Alojzije Prosoli Slobodan Lang Branko Čulo Andro Vlahušić

Alojzije Prosoli Slobodan Lang Branko Čulo ISBN 978-953-56249-2-9 Andro Vlahušić Priredili i uredili:

Osijek, 2012. BIBLIOTEKA BIJELI PUT

Pripremili i uredili Alojzije Prosoli dr. Slobodan Lang dr. Andro Vlahušić Branko Čulo

Grafički dizajn i priprema MIT dizajn studio

Izdavač Udruga Prosoli - Sveta glazba Argentinska 4, Zagreb

Tisak IBL

Naklada 1000 primjeraka

Ilustracija na naslovnoj strani Minčeta - pobjeda

Autor ilustracije na naslovnoj strani Damir - studeni, 1991. god.

Fotografije na zadnjoj strani

gore: “Ranjeni Krist” ; autor dr. Slobodan Lang Slika Krista pogođena granatom u kapelici groblja Stare Mokošice - prenešena u Dubrovnik preko Rijeke dubrovačke 11.11.1991.

dolje: “Ranjena hrvatska zastava”; autor: Enver Pavelić Pogođena granatom 06.12.1991. - Podigao dr. Slobodan Lang u jutarnjim satima na Stradunu 06.12.1991. Za obrane Dubrovnika najvažnija je bila svjest vlastitog, Dubrovačkog, Hrvatskog i univerzalnog ljudskog smisla.

Granate su ranile slike djece, smisao je bilo pružiti budućnost djeci.

Granate su Stradunom raspršile ranjenu hrvatsku zastavu, smisao je bio obraniti i osloboditi Hrvatsku.

Granate su raspršile grob djeteta i ranile Krista.

„Ranjeni Krist“ je tražio ostvarenje univerzalne čovječnosti i onima koji su ga ranili.

Sadržaj

Dubrovnik je civilizacija dobra...... 9 Ranjeni dječiji crteži...... 11

Drama Hrvatskog Dubrovnika i Konvoj Libertas ...... 25 31. listopad 1991. Svetost je kao i ljepota, obećanje smisla. 7. studeni 1991. Apel Komande Vojno-Pomorskog sektora Boka, Dubrovčanima 1. siječanj 1992. Sretno Novo ljeto 5. listopad 1991. Dubrovnik – Grad hrvatske slobode 27. rujan 1991. Ideja i akcija 27. listopad 1991. Proglas za povratak Dubrovčana u Dubrovnik 8. studeni 1991. Konvoj Libertas 1992. Konvoj je bio odlučujući za moralni preokret 1992. Priznanja Kapetanima Konvoja

Humanitarna obrana Dubrovnika 1991. - Konvoj Libertas u Gradu ...... 33 1991. Dubrovačka zvona

Dob duhovne i moralne odgovornosti ...... 35 16. studeni 1991. Obavijest o izložbi djece 5. travanj 1944. Ana Frank je želila postati novinarka Dvanaestogodišnji Isus u hramu

Pregled ...... 36 1993. Rušili su zidove a rasli su ljudi, Konvoj Libertas 28. studeni 1991. Zdenka Talijić

Glas iz Dubrovnika 8. 11. – 19. 12. 1991...... 43 Hvala dobru i vjeri za slobodu Mudrost Konvoja 9. studeni 10. studeni 11. studeni 12. studeni 16. studeni 22. studeni 23. studeni O lijepa, o draga, o slatka, SLOBODO …Štovani sugrađani, Mi smo tu s vama, na Stradunu 24. studeni Hvala gospodinu Kouchneru 25. studeni Strah od straha 26. studeni Ljubite svoj dom 27. studeni Nada nam je više od kruha 28. studeni Od zločinaca gori su samo oni što smišljaju zlodjela 29. studeni Demoni u tamnicama vlastitih zabluda 30. studeni Mržnja je odricanje svega što je čovjek postigao 31. studeni Raskorak želja i mogućnosti 2. prosinac Kouchner 3. prosinac Hoće li djeca opet biti djeca? 4. prosinac Plemenitost je na ovom svijetu ono bez čega se ne može 5. prosinac San umjetnika nitko ne može prekinuti „RAT JE POGUBA LJUDSKE NARAVI“ 6. prosinac Crni petak Dubrovnika 7. prosinac Vulkan zla je izrigao na naš grad ubilačko željezo svoje mržnje 8. prosinac Samo u životu se može stvarati 10. prosinac Oni koji drugima oduzimaju prava, takvima se često po pravdi sudi 11. prosinac Ratovi se dobijaju pameću 12. prosinac O ljudima nazbilj 13. prosinac Svjetlo naših snova opija zanosom nadanja 14. prosinac Valja nam vjerovati da ćemo iz tog pepela ponovno uskrsnuti 15. prosinac Naša umnost se očituje u moći razlikovanja dobra od zla 16. prosinac Koliko je na licu Zemlje ožiljaka što nikada ne zacijeliše 17. prosinac Pjesnika sam krči vlastite staze 19. prosinac Kada se u ratu smijemo - ostali smo ljudi

Bog ...... 56 3. listopad 1998. Iz Propovijedi Svetog Oca Ivana Pavla II. na svečanome proglašenju blaženim sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca 3. listopad 1998. Ovo svjedočenje posvećujem Ivanu Pavlu II rujan 1991. Prijedlog dubrovačkom biskupu 13. studeni 1991. Ispunio me Krist 15. studeni 1991. Molimo se Svevišnjem – Gospodaru povijesti 15. studeni 1991. Mistično brdo Srđ 19. studeni 1991. Dubrovnik samo hrabrost može spasiti 5. prosinac 1991. Dubrovnik, je ruševina 22. prosinac 1991. Moj Očenaš 1996. Sloboda, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do! 6. lipanj 2003. Homilija Ivana Pavla II Razmišljanje o svim hrvatskim ženama 18. siječanj 2012. Oprostite! 28. siječanj 2012. U Dubrovniku je vjerska sloboda dokumentirana od 3. veljače 1190.

Svijet ...... 69

Deset dana koji su tresli Dubrovnik od 9.-18. XI.1991...... 71 Dan prvi - 9. 11. Ovo je središte Europe Dan treći - 11. 11. Srbija ide nazad dok Hrvatska svim naporima ide naprijed Dan peti - 13. 11. Kao i uvijek patnja se rađa među ljudima na ulici Dan sedmi - 15. 11. Potreba za hrabrošću i strpljenjem trebat će dugo poslije Dan osmi - 16. 11. Popis onih koje treba prezirati Dan deseti - 18. 11. Grad umanjen za većinu svojih žena, djece i staraca i nije grad

Susreti ...... 74 15. studeni 1991. Noć u Orsuli 17. studeni 1991. Odlučio sam poslati stalnu UNESCO-vu promatračku misiju 21. studeni 1991. Dubrovnik – Grad mira 5. prosinac 1991. Stephan de Mistura, UNICEF-a i izaslanik glavnog tajnika UN-a.

Jedan Dan ...... 77 6. prosinac 1991. 6. prosinca 1991. 6. prosinac 1991. S.O.S. za Dubrovnik 6. prosinac 1991. Poziv HRM Intelektualni forum ...... 81 4. prosinac 1991. Što je to Nova Hrvatska? 3. prosinac 1991. Upamtite Cavtat

Forum žena Dubrovnika ...... 82 Forum žena Dubrovnika 21. studeni 1991. Apel majkama i suprugama Dubrovnika 23.studeni. 1991. Čujte nas! 26. studeni 1991. Ponos jednoj Dubrovkinji nitko ne može oduzeti 27.studenog 1991. Priziv kulturnih i javnih djelatnika grada Dubrovnika

Konferencija o prognanima u IUC ...... 85 14. studeni 1991. Zadnje napuštanje Grada 18. studeni 1991. Obavijesti 26. studeni 1991. Konferencija o izbjeglicama 28. studeni 1991. Hrvatski vitezovi 29. studeni 1991. Ispunili smo sve uvjete GETA 31. studeni 1991. Odani svojoj zemlji, ostali smo tu 14. prosinac 1991. Konferencija o gradu i općini Dubrovnik“Obnova i razvoj“

Svjedočenja ...... 91 Odbor za ljudska prava crvenog križa Dubrovnik 14. studeni 1991. „Jedan Grad, samo jedan Grad…“ 29. studeni 1991. Ratni zapisi 16. prosinac 1991. Zločin u petak

Slike Dubrovnika 1991...... 96 12. studeni 1991. Topovi Goluba u Mokošici 14. studeni 1991. Ljudska prava u opkoljenom gradu 16. studeni 1991. U Dubrovniku svi pate 27. studeni 1991. I Bokelji vode bitku 27. studeni 1991. Zar je zlato vrednije od ljudi 30. studeni 1991. Što mi piše „Konvoj“?

Ljepota i bol ...... 103 22. studeni 1991. Nedovršena pjesma moga naroda hrvatskoga 23. prosinac 1991. Nije mala stvar – Smrt Još dugo

Ranjeni dječiji crteži 2 ...... 109

Dubrovnik je civilizacija dobra Dubrovnik je Grad u kojem se povezao Bog sa znanošću, oceani sa morima, otoci sa kopnom, brda sa ravnicom i nebo sa svijetom. Ljudi u Gradu, iz generacije u generaciju, od zajednice do zajednice, obitelji do obitelji i čovjeka do čovjeka stvaraju život – sebe i Grad. U Gradu se živi i stvara zajedno. Zidine čuvaju, a djeca ih crtaju. Katolici, pravoslavni, muslimani i Židovi, svi se mole istom Bogu, ali u raznim bogomoljama i na razne načine. Ima i onih koji se ne mole ali jednako pišu knjige, slikaju, skladaju, istražuju i podučavaju. Nitko ne može izbjeći susret na Stradunu, pogled u oči, pružiti ruku, zajedno sjesti i potom nastaviti svojim putem. Dubrovnik je grad susreta, zajedništva, dolaženja i odlaska. Dubrovnik je grad kao i svi drugi, ali i Grad drukčiji od svih drugih. Do njega dopire Istok i Zapad, Kršćanstvo, Islam i Judaizam, povezuju se i ostaju podijeljeni, traju sa svim sjećanjem na izvore. Katolici imaju Papu na Zapadu, ali ih štiti sv. Vlaho sa Istoka. Židovi su došli iz Španjolske i susreli se sa onima na istoku. U Dubrovniku podjela traje punom snagom, sjećanjem, ljepotom, običajima, jelima, književnošću, putovima, ali ljudi se stalno susreću i povezuju. Svi su zajedno, svi su podijeljeni i svatko je sam. Svi odlaze, svi se sjećaju i svi se vračaju. Sva priroda oko Dubrovnika je uvijek ista. Zidine, crkve i fontane u Gradu se ne mijenjaju. Ali svaka generacija i svaki pojedinac je drukčiji. Drugdje u Hrvatskoj i svijetu uvijek je izazov ljudima da mijenjaju mjesto života. U Dubrovnik nije. Ovdje su uspješni oni koji očuvaju Grad da se ne mijenja. Kad je i trešnja, treba vratiti i sačuvati kako je bilo. Da bi se to postiglo treba od malena učiti čitati, pisati, crtati, pjevati, fotografirati – treba stvarati. Treba i razumjeti druge, osjećati, pomoći, surađivati. Treba znati misliti, slušati, prepoznavati ljepotu, govoriti i napisati. Dubrovačke zidine stoje da bi rasli ljudi. Istražuje se znanost i širi znanje da bi se usvajalo, analiziralo i razvijalo znanje cijelog svijeta. Ljudi se mole na razne načine, da bi shvatili da je Bog jedan, a svaki čovjek otkriva, razvija i ostvaruje vlastiti neponovljivi smisao. Iz generacije u generaciju sa 13 godina mladi ljudi vjerski (krizma, bar-mitzvah), pubertetom, prelaze u dob moralne i socijalne odgovornosti.

Iskustvo dobra u svijetu, iz svjetskih i hladnog rata, Tek poslije drugog svjetskog rata, usvojena su ljudska prava (uključivši sprečavanje genocida) u Uje- dinjenim Narodima, Međunarodni komitet crvenog križa usvojio je zaštitu civila u ratu a Izrael proglasio Pravednike među narodima (riskirati vlastiti život da bi se spasilo nepoznatog čovjeka). Humanitarna načela su bitno proširena. Provedena su i suđenja za ratne zločine u Nirnbergu, ali samo Nijemcima, a nije se sudilo za Holokaust i odbilo se agresiju proglasiti zločinom. Hladni rat koji je uslijedio, potisnuo je djelovanje Mahatme Gandhija i dekolonizaciju, Martina Luthe- ra Kinga i ravnopravnost u Sjedinjenim Državama, pa Mikhaila Gorbačova i kraj hladnog rata. Njihova iskustva do danas nisu uključena u univerzalna humanitarna načela i odgovornosti.

Rat u Jugoslaviji 1990tih Prije pune agresije na Hrvatsku 1991. godine, predratno stanje u Jugoslaviji je pokazalo da postojeća humanitarna načela ni unutar zemlje, ni međunarodna nisu dovoljna. Zbog toga smo formirali slijedeće principe: Postholokaust, stradanje Židova, pretvoriti kod drugih u preventivu (pravo na dom, sprečavanje mržnje, poticanje dobrih ljudi, kontrola logora, sprečavanje genocida), Gandhija/Radića (temelj suvereno- sti, djelovanja i odgovornosti je u narodu, što više ciljeva ostvariti nenasilno) Hannah Arendt (banalnost zla – bitno je okupljati dobro a ne samo osuđivati zlo). U Dubrovnika se ilativno javio „Ranjeni Krist,“ u izvornoj čistoći, ujedinjujući i Židovsko i hrvatsko nasljeđe. Ranjeni Krist je tražio da pružimo pomoć svima: Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, Židovima, Srbima i ma kome od „najmanjih“ iz Mateja 25.40. Od početka obrane Hrvatske, počelo je i intenzivno humanitarno djelovanje, i države i civilno: Li- ječnici na Kosovu, Bedem Ljubavi, zapaljena svijeća, protest zbog razaranja Židovske opčine, Zdravstvo, prihvaćanje prognanih, okupljanjem kršćana, hrvatskih iseljenika ...

Obrana Dubrovnika Dubrovnik je prvi grad koji je za rata obranjen uz bitan doprinos, humanitarne podrške izvan grada, i organiziranim djelovanjem građana u Gradu. Sa Dubrovnikom počinje bitan doprinos humanitarnoj obrani i oslobađanju cijele Hrvatske. Obrana Dubrovnika je početak civilizacije dobra. U jesen 1991. godine Dubrovnik se branio od agresije i razaranja iz zraka, sa mora, brda i napada, od granata, mitraljeza, pušaka, mina, paljenja, pljačke, logora, okupacija ...

9 U Domovinskom ratu se obrana prvi puta teorijski i praktično temeljila na humanitarnom pristupu. Ljudi svih vjera, narodnosti, dobi, spola, branili su hrvatski Dubrovnik. U samo 100 dana Dubrovnik je ujedinio sve svoje ljude, prihvatio Konvoj hrvatske podrške, udomio ugledne goste iz svijeta, zadržao obitelji, pokrenuo brodove, podigao branitelje i podnio patnju. Dubrovnik je svojim glasom, slikom, pismima, ženama, pjesmom, vjerom, iskazao ljudski smisao. Mozart je bio jači od topova, naranče od granata.

Život se nastavlja U ovoj knjizi se prvi puta prikazuju crteži djece koji su ranjeni za granatiranja Dubrovnika u prosincu 1991. godine. Njih su slikala tadašnja djeca, koji su sudjelovali u obrani Grada. Nakon 20 godina, kada imaju svoje obitelji i djecu, vračamo im njihove ranjene slike. Dubrovnik je obranjen. U knjizi su i osnovi humanitarne obrane Dubrovnika. Cilj je da podsjetimo odrasle i upoznamo mlade, da kod jednih i drugih potaknemo ljubav i rad za Grad, svih njegovih vjera, naroda, stranaca, umjetnika, znanstvenika, mladih, starih, djece ... Iznad svega želimo da nova generacija nastavi stvarati Dubrovnik. Budućnost ne možemo znati ali je možemo dočekivati i stvarati. Prošlo je prvih 12 godina da je cijela Hrvatska u miru i slobodi. Treba joj znanje i vjera, principi i smisao. Hrvatsku slobodu sada treba stvarati kao što smo o njoj sanjali, nadali se, branili je i molili.

Drama Hrvatskog Dubrovnika i Konvoj Libertas

31. listopad 1991.

Svetost je kao i ljepota, obećanje smisla. Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi (Shakespeare: Oluja)

Prvi put u ovom ratu, kad je ovaj Grad, ta Arhimedova točka male zemlje Hrvatske, bio sa svih strana potpuno opkoljen, odrezan, prikovan u svoj mrak, sleđen, ponižen i uvrijeđen. Kad je »Konvoj 1« brodom Sla- vija prvi probio blokadu, Dubrovnik, taj polis, Grad - Kralj, bio je u krpama i dronjcima, začepljena oka i uha, izbezumljena lica. I to Grad, taj najmanji grad na svijetu, ali koji ima sve ono što imaju najveće metropole svijeta. U ćeliji smrti, straha, jeze. Ta ćelija posta na laj način najznačajnijim gradom na ovoj suludoj kugli zemaljskoj. Dubrovnik, vikendica dragog Boga, kad je u svojoj punoći ljepote, sjaja i ljetna sunca. Nikad nisam osjetio u du- bokoj svojoj intimi takav osjećaj nemoći i bespomoćnosti, kao kad sam hodao toga dana Stradunom s glumicom Veronikom Durbešić, mojom supatnicom i suputnicom, ulicama malim, Prijekom, kraj Sponze, Gradske kavane, zaboravljenim Kazalištem, do Gundulićeve poljane i dalje ...

***

U čemu je zapravo ljepota i divota toga znamenitoga grada? Napisane su knjige o njemu, monografije, kamere su ovjekovječile taj kamen, ta zdanja, te mire. A meni se otkrilo u taj čas da je on zaista čudo tisuć- ljetna duha gdje je svaki čovjek, u toj nepreglednoj koloni kroz Povijest, ostavio trenutak svoga duha i duše, kao neke vrste Epttafa. Otkrilo mi se tada da takovo jedno ljudsko djelo jest zapravo umjetničko djelo bezbroj ljudskih ruku, stvaralaštva, ljubavi i prkosa nasuprot kaosu oko njega. I kao svako umjetničko djelo, ono iz sebe u svakom od nas ponaosob izvlači one najzapretenije asocijacije iz najtajnovitijih intimnosti, izvlači sve ono što nigdje drugdje nikada ne bi izašlo na svjetlost vlastite svijesti, gotovo bih se usudio reći, spoznaje. Usudio bih se još reći da je to Svetost doživljaja za svakog slučajnog ili neslučajnog namjernika. Svetost. Ne rekoh slučajno ovu riječ koju vrlo rijetko upotrebljavam. Svetost je kao i ljepota, obećanje smisla. Nije slučajno da ovaj grad ima lik sveca na svojoj zastavi. Svetog Vlaha.

***

Dubrovnik ne plovi i ne traži pustu hrid. Mogu nas pokušati sve potamaniti, ali uvijek će ostati jedan, jer uvijek jedan ostaje, koji će to sve oglasiti dolazećima. Tog jednog nikad neće pogoditi jer taj jedan je či- tav ovaj mali narod. Međutim, rušeći Dubrovnik, oni više nemaju pravo ni na kazališnu umjetnost, nemaju pravo na Bitef, filozofiju, duhovnost; izgubili su sva humanistička prava. Otišao sam u Dubrovnik kao pojedinac, kao stari ministrant kazališta, u Grad u koji sam dolazio preko trideset godina, gdje sam se osjećao kraljem kao svatko tko dođe i prođe Stradunom. Kroz taj Stradun prošetali su skoro svi kraljevi svijeta, predsjednici država, pijanci i propalice, zname- niti glazbenici i glumci, istaknuti književrlici i filozofi, likovni umjetnici, šetalo je kroz taj Stradun, kroz to usko grlo od Pila do Ploča, skoro pola čovječanstva, svatko je ostavio dašak svoga daha, duha i misli. Došao Sam u Dubrovnik jer mi je bilo draže poginuti kao kralj u Dubrovniku nego uginuti kao štakor u Zagrebu. Ne bi mi bilo žao da sam kraj Orlanda pao. Dubrovnik je prvenstveno grad kazališta, Njarnjasa, i svatko na toj sceni je tek trenutak i odlazi u zasluženi ili nezasluženi zaborav. Čuo sam u svojoj ludoj glavi riječi Držića, Gundulića, Ujevića, Shakespearea, Goldonija, Molia-ea: »Ne boj se nisi sam, ima i drugih nego ti. .. « i »Je li živ Bog oli spi?«, »Ti si zlato i kuća ti je zlato ... « i mnogo riječi još, kao pljusak. A oni u okolišu pucaju i na te riječi i na taj Lovrjenae, gdje na vrhu Hamletov šapat zbori svijetu: »Biti ili ne biti«. Bit će dvadesetak godina što pisah: »Dubrovnik je dvor čovjeka. Slobodna čovjeka. Svatko se u njemu na jedan poseban, nenametljiv, nepretenciozan način osjeća dijelom neke čudne svečanosti, koju pronalazi duboko u sebi kao znakom svetosti svoje duše. Ovdje su postavljeni uvjeti slobodna duha. Smislene slobode, slobode Svrhe, slobode Sklada, slobode Spokojstva, slobode Intimnosti. Kad čovjek dođe u ovaj Grad - lič- nost, ovaj Grad - jezika svoga, čudno, osjeti se vladarem. Svatko. Tako pisah prije dvadeset godina, a danas ovaj Kralj - grad, kralj je u krpama, krhotinama, prašini i bijesnim p!ilfla i vukovima oko sebe. Bljuju kojoti čelik i smrt. …I eto, u to što kažemo običnim riječima - voljenje, divljenje, čudo, u to naše najintimnije - pucaju. Priznajem i to je čudo. Ali čudo zla. Čudo trule krvi. Dva čuda svemira. Čudo Ijepote i čudo zloće. I to sve na jedan mali Grad - Čudo.

27 Čudno je još da čovjek u strašnim trenucima postaje nekako čist, jasan i sebi, a i drugi njemu. Strahota je kao bonaca. Do dna se sve jasno vidi. Pomislim, patnja je Dubrovnika obznanila Svijetu tragediju Hrvatske. S martirijem jedne male zemlje. S njenim zlim dusima izvana i iznutra. Neka mi oproste drugi sveti gradovi na ovoj heretičkoj pomisli, ali Dubrovnik je bila ona čarobna kugla koja je obasjala cijelu ovu Hrvatsku u njenoj stravičooj patnji. Ipak se cijeli svijet na Dubrovnik trznuo u svojoj fotelji. Pomislim, ni govori, ni politički, ni poetski, ni statistike, već jedan mali grad, Starac - Grad, Dječarac - Grad, ponižen i uvrijeđen svrnuo je svojom lutnjom pogled svijeta na čitavu ovu malu zemlju. Svatko je tada imao svoju ideju spasa! Velika je to misao, snažno htijenje i rijetki HELPI Vukovar je postao gradom kad ga više nije bilo. A Dubrovnik postaje Hrvatska, Hrvatska je Dubrovnik. Jer ovdje je izvorište i misU, i duha, i jezika ovog naroda. Ono što zovemo materinji jezik. Dubrovnik je apolitičan grad. U pravom i jedinom smislu te riječi. Kao more, kao Lovrjenae, kao Stradun, kao voda Onofrijeve česme, kao raj i pakao. Kao Povijest sama. Mi ljudi ovog nakaznog vremena, otrovani dnevnom politikom, zaraženi virusom ideologija, nikako da to razumijemo. Dubrovnik kao da poručuje da je jedina čovjekova profesija i njegov jedini poziv – živjeti život koji je dat zauvijek Dubrovnik je taj simbol. I sad, kad je napadnut kao od daždevnjaka, instinktivno, intuitivno, svi su to osjetili i vrisnuli. Pa i ja. Jer je bit mog života razorena. I moja isvakog od nas, i Dubrovčana i Nedubrovčana širom svijeta. Pucali su u samo Nebo, u samog Boga, koji Sam Sebe stvori u pravi čas. Pucali su u Riječ, u Sunce.

Tomislav Durbešić

7. studeni 1991. u 15.30 Apel Komande Vojno-Pomorskog sektora Boka, Dubrovčanima*

Građani Dubrovnika, omogućite jedinici JNA da izvrši na miran i zakonski priznat način razoružavanje paravojnih formaci- ja i naoružanih političkih ekstremista. Vratite Gradu mir i normalan život svim ljudima na ovom području. Ovo se, pored ostalog, ističe u apelu kojim se Komanda VPS-a Boka obratila građanima Dubrovnika. U apelu se dalje navodi: Borbene jedinice JNA neće ući u grad. Ni jedan pošteni Dubrovčanin neće biti tretiran drugačije osim kao što mu na osnovu kulture i tradicije pripada. Neka Vam Cavtat služi kao primjer i potvrda da JNA ne dejstvuje protiv svoga stanovništva, osim onda kada se vaše kuće i vaši životi žrtvuju radi ekstremista koji vas koriste za svoje prljave ciljeve. Poštovani istorijski, vrijednovani grade, cijenjeni Dubrovčani: Nemojte dozvoliti da se pred istorijom zastidi te postupaka jedne ekstremne politike, a isto tako nemojte dozvoliti da se naša djeca zastide naših postupaka, naglašava se na kraju obraćanja JNA Dubrovčanima. *objavljen na radiju Crne Gore, Emisija «Hronika dana» - 07. 11. 1991. u 15.30

1. siječanj 1992. Sretno Novo ljeto

Drage moje Dubrovkinje i Dubrovčani! Iz dubine duše, sretno Novo ljeto. Svjetlo i voda su se vratili u Grad. Konvoji povratka se nastavljaju. Sve je veći broj dubrovačkih obitelji opet zajedno. Dubrovnik je cijelog sebe ugradio u slobodnu i demokratsku Hrvatsku. 1991. godinu u Dubrovniku, pamtit ćemo kao godinu kada su oni rušili zidove, a mi rasli kao ljudi i stvarali Hrvatsku. 1992. godine, mnogo toga će biti pred nama. Veliki dio Dubrovnika je i dalje okupiran, spaljen, kuće opljačkane, domovi srušeni; izgubiil smo

28 najmilije; obitelji su razdvojene. U 1992. moramo nastaviti oslobađati Dubrovnik, vraćati ljude, obnavljati razoreno i stvarati Hrvatsku. Drage Dubrovkinje i Dubrovčani, postali ste legenda hrvatske slobode i zbog toga imate obavezu lučonoša dostojanstva. Zato moramo: 1. Obnoviti križ na Srđu i to odmah. 2. 31.10. (ili na zadnju nedjelju u listopadu), kada je Hrvatska došla pomoći Dubrovniku, i 6.12. treba se popeti na Srđ putem, koji se treba urediti kao križni put hrvatske slobode, s postajama: Vukovar, Kostajnica, Topusko, Osijek... Kipare i slikare iz tih godine pozivam da idejno riješe postaje križnoga put i dostave ih “Maloj braći”. 3. Slike iz Dubrovnika moraju postati knjige i film. U ovim zapisima moramo sudjelovati svi mi koji smo to proživjeli. Zato vas molim za suradnju. Uz pozdrav, Dar. Slobodan Lang

5. listopad 1991. Dubrovnik - Grad hrvatske slobode

Kad sam čuo da je počelo stradanje Dubrovnika*, znao sam da je vrijeme krenuti u Slavoniju. I otišao sam u Slavoniju, i imao što vidjeti. Gospodin Šegedin, koji je ovdje govorio, podsjetio me na jedan događaj. Tih sam dana razgovarao s njim o jednom tekstu koji je moja nona napisala 28. studenoga 1944. pod naslovom “Čemu sve to vodi?” I otišao sam u Slavoniju vidjeti čemu sve to vodi. I vidio sam u Slavoniji čemu to vodi. I pokazat ću vam neke primjere. To vodi do jedne kuće na obali Du- nava, u Dalju, u kojoj danas u jednoj sobi spava sedamnaestero djece i žena, koji se boje samo zato što su Hrvati. Ja ne priznajem Haag koji nije bio u njihovoj sobi. To vodi u jednu crkvu u Sarvašu koja je srušena i u kojoj je jedino bio crni pas. Ja predlažem svima iz Haa- ga** da se idu pomoliti u Sarvaš. Ovo vodi u jedno rodilište u Osijeku, gdje je ubijena jedna medicinska sestra, samo zato što pomaže rađati djecu. A naravno ponajprije su ta djeca kriva jer se rađaju kao hrvatska djeca. U ovom trenutku u Osijeku, u Slavoniji, djeca se mogu roditi samo u podrumu. I ovaj je skup trebao biti u podrumu. Rodilište nije bilo razoreno slučajno; ono je gađano upravo zato što je rodilište. Ovo je rat u kojemu su namjerno gađani svi križevi, u kojemu je namjerno gađana i crkva, i rodilište, i dom. Ne zato što su spomenici, nego zato što bi se u njima mogla prikriti trudna žena. I tek rođeno dijete. I bolesnik koji bi se sakrio. I svećenik koji bi pružio utjehu. Zato se rušilo. Radi toga kako bi se ti ljudi srušili. Očekuju da ćemo biti tužni, očekuju da ćemo biti pogođeni Dubrovnikom, kao što i jesmo. Očekuju da ćemo biti i nedjelotvorni, očekuju da ćemo biti spremni sagnuti glavu zbog Dubrovnika. Ali mi ne želimo spasiti Dubrovnik, a ostaviti Hrvatsku. I ja bih molio sve iz Beograda neka ne čine ništa za Dubrovnik, što nisu spremni učiniti za cijelu Hrvatsku. Dubrovnik to ne treba. * Riječ dr. SIobodana Langa sa skupa potpore u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 5. listopada 1991. Skup je održan neposredno nakon prestanka zračne uzbune nad Zagrebom.

27. rujna 1991. Ideja i akcija

• 27. IX. 91. Nedjeljko Fabrio u Cankarjevom domu u Ljubljani, na tribini “Hrvatski književnik u ratu” “Ta hip, dragi naši slovenski prijatelji, pisatelji in bratje, imamo dve prošnji: da bi nam z javnimi pozivi pomagali braniti Dubrovnik pred skoajšnjim naletom četniških tolp. Namreč med tem ko vam pripovedujem, v hribih nad Dubrovnikom čaka kar 12. 500 četnikov, pripravljenih da bodo zasedli in porušili Dubrovnik, zibelko hrvaške umetnosti (...)” (1) Eto, i zato sam odlučio ići u Dubrovnik, onako in bianco. Na nejasni telefonski poziv. • 26.X. “Ideja o konvoju rodila se onako, na kavi, prošle subote u Zagrebu. Najprije se sjetila Mirjana Rakela, Dubrovkinja, novinarka. Onda smo se obratili ministarstvima. Konkretan oblik ideja je počela dobivati s podrškom Ministarstva pomorstva i podrškom ministra Davorina Rudolfa i Zvonimira Šeparovića. Ova- ko brzo ništa se nije moglo bolje napraviti (...) (2)

29 • 26. X. 91 Branka Šeparović telefonom pozvala Nedjeljka Fabria na dogovor u Ministarstvo pomorstva zbog dogovora o putu u Dubrovnik. • 27. X. dogovor u Ministarstvu pomorstva. Sudionici. Veljko Bulajić(?), Branko Ćulo, dr Slobodan Lang, Bosiljko Mišetić, dr Petar Nola, Mirjana Rakela, dr Davorin Rudolf, Branka Šeparović, Ratko Žurić. Temeljna ideja. Ovo je čas kada velikosrpstvo vodi rat protiv svega što je hrvatsko. Hrvatska se iseljava u samu sebe. Ostavljeni bez struje, vode i hrane, plašeni i istodobno snubljeni na brak sa Velikom Srbijom, sa najbližom okolicom okupiranom, spaljenom, razrušenom, opljačkanom i dekroatizirani, - opkoljeni Dubn- rovčani, iseljuju iz Grada. Konvojem želimo pokazati da u Hrvatskoj postoji i drugi smjer: onaj povratka, dakle useljavanja u Dubrovnik! Karakter Konvoja “za povratak Dubrovčana u Dubrovnik” pretvorio se u svehrvatsku kulturnu manifestaciju podrške Dubrovniku i podršku stoljenom hrvatstvu Dubrovnika. Plan. Autobusima iz Zagreba, u ponedeljak, 28. Listopada u 13 sati ispred hotela Dubrovnik. U Rijeci odmah ukrcavanje na brod “Slavija”, uz prihvaćanje novih putnika i članova Konvoja kako bi probivši voj- nu, političku i informacijsku blokadu uplovili u Gruž. Ne vjerujem da je ikoji konvoj ikad organiziran u tako kratkom vremenskom roku! Financiranje. Kako nitko ne bi imao monopol nad našom građanskom neovisnošću, složili smo se da ćemo sami snositi troškove višednevnog boravka na brodu. Ministatrstvo pomorstva sa obvezalo osigurati besplatnu putnu kartu.

27. listopad 1991. Proglas za povratak Dubrovčana u Dubrovnik*

“Građani grada Dubrovnika, građani Republike Hrvatske! Svi Hrvati i svi dobri ljudi svijeta! U osva- jačkom ratu koji Republika Srbija vodi protiv Republike Hrvatske kucnuo je presudni čas za krunu svih hrvatskih gradova - za Dubrovnik. Okupacijsko armijsko-četničke snage prisiljavaju Dubrovčane na izgon iz Grada, traže skidanje domovinskog, hrvatskog barjaka. Tijekom cijele povijesti Dubrovnik je svima davao, svim vjerama, svim narodima, umjetnicima, znanstvenicima, svim ljudima. Dubrovnik je grad ljudskih prava. Vrijeme je da vratimo dug Dubrovniku. Više niti jedan Dubrovčanin ne smije napustiti Dubrovnik. Svi Dubrovčani neka se vrate u Dubrovnik. Svi Hrvati i svi dobri ljudi od danas su Dubrovčani. Krećemo svi za Dubrovnik. Konvoj povratka za Dubrovnik kreće brodovima ‘Jadrolinije’ iz Splita u utorak, 29. listopada u 18 sati iz splitske luke. Polazak je iz Zagreba u ponedjeljak u 13 sati ispred hotela ‘Dubrovnik’. Na put se kreće autobusima i osobnim automobilima ( ... ) Brod iz Rijeke prema Splitu polazi u ponedjeljak 28. listopada u 18 sati. Konvoju ‘Za povratak Dubrovčana u Dubrovnik’ priključit će se nekoliko stotina ribarskih brodica. Ovom prigodom pozivamo sve vlasnike i zapovjednike brodova da se priključe konvoju ( .. .)”. * Proglas su sastavili dr Slobodan Lang i Nedjeljko Fabrio, predsjednik Društva hrvatskih književnika, pred polazak konvoja” Libertas” za Dubrovnik 27. listopada 1991. Proglas je objavljen istog dana u 16 sati na Radio- Zagrebu, o sat kasnije na HTV-u.

