Vinicije B. Lupis ˆ O PELJEŠKOJ OBITELJI LUPIS IZ NAKOVANE I NJENOM RIJEcKOM OGRANKU
DOMETI 1-4 (Separat) DOMETI (Separat) Godina 30. broj I. – IV. 2019.
DOMETI smotra su Ogranka Matice hrvatske u Rijeci koju novčano podupire Primorsko-goranska županija, Upravni odjel za kulturu, sport i tehničku kulturu Grad Rijeka, Odjel gradske uprave za kulturu DOMETI znanstveno-kulturna smotra Ogranka Matice hrvatske u Rijeci
Osnivač i nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Rijeci Za nakladnika Goran Crnković Glavni urednik Goran Crnković
Uredništvo Goran Crnković (povijest) Mladen Urem (književnost)
Slika na naslovnici Ivan Lupis Vukić (Rijeka, 28. siječnja 1813. – Torriggia, 11. siječnja 1875.), hrvatski izumitelj i pomorski časnik austro-ugarske mornarice, rođen u Rijeci, a porijeklom iz pelješke pomorske obitelji Lupis (Vukić) iz mjesta Donje Nakovane.
Tehnička urednica Doris Brusić
Jezični ispravci Mladen Urem
Tisak 3 Dreams d.o.o. Rijeka
Naslov uredništva 51 000 Rijeka, Korzo 28/IV. kat telefon: 051/338-499, telefax: 051/211-783 Grafička priprema Inter Tinny Grafic, Viškovo Naklada 300 primjeraka
Rukopisi i fotografije ne vraćaju se. Cijena 60 kn
Uplata u kunama na rn.: (2402006) – (1100138560) kod Erste banke d.d. – Rijeka
PRINTED IN CROATIA ● prosinac 2019. Dometi (Separat)
Ogranak Matice hrvatske u Rijeci Rijeka 2019.
Temat
o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
Vinicije B. Lupis O PELJEŠKOJ OBITELJI LUPIS IZ NAKOVANE I NJENOM RIJEČKOM OGRANKU
Vinicije B. Lupis Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Područni centar Dubrovnik HR, 10 000 Zagreb Marulićev trg 19/I. [email protected]
Sažetak Autor je na temelju arhivskog gradiva ukazao na obiteljske veze izumitelja torpeda Ivana Lupi- sa i njegovih rođakâ s poluotoka Pelješca iz mjesta Donja Nakovana, Lovište, Viganj i Kućište. Obitelj Lupis je latinizirana forma prezimena Vukić i Vukičević a pripada hrvatskim pelješkim pomorskim rodovima, iz kojih su potekli brojni kapetani, brodovlasnici, iseljenici, ali i poli- tičari i novinari. Ovaj rad je odgovor na neutemeljena pisanja o talijanskom porijeklu obitelji, koje je nastalo usljed neujednačenog pisanja prezimena. Arhivski dokumenti iz obitelji Lupis iz 18. stoljeća, kao i iz Državnog arhiva u Dubrovniku potvrdili su jasnu genealogiju riječkog ogranka roda Lupis. Ključne riječi: Lupis, Rijeka, Pelješac, obitelj, Donja Nakovana
Poštovani čitatelji, teško je iz osobnog kuta, poglavito kao povjesničar pisati o svojoj obitelji, koju svojataju drugi narodi i izmišlja joj se legendarno porijeklo. Nama samima to ponekad izgleda smiješno, znajući da smo svi mi potekli iz istog pradoma – „U Vukića“ u Donjoj Nakovani na poluotoku Pelješcu, ali u konačnici treba i reagirati na te neistine.
7 Vinicije B. Lupis
U Vukića (kuća u kojoj se rodio djed izumitelja torpeda), Donja Nakovana
Cvitkov dvor, središnja kuća iz koje potječe cijela obitelj Lupis u Donjoj Nakovani
8 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
Uvod Možda nekada trebamo postupiti kao naši drevni pretci, koji su na jednom stećku zapisali: „I molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil, kako vi jeste, vi ćete biti, kako jesam ja”. Svi smo od nekog, i nečiji, te svi imamo svoj rod i pleme. Ponavljam konstataciju, nezahvalno je objektivno pisati o svojoj obitelji, te sam ovu temu ostavljao godinama po strani, ali po- taknut pogriješkama u leksikografskim izdanjima, kao i u sve učestalijim polumitološkim izmišljotinama što se opetovano ponavljaju u brojnim člancima o više članova obitelji Lupis, i to ponajviše kada se to radi o riječkom ogranku obitelji i izmišljenom rodu Dojmi de Lupisa Frankopana.1 U ovom prilogu nećemo se baviti ulogom frakcije ili kako bi se reklo u pelješkom dijalektu „kazadi“ obitelji Lupis u riječkoj povijesti, već prije svega o neistinama o porijeklu koje kruže u medijima. Isto tako, nećemo se baviti detaljiziranjem iseljavanja obitelji Lupis u prekomorske krajeve i biografijom uglednog političara i novinara Ivana Lupisa Vukića iz Vignja, već će se pokušati dati okvirna slika porijekla obitelji Lupis, uz par biografi- ja daljnjih rođaka samog izumitelja torpeda. Danas na internetu postoje baze podataka s izmišljenim podatcima poput internetskog sajta: La Casata deli Lupi-Genealogia dei Lupis (de) poi Luppis e Dojmi-de Lupis: Linee di Dalmazia (con le linee Luppis von Rammer e Doimi de Lupis). Ovdje, se nalaze podatci koji za ogranak s područja Dubrovačke Repu blike graniče sa znanstvenom fantastikom, gdje su mnogi članovi obitelji Lupis proglašeni plemićima. Na jednim elektronskim stranicama doslovno stoji za roditelje Ivana Lupisa Vukića s Rijeke: ”His parents were Ferdinando Carlo, nobleman of Poreč and Vis, and
1 Libro d’oro della nobiltà italiana, sv. XX., Rim, 1986./1989., 1807 – 1813.; Ivan Mirnik, O lažnom predstavljanju – povodom objave knjige “Frankopani. Primjer ugleda rodova tijekom 17. st. u Euro- pi” (On impostures – on the occasion of the publication of the book “Les Franginpani”.), u: Glasnik Hrvatskog plemićkog zbora, 3, Zagreb, 2015., 15-18.; http://arhiva.nacional.hr/clanak/13230/hrvat ska-misija-laznih-frankopana, (preuzeto 25. 3. 2020. u 11. 27 h); Ivan Mirnik, Rodoslovnim raspra- vama protiv lažnih prinčeva. Predstavljanje knjige: Pavao Maček, Plemeniti rodovi Jelačića I. Rod Jelačića od Prigorja, Pušče, Buzina i Pretkovca (Krapine). II. Rod Jelačića od Biševića. S priloženim rodoslovnim stablima, u: Tkalčić : godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, 15, Za- greb, 2011., 665-669.
9 Vinicije B. Lupis
Jedna od genealogija obitelji Lupis iz talijanske obitelji Ferruccia Luppisa
10 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
Giovanna Parich (Parić, Perić), noble of Republic of Dubrovnik”. U ovom radu jasno ćemo iznijeti činjenice da Ferdinand Karlo Lupis nije nikakv porečki i viški plemić, već pori- jeklom Nakovjanin s poluotoka Pelješca, a niti je Ivanova majka Ivana Perić dubrovačka plemkinja, već dubrovačka pučanka.2 U talijanskog genealoškoj literaturi tako se nalazi zbrka oblika prezimena obitelji Lupis, kao i cijeli niz neutemeljenih neistina o obiteljskom podrijetlu, i gdje se vodi njeno porijeklo
2 http://www.genmarenostrum.com/pagine-lettere/letteral/Lupis/Lupis%20di%20Dalmazia.htm; http://www.lupis.it/stirpe.html (preuzeto u 8.h 3. 11. 2019.) Giovanni (Ivan) Biagio Luppis Frei- herr von Rammer (27 August 1813 – 11 January 1875), sometimes also known by the Croatian name of Vukić, was an officer of the Austro-Hungarian Navy who headed a commission to develop the first prototypes of the self-propelled torpedo. Giovanni Luppis (or Ivan Lupis) was born in the city of Rijeka (then Fiume) in 1813, which was at the time part of the Illyrian Provinces, but soon passed back to Austria. His parents were Ferdinando Carlo, nobleman of Poreč and Vis, and Giovanna Parich (Parić, Perić), noble of Republic of Dubrovnik. Because of his mixed Italian-Croatian ances- try, his family was at different times also known as Vukić, a Croatianized variant of the name Lupis (both meaning “wolf”), and he himself is occasionally referred to as Ivan Vukić, especially by Croa- tians. In the city of Fiume, Giovanni Luppis’s family has been powerful shipowners.Lupis attended a gymnasium in Fiume and the Collegio di marina, the Austrian naval academy in Venice. Then he married a noblewoman, the Baroness Elisa de Zotti. He served in the Venezianisch-Österreichische Kriegsmarine (after 1849 K.u.K Kriegsmarine and rose up the ranks to the position of Frigate Cap- tain (Fregattenkapitan). In 1848/1849 he was an officer on the ships that blockaded Venice.About the middle in the 18th century, an officer of the Austrian Marine Artillery conceived the idea of employing a small boat carrying a large charge of explosives, powered by a steam or an air engine and remotely steered by cable to be used against enemy ships. Upon his death, before he had perfected his invention or made it public, the papers of this anonymous officer came into the possession of Capt. Giovanni Luppis. (….) After numerous experiments, this design, marked ‘6 m’, finally per- formed but not well enough. He nicknamed it ‘Salvacoste’, Italian for “Coastsaver”. In 1860, after Luppis had retired from the Navy, he managed to demonstrate the ‘6 m’ design to the Emperor Franz Joseph, but the naval commission refused to accept it without better propulsion and control systems. In Fiume in 1864, the future mayor Giovanni de Ciotta introduced Luppis to the British machine engineer Robert Whitehead, manager of the local factory “Stabilimento Tecnico Fiumano”, with whom he signed a contract to develop the ‘salvacoste’ further. (https://www.revolvy.com/page/ Giovanni-Luppis?cr=1, preuzeto: 9. 11. 2019. u 18 30h)
11 Vinicije B. Lupis
Jedna od hipotetičkih genealogija obitelji Lupis iz knjige Feruccio Luppis, La Diga Pettegolezzi umani e diplomatici Memorie 1880 – 1959, Milano, 1990., jednog iz kruga utemeljite lja fašističkog pokreta.
