnost koja su se učila u suvremenoj školi, a znanstveno istraživanje njegovalo se ili se trebalo njegovati u suvremenim sveučilištima. Prva pomoćnica nacionalne povijesti bilo je starinarstvo, istraživanje i izdavanje kronika, listina, životopisa i drugih dokumenata. Kroniku i životopis vladara pisao je dvorski praeceptor da stvori svijest o vlasti koja je bila dinastijska. Noviji povjesničari prepričavali su i komentirali te kronike koje su tiskom izdavali da stvore nacionalnu svijest. Ove dvije znanosti bile su prikladnije za razvitak nacionalne svijesti od povijesti umjetnosti. Kako je bilo stvarati nacionalnu svijest Česima ili Petrograđanima uz analizu neke crkve, ako je tu crkvu sagradio
57 Vidi o tome Mate Zorić, Marko Kažotić (1804-1842), Rad JAZU, 338 (1965), Isti, Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku,Rad JAZU 357 (1971) i ostala djela ovog plodnog pisca. 58 Nikša Stančić, “Još Horvatska ni’ propala, Ideologija Ljudevita Gaja u pripravnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda. Zagreb, 1988. str. 102-103. Stančić ne spominje Karadžićeve zasluge za ovo zaboravljanje hrvatskog imena. 59 U svojem poglavlju o Slavenima u “Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit”(1784-91) on među južnim Slavenima nije vidio Hrvata. To poglavlje preveli su ilirci, pa su dodali Hrvate kojih u izvorniku nema. Ivan Pederin, Rodoljubni dodaci i ispuštanja u prijevodu Herderova poglavlja “Slavenski narodi” koji je objelodanjen u “Danici ilirskoj” 1835. godine, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 8/1968-69, 1969-70, str. 264-270. 60 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb, 1991.osobito poglavlje Putopisi za apsolutizma, Ivo Rendić Miočević, Hrvatski identitet, Trajnost i fluidnost usporedba Kvarnera i gorske Dalmacije, Rijeka, 2006. str. 56. ff i104ff. opaža da se hrvatski jezik u Njemačkoj i inače dugo smatrao srpskim. 61 Johann Christian Engel, Geschichte des Ungarischen Reiches und seiner Nebenländer. 62 Ivan Pederin, Fiziokratski pokret u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 10(1984) br. 1-2, str. 167-203.
290 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam talijanski graditelj? Mi Hrvati smo tu još daleko zaostajali za našim susjedima. Jedan od razloga bio je novac. Suvremena proizvodnja knjiga stajala je novaca. Cenzura je ograničila čitateljstvo na sloj obrazovanih, a tih nije bilo mnogo. To je značilo da proizvodnja knjiga nije bila profitabilna djelatnost, osim ako je proizvodila trivijalne knjige, a cenzura je gušila proizvodnju umjetnički slabovrijednih djela. Knjige za odgoj čitateljstva mogla je subvencionirati jedino država, a gdje je nama Hrvatima bila država u prvoj polovici 19. st? Novce su mogli dati jedino velikaši, a to je bio grof Janko Nepomuk Draškovć na čiju je pobudu i uz financijsku potporu osnovana Hrvatska čitaonica u Zagrebu 1838. koja je raspisivala nagrade za književna djela s njegovim novcem. Ona je kraljevskom odlukom 1847. postala učeno društvo.63 Janko Drašković je studirao pravo u Beču, bio je vojnik. Iako je imao dobro Rečicu u Ilirskim pokrajinama, Drašković nije htio prisegnuti Napoleonu, već je vojevao protiv Francuza. 64 Ilirizam God. 1830. planula je srpanjska revolucija u Parizu za kojom su slijedile revolucije u Bruxellesu, pa u Poljskoj. Car je 1831. naredio da se osuvremeni pošta u Dalmaciji da bi mogao davati naredbe vojsci za slučaj napada na Dalmaciju. Tada je Zadar dobio izravnu poštansku vezu sa Bečom, dobrim dijelom i zato da bi u Beč brže stizala izvješća c. k. konzula u Skadru, tog tako važnog grada na starom putu za Levant.65 Da li je car imao uvid u ekspanziju na jugoistok možda po savjetu hrvatskih generala? Metternich je bio za čuvanje Turske u kojoj je vidio čimbenik ravnoteže u Europi. Osuvremenjenje pošte valjalo je platiti. Apsolutistička država uvijek treba novaca, dijelom zato što apsolutizam umrtvi gospodarstvo pa je porezni novac oskudan, a dijelom zato što su izdaci te države veliki, valja platiti vojsku, činovnike, policiju, doušnike koji su potrebiti da bi vlast znala što narod misli. To se moglo jedino tako da se liberalizira trgovina knjigama (Preko Dalmacije vodio je krijumčarski put knjiga što su ih politički emigranti tiskali u Capodilago, Luganu (u Švicarskoj) i u Marseilleu.66 Te godine osnivaju se muzeji posvuda u Carevini, skupljaju se izlošci. Te, 1832. godine je Ivan Derkos čitao svoj spis prijateljima. Spis «Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju» prvobitno je napisao na mađarskom kao polemiku protiv mađarskih presizanja. U tom spisu on se poziva na savez Hrvatske s Mađarskom iz 1102., na povlasticu kneza Trpimira iz 838, Zvonimirov ustav iz 1078., Kolomanovu povlasticu rapskoj crkvi iz 1111. u kojoj on spominje sabore obiju kraljevina, na Ivana
63 Zvonimir Radić, Začeci hrvatske tehnologije –grof Janko Drašković, Kolo, XVII (2007) br. 3.str. 310ff. 64 Božena Filipan, Grof Janko Draškovć i Ivan Kukuljević Sakcinski, stupovi Matice hrvatske, : Kukuljevićevi dani uVaraždinskim toplicama, Zbornik radova znanstveno-stručnih skupova Matice hrvatske 1995-2009, Varaždinske toplica, 2007.str. 90. 65 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I.Zadra, 2005. str. 118-119. 66 Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Zadar, 2008. str.65ff.
291 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam
Lučića-Luciusa. Derkos je smatrao da Hrvatska ne treba prihvatiti mađarski jer ima svoj jezik, a još Maksimilijan Vrhovac 1813.u «Pozivu na sve duhovne pastire svoje biskupije» isticao je Vida Došena, Antuna Kanižlića, Antuna Ivaniševića koji su svi pisali hrvatski i uočio vrijednost jezika prostoga puka. Bila je to polemika koja je polazila od habsburškog legitimizma i dinastizma. On je inzistirao i na upotrebi latinskog, ali je preporučao bolju naobrazbu naroda koja se bolje stječe na njemačkom. Jedino to svjedočilo je o svijesti o suvremenosti i potrebama novog doba. 67Josip Kušević se pozivao na municipalna prava 1830. «De juribus municipalibus et statutis Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae». U Saboru je 1832. hrvatski general Juraj Rukavina barun od Vidovgrada progovorio protiv mađarskih pretenzija, pa grof Karlo Sermage o municipalnim pravima ističući da je Hrvatska kraljevina starija od Mađarske. Ivan Kukuljević Sakcinski i Herman Bužan isticali su u saboru u Bratislavi privremenost odluke iz 1790. Oni su tražili obnovu banske vlasti i sjedinjenje hrvatskih zemalja, zauzimali su se za latinski u Saboru. Ljudevit Gaj upoznao je u Bratislavi grofa Janka Draškovića koji se prema njemu odnosio vrlo prijateljski. Drašković je tada pisao Metternichovom takmacu grofu Antonu Kolowratu u Beč o prilikama u Hrvatskoj. On je bio tada upravljao financijama. Smatrao je da ilirizam jedini može okupiti sve južne Slavene i privući ih u Carevinu, može djelovati i na Slavene izvan Carevine. Dragutin Rakovac se zalagao za narodni jezik i književnost jer nema naroda bez književnosti. Bila je to prava provala hrvatskih zahtjeva isto toliko strastvena i burna, kao i zakašnjela prema mađarskom i češkom radu na ustroju suvremene državne vlasti. U njoj čujemo duh legitimizma, ali napokon i zahtjev za uvođenjem hrvatskog jezika kao nacionalnog. Većina govornika bili su grofovi i baruni, jedan je bio general, Drašković je bio u vezi s grofom Kolowratom u Beču. Da li su bili u vezi s Dvorom? Sam Janko Drašković bio je sin Ivana, koji je osnovao prvu slobodnozidarsku ložu u Hrvatskoj, lako da je i sam bio slobodni zidar u mladosti,68 a služio je u istoj pukovniji s Franjom I. nadvojvodom, kasnije i opsjedao Beograd. I još nešto, Janko Drašković bio je zaljubljen u vojnički poziv. Morao se zahvaliti zbog bolesti, ali je 1809. sudjelovao u insurekciji i borio se protiv Francuza.69 Bio je dakle blizak caru, ali bio je blizak i samim tim što je bio velikaš, a značajka je apsolutizma da se savjetuje sa velikašima, biskupima kod donošenja odluka. God. 1832. pokazuje da je ilirizam kao uostalom i mađarska, pa češka nacionalna obnova počela od velikaša, u Hrvatskoj nalazimo i jednog generala, kasnije će ih biti i više, a pored spomenutih velikaša
67 Sve proglase iliraca citirao prema Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. I. prir. Jakša Ravlić, Zagreb, 1965.Prema ovoj knjizi citiram sve proglase. 68 Masonerija je poslije bečkog kongresa zabranjena u Austriji. U Cislajtaniji nije nikad više bila ni dopuštena, ali u Mađarskoj jest poslije 1867. 69 Ivan Kukuljević Sakcinski, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Niz životopisa, Napisao … … … Sa sedam slika, Zagreb, 2 1991. str. 193.
292 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam kasnije ćemo naći u pokretu i Draškovićevog šurjaka baruna Franju Kulmera, koji je za ilirizma stalno boravio u Beču i održavao vezu iliraca s Dvorom gdje je preporučio Jelačića za bana,70 pa biskupa baruna Metela Ožegovića, grofa Karla Vojkffyja, baruna Dragojla Kušlana. Mi možemo sada reći da je ilirizam planuo u Saboru u Bratislavi, nakon što je nastao u prostoru između Karlovca, Siska i Varaždina sa središtem u Zagrebu, dakle na «sjevernom dijelu jugoslavenskog prostora» za prelaska feudalizma u kapitalizam.71 Možemo dakle reći da je ilirizam počeo kao pokret vojnika, velikaša i intelektualaca. Velikaši, pobliže Janko Drašković financirali su ilirizam. Janko Drašković imao je tvornicu šećera na svom imanju u Rečici. Osnovao je «Društvo za popravljanje poljodjelstva u Hrvatskoj», kasnije se zvalo «Gospodarsko društvo».72 Janko Drašković je sa svojim spisom «Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućim zakonotvorcem kraljevinah naših, za buduću dietu ungarsku odaslanem deržan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih. U Karlovcu, pritiskano slovima Joanna Nep. Prettnera 1832.»73 Drašković je uvodno istakao rasprostranjenost hrvatskog jezika od Mađarske do Dalmacije, nije slijedio uvjerenje baroknih pisaca, npr. zadarskog nadbiskupa Mate Karamana,74 Mavra Orbinija i Svetog Zbora za rasplođenje vire, kako se onda pisalo o jednom jedinom slavenskom jeziku koji ima više dijalekata. Istaknuo je da se taj jezik nažalost piše mađarskim pravopisom na sjeveru, odnosno talijanskim na jugu. Potom je pisao kako Mađari ženidbama i podjelom časti nastoje pridobiti Hrvate.75 Istaknuo je da Hrvatska nije osvojena, već se dobrovoljno udružila s Mađarskom i time našao polazište u legitimizmu. Tražio je ujedinjenje Dalmacije i Rijeke i dodao da mađarska trgovina preko Rijeke konkurira hrvatskoj. Mađarsko gospodarstvo doživljavalo je tih godina procvat, ali gospodarski razlozi ne igraju znatnu ulogu u političkom ilirizmu. Drašković je nadalje istaknuo da je insurekcija 1809. bila hrvatska, a ne mađarska stvar i time naglasio vezu Hrvatske s Dvorom. Dodao je da je Hrvatska, ne Mađarska podnijela glavni teret turskih ratova. Međutim, i Mađari su se kao i Austrija uopće
70 Habsburzi I Hrvati, Mario Strecha, Franjo Josip I. str. 136. 71 Nikša Stančić, Gajeva “Još Horvatskani propala” iz 1832-33., Ideologija Ljudevita Gaja u pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, Zagreb, 1988. str. 97. 72 Ivan Strižić, Pero ili mač, Hrvatski politički esej, Od provale Turaka do raspada Austro-Ugarske monarhije, Zagreb, 2001.str. 137. Ovo djelo, a i djelo Nevena Budaka pisano je bez znanstvenog aparata. 73 God. 1985.održan je u Zagrebu simpozij o ilirizmu. Tad se službeno uzimala 1835.kao godina kad je počeo ilirizam.Draškovićeva “Disertacija” prešućivala se,valjda iz ideoloških razloga jer se velikaš nije uklapao u pokret “mlade buržoazije” 74 Mate Karaman bio je u Rimskoj kuriji nadležna osoba za pravoslavlje od Jadrana i Egejskog mora do Ledenog mora, njegova ostavština čuva se uzadarskoj pismohran. O pravoslavlju Mile Bogović, Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Zagreb, 2 1993. Moj rad pod naslovom Karaman i pravoslavlje, tiska se. 75 Čelnik mađarona bio je barun Daniel Josipović. Njegovi spisi nalaze se u Magyar orszagos leveltar u Budimpešti. Nije poznato da li su oni proučeni.
293 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam smatrali antemurale Christianitatis.76 Bio je protiv uporabe mađarskog jezika u Hrvatskoj.77 Napisao je da su Marija Terezija i Josip II. nastojali Hrvatima silom nametnuti «nimački jezik», a niže da je dobro znati taj jezik «zbog ljubavi koju proti vladaocu našem i nadrih čuvamo», pa mu moramo «njegovim jezikom govoriti». Time je priznao da je «germanizacija» zapravo uvođenje njemačkog jezika u ophođenje sa središnjicom. Bio je protiv vjerske tolerancije jer se bojao mađarskog protestantizma, a mađarski su protestanti bili više nacionalisti nego katolici. Borbu protiv Mađara valja voditi znanjem u okviru novog austrijskog zakonodavstva i sudstva. Osuđivao je otmjene mladiće koji rasipaju imovinu roditelja. Tu je grof Drašković blizak trezvenom i štedljivom građanskom poduzetniku po načinu mišljenja. Imao je povoljan odnos prema našoj braći «bogoštovlja staroga». Drašković je u ovom spisu legitimist i militarist, od liberalnih elemenata ističu se vjera u zakonitost i moć obrazovanja. To nije ni čudo jer je liberalizam bio državni neprijatelj Carevine. Kod njega nema liberalne kritike feudalizma78 ni zahtjeva za uvođenjem ustava i parlamentarizma, jednakosti pred zakonom, za ukidanjem cenzure i sl. što su tražili zapadni liberali. Ako je riječ o Ljudevitu Gaju valja istaknuti da je on bio «kraljevski» tiskar. U ono doba nerazvijenog knjižarstva, knjižari su teško nalazili klijente, osim ako su dobivali narudžbe od Dvora. To je bio Gaj koji je, prema tome, bio vrlo blizak vlasti. On nije mogao izdavati novine, niti ih uređivati ako nije imao ovlaštenje od c. k. Više Policije. Tiskar je kao nositelj posla razgovarao s cenzorom i bio odgovoran cenzuri, urednik je bio njegov pomoćnik sve do zakona o tisku Alexandera Bacha. Ovdje valja napomenuti kako je direktor c. k. Ureda za reviziju knjiga dočekao prijedlog da se izdaje «Zora dalmatinska». On je bio oduševljen da se netko konačno javio da izdaje u Dalmaciji novine i razvija hrvatski jezik, a onda će biti moguće i uvesti taj jezik u školu, pa je dopustio izdavanje tih novina, ali kao lista za seljake jer je Carevina 1840-ih godina nastoji oživiti poljoprivredu s ideologijom fiziokrata.79 Nije mogao
76 István Déak,The Lawful Revolution, Louis Kossuth and the Hungarians 1848-1849., New York, 1973. str. 42 77 Prema odluci Hrvatskog Sabora iz 1827. mađarski se učio kao obvezatni predmet u hrvatskim školama, Nikša Stančić, Diseracija grofa JankaDraškovića iz 1832. godine, Kolo,XVII (2007) br. 3.str. 145. 78 U liberalnim pokretima sudjeluje dosta aristokrata kao grof Anibale Santorre Santarosa koji je poginuo vojujući na strain grčkog ustanka, grof Luigi Porro Lambertenghi iz Lombardije, Giuseppe Pecchio, grof Gamba, Hermann knez Pückler Muskaoi mnogi drugi koji sespominju na raznim mjestima moje knjige Dalmacija i Hrvati...k tome i Claude Henri comte de Sait-Simon, socijalist. 79 Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Zadra, 2008. str. 75 ff. Sedlnitzky je potiskivao talijanski časopis toga doba “La Dalmazia”. Isti, Austrijska jezična politika u Hrvatskoj i briga za standardizaciju hrvatskog jezika u Dalmaciji, Jezik, god. 43(1996) br.3. str.91-109., Isti, Fiziokratski pokret... kao gore. Ovdje valja spomenuti i Gospodarsko društvo koje je Janko Drašković 1841. osnovao u Zagrebu što svakako spada uokvir ovog pokreta u Carevini. Kukuljeviću je stečevine fiziokratskog pokreta preno fiziokrat drugog naraštaja Ivan Kreljanović Albinoni koji je bio mason, a onda i austrijski cenzor. O njemu osim u navedenoj publikacji Fiziokratski pokret i Ivan Pederin, Austrijska cenzura... str. 82.
294 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam ni putovati u Rusiju bez putovnice, a u 1820-im i 1830-im godinama čovjek koji je želio putovati iz Zadra u Šibenik trebao je putovnicu. U svom proglasu 1835. koji se prije rata službeno smatrao početkom ilirizma, on nalazi Ilire između Skadra, Varne, Beljaka, Koruške, Gorice, Istre, Kranjske, Štajerske, Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Srbije, Bugarske i Mađarske. Kao i Drašković, on odustaje od jednog sveslavenskog jezika, ali smatra sve južne Slavene jednim narodom koji je najveći u Europi. Ovdje možda djeluje rukopis oca Sklevickog koji je Gaj čitao u franjevačkom samostanu u Krapini o braći Čehu, Rusu i Lehu i o balkanskom porijeklu svih Slavena.80 Gaj je 1833. tražio i dobio audijenciju kod cara koji ga je milostivo primio.81 Ovdje se može dodati da je godina 1835. bila godina oprezne demokratizacije cenzure koja dopušta uličnim pjevačima da pjevaju u kavanama, dopušta cirkus u kazalištu što je privuklo niže slojeve u kazalište.82 Slijedila je godina 1839. kada je car zaključio da masoni nisu opasni i da ih ne treba više proganjati.83 Ovakav razvoj sukladan je razvitku liberalizma na Zapadu. Poslije bečkog kongresa množile su se u svoj Europi, ali ne i u Austriji tajna društva sastavljena od intelektualaca. Giuseppe Mazzini ih je reformirao tako da ih je otvorio obrtnicima pa je stvorio Giovine Europa kao federaciju liberalnih nacionalističkih društava cijele Europe.84 Ova društva, koja su po mišljenju c.k. Više Policije bila masonska, dizala su revolucije 1848. Ilirizam nije bio član ove federacije. Već u slijedećem «Proglasu» 1842. brani se od potvora da su ilirci liberali, uočava strah Srba da ih hoćemo «pošokčiti», ustaje za stare pravice, i municipalna ali i konštitucionalna prava, protiv narivavanja mađarskog jezika koji koči razvitak hrvatskog naroda. Liberalna je kod Gaja vjera u moć novinstva jer novina, i uopće tiskanice bile su oružje liberala protiv apsolutizma. U pjesmi «Još Horvatska ni propala» liberalna je vjera u budućnost i zanesenost koja ga približava mladonjemačkom pjesniku Augustu Hoffmannu von Fallersleben, autoru famozne pjesme «Deutschland, Deutschland, über alles» u kojoj slijedeći Fichtea zacrtava granice ujedinjene Njemačke od Belgije do Litve, od Rijeke Adige do Baltika. Hoffmann je zbog ove pjesme otpušten, a ona je bila njemačka himna do 1945. Nijemci su je čitali kao da Njemačka svakom Nijemcu mora biti iznad svega, a inozemstvo da Njemačka mora biti iznad svega.85 Svakako, dva Reicha su kompromitirala tu pjesmu. Međutim Gaj ipak čvrsto stoji na tlu legitimizma i povijesnih pravica. Povijest nije za nj ono što je za njemačke romantičare, bolje i pravo njemačko doba, već argument borbe protiv mađarskih
80 Nikša Stančić, Gajeva “Još Horvatska… str. 109. 81 Ivan Strižić,Op. cit. str. 165.Strižić piše kod cara Franje Josipa (!) 82 Ivan Pederin, Austrijska cenzura. Nadzor nad kazališnim i zabavnim životom u Dalmaciji, str.132ff. 83 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati… str. 105 ff. 84 Ivan Pederin, Dalmacija iHrvati,… str. 138. 85 Tako i Thomas Mann, Die Entstehung des Doktor Faustus, Roman eines Romans, Bermann Fischer Verlag, 1949. str. 110.
295 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam presizanja i to ne ideološki. Gaj u svojim argumentima stoji između municipalnih prava i etničke srodnosti, on nije «nacionalni integracijski ideolog» kako ga vidi Nikša Stančić na svakoj stranici svoje knjige. Jezik nije mistična duša naroda kao kod Herdera,86 već prkos Mađarima i element etničke srodnosti. Pitanja ilirizma rješavala su se u stališkom Saboru, a u Saboru se slušala riječ velikaša i plemića, plemić Ivan Kukuljević Sakcinski, a ne Gaj, održao je prvi govor u Saboru na hrvatskom jeziku. Gaj je preko svojih izdanja djelovao u širem sloju uglavnom intelektualaca, pa trgovaca, bio je tip modernog političara, agitatora koji se bori novinama i knjigama,87 a to je bilo inače oružje liberala. U Gajev rječnik ušla je i riječ narod, a to je bila riječ liberala. Narod je za Gaja bio sloj intelektualaca kojima se on obraćao kao predstavnicima naroda. U to doba, točnije 1842. Kossuth Lajos predlaže da se Hrvatska odcijepi od Mađarske, i to ne po zadnji put. On je smatrao da Slovaci nemaju povijesti i prema tome ni prava na autonomiju, Hrvatska je uvijek bila nešto posebno pod Krunom sv. Stjepana, Hrvati imaju svoju povijest i svoje plemstvo. Međutim, grof Széchenyi István bio je protiv odcjepljenja Hrvatske.88 God. 1843. zabranjeno je ilirsko ime što se u našoj povjesnici tumačilo kao izraz neprijateljstva Dvora prema našem preporodu. Kralj je zabranio ilirsko ime jer se u pod Krunom sv. Stjepana ne nalazi nikakva ilirija, a bojao se trzavica i sukoba.89 Bio je to tipični habsburški oprez. Tako je Ljudevit Farkaš Vukotinović 23. listopada 1847. predložio u Hrvatskom Saboru uvođenje hrvatskog kao uredovnog jezika. U prilogu «Ilirizam i kroatizam» on je pokazao razliku između mađarona i iliraca. Za mađarone je Hrvatska samo kajkavska Hrvatska, oni su branili kajkavsko narječje i pravopis prema mađarskom, ilirce su smatrali odmetnicima od hrvatstva, napadali su ilirce da su protivnici «konštitucije», isticali su da oni ljube domovinu kao djevojku. To je bio element romantizma.90 Na drugoj strani, ilirizam je bio dosta slabo definiran pojam jer nije bilo jasno da li su Srbi, Bugari i Slovenci ilirci. Srbi nisu prihvaćali ilirizam, a i Slovenci su prema ilirizmu bili hladni. Vukotinović je nastavljao da smo mi grana velikog slavenskog stabla, kroatizam je politički pojam, mi smo Hrvati u «konštitucionalnom» smislu,
86 Gaj je kao student u Grazu bio naklonjen hererovskim shvaćanjima o jeziku, ali u njihnije dublje zašao, N.Stančić,Gajeva “Još Horvatska”… str. 100. 87 To se lijepo vidi iz rada Stijepa Obada, Doprinos Ljudevita Gaja širenju ilirstva u Dalmaciji, Radovi Instituta za hrvatsku povijest u Zagrebu, 3(1973) 88 István Deak, The Lawful Revolution, Louis Kossuthand the Hungarians 1848-1849., New York, 1979. str. 46. 89 Ivan Pederin, Ausrijska cenzura… str. 348-349.br. 30. 90 Kasniji povjesničar njemačke knjževnosti Wilhelm Scherer se izrazio o Jakobu Grimmu da gleda u svoj narod kao što gleda u lice svoje djevojke, Paul Kluckhohn, Das Ideengut der deutschen Romantik, Tübingen, 6 1966. str.111.
296 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam nećemo prihvatiti rusko žezlo, ali hoćemo slavenski duh, ilirizma nema u političkom smislu. Prema Rusiji je valjalo biti vrlo oprezan zbog suparništva Rusije i Austrije na jugoistoku Europe. Napoleon je izabrao ilirsko ime. Iliricum je bilo latinsko ime za Hrvatsku, kao Gallia za Francusku, Lusitania za Portugal i sl. Ilirci su ilirskom imenu pridavali slavenski ili južnoslavenski duh, to je rodoslovni i književni pojam koji će svi prihvatiti, jer s ilirskim imenom nitko ništa ne gubi. Vukotinović se bojao Austrije, ali ne centralizma i «germanizacije», nego trgovine i industrije, tražio je nacionalnu književnost, koja će se razviti iz starije, prije svega dubrovačke književnosti, ali je bio svjestan da te književnosti nema bez države koja je plaća, jer je cenzura ograničila književnost na sloj obrazovanih, ugušila je trivijalnu književnost, a to je značilo da je književnost valjalo subvencionirati jer nije bila profitabilna. A mi onda nismo imali pravo države, a ako smo je imali ona nije bila suvremena država. Ivan Mažuranić je u spisu «Hrvati Mađarom» od 10. travnja 1848. počeo s krilaticom Francuske Revolucije liberté – égalité - fraternité u Carevini koja je Revoluciju i Napoleona smatrala državnim neprijateljem, osobito zato što je kult Napoleona ojačao kod liberala pošto je 6. lipnja 1840. godine general Henri-Gatien Bertrand, koji je pratio Napoleona na Sv. Helenu, prenio njegove kosti u Hôtel des Invalides u Parizu.91 Mažuranić je potom ustao protiv cenzure koja je ukinuta u veljači 1848., a prije toga nekoliko godina nije pravo ni funkcionirala, ali taj istup bio je posve u skladu s liberalnim zahtjevima, jer su liberali posvuda psovali cenzuru. Međutim, on je spomenuo bezvlađe i krvoprolića Francuske revolucije, a i «samovladnije vojničko». Tu je mislio Napoleona kojeg je Metternich opisao otprilike kao diktatora. Napoleon je prema Metternichu prezirao ljudski rod, pa je imao čudesni dar da spozna slabe strane ljudi. Strasti su pak uvijek slabe strane ili iz njih slabe strane nastaju pa je Napoleon volio ljude opsjednute snažnim strastima iz kojih se legu velike slabosti jer ih je znao uhvatiti za njihovu strast i učiniti svojim slugama. Metternich je smatrao da je pobijedio Napoleona svojim mirom, da ga je mirom naprosto natjerao u očaj jer je Napoleon bio naviknut da špekulira sa strastima drugih. Napoleon je, dakle, prema Metternichu bio mali čovjek s velikim karakterom, neznalica kakva može biti potporučnik, ali je kod njega jedan čudesan instinkt nadomjestio znanje.92 Mažuranić je ističući ova načela korio bojovni mađarski nacionalizam, isticao je da nema vladajućeg
91 On je predao Napoleonovo oružje kralju Louis Philippe, a njegovu sablju je položio na njegov mrtvački kovčeg. Prema Biographie du général Bertrand, u Fond Bertrand što se čuva u Archives nationales u Parizu u Fonds privés, Fonds du général Bertrand (Astérisque), pod signaturom côte 390 AP 15-16. Illyrie, Organisation administrative, textes, réglementaires et documents budgetaires, 9. Mai 1811- 5- mars 1812. Fond je sredila, sastavila inventar i napisala životopis generala Bertranda Violaine de Néanon 92 Mémories, documents et écrits divers laissés par le Prince de Metternich, chancellier de cour et d’ état publiés par son fils le Prince Richars de Metternich, classés et réunis par M.A. Klinkowstroem, Deuxiéme partie: L’Ere de paix (1816-1848) Tome quatriéme, 18881, br. 598 i 599, 15. i 18. kolovoza 1822, str. 554-555
297 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam naroda, primjer mu je bila Švicarska, a uzor Austrija koja će pomoći «božanstveni balsam narodnosti», a narod je «golema osobnost». Schleswig-Holstein je pogibeljan za Dansku, a isto tako Hrvatska-Slavonija za Mađarsku koja tlači nemađarske narode. Na kraju je istaknuo da hrvatski zastupnici u mađarskom Saboru nisu dužni govoriti mađarski. Kossuth je međutim tražio da mađarski bude uredovni jezik u Hrvatskoj, latinski može ostati, ali samo u domaćoj upravi. On je tražio ukidanje stališkog Sabora u Bratislavi, parlament izabran na izborima u Budimpešti, ustavnu vladu, ukidanje mađarske kancelarije u Beču, vlastitu vojsku, financije i vanjsku politiku, što je sve bilo u rukama kralja u Beču, palatina sa svim ovlastima kralja, Sedmograđe i Hrvatsku kao Mađarske pokrajine, tražio je i Dalmaciju u smislu krilatice tengere magyar i u Dalmaciju poslao svog agenta Antu Augustina Grubišića93 koji nije uspio pridobiti Dalmatince za Mađarsku. Odnos prema Austriji trebao je biti personalna unija. Kossuth je predlagao liberalnu ustavnu monarhiju sličnu francuskoj monarhiji. To se Dvoru nije moglo svidjeti jer je liberalizam smatrao državnim neprijateljem, a bilo je neprihvatljivo i za novoustoličenog bana koji je pokušao voditi pregovore posredstvom nadvojvode Johanna. Međutim, i Jelačić je u proglasu Dalmatincima 10. prosinca 1848. obećavao narodno zastupništvo, narodnost i vjeru i ustavno načelo jednakosti što sve spada u okvir liberalizma.94 Jelačić je poslao Ivana Kukuljevića u Milano feldmaršalu grofu Josephu Radetzkom koji mu je poslao novaca. S tim novcem i s dobrovoljnim prilozima Jelačić je s vojskom prešao Dravu. Car ga je smijenio, ali Jelačić ga nije poslušao, nije dospio ni pred vojni sud što se dogodi generalu koji otkaže poslušnost caru jer je očigledno bio od velikog utjecaja na Dvoru. Car se povukao i poslao mu habsburškog orla. Onda su pregovori Dvora s Budimom propali, Dvor je pobjegao u Olomouc, kralj je raspustio mađarski parlament i uveo prijeki sud, Jelačić, sada već domaršal i (Feldzeugmeister) grof je s feldmaršalom knezom Alfredom Windisch-Graetzom ugušio listopadsku revoluciju u Beču i nastavio vojevati protiv Mađara.95 Ivan Kukuljević uzeo je hrvatske arhivalije iz mađarskog muzeja i dopremio ih u Zagreb. Napredni i revolucionarni pokreti ne vole arhive i često ih pale, kao npr. za Francuske revolucije, a i kod nas 1945., kad je uništena knjižnica Vitturi u Kaštelima.
93 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati… str str.231.247. Mađarske izvore u ovim Kossuthovim nastojanjima da stekne Dalmaciju proučila je i potom priopćila Jászay Magda, Il litorale adriatico nella politica del Rinnovamento ungherese, Istria e Dalmazia nel priodo Asburgico dal 1815 al 1848., a cura di Giorgio Padoan, Ravenna, s.a. (1993) 94 Stijepo Obad, Dalmacija revolucionarne 1848/49. godine, Odabrani izvori, Rijeka, 1987. br. 89. str.192- 193. 95 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati.. str.325ff. Može se pogledati i Jelačićeva pisma caru iz kojih se vidi na koji je spretan način Jelačić dobio cara na svoju stranu protiv Mađara, Ivan Pederin, Josip Jelačić i austrijska politika na jugoistoku, Zadarska smotra, god. L(2001) br. 5-6., str. 27-74. Ovaj tekst inače je preuzet od Josip Neustädter, Ban Jelačić i dogođaji u Hrvatskoj od 1848., prir. Igor Gostl, Zagreb, 1994.
298 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam
U mađarskoj revoluciji djeluju mnogi plemići i velikaši kao barun Wesselényi,96 grof Széchenyi István, barun Eötvös Joszef, poljski grof Henryk Dembiński koji se u mađarskoj revoluciji borio kao general. Grof Batthyány Kázmér koji će 1849. biti osuđen na smrti smaknut, grof Teleki László. U donjem domu mađarskog parlamenta bilo je 1848. 74% plemića, malo je Mađara dezertiralo iz armije feldmaršala Jana Radetzkog.97 Pa ipak, Mađarska je revolucija bila liberalna, ban domaršal grof Jelačić nije bio liberal,98 ali je ipak čitao zabranjene knjige. Bile su to knjige koje je cenzura zaplijenila, a one su se našle u knjižnici dalmatinskog guvernera grofa Wenzela Vettera von Lilienberga. Jelačiću je te knjige davao njegov sin Wallafried s kojim je on prijateljevao u Zadru.99 U govoru poslije polaganja prisege 1848. pozvao se na narod i slobodu, a onda i na Krunu Sv. Stjepana, ali samo dok traje veza s dinastijom u smislu pragmatičke sankcije, istaknuo je načelo bana grofa Ivana Erdödyja Regnum regno non praescribit leges, dakle ravnopravnost Hrvatske i Mađarske, pozvao se na starodrevni ustav. Sve to spada u okvir habsburškog legitimizma koji je za nas bio jedni način da opstanemo. To nam ne bi uspjelo da smo se našli pred brojnijim Nijemcima i Mađarima u jednoj narodnoj vladi što vlada bečkoga Dvora nije bila. Apsolutizam i dinastija je za nas, a i za Čehe bila štit i uvjet opstanka.100 Ne mogu se sve pojave u povijesti ocjenjivati prema tome da li su liberalno-napredne ili su reakcionarne, apsolutističke itd. Austrija je bila apsolutistička, militaristička, konzervativna i policijska država, ali naprednjačka je bila, a Alexander Bach otpočeti će se modernizacijom koja će se i nastaviti. Zanimljivo je kako je francuski grof Edgar Corberon opisao Jelačićev vojni pohod u pismima hanoveranskom kralju.101 Corberon je bio francuski kontrarevolucionar iz nasljeđa Joséph de Maistre, malteški vitez, legitimist koji se rado odijevao u odoru španjolskih legitimista - karlista.102 Volio je Hrvatsku i Hrvate pa se naselio u Hrvatskoj i kupio dvorac Januševac pokraj Zagreba. Bio je prijatelj sa Draškovićima,
96 Predsjednik bečkog c. k. dikasterija policije grof Josef Sedlnitzky zabranio je 3. prosinca 1843. širenje njegovih djela u njemačkom prijevdu u Carevini, Ivan Pederin,Austrijska cenzura… str.347-348. br 29. 97 István Deak, The Lawful Revolution, Louis Kossuthand the Hungarians 1848-1849., New York, 1979. str. 143, 192, 239, 98 Jelačić je kao vojni zapovjednik u Dalmaciji tražio od namjesnika da zabrani širenje njemačkog prijevoda knjige Eugéne Sué zbog njegova socijaldemokratskog sadržaja koji bi mogao pogubno djelovati na niže slojeve pučanstva, Ivan Pederin, Austrijska cenzura… str. 366. br. 39. 99 Ivan Pederinm, Austrijska cenzura… str. 43. 100 Hrvati, Česi, Rumunji i Srbi našli su se na strani dinastije protiv Nijemaca i Mađara.Tako i Jaroslav Šidak, Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49, Zagreb, 1979. osobito Listopadska revolucija u Beču i politika austroslavizma, str. 249-289. 101 M. V[eži]ć, Dopisivanje grofa Corberona s kaljem hanoveranskim o hrvatskom pokreu g. 1848-9-. Vienac, XII(1880) br. 26-36. 38, 39. 102 R[udolf ] M[aixner], Edgr Corberon, Annales de l’ Institut Français de Zageb, 2(1938) br. 5-6.