8. studeni 1991. Konvoj Libertas

Krenuo je iz Zagreba prema Rijeci, zaplovio prema Zadru, Šibeniku, Splitu, Korčuli, Dubrovniku. Brodu Slaviji pridružile su se desetine trabakula i drugih brodica. U Dubrovnik je došlo oko 850 ljudi, dobrih ljudi, umjetnika, znanstvenika, privrednika, radnika, seljaka, političara. Po lukama kroz koje smo prošli ispratile su nas desetine tisuća ljudi. Konvoj je donio potrebne lijekove, hranu, odjeću... No iznad svega Konvoj je donio ljude spremne da pruže ruku, on je pozvao Dubrovčane da pruže ruku međusobno i pozovu ih da pruže ruku Vukovaru, Dvoru na Uni, Drnišu, Zadru... Konvoj Libertas upozorio je svakog od nas da se ČOVJEK piše velikim slovima i da put slobode Hr- vatske počinje u duši svakog od nas. Konvoj Libertas došao je u Dubrovnik ali je i pozvao Dubrovnik da ostvari izazov današnjice u punom sjaju svoje tradicije. Dubrovnik je po prvi put ponudio bratstvo jednom gradu – Vukovaru. Dubrovnik simbol morske povezanosti Hrvatske sa svijetom i Vukovar simbol veze Hr-

30 vatske sa svijetom preko Dunava. Vukovar simbol otpora i Dubrovnik simbol kulture. Dubrovnik i Vukovar zajedno nositelji Hrvatske poruke svijetu – želja za slobodom utemeljena na ljudskim pravima, demokraciji i vlastitoj kulturi. Povezivanje Dubrovnika i Vukovara zatvoren je krug Hrvatske i umjesto svog cilja da prekine veze u Hrvatskoj, okupator je povezao Hrvatsku više. Konvoj Libertas ne napušta mjesto gdje je došao i zato je u Dubrovniku na Stradunu, u kući Iva Voj- novića otvoren prvi Ured Konvoja. Svakoga dana javljaju se dobri ljudi željni da nam se priključe. Pokrenute su aktivnosti na socijalnom, kulturnom, obrazovnom, istraživačkom, međunarodnom i nizu durgih područja. Konvoj Libertas je poziv za mobilizaciju: moralnu, radnu, socijalnu. Nema suvišnih ljudi i za to pozdravljam sve dobre ljude. Dr. Slobodan Lang

1992. Konvoj je bio odlučujući za moralni preokret

Branka Šeparović, novinar HTV, inicijator konvoja “Libertas”, u pismu čitalaca “Vjesnika”, reagirajući na dodjelu Plave vrpce Vjesnika, rekla je 1992. između ostalog: “ ... Prvi konvoj “Libertas” (potkraj listopada) u jeku ofenzive na Dubrovnik, prema opsjednutom Gradu iz kojeg građani bježe u opravdanom strahu od nadrnoćnog neprijatelja, probio je blokadu ... Drugi konvoj (sredinom prosinca) probudio je novi prkos ... i krenuo je prema Gradu na koji su upravo padale ‘teške granate. Na glavnom brodu bilo je više od 600 povratnika, među kojima i tri trudnice, ljudi koji su se odlučili vratiti (“Idemo dolje umrijeti, ako nam je suđeno”, kako sc od nekih hrabrih i odlučnih povratnika čulo). Treći je konvoj (početkom veljače 1992.) odnio za blagdan Sv. Vlaha stare crkvene barjake s obale i otoka, umjesto spaljenih barjaka Konavala, Župe i Dubrovačkog primorja. I ljude povratnike, i hranu, i drugo. Koliko je hrane unijeto u Grad, koliko drugih stvari potrebnih opsjednutom Gradu, koliko se ljudi vratilo u Grad? Koliko je hrabrih ljudi sudjelovalo u tom tri puta ponovljenom i uvijek uspješnom nizu više od stotinu malih brodova, predvođenih uvijek velikim putničkim brodom, osmatrani zlikovačkim okom i teškim naoružanjem ne samo podno Mokošice, već i pod Visom i Lastovom i cijelim putem pred Dubrov- nikom, uvijek hrabro prkoseći, kao grupa, kao Hrvatska ukrcana u stotine malih brodova, prkosna, hrabra, odlučna, uvjerena u pravednost pothvata. Rekli smo - idemo na Dubrovnik, da bismo pošli na Vukovar, put od kojeg nismo odustali ...... Sve se to zbilo u pravom zbiljskom ratu, svi ti brodovi bili su nenaoružani. Oni su ostvarili vezu s opsjednutim Gradom, ponovili je. Konvoj je nosio u Grad od dječjih igračaka i ostalih potrepština, svježe ribe koje su ribari lovili i pod četničkim cijevima s Mokošice ... Ne zaboravite da je svijet putem više stotina novinara primio vijest o konvoju. Konvoj su ispratite tisuće građana Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita, Korču- le, Visa i Lastova, i što je najvažnije, tisuće zaplašenih i ugroženih Dubrovčana. Mjerodavni general Tus i admiral Letica rekli su da je konvoj bio odlučujući za moralni preokret na južnoj bojišnici.” Branka Šeparović

1992. Priznanja Kapetanima Konvoja

Ministarstvo pomorstva Hrvatske dodijelilo je sudionicima konvoja “Libertas” posebno priznanje za njihovu hrabrost, odlučnost i spremnost da pomognu Dubrovniku. Priznanje su dobili vlasnici i posa- de brodova i čamaca: “Slavija ( Jadrolinija), “Krila Dubrovnika” i “Krila Hvara” (Atlas), “Markan” (Marko Karaman), “Delija” (Branimir Trgo), “Arbun 1” (Stipe Jurin), “Pia (Frane Vidović), “Preko” (Petar Arko- vić), čamac 3 ST 349 (Petar Tuđa) “Viganj” (Mate Drušković), “Baretica” (Mirko de Pol), “Dalmatino” (Tihom Rakuljić), “Hlap” (Ante Beroš), “Ribić” (Tonči Novak), “Turist” (Lovre Jerković), “Vela Luka” (Svjetan Botica), čamac 3 ST 350 ( Josip Luić), “Oblica (Ivan Franičević), “Kapetan Luka” (Ivica Tomić), “Lav (Darko Nazor), „Mater Anka” (Jerolim Nazor), “Sveti Nikola” (Igor Novak), “Rajko” (Ivica Antišić, „Stupica” (Vucetić) , “Tamaris” (Ante Botica), “Borac” (Ante Pavlinović) “Silva” (Ivan Vuković), “Menula” (Zoran Mihaljević), “Alga” (Ante Franičević), “Putnik” (Palermo Mihaljević), “Kalafat” (Zeljko Klarić), “Rogač’ (Ante Vuković), “Artina” (Pavle Arković), “Petrina” (Ante Ercegović), “Penelopa” (Nikola Vuković),

31 “Monvi” (Beriša Grubiša), “Dubac”, “Meri”, “Mali Zoran” i “Maja” (Jure Rakuljić), “Tri sestrice” (Mladen Lovrinčević), “Tonči” (Ante Rakuljić), “Balena” (Željko Jerkov), “Mimoza” (Davor Tijanoć), “Gea”, “Banja” (Špiro Naranča), „Otac Duje” ( Jerolim Nazor), “Kovren” (Silvestar Vuković), “Leška” (Ljubomir Rakuljić), „Vrulja“ ( Josip Jakir), „Naum 1“ (Ivica Kužić), čamac 3 ST 290 (Nikica Vukičević), „Saturn“ i „Sage- na“ (Ivo Vuković), “Barakuda” ( Jure Nazor), „Orkan“ (Tomislav Ercegović), „Mila Meri“ (Vlade Tomas), „Torcida“ (Vićenco Duić), „Naranča“ (Zvonimir Naranča), “Srebreno” (Robert Klarić), “Desto” (Frane Cukrov), „Jastreb” (Paško Vela), „Strelica“ ( Janko Vela), „Zlatopružac“ (Miro Vela), “Dva brata“ (Mario Vela), “Dražen” (Dražen Vela), „Pajk“ (Ivo Vela), „Plješivac“ (Leo Vela), “Jaglun” (Niko Vela), „Labud“ (Pe- tar Vela), “Sinji galeb” (Jozo Nola), „Dalmatia“ (Tomislav Grubiša), „Plavi Jadran“ (Ivan Urlić), “Tribunj” (Tonći Rakuljić), “Altair”, “Liburnija“ i “Mediteran.“

32 3

Humanitarna obrana Dubrovnika 1991. Konvoj Libertas u gradu OBAVIJEST

U Dubrovniku danas boravi visoka delegacija UNICEF-a. U povodu toga, u 15 sati, u Uredu konvoja Libertas, bit će otvorena izložba slika djece Dubrovnika, nastala u ratnim uvjetima. Dođite u što većem broju!

16.studeni 1991. 16.studeni 1991. Dob duhovne i moralne odgovornosti

OBAVIJEST U Dubrovniku danas boravi visoka delegacija UNICEF-a. U povodu toga, u 15 sati, u Uredu konvoja Libertas, bit će otvorena izložba slika djece Dubrovnika, nastala u ratnim uvjetima. Dođite u što većem broju!

5. travanj 1944. Ana Frank je želila postati novinarka

Većinu vremena Ana je trošila na čitanje i studiranje, i redovno je pisala i uređivala svoj dnevnik. Uz prikaz događaja kako su se odvijali, ona je pisala i o svojim osječajima, vjerovanjima i ambicijama, temama za koje je osječala da ih ne smije sa nikim raspravljeti. Kako je njeno povjerenje u pisanju raslo, i kako je sazrijevala, počela je pisati o apstraktnijim temama, kao što su njeno vjerovanje u Boga, i kako je definirala ljudsku prirodu. Frank koja je želila postati novinarka, napisala je u svoj dnevnik u srijedu, 5 travnja 1944: Konačno sam shvatila da moram raditi moje školske zadaće, da bih spriječila da budem neuka, da uspijem u životu, da postanem novinarka, jer to je ono što želim! Znam da mogu pisati …, ali treba vidjeti imam li talenta … A ako nemam talenta da pišem knjige ili novinske članke, uvijek mogu pisati za sebe. Ali ja želim postići više od toga. Ja želim koristiti ili pružiti užitak svim ljudima, čak i onima koje nisam nikada susrela. Želim živjeti čak i poslije moje smrti! I zato sam toliko zahvalna Bogu što mi je dao taj dar, koji mogu koristiti da se razvijam I iskažem sve što je u meni! Dok pišem ja se mogu osloboditi svih mojih briga. Moje tuge nestaju, moja duša poleti! Ali, I to je veliko pitanje, hoću li ikada moći napisati nešto veliko, hoću li ikada postati novinar ili pisac?

Dvanaestogodišnji Isus u hramu

41 Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. 42 Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. 43 Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. 44 Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. 45 I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. 46 Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. 47 Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. 48 Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” 49 A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” 50 Oni ne razumješe riječi koju im reče. Isus u Nazaretu 51 I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. 52 A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

35 1991. Kad zazvone dubrovačka zvona

Ko` mi to prosipa žuku, slano i ljutu na ranu suza me dovoljno peče, u njoj sam gasila Grad. Povit ću ranjenu ruku i zasjat će dragulj na dlanu danas kad upale svijeće, molitva, prkos i jad.

Kad zazvone dubrovačka zvona i objave svome puku – mir Sv. Vlaho skalat će se s trona pa s oltara na Stradun – u đir.

Kad zazvone stara gradska zvona Konavoke, raznijet će ih pjev ječat će od Ćilipa do Stona bar da načas stišaju sav gnjev.

Bit će u njihovom zvuku, Konavle moje i Župa žubor i djetinja graja dok je kraj ognjišta – muk. Pružit će mjedenu ruku, pa ćemo krenuti skupa Pridvorju zelenog raja, iz kog` je izagnan puk.

Đelo Jusić

Pregled

1993. Uvod - Rušili su zidove a rasli su ljudi Konvoj Libertas

Konvoj Libertas veliko je iskustvo dubrovačke jeseni i zime 1991. i 1992. Čovječnost koja je tada iskazana novi je doprinos mirotvorstvu ne samo u Hrvatskoj već i u međunarodnim okvi- rima. Konvoj Libertas prvenstveno je povezan s djelovanjem grupe kulturnih i javnih radnika koji su pokrenuli ovu akciju krajem listopada 1991. kako bi probili i socijalnu i kulturnu blokadu Dubrovnika. Ova se akcija odmah povezala i dobila podršku velikog broja ribarskih brodica duž cijelog Jadrana. Pošto je ostvaren i Konvoj II i III, slobodno je ocijeniti da je ova akcija uspješno u solidarnosti međusobno povezala cijelu civilnu Hrvatsku i usmjerila je na Dubrovnik. Metoda »Konvoja« široko je korištena u pomoći Dubrovniku. Prvi konvoj povela je Božena Rok Fočić još u listopadu 1991. Kouchner je zajedno sa De Misturom i Boniverovom organizirao međunarodne konvoje. Na isti način je stizala i pomoć iz Bosne i Hercegovine. Na dan najvećeg stradanja Du- brovnika, 6. 12. 1991., pozvao sam iz skloništa u školi „Centar“ sve brodove da krenu, kao konvoj pomoći Dubrovniku. Desetak brodova se odazvalo, ali ih je JNA spriječila, te tako ne znamo niti njihova imena. Svakako „Konvoji Dubrovnika“ su velika tema koja će morati biti posebno obra- đena, prije svega zbog budućnosti a ne prošlosti. Ova metoda humanizma mora biti jasno opisana i stavljena na raspolaganje svijetu kao iskustvo i doprinos Dubrovnika. U ovom tekstu neću opi- sivati djelovanja Konvoja izvan, već Konvoj u Dubrovniku. Kada smo Branko Čulo, Alojzije Prosoli i ja došli i odlučili ostati, te formirati Ured Konvoja Li- bertas u Dubrovniku, već sam imao dosta veliko iskustvo u poznavanju teorije i prakse mirotvorstva. Zbog toga sam znao da se mora stvoriti konkretna filozofija i praksa mirotvorstva Konvoja Libertas u Dubrovniku.

1. Teorijski izvori rada konvoja u Dubrovniku Naš pristup se temeljio na povijesnoj tradiciji samog Dubrovnika, judeo-kršćanskoj vjeri u mir, idejama čovječnosti Stjepana Radića, eksperimentu s istinom Mahatme Gandhija, suvremenih postavki Ljud- skih prava i Crvenog križa i konačno vlastitim iskustvima eksperimenata mirotvorstva.

36 1.1 Tradicija Dubrovnika ... zašto se je (Dubrovnik) vazda mirnim zanatima bavio, a rat prezirao, zašto je njegova politika upravo takova bila, a ne drugačija, zašto je u izobrazbi dopro a u gdječem i prešao najnaprednije narode, do- čim njegovi susjedi ostaše malome u prvobitnom stanju čovječje izobrazbe, - (tko želi znati) on mora najprije proučiti položaj, zemlju, zagranično susjedstvo, narod i genesis njegova razvitka i druge važnije okolnosti u kojijem se nalazi; pak će tek tada shvatiti moći duh historije njegove, i političkijeh njego- vijeh odnošaja. ... Dubrovčanina, pomorski položaj, tjesnoća i golotinja njegova zemljišta i razvitak cijele njegove historije, i same ga učiniše tako odličnijem mornarom i trgovcem, da mu se je ime sa osobitim poštovanjem spominjalo u cijelome poznatom svijetu. ... a blagostanje, kao i drugovdje, i ovdje je bilo temelj njihovoj visokoj izobrzabi u svakoj struci. ... neograničena ljubav k domovini... nimalo nek nas ne čudi jer to je obična crta svakoga Dubrovčanina, … Mnogi pisci prijekaraju Dubrovčane radi njihove tobožnje predanosti i predanosti i prekomjerne podložnosti papinijem željem i naredbam ... a zaista je rimski dvor ,... dovoljno sile imao da bi Dubrovnik zaštićivati i potpomagati mogao. ... Pučanstvo svekoliko u državi dubrovačkoj bilo je vavjek rimo-katoličke vjere. 1.2 Kršćanstvo (Propovijed na gori) ...blago onima koji mir grade, jer će se sinovima Božjim nazvati; blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko. ... Čuli ste da je kazano: ljubi bližnjega svoga a mrzi neprijatelja svoga. A ja vam kažem: ljubite ne- prijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas kunu; činite dom onima koji vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone, da bi bili sinovi Oca svoga koji je na nebesima, jer on zapovijeda svojemu suncu te podjednako obasjava i zle i dobre i daje dane i pravednima kao i nepravednima. Jer, ako ljubite one koji vas ljube, kakvu zaslugu ste time stekli? Ne čine li to i neznabošci? Budite vi, dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski. … Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda vidjeti da izvadiš trn iz oka brata svoga. ... vojno okruženje, agresija, okupacija, blokada i razvijanje otpora kasnije nas je često poticalo da koristimo iskustva Varšavskog geta i koncentracionih logora. 1.3. Čovječnost Radića ... pravog rodoljuba ne može biti, ako nije cijepljeno i oplemenjeno idejom i duhom čovječnosti. Ro- doljubIje je ponos i zrcalo čovjeka, a čovječnost neumrlo božanstvo duše čovječje, koja teži samo za onim, što je istinito, što je pravedno, lijepo i plemenito. Koliko god je važna i sveta narodnost i vjera, ali čovječnost - biti pravi čovjek - je iznad svega. ... RodoljubIje je oplemenjeno čovječnošću - čovječnost postaje kruna rodoljuba. Taj novi zavjet čovje- čanstva pokrenut od braće Radića okrunio je stari rodoljubni zavjet Gaja i Starčevića. Na tom temelju gradi i izgradit će hrvatski seljački narod uz pomoć seljačkih sinova radnika i narodne hrvatske gospode, svoju slobodu u slobodnoj domovini. 1.4 Eksperiment s istinom Mahatme Gandhija ... Tako je nacionalizam logično vodio do internacionalizrna. Ljubav prema čovjeku primoravala je Gandhija da bude oboje; nacionalist i internacionalist. On je želio utjecati na političku obnovu Indije ne potičući rasnu ili klasnu mržnju, već duh istine i ljubavi. „Naš nacionalizam ne može predstavljati opasnost za druge narode zato jer mi ne želimo iskorištavati nikoga kao što i nikome nećemo dozvoliti da iskorištava nas.“ ... Novo znanje, poput novih kultura, ne nastaje samo iz znanstvene prakse .... Istina proizlazi samo iz satyagrahe, što znači istovremeno eksperimentirati s budućom istinom i vizionarstvo koje se suprotstav- lja postojećoj neistini.**** 1.5 Ljudska prava i Crveni križ Sva ljudska bića se rađaju slobodna i ravnopravna u dostojanstvu i pravima. Ona posjeduju razum i savjest i trebaju se odnositi jedna prema drugima u duhu bratstva … Više od 70 drugih dokumenata o ljudskim pravima, metode razrješavanja sukoba, Helsinški i Pariški dokumenti i slično. Crveni križ, rođen iz težnje da se pomogne ranjenima na bojnom polju, bez diskriminacije, nastoji - u svom internacionaInom i nacionalnom obliku - spri- liječiti i olakšati ljudsku patnju ma gdje ona bila. Njegov je cilj zaštititi život i zdravlje i osigurati po- štovanje za čovjeka. On potiče međusobno razumijevanje, prijateljstvo, suradnju i trajni mir među ovim ljudima. …Svedokumente Crvenog križa, a posebno sve Ženevske konvencije.

37 1.6 Vlastita iskustva Ranija iskustva na području istraživanja kvalitete života, medicinske etike i ljudskih prava, kao i di- rektna iskustva u organizaciji »Zdravog grada«,unapređenju ravnopravnosti osoba sa dodatnim potrebama, sprečavanju AIDS-a organizaciji za ljudska prava i nastavi sa ovih područja. Također smo se oslanjali na vlastito djelovanje u zaštiti ljudskih prava na Kosovu, suprotstavljanju agreiji na Sloveniju, protestu pred Vojnim sudom u Zagrebu, borbi za ljudska prava na Baniji i Kninu i djelovanju u ratnim područjima sjeverne Dalmacije i istočne Slavonije. Također već niz godina djelujemo međunarodno u Evropi i Americi. Sve gore navedeno dalo nam je podstrek da krajem listopada 1991. ostanemo i podijelimo sudbinu s Dubrovčanima u najtežem trenutku njihove povijesti. 2. Opredjeljenje Ovo smo učinili svjesno opredijeljeni da istinski podijelimo ovu sudbinu uključivši socijalnu patnju, fizičko i psihičko stradanje, mogućnost okupacije i zarobljavanja pa i same smrti. Mi smo prišli i opre- dijelili se za Dubrovnik potpuno svjesni i prihvaćajući sve opasnosti. Zašto? Zato jer smo znali da Dubrovnikna temelju svoje povijesti, kulture i čovječnosti, svojeg potpunog kršćanskog identiteta i mirotvorstva predstavlja upravo onu točku Hrvatske preko koje će cijeli svijet shvatiti karakter ovog rata. U Dubrovniku smo željeli, ne izraziti mržnju prema neprijatelju, već viziju, ljubav prema obrani i stvaranju Hrvatske, slobodne, demokratske i čovječne. Iz Dubrovnika smo željeli uputiti poruku »Rušit će zidove, a rasti će ljudi« i ono važnije od svega „Nema suvišnih ljudi“. 3. Oblici i metode djelovanja Konvoj libertas djelovao je u Dubrovniku putem Ureda, Odbora za ljudska prava, Organizacija kulture s Festivalom mira, informiranja javnosti, Foruma intelektualaca, radom s prognanima, socijalnim radom, povezanosti s Katoličkom crkvom, povezanosti s vojskom, povezanosti s lokalnom vlasti, civilnom zaštitom i dobrotvornim organizacijama, međunarodnom suradnjom i stanovitoj aktivnosti na okupiranim područjima. 3.1 Ured Konvoja Libertas Ured Konvoja je prvo što smo osnovali u Dubrovniku. Namjerno smo ga smjestili u prostore Matice hrvatske na uglu Straduna i Široke ulice. Tako smo djelovanje cijelog Konvoja smjestili unutar Matice hrvatske. Ured je tada postao jedino javno mjesto okupljanja u Dubrovniku. Sami ljudi su ga opremili i od tada do danas se o njemu u cijelosti brinuli. Ured je dva puta granatama razoren, a staklar Obradović ga je svaki put obnovio. Iz lokala Talir kroz cijelo vrijeme su nesebično davali sve što je trebalo za ova druženja. Na dan najžešćeg bombardiranja, šestog prosinca, iz Ureda su po skloništima podijeljene naranče koje su poslali stanovnici iz okupirane Mokošice, a u Ured je sklonjena i poslije podijeljena higijenska roba razorenih dućana Straduna. Ured je cijelo vrijeme bio mjesto koordinacije, dogovaranja, planiranja i informiranja, od građana Du- brovnika do telefonskih poziva iz cijelog svijeta. Ured je bio doista dom Dubrovčana u ratnom razdoblju. Radu Ureda najveći doprinos dali su Marko Brešković, Zdenka Talijić, Aida Đirlić, Josip Škerlj, Đelo JusiĆ, Paulina Stanić, Mišo Baričević i Zlatan Šeparović. 3.2 Odbor za ljudska prava Odbor za ljudska prava osnovan je prvih dana studenog 1991. On je osnovan u okviru Crvenog križa, kao samostalno tijelo i uz značajnu podršku vladinog povjerenika za južnu Dalmaciju dr. Jure Burića i predsjednika Općine Petra Poljanića. Odbor je bio sastavljen od predstavnika sve četiri glavne vjerske grupe, predstavnika Srba i Crnogoraca u Dubrovniku, civilne i zdravstvene zaštite, Interuniverzitetskog centra, kulturnih i javnih radnika. Odmah, prvih dana svoga rada Odbor je odigrao ključnu ulogu za vrijeme najžešćih bombardiranja oko 10. studenog. To su bili kritični dani obrane Dubrovnika kada smo bili najbliži ulazu neprijatelja u Grad i na najnižoj razini javnog morala. U tom trenutku svi članovi Odbora potpisali su osobnu izjavu da ni u kom slučaju neće napustiti Dubrovnik i izdali priopćenje na hrvatskom i engleskom jeziku. Tekst ovog priopćenja poslan je u svijet, u Zagreb i čitan na radiju. On je odigrao značajnu ulogu u razvijanju povjerenja, samosvijesti i dostojanstva građana Dubrovnika. Predstavnici Odbora su odigrali aktivnu ulogu u pregovorima s JNA, pregovorima Crvenog križa, posjeti zarobljenicima u Morinju, brizi o pravima neprijateljskih zatvorenika u Dubrovniku, komunikaciji sa stanovnicima okupiranih područja, zaštiti prava srpske i crnogorske manjine, prava žena i djece i niz drugog. Vjerojatno je naj- važnija uloga Odbora bila u širenju duha tolerancije usred vremena rata i mržnje. Da ne bih pogriješio, neću navesti imena, osim don Stanka koji je od mene preuzeo ulogu predsjednika. Svaki član ovog Odbora doista je primjer ljudskog dostojanstva u uvjetima rata.

38 3.3 Kultura i Festival Mira Program kulture Konvoj je započeo istovremeno s radom na području ljudskih prava. Đelo Jusić i Alojzije Prosoli održali su sastanak u isto vrijeme kada smo na čelu s Jurom Burićem formirali socijalnu koordinaciju. Nakon tog dana, početkom studenog, nikad više grmljavina čelika barbarske mržnje i razaranja nije nadjačala veličanstvenu kulturu Dubrovnika. U najtežim danima studenog, kada smo živjeli od minute do minute, Delo je veličanstveno proveo kroz Grad limenu glazbu Dubrovnika. Započela je muzika i pobjeda dobrote i Gundulića bila je sigurna. Snaga odaziva i podrške kulturnih radnika Dubrovnika bila je doista potpuna i to nam je omogućilo da 5. prosinca na 200. godišnjicu Mozarta otvorimo Festival mira ili Prve dubrovačke zimske igre. Ovaj Festival trajao je do fešte Svetog Vlaha 3. veljače 1992. Iskreno se nadam da će on postati tradicijom Dubrovnika. Ovaj Festival bio je sličan svjetskim po kulturnoj vrijednosti pa i međunarodnom do prinosu, ali i poseban jer nikada ranije grad usred rata, opkoljen, bez vode i stalno izložen razaranju i ubijanju nije tako veličanstveno isticao zastavu slobode - LIBERTAS kao zastavu kulture. U ovom nezaboravnom festivalu nastupali su glumci (Nina Hladilo, Zorica Kolić, Mirko Šatalić, Ivica Barišić, Miho Kovač), nastupali orkestri iz Dubrovnika i Toulousea, pjevale primadone Barbara Hendrix i Ruža Pospiš Baldani, dirigirao maestro Dražinić. S nama je uvijek bila Gradska glazba i Mali raspjevani Du- brovnik, nastupale su klape Maestral i Ragusa, pjevali Buco i Srđan. Lero je plesao kola cijele Hrvatske i svih Hrvata, a samostan Male braće i fratara bijelih uvijek je ispunjala muzika. Mišo Baričević, Josip Škerlj, Lukša Peko i brojni drugi slikali su Dubrovnik, a Andrija Seifried priredio prvu izložbu. Djeca su izlagala slike, a kada su one oštećene granatama, napravljena je vjerojatno prva ikada izložba ranjenog dječjeg crteža. U Argentini se održavala dječja škola crtanja. Nezaboravnu preciznu sliku vremena, ispunjenu ne dubrovačkim kamenom, već čovjekom i njegovom patnjom, hvatanjem svake kapi vode, dimom granata, ukrcavanjem na brod izbjeglica, prašinom rušenja, vatrom izgaranja i pogledom, suzom boli, vjere i snage čovjeka - Dubrovčanina 1991., zabilježili su fotografi Kerner, Dukić i konačno Pavo Urban, službeni fotograf Konvoja, koji je zauvijek postao dio dubrovačkih zidina 6. 12. 1992. 3.4 Informiranje U okviru informiranja najznačajnije je mjesto Glasa iz Dubrovnika. To je prvi list opkoljenog grada nakon Varšavskog geta. Njega je započeo Alojzije Prosoli, a poslije nastavio uređivati Feđa Šehović. Veliku pomoć su im pružili Pavleković, Vrbica i Ranko. Izdato je više od pedeset brojeva. Kroz cijelo vrijeme izlazio je na hrvatskom i engleskom jeziku i tako bio direktno i faksiran u svijet. Kroz neko vrijeme ovaj list je bio jedini »dnevnik« Dubrovnika. Zajedno s Glasom izdata je i nekoliko brojeva Glasića iz Dubrovnika. Njega je uređivao Nino Đula. U Slobodnoj Dalmaciji tijekom cijele blokade pisao sam dnevnik Libertas. Kathy Wilkes i Berta Dragičević stalno su telefonski i faksom komunicirale s redakcijama u svijetu. To isto je izvanredno činio i Mišin tim u Argentini. Kroz cijelo vrijeme uvijek nam je u svemu izlazio u susret Radio Dubrovnik. 3.5. Forum intelektualaca Forum intelektualaca rodio se u stvari u Cavtatu za vrijeme pregovora s jedne strane JNA, predstavnika Dubrovnika (Kolića, Šimunovića i Obuljena) i „frančeza“ (Kouchnera, D ‘Ormessona i Glucksmanna), a s druge Crvenog križa Dubrovnika, Trebinja, Herceg-Novog, Kotora i Cavtata. U toku tih razgovora, okružen vojskom, osjetio sam i gnjev i žalost i ljubomoru da u Dubrovniku imaju svoju ulogu i vojnici i političari, a intelektualci ne. Bilo me je stid da su nam u gostima jedni od najvećih filozofa suvremene Evrope, a druže se s banditima. Odlučio sam još u Cavtatu da moramo sazvati Forum intelektualaca. Rečeno, učinjeno. Forum smo sazvali u domu sindikata i očekivali maksimalno par desetaka ljudi - doš- le su stotine i jedna posebna institucija Konvoja i ratnog Dubrovnika bila je rođena. Među ostalima na Forumu su nastupili i Kouchner, De Mistura, Kačić, Wilkes, Granić, Banac, Masle i Brai1o, Kulenović s psihoterapeutima, Klein, ekolozi, planeri i drugi. Nakon mene Forum je vodio Matko Medo, a odr- žavanje se preselilo u Kazalište. 3.6. Rad s prognanima Informacijski sistem prognanih u Dubrovniku stvorio je Branko Ćulo sa Zoricom i predstavnicima DERC-a. U prvom u Hrvatskoj popisu prognanih sudjelovalo je više od 100 ljudi. Registar se temeljio na stavu „nema suvišnih ljudi“, te je u skladu s time evidentirao vještine i znanja prognanih. Već tada je utvrđen razlog i način progona kao i spremnost na povratak. Na temelju ovog modela i knjige koja je stvorena izrađen je model za cijelu Hrvatsku. O prognanima je održano nekoliko skupova u okviru IUC-a na temu »Ljudska prava i kvaliteta života prognanih u Dubrovniku«.

39 Prognanici su u Dubrovniku prvi formirali vlastitu organizaciju po smještaju i mjestu života (Konavli i Cavtat, Primorje, Otoci, Župa, Mokošica, Mljet, Pelješac etc.) Koordinaciju ovog rada je započela Ružica Glavić. 3.7. Socijalni rad Uz koordinaciju cijelog socijalnog rada, koju je vodio Jure Burić, posebna je pažnja posvećena radu sa starima (nošenje u kuću) i invalidima. Andro Vlahušić je ogroman napor uložio u koordinaciju dobrotvornih organizacija i poštenu raspo- djelu pristigle pomoći. 3.8 Katolička crkva Suradnja s Katoličkom crkvom bila je temelj našeg cjelokupnog djelovanja. Mise u crkvama dubro- vačke Katedrale, Male braće, dominikanaca, Tri crkve, Boninova, propovijedi biskupa, don Stanka i don Pera, fra Joze i ostalih, blagoslivljanje zastave i vukovarskog križa, nošenje ponovo pribijenog Krista iz Stare Mokošice, bombardiranje crkvi, razorenost kamenog pletera Male braće, oštećenih samostana, katolički svećenici koji sahranjuju pravoslavne, jer ih je njihov svećenik napustio, propovijedi ljubavi prema neprijatelju, zajedničke večere u samostanima, zajedničko spašavanje djece iz Imperijala koji gori, zajednički strah, nada i sve što smo prošli prelomili su u meni dilemu vjere kojom sam se dugo mučio i uvjerili me u apsolutnost istine u vjeru ljubavi i nade, vjeru u Krista. Bez ove vjere ne bih izdržao niti Dubrovnik niti ovaj rat. Možda bih i sačuvao život, ali dušu i svjetonazor ljubavi a ne mržnje, ne bih. Za sačuvanu vjeru u nadu i ljubav i slobodu od mržnje, najveći poklon u mom Životu, vječno ću ostati zahvalan i zahvaljivati Kristu. Ostao sam u ovim danima zadivljen i zauvijek zahvalan Katoličkoj crkvi za sve što je pružila Dubrovčanima u danima njihova najvećeg stradanja. 3.9. Hrvatska vojska Kroz cijelo vrijeme surađivao je Konvoj s Hrvatskom vojskom, ali je još prerano da se o tome govori. 3.10 Lokalna vlast Sve aktivnosti koje su gore opisane provođene su u suradnji s Crvenim križem Dubrovnika. Uopće uspješnost djelovanja Crvenog križa u ratnim uvjetima bitna je za zaštitu civilnog stanovništva. Isku- stva Dubrovnika mogla bi odigrati značaj. nu ulogu u daljnjem razvoju, efikasnosti i efektivnosti ove organizacije. Kroz cijelo vrijeme surađivali smo s Civilnom zaštitom. Naša je suradnja bila uglavnom uspješna i s lokalnim vlastima. Određeni oblici nepovjerenja prema nama mogli su imati i tragične posljedice i za nas i za Dubrovnik. Njih će trebati kasnije u potpunosti rasvijetliti. 3. 11 Međunarodna suradnja Za vrijeme boravka u Dubrovniku stalno smo nastojali preko radija i telefona širiti informacije u svijet. Uglavnom smo bili smješteni u hotelu Argentini što je omogućavalo stalni kontakt s predstavnicima međunarodnih organizacija i tiska. Posebnu ulogu u međunarodnoj suradnji odigrala je naša bliska suradnja s Kouchnerom, De Mistu- rom i gđom Boniver. U Dubrovniku smo sazvali i povezali i sve strane državljane. U razdoblju nakon blokade boravio sam i više dana u SAD gdje sam na mnogim mjestima informirao o Dubrovniku. 3.12 Djelovanje na okupiranim područjima Konvoj je kroz cijelo vrijeme odbio priznati okupaciju bilo kojeg dijela Dubrovnika od Prevlake do Pelješca. Zbog toga smo se preko radija stalno obraćali svim građanima, odlazili smo na okupirana područja na sve načine i organizirali odbore ljudi. Posjetili smo zatvorenike i poticali nenasilne oblike otpora, međusobne solidarnosti i iznad svega očuvanja ljudskog dostojanstva. 4. Zaključak U ovom pregledu djelovanja Konvoja u Dubrovniku ograničio sam se na osnovni pristup i ukratko na oblike rada. Nisam opisao ukupnu metodu cjelovite civilne potpore (CCP) koja je nastala na iskustvima Dubrovnika, niti sve oblike rada onako kako to zaslužuju. Naravno, nisam dovoljno istaknuo stotine i tisuće ljudi koji su sudjelovali i omogućili rad Konvoja. Potrebno je izraditi i socijalni kalendar opsade Dubrovnika, kao i opisati vrijeme nakon blokade. Mnogo još toga treba učiniti dok se ne vrati svaki Dubrovčanin u svoj dom u cijelom Dubrovniku, ali ostvareno je najvažnije - dostojanstvo i sloboda. Dubrovkinje i Dubrovčani koji su živjeli i pisali stranice dubrovačke jeseni i zime 91./92. ponos su i Dubrovnika i Hrvatske.

40 5. Dodatak 2012. Za vrijeme opsade Dubrovnika, spoznao sam Krista, od ćega se više nisam pomakao ni u najmanjoj mjeri do danas nakon više od 20 godina. Krist je tražio da cijelu Bibliju smatram jednom. On me potakao da budem i Židov. Istovremeno odbacio sam i nevjeru ali i Konstantinovo krščanstvo maća i nejednakosti ljudi. U humanitarnom radu spoznao sam da je ovaj rat prvi nakon što su usvojena međunarodna humanitarna pravila i da se ova moraju sagledati kroz svjetsku etiku. Tedmeljio sam rad na Izazovu Dobra, i uvjerenju o nuždi prelaska iz Civilizacije Zla u Civilizaciju Dobra. Vodio me Ranjeni Krist, Postholo- kaust, Gandhi i Hanna Arendt. Bog Otac, Krist i Duh Sveti od uvijek i svagda nude čovjeku da se učenjem, mirom i vjerom pripreme i stvaraju budućnost. Kada to ne učine tek tada dolazi do nepravde, nasilja i stradanja. Krist je pokazivao i govorio Židovima. Pošto ga nisu čuli, došlo bi do velike nepravde Rima prema njima i stradanja. Krist je preuzeo na sebe progon i stradanje Židova. Ivan Pavao II se nije ispričao Židovima, već Bogu i Isusu zbog toga što ih nisu vjekovima dovoljno ni čuli ni činili dovoljno dobra. Sada sam želio da Ranjeni Krist opstane. To je bilo moguće samo ako se čini dobro svima. Hrvatima sloboda, obrana, istina i dr- žava; Bošnjacima, obrana, suradnja i ravnopravnost; Albancima, zaštita i priznanje; Židovima, zaštita i ravnopravnost malih; Srbima, ravnopravnost, ljudska prav, a ljubav neprijatelja i izgradnja istine do budučeg dobro susjedstva. Židovi su jedini narod koji je bio značajan, prije i poslije genocida. Nakon Holokausta, nastao je Izrael, močni su Židovi SAD, a utjecajni u cijelom svijetu. Cijeli narod je pod zemljom u Evropi i zastava bi trebala visiti na pola koplja pred Evropskom Unijom, kao upozorenje i odgovornost prema sprečavanju budučih genocida. Neki, kao i moja obitelj, ostali smo malobrojni u malim narodima, želeći da dopri- nesemo njihovoj slobodi i ravnopravnosti. Postao sam Hrvat. Gandhi nas je podučio da se narod podiže iz naroda, za narod, od naroda i u narodu, a ne nad njim. Odvajanje od naroda nužno zaustavlja duhovni, kulturni, socijalni i ekonomski razvoj, vodi nepravdi i stradanju. Hanna Arendt, je istaknula banalnost zla. Učimo od dobrih. Nakon 1945 tisuće zločinaca je osuđeno u Zapadnoj Evropi. Istočno od Bleiburga milioni su kolektivno osuđeni, ubijani, protjerivani i obesprav- ljeni. U Izraelu suđen je samo jedan, ali je više od 24 000 proglašeno Pravednicima među narodima, jer su izložili vlastite živote, da bi spašavali Židove. Ali, dobri ljudi nisu spašavali samo Židove ni samo tada. Dobri ljudi uvijek djeluju. Evropa treba prepoznati dobro, ili je neće ni biti.

28. studeni 1991. Zdenka Talijić Netko reče: «Svi smo mi tu u Konvoju, a Zdenka je od devet ujutro do pet popodne.» Tako je od prvog dana (i nadamo se da će biti i posljednjeg, kojega nećemo dugo čekati!). No čekati sa Zdenkom mnogo je lakše ne samo nama, njenim suradnicima, nego i brojnim našim sugrađanima kojima Zdenka punih osam ura dnevno odgovara na telefonske poruke ili ih u sjedištu «Libertasa» poslužuje umirujućim informacija- ma, a nerijetko i kavom Uvijek strpljiva, s osmijehom na licu, na kojemu se ne primjećuju plime i oseke strepnji i strahova, Zdenka savjesno i odgovorno obnaša svoju dužnost. Bez nje bi, komandni brod našeg «Konvoja» ostao bez onih, naizgled marginalnih učinaka, koji su itekako važni i nužni u (ne)prilikama što ih preživljavamo. Javite joj se, ili je posjetite, pa ćete se uvjeriti da imate posla s bićem kojemu je humanizam nerazlučni dio mišljenja i osjećanja.