Segment genealogije obitelji Lupis iz Donje Nakovane (preuzeto iz: Nenad Vekarić, Nakovanske obitelji do 1900. godine, u: Pelješki zbornik, sv. 1, Zagreb, 1976.)
12 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
Uži segment genealogije obitelji Lupis iz Donje Nakovane s upisanim dje- dom Jakovom Lukinim – izumitelja torpeda Ivana Lupisa (preuzeto iz: Ne- nad Vekarić, Nakovanske obitelji do 1900. godine, u: Pelješki zbornik, sv. 1, Zagreb, 1976.)
od Normana. Jedan od utemeljitelja futurističkog i fašističkog pokreta Ferruccio de Lupis iz Ferrare (4. travnja 1880. – 16. ožujka 1959.), kasniji talijanski veleposlanik u: Poljskoj, Nizozemskoj, Škotskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Grčkoj, preoblikovao je prezime u Lup- pis i mitologizirao svoje porijeklo, koje je po svemu sudeći moglo biti hrvatsko i otvorio širom vrata prostoru talijanske mitomanije, ne znajući da sa hrvatske strane Jadrana, napose u Dubrovniku postoji kontinuitet javnog bilježništva od 1272. godine. Ferruccio Luppis zani mljiva je osoba bliska D’Annunziju, Marinettiju, Papiniju, bavio se književnošću i slikarstvom, a oženio se poljskom pjesnikinjom Wandom Marusewskom.3 Njegova suvremena izdanja
3 Ferruccio Luppis bio je suvremeni talijanski književnik i diplomat. Autor je: Il Genio italico nell’arte di Cracovia (1933.); L’ultimo canto (1936.); I fasti Pomposiani dramma in due scene, Ferrara, 1992.; La Diga Pettegolezzi umani e diplomatici, Memorie 1880 – 1959., Milano, 1990. (Vittorio Sgarbi u pred- govoru ovom izdanju detaljno je prikazao iznimno vrijedan Luppisov književni opus futurističkom pokretu); L’importanza della Slesia nella storia della Polonia – prof. K. Tymieniecki s predgovorom Ferruccio De Lupisa, Rim, bez godine tiskanja.
13 Vinicije B. Lupis uredio je Marco Lupis di Santa Margherita, upravo urednik heraldičkih stranica Luporum Stirpe i suradnik Libra d’Oro talijanskog plem stva.4 Sve tendencije u talijanskoj heraldičkoj literaturi su na samom rubu neofašističkog svo- jatanja porijekla obitelji Lupis, ne poznajući tendenciju latiniziranja prezimena sukladno humanističkim uzusima u Dalmaciji i Du brovačkoj Republici.
Obitelj Lupis iz Donje Nakovane na polu Arhiv obitelji Nikole Lupisa iz Donje Na- otoku Pelješcu kovane, Dopis Pelješkog pomorskog društva Frani Lupisu (Vukiću) Obitelj Lupis na Pelješcu imala je cijeli niz inačica pisanja svog prezimena (Vukić, Vukičević, Lupi, Lupis), ali danas su sve ujednačene
4 U skicama rodoslova Lupisa, nasumice se povezuje osobe istog prezimena, od javnog bilježnika Lorenza de Lupisa iz 13. stoljeća u Dubrovniku (DADU, ASMM, XIII. st.), i čak ga se postavlja u genealoškoj tablici kao mogućeg rodonačelnika peljeških Lupisa. Isto tako, tu se nalazi i Luku Lupisa iz Splita, plemića, čija je nadgrobna ploča sačuvana u klaustru franjevačkog samostana na Poljudu u Splitu (vidi: Alois Hauser: Lapidi sepolcrali nella Chiesa dell Convento delle Paludi presso Spalato, u: Bulletino di archeologia e storia Dalmata XXI, Spalato, 1898., 168.). U ovim tablicama se pojavljuje i Pietro Lupis iz Ankone (Jakina), koji je poznati kristijanizirani Sefard i autor hrvatsko- talijanskog rječnika s početka 16. stoljeća. Riječ je o jezičnom priručniku maloga formata – o knjižici od samo osam stranica koja je od izuzetne važnosti za povijest hrvatske leksikografije jer početak hrvatske leksikografije pomiče u prva desetljeća 16. stoljeća (68 godina prije Vrančićeva rječnika iz 1595. godine): (P. Lupis Valentino, Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonecha alli gran- di, piccoli et alle donne. Ancona, 1527.; V. Putanec, Talijansko-hrvatski i hrvatsko-talijanski rječnik Pietra Lupisa Valentina (Ancona, 1527.), u: Filologia, JAZU, 8, Zagreb, 1979., 101; S. Bonazza, A proposta della stampa anconitana, pera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonecha di Pietro Lupis, u: Marche e Dalmazia tra Umanesimo e Barocco, Diabasis, Reggio Emilia, 1992., 135 – 142; Vladimir Horvat, I lessicografi gesuiti del Seicento tra le due sponde: Bartol Kašić-Cassius.Cassano (Pag, 1575-1650, Roma) e Jakov Mikalja-Mica(g)lia (Peschici, 1601-1654, Loreto), u: Homo Adri- aticus Identità culturale e autocoscienza attraverso i secoli, Diabasis, Reggio Emilia, 1998., 105 – 116.
14 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku grafije Lupis i jedinstvenog porijekla iz Donje Nakovane na poluotoku Pelješcu. Kao ilus- traciju tradiciju čuvanja izvornog prezimena Vukić, makar je latinizirani oblik Lupis bio posve usvojen krajem 18. stoljeća i to ponajviše zbog više svećenika iz obitelji, prilažemo dopis Pelješkog pomorskog društva iz osamdesetih godina 19. st. Frani Lupisu, s izvještajem dividende dionica istog društva.
DADU, Miscellanea, Ukrcajni ugovor kapetana Cvitka Lupisa 26. prosinca 1878.
15 Vinicije B. Lupis
Dugogodišnji zapovjednik na jedrenjacima Pelješkog pomorskog društva Cvito (Florio) Lupis, otac novinara i političara Ivana Lupisa Vukića se potpisivao na ugovorima ukrcaja istog Društva, ali i prilikom sklapanja ugovora o ukrcaju na bark-loger Amor Fraterno 26. prosinca 1878. godine.5 U izvješću Okružnom poglavarstvu u Dubrovniku od 6. listopada 1828., u svezi brodoloma austrijskog brigantina Maria, nedaleko Odese u popisu posade navodi se Trojan Lupis (otac iseljenika Balda Lupisa i bliski rođak Ivana Lupisa Vukića iz Rijeke).6 Isto tako u popisu Zdravstvenog ureda Dubrovnik, 29. ožujka 1830. provjerena je gaeta Tauride vlasnika Pava Lupisa7, koji će u Dubrovniku umrijeti u dubrovačkoj bolnici i biti pokopan na Dančama 21. lipnja 1839.8 DADU, Zdravstveni registar brodova za 1830. god. gajete Tauride vlas- nika Pava Lupisa
Po jednom mišljenju rodonačelnik obitelji Lupis bio je Vukić Petrov oko 1575. godine, ali ta tvrdnja nije potvrđena, a isti autor u genealogiji obitelji Lupis ne spominje riječki ogranak obitelji.9 Brojna pelješka obitelj Lupis dijelila se na više grana (Cvitkovi, Radovi, Vukići, Bartulovi, Despotovići, Škrivanići i Ribice), a među ograncima isticala se grana Vukić, koja je u svojem nadimku sačuvala izvorni oblik prezimena, kojoj pripada i autor ovog rada.10
5 Državni arhiv u Dubrovniku (dalje DADU), Miscellanea, Ukrcajni ugovor kapetana Cvitka Lupisa 26. prosinca 1878: Vinicije B. Lupis, Sumarni inventar fonda Pelješkog pomorskog društva 1865. – 1891., Dubrovnik, 1997., 13. Cvitko (Florio) Lupis zapovijedao je barkom Cainan Pelješkog pomorskog društva od 1880. do 1882. godine. (vidi: Stjepan Vekarić, Postanak i razvitak Pelješkog pomorskog društva, poseban otisak iz Pomorskog zbornika, 4., Zagreb, 1966., 461 – 172. 6 DADU, Circolo di Ragusa, sv. 312., N.o. 8808/198. Sin Balda Lupisa iz Mahdije školovao se u gradu Rijeci početkom 20. stoljeća. Po svemu sudeći da je bio u vezi sa svojim bliskim riječkim rođacima. 7 DADU, Pomorski zdravstveni ured, Registro della fede di Sanità 8 DADU, Bolnica Dubrovnik, Matična knjiga umrli (1835. – 1853.), sign. 4/M2. 18, 9 Nenad Vekarić, Pelješki rodovi (J-Ž), Dubrovnik, 1996., 367 – 370. Autor vrlo proizvoljno tumači legendarno porijeklo obitelji, za koju ne postoji valjani povijesni izvor, a niti obiteljska predaja. 10 Tradicionalni naziv obiteljskih frakcija na Pelješcu je poput Boke kotorske – termin kazada.
16 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
DADU, Matična knjiga umrlih bolnice (1835. – 1853.), 18., upis smrti Pava Franova Lupisa od 21. lipnja 1839.