299 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam a hanoveranski kralj je prijateljevao s Radetzkim. Hrvate je doživljavao kao junački vojnički narod. U pismima svom prijatelju hanoveranskom kralju vidio je ilirizam kao pokret protiv nametanja mađarskog jezika i pokret koji je imao uporište na Dvoru. Hrvati, ne Mađari borili su se pod feldmaršalom grofom Janom Radetzkim u Lombardiji. Kad je kralj Ferdinand smijenio Jelačića s položaja bana, pronijele su se vijesti da je on zatočen. Tada su Krajišnici pograbili oružje i htjeli krenuti u Innsbruck da oslobode svog bana. Međutim 10. lipnja 1848. puk je klicao Jelačiću u Beču, iako je on još uvijek bio smijenjen. U to doba Jelačić je dao uhititi grofa Dioniza Sermagea jer se dopisivao s Kossuthom i bunio seljake protiv vlasti u Hrvatskoj. Pod Jelačićem je vojevao i grof Albert Nugent Westmeat, sin istoimenog domaršala, Irca u habsburškoj službi koji je 1813. istjerao Francuze iz sjevernojadranskog prostora. U to doba je i Jelačićev otac Franjo, barun, vojevao kao general protiv Francuza. Corberon je kao očevidac opisao bitku kod Pakozda u kojoj su Mađari imali veliku premoć u topništvu. Jelačić ih je htio stjerati u neki klanac gdje bi im topništvo bilo malo pomoglo, ali je pao mrak. Ujutro Mađara više nije bilo na bojišnici, povukli su se da brane Budimpeštu. Jelačić je krenuo u Beč. Prema Corberonu, tu je bilo malo borbi, revolucionari su se lako predavali. Slijedila je bitka kod Schwechata u kojoj su Mađari pretrpjeli poraz iako su i tu imali topničku nadmoć. Dana 29. listopada 1848. pisao je ruski car Nikolaj Jelačiću pismo puno priznanja zbog njegovog uspješnog vojevanja, a Ferdinand ga je odlikovao ordenom Leopoldova reda. Kad je 2. prosinca 1848. Franjo Josip naslijedio prijestolje, Ferdinand se ispričao Jelačiću i povukao se u Prag. Za vojevanja u Mađarskoj vojska nije voljela Winidsch-Graetza i tražila je da Jelačić bude vrhovni zapovjednik. Mađari su tada dobili pomoć od Poljaka koji su hrlili u mađarsku vojsku, a revolucionarni tisak onda je, tako Corberon, napadao sve što je čestito i lijepo. Apsolutizam koji je slijedio i koji je želio srediti financije i upravu u Hrvatskoj, Corberon je opisao negativno, a istaknuo je da će za apsolutizma plemstvo i baš velikaši gubiti. Reforme su izazivale nesimpatije kod Hrvata koji nisu voljeli birokrate. Metternich, koji je bio za čuvanje Turske otišao je 1848., a Jelačić je na svoju ruku poslao svog pobočnika, dalmatinskog namjesnika Lazara Mamulu u Crnu Goru. Kad je Omer-paša Latas krenuo 1853. da umiri Bosnu i pokori Crnu Goru, kralj je stigao u Zagreb da se savjetuje s Jelačićem i Austrija je zaštitila Crnu Goru diplomatskim putem, a i prijetnjom oružjem.103 Prodor na jugoistok je počeo slijedeći tragove dubrovačke trgovine s Osmanima, pa Mate Rukavine i Napoleona koji je osvojio Dalmaciju nadajući se da će preko tog starog dubrovačkog trgovačkog puta moći pribaviti sirovine iz Levanta koje poslije poraza kod Trafalgara nije više
103 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati… str. 338-340. Hrvatski državni arhiv , Redarstveno ravnateljstvo, Zagreb, 1851-1859. Kut. 1. sv.1.617/R.
300 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam mogao dobaviti iz prekomorja.104 Interesi Hrvata i Dvora postali su sukladni i Dvor je prihvatio Jelačićev savjet i otpočeo širenje na jugoistok. To je bio put prema Strossmayerovoj Jugoslaviji koja je nešto posve drugačije od Karađorđevićevske Jugoslavije. Za ilirizma su počeli odnosi Hrvata i Čeha koji su se kasnije burno i plodno razvijali, osobito kad smo mi poslije 1868. počeli izgrađivati naš državni aparat jer smo postali kraljevina Hrvatska-Slavonija koja više nije bila podložna Ugarskom namjesničkom vijeću pa je imala svoj novac da taj aparat plati.105 Nacrt za hrvatski državni aparat izradio je Ivan Mažuranić za boravka u Beču krajem 1860-ih godina. On je tada osnovao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti.106Akademija se nazvala jugoslavenskom da ne bi Srbi osnovali akademiju u Beogradu, a ako bi se to dogodilo u toj akademiji bi čelnici bili pravoslavni svećenici koji nisu voljeli Hrvate jer su katolici. Matica je dobila novac da pokrene «Vienac», to najvažnije poduzeće u svih pet stoljeća hrvatske književnosti, 1874. osnovano je u Zagrebu i «Sveučilište Franje Josipa». Ako bismo željeli nešto reći o Jugoslaviji kakvu je zamišljao Strossmayer s narodnjacima onda bismo trebali pogledati Kukuljevićeve stihove: Tebi se je stavit Bože! htjelo Jugoslaviji Hrvatsku na čelo Da duhovnom silom napred krene braću Srblje, Bugare, Slovene107 Bila je to nada koja nije bila nerealna, jer smo mi Hrvati tada bili najrazvijeniji narod među južnim Slavenima. Međutim, s druge strane prodor Carevine na jugoistok koji je bio u hrvatskom nacionalnom interesu nije bio u mađarskom interesu, jer je to značilo da Mađarska nikad neće dobiti Dalmaciju gdje je Kossuth namjeravao stvoriti znatno brodovlje da bi Mađarska postala pomorska sila. Suprotnost Budima prema Dvoru i Zagrebu koja je počela kad je Balassa tražio Dalmaciju sad se produbila. Mađarska je bila bojovno nacionalistička. Beč je obuzdao njezin nacionalizam tako da se diskretno stavio iza Hrvatske, ali tako je došlo do antagonizma što se nije smirivao pa je Mađarska bila stalno protivna prodoru na jugoistok, a Dalmacija je postajala sve više zahtjev talijanske iredente.108
104 Ivan Pederin, Dalmacija, Dubrovnik, Kotor i Francuzi, Dubrovnik, N. S. Godište XVII (2006) br. 4. str. 18-41., Isti, Pitanja Crne Gore i Albanije poslije okupacije Bosne i Hercegovine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, XLII-XLVIII.(2006) str. 193-212. 105 Ivan Pederin, Hrvatska pisma u Prag, Zagreb, MH. 2009. 106 Ivan Pederin, Politička djelatnost Ivana Mažuranića 1860-ih godina u Beču, Hrvatska obzorja, IV(1996) br.3. str.604-612. 107 Vienac, Molitva hrvatskog rodoljuba, III(1871) str.311-312 108 Ivan Pederin, Italia irredenta i Dalmacija do 1919., Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918/1943) Zagreb, 2001. str. 303-348.
301 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam
Sažetak Pod ilirizmom (1832. – 1849. godine) podrazumijeva se „hrvatski nacionalni preporod“. Na početku se taj termin osporava kao previše pompozan i zamjenjuje ga izgradnja „modernog aparata nacionalne države“. Utvrđuje se da ilirizam zaostaje četrdeset godina za mađarskim i češkim „preporodom“. Sve počinje Jozefinizmom. Tada dolaze francuski ratovi, u kojima je sudjelovala i jedna skupina hrvatskih generala. Pokušaji reformi Josipa II. bili su neuspješni, ali nakon Bečkog kongresa počinje oprezna, postupna modernizacija, magnati se djelomično razvlašćuju, nastaju upravni krugovi, uvodi se moderni austrijski građanski Zakonik, počinju znanstvena istraživanja, arheologija, filologija, Ludovicianum, gradski park u Budimpešti, djelatnost oba grofa Szécheny, Ferenca i Istvana, procvat gospodarstva. To nije pokret „rastućeg građanstva“, već magnata, tu treba spomenuti i grofa Festeticsa i grofa Grassalkovicza, u Češkoj grofa Kinskog i druge. Među nacionalnim znanstvenicima mnogi češki učenjaci imaju njemačka imena, kao što su Anton Jungmann i Frantisek Rieger. Hrvatska se 1790. godine podređuje Mađarskom namjesničkom vijeću i time postaje pars adnexa, ne baš Regnum sozium. Tada od dvora dolaze inicijative za modernizaciju, izgradnja modernih lučkih postrojenja, svjetionika, terezijanski obrazovni sustav. Ali nakon toga jedva da slijedi nacionalno buđenje. U godinama 1832., 1835., 1839. cenzura se postupno ublažava, a 1840- ih postaje sve nemoćnija sve do njenog ukidanja 1848. Nacionalno buđenje dolazi nakon tih reformi cenzure i predvode ga magnati, prije svega grof Janko Nepomuk Drašković, koji je imao osobne veze s dvorom, zatim barun Franjo Kulmer koji je održavao veze s grofom Kolowratom i drugi. Hrvatski preporod izbija naglo i posebno je strastven. Žele biti priznati kao Regnum sozium svete Krune. To je dinastički, legitimistički i jedva liberalni pokret, po čemu je u suprotnosti s liberalnim Lajosom Kossuthom. Istraživanje arhivskih spisa je pokazalo da je ban, artiljerijski general grof Josip Jelačić bio u tajnoj službi i zbog toga posebno utjecajan na Dvoru. Nakon sloma revolucije Jelačić je započeo prodor na jugoistok. Dvor je slijedio njegove preporuke i prve korake koje je učinio Jelačić. Nakon neuspješnog „tengerre Magyar“ uslijedio je prodor na jugoistok u vremenu do prvog svjetskog rata. Ovaj savez visoke hrvatske vojske i Dvora potisnuo je Italiju s Jadrana.
302 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam
Der Wiener Hof und der Illyrismus
Zusammenfassung Unter Illyrismus (1832-1849) ist die „kroatische nationale Wiedergeburt“ zu verstehen. Anfangs wird dieser Terminus als zu pompös in Frage gestellt und durch Aufbau des „modernen nationalstaatlichen Apparates“ ersetzt. Es wird festgestellt, daß der Illyrismus vierzig Jahren nach der ungarischen und tschechischen „Wiedergeburt“ zurückbleibt. Alles beginnt mit dem Josephinismus. Dann kamen die Franzosenkriege, in denen eine Gruppe von kroatischen Generalen zum Zuge kam. Die Reformversuchen Josephs II. waren ein Mißerfolg, aber nach dem Wiener Kongreß beginnt eine vorsichtige schrittweise Modernisierung, die Magnaten werden zum Teil entmachtet, es entstehen Verwaltungskreise, das moderne österreichische bürgerliche Gesetzbuch wird eingeführt, es beginnen wissenschaftliche Forschungsarbeiten, die Altertumswissenschaft, Philologie, das Ludovicianum, das Stadtwäldchen in Budapest, die Tätigkeit der beiden Grafen Szécheny, Ferenc und István, das Wirtschaftliche aufblühen. Es ist keine Bewegung des „aufstrebenden Bürgertums“, sondern der Magnaten, da ist der Graf Festetics und Graf Grassalkovicz auch zu nennen. In Tschechien Graf Kinski u. a. Unter den nationalen Wissenschaftlern viele tschechische Gelehrte mit deutschem Namen, wie Anton Jungmann und Frantisek Rieger. Kroatien unterstellt sich 1790. dem Ungarischen Statthaltereirat und wird dadurch zur pars adnexa, nicht gerade zum Regnum sozium. Dann gehen Initiativen der Modernisierung vom Hof aus. Der Ausbau von modernen Hafenanlagen, Leuchttürmen, theresianischen Schulwesens. Das wird aber kaum von einem nationalen Erwachen gefolgt. In den Jahren 1832, 1835, 1839. wird die Zensur schrittweise gemildert, in den 1840er Jahren wird sie immer mehr machtlos bis zur Aufhebung 1848. Das nationale Erwachen folgt diesen Reformen der Zensur und wird von Magnaten angeführt, vor allem vom Grafen Janko Nepomuk Drašković, der persönliche Verbindungen zum Hofe hatte, dann vom Freiherrn Franjo Kulmer, der Beziehungen zum Grafen Kolowrat in Wien unterhielt u.a. Die kroatische Wiedergeburt bricht jäh aus und ist besonders leidenschaftlich. Man will als Regnum sozium der heiligen Krone anerkannt werden. Es ist eine dynastische, legitimistische und kaum liberale Bewegung, was sie in Gegensatz zu dem liberalen Kossuth Lajos setzt. Das Erfoschen von Archivunterlagen ergab, dass der Banus Feldzeugmeister Graf Josip Jelačić ein Geheimdienstler war und daher besonders einflußreich bei Hof. Nach dem Zusammenbruch der Revolution leitete Jelačić den Drang nach Südosten ein. Der Hof folgte seinen Empfehlungen und den ersten Schritten, die Jelačić machte. Dem Mißerfog tengere Magyar folgte der Drang nach Südosten in der Zeit bis zum ersten Weltkrieg. Diese Allianz der hohen kroatischen Militärs und des Hofes verdrängte auch Italien aus der Adria. Schlüsselwörter: Habsburger Monarchie, Nationalsprachen, Reformen, Joseph der Zweite, Aufbau des modernen Staates
303 304 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak dr. sc. Bogdan Mesinger UDK: 821.163.42-4 Osijek
Stan kao duhovni otisak
(Interijeri našeg građanstva 19. stoljeća kao duhovne strukture)
Autor se u radu bavi promišljanjima o identitetu, ambijentu, okolini, okruženju kao elementima samoidentifikacije. Smatra da je duhovni portret naših predaka unazad tri do četiri naraštaja moguće najpouzdanije pročitati ako otvorimo, kao nepročitanu knjigu, stranice – ili vrata – njihovih interijera unutar kojih su disali sredinom, ili krajem, pretposljednjega stoljeća.
Ključne riječi: stan, samoidentifikacija, kultura, civilizacija
305 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak
Pristupna razmišljanja Čovjek uvijek, na neki način, izlučuje iz sebe svoj neposredni okoliš kao svoje ne samo materijalno, nego i svoje duhovno utočište. Ta je potreba iskonska, instinktivna i genetski uvjetovana. Ona je bitna komponenta u sustavu instinktivnog samoodržanja – ne samo ljudskog. Starija je od naše vrste i proširenija je od nje. Ni civilizacija je ne poništava, nego je samo preoblikuje. Naša je okolina, naše neposredno okruženje, ne samo naša neposredna zaštita, nego i vid naše autoidentifikacije. Oblikujući svoj životni ambijent, mi sami sebe, posredno, oblikujemo. Taj ambijent tako postaje svojevrsna kodirana priča koja o nama priča. A kada je stariji od nas – naš je ambijent i naša obiteljska duhovna pretpovijest. I to ne samo materijalna – kako bi se, površno, moglo pretpostaviti. Obitelj ga, kao i pojedinac, također stvara projektivno. Rezultat je nužni kompromis između vizije i dostupnih mogućnosti njena ostvarenja. Ta se potreba za samozaštitničkim oblikovanjem životnog ambijenta intenzivira u onim situacijama u kojima je naš identitet posebno ugrožen. Među različitim tipološki odredivim situacijama izrazite ugroženosti izdvajaju se okolnosti prisilne dislokacije kao naglašeno traumatične. Vjerojatno je moguće ovu tipološku kategoriju dijeliti na dva podtipa – na pojedinačnu (osobnu ili obiteljsku) dislokaciju i na kolektivnu. Isto tako u psihološkoj reakciji na stres dislokacije lako možemo uočiti ambivalentno duhovno ustrojstvo u ponašanju dislociranih osoba – ili obitelji. Naša je (zapadna) civilizacija – povijest nas na to upozorava, i bliža i dalja - pretežno civilizacija migracije. Preseljenici se u svojoj obrambenoj psihološkoj reakciji na stres egzistencijalne dislokacije ambivalentno lome između otpora novom okružju – i adaptacije. Otpor stvara mikroambijente koji nastoje biti varijantom (ili replikom) onih koji su napušteni. A to je novi stan ili nova kuća. Adaptacija – suprotna ovom zatvaranju u dom kao u privatnu duhovnu tvrđavu samoodržanja – mnogo je složeniji i dugotrajniji proces koji vodi ka postepenoj asimilaciji, odnosno promjeni identiteta. Ovo iskustvo obilježava ponašanje i život (i duhovni i materijalni) naših preseljenika koji su, kao kulturno-civilizacijski pioniri jugoistoče Europe, interpolirani u od Turaka napuštene, a (po kriterijima srednje Europe) uljudbeno zapuštene oblasti zapadnoga Balkana. (U definiranju duhovne i uljudbene posebnosti zapadnoga Balkana kao entiteta koji je odrediv ne samo formalno, geografski, nego i sadržajno u duhovnom i kulturnom smislu ovo je, bez sumnje, previđen čimbenik.) Stres dislokacije jedna je od najtežih trauma i ona, svojim trajanjem, rekosmo, nadilazi, trajanje osobnog života. Transgeneracijska je. Transgeneracijski su, stoga, i mehanizmi psihološke zaštite. Oblikovanje obiteljskog interijera također je, u proteklim stoljećima (sve do dvadesetoga), također, trajalo duže no što traje život
306 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak jednoga pokoljenja. Preci su nam, između ostaloga, odgajali djecu oblikujući zajednički životni prostor. Stoga je duhovni portret naših predaka unazad tri do četiri naraštaja moguće najpouzdanije pročitati ako otvorimo, kao nepročitani knjigu, stranice – ili vrata – njihovih interijera unutar kojih su disali sredinom, ili krajem, pretposljednjega stoljeća. Devetnaestoga. A oni, često, nose u sebi tek razvijenije oblike onih modela kućnih interijera koji su kao obiteljski projekt, naznačeni još u osamnaestom stoljeću. Ta su dva stoljeća – osamnaesto i devetnaesto – bila stoljeća migracijske dislokacije. Tada počinje drama pionira jugoistoka Europe. Naših predaka – a i nas samih. Ta će nam knjiga reći o njima više no bilo kakva povjesnica. U tim su interijerima – zatvorenim svjetovima unutar kojih svatko susreće intimnoga sebe i koje tako oblikuje da bi svoj duh osjećao – razvijali svoj životni stil i svoju samosvijest. Uz to, stabilnost kućnih interijera, funkcionalni raspored soba, predmeti svakodnevne i posebne uporabe, otisak su specifičnog vrijednosnog sustava koji obitelj njeguje. Jamči transgeneracijsku stabilnost životnih vrijednosti. Dom svojom strukturom odgaja naraštaje. On neprimjetno prenosi poruke predaka. Stoga dom govori ne samo o onima koji su nam prethodili, nego i o nama samima. On je naša duhovna iskaznica. Ulazeći u već nestale – osim u ostacima ili u sjećanju – intimne životne prostore naših djedova i pradjedova (naših „otata“ i „omama“ – nježna imena kojima smo ih oslovljavali dio su njihova nestala duha) ulazimo u onaj najsuptilniji i najosjetljiviji sloj njihova postojanja koji ostaje gotovo posve nedostupan našem uobičajenom pozitivističko-historiografskom pristupu. Sve dok se faktografski pridržavamo činjenica – neprimjetno će nam izmicati bit. A bit je njihov unutarnji svijet. Dvorac „Miramare“ pokraj Trsta kao idealni duhovni prototip Više sam puta tijekom nekolikih posljednjih godina, boraveći u Trstu, posjetio dvorac Miramare - dom nesretnog meksičkog cara Maximilijana, inače mlađega brata našeg pretposljednjega cara Franje Josipa. Već nakon prvoga posjeta osjetio sam bio duboku potrebu da mu se vratim i ponovim ne sam posjet, nego svojevrsno istraživanje kako dvorca, tako i sebe sama. Osjetio sam u njemu dodir s vlastitom neistraženom duhovnom poviješću. Ili pretpoviješću? A gdje je granica tih dviju sjećanja? Počinje li život rođenjem, odnosno osobnim životom? Osobnost nasljeđujemo – ne samo genetski, nego i kulturnom kolijevkom u kojoj odrastamo. Domom. Odrastajući, mi tu stečenu osobnost dodatno oblikujemo i dograđujemo, modificirajući je i izdvajajući svoju posebnost iz obiteljske posebnosti, a u širem smislu i iz posebnosti kulturno-etničke enklave kojoj nam obitelj pripada.
307 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak
U domovima građanstva njemačko-austrijskoga porijekla (kao i u domu svojih predaka) zapazio sam dominantnu zastupljenost namještaja ne samo rađenog u stilu njemačke neorenesanse („Altdeutsch“), nego i nabavljenog izravno iz Beča. Na svom „otomanu“ još imam etiketu bečkog isporučioca. Shvatio sam: nije to bila samo moda nego i duhovna veza s inicijalnim zavičajem. Zavičajem porijekla. Znao sam sve to (kako to obično biva) i mnogo prije no što sam postao svjestan da to znam. No nešto me u ovom dvorcu nukalo da u njemu to osjetim i istražim. I da u njemu, pomoću nečega što on u sebi krije, postanem svjestan nesvjesnog – no (osjećao sam to) bitnog dijela svoje osobnosti. Postupno mi je postajalo jasno da, prolazeći kroz dvorane i odaje dvorca, prolazim, iako posredno, kroz vlastitu duhovnu pretpovijest. Nisam, dakle, ovaj dvorac posjećivao osobno indiferentan – kako inače (poput većine turističkih posjetitelja) u svakom gradu nastojim posjetiti neki atraktivniji muzej. Ovaj mi je posjet nudio osobniji dodir s nečim što se krije – koliko u njemu, toliko i u meni. Pri prolasku kroz ovaj dvorac osjetio sam, u jednom trenutku, da sam prekoračio nevidljivi prag koji dijeli ovaj u njemu mumificirani svijet nekog prošlog vremena od moje žive sadašnjosti te da sam, nenadano, zakoračio u predvorje vlastitih potisnutih sjećanja. Ukratko, dvorac Miramare ponudio mi se kao komparativni uzorak za razumijevanje vlastite duhovne geneze. Dobro se sjećam trenutka i mjesta na kojem se to zbilo. Dogodilo se to kada sam ušao u „ V. salu“ prizemlja dvorca. U Biblioteku cara Maximiliana. Iz uglova dominirale su prostorom sale četiri mramorne biste. Bila su mi bliska ta četiri intelektualna uporišta. Homer, Dante, Shakespeare i Goethe. Zašto sam susret s njima doživio kao susret s negdje u djetinjstvu ostavljenim prijateljima koje sam, ne želeći to, donekle intelektualno zapustio? I, pomalo neodgovorno, odvojio se od njih? Nisam morao kopati po sjećanju. Asocijacija je bila munjevita. Divot-izdanje njihovih odabranih djela imalo je počasno mjesto u kući moga pradjeda. Izdanje kuće „Minerva“ iz Leipziga, ilustrirano i svečano uvezano u zeleno platno sa zlatotiskom, zauzimalo je počasno mjesto u vitrini kraj glasovira. U mojoj pradjedovskoj kući, istina, nije bilo zasebne biblioteke. Tek zastakljeni bidermajerski „Bücherkasten“. I dodatna rokoko-stelaža za najprobranije knjige. Kuća nije imala toliko soba koliko ih ima jedan dvorac. Stoga su sobe bile polifunkcionalne. No težnja za specifikacijom namjena bila je jasno izražena. Veliki salon bio je istovremeno i sala za muziciranje i samotničko utočište za čitanje, ali i prijemna soba za goste u svečanijim zgodama… A mali salon bio je svojevrsni „budoar“ moje omame. U njemu je bio i njen poslovni kutak – „Schreibtisch“ s ladicama za
308 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak najvažnije dokumente, kao i još manjim ladicama – s ključem – za njene intimne predmete. Kao i udovica cara Maximiliana, Charlotta, i moja je omama rano ostala udovicom. Morala je preuzeti uz domaćinske i poslovno-financijske obaveze. Svaka je kuća specifičan duhovni organizam. Kuća živi. I kuća misli. Ona nije samo obiteljsko boravište nego i obiteljski ured. Temeljna društvena institucija. Ona djeluje. A uz to, kuća i pamti. Ona se sjeća. I nada se. I vjeruje u opstanak svojih žitelja. U njihovu genezu. Osjeća svim svojim uređenjem da joj je misija štititi tu genezu. Stoga je usporedba s gnijezdom vrlo utemeljena. Ona je „tvrdalj“. Bez obzira na njenu fizičku čvrstinu, ona postaje moralnim osloncem. To sam osjetio u dvorcu Miramare. I shvatio da sam to uvijek osjećao u kući svojih djedova. I srušena, ona je u meni ostala postojati kao duhovna kula iz koje tek ponekad izlazim u svijet. Put od Homera do Goethea – osobni je duhovni put Zaintrigiran izborom četiriju mislilaca (u sjećanju lako sam rekonstruirao njihov analogni status u obiteljskoj kulturnoj valorizaciji) uviđao sam, postupno, da je ovaj izbor višestruko indikativan. Prije svega, izbor nije bio stvaran primjenom „nacionalnog“ ključa, nego nadnacionalnog. Europskog. On je poučan prije svega u tome da je kultura Europe – integralna kultura. Od četvorice odabranika tek je Goethe - Nijemac. Ostali? Jedan Grk (Homer), jedan Talijan (Dante) i jedan Englez (Shakespeare). Nacionalna je pripadnost, očito, bila posve irelevantna. U ediciji koju posjedujem svi su autori Nijemci – osim jednoga. To je Shakespeare. Zastupljen je sa šest knjiga. Toliko imaju tek Goethe – i Schiller. Homer i Dante pisci su starijih razdoblja. No u domu mojih predaka Dante je bio zastupljen divot-izdanjem njegova „Pakla“, u proznom prijevodu Ise Kršnjavog i s bakropisima Mirka Račkog (Zagreb, 1919.). A Homera – je moj tata bio potražio neposredno pred rat kako bi ga, nakon đačkih dana, ponovo čitao… Izbor ovih autora, postupno sam uviđao, nije bio tek vrijednosna nomenklatura. Bio je to vrijednosni sustav. Homer je bio antika. Temelj zapadne civilizacije. Dante – etika i filozofija na kršćanskim temeljima. Shakespeare – povijest i etika na raskrižjima čovječnosti i moći. I, konačno, Goethe – dileme modernog doba. Na izvjestan način bila su pokrivena bitna polja znanja i mišljenja. No upitamo li se jesu li sve građanske obitelji njegovale isti kult, shvatit ćemo da nisu. Građanstvo preseljeničkog porijekla nije bilo ni obrazovanjem, ni kulturom,
309 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak monolitno, nego izrazito slojevito. U tom su se korpusu odvijali vrlo živi procesi kulturne integracije s hrvatskim građanstvom. Stvarala se bikulturalnost – temelj multikulturalnosti koja obilježava cijelu hrvatsku povijest i zahvaljujući kojoj je i doprinos hrvatske kulture europskoj daleko veći no što bi se moglo očekivati od jednog tako malobrojnog naroda. Međutim, onaj građanski sloj koji je bio najviši po obrazovanju – bio je i najugroženiji. Ne samo zbog aktivne asimilacije, nego i zbog socijalističkog antiintelektualističkog pogroma. Zbog toga, bio je već sredinom dvadesetoga stoljeća gotovo potpuno zbrisan. Srećom – niži slojevi upijali su, kao uzor, kulturne obrasce i vrijednosti viših. Iako dezintegriran, pa i sustavno uništavan, preživio je kao duhovna baština u sklopu kulture širega građanstva. A preživio je i ambijent, integriran u duhovni sklop onih građana koji su, poput mene, preživjeli potop. Oni su, poput mene, preživjeli relikti jedne izumrle civilizacije. Reprezentativnost, rituali i simboli kao aktivni znaci obiteljskog digniteta Iako o građanskim interijerima razmišljamo kao o svojevrsnim statičkim uzorcima, o modelima, ne smijemo zaboraviti da su to bili prostori u kojima se živjelo. Sobe su, kao i čitavi sustavi predmeta sitnog kućnog inventara u njima, često imale dvojaku funkciju – unutarnju (za svakodnevnu uporabu) – i vanjsku – kao reprezentanti društvenog statusa obitelji. U situacijama u kojima se mogao do kraja razviti reprezentativni uzorak zamišljenog ideala (kakav je dvorac Miramare u Grignanu kraj Trsta, koji smo izdvojili kao idealni protomodel koji je, uz to, i idealno očuvan uzorak) svaka je prostorija imala isključivu namjenu. U građanskim domovima, pa ma koliko bili prostrani, a mogućnosti domaćina nadprosječne, građanske obitelji koje su svoj status osjećale kao reprezentativni i ogledni primjer srednjoeuropskog života, bile su prisiljene stvarati kompromisna rješenja. U tim situacijama intenzivirana je simbolična funkcija pojedinih objekata svakodnevnog kućnog, ali i reprezentativnog inventara. U dvorcu Odescalchi, u Iloku, recimo, postojala je „Lovačka soba“. Uz oružje, zidove je resilo brojno jelensko rogovlje. U građanskim domovima tu je ulogu posebne sobe supstituiralo nekoliko rogova na vidnim, počasnim mjestima u nekoj od soba svakodnevne namjene. To je bilo ili predsoblje (kao kod mojih predaka), ili soba za prijem gostiju – najčešće je to bila trpezarija (ili „Speiesezimmer“). Sam odabir mjesta bio je upozoravajući. Izbor između ove dvije mogućnosti signalizirao je posjetiocu kakav je uži obiteljski vrijednosni sustav za koji je poželjno da ga gost ima u vidu. Mjesto dočeka (predsoblje) signaliziralo je status obitelji (koja si može priuštiti trofeje), a mjesto vrhunca ugošćenja (soba za prijem gostiju i posluživanje gostiju) imalo je u sebi predmete koji su primarna
310 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak obiteljska kulturna preokupacija. Kod mojih predaka bio je to glasovir, „stelaža“ s odabranim knjigama, slike (dominiraju portreti predaka ili oleografije koje imaju povijesno značenje), te veliki, stajaći samovar. Obiteljska srebrnina imala je istu ulogu. Kao pokretni inventar ona je bila simbol koji će svatko zapaziti uzimajući ga u ruku. Ugraviran monogram bio je popratni, diskretni simbol. Možemo, retroaktivno, ne samo primijetiti, nego i pratiti postupni prijelaz staleških običaja – društvene „etikecije“ ili „bon-tona“ – u male rituale čijim se poznavanjem i „upražnjavanjem“, posredno, također obilježava pripadnost sloju višega građanstva. Ili plemstva – jer težnja građanstva da se kulturom izjednači s plemstvom poticala je (istina, ne sve) obitelji da slijede plemstvo kao idealni uzor. Povremeno bračno vezivanje bilo je jedan od najsnažnijih generatora ovog kulturnog uspona, ovog (ne izbjegavajmo imenovati skriveni smisao ove težnje za kulturnim usponom) oplemenjivanja višeg građanstva. No ne više u klasnom (plemićka titula postajala je irelevantnom), koliko u duhovnom smislu. Jedna od granica koja je u toj težnji nadvladana bio je prijelaz s reproduktivne izrade predmeta kućnog umjetničkog obrta (vez, radovi od like, gobleni…) kao više ili manje uspjelim nastojanjima da se pojedini članovi obitelji i umjetnički izraze. Područja umjetničkog stvaralaštva koja se izdvajaju i postaju kulturnim obilježjem istaknutijih ili duhovno poosobljenih obitelji bila su slikarstvo – i glazba, Postao sam toga svjestan kada sam – i opet u dvorcu Miramare – vidio akvarel Charlotte von Habsburg „Eine Strasse in Jerusalem“, te se sjetio vrlo uspjelih akvarela moje pokojne tetke Mire Mesinger (koje posjedujem), što ih je slikala još u svom tinejdžerskom dobu, a pogotovo slika naše rođake, Olle Tobisch te njenih minijatura s venecijanskim motivima, kao i priznanja koje je doživjela kada ju je princ Odescalchi angažirao (u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća) da mu izradi repliku obiteljskog genealoškog stabla (velikog formata, u ulju) za njegov dvor u Rimu, Glazbena kultura bila je sastavni dio obiteljske kulture višeg – preseljeničkog – građanstva. Kao i u vrijeme preporoda, ova se obiteljska kultura implementirala u hrvatsku kulturu. Skladatelj Milko Kellemen, kompozitor koji je svojom globalnom slavom vjerojatno nadmašio sve suvremene hrvatske skladatelje i koji je pokrenuo Zagrebački muzički bijenale, ponikao je iz te obiteljske – i građanske – geneze. Praunuk je, između ostalog, Laure Mesinger – tetke moga oca. Sviranje (i poznavanje) glazbe s glasovira bilo je znak europske kulture. Obiteljski kulturni inventar obilovao je cijelim sustavima predmeta koji su imali jasnu simboličnu funkciju i bili su svim posjetiteljima doma, te djeci doma kao misaonog organizma, jasni označitelji ideja kojima je obitelj privržena.