Glas iz Dubrovnika 8. 11. – 19. 12. 1991.

Hvala dobru i vjeri za slobodu

Glas iz Dubrovnika izdavao je Konvoj Libertas u opkoljenom, okupiranom, razaranom, paljenom, plajčkanom, zatvaranom i ubijanom Dubrovniku od 8. studenog 1991. do 5. ožujka 1992. godine – do pobjede Dubrovnika. Gandijev «Marš soli» bio je uzor Konvoju brodova koji su probili blokadu i stigli u Dubrovnik 29. listopada 1991, a civilna obrana je koristila iskustvo obrane i ustanka u Varšavskom getu. Oba Konvoja su pobijedila i spadaju među najznačajnije uspjehe čovječnosti moderne Europe. Ugledni francuski akademik Jean D´ormesson izrekao je za vrijeme opsade «Ovdje se rađa nova Europa». Obrana Dubrovnika temeljila se na snazi svakog čovjeka, branitelja na Srđu, u naoružanim brodovima i Sustjepanu, na prognanima koji su odmah postali povratnici, na okupiranima koji su čuvali domove, na utamničenim u Morinjuk, na kulturnom stvaralaštvu, radu Crvenog Križa i Civilen Obrane, vjernicima u Katoličkoj crkvi i svim vjerskim zajednicama, na ljudskim pravima, čudesnim ženama i prekrasnoj djeci. Svaka Dubrovkinja i Dubrovčanin bili su tih dana svjetionici slobode. U Dubrovniku se bezuvjetno branio Dom, bez obira na uvjete i posljedice. U Varšavskom getu su branili domove dok svi nisu izginuli a domovi razoreni. U Dubrovniku uz žrtve razaranja obranjen je Grad. Obrana Dubronika je prvo svjesno sprečavanje etničkog progona i genocida u Europi. Danas nakon 18. godina dužnost je i Grada i akademske zajednice da istraži ovo djelovanje i prikaže snagu Tolerancije, civilnih metoda obrane i sprečavanja genocida. Ovo je obaveza prema tada mladima u obrani, koji danas preuzimaju vođenje, tada izloženoj djeci a da na mladima od čijeg rada ovisi budućnost, prema iskazanij solidarnosti i Hrvatske i Europe i svijeta. Sva snaga obrane Dubrovinak izvire iz «Glasa» koji je u to vrijeme povezivao ljude u opkoljenom Gra- du, okkupiranom okruženju i odsječenim otocima. Zbog toga smo odlučili da novo mirotvorno djelovanje započnemo obnovljenim izdanjem «Glasa iz Dubrovnika». Tek onaj koji se upozna sa onim što je u n jemu iskazano, može pokazati pravi interes da upozna i druge radove iz vremena obrane Dubrovnika, a kasnije i cijele Hrvatske, da spozna trajno značenje ove obrane i dugoročno značenje stečenog iskustva za budućnost zalaganja za toleraciju, mir i sprečavanje genocida. Imaju li današnja Hrvatska i Europa snage da shvate obranu Dubrovika i Hrvatske? Ima li Eurpa snage i učiti a ne saqmo suditi? Može li Hrvatska akdemska zajendica shvatiti da je trebalo cijelom svijetu prikazati brigu za prognane i izbjegle, zdravstvenu zaštitu, djeovanje majki i žena, brigu o zatočenim ai nestalima, humanitarnom radu i ogromnoj vjeri, št su bili temelji hrvatske obrane i pobjede? Može li se shvatiti da smo sa time upoznali svijet, Hrvatske bi davno bila u Eurposkoj Unijji, a itko ne bi n pomišljao da na m sudi za «zločinački pothvat?» Ako je Rwanda mogla pokazati svoju čovječnost filmom o obrani jednog hotela, tko je odgovoran što Hrvatska nije upoznala svijjet sa obranom koja se u velikoj mjeri temeljila na snazi toleranicje i djelotvor- nosti dobra. Konačno, a prije svega među braniteljima, djecom, ženama, umjetnicima, vjerinima... Dubrovnik je zajedno s nam branio i «Ranjeni Krist». Svakog od nas je obvezao da nosimo odgovornost slobode. Ovo ne smijemo nikada zaboraviti. Sve moje zahvale za prošlost i budućnost ostaju Sv. Vlahu, ali u onim nezabo- ravnim, neizvjesnim, najtežim i najdražim danima došao je i bio s nama «Ranjeni Krist». Tada sam mu se predao u potpunosti, odrekao svake slobode prema njemu i postao istinski slobodan. Hvala cijelom Dubrovniku, svim dobrim ljudima Hrvatske i svijeta. hvala i dobrim ljudima među vojnicima i ljudima na strani napadača, koji su spoznali da ih se tjera da čine zlo – i odbili. Hvala «Ranjenom Kristu». Dr. Slobodan Lang

Mudrost Konvoja

Glas iz Dubrovnika je osnovao prof. Alojzije Prosoli i uređivao ga od 8 – 22 studenog. Svoje tekstove je počinjao sa Štovani čitatelji! i završavao sa Vaš novi sugrađanin: prof. Alojzije Prosoli glavni i odgovorni urednik. Od 23 studenog do kraja 14. veljaće 1992. Glas je je uređivao g. Feđa Šehović. Do 6. 12. to je radio u znaku Gundulića i njegove poruke O lijepa o draga o slatka SLOBODO a nako razaranja 6. 12. prešao na Marina Držića i njegovo „Rat je poguba ljudske naravi.“ U cjelini ove kolumne su najbliže iskazivanju zajedničke mudrosti vjere boli i nade velike humanitarne obrane Dubrovnika.

45 8. studeni Štovani čitatelji!

Evo, prvi je broj Glasa iz Dubrovnika pred vama. Tehničke i ine okolnosti onemogućile su izlazak ovoga glasnika već drugi, najdalje treći dan od dolaska toliko priželjkivanog konvoja Libertas u Dubrov- nik pa tako ovaj glasnik, zamišljen kao dnevnik , izlazi na 39. dan blokade ovog čudesnog grada. Konvoj Libertas je došao, vratio 35 Dubrovčana, razgalio srce mnogima, izazvao pokoju suzu i barem na trenutak olakšao patnje napaćenog stanovništva i izbjeglica, sada novih stanovnika Dubrovnika, no misija tu nije stala. A stala nije jer su već iz kratkog obilaska grada tri konvojaša (dr. Slobodan Lang, dipl. ing. Branko Čulo i moja malenkost) zaključila da je gradu potreban svjež vjetar, vjetar sa strane (da smo bili u pravu po- tvrdila su i izviješća raznih skupina oformljenih na brodu na putu od Rijeke do Dubrovnika). Ured Konvoj Libertas proizvod je tog zaključka kao i glasnik kojeg sam kao koncepciju donio iz Zagreba u Dubrovnik (kao i nekoliko primjeraka glasnika pobratima «Glasa s Tuškanca»). Sve činjenice relevantne za ovaj grad, a vezane uz akcije koje su potaknute iz Ureda ili u Uredu Konvoja Libertas, pojavljivat će se svakodnevno u Glasu iz Dubrovnika kako bi o njima saznali u prvom redu Dubrovčani i Dubrovkinje (i stari i «friški») ali i Zagreb i Hrvatska, Europa i svijet, i to s jedinom namjerom: da se potaknu, mobiliziraju svi kojima je na srcu Dubrovnik. Vaš novi sugrađanin: prof. Alojzije Prosoli glavni i odgovorni urednik

9. studeni

14 je sati i nešto minuta. Danas već druga uzbuna. Pišem urednički tekst i pripremam se za prijelom 2. broja «Glasa iz Dubrovnika». I na pamet mi pada ona narodna «Obećanje ludom radovanje». Obećao sam dnevni list i bit će ga. Sutra kao i svakoga dana u vašoj kući. Još jedna lijepa vijest. Od danas imamo uz dr. Slobodana Langa i drugog kolumnistu u liku vama drage i znane gđe K.V. Wilkes. Sada dragocjene. Slažete li se?

10. studeni

Pakao 9.11. je utihnuo. Utihnuo je posve. Sada se niti ne pitam do kada. U «tiskari» eto, već i treću noć ostajem spavati. Još moram napisati svoj urednički tekst i predati ga negdje pred jutro. Bože, hvala Ti za ovu tišinu kakvu još nikada nisam doživio. Nisu to samo impresije. To je pojam, nov pojam tišine kojeg je rat u mene usadio. Jer rat do sada nisam doživio. Ali, impresija je glazbena bajka gospara Đele koja u meni navire. I nije čudo, da baš sada navire:

Samo ti spavaj, stišat ćemo zvona, Reći ću srcu neka bije tiše, Samo ti spavaj, kad se zore vrate, Imat ćeš život kakav si ti htjela.

Ja sad pričam s tobom Grade: možda je tvoja zora svanula – 10. je 11. Obvezuješ sve da ti život vrate, još više, da ga učine takvim kakvog još nisi imao. U ime svih napaćenih, u ime svih poginulih. Ti Grade jednostavno obvezuješ. Pred Bogom i pred ljudima. Sve preživjele. I znam (parafraziram):

Dovest će snove pred prozor tvoj, Okitit će te Grade, Grade moj!

Zahvaljujemo gospodinu Ivanu Pavlekoviću koji nam je svojom opremom i osobnim zalaganjem, i to bez naknade, omogućio izdavanje Glasa Dubrovnika i Glasića iz Dubrovnika. Zahvaljujemo i gospodinu Nikši Nikoliću, koji isto tako, bez naknade, umnožava navedena izdanja. I na kraju hvala svima koji su nam dali prostore u kojima obavljamo sve tiskarske djelatnosti.

46 11. studeni

Umjesto da dobivam sve više dokumenata dobivam ih sve manje. Donesite ih i vi iz Crvenog križa i vi iz Karitasa, i vi iz Saniteta i vi iz kulture. Od prošlog broja počeo sam s objavljivanjem dokumenata, u današnjem nastavljam. Jednom će ti podaci biti dragocjeni. Stoga dođite svakodnevno u ured Konvoja Libertas.

12. studeni

Ovo su stvarno najgori dani u povijesti Dubrovnika. Naši prevoditelji već danima ne izlaze iz skloni- šta, što nam stvara teškoće, pa preostaje da objavljujemo samo izvorne tekstove. Kada prevoditelji ugledaju svjetlo dana ugledat će ih i prijevodi.

16. studeni

Možda je prerano nadati se potpunom miru, ali prekid vatre koji traje već 3 dana, i sklopljeno 13. primirje (znakovito?), okrenutost svijeta prema Dubrovniku (o čemu premalo znamo a moralo bi se znati više) i moj nepopravljivi optimizam, iznjedrio je ležeran broj glasnika. Ipak, nije on samo ležeran. On je zahvalnički. I nuždno je da je to tako. Svaki grad ima svoga sveca, sveca zaštitinika. Naš je sveti Vlaho. Ovdje, u glasniku on je onakav kakvim ga je davno vidio jedan svećenik, i sugrađanin, slikom i riječima, vidimo mi.

22. studeni

Što rekoh, ne porekoh. Posebno izdanje «Glasa iz Dubrovnika» je pred vama. S prvom pjesmom ostavljenom glasniku, čime je to bibliofilsko izdanje «Croatia 91» po prvi puta objavljeno u javnom tisku, «Racconti ragusini», na moje veliko zadovoljstvo nastavljaju se objavljivati u glasniku – jer ste vi to tražili. A ja naručio. Kao i znak – simbol Konvoja, koji je pristigao u znaku stiliziranog žara (koje Dubrovčane kako – tako grije!). A uz znak za Konvoj pristiglo je i nešto drugo: u strogosti linije i poruke gdje smo, u pikasovskom oku, kako nam je (jer smo praćeni), ali i znak «Glas iz...» (ako dobro zamjećujem): dvanaest tipaka dvanaest su zvjezdica, Europa je, kojoj težimo i kojoj se obraćamo.

23. studeni O lijepa, o draga, o slatka, SLOBODO … Štovani sugrađani, Mi smo tu s vama, na Stradunu

Zadatak Konvoja Libertas je da vam pomogne u ovim teškim ratnim prilikama. Tijekom vremena, otkada je otvoren naš ured, mogli ste se i sami uvjeriti da je Konvoj upravo ono što nam je bilo neophodno. Svojim nerijetko smionim akcijama, članovi ureda Konvoja, zajedno s predstavnicima naše vlasti, domaćim i stranim humanitarnim misijama, uspješno rade na ostvarivanju ljudskih prava, zaštiti civilnog stanovništva i povratku izgnanika na svoja ognjišta. U duhu humanitarnih načela Konvoj će još intenzivnije nastaviti svojom aktivnošću na području svih oblika ljudskih prava i zaštite svih naših građana. Dakle, mi smo humanitarna organizacija koja se najstrože pridržava međunarodnih načela. Ako nam se zbog toga zamjera na odsutnosti patriotiz- ma, što je zaista apsurdno, jer sve što radimo, radimo za svoj grad i njegove građane, onda se to može protumačiti samo pokušajem onih koji misle da će svoj kukavički bijeg iz Grada opravdati svojim bučnim angažmanima u zavjetrini ovoga rata. Štovani sugrađani, mi smo tu s vama, na Stradunu i ostajemo s vama, odlučni da zajednički di- jelimo sudbinu. Dolazite kao i do sada u naš ured, ili nam se javljajte na telefon: 412-778.

47 24. studeni Hvala gospodinu Kouchneru

Čovjek je najčešće sklon da svoje beznađe i očajnički strah pripisuje drugima. Ne može se pomiriti s tim da je prestrašen i očajnik i da za to najviše on snosi odgovornost. Krivi su, dakle, ONI, prijatelji i neprijatelji. Pri tome nam se čini da je krivnja prijatelja mnogo teža i bolnija, jer prijatelji su ti koji nam se, ako su zaista to, moraju naći u nevolji. I ne samo riječju. Što u tom smislu reći za Margharitu Boniver, ministarku imigracije u vladi Republike Italije, Bernarda Kouchnera, ministra za humanitarne aktivnosti Republike Francuske i Stephan de Misturu, specijalnog izaslanika UNICEF-a? Oni su nam se zaista našli u nevolji, kao istinski prijatelji, na čemu smo im duboko zahvalni. Poglavito dugujemo gospodinu ministru Kouchneru koji je izlažući vlastiti život pogibelji, mnogo učinio da naše zebnje, strepnje i strahovi budu podnošljiviji. Hvala gospodinu Kouchneru za sve ono što je učinio za nas i što će zacijelo još učiniti, jer nas je uvjerio da spada među one koji tuđu nesreću doživljavaju kao svoju.

25. studeni Strah od straha

Strah je, rekla bi znanost, posljedica neke vrste ugroženosti pojedinaca ili skupine. Strah nas izbezumljuje, ponizuje i razgoljuje, prikazujući nas onakvim kakvim se ne želimo vidjeti. Strah je naša najteža kušnja jer nas čini herojem ili kukavicom, značajnim ili beznačajnim, uzvisuje nas ili ponizuje. Najznačajniji strah u nama je svakako onaj proizašao iz opravdane bojazni za život i opstanak. No, bez obzira na svoje izvorište, strah se sukladno karakteru pojedinaca ili grupe, može podijeliti u dvije osnovne vrste: STRAH KOJI POMUĆUJE NAŠ RAZUM I ONAJ ŠTO MU POTIČE BISTRINU. U prvoj skupini radi se o strahu od svega, svakoga i svačega – takozvanoj potpunoj obuzetosti strahom, koja svoje razrješenje iskazuje iracionalnim stavovima i postupcima. To su oni pojedinci, ili skupine, koji se glasno odriču svojih vjerovanja i uvjerenja, koji na sve pristaju u lažnoj nadi da će se tako riješiti ugrožujućeg straha. Njihovo ponašanje skloni smo, u našem tradicionalnom duhu, okvalificirati kao «oriđinalsko». I uglavnom se tako ponašamo spram bližnjih svojih, sve do onog trenutka kada nam taj «oriđino» ili grupa njih, pokušaju nauditi strahom. Svaki strah je prirodna pojava, a u prilikama u kojima jesmo, NAJPRIRODNIJI JE STRAH OD STRAHA. On će spasiti naše jezero razuma da ga ne omuti nabujala, zahuktala rijeka bezumna straha.

26. studeni Ljubite svoj dom

Ljubite svoj dom i ne napuštajte ga, branite ga i čuvajte, jer one je potvrda vaše prošlosti i sadašnjosti, zalog vaše budućnosti, znak vašeg postojanja i potvrda vašeg vječnog prava da budete to što jeste. Tako čitamo s požutjelih stranica drevnih oporuka, što ih stoljećima naši preci ispisivaše, obraćajući se svojim nasljednicima pred put u vječnost. Mitska himna domu živi više od tisućljeća. Naši pradjedovi je ostaviše u amanet našim djedovima, djedovi našim očevima, ovi pak nama. I mi to moramo ostaviti u amanet svojim sinovima, kao što će naši sinovi svojima, i tako u beskraj. Samo na taj način ćemo biti i postojati. Biti na svome i sa svojima, imati svoj dom, grad i svoju domo- vinu. Ako su sela i gradovi dugi zaštitni bedemi domovine, onda su domovi lanac utvrda, čija čvrstoća ovisi i njegovoj cjelovitosti.

27. studeni Nada nam je više od kruha

Ostavimo za kasnije kratere na ulicama i krovovima našeg grada, u njegovim ranjenim perivojima. Govorimo o onima na našoj duši koji su dublji i bolniji, a nerijetko i bez nade da će ikada zacijeliti. U ovim dugim jesenjim noćima, pritisnutim mrakom i šilokom, najčešće sami ili s dijelom obitelji, s prijate- ljem ili susjedom, sjedimo u domovima, u skloništima, okovani tjeskobnom tišinom i prijetećim mrakom. I dok na zidovima hladnih prostora drhture naše orijaške sjenke, zagledani u sićušni žižak lumina,

48 mislimo na one koji su privremeno ili zauvijek nestali iz naše blizine. Što radi on, ona ili ono? Gdje su? Je li im zaista tamo negdje lakše? Tamo gdje nema pucnjave, gdje sporije stižu vijesti o poginulim bliskim i voljenim.Mislimo, mislimo… O onima za koje znamo da su mrtvi, mislimo manje nego li o onima za koje se ne zna da su mrtvi. O onim za koje se u izviješćima kaže da su nestali. Za njih strepimo i u toj strepnji sve činimo da sačuvamo nadu. Teško je u ovom i ovakvom ratu nadati se da smrt ipak ne caruje, ali nada nam je više od kruha. Očaj- nički nastojimo ne priznati beznađe, vjerovati u ljudskost, u žiovot, u razum. U ovim dugim jesenjim noćima, pritisnutim mrakom i šilokom, duboke kratere boli na našoj duši nastanjuje gorčina iskustva.

28. studeni Od zločinaca gori su samo oni što smišljaju zlodjela

U našoj duši zasijana su sva sjemena, a koje će od njih proklijati ovisi najviše o vlastitu izboru. Valja ne smetnuti s uma da sjemenje zla lakše i brže klija i da mu je biljka potpuno slična korovu. Ljudi pristaju da im korov zla obraste dušu: nepismeni primitivci kao i oni visoko i najviše obrazovani, umjetnici i znanstvenici, uvaženi doktori i akademici. Prvi postaju grubim i otvorenim izvršiteljima zloči- na, a drugi skrivenim podstrekačima. Ova fina, pamentna gospoda, za koje se naivno misli da ni mrava ne bi zgazili, sa svojih profesorskih katedri, iz akademijinih kabineta, na simpozijima i kongresima, pozivaju uvijeno da se gaze ljudu, narodi, civilizacije i kulture. Nesvjesno, a nažalost najčešće svjesno, cijela duhovna elita jednog naroda postaje ideologom zločina. U njihovu dušu sigurno nije bačeno samo sjeme zla, a oni su baš njega izabrali. Kada je riječ o neukim – pri- mitivnim, pokušavamo ih pravdati neznanjem, ali takozvanu duhovnu elitu ne možemo ni s čim pravdati, jer od zločinaca gori su samo oni što smišljaju zlodjela. ONI NIKADA NE OKRVAVLJUJU RUKE I TRAGOVI IM SE MOGU RASPOZNATI SAMO U RIJEČIMA I MISLIMA UBOJICA.

29. studeni Demoni u tamnicama vlastitih zabluda

Evo, već smo šezdeset dana bez struje i vode, bez svojih bliskih i drugih što odoše u nepovrat ili ih nasilje rastavi od nas, da bi tko zna još koliko, i mi i oni patili. Puna dva mjeseca trpimo zla što nam ih sniju neki tamo demoni u tamnicama vlastitih zabluda. Već dva mjeseca nad našim gradom – blistavim slavolukom duha- dažde vatrene kiše topeći zlatne kristale okamenjena cvijeća. Iza nas je šezdeset dana mučnog čekanja i iščekivanja, šezdeset noći nade i straha, šezdeset jutara započetih nijemom neizvjesnošću. Demoni su nas sa svih strana ogradili svojom ubilačkom mržnjom i nebo su nad nama zatvorili jatima crnih šakala. Hoće pretvoriti Grad u krletku, da nas kao ptice, zatoče u njemu. A ptice u krletci mogu sve, samo ne mogu letjeti. Već dva mjeseca pokušavamo uz pomoć prijatelja zasramiti ravnodušnost svijeta, uvjeriti nagluhe sudi- je u svoju nevinost i sačuvati zeleno sjeme dugih snova ljudskih od prevelike vlage očaja, u kojoj sve gnjije i sahne. Koliko će još dana dažditi vatrena kiša nad našim gradom? Koliko još čekanja, straha, nadanja, neizvjesnosti i ravnodušnosti? KAO ŠTO MLADU PŠENICU U LJUTOJ ZIMI MORA PREKRITI SNJEŽNI POKRIVAČ DA JOJ KORJENI NE BI OD MRAZA USAHLI, TAKO SU I LJUDI PONEKAD PRISILJENI DA SE S VATROM U SVOM SRCU SUPROTSTAVE VATRI ŠTO IH HOĆE SPRŽITI.

30. studeni Mržnja je odricanje svega što je čovjek postigao

Ako mržnja u nama pobuđuje ljubav – to nije znak neke pretjerane religioznosti koja olako prezire stvarnost, već često puta, zašto ne, i dokaz svjesnog nastojanja da se ne poistovjećujemo s mrziteljima. To je prirodan stav pojedinca ili naroda, zasnovan na dugoj tradiciji vjerovanja u jasna načela ljudskog ponašanja i čovjekove odgovornosti.

49 Mržnja je odricanje svega što je čovjek postigao, pristajanje na bezumlje i zločin. Mržnja je čvrsti čelični lanac kojim nas vežu niske pubude. Mržnja je duboka i mračna špilja, bez izlaza, s bezbrojnim strmoglavim ponorima u koju smo sami sebe zatočili. Mržnja je teška i opaka bolest ljudi koji ne mogu podnijeti da su drugi od njih učeniji, bogatiji, za pedalj bliži cilju, ili uzrastom samo podlanicu viši. Svojim kobnim djelovanjem, mržnja ne uništava samo žrtvu, već i mrzitelja, jer ona je poput otrovne kiseline koja polako, ali sigurno nagriza i posudu u kojoj je pohranjena A LJUBAV? Što je ona? Ona nije samo glas koji se u zanosu javlja kao blijedo svjetlo mjeseca usnulom mjesečaru. Zanesen, slijedimo ga i onda kada se probudimo, pa makar i s ranama na duši, što nam ih pad rasanjenja donese. Ako za vodiča u bespuću življenja uzmemo ljubav, sigurno ćemo u ostvarenjima svojih zamisli griješiti spram drugih, ali sebi smo, zacijelo, odredili težak i neizvjestan put na kome je poruga teška, a ponekad i nesavladiva prepreka.

31. studeni Raskorak želja i mogućnosti

U životu čovjekovu ništa nije tako postojano i sugurno kao raskorak između njegovih želja i mogućno- sti, onoga što od iskona želi i onoga što mu se pruža – ta vječna suprotstavljenost naših snova i stvarnosti, žarište je naših nezadovoljstava, nemira i padova. Na onome što zovemo našim životnim putem, obuzeti smo dvjema ključnim željama: susresti ono što želimo i izbjeći neželjeno. Nažalost, uglavnom nas na tom putu presreće ono što ne želimo, a ONO ŠTO SANJAMO SE OČITIJE POSTAJE NAŠOM ZABLUDOM. Da li je to osveta prirode zbog grubog čovjekova nastojanja da je sebi podredi, ili se radi o božjem prokletstvu za grijehe naše vječne nazasitnosti – tek želje su nam najčešće, krhka paučina snova. Željeli smo biti bogati, a za to nismo imali ni mogućnosti, ni smisla. Htjeli smo postati umjetnicima, ali bijasmo bez dara. Sada, u ovoj kasnoj jeseni, punoj mraza i osame, žudimo za toplinom ljeta i sunca, u tjeskobnom nemiru ovog bezumnog rata želimo mir i spokojan san. Što smo u većoj nevolji, naše želje su sve skromnije, a raskorak između njih i mogućnosti sve manji, da bi na koncu i shvatili kako nam u životu zapravo, treba tako malo da budemo sretni. Pa ako (i s pravom!) mislimo da je ovaj rat, što nas muči, posvemašna besmislica i nezaslužena patnja, on nam je pored niza istina, za koje nismo bili sasvim sigurni, otkrio i naš smisao da shvatimo krajnosti u nama samima. Možda nam iskustvo patnje pomogne da u budućnosti, raskorak između naših želja i mogućnosti, bude bar za onoliko manji, da bi naša nezadovoljstva, očaji i padovi bili blaži i podnošljiviji, da i svoje zablude smatramo našima.

2. prosinac Kouchner

Treba li pitati tko je stranac, što u mračnu špilju našeg očaja, nepozvan, donese baklju da zajedno s nama traži izlaz iz tmine? Nitko ga u životu nije susreo, ni čuo o njemu, ali su odmah svi bili sigurni da ga vidješe u snovima.

3. prosinac Hoće li djeca opet biti djeca?

Noćas do kasno čekasmo obećano svjetlo Hanuke, da zasja u očima naše djece, da odagna more mraka od kojih strahuju. Proživljavati sve to što proživjesmo na židovski blagdan Hanuke, a ne sjetiti se male Ane Frank – zaista je nemoguće. Strah od kojeg je drhtala djevojčica u mraku amsterdamskog potkrovlja, trese sve naše djevojčice. Naš grad i cijela naša domovina su Anino potkrovlje: stotine i tisuće naših malih Ana strepe u mračnim skoništima čekajući «kada će oni doći». Možda neke od njih, baš kao Ana iz Amsterdama, pišu dnevnike u

50 kojima kao odrasli i zreli razmišljaju o svom strahu i patnji. Među svim nepravdama, najveća je i najstrašnija ona kad pate djeca, jer za nju ne mogu postojati razumni razlozi. A sve što je izvan domašaja razuma, ne pripada ljudskom. Mogu li se onda ljudima nazivati oni zbog kojih djeca pate i za jednu noć ostare? Hoće li svjetlost pobijediti mrak, kao što se govori u molitvama Hanuke, hoće li djeca opet biti djeca? Pitamo, kao što je nekada davno, u vrijeme slično, u mraku amsterdamskog potkrovlja, pitala djevojčica Ana Frank, za čiju dušu, sinoć, zapalismo komadić preostale svijeće.

4. prosinac Plemenitost je na ovom svijetu ono bez čega se ne može

Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemenit čovjek vitez iz knjiga i života koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje. Plemenitost je na ovom svijetu ono bez čega se ne može. Kao što bi živo na zemlji zbog nestanka Sunca, usahnuo i vratio se u oblike svog prapočetka, tako bi i nepostojanje ljudske plemenitosti vratlo čo- vječanstvo u duboki mrak surova barbarizma. U miru, plemenitost je spremnost pojedinca da se po cijenu vlastitog gubitka, a nerijetko i poruge, ne miri s nepravdom nad drugima. U ratu, plemenitost je građanska hrabrost čovjeka da rječju i djelom stane na stranu ugroženog, ona je najteži, ali i najvjerodostojniji test naše ljudskosti. Najdivnija je iskrena plemenitost jer je u stanju ganuti nas ljepotom i snagom svoje naivnosti. No, postoji i ona neiskrena, ili možda nedovoljno iskrena, koja ne zrači ljepotom, ali je potrebna da bi, unatoč svemu, među ljudima vladala kakva-takva ljudskost. Plemenitost nam je uvijek potrebna, pa čak i onda kada mislimo da je oko nas ima dovoljno. Upravo tada, moramo sebe zapitati da li smo plemeniti.

5. prosinac San umjetnika nitko ne može prekinuti

Istinska glad za čovječnim čini nas, u ovom svijetu kakav jest, smiješnim i nespretnim mjesečarima. Nije lako biti metom poruge plitka uma i niskih strasti. Valja izdržati silu nagona koja ne priznaje ništa osim sile. Svijet je ovaj toliko jasan, što je najveća nesreća onih koji misle drugačije, koji slute druga rješenja i sanjaju nevidljive putove, koji ne prihvaćaju vladajuću istinu, da postoji samo JEDNO i da ih samo zbog toga drže smiješnim, nespretnim mjesečarima. Govorimo li, možda o umjetnicima? Oni su, živa je istina, mjesečari nad mjesečarima. Njihov san nitko ne može prekinuti, pa ni rat, jer su uvjereni da umiru samo onda kad prestaju biti umjetnicima.

6. prosinac „RAT JE POGUBA LJUDSKE NARAVI“ Crni petak Dubrovnika

Danas je Crni petak za Dubrovnik. Brojimo mrtve i ranjene, uništene i spaljene kuće i sve rane na ranama koje krvare već šezdeset i sedmi dan. Danas je Crni petak za Dubrovnik. Vulkan zla, koji je bio aktivan s vremena na vrijeme tijekom 66 dana, danas je izlio na nas svoje smrtonosno željezo mržnje. Danas, na Crni petak Dubrovnika dogodio se besprimjeran zločin. Oni koji su ga počinili – da li su ga svjesni? Ako ne, to je samo pomračenje koje pronalazi jedini zaklon u zatamnjenoj savjesti. Kako god, ako su to planirali i učinili – oni koji postoje samo zbog svoje urote sa Paklom – onda je moć pakla pala nad nas i naš grad, moć koja se očituje zločinom. Zločin nije jedini način da se dokaže nehumanost ali je sigurno nešto što izaziva najgore gnušanje i ogorčenje. Zločinci bi to trebali znati, kao i činjenicu, da ljudi samo iz pristojnosti kažu da opraštaju počinjene zločine, uz naglasak da će ih se uvijek sjećati. Na kraju, da li je uvijek pametno oprostiti zločine?

51 7. prosinac Vulkan zla je izrigao na naš grad ubilačko željezo svoje mržnje

Jučer je bio crni dubrovački petak. Zbrajamo mrtve i ranjene, srušene i izgorjele kuće, sve rane našega Grada i sve rane na ranama našim, što već šezdeset i osmi dan krvare. Jučer je bio crni dubrovački petak. Vulkan zla koji je šezdeset i šest dana, tek s vremena na vrijeme, lavom se oglašavao, jučer je iz svoje utrobe izrigao na naš grad ubilačko željezo svoje mržnje. Jučer, na crni dubrovački petak, dogodio se nezapamćen zločin. Da li su to njegovi počinitelji zaista svjesni što su učinili? Ako nisu, onda se samo radi o zaostalosti kojoj je mrak svijesti jedino i pravo utočište. Ako su pak sve to smislili i učinili oni koji postoje samo zato jer su u dosluhu s paklom, onda se na nas i na naš grad sručila paklenska moć zla koja se objavljuje zločinom. Zločin nije jedini način kojim se dokazuje neljudska priroda, ali je zacijelo jedan od onih koji kod čovjeka izaziva najviše gnušanja i ogorčenja. Zločinci bi ovo morali znati, kao i činjenicu da ljudi samo iz pristojnosti kažu da opraštaju učinjene im zločine, i uz naglasak, priznavaju samo da ih pamte. Na koncu, da li je baš uvijek pametno opraštati zločine?

8. prosinac Samo u životu se može stvarati

Voljom zle moći mi smo izopćeni iz života. Da ne bi u njemu sudjelovali, da ne bi živjeli. Živjeti, to znači sudjelovati u životu, biti dijelom zajedničkog životnog ustroja, ili nekom njegovom samostalnom jedinkom koja mora, ali i može tako biti u životu. Život je prostor u kojem istinski volimi i sanjamo, usrećujemo druge i bivamo sami sretni. Život je dar Stvoritelja, jer samo u njemu možemo oploditi naše tijelo i našu dušu. Samo u životu se može stvarati i baš u onome kojega smo dragovoljno prihvatili, uvjereni da je po mjeri naših želja i izgledom što ga dugo u snovima nosismo. Koliko truda, koliko odricanja, posrtanja i padova, dok u toj dugoj i napornoj životnoj trci dospijemo konačno do cilja – do osjećanja da smo u životu, a ne u priči koju smo sami izmislili ili su nam je drugi nametnuli umjesto života. Život je osjećanje koje nas obuzme nakon što uselimo u kuću koju smo dugo i mukotrpno gradili. I kao što nam se dogodi da nas neka sila s neshvatljivim namjerama istjera iz doma, tako se mnogima u ovom ratu dogodilo da se ćute izopćenim iz života. Izopćenici iz života su zauvijek zaustavljena kamena žrvnja mlinica, kroz čije ustave vječna rijeka ravnodušno teče.

10. prosinac Oni koji drugima oduzimaju prava, takvima se često po pravdi sudi

Oni koji nemaju ljudska prava ne razmišljaju o njima nego ih žele. Oni točno znaju što hoće, mada ne uvijek i koliko mogu dobiti. Ali hoće, ponekad riskirajući vlastite živote, jer čovjek bez ljudskih prava je kao zemlja bez sunca, kao ljubav bez odgovora ili život bez snova. Čovjekova želja za svojim pravima često je jača i od ljubavne želje, pa na sputavanje odgovara (baš kao ljubav!) žestoko i silovito. Što se više njegovo pravo sputava, ona sve izrazitije pokazuje dosljed- nost samoj sebi, slijepa i gluha na prijetnje, spremna na svaku žrtvu. Ako nam netko silom oduzme nešto što je dio osnovnih potreba života (kao recimo: svjetlo, vodu, novine, TV, radio itd.) nama je oduzeto pravo ne samo na kulturne i civilizacijske navike, koje smo godinama, pa i stoljećima sticali, već nas se unizuje, tj. pokušava vratiti u niže oblike ljudskog življenja. A svaki takav pokušaj nije ništa drugo do ugrožavanje čovjekova dostojanstva, bez kojega je ljudski život vrijedan tek žaljenja i samilosti.

11. prosinac Ratovi se dobijaju pameću

Uvijek se na koncu ispostavi da se ratovi dobijaju pameću, a ne oružjem. Oni narodi koji su oduvijek imali više razumne, nego li vojne snage, uspijevali su se održavati u neravnopravnim bitkama i ratovima samo zato jer su se pouzdavali u ono u čemu su zaista bili snažni. a cinik će zapitati: što ako

52 se nema ni snage ni pameti tražit ćemo pomoć od pametnijih (prijatelja), naravno, pod uvjetom da smo u životu bili bar lukavi da ih steknemo. U tom smislu, ako se zaista radi o nespornim veličinama, pa k tomu recimo i strancima, moramo imati na umu dva načina kojima s njima uspostavljamo odnos: poniznošću koja se ne odriče ponosa i samouvje- renošću koja drži do granica tuđe strpljivosti. Dopustimo li da naša zahvalnost nekome postane našim teretom, lako ćemo u velikom prijatelju i dobrotvoru prepoznati, odjenom, velikog našeg neprijatelja i licemjera.

12. prosinac O ljudima nazbilj

Što se ima, to se dava. A tko srcem dava, vele dava, svega sebe dava. Marin Držić

13. prosinac Svjetlo naših snova opija zanosom nadanja

Sunce nas zadivljuje svojom svjetlošću, jer otkriva sve stvarno oko nas, pomažući nam tako da sa si- gurnošću hodamo životnim stazama, ali se nerijeko veselimo i noći da bi se u mislima vinuli među daleke, treptave zviejzde, gdje ima bezbroj sunaca i gdje uje sve sama sama svjetlost. Svjetlo naše stvarnosti otkriva nam rušilaštvo, palež, svakojako nasilje, nerazumnost, prijetnje, strah i smrt. Ono nas nemilosrdno upozorava da smo životno ugroženi i da je nezvjesnost, a ne nada ono što nas očekuje. Ono nas želi pokoriti, zauzdati, primorati, natjerati da pristanemo,da se odreknemo, da se dodvo- ravamo, lažemo i samozavaravamo. Svjetlo naših snova stavlja nas u pitomi krajolik zadovoljstva, zrači nas prisnom toplinom mira i opija zanosom nadanja. Može se živjeti samo s jednim od ovih svjetlost, ali oni koji ne isključuju jedno zbog drugoga žive možda teže, ali u bogatstvu svjetla.