U obitelji Lupis postoji predaja kako je rodonačelnik izbjegao pred Turcima iz Bosne, po njenom padu u 15. stoljeću. U mjesnoj literaturi postoji dosta podataka o obitelji Lupis koji potječu iz obiteljske predaje.11 Smatra se kako je rodonačelnik bio Cvitko i prema njemu se u Donjoj Nakovani dio naselja naziva Cvitkov dvor i on je u vlasništvu potomaka obitelji
11 Marko S. Vekarić, Pelješka rivjera u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Orebići, 1975., 122-123.: „Ima više obitelji Lupis. Jedna se grana iselila na Rijeku; iz nje je potekao izumitelj pomorskog torpeda, poznatog kao Whitehedovo torpedo, jer ga je Englez Whiteheaad usavršio i osnovao tvornicu na Rijeci. Prvi put je došlo do praktične primjene pomorskog torpeda u rusko-japanskom ratu (1905.). Potomak ovoga Lupisa bio je ministar u jednoj od brojnih talijanskih vlada poslije II svjetskog rata. Baldo Lupis oženio se djevojkom iz kuće Novak na Hvaru i sa svojim tastom sudjelovao je u ribarskoj ekspediciji na Mediteranu, sa bazom na otoku Lampedusi. Tu su poduzetni Hvarani lovili sardelu, solili je i prodavali po cijelom Mediteranu i Crnom moru. U Hvaru i Jelsi izrađivale su se velike količine posebnih bačava, nazvanih „barila“, od uvezenog drva i djelomično po „uvezenim“ majstorima. Ivan Lupis, koji je u mladim danima iselio s ocem u SAD, pridodao je svojem prezimenu stari oblik Vukić, pa se kao I. F. Lupis-Vukić istaknuo kao publicist i suradnik najistaknutijih naših kao i britanskih i američkih listova. Bio je najmlađi zastupnik u Dalmatinskom saboru prije prvog svjetskog rata i prijatelj Frana Supila, Josipa Smodlake i drugih narodnih vođa,“
17 Vinicije B. Lupis
Vucich Petrov se spominje u arhivskom dokumentu Kapetanije trsteničke 4. travnja 1633. Državni arhiv u Dubrovniku, Kancelarija kapetana u Trstenici, (Lamennti Tartenizze), 18
Lupis od 16. stoljeća u kontinuitetu do dana današnjeg. U arhivskoj seriji Lamenti Trstničke kapetanije 1633. spominje se Vukić Petrov (Vucich)12, a isti se spominje i 1644. kao domaćin kuće u Nakovani. U popisu stanovništva Dubrovačke Republike 1673./74. spominje se u Donjoj Nakovani kuće Petra Vukićeva i pok. Jakova Vukića.13 Vukići-Lupisi su kao stara pelješka pomorska obitelj već zarana zabilježene u pomorskim serijama Državnog arhiva u Dubrovniku. Miho sin Ivana Lupisa bio je 1614.-1618. brodski pisar Longova bertona „Santa Maria de Montenegro“.14 Vukić Petrov godine 1654. suvlasnik je mreže za lov tuna.15 Vucus Jacobi je godine 1672. bio
12 DADU, 73, 1. Kancelarija kapetana u Trstenici, (Lamennti Tartenizze), 18. 13 Jakov Vukić-ević je svjedok u sudskom procesu vođenom 2. svibnja 1661. godine. (DADU, A.S.M.M, 93., 2238. Procesi 19.) 14 DADU, Diversa de foris, 28., f. 120, 129, 153; sv. 34, f. 97. 15 Stjepan Vekarić, Pomorci Trstenice u XVII i u prvoj polovini XVIII. stoljeća, u: Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470. – 1970., Omiš, 1970., 243; DADU. Diversa de Trsteniza, 1, f.29.
18 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku detalj oporuke Franicha Petri Vukichevich de Nako- van de Tartstenizza (Franića Petrova Vukičevića/Lupisa – šukundjeda izumitelja torpeda) iz Nakovane, 30. srpnja 1736., gdje se među izvršiteljima spominje prad- jed Luka izumitelja torpeda
časnik pelješke tartane Madonna dell Carmine. Na putu iz Mesine za Napulj, brod su uhvatili turski pirati, a posada se spasila u brodskim čamcima i za 13 dana stigla u Dubrovnik.16 Rodonačelnik riječke grane obitelji Lupis, koja potječe iz sela Done Nakovane na poluotoku Pelješcu je Jakov Lupis (Nakovana, 1731.), koji se u Rijeci oženio s Antonijom Franković 1774. godine.17 Po predaji ovaj Jakov Lupis se iselio kao trgovac brodske opreme na Ri- jeku. Rijeka je tada bila iznimno važna kao odredište diplomatske pošte iz Dubrovnika, i kao grad u kojem se nalazio konzulat Dubrovačke Republike.18 Jakov Lukin Vukić/Lupis plovio je na dubrovačkim brodovima (1747. – 1757.), kao nostromo nave Mad. SS. Ros. S. Dom. S. Franc. Saverio (kapetan Puljezi).19 Djed Lukin je bio Franić Petrov Lupis ili (Franich
16 Stjepan Vekarić, o.c., Omiš, 1970., 243. 17 Geneološko stablo: Ramo Dalmata Lupis o de Lupis, detto Vukassinovich, poi anche Lupis. 18 Ilija Mitić, Dubrovačka država u međunarodnoj zajednici (od 1358. do 1815.), Zagreb, 1988., 124, 141., 186., 192. 19 Stjepan i Nenad Vekarić, Tri stoljeća pelješkog pomorstva – Pelješki zbornik, sv. 4., Zagreb, 1987., 317.
19 Vinicije B. Lupis
Oporuka Franicha Petri Vukichevich de Nakovan de Tartstenizza (Franića Petrova Vukičevića/Lupisa – šukundjeda izumitelja torpeda) iz Nakovane, 30. srpnja 1736, gdje se među izvršiteljima spominje pradjed Luka izumitelja torpeda
20 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
DADU, 12. 2a., Aquisto e divisione di Stagno par- titiones Stagni et Puncte, 187., detalj katastarske mape predjela Smojevice u mjestu Kućište s česticom zemlje u vlasništvu Franića Vukića/Lupisa – šukundjeda izumitelja torpeda) iz 1735. godine
Petri Vuchichevich de Nakovan) i on svu svoju imovinu ostavlja na raspolaganje za života drugoj supruzi Magdi Petra Cibilić, a svome sinu Don Ivanu Lupisu o kojemu će biti ka snije govora, ostavlja zemlju na predjelu Grahovište koju je kupio od Ivan Tome Markova de Basegli, nadaruje sinove Petra i Rafaela (Rada) iz prvog braka, a za izvršitelje svoje posljednje volje proglašava sinove iz drugog braka – Ivana i Luku (pradjeda izumitelja torpeda) i Pava. Sukladno običajima Dubrovačke Republike ostavio je prvine i desetine u tri dubrovačke crkve i one su bile izvršene 1745. godine. Franić Lupis je bio dobrostojeći pelješki pomorac, čija su djeca bili svećenici, kapetani, utemeljitelji crkvene župe sv. Mihovila u Vignju.20 Franić Lupis bio je vlasnikom komada zemlje na predjelu Smojevice kraj crkve sv. Luke u Kućištu, a u državni katastar 1735. bio je upisan kao Franich Vukich.21 Godine 1720. iz Donje Nakovane u Viganj u zaselak Dō prelazi njegov sin Petar iz prvog braka, kao domazet u kuću Despotović.22 Njegov sin Luka Franov (rođen 1696.)
20 DADU, Testamenta Notariae, 10.1., 77., 184 – 185. 21 DADU, 12. 2a., Aquisto e divisione di Stagno partitiones Stagni et Puncte, 186, 187. 22 Arhiv Dubrovačke biskupije, Liber matrimoniorum Parochiae B. M. V. de Carmello Sabioncelli (1671. – 1748.), 17.
21 Vinicije B. Lupis
a, b., DADU. T Testa- menta notariae 10.1., sv. 79 (1754. – 1759.), 133- 134’, Oporuka don Ivana Lupisa (D. Joannis Lupi di Nacovan di Tarstenizza) od 28. kolovoza 1757. u Dubrovniku, gdje se među članovima obitelji spominje pradjed Luka izumitelja torpeda.
22 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
23 Vinicije B. Lupis plovio je na dubrovačkim jedrenjacima 1750, a njegov brat, svećenik don Ivan Lupis (1700. – 1757.), bio je karatist, vlasnik dva karata broda nepoznatog imena. Oporuka don Ivana Lupisa (D. Joannis Lupi di Nacovan di Tarstenizza) sastavljena je 28. kolovoza 1757. u Dubrovniku, u pokojnikovoj kući i zanimljivo je svjedočanstvo svog vremena.23 Isti je svom nećaku don Bartulu Lupisu, župniku sv. Mihovila u Vignju ostavio 200 dukata da tijekom svoga života govori tihe mise za spas njegove duše, uz uobičajene stavke desetina i prvina trima dubrovačkim crkvama i Bratovštini svećenika dubrovačkih. Zanimljivo je kako je svom bratu Rafaelu (Radu) u očinskoj kući ostavio 16 cekina njemu i djeci, kao i posjed Planinske koje je on kupio, kao i iznos olova. Nadario je sve svoje sestre Franu, Rafaelu (Radu) i Katu, te nećakinjama Mariji, Mandi (Maddaleni), Frani i nećaku Ivanu. Sve pokućstvo ostavlja svojoj sluškinji Kati i deset cekina. Posebno je važno da svo- jim univerzalnim nasljednicima imenuje svoja tri brata: Luku (pradjed izumitelja torpeda), Andriju i Pava, te im ostavlja posjed na predjelu Grahovište u cjelini.24 U arhivskoj seriji oporuka kako smo već naveli, sačuvana je i oporuka Franića Petrova Lupisa iz Nakovane (Franich di Pietro Vuchichicevich di Nakovan)25 od 30. srpnja 1736. godine.26 U kući pradjeda izumitelja torpeda Luke Vukića/Lupisa don Rafael (Rado) Lupi/ Vukić27, kapelan kapelanije vlastelinke Mare de Gondola sastavljen je akt oslobađanja od kmetskih obveza Ivana Vukića iz Nakovane, njegovih potomaka kao kuće i zemlje. Ovaj arhivski dokument je iznimno važan, jer govori o emancipaciji peljeških pomorskih obveza od kmetskih obveza za neslobodnu zemlju.28 Tri brata: Luka (pradjed izumitelja
23 Portret don Ivana Lupisa nalazio se u obiteljskoj kući „U Cvitka“ do 2. svjetskog rata, kada je tijekom represalija talijanskih fašista, talijanski časnik Armando Rocchi ukrao portret koji se do tada čuvao u sobi na katu središnje obiteljske kuće roda Lupisa u Donjoj Nakovani. Po predaji portret je predstavljao svećenika i to vjerojatno don Ivana u standardnoj pozi sa knjigom i mrtvačkom lubanjom na stolu. 24 DADU, Testamenta notariae 10.1., sv. 79 (1754. – 1759.), 133-134’, Oporuka don Ivana Lupisa prezbitera Trstenice. 25 U samom indeksu knjige oporuka stoji: „Franich Petri Vuchicevich de Nakovana de Tarstenizza“. 26 DADU, Testamenta notariae (dalje T.N.), 10.1., sv. 7., 184 – 185. 27 Ovdje se radi o don Radu Vukiću (Lupi), Konavljaninu, čija je oporuka sastavljena 20. kolovoza 1782. godine u Dubrovniku (DADU, T. N,, 10.1., sv. 84., 103 – 105.) 28 DADU, Diversa de foris, 34, sv., 193 (1776. – 1777.), 232.