311 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak
Prvenstveno, tu ulogu imaju slike – ili portreti (u ulju, ili foto-portreti velikog, galerijskog formata). I tu možemo prepoznati svojevrsnu demarkacionu liniju koja dijeli ideološki pasivne (ili neutralne) obitelji, na čijim ćemo zidovima najčešće vidjeti reproduktivne goblene, od onih aktivnih, koje se ukućanima i gostima predstavljaju (najprije) oleografijama štajerskih i alpskih motivima, a potom slikama tragedije Zrinskog i Frankopana te slikom Hrvatskog preporoda.. Sociokulturna slojevitost duhovnog profila doseljeničkih obitelji te slojevitost njihovih povijesnih sudbina Povijesni proces, a radije bih rekao „povijesnu dramu“, preseljeničkog građanstva, a posebno onog sloja koji je oplemenio kulturu domaćeg življa, uviđao sam postepeno. Ova je priča, stoga, i priča o mom osobnom spoznavanju. Potaknut sam bio – kako već rekoh – usporedbom carskog dvorca Miramare kao duhovne oaze sa domom svojih predaka kao duhovno analognim gnijezdom. Uočio sam bio postojanje istoga modela – iako u jednom slučaju razvijenog do fantastičnih granica koje su si odabrani članovi jedne carske obitelji mogli tada priuštiti, a u drugom u jednom reduciranom obliku, u skladu s ograničenim mogućnostima jedne prosječne građanske obitelji – iako s nadprosječnim intelektualnim i kulturnim stremljenjima. Obitelj, organizirajući dom kao obiteljsku duhovnu instituciju, ne označava samo ono što je postignuto, nego još više ono ka čemu se teži. No isti osnovni model realizirao se, iako u dva objektivno udaljena vida, u oba slučaja. Svaki je dom, u biti (osjetio sam), jedna projektivna institucija. Razvija se onako kako se razvijaju objektivne obiteljske mogućnosti. Kada o tom usponu govorimo, ne bismo smeli smetnuti s uma okolnost da je selekcija pučanstva na potencijalne preseljenike i one koji ostaju bila selekcija koja je, prirodno, dijelila aktivnije od pasivnijih, poduzetnije od nepoduzetnih. Preseljenička populacija bila je prirodno probrana populacija. To će je profilirati kao kreativni agens i u novom zavičaju. Poteškoće s kojima su se suočili preseljenici ostavile su svoj pečat i u jeziku. Sami termin alarmantno upozoravaju na sindrom otuđenja. U rječniku ćete naći termine „iseljenik“ i „doseljenik“. Termina koji mi upotrebljavamo, termina „preseljenik“ – nema! A tko izgovara prvi i drugi termin? Oni koji ispraćaju – ili/i koji dočekuju. Preseljenici su u ovoj jezičnoj diskriminaciji tek objekt tuđeg promatranja. Onih koji bi za sebe rekli „Preselili smo se“ – u rječniku nema! Čak im i jezik uskraćuje prvo na samopromatranje! I na samooslovljavanje. Jezična ih (nas?) terminologija ne vidi kao subjekte, nego kao objekte kojima druge sile upravljaju i drugi ih korpusi imenuju. Ili oni koji ostaju u inicijalnom zavičaju, ili oni koji ih dočekuju u sekundarnom.
312 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak
U toj dinamici gospodarske i kulturne ekspanzije (koja kreće, praktično, ni od čega, osim onoga što su ne toliko sa sobom koliko u sebi ponijeli iz inicijalnog zavičaja) razaznajemo tri uzajamno isprepletena činitelja koji, generirajući duhovni profil obitelji vrlo složenim suodnosom, određuju smjer uspona. Ti su činitelji inicijalna kultura preseljenika, njihovo naknadno kultiviranje veza s izvornim zavičajem i, najzad, postupno usvajanje duhovnih vrijednosti nove sredine. To su duhovno preoblikovanje nije svodio na „adaptaciju“, a pogotovo ne na pasivnu asimilaciju. Snažan stvaralački impuls koji karakterizira preseljenički korpus, njihova inicijativnost, određuje i njihovu ulogu u novom okruženju. Čak i letimičan uvid u pregled dominantnih osoba, recimo, u hrvatskom preporodu devetnaestoga stoljeća, otkriva nam da je sudjelovanje preseljeničke populacije, procentualno, osjetno nadilazilo njihovu prosječnu zastupljenost u nacionalnoj strukturi pučanstva. Ova težnja za preuzimanjem inicijative u novom okruženju podrazumijevala je dvoslojnu uzajamnost i, naravno, sustavno njegovanje kulture uzajamnosti. Ta je uzajamnost bila, sociokulturno, također dvoslojna. Ona je podrazumijevala kulturu vrlo žive uzajamnosti s bliskim preseljeničkim (sada već doseljeničkm) obiteljima s kojima dijele istu sudbinu i probleme, te njegovanje uzajamnosti sa zatečenim, sociokulturno bliskim obiteljima. Kako je riječ, prvenstveno, o njegovanju stalnih dodira ne toliko s pojedincima koliko, prvenstveno, s obiteljima, dom se oblikovao kao prirodno sastajalište. Kultura uzajamnosti oblikuje i interijer doma. U tom je smislu i unutarnja organizacija doma bila svjesno podređena tom cilju. Dom se oblikuje kao (koliko je moguće) reprezentativni obrazac života i životnog stila te, stoga, mora svakom posjetitelju, vidno ilustrirati pripadnost obitelji određenom kulturnom krugu. Ne samo građanskom u općem smislu, nego unutar građanskog staleža jednom duhovno i kulturno jasno izdvojenom. Postao sam toga svjesniji, i opet, posredstvom jedne usporedbe na koju sam, posredno, bio upućen upravo ovih dana. Tako je ovaj ogled otvoren i on se razvija i dok pišem. Došao sam, naime, nakon nekolikih uzaludnih pokušaja, do dvobroja časopisa GAZOPHYLACIUM (br. 1-2 iz 2007.) koji je bio posvećen Iloku – gradu mojih predaka. Posebno mi je privukao pozornost završni rad u tom dvobroju – rad Barbare Štebih „Iločki germanizmi“. Prirodno, potražio sam u njemu riječi koje sam u svom pradjedovskom domu, u djetinjstvu, i sam slušao. Nisam našao čitav niz nekadašnjih svakodnevnih termina. To su, primjerice, riječi Speisezimmer, Fremdzimer, Wohnzimer… Pa zatim – ne nađoh nazive nekih dijelova namještaja koji su, na neki način krasili dom mojih predaka – kao što su (na primjer)
313 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak
Bücherkasten, Trimo, Waschtisch, pa zatim imena malenih stolova posebne namjene, kao što su „Blumentisch“, Rauchtisch… Vrlo brzo uvidjeh da ne nedostaju slučajno propuštene riječi nego čitavi sustavi termina – ili semantičke porodice porodičnog vokabulara – i da su to upravo oni sustavi koji otkrivaju organizaciju i poseban stil obiteljskoga života, odnosno specifičnu obiteljsku kulturu življenja. I opet, usporedba s dvorcem Miramare kao sjedišta ne obitelji, nego male, osnovne, rekao bih, kulturne ustanove obiteljskog života, koja ima konotaciju oglednoga uzorka, pomogla mi je da uočim bit. Dom je, uza svu zaštitničku zatvorenost za one koji pripadaju ološu, „scuftu“, koji su zbog svoje neobrazovanosti i niske kulture „trotli“, (i opet, pejorativni termini kojih nema među „Iločkim germanizmima“ Barbare Štebih), bio otvoren dom. On prima probrane goste ukazujući im time počast i iskazujući priznanje njihovom dignitetu uvođenjem u intimne prostore namijenjene isključivo – ili prvenstveno – njima, gostima. Ako dom, nažalost, nema mogućnosti (kakve ima jedan dvorac) da odvoji posebnu sobu za, recimo, gospodu koja će se poslije ručka odvojiti da bi pripalila cigarete /(ili cigare), bit će dovoljan kutak s posebnim stolom. Umjesto „Rauchsalona“ – bit će dostatan i „Rauchtisch“. Dame, možda, za to vrijeme, neće moći naći u maloj – tek četverosobnoj kući s dva predsoblja i dva ulaza (za gospodu i za poslugu) – poseban salon za dame, ali jedan „Blumentisch“ s nekoliko rokoko-fotelja jasno će im pokazati onaj dio doma koji samo njih očekuje. To što u ovom rječniku nisam našao niti traga tom vidu građanskog života mojih predaka jasno mi je signaliziralo da i sam pripadam jednoj izumrloj kulturi. Dom iz kakvog sam potekao, ipak, još živi i misli u meni. On i piše ove reminiscencije kao svojevrsni testament jedne zbrisane kulture.
314 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak
Sažetak Duhovni portret naših predaka unazad tri do četiri naraštaja moguće je najpouzdanije pročitati ako otvorimo, kao nepročitani knjigu, stranice – ili vrata – njihovih interijera unutar kojih su disali sredinom, ili krajem, pretposljednjega stoljeća. Devetnaestoga. A oni, često, nose u sebi tek razvijenije oblike onih modela kućnih interijera koji su kao obiteljski projekt, naznačeni još u osamnaestom stoljeću. Ta su dva stoljeća – osamnaesto i devetnaesto – bila stoljeća migracijske dislokacije. Tada počinje drama pionira jugoistoka Europe. Naših predaka – a i nas samih. Ta će nam knjiga reći o njima više no bilo kakva povjesnica. U tim su interijerima – zatvorenim svjetovima unutar kojih svatko susreće intimnoga sebe i koje tako oblikuje da bi svoj duh osjećao – razvijali svoj životni stil i svoju samosvijest. Uz to, stabilnost kućnih interijera, funkcionalni raspored soba, predmeti svakodnevne i posebne uporabe, otisak su specifičnog vrijednosnog sustava koji obitelj njeguje. Jamči transgeneracijsku stabilnost životnih vrijednosti. Dom svojom strukturom odgaja naraštaje. On neprimjetno prenosi poruke predaka. Stoga dom govori ne samo o onima koji su nam prethodili, nego i o nama samima. On je naša duhovna iskaznica. Ulazeći u već nestale – osim u ostacima ili u sjećanju – intimne životne prostore naših djedova i pradjedova (naših „otata“ i „omama“ – nježna imena kojima smo ih oslovljavali dio su njihova nestala duha) ulazimo u onaj najsuptilniji i najosjetljiviji sloj njihova postojanja koji ostaje gotovo posve nedostupan našem uobičajenom pozitivističko-historiografskom pristupu. Sve dok se faktografski pridržavamo činjenica – neprimjetno će nam izmicati bit. A bit je njihov unutarnji svijet. Iako o građanskim interijerima razmišljamo kao o svojevrsnim statičkim uzorcima, o modelima, ne smijemo zaboraviti da su to bili prostori u kojima se živjelo. Sobe su, kao i čitavi sustavi predmeta sitnog kućnog inventara u njima, često imale dvojaku funkciju – unutarnju (za svakodnevnu uporabu) – i vanjsku – kao reprezentanti društvenog statusa obitelji.
315 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak
Die Wohnung als gestiger Abdruck (Interieure unserer Bürgerschaft des 19. Jahrhunderts als geistige Struktur)
Zusammenfassung Das geistige Bildnis unserer Vorfahren, auf drei bis vier Geschlechte zurückgreifend, ist am zuverlässigsten abzulesen, wenn wir - wie bei einem ungelesenes Buch die Seiten - die Türen ihrer Interieure, in denen sie Mitte oder Ende des vorletzten, des neunzehnten, Jahrhunderts atmeten, öffnen. Und sie tragen oft die ersten, eben entwickelten, Formen jener Modelle der Hausinterieure in sich, die als Familienprojekt noch im achtzehnten Jahrhundert angedeutet wurden. Diese zwei Jahrhunderte – das achtzehnte und neunzehnte – waren die Jahrhunderte der Wanderung, der Ortsänderung. Damals beginnt das Drama der Bahnbrecher von Südosteuropa, unserer Vorfahren und auch uns selbst. Dieses Buch wird uns mehr über sie erzählen als jedes Geschichtsbuch. In diesen Interieuren – geschlossenen Welten - innerhalb welchen jeder sein intimes Selbst trifft und die er so formt, dass er seinen Geist fühlt – entwickeln sie ihren Lebensstil und ihr Selbstbewusstsein. Dazu sind die Beständigkeit der häuslichen Interieure, die gebräuchliche Einteilung der Zimmer, die Gegenstände alltäglichen und besonderen Gebrauches ein Abdruck der, von der Familie gepflegten, spezifischen Wertordnung. Das steht für Transgenerationsbeständigkeit der Lebenswerten. Das Heim erzieht durch seine Struktur Geschlechter. Es überträgt unmerklich die Botschaften der Vorfahren. Daher spricht das Heim nicht nur über jene, die uns vorgingen sondern auch über uns selbst. Es ist unser geistiger Ausweis. In schon verschwundene – außer in Hinterbliebenen oder in Erinnerungen– intime Lebensräume unserer Großeltern und Urgroßeltern (unserer „Otatis“ und „Omamis“ – zärtliche Namen, mit denen wir sie anredeten, sind ein Teil ihren verschwundenen Geistes) treten wir in jene feinste und empfindsamste Schicht ihres Daseins, das unserer üblichen positivistisch-historischen Auseinandersetzung fast vollkommen unerreichbar bleibt. Solange wir uns faktographisch an die Tatsachen halten – unmerklich entgeht uns das Wesentliche, und das Wesentliche ist ihre innere Welt. Obwohl wir die bürgerlichen Interieurs als arteigenen statischen Muster, Modelle betrachten, dürfen wir nicht vergessen, dass dies Räume waren in denen man lebte. Die Zimmer hatten, wie auch die ganzen Systeme von Gegenständen des kleinen Hausinventars in ihnen, oft eine zweifache Funktion – die innere (zum alltäglichen Gebrauch) – und äußeren – als Repräsentanten des gesellschaftlichen Status der Familie. Schlüsselworte: Wohnung, Selbstidentifikation, Kultur, Zivilisation
316 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Goran Beus Richembergh UDK: 9-029.054(497.6)(=113) Velika Gorica 82.94(497.66(=113)
Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine
Ovaj rad bavi se razdobljem austro-ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini (1878. – 1918.) i dio je projekta-knjige „Nijemci, Austrijanci i Hrvati. Prilozi za povijest njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, koji je u izdanju zagrebačko-sarajevske izdavačke kuće Synopsis i Njemačke zajednice iz Osijeka izašla iz tiska u listopadu 2010. godine.
Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, Austro-Ugarska, Bosna i Hercegovina
317 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Otomansko je carstvo još od početka 17. stoljeća zapalo u veliku krizu. Temeljeći ranijih stoljeća svoj razvoj i opstanak na osvajačkim pohodima i stalnome ratovanju, njegova se upravna struktura nije uspijevala razvijati kao stabilna i civilna, već je gotovo u potpunosti bila podređena vojnome karakteru države. Stalno iscrpljivana ratovima s jedne strane i razjedena korupcijom i samovoljom nametnutih pokrajinskih upravitelja, koji su svoje kratkotrajne službe koristili kako bi prigrabili što više imetka, čitava se iznimno komplicirana državna administracija počela urušavati pred nezadovoljstvom ekonomski vrlo opterećenih i pravno posve nezaštićenih širokih slojeva, kako muslimanskoga tako i kršćanskoga stanovništva. Stalne bune janjičara, ratni neuspjesi, urote članova carske obitelji i odmetanje pokrajinskih namjesnika središnju su vlast koncentrirali na suzbijanje urota, česta smaknuća oponenata i borbu za vlastiti opstanak. Slabljenje središnje državne vlasti je pokrajinskim namjesnicima omogućavalo da, daleko od Visoke Porte, provode potpunu samovolju, koja je bila uzrok velikih nezadovoljstava domaćega stanovništva. Koncem 18. i početkom 19. stoljeća to rađa nacionalne pokrete kod kršćanskih naroda koji žele oslobođenje od turskoga gospodstva pa niču bune, a hajdučija i bezakonje poprimaju zastrašujuće razmjere. Sultani pokušavaju modernizirati upravljačku strukturu, ukidaju janjičarski sustav, uvode jedinstvenu vojsku (nizam) koju obučavaju europski časnici, nasilno provode modernizacijske reforme (tanzimat) i pokušavaju skršiti bune širom imperije. Tijekom 19. stoljeća u službu dovode mnoge strance kako bi se intenzivirala modernizacija čitavoga društva, a uspostavljaju i neposrednije odnose s više europskih zemalja, među kojima najtješnje s Njemačkom.1 U Srbiji 1804. godine počinje Prvi srpski ustanak protiv Turaka, na čijemu je čelu vojvoda Kara-Đorđe. Narednih desetljeća 19. stoljeća srpski nacionalni pokret jača, a podupiru ga i prvaci koji djeluju u egzilu na području Srpske Vojvodine, odnosno Ugarske (predvođeni Vukom Karadžićem i crkvenim prvacima). Srbija postaje kneževinom i osamostaljuje se. U Srbiji i Crnoj Gori provode se masovni pokolji i progoni muslimanskoga življa, koji bježi u Novopazarski sandžak i Bosnu i Hercegovinu, ruše se i pale stotine džamija. Val srpskoga buntovništva širi se i na Bosnu
1 Zanimljivost iz toga vremena je i slučaj Franza von Wernera, Nijemca rođenoga u Beču (prema nekim izvorima u Zagrebu) 1836. godine. Otac mu je bio zagrebački Nijemac, a majka Bečanka. Nakon djetinjstva u Zagrebu školovao se u Beču, a 1853. stupa u vojnu službu. Nakon samo godinu dana napušta austrijsku i pristupa turskoj vojsci, prelazi na islam i uzima ime Murad-effendi. Potom stupa u tursku diplomatsku službu. Neko je vrijeme bio turski konzul u Temišvaru, potom generalni konzul u Veneciji, zatim duže vrijeme u Dresdenu i Berlinu te den Haagu i Stockholmu. Uživao je veliko povjerenje turskoga dvora i Pruske te kasnije ujedinjene Njemačke. Dvije su zemlje u doba njegova službovanja uspostavile vrlo plodne prijateljske i savezničke odnose. Bio je pisac (pjesnik) i dramatičar, a osobitu popularnost su doživjela njegova djela koja se bave orijentalnim temama i događajima. Među njima i epski niz „Nassreddin Chodja“od dvadesetak šaljivih epizoda iz života popularnoga lika Nasrudin-hodže iz orijentalne usmene književnosti. Umro je 1881. godine. O Werneru vidi: E. Grubišić Pulišelić: Franz von Werner – turski diplomat i pisac na njemačkom jeziku, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004, Osijek, 2004. str. 43. – 56.
318 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini... i Hercegovinu, u kojoj 1865. godine izbija buna protiv turskih vlasti.2 Turske vlasti ne uspijevaju suzbiti pobunjenike, obilato potpomognute od strane emisara iz Srbije, koja sve više pokazuje otvorene pretenzije na njen teritorij. Austrijske vlasti, zabrinute zbog jačanja srpskoga utjecaja na Balkanu, kojega podupire Rusija, traže načina da mu se suprotstave i pokušavaju ostvariti svoj utjecaj preko Gradska tržnica u Sarajevu - Markthalle (Markale) katoličkoga stanovništva. Još 1840. godine Austrija proklamira svoje pravo na zaštitu katoličkoga pučanstva u Bosni i Hercegovini. Franjo Josip I. ohrabruje bosansko- hercegovačke Hrvate da i oni doprinesu slabljenju turske vlasti i pozovu Austriju da reagira u Bosni i Hercegovini. Istočna kriza je na vrhuncu. Kad je već bilo jasno da turske vlasti ne mogu izaći na kraj s pobunjenicima, osobito srpskim, čiji je cilj priključenje Bosne Srbiji, Austrija uspijeva isposlovati dozvolu Berlinskoga kongresa 1878. godine da okupira Bosnu i Hercegovinu, koja treba formalno i dalje ostati pod gospodstvom turskoga sultana. Zauzvrat, velike sile priznaju postojanje Kneževine Srbije kojom vlada knez Milan Obrenović. Na vijest da austrijske snage kreću prema Bosni i Hercegovini širom zemlje niču protuaustrijske pobune milicija mjesnoga stanovništva. Iako su im krajnji ciljevi različiti, srpski i muslimanski pobunjenici se odupiru austrijskoj okupaciji, ali njene snage, predvođene podmaršalom barunom Josipom Filipovićem, u tri mjeseca uspijevaju skršiti svaki ozbiljniji otpor, smičući i potiskujući pobunjenike, od kojih neki bježe u Tursku, Crnu Goru i Srbiju. Austro-Ugarska uspostavlja vojnu vlast na čitavome teritoriju Bosne i Hercegovine, a njene trupe ulaze i u Novopazarski sandžak, zabijajući klin između Srbije i Crne Gore. Nezadovoljstvo domaćega stanovništva nije jenjavalo još desetljećima. No, austrougarske vlasti čine sve da pridobiju na svoju stranu katolički i muslimanski puk.
2 Ustanak je poznat i kao Nevesinjska puška jer je srpska historiografija nametnula tezu da se radilo o srpskome ustanku koji je započeo 23. lipnja 1875. godine u Bišini kod Nevesinja pod vodstvom hajdučkoga vojvode Petra Tunguza. Bosansko-hercegovački povjesničar don Ivica Puljić obranio je 2003. godine na Sveučilištu u Zagrebu doktorat „Katolici donje Hercegovine i Istočna kriza“, kojim je dokazao da je Hercegovački ustanak zapravo započeo 19. lipnja pod vodstvom vojvode i župnika don Ivana Musića u Dračevu pokraj Čapljine.
319 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
U Sarajevu se 1881. godine osniva Vrhbosanska nadbiskupija, na čije čelo dolazi hrvatski Nijemac Josip Stadler 3. Uz nju se osnivaju još i mostarska i banjalučka biskupija. Preko katoličkoga, posebice dijecezanskoga klera (u kojemu je i više istaknutih Nijemaca) Beč pokušava i uspijeva ostvariti utjecaj na katoličko pučanstvo. U tome svoju ulogu imaju i redovnici i redovnice koje biskupi dovode iz austrijskih zemalja i osnivaju redovničke zajednice u svim većim gradovima. 4 Stadler se u tome procesu sukobio s bosanskim franjevcima kojima je pokušao oduzeti sve župe ili ih prevesti u tzv. svjetovne, dijecezanske svećenike. U tome nailazi na veliki otpor i uspijeva tek djelomično: franjevci Katedrala u Sarajevu mu ustupaju 35, a zadržavaju 59 župa i tek 40-ak
3 Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup (1843. – 1918.). Rođen je u Brodu na Savi, a nižu gimnaziju završio je u Nadbiskupskome sjemeništu u Požegi. Školovanje je nastavio u Biskupskom liceju u Zagrebu i na Germanicum-Hungaricumu u Rimu gdje 1865. godine doktorira filozofiju, a tri godine kasnije i teologiju. Iste godine je zaređen za svećenika, a po povratku u Zagreb radio je kao vjeroučitelj u Biskupskom liceju. Na zagrebačkoj bogosloviji predaje od 1874. godine, najprije kao izvanredni, a od 1876. godine kao redoviti profesor. Nakon što je u srpnju 1881. godine papa Leon XIII. obnovio vrhbosansku (nad) biskupiju (vrativši biskupsko sjedište iz Đakova u Sarajevo), imenuje ga 18. studenoga 1881. godine prvim vrhbosanskim nadbiskupom. Osnovao je mnoge vjerske, obrazovne i karitativne institucije. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini je u njegovo vrijeme bila vrlo plodan izdavač na hrvatskome i njemačkome jeziku i, pored crkvenih tiskovina, podupirala je i izlaženje nekoliko listova, aktivno doprinoseći prosvjetiteljskim aktivnostima. U političkome je djelovanju Stadler bio bečki pouzdanik i začetnik političko-katoličkoga hrvatstva, a jačanjem katoličkoga elementa doprinosio je nastojanjima Kallayeve uprave da se u upravljanju Bosnom i Hercegovinom oslabe utjecaji iz Srbije. Sahranjen je u sarajevskoj katedrali. Pokrenut je crkveni postupak za njegovo proglašenje blaženim. 4 Jedan od najutjecajnijih redovnika Nijemaca u Bosni toga vremena bio je jezuit Erich von Brandis (1843. – 1921.). Rođen je kao sin štajerskoga grofa u Grazu, školovao se i stupio u isusovački red 1855. godine. Kao misionar posjećivao je Bosnu i prije austrijske okupacije 1878. godine ali se trajno u nju doselio u siječnju 1882. godine, došavši u Travnik. Odmah po dolasku, u iznajmljenoj turskoj kući, počeo je okupljati učenike, stvarajući temelje za buduću čuvenu travničku isusovačku gimnaziju. Nju je osnovao i dao sagraditi sarajevski nadbiskup Josip Stadler, posvetivši prve gotove zgrade već u lipnju 1883. godine, povjerivši ih na brigu i vođenje isusovcima. Škola sa sjemeništem je već tada bila najveća u Bosni i Hercegovini. Službeno je bila otvorena u Brandisovoj odsutnosti, jer je bio nakratko poslan u Galiciju, ali se vratio već 1884. godine i u Travniku je živio do smrti. Bio je samostanski glavar i voditelj isusovačkih zavoda (gimnazije i sjemeništa). Pored teoloških predmeta predavao je i prirodoslovlje, jer je bio vrstan prirodoslovac i sakupljač ruda, biljaka, insekata i životinja, koje je proučavao i bilježio, stvorivši veliku zbirku. Obilazio je Bosnu i Hercegovinu svake godine, te bilježio njen biljni i životinjski svijet, otkrivši i mnoge endemske vrste, od kojih su neke nazvane i njegovim imenom (primjerice rosa brandisia). O svojim nalazima je pisao članke, koje je objavljivao u više stručnih časopisa širom Monarhije. Danas njegovo ime nosi jedna travnička ulica pored rijeke Lašve, nedaleko od gimnazije, a većina eksponata iz njegove prirodoslovne zbirke čuva se u Gradskome muzeju u Travniku. Sahranjen je na travničkome groblju Bojna.
320 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini... franjevaca je napustilo red postajući dijecezanskim klericima. Nadbiskup je nastojao svome autoritetu praktički potčiniti sve hrvatske i katoličke snage smatrajući se i duhovnim i svjetovnim vođom ali je sukobom s Hrvatskom narodnom zajednicom, koju je optužio da je liberalna i nekatolička, zapravo dodatno oslabio položaj hrvatskoga katoličkoga puka u Bosni i Hercegovini. Katolički (hrvatski) intelektualni krugovi u Bosni i Hercegovini su bili utoliko zadovoljni što imaju neposredniji doticaj s hrvatskim, odnosno katoličkim zemljama u Ugarskoj i Austriji. Nova vlast formalno ukida kmetstvo ali se ne usuđuje dirati u begovski sustav i provesti agrarnu reformu. Zbog toga većina seoskoga stanovništva ostaje i dalje u ovisnosti od muslimanskoga plemstva. Bosanski muslimani su vrlo teško primili kršćansku vlast novih gospodara. Računa se da je iz Bosne i Hercegovine tijekom austro-ugarske uprave u Tursku iselilo oko 100 tisuća žitelja muslimana. Iako na kolonijalističkim osnovama, Austro-Ugarska provodi ubrzanu modernizaciju nezamislivo zaostale zemlje. Nova uprava potiče razvoj javnog građanskog školstva i zdravstva, grade se škole i bolnice, osnivaju se kulturno- prosvjetne javne ustanove i dopušta rad nacionalnih institucija i udruga. Osnivaju Dopisnica poslana iz Mostara nakon otvaranja se vojni i građanski sudovi 5 i poštanskoga ureda 1878. godine razvija suvremena poštanska mreža. Grade se i otvaraju hoteli i restorani, časnički i građanski klubovi. Grade se prometnice i željezničke pruge 6, pokreće ozbiljnija eksploatacija šuma i ruda, začinje se industrija, posebice u bazenima Tuzle i srednje
5 Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini tijekom prvih desetljeća okupacije zapravo zadržala zatečeni sustav osmanske administracije: nije dirala agrarne odnose, poreski sustav pa ni pravni poredak. Tek 1906. godine su sudovi osamostaljeni od dotadašnjega upravnog sustava koji je sudsku vlast (kotarsko i šerijatsko sudstvo te zemljišno-knjižne odjele) zadržavao u okvirima tzv. državnih kotarskih ureda. 6 Prvu željezničku prugu u Bosni i Hercegovini sagradila je osmanska uprava 1872. godine na pravcu između Dobrljina i Banje Luke u dužini od oko 104 km. Prema odobrenju glavnoga upravitelja Austrijskih željeznica Nöderlinga u Bosni i Hercegovini se već 1878. godine pristupilo izgradnji uskotračne željezničke pruge koja je 1879. godine od Bosanskog Broda preko Dervente i Doboja stigla u Zenicu, a 1882. godine u Sarajevo. Prugu u dužini od 265 km gradilo je 40 inženjera i više od 4 tisuće radnika. Tri godine kasnije u promet je puštena i pruga Metković – Mostar, a 1891. godine pruga je spojena do Sarajeva čime je izgrađen željeznički koridor iz Srednje Europe prema Jadranu, odnosno luci u Metkoviću koja je u to vrijeme bila uz onu na Sušaku najveća na istočnoj obali Jadrana. Tim je i Dalmacija dobila vrlo važnu prometnu vezu sa svojim geostrateškim zaleđem. Uskotračna željeznička pruga je 1901. godine produžena od Gabele sve do Zelenike u Boki Kotorskoj (s odvojcima prema Trebinju i Gružu, odnosno Dubrovniku).
321 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Bosne. Vrši se katastarska izmjera, uvode zemljišne knjige, a nizom mjera i projekata izgradnje urbaniziraju se i elektrificiraju svi veći gradovi i uvodi osnovna infrastruktura koja omogućava ubrzani razvoj čitave Bosne i Hercegovine. U Bosnu i Hercegovinu se od početka okupacije pa sve do Prvog svjetskog rata doselio veliki broj stranaca. Među njima je najviše bilo Hrvata, Srba, Nijemaca, Čeha, Mađara, Slovaka i Poljaka ali i drugih. Računa se da je u doba austrougarske uprave u Bosnu i Hercegovinu doselilo gotovo 200 tisuća stranaca. Rade kao državni Doček cara Franje Josipa u Mostaru 1910. godine službenici, građevinski, rudarski i šumarski stručnjaci, industrijski predradnici i radnici, inženjeri i savjetnici, obrtnici te namještenici na željeznici i pošti. Nijemaca je među njima bilo oko 20 tisuća, ali su po njima domaći stanovnici sve strance skupno nazivali Švabama. Pored Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banjaluke, veći broj Nijemaca tada je radio u Žepču, Zavidovićima, Lukavcu, Prijedoru i Zenici. Budući da je pokrajina bila potpuno militarizirana u njoj je na službi bilo i mnoštvo časnika Nijemaca, osobito iz Austrije.7 U neke krajeve Bosne njemački se kolonisti dovode i planski. U dolini Vrbasa nedaleko od Banjaluke, kod Delibašina Sela, djelovao je čuveni trapistički samostan Marija Zvijezda (Maria Stern), kojega je još 21. lipnja 1869. godine, uz posebnu dozvolu turskih vlasti, osnovao austrijski opat Franz Wendelin Pfanner. 8 Samostan se brzo razvio pa je već 1885. godine uzdignut na rang opatije, a na njegovu čelu je bio prior o. Bonaventura Baier. Krajem stoljeća brojao je oko 180 članova, a 1910. godine je sa 219 redovnika i novaka, među kojima i dosta Nijemaca, odnosno Austrijanaca, bio jedan od najvećih samostana u ovome dijelu Europe. Posjedovao je velike gospodarske pogone (ciglanu, skladište za žito, mljekaru, siranu, rasadnik, pogon za proizvodnju ljepila, suknaru, pivovaru, kožaru, suvremene staje itd.), a samostanski
7 O povijesti njemačke zajednice u Bosni vidi više u: G. Beus Richembergh: Nijemci u Bosni, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 1997, Osijek 1997. i I. Balta: Njemačke kolonije u bosanskoj Posavini krajem 19. stoljeća, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004, Osijek, 2004., str. 211. – 217. 8 Franz Wendelin Pfanner, redovnik i misionar (1825. – 1905.). Rođen je u mjestu Langen u Voralbergu Školovao se u Feldkirchu, Innsbrucku i Padovi. Zaređen je 1850. godine i postavljen za župnika u Haselstandenu. U Zagrebu je došao za ispovjednika sestara milosrdnica (1859. – 1863.). U trapistički red stupa 1863. godine. Sa još deset njemačkih redovnika 21. 6. 1869. godine stigao je u Bosnu i u Delibašinu Selu pored Banje Luke osnovao trapistički samostan Marija Zvijezda (Maria Stern). Pfanner je prije nego što je samostan postao opatija sa još nekoliko redovnika napustio Banjaluku i otišao kao misionar u Južnu Afriku, gdje je i umro.
322 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini... majuri su se nalazili u više sela. Redovnici su sagradili i posebnu zgradu za sirotište i bolnicu, dograđivali nova samostanska krila te novu crkvu (1928. g.). Samostan je imao od 1899. godine i vlastitu električnu centralu. Na njegovome širem okružju niču sela njemačkih kolonizatora. Neka su nastala i uz rudnik Ljubija, a neka zbog povoljnih uvjeta za zemljoradnju u Bosanskoj Posavini. Najveća njemačka sela, odnosno erarske ili zemljišne te tzv. slobodne kolonije nalazile su se na području oko Prijedora, Banjaluke, Bosanske Gradiške, u široj okolici Prnjavora i Dervente te na širim područjima Brčkoga, Bijeljine i Zvornika. Prema jednoj vrlo iscrpnoj studiji iz 1911. godine 9 u tim je kolonijama živjelo oko 8 tisuća Nijemaca Franz-Josefs-Feld, (od kojih oko 7 tisuća evangelika) doseljenih u njemačko selo u Bosni Bosnu i Hercegovinu od 1879. do 1904. godine. Evo nekih osnovnih podataka iz toga izvora: Franz-Josefs-Feld u okrugu Bijeljina osnovali su doseljenici iz Banata 1866. godine, Dugopolje u okrugu Zvornik osnovali su naseljenici iz Bačke 1891. godine, Branjevo u okrugu Zvornik osnovali su 1891. godine kolonisti iz Švapske i Bačke, selo Božinci u okrugu Derventa osnovali su 1904. doseljenici iz Bačke, Turske Kalenderovce u okrugu Derventa naselili su kolonisti iz Galicije 1894. godine, Brezovopolje-Novi u okrugu Brčko naselili su 1888. godine doseljenici iz Bačke i Slavonije, koloniju Shutzberg osnovali su 1985. godine doseljenici iz Galicije, Mađarske i Bukovine, selo Korače u okrugu Derventa naselili su 1894. godine kolonisti iz Galicije, Rusije i Slavonije, Ularice u okrugu Doboj naselili su kolonisti iz Galicije i Rusije 1898. godine, Windhorst (Gornji, Srednji i Donji) u okrugu Bosanska Gradiška osnovali su 1879. godine doseljenici iz Hannovera, Porajnja, Holandije i Zapadne Falačke, Selo Rudolfstal u okrugu Banja Luka osnovali su kolonisti iz Hannovera, Oldenburga, Pruske, Šlezije, Austrije i Mađarske, koloniju Šibovska u okrugu Prnjavor naselili su doseljenici iz Galicije i Bukovine 1898. i 1899. godine, selo Vrbaska u okrugu Bosanska Gradiška naselili su kolonisti iz Galicije između 1894. i 1899. godine, koloniju Königsfeld osnovali su doseljenici iz Bačke, Galicije, Moravske i Nizozemske, selo Trošelje u okrugu Bosanska Gradiška zasnovali su doseljenici iz Bačke i Galicije 1892. godine, koloniju Opsječko u okrugu Banja Luka utemeljili su kolonisti iz Galicije i Bukovine od 1891. do 1896. godine, koloniju Prosara kod Bosanske Dubice osnovali su kolonisti iz Galicije i Rusije 1894. godine
9 J. Heimfelsen: Die Deutschen Kolonien in Bosnien, Sarajevo, 1911. Jedan primjerak ove vrijedne knjige nalazi se i u Knjižnici Hrvatskoga sabora u Zagrebu.