14. prosinac Valja nam vjerovati da ćemo iz tog pepela ponovno uskrsnuti

Naizgled, kataklizma što nas snađe, nije sve srušila i spalila. Pa ipak, osjećamo kao da je sve oko nas i u nama zahvaćeno olujnim ognjem, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Što učiniti, ako je sve prah i pepeo, ako smo zaista sagorjeli? Valja nam vjerovati da ćemo iz tog pepela ponovno uskrsnuti, poput mitske ptice Feniks. Ali takva uskrsnuća imaju smisla samo ako se ponovno rađamo s jasnim osjećanjem krivnje zbog koje nespremni dočekasmo ognjenu oluju. Bude li sve oko nas i u nama samo naizgled drugačije nego li je nekad bilo, onda je više nego li sigurno da nismo uskrsnuli u željenoj budućnosti, za koju tako surovo sagorismo. Kataklizma je nešto najstrašnije što zadesi pojedinca ili zajednicu. Ona je mučna i bolna, a anajviše namijenjena onima koji, zbog neke svoje posebne mane, ili prkosa, svjesno ili nesvjesno, odbijaju prihvatiti neke istine ovoga svijeta, postajući zarobljenicima svojih opasnih zabluda. Oni koji uspiju preživjeti kataklizmu, a ne shvate da su bili u zabludi, čeka ih nova i zacijelo teža nesreća.

53 15. prosinac Naša umnost se očituje u moći razlikovanja dobra od zla

Naša umnost se očituje u moći razlikovanja dobra od zla, koji naizgled često imaju ista polazišta i namjere. Tek kasnije saznajem da smo bili obmanuti i ispaštamo teške posljedice svojih zabluda. Ali, ljude mami oganj vječne kovačnice i mnogi bi htjeli iskovati nešto da se pamti, da steknu slavu neimara kovača. Snovi kovača nikada ne prestaju i ratne oluje najčešće postaju snažni mjehovi za žarenje njihovih želja. Kuju oni tako cijelog života neka oružja svojih snova, čvrsto vjerujući u njihov život i psotojanje, da bi na koncu (o, strašne li nepravde!) u djeliću sekunde osjetili gorak okus vlastitih zabluda. Zato se valja čuvati da ne postanemo bespomoćnim zarobljenicima svojih vjerovanja, nadanja i uvjerenja, da se što češće u osekama kovačke groznice trezveno zapitamo kujemo li zaista pobjedničke mačeve slobode, ili lance ropstva.

16. prosinac Koliko je na licu Zemlje ožiljaka što nikada ne zacijeliše

Sigurno bi ovaj današnji svijet bio mnogo bolji, ljepši i ljudskiji, da u njegovoj povijesti rušitelji nisu bili česti, brojni i barbarski nemilosrdni. Koliko je na licu Zemlje ožiljaka što nikada ne zacijeliše, i koliko je zbog toga duša ovog svijeta danas siromašnija! U riječniku ljudskosti ne postoji riječ RUŠITI, jer sve što na ovom svijetu postoji, ne smije se silom, u ime nekih ideja, rušiti. Priroda sama po sebi ne trpi ništa što nije prirodno, ali polako i sigurno oslobađa se nametnika. Kult rušenja star je koliko i svijet, ali njegova ideologija je stvorena početkom našeg stoljeća. Doživimo li njen konačni slom, možda nam sve te ruševine neće izgledati tako strašne i tako bolne.

17. prosinac Pjesnik sam krči vlastite staze

Pjesnik je filozof među skitnicama i skitnica među filozofima. Njegova obuća uvijek je bijela od praš- njavih puteva a odijelo isplavilo od sunca i kiša, zasićeno prozuklim vonjem ležajeva u sirotinjskim seoskim krčmama ili jeftinim pansionima na rubovima velikih gradova. Pjesnik je lutalica, a lutalice najlakše prepoznaju prohodnost i svrhu nepoznata puta. Onaj koji neodlučno zastane na nekom raskrižju, ili bespuću, neka se obrati pjesniku i bit će spašen od kobi isprazna lutanja. Pjesnika prepoznajemo po tome, što pored širokih, sigurnih puteva, sam krči vlastite staze kroz prije- teću divljinu neprohodnog. On hoće samo svoj put, ali slijedeći ga, ne tvrdi da je na pravom i uvijek je spreman da ponovno traži. Pjesnik je onaj koji nam obično prikazuje neobičnim i na svemu što nas okružuje briše svojim umije- ćem prašinu zablude da bi nam otkrio sve skrivene značajke. Pjesnik je onaj koji se nerado predaje plimama života, grozničavo upozoravajući da se tada lako njegovo dno uzmuti i sa sve ispluta, a u mutnom često i izmet dobija privid bića i predmeta koje smo sanjali.

19. prosinac Kada se u ratu smijemo - ostali smo ljudi

Kada se u ratu smijemo, to najbolje dokazuje da smo, usprkos svemu, ostali ljudi. Humoran odnos prema vlastitoj nevolji umanjuje tu istu nevolju, za onoliko, koliko smo se u stanju od nje udaljiti. To je ono što se naziva HUMORNOM DISTANCOM. Ona je jedini siguran način da se izvučemo iz pogubna i beznadna koštaca sa zlom, omogućava nam odmicanje od njega, bar toliko, da nam iz razdaljine (distance) izgleda manje.

54 Humor je uglavnom privilegij pametnih ljudi, jer on isključuje samoljublje, što znači da se primjenjuje podjednako na druge i na sebe. A glupani na tako nešto nikada ne bi pristali, jer duboko vjeruju da su iza- brani i da se samo oni imaju ravo smijati drugima. Rat možda i nije najveća glupost, ali je, zacijelo, najopasnija. Upravo zato on veliki dio svoje snage troši na okove kojima nas hoće vezati uza se, u svoj smrtonosni zagrljaj. Samo tako on uspijeva sačuvati od nas tajnu svoje stvarne moći, ne dopuštajući da ga sagledamo u cjelini. Izmigoljavanje iz tog zagrljaja, na distancu, omogućuje nam humorni pogled koji nas uvjerava da smo pomalo smiješan David, ali da je i rat još smješniji Golijat. Humor je za misao ono što je za jelo mirodija; slatka, kisela ili gorka, ali uvijek s osobitim okusom, privlačna, a nerijetko i neodoljiva.

Bog

3. listopad 1998. Iz Propovijedi Svetog Oca Ivana Pavla II. na svečanome proglašenja blaženim sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca “’Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’ (Iv 12,24). …. ‘Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom’ (Iv 12,24.26). Dobri je Pastir za blaženoga Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju. U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i ko- munizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor. Znakovite su u vezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je Europa bila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: ‘Kakav poredak zastupa Katolička crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva... odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.’ (Propovijedi, govori, poruke, Zagreb 1996., str. 179–180.) ‘Oče, proslavi ime svoje!’ (Iv 12,24.28). Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih to- čaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi. Nije bio sam u tome hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe, koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak ta- mnice, zlostavljanja, pa čak i krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša – biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima svjetovnjacima – divimo i zahvaljujemo im. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi, nego zlo svladavati dobrom (usp. Rim 12,21).

4. listopad 1998. Ovo svjedočenje posvećujem Ivanu Pavlu II

Moje djelovanje i vjerovanje tijekom proteklog rata proizlazi iz mojeg židovskog i kršćanskog porijekla, ljubavi roditelja nastale u možda najtežem trenutku ovih odnosa - Holokaustu. Dio moje obitelji je ubijen, a dio je stvarao novi život. To djelovanje proizlazi iz mog opredjeljenja da život posvetim struci koja praktično pomaže ljudima. Ono proizlazi iz moje prakse, borbe protiv Aids-a, ekologije, borbe za prava invalida i organizacije zdravstvene službe. Suočen sa strahotama ratnih stradanja, morao sam povezati svo svoje nasljeđe, znanje i iskustvo u praktično djelovanje. Znao sam, na temelju bolne prakse od nasljeđa do iskustva, da u teškim trenucima treba ostvariti dobro u praksi bez obzira na uvjete. Bio sam svjedok i znao sam koje su posljedice praktičnog neu- spjeha - i da je moguće ostvariti dobro. Tada sam dobio potporu vjere i Ranjenog Krista. Sveti Oče, Vaš život kroz veći dio ovog stoljeća, život je čovjeka koji ostvaruje dobro u praksi, utemeljen na vjeri. Tijekom ovog rata svjedok sam Vaših nastojanja da spriječite, zaustavite ili bar smanjite naše stradanje. Zbog svega, ovo svjedočenje sa zahvalnošću posvećujem Vama. Dr Slobodan Lang

59 rujan 1991. Prijedlog dubrovačkom biskupu

Napad na Grad traje već petnaest dana. Sve moje nade da bi nam netko mogao pomoći, ugasle su nakon tjedan dana. Svijet neće reagirati, da je to htio napravio bi to nakon sedam dana. Zar sedam dana razaranja po dubrovačkoj okolici i jasnih napada na sam Grad nije dovoljno. Očito nitko nam neće pomoći. Hrvatska nema snage, a možda joj ni ne odgovara velika pomoć. Nakon Vukovara treba još jedna žrtva. Znači trebamo se braniti sami, onoliko koliko možemo. A što ako se ne uspijemo obraniti. Što da se čini? Ima li spasa Dubrovniku? Što uopće Srbi hoće? U svome tekstu “Zašto će Srbi napasti Dubrovnik”, napisao sam da je osnovni cilj protjerati Hrvate kroz Slano. Ako im je to osnovni cilj što treba uraditi? Treba ostati, ne smije se napuštati Dubrovnik. Treba moći izdržati okupaciju. Ali kome ja to mogu reći? Većina ljudi oko mene shvaća moje riječi, treba ostati. Ali to nije dovoljno, moja riječ nije dovoljna. Mora da ima rješenje, u svakom trenutku ma kako on težak bio ima dobro rješenje, samo ga treba pronaći. Imam li ja rje- šenje i kako ga ostvariti? Pokušao sam kod Jure Burića, petnaest dana pred napad na Dubrovnik, odnio mu tekstove “Zašto će Srbi napasti Dubrovnik” i “Informiranje javnosti u ratnim uvjetima”, te tražio da Zdravi grad organizira pošumljavanje na granici prema Srbima (tj. da kopa tri reda rovova) no nije me shvatio. Ima li tko dovoljno moćan i sa povjerenjem u narodu koji može pozvati na ostanak. Sjetio sam se tada biskupa. Poznavao sam ga sa akcija Zdravog grada kada sam mu uručio kip Sv. Vlaha za bolnicu. Nazvao sam njegovog tajnika don Ivana Šimića, našeg bivšeg župnika u Imotici i dogovorio prijem u biskupskom dvoru. Točnog datuma ne mogu se sjetiti, ali je bilo to polovicom listopada. Srbi su bili ušli u Cavtat i došli do Plata. Upravo su nastojali ući u Župu. Na sastanku su bili biskup dr Želimir Puljić, don Ivan Šimić i ja. Nakon uvodnih par riječi, pitao sam biskupa što o situaciji u Dubrovniku govori Sveti otac i kardinal Kuharić, te je li ih on upoznao sa mogućom katastrofom. Biskup je odgovorio da oni pokušavaju što mogu, a da ne zna što ja mislim pod katastrofom. Ja sam mu tada odgovorio da ako se nastave dosadašnji napadi i ljudi nastave napuštati svoje domove, da će on biti zadnji dubrovački biskup. Kada sam to rekao Biskup i Šimić značajno su me pogledali i meni se učinilo da zamalo nisu pali sa stolica. Objasnio sam mu svoj strah oko protjerivanja stanovništva i rekao mu da se lako vratiti u Baranju koja graniči sa Hrvatskom u liniji od 150 km, ali kako ćemo se mi vratiti kroz Slano i jednu cestu. Zato sam poluozbiljno biskupu predložio da nas dvojica pozovemo sve stare konavljane (starije od 70 godina) da se vrate doma i da nas dvojica stanemo na čelo kolone kojom će se Konavljani vratiti kroz Župu u Konavle. Vi obucite biskupsku mantiju, a ja ću majicu Zdravkog grada, pa na čelo kolone. Bolje da budemo ubijeni zajedno sa staricima nego da umremo daleko od svoga doma. Ja ne znam što je on mislio, ali ja bih sigurno išao, makar sam doma imao Ivanu, staru dva i po mjeseca i Marinu s kojom sam bio u braku nepunih šest mjeseci. Zaključaka nije bilo. Nismo pozvali Konavljane na “Put starih slonova”. Ja sam nastavio svoje ratno djelovanje, a biskup je nastupio na Radio Dubrovniku pozvavši ljude da ostanu i to ne samo jednom. Nje- govi tekstovi o ostanku, postali su literarna okosnica Oratorija Đela Jusića. Vlahušić Andro

13. studeni 1991. Ispunio me Krist

Na sjevernom kraju groblja ugledao sam malu kapelicu. Popeo sam se i ušao unutra. Tek što sam ušao ugledao sam Krista. Stajali smo jedan nasuprot drugome. Svega je nestalo i oko mene i u meni. Ispunio me Krist. Stajao je razapet od nekih drugih ljudi na drugom mjestu i u drugom vremenu ali ugledao sam ga ponovno ranjenog. Geler haubica, koje su pucale s brda, pogodio ga je u desnu ruku točno u ranu gdje je pred dva tisućljeća pribijen na Križ, i u staru ranu na desnoj strani grudnog koša. Prožela me spoznaja da je Krist ponovno razapet, da ga se opet ranjava, da ga sada i ovdje mi razapinjemo i ranjavamo, da je on sam stao ispred nas da bi nas zaštitio, da bi preuzeo naše rane i postao dio nas u stradanju. Više nisam mogao stajati, kleknuo sam i počeo plakati, ne znam koliko dugo, a onda sam se počeo moliti Kristu, prviput u životu. Molio sam, a nisam znao ni jednu molitvu. Molio sam kao u 39. Psalmu: vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji. (Ps 39, 13)

60 Molio sam da se očuva Mokošica i Stara i Nova i cijela Rijeka i Dubrovnik, i ljudi i domovi, da se prekine istjerivanje ljudi, da se vrate pro-gnani, da mi se omogući da pomognem, da spoznam što i kako mi je činiti. Znao sam tada, dok sam se molio, sasvim sam pred Ranjenim Kristom u Kapelici na groblju Stare Mokošice, okružen brdima s čijih vrhova su ljudi zavedeni zlom željeli opet jednom sve uništiti - da neće pobijediti zlo. Osjećao sam novu nadu, otvarao se novi put, molitva mi je omogućavala pristup Bogu. Osjećao sam da me molitva zaštićuje u ovim trenucima opasnosti i znao sam da je molitva moćnija od sudbine i da može promijeniti njezin tok.

15. studeni 1991. Molimo se Svevišnjem – Gospodaru povijesti*

Cijenjena gospodo, Pišemo vam ovo pismo u kratkom predahu topovskih granata koje su nas obilno zasipale zadnjih nekoliko dana. Pišemo Vam iz grada – Dubrovnika o kojem se puno pisalo i govorilo na sastancima političkih kulturnih i vojnih predstavnika. Javljamo se iz Grada – simbola SLOBODE – koji je već 43 dana bez vode i struje, bez komunikacije sa svijetom, bez slobode. Izolirani i s kopna i s mora zadnja četiri dana posebno smo izloženi silnim razaranjima koje Dubrovnik nije zapamtio u svojoj dugoj povijesti. Ovo pismo je krik i vapaj za pomoć. Obraćamo se zato s vrućom molbom da učinite sve da se zaštite životi ugroženih građana ovog slobodarskog Grada. Obraćamo se u ime tolikih staraca, ranjenika i bolesnika; u ime djece i mladih čiji su snovi ugroženi zavijanjem sirena i grmljavinom granata: učinite sve što je u Vašoj moći da se povrati mir u ove ispaćene krajeve. Obraćamo Vam se u ime kulturne baštine ovog jedinstvenog spomenika kulture da učinite sve kako bi se zaustavila razaranja našega Grada. Koristimo priliku Vašeg posjeta Zagrebu da Vam uputimo i najuljudniji poziv da i nas posjetite te na licu mjesta se uvjerite o težini i ozbiljnosti našeg položaja. Zahvalni za sve što činite da se naša kriza riješi mirno i pravedno upućujemo i molitve Svevišnje- mu - Gospodaru povijesti – da Vas prati Božja pomoć i Njegova zaštita. S poštovanjem, Želimir Puljić, biskup dubrovački; Salkan Herić, imam dubrovački; Rastko Barbić, član Odbora Srp- ske pravoslavne crkvene opštine Dubrovnik; Danko Atijas, član židovske zajednice. * Apel, kojeg je u ime sve četiri dubrovačke konfesije, sročio dubrovački biskupo msgr. Želimir Puljić i uputio Lordu Carringtonu kao i EZ-u.

15. studeni 1991. Mistično brdo Srđ

Zajedno s Brankom Čulom popeo sam se na Srđ. Tijekom boravka u Dubrovniku kad god je pala jedna granata u Grad, najmanje su tri pale na Srđ. Kad bismo čuli gruvanje i pitali gdje je, rekli bi nam: to pucaju na Srđ. Svijetleće rakete najviše su let jele iznad Srđa, a svako jutro tijekom tih danami bismo se u Dubrovniku pitali, je li Srđ još naš? Znali smo: dok je na Srđu hrvatska garda, dotle je Dubrovnik slobodan. Ako padne Srđ, možda i ne bi odmah neprijateljska vojska ušla u Grad, ali sa slobodom bi bilo gotovo. Srđ je tako postao mistično brdo. Jednostavno izvorište slobode, a nikad nisam bio na Srđu, nikog nisam upoznao sa Srđa i kako ću moći reći da sam bio u Dubrovniku, ako se ne popnem na Srđ. Krenuli smo oko tri sata popodne zajedno s Huseinom koji je u Dubrovnik došao iz Bosne. On se laganim korakom, vodeći brigu o nama, uspinjao križnim stazama prema vrhu. Nakon jedne trećine puta izašli smo iz šume i našli se na otvorenom. Sve smo više uz put nalazili odbačenih vojnih predmeta: granata, kutija, dijelova šinjela. Na desnom kraju uvijek bismo požurili jer tamo su nas mogli pomalo vidjeti sa Žarkovice. Što smo se više pri micali vrhu, to smo više vidjeli cijeli Dubrovnik. Prije samog vrha ugledali smo naše gardiste na tvrđavi i mahnuli im. Odgovorili su nam. Na vrhu je bila orkanska bura i bridjela je hladnoća. Zvali su da uđemo u tvrđavu, ali nismo htjeli dok ne obiđemo i ne vidimo sve što ima okolo. S vrha tvrđave vidio se cijeli’ Dubrovnik. Od Konavala i Cavta- ta preko Župe, Grude, Srebrenog, u našoj blizini Brgat i Bosanka, pa Rijeka dubrovačka, Elafitski otoci, Orašac i Trsteno, Slano i Ston, Pelješac i dalje Dalmacija. Neposredno pod nama: Ploče, Pile, Grad, Lapad i Gruž. Na jarbolima hrvatske zastave. Vjetar je tako snažan da se Husein nije mogao popeti i jednu skinuti, kako bismo je mogli odnijet’ sa sobom. I na vrhu televizijskog tornja je hrvatska zastava. Gardist koji je

61 privezao penjao se tri sata da je postavi, a neki u Zagrebu nam predbacuju - zastave. Priča o zastavama? Morat ću posebno progovoriti o tome. Momci u tvrđavi čuvaju Dubrovnik već 70 dana. Neki od njih proveli su i mjesec dana na tvrđavi: jedan sat na straži izloženi jakoj hladnoći i vjetru, pa onda odmor i ponovno straža. Sve što imaju uložili su u sigurnost drugih: u oružje koje je doista uspješno u čuvanju Grada u kojelhudeseci tisuća ljudi mogu njima zahvaliti što se svako jutro bude u slobodi. Platili su i veliku cijenu. Nisu trošili na sebe. Nemaju kapa, džempera, rukavica, šalova, čarapa, toplih hlača, cipela. Doista, sve. pozivam, a osobito žene da pomognu tim mladim ljudima i pošalju im sve što mogu kako bi im bilo bar malo toplije. Pošaljite namjenski za Srđ, za mlade Srđa! Hranu našim gardistima donose mladići od kojih neki nemaju više od 17 godina. Šestog prosinca 1991. Srđ je postao heroj. A postoje i pojedinci među njima koji su osobno učinili herojska djela. Jedan od njih je Cvijeto Antunović. Do 6. prosinca on je bio jedan od mladića koji je na Srđ nosio hranu. Toga dana kad je počelo pucati zabranili su mu da ide na Srđ, ali on je odbio poslušati i u 7,30 uz tutnjavu svih razornih oruđa krenuo je prema Srđu. U 8,30 sam je ručnom minom likvidirao skupinu neprijateljskih vojnika, ušavši izravno među njih. U 9,30 sa tri je tromblonske mine uspješno uništio tenk, a u 10,30 počeo se spuštati niz Srđ noseći na leđima ranjenog Željka Gustina kojemu je ozlijeđeno lijevo plućno krilo i prsni koš. Sam je na leđima nosio čovjeka i kako kaže: “Nisam fermavao, više ga ne bih mogao podići.” Čudno je brdo Srđ. Na njemu je križ koji je srušen, ali je izvor nadahnuća svima u Dubrovniku i cijela Hrvatska zna da mora podići novi. Na njemu je televizijski predajnik koji je razoren, ali na vrhu tornja stoji hrvatska zastava s jačom porukom nego bilo koja televizijska poruka. Jednoga dana kad ovaj rat završi i sloboda bude ponovno okupana mirom i ljepotom, upravo na Srđu, s pogledom na cijeli Dubrovnik, mora se podići spomen svim mladim ljudima, svim stradalima, od djece do staraca, i civilima i vojnicima koji su bez obzira na dob i spol branili Hrvatsku. To ne smije biti bezimeni spomenik, već svako ime treba biti posebno upisano. Spuštali smo se niz brdo u mrkloj noći. Nismo vidjeli ništa te smo išli korak po korak, a gore na brdu stalno su se čuli fijuk vjetra i glazba hrvatske zastave na televizijskom tornju. Spuštajući se niz Srđ razmišljao sam o Slavoniji, o gardistima, o onim najisturenijim dijelovima fronte gdje mladi gardisti stoje, i u Slavoniji, i u Dalmaciji, i bilo gdje u Hrvatskoj i bez posjeta, jer je preopasno. Osjećajući se ponekad i zaboravljenim, jer do njih često zadnja stiže i odjeća i hrana. Sjećao sam se razgovora u Laslovu i Tenji, Ernestinovu i Tenjskom Antunovcu. Osjećao sam bol, i svi znamo zašto, kad sam spomenuo ta mjesta. Ona su danas okupirana, ali za mene su ona simboli slobode i nitko ih ne može nikada zauzeti, a mladi ljudi iz njih zajedno s onima na Srđu temelj su i jamstvo nastajanja nove demokratske i humane Hrvatske.

19. studeni 1991. Dubrovnik samo hrabrost može spasiti

Sveti Oče, Pišem Vam iz najvećeg zatvora na svijetu u kojem stradava 60.000 ljudi. Pišem u ime pedeset svećenika koji su ovdje zatočeni sa svojim pukom. Neprijatelj je zauzeo i proušio najveći dio naše op- ćine i došao pred sama gradska vrata zaprijetivši u više navrata da će ući u grad ako mu se ne preda. Nastradali su mnogi kulturni spomenici, a spaljene su i neke crkve. Poginulo je preko 50 osoba, 200 je zarobljeno a preko 20 000 prognano iz svojih domova. Grad je napadnut u više navrata najtežim naoružanjem iz zraka, s mora i kopna. Na širem području grada pogođeni su i porušeni hoteli puni izbjeglica, razni privredni objekti, škole, dječji vrtići, pošte, bolnice i mnoge obiteljske kuće između kojih i nova biskupova rezidencija. Napadnuta je i pogođena s više granata i sama stara gradska jezgra. Grad je već 38 dana bez vode, struje i komunikacija, a zalihe hrane vrlo su oskudne. Sveti Oče, imao sam sreću desetak puta pružiti ruku i čuti Vaše tople riječi – dragi moji Hrvati . Zadnji put bilo je to početkom svibnja kad ste u posebnu audijenciju primili 70 Dubrovčana. Molim Vas da uza sve ono što ste do sada učinili za Hrvatsku, danas uložite poseban napor kako bi se zaustavio rat protiv Hrvatske. Vaš je veliki predčasnik jednom davno zaustavio onog osvajača koji je porušio Europu i prozvan «Bičem Božjim». Ako se Europa i svijet i danas u Rimu ne uspiju dogovoriti i pro- naći pravo rješenje pa tako produže našu agoniju, molim Vas da Vi sami stanete ispred ovog najnovijeg «Biča Božjeg» Europe. Najbolje ćete to učiniti ovdje u tisućgodišnjoj prijestolnici slobodne Europe

62 Dubrovniku. Znam da Vam ne nedostaje hrabrosti, nas ovdje samo hrabrost može spasiti. Uz izraze sinovskog poštovanja zahvalnosti iz Grada – zatvora Don Stanko Lasić, katedralni župnik

5. prosinac 1991. Dubrovnik, je ruševina

(Psalam 79) O Bože, Dubrovnik je ruševina Krv tvoga naroda lije se ulicama Nevina krv žrtava teče ulicama

Smiješno je činiti propagandu Znamo da mržnja ispunja govore napadača

Koliko ćeš nas još kušati, Gospode? Koliko će još tvoja srdžba gorjeti Kao vatra skladišta goriva u Gružu ili hotela „Imperijal“ koju nijedna voda ne može ugasiti.

Neka do tebe dođu uzdasi zatvorenika u Morinju i Bileći neka dopre molitva na smrt prestrašenih plač svih nas u gradu-logoru

Mi, Tvoj narod želimo te hvaliti uvijeke iz generacije u generaciju

fra. Jozo Sopta, gvardijan franjevačkog samostana

22. prosinac 1991. Moj Očenaš

Prvo čovjek, onda Hrvat Blago vama kad vas budu grdili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrst opačine! Radujte se i kličite od veselja jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta, tako su progonili i proroke, koji su živjeli prije vas. (Matija 5,11-12). Uistinu, naša sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi nam izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na ono što je vidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno. (2. Korinćanima 4,17-18). U ovim danima praznika života, mira i ljubavi treba svatko sam i svi zajedno razdvojiti mir od rata, progon od pravde, mržnju od ljubavi, zaborav od sjećanja, strast od iskustva. U ovom prvom prazniku Božića, u vremenu europski ostvarene Hrvatske, treba se sjetiti da nikada nismo težili velikoj i moćnoj, već slobodnoj i sretnoj Hrvatskoj; baš danas treba ponovno osjetiti, kazati i provoditi - PRVO ČOVJEK, ONDA HRVAT. Blagdanom Božića ostvarena je nova duhovnost svakog čovjeka, svih Hrvata i cijele Hrvatske. Naša je duhovnost vjere i mira, sklada unutar i oko sebe. Ostvarivanje duhovnosti i vjere teže je i važnije danas nego ikada prije. Nemir je u našoj duši, u svijetu oko nas i u tome koliko je teško izgraditi međusobni most mira. Najveći dar samima sebi, jedni drugima, našoj djeci i cijeloj Hrvatskoj jest obećanje da ćemo učiniti sve u sebi, oko sebe i među nama da se ostvari MIR. S Novom godinom 1992. počinje Hrvatska u Europi, izgradnja slobode, mira, prekidanje straha, smrti, paljenja, progona, razaranja ... Počinje vrijeme gradnje, rada, poštovanja ljudskih prava i nadasve PRAKSA I PRIMJENA SVEGA OBECANOGA:

63 Praksa i primjena ljudskih prava, demokracije, rada, vjere i duhovnosti, poštovanja razlika, očuvanja vrijednosti kulture i prirode, socijalna potpora i pravda ... temelji su Hrvatske čiji duh osjećamo ovoga Božića, a u čijem ostvarenju želimo sudjelovati s novom godinom 1992. Praksu nove Hrvatske treba provoditi s marom i pažljivošću, izazovno, poticajno i cjelovito! Praksu treba ostvarivati spreman na težinu patnje i boli, bez gubitka dostojanstva i čovječnosti. Praksu treba ostvarivati dijeleći svoje osjećaje, strahove, nadu i vjeru s drugima. Praksa je u jednostavnosti, u svakodnevici, u sada i ovdje. Praksa je u suradnji, poštovanju, osjetljivosti, nenasilju, ljubavi.

1996. Sloboda, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do!

Ovi zapisi uspomena i zapažanja za vrijeme ratnih operacija, kao i tijekom svitanja slobode, svjedo- čanstvo su vremena teških iskušenja na dubrovačkom području. Oni su ujedno i dobar izvor informacija za kroniku događanja s juga Hrvatske u teško i nepodnošljivo vrijeme agresije, uništavanja i razaranja. Zanimljivo je čitati ove stranice bilježaka i prisjećati se ljudi i događaja iz, ne tako davne prošlosti, kad se Dubrovnik borio da preživi. U Gradu se u to vrijeme vodila borba između života i smrti, između opasnosti ropstva i žudnje za slobodom. A u rijetkim trenucima kad bi zašutjele granate, koje su nam ranjavale dušu i tijelo, razarale naše palače, kuće i hramove, nadolazio je drugi val patnje: žedni, neishranjeni, bez svjetla, blokirani i od svijeta odcjepljeni vapili Bogu i ljudima i žarko molili: Bože u pomoć nam priteci! I dok su Srbi i Crnogorci s JNA spremali opsadu Grada i blokirali svaki ulazak i izlazak iz njega, izazivajući tako unutarnji nemir i strah, kod ljudi se budio osjećaj prkosa, solidarnosti, blizine i ljudskosti. Dijelilo se što se imalo. I nije se kukalo što se oskudijevalo. Konvoji solidarnosti iz hrvatskih krajeva pokazali su da Dubrovnik nije nikada bio toliko u srcu Hrvatske kao tada. I nikada Hrvatska nije bila toliko u srcu Dubrovnika kao tada. Nekom nadnaravnom snagom vjerovalo se da će i tom zlu doći kraj. Doista, na jugu Hrvatske se dogodilo čudo: Dubrovnik nije pao u ruke neprijateljima njegovim. ikakva vojna i ljudska strategija ne može to objasniti. Kako je, naime, bilo moguće sačuvati prisebnost, slobodu i dostojanstvo u onakvim uvjetima?! Otkuda snaga našem čovjeku da prkosi i agresoru i “svjetskim stručnjacima” zemljopisnih karata koji su nas doslovno bili “precrtali”?! Zagovor svetog Vlaha i snaga porušenog križa na Srđu, kao i čvrsta vjera, žrtva i molitva napaćenog naroda - jedini mogu odgovoriti na ta pitanja. Na stranicama ovih zapisa provlači se odbljesak te nade i vjere. I upravo su nada, vjera i ljubav ovog puka pomogle da je Dubrovnik opstao, preživio i slobodu stekao o kojoj zanosno danas s Đivom pjeva: “0 lijepa, o draga, o slatka sloboda, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do!” Mons. Želimir Puljić, biskup dubrovački *Predgovor dnevniku

Gruž petak 6. lipanj 2003 Apostolsko putovanje njegove svetosti Ivana Pavla II u Hrvatsku

Beatifikacija sestre Marije Propetoga Isusa Petković Homilija Ivana Pavla II Razmišljanje o svim hrvatskim ženama 1. »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10, 17), upita onaj mladić, koji jednom zgodom dođe pred Isusa te kleknu preda nj. Draga braćo i sestre, i mi, koji smo se na ovaj bogoslužni skup sabrali kao učenici »dobroga Učitelja«, postavljamo mu danas isti upit kako bismo doznali koji je to put što vodi u život vječni. Odgovor je jednostavan i izravan: »Izvršavaj zapovijedi!« I dođe k Onome koji je pravo vrelo istine i života. Sabran na ovo radosno slavlje, puk dubrovački, zajedno s hodočasnicima pristiglima iz drugih dijelova Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz Crne Gore i drugih zemalja, sa strahopoštovanjem prihvaća poziv »dobroga Učitelja« te smjerno ište njegovu pomoć i njegovu milost kako bi na taj poziv mogao odgovoriti velikodušno i sa zalaganjem. 2. Predraga braćo i sestre, srdačno pozdravljam sve vas zajedno s vašim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, koji vas prate na vašemu putu kršćanskoga svjedočenja. Srdačan pozdrav biskupu ove

64 biskupije Želimiru Puljiću, kojemu zahvaljujem na ljubaznim riječima koje mi je upravio, te navlastito sestrama kćerima Milosrđa, koje je utemeljila nova blaženica. S poštovanjem pozdravljam građanske i vojne vlasti te zahvaljujem njima i svima koji su radili kako bi se mogao ostvariti ovaj moj pohod. Sjećajući se mojega predhodnika Pija IV., koji je ovdje bio nadbiskup, s radošću dođoh u ovaj stari i slavni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća op- ćega dobra, o čemu svjedoče u kamen upisane riječi nad vratima tvrđave svetoga Lovrijenca: Non bene pro toto libertas venditur auro (»Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta«), i one na vratima Vijećnice u Kneževu dvoru: Obliti privatorum, publica curate (»Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro«). Želja mi je da baština ljudskih i kršćanskim vrijednosti, što se je nagomilala tijekom minulih stoljeća, i dalje, uz Božju pomoć i pomoć vašega Parca, svetoga Vlaha, bude najdragocjenije blago puka ove zemlje. 3. »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10, 17). To je isto pitanje i sestra Marija Propetoga Isusa postavljala svojemu Gospodinu sve od vremena kada je, kao djevojka u Blatu, na otoku Korčuli, zauzeto radila u župi i nastojala služiti bližnjemu u Društvu Dobroga Pastira, u Udrugi katolič- kih majki, ili u Pučkoj kuhinji. U njezinu je srcu odjeknuo jasan i razgovijetan odgovor: »Dođi i idi za mnom!« Osvojena Božjom ljubavlju, odlučila je zauvijek se posvetiti Bogu te ostvariti težnju da se posve preda duhovnome i materi- jalnome dobru najpotrebnijih. Osnovala je tako Družbu kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda svetoga Franje, koja ima jasnu zadaću »širiti i promicati, preko duhovnih i tjelesnih djela milosrđa, poznavanje Božje ljubavi«. Nisu nedostajale teškoće. Međutim, sestra je Marija neslomljivom odlučnošću išla naprijed, prikazujući svoje patnje kao djela bogoštovlja i podupirući svoje sestre riječju i primjerom. Četiri je desetljeća majčinski mudro upravljala svojom redovničkom zajednicom, otvorivši je misijskome radu u raznim zemljama Latinske Amerike. 4. Lik me blažene Marije Propetoga Isusa vodi k razmišljanju o svim hrvatskim ženama; o suprugama i sretnim majkama te o onima, koje su zauvijek obilježene tugom zbog gubitka koga iz svoje obitelji u strašnome ratu iz devedesetih godina prošloga stoljeća, ili pak zbog kakva drugoga gorkog događaja, koji ih je pogodio. Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću »obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima« (Pismo ženama, 2). Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja, te si pozvana postati nezamjenjiva podpora postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji. Vrtoglavi tijek suvremenoga ljudskog života može dovesti do zamagljenja i čak do gubitka onoga što je ljudsko. Možda je našemu dobu kao ni jednomu drugom razdoblju povijesti potrebna »ona ‘ umnost ‘ žene, koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi« (Mulieris dignitatem, 30). Hrvatske žene, svjesne svojega vrlo uzvišenoga poziva »supruge« i »majke«, nastavite gledati na svaku osobu očima srca te joj ići ususret i biti uza nju osjetljivošću, što je vlastita majčinskome osjećaju. Vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici. 5. Na poseban način mislim na vas, žene koje živite posvećenim životom poput Marije Petković i koje ste prihvatile poziv na nasljedovanje Krista nepodijeljena srca, u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. Nemojte se umoriti vjerno odgovarajući na jedinu Ljubav vašega života. Naime, posvećeni život nije samo velikodušno zalaganje ljudskoga bića, nego je navlastito odgovor na dar, koji dolazi s Neba i koji traži da ga se prihvati nepodijeljena srca. Neka vas svakodnevno iskustvo nezaslužene Božje ljubavi prema vama potiče na posvemašnje darivanje vlastitoga života kroz služenje Crkvi i braći, predajući Bogu u ruke sav svoj život, svoju sadašnjost i svoju budućnost. 6. »Isus ga nato pogleda i zavoli« (Mk 10, 21). Očima punim nježnosti Bog gleda na onoga tko žudi ispuniti njegovu volju i ići njegovim putovima (usp. Ps 1, 1-3). Svatko je, naime, u skladu s vlastitim pozivom, pozvan ostvarivati u sebi i oko sebe Božji naum. U tu svrhu Duh Sveti čovjeka vjerna Bogu zaodijeva posvema »u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost« (Kol 3, 12). Jedino se, naime, na taj način može graditi ovozemni grad po uzoru na sliku onoga nebeskog.

Vaša kršćanska zajednica rasla i učvršćivala se u uzajamnome oprostu, ljubavi i miru: to je prošnja, koju Papa danas upravlja Gospodinu za sve vas. »I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu« (Kol 3, 17). Njemu neka je slava u vijeke vjekova! Dugo sam vremena želio posjetiti Dubrovnik. Ta se moja želja danas ispunila. Zahvaljujem Bogu na

65 tome. Zahvaljujem i vama na ovom izvanrednom dočeku, na ovom bogoslužju, na ovim predivnim prirod- nim ljepotama. Sve vas blagoslivljam. Blagoslivljam vaše obitelji. Blagoslivljam mlade kojima velim: “Hrabro”. Blago- slivljam djecu i bolesnike. Neka Bog blagoslovi rodno mjesto nove blaženice, grad Dubrovnik i cijelu Hrvatsku.

18. siječanj 2012 Oprostite!