24 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku torpeda) Andrija i Pavo Vukić – nećaci don Ivana Lupisa 24. III. 1762. bili su tuženi jer sa svojom stokom ometaju posjed Vrh Pišćeta i Vrh Gomila dubrovačkog vlastelina Orsata Vladislavova Gozze.29 Stimatur kaznačije sv. Mihovila u Vignju 1761. i 1768. godine bio je Rafael Lupis (Rado Vukić).30 Drugi brat Jakovljeva oca – Andrija Franov Vukić plovio je na dubrovačkim brodovima (1745. – 1765.), kao noštromo pulake Gi- udit, na vašelu Mad. SS. Carm. S. Franc. Sav. DADU, Isprave i akti Malom vijeću, 3358/252. S. Croce (kapetan Bosnić) i pulake Mad. SS. Zamolba Malom Vijeću za dodjelu stonskog Ros. Isti je bio suvlasnik ¼ karta31 Bosnićeve plemstva Bartulu Lupisu nave (1769. – 1776.), a drugi brat Pavo Franov (1719. – 1776.), plovio je na dubrovačkim brodovima (1737. – 1754.), te je bio vlasnik ¼ karata Bosnićeve nave. Brojni članovi obitelji Lupis tada su plovili na dubrovačkim jedrenjacima.32 Daljni rođak riječkog ogranka, Frano Bar- tulov (1772, – 1808.), plovio je na brodovima mletačke i dubrovačke zastave (1741. – 1778.), bio je nostromo dubrovačke pulake Mad. SS. Croce. S. Biagio. S. Nicola (kap. Barbarić), Reg. Caterina (kapetan Paskvali) i Imac. Conc. S. Biagio, a potom nave istog imena na kojoj je bio i peljar.33 Umro je u Rijeci 1808. godine. Krajem XVIII. stoljeća njegov sin Bartul Franov Lupis zatražio je red stonskog plemstva, to jest plemstva drugog reda u Dubrovačkoj Republici.34
29 DADU, Diversi di Tarsteniza, 67.2.2 (1760. – 1770.), 24, 137. 30 DADU, Diversi di Tarsteniza, 67.2.2. (1760. – 1770.), 200’ 31 karat – je brodski udjel, odnosno dionica u vlasničkom sustavu. Dubrovačka pomorska legislativna uobičavala je dijeliti vlasništvo broda u 24 karata, potičući zajednička ulaganja, zbog smanjivanja rizika poslovanja jednog vlasnika. 32 Stjepan i Nenad Vekarić, o.c. Zagreb, 1987., 317 – 319. 33 Stjepan i Nenad Vekarić, o.c. Zagreb, 1987., 317. 34 DADU, Isprave i akti Malom vijeću, 3358/252. Ovaj dokument je pronađen u nesređenom arhiv skom gradivu 24. VII. 1927.
25 Vinicije B. Lupis
On se u dokumentu potpisao kao Bartolomeo Fran.co de Luppis di Sa- bioncello, i tada je bio prvi časnik u floti Njegovog Carskog Veličanstva.35 Nažalost, autor rada o stonskom plem- stvu nije bio upoznat s ovim dokumen- tom. U sklopu procesa dubrovačke društvene stratifikacije definira se po- java i uloga stonskoga plemstva. Taj osobiti plemićki naslov, bez preroga- tiva, dodjeljivao je dubrovački Senat od polovice 18. st. uglavnom onim građanima i konzulima koji su svojom Arhiv obitelji Nikole Lupisa u Donjoj Nakovani, djelatnošću u inozemstvu, s plemićkom Oporuka Rafaela (Rada) Lupisa (Vucicha) od 12. diplomom, mogli učinkovitije pridon- travnja 1794., koju je sastavio član obitelji don ositi političkim ciljevima Republike. Bartul Lupis, župnik sv. Mihovila u Vignju (prastric Samo je u nekim slučajevima titula Ivana Lupisa – izumitelja torpeda) imala prvenstveno počasni karakter. Uz osnovne genealoške i biografske podatke o nositeljima stonskog plemstva, razmatra se i nepriznavanje ovog plemićkog naslova u Habsburškoj Monarhiji.36 Vjerojatno s ovim Bar- tulom Lupisom dopisivao A. L. Adamić iz Rijeke 24. siječnja 1824.37 Oporuka strica Jakova Lupisa bila je sastavljena u kući i čuva se u obiteljskom arhivu u Donjoj Nakovani. Ovaj koncept oporuke iznimno je zanimljiv, jer je svećenik i rođak don Bartul Lupis sastavio Rafaelu (Radu) Vucichu/Lupisu oporuku, gdje se vidi svekoliko lutanje u grafiji latiniziranog prezimena, a da ga nije napisao stranac, već bliski rođak. Upravo ovo lutanje u
35 DADU, Isprave i aktu 18. st., 3358/252. – Molba Malom Vijeću. 36 Stjepan Ćosić, Plemstvo biskupskoga grada Stona, u: Anali zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 36., Dubrovnik/Zagreb, 1998., 249 – 276. 37 Stjepan Vekarić, Pelješki jedrenjaci, Split, 1960., 88.
26 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku grafiji prezimena bit će zamka svim onim koji nisu poznavali onodobnu dubrovačku zbilju trgovačkog i pomorskog života, gdje su se imena i prezimena romanizirala (bilo latinizirala ili talijanizirala) iz puke praktične upotrebe, a u domaćoj uporabi se rabila hrvatska inačica. Isti je proces važio i za samo dubrovačko plemstvo. Jakov Lupis38 imao je braću i sestre: Frana (1722.), Margaritu (1727.), Bartula (1728. – 1801.), Mariju (1735. udanu za Frana Stjepana Habića), Ivana (1738. oženjenog za Franu Božu Bračanin) i brata Frana (1741.). Jakovov brat don Bartul bio je prvi župnik novo ustrojene crkvene župe sv. Mihovila u Vignju 1761. godine, te je bio njenim najdugovječnijim župnikom od 1761. do 1801. godine.39 Stonski biskup Pero Budmani ustanovio je novu crkvenu župu na krajnjem zapadnom dijelu poluotoka Pelješca uslijed porasta broja
38 Jakov Lupis je ime dobio po svojem djedu s majčine strane, kako je bio tada uvriježeni običaj. Njegova majka Frana bila je kćer Jakova Kraljevića Čorbe, potomka Jakova Kraljevića koji je 1592. bio gastald Bratovštine sv. Mihovila u Vignju. Kraljevići bili su kapetanska obitelj iz Vignja iz isto- imenog zaselka i imali su nadimak Čorba (Čorbić) koje su ponekad rabili samostalno. (vidi: Nenad Vekarić, Pelješki rodovi (A-K), Dubrovnik, 1995., 357 – 358.). Trstenički Kraljevići javljaju se, koliko je zasada poznato, pri koncu 16. stoljeća. Tijekom 17. stoljeća su u rodu sa Juričevićima, Pirovićima, Jakovljevićima, Belešima, Lađicama i Krsteljima. Godine 1673./74. žive u Vignju: obitelji Ivana Kraljevića Krilina, obitelj Vuka Kraljevića i obitelj Marije Kraljević s ukupno šesnaest članova. Go- dine 1747. u Kraljevićevim kućama žive Čorbići (Marko Kraljević reć. Čorba spominje se 1732.) Kraljevići su kapetanska obitelj. Miho Kraljević, a zatim sinovi mu Marko i Petar upravljaju manjim brodovima (fregatama), a vjerojatno su i njihovim vlasnicima, od godine 1624. do 1628. Marko, sin Matije Kraljevića zapovjednik je galijuna „Sv. Marija od Rozarija“, od godine 1636. do 1641. Matija Kraljević je godine 1671. bio zapovjednikom patača „Gospe od Uzašašća“, a Marko Kraljević godine 1658. velike fregate „Gospa od Rozarija“. Godine 1728. utopio se pod Korčulom Matija, sin Jakova Kraljevića. (vjerojatno ujak Jakova Lupisa – djeda Ivana Lupisa Vukića), u: Stjepan Vekarić, Pomorci Trstenice u XVII i prvoj polovini XVIII stoljeća, u: Spomenica Gospe Anđela, Omiš, 1970., 221 – 222. Djed Jakova Lupisa bio je Jakov Kraljević Čorba koji je plovio na brodovima mletačke zastave od 1704. do 1726. godine (vidi: Stjepan i Nenad Vekarić, Treći dio – Pomorci i vlasnici bro- dova duge plovidbe do 1900. godine, u: Pelješki zbornik Tri stoljeća pelješkog brodarstva, sv. 4, Zagreb, 1987., 187.) 39 Ivan Šimić, Šematizam Dubrovačke biskupije, Dubrovnik, 2011., 208 – 210; Vinicije B. Lupis, Sloboda utemeljenja crkvenih župa Dubrovačke nadbiskupije, Stonske i Korčulanske biskupije u XVIII. stoljeću, u: Crkva u svijetu, 1, Split, 2015. (2015), 82-99.
27 Vinicije B. Lupis stanovništva i ekonomskog jačanja pomorskog sloja. Pelješko brodarstvo druge polovice XVII. i u XVIII. stoljeću obilježeno je stalnim usponom, usprkos brojnim nedaćama i usporavanju Kandijskog rata, mletačkih pritisaka, kao i dubrovačko-ruskog sukoba 1770-ih godina. U Vignju se, pak, stvorila nova kapetanska jezgra u Čikatića (Kovačevića) selu. Veliki ugled peljeških kapetana i brodovlasnika u drugoj polovici XVIII. stoljeća rezultirao je njihovim čestim obavljanjem važnih državnih poslova, stoga zahtjev Bartula Lupisa ne čudi.40 Poluotok Pelješac u XVIII. stoljeću iznimno je aktivan i oko 1800. u izvan jadranskoj plovidbi Pelješac je dosegao svoj vrhunac. Pelješčani su vlasnici 174 jedrenjaka dubrovačke flote (od oko 240 jedrenjaka te zastave u opremi). Kapetani s poluotoka Pelješca zapovjed- nici su tada na 80 jedrenjaka i vlasnici su 20,8% brodskih karata flote.41 Mjesto Viganj s pripadajućim zaselcima i mjestom Nakovana stoljećima se nalazilo u sastavu župe sv. Vida u Podgorju, poslije nazvane Gospa od Karmena kao matična župa zapadnog Pelješca. Sve do početka osamdesetih godina XVI. stoljeća ta crkvena župa imala je sjedište u Crkvi sv. Lovrinca u Žukovcu. Matične knjige kako smo već naveli započinje voditi župnik don Bartul Lupis 1. travnja 1761.42 Župa sv. Mihovila u Vignju utemeljena je 1761. odvajan- jem naselja Viganj i Donje i Gornje Nakovane od župe Karmen u Podgorju 1761. U ime Bratovštine sv. Mihovila u Vignju Luka Vukić iz Nakovane i Božo Bračanin iz Vignja 23. siječnja 1761. iznijeli pred Vijećem umoljenih svojom predstavkom potrebu utemeljenja nove crkvene župe, budući se Župa Gospe od Karmena prostire na jedanaest milja i broji 272 kuće. Upravo Luka Vukić/Lupis (pradjed izumitelja torpeda), bio je rođak Don Bar- tula Vukića – Lupisa. Nova župa brojala je 104. kuće, a kako je stara župa crkva i župni stan udaljen od vjernika Nakovane osam milja, to je otežavalo vjersku poduku i obavljanje svećenikovih dužnosti. Bratovština je izvijestila kako je župna prebenda iznosila 52 cekina, odnosno 20 groša po kući. Vijeće umoljenih je ovaj podnesak prihvatilo sa dvadeset i četiri
40 Nenad Vekarić, „Drugi dio – Pelješki brodovlasnički krug“, Pelješki zbornik (Tri stoljeća pelješkog brodarstva), sv. 4., Zagreb, 1987., 57. 41 Stjepan Vekarić, Prvi dio - Pelješki brodovlasnički krug“, Pelješki zbornik (Tri stoljeća pelješkog bro- darstva), sv. 4., Zagreb, 1987., 34 – 37. 42 Ivan Šimić, o.c., Dubrovnik, 2011, 208; Vinicije B. Lupis, „Župa sv. Mihovila u Vignju“, Dubrave hrid, 11, Dubrovnik, 1996, 31 – 33.