323 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
kao i selo Vranovac kod Bosanske Dubice godinu dana poslije, a sela Kadar-Svilaj i Vrbovac-Svilaj u okrugu Derventa naselili su 1896. odnosno 1903. godine kolonisti iz Galicije. Njemačke kolonije bile su i sela Franzferdinandhöhe i Schönborn, a doseljeni njemački seljaci živjeli su i u Ivanjskoj, Klašnici i Sitnešu. Ti su njemački kolonisti kasnije (od 1942. do Njemačka evangelička crkva u Sarajevu (danas 1944. godine) uglavnom organizirano Akademija likovnih umjetnosti) iseljeni u Treći Reich. Većina njemačkih doseljenika u seoskim kolonijama u Bosni i Hercegovini bila je evangeličke vjeroispovijesti (koja je bila zastupljena i među ostalim stranim doseljenicima, osobito Slovacima). Prva evangelička služba božja služena je 1884. godine u Maglaju, a za širenje evangeličkih crkvenih općina u Bosni i Hercegovini posebno se skrbila zagrebačka evangelička općina. U Sarajevu je filijalna evangelička općina osnovana 1893. godine, a već oko 1910. godine postojale su četiri evangeličke crkvene općine u Bosni, s 23 filijale.10 Njemačka evangelička crkvena općina u Sarajevu je 1899. godine sagradila i velebnu crkvu na obali Miljacke, Nadgrobni spomenik jednu od najljepših građevina toga vremena, u kojoj je nadbiskupu Josipu Stadleru danas smještena Akademija u sarajevskoj katedrali likovnih umjetnosti. U to je vrijeme u Bosni djelovalo 12 njemačkih škola, koje su sve do 1910. godine dobivale obilnu financijsku potporu od države. Kada je, potom, nastava hrvatskoga odnosno srpskoga jezika bila uvedena kao kriterij za subvencioniranje «inojezičnih» škola, većina njemačkih škola je nastavila odvijati nastavu isključivo na njemačkome jeziku. U nedostatku državnih subvencija opstale su prije svega zahvaljujući prilozima njemačkih zaklada i crkvenih institucija. Jedna od središnjih osoba kulturnoga života Bosne i Hercegovine toga vremena je bio Konstantin (Kosta) Hörmann, koji je u Sarajevu djelovao više desetljeća,
10 J. Lakatoš: Narodna statistika, Zagreb, 1914. Konstantin (Kosta) Hörmann
324 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Osoblje austrijskog poštanskog ureda u Bosanskom Šamcu isprva kao vojni i civilni službenik, a potom i kao muzealac i istaknuti kulturni organizator.11 Utjecaj austro-ugarskih vlasti i visokopozicioniranih stranaca na službi u Bosni i Hercegovini, među kojima je bilo najviše Nijemaca, na modernizaciju života bio je iznimno snažan. «Švabe», kako su Bosanci nazivali sve strance, donose europske
11 Konstantin (Kosta) Hörmann, političar, muzealac i prosvjetitelj (1850. - 1921.). Potomak je bavarske doseljeničke obitelji. Nakon školovanja u rodnome Bjelovaru, u Beču je pohađao poseban tečaj za upravnoga činovnika u pograničnim područjima, a 1870. godine je imenovan vježbenikom kod Zemaljske vlade u Zagrebu. U Sarajevo stiže 1878. godine i postaje komesar za civilna pitanja u Vojnoj komandi. Iznimno vrijedan i predan poslu neposredno se zalaže za očuvanje muslimanske baštine i potiče kulturno-prosvjetni rad, što mu donosi veliku popularnost među narodom, koji ga proziva Kostom. Potom 1883. godine postaje vladin povjerenik za grad Sarajevo, a dvije godine kasnije i vladin savjetnik. U to vrijeme počinje njegov rad na osnivanju Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kojemu 1887. godine postaje i njegov formalni ravnatelj, a već 1888. godine ga je i otvorio. Predstojnikom odjela za bogoštovlje i nastavu u BiH postaje 1904. godine i to radi do 1908. godine. Proveo je prvi popis pučanstva, osnovao na desetine škola, dao napisati i tiskati vrlo liberalne školske udžbenike, potaknuo rad mnogih prosvjetnih i kulturnih društava i ustanova naroda svih triju vjera. Velike zasluge su mu na planu istraživanja kulturne povijesti BiH, od pokretanja listova na narodnome jeziku, prikupljanja narodnih pjesama do osnivanja Zemaljskoga muzeja i pokretanja njegova Glasnika. Budući da nije bio pristalica politike aneksije 1908. godine je povučen s upravnih dužnosti. Početak Prvog svjetskog rata je proveo na službi u Srbiji, potom se vratio u Sarajevo, gdje je dočekao i uspostavu nove države. Vidjevši kakvu politiku provodi Beograd u Bosni, a nakon što se morao povući s mjesta intendanta Zemaljskoga muzeja, odlazi najprije u Zagreb, a potom u Beč gdje i umire. Bio je evangelik ali je pod utjecajem supruge Olge Pohl, gorljive katoličke aktivistkinje i humanitarke (1854. - 1924.) prihvatio katoličanstvo. O Kosti Hörmannu vidi više u: M. Kolar-Dimitrijević: Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću, Osijek, 2001.
325 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini... stilove i navike pa pored tehničke modernizacije i izgradnje zemlje, utječu na kulturne tokove, modu, običaje i sve ostale elemente građanskoga života. Otvaraju se suvremeni hoteli i svratišta, gradske kavane i restorani europskoga tipa, časnički klubovi, kazališta i čitaonice. U Sarajevu je sagrađena i evangelička crkva (danas zgrada Akademije dramskih umjetnosti na Obali), a neoklasicistički i eklektički graditeljski stilovi nastavljaju se na grad s neponovljivim orijentalnim duhom čaršije novim europskim ulicama i višekatnim zdanjima. Utjecaj Nijemaca i Austrijanaca na razvoj medicine i zdravstvenoga sustava u Bosni i Hercegovini također je vrlo visok. 12 U doba otomanske vlasti u Bosni je bilo malo školovanih liječnika. Uglavnom su to bili stranci, većinom Turci i Grci ali i Nijemci, koje su dovodili bogati uglednici i turski vojni sanitet u svoju službu. Među prvim liječnicima Nijemcima u XIX. stoljeću spominju se izvjesni dr. Franz (oko 1840.), dr. Paul Korner, potom dr. Paul Regelsburger iz Praga koji je u Sarajevu radio kao kirurg i bio poznat kao Alibeg, a osobito dr. Gustav Gaal, turski vojni liječnik poznatiji kao Valibeg. 13 Najvažniji je svakako bio Švicarac dr. Josef Koetschaet 14 koji je imao veliki utjecaj ne samo na razvoj medicine nego i na politiku nekoliko bosanskih namjesnika. Od Nijemaca i Austrijanaca te njemački govorećih Židova – Aškenaza 15 pristiglih iz Austro-Ugarske nakon okupacije 1878. godine na službu u Bosnu i Hercegovinu istaknuto mjesto u razvoju medicine i zdravstva zauzimaju dr. Franz
12 O tome iscrpnije vidi u: I. Mašić: Korjeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2004. str. 80 - 153 13 Za njega dr. Izet Mašić navodi da je medicinu završio 1841. godine u Beču. Nakon mađarske revolucije 1848. godine razočarao se i stupio u tursku vojnu službu, prešao na islam te doselio u Sarajevo gdje je radio kao vojni liječnik. Još se 1870. godine oglašavao u „Sarajevskom cvjetniku“ svojim zdravstveno- prosvjetnim člancima. 14 Prema I. Mašiću Josef Koetschaet (Kečet) (1830. – 1898.) rođen je u švicarskome Delemontu (prema drugima u Grellingenu), a medicinu je studirao u Bernu, Beču i Parizu. Pustolovnoga duha, stupio je u tursku vojnu službu i služio kao vojni liječnik najprije u Skadru, a potom u Krimskome ratu. Na Kavkazu se zbližio s Omer-pašom Latasom, na čiji je nagovor došao u Bosnu i službovao kao vojni, a potom i kao osobni liječnik te vilajetski tajnik i savjetnik namjesnika Šerif Topal Osman-paše (1860. – 1869.). Nakon kraćega boravka u Turskoj s Omer-pašom Latasom, nakon Latasove smrti vraća se 1871. godine u Bosnu pa neko vrijeme radi kao gradski liječnik u Mostaru i potom kao glavni gradski liječnik u Sarajevu. Pod njegovim utjecajem Osman-paša je dao sagraditi i prvu tzv. Vakufsku bolnicu u Sarajevu 1866. godine. Imao je dva sina, Alexandera i Theofila Ladislava, od kojih je drugi završio medicinu u Beču, specijalizirao psihijatriju i kasnije službovao u Zemaljskoj bolnici. 15 U doba otomanske vladavine židovsku zajednicu u Bosni i Hercegovini činili su još od progona iz španjolskih zemalja 1492. godine Sefardi, a od 1878. godine doseljavaju u većemu broju i Aškenazi s drugih područja Monarhije, uglavnom njemački govoreći Židovi iz Austrije, Mađarske i Češke, te manjim dijelom iz Poljske i Galicije. Od ukupno 8213 Židova, popisanih u Bosni i Hercegovini 1895. godine bilo je 5729 Sefarda i 2484 Aškenaza, a 1910. godine popisano je 11868 Židova, od čega 8219 Sefarda i 3649 Aškenaza. Brojni njemački govoreći Aškenazi (tzv. austrougarski Jevreji) koji su imali austrijsko državljanstvo nakon Prvog svjetskog rata su kao optanti iselili iz Bosne i Hercegovine, uglavnom prema Austriji.
326 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Hus (umro 1940. godine u Mostaru), dr. Otto von Weiss 16, koji je prije službe u Mostaru i Sarajevu, radio na čuvenoj Billrothovoj klinici u Beču, zatim dr. Wilhelm Tonner iz Praga (djelovao u Mostaru od 1883. do 1885. godine), dr. Karl Bayer, dr. Gotfried Holler, dr. Karl (Dragutin) Heimzelolm, dr. Bertold Haas, a osobito mjesto u razvoju zdravstva Bosne i Hercegovine imaju i dr. Josef Preindlsberger 17, dr. Josef Gluck 18, dr. Georg Geza Kobler19 i dr. Paul (Pavle) Kaunitz20 koji su bili glavni liječnici i upravitelji Zemaljske bolnice u Sarajevu, osnovane 1894. godine. U Registru liječnika u Bosni i Hercegovini krajem austro-ugarske uprave popisana su 234 liječnika, od čega 147 liječnika u pokrajinskoj (državnoj) službi, 6 željezničkih, 2 banjska, 1 policijski, 3 rudarska, 15 tvorničkih, 44 općinska, 10 privatnih i 6 zubnih liječnika. 21 Od toga su 24 liječnika bila njemačke nacionalnosti (10%), a 90 ih je bilo Židova (38%), od kojih su gotovo svi bili njemački govoreći Aškenazi. U Banjoj Luci je rođen i njemački sin Ivan Merz 22 kojega je papa 2003. godine proglasio blaženikom Katoličke crkve. Veliki zagovornik Merzove beatifikacije bio
16 Dr. Otto von Weiss (1857. – 1901.). Nakon studija medicine u Grazu radio je na više bečkih klinika, među kojima i na klinici Billroth. U Sarajevo je došao 1894. gdje je postao glavni liječnik ginekološko- porodničkoga odjela novoosnovane Zemaljske bolnice. Bio je aktivan znanstvenik i pisac zdravstveno- prosvjetnih članaka iz područja ginekologije. 17 Dr. Josef Preindlsberger von Preindlsperg (1863. – 1938.). Nakon studija medicine u Beču (1887.) radio je kao kirurg na klinikama Bečke opće bolnice. Po osnivanju Zemaljske bolnice u Sarajevu 1894. godine postao je glavni liječnik njenoga kirurško-očnoga odjela. Nakon Prvog svjetskog rata napustio je Bosnu i Hercegovinu i vratio se u Beč. 18 Dr. Josef Gluck (1854. – 1907.) rođen je u Novome Sadu, studirao je medicinu u Krakowu i Beču. Službovao je kao liječnik u Bosni i Hercegovini od 1881. do 1907. godine i to u Prnjavoru, Travniku, Zenici i Sarajevu, gdje je bio upravitelj Zemaljske bolnice od 1894. do svoje smrti 1907. godine. 19 Dr. Georg Geza Kobler je bio rođeni Osječanin (rođen 1864.) koji je medicinu studirao u Beču, a od 1894. do 1911. je djelovao kao primarijus interne medicine u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu čiji je bio i upravitelj u tri navrata. Nakon povratka u Beč radio je u državnoj službi sve do umirovljenja 1919. godine, nakon čega je bio član državnih zdravstvenih povjerenstava i savjetnik vlade Donje Austrije. 20 Dr. Paul Kaunitz, kasnije pisan i kao Pavao Kaunic (1884. – 1960.) doselio je u Sarajevo iz Beča kao mladi liječnik i dobio namještenje u Zemaljskoj bolnici na odjelu prosekture. Kasnije je osnovao Institut za sudsku medicinu, a bio je i njegov voditelj i profesor Medicinskoga fakulteta u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Upravo on je 28. i 29. lipnja 1914. godine izvršio obdukciju i medicinsku konzervaciju leševa nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije nakon sarajevskog atentata. 21 Vidi: I. Mašić: isto, str 151 – 153. 22 Ivan Merz (1896. – 1928). Bio je po ocu njemačkoga, a po majci židovskoga podrijetla. Njegov je otac, koji je godinama služio kao časnik austrougarske vojske, bio namješten u Banju Luku za šefa željezničke stanice. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Banjoj Luci i Prijedoru, studirao je pravo, književnost i jezike u Beču i Parizu, a doktorirao u Zagrebu gdje je postao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji. Kroz šest godina života u Zagrebu postao je središnja osoba i idejni vođa omladinskoga katoličkog pokreta, aktivno djelujući u tadašnjim katoličkim organizacijama, napose u Hrvatskom orlovskom savezu. Umro je od meningitisa.
327 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Austrijski poštanski automobil u Bihaću je banjalučki biskup Alfred Pichler, 23 još jedan potomak njemačkih doseljenika u Bosnu i Hercegovinu iz doba Austro-Ugarske. Proces nacionalne identifikacije Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini sve više jača na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Najprije se 1906. godine osniva Muslimanska narodna organizacija, potom 1907. godine Srpska narodna organizacija i Hrvatska narodna zajednica. No, vlasti ne gledaju blagonaklono na jačanje nacionalne svijesti kod triju bosanskih etniciteta, osobito Hrvata i Srba. Zato namjesnik Benjamin Kallay i njegova administracija propagiraju i forsiraju bošnjačko narodno jedinstvo, neovisno o vjerama. Kallayeva ideja bošnjaštva, kojoj je stožerni nositelj trebalo biti modernizirano muslimansko plemstvo, ne nailazi na veći odjek ni kod Hrvata niti kod Srba, nego tek donekle kod bosanskih muslimana koji se osjećaju najugroženijima. Naime, i srpska i hrvatska radikalna opcija svojataju Bosnu, dokazujući svoja „prirodna i povijesna prava“, a muslimane smatraju islamiziranim potomcima vlastite matice, odričući im
23 Alfred Pichler, banjalučki biskup (1913. - 1992.). Rođen je u Oštrelju kod Bosanskog Petrovca kao sin austrijskog inžinjera koji je doselio u Bosnu i Hercegovinu na službu. Osnovnu školu je pohađao u Sanskom Mostu i Prijedoru, sjemenište u Travniku, a studij teologije u Sarajevu. Stupio je u isusovački red, a za svećenika je zaređen 1937. godine. Ostao je upamćen među žiteljima Kozare po aktivnom zauzimanju za pravoslavno stanovništvo u vrijeme ustaških progona. To ga nije poštedilo uhićenja i tamnovanja nakon rata. Zaređen je za biskupa 1959. godine. Slovio je za velikoga zagovornika ekumenskoga dijaloga i sljedbenika Drugog Vatikanskog sabora. Na mjestu nekadašnje katedrale, sagrađene 1885. godine, koja je teško stradala u potresu 1969. godine dao je sagraditi (1971. - 1973.) novu katedralu Sv. Bonaventure. Banjalučku je dijecezu vodio do 1989. godine kada je umirovljen.
328 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini... pravo na samobitnost, koje traži većina muslimanskih prvaka. To će kasnije, posebice nakon Prvoga svjetskoga rata, dovesti do podjela i u samome muslimanskome korpusu, kad jedan njegov dio pristane uz Hrvate, a drugi uz Srbe. Kad se u Mayerlingu, pod nerazjašnjenim okolnostima, zajedno s ljubavnicom, 1889. godine ubio carev sin i prijestolonasljednik nadvojvoda Rudolf, otvoreno je pitanje prednosti u nasljednome redu kuće Habsburg-Lothringen. Na koncu je novim prijestolonasljednikom 1896. godine imenovan carev nećak Franjo Ferdinand. No ni to rješenje nije bilo trajno, jer se nadvojvoda 1900. godine oženio s češkom groficom Sofijom von Chotek, koja je bila pripadnica nižega plemstva, pa su njihova djeca već unaprijed morala biti isključena iz nasljednoga reda dok god postoje pobočni muški rođaci visokoga roda. Ipak, Franjo Ferdinand je svoju buduću ulogu monarha shvatio vrlo ozbiljno, nestrpljiv u čekanju da mu dugovječni stric konačno prepusti carski tron. Svjestan velike opasnosti koju je za budućnost Monarhije predstavljala panslavenska ideja, napose ideja jugoslavenstva koja bi se realizirala s Kraljevinom Srbijom kao stožernom snagom, vrlo je rano obznanio svoje nakane u reformiranju Monarhije i to na trijalističkome načelu. Njegova je ideja ograničenoga federalizma bila da se i slavenskim narodima u Monarhiji prizna državna konstitutivnost, te da se od južnih pokrajina stvori nova, treća državno-pravna cjelina i to s Hrvatskom kao stožerom nove jedinice, koja će zauvijek ostati odvojena od Srbije i Crne Gore i biti privržena Monarhiji.
Trapistički samostan Maria Stern (Marija Zvijezda) kod Banje Luke
329 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Redovnici trapisti na radu Stvaranjem treće jedinice, koju je Franjo Ferdinand zapravo držao nužnim zlom za spas Monarhije i očuvanje prevlasti Austrijanaca u njoj, izašlo bi se u susret slavenskim težnjama za autonomijom i jedinstvenom državom, koja bi ujedinila Kranjsku, Goričku, manji dio Štajerske i Koruške, Dalmaciju, Hrvatsku sa Srijemom, Vojvodinu te Bosnu i Hercegovinu te bi se stvorila protuteža Srbiji i njenim osvajačkim namjerama, a bitno bi se suzio i prostor ugarskih utjecaja. Austrija želi definitivno priključiti Bosnu i Hercegovinu među svoje krunske zemlje, a osjećajući se dovoljno sigurno na ranije stečenim pozicijama, u listopadu 1908. godine proglašava aneksiju Bosne i Hercegovine, čime prestaju i njene posljednje povijesno-pravne veze s Turskom u kojoj je netom pobijedila Mladoturska revolucija pod vodstvom Kemal-paše Ataturka. Time nastaje nova, Aneksijska kriza. Srbija i Crna Gora prijete ratom jer Bosnu smatraju svojom, no Rusija, koja nije spremna na rat, smiruje svoje saveznice, čime se otvoreno neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj nastavlja drugim sredstvima. Slabljenje Turske koriste balkanske zemlje kako bi Tursku potpuno potisnule pa 1912. – 1913. u dva Balkanska rata Srbija, Bugarska, Crna Gora, Rumunjska i Grčka zaposjedaju bivša turska područja. Kao rezultat Prvoga balkanskoga rata nastaje Albanija kao nezavisna država, a Srbija se širi na Rašku, Vardarsku Makedoniju, Kosovo i Metohiju. U Beogradu je osnovana teroristička organizacija „Ujedinjenje ili smrt“, poznatija pod imenom Crna ruka, koja propagira otvoreno neprijateljstvo prema Austriji. Djelovanje srpskih terorističkih organizacija, potpomognutih od strane srpskih vlasti, dovest će za nekoliko godina do eskalacije sukoba i Prvog svjetskog rata. Pod pritiskom velikonjemačkih krugova Franjo Ferdinand je počeo napuštati ideju trijalističkoga modela, sve više se zalažući za vojnu diktaturu, kao rješenje krize u Ugarskoj i Hrvatskoj te za rat protiv Srbije, nakon kojega bi se prišlo rekonstituciji
330 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini... i reformama Monarhije. Imenovanje vrhovnim vojnim inspektorom austro-ugarske vojske 1913. godine još je više učvrstilo njegov utjecaj na vojne krugove. Kako bi demonstrirao austro-ugarsku vojnu silu i ponizio Srbe, jer se toga dana komemorirala 525. godišnjica Kosovske bitke, dao je nalog bosanskome guverneru Oskaru von Potioreku da za Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, zakaže velike vojne manevre u Bosni i Hercegovini. Saznavši za prijestolonasljednikovu namjeru da osobno posjeti Sarajevo i obiđe manevre, pripadnici srpske terorističke organizacije Mlada Bosna dočekali su ga i u atentatu, kojega je izvršio Gavrilo Princip, smrtno ranili njega i njegovu trudnu suprugu Sofiju, koji su istoga dana podlegli ranama. Austro-ugarske vlasti dale su ultimatum Srbiji da dozvoli istragu austrijskoj policiji na svome teritoriju, na što Srbija, očekivano, nije pristala. Bio je to povod da Austro-Ugarska službeno objavi rat Srbiji i time otpočne Prvi svjetski rat. Unatoč činjenici da su hrvatske zemlje u okviru Habsburške odnosno Austro- ugarske Monarhije bile upravno-politički podijeljene, manje je isticana činjenica da su se okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine u okviru Monarhije našli okupljeni gotovo svi Hrvati. Tako su sve hrvatske zemlje i naseobine u Europi (što uključuje i one Gradišćanskih Hrvata u Austriji i Ugarskoj te Hrvata u Slovačkoj i Rumunjskoj), većina njih nekoliko stoljeća, a sve zajedno od 1878. do 1918. godine (s jedinim izuzetkom Janjevaca na Kosovu i Molizanskih Hrvata u Italiji), dakle punih 40 godina nalazile u istoj državnoj zajednici. Doba Austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom (osobito od aneksije 1908. godine) svakako valja promatrati i kao povijesnu dionicu u kojoj je Bosna i Hercegovina, kao „krunska zemlja“, odnosno austrijski i ugarski kondominij kojim se upravljalo preko zajedničkoga ministra financija, koja je 1910. godine dobila i pokrajinski parlament, Bosanski sabor, imala određenu razinu upravno-političke samobitnosti te, što je osobito važno i čvrstu granicu prema Srbiji. To je tek jedan od elemenata koji je osnažio njenu kasniju samosvojnost koja je dovela do definicije Bosne i Hercegovine kao konstitutivne republike jugoslavenske federacije (1945. – 1992.) odnosno samostalne i neovisne države (1992.).
331 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Sažetak Odlukom Berlinskoga kongresa 1878. godine Austro—Ugarska je dobila pravo na posebnu zaštitu svojih interesa u Bosni i Hercegovini pa je iste godine okupirala tu otomansku pokrajinu kako bi spriječila širenje utjecaja Srbije na Balkanu. Nakon 30-godišnje okupacije Austro-Ugarska je 1908. Godine Bosnu i Hercegovinu anektirala kao svoju „krunsku zemlju“ i taj je status Bosna i Hercegovina imala sve do konca Prvoga svjetskoga rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije. U četrdesetogodišnjemu razdoblju austro-ugarske uprave iznimno zapuštena i nerazvijena Bosna i Hercegovina doživjela je temeljitu preobrazbu u pravcu stvaranja institucija građanskoga društva, industrijalizacije i razvoja prometa, uvođenja novih građanskih propisa, stvaranja nacionalnih institucija Hrvata-katolika, Srba-pravoslavaca i Bošnjaka-muslimana te razvoja obrazovnoga sustava. Iako je taj koncept razvoja počivao na kolonijalnoj eksploataciji i merkantilizmu i nije riješio temeljni problem društva – agrarne odnose, on je u mnogim područjima života donio ozbiljan napredak i omogućio stvaranje osnova za razvoj modernoga građanskoga društva u Bosni i Hercegovini. Tome su izravno doprinijeli i brojni naseljeni stranci (njih oko 200 tisuća) iz svih krajeva Monarhije, među kojima je bilo i oko 20 tisuća etničkih Nijemaca (uglavnom iz pokrajina koje su pripadale austrijskom dijelu Monarhije) i njemački govorećih Židova-Aškenaza. Ta je jezična skupina naseljenika po svome utjecaju bila dominantna već i zbog dominantne upotrebe njemačkoga jezika u upravi i vojsci. Oko 8 tisuća njemačkih naseljenika-seljaka osnovalo je brojne zemljišne kolonije u srednjoj i sjevernoj Bosni a Nijemci su su angažirani i na graditeljskim pothvatima, u upravama novih industrijskih pogona, velikih rudnika, na željeznici, pošti, vojsci, policiji i javnoj upravi te u uspostavi nove crkvene (dijecezanske) hijerarhije i pastoralnom radu kako Katoličke tako i Evangeličke crkve. Nijemci i njemački govoreći Židovi-Aškenazi osobito su zaslužni i za razvoj javne medicine u Bosni i Hercegovini. Nakon sloma Austro-Ugarske 1918. godine većina doseljenih stranaca napustila je Bosnu i Hercegovinu koja je ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ali je više od polovice etničkih Nijemaca i njemački govorećih Židova-Aškenaza ostao živjeti u njoj sve do Drugoga svjetskoga rata. Tada je njemački živalj iz zemljišnih kolonija organizirano iseljen u Njemačku, a Aškenazi su uglavnom stradali u progonima ustaških vlasti. Manji dio preostalih Nijemaca i Austrijanaca doživio je poslije Drugoga svjetskog rata tešku sudbinu pripadnika njemačko-austrijske nacionalne manjine u Jugoslaviji koja je bila uglavnom zatočena, prognana, raseljena ili asimilirana. Danas u Bosni i Hercegovini živi tek neznatan broj pripadnika njemačko-austrijske nacionalne manjine ili njihovih uglavnom pohrvaćenih potomaka.
332 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Österreichisch-deutsche Einflüsse in Bosnien und Herzegowina von 1878 bis 1918
Zusammenfassung Durch den Beschluss des Berliner Kongresses 1878 erhielt Österreich-Ungarn das Recht auf einen besonderen Schutz ihrer Interessen in Bosnien und Herzegowina und besetzte im selben Jahr diese ottomanische Provinz, um den Einfluss Serbiens auf den Balkan zu verhindern. Nach 30-jähriger Besatzung annektierte Österreich-Ungarn 1908 Bosnien und Herzegowina als ihr „Kronenland“ und diesen Status hatte Bosnien und Herzegowina bis zum Ende des ersten Weltkrieges und dem Zerfall der Österreich-Ungarischen Monarchie. In der vierzigjährigen Zeitspanne der österreichisch-ungarischen Verwaltung erlebte das ausnehmend verwahrloste und unterentwickelte Bosnien und Herzegowina eine gründliche Umwandlung in Richtung einer Gründung von Institutionen der bürgerlichen Gesellschaft, der Industrialisierung und der Entwicklung des Verkehres, der Einführung neuer bürgerlichen Vorschriften, der Erschaffung nationaler Institutionen der Kroaten-Katholiken, der Serben- Orthodoxen und Bosniaken-Moslems sowie der Entwicklung des Bildungssystems. Obwohl dieses Entwicklungskonzept auf kolonialen Ausbeutung und Merkantilismus beruhte und das Grundproblem der Gesellschaft – die Agrarbeziehungen – nicht löste, brachte es auf vielen Gebieten des Lebens einen ernsthaften Fortschritt und ermöglichte die Erschaffung der Grundlage zur Entwicklung einer modernen bürgerlichen Gesellschaft in Bosnien und Herzegowina. Dazu trugen direkt auch die zahlreiche angesiedelte Fremden aus allen Gebieten der Monarchie bei (ungefähr 200.000), unter ihnen waren auch ungefähr 20.000 ethnischen Deutschen (meistens aus den Provinzen, die zum österreichischen Teil der Monarchie gehörten) und die deutschsprachigen Juden-Aschkenasim. Diese Sprachgruppe der Ansiedler war ihrem Einfluss nach dominant, schon auch wegen dem dominanten Gebrauch der deutschen Sprache in der Verwaltung und der Armee. Ungefähr 8.000 deutscher Ansiedler-Bauern gründeten zahlreiche ländliche Kolonien in Mittel- und Nordbosnien und die Deutschen wurden auch bei Bauunternehmungen, in Verwaltungen der neuen Industriebetrieben, großer Bergwerken, bei der Bahn, der Post, beim Heer, bei der Polizei und der öffentlichen Verwaltung sowie bei der Herstellung der neuen kirchlichen (diözesanen) Rangordnung und der pastoralen Tätigkeit, so der katholischen wie auch der evangelischen Kirche eingesetzt. Die Deutschen und deutschsprachigen Juden-Aschkenasim haben besonders viele Verdienste auch für die Entwicklung der öffentlichen Medizin in Bosnien und Herzegowina. Nach dem Zusammenbruch von Österreich-Ungarn 1918 verließen die meisten angesiedelten Fremden Bosnien und Herzegowina, die zum Teil des Königsreiches der Serben, Kroaten und Slowenen wurde, aber auch mehr als die Hälfte der ethnischen Deutschen und deutschsprachigen Juden-Aschkenasim blieb bis zum zweiten Weltkrieg dort. Dann wurde die deutsche Bevölkerung aus den ländlichen Kolonien organisiert nach Deutschland ausgesiedelt
333 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
und die Aschkenasim kamen meistens bei den Verfolgungen der Ustascha-Regierung um. Ein kleinerer Teil der verbliebenen Deutschen und Österreicher erlebte nach dem Zweiten Weltkrieg das schwere Schicksal der Angehörigen der deutsch-österreichischen nationalen Minderheit in Jugoslawien, welche meistens interniert, vertrieben, umgesiedelt oder assimiliert wurde. Heute lebt in Bosnien und Herzegowina nur eine kleine Anzahl der Angehörigen der deutsch-österreichischen nationalen Minderheit und deren, meistens kroatisierten, Nachfahren. Schlüsselwörter: Deutsche, Österreicher, K.u.K. Monarchie, Bosnien und Herzegowina
334 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera
Zlatko (Osvald) Bender UDK: 75 Bender, F. „DABIH“ Društvo prijatelja Austrijanaca u BiH Banja Luka
Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera
(Poseban osvrt na obnovu i unutrašnje uređenje sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini, u 19. i početkom 20. stoljeća)
Tema rada je djelovanje i rad Ferdinanda Bendera. Riječ je o Austrijancu koji je došao u Bosnu i Hercegovinu u vrijeme kada je Austro-ugarska Monarhija nastojala gospodarski i kulturno integrirati Bosnu i Hercegovinu, nakon višestoljetne vlasti Turaka Osmanlija.
Ključne riječi: Ferdinand Bender, Austrijanci, Bosna i Hercegovina
335 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera
Na samom početku ovoga rada želim skromno istaknuti da je Ferdinand Bender moj djed, te da sam istraživanju ove teme pristupio s posebnim emocijama u kojima sam cijelo vrijeme osjećao ponos na njegov rad i doprinos koji je utkao u kulturu na području Bosne i Hercegovine u sklopu prostrane tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Ferdinand Bender rođen je 29. prosinca 1874. godine u austrijskom mjestu Schweidnitz Preusen od oca Ferdinanda i majke Marije Bursk. (Doista znakovito jer se to zbilo samo nekoliko mjeseci uoči bosansko-hercegovačkog ustanka (1875. – 1878.), koji će u potonjim godinama i desetljećima osigurati slom uprave Osmanskoga Akademski slikar Ferdinand Bender Carstva na tom području i dolazak austrijske uprave i vlasti na područje Bosne i Hercegovine). Ferdinand Bender je obrazovanje i titulu akademskog slikara stekao u Austriji, a u Bosnu i Hercegovinu, tj. u Sarajevo, dolazi početkom 20. stoljeća, i to vjerojatno na poziv ondašnjih vlasti. Najvjerojatnije, ali ponovo znakovito, dolazi 1908. nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije i potpunog odlaska turske vlasti. Slikar Ferdinand Bender vjenčao se 8. srpnja 1925. godine s Marijom Kristan, koja je rođena u Sarajevu. Otac joj je Rudolf Kristan, a majka Julija rođ. Krokoscher. Podaci su zapisani u knjizi Matice vjenčanih u Rimo-katoličkom župnom uredu u Sarajevu. Prvobitno Benderovo djelovanje vezano za Bosnu i Hercegovinu, i to katolički crkveni krug vezuje se uz austrijsku vlast na tim prostorima u vrijeme kada je Austro-Ugarska Monarhija unijela zamah europeizacije na području graditeljstva i likovne umjetnosti. Boja postaje glavni element ugođaja kolorističke obrade fasada, polikromije interijera, vitraja koji unose optičku harmoniju unutarnje dekoracije i atmosfere pa se tako tada pojavio niz novih slikarskih tema i novih načina oslikavanja u kojima su slikari primjenjivali nove tehnologije koristeći pri tome i postojeće / stare tehnologije. U ovom kratkom prikazu posebice bih istaknuo djelovanje i rad Ferdinanda Bendera pri obnovi oltara crkve sv. Antuna Marija i Ferdinand Bender
336 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera
Padovanskog u Sarajevu. To se dogodilo u vrijeme cjelokupne obnove tog sakralnog objekta, koja je izvedena po projektu znamenitog arhitekta Josipa pl. Vancaša. (Prema nekim izvorima to je bio posljednji Vancašev projekt nekog sakralnog objekta.) Nova crkva sv. Antuna Padovanskog podignuta je na mjestu istoimene trošne i gotovo srušene crkve, koja je izgrađena 1882. godine. Budući da je do 1905. godine bila privremeno zatvorena, u Sarajevu je 1903. godine osnovano Društvo za gradnju, čiji su članovi novac darivali u fond za obnovu crkve sv. Antuna Padovanskog koja je izvedena u razdoblju od 1912. do 1913. pod stručnim nadzorom Franje Holca; interijer je oblikovan do 1914. godine. Crkva je izgrađena u vidu trobrodne bazilike s peterostranom oltarskom apsidom i poprečnim transeptom u kome su sakristije i oratorij iznad njih. U bočnim lađama, međusobno odvojenima zidom, situirane su po tri kapelice u kojima, umjesto ranijih oltara i ispovjedaonica stoje oltarne slike i mala klecala, te pet velikih drvenih postaja križnog puta kipara Zdenka Grgića. Crkva ima križno-rebraste svodove. Visoki nadzid srednjeg broda i prozore u svakom tramveju, kao i pet prozora u oltaru, koji su ukrašeni izvanrednim vitrajima. U sjeverozapadnom dijelu crkve nalazi se prislonjeni zvonik masivnog kubusa, visok 43 metra, na kome su kipovi sv. Antuna i reljefna skupina Svetog Trojstva. Balkonska ograda zvonika i fasadna plastika nose obilježje cvjetne gotike. Uz crkvu se nalazio samostan građen između 1893. i 1894. u neogotičkom stilu po projektu arhitekte Karla Paneka. (Iako je
337 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera
samostan renoviran između 1962. i 1978. godine, te 1983. i 1985. godine tokom ratnih djelovanja 1992. do 1995. godine na prostoru Bosne i Hercegovine, tj. Sarajeva, samostan i crkva su oštećeni u krovnim dijelovima i na bočnim zidovima. Izuzetno vrijedni prozorski vitraji Ive Dulčića oštećeni su na mnogo mjesta.) Prema zapisima Dr Franje Blaževića pod nazivom „Crkva sv. Ante Padovanskog“ u Sarajevu, 1917. godine, strana 53., medaljone je oslikao akademski slikar Ferdinand Bender (što se može vidjeti na strani 14.) Časopis „Naša misao“ u Sarajevu, iz 1914. godine je objavio tekst u kojem govori da je on „raznim ukrasima iskitio“ zidove i plafon u istoj crkvi. A od kardinala Vinka Puljića, koga sam sreo u Banjaluci prilikom održavanja simpozija vezanog za rad i djelovanje trapista, saznao sam da su oltarne slike koje je izradio moj djed Ferdinand Bender skinute i da se nalaze arhivirane u Sarajevu. Prije dvadeset godina počela je restauracija crkve sv. Ante Padovanskog u Sarajevu kada je unutrašnji dio crkve u potpunosti izmijenjen i osuvremenjen. Na crkvi je također uređena i nova fasada. Djelovanje i rad Ferdinanda Bendera, Austrijanca i znamenitog akademskog slikara, možemo pratiti u smislu značajnog doprinosa slikarstvu i likovnoj umjetnosti u Austriji, ali i u Bosni i Hercegovini, posebice u oslikavanju unutrašnjosti sakralnih objekte, i to ne samo na primjeru crkve sv. Oltar crkve sv. Ante Padovanskog u Sarajevu
338 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera
Kip bratovštine u novoj crkvi Obnovljena crkva sv. Ante Padovanskog u Sarajevu Antuna u Sarajevu nego, prema nekim raspoloživim izvorima, i na oslikavanju crkava i u drugim mjestima diljem Bosne i Hercegovine. Također prema pisanju (Mazalića) Ferdinand Bender je radio zidne slikarije i u Begovoj Džamiji u Sarajevu.