U ime Oca, i Sina, i Svetoga Duha! Preuzvišeni oče Biskupe, prezbiteri, đakoni i vjerni narode, ovdje sabrani! Prihvatio sam poziv – meni iznimnu čast – preuzvišenoga biskupa, načelnika Crkve Dubrovačke da vam na ovome svetom mjestu, u katedrali Blažene Djevice Marije, uputim nekoliko riječi o ovoj važnoj temi. Ni jednoga trenutka ne zaboravljam koliko je ozbiljan izazov i kakvu odgovornost nosi svaka izgovorena riječ. Dovoljno je podsjetiti se koliko je stoljeća prošlo, a da kršćani Istoka i Zapada nisu razgovarali blisko i otvoreno, u crkvenoj atmosferi, želeći da u svemu, a prije svega u međusobnim odnosima, budu učenici Krista Gospodina koji nam je dao novu zapovijed: da ljubimo jedan drugoga kao samoga sebe. Dao nam je zapovijed o apsolutnoj i savršenoj ljubavi tražeći od nas istodobno i minimum i maksimum. Minimum: da volimo one koji nas vole, i maksimum: da volimo i one koji nas ne vole. Tako nas je naš Bog i Učitelj uzdigao do najvišega mogućeg zvanja koje čovjek može imati: da budemo njegovi ljubljeni učenici i propovjednici njegova Evanđelja. A propovjednik Evanđelja trebao bi biti blagovjesnik novosti koju Krist donosi u svijet, propovjednik i ispovjednik blagovijesti o novom etosu darovanom od Krista, o etosu i načinu života koji praštanjem i ljubavlju poražava zlo preobražavajući ga u dobro. Mogao bih, braćo i sestre, govoriti dugo, vraćati se u povijest podsjećajući se mnogih i značajnih stvari, mogao bih vam pričati o umjetnosti koja nas spaja i o onome što nas razdvaja ili čak o buduć- nosti, ali to bi bilo samo moje viđenje. Jer budućnost je u Božjim rukama. I sud je u Božjim rukama. Kršćanska etika, ako bismo je htjeli najsažetije izraziti, etika je praštanja i neosuđivanja. Zato želeći izbjeći suvišne riječi, a očuvati toplinu ovog susreta, ne nalazim bolju i snažniju riječ od one koja je našla svoje mjesto i u samoj božanskoj liturgiji i našoj najvažnijoj molitvi Očenašu. A ta riječ je uvjet za kršćanski život. Ona je početak oslobađanja od grijeha i vratnice pokajanja, ali je još više od toga iskorak u vječnu slobodu ljubavi. Ona ima moć zagrliti i onoga koji nas ne voli i otopiti mraz mržnje i u onome koji zlo misli. Važna je i zato je treba izgovoriti s iznimnom odgovornošću imajući u vidu najprije Onoga koji ju je izgovarao na način kako treba, samoga Krista. Ona je predu- vjet svakoga jedinstva. Znamo da postoje i uvjeti za jedinstvo kršćana. Ali nikomu nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ. Svjestan njezine težine i smisla ja ću je izgovoriti pred vama. A ta riječ glasi: Oprostite! i trebamo je govoriti uvijek iznova. Oprosti nam, Bože, naše grijehe! I jednako tako snažno i iskreno: Oprostite, braćo i sestre! Jer Otac naš oprostit će nama dugove naše samo ako i mi opraštamo dužnicima svojim. Večeras na ovome svetom mjestu u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu imam potrebu kao kršćanin i biskup izgovoriti ovu kršćansku riječ: Oprostite! Svuda je zemlja Gospodinova kao što se i mi u ovom trenutku nalazimo na Gospodinovoj zemlji. I svako mjesto i grad i kraj zaslužuju i primaju Božji blagoslov. Ali sam duboko uvjeren da je današnji susret utoliko važniji zato što se događa u Dubrovniku, u gradu svjetlosti i ljepote, gradu susreta svje- tova. Dubrovnik nije granica između Istoka i Zapada, on je uvijek bio njihova spona. Iako je preživio mnoge nesreće, nadasve je grad sreće i gostoprimstva jer on dočekuje i ide u susret drugima. Utoliko je važniji naš današnji susret u prizivu mira, blagoslova i jedinstva kojemu treba težiti svaka duša žedna živoga Boga. Trebamo hitati tome vrelu kao jelen na izvore voda, da se napojimo vodom živom, Kri- stom Bogom, jer je to i put i cilj i smisao. U tome smo, duboko vjerujem, već svi suglasni. Ako netko hita istome cilju različitim putevima neka zbog toga ne povrjeđuje drugoga. I kad stigne i nađe kruh života neka se okrijepi i obraduje i neka dijeli radost sa svijetom i svima. Radost života. U toj radosti, u ovom Božjem domu, pozdravljam vas mirom Božjim želeći jedinstvo svih u Kristu. Propovijed na molitvi za jedinstvo kršćana u dubrovačkoj katedrali 18. siječnja 2012. (autorizirani prijevod na hrvatski) Vladika Grigorije Durić, Zahumsko-hercegovački i primorski biskup Srpske Pravoslavne Crkve;

66 28. siječanj 2012. U Dubrovniku je vjerska sloboda dokumentirana od 3. veljače 1190.

Uz Svjetski dan vjerske slobode, koji se obilježava zadnje subotu u siječnju, u Zagrebu u hotelu Four Points Panorama 28. siječnja 2012. održana je Svečana skupština Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj. Udruga je osnovana1994., 1997. primljena je u članstvo Međunarodne udruge za vjersku slobodu, a okuplja vjernike i sljedbenike svih vjerskih i ideoloških tradicija oko jedinstvenoga cilja: braniti i čuvati građanska prava svih ljudi da prihvate vjerovanje ili ideologiju po svojemu izboru te da slobodno izražavaju svoja uvjerenja. Zbog zauzimanja u promicanju ljudskih prava i vjerskih sloboda nagrađeni su: teolog svjetskoga glasa i borac za vjersku slobodu prof. Hans Küng, katedralni župnik u Dubrovniku don Stanko Lasić, pročelnik Odjela za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem u riječkoj gradskoj upravi Srđan Škunca, viši savjetnik za osnovno i srednje obrazovanje u Sisačko-moslavačkoj županiji Josip Takač, pomoćnik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj efendija Aziz Hasanović, promotor mirotvornih okupljanja Tihomir Kukolja, građanin BiH Redžo Hamzić i hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

Obrazloženje dr. Slobodana Langa Obrazlažući zašto je Udruga dodijelila priznanje dr. Stanku Lasiću, istaknuti hrvatski mirotvorac prof. Slo- bodan Lang je rekao: »U Dubrovniku je u vrijeme agresije, opsade i okupacije osnovan Odbor za ljudska prava Crvenoga križa s ciljem da djeluje preventivno. Bolje je spriječiti stradanje, a ne ostati pasivan, pa onda kad se zločini dogode, negodovati i prijavljivati. Odbor su činili predstavnici svih nacionalnosti, vjera i svjetonazora. Gospodin don Stanko Lasić se tijekom opsade Dubrovnika 1991. godine povezao s pripadnicima svih religija, naroda, dobi i spola zalažući se za sprječavanje sukoba i mrženje među ljudima. To se je nastojanje višestruko isplatilo. U Dubrovniku praktički nije bilo sukoba među ljudima i stradanja. Dok je razaranje Grada doseglo razinu međunarodnoga zločina, opkoljeni građani bili su slobodni od međusobnih sukoba. Očuvali su visoku razinu snošljivosti i solidarnosti. Tim je primjerom Dubrovnik postao još uzornije kulturno središte mira i tolerancije na Sredozemlju. Sud u Haagu kaznio je mnoge za zločine i prikazao razne oblike mržnje, a u tijeku novih sukoba u arapskim zemljama i drugdje opet su se dogodili brojni zločini. Dubrovnik, međutim, ostaje upečatljiv primjer snošljivosti i jasan putokaz za hrvatsku i međunarodnu budućnost. Don Stanko je u teškim trenutcima rata, opsade, okupacije, progona, razaranja i straha bio uzor tolerancije i dobra i zato mu Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj rado uručuje priznanje. Budimo tvorci i čuvari mira i slobode jer ni Bog ni ljudi se ne osjećaju dobro u mraku mržnje i zla.«

Don Stankova zahvala »Rado primam ovo priznanje i želim ga podijeliti s drugim svećenicima koji su za vrijeme okupacije najve- ćega dijela Dubrovačke biskupije od Vitaljine do Imotice i mučne opsade Grada 1991. i 1992. godine promicali vjersku slobodu i bili spremni pružiti utjehu vjere svima bez razlike koji su to zatražili, osobito pravoslavnim vjernicima koji su u to vrijeme ostali bez svoga svećenika. Karitativna djelatnost bila je na visini i svima se, bez razlike, dijelila hrana, roba, lijekovi, svijeće. Duhovna skrb za branitelje, roditelje poginulih branitelja i civilnih žrtava rata, molitve i Mise po skloništima dio su bogatog pastoralnog programa koji je nalagao svećenicima da ostanu u Gradu sa svojim pukom. Srednjovjekovni je Dubrovnik u temelje svoje samostalnosti, a time i naše današnje hrvatske državnosti, ugradio vrjednotu slobode koja se ne prodaje ni za sve blago ovoga svijeta, kako stoji uklesano na tvrđavi Lovrijenac. Za nju se moglo trgovati, ali ne i njome; ona nije bila u prometu ni podložna potkupljivanju. Dubrovnik je slobodu isticao na drugotnome stijegu Republike (Libertas), a Dubrovčanin i konavoski knez Ivan Gundulić Mačica (1589.-1638.) spjevao joj je jednu od najljepših oda kao srži Božje darežljivosti ljudima. Vjerska sloboda ne proizlazi iz čijeg raspoloženja nego iz ljudske naravi, a sastoji u tome da se nikoga ne prisiljava da djeluje protiv svoje savjesti ni da ga se sprječava da radi po savjesti, privatno i javno, sam ili s drugima, unutar dužnih granica. U Dubrovniku je vjerska sloboda povijesno dokumentirana od 3. veljače 1190. kad je tadašnja vlast „voljom sudaca, vlastele i mudraca i svega puka, svim Dubrovčanima proglasila odredbu da za blagdan svetoga mučenika Vlaha, svaki stranac, pa bio dužnik, neprijatelj i … ljudima, da je zlotvor, ako želi doći u Dubrovnik, bude siguran, slobodan i nepovrjediv tri dana prije blagdana, a isto tako i nakon blagdana, određujući da to bude trajno”. Vjerska sloboda u Dubrovniku je izrasla iz Evanđelja i njegovana je stoljećima. To je učinilo da je Du-

67 brovnik kao rijetko koji grad na svijetu na prostoru povijesne gradske jezgre na udaljenosti od samo 200 metara omogućio podizanje Katedrale i brojnih drugih katoličkih crkava, ali i sinagoge, pravoslavne crkve i islamske bogomolje. Ta se časna tradicija i sveta baština vjerske slobode u skladu s Izjavom Drugoga Vatikanskog sabora Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi nastavlja promicati i nakon Domovinskoga rata odgajajući mlade ljude za suradnju, snošljivost, poštovanje vjerskih prava i sloboda. Sedamnaest sam godina predavao vjero- nauk u dubrovačkoj Gimnaziji i nosim dragocjena iskustva dobrih međuljudskih odnosa i vjerske slobode među mladima. Nadam se da će oni imati snage oduprijeti se današnjim napastima: da se vjeru svede na posve privatnu stvar i, s druge strane, da je se silom nameće svima. Samo ondje gdje se doista priznaje vjerska sloboda, poštuje se dostojanstvo ljudske osobe u njegovoj biti. Tada se iskrenim traženjem istine i dobra učvršćuje savjest te se jačaju same institucije i građanski suživot. Želim da Udruga koja nas je danas okupila i dodijelila priznanja i ubuduće radi na ovom važnom po- dručju, u Hrvatskoj i diljem svijeta.« O razlozima zašto je prihvatio nagradu u emisiji Duhovni izazovi Hrvatske televizije 11. velječe 2012. don Stanko je rekao: „Dubrovnik ima časnu tradiciju dobrih međureligijskih odnosa. Ekumenski duh u Dubrovniku je uvijek bio živ i djelatan. Ni u strašnim ratnim mjesecima nismo izgubili glavu. Ostali smo jedni uz druge i nije se dogodilo ništa što bi ukazivalo na nekakve incidente. Mislim da smo svi ponosni na to razdoblje, kolikogod je bilo teško. Bilo je nešto što je doista impo- niralo. Vidjelo se da ne može neprijatelj zaustaviti vjeru, kulturu, duhovnost, čovječnost, Caritas – jer je to jače od svih prijetnji i granata koje su padale.” Dubrovački pravoslavni paroh Goran Spaić izjavio je u istoj emisiji da je nagrada don Stanku došla u prave ruke: „Don Stanko, kako sam čuo i sâm se osvjedočio, ostavlja dojam čovjeka potpuno odana Evan- đelju, posve predana vjeri, a temelj toga je poštovanje svake ljudske osobe. On je kao katedralni župnik i simbol ovoga Grada; mogu slobodno tako reći, očuvanja dobrih dubrovačkih tradicija.”

68 6

Svijet

Deset dana koji su tresli Dubrovnik od 9.-18. XI.1991.

Dan Prvi - četvrtak 9. 11. Ovo je središte Europe

Urednici «Glasa iz Dubrovnika» zamolili su me za suradnju redovno dnevnu, ili možda svakog drugog dana. Počašćena sam sudjelovanjem u ovoj publikaciji, pa ću vam ponuditi komentare «Britan- skog prijatelja Dubrovnika». Najprije bi bilo prikladno reći da se ja više ne smatram kao netko tko dolazi iz «Velike Britani- je». U nekoliko zadnjih mjeseci počela sam mrziti riječ «velika» kada se odnosi na zemlje. Osim toga Britanska vlada bila je sve više nego «velika» u pregovorima o Hrvatskoj pri Europskoj zajednici, a ja osobno sam duboko posramljena stajalištem svoje vlade. (Ipak, nadam se da pučanstvo Dubrovnika shvaća da je stajalište Britanske vlade izravno suprotno željama velike većine britanskog građanstva, koji ne može razumjeti zašto Hrvatska nije priznata kao suverena država. Određeno je, očito, da će se to dogoditi prije ili kasnije... pa zašto ne prije? Svatko je zaprepašten načinom na koji se u međuvre- menu nastavlja razaranje Hrvatske, nesmetano od vanjskog svijeta). Drugi komentar koji bi odgovarao u uvodnom prilogu proizlazi iz razgovora s promatračima Eu- ropske zajednice koje sam ujedno vidjela raditi u rujnu i listopadu. Prvobitan nalog bio je da posreduju između dvije strane, dva argumenta. Više ne može biti govo- ra o «dva argumenta». Zaista, arogancija agresora – arogancija grube sile – je takva, da oni koje smo običavali zvati JNA ne pokušavaju objasniti, niti sami opravdati ovaj napad na grad radosti, svjetla, kulture. Zato promatrači Europske zajednice, ako i dalje ostaju (a u nekom svojstvu su potrebni) moraju promijeniti svoje načine izvješćivanja. Upravo sada jedina svrha zbog koje su oni tu, je da proma- traju, prosvjeduju zbog bezdušnog bombardiranja civilnih ciljeva i ciničnog oglušivanja na argumente prekida vatre... koje armija jednostavno koristi za napredovanje nekoliko kilometara bliže gradu. A kada ih hrvatske snage pokušavaju zadržati, tada prosvjeduju. Promatrači bi na primjer mogli nadzi- rati ponovo uspostavljanje opskrbe grada vodom i strujom. Vjerojatno bi agresori oklijevali prije nego bombardiraju europske promatrače. Također bi trebali registrirati i izvijestiti o napadima na bolnicu, crkve, groblja, civilna naselja, a i o onome što je najtragičnije od svega, a to je bombardiranje izbjeglica u isturenim turističkim hotelima. U srijedu, na sastanku s tematikom položaja izbjeglica u Hrvatskoj, u Interuniverzitetskom Cen- tru, neki sudionici bili su nezadovoljni stupnjem priprema obrane i opskrbe grada hranom. Ono što sam kazala upravo sada, daleko je od objašnjenja slijedećeg: zar je itko mogao očekivati ili predvidjeti takav sveopći napad na civilne ciljeve? Ovo je središte Europe, ovo je 1991. Svijet još uvijek, s pravom, nije oprostio ni zaboravio savezničko bombardiranje Dresdena u II svjetskom ratu, iako su Nijemci u tom ratu bili agresori. Oni među nama koji su naučili biti optimisti, mislili su da se takva okrutnost ne može ponoviti, barem ne u Europi. Ali sad smo svjesni vraćanja primitivnom tipu barbarizma.

Dan treći - subota 11. 11. Srbija ide nazad dok Hrvatska svim naporima ide naprijed

Pišem ovu moju kolumnu u petak poslijepodne. Kao i vi čujem bombardiranje, trese se i gradonačel- nikov ured gdje sve upravo pišem. …Dok pišem bombardiranje se nastavlja; sve su hrvatske luke blokirane; u Zagrebu kao i ovdje ponovo uzbune. Srbija ide nazad dok Hrvatska svim naporima ide naprijed; čak i danas u Dubrovniku se planiraju koncerti, folklor, predstave, recitali... održavajući duh grada. To je zbog čega ćete vi (mogu li kazati «mi»?) pobijediti; ali kada i po kojoj cijeni?

71 Dan peti - ponedeljak 13. 11. Kao i uvijek patnja se rađa među ljudima na ulici

George Bernard Shaw je napisao: «Ako tražite raj na zemlji dođite i vidite Dubrovnik». Moji prijatelji: vi – mi ovdje prolazimo kroz pakao, nadasve u posljednjih nekoliko dana. Teško je opisati ovaj ružan san, neshvatljiv i neopravdan napad, može li biti gore? Danas je 44. dan stalnog porasta opasnosti i razaranja, bolesti, nestašice. Vaša hrabrost i otpor neprestano me oduševljava. Moja današnja tema je ponašanje ljudi, žena i muškaraca na ulici. Na tu temu ću se vratiti naknadno. Već dugo vremena i usprkos ponovljenim razočaranjima, op- timistična sam u tome da će vanjski svijet (posebno Europa ili SAD) konačno presuditi više od samih riječi – riječi koje oplakuju napad na ovaj predivan grad. Sada, kada je sam Stari grad jako bombardi- ran, sve se više nadam većoj i djelotvornijoj pomoći izvana. Gorko i tragično je otkriti da je napad na zidine i palače, više nego ljudski životi, potaklo reagira- nje vanjskog svijeta. Ako je to jedini način... neka tako bude. Važan je jedino kraj i nisu važna sredstva. Međutim, bilo bi neugodno otkriti što je to što za svjetske vođe ima veće značenje. Danas je grado- načelnik pozvao predsjednike država, predsjednike vlada i ministre vanjskih poslova E.Z. da dođu u Dubrovnik i sami se uvjere o razaranjima nad ovim gradom. On, i neovisno od njega, predstavnici gradskih vjerskih zajednica, pozvali su Lorda Carringtona u Dubrovnik. Nadalje, u ime građana Dubrovnika, poslano je pismo cijeloj Europi. Ovo ih pismeno obvezuje da od svojih vlasti zatraže da se njihovi gradovi pobratime s Dubrovnikom. Kada bi Dubrovnik bio pobratim velikog broja europskih gradova, možda bi građani, ljudi kao ja, dokazali svoju čestitost za razliku od svojih vođa i poduzeli nešto konkretno za pomoć ovom gradu. Kao i uvijek patnja se rađa među ljudima na ulici, možda će takvi ljudi negdje u Europi preuzeti odgovornost za zaštitu i obnovu Dubrovnika.

Dan sedmi - srijeda 15. 11. Potreba za hrabrošću i strpljenjem trebat će dugo poslije

Ovo je moj prvi rat (rođena sam neposredno po svršetku 2. svjetskog rata). Nije ni približno onome što sam mogla očekivati – i ne samo iz zastrašujućeg obima napada na čisto civilne ciljeve. Mislim da su moja očekivanja bila polovična u očekivanju rata koji bi uključivao neprekidnu, po- mamnu aktivnost. Naravno, ima nešto i od toga; aktivnost olakšava podnošenje čitave situacije, pa i onda ako je konačan cilj pljuvanje uz vjetar. Najteže je opstati – ne čineći ništa, ništa do slušanja, osluškivajući kako pada žbuka, slušajući priče onih koji su izgubili svoje najbliže, susjede, ognjišta, automobile, brodice. Slušajući, čekajući; sve to, dragi prijaelji, zahtijeva svu vašu hrabrost. Ne tako dramatičnu hrabrost poput branilaca ovoga grada, ali ipak neizmjernu istrajnost. A poslije svega bit će potrebna potpuno druga vrsta hrabrosti. Nekoliko tisuća će se vratiti; ljudi se moraju ponovno smjestiti, izgraditi i izvršiti potrebne popravke. Ali ne samo popraviti zgrade i posjede, već obnoviti i prekinute veze. Unatoč svim grozotama koje su učinjene nad Hrvatskom, a posebno nad Dubrovnikom, nemoguće je čitavu zemlju prenijeti negdje drugdje; Srbija i Crna Gora ostaju susjedima. U ovom slučaju trebat će iskoristiti međunarodne veze do zadnje kapi, po čemu je Dubrovnik i bio tako dugo poznat u svijetu, da se poprave baš ti odnosi. Ali, na neki način to treba učiniti. Pa i odnosi s ostalom Europom, Sjevernom Amrerikom trebaju doživjeti promjene i preformu- lacije. Kada se usporedi gostoprimstvo kojim se ugošćavalo na tisuće i tisuće posjetilaca, s nemo- gućnošću ili nehtijenjem Europske zajednice i SAD da poduzmu konstruktivne korake – zaista je sramno. Sramna je bila i izmišljotina – od koje se tek naedavno odstupilo – da se kod ove agresija na Hrvatsku podjednako optužuju obje strane: izjednačiti samoobranu s napadom. Ali, ipak, Du- brovniku su potrebni turisti, pa će i gorčina prema vanjskom svijetu, iako razumljiva, biti ublažena. Kao što vidite iskoristila sam ova dva dana relativnog mira da se u svojim razmišljanjima poza- bavim razdobljem «poslije rata». Sve je bolje od raketa i bombi; ali potreba za hrabrošću i strpljenjem trebat će dugo poslije kada se sve svrši.

72 Dan osmi - četvrtak 16. 11. Popis onih koje treba prezirati

U mojem posljednjem izviješću za Gas iz Dubrovnika pisala sam o mogućoj potrebi izmirenja. Danas želim učiniti nešto suprotno tome: navesti popis onih koje treba prezirati. Na samom početku popisa su snajperisti. Nemoguće je zamisliti već kukavičluk, a što je previše strano za sve što čini ljudski duh ljudskim. Snajperisti nisu «životinje»: a što bi bila više nego uvreda za životinje. Bezrazložno pucanje na građane po ulicama... to oboljuje dušu. Sljedeći su pljačkaši. Lešinari, dno društva; koji iskorišćuju izgubljenost i siromaštvo. Onima kojima su domovi i vlasništvo već uništeni, kradu i ono malo što je ostalo. I opet nimalo ljudski. Slijedeći su oni koji izdaju naredbe da se bombardiraju crkve, bolnice, samostani, ambulante, var- togasne postaje, hidroelektrična postrojenja, neizmjerni broj domova, sve što je bitno za civilizirani život. U povijesti ratovanja Europe nije se dogodilo da jedna civilizirana zemlja bude ovako prepušte- na sama sebi u ratnim razaranjima. Četvrto, naravno i one koji izvršavaju ova naređenja. Što se događa u njihovim glavama, kad poslušno izvršavaju naredbe (uhvaćeno i snimljeno od radio amatera) «gađajte crkve»? Razumljivo, potrebna je posebna hrabrost odbiti naređenje glavnog oficira, podsjećam na govor generala Adžića u srpnju o.g. koji je rekao za one koji se odbiju boriti «strijeljati bez milosti i žaljenja». A obrana da je on «samo izvršavao naredbe», nije pomogla poručniku Calleyu u Vietnamskom ratu; jedan od mojih stričeva bio je sudski progonjen i zatvoren za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je odbijao paliti sela za koja je znao da su bez obrane. Peto: prosječno srpsko i crnogorsko stanovništvo ništa ne govori, ne podiže glas u užasnom pro- svjedu protiv svega što njihovi vođe i armija rade Hrvatskoj. Postupno, hrabriji Srbi i Crnogorci govore, ali nedovoljno, što usprkos svemu nije prevelika hrabrost. I konačno, političari u svijetu, koji su predugo samo govorili «bla bla»; koji su govorili o sankcija- ma «protiv Jugoslavije»; zasipali riječima Hrvatsku, dok su hrana, voda i pomoć bili jedino potrebno. Da li sam ikoga izostavila?

Dan deseti - subota 18. 11. Grad umanjen za većinu svojih žena, djece i staraca i nije grad

«San Marco» - brod - bolnica - talijanske ratne mornarice - pri svojim redovnim pristajanjima ovdje vrši dvije funkcije koje su u neku ruku suprotne jedna drugoj. Kao prvo, ova pristajanja donose vodu, mlijeko,voće, povrće, kisik i drugu medicinsku opremu potrebnu majkama s malom djecom, bolesnima i starcima. Drugo, ova pristajanja odvoze u Italiju upravo te ljude kojima je gore spomenuta pomoć i namijenjena. Ove pošiljke su pravi blagoslov; i nadajmo se da će ih doći mnogo više i to ne samo iz Italije već i iz drugih zemalja. Učestale pošiljke ove vrste, znatno bi ublažile patnje onih najugroženijih stanovnika, dok konvoji koji odlaze predstavljaju dvosjekli mač. Nitko – a ponajmanje ja, koja sam vaš gost ovdje – ne može kritizirati ili osuđivati nekog tko traži mjesto na «San Marcu» ili nekom drugom brodu. Naravno da je ranjenima i bolesnima potrebna njega u bolnicama koje nisu bombardirane: razvoj djece je ograničen u uvjetima opsade. Ali, ali, ali... grad umanjen za većinu svojih žena, djece i staraca i nije grad, a Dubrovnik je već i previše toga prošao. Praktički, ako bi došlo do toga da stanovništvo Dubrovnika bude uglavnom sastavljeno od muškaraca između 18 i 60 godina, postoji bojazan da se od strane agresora proglasi nekom vrstom opkoljenog logora i potom tretira na način koji je tako žestoko upotrebljen kod Vukovara. Dilema je nepodnošljiva, i ne usuđujem se savjetovati jedno ili drugo: bilo bi čak i drsko da ja to radim. Mogu samo izraziti svoju nadu da Dubrovnik iako stegnut izvana, ne počne izumirati iznutra. Nadajmo se da do toga nikada neće doći i da će poziv kojeg su uputili francuski ministar Bernard Couchner i talijanska ministarka Margharita Boniver – da sve oružane snage napuste područje i da ovdje dođu snage UN (kao što je početkom godine učinjeno u Kurdistanu) – biti uspješan. Dubrovnik kao međunarodno zaštićena i demilitarizirana zona... stvarni mir za Hrvatsku mogao bi početi ovdje.

73 15. studeni 1991. Noć u Orsuli

Dr. Bernard Kouchner (francuski ministar za socijalna pitanja), gđa Margharita Boniver (talijanska mi- nistrica za izbjeglice), i Stephan de Mistura (UNICEF) stigla je u Dubrovnik 15. 11. 1991. u petak navečer, nakon više dana užasnog bombardiranja Grada, pred pad Vukovara, i neizmjerne zabrinutosti Dubrovčana za vlastitu sudbinu ali i samog Dubrovnika. Došli su talijanskim brodom “San Marco” s planom odvođenja djece, žena i staraca – civilnog stanovništva iz Dubrovnika. “Konvoj Libertas” je već tri tjedna djelovao u Dubrovniku, okupljajući svu civilnu snagu Grada. Naši stavovi su bili izgrađeni, jasni i poznati – Ostaje se u Dubrovniku; Svi brane Dubrovnik; Građani su ravnopravni bez obzira na nacionalnost i vjeru; Osnovno ljudsko pravo i odgovornost je obrana Doma. Bio sam duboko zabrinut i za Vukovar i za Dubrovnik. Dolazak stranaca me uznemirio i nisam znao hoće li od toga biti više koristi ili štete. Nije bilo vremena za diplomatski protokol i finoću. Ipak, procijenio sam da se možda može nešto postići. Znao sam o odlasku Dr. Kouchnera u Bijafru 1968. godine (odcijepljeno područje današnje Nigerije), a potom za kritike neučinkovitosti Međunarodnog Crvenog Križa, te osnivanja “Liječnika bez granica” i “Liječnika svijeta” Sada je došao u Dubrovnik. Hrabar i spreman založiti se za mjenjanje zastarijele humjanitarne politike. Znao sam i da je židovskog porijekla, te bi mogao pokazati interes za preventivu genocida. Sastali smo se u vili “Orsuli” gdje su odsjedali svi gosti a od nedavno i Branko Čulo i ja. Započelo je sa cijelom delegacijom u mojoj sobi. Čim su ušli g. de Mistura je saopčio da su došli odvesti ljude. Pao mi je mrak na oći - to je bila osuda Dubrovnika, popuštanje teroru, još jedan Minhen... Ustao sam i počeo se svađati, došli smo na rub tuče. Tada se umiješao Dr Kouchner. Rekao je svojima da odu spavati, a da će on ostati samnom razgovarati i dogovarati. Svi su izašli a mi smo sjeli i počeli razgovor na engleskom. Sa nama je ostao i Čulo, koji je stalno služio sokove i ćim god je znao. Branko naprosto osjeti trenutke proboja dobra i jednostavno se mora uključiti, moliti, hodati, pisati, posluživati, bilo što – samo da pomogne. Dr Kouchner nije iznosio svoje ni stavove ni planove. Rekao je da želi čuti mene. Osjetio sam da razgovaram sa čovjekom koji zna da treba i da je neophodno poštovati onoga komu želiš pomoći, ne pokazivati nad- moć, već uspostaviti odnos partnerstva i ravnopravnosti. Meni, nama, Dubrovniku, Hrvatskoj je toliko trebalo dostojanstvo, a on je to te noći u Orsuli prepoznao. “Dr Lang,” rekao je “opišite mi kakvo je stanje i što se može učiniti.” Govorio sam dugo vrlo dugo. Tko me poznaje, zna da kad se uzbudim vrlo teško razdvajam što je u tom trenutku bitno i to kratko kažem. U mojoj glavi nastupi prava oluja, humanitarca, znanstvenika i političara – Što treba učiniti? Koje pristupe promijeniti? Koje nove metode razviti? ... Tako je bilo i tada. Pažljivo je slušao, možda i više od dva sata, prekidajući samo da se nešto objasni ili razjasni. Nije bio tek pristojan, već je istinski i slušao i usvajao. Osjetilo se da se povezujemo i da stvaramo. Nemogu navesti sve što sam rekao, ali bit je zauvijek zacrtana. To je bio prvi rat u Evropi nakon II Svjetskog rata. Opet se koristi mržnja, proglašava ljude neprihvatljivim zbog vjere ili nacije, i istjeruje iz njihovih domova. Ponovno su u Evropi kolone nesretnih progonjenih ljudi. Avet genocida je probuđena. A bogata Evropa ne razumije, gleda na drugu stranu i pokušava umiriti svoju savjest obnavljajući predrasude o “mržnjama na Balkanu”. Obojica smo liječnici i humanitarci, rekao sam i istaknuo da imamo i židovsko nasljeđe. Borba protiv progona Židova nije smjela čekati Holokaust, tj 1942. i odluku o “konačnom rješenju”. Trebalo je započeti 1933. Pitao sam kakvu sliku ima Evropa o stradanju Židova? Svi vide kolone, vlakove, logore i plinske komore. Nitko ne vidi židovske domove. Jedino Ane Frank. Zašto? Zato, jer se u Evropi nije branio židovski dom kad je počeo progon 1933. Rekao sam da nam je zajednička odgovornost, obnoviti i iskazati, braniti i probuditi svijest o pravu na dom - sprečiti novi genocid. Govorio sam i da se ne radi samo o Gradu, jer je tu i Cavtat i Mokošica ..., da neznam kako pomoći Vukovaru, a svijet ne razumije ... Zamolio sam i tražio da više ne govori o odvođenju, odlaženju i napuštanju doma kao ljudskom pravu i navodnoj slobodi kretanja. Ne to je tek kukavičluk Evrope. Istinsko ljudsko pravo i odgovornost je braniti i pomoći u očuvanju doma. Dubrovnik je hrvatska Masada. Na želimo i ne smijemo otići. Rekao sam da će rat proći i da ćemo tada ponovno živjeti na mjestu susretu malih naroda i velikih vjera, katoličke, pravoslavne i islama – a da je to Dubrovnik uvijek znao i zna i sada. Rekao sam da su zajednički život ovdje kroz povijest živjeli i stvarali i Židovi, i da to čine i danas. Nakon mog u životu najdužeg monologa, objašnjavanja, moljenja, nesretnosti ...., zaustavio me i reakao. “Dr Lang, razumio sam Vas, u pravu ste, idemo braniti dom”. Bio je to velikih trenutak u mom životu. Nako Ranjenog Krista među najvećima. Bez obzira što smo bili sami (i Čulo) razumili smo se, spoznali smisao i složili što treba činiti, da odmah pomognemo ljudima u Dubrovniku, i založimo se za humaniju Evropu. Razgovarali smo do oko dva ujutro, napravili planove za daljni rad, zalaganja za mir, obilaženja i uopće što će se moći, a potom informiranja i pokretanja svijeta.

74 17. studeni 1991. Odlučio sam poslati stalnu UNESCO-vu promatračku misiju

Poštovani Gradonačelniće Dubrovnika gospodine, Pero Poljanić Hvala Vam na pismima od 13. i 14. studenoga. Budite uvjereni da suosjećam sa svima koji su pogođeni tragičnom situacijom u Dubrovniku. Činim sve što je u mojoj moći da pridonesem uspostavi mira u Jugoslaviji i zaštiti njezine kulturne i prirodne baštine. U vezi sam s vlastima u zemlji od prvih dana sukoba i objavio sam niz javnih apela. U listopadu poslao sam jednog od najbližih suradnika, gosp. Danijela Janicota, direktora Izvršnog ureda, kao svog osobnog izaslanika u Jugoslaviju. Njegov posjet je obavljen u cilju utvrđivanja modaliteta i uvjeta za dolazak misije UNESCO-A za utrvđivanje šteta na kulturnom i prirodnom nasljeđu Jugoslavije i za preporuku mjera koje treba poduzeti za osiguranje stvarne zaštite ovih lokaliteta. Gosp. Janicot je bio u posjeti od 28.10. do 01.11. u kojem je vremenu razgovarao sa saveznim vlastima u Jugoslaviji i s vlastima Srbije i Hrvatske u Beogradu i Zagrebu. Po njegovom povratku odlučio sam poslati stalnu UNESCO-vu promatračku misiju u Dubrovnik da ispita i prati situaciju i da izvještava o bilo kojim štetama koje se dogode. Namjera je također da stalna promatračka misija organizira, po potrebi, posebne misije UNESCO-vih specijalista za druge lokalitete u Jugoslaviji. Obavijestio sam jugoslavenske vlasti o svojoj odluci, i pisao 12.11. saveznom ministru obrane, gosp. Kadijeviću, da ga podsjetim na obveze njegove vlade da poštuje i zaštiti kulturno i prirodno nasljeđe Jugo- slavije. Jučer sam također pisao lordu Carringtonu da ga obavijestim o svojoj odluci. Čim to prilike budu dopuštale namjeravam poslati dvojicu UNCESCO- vih promatrača u Dubrovnik i bio bih zahvalan ako ćete im pomoći u izvršenju njihovih zadataka. Posebno bih bio zahvalan ako osigu- rate da budu smješteni u povijesnom dijelu grada. Trebat će im i prevoditelji za engleski i francuski koji bi im bili na usluzi kao vodiči i za osiguranje kontakata s vlastima i sa stanovništvom. Siguran sam da ćete sve ovo organizirati u dogovoru s vlastima u Zagrebu. Bio bih vam također jako zahvalan ako biste mi svakodnevno slali izviješće o situaciji u Dubrovniku i o štetama na nasljeđu ako se dogode. Sa štovanjem, srdačno Generalni direktor: Federico Mayor

21. studeni 1991. Dubrovnik – Grad mira Nepodnošljivi, skandalozni rati vodi se u srcu Europe

Dubrovnik i njegova regija pripadaju čitavom svijetu. Mora se pomoći djeci koja žive u ovoj šaci kuća na stijenama, koje podsjećaju na slijed povijesti i toliko patnji. Ono što ostaje od Dubrovnika, njegova vrijednost i dostojanstvo, nameću potrebu osiguranja poštovanja ljudskih prava. Predlažemo svijetu da DUBROVNIK, hrvatski grad, pretvori u «bijeli grad», otok mira. Tražimo stoga da se osigura opskrba stanovnika, da grad napuste oružane snage, da se trupe koje ga okružuju povuku i da se čitava dubrovačka regija demilitarizira. Tražimo povratak promatrača Europske zajednice i međunarodnu kontrolu pod zaštitom «plavih šljemova» UN-a. Pozivamo sve intelektualce, sve umjet- nike, sve političare, sve građane Europe da podrže ovu humanitarnu inicijativu. Pozivamo ih da potpišu ovaj apel i upute ga Generalnom Tajniku Ujedinjenih naroda u New Yorku. Ne želimo pretpostaviti jedan prostor drugome. Došli smo ovdje podržati UNICEF u uspostavljanju stalnih humanitartnih koridora u cijeloj zemlji, da bi se pomoglo ženama i djeci zatočenima u područjima u kojima se ratuje. Želimo da se u Dubrovniku smjenjuju brodovi sa pomoći – talijanski, francuski i ostali. U zapadnoj Slavoniji također otvaramo prolaz prema ljudima koji su u opasnosti. Nastojat ćemo s humanitarnim organizacijama učiniti isto za ono što ostane od VUKOVARA. Vjerujemo u postupnost pristupa i humanitarne metode. Počnimo sa spašavanjem DUBROVNIKA i njegove regije, otoka mira, «bijelog grada». Spasimo njegove stanovnike. Margharita Boniver, Ministarka za imigracije Republike Italije; Bernard Kouchner, Ministar za humanitarne aktivnosti Republike Francuske.