28 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku glasa za i dva protiv.43 U Vijeću umoljenih rasprav- ljalo se 18. ožujka 1761. o prihodima nove župe sv. Mihovila u Vignju, koja su iznosili 52 cekina i o odobrenju dodatnih prihoda iz Blagajne sv. Mari- je Velike i Borse dei Poveri di X.to trideset cekina, tvoreći župnikov prihod od 82 cekina godišnje. Isto tako se odobrila pripomoć župniku Gospe od Kar- mena za razliku gubitka prihoda.44 Obitelj Lupis ti- jekom 18. stoljeća odigrala je bitnu ulogu u procesu utemeljenja crkvene župe, ali je dala i više istaknutih pomoraca, kao i političara koji su bili više - manje bliski rođaci Ivana Lupisa. Prije svega tu su povezana pripadnika obitelji Lupis: Ivan Lupis Vukić, Anton I. Lupis i Pavo I. Lupis. Od kojih je istaknut Ivan Franov Lupis Vukić, hrvatski novinar, narodni zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru (Viganj, 12. II. 1876. – Split, 8. I. 1967.). Arhiv Vinicija B. Lupisa, Ivan Lupis Boravio je u više navrata u SAD-u, a 1908. bio je Vukić izabran u Dalmatinski sabor. Tijekom boravaka u SAD-u, surađivao je u čikaškoj Hrvatskoj zori i pittsburškoj Danici (The Morning Star). Vrativši se u domovinu, Lupis Vukić bio je političar i pripadao je Hrvatskoj stranci, te bio zastupnik u Dalmatinskom saboru. Ivan Lupis održavao je dobre veze sa britanskim i američkim političarima, te je dolazio je u dodir s brojnim novinarima i književnicima poput Georga Bernarda Shawa, te R. W. Seton-Watsona profesora suvremene povijesti na londonskom sveučilištu i Henrya Wickhama Steeda, bečkog dopisnika Timesa. Ovaj vrsni novinar i dopisnik prestižnih svjetskih novina poput Timesa, Observera, Morning posta, objavio je članak: „Ključ problema Rijeke“ koji je objavio u Timesu od 17. prosinca 1919., s uvodnikom Steeda izazvao je političku buru, i tada ga je talijanski tisak napao a diplomatski
43 DADU, III, Atti Cons. Rogat. (Odluke Vijeća umoljenih), sv. 173, (1766 – 1766.), 11 – 12. 44 DADU, III, Atti Cons. Rogat. (Odluke Vijeća umoljenih), sv. 173, (1766 – 1766.), 50 – 51.
29 Vinicije B. Lupis predstavnik Kraljevine Italije je urgirao na uredništvo Timesa, članak u slovenskom prijevo- du zaplijenjen je u Trstu, ali je objavljen u ljubljanskom Slovenskom narodu, ali je vladalo mišljenje da je autor rada sam Ante Trumbić, ali je dr. Trumbić čestitao Lupisu Vukiću na ovom potezu. U međusobnom opisivanju Lupis je izvještavao Watsona o političkom stanju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a on je njemu slao svoje knjige. Vladina Ustavnost ba- runa Raucha objavila je više članaka protiv Watsonove knjižice Apsolutizam u Hrvatskoj i zaplijenila je. Posebno se okomio na Lupisa, nazivajući ga velikim jadranskim razbojnikom, zato što je u govoru u Dalmatinskom saboru osudio političku pozadinu veleizdajničkog postupka i apsolutizam u Hrvatskoj. U pismima je Watsonu Lupis pisao i o Riječkoj rezo- luciji, na koju je i on bio svojedobno pristao s mnogima drugima, nadajući se političkoj suradnji s Mađarima protiv Beča. Isto tako tijekom Balkanskih ratova izvještavao je Wat- sona o stanju u Dalmaciji, a 1913. nazočio je zahtjevu predstavnika Hrvatske stranke da se sazove Dalmatinski sabor 1913. godine, zbog teške gospodarske situacije u Kraljevini Dalmaciji.45 U Drugom svjetskom ratu, za talijanske okupacije Dalmacije, Lupisa Vukića uhićuju i osuđuju na „doživotni izgon” iz Splita na rodni Pelješac, a u I. svjetskom ratu bio je uhićen zbog kritičkog stava prema Austro-Ugarskoj monarhiji. Autor je više knjiga s iseljeničkom tematikom: O iseljavanju našeg naroda i o Americi (1910.), Naše iseljeničko pitanje (1913.), Među našim narodom u Americi (1929.) i Bratska riječ (1931.).46 Ivan Lupis Vukić pisao je pod pseudonimom Fabris Korčulanin i 1895. pokrenuo je u New Yorku Narodni list.47 Ivan Lupis Vukić kao bliski prijatelj više dalmatinskih političara zajedno se borio
45 Franko Oreb, Otok Korčula u doba druge austrijske uprave, Split, 2007., 47, 97, 109, 134, 181, 186, 220, 345, 757. 46 Hrvatska enciklopedija, sv. 6., Zagreb, 2004., 691; Louis Adamič, The Native’s Return, New York&London, Harper Brothers, 1934.; Živko Vekarić, Najstariji novinar u Jugoslaviji, u: Zadarska revija, br. 4, Zadar, 1966., 267 - 277; R.W. Seton-Watson i Jugoslaveni – Korespondencija 1906-1941, Britanska akademija i Institut za hrvatsku povijest, London – Zagreb, 1976.; H. Seton-Watson, Mr. Ivan Lupis-Vukić, London, u: Times, 10. I 1967.; Branka Bezić-Filipović, Ivan Lupis-Vukić, prvi iseljenički novinar, Split, Hrvatska matica iseljenika, 2011. 47 Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Osobnik on-line, Lupis Vukić (Lupis, Luppis, Luppis von Ram- mer).
30 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku kako bi hrvatski jezik postao službeni administra- tivni jezik Kraljevine Dalmacije, te je bio utemeljitelj Hrvatskog doma u Vignju na poluotoku Pelješcu. Bio je vrlo zauzet pri utemeljenju Obrtne škole u Korčuli. Poslije Prvog svjetskog rata postaje upravi- telj Iseljeničkog biroa i kustos Iseljeničkog muzeja i arhiva u Splitu, kao i predsjednik Društva prijatel- ja Velike Britanije i Amerike. Izdaje svoj Priručnik za iseljenike, a u velikom broju domaćih listova i časopisa tretira opća i socijalna pitanja u svezi s iseljenicima. Isto tako založio se kao i njegov rođak Anton Ivanov Lupis u teškim trenutcima diktature u Kraljevini Jugoslaviji za progonjenog don Antu Bačića (kasnije umorenog od strane komunista), kod dubrovačkog biskupa mons. Josipa Marije Carevića.48 Druga zanimljiva osobnost bio je pučki pjesnik Pavao Ivanov Lupis, pomorac, industrijalac i ugledni iselje- nik (Kućište, 23. X. 1866. – Lima, 18. VII. 1944.). Arhiv Vinicija B. Lupis, Pavo Ivanov Bio je isprva pomorac koji se početkom devedesetih Lupis, Peru, tridesete godine 20. st. godina XIX. stoljeća iselio u Južnu Afriku (Cape Town), potom u Južnu Ameriku. Isprva radi na prokopavanju Panamskog kanala i poslije boravka u Argentini, Chileu dolazi u Peru. Trajno se nastanjuje u Limi, a u Callau ima trgovinu, a potom utemeljuje tekstilnu industriju – Industria Romosa. Bio je ugledni iseljenik i predsjednik Sociedad Yugoslava de beneficen- cia/Društvo jugoslavenskog dobročinstva 1935. i 1936. Isto tako humanitarno potpomagao je austrougarski Crveni križ za pripomoć udovica i obitelji palih vojnika 1915. godine.49
48 Arhiv Vinicija B. Lupisa, Viganjski glasnik, br. 1., Viganj., 1912; Odgovor Viganjskom glasniku, br. 1., Viganj, 1912; ADB, Dopis mons. Jurju Careviću, od 29. 8. 1934., 1427/34. 49 Zivana Meseldzic de Pereyra, Yugoslavos en el Peru, Lima, 1985, 55, 62, 115; Marko Burin, Hrvatska obitelj u Peruu, Dubrovnik, 2010., 92., 218; Vinicije B. Lupis, Pučka književnost zapadnog Pelješca, u: Dubrovnik, sv. ½., Dubrovnik, 2000., 1-182; Tonko Barčot, Prešućeni rat Korčulanski kotar u I. svjetskom ratu, Dubrovnik, 2015., 184.
