Bosna Franciscana 39.Indb
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
ISSN 1330-7487 BOSNA FRANCISCANA ČASOPIS FRANJEVAČKE TEOLOGIJE SARAJEVO Godina XXI • Broj 39 39 Sarajevo, 2013. BOSNA FRANCISCANA Časopis Franjevačke teologije Izdavač Franjevačka teologija Sarajevo Uredničko vijeće Mile Babić, Anđelko Barun, Velimir Blažević, Miro Jelečević, Josip Jozić, Mirko Jozić, Anto Kovačić, Božo Lujić, Luka Markešić, Ivo Marković, Marinko Pejić, Danimir Pezer, Anto Popović, Marko Semren, Miron Sikirić, Slavko Topić, Velimir Valjan, Miro Vrgoč, Benedikt Vujica, Andrija Zirdum Glavni i odgovorni urednik Marko Karamatić Zamjenik glavnog i odgovornog urednika Ivan Šarčević Uredništvo Ivan Bubalo, Stjepan Duvnjak, Petar Jeleč, Marko Karamatić, Vili Radman, Ivan Šarčević Lektor Ivan Nujić Naslovna stranica Ljubomir Perčinlić Grafi čko oblikovanje Branko R. Ilić Tisak »GRAFOTISAK« - Grude Adresa uredništva BOSNA FRANCISCANA Aleja Bosne Srebrene 111, 71000 Sarajevo Tel: +387 33 45 32 66; Fax: 46 05 07 E-mail: [email protected] [email protected] [email protected] RASPRAVE I ^LANCI ISUS KRIST – RIJEČ, PARABOLA, DOGAĐAJ Jadranka Brnčić Proces međuznačenja između parabola i evanđelja Strukturalisti kažu da parabole dolaze k nama kao citati unutar teksta evanđelja. To znači da je “govornik” koji kazuje parabolu ujedno i “lik” globalne priče. Parabola je, dakle, imputirana svom govorniku kao onome o kome priča drugo- ga reda (koja je, ustvari, “prva priča”) govori. Ovakva identifi kacija govornika – koja nam omogućuje da o parabolama govorimo kao o parabolama – stoga je raskrš će dvaju procesa. Jedinstvenost govornika označena je jedinstvenoš ću njegove vizije stvarnosti, a takva vizija stvarnosti implicira dvostruku referenci- ju – referenciju unatrag na modus bivanja i referenciju unaprijed na govornika koji sebe izražava posredstvom neizravne ispovijesti. Ili riječima strukturalista: govornik je onaj tko “daje” priču u određenoj narativnoj komunikaciji. Jedin- stveni govornik pred nama, posredstvom metafori čke priče, razvija jedinstveni modus bivanja. On što nam omogućuje imenovati govornika parabola i nazvati ga “Isusom” jest spoj “lika” evanđelja kao priče i “donatora” parabole kao citata evanđelja. “Lik” evanđeljske priče je i “donator” parabola kao sekundarnih pri- ča te teži postati neizravnim referentom parabole kao metafore. Važna posljedica ovoga procesa međuznačenja između parabola i evanđelja jest da je cjelina Isusovih “riječi” i “djela” (običnih, neobičnih i čudotvornih) posredstvom forme evanđelja povezana s glavnim predmetom evanđelja – pri- čom o Muci. Srodnost “riječi” i “djela” s povijesnoš ću Muke usred prostora međuznačenja nije samo srodnost susjedstva, nego i međusobne interpretacije i simboličke inteferencije.1 Ricœurovo uvjerenje jest da je alegorijska interpre- tacija, kakvu većina modernih egzegeta hoće odvojiti od parabola, neizbježno motivirana simboličkom igrom između priče o Muci i parabola. Parabole nisu samo “Isusove” parabole, nego su parabole “Raspetoga”. 1 Usp. L’herméneutique biblique, Pariz 2005, str. 216. 