75 5. prosinac 1991. Stephan de Mistura, šef delegacije UNICEF-a i izaslanik glavnog tajnika UN-a.

Gost foruma intelektualaca, 5. prosinca bio je Stephan de Mistura, šef delegacije UNICEF-a i izaslanik glavnog tajnika UN-a. U okruženom Dubrovniku je od 14. prosinca. Stephan de Mistura: ... «Na pregovorima s federalnom armijom najvažnije nam je bilo dobiti na vremenu, jer vrijeme radi za Dubrovnik i Hrvatsku...... Moj posao nije pregovaranje ni u čije ime, ali sam želio pomoći. Tako ni ideja o demilitarizaciji, zbog koje sam oštro kritiziran u dijelu hrvatskog tiska, nije moja. Ona je proizašla iz jednog dokumenta potpisanog i od hrvatske strane i od federalne vojske, u nazočnosti predstavnika Europske zajednice. Ideja je bila da se brojno i tehnički znatno jača sila, koja prijeti Dubrovniku, povuče, a da snage UN stanu između dvije zaraćene strane. Osobno mislim da bi, bez tisuća i tisuća dobro naoružanih napadača, za Dubrovnik bilo najbolje da se vrati na stanje od ranije, kad su u njemu boravili turisti i nekoliko šarmantnih policajaca. Mi smo, dakle, govorili o razoružavanju i , kako je provedba toga bila sporna, dobivali smo na vremenu. Vjerujem da mirovni proces neće trajati dugo i da bi smo za Božić mogli prirediti koncert u slobodi...»

76 7

Jedan Dan

6. prosinac 1991. 6. prosinca 1991. Nakon kratkotrajnog spavanja, zbog slavlja koje smo imali nakon potpisivanja sporazuma u Cavtatu, probudila me eksplozija granate u neposrednoj blizini hotela. Slobodan i ja odmah skačemo na noge jer nakon prve slijede i učestalije eksplozije. Počelo je ranije nego obično, a izgleda i žešće. Izlazimo iz našeg apartmana 904 u Vili “Orsula”, posebne depadanse hotela “Argentina” i silazimo u prizemlje “Orsule”, u njen restoran. Nikome nije jasno što se događa, ali po svemu sudeći počeo je jedan od najtežih napada na sam Grad. Vidimo kako granate padaju po Starom Gradu. Evropski promatrači zalegli su po podu u se- pareu prizemlja. Nakon jedne eksplozije granate koja je eksplodirala nakon udarca u hotel, Slobodan izlazi vani i donosi rascvjetalu minobacačku granatu, još vrelu, skoro cijelu, samo bez repaca. Dobro je opržio ruke, dlanovi mu crveni, a on govori da ga ne boli. Gledamo kroz prozor, a povremeno izlazimo na terasu, kada na iznutra zovu da ne činimo ludosti i uđemo unutra. Napad na Grad postaje sve žešći, tako govore i vijesti koje stižu u hotel iz svih dijelova Dubrovnika. Slobodan postaje nemiran, kaže Branku i meni moramo ići u Grad i podijeliti darove koje je Konvoj “Libertas” obećao djeci Dubrovnika. Skupili smo dosta slatkiša, a ja sam doveo iz Komolca i Mokošice nekoliko vreća narančina koje su ubrale hrvatske žene iz okupirane Mokošice. Ja odbijam, ne želim ići, ovo je ludo, sigurno ćemo izgubiti glavu, jer su već javili da ima mrtvih u Starom Gradu. Slobodan me ne nagovara previše, istrčava iz “Orsule”, a jadni Branko odlazi odmah za njim. Netko ga mora čuvati i pomoći mu nositi darove djeci u skloništima. Ja ostajem u hotelu. Uskoro po mene dolazi direktor “Argentine” gospodin Koncul i moli za pomoć. Poginuo je sin od njegove kuharice, gospođe Skočko. Najteži zadatak u mojoj liječnićkoj karijeri upravo je odlazak roditeljima rano poginule mladosti. Majku je nemoguće utješiti, ali makar pokušavam pronaći nekoliko dobrih riječi. Razgovaram sa gospodinom Rudolfom, predlažem da preko hrvatske Vlade pozove brodove i avione NATO-a da zaustave napad na Stari Grad i tako neposredno prekinu opsadu Dubrovnika. Bliži se podne. Ne vraćaju se Slobodan i Branko. Staphan de Mistura, šef UNICEF-a i ja dogovaramo se oko odlaska u Stari Grad. Mene je uhvatio crv, treba ići vidjeti kako je Gradu, makar još padaju granate. Negdje oko podne vraćaju se Branko i Slobodan i podnose izvještaj. Obišli su skloništa i odnijeli darove. U Franjevačkom samostanu, koji je trebao biti “bijela zona” i kao takva biti sigurno utočište građanima, nalaze zaključana vrata, a unutra ekipu Međunarodnog Crvenog križa, koja je umrla od straha. Branko je pošao u sobu, a Slobodan i ja gledamo kako još poneka granata pada na grad. De Mistura odustaje od odlaska u Grad, pa oko 13 sati Slobodan i ja odlazimo u Grad. Istrčavamo sa strahom iz “Or- sule”. Treba se popeti uza skaline do ceste, a da te snajper ne pogodi i onda polako uz sjevernu stranu ići prema Gradu. Najgore je od Gimnazije do Revelina, tu treba imati sreće. Dolaskom na Stradun, gledam Grad i Stradun kakav nikada neću zaboraviti. Ispod zvonika krv, ne znamo čija. Stradun čitav pokriven sitnim i krupnijim komadićima kupe, komada kamena, dasaka, stakla debelih nekoliko centimetara. Pošto je puhao dosta jaki vjetar prašina se diže u obliku manjih oblaka. Na cijelom Stradunu samo jedna stara žena kod banke, hoda pogrbljena, skoro povijena. Iza nje ide crni pas. Atmosfera kao u kauboj- skim filmovima, vjetar koji diže prašinu u napuštenom gradu. Dolazimo do zgrade Festivala koji je počeo gorjeti, kao i zgrada do njega. Ispred zgrade TIC-a, iz odvodnog kanala podižem ostatke hrvatske zastave, grba, u cijelosti izrešetane, kao da je moljac izjeo. Odlazimo u Franjevački samostan, javljamo se ekipi iz Međunarodnog Crvenog križa i fra Jozu. Uzimam mali komadić kamena iz klaustra, kažem neka imam jednu malu uspomenu iz 1317. godine. Nastavljamo đir gradom, kroz Ulicu od puča. Granate više ne padaju po Gradu, ali nigdje nikog živog. Pod Svetom Marijom gori nekoliko kuća koje nitko ne gasi. Na zelenoj pijaci srećemo jedno vatrogasno vozilo i nekoliko vatrogasaca koji nešto pokušavaju gasiti. Utučeni su i prestrašeni. To jutro je poginulo četvorica njihovih kolega, dok su gasili hotel “Libertas”. Vode nema, a njihovo vozilo je jedina cisterna koja može ući u Grad. Dolazimo u zgradu općine. U njoj zatičemo Poljanića i Šikića, svako se povukao u sebe, jedva da nešto govore. Govorim Poljaniću da će Grad do ujutro biti Pompeji, mrtvi izgoreni Grad, ako se nešto hitno ne poduzme. Predlažemo da zove Rudolfa i traži od NATO-a da pošalje brodove i avione koji bi mogli izgasiti Dubrovnik, a svojim prisustvom ujedno i prekinuti opsadu Dubrovnika. Pero preda mnom zove Rudolfa i traži da hrvatska Vlada učini što može više. Slobodan odlazi u Šikićev kabinet i iz njega diktira tekst za “Slobodnu Dalmaciju”. Dolazi Marko Brešković i saopćava nam tužnu vijest da je poginuo Pavo Urban, naš fotograf iz Konvoja. Ne vjerujemo. Marko govori da se njegova krv još vidi ispod zvonika. Zovem bolnicu i provjeravam. Potvrđuju tužnu vijest. I sada opet kao i jutros treba otići do neutješne majke. Odlazimo pješke do Pila, gdje zaustavljamo jedno auto i odlazimo do gospođe Urban u Naučnu biblioteku. Nema riječi, plačemo i plačući se rastajemo.

79 Iz Naučne biblioteke odlazimo u hotel “Libertas”. Mrak je već davno pao, nema struje, ali ipak se vidi težina razaranja, izgorjela je cijela recepcija i gornji katovi. U hotelu pitamo za Mariku, živa je i pošto se krako pozdra- vimo odlazimo iz hotela pješke. Kod hotela “Bellevue” stopiramo policijski automobil i preko Boninova vozimo se do Pila. Spuštajući se od stare bolnice prema Pilama pred nama se ukazuju tri velika plamena. S lijeve strane gori hotel “Imperijal”, sa desne strane zgrada IUC-a, a ravno prema nama iz Grada dolazi mnoštvo iskrica u oblacima dima i plamena. Puše dosta jaki vjetar i plamen se visoko diže u nebo s tri navedena mjesta. Stojimo na Pilama i strahujemo što će se dogoditi. Šest sati je uvečer, mrak je debela dva sata, na ulicama nikoga nema. Grad teško ranjen i dalje gori. Umjesto odlaska u hotel, odvodim Slobodana i Marka u “Nautiku”. Tu je zapovjedniš- tvo mornarice, idemo pitati njih mogu li oni organizirati gašenje Grada. Ulazimo u noćni bar “Nautike” gdje se nalazi zapovjedništvo. Od poznatih dole zatičemo zapovjednika Matanu, Vida Bogdanovića, Edija Bulića, Štefija debelog. Govorimo im kakva je situacija, oni tada preuzimaju sve u svoje ruke. Sročili su poziv građanima i napravili plan dolaska po mjesnim zajednicama. Prvi poziv objavljen je u vijestima Radio Zagreba u 19 sati, a drugi u redovitim vijestima Radio Dubrovnika u 19 sati i 30 minuta. Izlazimo na Pile, rijeke Dubrovčana dolaze, svima vidim sjaj u očima i posebnu želju da spasu svoj Grad. Na punom Stradunu ugledam Mata i Mladena, nisam ih vidio par dana. I oni pomažu. Mornarica je dovela nekoliko pumpi, stigli su vatrogasci i civilna zaštita. Ljudi se veru po zgradama, gase rukama, daskama i svim pristupačnim sredstvima. Iz zgrada u plamenu iznose vrijednije stvari. Svi su zadovoljni, ali ne vjeruju da su Srbi to mogli učiniti. Grad je izgašen, zadovoljni smo, ali ja pokušavam razmišljati dalje. Možemo li ovaj uspjeh pretvoriti u nešto više? Slobodan se želi obratiti preko Radio Dubrovnika građanima Dubrovnika. Odlazimo do Osnovne škole odakle Slobodan zove Radio Dubrovnik i govori nezaboravni SOS za Dubrovnik na hrvatskom i engleskom jeziku. Iz Osnovne škole odlazimo kod franjevaca, pa u hotel “Argentinu”. Na kraju velikog dana, slušam sa de Misturom BBC. Prvih pet minuta o napadu na Dubrovnik, zatim ostale vijesti iz svijeta, pa onda opet komentar o napadu. Za pola sata gledamo drugi dnevnik HTV-a. Andro Vlahušić

6. prosinac 1991. S.O.S. za Dubrovnik*

Obraćamo se svim dobrim ljudima svijeta, svim dobrim ljudima Hrvatske, Italije, Francuske, cijele Europe, svim kapetanima. Ovo je vaš trenutak. Dubrovnik treba pomoć. Okrenite svoje brodove i krenite prema Dubrovniku. Budite kapetani najvećeg trenutka Dubrovnika, najtužnijeg i najbolnijeg. Krenite za Dubrovnik. Razvijte svi jedra. Svi brodovi. Nemojte više dopustiti da vas zločinci zaustavljaju. Ignorirajte sve njihove brodove. Krenite svi ljudi, gdje god ste, u svim selima, u svim gradovima, krenite pješice, krenite bilo kako. Radioamateri, šaljite poruke - Svi za Dubrovnik. Zaboravite zlikovce, krenite za Dubrovnik! Krenite za Grad koji je dao sebe za cijelu Hrvatsku, za Europu, za čovjeka. Krenite za Grad koji je dao franjevačke samostane, dominikanske samostane, židovsku sinagogu, pravoslavnu crkvu, svoju Katedralu i sv. Vlaha, koji je dao Onofrijevu fontanu. Svi ljudi koji vjerujete u Crveni križ krenite za Dubrovnik, jer srušili su Međunarodni Crveni križ; koji vjerujete u ideju vode ,jer je srušena najstarija fontana Europe; koji vjerujete u zdravlje, jer je srušena Ljekarna. Svi koji vjerujete, koji ste pravoslavni, katolici, muslimani, Židovi, svi koji bilo što ljudsko osjećate u sebi, krenite za Dubrovnik! Suprotstavite se nemani kakva nije viđena. Ignorirajte tog tigra od papira, tu neman zla, koja nije vrijedna da postoji. Svi vi koji ste vojnici nemani, svi koji bilo što osjećate, bacite puške, bacite haubice, bacite pištolje. Kažite da više nikada niste spremni da radite za prokletstvo, da više nikada nećete poslušati ono što je potpuno neljudsko, ni one koji vam naređuju. Dubrovnik vam šalje Gundulićevu poruku slobode, nudi vam zadnju vašu šansu. Bježite od zlikovaca, od onih koji i danas, kad su ovo učinili Dubrovniku, kažu da nisu znali. Odbijte nasljednike nacizma, odbijte one koji su upalili Dubrovnik kao što su se palile peći Auschwitza, koji spaljuju Dubrovčane kao što su spaljivani svi po logorima Njemačke. Odbijte nasljednike Hitlera. Re- cite im - dosta, i recite im - ne! Svi dobri ljudi, krenite za Dubrovnik. Danas je trenutak Hrvatske. Ovo je trenutak Europe. Na Dubrovniku nastaje novo vrijeme. Na Dubrovniku će se stvoriti simfonija dobra. Odbacite zlo. Recite im - ne! * S. O. S. za spas Dubrovnika, urbi et orbi, upućen je na sv. Nikolu, 6. prosinca 1991. godine predvečer, iz osnovne škole u Starom gradu

80 6. prosinac 1991. Poziv HRM*

Bile su to sljedeće riječi: “Pozivaju se građani da pomognu u gašenju požara u Dubrovniku. Radi uspješnosti molimo da se drže sljedećeg rasporeda. Građani dragovoljci MZ Grad neka se okupe kod Široke ulice i Straduna, građani s područja Ploča, ispod Zvonika, a građani s područja Pila pred Vratima od Pila. Tu će pričekati rukovoditelje Civilne zaštite kao i vatrogasne stručnjake koji će rukovoditi gašenjem i orga- niziranjem ljudstva.” Hrvatska mornarica preko Zapovjedništva mornarice u Splitu mobilizirala je dodatne ljude i sredstva u Splitu, Pločama i Korčuli. To su bila dva remorkera - “Trudbenik” i “Borac” i ljudi i pumpe s Korčule. Na samome otoku Lokrumu Mornarica je neposredno sudjelovala u gašenju i zaštitila taj bi- ser prirode kojega danas više ne bi bilo. Na Stradunu, na poziv Mornarice, okupilo se mnogo ljudi. Na moja pitanja, odgovorili su mi da su ih drugi pozvali, da ne bi došli. Počelo je organiziranje: gospodin Pero Đurić, komandant vatrogasaca, sa svojim pomoćnicima i predstavnicima CZ uspješno je počeo gašenje u cijelom. Gradu. Predstavnici Unicefa pozvali su brodove iz stranih zemalja, a mi iz Konvoja pozvali smo sve kapetane da krenu prema Dubrovniku. Bilo je mnogo toga te noći, ali najznačajnije je da je to bio pravi dan pomorstva ... i da danas Dubrovnik stoji teško ranjen, ali neslomljen, zahvaljujući brzoj i djelotvornoj akciji HRM-a, kojoj su se priključili svi građani i ostali naši i strani pomorci. Gospodinu ministru Rudolfu čestitam, zavidim mu na takvim pomorcima, a Hrvatskoj ratnoj mornarici u ime cijele Hrvatske jedno veliko - hvala. *U 19,15 preko Radio-Zagreba, a u 19,30 preko Radio-Dubrovnika prvi put od svog osnivanja Hrvatska ratna mornarica, Zapovjedništvo Dubrovnik, obratila se građanima.

Intelektualni forum

4. prosinac 1991. Što je to Nova Hrvatska?

Započeo je radom Intelektualni forum, za koji je bilo zamišljeno da traje samo jedan dan. Na tom prvom susretu s gospodom Glucksmannom i d ‘Ormessonom okupilo se više od 500 ljudi. Dva sata razgovora o sudbini Dubrovnika, čovjeka, Hrvatske. Tijekom tog razgovora gospodin d ‘Ormesson je rekao: “Ovo što ste rekli bit će ponovljeno. Mi nismo ambasadori Europe u Du- brovniku, već vaši ambasadori u Europi. Mnogo ste nam dali. Mi želimo dati i vama. To je nada. Proživjeli ste strašne stvari, ali niste sami. Već za nekoliko tjedana primijetit ćete golem napre- dak. Volio bih vam reći da je košmar završen, da ćete živjeti u slobodi, kod svojih kuća i bez suza. Obećavam vam da će se vaš glas čuti i čvrsto vjerujem da ćete biti spašeni”. Gospodin Glucksmann je kazao: “Hvala što ste se okupili u tolikom broju i primili nas. Mi danas ovdje razrađujemo strategiju nove Europe. Istina je, Dubrovnik je okružen, ali mi okružuje- mo okruživače.Okružujemo ih u prostoru i vremenu, silu okružujemo snagom kulture i humano- sti. Odavde se čini da njih ima mnogo, ali vas uvjeravam da je demokratska Europa mnogo veća. Na temelju iskustva od 1945. do danas sudbina je svih diktatura, od Španjolske do Sovjetskog Saveza jasna. Oni su okruženi u vremenu. Moraju shvatiti, kao što zna cijela Europa, da su oni manji od Dubrovnika. Dubrovnik je danas simbol i mjera nove Europe”. Govoreći o novoj Europi, želio sam i sam izreći što je to nova Hrvatska. Govorio sam o moći misli, o prijateljstvu prema svima, jer Dubrovnik ne može mrziti, čak ni one koji ga razaraju, i zato se Hrvatska nikada ne može odreći Dubrovnika, ni Dubrovnik Hrvatske. To je jamstvo da se Hrvatska opredijelila za svijet tolerancije, demokracije i ljudskih prava i da neće biti zaražena bolešću napadača. Govorio sam im o svim tim mjestima koje sam obišao u Hrvatskoj, o našim ko- rijenima ljudskosti i duhovnosti i da nitko ne može razdvojiti Minčetu i čovjeka: “Zajedno ćemo preživjeti ili nas neće biti. Neće se spasiti Minčeta, a žrtvovati čovjeka, ali ni Hrvatska ne može opstati bez Dubrovnika niti Dubrovnik bez Hrvatske. Sve to zajedno: misaonost, ljudska prava, korijeni, polja, šume, kamen, more i konačno i najviše - čovjek, to je nova Hrvatska. Svako dijete, svako stablo, svaka rijeka, svaka šuma dali su sebe Europi. Mi smo uložili sve, i doista pozivamo Europu da nas prihvati zbog same sebe”.

81 3. prosinac 1991. Upamtite Cavtat

Na kraju, potajno, intelektualci Cavtata predali su mi pismo za intelektualni forum u Dubrovniku u kojemu piše: “ Dragi naši kolege Dubrovčani! Samo dvadesetak kilometara istočno od vašega drevnoga grada i danas živi nekoliko tisuća žitelja Cavtata i Konavala, koji su ostali tu, na svom ognjištu, čuvajući svoj kamen, kuće, crkve, baštine. Odani svojoj zemlji, ostali su tu, kada je trebalo braniti nju i svoje dostojanstvo. Suosjećamo s Vašim patnjama i stradanjima, ali smo i ponosni na sve Vas koji ste uspjeli sačuvati moćni grad svetoga Vlaha, kao i na mudrost i iskazanu ljudsku solidarnost svih onih koji su vam u tome pomogli. Držimo da ni povijesni tijek, kao ni zem/jopisni položaj ne mogu Dubrovnik odvajati od Cavtata i Kona- vala. Uvijek su u svojoj predugoj povijesti dijelili istovjetnu sudbinu. Podsjetimo se samo da je u davnim stoljećima prije Krista praroditelj Dubrovnika naš Epidaurus, rođen u Konavlima, dolini iznimne ljepote, nekada tako pitomoj, a danas tako dramatičnoj, čiju ljepotu nosimo još samo u svojim sjećanjima i na sta- rimfotograjljama, ali, u svojoj šest tisuća godina znanoj povijesti, poslije svakog boja uskrsavale su Konavle i iz pepela, - svjetlije i ljepše, poput feniks-ptice u zjenicama sunca. Danas je, medutim, Dubrovnik za Cavtat i Konavle nedostižan grad. Čuli smo da sada u Dubrovniku, poslije naredbe o zabrani iseljavanja iz Dubrovnika, razmišljate o filozofskom i retoričkom aspektu ograničenja ljudskoga prava o slobodi kretanja, a mi ,koji smo se hrabro odrekli tog fjudskog prava ostajući ovdje, molimo Vas pomozite nam da ostvarimo najosnovnije ljudsko pravo - pravo na život. Još uvijek ne vjerujemo da smo zaboravljeni. Očekujemo Vašu intelektualnu i humanitarnu pomoć.” Na intelektualnom forumu, dragi prijatelji iz Cavtata, pročitali smo vaše poruke. I pozdravio ih je najveći skup intelektualaca koji je ikada održan u Dubrovniku. Šaljem vaše poruke i Splićani ma, cijeloj Dalmaciji i Hrvatskoj. I svih molim - ne zaboravite Cavtat!

Forum žena Dubrovnika

Početak nečeg nepoznatog, neshvatljivog, nečovječnog - napada na Grad, svi u Dubrovniku dočekali smo nespremni i zatečeni. S nevjericom smo se pitali da li je to stvarnost ili se nalazimo u agoniji sna iz kojeg ćemo se brzo probuditi u našem lijepom, rujanskim suncem okupanim, Gradom. Ali zbilja je ipak bila nešto drugo. Prvo su se čuli daleki topovski tutnjevi s Ivanice koji su nam se prebrzo i sve više približavali, zatim su nas počele zasipati granate. Gusti dim spaljenog pitomog krajolika Konavala, Župe i Primorja zaklanjao nam je vidik. Prekinuli su nam dovod električne energije, vode, op- skrbu hranom, lijekovima, sve komunikacije, uključujući i onu telefonsku. Ubrzo smo postali odsječeni od ostatka svijeta, otok osuđen na bolnu spoznaju da još uvijek svijetom hodaju spodobe sposobne za rušenje, paljenje, pljačkanje, mučenje, ubijanje. Malo tko se u tim prvim trenucima i mogao snaći. Oni okretniji, organizacijski sposobniji, pokušali su u novonastaloj situaciji stvoriti neki red. Ali općenito te prve dane srpsko-crnogorskog silovitog napada na Dubrovnik svi smo bili izgubljeni. Počeo je paničan i totalno dezorganiziran bijeg iz Grada. Muškarci su počeli organizirani obranu, a mi žene kućanstva i kakav takav privid normalnog života. Nabavke hrane, opskrba vodom, čak i morem, zbrinjavanje otpada, pravljanje ognjišta na otvorenom, sku- pljanje ogrijeva... Sve u pauzama između dvije uzbune. Bile smo tu, ali kao da i nismo. Nitko nas nije u ništa uključivao, pitao, savjetovao. A same smo se često pitale gdje je naše mjesto. Uz muževe, očeve, sinove u nevolji ili negdje na sigurnom. Da li je našim braniteljima teža pomisao da smo u opasnosti ili im je teži prazan i hladan dom kad se vrate sa straže ili okršaja? Koga i kako pitati što učiniti? Kako se organizirati? Spas je stigao u vidu Konvoja Libertas. Bio je povazdan otvoren i utočište svima u nevolji. Žene i majke Dubrovnika uputile su 23.11.1991. u 13:30 pismo svim Dubrovčanima, poglavito aktu- alnoj vlasti, pod nazivom Čujte nas! Tražio se odgovor na pitanje da li je potrebno ostati i kako tada pomoći Gradu ili pomoći na način da ga se napusti. Odgovora na pitanje nije bilo ni tada niti ikada više. To je bio dovoljan znak da nam jedino preostaje samoorganiziranje, što smo odmah i uradile. Skupile smo na tisuće potpisa Dubrovkinja koje su tražile da prestane iseljavanje i bile spremne ostati u Gradu do zadnjeg daha. Majke malodobne, invalidne djece, trudnice, sve kao jedna. One su također branile Grad.

82 Lavina je krenula. Nitko je više nije mogao zaustaviti. Iz Dubrovkinja je izbijala silna snaga i volja za opstankom, volja za pomoći u nevolji svima slabijima od njih samih. Cvjetković Aida

21. studeni 1991. Apel majkama i suprugama Dubrovnika Obraćam se svima vama koje ste još u Gradu a i vama koje ste ga napustile, prvima s molbom da istraju i ostanu uz svoje supružnike i sinove te tako održe obitelj, što im je osnovna zadaća i pred Bogom i pred ljudima, a drugima da još jednom razmisle da li su uistinu morale poći i napustiti one kojima se se na doživotnu vjernost zaklele, one kojima su obećale odanost u dobru i zlu. Ako već ne ljubite dovoljno ovaj grad, svoje najbliže ljubiti morate. Kakvi će vam biti snovi, kakvi dani i mjeseci što pred svima nama stoje, zar vam je strah zaista jači od supružinske i majčinske ljubavi? Jadranka Bagarić (majka dvoje djece 3, 5 i 10 godina)

23.studeni.1991, 13:30 Čujte nas!

Ni zvona se u ovom gradu više ne čuju. Pomažemo li i sami da se život ovdje zaustavi? Zvonjava zvona znači život ali i smrt. Ona su sada utihnula. Moramo sami odgonetati što nam se time hoće reći. Jer – zar nam se itko obratio, zar nam je itko uputio riječi ohrabrenja, riječ istine gdje jesmo i da politika ovog grada nastoji zadržati život u njemu – recite nam istinu. Spremne smo ostati ovdje. Ali isto tako vi koji vodite ovaj grad morate nam otvoreno reći na što sve moramo biti spremne ako tako odlučimo, ako odlučimo i svoju djecu zadržati sa sobom. Jasno je i vama, bez sumnje, da braneći tisućljetni grad i njegove kamene zidine najprije treba sačuvati život u njemu, a život grada ponajprije jest snaga njegovih ljudi, snaga žene da održi vatru u svom kominu. Nije više osobna odluka jedne obitelji, i jedne žene, ostati ili otići. Nikakvo čvrsto uporište nijedna od nas ne može pronaći za takvu odluku nigdje osim u strahu, koliko od minobacača, topovnjača, aviona, toliko i u strahu pred nepoznatim. A nepoznato nam je jer nitko nam to nije rekao, pa se bojimo da je nepoznato i onima koji bi to morali znati – kako ćemo se organizirati, što nam je činiti u ovoj ili onoj situaciji. Što ako ovo potraje, što ako trebamo postati Vukovar? Sve ono što ste nam do sada rekli jedno s drugim teško je pomiriti. U jednom trenutku pozvane smo da ne napuštamo grad, da ostanemo ovdje, ali nam se uz poziv nikad nije reklo što tada činiti, jer ne čineći ništa zbilja postajemo balast ovom gradu i mi i naša djeca. Da smo već upravo to postali povjerujemo i onda kad nas se upućuje na evakuaciju. Znači li to onda da već sada dok smo, premda na skučenom prostoru, «još uvijek vlast», netko drugi odlučuje umjesto nas. Pokažite da još uvijek funkcioniramo i znamo što činimo. Obratite se bar ženama i majkama ovog grada i recite nam istinu. Recite da li je potrebno ostati i kako tada pomoći gradu ili cijenite da pomažemo tako što ćemo otići?!!! ŽENE I MAJKE

26. studeni 1991. Ponos jednoj Dubrovkinji nitko ne može oduzeti

6. travnja, davne 1667. bi trešnja, bi dim, oganj, izgubljeni mili i dragi, bijahu pljačke. I ove 1991. bi trešnja, dim, oganj, izgubljeni mili i dragi, pljačke. Samo ova trešnja više boli jer ju je učinio čovjek. Te davne 1667. više od jedne trećine puka nestalo je u ruševinama ovog grada. Oni koji su ostali živi nijesu bježali. Iz pepela i dima digli su novi Dubrovnik, ponos i baštinu čovjekovog umjeteonstva. Oni koji su se tada zatekli izvan ovih mira i forteca hrlili su nase u grad ili bili vješti poklisari spasa svoga grada. I on je spašen da bi postao još veći ures od ovijeh Dubrava. Zar mi manje ćutimo ovaj grad, da ga u ranjivosti činimo još ranjivijim? Zar ćemo ga učiniti gradom supruga, očeva, nona? Ulice su sve pustije, dječje graje je sve manje, žene kao da ovdje ne obitavaju. Oduzima nam se dostojanstvo, ali ponos, ponos jednoj Dubrovkinji nitko ne može oduzeti. Dajemo život, držimo tri kantuna od kuće, pa držimo i naš grad, ne dopustimo nikome, ma koliko bio jak da nas natjera u bijeg iz našega grada, iz naših domova. Iseljeni grad i nije više grad, a pogotovo ne grad s velikim “G”. Preci su nas odredili za svoje nasljednike pa to i budimo! Ponosno i gordo

83 čuvajmo svoje domove za naša nova pokoljenja. Povijest ne prašta i nikada nam neće zaboraviti budemo li bježali, šutjeli i čekali da netko drugi riješi našu sudbinu. Ne postoji još jedan Dubrovnik. I ako dopustimo da on nestane, nestat će zauvijek. Nigdje čemin, mrča i gličina ne vonjaju kao u Dubrovniku. Nigdje nema ovakog sklada valova, čiopa i hridi. Ne odlazite! Zajedno smo jači. Budimo uz naše muževe, sinove i očeve. Pomozimo im! Tražimo da i mi sudjelujemo u pregovorima s vojskom. I mi imamo svoje zahtjeve. Želimo znati: - kad će naša djeca ponovno spavati u svojim posteljama, - kad će se moći okupati i ogrijati, - kad će jesti normalnu hranu, - kad će se ponovno moći slobodno igrati u svojim đardinima, - kad će ponovo moći ići u školu, i napokon - KAD ĆE PRESTATI GINUTI? Aida Đirlić

27.studeni 1991. Priziv kulturnih i javnih djelatnika grada Dubrovnika

Još i sada zlokobno zvuči u ušima vijest što je objavljena u kronici Hrvatskog radija, dana 24. studenog, da se pokreće inicijativa o preseljenju u Italiju i Francusku pokretnih spomenika – umjetnina Dubrovnika, u strahu od mogućeg oštećenja i otuđenja. To je bila vijest (više se nije ponavljala na Hrvatskom radiju) koja je u ušima Dubrovčana koji su je čuli odjeknula poput eksplozije. Nije nam namjera baviti se podrijetlom autorstva ove nakane, već pokušati objasniti zašto ovakva vijest izaziva boli u duši. Netko bi mogao primijetiti da bi se ovakvom gestom i akcijom pokušalo spasiti dosta vrijednosti ovoga Grada! Ali bi ga već i okretniji čovijek mogao razuvjeriti u dobrohotnost ovakve namjere – jer, kako se to može duša odvajati od tijela, ili tijelo od duše? Ovisno kako doživljavamo zajedništvo Gra- da i ljudi u njemu – jedne vrijednosti što proizlazi iz druge i obratno. Tko bi i ikako mogao procijeniti, se- lektirati baš ono što bi moglo biti predmentom evakuacije u ovom neljudskom ratovanju, kako bi se i kojim slijedom te umjetnine, potrpane u kontejnere i sanduke, tako lako prebacivale s istočne na zapadnu obalu Jadrana? S čijim dopuštenjem i s kojim pravom? Što bi to značilo u moralnom, psihološkom i vojnom, čak, poimanju stvari – kad se već ovako javno obznanjuje moguća selidba vrijedne pokretne dubrovačke bašti- ne? Da li bi to značilo da će goloruki dubrovački puk sam, sa svojim mirima, ostati braniti ovo hrvatsko tlo? Onaj ili oni koji su na takvu ideju došli, svjedoče da nikad nisu spoznali ideju i misao Grada – ovoga grada koji je velik, jak, poznat, ugledan, cijenjen i voljen samo onda kada je integralan! Jer njega ne izdvaja- ju od ostalih mjesta na kugli zemaljskoj, ni relikvijari, ni moćnici, ni zlato i srebro, ni Tiziani, Božidarevići, Hamzići, i svi oni domaći, zlatnih ruku majstori – njega čini Dubrovnikom svo to blago kamenih zdanja od palača, kuća, fontana, ulica, trgova i skladnog duha što je u kamenu i srcima ljudi već stoljećima utisnuto. I bez toga mi nismo mi! Mi – Dubrovčani koji smo u njemu i s njim danas porobljeni, zatočeni, poniženi, prikraćeni – ali živi u nadi i želji za što skorijom slobodom, što je Gradu uvijek bila život! Svi se zalažemo da razrješenja možebitne dileme o odlasku ili ostajanju treba biti osobni izbor svakog pojedinca, a što se baštine Grada tiče, dileme ne može biti. Mjesto joj je tu, u Gradu, prisutnošću branimo slobodu Grada, jedanko tako našom prisutnošću i prisutnošću Svijeta u gradu treba braniti njegove nepo- kretne i pokretne umjetnine!

84 8

Konferencija o prognanima u IUC Obavijesti

U sklopu Škole – zdravlje za sve, Interuniverzitetskog centra Dubrovnik održala se 6. studenog 1991. godine stručna konferencija: Kvaliteta života i ljudska prava prognanih osoba u Dubrovniku. Konferencija se održala u Sali Sindikata. Želite li biti dobro informirani o događajima u Dubrovniku, dođite u Ured Konvoja Libertas. «Glas iz Dubrovnika» besplatno se dijeli u Uredu Konvoja Libertas. 18.studeni 1991. 18.studeni 1991. Obavijesti

14. studeni 1991. Zadnje napuštanje Grada

Samo par dana kasnije na «Slaviju» koja je došla da opet odvodi civile ukrcalo se više tisuća ljudi. Želeći da i sam bolje spoznam odlaženje ljudi iz njihovih domova, ukrcao sam se i krenu sa njima iz Gruža. Živa mi je slika zaprepaštenih lica prijatelja na obali, koji su pomislili da ih napuštam i bili užasnuti. Na moru je vladala nezapamćena oluja, sa vrlo jakim vjetrom i više metara visokim valovima. Makar je «Slavija» bila veliki trajekt penjala se padala po valovima kao igračka. Brod je bio nezapamćeno pun Dno trajekta gdje se inače vozi automobile, sada puno ljudi od kojih neki u bolničkim ležajevima. Ljudi su ležali po stepenicama tako da se moglo penjati samo pažljivo preskačući između njih. U kabinama na svakom ležaju je ležalo nekoliko ljudi, pola na čvrstom a pola u zraku. Od svega najviše me se dojmilo masovno naricanje i povraćanje. Ljudi su bili toliko nabijeni da su morali povraćati po sebi i drugima. Nakon boravka u Zelenici, JNA je dozvolila da se krene put Rijeke. Prilikom povratka po još uvijek velikim valovima, spustili su me u Gružu po čamac koji me došao pokupiti. Vratio sam se u Grad, prijateljima, ljudima koji su ostali u svom domu. Ministar pomorstva Davorin Rudolf obavijestio je Vlad da je brod «Slavija»,koji ima kapacitet 900 putnika, isplovio iz Dubrovnika sa četiri tisuće majki s djecom. Idućeg dana počela je beskompromisna borba za Dom.