31 Vinicije B. Lupis
Arhiv Vinicija B. Lupisa, Dopis kapetana Antona Ivanova Lupisa gradskom poglavarstvu grada Houstona od 6. prosinca 1950. godine
32 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
Arhiv Vinicija B. Lupisa, kapetan Anton Ivanov Lupis, zapovjednik s/s Podmlatka, 1923. u Carigradu
Drugi je njegov polubrat Anton Ivanov Lupis pomorski kapetan (Kućište, 4. XII. 1880. – Kućište, 22. V. 1955.). Bio je zapovjednik na parobrodima parobrodarskog društva Tripković iz Trsta, brodom Campania otvorio je kanal Galveston – Houston 1915., postavši počasnim građaninom Houstona. Gradonačelnik Houstona je poslije proširenja i produbljivanja rijeke Trinity pozvao Lupisa da se pokuša sa svojim brodom od 6.500 tona nosivosti probiti kroz kanal, kojim su do tada prometovali brodovi do 300 tona. Kapetan Anton Lupis je to učinio na svoju odgovornost s parobrodom Campanija i bio prvi koji je većim brodom uplovio u Houston, nakon čega je njegova luka počela ekonomski jačati. Ovaj podvig izvršio je uz pomoć svog sumještanina Iva Gerice, koji mu je pomagao vezivati debelim užetima brod od stabla do stabla na opasnim položajima, gdje je prolaz bio težak i uzak. Brod i posada bili su dočekani sa cvijećem i čestitkama i tako je Anton Lupis postao počasnim građaninom Houstona. Uskoro je po odluci austro-ugarskog veleposlanstva morao rastaviti stroj i prodati sam brod. Nakon prodaje broda, Lupis je prešao u New Orleans gdje je ra- dio kao prevoditelj s hrvatskog i talijanskog jezika na engleski jezik. Bio je prijatelj i daljnji rođak novinara i političara Ivana Lupisa Vukića, te aktivan član Jugoslavenskog odbora u SAD. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata, za vrijeme Grčko – turskog rata probija bloka- du luke Pirej i biva odlikovan od strane grčke vlade. Isto tako tijekom Balkanskih ratova je prevozio Sredozemljem iz francuskih luka ratni teret za vojsku Kraljevine Srbije preko
33 Vinicije B. Lupis
Iskaznica kapetana Antona Ivanova Lupisa Associazione Nazionale Ufficiali della Marina Mercantile, izdana u Trstu 1919.
Kapetan Anton Ivanov Lupis na S/S Podmladak sa svojom posadom
Kapetan Anton Ivanov Lupis sa suprugom Marijetom Tau- bell Lupis i sinom Vinicijem Lupisom ispred sv. Marka 1919. godine.
34 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
Soluna, a za učinjene izvanredne usluge prilikom ukrcaja i iskrcaja tereta primio je od francuske i srpske vlade visoka pismena priznanja. Vrativši se u domovinu poslije okončanja Prvog svjetskog rata, preuzima u Trstu zapovjedništvo nad parobrodom Numidija, a usprkos privlačnim obećanjima i prijetnjama, kapetan Anton Ivanov Lupis nije htio optirati za Italiju. Posljedica je bila, da više nije mogao zapovijedati brodovima, već je bio namješten u odjeljenju računovodstva brodarske tvrtke Tripković, i 1923. napušta Italiju i tada preuz- ima zapovijedanje na parobrodima Napredak i Pomladak bro- darske tvrtke Progres sa Sušaka, do napuštanja plovidbe 1929. godine. Svojevremeno bio je jedan od najbogatijih pomoraca na Pelješcu i dobročinitelj Franjevačke provincije Dalmacije i Istre, podupirući sa svojom suprugom Marijetom Taubell – Lupis slikarstvo fra Ambroza Testena i rad skladatelja Časnik Anton Ivanov Lupis 50 franjevca Konstantina Selaka. na S/S Filippo Artelli pomor- ske tvrtke Tripković iz Trsta O obitelji Lupis u Rijeci Obitelj Lupis imala je svoju značajnu ulogu u povijesti grada Rijeke. Izumitelj torpeda punim imenom Ivan Blaž/Vlaho Ignacije Ferdinandov Lupis (Rijeka, 27. I. 1813. – Tor- riggia kraj Milana, 11. I. 1875.), unuk je Jakova Lukina – Lupisa koji se odselio iz pelješke Nakovane na Rijeku 1761. Zanimljivo je da je djed Ivana Lupisa Vukića po svemu sudeći dobio svoje ime Jakov po kapetanu Jakovu Kraljević Čorbi iz Kraljevića Sela u Vignju, odnosno jednom od uglednih članova ove brodovlasničke i kapetanske pelješke obitelji.
50 Jelena Kolin, Likovi pomoraca Kapetan Antun Lupis, u: Naše more, 2, Dubrovnik, 1955, 283 – 284.; Tonči Borovac, Vinicije B. Lupis, Branko Matulić, Konzervatorsko-restauratorski zahvati na štukaturama i zidnom osliku u Sv. Mihovilu u Vignju na Pelješcu 1994. – 1996., u: Dubrovnik, ½, Dubrovnik, 2006., 289 – 298.; Vinicije B. Lupis, Don Kosto Selak – skladatelj i duhovnik, u: Du- brovnik, 4., Dubrovnik, 2010., 167 – 175.
35 Vinicije B. Lupis
Djedov brat je bio ranije spo- menuti don Bartul Lupis, dugogodišnji župnik novo us- postavljene crkvene župe Sv. Mi- hovila u Vignju (1728. – 1801.). Vrlo bliski rođaci izmitelja tor- peda bili su: Božo Trojana Lu- pis koji se iselio u New Orleans, a drugi Baldo Trojana Lupis u Mahdiju, Tunis.51 Lupisi su bili Izvod iz matične knjige krštenih od 13. travnja 1786. gra- vrlo avanturistička obitelj, tako da Rijeke Ferdinada Karla Hermengilda Jakovova Lupisa je Vicko Lupis iz Vignja bio je- dan od prvih, a možda i među prvim hrvatskim iseljenicima u Argentini, te peljar u Bue- nos Airesu na La Plati. Brodskim peljarom je postao. 1860. godine.52 Drugi je Pavo Lupis, bliski rođak riječke grane Lupisa koji je bio mornar na engleskom migrantskom brodu s kojeg je pobjegao oko 1860. u Lytteltonu i bio je organizatorom hrvatskog migrantskog vala u New Zeland.53 U obiteljskom arhivu Nikole Lupisa u Donjoj Nakovani sačuvana je potvrdnica iskrcaja Antona Sebastijanova Lupisa (1829. – 1880.), od 16. rujna 1857. u New Zelandu, brata dosada znanog prvog hrvatskog iseljenika u New Zelandu, Pava Sebastijanova Lupisa (rođenog 1834.). Ova najstarija sačuvana isprava jednog hrvatskog pomorca u toj prekomorskoj zemlji možda potvrđuje da je stariji brat Anton Lupis bio stariji iseljenik, koji se službeno iskrcao u New Zelandu. Anton Sebastijanov Lupis u Aucklandu imao je trgovinu kamenicama, a Ivan Lupis trgovinu galanterije. Ranije spo- menuti Baldo Lupis iz Vignja sudjelovao je u ribolovnim poduhvatima Hvarana u lovu
51 Nenad Vekarić, Nakovanske obitelji do 1900. godine, u: Pelješki zbornik, sv. 1, Zagreb, 1976., 347. 52 I.F. Lupis Vukić, Iseljenici Dubrovčani. Od vlasnika velikih flota na oceanima do proizvođača jabuka u Kaliforniji, u: Novosti, Dubrovački broj, 1. II. Dubrovnik, 1941., 21, 90. 53 Frano Glavina, Pelješčani u svijetu (Prilog povijesti našeg iseljeništva), u: Pelješki zbornik, sv. 3., Za- greb, 1984, 95 – 157.
36 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
Izvodi iz matične knjige krštenih grada Rijeke: - Iva Blaža Ignacija Fer- dinandova Lupisa od 28. siječnja 1813. - Jakova Rafaela Ferdinan- dova Lupisa, rođenog 23. listopada 1814., a kumovi na krštenju su mu bili Frano Bartul Lupis i Margarita Lupis (po obiteljskom stablu najvjerojatnije pelješki rođaci ogranka Vukić) Na pronalasku ovog dokumenta zahvaljujem uglednom gospodinu Mladenu Uremu na sardele u vodama zapadnog Sredozemlja i nastanio se u Tunisu.54 Gospodarska konjuktura tijekom XVIII. stoljeća grada Rijeke privukla je mnoge dubrovačke pomorce, jer tijekom XVIII. stoljeća luka Rijeka i Senj postaju iznimno važne za Dubrovačku Republiku zbog uvoza drva i održavanja poštanske linije u pravcu Beča. U Rijeci tada postoji konzulat Dubrovačke Republike s jakom dubrovačkom za- jednicom, stoga ne čudi preseljenje Jakova – djeda Ivana Lupisa u novo jako pomorsko središte. Otac Ivana Lupisa zvao se Ferdinand Karlo Hermengild (Rijeka, 12. IV. 1786. – Rijeka, 12. II. 1849.), i bio je pomorski kapetan. Zanimljivo da je svom sinu Ivanu nadjenuo drugo ime Vlaho/Blaž, kao potvrdu majčine zavičajnosti, jer je majka izumitelja torpeda bila Ivana Perić iz Dubrovnika. Valja
54 Luka Dančević, Brodarasko-ribarske operacije Hvarana na otoku Lampedusi, u Tunisu i Portugalu u 19. stoljeću, u: Zapisi o zavičaju, IV, Jelsa, 1973., 22 – 57.; isti, Brodarsko-ribarske operacije Hvarana na otoku Lampedusi, u Tunisu i Portugalu u 19. stoljeću/Attività marittime e piscatorie dei Lesiniani su Lampedusa in Tunisia e Portogallo nel 19. secolo (Riassunto), poseban otisak iz publikacije Zapisi u zavičaju, sv. IV., IV, Jelsa, 1973.,1 - 44.