339 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera
Sažetak Djelovanje i rad Ferdinanda Bendera, Austrijanca i znamenitog akademskog slikara, možemo pratiti u smislu značajnog doprinosa slikarstvu i likovnoj umjetnosti u Austriji, ali i u Bosni i Hercegovini, posebice u oslikavanju unutrašnjosti sakralnih objekte, i to ne samo na primjeru crkve sv. Antuna u Sarajevu nego, prema nekim raspoloživim izvorima, i na oslikavanju crkava i u drugim mjestima diljem Bosne i Hercegovine. Također, prema pisanju (Mazalića) Ferdinand Bender je radio zidne slikarije i u Begovoj Džamiji u Sarajevu.
Die Wirkung und die Arbeit des Akademiemalers Ferdinand Bender
(Besonderer Rückblick auf die Renovierung und Innenausstattung der sakralen Objekte in Bosnien und Herzegowina im 19. Jahrhundert und Anfangs des 20. Jahrhunderts)
Zusammenfassung Die Wirkung und die Arbeit des Österreichers Ferdinand Bender, einem bekannten Akademiemaler, kann man in Rahmen seines bedeutenden Beitrags der Malkunst und der bildenden Kunst in Österreich, aber auch in Bosnien und Herzegowina, verfolgen. Das sieht man vor allem beim Bemalen der Sakralobjekte und nicht nur im Beispiel der Kirche des Hl.Antonius in Sarajevo, sondern auch, nach einigen zugänglichen Quellen, beim Bemalen der Kirchen und anderer Objekte in Bosnien und Herzegowina. Nach den Berichten von Mazalić bemalte Ferdinand Bender auch in der Beg-Moschee in Sarajevo. Schlüsselwörter: Ferdinand Bender, Österreicher, Bosnien und Herzegowina
340 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
mr. sc. Zlatko Virc UDK: 930.85(497.5 Vukovar=112.2)(091) Njemačka zajednica – Zemaljska udruga 930.85(497.5 Vinkovci=112.2)(091) Podunavskih Švaba Vinkovci
Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara i Vinkovaca
Autor u radu daje primjere međusobne suradnje između triju naroda – Hrvata, Nijemaca i Austrijanaca kroz njihov zajednički rad u kulturnim, športskim i drugim društvima na području Vukovara i Vinkovaca u razdoblju između 1918. i 1930. godine. Unatoč žestokim napadima provladinih stranaka, 1922. godine u Vukovaru je otvoren Hrvatski dom, a 1926. godine je u Vinkovcima održan sokolski slet Hrvatskog sokola. Za gradnju Hrvatskog doma zaslužni su Nijemci, a i u Hrvatskom sokolu u Vinkovcima istaknutu su ulogu imali pripadnici njemačke manjine.
Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, Vinkovci, Vukovar
341 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
Doseljavanje, prvi kontakti i suživot O dolasku Nijemaca i Austrijanaca na prostore istočne Slavonije i Srijema nema potrebe ovdje raspravljati. O njima i njihovom življenju na ovim prostorima najvećma se piše kroz biografije uspješnih pojedinaca ili se opisuje njihov tragičan kraj poslije Drugoga svjetskog rata, ali sveobuhvatnog prikaza ove teme još nemamo. Malo se piše ili raspravlja o tome kako su se oni uklopili u društveni život mjesta u kojem su živjeli. U svemu tome važno je naglasiti bitne činjenice. Prvo, da se radi o migraciji pretežito imovinski najslabijeg njemačkoga društvenog sloja koji je, trbuhom za kruhom, odlazio da traži sebi komad zemlje koja će mu osigurati život. Među tim doseljenicima bilo je nešto i obrtnika, ali su oni, kao i trgovci, dolazili drugim putevima i u drugoj organizaciji. Ono što karakterizira to doseljavanje je saznanje ovdašnjega domorodačkog stanovništva da se doseljavala sirotinja kao što su i oni većinom bili. Prvi koraci u novoj sredini bili su teški i mukotrpni. Nepoznavanje jezika, grčevito traganje za komadićkom zemlje, uz istodobno osiguravanje minimuma egzistencijalnih potreba, tjerali su doseljenike da se drže zajedno – kao zatvorena cjelina. Bile su u pitanju i dvije različite kulture, različiti jezici, sa svojim shvaćanjem morala, i različitim ponašanjima u svim sferama života. Život je tjerao doseljenike da moraju učiti prvo jezik, shvatiti običaje kraja u kojem žive, da se moraju uklopiti u društvene tokove i u vjerski život. Katolički dio Nijemaca i Austrijanaca prvi je počeo kontaktirati s domorodcima. Može se slobodno naglasiti da je baš vjerski život bio presudan za stvaranje povoljne klime u odnosima Nijemaca i Hrvata. U tim odnosima nije bilo nikakvih povijesnih netrpeljivosti ili antagonizama. Hrvati su ove došljake doživljavali kao sebi ekonomski jednake. Njihovo teško preživljavanje bilo je jednako kao i njihovo. U toj oporoj bitki za održanje, jedni druge nisu smatrali konkurencijom. Pogotovo što je njemačka populacija bila ona radna, žuljevita. Kako su se generacije smjenjivale tako su se ove dvije etničke cjeline sve više upoznavale i zbližavale. Kao što i danas hrvatska druga generacija gastarbajtera svojom domovinom doživljava zemlju u koju su došli njihovi roditelji, tako su i Nijemci i Austrijanci, Hrvatsku počeli doživljavati svojom domovinom o čemu još biti riječi. O dolasku Nijemaca i Austrijanaca na prostore Vinkovaca i Vukovara ovdje ćemo samo šturo. Tek toliko, da uočimo njihovu brojnost. Popisi stanovništva pokazuju da je njihov broj od Austro - ugarske nagodbe do 1921. godine, kretao se u prosjeku 36,81 % u Vinkovcima i 36,45 % u Vukovaru, uz blage oscilacije. Te su oscilacije većim dijelom rezultat blagog porasta broja Hrvata i nisu imale podloge u nekim političkim zbivanjima.
342 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
Kretanje broja Nijemaca u Vinkovcima i Vukovaru:
VINKOVCI VUKOVAR Broj Broj Godina % Ukupno % Ukupno Nijemaca Nijemaca 1880. 1832 34,71 5277 3128 36 8741 1890. 2383 40,07 5946 3783 40 9494 1900. 2896 38,19 7582 3537 36 9719 1910. 3160 34,27 9220 3502 33,8 10359 1921, 2667 26,25 10160 2671 26,07 10242 O situaciji iza 1981. godine bit će još govora. Činjenice pokazuju da su Nijemci veoma brzo prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu. Poslužit ćemo se pismom mladoga diplomiranog arheologa i doktora znanosti Viktora Hoffillera, koji je 1901. godine napisao pismo iz Beča svom nekadašnjem srednjoškolskom profesoru Josipu Brunšmidu u Zagreb gdje je ovaj bio ravnatelj Arheološkoga muzeja. Hoffiller je napisao pismo s toliko puno domoljubnoga zanosa da bi ga danas, prema čudnim kriterijima, proglasili hrvatskim nacionalistom. Hoffiller tako, između ostaloga, piše kako gasrce vuče za domovinom i da ako mojih sila trebate, izvolite s njima raspolagati. To je napisao u trenutku kad su mu njegovi profesori nudili mjesto u jednom Beču.1 Ovaj domoljubni Hoffillerov zanos očito nije jedini primjer, već je to bio jedan od mnogih primjera odnosa Nijemaca, koji su rođeni u Hrvatskoj i koji su prigrlili Hrvatsku kao svoju istinsku domovinu. Ukazujemo na ovaj primjer jer on najbolje ilustrira odnos svih Nijemaca koji su bili čimbenici hrvatske kulturne djelatnosti, ali ne samo kulturne djelatnosti već daleko širega obima. Stvaranje Kraljevine SHS u mnogo čemu je izmijenila prilike u novoj državi. Nijemci se nisu smatrali ni najmanje krivima za bilo što, kao i Hrvati, ali zato su drugi smatrali da su oni ratni gubitnici. Pobjednici su, od prvoga srpskog ustanka na ovamo otvoreno izražavali netrpeljivost prema Nijemcima, iako i Hrvati nisu ništa bolje prolazili. Lokalni su Srbi u novoj državi dobili snažnu potporu dvora i beogradske vlade, kojom su trebali zavladati u lokalnoj sredini. Bitke na lokalnim i općim izborima, u Vinkovcima i Vukovaru, zaoštravali su borbu za svaki glas. U tome svjetlu svatko hrvatsko društvo u krajnjem cilju vodilo je ka snaženju nacionalnoga bloka. Stoga ulazak Nijemaca u ta društva gledana su prijekim očima.
1 Z. Virc, Vinkovci i Hoffiller, Godišnjak MHV, br. 8, Vinkovci, 1980., 233-234.
343 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
No vratimo se statističkim podacima koji rječito govore što se događalo sa Nijemcima iza stvaranja kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca). Kretanje broja Nijemaca između dvaju popisa
VINKOVCI VUKOVAR Broj Broj Godina % Ukupno % Ukupno Nijemaca Nijemaca 1880. 1832 34,71 5277 3128 36 8741 1890. 2383 40,07 5946 3783 40 9494 1900. 2896 38,19 7582 3537 36 9719 1910. 3160 34,27 9220 3502 33,8 10359 1921, 2667 26,25 10160 2671 26,07 10242 Smanjivanje broja Nijemaca u prvom popisu poslije I. svjetskoga rata, gledano u postotku, djeluje vrlo pesimistično. U Vinkovcima je to smanjenje 8,02 %, a u Vukovaru 7,73 %. Kad to promatramo brojčano, onda to u Vinkovcima iznosi 493 Nijemca manje, a u Vukovaru je to tek 117 Nijemaca. Za jedan dio njih možemo pretpostaviti da je bio zaposlen u državnim službama i da su novoj vlasti bili nepoćudni. Bez obzira bili oni Nijemci ili Austrijanci, prema njima se odnosilo odbojno. Pripadali su državi s kojom je Srbija bila u stalnim sukobima različitih razmjera i načina. Ništa im nije pomagalo da su oni već nekoliko generacija živjeli na ovim prostorima i što sa službenom politikom nekadašnje Austro-Ugarske monarhije nisu imali baš nikakve veze. Hrvati su nešto bolje prolazili jer su oni, prema službenoj politici, bili jedno od tri plemena koji su činili jugoslavenski narod. Za čitavo vrijeme države nije im se zaboravljalo da su se nedavno borili protiv srpske države. U takvoj situaciji kad službena politika ne prihvaća jedan narod, Nijemcima nije preostajalo ništa drugo već da se priklone onima s kojima su i prije živjeli u miru i međusobnom poštovanju. Istina, postojala je Njemačka stranka, ali ona još uvijek nije uspijevala okupiti većinu svojih sunarodnjaka. Ilustracije radi, Njemačka stranka je 1923. godine na izborima za Narodnu skupštinu u vinkovačkom kotaru dobila tek 152 glasa.2 Ovo rječito govori da su Nijemci još uvijek stranački podijeljeni. Već 1925. godine na izborima, opet za Narodnu skupštinu, Njemačka stranka dobila je dvostruko
2 Ivica Miškulin, Parlamentarni izbori u vinkovačkom kotaru između dva svjetska rata, monografija Vinkovci, 115.
344 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara... više glasova, čak 332 i bila je po rezultatima glasovanja druga, iza HSS.3 Ovi podaci govore o postupnom priklanjanju Nijemaca vlastitoj stranci. Nazočnost Nijemaca u kulturnim društvima Vinkovaca i Vukovara pokazuje da je bilo Nijemaca koji su i dalje ostali aktivni u hrvatskim društvima što bi upućivalo i na njihovo stranačko opredjeljenje. Hrvatske su stranke pokušavale što više privući njemačko stanovništvo, dok su srbijanske stranke pokušavale na sve načine razbiti to savezništvo jer su u pitanju bili rezultati glasovanja na lokalnim, i što je još važnije, na državnim izborima – za narodnu skupštinu. Na dva primjera vidjet ćemo kako su metode političke borbe bile nesmiljene i kako su te borbe nosile u sebi neke najave kasnijeg srpskoga semitizma, ali i genocidnoga ponašanja. Kronološki, prvo ćemo se posvetiti Vukovaru. Prvi se primjer odnosi na nastali konflikt u povodu otvorenja Hrvatskog doma u Vukovaru 1922. godine, a drugi na održavanje sokolskoga sleta Hrvatskog sokola u Vinkovcima 1926. godine. Otvorenje Hrvatskoga doma u Vukovaru 1922. Od samoga početka nove države, Srbi su nastojali zagospodariti na ovim prostorima u svim sferama društvenoga i političkog života, a to nije moglo ići bez gospodarskog, društvenog, a naročito kulturnog pritiska. Gradnja Hrvatskoga doma u Vukovaru bila je trn u oku vlastima, ali i pojedinim strankama.4 Bilo je to vrijeme ministrovanja i čvrste ruke prečanina Svetozara Pribičevića. Pokraj svih tih društveno-političkih okolnosti, stara ideja izgradnje Hrvatskog doma ipak je doživjela svoje oživotvorenje. Počelo je još daleke 1902. godine kad je Vjekoslav Gretschl bio je predsjednik „Dunava“ i on je prvi predložio pokretanje akcije za skupljanje sredstava za osnivanje i izgradnju Hrvatskog doma. Tijekom skupljanja donacija naročito je bio aktivan Laudenbach, dok je Đuro Schwerer ostavio svoju kuću (kao imovinu) za gradnju Doma. Tijekom tih austro-ugarskih dana, ali i kasnije, aktivni su u „Dunavu“ Fran Türk i Aleksander Peheim. A „Dunav“ je bio glavni nositelj kulturnih i drugih aktivnosti. Među aktivistima, ali i članovima odbora, spominju se još Aleksander Najpar i Gotfried Eder. Tražeći pogodnu lokaciju za Dom u prvi plan je došao prostor oko svratišta Lav u vlasništvu Eltzovih. U početku je grof Karlo Eltz tražio zgradu Ressource-a i za svratište Lav (bio je povezani kompleks) 2,000.000 kruna, a na koncu je društvo Hrvatski dom kupilo samo zgradu Ressource-a za 300.000 kr. Već Eltzovo prodavanje samo jedne zgrade bio je znak dobre volje jer je bio mimo njegovih gospodarskih interesa. Više je nego
3 Ivica Miškulin, Parlamentarni izbori u vinkovačkom kotaru između dva svjetska rata, monografija Vinkovci, 116. 4 Srijem, Vukovar, 15. srpnja 1922., 1.
345 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara... očito da je grof popustio shvaćajući društveno značenja Doma za Hrvate, ali i za Nijemce koji su u toj akciju zdušno sudjelovali. Taj benevolentni stav prema cijeloj akciji vidjet će se još nešto kasnije. Nijemci su, kako smo već naveli, u svim tim događanjima bili neobično aktivni. Tako je u prvoj upravi – Privremenom odboru Fran Türk bio predsjednik, Šandor (Aleksandar) Najpar potpredsjednik, tajnik je bio Aleksander Peheim, a odbornici su bili: Ignatz Srekeis, Gotfried Eder, Hinko Steiner (Horvat, 90). Oni će i poslije otvorenja Doma biti u upravi kad se, osim već spomenutih, spominju Leon Baumgartner, Josip Puches i Spitznagel. Akcija koju su podržali Hrvati i Nijemci morala je uroditi plodom. Projektant zgrade bio je arhitekt Aleksandar Freudenreich, inače veoma aktivni član „Hrvatskoga sokola“. Svečano otvorenje Hrvatskoga doma, nakon samo godinu dana gradnje, bilo je 8. i 9. srpnja 1922.,5 što je bila kruna uspjeha i velikih napora koje su činili Hrvati, uz pomoć drugih nacionalnosti, kako bi izgradili prostor – mjesto svojega budućeg okupljanja. Takva gradnja bila je moguća u ono vrijeme jedino materijalnim žrtvama pojedinaca. Da se nije žalilo truda, govori činjenica da je dom izgrađen samo u godinu dana, a to ujedno znači da su materijalne mogućnosti donatora bile dovoljne za uspješnost poduhvata. Hrvatsko stanovništvo u Vukovaru, i njima naklonjeni poglavito Nijemci, obuzimala je euforija oko uspjeha ovakvog velikog poduhvata, jer su svi bili svjesni što će značiti Hrvatski dom u društvenom životu grada. Stoga je i proslava bila velebna uz nazočnost, kako su izvještavale lokalne novine, preko sedam tisuća ljudi (grad je tada brojao oko 10.000 stanovnika). Zavist zbog brze i uspješne gradnje i završetka, ali i zbog strahovanja da će dom ojačati protivničke stranačke pozicije i da će se time zaustaviti zauzimanje prevlasti iskazivano je na protivničkoj strani veoma grubo. Bilo je to ujedno i političko podozrenje, koje najbolje ilustrira činjenica, da su u vrijeme proslave otvorenja doma, na Dunavu bili usidreni monitori i da su s prijeke strane Dunava bili stacionirani odredi jugoslavenske vojske. Pridavati otvorenju doma bilo kakvo drugo značenje, osim društvenog i kulturnog, bilo je logično jedino u režimima koji su gajili nepovjerenje prema drugima i koji su se osjećali ugroženima. Da je takav odbojan stav bio uvriježen kod većine srpskoga entiteta pokazuje činjenica da su srpska društva odbila sudjelovati u svečanosti otvorenja Doma.
5 Vlado Horvat, Spomenica o radu Hrvatskog kulturno-glazbenog društva „Dunav“ u Vukovaru, 21.
346 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
Pojava monitora na Dunavu i koncentracija vojske na lijevoj obali Dunava neobično podsjeća na događaje od sedamdesetak godina kasnije. Kao da su ti događaji oko otvorenja doma bili njihova pretpremijera. Naravno da pojava monitora i vojske nije omela svečanost. Oni su samo zorno pokazali kolika se važnost pridavala tom činu. Utoliko je sudjelovanje Nijemaca u ovoj proslavi dobivalo posebno značenje. Jer oni se nisu libili sudjelovati u svečanostima. Grof Dragutin Eltz imao je velikoga udjela u nastajanju Hrvatskoga doma jer je otkupljena zgrada za kupca pogodnu cijenu što mu je Türk priznao na otvorenju doma. Türk je naglasio njegove velike zasluge za dom, za njegovu slogu i ljubav s vukovarskim Hrvatima i zbog toga grof je izabran za kuma doma. Vikar Mato Pavić, poslije posvete doma, naglasio je: Nas Hrvate ne straše njemačka imena, naprotiv ja znadem ime Strossmayer, koje mnogo znači za naš narod, ja znadem kod Slovenaca imena slovenačkih preporoditelja Bleiweisa i Einspilera, kod Čeha Jungmana i Riegera. Mi se njemačkih imena ne bojimo, mi smo jaki tako, da prirodjujemo i privlačimo.6 Türk je u svom pozdravnom govoru naglasio … i želim, da ovaj Dom bude dom ljubavi i sloge svih sugrađana Vukovara.7 Eltz mu odgovara, kad je kao kum proglašavao otvorenje, da ovaj dom bude na ponos grada Vukovara i čitavog hrvatskog naroda, za čiji rad napredak moramo svi složno raditi.8 U svečanosti sudjelovala je tajnica zabranjene „Hrvatske žene“ Slava Fürst koja u nekoliko navrata naglašava domovinsku ljubav . . . kao jaču od svega na svijetu.9 Predsjednik društva Hrvatskoga doma dr. Fran Türk prigodom otvorenja doma naglasio je da dom treba (biti) stjecište svih čestitih Hrvata, da bude dom ljubavi i sloge svih sugradjana u Vukovara.10. Osim iskazivanja vojne sile još je bio jedan iskaz netrpeljivosti prema ovom događaju. Anonimni Vukovarac poslao je u osječki radikalske novine „Stražu“ pjesmu u kojoj komentira otvaranje Hrvatskoga doma. On se u toj pjesmi ruga lažnim Hrvatima, ali i Židovima, koji su veoma aktivni u hrvatskim udrugama. Optužuje ih da su oni ti koji zavadjaju s bratom brata pri tom misleći na odnose između Hrvata i Srba. Samo u ovom iznesenom navodu sintetizirana je bit pjesme, iako je pjesma „nabijena“ krivim političkim shvaćanjima.
6 Srijem, br. 29, 15. srpnja 1922., 1. 7 Jugoslavenski Dnevnik, Novi Sad, br. 251, 1931., 8. 8 Srijem, br. 29, 15. srpnja 1922., 1. 9 Srijem, br. 29, 15. srpnja 1922., 1. 10 Srijem, br. 29, 15. srpnja 1922., 1.
347 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
Na dan otvorenja „Hrvatskog Doma“ u Vukovaru (8. juna) Ko da Vas je golub biro, Draga braćo, vi „Hrvati“. Od kuda. ste, ko Vas skupi ? A ko će Vas živi znati! Iz Zagorja dičnog niste. Ne spominjem druge kraje, Koji su vam dedi bili, — Nek vas „tajfl” sami znaje. Al’ Hrvati pravi- da ste, Ne verujem, ma ko kaže, I ako se isprsiste. Bar ime vam to ne laže. Palestinu zemlju staru, I Virtemberg ako znate, To su zemlje što ovamo, Posejaše te „Hrvate“ Ti Hrvati kavge traže, Zavadjaju s bratom brata, Od sad takih ovde biće, A nestaće svih Hrvata! To su iskren’ reci naše. Draga braćo,da ih znate, A sad evo kola vašeg, U koje se vi hvatate: Tirk i Najpar, Zebec, Eder, Pehajm, Švagel, Tes i Jeger, Šterl, Pifat i Vanberger, Koh, pa Krejči i Gumringer, Puhes, Ditrih, Hercog, Gruber, Špicer, Gotfrid, Satler, Huber, Stari, Pifat i Vajdinger, Sendjerdj, Švagl, Elc i Feger, Glac, Celina, Kajzer, Šefer, svi drugi tamo - amo, Amo, da se poigramo! Vukovarac
348 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
Anonimni Vukovarac očito ponajviše cijeni Hrvate iz Zagorja – iz Zagorja dičnog niste, što smo devedesetih godina prošloga stoljeća imali puno puta čuti. Predbacuje „Vukovarac“ većini kako nisu pravi Hrvati te ih po prezimenima svrstava među Židove (Palestina) i Nijemce (Virtemberg, misli na njemačku pokrajinu Würtemberg). Slijedi teška optužba kako Ti Hrvati kavgu traže i time želi unijeti neslogu među većinom. Slijedi također teška optužba A nestaće svih Hrvata. Kako vidimo to predviđanje napisano je daleko prije nego se dogodila 1945. i 1991. godina. U završnom dijelu autor se ruga, prvo Hrvatima pa i ostalima koji nesebično pomažu Hrvatima, kako to zbog prezimena nisu nikakvi Hrvati. Sve spominjani bili su većinom ugledni ljudi koji su svojim radom postali uspješni. Od nabrajanja nije se „spasio“ ni grof Eltz. Rugati se njihovoj etničkoj pripadnosti zaista je neukusno. Između ovih 32 spomenutih osoba, njih šest je likvidirano 1945. To su gradonačelnik Fran Türk, ljekarnik Nikola Zebec, ing. kožarstva Đuka Eder, trgovac Stjepan Thes, lončar Ivan Koch, službenik Jakob Feger i gradonačelnik Đuro Szentgyörgy. Odmah treba iz njih izdvojiti Zebeca i Szentgyörgy-a koji nisu bili Nijemci, ali su imali isti „smrtni grijeh“ jer su surađivali sa Hrvatima. Daleko su blaže kažnjeni, jer su uspjeli ostati živi trgovac Antun Gottfried i krojač Karlo Kajzer.11 Pojedinačno navoditi njihova zanimanja, koje su dužnosti u gradu obnašali, ovdje bi bilo preopširno. Njihova opredijeljenost, odnosno suradnja s Hrvatima skupo ih je stajala, jer su većina njih neposredno iza „oslobođenja“ Vukovara (12. travnja 1945.) platili najskuplju cijenu. Lišeni su života na razne načine, bez suđenja i sa presudama napisanim naknadno. Ovu pjesmu možemo protumačiti i kao jal što su Hrvati potpomognuti Nijemcima uspjeli ostvariti ovakav uspjeh i otvoriti Hrvatski dom. Ona je izraz i zavisti što se nije uspio razbiti miran suživot između ova dva naroda. Organizatori otvorenja Hrvatskoga doma, svjesni ispravnosti svojih dobrih odnosa, nisu htjeli prikrivati ovaj napad. Najvjerojatnije je da većina Vukovaraca nije pratila osječke novine pa im taj napad i nije bio poznat. Mogli su ga i prešutjeti jer im nije mogao štetiti, ali to nisu učinili, jer su u tom pamfletu vidjeli samo zlobu. Zato su u istim novinama (Srijemu), u kojima je bio izvještaj s proslave otvorenja (15. srpnja 1922.) prvo pretiskali radikalsku rugalicu, ali i odgovorili istom mjerom. - Taj blesan, u nadi će vukovarskim, radikalima poći za rukom izazivanje Hrvata prigodom svečanosti otvorenja „Doma”, mnogo bi pametnije uradio, da je spjevao na primjer ovakovu pjesmu:
11 Podaci uzeti knjige Mirka Kovačića, U potrazi za istinom (martirij Hrvata u Vukovaru 1941.-1945.)
349 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
U našoj stranci ist ein Mangel, - Molim gospon Tingl-Tangl! Ništa više garikein sreći! Od kad kod nas Lojzl Gretschl Vodi listu Slavoserbsku! Ne smeta nas ime Robi, Ne smeta nas ime Kobi; Ne smeta nas ime Keszler – Bio doktor, bio dreksler. Bio Moric, bio Iso, Bio Madjar, bio Turčin! Pešta, Meka, slavni Surčin Vodi narod Slavoserbski . . . Sontag, Montag, Dienstag, Mitvoch tenor bundeva i mačoš Koch; Oh! i bruder šampion Jovo kao lampion našeg bratskog kao krancla ispod ruke vodi Francla, vodi narod Slavoserbski . . . i t. d., i t. d. Ovaj odgovor također ima svoju oštricu. Ruga se Srbima, jer su oni u svojoj tobožnjoj brizi za čistoćom svoga pokreta, zaboravili da u svojim redovima i sami imaju članova druge narodnosti. Iz primjedbi i ruganja u odgovoru, vidimo da su Nijemci uključeni u rad, društveni i politički, na obje strane, no istini za volju, vlastita istraživanja međuratne vukovarske povijesti, daju mi za pravo zaključiti da je većina Nijemaca ipak bila više okrenuta hrvatskim društvima. Ovi događaji u Vukovaru 1922. godine rezultat su dugogodišnjih neslaganja koji sežu još iz vremena od 1848. godine. Trvenja su bila stalna jer je srpska manjina stalno nastojala preuzeti vlast u Vukovaru što Hrvatima, naravno, nije bilo po volji. Ta trvenja, iza 1918. godine dobila su posve drugu dimenziju jer je Županija srijemska bila produžena ruka velikosrpske politike, a tu je bila policija i svi prateći upravni organi vlasti u oblasti uprave, sudstva, gospodarstva, školstva i ostaloga javnog života. Ovaj pritisak, koji je iza 1918. godine bio zaokružen velom bratstva i pričom o jednom narodu sa tri plemena, bio je grčevit i išao je nauštrb hrvatskih interesa. Nijemci, od kad su krajem 19. stoljeća počeli sve više ulaziti u društveni život, bili su po prirodi stvari više okrenuti Hrvatima. U stranačkom životu bili su više- manje neopredijeljeni. Veća okrenutost, u društvenom životu prema Hrvatima bila je logična jer su Srbi stalno bili podozrivi prema „švabama“ kako su oni govorili. Pa i
350 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara... antisemitizam, koji iskazuje ova „radikalska“ pjesma, samo je jedan dokaz više, da je on daleko stariji od nemilih događaja iz vremena 1941. – 1945. * * * U Vinkovcima je bila posve druga situacija. Prvo razdoblje Vojne krajine bilo je vrijeme koje nije dopuštalo nikakve nacionalizme. Ukidanjem Vojne krajine polako nestaje onaj njemački upravno-vojni dio stanovništva, a počinje doseljavanje Nijemaca. Nijemci u Vinkovcima veoma brzo, iz svoje sredine, daju pojedince koji u društvenom životu Hrvatske postaju istaknuti znanstvenici, ali su oni i drugim sferama nadgradnje. Samo se prisjetimo, primjerice Josipa Brunšmida kao možda najistaknutijeg primjera. U Austro-Ugarskoj, a potom i u Kraljevini SHS, vinkovački Nijemci sporadično imaju poneko svoje društvo, no isto tako oni se polako sve više uklapaju i u društveni život. Samo primjerice u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, njemački jezik bio je zapovjedni sve do dvadesetih godina prošloga stoljeća. U lokalnom tisku nije bilo nikakvih komentara o njemačkom življu. Uopće, taj miran suživot, u kojem je došlo do upoznavanja njemačke kulture svih oblika življenja i njihova preuzimanja, imalo je pozitivnoga utjecaja na postupno uključivanje Nijemaca u raznolika hrvatska društva. Kad je Svetozar Pribičević raskrstio s kraljem i kad je Stjepan Radić započeo približavanje kraljevskom dvoru te ušao u vladu, hrvatski pokret dobio je na poletu. U lokalnim sredinama to se osjetilo u pojačanom radu društava. Ovakva društvena kretanja bila su velika prijetnja te se moglo očekivati da će na budućim skupštinskim izborima biti nepovoljni rezultati za politiku dvora. U takvim političkim okolnostima u Vinkovcima je „Hrvatski sokol“ organizirao 31. srpnja i 1. kolovoza 1926. IV. župski slet Hrvatske sokolske župe Strossmayerove. Bilo je velebno okupljanje od 1.074 vježbača uz nazočnost velikoga broja gledatelja. Sve je prošlo u najboljem redu, ali se u beogradskoj „Reči“ pojavio dopis sa naslovom Separatistički slet u Vinkovcima ispod kojeg se autor potpisao kao Slavonac. U članku, koji je sadržajem očito radikalski, navodi se vrlo politikantskim jezikom između ostalog i ovo: Ali, da bi čitaocima bilo jasno ko su zapravo ti Hrvatski sokolovi, bar oni koji vode u tom sokolstvu glavnu reč, dovoljno je pročitati sledeća imena tih novopečenih, punokrvnih Hrvata: Aleksander Tropš, Johan Hoge, N Rosencvajg, Frank Rok, Šosberger, Josef Hesner, a koji ujedno fungira kao predsednik nemačkog pevačkog društva, a u samoj hrvatskoj sokolskoj fanfari fungiraju, kao glavni Ludvig Nigman nemački podanik i Arnut Komini talijanski podanik, dobrovoljac i fašista koji je za vreme Danuncijeve makaronade maltretirao naš narod na Rijeci.
351 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
Eto, ti takovi novopečeni Hrvati danas hoće da predstavljaju „Veliko Hrvatstvo“ . . . Na sve ove mizerne fanfaronade tuđinskih izmećara, ne bi bilo vredno ni osvrtati se, . . . Osim Rosenzweiga, koji je bio Židov, ostali su Nijemci i bili su ugledni i cijenjeni građani. Ludwig Nigmann bio je uspješni voditelj sokolske fanfare, koja se smatrala najboljom limenom glazbom u gradu, došao je na mjesto voditelja – dirigenta zbog svoje profesionalnosti. Nit je njemu smetalo da vodi u pro-hrvatskom športskom društvu fanfaru niti je upravi „Hrvatskoga sokola“ smetalo što on nije Hrvat. Upravo ovaj primjer jasno pokazuje otvorenost na suradnju Nijemaca i Hrvata u interesu dobrobiti domovine. Pridavati tome neka druga značenja, osim domoljublja, stvarno je neprihvatljivo. Talijana Kominija također nije potrebno braniti, pogotovo od ovakvih napada i upravo od onih koji su omogućili da se dogodi Danuncijeva makaronada i izgubi Rijeka na duže vrijeme. Hoge je bio predsjednik „Hrvatskog sokola“, a Tropsch jedan od vodeći stručnih ljudi u Sokolu, dok su ostali bili aktivni u upravi. U svemu tome Slavonac je očito bio zadrti radikal, koji u svom jalu nije mogao otrpjeti dobrosusjedske odnose. Da se podrobnije prouči ovdje neobjavljeni dio članka, vidjelo bi se kako se već 1925. godine koristi neka argumentacija koja je postala „moderna“ tek iza 1945. godine i koja se pripisivala njemačkom narodu. Istini za volju, u Vinkovcima toga doba bio je gradonačelnik, također radikal, veleposjednik Nikola Janković o kojem su Hrvati imali dobro mišljenje zbog njegovih posve drugih stavova o odnosu među narodima. Zaključak: Nijemci i Austrijanci, prema iznesenom, živjeli su u miru i međusobnom poštovanju sa domaćim stanovništvom, jer su svi većinom potjecali iz siromašnijih slojeva. U prvoj polovini 20. st. došlo je međusobne suradnje u društvenom životu. Ta suradnja je dovela do obogaćivanja kvalitete življenja, bila je trn u oku Srba, koji su nastojali da među njima dođe do razdora. U objavljenim pamfletima, koristi se rječnik koji je bio aktualan iza 1945. i koji je u novije doba ponovo bio istican. Svi ti prijepori, koji su dolazili sa strane, nisu ni najmanje zaustavili tu suradnju i razumijevanje između Hrvata i Nijemaca.
352 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
Sažetak Iza 1918. godine, kad su Hrvati, Nijemci i Austrijanci bili poražena strana, u novoj je državi došlo do zaoštravanja odnosa jer su vlasti i njezine pristaše sa podozrenjem gledale na međusobnu suradnju ovih triju naroda u radu kulturnih, športskih i drugih društava. U primjerima se vidi kako je ta suradnja doživjela žestok napad provladinih stranaka. Prvi je primjer otvorenje Hrvatskog doma u Vukovaru 1922. godine, a drugi održavanje sokolskoga sleta Hrvatskog sokola u Vinkovcima 1926. godine. Otvorenje Hrvatskoga doma u Vukovaru 1922. za čiju su gradnju zaslužni i Nijemci (Vjekoslav Gretschl, Laudenbach, Đuro Schwerer, Fran Türk, Aleksander Peheim, Aleksander Najpar i Gotfried Eder) uključujući tu i grofa Dragutina Eltza, izazvali su kod srpskih radikala veliko nezadovoljstvo. To se očitovalo oštrim napadom kroz satiričnu pjesmu objavljenu u osječkom radikalskom glasilu „Straža“. Prijetnje izrečene u toj pjesmi, nažalost, su se ostvarile iza 1945. godine. U Vinkovcima je „Hrvatski sokol“ uspješno organizirao 1926. godine IV. župski slet. U beogradskoj „Reči“ pojavio dopis sa naslovom Separatistički slet u Vinkovcima. U članku, koji je sadržajem očito radikalski, napada se tobožnje hrvatstvo pojedinaca koji pripadaju njemačkim narodu (bankovni činovnik Aleksander Tropš, geodeta Johan Hoge, tapetar Frank Rok, Šosberger, poduzetnik Josef Hesner, kapelnik Ludvig Nigman). Ovi svi na svu sreću nisu doživjeli tragičnu sudbinu. Međutim, svi ti prijepori, koji su dolazili sa svih strana nisu ni najmanje zaustavili tu suradnju i razumijevanje između Hrvata i Nijemaca.