26. studeni 1991. Konferencija o izbjeglicama

U srijedu, 6. listopada, u Domu sindikata održana je prva “konferencija o izbjeglicama”. Danas je odr- žana druga, “o kvaliteti života i ljudskim pravima”. Predsjednik odbora za ljudska prava dr. Slobodan Lang podnio je izviješće o radu odbora. Od prve konferencije učinjeno je dosta” – rekao je Lang. Osnovan je odbor za ljudska prava u kojem su predstavnici svih vjera i nacionalnosti. organiziran je povratak stanovnika uMokošicu i uspostavljena je svakodnevna brodska linija između Gruža i Cavtata. Predstavnici odbora sudjelovali su s vojnim vlastima u pregovorima u – Cavtatu, a u organizaciji hrvatske mornarice posjetili su Šipan i Lopud gdje su stanovnicima uručli pomoć u lijekovima i hrani. U međuvremenu je osnovan i odbor Bokelja i Crnogoraca koji je već svojim apelom pokušao utjecati na svoje sunarodnjake i crnogorsku vladu. Okončano je istraživanje o izbjeglicama i njihovim potrebama, a u tijeku je kompjutersko sređivanje podataka. Rezultati ankete u potpunosti će se predočiti javnosti sredinom idućeg tjedna. Osnovani su i odbori za Rijeku dubrovačku i Mokošicu, Dubrovačko primorje, Elafite i Mljet, Župu, Konavle i Cavtat, a planira se i osnivanje odbora za Pelješac. U Dubrovnik su stigla i dva predstavnika Crvenog križa iz Ženeve, čija je nazočnost u Dubrovniku objektivni doprinos poboljšanju kvaltete života Dubrovčana. Njihovi uredi otvoreni su u novoj bolnici i u Franjevačkom samostanu. Ovom prilikom je obnovljena rasprava o problemu posjete našim zarobljenicima koja još nije omogu- ćena. Prema riječima Stanke Kodeli, tajnice Crvenog križa, posjeta zarobljenicima u Morinju uskoro će se organizirati. Jedna od aktivistkinja Crvenog križa, Zorica Paradžik, izznijela je podatke o broju prognanika na najužem području općine: oko 70 000 osoba smješteno je u hotelima, 500 u domovima i samostanima, a čak 6 000 prognanika privatno su smješteni. Koordinator Branko Čulo, istakao je kako sakupljeni podaci mogu poslužiti kao materijal za rad različitih službi i humanitarnih organizacija. Dr. Andro Vlahušić vodio je konferenciju,a zaključak sadržaja iznio je dr. Slobodan Lang. Orijentacija i program vlade je ostati na ognjištima, rekao je Lang i nastavio kako bijeg nije rješenje u ovakvim situacijama.

87 28. studeni 1991. Hrvatski vitezovi

Održana je druga konferencija o ljudskim pravima i kvaliteti života prognanika u Dubrovniku. Poku- šali smo spoznati iskustva rada konvoja “Libertas” i današnji Dubrovnik tijekom posljednjih mjesec dana. Reći ću vam što sam rekao otvarajući taj skup. Obilježje je današnjeg Dubrovnika da je prihvaćena ljudska borba za Dubrovnik. To smo učinili formi- ranjem Odbora za ljudska prava Crvenog križa u kojemu zajednički sjede i katolici, i pravoslavci, i Židovi, i Muslimani, Hrvati i Srbi, Crnogorci i Albanci, u kojemu su zastupljene sve struke i koje u ovom teškom vremenu pokazuju kako je borba za Dubrovnik, borba za čovjeka. Nastojali smo i uspjeli obići cijeli Dubrovnik, Mokošicu, Šipan i Lopud, Cavtat i Srđ. Gledali smo dolazak brodova koji su dovozili pomoć i bolno pratili odlazak brodova s ljudima. Zalagali smo se za pravo na vjeru, kulturu, prava djece i žena, prava čovjeka na svoju narodnost. Razgovaralo se s više od sedam tisuća prognanika o njihovim uvjetima života, kako su prognani i i što žele. To je najveće istraživanje ikad provedeno s prognanicima u uvjetima opsade i izravne prijetnje egzistenciji. Trudili smo se oko pravedne raspodjele karitativnih pomoći Crvenog križa, Caritasa, drugih međunarodnih organizacija i domaće pomoći. S nama su bili međunarodni uglednici i organizacije, gospodin Kouchner, gospođa Boniver, Fitzroy Maclean, UNICEF, Međunarodni Crveni križ, strani novinari. Na okupiranom području formirali smo odbor Crvenog križa u Mokošici, uspostavili kontakte u Cavtatu i počeli transporte za otoke. Odbori Crve- nog križa danas su osnovani za cijeli Dubrovnik, Konavle i Cavtat, Župu, Rijeku dubrovačku, Dubrovačko primorje i dubrovačke otoke. Surađujemo s Civilnom zaštitom, Hrvatskom mornaricom i Hrvatskom vojskom, civilnim vlastima, međunarodnim organizacijama, pa i protivničkom vojskom. Pokrenut je još jedan konvoj povratka, na dnevnoj liniji za Mokošicu. Prošli smo iskustva tragičnog odlaska “Slavije” sa tri i pol tisuće ljudi na brodu koji inače može primiti samo 600, vatru koja je gutala “Imperijal” i iznošenje 90-godišnje starice iz Konavala iz tog 96-godišnjeg hotela, trešnju Mokošice na koju je palo pet tisuća granata, prijelaza preko Rijeke dubrovačke noću, putovanje gliserom za otoke prolazeći brzinom od 45 milja pokraj stijene udaljene samo pola metra, izloženi rafaI ima, gledajući zlokobni Golubov kamen i Žarkovicu. Prisustvovali koncertima kod franjevaca i u Revelinu s prognanicima, posjećivali izložbe slika djece i umjetnika, slušali Fitzroy Macleana na Kantafigu, skrivali se s Kouchnerom pred mecima, osjećali tugu na pogrebu Siniše Tkaleca i doživljavali na misi u katedrali, Krista iz Mokošice ... To sve, temeljno je opredjeljenje Dubrovčana da prihvaćaju patnje odgovornosti. Dubrovnik je dokazao po ne znam koji put: nema suvišnih ljudi, odlazak svakog čovjeka boli, jer ovdje su potrebni svi ljudi. Kad smo kretali iz Zagreba s konvojem, kazali smo, tijekom cijele povijesti Dubrovnik je svima davao, svim vjerama, svim narodima, umjetnicima, znanstvenicima, svim ljudima. Dubrovnik je grad ljudskih prava.

Dubrovnik – savjest Hrvatske i svijeta Vrijeme je da vratimo dug Dubrovniku. Više niti jedan Dubrovčanin ne smije napustiti Dubrovnik. Neka se svi Dubrovčani vrate u Dubrovnik. Svi Hrvati, i svi dobri ljudi od danas su Dubrovčani. Kreće- mo svi za Dubrovnik. Nakon 30 dana iskustva rekao bih da niti jedan Dubrovčanin ne smije napustiti Dubrovnik, ali bih dodao: mnoga su područja Dubrovnika iseljena, no ni jedno nije potpuno napušteno. Mnoge su obitelji razdvojene, ali gotovo ni jedna nije potpuno napustila Dubrovnik. Pojedinačno, svi smo mi ispunjeni strahom i neizvjesnošću, ali ljubav za Dubrovnik i vjera nisu nestali. Kad sam polazio iz Zagreba i dolazio u Dubrovnik, nisam ni sanjao da ću doživjeti dane tako nemi- losrdnog razaranja svega svetoga i nejakog, što je zabranjeno svim međunarodnim konvencijama o pošto- vanju čovjeka. Nisam niti mislio da ću susretati vojnike JNA spremne pomoći našim ljudima kad im je najteže, i zaštititi ih od napada i nadasve biti ljudi, niti da ću ja, usred tog užasa, pomagati vojnicima JNA da spoje razdvojene obitelji. Nisam ni mislio da će iz toga izaći zajednička moć svih vjera, djece, žena, kulture, umjetnosti, znanosti, međunarodne solidarnosti i hrabrosti. Danas se u Dubrovniku vode tri bitke. Oni koji nas napadaju čine to razarajući i progoneći. Međunarodna zajednica pomaže dobrima, ali i odvodi ljude, a Dubrovnik se boji ostajanja, pozivajući na povratak i čuvajući masline. Dubrovnik je i dalje slabiji. Ali, u ovih 30 dana on je od nesretnog, zbunjenog i nejakoga grada postao David našega vremena. I savjest svakog čovjeka Hrvat- ske, Europe, Amerike i svijeta. U danima koji dolaze ne može se obećati da neće donijeti novu krv, znoj i

88 suze. Ali znam da je Dubrovnik čvrsto donio odluku da se suprotstavi razaranju i progonu, ali i odvođenju ljudi, a da prihvati svu pomoć koja će mu omogućiti da ostane i vrati se na svoja ognjišta. Na kraju, treba se podsjetiti i uloge Hrvatske vojske i Mornarice u Dubrovniku. One su pokazale potpunu nemoć da s kopna razore topovnjače i razarače, a kroz brda da puškama na drugoj strani uklone haubice. One su pokazale nemoć prema čeliku i nisu mogle zaštititi kamen. Ali su zato Hrvatska mornarica i Hrvatska vojska u prvim danima svoga postojanja pokazale moć da pod cijenu vlastitih života dostave hranu i lijekove na najudaljenije otoke, da stanu ispred svakog čovjeka, i svakom daju 60 dana da razmisli i odluči, i omogućile mu i odlazak i ostajanje. Dali su svakome 60 dana da duhovno, društveno i organizacijski jača. Omogućile su hrvatskoj Vladi 60 dana da pokaže svoju sposobnost u organizaciji pomoći Dubrovniku i zastupanja hrvatskih interesa u svijetu, dali su 60 dana protivničkoj vojsci da se zaustavi na putu mržnje i spasi sebe od stoljetne osude. I dali su međunarodnoj zajednici 60 dana da se informira, shvati, pregovara, pomogne i zaustavi to stradanje. Kako je tko iskoristio taj ogromni doprinos Hrvatske vojske i Mornarice koje nisu vojska čelika, već doista ljudska vojska, neka sam razmisli. A i ocijenit će ga drugi. U svoje ime i svih onih kojima su one toliko ogromno pomogle, klanjam se i zahvaljujem tim mladim ljudima. I neka nikad ne osjete žalost što nisu od čelika i što njihova moć nije moć razarača i haubica, jer pokazali su moć ljudskosti, moć čovjeka, postali su legenda Hrvatske i istodobno oslonac svakodnevice čovjeka Dubrovnika.

29. studeni 1991. Ispunili smo sve uvjete GETA

Govor povjerenika Vlade Republike Hrvatske na Konferenciji o kvaliteti života i ljudskim pravima prognanih osoba u Dubrovniku. Ako jedna lokacija na kojoj obitavaju ljudi 5. tjedana nema struje i vode (koja se kad je ima dijeli kapaljkama) – mada smo samo 6 km udaljeni od jednog od najbogatijih i najkvalitetnijih izvora pitke vode u Europi, ako na 35 m2 živi 15 ljudi, ako nam je kretanje ograničeno, a svaki pokušaj izlaza iz grada kažnjavan metkom neprijateljskog snajpera, ako moramo hodati samo jednom stranom ulice, ako jedemo samo jedanput dnevno, ako smo u potpunoj informativnoj blokadi, onda smo sasvim sigurno ispunili sve uvjete postojanja GETA. Stoga predlažem da se Dubrovnik proglasi za navjeći koncentracijski logor u Europi – na pragu 21-og stoljeća, a na sramotu iste te Europe. dr. Jure Burić

31. studeni 1991. Odani svojoj zemlji, ostali smo tu

Dragi naši kolege Dubrovčani! Samo dvadesetak kilometara istočno od vašeg drevnog grada i danas živi nekoliko tisuća žitelja Cavtata i Konavala, koji su ostali tu na svom ognjištu, čuvajući svoj kamen, kuće, crkve, baštine. Odani svojoj zemlji, ostali su tu, kada je trebalo braniti nju i svoje dostojanstvo susojećamo sa Vašim patnjama i stradanjima, ali smo i ponosni na sve Vas koji ste uspjeli sačuvati moćni grad svetoga Vlaha kao i na mudrost i iskazanu ljudsku solidarnost svih onih koji su Vam u tome pomogli. Držimo da ni povijesni tok, kao ni zemljopisni položaj ne mogu Dubrovnik odvajati od Cavtata i Konavala. Uvijek su u svojoj predugoj povijesti dijelili istovjetnu sudbinu. Podsjetimo se samo da je u davnim stoljećima prije Krista praroditelj Dubrovnika naš Epidaurus, rođen u Konavlima, dolini iznimne ljepote, nekada tako pitomoj, a danas tako dramatičnoj, čiju ljepotu nosimo još samo u svojim sjećanjima i na starim fotografijama, ali u svojoj šest tisuća znanoj historiji, poslije svakog boja uskrsnivale su Konavle iz pepela, svjetlije i ljepše poput fenix ptice u zenicama sunca. Danas je, međutim, Dubrovnik za Cavtat i Konavle nedostižan grad. Čuli smo da sada u Dubrovniku, poslije naredbe o zabrani iseljavanja iz Dubrovnika, razmišljate o filozofskom i retoričkom aspektu ograničenja ljudskog prava, o slobodi kretanja, a mi koji smo se hrabro odrekli tog ljudskog prava ostajući ovdje, molimo vas pomozite nam da ostvarimo najosnovnije ljudsko pravo – pravo na život. Još uvijek ne vjerujemo da smo zaboravljeni. Očekujemo Vašu intelektualnu i humanitarnu pomoć. Iz razumljivih razloga ne možemo biti imenovani i potpisani.

89 14. prosinac 1991. Konferencija o gradu i općini Dubrovnik“Obnova i razvoj“

u organizaciju HAZU; sudjeluju: Matica Hrvatska, Hrvatski PEN centar, Sveučilište u Zagrebu, Fond za spas Dubrovnika – Sv. Vlaho Dr. Slobodan Lang: U Dubrovniku je provedeno najveće istraživanje o izbjeglicama u ovom ratu. Počeo se izdavati «Glas iz Dubrovnika» i «Glasić..» jedine novine nastale u ratu, a nakon varšavskog geta. U ovom vremenu je nastao i Dubrovački zimski festival. Tu su se održavali intelektualni forumi u čijem radu su sudjelovali: najveći svjetski filozof Andre Glucksman, najveći svjetski humanist Bernard Kouchner, jedan od poznatijih svjetskh akademika, Francuz Jean d´Ormesson i mnogi drugi. Uspostavljene su komunikacije sa zarobljenicima, a osnovani su i odbori za cijelu dubrovačku općinu.

90 9

Svjedočenja

Svjedočenja Odbor za ljudska prava crvenog križa Dubrovnik Crveni križ Hrvatske Opčinska organizacija crvenog križa Dubrovnik Članovi: 1. Slobodan Lang 2. Msgr Želimir Puljić 3. Prof Alojzuje Prosoli 4. Dipl. Ing Nikola Obuljen 5. Dipl. Iur. Đuro Kolić 6. Dipl. Ing Branko Čulo 7. Dipl. oecc. Darko Atijas 8. Dipl. Iur. Antun Kisić 9. Ivan Šimić 10. Krešo Milan 11. Ivan Pavleković 12. Prof. Kathy Wilkes 13. Prof. Feđa Šehović 14. Nikola Nikolić 15. Dipl. Iur. Berta Dragičević 16. Dr Jure Burić 17. Salkan Herić 18. Maestro Đelo Jusić 19. Prof. Miljenko Jelača 20. Prof. Milorad Vukanović 21. Dipl. Iur. Rastko Barbić 22. Stanka Kodelli 23. Ružica Glavić 24. Berislav Bačić 25. Dr Andro Vlahušić 26. Maja Ivaniš 27. Stijepo Butijer 28. Mozafuk Bračković

14. studeni 1991. „Jedan Grad, samo jedan Grad…“

Ako želite čuti dobru izvedbu Mozarta, Haydna, ne morate putovati u Salzburg, dođite u dubrovački Knežev dvor slušati Dubrovački simfonijski orkestar. To je bio česti osvrt svjetskih glazbenih kritičara. Već četrdeset dana, od početka rata, orkestar se nije sastao, nije primio instrumente u ruke. Prvi fagotist orke- stra je uhapšen u Konavlima i nekud odveden... prvom klarinetistu je klarinet spaljen zajedno s njegovom kućom, također u Konavlima. Većina gudača (naročito žena) raspršen je negdje po zbjegovima. Knežev dvor je okovan. Dvije stotine djece zbora «Mali raspjevani Dubrovnik», raseljeno je po svijetu. Gdje su moji mali anđe- li, moji mali pjevači: Marija, Anica, Petra, Ivo (Štrumf ), Maja (konavočica), Paula i drugi? Kad ćemo opet zapjevati u sav glas «Dubrovačka dječica su najljepša na svijetu»? Bože dragi, vrati mi te zvjezdice u Grad. Ostavio si mi samo zubato sunce. Nema moijih «starih» prijatelja pjevača «Zbora libertas». Neki su na ratištu. Većina soprana i altova je otputovala u zbijeg. Opet ćemo mi zapjevati «Jedan grad, samo jedan grad»... Pa Gradska glazba, koja je od pedeset članova spala na nekih dvadeset pet, obukla je svoja svečana odi- jela i pošla je na Dan mrtvih odsvirati tri marče funebre na Boninovu. Na povratku s groblja u znak podrške građanima i za despet onima iza brda učinili su đir preko Straduna i blizu okovanog Orlanda odsvirali tri marče: Liberty, Dubrovnik i Sveti Lovro. Teatar je zatvoren. Neke drage glumce viđam po Gradu, a neki koji bi najviše trebali biti ovdje reciti-

93 raju preko Radio Zagreba «O lijepa o draga»... Žalosno. Nismo sami, došli su nam dragi prijatelji iz Zagreba. Nazivam ih «Ludi ljudi»: doktor Slobodan Lang, profesor Alojzije Prosoli i dipl. ing. Branko Čulo. Što njima ovo treba. Sigurno velika ljubav prema nama i Dubrovniku. Oni, pa Zdenka, Paulina, Tomo, Feđa, Marko, Smiljan, Ivo, Pero, Luka, Dubravka, Sule, Padre Mato, don Stanko, Cappella Ragusina, klapa Maestral, Mužika, ansambl Linđo, Festivalski orkestar. Nešto ćemo napraviti. Zasvirat ćemo, zapjevati. Već ćemo danas održati koncert za više od tisuću zatoče- nih građana u Revelinu, u tom svetilištu glazbe gdje su svirale najbolje filharmonije svijeta: Philadelphija, Francuska, Mađarska, Talijanska i druge Filharmonije. Njima su dirigirali najčuveniji dirigenti: Zubin Mehta, Lovro Matačić, Milan Horvat, Kurt Adler i drugi. Na Revelinu je nastupao čuveni američki balet te orkestri Dizzy Gillespija, Duke Elingtona i mnogi, mnogi drugi, Eto ne damo se. Mogu nam porušiti kuće, ali nam ne mogu oduzeti ljubav u našim srcima. P.S: Dok ovo pišem granate lupaju po mojoj ljubavi, mom dragom Lokrumu. On im se odupire. Ne daj Bože da ga zapale. Maestro Đelo Jusić

29. studeni 1991. Ratni zapisi

Baš bi mi prijala noćna šetnja Stradunom. Mrak je i ne vidi se ništa. Policijski sat. Ostaje mi samo da razmišljam. Zvukovi... Zvukovi ne obećavaju, ne opominju – oni prijete. Pucanj... zvoni telefon... rafal... 18 je sati, Hrvatski radio – studio Zagreb, vijesti... prolazi avion... netko zatvara prozore (mogla bi noćas kiša)... iznova pucanj... A osjećaji se izmjenjuju otkucajima srca: tik-dvojba; tak – tjeskoba; tik – bespo- moćnost; tak – strah i tako redom. Svjetlo dolazi samo kao puka formalnost. Ono smjenjuje noć jer se umorila. Zvukovima se pridružuju otkucaji sa gradskog zvonika. Vremenu usprkos... onako uglađeno, gosparski. Sponza. Jedna od najljepših dubrovačkih palača. Nekada je to bila carinarnica, a služila je i u mnoge druge svrhe. Danas je u njoj smješten Historijski arhiv, u kojemu se zapisana čuvaju nebrojena po- vijesna bogatstva. Ranjena je granatom u krov. A netko je zgodno primijetio: u Sponzi se čuvaju i originali dokumenata onih koji ruše Grad. Da se kojim slučajem Sponza zapalila nestali bi zauvijek dokumenti o njihovoj kulturi pa i povijesnom identitetu. Ruđer Bošković. Znanstvenik koji je svoja mnoga djela ostavio na ponos Gradu i njegovim stanovnicima. Njegova kuća je znatno oštećena. Muzej Rupe. Davno prije bila je to žitnica. Tu su ljudi dolazili uzimati svoj dio žita, a uz ovo zdanje vezuju se mnoge priče i legende... Od 866. do 867. Dubrovnik je bio pod petnaestomjesečnom opsadom Arapa (Saracena). 867. godine na molbu Dubrovčana bizantski car Bazilije 1. poslao je brodove u pomoć i Saraceni su se povukli. (Ponavlja li se uistinu povijest?). Točno prije tisuću godina, oko 992., makedonski car Samuilo poslao je vojsku na Hrvatsku. Ona je prošla i kroz Dubrovnik opustošivši ga i spalivši. Nakon što su u 12. i 13. stoljeću Mleci više puta podvrgavali Dubrovnik svojoj vlasti, 1296. izbio je u Dubrovniku veliki požar koji je uništio velik dio grada, a i predgrađa. Problem Dubrovčana u 14. stoljeću bila je kuga («crna smrt»), od koje je u nepunih pet desetljeća umrlo oko 7 000 građana. 1667. godine strašan potres porušio je Dubrovnik. Neizbježno, izbio je i požar, koji je dokrajčio Grad. Tada je poginulo oko 4 000. Dubrovčana, a preživjelo ih je tek oko 3 000. Prije pedeset godina, 1941. Talijani su opkolili Dubrovnik. U ovom našem prisjećanju manje su važna tadašnja politička i druga zbivanja. U svezi s ovim, recimo samo da svjedoci kazuju kako je za čitavog rata u Stari grad pala samo jedna bomba. Dakle danas govorimo i svjedočimo o nezapamćenom agresoru i raspolažemo ruševinama i popisima poginulih kao dokazima njihove sile i brutalnosti. Ovaj put pedesetak projektila palo je unutar gradskih zidina – prvi put u povijesti Grada. Dubrovnik je danas osim uništenih kulturnih i privrednih objekata, materijalnih bogatstava, najveći koncentracijski logor na svijetu. Tu je do sada poginulo oko stotinu ljudi. Stanovništvo iz prigradskih naselja, mjesta i sela slilo se u najuži dio Gra- da i tu potražilo utočište. U Gradu je trenutno oko trinaest tisuća izbjeglica. Njihovi su domovi porušeni, spaljeni, pokradeni, a k tome još i zauzeti, nastanjeni. Dubrovnik dans karakteriziraju još i zbjegovi. Preko dvasedeset tisuća stanovnika napustilo je Grad brodovima, koj su jedina veza sa svijetom. Njihovi su domovi porušeni, spaljeni, pokradeni, a k tome još i zauzeti, nastanjeni. Dubrovnik danas karakteriziraju još i zbjegovi. Preko dvadeset tisuća stanovnika napustilo je Grad brodovima, koji su jedina veza sa svijetom. Njihovi domovi ostaju prazni, ognjišta ugašena, oni panično, ali ne i bez oklijevanja traže spas u bijegu. Već gotovo dva mjeseca ljudi na ovim prostorima žive bez struje i vode, bez komunikacija, bez ogrijeva, goriva, namirnica. Djeca, koja su tu ostala, poistovjećuju se s ratnom zbiljom. Dok oružje šuti, u «Bijelom Gradu» , oni se igraju rata... Optimizam i raspoloženje daje naslutiti da će biti bolje. Oglašavaju se pokreti

94 za ostanak u Gradu. Jer ako odemo, u naše će domove ući neki novi «ljudi». Majke apeliraju da im se dade na znanje što dobijaju ili gube ostankom. Glasine i priče stvaraju dodatni porblem i nove nevolje. One se prenose iz ulice u ulicu, od usta do usta, a svaki put su sve bogatije i sve manje istinite. One dovode u zablu- du, stvaraju paniku, čine život u Gradu još težim i nepodnošljivijim. Ali tvrđe i fortece još su tu, tek ranjene il povrijeđene. One se isprepliću u provjerenu snagu ljepote i vrijednosti. Latinski natpisi – velike riječi još su na njima. Još negdje piše (a možda je gelerom tek doklesano) da ni za što slobodu ne prodajemo, da neće posustati Duh svetoga starca – zaštitinika i parca Grada, svetoga Vlaha. Ni one eksplozije na kamenu nisu oduzele Duh, ni nadu u Libertas, misao vodilju. I povrijeđeni Grad i napaćeni golubovi njegovi, još jednom su postali svjesni vrijednosti Slobode. Na kraju krajeva, tu je vrijednost ovaj Grad oduvijek doživljavao uzvišenom. Tako je i dubrovački Gundulić opjevao Slobodu najljepšom pjesmom, a puninu njegovih misli doživljavamo i danas, dok se skrivamo pred silom i bezakonjem, snivajući o danu kada ćemo ponovno, simbolično, na Orlandov stup, izvjesiti barjak Slobode. Nino Đula

10. prosinac 1991. „Plameni“ Vatrogasci „vrući“ kruh

Da se posudim krilaticom NNNI – zaista mogu! Ali drugačijeg smisla od onog koji nas je odista izena- dio... Mora se reći: preko radija tko je imao tranzistor – što znači i baterije – znalo se – kad će biti kruh - ! I bilo ga je – svaki dan! Čak je upucana i pekara i kamioni koji su prevozili kruh naš svagdašnji. Srećom da neki od «pucača» nije pogodio – usmrtio vozače – jer kamiona će biti i sutra. Sutra moramo reći imena – ni na jednoj ruci ih se ne mogu izbrojiti - ! Koliko im je godina prošlo za ova dva mjeseca? Isto tako – kojom sirenom je davan znak «Dubrovačko dobrovoljno društvo vatrogasaca» za skok sa šmrkovima po vatri – po drveću – po šumama, i na kojem kraju gori? ... A stigli su – grmljem – preko kamenja – zalutalom minom – stigli su spasiti sve što se dalo spasiti. Zato neka vas ne čudi naslov «plameni» i «vrući» - i ako i vidite mla- diće – ljude crvenih očiju shvatite odmah da je ta boja očiju od vatre i dima – dima pekare i vatre borovih iglica. Njihova voda i njihovo brašno – njihove ruke i dodatna im boja očiju!!! Tek malo za njih. Niko Kovač

16. prosinac 1991. Zločin u petak

IUC (Interuniverzitetski centar) – Dubrovnik rođen je u jesen 1971, a uništen u jesen 1991. Prostor u kojem je pred 20 godina započeo s radom, rastao, izrastao u instituciju svjetskog glasa i ugleda, promicao ime Dubrovnika i Hrvatske širom svijeta, uništen je u naletu barbatskog vihora u petak, 6. prosinca, na dan sv. Nikole, dan kad djeca i odrasli posvuda s uzbuđenjem otvaraju darove i poklanjaju jedni drugima radost. Dar IUC-u toga dana bio je smrtonosan. Zgrada IUC-a pogođena je nizom granata, te zapaljena gorjela dan, dva, tri, četiri dana, svaki dan rušio se po jedan kat i urušavao i sad je zgrada sa svim svojim inventarom na tlu. Sve što je ostalo, stalo je u dva kamioneta. Od naše biblioteke, stvarane kroz 20 godina, od 20 tisuća knjiga, ostalo je svega dvadeseteak naslova, poluizgoreni katalog i puno čađi i pepela. Davno je to bilo kad su Europi gorjele knjige i baš ovih dana, kad se obilježava Dan ljudskih prava koja uključuju i pravo na školovanje, pravo na sticanje znanja, baš sada ovaj in menmoriam jednoj vrijednosti koja nem je oteta, jedan memento bezumlju koje se ničim i nikako ne može ni shvatiti, ni oprostiti, ni zaboraviti. Sva naša prava, sva ljudska prava, od onog najosnovnijeg – prava na život, pogažena su tog 6. prosinca. Sudbina IUC-a, njegovo uništenje tog petka koje je rastužilo ne samo nas ovdje, već tolike prijatelje i suradnike iz cijelog svijta, jedan je od rijetko viđenih primjera bezumlja. Tog istoga dana, 6. prosinca, iz Zagreba sa Sveučilišta, nakon naše dojave, otišao je u svijet elektron- skom poštom na 3500 adresa, apel, na sveučilišta diljem svijeta, s pozivom svijetu da reagira da zaustavi ovaj kulturni i civilizacijski genocid, ovu bestijalnost. Samo nekoliko dana prije toga predsjednik Rektor- ske konferencije norveških sveučilišta, prof. I. Lonning, bio je uputio svoj apel svijetu, u kojem je naveo: «Sigurni smo da će Dubrovnik i dalje biti povijesni spomenik ljudskog ludila i neodgovornosti onih koji nastavljaujju činiti tako neoprostive zločine.» Dana 9. prosinca, dr. Kathleen Wilkes i ja uputile smo pismo prijateljima i kolegama IUC-a u svijetu, informirajući ih o zlu, o nepopravljivom zlu kojim je IUC pretvoren u pepeo. Rekli smo, među ostalim:

95 «1971. godine imali smo viziju, projekta okupljanja čitavog svijeta u Dubrovniku. Dvadesetak sveučilišta članica osnivača, krenuli smo u ovaj pothvat i uspjeli ga ostvariti. Naš san je sada u pepelu, ne metaforič- no, već potresno stvarno. Sad moramo opet početi snivati novi san, sad imamo potencijal od 240 članova sveučilišta. Vjerujemo da će većina njih htjeti s nama dijeliti ovaj novi san.» U prosincu 1991. završeno je prvo poglavlje u povijesti IUC-a. Vjerujemo da ćemo već u siječnju 1992. početi razmišljati i raditi na njegovom obnavljanju i nastavku. Zapravo, čak i prije, jer već u subotu, 14. prosinca, u posjet Dubrovniku stiže delegacija predstavnika Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, Matice Hrvatske i Hrvatskog PEN-a. Razgovori o IUC-u počet će eto već tada. Uz pomoć svih njih i sa svima nama ovdje, Dubrovnik će morati sebi i svijetu ponovno stvoriti, uz svoju sveukupni obnovu i svoj novi Interuniverzitetski centar. Berta Dragičević, Izvršna tajnica IUC

Slobodan Lang - Slike Dubrovnika 1991.

12. studeni 1991. Topovi Goluba u Mokošici

6:00 - počelo je pucanje. Svagdje, iz svega. Pili smo kavu Braco Pavlović i ja. 7:30 - Crni vodoskoci iznad Rijeke Dubrovačke 7:31 - Lapad 7:32 - Stari Grad 7:33 - Mitraljezi. Cvile psi. Razaranje već razorenog. Dva puta dim u brodogradilištu Stare Mokošice. Dvije minute mira. Lavež pasa iz Stare Mokošice. Opet dva pucnja. Grmi sa svih strana. Dim od Nuncijata do Srđa. Pucanj iz haubice s kote 452. Danas ih je 4, jutros su dovedena još tri. Minobacači iz Petrova sela. Mitraljezi. Topovi s brodova. Poneki snajper pa i revolver. Bojimo se i telefona. Kad zazvoni utvrđuju da li ima nekog živog, pa onda gađaju. 7:38 - Neposredna blizina. D1... reagiraš instiktivno na odnos zvuka i udaljenosti 7:39 - Opet u blizini, daljini, blizini, i tako... Koliko vrijedi tišina jedne minute. Opet dim. Srđ, Nunci- jata, Babin Kuk, Gruž, rezervoari, more, brodogradilište, Mokošica Stara i Nova. Cvrkut ptica, uplašene su i cvrkuću nervozno. Pola minute tišine. 7:45 - Tak-tak. Neka ptica, ne znam koja. D2... U zavisnosti od zvuka i daljine čovjek reagira... mije- šaju se crni i bijeli oblaci, oblaci zla i dobra. Tko će pobijediti? 7:46 - Brdo u koje neposredno gledam pogođeno je. Oko mene pčela nervozno leti i zuji. ŠŠŠŠ... (leti pa onda bum, bum, bum – eksplozije). 7:50 - Svugdje bolni cvrkut ptica. Lete u svim pravcima. Nigdje nema sigurnosti. Jedna minuta tišine. D3... Reakcija zavisi od vrste oružja, udaljenosti, zvuka i dima. 7:54 - Tri puta u neposrednu blizinu. Gori Nova Mokošica. Ovdje je 300 djece do 10 godina. Više od 500 do 16. Više od 1500 ljudi. veliki broj starih ljudi i žena. 7:55 - Crni vodoskok 7:56 - svi se zvukovi miješaju. Molitve, eksplozije, jeka, ptice, pčele, cvilež. Samo se ne čuje čovjeka. Lete ptice, trče psi i mačke, a ne vidi se nijedan čovjek. Ovo nije cvrkut, ovo je cviljenje ptica. To nisam nikada čuo. 7:58 - Gore kuće u cijeloj Mokošici. Prvi put čujem da cvile i ranjene zovu sve životinje jednog pod- ručja u isto vrijeme. Nikada nisam čuo tako nešto i to u prekrasno nedjeljno jutro nad Rijekom Dubrovačkom. 8:03 - Pogođena je prva kuća do nas. Zlobni crni dim. Rušenje, a ljudi – što je s ljudima?! 8:04 - Rafal haubica pa rafal mitraljeza. 8:06 - Neki novi zvuk. Ne znam što je. 8:07 - Rafali mitraljeza, minobacača, topova. 8:08 - Opet je pogođena kuća u neposrednoj blizini. Izgleda da je to ambulanta. Kakav crni dim. Bože, zašto? Ne razumijem. Borim se da ne mrzim. Teško. Želio bih i oprostiti. Ako treba i vlastitu smrt. Ali, zaboraviti ne mogu nikada. Kako gori ambulanta. Taj dim je toliko crn. Poviše nas je sada više crnih oblaka. Ne znam da li ćemo dočekati još jedno jutro. 8:12 - Opet gori tik uz nas. Cvili bumbar. Niz ptica se spustilo nad krov preda mnom. Kao da se više ne usude poletjeti.

96 8:19 - Dva pogotka, dim. Je li to pošta? 8:20 - Zuji prva muha. Velika, crna. Sjela je na bijeli kamen. D4... prekinem misao... Uvijek se pitam tko, što, gdje je stradao Stari Grad, Lapad, Babin Kuk, kako se snalaze ljudi? Kad je daleko, gotovo nema straha. Činiti se da si racionalan a znaš da nisi. Kod srednje udaljenosti štrecne te, gledaš, tražiš dim, nelagodno je. 8:32 - Mitraljez. Kao da je u blizini. Je li moguće da dolaze. Dva puta tik uz nas crni vodoskok. Više kuća je pogođeno. Dim po cijeloj Novoj Mokošici. Prvi leptir. D5... Kad je u blizini možeš se uvući u sebe... 8:25- Crni vodoskok. Drugi, treći, četvrti. Sustjepan Tri puta Nova Mokošica. D6 ... Glavu... 8:30 - Bojiš se. Trnci tijelu. D7... Gledaš razaranja pred sobom... 8:35 - Neki smeđi dim iz zgrade pokraj nas. Nova boja. 8:38 - Opet zgrada iza nas. Crni dim i malo dalje nova boja. Crveni dim iz zgrade, kao da su zidovi prokrvarili. 8:40 - Prošao je jedan sat. Zabilježio sam u daljini 81. pucanj. 65 na srednjoj udaljenosti i 63 u blizini. Ukupno 209 puta. U 24 sata to je 5016 puta. Ovo nije rat protiv vojske. Nije borba. Nije razaranje. Ovo je napad na logor. Tri granate na svakog nenaoružanog civila Mokošice. 10 na svako dijete. Ovo je svjesna želja za ubijanjem djece. Samo zato što su rođena kao Hrvati ili su ostala živjeti s Hrvatima. Ovo nije želja da se razori i ubije, već i da se zatre svaki trag svega hrvatskog. Optužujem i portestiram. Prekida me zvuk frule. Tko je prije čuo zvuk frule koji nadjačava rafale topova. Gospar Ivo svira veliki koncert Dubrovniku. Nikada nisam bio više Hrvat nego danas u ovo nedjeljno jutro 10. studenog u Rijeci Dubrovačkoj, na terasi kuće Nove Mokošice. 8:44 - Pogodili su tri male kuće tik uz mene. Boli me, postao sam nekako drugačiji ovoga jutra. Novi leptiri prekrasnih boja. Mislim na Maju, na moje, na sve Hrvate, kao i sve ljude. Optužujem ljude od čelika za ubijanje svega živoga.: ljudi, životinja, ptica, pasa, mačaka, riba, grmova, cvijeća. Optužujem ih za razaranje svega što vide. Domova, ljudi, zvonika, ambulanti, grobova, škola, skloništa, cesta, obala, luka, brodova. Optužujem ih za pretvaranje svega u crnilo smrti. Plavog u crno nebo. Bijele u crne oblake. Skladne crvene krovove u ružne spaljene grede. Raznobojne automobile u crne olupine. Plavo more u crne vodoskoke. Zelena stabla u izgorenu šumu. Konstatiram gospodine predsjedniče da nisam vidio još nijedan osjećaj koji ste pokazali za stradanjem svoga naroda. Gospodine predsjedniče nemojte imati srce od kamena, možete li pustiti suzu? Dođite u Mo- košicu, bilo koju «Mokošicu Hrvatske» - bez kamenog srca i čelične deke. Nemojte doći na jedan dan, ostanite s ljudima. Ostanite kao ovi divni ljudi koji kažu za sebe «Mi smo samo mali ljudi». Dođite u «vrhovništvo naroda» koje se tako zadivljujuće, hrabro, s radošću, nadom i vjerom predaju jedan drugome diljem Hrvatske. Mokošica gori – Dubrovni, Vukovar, Kostajnica. Oni ne žele biti diplomatski aduti u Haagu. Ni obredne žrtve imaginarne Hrvatske kakvu nitko ne želik. Hrvatska je jedna, nedjeljiva, a svaki čovjek neponovljiv. Nju se ne može dijeliti, a s njima se ne može trgovati. S kote 452 vječna jeka, ljudi od čelika i 4 haubice razaraju sve u Mokošici i Dubrovniku a na njih nijedan napad. Zašto? Nitko to ovdje ne razumije. *Nakon ovog teksta dr. Lang postao je članom Hrvatskog P.E.N.-a. Na istoj sjednici PEN.-a postao je njegovim članom i Siniša Glavašević za svoje ratne izvještaje iz Vukovara.