6 Jadranka Brnčić John Dominic Crossan kaže da je redakcija Evanđelja uključivala i “pre- mještanje intencionalnosti”: Isus je u parabolama proglašavao Boga, no Prva crk va je Isusa proglasila parabolom Božjom.2 Ovakvo premještanje intencio- nalnosti utemeljeno je na samom činu kompozicije kakva je vodila redakciju prvih Evanđelja. Prepletanje Isusove propovijedi kao “Raspetoga” s priča- ma o njegovim “riječima” i “djelima”, posredstvom onoga što Ricœur zove “premještanjem prostora međuznačenja”, otvorena je specifi čna mogućnost interpretacije pod kojom se razumije mogućnost da se proglašavanje Isusa “Božjom parabolom” čita unutar proglašavanja Boga u parabolama.3 Uključi- vanje parabola u formu evanđelja dovelo je istodobno i do otkrivanja njihova značenja i do njihova krivog tumačenja. Narativni oblik evanđelja opskrbljuje zajedničko (ograničeno) mjesto me- đuznačenja za različite vrste diskursa te za konvergenciju značenja između Isusovih “riječi” i “djela”. Evanđelje, u mjeri u kojoj je priča, uključuje, dakle, u sebe druge priče. Proces “međuznačenja” kakav je na djelu među parabola- ma, pa onda i između parabola i drugih evanđeljskih diskursa, operira i izme- đu Isusovih “riječi” i “djela”, koja su jednako ekstravagantna, hiperbolična, ironična kao i same Isusove riječi te samim tim jednako “neobična u obič- nom” kao i priče ispripovijedane u parabolama, a onda i kao “čuda”. Događaji “čuda” ispripovijedani su poput fi kcionalnih priča koje kazuju isto što i para- bole: tijek običnoga života je prekinut, iznenađuje i u njega izbija neobičnost koja poziva na djelovanje. Dolazi neočekivano i poziva slušateljstvo da misli nemislivo. Stoga evanđelist Ivan čuda i zove znamenjima (semeia). Iz ovakva supostavljanja “riječi”, “djela” i “čuda” Ricœur izvlači zanimljiv zaključak da parabole privlače našu pozornost zbog “čudotvorne dimenzije vremena”, a priče o čudima zbog njihove paraboličnosti.4 “Povijesni Isus” i “Krist vjere” Budući da Isus sam nije bilježio svoje riječi, ono što znamo o njemu, dozna- jemo na temelju svjedočanstava što su ih zabilježili njegovi učenici i učenici njegovih učenika. Zato ishodište moguće interpretacije Isusove osobe kako je shvaća krš ćanstvo – prema Edwardu Schillebeeckxu5 – nije sam Isus iz Nazareta, nego značenje što je njegova osoba imala za Prvu crk vu, a onda i za kasniju krš ćansku tradiciju. Isusova se povijest dade lako locirati i datirati, ali to je otprilike sve što se može a da je historiografski pouzdano. Više od toga ne može se iščitati ni iz 2 Usp. In Parables, New York 1973, str. XIV. 3 Usp. L’herméneutique biblique, str. 216. 4 Usp. L’herméneutique biblique, str. 214. 5 Jesus: An Experiment in Christology, New York 1991. Isus Krist – riječ, parabola, događaj 7 kanonskih ni iz apokrifnih evanđelja. Ovi dokumenti ne donose tijek Isuso- va života u njegovu razvoju – dan je samo okvir: Isusov put od galilejskoga zavičaja do judejskoga glavnog grada Jeruzalema, od javnih govora, preko sukoba sa službenim židovstvom do smaknuća. Sve drugo se učitava. Čak se i evanđelisti među se razlikuju u doživljavanju Isusa. No, geneza Isuso- ve religiozne svijesti i motiva njegova djelovanja te njegova osobnost prvim svjedocima nisu bili zanimljivi: više od toga tko je, zanimalo ih je što On zna- či. Svi evanđeljski tekstovi nastali su, na temelju prethodne usmene predaje, u