353 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...
Die Zusammenarbeit der Deutschen und Kroaten im Gesellschaftsleben von Vukovar und Vinkovci
Zusammenfassung Nach dem Jahr 1918, als Kroaten, Deutsche und Österreicher die besiegte Partei in dem neuen Staat waren, kam es zu einem Zuspitzen der Beziehungen, weil die Regierung und ihre Anhänger mit Misstrauen die gegenseitige Zusammenarbeit dieser drei Völker innerhalb der Tätigkeiten von Kultur-, Sport- und sonstiger Gesellschaften verfolgte. Im einigen Bespielen erlebte diese Zusammenarbeit heftige Angriffe der Pro- Regierungsparteien. Das erste Beispiel ist die Eröffnung des Kroatischen Heimes in Vukovar 1922, das zweite die Veranstaltung des Sokol-Treffens des „Hrvatski sokol“ (Kroatischer Falke) in Vinkovci 1926. Die Eröffnung des Kroatischen Heimes in Vukovar 1922, bei dessen Bau auch die Deutschen Verdienste haben (Vjekoslav Gretschl, Laudenbach, Đuro Schwerer, Fran Türk, Alexander Peheim, Alexander Najpar und Gotfried Eder) einschließlich den Grafen Dragutin Eltz, verursachten bei den serbischen Radikalen große Unzufriedenheit. Das äußerte sich durch einen scharfen Angriff mittels eines satirischen Gedichtes, das im Osijeker Radikalblatt „Straža“ („Die Wache“) veröffentlicht wurde. Die in diesem Gedicht ausgesprochenen Drohungen erfüllten sich, leider, nach 1945. In Vinkovci veranstaltete der „Hrvatski sokol“ („Kroatischer Falke“) im Jahre 1926 erfolgreich das IV. Pfarre-Treffen. Im Belgrader „Reč“ („Das Wort“) erschien ein Brief mit dem Titel Separatiststisches Treffen in Vinkovci. Im Artikel, dessen Inhalt offensichtlich radikal ist, wird das angebliche Kroatentum der einzelnen Personen, die dem deutschen Volke angehören (der Bankbeamte Alexander Tropsch, der Geodet Johann Hoge, der Tapetenmeister Frank Rok, Schosberger, der Unternehmer Josef Hesner, der Kapellmeister Ludwig Nigmann) angegriffen. All diese Personen erlebten, zum Glück, kein tragisches Schicksal. All diese, von der Seite kommende, Streitigkeiten, konnten nicht aufs Mindeste diese Zusammenarbeit und das Verständnis zwischen den Kroaten und Deutschen aufhalten. Schlüsselwörter: Deutschen, Österreicher, Vinkovci, Vukovar
354 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 355-362 Stjepan Najman: Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa
Stjepan Najman UDK: 94(497.5-37 Valpovo)(091) Matica hrvatska Valpovo
Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa
Autor se u radu bavi temom valpovačke ratne bolnice Crvenoga križa koja je djelovala od 1914. godine. Vrlo uspješnu bolnicu vodili su, među ostalima, i liječnici njemačke nacionalnosti. I valpovački Crveni križ vodili su od osnivanja brojni pripadnici njemačke manjine.
Ključne riječi: Valpovo, ratna bolnica Crvenoga križa, Crveni križ u Valpovu,
355 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 355-362 Stjepan Najman: Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa
Iz malobrojnih sačuvanih povijesnih dokumenata saznajemo da je 1880. godine osnovana Podružnica društva Crvenog križa u Valpovu. Prije 1880. godine na području Valpovštine djelovalo je ˝Hrvatsko patriotsko pripomoćno društvo za potporu ranjenicima, vojnih udova i siročadi˝. Imena osnivača i prvih dužnosnika Crvenog križa u Valpovu, nažalost, nije sačuvan. Prvi pronađeni popis dužnosnika je iz svibnja 1917. godine. Tadašnji Odbor brojio je 25 članova u kojem su bili odreda svi viđeni Valpovčani među kojima su bili i brojni pripadnici njemačke narodnosti. Predsjednica je bila groficaJulijana Normann Ehrenfelška, potpredsjednik Viktor Antolković, a Franjo Kos blagajnik. Članovi su bili: Irena Antolković, Ema Beer, Betty Brand, Karolina Deszathy, Katinka Deszathy, Otilija Gvozdanović, Hermina Hankonyi, Ljuba Mesić, kontesa Marijana Normann, Celestina Piai, Pavica Pinterić, Johanna Spitzer, Janka Tolnauer, Marija Varga, Kata Zimmer, dr. Aurel Deszathy, Ante Evetović (župnik i pjesnik), Dragan Filaković, Stjepan Ižaković, Pavao Kathreiner, Adam Koch i grof Rudolf Norman Ehrenfelški ml. Začasni je član bio grof Rudolf Normann Ehrenfelški st. Pored navedenih utemeljiteljnih i začasnih, društvo je imalo 154 člana. Članova je bilo i iz drugih gradova kao npr.: Osijeka, Travnika, Sarajeva, Sente i drugih. U razdoblju od osnutka pa sve do Prvog svjetskog rata rad podružnice ograničavao se na prikupljanje članarine, priređivanje raznih zabava u društvene svrhe, podupiranje siromašnih i unesrećenih mještana. Po izbijanju Balkanskih ratova društveni je odbor odlučio za eventualni slučaj proširenja rata opskrbiti se sanitarnim materijalom te ga je nabavljeno za iznos od K 1191,19. Tada nije upotrijebljen, ali je dobro došao kod osnivanja ratne bolnice u Valpovu nakon izbijanja Prvog svjetskog rata. Valpovačka podružnica radila je dobro što se može zaključiti i iz priznanja koje joj je ukazano u više navrata. Na skupštini u Zagrebu i podnesenog izvješća Predsjedništvu potvrđuje primitak te je ˝...zahvalilo nam za požrtvovani rad.˝, zatim je predsjednica društva grofica Julija primila papinsko odlikovanje ˝Pro Ecclesia et Pontifice˝. Prigodom dolaska nadvojvode Franje Salvatora, zamjenika pokrovitelja društva, u Zagreb 25. lipnja 1914. godine u posjet Crvenom križu, bila je pozvana i valpovačka podružnica koju je predstavljao njen potpredsjednik Viktor Antolković i tom prigodom osobno upoznao nadvojvodu s radom podružnice za što je dobio usmeno priznanje. Nedugo iza toga buknuo je rat te je valpovačka podružnica počela s pripremama. Sastanak odbora i članova održan je 4. kolovoza 1914. godine na kojemu je odlučeno da se u Valpovu osnuje ratna bolnica. Za potrebe pomoći ranjenima, oboljelima u ratu i njihovim obiteljima prikupljan je novac. Izabrane su ˝gospodje i gospodjice koje su obilazile Valpovu razdjeljeno u 11 okružja.˝ U akciju se uključio i župnik Evetović kao i kapelani Marović i Martinković.
356 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 355-362 Stjepan Najman: Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa
Ratna bolnica u Valpovu Pripreme za osnivanje bolnice Crvenog križa u Valpovu nisu dugo trajale. Bolnica je otvorena već 24. rujna 1914. godine kada je stiglo prvih 27 ranjenih i oboljelih vojnika. Prema zapisima iz tog vremena bolnica je radila na dvije lokacije. Bolnica 1 bila je smještena u pučkoj školi u Pejačevićevoj ulici (danas Gajeva), a bolnica 2 u kući ljekarnika dr. Aurela Deszathyja u Crkvenoj ulici. Po nalogu vojnog zapovjedništva prvobitne zgrade bolnica su napuštene jer je rekvirirana velika zgrada pučke škole iza župne crkve. Grof Rudolf Normann ustupio je svoju kuću s vrtom u kojoj je prije stanovao gospodarski nadzornik. Tako je bolnica ponovo smještena u dvije zgrade u kojima je ukupno bilo 90 kreveta. Kako bi bolnica uspješno djelovala, organizirane su bolničke službe u koje su se uključili brojni Valpovčani i Valpovčanke. Valpovačke gospodje preuzeše naizmjence nadzor u kuhinjama, gospodjice preuzeše službu bolničarki. Službu kućanica u bolnicama preuzeše gdjica Ljuba Mesić i gdjica Celestina Piai, te gdja Marija Pomm koju je naslijedila gospodjica Ana Stiegler, a ovu početkom 1915. gdja. Pavica Pinterić. U kuhinji su radile: Marija Varga, Hermina pl. Hankony, Lota Kos, Alojzija Varga, Olga Deml, Johanna Spitzer, Fanny Müller, Marija Čačinović, Adela Biebert, Marija Čordaš, Lora Rosinger, Janka Tolnauer, Katinka Deszathy, Alojsija Tivanovac, Ružica Koch, Ružica Galinović i Malvina Schwarz.
Ratna bolnica u Valpovu
357 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 355-362 Stjepan Najman: Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa
Bolnice su imale dobrovoljne bolničarke, članice Crvenog križa, među kojima su kontese Marijana i Terezija Normann zatim Josipa i Terezija Urajković, Saša Deszathy, Josipa i Ivka Mesić, Marija i Dragica Fink, Elsa Lichtenberg, Jelica Welle, Ana Stiegler, Gustika Pfeifer, Gustika Truckenbrot, Ana i Helena Sigrist, Marija Hatz, Ana Resser, Marija Moslavac, Marija Narančić, Katica Šimić, Štefanija i Marija Kopf, Ana Krachenfels i Terezija Sauer te u početku i Henrieta Lazarus. Pored njih službu bolničarki vršile su, počevši od 5. veljače 1915. godine i Terezija Proschka i Matilda Grasl časne sestre iz reda sv. Vinka Paulskoga. U početku je organiziran i noćni nadzor koji su vršili mladi Valpovčani, a koji je ukinut nakon što je bolnici dodijeljen nadzorni potčasnik. Na toj je dužnosti upamćen Viktor Heinrich po svojim strogim ali taktičkim ponašanjem kojim je znao uvesti potreban zapt. Od otvorenja bolnica bolnički liječnik bio je valpovački općinski liječnik dr. Filip Lazarus. Zamijenio ga je 15. srpnja 1915. godine županijski fizik iz Osijeka dr. Franjo pl. Labaš, a za vrijeme spriječenosti zamjenjivao ga je kotarski liječnik dr. August Gruenwald. Tijekom 1914., 1915. i 1916. godine, za koje postoje vjerodostojni podaci, u valpovačkim bolnicama liječeno je 692 vojnika od kojih je umrlo samo tri. Ovako zanemarivo niskom postotku umrlih svakako su zaslužni spomenuti liječnici kao i bolničarke. Novac za rad podružnice i bolnice Crvenog križa sakupljen je od članarine, doprinosa utemeljiteljnih članova, dobrovoljnih priloga i dobrotvornih priredbi u vidu zabava i koncerata. U organizaciji zabava i koncerata osobito se zauzeo Osječanin prof. Dragan Melkus uz pomoć prof. Josipa Canića koji je dovodio osječke umjetnike što je rezultiralo dobrim financijskom rezultatom. Prema vrlo slikovitim opisima, priredbe Crvenog križa bile su iznimno maštovite. Evo nekih primjera. Inicijativom predsjednice, po nacrtima prof. Dragana Melkusa, izrađena je Spomen lipa, koja je bila smještena u ukusno uređenom paviljonu Valpovačkih toplica, a ukrašena grbom Kraljevina Hrvatske i Slavonije te Dalmacije, povrh kojega je Crveni križ. Ispod grba je natpis: Crveni križ u Valpovu hrvatskim junacima. Spomen lipu je izradio akademski kipar gospodin Turkalj. Svečano otkrivanje i posveta, koju je obavio župnik Ante Evetović Miroljub, bila je 20. kolovoza 1915. godine u prisustvu mnogih tadašnjih odličnika. Tom prigodom su se okupili, uz domaćina grofa i grofice Normann, banov zamjenik podžupan Stjepan pl. Peičić, izaslanstvo osječkog Crvenog križa pod vodstvom O. Friml Antunovića, predstavnika ˝Hrvatskih književnika˝ Ljuboja Dlustuša i mnogih privrednika iz Valpovštine i okolice. Svi odličnici, a i mnogi drugi, ukucali su zlatne čavle u Spomen lipu koja je donijela čistu dobit od K 7.956, što je s naturalijama iznosilo preko 30.000 kruna.
358 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 355-362 Stjepan Najman: Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa
Dr. Franjo pl. Labaš Julija grofica Normann Angažiranjem vlastitih dužnosnika valpovački Crveni križ priređuje 25. lipnja 1916. godine u Valpovačkim toplicama pučku svečanost na koju su posebnim vlakom došli brojni učesnici iz Osijeka. Okolišno plemstvo posjetilo je svečanost i obilno darivalo. Osim društvene predsjednice presvjetle gospodje Julije grofice Normann-Ehrenfelške sa obitelju, vidjesmo tu presvjetlog gospodina velikog župana baruna Ivana Adamovicha Čepinskog sa obitelju, preuzvišenu gospodju groficu Herminu Normann iz Jelengrada, gdju barunicu Lüttgendorf iz Osijeka i mnoge druge. Sve ovo dovoljno govori o ugledu valpovačke podružnice Crvenog križa, ali i o važnosti bolnica. Tomu u prilog idu i posjete bolnici koje su se zbile kao npr. bana dr. Ivana baruna Skerlecza, baruna Ivana Adamovicha, vladinog povjerenika dr. Milana Brezinščaka, Antuna pl. Mihalovicha i drugih. U svojstvu inspektora bolnice su obišli grof Aladar Jankovich, predsjednik zemaljskog društva Crvenog križa iz Zagreba, tajnik Viktor Badalić te natpovjerenik društva grof Marko Pejačević Virovitički. Od vojne oblasti bolnice su obišli general-major Josip Marijanović, dr. Isidor Szuchiewicz, general-major Seipka i dr. Tritsch. Svi su izrazili potpuno zadovoljstvo opskrbom i liječenjem. Za ostvarene rezultate valpovački Crveni križ i njegovi članovi, u više su navrata primili zaslužena priznanja. Društveno predsjedništvo u Zagrebu izrazilo nam je opetovano svoju zahvalnost, a s najvišeg mjesta odlikovani su sljedeći funkcionari: Julija grofica Normann-Ehrenfelška počasnim znakom crvenog križa II. razreda sa ratnom dekoracijom, Karolina Deszathy, Emilija Beer, Hermina Hankony, Otilija
359 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 355-362 Stjepan Najman: Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa
Grozdanović, Ljuba Mesić, Celestina Piai i Viktor Antolković srebrnom počasnom kolajnom crvenog križa s ratnom dekoracijom, a Pavica Pinterić brončanom počasnom kolajnom crvenog križa s ratnom dekoracijom. IZKAZ u bolnicama ‘’Crvenoga križa’’ u Valpovu liječenih vojnika.
Broj vojnika Broj po narodnosti
Godina Opazka Tekući broj Tekući ranjenih bolesnih zdravih otpuštenih oporavljenih neizlječenih umrlih Hrvati Madjari Nijemci Rusini Rumunji ini Ukupno
1 1914. 75 35 59 33 18 1 61 21 17 1 2 8 110
2 1915. 89 204 152 96 44 - 219 22 35 3 3 11 293
3 1916. 50 239 146 103 38 2 216 29 25 6 5 8 289
Ukupno 214 478 357 232 100 3 496 72 77 10 10 27 692
VALPOVO, 31. prosinca 1916. Dr. Franjo pl. Labaš, Kr. Županijski fizik Julija grofica Normann
Sažetak Valpovačka ratna bolnica Crvenog križa djelovala je od rujna 1914. godine. Radila je u dvije zgrade u kojima je bilo ukupno 90 kreveta. Kako bi bolnica uspješno djelovala, organizirane su bolničke službe u koje su se uključili brojni Valpovčani i Valpovčanke. Od otvorenja bolnica bolnički liječnik bio je valpovački općinski liječnik dr. Filip Lazarus. Zamijenio ga je 15. srpnja 1915. godine županijski fizik iz Osijeka dr. Franjo pl. Labaš, a za vrijeme spriječenosti zamjenjivao ga je kotarski liječnik dr. August Gruenwald. Tijekom 1914., 1915. i 1916. godine, za koje postoje vjerodostojni podaci, u valpovačkim bolnicama liječeno je 692 vojnika od kojih je umrlo samo tri. Novac za rad podružnice i bolnice sakupljen je od članarine, doprinosa utemeljiteljnih članova, dobrovoljnih priloga i dobrotvornih priredbi u vidu zabava i koncerata. Za ostvarene rezultate valpovački Crveni križ i njegovi članovi, u više su navrata primili zaslužena priznanja.
360 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 355-362 Stjepan Najman: Valpovčani u ratnoj bolnici Crvenoga križa
Die Valpovoer in dem Feldlazarett des Roten Kreuzes
Zusammenfassung Das valpovoer Feldlazarett des Roten Kreuzes wirkte ab September 1914. Es arbeitete in zwei Gebäuden, in welchen insgesamt 90 Betten standen. Damit das Lazarett erfolgreich sein konnte, wurden Lazarettdienste organisiert, an welche sich zahlreiche Bürger und Bürgerinnen von Valpovo anschlossen. Seit Eröffnung des Lazarettes war der Lazarettarzt der valpovoer Gemeindearzt Dr. Filip Lazarus. Am 15. Juli 1915 löste ihn der Gespanschaftsphysikus aus Osijek, der adlige Dr. Franjo Labaš ab, und zur Zeit seiner Abwesenheit vertrat ihn der Bezirksarzt Dr. August Gruenwald. Im Laufe der Jahre 1914, 1915 und 1916, für welche glaubwürdige Angaben vorhanden sind, wurden in den valpovoer Lazaretten 692 Soldaten versorgt, von denen nur drei starben. Das Geld für die Arbeit der Zweigstelle und des Lazarettes wurde aus dem Mitgliedschaftsbeitrag, den Beiträgen der Gründungsmitglieder, der freiwilligen Gaben und Wohltätigkeitsbeiträgen und Wohltätigkeitsveranstaltungen in Form von Festen und Konzerten gesammelt. Für die erzielte Ergebnisse erhielten das valpovoer Rote Kreuz und seine Mitglieder mehrmals wohlverdiente Anerkennungen. Schlüsselwörter: Valpovo, Kriegskrankenhaus des Roten Kreuzes, Rotes Kreuz in Valpovo
361 362 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“
Daška Osonjački, prof. UDK: 911.37(497.5-3 Baranja)(091) Popovac
„Selo broji 441 dušu“
Svakodnevno se susrećemo sa podsjetnicima na prošlost, radilo se to o staroj fotografiji, stolici na kojoj sjedimo, ili pak kući u kojoj živimo. Često se pak događa da je ta prošlost toliko upletena u svakodnevicu da ju je od nje nemoguće dijeliti. Bilo kako bilo, tradicija je nešto čemu treba posvetiti pažnju, definirati i razviti svijest o potrebi čuvanja autentičnosti živuće prošlosti. Niz je baranjskih sela primjer suživota prošlosti i sadašnjosti. Stambena i sakralna arhitektura postojani je temelj tradicije u nepostojanom etničkom mozaiku Baranje. Nenametljiva, praktična i visoko funkcionalna rješenja stare gradnje osigurale su njeno stoljetno korištenje bez promjena u funkciji objekta, uz tek manje intervencije u izgledu. Cilj ovog rada je kroz šture povijesne podatke i usporedbe sa prikazati crtice iz prošlosti baranjskog sela Popovac.
Ključne riječi: Popovac, Baranja, Bansko brdo, Karašica, arhitektura, stanovništvo, suživot.
363 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“
Vrijeme i mjesto Povijesni zapisi i arhivska građa pokazali su kako je za rekonstrukciju života Popovca najzahvalnije razdoblje od sredine 19. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća. Svi navedeni podatci i zaključci vrijede za taj vremenski period. Neki podatci se možda i čine istrgnutim iz konteksta što kod nekih i jest slučaj te njihova vrijednost zbog toga nije opća niti stavljana u odnos sa drugim povijesnim razdobljima osim sa suvremenim stanjem radi zornijeg prikaza odnosa sadašnjosti i prošlosti. Za prikaz demografskih karakteristika kao osnovica je uzeto međupopisno razdoblje od 1857.-1910. Iako postoje i raniji podatci o broju stanovnika na ovom prostoru, promatrano je razdoblje od 1857. godine, prvog popisa stanovništva na području Hrvatske organiziranog i provedenog na suvremenim demografskim načelima (Šašlin, 2005.). Za analizu prostorne organizacije i rastera ulica korišten je plan iz 1865. godine, a priložen je i plan gradnje kuće iz 1910. Time bi vremenski okvir ovog rada bila druga polovica 19. i prvo desetljeće 20. stoljeća. Podatci su šturi te su ponuđene njihove potencijalne interpretacije. Svi podatci preuzeti su iz izvora te su istaknuti kurzivom i preneseni u svom izravnom obliku, a to se odnosi i na sam naslov1. Prirodno-geografske karakteristike Korišteni su podatci iz različitih perioda s obzirom da se u slučaju prirodno- geografskih karakteristika radi o trajnijoj kategoriji. Dva su možda najvažnija čimbenika u geografskom smještaju Popovca. Prvi je položaj uz Bansko brdo pa se tako spominje kako je selo smješteno u ravnici iz područja juga ima vinorodno brdo te nije podložno nikakvim neprilikama“ (Sršan, 1999.) Takav položaj činio je uzgoj vinove loze mogućim, a gradnje cijelih gospodarstava tj. preseljenje na više nadmorske visine govore tome u prilog. Naime, na Banskom brdu zastupljene su gajnjače. U svom prirodnom obliku obično su to šumska i veoma dobra poljoprivredna tla, a pogodna su i za uzgoj vinove loze. U izvorima se također navodi kako stanovnici Popovca imaju mogućnost krčiti šumu, ako im nije teško potruditi se (Zeiler, 1998.). Danas je prirodni vegetacijski pokrov na ovom području u velikoj mjeri reduciran, najvećim dijelom uslijed antropogenih činitelja. U nizinskom prostoru prirodnu vegetaciju su činile šume hrasta lužnjaka i običnog graba, dok su na Banskom brdu to bile šume hrasta kitnjaka i graba. Iz tog perioda sačuvani su i oronimi Jartsovo brdo, Goldberg, Franzosenberg, Klenovacz, Venusberg, Joklsberg, Obzier. Osim položaja uz Bansko brdo, važan je bio položaj uz Karašicu koja se u narodu zove rijekom iako po hidrografskim elementima spada u kategoriju potoka.
1 1764 su najposlušniji podanici u Banu ponovno molili za izgradnju „vlastite crkve“ i dodali da je „od kada su doselili u selo Ban „sklopljeno 110 brakova“ i „selo broji 441 dušu“. (Zeiler, 1998.)
364 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“
Karašica se formira na južnim obroncima planine Meček, u Hrvatskoj ima karakter nizinskog vodotoka, područjem općine Popovac teče u dužini od 7,74 km, jedini je prirodni vodotok ovog područja, te je danas u potpunosti osigurana nasipima. Prvotna regulacija toka završena je početkom 19. stoljeća do kada je bila obrasla trskom i rijeku se može prijeći samo na naznačenim mostovima i mostićima (Zeiler, 1998.). Karašica je naime do svoje regulacije vrlo često plavila okolni prostor koji je stoga bio močvaran, a što je otežavalo i komunikaciju ovim područjem. Takav zaravnjen i plavljen prostor prepoznatljiv je i u toponimima sačuvanim na kartografskim izvorima iz 19 st. od kojih se većina njih koristi i danas kao što su Poganska bara, Hadšinova bara, Široka livada gornja, Široka livada dolnja, Stara szkela, Velika veka, Remetin veka. Demografska struktura Od podataka koji su proučeni, u pravilu je ukupan broj njemačkog stanovništva jasan, dok su druge skupine stanovnika razvrstavane po nedefiniranom kriteriju pa se tako navodi kako stanovnici zemljišta pripadaju „dvijema nacijama : pravoslavci i Nijemci“ (Zeiler 1998) ili se pak stanovništvo dijeli na Nijemce i Ilire (Sršan, 1999.). Na slikovnim prikazima koristim naziv „Ostali“ ne ulazeći u raspravu o tome. Zanimljivo je primjerice usporediti ukupan broj stanovnika Popovca 1900. godine koji je iznosio 2472 stanovnika sa zadnjim popisom stanovnika iz 2001. godine u kojem broj stanovnika u ovom slučaju općine Popovac (odnosi se na sela Branjina, Kneževo i Popovac) iznosi 2427. Isto tako zanimljivo je primjerice usporediti postotni udio njemačkog stanovništva navedene godine s brojem stanovnika hrvatske nacionalnosti prema popisu iz 2001. Iz priloženog se vidi da je postotni udio gotovo jednak.
Etnička struktura Popovca 1900. godine Etnička struktura Popovca 2001. (prema: Zeiler, 1998.) (Izvor: DZS)
365 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“
U razdoblju koje se obrađuje vidljiv je i značajan porast broja učenika u školi pa tako 1896. godina bilježi maksimalni broj učenika od 486, dok je on desetljeće prije toga bio gotovo dvostruko manji 256 (Zeiler, 1998.). Zanimljivo je da u toj godini maksimalnog broja učenika djecu poučava troje učitelja i to Josef Mayer, Mathias Faller te Maria Reiner - prva žena koja obavlja tu dužnost u Popovcu. O obiteljskom životu saznajemo iz izvora koji govore o životu kraja 18. stoljeća, međutim smatram da se ovakve navike nastavljaju i u 19. stoljeće pa se podatci mogu tumačiti kao običaj. Piše se tako da u jednoj njemačkoj kući uglavnom stanuje samo 1 obitelj, a u iliričkim se nađe ne često 3, 4 i više obitelji da zajedno stanuju“ (Sršan, 1999.). Iz navedene tvrdnje jasno je kako i ovdje stanovništvo njemačkog porijekla živi u nuklearnim obiteljima. Takav način života kao i manji broj članova kućanstva treba povezati s namjerom da se gospodarstvo ne dijeli tj. posjed ne cijepa u manje dijelove. Moguće je stoga da se širenje i izgradnja posjeda na Banskom brdu mogu objasniti i pomanjkanjem prostora. Prostorna organizacija sela Osnova za analizu izgleda sela u 19. stoljeću jest katastarski plan iz 1865. godine. Radi se o vrlo vrijednom izvoru za proučavanje razvoja i transformacije prostora, naime svi podatci koji se upisuju u katastarsku dokumentaciju dobivaju se terenskim radom... svaka čestica izmjerom dobiva svoj broj te je ucrtana u katastarski plan i upisana u upisnik čestica...katastarski plan prikazuje položaj čestice, njezin prostorni obuhvat i granice... za svaku česticu navedeno je ime njezina posjednika s kućnim brojem ili adresom, površina čestice, njezin način korištenja (kultura) te klasa zemljišta... (Slukan Altić, 2003.). Očito je poklapanje i male promjene u rasteru ulica središnjeg, najstarijeg dijela sela, sa suvremenom dispozicijom. Sudeći prema brojevima kuća, prva ulica koja je formirana je današnja ulica Matije Gupca. Naime, tijekom 19. stoljeća kuće nisu imale adresu u današnjem smislu, nego tzv. popisni broj kuće. To znači da je svaka kuća nakon gradnje dobivala brojčanu oznaku, ali ne po ulicama kao danas, nego su sve kuće unutar jednog naselja imale brojeve od jedan nadalje (Slukan Altić, 2003.). Taj je postupak opisan kao „stjerivanje kuća u red po numeri“ (Galiot – Kovačić, 2008.). Uvođenjem novih materijala, načina gradnje i postavljanjem kućnih brojeva namjeravalo se spriječiti česte požare, produžiti trajanje zgradama te poboljšati kvalitetu stanovanja“ (Galiot – Kovačić, 2008.). Kao što je vidljivo na poleđini katastarskog plana u 19. st. se susrećemo s nekoliko formulacija imena naselja: Baan2 Baranya 1855., Markt Baan in Ungarn
2 Porijeklo imena naselja objašnjava kao „ime koje najvjerojatnije potječe od slavenske plemićke titule Ban=Banus; koju je nosio nekadašnji vlasnik naselja“ (Zeiler, 1998.) Ili pak od titule bán koja je vjerojatno turkijskog podrijetla. (Međeral – Sučević, 2006.) Drugi dio imena upućuje na položaj mjesta u baranyavarskom okrugu. Hrvatsko ime dolazi od činjenice da je Popovac bio središte lokalne katoličke župe i pravoslavne parohije (Međeral – Sučević, 2006.).
366 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“
Katastarski prikaz Popovca iz 1865. Comitat Baranya Steueramt Darda iz 1865., Baranya Báan Mezovaros Petsétje iz 1887. Osim toga na samom planu moguće je vidjeti naknadno upisane promjene (radi se o reambulaciji). Svi podatci dobiveni reambulacijom docrtavaju se u stari katastarski plan crvenom bojom (Slukan Altić, 2003.). Iz izvora također saznajemo da je 12.1. 1904. Ban preimenovan u Baranyaban (Zeiler 1998). Da je to uistinu tako vidi se i na priloženom nacrtu kuće gdje je ime mjesta Baranyabán, a datum 1910. Majus 29. Analizom katastarskog plana jasno se razaznaje položaj crkve sv. Josipa koja zajedno sa školom predstavlja središte mjesta, te pravoslavne crkve. Od imena ulica navode se: Arpad utcza, St. István utcza, Vásár utcza. Zadnju je moguće povezati sa popovačkim sajmištem do kojeg je vodila. O prostornoj organizaciji Analizom katastarskog plana moguće je utvrditi sljedeće: dominantna izgradnja svodi se na privatnu stambenu arhitekturu, sakralnu arhitekturu (crkva, groblje, križevi) te uvjetno rečeno javnu gradnju kao što je primjerice škola, župni stan (uzdržavaju je župljani svojim sredstvima, gradi se izdatcima biskupske blagajne ili ju pak gradi crkvena zajednica). Na temelju numeriranja kuća moguće je utvrditi da je
367 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“ crkva očito središte naselja, a i jezgra prvog naselja bila je u njenoj okolini vjerojatno nešto sjeverozapadnije. Na temelju pisanih podataka selo je u prvoj fazi izgradnje bilo nekvalitetnije građeno – kuće su bile drvene, a naknadno na njihovim mjestima nastaju novije kuće kvalitetnije gradnje te je u vrijeme sredine 19. st. selo već imalo formiranu fizionomiju ušorenog sela koja se zadržala do danas. Središte sela je kao što je već rečeno, bilo oko crkve. U tom središnjem dijelu uz crkvu nalazio se i svećenikov stan, nova zgrada izgrađena je 1860. godine, stara se nalazila na istom mjestu, nekad je to bila škola, a prije toga i stambena zgrada, tako da se može reći da je u vrijeme kad je doselio svećenik, a to je prema podatcima 1789., već postojalo više od 77 kuća uz uvjet da uistinu postoji veza između kućnog broja i kronologije gradnje. Istovremeno treba pretpostaviti postojanje druge jezgre oko današnje pravoslavne crkve. Stambena arhitektura Prva faza naseljavanja i stambene izgradnje bila je vjerojatno stimulirana besplatnim građevnim materijalom, jer kako izvori navode novi stanovnici Popovca, za novac ne kupuju drva koja im pripadaju po urbaru, čak i građevinska drva dobiju besplatno od vlastelinstva u naznačenoj šumi“ (Sršan, 1999.). Već krajem 18. stoljeća počinje gradnja kvalitetnijih stambenih objekata. Tako 1785. još postoje stare kuće sagrađene od drveta, ali se vide i nove izgrađene od čvrste opeke (Sršan 1999.). Popovac tako ne zaostaje za općim trendovima prostornog planiranja ruralnog prostora onog vremena na istoku Hrvatske. Do polovice 18. stoljeća nema planiranih ulica, a kuće su bile razbacane i raštrkane (Galiot Kovačić, 2008.) ali i šireg prostora habsburške monarhije jer u Beču je 1772. objavljen popis pod nazivom „Glavna uputa za naseljavanje“. Prema tom popisu postoje tehničke norme za osnivanje naselja, oblikovanje kučišta, za gradnju kuće i ostalih zgrada. Precizno je određena širina ulica, kućišta, za gradnju kuće i ostalih zgrada koje moraju biti postavljene na istoj strani dvorišta i na granici prema susjedu (Galiot– Kovačić, 2008.). Priloženi plan Popovca odaje upravo te karakteristike prostorne organizacije. Očit je pravilni raspored kuća s obje strane nekoliko glavnih ulica. Kuće su
368 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“ okrenute pročeljem prema ulici, u njih se ulazi s dvorišne strane preko trijema. Posjed je okupljen. Na originalnom tlocrtu i bokocrtu tipične kuće onog vremena, danas u narodu poznate kao „nabijača“ ili „švapska kuća“ vidljiva je visoko funkcionalna organizacija stambenog prostora, koja obuhvaća ne samo kuću za stanovanje već i gospodarske zgrade (staja, svinjac i sl.). Izduženost posjeda je izrazita, nastala nizanjem dijelova posjeda (kuća, prednje dvorište, stražnje dvorište, voćnjak, njiva). Stambena arhitektura, raspored zgrada, organizacija prostora, gospodarskih prostora kao i materijali od kojih se zgrade grade izuzetno su kvalitetni, o čemu svjedoči i njihova često stoljetna kontinuirana upotreba. Postojanje kvalitetnih gospodarskih zgrada bio je preduvjet za razvoj poljodjelstva i gospodarenja uopće, pa tako postoje primjeri gdje je godina izgradnje istaknuta na gospodarskim zgradama ranija od godine izgradnje same kuće. Na priloženom planu gradnje naveden je datum 29. svibnja 1910. Osnovna organizacija preživjela je do danas, dimenzije kao ni broj posjeda nisu se puno mijenjale s obzirom da, kao što je bilo prikazano, ni broj stanovnika nije značajnije rastao, već se selo širilo gradnjom novih posjeda. Sakralna arhitektura Crkva je izgrađena 1778. godine po zahtjevu mještana posvećena svetom Josipu i blagoslovljena. Izgrađena je od dobrog materijala. Šindrom pokriven krov i limom pokriven toranj, pod je popločan opekom (Sršan, 2004.). Izvorne dimenzije su joj bile 17.7 m sa 9.7 m pa bi odnos duljine i širine bio približno 2:1. Na priloženom planu vidimo crkvu s tlocrtom kakav je i danas. Naime, s vremenom je crkva postala premala za velik broj vjernika pa je 1860. proširena je sa dva oratorija i seljanin s kućicom bez zemlje Franz Schlliter donirao je 5000 guldena za sat na zvoniku (Zeiler, 1998.). Popovačko groblje prostire se od same crkve prema sjeveru idući ravno po odgovarajućoj ulici (današnja ulica Vladimira Nazora), ograđeno je jarkom i blagoslovljeno. Zgrada župnika Ta je kuća smještena u glavnoj ulici i navodi se kako je prvo bila seljačka a tek naknadno prenamijenjena za potrebe župnika. Nalazi se zapadno od crkve, susjedi od sjevera Ivan Getto, od juga škola. 1822. se godine na veliku štetu župnika srušila. 1828. je izdacima iz biskupske blagajne potpuno obnovljena, ponovno izgrađena i dovedena u odlično stanje. Na priloženom planu jasno se ističe svojim tlocrtom. Prema ulici ima pet prostorija, od kojih je 3 za župnika, a dvije za pomoćnika ( Sršan, 2004.). Škola 1887. crkvena zajednica je izgradila novu školsku zgradu (Zeiler, 1998). Prema podatcima znamo i gdje se škola nalazila prije toga, s obzirom da je bila spojena s kućom učitelja moguće je točno i na planu odrediti njen smještaj. Smještena u glavnoj
369 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“ ulici u zapadnom nizu kuća, od crkve malo niže prema jugu, sjeverno od nje nalazila se župna kuća, a na jugu posjed Đure Petza (Sršan, 2004.). Iz svakodnevnog života 19. stoljeća Od samog početka vjera je imala važnu ulogu u okupljanju i oblikovanju zajednice. Velik dio društvenog života odvijao se ili posredno imao veze sa crkvom, što se odražava i u središnjem položaju crkve. U rekonstrukciji svakodnevnih navika tadašnjeg stanovništva stoga je olakšavajuća okolnost upravo ta što je velik dio kulise u kojoj se život odvijao još uvijek sačuvan. Ako se malo poigramo podatcima moguće je dobiti uvid u izgledu života 19. stoljeća. Bogoslužje počinje nedjeljama i blagdanima u zimi u 10 sati , a ljeti u 9 (Zeiler, 1998). Vjernike su na bogoslužje zvala tri zvona od kojih je najmanje ujedno i najstarije izliveno 1755. u čast sv. Roka, blagoslovljeno u Grazu, te je svjedok najranijeg doseljenja Nijemaca u Popovac. U Grazu je 1779. izliveno i najveće zvono posvećeno Sv. Križu (257.6 kg) odmah po izgradnji same crkve. Srednje po veličini zvono je ujedno i najmlađe, izliveno 1829., posvećeno sv. Stjepanu Kralju Ugarske (Sršan, 2004.). Prije mise mještani bi se okupljali pred crkvom prolazeći pored kamenog križa koji i danas stoji pred crkvom, a izgrađen je 1829. Prije mise uvijek prethodi propovijed koju je u danom periodu držao svećenik Leopold Franz Saghy (1845.-1870) a kasnije njegov naslijednik Attila Uray (1870.- 1905.). Blagdane sajma, dane postova i Kraljeve dekrete proglašavna vjernom narodu s ambona (Sršan, 2004.). Pod pjevanom misom svira učitelj orgulje te s narodom pjeva primjerene pjesmice (Zeiler, 1998). Malo životniji podatak je kako mještanima za sjedenje služe klupe koje treba popraviti, a da su i orgulje pokvarene (Sršan 2004.). O tome kako je narod izgledao znamo samo kako postoje razlike u odijevanju, utoliko da se Nijemci (se) oblače njemački, a iliri ilirički (Sršan 1999.), ali i da u selu već 1785. postoje dva njemačka krojača (Sršan 1999.) pa stoga tada nije potrebno napuštati selo da bi se odjeća osigurala. Konoplja koja je služila za izradu odjeće proizvodila se lokalno - poznato je da njemački doseljenici iz Bačke donose konoplju, početkom 19. stoljeća u Srijem, a u drugoj polovici u srednju Slavoniju (Galiot-Kovačić, 2008.). Ako je suditi po ovom podatku, korištenje konoplje u Baranju je došlo prije nego u Slavoniju što je i logično s obzirom na manju udaljenost. Za period koji se pokušava prikazati ovim radom važna je i konstatacija kako se intenzivne promjene u tradicijskom odijevanju događaju se u posljednjoj četvrtini 19. i prvoj polovici 20. stoljeća kada su se prihvaćali utjecaji njemačkih doseljenika. Postupno je napušteno ručno tkanje, najprije u njemačkim, a kasnije i u hrvatskim obiteljima (Galiot Kovačić, 2008). Gospodarske i radne aktivnosti stanovnika Popovca u 19. stoljeću nije jednostavno interpretirati iz šturih podataka. Tako iz 18. stoljeća znamo da mlinove na vodi nemaju, već postoji u privatnim rukama jedan suhi mlin 3. klase (Sršan, 1999.). U tzv. suhim
370 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“ mlinovima – suvarama, mljele su se žitarice potrebne ljudskoj i životinjskoj prehrani te su imale značajnu ulogu u seljačkom gospodarenju jugoistočnog dijela Slavonije, posebno u 19. stoljeću (Galiot –Kovačić, 2008.). O stoci koja se uzdržavala znamo da kod Nijemaca krave donose najviše koristi, a Iliri sa svinjama imaju određene koristi (Sršan 1999.). Da je proizvodnja mlijeka, mliječnih proizvoda bila uspješna pokazuje i udruženje mljekara osnovano 1899. (Zeiler, 1998.). Osim stočarstvom, stanovništvo se bavilo i povrtlarstvom a i brojni šljivici opstali su i do danas. Zna se da je u Banu postojao i rudnik. Nije moguće utvrditi kad je on počeo s radom, međutim postoji podatak da je 1906. već bio u funkciji, a izgled njegovog ulaznog prostora poznat je sa fotografije iz 1912. godine. Kad je rudnik počeo s radom upitno je, ali vjerojatno je to bilo u vremenu obuhvaćenom u ovom radom. Umjesto zaključka Podataka je malo i podložni su više ili manje vještim interpretacijama, a ovaj rad je samo jedna od njih. Baranja je specifičan prostor, u kojem vrijednosti materijalne kulture ne dolaze do izražaja jer vrlo uspješno ispunjavaju funkciju koja im je dana prije gotovo jednog stoljeća. Nema monumentalnosti već je idealna funkcionalnost upravo ono što baštinimo naslijeđenom arhitekturom i organizacijom prostora u selima poput Popovca. Zato je važno težiti razvijanju svijesti i njegovanju baštine. Cilj ovog rada jest da pomogne prepoznati prošlost u sadašnjosti, tradiciju u suvremenosti i istovremeno- njihovu nedjeljivost.