14. studeni 1991. Ljudska prava u opkoljenom gradu

Vrijeme ljudskih prava potpuno preuzima Dubrovnik. Politike više nema, ideologije nema, ostala je samo čovječnost. Ujutro najprije obilazimo prognanike i skloništa. U Akvariju razgovaramo, vodi ga pomorac od Pu- stijerne koji je proveo 25 godina na brodu. Zapravo mnoga skloništa vode pomorci, poput brodova. U njemu je 300 ljudi, 300 prognanika od kojih je 80 djece. A broj se određuje prema kruhu, jer postoji kruharina po glavi. Najstarija osoba ima 92 godine. Došli su sa svih strana, iz Konavala, Župe, Mokošice, ali i s Karmena. Teško im je, sami su organizirali zdravstvenu službu. S jednom liječnicom i dvije sestre, koje su i same prognanice. Neki dan došao im je ranjenik nakon što je zapaljen “Imperijal”. Dva su mu se gelera zabila u debelo meso. Do jutra je bio kod njih. Bila je i jedna starija gospođa koja boluje od šećerne bolesti i nekoliko je puta padala u komu. Starica nema nigdje nikoga, nema ni sredstava. Boji se i otići iz

97 Dubrovnika jer će sigurno tamo gdje dođe tražiti da plati, a ona nema ništa. Sami su osnovali ljekarnu. Nema poveza za zaštitu rana. Već je nekoliko djece imalo proljeve i povra- ćanja. Za vrijeme boravka u Akvariju došli su čuvari hraniti orhane. Sva su se djeca okupila oko bazena. To im je najveća radost tijekom dana, fešta od orhana. Prolazimo pokraj nekadašnje galerije “Kaptol”, u kojoj je tridesetak ljudi. U muzeju Rupe ima ih oko 500. U Školskom centru 300. I u Glazbenoj školi oko 200. Svugdje ima djece, pišu pjesme, crtaju.

Glasnici iz Hada Počeli smo izdavati Glasnik iz skloništa. To nam je treći list koji smo osnovali. Glas iz Dubrovnika, Dubrovački glasić i sada Glas iz skloništa. Najčešće ljudi pitaju: “Doktore, jesmo li mi predviđeni za epopeju?” Boje se da su ponuđeni za nečiju tuđu feštu. Različite su sudbine. Da vam kažem koji su ljudi tamo. Jedna gospođa koja je sa šest mjeseci ostala nagI uha, jer je dobivala antibiotike koji su joj oštetili sluh. Njezin muž također ima oštećen sluh, on je automehaničar i imao je nesreću na poslu. Jedna joj kćer ima sedam mjeseci, a druga pet godina. S majkom je od sedamdeset. Djeca, kako kaže, nikako ne podnose stanje, stalno imaju proljev i povraćanje. Kako oprati pelene? Kaže: “Na nama je križ u svemu.” Dvadeset i petog kolovoza pobjegli su iz Hrvaca kraj Sinja, nekim autobusom za prognanike do Splita, a dalje redovnom vezom. “Meni je prob¬lem”, kaže ona, “jer kod nas se vrlo slabo poštuje ljude koji slabo čuju. A baterije moga muža i moje su na kraju. Više nećemo ništa čuti”. Drugi je gospodin rođen 1942. u Tešnju u Bosni. Šezdeset druge je došao kao dvadesetogodišnjak raditi kao konobar u Cavtatu. Dva su mu brata u isto vrijeme otišla raditi u Njemačku. Sve što su mogli skupili su i 1969. otvorili restoran “Toranj” u središtu Cavtata. Sedamdeset treće je sagradio kuću na Zvekovici, 1988. zetu u Močićima, 1990. je otvorio novi restoran i autoelektričarsku radionicu. Imao je i veliki brod, koću od 15 metara. Zajedno s hladnjačom, skladištem i cijelom organizacijom zanimanja. Slika jedne obitelji koja je sve uložila u razvoj. 10. listopada gledao je sa Svetog Roka kako mu gori kuća. A 12. studenoga cijelo je popodne stajao na Porporeli i gledao kako mu gori brod. Zašto je satima gledao izgaranje vlastitoga broda? “Mislio sam: neće sve izgorjeti. Nešto će mi ostati. Čovjek ne vjeruje očima. Sad sam u tuđim hlačama. I bolesnik sam (boluje od tumora na grlu). Sad sam dobar prosjak. Uzeo sam cipele u Caritasu.” Smatra da mu je obiteljski posjed vrijedio dva do tri milijuna maraka. “Granate su mi raznijele nekoliko najboljih prijatelja. Nisam stranački čovjek. Nisam bio ni u jednoj stranci. Odgojen sam da poštu- jem sve ljude. Izgorjele su kuće svih mojih susjeda Srba. Zajedno smo živjeli i zajedno bili u skloništima.” Stradun je pokriven kamenjem. Vide se “žive” granate. Iz jedne parfumerije “Dubrovkinje” koja je potpuno razorena iznijeli smo pelene za djecu, gaze, uloške za žene, zubne paste, sapune. Nemamo dovoljno onoga što nam je potrebno za osobnu higijenu. Ni za najmanje. Sve smo odnijeli u Crveni križ. Grad je pokriven smećem. Ne može se više odnijeti. Mislim da su infekcije neizbježne. Epidemije. Treba razmisliti što činiti. Posjetili smo sklonište Islamske zajednice. Pozvao sam imama na sjednicu Od- bora za ljudska prava Crvenoga križa koja će se održati u tri sata. Prekrasan je dan. Sunce. Ne puca. Lažni mir. Stranci odlaze. Promatrači i drugi. * Da bi se zadovoljio moral, bar prividno, odlazi i mali broj djece, majki, bolesnika i staraca. Molim da svi vodite brigu: Dubrovnik je mjesto gdje majke i djecu treba dovoditi. Bolesnike i stare treba dovoditi, a ne odvoditi. I dalje, ostat će u Dubrovniku najveći broj i djece, i majki, i bolesnika i staraca. Temeljna obrana Dubrovnika samo su ljudska prava. Kad ovo čitate razmislite što se može učiniti. Ali, nemojte skakati ni s kakvom mržnjom po rivi, niti imati svečane zakuske. Hrvatska zaslužuje bolje. Pozovimo se na ljudska prava i na tome pokrenimo potporu svijeta.

16. studeni 1991. U Dubrovniku svi pate

Danas smo se vratili iz Zelenike. Bilo je to jedno od najtragičnijih putovanja koje pamtim u svom životu. U četvrtak ujutro ukrcali smo se u Gružu ponovno na “Slaviju”. No, tim brodom odlaze europski promatrači, odlaze svi predstavnici Crvenog križa, a odlazi i najveći broj stranih novinara. Pakao Dubrov- nika postao je pretežak, za Crveni križ koji se zakleo da neće nikoga napustiti, za europske promatrače iz različitih vojski Europe, pa i za novinare koji su sami iskusni ratni izvjestitelji. Na taj brod ukrcali su se zato ranjenici, bolesnici, trudnice, majke s djecom i starci. Na brod za 600 putnika ukrcano je više od 3500 ljudi. Brodu smo se približili kroz Gruž koji je ispunjen potopljen im brodovima, izvrnutim i spaljenim.

98 Stalno se diže dim iz postrojenja koja već danima gore. S brda su nas stalno promatrali i nikad nismo znali kad može početi pucati. Na brodu sam se sjetio odlaska brodova sa Židovima iz Njemačke kasnih tridesetih, kao i napuštanja Sajgona. Nalazimo se na samom dnu u garaži broda. Nisu se mogli ukrcati automobili i kamioni jer je sve puno ljudi, djece, žena, staraca, bolesnika. Bolesnici su ležali l)a metalnom podu, s infuzijskim bocama obješenim u zraku. Plač i tišina bili su istodobni. Potpuno promijenjena lica od plača i ispijena od tišine. Po stepenicama ljudi leže u položajima koje nikada nisam vidio, a u kabinama je bilo i po petnaestak lju4ii. Hodati se moglo samo pažljivo među ljudskim tijelima. Kad smo isplovili, bili su veliki valovi koji su brod valjali gore-dolje, te su mnogi povraćali, imali mučnine i psihičke tegobe. Liječnike se tražilo na sve strane, bol plača iskazivao je cjelokupnu patnju tisućljetnog stradanja Hrvat- ske, od nerođene djece do 90-godišnjih staraca. Ovdje nema više nikoga tko ne pati. Želim zahvaliti timu zdravstvenih radnika na čelu s dr. Rapaićem, koji su se potpuno posvetili tim ljudima. Kad smo stigli u Zeleniku, zaprepastila nas je slika osvijetljenog grada, otvoreni restorani, dućani s robom, prodaje se voće, a teče i voda. To sam gotovo zaboravio da postoji. Kako se čovjek može priviknuti na život u kojemu svega toga nema. Razgovarali smo s predstavnicima JA o uvjetima i šansama održavanja primirja i prestanka stradanja ljudi. Tražili smo da prenoćimo u Zelenici jer je more preteško za putovanje. To su nam dopustili. Također su dopustili i da, osim muškaraca, drugi ne moraju sići s broda za pregled. Liječnici koji su pregledavali pacijente bili su korektni, a tijekom noći i u dva sata ujutro odazvali su nam se i kapetan Jeremić i cijeli tim zdravstvenih radnika davši nam neophodne lijekove. Ti su ljudi dali što su mogli i na tome im zahvaljujem. Neki od vojnika pitali su me zatvaraju li u Dubrovniku Srbe. Ponudio sam se da ću ostati kao talac, ako je zatvoren bilo tko samo zato što je Srbin. Uopće mislim da je najveći problem neinformiranost ljudi. Vjerojatno je najvažniji uvjet pobjede demokracije i prava čovjeka bilo gdje - pravo na slobodu tiska. «Slavija» - brod nade i spasa Rano ujutro isplovismo prema Dubrovniku i opet po uzburkanom moru. S europskim promatračima vodili smo razgovore o dosadašnjem tijeku i daljnjim mogućnostima. Njihov rukovoditelj ima više desetljeća iskustva u sličnim razdvajanjima snaga. Pokušali smo ga nagovoriti da ostane, ali nismo uspjeli. Uopće, “Slavija” je ovaj put bila drukčija od trijumfalnog konvoja “Libertasa”. Smatram da smo ipak pogriješili što smo u taj konvoj primili političare i što nismo išli u Zeleniku. Time smo samo stvorili iluziju da je blokada probijena. Želio bih zahvaliti posadi broda “Slavija” koja je do sada već pet puta vodila taj brod na liniji Rijeka-Zelenika-Dubrovnik, prevezavši oko 7000 ljudi, te dovozila hranu, lijekove, pakete Crvenog križa. Zahvaljujem barbi Damiru Jovičeviću, Crno- gorcu, koji je danas jedan od glavnih čuvara životne linije Dubrovnika. Zahvaljujem i svim njegovim kolegama mornarima. Nakon povratka u Dubrovnik održana je sjednica Odbora za ljudska prava s predstavnicima svih vjera, svih naroda i sa svih područja. Donijeli smo odluke o pokretanju novih konvoja, o povratku u Mokošicu i Konavle. Vidjeli smo i kako ljudi žive. Današnje se stanovništvo Dubrovnika može podijeliti u osam skupina: na ljude čije je područje okupirano i iseljeno, područje koje je okupirano i nastanjeno, ono koje će možda biti okupirano jer postoji rizik od okupacije, na one prognane u Dubrovniku, stalne stanovnike Dubrovnika, ljude koji su napustili Grad (oblik povlaštenosti), one koji su ga napustili kao posljednji bijeg ne znajući ni kamo idu, niti tko će ih do- čekati, te konačno na stanovnike koji su odvojeni na otocima bez komunikacija. Za sve njih treba raditi programe obrane prava čovjeka. Predani su nam i radovi za prvu dubrovačku izložbu ratnog stvaralaštva, izlaze nam stalno novine “Glas iz Dubrovnika” i “Glasić iz Dubrovnika”, a u pripremi su nove “Glas iz skloništa”. Odlazimo. Sunce sja, šetač i na Stradunu. Ljepota Dubrovnika je neuništiva. U konvoju “Libertas” su Danko Atias, Feđa Šehović, Marko Brešković, Delo Jusić, Lukša Barbić ... Dogovaramo se za daljnji rad. Navečer kreće- mo u Gruž. Dolaze gosti iz Francuske. Svaka veza sa svijetom ulijeva nam nove nade. Razgovarali smo i s Miše- tićem i mnogim drugima iz Zagreba. Molimo svakoga: ne zaustavite svjetsku vezu s Dubrovnikom. Predlažemo svakom građaninu Hrvatske da pozove sve stručne, političke i druge prijatelje i svaki skup održe u Dubrovniku. Danas je vrijeme kongresnog turizma Dubrovnika. Danas treba doći u Grad.

27. studeni 1991. I Bokelji vode bitku

Ovdje se vodi i šesta bitka, bitka s Jugoslavenskom armijom, i na brdima, i za stolom. Za stolom, Cr- veni križ, odbori za ljudska prava i pregovarači, traže da se čovječnost i ljudskost stave iznad svakog ratnog plijena i svakog oblika vojničkih pobjeda. Bitku vode i djeca. I svima vam poručuje Tihana Miloslavić: “Rat je. Već 40 dana nisam vidjela svoju kuću koju sam ostavila u Župi. Tko zna kako je tamo. Tamo su mi ostale

99 i male mace. I mali bijeli zekani. Imala sam ih 30. Zašto je sve moralo ovako biti? Zašto? Zašto nismo mogli ostati kod kuće. Dok ovo pišem, oko mene odjekuju snažne detonacije od kojih se trese cijela kuća. Već 40 dana ja se budim u tuđem krevetu, već 40 dana živim u tuđoj kući. Tko zna koliko djece to isto proživljava. Voljela bih da se ovo ništa nije moralo dogoditi. Zašto? Molim se i želim mir.” Bitku vode i pojedine skupine. Obraćali su nam se danas žitelji otoka Mljeta, Lopuda, Šipana i Kolo- čepa. Ne mogu osigurati lijekove. Kad brod s lijekovima i stigne u Dubrovnik, nedostaje mnogo toga što je potrebno za pomoć. Jer do otoka se ne može. A tamo su bolesnici. Formirani su i odbori za Župu i za Konavle. I Crnogorci, Bokelji Dubrovnika, počeli su bitku i objavili pismo gospodinu Bulatoviću u kojemu mu kažu: “Vi dobro znate da će se preživjeti ovaj rat. Ali će poginuli i patnici uvijek biti opomena i pitanje zašto je vođen, zašto je bio ovako surov i zašto je porušio sve međe i tromeđe, sve putove i puteljke ... Po- mozite da se zemlja smiri i ljudi ozdrave od straha i patnji i opet povjeruju svom susjedu.” U ovom je trenutku najteža bitka Mokošice. Upravo sam spustio telefon nakon razgovora s ljudima iz Mokošice. Njihje 1600. Stalno ih se bombardira. Prekid pregovora donio im je tragediju. Slušaju fijuk me- taka, slušaju granate, žene plaču, djeca više ne znaju što da čine sa sobom i mole milost. Kažu mi: “Doktore, rekli su nam da za nas nemaju više plan zaštite. Vjerujemo samo vama.”

27. studeni 1991. Zar je zlato vrednije od ljudi

Već vam nekoliko dana nisam pisao jer je Dubrovnik prepun događanja, susreta, stradanja, strahova i nada. Dvadeset i prvoga ponovno smo se sastali u Mokošici s predstavnicima vojske i pripremili se na ulazak JNA u Mokošicu. Formirali smo Crveni križ Mokošice i okupili u njemu najuglednije ljude. Koliko je Crveni križ važna organizacija? Doista, savjetujem svakome mjestu da na vrijeme formira odbore Crvenog križa, jer u trenucima kad su oni neophodni, može biti i prekasno. Ovih dana formirali smo odbore Crvenoga križa i ljudskih prava za cijelo područje Dubrovnika, Konavle i Cavtat, Rijeku dubrovačku, Župu, Dubrovačko primorje i otoke. Svi oni rade 24 sata na dan i stanovništvo se u velikom broju okupilo da radi u njima. Sve se više ljudi okuplja. Jedna skupina koja se okupila oko konvoja “Libertas” jesu i dubrovački Crnogorci i Bokelji. Razgovarao sam s njima i doista je teško čuti kad i Crnogorac kaže: “Nikada nisam mislio da će mi biti tako strašno biti Crnogo- rac, jer ako je itko morao brinuti za slobodu Dubrovnika, to je Crna Gora. Čast i poštenje, čojstvo i junaštvo, sve nam je dovedeno u pitanje.” Dragi prijatelji Crnogorci, duboko vjerujem da je vaše stradanje ogromno kad vam je nametnuto da progonite žene i djecu. I uvjeren sam da ćete reći: Dosta. I da ćete ovu tamnu stranicu crnogorske povijesti izbrisati i stati na stranu slobode i štovanja prema ljudima. Crnoj Gori je toliko stalo do dostojanstva te neće dopustiti da ono bude spaljeno u šumama, domovima i ljudima Dubrovnika.

Koncert u Gradu Nedjelja je bila ispunjena kulturnim događanjima. Delo Jusić je organizirao koncert u Revelinu i kod franjevaca, a u katedralu je stigao na misu Krista Kralja i Krist iz Mokošice. Stigao je ranjen u srce i ponovno pribijen na križ, a jedan po jedan čovjek prepune katedrale pristupio mu je i poljubio ranu na srcu. Bilo je toliko simbolike u snazi Dubrovčana koji su u isto vrijeme preuzeli na sebe teret patnje i obvezu ljubavi. Hoće li Hrvatska biti dostojna ovih ljudi? Hoće li se čuti riječ ljubavi prema njima ili će im se samo prijetiti? U Gradu se pročulo da postoje planovi odnošenja umjetnina iz Dubrovnika, jer bi moglo stradati zlato i Tizian. Ljudi su jeftini, a zlato je vrijedno. Ne može tako. Najveća vrijednost su doista ljudi, ni jedna slika, niti jedan gram zlata ne može izaći iz ovoga grada dok je u njemu i jedan čovjek. Zar netko, doista, misli da bi se ovaj narod odvojio od svega što čini? Hoćemo li bar mi u Hrvatskoj naučiti da su ovi otoci i vale, šume i ljetnikovci i miri, i Stradun, i Tizian, i zlato, jedinstveni s ovim ljudima i da postoje tek samo s ljudima? I ako nestane ljudi, ne treba više biti ničega. Molim vas, ne činite planove za spašavanje Tiziana i zlata, već ljudi. I to ne odvoženjem, već očuvanjem njihova života na svome. To su pokrenule i žene Dubrovnika koje su već potpisale tisuće poziva ženama da ne napuštaju Dubrovnik. Dubrovnik nije vojna utvrda iz koje treba izvesti žene i djecu, a onda voditi rat. Žene odbijaju napustiti Dubrovnik i na svome sastanku kazale su: što će Dubrovnik bez žena i djece. “Ali isto tako, jedna sam od posljednjih žena koja sam napustila Župu, uvrijeđena sam što nema informacija, iz Župe sam pošla, ali iz Dubrovnika ne. Hoću da znam što me čeka. To nedostaje i muškarcima. Ako ima organizacije u obitelji, onda ima i prosperiteta. A mi smo muhe bez glave. Ja hoću biti čovjek. Ja hoću imati dostojanstvo. Iako sam u tuđoj jakni, želim biti čovjek.”

100 Jedna od žena objavila je tekst: “Što nam je raditi? Punih 55 dana borim se sa samom sobom da preži- vim uza sve patnike, ovu kob i dočekam sina iz rata i kćer iz tuđine, gdje kao izbjeglica ode. Meni je dosta što sam prebjeg iz Konavala i srce mi ne da dalje. Preteško mi je kad’ Slavija’ odvodi ljude i moram gledati one suzne oči i tužna mahanja. Oboljela sam od tih odlazaka iz ovog Libertasova grada. Nemojte ići, htjela bih vikati.” Možda je danas najveća bitka Dubrovnika ostati ovdje. Vratiti se u Konavle, Župu, Rijeku dubrovačku, na otoke. Pozivamo druge da krenu prema nama i u svojim mislima, i u svojim porukama, i u doista pravim konvojima slobode. Oglasili su se i nobelovci, i državnici, i umjetnici, i naši ljudi. Vrijeme je da se ponovno krene za Dubrovnik. Gruž vas čeka.

30. studeni 1991. Što mi piše „Konvoj“?

Već nekoliko dana piše mi uza srdačan pozdrav i uz poštovanje čovjek koji se potpisuje samo s “Konvoj”. Danas bih volio dati njegov dnevnik. Ne znam o kome se radi, ali kaže da ćemo jednom popiti zajedno kavu. Evo što mi je pisao jučer. “Poštovani gospodine Lang, ne znam koliko ste do sada uspjeli pročitati što Vam pišem, ali Vam opet govorim, ako Vas gnjavim, ili ako mislite da je glupo, bacite u koš. Vi sigurno znate da je i pismo i ono što se napiše na nekakav način i odušak čovjeku. Ali to ne znači da to uvijek mora biti interesantno i pametno. Rođen sam u ovome Gradu. Znate, kad od rođenja idete po ovome Gradu, nikad nikoga ne pitate ni tko je, ni što je. Gradite prijateljstva i ta prijateljstva čuvate. Onda vam odjednom postane vrlo čudno vladanje ljudi. Svi zure. Nema fermavanja, što bismo mi rekli, nema vica. Osjeća se neki obzir. Sve to i kod dojučerašnjih dobrih prijatelja. I odjednom to čovjeka počinje i boljeti. Ali griješi. Pa onda ni on ništa ne pita i ne govori. Ali ono što visi u zraku ipak padne na zemlju. I tako me jednoga dana na autobusnoj liniji u Lapadu jedan prijatelj ukrcao u svoj auto, ali prije nego smo krenuli dalje, pita me hoćeš li imati problema ako te netko vidi sa mnom u autu ,jer ja sam Srbin, a ljudi sume počeli izbjegavati. Neću vam ponoviti naš muški dijalog, ali sam ostao zabezeknut sa svim onim što sam od njega čuo. Čovjek se rodio u ovom Gradu, stvorio familiju u ovom Gradu, radi u ovom Gradu ... Od njega krećem dalje. Od svoje vlastite familije gdje postoje tri miješana braka s djecom. Otkrio sam mnogo drame koja se skrivala duboko u njima, a otvorila se tek kad sam ja počeo razgovore. Djeci je posebno teško. Sto hoću ovim reći? Vi ovaj Grad znate kao i ja i ovo što se sada događa medu nama nikada, NIKADA nije bila osobina ovoga Grada. I mislim, da se o ovome mora početi vrlo ozbiljno voditi računa. Jer, ovdje su svi napadnuti, ovdje je napadnut ČOVJEK s njegovim elementarnim ljudskim pravima. Psiholozi bi trebali reći svoje, psihijatri bi trebali reći svoje, političari, susjedi o susjedima, prijatelji o prijateljima. U svakom” Dubrovačkom vjesniku”, u javljanju Radio-Dubrovnika ove kategorije ljudi trebale bi govoriti o ovome. Po mom mišljenju i ovo ide u moral i duh, odnosno u eroziju duha i morala. Ne možemo dovoditi ljude u situaciju da se srame ili boje svoga porijekla, pripadnosti ili sredine u kojoj su se čak i rodili. Nemamo se što sramiti porijekla ili prošlosti. Ako treba, moramo se sramiti postupaka koje smo eventualno učinili (nekih se i ja sramim, ali ako Vas bude interesiralo, o tome ćemo uz kavu kada ja dođem k Vama). Ali, ako u životu stalno učimo, onda sada moramo griješiti što manje da bismo se sutra što manje sramili. Opet vidim da dugo pišem. Molim Vas, ne zamjerite mi. Još bih Vam htio napisati nešto o pitanju koje je među nama u konvoju po ovim dubrovačkim prostorima prisutno. Frapantno je odzvonio neki dan među nama broj od 20 000 ljudi koji su napustili Grad. Znači li to da u Gradu treba prestati govoriti o izbjeglicama koji su u Gradu ostali i početi govoriti o svima nama ostalima? Naime, humanitarna pomoć se još uvijek dijeli samo izbjeglicama. Ljudima, penzionerima sa zaštitnim dodatkom, bolesnima i nemoćnima i eventualno onima koji su dosad primili pomoć samo jednom. Da li bi bilo interesantno učiniti jednu anketu među svima nama koliko ljudi prima plaće, koliko obroka ljudi dnevno jedu, ,{to jedu, koliko ljudi je dosad bilo bolesno, a nije moglo doći ili nije pošlo liječniku, tko sve ne prima penzije, tko ima, a tko nema mogućnosti grijanja i kuhanja. Ovo su samo neka od pitanja koja bi bilo interesantno vidjeti. Ja vjerujem da za ovo ne bi trebalo trošiti pare i poziv preko Radio Dubrovnika i “Dubrovačkog vjesnika”, urodio bi pismima i odgovorima Vašem uredu. Eto, poštovani gospodine Lang, opet Vas molim da mi ništa ne zamjerite. J dalje Vam želim puno pacijence u vašem mukotrpnol11, ali nevjerojatno korisnom poslu. Ostanite s nama dok•god možete. S Vama i s Vašim uredom lakše nam je izdržati cijeli ovaj jad i nevolju. Uz srdačan pozdrav i poštovanje, Konvoj”

101 Gospodine “Konvoj”, donesena je odluka da se hrana podijeli svim stanovnicima Grada, i da se provede anketa baš kao što ste rekli, među svim stanovnicima Grada, svim obiteljima Grada. Drago mi je da vam Je žao što ljudi napuštaju Grad i drago mije što osjećate bol ako ljudi osjećaju da su im uskraćena njihova prava zbog njihove vjere, nacionalnosti ili bilo kojeg drugog razloga. Drago mi je da se slažemo od prak- tične svakodnevice do temeljnih pitanja ljudskog prava. To je Dubrovnik. Nastojat ću ostati u Dubrovniku koliko je moguće. Dopustite da ovom prilikom odgovorim i stanovnicima Slanoga, čije sam pismo objavljeno u “Slobod- noj Dalmaciji” vidio tek jučer, znači 15 dana nakon objavljivanja. Čim sam dobio vaše pismo, obratio sam se molbom da mi se omogući posjet Slanom. Ako bude ikako moguće, to ću i učiniti. Svi koji ste izbjegli ili prognani iz Slanog i svi koji živite u Slanom, znajte da nema dana da Dubrovnik ne govori o vama.

102 10

Ljepota i bol Pavo Urban 22. studeni 1991. Nedovršena pjesma moga naroda hrvatskoga

Svijete, ljudi, djeco ove prastare planete Stat ću na trg neki sam umjesto moga nevinoga puka Stat ću da mi se kuršumima sudi što nisam nizašto kriv Rasipam riječi svoje što bijahu pjesme A sada su samo topovske mete i što sam još samo slučajno živ.

Tope, glupi i tupi, Moj tihi krik i tvoj prasak zla vape do neba. A tamo gore, bit će kraj ove pjesme, kao ispružena ruka čiji prsti u vis streme Kad bljesne, poput boga, PRAVDA, i u tebe tresne, tope sivi i glupi urlik anateme i boga i mojega pitomog puka! I prezir, znajte, u SVO VRIJEME...

Tomislav Durbešić

23. prosinac 1991. Nije mala stvar - Smrt

Napisati osvrt o svom prijatelju trebalo bi biti neobično lako. Meni je to danas najteže i najvažnije što još mogu učiniti za tebe. Jer pravog je prijatelja teško naći, ali ne i nemoguće. I kad ga imaš, ništa na svijetu nije ti važnije i draže od njega Imali smo takvog prijatelja. Pavo Urban nije bio samo dio ovog Grada, kamena i mora. Bio je i dio nas. U mirno doba, i sad u ratu, dijelili smo skupa sve trenutke sreće, radosti i bola. Kako su nam samo prvi dani rujna bili puni strepnje, dok smo čekali njegov povratak iz Zagreba, i kako je neizmjerna bila naša radost kad nam je ispričao da je primljen na odsjek kamere, na Akademiji za dramsku umjetnost i film. Ponosno smo odlazili s njim do Fotokino kluba; promatrali njegove nove fotografije. Divili smo se njegovoj umjetnosti. Zajedno smo doživjeli i prve dane rata, uzbune i prve detonacije. Molili smo se, bojeći se za tebe, napeto očekivajući tvoj telefonski poziv iz borbi, s položaja u Župi. Vedro i šaleći se provodio si s nama svo slobodno vrijeme između dviju fotografija, nikad ne pokazu- jući nimalo straha. Ti si bio naš heroj, koji je svoje umjetničke fotografije ostavio za neko vrijeme poslije, ustupajući mjesto novim, koje si stvarao za vrijeme uzbuna, pod kišom granata uz zvuke detonacija. Ti si bio naše Sunce. Naglo smo izgubili svjetlost i toplinu onog jutra 7. prosinca, kada su hladne riječi doprle do naše svijesti parajući je muklom boli: „Poginuo je Pavo Urban!“ Našu tugu i suze teško je zaustaviti. Dubrovnik je izgubio Pava Urbana, pravog foto-reportera i divnog za nas jedinstvenog čovjeka.

105 Još dugo Nećemo još dugo to moći prihvatiti jer on je tu, u nama, u svima koji ga vole u svakom kamenu Stra- duna. Hvala ti Pavo! Hvala jer smo bogatiji za spoznaju da gubitak jača nadu našu trenutno najsnažniju nadu da će svaki sada ranjeni, kamenčić ovoga Grada ubrzo biti onakva slika kakvu si ti odnio u vječnost.

1. Aleksić Boro 49. Ivić Mario 1. Aletić Otilia 50. Jarak Merija (eng) 2. Bagarić Jadranka (francuski) 51. Jejić Smiljan (dostava ?) 3. Banović Dragan 52. Jusić Đelo 4. Barbić Rastko 53. Kakarigi Jaki 5. Baričević Mišo 54. Kerner Miro 6. Begović Desa 55. Kise Sonja 7. Bencek (franc, eng. tal.) 56. Kisić Antun 8. Benić Vederan (HTV) 57. Kodeli Stanka 9. Benović Adam 58. Konjevod Ivan (kod Rajić) 10. Birka Božo 59. Kovač Niko 11. Bjelokosić Ivo, don 60. Kravar Maja (arhitekt) 12. Brailo Pave 61. Kristić Marija (španj., franc.) 13. Bondi Đuro 62. Krupić Ermin 14. Bongi Đuro 63. Kukoljan Josip 15. Braničević Nikša 64. Kusijanović Katarina 16. Brešković Marko 65. Lahnicki Jelena 17. Brnobić Vinko 66. Lambeta Dragan 18. Buconić Mira 67. Lang Slobodan 19. Burić Damir (poruke RAI III) 68. Ligorio Palmina (kod Ive Kelez) 20. Butijer Stijepo 69. Lucijanović Davor 21. Cvjetanović Sandra 70. Lučić Maca 22. Cvjetković Jozo 71. Ljubičić D. (kompjutori) 23. Čimić Keri 72. Magdić Krešo 24. Čerimagić Rfešo 73. Masle Brigita 25. Čiliniković Meliho 74. Matana Ante 26. Čiliniković Munevera 75. Medo Matko 27. Dabrović Ivana 76. Mišetić Bosiljko 28. Dragičević Danijela 77. Moretić (Luka, Ane, Ilija – građani 29. Dragičević Hinko SAD) 30. Đirlić Aida (eng. vodić) 78. Muller 31. Đukić Božo 79. Mustać Ivan (zastupnik) 32. Đurković Pjero 80. Nikolić Nikša 33. Falkoni Krešo (plin) 81. Nikšić Katja 34. Ferera Mimi 82. Novak Milan 35. Filipović Ranko 83. Njirić Branko 36. Fradl Zvjezdana 84. Ostojić Mira 37. Gamulin Ljuba 85. Pacer Maja 38. Gović Tereza 86. Pače Braco 39. Granić Mate 87. Parađik Zorica 40. Gregorić Franjo, Dr 88. Pavleković Ivan (tiskara, kompjuteri) 41. Grin Dalia 89. Peruša Ante (tehnika, HTV) 42. Handabaka (prognanici) 90. Pešel Silvija (eng.) 43. Hitri Mario 91. Petrović Tonći 44. Hitrec Neven 92. Prosoli Alojzije 45. IPD 93. Šehović Feđa 46. Ivaniš Maja 94. Vuletić Pero don 47. Ivanišević Đurđica (novinar, Split) 95. Zbutega Branko don 48. Ivanišin Tomo

106 1. Abercrombi J. Thomas ph. Office USA, ph. Home, FAX, sekretarica – Sara 2. Arkuilin Petersen Katija ph. «Help the victims of the war in Croatia», Copenhagen, Denmark 3. Padova Centro Assistenza Croata

1. Alamat – Bolnica 50. Muzička škola «Sorkočević» 2. Amici di Dubrovnik - Bari 51. Obalna radio stanica 3. Argentina 52. Odbor za Primorje 4. Atlantska 53. Općina cntrala 5. ATLAS 54. Općina sek predsjednika 6. Bedem Ljubavi - Zagreb 55. Općina kraj suda 7. Bolnica - Medarevo 56. Policija 8. Britanski Konzulat 57. Predsjednik 9. Caritas (Katedrala) (isključivo za hitne slučajeve) 10. Civilna zaštita Botica Stijepo, Milas Krešo) 58. Predsjednik izvršnog vijeća 11. Civilna zaštita Mokošica 59. Prijava neeksplodiranih mina 12. Croatia Airline – Zg 60. Prijava požara 13. Croatia Airline – Split 61. Pritužba za pomoć 14. Crveni križ – Evidencija pomoći - Paskojević 62. Sindikat 15. Crveni križ Dbk – Stara bolnica 63. Vijeće MZ (pred. Sršen) 16. Crveni križ – Mokošica (Muller) 17. Dalmacijaturist 18. Doc 1. Alemka 19. Društvo zaštite spomenika kulture 2. Blage 20. Dubrovački vijesnik 3. Buco 21. Dubrovkinja 4. Denis 22. Esplanade 5. Krampus 23. Excelsior 6. Kršinić 24. Festival (Vlahutin Tomo) 7. Lovrić DR 25. Fond Sv Vlaha – Zg, Luznik 8. Mimi 26. Foto klub 9. Mirja (Mokošica) 27. Franjevci 28. Globtruh IUC- Dubrovnik 29. Gradski orkestar 30. Hotel Libertas (skladište) 31. HTV Dubrovnik (Benić) 32. HRM – Bulić 33. IUC 34. Jadroagent - Split 35. Jadrolinija 36. Jadrolinija – Rijeka 37. Kazalište Marin Držić 38. Knežev Dvor (Kisić Anica, Benković Vlaho) 39. Krizni štab opčine 40. Kvarnerpress Split 41. Kvarnerekpress Rijeka 42. Lero 43. Linđo 44. Lučka kapetanija 45. Matica Hrvatska 46. Ministarstvo pravosuđa 47. Mokošica – Prijave za M. 48. MUP 49. Muzejski prostor

107

Ranjeni dječiji crteži

Ston je 5. rujna 1996. pogodio težak potres, kad su uništena tri sela i nanesena velika materijalna šteta. Bio je jačine 5.6 stupnjeva prema Richteru. Ovaj puta, u miru Predsjednik Dr. Franjo Tuđman je odmah posjetio Ston. Među ranjenima bio je i Sveti Vlaho. Za rata Sv. Vlaho je branio Dubrovnik. Sada je došlo vrijeme da Hrvatska država iskaže svoju zahvalnost i da njezin Predsjednik kao prvom pomogne Sv. Vlahu.

Odgovornost traje iz generacije u generaciju, Pred Predsjednicima i Svecima, pred narodom i Bogom.

dr. Slobodan Lang Popis autora ranjenih crteža i tekstova

Petar Demirović, Vlaho Margaretić, Vlaho Miloslavić, Petra Glavinović, Dario Miloslavić, Dario, Zvjezdana, Tihana, Vlado, Vlaho M., Ivana Jelaća, Danijel Vukadin, Damir, Mišo Baričević, Dario M., Marinka Ulaga, Ivica Matić, Svilokos Pero, Vlaho Račić, darko, Franjo Jurišin, Nikša Ulaga, Miho Koštopa, Stopec, Toni Dilberović, Maro Batinić, Mario Cetinić, Neven Rešetar, Buco Pende, Čićin Šain, Tihana Miloslavić, Peko Paulini, Iva Kičić, Josipa Margaretić, Kristian Katiga, Anita Martinović, Pokret Mladih - Dubrovnik, Nikica Petrak, Tamara Politika, Pokret Mladih - Mir, Ženski đački dom - Dubrovnik, Josip Škerlj...

Popis autora fotografija

Pavo Urban, dr. Slobodan Lang, Miro Kerner, Andro Vlahušić, Enver Pavelić, Branko Čulo, Arhiv Konvoja Libertas...

Tekstovi Arhiv ureda Konvoja Libertas

Počeli smo objavljivati dokumente i tekstove... Jednoga dana ovi dokumenti biti će pravo blago!

Dubrovnik, 08.11.1991. prof. Alojzije Prosoli

Alojzije Prosoli Slobodan Lang Branko Čulo ISBN 978-953-56249-2-9 Andro Vlahušić