37 Vinicije B. Lupis napomenuti kako je veliki problem za poznavanje porijekla Ivanove majke Dubrovki nje, jer su u rusko-crnogorskoj pohari 1806. matične knjige dubrovačkog predgrađa Pile – Župa sv. Andrije posve uništene. Svjedok na upisu u knjigu rođenih Rijeke za vrijeme francuske okupacije bio je njegov stric Franjo Ksaver Maksimilijan Lupis. Sin Ivanova strica Frana – Antun Frano Lupis, bio je oženjen za baronesu Wraniczany, a diplomirao na Nautičkom institutu u Marseilleu, i potom se istaknuo kao ugledni brodovlasnik. U takvom obiteljskom okruženju stasao je izumitelj torpeda, kao član ugledne pomorske obitelji pelješkog korijena na Rijeci. Vrlo je zanimljivo da se u isto vrijeme u Rijeci nalazila i druga grana obitelji Lupisa iz Dubrovačke Republike. Zanimljiva je koincidencija kako se godine 1828. Ivan Lupis, rođen u Rijeci preselio kod svog strica Petra – kapelana Sv. Andrije na Pilama, koji je na župnim dokumen- tima koristio grb obitelji Lupis. Po svemu sudeći radi se o frakciji konavoskih Vukića, jer se u oporuci don Rada Vukića/Lupi spominje: “(...) Dichiaro ancora, che io in Casa di Giovanni mio fratello dimorante a Fiume ho lasciato molti, Ori, Argenti, et altri Mobili per valuta di fiorini Ottocento(....)”.55 Ovaj don Rafo (Rado) Lupis/Vukić 8. ožujka 1777., kapelan kapele u vlasništvu Mare Gundulić, koja je imala posjed u Trstenici, a koji je pripadao toj kapeli, tog dana je u ime vlastelinke Mare Gundulića i po njezinoj ovlasti oslobodio kmetskih tereta Ivana Lukina Vukića/Lupisa iz Nakovane, tako da je on sa svojim baštinicima trajno slobodan i može otići od kuće i zemlje spomenute gospodarice i ići stanovati gdje god želi.56 Don Rado/Rafo Lupis oslobodio je kmetskih tereta djedova brata riječkog Ivana Lupisa Vukića, a nećaci konavoskog svećenika don Rafaela/Rada Lupisa koji je izvršio akt oslobađanja, bili su nastanjeni u Rijeci krajem 18. i početkom 19. stoljeća, gdje je živjela i druga grana peljeških Lupisa. Novi pomorski sloj na Pelješcu, poduprt od naprednije dubrovačke vlastele koja je promicala forsiranu izgradnju trgovačke mornarice razvijao se u bogati i samosvjesan pučanski sloj Dubrovačke Republike. Mnogi Pelješčani koristili su blizinu Korčule i mletačkih vlasti, što im je omgućavalo uz neke formalnosti lako postanu mletački podanici, tako da je od 1700. do 1750. godine registrirano oko 400
55 DADU, T. N, 10.1., sv. 84., 103-105. 56 DADU, Div. For. Sv. 193., 232; Frano Glavina, Dubrovački gospari i pelješki kmetovi, Dubrovnik, 2010., 114.
38 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku
DADU, Putovnica Ivana Luppia (Lupisa), kasnijeg župnika na Pilama
39 Vinicije B. Lupis pomoraca s Pelješca na mletačkim brodovima57, a izgleda da je isti slučaj bio i sa pretcima Ivana Lupisa Vukića, jer su mu pelješki djedovi i pradjedovi plovili na brodovima pod zastavama Dubrovačke i Mletačke Republike, davajući im punu slobodu dubrovačkih pučana i građana sa stranim povlasticama slobodnog građenja svoje pomoračke karjere. Porijeklo don Petra i don Ivana Lupisa, dvojice svećenika – go- tovo cijele stoljeće župnika u župi sv. Andrije na Pilama i kape- lana Nahodišta razrješeno je jednom dubrovačkom oporukom, i tako se otklonila mogućnost povezivanja s pelješkim Lupi- sima. Temeljem oporuke župnika sv. Andrije na Pilama don Petra Lupia (Lupisa) pokojnog Rafaela, od 30. travnja 1849., doznaje se kako je ovaj dubrovački svećenik imao brata Igna- cija nastanjenog u Rijeci i sestru Katarinu Vitabrani, kao i kćer Don Miho Pešić, Portret dubro- pokojnog brata Krista. Svome nećaku svećeniku Ivanu Lupiju vačkog nadbiskupa Arkanđela ostavio je sve svoje knjige, dok bratu Ignaciju Lupiju na Rijeci Lupisa (1757. – 1766.), ulje ostavlja sve pokretnine u sobi gdje se nalazio pisaći stol, više ko- na bakru, iz dubrovačkog domi- mada srebrenog jedaćeg pribora i mali srebrni pladanj.58 Ovom nikanskog samostana oporukom potvrđeno je kako su se u gradu Rijeci nalazile dvije dubrovačke obitelji, i to je- dna pelješkog, a jedna konavoskog porijekla. I obje su se izvorno prezivale Vukić, a njihove inačice prezimena mogu izazivati zabunu, uz pojavljivanje i sličnih imena Rafael i Ignacije.
S pelješkim Lupisima se ne može dovesti u svezu niti obitelji majke Gjura Armena Baglivia (1668. – 1702.), glasovitog dubrovačkog Armenca i liječnika pape Inocenta XII. i Klementa XI., čija je majka bila Anica Jakova Antona de Lupisa (Vukića/Vukovića), a kum na krštenju don Andrija de Lupis.59 Isto tako cijeli niz oporuka dubrovačkih građana i svećenika iz 17.
57 Frano Glavina, o.c., 2010., 113. 58 ADB, Biskupska trpeza 8, Biskupska palača 2, spisi o. biskupskoj palači u Dubrovniku (1850.), 59./ Reg. R. A. 1160. 59 Mirko Grmek, Gjuro Baglivi DE FIBRA MOTRICE ET MORBOSA, O zdravom i bolesnom mo toričkom vlaknu, Zagreb, 1997., 362.
40 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku i 18. stoljeća ne može se dovesti u vezu s pelješkim rodom Vukića/Lupisa poput: Antuna Lupija (1604.)60 Luke Lupija (1613.)61, Pavla Stjepanova Lupija (1631.)62, Frana Šimunova Lupija (1692.)63 Nikole Šimunova Lupija (1712.)64 i Nike Tome Lupisa (1742.).65 Isto tako ostaje otvorenim i moguća pripadnost pelješkom rodu Lupis dubrovačkog nadbiskupa – dominikanca Arkanđela Lupisa (1757. – 1766.).66 Svakako, postoji mogućnost, kako je moglo biti udovoljeno zamolbi Bartula Franova Lupisa iz Nakovane 1794. od dubrovačkih vlasti, da ga prime u stonsko plemstvo. U obi- telji Lupis u Donjoj Nakovani postojala je predaja da je Ivan Lupis dolazio u Nakovanu, te bi kao vojni časnik usidrio brod u sidrištu mjesta Viganj i da je u procesu dobijanja plemstva i grba koristio obiteljske dokumente. Svakako, u Pešićevu ili još zvanom Saraki- nu grbovniku67 koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, autora don Miha Pešića, svećenika, heraldičara, slikara i diplomata, naslikan je grb De Lupisa. Ovaj svećenik koji
60 DADU., 10.1., T. N., 54, 254 – 255. 61 DADU., 10.1., T. N.,54, 241 – 242. 62 DADU., 10.1., T. N., 61, 7. 63 DADU., 10.1., T. N., 72, 172 – 173. 64 DADU., 10.1., T. N., 3, 103 – 104. 65 DADU., 10.1., T. N., 77., 106 – 107. 66 Vinicije B. Lupis, Don Miho Pešić – dubrovački slikar 18. stoljeća i njegovo doba,u: Peristil, 45, Zagreb, 2002., 123 – 134; isti, Slikar i heraldičar don Miho Pešić, u: Hrvatska misao, sv. 4., Split, 2007., 113 – 125; Ivan Šimić, o.c., Dubrovnik, 2011, 24; Stjepan Čosić, Ideologija rodoslovlja: Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595., Zagreb/Dubrovnik, 2015., 32. Valja istaknuti da u Korjenić- Neorićev grbovniku nema grba nikakvih Lupisa, niti Vukića. 67 Grbovnik don Miha Pešića (oko 1690. – 1764.), ustvari je kodeks koji uz grbovnik sadrži i prijepis najvažnijih dubrovačkih zakona: Statuta, knjige Reformacija te Zelene i Žute knjige. Na listovima između zakonskih zbirki naslikane su dvije skupine grbova. Prva se skupina sastoji od grba Dubrovačke Republike i 40 grbova dubrovačke vlastele na baroknim štitovima. Druga je inačica ilirskog grbovnika i sastoji se od 153 grba zemalja i plemićkih rodova drugačije razmještenih nego u Korjenić-Neorićevu grbovniku, većinom na sličnim trokutastim štitovima. Dodano je i nekoliko različitih grbova, očito preslikanih iz Orbinijeva djela Il regno degli Slavi. Oporučno je svećenik don Miho Pešić ovaj grbovnik ostavio Zboru popovskom i iz njegove pismohrane nelegalnim putem je došao posjed dubrovačkog vlastelina Sarake, koji ga je potom ostavio Državnom arhivu u Dubrovniku.
41 Vinicije B. Lupis je preminuo 1764. godine, autor je portreta dominikan- ca i dubrovačkog nadbiskupa Arkanđela Lupisa, zasigurno je poznavao don. Ivana Lupisa iz Nakovane i on je možda transfor- mirao grbove bosanske vlastele iz oblika Vukić u De Lupis, pozna- vajući pripadnike bosanskog roda s Pelješca. Bez sumnje ovaj grb bio je podloga za izradu složenog grba Ivana Lupisa Vukića 1869. Grb Ivana Lupisa von RAM- Grb hvarske plemićke godine. U Austrijskom državnom MER iz: C. G. F. Hayera von obitelji Lupi/Vukašino arhivu u Kriesgasarchiv, Quali- Rosenfelda, Wappenbuch von vić iz: Grbovnika koji se fikations – Grundbuchsheft, Seb. Dalmatien, tiskanom u Nürn- čuva u hvarskom franje- 56 d. 136., nalazi se dosje Luppis bergu 1873., Bd. IV.3. Taf 74. vačkom samostanu Johann Fregatenkapitan.68 Gdje je razvidno kako je Ivan Lupis bio u Habsburškoj mornarici od 16. studenoga 1835. do 31. listopada 1860. Kada je tražio umirovljenje, a plemstvo je dobio 1. kolovoza 1869., s grbom koji je kombinacija vjerojatno grba njegova rođaka Bartula Lupisa (vuk i tri ruže), kojeg je on preuzeo iz grbovnika starog bosanskog plemstva. Hvarski grbovnik koji se čuva u franje- vačkom samostanu u Hvaru sadrži grb obitelji Lupi, ali je u ovom grbu s dva polja prikazan vuk u gornjem polju i nije u stavu na dvije šape kao što je na prikazu iz Pešićeva grbovnika. U C. G. F. Hayera von Rosenfelda, Wappenbuch von Dalmatien, tiskanom u Nürnbergu 1873., godine na 37 mapi prikazan je grb de Lupis, gdje je štit razdjeljen u dva polja, gdje je vuk u gornjem polju, a tri ruže u donjem polju. Iznad nakita vizira je deviza: „ROSIS TEMPERAT IRAM”. Odnarođeni Hrvat Renzo de’Vidovich u Albo d’ori delle famiglie nobili patrizie e illustri presenti nel Territorio del Regno di Dalmazia, tiskane u Trstu 2004., na stranici 155. donosi grb Bondomira Lupusa iz Padove koji odgovara Hvarskom grbovniku iz hvarskog
68 Preslik registra vojne karjere Ivana Lupisa je vrlo zanimljiv, jer faktografski prati njegov časnički put od kadeta do kapetana fregate.