Literatura: Galiot - Kovačić, J.: Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, Etnološka istraživanja, Ministarstvo kulture Uprava za zaštitu kulturne baštine Konzervatorski odjel u Osijeku, Ured za zaštitu kulturne baštine u Vinkovcima, 2008. (str 213. – 230.) Međeral-Sučević, K.: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Folia onomastica Croatica, 15, 2006 (str. 173-189) Slukan Altić, M.: Povijesna kartografija – Kartografski izvori u povijesnim znanostima, Izdavačka kuća Meridijani, Samobor, 2003 (str. 274. – 277) Sršan, S.: Kanonske Vizitacije ( Visitationes Canonicae) knjiga I – Baranja 1729.-1810. Državni arhiv u Osijeku, 2003. Sršan, S.: Kanonske Vizitacije (Visitationes Canonicae) knjiga II – Baranja 1829.-1845. Državni arhiv u Osijeku, 2004. Sršan, S. : Baranja 1785. godine, Državni arhiv u Osijeku, 1999. (str 76. – 81.) Šašlin, P. : Stanovništvo Baranje – bilježja i procesi , Izdavačka kuća Meridijani, Samobor, 2005. Zeiler, J.: Familienbuch Popovac (Ban), Schwäbische Türkei 1750.- 1945. Mit den Filialgemeinden Branjina=Kisfalud, Knezevo=Lak, Podolje=Bodollya und Sarok, Winnenden, 1998. Prostorni plan uređenja Općine Popovac, Zavod za prostorno planiranje d.d. Osijek, 2006.
371 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“
Sažetak Niz je baranjskih sela primjer suživota prošlosti i sadašnjosti. Stambena i sakralna arhitektura postojani je temelj tradicije u nepostojanom etničkom mozaiku Baranje. Cilj ovog rada je kroz šture povijesne podatke i usporedbe prikazati crtice iz prošlosti baranjskog sela Popovac. Povijesni zapisi i arhivska građa pokazali su kako je za rekonstrukciju života Popovca najzahvalnije razdoblje od sredine 19. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća. Tako je za prikaz demografskih karakteristika kao osnovica uzeto međupopisno razdoblje od 1857.-1910. Za analizu prostorne organizacije i rastera ulica korišten je plan iz 1865. godine, a priložen je i plan gradnje kući iz 1910. Time bi vremenski okvir ovog rada bila druga polovica 19. i prvo desetljeće 20. stoljeća. Podatci su šturi te su ponuđene njihove potencijalne interpretacije. U geografskom smještaju Popovca prvi važan čimbenik je položaj uz Bansko brdo, a drugi položaj uz Karašicu koja se u narodu zove rijekom, iako po hidrografskim elementima spada u kategoriju potoka. Od demografskih podataka koji su proučeni zanimljivo je primjerice usporediti postotni udio njemačkog stanovništva 1900. godine sa brojem stanovnika hrvatske nacionalnosti prema popisu iz 2001. Iz priloženog se vidi da je postotni udio gotovo jednak (69 %). 1896. je pak zabilježen maksimalan broja učenika, a djecu poučava troje učitelja je to Josef Mayer, Mathias Faller te Maria Reiner prava žena koja obavlja tu dužnost u Popovcu. Analizom priloženog katastarskog plana iz 19. stoljeća moguće utvrditi sljedeće: dominantna izgradnja svodi se na privatnu stambenu arhitekturu, sakralnu arhitekturu (crkva, groblje, križevi) te uvjetno rečeno javnu gradnju kao što je primjerice škola, župnikov stan. Nakon prve faze naseljavanja i stambene izgradnje koja je bila vjerojatno stimulirana besplatnim građevnim materijalom, već krajem 18. stoljeća počinje gradnja kvalitetnijih stambenih objekata. Postojanje kvalitetnih gospodarskih zgrada bio je preduvjet za razvoj poljodjelstva i gospodarenja uopće pa tako postoje primjeri gdje je godina izgradnje istaknuta na gospodarskim zgradama ranija od godine izgradnje same kuće. Na priloženom planu gradnje obiteljske kuće naveden je datum 29. svibnja 1910. Crkva je izgrađena 1778. godine po zahtjevu mještana i posvećena svetom Josipu i blagoslovljena. Velik dio društvenog života odvijao se ili posredno imao veze sa crkvom, što se odražava i u središnjem položaju crkve. Podatci nam također omogućavaju izdvojiti neke od crtica iz svakodnevnog života kao npr. da su klupe u crkvi bile malo klimave, orgulje pokvarene ili pak da su postojale razlike u odijevanju između Nijemaca i Ilira. Od podataka o gospodarstvu znamo da se uzgaja uglavnom stoka, proizvode se mliječni proizvodi, a 1899. osnovano je i udruženje mljekara. Osim tog poznat je i podatak da je već 1906. bio u funkciji rudnik, ali povijesni izvori o njemu šute.
372 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“
“Das Dorf zählt 441 Seelen”
Zusammenfassung Eine Reihe von Dörfern in Baranja ist ein Bespiel einer Verbundenheit der Vergangenheit und der Gegenwart. Wohn- und Sakralarchitektur sind eine beständige Grundlage der Tradition in dem unbeständigen ethnischen Mosaik von Baranja. Ziel dieser Arbeit ist, durch karge historische Angaben und Vergleiche, kurze Geschichten aus der Vergangenheit des baranjaer Dorfes Popovac darzustellen. Historische Verzeichnisse und Archivstoff zeigten, dass zur Rekonstruktion des Lebens von Popovac die Zeitspanne von der Mitte des 19. Jahrhundertes bis zu den ersten Jahrzehnten des 20. Jahrhundertes die günstigste ist. So wurde zur Darstellung der demografischen Eigenschaften die Zeitspanne zwischen den Zählungen von 1857 – 1910 als Grundlage genommen. Zur Analyse der räumlichen Organisation und des Straßenrasters wurde der Plan aus 1865 genommen und auch der Hausbauplan aus 1910 wurde beigelegt. Dadurch wäre der Zeitrahmen dieser Arbeit die zweite Hälfte des 19. und das erste Jahrzehnt des 20. Jahrhundertes. Die Angaben sind karg, so wurden ihre möglichen Interpretationen angeboten. In der geografischen Lage von Popovac ist der erste wichtige Umstand die Lage neben dem Berg Bansko brdo und der zweite die Lage neben der Karašica, die vom Volke Fluss genannt wird, obwohl sie nach hydrographischen Elementen in die Kategorie der Bäche gehört. Von den erforschten demographischen Angaben ist, z.B., interessant, den Prozentanteil der deutschen Bevölkerung im Jahre 1900 mit der Bevölkerungszahl kroatischer Nation gemäß Verzeichnis aus 2001 zu vergleichen. Aus der Beilage ist ersichtlich, dass der Prozentanteil fast gleich ist (69 %). 1896 wurde die maximale Anzahl von Schülern verzeichnet und die Kinder wurden von drei Lehrern unterrichtet und zwar sind das Josef Mayer, Mathias Faller und Maria Reiner, die erste Frau, welche dieses Amt in Popovac verrichtete. Durch eine Analyse des beigelegten Katasterplans aus dem 19. Jahrhundert ist folgende Schlussfolgerung möglich: der dominante Bau bezieht sich auf private Wohnarchitektur, sakrale Architektur (Kirche, Friedhof, Kruzifixe) sowie, bedingt gesagt, den öffentlichen Bau wie zum Beispiel die Schule, das Pfarrhaus. Nach der ersten Phase der Ansiedlung und des Wohnungsbaues, die wahrscheinlich mit kostenlosem Baumaterial unterstützt wurde, beginnt schon Ende des 18. Jahrhunderts der Bau von besseren Wohnobjekten. Das Vorhandensein von guten Wirtschaftsbauten war eine Bedingung zur Entwicklung der Landwirtschaft und der Wirtschaft im Allgemeinen, so gibt es auch Beispiele wo das Baujahr an den Wirtschaftsgebäuden älter ist als das Baujahr des Hauses. Auf dem beigelegten Bauplan des Familienhauses steht das Datum vom 29. Mai 1910. Die Kirche wurde 1778 gebaut, auf Verlangen der Bewohner, und wurde dem heiligen Joseph gewidmet und eingeweiht. Ein Großteil des Gesellschaftslebens fand in der Kirche statt oder war indirekt mit der Kirche verbunden, was auch die zentrale Lage der Kirche zeigt.
373 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“
Die Angaben ermöglichen uns auch, einige Kurzgeschichten aus dem Alltag darzustellen, wie z.B. dass die Bänke in der Kirche ein wenig wackelig waren, die Orgel kaputt oder, dass es Unterschiede zwischen der Kleidung der Deutschen und der Illyrern gab. Von Angaben bezüglich der Wirtschaft wissen wir, dass meistens Vieh gezüchtet wurde, Milchprodukte erzeugt wurden und 1899 wurde auch ein Milchverein gegründet. Außerdem sind auch die Angaben bekannt, dass schon 1906 das Bergwerk tätig war, aber die historischen Quellen verschweigen das. Schlüsselwörter: Popovac, Baranja, Banus-Berg (Bansko brdo), Karašica, Architektur, Bevölkerung, Zusammenleben
374 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 375-380 Ivan Ćosić-Bukvin: Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938.
Ivan Ćosić-Bukvin UDK: 323.15(497.5-112.2) Vrbanja
Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938.
Autor u članku donosi prijevod članka iz časopisa “Bilder- Woche” izdanoga u Novome Sadu o Božiću 1937. i Novoj godini 1938. Članak iz časopisa donosi zanimljivu reportažu na njemačkom jeziku o životu Švaba u selima Cvelferije – Račinovcima i Drenovcima.
Ključne riječi: Cvelferija, Švabe, Račinovci, Drenovci, “Bilder-Woche”.
375 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 375-380 Ivan Ćosić-Bukvin: Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938.
Prije izvjesnog vremena dobio sam u ruke časopis «Bilder-Woche» s oznakom tiska «Novi Sad, Weihnachten 1937. Neujahr 1938», cijenom koštanja od 6 dinara, i to 52 broj u prvoj godini izlaženja tj. 1937., i 1 broj u drugoj godini izlaženja tj. 1938. Časopis je kao što se da zaključiti, tiskan kao Božićni primjerak i obuhvaćao je uglavnom i takove teme s vijestima i ostalim zanimljivostima za Podunavske Švabe u Jugoslaviji (kako stoji i u uvodnom objašnjenju za časopis). Listajući časopis s iznenađenjem sam otkrio na stranicama 12. i 13. tekst popraćen s pet slika, koji je posvećen Švabama u Bačkoj, Srijemu i Slavoniji točnije veći dio teksta bio je posvećen životu Švaba u Račinovcima te ponešto i onim u Drenovcima. Tekst i prilozi potpisani su s inicijalima S. R., dok čitav prilog nosi naslov “Schwabendorf an der Grenze des Orients” ili “Njemačko selo na Granici s Orijentom”. Zahvaljujući mojoj prijateljici i njezinom donekle dobrom poznavanju njemačkog jezika te mojem poznavanju povijesnih okolnosti življenja Švaba na prostoru Cvelferije, spomenuti prilog u prijevodu koji je najbliži originalu predstaviti ću na ovome značajnom skupu, ne bi li dao novi doprinos proučavanju i rasvjetljavanju dvostoljetnog bivstvovanja ovog puka u Srijemu. «Čovjek bi mogao nazvati Slavoniju, zemljom neograničenih mogućnosti otkrića, kada ide u potragu za Nijemcima. Uvijek ponovo može se u različitim smjerovima nabasati na njemačka sela, iako bi to čovjek jedva pretpostavio po nazivu sela koja zvuče strano. Često je to odvojeno naselje u stranoj okolici, ali se ona tamo zadržavaju i dobivaju na važnosti, ona su bogata djecom i povećavaju se kroz težak rad posjedovlasnika. Drugom velikom „njemačkom seobom“ trebala bi se zvati migracija Nijemaca iz Banata i Bačke u Slavoniju. Koje snage su sakrivene u tim zdravim seljačkim spolovima, što može dati uvijek nove koloniste, jedva da su strahote i trud prvih akcija naseljavanja prevladane i preboljene. Da li je samo nestašica zemlje u novoj domovini koja je brzo postala preuska, pustila te Nijemce u potragu za novom zemljom? Sigurno nije. Prije vjerujem da je to izobilje snage koja te vojnike zemlje tjera u daljine u slobodno osvajanje plugom. Godine 1880.-1890. bački Nijemci spustili su se u ravnice Save (Posavina) i gradili su tamo dok njihova bijela sela nisu došla do granice s Bosnom. Što su pronašli, sličilo je na daleku pustoši, koju su njihovi preci na Dunavu i Tisi jednom groznu zemlju uredili. Također i ovdje morali su iskrčiti šume i grmlje i osušiti močvaru. Tako je isto osnovano i selo Račinovci u blizini Bosne, kojeg sam upoznao prošloga ljeta i naučio cijeniti, i koje je na meni vježbalo svoju moć privlačenja i bez da sam si želio razjasniti, zašto. Čiste bijele kuće koje se nižu u liniji u širokim ulicama, ne razlikuju se od njemačkih kuća u osrednje velikome selu u Bačkoj. Također ovdje ista bijela boja i zabati koji su okrenuti ulici. U unutrašnjosti je otvoreni ulaz, gospodarska zgrada, u kojoj gakće i kokodače perad i visoke bale sijena koje stoje složene jedna na drugu. Ista radna dozvola za kosidbu (žetvu) i vršidbu žita (žitarica); isti ljudi napokon u svojoj ozbiljnoj potrazi za
376 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 375-380 Ivan Ćosić-Bukvin: Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938.
gospodarskim Nijemcima, isti veseli osmijeh gomile djece koja na svu sreću ovdje puno češće trče ispred uključene kamere, nego u Bačkoj - - - također ovdje se sve čini potpuno drugačije. Toni Vetter, izvanredni švapski tip koji se kao mali dječak doselio iz Karavukova, dao mi je rješenje zagonetke. Strano okruženje u koje je postavljen njemački život na granici Bosne kako je postavljeno, zaslužan je za to. Ono starim švapskim pokretima ovdje daje skoro grotesknu, naizgled orijentalnu kulisu. Prsten hrvatskih i šokačkih sela, ali ne i na zadnjem mjestu
377 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 375-380 Ivan Ćosić-Bukvin: Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938. muslimanskih, dok Srbi u Brčkom grade najoštriji kontrast koji se može zamisliti prema njemačkom stanovništvu u Račinovcima. Nijemci nose svoje plodove zemlje u Brčko, dolaze također s tamošnjim muslimanima koji su njihovi kupci, u konstantan dodir. Veće suprotnosti u životu dvaju naroda su jedva zamislive. Tamo je orijentalac koji ne cijeni mnogo posao niti postavlja visoke zahtjeve u životu, kada si dozvoljavaju previše vremena za beskrajne razgovore uz crnu kavu - - - ovdje njemačka volja za izgradnjom je neumorna iako ide malo naprijed i malo nazad. Sa radošću i zadovoljstvom je zagarantirano za onoga tko mjerka i promatra Nijemce u toj okolici i tko pokuša dobiti svoju radnu dozvolu za dio te sredine. Ne samo u obradi zemlje već i u stočarstvu koje stoji na prvom mjestu s Nijemcima se ne može nitko mjeriti. Njima je zahvaliti za uvođenje pašnjaka u toj okolici i tako vidi čovjek cjelo noćne u „Kuhhald“ za gospodarstvo važnu vuču, kao u selima Bačke i Banata. Također vinogradi, ima skoro svaki njemački seljak koji obrađuje zemlju. Posebno su ponosni na dobru kapljicu vina gostoljubivi slavonski Nijemci. Podrazumijeva se da se jako veselo slave kirbaji i ti krasni običaji koje su ponijeli sa sobom iz domovine koji se ne provjetravaju nego se i u stranom okruženju cijene. A tko se brine za atmosferu na kirbaju osim domaćeg vina? Glazba naravno! Puhačka glazba je i ovdje također kod kuće kao i u bilo kojem drugom njemačkom selu. Ali pravi narodni ugođaj stvara harmonika koja je ovdje kod kuće i omiljena. Toni Vatter zapravo se zove Anton Baumann i svira majstorski na vjenčanjima i drugim događanjima i tamo je rado viđen gost, on nije samo glazbenik nego i (Plauderer). Otišao sam iz tog njemačkog sela na vratima orijenta sa sigurnim osjećajem da njemački životi ovdje govore i da se njihova posebna mješavina kultura u ovom šarmantnom kutu zemlje dio svoje posebne časti, ali također i pobožnost ispuniti u ovome stranome okruženju.»
378 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 375-380 Ivan Ćosić-Bukvin: Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938.
Sažetak «Čovjek bi mogao nazvati Slavoniju, zemljom neograničenih mogućnosti otkrića, kada ide u potragu za Nijemcima. Uvijek ponovo može se u različitim smjerovima nabasati na njemačka sela, iako bi to čovjek jedva pretpostavio po nazivu sela koja zvuče strano. Često je to odvojeno naselje u stranoj okolici, ali se ona tamo zadržavaju i dobivaju na važnosti, ona su bogata djecom i povećavaju se kroz težak rad posjedovlasnika.)…” Ovako o Cvelferiji, krajem 30-ih godina prošloga stoljeća izvješćuje novosadski časopis “Bilder-Woche”, na njemačkom jeziku i iz pera novinara potpisanoga inicijalima S.R. Vjeran, precizan i istinit povijesni prikaz naseljavanja Nijemaca iz Banata i Bačke u Slavoniju upotpunjen je reportažom prepunom literarnih sličica o tadašnjem izgledu sela Račinovci i Drenovci, njegovim stanovnicima, običajima, multikulturalizmu posavskoga kraja koji kroz kontakte stanovništva seže i preko granice Save – u muslimansko, bosansko područje. “Otišao sam iz tog njemačkog sela na vratima orijenta sa sigurnim osjećajem da njemački životi ovdje govore i da se njihova posebna mješavina kultura u ovom šarmantnom kutu zemlje dio svoje posebne časti, ali također i pobožnost ispuniti u ovome stranome okruženju.», riječi su kojima autor članka u “Bilder-Woche” završava ovaj živopisni prikaz.
Etwas über die Schwaben in der „Cvelferija“
Zusammenfassung «Man könnte Slawonien ein Land der grenzenlosen Entdeckungsmöglichkeiten nennen, wenn man nach Deutschen sucht. Immer wieder kann man in verschiedenen Richtungen auf deutsche Dörfer stoßen, obwohl man das, nach dem fremd klingenden Namen des Dorfes urteilend, kaum annehmen kann. Oft ist das eine abgesonderte Siedlung in fremder Umgebung, aber sie bestehen dort und gewinnen an Wichtigkeit, sie sind Kinderreich und vergrößern sich durch die schwere Arbeit des Ortbesitzers.)…” So berichtet über die „Cvelferija“ Ende der 30-ger Jahren des vergangenen Jahrhunderts das neusatzer Blatt “Bilder-Woche” in deutscher Sprache und aus der Feder des Journalisten unterschrieben mit den Initialen S.R. Die getreue, genaue und wahrhaftige geschichtliche Darstellung der Ansiedlung der Deutschen aus dem Banat und der Batschka nach Slawonien wurde durch eine Reportage dargestellt, voller literarischer Bildnissen über das damalige Aussehen der Dörfer Račinovci und Drenovci, ihre Bewohner, Bräuchen, den Multikulturalismus des Save-Gebietes, der durch die Kontakte der Bewohner über die Grenze der Save –sogar in das moslemische, bosniakisches Gebiet übergreift. “Ich verließ dieses deutsche Dorf vor den Türen des Orient mit einem sicheren Gefühl, dass die deutsche Leben hier sprechen und ihre besondere Mischung der Kulturen in dieser charmanten Erdenecke den Teil ihrer besonderen Ehre, aber auch Gläubigkeit in dieser fremden Umgebung erfüllen wird.», sind die Worte, mit denen der Autor des Artikels im “Bilder-Woche” diese anschauliche Darstellung beendet. Schlüsselwörter: Cvelferie, Schwaben, Račinovci, Drenovci, „Bilder-Woche“.
379 380 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 381-388 Tomislav Wittenberg: Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)
Tomislav Wittenberg UDK: 61-05 Schwarz, A. Požega
Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb) Županijski fizik u Križevcima i Varaždinu Vladin tajnik i zdravstveni savjetnik u Zagrebu
Autor u članku donosi biografiju dr. Antona Schwarza, još jednog u nizu Nijemaca i Austrijanaca zaslužnih ne samo za razvoj Požeštine, već i ostatka Hrvatske. Dr. Anton Schwarz (1832.-1880.) bio je županijski fizik u Križevcima i Varaždinu te Vladin tajnik i zdravstveni savjetnik u Zagrebu. Osoba koja poživi svega četrdeset i osam godina, a toliko dobrih i značajnih djela ostavi iza sebe svakako da zaslužuje, da se i nakon sto i trideset godina od smrti o njoj piše, ne samo iz puke zahvalnosti.
Ključne riječi: dr. Anton Schwarz, Požega, županijski fizik, vladin tajnik, zdravstveni savjetnik.
381 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 381-388 Tomislav Wittenberg: Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)
Rođen je u Požegi 25. prosinca 1832. godine. Znamo na koji to praznik pa je župnik u žurbi već upisao drugog krštenika pa je morao između redova upisati i njegovo ime. Neću nagađati, ali gledajući to, kao da mu je bio određen životni vijek. Anton je osnovnu školu završio u Požegi, a gimnaziju u Požegi i Zagrebu. U Požegi je Ante bio najbolji učenik Gimnazije, ali tada je u Požegi bilo je svega četiri razreda i morao je nastaviti školovanje u Zagrebu. Po završetku gimnazije kao odličan učenik dobiva stipendiju u Zagrebu i upisuje C.K. Jozefinsku akademiju - medicinu u Beču, gdje je i diplomirao. Kao izvrsnog studenta nakon polaganja rigoroza izabrao ga je profesor Sehnek za ‘operacionszolinga’ na svojoj kirurškoj klinici, gdje je radio dvije godine. Nakon toga stupio je u državnu službu i bio željeznički liječnik u Požunu, zatim rudarski liječnik u Banatu i županijski liječnik u Križevcima (1864.- 1869.) i Varaždinu (1869.- 1875.). Kada je 1875. godine preuređena zemaljska uprava, Schwarz je pozvan u Zagreb za tajnika vlade u Odsjeku za zdravstvo i vladinog izvjestitelja u Zdravstvenom vijeću, dobivši tako položaj šefa zdravstva u Hrvatskoj. S odličnim predznanjem i prokušanom praksom neumorno je radio na unapređivanju javne zdravstvene službe i redigirao niz vladinih zdravstvenih uredaba. Njegovom zaslugom osnovano je 1877. godine Zemaljsko primaljsko učilište s rodilištem u Zagrebu, a 1879. godine Zavod za umobolne u Stenjevcu kraj Zagreba. Bio je jedan od osnivača Zbora liječnika Hrvatske (1874.), a neko vrijeme bio je predsjednik odnosno tajnik tog udruženja. U osobite Schwarzove zasluge ide i njegov rad na medicinskoj publicistici. Osnovao je medicinski stručni časopis ‘Liječnički vjesnik’, kojemu je bio prvi urednik (1877.- 1880.). Zajedno s Ivanom Dežmanom radio je na skupljanju i stvaranju hrvatske medicinske terminologije. Veliki dio skupljene građe objavio je u svojoj knjizi “Opisna anatomija ili razudbarstvo čovječeg tijela” (1873.- 1874.). To je prvo veće znanstveno medicinsko djelo napisano izvorno na hrvatskom jeziku; ono je zamišljeno kao udžbenik za predviđeni medicinski fakultet u Zagrebu. U različitim časopisima i novinama Schwarz je objavio niz članaka o problemima našeg javnog zdravstva i svojim liječničkim iskustvima. Zaslužan je za izdavanje Učevne knjige za učenice primaljstva u Zagrebu 1877. godine.
382 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 381-388 Tomislav Wittenberg: Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)
Bibliografija Nješto o koleri, Varaždin 1872. Opisna anatomija ili razudbarstvo čovječjega tiela, Sv. I: Opis kostura i ćutila, Zagreb 1873. Sv. II: Opis droblja, živčevlja i žilja s popisom terminoloških rieči, Zagreb 1874. Osnova za gradjenje ludnice u Zagrebu, 1874. (zajedno s J. Schlosserom i Magjarevićem). Godišnje glavno zdravstveno izvješće za područje kr. hrv. dal. z. vlade, Liečnički viestnik 18777. i 1878. O bjesnoći, ibid. 1877. i 1878. Drugi o Schwarzu U svojim zapisima o studiju medicine u Beču dr. Vatroslav pl. Thaller (1840.- 1916.) će zapisati: “Sav u dvojbi i jadu odem do Vettera, dr. Schwartza te mu prozborim: Dragi Vetteru, zlo je veliko i sramota, nisam sposoban za medicinske nauke. Bolje ću sam otići nego da me sramno istjeraju. Osobito anatomiju, to ja nikako naučiti ne mogu. A Schwartz mu mirno odgovori: Ne budi lud. Kako bi on mogao predavati što u knjizi ne bi bilo? O čemu je danas predavao? Sigurno o kostima lubanje? Kad mu je Vatroslav to potvrdio, uzme mu iz ruke knjigu i otvori poglavlje oestologije s riječima: Evo ti, tu se uči pa nauči, pa ćeš znati, da ni Langer bolje ne zna”. I tako poučen i smiren Vatroslav je nastavio uspješno studij. Sudbina je htjela, da će Vatroslav opet poslije biti tajnik Zdravstvenog vijeća Vlade, kao i Anton. Spomen ploča U povodu stogodišnjice rođenja (1932.) otkrivena je 25. rujna 1932. godine spomen ploča na njegovoj nekadašnjoj kući (tada M. Hegedüsa, jer je rodna kuća Antona Schwarza izgorjela u velikom požaru) u ulici Sv. Florijana. Uvodni prigodni
383 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 381-388 Tomislav Wittenberg: Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)
384 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 381-388 Tomislav Wittenberg: Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)
385 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 381-388 Tomislav Wittenberg: Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)
govor održao je primarius dr. Ludwig Lujo Thaller iz Zagreba o temi “O životu i radu dra Antuna Schwarza”. Ploču je otkrio veliki meštar B.H.Z. iz Zagreba Em. Laszowsky. Načelnik općine Požega Milan Čudić primio je na čuvanje spomen ploču,a poslije svečanosti organiziran je ručak na streljani po cijeni od 25 dinara, za koji se predbilježilo preko 30 osoba. Snaha (supruga sina mu Vatroslava - Igo), udova Marija r. Reininghaus, pokrila sve troškove spomen ploče, a još je obogatila požeški muzej slikom dr. Antona Schwarza i mnoštvom znamenitih priloga o njegovom životu i radu. Zaključak Anton Schwarz - odličan učenik i student, potvrđuje svoja stečena znanja u praksi kao izvrstan stručnjak. Ne zadovoljava se samo konstatacijom poteškoća s kojima se susreće u praksi, već predlaže i piše o njihovim rješenjima. I ne ostaje samo na riječima. S puno napora otvara takove ustanove (školu za primalje, zavod za umobolne), marljivo skuplja i oblikuje riječi liječničke terminologije, piše stručnu literaturu, osniva stručni časopis. Prerana smrt sve to prekida. Ali ono što je ostalo uistinu mnogo vrijedi. Zrno znanja -zlata - Zlatne doline, svakako je i Zlatno zrno Antona Schwarza. To je potvrdio primarius dr. Ludwig Lujo Thaller došavši osobno iz Zagreba u Požegu i odajući dostojnu počast.
386 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 381-388 Tomislav Wittenberg: Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)
Izvori: - Povijesni arhiv Požega - Gradski muzej Požega - Potvrda o korištenju muzejske građe Ur.br. 144/10, od 25.3.2010. a) Muzejska građa u digitalnom obliku: 1. Fotografija - dr. Ante Schwarz, inv. br. 91(2886) 2. Fotografija- otkrivanje Spomen ploče 25.9.1932., inv. br. 2210 (2924) 3. Diploma Instituta u Beču, 15.101852.g., inv.br. K-2872/2 4. Rodni list, 19.9.1869.g., inv. br. 2872 5. Članak “dr. Antun Schwarz” objavlje - Obzor, 27.2.1880.g., inv.br. 2871 6. Mišljenje dr. Schuka, šefa kirurgije u beču, 12.2.1859.g., inv.br. 2872/21 7. Diploma C.K. Univerziteta u Beču, 30.7.1856.g., inv.br. 2872/21 8. Certifikat iz vojne bolnice u Beču, 29.4.1864.g., inv.br.2872/32 9. Dokumentacija o postavljanju Spomen-ploče u Požegi 25.9,1932.g. inv.br. 58.13 (Fa 54.21) - Matična knjiga rođenih župe Požega
Literatura: Dr. Ante Schwarz, Liečnički viestnik, br. 4./1880., 32. Julije Kempf: Požega 1910. str. 523. S. Platzer, Stogodišnjica rođenja liječnika i hrvat. knjiž. dra Antuna Schwarza, Obzor 73./1932. 209 str. Stogodišnjica rođenja dr. A. Schwarza, Slavonac br. 37., Požega 15. 9. 1932. Spomen ploča dr. A. Schwarzu, Slavonac Požega br. 38., 22. 9. 1932. str. 5. Gjuro Kuntarić: Požeška Kolegija, Požega 1935. str. str. 237. Iz hrvatske medicinske prošlosti, Spomen-knjiga Zbora liječnika Hrvatske, Zagreb 1954. M.D. Grmek, Hrvatska medicinska bibliografija, I/r, Zagreb 1955. Tomislav Jakić: A. Schwarz - Požeški leksikon, Požega 1977. 279. str. Matko Peić: Požega i znanost, Požega 1227.-1977., Požega 1977. str. 465. Rudolf Heli: Zapisi iz Požeškog kraja, Požega 1994. str. 64. Filip Potrebica: Tri stoljeća Požeške gimnazije, Požega 1994. str. Matko Peić: Požega, Požega 1995. str. 33. Tomislav Wittenberg: A. Schwarz - Jahrbuch 2005. Osijek, str. 260. Tomislav Wittenberg: Osam generacija Thallera, Bolta Požega 2007., str. 23 i 24.