službi kateheze i liturgijske zajednice te imaju interpretativni i navještajni oblik, tj. kerigmatsko značenje. Njihova je nakana i svrha da u svjetlu Kristo- va uskrsnuća naviještaju Njega kao Mesiju. Evanđelje, tj. Radosna vijest (grč. euangelion) angažirano je i angažirajuće svjedočanstvo vjere. Povijesno-kritičkom metodom teologiji je dan instrument pomoću kojeg može pitati o zbiljskom, povijesnom Isusu na način na koji to u ranijim sto- ljećima nije bilo moguće. Čista kerigmatska teologija imala je svoje vrijeme. Danas valja iznalaziti ravnotežu između površne lakovjernosti, srodne pra- znovjerju, po kojoj se Evanđelja shvaćaju doslovno i uzimaju kao povijesna činjenica, te radikalne skepse koja sve dovodi u pitanje. Hoće li se dobiti što potpunija predodžba tko je Isus doista bio, zbog pomicanja perspektive iz koje se promatra, ne bi se smjelo polaziti samo od jedne određene slike ili interpre- tacije, nego, na temelju kritike teksta, književne i historijske kritike, a onda i povijesti tradicije, uzimati u obzir sve moguće perspektive. Nakon važne knjige o Isusu Rudolfa Bultmanna6 razvija se nova kristološka egzegeza, tj. povijesna i egzistencijalistička interpretacija drugozavjetnih tekstova u kojoj se, pomnim odvajanjem raznih slojeva, pokušavaju rekonstruirati temeljne crte i obrise Isusova naviještanja, ponašanja i života. Povijesna analiza, koliko god se možda činila napornom, ili čak suvišnom, može pomoći da Isus pred našim očima ne bude zastrt eklezijalnim i teološkim svjetonazorom, moral- nim, pravnim i liturgijskim interpretacijama, nego da mu dopustimo da nam, koliko nam je moguće čuti, On sam progovori. Tek kad postane jasno što je On htio, koje je nade nudio ljudima svog vremena, postat će jasno i što ima reći ljudima današnjega doba, koju nadu može značiti za čovjeka. Kerigma i naracija neprestano se prepleću u Evanđeljima. Kroz nekoliko generacija krš ćanska se kerigma ograničavala na proklamaciju koja je sadr- žavala tek jezgru priče usredotočene na punktualne događaje predstavljene u formulacijama poput: “Krist je umro, pokopan je, uskrsnuo, pojavio se Kefi i drugima” (usp. 1 Kor 15,3-8). Kada govorimo o jezgri priče, činimo to na temelju pretpostavke da se u svakom krš ćanskom propovijedanju “nastanjuje” i identitet zemaljskoga Isusa koji je živio i trpio te Krista vjere koji je proroč- kim jezikom govorio zajednici vjere. Minimalan događaj ili sadržaj u prvotnoj kerigmi bio je dovoljan da poveže eshatološki događaj s činjeničnom poviješ- ću, tj. s mogućnostima vremena. Pitanje je da li narativni naboj ove jezgre 6 Jesus. Berlin 1926. (3. Aufl . Tübingen 1951; 4. Aufl . München 1970) 8 Jadranka Brnčić u formi književnoga modusa evanđelja proizlazi iz iste nužnosti ili izražava mogućnosti povijesne situacije kakva zahtijeva povratak kerigmi s najšturijim narativnim sastavnicama. Već je Bultmann, referirajući se na tradiciju o Isusu, govorio da valja po- duzeti nemogući zadatak rekonstrukcije Isusova života. No, povijest redak- cija i povijesno-kritička metoda već su pokazale da je takav pokušaj nužno neuspješan. Liberalna teologija podcijenila je strogo egzegetske prepreke za takav pothvat koji znači tretirati kristološku interpretaciju kao