42 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku franjevačkog samostana, a to je prikaz vuka u gornjem polju, i donjeg polja razdjeljenog kosim gredama. Isti autor na stra- nici 196. prenosi grbovnik C. G. F. Hayera von Rosenfelda, navodi kako je to grb hvarske plemićke obitelji de Lupis zva- ne i Vukassinovich i da je blizak grbu obitelji Lindo iz Splita. Niti jedan od autora ne donosi izvor, a činjenica da je Pešićev prikaz grba de Lupis najbliži inačici kojeg je koristio 1869. Ivan Lupis prilikom blazoniranja svoga grba. Činjenica je, kako smo već rekli da u ilirskom grbovniku Ohmučevića i Korjenić-Neorićevu grbovniku, niti drugim inačicama ne nalazimo ovaj grb, a razvidno je da je Pešić naslikao grb De Grb obitelji de Lupis iz: C. Lupisa kopirajući isti predložak.69 G. F. Hayera von Rosenfelda, U emancipaciji časničkog kadra Habsburške Monarhije Wappenbuch von Dalmatien, status plemića bio je važan, pa se često posezalo za svim tiskanom u Nürnbergu 1873., heraldičkim predlošcima u svrhu potvrđivanja plemstva, Bd. IV.3. Taf 37. pa tako i Ivanov slučaj nije usamljen. U budućnosti bi bilo zanimljivo pronaći mapu sa dokumentima komisije za do- djelu plemstva u Beču, kako bi se potvrdila obiteljska pre- daja iz sredine 19. stoljeća kako je Ivan Lupis Vukić uzeo u Donjoj Nakovani obiteljske dokumente, a ovu vijest je vje- rodostojno zabilježio novinar Ivan Lupis Vukić početkom prošlog stoljeća. Sam Ivan Lupis dobiti će plemićku titulu i grb s predikatom „von Rammer”, a svoj plemićki status je potvrdio i brakom sa barunicom Elisom de Zotty. Nakon uspješne mornaričke karijere Ivan Lupis – bio je za- povjednik fregate Venus, trajno se nastanjuje na Rijeci. Ivan Grb obitelji De Lupis iz: Blaž/Vlaho Ignacije Lupis, tada donosi i začetak ideje izradbe Pešićeva/Sarakina grbovnika koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku
69 Aleksandar Solovjev, Postanak ilirske heraldike i porodice Ohmučevića, u: Glasnik Skopskog naučnog društva, sv. 12, Skoplje, 1933., 79 – 124.
43 Vinicije B. Lupis torpeda. Bio je to nacrt male brodice koja je na vrhu imala eksplozivno punjenje i koje se usmjerivalo prema neprijateljskim brodovima. Takve su se brodice rabile u Američkom građanskom ratu i nazivali su ih – torpedo, po uzoru na ribu torpedo koja svojim napadom izazove šok kod plijena. Lupis je 1860. austrijskim mornaričkim vlastima demonstrirao svoju zamisao pomoću jedne metarske makete brodice kojom se upravljala pomoću ko- nopca s obale. No, Lupisov «spasitelj obale» nije ušao u razvojne planove naoružavanja Admiraliteta. Tražio se sigurniji pogon i sigurnije upravljanje. Riječki gradonačelnik Gio- vanni de Ciotta na jednom prijamu 1864. spojio je Ivana Lupisa i inženjera Robert Whi- teheadea. Riječki industrijalac i britanski strojarski inženjer Whitehead je bio direktor tvrtke „Stabilimento tecnico Fiumano”. Whitehead je kao inženjer odmah promijenio cijeli koncept. Plovilo nije plovilo nego je ronilo do cilja, samo je sobom upravljalo, a po- gonio ga je stiješnjeni zrak. Lupis mu je prepustio ideju, uz uvijet da se završni proizvod zove i njegovim imenom. Prototip je dovršen u prosincu 1866. kada je obavljeno i prvo pokusno ispaljivanje torpeda koje je nadgledalo osoblje posebne komisije Admiraliteta. Prva su torpeda nosila ime Lupis-Whitehead; izum je otkupila austrougarska mornari- ca, potom i gotovo sve veće pomorske sile svijeta. Kao rezultat uspješnog izuma 1873. godine utemeljena je tvornica torpeda „Whitehead & Co.” u Rijeci (prije tvornica Tor- pedo). Od 1880. godine Lupis-Whiteheadov torpedo postao je standardno naoružanje razvijenijih ratnih mornarica svijeta. Rođak izumitelja Antun Franov Lupis (Antonio Francesco, Rijeka, 6. VI. 1829. – Rijeka, 22. II. 1910.), pripadao je istoj riječkoj grani nakovanske obitelji Lupis, jer se njegov djed Jakov Lukin Lupis doselio 1761. na Ri- jeku.70 Diplomirao je na Nautičkom institutu u Marseilleu, potom kao brodovlasnik
70 Zanimljivo je pisanje povijesnih neistina kako su Luppisi 1668. imenovani gradskim patricijima, koja proizlazi iz posvemašnjeg nepoznavanja povijesti Dubrovačke Republike i agregacije novih obitelji u dubrovački patricijat, o čemu postoji opsežna literatura. (Boris Vižintin, Umjetnička Ri- jeka XIX. stoljeća slikarstvo – kiparstvo, Rijeka, 1993., 60 – 62.). Posebno je važno istaknuti da pretvaranje latiniziranog prezimena Lupis u Luppis, kao vrstu talijanizacije ustvari ne znači ništa i pravopisno je posve neispravno. O agregaciji novog plemstva u Dubrovniku zbog staleške obnove i funkcioniranja Dubrovačke Republike kao plemićke oligarhije, naročito poslije 1667. pisao je: Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva, sv. 1., Zagreb – Dubrovnik, 2011., 274. – 278. Tada su u dubrovačko plemstvo primljene obitelji: Bosdari, Sorgo-Bobali, Natali, Zlatarić, Barberini, Pierizzi, Primi, Giorgi, Serratura, Pauli, Vodopić).
44 o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku proputovao je cijelu Europu i skupio je tijekom godina vrijednu zbirku slika XVI. i XVII. stoljeća. Amaterski se bavio slikarstvom i glazbom, a 1885. imenovan je predsjednikom uprave riječkog kazališta sve do 1908. Kao kulturan i vrlo obrazovan čovjek obnašao je mnoge kulturne i političke dužnosti. Četrdeset godina bio je općinski odbornik, deset godina potpredsjednik grada Rijeke, predsjednik Casse di Risparmio, Casina Patriottica, bio je član Savjeta muzeja i općinske knjižnice, predsjednik Društva brodovlasnika Ori- ent, predsjednik Governo maritima ungharese i predsjednik Filharmonijskog društva. Bio je počasni konzul Švedske i Norveške, odlikovan redom St. Olafa i proglašen vitezom reda Wassa. Dugo godina bavio se amaterski slikarstvom. Njegova djela izložena su 1917. na riječkoj izložbi zajedno sa slikama Josipa Morettija – Zajca, Federice Blande i Johna Learda, i na izložbi Slikarstvo XIX. stoljeća u Hrvatskoj, 1961. u Zagrebu i Rijeci. Djela mu se nalaze u Povijesnome muzeju u Rijeci i u mnogim privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.71 Njegov sin, ugledni riječki arhitekt Luigi Luppis (1879. – 1936.), izradio je projekt sanacije riječke kapucinske crkve Gospe Lurdske 1930. godine.72
Zaključak Konačno, sumirajući moramo ustvrditi kako je hrvatska nakovanska obitelj Lupis pre- seljenjem jednog ogranka ostavila vrijedan trag u gradu Rijeci, kako na kulturnom, tako i na gospodarskom planu. Obitelj Lupis je u pomorskoj privredi poluotoka Pelješca kroz više stoljeća imala niz istaknutih članova, a prije svega ekonomskim uzletom u prvoj i drugoj konjukturi pomorske privrede Dubrovačke Republike u 18. stoljeću, Lupisi su bili dokaz, kako se svojim znanjem i vještinama može steći znatan kapital, ali i u isto vrijeme bili su aktivni čimbenici u svojoj zajednici. To se očitovalo u položajima unu tar upravnih jedinica – kaznačija, Bratovštine sv. Mihovila u Vignju, te važne uloge u utemeljenju crkvene župe sv. Mihovila, a prije svega zbog više svećenika iz obitelji Lu- pis koji su kao obrazovani članovi obitelji često vodili poslove svojoj braći pomorskim
71 Boris Vižintin, o.c., Rijeka, 1993, 61. 72 Olga Magaš, Gradnja kapucinske crkve Gospe Lurdske, u: Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vri- jeme, Rijeka, 1997., 254.
45 Vinicije B. Lupis o pelješkoj obitelji lupis iz nakovane i njenom riječkom ogranku kapetanima i karatistima dubrovačke trgovačke flote. Riječki ogranak peljeških Lupisa iz Donje Nakovane bio je samo jedan od iseljenih ogranaka obitelji. Svakako, da riječki ogranak obitelji Lupis trebamo promatrati de facto do 1815. godine kao članovima dubrovačke kolonije, odnosno kroz prizmu državljanstva i pripadnosti Dubrovačkoj Republici, kojeg su se njeni podanici vrlo nerado odricali. Daljnja istraživanja nadamo se kako će ponuditi potvrdu ove teze, o vezanosti za svoju državu, u gradu koji je bio važna točka dubrovačke diplomatske pošte i dubrovačkih interesa u 18. stoljeću. Lupisi kao pomorci, ali i svojevrsni avanturisti zarana su započeli iseljavanje u: Afriku, Novi Zeland, Australiju, Sjevernu i Južnu Ameriku. Proces iseljavanja iz Nakovane je već započeo u 17. stoljeću uslijed razvijenog pomorstva Dubrovačke Republike. Ovim se radom ukazalo na brojne dokumente koji govore o obitelji Lupis iz ranijih stoljeća, kada je riječki ogranak još bio na Pelješcu, kao i na problem grafije prezimena obitelji, koje je često unosilo zabunu i ponudilo materijala za prisvajanje peljeških Vukića – Lupisa od strane talijanske historio- grafije, što je posve neutemeljeno i još jedan od niza povijesnih plagijata.
46
ISSN 0419-6252