387 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 381-388 Tomislav Wittenberg: Dr. Anton Schwarz (25. 12. 1832.- 26. 02. 1880. Zagreb)
Sažetak Anton Schwarz - odličan učenik i student, potvrđuje svoja stečena znanja u praksi, kao izvrstan stručnjak. Ne zadovoljava se samo konstatacijom poteškoća s kojima se susreće u praksi, već predlaže i piše o njihovim rješenjima. I ne ostaje samo na riječima. S puno napora otvara takve ustanove (školu za primalje, zavod za umobolne), marljivo skuplja i oblikuje riječi liječničke terminologije, piše stručnu literaturu, osniva stručni časopis. Prerana smrt sve to prekida. Ali ono što je ostalo uistinu mnogo vrijedi. Zrno znanja -zlata - Zlatne doline, svakako je i Zlatno zrno Antona Schwarza.
Dr. Anton Schwarz ( 25.12.1832 – 26.02.1880, Zagreb)
Zusammenfassung Antun Schwarz – ausgezeichneter Schüler und Student bestätigte seine Kenntnisse in der Praxis als außerordentlicher Fachmeister. Er ist nicht zufrieden die Schwierigkeiten, die er in der Praxis hatte, nur zu konstatieren, er schlägt nämlich auch deren Lösungen vor. Er bleibt aber nicht nur bei den Worten. Mit viel Mühe eröffnet er solche Institutionen (eine Schule für Hebammen, eine Anstalt für Geisteskranke), sammelt und gestaltet die Medizinterminologie, schreibt Fachliteratur und gründet eine Fachzeitschrift. Sein sehr früher Tod bricht alles ab. Das, was hinter ihm bleibt, ist aber wertvoll. Das Korn der Kenntnisse – das goldene Korn des Goldenen Tals ist auch das goldene Korn von Anton Schwarz. Schlüsselwörter: dr. Anton Schwarz, Požega, Gespanschaftsarzt, Regierungssekretär, Gesundheitsrat
388 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin
Augustin Lukačević, dr. iur. UDK: 94(37) Hrvatsko-njemačko društvo 930.85(37) Zagreb
Arminije (Hermann) Heruščanin
Autor u članku obrađuje povijesna događanja od prije 2000 godina. Riječ je o bitci u Teutoburškoj šumi koja se dogodila 9. g. nakon Krista, kada su Germani pod vodstvom Arminijusa Cheruskera, kasnije nazvanog Hermann Cherusker, porazili rimsku vojsku, zarobili vojskovođu Varusa i odrubili mu glavu. Pobijediti do tada nepobjedivu rimsku vojsku bilo je pravo čudo, a Arminije Heruščanin postao je opće prihvaćeni junak svih germanskih plemena.
Ključne riječi: Arminije Heruščanin, Hermann der Cherusker, Teutoburška šuma
389 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin
U 2009. godini Njemačka je obilježila tri veoma značajna jubileja, koji su izmijenili u svakom slučaju njemačku povijest, a znatno su utjecali i na svjetsku. Naravno, ti povijesni događaji bili su od znatnog utjecaja i na Hrvate i antičku i sadašnju hrvatsku povijest. Kao posljednji događaj koji je uzdrmao Europu, indirektno promijenio i shvaćanja u čitavom svijetu, bio je pad Berlinskog zida 1989.g. Od tog se trenutka promijenila politička karta Europe, raspale su se mnoge države i formirale nove i čitav svijet je prihvatio nove vrijednosti i nove činjenice. Isto tako važan događaj bila je 60. obljetnica donošenja Ustava SR Njemačke i u to vrijeme formiranje vlade, koju je, u tada još okupiranoj Njemačkoj, sastavio Konrad Adenauer, uz suglasnost okupacijskih snaga. Do toga časa okupirana Njemačka, promatrana kao sila gubitnica, dobila je svoju povijesnu ulogu u zapadnom savezu, te je naizgled zauvijek razjedinjena s istočnim dijelom, tzv. DDR-om. No, najveći i najspektakularniji događaj, koji se slobodno može nazvati svjetskom povijesnom prekretnicom, je događaj od prije 2000 godina, a kojemu se velika obljetnica obilježila upravo u 2009. godini. Riječ je o bitci u Teutoburškoj šumi koja se dogodila 9. g. nakon Krista, kada su Germani pod vodstvom Arminijusa Cheruskera, kasnije nazvanog Hermann Cherusker, porazili rimsku vojsku, zarobili vojskovođu Varusa i odrubili mu glavu. Pobijediti do tada nepobjedivu rimsku vojsku bilo je pravo čudo, a Arminije Heruščanin postao je opće prihvaćeni junak svih germanskih plemena, iako je potjecao iz beznačajnog germanskog plemena Heruščana, inače rimskih saveznika, koji su boravili na gornjem toku rijeka Wesera i Emmsa. Junak ove pobjede bio je sin heruščanskog kneza, koji se rodio 17. godine pr. Kr. Kako je njegov otac bio rimski pouzdanik na već ranije okupiranom germanskom području između Elbe i Rajne, s Rimljanima se dobro slagao. Zbog toga je mladi Arminije stekao rimsko državljanstvo, završio rimske škole te ga je kao mladog princa odlikovao osobno car August, uručivši mu zlatni prsten, proglasivši ga vitezom. Nakon iznenadne i glasovite pobjede Arminije je postao opći germanski junak slavljen ne samo na području Njemačke nego i u Americi i Engleskoj, a poštovanje prema njemu opalo je tek nakon svjetskih ratova za koje je Njemačka proglašena uzročnikom. Njegovo ime potječe vjerojatno od minerala, koji se u to vrijeme zvao armenijum, a tek od Lutherovog doba i to na njegov poticaj, prozvan je Hermann der Cherusker ili Herman Heruščanin. Oduševljenje njegovom pojavom trajalo je dugo u srednjem vijeku i do novog doba, te mu je spjevano 70 opera, koje su sve imale patetični pripjev: Dolje rimsko ropstvo, sloboda, sloboda, sloboda. Zvali su ga “Prvi Nijemac”, a njegovu pojavu “kratkim prabljeskom njemačke povijesti”. O njegovom pangermanskom značaju svjedoči i 31 metar visoki spomenik u američkoj državi Minnesota, a u Engleskoj je postavljen zahtjev za izgradnju spomenika njemu
390 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin u čast, jer se isticalo da su Angli i Sasi zauzeli Veliku Britaniju osokoljeni njegovim pobjedama. Oduševljenje za pobjede Arminija Heruščanina splasnulo je poslije I. i II. svjetskog rata, zbog toga što su se na nj pozivali revanšisti, no konačno je 2009. održana sveopća germanska proslava. Trinaest milijuna eura potrošeno je za izložbu o Hermannu der Cheruskeru, koju je otvorila sama njemačka kancelarka Angela Merkel, a tom prilikom bilo je izloženo i 50 kg srebra koje su Germani oteli od Rimljana. Britanci su posudili svoju skulpturu Germania, a čak su iz Firence dobavljeni anali rimskog pisca Tacita, koji je opisao njegove ratne pobjede, naročito sukob u Teutoburškoj šumi. U toj ponovnoj euforiji i Amerikanci ga ponovno zovu Hermann The German i ponovno vrednuju njegovu povijesnu pobjedu. ******* U doba Hermana Heruščanina, Rimsko carstvo je već prešlo rijeku Rajnu i Dunav, te osvojilo provinciju Germaniju sve do Elbe, a rimski brodovi su plovili rijekama sve do Sjevernog mora i do obala Danske. Nakon osvajanja Galije Cezar je 55. godine pr.Kr. sagradio most preko Rajne i na taj način izvukao mrzovoljne Germane iz povijesnog mraka. Rimski su vojnici već bili zauzeli Egipat, Španjolsku, Palestinu, a nezasitni carevi legitimirali su se pred rimskim pukom stalnim ratovima. S obzirom da je bio izgrađen sistem latifundija, na kojima su se obrađivale sve veće površine, ukazala se potreba za što više robova, te se išlo u okupacijske pohode. 16. godine prije kr. odučio je car August poduzeti pohod s dalekosežnim posljedicama tj. proširiti rimsko carstvo do Elbe. Prije toga je osvojena Švicarska, pa Balkan, a na Rajni su izgrađene vojne utvrde. Rimska vojska, opremljena i izvježbana, u proljeće 12. godine prije Kr. prodire duž rijeke Lippe i Maine u neku vrstu “trećeg svijeta”, gdje nalaze prilično gusto naseljeno područje slobodnih ljudi, koji su slobodno nosili oružje, a odluke su donosili na plemenskim vijećima. Zajedništvo Germana sastojalo se samo u činjenici, da su govorili slično, da im je vjera bila slična i da je postojalo saznanje o nekom praocu «Mannusu», i to su bili jedini tragovi zajedništva. U to doba, međutim, Rimljani su bili nadmoćni germanskim plemenima, koje su uz to i smatrali običnim primitivcima, koji si maste kosu maslacem, tipičnog divljačkog ponašanja. U početku su ljuti i hrabri, ali kod prave opasnosti bježe. Rimljani su uvodili svoj Pax Romana, te su svi oni, koji se nisu pokorili, pretvoreni u robove ili jednostavno ubijeni. Bili su vezani lancima ili za vrat ili za ruke, što se održalo sve do srednjeg vijeka. Osim što su pobijeđene ubijali i porobljavali, raseljavali su ih u druga područja, a plemstvo je obično likvidirano. Već 9. godine prije Krista Rimljani su tako došli do Elbe, odakle su ih promatrali mrzovoljni Langobardi. Njima su Rimljani pripremali istu sudbinu, a Langobardi osvetu. Nakon osvajanja germanskog područja između Rajne i Elbe, Rimljani su počeli uvoditi civilizaciju prema svojim kriterijima. Vojsku su slijedile armije trgovaca te je
391 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin nastala živa razmjena. Iz Germanije su se izvozili razni mirisi, sušena riba, dimljena riba, jantar i koža, te srebrna i olovna rudača. Čitava dobit išla je caru, koji je opet financirao vojsku i druge javne potrebe. Germanija se podijelila na prijatelje i neprijatelje Rima. Mnogi koji su se osjećali okupiranima, pobjegli su preko Elbe u Marbodovu - germansku državu, koja je postajala sve veća opasnost za Rim. Germanima je naročito smetao porez koji su uveli Rimljani, te rimsko pravo kojemu su se morali pokoriti, kao i oduzimanje oružja. U to je vrijeme Arminije Heruščanin živio već od 8. godine prije Krista u Rimu, u konviktu s ostalim dječacima koji su predstavljali elitu budućnosti. To su bila djeca asimiliranih plemića druge generacije, a trebali su nakon školovanja upravljati marionetskim državama u Germaniji. Kao izobraženi vojnik, plemenitog roda i odlikovan, Arminius je nosio rimske oznake kao i željezni oklop, purpurnu togu te kacigu kao svi vojni zapovjednici. Već od 5. godine nakon Krista upućen je s rimskom vojskom u pohod. Trebalo je likvidirati Marbodovu državu koja je prijestolnica bila Budweiss (Budjejovice) gdje su se skupljali izbjeglice iz bivših slobodnih germanskih područja, kao i ostali nepokoreni Germani. Na Marboda je krenula vojska od oko 200.000 vojnika, a među njima je bio i Arminije. Međutim, za vrijeme pohoda u provinciji Dalmaciji živjeli su pobunjeni Iliri, zbog čega je Rim morao najprije ugušiti nemire u tom dijelu zemlje. Za vrijeme tih balkanskih ratova Arminije je, kao i ostali germanski pitomci u rimskoj vojsci, imao priliku studirati rimsku taktiku i način ratovanja: brze prodore, opsadu, način nastupa pješadije koja je najprije bacala svoja teška koplja koja bi se zabila u štitove protivnika i na taj način kod obaranja štitova dala priliku za napad na tijelo. Iza toga je slijedio smrtni udarac. No posebice su izučili disciplinu, što je bio rimski ključ za uspjeh, s obzirom da su germanski ratnici bili neorganizirani i nedisciplinirani. Nakon što su ugušeni nemiri u Iliriku, vratile su se pomoćne trupe Heruščana u domovinu. Zbog općeg nezadovoljstva zapadne Germanije i zbog gladi, Arminius je svojim sunarodnjacima predočio ratni plan. U rujnu 9. godine pr. Kr. rimski vojskovođa naletio je na otvoreni nož. Pri tome je Arminije igrao dvostruku igru, jer je istovremeno pripremao ustanak svojih zemljaka, a predstavljao se pred Varusom i ostalim Rimljanima kao njihov prijatelj. Nakon 2000 godina izišle su na vidjelo mnoge činjenice, koje su dovele do katastrofalnog poraza. Arminius je mjesecima uvjeravao Varusa u svoje prijateljstvo i na prijevaru usmjerio čitavu vojsku na uski šumski put, te su rimske kolone dugačke 10 km Germani napali s leđa i sa svih strana iz šume, što je podrobno opisao Tacitus u svojim Analima, a Anale je opet napisao na temelju uvida u senatski arhiv u Rimu. Iz zaštite šume Germani su napali rimske bokove. Rimljani su se ipak sredili, iako oslabljeni, uspjelo im je prvog dana na večer uspostaviti čvrsti logor, sve što je bilo suvišno, tj. opremu i zaprežna kola Varus je dao spaliti. Drugoga dana marš je nastavljen u boljem poretku, no Germani su opet napadali bočno i rimskom ustroju nanijeli teška oštećenja. Trećeg dana napadali su Germani, naročito
392 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin oni koji su željeli prigrabiti plijen, iako se rimski vojni poredak raspao. Neki dijelovi su se pokušali povući, tako da su legije marširale cijelu noć. U ranu zoru četvrtog dana opet je uslijedio napad, istovremeno je pala strašna kiša. Čitava povorka zapela je u blatu i na slobodnom prostoru Germani su okružili rimske legije u borbi izbliza, posjekli sve što im se našlo na putu. Tacit opisuje: Na mjestima su ležali leševi na gomili, tlo je bilo klizavo od krvi i utroba. Zarobljen je i Varus, kome su odsjekli glavu. Germanski konjanik ju je u torbi nosio u slobodni germanski predio gdje je vladao Marbod nad Langobardima, Markomanima, Anglima, Sasima, Semnonima, Suevima i brojnim izbjeglicama, s pozivom na opći ustanak. No Marbod se nije htio pridružiti Arminijusu i njegovoj vojsci, bez obzira što je rimska vojska u bezglavu bijegu napustila Germaniju s desne strane Rajne i povukli se u područje s lijeve strane. Konjanik je već natrulu glavu Varusa nosio u Marbodu tražeći savez, u čemu bi se mogla formirati vojska od 100.000 momaka. No Marbod nije prihvatio ponudu, nego je natrulu glavu Varusa poslao u Rim. U Rimu je nastala uzbuna. Zbog učvršćenja granica na Rajni, car August je u zimi 9./10. godinu nakon Krista skupio nove legije koje su se sastojale uglavnom od prosjaka i kažnjenika. Vojskovođa Tiberius poveo ih je na Rajnu, jer se bojao direktnog germanskog napada na Rimsko carstvo. No, Germani su propustili šansu. Borbe su se vodile promjenjivim uspjehom između Labe i Elbe, no do uspostave totalne i neograničene vlasti Rima na tom području nikada više nije došlo. Brat Arminijev, Flavije koji je također bio u rimskoj službi, vikao je bratu preko rijeke Weser “Carstvo je nepobjedivo”. No Arminije ili Herman odgovorio je da nikad neće izdati domovinu. U ljeto 16. godine sudarili su se Germani s rimskom vojskom u bitci u kojoj se pet sati ubijalo u jednoj i na drugoj strani. Leševi i oružje pokrilo je polje u kvadratu od 15 km. Arminije je bio ranjen, pobjegao je zahvaljujući tome, što si je lice namazao krvlju i na taj način se prikrio. S obzirom da Rimljani nisu imali konačnog uspjeha, tadašnji car Tiberije je povukao svoju vojsku i odustao od totalne okupacije područja preko Rajne. Službenog povlačenja nije doduše bilo, ali je od daljnjeg osvajanja odustao. Sad je nastao takoreći, bratoubilački rat među Germanima. Arminije je nazivao u pomoć germanskog boga Wodana i napao Marboda, koji je vladao s desne strane Elbe. Marbod je svrgnut u 18. godini p.K, a već brzo nakon toga ubijen je i Arminije od “svojih srodnika”, no vrlo je vjerojatno da su to učinili rimski špijuni. Na taj način i u to vrijeme nastale su velike prekretnice u svjetskoj povijesti, jer se dokazalo da Rim nije nepobjediv. Istovremeno s pojavom kršćanstva i Isusa Krista, protiv svjetske sile na Tiberu razvila se teologija i ljubav prema bližnjemu, a na to je Arminije odgovorio mačem i ognjem.
393 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin
Nakon rimskog poraza i pobjeda Germana preokrenuo se tadašnji svijet. Tijek se osvajanja nije se više kretao u smjeru sjevera nego obratno, u pravcu juga. Razjedinjena germanska plemena sklapaju saveze i nastoje prodrijeti u Rimsko carstvo, što im postupno i uspijeva. Za to su postojali mnogi motivi. U prvom redu zima i oskudica, te narodi koji su provaljivali iz Azije i potiskivali Germane, u želji za plijenom i želji za toplim krajevima gdje je bilo više izobilja nego na hladnom sjeveru. Iako je Limes sprječavao “Barbarima” da prodiru u Rimsko carstvo, ipak se to događalo, bilo savezništvom, bilo silom. Već u I. stoljeću poslije Krista, Goti su se “spustili” iz Skandinavije, pokorili mnoga germanska plemena ili se s njima udružili, te prodrli na istok sve do Egejskog mora, te na jug gdje su zauzeli Galiju i na koncu i sam Rim. Tu su osnovali i svoje kraljevstvo, u koje su spadali i naši današnji krajevi, tako da ostatke gotske kulture možemo naći u Kninu, Drnišu, Iloku, Dalju, B. Manastiru, Sisku, Puli, Vrlici i drugim hrvatskim mjestima. Franci, ujedinjeni u savez s još nekim drugim plemenima prodiru također na jug, te u 5. stoljeću stvaraju državu, koja zauzima veći dio Zapadnog rimskog carstva i rimskih pokrajina. Angli i Sasi, kako je već rečeno, ohrabreni germanskim pobjedama, prodiru u Veliku Britaniju i jedan dio osvajaju, te stvaraju temelje za jednu veliku kulturu i jedno veliko carstvo. Langobardi također prelaze iz svog područja oko Elbe -Limes, zauzimaju donju Austriju, zavalu između Tise i Dunava, svladavaju druge Germane tj. gepidsko kraljevstvo, prodiru u Italiju, osvajaju jedan veliki dio, a posljedice njihove vlasti i danas se mogu uočiti u nazivu sjeverne Italije - Lombardija. Najzanimljiviji put su, međutim, obavili Vandali, koji su ranije bili smješten i u Šleskoj i zapadnoj Poljskoj. I oni su prešli zajedno s Alanima i Suevima Rajnu, prodrli u Hispaniju, gdje su se najprije nakon 20-godišnjeg seljenja naselili, no protjerani su od zapadnih Germana čak u sjevernu Afriku, prešavši ribarskim brodicama Gibraltar, te osnovali kartašku državu, u koju su uključili Baleare, Korziku, Sardiniju i Siciliju. Ovaj prikaz seoba Germana samo je ilustrativan i površan, jer nije bilo moguće obuhvatiti sva germanska plemena i sva povijesna zbivanja. Srednja Europa nije ni prije bila gusto naseljena, a nakon preseljenja germanskih plemena na jug, na prostore između Odre i Nise s jedne strane, te Elbe s druge strane, naselila su brojna slavenska plemena, koja su se i ranije miješala s Germanima, zajedno se doselila ranije ili kasnije iz zajedničke pradomovine svih indoeuropskih naroda. Slaveni su se selili na slobodne prostore uz rijeke, a djelomično su bili na to prisiljeni prodorom Huna i Avara. Na germanska područja poslije njih, a i skupa s njima naselili su se i proširili brojni Slaveni, pri čemu je nužno nabrojiti najznačajnija plemena: Bodrice (Obodritten), Ljutice (Wilzen), zatim Poljani, Pomorani, Česi, Vislani, Slovaci i - Hrvati. Hrvati su se nalazili u tom području i na području današnje Češke, gdje su hrvatske dinastije čak i vladale, pa čak i neki češki sveci potječu od hrvatskih predaka.
394 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin
Istovremeno, jedan dio Hrvata ostao je i dalje na području oko Karpatskog gorja, skupa s Bužanima i Volinjanima i Drvljanima. Pa i preko tog područja selili su se Hrvati u današnju postojbinu na zamolbu cara Heraklija koji je i tražio da mu pomognu u borbi protiv Avara. Kako je i ranije bilo seoba, a i kasnije, u 7. stoljeću, to seljenje je prema oskudnim podacima izvelo oko 300.000 - 500.000 duša, a vojska je brojila oko 80.000 ljudi. Obećao im je zemlju koju osvoje od Avara i ostvario to kada su napustili bojište. Drugi dio Hrvata se spustio preko Slovenije u Dalmaciju, te također porazio Avare, zauzevši njihove prostore.
Sažetak Jedan od najsudbonosnijih svjetskih događaja je pobjeda Arminijusa Heruščanina, Hermanna der Cheruskera u Teutoburškoj šumi koja je za posljedicu imala suzbijanje rimske invazije na sjever, osvajanje Rimskog carstva putem prodora germanskih plemena na jug, prodiranje slavenskih plemena na zapad u područje između rijeka Elbe i Odre, među njima i Hrvata te seoba Hrvata na jug. Bitka u Teutoburškoj šumi odigrala se 9. godine nakon Krista i imala je, gleda li se slijed naknadnih događaja s dostatne vremenske distance, značajne i dalekosežne posljedice. Uz to, pobjeda Germana nad Rimljanima upravo u Teutoburškoj šumi i pod vodstvom Arminija Heruščanina bila je prvi znak svim drugim osvajačima da Rimsko carstvo ipak nije nepobjedivo. Zahvaljujući rimskom obrazovanju i vojnoj edukaciji upravo u rimskim redovima, Arminije Heruščanin imao je taktički jednostavan zadatak poznajući slabe točke rimskih legija. Nakon ovog poraza Rimskog carstva, Angli i Sasi shvatili su da je jugoistok Europe praktički otvoren pa su kasnije, zajedno s Gotima, Vandalima i drugim osvajačima, krenuli u Europu. Ne čudi stoga da je Arminije Heruščanin omiljen i u Britaniji, pa čak i u SAD-u gdje ga nazivaju “Hermann the German”. Na taj način su - gledajući dalekosežno - događaji od početka prvog milenija i nakon pobjede u Teutoburškoj šumi, Hrvati dobili mogućnost da dosele na jug, na toplo more da steknu prekrasnu zemlju, bogatu i plodnu, te da izbiju na prekrasno Jadransko more koje spada među najljepša na svijetu. Na taj način povezana je Hrvatska povijest od davnina s germanskom tj. njemačkom povijesti, što se protezalo kroz stari i srednji vijek, pa i do današnjih dana.
395 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin
Hermann der Cherusker Eins der schicksalhaftesten Weltereignisse ist der Sieg von Hermann des Cheruskers im Teutoburger Wald, dessen Folge die Abwehr des römischen Durchbruches nach Norden, die Eroberung des Römischen Imperiums durch Sturm der germanischen Stämme nach Süden, Durchbruch der slawischen Stämme nach Westen in das Gebiet zwischen der Flüssen Elbe und Oder, unter ihnen auch der Kroaten, und die Wanderung der Kroaten in den Süden war. Die Schlacht in dem Teutoburger Wald fand im 9. Jahr nach Christus statt und hatte, die Folgen der nachträglichen Ereignisse aus genügendem historischem Abstand betrachtend, bedeutende und weittragende Folgen. Dazu war der Sieg der Germanen über die Römer, gerade im Teutoburger Wald und unter der Führung von Hermann des Cheruskers, ein erstes Zeichen an alle anderen Eroberern, dass das Römische Imperium doch nicht unbesiegbar ist. Dank römischer Bildung und militärischer Ausbildung gerade in römischen Reihen hatte Hermann der Cherusker eine taktisch leichte Aufgabe, da er die Schwachpunkte der römischen Legionen kannte. Nach dieser Niederlage des Römischen Reiches begriffen die Anglen und Sachsen, dass der Südosten Europas praktisch offen ist und traten später, zusammen mit den Goten, Wandalen und anderen Eroberern, ihren Weg nach Europa an. Deshalb ist nicht erstaunlich, dass Hermann der Cherusker in Britannien, sogar in den USA, wo er “Hermann the German” genannt wird, beliebt ist. Auf diese Weise bekamen – weitgreifend betrachtet – durch die Ereignisse vom Anfang des ersten Millenniums und nach dem Siege in dem Teutoburger Wald, die Kroaten die Möglichkeit, in den Süden an das warme Meer zu siedeln, ein wunderbares, reiches und fruchtbares Land zu erobern und an das herrliches Adriatische Meer, das zu den schönsten der Welt gehört, durchzudringen. Auf diese Weise ist die Geschichte von Kroatien seit Urzeiten mit der germanischen bzw. deutschen Geschichte verbunden, was sich durch das Altertum und das Mittelalter bis zu den heutigen Zeiten erstreckte. Schlüsselworter: Hermann der Cherusker, Teutoburger Wald
396 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien...
PD Dr. Mirjana Stančić Institut für Deutschlandforschung Ruhr-Universität Bochum Njemačka
Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien 1918-1941.
Innen- und Außenpolitik als Symptome des Verhältnisses zwischen deutscher Minderheit und jugoslawischer Regierung (Njemačka narodnosna skupina u Jugoslaviji 1918-1941. Unutarnja i vanjska politika kao simptomi odnosa između njemačke manjine i jugoslavenske vlade), Peter Lang, Frankfurt na Majni et. al., 2009.
397 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien...
Njemački povjesničar Johann Böhm, rođen 1929. u Siebenbürgenu, njemačkoj povijesnoj pokrajini u Rumunjskoj, svojim je brojnim studijama i monografijama iz novije njemačke povijesti, od 1918. do 1945., dao značajan doprinos njemačkoj historiografiji, te je 2006. nagrađen ordenom za zasluge Savezne Republike Njemačke. Od 1989. izdaje u vlastitoj nakladi „Halbjahresschrift für südosteuropäische Geschichte, Literatur und Politik“ (Polugodišnjak za povijest, književnost i politiku Jugoistočne Europe). Njegova najnovija monografija, „Njemačka narodnosna skupina u Jugoslaviji 1918-1941. Unutarnja i vanjska politika kao simptomi odnosa između njemačke manjine i jugoslavenske vlade“, objavljena u Frankfurtu na Majni 2009., obrađuje povijest njemačke narodnosne skupine u razdoblju podjednako presudnom i tragičnom za život i opstanak ove zajednice na tlu Jugoslavije. Počeci naseljavanja Nijemaca sežu u 9. stoljeće, kad se prvi pripadnici njemačkih plemena zalaganjem slovenskih feudalaca i salzburškog nadbiskupa naseljavaju u sjevernim dijelovima prostora koji će stoljećima kasnije postati Kraljevinom SHS i Jugoslavijom. Najbrojniji u Sloveniji, sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji, Vojvodini i sjevernoj Bosni, Nijemci su naseljavali te krajeve osobito u razdoblju od 16. do kraja 19. stoljeća, slijedeći migracijsku politiku Habsburške monarhije. Njezinim su raspadom izgubili svoju državno-pravnu podlogu koja im je garantirala politički i kulturni integritet, te su se od 1918. kao nacionalna manjina trebali snalaziti i prilagođavati novim političkim opcijama. Ta je prilagodba u uvjetima novonastale Jugoslavije, tema Böhmove knjige. Monografija je podijeljena u dvije velike kronološki koncipirane cjeline. U prvoj autor obrađuje parlamentarizam u Kraljevini SHS od 1918. do proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. i unutarnje političke napetosti koje su se neposredno odrazile na položaj njemačke zajednice. U drugoj se cjelini bavi njemačkom manjinom u Jugoslaviji i njezinim odnosom prema autoritarnoj vlasti u razdoblju od 1928. do 1941. U prvoj rečenici svojeg predgovora Böhm ističe da je istraživanje povijesti njemačke manjine u bivšoj Jugoslaviji u vremenu između dva Svjetska rata nepotpuno („lückenhaft“, str. 9) i da je o toj temi objavljeno malo radova („nur wenige Veröffentlichungen“, str. 9). Tome – odmah na početku – želim proturječiti upućujući na opsežne radove Dušana Bibera, Josipa Mirnića, Branka Bešlina, te brojne monografije i zasebne studije Vladimira Geigera, kao i brojne studije i članke objavljivane u ovom Godišnjaku. (Böhm u prikazu stanja istraživanja i opsežnoj bibliografiji ne navodi Mirnića, ni Bešlina, a od Geigera samo dvije studije). No, Böhm nas tom opaskom ipak uvodi u monografiju, koja na 427 stranica svjedoči o ozbiljnosti i izvrsnosti njegovog projekta. Monografija je pisana tradicionalnim konvencionalnim stilom, a nastala je temeljem isto takvog dugogodišnjeg istraživanja. Knjiga je pregledna, pristupačna i razumljiva svakom, čak i čitatelju koji nije vičan povijesnim raspravama. Smatram
398 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien... to značajnom odlikom Böhmove knjige, koja je uz to i zanimljivo i čitko štivo, kao i izvrstan kronološki pregled razvoja događaja u razdoblju ključnom za narode buduće Jugoslavije, a s time i njezine njemačke manjine. Autor se pri izlaganju oslanja na bogate izvore: koristi se materijalima iz političkog arhiva Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu, Arhiva Savezne Republike Njemačke u Berlinu i Bayreuthu, kao i iz Austrijskog državnog arhiva. Böhm nas vodi kroz povijest njemačke narodnosne skupine ne gubeći iz vida širi kontekst, zajednicu u kojoj su Nijemci živjeli. Autor je uložio velik trud u prikazivanju političkog razvoja Jugoslavije do 1941., a razlozi propasti južnoslavenskog projekta zacrtani su, kako pokazuje, već 1918. Najbolji je dio njegove knjige precizna i brojnim dokumentima ilustrirana analiza rada „Kulturbunda“ („Der Schwäbisch-Deutsche Kulturbund“) – udruge osnovane 1920. u Novom Sadu s ciljem njegovanja kulture Nijemca u Kraljevini SHS – u interakciji s različitim strukturama jugoslavenskih vlasti. Tipični konflikt za njemačku zajednicu u Jugoslaviji, a i u drugim zemljama Istočne Europe nakon 1933. – između konzervativnog „Kulturbunda“ i nacionalsocijalističkih „Erneuerera“ (Obnovitelja), koji su dominirali nakon 1939. – analiziran je uvjerljivo, osobito zahvaljujući iscrpnim prikazima njemačkog školstva, kao temelja i jamca opstojnosti njemačke kulture na prostoru bivše Jugoslavije. Precizni podaci o tipovima škola, nastavnim planovima, broju učenika, položaju nastavnika, jednako su vrijedni kao i analiza prodora nacionalsocijalizma u „Kulturbund“, sukoba s jugoslavenskim vlastima, razdora unutar same udruge i njezinog konačnog ukinuća 1941. Isto se odnosi na prikaz protagonista „Kulturbunda“ Johanna Keksa, Georga Grassela, Stefana Krafta, Jakob Awendera, Seppa Janka. Povremene simplifikacije i ishitreni, nedovoljno reflektirani zaključci, koji iz današnje perspektive možda nisu krivi, ali pojednostavljuju kompleksne odnose, donekle umanjuje vrijednost nekih Böhmovih povijesnih sudova. Da je „Nazi-Kultur“ stekla široku podršku kod Nijemaca u Jugoslaviji nakon 1933. Böhm objašnjava činjenicom da su njezini zagovornici podržavali malograđanski ukus i dodvoravali se širokim masama, koje pak nisu imale mogućnost usporedbe ovakve kulturne ponude s visokom kulturom. Do ovakve je sažete ocjene došao nakon intenzivnih istraživanja izvora, navodi Böhm (str. 272-273), a velika je šteta što je tom fenomenu, bitnom za razumijevanje konflikta u „Kulturbundu“ nakon 1933., posvetio tek pola stranice, a ne barem jedno cijelo poglavlje. Prikazujući vođe suprotstavljenih političkih tabora u Kraljevini SHS, Stjepana Radića i Nikole Pašića, autor poseže za klasifikacijom mentaliteta. Stjepan Radić je prema Böhmu utjelovljivao „den ostmitteleuropäischen Typ“ (istočno-srednjeeuropski tip, str. 44), Nikola Pašić pak „den balkanischen Aufsteiger“ (Balkanac koji se
399 DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien... uspješno penje na društvenoj ljestvici, str. 44). Pitamo se kakve su mentalitetne značajke istočno-srednjeeuropskog tipa, koje bi ga eventualno izdvajale od njegovog zapadno-srednjeeuropskog ili pak opće-srednjeeuropskog pandana, a koje Radića razlikuju od slovenskih ili austrijskih političkih suvremenika. Isto se odnosi na razlike između balkanskog i drugih nebalkanskih tipova „Aufsteigera“, koji – bez obzira na provenijenciju – do danas dominiraju svjetskom političkom scenom. Klasifikacija mentaliteta uglavnom je vrlo nezahvalna metoda i ne primjenjuje se u znanstvenom diskursu. U već objavljenim recenzijama u Njemačkoj, osobito onoj renomiranog povjesničara Wolfganga Kesslera, direktora „Martin-Opitz-Bibliothek“ (Herne), specijalista za povijest jugoistočne Europe i autora studija iz predmetnog područja, očito je koliko je eksplozivna tema Böhmova istraživanja i koliki potencijal različitih, čak i suprotstavljenih pristupa ona sadrži. Na negativnu i velikim dijelom neutemeljenu Kesslerovu oštru kritiku odgovorio je jednako oštrom replikom Klaus Popa, koja dovodi u pitanje sve Kesslerove negativne procjene.1 Jedna je od Kesslerovih osnovnih zamjerki Böhmu nedostatak metode, osobito suvremenih historiografskih metoda, kakve opaža u nekim drugim netom objavljenim studijama iz istog tematskog područja. Ali, možda je upravo stanoviti antimodernizam u metodološkom pristupu u ovom slučaju prednost, budući da je namjera Johanna Böhma, kako i navodi u predgovoru, u prvom redu objektivno vrednovanje povijesnih činjenica „sine ira et studio“ (str. 9). Ogroman bi pak broj navedenih i tumačenih dokumenata i izvora bilo teško obraditi drugačije nego konvencionalnom metodom navođenja izvora, njihove analize i poštovanja kronološkog slijeda.
1 Wolfgang Kessler: Rezension zu: Böhm Johann: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien 1918- 1941. Innen- und Außenpolitik als Symptome des Verhältnisses zwischen deutscher Minderheit und jugoslawischer Regierung. Frankfurt am Main 2009, u: H-Soz-u-Kult, 06-05-2010, http://hsozkult. geschichte.hu-berlin.de/rezensionen/2010-2-101. Replika autora Klaus Popa na Kesslerovu recenziju od 19.05.2010. na istoj adresi.
400